KNJIGA TREĆAI poglavlje: BOROMIROV ODLAZAKAragorn je pohitao uzbrdo. Od vremena do vremena saginjao se dozemlje.

Hobiti gaze lagano i tragove njihovih stopala nije čak ni graničarulako pratiti, A ali nedaleko od vrha naišao je na izvor i u mokroj travispazio ono što je tražio.

"Dobro sam uočio tragove" reče sam sebi. "Frodo je otrčao do vrhabrijega. Da mi je znati što je tamo ugledao? Ali vratio se istim putemkad je opet sišao s brijega."

Aragorn se dvoumio. Poželio je otići do visoke stolice ne bi li ondjeotkrio nešto što će mu pomoći da se snađe, ali nije imao vremena.Ipak, iznenada poskoči i pojuri do vrha po velikim kamenim pločamapa uza stube. Zatim sjedne na visoku stolicu i pogleda oko sebe. Aliučini mu se da se smračilo i da je svijet pred njim mutan i dalek.Okrenuo se od sjevera uokrug do sjevera, ali nije ništa vidio dodalekih brda, samo je u daljini opet opazio ptičurinu nalik na orlakako se polagano, u širokim krugovima, spušta na zemlju.

Još dok je tako gledao, začuo je svojim dobrim sluhom nekezvukove što dopiru odozdo iz šuma, sa zapadne strane rijeke. Ukočise. Bijahu to nečiji povici, a među njima, na svoj užas, prepoznaprodorne glasove orkâ. Tada se odjednom oglasi veliki rog čiji su seodjeci odbijali od brda i odzvanjali u dolinama nadglasavajući svojimsnažnim dozivanjem huku vodopada.

"Boromirov rog!" usklikne. "U nevolji je!" Pojuri niza stube i pohita postazi.

"Jao! Danas me prati zla kob, što god učinim, okrene se na zlo. Gdjeli je Sam?"

Dok je jurio nizbrdo, povici su bivali sve glasniji a rog se glasao sveočajnije.

Krici orkâ bijahu jarosni i prodorni, a rog iznenada utihne. Aragornpojuri niz posljednji obronak, ali prije nego što je stigao do podnožjabrijega, glasovi umuknu, a kad udari nalijevo i potrči prema njima,jenjali su i uskoro ih više nije čuo. Isukavši svoj blistavi mač iuzviknuvši: " Elendil! Elendil! " stušti se između drveća.

Otprilike milju daleko od Parth Galena, na malom proplanku blizujezera, zatekao je Boromira. Sjedio je naslonjen na debelo stablo,kao da otpočiva. Ali Aragorn opazi da je proboden mnogobrojnimcrnoperim strijelama; svejednako je držao mač u ruci, ali slomljenblizu balčaka; uza nj je ležao njegov rog, raspolućen.

Mnogo je orka ležalo posječeno oko njega i do njegovih nogu.

Aragorn klekne do njega. Boromir otvori oči i zausti da mu neštokaže.

Napokon polako progovori:

"Htio sam Frodu oduzeti Prsten. Žao mi je. Skupo sam to platio."Pogled mu odluta do palih neprijatelja; bilo ih je najmanjedvadesetak. "Otišli su polutani!

Zarobili ih orci. Mislim da nisu poginuli. Orci su ih svezali." Ušuti iumorno sklopi oči. Čas zatim ponovo prozbori: "Zbogom, Aragorne!Idi u Minas Tirith i spasi moj narod! Ja nisam uspio."

"Jesi!" reče Aragorn, pa ga uhvati za ruku i poljubi u čelo. "Pobijediosi. Malo ih je izvojevalo takvu pobjedu. Budi bez brige! Minas Tirithneće pasti." Boromir se osmjehne. "Na koju su stranu otišli? Jesu li iFroda odveli?" upita ga Aragorn.

Ali Boromir ne izusti više ni riječi.

"Jao!" uzvikne Aragorn. "Tako ode nasljednik Denethora, gospodaraKule Stražare! Kakav nemili kraj! Sva se družba raspala. Ja nisamuspio u svom naumu.

Iznevjerio sam Gandalfovo povjerenje. Što ću sada? Boromir mi jestavio na dušu da pođem u Minas Tirith, i ja to želim od sveg srca, aligdje je Prsten i njegov nositelj?

Kako ću ih naći i spasiti naš pothvat?"

Klečao je još neko vrijeme poguren od plača, svejednako držećiBoromira za ruku. Tako su ga zatekli Legolas i Gimli. Oni su došli sazapadnih obronaka brijega, tiho, prikradajući se između drveća kao ulovu. Gimli je držao sjekiricu u ruci a Legolas svoj dugački bodež:sve je strijele bio potrošio. Kad su došli do proplanka, zastali su učudu, a onda su časak stajali oborenih glava od žalosti jer im je bilojasno što se zbilo.

"Jao!" uzvikne Legolas pristupajući Aragornu. "Progonili smo i pobilimnoge orke u šumi, ali bilo bi bolje da smo ostali ovdje. Krenuli smoovamo tek kad smo začuli rog… a to je bilo kasno, čini mi se. Nisi li iti smrtno ranjen?"

"Boromir je mrtav" reče Aragorn. "Ja sam ostao neozlijeđen jernisam bio ovdje s njim. Poginuo je braneći hobite dok sam ja biogore na brijegu."

"Hobite!" uzvikne Gimli. "Pa gdje su onda? Gdje je Frodo?"

"Ne znam" umorno će Aragorn. "Boromir mi je rekao, prije nego štoje izdahnuo, da su orci svezali hobite i da misli da nisu poginuli. Jasam ga bio poslao za Merryjem i Pippinom, ali ga nisam pitao jesu liFrodo ili Sam bili s njim; nisam ga pitao na vrijeme. Sve što samdanas učinio okrenulo se na zlo. Što ćemo sada?"

"Najprije moramo pokopati pokojnika" odgovori Legolas. "Nemožemo ga ovdje ostaviti da leži kao strvina međo ovim odvratnimorcima."

"Onda se moramo požuriti" reče Gimli. "On ne bi volio da se ovdjedugo zadržavamo. Moramo krenuti u potjeru za orcima dok god imanade da je itko od naše družine živ zarobljen."

"Ali ne znamo je li Prstenonosac s njima ili nije" pripomene Aragorn."Nećemo ga valjda napustiti? Ne bismo li morali najprije njegapotražiti? Pred nama je teška odluka!"

"Hajde onda da najprije učinimo ono što moramo" reče Legolas."Nemamo vremena ni alata da pokopamo našeg sudruga kakotreba, ni da podignemo humak nad njim. Možemo mu samo podićimogilu od kamenja."

"To bi bio dug i mukotrpan posao: najbliže nam je kamenje tek naobali rijeke" reče Aragorn. "Radije ćemo da spustiti niz vodopadRauros i predati Anduinu. Rijeka Gondor bar će se pobrinuti da muzla stvorenja ne obeščaste kosti."

Na brzinu su pretražili leševe orkâ i nabacali na gomilu njihovemačeve, raskoljene šljemove i štitove.

"Gledajte!" uzvikne Aragorn. "Evo nam putokaza!" Pa dohvati sgomile strašnog oružja dva bodeža, sa sječivom u obliku lista,ukrašena zlatom i srebrom, a tražeći dalje, pronađe i korice, crne,optočene malim crvenim draguljima. "Ovo nije oružje orkâ!" reče."Ovo su nosili hobiti. Orci su ih zacijelo opljačkali, ali su se bojalizadržati bodeže znajući kakvi su: izrađeni u Westernesseu i začaranida donesu propast Mordoru. E pa, sad znamo, ako su nam prijateljijoš živi, da su ostali bez oružja. Uzet ću ove stvari iako nema mnogonade da ću im ih ikad vratiti."

"A ja ću pokupiti sve strijele koje nađem jer mi je tobolac prazan"reče Legolas.

Tražeći po gomili oružja i po zemlji, pronađe ih popriličnoneoštećenih i dužih od strijela kakve su orci obično rabili. Sve ihpomno razgleda. Aragorn razgleda pobijene i reče: "Ovdje ih imamnogo koji nisu iz Mordora. Neki su od njih sa sjevera, iz Maglenog

gorja, ako ja išta znam o orcima i njihovim pasminama. A ima ih ikakve nikad nisam vidio. Oprema im je sasvim drukčija od one kakvunose orci!"

Bijahu tu četiri goblina - ratnika višeg stasa, crnomanjasti, kosihočiju, debelih nogu i krupnih šaka. Bili su naoružani kratkimmačevima širokih sječiva, a ne krivim sabljama kao orci; imali sulukove od tisovine, po dužini i obliku nalik na ljudske lukove. Naštitovima su imali čudnovat znak: malu bijelu šaku usred crnog polja;na čelu željeznih kaciga nosili su runu "S" izrađenu od neke bijelekovine.

"Nikad nisam vidio ove znakove" reče Aragorn. "Što li znače?"

"'S' znači Sauron" odgovori Gimli. "To bar nije teško pročitati."

"Neće biti!" ustvrdi Legolas. "Sauron se ne služi vilin-runama."

"Ne koristi se ni svojim pravim imenom niti dopušta da mu ga pišu iliizgovaraju" opet će Aragorn. "I ne služi se bijelom bojom. Orci uslužbi Barad-dûra nose znak Crvenog oka." Časak je stajaozamišljen. "Bit će da "S" znači Saruman" nastavi napokon. "UIsengardu se sprema neko zlo i Zapad više nije siguran. Posrijedi jeono čega se Gandalf bojao: izdajica Saruman doznao je na nekinačin za naše putovanje. Po svoj prilici zna i da je Gandalfnastradao. Progonitelji iz Morije možda su izmakli budnosti Lóriena,ili su zaobišli tu zemlju i došli do Isengarda nekim drugim putem.Orci brzo putuju. A Saruman doznaje novosti na razne načine.Sjećate li se onih ptica?"

"E pa, nemamo sad vremena odgonetavati zagonetke" reče gimli."Hajde da odnesemo Boromira!"

"Ali nakon toga ćemo morati odgonetavati zagonetke ako želimoodabrati pravi smjer" odvrati Aragorn.

"Možda pravog smjera i nema?" reče Gimli.

Patuljak dohvati svoju sjekiricu i odsiječe nekoliko grana, pa ihpovežu tetivama lukova i na taj okvir prostru svoje plašteve. Na timgrubo izrađenim nosilima odnesu mrtvo tijelo svoga suputnika dorijeke, s trofejima iz njegova posljednjeg boja koje su izabrali da gaprate. Nije to bilo daleko, ali nije bilo ni lako jer je Boromir bio visok ikrupan čovjek.

Aragorn je ostao na obali čuvati nosila, a Legolas i Gimli se brže-bolje vrate do Parth Galena. Bijaše to oko milju ili nešto dalje pa imje trebalo vremena da se vrate hitro veslajući u dva čamca uz samuobalu.

"Nešto se čudno dogodilo!" reče Legolas. "Ostala su nam samo dvačamca. Od trećeg nema ni traga ni glasa.

"Jesu li i tamo bili orci?" upita ih Aragorn.

"Nismo vidjeli njihovih tragova" odgovori Gimli. "Oni bi bili uzeli iliuništili sve čamce, pa i prtljagu.

"Ja ću još razgledati teren kad stignem tamo" reče Aragorn.

Tad polože Boromira usred čamca koji će ga odnijeti niz vodu. Sivukukuljicu i vilin-plašt smotaju i podmetnu mu pod glavu. Počešljajumu dugu crnu kosu i namjeste je na ramenima. Zlatni pojas izLóriena blistao mu oko struka. Kacigu su stavili do njega, a na krilomu metnuli raskoljeni rog, balčak i krhotine mača; pod noge mupolože neprijateljske mačeve. Zatim povežu pramac za krmu drugogčamca i povuku ga u vodu. Veslali su tužno uz obalu, skrenuli u brzumaticu i prošli pokraj zelene tratine Parth Galena. Pred njima bijahuobasjani strmi obronci Tol Brandira: bilo je oko sredine popodneva.Ploveći na jug, ugledaju vodenu prašinu Raurosa kako se diže i sjajipred njima, kao zlaćana izmaglica. Iako nije bilo ni daška vjetra, zrakje titrao od tutnjave i grmljavine vodopada.

Ojađeni, puste niz vodu pogrebni čun u kojem je ležao Boromir,miran, spokojan, klizeći niz njedra tekuće vode. Preuzme ga strujadok su oni veslima zadržavali svoj čamac. Prošao je pokraj njih i

polako zaplovio dalje smanjujući se malo-pomalo dok se nijepretvorio u tamnu točku na pozadini od zlaćana svjetla, a ondaodjednom iščezne. Rauros je jednako tutnjao. Rijeka je odnijelaBoromira, sina Denethorova, više ga nikad nisu vidjeli u Minas Tirithukako stoji izjutra na Bijeloj kuli. Ali u Gondoru su, u potonjim danima,još dugo kazivali kako je vilin-čun otplovio niz vodopad izapjenušene virove i odnio ga preko Osgiliatha, i pokraj mnogihutoka Anduina, daleko sve do Velikog mora, obnoć, pod zvijezdama.

Časkom su trojica suputnika pošutjela gledajući za njim. Tad Aragornprozbori:

"Izgledat će ga s Bijele kule, ali se on neće vratiti iz gorja ni s mora."

Zatim polako zapjeva:

Kroz Rohan preko močvara i polja, gdje raste trava dugih vlatiZapadni Vjetar lagano stiže i do zidina čvrstih svrati.

"Novosti kakve sa zapadnih strana, nosiš mi noćas o lutalice?

Da li pod zrakom Mjeseca-svata Boromira ti vidje lice?"

"Vidjeh ga kako sedmim brzacem gazi i vodom širokom sivom,Vidjeh ga kako pustim zemljama jaše i ne više očinjim vidom.

U sjeverne sjene je pod zvijezdama zašo, te trag mu izgubih stog,Vjetar Sjeverac možda je čuo zov mu kad dune u rog."

"O Boromire! S najviše kule sam spram zapada gledo sve doklepogled mi seže, Al tvojega lika ne vidjeh kročit iz pustih zemalja ,plemeniti kneže!"

Zatim Legolas zapjeva:

Dah morskih pučina ponijet će južnjak preko pješčanih dina i stijenja,Noseći kliktaj galeba bijela što tek pred dverima jenja.

"Novosti kakve sa južnih strana večeras nosiš s uzdahom tvojim?

Gdje Boromir vrli noćiva sada, da l tegobno kroči? Za njeg se bojim!"

"Ne pitaj mene gdje li je sada. Tolike kosti tu nanose struje, Gdjebijele leže na pržini žala, il trule pod hridi za oluje, Toliki su ljudi nizAnduin prošli tražeći mora od davnih dana, O njima pitaj vjetraSjeverca što nosi vijesti sa sjevernih strana."

"O Boromire! Pod dverima Južnim ka moru put se pust pruža spramdaljina Al njime ti nisi stigo ni s galeba krikom sa sinjih pučina."

Tad opet Aragorn zapjeva:

Kroz Kraljeva vrata stiže Sjeverac s hukom vodopada, Bistar i ledenon zavija noću kroz tornjeve snenog grada.

"Novosti kakve sa sjevernih strana nosiš mi obnoć, o vjetre moćni?

O Boromiru, ratniku hrabrom što izbiva dugo, pričat mi počni!"

"Pod Amon Henom poklič mu čuh, gdje s Orcima zametnu boj, Adanas Rauros, vodopad zlatni u zagrljaj prima ga svoj.

Napuknut štit i slomljen mač kraj vode uz odar mu leže, Dokponosnog čela i spokojnog lica na počinak vječni on liježe."

"O Boromire, s najvišeg tornja straža će motrit licem spram sjevernihstrana Spram Raurosa, zlatnoga slapa, od danas do vječnostisvakoga dana."

To bijaše kraj pjesme. Zatim okrenu čamac i zaveslaju svom snagomuz vodu, prema Parth Galenu.

"Meni ste ostavili istočnjak" reče Gimli "ali ja o njemu neću nipisnuti."

"Tako i treba" odvrati aragorn. "U Minas Tirithu trpe istočnjak, ali gane pitaju za vijesti. Nego, sad kad je Boromir otišao dalje svojimputem, moramo se mi na brzinu odlučiti na koju ćemo stranu.

Pregleda zelenu tratinu, brzo ali temeljito, saginjući se često dozemlje.

"Ovdje nije bilo orkâ" reče. "Ništa se drugo ne može pouzdanoutvrditi. Svi su naši tragovi ovdje, jedni preko drugih. Ne bih mogaoreći da li se koji hobit vratio ovamo otkad smo krenuli u potragu zaFrodom." Zatim se vrati do obale, do mjesta gdje je potočić curkao urijeku. "Ovdje se lijepo vide nečiji tragovi" reče. "Jedan je hobitzagazio u rijeku i vratio se, ali ne bih znao reći koliko je vremenaodonda prošlo.

