1

2HarukiMurakami

O emu govorimkada govorim

o tranju

Hashiru Koto Ni Tsuite Kataru Toki Ni Boku No Kataru Koto 2007.

3P R E D G O V O R

PATNJA JE STVAR IZBORAPostoji mudra izreka koja otprilike ovako glasi: pravi gospodin nikada ne govori o eni s

kojom je prekinuo ili o tome koliki je porez platio. Zapravo, ovo je obina izmiljotina.Upravo sam je izmislio. Ispriavam se! Da takva izreka doista postoji, vjerujem da bi u njojpostojao i jedan preutan uvjet: pravi gospodin nikada ne bi smio iznositi detalje o tome tosve ini da bi bio zdrav. Jer, pravi gospodin ne hvali se onim to poduzima da bi bio dobrazdravlja. Barem ja tako gledam na to.

Kao to svi znamo, ja nisam gospodin, pa se moda ne bih trebao brinuti, ali prilino samneodluan po pitanju pisanja ove knjige. Moda vas se ove moje rijei mogu dojmiti kaoizvrdavanje, ali ovo je knjiga o tranju, a ne rasprava o dobrom zdravlju. Nemam namjeru davatisavjete tipa: "E pa gospodo, trite svakodnevno da biste bili zdravi!" Ovo je naime knjiga u kojojsam sakupio svoje misli o tome to je tijekom desetljea tranje znailo za mene kao pojedinca.Takoer, ovo je knjiga u kojoj se bavim raznim temama i o njima glasno razmiljam.

Somerset Maugham jednom je napisao da se u svakom brijanju krije filozofija. Sasvim seslaem. Koliko god se prozainim mogao initi neki postupak, dovoljno dugo ga ponavljajte ipostat e kontemplativan, ak meditativan in. Kao piscu a potom i kao trkau, ne ini mi seda me pisanje i objavljivanje knjige o vlastitim razmiljanjima o tranju odve skree suobiajenog ivotnog puta. Vjerojatno sam odve savjesna i marljiva osoba, ali ne mogu seprihvatiti bilo ega a da ne zapiem misli o tome. Zato sam morao zaposliti ruke i zapisati overijei. Inae, nikad ne bih spoznao to mi sve tranje znai.

Jednom zgodom leao sam u hotelskoj sobi u Parizu i itao International Herald Tribune,kad sam naiao na zanimljiv lanak o maratonu. U njega je bilo uvrteno i nekoliko razgovoras poznatim maratoncima, i svakog od njih pitali su kakvom se osobitom magijskom izrekomslue da bi za vrijeme utrke bili neprekidno nadahnuti. Zanimljivo pitanje, pomislio sam.Duboko su me se dojmile raznolike stvari o kojima su ti trkai razmiljali u utrci dugoj 42 km.To samo pokazuje koliko je svaki maraton naporno natjecanje. Ako si stalno ne ponavljateneki oblik magijske izreke, nema anse da uspijete.

Jedan trka je govorio o magijskoj izreci kojoj gaje njegov stariji brat, takoer trka,nauio i koja ga proima jo otkad se poeo baviti tranjem. Evo te mantre: Bol je neminovna.Patnja je stvar izbora. Recimo da trite i ponete razmiljati: "Ovo me ba boli, ne mogudulje izdrati." Ta vrsta boli neizbjean je dio stvarnosti, ali o tome moe li dulje izdrati iline, odluku donosi jedino trka. To u prilinoj mjeri saima najvanije znaajke tranja maratona.

Prolo je desetak godina otkako mi je sinula ideja da napiem knjigu o tranju, ali godinesu prolazile a ja sam u svojim razmiljanjima pokuavao pronai pravi pristup temi. No, nikadnisam sjeo za stol i poeo je pisati. Tranje je prilino iroka tema o kojoj bi se tota dalopisati; shvatio sam da je jako teko odrediti o emu bih tono trebao pisati.

Ipak, jednog sam trena odluio da jednostavno trebam iskreno zabiljeiti ono to mislim iosjeam o tranju i drati se vlastitog stila. Pomislio sam daje to jedini nain da se pomaknems mrtve toke i tako sam u ljeto 2005. poeo pisati ovu knjigu, dio po dio, da bih je zavrio ukasnu jesen 2006. Osim to sam na nekoliko mjesta citirao pojedine reenice iz knjiga kojesam ve objavio, glavninu ove knjige ine moje misli i osjeaji iz stvarnog ivota. Primijetiosam jednu bitnu stvar: pisati iskreno o tranju i pisati iskreno o samom sebi za mene je gotovojedno te isto. Stoga vjerujem da ovu knjigu treba itati kao uspomenu koja ponajviepripovijeda o samom inu tranja.

Premda nita iz ove knjige ne bih nazvao filozofiranjem, u njoj se ipak moe naisvojevrsno objanjenje onoga to bismo mogli nazvati naknadnim ivotnim lekcijama. Onemoda nisu od velike vanosti, ali predstavljaju osobna iskustva koja sam doivio nakon tosam poeo trati itavim svojim tijelom, pa sam tako otkrio da je patnja stvar izbora. Ovomoda nisu lekcije koje se mogu primijeniti uopeno i to samo zato to ovdje piem osamome sebi, zapravo o osobi kakva jesam.

Kolovoz 2007.

4O EMU GOVORIMKADA GOVORIM

O TRANJU

1. 5. kolovoza 2005. Otok Kauai, Havaji

TKO BI SE SMIJAO MICKU JAGGERU?

Nalazim se na otoku Kauaiju, na Havajima, danas je 5. kolovoza 2005. Dan jenevjerojatno vedar i sunan, na nebu nigdje ni najmanjeg oblaka. Kao da pojam oblaci uopene postoji. Doao sam ovamo krajem srpnja i, kao i proli put, unajmio stan za itavu obitelj.Svakog jutra, jo dok je prohladno, sjedam za stol i piem o kojeemu. Ba kao i ovog trena:piem ovaj tekst o tranju, a mogu ga oblikovati kako me je volja. Ljeto je, pa je naravno vrlovrue. Havajsko otoje poznato je po vjenom ljetu, ali s obzirom na to da pripada junojhemisferi, vjerojatno ipak postoje etiri godinja doba, no vrlo slina. Ljeto je ipak netotoplije od zime. Proveo sam prilino vremena u Cambridgeu, Massachusetts, i u usporedbi stim gradom -u kojem je ljeto sparno i zaguljivo uz brojne zgradurine od opeka i betona paovjek ima dojam da se zlopati - ovdje na Havajima ljeto je uistinu pravi raj. Ovdje nemapotrebe za klimauredajima - dovoljno je ostaviti prozor otvoren i svje povjetarac ve blagohladi. Stanovnici Cambridgea redovito se iznenade kad uju da kolovoz provodim naHavajima. "Sto te to privlai da ljeto provede na tako vruem mjestu?" stalno me pitaju. Ali,oni zapravo ne znaju koliko je ovdje lijepo. Ne znaju da pasatni vjetrovi neprestano puu sasjeveroistoka i ljeti hlade topli zrak. Ne znaju da se ovdje vodi veseo ivot, da moemouivati u tumaranju, u itanju knjige u dubokom hladu kronje, ili, ako nam se prohtije, da semoemo okupati, kao to i inimo, u prvoj uvali koja nam se svidi.

Otkako sam stigao na Havaje, svakog dana trim otprilike sat vremena, est dana u tjednu.Prola su dva i pol mjeseca otkako sam se vratio starom nainu ivota, a to znai da svakogadana trim, osim ako se ne dogodi neto nepredvieno. Danas sam trao sat i deset minuta i zato vrijeme s walkmana sluao dva albuma grupe Lovin' Spoonful - Daydream i Hums of theLovin' Spoonful - koje sam presnimio na mini CD plejer.

Ovih dana moj cilj je poveati udaljenost koju prelazim, brzina kojom trim manje mi jevana. Sve dok mogu trati odreenu udaljenost, to je jedino do ega mi je stalo. Kadikadtrim prilino brzo, ali ako poveam tempo i brzinu koraka, skratim vrijeme tranja; bit svegaje da radost koju osjeam nakon svakog tranja potraje sve do idueg dana. Zapravo, to je istavrsta smjernice koja mi je nuno potrebna kada piem roman. Svakog dana stanem tono naonom mjestu kad osjetim da mogu i dalje pisati. Kad tako postupim, idueg dana ono topiem ide mi sasvim glatko. ini mi se daje Ernest Hemingway pisao na slian nain. Da bistemogli nesmetano napredovati, morate odrati ritam. To je jedan od daleko najvanijihpreduvjeta u dugoronim pothvatima. Kad odredite tempo, sve ostalo slijedi samo po sebi.Problem je znati to uiniti da se zamanjak vrti pri odreenoj brzini, a da biste dotle doli,potrebni su vam to vea koncentracija i snaga koje moete izvui iz sebe.

Zakratko je kiilo dok sam trao, ali bila je to osvjeavajua kia koja mi je godila. Vjetarje dopuhao gust oblak s puine i slaba kia poela je padati, ali kao da se iznenada sjetila:"Oh, zaboravila sam da imam jo nekoliko stvari za obaviti!" prestalo je kiiti i uas serazvedrilo. Tada se sunce ponovno pojavilo, bespotedno eui. Ovdje je sasvim lako

5razumjeti klimatske zakonitosti. Nema tu niega nejasnog ili dvojbenog, a jo manjemetaforinog ili simbolinog. Trei svojom stazom proao sam pokraj nekoliko drugihtrkaa, kako mukaraca tako i ena. Oni odluniji trali su doista brzo, kao da su im za petamapljakai. Nekoliko debljih umorno su dahtali poluzatvorenih oiju, snudeni kao da ih jenetko drugi primorao na tranje. Izgledali su kao da su im lijenici prije tjedan dana priopilida boluju od dijabetesa i da se moraju poeti baviti raznim tjelovjebama. Ja sam izmeuprvih i drugih.

Volim sluati grupu Lovin' Spoonful. Njihova glazba djeluje oputajue i nikad nijepretenciozna. Dok sluam tu smirujuu glazbu prisjeam se raznolikih uspomena iz ezdesetihgodina. Premda niega osobito vanog. Kao da ele snimiti film o mojem ivotu (od samepomisli na to najeim se), to bi bili kadrovi i scene koje bi izbacili pri montai filma."Moemo i bez ovog kadra", montaer bi objasnio. "Nije lo, ali u njemu nema niegazanimljivog." Takve mi uspomene padaju na pamet - nebitne i sasvim jednostavne. Ali, menisu one znaajne i vrijedne. Dok se svaka od tih uspomena vrzma po mojoj glavi, siguran samda se nesvjesno osmjehujem ili sam blago namrgoen. One moda i jesu sasvim obine, alizbroj svih tih uspomena i sjeanja u konanici tvori: mene. Mene, sada i ovdje, na sjevernojobali otoka Kauaija. Ponekad, dok razmiljam o ivotu, osjeam se poput komada naplavinekoju su morski valovi izbacili na obalu.

Dok trim, pasatni vjetrovi koji puu iz smjera svjetionika njiu grane eukaliptusa, a lieuti nad mojom glavom.

U Cambridgeu, savezna drava Massachusetts, poeo sam ivjeti krajem svibnja ovegodine, i tranje je otada jo jednom postalo okosnica moje svakodnevne navike. Sada vetrim sasvim ozbiljno. Kad kaem ozbiljno, hou rei ezdeset kilometara na tjedan. Drugimrijeima, deset kilometara est dana u tjednu. Bilo bi bolje kad bih trao svih sedam dana, alimoram uzeti u obzir dane kad pljuti kia, kao i one dane kad sam vrlo zauzet. Iskrenogovorei, tu i tamo naie dan kad se osjeam odve umornim za tranje. Uzevi sve teimbenike u obzir, odbijam si jedan dan u tjednu. Dakle, trei 60 km na tjedan pretrimotprilike 250 km mjeseno, to je moje mjerilo za ozbiljno tranje.

U lipnju sam se strogo drao tog plana, pretravi tono 250 km. U srpnju sam poveaoudaljenost i pretrao gotovo 300 km. Otprilike sam pretrao 10 km svakog dana, ali ni jednogjedinog dana nisam odustao od tranja. Pri tome ne elim rei da sam ba svakog danapretrao tono 10 km. Ako sam jednog dana pretrao 15 km, idueg sam pretrao samo 5 km.(Drei se odreenog tempa, uglavnom mogu pretrati 10 km za sat vremena.) Za mene jetakav pristup ono to zovem ozbiljnim tranjem. Otkako sam stigao na Havaje, drim se togritma. Prolo je mnogo vremena kada sam mogao pretrati takve udaljenosti i pridravati setako strogo odreenog rasporeda tranja.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih sam se, u odreenom dijelu ivota, bio prestao bavitiozbiljnim tranjem. Prije svega, s vremenom sam bio sve zaposleniji i ba svakog danapronai sat slobodnog vremena bila je prava rijetkost. ak i kad sam bio mlai nisam osjeaoda imam slobodnog vremena napretek, ali barem nisam imao toliko raznoraznih obveza kaoto ih sada imam. Ne znam zato, ali to je ovjek stariji, to mu ostaje sve manje slobodnogvremena. Drugi je razlog to to sam s vremenom postao sve zainteresiraniji za sudjelovanje utriatlonu*, mnogo vie nego u maratonu. Dakako, triatlon kao sportska disciplina osim tranjaukljuuje i plivanje i vonju bicikla. Sto se tie samog tranja, ono mi ne predstavlja problem,ali da bih svladao i dvije druge discipline morao sam posvetiti gotovo jednako vrijeme zatreniranje plivanja kao i za vonju bicikla. to se tie plivanja, morao sam poeti ispoetkakako bih postigao dobru formu, potom sam morao nauiti pravilnu tehniku vonje bicikla, iuvjebati odreene miie. Za sve to trebalo mi je prilino vremena i truda, a kao rezultatsvega ostalo mi je manje vremena za tranje.

