1

Iglom preko granice – Kenija Po prvi puta, ova moja lutanja imaju viši smisao. Da li je tako, prosudite sami.

Uvod 1 – otkud i zašto Kenija?

Možete li zamisliti osobu koja drži da je novac uzrok većine nevolja u svijetu, kojoj je novac odvratan,

koja istinski ne može podnijeti divlji, neoliberalni, korumpirani kapitalizam koji vlada Hrvatskom (i

svijetom)? Sad će ispasti da smo ta osoba svi mi, ali nije tako. Pišem o osobi koja se bolje osjeća kad

svoje usluge pruža za malo ili ništa para, koja ne želi ništa više od života osim krova nad glavom i malo

biljne hrane. To je moj zubar Domagoj (kodno ime Kenyator) koji po drugi puta ide u Keniju

volontirati na preko nekoliko mjeseci. Ide u franjevačku misiju koju vodi naš svećenik fra Miro Babić u

sklopu koje se nalaze sirotište za napuštenu i nezbrinutu djecu „Mali dom Afrika“ i skromni

medicinski centar koji je odnedavno obogaćen dvoma stomatološkim stolcima. Ide tamo zabavljati

„svoje“ klince i staviti svoje znanje i vještine na raspolaganje ljudima kojima zubna skrb nije dostupna,

a to je potencijalno 15.000 ljudi koliko župa pokriva. Samo da odmah ne nahrupe svih 15.000.

Prethodno je uz pomoć kolega sakupio brdo zubarske opreme i materijala, od kojih neke, prosječna

ordinacija u našim HZZO domovima zdravlja nije ni vidla. Sada sve to kao mula transportira u Keniju, a

gdje sam tu ja? Ja sam druga mula, također sa koferčinom i po' zubarskog materijala. Strateški smo se

rasporedili, ja letim Qatarom, a on Turkishem. Nalazimo se u gluho doba noći u Nairobiju, a dan

kasnije nastavljamo za naše odredište Subukiu. Idemo činiti dobro, on puno dobrog i puno mjeseci; a

ja puno manje. Ako budete strpljivi, poderat ću vam srce detaljima i fotografijama malo kasnije.

Uvod 2 – Cyber dijabetes

Da stvar ne bude tako jednostavna, posudio sam i „obukao“ Medtronic inzulinsku pumpu, te čudo

tehnike pod nazivom integrirani kontinuirani bežični mjerač glukoze (CGMS). Pametnjaković sam

predlaže koliko inzulina uzeti na osnovu količine ugljikohidrata, a zna i automatski isključiti

„pumpanje“ inzulina u trenutku kada CGMS izmjeri nizak šećer, uz ispis poruke: „Zovite doktora, ovaj

neće dugo“. Ali ni to nije sve, u stanju je iz Kenije preko interneta sve moje doze inzulina i sve razine

glukoze „Upload-ati u Cloud“ („prebaciti na Internet server“), kako bi moja omiljena doktorica u

Zagrebu pregledala nalaze i eventualno savjetovala promjene. Znanstvena fantastika? Ni najmanje,

štoviše, ove inzulinske pumpe je u ljeto 2014 godine HZZO preko tendera nabavio za 103 osobe s

Zagreb - Pakiranje i vaganje zubarske opreme za „Health center“ Skriveni Muzngu (bijelac na swahiliju)

2

dijabetesom u Hrvatskoj. Slikovito rečeno: s jednim od posljednjih dijabetičkih dosega civilizacije, sam

se zaputio u kolijevku civilizacije. O ekstremnom testiranju „medicinske opreme“ udarcem

nogometne lopte od nemilosrdne bose crne noge - direktno u senzor i transmiter, također pročitajte

nešto kasnije.

Humanitarna hobotnica

Počelo je dobro, na aerodromu sam se našao sa „Spavačicom1“, kodnog imena „Anđela“ jer joj je

duša kao u anđela. Ovako je to izgledalo:

-„Jesu tu lijekovi, aparati i oprema?“ – upitala me

- „U ovom koferu i u ovom još malo“ – odgovaram.