"Pa kako onda glasi vaša odgonetka?" upita ga Gimli.

Aragorn mu ne odgovori odmah nego se vrati do logorišta i razgledaprtljagu.

"Nedostaju dvije naprtnjače, jedna je od njih svakako bila Samova,prilično velika i teška. Evo vam mog odgovora. Frodo je otišaoodavde čamcem, a s njim i njegov sluga. Bit će da se Frodo vratiodok nas nije bilo. Ja sam sreo Sama dok se penjao uzbrdo, i rekaosam mu neka pođe za mnom, ali me on očito nije poslušao. On jepogodio što mu gospodar smjera pa se vratio ovamo prije nego štoje Frodo otišao.

Frodu ipak nije bilo lako ostaviti Sama ovdje.

"Ali zašto je nas ostavio, i to bez riječi?" upita ga Gimli. "To ječudno!"

"I hrabro" dometne Aragorn. "Mislim da je Sam imao pravo. Frodonije htio povesti sa sobom ni jednog prijatelja u smrt u Mordoru.Nešto se dogodilo otkako je otišao od nas, nešto što je nadvladalo unjemu strah i sumnju."

"Možda je nabasao na potjeru orkâ pa je pobjegao?" reče Legolas.

"Jamačno je pobjegao, ali mislim da nije pobjegao od orkâ" opet ćeAragorn.

Ipak, nije rekao zašto se Frodo odjednom predomislio i pobjegao.Dugo je još

tajio Boromirove posljednje riječi.

"E pa, jedno je bar sada jasno" reče Legolas. "Frodo više nije naovoj strani rijeke, jer samo je on mogao uzeti onaj treći čamac. I Samje s njim: samo je on mogao uzeti svoju naprtnjaču."

"Onda se trebamo odlučiti" reče Gimli "hoćemo li uzeti ovaj preostaličamac i poći za Frodom, ili ćemo pješice krenuti u potjeru zaorcima? I u jednom i u drugom slučaju nemamo mnogo nade.Izgubili smo već dragocjene sate."

"Čekajte da porazmislim!" reče Aragorn. "Samo da odaberem onopravo i da izmijenim zlu kob današnjeg nesretnog dana!" Časak ješutke stajao. "Ja bih ipak krenuo za orcima" napokon izusti. "Vodiobih bio Froda do Mordora i išao bih s njim do kraja; ali kad bih ga sadtražio u ovoj divljini, prepustio bih zarobljenike na milost i nemilostneprijateljima. Srce mi napokon jasno govori: sudbina Prstenonoscanije više u mojim rukama. Naša je družina odigrala svoju ulogu. Ipak,mi koji smo preživjeli ne smijemo napustiti svoje suputnike dok je unama još snage. Hodite! Idemo! Ostavite ovdje sve što vam nijeprijeko potrebno! Jurit ćemo dalje danonoćno!"

Izvukli su posljednji čamac iz vode i odnijeli ga do drveća. Ostavili supod njim stvari koje im neće trebati i koje neće ponijeti sa sobom.Tad napuste Parth Galen.

Popodne se gasilo kad su došli do proplanka na kojem je Boromirpoginuo. Odatle su krenuli dalje tragovima orkâ. Nije bilo teško otkritiih.

"Ni jedan drugi narod ne izgazi tako sve oko sebe" reče Legolas."Reklo bi se da uživaju sjeći i gaziti čak i ono raslinje koje im ne stojina putu."

"Pa ipak se vrlo brzo kreću" reče Aragorn "i ne posustaju lako.Poslije ćemo možda morati potražiti put po tvrdoj, goloj zemlji."

"E pa, idemo za njima!" reče Gimli. "I patuljci se mogu brzo kretati ine posustaju brže od orkâ. Ali ova će naša potjera dugo potrajati jersu nam daleko izmakli."

"Da" potvrdi Aragorn "svima će nam biti potrebna izdržljivostpatuljaka. Nego, hajdemo! S nadom ili bez nade, idemo tragomnaših neprijatelja. Jao si ga njima ako budemo brži od njih! Takoćemo ih goniti da će se našoj potjeri čudom čuditi sva tri roda:vilenjaci, patuljci i ljudi. Tri lovca, naprijed marš!"

Poskoči kao jelen i pohita između drveća. Vodio ih je sve dalje idalje, neumorno i hitro, sad kad je najposlije donio odluku. Ostavilisu za sobom šumu oko jezera. Penjali se uz duge kose, tamne ioštrih bridova naspram neba zarumenjenog suncem na zalasku.Smrkavalo se. Iščeznuli su kao sive sjene u kamenom krajoliku.

II poglavlje: ROHANSKI JAHAČISumrak se zgusnuo. Izmaglica je ležala za njima dolje međudrvećem i lebdjela nad blijedim rubovima Anduina, ali je nebo bilovedro. Zvijezde su izašle.

Polumjesec je plovio na zapadu, a sjene stijenja crnjele se. Stigli sudo podnožja stjenovitih brda i koračali sporije, jer nije više bilo lakopratiti trag. Ovdje su se brda Emyn Muila protezala od sjevera premajugu u dva dugačka, razbacana lanca. Zapadne strane i jednog idrugog lanca bile su strme i nepristupačne, ali su istočni obronci biliblaži, izbrazdani mnogim gudurama i uskim jarugama. Svu noćverala su se tri putnika po toj koščatoj zemlji uspinjući se do vrhaprvog i najvišeg lanca pa onda silazeći u mrak dugačke, vijugavedoline na drugoj strani.

Tu, još u prohladnom satu pred zoru, otpočinuli su nakratko. Mjesecje već bio davno zašao pred njima, zvijezde sjale nad njima; prvazraka svjetla nije se još bila pomolila na tamnim brdima iza njih.Aragorn se našao u nedoumici: tragovi orkâ doveli su ih bili u dolinu,ali su tu odjednom nestali.

"Što mislite, na koju su stranu krenuli?" upita ga Legolas. "Na sjeverda se dohvate izravnog puta do Isengarda, ili do Fangorna, ako im jeto cilj, kao što vi mislite? Ili na jug, da izbiju na Entwash?"

"Koji im god cilj bio, neće krenuti na rijeku" reče Aragorn. "A osimako u Rohanu stvari ne stoje vrlo loše i ako Saruman nije znatnopovećao svoju moć, krenut će najkraćim putem preko polja doRohirrima. Idemo na sjever!"

Dolina se protezala kao kameno korito između grebenastih brda, apo dnu je među kamenjem tekao potočić. Zdesna je stajalanamrgođena litica, a slijeva se dizali suri obronci, mutni i sjenoviti ukasnoj noći. Hodali su tako milju ili nešto više na sjever. Aragorn je,sagnut nad zemljom, tragao među udolinama i jarugama koje su

vodile do zapadnoga lanca. Legolas je nešto isprednjačio. Iznenadavilenjak uzvikne a ostali dotrče do njega.

"Već smo sustigli neke od onih koje progonimo" reče on."Pogledajte!"

Pokaže na nešto i oni opaze da su ono što su u prvi mah smatralikamenovima koji leže podno obronka zapravo nagomilana trupla.Pred njima je ležalo pet mrtvih orkâ. Bili su smrskani teškimudarcima, a dvojica su ostala bez glave. Zemlja je bila mokra odnjihove krvi.

"Evo vam još jedne zagonetke!" reče Gimli. "Ali za odgonetku jepotrebno danje svjetlo, a toliko ipak ne možemo čekati."

"Kako god ovo tumačili, čini mi se da nam ulijeva nadu" rečeLegolas.

"Neprijatelji su orkâ po svoj prilici naši prijatelji. Živi li tkogod u ovimbrdima?"

"Ne živi" odgovori Aragorn. "Rohanski jahači malokad dolaze ovamo,a Minas Tirith je daleko. Možda je neka ljudska družina bila ovdje ulovu, tko zna zašto. Ipak, ne vjerujem ni u to."

"Nego što misliš?" priupita ga Gimli.

"Mislim da su neprijatelji doveli sa sobom ovamo svoje neprijatelje"odvrati Aragorn. "Ovo su ovdje bili sjeverni orci koji su došli izdaleka.Među pobijenima nema ni jednog od onih krupnih, sa čudnimoznakama. Bit će da su se posvađali, što nije ništa neobično u togodvratnog soja. Možda su se pograbili oko toga kojim putem valjaprodužiti dalje."

"Ili možda oko zarobljenika?" reče Gimli. "Nadajmo se da nisu i oniovdje negdje stradali."

Aragorn je pretražio tren u široku krugu, ali nije našao nikakve drugetragove okršaja. Nastavili su put. Nebo je na istoku već pomaloblijedjelo; zvijezde su se gasile i polako se širilo sivo svjetlo. Neštodalje na sjeveru naišli su na zavalu u kojoj je majušni potočić, rušećise i krivudajući, usjekao kamenitu stazu do doline. Oko nje je raslogrmlje a sa strane busenje trave.

"Konačno!" usklikne Aragorn. "Evo tragova koje tražimo! Uz ovuvododerinu orci su nakon svoje raspre krenuli dalje."

Progonitelji se hitro okrenu i pođu po novoj stazi. Skakutali su čilo skamena na kamen, kao da su okrijepljeni noćnim počinkom.Naposljetku stignu do sljemena suroga brda, iznenadni povjetaracpuhne im u kosu i zahvati plašteve: prohladni vjetrić u osvit dana.

Kad su se osvrnuli za sobom, ugledali su preko rijeke dalekazažarena brda.

Rumeni obod sunca dizao se preko grebena tamnoga kraja. Prednjima je na zapadu bilo sve mirno, bezoblično i sivo, ali još dok sugledali, noćne su se sjene rasplinule i povratile se boje probuđenezemlje: zelenilo je poteklo preko širokih rohanskih livada; bijele sumagle treperile u vodotocima; a daleko na lijevoj strani, na stotinjakmilja, ocrtavalo se modro i grimizno Bijelo gorje, čiji su vrhunci, crnikao ugljen, bili na vrhu pokriveni blistavim snijegom obasjanimjutarnjim rumenilom.

"Gondor! Gondor" usklikne Aragorn. "Da sam te bar nanovo ugledaou nekom sretnijem trenutku! Još me put ne vodi na jug do tvojihbistrih potoka."

O Gondore, o Gondore, među gorjem i pučinom,

Gdje Zapadni vjetar puše, a svjetlost nad krošnjom srebrnom Padapoput sjajne kiše po vrtovima drevnih kraljeva.

O gordi bedemi, o bijele kule, o krilata kruno sa zlatnog prijestolja!

O Gondore! O Gondore! Da l će se ljudi opet diviti pod krošnjomsrebrnom, Da li će zapadni vjetar opet puhati i pučinom?

"A sad hajdemo dalje!" reče odvajajući pogled od juga i svrćući ga nazapad i sjever, prema putu kojim moraju dalje.

Greben na kojem su stajali spuštao se strmo pod njihovim nogama.Dolje, na dubini od dvadesetak metara, nalazila se široka i neravnaizbočina koja se naglo završavala rubom okomite litice: bijaše toistočni zid Rohana. Tu je bio kraj Emyn Muila, i pred njima su se sadsterale, dokle je god sezao pogled, zelene ravnice rohanskih jahača.

"Gledajte!" uzvikne Legolas upirući prstom u blijedo nebo nad njima."Evo opet onog orla! Visoko, visoko leti. Čini se da odlazi iz ovogkraja na sjever. Kako samo brzo leti! Gledajte!"

"Ne, čak ga ni ja ne mogu vidjeti, dobri moj Legolase" reče Aragorn."Mora da je zbilja visoko. Da mi je znati kakva mu je zadaća, ako jeto ona ista ptičurina koju sam već vidio. Nego, gledajte tamo! Tamoje nešto što nam je bliže i preče; nešto što se kreće ravnicom!"

"Mnogo ih je" reče Legolas. "To je velika četa pješaka, ali ništa višene bih mogao reći, čak ne vidim ni kakva je to vrsta bića. Daleko suod nas: možda i trideset pet milja, teško je procijeniti na ovoj ravnici."

"Ja ipak mislim da nam ne treba više nikakav trag da bismo znalikuda treba ići" reče Gimli. "Hajdemo što prije potražiti stazu kojomćemo sići dolje."

"Ne vjerujem da ćeš naći stazu kojom ćeš stići dolje brže od orkâ"napomene Aragorn.

Sad su progonili neprijatelje upol bijela dana. Činilo se da orciodmiču najbrže što mogu. Progonitelji su od vremena do vremenanalazili predmete koje su orci ostavili za sobom ili odbacili: torbe zahranu, koru i okrajke tvrdog sivog kruha, poderan crni plašt, teškucipelu potkovanu čavlićima i razvaljenu na kamenju. Trag ih je vodiona sjever, uz greben strmine, a na kraju su došli do duboka usjeka

koji je izdubao potok što je bučno žuborio. Staza se spuštala tomuskom vododerinom kao strme stube do ravnice.

Na dnu su, začudo iznenada, izbili na rohansku travu. Bibala se kaozeleno more sve do podnožja Emyn Muila. Potok je nestao u dubokuraslinju od potočarki i vodena bilja, čuli su ga kako žubori u zelenimrovovima, niz duge, blage obronke prema močvarama dolineEntwash. Reklo bi se da su ostavili zimu za sobom pripijenu uz brda.Ovdje je zrak bio blaži i topliji i pomalo mirišljav, kao da se proljećeveć budi i sokovi iznova teku u travi i lišću. Legolas duboko udahnezrak, kao da ispija velik gutljaj nakon duga žeđanja u goletima.

"Ah, taj svježi miris!" usklikne. "Ovo je bolje od dugog spavanja.Potrčimo!"

"Lake noge mogu ovdje hitro trčati" reče Aragorn. "Možda i brže odpotkovanih orkâ. Sad imamo priliku smanjiti razmak što nas dijeli odnjih!"

Išli su jedan za drugim kao lovački psi na svježem tragu, a oči imgorjele od nestrpljenja. Gotovo ravno na zapad orci su ostavili zasobom svoj ružni široki trag; u prolazu su izgazili i zacrnili slatkurohansku travu. Uskoro Aragorn nešto uzvikne i skrene u stranu.

"Stanite!" poviče. "Nemojte još ići za mnom!"

Hitro otrči nadesno od glavnog traga, jer je opazio otiske stopala kojivode na tu stranu odvajajući se od ostalih, tragove malih bosih nogu.Međutim, nisu se baš mnogo udaljili kad su ih sustigli tragovi orkâkoji su se također odvojili od glavnog traga i sprijeda, i straga, aonda opet naglo skrenuli natrag i izgubili se na izgaženom mjestu.

Na najudaljenijoj točki Aragorn se sagne i podigne nešto iz trave, aonda se trkom vrati.

"Da, sasvim se lijepo vide otisci hobitskog stopala" reče. "Pippinovi,mislim.

On je nešto manji od onog drugoga. A pogledajte ovo!"

Podigne uvis predmet koji bljesne na suncu. Izgledao je kao netompropupali list bukve, lijep i neobičan u toj ravnici bez drveća.

"Kopča od vilin-plašta!" uzviknu uglas Legolas i Gimli.

"Ne pada lišće lóriensko bez razloga" reče Aragorn. "Ni ovaj list nijeslučajno otpao, nego je odbačen kao znak svakome tko bi mogaonaići ovuda. Mislim da je Pippin upravo zato i skrenuo s puta."

"Onda je bar on živ!" reče Gimli. "I još se umije služiti svojomglavom, pa i nogama. To nas može samo ohrabriti. Potjera nam nijeuzaludna."

"Nadajmo se da nije preskupo platio svoju smionost" pripomeneLegolas.

"Hajdemo! Idemo dalje! Boli me duša kad pomislim kako ta veselamlada stvorenja gone kao stoku."

Sunce se uspelo do podneva i onda polako zaplovilo niz nebo.Lagani oblaci pristizali su s mora na dalekom jugu a vjetar ih jerazgonio dalje. Sunce je potonulo.

Straga su iznikle sjene i pružile dugačke ruke s istoka. Progoniteljinisu posustajali.

Prošao je čitav dan od Boromirove pogibije a orci su još bili dalekopred njima. U ravnici ih nije više bilo nigdje na vidiku. Kad su ihnoćne sjene već opkolile, Aragorn zastane. Samo su dva puta togadana bili nakratko otpočinuli. Oko trideset pet milja odvajalo ih je odistočnog zida pokraj kojeg su bili stajali u zoru.

