JU UNIVEZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETHISTORIJA

AGO MUJKANOVIĆHISTORIJA ZEMALJA JUGOISTOČNE EVROPE

POD OSMANSKOM VLAŠĆU(kratak presjek literature i predavanja)

Godina, 2009.

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

IZVORI ZA IZUČAVANJE OSMANSKE HISTORIJE

Opće prihvaćena podjela Osman.izvora je podjeljenja na dokumente:1. dokumente vrhovne vlade2. dokumente administrativne vlasti3. dokumente šerijatsko-sudske vlasti.

Dokumenti vrhovne vlasti su: 1. akti Visoke porte i Carskog Divana: pisma, fermani i berati;2. zbornici zakona i naredbi3. akti carskog katastera : tapijski defteri (ekonomsko-pravni), pokrajinski, porezna

knjiga za sandžake)4. knjige i akti državnog računovodstva (MUHASEBATA) i finasije5. svi ostali organi vlasti- fetve (izdavali šejh-imami).

Administrativni dokumenti:1. Šerijatski protokoli kadija2. FERMANI- zapovjesti sultana3. BERAT – sultanov ukaz4. HATIŠERIF- sultanova zapovjest (poznata Hatišerif od Gilhane)5. SULHNAMA- mirovni sporazum sa susjednim državama, npr. Karlovački

mir.spozum6. FETHNAMA- obavjest o osvajanju sjesjedne zemlje7. DEFTERI- knjige katastra8. SALNAME- godišnjaci za izučavanje kulturne historije9. ARZUHAL- prestavnici od strane provincija, ka višoj vlasti (sultanu)10. FETVE- vjerske naredbe, izdaje ih šejh- imam11. SIDŽILI- protokol šerijatskog sudstva12. HUDŽETI- sudske odluke13. VAKUFNAME- zavještajna pisma (testameniti)14. TAPIJA- pravo na posjedovanje zemlje.

Svi ovi dokumenti mogu se pronaći u slijedečim institucijama: -Arhiv grada Istanbula (od 15.-19.st.), Arhiv predsjednika vlade(osn.1846. Osn.ga Mustafa Rešid.-Topkapu Saraj), Arhiv Ministarstva vakufa, Državni arhiv u dubrovniku, Državni arhiv u zadru, Samostani u zaostrogu i Splitu, JAZU (dan. HAZU), Arhiv u Veneciji. U BiH ovi dokumenti se čuvaju u slijedećim institucijama:Gazi Husrev-begova medresa, Regionalni arhivi, Orijentalni Institut u Sarajevu, Arhiv BiH u Sarajevu, Muzej grada Sarajeva, Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, ANU BiH, Samostan u Fojnici (Franjevaca), Vakufska direkcija u Sarajevu i Mostaru. 1

1 Hazim Šabanović, Turski diplomatski izvori za historiju naših naroda, PIOF, br. 1, Sarajevo 1950, str. 117.-149.

1

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

POČETCI OSMANSKE HISTORIJE, VELIKI SELDŽUCI I ANADOLSKI SELDŽUCI

Osmanlije potječu od Oguza, nomadskog plemena koje je još u 10. stoljeću lutali kazaškom stepom – prostorom sjeverno od Aralskog, Kaspijskog i Baltičkog mora. Na čelu oguske plemeske grupe Kinik (živjeli na nomadskom prostoru donjeg toka rijeke Sir- Darje, bio je poglavar po imenu SELUK. On je zajedno sa svojim pobunjenicima oko 970. godine primio Islam (do tada su vjerovali u više bogova) , te stupio u službu perzijskih Samanida u Buhari- država u području istočne Perzije). Godine 999. Samanide će pobjediti Karahanidi, što su željeli da iskoriste Seldžuci, odnosno potomci Seleuka, braća Togrul-beg i Cagri-beg Davud, koji su sa svojim konjičkim odredima osvojili velika područja. Togul- beg je osvojio prostore Harasana, Nišapura, Horezma, hamadana i Ishafan. Ratni duh i snagu Togrul-bega je želio da iskoristi bagdadski halifa i poziva ga da zbaci šitsku dinastiju Bijida. To će Togrul-beg i učiniti i halifa Al-Kaima ga je 1055. proglasio sultanom čime je utemeljena dinastija Velikih seldžuka.

Treba reci da je prostor Male Azije (Anadolije) prije turkmeskog doseljavanja pripadao Vizantiji, ali je ipak cijela teritorija, cijela teritorija nije bila naseljena, tj. urbanizirana. Na tom prostoru življeli su Grci , Armenci i doseljeni Slaveni. Na graničnom prostoru su življeli Akritari- narodi armenskog porijekla, a bili su fanatčni borci za vjeru. Dolaskom Alp Arslana na čelo Oguza, dešava se sve češći sukobi sa Vizantijcima, a u jednoj bitci kod MANCIKETA 26. 8. 1071. godine , vizant. car Roman Diogonis doživljava poraz. Tom pobjedom Turkmeni sebi otvaraju vrata za veće naseljavanje područja Male Azije, što će imati za rezultat izmjene etničke slike Anadolije. Takođe došlo je do formiranja malih kneževina kao : DANIŠMENDIDI oko Maltije, MENGUČEKIDI na gornjem toku rijeke Eufrat, SALTUKIDI oko Erzeruma itd. Pritjecajem Turkmena u Anadoliju nastao je u društvenom i etničkom pogledu dualizam nomadstvai sjedilaštva. Na gusto naseljenim područjima stanovništvo je bilo sjedilačko-bavilo se poljoprivredom, dok nomadi često su lutali i tražili sve bolje pačnjake za uzgoj stoke. Početkom 30-tih godina 13.stoljeća, u Anadoliji dolazi sve više turkmenskih plemena, koji su bježali sa područja Srednje Azije pred navalama hordi Džingis-hana. Među tim plemenima nije bilo samo Oguza, nego i drugih turkmenskih plemena koji će se vremenom obsorbirati sa Oguzima. Nakon pobjede kod Manciketa nije bilo većeg uspjeha Seldžuka, a nakon smrti Alp-Arslana država slabi jer nije imala snažnog vladara, što će utjecati na raspad države na međusobno sukobljenje patuljaste kneževine. Za dalji razvoj događaja važno je stvaranje države u Zapadnoj Anadoliji koju je osnovao princ Sulejman, dalji rođak Alp- Arslana. On će uspjeti da stvori sultanat Anadolijskih seldžuka. Ta država za svoj opstanak morala je da se bori protiv Vizantije i Danišmenida. Ali Seldžuci uspjevaju da odnosu pobjedu nad Vizantijcima i to 17.9.1176. u bitci kod MARIOKEFALONA, a ubrzo zatim 1178. godine bjede i Danišmanide. Tako su uspjeli da se riješe dva velika neprijatelja.

2

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Najveću moć ima ova država za vrijeme vladavine ALEADINA KEJKUBADA I (1220.-1237.) država sultanata anadolskih seldžuka se prostirala do istoka Anadolije do zapada M. Azije. Ali, nakon smrti Kejkubada, dolazi do slabljenja države koju će na Kasedagu 1243. razbiti Mongoli. Tako se država velikih seldžuka raspala na Zapadni i Istočni dio, a granica je bila rijeka Kizik Irnak. Zapadni dio će stupiti u savez sa Nikejskim carstvom, a Istočni djelom će upravljati Mongoli. Tako su stvorene dvije manje kneževine koje će samostalno da se razvijaju. Tako je slabljenjem Seldžučkog carstva stvarano više emirata, među kojima će nastati i Osmanski emirat. Država Anado.seldžuka će prestati da postoji već početkom 14.stoljeća, jer Mongoli su potpuno preuzeli upravu nad zemljom.

PREDHODNICI OSMANSKE DRŽAVE

Među brojnim bejlucima (emiratima) (oko 24 bejluka, a u 14.stoljeću i više) na prostoru M.Azije, koji su nastali kao rezultat slabljenja Seldžuka, u drugoj polovini 13. stoljeća nastaje i Osmanski emirat. O njegovom postanku malo se zna, a svoja saznanja vezana su za legende i kazivanja, a najvažnija su ona dva koja iznose Inaldžik i Fuad (Fadil): Članovi dinastije Osmanlija su pripadali turkmenskom plemenu Oguza, a ujedno i plemenu Kai(činilo je ogranak prostora Merve u Turkmenistanu). Prva poznata ličnost na čelu plemena Kai bila je po predanju Sulejman. Prostore Merve, Sulejman je zajedno sa svojim plemenima morao napustiti pred navalama horda Džingis-hana i na tlo Anadolije dolaze 1221. godine. Godine 1227. umire Džingis-han čime Mongoli počinju da slabe. To je želio iskoristiti Sulejman i da se naseli na prostor Mezopotamnije. Po predanju Sulejman napušta područje Anadolije i negdje oko 1231. dolazi do Eufrata. Jedan dio suplemenika je uspio da prođe preko rijeke ,a Sulejman se utopi. Bio je to razlog da se pleme Kai podjeli , a od četvorice braće, trojica su odlučila da ostanu , dok je četvrti sin ERTOGUL, sa ostatkom suplemenjaka odlučio da se vrati u M.Aziju. Ertogul će ovim plemenom da vlada od 1231.-1281. Vrativši se u M.Aziju on se naselio na područje istočno od Erzeruma, a bio je stabilan i miroljubiv vladar. Zbog vjernosti prema Seldžucima, njihov vladar Aleadin Kejkubad naselio je na poznate pašnjake kod Soguta-blizu Eskišehira. Sve se to dešavalo kada je nestalo Vizantijsko carstvo 1204. godine i obnovilo se 1261. (IV Krstaški rat). Aleadin je Ertogrulu dao ova područja iz dva razloga:

1. da se riješi nemira Turkmena, 2. stvorio je „tampon zonu“ sa Nikejskim carstvom(kršćanim).

U to vrijeme, ovaj emirat niko nije ozbiljno shvatao i gledali su na njega kao na neku vrstu pretnje. To je vjerovatno izgledalo tako jer je emir Ertogrul vodio osmišljenu politiku – politiku ne mješanja u stvari drugih emirata. Bio je svjestan da je njegovo pleme slabo i da ne smije ulaziti u ratničke avanture. Stoga je u svojo dugoj upravio imao za cilj da sačuva živote svojih suplemenika, da čuva mir i granice, kako bi se plee prirodnim putem (natalitetom) uvečalo. Ali, ipak je u pojedinim trenutcima morao da ratuje i zbog činjenice da je blizu Nikejskog carstva. Ta borba prikazivana je kao Džihad-borba za vjeru, ali je ustvari bila borba za opstanak. Da nije bilo ambicija emira pokazuje podatak da je pleme Kai (prev.stijena,

3

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

dr.prev.klizav) u proljetnim i ljetnim mjesecima izvodili stada u brda na ispašu , a taj period je nazvan JAHJUK, a zimi su se vraćali u dolinu-taj period je nazvan KIŠLUK. Tako su provodili decenije bez nekog većeg događaja.

EMIR OSMAN (1281.-1326.)

Osman je rođen 1258. godine , a to znači da je imao 23. godine kada je došao na vlast. Negdje oko 1281. umro je emir Ertogrul i na čelo plemena Kai došao je njegov sin emir Osman, tada je imao 23 godine. Što znači da se radilo o zreloj ličnosti , koja je vidjela kako mu u ranijem periodu otac vlada i u narednom periodu preuzima sve odluke u cilju daljeg napretka plemena Kai. U prvoj godini vladavine , što se tiče unutrašnje i vanjske politike, njegove odluke nisu se razlikovale od očevih. Ali on je već tada uočio dvije stvari na koje njegov otac nije obraćao pažnju:

- treba voditi politiku približavanja prema pojedinim feudalnim porodicama Bizantijskog carstva- učeći njihovu taktiku ratovanja. Zbog toga se sve više približava bizan.porodici Mihajologu, koji su gospodarili Bizantijskim gradom Biledžeg.

- Uočio je da veliki značaj imaju derviši i njihov šejh. U cilju dobivanja podrške derviša, emir Osman se sve više počinje približavati andolskim šejhovima, a posebno šejhu Erdebehu, koji je bio vjerski autoritet u M. Aziji, oženivši njegovu kćerku on dobija podršku derviša, koji počinju da među narodom šire njegovo ime i ugled.

Vremenom emir Osman sve više i češće počinje ratovati protiv susjednih bizantijskih vojnih zapovjednika i to kako u cilj u da preduhitri njihove napade , tako i u cilju ratnog plijena koji je jačao njegovo pleme, ali i ugled. To ratovanje emir Osman i pristalice prikazuju kao borbu DAR UL ISLAM- zemlja pod Islamskom vlašću i DAR UL HARP-zemlja rata. Emir Osman koji sada ratuje drugačije od drugih Bejruta- isključivo protiv Bizanta, pravi od toga Džihad. Sve je to bilo u cilju da se on prikaže kao jedini od turkmenskih vođa –kao istaknuti borac za Džihad i širenje vjere, a time raste i njegova ličnost , ali on ima i korist od toga. Prilikom te borbe, pleme Kai nisu imali dovoljno oružja . pogotvo ne savremenog, i on koristi taktiku „Spržene zemlje“.2

Zbog svih tih uspjeha emir Osman je osnovao prvi urbanizovani grad KARADŽIHISAR. Zbog takvih uspjeha, tadačnji seldžučki vođa, rumski sultan Alaedin III Kejkubed 1299. godine svom uglednom savezniku i uglednom ratniku šalje bubanj, zastavu , konjski tug i doboš.3 Zato se u osmanskoj historijografiji 1299. godina uzima kao godina nastanka Osman.države. To je vrijeme kada započije i poznata Osmanska politika koja če naročito koristiti Osmanovi potomci, a ona se zasniva na:

1. gazijstvu –vojska4

2. ahaizmu-podrška privrednika

2 Taktika „Spržena zemlja“-sve okolne tvrđave bi uništio, a opkloljeno stanovništvo bi nakon izvjesnog vremena, kada potroše zalihe, bilo primorano da se preda. 3 Slanje ovih predmeta u tadašnje vrijeme bili su priznavanje bejluka.

4

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

3. dervištvo- vjerska podrška.

Ovo su ujedno i tri temelja na kojima je počivala osman.država. Cjelokupna Osmanova politika zasnivala se na dva osnovna principa:

1. JAGMA-politika osvajanja2. MUDARA- diplomatskim putem osvojanje prostora

Dobivši indirekcije vazalnog bejruta-emir Osman sa još većim intenzitetom počinje voditi rat sa bizantskim vojnim pokrajinskim jedinicama. Jedna od najvažnijih bitaka odigrala se u julu 1301. godine kod BAFEONA. To je vrijeme kada emir Osman napada jedan od najpoznatijih bizan.gradova Nikeju. Sve to pokazuje koliko je ojačala vojna, a samim tim i politička moč njegovog bejluka. Saznavši da je emir Osman započeo veće vojne operacije protiv Vizantije, tadačnji car Andronik II Paleolog (1282.-1328.) poslao je svoje elitne trupe od 2000 vojnika da ojačaju granice carstva, ali im je emir Osman nanio težak poraz. To je imalo velikog značaja jer se od tog vremena mnoga turkmenska plemena počinju u Osmanu da vide istinskog vođu i napuštaju svoje bejluke i odlaze u Osmanski bejluk. Tako se sada Osman mogao oslanjati na brojne pristalice koje počinju sebe nazivati Osmanlijama, a bejluk Osmanski bejluk. Od tog vremena do 1918. Osmanska država se naziva po imenu osnivača, a ne po plemenu ili narodu. Zbog toga je pogrešan naziv Turska država ili Tursko carstvo za navedeni period. U narednom periodu Osman nastavljajući svoje vojne akcije, našao se u boljoj poziviji zbog toga što Rumski sultanat nestaje sa historijske scene 1307. godine , a Osman je samo formalno priznavao seldžučku vlast. To je vrijeme kada Osman se ne zadovoljava samo sa plijenom, nego počinje da širi svoju teritoriju osvajajući bizantski teritoriji. Osnivanjem prvog urbanizovanog grada Karadžahisar-a (Crna tvrđava), taj grad, iako nema pouzdanih podataka postaje prestolnica sve do 1326. kada su osmanlije osvojile Bursu.

Od vremena Osmana, stanovništvo se ne bavi samo nomadskim stočarstvom, nego se počinje baviti i zemljoradnjom, trgovinom i zanastvom. Godine 1317. Osman već u zrelim godinama odlučuje da vlast preda svom sinu Orhanu, ali on i dalje odlučuje o svim važnim odlukama, što sami tim priprema sina da nastavi vladati kao i on. Kada je Osman umro 1326. godine njegov bejluk bio je teritorijalno jedan od najvećih u Anadoliji i obuhvatao je površinu od 18. 000 km².

Iako je stvorio jaku državu nije mogao biti sultan zbog toga što nije kovao svoj novac, kao jedan od tri uslova koje nije ispunjavao prema šerijatu.Druga dva uslova je ispunjavao, Osman je imao punu vlast i kontrolu na teritorijama koje su priznavale njegovu vlast , takođe je petkom na hudbi spominjano njegovo ime.

4 GAZI (tur.), islam. vojnik koji se borio protiv nevjernika. U osmansko doba počasni naslov koji se davao vojskovođi pobjedniku. U povijesti su najpoznatiji: Gazi Osman (sultan, 1288-1326) i njegov sin Gazi Orhan (sultan, 1326-59), u našim krajevima Gazi Husrev-beg, u novoj Turskoj Gazi Mustafa Kemal-paša.

5

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Značaj politike emira Osmana

Njegova politika je bila fleksibilna, donosio je odluke u društvu istaknutih intelektualnih ljudi. Ponašao se prema svakom podaniku isto, bez obzira bio on musliman ili ne. Svaki podanik je mogao mu doći i postaviti pitanje što ga je zanimalo, što je emiru Osmanu donosilo veliku popularnost. Već od prvih dana svoje vladavine, emir Osman je prihvatio šerijat kao zakonodavstvo. Sudske poslove obavljali su školovani ljudi-kadije.5 Unutrašnji red i mir održavale su subaše. Ako bi iz bilo kojeg razloga vladar odsustovao, komandu nad oružanim snagama preuzimali su beglebegovi. 6

SULTAN ORHAN (1326.-1362.)

Vladao je od 1317. godine uz svog oca, a od 1326. godine vlada samostalno (po Matuzu do 1326;1359. godine po Inaldžik 1326. , po Roberu Mantranu od oko 1324.-1362.). Orhan je za smrt svog oca saznao u neposrednoj blizini Burse. Nekoliko mjeseci iza smrti svog oca, emiro Orhan je 6. aprila 1326. godine zauzeo Bursu i proglašava je novom prestolnicom Osmanskog Carstva.

U međuvremenu nakon očeve smrti svi plemenski prvaci Alpovi i Ulema donjeli su odluke da na čelo bejluka bude imenovan princ Orhan. Tako je prva smjena na vlast prošla bez ikakvih problema. Godine 1322. da bi se uzdigao iznad svojih predhodnika Orhan naređuje da se počne kovati svoj novac, čime je ispunio i teći uslov, te se počinje nazivati sultanom. 7

I sultan Orhan nastavio je očevu politiku teritorijalnog širenja. Rezultat toga bio je da je sa sinom princom Sulejmanom osvoji prvo Nikeju8 1331. godine, a 1336. osvaja Nikomediju. 9

5 KADIJA, također hakim (tur. kadi od arap. qada : suditi), šerijatski sudac koji vrši jurisdikciju po šerijatskom pravu (musl.

vjersko pravo koje obuhvaća i odredbe bračnog, porodičnog i nasljednog prava).

6 BEGLERBEG (tur. beylerbey: beg begova), nekoć najviši čin u osm. vojsci. Do upravne reforme u prvoj pol. XIX st. taj naslov su

nositi voj. i građanski guverneri velikih oblasti (beglerbegluci, ejaleti, vilajeti) Osmanskog Carstva, koje je bilo najprije podijeljeno na dva beglerbegluka: anadolski, u kojem su bile az. zemlje, i rumelijski, u kojem su bile evr. zemlje pod tur. vlasti. Širenjem Carstva u evr. dijelu izdvajaju se zasebni beglerbegluci: bosanski (-> BOSANSKI PAŠALUK), budimski i temišvarski. Naslov je nestao 1922, kad je uspostavljena republika.

7 SULTAN (arap.: moćan čovjek, gospodar), titula nekih islam. vladara na Orijentu. Prvi se put javlja u arap. spomenicima IX st.

uz ime kalifa i njihovih dostojanstvenika. Danas naslov s. nose vladari nekih sultanata u Arabiji, Malezijskoj Federaciji i dr.

8 NIKEJA, grč. NcxxE~, grad u ant. Bitiniji, danas selo Iznik, sjeveroist. od Burse u maloazijskom dijelu Turske.9 NIKOMEDIJA, grč. N~xo~~~eix, lat. Nicomedia, ant. grad u Bitiniji, na ist. obali Mramornoga mora u blizini današnjeg tur.

grada İzmita. Utemeljena ← 264. N. je bila gl. grad Bitinijskog Kraljevstva a poslije ← 74. rim. provincije; Dioklecijan ju je

odabrao za rezidenciju. Od helenističko- rim. građevina sačuvali su se ostaci bedema, akvedukta, temelji hrama i dr.

6

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Već u to vrijeme on mijenja svoju politiku, on počinje da ratuje i sa ostalim bejlucima koji su muslimanski jer je smatrao da ne može mirno vladati ako ne nametne svim susjednim bejlucima svoju vlast. Tako godine 1335. (zavisno od literature 1345.) zu teške muke osvaja bejluk Kahari, a te 1335. kada se ugasila dinastija Ilhamida, Osmanska država de facto i de jure postaje samostalna. Sultan Orhan je već tada znao , da ako hoće da ojača položaj svoje zemlje mora imati i kopnenu i pomorsku moć. Iz tih razloga on napada i bejluk Karasi koji je dijelom izlazio na Egejsko more i osvaja ga 1345. godine čime se približava Evropskom kontinentu. Pored vanjske, on je vodio i dobru (fleksibilna) unutrašnju politiku. Tako u mnogim

osvojenim gradovima iz ličnih sredstava podiće brojne bazare 10 i imarete11 u kojima je znao i sam doći i djeliti hranu siromašnima. Pred samo osvajanje Nikeje 1331. godine on je u Bursi sagradio prvu Medresu12 i za glavnog profesora dovodi Medivat Davuda iz Cezareje. Iako nije imao priliku da sam stekne dobro obrazovanje, on je često provodio vrijeme u diskusijama uglednih ljudi, ne bi li i lično doznao što novo za svoju upravu. Ne čekajući duboku starost Orhan je u to vrijeme prepuštao sinu princu Sulejmanu da obavlja vojne poslove i nove pripreme za osvjajanja. Česti unutarnji sukobi u Vizanitiji pogodovali su za Osmansko Carstvo, u smislu teritorijalnog širenja. Naime, nakon smrti Andronika II Paleologa 1333. godine, naslijedio ga je 9.-togodišnji sin Jovan V Palelog u čije ime je vladala njegova majka Ana. Međutim, njihov protukandidat Ivan Kantakuzen koji 1341. godine uspjeva da uz pomoć plemstvom iz Trakije proglasi se bazileusom u Trakiji. Ali trebalo mu je punih 5 godina da potpuno izvrši državni udar i sebe proglasi carem 1346. ,a to je uspio uz pomoć Osmanlija, kod kojih se bio sakrio tokom bijega. Zbog jačanja saveza Kantakuzen daje sultanu Orhanu kćerku Teodoru za ženu. (Brak je sklopljen očito iz političkih razloga.). To sultan Orhan prihvata jer na osnovu tog braka on prima sva temeljna prava da zauzme Vizantijsko prestolje i kada krena na Konstantinopolis neće ga smatrati barbarinom. Da se sve više miješao u sami vrh Vizantije, Orhan je dobio još jednu priliku kada je pozvao ga Kantakuzen u pomoć jer je srpski car Dušan opkolio Solun 1349. godine.

Orhan šalje sina Sulejmana i te 1349. Osmanlije prvi puta dolaze na evropsko tlo. Kao disciplinova vojska koja je došla u pomoć, nakon pružanja pomoći osmanlije su se povukli, što je ostavilo velikog uticaja na Evropljane. U daljem toku dešavanja , Osmanlije koriste građanski rat Paleologa i Kantakuzena i princ Sulejman 1353. godine odlazi na Galipoljski poluotok13 i osvaja tvrđavu Cimpa, a već naredne 1354. Galipolje je zadesio veliki zemljotres i mnogo stan. se iselilo što je

10 BAZAR (perz.: trg). 1. Na Bliskom istoku, red dućana u jednoj ulici koja je natkrivena; na oba kraja ulice su vrata, koja se mogu zatvoriti. Usred bazara obično su hanovi. — 2. U gradovima, velik robni magazin, koji na malo, obično jeftinije, prodaje robu široke potrošnje.

11 IMARET (turski; arap. imare), u krugu islam. civilizacije, javna dobrotvorna kuhinja za siromahe, učenike medrese, putnike i

neke vakufske službenike; na području Jugoslavije najstariji je Ishak-begov i. u Skoplju iz 1438. Također naziv za gostinjac, uboški

dom i bolnicu.

12 MEDRESA (tur. medrese, arap. madrasa: učilište), viša musl. vjerska škola; ima karakter srednje i visoke škole.

7

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

omogućilo princu Sulejmanu da bez velike muke osvoji cijelo Galipolje čime je utvrđen mostobran između Azije i Europe.14

Te iste godine princ Sulejman se odlučuje da ponovo dođe do Soluna ali sada ne kao pomoć, već kao osvajač i to zbog uvoza i izvoza čime bi ojačao ekonomsku moć Osmanlija. Prilikom osvajanja Soluna i dokaskom u Trakiju, grčko-pravoslano stan.nije ih gledalo kao barbaree, nego su ih gledali kao osvajače koji im mogu pomoći. Naime, to stan.je pretrpjelo mnoga razaranja i pljačke, te su bili mišljenja da je bolje da vladaju nekršćani, koji su pošteni. U to vrijeme na vlast je ponovo, nakon državnog udara . vratio se Jovan V Paleolog. Princ Sulejman uvjerujući da je osigurao posjede u Evriopi, vraća se u Aziju i osvaja Angoru(dan.Ankara). Osvojio ju je zbog toga što se smatralo ko ima vlast u Angori ima i upravu nad Turkmenima. Po povratku u Evrpou –princ Sulejman počinje da zauzima dio po dio teriotrije i te oblasti počinju se nazivati Rumelija. Ali, kada se smatralo da je princ Sulejman u potpunosti spreman da naslijedi oca, desilo se nešto nepredviđeno. Naime, prilikom jednog lova, princ Sulejman je pao s konja i slomio kičmu. Umire 1358. godine, u blizini grada Ruvelija u Evropi. Tu mu je podignuto turbe jer je Orhan htio da da doznanja evropljanima da se ne planira povući iz tih krajeva. Iste godine, drugi Orhanov sin, princ Halil, koji je bio u sjeni starijeg brata i sam je ratovao, ali je u ratu protiv Fokejaca zarobljen, što se smatralo velikom sramotom, te ne naslijeđuje oca. Tu situaciju koristi Jovan V Palelog koji od Fokejaca za 100.000 dukata oslobađa Halila i vraća ga, ali ti postupci izbacuju Halila iz političkog života. Sultan je bio zahvalan gestom cara Jovana V , ali na historijsku scenu stupa treci Orhanov sin Murat I , koji će ga ubrzo i naslijediti. U mjesecu martu 1362. godine u 81. godini života umire sultan Orhan a njegov sin Murat bez ikakvih protukandidata zauzima prestolje. U tom trenutku Osmansko carstvo obuhvatalo je teritorij od 75.000 km², što znači da se od 1326.-62. utrostručilo (početno 18.000km²).

Značaj sultana Orhana

U vrijeme svoje vladavine pored mnogobrojnih osvajanja dosta je učinio i na unutrašnjem uređenju države, ali i vanjskim jer od njegova vremena počinje teritorijalno osvajanje evropskih krajeva. On je šerijat uzdigao kao najviše zakonodavstvo,a pomoć mu je pružao mlađi brat Alaedin koji je privi nosio titulu vezira. Istina, titula vezir nije imala isto značenje kao i kasnije. 15 Dolazi i do stvaranja i Izvršnog tijela Carski Divan. (Titula paša, vezir i divan Osmanlije su preuzele od seldžuka, ali su ih prilagodili svojim uslovima).

13 GELIBOLU, naše ime Galipolje, gradić i luka na istoimenom poluotoku evr. obale Dardanela, Turska; Ant. Callipolis G. je

zbog svoga smještaja na Dardanelima uvijek imao stratešku važnost. Tuda su 1190. križari prešli u Malu Aziju; 1354. Osmanlije tu

prvi put prelaze na evr. kopno; poprište borba u I svj. ratu (1915-16).

14 MOSTOBRAN, relativno malen prostor na neprijateljskoj obali; sa tri je strane opkoljen neprijateljskim jedinicama; drže ga

snage kojima se glavnina nalazi na suprotnoj obali rijeke ili mora. Tvori se prepadnom akcijom ili nasilnim prijelazom preko vodene

prepreke, ili je to zadnji sačuvani dio teritorija napuštena na. jednoj obali. M. služi kao osnovica za prodiranje u dubinu ili zaštita za

snage koje se povlače.

8

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Vojsku je podjelio u dva reda:1. jaje ili piljade2. 2. konjanici ili musele. 16

SULTAN MURAT I 1362.-1389.

U trenutku peuzimanja vlasti sultan Murat I imao je 28. godina (po Jozefu Matuzu 35godina.), što znači da je bio zrela osoba za preuzimanje državnih poslova. Jedna od prvih odluka koje je ovaj sultan donio jeste da se počne oslovljavati sa Azem-i sultan (Najuzvišeniji sultan) ili sa titulom kojom su se nazivali pojedini seldžučki vladari Huvedagija ( titula koja je odgovarala tituli cara). On ovo zvanje uvodi jer se protezalo mišljenje od strane drugih turkmena da su Osmanlije skorojevići, a njima su se najviše protivili Karamanidi. U vrijeme kada je sultanu Muratu I stigla vijest o smrti njegovog oca, u Angori pobunili su se ahijski šejhovi17 . Razlog ove pobune bio je taj što su Ahije smatrali da ne trebaju takvu organizaciju gdje će svi društveni slojevi biti pod upravom države, već su htjeli oni sami da donose odluke. Sultan Murat I je munjevito stigao blizu Angore(dan. Ankare) i po drugi puta osvaja ovaj grad, te time pokazuje moć i jačinu svoje države i vojske. Budući da je boravio često van prestolnice, on je imenovao Halila Čandarliju za glavnog kadiju koji je imao sva ovlaštenja. Za Halila Čandarlija važilo je mišljenje da je bio jedan od najboljih organizatora po pitanju državnog uređenja. Bio je porijeklom iz ugledne aristokratske anadolske porodice, što je i razlog da su iz porodice Halila-paše Čandarlija poticali svi veliki veziri do 1451. godine. Godine 1365. sultan Murat I , koji je još dok je bio princ osvojio Jedrene18 svoju prestolnicu iz Burse prenio je u Jedirne, a taj čin je shvaćen da sultan odatle želi nastaviti dalja osvajanja, odnosno širenje svoje države. Time se osniva i prvi beglebegluk Rumelija , a prvi beglerbeg je bio Lala Šahin. Na ruku su mu išli i neki evropski dodađaji.Naime, na Balkanu poslije smrti cara Dušana 1355. godine Dušanovo Carstvo je sve više slabilo. Bizantijski car Jovan V Paleolog zbog unutrašnjih problema u svom Carstvu bio

15 . VEZIR (arap. vazir: nosač, pomagač, zamjenik), u srednjovj. islamskim državama najviši drž. dostojanstvenik, vladarev

pomoćnik i zamjenik u upravljanju državom. U tur. državi (po ugledu na Seldžuke) vezirsku je čast ustanovio sultan Orhan (oko

1350); bilo je više vezira, koji su ulazili u tajno vijeće (→ DIVAN) na čijem je čelu stajao veliki vezir. U XVI st. bila su 4 vezira; oni

su bili vrhovni vojskovođe (→ SERASKER). U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog neki beglerbezi dobili su naslov vezira (»paše s

tri tuga«), a poslije su ga redovito imali u svim pašalucima (npr. vezir na Bosni). Arap. zemlje, koje su se u XIX i XX st. otcijepile od

Turske, davale su ministrima službeni naziv vezir.

16 Musele, arap. riječ- znači oslobođen od nečega, u ovom slučaju poreza. 17 ŠEIK ili ŠEJH (tur. şeyh, arap. sayh), časni starina, starješina. Kao počasna titula u arap. zemljama označuje: poglavicu

plemena, seoskog poglavara, općinskog načelnika; učena čovjeka, glasovita profesora ili govornika, rektora visoke islam. škole;

poglavara vjerske zajednice; starješinu derviškog reda.

18 EDIRNE, naši nazivi Jedrene i Drinopolje, gl. grad istoimene pokrajine u evr. dijelu Turske, na ušću Tundže u Maricu; U

starom su dijelu grada djelomično sačuvane rim. zidine. Među građevinama ističu se Eski-džamija (XV st.) i džamija Selimija (1567-

74),remek-djelo tur. graditelja Sinana. Prehrambena industrija, prerada kože, proizvodnja ćilima i ružina ulja.

9

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

je prvi zapadni vladar koji je priznao vlast Osman.sultana. pored toga, sama bizantska prestolnica Konstantinopolis bio je sa svih strana okružen Osman.teritorijom. budući da su Osmanlije kontrolisale glavne puteve, u Konstantinopolju su sve više imali problema sa nedostatkom životnih namirnica, te je car Jovan V Paleolog bio primoran da potpiše vazalni odnos prema sultanu. Sultan je u početku priznavao taj vazalitet i počeo uzimati samo simbolični danak19, a vremenom je mislio da poveća danak i tako bi iscrpio neprijatelja. Zbog takvog jačanja Osmanske države , papa Urban V 25. 12. 1366. godine piše papsku bulu u kojoj poziva zapadne vladare da krenu u križarski rat, odnosno da vrate „nevjernike“ u Aziju. Jedan od najpoznatijih pomoraca Amadeus VI Savojski se odaziva na ovaj poziv i tokom 1366. godine napada bojna utvrđenja na Galipolju, te stavlja cijeli poluotok pod svoju kontrolu, a 1376. godine Galipolje predaje Bizantiji. Tako je od 1366.-1376. godine Osmansko Carstvo bilo ne samo vojno, već i politički odvojeno od evropskog dijela svoje države jer su izgubili Galipolje koje im je bilo kao mostobran za dalja osvajanja. Tako rumelijski beglerbeg Lala Šahim ratuje oko planine Balkan (dan. Bugarska) i osvaja Plovdiv, kojeg Osmanlije nazivaju Firma. 20

U to vrijeme sultan Murat I , vjerovatno po savjetu Halila Čandarlije, uvodi novu vrstu poreza inpendže ili pendže - (svi vojni zapovjednici u ime jačanja autoriteta sultana morali su da od svog zapljenjenog ratnog plijena daju petinu –pendžik sultanu. ). Istovremeno sultan je obavjestio Lala Šahina da sjedište beglerbejluka Rumelije prebaci u Plovdiv, a 1371. godine Halila Čandarlija imenuje za Velikog vezira Carstva. Istovremeno broje osmanske vojskovođe ratuju na prostoru Makedonije i nanose srpskim feudalcima više poraza. Naime, poslije smrti cara Dušana 1355. godine naslijedio ga je sin Uroš koji nije imao snagu kao otac i oblasni gospodari (feudalci) sve više jačaju. Tako su u Makedoniji zavladala dva brata Vukašin i Ugnješa Mrnjavčević. Vukašin se čak 1356. godine proglašava hvaljeni i vlada zapadnom Makedonijom , od Prizrena do Kostura, od Vardara do Balkanskih planina. U sklopu njegove teritorije nalazili su se značajni gradovi kao što su : Skoplje, Prizren i Ohrid. Uglješa je vladao istočnim djelom sa sjedištem u gradu Serum. Prvi na udaru Osmanlija bile su Uglješine teritorije koje upućuju pozive za pomoć na sve strane da se zaustavi dalji prodor Osmanlija. Jedino mu se odazvao brat Vukašin. Oni su dočekali Osmanlije koje je lično predvodio sultan Murat I i Lala Šahin i 26.9.1371. na rijeci Marici (po kojoj je bitka nazvana Marička bitka) kod Černomela dolazi do velike bitke gdje Osmanlije nanose veliki poraz srpskim vladarima. Oba brata Vukašin i Uglješa su poginuli, a Osmanlije uzimaju istočni dio Makedonije, a zapadni je predat na upravljanje Marku Mrnjavčeviću (U narodu poznatiji kao Kraljević Marko) koji će narednih 20.godina biti vazal Osmanlijama.

Bitka na rijeci Marici ili boj kod Černomera

19 danak. 1. Svako podavanje ( DAĆE). — 2. Periodičko podavanje internacionalnog karaktera, koje jedna država plaća drugoj (kao srednjovj. tributum). — 3. Podavanje kmeta feud. gospodaru.

20PLOVDIV, grad na desnoj obali rijeke Marice, juž. Bugarska;

10

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Marička bitka ili boj kod Černomena, odigrala se na reci Marici u petak 26. septembra 1371. između snaga Osmanlijskog carstva pod vođstvom rumelijskog begler-bega Lala-Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi (70.000 po Halkokondilu). Srpsku vojsku predvodili su kralj Vukašin i njegov brat despot Jovan Uglješa i obojica su poginuli u bici.

Pojedini istoričari navode 1367. ili čak i 1363. za godinu bitke, ali svi zajedno tvrde da se bitka odigrala kod Černomena, danas grčki Ormenio u oblasti Evros, na polju koje Osmanlije navodno dan danas zovu Sirf sindigi, pogiblje Srba.

Vukašina nasleđuje njegov sin Marko, poznatiji kao Marko Kraljević, ali ne uspijeva da održi srpske zemlje i nedugo posle bitke postaje Osmanski vazal.

Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski car Dušan.

Povod

Najstariji srpski izvor, „Zapis monaha Isaije“ kao povod za početak sukoba između Srba i Osmanlija navodi nameru Despota Uglješe, da zajedno sa svojim bratom kraljem Vukašinom istjera Osmalije iz Makedonije (tj. Romanije (Vizantije) ili po sadašnjem Trakije).

Prema njemačkom historičaru Cinkajzenu, koji su poziva na osmanske izvore, rat između Srba i Osmalija izbio je zbog zauzeća grada Plovdiva. Prema njemu, zapovjednik grada je uspio da izbjegne kralju srpskom i da ga privoli da pokrene vojsku protiv Osmanlija.

Ondašnji osmanski izvori pak tvrde da je cilj srpske vojne bio da se zauzme Drenopolje i da se osmanske snage na Balkanskom poluostrvu, pod komandom begler-bega Lala-Šahina proteraju iz Rumelije (Istočno Rimsko Carstvo) u Anadoliju (Mala Azija).

Savremeni historičari smatraju da nije postojao konkretan povod za izbijanje neprijateljstava. Prema njima, Despot Uglješa, čija država se prva nalazila na pravcu osmanskog napredovanja, shvatio je opasnost koju su predstavljala osmanska osvajanja na Balkanskom poluostrvo. Iako su osmanske teritorije na Balkanu u to vrijeme bile neznatne Osmanlije su osvojili nekoliko dobro utvrđenih gradova kao što je Drenopolje i na taj način stvorili mostobran za dalja osvajanja u Evropi. Uglješa je u svojoj mudrosti izabrao idealan trenutak za napad. Sultan Murat se sa vojskom nalazio u Maloj Aziji držeći pod opsadom grad Bigu dok je u Drenopolju bio manji osmanski granizon pod komandom Lala-Šahina.

Učesnici

Zasigurno se zna da su na srpskoj strani pored vojske Despota Uglješe učestvovale i snage kralja Vukašina. Sporno pitanje je da li su i koji srpski velikaši takođe učestvovali u pohodu na Osmanlije.

11

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Osmanski izvori navode da su pored despota, kralja i "kraljevih nevernika" u bici učestvovali vojvode i vlastela Bosne, Ugarske i Vlaške. Grčki pisac iz XV veka, Laonik Halkokondil pominje samo Uglješu i Vukašina dok se u zapisima monaha Isaije kaže da je Uglješa digao „sve srpske i grčke vojnike i brata svojega Vukašina kralja“ kao i „mnoge druge velmože,...negde do šestideset tisušt izabrani vojski“.

Prema Stojanu Novakoviću, „srpske velmože“ koji su se pridružili Uglješi i Vukašinu najverovatnije su bili Dejanovići i vojvoda Bogdan. Sjeverna srpska vlastela u ovom boju nije učestvovala. Balšići, koji su bili u dobrim odnosima sa Vukašinom najverovatnije nisu učestovali u bici jer su ubrzo nakon poraza srpskih snaga oteli Prizren od Vukašinovog sina; Nikola Altomanović takođe nije mogao da učestvuju u bici jer je bio u ratu sa Vukašinom; Lazar i Brankovići nisu imali interesa da učestvuju u bici i na taj način učvrste Vukašinov položaj kao kralja i naslednika caru Urošu čiju su vlast, makar i formalno, još uvek poštovali.

Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da su u Maričkoj bici učestovale srpske snage sastavljene od vojske Uglješe i Vukašina i nekih srpskih velikaša. Ukoliko su u bici učestovale i snage neke od prethodno navedenih država, onda su one bile toliko zanemarljive da tadašnji istorijski izvori nisu smatrali za potrebno da ih posebno navedu.

Dalje aktivnosti sultana Murata I

Vojne aktivnosti su i u narednim godinama što je rezultiralo da 1375. godine nakon 25 godina opsade Osmanlije zauzimaju Niš, što je bio još jedan korak za dalja osvajanja jugoistočne Evrope. Prije ovoga podhvata Osmanlije su ovladale priobalnim djelovima Crnog mora koje su do tada priznavale vlast Bizanta. 1376. godine car Bizanta Jovan V Paleolog vraća sultanu Galipolje jer mu je ponudio pomoć kako bi zadržao prijestolje i tako je ponovo uspostavljena direktna veza između evropskog i azijskog dijela Carstva. Godine 1387. dolazi do prvog sukoba Osmanlija i Karamanskog bejluka , koji će trajati oko narednih 80. godine. Karamani su sebe smatrali starijom dinastijom i smatrali su da Osmanlije ugrožavaju njihove interese u Aziji, te iz toga razloga i ulaze u ratne sukobe. Do velike bitke te 1387. dolazi kod mjesta Konye. Sultan je rasporedio svoje snage na slijedeći način:Sina Jakuba stavio je na čelo desnog krila,koji je inače ratovao u Anadoliji, sina Bajezita , koji je imao veća iskustva, na čelo lijevog krila, dok je V.vezir Lala Šahin bio pozadi, kao rezervne trupe. Ovakav raspored ostajao je u svim borbama, samo ako se rat vodio na evrop.tlu onda desno krilo bi bile evropske trupe, ili ako su u Aziji obrnuto. Sa ovakvom taktikom sultan je napao mnogobrojnu karamansku vojsku koju je predvodio Aleadin Kejkubad , za kojega je ranije udao svoju kćerku. Tu se posebno istakao Timurtaš-paša. U znak zahvalnosti sultan je Timurtaš-paši dao veliki plijen i čin sa 3 tuga. To je bio prvi slučaj da neko dobije tako visoko vojno i političko zvanje.

12

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

On sa vojskom nije ušao u Konyu jer nije želio da ga stanovništvo gleda kao osvajača i barbarina. Želeći što prije da učvrsti svoju vlast u Aziji on je čitavu teritoriji podjelio u 5 sandžaka: 21

1. bejluk Gemiana daje na upravu Timurtaš-paši kao sandžak2. prostor bejluka Sakarije pretvorio je u sandžak i daje na upravu Timurtaš gariju3. dio oko Ankare dao je Firus-begu4. sandžak Akšehid povjerio je Kodža-begu5. a peti dio sa djelom teritorije bejluka Hamida dao je na upravu Idiger-begu.

U ovome periodu dolazi do jačanja timarskog sistema . 22 Timar je bio državni zemljišni posjed koji je dobijao svaki pripadnik vojske koji bi se istako u borbama. Timar je bio ekvivalentan za plaću u vojnoj službi. Pripiadnici vojske timsre dobijsju privremeno dok izvrđavaju obaveze, a ako ne ratuju gube timare i te posjede dobiva neko drugi. Godine 1385. Murat I je donio odluku po kojoj se timari dijele po veličini. Naime, oni timari koji donose vojniku prihode od 19.999 akči nazivaju se timar. Oni posjedi koji donose prihode od 20.000-99.999 akči nazivaju se zijameti. Prvi koji je dobio veći timar bio je Timurtaš-paša. Njegov timar iznosio je preko 100.000 akči. 23

Tako su timari spadali u državnu zemlju nazvani imenom Erazi mirije, a državnu zemlju činili su od 85 %- 90% svih posjeda u Osmanskom Carstvu. Tokom 14. stoljeća u O.C. postojao je i privatni posjed tzv. Mulkovi, a uživaoci ovih posjeda bili su stariješine bejluka kojima je sultan ostavljao privatne posjede. Mulk je činio 5-6% posjeda i najviše ih je bilo u Anadoliji. Treći dio bili su vakufi , 24 a to je zadužbina koju osniva pojedinac od svoje privatne zemlje. Vakuf je činio 4-5% posjeda.