Premda je, najvjerojatnije, glavni krivac za sve bilo to to sam se jednog trena jednostavno* triatlon - suvremeni sport koji se sastoji od uzastopnog natjecanja u plivanju, vonji biciklom i tranju

(na stazama za plivanje od 400 m do 5 km, za bicikl od 20 do 180 km, tranje od 6 km do duine maratona).

6umorio od svega. Poeo sam trati u jesen 1982. i otada trim ve gotovo dvadeset i trigodine. Za sve to vrijeme trao sam gotovo svakog dana, sudjelovao u barem jednommaratonu svake godine - dvadeset i tri maratona do danas - a trao sam i brojne utrke navelike udaljenosti. Utrke na duge staze odgovaraju mojoj linosti i od svih navika koje samstekao tijekom ivota, moram priznati da mi je tranje na velike udaljenosti od kudikamonajvee pomoi i uistinu mi jako mnogo znai. To to se bez dueg prekida bavim tranjemvie od dva desetljea takoer mi je pomoglo da postanem snaniji, kako tjelesno tako imentalno.

Osnovni problem lei u tome to nisam pogodna osoba za ekipne sportove: jednostavnosam takav. Kad god zaigram nogomet ili bejzbol (zapravo, otkad sam postao punoljetan to segotovo nijednom nije dogodilo), nikad se ne osjeam oputeno. Moda je to zbog toga tonemam brau, ali nikad se nisam mogao prilagoditi onim sportovima u kojima jedna ekipaigra protiv druge. Isto tako, nisam dobar ni u onim sportovima u kojima jedan igra igraprotiv svoga suparnika, recimo tenis. Svia mi se igra kao stoje zidni tenis, ali ipak, kad doedo toga da moram igrati protiv nekoga, smeta mi sama bit nadmetanja i ne osjeam se dobro.A kad na red dodu borilake vjetine, ni sluajno nemojte raunati na mene.

Nemojte me pogreno razumjeti - nije sasvim tono da me ne zanima nadmetanje. Iznekog udnog razloga nikad mi nije bilo osobito stalo jesam li pobjednik ili pobjedeni. Tajmoj osjeaj gotovo se ni u emu nije promijenio sve do danas. Uope nema veze o kojempodruju je rije - pobjeda nad drugim jednostavno ne djeluje stimulativno na mene. Mnogovie me zanima da postignem cilj koji sam sebi postavio, zato tranje na velike udaljenostisavreno odgovara mom nainu razmiljanja.

Maratonci e razumjeti o emu govorim. Nama uope nije vano jesmo li pobijedili jedandrugoga. Dakako, trkai svjetske klase ele nadmaiti svoje najljue protivnike, ali za mene,prosjenog, svakodnevnog trkaa, osobno suparnitvo nije ono najvanije. Siguran sam dapostoje i oni trkai koje elja da budu bolji od odreenog suparnika samo jo vie potie istimulira. Ali to ako njihov suparnik, iz bilo kojeg razloga, odustane od nadmetanja i povuese? Hoe li njihova motivacija za tranje nestati, hoe li se barem smanjiti, pa e tako i samiizgubiti razlog da nastave trati?

One obine, svakodnevne trkae motivira veinom neki osobni cilj, vie od bilo egadrugoga. Recimo, odreeno vrijeme koje ele utroiti trei. Sve dok tako moe protratitiodreeno vrijeme, trka e se osjeati zadovoljno, ali ako je kojim sluajem sprijeen, neebiti zadovoljan. ak i ako ne uspije postii odreeno vrijeme kojemu se nadao, sve dok osjeaodreeno zadovoljstvo stoje dao sve od sebe - a mogue je da e tijekom tog procesa otkritineto bitno o samom sebi - ve i sam taj in je odreeno postignue, pozitivan osjeaj kojiprenosi na iduu utrku.

Isto se moe rei za posao kojim se bavim. U zvanju romanopisca, barem kad sam ja upitanju, ne postoji neto takvo kao pobjeda ili poraz. Moda broj prodanih primjeraka,knjievne nagrade i hvale kritiara mogu posluiti kao odreena knjievna mjerila, ali nijednood njih nije presudno. Ono to je daleko najvanije jest zadovoljava li ono to piete mjerilakoja ste sami sebi zadali. Neuspjeh u svladavanju te prepreke ne moete tako lako objasniti.Kad su drugi ljudi u pitanju, uvijek moete izmisliti neko razumno objanjenje, ali sebe nemoete prevariti. U tom smislu, pisanje romana i tranje maratona vrlo su slini. U osnovi,pisac ima tihu, unutranju motivaciju i ne trai potvrivanje u vanjskom, vidljivom svijetu.

Za mene tranje predstavlja kako tjelovjebu tako i metaforu. Kad trim iz dana u dan, sasvakim tranjem podiem letvicu, i dostigavi sebi zadanu razinu ja se sve vie diem. Zbogtoga se trudim ba svakog dana: kako bih podignuo vlastitu razinu. Ja ni sluajno nisam velikitrka. Ja sam sasvim obian, ili, prije e biti - osrednji trka. Ali nije u tome stvar. Stvar je utome jesam li ili nisam bolji nego juer. U tranju na velike udaljenosti jedini protivnik kojegamorate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili juer ili prekjuer.

Ipak, nakon to sam napunio etrdesetu, taj oblik samoocjenjivanja postupno sepromijenio. Jednostavno reeno, nisam vie u stanju popraviti vrijeme tranja. Pretpostavljamda je to neto to je neizbjeno, s obzirom na moje godine. U odreenoj ivotnoj dobi svakoljudsko bie dosegne svoj tjelesni vrhunac. Naravno, postoje individualne razlike, ali u veini

7sluajeva plivai taj vrhunac dosegnu s dvadesetak godina, boksai oko tridesete, a igraibejzbola u trideset i nekoj. To je iskustvo kroz koja svatko prolazi. Jednom sam pitao okulistaje li ikad sreo osobu koja nije bila dalekovidna kad je ostarila. Nasmijao se i odgovorio: "Jonikad nisam sreo takvu osobu." Sve se svodi na isto. (Na sreu, kod umjetnika taj vrhunac uprilinoj mjeri varira. Na primjer, Dostojevski je dvije svoje najznaajnije knjige, Zli duhovi iBraa Karamazovi, napisao u nekoliko posljednjih godina ivota, a umro je u ezdesetoj.Tijekom ivota Domenico Scarlatti napisao je 555 sonata za klavir, a veinu u dobi izmeupedeset sedme i ezdeset druge.)

Moj vrhunac kao trkaa dogodio se u mojim kasnim etrdesetima. Prije toga, moj osnovnicilj bio je istrati maraton za tri i pol sata, ritmom od jednog kilometra za pet minuta. Tu itamo sam trao bre od tri i pol sata, ali mnogo ee sporije. U svakom sluaju, bio sam ustanju istrati maraton otprilike u tom vremenu. ak i kad sam bio uvjeren da sam gadnozabrljao stvar, i dalje sam bio ispod tri sata i etrdeset minuta. Sve i da nisam trenirao tolikouporno ili da nisam bio u najboljoj formi, trati sporije od etiri sata bilo mije nepojmljivo.Stvari su potrajale tim tempom izvjesno vrijeme, ali ubrzo su se poele mijenjati. Treniraosam jednako vrijedno kao prije, ali odjednom mi je bilo sve tee istrati stazu ispod tri sata ietrdeset minuta. Trebalo mi je pet i pol minuta da pretrim kilometar, i sve vie sam se bliiovremenu od etiri sata za pretrani maraton. Iskreno, to je za mene bio svojevrstan ok. to seto dogaa sa mnom? Bio sam uvjeren da razlog nije bilo starenje. U svakodnevnom ivotunijednog trena nisam osjetio da se tjelesno osjeam slabije. Bez obzira na to koliko topokuavao negirati ili ne pridavati tome panju, brojke su pokazivale da sam sve sporiji.

Osim toga, kako sam ve napomenuo, sve vie su me zanimali drugi oblici sporta kao tosu triatlon i zidni tenis. Trati iz dana u dan jednostavno me vie ne moe zadovoljiti,razmiljao sam i bio sve skloniji odluci da se ponem baviti jo nekolikim sportovima. Nadaosam se da u tako mnogo cjelovitije i uinkovitije djelovati na svoje tijelo. Unajmio samprivatnog trenera plivanja, koji me poeo poduavati osnovnim pravilima pravilnog plivanja, idoista sam nauio plivati bre i lake nego prije. Moji miii su gotovo trenutano reagirali nanov izazov i moja tjelesna graa poela se vidno mijenjati. U meuvremenu, vremenski surezultati tranja maratona polako ali sigurno sve vie padali. Ubrzo sam shvatio da u tranjuvie ne uivam kao neko. Osjeao sam zamor i napor pri samoj pomisli na tranje. Poeosam osjeati razoaranost jer se moj ogromni trud nije isplatio, imao sam dojam da mi usvemu tome neto smeta, kao da su vrata koja su sve vrijeme preda mnom bila irom otvorenasada naglo zatvorena. Takvo svoje stanje i osjeaje nazvao sam trkaev blues. Kasnije u vamdetaljnije opisati kakva je to vrsta bluesa bila.

Prolo je deset godina otkako sam posljednji put ivio u Cambridgeu (ondje sam ivio od1993. do 1995., u vrijeme kad je Bill Clinton bio predsjednik Sjedinjenih Drava). Kad samponovno ugledao rijeku Charles, elja za tranjem sasvim me proela. Ako se ne dogodi nekivelik tektonski poremeaj ili kakva dniga promjena, rijeke uvijek izgledaju jednako, a rijekaCharles uistinu je izgledala nepromijenjeno. Vrijeme je prolazilo, moji studenti su dolazili iodlazili, bio sam jo deset godina stariji, a u meuvremenu se mnogo toga dogodilo. Ali,rijeka je ostala ista. Voda i dalje tee, brza i gotovo neujna, prema bostonskoj luci. Vodazapljuskuje obalu pa ljeti trava naraste gusta i sona, a ptice movarice imaju se ime hraniti.Ljeti rijeka tee usporeno ispod starih mostova, ali nikad ne presui. Ljeti se u njoj odraavajuoblaci, a zimi se vide brojne sante leda kako noene hueom vodom otjeu prema oceanu.

Nakon to sam se raspakirao, proao sve birokratske peripetije zbog nove selidbe uCambridge i poeo ivjeti sreenim ivotom, ponovno sam se poeo ozbiljno baviti tranjem.Udiui svje, sveproimaju ranojutarnji zrak, jo jednom sam osjeao radost tranja podobro poznatom terenu. Zvui vlastitih koraka, disanja i otkucaja srca, sve se spajalo ujedinstvenu poliritmiju. Rijeka Charles idealno je mjesto za regate u veslanju i jedrenju iuvijek se moe vidjeti kako netko vesla rijekom. Volim se utrkivati s takvima. Dakako,gotovo svaki put su amci i kanui bri od mene. Ali kad ugledam kanuista s jednim veslomkako zadovoljno vesla, volim se malo zabaviti.

8Moda stoga jer se tu odrava Bostonski maraton, u Cambridgeu se moe vidjeti mnogotrkaa. Staza za tranje du Charlesa jako je duga, i ako vam se prohtije, moete trati satima.Problem je to tu istu stazu koriste i biciklisti, pa morate biti oprezni zbog brzih biciklista kojivam se nenadano s lea priblie i projure pokraj vas. Na pojedinim mjestima na toj stazitakoer postoje rupe, pa morate paziti da se ne sapletete i padnete, a ima i nekoliko prijelazasa semaforima pa dugo ekanje na zeleno svjetlo moe usporiti va ritam. Inae je to uistinusjajna staza za tranje.

Kadikad dok trim sluam jazz, ali uglavnom je to rock glazba jer njen ritam idealnoodgovara ritmu tranja. Najradije sluam grupe kao to su Red Hot Chili Peppers, Gorillaz iBeck, a od starih grupa Creedence Clearwater Revival i Beach Boys. Dakle, glazbu vrlojednostavnog ritma. Dobar dio sadanjih trkaa za sluanje upotrebljava iPod, ali ja sam senaviknuo na mini CD plejer i radije se njime sluim. Istina, vei je od iPoda i ne moe primitiobilje podataka, ali meni je sasvim dobar. U takvim okolnostima ne elim mijeati glazbu ikompjutor. Ba kao to nije mudro mijeati prijateljstvo, posao i seks.