"Pred nama je teška odluka" reče. "Hoćemo li se odmarati prekonoći, ili ćemo ići dalje dok imamo snage i volje?"

"Ako se i naši neprijatelji ne odmaraju, ostavit će nas daleko zasobom zastanemo li ovdje prenoćiti" reče Legolas.

"Pa valjda se i orci moraju odmarati na putu?" napomene Gimli.

"Iako malokad putuju po suncu pod otvorenim nebom, sad upravotako putuju" reče Legolas. "Zacijelo se neće odmarati noću."

"Ali ako idemo dalje noću, kako ćemo im pratiti trag?" opet će Gimli.

"Trag vodi ravno, ne skreće ni lijevo ni desno, koliko ja vidim" ustvrdiLegolas.

"Možda bih vas i ja mogao voditi naslijepo u mraku" reče Aragorn."Ali ako zastranimo, ili ako oni skrenu s puta, mogli bismo mnogovremena izgubiti dok opet izjutra ne pronađemo trag."

"Osim toga" prihvati Gimli "samo po danu možemo vidjeti da li nečijitragovi slučajno vode u stranu. Ako koji zarobljenik pobjegne, ili akoga odnesu na istok, recimo, do Velike rijeke, prema Mordoru, moglibismo proći pokraj tih tragova a da ih i ne primijetimo."

"To je istina" reče Aragorn. "Ali, ako sam dobro protumačio sve onošto smo vidjeli na onom mjestu, orci Bijele kule nadvladali su ostalepa se cijela družina zaputila u Isengard. To potvrđuje i ovaj smjerkojim sada idu."

"Ipak, bilo bi brzopleto vjerovati da znamo što oni smjeraju"pripomene Gimli.

"A što bi bilo kad bi koji zarobljenik pobjegao? U mraku bismo prošlipokraj tragova koji su nas odveli do kopče."

"Orci će sad biti još dvostruko oprezniji a zarobljenici još umorniji"reče Legolas. "Neće više bježati, osim ako im mi ne pomognemo.Teško je reći kako bismo im mogli pomoći, ali najprije ih moramosustići."

"Pa ipak, ni ja, patuljak koji je mnogo putovao, i koji je izdržljiviji odmnogih svojih sunarodnjaka, ne bih mogao prevaliti cijeli put doIsengarda bez odmora" opet će Gimli. "I mene boli duša, i ja bih volio

ranije krenuti, ali moram se sad malo odmoriti da bih poslije mogaobrže hodati. A ako se već odmaramo, bolje će biti da se odmaramo ugluho doba noći."

"Rekao sam da smo pred teškom odlukom" ponovi Aragorn. "Kakoćemo okončati ovu raspravu?"

"Ti nas vodiš" reče Gimli "i ti si vičan potjerama. Ti treba da odlučiš."

"Meni srce govori da produžim dalje" reče Legolas. "Ali moramoostati zajedno. Prihvatit ću tvoju odluku."

"Prepuštate odluku nekom tko je dosad donosio same loše odluke"opet će Aragorn. "Otkako smo prošli kroz Argonath, nisam imaosreće u svojim odlukama."

Ušutio je i zagledao se u sjever i zapad, u noć koja se već dugospuštala. "Nećemo dalje po mraku" presudi napokon. "Čini mi se daje prevelika opasnost da izgubimo trag ili neke druge putokaze. Da jemjesečina malo jača, koristili bismo se njome, ali mjesec, na žalost,rano zalazi, i još je mlad i slab."

"Noćas ga ionako nema" promrmlja Gimli. "Da nam je barGospodarica dala svjetlo kakvo je poklonila Frodu!"

"To će svjetlo ipak biti potrebnije tamo gdje se nalazi" reče Aragorn."U njegovim rukama leži sudbina našeg pothvata. Naša je uloganeznatna u velikim djelima našeg doba. Možda je ova naša potjerauzaludna od samog početka pa je moja odluka ne može ni pokvaritini popraviti. E pa, ja sam odlučio. Hajde da iskoristimo ovo vrijemešto najbolje možemo."

Izvalivši se na zemlju, odmah je zaspao jer nije spavao od one noćikoju su bili proveli u sjeni Tol Brandira. Pred zoru se probudio iustao. Gimli je još spavao dubokim snom, ali Legolas je već bio nanogama zagledan u tamu na sjeveru, zamišljen i nijem kao mladostablo u noći bez vjetra.

"Odmakli su nam daleko, daleko" turobno reče okrećući seAragornu. "Znam negdje u dubini srca da se oni nisu noćasodmarali. Sad bi ih još samo orao mogao stići."

"Ipak ćemo i dalje ići za njima koliko budemo mogli" odvrati Aragorn.

Sagnuvši se, probudi patuljka. "Hajde! Moramo dalje!" reče mu."Trag će se zatrti."

"Ali još je mrak" prigovori Gimli. "Čak ih ni Legolas ne bi mogaovidjeti s brežuljka dok ne svane."

"Bojim se da ih više ne bih mogao vidjeti ni s brijega ni iz ravnice, nipo mjesečini ni upol bijela dana" reče Legolas.

"Gdje nam oči zataje, možda će nam zemlja prenijeti neku poruku"opet će Aragorn. "Tlo vjerojatno stenje pod njihovim mrskimnogama."

Ispruživši se po zemlji, prisloni uho na travu. Ležao je nepomičnotoliko dugo da Gimli pomisli da je pao u nesvijest ili iznova zaspao.Zarudjela je zora, domalo se oko njih rasprostrlo sivo svjetlo.Napokon Aragorn ustane pa su mu prijatelji mogli vidjeti lice: bilo jeblijedo i izduženo, a pogled zabrinut.

"Glasi zemlje mutni su i zbrkani" reče. "Ništa ne hodi po njoj namnogo milja uokrug. Slabo se čuju i daleko su stope našihneprijatelja. Ali glasna su konjska kopita.

Sjećam se da sam ih čuo još dok sam spavao na zemlji: konje kakogalopiraju odlazeći na zapad. Da mi je znati što se zbiva u ovomkraju!"

"Hajdemo!" reče Legolas.

Tako je počeo treći dan potjere. Za svih dugih sati naoblake i hirovitasunca jedva da su zastali, sad hodajući sad trčeći, kao da nikakavumor ne može zapretati vatru koja gori u njima. Malokad bi izustili

koju riječ. Prolazili su kroz široku osamu a vilin-plaštevi blijedjeli imnaspram sivozelenih livada; čak i na prohladnom podnevnom suncuopazile bi ih malo čije oči, osim vilenjačkih, dok se ne bi približili.

Višeput su u srcu zahvaljivali Gospodarici Lóriena što ih je obdarilalembasom, koji su jeli i koji im je ulijevao novu snagu i dok su trčali.

Cijelog ih je dana trag neprijateljski vodio sve dalje i dalje, nasjeverozapad, bez prekida i skretanja. Kad se dan opet primaknuokraju, došli su do dugih obronaka bez drveća, zemlja se uzdizala ibujala prema crti niskog grbavog humlja pred njima.

Trag je orkâ bivao sve slabiji kako je zavijao na sjever prema humlju,tlo je postajalo sve tvrđe a trava sve kraća. Daleko na lijevoj stranikrivudala je rijeka Entwash, srebrna nit na zelenom tlu. Nigdje nijebilo ni žive duše. Aragorn se višeput čudio kako nigdje nema ni tragaod životinja ili ljudi. Prebivališta rohanskih jahača bila su uglavnommnogo milja dalje na jugu, podno šumovitih izdanaka Bijeloga gorja,sada zastrtog izmaglicom i oblacima; pa ipak, gospodari konja nekadsu držali mnogobrojne čopore i ergele u Eastemnetu, tom istočnomkraju svoga kraljevstva, kuda su se pastiri često kretali živeći utaboru i pod šatorom, čak i u zimsko doba. Ali sad je sav taj kraj biopust i vladala je tišina koja se nije doimala mirnodopski.

U suton su se ponovo zaustavili. Sad su već dva puta po trideset petmilja bili prevalili po rohanskoj ravnici i zid Emyn Muila izgubio se zanjima u sjenama na istoku. Mlađak je sjao na magličastom nebu, alije davao malo svjetla a zvijezde su bile zastrte velom.

"Sad sam pogotovo protiv odmaranja i zastoja u potjeri" rečeLegolas. "Orci jure pred nama kao da ih sam Sauron goni bičevima.Bojim se da su se već dokopali šume i mračnih brda i da zamiču veću sjenu drveća."

Gimli zaškrguće zubima i reče:

"Ovo je gorak kraj našim nadanjima i trudu!"

"Možda je kraj nadanjima, ali nije i trudu" reče Aragorn. "Nećemosad natrag iako sam mrtav umoran." Zagleda se u put kojim su došli,u noć što pada na istoku.

"Nešto se čudno zbiva u ovom kraju. Ne vjerujem ovoj tišini. Nevjerujem čak ni ovom blijedom mjesecu. Zvijezde slabašno trepere, aja sam umoran kao što sam malokad bio, umoran kao što ne bi smiobiti graničar kad je na dobru tragu. Nekakva posebna volja dajenašim neprijateljima snagu a pred nas postavlja nevidljivu zapreku:umor, više u srcu nego u udovima."

"Pravo kažeš!" reče Legolas. "Ja to osjećam još odonda kad smosišli s Emyn Muila. Ta volja nije za nama nego pred nama."

I on pokaže rukom u daljinu preko rohanske zemlje, na zapad koji jetamnio pod mjesečevim srpom.

"Saruman!" promrmlja Aragorn. "Ali neće nas odvratiti od puta! Ipak,moramo se još jednom zaustaviti, vidite da se čak i mjesec skriva zaoblake. A nas put vodi dalje na sjever između humlja i močvare, čimse razdani."

Opet je Legolas bio prvi na nogama, ako je uopće spavao.

"Buđenje! Buđenje!" razvikao se. "Zora rudi. Čudne nas stvari čekajuna okrajku šume. Ne znam jesu li dobre ili zle, ali nas pozivaju.Buđenje!"

Ostala dvojica poskaču na noge pa gotovo odmah krenu dalje.Polako su se primicali pobrđu. Kad su stigli do njega ostao je još satvremena do podneva: zeleni obronci dizali se do golih grebena štosu se protezali u ravnoj crti prema sjeveru. Pod nogama im je bilosuho tlo i niska trava, ali je dugačak pojas ulubljene zemlje, desetakmilja širok, ležao između njih i rijeke što se protezala duboko dotamnih čestara trske i rogoza. Točno na zapad od najjužnijegobronka nalazio se velik krug trave iskidane i izgaženemnogobrojnim nogama. Odatle je trag orkâ vodio dalje, na sjever,

duž suhih rubova brda. Aragorn je zastao i pomno razgledaotragove.

"Ovdje su se neko vrijeme odmarali" reče "ali je čak i trag kojiodavde vodi star. Bojim se, Legolase, da tvoje srce ima pravo.Rekao bih da je prošlo tri puta po dvanaest sati otkako su orci stajaliovdje gdje mi sada stojimo. Ako su i dalje jednako išli, onda su jučero zalasku sunca stigli do granica Fangorna."

"Ja ne vidim u daljini na sjeveru i zapadu ništa drugo do trave što segubi i izmaglici" reče Gimli. "A da li bismo vidjeli šumu kad bismo sepopeli na ova brda?"

"Šuma je još daleko pred nama" odgovori Aragorn. "Ovi bregovi se,ako se ne varam, protežu još oko dvadeset pet milja na sjever, asjeverozapadno od Entwasha leži još širok prostor od svojihčetrdeset pet milja."

"Pa hajdemo onda dalje!" reče Gimli. "Noge mi moraju zaboraviti nasve ove puste milje. Kad mi srce ne bi bilo ovako teško, bile bi mi inoge ornije."

Sunce se klonilo zapadu kad su se napokon približili kraju pobrđa.Satima su hodali bez odmora. Sad su se kretali sporo, a Gimli sepogrbio. Koliko god patuljci bili izdržljivi u radu ili na putu, ova jebeskrajna hajka počela ostavljati trag na njemu otkako mu se svanada ugasila u srcu. Aragorn je stupao za njim, mrk i nijem, saginjućise ovda-onda da promotri neki trag ili znak na zemlji. Samo jeLegolas svejednako koračao lako kao i prije, jedva dotičući nogamatravu, ne ostavljajući za sobom nikakvih otisaka. U vilenjačkojpopudbini nalazio je svu hranu koja mu je bila potrebna, a spavao je,ako bi to ljudi uopće smatrali spavanjem, odmarajući um na čudnimstazama vilenjačkih snova, čak i onda dok bi hodao otvorenih očijuna svjetlu ovoga svijeta.

"Popnimo se na ovaj zeleni brijeg!" reče. Krenuli su umorni za njimuz dugi obronak i naposljetku se popeli do vrha. Bijaše to okrugaobrežuljak, gladak i ogoljen, stajao je sam za sebe, na najsjevernijem

dijelu pobrđa. Sunce je zalazilo i večernje sjene padale su poputzastora. Bili su posve sami u sivom bezobličnom svijetu,neoznačenom i neizmjernom. Samo negdje daleko nasjeverozapadu nazirala se još gušća tama naspram svjetla što segasilo: Magleno gorje i šuma u njegovu podnožju.

"Ne vidim ništa po čemu bih se ovdje mogao ravnati" reče Gimli. "Epa, sad ćemo se opet morati zaustaviti i nekako pregrmjeti ovu noć.Sve je hladnije!"

"Vjetar puše od snjegova na sjeveru" pripomene Aragorn.

"A pred jutro će zapuhati istočnjak" ustvrdi Legolas. "Ali odmarajte seako baš

morate. Ipak, nemojte se još odricati svake nade. Ne znamo što ćebiti sutra. Jutro je često pametnije od večeri."

"Tri puta je već sunce izašlo otkako smo krenuli u potjeru a da nismoništa pametniji nego što smo bili" zaključi Gimli.

Noć je bivala sve hladnija. Aragorn i Gimli spavali su na mahove, akad god bi se probudili, ugledali bi Legolasa kako stoji pokraj njih ilišeta amo-tamo pjevušeći tiho za se nešto na svom jeziku, a dok jeon pjevao, bijele zvijezde pomaljale su se na tvrdom, crnomnebeskom svodu. Tako je prošla noć. Zajedno su gledali zoru gdjese polako širi na nebu, sada golom i bez oblaka, dok nije napokonizašlo sunce, blijedo i jasno. Zapuhao je istočnjak i odagnao svumaglu; širok i pust kraj ležao je oko njih na oštrom svjetlu.

Pred sobom na istoku vidjeli su vjetrovito pobrđe Rohanskepustopoljine koje su već prije više dana bili spazili s Velike rijeke. Sasjeverozapada prikradala se tamna šuma Fangorn; njeni sjenovitiokrajci bijahu još tridesetak milja daleko od njih, a udaljeniji obroncigubili su se u dalekom plavetnilu. Iza njih je u daljini blistala, kao daplovi na sivu oblaku, bijela glavica visokog Methedrasa, posljednjegvrha Maglenog gorja. Entwash mu je tekao u susret iz šume, tok mu

je na ovom mjestu bio brz i uzak a obale duboko usječene. Trag orkâskretao je s pobrđa prema rijeci.

Prateći svojim oštrim očima trag do rijeke, a onda rijeku sve došume, aragorn je na dalekom zelenilu spazio sjenu, tamnu mrlju štose brzo kretala. Opet legne na zemlju i pozorno oslušne. Ali pokrajnjega je stajao Legolas zaklanjajući svoje sjajne vilin-oči dugomtankom šakom. On nije vidio sjenu nego sitne prilike konjanika,mnogo konjanika, kojima su vršci kopalja blistali na jutarnjem suncupoput treperenja sićušnih zvijezda izvan domašaja smrtnih očiju.Daleko iza njih dizao se crn dim u tankim kovrčastim pramenovima.

Na pustim pašnjacima vladala je tišina, Gimli je čuo kako vjetarćarlija u travi.

"Jahači!" vikne Aragorn i skoči na noge. "Mnogo jahača na hitrimkonjima dolazi nam u susret."

"Da" potvrdi Legolas "ima ih stotinu i pet. Kosa im je žuta a kopljasjajna.

Predvodnik im je vrlo visok."

Aragorn se nasmiješi i reče:

"Oštre su oči u vilenjaka!"

"Nisu! Jahači su tek nešto više od petnaest milja daleko odavde"ustvrdi Legolas.

"Bili oni petnaest milja daleko ili samo jednu milju, ne možemo imizbjeći na ovoj ledini" reče Gimli. "Hoćemo li ih ovdje pričekati ilićemo produžiti dalje?"