-„Bit će sve u redu“ - odgovara ona, kadili nailaze dva uniformirana Qatar djelatnika:

- „jel ti nosiš kliješta za crnce?“ – uzvikne mi jedan.

- E baš fino…. naša mala avantura je završila prije nego što je počela… – u sebi zaključujem….

No, kao što pretpostavljate, to su bili samo različiti krakovi jedne velike humanitarne hobotnice koja

se brine da sve ide po planu. Riječ je o koordiniranoj ekipi koja ne može baš otići u Keniju, ali čini sve

što može u Hrvatskoj da pomogne.

Pripreme za put

Nisam se cijepio od žute groznice, hvala na brizi. Kenijci ne inzistiraju, jedino ima neki naš „opskurni

zakon“ koji kaže da bi me se moglo po povratku stavit' u karantenu. No, kao kompromis, preko

Njuškala sam povoljno nabavio neke skupe tablete protiv malarije. Placebo i homeopatija u jednom

Onim ozbiljnijima preporučam blog ove super pripremljene cure, iako je ona imala zdravstvenih

problema, a ja ne: http://www.putna-groznica.com/odluka-je-pala-kenija-tanzanija-i-zanzibar/

Nakon što su na sjeveru Kenije poubijali neznalice Kurana, potražio sam „Kuran za neznalice“. Strašili

su me i sa ebolom, iako je bliže Europi nego Nairobiju i usprkos činjenici da je ta vijest uglavnom

služila za skretanje pažnje s Izraelskog bombardiranja Gaze. Razloge protiv putovanja je uvijek lako

naći. Moram priznati da su me intimno više smetale informacije o silnim pljačkama u Nairobiju. Šlag

na tortu je dodala teta koja je sa mnom letjela iz Liverpool-a. Jednom su joj otrgnuli naušnicu sa uha,

a drugi puta orobili do gole kože. No, u Keniju je došla 18ti puta i ništa ju ne može otjerati

Puna "ratna oprema"

3

Masai market

Nairobi – svi crni osim Domagoja i mene

Ipak me malo iznenadio osjećaj da smo jedina vanilija u čokoladi - Zubar i ja. U glavnom gradu Kenije

bijelce po ulici nismo sretali, čak ni u jeftinom hotelu u centru. Ljudi koji te ne pokušavaju opljačkati i

prodati nešto, su uistinu ljubazni i srdačni. No, s obzirom na nezaposlenost i životne prilike, osim

džeparenja, nemaju baš puno opcija. Gradom sam šetao poprilično ležeran, Zubar je pokušavao nešto

ubrzati, ali sam ga svojim „zen hodom“ nekoliko puta prisilo da uspori, pa su se moja ležernost i

guštanje u šetnji ubrzo preslikali na njega. Valjda se naslušao priča o „Nairobberyju“ ili se pokušavao

stopiti s rijekom ljudi, tj. dat' im do znanja da je on njihov domaći Muzungu (bijelac). Čak ga nije

unezvjerio moj prijedlog da u gradskom parku malo zasjednemo na travu i promatramo rijeku ljudi.

Za razliku od mene koji sam ubrzo hrkao na tratini, on je ostao budan i pazio da ne naiđe neko s

maljem ili mačetom. Putem u hotel, smo hrabro opalili nekoliko večernjih fotki kako bi ovjekovječili

svoju smjelost u surovo doba dana.

Nairobi Nacionalni park

Koliko se glavnih gradova svijeta može pohvaliti sa nacionalnim parkom? Ni jedan osim Nairobija.