Kao to sam ve napomenuo, u srpnju sam pretrao 300 km. Tog mjeseca kia je padaladva dana i jo dva dana sam proveo na putovanju. A bilo je i nekoliko dana kad je vrijemebilo odve sparno i prevrue za tranje. Dakle, pretranih 300 km u manje od mjesec dana inije tako loe. Ni sluajno. Ako se pretranih 220 km smatra ozbiljnim tranjem, onda jemojih 300 pretranih km vie nego ozbiljno. Dakako, to vie trim, to vie gubim na teini.Za dva i pol mjeseca izgubio sam oko tri kilograma i onaj salasti sloj koji se bio pojavio okotrbuha nestao je. Doarajte si odlazak u mesnicu i kupnju tri kilograma mesa koji nosite kui.Kopate! Imao sam pomijeane osjeaje oko te teine koju sam svakog dana nepotrebno nosiona sebi. Ako ivite u Bostonu, onda ne moete bez toenog piva Samuel Adams i utipaka izDunkin' Donutsa. Ali, na svoju radost otkrio sam da se ak i ti uici mogu neutraliziratiustrajnom tjelovjebom.

Moda je malo glupavo to ja, koji imam onoliko godina koliko ih ve imam, uopegovorim o tome, ah elim biti siguran i razjasniti injenice: ja sam osoba koja voli samovati.Da to jo jednom pojasnim, ali na suptilniji nain: ja sam osoba kojoj ne pada teko biti sam.Meni to to svakog dana sat ili dva trim osamljen i ne razgovaram ni sa kim, ba kao toosamljen sjedim pet ili est sati za pisaim stolom, ne pada teko, a niti mi je dosadno. Sklonsam tome jo od mladih dana kada sam, ako sam ve mogao birati, radije itao knjige ili sazanimanjem sluao glazbu nego vrijeme provodio s nekom drugom osobom. Uvijek sammogao smisliti stvari koje sam mogao izvesti sam.

Ali ak i tako, nakon to sam se oenio prilino mlad (imao sam dvadeset i dvije godine),postupno sam se naviknuo na ivot s drugom osobom. Nakon to sam napustio fakultet, vodiosam bar pa sam shvatio vanost druenja s drugim ljudima, kao i da ne moemo ivjeti sasvimsami i izdvojeni od svijeta. Tako sam, istina sporo i postupno, vlastitim snagama i vlastitimiskustvom otkrio da mogu biti i drutven. Razmiljajui o tom razdoblju sada, svjestan sam dase moj pogled na svijet promijenio u mojim dvadesetima, i da sam sazrio. Gurajui nos ukojekakva mjesta stekao sam iskustvo i znanje koji su mi bili potrebni u ivotu. Bez tihdesetak prilino gadnih godina ne vjerujem da bih uspio napisati sve ono to jesam, a ak i dasam pokuao, ne bih bio sposoban za to. Nije rije o tome da su drugi toliko utjecali na mene.elja da budem sam nije se promijenila. Zato su mi tih sat ili vie vremena koje provedemtrei, i to u drutvu sa samim sobom, toliko vani kako bih mogao odrati svoj duevni mir.Dok trim ne moram razgovarati ni sa kim i ne moram nikoga sluati. Jedino trebam voditirauna o stazi po kojoj trim. To je dio dana bez kojega ne mogu.

esto me pitaju o emu razmiljam dok trim. Obino ljudi koji me to pitaju nisu nikadtrali na velike udaljenosti. Uvijek se duboko zamislim nad njihovim pitanjem. O emu lidoista razmiljam dok trim? Ni dan-danas nemam spreman odgovor.

Kad je vrijeme hladno, valjda barem malo razmiljam o tome koliko je doista hladno. Istotako i o vruini u vrue dane. Kad sam tuan, barem malo razmiljam o toj tuzi. Kad samveseo, barem malo razmiljam o toj svojoj veselosti. Kao to sam ve prije napomenuo, estomi naviru sluajne uspomene. Tu i tamo, premda jako rijetko, javi mi se ideja koju

9upotrijebim u romanu koji piem. Ali dok trim, zapravo ne razmiljam ni o emu vrijednomspomena.

Jednostavno, trim. Kroz prazan prostor. Ili da se moda izrazim na drugi nain: trim dabih svojim tranjem ostvario prazan prostor. Ali kao to moete pretpostaviiti, sluajna misaose probije u tu prazinu. Ljudski mozak nije nikada sasvim prazan. Emocije ljudskih bia nisudovoljno snane ili postojane da bi trpjele vakuum. Raznolike misli i ideje koje se nameumojim emocijama dok trim ostaju podreene toj praznini. Budui da im nedostaje sadraj,one su sluajne misli koje se okupljaju oko te praznine.

Misli koje mi se javljaju dok trim podsjeaju me na oblake na nebu. Oblake razliitihoblika i veliina. Dolaze i prolaze dok nebo ostaje isto nebo. Oblaci su tek gosti na nebukojim prolaze i iezavaju, ostavljajui za sobom prazno nebo. Nebo jednako postoji i nepostoji. Ima svoju jezgru, a istovremeno je i nema. A mi prihvaamo tu golemu prazninu igledamo u nju.

Sada sam u kasnim pedesetima. Kad sam bio mlad, nisam mogao ni zamisliti da udoivjeti dvadeset i prvo stoljee i da u, uope se ne alim, doivjeti pedesetu. Teoretskigledano, bilo je samo po sebi jasno da e jednog dana, ako se nita drugo ne dogodi, nastupitidvadeset i prvo stoljee, a ja doivjeti pedesetu. Kad sam bio mlad i kad bi mi postavilipitanje kako se zamiljam kao pedesetogodinjak, za mene je to pitanje bilo jednako teko kaoda su me doslovce pitali kako zamiljam svijet poslije smrti. Mick Jagger je jednom zgodomhvalisavo izjavio: "Radije u umrijeti nego navrivi etrdeset petu i dalje pjevati pjesmuSatisfaction." Sada mu je vie od ezdeset godina, ali i dalje pjeva Satisfaction. Nekimljudima e ovo to piem moda zvuati smijeno, ah ne i meni. Kad je bio mlad, Mick Jaggernije se mogao zamisliti kao etrdesetpetogodinjaka. Ista stvar je sa mnom. Smijem li sesmijati Micku Jaggeru? Ni sluajno. Ali meni se nije dogodilo da sam postao poznat mladirock pjeva. Sreom, nitko se vie ne sjea kojekakvih gluposti koje sam kao mladi rekao, pami ih sada nitko ne moe navoditi. U tome je jedina razlika.

A sada, evo me ivog i zdravog u ovom tada nezamislivom svijetu. Osjeaj je uistinuudan, pa ne mogu rei jesam li imao sree ili nisam. A moda to i nije vano. Za mene -vjerojatno kao i za svakoga drugog - ovo je tek poetno iskustvo starenja i osjeaji kojeproivljavam jednako su novi. Da to iskustvo imam otprije, sada bih ga nedvojbeno mogaojasnije razumjeti i opisati, ali ovo je poetak mojeg starenja pa ne znam za neko drugo koje bibilo moje. Za sada se mogu jedino suzdrati od bilo kakvih konkretnijih procjena i prihvaatistvari onakve kakve jesu. Na isti nain na koji prihvaam nebo, oblake i rijeku. Dakako, usvemu tome postoji neto gotovo smijeno, neto to ne elite dokraja otkriti.

Kao to sam ve istaknuo, nadmetanje s drugim ljudima, bez obzira je li rije osvakodnevici ili o poslu kojim se bavim, nije nain ivota kakav bi mene zanimao. Oprostitemi to se izraavam uopeno, ali ovaj svijet nastanjuju raznoliki ljudi. Neke od njih privlaedrugaije vrijednosti, a isto vrijedi i za mene. Upravo zbog tih raznolikosti nastajunesuglasice, a razlike u kombinacijma tih nesporazuma mogu donijeti mnogo vee sukobe.Ponekad se zna dogoditi da pojedine ljude nepravedno kritiziramo. To je shvatljivo samo posebi. Nije osobito zabavno biti pogreno shvaen ili nepravedno kritiziran; to je vrlo bolnoiskustvo koje ovjeka duboko vrijea.

to sam stariji, to polako ali sve jasnije shvaam da su te vrste boli i patnje nuan dioivota. Razmislite li o tome, shvatit ete da je to tako jer se ljudi razlikuju jedni od drugih potome to mogu slobodno donositi vlastite odluke i miljenja. Uzmite mene za primjer. Ono uemu sam osobito darovit jesu odreene situacije koje drugi ne mogu prepoznati. tovie,objasnit u ih drugaije od ostalih i izabrati rijei koje su drugaije od njihovih - sve toomoguava mi pisanje pria koje su samo moje. Upravo zbog gore spomenutoga imamoneobinu situaciju - jako malo ljudi doista ita ono to sam napisao. Tako injenica da sam jaja i nitko drugi postaje jedna od mojih najveih prednosti. Emocionalna patnja cijena je kojuosoba plaa da bi bila nezavisna.

To je ono u to najvie vjerujem, i vjerujui u to ivim svoj ivot. U odreenimsegmentima ivota aktivno se odluujem za osamljenost. Samoa je, osobito za nekoga tko se,

10

poput mene, bavi pisanjem, neizbjena okolnost. Istina, poput kiseline to istjee iz boce,osjeaj osamljenosti moe kadikad nesvjesno nagristi ovjekovo srce i uiniti da ga izgubi.Dakako, to je svojevrstan ma s dvije otrice. titi me od vanjskog svijeta, a istodobno meiznutra ustrajno povreduje. Mislim da sam ne sebi svojstven nain svjestan te opasnosti -vjerojatno zahvaljujui iskustvu koje sam stekao - i zbog toga ve due moram neprestano bitiu pokretu, ponekad ak silei samog sebe do krajnjih granica kako bih zalijeio osamljenostkoju osjeam duboko u sebi i pokuao je odagnati. Ali, to je mnogo manje svjesno djelo, amnogo vie instinktivna reakcija.

Bit u malo konkretniji.Kad me nepravedno kritiziraju (barem prema mojem miljenju) ili kad sam siguran da e

me odreena osoba razumjeti a ona me ne razumije, odlazim trati malo due nego inae.Time to due trim kao da fiziki ponitavam dio nezadovoljstva. To mi takoer pomae daiznova shvatim koliko sam slab i koliko su moje mogunosti ograniene. Tako i tjelesnopostajem svjestan svojih slabih strana. Jedan od rezultata takvoga mojeg neto dueg tranjajest taj to se tono toliko osjeam snanije. Ako sam ljutit, ljutnju upuujem samome sebi.Ako sam doivio frustrirajue iskustvo, koristim se njime kako bih sebe uinio boljim.Oduvijek tako ivim. Tiho upijam stvari za koje sam sposoban, objelodanjujui ih kasnije, toje mogue vie mijenjajui njihov oblik i to kao dio radnje u romanu.

Ne mislim da bi mnogo ljudi volljelo moju linost. Vjerojatno bi se nala nekolicina -jedva nekolicina - koji bi njome bili duboko impresionirani, ali rijetko bi je tko doista volio.Tko bi na ovoj zemlji uope mogao osjeati simpatije, ili barem neto slino, za osobu kojanije sklona kompromisu; koja se, kad god se pojavi problem, skriva duboko u ormar? Je liuope mogue da ljudi vole profesionalnog pisca? Nemam pojma. Moda negdje na svijetupostoji i takav. Teko je generalizirati. to se mene tie, mene koji ve desetljeima piemromane, ne mogu ak ni zamisliti nekoga tko bi me volio kao linost. To to me netko ne voli,mrzi ili prezire ini mi se mnogo prirodnije. Naravno, nije mi osobito drago kad se takodogodi. ak ni meni nije drago ako me netko ne voli.

Ali, to je neka druga pria. Vratimo se tranju. Ponovno sam se vratio svakodnevnomtranju i takvom obliku ivota. Najprije sam poeo ozbiljno trati, a sada trim premaneumoljivo strogim pravilima. Sto bi sve to moglo znaiti za mene, s obzirom na to da sebliim ezdesetoj, jo uvijek ne znam. Ali mislim da mora neto znaiti. Moda ne neto jakoduboko, ali mora postojati neki smisao u svemu tome. U svakom sluaju, sada trim predano inaporno. Jo u priekati i kasnije razmisliti to li sve to znai. (Odgaanje razmiljanja oneemu jedna je od mojih specijalnosti, vjeba koju sam usavrio s godinama starenja.)Svakodnevno oistim tenisice za tranje, utrljam malo kreme za sunanje po licu i vratu,ukljuim topericu i ponem trati. Pasatni vjetrovi puu mi u lice, bijela aplja pokorno letinebom dugih poravnanih nogu dok ja sluam omiljenu mi grupu, Lovin' Spoonful.

Dok sam trao, obuzela me misao: ak i ako se vrijeme tranja ne popravi, malo moguuiniti. Sve sam stariji i vrijeme uzima svoju rtvu. Nitko za to nije kriv. To su pravila igre.Ba kao to rijeka utjee u more, starenje i sporost dio su prirodnog procesa i moram ihprihvatiti. Moda to nije zabavan proces, a ono to u jo kasnije otkriti vjerojatno e biti joneugodnije. Ali, imam li uope izbora? Na svoj nain uivao sam u dosadanjem ivotu,premda ne mogu rei da sam u njemu potpuno uivao.