"Pričekat ćemo ih" odluči Aragorn. "Umoran sam a nismo uspjeli usvojoj hajci.

Ili su bar drugi bili brži od nas, jer ovi konjanici jašu natrag tragomorkâ. Možda ćemo od njih dobiti kakve novosti."

"Ili koplja" ubaci Gimli.

"Vidim tri prazna sedla, ali ne vidim hobite" opet će Legolas.

"Nisam ja rekao da ćemo saznati dobre vijesti" reče Aragorn. "Ali,bile one dobre ili loše, pričekat ćemo ih ovdje."

Tri sudruga tada pođu s brežuljka na kojem su mogli biti laka metanaspram blijedog neba, i spuste se polako niz sjeverni obronak.Zaustave se iznad samog podnožja, umotaju se u plašteve i šćućurese jedan do drugoga na uveloj travi. Vrijeme je prolazilo sporo itromo. Vjetar je bio svjež i prodoran. Gimli se uzvrpolji.

"Što ti, Aragorne, znaš o tim jahačima?" upita ga. "Hoćemo li ovdjesjediti i čekati naprasnu smrt?"

"Ja sam bio nekad kod njih" odgovori mu Aragorn. "Ponositi su isvojeglavi, ali su iskreni i velikodušni u misli i na djelu, smioni ali ne iokrutni, mudri iako neobrazovani, ne pišu knjige ali pjevaju raznepjesme, poput djece ljudske prije mračnih godina. Ali ne znam što seovdje zbilo u posljednje vrijeme, ni kako se sada rohanski jahači držeprema izdajici Sarumanu i Sauronovim prijetnjama. Oni su stariprijatelji gondorskog naroda iako nisu srodnici. Nekoć davno, ugodinama koje je prekrio zaborav, Eorl mlađi doveo ih je sa sjevera ioni bi prije bili u rodu s Bardinzima iz Dôlja, i s Beorninzima iz šume,među kojima se još može vidjeti visokih i plavokosih ljudi, kakvi su irohanski jahači. U najmanju ruku ne vole orke.

"Ali Gandalf je govorio nešto o tome kako navodno plaćaju danakMordoru" reče Gimli.

"Ja ne vjerujem u to ništa više nego što je vjerovao i Boromir"odgovori Aragorn.

"Uskoro ćete saznati pravu istinu" reče Legolas. "Eno ih, nisu višedaleko."

Naposljetku je čak i Gimli začuo iz daljine topot konja u galopu.Konjanici su se, idući za tragom, odvojili od rijeke i primakli sepobrđu. Jurili su na konjima kao vjetar.

Povici jasnih, snažnih glasova odzvanjali su pašnjacima. Iznenadadojezde uz gromoglasnu tutnjavu, a predvodnik prođe podnobrežuljka i skrene vodeći četu na jug uz zapadni rub pobrđa. Izanjega je jahala duga povorka ljudi u oklopu, hitrih, blistavih, strašnih ilijepih.

Konji su im bili veliki, snažni i dobro građeni; siva im je dlaka blistala,dugački repovi vijorili se na vjetru, griva im je bila spletena naponositim vratovima. Ljudi koji su jahali na njima dobro su impristajali: bili su visoki i dugih udova; kosa im bila plava kao lan ipadala iz laganih kaciga lepršajući u dugim pletenicama za njima;lica im bila stroga i napeta. U rukama su držali dugačka jasenovakoplja, oslikane štitove nosili su zabačene na leđima, dugi mačevibijahu im zadjenuti za pojaseve, a uglačane pancirne košulje visileim do koljena.

Jahali su uzagrepce u parovima i, premda bi se ponetko od vremenado vremena uspravio u stremenima i zirnuo naprijed i na obje strane,činilo se da ne primjećuju tri neznanca kako nijemo sjede na zemlji imotre ih. Četa umalo da nije prošla pokraj njih kadli iznenadaAragorn ustane i dovikne im na sav glas: "Što ima novo na sjeveru,rohanski jahači?"

Začudno hitro i vješto zaustavili su konje, okrenuli se i jurnuli premanjima.

Uskoro su se tri sudruga našla opkoljena konjanicima koji su u trkujahali oko njih, uz obronak iza njih pa opet dolje, okolo-naokolo,primičući im se sve više i više. Aragorn je stajao bez riječi a ostala sudvojica sjedila nepomično pitajući se što li će se sad zbiti.

Odjednom se jahači zaustave bez riječi i povika. Čestar od kopaljabijaše uperen u strance; neki od konjanika držali su u rukama lukovea strelice im već bile na tetivama. Tad jedan od njih istupi naprijed –

visok čovjek, viši od ostalih; s kacige mu se vio bijeli konjski reppoput perjanice. Primaknuo im se toliko da mu se vrh koplja zaustavina jednu stopu od Aragornovih prsa. Aragorn se nije ni maknuo.

"Tko ste vi, i što radite u ovom kraju?" upita ih jahač na zajedničkomzapadnjačkom jeziku, po načinu i tonu sličnom govoru Boromirovu,čovjeku iz Gondora.

"Ja sam Strider" odgovori Aragorn. "Dolazim sa sjevera. Progonimorke."

Jahač skoči s konja. Predavši koplje čovjeku koji mu je prišao isjahao do njega, isuče mač i stane licem u lice s Aragornom motrećiga oštrim pogledom, pomalo u čudu. Napokon iznova prozbori: "Jasam u prvi mah pomislio da ste i vi orci" reče. "Ali sad vidim da niste.

Valjda i ne znate mnogo o njima kad ih na ovaj način progonite. Biloih je mnogo, i bili su hitri i dobro naoružani. Da ste ih sustigli,pretvorili biste se iz lovaca u lovinu.

Ali nešto mi je čudno kod vas, Strideru." I ponovo upre svoje bistre,sjajne oči u graničara. "To ime nije uobičajeno za čovjeka. A čudnavam je i odjeća. Da niste iznikli iz trave? Kako ste izmakli našimpogledima? Da niste vilenjaci?"

"Nismo" odgovori Aragorn. "Samo je jedan od nas vilenjak, Legolasiz šumskog carstva u dalekom Mrkodolu. Ali proputovali smo krozLothlórien i nosimo sa sobom darove i milost Gospodarice."

Jahač ih ponovo pogleda u čudu, ali mu pogled otvrdne.

"Znači da u Zlatnoj šumi zaista živi Gospodarica o kojoj se govori ustarim pričama?" reče. "Kažu da malo tko izmakne njenim mrežama.Čudno je ovo doba! Ali ako ste u njezinoj milosti, onda možda i vipletete mreže i čarobirate." Iznenada odmjeri Legolasa i Gimlijahladnim pogledom. "A zašto vi ništa ne govorite, šutljivci?" priupitaih.

Gimli ustane i ustoboči se pred njim, maši se rukom za držak svojesjekirice i sijevne tamnim očima.

"Recite mi najprije kako se vi zovete, gospodaru konja, pa ću javama reći kako se ja zovem i štošta drugo" reče.

"Što se toga tiče" reče jahač piljeći s visoka u patuljka "stranac trebada se prvi predstavi. Ali dobro, ja sam Éomer, sin Eómundov, a inačesam Treći zapovjednik Jahačke marke."

"E pa, onda, Éomere, sine Eómundov, Treći zapovjedniče Jahačkemarke, dopustite da vas Gimli, sin patuljka Glóina, upozori da seklonite ludih riječi. Govorite ružno o nečemu što je ljepše od svegašto sami možete zamisliti. Opravdati vas može samo vašanerazumnost."

Éomer sijevne očima, a rohanski jahači srdito zarogobore i zbiju seupirući koplja preda se.

"Odsjekao bih ti glavu, skupa s bradom, gospodine patuljče, samokad bi ti bila bar malko više nad zemljom" reče Éomer.

"Nije on tu sam" reče Legolas napinjući luk i namještajući strelicurukama koje su se kretale brže nego što ih je oko moglo pratiti."Poginuli biste prije nego što biste mu zadali udarac."

Éomer zamahne mačem i možda bi sve pošlo po zlu da Aragorn neskoči među njih i podigne ruku.

"Oprostite, Éomere!" uzvikne. "Kad saznate još nešto više, shvatitćete čime ste rasrdili moje sudrugove. Mi ne snujemo nikakvo zloRohanu niti ikome od vašeg življa, ni ljudima ni konjima. Zar nećeteposlušati što vam imamo kazati prije nego što udarite na nas?"

"Dobro" reče Éomer i spusti mač. "Ali putnicima u Jahačkoj markibilo bi bolje da ne budu tako oholi u ovim danima sumnje. Najprije mirecite svoje pravo ime."

"Najprije vi meni recite u čijoj ste vi službi" reče mu Aragorn. "Jeste liprijatelj ili neprijatelj Saurona, mračnog gospodara Mordora?"

"Ja sam u službi samo gospodara Marke, kralja Théodena, sinaThengelova"

odgovori Éomer. "Mi nismo u službi daleke Crne zemlje, ali nismo jošni u otvorenom ratu s njom. Ako bježite od nje, onda će biti najboljeda napustite ovu zemlju. Na svim našim granicama ima nemira i mismo ovdje ugroženi, a želimo samo biti slobodni i živjeti kao što smodo sada živjeli, čuvajući svoje i ne služeći ni jednom stranomgospodaru, ni dobrom ni zlom. U boljim vremenima dočekivali smogoste dobrodošlicom, ali u današnje doba dočekujemo nezvanegoste spremno i odlučno. Da čujemo! Tko ste vi? U čijoj ste vislužbi? Po čijoj zapovijedi progonite orke u našoj zemlji?"

"Ja nisam ni u čijoj službi" odgovori mu Aragorn "ali Sauronove slugeprogonim u koju god zemlju zašli. Malo ih ima među smrtnicima kojiznaju o orcima više od mene, a ne progonim ih sad na ovaj načinzato što sam tako htio. Orci koje progonimo zarobili su dvojicu mojihprijatelja. U ovakvoj nevolji čovjek bez konja ići će za njima i pješice,i neće ni od koga tražiti dopuštenje da ide njihovim tragom. Isto takoneće brojiti glave neprijatelja izuzev mačem. A ja nisamnenaoružan."

Aragorn odgrne svoj plašt. Vilin-tok bljesne kad dohvati mač, a sjajnosječivo Andúrila zasja poput iznenadnog plamena kad ga isuče.

"Elendil!" usklikne on. "Ja sam Aragorn, sin Arathornov, a zovu me iElessar, Vilin-kamen, Dúnadan, i nasljednik sam Isildura, sinaElendilova iz Gondora! Hoćete li mi pomoći, ili ćete me napasti? Brzose odlučite!"

Gimli i Legolas zagledaju se iznenađeno u svoga sudruga jer ga jošnikad nisu vidjeli takvog. Reklo bi se da je porastao u njihovim očimaa da se Éomer smanjio. Na njegovu živahnom licu nazreli su načasmoć i velebnost kamenih kraljeva. Legolasu se umah učini da je naAragornovu čelu zasjala blistava kruna.

Éomer ustukne pred njim a na licu mu se pojavi izrazstrahopoštovanja. Obori gorde oči.

"Ovo je doista čudno doba" promrmlja. "Snovi i legende niču iz trave.Recite mi, gospodaru" nastavi "kojim ste poslom ovdje? I što značeone vaše mračne riječi?

Odavno je već Boromir, sin Denethorov, otišao od nas u potragu zaodgovorom, a konj kojeg smo mu posudili vratio se bez jahača.Kakvu nam to kob donosite sa sjevera?"

"Kob odluke" odgovori mu Aragorn. "Evo što možete kazatiThéodenu, sinu Thengelovu: pred njim je otvoren rat, uz Saurona iliprotiv njega. Nitko više ne može živjeti kako je dosad živio, a maloće ih sačuvati ono što nazivaju svojim. Ali poslije ćemo porazgovaratio tim velikim događajima. Ako budem ikako mogao, doći ću sam dokralja. Sad sam u velikoj nevolji i tražim pomoć, ili bar obavijesti. Čuliste da progonimo četu orkâ koja je odvela sa sobom naše prijatelje.Što nam možete reći o tome?"

"Da ih više ne morate progoniti" reče Éomer. "Mi smo pobili te orke."

"A što je s našim prijateljima?"

"Naišli smo samo na orke."

"Ali to je zbilja čudno" reče Aragorn. "Jeste li možda pregledalipobijene? Zar nije bilo drugih leševa osim orkâ? Naši su prijatelji bilimali, puka djeca u vašim očima, bosonogi ali odjeveni u sivo."

"Među pobijenima nije bilo ni patuljaka ni djece" reče Éomer."Prebrojili smo sve pobijene i orobili ih, a onda smo lešine nabacalina gomilu i zapalili ih, prema našem starom običaju. Eno, još se dimipepeo!"

"Ne govorimo o patuljcima ni o djeci" napomene Gimli. "Naši suprijatelji bili hobiti."

"Hobiti?" ponovi Éomer. "A što su to hobiti? Čudno ime."

"Čudno ime za čudan soj" reče Gimli. "Ali nama su bili dragi. Valjdaste i vi u Rohanu čuli za one riječi što su uznemirile Minas Tirith?Riječ je bila o polutanima. Ti su vam hobiti polutani."

"Polutani!" nasmije se jahač što je stajao uz Éomera. "Polutani! Pa toje samo neki mali narod o kojem se priča u starim pjesmama idječjim pričama na sjeveru. Zar mi živimo u legendama ili na zelenojzemlji upol bijela dana?"

"Čovjek može živjeti i u jednom i u drugom svijetu" otpovrneAragorn. "Jer oni što dolaze poslije nas napravit će od našeg dobalegende, a ne mi. Zelena zemlja, kažete? To je pravi predmetlegende iako hodate po njoj upol bijela dana!"

"Vrijeme leti" reče onaj jahač ne obazirući se na Aragorna. "Moramopohitati na jug, gospodaru! Ostavimo ove divljake njihovimtlapnjama. Ili da ih svežemo i odvedemo do kralja?"

"Šuti Éothaine!" odgovori mu Éomer na njihovu jeziku. "Ostavi mečaskom na miru. Reci éoredu nek se postroji na stazi i nek sespreme da krenemo u Entwade."

Éothain se gunđajući povuče i obrati se ostalima. Uskoro se sviskupa udalje i ostave Éomera nasamo sa trojicom suputnika.

"Čudno je, Aragorne, sve to što ste rekli" reče. "Ipak, jasno je dagovorite istinu: ljudi iz Marke nikad ne lažu, zato ih nije lako niobmanuti. Ali niste još rekli sve. Ne biste li mi sad rekli nešto više osvom poslu kako bih mogao prosuditi što mi je činiti?"

"Ja sam prije više tjedana krenuo iz Imladrisa, kako se to mjesto upjesmi zove" odgovori Aragorn. "Sa mnom je pošao i Boromir izMinas Tiritha. Moja je zadaća bila da odem u taj grad sa sinomDenethorovim kako bih pomogao njegovu narodu u ratu protivSaurona. Ali družina s kojom sam putovao imala je drugi cilj, o kojemvam sad ne mogu govoriti. Vodio nas je Gandalf Sivi."

"Gandalf!" usklikne Éomer. "Gandalf Sivoskuti dobro je poznat uMarki, ali moram vas upozoriti da njegovo ime nije više lozinka zakraljevu milost. On je od pamtivijeka bio dobro došao u ovoj zemlji,dolazio je kad god je htio, u svako godišnje doba ili svakih nekolikogodina. Uvijek je donosio glase o čudnim događajima: bio je glasnikzla, kako danas neki kažu. I doista, od njegova posljednjeg dolaskaljetos kola su krenula nizbrdo. Tad su počele naše nevolje saSarumanom. Do tada smo mislili da nam je Saruman prijatelj, ali jeGandalf došao i upozorio nas da se u Isengardu spremaju zaiznenadni rat. Rekao je da je i sam bio zatočen u Orthancu i da sejedva spasio, i tražio je pomoć. Ali Théoden ga nije htio slušati pa jeon otišao od nas. Ne izgovarajte Gandalfovo ime glasno predThéodenom! On se ljuti na njega. Jer Gandalf je uzeo konja zvanogShadowfax, najdragocjenijeg od svih kraljevih konja, predvodnikamearasa, koje smije jahati samo gospodar Marke. Jer praotac je terase bio Éorlov veliki konj koji je razumio ljudski govor. Prije sedamnoći vratio se Shadowfax, ali se kralj i dalje ljuti zato što je konj divalji nitko ga ne smije taknuti."

"Znači da se Shadowfax vratio sam s Dalekog sjevera?" rečeAragorn. "Jer tamo se Gandalf rastao s njim. Ali, na žalost, Gandalfviše neće na konja! Pao je u tamu u rudnicima Morije, i neće se viševratiti."