Nastao je iz „nasušne potrebe“, jer su zvijeri redovno svraćale na piće u centar. Stoga je bilo potrebno

ograditi barem dio parka prema gradu i dati im priliku da životinjske migracije obavljaju u drugom

smjeru. No, kako to često bude, čovjek je nakon nekog vremena izigrao životinje. Danas je Nairobi

nacionalni park ograđen divljom i „legalnom“ gradnjom sa svih strana, dakle osim zračnog za ptice,

svi životinjski migracijski koridori su zatvoreni. Kako će se to odraziti na život u parku, tek treba

4

vidjeti.

Organizacija naših Plitvica je u usporedbi, dobro uštimana violina. Ući u park pješke nije dozvoljeno,

vozilo imaju jedno koje košta 70us$ i nikad ne znaš kada je slobodno i koliko dugo ga treba čekati.

Moguće je unajmiti vanjsko vozilo preko agencije, ali na ulazu ih baš i nema. A pored vozila potrebno

je još platiti i ulaznicu po cijeni od oko 50us$/osoba. Pravo bogatstvo za ovdašnje uvjete za koje od

infrastrukture dobijete pravo da se vozite prašnjavom cestom punom rupa. Ipak, sve je to dio

Kenijskih draži: uzmi ili ostavi. Vidjeli smo dosta životinja, no iako se naš vozač uistinu trudio uočiti

lava kako lijeno drijema u hladovini nekog drveta, to nam nije pošlo za rukom. Zadovoljili smo se s

nosorozima, antilopama, zebrama, majmunima, žirafama, bufalima, raznim ptičurinama i slično.

Jedino skoro loše iskustvo smo imali s majmunom koji je pokušao uletjeti u auto i pokrasti nas. Glavni

promašaj je bio što sam iznerviran čestim promjenama objektiva, prodao Pentaxa, te na safari došao

sa Canon G11. Vrhunski je to „compact“ koji stane u veći džep i uvijek je pri ruci, ali sa relativno

malim zoom-om. Bahhh…. Nije ni čudo da nilski konj u jezeru izgleda kao fleka blata u bari.

Posjetili smo i lokalni Hrelić, gdje sam urođenim pregovaračkim vještinama nabavio super majicu.

Domagoj je duša od čovjeka (jesam li to već spomenuo?), svaki puta kada bih ja skresao cijenu negdje

na pola, on bi ju poslije dizao. „Pa nemaju oni dva iPhone-a kao ti!“ – govorio bi. Nije pomagala

činjenica da mi je trojku poklonio tata, a četvorku firma.

Kršćanska misija u Africi

Nisam baš neki vjernik, ali slobodno mogu reći da me Bog blagoslovio poznanstvom s Domagojem, a

onda i sa fra Mirom, zahvaljujući kojima sam dobio priliku da od putovanja napravim nešto više.

Blagoslovljen sam i sa svojim kumom, vrhunskim vjernikom koji ima ogromnog strpljenja za

debatiranje o teorijama tipa: „Bog je uvijek zaslužan, a nikad odgovoran“. Ne smijemo tu zaboraviti i

Zagrebačko dijabetičko društvo koje uvijek ima sluha za humanitarne projekte.

Trenutno se nalazim u raju na zemlji, kršćanskoj „misiji“ daleko od svega, a blizu ekvatora. Tu postoji

sirotište, samostan, škola i zdravstveni centar, a za većinu je zaslužan naš svećenik, mladi i moderni

fra Miro Babić.

Ovako je tekao prvi razgovor o mom boravku u samostanu sa Domagojem:

5

- „Šta ćemo piti tamo, jel da nosim vodu?“ – upitah

- „Nije bad, Miro prokuhava vodu“ – kaže Domagoj

- „Ahaaa, što ćemo jesti? Da nosim svoje hrenovke?“ - upitah

- „Nije bad, imaju vrt“ – odgovori Domagoj, za kojeg sam se tek kasnije u užasu prisjetio da je

vegetarijanac.

Svi moji strahovi su bili neosnovani, svećenik me

iskreno i dugo zagrlio kada smo se prvi puta sreli.

