KARTICA 1.

1. Načertanije i hrvatsko pitanje

Načertanije su vanjskopolitički program Kneževine Srbije koje je 1844. izradio Ilija Garašanin, tadašnji srbijanski ministar vanjskih poslova, prema djelu Františeka Zaha, čsškog vojnog teoretičara i panslavista. Garašanin je ideju države Južnih Slavena zamjenio s idejom Velike Srbije. To je ujedno prvi politički program Velike Srbije. Spominje se obnova srednjovjekovnog srpskog Dušanovog carstva, a takva Velika Srbija obuhvaćala bi sva područja gdje žive Srbi (BiH, Makedoniju, Crnu Goru, sjevernu Albaniju, Vojvodinu) te dijelove Hrvatske (Slavonija, Vojna krajina, Dalmacija...). Načertanije su postale temelj srbijanske vanjske politike u 19. i 20. stoljeću.

2. Pregled važnijih povjesnih zbivanja u hrvatskim zemljama 1790.-1815.*1790- Josipa II. na habsburškom prijestolju smjenio je Leopold II. (1790.-1792.), koji je liberalniji vladar i manje sklon reformama od Josipa II. Još je Josip II. ukinuo sve svoje reforme osim one o djelomičnom ukidanju kmetstva i vjerskog patenta. Iste godine je Hrvatski sabor donio odluku da će šest hrvatskih i slavonskih županija djelovati po nalozima Ugarskog namjesničkog vijeća, dok se ne uspostavi teritorijalna cjelovitost Hrvatske. Ugarski sabor to prihvaća. Mađari traže uvođenje mađarskog jezika kao službenog u Hrvatsku*1791- Mađarski jezik se uvodi kao neobvezatni predmet u školama. Svištovskim mirom okončan habsburško-osmanski rat. Habsburškoj Monarhiji (posredno Hrvatskoj) pripali Dvor na Uni, Plitvice, Plješivica, Cetin, Ličko Petrovo Selo, Lapac i Srb ( odnosno Kordun i Ličko Pounje) *1792- Habsburška Monarhija započinje rat s revolucionarnom Francuskom Republikom. Iste godine Leopolda II. na prijestolju smjenio Franjo II. (1792.-1835.)*1795- Pogubljen vođa navodne jakobinske zavjere Ignjat Martinović*1797- Kraj prvog austrijsko-francuskog rata; mir u Loebenu i Campoformiju Istra, Dalmacija i Boka kotorska pripale Austriji, a Francuskoj Lombardija i Belgija. Pad Mletačke Republike. Traži se ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (na čelu pokreta Andrija Dorotić)bezuspješno*1802- Zajedinički ugarsko-hrvatski sabor u Požunu podnosi zahtjev caru za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskomcar odbio*1804- Počinje se graditi Lujzijana od Rijeke od Karlovca*1805- Napoleona pobjeda u trocarskoj bitci kod Austerlitza nad austrijskim carem Franjom II. i ruskim carem Aleksandrom I. mir u Požunu Istra, Dalmacija i Boka pripale Francuskoj i ulaze u sastav Talijanskog Kraljevstva*1806- Rusi okupirali Boku (povlače se nakon Tilzitskog mira 1807). Ruska vojska zauzima Korčulu, Brač i Vis, a francuska pod vodstvom Lauristona ulazi u Dubrovnik pod izgovorom da brane grad od Rusa i Crnogoraca. Iste godine počinju izlaziti prve novine na hrvatskom jeziku- Il regio Dalmata (Kraljski Dalmatin)-službeni glasnik francuske uprave na tal. i hrv. jeziku (izlazi do 1810.)*1807-Ugarski sabor donio zaključak o priključenju Rijeke Ugarskoj, no Franjo I. potvrdio je zaključak hrvatskog sabora da Rijeka mora slati poslanike i u Zagreb i u Peštu*1808- Marmont donosi odluku o ukidanju Dubrovačke Republike (31.siječnja), Napoleon to potvrđuje*1809- Nakon Napoleonovih pobjeda kod Asperna i Wagrama sklopljen mir u Schonbrunu Francuskoj pripale hrvatske i slovenske zemlje južno od Save- zajedno sa Istrom i Dalmacijom čine Ilirske pokrajine*1811- Napoleon dekretom donosi uredbu o Ilirskim pokrajinama- sjedište u Ljubljani, od 1813. u Trstu, generalni guverner Marmont*1812- Napoleonov pohod na Rusiju i poraz (sudjeluju Šljivarićeve čete)*1813- krajem te godine austrijske čete zaposjedaju Ilirske pokrajine, nakon Napoleonova poraza u bitci naroda kod Leipziga*1814- kraj Ilirskih pokrajina, ta područja pripala Austriji, biti će priključena Kraljevini Iliriji, koju je osnovao habsburški car Franjo I. (Kraljevina Ilirija postojala je od 1816. do 1822).

1

*1815- konačni poraz Napoleona i Bečki kongres- Austrija dobila Ilirske pokrajine, Lombardiju, Veneciju. Osnovana Njemačka konfederacija pod vodstvom Austrije. Osnovana Sveta Alijansa-vojno-politički savez za održanje poretka stvorenog na Bečkom kongresu

3. Okolnosti ukidanja Dubrovačke Republike

Nakon Požunskog mira 26.prosinca 1805. Napoleonova Francuska stekla je Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. Početkom 1806. Francuszi pod vodstvom generala Molitora ulaze u Dalmaciju, dok su istovremeno Rusi i Crnogorci držali Boku te zauzeli otok Korčulu. Francuska vojska (1200 ljudi) pod vodstvom generala Lauristona 27. svibnja 1806. ulaze u Dubrovnik pod izgovorom da će grad braniti od Rusa i Crnogoraca. Dolazi do sukoba između francuske i ruske vojske; Rusi zauzimaju Korčulu, Brač i Vis. Nakon Tilzitskog mira 1807. Rusi se povlače iz Jadrana i Boke kotorske. 31. siječnja 1808. general Marmont donosi odluku o ukidanju Dubrovačke Republike, što Napoleon i potvrđuje. Dubrovački senat odugovlači, ne sastaje se i tako ne potvrđuje ukidanje (međutim, to je bilo samo formalne naravi, Dubrovačka republika zaista je u praksi prestala postojati, a Marmont je proglašen dubrovačkim vojvodom). Nakon sloma Napoleonove Francuske i Bečkog kongresa 1815. Dubrovačka Republika nije obnovljena, kao niti Mletačka republika. Dubrovnik ulazi u sastav Dalmacije, s kojom čini austrijsku pokrajinu.

4. Narodna stranka u Hrvatskoj i Slavoniji do 1860.godine

Nakon što je 1841. osnovana Hrvatsko-vugerska stranka, iste je godine vodstvo hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta) odlučilo da će osnovati Ilirsku narodnu stranku (Ilirska partaja), na čelu koje su bili Ljudevit Gaj i grof Janko Drašković. 1843. godine car Ferdinand V. zabranjuje ilirsko ime, a stranka mijenja ime u Narodnu stranku (poznati kao narodnjaci). Bore se protiv interesa Ugarske i mađarona, protiv su pokušaja uvođenja mađarskog jezika kao službenog u Hrvatsku i Slavoniju, ističu hrvatsku državno-pravnu posebnost u odnosu na Ugarsku. Za uvođenje su narodnog jezika u javne službe. 1843. I. K. Sakcinski održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Poznat je incident iz 1845. („Srpanjske žrtve“). 1848. (25.ožujka)- narodna skupština u Zagrebu i „Zahtjevanja naroda“- narodnjaci izlažu svoj politički program. Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća sve se više među narodnjacima počinje javljati jugoslavenska ideja, o ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu državu (na čelu te ideje Strossmayer i Rački). 1850. osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku.

5. Hrvati u Napoleonovim ratovima u Austriji i Njemačkoj

Hrvati ratuju na strani Habsburške Monarhije protiv Napoleona, ponajviše u sjevernoj Italiji, Austriji i Njemačkoj. Posebice se ističu hrvatske trupe pod zapovjedništvom generala Filipa Vukasovića (austrijski general, porijeklom iz Ličkog Petrovog Sela). Ističu se u bitkama kod Degoa 1796., te u trodnevnoj obrani mosta kod Arcole iste godine (sjeverna Italija). Ističu se ponovno hrvatske trupe pod Vukasovićem 1809. godine u bitci kod Asperna (austrijska pobjeda) i iste godine kod Wagrama (francuska pobjeda). U toj bitci smrtno je ranjen Filip Vukasović.

6. Ekonomski položaj seljaka (kmetova) do 1860. godine?

1785. godine Josip II. ukida kmetstvo, zapravo on ukida osobnu ovisnost seljaka o feudalcu, ali time seljak ne postaje vlasnik zemlje, pa često ostaje i dalje raditi na posjedu, iako se ima pravo odseliti. Josip Jelačić je 25.travnja 1848. ukinuo kmetstvo, ali opet samo osobnu ovisnost. Ukidanje kmetstva je proces, ono se ne događa aktom, ono je proces prelaska feudalnog u građansko, moderno društvo (što će se ostvariti tek u drugoj polovici 19. stoljeća). Osnovna gospodarska djelatnost u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je ratarstvo, stočarstvo i vinogradarstvo. Postojali su slobodni seljaci i kmetovi na vlastelinstvima. Vlastelinstva u Slavoniji mnogo su veća površinom nego ona u Banskoj Hrvatskoj. Dok su u Slavoniji zemljoposjednici većinom stranci ( Nijemci i

2

Madžari), u Banskoj Hrvatskoj ima više domaćeg plemstva. Uz plemiće dobar dio zemljoposjeda držali su i biskupije, kaptoli, samostani.Tehnologija je bila nerazvijena, prema tome produktivnost mala, seljaci proizvode za vlastite potrebe, ne i za tržište. Moraju plaćati porezne i druge obveze prema vlastelinima, što njihov ekonomski položaj čini prilično teškim. Obvezni su na naturalna podavanja te na radnu obvezu na vlastelinskom zemljištu.

3

KARTICA 2

1. Pregled važnijih povjesnih zbivanja u hrvatskim zemljama 1816.-1849.

*1816- Austrijski car Franjo I. osnovao Kraljevinu Iliriju (obuhvaća i nekadašnje Ilirske pokrajine)*1822- Prekosavska Hrvatska vraćena pod vlast hrvatskog bana i sabora. Istovremeno Banska krajina izuzeta ispod banske vlasti. *1825- Car nakon dužeg vremena saziva Hrvatski i Ugarski sabor traži se ujedinjenje Banske Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom, Istrom i Vojnom krajinom- ništa od toga. Mađarski sabor zahtjeva da se mađarski uvede kao obvezni premdet u škole u zemljama krune sv. Stjepana ( pa tako i u Hrvatskoj)*1827- Umire zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac; Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika kao obveznog u hrvatske škole*1828- Papa Lav XII. izdaje bulu cijela Dalmacija je ujedinjena u crkvenu pokrajina sa sjedištem u Zadru*1830- Početak hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta). Ljudevit Gaj izdaje „Kratku osnovu horvatsko-slavonskog pravopisanja“. Josip Kušević u djelu „ O municipalnim pravima i statutima Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“ ističe hrvatsku državno-pravnu posebnost u odnosu na Ugarsku*1832- Grof Janko Drašković izdaje „Disertaciju“*1835- Ljudevit gaj pokreće Novine horvatske, unutar kojih i knjižveni prilog Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku. *1836- Novine horvatske mjenjaju naziv u Narodne ilirske novine (Danica ilirska). Car Ferdinand odbija potvrditi zaključak ugarskog sabora o uvođenju mađarskog jezika kao službenog u zemlje krune sv.Stjepana*1841- Osnivaju se prve političke stranke Hrvatsko-vugerska stranka (mađaroni) i Ilirska narodna stranka (narodnjaci)*1842- U Zagrebu utemeljena Matica ilirska*1843-Car zabranjuje ilirsko ime i simbole- Ilirska stranka se odsad naziva Narodna stranke, a Ilirske narodne novine- Narodne novine*1845- Srpanjske žrtve-incident između mađarona i narodnjaka*1847- Posljednji hrvatski staleški sabor*184823.III. car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, 8.IV. promaknut je na čin generala-vrhovni zapovjednik cijele hrvatsko-slavonske vojne granice-u svojim rukama držai i civilnu i vojnu vlast nad Banskom i Vojnom Hrvatskom25.III. Narodna skupština u Zagrebu- narodnjaci iznose program u 30 točaka poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakost pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd.11.IV. izglasan Ustav samostalne Ugarske-ukidaju kmetstvo, ističu teritorijalnu cjelovitost Ugarske; Hrvatske je time integralni dio Ugarske, nema državno-pravne posebnosti 19.IV. ban Jelačić prekida sve odnose s ugarskom vladom25.IV. Jelačić objavljuje ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Slavoniji-ukidanje osobne ovisnosti kmeta od feudalcu, on postaje slobodan seljak, ali ne dobiva zemlju, može je jedino otkupiti 27.IV. uvodi prijeki sud zbog nemira i pobuna seljakasvibanj- Jelačić osniva Bansko vijeće (samostalnu hrvatsku vladu) i raspisuje izbore za Hrvatski sabor5.VI. prvi zastupnički hrvatski sabor, zastupnici birani na izborima po prvi puta. Josipa Jelačića na mjesto bana svečano ustoličio Josif Rajačić na saboru se traži preuređenje Habsburške Monarhije, poštivanje hrvatske državno-pravne posebnosti, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, potvrđuje se ukidanje kmetstva.10.VI. pod mađarskim pritiskom Jelačić smjenjen s mjesta bana, no ubrzo vraćen29.VI. dobio izvanredne ovlasti

4

srpanj i kolovoz- Jelačić putuje po Slavoniji kako bi pridobio javnost za rat, pregovara za predsjednikom ugarske vlade Batanjijem, no bezuspješno31.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena2.XII. car Ferdinand V. odriče se prijestoljaFranjo Josip I. (1848.-1916.)imenovao je Jelačića upraviteljem Rijeke i namjesnikom u Dalmaciji- tako Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji je u Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva7.IV. ugarski sabor u Debrecenu objavljuje detronizaciju Habsburgovaca sa ugarskog prijestolja i proglašava nezavisnu mađarsku državu na čelu s Košutom Lajošemljeto 1849.-mađarska vojska u protuudaru osvaja Peštu i ponovo prijeti Bečucar Franjo Josip I. traži pomoć ruskog cara Nikole I. revolucija ugušena, mađarska vojska poražena kod Vilagosa 13.VIII. 1849., konačna predaja u rujnu 1849. (utvrda Komaron) oktroirani ustav počinje vrijediti za područje Hrvatske i Slavonije

2. Grof Janko Drašković, život i djelo

Hrvatski političar i sudionik hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), rođen u Zagrebu 1770. u plemićkoj obitelji Drašković. Jedan je od najobrazovanijih ljudi svoga doba u Hrvatskoj. U mladosti se posvetio vojnoj karijeri, no zbog bolesti je mora prekinuti. Aktivno se priključuje hrvatskom narodnom preporodu sa svoje 62 godine (1832.godine). Te je godine u Karlovcu izdao „Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom“, djelo napisano štokavskim narječjem, prvi cjeloviti nacionalni program u hrvatskoj političkoj povijesti. To je politički naputak za buduće saborske poslanike na zajedničkom hrvatskom-ugarskom saboru u Požunu. U njemu se traži da se oni zalažu za ujedinjenje svih hrvatskih krajeva (Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne granice). Tako ujedinjene hrvatske zemlje zajedno bi sa Bosnom i Hercegovinom te slovenskim zemljama (Kranjskom, Štajerskom i Koruškom) činile Veliku Iliriju. Također se zalaže za uvođenje hrvatskog narodnog jezika, za štokavsko narječje, za samostalnu hrvatsku vladu, te brani državno-pravnu posebnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku. Na čelu je Narodne stranke do 1848. godine, osnivač je ilirskih čitaonica koje su žarište hrvatskog narodnog preporoda (postojale od 1838. do 1850.) te je jedna od osnivača te prvi predsjednik Matice ilirske (1842.). Umire u Radgoni u Štajerskoj, na putu u lječilište u Njemačku 1856. godine.

3. Matica hrvatska do 1860. godine

Matica ilirska (kulturna ustanova, književno-znanstveno društvo, bavi se ponajviše izdavanjem knjiga) osnovana je 1842. godine, na prijedlog grofa Janka Draškovića, koji postaje njen prvi predsjednik. Tek 1874. ona mijenja ime u Maticu hrvatsku. Još 1838. osnivaju se čitaonice u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu i drugim većim mjestima, koje postaju žarište hrvatskog narodnog preporoda (1850. ukinute).