21 SANDŽAK (tur. sancak: zastava), također liva (arap.: zastava), gl. vojna i upravno-teritorijalna jedinica u Osmanlijskom Carstvu. Više sandžaka ulazilo je u sastav ejaleta (→ zavisno od literature nazvan i PAŠALUK).

22 TIMAR (tur. od perz. tima: njegovanje, čuvanje), u Osmanlijskom carstvu feud. leno koje je donosilo do 20 000 akči

(srebrenjaka) godišnje. Država (odn. sultan) kao vrhovni vlasnik zemljišta davala je timare (kao i dr. veća lena) uz obvezu da

timarski spahija (sahibi- timar) vrši određenu voj. službu. Spahija nije imao stvarno pravo na t. i nije mogao zemlju otuđiti; od nje je

dobivao samo rentu. T. je ukinut 1834.

23 Akča-osmanski srebreni novac24 VAKUF (arap. waqf: uzapćenje, zastoj, stanka), u šerijatskom pravu, zaklada ili dobro, što ga zavještač, vakif

svojevoljno predaje zajednici u općekorisne svrhe (u pravilu islam. vjerskoj zajednici ili humanitarnoj ustanovi). Uvakufiti se mogu sve nekretnine, a pokretnine samo ako su vezane uz njih. Čin postaje punovažan sudskom legalizacijom vakufname. V. može biti samostalan (srf) i porodičan (ewlâdyyet), kod kojeg dio prihoda pripada potomcima zavještača. Vakufom upravlja posebni mutevelija kojeg u prvom slučaju postavlja sud, a u drugom tu službu obavlja neopozivo neki zavještavčev potomak. V. je neotuđivo dobro. Na Balkanu je za osm. vladavine osnovano na hiljade vakufa.

13

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Pored jačanja timarskog sistema sultan Murat I uvodi treću vrstu zakona poznati kao Kanuni 25 (svjetovni zakoni ). Ovi zakoni stvarani su u skladu sa principima opšteg šerijatskog zakona, a postojalo je i običajno pravo- Orf. Istovremeno to je doba kada sultan počinje da sve više formira elitne jedinicu Osmanske vojske tzv. Jeničere. U to vrijeme od 5 sandžaka u Aziji sultan Murat I je 1385. godine stvorio Anadolski ejalet ( zavisno od literature neki smatraju da je to bilo 1382. godine). Rumelijski je osnovan 1365. Godine 1388. sultan je proveo u pripremam za krajnji okršaj sa balkanskim feudalcima. Do velike bitke došlo je na Vidovdan 28.6.1389. godine na Kosovu polju .

Bitka na Kosovu polju (Kosovska bitka)

Pozadina

Poslije pobjede u bici na Marici, Osmanlije nisu odmah počeli sa pravim osvajanjima na Balkanu, nego su, učvrstivši svoje položaje, stali da šire svoj uticaj i da stvaraju uporišta za dalje napredovanje.

Osmanlije nisu hteli da upornom borbom izazovu protiv sebe jedan hrišćanski savez pre nego postanu sasvim sigurni, nego su se, za početak, zadovoljavali tim da balkanski vladari priznaju njihovu vrhovnu vlast i da plaćaju danka, kako bi povećali svoja finansijska sredstva.

Zato oni nisu zauzeli Vukašinovu oblast, nego su pristali da u njoj vlada kao kralj, Vukašinov sin i naslednik Marko. Marko je vladao južnom srpskom Makedonijom sa sedištem u utvrđenom gradu Prilepu, koji je imao i prirodni položaj vrlo pogodan za odbranu i od starina izgrađivan kao najtvrđe mesto Pelagonije. U sjevernom delu Vukašinove kraljevine vlast je imao mlađi Markov brat Andrijaš.

Vukašinovi naslednici imali su borbe i sa zapadnim i sa severnim srpskim susedima, koji su se požurili da im, posle očeve pogibije, okrnje posede. Prizren su preoteli Balšići, a Skoplje Vuk Branković. Otimanje oko Kostura postalo je čak i predmet epske pesme. Kao Marko, osmansku vlast su priznali i braća Dejanovići, Dragaš i Konstantin, sestrići cara Dušana, koji su gospodarili na levoj obali Vardara, od Kumanova do Strumice. Treći

25 KANUN (arap., od grč. xxvc~v: pravilo), u Osmanskom Carstvu, zakon, pretežno svjetovnog karaktera, koji izdaje sultan na

tur. jeziku i odnosi se na područje cijele države ili drž. jedinice, za razliku od religioznog islam. šerijatskog prava koje ima sakralan i

univerzalan karakter. Kanuni su izdavani radi dopunjavanja i prilagođivanja pravnog sistema novonastalim uvjetima u islam.

carevini. Kanun-name (pr. grč. x~vc~v i vo~.o;: zakon), zbornici su pravnih propisa. Kanuni i kanun-name mogu biti: (1) posebni,

koji vrijede za pojedina mjesta ili pojedine oblasti carstva (kanun-nama Bosanskog sandžaka 1530, Požeška kanun-nama 1545,

Sremska kanun-nama 1588. i dr.), i (2) opći, koji vrijede za cijelo Carstvo. Na tom području najznačajniji je zakonodavni rad sultana

Sulejmana II (nazvanog el-Kanuni: zakonodavac), od koga potječe i tzv. Budimska kanun-nama o agrarnim odnosima u

novoosvojenim balkanskim zemljama.

14

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

srpski dinast na jugu, Toma Preljubović, držao se u Epiru duže vremena samo kao turski štićenik.

Od osamdesetih godina 14. vijeka su postali aktivniji. Oni upadaju čak i u oblasti iznad Šare, a njihove se čete zaleću i u zapadne oblasti sve do blizu primorja, i to ne samo u Albaniji nego i u Humu. Ti upadi vršeni su isprava sa malim odelenjima i nisu mogli imati osvajački karakter. Izvođeni su radi pljačke i s namerom da izazivaju nespokojstvo i strah. Ali vremenom ta zaletanja imaju izvidnički karakter i služe kao uvodne akcije za veće pokrete. Srpski letopisi, koji nastaju u ovom vreme, beleže sve češće datume tih upada i sukoba, osećajući im iz dana u dan sve veći značaj. Prvi od sukoba na granicama severne Srbije bio je 1380, kada je Crep Vukoslavić suzbio Osmanlije na Dubravnici. U to vreme, zbog opasnosti od Osmanlija, podignut je nedaleko od ušća Nišave u Moravu grad Koprijan (posle nazvan Kurvin grad), da brani nišavsku dolinu od njihova nasrtanja.

U isto doba Osmanlije su prodirali i prema Albaniji, pošto su u južnoj Makedoniji i u Epiru utvrdili svoju prevlast. Hrišćanski gospodari tih oblasti išli su im posredno na ruku svojim borbama oko pojedinih krajeva ili za vlast. U tim borbama naročito su bili aktivni članovi Anžujske dinastije iz južne Italije i drugi velikaši poreklom iz Italije, koji su, pomagani delom od svojih zemljaka, održavali svoje ranije vladarske posede na istočnoj obali Jadranskog Mora i u Grčkoj, ili težili da ih prošire, ili da dobiju nove. Od srpskih dinasta u Albaniji je bio aktivan jedino Balša Balšić koji je uspeo da ženidbom postane gospodar Valone i Berata, i koji je vodio duge borbe da bi dobio i Drač. Taj vrlo borbeni i nedovoljno razboriti čovek, sa velikim ambicijama, stvorio je sebi neprijatelje na više strana.

Anžujci su hteli da svakako dobiju Drač kao svoje staro uporište, a za Drač se otimao i Karlo Topija, najmoćniji albanski dinasta. Balša je imao izvesnih trenutnih uspeha, ali se iscrpeo u čestim podvizima, koji nisu odgovarali njegovoj stvarnoj snazi. Turci su, videći ta trvenja, okrenuli svoje čete i na tu stranu. U borbi s njima, u Musakiji, Balša je 18. septembra izgubio glavu. Njegova udovica zatražila je potom mletačku zaštitu i s tom pomoći održala se u oblasti Valone, koju je posle ostavila svom zetu Mrkši Žarkoviću, sestriću Dragaša Dejanovića.

Iza toga Osmanlije ponavljaju svoje upade u severne i severozapadne oblasti. God. 1386. Osmanlije su osvojili Niš, glavno čvorište na putevima od juga prema severu i od istoka prema zapadu. Namjera im je bila da posedajući to mesto i kraj bliže prate veze između Srbije i Bugarske. Srpska vojska razbila je Osmanlije kod Pločnika, ali Niš nije uspela da povrati. Iste ove godine javljaju se prvi put i osmanske čete u Humu. Njihov nenadni i neobični upad izazvao je zaprepašćenje i veliku pometnju; ljudi su, u strahu, bežali sa stokom na dubrovačko zemljište, prema moru. Dve godine potom krenula je nova osmanska vojska prema Humu, ali je pretrpela poraz kod Bileće.

Porazi kod Pločnika i Bileće naterali su sultana Murata na ozbiljne pripreme za borbu sa Srbima. Mada rastrojeni i teško pogođeni porazom na Marici, Srbi su još uvek

15

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

pretstavljali glavnu vojničku silu Balkana. Osmanske pripreme za napada vršene su dugo i već u februaru 1389. god. znalo se za njih u Mlecima, a i u samoj Srbiji.

Knez Lazar je stvorio središte u Kruševcu, držeći najbogatiji i najplodniji deo srpske države, ceo sliv Južne i Zapadne Morave. Ispred njega, prema Osmanlijama, nalazilo se u Kosovo pod vlašću Lazarevog zeta Vuka Brankovića, koje je štitilo Srbiju s juga. Lazar se nadao, da će u savezu sa Bosnom i Bugarskom moći obezbediti svoje područje od sudbine južne srpske države.

Pred opasnošću od Osmanlija , koja se javila u svoj ozbiljnosti, knez Lazar je potražio pomoći kod svojih saveznika. Veliku brigu zadavalo mu je držanje ugarskog kralja Žigmunda. Ranije, Lazar je jedno vreme, pritešnjen od Nikole Altomanovića, pristajao da bude ugarski vazal, ali se posle Lajoševe smrti, s Tvrtkom zajedno, stavio na stranu Žigmundovih protivnika. S toga je Lazar imao razloga da se boji od njegove osvete. Da bi ga ublažio, Lazar je, preko svog zeta Nikole Gare, ponovo ponudio Žigmundu da mu postane vazal. Žigmund je to primio, ali do sklapanja ugovora nije došlo, jer je već pre toga pala odluka na Kosovu.

Pripreme za bitku

Duga pripremanja i na srpskoj i na osmanskoj strani govorila su jasno da se radi o velikoj i odlučnoj borbi. To se vidjelo već i po tom, što su na bojno polje krenula i oba vladara lično, knez Lazar i emir Murat sa dva sina, Bajazitom i Jakubom. U Lazarevoj vojsci jedno krilo vodio je Vuk Branković, a drugo su sačinjavali bosanski odredi pod zapovedništvom pobednika kod Bileće, vojvode Vlatka Vukovića. Sa odredima iz Bosne, došli su u pomoć Lazaru, kao starom savezniku, i hrvatski "krstaši", pod vođstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Jovanovce. Srpski vlastelini s juga nisu smeli da se u ovom odlučnom času opredjele za Lazara, djelom iz straha od ogromne osmanske snage, djelom zbog nedostatka svjesti o potrebi nacionalne solidarnosti, a djelom i iz sebičnih interesa, ne uviđajući da će Lazarev slom samo otežati i njihov položaj. Konstantin Dejanović je i ugostio osmansku vojsku koja je preko njegove oblasti polazila na Kosovo i dao joj je i svoje pomoćne čete.U Osmanskoj vojsci bilo je i Srba i Grka koji su došli iz pokorenih oblasti, što je pokazao primjer Konstantina Dejanovića.

Bitka

Odlučna borba na Kosovu zbila se na Vidovdan, u utorak, a 28. juna 1389 po novom kalendaru. Pojedinosti o celom toku bitke nisu poznate. Nepoznato je ni kad je poginuo sultan Murat. Ni sami srpski izvori ne slažu se međusobno. Najvažniji izvor, Konstantin Filozof, kazuje da su jednog srpskog plemića neki zavidnici tužili knezu Lazaru da će mu učiniti nevjeru. Da pokaže ko je vjera taj plemić, kome je, po docnije upisanom tekstu, bilo ime Miloš, u zgodnom času potrčao je Osmanlijama pretvarajući se, da hoće da se preda. Kad je došao do sultana, Miloš je zario mač u Murata. Osmanlije su ga, razjareni,

16

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

sasjekli na mestu. Drugi izvor, Jefimijina Pohvala knezu Lazaru, pisana na samom početku 15. veka, saopštava da je Murat poginuo posle borbe. Treći izvor, "Gerasimov letopis" (Gerasim je brat Vuka Brankovića), kaže da je Miloš probo kopljem Murata. Narodno predanje je razvilo verziju da je Miloš izvršio svoje djelo pre početka borbe. Iz drugih izvora dobija se da Miloš svoj podvig nije izvršio sam, nego da je imao i društva. Jedno pismo bosanskog kralja Tvrtka pominje dvanaest plemića zavjerenika, a narodna pesma dva Miloševa pobratima Milana Toplicu i Ivana Kosančića, dva inače historijski sasvim nepoznata lica. Ni o samom Milošu historija ne zna nikakvih pojedinosti. Njegovo prezime Kobilović ili Kobilić, koje se od 18. veka menja u Obilić, uneli su, po narodnom predanju, tek pisci od druge polovine 15. veka. Međutim, osmanski izvori tvrde da je Murat poginuo ili posle bitke ili malo pre njenog svršetka na prevaru od jednog srpskog skrivenog zavjerenika ili ranjenog borca, dok je posmatrao ishod borbe, koja je već bila odlučena u osmansku korist.

O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odeljenje sultanova sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vesti o hrišćanskoj pobedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobedu u korist Osmanlija riješio je Bajazit, brz i odlučan i s toga prozvan "Jilderim" (Munja), koji se sa svom snagom oborio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana. Nije sigurno da li Muratovo turbe na Kosovu pokazuje baš mesto njegove pogibije, ali je vrlo verovatno da je na prostoru oko njega razvijana glavna snaga konjice. Knez Lazar borio se hrabro, ali Osmanskom naletu nije mogao odoleti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Osmanlijama u ruke i bio posječen u odmazdi za Muratovu glavu. Odeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Osmanlije nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče da pogubi brata Jakuba navodno za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga ukloni kao takmaca za presto i da odmah potom krene kući i da bi osigurao svoj presto. Narodno predanje teško je osudilo Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Osmanlija i preporučivao veze sa Mađarima, a od Osmanlija niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a verovatno mu se nije htelo oprostiti što i on na Kosovu nije našao smrt uz Lazara i ostale srpske vitezove.

Posledice

Pogibija oba vladara, dotle nečuvena u historiji Balkana, i činjenica što Bajazit čak nije ostao u Srbiji da iskoristi pobjedu, izazvala je utisak da osmanska pobeda nije bila potpuna. Bosanski kralj čak je i nekoliko nedelja kasnije, javljao prijateljima o pobedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaveštenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi obračun borbe. Međutim, po Srbiju posledicu su odmah bile vidljive. Bez Lazara i bez vojske, zemlja je ostala obezglavljena sa ženom na prestolu i sa još nepunoljetnom Lazarevom muškom djecom. Na srpski presto je došao Lazarev sin Stefan Lazarević koji je svjesan svoje nemoći vodio mudru politiku koja je zemlju sačuvala u osmanskom vazalstvu.Stefan je bio dobar i sa Ugarskom pa je Srbija praktično bila i ugarski i tu osmanski vazal.

17

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Do svoje smrti Murat I je Osmanski teritorij proširio sa 75.000km² na 260.000 km².

NASTANAK, RAZVOJ I ULOGA JENIČARA U OSMANSKOM CARSTVU 26

Još u vrijeme sultana Orhana , a i njegova sina Sulejmana, kada je počeo ratovati na prostoru Balkana, u manje-većem broju dovodili su radno sposobno stanovništvo i na taj način obrađivali povšine ranijih carevina. Međutim, državi se propisima šerijata davao svaki peti zarobljenik, a to je bio tzv. porez pendžik (peti). Sultan Orhan, koji je utemeljio moć je uočio da putem pendžika, kojeg su činili pretežno mlađi ljudi iz reda ne muslimana, mogli bi koristiti za ratovanje. U cilju da provjeri ovu ideju sultan je stvorio manje vojne odrede prozvane jeničeri ( Nove čete). Već pod komandom princa Sulejmana počinju zapaženi uspjesi protiv sunarodnjaka. Osjećajući da bi mogao da bi mogli igrati značajnu ulogu, princ Murat počinje pokazivati pažnju za njih. Ti mladi ljudi se školuju kao osman.oficiri . u vojnoj formaciji bili su pješaci, ali kako su bili obučavani da ratuju, te nisi imali druge obaveze, jeničeri se sa 2000 povećavaju na 3000 ljudi (1389.). Upravo ove godine Murat I ih u bitci na Kosovu polju postavlja u Centar i postaju njegova lična garda. Već tada jedan dio počinje uzimati od ne muslimana podanika mlađu djecu. Taj postupak je nazvan DEVŠIRMA, što u prevodu znači kupljenje cvijeća (starija literatura- danak u krvi). Devširma je podrazumjevala postupak kupljenja ne muslimanske djece iz evropskih krajeva Carstva. Već u vrijeme Bajezita I broj jeničera postaje veči, a uloga postaje značajna. Kupljenje je bilo podjeljeno službenicima ne muslimanima. Svakih 5 godina se dolazilo i uzilmali su određen broj mladića, koji su morali biti zdravi , da nisu jedinci, djeca sveštenika i uvijek se u deftere upisivalo odakle su ta djeca. Dijeca su bila uzrasta od 7-17 godina. Devširma se vršila od 14. stoljeća, a zadnji put je obavljena 1649. godine, mada je bio i jedan pokušaj 1702. godine. tokom 15. i 16. stoljeća dozvoljeno je kupljenje i muslimanske djece. Nakon kupljenje ta djeca su se vodila u Jedrene. Tu bi poslije kratkog odmora bila u kućama anadolskih seljaka. Poslije učenja jezika, davala bi im se imena, a poslije godinu dana odlazili su na dvor i od najboljih učitelja sicali pismenost. U ogromnoj većini djeca su se opredjeljivala za vojni poziv i samim tim postajali vojnici. Dok je manji broj usmjeravan na svoj talenat. Nakon završetka školovanja ova manjina bi postajala ugledna. Ovi drugi (vojnici) nisu se mogli ženiti, a život su provodili u karavanima. Za službu su dobivali platu (visoku). Od svojih prihoda bi sebi kupovali odjeću, a država je davala oružje. Na čelu jeničera bio je jeničerski aga. Inače je bio iz reda jeničera sve do 15 st.a kasnije su jeničarskim agama mogli postati samo sultanu odani ljudi. Osnovi zadatak im je bio da budu ratnici i da se bore za sultana. Imali su spartanske vježbe27.

26 Predavanja prof. Enesa Pelidije. Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek Historija 25.10.2007. 27 Spart.vježbe- najdisplinovaniji oblik vojni vježbih. Izdržljivost, dispilina, marljivost i snalažljivost su im bile osnove vježbi. Za svako dobro bili bi nagrađivani, a za zlo najstoržije kažnjivani.

18

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Broj jeničera se povećavao i dostigao svoj vrhunac za vrijeme sultana Sulejmana Kanunija jeničarski odred brojao je 20.000 vojnika. Poznati su bili kao prva stajeća profesionalna vojska na evropskom tlu. Zahvaljući njima u vrijeme Mehmeda II El-Fatiha carstvo dostiže svoje vrhunce , a u vrijeme Sulejmana Kanunija postaje svjetska sila. Međutim, od druge polovine 16. st.za vrijeme vladavine sultana Sulejmana III počinju prve pukotine kod jeničera. Zbog sigurne plaće, mnoge ugledne porodice slale bi svoju djecu, ali to zakonom nije bilo dozvoljeno. Već krajem 16.st.počinju se nadzirati mnoga odstupanja od obaveza. Kako je Carstvo pokazivalo krizu u vrijeme sultana Ibrahima I brojali su 40.000,ali ni u sjeni po vojnoj obučenosti nisu bili kao u vrijeme vrhunca moći Osman.carstva. U Kandijskom ratu nisu mogli nikako da računaju na jeničere, a u doba Bečkog rata jeničeri su doživljeli svoj bankrot. Umjesto da ih već tada ukinu, oni zbog svoje brojnosti tokom 17 stoljeća postaju izvor nereda toga doba. Iako je bilo mnogih pokušaja likvidacije, bili su u prednosti zbog mnogih veza. U doba sultana Mehmeda IV počinju postajati glavna opozicija sultanu. Glavni su organizatori državnih udara i poraza na vojnom polju. Jedan dio jeničera bio je dodjeljen pokrajinama (Bosanskom ejaletu, graničnim ) ali oni u 18. st.vežu se za esnafe i zanatlije i upisuju se u jeničarske spiskove čime slabe zbog poreza, a u praksi se smanjuju. Po pitanju vjere bili su skormnog znanja. Ubrajali su se u red bektašija ( pili vino). Već od druge polovine 18. stoljeća u vrijem Osmansko-ruskog rata prestavljali su kamen oko vrata Osmanskom carstvu. Sultan Selim III je uveo yeni-džedid, da bi parirao vojsci, ali je zbog toga i smaknut. U vrijeme sultana Mahmuda II sprovedena je revizija svih državnih institucija, a iskoristio je nezadovoljstvo jeničera i 1826. godine naredio je da se pogube jeničerske vođe i proglasio je ferman kojim se ukida jeničerski odžak, pa je svaku vrstu pobune suzbio, a sultan je imao civilno stanovništvo. Jedan manji broj je likvidiran 1827. godine. Tako je vrijeme dobro organizovane vojne formacije neslavno završilo.

SULTAN BAJEZIT I 1389.-1402. Munjeviti (Yildirim)

Kosovska bitka 28.6.1389.

Još za vrijeme sultana Murata I Osmanske akindžije upadale su na još neka ne osvojena područja Balkana, dolazeći do plijena ali i upoznavajući teritoriji kojeg su tek Osmanlije trebale da osvoje. Tako 1386. godine dolaze do teritorija Bosne, a 1388. godine doživljavaju poraz kod Bileće. To je i zabrinulo sultana Murata I i on je cijelu 1388. proveo u planiranju za konačni obračun sa balkanskim feudalcima. Istovremeno za sukob su se pripremali i balkanski feudalci Vuk Branković i Lazar Hrebeljanović, koji je tražio pomoć od dr. Feudalaca da se suprostave Osmanlijama. Tako im kralj Bosne Tvrtko I šalje svog vojskovošu Vlatka Vukovića a vojske su se srele na Kosovu polju. Sultan je vojsku rasporedio na isti način kao kod Konye 1385. (vidi na str. 12.)

19

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Bitka je počela 28.6.1389. godine na Vidovdan , a Osmanlije su postepeno preuzimale incijativu. U drugoj polovini toga dana Osmanlije su porazile kneza Lazara, a Vuk Branković vidjevši da je poraz neminovan, povlači se s planom da Osmanlije dočeka na nekom drugom mjestu. Ubrzo zatim kada se mislilo da su Osmanlije odnjele pobjedu dolazi do princa Bajezita vijest da mu je ubjen otac od strane Miloša Kobilića. Bajezit čim je čuo za amrt oca odmah se proglasio sultanm i naredio da mu ubiju brata Jakuba. Od tog vremena počinje praksa koja je trajala više od 200 godina da princ koji postane sultan odmah poubija svoju braću jer im je bila parola: Bolje ubiti jednog čovjeka za radi mira, nego pobiti pola čovječanstva radi vlasti. Sve do sultana Ahmeda kada prinčevi se zatvaraju. Zbog te svoje munjevite reakcije dobio je je nadimak Yildirim-Munjeviti. Bajezit I je od oca naslijedio veliku i dobro organizovanu vojsku , dobro organizovanu državu, ali postojale su i mnoge istaknute ličnosti važne za teritorijalno širenje Osmanskog carstva.

Istaknute ličnosti koje su važne za teritorijalno širenje Osmanskog carstva

Za širenje na Balkanu važni su Edže-beg, Hadži Il-beg , Fadil-beg i Evrenos-beg. Neki od njih su svoju vojnu i političku karijeru započeli još za vrijeme emira Osmana i bili aktuelni tokom cijele Orhanove i Muratove vlasti. Osmanske hronike pominju da je Hadži Il-beg bio zaslužan za širenje osmanske teritorije za vrijeme princa Sulejmana , a zaslužan i za osvajanje Dimotike. 28 Učestvovao je u bitci na Marici 26.9.1371. godine. Zbog svojih uspjeha izazvao je zavist mnogih vojskovođa naročito Lala Šahin-paše za kojeg se smatralo da je nagovorio sultana da se ubije Hadži Il-beg. Druga dvojica Edž-beg I Fadil-beg imali su velike uspjehe, ali su doživljeli svoju prirodnu smrt. Mehemd-beg Evrenos porijekom je bio Grk, a živio je u M.Aziji. u Evropu je došao sa princem Sulejmanom I učestvovao u osvajanju Galipolja. Učestvovao je u Maričkoj bitci I utjecao je na širenje osman.vlasti u Makedoniji, Trakiji i Tesaliji. Nakon poraza Osmanlija kod Angore 24.7.1402. živio je u Makedoniji. Takođe jedna veoma važna porodica bila je porodica Kose Mihajla (Mihailogla) I njegovih sinova. Oni su porijekom bili krupni bizantijski feufalci. Zahvaljujući odanostima oni će sačuvati svoje posjede, pa čak I proširiti. Mnogi od njih će kasnije biti značajne vojskovođe, a posebno se ističu Aziz, Balta i Halil Mihailoglu. O Azizu hroničari malo znaju, zna se da je iza sebe ostavio 5 sinova, Balta je dugo živio, bio odan sultanu I poginuo kod Angore. Halili Mihaloglu bio je najznačajniji. Učestvovao je u bitci na Kosovu polju, a dugo vremena je bio na čelu akindžija sa zvanjem dovudža. Zbog svojih zasluga jedno vrijeme je obavljao dužnost beglerbega Rumelijskog, a ukopan je u gradu Pljevlju (dan. Sandžak u C.Gori). U historiji 14. stoljeća veliki značaj imao je Timurtaš-paša o kojem je pisao Suzi Čelebija. Po Hamerovom mišljenju bio je potomak stare poglavarske porodice,a njegov djed Ajhud bio je saradnik Osmana, a otac Kara Ali-beg bio je jedan od najhrabrijih vojskovođa u vrijeme sultana Orhana. Zbog svojih zasluga sultan Murat I proglasio ga je Velikim vezirom. Timurtaš-paša se posebno istakao u osvajanju Makedonije, a u bitci

28 Dimotica-mjesto u Trakiji

20

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

kod Angore 1402. godine bio je I zaroboljen, a nakon oslobađanja stigao je u Bursu gdje je umro 1409. godine.

Nastavak Bajezitovih osvajanja poslije bitke na Kosovu polju

Nakon te bitke sultan Bajezit je mogao da osvoji cijeli teritorij kneza Lazara , ali on je primjenjivao drugu taktiku. Dogovorio se sa ženom Lazara da Srbi plaćaju danak, te da mu da kćerku Oliveru i da po potrebi šalje vojsku ako sultanu zatreba. Bajezit I tokom 1389.-1391. godine okreće pažnju na Bizant. Gdje su se vodile borbe između porodice Kantakuzen i Paleolog. U ovom sukobu sultan Bajezit I je stao na stranu Paleologa koji i bijede, a Jovan V Paleolog proglašava carem svog sina Mihajla III. U ovom periodu trajao je ustanak u Anadoliji, te istovremeno pomoću Bizantskih i Srpskih trupa Bajezit I osvaja antički grad Filadelfiju, koju je preimenovao u Alašehia. Nakon ovoga osvaja bejluke Ajdin, Sarhan, Meteše, Gemijan i Teker i dolazi po prvi puta u susjestvo Karamanskog bejluka. Na čelu ovoga bejluka bio je Aleadin,a Bajezit je poveo i rat protiv njega. Ubrzo dolazi do Konye, koja je opkoljena i prema stanovništvu postupa korektno. Samim tim ubire simaptije i neki drugi gradovi se predaju kao Ajhis, Aksaraj. Aleadin nudi mir, kojeg Bajezit I prihvata jer se u evropskom dijelu carstva promjenila situacija.

Bitka kod Nikopolja 28.9.1396.

Naime, u ovo vrijeme dolazi do pokušaja Ugara i Vlaške da osvoje Bugarsku. Na čelu koalicije bio je Sigismund a na čelu Vlaške bio je Ivan Mirče. Mirče je zauzeo Dobrodžu i Silistru, dok su Ugari htjeli utvrdu Vidin. Međutim, 1393. godine Bajezit I sa velikim trupama ulazi u Vidinsku Bugarsku i stavlja je pod svoju vlast. Bugarskog kneza je proglasio za vazalnog kneza Nikopolja i istjerao Mirču iz Dobrudže i Silistre, dok je srpski despot Marko Lazarević još jednom potvrdio odanost sultanu jer mu je pomogao u ovim borbama. Nešto ranije sultanov vojskovođa Jigit-paša osvojio je Skoplje (gl.grad Vuka Brankovića) i tu osnova Skopsko krajište-koje je bilo pogodno za dalja osvajanja. Vlatko se 1394. godine morao pomiriti sa statusom vazala. Želeći pokazati Zapadu da je ozbiljan u namjeri da zauzme Konstantinopolis, Bajezit I je naredio 1395. godine da se na azijskoj obali Bosfora sagradi tvrđava nazvana Andoli hisari. Ali ga je omelo to što je Ugari okomili na Osmanlije. Sigismund ( Žigmund, zav.od literature) 1396. oformio je kršćansku koaliciju za kršćanski rat protiv „nevjernika“. U Evropi je zavladala opća euforija, jer su bili sigurni u pobjedu. Često je se mogla čuti i propaganda : „Kada bi se nebo srušilo Sigismundovi vojnici bi zaustavi i vratili“. Saznavši za ovakve pripreme u Evropi , Bajezit I je naredio opštu mobilizaciju. Govorilo se da će uskoro sultanov konj na glavnom rimskom trgu (Petrov trg) jesti zob.

Do velike bitke došlo je kod Nikopolja 28.9.1396 godine. To je bila prva bitka Osmanlija sa udruženim evropskim snagama. U ovoj bitci Osmanlije su odnjele veliku pobjedu. Ovom pobjedom su sebi zagarantovale svoj opstanak u Evopi.

21

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Osvajanja nakon bitke kod Nikopolja

Godine 1398. Mehmed-beg i Jakub bili su aktuelni na Peloponezu te dolaze do bogatog plijena. Zbog zaokupljenosti na evropskom tlu, ponovo izbija pobuna u bejluk Karaman i napadaju osmansko stanov.ali ponovo gube. Rat izbija i sa Fatimidima iz Egipta, čime Osmanlije pokazuju da su se uzdigli u rang velike regionalne sile. Tokom 1401.-1402. Osmanlije vrše ofanzivu na Istočnim djelovima Anadolije i osvajaju grad Ezirdžan čime dolaze u neposredni dodir sa državom Timut-hana ( u literaturi poznatiji kao Timurlenk- hrom je bio). Timur-han se prestavljao kao potomak Džingis-hana, ali je bio iz skormnije aristokratske porodice i svoju karijeru je započeo na dvoru emira Husejina, a nakon njegove smrti on se ženi njegovom kćerkom te preuzima vlast. Za kratko vrijeme je zagospodario Turkmenistanom i šire te postao je „veliki“vladar sa prestolnicom u Samrkandu. Zna se da je bio dobro obrazovan:hafiz, ljubitelj muzike, knjizevnosti, a istovremeno je bio i krvoločna osoba koja se nije ustručavala da učini bilo kakvo zlo radi svojih ciljeva. Njegov cilj je bio i da osvoji azijske zemlje kako bi prešao u Evropu. Ali, prepreka mu je postala Osmanska država. Iako Hamer navodi da je Timur-han nudio savezništvo Bajezitu I , zbog temeperamenata obojce do toga nije došlo, ali je došlo do velike bitke kod Angore 28.6.1402. godine . daleko nadmoćnija Timur-hanova vojska sa oko 165.000 vojnika naspram osmanske oko 75.000 nanjela je Osmanlijama poraz, a Bajezit I je zaroboljen. Sultana Bajezita I je na početku Timur-han dočekao kao vladara, ali na kraju ga je stavio kao životinju u kavez, a Timurovi vojnici bi ga vodili na trg da vidi narod kako jedan tako veliki vladar može doživljeti takvu sramotu. Ne mogavši sve to izdržati, po nekima iako protiv šerijata on je popio otrov iz svog prstena, a po drugim piscima on je doživio moždanu smrt.

Značaj njegove vladavine

Vladao je 13 godina, 1 mjesec i 8 dana,a za vrijeme njegove vladavine Osmansko carstvo se prostirala na površini od oko 690.000km². Sve do ove bitke, on je zauzeo sve Anadolijske bejluke osim Karamskog bejluka. Pokorio je ostatak Bugarske, Makedonije i u Grčkoj je pokorio sve do Atine i Peloponeza. U vrijeme smrti veliki vezir je bio Ali-paša Čandarlija, unuk Halila Čandarlija.

22

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

AKINDŽIJE 29

Još od prvih godina godina nastanka Osmanskog carstva osnovne vojne snage činili su regularne vojne trupe yaye-pješadija i muteselimi-konjanici. Takođe je od vremena sultana Orhana počeo embrion stvaranja stajaće vojske. Osmanlije su u vojnim sukobima koristile i poluregularne trupe koje su zbog napada , koji na turskom se kaže AK , dobile naziv akindžije. Njihova uloga dolazi u doba princa Sulejmana sredinom 15 stoljeća koji u cilju bržeg osvajanja sakodnevno šalje akindžije , te tim napadima priremaju tlo za konačno osvajanje. Akindžije su bili bez komadanta, a Osmanska drzava i prestavnici kad nisu mogli ih predvoditi distancirali se se od njih. Većinom su ih činili anadolski seljaci i ne muslimani. Tačno je da su reducirani od anadolskog stanovništva. Zapovjedice su zvale Dovudže, a zapovjednik- ulular. Formacijski bili su organizovani od najmanjih odreda , te više stotina a u 15 st. Bila je i formacija za sebe od 1000 ljudi. Za razliku od spahija ili jeničara, naknada kod akindžija bila je pljačka ratnog plijena, 10% plijena obavezno su morali dati državi. Takođe od ratnog plijena bi dobivali potrebno oružje, odjeću, konje i koliki je ko bio ratnik toliko je materijalnih sredstava dobio. Akindžije su u dr.polovini 14 stoljeća i početkom 15.st. upadali ne samo u susjedne zemlje već i one zemlje koje se nisu graničile sa osmanskim carstvom. Primjer: Desio se kada je Jakub-paša sa nekoliko hiljada akindžija napao na danačnje prostore Slavonije, sa relativno velikim brojem zarobljenika, svim ratnim plijenom, vraćali su se u pravcu Bosne, a za to su znali hrvatski plemići i Emerik te su 11.9.1493. godine pokušali zaustaviti akindžijske snage ali nisu imali uspjeha. U samoj Bosni tokom 15 stoljeća zabilježen je odred akindžija koji je broja 100o ljudi, što znači da su regrutovani kako muslimani tako i ne muslimani. Međutim, ovaj poluvojni odredsredinom 15.stoljeća potisnula je nova vojna organizacija Delije.

INTEREGNUM 1402.-1413.

Nakon poraza sultana Bajezita I 28.6.1402. godine kod Angore od strane Timur-hana , uslijedilo je deste tečkih godina za Osmansku državu , kojoj je prijetilo da u međusobim sukobima Bajezitovih sinova ona nestane, tj. da dođe pod vlast Timur-hana ili da Karamani postanu vladajuća dinastija među Turkmenima. Bajezit I je iza sebe ostavio četri sina, od kojih je svaki želio da nametne svoj autoritet onom drugom. Timur-han znajući iako je sultan Bajezit I umro, osman.država je i dalje bila jaka i on počinje smišljati taktiku kako da je oslabi, a to je mogao jedino ako tako prostran teritorij od 690.00 km² podjeli na manje teritorije, tj.ako je podjele Bajezitovi sinovi jer je bio svjstan da će ubrzo doći do sukoboa među njima. Tako je prvom sinu princu Sulejmanu dao evropske posjede sa sjedištem u Jedrenu, srugi sin Isa dobio je osmansku djedovinu oko Burse, treći sin Mehmed dobio je središnju Anadoliju sa Amasijom i Tokratom, dok je četvrti sin Musa i dalje bio u zarobljeništvu.

29 Predavanje prof.Enesa Pelidije. Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek historija, 1.11.2007.

23

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Ipak plan Timur-hana se nije ostvario jer je 1405.godine umro, i po nekom nepisanom pravilu nakon smrti jednom moćnog vladara ta njegova država počinje da slabi. Smrt Timur-hana koristi Mehmed koji osvaja emirate Saruhan, Menteše, Ajdin i Teke, a u tome ga je pokuša spriječiti brat Isa koji doživljava vojni poraz i bježi sa ostatkom vojske u Konstantinopolis. Vidjevši kakva je situacija u aziji, počinje da se miješa princ Sulejman koji je osjenio da je isplativije podržati slabijeg Isu negu Musu, pa on prelazi u Malu Aziju sa 10.000 vojnika te napada Mehmeda i osvaja Bursu. Smatrajući da je time postigao željeni cilj povlači se u Jedrene nastavljajući ugodan život, a to koristi Mehmed koji kreće u kontraofanzivu , te vraća svoje posjede, te u pravom smislu postaje gospodar u M.Aziji , naručito što je Isa pobjegao Karamanima (kojem se tada gubi svaki trag tvrdnja nekih historičara). Princ Sulejman zadovoljan svojim evropskim djelom teritorije ništa ne poduzima. U to vrijeme Stefan Lazarević zet sultana Bajezita I koji se borio na osmanskoj strani kod Angore , nakon te bitke on sa bizantijskim carem Manojlom III sklapa savez, a u cilju učvršćivanja tog saveza, car knezu Stefanu L. daje titulu despot(gospodar). Tako je od tog perioda pa sve do propasti Srbije 1459. godine ta teritorija nazivana despotovina. U tom trenutku kada je situacija među zaraćenom braćom naizgled bila smirena na scenu je istupio princ Musa, koji je pušten sa slobode nakon očeve smrti 1403. godine. Musa i Isa su bili bez teritorija. Najmudriji je bio Mehmed koji je znao da međuvlašće neće dugo trajati. Znajući u kolikoj je prednosti Sulejman, Mehmed ratuje protiv Ise, a suprostavlja mu se i Sulejman. Disciplinovana Mehmedova vojska uspjela je nametnuti porez princu Isi u tom zadnjem trenutku princ Musa prešao je na stranu Mehmeda dok je Isa pobjegao na stranu Sulejmana i tražio pomoć želeći da postigne status quo , te je Isa iz Evrope ponovo prešao u M.Aziju i započeo rat sa Mehmedom, ali bježi u pravcu Amasije, tako navode savremenici. U cetvrtom ratu Musa je bio saveznik Mehmeda, ali vidjevši kako je Isina priključenja iskoristio jer trenutne Mehmedove slabosti, pa on odlazi kod Sulejmana tražeći podršku. No, vidjevši Sulejman da se pridržava tradicionalnih vrijednosti pokajao se i vratio se kod brata Mehmeda. Svo to vrijeme Mehmed imajući jasan cilj čekao je povoljan trenutak da pobjedi najstarijeg brata. Godine 1410. ukazala mu se prilika za to. Zanemarujući činjenicu da se evropskim djelom carstva upravljali istaknute ličnosti i raniji istaknuti komadanti, imajući podršku Mehmeda, Musa je primjenio taktiku munjevitu rata, i dok je Sulejman podcjenjivo gledao na ovaj poduhvat, Musa je dosao u Jedren na dvor i ubio Sulejmana. Umjesto da se ujedini sa azijskim djelom carstva, Musa se proglasio za sultana u Jedrenu. Jedna od glavnih odlika bila je da dovede Šejh Bedrudina , velikog mislilaca i postavi ga za glavnog sudca. U naredne 3 godine započeli su izmjenu timarskog sistema kojim bi se svi izjednačili. Sve akindžije, azapi i jeničeri su bili na strani Šejh Bedrudina,ali naišao je na otpor glavnih zapovjednika vojske. U cilju lične zaštite Šejh Bedrudin je prešao na stranu Mehmeda. Polako pripremajući teren za carem Manojlom III, Mehmed se pripremao u pohod protiv Muse. Prilika se ukazala 1413. godine u bitci kod Sofije (Čamurli) Mehmed je uspio da pobjedi svog brata Musu i proglasio se sultanom pripojivši i evropski dio zajedno sa svojim posjedima u Aziji u jedno Osmansko carstvo , koje je za razliku od ranijih 690.000 sada ukupno iznosilo 340.000km². Nakon ovoga Šejh Bedrudin je protjeran.

24

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN MEHMED I 1413.-1421.

Osnovni cilj ovog sultana bio je da vrati ono što je u periodu od 1402.-1413. godine imperija izgubila, a to je prije svega teritrijalno prostranstvo, nekadašnju moć i da ponovo stvori regionalnu silu. Međutim, u međuvremenu dok je zemljom upravljao više vladara, ojačala je vlast pojedinaca, a među njima posebno šejh Bedrudina koji je preko svojih učenika po cijeloj O.C. širio da se digne ustanak i zbaci sultan. Imao je veliki broj pristalica i čekao je pogodan trenutak da se digne ustanak. U to vrijeme u Vlaškoj kneževini koja je napustila vazalitet nakon bitke kod Angore 1402. godine i koja je kako ekonomski , tako i vojno ojačala, smatrala je da vazalitet treba definitivno da odbaci i dolazi do pobune protiv Osmanlija. Zbog toga 1416 godine dolaze Osmanlije na tlo Vidinske kneževine i nakon nekoliko bitaka ponovo uspjevaju da vrate Vlašku u okvir vazaliteta, a tako će ostati do druge polovine 19st. U to vrijeme aknidžijski odredi sa svojim zapovjednicima davudžama dolaze do teritorija dan.Slavonije. Znajući za veće vojne snage ne postoje na teritoriji Anadolije,šejh Bedrudin naređuje svojim učenicima da se pobune protiv sultana. Do otvorenog ustanka došlo je 29.5.1416. godine u vrijeme kada je Mletačka flota napala Osmanlije sa mora, a bili su u tajnim vezama sa ustanicima. Iako brojni pobunjenici nisu pokazali velio umijeće nad profesionalnom vojskom i u bitci kod Cezareje pobunjenici su potučeni , a šejh Bedrudin je uhvaćen i osušen na smrt. Naime, sultan nije mogao dugo da uživa u miru, dolazi do novih problema. Pojavljuje se neka osoba koja se prestavlaj kao Mustafa, sin Bajezita I, u historije poznatiji kao Duzme Mustafa (Lažni Mustafa). Ipak Mehmedova vojska uspjeva nanjeti poraz njegovim pristalicama 1419. godine. U međuvremenu sultan Mehmed I je držao dobre odnose sa Šahmanom, sinom Timur-hana, koji nije više bio moćan kao njegov otac, a to je odgovaralo i jednom i drugom. Mehmed I je pored brojnih poteškoća veliku pažnju posvećivao vojsci , a naročito jeničerima, a bilo ih je oko 5.000-6.000. Kada je izlgedalo da je Osnam.carstvo pretrpilo brojene probleme , vjerovatno zbog mnogobrojnih stresova , 4.5.1421. godine sultan Mehmed I umire u 39 godini života.

25

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN MURAT II 1421.-1451.