Osim vrta, na suncu uzgajaju i svoje životinje. Danas

smo imali patkicu u povrću sa salatom – sve iz

vlastitog vrta

Cijela ova misija u sklopu koje je i „Mali dom“, je

nešto posebno, vjerojatno najviše zahvaljujući svom

posebnom voditelju, ali i svim volonterima,

pomoćnicima i financijerima ovog veličanstvenog

projekta. Onoj humanitarnoj hobotnici koja se

proteže po cijelom svijetu, od Australije, preko

Amerike do Hrvatske. Najnoviji dodatak, zubarska

stolica, donacija iz Hrvatske je stigla nedavno kontejnerom preko Mombase. A sa mnom je došao

zubar na 5 mjeseci i tona donirane zubarske opreme. Budući da su mi ''muljaže'' na granici jedan oblik

sporta, uredno sam carinika na aerodromu „zašprehavao“ s inzulinskom pumpom, dok je u koferu

ležalo medicinsko blago. Na žalost, dobrom zubaru to nije nimalo lako palo. Na lijekovima za smirenje

i uz hiperventilaciju, umalo je sve priznao i prepustio se sudbini carinskog birokrate. No, zajedničkim

snagama smo preživjeli i to iskušenje. Meni još samo preostaje prenijeti 1.000 narukvica prijateljstva

natrag u Hrvatsku u praznim koferima. Narukvice prijateljstva se rade u Keniji i služe kao znak

zahvalnosti brojnim podupirateljima Malog Doma. „I ti možeš biti podupiratelj“

Fra Miro Babić je i pasionirani ljubitelj nogometa. Danas smo s ekipom „bacili tekmu“. Nisam bio

sjajan u napadu i nešto manje loš u obrani. Prije nego sam izašao

iz igre, gubili smo 4:0, a onda su „moji“ počeli pobjeđivati. Svako

donosi pobjedu; netko svojim dolaskom, a netko odlaskom.

Većina crnaca igraju bosi, ali dobro. Najbolji mi je napucao loptu

na gol, a budući da se na golu ne smije braniti rukama, obranio

sam trbuhom; točnije CGMS senzorom i transmiterom koji su mi

„nakeljeni“ na „trbuščić“. Tek kada me adrenalin prošao, sam

shvatio da to možda i nije bilo najpametnije, ali da sve i dalje

savršeno radi. Medtronic inzulinska puma na boku i senzor

naprijed - su nogometnu utakmicu podnijeli bolje od mene

Kao što znamo, usred bavljenja sportom, ne treba nam previše

inzulina. Na standardnoj terapiji penovima ne možemo smanjiti

dugodjelujući inzulin koji smo uzeli ujutro, a sa pumpom

jednostavno kažemo da želimo npr 50% bazala u sljedećih 2h

tekme i to je to.

6

Najhrabriji vozač Vrhunska oprema za mjerenje GUK-a

Sutra je akcija! S dvije volonterke i medicinskom sestrom iz centra idemo na teren. Malo ću im

pomagati i istražiti prosječne razine glukoze u krvi kod stanovnika ruralnih dijelova Kenije. Jedva

čekam.

„Mobile clinic“

je ustvari fancy fraza za staro terensko vozilo, lokalnu patronažnu sestru, lokalnog vozača i pokojeg

dostupnog volontera. Ovaj puta su volonteri bili: Njemica, Varaždinka i vaš omiljeni putopisac.

Potrpali smo gomilu medicinske opreme, sjeli u terenac i zaputili se prema jednoj izoliranoj straćari,

od milja nazvanoj područna škola. Klinci su na praznicima, točnije u okolnom grmlju (engl. „bush“), pa

se kuća koristi kao privremena ambulanta. Iz slika će biti jasnije jeli riječ „ambulanta“ mrvicu

prenapuhana. Čim smo završili pripreme koje su se sastojale od preslagivanja drvenih klupa,

instalacije improvizirane vage i ponešto materijala, iz savane su počele dolaziti mlade majke s

djecom, uglavnom zbog cijepljenja i pregleda.