4. Zbivanja 1848. i 1849. godine u Dalmaciji

Dalmacija u tim revolucionarnim zbivanje ostaje po strani. U Zahtijevanjima naroda koje iznose narodnjaci u Zagrebu 1848. traži se sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Iz Zagreba se šalje poziv Dalmatincima

5

da izraze svoje želje za ujedinjenjem. Dalmatinac Vežić šalje poziv dalmatinskim gradovima i općinama da izraze želju za sjedinjenjem, no odjek u Dalmaciji je slab. Jedino je općina Obrovac poslala čestitiku Jelačiću nakon što je ustoličen za bana. Razlog tom slabom odjeku je to što gotovo cjelokupnu upravu i priobalne gradove drže Talijani. U to je vrijeme postojala opasnost od obnove Mletačke Republike i njene vlasti u Dalmaciji, uslijed revolucija u Veneciji i Lombardiji 1848./49. U to vrijeme u Dalmaciji se počinju javljati dvije političke struje: aneksionisti (bili su za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom; osnivaju Narodnu stranku u Dalmaciji 1861., te Maticu dalmatinsku 1862.; na čelu tog pokreta Mihovil Pavlinović i Miho Klaić) te autonomaši (protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, bili su za to Dalmacija ostane posebna austrijska pokrajina; na čelu tog pokreta Frano Borelli).

5. Djelovanje hrvatskog sabora do 1848. godine

Sve do 1848. godine Hrvatski sabor je staleški / plemićki sabor (dakle sabornici nisu izabrani na izborima, već su sabornici po svome položaju). Posljednji staleški sabor održan je 1847. godine, a iduće godine (1848.) održana je prva sjednica Hrvatskog sabora kao izborne skupštine ( dakle sabornici su izabrani na izborima, ali doduše postoje određeni uvjeti, ponajprije visok izborni cenzus). Sabor je nosio službeno ime Sabor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, no treba reći da je on zapravo imao jurisdikciju samo na području Banske Hrvatske i Slavonije (dakle županija Varaždinske, Križevačke, Zagrebačke, Požeške, Virovitičke i Srijemske), dok nije imao nikakve veze niti sa Vojnom krajinom, niti sa Dalmacijom i Istrom (koje su bile posebne austrijske pokrajine pod upravom Beča, i koje su imale svoje pokrajinske sabore). Dakle, sabor je zakonodavno, upravno i sudsko tijelo Trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Hrvatski sabor je bio jednodomno tijelo. (dakle nije bio dvodoman kao zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu koji je imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću). Na čelu sabora je ban, kojeg bira kralj. Saborom predsjedava ban ili ako je on odsutan, zagrebački biskup. Na Hrvatski sabor dolaze velikaši i prelati (crkveni velikodostojnici) koje ban pozove te niže plemstvo koje bi bilo birano na županijskim skupštinama. Sabor donosi saborske zaključke, a da bi postali zakonom kralj ih treba potvrditi (sankcionirati). Hrvatski sabor je slao svoje poslanike i na zajednički Hrvatsko-ugarski sabor u Požun. Ti poslanici dobivali su upute što su moraju reći i iznijeti i toga su se morali držati, a na povratku u Hrvatsku morali su podnijeti izvješće.

6. Crkvene prilike u Dalmaciji i Istri do 1860. godine

1828. bulom pape Lava XII. ukinute su Splitska i Dubrovačka nadbiskupija; jedina nadbiskupija u Dalmaciji je Zadarska (kojoj su podvrgnute biskupije: Šibenik, Split, Hvar, Dubrovnik i Kotor)-na taj način ukinute su biskupije Trogir, Makarska, Nin i druge. U Istri su postojale Krčka biskupija (kojoj su pripojene Rapska i Osorska) te Porečko-pulska biskupija. Te dvije biskupije (Krčka i Porečko-pulska) te Tršćansko-koparska podvrgnute su Goričkoj nadbiskupiji. Gorička nadbisupije bila je snažan čimbenik latiniziranju bogoslužja, nasuprot snažnoj hrvatskoj glagoljaškoj tradiciji. U javni život sve više prodire talijanski jezik, dok glagoljice nestaje.

6

KARTICA 4

1. Pregled važnijih povjesnih zbivanja u hrvatskim zemljama 1850.-1859.

*1850- raspušteno Bansko vijeće i ustrojena Banska vlada na čelu s banom Jelačićem; ukinute ilirske čitaonice-žarište ilirskog pokreta*1851-ukidanje carinskih granica unutar Habsburške Monarhije-jedinstveno carinsko područje; 31.XII. car donosi Silverstarski patent-ukida ustav, uvodi novi austrijski apsolutizam (Bachov apsolutizam) centralizacija i germanizacija, sprječavanje političe djelatnosti, ali i gospodarski razvitak*1852- Zagrebačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije i tako odvojena od Ugarske nadbiskupije *1854- u škole se uvodi njemački jezik kao službeni; Banska vlada pretvorena u Staathalterei (Carsko i kraljevsko namjesništvo), zemlja podjeljena u 5 okružja*1855- konkordat pape i cara Franje Josipa I.- Crkva dolazi pod zaštitu cara, a odgoj katoličke mladeži jest briga svećenika*1857- u San Franciscu osnovano „Slovinsko-ilirsko uzajamno dobrotvorno društvo“; prvo hrvatsko iseljeničko društvo*1859- umire ban Jelačić, a novi ban postaje Coronini, dotadašnji komandant Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata. Austrijski poraz kod Magente i Solferina mir u Villanfranci- u korist Pijemonta gube Lombardiju, žitnicu carstva; E.Kvaternik u knjizi „Hrvatska i Talijanska konfederacija“ osporava pravo Habsburgovcima na hrvatsku krunu i zalaže se ujedinjenu i samostalnu hrvatsku državu

2. Razvoj riječnog i pomorskog prometa u Hrvatskoj od 1790. do 1860.godine

Plovne su rijeke Dunav, Sava, Drava od ušća do Miholjca, Kupa od ušća do KarlovcaOd 1830. sve više rijekama plove parobrodi. Te godine prvi parobrod Franz I. prolazi hrvatskim dijelom Podunavlja na putu od Beča prema ušću Dunava. 1843. osnovano je Savsko-kupsko parobrodarsko društvo-prvi parobrod Sloga. 1840. godine osnovano Slavonsko dioničko društvo u Osijeku (plan izgraditi kanal Dunav-Sava, ali ništa od toga). Razvoj pomorstva i brodogradnje1818. u rtu Savudrija prvi moderni svjetionik u Jadranu1822. austrijska ratna mornarica je izradila pomorske karte Jadrana- „Peljar Jadranskog mora“ Austrijsko društvo za pomorsku plovidbu „Lloyd“ je 1838. otvorilo prvu parobrodarsku liniju Trst-Mali Lošinj-Zadar-Split-Hvar-Dubrovnik-Kotor (putovanje trajalo 5 dana)1823. u Malom Lošinju osnovano prvo brodogradilišteOtvaraju se prve pomorske škole sredinom 19. stoljeće (najprije u Šibeniku, pa onda Bakru, Zadru, Splitu, Dubrovniku itd.) 1850. godine Pula postaje glavna državna luka, a 1856. car Franjo Josip I. otvorio je u Puli ratno brodogradilište.

3. Novine horvatske, Ilirske novine, Narodne novine

1835. godine Ljudevit Gaj počinje izdavati prve novine samo na hrvatskom jeziku- Novine horvatske sa književnim prilogom Danicom horvatskom, slavonskom i dalmatinskom (tada Antun Mihanović objavljuje pjesmu „Horvatska domovina“-buduća hrvatska himna „Lijepa naša“). 1836. novine su preimenovane u Ilirske narodne novine ( uz Danicu ilirsku) kako bi se pridobili i drugi Južni Slaveni u ilirski pokret-povezivanje svih južnoslavenskih naroda. 1843. car Ferdindand V. je zabranio ilirsko ime i znakovlje od tada se zove Narodne novine (izlaze i danas).

7

4. Bečki kongres i hrvatsko pitanje

Na Bečkom kongresu 1815. Mletačka i Dubrovačka Republika nisu obnovljene, Ilirske pokrajine pripale su Habsburškoj Monarhiji i na ta način sve su se hrvatske zemlje našle pod habsburškom krunom (Banska Hrvatska i Slavoniji-kojom vlada hrvatski ban i sabor; Vojna krajina-kojom vlada Dvorsko ratno vijeće; Istra i Dalmacija-posebne austrijske pokrajine koje imaju svoj pokrajinski sabor; te Ugarsko primorje koje ima specifičan položaj i pripada i Ugarskoj i Hrvatskoj). Između 1816. i 1822. postojala je austrijska pokrajina Kraljevina Ilirija (koja je obuhvaćla područja nekadašnjih Ilirskih pokrajina)- Prekosavska Hrvatska vraćena je pod hrvatskog bana i sabor tek 1822., a tada je Banska krajina oduzeta iz jurisdikcije bana.

5. Cehovi i moderna industrija u prvoj polovici 19. stoljeća

U gradskim naseljima sjeverne Hrvatske sve do sredine 19. stoljeća obrtnička privreda organizirana je u cehovskim okvirima, a na selu kućni obrt predstavlja dopunski izvor prihoda. Cehovska organizacija temeljila se na tradicionalnim, konzervativnim načelima. Tehnički je napredak općenit vrlo polagan. Produkacija obrtničkih radionica obično je bila najmjenjena domaćoj potrošnji, tj. plemstvu, građanstvu i drugim stanovnicima pojedinih gradova. Manufakture su se razvijale vrlo sporo i neujednačeno.Osnivaju se prvi industrijski pogoni Đuro Gavrilović u Petrinji 1817. otvara tvornicu za prizvodnju mesa i mesnih prerađevina; Adamić u Rijeci osniva manufakturu papira; u Zagrebu i Karlovcu prve pivovare, u Osijeku tvornica ulja i šibica. Parne pilane u Gorskom kotaru, parni mlinovi u Ivanecu, Čakovcu, Korođu; prizvodnja duhana u Varaždinu, otvaraju se tiskare.....

6. Uloga i djelokrug bana od 1790. do 1860. godine

Na čelu je uprave, sudstva i vojske, do 1822. vojni je zapovjednik i Banske krajine ( od 1822. Banska krajina je, kao i ostali dio Vojne krajine, pod Dvorskim ratnim vijećem). Bana postavlja kralj. Ustoličava se u crkvi sv.Marka u Zagrebu, a to čini zagrebački biskup najčešće. Ban predsjedava saborom, ili ako nije prisutan, to čini zagrebački biskup. Uz bana postojao je i viceban/podban. 1848. godine ban Josip Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje; on je ban u Hrvatskoj i Slavoniji, general u Vojnoj krajini, namjesnik u Dalmaciji i guverner u Rijeci. U vremenu od 1848. do 1850 na čelu je Banskog vijeća; od 1850. do 1854. na čelu je Banske vlade (ovlasti su mu smanjene); a od 1854. do 1860. on je banski namjesnik, izravno odgovoran bečkoj vladi; njegova autonomija i prijašnje ovlasti znatno skučene; djeluje po naredbama iz Beča.

8

KARTICA 5

1. Razvoj cestovnog prometa u Hrvatskoj do 1860. godine

U 18. stoljeću izgrađena je Karolina (povezivala Karlovac i Rijeku) i Jofezina (Karlovac-Senj), a početkom 19. stoljeća (do 1811.) Lujzijana, koja je povezivala Karlovac s Rijekom preko Delnica. Financijeri su bili između ostalih i biskup Maksimilijan Vrhovac, zatim Bathanny, Adamić, a izgradnja je povjerena krajiškom časniku Filipu Vukasoviću. Jozefina je sredinom 19. stoljeća rekonstruiranaIzmeđu 1820. i 1823. izgrađena je cesta Zadar-Obrovac, a nastojanjem krajiškog časnika Knežića prva prekovelebitska cesta Obrovac-Mali Alan-Sv. Rok- na taj način Dalmacija je prvi put povezana s Likom, odnosno Hrvatskom (prije je trebalo putovati brodom prvo do Rijeke ili Trsta i onda kopnenim putevima do HrvatskeOsobito u 50-tim godinama 19. stoljeća planovi o izgradnji željezničkih pruga. Strossmayer se zalaže za prugu Vukovar-Zagreb-Zidani Most (ali ništa od toga)1857. godine vlasti osnovale Društvo potiskih željeznica i Društvo južnih željeznica (ovo drugo društvo dobilo je koncesiju za izgradnju pruge Zidani Most-Zagreb-Sisak)1860. godine prvu željezničku prugu u Hrvatskoj dobilo Međimurje (pruga je vodila iz Budima prema spoju na prugu Trst-Beč). Prvi vlak kroz Zagreb prošao 1862. godine

2. Crkveno pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji do 1860.godine

1852. godine bulom pape Pia IX. Zagrebačka biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije i tako je odvojena od ugarske (Kaločke nadbiskupije). Zagrebačkoj nadbiskupiji bile su podvrgnute Bosansko-srijemska, Senjsko-modruška i grkokatolička Križevačka biskupija (čije je sjedište prenešno iz Marče u Križevce 1801.). Prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik. Samo je manji dio Slavonije (dekanati Valpovo i Miholjac) pripadali Pečuškoj biskupiji (odnosno Kaločkoj nadbiskupiji). Što se tiče pravoslavne crkve, postojale su metropolije u Plaškom (Karlovačka metropolija) i u Pakracu, te u Srijemskim Karlovcima ( od 1848. postala je patrijarhija; prvi patrijarh Josif Rajačić).

3. Odjek bečke i peštanske revolucije u Zagrebu 1848. godine

Revolucija u Beču od 12. do 15. ožujka 1848. traže se veće slobode, sloboda tiska, opće pravo glasa, revolucija uzrokuje pad Metternichova aposolutizma. U Pešti 3. ožujka Lajoš Košut drži govortraži se ukidanje kmetstva i osnivanje samostalne ugarske vlade15.ožujka izdaju „12 peštanskih točaka“ u kojima izlažu svoje zahtjeve17.ožujka osnovana je ugarska vlada na čelu s Batanjijem, dok je Košut postao ministar financija. 16.-17. ožujka stižu vijesti o revolucijama u Beču i Pešti i do ZagrebaIvan Kukuljević Sakcinski izriče tada želje zagrebačkog građanstvasloboda za sve i ravnopravnost, raspisivanje izbora za Sabor. 25. ožujka održana je Narodna skupština u Zagrebu koja donosi program od 30 točaka („Zahtijevanja naroda“). Traži se ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakost pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd. To je zapravo bio politički program Narodne stranke. Tada je poslano 400 poslanika iz Zagreba u Beč da ovaj program podnesu caruprihvaćena je jedino točka o imenovanju Josipa Jelačića za bana ( to je učinjeno i prije same skupštine, 23.ožujka), sve ostale točke su odbijene.

4. Svištovski mir i Hrvatska

1791. godine, nakon rata (1788.-1791.) sklopljen je mir između Habsburške Monarhije (Leopolda II.) i Osmanskog Carstva (Selima III.) u bugarskom mjestu Svištovu. Habsburškoj Monarhiji (posredno Hrvatskoj)

9

pripali Dvor na Uni, Plitvice, Plješivica, Cetin, Ličko Petrovo Selo, Lapac i Srb ( odnosno Kordun i Ličko Pounje). Austrijska vojska morala je napustiti Bosansku Dubicu, Bosanski Novi i Kostajnicu, te Beograd i dijelove sjeverne Srbije koje je okupirala u vrijeme rata.

5. Migracije stanovništva iz Hrvatske do 1860. godine Do 1860. migracije stanovništva iz Hrvatske nisu tako masovne i opsežne, kao što će to biti potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, dolazi do pojedinačnih iseljavanja, uglavnom u SAD, Južnu Ameriku, Južnu Afriku i Australiju. Iseljavanje u SAD potaknuto je otkrićem zlata u Kaliforniji u 19 stoljeću. Hrvati se spominju kao sudionici u američkom građanskom ratu (1861.-1865.). Godine 1857. u San Franciscu je osnovano prvo hrvatsko iseljeničko društvo- „Slovinsko-ilirsko uzajamno dobrotvorno društvo“.

6. Marmont, Dandolo i Dalmacija početkom 19. stoljeća

Nakon Požunskog mira 26.prosinca 1805. Napoleonova Francuska stekla je Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. Početkom 1806. Francuzi pod vodstvom generala Molitora ulaze u Dalmacijupočinje razdoblje francuske uprave u Dalmaciji. Dalmacija, zajedno s Bokom i Istrom ulazi u sastav Kraljevine Italije. Sjedište francuske uprave u Dalmacije bilo je u Zadru. Na čelu civilne vlasti bio je providur Vincenzo Dandolo (zvali su ga Vicko), dok je vojnu vlast imao general Auguste Marmont. Na čelu civilne vlasti Dandolo je bio od 1806. do 1810., nakon toga ga je zamjenio Marmont. Dalmacija je upravno bila podjeljena na okružja, okružja na kotare, a ovi na općine. Okružja: Zadar, Šibenik, Split i Makarska. Službeni jezik je bio talijanski. Otvaraju se brojne škole, gimnazije i akademije Licej u Zadru, u Trogiru kolegij sv. Lazara, itd. Od 1806. do 1810. izlaze prve novine na hrvatskom jeziku- Il regio Dalmata (Kraljski Dalmatin)-službeni glasnik francuske uprave na tal. i hrv. Jeziku. Dolazi do gospodarskog napretka, grade se ceste (Knin-Metković-Budva), ali također se i ukida komunalna autonomija priobalnih gradova, a francuska vlast ima negativan stav prema Katoličkoj crkvi, što izaziva nezadovoljstva među domaćim pukom.