"To je tužna vijest" reče Éomer. "Bar za mene, i za mnoge druge, aline i za sve, kao što ćete se uvjeriti kad posjetite kralja."

"Ta je vijest bolnija nego što itko u ovoj zemlji može pojmiti, premdaće možda još mnoge kosnuti prije nego što prođe ova godina" rečeAragorn. "Ali kad velikani padnu, manji moraju preuzeti vodstvo.Mene je zapalo da vodim našu družinu na dugom putu od Morije.Prošli smo kroz Lórien – o kojem bi bilo dobro da saznate pravuistinu prije nego što opet budete o njemu govorili – pa onda mnogomilja niz Veliku rijeku do vodopada Raurosa. Tamo su Boromira ubiliorci koje ste vi pobili."

"Sve su vaše vijesti loše!" zdvojno uzvikne Éomer. "Strašan jeudarac ta smrt za Minas Tirith i za sve nas. To je bio častan čovjek!

Svi su ga redom hvalili. Malokad je dolazio u Marku jer je vječitovojevao na istočnim granicama, ali ja sam ga jednom vidio. Više mije nalikovao na Eorlove hitre sinove nego na ozbiljne ljude uGondoru, i vjerojatno bi postao velik zapovjednik svoga naroda da jemalo dulje poživio. Ali mi nismo iz Gondora dobili glas o toj nesreći.Kad je poginuo?"

"Tek je četvrti dan kako je poginuo" odgovori mu Aragorn. "Od tesmo večeri neprestano na putu od sjene Tol Brandira."

"Pješice?" uzvikne Éomer.

"Da, ovakvi kao što nas vidite."

Éomer razrogači oči od čuda.

"Strider je preskromno ime za vas, sine Arathornov" reče. "Ja bih vasnazvao Krilonogim. O tom pothvatu trojice prijatelja trebalo bi da sepjeva u mnogim dvoranama. Prevalili ste stotinu trideset i pet milja umanje od četiri dana! Žilav je Elendilov rod! Ali što sad, gospodaru,želite da ja učinim? Moramo se brže-bolje vratiti do Théodena. Paziosam što govorim pred svojim ljudima. Istina je da još nismo uotvorenom ratu sa Crnom zemljom, a ima i nekih osoba oko kraljakoje mu daju kukavičke savjete, ali rat je na pomolu. Nećemo seodreći našeg starog savezništva s Gondorom i pomagat ćemo im unjihovoj borbi: to vam kažem ja i svi koji su sa mnom. Meni jepovjerena ova Istočna Marka, oblast Trećeg zapovjednika, i ja sammaknuo odavde sva naša stada i pastire, povukao sam ih izaEntwasha, a ovdje sam ostavio samo stražare i hitre izvidnike."

"Onda vi ne plaćate danak Sauronu?" upita ga Gimli.

"Ne plaćamo niti smo ga ikad plaćali" ustvrdi Éomer sijevajući očima."Ali doprlo mi je do ušiju da se ta laž širi na sve strane. Prije nekolikogodina poglavar Crne Zemlje želio je kupiti od nas konje po visokojcijeni, ali mi nismo udovoljili toj njegovoj želji zato što on upotrebljavaživotinje u zle svrhe. Onda je on poslao orke na nas da pljačkaju svešto uzmognu, birajući uvijek crne konje: malo nam je ostalo crnih

konja. Zato i jesmo u grdnoj zavadi s orcima. Ali sad nam je glavnabriga Saruman.

On svojata svu ovu zemlju, i mi već mnogo mjeseci ratujemo s njim.On je uzeo u službu orke, i jahače vukova, i zle ljude, i zauzeo jeprolaz prema nama tako da će nas po svoj prilici opkoliti i s istoka isa zapada. Zlo je i naopako imati posla s takvim neprijateljem: onvam je čarobnjak, lukav i previjan, i može se prerušiti u razne likove.

Kažu da se mota amo-tamo u liku starca s kukuljicom i plaštem, vrlosličan Gandalfu, kakva ga se mnogi još sjećaju. Njegove se uhodeprovuku kroz svaku mrežu, a njegove ptice zloslutnice putuju nebom.Ne znam kako će se sve ovo završiti, ali ne sluti na dobro, jer mi sečini da nisu svi njegovi prijatelji u Isengardu. Ako dođete na kraljevdvor, vidjet ćete i sami. Hoćete li poći s nama? Da se možda uzaludne nadam da ste mi poslani da mi pomognete u dvojbi i nevolji?"

"Doći ću kad budem mogao" odgovori mu Aragorn.

"Dođite odmah!" opet će Éomer. "Nasljednik Elendilov bit će zaistavelika potpora sinovima Eorlovim u ovo zlo doba. I u ovom se časubije bitka na Westemnetu, koja bi se, na žalost, mogla završiti lošepo nas. Zapravo sam odjahao na sjever bez kraljeva dopuštenja, jerza mog izbivanja ne ostaje mnogo stražara čuvati njegov dvor. Aliizvidnici su mi prije tri noći javili da se približava četa orkâ odIstočnog zida, i da neki od njih nose Sarumanove bijele oznake.Pomislio sam da se dogodilo ono od čega sam najviše strepio, da suse Orthanc i Crna kula udružili, pa sam poveo svoj éored, svojosobni odred, u potjeru za njima. Stigli smo ih preksinoć blizugranice Entwooda, opkolili ih i zapodjeli boj s njima jučer u zoru.Izgubio sam, na žalost, petnaest ljudi i dvanaest konja! Jer orkâ jebilo više nego što smo računali.

Pridružili su im se još i neki koji su došli sa zapada preko Velikerijeke: trag im možete vidjeti malo sjevernije od ovoga mjesta. A nekisu došli i iz šume, veliki orci koji su također nosili znak Bijele šakeIsengarda: taj je soj jači i okrutniji od svih ostalih. Ipak smo ih svenadvladali, ali smo se predugo zadržali na putu. Trebaju nas na jugu

i na zapadu. Zar nećete s nama? Imamo i slobodnih konja, kao štovidite. Bit će još posla za vaš mač. A našlo bi se posla i za Gimlijevusjekiricu i za Legolasov luk, ako mi njih dvojica mogu oprostiti onemoje nepromišljene riječi na račun Gospodarice šume. Govorio samjednostavno onako kako govore svi u mojoj zemlji, iako bih radonaučio nešto pametnije."

"Hvala vam na lijepim riječima" reče Aragorn. "Srce me vuče dapođem s vama, ali ne mogu napustiti prijatelje dok god ima bar malonade."

"Nema više nade" otpovrne Éomer. "Nećete naći svoje prijatelje nasjevernim granicama."

"Ali nisu ostali ni za nama. Nedaleko od Istočnog zida našli smojasan znak da je bar jedan od njih bio tamo još živ. Ali između zida ipobrđa nismo našli nikakva traga koji bi vodio u stranu, ni lijevo nidesno, osim ako ja nisam potpuno ishlapio."

"Pa što onda mislite da se dogodilo s njima?"

"Ne znam. Možda su pobijeni i spaljeni skupa s orcima, ali vi kažeteda to ne može biti, pa se i ja nadam da se to nije dogodilo. Mogusamo nagađati da su ih odvukli u šumu prije samog okršaja, moždajoš i prije nego što ste ih vi opkolili.

Možete li se zakleti da se nitko nije tamo izvukao iz vaše mreže?"

"Zakleo bih se da se nijedan ork nije spasio pošto smo ih ugledali"odgovori Éomer. "Stigli smo do okrajka šume prije njih, a ako senakon toga itko živ probio kroz naš obruč, onda to nije bio ork negosamo netko tko ima vilenjačke moći."

"Naši su prijatelji bili odjeveni isto ovako kao i mi" reče Aragorn "a viste prošli bili pokraj nas upol bijela dana a da nas niste primijetili."

"Na to sam zaboravio" reče Éomer. "Teško je biti siguran u bilo štomeđu tolikim čudesima. Cijeli je svijet postao čudnovat. Vilenjak i

patuljak putuju obdan zajedno po našim pašnjacima; ljudirazgovaraju s Gospodaricom šume a ipak ostaju živi; mač koji jeslomljen u davna vremena, prije nego što su oci naših otaca dojahaliu Marku, vraća se u rat! Kako čovjek može prosuditi što mu je činiti uovakvim vremenima?"

"Onako kako je oduvijek prosuđivao" odgovori mu Aragorn. "Dobro izlo nisu se promijenili od lanjske godine, niti su pak jedno zavilenjake i patuljke, a nešto drugo za ljude. Na čovjeku je da ih luči, uZlatnoj šumi kao i u svom domu."

"To je živa istina" potvrdi Éomer. "Ali ja ne sumnjam u vas ni u onošto mi srce želi. Ipak, ne mogu učiniti sve kako bih htio. Mi nesmijemo po našem zakonu pustiti strance da se kreću po našojzemlji kako hoće dok im to sam kralj ne dopusti, a to pogotovo vrijediu ovim opasnim vremenima. Zamolio sam vas da se vratite sa mnomdrage volje, a vi nećete. Mrsko mi je pak zapodijevati boj stotineprotiv trojice."

"Ja mislim da se vaš zakon ne odnosi na ovakav slučaj" rečeAragorn. "Osim toga, ja nisam ovdje stranac; bio sam višeput u ovojzemlji i jahao sam s rohanskom vojskom, doduše pod drugimimenom i u drugom ruhu. Vas nisam do sada vidio jer ste mladi, alisam razgovarao s vašim ocem Éomundom, i s Théodenom, sinomTengelovim. Nikad u prošlosti ne bi nijedan visoki zapovjednik ovezemlje silio čovjeka da odustane od potrage kao što je ova moja. Barje moja dužnost jasna, da idem dalje. No, sine Éomundov, odlukanapokon mora pasti! Pomozite nam, ili nas barem pustite daslobodno nastavimo put. Ili pokušajte provesti vaš zakon. Akopokušate, nećete se svi vratiti u rat ni svom kralju."

Éomer časkom pošuti a onda prozbori:

"Obojici nam se žuri. Moja četa jedva čeka da krenemo dalje, a vašese nade svakim satom sve više smanjuju. Evo kako sam odlučio.Možete krenuti dalje; štoviše, posudit ću vam i konje. Samo neštotražim od vas: kad okončate tu svoju potragu, uspješno ilibezuspješno, vratite se s konjima preko Entwadea do Meduselda, do

visokog doma u Edorasu gdje Théoden trenutačno stoluje. Tako ćetedokazati da vas nisam krivo procijenio. Ovime ja jamčim, možda isvojom glavom, da ćete održati riječ. Nemojte me iznevjeriti!"

"Neću" reče Aragorn.

Mnogi su se čudom čudili i bacali prijeke i sumnjičave poglede kad jeÉomer izdao zapovijed da se slobodni konji posude strancima, ali sesamo Éothen usudio otvoreno prigovoriti.

"To može biti u redu kad je riječ o ovom navodnom velikašu izGondora" rekao je. "Ali tko je čuo da se konj iz Marke daje u rukejednom patuljku?"

"Nitko" odgovori mu Gimli. "I budite bez brige, nitko neće ni čuti zatako nešto.

Ja ću radije hodati nego sjediti na tako velikoj životinji, pa makar mije dali drage volje ili preko volje."

"Ali moraš sad jahati, da nas ne zadržavaš" reče Aragorn.

"Hajde, prijatelju dragi Gimli, sjedit ćeš iza mene" predloži Legolas."Tako će biti sve u redu, nećeš morati posuđivati konja niti se baktatis njim."

Aragornu dovedu velikog, zagasitosivog konja i on ga uzjaše.

"Zove se Hasufel" reče Éomer. "Neka te dobro nosi, i neka ti doneseviše sreće nego što je donio svom pokojnom gospodaru Gárulfu!"

Legolasu su doveli manjeg i lakšeg konja, ali plahog i vatrenog. Zvaose Arod.

Legolas ih zamoli da skinu s njega sedlo i uzde.

"Meni to ne treba" reče pa skoči lako na njega. Na njihovo velikočudo, Arod je bio pitom i poslušan pod njim i kretao se tamo-amo nasvaku njegovu riječ: tako vilenjaci umiju postupati sa svim dobrim

životinjama. Gimlija su posjeli iza njega, a on se grčevito uhvatio zanj, ne osjećajući se mnogo lagodnije od Sama Gamgeeja u čamcu.

"Zbogom, i našli ono što tražite!" dovikne im Éomer. "Vratite se štobrže, pa neka nam mačevi ubuduće zajedno blistaju!"

"Ja ću sigurno doći" reče Aragorn.

"I ja" dobaci Gimli. "Nesporazum oko Gospodarice Galadriel jošpostoji među nama. Moram vas još naučiti uljudno govoriti."

"Vidjet ćemo" otpovrne Éomer. "Svašta se već dogodilo pa ne bi biločudo ni da naučim lijepo govoriti o jednoj lijepoj gospi pod nježnimudarcima sjekire jednog patuljka. Zbogom!"

I tako se rastanu. Rohanski su konji bili vrlo brzi. Kad se malo poslijeGimli osvrnuo za sobom Éomerova je četa bila već sasvim sitna udaljini. Aragorn se nije obazirao: pratio je trag jureći sve dalje, sglavom priljubljenom uz Hasufelov vrat.

Uskoro su stigli do obale Entwasha i naišli na onaj drugi trag koji jeÉomer spomenuo i koji je dolazio s istoka, od Pustopoljine.

Aragorn je sjahao i pretražio teren, a onda opet uskočio u sedlo ikrenuo u prvi mah na istok držeći se jedne strane i pazeći da neizbriše tragove. Zatim je ponovo sjahao i pregledao tlo hodajućigore-dolje.

"Tu se nema bogzna što vidjeti" reče kad se vrati. "Glavni je trag savizbrisan prolaskom konjanika na povratku; kad su odlazili tamo,vjerojatno su prolazili bliže rijeci. Ali ovaj trag koji vodi na istok svježje i jasan. Nema nikakvih drugih koji bi vodili na drugu stranu, premaAnduinu. Sad se moramo sporije kretati i paziti da se ne odvaja tragni na jednu stranu. Bit će da su orci ovdje već znali da ih progone.Možda su pokušali skloniti zarobljenike prije nego što ih progoniteljisustignu."

Dok su tako dalje jahali, naoblačilo se. Niski sivi oblaci nadvili se nadPustopoljinu. Izmaglica zastrla sunce. Sve su se više približavališumovitim obroncima Fangorna, koji su polako tamnjeli kako sesunce klonilo zapadu. Ni slijeva ni zdesna nije bilo tragova, ali suovda-onda nailazili na pojedine orke pale na mjestu gdje su sezatekli u bijegu, sa sivoperim strelicama zabijenim u leđa ili u šiju.

Naposljetku, dok se popodne gasilo, došli su do okrajka šume, a naproplanku među prvim stablima naišli na tragove velike paljevine:pepeo je bio još vruć i dimio se. U blizini je ležala velika hrpa kaciga ižičanih košulja, raskoljenih štitova i slomljenih mačeva, lukova isulica i druge ratne opreme. Na kolac u sredini bijaše nabijena velikagoblinska glava, a na njenoj razmrskanoj kacigi još se razabiralabijela oznaka. Nešto dalje, nedaleko od rijeke, gdje je rijeka naviralaiz okrajka šume, stajao je netom podignut humak: svježa zemljapokrivena nedavno nabačenim busenjem, a oko njega pobodenopetnaest kopalja.

Aragorn je sa suputnicima pretražio bojište uzduž i poprijeko, ali sesvjetlo gasilo i ubrzo se spustila večer, mutna i maglovita. Do noćinisu našli ni traga od Merryja i Pippina.

"Zasad ne možemo ništa više" tužno će Gimli. "Naišli smo na mnogozagonetaka otkako smo došli do Tol Brandira, ali je ovu najtežeodgonetnuti. Ja bih rekao da su hobitske spaljene kosti izmiješane skostima orka. Bit će to bolna vijest za Froda ako poživi da je čuje, a iza onog starog hobita koji ga čeka u Rivendellu. Elrond je bio protivtoga da oni pođu s nama."

"Ali Gandalf nije" reče Legolas.

"Gandalf je odlučio da i sam pođe s nama, i prvi je izgubio glavu"odvrati Gimli. "Iznevjerila ga je njegova sposobnost predviđanja."

"Gandalfova odluka nije se temeljila na predviđanju sigurnosti, ni zasebe ni za druge" reče Aragorn. "Ima stvari koje je bolje započetinego odustati od njih, iako mogu loše završiti. Ali ja ne idem jošodavde. Kako bilo da bilo, moramo ovdje dočekati zoru."