U trenutku preuzimanja prestolja imao je samo 17 godina. Za razliku od predhodnika on nije morao ubijati braću jer su već ranije prirodnom smrću umrli. On kao i otac mu Mehmed I suočava se sa brojnim pobunama, a pobunjenici su navodili razne razloge , pa čak i neke izmišljali. U početku vladavine naiviše je imao probleme sa Duzme Mustafom , koji je pobjeđen za vrijeme Mehmeda I, ali on želi da iskoristi situaciju jer je na prestolju bio mlad i neiskusan sultan, pa ponovo diže pobunu. Lažnog Mustafu podržavali su Bizantijci, a on im je zauzvrat dao Galipolje, a podršku je imao i od anadolske aristokracije, naročito od bejluka Karaman, Ajdin , Meke, Menteše i Smirne , kao i pristalica šejha Bedrudina. To je prestavljalo veliku opsanost za mladog sultana. Do odlučujuće bitke dolazi 1422. kod Burse , gdje sultan Murat II odnosi vojnu pobjedu i hvata i ubija Lažnog Mustafu, a sve ovo koristi bizant.car Manojlo II Paleolog koji je bio u vazalnom odnosu, te pokušava da prekine taj odnos i želi se povežati sa Evropljanima. Znajući za planove Manojla II mladi sultan Murat II objavljuje rat Bizantu. U periodu od 4.-26.septembra 1422 godine bilo je više vojnih napada na Konstantinopolis, ali zahvaljujući dobro izgrašenim bedemina i zalihama i namirnicama koje su imali , Bizantijci se uspješno brane , a sultan vidjevši da gubi i vrijeme i ljudske živote odustaje od napada i posljednja je to bitna na Konstantinopolis sve do 1453 godine kada će biti osvojen od strane sultana Mehmeda II. Ovaj neuspjeh protivnici su protumačili kao slabost sultanovu i to su vidjeli kao svoju šansu. U mešuvremenu dolazi do nove pobune koju je još jedan Mustafa , zvani Kučuk (Mali) Mustafa predvodio. Tako je ovoga puta Osmansko carstvo umjesto da se okrene vanjskoj poliktici okrenulo se da sređuje unutašnje probleme i konačno 20.2.1423. godine uhvaćen je Kučuk Mustafa i obješen je. Budući da su Bizantijci podržavali Kučuk Mustafu, oni su nakon ovoga poraza morali opet da zatraže mirovne ugovore, a sultan se obavezao da neće napadati Konstantinopolis. Car je morao polaćati danak u iznosu od 30.000 dukata godišnje. Nakon sređivanja stvari u Evropi, sultan napada na bejluk Manteše, koji se pobunio te ga pretvara u sandžak. Prije ovoga zauzeo je i Ajdin i takođe ga pretvorio u sandžak. Ubrzo odnosi pobjedu nad emirom Osmanom koji je vladao bejlukom Takee i tako je krenuo i na Karamanski bejluk. Do sukoba sa ovim emirom dolazi kod grada Adalije gdje je poginuo Mehmed-beg, a naslijedio ga je Ibrahim-beg. On je ubrzo sklopio ugovor sa sultanom , oženivši se njegovom kćerkom i Osmanska država vraća bejluk Hamid kojeg su Osmanlije izgubile za vrijeme interegnuma. Već tada sultan Murat II pokazao je veliku odlučnost i želju da Osman.državi vrati slavu i bogastvo.

26

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U to vrijeme već se sa respektom počelo govoriti o Muratu UU koji je ponovouspostavio vojni red i ekonomski ojačao svoju državu. On tog vremena Murat II počinje da vodi i oštriju politiku prema jednim od najmoćnijih vlada tadašnjice u Evropi, ugarskim vladarem Sigismundom. Sultan Murat II se počeo mješati u odnose Srpske despotovine joe je postavljalo pitanje ko će naslijediti Stefana. Sultan se zalagao za Đurađa Brankovića, jer je sam sultan bio njegov zet, oženio je njegovu kćerku Maru i time i on ima legalno pravo da može ovladati despotovinom. Sultanu je išlo na ruku i to da je u Evropi izbio Husitski ustanak,koga je predvodio Jan Hus, a koji je tražio reformu katoličke crkve, te je tako mogao sultan da se bavi evropskom politikom u svoju korist. Međutim, pomorska sila Mletačka republika (Venecija) dok je sultan rješavao unutrašnje probleme koristi tu situaciju i car Mlečanima ustupa grad i luku Solun kojeg će sultan vratiti tek 29.3.1430 godine, a taj sukob je potpisan mirom 1432. kada Osmanlije po prvi puta stječu pravo izlaza na Jadransko more. Naime, prije potpisivanja ugovora Osmanlije su vodile česte udare na Moreju (Peleponez), ali i Albaniju u cilju da će izbaciti Mlečane iz unutrašnjosti. Pored Mlečana drugi veliki protivnik Osmanlija bili su Ugari, koji od 1427. godine od Srba su preuzeli neke gradove, za koje su smatrali da ih mogu lakše braniti nego Srbi. Kao dogovor na zauzimanje sjevernih djelova despotovine, sultan je odgovorio napadom sa juga, a rezltat tog pohoda bio je da 18.8.1439. godine Osmanlije osvajaju Smederevo i to je bio prvi put da nestaje Srpske despotovine. Osmanlije zauzimaju srebrom bogati grad Novo Brdo. Time još više su ojačali, a još više će ojačati kada 1440. godine bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić obeča im danak od 50.000 dukata godišnje. Osmanlije su pokušale da zauzmu Beograd, koji je ujedno bio i prvi napad na ovaj grad, ali bez uspjeha jer je Beograd branio spremni ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi. Pored uspješne vanjske politike sultan Murat II se bavio i unutrašnjim pitanjima. Tako je za Velikog vezira postavio Halil-pašu Čandarlija (unuk ranijeg Halil-paše Čandarlija). Međutim, Janoš Hunjadi, koji je inače bio porijeklom iz Vlaške, 1441. i 1442. godine nanosi više poraza Osmanlijama čije je ime i ugled postalo poznato u cijeloj Evropi. U to vrijeme sultan je bio zauzet u Anadoliji , pa je Janoš Hunjadi 22.7.1443. osvojio Niš i Sofiju . Zbog toga je Evropa u njemu vidjela zaustavljivača Osmanskog širenja. Ovu situaciju koristi jedan albanski princ Đurađ Kastiot,kasnije nazvan i Skender-beg Kastriot koji je kao talac došao u Osmansko carstvo. Njegova pobuna je počela 1443. godine , a završava se kako Hamer navodi 1466. godine, dok Rober Mantran navodi 1468.godinu. U to vrijeme Osmanlije su vodile i sa sukobe sa Karamanima , zbog čega je sultan sa evropskim susjedima 12.6.1444. godine u Segedinu potpisao mir. 30 Tim mirovnim ugovorom dolazi do ponovne obnove Srpske despotovine, a raniji despot, koji je ujedno i punac(tasta) sultanov Đurađ Branković vraća se u obnovljenu zemlju i Smederevo postaje glavni grad. Među odlukama mirovnog ugovora Ugari su se pismeno obavezali da u narednih 10 godine neće ratovati protiv Osmanskog carstva. Te da njene oružane snage neće prelaziti Dunav i da teritorij Bugarske ostavlja pod vlast sultana Murata II. Ubrzo poslije Osmanlije su ozvaničile i primirje sa Karamanima u Jedrenu u augustu 1444. godine.

30 SEGEDIN, naš naziv za madž. grad → Széged.

27

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Poslije dugog vremena izgledalo je da je sultan uspio da uspostavi mir sa susjedima, a to je bila prilika da se sredi stanje unutar same države.Smatrajući da je dovoljno vladao i želeći pronaći mir, sultan se odlučuje da svog sina, princa Mehmeda, koji je imao svega 12 godina imenuje za Osmanskog vladara. On je sinu dodjelio vezira Halil-pašu Čandarlija, od kojega je Mehmed II trebao da uči državne poslove, a kad poraste trebao je da preuzme vlast. Sultan Murat II se bojao da Bizantijci ne puste na slobogu Orhana, Bajezitovog unuka kojeg su čuvali. On je ovo učinio kako bi više vremena posvetio književnosti i filozofiji, da još bolje upozna teologiju, da bi živio onako kako je želio, da nađe svoj mir. Baš onoga čega se i sam bojao, Bizantijci puštaju Orhana koji u Dobrudžu diže pobunu, a Janoš Hunjadi uz pomoć hrvatko-ugarskog kralja Vladislava Jegelovića prekršava ugovor iz Segedina., te iz Segedina kreće na Osmanlije. Sultan Murat II znajući za ta dešavanja , odmah preuzima vlast i vrši mobilizaciju, te bez nekih poteškoća u Evropu dolazi sa 40.000 konjanika, koji su se sa evropskim oružanim trupama stacionirala su se kod Varne. 31 U blizini nalazile su se i evropske trupe na čelu sa Hunyadijem i Vladislavom (Ladislava). Do velike bitke došlo je 10.11.1444. godine (poznatija kao bitka kod Varne) , a u toj bitci Osmanlije odnose veliku vojnu pobjedu. Kralj Vladislav je ubijen, a dotada „nepobjedivi“ Janoš H. bjekstvom je se spasio. Poslije ove pobjede , smatravši da je stvari na evropskom tlu rješio na duže vrijeme , sultan Murat II sklapa sa Ugarima primirje po status quo32 i ponovo abdicira u korist svog sina Mehmeda. On odlazi u Manisu, gdje želi provesti svoje staračke dane. 33 Boraveći u Manisi primio je vijest kako su se pobunili lokalni jeničeri protiv njegovog sina. Zbog toga 1446. godine sultan Murat II je ponovo preuzeo vlast i uspješno ugušio pobunu koju je pedvodio sam Veliki Vezir Halil-paša Čandalija. Međutim, u to vrijeme i Jovan VIII Paleolog uspio je da uspostavi vlast skoro na cijelom prostoru Moreje (dan.Peloponeza). zbog toga Murat II šalje veće vojne odrede na čelu sa Turhan-begom i u drugoj polovini 1446. godine istovremeno napada više utvđenja i zauzima Korint. Zbog toga Jovan VIII Paleolog 3.12.1446. sklapa sa Osmanlijama primirje mir po kojem ranije osvojene teritorije dolaze pod vlast Osmanlija. U to vrijeme šalje vojne odrede da uhvate i ubiju Skender-bega Kastriota. Tako u toku čitave 1447. godine osmansko carstvo ratuje protiv Albanaca , ali ga nisu uspijeli uhvatiti i ubiti. Taj sukob sa Albancima želio je da iskoristi Janoš Hunyadi, da napadne Osmanlije i vrati svoj ugled. Tako je počeo okupljati vojsku i računao je na pomoć Đurađa Brankovića koji mu ne želi pomoći jer je pouku izvukao iz ranijih sukoba.

31 VARNA, lučki grad, upravno središte istoimene pokrajine i ljetovalište u sjeveroist. Bugarskoj; 278 800 st. (1978; treći po

veličini u zemlji). Leži u sjev. dijelu bug. crnomorskog primorja. Luka je donjeg Podunavlja i vodeće bug. lučko središte; u najnovije

vrijeme lučka je zona znatno proširena. Kult. centar s visokoškolskim ustanovama, znanstveno-istraživačkim institutima (za

oceanografiju i ribarstvo) i muzejima. Metalna (brodogradnja), tekstilna, elektrotehn., kožna i prehr. industrija (novoizgrađeni

industrijski kompleks Devaja). Ostaci ranokršć. bazilike (V-VI st.) i biz. utvrde iz VI st. Aerodrom; u ljetnim mjesecima živ međunar.

promet. Sjeverno od grada poznati turistički centri Zlatni pjasci, Balčik i dr.

U antici grč. kolonija Odessos. Tu je Murat II pobijedio kralja Ladislava i J. Hunyadija (1444). Za Krimskog rata 1853-56. baza

francusko-englesko-turskih oružanih snaga.

32 STATUS QUO (od lat. in statu quo, stanje u kojem se nešto nalazi), izraz kojim se označuje nepromijenjenost sadašnjeg ili

prošlog stanja. Status quo ante, stanje koje je postojalo u nekom neposredno prošlom trenutku ili razdoblju; status quo post, stanje

koje postoji neposredno nakon promjene prethodnog stanja.

33 MANISA, gl. grad istoimene pokrajine u zap. Turskoj;

28

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Ipak, Hunyadi je skupio vojsku od 24.000 vojnika, a cilj mu je bio da u drugoj polovini 1448. godine pređe peko Srpske despotovine, dođe do Kosova , a odatle do Makedonije, pa na Moreju je je računao na pomoć Bizanta. Na ove informacije sultan Murat II je odmah počeo sa pripremama. Po nekim historičarima, sigurno je preuveličano, govorilo se da je sultan Murat II krenuo sa 150.000 vojnika. Vjerovatno se radilo o tome da se propagandom uplaši neprijatelj, a neprijatelj je mogao , ako doživi poraz da opravda ovim brojčanim stanjem. Do velike bitke došlo je na Kosovu polju (druga Kosovska bitka) između 17./18. 10. 1448. gdje Osmanlije ponovo odnose pobjedu, a Janoš H. sa nekolicinom ljudi ponovo bježi kao kod bitke kod Varne. U narodu od tada vlada izreka: „Proš´o k´o Janko na Kosovu“. Nakon bitke Osmanlije su čitavu 1449. godinu provele u borbi sa Albancima, koji su partizanskim ratom, Osmanlijama donosile veliku štetu. U međuvremenu te 1449.godine umire i car Jovan VIII Paleolog i na bizantijsko prestolje stupa Konstantin XI( 1449.-1453.) Godine 1450. Murat II odlazi ponovo u Manisu gdje je 3.2.1451. doživio moždani udar i sinu Mehmedu II, koji će ga i naslijediti ostavio je teritorij koji je iznosio oko pola miliona km².

Značaj vladavine sultana Murata II

Tokom 3o godina vladavine sultana Murata II ne samo da je proširio granice Osman.carstva koje je naslijedio od oca Mehmeda I, nego je i nizom svojih postupaka uspio je u velikoj mejri vojno , politički, ekonomski i pravno da ojača institucije Osmanskog carstva. Veliku pažnju posvetio je oružanim snamagama. On prihvata vatreno oružje i već u bitci kod Varne 10.11.1444.godine imao je odred koji su koristili puške , a zvali su se muškete. Bile su to puške na fitilje. Takođe formira i topovski odred. Mnogo pažnje je posvetio izgaradnji ratne mornarice, pa je već 1442 godine imao 18 velikih brodova, koje je dao izgraditi u Galipolju i oko stotinjak malih i srednjih brodova. Time su Mlečani kao velika pomorska sila počeli da dobijaju konkurenta na moru. Još 1426. godine on uvodu instituciju šejh-Islam kja će u 16.st.pravo zaživljeti.Ta institucija bavila se pitanjima sudskog prava(šerijatskog) i vjere. U to vrijeme O.C. doživljava svoj ekonomski prosperitet jer je država svojim mjerama i politikom posticala razvoj privrede, trgovine i zanastva. Velika pažnja je posvećena rudratvu, od čega je imala veliki profit. U ovo vrijeme posebna pažnja posvećana je jenjičarima. Murat II donio je propise za prvaano uređenje jeničera. Za razliku od predhodinika, Murat II napisao je codex ponašanja za jeničerski korpus i ozakonio je Devširmu. Strogo je insistirao da se ne smiju ženiti. 34

Sultan Murat II je nardio da se svakih 10 godina izvrši popis sve pokretne i nepokretne imovine , koja bi se unosila u katastarski defter. Istovremeno dodjelom brojnih posjeda u vidu timara i zijameta povećava se broj spahija, jeničera i artiljerije i dr. vojnih redova, čime u pravom smislu sredinom 15 st.Osmanska država postaje regionalna sila, čime se vraća u stanje kakvo je imala prije bitke kod Angore 1402. Jedino što nije uspio da vrati sultan Murat II jeste teritorij od 690.000km² jer je u vrijeme njegove smrti teritorij iznosio oko pola miliona km², koje će naslijediti njegov sin Mehmed II.

34 Predavanja prof.Enesa Pelidije. Filozofski fakultet u Tuzli, 2.11.2007.

29

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SKEDER-BEG KASTRIOT 1404.-1468.

Kastrioti su kneževska albanska porodica čija se vlast prostirala uz područje Dibre i Kruje. 35 Otac Skendr-bega, Ivan u početku se borio protiv Osmanlija, ali je na posljetku morao priznati vazalizet i plaćanje danka, ali zbog osiguranja da će plaćati danak, Ivan daje svog sina Đurađa (Juraja) Kastiota na dvor da raste uz njegovog sina princa Mehmeda, gdje stiče vojno obrazovanje i prijateljstvo sa njim. Dobija i novo ime jer je prihvatio Islam, Skender. Da je bio sposobna osoba, govori i podatak da je sa 29.godina postao i sandžak-beg, čime je imao povjerenje Osmanlija. Ali nakon uspjeha Janoša Hunyadija kod Niša i Sofije 1443. godine Skender-beg uspjeva da falsifikuje sultanov potpis (turgu) i tim falsifakot doio je je na upravu tvrđavu Kruje. Tako je on tu tvrđavu zaposjeo sa još 300 pristalica i postaje veliki protivnik Osmanlijama. Od tog vremena on nanosi Osmanlijama velike vojne poraze jer su sultani i Murat II i Mehmed iI bili zauzeti mnogim većim problemima. Da je imao veliki značaj govori i činjenica da je porazio Ali-pašu u Donjoj Dibri , pa Firuz-pašu i Mustafa-pašu. On je zajedno sa Hunyadijem učestvovao u Drugoj Kosovskoj bitci 10.11. 1448. godine gdje je bijegom spasio se. Zbog nanošenja velike štete Osmanlijama papa Kalikst III čak ga je proglasio i vođom križara 1459. godine, što govori kako je imao veliki ugled na Zapadu. Iamo je uspjeh ajer je stekao dobro vojno obrazovanje i dobro je znao koristiti prednost terena(brdovitog) i primjenjivao je taktiku gerilskog rata. Sultan Mehmed II čak mu je ponudio i trogodišnje primirje , ali ga je prekinuo kada je saznao za pokušaj zavjere među svojim pristalicama. Problem sa Skender-begom Osmanlije će završiti njegovom prirodnom smrću 1468. godine, a Osmanlije će zavladati Albanijom 1479. godine.

SULTAN MEHMED II EL- FATIH (0SVAJAČ) 1451.-1481.

Dolazak na vlast

Sa Mehmedom II Osmanska država se iz ranga regionalne sile izdigla u rang svijetske sile. Zvanično je prestolje , po treći put , preuzeo 18.2.1451. godine u stranosnoj dobi od 19 godina. Prvi njegov potez je bio da pogubi brata , a ovo ubijanje braće on će kasnije i ozakoniti . Isto kao što je za njegovog oca vladalo mišljenje da se radi o neiskusnom vladaru , tako je u početku njegove vladavine vladaro mišljenje o sultanu Mehmedu II. Svoju maćehu Maru, kćerku Đurađa Brankovića, vratio je ocu sa velikim poklonima, čime je dao despotovini do znanja da želi i dalje dobre odnose i da poštuje želju svoje maćehe koja nikada nije prešla na Islam. Po običaju obnovio je ugovore sa susjednim zemljama, naručito sa carem Konstantinom XI, carem Bizantije. Kod ovoga cara se nalazio i sultana Bajezita, sin Orhan, i kako bi tamo ostao sultan je caru davao 300 000 akči za ovoga princa.Prilikom svečanosti u Jedrenu , po nagovoru velikog vezira Halil-paše Čandarlija, Mehmed II je napravio jednu grešku koja će kasnije donjeti Osmanskoj državi mnogobrojne probleme.

35 KRUJA, grad u sr. Albaniji, 20 km sjev. od Tirane; 8700 st. (1970).

30

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Naime, on je jeničerima tom prilikom dao peškeš(poklon) , tj. Svakom jeničaru po 10 kesa , a jedna kesa je iznosila 500 dukata.To je bio jedan sitan iznos u odnosu na finasije kojom je raspolagala Osmanska država u tom vperiodu. Ali od XVII stoljeća , taj iznos na ime poklona jeničerima će se uveliko uvećavati što će predstavljati velike probleme kako za vladare tako i za stanovništvo Osmanskog carstva. Sve to će dovoditi do slabljenja finansija , do pobuna i skidanja sa vlasti nekih sultana od strane jeničera.

Budući da su svi u ovom novom sultanu vidjeli slabu i neiskusnu osobu postavljalo se pitanje , ne kako će vladati, nego, do kada će vladati. Posebno negative su bile Karmanske diplomate , koje su u svojim izvještajima preporučivale svom emiru Ibrahim-begu da može krenuti u pohod. Zbog želje da izdigne svoju dinastiju iznad Osmanske, on j ekrenuo u pohod, alii bio je iznenađen kada je naišao na dobro organizovan otpor .Tom prilikom, Karamani ne samo da su poraženi , nego je emir Ibrahim-beg bio prisiljen da traži mir, da će vratiti sve sandžake koje je zauzeo od Osmanilija.

Zbog ovoga uspjeha , Mehmed II je uspio da vrati ugled, kako svoj tako i Osmanske države.

OSVAJANJE KONSTANTINOPOLISA

Tok osvajanja Konstantinopolisa

Naslijedivši od oca Murata II , dobro organizovanu i disciplinova vojsku, oružanu savremenim tadašnjim oružjem, te računajući na pomoć jeničera i spahija, sultan Mehmed II je smatra da je došlo vrijeme da zauzme i prestolje Bizantije- Konstantinopolis. Osmanlije su Konstantinopolis nazivalii Kizil Elma- Crvena jabuka. I ranije njegovi predhodnici planirali su zauzimanje ovoga grada, ali ništa konkretno nisu poduzimali, izuzev manjih napada sultana Murata II. Pored osvajanja grada, koji bi mu donio veliku slavu , on je planirao da uhvati i Orhana, koji je predstavljao uvijek opasnost kao pretendent na prestolje. Imajući informaciju da se u Evropi vodio tzv. „stogodišnji rat“, da zbog te situacije Evropa brine više o svojim problemima, te da neće moći pomoći caru Konstantinu XI . Mehmed II naređuje da gradnju još jedne tvrđave , iako je Bajezit I ranije izgradio tvrđavu Andoli hisar .Izgradnja te tvrđave trajala je oko 6 mjeseci , a sultan je tako želi da zna šta sve ulazi i izlazi iz Konstantinopolisa. Tvrđava je nazvana Rumeli hisar. Na ruku išla je sultanu i činjenica da je car Konstantin XI bio raskinuo odnose sa papom Nikolom V i da su Grci više voljeli da imaju za vladara Osmanlije nego katolike. Ali car Konstantin XI plašeći se napada Osmanlija , počeo je tražiti pomoć na sve strane , a jedino je pomoć od zapada mogao dobiti da prizna katoličku crkvu. Zbog toga car Konstantin XI je u crkvi Sv.Sofije 12.12.1452. prihvatio ujedinjenje katoličke i pravoslavne crkve , a papa je proglašen za glavnog stariješinu. Ovim je car htio da pokaže jedinstvo hrišćana čime bi odvratio Osmanlije.

31

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Ali tada sultan prilazi svojoj taktici. Naime, on šalje svoje snage na Moreju ( Peloponez) i u jesen 1452. napadaju na despote Dimitrija i Toma, te time odvraćaju pažnju čitavog pravoslavnog stanovništva, da sultan ne želi Konstantinopolis, već Peloponez. Nekako u ot vrijeme sultanu na dvor dolazi jedan Ugar po imenu Urban i prelazi na Islam, te uzima novo ime Orhan. On je uvjerio sultana da će napraviti takav top, sa takvom razornom moći kakav svijet do tada nije vidio. U Konstantinopolisu , zbog ujedinjenja crkava , dolazi do brojnih negodovanja i nemira, a sultan je smatrao da je pogodano vrijeme za napad i počinje mobilisati vojsku. Napad na Konstantinopolis otpočeo je 6.aprila 1453.godine.

Različiti su podaci sa kolikim broje vojnika je sultan otpočeo napad. Tako historičar Harkankodil navod podatak da je sultan imao 400.000 boraca, Nikolo Brano navodi podatak da je sultan imao 165.000 boraca,a Osmanski izvori navode podatak od 50. 000 boraca.

Da bi lakše srušili bedeme , sultan je doveo rudare iz Novog Brda i drugih krajeva Srpske despotovine, koji su kopali kanale ispod zemlje , gdje su postavlali barut koji je eksplozijom trebao da ruši temelje bedema.Istovremeno brojne jedinice spahija i jeničera bile su raspoređene sa svih strana , ne samo da napadaju na grad nego i da spriječe dolazak bilo kakve pomoći. Međutim, u to vrijeme , u Dardanelima nalazilo se više Bizantijski , Mletački i Đenovljanskih brodova, koji su po naređenju glavnog zapovjednika Ivana Longa(iz porodice Justinijana), napravljen je lanac, koji nije dozvoljavao Osmanskim brodovima da se približe zidinama grada.Međutim, sa kopna napadi su svakim danom bili sve jači. Sultan je svakoga jutra sa velikim vezirom Halil-pašom Čandarlijem primao Osmanske zapovjednike i davao im zapovjedi.

Oni kako bi ispunjavali svoje zadatke, naposlijetku su tražili od sultana da im kaže koji je konačni plan. Sultan je na to odgovarao: „Kada bi jedna dlaka u ovom mojoj bradi znala šta misli glava, ja bi je odmah isčupao.“ Uvdjevši da neće moći osvojiti grad samo sa napadima sa kopna, bez pomorskih snaga, sultan je naredio da jedan dio šume obližnjeg brda podsječe i da se sva stabla poredaju jedno pored drugog (nešto slično splavu).Zatim je izdao naređenje da se iz čitavog carstva donesu sve vrste masla, a kao je Osmanska država u to vrijeme dobro funkcionisala, za kratko vrijeme to je i učinjeno. Sultan je naredio da se poredana drva odmah premažu sa mašću i tako jedane noći uspio je da prebaci svoje pomorske snage do Zlatnog roga.Prebacili su se za jednu noć 48 brodova, 40 galija i 25 transportnih brodova. Tako su Osmanske pomorske snage došle iza leđa lanca brodova kojeg su napravili branioci. Vidjevši da se situacija iz dana u dan pogoršava, branioci su počeli da traže mir, nudeći danak od 75.000 dukata. Veliki vezir bio je za mir, dok većina ostalih nije bila, ali sultan je ipak odlučio da nastavi sa napadima. Grad je branilo oko 8.000 branioca, sa 2.500 Evropljana. 24. maja 1453.godine sultan je donio odluku da nastavi napad, a rekao je da će uskoro reći kojeg dana će se izvesti konačan napad.

32

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

28. maja 1453. godine sultan je izvjestio vojsku da ujutro budu spremni za napad, da će biti uključena i rezerva i da svako ko se povuče biće pogubljen. Također, izjavio je da kada se osvoji grad sve je njihovo što mogu uzeti u prvih sedam dana, ali da ni pod koju cjenu ne smiju dirati zidine grada. Tako je i planirano, ujutro 29.maja 1453. godine akcija je započela. Vjeruje se da su postojala neka mala vrata kroz koja se moglo ući u grad, a to su Osmanlije znale. Kroz ta vrata su ušli jeničeri i na zidinama grada razvili svoju zastavu. To je kod branilaca izazvalo paniku. Prvi koji je okončao sebi život bio je princ Orhan koji se bacio sa bedema grada. Zapovjednik Ivan Longo, iako ranjen uspio je da se prbaci do jednog broda i bježi. Car Konstantin XI borio se i časno izgubio svoj život . Vijest o smrti cara Konstantina XI brzo se raširila i branioci pristaju na kapitulaciju. Sredinom toga dana, 29.maja sultan je ušao u grad i nazvao ga Istanbul.36 Zatim je ušao u crkvu Sv.Sofije i zatekao je neke jeničera kako udaraju po zidinama, uništavajući mozaike. Pitao ih je da li znaju za naređenja da ne diraju zidine i odmah naredio da ih ubiju. Toga istoga dana Istanbul je proglašen prestolnicom carstva, a zbog ovoga poduhvata dobio je naziv El-Fatih (Osvajač) .Sultan Mehmed II je od Istanbula želio da napravi svijetsku metropolu, te je naredio da u gradu trebaju da žive i rade prestavnici svih konfesija. Zbog toga je u gradu ostavio sjedište Vaseljenske patrijaršije, a za prvog patrijarha postavio Genadija, a u isto vrijeme u prestolnicu dovodi i jermenskog patrijarha i rabina i naređuje da se svi oni koji žele da se vrate u grad mogu slobodno vratiti i naseljava mnoge narode iz Anadolije. Zbog toga je želio sačuvati zidine grada. Nekih mjesec dana po zauzeću Konstantinopolisa sultan je naredio da se zbog izdajničkog držanja, velikog vezira Halil-paše Čandarlija ubije i on i njegove pristalice. I od tog vremena počinje politika da se vojna i civilna vlast nalazi u rukama sultana.

Kako je Evropa gledala na pad Konstantinopolisa?

Da je nestalo Bizantije prva je saznala Mletačka republika i to mjesec dana kasnije. Ubrzo zatim saznao je i papa i ostale Evropske države. Neki su to prihvatili sa žalošću, a neki su prihvatili rat. U to vrijeme u Evrepi je i dalje trajao tzv. „stogodišnji rat“ , što je uveliko zaokupljivalo zanimanja Evropljana. Međutim, osvajanjem Konstantinopolisa nije u potpunosti palo Bizantsko carstvo. Naime, ostalo je Trapezuntsko carstvo i Moreja(Peloponez).Zbog toga je sultan Mehmed II naredio 1456.godine Turhu-begu da krene na Moreju, a tte iste godine osvaja Atinu, a u naredne ćetri godine zauzeta je i cijela Moreja. Godine 1461. Osmanlije zauzimaju Trapezunt i tek tada je cijeli Bizant zauzet .

36Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu”.

33

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

VANJSAKA POLITIKA MEHMEDA II

Osvajanja Srpske despotovine

Smatrajući da ima pod kontrolom sređeno stanje u državi u narednoj 1454. godini sultan se obraća Đurađu Brankoviću tražeći tvrđavu Golubac najbolji strateški položaj prema Beogradu. Đurađ Branković je odgovorio da mu ova vazalna despotovina godišnje plaća danak od 30.000 dukata , što znači da ne treba sultanu ustupiti svoju teritoriju, ali ne imajući izbora Đurađ Branković je to prihvatio. Istovremeno, jedan dio Osmanskih trupa napao je Moldaviju, a branioci su konačno posustali 5. oktobra 1455. godine, priznavajući vazalitet prema sultanu. Realizirajući svoje planove, slutan je odlučio da se aktivnije uključi na prostor Balkana i na čelo balkanskih trupa postavlja Isa-bega Isakovića. U međuvremenu , poslije kraće pauze na čelo velikog vezira postavlja Mahmud-pašu Anđelovića, koji je bio srpsko-grčkog porijekla i bio je jan od vodećih ljudi u despotovini. U narednoj 1456. godini slutan se odlučio za napade na Beograd, odakle bi mogao nastaviti dalja prodiranja u Evropi. Ali branioci su na vrjeme obavješteni i na čelu sa Ivanom Kapistranom uspjevaju da odbiju napade Osmanlija. U narednim godina, sultan poduzima nove akcije posebno uperene prema Srpskoj despotovini i sa smrću Đurađa Brankovića, sultan 1458. godine zauzima skoro čitavu despotovinu bez Smedereva kojeg zauzima 1459. godine.

Dalji tok osvajanja sultana Mehmeda II

Ipak u ovo vrijeme sultanu Mehmedu II je velike probleme stvarao i rat kojeg je u Albaniji vodio Skender-beg Kastrioti. Zbog toga je papa Kalikst III pozvao krstaški rat, a za glavnog zapovjednika , iako muslimana, postavio Skender-bega. Godine 1463.Osmanlije zauzimaju kraljevinu Bosnu.Skender-beg umire 1466. godine što je olakšalo osvajanje većeg dijela Albanije, a 1468. godine princ Džemu uspjeva da osvoji Karamanski bejluk kojeg Osmanlije pretvaraju u sandžak.U to vrijeme Osmanske akindžije prodiru ne samo na sjever nego čak stižu i do prostora Koruške i Štajerske (današnje Slovenije). Uporedo sa zauzimanjem Trapezuntskog carstva 1461. godine Osmanlije su naišle na novog neprijatelja na Istočnoj granici , a riječ je o turkmenskom bejluku Akajunlo (Bjeli ovana) na čijem čelu je bio emir Uzun Hasan, a ujedno je bio i perzijski šah. Uzun Hasan je znao da nema mjesta za obojicu vladara u Anadoliji , te je počeo sa pripremama za napad na sultana Mehmeda II. Znajući za jaku vojsku Uzun Hasan se počinje dogovarati sa Đenovljanima i Mlečanima oko pomorske pomoći. Mlečani su bili svjesni da im Osmanlije prave sve veću konkurenciju na moru, stoga su odlučili pomoći Uzun Hasanu. Znajući za ove planove, sultan je mobilizovao velike vojne snage. Prema nekim podatcima oko 70.000 vojnika, a po svaoku cijenu želio je da spriječi spajanje Mletačke vojske sa vojskom uzun Hasana, te sa ovim snagama sultan je krenuo ka Uzun Hasanu , a vojske su se sukobile 11. augusta 1473. godine na rijeci Eufrat kod Esridžana.

34

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U ovoj bitci Osmanlije odnose pobjedu, ali bilo je velikih gubitaka na obje strane. Zbog toga sultan optužuje velikog vezira Mahmut-pašu Anđelovića jer se nije dobro pokazao i pogubljen je, a na njegovo mjesto doveo je Gedik Amhed-pašu.Istovremeno u maju 1473.godine Rumelijski beglerbeg Sulejman-paša dolazi do Skadra, kojega zauzima. Time je formiran Skadarski sandžak.Kada je 1474. godine moldavski knez Petar Aron odbio da plati sultanu godišnji danak , ta kneževina je napadnuta kao primjer drugima. Međutim, rumelijski beglerbeg Sulejman –paša podcjenio je branioce i kod jezera Rakovice doživljava poraz, a tim porazom sve su tvrđave na Dunavu došle pod vlast Moldavaca.Trupe koje je sultan poslao naredne godine natjerale su Moldavce na vazalitet.Godine 1475. Osmanlije vode operaciju na Krimu, a glavni grad Krima Kafa bio je jedan od glavni svilenih puteva koji je vodio od Azije ka Evropi. Vojni pohod je vodio Gedik-paša sa 40.000 vojnika, a Osmanlije zauzimaju Kafu, a zatim i tvrđavu Tan. Krimski han Ahmed Girej prihvatio je sultana za vladara i tako će biti do Kučuk Kanardžijskog mira 1774. godine. Istovremeno vođene su operacije u Bearabiji i zauzimanjem tog teritorija Osmanlije su došle do Poljske granice. Godine 1476. dolazi do bitke Poljaka i Osmanlija na prostoru Bjele Doline. Osmanlije bijede i dolaze do tvrđave Boti, jedne od najpoznatiji evropskih tvrđava . međutim i pored jake artiljerije nisu uspjeli da zauzmu ovu tvrđavu.Velike probleme je sultanu Mehmedu II pravio i vlaški knez Vlad IV drakul, nazvan Tepeš(tur.nabijač na kolac) , a povezao se sa Ugarskim vladarem Matijom Korvinom. Iak Osmanlije su uspješno nanijele poraz Vladu IV Drakulu koji bježi Ugarima .Sultanu su velike probleme prestavljali Mlečani sa kojima je vođen rat od 1463.-1479., a u ratu se uključuje i šah Uzun Hasan. Mlečanima je bilo lakše dok nije umro Skender-beg, ali onda postepeno počinju da jenjavaju njihovi napadi. Poslije bitke kod Esridžana 1473. godine , šah Uzun Hasan je bio svjestan , kao i Mlečani da neće uspjeti poraziti sultana , pa su 1479. godine zatražili mir. 25. januara 1479.godine zaključen je mir. Mletačka republika se odriče Peloponeza i Albanije i obavezuje se da će platiti ratnu štetu u iznosu od 100.000 dukata, čime je Mletačka republika priznala sultanu vrhovnu vlast na ovim prostorima.Poslije smrti Uzun Hasana 6. janura 1478. godine cijela teritorija Anadolije, Jermenije i djela Kazahstanski država bila je pod Osmanskom vlašću. Samo bejluk Ramazan nije bio jer su njegovi emiri priznavali vazalni odnos prema sultanu sve do 1607. godine.Koristeći mir sultan naređuje da se zauzme bogati grad Erdelj, koji je zauzet 1479. godine. Nakon ovoga sultan je imao plan da za svoj pedeseti rođenjdan Osvoji Rim. Plan je bio da se prvo elitne trupe prebace na jug Apenina, odakle bi krenuli ka sjeveru, dok u potpunosti ne bi pod svoju vlast stavio sve Apeninske države. Jedan od glavnih aktera ovog poduhvata bio je Gedik Ahmed-paša. Osmanlije su Rim nazivali Altin Elma-Zlatna jabuka. Gedik-paša je tako 1479. godine , a naručito 1480. godine u Albanskoj luci valoni vršio ozbiljne pripreme za prebacivanje eletnih trupa na Apeninin. I tako 28. juna 1480. godine gedik-paša prebacuje vojsku na Apenin i zazimaju tvrđavu Otranto.Tako su muslimani i posle 650. godine prvo počeli da vrše invaziju. Tako je uspostavljena pomorska veza Otranto-Valona. Zbog ovoga uspjeha sultan je pripremio ratne trupe za prebacivanje. Zbog toga se u Valonu vratio Gedik Ahmed-paša. Saznavši da je zauzet Otranto papa Sikst IV uvidjevši opasnost zatražio je pomoć od svih Evropskih vladara. I dok su Evropljani bili u strahu, sultan Mehmed II na tlu Male Azije

35

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

okuplja velike vojne snage , sa ciljem da krene u velik pohod, ali ne govoreći nikome šta je cilj. Neki su smatrali da hoće prvo da osvoji Mamelučku državu u Egiptu , pa zatim će krenuti na Rim. Da je ozbiljno razmišljao o miru , vidi se iz situacije da je na tom putu kroz Malu Aziju posjetio mjesto Ibissu , mjesto gdje je ukopan hanibal. Međutim, na ovom putu , koji niko nije znao kuda vodi sultan iznenada 3. maja 1481. godine umire sultan Mehmed II. U trenutrku smrti imao je 49 godina. Za njeg ase govorilo da je osvajač 2 carstva: Bizantijskog (1453.) i Trapezuntskog ( 1461.) , zatim osvajč 14 kraljevstava i 200 gradova. U trenutku smrti carstvo je obuhvatalo površinu od 850.000 km², što znači da je za 40% povećao teritorij svoje države koji je naslijedio od oca sultana Murata II.

UNUTRAŠNJA POLITIKA SULTANA MEHMEDA II

Zakonodavstvo

Osim što je ostao upamćen po vrlo aktivnoj i uspješnoj vanjskoj politici , sultan Mehmed II je veliku poažnju posvećivao i unutrašnjem uređenju svoje države, donošenjem brojnih zakona ( kanuna) koji su bili usklađeni sa šerijatom. Znajući da je njegova država više konfesionalna i više nacionalna, odnosio se vrlo tolerantno prema drugim vjerama, naručito prema pravoslavcima, katolicima i jevrejima jer su oni bili narodi sljedbenici ehil kitab-objavljene knjige .Stupanjem na prestolje on je ozakonio bratoubistvo, a to objašnjava kako je bolje ubiti nekoliko prinčeva , nego da se međusobnim sukobima ubijaju milioni nedužnih ljudi.Ortodoksne uleme često su ga napadale zato što je na dvor dovorio mnoge strance iz Evrope, a čak je sultan dozvolio da se izradi njegov portret ,a to je bilo bogohuljenje.Uleme su se podigle protiv sultana i zbog toga što je u zadnjim godinama svoje vladavine oduzima od ulema vlasništvo nad vakufima i poklanjao je spahijama. Zbog ovoga su bili posebno nezadovoljni derviši od kojih je oduzeto 20.000 sela, a oni su kao širioci sultanove vlasti više voljeli miroljubivog princa Bajezita, a sultan je više volio svog ratobornog sina princa Džemu. Mnogi zakoni koji su se odnosili bili su rezultat i velikog vezira Mehmed-paše Karamanija (1477.-1481.). Za njega se govorilo da je bio najbolji tumač zakona i prava. Njegovim zakonima nije se mogao niko protiviti jer su bili zasnovani na šerijatu. Jedna od novina koju je uveo sultan bila je davanje prava pojedincima ili grupama ljudi da oni prikupljaju namete, ali su prije toga morali oni dati državi jednu određenu sumu novca, čime je država brže dolazila do novca. To sakupljanje poreza od strane pojedinaca nazvano je ilitizam. Nastavio je povezivanje centralne i provicijske vlasti, a svaki zakon koji je donosio ticao se cijele imperije. Nastavio je popisivanje sve imovine svakih deset godina, a na osnovu tih katastarskih deftera, država je u svakom trenutku mogla znati čime raspolaže.Usljed naglog širenja Osmanske države , Porta je formirala i dvorske kancelarije, radi korespodencije sa drugim državama. Na svim dokumentima nalazio se muhur ( sultanov pečat). Upravnik te kancelarije službeno se naziva nišandžija ( nišan-znak). On je udarao muhur na dokumente.

36

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Od vremena sultana Mehmeda II narod se nije mogao direktno požaliti sultanu, što je normalno jer sa tolikom državom objektivno nije imao vremena za takvo nešto, ali je oformio kancelariju koja je primala žale, a one žalbe većeg značaja primao je i sam sultan.Sultan je na mjesto Zlatnog roga dao sagraditi dvor, a zbog mnogih obaveza on nije mogao prisustvovati zasjedanju Divana, pa je dao da se izradi jedam mali prozor sa rešetkama koji je on iz svog kabineta posmatrao rad svoje centralne vlast-porte. Kada se ne bi slagao sa odlukom on je udarao po rešetkama sve dok ne bi donjeli odluku sa kojom se on slagao.Sultan je pored uspješne vojne politike vodio i vrlo uspješnu diplomatsku politiku, a rezultat te politike bio je da Dubrovačka republika 1476. godine priznaje sultanovu vlast i obavezuje se da će sultanu davati danak od 12.500 dukata, ali da njihovi trgovci mogu slobodno trgovati.

SULTAN BAJEZIT II 1481.-1512.

Sultan Mehmed II prije svoje smrti dodjelio je svom sinu Džemu namjesništvo u Karamanu, a starijem sinu Bajezitu namesništvo u udaljenoj Amasyiji. Sultan je vjerovatno ovim želio da nakon njegove smrti na prestolje zasjedne mlađi sin jer je on bio bliže Istanbulu,a po pravilu u Osman.carstvu princ koji prvi stigne u Istanbul trebao bi da bude nasljednik. Pric Džemu je puno ličio na oca. Bio je energičan i uvijek spreman za rat, do je pric Bajezt bio za miroljubivu politiku. Znajući ove podatke o prinčevima, Veliki vezir Mehmed-paša Karaman s ciljem da princ Džemu stigne prije u Istanbul poslao je tajno pismo ovo princu, ali pristalice Bajezita, kao sto su bili jeničeri iscrpljeni od ranijih borbi, želeći mira i odmora, presreli su slanje tajnog pisma i obavjesti Bajezita koji je odmah krenuo za Istanbul. U međuvremenu jegove pristalice su smaknule V.vezira Mehmed-pašu i Bajezit je za 9 dana stigao iz daleke Amasyije i 24.maja 1481.proglašen je sultanom Bajezitom II. Pri ovoj ceremoniji, on je kao i otac mu, dop jeničerima peškeš 37 tako je na svoju stranu privukao jeničere koji su bili i protiv njega. Već na početku svoje vladavine novi sultan je stekao naklonost uleme i vojske, dok su princa Džemu podržavali obični ljudi. Zbog toga su se derviši veoma brzo aktivirali među narodom tražeći da ga priznaju za vladara, a sve u cilju da im sultan Bajezit II vrati imeovinu koju im je oduzeo Mehmed II, a to sultan Bajezit II i čini. Na drugoj strani princ Džemu je priprema vojsku i uputio se u obračun sa bratom, ali je dozivio poraz u okolini Burse i pobjegao je na teritorij Mamelučkog bejluka. Uz njihovu pomoć Džemu je organizovao novi vojni pohod protiv Bajezita II 1481, a 1482. dolazi do sukoba u Anadoliji gdje je princ Džemu po drugi puta poražen. Vidjevši da se vojno ne može nositi sa bratovom jakom vojskom, on utočište traži na Rodosu kod monaškog reda Ivanovaca ( Jovanovca). Odatle ej na poziv pape Inocenta VII princ odlazi u Avinjon, kada papa iz tvz. „Avinjonskog robstva“, vraća se u Rim i sa sobom vodi i princa Džemu. Sve je to papa radio iz svog interesa. Znao je da će od sultana Bajezita II dobiti ogromne količine novca za brata. Međutim, Bajezit II kada je saznao gdje mu je brat nije ništa

37 Peškeš, tur.=poklon

37

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

učinio, već je papi dao 40.000 dukata za izdržavanje brata. Papa je prihvatio to, kao adut u borbi protiv Osmanlija jer je tada imao povod da napadne na Bajezita II, kao izgovor da vrati princa Džemu na prijestolje. Ali, kada je na prijestolje zasjeo papa Aleksandar VI Bordžija, sultan ga je uspio nagovoriti da pogubi njegovo brata. Tako je 25. februara 1495. godine kada je ratovao sa jednim brojem Džeminih pristala stigla mu vijest o smrti njegovog brata. Sa smrću Džeme završava se 14.-tgogodišnji bratoubilački sukobi. Poslije ovog događaja po mnogim historičarima, sultan Bajezit II je vodio prilično umjerenu, kako vanjsku , tako i unutrašnju politiku. To ne znači da nije vršio pohode. Godine 1482. osvaja Novi , prostore Hercegovine, a 1484. godine osvaja dvije važne luke na s-z obali Crnog mora , Akerman(u dan. Moldavija) i Kilije. U rata Osmanlija i Mameluka 1488.-1491. sultan će uvidjeti slabost oružja koju koristi njegova vojska, zbog toga je veliku pažnju posveti ratnoj opremi i vojnoj tehnici, a vojne taktike je počeo prilagođavati svom vremenu. U vremenu od 1497.-1499. Osmanlije su vodile rat sa Poljacima, a povod rata je bio pokušaj zauzimanja Moldavije od strane Poljaka. U ovome ratu Osmanlije su ne samo odbranile Moldaviju nego su i nanjeli nekoliko poraza Poljacima. U vrijeme kada su sa Poljacima zaključili mir 1499. godine počinju i rat sa Mlečanima 1499.-1502. Povod za rat je bio Mletački pokušaj da zauzmu Moreju. U početku rata sa Mlečanima, Mlečani su imali nešto više uspjeha nego Osmanlije , ali poraz kod Navarina u blizini luke Lepant na ulazu u Korintski zaliv, 12.8.1499. Osmanlije odnose pobjedu, a na nagovor pape Aleksandra VI u rat se uključuju i Ugari. Poslije kolebanja Ugari objavlju rat Osmanlijama 1500.godine. To Osmanlijama nije odgovaralo jer nisu željeli rat na dva fronta, te stoga potpisuju mir sa Mlečanima 1502., a sa Ugarima 1503. godine. Taj mir sultan je iskoristio da osavremni flotu , te izgrađuje dva broda nosivosti 180 tona, a time pokazuje da želi potisnuti Mlečane sa Sredozemnog mora. Istovrmeno sultan Bajezit II prepustio je luku Ofrant na Apeninskom poluotoku lokalnim feudalcima, čime su uništene ideje koje su se odnosile na zauzimanje Rima.