10

KARTICA 6

1. Schoenbrunski mir i Hrvatska

1809. godine nakon što je Napoleon porazio austrijsku vojsku kod Wagrama sklopljen je mir u Schoenbrunu (Beč). Austrija je morala Napoleonovoj Francuskoj predati sve hrvatske i slovenske zemlje južno od Save. Ta će područja uz Dalmaciju, Istru i Boku činiti Ilirske pokrajine, čije će konačno uređenje biti donešeno 1811.

2. Demografsko pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji i razvoj gradova do 1860. godine

Najveći grad u Hrvatskoj i Slavoniji je na početku 19. stoljeća do sve 40-tih godina bio Osijek. Sredinom 19. st. izjednačen je sa Zagrebom, a od sredine stoljeća Zagreb postaje najveći grad. Veći gradovi uz Zagreb i Osijek su još i Rijeka, Varaždin i Karlovac. Prvi značajniji popis stanovništva održan je 1851. godine (860 tisuća ljudi u Civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, te 806 tisuća ljudi u Vojnoj krajini). Prvi moderni, službeni popis održan je 1857. godine kada je došlo do manjeg pada broja stanovnika u odnosu na 1851. zbog velike smrtnosti uzrokovane čestim bolestima (kolera, boginje, tifus, sifilis). Dok su Osijek i Zagreb 1857. imali tek 10 do 15 tisuća stanovnika, Beč je imao 476 tis., Budimpešta 170 tis., Subotica 50 tis. (dakle gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji bili su prilično maleni).

3. Djelovanje pokrajinskog dalmatinskog sabora, zemaljskog odbora i carskog namjesništva u Zadru

Dalmacija i Istra su od Bečkog kongresa (1815.) posebne austrijske pokrajine te imaju svoje zasebne pokrajinske sabore i zemaljske odbore. Zemaljski dalmatinski sabor i Zemaljski dalmatinski odbor imaju središte u Zadru, a tamo je sjedište i Carskog namjesništva, odosno austrijskog namjesnika za Dalmaciju. Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.) Dalmacija je pripala austrijskom dijelu Monarhije, te šalje svoje zastupnike na Carevinsko vijeće u Beč. Zakonodavne funkcije pokrajinskog dalmatinskog sabora su bile prilično skučene (privreda, školstvo, građevinski poslovi), a centralne vlasti bilo koji zaključak koji donese sabor mogu poništiti.

4. Trgovačke-obrtničke komore u Zagrebu i Osijeku

Trgovačko-obrtnička komora osnovana je u Zagrebu 1852. (prvi predsjednik bio je Anastazije Popović), a u Osijeku 1853. godine. Osnovane su s ciljem gospodarskog unapređenja hrvatskog prostora, unapređivanja trgovine, obrta, gradnje željezničkih pruga, cesta itd.

5. Ozorski prevrat 1848. godine (Slavonski korpus)

Pregovori između Jelačića i predsjednika ugarske vlade Bathaniya nisu uspjeli, Jelačić 7.rujna objavljuje rat Ugarskoj, a 11.rujna prelazi Dravu i ulazi u Međimurje. U sklopu Jelačićevih snaga bio je i tzv. Slavonski korpus. Taj Slavonski korpus bio je sastavljen od pričuvnih snaga brodske i gradiške pukovnije (redovne snage su bile na sjevernotalijanskom bojištu pod Radetzkyim). Na čelu Slavonskog korpusa je bio general Karl Roth, a zamjenik Nikola Filipović. Brojao je 7000 vojnika. Većinom su to bili stariji vojnici, slabo obučeni i pripremljeni te slabo naoružani. Taj Slavonski korpus se trebao sastati sa Jelačićevim snagama kod Sekešfehervara, jugozapadno od Pešte, da tako zajednički napadnu Mađare. Slavonski korpus 21. rujna 1848. prelazi Dravu kod Vaške i ulazi u Ugarsku. Nastaju veliki problemi oko nabavke hrane, a domaće stanovništvo ih stalno napada, vojnici sve iscrpljeniji i gladniji. Sporo se kreću na sjever, a Jelačić je već počeo bitku (28.-29. rujna 1848.) protiv Mađara kod Pakozda i Velencea. Slavonski korpus ne stiže na vrijeme. Ta bitka je neodlučena, Jelačić se povlači prema Dunavu, prema sjeverozapadu, u smjeru Beča. Slavonski korpus u takvoj situaciji se predaje. Karl Roth odlučuje 7. listopada da će predati mađarskom generalu Percelu kod Oszore. Tako je Slavonski korpus zarobljen bez borbe. Vojnici su parobrodom Dunavom vraćeni kući u Slavoniju, a

11

generali su poslani na časnički sud u Peštu – Filipović osuđen na smrt, a Roth zbog starosti pomilovan. (1851. oba su puštena). To je odjeknulo u Slavoniji i Hrvatskoj, po narodnjake negativno, po mađarone pozitivno. Mađarima je to bio veliki uspjeh.

6. Grof Janko Drašković u ilirskom pokretu

Aktivno se priključuje hrvatskom narodnom preporodu sa svoje 62 godine (1832.godine). Te je godine u Karlovcu izdao „Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom“, djelo napisano štokavskim narječjem, prvi cjeloviti nacionalni program u hrvatskoj političkoj povijesti. To je politički naputak za buduće saborske poslanike na zajedničkom hrvatskom-ugarskom saboru u Požunu. U njemu se traži da se oni zalažu za ujedinjenje svih hrvatskih krajeva (Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne granice). Tako ujedinjene hrvatske zemlje zajedno bi sa Bosnom i Hercegovinom te slovenskim zemljama (Kranjskom, Štajerskom i Koruškom) činile Veliku Iliriju. Također se zalaže za uvođenje hrvatskog narodnog jezika, za štokavsko narječje, za samostalnu hrvatsku vladu, te brani državno-pravnu posebnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku. Na čelu je Narodne stranke do 1848. godine, osnivač je ilirskih čitaonica koje su žarište hrvatskog narodnog preporoda (postojale od 1838. do 1850.) te je jedna od osnivača te prvi predsjednik Matice ilirske (1842.).

12

KARTICA 8

1. Požunski mir i Hrvatska

Napoleonova pobjeda u trocarskoj bitci kod Austerlitza nad austrijskim carem Franjom II. i ruskim carem Aleksandrom I. mir u Požunu 26.prosinca 1805.godine Istra, Dalmacija i Boka pripale Francuskoj i ulaze u sastav Talijanskog Kraljevstva. Tada se javlja pokret za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (na čelu kojeg je Andrija Dorotić); no bezuspješno.

2. Temeljni historijski izvori za ekonomsku i socijalnu povijest do 1860. godine

R. Bićanić: „Oslobođenje kmetova u hrvatskoj godine 1848.“A. Jelačić: „Pokret u Slavoniji i Hrvatskoj 1848./49.“Zbornik radova o agrarnim nemirima i socijalnim zbivanjima u Križevačkoj, Varaždinskoj i Požeškoj županijiZbornik radova: Virovitička županija u revoluciji 1848./49.

3. Kraljevski ministar hrvatsko-slavonski-dalmatinski

Godinu dana nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, 1869. godine, ukinuta je Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska dvorska kancelarija i Carsko i kraljevsko Namjesništvo te je osnovano Hrvatsko-slavonska-dalmatinska zemaljska vlada sa sjedištem u Zagrebu, na čelu koje je bio ban (prvi Levin Rauch).Također je ustrojeno mjesto kraljevskog ministra hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog 1869. sa sjedištem u Budimpešti. On je bio posrednik između hrvatske zemaljske vlade i bečke vlade te između Hrvatske i Ugarske. Njegov djelokrug: unutarnja uprava, školstvo, sudstvo i narodno gospodarstvo. Odgovoran je zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu. Najčešće je to bio mađaron. Prvi ministar je bio Koloman Bedeković-Komorski.

4. Razvoj hrvatskih županija do 1860. godine

Od 1790. do 1848. postoji 6 županija; 3 hrvatske (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka) i 3 slavonske (Srijemska, Virovitička i Požeška). Nakon revolucije, od 1850. postoji 6 županija- Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Riječka ( ona psotoji do 1867.), te Osiječka i Požeška (Srijemska je pripala novoosnovanom Vojvodstvu Srbije i Tamiškog Banata; koje je postojalo do 1860.). 1854. došlo je do podjele na 5 okružja- Zagrebački, Varaždinsko-Križevački, Riječki, Osiječki, Požeški. 1860. godine, nakon vraćanja ustavnog stanja obnovljene su županije- sada ih ima 7; četiri hrvatske (Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Riječka) i tri slavonske (Virovitička, Požeška i Srijemska). Županije su bile podjeljene na okružja, okružja na kotare, a ovi na općine. Na čelu županije bio je veliki župan, kojeg bira kralj; svaka županija imala je županijsku skupštinu koje bira zastupnike za Hrvatski sabor i bavi se upravnim i sudskim poslovima.

5. Političke stranke u Dalmaciji do 1860. godine

U Dalmaciji su do 1860. postojale dvije političke interesne grupe. Aneksionisti (bili su za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, za upotrebu hrvatskog narodnog jezika; osnivaju Narodnu stranku u Dalmaciji 1861., te Maticu dalmatinsku 1862.; na čelu tog pokreta Mihovil Pavlinović i Miho Klaić) te autonomaši ili talijanaši (protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, bili su za to Dalmacija ostane posebna austrijska pokrajina; na čelu tog pokreta Frano Borelli). Što se tiče Istre, tamo je odjek narodnog preporoda bila skab, Narodna stranka iz Hrvatske i Slavonije šalje pomoć istarskim narodnjacima, ali slab pomak.

13

6. Temeljni historiografski izvori za povijest 1848.-1849. godine

Neustadter: „Jelačić i događaji u Hrvatskoj godine 1848. i 1849.“Vukotinović: „Uspomene iz 1848. godine“Brlić: „Kratka uspomena iz 1848. i 1849.“Korespondencija o događajima u Ugarskoj 1847.-1849.

14

KARTICA 9

1. Uloga i djelokrug Sabora do 1860. godine

Sve do 1848. godine Hrvatski sabor je staleški / plemićki sabor (dakle sabornici nisu izabrani na izborima, već su sabornici po svome položaju). Posljednji staleški sabor održan je 1847. godine, a iduće godine (1848.) održana je prva sjednica Hrvatskog sabora kao izborne skupštine ( dakle sabornici su izabrani na izborima, ali doduše postoje određeni uvjeti, ponajprije visok izborni cenzus). Sabor je nosio službeno ime Sabor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, no treba reći da je on zapravo imao jurisdikciju samo na području Banske Hrvatske i Slavonije (dakle županija Varaždinske, Križevačke, Zagrebačke, Požeške, Virovitičke i Srijemske), dok nije imao nikakve veze niti sa Vojnom krajinom, niti sa Dalmacijom i Istrom (koje su bile posebne austrijske pokrajine pod upravom Beča, i koje su imale svoje pokrajinske sabore). Dakle, sabor je zakonodavno, upravno i sudsko tijelo Trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Hrvatski sabor je bio jednodomno tijelo. (dakle nije bio dvodoman kao zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu koji je imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću). Na čelu sabora je ban, kojeg bira kralj. Saborom predsjedava ban ili ako je on odsutan, zagrebački biskup. Na Hrvatski sabor dolaze velikaši i prelati (crkveni velikodostojnici) koje ban pozove te niže plemstvo koje bi bilo birano na županijskim skupštinama. Sabor donosi saborske zaključke, a da bi postali zakonom kralj ih treba potvrditi (sankcionirati). Hrvatski sabor je slao svoje poslanike i na zajednički Hrvatsko-ugarski sabor u Požun. Ti poslanici dobivali su upute što su moraju reći i iznijeti i toga su se morali držati, a na povratku u Hrvatsku morali su podnijeti izvješće. 1848. održana je prva sjednica Hrvatskog sabora kao izborne skupštine. Nakon što je donosen Oktroirani ustav 1849. godine Hrvatski sabor se više nije sastajao. Do restauracije Sabora dolaze tek vraćanjem ustavnog stanja, 1861. godine.

2. Temeljni historiografski izvori za crkvenu povijest Hrvatske do 1860. godine

Kanonske vizitacije iz raznih područja i biskupija daju nam uvid u stanje crkvenog života

3. Zajednički sabor u Požunu do 1860. godine

U razdoblju od 1790. do 1848. Hrvatska i Ugarska činile su državnu zajednicu posebnog tipa, vezali su ih pored vladara i zajednički poslovi joje je obavljalo zajedničko tijelo – zajednički hrvatsko-ugarski sabor, a sastojao se od ugarskog sabora i hrvatskih nuncija. Dio poslova obavljao je sam Hrvatski sabor. Hrvatski babor se sastojao samo uoči zajedničkog sabora u Požunu, da bi izabrao izaslanike i dao im naputke. Delegacija se sastojala od 4 predstavnika, bana, zagrebačkog biskupa, preposta zagrebačkog kaptola, velikih župana, podžupana, zastupnika Virovitičke, Požeške i Srijemske županije, zastupnika slobodnih kraljevskih gradova i gubernatora Rijeke. Nakon zasjedanja zajedničkog sabora sastao bi se hrvatski sabor da prihvati izvješće svog izaslanstva i proglasi zakonske članke izglasane na zajedničkom saboru. Prijenos državnih poslova od Hrvatske na Požunski sabor kao zajednički nije bio definitivnog, nego privremenog karaktera. Hrvatski sabor zadržao je i za sebe i pravo na opoziv tog prijenosa, te isto tako nije sve poslove prenio izričito na zajednički sabor...Hrvatski sabor odlučivao je o tome je li se delegacija pridržavala dobivenih instrukcija i na kraju je odlučivao da li će te zaključke objaviti za Hrvatsku (mogao ih je i odbiti). Zajdnički sabor u Požunu bio je dvodomni (imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću).

4. Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju

Listopadskom diplomom iz 1860. car Franjo Josip I. vratio je ustavno stanje. Za bana je imenovan Josip Šokčević, koji saziva Bansku konfreneciju gdje se raspravlja o brojnim pitanja, među kojima je i ono o osnivanju Dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju. Najprije je 20.listopada 1860. pri središnjoj vladi u Beču

15

osnovan Hrvatsko-slavonski odsjek, kojeg je u prosincu 1860. zamjenio Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju (postojao od prosinca 1860. do veljače 1862.) tek u veljači 1862. bit će osnovana Hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija.