Odvojio sam jednu drvenu klupu na koju sam postavio trakice, aparatić, vatu, alkohol i komad papira.

To je bila „Daktari Davor“ ordinacija za otkrivanje dijabetesa u ruralnoj populaciji. Varaždinka i ja smo

odradili tridesetak mjerenja. Šećeri su mamama bili fenomenalni, oko 5.5 uz dvije iznimke (7 i 7.5).

Što bih napravio da smo naletjeli na dijabetičarku, pojma nemam… ali ne bih ju ostavio na cjedilu.

Djeca su bila tako slatka i draga, da ih jednostavno nisam imao srca bockati….. Imali smo i jednu

trudnicu sa savršenim šećerom - 5mmol/l

Većina toga u „Mobile clinic“ je improvizacija, a opisat ću vam meni najdražu. Na

verandi je sestra objesila komad špage na koji smo objesili onu vagu kakvu imaju

na Hreliću. Na vagu se objesi teret, pa ugrađena kazaljka pokazuje težinu tereta.

Nekoliko šarafa je falilo, pa je bila klimava i nije mjerila. Prvo smo skužili da ako ju

malo stisnemo, dobro mjeri. Stisnuli smo ju sa medicinskim flasterom i onda ju je

još samo trebalo „baždariti“. Za to je poslužila moja boca od 500ml Cole Light iz

Nairobia, koju smo napunili vodom. Time smo dobili teret od cca pola kile i

dokazali da vaga može barem toliko precizno izmjeriti. Što smo poslije vagali

provjerite na pratećim slikama

7

Zakleo bih se da u okolici nisam vidio niti jednu kuću, no kada smo se

malo ohrabrili, naišli smo na nekoliko skrivenih nastambi od drveta i

blata, s vedrim i veselim stanovnicima. Koliko god sve ovo bilo

nevjerojatno i zanimljivo, logično je da se čovjek osjeća loše kada vidi

ovakve razlike. Da li im i kako pojedinac može pomoći, a da ne napravi još

veću štetu – je tema za knjigu. Vjerojatno bi se još jedna mogla napisati o

najboljim namjerama, a štetnim rezultatima. Lokalna zajednica je vrlo

povezan i osjetljiv sustav. Bilo kakva intervencija i u najboljoj namjeri,

može rezultirati narušavanjem zajednice s potpuno neočekivanim

posljedicama. Tu je fra Miro Babić apsolutni majstor, zahvaljujući

ogromnom iskustvu, zna što se smije, a što ne; te čemu treba dati

prioritet. Stoga pratite njihovu facebook stranicu („Mali dom“) i uskočite

gdje možete, jer naše neprilike sliče na jecanje djeteta koje nije dobilo

čokoladu, u odnosu na život ovdje. Iako postoje individue kojima bi jedna

ovakva blatna potleušica, par kokoši, te vrt za povrće i djecu – bilo

ispunjenje životnih potreba.

Škola

Imao sam čast posjetiti i školu u vrijeme praznika. Zadnji put je obnavljana 'nedavno', prije kojih 25

godina i trenutno je njena obnova predmet većine Mirinih molitvi i cilj većine donacija. Radovi su u

punom tijeku, a dok se djeca vrate, prva faza će biti gotova! Postoje kabineti za fiziku i kemiju,

računalna učionica, kuhinja, spavaonice za nastavnike i djecu, itd… Ne razbacuje se s novcem, ali se

radi kvalitetno; tko zna, možda i za sljedećih 25 godina. Zato ovaj „sport“ nije nimalo jeftin i iziskuje

ozbiljna i dubiozna planiranja jednog fratra, te angažman cijele „humanitarne hobotnice“ i šire.