Ne pokuavam se hvaliti ili razmetati - tko bi se uope hvalio neim takvim? - ali ja nisamosobito pametna osoba. Ja sam osoba koja mora iskusiti neto tjelesno, zapravo dodirnutineto prije no to to jasno osjetim. Bez obzira na to to je u pitanju, ako ne vidim vlastitimoima, nisam uvjeren. Ja sam mnogo vie tjelesni tip osobe, a ne intelektualni. Naravno, i jaimam odreeni kvocijent inteligencije - barem vjerujem da imam. Da mi sasvim nedostaje, nisluajno ne bih mogao pisati romane. Ali nisam tip koji djeluje s pomou iste teorije ililogike; isto tako nisam tip iji je izvor energije intelektualna spekulacija. Jedino kad seopteretim stvarnim, tjelesnim teretom i moji miii ponu jeati (a katkada i vritati),poveava se moja sposobnost shvaanja i napokon sam sposoban dokuiti neto. Suvino jerei, za to je potrebno prilino vremena, uz velik trud, da bih proao svaku etapu, korak po

11

korak, i na kraju stigao do zakljuka. Ponekad to traje odve dugo, i onda kad sam uvjeren uto, ve je kasno. Ali to drugo moe ovjek uiniti? Eto, ja sam takva osoba.

Dok trim govorim si da razmiljam o rijeci. I oblacima. Ali, u biti ne razmiljam ni oemu. Jedino nastavljam trati prema svojoj udobnoj, domaoj praznini, svojoj vlastitojnostalginoj tiini. A to je prilino lijepa stvar. Bez obzira na to to drugi govore.

2. 14. kolovoza 2005. Otok Kauai, Havaji

TKO BI SE USUDIO KLADITI NA TRKAA ROMANOPISCA?

etrnaesti je dan kolovoza, nedjelja. Jutros sam trao sat i petnaest minuta, sluajuiCarlu Thomas i Otisa Reddinga s mini CD plejera. Poslije podne sam preplivao gotovo 1300metara u bazenu, a predveer sam plivao u moru. Nakon toga sam veerao - pivo i ribu. Urestoranu Hanalei Dolphin, nedaleko od sredita sela Hanaleija. Za veeru sam naruio ribukoju ovdanji starosjedici zovu walu, vrsta bijele ribe. Pripremili su je na aru od drvenogugljena. Jeo sam je uz sojin umak. Za prilog su posluili mijeano povre, takoer peeno naaru i veliku zelenu salatu. U kolovozu sam do sada pretrao 150 km.

* * *

Jo davno sam poeo svakodnevno trati. Tonije, u jesen 1982. Tada su mi bile trideset itri godine.

Neto prije toga otvorio sam svojevrstan jazz klub u blizini postaje Sendagaya. Nedugonakon fakulteta - zapravo, bio sam zauzet kojekavim sporednim poslovima pa mijenedostajalo jo nekoliko poloenih ispita do diplome i slubeno sam jo bio student - otvoriosam mali klub na junom ulazu u postaju Kokubunji, koji sam vodio nepune tri godine, alikad su poeli obnavljati zgradu u kojoj se klub nalazio, preselio sam posao u novi lokal bliesreditu Tokija. Taj novootvoreni bar nije bio osobito velik, ali ni skuen. Imali smo koncertniklavir i tek toliko prostora da se na njemu moe zbiti peterolani sastav. Preko dana to je bilakavana, a uveer noni bar. Takoer smo posluivali prilino ukusnu hranu, a za vikende smoimali i glazbu uivo. Takva vrsta kluba u kojem se slui hrana i moe sluati jazz uivo u onoje vrijeme bila prava rijetkost, pa smo ubrzo uspjeli pridobiti stalne goste, a i financijski smodobro prolazili.

Veina ljudi koje sam poznavao prognozirala nam je slabo poslovanje. inilo im se daugostiteljski objekt kojim gazda upravlja iz pukog hobija nee uspjeti opstati, a i da netkopoput mene, koji sam bio vrlo naivan i vjerojatno nisam imao blage veze kako se vodi takvavrsta posla, nee uspjeti u svojoj nakani. Ipak, njihove prognoze pokazale su se kao sasvimpogrene. Istini za volju, moram priznati da ni sam nisam vjerovao da sam sposoban za velikposao. Ipak, budui da nisam elio doivjeti neuspjeh, morao sam dati sve od sebe. Jo otkadznam za sebe moja ilavost lei u injenici to mogu raditi vrlo naporno i mnogo podnijeti.Mnogo vie sam radni nego trkai konj. Odrastao sam u obitelji prosvjetnih radnika, pa nisambio dovoljno dobro upoznat s poduzetnitvom, ali na sreu, obitelj moje supruge bavila seposlovanjem pa mi je njeno posredno znanje bilo od velike pomoi. Bez obzira na to kolikosam snaan radni konj bio, nikada nisam bio dovoljno sposoban za uspjeh kakav sam elio.

Sam posao je bio prilino naporan. Radio sam od jutra do kasno u no sve dok ne bih paood umora. Doivio sam kojekakva runa iskustva, brojna razoaranja i esto sam se moraosnalaziti kako sam znao i umio. Ali, radio sam do iznemoglosti i napokon sam poeoostvarivati dovoljan profit kojim sam mogao zaposliti jo nekoliko ljudi. Pribliivi setridesetoj, napokon sam mogao uzeti predah. Da bih otvorio taj bar pozajmio sam koliko sammogao od svakoga tko mi je elio posuditi novac, i gotovo sam svima sve pozajmljeno vratio.

12

Stvari su se polako smirivale. Sve do tada borio sam se za golo preivljavanje i nastojaoizbjegavati dugove, pa nisam imao vremena razmiljati ni o emu drugome. Osjeao sam sekao da sam se popeo na vrh vrlo strmog stubita i izaao na istinu, pa sam bio uvjeren damogu izai na kraj s buduim problemima koji bi mogli iskrsnuti i preivjeti ih. Duboko samudahnuo, osvrnuo se oko sebe, zagledao se u stubite kojim sam se popeo i poeo razmiljatio sljedeem potezu. Bliio sam se tridesetoj. Vie me nisu smatrali za mladoga deka.Iznenada sam dobio ideju da napiem roman.

Mogu se sjetiti tonog datuma, tovie onog trena kad sam pomislio da bih mogaonapisati roman. Bilo je oko pola dva popodne prvog travnja 1978. Tog dana otiao sam nastadion Jingu, cugao pivo i gledao bejzbolsku utakmicu. Stadion Jingu nalazi se nedaleko odmog ondanjeg stana, pa sam bez problema mogao otpjeaiti do njega. Osim toga, tada sambio velik navija bejzbolskog kluba Yakult Tsubame.* Bio je divan proljetni dan, ninajmanjeg oblaka na nebu, puhao je blag vjetar. Na vanjskom rubu igralita tada jo nije biloklupa, tek travnata kosina. Leao sam na travi, pijuckao hladno pivo, povremeno podizaopogled prema nebu i oputeno uivao u utakmici. Kao i obino, nije bilo mnogo gledatelja.Bila je to prva utakmica u sezoni, a gostovala je momad Hiroshima Toyo Kapu. Sjeam sedaje Yasuda bio baca lopte za momad Lastavica. Bio je onizak, zdepast baca lopti koji jebacao udnovato "felane" lopte. U dnu dijela za poetni udarac palicom za Lastavice stajaoje udarac Dave Hilton, mladi ameriki igra, pridolica u momadi. Hilton je snano udarioloptu odbivi je prema lijevoj crti igralita. Prasak pri dodiru bejzbolske palice i lopteodjeknuo je itavim stadionom. Hilton je lako poentirao prvi udarac i podignuo palicuspreman za drugi udarac. Upravo tog trena pomislio sam: zato ne bih pokuao napisatiroman? Jo uvijek se savreno dobro sjeam beskrajnog plavog neba, dodira mlade trave,zadovoljstva koje je izazvao prasak bejzbolske palice. Tog asa neto je doletjelo s neba, i togod bilo, ja sam to prihvatio.

Nikada nisam imao ni najmanju ambiciju postati romanopisac. Jedino sam imao silnuelju napisati roman. Isto tako, uope nisam znao o emu bih pisao, jedino sam bio uvjeren dau, ako ga to prije napiem, ostvariti neto zanimljivo. Kad sam se ve odluio sjesti za stolkod kue i spremiti se za poetak pisanja, shvatio sam da nemam ni valjano nalivpero. Zatosam otiao u veletrgovinu Kinokuniya u Shinjuki i kupio snop papira za pisanje i nalivpero uvrijednosti ondanjih pet dolara. Mala, ali vrlo vrijedna investicija.

To je bilo u proljee 1978., a u kasnu jesen dovrio sam tekst romana od dvije stotinerukom ispisanih stranica. Nakon to sam ga dovrio, osjeao sam se sjajno. Nisam imaopojma to u s romanom, ali dok me zanos nosio, odluio sam ga poslati na knjievni natjeajasopisa Gunzo za nagradu za novog pisca. Poslao sam ga potom, nisam ak napravio kopijurukopisa. To valjda dovoljno jasno govori da mi nije bilo stalo hou li dobiti nagradu i hoe liroman biti zauvijek izgubljen. To djelo je objavljeno pod naslovom Kaze no uta o kike (Sluajkako vjetar pjeva). Bilo mi je mnogo vie stalo da ga dovrim nego hoe li biti objavljen.

Kasno te jeseni, stalni gubitnici, bejzbolska momad Lastavica, za dlaku je pobijedilamomad Osaka Hankyu u svejapanskom prvenstvu. Uistinu sam bio oduevljen i odlazio samvidjeti nekoliko utakmica koje su se odrale na stadionu Korakuenu. (Nitko nije mogao nizamisliti da bi momad Lastavica mogla osvojiti prvenstvo, pa su oni u upravi kluba ve bilidogovorili da se stadion Jingu prenamijeni za susrete fakultetskih bejzbolskih momadi.)

Zato se tog razdoblja sjeam veoma jasno. Bila je to osobito lijepa jesen ugodnog,sunanog vremena. Nebo je danima bilo vedro, a stabla ginkga ispred Memorijalnog muzejaMeiji raskonija no ikad. To je bila posljednja jesen mojih kasnih dvadesetih.

Idueg proljea, kad me nazvao urednik knjievnog asopisa Gunzo i kazao mi da je mojrukopis uao u najui izbor za nagradu, bio sam sasvim zaboravio da sam rukopis uopeposlao na natjeaj. U meuvremenu sam se bavio mnogim drugim stvarima. Isprva mi nijebilo jasno o emu govori. Ali roman je pobijedio na natjeaju, i tog je ljeta i objavljen. Knjigaje bila prilino dobro primljena. Imao sam trideset godina i nije mi bilo jasno to se svedogaa oko mene i sa mnom, ali ubrzo su me poeli spominjati kao novog i perspektivnog

* Stadion Jingu nalazi se u tokijskoj etvrti Shinjuku. Izgraen je 1926. i na njemu se odravajubejzbolske utakmice. Stadion je takoer dom profesionalne bejzbolske momadi Yakult Tsubame (Lastavice).

13

pisca. I sam sam bio iznenaen, a ljudi koji su me poznavali bili su jo vie.Nakon tog dogaaja, dok sam jo vodio posao s jazz klubom, napisao sam drugi roman,

1973-nen no Pinbru (Fliper, 1973.). Dok sam ga doraivao, napisao sam nekoliko kratkihpria i preveo nekoliko kraih proznih djela F. Scotta Fitzgeralda. Obje moje knjige, Kaze nouta o kike i 1973-nen no Pinbru, bile su predloene za prestinu Nagradu Akutagawa. Zaobje knjige govorilo se da su ozbiljni konkuretni, ali na kraju ni jedna ni druga nije dobilanagradu. Iskreno govorei, uope mi nije bilo stalo. Da sam dobio tu nagradu, poeli bi mesalijetati novinari u potrazi za intervjuima, nakladnike kue vjerojatno bi mi ponudile noveugovore, a ja sam se bojao da bi sve to moglo poremetiti moju predanost u upravljanju lokalom.

Svakog dana tri pune godine vodio sam jazz klub - vodei brigu o plaenim i neplaenimraunima, nabavci, radnom rasporedu osoblja, spravljajui koktele, kuhajui, zatvarajui bar uranim jutarnjim satima - i tek potom bih kod kue uzeo pisati za kuhinjskim stolom dok nebih zadrijemao. Imao sam osjeaj da vodim dvostruki ivot. Tjelesno, svaki dan je bio vrlonaporan, a istodobno pisanje romana i voenje ugostiteljskog posla stvaralo mi je brojneprobleme. Izmeu ostaloga, voenje ugostiteljskog objekta podrazumijeva da morate primitisvakoga tko ude na vrata vaeg lokala. Bez obzira na to tko ue, osim ako nije neki uistinunepodnoljiv tip, morate ga doekati s ljubaznim osmijehom na licu. Zahvaljujui tome, sreosam kojekakve udake i upoznao neke doista neobine likove. Prije no to sam se poeo bavitipisanjem, prilino sam spremno i rado stjecao raznolika iskustva. Danas mi se ini da samtada veinom bio zadovoljan takvim poznanstvima i svim iskustvima koja su donosila.

Postupno sam sve vie elio napisati ozbiljniji, razraeniji roman. U prva dva romana,Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbru, uglavnom sam se zabavljao procesom samogpisanja, ali u njima postoje dijelovi kojima nisam zadovoljan. U ta dva prva romana uspiosam se izraziti jedino na mahove, djelomino i nepotpuno. Budui da sam stalno bio umoran ida sam za pisanje morao tu i tamo ukrasti sat ili dva vremena od vlastitog odmora ili nekogdrugog posla, imao sam osjeaj da se utrkujem s vremenom, pa se nisam mogao valjanousredotoiti na samo pisanje. Takvim nervoznim i usitnjenim pristupim uspio sam napisatineke zanimljive i svjee ulomke, ali krajnji rezultat bio je daleko od sloenog i misaonogromana kakav sam elio napisati. Osjeao sam da mi se pruila sjajna mogunost da doistabudem romanopisac - ansa kakva se ne prua ba svaki dan. U meni se probudila prirodnaelja da tu ansu iskoristim i napiem roman kojim u biti zadovoljan. Znao sam da mogunapisati neto mnogo vanije. Nakon to sam o tome dugo razmiljao, odluio sam, barem zaizvjesno vrijeme, zatvoriti bar i potpuno se posvetiti pitanju. U to vrijeme moja zarada od jazzkluba bila je vea od moje zarade kao pisca. Bila je to stvarnost na koju sam svjesno pristao.