5. Josip Jelačić, život i djelo

Carski general i hrvatski rodoljub, rođen je 1801. godine u Petrovaradinu (Srijem), potječe iz plemićke obitelj Jelačić (koja inače potječe iz Bužima (Turska Hrvatska, danas sjeverozapadna Bosna), pa se ponekad nazivaju i Jelačić-Bužimski. Otac Franjo, a majka Hrvatica iz Srijema. Josip Jelačić se školuje kao vojnik u bečkom Terezijanumu, bezo napreduje u činovima, službuje po Galiciji, Italiji, Beču, Ogulinu, Zadru. 1848. je krajiški pukovnik u Glini. Vrlo obrazovan, znao je dosta jezika, odličan vojnik, zapovjednik, strateg i domoljub. 23.III. car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, 8.IV. promaknut je na čin generala-vrhovni zapovjednik cijele hrvatsko-slavonske vojne granice-u svojim rukama držai i civilnu i vojnu vlast nad Banskom i Vojnom Hrvatskom25.III. Narodna skupština u Zagrebu- narodnjaci iznose program u 30 točaka poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskij zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakosr pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd.11.IV. izglasan Ustav samostalne Ugarske-ukidaju kmetstvo, ističu teritorijalnu cjelovitost Ugarske; Hrvatske je time integralni dio Ugarske, nema državno-pravne posebnosti 19.IV. ban Jelačić prekida sve odnose s ugarskom vladom25.IV. Jelačić objavljuje ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Slavoniji-ukidanje osobne ovisnosti kmeta od feudalcu, on postaje slobodan seljak, ali ne dobiva zemlju, može je jedino otkupiti 27.IV. uvodi prijeki sud zbog nemira i pobuna seljakasvibanj- Jelačić osniva Bansko vijeće (samostalnu hrvatsku vladu) i raspisuje izbore za Hrvatski sabor5.VI. prvi zastupnički hrvatski sabor, zastupnici birani na izborima po prvi puta. Josipa Jelačića na mjesto bana svečano ustoličio Josif Rajačić na saboru se traži preuređenje Habsburške Monarhije, poštivanje hrvatske državno-pravne posebnosti, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, potvrđuje se ukidanje kmetstva.10.VI. pod mađarskim pritiskom Jelačić smjenjen s mjesta bana, no ubrzo vraćen29.VI. dobio izvanredne ovlastisrpanj i kolovoz- Jelačić putuje po Slavoniji kako bi pridobio javnost za rat, pregovara za predsjednikom ugarske vlade Batanjijem, no bezuspješno31.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena2.XII. car Ferdinand V. odriče se prijestoljaFranjo Josip I. (1848.-1916.)imenovao je Jelačića upraviteljem Rijeke i namjesnikom u Dalmaciji- tako Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji jeu Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva u ljeto 1849. revolucija u Ugarskoj je ugušena, započinje razdoblje apsolutizma. Hrvati su za nagradu dobili ono što su Mađari za kaznu. Više se ne saziva Sabor, a samim tim i ovlasti bana jelačića su značajno smanjene. Do oktroiranog ustava 1849. godine postojalo je Bansko vijeće kao vlada, na čelu koje je bio ban Jelačić,

16

odgovorna Saboru. Nakon donošenje oktroiranog ustava Bansko vijeće više nije odgovorno Saboru, već caru i središnjoj vladi u Beču. 1850. Bansko vijeće je ukinuto, a osnovana je Banska vlada, na čelu koje je i dalje bio ban Jelačić. 1854. osnovano je Carsko i kraljevsko Namjesništvo, podređeno Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču- Jelačiću su još više smanjene ovlasti; on je sada banski namjesnik; on prvi činovnik države, odgovoran caru i središnjoj vladi u Beču; provodi ono što mu je naređeno. 1859. Jelačić nakon duge i teške bolesti umire u Zagrebu, a novi ban postaje Coronini.

6. Ratovanja hrvatskih jedinica Josipa Jelačića 1848.-1849. godine

*184831.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen nakon toga jedno vrijeme zatišje, nove akcije u travnju 1849. Mađari provode protuofenzivu; Jelačić preuzima Osijek od mađarona i potom s vojskom upada u južnu Ugarsku, međutim kod Hegyesa ga zaustavlja mađarski general Vetter i Jekačić se mora povući u Srijem. Nakon toga je glavnu ulogu odigrala ruska vojska, koje je došla na poziv cara Franje Josipa i potukla Mađare

17

KARTICA 11

1. Razvoj revolucionarnih događaja 1848.-1849. godine u Virovitičkoj županiji

Situacija je bila vrlo složena. Jedan dio je uz bana Jelačića (narodnjaci), jedan uz mađarone. Prevladali mađaroni i izabrali velikog župana, a Jelačićeve odluke proglasili nezakonitima. Jelačić je došao i promijenio županijsku upravu, nastaje dvovlašće: u Osijeku mađaroni, a u Virovitici narodnjaci. Mađaronima su oduzeta imanja. U listopadu (22. X.) 1848. mađarska vojska ulazi u Osijeku, a bit će oslobođen tek u veljači 1849. (14.II.) ulaskom carske vojske.

2. Razvoj riječnog prometa i parobrodarstva u Hrvatskoj i Slavoniji do 1860. godine

Plovne su rijeke Dunav, Sava, Drava od ušća do Miholjca, Kupa od ušća do KarlovcaOd 1830. sve više rijekama plove parobrodi. Te godine prvi parobrod Franz I. prolazi hrvatskim dijelom Podunavlja na putu od Beča prema ušću Dunava. 1843. osnovano je Savsko-kupsko parobrodarsko društvo-prvi parobrod Sloga. 1840. godine osnovano Slavonsko dioničko društvo u Osijeku (plan izgraditi kanal Dunav-Sava, ali ništa od toga).

3. Migracije iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u prekomorske zemlje do 1860. godine

Do 1860. migracije stanovništva iz Hrvatske nisu tako masovne i opsežne, kao što će to biti potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, dolazi do pojedinačnih iseljavanja, uglavnom u SAD, Južnu Ameriku, Južnu Afriku i Australiju. Iseljavanje u SAD potaknuto je otkrićem zlata u Kaliforniji u 19 stoljeću. Hrvati se spominju kao sudionici u američkom građanskom ratu (1861.-1865.). Godine 1857. u San Franciscu je osnovano prvo hrvatsko iseljeničko društvo- „Slovinsko-ilirsko uzajamno dobrotvorno društvo“.

4. Municipalna prava Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u raspravi 1827., odnosno 1830. godine

Godine 1827. Hrvatski sabor, pod snažnim pristiskom Ugarske, donosi zaključak o uvođenju mađarskog jezika kao obveznog u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji. Općenito, to je razdoblje velikomađarskog nacionalizma, kada se niječu sve državno-pravne posebnosti Hrvatske u odnosu na Ugarsku i koja se smatra integralnim dijelom Ugarske. Zbog toga Hrvatski sabor je dao nalog da ses kupe i popišu isprave na kojima se temelji hrvatska državno-pravna posebnost. Kraljevski protonator Josip Kušević je 1830. izdao knjižicu „O municipalnim pravima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ u kojem se ističe hrvatska državno-pravna posebnost, te da su Hrvatska i Ugarska udružene kraljevine, a ne da su hrvatske zemlje podložni dijelovi Ugarske.

5. „Jakobinska zavjera“ Ignjata Martinovića

Ignjat Martinović, katolički svećenik, znanstvenik i filozof iz Ugarske. Pod utjecajem ideja Francuske revolucije 1794. osnovao je dva tajna politička društva, kojima je cilj bilo provođenje društvenih i političkih reformi u Ugarskoj (izjednačavanje prava svih ljudi, uklanjanje klera iz javnih službi, itd.). Osuđen je kao jakobinac, optužen da je htio provesti revoluciju i ostvariti nezavisnost Ugarske od Habsburške Monarahije. Smaknut je u Pešti 1795., zajedno s još nekoliko „urotnika“.

18

6. Pitanje hrvatskog jezika u odnosu na ugarsku politiku 19. stoljeća

Treba najprije reći da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bio latinski, u Vojnoj krajini njemački, a u Dalmaciji i Istri talijanski. Cijelo razdoblje od 1790. pa sve do revolucije 1848./49. biti će obilježeno pokušajima Mađara da uvedu mađarski kao službeni jezik u Hrvatsku i Slavoniji, no to im neće uspjeti (najveće dostignuće mađari će ostvariti 1827. kada je mađarski uveden kao obvezni predmet u školama). Hrvati su se branili latinskim jezikom, a od 30-tih godina 19. stoljeća sve se više ističe i narodni, hrvatski jezik.Godine 1790. Ugarska je pokušala da se mađarski jezik uvede kao službeni u Hrvatskoj i Slavoniji1791. uvodi se neobvezatni predmet u hrvatske škole. Mađari će u cijelom sljedećem razdoblju pokušavati uvesti mađarski kao službeni jezik u sve zemlje krune sv.Stjepana, pa tako i u Hrvatsku i Slavoniju. Godine 1825. ponovno traže da se mađarski uvede kao obvezni predmet u sve škole to se ostvarilo 1827. godine kada Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika kao obveznog u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji. U vrijeme hrvatskog narodnog preporoda postoji želja o uvođenju hrvatskog, narodnog jezika u škole i javne poslove. Godine 1835. Ugarski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Slavonijno to car Ferdinand V. odbija potvrditi. Godine 1847. na posljednji staleški hrvatski sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Slavoniji. To se zahtijeva i 1848., no to se nije ostvarilo. U vrijeme nakon revolucije pa do 1860. službeni jezik postaje jedno vrijeme i njemački, a tek Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) hrvatski jezik postaje službeni i Hrvatskoj i Slavoniji.

19

KARTICA 13

1. Razvoj revolucionarnih događaja 1848.-1849. godine u Požeškoj županiji

Prva se opredijelila za nar jezik; zahtijevala cjelokupnost hrv zemalja; priklanjala se hrv saboru i banu Jelačiću za razliku od Srijemske i Virovitičke; general Vojne krajine Ivan Hrabovski imenovan je za komesara Hrv i Slav – sa zadatkom da makne Jelačića – Požežani mu onemogućili dolazak. Početkom travnja revolucionarne godine 1848., učenici otkazuju poslušnost promađarski orijentiranoj školskoj upravi, te su pod vodstvom Josipa Špuna 3. travnja na školskoj zgradi izvjesili ilirsku zastavu. Do smirivanja stanja dolazi tek početkom školskih praznika, a sljedeće školske godine promađarski profesori bivaju povučeni iz Gimnazije. Požeška županija je bila najodanija banu Jelačiću od sve tri slavonske županije. Dok je Požeška županije prihvaćala bana i Hrvatski sabor, Virovitička županije Jelačić je svrgnut s banske časti i oni priznaju ugarsku vladu.

2. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo do 1860.

Osnovano je 1841. godine. Njeni osnivači bili su zagrebački biskup Juraj Haulik i Rakovec, a njen prvi predsjednik Juraj Haulik. Osnovana je poradi razvoja i unapređenja poljodjelstva na hrvatskom prostoru. Osnivaju se gospodarske podružnice u svim većim mjestima, a prva u Glini (1843. godine) pod predsjedanjem kasnijeg bana Josipa Jelačića. Godine 1841. pokrenut je "List mjesečni" koji se od 1842. preimenovao u "Gospodarski list" (koji i danas izlazi). Godine 1860. u Križevcima je osnovano Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište (to je bilo mjesto gdje se stjecalo teorijsko i praktično znanje mladeži. Tako stečeno znanje moglo se koristiti na privatnom ili na vlastitnom gospodarstvu).

3. Vrijeme Dandola u Dalmaciji

Nakon Požunskog mira 26.prosinca 1805. Napoleonova Francuska stekla je Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. Početkom 1806. Francuszi pod vodstvom generala Molitora ulaze u Dalmacijupočinje razdoblje francuske uprave u Dalmaciji. Dalmacija, zajedno s Bokom i Istrom ulazi u sastav Kraljevine Italije. Sjedište francuske uprave u Dalmacije bilo je u Zadru. Na čelu civilne vlasti bio je providur Vincenzo Dandolo (zvali su ga Vicko), dok je vojnu vlast imao general Auguste Marmont. Na čelu civilne vlasti Dandolo je bio od 1806. do 1810., nakon toga ga je zamjenio Marmont. Dalmacija je upravno bila podjeljena na okružja, okružja na kotare, a ovi na općine. Okružja: Zadar, Šibenik, Split i Makarska. Službeni jezik je bio talijanski. Otvaraju se brojne škole, gimnazije i akademije Licej u Zadru, u Trogiru kolegij sv. Lazara, itd. Od 1806. do 1810. izlaze prve novine na hrvatskom jeziku- Il regio Dalmata (Kraljski Dalmatin)-službeni glasnik francuske uprave na tal. i hrv. Jeziku. Dolazi do gospodarskog napretka, grade se ceste (Knin-Metković-Budva), ali također se i ukida komunalna autonomija priobalnih gradova, a francuska vlast ima negativan stav prema Katoličkoj crkvi, što izaziva nezadovoljstva među domaćim pukom.

4. Ratovanje hrvatskih vojnika u Napoleonovim uniformama

Hrvati sudjeluju u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine. (1. i 3. krajiška pukovnija) među kojima je najviše bilo Ličana ( dvije trećine vojnika je poginulo). Oni su bili pod zapovjedništvom Marka Šljivarića de Heldenburga. Njihov zadatak bio je štiti Napoleonov uzmak preko Berezine. Napoleon hvali vojnike Hrvate. Hrvati poznati po svojim marama oko vrata- croata- kravata. U Karlovcu je 1813. osnovana hrvatska husarska regimenta.

20

5. Političke ideje Ljudevita Gaja

Središnja ličnost hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta). Godine 1830. izdaje prvi hrvatski pravopis („Kratka osnova horvatsko-slavonskog pravopisanja“). Zalaže se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatskoj i Dalmaciji i predlaže štokavsko narječje kao temelj. Godine 1835. počinje izdavati novine (prve koje su bile samo na hrvatskom jeziku); najprije Novine horvatske, koje mjenjaju ime 1836. u Novine ilirske. Tim imenom htio je privući sve Južne Slavene (krenuvši od krive pretpostavke da su Južni Slaveni potomci Ilira). Izdaje domoljbne pjesme („budnice“), od kojih se ističe „Horvatov sloga i zjedinjenje“ (poznatije pod nazivom „Još Horvatska ni propala“) kojom utječe na buđenje nacionalne svijesti u Hrvata i zalaže se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Također provodi brojne političke akcije kojima želi što više približite Južne Slavene jedne drugima, kako bi se, između ostalog i Hrvati, lakše oduprli mađarskom hegemonizmu.

6. Ratovanje hrvatskih vojnika u Austriji i a-u uniformama do 1848./1849. godine

Hrvati su kao i ostali narodi Habsburške Monarhije morali sudjelovati u ratovima koje je vodila Austrija. Do revolucije 1848./49. u kojoj se osobito ističu trupe koje je vodio hrvatski ban i austrijski-carski general Josip Jelačić (mađarsko bojište i Beč) te Radetzky na sjevernotalijanskom bojištu; najznačajniji su ratovi koje je Austrija vodila protiv Napoleona. Hrvati ratuju na strani Habsburške Monarhije protiv Napoleona, ponajviše u sjevernoj Italiji, Austriji i Njemačkoj. Posebice se ističu hrvatske trupe pod zapovjedništvom generala Filipa Vukasovića (austrijski general, porijeklom iz Ličkog Petrovog Sela). Ističu se u bitkama kod Degoa 1796., te u trodnevnoj obrani mosta kod Arcole iste godine (sjeverna Italija). Ističu se ponovno hrvatske trupe pod Vukasovićem 1809. godine u bitci kod Asperna (austrijska pobjeda) i iste godine kod Wagrama (francuska pobjeda). U toj bitci smrtno je ranjen Filip Vukasović.

21

KARTICA 14

1. Ilirske provincije, osnutak i značaj

Nakon Schoenbrunskog mira 1809. Austrijanci su morali Nepoleonovoj Francuskoj predati hrvatske i slovenske zemlje južno od Save. Tada su od tih pokrajina te Istre, Dalmacije i Boke stvorene Ilirske pokrajine. Njihovo konačno uređenje donešeno je 25.travnja 1811. godine Napoleonovim dekretom. Utvrđeno je šest civilnih pokrajina (Kranjska, Koruška, Istra, Dalmacija, Dubrovnik i Civilna Hrvatska) te jedna vojna pokrajina (Vojna Hrvatska; koja se sastojala od sljedećih pukovnija ili regimenata: Gospićke, Otočke, Ogulinske, Slunjske, Glinjske i Petrinjske). Sjedište Ilirskih pokrajina bilo je u Ljubljani. Na čelu je bio generalni guverner Auguste Marmont. Ilirske pokrajine bile su podjeljene na okružja, ova na kotare, a ovi na općine. Ilirske pokrajine imaju specifičan položaj- formirane su i uključene u Francusko Carstvo dekretom Napoleona, ali ne i senatskom odlukom ( nisu ustavno sasatavni dio Carstva)Nisu bili protegnuti svi francuski zakon, nema administrativno-upravne razdiobe na departmane, stanovništvo nije dobilo francusko državljanstvo itd.Godine 1812. u uveden francuski građanski zakonik ( Code civil)- svi građani jednaki pred zakonomUkinuta autonomna prava gradova (ukinuti primorski gradovi-komune), ukinuti cehovi jači razvoj obrt. Postojala je opća vojna obveza. Porezi povećani najveći razlog nezadovoljstva stanovništa, posebice seljaka. Feudalna podavanja seljaka prema vlastelinu nisu ukinuta, iako su nešto olakšana. Sve reforme i promjene koje donosi francuska uprava poništene su kada su Austrijanci obnovili vlast 1813/1814. Osnivaju se brojne škole; osnovne ili pučke, gimnazije, visoke škole (Zadar, Ljubljana). Gradnja cesta- Lujzijana (1804-1811)- bolje povezuje Karlovac s Rijekom- zamjenjuje Karolinsku cestu. Htijenje da se hrvatski jezik uvede kao službeni.Sve izraženije buđenje nacionalne svijesti kod Hrvata i Slovenaca ( zbog reformi, okupacije itd.). Nakon Napoleonova poraya u Rusiji 1812./1813. te kod Leipziga 1813. Habsburška vojska vojno zaposjela Ilirske pokrajine u jesen 1813. pod vodstvom generala Franje Tomašića, a 1814. ulazi i u Dubrovnik i Boku pod vostvom Todora Milutinovića . Habsburška vojska imala pomoć domaćeg stanovništva. Bečki kongres (1814/1815)- ideja restauracije stanja kakvo je bilo prije Napoleonskih ratova- Ilirske pokrajine ukintetaj teritorij pripao Habsburškoj Monarhiji.