Malo dalje od bojišta utaborili su se ispod razgranata stabla:izgledalo je kao kesten, a ipak je još na njemu bilo mnogo širokihsmeđih listova, poput suhih šaka s dugačkim ispruženim prstima;turobno su šumili na noćnom povjetarcu.

Gimli je drhturio. Bili su ponijeli samo po jedan gunj.

"Hajdemo naložiti vatru" reče. "Nije me više briga za opasnost. Nekaorci nagrnu kao noćni leptiri na svijeću!"

"Ako oni nesretni hobiti lunjaju po šumi, možda će ih vatra privućiovamo" reče Legolas.

"Mogla bi privući i druge stvorove, ne samo orke i hobite" pripomeneAragorn.

"Ovdje smo blizu brdske granice izdajice Sarumana. A i na samomsmo rubu Fangorna, gdje kažu da je pogibeljno dirati u drveće."

"Ali rohanski su jahači ovdje jučer podigli veliku lomaču" reče Gimli "iposjekli drveće da bi mogli naložiti vatru, kao što se vidi. Pa ipak sunakon obavljenog posla lijepo ovdje proveli noć."

"Njih je bilo mnogo" reče Aragorn "i oni se ne boje gnjeva Fangornajer malokad dolaze ovamo, i ne prolaze ispod drveća. Ali nas će putvjerojatno voditi duboko u šumu. Zato se pripazite! Nemojte sjećistabla!"

"Nije ni potrebno" odvrati Gimli. "Jahači su ostavili za sobomdovoljno trijeski i granja, a ima i suharaka koliko hoćeš."

I ode skupljati drva pa se pozabavi potpaljivanjem i loženjem vatre.Aragorn je ostao sjediti naslonjen leđima na veliko stablo, pogruženu misli. Legolas je pak stajao sam na proplanku zagledan u dubokusjenu šume i nagnut naprijed, kao da osluškuje nečije glasove izdaljine.

Kad je patuljak naložio malu, jarku vatru, tri se sudruga primaknu iposjedaju oko nje zaklanjajući svjetlo svojim prilikama zaodjevenimkukuljicama. Legolas pogleda u granje što je virilo nad njima.

"Gledajte!" usklikne. "Drvo se veseli vatri!"

Možda su im razigrane sjene obmanule oči, ali se doista suputnicimaučini da se grančice savijaju amo-tamo ne bi li se primaknuleplamenovima, a gornje se grane dotle prigibaju. Smeđe je lišće bilokruto na njima i trljalo se jedno o drugo kao mnoštvo hladnihispucanih ruku što se griju na vatri.

Zavladala je tišina jer se odjednom osjetila velebna, mrka nazočnostmračne i nepoznate šume, tako blizu njih, puna tajanstvene svrhe.Nakon nekog vremena ponovo prozbori Legolas: "Celeborn nas jeupozorio da ne zalazimo duboko u Fangorn. Znaš li možda zašto,Aragorne? Kakve je ono priče Boromir čuo o ovoj šumi?"

"Ja sam čuo mnoge priče u Gondoru i drugdje" reče Aragorn "ali danije bilo Celebornovih riječi, mislio bih da su to same puste priče kojesu ljudi izmislili dok je pravo znanje padalo u zaborav. Već sam htio itebe pitati, što je istina od svega toga.

Ako šumski vilenjak ne zna što je istina, kako će onda znati čovjek?"

"Ti si putovao više od mene" reče Legolas. "Ja nisam u svojoj zemljiništa o tome čuo, osim pjesama u kojima se kazuje kako su tu nekaddavno prebivali Onodrimi koje ljudi zovu enti; jer Fangorn je starašuma, čak i po vilenjačkom računu."

"Jest, stara je" prihvati Aragorn "stara je kao i ona šuma pokrajGrobnog humlja, ali je i mnogo veća od nje. Elrond kaže da su tedvije šume srodne, da su to posljednja uporišta velikih prašuma izstarog doba, po kojima su prvorođeni lunjali dok su ljudi još spavali.Ali Fangorn čuva i neku svoju tajnu. Što je to, ja ne znam."

"A ja i ne želim znati" reče Gimli. "Neka se ništa živo u Fangornu neuznemiruje zbog mene!"

Pošto su izvukli ždrijeb kojim će redoslijedom stražariti, prvi je nastražu morao Gimli. Ostala dvojica legnu. Gotovo su istog časazaspali.

"Gimli!" izusti još Aragorn pospanim glasom. "Nemoj zaboraviti da jepogibeljno odsjeći granu ili grančicu sa stabla u Fangornu! I nemojodlaziti daleko tražiti suharke. Neka se radije vatra ugasi! Probudime ako se što dogodi!"

Nato je usnuo. Legolas je već nepomično ležao, lijepe mu ruke bilesklopljene na prsima, a oči otvorene, stapajući u sebi živu noć sdubokim snom, kako obično spavaju vilenjaci. Gimli je sjedio skutrenuz vatru zamišljeno prelazeći prstom po oštrici sjekirice. Stablo ješumilo. Nikakvog drugog zvuka nije bilo čuti.

Iznenada Gimli digne pogled i, na samom rubu svjetlosti vatre, opazipogrbljena starca oslonjena na štap i umotana u široku kabanicu;šešir široka oboda bio je nabio na oči. Gimli skoči na noge, odvišezgranut da bi uzviknuo, iako mu je istog časa sijevnulo u glavi da ihje Saruman uhvatio na spavanju. Probuđeni njegovim naglimtrzajem, i Aragorn i Legolas usprave se i zagledaju. Starac nijeprogovorio ni riječi niti dao kakva znaka od sebe.

"No, oče, što možemo učiniti za vas?" reče Aragorn skačući nanoge. "Priđite i ogrijte se ako vam je hladno!"

I pođe prema njemu, ali starac nestane. Nigdje u blizini nije bilo nitraga od njega, a nisu se usuđivali previše udaljiti od vatre. Mjesec jebio zašao, i bio je mrak kao u rogu. Iznenada Legolas vrisne: "Konji!Konji!"

Konja više nije bilo. Iščupali su svoje kolčiće iz zemlje i izgubili se. Trisu sudruga stajala još neko vrijeme nepomično i bez riječi, ojađeniovim novim udarcem zle kobi. Bili su na rubu Fangorna i beskrajnemilje dijelile su ih od rohanskih jahača, jedinih prijatelja u ovojprostranoj i opasnoj zemlji. Dok su tako stajali, učini im se da dalekou noći čuju njištanje i rzanje konja. Zatim ponovo zavlada muk, osimhladnog šuma vjetra.

"E pa, nema ih više" napokon će Aragorn. "Ne možemo ih naći niuhvatiti: ako se sami ne vrate, ostat ćemo bez njih. Krenuli smopješice, a još uvijek imamo noge."

"Noge!" reče Gimli. "Ali njih ne možemo pojesti, a ne možemo više nihodati."

"Još prije nekoliko sati nisi htio sjesti na rohanskog konja" nasmije seLegolas.

"Na kraju ćeš još postati i jahač."

"Ne bih rekao da ću imati prilike" odvrati Gimli. Nakon nekogvremena proslijedi: "Ako želite znati što ja mislim, onda ću vam rećida mislim da je ono bio Saruman. Tko bi drugi mogao biti? Sjećatese što nam je rekao Éomer: Mota se amo-tamo kao starac zaogrnutkukuljicom i plaštem. Upravo je tako rekao. Sad nam je odveo konjeili ih poplašio, pa smo ostali bez njih. A čekaju nas još i drugenevolje, pazite što vam kažem!"

"Baš ću paziti" otpovrne Aragorn. "Ali ja sam isto tako zapazio da jeonaj starac nosio šešir na glavi, a ne kukuljicu. Ipak, ne sumnjam daimaš pravo i da nam ovdje prijeti opasnost, danonoćno. Ali zasad nemožemo ništa nego se odmarati, bar dok nas ostavljaju na miru. Sadću ja, Gimli, na stražu. Preče mi je razmišljanje od spavanja."

Noć je sporo protjecala. Legolas je smijenio Aragorna, a GimliLegolasa, smjene su prolazile a da se ništa nije dogodilo. Starac seviše nije pojavio niti su se konji vratili.

III poglavlje: URUK-HAIPippin je usnio mračan i ružan san: činilo mu se da čuje svoj vlastititanki glas kako odjekuje kroz crne rovove: Frodo! Frodo! Ali umjestoFroda, na stotine gnusnih lica orkâ cerile su mu se iz sjene, nastotine gnusnih ruku hvatale ga sa svih strana. Gdje je Merry?

Probudi se. Hladan povjetarac puhao mu je u lice. Ležao je naleđima. Večer je padala i nebo se nad njim mračilo. Kad se okrenuo,pojmio je da san nije bio mnogo gori od jave. Zapešća, noge igležnjevi bijahu mu vezani konopcima. Do njega je ležao Merry,blijed u licu, s prljavom krpom svezanom preko čela. Posvuda okonjih sjedili su ili stajali mnogobrojni orci.

Polako u Pippinovoj bolnoj glavi složilo se sjećanje i odvojilo odsjenki sna.

Naravno, on i Merry bili su pobjegli u šumu. Što ih je uopće spopalo?Zašto su onako odjurili ne obazirući se na starog Stridera? Dugo sutrčali vičući – ne sjeća se više koliko daleko ni dugo, a onda suodjednom naletjeli na skupinu orkâ, koji su stajali na mjestu iosluškivali, i činilo se da ne vide Merryja i Pippina sve dok im nisutakoreći uletjeli u ruke. Tad su zaurlali a drugi goblini, deseci njih,iskočili su između drveća.

Merry i on isukali su mačeve, ali se orci nisu htjeli boriti nego susamo gledali da ih uhvate, čak i kad je Merry nekolicini odsjekaoruke i šake. Dobri stari Merry!

Onda je Boromir dotrčao između drveća. On je nagnao orke da sebore. Mnogo ih je pobio a ostali su utekli. Ali nisu odmakli daleko kadsu ih iznova napali, najmanje stotinu orkâ, neki od njih vrlo krupni, izasuli ih strelicama: sve na Boromira. Boromir je zapuhao u svojveliki rog tako da se orilo po svoj šumi, i orci su se u prvi mah pomelii povukli, ali kad osim jeke nije bilo drugog odziva, navalili su jošžešće na njih. Pippin se nije gotovo ničeg više sjećao. Posljednje što

je upamtio bio je Boromir kako stoji naslonjen na drvo i čupa iz sebestrelicu; zatim je iznenada pao mrak.

"Rekao bih da sam dobio udarac u glavu" reče sam sebi. "Da mi jeznati da li je siroti Merry teško ranjen? Što je bilo s Boromirom?Zašto nas orci nisu ubili? Gdje smo, i kamo idemo?"

Nije znao odgovoriti na sva ta pitanja. Bilo mu je hladno u mučno.

"Da Gandalf bar nije uspio nagovoriti Elronda da nas pusti dapođemo s družinom!" pomisli. "Kakva je bila korist od mene? Biosam im svima samo na teret: putnik, komad prtljage. A sad sam oteti isto tako samo komad prtljage orkâ. Nadam se da će Strider ilinetko drugi doći po nas! Ali smijem li se tome uopće nadati? Ne bi lito poremetilo sve naše planove? Kad bih se bar mogao osloboditi!"

Batrgao se malo, ali zalud. Jedan od orkâ koji je sjedio u blizininasmijao se i rekao nešto svom sudrugu na njihovu odvratnu jeziku.

"Odmaraj se dok možeš, budalo mala!" reče potom Pippinu nazajedničkom jeziku, koji je iz njegovih usta zvučao gotovo isto takoodvratno kao i njihov materinski jezik. "Odmaraj se dok možeš!Uskoro ćemo te natjerati da hodaš do besvijesti. Prije nego što sevratimo kući, poželjet ćeš da nisi ni imao noge."

"Da je bilo po mojemu, poželio bi da si izgubio glavu" reče onajdrugi. "Ja bih te natjerao da skvičiš, bijedni štakoru!" Sagne se nadPippina prinoseći svoje žute očnjake njegovu licu. U ruci je držao crnnož s dugačkom, škrbavom oštricom. "Budi s mirom jerbo ću teinače ovime poškakljati!" prosikće. "Ne svraćaj pažnju na sebe jerbobih ja mogao zaboraviti što nam je naređeno. Prokleti bili tiIsengarđani! Uglúk u bangronk sha pushdug Saruman-glob búboshskai" on prijeđe na dug i srdit govor na svom materinskom jeziku, kojimalo-pomalo zamre u gunđanju i režanju.

Prestrašeni Pippin ležao je nepomično, iako su ga zapešća igležnjevi sve više boljeli, a kamenje ispod njega žuljalo mu leđa.Pozorno je osluškivao sve što je mogao čuti ne bi li prestao misliti na

sebe. Oko njega se razlijegali razni glasovi, a premda je govor orkâneprestano zvučao kivno i bijesno, učini mu se da je izbili nešto kaosvađa, koja je bivala sve žešća.

Na svoje veliko čudo, ustanovi da razumije štošta od onoga što segovori; mnogi su se orci služili običnim jezikom. Zacijelo su to bilipripadnici triju posve različitih plemena, pa se nisu međusobnorazumjeli. Vodila se srdita raspra o tome što im je činiti: na kojustranu da krenu, i što da učine sa zarobljenicima.

"Nemamo vremena da ih ubijemo kako treba" reče jedan od njih. "Naovom putovanju nemamo vremena za zabavu."

"Tome nema pomoći" odvrati drugi. "Ali zašto ih ne bi ubili na brzinu,zašto ih ne bi odmah ubili? Ti su nam prokletnici samo na smetnju, ažuri nam se. Nadolazi večer, i treba krenuti dalje."

"Takva je naredba!" progunđa treći od njih dubokim glasom. " Pobijtesve, samo NE polutane; njih dotjerajte ŽIVE što prije! Meni je takonaređeno."

"A što će nam oni?" upita nekoliko njih u isti mah. "Zašto da ihdovedemo žive?

Zar će nam pružiti tako dobru zabavu?"

"Ne! Ja sam čuo da jedan od njih nešto ima, nešto što je potrebno zarat, neku vilenjačku smicalicu ili tako nešto. Svakako će obadvojicabiti preslušani."

"To je sve što znaš? Pa zašto ih ne bi pretresli da vidimo što nose?Možda bi našli nešto što bi i nama dobro došlo?"

"Vrlo zanimljiva primjedba" naruga se netko blažim glasom od ostalihali opakijim. "Možda ću ovo morati još prijaviti? Zarobljenici se NEsmiju pretresati ni pljačkati: tako je meni naređeno."

"I meni" dobaci onaj s dubokim glasom. " Živi i onakvi kako ihzarobite, bez pljačkanja. Tako je i meni naređeno."

"Ali nama nije naređeno!" opet će jedan od onih ranijih glasova."Došli smo vamo čak od rudnika da ubijemo, i osvetimo svoje. Ja biih pobio pa se onda vratio na sjever."

"Možeš ti željeti što hoćeš" napomene onaj što je režao. "Ja samUglúk. Ja ovdje zapovijedam. I vraćamo se najkraćim putem uIsengard."

"Je li naš gospodar Saruman ili Veliko Oko?" priupita ga onaj opakiglas.

"Najbolje da se odmah vratimo u Lugbúrz."

"To bi još nekako išlo kad bi mogli prijeći preko Velike rijeke" javi sejoš jedan glas. "Ali nema nas toliko da bi smjeli otići dolje domostova."

"Ja sam prešao preko rijeke" opet će onaj opaki. "Na sjeveru, naistočnoj obali, čeka nas krilati nazgûl."

"Može biti, može biti! Onda bi ti lijepo odletio s našim zarobljenicima ipobrao nagradu i slavu u Lugbúrzu, a nas ostavio da klipšemo kakoznamo i umijemo kroz ovu konjarsku zemlju. Ne, nego se moramosvi skupa držati zajedno. Ovo je opasan kraj: pun opakihpobunjenika i razbojnika."

"Da, moramo se držati zajedno" progunđa Uglúk. "Ali ja ne vjerujemvama malim prascima. Vi nemate petlje kad ste izvan svoga svinjca.Da nije bilo nas, svi bi se vi bili razbježali. Mi smo pravi borci Uruk-hai! Mi smo ubili velikog ratnika. Mi smo uhvatili ove zarobljenike. Mismo sluge Sarumana Mudrog, Bijele Ruke: Ruke koja nam dajeljudsko meso da jedemo. Mi smo došli iz Isengarda i doveli vasovamo, i mi ćemo vas odvesti natrag putem koji sami odaberemo. Jasam Uglúk. Ja sam rekao svoje."