Unutrašnja politika

Kada je riječ o unutrašnjoj potitici Bajet II nastavlja politiku očuvanja centralne vlasti , te radi lične bezbjednosti razvija doušničku službu. Nakon 1495. godine on počinje da razvija vojsku, uvodi oružje, novu taktiku, a želja mu je bila da od osmanskih vojni trupa stvori najmoćniju vojsku u Evropi. Ovo je i vrijeme velikih građevinskih djelatnosti jer se podižu brojne džamije, mostovi i velika se pažnja daje nauci. Čak je sultanu Bajezitu II slavni Leonardo da Viči ponudio se da sagradi morst koji bi povezao Evropu sa Azijom, a nacrt tog ne sagrađenog mosta postiji i danas.

Jedna od bezbroj unutrašnjih mjera koje je vršio bilo je i zaustavljanje inflacije. 38 Zato je naredio da se povuče dotadašnji novac i da se kuje novi sa većom količinom zlata i srebra. Zbog trošenja velike količine novca od strane dršavne administracije, Bajezit II 1502. godine uvodi posebnu vrstu poreza tzv. Avariz-i divanije (vanredni porez), porez koji se prikupljao prvenstveno u toku rata. Uvođenjem ovg poreza sultan je protiv sebe

38 INFLACIJA (lat. inflatio: nadimanje), poremećaj u danom odnosu robnih i novčanih (kupovnih) fondova, koji se očituje u općem porastu cijena

38

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

navukao velika negodovanja, naročito u Anadoliji, gdje je bilo mnogo šita. 39 Naročito onih iz Andolije.Oni su nosili crvene kape , pa su dobili naziv kizilbaše (tur.kizil baša –crvena kapa). Ove kizilbaše uveliko su pomagale perzijskom šahu Ismailu kada je 1504. godine upao na teritoriju osmanske države. Povećanjem broja kizilbaša, upad šaha Ismaila uticali su na slabljenje moći sultana Bajezita II , a to koriste njegovi sinoci Korkut, Selim, Ahmed i Šahinšah koji su bili namjesnici pokrajina i otvoreno počinju ratovati, a svaki od njih je želio da zaposjedne prestolje sultana. Pobjedu nad braćom odnio je princ Selim koji se odlikovao oštrim mjerama pa je i dobio nadimak Javuz (Tur.Oštar). tom pobjedom Selim je natjerao svog oca Bajezita II da abdicira u njegovu

39 ŠIJITI ili ŠIIJE (arap. šia: skupina pristaša, stranka), muslimani koji vjeruju da je sam Muhamed odredio za svog nasljednika

(kalifa) Aliju (→ ALI IBN-ABI-TALIB) i da je nakon Alijine pogibije vladanje islam. svijetom trebalo prijeći na Alijine potomke,

nepogrešive vođe (imame), čuvare i tumače objave. - U islam. svijetu š. predstavljaju manjinu, sunita ima oko 90%, a šijita oko 10%

od ukupnog broja muslimana. Osim u Iranu i Iraku, ima ih manji broj u Libanonu, Siriji, Izraelu, Jemenu, Saudijskoj Arabiji,

Pakistanu i Indiji.

U prvim desetljećima poslije Muhamedove smrti javili su se unutar islama sukobi, borba za polit. vlast, a doskora i ideološka

neslaganja o naravi islam. zajednice, o osobi i zadaći njezina poglavara. Podjela islam. svijeta na → sunite i šijite (kao i sami ti

nazivi) nastala je nakon smrti četvrtog kalifa, Alije (661). Velika većina muslimana (suniti) priznavala je sva četiri prva »pravedna«

kalifa birana između »drugova«, suradnika Muhamedovih, a nakon toga pristali su uz novu kalifsku dinastiju Omejida, Muhamedovih

plemenskih srodnika i predstavnika korejšitske plutokracije. Pristaše Alijini (šia Ali) odricali su zakonitost izboru prve trojice kalifa,

vjerujući da je Alija od Alaha posebno odabrani prvi imam, koji se već za Muhamedova života isticao osobitim ugledom, kao njegov

rodak i zet, junak-ratnik i pobožni pravednik. Mrtvog Aliju štuju kao ideal i uzor; ne priznaju kalife Omejide i staju odlučno na strani

Alijinih sinova, a kad je i drugi od njih, mladi Husein, ubijen kod Karbale 680, štuju ga kao mučenika, koji je poginuvši prinio

otkupiteljsku žrtvu za grijehe čovječanstva. Š. su uporno branili svoju vjeru u Aliju i njegove potomke kao jedine prave imame. U

Iraku su novoobraćeni muslimani nearap. podrijetla podupirali šijitski pokret, njima su se pridružili nezadovoljni iranski muslimani,

kojima nije bila dana soc. i ekon. ravnopravnost s muslimanima-Arapima. God. 749. buknula je opća pobuna šijita, koji su se

povezali s drugim protivnicima Omejida, ali su bili izigrani od nove kalifske dinastije Abasida (750- 1258. odn. 1517). Š. su i

Abaside smatrali uzurpatorima kalifata; pobuna nezadovoljnih šijita 758. bila je surovo ugušena. Š. su i dalje ostali vjerni svojim

imamima, potomcima Alije i Huseina, koji su mahom bili poubijani, otrovani ili pali u borbi.

Šijizam se razvija kao ezoterična interpretacija islama, traženjem dubokog, štoviše misterioznog smisla objavljene istine. Imami

nose tajnu, oni su čuvari i tumači kuranske objave, božanske teofanije. Pored ezoterizma i imamologije, razvija se i profetologija;

imam prorok i božji jamac prisutan je u čovječanstvu ako ljudi za njega i ne znaju. Koncem VIII-IX st. nastaje podvojenost u šijitskoj

imamologiji. Kod sedmog imama Ismaila ibn Džafera (u. 763) zaustavljaju se → Ismailiti (arap. ismailija ili sabija od arap. saba:

sedam), dok veći dio šijita, Imamita (arap. imamija), smatra da se tek s dvanaestim imamom, mladim Muhamedom (koji je nestao

878), završava ostvarenje imamata. To je skriveni i očekivani → Mahdi, koji će se pojaviti jednog dana da uspostavi pravi islam.

Vjerovanje u imama-mahdija bitno je za šijitsku eshatologiju; na sudnjem danu Ali i ostali imami posredovat će za svoje pristalice.

Imamiti predstavljaju umjerenu struju šijizma, oni smatraju Muhameda većim `od Alije, dok su neka ekstremna vjerovanja (proizašla

iz ismailitskog šijizma) uzdizala Aliju i imame iznad Muhameda (štoviše, Aliju ili Huseina smatrali su inkarnacijom božje riječi). Iz

šijizma potekli su brojni ogranci (Karmati, Zaiditi, Asasini i dr.).

U srednjovj. islamu malo je šijitskih dinastija bilo na vlasti. Jedini veći i dugotrajniji šijitski kalifat bila je država Fatimida u

Tunisu i Egiptu (903-1171). Manje značajne dinastije bili su Idrisidi u Magrebu s prijestolnicom u Fesu (788-974. ili 985),

Hamdanidi u Mezopotamiji i Siriji (905-1003) te Bujidi (Buveihidi) u Iraku s prijestolnicom u Bagdadu (945-1055). Š. su imali

najjače uporište u Iranu i dijelu Iraka, iako su tamo dugo bili progonjeni. Nasljednici Hulagu-kana koji su u XIII-XIV st. vladali

Iranom priklonili su se šijitskom islamu. Pod domaćom dinastijom Sefevida imamitski šijizam postaje drž. religijom (1500-1732).

Vladar Šah smatra se zamjenikom skrivenog imama, a vjerski poglavari, teolozi (uleme), njegovim predstavnicima i posrednicima s

narodom.

Unutar šijizma javljaju se u XIX st. razni reformni pokreti kao babizam (babiizam), behaizam (bahaizam) i dr. Vjerski poglavari

u Iranu nerado su gledali na pojavu novih ideja, na prodiranje stranog kapitala u zemlju, na uplitanje stranih sila i reforme na vojnom,

financijskom i pravnom području. Šijitski-imamitski islam u Iranu bio je drž. religija, po ustavu 1907. u skupštini je moralo biti

barem 5 ulema koji su bdjeli da zakoni i odluke budu u skladu s islam. propisima. Uleme su više puta pružali otpor vladajućem

sistemu. Tradicionalni islam nije prihvatio dihotomiju između religije i drž. (političke) vlasti, koja se javila na Zapadu. Preporod

39

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

korist te je 12.aprila 1512. godine zaposjeo na njegovo mjesto kao sultan. Mjesec dana kasnije umire i sultan Bajezit II u svojoj 61.godini života.

SULTAN SELIM I 1512.-1520.

Istoga dana kada je abdicirao sultan Bajezit II na njegovo mjesto je došao sin Selim I koji je već tada imao 42. godine. Za razliku od oca, koji je vodio miroljubivu vanjsku politiku, koji je ratovoa samo kada je to bilo potrebno, novi sultan Selim I je odmah pokazao ratne sklonosti i odmah je počeo da podsjeća na Mehmeda II El-Fatiha (1451.-1481.). Selim I kao i većina njegovih predhodnika, prve mjesece vladavine posvetio je unutrašnjem sređivanju države. Posebno je imao problema sa pobunjenim bratom Ahmedom koji je smatrao da je sultan Selim I nezakonito zasjeo na prestolje zbog čega se i bunio. On oko sebe okuplja andolsku aristorkratiju uz čiju materijalnu i vojnu pomoć nadao se da će brzo smijeniti brata. U isto vrijeme u Andoliji javlja se pokret pod imenom Kizilbaše (tur.crvene kape). Največi broj ih je pripadalao šiitima, a bili su pretežno andolski nomadi i polonomadsko seosko stanovništvo. Oni su u tadašnjeg perzijskog šaha Ismaila gledali kao u Mesiju i umjesto sultanu bili su njemu podređeni. Sjedište Kizilbaša je bilo u Amasyiji. Zbog pobune sultan Selim I je poduzeo rigorozne mjere da ih porazi. Sa velikim brojem jeničera koji su za vrijeme sultana Bajezita II zbog rijetih pohoda počeli da gube ugled, a da bi sada povratili taj ugled i dočepali se velikog plijena oni kreću u pohod sa sultanom. Zbog svih ti oštrih mjera sultan je dobio nadimak Javuz 40. U prvim borbama sultanove jedinice odnose pobjedu nad Kizilbašama , koje je predvodio princ Murat,koji je prbjegao njima u borbama sa Selimom. Zatim se okrenuo protiv brata Ahmeda, kojeg je uhvatio i zadavio ga. Isto tako se obračunao i sa brato Korkutom koji je bio najdraži sultanu Bajezitu II. U želji da izbjgene dalje porodišne probleme, naređuje da pobiju svi njegovi bratići i četvorica sinova, samo je ostavio u životu jednog sina princa Sulejmana. Kako god da su ove mjere izgledale grozne, imale su i pozitvno dejstvo jer se duže vrijeme otklonila opasnost od porodičnih sukoba, već tada je se ovim mjerama znalo ko je slijedeći sultan. Smatrajući da je riješio problem naslijestva, on se okreće ponovo pokretu Kizilbaša. Poslao je u Anadoliju svoje najsposobnije jedinice, a to je bio razlog da perzijski šah Ismail objavi sultanu Selimu I rat. To je Selim I očekivao i već 23.8.1514. godine kod Čaldirana, sjeveroistočno do jezera Van, Osmanlije odnose vojnu pobjedu nad šahovom vojskom. U kontranapadu Selim I ne samo da je pobjedio Kizilbaše i Perzijance, nego je čak osvojio i Tebriz , glavni grad Perzije. Ipak, ne nastavlja prodor dalje, nego krajem 1514. vraća se na svoju teritoriju jer je bio uvjeren da se šah neće ubrzo oporaviti.

šijitskog islama u XX st. izraz je elemenata koji su mu bili inherentni od početka. U Iranu je 1979. osnovana Islamska republika u

kojoj bi trebali vladati islam. zakoni i tradicije što je moguće sličniji onima iz doba proroka Muhameda u Medini i imama Alije u

Kufi.

40 Javuz (tur. yavuz: okrutan)

40

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Sultan Selim I ne raspušta svoje vojne snage, već 1515, 1516. i 1517. godine nastavlja sa ratnim operacijama. Tako je već u 1515. godini ovladao Istočnom Andolijom, a u julu 1515. godine osvaja posljednji andolski bejluk Zulkadir. U aprilu 1516. godine osvaja i Dijarbekir. Sa ovim zauzimanjem Selim I je došao u dodir sa Mamelucima, a već 24.8.1516. godine kod Mardž Dabika pobjeđuje mamelučke jedinice. Bilo je to važno strateško mjesto ka Istoku. Tada je sultan Selim I ovladao cijelom Andolijom. Tako su mu bila otvorena vrata za dalja osvajanja prema Azerbejdžanu i Bagdadu. Sva ova osvajanja kao posljedecu imala su velike migracije stanovništva. Neki nisu željeli da im sultan bude vladar, pa su se iseljavali, dok su se neki doseljavali na osvojene teritorije. Poslije uspjeha u Andoliji , sultan Selim I je počeo da razmišlja o osvajanju evropskih krajeva. Na nagovor mnognih uglednih lica, njegovih saradnika, sultan planira da pod svoju vlast stavi Mamelučku državu, koja ni po teritorijalnoj veličini, a ni po značaju nije bila manja od Osmanskog carstva. Obuhvatala je teritorij od Libije do Mezopotamije, a tu su namjesnici bili halife iz dinastije Abasida što im je davalo još veći značaj. Oni su vremenom stekli veliko bogastvo i imali izuzetno jaku vojsku i adminsitaciju, zbog čega su smatrani zaštitnicima muslimana. Želeći da osvoji ovaj teritoriji, sultan Selim I nije želio da se pokaže kao „osvajač“, nego kao zaštitnik muslimana. Zbog toga je počeo da traži povod za napad. Najbolji povod je našao kada su Portugalci 1515. godine došli do Džebe, luke na Arapskom poluostrvu, koja je od Mekke bila udaljena svega 80 km. Zauzimanjem ove luke, objektivno , Mekka i Medina su bile ugrožene od kjafira (nevjernika, u ovom slučaju kršćana) , a kako mamelučki sultan Ešref nije poduzimao ništa, to je iskoristio sultan Selim I , te je krenuo kao zaštitnik muslimana, da odbrani Mekku i Medinu. Tako je sultan Selim I , već krajem 1515. godine krenuo ka gradu Halep, u Siriji, a vojska je pokazala neviđenu disciplinu. Okolno stanovništvo Halepa sultanu jeodmah izjavilo podaništvo. Međutim, grad Halep se nije želio predati bez borbe. Zbog toga je 24.8.1516. došlo do velike bitke (poznata kao bitka kod Halepa) u kojoj Osmanlije donose veliku pobjedu. U ovoj bitci je život izgubio i 80.-togodišnji mamelučki sultan Ešref. Oktobra 1516. godine sultan je bez otpora ušao u Damask jer je sam namjesnik Halil-beg uvidjevši da će izgubiti predao grad sultanu. Ali, sultan Selim I ga u čast tome vraća na mjesto namjesnika Damaska , iako mu nije puno vjerovao, znao je da je i potpupljiv, te da će od njega moći prikupiti mnoge informacije. Iz Damaska, sultan Selim I je prodro u Gazu, a već u deccembru 1516. godine , sultan je posjetio mezar (grob) Ibrahima a.s.

Poslije kratkog odmora sultan Selim I kreće ka Misiru (Egiptu).

Na putu nije nailazio ni na kakav otpor, pa je početkom januara 1517. godine bio pred Kairom. Mamelučki sultan Tuman-bej, na vijest da sultan kreće prema Kairu okuplja vojsku i kod sela Rejdanija dočekao je sultana. Tu je došlo do višednevne borbe u kojoj Osmanlije su izvojevale pobjedu, nakon čega sultan Selim I ulazi u Kairo kao vrhovni vladar Egipta. Tuman-bej je uspio da pobjegne , ali je ubrzo izdat od svojih pristalica i tek 14.4.1517. godine uhvaćen i pogubljen. Tako je sva teritorija Mamelučke države ušla u sastav Osmanskog carstva.

41

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Na ovu vijest šerif od Mekke 17.jula 1517. godine sultana Selima I proglašava zađtitnikom dva sveta mjesta Mekke i Medine. Tako je sultan Selim I ispunio svoj cilj. Osvajanjem Misira on ga proglašava ejaletom Misir i od tada do kraja Osmanske države , Misir je bio najbogatija pokrajina koja je donosila najviše prihoda. U Egiptu, ne želeći da naruši višestoljetni poredak, ostavlja društveno uređenje kakvo je i zatekao. Iz Kaira je sa sobom u Istanbul poveo i halifu El-Mutavekuta. Po dolasku u Istanbul, sultan Selim I je natjerao da na njega i njegovu porodicu prenese halifat. Halifa El-Mutavekut to čini i od tada 1517. do 1924. , kada Kemal-paša Mustafa ukida halifat, Osmanski sultani su nosili i titulu halife. Iste godine, Portugalci pokušavaju da osvoje Džebu, ali su odbačeni i protjerani i taj prostor Evroplajni nikada više nisu napali. Smatrajući da ima jaku imperiju na tri kontinenta, i da je postao nesporna osoba u Osmanskom cartvu, sultan je počeo pripreme za osvajanja na evropskom tlu. U toku 1519. godine vršio je velike pripreme, ali nikome ništa nije govorio. Međutim, u Andoliji dokazi do tzv. Pobune Dželalija. Ovu pobunu su počela Anadolska plemena na čelu sa šejhom Dželali zbog neslaganja oko plaćanja višokih poreza. Od te pobune, pobunjenici će kasnije nositi ime Dželalije bez obzira ko je bio vođa. I u ovoj pobuni Selim I je pravdao svoj nadimak Javuz (Oštar, strog) jer je prilikom gušenja pobune, sultan Selim I uništavao cijele krajeve kako bi zaveo mir. Želeći i dominaciju na moru počinje sa izgradnjom flote. Da bi stvorio jaku flotu, bio mu je potreban iskusan moreplovac. Našao ga je u ličnosti Hajrudina Barbarose, koji je bio iskusni gusar. Tako je počela gradnja flote od Istanbula do Izmira, a izgradnja će se završiti tek u vrijeme sultana Sulejmana I (1520.-1566.). ipak, sultanu Selimu I velike probleme stvarali su i poznati Rodoski vitezi, pripadnici Ivanovaca(Jovanovaca). Rodos se nalazio na pola puta između Istanbula i Misara (Egipta), a sultan Selim I je zbog toga počeo da priprema osvajanje ovog otoka. Međutim, iznenada 22.9.1520, godine u 50.-toj godini života sultanu Selimu I je pozlilo da je od toga ubrzo i umro. Po nekim historičarima, sultan je bio otrovan. Iza njega ostala je višestruko uvećana država, jaka i moderna vojska, dobra uprava. Sa tim naslijeđem započeo je svoju vladavanu njegov jedini prestali , živi sin, princ Sulejman.

42

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN SULEJMAN KANUNI (1520.-1566.)

Nakon smrti sultana Selima I , na Osmansko pristolje došao je njegov jedinac Sulejeman koji je tada imao 26. godina. Vjest o smrti svog oca zadesila ga je na položaju sandžak-bega u Manisi, gdje se pripremao za vladarski poziv. Po mnogobrojnim biografima Sulejman se u mnogo čemu razlokovao od oca, više je podsjećao na Bajazita II, bio je blag i staložen, velikodušan i pravedan, ali kada su bili u pitanju interesi države, nije se ustručavao od primjene bilo kakve sile. Njegov period vladavine može se podjeliti na ratovanje na tri fronta:

1. Na sjeverozapadu ratovao je protiv Ugara i Habsburgovaca2. Na istoku, sa Perzijom (dinastijom Safavida)3. Rat na Sredozemlju sa Mlečanima i Ivanovcima (otok Rodos).

U vrijeme kada je došao na vlast stanje u Evropi je bilo povoljno za sultana Sulejmana. Naime, vodio se sukob između Karla V, španskog kralja i Fransoa I, francuskog kralja, koji su isticali pretenzija za cara Svetog Rimskog Carstva. Pored ovog sukoba, koji će trajati do smrti Fransoa I 1541. godine velike probleme krišćanskoj Evropi stvarali su i protestansti. Pohodi sultana Sulejmana Kanunija

1. Pohod na Beograd 29.auagusta 1521.

Prvi sultanov pohod bio je na Beograd 1521. godine. on je želio ovaj grad kako bi odskočna daska za dalja osvajnja po srednjoj Evropi. Grad je osvojen 29.aug.1521. nakon što su se branioci predali. Za komadanta grada postavljen je Bali-beg. Branioce koji su se predali Sulejmanu kao sto je i obecao ostavio ih je u životu i naselio u predgrađe Istanbula zvanom Belgrad. Sulejman je mogao nastaviti dalje akcije sjeverno od Save i Dunava, ali velike probleme predstavljali su mu Ivanovci sa Rodosa, koji su onemogucavali povezivanje evropskih i azijskih dijelova osmanskog carstva sa afričkim dijelom.

2. Pohod na Rodos 21. januar 1522. godine

Drugi pohod je bio na otok Rodos koji su držali vitezovi iz reda sv. Ivana. Vojne akcije počele su iskrcavanjem flote od 10 000 vojnika na čelu sa Mustafom-pašom, a sultan Sulejman Kanuni krenuo je sa kopna sa 100 000 vojnika. Došavši na Rodos sultan je znao da ako započne rat sa vitezovima(Ivanovcima), izgubiće mnogo ljudi. Zbog toga ponudio im je dva izbora:

- da se predaju i priznaju sultana Sulejmana za vladara, ili da pokupe svoju imovinu i isele se. Ivanovci prihvataju ovo drugo i sele na Maltu. Tako je sultan Sulejman 21. januara 1522. godine ovladao i otokom Rodos.

43

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Unutrašnja politika i dalji planovi sultana Sulejmana

Vanjska politika u period od 1522.-1566. godine vođena je mirno. To je sultan Sulejman Kanuni koristio za sređivanje unutašnje politike. Tako je on smijenio Velikog Vezira Piri-pašu , a na njegovo mjesto doveo je Velikog Vezira Ibrahim- pašu , koji će tu funkciju obavljati od 1522.-1536. godine. Prvi svoj zadatak Ibrahim-paša je imao da uguši pobunu koju je izazvao Ahmed-paša u Misiru (Egiptu), koji se osjećao prevaren nakon što je na mjesto V.vezira ustupio Ibrahim-paša , a ne on. Zbog toga Ibrahim-paša odlazi u Egipat i tokom 1523. godine uvodi u Egipat neke imovinske zakone koji su i danas dan u upotrebi u Egiptu.

U to vrijeme u Evropi se i dalje vodio sukob između Fransoa I i Karla V, a završen je hapšenjem Fransoa I , koji je čak morao da oženi kćerku Karla V, koji je tada obavljao funkciju cara SRC. Po dolasku u Pariz Fransoa I je raskinuo ovaj brak. Ove sukobe želio je da iskoristi sultan Sulejman i to napadom na Ugarsku. Ugarska tada nije imala više onakvu moć kao i ranije, a i Osmanlije su iz mnogobrojnih akindžijskih upada upoznale snagu Ugara, geografski položaj što je stvaralo povoljne uslove za uspješan pohod.

3. Pohod na Mohač 29.6. 1526. godine

Povod za rat sultan je našao kada je u jednom od brojnih akindžijskih napada poginuo Fehrad-beg Mihailoglu kao glavni zapovjednik akindžija. Na putu ka Mohoču, sultanova vojska zauzima neke važne tvrđave kao Petrovaradin 1.8.1526. sa osvajanjem ove tvrđave među vojnicima moglo se čuti: „Carev cilj je Budim“. Glavni predhodnici od 4.000 vojnika predvodio je Bali-beg , sin Bali-bega Jahjapašića. Sa predhodnicom je išao i V.vezit Ibrahim-paša. Osmanlije su imale i jaku artiljeriju od 300 topova, , a 150 je predvodio Gazi Husrev-beg, a Osmanlije su u tom pohodu imale oko 50.000 vojnika. Došavši na Mohač sultan Sulejman je rasporedio vojsku prema Ugarima po staroj taktici, a Ugare je lično predvodio kralj Ludovik II Jagelović. Dana 29.8.1526. godine došlo je do glavne bitke, u kojoj Osmanlije odnose vojnu pobjedu, a živpt gubi ugarski kralj Ludovik II. Zbog toga je sultan neposredno poslije bitke postavio novog kralja Ivana Zapoljskog, a Ugarsku kraljevinu podjelio na tri dijela: istočni dio koji je došao pod neposrednu vlast sultana, srednji dio prepušta vazalu Ivanz Zapoljskom, a zapadni dio zauzet je od strane Habsburgovaca, i upravo ovaj dio Ugarske će biti razlog čestih sukoba Osmanlija i Habsburgovaca.

Poslije pobjede na Mohačkom polju, sultan kreće na Budim i ulazi u grad, bez većeg otpora (bilo je nekih manjih pojedinačnih otpora) , 10.9.1526. godine, a u kraljevom dvoru sultan provodi bajramske dane.

Vojni uspjeh i bogar plijen nije sultanu donio mir. Već 1527. godine u Anadoliji izbija ustanak nomadskih i polunomadskih plemena zbog visokih poreza , a pobuna je izbila na teritoriji nekadašnjeg bejluka Karaman. Ustanike je predvodio derviš Kalenderoglu. Ibrahim-paša šalje odrede vojnih jedinica koje uspješno guše ustanak.

44

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U to vrijeme u Bosni , Gazi Husrev-beg vrši uspješne akcije na prostoru Jajačke banovine, te osvaja prostor Banja Luke i okolnih mjesta. Godine 1528. sultan počinje da se priprema za novi veliki pohod na Ugarsku. Razlog za to bio je , da je Karlo Hansburški (brat Karla V) , poduzeo jedan pohod na Ivana Zapolju i 1527. godine zauzeo Budim.

4. Pohod na Beč. Prva opsada Beča 27. sep. – 14. okt. 1529.

Godine 1528. Osmanlije su počele velike pripreme za pohod na Budim. 20 maja 1529. godine sultan Sulejman kreće na Budim, međutim njegov cilj je bio Beč. Kod Mohača sultanu Sulejmanu se pridružuje Ivan Zapoljski. Već u sep. 1529 godine , predhodno zauzevši Budim, sultanova vojska se našla pred zidinama Beča. Opsada ovog grada počela je 27. septembara i trajala je do 14. oktobara 1529. godine. svi napadi su bili bezuspješni i sultan, koji i sam vidjevši da vojska sve više podnosi jesenje kiše i hladnoću, odlučuje povući vojsku.

5. Druga opsada Beča

U naredne tri godine, do 1532. nije bilo većih vojnih pohoda Osmanlija. Godine 1532. sultan mobiliše vojsku od 200.000 vojnika, a cilj je bio zauzimanje Beča. U ovoj akciji Osmanlije 29.8.1532. godine zauzimaju tvrđavu Kiseg- stotinjak km od Beča i koju će držati narednih 150 godina. Iz ove tvrđave Osmanlije će vršiti upade na teritoriju Habsburgovaca. Uvidjevši da sultan sprema veliki vojni pohod na Beč , Karlo V šalje admirala mornarice Andrea Doriu da napadne Osmanske teritorije na Peloponezu. Zbog toga što je otvoren drugi front, sultan odustaje od opsade Beča i vraća vojsku na Moreju (Peloponez).prilikom povlačenja vojska osvaja tvrđavu Požeg u Slavoniji.

Na Moreji osmanski vojskovođa Hajrudin Barbarosa uspješno odbija napade španskih trupa. U tome mu je puno pomogao francuski kralj Fransoa I kao protivnik Karla V, koji je pritekao im u pomoć. Zbog otga Barbarosa prelazi u kontraofanzivu i upada u Tunis. Međutim, Tunižani 1535. godine uz pomoć Španaca uspjevaju da protjeraju Osmanlije iz Tunisa.

6. Pohod na Bagdad 31. 12. 1534.

Vjerovatno bi stanje u Evropi bilo drugačije da nije došlo do novog osmansko-perzijskog rata 1534. godine. naime, perzijski šah Tahmus, sin šaha Ismaila, želio je da iskoristi zazetost Osmanlija u Evropi i da otvori treći front. Međutim, V.vezir Ibrahim-paša dolazi u Anadoliju i zauzima glavni grad Perzije, Tebriz. Šah Tahmus ne želeći izravan sukob sa Osmanlijama , povlači se u Irak, ali Osmanlije nisu popustile. Već tada Osmanlije na čelu sa sultanom Sulejmanom stižu u Irak , a cilj im je bio Bagdad.

Ovaj cilj Sulejman realizira 31.12.1534. godine kada osvaja Bagdad. Tako se pred Mekke, Medine, Kaira, Damaska , osvajanjem Bagdada Osmanlije su zauzele sve važne

45

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

islamske centre. Poslije ovaga sultan Sulejman i V.vezir Ibrahim-paša se vraćaju u Istanbul. Kapitulacije i uloga Hurem sultanije (Rokselane) na unutrašnju politiku

Po povratku u Istanbul, Ibrahim-paša sa Francuzima sklapa sporazum, po kojem francuskim trgovcima se dodjeljuju kapitulacije – povlastice da mogu trgovati u Osmanskom carstvu. Između Osmanskog carstva i Francuske je dogovorena sloboda trgovanja i slobodna plovidba. To će biti I povod da druge Evropske zemlje pokušaju dobiti kapitulacije. Sporno pitanje i postojanje kapitulacije kapitulaciji su dale mogućnost da Francuska slobodno trguje po Osmanskom carstvu. Državni ugovori bi trebali da sadrže obostrane koristi . Kapitualcije daju povlastice samo Francuskoj, a Osmansko carstvo nije dobilo ništa. Pravi historičari na to odgovaraju, možda te kapitulacije nisu postojale, nego je Sulejman I Francuskoj slaboj zemlji dao povlastice, ali i tu historičari objašnjavaju da je na taj način Osmansko carstvo uvelo novog snabdjevača luksuznih predmeta kako bi spriječila Mlečane da se šire po Osmanskom carstvu.

U to vrijeme sultanova žena Hurem sultanija , na zapadu poznata kao Rokselana započinje igru miješanja harema u unutrašnje poslove. Cilj sultanije Hurem je bio da svom sinu princu Selimu obezbjedi prestolje, a prva prepreka joj je bio do tada istaknuti V.vezir Ibrahim-paša plašeći se da on ne zasjedne na prestolje ona počinje sve više da utiče na sultana,a rezultat toga bilo je to da je Ibrahim-paša (inače, jedan od najobrazovanijih ljudi, koji je pored svih svojih vještina znao čak 15 jezika) optužen za izdaju i u martu 1536. je pogubljen. Na mjesto Ibrahim-paše je postavljen ajvaz-paša. Bio je polupismen i nije predstavljao opasnost za prestolje i naslijeđe sultana.

7. Pohod. Bitka kod Arte 25.septembar 1538. godine

U međuvremenu sultan sa sinovima Mustafom i Selimom 1537. godine kreće u osvajanje albanske luke Valone u čemu i uspjeva. Istovremeno Hajrudin Barbarosa osvaja veći dio teritorije Peloponeza koji je bio pod vlašću Mlečana, a sve je rađeno sa ciljem da ostrvo Krit osvoje. Vidjevši opasnost Mlečani, Habsburgovci i Španci sklapaju koaliciju, avojne snage prepuštene su Andreu Doriu, koji je poveo flotu prema Moreji. Na dan 25.sep. 1538. godine dolazi do sukoba dvije flote kod zaljeva Arte na Peloponezu, gdje Hajrudin Barbarosa nanosi vojni poraz koaliciji. Od tog vremena Osmanlije počinju sve više da pruzimaju incijativu na Sredozemlju, a Mlečani sve više osjećaju da se ne mogu nositi sa Osmanlijama. Zbog toga sklapaju mirovni ugovor koji je ozvaničen 2.10.1540. godine. Po ovom ugovoru Mletačka republika gubi svoje posjede u Dalmaciji i na Peloponezu koje je Osmanska vojska u međuvremenu osvojila. Na ime ratne oštete bili su dužni da sultanu Sulejmanu plate 300.000 dukata, a za uzvrat dobijaju kapitulacije kao i Francuska.

46

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

8. Pohod na Budim 25. augusta 1541.

I dok je sultan Sulejman spremao se da krene u akciju na jugu Apeninskog poluotoka jer je kralj Fransoa I zauzeo Milansko vojvodstvo, iznenadna smrt Ivana Zapolja 1541. godine uslovila je da se sultan Sulejman ponovo okrene prema Ugarskoj. Tako je već 25. augusta 1541. godine, po treći puta sultan Sulejman došao do Budima i za kralja je postavljen malodobni sin Ivana Zapolja koje je takođe nosio ime Ivan, a njegovu majku imenuje za regenta, a sultan cijelu teritoriju koja je bila vazalna proglašava svojom i tada 25.8.1541. godine proglašava cijeli taj teritorij Budimskim ejaletom. Mladi Ivan Sigismund Z.dobija na upravu Erdelj. 41

9. Pohod na grad Sanu 1547. godine

Prije osvajanja Budima, Osmanlije osvajaju Moldaviju 1538. godine. Istovremeno sa operacijama u Ugarskoj, Osmanlije okupiraju Jemen, a u narednom periodu od 1538.-1547. godine vrše osvajanja na jugu Arabije. Najveći uspjeh im je osvajanja grada Sana, čime je izvršeno konačno osvajanje i priključivanje južne Arabije Osmanskom carstvu.

Borba sa Habsburgovcima trajala je sve do 1.8.1547. godine, kada Habsubrgovci prisatju na potpisivanje mirovnog ugovora. Po ovome ugovoru ( 1.8.1547. godine ) oni su dobili na upravu zapadni dio Ugarske i morali su davati 300.000 dukata, a za uzvrat dobili su trgovačke kapitulacije. To je bio prvi put da ove dvije države sklope mirovni ugovor.

Prije toga umire Fransoa I, a naslijedila ga je Katarina Mediči, koja je takođe nastavila održavati dobre odnose sa Osmanlijama.

10. Rat sa Perzijancima 1548.-1555. godine

Već u narednoj 1548. godini sultan Sulejman kreće u novi pohod protiv Perzijanaca, koji su izbjegavali direktne sukkobe, već su vodili rat sličan gerilskom ratu. Oni su često vršili napade na vojske koje su predvodili sultanovi sinovi Mustafa, Selim i Bajazit. Rat je završen mirom u Amasiji 1555. godine , kada dolazi do najvećeg teritorijalnog širenja. Jermenija je prodjeljenja, Azerbejdžan je prepušten Perziji.

11. Osvajanje Temišvara 1551.

Pored rata sa Perzijom, godine 1551. sultan je morao ponovo doći u Ugarsku. Naime, Ferdinand Habsburški pokušao je da osvoji Erdelj, a povod je našao da se tu sklonio protestant Martin Luter , a u stvari pravi razlog je bio bogastvo tog grada. Optuživši Ferdinada da je prekršio ugovor iz 1547. godine sultan napada ferdinand i uspjeva da osvoji Temišvar kojem daje rang ejaleta.

41 Eredelj-Transilvanija

47

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Nakon ovoga, slutan Sulejman iako je održavao dobre veze sa Francuskom, počinje da podržava i protestante. Ali, Karlo V počinje da se povezuje sa Perzijom. U to vrijeme Hurem sultanija želeći prinuc Selimu da obezbjedi prestolje, ona je iskorisila jedan manji konflik Sulejmana i princa Mustafe, kojeg optužuje da je izdajnik. Sultan Sulejman , iako mu je princ Mustafa bio drag , naređuje likvidaciju Mustafe 1553. godine. Ubrzo zatim, Hurem sultanije je uspješno uspjela da ukloni i drugog sina, princa Bajezita 1555. godine, a i V.vezira Rustem-pašu. Stanje prevrata bilo sve do 28. jula 1565. godine kada je na mjesto Velikog vezira došao Mehmed-paša Sokolović. Ubrzo zatim umire i Hurem sultanija, a sultan više nije imao problema, što se tiče tih unutrašnjih pitanja.

Prije nego je došao na vlast Veliki vezir, mehmd-paša proveo je dug perido obavljajući poslove zapovjednika mornarice, a ušestvovao je u mnogim velikim bitkama.

Ženidbom sa sultnovom kćerkom Esmom, što mu je obezbjedilo stabilan položaj i mogućnost napredovanja u Osmanskoj hijerarhiji.

Neposredno prije dolaska na položaj V.vezira Mehmed-paše S. Ferdinand Habsburški je raskinuo ugovor iz 1547. godine 1. januara 1566. godine. Zbog toga Osmanlije odlučuju napasti Habsburgovce 1.maja 1566.

12. Bitka kod Siget 1566. godine

Pravac kretanja u posljednjem pohodu bio je usmjeren prema Beču. Na tom putu našla mu se tvrđava Siget koju je želio osvoji. Iako su mu mnogi savjetovali da ke zaobiđe , on je bio odlučan i započinje opsadu Sigeta.

Tvrđavu je branio Nikola Zrinjski, a za vrijeme borbi u noći između 25. i 26. augusta 1566. godine umire sultan Sulejman. Njegovu smrt V.vezir Mehmed-paša S.prikrivao je sve do 9. septembra, kada je zauzet grad i tek tada obavještava princa Selima o smrti oca.

Sulejman je vladao 45. godina 11 mjeseci i 15 dana.

Značaj vladavine sultana Sulejmana Kanunija

U vrijeme smrti sultana Sulejmana , Osmanlije uspjevaju osvojiti Alžir, Osmansko carstvo se prostiralo na 2.600.000 km². Ipak, neki zapadni historičari smatraju da je sultan direktno ili indirektno pod svojom vlašću držao prostor od 8.000.000 km². Ono što je važno pomenuti da Osmanlije više niko nije doživljavao kao barbare već kao stanovnike velike zelje. U tom uspjehu sultani su bili vrh ledenog brijega, jer zbog velikog broja pojedinaca koji su svojom prožrtvovanošću, disciplinom i samom

48

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

organizacijom države uspjeli da u to vrijeme pored manjeg broja ustanaka, sultanova vlast bude prisutna u cijelom Carstvu. Najvažnije je to da se njegovo vrijeme dolazi do nove teritorijalno-administrativne podjele: - U Evropi pored Rumelijskom ejaleta (1368.) osnovan je i Budimski ejalet (1541.) i Temišvarski ejalet (1551.) - U Aziji osnovani su ejaeti:Anadoliji osnovani su ejaleti Sivas, Edurum i Van, zatim Bagdadski ejalet 31.12.1534. , na jugu Arabije ejalet Jani, . te Anisimija na obali Crnog mora.- U Africi pored Misirskog ejaleta osnovani su i ejalet Alžir, Tripolonija (Libija) i Čad. Vazalni odnos sultanu su imale slijedeći : Vlaška, Moldavija, Erdelj, Dubravačka Republika, Krimski hanat, a Habsburgovci i Mlečani su plaćali danak sultanu.

U to vrijeme i ruski car Ivan IV Grozni uspjeva da osvoji dio teritorije oko Volge i hanat Horezm kroz kojeg su prolazile hadžije. Time je ugrožen položaj sultn i do tog vremena počinje da se vode intenzivniji osmansko-ruski odnosi.

U to vrijeme sultan na čelo administracije postavlja rejsul-kitaba koji je vršio poslove korespodencije ( od 18.st.ministar vanjskih poslova). Ono što je bilo loše za Osmansko carstvo jeste da je Sulejmana naslijedio najnesposobniji, jedini preživljeli sin, koji je do tog položaja dosao zahvaljujući intrigama svoje majke, Hurem Sultanije, koja umire 1555. godine. Biografi su pisali : „ ... od tog vremena sultan se sve više povlačio, obavljajući molitve i ne pokazujući težnju za daljim pohodima“.

U njegovo vrijeme donijet je veliki broj zakona-kanuna, po čemu je i dobio nadimak Kanuni-Zakonodavac. Zbog svih svojih uspjeha, zapadni susjedi su ga prozvali Veličanstveni, ali u Islamu je samo Allah Veličanstveni, to se protivilo šerijatu i zabranjivano da se sultan tako naziva.

SULTAN SELIM II (1547.-1566.)

Kao jedini nasljednik sultana Sulejmana Kanunija zasjeo je na prestolje 9.septembra 1566. godine sultan Selim II. Na polažaju V.Vezira ostavio je Mehmed-pašu Sokolovića , koji je godinu dana služio kao V.vezir kod Sulejmana, i zbog toga mnogi historičari smatraju da Selim II iako nesposoban vladr, nije se mnogo miješao u poslove V.vezira jer je ga smatrao jakom i uglednom ličnošću.

U to vrijeme za savremenike Osmansko carstvo je izgledalo moćno i stabilno na vanjskom planu, a tome su doprinjeli i neka dešavanja u Evropi.

Habsburška monarhija je bila slabija nego za vrijeme vladavine Karla V, a stanje u Evropi je bilo posebno teško za vrijeme tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), koji je bio nevažan sultanu Selimu II.

Smijena na osmanskom prijestolju iskorištena je za pobunu u Jemenu gdje je porodica Zajidita željela da se otrgne od Osmanlija 1565.-1570.

49

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U međuvremnu V.vezir vodio je mirovne pregovore sa Habsburgovcima , a do mira dolazi 1568. godine na bazi status quo ante beram. 42 Jedna od klauzula ugovora je da se Habsburški vladar Maksimilijan odriče pretenzija na Ugarsko prijstolja, u onom djelu u kojem su Osmanlije imale vlast. Nakon mira sa habsburgovcima, Osmanlije se okreću ka Rusiji, s ciljem da zauzmu kanate Kazan i Astrahan. Tu su se 1569.godine vodile borbe do Kaspijskog jezera. U ovo vrijeme V.vezir Mehmed-paša Sokolović zagovarao je iskopavanje kanala između Volge i Dona radi lakšeg transporta iz Kaspijskog bazena u Crno more i obrnuto. Drugi dio plana Sokolovića bio je da prokopa Sujetski kanal, koji bi povezivvao Sredozemnom i Crveno more, a ove planove on će zagovarati sve do svoje smrti 1579. godine.

Iako Osmanlije u ratu sa Rusima 1569 godine ne uspjevaju zauzeti hanate, oni ipak 1571. godine udruženi sa Kozacima prodiru do Moskve, koju su zauzeli i spali. Kozaci su bili ljudi koji su zbog nepravde protiv njih bili protiv Rusa, a otmetli su se u stepe ( stočari uglavnom), ratovali su protiv svih. Malo prije ovoga pobuna u Jemenu koju su izazvali članovi dinastije Zajadita, završena je 1570. a rezultat pobune bio je taj da je južni dio ostao pod vlašću sultana, a sjeverni dio predat je na upravu šiitskoj dinastiji Zajadita, koji će ovim prostorom vladati sve do 1962 godine.

Godine 1570. Osmanlije poduzimaju pohod na Kipar koji je još bio po vlašću Mlečana. U ovom pohodu Osmanije osvajaju otok. Plašeći se da Osmanlije ne krenu na Apeninski poluotok, tadašnji papa Pio V i španski kralj Filip II stvaraju sa Mlečanima koaliciju. Udružene snage date se pod vodstvo Huana Austrijskog, koji je na zapadu smatran jednim od najuspješnijih vojskovođa svog vremena.