2. Organizacija hrvatsko-slavonskog Sabora

Sve do 1848. godine Hrvatski sabor je staleški / plemićki sabor (dakle sabornici nisu izabrani na izborima, već su sabornici po svome položaju). Posljednji staleški sabor održan je 1847. godine, a iduće godine (1848.) održana je prva sjednica Hrvatskog sabora kao izborne skupštine ( dakle sabornici su izabrani na izborima, ali doduše postoje određeni uvjeti, ponajprije visok izborni cenzus). Sabor je nosio službeno ime Sabor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, no treba reći da je on zapravo imao jurisdikciju samo na području Banske Hrvatske i Slavonije (dakle županija Varaždinske, Križevačke, Zagrebačke, Požeške, Virovitičke i Srijemske), dok nije imao nikakve veze niti sa Vojnom krajinom, niti sa Dalmacijom i Istrom (koje su bile posebne austrijske pokrajine pod upravom Beča, i koje su imale svoje pokrajinske sabore). Dakle, sabor je zakonodavno, upravno i sudsko tijelo Trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Hrvatski sabor je bio jednodomno tijelo. (dakle nije bio dvodoman kao zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu koji je imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću). Na čelu sabora je ban, kojeg bira kralj. Saborom predsjedava ban ili ako je on odsutan, zagrebački biskup. Na Hrvatski sabor dolaze velikaši i prelati (crkveni velikodostojnici) koje ban pozove te niže plemstvo koje bi bilo birano na županijskim skupštinama. Sabor donosi saborske zaključke, a da bi postali zakonom kralj ih treba potvrditi (sankcionirati). Hrvatski sabor je slao svoje poslanike i na zajednički Hrvatsko-ugarski sabor u Požun. Ti poslanici dobivali su upute što su moraju reći i iznijeti i toga su se morali držati, a na povratku u Hrvatsku morali su podnijeti izvješće.

22

3. Povijesni izvori i historiografija za hrvatsku povijest 1790.-1860.

Što se tiče historiografije o tome razdoblju pišu između ostalih: Šišić, Horvat, Šidak, Antoljak, Grga Novak, Smičiklas, itd..Izvori:

Zaključci hrvatskog sabora od 1777. do 1847. Memoari maršala MarmontaPovijest hrvatskog pitanja i spisi iz razdoblja staleške države (Đula Miškolci)Dokumneti za naše podijetlo hrvatskog preporoda (1790.-1832.); Franjo Fancev

4. Značaj Bachovog aspolutizma za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju

Bachov apsolutizam uveden je Silvestarskim patentom (31.prosinca 1851.) i trajao je do Listopadske diplome (20. listopada 1860.) kada je car vratio ustavno stanje. To razdoblje apsolutizma, centralizma i germanizacije nazvano je po Alexanderu Bachu, ministru vanjskih poslova, a za njegove činovnike poznat je naziv- Bachovi husari. Pozitivne odrednice Bachova apsolutizma su bile:modernizacija uprave, pravosuđa i školstva, potiče se modernizacija gospodarstva, osnivaju se brojne škole i akademije, osnivaju se obrtničke komore, Monarhija postaje jedinstveno carinsko područje čime dolazi do unapređenja trgovine. Godine 1852. donešen je Opći građanski zakonik kojim se proglašava jednakost pred zakonom za sve, zatim se modernizira poštanska služba, otvaraju se brojne tvornice, tiskare, grade se ceste, željeznice, kanali itd. Negativne odrednice su: apsolutizam, centralizacija i germanizacija; sprječavanje političke aktivnosti, ne saziva se Sabor, nema političkih stranaka; banu je smanjen djelokrug ovlasti ( one je sada prvi činovnik koji je odgovoran i prima naredbe od cara i središnje vlade u Beču); 1854. uvodi se njemački jezik u sve škole i jave službe; nema slobode tiska itd.

5. Položaj zdravstvenih i školskih ustanova u Hrvatskoj i Slavoniji u prvoj polovici 19. stoljeća

Bilo je vrlo malo zdravstvenih ustanova. Organizacija zdravstva je djelomično sređeno 1854. godine, a ranarnici i liječnici su uglavnom bili stranci te su kotarevi još 1860. godine imali po jednu primalju uz mali broj privatnih liječnika. Postoje od 1859. godine bolnice u većim gradovima (Zagreb, Osijek, Rijeka, Varaždin, Karlovac), a od 1860. u Požegi, koje su priznate javnim ustanovima.

Postojale su pučke škole i gimnazije. U vrijeme Napoleonove vladavine Dalmacijom otvaraju se broje visoke škole. Dalmacija je pod vlasti Napoleonove Francuske ( u sastavu Kraljevine Italije) od 1806. pa do 1813./1814. kada dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. Od 1806. do 1810. civilni upravitelj (providur) je Dandolo, a zatim Marmont. Dandolo provodi reforme, među kojima i one što su se ticale školstva. Ukupno su otovrene 23 osnovne škole, osam srednjih škola i dva liceja; u Zadru i Dubrovniku, u kojima su se obrazovali budući pravnici, liječnici itd. U Trogiru je 1806. otovren Kolegij sv. Lazara sa studijem filozofije, prava i medicine, a u Zadru licej (visoka škola). Providur Dandolo je 1807. u dalmaciji proglasio „Opću osnovu opće javne nastave“ kojem je uređeno djelovanje liceja i gimnazija. Nastava se održavala isključivo na talijanskom jeziku, dok je hrvatski bio potpuno isključen. U Hrvatskoj i Slavoniju u 50-tim i 60-tim godina otvaraju se sve brojne škole i gimnazije, a 1850. je Kraljevska akademija u Zagrebu uzdignuta u modernu Pravoslovnu akademiju, a 1860. u Križevcima je otvoreno Kraljevsko gospodarsko-šumarsko učilište.Otvaraju se prve pomorske škole sredinom 19. stoljeća (najprije u Šibeniku, pa onda Bakru, Zadru, Splitu, Dubrovniku itd.)

23

6. Šljivarić i „hrvatske čete“ (ratni put)

Hrvati sudjeluju u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine. (1. i 3. krajiška pukovnija) među kojima je najviše bilo Ličana ( dvije trećine vojnika je poginulo). Oni su bili pod zapovjedništvom Marka Šljivarića de Heldenburga. Njihov zadatak bio je štiti Napoleonov uzmak preko Berezine. Napoleon hvali vojnike Hrvate. Hrvati poznati po svojim marama oko vrata- croata- kravata.

24

KARTICA X

1. Oktroirani ustav 1849. godine i hrvatsko pitanje

Početkom 1849. godine carska vojska predvođena generalima Jelačićem i Windischgratzem ostvarila je velike uspjehe protiv revolucionarne mađarske vojske. Vjerujući da je revolucija završena, car Franjo Josip I. donosi/nameće Oktroirani ustav 4. ožujka 1849. godine. Poništene su sve u revoluciji stečene slobode (osim ukidanja kmetstva) i također su poništene nade za reformama u Habsburškoj Monarhiji. Uveden je apsolutistički i centralistički način uprave, koji će biti samo potvrđen donošenjem Silvestarskog patenta 1851. Nakon što je car donio Oktroirani ustav 1849. mađarska vojska je provela protofenzivu, zauzela je Peštu i ponovno zaprijetila Beču. Poražena je tek nakon pomoći koju je Franji Josipu poslao ruski car. Oktroirani ustav za područje Hrvatske i Slavoniji počeo je vrijediti 6. rujna 1849. godine. Ban Josip Jelačić ga je bio primoran proglasiti. Iako je u revoluciji odnio vojničku pobjeda, sada je nakon rata doživio politički poraz. Hrvati su za nagradu dobili ono što su Mađari za kaznu.

2. Srpanjske žrtve u Zagrebu 1845. godine

Svi prethodni događaji, Narodnoj stranci su bili znak da su na dvoru skloni njezinim političkim ciljevima. Svo to uzbuđenje palo je u zaborav, nakon što je došlo do restauracije Zagrebačke županije. Rješenje toga pitanja povjeri banu Halleru kralj, imenovavši ga još i velikim županom zagrebačkim, a on počne s pripremama za izbor. Obje stranke su bile zaokupljene novim izborom na kojem se ponajviše radilo o tome kako će biti sastavljene listine plemića izbornika. Kad je napokon poslije mnogih bučnih županijskih uspjelo mađaronima da ban i župan Haller proglasi njihovu listinu pravovaljanom, onda im bijaše zajamčen rezultat same restauracije. Dana 28. i 29. srpnja 1845. pobijedili su na izborima mađaroni uz pomoć turopoljskih glasova s 315 glasova (1289:974), izabravši podžupanom svoga kandidata Josipa Žuvića protiv narodnjaka Benka Lentulaja. Izbor se obavljao pod svodom koji je spajao oba dvorišta nekadašnje banske palače i predzidijalne vladine zgrade, a dovršio se oko sedam sati navečer.Nakon izbora, Narodnjaci su su izašli iz svog dvorišta i zaputili se na Markov trg i zaputili se u Donji grad. Dok su još posljednji redovi narodnjaka ostavljali trg, puče iznenada jak hitac iz kuće Tadije Ferića, bez sumnje to je bio znak veselja mađaronske pobjede ali nije nikoga ranio. Bez sumnje taj hitac prouzroči među preostalim narodnjacima i nekim drugim radoznalim gledateljima veliko ogorčenje. Nato ban Haller naloži vojsci, koja je za to vrijeme, uoči izbora, bila postavljena na Markovu trgu, da isprazni trg i zatvori sve ulice koje vode do njega. Uza sve to ipak je ostalo na trgu i na početku Gospodske ulice nekoliko narodnjaka i mirnih gledatelja, a kad je mladi ilirac Mirko Bogović izvukao svoju sablju i njome oborio jednog časnika, jer ga je napao osornim riječima, dade potpukovnik Sartory glasnu zapovijed vojsci da zapuca. Bilo je 13 ubijenih i 2 ranjenih (još 9 je kasnije umrlo).Taj užasni događaj prekide u prvi mah sve odnose između Narodne stranke i bana Hallera, jer je ona u njemu gledala „krvnika svoje braće“. Nastavljena je restauracija Zagrebačke županije koja je došla sasvim pod ruke mađarona, koji održaše 5. kolovoza veliku skupštinu pod predsjedanjem prvog podžupana Žuvića, jer je Haller odmah po obavljenoj restauraciji zatražio od kralja otpust.

3. Hrvatsko-mađarski odnosi s obzirom na problematiku službenog jezika

Treba najprije reći da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bio latinski, u Vojnoj krajini njemački, a u Dalmaciji i Istri talijanski. Cijelo razdoblje od 1790. pa sve do revolucije 1848./49. biti će obilježeno pokušajima Mađara da uvedu mađarski kao službeni jezik u Hrvatsku i Slavoniji, no to im neće uspjeti (najveće dostignuće mađari će ostvariti 1827. kada je mađarski uveden kao obvezni predmet u školama). Hrvati su se branili latinskim jezikom, a od 30-tih godina 19. stoljeća sve se više ističe i narodni, hrvatski jezik.

25

Godine 1790. Ugarska je pokušala da se mađarski jezik uvede kao službeni u Hrvatskoj i Slavoniji1791. uvodi se neobvezatni predmet u hrvatske škole. Mađari će u cijelom sljedećem razdoblju pokušavati uvesti mađarski kao službeni jezik u sve zemlje krune sv.Stjepana, pa tako i u Hrvatsku i Slavoniju. Godine 1825. ponovno traže da se mađarski uvede kao obvezni predmet u sve škole to se ostvarilo 1827. godine kada Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika kao obveznog u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji. U vrijeme hrvatskog narodnog preporoda postoji želja o uvođenju hrvatskog, narodnog jezika u škole i javne poslove. Godine 1835. Ugarski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Slavonijno to car Ferdinand V. odbija potvrditi. Godine 1847. na posljednji staleški hrvatski sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Slavoniji. To se zahtijeva i 1848., no to se nije ostvarilo. U vrijeme nakon revolucije pa do 1860. službeni jezik postaje jedno vrijeme i njemački, a tek Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) hrvatski jezik postaje službeni i Hrvatskoj i Slavoniji.

4. Zahtijevanja naroda u 30 točaka

Nakon recvolucija u Beču i Pešti u ožujku 1848. godine, i u Hrvatskoj dolazi do komešanja. Traže se veće slobode i ravnopravnost, ukidanje kmetstva, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i raspisivanje izbora za Hrvatski sabor. 25. ožujka 1848. godine sastaje se narodna skupština u zagrebu koja donosi program od 30 točaka, poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, raspisivanje izbora za Hrvatski sabor, osnivanje narodne vojske, olakšice za stanovništvo Vojne krajine ,sloboda tiska, jednakost pred zakonom, sloboda vjeroispovjesti, slobodno političko djelovanje, utemljenje sveučilišta itd.

5. Banska konferencija i Bansko vijeće

Car Franjo Josip I. je Listopadskom diplom (20.X. 1860.) vratio ustavno stanje, a za hrvatskog bana je imenovao Josipa Šokčevića. On je sazvao Bansku konferenciju od 55 uglednika gdje se raspravlja o sljedećim pitanjima ponovna uspostava ustavnih županija, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, raspravlja se o raspisivanju izbora za sabor, zatim o osnivanju Dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju. Tada se uvodi narodni (hrvatski) jezik u škole i državne službe. Bansko vijeće je 27. travnja 1848. osnovao ban Josip Jelačić. To je bila samostalna hrvatska vlada sa 5 odsjeka (unutarnji poslovi, bojni odsjek, financije, prosvjeta i pravosuđe). Ono je odgovorno Saboru, a kao valad upravlja preko županija i gradova. Godine 1850. Bansko vijeće je raspušteno, a osnovana je Banska vlada za Hrvatsku i Slavoniju.

6. Hrvatske jedinice na talijanskom bojištu (Radetzky)

Pod vodstvom austrijskog generala Radetzykog (podrijetlom Čeh) osobito se ističu hrvatske čete. Najznačajnije bitke odigrale su se kod Custozze (srpanj 1848.) i Novare ( ožujak 1849.) u sjevernoj Italiji, tj. Lombardiji. Kao austrijski general Radetzky je imao zadatak ugušiti talijanski, protuhabsurški ustanak. Protiv se njega borila Kraljevina Pijemont- Sardinija. U obje bitke Radetzky je odnio pobjedu, talijanski ustanak je ugušen.

26

KARTICA Y

1. Ugarsko-hrvatski odnosi (preko zajedničkog poslanstva-sabora)

U razdoblju od 1790. do 1848. Hrvatska i Ugarska činile su državnu zajednicu posebnog tipa, vezali su ih pored vladara i zajednički poslovi joje je obavljalo zajedničko tijelo – zajednički hrvatsko-ugarski sabor, a sastojao se od ugarskog sabora i hrvatskih nuncija. Dio poslova obavljao je sam Hrvatski sabor. Hrvatski babor se sastojao samo uoči zajedničkog sabora u Požunu, da bi izabrao izaslanike i dao im naputke. Delegacija se sastojala od 4 predstavnika, bana, zagrebačkog biskupa, preposta zagrebačkog kaptola, velikih župana, podžupana, zastupnika Virovitičke, Požeške i Srijemske županije, zastupnika slobodnih kraljevskih gradova i gubernatora Rijeke. Nakon zasjedanja zajedničkog sabora sastao bi se hrvatski sabor da prihvati izvješće svog izaslanstva i proglasi zakonske članke izglasane na zajedničkom saboru. Prijenos državnih poslova od Hrvatske na Požunski sabor kao zajednički nije bio definitivnog, nego privremenog karaktera. Hrvatski sabor zadržao je i za sebe i pravo na opoziv tog prijenosa, te isto tako nije sve poslove prenio izričito na zajednički sabor...Hrvatski sabor odlučivao je o tome je li se delegacija pridržavala dobivenih instrukcija i na kraju je odlučivao da li će te zaključke objaviti za Hrvatsku (mogao ih je i odbiti). Zajdnički sabor u Požunu bio je dvodomni (imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću).

2. Značaj careva Leopolda II., Franje I., Ferdinanda V. i Franje Josipa I.

Leopold II. (1790.-1792.) - liberalniji vladar i manje sklon reformama od Josipa II. Još je Josip II. ukinuo sve svoje reforme osim one o djelomičnom ukidanju kmetstva i vjerskog patenta. Iste godine je Hrvatski sabor donio odluku da će šest hrvatskih i slavonskih županija djelovati po nalozima Ugarskog namjesničkog vijeća, dok se ne uspostavi teritorijalna cjelovitost Hrvatske. Ugarski sabor to prihvaća. Mađari traže uvođenje mađarskog jezika kao službenog u Hrvatsku. Leopold II. okončava rat s Osmanskim Carstvom. Svištovskim mirom okončan habsburško-osmanski rat. Habsburškoj Monarhiji (posredno Hrvatskoj) pripali Dvor na Uni, Plitvice, Plješivica, Cetin, Ličko Petrovo Selo, Lapac i Srb ( odnosno Kordun i Ličko Pounje). Habsburška Monarhija započinje rat s revolucionarnom Francuskom Republikom. Iste godine Leopolda II. na prijestolju smjenio Franjo II.