Veina ljudi koje sam poznavao energino se protivila odluci da zatvorim bar, a ostali subili vrlo sumnjiavi. "Posao ti je napokon sjajno krenuo", govorili su mi, "zato klub neprepusti nekome drugome da ga vodi dok ti pie roman?" Prema miljenju mnogih ljuditakav potez bio bi sasvim logian. Osim toga, veina tih ljudi vjerojatno nije vjerovala da uuspjeti kao pisac. Ali nisam mogao posluati njihov savjet. Ja sam osoba koja se mora upotpunosti posvetiti onome ime se bavi. Jednostavno, nisam bio sposoban istovremeno pisatiroman dok netko drugi vodi klub. Morao sam se odluiti, sve ili nita. Bio sam spremanprihvatiti vlastiti neuspjeh. Ali, poznavajui samog sebe, znao sam da u se osjeati slabo irazoarano ako stvari budem obavljao polovino.

Unato brojnim zamjerkama i prigovorima, stavio sam klju u bravu tada ve dobrouhodanog posla i, premda zbog toga prilino zabrinut, opredijelio se za posao romanopiscakoji e za ivot zaraivati pisanjem. "Jednostavno elim biti slobodan idue dvije godine kakobih se mogao posvetiti pisanju", objasnio sam svojoj eni. "Ako ne uspijem u toj namjeri,uvijek moemo otvoriti kakav mali bar. Jo sam mlad i uvijek moemo poeti ispoetka.""Neka ti bude", kazala je. To je bilo 1981. godine i jo uvijek smo bili u dugovima, ali znaosam da u dati sve od sebe, pa sam nestrpljivo ekao da vidim to e se dogoditi.

Poeo sam pisati novi roman i kasno te jeseni otputovao na tjedan dana na Hokkaido kako bihobavio neka istraivanja koja su mi trebala za taj roman. Idueg travnja zavrio sam roman Lov nadivlju ovcu. Razmiljao sam: ili uspjeh ili potpuni krah, pa sam sve to sam znao unio u tu knjigu.Taj roman bio je mnogo dui od prethodna dva, a radnja mnogo zamrenija i kompleksnija.

14

Nakon to sam zavrio roman Lov na divlju ovcu dobro sam se osjeao jer mi se inilo dasam napokon uspio pronai vlastiti knjievni stil. itavim tijelom drhtao sam od uzbuenjapri pomisli - koliko je divno i istodobno teko - moi sjediti za stolom i ne brinuti se ovremenu i rokovima, usredotoen jedino na pisanje. Osjeao sam da u meni i dalje postoji joneiskoriten knjievni dar i sada sam se ve mogao vidjeti kako za ivot zaraujem piui.Tako se na kraju rezervna ideja o ponovnom otvaranju bara nije nikad ostvarila. Pa ipak, ak isada tu i tamo pomislim kako bi bilo lijepo voditi mali bar.

Urednicima u asopisu Gunzo koji su traili knjigu koja bi bila dopadljiva irem kruguitatelja, Lov na divlju ovcu uope se nije svidio. Sjeam se s kakvom su je suzdranouprimili. ini mi se da je moja predodba o tome to roman treba predstavljati tada bilaprilino iskrivljena (kakva li je danas, jednako se pitam). itateljima se meutim ini se tanova knjiga svidjela i tome sam se najvie obradovao. To je bio moj pravi poetak kaoromanopisca. Da sam nastavio pisati sluajne romane kao to su Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbru, koje sam napisao dok sam vodio bar - vjerujem da bih ubrzo zapao ubezizlaznu situaciju.

Onog asa kad sam odluio postati profesionalni pisac, iskrsnuo je jo jedan problem:kako odrati tjelesnu kondiciju. Ako se niim ne bavim, sklon sam debljanju. Voenje jazzkluba svakodnevno je iziskivalo naporan tjelesni rad, pa sam tjelesnu teinu mogao drati podkontrolom. Ali onog trena kad sam poeo po itave dane sjediti za stolom i pisati, mojatjelesna snaga poela je slabjeti i, polako ali sigurno, poeo sam se debljati. Takoer sam svevie puio dok sam bio usredotoen na pisanje. Tada sam puio tri kutije cigareta na dan. Prstisu mi bili jezivo smei, a itavo tijelo vonjalo je na duhanski dim. Jednog dana sam odluio:ovo nije dobro po mene, ovako vie ne moe. Ako sam elio ivjeti dugim ivotomromanopisca, morao sam pronai nain da odrim zdravu tjelesnu kondiciju.

Tranje nudi brojne korisne prednosti. Prije svega, nije vam potreban nitko drugi da bistetrali, a osim toga ne treba vam ni skupocjena oprema. Da biste se bavili tranjem, ne morateodlaziti na neko posebno mjesto. Sve dok imate dobre tenisice za tranje i stazu kojommoete trati, moete trati do mile volje. S tenisom nije tako. Morate otii do najbliegteniskog igralita, ali i tada vam je potreban netko za igru. Plivati moete sami, ali ipakmorate otii na bazen.

Nakon to sam zatvorio bar, vjerovao sam da e se moj nain ivota sasvim promijeniti pasmo se preselili u Narashino, prefektura Chiba. U ono vrijeme taj kraj je bio prilino ruralan iu blizini nisu postojali sportski objekti vrijedni spomena. Ali, postojale su ceste. U blizini senalazila vojna baza, pa su redovito odravali ceste zbog svojih vozila. Na sreu, u susjedstvusu takoer postojali sportski tereni Sveuilita Nihon, i ako bih onamo otiao rano ujutro,mogao sam se slobodno posluiti njihovom trkaom stazom. Zato se nisam morao dugoodluivati (a i nisam imao neki velik izbor) - opredijelio sam se za tranje.

Nedugo nakon toga prestao sam puiti. Prirodni lijek za prestanak puenja bilo je mojesvakodnevno tranje. Nisam mogao tako lako prestati s puenjem, ali nisam mogao ninastaviti sa svakodnevnim tranjem i puenjem. Ta prirodna elja da jo vie trim postala jesnaan poticaj u odvikavanju od puenja, tovie, predstavljala je veliku pomo unadvladavanju kriznih trenutaka. Prestanak puenja bila je vrsta simbolikog rastanka saivotom koji sam sve do tada vodio.

Tranje na velike udaljenosti nikad mi nije bilo strano. Kad sam iao u kolu, nikad minije bilo stalo do satova tjelesnog i uvijek sam mrzio kolski Dan sporta. I to samo zato tosam bio prisiljen sudjelovati u njima. Nikada nisam mogao podnijeti da me netko sili dauinim neto to nisam elio uiniti onda kada to nisam elio. Kad god sam bio kadar uinitineto do ega mi je bilo stalo, i kad sam ja to elio uiniti, i onako kako sam to elio uiniti,dao bih sve od sebe. S obzirom na to da nisam bio atletski graen, a ni osobito spretan uborilakim vjetinama, nisam bio dobar ni u onim sportovima u kojima se rezultat odluuje utrenu. Tranje na velike udaljenosti i plivanje mnogo vie mi odgovaraju. Na izvjestan nainuvijek sam bio svjestan toga, pa to moda objanjava zato sam se tako lako prilagodiosvakodnevnom tranju.

Ako mi doputate da zakratko skrenem s teme tranja, vjerojatno istu stvar mogu rei za

15

odnos koji sam imao prema uenju. Jo od osnovne kole pa do fakulteta nikad me nisuzanimale stvari koje sam morao uiti. Uvjeravao sam samog sebe da je to neto to i ja, poputsvih ostalih, moram uiniti, pa nisam namjerno zabuavao i uspio sam se upisati na fakultet,ali ni studiranje mi nije bilo nimalo zanimljivo. Premda ocjene koje sam dobivao na fakultetunisu bile toliko slabe da bih ih tajio, ne sjeam se da me itko ikad pohvalio to sam dobiodobru ocjenu ili to sam bio najbolji u bilo emu. U studiranju sam poeo uivati tek nakonto sam zavrio sa kolovanjem i postao ravnopravan lan drutva. Ako me neto zanimalo iako sam to mogao prouavati vlastitim tempom i na nain koji je meni odgovarao, bio samprilino uspjean u stjecanju znanja i strunosti. Umijee prevoenja dobar je primjer. Nauiosam ga vlastitim snagama, onako kako sam znao i umio. Potrebno je mnogo vremena da se natakav nain postane uspjean, kad ovjek stjee iskustvo na brojnim pokuajima ipogrekama, ali ono to na takav nain naui zauvijek ostaje u njemu.

Najradosnija stvar koja mi se mogla dogoditi nakon to sam postao profesionalni pisacbila je ta to sam mogao rano otii u krevet i ustati rano ujutro. Dok sam vodio jazz klub estobi se dogodilo da na spavanje odem u zoru. Zatvarali smo u pono, ali potom sam morao svepoistiti, provjeriti utrak, sjesti i zakratko se odmoriti uz pie. Nakon to bih sve to obavio, iprije nego to bih toga uope bio svjestan, ve je bilo tri ujutro. Vrativi se kui, esto bihsjedio za kuhinjskim stolom i pisao, a vani bi poelo svitati. Naravno, kad bih se napokonprobudio, ve je uveliko bio dan.

Nakon to sam zatvorio klub i poeo ivjeti ivotom pisca, prva stvar koju smo uinili(mislim na svoju enu i sebe) bila je da smo sasvim promijenili nain ivota. Odluili smo naspavanje odlaziti ubrzo nakon to padne mrak, a ustajati s izlaskom sunca. U naimrazmiljanjima to je bilo sasvim prirodno, jer tako ivi veina estitih ljudi. Nakon to smozatvorili lokal jednako smo odluili da emo se ubudue viati iskljuivo s onim ljudima skojima se elimo sresti i isto tako, stoje mogue vie, izbjegavati sve one koje vie ne elimovidjeti. Osjeali smo da, barem za izvjesno vrijeme, sebi moemo dopustiti taj hir skromnosti.

Bila je to golema ivotna promjena - od sasvim otvorenog naina ivota kakvav smovodili due od sedam godina do vrlo zatvorenog. Vjerujem da nam je, premda samo izvjesnovrijeme, takav otvoreni nain ivota ipak u neemu bio od koristi. U tom razdoblju nauiosam mnogo toga vanog. To je bila prava ivotna kola. Ali, ovjek ne moe tako ivjeti unedogled. Ba kao i u koli, odreeno vrijeme ui, naui i onda odlazi.

Tako je zapoeo moj novi ivot, jednostavan i svakodnevan. Ustao bih prije pet ujutro iotiao na spavanje prije deset uveer. Raznim ljudima najbolje odgovaraju pojedini dijelovidana - kako kome. Ali, ja sam definitivno ranoranilac. Tada se mogu najbolje usredotoiti iobaviti ono najvanije. Poslije toga se bavim drugim stvarima, ali onima za koje nije potrebnavelika koncentracija. Krajem dana odmaram se i vie se ne bavim niim vanim. itam,sluam glazbu, oputam se i gledam da rano odem u krevet. To je svakodnevni raspored kojegse pridravam sve do dananjeg dana. Zahvaljujui tome, mogao sam valjano pisati posljednjedvadeset i etiri godine. Osim to je nain ivljenja, to je sada i navika koja mi ne doputabrojne none izlaske, pa ponekad susreti s drugim ljudima i prijateljima trpe zbog toga. Nekise ak naljute na mene, jer me pozivaju na neko otmjeno mjesto ili gdje drugdje, a ja ihopetovano odbijam.

Osim kad je ovjek mlad, uistinu mi se ini nunim dati prednost bitnim ivotnimstvarima i to prije shvatiti kojim redom podijeliti vrijeme i snagu. Ako takvu vrstu rasporedane postavite do odreenih godina, nedostajat e vam ivotna usredotoenost, a ivot e vambiti neuravnoteen. Dakako, na ljestvici onoga emu dajem prednost u svom ivotu na prvomeje mjestu predanost pisanju i izbjegavanje druenja sa svim ljudima koji se vrzmaju okomene. Osjeao sam da nuan odnos koji sam trebao izgraditi u svom ivotu nije bio vezan zaodreenu osobu nego za neodreeni broj itatelja. Sve dok svakodnevni ivot vodim premavlastitim naelima, svako djelo koje napiem trebalo bi biti bolje od prethodnog, pa bi veinamojih itatelja trebala prihvatiti i pozdraviti kakav god oblik ivota izaberem. Zar to ne bitrebala biti moja dunost kao romanopisca i, istodobno, neto od najvee vanosti za mene?Moje miljenje nije se promijenilo sve ove godine. Ne mogu vidjeti lica svojih itatelja i, na

16

izvjestan nain, to je misaoni oblik ljudskih odnosa, ali ja taj nevidljivi oblik misaonogodnosa ve dugo smatram daleko najvanijom stvari u svome ivotu.