Kiparski (kreta) rat 1570.-1573.Huan Austrijski uspjeva da Osmanlijama nanese veliki vojni poraz kod Lepanta 7.oktobra 1571 godine. Nakon ovoga plan je bio vraćanje Kipra, ali plašeći se jačanja Mlečana, Španci odustaju od koalicije tako da je taj plan propao. Ipak, Mlečani uvidjevši da neće se sami moći nositi sa Osmanlijama, šalju diplomate da vide u kakvom je stanju O.C. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović tom prilikom im je rekao: „Velika je razlika između vašeg i našeg gubitka, mi smo vam odsjekli ruke, a vi ste nama obrijali bradu. Odsječene ruke neće ponovo narasti, a obrijana brada će još gušća narasti.“Ovakvom odgovoru Mletačkim diplomata nije bila čista fraza nego realnost koja će se uskoro pokazati tačnom.Tako je već u junu 1572. godine u Sredozemno more isplovila nova flota od 200 jedrenjaka. Sve je to bilo moguće zahvaljajujući velikim prihodima O.C. Zbog svega toga Mlečani 7.3.1573. godine pristaju na potpisivanje mirovnog ugovora. Mirovni ugovor je sadržavao šest tačaka:

1) Mlečani se obavezuju da će na ime odštete rata dati 300.000 dukata2) Morali su povući artiljeriju sa pograničnih područja3) Morali su na ime izdržavanje otokta Sente dati 1.500 dukata4) Sultan Selim II im daje kapitulacije, koje im je ranije dao sultan Sulejman

Kanuni 1540.godine.

42 Status quo ante, stanje koje je postojalo u nekom neposredno prošlom trenutku ili razdoblju,stanje prije rata.

50

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

5) Ukida se danak Mlečanima od 8.000 dukata zbog držanja Kipra, jer je došao pod vlast Osmanlija.

6) Obje strane su se obavezale da će pustiti zarobljenikeNakon ovog mira Osmanlije se okreću ka Tunisu, a u to vrijeme je u Tunisu vladao Hamid iz dinastije Hasvida. On je na vlast došao nakon što se pobunio protiv oca kojeg je oslijepio. Zbog toga Španci krenuše na Tunis, a Hamid im je nudio državu bez borbe, ali da njega ostave na čelu. Španci to nisu htjeli da prihvate i kreću u napad, a nakon zauzimanja na čelo Tunisa postavljaju njegovog brata Muhameda. Ne čekajući da se Španci utvrde, Osmanlije kreću u osvajanje ove afričke države. Napad su predvodile istaknute osmanske vojskovođe Kilidž Alija i Sinan-paša. Oni su predvodili 40.000 vojnika na 298 brodova i već 11.9.1574. godine Tunis je bio pod osmanskom vlašću. Odmah su od Tunisa oformili ejalet, a do tada on je bio u sastavu Misirskog ejaleta. Nakon gubitka Tunisa 1574.god Španci nikada više nisu se okretali Africi osim Rio Granda kojeg su ranije osvojili u Maroku, a njihov novi cilj postala je novootkrivena Amerika.

Unutrašnja politika sulana Selima IIU toku cijele vladavine Selima II najveću moć u državi imao je V.vezir Sokolović Mehmed-paša, koji je donosio sve važnije odluke. Budući da se Mehmed-paša istakao u Osmansko-mletačkom(Kiparskom-Kretskom) ratu 1570/74. god, a bio je i zet sultana Sulejmana, Selim II mu je neograničeno vjerovao i znao je da mu je odan.Jedan od osnovih razloga što se sultan Selim II nije mješao u državne poslove bila je njegova ovosnost o alkoholu, a rezultat toga bio je to da je u pijanom stanju, usred pada u kupatilu umro od potresa mozga 15.2.1574. godine. U vrijeme smrti imao je 51.godinu, vladao je 8. godina i 2. mjeseca.

U historiji je ostao zapamćen kao vladar koji je rođen i umro u Istanbulu. U njegovo ime arhitekt Sinan sagradio je džamiju u Edirnama, poznatu kao Selimija - kao jedna od najljepših ostvarenja tog vremena. Naslijedio ga je sin Murat III.

MEDHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ(1505.-1579.)

O ovom vrlo značajnom V.veziru pisao je Radovan Samardžić u djelu „Mehmed Sokolović“ objavljenom u Beogradu 1975. godine. Prema Samardžiću, rođen je 1505. godine u selu Sokolović u blizini Ruda, Višegradski kadiluk.

Otac mu se prije prihvatanja islama zvao Dimitrije,a njegovo ime bilo je Bajica ( Bajo ). Imao je dva ili tri sina i jednu kćerku, koji će Mehmed odvesti u Istanbul. On će kćerku udati za činovnika Sinan-bega Boljaniča. Ona je prihvatanjem islama uzela ime Šemsa.

Putem devširme, Sokolović je odveden u Carsku službu, prema Samardžiću 1515./20. god., a ono što je sigurno odveden je u Jedrene, gdje je obučavan za budućeg vojnika.

51

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U vojnu službu stupa 1524./25. god., a učestvovao je već u Mohačkoj bitci gdje se upoznao sa Husrev-begom. Zatim je učestvovao i u Prvoj opsadi Beča 1529.godine, u ratu sa Perzijom i u pohodu sultana na Bagdad 1533./34.godine. Kada je sultan pošao na Habsburšku, da vrati Budim 1541. godine imenovao ga je kapidži-bašom, tj. zapovjednikom gorske službe. U pohodu na Perziju 1548./49. godine Sokolović zbog zasluga dobija titulu kapudan-baša. Svojim zaslugama na istoku, 1555. god.postavljen je na položaj trećeg vezira. Prije ovoga, položaj kapudan-baše obavljao je do 1551.kada je postavljen na položaj beglerbega Rumelijskog ejaleta. Nakon smrti V.vezira Rustem-paše, Sokolović 1561. stiže do položaja drugog vezira. Na položaj V.vezira postavljen je 28.juna 1565.godine. Ovu funkciju obavljao je godinu dana kod sultana Sulejmana, gdje se veoma istakao. To je uočljivo iz posljednjeg sultanovog pohoda, kada je prilikom opsade tvrđave Siget u noći 25./26. 8. 1566 sultan umro, a Sokolović je 15. dana krio smrt tj. sve dok tvrđava nije bila zauzeta. Sokolović je postao i sultanov zet oženivši njegovu kćerku Esmu. U vrijeme sultana Selima II imao je najznačajniju ulogu u državi, a takav položaj nastojao je zadržati i za vrijeme vladavine sultana Murata III, ali ne uspjeva dobiti Muratovo povjerenje. Naime, ubio ga je njegov zemljak derviš iz Bosne 11. oktobra 1579. godine. Na položaju V.vezira bio je 14. godina.

U selu Sokolović sagradio je džamiju, musafirhana43 i vodovod. Ostao je zapamćen po izgradnji mosta u Višegradu na Drini. Zatim Arslanajidi most u Trebinju, most na ušću Žepe na Drinu i Kozja Ćuprija.

43 MUSAFIR (arap.), putnik, namjernik, gost. Musafirhana, gostionica; u tur. doba dobrotvorna ugostiteljska kuća za putnike namjernike s besplatnim prenoćištem i hranom.

52

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

MURAT III (1574.-1595.). POČETAK VLADAVINE HAREMA

U trenutku preuzimanja vlasti sultan Murat III imao je 28 godina. Prva njegova odluka bila je da se smaknu četvorica njegove braće, čime nastavlja praksu od vremena Bajazita I (1389.-1402.).

Za vrijeme njegove vladavinepočinje i period kada žene iz harema, majke supruge i sestre, počinju sve više da se upliću u dvorsku politiku imenovanja pojedinaca ili grupe na određene položaje. Baš zbog ovoga, ovaj period se naziva „Period vladavine harema“. Prva žena koja je imala utjecaja na sultana bila je njegova m ajka Nurbana, a posljednjih nekoliko godina njegova života utivaj preuzima Safija, rođena Mlečanka. Ime joj je bilo Baffo. Otac joj je bio namjesnik Kafe, a jednom pobunom njen brod su presreli osmanski brodovi , te je tako dovedena u harem. Treća važna žena bila mu je tetka, žena V.vezira , Esmihan, a utjecaj su imale i žene koje nisu bile vjenčane sa sultanom, a poznate su pod nazivom haseki miljenice. Još i prije nego što je zasjeo na prestolje, sultan Murat III bio je obrazovan čovjek, pa se zanimao za pjesništvo, spjevao je o ljubavi, žiovtu i svemu što mu je blisko. Volio je da skuplja satove. Pored svih pozitivnih strana, ovaj sultan je volio alkohol, zabave i igre. Interesantno je spomenuti i činjenicu da se u ovom periodu sve važne funkcije obavljali ljudi koji su porijekolom iz turkmenskih plemena. Veliki vezir bio je Mehmed-paša Sokolović, bošnjak, drugi vezir bio je Pijale-paša, mađar, treći vezir bio je Ahmed-paša, štajevac, a četvrti vezir bio je porijeklom iz Ljubljane. Na položaju rumelijskog ejaleta bui he Sijaruš-paša, porijeklom Slavonac, dok je kapudan-baša bio Alija Kilidž (Sablja), iz Kalabrije44. Glavni jeničerski aga bio je aga Čekala, porijeklom đenovljanin. Glavni stariješina harema bio je nijemac Valcer. Dakle, večina ih je bilo sa prostora Jugoistočne Evrope i Apenina.

U prvim godinama vladavine Murata III nije bilo oficijelnog rata, ali to ne znači da pojedini vojni namjesnici nisu na svoju ruku ratovali sa susjedima, čak i u miroljubivom

44 Kalabrija, bivši Brutium, je regija u južnoj Italiji, koja obuhvaća "vrh" talijanske "čizme", južno od Napulja. Na sjeveru graniči s regijom Basilicata, na zapadu joj je Tirensko more, a na istoku Jonsko more. Između regije Kalabrija i Sicilije je Mesinski tjesnac. Površina regije je 15.080 km², a ima oko 2,05 milijuna stanovnika.

53

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

periodu. Jedan od takvih bio je bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović45, koji je osvojio prostore današnje Bosanske Krajine. Tako je u periodu od 1570./80. godine proširio granice O.C. prema Mlečanima, ali i prema Habsburgovcima.

U ovo vrijeme O.C. je bilo u dobrim finansijskim uslovima. Naime, teritorij Ugarske (srednji dio) koji je bio vazalan prema sultanu davao je godišnji danak od 30.000 dukata. Mletačka Republika da bi zadržala ostrvo Sente plačala je isto 30.000 dukata, Dubrovačka Republika 12.500 dukata, Moldavija 15.000 dukata, a Vlaška kneževina čak 150.000 dukata. Ovo je bio stalni prihod, pored redovnih prihoda, što je omogučavalo osmanskoj administaraciji da na vrijeme isplati sve svoje budžetske korisnike.

U ovom periodu postavljalo se pitanje poljskog nasljednika. Sve evropske zemlje su imale svoje pretendente, a Francuska se isticala. Bio je to Anri od Valoa, a njega su zbog dobrih veza podržavale i Osmanlije. Međutim, kako je 1575. godine on postao francuski kralj, Osmanlije istaknuše svog pretendenta na poljsko prijestolje. Bio je to vazal Erdelja, Stjepan Daltorija, koji je uspio da dođe na poljsko prestolje. Tako je i Poljska došla indirektno pod osmansku vlast (1575.-1586.).

U takvoj situaciji V.vezir Mehmed-paša S. počinje sklapanje mirovnih ugovora sa evropskim zemljama, prvo sa Habsburgovcima 1.1.1577. godine, zatim sa Engleskom, Španijom i dr, a cilj mu je bio da neko duže vrijeme ne dođe do nekog rata.

Zbog ugleda i značaja Mehmed-paše Sokolovića, sultan je tražio način kako da ga skine sa tog položaja. Znao je da ga ne može ubiti jer bi na sebe izazvao gnjev njegovih mnogobrojnih prisalica. Da bi veziru dao doznanja da je ipak on glavni, sultan optužuje Rumelijskog beglerbega, amidžića V.vezira, Mustafa-pašu Sokolovića zbog nekih manjih propusta i osuđuje ga na smrtnu kaznu. Ovo pogubljenje izvršeno je 10.oktobra 1579, tačno na godinu dana kada će biti izvršen atentat na Mehmed-pašu S.gdje će i on život izgubiti , 10.0ktobra 1579. Pogubio ga ej derviš iz Bosne, vjerovatno po naređenju sultana. Bio je V.vezir 14 godina i to kod 3 sultana: Sulejmana Kanunija, Selima II i Murata III. Po mišljenu Jozefa Matuza, Mehmed-paša Sokolović bio je najveći vezir Osmanskog Carstva.

45 Gazi Ferhad Paša Sokolović je bio graditelj i utemeljivač Starog Grada Banja Luke ili Donjeg Šehera. Bio je rođak vezira Mehmed Paše Sokolovića. Od 1566. do 1574. godine Ferhat Paša je bio kliski Sandžakbeg, od 1574. do 1588. i prvi Beglerbeg a od 1580. do 1588. i Paša. 1573. godine je prenio sjedište bosanskog pašaluka iz Travnika u Banja Luku koje je ostalo u Banjoj Luci sve do 1639. godine. Pri kraju svog života bio je unaprijeđen i za namjesnika budimskog pašaluka. Ferhat-paša je imao mnoge zadužbine od kojih je najznačajnija Ferhadija Džamija sa kojom je i utemeljen Donji Šeher Banja Luke. Ferhad Paša Sokolović je urbzano izgrađivao Banja Luku, pa je u periodu 1579. do 1587.godine, izmedju rijeke Vrbasa i potoka Crkvene podigao 216 javnih građevina, a među njima su najpoznatije karavan-saraj, hambari za žito, nova čaršija sa oko 200 zanatskih i trgovačkih dućana. Ferhat Paša je ostavio iza sebe još znamenitih javnih objekata u krajevima gdje je doprirala njegova vlast, kao naprimjer: džamija u tvrđavi Zemunik kod Zadra, mekteb u tvrđavi Vrani kod Zadra, hamam u Kostajnici, hanovi u Livnu, Ravnom, Dobrunu, Kratovu, Svinjaru, itd.

54

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Posljednih nekoliko godina svog života V.vezir bio je za mir, a mnogi su ga optuživali da osmanska vojska uzalud postoji ako ne ratuje. Tako kada je u ratu sa Perzijom 1576. godine došao na čelo Perzije nesposobni šah Hajdan, svi su u O.C.bili za rat sem V.vezira, koji je znao da je to samo jedna nepotrebna avantura. Bez obzira na to sultan 30.3.1578.godine objavljuje rat Perziji koji će trajati do 1590.godine.

Rat sa Perzijom 1578.-1590. godine

Osmanlije su na početku rata imale uspjeha, ali nakon smrti Mehmed-paše rat će krenuti promjenjenim pravcem. Prve ratne operacije osjetio je Bagdad i dr. bliži centri. U međuvremnu osmanska vojska je osvojila Gruziju i stekla je geostratešku prednost za osvajanje Azerbejdžana, koji je bio poznat po bogastvu. Želeći da ovaj rat zavrđi munjevito, Murat III je skupio kopnene snage i 10.augusta 1578.godine kod Čigila, osmanska vojska nanjela je poraz Perzijancima, zbog čega je sultanova mržnja još više porasla prema Velikom veziru. 46

Daljna politika sultana Murata III

Jedno od velikih pitanja bilo je ko će naslijediti Mehmed-pašu Sokolovića. Bila su dva pretendenta: Sinan-paša (osvajač Jemena) i Mustafa-paša (osvajač Tunisa). Znajuči ako imenuje jednog od njih dvojice, drugi če mu odmah postati neprijatelj. Zato sultan imenuje za V.vezira Ahmed-pašu koji je do tada bio Treći vezir. Nakon 6 mjeseci umire Ahmed-paša i za nasljednika je imenovan Sinan-paša 1580.godine. Ovaj vezir nije bio ni sjenka Sokolovića. On nije imao nikakve odgovore kada je čuo o porazima Osmanlija na Perzijskom frontu, a trebalo je platiti i vojnicima plate, a u blagajnoj je bilo sve manje i manje novca. Da bude gore po Velikog vezira, na historijsku scenu stupaju i Druzi.47 Oni su bili gorštački narod, a ime su dobili po vođi Druz.

46 Predavanja prof.Enesa Pelidije, 7.1.2008 godine. 47 Druzi /al-Tawhid, "narod monoteizma" ili Al-muwahhidūn, = monoteisti [1]/, vjerska i etnička skupina koji sami sebe nazivaju Mowahhidoon (Mowahhid u jednini) ili monoteisti. Svoje domovine nemaju, a i njihovo porijeklo nije razjašnjeno. Danas su naseljeni u planinskim selima Libanona, Sirije, Izraela i okupirane Palestine. Prema jednom mišljenu porijeklom su od perzijskih kolonista, a po drugoj teoriji potjeću od kršćana iz vremena križarskih ratova. Ime Druzi dobili su po jednom od utemeljitelja ismailitskog pokreta šijitskog islama Muhammad ibn Ismail Ad-Durziju (Nashtakeen).

Karakteristično je za Druze da ne slijede pet stupova islama, zabranjuju poliginiju i ropstvo, a svoje vjerske sastanke održavaju četvrtkom. Zbog ovoga većina muslimana ne smatraj ih dijelom islamskog svijeta. Unutar zajednice postoji podjela na dvije glavne skupine, većinska vanjska al-Juhhāl, koji čine oko 80% druzijske populacije i žive po principu taqīyah i zabranjen im je pristup tajnama svetih knjiga. Druga je al-ʿuqqāl, koji nose posebnu tamnu odjeću i bijele turbane, briju glave i nose brkove [2].

Uz metempsihozu, reinkarnaciju umrlih u tijela novorođenih i stalan broj duša, vjeruju i u kontinuirano pojavljivanje božanstva u ljudskom obliku, a fatimidski kalif Al-Hakim bi-Amr Allah, posljednja je najveća božja inkarnacija.

55

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Porijeklom su bili sa prostora Kaspijskog jezera, da bi se vremenom spustili na teritorije Iraka i Sirije. Zbog smaknuća nekih njihovih važnih ličnosti oni će se pobuniti, a sukob će trajati i u nekoliko narednih stoljeća.Slab položaj Velikog vezira željele su da iskoriste i „žene iz harema“. Ipak, na Perzijskom frontu 1588. godine Osmanlije počinju da bilježe neke uspjehe, ali tada na perzijski prestol je došao šah Abaz Veliki. Uvidjevši da rat donosi veliku štetu Osmanlije počinju tražiti miri. Tako je 21.marta 1590. godine došlo do potpisivanja mirovnog ugovora. Jedna od tačaka tog mirovnog ugovora bio je pokušaj pomirenja šiita i sunita, ali ta ideja nikada nije realizovana. Ovaj rat pokazao je brojne poteškoće sa kojima se suočavalo O.C. naročito je bila izražena korupcija. Naime, po prvi puta u historiji O.C. pojedine osobe ili grupe mogli su da kupuje sebi oficirska zvanja. Isto tako zbog neizmirenih plata vojnicima, oni su tabore u ime sultana počeli dapotkupljuju, naročito u Budimskom ejaletu. Ubrzo zatim i u samom Istanbulu 1592. godine dolazi do pobune jeničera, zbog kašnjenja plate, koji počinju da napuštaju mnoge ranije običaje. Ipak, Centralna vlast u dalje je bila dovoljno jaka, tako da su pobune brzo ugušene.

Mir koji je O.C. dobilo nakon zaključivanja sa Perzijom 1590. nije dugo trajao. Naime, bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević, aiko je bio mir, često je vodio sukobe na teritoriji Habsburgovaca. Tako je 1592. godine zauzeo Bihać. On se spremao da zauzme Sisak, ali Habsburgovci su ga spremno dočekali i 22.juna 1593.godine nanose vojni poraz Osmanlijama.

Bitka kod Siska

Bitka kod Siska odigrala se 22.juna 1593. oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, što ga je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.

Pripreme za bitku

Nakon što je osmanski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Osmanlija prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Istanbul koji su 29.10. sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Druzi su patrijarhalno feudalno društvo sa strogom društvenom podjelom. Na glasu su po gostoljubivosti i ratobornosti, a prakticiraju i krvu osvetu [3].

Populacija Druza iznosi 325,000 u Libanonu; 245,000 u Siriji; 10,000 u Jordanu; 100,000 u Izraelu; i drugdje u svijetu. U Izraelu žive u selima Kfar Abu Sinan, Beit Jann, Julis, Hurfeish, Yanuh-Jatt, Yirka, Kisra-Sumei, Sajur, Ein al-Asad, Peq'in, Rame, Shefar'am, Mughar, Dalyat el-Karmel-Isifya, Beq'ata, Majdal Shams, Mas'ad and Ein Qiniye.

56

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Osmanlije su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Tok bitke

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.

22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se Turske vojske razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.

Značenje bitke

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.

57

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

U toku “Drugog rata” umire sultan Murat III, a naslijedio ga je Mehmed III (1592.-1603.). U vrijeme kada je sultan umro Carstvo je bilo podjeljeno na 40 ejaleta: U Evropi 8 ejalaeta, Africi 4 i Aziji 28 ejaleta.

HABSBURŠKO-OSMANSKI RAT TZV. „ Dugi rat“ 1593.-1606.

U vrijeme ovog rata na Osmanskom prijestolju smijenila su se tri sultana: Murat III (1574.-1595.); Mehmed III (1593.-1603.) i Ahmed I (1603.-1617.).

Od događaja koji su predhodili ovo ratu treba istaći osvajanje Bihaća 19.jula 1592. godine, od strane bosanskog beglerbega Hasan-paše Predojevića. On je već u proljeće naredne godine prešao rijeku Krupu i započeo opsadu Siska, ali je 22.juna 1593. godine vojno poražen, a osim njega život je izgubilo još 4 sandžak-bega. Ovaj poraz Osmanija otpjevao je dubravski pjesnik Antun Sasin. Poraz kod Siska je poljujao autoritet u Osmanskom carstvu, pa zbog toga 17.augusta 1593. objavljuju rat Habsburčkoj monarhiji (Austriji.)

U trenutku objavljivanja rata položaj V.vezira obavljao je Kodža Sinan-paša. On je sa vojskom krenuo u pravcu Beograda, prelazi rijeku Dunav kod Osjeka i osvaja Vesprim i Palotu. Nakon ovoga vraća se u Beograd zbog zime. U međuvremenu rumelijski beglerbeg Hasan-paša Sokolović naoada na Hrvatsku, potukao je krišćansku vojsku kod Petrinja i zauzeo Sisak. Međutim, Habsburgovci kreću u protuofanzivu, potukli su Hasan-pašu S.i zauzimaju nekoliko utvrđenja u južnoj Ugarskoj. Pod utjecajem novih križarskih ohoda protiv O.C. koji je vodio papa Kliment VII , Srbi su počeli da se bune i da se preseljavaju na teritoriju Habs.monarhije. borba za nezavisnost od O.C.započeli su Erdelj, Vlaška i Moldavija. Do pobune je došlo u Bugarskoj i Albaniji, a sve više se širio ustanak Srba u Banatu. Taj ustanak je uspio ugušiti Sinan-paša porazivši Srbe u BITCI KOD BEČKEREKA 10.JULA 1594.

Svi ovi događaji zabrinjavali su V.vezira u Beogradu, ali on nekako uspjeva nakon gušenja ustanka da zauzme tvrđavu Đul, jedno od najjačih austrijskih utvrđenja na putu ka Beču. Pokušao je sa zauzme i KOMORAN ali bezuzpješno, te se vraća u Beograd. Tokom 1595./96. O.C. je bilo u teškoj situaciji jer u noći između 16./17. januara 1595. umire sultan Murat III, a nasljeđuje ga Mehmed III (1595.-1603.). Novi sultan je odmah smijenio V.vezira Sinan-pašu, a na njegov položaj postavio V.vezira Fehrat-pašu. Novi sultan je naredio Fehrat-paši da predvodi pohod na Moldaviju, Vlašku i Erdelj, koji su se odmetnuli od Osman.carstva.

58

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Fehrat-paša je u aprilu 1595. krenuo ka Vlaškoj i KOD RUŠČUKA je počeo graditi most preko Dunava, ali ubrzo saznaje da je smjenjen i na položaj V.vezira je vraćen Sinan-paša, koji je već tada imao 80. godina. Sinan-paša je u jednom pohodu uspio da osvoji BUKUREŠT, a zatim i gl.grad Vlaške i kao kaznu ustanicima(a primjer drugima), on naređuje da se te godine glavnim gradom i Vlaške proglasi Bukurešt (dan.gl.grad Rumunije). U međuvremenu Osmanlije doživljavaju poraz kod Siska i Petrinja, a u prilog Habsburškoj monarhiji išlo je i to što Uskoci 8.aprila 1596. godine osvajaju Klis, mada ga bos.trupe su vratile pred kraj mjeseca. 3.aprila 1596. godine umro je Kodža Sinan-paša (V.vezir), a na njegovo mjesto sultan Mehmed III postavlja Ibrahim-pašu Novošeherliju. Neuspjesi Osman.vojske umalo su izazvali pobunu među samim vojnicima, pa su tražili od sultana da ih on lićno predvodi, što on i čini. Tako sultan Mehmed III sa 130.000 vojnika preko Beograda ulazi u Ugarsku i 13.oktobra 1596. godine OSVAJA JEGAR. U naredne 3 god. Intenzitet vojnih operacija je opao, a O.C i Habs.monarhija su započeli pregove, koji nisu donjeli mir jer su Osman.imali previše zahtjeva. Ipak, pod smanjenim intenzitetom ratnih operacija, nisu podvodili ratne operacije na grenici prema Hrvatskoj. U tim sukobima, a u cilju sprečavanja Osmanlija, ma području Slavonije , Habs.monarhija počela je organizovano da naseljava Srbe i tako je nastala VOJNA KRAJINA, koja se brzo širila i prema Jadranu. Prilikom naseljavanja, Beč ih he oslobodio svih nameta, a njihov zadatak bio je samo da čuvaju granice. Poslije neuspjelih pregovora sa Habs.monarhijom, Veliki vezir Ibrahim-paša je 20. novembar a 1600. godine uspio da osvoji KANJIŽU , ali dalji napedovanje spriječila je pobuna u vojsci i on je bio primoran da se vrati u Istanbul. Ovaj rat je iscrpio obje strane , a nakon smrti Muhameda II 22.decembra 1603.godine, na vlast je došao sultnan Ahmed I, nakon čega O.C. počinje sa pregovorima sa Habs.monarhijom. Pregovori su se vršili preko Ali-paše Malkoča. Nakon dvomjesečnih pregovora 11.novembra 1606. u ŽITVI je sklopljen mir kojim je O.c. zadržalo Jegar, Kanjižu i Ostrogon, a Habs.monarhija je Vac, Novigrad i Filek.

Mirovni ugovor je potpisao Murat-paša. Mirom su potpisane slijedeće odredbe: Mir je zaključen na 20 godina, Habs.monarhija je trebala da na teritoriji Ugarske za koji je plaćala godišnji

danak, sada isplati 200.000 dukata, Priznali su jedni drugima zauzimanje osvojenih teritorija Sultan je morao da Habs.vladara oslovljava sa titulom cara, čime je

Habs.monarhiji prizao ravnoj Osmanskom carstvu.

59

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN MEHMED III (1695.-1603.)

U trenutku preuzimanja vlasti imao je 28 godina, a po očevoj želji već sa 16 godina počele su pripreme za vladarev poziv. Stoga nije imao nekih poteškoća kada je naslijedio oca. Odmah je naredio da se poubija njegova braća, a imao ih je 19, a 27 sestara naredio je da se izbace iz harema i pošalju širom Osmanskog Carstva. To znači da je njegov otac Murat III imao 47 djece. Mehmed III je ujedno bio i posljedni vladar koji je naredio ubijanje braće. Odmah se posvetio „Drugom ratu“, smijenio Velikog vezira Sinan-pašu, a na njegovo mjesto doveo Ferhad-pašu. Ipak, Ferhad-paša u prvoj svojoj akciji doživljava poraz. Naime, u Vlaškoj dolazi do pobune i Ferhad-paša pokušao je da je uguši ali doživljava poraz 2.9.1595 godine kod mjesta Grand u Bugarskoj. Brzo zatim umire u 50.godini Ferhad-paša, a na njegovo mjesto doveden je 1597. bošnjak Ibrahim-paša Novošeherlija. Na mjesto seraskera svojih trupa sultan postavlja Mehmeda Seradžiju, koji kod tvrđave Rab doživljava poraz, zatim biva smjenjen i pogubljen.

U ovom periodu pored poteškoća u Evropi, bilo ih je i u Aziji. Naime tamo dolazi do velikog ustanka od strane Abdul Hariha koji je okupio vojne snage od 30.000 vojnika. Međutim ubrzo doživljava poraz kod Kajsirije, a ubrzo je i ubijen. Naslijedio ga je brat Deli Hasan, koji gine u bitci kod Tokrata.

Drugi dio osmanske vojske ratovao je protiv habsburgovaca i bilježi uspjehe osvajanjem Egera i Kanjiže. Od osvojenih teritorija 1600. godine formiran je Kanjiški ejalet. U to vrijeme Španjolska i Firenca se udružuju u cilju da osvoje Tunis i Alžir, ali njihove napade osmanlije uspješno odbijaju. Godine 1601. osmanlije u Ugarskoj osvajaju Stolni Biograd. Situaciju u kojoj se našlo osmansko carstvo pokušao je da iskoristi šah Abaz, koji 1603. objavljuje rat O.C. Tako on 1603./04. osvaja Nišapur i Tebriz. Baš u to vrijeme umire sultan Mehmed III u 36.godini života i to 22.12.1603. godine. Vladao je 8. godina 11. mjeseci i 5. dana. Ni po čemu nije ostao upamćen, osim što je na položaju Velikog vezira smjenio 12. ličnosti, što je pokazalo da je O.C. bilo u velikoj krizi.

60

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN AHMED I (1603.-1617.)VRIJEME UTJECAJA KOSEM SULTANIJE

U trenutku preuzimanja vlasti Ahmed I imao je svega 13. godina. Očito radilo se o malodobnom i za takav položaj nepogodnoj ličnosti, što će ostaviti dubok negativan trag.

Tu smjenu na prijestolju, želio je da iskoristi šah Abaz Veliki, koji zauzima znatan dio Jermenije i Evervara.48 Zbog „Dugog rata“ sa Habsburgovcima, sultan Ahmed I ,uz asistenciju svojg V.vezira Ali-paše Malkoča, zvanog Javuz, obnavlja kapitulacije sa Mlečanima, Englezima i Francuzima, a sve u cilju da ne bi ušao u još jedan sukob. Iako je Veliki vezir Malkoč-paša pokušao da sve na što manji broj sukoba, u Anadoliji izbija pobuna gdje nekoliko istaknutih vođa Karamoglu, Šaču i Halil zagovaraju te pobune. Plašeći se da ovo stanje ne iskoriste Habsburgovci, Ahmed I 1605. godine počinje unačajnije pripreme. Nakon priprema oni počinju sa akcijama, zauzimaju tvrđavu Grand. Višegrad koje još uvijek nisu bile pod osmanskom vlašću. Pored ovih uspjeha manji odred akindžija upadaju na prostore Kranjske i Koruške. Dobivši informacije o evropskom frontu, sultan Ahmed I odlučuje da se aktivira prema perzijskom frontu, te kod Tebriza osmanska vojska nanosi vojni poraz perzijancima, a šah Abaz po prvi puta bjekstvom odlazi. Sav taj uspjeh Rudolf II dobro procjenjuje , te zato u januaru 1606. godine osmanski diplomati prihvataju Habsburšku ponudu o vođenju mirovnih pregovora sa Bečom, da bi 11.novembra 1606. godine na ušću Žitve bio potpisan mirovni ugovor, a po odredbama mirovnog ugovora Osmanlije prihvataju ponudu da u ime teritorije Mohača i koji su plaćali danak, oslobode i daju Habsburgovcima, a ovi isplate 200.000 dukata. Isto tako službeno Beč je priznao da je osvojen Đug, Egen i Kaniža od strane Osmanlija. Jedna od odluka naglašena je da se Habsburški vladar naziva carem (imperatorom) i važno je da je ovaj Žitvanski ugovor predviđao da nema rata narednih 20 godina. Ugovor ej potpisao Murat-paša, Veliki vezir, u ime sultana Ahmeda I. Kako su i Poljaci ratovali sa sultanom, time i oni nude mir sultanu uz popuštanje povoljnih mijesta. Sultan 1607.godine potpisao je i ovaj mirovni ugovor. Ali, mira nije bilo u Anadoliji. Kara Said i drugi optužili su sultana za preveliki porez i utjecaj žena, te osmanske elitne jedinice kao da su ratovale protiv drugih država samostalno. Posebno sa prostora dan. Libanona,

48 Evervar, današnja Gruzije

61

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

kurtski vođa Džandulat, gruzijski emir Fahredin, pokušavali su sa manje teritorije da izdvoje se iz Osmanskog Carstva. Sultan šalje 80-to godišnjaka Murat-pašu u Halep da pregovara, ali 1612. godine umire Murat-paša i to je značio i kraj pregovora. Do konačnog mira doći će tek naredne 1613. godine kada je na osnovu principa status quo završen rat. U ovo vrijeme na sultana je imala puno utjecaja njegova žena Mahpeiker (Mjesečevo lice) ili u historije poznatija kao Kosem sultanija koja je se ustvari pitala za sve važnije odluke, suštinski ona je bila vladara Osmanskog Carstva. U ovo vrijeme sultan Ahmed I prvi uz pomoć mimar(graditelja) Mehmed-age počinje da gradi Ahmedovu tzv. Plavu džamiju pokraj Kapi Saraja, koja je pravo remek djelo toga vremena i spada u svjetsku kulturnu baštinu. I on kao i otac mu, od stresova 22.novembra 1617. godine umire. Bio je vladar 28 godina, 13 mjeseci i 11 dana. Djeca su mu bila i suviše mlada, pa ga je naslijedio polubrat princ Mustafa koji je inače bio labilna ličnost. 49

SULTANI MUSTAFA I (1617./18.-1622./23.) I GENČ OSMAN II (1617.-1622.)

Mustafa naime, nije želio da nosi titulu sultana, te zbog svog labilnog karaktera biva smjenjen, a na vlast je doveden Osman II koji je imao tek 14.godina te je zbog toga i dobio nadimak Genč (Mladi) Osman. On na početku pokazuje ambicije i želju da vrati Carstvo u rang koje je imalo u vrijeme Mehmeda II El-Fatiha i Sulejmana Kanunija, zato posvećuje vladavinu vojnoj starni i u to smislu objavljuje rat Perziji. Međutim, mladost i neiskustvo, dovode do toga, a stari šah Abaz tim ratov vraća jedan dio teritorije pod svoju vlast. Sa željom da direktno stavi sve pod svoju vlast, bio je veoma škrt u plaćanju jeničerima i spahijama plate, a na njega je najviše utjecaja izvršila Kosem sultanija. Glavna carska blagajna bila je gotov prazna, a osmanska privreda je doživljela krizu. Sve više je opadala centralna vlast. Sve iskusnije ličnosti u Carstvu su sve više bile nezadovoljne, pa su odlučile da izvrše državni udar, te na vlast ponovo dovode 19.maja 1622. njegovog strica Mustafu. Vidjevši da je stanje teško , odlučili su da Osmana optuže za veleizdaju, a donese odluke da se sultanova krv ne smije proliti, pa Genč Osmana zatvoriše u Jeni kulu (7 kula). Odluka da se sultan tu zadavi, bila je povjerena gluhonjemim osobama, koje su to i učinile. Za smrt sultana Osmana bio je glavni krivac V.vezir Daut-paša, ali ga vlast smjenjuje , da bi mu žiot zaštitili, te na njegovo mjesto dovode albanca Meret Husein-pašu. Ipak da se ništa ne bi otkrilo, Daut-paša biva ubijen kako i Genč Osman. U toj situaciji sultan Mustafa I želio da se smijeni, a Kosem sultanija željna vladanja uz pomoć pristalica 10.sep.1623.. godine organizira državni prevrat i na vlast dovodi princa Murata IV (1623.-1640.). 50

49 Filozofski fakultet u Tuzli. Predavanje prof.Enesa Pelidije. 7.1.2008.50 Isto.

62

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

SULTAN MURAT IV GAZI (1623.-1640.)

U ovo vrijeme u Evropi se vodio Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.). Sultan Murat IV na prijestolje je došao tako što je naslijedio svog strica(amidžu) Mustafu I. Zbog svog neiskustva i mladasto glavnu riječ je imala njegova majka Kosem(Kjosem) sultanija. Carstvo je bilo u prilično teškoj situaciji jer je državna kasa bila prazna. Zbog narušenog ugleda u tzv „Dugom ratu“ Murat IV nastojao je da uvede red i disiplinu u vojsci i da se posveti pitanjima financija. Međutim, na Istoku šah Abaz želeći da iskoristi neiskustvo mladog sultana kreće u rat protiv Osmanlija. Sa velikim trupama on 1623. godine osvaja Bagadad, najznačajniji osmanski grad na istoku. Iako mu je u tome pomoglo stanovništvo, on odmah po zauzeću grada nastoji da ga razoruža. Zbog gubitka Bagadada smjenjen je Meret Husein-paša, a na položaj Velikog vezira postavljen je namjesnik Rumelije Čerkez Mehemed-paša. Zbog rata na istoku, Osmalije su željele da se osiguraju na zapadu i zbog toga obnavljaju kapitulacije sa Mlečanima, Englezima i drugim evropskim zemljama, a sa Habsburgovcima obnavljaju mirovni ugovor koji je isticao potpisom 1606. godine u Žitvi(bio potpisan na 20. god.)

Potom u Anadoliji dolazi do pobune čiji je glavni pokretač bio šaha Abaz. Protiv njega je krenuo Čerkez Mehmed-paša koji uspjeva da 15.8.1624 kod Kajserija nanese poraz Abazu. Abaz je život spasio bijegom u Erzerum. Željeći duži mir sa ovim šahom Osmanije mu nude namjesništvo u Erzerumu, a on to prihvata. Istovremeno 1624. pobunili su se i Kozaci.

Ubrzo zatim 1624. godine smjenjen je Mehmed-paša, a doveden Hafiz-paša, koji je odlučio da sa velikim snagama krene u oslobađanje Bagdada. Međutim, on je dočekan kod Dijabekira. Tom prilikom je izginulo oko 10.000 vojnika, a u isto vrijeme u Istanbulu izbija kuga koja je odnijela veliki broj života. Želeći da sačuva svoj položaj, a i vrati samopouzdanje u vojsci Hafiz-paša kreće ponovo u pohod, dolazi do Bagdada, ali ponovo biva potučen. Zbog ovoga je 1626. smjenjen, a na njegovo mjesto je doveden Halil-paša. Ni on nije imao uspjeha i ubrzo na mjesto Velikog vezira postavljen je bošnjak Husref-paša. Uvidjevši greške prethodnika, tj. da nije lako pobijediti Abaza, on mijenja taktiku i Abazu nudi položaj beglerbega u Evropi i to za bosanskog beglerbega. Međutim, Abaz će biti napadnut i ubijen 1632. godine.

63

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Zatim Husref-paša 1628. kreće u pohod na Perziju, a saznaje da je šah Abaz umro. Naslijedio ga je unuk princ Zaim Mirza, jer njegov sin nije bio zdrava osoba. Na ovome putu život će izgubiti i Husref-paša.

U Istanbulu Murat IV želeći da se otrgne od uticaja majke Kosem sultanije iscenirao je 1632. jednu pobunu. Majku je uspio da zatvori u harem, a sve one ličnosti za koje se znalo da su joj odane takođe su zatvorene ili pobijene. Murat IV sada kao punoljetna osoba mogao je sam donositi odluke. Prvo je donio odluku da se uklone pristalice njegove majke, a zatim na položaj V.vezira dovodi ličnosti kojima nije davao puno ovlasti. Godine 1633. počeo je velike pripreme za pohod na Bagdad, ali u Istanbulu izbija veliki požar gdje nestalo oko 20.000 kuća i sultan je morao da odgodi pohod. Do novog pohoda došlo je 1635.godine i predvodio ga je sam sultan, dolazi do Bagdada ali zbog nedostatka artiljerije neuspjeva ga osvojiti. U isto vrijeme Perzijanci osvajaju Erevan i sultan za V.vezira postavlja Tajvan-pašu. Konačno 1638. sultan ponovo poduzima pohod i 26.12.1638. uspjeva da vrati Bagdad pod osmansku vlast. Osvajanjem Bagdada nije završen rat sa Perzijancima koji je trajao sve do 19.9.1639. kada dolazi do potpisivanja mirovnog ugovora.Bagdad je ostao u rukama Osmanlija, a Jermenija u rukama Perzijanaca.

Nakon ovoga, iznenada u 28. godini života – 8.2.1640. umire sultan Murat IV. I ovoga puta uzrok smrti smatra se alkohol.

Za njega su suvremenici napisali da se ispod njegove blage ličnosti krila nasilna osoba što je pokazao na taj način što je na smrt osudio oko 30.000 ljudi svih onih koji su pokazivali suprotnost sa njegovim odlukama. Međutim, to je imalo i pozitivan faktor jer je u državi ojačana disciplina, smanjena korupcija i država je mogla normalno da funkcioniše.

KRIZA OSMANSKOG CARSTVA

Razlozi slabljenja OC su višestruki, ali u osnovi sve se svodi na zastoj u teritorijalnom širenju, koji je uticao kako na finansijsku tako i na vojne, moralne i druge stvari u Osmanskom carstvu.

- Još od vremena sultana Sulejmana Kanunija (1520.-1566.) osjeti se finansijski nedostatak zbog velikih zadataka za vojsku, administraciju, dvor. Već 1560 godine zabilježen je platni deficit, što znači da su Osmanlije imale prihod od 183.000.000 akči , dok je rashod iznosio 189.000.000 akći. Ovaj defiicit je brzo saniran zbog većih rezervi, a velike zasluge za to imao je sposobni Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. U to vrijeme u Evropi dolazi do veliki preliva zlata i srebra iz Amerike, što je imalo za rezultat jačanje evropskih valuta na račun akče.

- Drugi od niza važnih razloga za padanje Carstva u krizu bili su ratovi. Osmansko Carstvo vodi duge ratove, prvo sa Perzijom od 1578.-1590. godine, zatim sa

64

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Habsburgovcima 1593.-1606. godine, što je zahtjevalo ogromna finansijska sredstva. Tako kada je otpočeo tzv. „Dugi rat“ stanje u Osmanskom Carstvu je bilo katastrofalno.

- Prihodi su iznosili 300.000.000 akči , a rashodi čak 900.000.000 akči, odnosno 1:3. Sve je to dovodilo stanovništvno Osmanskog Carstva u težak položaj, pa se pored redovnih uvode i vandredni porezi, koji će izazvati veliki broj pobuna, a čije se gušenje izdvala pozamašna suma novca.

- Slabljenje osmanske privrede, dovodilo je do korupcije jer mnoga administracija koja je zavisila od državnog budžeta zbog čestih kašnjenja plata počinje sve više da prima mito. Nestanak gotovog novca doveo je čak do toga da se mnogo stanovništvo vrati trampi, najnižem nivou privrednog rada i poslovanja.

- Slabljenje Osmanskog carstva doprinjelo je i razvitku manufakturalne proizvodnje na zapadu, razna otkrića nauke i tehnike. - Jedan u nizu razloga slabljenja i krize Osmanskog Carstva je i mogućnost kupovine oficirski položaja. - Zatim, premještanje trgovačkih puteva sa Sredozemlja na Atlanski ocean, a i pronalazi se put za Indiju oko Afrike, što znači da Osmanlije nisu više mogli naplaćivati carine za prijelaz preko njihove teritorije. - Pojava sve većeg gusarstva na Sredozemlju; - Uvođenjem raskošnog života na dvoru, a vladari sve više liče na evropske vladare(raskoš dvora, igre, zabave...); - Davanje peškeša(tur.poklon) jenišerima (uveo Mehmed II koji je davao 5kesa dukata, a Murat III čak 700.000 dukata); - Sultani sve više potpadaju pod uticaj jenišera, koji čak ih smjenjuju, pa i ubijaju (Osman I 1523. );- Uticaj žena iz harema od vremena Ahmeda I započinje period uticaja žena iz harema (1606.-1617.)- Neki ejaleti vode svoju samostalnu politiku-kao npr. Misir, Alžir, Tunis koji se samo formalno poznavali vlast sultana, a unutarnje poslove riješavali su sami;-Porez..

Jedini koji je uočio krizu u Osmanskom Carstvu, bio je Hasan-Kafi Pruščak. O tome on piše u svom djelu „ Temelji mudrosti o uređenju svijeta“.

SULTAN IBRAHIM I (1640.-1648.)

Poslije dužeg vremena 8.2.1640.godine na pristolje dolazi treći sin Ahmeda I , princ Ibrahim, koji je tada imao 25. godina. Za Ibrahima I se smatralo da se radi o osobi koja može nastaviti politiku svvog brata Murata IV , ali on se više okrenuo ličnim zadovoljštinama nego državnim poslovima, koje je u njegovo vrijeme vodila majka Kosem sultanija.

65

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Prve godine vladavine prošle su bez nekih problema i to zahvaljujući sposobnom Velikom veziru Kara Mustafi-paši, zatim savjetniku sultana Husein efendiji (koji je imao nadimak Džindži hodža) i Mehmed-agi II veziru.

Kara Mustafa-paša je kritikovao sultana da više vodi brige o sebi nego o državi, i zbog toga je na dvoru imao velikog protivnika, Kosem sultaniju. Ona će biti i razlog da se 1644. godine ubije Kara Mustafa-paša. Tako je na dvoru stvoren triumirat od Kosem sultanije, Džindži hodže i Mehmed-paše koji će odlučivati o svim državnim poslovima.