Franjo II. (1792.-1835.), sin je Leopolda II., izraziti konzervativac. Svoj oslonac ima u konzervativnom plemstvu, a odlučan je u sprečavanju svakog pokušaja širenja slobodarskih ideja ( vođa jakobinaca Ignjat Martinović smaknut 1795.). Njegovo vladanje može podjeliti u dvije faze; prva između 1792. i 1815; i druga od 1815. do 1835. U prvoj fazi najznačajniji su ratovi s Napoleonovom Francuskom. *1797- Kraj prvog austrijsko-francuskog rata; mir u Loebenu i Campoformiju Istra, Dalmacija i Boka kotorska pripale Austriji, a Francuskoj Lombardija i Belgija. Pad Mletačke Republike. Traži se ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (na čelu pokreta Andrija Dorotić)bezuspješno*1802- Zajedinički ugarsko-hrvatski sabor u Požunu podnosi zahtjev caru za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskomcar odbio*1805- Napoleona pobjeda u trocarskoj bitci kod Austerlitza nad austrijskim carem Franjom II. i ruskim carem Aleksandrom I. mir u Požunu Istra, Dalmacija i Boka pripale Francuskoj i ulaze u sastav Talijanskog Kraljevstva. Franjo II. se tada odriče njemačko-rimske krune, čime prestaje postojati Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda.*1807-Ugarski sabor donio zaključak o priključenju Rijeke Ugarskoj, no Franjo I. potvrdio je zaključak hrvatskog sabora da Rijeka mora slati poslanike i u Zagreb i u Peštu*1809- Nakon Napoleonovih pobjeda kod Asperna i Wagrama sklopljen mir u Schonbrunu Francuskoj pripale hrvatske i slovenske zemlje južno od Save- zajedno sa Istrom i Dalmacijom čine Ilirske pokrajine*1811- Napoleon dekretom donosi uredbu o Ilirskim pokrajinama- sjedište u Ljubljani, od 1813. u Trstu, generalni guverner Marmont

27

*1812- Napoleonov pohod na Rusiju i poraz (sudjeluju Šljivarićeve čete)*1813- krajem te godine austrijske čete zaposjedaju Ilirske pokrajine, nakon Napoleonova poraza u bitci naroda kod Leipziga*1814- kraj Ilirskih pokrajina, ta područja pripala Austriji, biti će priključena Kraljevini Iliriji, koju je osnovao habsburški car Franjo I. (Kraljevina Ilirija postojala je od 1816. do 1822).Na Bečkom kongresu 1815. Mletačka i Dubrovačka Republika nisu obnovljene, Ilirske pokrajine pripale su Habsburškoj Monarhiji i na ta način sve su se hrvatske zemlje našle pod habsburškom krunom (Banska Hrvatska i Slavoniji-kojom vlada hrvatski ban i sabor; Vojna krajina-kojom vlada Dvorsko ratno vijeće; Istra i Dalmacija-posebne austrijske pokrajine koje imaju svoj pokrajinski sabor; te Ugarsko primorje koje ima specifičan položaj i pripada i Ugarskoj i Hrvatskoj). Između 1816. i 1822. postojala je austrijska pokrajina Kraljevina Ilirija (koja je obuhvaćla područja nekadašnjih Ilirskih pokrajina)- Prekosavska Hrvatska vraćena je pod hrvatskog bana i sabor tek 1822., a tada je Banska krajina oduzeta iz jurisdikcije bana.Druga faza vladanje Franje je obilježena mirnim stanjem na granicama Austrije, dok je unutar zemlje stanje bilo sve teže. Ministar vanjskih poslova i glavna osoba Bečkog kongresa, knez Metternich vodio je policijsko-apsolutistički režim, a ugarski sabor održan je prvi puta tek 1825. godine. Kraj Franjine vladavine obilježen je u Hrvatskoj po_etkom »narodnog preporoda«, odnosno suvremene nacionalne integracije. Usprkos carevu konzervatizmu i tome da do tada nije iskazivao previše naklonosti prema Hrvatima, preporoditelji su od vladara očekivali pomoć u ostvarenju svojih ideja. Janko Drašković autor Disertacije, prvog hrvatskog suvremenog političkog programa, nadao se od vladara dopuštenju ujedinjenja ne samo hrvatskih zemalja, nego i priključenja Kranjske, Štajerske i Koruške. Smatrao je, također, da kralj treba obnoviti bansku čast u opsegu kakvoga je imala u davnini, a da bi ban u kraljevo ime trebao u Hrvatskoj imati vrhovnu vlast. Samo je po sebi razumljivo, da Franjo ni na što od toga nije ni pomišljao, iako se Drašković u zamisli o ujedinjenju hrvatskih i slovenskih zemalja možda nadao potpori Metternicha, koji je to zagovarao nekoliko godina ranije. Zagovornici preporodnih ideja mogli su od vladara očekivati podršku samo u onim pitanjima u kojima su dolazili u sukob s mađarskim liberalnim plemstvom, kao što je to bilo primjerice u slučaju hrvatskog vjerskog zakona.

Ferdinand V. (1835.-1848.)- Kako je Ferdinand patio od čestih epileptičkih napadaja, bio je mentalno zaostao i potpuno nesposoban vladati. Osim toga, nije mogao imati djece, a u lovu je ozlijedio ruku, pa doista nije bio prikladna osoba za prijestolonasljednika. Glavnu riječ u državi imao je Metternich. Dvije se pojave mogu označiti značajnima za razdoblje Ferdinandove vladavine. S jedne strane, to je bilo bujanje nacionalnih pokreta po svim zemljama Monarhije, s druge strane znatan tehnički i znanstveni napredak. Hrvati su pak dolazili u sve češće i sve žešće sukobe s Mađarima. Od nekadašnje ideje zajedničkog otpora bečkom apsolutizmu nije ostalo gotovo ništa: pod pritiskom mađarskog nacionalizma, Hrvati su upravo u dvoru počeli tražiti saveznika u borbi za očuvanje nacionalnog identiteta. Nasuprot mađarskom liberalizmu, hrvatski je otpor najvećim dijelom bio konzervativan, pa su se Hrvati i Metternich našli na sličnim pozicijama. Iako Beč nije bio spreman udovoljiti prijedlogu Janka Draškovića da se ponovno uvede posebna vlada za Hrvatsku, kao u vrijeme Marije Terezije, ipak je Ferdinand odbio potpisati odluku Ugarskog sabora o uvođenju mađarskog kao službenog jezika i u Hrvatsku. Pravo Hrvatske na upotrebu »narodnog jezika« podupirao je vladar i nadalje, čak i onda kada je 1843. popustio pred mađarskim pritiskom i zabranio ilirsko ime, kojim su se hrvatski preporoditelji do tada služili. Iste je godine uzeo u zaštitu hrvatske zastupnike u Ugarskom saboru i naredio da smiju i nadalje koristiti latinski jezik prilikom javnih govora, a da se ne moraju služiti mađarskim. Dvije godine kasnije potpisao je i rješenje kojim se na zagrebačkoj Akademiji osniva katedra za ilirski jezik i književnost. Naravno, iza svih je tih odluka moralo stajati skrbničko vijeće, u prvom redu knez Metternich. Najveća opasnost za Monarhiju tijekom njegove vladavine bili su nacionalni pokreti kojima su bili zahvaćeni svi narodi, a napose Poljaci, Česi, Talijani, Mađari i, što će se pokazati važnim u revoluciji 1848, Hrvati. Niži slojevi Monarhije, a pogotovo Beča, bili su u zimi 1848/49. izloženi velikom poskupljenju živežnih namirnica i nestašici hrane. Nezadovoljstvo radnika nadovezivalo se na ozlojeđenost inteligencije zbog cenzure i srdžbu studenata zbog neslobode sveučilišta. Pobuna je prijetila čitavoj Monarhiji, a pokrenula ju je napokon vijest o izbijanju revolucije u Parizu. Na početku revolucije morao je odstupiti Metternich. Kada je ponovno izbila revolucija u Beču u listopadu 1848. car Ferdinand V. bježi u Olomuc. Ipak, Beč su oslobodili carski generali Windischgratz i Jelačić, no kako se

28

Ferdinand V. nije osjećao doraslim novoj političkoj situaciji 2. prosinca u Olomucu (Češkoj) se odriče carske krune, a novi car postaje sin njegova brata Franje Karla – Franjo Josip.

Franjo Josip I. (1848.-1916.)- čim je došao na vlast bana Josipa Jelačića imenovao je gubernatorom Rijeke, namjesnikom u Dalmacijom, čime je Jelačić u svojim rukama držao vlast u svim hrvatskim krajevima. Nastavlja se rat protiv Madžara, Jelačić i Windischgratz ulaze u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. Madžari su potisnuti na istok, vlada njhova je preseljena u Deberecen. Misleći da je revolucija ugušena 4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji je u Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva. 7.IV. ugarski sabor u Debrecenu objavljuje detronizaciju Habsburgovaca sa ugarskog prijestolja i proglašava nezavisnu mađarsku državu na čelu s Košutom Lajošem ljeto 1849.-mađarska vojska u protuudaru osvaja Peštu i ponovo prijeti Bečucar Franjo Josip I. traži pomoć ruskog cara Nikole I. revolucija ugušena, mađarska vojska poražena kod Vilagosa 13.VIII. 1849., konačna predaja u rujnu 1849. (utvrda Komaron) oktroirani ustav počinje vrijediti za područje Hrvatske i Slavonije. Tako su Hrvati dobili za nagradu ono štu su Madžari dobili za kaznu. Od 1849. započinje razdoblje centralizacije i germanizacije. *1850- raspušteno Bansko vijeće i ustrojena Banska vlada na čelu s banom Jelačićem; ukinute ilirske čitaonice-žarište ilirskog pokreta*1851-ukidanje carinskih granica unutar Habsburške Monarhije-jedinstveno carinsko područje; 31.XII. car donosi Silverstarski patent-ukida ustav, uvodi novi austrijski apsolutizam (Bachov apsolutizam) centralizacija i germanizacija, sprječavanje političe djelatnosti, ali i gospodarski razvitak*1852- Zagrebačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije i tako odvojena od Ugarske nadbiskupije *1854- u škole se uvodi njemački jezik kao službeni; Banska vlada pretvorena u Staathalterei (Carsko i kraljevsko namjesništvo), zemlja podjeljena u 5 okružja*1855- konkordat pape i cara Franje Josipa I.- Crkva dolazi pod zaštitu cara, a odgoj katoličke mladeži jest briga svećenika*1859- umire ban Jelačić, a novi ban postaje Coronini, dotadašnji komandant Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata. Austrijski poraz kod Magente i Solferina mir u Villanfranci- u korist Pijemonta gube Lombardiju, žitnicu carstva; E.Kvaternik u knjizi „Hrvatska i Talijanska konfederacija“ osporava pravo Habsburgovcima na hrvatsku krunu i zalaže se ujedinjenu i samostalnu hrvatsku državuAustrijski porazi i gubitak Lombardije primorali su cara Franju Josipa I. da vrati ustavno stanje. On ga vraća Listopadskom diplomom od 20. X. 1860. godine. Car Franjo Josip I. je Listopadskom diplom (20.X. 1860.) vratio ustavno stanje, a za hrvatskog bana je imenovao Josipa Šokčevića. On je sazvao Bansku konferenciju od 55 uglednika gdje se raspravlja o sljedećim pitanjima ponovna uspostava ustavnih županija, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, raspravlja se o raspisivanju izbora za sabor, zatim o osnivanju Dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju.- kraj ovog razdoblja-

3. Campoformijski mir i hrvatsko pitanje

U prvom koalicijskom ratu Napoleonova Francuska porazila je Austriju. Najprije je sklopljeno primirje u Loebenu, a potom mir u Campoformiju u listopadu 1797. godine. Austrija je morala Napolenu predati Lombardiju i Belgiju, ali zato je Austrija dobila posjede netom porušene Mletačke Republike- Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku (ta područja će držati sve do 1805. godine). Te 1797. godine ouči Campoformijskog mira u Dalmaciji se javlja pokret za sjedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom (na čelu pokreta Andrija Dorotić).

4. „Zahtijevanja naroda“ u Zagrebu i „Želje naroda“ u Osijeku

Nakon recvolucija u Beču i Pešti u ožujku 1848. godine, i u Hrvatskoj dolazi do komešanja. Traže se veće slobode i ravnopravnost, ukidanje kmetstva, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i raspisivanje izbora za Hrvatski sabor. 25. ožujka 1848. godine sastaje se narodna skupština u zagrebu koja donosi program od 30 točaka,

29

poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, raspisivanje izbora za Hrvatski sabor, osnivanje narodne vojske, olakšice za stanovništvo Vojne krajine ,sloboda tiska, jednakost pred zakonom, sloboda vjeroispovjesti, slobodno političko djelovanje, utemljenje sveučilišta itd.„Želje naroda“ u 15 točaka donijelo je poglavarstvo grada Osijeka 23. i 24. ožujka 1848., a potvrđene su 7. travnja 1848. godine. Traži se ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, Trojedina Kraljevina sa svim svojim pravima i posebnostima neka ostane u okviru Ugarske, saziv Sabora (koje se treba održavati naizmjence u Zagrebu, Osijeku, Rijeci), uvođenje narodnog jezika, utemljenje sveučilišta u Zagrebu i akademije u Osijeku, sloboda tiska, jednakost, ukidanje određenih carina, ukidanje celibata svećenicima...

5. Uloga Josipa Jelačića u revoluciji 1848./49. godine

Carski general i hrvatski rodoljub, rođen je 1801. godine u Petrovaradinu (Srijem), potječe iz plemićke obitelj Jelačić (koja inače potječe iz Bužima (Turska Hrvatska, danas sjeverozapadna Bosna), pa se ponekad nazivaju i Jelačić-Bužimski. Otac Franjo, a majka Hrvatica iz Srijema. Josip Jelačić se školuje kao vojnik u bečkom Terezijanumu, bezo napreduje u činovima, službuje po Galiciji, Italiji, Beču, Ogulinu, Zadru. 1848. je krajiški pukovnik u Glini. Vrlo obrazovan, znao je dosta jezika, odličan vojnik, zapovjednik, strateg i domoljub. 23.III. car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, 8.IV. promaknut je na čin generala-vrhovni zapovjednik cijele hrvatsko-slavonske vojne granice-u svojim rukama držai i civilnu i vojnu vlast nad Banskom i Vojnom Hrvatskom25.III. Narodna skupština u Zagrebu- narodnjaci iznose program u 30 točaka poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskij zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakosr pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd.11.IV. izglasan Ustav samostalne Ugarske-ukidaju kmetstvo, ističu teritorijalnu cjelovitost Ugarske; Hrvatske je time integralni dio Ugarske, nema državno-pravne posebnosti 19.IV. ban Jelačić prekida sve odnose s ugarskom vladom25.IV. Jelačić objavljuje ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Slavoniji-ukidanje osobne ovisnosti kmeta od feudalcu, on postaje slobodan seljak, ali ne dobiva zemlju, može je jedino otkupiti 27.IV. uvodi prijeki sud zbog nemira i pobuna seljakasvibanj- Jelačić osniva Bansko vijeće (samostalnu hrvatsku vladu) i raspisuje izbore za Hrvatski sabor5.VI. prvi zastupnički hrvatski sabor, zastupnici birani na izborima po prvi puta. Josipa Jelačića na mjesto bana svečano ustoličio Josif Rajačić na saboru se traži preuređenje Habsburške Monarhije, poštivanje hrvatske državno-pravne posebnosti, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, potvrđuje se ukidanje kmetstva.10.VI. pod mađarskim pritiskom Jelačić smjenjen s mjesta bana, no ubrzo vraćen29.VI. dobio izvanredne ovlastisrpanj i kolovoz- Jelačić putuje po Slavoniji kako bi pridobio javnost za rat, pregovara za predsjednikom ugarske vlade Batanjijem, no bezuspješno31.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena2.XII. car Ferdinand V. odriče se prijestoljaFranjo Josip I. (1848.-1916.)imenovao je Jelačića upraviteljem Rijeke i namjesnikom u Dalmaciji- tako Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku

30

*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji jeu Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva u ljeto 1849. revolucija u Ugarskoj je ugušena, započinje razdoblje apsolutizma. Hrvati su za nagradu dobili ono što su Mađari za kaznu. Više se ne saziva Sabor, a samim tim i ovlasti bana jelačića su značajno smanjene. Do oktroiranog ustava 1849. godine postojalo je Bansko vijeće kao vlada, na čelu koje je bio ban Jelačić, odgovorna Saboru. Nakon donošenje oktroiranog ustava Bansko vijeće više nije odgovorno Saboru, već caru i središnjoj vladi u Beču. 1850. Bansko vijeće je ukinuto, a osnovana je Banska vlada, na čelu koje je i dalje bio ban Jelačić. 1854. osnovano je Carsko i kraljevsko Namjesništvo, podređeno Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču- Jelačiću su još više smanjene ovlasti; on je sada banski namjesnik; on prvi činovnik države, odgovoran caru i središnjoj vladi u Beču; provodi ono što mu je naređeno. 1859. Jelačić nakon duge i teške bolesti umire u Zagrebu, a novi ban postaje Coronini.