8

Zdravstveni centar

je dolaskom našeg zubara službeno dobio zubarsku ordinaciju sa čak dvije zubarske stolice! Ovo

pišem u centru čekajući da dođe struja kako bih iskoristio donaciju HBOR-a u obliku nekoliko starih

IBM računala. Nakon nešto čekanja, (struja nikako da dođe), pokušali smo sa solarnom energijom, ali

nije uspjelo. Upalili su mi i dizelski agregat, ali dok vjetar nije zapuhao u pravom smjeru i došla struja -

ništa HBOR-ovci su kao prava banka zgazili podatke na hard diskovima, te mi pripremili simpatičnu

zamku.

Na starom IBM računalu je zalijepljena Windows XP Professional licenca sa adekvatnim key-om. No,

dragi HBOR informatičar je predinstalirao Windows Home verziju, pa smo se čudili što ne radi. Naišao

sam i na simpatične Novo Nordiskove edukacijske plakate na zidovima. Zamislite, na jednom plakatu

dijabetičarima „besramno“ preporučuju „samo“ 25% ugljikohidrata/šećera u prehrani. Treba im

poslati naše eksperte da im izbiju takve ludosti iz glave. Ako nema minimalno 55% UH/šećera

sukladno „službenim hrvatskim smjernicama“ – nije dobro

Sirotište „Mali dom“

U Keniji za djecu s „posebnim potrebama“ često baš i nema mjesta. Ostave ih na ulici, dovedu i

zaborave na njih, dovedu pa ih se i sjete koji puta. A djeca ko' djeca, željna ljubavi i pažnje i lako se

zbližavaju. Trebate im jako malo dati da biste za uzvrat dobili veliki iskreni osmjeh i „Jambo! Habari

gani?“ u slobodnom prijevodu sa swahilija: „Bok, kako si?“. Fra Miro brine za samostan, crkvu,

nadzire i usmjerava obnovu škole i još uspijeva gotovo svakodnevno posjetiti djecu u sirotištu. Tu su

još volonterke Varaždinka Ivana i Njemica Elena. Pred Božić, na toplom ekvatorskom suncu, sjede na

travi i igraju se s djecom. Zar samo to?! Da! Sve što u tom trenutku djeci treba, ali i humanom

volonterskom srcu

9

Oni koji me znaju, svjesni su da nisam tip koji će sjedit' na

travi i igrati se s djecom; nismo svi savršeni. Ipak, potrudih

se i ja Na Lukinom i Borninom rođendanu sam uvježbao

sam nešto trikova, apsolvirao ih pred svećenicima i

volonterima u samostanu, a sve za grand finale. Odradih

mali, ali prepun iskrenog oduševljenja, „Kenya Magic show“

za štićenike i osoblje Malog doma Afrika. Na (ne)sreću dio

djece je bio na praznicima kod roditelja/rodbine/skrbnika,

pa sam imao nešto manju tremu.

Neposredno prije show-a bili smo na kupanju u potoku u

kojem naš čovik ne bi ni palac smočio, a lokalci ga čak i piju.

Ovo je neki drugi svijet, važe druga pravila; malo lakša,

malo manje „osuđivačka“ i puno spontanija. Stoga, ako ikada budete imali privilegiju doći ovdje ili na

slično mjesto, ostavite svoje predrasude doma. Učite, promatrajte i poštujte tuđe; jer Rim je otvoren

za sve, ali znamo kako se u Rimu ponaša.

Volonterizam – skup sport, ali vrijedan. No,

pitanje je za koga?

Naravno, ovdje mislim na internacionalni

volonterski rad u centru kao što je Mali dom.

Mislim da volonterizam u Hrvata baš nije na

vrhuncu, a posebno ovaj internacionalni.

Razlozi mogu biti sasvim objektivni, jer znamo

da novaca nema. Ipak, ako netko misli da su

„internacionalni volonteri“ samo bogata djeca,

ne može biti dalje od istine. Samo su im

prioriteti bitno drugačiji, umjesto na nešto

drugo, štedjet će novac za avionsku kartu.