Stanovništvo, zbog raskalašenog života sultana bilo nezadovoljno pa su ga prozvali Deli sultan (tur. Ludi sultan).

Vidjevši sve veće nezadovoljstvo i da je na putu pobuna, trijumvirat da bi došao na vrh države, počinje da osmišlja plan kako bi pažnju sultana prebacili na neki drugi događaj. Uvidjeli su da je rat najbolje rješenje i počeli tražiti povod. Povod su našli kada je grupa hadžija pošla prema luci Džidžik, 80 km od Mekke. Taj brod su presreli Mlečani i hadžije odvode na Krit. Zbog toga Osmanlije 1645. godine objavljuju Mlečanima rat, a nazvan je Kandijski rat koji je trajao do 1669. godine. Naziv je dobio po tome što su Mlečani gl.grad Krita nazivali Kandija.

Zagovornik ovog rata bio je zapovjednik osmanske mornarice Jusuf-paša (Josip Mosković) , porijeklom iz Dalmacije, i on je sanjao da u ime sultana osvoji cijelu Dalmaciju naročito Šibenik , koji je bui pod Mletačkom vlašću. Zbog toga je i imenovan za seraskera osmanskih trupa, a on je predvodio 74.000 vojnika kada su krenuli na Krit.

U prvoj godini rata 1645. godine, Osmanlije su zauzeli dio Krita i neke otočiće oko Krita, a najznačajniji uspjeh bio je osvajanje grada Kaneje, gl. grada Krita 17.8.1645. godine. Iako su Osmanlije mislili da je time završen rat, ipak stvari se mjenjaju i otvara se na Balkanu dalmatinsko-bosanski rat. Uspjeh sa Krita se nije prenio na bosnasko-dalmatinski front jer Osmanlije u Dalmaciji gube mnoge gradove. Tako već u augustu 1646. godine Mlečani zauzimaju Novi i druga mjesta u blizini Zadra, a ove gubitke niko u Istanbulu nije pominjao. U narednoj 1647. godini gube Zemnik i mnoga druga mjesta između Zadra i Šibenika. 8.9.1647. godine gube Drmiš-grad koga je podigao Husrev-beg. Veliki vezir bio je Mustafa-paša i on je samo brinuo kako da što bolje zadovolji sultana, što je počelo da zabrinjava Kosem sultaniju. Zbog toga ona velikog vezira optužuje sultanu, lažnim optužbama, čime je sutan odmah pogubio Velikog vezira. Na njegovo mjesto je doveden kapudan Mehmed-paša Musa. Godine 1648. Osmanlije od Mlečana gube i značajnu tvrđavu Kis, što je počelo da zabrinjava sultana. Zbog tih neuspjeha 7.8.1648. godine dolazi do pobune u Istanbulu u „Srednjoj džamiji“. Tada je Ibrahim I optužen kako nesposoban vladar, tražili su smjenu velikog vezira, a ovaj je bio neodlučan. Zbog toga pobunjenici 8.8.1648. godine upadaju na dvor, hvataju Ibrahima Ii na njegov položaj postavljaju njegovog 6-to godišnjeg sina Mehmeda IV (1648.-1687.).

66

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Plašeći se da sultan Ibrahim I ne pobjegne iz pritvora, pobunjenici počinju iskazivati fetvu po kojoj u životu ne mogu biti dva vladra. Zbog toga su 18.8.1648. godine zadavili sultana Ibrahima I.

KANDIJSKI RAT (1645.-1669.) 51

Rat je vođen u vrijeme sultana Ibrahima I i Mehmeda IV Ardžija. Javno mijenje protiv sebe sam sultan je izazvao nezadovoljstvo naroda, raskošan život, korupcija, sve to Kjose sultanija je čekala povod za rat sa Mlečanima (dan. Venecija). Ta prilika se ukazala kada su gusari presreli hadžije i nakon što napali brod, doveli su zarobljene hadžije na ostrvo Krit. To se uzima kao povod, jer je Visoka Porta optužila Mlečane da surađuju sa gusarima. Tada Visoka Porta odlučuje objaviti novi Osmansko-mletački rat. Pripremivši flotu i oko 85.000 ljudi negovoreći gdje će, osmanske pomorske snage su se uputile prema otoku Kritu. Tek kada se osmanska vojska iskrcala na Kreti 20.aprila 1645. godine tada su oficiri objasnili da im je osnovni cilj rat protiv Mletačke republike. Borbe oko grada stare Kaneje trajale su više dana , 17.decembra 1645. godine kada je osvojena sasker Mehmed-paša i sultan zadovoljni sa ovim uspjehom proglašavaju pobjedu nad Mlečanima. Ali , poslije ovog vojnog pohoda izbija novi rat na bosnasko-dalmatinskom frontu, koji je bio naporan za Osmanlije. U to vrijeme bosanski namjesnik Ibrahim-paša Kabeljak, koji je u prvim godinama rata držao prijateljske odnose, kao i da ne ratu, po naređenju V. Porte 1646. godine vrši mobilizaciju na teritoriji ejaleta i odlazi na Kretski front gdje će ti bosanci provesti 2 decenije tamo što će oslabiti sposobnosti odnrane na bosansko-dalmatinskom frontu. Već tada nedostatak sposobnih u Bosni imao je za posljedicu da se u kontraofanzivi u augustu 1466. godine preuzeli novi gradove u blizini Zadra, što je natjeralo Mlečani, bojeći se da ne izgube Zadar, kreću u pravcu Zemunika (kliškog sandžaka) i zauzimaju Nadim , a 1646 godine zauzimaju Drmiš, kojeg je osnovao Husrev-beg. U to vrijeme sultan Ibrahim I pod utjecajem majke Kjosen Sultanije, nije se interesovao za ovo stanje, već je samo nastavio sa svojim životom. Javno mišljenje je bilo nezadovoljno. Da bi ublažio novo nezadovoljstvo, 1646. godine sultan na polozaj Velikom veziru daje Mustafa-paši Zadiru, koji je predhodno izvršio osmansku invaziju na Kretu. Bio je to vrhunac moći Kjosen sultanije. Nemaran odnos centralne vlasti prema frontu rezultirao je novim navalama Mlečana, što je za posljedicu 51 Predavanje prof. Enes Pelidija. 10.2.2008.

67

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

imalo da Mlečani osvoje Klis. Da bi prikrili gubitak dvorjani su to prikazali kao gubitak crkve (turski klis-crkva). Međutim o ovim i drugim neuspjesima bili su obaviješteni i lokalne patriote i viši državni nadzornici. Oni su bez većih problema uklonili sultana Ibrahima i doveli njegovog 4-godišnjeg sina Mehmeda IV na vlast(zbog lova poznat i kao Avdži). Dolazak novog sultana nije donio bitne promjene. Kjosen sultanija je i dalje upravljala O.C. U međuvremenu u Istanbulu su dopirale glasine o dolasku u Anadoliju Katidži-zade. O širenju ovog ustanka bili su upoznati vodeći u Istanbulu. Međutim zbog nedostatka novca i utjecaja Kjosen sultanije dolazilo je do sve većih poteškoća. To je za posljedicu imalo da dođe do ustanka u Anadoliji pod vodstvom Abaze. Koristeći taktiku da legalizuje protivnika Visoka Porta ga stavlja za glavnog asketa, a da tek onda bude posat na Kretu. Izvršivši ovu obavezu na zadovoljstvo Abaz Hasan je imenovan za Turkmen-bašu. To je vrijeme kada Hatidže-Turhan, majka Mehmeda IV konačno uspijeva trovanjem Kjosen sultanije doći na njeno mjesto. Međutim stanje u državi se nije nimalo popravilo, zbog finansija 1653. godine državni rashodi su bili 12 miliona dukata. Uz to Mlečani su od početka rata koristili nadmoćniju flotu i držali u blokadi Istanbul, čime su se sultani plašili da ne dođe do napada na prijestolnicu sa udruženim evropskim državama.Raniji ljubimac dvora, , imenovan je za velikog vezira. Kako je obavljao dužnosti upravitelja Sirije, to je koristio da idući ka Siriji kupi veliku vojnu snagu i pokaže vojnu superiornost. Na ovome putu mu se pridružio Mehmed-paša Keprili 28. februara 1655. gdje je preuzeo dužnost. Hatidže-Turhan je na dvoru držala sve konce, ali na frontu se bilježe vojni neuspjesi, zato u 1655.godini osmanska država zapada u najveću krizu.

SULTAN MEHMED IV (1648-1687)PORODICA ĆUPRILIĆ (KEPRILI)

Nakon pogubljena Ibrahima I 1648.godine na prijestolje postavljen je njegov sin. Dolazak na vlast ovog sultana označava početak borbe za što veći uticaj na dvoru i to između Kjosen sultanije i Mehmeda IV i Mehmedove majke Hatidže-Turhan. On se nije puno mješao u državne poslove jer je bio dječačić koji je cijelo vrijeme proveo u igrama i lovu, pa je dobio nadimak Lovac(Avdži). U ovo vrijeme dolazi do pobune nedaleko od Burse, a kada je 1656.godine Mletačka flota došla u Dardanele, to je izazvalo paniku u Istanbulu, a Mehmedova majka Hatidže-Turhan na položaj velikog vezira dovodi Mehmed-pašu Keprilija koji je tada imao 80. godina. Ona je očekivala od Mehmed-paše K. da će iskustvom vratiti ugled države, ojačati vojsku i odbraniti grad. U to vrijeme carstvo je bilo u teškoj situaciji(Kandijski rat), a da bi preuzeo vezirsko mjesto Mehmed-paša K. tražio je pismenu garanciju od sultana i njegove majke da se neće miješati u njegovu politiku i da će on odlučivati koje osobe će gdje postavljati.

Mehmed-paša Keprili

Imenovanjem Mehmed-paše K. 1656.godine na položaj Velikog vezira označio je početak duge više od 20.godina, stabilne vladavine i političkog uspona u O.C. U tom periodu 1656-1683. na položaju V.vezira bili su članovi porodice Keprili, a to su:

68

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

- Mehmed-paša Keprili (1565-1661)- Fazil-Ahmed-paša (1661-1676)- Kara Mustafa-paša (1676-1683)

Porodica Ćuprilića je porijeklom iz Albanije (Rudnik kod Berata). Mehmed-paša Keprili je putem devširme stigao na carski dvor gdje je prošao kroz razne službe. Vezuje se uz Bošnjaka Husrev-pašu, budućeg jeničerskog age, a zatim V.vezira. Zatim biva postavljen na nekoliko različitih funkcija u provincijskoj upravi, pa u Istanbulu, zatim namjesnik u Trabzonu, a potom namjesnik Tripolija. Jedan od razloga zašto je sultanija ponudiula mu taj položaj bilo je njegovo iskustvo koje je moglo pomoći osmanlijama u već tada poodmaklom Kandijskom ratu u kojem osmanlije sve manje imaju uspjeha. Hatidže-Turhan je znala da je porijeklom iz Albanije iako ga ukloni da na sebe neće navući velike protivnike, zatim je znala da je on u O.C. došao putem devširme u jeničere i da je bio veoma disciplinovan. Po prvi put u historiji O.C. jedna ličnost je zvanično dobila diktatorska prava(sultanija mu potpisala mjesto V.vezira). Kada je 1656.godine dobio pismenu garanciju, on je preuzeo dužnost. Ipak imenovanje nije prošlo bez poteškoća, mnogi uglednici u O.C. smatrali su da je to dodatna degradacija V.Porte i ne poznavajući dobro V.vezira smatrali su da će stanje biti još gore. Bilo je nekoliko pobuna i Mehmed-paša Keprili kao najbolji način za ugušenje počeo je jednu veliku kadrovsku izmjenu na svim nivoima civilne i vojne vlasti. Tako je počeo uklanjati sve one ličnosti za koje je smatrao da su nesposobni ili korumpirani. Prilikom provođenja svojih odluka on je iznenadio mnoge. Naime, on je uvijek se pokazivao kao baga osoba ali sada je pokazao nevjerovatnu energiju i bezkompromisnost u provođenju zakona.

To se vidjelo sve u oružanim snagama, gdje je najveći dio oficira ili fizički kažnjen ili su poslani u penziju, a na njihova mjesta dovedene su povjerljive osobe. Ovakva situacija njegove uprave donjela je promjene kako u psihičkom tako i u svim pogledima, jer se osjetila atmosfera zakonodavnost. Zatim je počeo sređivati finansijsku situaciju gdje je ograničio potrošnju i počeo da uvodi redovno plaćanje poreza. Na vanjskom planu, kako bi otjerao što dalje Mlećane on naređuje da se odmah počne sa izgradnjom flote. Tako je već u prvim godinama vezirovanja stvorena jedna respektabilna flota- a na čelu je bio kapudan Mehmed-paša. (26.6.1656. godine isplovilo 79 brodova u Dardanele). Ipak već u prvom sudaru sa Mlečanima Osmanlije trpe poraz kod ostrva Samoze, što je bio možda veći udar nego kod bitke kod Lepanta.

Sve ovo se dešavalo kada se u Istanbulu otkrila zavjera da se smijeni mladi sultan. Ova otkrivena zavjera bila je povod velikom veziru da ukloni mnoge koji su tada bili pod zaštitom Hatidže Turhan. To se dešava u vrijeme kada na Bosforu 1656./57. Mlečani vrše blokadu i Istanbul biva blokiran. I kada su mnogi pomislili da je na pomolu velika katastrofa V.vezir počinje da prave slijedeće:

- da mu se kao i ranije dozvoli da ima dozvolu da može vršiti imenovanja ličnosti na najvažnije položaje;

- da te ličnosti nema pravo niko ukloniti;- da niko nema pravo na teritoriji O.C. da omalovažava njegovu ličnost i

autoritet;

69

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

- da niko, pa ni sultan , ni njegova majka ne mogu nikoga imenovati na bilo koju funkciju bez njegove saglasnost.

Ovaj ugovor potpisan je 15.novembra 1656. godine. Saznavši za ovakav ugovor nastali su veliki protesti, jer se smatralo da V.vezir nije vješt, a i u Ulema je smatran da nije dobro poznavao šerijat. Ali, V.vezir nije na ovo obraćao pažnju. Počeo je sa svojim odlukama. Mnoge sumnjive ličnosti je uklonio, a iako su finansije bile slabe, on naređuje masovnu izgradnju brodova. Rezultat ovih mjera bilo je da u narednih 6. mjeseci samo u istabulskoj luci je izgrađeno oko 100. brodova koji su dati na raspolaganje kapudan Mehmed-paši.

Već u prvoj polovini 1657.godine O.flota svečano je uplovila u more da se bori protiv Mlečana. Saznavši za ovo Mletački admiral iz porodice Močenigo kreće sa flotom prema Osmanlijama. Susret dvije flote desio se kod ostrva Samoze 2. maja 1657. godine gdje ponovo odnose pobjedu nad Osmanlija i zauzimaju tvrđavu Sugardžik-koja je bila odskočna daska za dalja osvajanju u Anadoliji.

Iako je bilo teško, Mehmed-paša Keprili uspio je da vosjci obezbijedi razne potrepštine( namirnice, oružje...) pa mu je vojska počela da vjeruje i počeli su da sporovode ono što je naređivao. Početkom jula 1657. dolazi do preokreta u ratu. Tadašnji vojskovođa Mehmed-paša Katarlizadže sa dijelom oružanih snaga napada Mletačke posjede na Kritu i tom prilikom bilježi velike uspjehe, što je vratilo povjerenje da će se rat završiti pobjedom. U narednih nekoliko godina mjerama V.vezira država i njene institucije počinju sve bolje da funkcionišu kroz smanjenje korupcije, a red i društveni poredak osjećali su se svuda.I dok su Osmanlije imale uspjeha na Kritu, u Dalmaciji nije išlo najbolje. Tako Ahmed-paša Siri, bosanski namjesnik, Herceg Ali-paša Čengić doživljeli su poraze pred Kotorom, Zadrom i Splitom. Iak na Kritu je bilo uspjeha i Osmanlije 5.11.1657. godine preotimaju ostrvo Lemnos. Koliko je V.vezir bio siguran na svom položaju , pokazuje činjenica da je na prijelazu između 1657./58. pored rata sa Mlečanima, odlušio da kazni nelojalne sutanove vazale u Erdelju i Vlaškoj. Prijetio im je da će s vojskom doči i pretvoriti ih u sandžake. To ih je za kratko i smirilo. Tokom 1658. godine nije bilo velikih osvajanja, stanje u Carstvu se popravilo bez velikih pobuna, jer su porezi uzimati zakonito od podanika, ali u narednoj 1658. godini dolazi do veće pobune u Anadoliji, a voša te pobune bio je raniji budimski namjesnik Abaz-Hasan-paša, kojeg je sa položaja beglerbega smijenio Mehmed-paša Keprili. Vođa ove pobune je tražio da se vrati njegov raniji položaj, ali V.vezir guši pobunu. Takođe i erdeljski knez Đorđe Rakoci želeči da stvori samostalnu kneževinu koja bi ušla u savez sa Vlaškom i Poljskom i Moldavijom, diže pobunu, ali Mehmed-paša K.guši i ovu pobunu. Koristeći popularnost u narodu V.vezir naređuje da se ubije Deli Hasan-paša koji je stekao slavu na Kritu. Razlog za ovo V.vezir je našao u strahu da se on neće odmetnuti. Ubrzo zatim buknuo je ustanak u Vaškoj, koji nije posustajao ni uz sve prijetnje, ali zauzimanjem centra Vlaške Trgovišta, 1659. godine , V,vezir je prebacio u Bukurešt (Bugurište). U narednoj 1660. godini V.vezir naređuje da se duž granica evropskog dijela carstva izgradi što veći broj tvrđava. U njima je planirao da postavi odane jedinice koje bi

70

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

zaustavljale neprijatelje i spriječavale pobune, ali bi bile i odskočna daska za daja osvajanja. Svi ti njegovi potezi posjećali su na slavni period O.C. iz 16.vijeka.

Međutim , u situaciji kada je država počela da normalno funkcioniše umire Mehmed-paša Keprili 31.oktobra 1661. godine u dubokoj starosti i bolesti. Prije smrti uspio je da od sultana Mehmeda IV dobije garanciju da će ga na položaju Velikog vezira naslijediti sin Fazi Ahmed-paša. Pred smrt sinu je često davao savjete i to da ne dozvoli ženama iz harema da se mješaju u državne poslove, da nad vojskom ima kontrolu i da drži u pokretu jer ako stoje od toga nema nikakve koristi , da ne dozvoli pojedincima da postanu prebogati, da uvijek vodi računa o finansijama kako bi isplatili budžetske korisnike. Iako je bio poznat kao bage naravi, u provođenju svojih mjera nije birao sredstva, pa je tako za vrijeme njegovog 5-to godišnjeg vezirovanja naredio da se ubije čak 36.000 ljudi, narošito onih sa visokih funkcija. Samim tim, iako izgleda zlobno, on je spasio 10x više ljudi.

Fazil Ahmed-paša Keprili (1661.-1676.)

Rođen je 1635. godine , a obrazovanje je stekao u medresama u Istanbulu, i slovio je kao najbolji poznavalac šerijata ( pa je poznat kao Hodža Keprili u epskim pjesmama). Zahvaljujući svom obrazovanju ulazi u administaciju da bi jedno izvjesno vrijeme bio namjesnik Erzeruma i Damaska. Zahvaljujući tome on je u svojoj 15-esto godišnjoj karijeri ka položaju Velikog vezira poklanjao je veliku pažnju obrazovanju, kulturi i vjeri.

Ujedno ovaj period je poznat i kao vrijeme kada O.C. iam izrazito veliku komunikaciju sa mnogim državama, naročito u Evropi. Smatrajući da je stabilna unutrašnja situacija u Cartsvu, Fazil Ahmed-paša okreće se u smijeru svojih protivnika. Pored već naslijeđenog Kandijskog rata, Osmanilije se okreću Habsburgovcima. Naime, u mirnodobskom periodu vojska cara Leopolda II zauzima tvrđavu Sekerhil i sagrađuje jednu novu tvrđavu u blizini Kanjiškog ejaleta, a trebala je da bude odskočna daska protiv sultana. Zbog toga O.C. 1633. godine objavljuje Habsburgovcima rat, a razlog je što Habsburgovic nisu htjeli da vrate Sekerhil i sruše novoizgrađenu tvrđavu.

Na putu ka Habsburgovcima , prva veća prepeka Osmanlijama bila je tvrđava Novi Zrinski (Ujvar). Osmanlije su tražile od branioca da se predaju, ali to odbijaju. Zbog toga dolazi do više juriša i branioci su se našli u teškoj situaciji. Pod pritiskom vojske, zapovjednik tvrđave Ferkas predaje tvrđavu 24.9.1663. , a dobili su od Vezira dozvolu da mogu slobodno napustiti tvrđavu. Tako je vraćena tvrđava koja je izgubljena 1606. osmanskoj vojsci pridružili su se i Tatari, koji su , slično akindžijama uspjeli da prodru čak do dan. Luksenburga.

71

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Smatrajući da je za tu godinu dosta postigao, a i zima je bila blizu, V.vezir sa glavnom vojskom povlači se i zimu provodi u Beogradu. Međutim, Habsburgovci ne miruju, nego čak u tim zimskim danima sa ukupno 23.000 ljudi uspjevaju da vrate Ujvar i nareduju sve do Palanike. Na vijest o ovome napredovanju Habsburgovaca, uznemirile su mnoge u Istanbulu, pa su čak ponudili i potpisivanje mira, ali to Beč odbija.

Zbog toga, 22.marta 1664. godine na Zemunskom polju blizu Beograda, V.vezir izvršio je smotru vojske i krenuko ka Habsburgovcima. Krenuo je ka Sigetu, kojeg je želio da osvoji, kao neku vrstu osvete, jer je tu poginuo sultan Sulejman Kanuni. Siget je branio praunuk Nikole Zrinskog koji je nosio isto ime, Nikola Zrinski.

Tako je 27.maja 1664. godine zauzet Siget.

Nakon ovog nastavlja put ka Ujvaru (na desnoj obali Une).Habsburgovci su ih dočekali na otvorenom polju pred tvrđavom i 29.juna 1664. godine Osmanlije odnose pobjedu. Nakon nekoliko dana uspjeli su da vrate u grad, ali plašeći se da se Habsburgovci ne vrate, Fazil Ahmed-paša naređuje da se sruši. Ipak Habsburgovci ne posustaju, nakon odlaska Osmanlija, oni se tu stacioniraju. U Evropi je počeo da se širi strah od F.Ahmed-paše i zbog toga, do tada prijateljska Francuska na čelu sa Lujem XIV šalje Habsb.odrede kao pomoć, što isto čine i Njemci. Zbog toga su Habsburgovci uspjeli ubrzo da skupe veću vojsku. Do susreta glavnina vojske dolazi kod tvrđave Sv.Gothard 31.jula 1664. godine (lijeva obala rijeke Rabe). Bitka je otpočela u ranim jutarnjim satima, 1.8.1664. godine, gdje se na početku mislilo da će Habsburgovci biti poraženi, ali oni na kraju izlaze kao pobjednici.

Za ovaj događaj prof. Enes Pelidija smatra da je definitivno zaustavljanje Osmanlija ka Srednjoj Evropi, i od ovog poraza oni se sve više počinju da povlače.

Zbog ovog poraza, F.Ahmed-paša 10.8.1664. kod Ejšavara (Ajzenburga) potpisuje mir sa Habsburgovcima. Beč je prvo ponudio mir, a mogao je dotući Osmanlije iz razloga što se poslije ove bitke počeli da strahuju od Francuske. Francuzi su znali da poslije ove bitke oni dolaze do izražaja i objavljuju rat Habsburgovcima.

Ugovor je potpisan u istim tačkama kao u Žitvi, poslije Dugog rata (1606.). Pregovori o miru trajali su od 10.8.-22.10. kada je i službeno potvrđen mir. U to vrijeme dolazi do pobune u Misiru, Kairu, ali i brzo iako brojna, ugušena je. U Sredozemnom moru , počela je u to vrijeme sve više da djeluje Alžirska flota, koja je bila pod zastavom Osmanlija. Oni su počeli da nanose sve više štete Englezima. Englezi su tražili da sultan s njima sklopi mir, i tako je i bilo. Ali, ipak su nastavili da djeluju, pa čak dolaze do Provansem što Francuzi koriste i pobjeđuju Ažirce, pa čak zauzimaju i glavni grad Alžira. Želeći da imaju kontrolu Alžira, Francuzi šalju 12.000 naseljenika, ali su oni protjerani , da bi 1665. godine, došlo do potpisivanja mira o nenapadanju između Alžiraca, Engleza i Francuza.

72

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Ipak, glavni zadatak V.vezira F.Ahmed-paše bio je da završi rat sa Mlečanima. Već tada, V.vezir počinje da vodi tajne pregovore sa Mlečanima i tažio je da Venecija u ime vojnih troškova plati 100.000 dukata i da vrati neke vojne utvrde, a Mlečani da oslobode njihove vojne zarobljenike, ali nisu željeli da vrate vojne utvrde. Zbog toga Veliki vezir počinje da vrši mobilizaciju i pripreme. U to vrijeme dolazi do većeg broja pobuna u O.C koje su uspješno ugušene. Zatim, u Dalmaciji dolazi do zemljotresa, a epicentar je bio u Dubrovniku. Tim zemljotresom pored Dubrovnika, srušeni su brojni primorski gradovi, koji su bili u sastavu O.C. sve do prve polovine 19.stoljeća. u takvoj situaciji prvo dolazi do diplomatski pregovora sa Mlečanima, a Osmanlije sada traže gl.grad Krita Kandiju. Zbog dugog rata, koji je donosio velike štete i Mlečanima i Osmanlijama 6.9..1669. konačno dolazi do potpisivanja mira, gdje Mlečani predaju Kandiju Osmanlijama. U ovom ratu koji je trajao od 1645.-1669. Mlečani su izgubili oko 30.000 ljudi, a Osmanlije čak 100.000. poslije ovoga rata Veliki vezir okreće se pravo prema Habsburgovcima. Naime, u Hrvatskoj je došlo do jedne zamjene, praunuk Nikole Zrinskog , koji se isto tako zvao, želio je da izdvoji Hrvatsku iz vlasti Leopolda II i priključi se Osmanlijama, od kojih je želio neku vrstu samouprave. Njihovi poslanici su čak došli u Istanbul, pa su trebali sutanu obećati godišnji danak od 60.000 dukata(Franjo Vukovački, glavni upravitelj porodice Zrinjski). Sultan je zazvrat trebao da ih brani od Habsburgovaca, ali Veliki vezir je odugovlačio. Međutim, za ove pregovre saznalo se u Beču, mnogi su kažnjeni, a Nikola Zrinjski je ubijen. Zbog odugovlačenja Velikog vezira O.C. je spašeno od još jednog rata.

Mir za O.C. trajao je kratko jer dolazi do rata sa Poljacima. U bitci kod Hoćina 11.11.1673. Poljska vojska po prvi put Osmanlijama nanosi poraz. Poljaci godinu kasnije biraju za kralja Jana III Sobejskog, koje je želio da od Poljske načini veliku državu, ali Veliki vezir sa 16 odreda jeničara 1674.godine uspijeva da Poljacima nanese nekoliko poraza i Osmanlije su u toj godini zavladale prostorom od Dnjepra do Dnjestra.

U narednom periodu nastavljeni su povremeni sukobi da bi te 27-og oktobra 1676. došlo do potpisivanja Osmansko-Poljskog ugovora. Najveći dio današnje Ukrajine ostao je po sultanovom vlašću. Međutim, ovi ugovori pokazali su i veliku diplomatsku sposobnost Velikog vezira F.Ahmed-paše. To je bio ujedno i posljednji veliki uspjeh Vezira, jer na putu ka Istanbulu 30.oktobra 1676. umire. U trenutku smrti nedostajalo mu je samo 15.dana da na položaju Velikog vezira bude punih 16.godina. Bio je jedan od veoma obrazovanih, ako ne i najobrazovanija ličnost u Carstvu.Uspio je da vrati identitet O.C. kakav je imao u vrijeme Sulejmana Kanunija.

Kara Mustafa-paša Keprili(1676.-1683.)Iako su mnogi očekivala da će F.Ahmed-paša nasijediti njegov brat Mustafa, do toga nije došlo nego ga je naslijedio njegov zet Kara Mustafa-paša. On je 7.novembra 1676. izabran za V.vezira.Za njega se znalo da je ratoboran i da lako poteže za oružjem, što je značilo da neće voditi diplomatsku politiku. Tako je on već 3.marta 1677. u ime sultana objavio rat Rusiji. Povod za rat bio je taj što je Karači hetman Dorašenko bio ruski zarobjenik, iako su Rusi znali da je on bio u bliskoj vezi sa sultanom.

73

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Osmansku vojsku predvodio je serasker Ibrahim-paša. Kod Čelukova Osmanlije doživljavaju poraz. Poslije ovoga sam Veliki vezir je krenuo na Ruski front, gdje mu pomažu Tatari i Kozaci, a glavni cilj bio je Čehikov, koji je osvojen. U gradu izbija kuga i mnogi ga napuštaju tako da su Rusi ponovo došli do ovoga grada. Nakon toga nema većih akcija sve do 1681.godine kada V.vezir sklapa mir sa Rusima. Ovim mirom osmanska granica je povučena na Dnjepar, priznavaju ruskog cara i njihovo pravo da štite pravoslavne crkve u Jerusalemu.Mnogo teže posljedice za O.C. imaće rat protiv Austrije.

BEČKI RAT (1683.-1699.)

Za vrijeme ovoga rata na osmanskom prijestolju smijenila su se 4 sultana: Mehmed IV (1648.-1687.) Sulejman II (1648.-1691.) Ahmed II (1691.-1695.) Mustafa II (1695.-1703).

Za početak ovoga rata veliku ulogu odigrao je V.vezir Kara Mustafa-paša Keprili. Naime, on je bio ratoborna osoba, koja je svaki problem rješavala oružjem,a ne diplomatskim putem. Kao POVOD za rat uzima se pokušaj Ugara da se oslobode Habs.vlasti. naime, u Ugarskoj je 1682. god. Izbio ustanak protiv Habsburgovaca. Voša pokreta bili su Nikola Zrinjski i Tekoli . Oni su se obratili Osmanlijama za pomoć , obećavajuči da ako im pomognu priznati će sultana za svog vladara. Tu aktivnost priznali su i Francuzi jer su i oni ratovali sa habsburgovcima i time su smatrali da će njihov položaj u Evropi oslabiti. Zbog toga sultan 1682. priznaje Tekolija za ugarskog kralja.Kao odgovor na ovo, habs.kralj Lepold I sklapa savez sa poljskim kraljem Janom II Sobjeskim, o mežusobnom pomaganju u toku ratnih operacija. Zbog toga 16.maja 1683. godine Veliki vezir u ime sultana objavljuje rat habsurgovcima. (POČETAK RATA)TOK RATA: Za glavnog vojskovođu izabran je Kara Mustafa-paša Keprili i on sa vojskom kreće ka Beču. Kada je car Leopold I saznao da se prema Beču približava velika vojska, on je 8.juna, nesiguran u svoju vojsku, napustio beč, Osmanlije su se pred zidinama Beča pojavile 14.jula 1683. i V.vezir je bio uvjeren u pobjedu. Međutim, pravi jednu gršku. Naime, Osmanlije su zajedno sa komandom brojale oko 200.000 vojnika, a branioci Beča imali su na raspolaganju oko 10.000 vojnika. Umjesto da odmah naredi juriš na branioce, vezir naređuje da se počnu kopati

74

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

rovovi, što je dobro došlo braniocima da prevaziđu prvobitni strah. Od tog 14.-tog počinje trajati opsada Beča narednih 60 dana. Želja V.vezira bila je da beč osvoji na simboličan dan 29.8. ( bitka na Mohaču, Beograd), ali im to nije pošlo za rukom. Ipak, nakon duže opsade , Veliki vezir naređuje opšti napad za 12.9.1683. godine. međutim, braniocima grada u pomoć dolazi poljski kralj Jan Sobjeski sa oko 70.000 vojnika i on uspjeva da na brdu Khalenberg tog dana odnese vojnu pobjedu nad Osmanlijama. Taj poraz na Kalenbergu označio je i kraj opsade. Povlačeći se Osmanska vojska pvo stiže u oktobru 1683. u Budim, a Kara Mustafa-paša odlučuje se povući čak u Beograd da bi tu reorganizovao vojsku i ponovo (bar je planirao) da krene na Beč. Mešutim, njegovi protivnici na dvoru uspjeli su da uvjere sultana da je za sve neuspjehe u ovoj prvoj godini rata kriv samo Veliki vezir. Zbog toga sultan narešuje smjenu , a ubrzo zatim 25.12.1683. on je i zadavljen. Na položaj velikog vezira postavljen je Mustafa –paša Keprili. Poraz Osmanlija na Zapadu je dočekan sa oduševljenjem. Zbog toga papa Inocent XI 1684. poziva zapadne zemlje na savez koji je nazvan „Sveta liga“. U taj savez u početku su usli Habsburgovci, kojima je prepuštena borba u Ugarskoj, zatim Mletačka republika, Borba protiv Osmanlija na jugu Balkana i Albaniji i Poljaci, borba na prostoru Moldavije. Tako se za Osmanilje sada otvaraju 3 fronta, a da bude gore ovoj „Svetoj ligi“ 1686. priključuje se i Rusija. Najviše gubitaka Osmanilije su imae u Ugarskoj, a 2.9.1686. Habsburgovci osvajaju i Budim, čime nestaje Budimski ejalet. Iste godine osvajaju Pečuh i Segedin. Ubrzo zatim , 12.8.1687. Osmanlije doživljavaju jos jedan veliki poraz kod Mohača.Mlečani su takođe imali uspjeha na Peloponezu, gdje zauzimaju mnoga mjesta. Zbog svih ovih gubitaka u ratu, direktno je optužen sultan Mehmed IV zbog čega je i svrgnut, a na njegovo mjesto je postavljen njegov brat Sulejman II, ali ni to neće mnogo promjeniti situaciju. Naime, Rusi od stupanja u Ligu počinju da upadaju u Krimski hanat. Time je Osman.carstvo većinu snaga moralo prebaciti na ovaj front /nazvat sjeverni trokut/. Odlazak osmanskih snaga na odbranu krima, olakšalo je akcije habsburgovaca, koji u ljeto 1688 prelaze Dunav i počinju sa opsadom Beograda. Grad su zauzeli 8.91688.god. Zbog svega ovoga sultan Sulejman II ponudio je mir „Svetoj ligi“ i čak pristaje na to sva njihova osvajanja sjeverno do Save i Dunava ostanu pod njihovom vlašću, ali da se rat odmah okonča. Habsburgovci su i bili za mir jer su ponovo bili u neprijateljstvu sa Lujem XIV. Međutim, njihovi saveznici su bili za nastavak rata. Pregovori su počeli u Beču 8.2.1689. ali bezuspješno i završeni 11.juna 1689. zbog toga sultan Sulejman II naređuje da se njegov carski šator prebaci u Jedrene kako bi bio bliže tom frontu,a time i bio bolje upoznat sa dešavanjima na njemu. Ali , habsburčki odredi krenuli su prema Bosni i dolinom Morave ka Nišu. Osmanska vojska koja je trebala spriječiti nadiranje Habs.prema jugu, teško je poražena kod BATOČINE (LAPAVCA). 21.8.1689. To je Habs.otvorilo put prema Nišu, kojeg i osvajaju , a zatim osvajaju Vidin, Peč, Pirot, Prizren i Skoplje. U tim teškim trenutcima za O.c. na položaj V.vezira dolazi brat Fazil Ahmed-paša Keprilija, Fazil Mustafa-paša. Pod njegovom upravom tokom zime 1689./90. desiti će se važan preokret za O.c. On uspjeva da reorganizuje vojsku, na ključna mjesta dovodi

75

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

sposobne i poštene ljude, te ukida Avariz. On je donio lično svoje bogastvo u državu, a taj primjer počele su da slijede i dr.bogate porodice tog vremena. Zbog svega toga, tokom proljeća V.vezir je krenuo u protuofanzivu , uspjeva da vrati Niš 1690. godine, zatim Smederevo, a najvažnije i beograd 28.10.1690. Na drugoj strani, Habsburgovci zauzimanjem Skoplja, može se reći , dostižu svoj vrhunac, jer tada u vojsci se pojavljuje kuga od koje je umro i vojskovođa Đovani Pikolomini. Zbog toga je bila tako uspješna protuofanziva V.vezira. ipak, želeći da još više protjera Habsburgovce od Dunava, V.vezir odlučuje se da sa oko 100.000 vojnika i 150 topova pređe preko Dunava, kako bi iznenadio Habs.kod Petrovaradina, ali na ušću Tise kod Slankomena sačekao ga je u zasjedi Ludvig Badenski sa oko 60.000 vojnika. Drugog dana bitke poginuo je V.vezir 19./20. 8. 1691. Tom njegovom pogibijom okončana je protuofanziva. Već tada Dunav i Sava postaju nova stalna granica između Osmanlija i Habsburgovaca. U međuvremenu, prije same pogibije V.vezira, umire sultan Sulejman II, a za novog sultana izabran je njegov sin Ahmed II (1691.-95.). Kako su Dunav i Sava postali granica između dvije države, tako je i Ahmed II započeo pregovore sa Habs. ali bez uspjeha. Tako da njegov period vladacine i nije donio neke bitne promjene u Bečkom ratu. On umire 1695. a za novog sultana proglašen je Mustafa II (1695.-1703.). U to vrijeme u Rusiji je bio Petar Veliki (1689.-1725.), za čije će vrijeme Rusija izrasti u veliku silu i pretnju za O.c na Crnom moru. Tako su Rusi uspjeli da 1696. godine zauzmu Azov. Sultan Mustafa II uspio je da se odupre napadima Habs, a posebno se istako u odbrani Temišvara, posljednje Osmansko uporište sjeverno od Dunava. Međutim, pri prelasku sultana iz Banata u Bačku, kod Sente 11. 9. 1697. Habsb.na čelu sa Eugenom Savojskim nanose težak poraz Osmanlijama. U toj bitci poginuo je i Veliki vezir Almas Mehmed-paša, a zamjenio ga je jedan Keprili Amdžazade-paša. Poslije pobjede kod Sente, Savojski je upao u Bosnu, prodro čak do Sarajeva i spalio grad 1697. godine. Nakon ovoga bilo je još nekih manjih bitaka, ali sve strane iscrpljene ratom željele su mir. Tako je V.vezir Husein-paša započeo pregovore o miru sa prestavnicima ambasade Engleske i Holandije. Za mir su bili i sami Habsb.jer su ratovali sa Francuskom.

KARLOVAČKI MIR 26.1.1699.

Mirovni pregovori između Osmanskog carstva počeli su u Sremskim Karlovcima u julu 1698, a završeni su 26.1.1699. god. Mirovni ugovor zaključen je na principu uti possidetis, tj. svaka strana zadržava ono što je osvojila. Sa Mletačkom republikom mir je zaključen 7.februara 1699. sa Rusijom tek 15.jula 1700. Bio je to prvi mirovni sporazum koji je išao na štetu Osmanlija. Tim mirovni sporazumom Osmanlije su :-izgubili sve posjede sjeverno do Dunava, osim Temišvara-Austrija je dobila cijelu Ugarsku i Transilvaniju (Zapadnu Rumuniju),-Poljaci dobivaju Zapadnu Ukrajinu i Podoliju,-Mlečani su dobili Moreju (Peloponez), Korint i neka mjesta u Dalmaciji: Knin, Senj, Gabelu, Herceg Novi, Dobili su i uski pojas oko Boke Kotorske,-Rusi su dobili Azov.

76

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Značaj ugovora za BiH!

Upravo ovim ugovorom započinje proces formiranja i oblikovanja savremenih granica Bosne i Hercegovine. Njime su utvrđena sjeverna, zapadna i jugozapadna granica Bosne koja je išla tokom rijeke Une, Save i Cetine. Granice BiH su neznato korigovane kasnijim mirovnim ugovorima, prvo Požarevačkim iz 1718., zatim Beogradskim 1739., te Svištovksim sklopljenim 1791. godine i u tom okviru su potvrđene odlukam Berlinskog kongresa 1878. godine.

MUSTAFA II(1695.-1703.)

Mustafa II (6. februar 1664. - 28. decembar 1703.) osmanlijski sultan.Mustafa II postaje turski sultan 1695. nakon smrti rođaka Ahmeda II Njegovo razdoblje na vlasti bi se moglo smatrat najgorim u Osmanlijskoj historiji. Vodio je tursku vojsku u Austrijskom ratu gdje u bitki on biva potpuno potučen 1697. godine. U potpunoj melanholiji nakon tog katastrofalnog poraza on počinje sa svim neprijateljima zaključivati mir bez obzira na cijenu i posljedice.

Mirovnim sporazumom Austrija dobiva Ugarsku, Slavoniju i Vojvodinu, Venecija Moreu i dio Dalmacije, Poljska dio teritorija izgubljen od Turaka u XVII. vijeku, a Rusija izlazak na Crno more.Razočaran od svega, Mustafa II abdicira 1703. godine u korist brata Ahmeda III.

AHMED III (1703.-1730.)„DOBA TULIPANA“

Nakon abdiciranja sultana Mustafe II vlast je preuzeo njegov brat Ahmed III koji je prvo vladao do 1703.-1718. On se odmah obračunao sa pobunjenicima (oktobra 1703.) i za Velikog vezira postavlja Muradi Damud Husin-pašu. Sultan Mehmed III bio je obrazovanja ličnost, želio je da vlada u miru i to sve zbog toga da bi zadovoljio svoju strast prema ženama, pticama i cvijeću naročito prema lalama pa je ovaj period nazvan doba tulipana(lala). Za vrijeme njegove vladavine izmjenila su se 6.velikih vezira, a tek dolaskom Damed Ibrahim-paše 1718.-1730. dolazi do stabilnosti u državi. Iste godine na funkciju šejh-ul-islam doveden je Senišehirli Abdulah-efendija, a

77

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

također do stabilnosti dolazi i na drugim činovničkim mjestima. On ulazi u rat sa Rusijom, Austrijom i Mlečanima, a završen je 1718. u Požarevcu.

Poslije rata želja sultana je bila da pristupi mirovnoj politici u Evropi, što će biti i učinjeno postavljanjem Ibrahim-paše na mjesto V.vezira i da se pristupi uređenju finansija. Želja V.vezira je bila da upozna Zapadnu kulturu, da prodre uroke napretka Velikih sila, da se informiše o njihovo načinu života, novim tehničkim dostignućima, pa je zbog toga slao poslanike u Beč, Pariz, Moskvu itd. Po povratku oni su počeli da propagiraju Zapadnu kulturu, do te mjere da je V.vezir bio impresioniran i počinje da na dvoru i u vladajućim krugovima uvodi novi stil života, grade se palate po uzoru na Zapadno-evropske. Sve je to prihvatao i sultan Ahmed III , koji je živio raskolašeno. Počinje da dovodi i strane umjetnike i organizira stalne zabave. Uvodi se i prva štamparija 1727. godine ( sa arap.slovima.). godine 1730. izbija i iranski rat nakon što su Perzijanci osvojili neke osman.teritorije. V.vezir je pripremao veliku vojsku, ali jeničeri se bune i žele njegovu smjenu. To sultan i čini i Ibrahim-paša je smjenjen, a ubrzo je i pogubljen. Ali , ubrzo pod pritiskom morao je da abdicira i sam sultan u korist sina Mustafe II, Mahmud I.

Odnosi Osmanskog Carstva i Rusije u 18.stoljeću

U vrijeme vladavine Ahmeda III u Evropi se vodi tzv. Sjeverni rat. Iako su Osmanlije sa Rusima 1700. zaključile mirovni ugovor, švedski kralj Karlo XII , nakon jednog poraza od Rusije, pobjegao je 1709.godine na teritoriju O.C. tražeći zaštitu od sultana Ahmeda III . Čak je od sultana tražio da se uključi u rat. Porta se u ovaj rat uključuje 1711. godine, a želja im je bila da povrate Azov, kojeg su izgubili u Bečkom ratu 1696. ruski car Petar Veliki u rat protiv Osmanlija pozvao je i balkanske Slavene, a na poziv su se samo odazvali Crnogorci ( Danilo Petrović). U toj 1711. godini Osmanlije su nanjele težak poraz Rusima na Prutu, gdje se ruska vojska nalazila u okruženju. Nakon pregovora Rusi su se odrekli Azova. Ovom pobjednom Osmanlije nisu uspjele da još više potisnu Ruse, jer 1714. izbija Osmansko-mletački rat u koji se 1716. uključuju i Habsburgovci.

OSMANSKO-AUSTRIJSKO-MLETAČKI RAT 1714.-1718.

U vrijeme vođenja ovoga rata na Osmanskom prestolju bio je sultan Ahmed III (1703.-1730.).