6. Organizacija zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora

U razdoblju od 1790. do 1848. Hrvatska i Ugarska činile su državnu zajednicu posebnog tipa, vezali su ih pored vladara i zajednički poslovi joje je obavljalo zajedničko tijelo – zajednički hrvatsko-ugarski sabor, a sastojao se od ugarskog sabora i hrvatskih nuncija. Dio poslova obavljao je sam Hrvatski sabor. Hrvatski babor se sastojao samo uoči zajedničkog sabora u Požunu, da bi izabrao izaslanike i dao im naputke. Delegacija se sastojala od 4 predstavnika, bana, zagrebačkog biskupa, preposta zagrebačkog kaptola, velikih župana, podžupana, zastupnika Virovitičke, Požeške i Srijemske županije, zastupnika slobodnih kraljevskih gradova i gubernatora Rijeke. Nakon zasjedanja zajedničkog sabora sastao bi se hrvatski sabor da prihvati izvješće svog izaslanstva i proglasi zakonske članke izglasane na zajedničkom saboru. Prijenos državnih poslova od Hrvatske na Požunski sabor kao zajednički nije bio definitivnog, nego privremenog karaktera. Hrvatski sabor zadržao je i za sebe i pravo na opoziv tog prijenosa, te isto tako nije sve poslove prenio izričito na zajednički sabor...Hrvatski sabor odlučivao je o tome je li se delegacija pridržavala dobivenih instrukcija i na kraju je odlučivao da li će te zaključke objaviti za Hrvatsku (mogao ih je i odbiti). Zajdnički sabor u Požunu bio je dvodomni (imao donju ili stalešku kuću i gornju ili velikašku kuću).

31

KARTICA XY

1. Carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko namjesništvo (Staathalterei)

Godine 1854. naredbom austrijskog ministarstva unutrašnjih poslova Banska vlada je pretvorena je u Carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko namjesništvo (Staathalterei). Ona je bila vrhovna zemaljska politička oblast za Hrvatsku i Slavoniju, koja je upute za rad dobivala od austrijskog ministarstva unutrašnjih poslova u Beču. Na čelu Namjesništva bio je banski namjesnik, koji je bio odgovoran Bečkoj vladi. Namjesničko vijeće sastojalo se od: bana-predsjednika, jednog dvorskog savjetnika, 6 savjetnika, 6 tajnika, 6 perovođa, ravnatelja i drugih. Imalo je sedam odsjeka: zemaljska uprava, bogoštovlje i nastava, građevinski odsjek, zdravstveni, privredni, odsjek za javni red i sigurnost, odsjek za županijsku upravu. Ono je postojalo sve do 1869., kada je ukinuto, a osnovana je Zemaljska vlada za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

2. Bachov apsolutizam u Hrvatskoj (pozitivne i negativne strane)

Bachov apsolutizam uveden je Silvestarskim patentom (31.prosinca 1851.) i trajao je do Listopadske diplome (20. listopada 1860.) kada je car vratio ustavno stanje. To razdoblje apsolutizma, centralizma i germanizacije nazvano je po Alexanderu Bachu, ministru vanjskih poslova, a za njegove činovnike poznat je naziv- Bachovi husari. Pozitivne odrednice Bachova apsolutizma su bile:modernizacija uprave, pravosuđa i školstva, potiče se modernizacija gospodarstva, osnivaju se brojne škole i akademije, osnivaju se obrtničke komore, Monarhija postaje jedinstveno carinsko područje čime dolazi do unapređenja trgovine. Godine 1852. donešen je Opći građanski zakonik kojim se proglašava jednakost pred zakonom za sve, zatim se modernizira poštanska služba, otvaraju se brojne tvornice, tiskare, grade se ceste, željeznice, kanali itd. Negativne odrednice su: apsolutizam, centralizacija i germanizacija; sprječavanje političke aktivnosti, ne saziva se Sabor, nema političkih stranaka; banu je smanjen djelokrug ovlasti ( one je sada prvi činovnik koji je odgovoran i prima naredbe od cara i središnje vlade u Beču); 1854. uvodi se njemački jezik u sve škole i jave službe; nema slobode tiska itd.

3. Bečki kongres i hrvatsko pitanje

Na Bečkom kongresu 1815. Mletačka i Dubrovačka Republika nisu obnovljene, Ilirske pokrajine pripale su Habsburškoj Monarhiji i na ta način sve su se hrvatske zemlje našle pod habsburškom krunom (Banska Hrvatska i Slavoniji-kojom vlada hrvatski ban i sabor; Vojna krajina-kojom vlada Dvorsko ratno vijeće; Istra i Dalmacija-posebne austrijske pokrajine koje imaju svoj pokrajinski sabor; te Ugarsko primorje koje ima specifičan položaj i pripada i Ugarskoj i Hrvatskoj). Između 1816. i 1822. postojala je austrijska pokrajina Kraljevina Ilirija (koja je obuhvaćla područja nekadašnjih Ilirskih pokrajina)- Prekosavska Hrvatska vraćena je pod hrvatskog bana i sabor tek 1822., a tada je Banska krajina oduzeta iz jurisdikcije bana.

4. Hrvati u Napoleonovim ratovima u Rusiji

Hrvati sudjeluju u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine. (1. i 3. krajiška pukovnija) među kojima je najviše bilo Ličana ( dvije trećine vojnika je poginulo). Oni su bili pod zapovjedništvom Marka Šljivarića de Heldenburga. Njihov zadatak bio je štiti Napoleonov uzmak preko Berezine. Napoleon hvali vojnike Hrvate. Hrvati poznati po svojim marama oko vrata- croata- kravata. U Karlovcu je 1813. osnovana hrvatska husarska regimenta.

5. Banovanje Josipa Jelačića

32

Carski general i hrvatski rodoljub, rođen je 1801. godine u Petrovaradinu (Srijem), potječe iz plemićke obitelj Jelačić (koja inače potječe iz Bužima (Turska Hrvatska, danas sjeverozapadna Bosna), pa se ponekad nazivaju i Jelačić-Bužimski. Otac Franjo, a majka Hrvatica iz Srijema. Josip Jelačić se školuje kao vojnik u bečkom Terezijanumu, bezo napreduje u činovima, službuje po Galiciji, Italiji, Beču, Ogulinu, Zadru. 1848. je krajiški pukovnik u Glini. Vrlo obrazovan, znao je dosta jezika, odličan vojnik, zapovjednik, strateg i domoljub. 23.III. car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, 8.IV. promaknut je na čin generala-vrhovni zapovjednik cijele hrvatsko-slavonske vojne granice-u svojim rukama držai i civilnu i vojnu vlast nad Banskom i Vojnom Hrvatskom25.III. Narodna skupština u Zagrebu- narodnjaci iznose program u 30 točaka poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskij zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakosr pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd.11.IV. izglasan Ustav samostalne Ugarske-ukidaju kmetstvo, ističu teritorijalnu cjelovitost Ugarske; Hrvatske je time integralni dio Ugarske, nema državno-pravne posebnosti 19.IV. ban Jelačić prekida sve odnose s ugarskom vladom25.IV. Jelačić objavljuje ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Slavoniji-ukidanje osobne ovisnosti kmeta od feudalcu, on postaje slobodan seljak, ali ne dobiva zemlju, može je jedino otkupiti 27.IV. uvodi prijeki sud zbog nemira i pobuna seljakasvibanj- Jelačić osniva Bansko vijeće (samostalnu hrvatsku vladu) i raspisuje izbore za Hrvatski sabor5.VI. prvi zastupnički hrvatski sabor, zastupnici birani na izborima po prvi puta. Josipa Jelačića na mjesto bana svečano ustoličio Josif Rajačić na saboru se traži preuređenje Habsburške Monarhije, poštivanje hrvatske državno-pravne posebnosti, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, potvrđuje se ukidanje kmetstva.10.VI. pod mađarskim pritiskom Jelačić smjenjen s mjesta bana, no ubrzo vraćen29.VI. dobio izvanredne ovlastisrpanj i kolovoz- Jelačić putuje po Slavoniji kako bi pridobio javnost za rat, pregovara za predsjednikom ugarske vlade Batanjijem, no bezuspješno31.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena2.XII. car Ferdinand V. odriče se prijestoljaFranjo Josip I. (1848.-1916.)imenovao je Jelačića upraviteljem Rijeke i namjesnikom u Dalmaciji- tako Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji jeu Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva u ljeto 1849. revolucija u Ugarskoj je ugušena, započinje razdoblje apsolutizma. Hrvati su za nagradu dobili ono što su Mađari za kaznu. Više se ne saziva Sabor, a samim tim i ovlasti bana jelačića su značajno smanjene. Do oktroiranog ustava 1849. godine postojalo je Bansko vijeće kao vlada, na čelu koje je bio ban Jelačić, odgovorna Saboru. Nakon donošenje oktroiranog ustava Bansko vijeće više nije odgovorno Saboru, već caru i središnjoj vladi u Beču. 1850. Bansko vijeće je ukinuto, a osnovana je Banska vlada, na čelu koje je i dalje bio ban Jelačić. 1854. osnovano je Carsko i kraljevsko Namjesništvo, podređeno Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču- Jelačiću su još više smanjene ovlasti; on je sada banski namjesnik; on prvi činovnik države, odgovoran

33

caru i središnjoj vladi u Beču; provodi ono što mu je naređeno. 1859. Jelačić nakon duge i teške bolesti umire u Zagrebu, a novi ban postaje Coronini.

6. Temeljni historiografski izvorni za hrvatsku modernu (početak građanskog društva)

Dnevnik sabora Trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1861; i dalje Izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog Korespondencija Rački-Strossmayer

34

KARTICA A

1. Mir u Campoformiju, Schoenbrunu i Požunu

U prvom koalicijskom ratu Napoleonova Francuska porazila je Austriju. Najprije je sklopljeno primirje u Loebenu, a potom mir u Campoformiju u listopadu 1797. godine. Austrija je morala Napolenu predati Lombardiju i Belgiju, ali zato je Austrija dobila posjede netom porušene Mletačke Republike- Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku (ta područja će držati sve do 1805. godine). Te 1797. godine ouči Campoformijskog mira u Dalmaciji se javlja pokret za sjedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom (na čelu pokreta Andrija Dorotić).

1809. godine nakon što je Napoleon porazio austrijsku vojsku kod Wagrama sklopljen je mir u Schoenbrunu (Beč). Austrija je morala Napoleonovoj Francuskoj predati sve hrvatske i slovenske zemlje južno od Save. Ta će područja uz Dalmaciju, Istru i Boku činiti Ilirske pokrajine, čije će konačno uređenje biti donešeno 1811.

Napoleonova pobjeda u trocarskoj bitci kod Austerlitza nad austrijskim carem Franjom II. i ruskim carem Aleksandrom I. mir u Požunu 26.prosinca 1805.godine Istra, Dalmacija i Boka pripale Francuskoj i ulaze u sastav Talijanskog Kraljevstva. Tada se javlja pokret za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (na čelu kojeg je Andrija Dorotić); no bezuspješno.

2. Srijemska županija u revolucionarnim zbivanjima 1848./49. godine

Najbrojnije stanovništvo u Srijemu bili su Srbi (62%), a potom Hrvati (33%), a ostalih 5 posto činili su ponajprije Mađari i Nijemci. U Srijemu je ilirski pokret imao prilično slab odjek (izuev kod franjevaca i manjeg broja trgovaca). Jaki utjecaj imali su Mađaroni, koji su imali podršku i Nijemaca. Oni su htjeli Srijem izdvojiti iz Slavonije i Hrvatske i pripojiti ga izravno Ugarskoj. Najbrojniji Srbi su pak sve više isticali svoje interesie, želeći veća prava i političku autonomiju. Vijesti o bečkoj i peštanskoj revoluciji u ožujku 1848. prvi donose vukovarski trgovci koji se vraćaju s peštanskog vašara. Godine 1848. interesi u Srijemu su bili podjeljeni; u Gornjem Srijemu (Vukovar) jak utjecaj imaju mađaroni, u Donjem Srijemu (Šid i Ruma) narodnjaci. U svibnju 1848. velika narodna skupšina Srba u Srijemskim Karlovcima. Proglašavaju Srpsku Vojvodinu koja obuhvaća Bačku, Banat, Srijem i Baranju. Za vojvodu je izabran Stevana Šupljikac, a Josif Rajačić za patrijarha. Osnovali su Glavni odbor. Tada počinje mađarsko-srpski rat. Srbi sklapaju politički savez sa Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Srbi smtraju Jelačića za saveznika, a Mađare za neprijatelje. No, hrvatski narod je nazodovljan tim srpskim Glavnim odborom i uskoro dolazi do sve većih sukoba između Srba i Hrvata. Srbi po selima osnivaju seoske odbore, žele provesti velikosrpsku politiku i žele se priključiti Vojvodini Srpskoj. Jelačić je podržavao protumađarski pokret Srba u Srijemu, ali se protivio njihovim pretenzijama prema Srijemu jer je on bio sastavni dio Trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Srpsko-mađarski rat 1848./49. bio je vrlo žestok. Nakon sloma mađarske revolucije u donošenje oktroiranog ustava Srijem je podjeljen, manj, zapadni dio ostao je u sastvau Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a veći istočni dio pripao je novoosnovanoj Vojvodini Srpskoj i Tamškom Banatu. Srijem je Hrvatskoj i Slavoniji vraćen 1860. godine.

3. Političke ideje Maksimilijana Vrhovca

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac središnja je ličnost kulturnoga i političkog života u Hrvatskoj potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Vrhovac je zapravo preteča ilirskoga pokreta, borac za nezavisnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja te kulturni mecena i jedan od najvećih dobrotvora u Hrvata. Vrhovac je rođen na današnji dan 1752. godine u Karlovcu. Napustio je vojničku karijeru da bi se posvetio filozofiji i teologiji, a nakon studija u Beču i Bologni postaje vicerektorom, te rektorom sjemeništa u Zagrebu i profesorom dogmatike na zagrebačkoj Akademiji. Car Josip II. uzdigao ga je do časti rektora središnjega teološkog sjemeništa u Pešti. U Ugarskoj

35

Vrhovac upoznaje vodeće osobe tadašnjeg političkog života, pristupa slobodnozidarskom pokretu upoznajući se s mađarskim nacionalnim preporodom što ga potiče na sličnu akciju i u Hrvatskoj. (To se smtra mrljom u njegovoj karijeri- nije dokazano njegovo sudjelovanje u toj „jakobinskoj uroti“, tako da se uspio izvući; vođe jakobinske urote na čelu s Ignjatom Martinovićem su smaknuti 1795.) Imenovanjem za zagrebačkog biskupa počinje i najvažnije razdoblje Vrhovčeva djelovanja u političkomu i kulturnom životu. Spriječio je da se službeni latinski zamijeni mađarskim, a da bi unaprijedio hrvatski jezik, kupuje i gradi vlastitu tiskaru u kojoj, osim knjiga, tiska kalendare, proglase i prigodnice na hrvatskome jeziku. Istodobno počinje skupljati stare knjige i rukopise, stvara bogatu knjižnicu i znatno obogaćuje biskupski arhiv. Od svećenstva, a i naroda, Vrhovac zahtijeva skupljanje i bilježenje narodnih poslovica, riječi, pjesama, priča te prikupljanje drugog kulturnog blaga što ga čini vrijednim zaslužnikom za promicanje korpusa hrvatske usmene književnosti. Prva javna bolnica u Zagrebu također će se izgraditi novcem koji je osigurao zagrebački biskup. U to doba Vrhovac je osumnjičen da je u svojoj tiskari tiskao jakobinske, slobodarske i prevratničke pamflete. U nedostatku dokaza oslobođen je sumnje. Nakon propasti mletačke vlasti u Dalmaciji Vrhovac promovira ideju o ujedinjenju Dalmacije i Panonske Hrvatske te pokreće gradnju prometnice između Karlovca i Rijeke s odvojcima za Bakar i Kraljevicu. Istodobno na biskupskom će posjedu u Zagrebu narediti uređenje velikoga parka sa zvjerinjakom, koji i danas ime nosi po njemu - Maksimir. Posljednjih godina života uspijeva vratiti francuske posjede hrvatskoj matičnoj zemlji. Toga istaknutog Hrvata, zagrebačkoga biskupa, političara i kulturnoga mecenu pogodila je moždana kap, od čega se više nije oporavio. Preminuo je 16. prosinca 1827. u Zagrebu.