10

Njemačka je vjerojatno najdalje dogurala, prije puno godina sam bio u Australiji koja je glavna

destinacija njemačkih volontera. Nakon što završe školu dođu npr. na godinu dana sa samo malo

novaca i povratnom kartom za Njemačku u džepu. Ostalo nadoknade sezonskim poslovima po cijelom

kontinentu. Kad se rodiš i odrasteš u takvoj okolini, vjerojatno se neke stvari same po sebi

podrazumijevaju, pa je i volonterizam nekako bliži i podrška okoline veća.

Vratimo se podnaslovu. Kada volontirate

npr. na nekoj farmi, vrijeme potrebno da

postanete „korisni“ je vrlo kratko. Pokažu

vam gdje je kanta, gdje je kravlji izmet i

kamo ga treba nositi. Slično je i sa branjem

jabuka – tu su jabuke, tu je košara i u trenu

si vrijedan i koristan član zajednice. Kad bi

barem tako jednostavno bilo i sa sirotištem

i školom u siromašnoj zemlji. Tema nadilazi

okvire ovog teksta, ali razmislite: treba li

napuštenom djetetu osoba za koju će se

(jako) vezati na tjedan ili dva? Trebamo li

učiniti sve da mu život učinimo puno

„ljepšim“ i drugačijim od okoline iz koje

potječe? Hoće li ikada biti prihvaćen ako se

igra, jede i živi drugačije od svoje okoline? Koliko se mi u stvari smijemo miješati i mijenjati surovu

stvarnost? Hoćemo li time uistinu postići nešto dobro?

Nisu ovo lagana pitanja ni odgovori. Očekivanja

mladih su uglavnom drugačija od stvarnosti, a

prizemljenje može biti nezgodno kako za

volontera, tako i za zajednicu u koju dolazi. Ali

susret dvaju svjetova je neprocjenjivo životno

iskustvo za volontere, kao i za Kenijce.

Odgovor na pitanje iz naslova: ovakav

volonterizam (u pozitivnom smislu) je ipak

najvredniji za samog volontera. Ali mora uložiti

financijski, emotivno, te imati puno razumijevanja i dobre volje. Osim što

dolazi u Kenijsku zajednicu koja je različita od naših životnih standarda,

postoji i ona druga zajednica internacionalnih volontera i svećenika u

koju se također treba uklopiti i dati dio sebe.

11

Inzulinska pumpa i CGMS

Kao što sam negdje napisao, korištenje ovakvih sofisticiranih uređaja nigdje nije predstavljalo

problem. Štoviše, umjesto pikanja u prst, pa potom injekcije, imao sam samo pikanje u prst uz igranje

na „tamagočiju“ tj. nečemu nalik na mobitel. Moj „Medtronic Tamagoči“ je zahvaljujući ugrađenom

CGMS-u još savašta znao i o kretanju razine glukoze, te je isključivao pumpanje inzulina ako je

glukoza bila niska. Nitko ne tvrdi da je sve to savršeno precizno i da odgovara svakome, ali meni je

omogućilo da se umjesto sebi, malo više posvetim drugima. („Tamagoči“ je prikladan opis za

Inzulinsku pumpu).

Moram napomenuti da su svi carinici i policajci odlično reagirali na moju medicinsku tehniku, čak i

kada sam ju odbio odspojiti s sebe radi prolaska kroz detektor metala.

Povijest i sigurnosna situacija

Kroz mnoga svoja putovanja sam se „sreo“ sa tragovima sive eminencije, aktivnostima Američke

državne tvrtke, smještene u gradiću Langley, u državi Virginia. Sjećate se prevrata koji su iscenirali u

Iranu i onda smo se čudili talačkoj krizi američkih diplomata koja je trajala godinu dana. Prema

znalcima ovdje, Kenijci danas snose posljedice jedne CIA-ine spačke. Naravno, riječ je o recentnim

terorističkim napadima na sjeveru Kenije. Da bi sve sjelo na svoje mjesto, trebamo se vratiti u godinu

kada sam rođen, 1977. Mjesto radnje su susjedna Somalija i Etiopija.