"Rekao si, Uglúk, i više nego što je trebalo" podrugne mu se onajopaki glas.

"Ne znam kako će se to svidjeti onima u Lugbúrzu. Možda ćepomisliti da Uglúkova ramena treba osloboditi od te nadute glave.Možda će se upitati otkud mu takve čudne misli? Da nisu možda odSarumana? Što on misli, tko je on, da poduzima nešto na svoju rukus onim svojim prljavim bijelim oznakama? Možda će se na krajusložiti sa mnom, Grishnákhom, svojim pouzdanim glasnikom; a ja,Grishnákh, reći ću samo ovo: Saruman je budala, i to podmuklaizdajica i budala. Ali Veliko Oko ga prati.

Prasci, je li? Kako vam se, narode, dopada što vas nazivajuprascima njuškala prljavog malog čarobnjaka? Kladio bi se da jedumeso orkâ."

Odgovore mu mnogi glasni povici na jeziku orkâ i zvonki zveketoružja. Pippin se oprezno prevrne ne bi li vidio što će dalje biti.Njegovi su stražari otišli od njega da se umiješaju u kavgu. Upolumraku spazi krupnog, crnog orka, vjerojatno Uglúka, kako stojipred Grishnákhom, niskom, krivonogim stvorom, plećatim, vrlodugačkih ruku koje su mu visile gotovo do zemlje. Oko njih je bilomnogo malih goblina. Pippin pomisli da su to oni koji su došli sasjevera. Isukali su bodeže i mačeve, ali su se ustručavali napastiUglúka.

Uglúk se prodere i do njega dotrči više orkâ gotovo njegova rasta.Tad Uglúk iznenada, bez upozorenja, skoči i sa dva hitra zamahaodsiječe glave dvojici svojih protivnika. Grishnákh se skloni u stranu iiščezne u sjeni. Ostali ustuknu, a jedan od njih zakorači unatrag isruši se psujući preko Merryjeve izvaljene prilike.. ali to mu jevjerojatno spasilo glavu jer Uglúkove pristaše preskoče preko njega isasijeku drugog orka svojim širokim mačevima. Bijaše to onaj stražarsa žutim očnjacima. Stropoštao se pravo na Pippina svejednakogrčevito držeći u ruci svoj dugi, nazubljeni bodež.

"Odložite oružje!" drekne Uglúk. "I da ne bude više nikakvih gluposti!Sad ćemo krenuti ravno na zapad pa niza stube! A odande opet

ravno do podbrđa, pa uz rijeku do šume. I nećemo se višezaustavljat! Je l' jasno?"

"E, sad, ako ovom ružnom tipu zatreba još samo malo vremena dazavede red u svojoj jedinici, ugrabit ću i ja priliku" pomisli Pippin.Ukazao mu se tračak nade.

Oštrica crnog bodeža porezala mu je mišicu i kliznula dolje, dozapešća. Osjetio je kako mu krv kaplje na šaku, ali je osjećao ihladan dodir čelika na koži.

Orci su se spremali krenuti dalje, ali su se neki sjevernjaci jošskanjivali, pa su Isengarđani posjekli još dvojicu prije nego što su ihsve pokorili. Mnogo su psovali i motali se tamo-amo. Trenutačnonitko nije pazio na Pippina. Noge su mu bile čvrsto sputane, ali sumu ruke bile svezane samo oko zapešća, na trbuhu. Mogao ih jemicati zajedno iako su bile vrlo čvrsto vezane. Odgurne mrtvog orkaod sebe, a onda, susprežući dah, uzme prevlačiti uzlom konopcagore-dolje po oštrici bodeža. Bodež je bio oštar a mrtva ga je šakačvrsto držala. Prerezao je uže! Brže-bolje ga dohvati prstima iponovo labavo sveže u dvije petlje pa ga namakne na šake. Zatimse ukipi.

"Pokupite te zarobljenike!" drekne Uglúk. "I pazite kako postupate snjima!

Ako ne budu živi kad se vratimo, još će nekome odletjeti glava."

Jedan ork zgrabi Pippina kao vreću, provuče glavu između njegovihsvezanih šaka, uhvati ga za mišice i povuče ih naniže dok mu sePippinovo lice ne nađe pripijeno uz šiju, a onda otkasa s njim. Drugipostupi isto tako s Merryjem. Ork je u svojim šakama nalik na šapedržao Pippinove mišice u željeznom stisku; nokti su mu se zarili umeso. Pippin sklopi oči i ponovo utone u ružne snove.

Iznenada ga ponovo tresnu o kamenito tlo. Bijaše tek početak noći,ali se tanki mjesec već klonio zapadu. Bili su na rubu litice što bijašenadvijena nad more blijede izmaglice. U blizini je šumio slap.

"Izvidnici su se napokon vratili" reče jedan ork.

"Pa što ste otkrili?" zareži Uglúk na njih.

"Samo jednog konjanika koji je otišao na zapad. Sad više nemanikog na vidiku."

"Vjerujem da nema. Ali dokle? Budale! Morali ste ga ubiti. Sad će tajdići uzbunu. Ujutro će već znati za nas oni prokleti konjari. Sad ćemomorati još dvaput brže putovati."

Nečija se sjena nagne nad Pippina. Bijaše to Uglúk. "Sjedi!"zapovijedi mu ork.

"Mojim je momcima dojadilo da te tegle. Sad ćemo morati silaziti paćeš i ti s nama pješačiti. Nemoj nam samo praviti poteškoće. Nemojse derati, i nemoj pokušavati pobjeći. Mi već imamo načina da tekaznimo, a da opet ostaneš upotrebljiv našem gospodaru."

Presiječe remenje oko Pippinovih nogu i gležnjeva, podigne ga uvisza kosu i osovi na noge. Pippin se sruši, a Uglúk mu ugura čuturicumeđu zube i izlije niz grlo tekućinu, koja ga je pekla: osjetio je kakonešto vruće i žestoko teče kroza nj. Nije više osjećao bolova unogama i gležnjevima. Mogao je stajati.

"A sad onog drugog!" reče Uglúk.

Pippin je gledao za njim kako odlazi do Merryja, koji je ležao u blizini,i kako ga udara nogom. Merry jaukne. Ščepavši ga grubo, Uglúk gaposjedne na zemlju i strgne mu zavoj s glave. Zatim mu namažeranu nekom tamnom mašću iz drvene kutijice. Merry je vrištao iočajnički se otimao. Orci su pljeskali rukama i tulili.

"Neće da uzme lijek" rugali su mu se. "Ne zna što mu dobro čini. Aj!Bit će još zabave!"

Ali trenutno Uglúku nije bilo do zabave. Žurilo mu se i morao jeudobrovoljiti svoje nevoljne pratioce. Vidao je Merryja kako to orci

čine, i lijek je brzo djelovao.

Kad je silom izlio iz čuturice tekućinu niz hobitovo grlo, presjekao muje spone na nogama i osovio ga na noge, Merry je ostao stajati,blijed ali mrk i prkosan, i živ živcat. Posjekotina na čelu nije ga višeboljela, ali mu je smeđ ožiljak na tom mjestu ostao do kraja života.

"Zdravo, Pippine!" pozdravi Merry sudruga. "I ti si pošao s nama naovaj mali izlet? A gdje ćemo prenoćiti i doručkovati?"

"Prestani već jednom!" dobaci mu Uglúk. "Neću više ništa da čujem!Jezik za zube! Nema više pričanja. Sve ćemo nepodopštine prijavitina kraju puta, a On će već znati kako da vas kazni. Bez brige, čekajuvas prenoćište i doručak: još više nego što vam želudac možepodnijeti."

Banda orkâ počela je silaziti niz usku jarugu što je vodila u ravnicuobavijenu izmaglicom. Merry i Pippin, koje je razdvajalo najmanjedesetak orkâ, silazili su s njima. Na dnu su naišli na travu pa su sehobiti obodrili.

"A sad samo ravno!" prodere se Uglúk. "Na zapad i pomalo nasjever. Idite samo za Lugdushom!"

"Ali što ćemo kad sunce izađe?" priupita ga nekoliko sjevernjaka.

"Nastavit ćemo trčati" reče Uglúk. "Nego šta mislite? Da ćemo sjestina travu i čekati da nam se bjelokošci pridruže na izletu?"

"Ali ne možemo trčati po suncu!"

"Trčat ćete vi još za mnom" reče Uglúk. "A sad trkom! Inače nećetenikad više vidjeti svoje voljene jazbine. Tako mi Bijele šake! Kakvanam korist na putovanju od planinskih glista, samo napolizvježbanih? Trkom, prokleti bili! Trkom do kraja noći!"

Tada sva družina potrči dugim koracima orkâ. Nisu se držali nikakvareda, gurali su se, sudarali i psovali, ali su vrlo brzo odmicali. Uz

svakog hobita bila su po tri čuvara. Pippin je bio daleko na začelju.Pitao se koliko će još izdržati ovim korakom: od jutros nije bio ništaokusio. Jedan je od njegovih čuvara držao u ruci bič.

Ali zasad je još Pippina grijao napitak orkâ. I dalje je bio posvebudan.

Svakog časa izronilo bi mu samo od sebe pred očima Striderovonapeto lice nagnuto nad nejasnim tragom, i vidio bi ga kako hita zanjima. Ali što tu može čak i graničar vidjeti osim zbrkanih tragovaorkâ? Otisci malih stopala, njegovih i Merryjevih, bijahu prebrisanigaženjem cipela potkovanih čavlićima ispred njih, iza njih i oko njih.

Bili su prešli tek jednu milju ili nešto više od one litice kad su stupili uširoku, plitku dubodolinu u kojoj je zemlja bila mekana i vlažna. Okonjih je magla blijedo svjetlomrcala na posljednjim zrakama mlađaka.Tamne spodobe orkâ sprijeda postale su nejasne, a zatim iščeznule.

"Ej! Pazite sada!" dovikne im Uglúk odostraga.

Pippinu najednom nešto sine i odmah provede zamisao u djelo.Skrene nadesno i izmakne čuvaru koji je posegnuo za njim, pa sezaleti u maglu i ispruži se po travi koliko je dug i širok.

"Stani!" poviče Uglúk.

Načas zavlada zbrka i komešanje. Pippin skoči na noge i potrči, aliorci mu bijahu već za petama. Nekoliko njih iznenada iskrsne prednjima.

"Nema nade da ću im umaknuti!" pomisli Pippin. "Ali ima nade da ćuostaviti za sobom jasno vidljive tragove na vlažnoj zemlji." Posegnevezanim rukama za vrat i otkopča kopču na plaštu. Baš kad su gadugačke ruke i tvrde šape ščepale, ispusti kopču na zemlju. "Ovdjeće zacijelo zauvijek ostati ležati" pomisli. "Ne znam zašto sam ovoučinio. Ako su se ostali spasili, vjerojatno su svi otišli s Frodom."

Remen biča oplete ga oko nogu i on prigušeno krikne.

"Dosta!" vikne Uglúk pritrčavajući im. "Pred njim je još dug put. Nekobadvojica dalje trče! Bičem im samo opominjite! Ali ovo još nije sve"zareži obraćajući se Pippinu. "Neću ti ovo zaboraviti. Kazna se samoodgađa. Naprijed marš!"

Ni Pippin ni Merry nisu upamtili mnogo od posljednjeg dijelaputovanja. Ružni snovi i ružna java stopili su im se u dugu dolinusuza, u kojoj je nada sve slabije tinjala. Jurili su i jurili ne bi li održalikorak s orcima, koji su ih ovda-onda okrutno i vješto šibali bičem.Kad god bi zastali ili posrnuli, orci bi ih zgrabili i povukli dalje zasobom.

Nisu više ćutjeli u sebi toplinu napitka. Pippinu je opet bilo hladno imučno.

Iznenada je pao ničice na travu. Zgrabile su ga i podigle tvrde rukeoštrih noktiju.

Ponovo ga je netko nosio na leđima kao vreću a oko njega je bivalosve mračnije: nije bio načisto je li to opet noć ili je možda obnevidio.

Do njega su odjednom doprli nejasni glasovi: činilo mu se da orcizahtijevaju predah. Uglúk je nešto urlao. Osjetio je kako su ga bacilina zemlju i ostao je ležati dok ga opet nisu ophrvali crni snovi. Alinije zadugo izmakao boli: uskoro se iznova našao u čeličnom stiskunemilosrdnih ruku. Dugo se tresao i klimatao, a onda je tama polakoizmaknula pa se vratio u svijet jave i opazio da je svanulo jutro. Okonjega su izvikivali naredbe i grubo ga bacili na travu.

Tu je ležao neko vrijeme boreći se s očajem. U glavi mu se mutilo, alije po toplini u tijelu naslutio da su mu dali još jedan gutljaj onognapitka. Jedan se ork sagnuo nada nj i dobacio mu koricu kruha ikomadić prijesnog starog mesa. Pohlepno je pojeo ustajali sivi kruh,ali meso nije. Bio je izgladnio, ali opet nije bio toliko gladan da jedemeso koje mu je dobacio ork. Nije se usudio ni nagađati od kojeg bito stvora meso moglo biti.

Sjeo je i pogledao oko sebe. Merry nije bio daleko od njega. Nalazilisu se na obali uske i brze rječice. Pred njima se dizalo gorje: visokvrh hvatao je prve zrake sunca. Na nižim obroncima ispred njihnazirala se tamna mrlja šume.

Orci su nešto mnogo vikali i raspravljali; činilo se da je ponovo napomolu kavga između sjevernjaka i Isengarđana. Neki su od njihpokazivali opet na jug a neki na istok.

"Dobro!" reče Uglúk. "Prepustite ih onda meni! Nema ubijanja, kakorekoh; ali ako želite pobacati ono radi čega smo prevalili sav ovajput, pobacajte! Ja ću se već za to pobrinuti. Neka borbeni Uruk-haiobave posao, kao i obično. Ako se bojite bjelokožaca, bježite!Bježite! Eno vam šume" podvikne pokazujući naprijed. "Bježite tamo!To vam je najbolje. Gubite se! Samo što brže, prije nego štoodsiječem još koju glavu kako bi se drugi opametili."

Uslijedilo je još malo natezanja i psovanja, a onda se većinasjevernjaka odvojila i odjurila, više od stotinu njih, glavom bez obzira,uz rijeku prema gorju.

Hobiti su ostali s Isengarđanima: s mrgodnom, mračnom bandom,bilo ih je najmanje osamdesetak, garavih, kosookih orka s velikimlukovima i kratkim, širokim mačevima.

Nekoliko krupnijih i odvažnijih sjevernjaka ostalo je s njima.

"A sad ćemo se pozabaviti Grishnákhom" reče Uglúk, ali su čak ineke njegove pristaše zabrinuto zirkale na jug. "Znam" zareži on."Nanjušili su nas oni prokleti konjari. Ali svemu si tomu ti kriv, Snago!Tebi i ostalim izvidnicima trebalo bi odrezati uši. Ali mi smo borci. Jošćemo se pogostiti konjetinom, ili nečim još boljim."

Uto Pippin pojmi zašto su neki iz družine pokazivali na istok. S te sustrane sad dopirali promukli pokliči, i opet se pojavio Grishnákh, a zanjim još četrdesetak sličnih njemu: orkâ dugačkih ruku i krivih nogu.Na štitovima im bijaše naslikano crveno oko.

Uglúk im pođe u susret.

"Vratili ste se dakle?" reče. "Predomislili se, a?"

"Vratio sam se da vidim da li se izvršavaju naredbe i da li suzarobljenici na sigurnom" odgovori Grishnákh.

"Ma nemoj!" odvrati Uglúk. "Izlišan trud. Ja ću se već pobrinuti da senaredbe izvršavaju pod mojim zapovjedništvom. A radi čega ste sejoš vratili? Otišli ste navrat-nanos. Da niste ostavili što za sobom?"

"Ostavio sam za sobom budalu" zareži Grishnákh. "Ali s budalom jeostalo i nekoliko kršnih momaka koje bi bilo šteta izgubiti. Znao samja da ćeš ih ti uvaliti u nepriliku, pa sam došao da im pomognem."

"Sjajno!" nasmije se Uglúk. "Ali, ako nemaš petlje da se tučeš,krenuo si u pogrešnom smjeru. Lugbúrz je tebi bio cilj. Dolazebjelokošci. Što je s onim tvojim krasnim nazgûlom? Da nisu opetustrijelili konja pod njim? E, da si njega poveo sa sobom, sad bi timožda dobro došao… ako su nazgûli stvarno ono za što se izdaju."

" Nazgûl, nazgûl" izusti Grishnákh podrhtavajući i oblizujući usnu,kao da ta riječ ima neki gadan okus od kojeg mu se skupljaju usta."Ti, Uglúk, govoriš o nečemu što je daleko izvan dohvata tvojihprljavih snova. Nazgûl! Ah! Ono za što se izdaju!