Nakon Osman-ruskog rata koji je završen na rijeci Prut 1711. godine, Crnogorci su i dalje nastavili svoje borbe protiv Osmanlija. Oslobodivši se pritiska Rusa (Petra Velikog), Osmanlije odlučuju da smire Crnogorce pohodom 1712. godine , vođa crnogoraca Danilo Petrović, bježi u Hercegovinu na Mletački teritorij, odakle ponovo počinje da napada na Osmanlije. Godine 1714. desio se novi pohod Osmanlija na crnogorce, a ovoga puta na Mletački teritorij bježi 2000.-3.000 crnogoraca, dok Danilo bježi u Rusiju.

78

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Osmanlije su od Mlečana zatražili povratak ratnih bjegunaca, da ih predaju, ali to Mlečani odbijaju. To je bio POVOD za objavu rata Mletačkoj republici, a tim ratom Osmanlije su računali da će vratiti izgubljene teritorije nakon Karlovačkog mira 1699. rat je objavljen 10.dec.1714. godine, a 1715. ništa očekivano se neće desili osim što su Osman.vodile ratne operacije u Grčkoj , a nastojali su vratiti Moreju , pa posjede u Dalmaciji. Ipak u junu 1716. godine na strani Mlečana u rat se uključuje i Austrija. Ovdje je važno spomenuti da se u rat uključuje i dosta domaćeg stan.ratujući kao dobrovoljci na svim stranama. Pod komadom Eugena Savojskog habsb.su pošli na Osmanlije koje je predvodio Veliki vezir Damad Ali-paša. Habs.su uspjeli da pređu u Bosnu i zauzmu Gradišku. Osmanlije i Habs.su se sukobili kod PETROVARADINA 5.AUG.1716, gdje Osman.trpe poraz,a Habs.to koriste i napadaju Banat. Paralelno se vode borbe i na Zapadnoj granici Bosne, kao i na prostoru sjeverne Bosne. Istovremeno Mlečani u istošnoj Hercegovini zauzimaju Trebinje i Popovo Polje i ostrvo Krf. Od proljeća 1717. godine Habsb.vrše opsežne pripreme za napad na Beograd. Vojska je okupljana u Pančevu odakle prelaze Dunave i opkolili su Beograd u junu 1717. Početkom augusta osmanska vojska sa zapovjednikom Halil-pašom približavala se iz pravca juga. Ipak , Eugen S.uspjeva da porazi osmansku vojsku 16.aug.1717. , a nakon toga beogradska posada se predala. Nakon osvajanja Beograda i dogovora sa Mlečanima, Habsb.predlažu mir, a uz posredstvo Engleza pregovori su i započeti. Zvanični pregovori su vršeni od 5.juna-12.jula 1718. u šatorima ispred Požarevca. Mir je zvanično potpisan 21.jula 1718. godine u Požarevcu.

Požarevački mir 21.jula 1718.

Ulazak haršburske monarhije na stranu Venecije u rat protiv Porte 1716. godine i pobjede njene vojske, ubrzale su među zaraćenim državama odluku o prekidu rata i sklapljanju mira.

Gubitak Banata, Slavonije dijela Beogradskog pašaluka i pograničnih mjesta Bosanskog ejaleta povećao je na Porti broj pristalica mišljenja da je bolje sto prije sklopiti mir sa Bečom , nego doživjeti još koji vojni poraz. Na ovakva su razmišljanja uticale i unutarnje prilike. Poraz kod Beograda izazvao je proteste i nerede koji su se kao koncentrični krugovi širili ppo teritoriji cijele države. To je stvaralo poteškoće vodećim ljudima Carstva, a ni sultan Ahmed III nije se osjećao sigurnim na prijestolju. Stoga se sve glasnije počinju zagovarati mirovni ugovori uz posredovanje neke neutralne evropske države koju bi prihvatile obje zaraćene strane.

Slična razmišljanja su bila pristuna i u bečkim krugovima, ali i iz drugih razloga. Karla VI i njegove ministre su na uspostavljanje mira sa Portom tjerale prilike koje su se sredinom avgtusta 1717. godine nastale na velikom Apeninskom poluostrvu. Pod izgovorom da sprema ratnu flotu protiv osmanske države, jer po ranijem dogovoru Španija se obavezala da neće zaratiti sa Austrijom dok se ova nalazi u ratu protiv Porte, Alberoni, prvi ministar Filipa V, isplovio je 22. avgusta 1717. godine iz Barcelone sa lađama u nepounatom pravcu. Iznenada se ova španska vojska iskrcala kod Kaljarija i

79

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

poslije tri mjeseca zauzima cijelu Sardiniju. Alberoni zatim ostavlja tu 5.000 vojnika, a sa ostatkom vojske istim putem se vraća u Barcelonu. Ovom je akcijom želio, iskoristivši zauzetost Beča u ratu sa Osmanlijama, pomoći kraljici Elizabeti od Parme i njenoj djeci da vrate pravo na Parmu i Toskanu. Ovaj je vojni uspjeh još više ohrabio Španiju, te se ona u narednim mjesecima još temeljitije priprema za realozovanje svojih planova vezanih za Apeninsko poluostrvo, tj. za proširenje svoje vlasti u slijedećoj, 1718. godini. Većina evropskih država je bila iznenađena ovim ratom Španske kraljevine.

Više od svih bila je iznenađena Austrija. Bez ikakvog povoda našla se u neugodnoj situaciji upravo u trenutku kada je kod Beograda izvojevala još jednu sjajnu pobjedu. Zbog toga su joj bili dobrodošli prvi osmanski nagovještaji o miru. Početkom septembra, po naređenju bivšeg beogradskog muhafiza Mustafa-paše, u logor princa Eugena Savojskog došao je osmanski oficir da razgovara o razmjeni ratnih zarobljenika. To je ustvari bio samo povod bojažljivoj ponudi za mirovne pregovore.

O ovoj posjeti princ Savojski je obavjestio Karla VI. Već 23. sepetmbra 1717. godine iz Beča mu je od cara stiglo pismo u kome se govori i o mirovnim pregovorima. Najvažniji dio u toj prepisci odnosio se na Bosnu. Po carevom mišljenju princ Savojski je trebao da nastavi ratne operacije u pograničnim osmanskim krajevima, kako bi jos nešto osvojio, a ako bi došlo do pregovora, preporučuje mu se da na račun nekih drugih teritorija pokuša dobiti Bihać i njegovu okolinu. Tako bi se objednile teritorije koje je Austrijska monarhija osvojila i stvorilo bi se jak odbrambeni zid. Pod pritiskom unutrašnjeg nezadovoljstva sultan Ahmed III opčetkom oktobra šalje jednog agu i sekretara koji su princu Savojskom izrazili „želju Porte da se obnovi prijateljstvo među dva carstava, te da se posredstvom Engleske održi mirovni sastanak. Iz Beča 13. oktobra stiže pismo s instrukcijama o mirovnom ugovoru . Austrija je željela da što prije sklopi mir sa Portom, da bi imala sli+onodnu vojnu akciju sa Španijom. U tome je značajnu ulogu igrala Engleska. Njen ambasador je Vortli Montegju, na Porti je pokušava u što kračem rpku oživljeti mirovnu incijativu. I dok su se vodili ovakvi tajni mirovni sporazumi, na bojnim poljima, na svim zaraćenim stranama vodili su se oružani sukobi. Već 29. novembra 1717. iz Beograda savjetnik fon Talman, piše da sultam ahmed III pristaje na sklapanje mira, ali da mu se vrati Beograd. On bui za ovu tvrđavu ustupio i dio Jadranske obale.

Tada istupaju Mlečani jer su saznali da nijedna dražava ne spominje Mletačku u mirovnim sporazumima kao treću zaračenu stranu. Ali ubrzo je princ Savojski obavjestio Grimanija da se ne treba plašiti ničega što bi bilo na njenu štetu. Car je tvrdio da bez Mletačke kao svoje saveznice neće potisati mir. Karlo VI je izrazio želju da pored Engleske, kao posrednik bude uključena i Holandija zbog velikih zasluga pri posljednjem zaključivanju. Već tada su Beč i Istambul pregovarali o mirovnom ugovoru na osnovu uti possidetis koji je bio povoljan za njih, ali ne i za Mletačku. U tom peridu Osmanlije su Mletačkoj oduzele sve posjede na Levantu i preuzele su Peloponez. Tadašnji veliki vezir Nišandži Mehmed- paša govorio je da bi Mletačka republika bila potučena da Austrija nije ušla u rat. Tada dolazi do prekida tajnih pregovora, ali to ne znači da su zaraćene strane popalile sve mostove mira.

80

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

24. janura 1718. godine Mehmed-paša (veliki vezir) ponovo je ponudio Beču mirovne pregovore na bazi uti possidetis. Tri dana kasnije princ Savojski je ponudio Porti da se pregovori vrše u Cernecu u Vlaškoj, u Požarevcu ili Kladovu, Holanđani u Tekiji ili Poreču. Sve zaračene zemlje su odlučile da to bude Požarevac. Svaka država je imala svoje prestavnike. Austrija je poslala svoje delegate Virmonta i Talmana, koje je poznavao orijentalne običaje i jezik. Mlečani su poslali Karla Rucinija i Venijamina Bjankija. Porta je poslala Ibrahim-agu i insperkora artijerije Mehmeda, a kao tumača poslali su i vlaškoj vojvodu Jovan Mavrakordat. Engleska šalje Sutona i Steniansa, a Holandija grofa Jakova Koliera. No, pored intenzivnih mirovnih pregovora na frontu su se vodile bitke.Za nastavak ratnih operacija bila je Mletačka republika, ali ipak Osmanlije i Austrija su bile za okončanje rata. U takvoj atmosferi su , poslije višenedjeljnih priprema, zaraćene strane i posredničke države odlučile krajem aprila da pošalju svoje delegacije na pregovore. Iako su se sve zainteresovane strane skupile kod Požarevca i dajlej se među prisutnima osjecala napetost.

Vođen praktičkim, a ne sentimentalnim razlozima, Karto VI je uslovljavao da se o miru pregovara jedino uz učešće i Mlečana. Na ovakvo držanje tjerale su ga potrebe na Apeninskom poluostrvu, gdje mu je pomoć Venecije bila važnija od događaja na Balkanu.

Diplomatsko nadmudrivanje je počelo prije zvaničnih razgovora. Austrijanci i Mlečani su insistirali da, kao što su to više puta ranije i ponovili, pregovori počnu na bazi uti possidetis, dok osmanska strana to nije prihvatila. Ona je ovo pitanje još više zatezala jer je veliki vezir Mehmed-paša bio pristalica rata.

U situaciji kada se više nije znalo da li će se delegacije razići još prije nego pregovori i počnu, ili će diplomate naći neko kompromisno rješenje, u Carigradu je došlo do promjene na položaju velikog vezira. Umjesto Mehmed-paše, sultan je imenovao svog zeta Ibrahim-pašu. Smatrajući da su se prilike u Carstvu, i odnosu na predhodnu godinu, solidno sredile, te da je nastupio povoljan trenutak da se zaključi mirovni ugovor, Ibrahim-paša se i odlučio da javno i lično iz Carigrada rukovodi tim pregovorima. Zato je sredinom maja 1718. godine uz saglasnost Ahmeda III, i postavljen na položaj velikog vezira. I dok se u Carigradu bez većih potresa i uznemirenja izvršila promjena na položaju velikog vezira, u Požarevcu je među. prisutnim delegacijama svakodnevno vladala sve veća zategnutost, iako još nije ni došlo do zvaničnog otvaranja mirovne sjednice. Osnovni razlog za to su bili Mlečani, jer je u Portinim instrukcijama jedan član, koji se odnosio na Veneciju, bio pun uvreda i nepravdi. Zbog toga je austrijska delegacija tražila da pismene instrukcije osmanski pregovarači vrate u Carigrad na dopunu i preradu, pa da tek onda mirovna sjednica otpočne sa prihvatljivijim prijedlozima i priznavanjem mletač-ke delegacije kao punopravne. Da ne bi bilo nekih nesporazuma, na spornim mjestima trebalo je da bude potpis velikog vezira i sultana. Čak je u to vrijeme, kao što je već navedeno, general Petraš preduzeo vojni pohod duž sjevernih granica Bosanskog ejaleta, kako bi i ove zauzete teritorije ušle u sastav habzburške monarhije. Maksimiljanu Petrašu čak ni to nije bilo dovoljno, pa je 27. maja

81

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

1718. godine pisao Virmontu u Požarevac, da o toku pregovora traži i onu teritoriju koju carska vojska ne posjeduje. Zajedno sa generalom Beckersom, napravio je popis svih zauzetih teritorija kako bi olakšao posao svojim pregovaračima. U navedenom pismu general savjetuje pregovarače da traže što više teritorije od koje će car kasnije imati velike koristi. Istovremeno im i princ Savojski piše da po svaku cijenu nagovore osmanske diplomate da im ustupe (Bosanski) Novi i Bihać, koje carska vojska u ratu nije uspjela zauzeti.Istovremeno su i turskoj strani stizali savjeti kako da se ponaša u toku pregovora. Dubrovčani su, preko Luke Kirika, savjetovali Ibrahim-agu i njegove saradnike da ne dozvole da se Mlečani graniče sa njihovom Republikom, i pored uti possidetisa, poručivali su da Venecija ne može zauzeti taj dio kopna je kršovit i bez vojnih utvrda, a uz to nema ni pola sata hoda između dubrovačke i osmanske teritorije. Ovaj savjet će osmanskoj delegaciti itekako iskoristiti na kasnijoj mletačko-osmanskoj sjednici održanoj 28. juna, kada se o toj teritoriji i razgovaralo.Zahvaljujući Ibrahim-paši, pristalici mira, iz Carigrada stiže ovlaštenje o pregovorima s Mlečanima, sa potpisom ne samo velikog vezira, nego i Ahmeda III, što se do tada u osmanskoj diplomatiji nikada nije dešavalo. Odobreno im je da mirovni pregovori budu zasnovani na uti possidetis. Navedena punomoć stigla je u Požarevac 2. juna 1718. godine.Tek poslije tih dobivenih instrukciji i dopuna, sve su delegacije mogle pristupiti i zvaničnom dijelu pregovora. U nedelju 5. juna 1718. godine, došlo je do prvog zvaničnog razgovora pod šatorima kod Požarevca. Tom sastanku su prisustvovali i predstavnici posredničkih država. Veoma važno je bilo pitanje koja će od dvije donedavno zaraćene strane prva ući u kongresnu salu. Tim gestom trebalo je da se ujedno i pokaže koja je od zaraćenih država prva zatražila da se povedu mirovni pregovori. Na kraju je u kongresnu salu prva ušla osmanska, a iza nje austrijska i posredničke delegacije. Sastanak je otvorio engleski izaslanik ser Suton. Austrija je postavila velike zahtjeve.Mletačka Republika prozvala se kao punopravni član i tražila da joj Porta vrati osvojene teritoriju i nadoknadi gubitke u ratu. Pozivajući se na princip uti possidetis, kao što je prije dogovorili Osmanlije su odbili da razgovaraju o predaji Moreje i drugih zauzetih teritorija. Dva dana kasnije, tj. 7. juna nastavljeni su pregovori uz prisustvo posredničkih zemalja. Ovoga puta razgovori su bili još burniji. Austrijske diplomate, ponašajući se prepotentno, tražile su teritoriju cijelog Smederevskog sandžaka. Ne poznavajući dovoljno osmansku teritorijalnu podjelu, insistirali su da uđu u Niš i Vidin, koji su po njima spadali u ovu pokrajinu. Pored ovoga htjeli su još i teritoriju Vlaške, koja se protezala od Erdelja do Alute. Istovremeno su zahtijevali da im Porta preda cio Bonski ejalet zajedno sa Zvornikom i Bihaćem, a za Mlečane su ponovili ranije ciljeve.Osmanske diplomate su odmah izjavile da poslije tih zahtjeva, koji ne poštuju uti possidetis, od daljih razgovora nema neke veće koristi. Slično je mislio i Suton. Dan kasnije, u Beograd je došao princ Eugen Savojski. Svojim prisus-Mn želio je da demonstrira moć austrijskog oružja, te da na taj način ubrza nošenje mirovnog ugovora. Uvidjevši nereal-I zahtjeva, Savojski savjetuje Virmontu da odustane od ranijih uslova, te te pregovori nastave na ranije dogovorenom, tj. na bazi uti possidetis. Slično mišljenje je

82

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

imao i veliki vezir Ibrahim-paša koji je smatrao da ne treba zaoštravati odnose, nego na bazi dotadašnjeg stanja na bojnom polju zaključili mir.Poslije instrukcija, oholo ponašanje austrijskih pregovarača svelo se u normalnije granice. To je dalo i povoljnije rezultate. Već na sjednici 14. juna, austrijski pregovarač grof Virmont bez poteškoća uspijeva da od Osmanlija dobije saglasnost da njegova zemlja zadrži mjesta na Uni, sjeverno od Novog, a poslije dužeg ubjeđivanja i Novi. Daleko komplikovaniji bili su raz-ovon oko Bihaća.Pregovarači Austrije su tražili da im se preda ova značajna tvrđava u zamjenu za Beograd. Osmanske diplomate su energično reagovale. Njihov odgovor je bio i je Bihać ključ Bosanskog ejaleta, te ako bi ga ustupili, doveli bi u pitanje i cjelu provinciju. Po njima, na to ne bi pristali ni sultan, ni veliki vezir, a pogotovu tadašnji bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić, koji ga je u toku rata uspio i odbraniti. Savojski je savjetovao da se odustane od toga.Već 15. juna dogovoreno je da u daljim pregovorima ravnopravno učestvuju i mletačke diplomate.Zahvaljujući tome, dan kasnije u pregovorima učestvuje i Karlo Rucini. Na iznenađenje prisutnih, ovaj vješti diplomata, koji je učestvovao i pri zaključenju Karlovačkog mira, traži da Porta vrati Moreju, a ako na to ne pristaje, da onda ustupi drugu teritoriju sa posjedima u Albaniji, te da im preda Bar, Ulcinj i neka ostrva koja je do ovog rata Mletačka Republika posjedovala. Ovim mletačkim zahtjevima nije pridavala ozbiljna pažnja, te je rad nastavljen već sutradan 17. juna. Na tom sastanku postavilo se još jedno pitanje: da li osmanski pregovarači mogu na bazi uti possidetis prihvatiti sve što se u toku pregovora odluci. Na to je osmanka strana, poslije međusobnih konsultovanja i kolebanja, dala pozitivan odgovor. U svom dnevniku Dubrovčanin Mihajlo Pešić je naveo i austrijska traženja da Poljska učestvije u progovorima, što je glavni osmanski pregovarač, poslije početnog iznenađenja, jer Poljska nije učestvovala u ovom ratu, ipak prihvatio. Austrijska je strana nastojala da do makimalno iskoristi svoje dotadašnje vojne uspjehe, te da, koliko se moguće spasi čast i ugled Mletačke, svoje saveznice. Osmanske diplomate su u mletačko-osmanskim pregovorima već 22. juna bile kategorične da teritoriju koju je u ratu osvojila Mletačka, a graniči se sa Dubrovačkom Republikom, neće ustupiti Mlečanima. Žučnu diskusiju kod obiju strana izazvala su i neka druga pogranična mjesta na mletačko-turskoj granici u Dalmaciji.O svim dotadašnjim razgovorima, putem Luke Kirika, bila je obaviještena i dubrovačka vlada u opširnom pismu. Ova, kao i ranije intervencije, te prisustvo Luke Kirika u Požarevcu, imali su itekako veliki značaj za Dubrovačku Republiku.Na tjednici od 23. juna 1718. godine austrijske i osmanske diplomate sporazumile su se oko Novog, Bihaća i nekih drugih spornih mjesta. Jedino je ostao problem u vezi sa Beogradom. Pošto nije znala, a ni mogla da ga riješi, osmanska strana je to proslijedila u Istambul. Istovremeno su i austrijski pregovarači ublažili svoje zahtjeve jer im žurilo da zbog rata sa Španijom što prije sklope mirovni ugovor. Za to je znala Porta i željela je iskoristiti to.

Bojeći se da sultan ne obnovi rat, a nalazeći se već u ratu sa Španijom, Karlo VI je želio da se u što kraćem roku završe pregovori i sa Portom potpiše mir. To je itekako uticalo na njegove diplomate, koji su od prvobitno tvrdog stava prešli u drugu krajnost počevši popuštati i u onim pitanjima koja su u prethodnim razgovorima već bila riješena u korist Beča. Tako su na sjednici od 26. juna carski pregovarači odustali od ratne naknade u novcu, te od onih teritorija koje u toku rata nisu osvojili. To je dobro došlo osmanskoj

83

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

strani koja koristi teškoće habsburške države, pa uspijeva u svoju korist okrnjiti i uti possidetis. Tako Osmanlije uspijevaju da se u klauzulu ugovora unese član po kome se Austriji ustupa samo ona teritorija koju je vojska već osvojila, ne priznavajući joj imaj dio, dokle su dopirale njene prethodnice i koju je straža čuvala. Toga dana dogovoreno je da, kao i prije rata, Dubrovačka Republika i dalje sa svih trana graniči sa Carstvom. Tako su se dva carstva u načelu složila oko budućih granica, što je bio i najteži dio pregovora.Kao što se iz dosada izloženog vidi, najteži i najkomlikovaniji problemi među glavnim pregovaračima bili su riješeni, a da Mlečani nisu ni konsultovani, niti su u obzir uzimane njihove želje i zahtjevi.Mlečani su na sastanku od 28. juna 1718. godine, insistirali na tome da mirovnim ugovorom zadrže osvojenu teritoriju u Hercegovačkom sandžaku, uključujući i cijelo Popovo polje.Ovi zahtjevi su iritirali osmanske diplomate. Umjesto početne prepotentnost habsburških diplomata, te boljažljivost osmanskih pregovarača, poslije nepune tri nedjelje uloge se mijenjaju. Sada su Osmanlije s visine tražile čak i one teritorije koje su na početku pregovora dali protivničkoj strani. To je najviše došlo do izražaja na sastanku održanom 29. juna. Pošto prethodnog dam nisu pristali da se između teritorije Carstva i Dubrovačke Republike prostire uski pojas osvojenog mletačkog tla. Mlečani nisu imali podršku ni sa jedne strane i morali su popustiti u zahtjevima. Na istom se sastanku razgovaralo i o uspostavljanju granica duž Bosan-ejaleta. Stav osmanskog diplomate, po naređenju Porte, bio da se teritorija Bosanskog ejaleta zadrži u granicama Carstva. Tih dana je i bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprlić intervenisao kod svih uglednijih ličnosti da se Austrijancima ne da ni jedan dio bosanske teritorije. Čak je pripremao vojsku, ali nađen je kompromis. Osmanski pregovarači su, po savjetu Porte, pristali da Austriji predaju Novi.Daleko teži dio razgovora, istog dana, bio je na uspostavljanje osmansko-austrijske ogranice duž cijele teritorije dviju država.

Granica je trebala ići prema Timoku, nisu znali koliko je ovo mjesto blizu Vidina, a pogotovo da Fethihslam (Kladovo) bude međa razgraničenja. Da bi zadržali već ranije dogovorene granice, austrijski pregovarači su morali da žrtvuju već dobivene gradove Soko i Užice. »Ugovor sem ovih teritorijalnih izmjena imao je biti istih odredaba kao i Karlovački«."

Nedelju dana kasnije dolazi do novog sastanka. I ovog puta se razgovaralo spontanim mjestima na kojima je trebalo da se uspostavi nova granica.1 prilikom određeno je da nova tursko-austrijska granica ide tokom Dunava, na Paraćin do Morave i do Kolubare. Odatle bi se nastavila vodenim tokom Drine i novozauzete palanke Bijeljine.

Na posljednjoj sjednici, održanoj 12. jula 1718. godine mletačko-osmasnki spor oko uspostavljanja novih granica ponovo je došao u prvi plan.U naknadu za izgubljenu Moreju, osmanske diplomate su pristali da daju ostrva Ćerigo i Ćerigoto. Međutim, odbili su ranije zahtjeve o predaji Ulcinja, Bara, Skadra i još nekih manjih mjesta. Na Rucinijev zahtjev i po ugovoru Popovo polje ostane u sastavu njegove države,ali nije dobio. Na kraju se Rucini morao zadovoljiti teritorijalnim dobicima u Dalmaciji, zajedno sa Imotskim, te nekim manjim dalmatinskim i albanskim trgovima.

84

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

13. jula počeli su pregovori dviju strana koji će se završiti 27. jula, tj. potpisivanja Požarevačkog ugovora. Na čelu austrijske pregovaračke strane bio je njen bivši poslanik na Porti Flajšman, a osmansku stranu zastupao je Sejfulah-efendija. Za razliku od prethodnih, trgovački pregovori su tekli bez većih poteškoća, pa je već 27. jula 1718. godine između dvije države potpisana i trgovačka konvencija.

Mirovni ugovor između dva carstva imao je, prema ranijem dogovoru, 20 članova. Po ovom mirovnom ugovoru, Austriji je potvrđena osvojena teritorija, što je dovelo do uspostavljanja nove austrijsko-osmanske granice, koja je Mi rijekom Oltom (u današnjoj Rumuniji) sve do ušća Dunava, a odatle Dunavom ćo ušću Timoka. Zatim se granica protezala uz Timok do sela Tmavca, povijajući se desnom »planinskom kosom između starog crnorečkog i krajinskog okruga (Deli Jovan, Sto, Gavran planina) i požarevačkog (Crni Vrh) i ! moravskog (Beljanice, Čestobradice) do blizu Ćićevca idući odavde južnom Moravom do ispod Stalaća.« Dalje je nova granica trebalo da od Stalaća ide prema zapadnoj Moravi do više Čačka, a onda rijekom Kamenicom do njenog izvora. Odale se produžava planinskom kosom između rudničkog i užičkog kraja i izbija više Lešnice na Drini, te prelazi ovu rijeku ispod Bijeljine i produžava pored Save do Une. Na tom dijelu obje obale Save su u sastavu habzburške države. Beču su još pripali Banat, Mala Vlaška i skoro cio smedervski (beogradski) sandžak, osim crnogorečkog, knjaževačkog, aleksinačkog, užičkog i jednog dijela podrinjskog okruga, kao i Krupanj s okolinom.To je i precizirano u VIII i IX članu istog ugovora.Član III i IV odnosio se na onaj dio teritorije Bosanskog ejaleta koji je trebalo da se ustupi Beču.Od većih mjesta spomenuti su: Bijeljina, Brčko, Jasenovac, Dubica, Novi, Kobaš, Bosanski Brod, Kostajnica i Furjan. Pored navedenih mjesta, Carstvo je u Bosanskom ejaletu, ovim ugovorom, na liniji od Novog do Bjeljine izgubilo i zemljišni pojas u širini od 10 do 15 km, zavisno od konfiguracije tla.I dok su se prvi Članovi ugovora odnosili na pitanje uspostavljanja nove granice, dotle su skoro svih preostalih deset članova u drugom dijelu ugovora tili vezani za sprečavanje hajdučije i gusarstva sa obje strane. Radi otklanjanja budućih nesporazuma, članom XV zabranjuje se mađarskim emigrantima da žive u pograničnim krajevima, a osmanska vlada je preuzela obavezu da ih ubuduće spriječi ako se budu odlučili na neku prevratničku akciju. Takodeje zanimljiv je i XI član po kome osmanska država garantuje katoličkom svećenstvu nesmetan religijski rad na svojoj teritoriji, kao i mogućnost restauriranja starih i napuštenih crkava. I trgovinski je ugovor veoma povoljan za austrij-sku stranu. Njeni trgovci sa osmanske teritorije imaju pravo uvoziti sve vrste robe, izuzev oružja i municije (čl. I) a svoju robu mogu takođe prodavati po cijeloj teritoriji Carstva (čl. II).Ovaj je trgovački ugovor predstavljao u narednim godinama solidnu osnovu za razmjenu robe.Oba su ugovora za habsburšku državu bila veoma povoljna. »To je najsjajniji mir, što ga je ikad sklopila kuća Habsburška«. Njime je po prvi put kao osvajačka sila Austrija došla na Balkan. Međutim, tekovine Požarevačkog mira, Austrija nije zadržala duže vrijeme. Već u sljedećem austrijsko-turskom ratu 1736-1739. godine Austrija je jedan dio dobivene teritorije morala ponovo ustupiti Porti.Za razliku od Austrije, Mletačka Republika nije bila zadovoljna odredbama ovog mirovnog ugovora, koji je imao 26 članova, a pisan je na italijanskom jeziku. Prva četiri člana odnosila su se na pitanja uspostavljanja nove osmansko-mletačke granice. U prvom

85

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

je članu Mletačkoj Republici priznato pravo na Imotski, Strmnicu, Cistu i druga mjesta koja je u ratu osvojila u ratu. Pored Imotskog, od značajnijih mjesta Mletačka republika je na ovom dijelu granice dobila i grad Cačvinu, pa se nova granica pomakla od vrha planine Dinare. Time se dobiveno teritorijalno proširenje pomaklo u unutrašnjost od jadranske obale.Još u toku rata, u ovom dijelu Bosanskog ejaleta izvršena je administrativna promjena, tako je dio teritorije imotskog kadiluka, koji je i dalje ostao na teritoriji osmanske države, ubuduće nazivan Imotska Bekija i već 1717. godine sjedište mu je premješteno u Ljubuški. U međuvremenu je i Gabela priključena stolačkom kadiluku." Osmin ostrva u ranijim periodima , Mletačka Republika ništa drugo nije dobila.Prema istom ugovoru Carstva je priznata osvojena Moreja, zatim neka manja ostrva u Sredozemlju, kao i zemljišni pojas između Neretve i Herceg Novog sa gradom Gabelom.Mlečanima je posebno teško palo što su Dubrovčani zadržali granicu koja je uspostavljena još za vrijeme Karlovačkog mira. Zbog toga su morali ustupiti Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu i, kako se ne bi ni na jednom mjestu graničili sa Republikom sv. Marka. Time je Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more.Zahvaljujući tome, |dubrovački trgovci su mogli da trguju po Carstvu.

Odluke Požarevačkog mirovnog ugovora nisu kod svih zainteresovanih strana podjednako primljene. Za Habzburge je ovaj mir predstavljao »zenit njihove teritorijalne ekspanzije« na istočnim granicama kako je pisao engleski istoričar Mariot. Austrija je uistinu bila pravi pobjednik ovog rata, pa je u takvim okolnostima mogla diktirati odredbe koje su njoj odgovarale. I pored velikih teritorijalnih gubitaka, ni Porta nije bila potpuno poražena strana. Dio izgubljene teritorije kompenzirala je teritorijalnim proširenjem na Peloponezu i nešto manje prema jednom dijelu mletačko-osmanske granice duž Bosanskog ejaleta. Međutim, i pored dobitka Gabele, Neuma, Kleka i Sutorine, sultanovi podanici su u ovoj provinciji bili nezadovoljni. Najglasniji su bili oni čiji su posjedi bili u krajevima na lijevoj obali Cetine, a koji su sad pripali Mletačkoj Republici. Najviše su bile oštećene livanjske spahije, koje su protestovale kod bosanskog namjesnika Osman-paše i velikog vezira Ibrahim-paše.Neraspoloženje se osjećalo i u drugim provincijama Carstva. U Istambulu su se janjičari pobunili kada su ćuli za zaključeni mir, ali je ta pobuna bila bez većih posljedica. Tako su sultan Ahmed III i njegov zet, veliki vezir Ibrahim-paša, u narednih dvanaest godina upravljali Carstvom. U narednim decenijama u Bosanskom ejaletu pokazivani su sve više znakovi razdora između domaćih uglednijih ličnosti i istambulskih namjesnika, a to se osjećalo i medu starosjediocima i doseljenicima.Do ovoga je vjerovatno došlo slabljenjem centralne vlasti, a samim tim i autoriteta namjesnika u provincijama.Požarevačkim mirom najviše je izgubila Mletačka Republika. Teritorijalnim i ekonomskim gubicima, poslije dužeg vremena, Mletačka Republika je prešla u red drugorazrednih evropskih zemalja, lako su se Mlečani još neko vrijeme upinjali da održe moć i sjaj svoje države, izgubili su primat, što se odrazilo i na pomorstvo. Uzroci njene slabosti nisu bili samo porazi u ratu, nego ih treba tražiti i na drugoj strani. Do tada je međunarodna trgovina, koliko-toliko bila u Sredozemlju, a od XVIII vijeka sve se više prenosi na Atlantski okean, što Mletačkoj Republici donosi nenadoknadiv gubitak. Međutim, vodeći krugovi mletačke države to nisu htjeli uvažiti, pa su svu krivicu tražili

86

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

na drugoj strani. Za nepovoljan mir optuživali su Austriju od koje su kao od saveznice očekivali veću podršku.Ipak, ovim je mirovnim ugovorom Austrija je konačno ušla u red vodećih evropskih zemalja, zajedno sa Engleskom, Francuskom, te Pruskom i Rusijom, čiji su značaj i uticaj na evropskoj sceni bili u uzetoj liniji. Sto se tiče Mletačke Republike, ona je zajedno sa Španijom, Švedskom, pa donekle i osmanskom državom, ušla u red drugorazrednih država.

Poslije potpisivanja ugovora, donedavno zaraćene države pristupile su uređivanju nove granice.Po dogovoru, predstavnici dviju država su se 14. septembra 1718. godine upuli kod Bijeljine radi utvrđivanja nove granice. Početak rada bio je težak a obje strane. Prvi spor je nastao upravo zbog Bijeljine. General Petraš je smatrao da ovo mjesto treba da pripadne habsburškoj državi, iako u njoj nije bilo carske posade. Tome se zahtjevu usprotivio Mustafa-paša, u čemu ga je podržao i zvornički sandžak beg.. Obje su se strane pozivale na treći član mirovnog ugovora, koji je u pitanju Bijeljine bio neprecizan, te su obje insistirale da to mjesto ostane u njihovom posjedu.Ne mogavši se međusobno sporazumjeti, obje su komisije 18. septembra 1718. godine poslale svoje izaslanike u Beč i Istambul. Dvanaest dana kasnije došao je odgovor da Bijeljina, zajedno sa područjem oko ušća Drine, ostaje pod vlašću cara. Svi nesporazumi koji su iskrsli u vrijeme razgraničenja nisu se dali tako lako otkloniti. Ali, je konačno 11. oktobra 1719. godine. poslije punih četrnaest mjeseci od potpisivanja mirovnog ugovora uspostavljena austrijsko-osmanska granica duž teritorije Bosanskog ejaleta.Za razliku od austrijsko-turske granice, koja je relativno brzo uspostavljena, mletačko-osmansko razgraničenje je išlo daleko sporije, lako su neposredno iza uspostavljanja mira obostrani sukobi donedavno zaraćenih država prestali, duž pograničnih mjesta nesigurnost je i dalje bila prisutna kod podanika obiju država. U naredna četiri mjeseca duž teritorije Hercegovačkog sandžaka i prema Dubrovačkoj Republici uspostavljena je nova granična linija. Već u aprilu 1719. godine Mlečani su se, pridržavajući se mirovnog ugovora, povukli iz do tada zauzetih mjesta: Popova polja, Hutova, Carine, Zubaca i okolineTrebi-nja. U tim mjestima Osmanlije su radi održavanja reda duž granice postavile svoje vojne posade. O svemu tom je bio obaviješten i bosanski namjesnik. U daljem razgraničenju Mlečanima je dat Klek. Najveći dio teritorije koju su Mlečani dobili, a do rata je pripadao Bosanskom ejaletu, jeste dio teritorije Kliškog sandžaka.Iako nisu učestvovali u ratu, Dubrovčani su pažljivo pratili sve što se dešavalo u Požarevcu. Ne samo preko Luke Kirika, oni su i sa drugih strana prikupljali informacije, kako bi bili sigurni da neće biti u susjedstvu sa Mletačkom Republikom. Dobivši vijesti o zaključenju mira, Dubrovčani su odmaho tome obavijestili i trebinjskog kapetana Osman-bega Resulbegovića. Već 10. avgusta ovaj prijatelj Dubrovčana odgovara da je primio informaciju i zahvaljuje se.Tri dana kasnije ponovo im piše da je od Numan-paše dobio iste vijesti o zaključenju mira.

Predstavnici sve tri države 8. juna 1721. godine potpisali konačni akt o razgraničavanju. Ovakve granice su ostale sve do izbijanja novog osmansko-austrijskog rata 1736. godine.

87

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Sa Požarevačkim mirom završilo se jedno vrlo valno pog\av\je istorije Bosanskog ejaleta u prvim dvjema decenijama XVIII vijeka. Tada su uspostavljene granice između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva duž ejaleta, sa manjim korekcijama u austrijsko-osmanskim ratovima 1736-1739, te 1788-1791. godine, zadržale su se kroz cijelo XVIII stoljeće. Za održanje tih granica Porta je imala da zahvali prije svega domaćem stanovništvu. Kao što se dešavalo neposredno iza Karlovačkog mira, tj. da se duž svih granica Bosanskog ejaleta pristupilo izgradnji novih, te opravkama starih tvrđava, palanki, kula i čardaka, tako je i u decenijama iza Požrevačkog mira sa nesmanjenim intenzitetom nastavljena građevinska djelatnost. U narednim događajima to je pokazalo svoju punu opravdanost. Najveći dio posla snosilo je domaće stanovništvo. Pored ličnog učešća na građevinskim objektima, svi su sultanovi podanici morali i novčano, u vidu poreza, redovnih i vanrednih nameta, plaćati izgradnju, opravku i održavanje utvrđenja. Istina, dio troškova koji nije bio ni približno dovoljan, snosila je i centralna vlast iz Istamnula.U vojnom utvrđivanju pograničnih mjesta najisturenije provincije u evropskom dijelu Carstva, zapaženu su ulogu imali i stanovnici Dubrovačke Republike. Kao vrsni građevinski majstori i zidari, oni su uz odgovarajuću novčanu nadoknadu radili na brojnim značajnijim utvrđenjima. I lokalno stanovništvo koje je učestvovalo na tim radovima primalo je određenu novčanu naknadu.Ovakvom je politikom Porta željela još više stimulisati domaće stanovništvo za radove na utvrđivanju i odbrani granica. Posebno je računala na pomoć muslimanskog stanovništva, koje je time branilo i stečene privilegije. Ni hrišcansko stanovništvo nije, kao u ranijim decenijama, predstavljalo opasnost za sultanov autoritet u ovim krajevima. Razlog tome je što su se mnoge hrišćanske porodice, koje su u osmansko-austrijsko-mletačkom ratu, vođenom od 1683. do 1699. godine prebjegle na teritoriju susjedne austrijske i mletačke države, ubrzo razočarale i uvidjele da im se položaj nije poboljšao, nego se čak pogoršao. Zbog toga su se već u prvim godinama iza Karlovačkog mira nnoge izbjegle porodice ponovo vratile na svoja ranija imanja.

Centralna vlast je još sa dolaskom na prijesto sultana Ahmeda III uspjela u dobroj mjeri povratiti raniji ugled, pa je i zbog toga provincijska vlast u Bosanskom ejaletu, nakon potpisivanja mirovnog ugovora 1718. godine, brže pristupila saniranju šteta nastalih u ratnom periodu. Posebno je vodila računa o ispravljanju ranijih grešaka koje su se ispoljile u ratnim danima, te je činila sve da se u sličnim događajima više ne ponove.Za ovo je vrijeme karakteristično jačanje lokalne vlasti. U narednim decenijama XVIII vijeka to će još više doći do izražaja. Skoro svi poslovi civilne i vojne uprave su koncentrisani u rukama domaćeg plemstva. Čak u više navrata na položaj bosanskih namjesnika Porta imenuje ljude porijeklom iz ovih krajeva, kako bi lakše sprovodila mjere koje joj u datom trenutku odgovaraju.To znači da domaće plemstvo u odnosu na druge provincije Carstva nije imalo neke posebne povlastice. Naprotiv. Kada bi ocijenila da neki lokalni namjesnik ili više njih prekoračuju svoja ovlaštenja koja joj nisu u interesu, Porta bi odmah uz pomoć odanih joj ličnosti, intervenisala. Ako ni upozorenje, ni blaža kazna ne bi dali željene rezultate, tada bi vezir uz pomoć predstavnika vlasti iz drugih krajeva, lično intervenisao i obično su takvi pojedinci bili protjerivani u zabačenije krajeve Carstva, a poneki i likvidirani. Time

88

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

je stavljeno na znanje i drugima, koji bi se slično ponašali, šta ih čeka ako ne izvrše Portina naređenja onako kako im je zapovjeđeno. U ovo vrijeme osjeća se privredni polet. U Bosanskom se ejaletu još od prvih godina XVIII vijeka osjeća jačanje zanatlija i trgovaca pravoslavne vjeroispovijesti.Sa ekonomskim jačanjem, raste i njihov ugled i uticaj kod predstavnika vlasti. S vremenom, oni preuzimaju ulogu zaštite tog dijela stanovništva izloženog nepravdi nekog moćnika ili više njih.I na selu stanje se znatno mijenja zbog migracionih kretanja poljoprivrednog stanovništva iz pasivnijih krajeva u plodnija, ali slabije naseljena mjesta. Za razliku od nasilnog naseljavanja crnogorskih porodica na Glasinac i njegovu širu okolinu iz 1714. godine, migraciona kretanja hrišćanskog stanovništva u narednim decenijama XVIII vijeka su vršena bez ikakve prisile. Oko značajnijih tvrđava i drugih vrsta utvrđenja, duž pograničnih krajeva tucala su brojna sela. Njihovi stanovnici su bili dužni da prema potrebi daju radnu snagu i novčanu nadoknadu onim posadama i utvrđenjima kojima je pomoć bila potrebna. Često su na poziv vlasti brojni seljani radili na opravka-ma svih vrsta utvrđenja koja su se nalazila u blizini njihovih sela. Pored toga, vojne posade, zahvaljujući dobroj naseljenosti i obradivosti posjeda, nisu morale da kao ranije čekaju živežne namirnice iz glavnog centra odakle se slalo, nego su za ishranu uzimale namirnice iz okolnih sela. Time je snabdjevenosi bila daleko bolja nego u ranijim decenijama. Pošto je i prebjegavanje hrišćanskog stanovništva iz pograničnih krajeva u susjedne države bilo svedeno na najmanju mjeru, to im ni sa te strane nije prijetila veća opasnost. Sve je to skupa jačalo odbrambenu sposobnost Bosanskog ejaleta. To je i doprinijelo da se, uz žilav otpor domaćeg stanovništva, u narednim ratovima osmanska vojska uspješnije suprotstavi napadima austrijskih četa i od njih odbrani ovu, rali značajnu i najistureniju provinciju u evropskom dijelu Carstva.

Nakon potpisanog mira, O.C. se okreće ka Istoku, odnosno Perziji, gdje je zbačana dinastija šiitskih safavida, a na vlast došla sunitska dinastija Afganaci. U ove smjene uplela se i Rusija na čelu sa Petrom Velikim , a obje sile su 1724. godine sklopile ugovor po kome je Rusija dobila Dagestan , istočni dio Širovana sa gradom Baku, a O.C. je dobilo zapadni Širovan sa Tebrizom. Sa smrću Petra Velikog 1725. godine završava se prvi dio sukoba dvaju sila u 18.stoljeću. U tom periodu dolazi do unutarnjih slabljenja Rusije, ali u savezu sa Habsburgovcima ima će više uspjeha u ratu 1736.-/39. u međuvremenu 1730. godine umire i sultan Ahmed III, a naslijedio ga je Mahmud I 1730.-/54.

SULTAN MAHMUD I (1730.-1754.)

U ratu kojeg je sa osmanske strane predvodio Mahmud I protiv Rusije (carica Ana) i Austrije , O.C. gubi ponovo Azov, a Rusi su opustošili Krim. Međutim, sultan Mahmud I u protuofanzivi sa Tatarima uspjeva protjerati Ruse sa Krima, ali naređuje da se i tvrđava Azov poruši. Ovaj rat 1736.-39. završen je Beogradskim mirom, a Rusiji je zabranjeno

89

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

držanje flote na prostoru Azovskog i Crnog mora. Mahmuda I naslijedio je sultan Osman III (1754.-1757.) i za njegovo vrijeme nije bilo većih sukoba sa Rusijom.

Osmansko-austrijski rat (1737.-1739.)