Drugim rijeima, ne moete ba svakome ugoditi.ak i kad sam vodio lokal, drao sam se istih naela. Mnotvo ljudi dolazilo je u taj bar.

Ako se jednom od njih deset lokal svidio pa je ponovno doao, bio sam zadovoljan. Ako jejedan od njih deset poeo redovito dolaziti, to je bilo dovoljno da posao preivi. Hou rei,nije mi smetalo ako se ostaloj devetorici bar nije svidio. Kada sam toga postao svjestan,osjetio sam golemo olakanje. Ipak, elio sam biti siguran da se onoj osobi kojoj se bar svidioon uistinu svidio. Da bih bio siguran da joj se svidio, morao sam primijeniti svoju filozofiju isustavno je se drati, bez obzira na sve ostalo. Eto, to sam nauio vodei bar.

Nakon Lova na divlju ovcu nastavio sam pisati prema jednakim naelima koja sam razviokao vlasnik bara. Sa svakom novom knjigom poveavao se broj mojih itatelja. Ono to meosobito radovalo bila je injenica to sam imao mnotvo ne samo odanih nego i stalnihitatelja, od kojih su veinu inili mladi ljudi. Strpljivo su ekali da se pojavi moja novaknjiga. im bi knjiga stigla u knjiare, kupovali su je i s nestrpljenjem poinjali itati. Takavrazvoj situacije za mene je bio idealan, ili barem vrlo ugodan. Nema potrebe biti prvi naljestvici najprodavanijih. Nastavio sam pisati knjige kakve sam elio pisati, i ako mi je topruilo uvjete za normalan ivot, nisam mogao ita vie traiti. Kad je roman Norveka umaprodan u mnogo veoj nakladi od oekivane, lagodna situacija u kojoj sam ivio silom prilikase promijenila, ali to se dogodilo znatno kasnije.

Kad sam tek poinjao trati, nisam mogao trati na velike udaljenosti. Mogao sam tratidvadesetak minuta, u najboljem sluaju pola sata. ak i tako srce bi mi poelo lupati, ostaobih bez daha, noge bi me zaboljele. Naravno, to se moglo i oekivati jer se ve dugo uopenisam bavio tjelovjebom. Isprva, takoer sam se osjeao nelagodno to e me ljudi izsusjedstva vidjeti kako trim - isti osjeaj imao sam kad sam prvi put uz svoje ime i prezimeugledao zvanje pisac. Ali to sam vie trao, moje tijelo je sve spremnije prihvaalo injenicuda je u pokretu i postupno sam poeo poveavati udaljenost. Polako sam stekao izdrljivosttrkaa, disanje mi je postalo ujedna-enije i bilo se normaliziralo. Bit svega nije bila brzina iliudaljenost, koliko redovno, svakodnevno tranje i to bez ijednog proputenog dana.

Poput tri dnevna obroka - uz spavanje, rad po kui i pisanje - tranje je postalo mojaduboko ukorijenjena svakodnevna navika. A kad je ve postala prirodna potreba, osjeao samse manje nelagodno. Otiao sam u duan sportske opreme i kupio trenirku koja je odgovaralamojim potrebama i tenisice za tranje. Takoer sam kupio topericu i proitao savjetnik zapoetnike u tranju. Eto tako se postaje trka.

Razmiljajui sada o svemu, ini mi se da sam imao veliku sreu to sam se rodio sasvimzdrav. To mi je omoguilo da svakodnevno trim ve gotovo etvrt stoljea. K tomu se jonatjeem u ne ba malo utrka. Nikad mi se nije dogodilo da me noge toliko bole da nisam ustanju trati. Ne rasteem se i ne zagrijavam predugo prije svakog tranja i nikad se nisamozlijedio ni razbolio poslije utrke. Nisam sjajan trka, ali nedvojbeno sam ilav i izdrljiv. Toje jedna od rijetkih osobina kojom se ponosan.

Bliila se 1983. godina i ja sam prvi put u ivotu sudjelovao u ulinoj utrci. Utrka nijebila osobito duga - 5000 metara - ali sam prvi put na sebi imao natjecateljski broj, bio okruenvelikom grupom trkaa i jednog trena starter je viknuo: "Na svoja mjesta, pozor, sad!" Poslijeutrke pomislio sam: hej, i nije bilo tako loe! U svibnju sam sudjelovao u utrci na 15 km okojezera Yamanakae, a u lipnju, elei provjeriti koliku udaljenost mogu izdrati trei,nekoliko puta sam optrao kompleks Carske palae u Tokiju. Napravio sam sedam krugova iukupno istrao 36 km u prilino dobrom tempu i nije mi jako teko palo. Noge me uope nisuboljele. Na kraju sam zakljuio da bih se smio usuditi trati maraton. Tek kasnije otkrio samda najtei dio maratona nailazi poslije tridesetpetog kilometra.

Kad pogledam fotografije koje su tada snimljene, sasvim je oito da nisam imao tjelesnugrau trkaa. Nisam dovoljno dugo trao, miii mi nisu bili dovoljno snani. Takoer, rukesu mi bile odve tanke, a noge mrave i koate. udim se samom sebi to sam s takvimtijelom mogao trati maraton. Kad usporedite moj izgled na tim fotografijama s ovim

17

dananjim, kao da je rije o sasvim drugoj osobi. Nakon niza godina tranja moja muskulaturasasvim se promijenila. Ali ak i onda sam, gotovo svakodnevno, mogao osjetiti promjene kojesu se dogaale u mojem tijelu i to me jako radovalo. Premda sam bio preao tridesetu, imaosam osjeaj da za mene i moje tijelo jo uvijek nije sve izgubljeno. to sam vie trao,otkrivao sam sve vee tjelesne mogunosti.

Kad sam tek poeo trati znalo se dogoditi da se udebljam, ali ubrzo se teina ustalila naprieljkivanoj. Dakako, svakodnevnim vjebanjem i tranjem uspio sam postii idealnu teinui, na moje zadovoljstvo, otkrio da mije i to od pomoi pri tranju. I moja prehrana postupno sepromijenila. Poeo sam jesti gotovo iskljuivo voe i povre, osim ribe kao glavnog izvorabjelanevina. Ionako nikad nisam osobito volio meso i ta nesklonost s vremenom se samo jovie produbila. Smanjio sam unos rie i alkohola i poeo upotrebljavati iskljuivo prirodnesastojke. Slatkii mi ne predstavljaju problem jer ih nikad nisam osobito volio.

Kao to sam ve kazao, ako se niim ne bavim, sklon sam debljanju. Moja ena sasvimsuprotno, moe jesti koliko god je volja (ona ne jede osobito mnogo, ali nikad ne odbija nitaslatko), nikad ne vjeba, a ipak se ne goji. tovie, nema ni gram suvinog sala. ivot nijepravedan, esto bih pomislio. Neki ljudi se naporno trude kako bi skinuli neeljene kilogramei u tome nikad ne uspiju, a drugi ih skinu bez i najmanjeg truda.

Ali kad bolje razmislim, to to imam tijelo koje se moe lako udebljati vjerojatno jenekakav prikriveni blagoslov. Drugim rijeima, ako se ne elim udebljati, moram svakog dananaporno vjebati, paziti to jedem i reducirati ostale uitke. ivot katkada zna biti nepravedan,ali ako ne krtarite na naporima, va metabolizam e se znato poboljati uz takve navike ipostat ete mnogo zdraviji, a usput i snaniji. Donekle moete ak usporiti uinak starenja.Ali, ljudi koji prirodnom lakoom paze na svoju teinu ak nit ne moraju vjebati ili strogopaziti na prehranu da bi ostali vitki. Nema ba mnogo onih koji rado i svojevoljno odstupajuod svojih navika kako bi se gnjavili neugodnim mjerama mravljenja ako za to nemajupotrebe. Upravo zbog toga, u mnogim sluajevima njihova tjelesna snaga slabi s proivljenimgodinama. Ako ne vjebate, miii e se, sasvim prirodno, opustiti i ukrutiti, a jednako tako ikosti. Neki od mojih itatelja moda pripadaju onima koji se lako udebljaju, ali jedini nainna koji ovjek moe razumjeti to je uistinu ispravno, jest gledati dalekoseno. Zbog razlogakoje sam naveo, vjerujem da na tu tjelesnu neugodnost treba gledati na pozitivan nain,gotovo kao na vrstu blagoslova. Trebali bismo se smatrati sretnima to se crveno svjetlo nasemaforu tako jasno vidi. Naravno, nije uvijek lako gledati na stvari na taj nain.

ini mi se da takav pogled na ivot moemo lako primijeniti i na posao romanopisca.Pisci koji su roenjem blagoslovljeni darom za pisanje mogu lako pisati romane bez obzira nato ime se u ivotu bave, ili ne bave. Poput vode koja istjee iz prirodnog izvora, njihovereenice slobodno teku i takvi pisci stvaraju svoja djela bez ikakva napora. Tu i tamo ovjeknaie na takvog pisca, ali naalost ja ne spadam u tu kategoriju. U meni, a ni u mojoj blizini,takav izvor ne postoji. Ja sam onaj koji mora iz sve snage ekiem i dlijetom udarati u stijenukako bi probio duboku rupu prije nego to pronae izvor stvaralatva. Da bih napisao roman,moram se marljivo baviti tjelesnim radom i potroiti mnogo vremena i snage. Svaki put kadzaponem nov roman moram probiti jo jednu veliku, duboku rupu. Ali budui da u takvomnainu ivota ustrajavam ve dugi niz godina, postao sam prilino uspjean u probijanju rupeu tvrdoj stijeni i pronalasku nove ile, kako tehniki tako i tjelesno. Zato, im primijetim dajedan izvor vode poinje presuivati, ja se smjesta premjestim na drugi. Ako ljudi koji seuzdaju u prirodno vrelo talenta otkriju da su iscrpili svoj jedini izvor, u velikoj su nevolji.

Drugim rijeima, pogledajmo istini u oi: u biti, ivot je nepravedan. Ali, ak i kad se ovjeknae u situaciji koja je nepravedna, vjerujem da je mogue izabrati neki oblik estitosti,pravednosti. Naravno, za to e moda trebati vremena i truda. Moda e vam se uiniti da uopenije bilo vrijedno truda. Svaki pojedinac treba za sebe odluiti je li vrijedno truda ili nije.

Kad kaem da trim svakog dana, neki su ljudi u prilinoj mjeri impresionirani. "Oitoimate vrlo jaku volju", pojedinici me hvale. Naravno, lijepo je biti hvaljen. Nedvojbeno,mnogo bolje nego biti podcijenjen. Ali, ja ne mislim da iskljuivo o snazi volje ovisi hoete lineto uiniti ili ne. Svijet nije toliko jednostavan. Iskreno govorei, uope ne vjerujem da

18

postoji velika veza izmeu mojeg svakodnevnog tranja i toga imam li snanu volju ili jenemam. Vjerujem da sam se tranjem mogao baviti vie od dvadesetak godina izjednostavnog razloga: meni tranje godi. Ili moda zato to ga ne doivljavam bolnim.Naravno, ljudi nastavljaju initi ono to im se svia, a ne ponavljaju ono to im se ne svia.Usitinu, neto slino snazi volje ima neku malu ulogu u svemu tome. Ali bez obzira na tokoliko snanu volju imao, bez obzira na to koliko mrzi izgubiti, ako je rije o nekoj aktivnostido koje mu nije osobito stalo, nee ustrajati u njoj. Sve i ako ustraje, nee mu goditi.

Eto zato tranje nisam nikada preporuio nikome drugome. Silno sam se trudio danikada ne izgovorim: "Tranje je sjajna stvar. Svatko bi se trebao baviti tranjem." Akonekoga zanima tranje na velike udaljenosti, treba ga pustiti da sam odlui. Kad se budeosjetio spremnim za to, poet e trati. Ako ga to uope ne zanima, ma koliko ga uvjeravali,neemo promijeniti njegovo miljenje. Sudjelovanje u maratonu nije sport za svakoga, bakao to ni pisanje romana nije posao za svakoga. Nitko mi nikad nije savjetovao ili mepotaknuo da postanem romanopisac - zapravo, neki su me pokuali odgovoriti od te namjere.Pomislio sam da bih to mogao biti, i tako sam uinio. Isto tako, neka osoba ne postaje trkajer mu je to netko drugi preporuio. U biti, ljudi se bave tranjem zato to su za to sposobni.

Pa ipak, neki bi mogli proitati ovu knjigu i zakljuiti: "Hej, evo i ja u se pokuati bavititranjem", a potom e otkriti da im se ak i svia. Naravno, to bi doista bilo divno. Kao autorove knjige bio bih veoma zadovoljan kad bi se tako dogodilo. Ali ljudi imaju vlastite sklonostii odbojnosti. Nekim ljudima vie odgovara tranje maratona, neki vole igrati golf, trei suskloni kocki. Kad god naiem na grupu uenika koji su na satu tjelesnog prisiljeni tratimaraton, bude mi ih ao. Tjerati ljude koji ne osjeaju nikakvu elju za tranjem ili koji za tonisu dovoljno spremni, besmisleno je muenje. Uvijek se osjeam pozvanim upozoriti na-stavnike tjelesnog odgoja da ne prisiljavaju mlae i starije srednjokolce da tre u istoj utrci,ali sumnjam da e itko posluati moj savjet. Tako vam je to u kolama. Najvanija stvar kojusmo ikad nauili u koli jest injenica da se najvanije stvari ne mogu nauiti u koli.