Tih davnih dana Somalci su bili vojno i ekonomski obilato pomagani od SSSR-a, a to se naravno nije

svidjelo Amerima. Taj zanimljiv afrički narod je uspio čak i ono nezamislivo, neko vrijeme sjediti na

dvije velike stolice (SSSR i SAD). Onda je 2 mjeseca prije mog rođenja krenuo „freak show“. Somalci

su primarno ruskim MIG-21 avionima, nagovoreni od SAD-a, napali susjede Etiopiju koja je bila SSSR

protektorat. I Etiopija bi „šapatom pala“ da na scenu nije stupio Fidel Castro i njegovih 20.000

komandosa. Nedugo nakon iskrcavanja kubanski komandosi su do nogu potukli, od Amera

pomognute Somalce i izbacili ih iz Etiopije prije nego je mali Davor navršio prvi rođendan. Dugo

godina kasnije, znamo da u Somaliji i dalje vlada kaos, onaj piratski i ovaj teroristički. No, prosječan

Somalac je između dvije loše opcije (SAD i lokalni Al-Shabaab) odabrao onu, prema njegovu mišljenju

bolju – Al-Shabaab. Rezultat je strelovit uspjeh te relativno mlade organizacije koja se bori na jedini

način na koji ne bi bila momentalno poražena (terorizmom...)

12

„Historija se ponavlja“, iako su uloge ponešto promijenjene, jedino su dobri Ameri konstanta.

Onomad su bili zauzeti ratom u Vijetnamu, a sada drugim zemljama i činjenicom da sve više običnih

Amerikanaca nekako iskosa gleda na rat. U sklopu svoje recentne svjetske kampanje „terorom protiv

terorizma“ ovaj puta su navukli sirote Kenijce da odu u rat u susjednu Somaliju i tuku Al-Shabaab.

Rezultat je višegodišnja igra mačke i miša. Al-Shabaab onda za odmazdu uleti u Keniju i pobije

nevjernike, potom Kenijci opet idu za njima u Somaliju i tako u krug. Ameri tradicionalno „peru ruke“.

Tko će u ovoj partiji šaha dobiti sljedeću bitku, tek ćemo vidjeti, jer rat su izgubili svi, a posebno siroti

Kenijci na sjeveru…. Vjerojatno nije ni prosječnom amerikancu zbog ovoga puno viši standard, barem

ukoliko nije dio nekog korporativnog ili vojnog establišmenta.

Na svjetskom nivou, Varšavskog pakta kao protuteže zapadnom NATO-u više nema. Tvrdili su da se

NATO više neće širiti, što je bila masna laž i sada se traži nova protuteža kako bi se „postigao svjetski

balans“. Jeli to radikalni Islam i terorizam? Tko zna, možda i Putin izvuče neki novi as iz rukava, jer se

s ovim zapadnim PR ratom baš i ne snalazi najbolje. Kao da ikad jest.

Kao što vidite, nismo mi Hrvati izmislili „toplu vodu“. Malim narodima je uglavnom namijenjena

„sposobna“ vlast, nije bitno koje boje i imena; u protivnom eto „spontanog rata ili puča“. Na sebi je

to najteže vidjeti, ali možemo npr. na susjednoj Srbiji gdje je prošli predsjednik nekom pošteno

pomrsio račune. Vjerojatno niste znali da čak 14 afričkih zemalja još uvijek plaća kolonijalni porez

Francuskoj? Jedan od razloga su i uspješni atentati na predsjednike koji su to pokušali promijeniti. S

pozitivne strane, nama za sada zahvaljujući medijskom ratu, barem HZZO pokriva sve inzuline i

baterije za slušne aparatiće za gluhu djecu…. Na žalost Kenijci nisu te sreće, vidjeti ćemo koliko ćemo

mi izdržati.

Davor Skeledžija, negdje iznad Afrike (fotogaleriju potražite na http://kenija.zadi.hr )