Nakon što se završio rat za poljsko naslijeđe, ruska carica Ana ulazi u pregovore sa Habsburgovcima (Karl VI) u vezi rata protiv Osmanlija. Oni su po dogovoru trebali podjeliti prostore O.C. tako da Rusiji pripadne Krim i Azov, dijelovi Moldavije i Vlaške, a Habsburgovci su trebali da dobiju Bosnu i Albaniju. Tako je carica počela tražiti povod za rat, a našla ga je u optužbama prema sultanu Ahmedu, da je sultan prekršio tačke mira sa Pruta. Ali Osmanlije na te optužbe reaguju objavom rata Rusiji i to 2.maja 1736. U ovaj rat iz Bosne je otišlo oko 10.000 boraca na čelu sa Bećir-pašom Čengićem, a u Aziji su trebali da brane tvrđavu Kara Kerman. U ovom ratu je preko 7.000 Bošnjaka pobjeno, a u Bosnu se vratilo svega 1.340 vojnika(članak Bosna i svijet od Enesa Pelidije). S druge strane Habsburgovci želeći da iskoriste zaokupljenost Osmanlija na ruskom frontu počinju pripreme za rat. U ispunjenju tog cilja oni počinju da vrše pregovore sa srpskim patrijarhom Arsenijom IV Šakabentom o učešću Srba u ovome ratu. Od proljeća 1737. Habsb. na granici sa Bosnom vrše veliku koncentraciju vojnika, a stvaraju i pet tabora kako bi se Bosna napala iz pet pravaca. Najveći tabor se nalazio u polju kod Gradiške, druga dva tabora su postavljena preko puta Cetingrada, četvrti je zauzeo položaj prema Zvorniku, a peti tabor imao je zadatak da presiječe puteve iz Bosne prema Nišu, jer je trebalo zauzeti Niš i Novi Pazar. Na položaju bos.namjesnika bio je Hećimoglu Ali-paša. Ali-paša je djelovao brzo bez obavještenja Porti, okupio je bošnjačke prvake krajem maja 1737.godine u Travniku. Odluka je bila : “Branimo se“. Tako je Ali-paša izvršio opštu mobilizaciju. Nakon priprema habsb.su zvanično objavili rat 14.jula 1737.godine. Istovremeno sa objavom rata patrijarh Arsenije IV daje znak za ustanak i pobunjenici zauzimaju Niš i Novi Pazar. U Bosni muslimanima je poslat od Karla VI proglas o pokrštenju muslimana, što je bio važan faktor u moralno-psihičkom smislu za Bošnjake. Glavni udar Habsb. vojske desio se 24.jula 1737.godine na Banjalučkom boju, a predvodio ih je Hidburhausen. Tako je počela opsada grada i trajala je do 2.augusta. 4.augusta 1737.počela je odlučujuća bitka u kojoj Bošnjaci uspjevaju da potuku Habs.vojsku koja je počela da se povlači preko Vrbasa. Nakon ovoga Ali-paša ide u Sarajevo i tu počinje pripremu za oslobađanje N.Pazara. 24.aug.1737. pod vodstvom Murat-bega Čengića vraćaju N.Pazar pod osman.vlast. Rumelijski beglerbeg Ahmet-paša Ćuprilić 16.sept.1737. oslobađa Niš. Nakon toga osmanlije kreću ka Beogradu, a od Beograda počeli su se voditi pregovori sa Habsb.uz posredstvo Francuza. Prelomni trenutak u ovom ratu bila je bitka kod Hisardžika(Grocki) gdje 23.jula 1739.osmanlije odnose pobjedu.

Beogradski mir

Nakon ovoga poraza Habsb. potpisuju mir 1.sept. 1739. Tim uvogorom Habsb. su izgubili sve teritorije u Bosni, a granica je pomaknuta na Savu i Dunav i stabiliziraće se u narednih 150.godina. Sjeverna granica Bos.ejaeta utvrđena je duž rijeke Save.

90

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

OSMAN III (1754.- 1757 .)

Osman III postaje sultan nakon smrti svoga brata Mahmuda I 13. decembra 1754. godine. Došavši na vlast u poodmakloj dobi za vladare Turskog carstva niko nije očekivao da će dugo vladati. Takvo opravdano mišljenje se ispunjava nakon manje od 3 godine.

Pošto je bio ženomrzac on umire bez djece prepuštajući vlast Mustafi III sinu Ahmeda III.

MUSTAFA III (1757.- 1774 .)

Mustafa III postaje sultan 30. oktobra 1757. poslije smrti rođaka Osmana III. Cijelu svoju vladavinu on provodi u pokušaju modernizacije države kako bi se spriječilo daljnje propadanje. U svrhu takvih politike on u Tursku dovodi strane savjetnike kako bi pripomogli s reformama. Praktično cijela njegova vladavina je provedena u miru koji biva prekinut tek pred smrt početkom rata s Rusijom.

Naslijeđen je od brata Abdul Hamida I kome svojom smrću u nasljedstvo prepušta taj neželjeni rat.

ABDUL HAMID I (1774.- 1789 .)

Abdul Hamid I (arapski: األول الحميد naslijedio je 21. januar 1774. godine (عبدsvog brata Mustafu III poslije njegove prirodne smrti. Prvi potez njegove vladavine postaje zaključivanje mirovnog sporazuma s Rusijom iste godine koje stupa na prijestolje. Poslije toga se trudio izbjegavati nove sukobe u kojima bi moglo završiti upleteno Osmanlijsko carstvo.

To novo vrijeme mira se iskorištava za nastavak daljnjih unutrašnjopolitičkih reformi. Pred kraj njegovog života kao i prije onog bratovog dolazi do rata s Rusijom 1787. godine.

Zahvalni mu je narod dao nadimak Sveti. Poslije njegove smrti on biva naslijeđen od Selima III, sina Mustafe III.

Njegova dva sina Mustafa IV i Mahmud II će ipak kasnije postati sultani.

Osmansko-ruski i osmansko-austrijski rat u 18. stoljeću. „Dubički rat“ (1788.-1791.). Kočina Krajina

Ovaj rat započeo je u vrijeme sultana Abdul Hamida I i Selima III. Rat sa Rusijom rezultat je planova carice Katarine II koja u dogovoru sa austrijskim carem Josipom II ,a sastali su se na Krimu 1782. godine, gdje ona iznosi svoj „Grčki plan“. Taj plan se svodio

91

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

na to da se osmanlije protjeraju iz Evrope i da se taj terit.podjeli, a trebale su se stvoriti dvije nove države sjedinjenjem Vlaške i Moldavije stvorila bi se država Dacija, a ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i Grčke obnovio bi se Bizant.

Zbog svega navedenog, V,vezir Kodža Jusuf-paša je Rusiji 14.aug.1787. uputio ultimatium da se povuku iz Gruzije i sa Krima, a ako se ne povuku uslijedila bi objava rata. Rusima, naručito carici Katarina II nije bilo ni na pameti da se povuku iz ovih krajeva jer bi se to kosilo sa njenim planovima, pa se nečekajuči da Osman.njima objave rat oni 15.sep. 1787. godine objavljuju Osmanlijama rat. S druge strane, Habsb.već od 1780. godine pripemali su novi plan oko osvajanja Bosne i to slanjem brojnim uhoda, špijuna, koji su prikupljali razne informacije o vojsci i sl.

Budući da je Rusija već Osmanlijama objavila rat, to rade i Habsb. 8.2.1788. (Dubički rat). Istovremeno car Josip II uputio je u Bosnu proglas jedan hrišćanima,a drugi muslimanima, koji je pozvao na mir, te kojim se jamči lična imovinska sloboda, sigurnost i ravnopravnost islama sa drugim vjerama, ali Bosanci poučeni ranijim iskustvima, kao npr. Banjalučki bojem, pripremaju otpor na s-z granici Bosne. Prema Bosni Habsb.su uputili 2 korpusa, sa oko 50.000 vojnika. Prostor Ličko-dalamtinske granice do Dubice kontrolisao je Hrv.korpus, a od Gradiške do Šapca, postavljen je Slavonski korpus od 12.000 ljudi. Porta se uglavnom orijentisala za davanje novca i opreme, ali Bosni nije upučena nikakva vojna pomoć. Glavne borbe su se vodile oko Dubice. Poslije više neuspjelih pokušaja Habs.su 26.aug.1788. godine zauzeli Dubicu, a 3.10. B.Novi, a 1790. godine Gradišku i Cetin. Međutim, ti uspjesi su bili minimalni, jer su Habsb.imali mnogo veće planove, ali onda se javljaju problemi sa Francuskom gdje 14.jula 1789.god.izbija revolucija i sve to će ubrzati mir sa O.C. Mir je potpisan u Svištovu 4.augusta 1791. Ovim mirom Habsb. su pristali da vrate O.C. tri osvojena grada Dubicu, Novi i Gradišku, a zadržali su Cetinu.

Kočina krajina

Na frontu u Srbiji Habsb. takođe nisu imali neke veće uspjehe. A to pokazuje činjenica da su tek iz trećeg pokušaja osvojili Šabac. Na ovome frontu Habsb. su uglavnom se oslanjali na obavještajnu službu, koju je predvodio Mihajlo Mihaljević sa majorom Liderskornom i zastavnikom Mitezerom. Tako 9. februara 1788. dolazi do početka rata Habsb. i O.C. Srbi su početak rata gledali kao korak ka njihovom oslobođenju. Cilj Habsb. vojske bio je Beograd, a nakon nekoliko neuspjeha da ga okruže i prekinu vezu sa Nišom i Bosnom. Poslije toga šalju ljude u Srbiju da planirano organizuju pobune. Jedan od njih bio je Koča Anđelković. Koča je prije početka rata uspio da prebjegne na Habsb. teritoriju i tamo stupio u Frajkore, ali je pred sam početak rata napustio jedinicu i vratio se u Srbiju. Tu je uspio da digne ustanak u nekoliko nahija. Tako je uspio 1788. zauzeti Požarevac, zatim Palanku i Batočinu, probio se sve do Kragujevca i tako presjekao vezu između Beograda i Niša. A od sredine 1788. već je kontrolisao puteve koji vode ka Beogradu. Ipak nedostatak logistike, hrane i oružja izazvalo je rasulo u Kočinom pokretu. Tako se Koča morao povući preko Dunava. Međutim Koča nastavlja sa pobunom u Šumadiji i Istočnoj Srbiji, a u Zapadnoj Srbiji , slične akcije vodio je Mihajlo Mihaljević predvodeći trajkore. Ubrzo zatim Koča je pronađen i pogubljen.

92

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Međutim, Habsb.od Osmanlija te 1788.doživljavaju poraz, pa čak Osmanlije prelaze Dunav i opustošili su Banat. Ipak, slijedeće godine 1789. dolazi do obnavljanja njenih akcija u Srbiji, maršal Lamdon, dobija naređenje da preuzme zapovjedništvo nad vojskom u Srbiji i uspjeva da 7.okt.1789. zauzme Beograd. To je ujedno bio i najveći uspjeh Habsb. vojske u ovom ratu. Ipak, odnosi sa Pruskom koja se sve više koncentriše na Habsb.granci prisilili su maršala Lamdona da se povuče iz Srbije, a nastavak prepušten je frajkorima. Oni su do početka 1789. godine uspjeli da zavladaju skoro cijelom Sj.Srbijom.

Ipak, sa smrću Josipa II 1789.mijenja se i politika u Habsb. njegov naslijednik Leopold II odmah je potpisao mir sa osmanskim carstvom i Pruskom. Tako je došlo do potpisivanja mira sa Pruskom u Rajhenbahu u julu 1790. Nakon toga dolazi do mira sa Portom u Svištovu 4.aug 1791, Habs.su trebali povući vojsku iz Srbije.

Rat sa Rusijom 1787.-92. nakon neuspjeha Rusa završen je mirom u Jaši 9.januara 1792. Ovaj mir uz prisustvo Engleske i Pruske zaključen je več u august 1791, a u Jašiju je samo potvrđen. Po ovom miru kao i Kučuk-kanardžijski mir potvrđena je Rusiji zaštita pravoslavaca u O.C.

Svištovski mir

Prvim članom ovog ugovora svim pobunjenicima zajamčena je amnestija. Članom 4. Habsb.monarhija se obavezala vratiti O.C.Srbiju. Tim je propao plan Habsb.monarhije da se probije dolinom Morave i da se učvrsti na Balkanu. Sultan Selim III je odredio Bećir-pašu za beogradskog vezira, a predhodno se obračunao sa vođom jeničera Deli Ahmedom i zabranio je njihov povratak u Srbiju. Rat je pokazao kolika želja naroda u Srbiji je bila da se oslobode vlasti Osmanlija. Selimove reforme koje je proveo u Srbiji imale su za cilj smirivanje naroda.

Tako će on zabraniti jeničerima povratak u Srbiju, ukinuti čikluke i td.

SELIM III (1789.-1807.)

Selim III postaje sultan 7. aprila 1789. godine nakon smrti rođaka Abdul Hamida I Želja za reformama kod ovog vladara je isto kao kod prethodnika bila izražena, ali bez prijašnje želje za mirom. U ratove on uvlači Tursku i kad ne treba i kad treba. Na kraju njegova objava rata Rusiji u decembru 1807. godine dovodi do zavjere u Istanbulu koja ga ruši. Tokom njegove vladavine dolazi do uspješnog Prvog srpskog ustanka koji će biti ugušen tek od njegovih nasljednika.

U puču koji slijedi Selim III je 1807. srušen, a na njegovo mjesto se postavlja nesposobni Mustafa IV

Ostatak svog kratkog života Selim III provodi u zatvoru gdje ga dočekuje smrtna presuda Mustafe IV koji naređuje njegovo pogubljenje u strahu od tada aktivne pobune.

93

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Tanzimatske reforme

Tanzimatske reforme se odnose na period između 1839. i 1876 (kad se pojavio Otomanski Ustav).

Riječ „tanzimat“ inače stoji za reorganizaciju; te reforme je pokrenuo sultan Mahmut II (1808-1839), a kulminirale su u obliku jako naglešenog autokratskog kraljevstva pod kontrolom Abdulhamita II (1876-1909) – još poznat i kao „krvavi sultan“. Mahmut II je preobratio polunezavisne državne institucije u centralizovana ministarstva po uzoru na evropske sisteme vladanja, zatim je ukinuo janjičare (što je bio samo uvod u prave vojne reforme), i pokrenuo reforme u obrazovanju i finansijama. Međutim, Mahmut nije uspio da obavi svoj posao do kraja; umro je 1.7.1839.

Događaji

Planovi carske Rusije, tj. Katarine II, tadašnje ruske carice (1772-1787), podrazumijevali su okupiranje značajnih oblasti Evroazije; Rusija je planirala prisvojiti Malu Aziju i sva srednjeistočna područja do Indije, te je u sklopu priprema za ostvarenje svojih pretenzija počela u Crnom moru graditi ratnu flotu.

Porta je bila primorana na preventivni udar 1787. Rat je završen 1792. mirovnim sporazumom u Jašiju, gdje je Porta pretrpjela teritorijalni gubitak pomjerivši granicu s Rusijom.

Neprekidni porazi koje je osmanska armija trpjela posljednjih decenija, naveli su Selima III (1789-1807) da temeljno reorganizuje osmansku vojsku. Selim III je planirao izgradnju vojske po uzoru na evropske militantne organizacije, jer je shvatio da tradicionalnim vojnim sredstvima Osmanlija ne može više postići puno. Budući da je sa francuskim carstvom skoro dva i po stoljeća održavana dobra veza, tj. uspješna prijateljska politika, u zemlji su se obreli brojni francuski vojni instruktori. Za to vrijeme mnoge evropske sile su se zaniamle za Egipat, među kojima Engleska, te i sam Napoleon. Napad Napoleona na lokalne egipatske snage i njegova pobjeda protumačeni su od Porte kao direktan atak. Porta potpisuje savez s Engleskom, koja iskrcava trupe u Egipat, nakon čega se francuska vojska povlači. 1803. godine povlače se i engleske trupe, te Porta za upravnika Egipta postavlja Mehmet Alija, kojeg su lokalci nazvali Muhammed Ali.

1806. Osmansko carstvo dolazi u ponovni sukob s Rusijom, zbog svrgavanja proruskog vojvode Vlaške i Moldavske od strane Porte, te zaposijedanjem tih kneževina od strane Rusije. Istovremeno je Karađorđe digao ustanak protiv Porte 1804. i uspio zadržati vlast nad većim dijelom Srbije do 1813. Rat s Rusijom Porta privodi kraju tek 1812. bez prevelikih teritorijalnih gubitaka. Miloš Obrenović 1815. postaje regent Srbije, te postiže kompromis kojim dobija ograničenu autonomiju, ali i dalje ostaje osmanska vojna uprava. Uprkos svemu, moderna organizacija vojske je znatno kasnila. Formira se novi red vojske – eskinçi, koji su zamijenili janjičare. Tako su janjičari izgubili svoj privilegovan položaj, i kada su se pobunili, trupe vjerne vladi su izvršile pokolj nad njima. Eskinçi su uglavnom bili sastavljeni od pripadnika bivših janjičara; bili su

94

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

disciplinovani, moderno naoružani i uvježbani. Međutim, ukidanje janjičarskog odreda odbilo se u lice Osmanskom Carstvu; tako su znatno oslabile njegove odbrambene sposobnosti – Osmanlije su počinju gubiti na frontovima od Ruskog carstva, te 1829. potpisuju mirovni ugovor.

Uporedo s tim događajima, Muhammed Ali je u Egiptu uspostavio jaku i centralizovanu poziciju moći, preuzeo dijelove carstva koji su nominalno pripadali sultanu, te od nj zatražio da mu prepusti Siriju. Kada mu to nije dopušteno, krenuo je u prodor protiv sultana njegov sin Ibrahim-paša 1832. Pošto su Engleska i Francuska imale vlastite planove, nisu se uplitale u ovaj sukob, te je Porti u pomoć priskočila Rusija, natjeravši Muhameda Alija da prizna vrhovnu osmansku vlast, dok je Porta prepustila Siriju Aliju.

Likvidacija timarskog sistema je službeno obavljena 1831, te je tako pretežni dio tog zemljišta prešao u vid državnog vlasništva, a imao je i značajan vojni apekt. Uspostavljena je centralna blagajna koja je kontrolisala prihode postojećih zadužbina, te iz čijeg se budžeta izdvajao novac za vjerske ciljeve i izdržavanje službenika. 1827. utemeljena je vojnomedicinska škola, a 1843. ratna škola. Od 1827. primjenjuje se praksa slanja stipendista na vojne škole u evropske države. 1831. pokreću se prve turske novine – Takvimi Yekayi (kalendar događaja), kao službeni list Osmanskog Carstva. Zatim su preimenovana nadleštva u ministarstva, da bi se na kraju ured poglavara divanskih sekretara od 1836. zvao Ministarstvo vanjskih poslova. U gradovima je uveden evropski način odijevanja; nošenje turbana je zabranjeno, a uveden je fes, porijeklom iz sjeverne Afrike. Mahmut II nije doživio dovršetak započetog posla; nakon njeove smrti 1.7.1839. njegov posao je nastavio sin Abdulmesit I. Sveukupne mjere su dobile ime Tanzimati Hayriye (Spasonosni novi poredak). Časno carsko pismo je proglašeno 3.11.1839. Njime je, između ostalog, riješen problem diskriminacije nemuslimana u Carstvu; oni su postali punopravni osmanski građani, na sve njih su primjenjivani isti porezi, te pravedan postupak regrutacije u vojsku (zaživio od 1813). Pravosuđe je reorganizovano prema evropskom uzoru, te je uvedene snažna cntralizovana provincijska uprava po francuskom modelu. 1840. je osnovan prvi novčani zavod u Carstvu, Banque de Constantinople, koja 1854. pada pod stečaj, ali se, dvije godine kasnije, uspostavlja Osmanska Banka, čiji je glavni zadatak bio utjerivanje vanjskih dugova.

Paralelno s ovim promjenama, Muhammed Ali je pokrenuo radnje koje su podrazumijevale širenje na račun Porte. Iako je imao podršku Francuske, pakt stvoren između Rusije, Velike Britanije, Austrije i Pruske, je tražio od Alija da vrati Porti sjevernu Siriju, Meku i Medinu, te Krit i osmanske jedinice na Alijevu stranu. Ali je posustao tek kada su se engleske trupe iskrcale u Siriju. Tjesnaci koje je Osmansko Carstvo kontrolisalo sada su bili dostupni na upotrebu paktu sila kojima se pridružila i Francuska. Rusija gubi status zaštitnika Osmanskog Carstva, te kontrolu nad tjesnacima, te 1853. kreće protiv Porte. Međutim, engleske i francuske snage priskaču u pomoć Porti, te ruska armija sve češće doživljava poraze, i u proljeće 1856. potpisuje mirovni ugovor u Parizu, gdje se garantuje integritet Osmanskog Carstva, koje je istovremeno primljeno u sastav evropskih država.

95

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Nemiri u Osmanskome Carstvu, počevši od onih u BiH 1857, pa do onih u Libanu, Kritu i Bugarskoj, uticali su na donošenje novog Ustava. On je objavljen 23.12.1876, a u njemu su obnovljene temeljne vrijednosti – nedjeljivost države, vjerska sloboda nemuslimanima, a predviđena su i dva nova doma – senat i skupština. Uprkos svim preventnim mjerama, u aprilu 1877. Rusija objavljuje rat Porti zbog njenog odbijanja da se odrekne Bugarske, BiH, Srbije i Crne Gore. Osmanlije se nisu mogle oduprijeti Rusima te su doživjeli nekoliko teških poraza, koji su ih prisilili na potpisivanje katastrofalnog mirovnog ugovora s Rusima u San Stefanu, kojim su se odrekli skor osvih evropskih posjeda.

Međutim, Engleska i Austro-Ugarska nisu željele toliku premoć Rusije na Bliskom istoku, te se situacija znatno zaoštrila. Oto von Bismarc, kao „pošteni posrednik“ predlaže plan za razrješavanje krize, koji biva predmet rasprave u Berlinu 13.7.1878. Time je postignuta ravnoteža u Evropi, a iz osmanskog državnog sklopa istupaju Rumunija, Srbija i Crna Gora.

Tanzimatske reforme su imale odjeka i na Balkanskom poluostrvu. Između ostalog, Balkanska kriza 1876. je bila od većeg značaja, jer su bile upletene Srbija, Bugarska, Crna Gora, te hrišćanski seljaci iz Hercegovine. Krizu Porta privodi kraju, nanijevši pobunjenim snagama, posebno Srbiji, uništavajući poraz.

Međutim, tanzimatske reforme uticale su pozitivno na područje BiH. U Sarajevu i Mostaru sve veće evropske sile uspostavljaju konzulate i konzularne agencije. Reorganizirana je lokalna uprava sa ciljem centralizacije, uvedeno je Upravno vijeće kojim je predsjedavao sam valija, te kajmekami (koji su kontrolisali sandžake). U drugoj polovini XIX stoljeća ukida se esnafska organizacija u BiH, koja je bila kočnica proizvodnje i prometa.

Privredni tokovi u BiH potpomažu se izgradnjom kolskih puteva, te željezničkom prugom. Telegrafski saobraćaj počinje se razvijati od 1858, a do 1875. već 19 telegrafskih stanica u BiH je umreženo i povezano sa Stambolom. Nemuslimansko stanovništvo izgrađuje nove škole i bogomolje, a radi se i na izgradnji nacionalne svijesti.

Tanzimatske reforme, iako predviđene da olakšaju život građana u Osmanskom carstvu, da učvrste moć sultana i ojačaju carstvo u ekonomskom, političkom, vojnom i kulturnom smislu, nisu bile naročito uspješne. Sporost u njihovom sprovođenju, stalni sukobi Porte sa Rusijom i drugim silama, unutrašnji nemiri te slaba centralizovanost carstva su bile glavne kočnice provodjenja tanzimata.

Iako su tanzimatske reforme približile Portu tadašnjim evropskim standardima, sporost u njihovom sprovođenju nije mogla zadovoljiti velike evropske sile. Možda je ukidanje janjičara imalo najlošiji efekat po vojnu moć Osmanskog carstva. S druge strane, reforme u oblasti obrazovanja, finansija i kulture su značajno popravile ugled u očima mnogih evropskih sila, koje su u teškim vremenima priskočile Osmanlijama.

96

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

MUSTAFA IV (1807.-1808.)

Mustafa IV (8. septembar 1779. – 15. novembar 1808. godine) je bio Sultan Osmanlijskog carstva od 1807. do 1808. godine. Njegov otac je bio Abd-ul-Hamid I. Tokom vladavine reformatorskog sultana Selima III, Mustafa je bio sultanov miljenik.

Međutim, kada se digla janjičarska buna protiv sultana Salim III, Mustafa je prevario sultana i podržao janjičare, koji su ga postavili za novog vladara. Međutim, simpatije prema sultanu Selimu su još bile prisutne, te je 1808. godine armija pod vodstvom Mustafe Bayraktara krenula prema Istanbulu, kako bi na prijestolje vratila sultana Selima III. Kao odgovor na to, Mustafa je naredio da se Selim likvidira, kao i njegov drugi brat, Mahmud. Tako bi Mustafa bio jedini preostali muški član sultanske linije, te se nadao, da će ugušiti pobunu eliminirajući druga dva legitimna kandidata za prijestolje. Selim je ubijen, a njegovo tijelo je bačeno pred pobunjenike uz podrugivanje. Mustafa ne na kraju ipak bio zbačen sa vlasti. Njegov zamjenik na vlasti bio je Mahmud, jer je izbjegao pogubljenje skrivajući se. Mustafa je osuđen na smrt nešto kasnije, te iste godine.

MAUHMUD II (1808.-1893.)

Mahmud II (20. juli, 1785–11. juli, 1839) je bio osmanski sultan od 1808 do svoje smrti 11. jula 1839.

Tokom 1808. godine Mahmudov brat i predhodnik, Mustafa IV naredio da se on zajedno sa svrgnutim bratom sultanom Selimom III pogube, kako bi spriječio pobunu. Selim je ubijen, ali se Mahmud uspio sakriti. Nakon što su pobunjenici uklonili Mustafu, postavljen na prijestolje Mahmud II. Vođa pobune, Mustafa Bayraktar, je postao Mahmudov vezir a zatim je poduzeo inicijativu ponovnog pokretanja reformi koje su bile obustavljene od strane konzervativnog državnog udara u 1807. koji je doveo Mustafu IV na vlast. To se nije desilo puno prije nego što su pobunjeni janjičari ubili vezira. Tokom svoje vladavine, Mahmud nije uspio u nastojanjima da provede reforme. Njegovo najprimjetnije djelo je masakr janjičarskog korpusa 1826. Većina njegovih reformi je bila neuspješna, a 1821 je bio suočen sa velikom pobunom u Grčkoj. Nakon intervencije Velikih Sila koja je rezultirala bitkom kod Navarina 1827. i rusko-turskim ratom 1828–1829, Mahmud je bio primoran dati Grčkoj nezavisnost 1832.

97

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Kasnije je Mahmud bio uključen u spor sa njegovim ambicioznim vazalom Mehmed Alijem, egipatskim guvernerom. Mahmud je upotrijebio Alijevu pomoć pri ugušivanju grčke pobune, ali nije platio obećanu nagradu za njegove usluge. Guverner je 1831. objavio rat i uspio uzeti kontrolu nad Sirijom i Arabijom na kraju rata 1833. 1839. je Mahmud nastavio rat, nadajući se da će zauzeti izgubljene zemlje, ali je preminuo, dok je vijest bila na putu ka Istanbulu da je osmanlijska vojska poražena kod Neziba od strane egipatske vojske koju je predvodio Mehmed Alijev sin, Ibrahim Paša.

Kada je umro od tuberkuloze 1839. godine, njegovoj sahrani su prisustvovale velike mase ljudi kako bi sultanu odale počast.

ABDUL MEDŽID I ( 1839.-1861.)

Abdul Medžid I (23. april 1823. - 25. juni 1861.) osmanlijski sultan

Abdul Medžid I (arapski: األول المجيد .naslijeđuje svog oca Mahmuda II 1 (عبد jula 1839. godine nekoliko dana nakon katastrofalnog turskog poraza od strane Egipta tokom bitke kod Neziba. Istovremeno s tim događajem tokom zadnjih dana života Mahmuda II mornarica se pobunila i doplovila u Aleksandriju kako bi se pridružila snagama Egipta.

U takvoj situaciji 1839. godine sve evropske velesile ponovno zahvaćene strahom od mogućeg nestanka Osmanlijskog carstva odlučuju vojno intervenirati. Po novozaključeno mirovnom sporazumu 1841. godine Egipat je prihvatio vratiti Turskoj sve zemlje izvan Egipta (Siriju, Palestinu i muslimanska sveta mjesta). Taj povoljni sporazum predstavlja posljednje teritorijalno širenje Turskog carstva.

Uspješna diplomacija ovog sultana rezultira situacijom da kada 23. marta 1854. godine Rusija njemu objavi rat na njegovoj strani se uključe Velika Britanija, Francuska i Sardinija. Ovaj rat koji dobiva ime Krimski po glavnom području borbi završava 1856. godine Ruskim porazom i genocidom Krimskih tatara koji tada postaju manjina u vlastitoj zemlji.

Na unutrašnjopolitičkom planu nastavljaju se reforme koje se provode uz pomoć zaduživanja u inostranstvu što će rezultirati velikim problemima u budućnosti.

Abdul Medžid I umire u 38. godini života 25. juna 1861. godine. Naslijedio ga je najstariji brat Abdul Aziz. Njegova djeca Murat V, Abdul Hamid II, Mehmed V i Mehmed VI će u budućnosti uništiti Osmansko carstvo.

ABDUL AZIZ (1861.-1876.)

98

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Abdul Aziz ( 8. februar 1830. - 4. juni 1876.) osmanlijski sultan

Abdul Aziz (arapski: العزيز postaje sultan 25. juna 1861. godine poslije prerane (عبدsmrti brata Abdul Medžida I Jednostavno govoreći on je sultan laganog propadanja. Tokom njegove vladavine Osmanlijsko carstvo se svake godine sve više zadužuje do trenutka kada dolazi do proglašenja državnog bankrota 1875. godine. Nemiri koji tada zahvaćaju državnu tvorevinu rezultiraju pobunom u Bosni i Hercegovini.

Općenarodno nezadovoljstvo inflacijom koja nastupa poslije bankrota dovodi do zavjere koja svrgava sultana 30. maja 1876. godine. Nekoliko dana poslije Abdul Aziz navodno izvršava samoubistvo. Vijest o smrti Istanbul dočekuje s oduševljenjem. Pučisti su na čelo države doveli Murata V, sina sultana Abdul Medžida I.

MURAT V (30 MAJ. 1876.-31.AUGUSTA 1876.)

Murat V ( 21. septembar 1840. - 29. august 1904.), osmanlijski sultan

Murat V postaje sultan 30. maja 1876. godine poslije pobune koja svrgava njegovog rođaka Abdul Aziza. Pod pritiskom upravljanja državom ovaj sultan jednostavno nije izdržao i psihički se slomio. Smijenjen je zbog mentalne nesposobnosti samo 3 mjeseca kasnije.

Naslijedio ga je brat Abdul Hamid II 31. augusta 1876. godine. Ostatak života, sa zdravljem koje mu se sada kad je bio bez odgovornosti poboljšalo, on provodi mirno i umire prirodnom smrću.

ABDUL HAMID II (1876.-1909.)

Abdul Hamid II (arapski: الثاني الحميد sultanom postaje 31. augusta 1876. godine (عبدposlije smjene mentalno nesposobnog brata Murata V, a naslijedio je financijski bankrotiranu državu kojoj prijeti pobuna u Bosni i Hercegovini potpomognuta od Srbije, Crne Gore i Rusije. Rat koji počinje sljedeću godinu je totalna katastrofa. Mirovnim sporazumom koji je dogovoren na Berlinskom kongresu, Rumunija postaje u stvarnosti nezavisna. Srbija dobiva Niš i potvrdu nezavisnosti, a slično prolazi i Crna Gora. Bosna i Hercegovina postaje osmanlijski teritorij pod okupacijom Austrije. Za poslove posredovanja pri sklapanju ovog sporazuma Velika Britanija zahtjeva i dobiva Kipar. Sudbinu sličnu Bosni uskoro dobiva i Egipat koji je također još uvijek formalno teritorij Turske, ali od 1882. godine pod Britanskom okupacijom.

Zanimljiv događaj na Balkanu se dešava 1885. godine kada Bugarska i formalno proglašava nezavisnost. Turska u nemogućnosti reagiranja ništa ne poduzima dok Srbija objavljuje rat novonastaloj državnoj tvorevini. Posljedica tog rata je totalni srpski poraz.

99

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Samo strah od nastanka slavenskog carstva spašava Srbiju kada Austrija uputi ultimatum Bugarskoj. Nemogućnost proširenja na zapad rezultira Bugarskim širenjem na jug 1899. godine kada joj se priključuje istočna Rumelija. Dvije godine ranije Grčka uz podršku zapadnih sila vrši aneksiju turske Krete.

Ti stalni gubici teritorija koju su podržavale Rusija, Velika Britanija i Francuska rezultira odlukom Abdul Hamida II da veže sudbinu svoje države s Njemačkom, a takvu politiku neće napuštati sve do kraja Osmanlijskog carstva.

Gledajući razdoblje XIX. vijeka odluka ovog sultana da odbije oprost polovine državnog duga u zamjenu za dopuštenje Židovima da se nasele u Palestini zvuči nevažno, ali gledajući tu odluku sto godina kasnije svima je jasna.

Nezadovoljstvo općom državnom situacijom dovodi do njegovog svrgavanja 27. aprila 1909. godine. Naslijedio ga je brat Mehmed V koji će državu uvesti u Prvi svjetski rat.

Nakon svrgavanja do Balkanskih ratova on živi u Solunu nakon čega se zbog straha od neprijateljskog zarobljavanja preseljava u Istanbul.

Za vrijeme vladavine Abdul Hamida II usvojen je grb Osmanlijskog carstva.

MEHMED V (1909.-1918.)

Mehmed V postaje sultan 27. aprila 1909. godine poslije svrgavanja brata Abdul Hamida II Tokom prvog balkanskog rata koji se dešava 1912. godine turska vojska je potučena od ujedinjenih trupa Srbije, Crne Gora, Grčke i Bugarske. Za carstvo sav teritorij na Balkanu s izuzetkom Istanbula postaje nepovratno izgubljen. U isto vrijeme Turska se nalazi u ratu s Italijom koja osvaja Libiju i otok Rodos. Tokom drugog balkanskog rata 1913. godine Turska sudjeluje u pobjedničkoj protubugarskoj koaliciji što joj dopušta minimalno proširenje teritorija oko Istanbula. Odluka Mehmeda V da uđe u Prvi svjetski rat na strani Njemačke postaje greška bez mogućnosti popravke. Ovaj sultan ipak posljedice svoje greške nije ispaštao pošto je umro 3. juna 1918. godine nekoliko mjeseci prije kapitulacije.

Naslijedio ga je Mehmed VI

100

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Današnja ostavština ovog sultana je genocid Armenaca izvršen tokom prvog svjetskog rata po njegovom naređenju.

MEHMED VI (1918.-1926.)

Mehmed VI, posljednji osmanlijski sultan dolazi na svoj položaj 3. jula 1918. godine poslije smrti svog brata Mehmeda V Od prethodnika on nasljeđuje samo potrebu za potpisivanjem ponižavajućeg mira krajem prvog svjetskog rata. Mirovnim sporazumom iz 1919. godine Turska nepovratno gubi Siriju, Palestinu, Irak i muslimanska sveta mjesta. Ostatak državnog teritorija u Aziji se podijelio u interesne sfere velikih sila s izuzetkom područja provincije oko Smirne koja je darovana Grčkoj.

Tim mirovnim sporazumom apetiti Grčke ipak nisu bili zadovoljeni tako da ona 1919. godine objavljuje rat poniženoj Osmanskoj državi s ciljem osvajanja Male Azije. Prodor grčke vojske je zaustavljen tek 80 kilometara pred Ankarom kada vojska Ataturka uz logističku potporu Sovjetskog Saveza ostvaruje totalnu pobjedu. Tokom daljnjeg rata Smirna i svi drugi azijski gradovi su vraćeni Turskoj uz etničko čišćenje Grka i preostalih Armenaca. Mirovnim sporazumom iz 1923. godine Grčka priznaje te gubitke i s ciljem odbijanja plaćanja ratne odštete ustupa grad Adrianopol (Edirne) Turskoj.

Te pobjede su od generala Kemala Ataturka stvorile nacionalnog junaka u potpunoj opoziciji s "izdajničkim" sultanom Mehmedom VI koji je potpisao mirovni sporazum krajem prvog svjetskog rata. Aprila 1922. trenutku kada taj junak proglašava u Ankari novi ustav i ukidanje sultanata Mehmed VI se odupire iz Istanbula, ali nekoliko mjeseci kasnije hrabrost ga napušta.

Mehmed VI se 1. novembra 1922. godine popeo na britanski brod i napustio Tursku zauvijek. S titulom kalifa ga nasljeđuje rođak Abdul Medžid II.

DRŽAVNO UREĐENJE U OSMANSKOM CARSTVU

Od vremena vladavine emira Osmana (1280./81.-1324./5), pa do vladavine sultana Selima I, kao i sultana Sulejmana osnovo načelo osmansko politike bila je teritorijalna ekspanzija. Država koju je za sobom ostavio Selim I ubraja se među najjače države tog vremena. O. C. Se prostiralo na 3 kontinenta od Beograda do Jermenije, od Ukrajinskih stepa i Krimskog hanata do Egipta i Arabijskog poluotoka. Na unutrašnjem planu isnovno načelo Osman.države je učvršćivanje postojećih odnosa, a veliku pažnju osmanski vladari su posvetili pravdi i pravu. Prilikom teritorijalnog širenja uporedo se vodila taktika JAGME- osvajanje ratom, i MUDARE-diplomatskim putem. Osnovu pravnog poretka činio je šerijat- vjerski zakon. Pošto je vremenom Carstvo preraslo u silu tako se i mnoga pitanja na osn. Šerijata mogu dvostruko tumačiti, a od

101

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

vremena Murata II (1421.-1451.) on počinje donositi određene akte i propise kojim su određena sporna pitanja, a poznati su kao KANUNI. Kanuni su osmanski pravni akti i propisi, potvrđeni od strane sultana, a uvijek su bili usklađeni sa šerijatom. Ukoliko se neki spor nije mogao riješiti ni šerijatski niti kanunima, ona se pominjalo običajno pravo ORF. Velika pažnja se posvećivala i socijalnoj zaštiti, a to su bile mjere koje bi održavale unutrašnji mir i red u državi. Tako su određivane cijene proizvoda i tačno se znale cijene svakog proizvoda i nije mogla biti veća , a često su vojne ophodnije namirnice zabranjivane za izvoz. Višak namirnica uvijek se deponovao (skladišavao) i koristio se za teže (krizne) periode. Pored redovnih poreza, ponekad su uvedeni i vanredni porezi ( u toku rata), a po zakonima propisani. Bilo je tačno propisano šta i koliko stan.treba da plati državi. Država je dobro poznavala imovinsko stanje svih podanika, a to se znalo preko DEFTERA- popisa pokretne i nepokretne imovine, tako da je u svakom trenutku znala s čim raspolaže.

Na čelu države je bio sultan. Osman.vladari ovu titulu nose od vremena Orhana(1326.-1362.), a za vrijeme Murata I (1362.-1381.), koji je želio da se uzdigne iznad svojih predhodnika, tražio je titulu HADOVEDAJEGIJU ili AZAMI SULTANI (Najuzvišenijeg sultana), a Bajazit I (1389.-1402.) je prvi sultan koji je međunarodno priznat, a sultan Selim I (1512.-1520.) od 1517. nosi titulu halife, koju će nositi i njegovi nasljednici. Autoritet sultana u ovo vrijeme nije dovođen u pitanje. On je bio vrhovni vojni i civilni zapovjednik, ali nije imao pravo da vrši utjecaj na sudstvo.

Prestolnica država je prvo bila BURSA od 1326.-1365., pa JEDRENE (EDIRRE) u Evropi od 1305.-1453., a od tada u vr.Mehmeda II koji osvaja Konstantinopolis, proglašava ga prestolnicom ISTANBUL.

Velika pažnja poklanjanja je budužim vladarima, pa su tako budući vladari-prinčevi pripremani za taj poziv i to i vidljivo jer dok su se god vladari unaprijed pripremali za taj poziv država je bila stabilna i to je trajalo nekako do kraja 16. stoljeća. Nije jasno bilo određeno koji bi princ trebao biti nasljednik, ali to se sudilo na to da onaj princ koji prvi poslije očeve smrti stigne u Istanbul, on biva novi sultan. Zbog toga su mnogi prinčevi nastojali da budu namjesnici u pokrajinama što bliže Istanbulu.

Središnju upravu činio je sultanov DVOR, a oni koji su služili na dvoru, tj. SARAJU (CARSKI DIVAN) bili su podjeljeni u 3 grupe:

1. Unutrašnja služba (ENDERUM)2. Vanjska služba (BIRUM)3. Haremska služba.

Svoj lični život sultan je provodio u enderumu dvora, koji se sastojao od prostranog dvorišta, sa svih strana okružen zgradama, haremom i dr. Odajama. Osoblje unutrašnje službe opsluživalo je sultana. Ovoj službi pripadali su HAS-ODA (lične sultanove odaje);SILAHDOR-CARSKI NOSAČ ORUŽJA, HAZINE-BLAGAJNA, ČUVAR ODJEĆE, KILER-KUHINJA, SEFERLI-ODA-RATNA ODAJA.

102

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Birum koji se nalazio u vanjskom djelu Saraja, činili su : KAPIDŽI-BAŠA-VRATAR, MIRALEM-ČUVAR CARSKIH ISHIGNEJA, MIROHOR-BRIGA O ŽIVOTINJAMA, BOSTANDŽIJA-VRTLAR.

Harem je bio dio dvora koji je namjenjen sultanovoj porodici, odnosno ženskim članovima i njegovim ženama. U njemu je pristup muškim članovima bio zabranjen , osim sultanu , a u haremu su posluživali EVNUSI (bili su potpuno kastrirani).

Vrlo važne osobe osim sultana čini su njegovi članovi divana-DRŽAVNA VLADA, odnosno na tur. Hatu humajun Divanii (Carski Divan), a započeo je sa radom za vrijeme Orhana. Na čelu Divana ili Visoke Porte nalazio se VELIKI VEZIR, a uz njega se nalazilo od 2-5 vezira (KUHEVEZIRI). U radu V.Porte učešće su uzimali i šejh-ul Islam- institucija uvedena u vrijeme Murata II, a zatim DEFTERDARI , oba vojna sudca-KAZIASTERI(KAZASKERI), GLAVNI ZAPOVJEDNIK FLTE-KAPUN-baša I JENIČARSKE AGE.

VOJSKA

Početak 16. stoljeća je doba najvećeg uzleta turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo šerijatskom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i plijena. No to možemo objasniti i socio-psihološkim razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom zanatu ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.

Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv. Džihad. To obvezuje sve muslimane da sudjeluju u borbi, a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini. Kuran, sveta knjiga muslimana obećava ulazak u Dženet, raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvijek obilježili naše hrvatske prostore.

Početkom 16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim rukama sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.

U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:

To su centralna vojska visoke porte. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske su janjičari (yeni-Cery – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca dankom u krvi. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.

103

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su Psetari (Šekbani). Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-hrtovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom srednjeg vijeka ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su spahije, oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni u vojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj odori.

Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je oružari. Oni su proizvodili, održavali i čuvali oružje, streljivo i barut. Bili su visoko cijenjeni u društvu i općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema arhivskim izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.

Drugi neizostavni dio vojske Visoke Porte bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.

Na prvom mjestu izdvajaju se spahije (ispahy). To je teška oklopna feudalna konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.

Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50 km u sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od Bizanta. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.

TERITORIJALNA UPRAVA U OSMANSKOM CARSTVU

Zajedno sa njegovim provincijama, Osmanlijsko carstvo se sastojalo od tri suzerenske države (Krimsko kanstvo, Vlaška i Moldavija) i Transilvanije, kneževine pod suzerenstvom Porte.

Provincije

Osmanlijsko carstvo je bilo podijeljeno na provincije zvane vilajeti, beglerbegluci (beglerbegovine), ejaleti ili pašaluci. U različita vremena, broj provincija se mijenjao, od tridesetšest do nešto iznad dvadeset, da bi mnoge od njih bile izgubljene tokom Prvog svjetskog rata. Na vrhuncu moći, carstvo je imalo 29 provincija. Provincije Rumelija i Anadolia su bile pod direktnom upravom sultana. Preostalih 27 su kontrolisali beglerbezi ili valije (guverneri).

104

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

Poslije 1861, takođe je stvoren autonomni Vilajet Liban, koji je proizvod evropskog pritiska da se maronitskim hrišćanima dadne domovina.

Potprovincije

Osmanlijske provincije su se dalje dijelile na manje upravne jedinice poznate kao sandžaci, kojima je upravljao sandžakbeg. Ovi su se zatim dijelili na timare i zeamete ili zijame. No, neki sandžaci, poput jerusalimskog, nisu bili dio provincije.

Sandžaci su takođe mogli biti podijeljeni u kapetanije ili kaptanluke (na turskom, kaptanlık).

VAKUF

Vakuf označava dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu dž.š, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan niti naređen Kur'anom, njega podstiče sam poslanik Muhammed a.s u njegovim hadisima. Dokumenat kojim se opisuje vakuf se zove vakufnama, na kraju svake vakufname stoji "Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!"

Vakuf je sredstvo za nepredak u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom pogledu nekog društva.

Prvim vakufom se smatra vakuf Omera r.a koji je ufakufio bašću sa palmama koju je nazvao "Semg". Prema hadisu, Omer je prije uvakufljenja Poslaniku rekao "O Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!" Poslanik je odgovorio: "Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!"

Vakufi u Bosni i Hercegovini

Prve orijentalno-islamske gradske objekte na bosanskom području podigao je Isa-beg Ishaković kao svoj vakuf, o čemu nam govori najstariji osmanlijski dokument u Bosni, vakufnama Isa-bega Ishakovića datirana između 1. februara i 3. marta 1462. godine (džumadel-ula 866).

NAPOMENA:- Proširiti o vakufima;- Čiflucima- Uskocima- Hajducima- Privredi- Kulturi- Vojnoj taktici- Migracijama.

105

Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašćuAgo Mujkanović

106