Bez obzira na to koliko mi tranje na velike udaljenosti odgovara, dakako, postoje danikad se osjeam tromo i ne tri mi se. Zapravo, to se dogaa prilino esto. U takvimsituacijama pokuavam smisliti kojekakve uvjerljive izlike ne bih li se opravdao pred samimsobom. Jednom zgodom intervjuirao sam olimpijskog trkaa Toshihikoa Sekoa, nedugonakon to se povukao iz aktivnog sporta i postao trener momadi prehrambene tvrtke S&B.Pitao sam ga: "Dogodi li se ikada trkau vaeg ranga da mu se tog dana ne tri? Zapravo, davam se uope ne tri i da biste radije nastavili spavati?" ovjek se zagledao u mene i potom,glasom kojim mi je jasno govorio koliko je moje pitanje besmisleno, odgovorio: "Naravno,tako se osjeam sve vrijeme."

Razmiljajui sada o tome, shvaam koliko je moje pitanje bilo glupo. Vjerujem da samak i onda znao da je uasno glupo, ali valjda sam elio uti izravan odgovor od velikanakakav je Seko. Zapravo, iako smo nas dvojica neusporedivi po pitanju tjelesne snage, i bezobzira na iskustvo i motivaciju, elio sam znati osjeamo li se, kad rano ujutro navuemotenisice za tranje, sasvim jednako. Sekoov odgovor u ono vrijeme znaio je za mene velikoolakanje. U konanici, svi smo jednaki, pomislio sam.

Kad god osjeam da mi se ne da trati, redovito si postavim isto pitanje: Sposoban sizaraivati za ivot kao romanopisac, piui kod kue i to onako kako tebi odgovara i nemora se voziti krcatim vagonom podzemne eljeznice ili satima sjediti na dosadnimposlovnim sastancima. Zar ne shvaa koliko si sretan? (Vjerujte mi, uistinu jesam.) Uusporedbi s time, trati sat vremena po kvartu obina je sitnica, zar ne? Kad god si doaramkrcate vagone podzemne eljeznice i beskrajno duge poslovne sastanke, to me iznova promedubokim poletom, pa navuem tenisice za tranje i ponem trati bez daljnjih izlika. Ako se nemogu ni ovoliko potruditi, pomislim, pravo mi budi. Govorim sve to znajui jako dobro dapostoje brojni ljudi koji bi radije izabrali svakodnevnu vonju prepunim vagonima podzemneeljeznice ih dugotrajne poslovne sastanke umjesto da svakog dana tre sat vremena.

* * *

19

U svakom sluaju, ovo je istinita pria o tome kako sam poeo trati. Trideset i tri - tolikosam godina tada imao. Jo uvijek sam bio mlad ovjek, premda ne vie mladi. Imao samjednak broj godina kao i Isus Krist kad je umro. Bio sam jednake starosti kao F. ScottFitzgerald kad je poeo propadati. Te godine moda uistinu jesu vrsta prekretnice u ovjekovuivotu. U tridesetreoj godini poeo je moj ivot trkaa, a tada je, istina sa zakanjenjem,poeo i moj stvarni ivot romanopisca.

3. 1. rujan 2005. otok Kauai, Havaji

ATENA SREDINOM LETA - KAKO SAMPRVI PUT PRETRAO 42 KILOMETRA

Juer je bio posljednji dan kolovoza. Tijekom toga mjeseca (koji ima 31 dan) ukupno sampretrao 350 km.

lipanj: 250 km (62,5 km tjedno)srpanj: 300 km (75 km tjedno)kolovoz: 350 km (87,5 km tjedno)

Moj cilj je Newyorki maraton, koji se odrava estog studenoga. Morao sam utimatineke stvari kako bih se valjano pripremio za sudjelovanje u tom maratonu. Zasad sve ide kakotreba. Pripreme sam zapoeo pet mjeseci uoi maratona, postupno poveavajui udaljenostkoju pretrim.

Vrijeme na otoku Kauaiju u kolovozu je divno i nijednom nisam gadno pokisnuo. I ondakad je padala, kia bi ugodno rashladila zrak i moje znojno tijelo. Na sjevernom dijelu otokaKauaija ljeti je vrijeme uglavnom lijepo, ali je prava rijetkost da lijepo vrijeme potraje tolikodugo. Zahvaljujui tome, mogao sam trati koliko sam elio. Osjeam da sam u dobroj formi ipremda postupno poveavam udaljenost koju pretrim, tijelo se dosad nije potuilo. Uposljednja tri mjeseca trao sam ne osjeajui bol, nijednom se nisam ozlijedio i nisam seosjeao pretjerano umorno.

Ni ljetna vruina nije me iscrpila. Ne inim nita osobito da bih tijekom ljeta sauvaoenergiju. Valjda jedino to svjesno izbjegavam jest da ne pijem previe hladnih napitaka. Ijedem vie voa i povra. Ako je rije o hrani, Havaji su idealno mjesto za mene za ivotpreko ljeta jer mogu kupiti obilje svjeeg voa i povra - mango, papaja, avokado - jedinotrebam prijei ulicu do prve trgovine. Ne hranim se voem kako bih si olakao ljetnje tegobenego zato to osjeam da moje tijelo prirodno udi za njim. Kad je ovjek svakodnevnotjelesno aktivan, lake prepozna taj unutranji zov.

Jo jedna stvar koja godi mojem zdravlju jest kratko dnevno spavanje. Obino odmahposlije ruka budem pospan, izvalim se na kau i zadrijemam. Pola sata kasnije sasvim sambudan. Onog trena kad se probudim tijelo mi je krepko, a misli sasvim bistre. U junoj Europito zovu siesta. Mislim da sam naviku stekao dok sam ivio u Italiji, ali moda se ne sjeamdobro, jer sam oduvijek volio kratko dnevno spavanje. U svakom sluaju, ja sam tip osobekoja kad joj se prispava, moe vrsto zaspati ondje gdje se zatekne. To je nedvojbeno dobranavika elim li ostati zdrav, ali problem je sa mnom to to nekad strano brzo zaspim i tousred situacije kad bih trebao biti budan.

Uspio sam smraviti kilogram-dva i u licu sam preplanuo. Lijep je osjeaj vidjeti kakotijelo prolazi kroz te promjene, premda se one ne dogaaju tako brzo kao kad sam bio mlad.Za promjene za koje mi je neko bilo potrebno mjesec i pol dana, sada su mi potrebna trimjeseca. Vrijeme koje mogu vjebati, kao i uinkovitost samog vjebanja, polako se alisigurno smanjuje, ali to tu ovjek moe promijeniti? Jednostavno to moram prihvatiti i

20

pomiriti se s onim to slijedi. To je jedna od ivotnih injenica. Osim toga, mislim da nebismo trebali vrednovati nae ivote prema tome koliko smo uspjeni. Gimnastika dvorana ukojoj vjebam u Tokiju ima poster na kojem pie: "Miii se teko stjeu, a lako gube. Salo selako dobiva, a teko gubi." Bolno, ali istinito.

Tako se kolovoz oprostio od nas (doista je izgledalo da se oprata), rujan se priuljao, amoj nain treniranja doivio je jo jednu transformaciju. U protekla tri mjeseca u biti sampokuavao postii to veu udaljenost ne brinui se ni o emu drugom osim to sam ustrajnopoveavao ritam i trao to sam bolje mogao. To mi je pomoglo poveati ukupnu tjelesnusnagu: poveao sam izdrljivost, uvrstio miie i ojaao tjelesno i mentalno. Najvaniji cilj usvemu tome bio je da na to izravniji nain upozorim svoje tijelo da je to to tako upornotrim provjera za pravu utrku. Kad kaem na to izravniji nain, pri tome mislim nafigurativan nain. Bez obzira na to koliko uporno tijelu slali zapovijedi, ne raunajte da e vasspremo i trenutano posluati. Tijelo je iznimno pragmatian sustav i s vremena na vrijememorate mu poslati odreenu bolnu poruku kako bi shvatilo to elite. Tek tada e spremnoprihvatiti (ali moda i nee) poveanu aktivnost koju treba obaviti. Nakon toga, malo-pomalopoveavate gornju granicu tjelesne aktivnosti kojoj ste posveeni. Jako je vano postupnoprovoditi vjebe kako se ne biste naglo premorili.

S obzirom na to daje poetak rujna a utrka je za dva mjeseca, moje treniranje ulazi urazdoblje zavrnog "utimavanja". Razliitim oblicima treniranja - povremeno dugog,povremeno kratkog, kojiput laganog a kojiput jako zamornog - prelazim s jednog na sasvimdrugi oblik treniranja. Moj cilj je dosegnuti krajnju toku umora otprilike mjesec dana prijeutrke, pa je upravo sada prijelazno razdoblje. Da bih mogao napredovati, moram vrlo paljivooslukivati reakcije svojeg tijela.

Tijekom kolovoza mogao sam ivjeti na jednome mjestu, na otoku Kauaiju, i trenirati, aliu rujnu me oekuje nekoliko dugih putovanja, prvo povratak u Japan, a potom putovanje izJapana u Boston. Dok sam u Japanu bit u odve zaposlen da bih se mogao koliko-tolikousredotoiti na tranje kako sam to do sada inio. Budui da neu moi trati toliko koliko bihelio, morat u smisliti neki mnogo uinkovitiji program treniranja.

Doista ne volim govoriti o tome - radije bih taj dogaaj zaboravio - ali posljednji put kadsam trao maraton bilo je jezivo. Trao sam mnoge utrke, ali nikad nijednu nisam zavrio takojadno.

Utrka koju spominjem zbila se u prefekturi Chibi. Sve do tridesetog kilometra napredovaosam prilino dobrim tempom i bio uvjeren da u postii sasvim pristojno vrijeme. Nisamosjeao umor, pa sam bio siguran da ostatak staze mogu istrati bez problema. Ali upravo doksam razmiljao o tome, noge su me odjednom izdale. Osjetio sam kako me grevi hvataju uobje noge i vie nisam mogao trati. Pokuao sam se uspraviti, ali osjetio sam drhtavicu ustranjem dijelu obaju stegna, a potom i greve u listovima. Nisam vie mogao ni stajati, iprije no to sam shvatio to me snalo morao sam sjesti pokraj ceste. I prije mi se znalodogoditi da me uhvati gr, ali nakon to bih se malo protegnuo i usporio, bilo je dovoljno petminuta da se miii opuste i da mogu nastaviti utrku. Ali ovog puta grevi nikako da popuste.Jednog trena uinilo mi se da mi je bolje, pa sam nastavio trati, ali gotovo istog trena grevise me iznova uhvatili. Zato sam posljednjih pet kilometara morao hodati umjesto trati. Svedo tada ponosio sam se, bez obzira na kojekakve potekoe, to jo nikada usred prave utrkenisam hodao. Ipak je maraton natjecanje u kojem se tri, a ne hoda. Ali, u toj utrci ja nisammogao ak ni hodati. Nekoliko puta palo mije na pamet da odustanem i prevezeni se jednimod prateih vozila. Rezultat mojeg tranja ionako e biti oajno lo, pomislio sam, zato nebih odustao? Ali, nisam elio tako lako odustati od utrke. Moda u morati puzati, aliposljednjim atomima snage proi u kroz cilj.

Ostali natjecatelji svakog trena su trei prolazili pokraj mene, ali ja sam hramljuikoraao, s bolnim izrazom na licu. Brojke na mojem digitalnom satu nemilosrdno suotkucavale vrijeme. Hladan vjetar je puhao s oceana, a znoj kojim je moja majica bilanatopljena ohladio se i ja sam poeo drhtati od studeni. Ipak je to bila zimska utrka. Vjerujte

21

mi, uistinu je hladno dok epate cestom, vjetar fijue, a vi ste odjeveni jedino u majicu bezrukava i kratke hlae. Tijelo vam se ugrije dok trite, pa ne osjeate hladnou. Ali kad samprestao trati, zapanjio sam se koliko je bilo hladno. Ali ono to me je mnogo vie boljelo odhladnoe bio je moj povrijeeni ponos. Osim toga, doista sam jadno izgledao jedva hodajui umaratonskoj utrci. Otprilike kilometar i pol prije cilja grevi su napokon popustili i ponovnosam mogao trati. Isprva sam tek kaskao, dok nisam osjetio da sam spreman i onda sam svedo cilja trao to sam snanije mogao. Ali, kao to sam i oekivao, moje vrijeme je bilooajno.

Postoje tri razloga zbog kojih sam doivio neuspjeh. Prvi je: nisam dovoljno trenirao.Drugi je: nisam dovoljno trenirao. Trei je: nisam dovoljno trenirao. Sve objanjavaju te tririjei: nisam dovoljno trenirao. Osim toga, nisam uspio smanjiti tjelesnu teinu. Nesvjestantoga, razvio sam svojevrstan nadmen pristup tranju, uvjeren da u osrednjim treningom bitisposoban za tranje na velike udaljenosti. Jako je tanak zid koji razdvaja zdravosamopouzdanje od nezdrave samouvjerenosti. Kad sam bio mlad, moda bi osrednji treningbio dovoljan da istrim maraton. Ne odluivi se za naporno treniranje, mogao sam raunatijedino na izdrljivost koju sam ve bio postigao vjerujui da u proi kroz cilj i ostvaritidobro vrijeme. Naalost, nisam vie mlad. Sve sam blii onoj ivotnoj dobi za koju vrijediizreka: koliko da, toliko dobije.