4. Bečki kongres i hrvatsko pitanje

Na Bečkom kongresu 1815. Mletačka i Dubrovačka Republika nisu obnovljene, Ilirske pokrajine pripale su Habsburškoj Monarhiji i na ta način sve su se hrvatske zemlje našle pod habsburškom krunom (Banska Hrvatska i Slavoniji-kojom vlada hrvatski ban i sabor; Vojna krajina-kojom vlada Dvorsko ratno vijeće; Istra i Dalmacija-posebne austrijske pokrajine koje imaju svoj pokrajinski sabor; te Ugarsko primorje koje ima specifičan položaj i pripada i Ugarskoj i Hrvatskoj). Između 1816. i 1822. postojala je austrijska pokrajina Kraljevina Ilirija (koja je obuhvaćla područja nekadašnjih Ilirskih pokrajina)- Prekosavska Hrvatska vraćena je pod hrvatskog bana i sabor tek 1822., a tada je Banska krajina oduzeta iz jurisdikcije bana.

5. Crkvene promjene u Dalmaciji i Istri (1828.) i Hrvatskoj i Slavoniji (1852.)

1828. bulom pape Lava XII. ukinute su Splitska i Dubrovačka nadbiskupija; jedina nadbiskupija u Dalmaciji je Zadarska (kojoj su podvrgnute biskupije: Šibenik, Split, Hvar, Dubrovnik i Kotor)-na taj način ukinute su biskupije Trogir, Makarska, Nin i druge. U Istri su postojale Krčka biskupija (kojoj su pripojene Rapska i Osorska) te Porečko-pulska biskupija. Te dvije biskupije (Krčka i Porečko-pulska) te Tršćansko-koparska podvrgnute su Goričkoj nadbiskupiji. Gorička nadbisupije bila je snažan čimbenik latiniziranju bogoslužja, nasuprot snažnoj hrvatskoj glagoljaškoj tradiciji. U javni život sve više prodire talijanski jezik, dok glagoljice nestaje.1852. godine bulom pape Pia IX. Zagrebačka biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije i tako je odvojena od ugarske (Kaločke nadbiskupije). Zagrebačkoj nadbiskupiji bile su podvrgnute Bosansko-srijemska, Senjsko-modruška i grkokatolička Križevačka biskupija (čije je sjedište prenešno iz Marče u Križevce 1801.). Prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik. Samo je manji dio Slavonije (dekanati Valpovo i Miholjac) pripadali Pečuškoj biskupiji (odnosno Kaločkoj nadbiskupiji). Što se tiče pravoslavne crkve, postojale su metropolije u Plaškom (Karlovačka metropolija) i u Pakracu, te u Srijemskim Karlovcima ( od 1848. postala je patrijarhija; prvi patrijarh Josif Rajačić).

36

6. Napoleonove škole u Dalmaciji

Dalmacija je pod vlasti Napoleonove Francuske ( u sastavu Kraljevine Italije) od 1806. pa do 1813./1814. kada dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. Od 1806. do 1810. civilni upravitelj (providur) je Dandolo, a zatim Marmont. Dandolo provodi reforme, među kojima i one što su se ticale školstva. Ukupno su otovrene 23 osnovne škole, osam srednjih škola i dva liceja; u Zadru i Dubrovniku, u kojima su se obrazovali budući pravnici, liječnici itd. U Trogiru je 1806. otovren Kolegij sv. Lazara sa studijem filozofije, prava i medicine, a u Zadru licej (visoka škola). Providur Dandolo je 1807. u dalmaciji proglasio „Opću osnovu opće javne nastave“ kojem je uređeno djelovanje liceja i gimnazija. Nastava se održavala isključivo na talijanskom jeziku, dok je hrvatski bio potpuno isključen.

37

KARTICA B

1. Zbivanja 1848/1849

*184823.III. car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, 8.IV. promaknut je na čin generala-vrhovni zapovjednik cijele hrvatsko-slavonske vojne granice-u svojim rukama držai i civilnu i vojnu vlast nad Banskom i Vojnom Hrvatskom25.III. Narodna skupština u Zagrebu- narodnjaci iznose program u 30 točaka poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Traži se ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedno jedinstveno državno-pravno područje, zatim samostalna hrvatska vlada na čelu s banom Jelačićem, zatim ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske ,sloboda tiska, jednakost pred zakonom, utemljenje sveučilišta itd.11.IV. izglasan Ustav samostalne Ugarske-ukidaju kmetstvo, ističu teritorijalnu cjelovitost Ugarske; Hrvatske je time integralni dio Ugarske, nema državno-pravne posebnosti 19.IV. ban Jelačić prekida sve odnose s ugarskom vladom25.IV. Jelačić objavljuje ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Slavoniji-ukidanje osobne ovisnosti kmeta od feudalcu, on postaje slobodan seljak, ali ne dobiva zemlju, može je jedino otkupiti 27.IV. uvodi prijeki sud zbog nemira i pobuna seljakasvibanj- Jelačić osniva Bansko vijeće (samostalnu hrvatsku vladu) i raspisuje izbore za Hrvatski sabor5.VI. prvi zastupnički hrvatski sabor, zastupnici birani na izborima po prvi puta. Josipa Jelačića na mjesto bana svečano ustoličio Josif Rajačić na saboru se traži preuređenje Habsburške Monarhije, poštivanje hrvatske državno-pravne posebnosti, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, potvrđuje se ukidanje kmetstva.10.VI. pod mađarskim pritiskom Jelačić smjenjen s mjesta bana, no ubrzo vraćen29.VI. dobio izvanredne ovlastisrpanj i kolovoz- Jelačić putuje po Slavoniji kako bi pridobio javnost za rat, pregovara za predsjednikom ugarske vlade Batanjijem, no bezuspješno31.VIII. Jelačić ulazi u Rijeku i pripaja je Hrvatskoj7.IX. navješta rat Ugarskoj 11.IX. prelazi Dravu i ulazi u Međimurje, te s 52 tisuće vojnika kreće put Pešte 29.IX. bitka kod Pakozda i Velencea izmeđ Jelačića i mađarske vojske na čelu koje je bio Percel i Moga-neodlučna bitka, carske snage zaustavljene, Pešta obranjena, veliki blagdan za Mađare-Jelačić kreće u smjeru Beča7.X. izbija revolucija u Beču, car bježi u Olomuc u ČeškuBeč opsjedaju carski generali Jelačić i Windischgratz 30.X. bitka kod Schwehata između carske i mađarske vojske-pobjeda carske vojske31.X.carska vojska ulazi u Beč-pobuna ugušena2.XII. car Ferdinand V. odriče se prijestoljaFranjo Josip I. (1848.-1916.)imenovao je Jelačića upraviteljem Rijeke i namjesnikom u Dalmaciji- tako Jelačić u svojim rukama drži sve hrvatske zemlje16.XII. Jelačić i Windischgratz napadaju Ugarsku*18495.I. carska vojska ulazi u Peštu, ugarska vlada se seli u Debrecen4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji jeu Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva7.IV. ugarski sabor u Debrecenu objavljuje detronizaciju Habsburgovaca sa ugarskog prijestolja i proglašava nezavisnu mađarsku državu na čelu s Košutom Lajošemljeto 1849.-mađarska vojska u protuudaru osvaja Peštu i ponovo prijeti Bečucar Franjo Josip I. traži pomoć ruskog cara Nikole I. revolucija ugušena, mađarska vojska poražena kod Vilagosa 13.VIII. 1849., konačna predaja u rujnu 1849. (utvrda Komaron) oktroirani ustav počinje vrijediti za područje Hrvatske i Slavonije

38

2. Banska vlada

Banska vlada za Hrvatsku i Slavoniju je naziv hrvatske vlade koja je formirana 1. srpnja 1850. godine, preuzevši funkcije i ovlasti Banskog vijeća. Bila je podređena austrijskoj vladi (ministarstv unutarnjih poslova) u Beču. U nadležnosti Banske vlade bili su poslovi koje joj je povjerilo pojedino ministarstvo austrijske vlade. Banska vlada djelovala je do 1854. godine kada je zamijenjena Carskim i kraljevskim namjestništvom. Na čelu banske vlade bio je ban, koji sada više nije odgovoran hrvatskom saboru već caru i središnjoj vladi u Beču.

3. Ilirske provincije

Nakon Schoenbrunskog mira 1809. Austrijanci su morali Nepoleonovoj Francuskoj predati hrvatske i slovenske zemlje južno od Save. Tada su od tih pokrajina te Istre, Dalmacije i Boke stvorene Ilirske pokrajine. Njihovo konačno uređenje donešeno je 25.travnja 1811. godine Napoleonovim dekretom. Utvrđeno je šest civilnih pokrajina (Kranjska, Koruška, Istra, Dalmacija, Dubrovnik i Civilna Hrvatska) te jedna vojna pokrajina (Vojna Hrvatska; koja se sastojala od sljedećih pukovnija ili regimenata: Gospićke, Otočke, Ogulinske, Slunjske, Glinjske i Petrinjske). Sjedište Ilirskih pokrajina bilo je u Ljubljani. Na čelu je bio generalni guverner Auguste Marmont. Ilirske pokrajine bile su podjeljene na okružja, ova na kotare, a ovi na općine. Ilirske pokrajine imaju specifičan položaj- formirane su i uključene u Francusko Carstvo dekretom Napoleona, ali ne i senatskom odlukom ( nisu ustavno sasatavni dio Carstva)Nisu bili protegnuti svi francuski zakon, nema administrativno-upravne razdiobe na departmane, stanovništvo nije dobilo francusko državljanstvo itd.Godine 1812. u uveden francuski građanski zakonik ( Code civil)- svi građani jednaki pred zakonomUkinuta autonomna prava gradova (ukinuti primorski gradovi-komune), ukinuti cehovi jači razvoj obrt. Postojala je opća vojna obveza. Porezi povećani najveći razlog nezadovoljstva stanovništa, posebice seljaka. Feudalna podavanja seljaka prema vlastelinu nisu ukinuta, iako su nešto olakšana. Sve reforme i promjene koje donosi francuska uprava poništene su kada su Austrijanci obnovili vlast 1813/1814. Osnivaju se brojne škole; osnovne ili pučke, gimnazije, visoke škole (Zadar, Ljubljana). Gradnja cesta- Lujzijana (1804-1811)- bolje povezuje Karlovac s Rijekom- zamjenjuje Karolinsku cestu. Htijenje da se hrvatski jezik uvede kao službeni.Sve izraženije buđenje nacionalne svijesti kod Hrvata i Slovenaca ( zbog reformi, okupacije itd.). Nakon Napoleonova poraya u Rusiji 1812./1813. te kod Leipziga 1813. Habsburška vojska vojno zaposjela Ilirske pokrajine u jesen 1813. pod vodstvom generala Franje Tomašića, a 1814. ulazi i u Dubrovnik i Boku pod vostvom Todora Milutinovića . Habsburška vojska imala pomoć domaćeg stanovništva. Bečki kongres (1814/1815)- ideja restauracije stanja kakvo je bilo prije Napoleonskih ratova- Ilirske pokrajine ukintetaj teritorij pripao Habsburškoj Monarhiji.

4. Život i djelo Franje Josipa I

Franjo Josip I. (1848.-1916.)- čim je došao na vlast bana Josipa Jelačića imenovao je gubernatorom Rijeke, namjesnikom u Dalmacijom, čime je Jelačić u svojim rukama držao vlast u svim hrvatskim krajevima. Nastavlja se rat protiv Madžara, Jelačić i Windischgratz ulaze u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. Madžari su potisnuti na istok, vlada njhova je preseljena u Deberecen. Misleći da je revolucija ugušena 4.III. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji je u Hrvatskoj i Slavoniji službeno proglašen 6.IX.1849. početak aspolutizma, poništene sve stečene slobode, osim ukidanja kmetstva. 7.IV. ugarski sabor u Debrecenu objavljuje detronizaciju Habsburgovaca sa ugarskog prijestolja i proglašava nezavisnu mađarsku državu na čelu s Košutom Lajošem ljeto 1849.-mađarska vojska u protuudaru osvaja Peštu i ponovo prijeti Bečucar Franjo Josip I. traži pomoć ruskog cara Nikole I. revolucija ugušena, mađarska vojska poražena kod Vilagosa 13.VIII. 1849., konačna predaja u rujnu 1849. (utvrda Komaron) oktroirani ustav počinje vrijediti za područje Hrvatske i Slavonije. Tako su Hrvati dobili za nagradu ono štu su Madžari dobili za kaznu. Od 1849. započinje razdoblje centralizacije i germanizacije.

39

*1850- raspušteno Bansko vijeće i ustrojena Banska vlada na čelu s banom Jelačićem; ukinute ilirske čitaonice-žarište ilirskog pokreta*1851-ukidanje carinskih granica unutar Habsburške Monarhije-jedinstveno carinsko područje; 31.XII. car donosi Silverstarski patent-ukida ustav, uvodi novi austrijski apsolutizam (Bachov apsolutizam) centralizacija i germanizacija, sprječavanje političe djelatnosti, ali i gospodarski razvitak*1852- Zagrebačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije i tako odvojena od Ugarske nadbiskupije *1854- u škole se uvodi njemački jezik kao službeni; Banska vlada pretvorena u Staathalterei (Carsko i kraljevsko namjesništvo), zemlja podjeljena u 5 okružja*1855- konkordat pape i cara Franje Josipa I.- Crkva dolazi pod zaštitu cara, a odgoj katoličke mladeži jest briga svećenika*1859- umire ban Jelačić, a novi ban postaje Coronini, dotadašnji komandant Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata. Austrijski poraz kod Magente i Solferina mir u Villanfranci- u korist Pijemonta gube Lombardiju, žitnicu carstva; E.Kvaternik u knjizi „Hrvatska i Talijanska konfederacija“ osporava pravo Habsburgovcima na hrvatsku krunu i zalaže se ujedinjenu i samostalnu hrvatsku državuAustrijski porazi i gubitak Lombardije primorali su cara Franju Josipa I. da vrati ustavno stanje. On ga vraća Listopadskom diplomom od 20. X. 1860. godine. Car Franjo Josip I. je Listopadskom diplom (20.X. 1860.) vratio ustavno stanje, a za hrvatskog bana je imenovao Josipa Šokčevića. On je sazvao Bansku konferenciju od 55 uglednika gdje se raspravlja o sljedećim pitanjima ponovna uspostava ustavnih županija, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, raspravlja se o raspisivanju izbora za sabor, zatim o osnivanju Dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju.- kraj ovog razdoblja-

5. Mir u Campoformiju

U prvom koalicijskom ratu Napoleonova Francuska porazila je Austriju. Najprije je sklopljeno primirje u Loebenu, a potom mir u Campoformiju u listopadu 1797. godine. Austrija je morala Napolenu predati Lombardiju i Belgiju, ali zato je Austrija dobila posjede netom porušene Mletačke Republike- Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku (ta područja će držati sve do 1805. godine). Te 1797. godine ouči Campoformijskog mira u Dalmaciji se javlja pokret za sjedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom (na čelu pokreta Andrija Dorotić).

6. Školstvo 1790-1860

Postojale su pučke škole i gimnazije. U vrijeme Napoleonove vladavine Dalmacijom otvaraju se broje visoke škole. Dalmacija je pod vlasti Napoleonove Francuske ( u sastavu Kraljevine Italije) od 1806. pa do 1813./1814. kada dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. Od 1806. do 1810. civilni upravitelj (providur) je Dandolo, a zatim Marmont. Dandolo provodi reforme, među kojima i one što su se ticale školstva. Ukupno su otovrene 23 osnovne škole, osam srednjih škola i dva liceja; u Zadru i Dubrovniku, u kojima su se obrazovali budući pravnici, liječnici itd. U Trogiru je 1806. otovren Kolegij sv. Lazara sa studijem filozofije, prava i medicine, a u Zadru licej (visoka škola). Providur Dandolo je 1807. u dalmaciji proglasio „Opću osnovu opće javne nastave“ kojem je uređeno djelovanje liceja i gimnazija. Nastava se održavala isključivo na talijanskom jeziku, dok je hrvatski bio potpuno isključen. U Hrvatskoj i Slavoniju u 50-tim i 60-tim godina otvaraju se sve brojne škole i gimnazije, a 1850. je Kraljevska akademija u Zagrebu uzdignuta u modernu Pravoslovnu akademiju, a 1860. u Križevcima je otvoreno Kraljevsko gospodarsko-šumarsko učilište.Otvaraju se prve pomorske škole sredinom 19. stoljeća (najprije u Šibeniku, pa onda Bakru, Zadru, Splitu, Dubrovniku itd.)

40