Dok sam trao tu utrku, osjeao sam da ne elim jo jednom proi kroz neto slino.Smrznutog dupeta i osjeajui se jadno. Ne elim ponoviti takvo iskustvo. Tada sam odluioda u prije nego to ponovno sudjelujem u maratonu poeti ispoetka trenirati i dati sve odsebe da u tome uspijem. Temeljitim i portvovanim treniranjem otkrit u za to sam svetjelesno sposoban. Prije svega, moram biti strog prema sebi i sve poeti ispoetka. Tako samrazmiljao dok sam vukui se ukoenih nogu napredovao po ledenom vjetru, a ostali me trkaijedan za drugim pretjecali.

Kao to sam ve napomenuo, nisam osoba kojoj je osobito stalo do nadmetanja. Dakako,odavno sam shvatio da je ponekad teko izbjei poraz. Ne moe se ba uvijek pobijediti. Naautocesti ivota ovjek se ne moe ba uvijek nalaziti u traku za brzu vonju. Ipak, ne elimopetovano ponavljati iste greke. Najbolje je uiti na pogrekama i to pokazati na djelu kad seidui put ukae zgoda. Dok sam jo uvijek sposoban za to.

Moda upravo zbog toga, dok treniram za sljedei maraton - znameniti Newyorkimaraton - zapisujem sve ovo. Malo-pomalo sjeam se dogaaja koji su se zbili kad sam biopoetnik u tranju, prije vie od dvadeset godina. Evocirajui svoje uspomene, ponovnoitajui jednostavni dnevnik koji sam tada vodio (nikad nisam bio odve ustrajan u voenjustalnog dnevnika, ali sam dnevnik o tranju savjesno vodio) i sve to preraujui u ovu knjigupomae mi u razmiljanju o putu kojim sam se zaputio kao i u pronalaenju osjeaja koje samtada imao. Ovim se bavim kako bih se istodobno opomenuo i ohrabrio. Takoer mi je namjerana ovaj nain probuditi motivaciju koja je, negdje usput, zadrijemala. Drugim rijeima, sveovo piem kako bih uveo red u svoje misli. Gledajui unatrag, a u konanoj analizi uvijek segleda unatrag, ovom knjigom bih mogao zavriti svoja sjeanja koja su usredotoena na samotranje.

Ah to ne znai da sam u ovom trenu zaokupljen pisanjem osobnih doivljaja iz daleke iblie prolosti. Mnogo mi je vanije praktino pitanje kako u istrati Newyorski maraton zadva mjeseca, nadam se s koliko-toliko pristojnim vremenom. Glavni cilj koji sada stoji predamnom jest kakav trening treba primijeniti kako bih to mogao ostvariti.

Dvadesetpetog kolovoza doputovao je fotograf amerikog sportskog asopisa Runner'sWorld da snimi nekoliko mojih fotografija. Mladi fotograf imenom Greg doletio je izKalifornije i proveo itav dan fotografirajui me. Pravi entuzijast, donio je nevjerojatnugomilu opreme na otok Kauai. Oni iz asopisa jo prije su napravili intervju sa mnom, afotografije su trebale upotpuniti cijeli dojam. Jasna stvar, nema ba mnogo romanopisaca kojitre maraton (naravno, ima ih nekoliko, ali ne mnogo), a one iz asopisa zanimao je ivot"romanopisca trkaa". asopis Runner's World vrlo je popularan meu amerikim trkaima,

22

pa vjerujem da e mi se se prilian broj trkaa doi javiti kad budem trao u New Yorku.Zbog toga sam bio jo nervozniji, jer ne elim uprskati stvar.

Vratimo se u godinu 1983. Sada s nostalgijom gledam na to doba kad su Duran Duran iHall&Oates izbacivali hit za hitom.

U srpnju te godine otputovao sam u Grku i od Atene do mjesta Maratona trao sam samoja. Trao sam suprotnim smjerom od onoga kojim je glasnik od Maratona do Atene nosioporuku o pobjedi. Odluio sam trati suprotnim smjerom jer sam doao do zakljuka kako ebiti pametnije da se rano ujutro uputim iz Atene, prije najvee guve (i prije no to zrak budeodve zagaen), izdem iz grada i izbjegavi veliki promet zaputim se prema Maratonu. Tonije bila slubena utrka i trao sam samo ja i za svoje zadovoljstvo, pa se nisam mogao nadatida e itko pre-usmjeravati vozila samo radi mene.

Zato sam otputovao u Grku da bih sasvim sam trao etrdeset i dva kilometra? Jedanjapanski asopis za mukarce pozvao me da otputujem u Grku i napiem reportau o tomputovanju. Slubeni organizator putovanja i pokrovitelj bilo je grko Ministarstvo turizma.Mnotvo drugih asopisa takoer je sudjelovalo u sponzoriranju i organizaciji tog putovanjakoje je obuhvaalo posjet svim najpoznatijim povijesnoturistikim odreditima, potomkrstarenje po Egejskom moru itd. Dogovor je podrazumijevao da nakon to izvrim svojeobveze mogu ostati koliko elim. Taj oblik turistikog paket-aranmana uope me nijezanimao, ali privukla me mogunost da poslije svega toga mogu ostati jo neko vrijeme.Naravno, Grka je domovina povijesnog maratona i s velikim sam nestrpljenjem ekao da sveto vidim svojim oima. Pomislio sam kako u moi trati istom povijesnom stazom, baremdio puta. Za trkaa poetnika kakav sa tada bio, to je nedvojbeno bilo uzbudljivo iskustvo.

Jednog trena pomislio sam: zato bih trao samo jedan dio, zato ne bih istrao itavudionicu maratona?

Kada sam o toj svojoj nakani porazgovarao s urednicima asopisa, ideja im se svidjela. Itako sam na kraju trao svoj prvi maraton (ili neto slino tome) i to sasvim sam. Nije biloguve, ni vrpce na cilju, a ni bodrenja promatraa du ceste. Nita od toga. Ali, meni to nijesmetalo jer se radilo o povijesnoj ruti maratona. to sam drugo mogao poeljeti?

Zapravo, ako trite od Atene do Maratona, to nije puna duina koja se tri na mratonskimutrkama, dakle punih 42.195 m. Otprilike je kilometar i pol kraa. To sam otkrio tek nekolikogodina poslije kad sam sudjelovao u slubenoj utrci koja vodi povijesnom cestom odMaratona do Atene. Oni koji su na televiziji gledali prijenos maratona s Olimpijskih igara izAtene, vidjeli su kako trkai na jednome mjestu skreu lijevo na sporednu stazu, prolazepokraj slabije poznatih povijesnih ostataka i potom se ponovno vraaju na glavnu stazu. Takonadoknauju onih kilometar i pol koji nedostaju za punu duinu maratona. Ali ja tada nisamznao za to, i bio sam uvjeren da u trei od Atene do Maratona uistinu prijei svih etrdeset idva kilometra. Dakle, u zbilji sam pretrao samo etrdeset kilometara i koji metar vie. Ali, usamoj Ateni sam na nekoliko mjesta skrenuo, i s obzirom na to da je registrator kilometara uvozilu koje me pratilo pokazao da su preli 42 km, vjerujem da sam pretrao duinu koja jeprilino blizu stvarnoj duini maratona. Ali danas mi to vie nije toliko vano.

Bila je sredina ljeta kada sam trao maraton u Ateni. Oni koji su u to vrijeme ondje vebili, znaju da vruina moe biti nepodnoljiva. Mjetani, osim ako ba ne moraju, izbjegavajuizlaziti vani u poslijepodnevnim satima. Niim se ne bave, samo sjede u dubokoj hladovini itede snagu. Tek kad sunce zae i padne mrak, oni izlaze vani. Gotovo jedini ljudi koje uGrkoj moete sresti kako hodaju ulicama u ljetno popodne jesu turisti. ak i psi lee u hladui miruju. Morate ih dugo i pozorno promatrati kako biste se uvjerili da su jo uvijek ivi.Nepojmljivo je vrue. Trati 42 km po takvoj vruini ravno je ludilu.

Kad sam Grcima objasnio svoj plan i da elim trati od Atene do Maratona, svi su u jedanglas kazali: "To je ludost. Nitko normalan ne bi ni pomislio na neto slino." Prije nego tosam doputovao, nisam znao da su ljeta u Ateni toliko vrua, pa sam tranju pristupio prilinolakomisleno. Razmiljao sam kako je sve to trebam uiniti istrati 42 km i jedino sam sebrinuo zbog udaljenosti. Temperatura zraka nijednom mi nije pala na pamet. Ali kad sam

23

stigao u Atenu bilo je pakleno vrue, pa sam odjednom postao jako uznemiren. Pomislio sam:ovi ljudi imaju pravo, ovjek mora biti lud da tri po ovakvom vremenu. Pa ipak, dao samnerazumnu izjavu, obeavi da u trati izvornom stazom kojom je trao glasnik Feidipid teda u o tome napisati lanak. tovie, zbog toga sam prevalio golem put i stigao u Grku dabih to i ostvario. Sada se vie nisam mogao povui. Bio sam na silnim mukama smiljajuirjeenje kako me velika vruina ne bi shrvala i na kraju sam ga smislio: Atenu u napustitirano ujutro dok je jo mrak kako bih u Maraton stigao jo dok ne pone velika vruina. tokasnije stignem to e biti sve toplije; sve je nalikovalo na priu Hashire Merosu* u kojojglavni junak pokuava biti bri od sunca.

Fotograf koji je radio za spomenuti asopis, Masao Kageyama, trebao se voziti u kombijukoji me pratio. On e me fotografirati dok trim. Kako to nije bila slubena utrka, nisu bilipostavljeni stolovi s vodom za pie i povremeno bih zastao, a oni iz kombija dodali bi miplastinu au s vodom da se napijem. Ljeto u Grkoj uistinu je okrutno, pa sam moraopripaziti da ne dehidriram.

"Gospodine Murakami", obratio mi se fotograf, iznanaen, vidjevi kako se pripremam zapoetak tranja, "ne mislite valjda pretrati itavu stazu?"

"I te kako. Radi toga sam doao ovamo.""Doista? Ali kad smo na ovakvim i slinim zadacima, veina ljudi koje fotografiramo ne

tri do cilja. Samo snimimo nekoliko fotografija na samom poetku i tu svi stajemo. Veinane tri cijelu stazu. Zar doista mislite istrati itav maraton?"

Ponekad me ljudi zbunjuju. Ne mogu vjerovati da se neki uistinu slue takvim jeftinimvarkama.

U svakom sluaju, poeo sam trati u pet i pol ujutro, zaputivi se od stadiona na kojemsu kasnije odrane Olimpijske igre. Do Maratona se moe doi jednom jedinom cestom -glavnom cestom. Jedino kad se zateknete na takvoj cesti moete uistinu shvatiti o emugovorim - umjesto ljunka u asfalt stavljaju mljeveni mramor zbog ega povrinski sloj cestesvjetluca na suncu, a i prilino je sklisko. Kad pada kia morate biti jako oprezni. ak i kad nekii ujete udnovate kripave zvukove koje proizvode vae tenisice dok trite po glatkoj,skliskoj povrini ceste.

Ovo to slijedi skraena je verzija teksta koji sam napisao za spomenuti asopis i u kojemopisujem kako sam trao od Atene do Maratona.

*

Sunce izlazi i nevjerojatnom brzinom sve vie se die. Jako je naporno trati cestom kojaprolazi gradskim etvrtima Atene. Od stadiona do prikljuka za glavnu cestu ima oko petkilometara i cijelim tim putem mnotvo je semafora koji usporavaju moj ritam. Takoer imabezbroj mjesta gdje se isprijee zgrade ispred kojih su nepropisno parkirani automobili, pamoram skrenuti nasred ulice. Uz automobile koji jure u ranim jutarnjim satima tranje ovdjemoe biti jako opasno.

Sunce poinje grijati upravo kad ulazim u Aveniju Maraton i javna rasvjeta istodobnoprestaje gorjeti. Vrijeme kada ljetno sunce vlada nad zemljom ubrzano se pribliava.Pojavljuju se prvi ljudi na autobuskim postajama. Grci se odmaraju u podne jer uglavnomrade dvokratno, pa na posao odlaze prilino rano. Svi me znatieljno zagledaju. Teko mi jezamisliti da su neki od njih ikad prije vidjeli nekog istonjaka kako tri ulicama Atene prijezore. Atena nije grad kojim izjutra tri mnogo trkaa.

Poslije est kilometara tranja svlaim majicu i ostajem gol do pojasa. Uvijek trim sgornjim dijelom trenirke ili s tanjom majicom, pa je lijep osjeaj dok je svlaim sa sebe(premda e me kasnije poeti muiti jezive opekline od sunca). Do trinaestog kilometra trimuz blagu uzbrdicu. Ni daka vjetra. Kad stignem na vrh uzbrdice, imam osjeaj da samnapokon izaao iz grada. Laknulo mi je, ali upravo na tom mjestu prestaje plonik i odatle ide

* Poznata pripovijest knjievnika Osamu Dazaija, "Tri, Merose!" (Hashire Merosu!), objavljenu 1940.

24

tek bijela crta koja oznaava rub ceste uz koju se protee uska pjeaka staza. Poela jeprometna guva i autombila je sve vie. Autobusi i golemi kamioni brekui jure pokraj menebrzinom od oko 80 km na sat. Nejasan doivljaj povijesti osjea se prolazei AvenijomMaraton, ali u biti to je obina pri