Jednog ćeš dana još požaliti što si to rekao. Majmune!" zarežipomamno. "Morao bi znati da su oni zjenica Velikog Oka. Ali krilatinazgûli – još ne, još ne! On im još ne dâ da se pojave na drugoj obaliVelike rijeke, zasad još ne. Oni služe za rat… i druge svrhe."

"Čini mi se da ti mnogo znaš" reče Uglúk. "Više, rekao bih, nego štoje dobro za tebe. Možda bi se oni u Lugbúrzu još mogli upitati otkudti to, i čemu. A dotle neka Uruk-hai iz Isengarda obave, kao i obično,prljav posao. Nemoj mi tu sliniti! Skupi tu svoju rulju! Oni ostali prascikidaju u šumu. Najbolje da pođeš za njima. Jer do Velike rijeke ne bistigao živ. Bježi glavom bez obzira! Smjesta! Ja sam ti za petama,da znaš!"

Isengarđani ponovo dohvate Merryja i Pippina i uprte ih na leđa, pakrenu dalje.

Sat za satom trčali su, zastajući ovda-onda tek da naprte hobite naleđa drugim nosačima. Bilo da su bili brži i izdržljiviji, bilo da jeGrishnákh opet smislio neku smicalicu, Isengarđani su malo-pomalopretekli orke iz Mordora, pa su Grishnákhovi orci ostali za njima.Uskoro su počeli sustizati i sjevernjake. Šuma im je bivala sve bliža.

Pippin je bio izubijan i nagnječen, a bolna mu je glava bila izgrebenaod prljave vilice i dlakava uha orka koji ga je nosio. Odmah isprednjega bijahu pognuta leđa i žilave, debele noge koje su se gibalegore-dolje, gore-dolje, neumorno, kao da su sazdane od žice irogova, otkucavajući jezovite sekunde beskrajnog vremena.

Po podne je Uglúkova četa prestigla sjevernjake. Malaksavali susjevernjaci pod zrakama jarkog sunca, iako je na blijedom i hladnomnebu sjalo zimsko sunce. Oborili su bili glave i isplazili jezike.

"Gliste!" podsmjehivali su im se Isengarđani. "Gotovi ste. Bjelokošciće vas uloviti i smazati. Eno ih, dolaze!"

Grishnákhov je povik posvjedočio da nije posrijedi puka šala. Navidiku su se doista pojavili konjanici u hitrom trku: još su bili dalekoali su sustizali orke, kao što plima sustiže u nizini one koji su zapali uživi pijesak.

Isengarđani su potrčali još dvaput brže tako da se Pippin upravozaprepastio.

Bijaše to nešto kao strahovit trk na kraju trke. Tad je opazio da suncetone, zalazi za Maglovito gorje; sjene su se izdužile po zemlji. Ivojnici Mordora podigli su glave i još više ubrzali korak. Tamna ješuma bila blizu. Tlo se postupno izdizalo, sve više i više, ali se orcinisu zaustavljali. I Uglúk i Grishnákh vikali su na njih tjerajući ih daulože posljednji napor.

"Još će i uspjeti. Umaknut će im" pomisli Pippin. Nekako je uspioiskrenuti vrat i baciti pogled preko ramena. Opazio je da su konjanicidaleko na istoku galopirajući ravnicom već sustigli orke. Sunce nazalasku pozlatilo im koplja i kacige i obasjalo svijetlu i lepršavu kosu.Sabijali su orke sprečavajući ih da se rasprše i goneći ih duž rijeke.

Pitao se kakav je to narod. Požalio je što nije više saznao o njima uRivendellu, što nije bolje proučio zemljovide i druge stvari; ali u onovrijeme činilo mu se da su putni planovi u boljim rukama, uopće nijepomišljao da će se odvojiti od Gandalfa, ili od Stridera, pa čak ni odFroda. Sve čega se uspio prisjetiti o Rohanu bilo je da je Gandalfovkonj, Shadowfax, iz te zemlje. To mu je ulilo kakvu-takvu nadu.

"Ali kako će oni znati da mi nismo orci?" pomisli. "Ne vjerujem da suovdje dolje uopće čuli za hobite. Morao bih se valjda radovati što ćenastradati ovi gnusni orci, ali bih volio da se ja ipak nekako spasim."Sva je prilika, međutim, da će on i Merry poginuti zajedno sa svojimotmičarima još prije nego što rohanski jahači shvate tko su njihdvojica.

Činilo se da je nekolicina konjanika bila vična gađati lukom i strijeloms konja u trku. Dojahavši munjevito na strelomet, počeli su odapinjatistrijele na orke koji su zaostali, pa su nekoliko njih i pogodili; zatimsu se jahači brže-bolje zaobilazno udaljili izvan domašaja lukovasvojih neprijatelja koji su uzvratili strelicama, ali su gađali nasumcejer se nisu usuđivali stati. To se višeput ponovilo, a jedanput sustrelice doletjele i do Isengarđana. Jedan je od njih, upravo ispredPippina, posrnuo i nije više ustao.

Pala je noć a da jahači nisu zapodjeli pravi boj s neprijateljem.Mnogo je orka palo, ali ih je ostalo još dvije stotine. Nekako, čim sesmračilo, orci su bili stigli do jednog brežuljka. Okrajak šume bio jesasvim blizu, ni pola milje daleko, ali nisu više mogli dalje. Konjanicisu ih bili opkolili. Manja skupina orkâ nije poslušala Uglúkovuzapovijed nego je nastavila trčati prema šumi: samo su se trojicavratila.

"E pa, eto nas!" podsmjehne se Grishnákh. "Svaka čast našem vođi!Nadam se da će nas veliki Uglúk opet izvesti iz škripca."

"Spustite te polutane na zemlju!" zapovijedi Uglúk ne obazirući se naGrishnákha. "Lugdush, uzmi još dvojicu pa ih čuvajte! Ne smijete ihubiti osim ako oni prljavi bjelokošci ne probiju naše redove.Razumijete? Dok sam god ja živ, trebaju mi. Ali njih dvojica ne smijuvikati, i ne smiju bježati. Sputajte im noge!"

Ova je posljednja zapovijed nemilosrdno izvršena. Ipak je Pippinopazio da je prvi put blizu Merryja. Orci su dizali veliku galamu,vičući i zveckajući oružjem, pa su hobiti uspjeli prošaptati riječ-dvijejedan s drugim.

"Meni se ovo baš ne sviđa" reče Merry. "Na izmaku sam snage. Nevjerujem da bih mogao daleko otpuzati, čak i da nisam vezan."

" Lembas!" šapne mu Pippin. " Lembas, ja ga još imam. A ti? Mislimda nam nisu oduzeli ništa osim mačeva."

"Da, i ja sam imao paketić u džepu" odgovori mu Merry. "Ali bit će dase sve izmrvilo. Uostalom, kako ću ustima do džepa?"

"Pa i ne moraš. Ja sam…" Ali uto žestok udarac nogom upozoriPippina da je galama utihnula i da njihovi čuvari opet budno paze nanjih.

Noć je bila hladna i mirna. Oko cijelog brežuljka na kojem su se orciokupili iznikle su u tami male stražarske vatre, čineći zlatno-crvenikrug u tami. Jahači su bili na dometu dugog luka, pa se nisupojavljivali na svjetlu. Stoga su orci potrošili mnogo strelica gađajućiu vatre sve dok im Uglúk nije to zabranio. Jahači nisu dizali buku.

Poslije, u noći, kad je mjesec izašao iz magle, opažali su ih namahove, sjenovite likove, kako promiču od vremena do vremena nabijelom svjetlu, u svojim beskrajnim ophodnjama.

"Čekat će da svane, prokleti bili!" progunđa jedan od stražara. "Kakobi bilo da se skupimo i probijemo kroz obruč? Što zapravo misli onajstari Uglúk, da mi je znati?"

"Vjerujem da bi htio znati" zareži Uglúk pristupajući mu iza leđa."Hoćeš reći da ništa ne mislim, a? Prokleti bili! Niste vi ništa bolji oddruge rulje: od onih glista i majmuna iz Lugbúrza. Što bi vrijedilojurišati s njima na neprijatelja? Samo bi cviljeli i bježali, a onihprljavih konjara ima više nego što treba da nas u ravnici sve skupapometu."

"Ipak, tim glistama treba nešto priznati: da vide u mraku ko mačke.Ali i bjelokošci vide bolje u noći od većine ljudi, koliko znam, anemojte zaboraviti ni na njihove konje! Ti vide čak i noćni povjetarac,bar se tako priča. Ipak, ima nešto što ti fini momci ne znaju, a to jeda je Mauhúr sa svojima u ovoj šumi, samo što se nije pojavio!"

Čini se da su Uglúkove riječi dostajale da zadovolje Isengarđane, alisu ostali orci bili utučeni i buntovnički raspoloženi. Postavili sunekoliko straža, ali je većina njih polijegala i otpočivala u ugodnojtami. Opet je bio mrak kao u rogu, jer je mjesec zašao za oblak nazapadu, pa Pippin nije vidio ni prsta pred nosom. Vatre nisuobasjavale brežuljak. Ipak, jahači se nisu zadovoljili da samo čekajudo zore i ostave neprijatelja da se odmara. Iznenadna vika naistočnoj strani brežuljka pokazala je da nešto nije u redu. Činilo seda je nekoliko ljudi dojahalo do orkâ, sjahalo s konja, prišuljalo serubu logora i pobilo više njih, a onda se izgubilo. Uglúk je odjuriotamo da spriječi masovno bježanje.

Pippin i Merry su sjedili. Njihovi čuvari, Isengarđani, otišli su bili zaUglúkom.

Ali ako su hobiti i pomišljali na bijeg, ubrzo su morali odustati odsvog nauma. Po jedna dugačka kosmata ruka zgrabila je svakog odnjih za šiju i privukla ih jednog drugome. U mraku su između sebenazreli Grishnákhovu krupnu glavu i grozno lice; osjetili su naobrazima i njegov odvratni dah. Dodirivao ih je i opipavao šapama.

Pippin je uzdrhtao kad su mu tvrdi, hladni prsti prešli po leđima.

"No, mališi moji!" tiho prošapće Grishnákh. "Uživate u ovom lijepomodmoru?

Ili ne uživate? Možda ste na malo nezgodnu mjestu: s jedne stranemačevi i bičevi, a s druge gadna koplja? Mališi se ne bi smjeli petljatiu poslove koji su preveliki za njih."

I dalje ih je opipavao. Iz očiju mu je izbijao sjaj nalik na blijedu alivrelu vatru.

Pippinu najednom padne na um misao, koja kao da je nikla iz samoggrozničavog razmišljanja njegova neprijatelja.

"Grishnákh zna za Prsten! Sad ga traži dok je Uglúk zauzet:vjerojatno ga želi za sebe." Pippinu se stisne srce od ledena straha,ali u isti mah pomisli kako bi mogao iskoristiti tu Grishnákhovu želju.

"Mislim da ga tako nećeš naći" prošapće. "Nije njega lako naći."

" Njega naći?" ponovi Grishnákh. Prestao ga je opipavati i zgrabioPippina za rame. "Što naći? O čemu ti to govoriš, mališu?"

Pippin još časkom pošuti. Onda odjednom izusti u mraku grlenimglasom:

" golum, golum."

"Ništa, ništa, Zlato moje" nadoda.

Oba hobita osjete kako su se Grishnákhu prsti zgrčili.

"O-ho!" tiho prosikće goblin. "To on misli, ha? O-ho! To vam je vrlo,vr-lo opasno, mališi moji!"

"Možda" otpovrne Merry, koji se prenuo i shvatio što je Pippinnaslutio.

"Možda; ali ne samo za nas. Ipak ti najbolje znaš što ti je činiti. Želišli ga, ili ne želiš?

I što bi dao za njega?"

"Želim li ga? Želim li ga?" ponovi Grishnákh kao da je u nedoumici,ali su mu ruke drhtale. "Što bih dao za njega? Kako to misliš?"

"Evo kako" odgovori Pippin pomno birajući riječi. "Ne vrijedi pipkatipo mraku. Mi bismo ti mogli prištedjeti vremena i truda. Ali najprijenam moraš odvezati noge, inače nećemo ništa učiniti niti ćemo ti štoreći."

"Drage moje, zelene male budale!" prosikće Grishnákh. "Sve štoimate, i sve što znate, izvući će se iz vas u pravi čas, ama baš sve!Još ćete poželjeti da znate i više toga što biste mogli reći dazadovoljite ispitivača, vjerujte mi, i to vrlo brzo. Nećemo se mi žuriti stom istragom. Ma ni govora! Što mislite, zašto smo vam poštedjeliživote? Dragi moji mališi, molim vas da mi vjerujete na riječ kad vamkažem da to nismo učinili iz dobrote: dobrota ne spada čak ni uUglúkove mane."

"Nije mi teško u to povjerovati" reče Merry. "Ali niste još svoj plijendovukli kući. I ma što se još dogodilo, čini mi se da plijen baš i ne ideu pravom smjeru. Ako dođemo do Isengarda, veliki Grishnákh nećeimati ništa od toga: Saruman će uzeti sebi sve što nađe. Ako hoćešštogod za sebe, sad je vrijeme da napraviš posao."

Grishnákh je počeo gubiti strpljenje. Činilo se da ga je najvišerazdražio spomen Sarumanova imena. Vrijeme je prolazilo ikomešanje se smirivalo. Uglúk ili Isengarđani mogli su se vratitisvakog časa.

"Imate li ga zbilja… koji od vas dvojice?" zareži.

" Golum, golum!" izusti Pippin.

"Odveži nam noge!" reče Merry.

Osjećali su kako se orku tresu ruke od bijesa.

"Prokleti bili, prljava mala gamadi!" prosikće. "Da vam nogeodvežem? Oderat ću ja vama kožu. Zar mislite da vas ne mogupretresti do kostiju? Pretresti? Sasjeći ću vas obojicu na sitnekomadiće. Ne trebaju meni vaše noge da vas sklonim odavde…pada budete samo moji!"

Iznenada ih zgrabi. U njegovim dugačkim rukama i plećima krila sestrahovita snaga. Uzeo je svakoga od njih pod pazuho i žestoko ihpritisnuo uza se a šačetinama im poklopio usta. Nisko pogrbljenpotrči. Išao je brzo i tiho dok nije stigao do ruba glavice brežuljka. Tuje izabrao prolaz između stražara i iskrao se poput zle sjenke u noć,niz obronak, pa dalje na zapad, prema rijeci što je tekla iz šume. Utom se smjeru prostirala široka čistina na kojoj je gorjela samo jednavatra.

Iza desetak koraka zastane, osvrćući se i osluškujući. Ništa nije vidioni čuo.

Odšulja se polako dalje, gotovo presamićen u hodu, a onda opetčučne i oslušne. Zatim se uspravi, kao da se sprema iznenadapretrčati preko čistine. U taj mah iskrsne pred njim tamna prilikakonjanika. Konj frkne i ustukne. Oglasi se neki čovjek.

Grishnákh se ispruži po zemlji podvlačeći hobite poda se, a ondaisuče mač.

Jamačno je bio naumio radije zaklati zarobljenike nego pustiti ih dapobjegnu, ili da ih tko spasi, ali upravo ga je to stajalo glave. Začujese tiho zveckanje mačem, koji malko sijevne pri odsjaju vatre s lijevestrane. Iz tame fijukne strelica: bila je dobro naciljana, ili ju je vodilasudbina, pa ga je pogodila u desnu šaku. Ispusti mač i krikne.Razlegne se hitar topot konja i, baš kad je Grishnákh skočio na nogei potrčao, konj ga pregazi a koplje probode. On ispusti jezovit, drhtavkrik i ostane ležati.

Hobiti su pak ležali ničice na tlu kako ih je Grishnákh ostavio. Jošjedan konjanik dojuri u pomoć sudrugu. Bilo da mu je konj dobrovidio u mraku ili imao neko drugo razvijeno osjetilo, tek propeo se ilako ih preskočio, a jahač ih nije ni primijetio kako leže na zemljipokriveni vilin-plaštevima, previše smućeni u tom trenutku, i previšeuplašeni, da bi se pomaknuli.

Napokon se Merry pomakne i tiho šapne:

"Zasad je sve u redu, ali kako ćemo izbjeći da nas ne nabiju naražanj?"

Gotovo je istog časa stigao odgovor. Iz urlika i krikova što su doprli sglavice, hobiti su razabrali da je otkriven njihov nestanak: zacijelo jeUglúk odrubio još koju glavu. Zatim se iznenada odazovu glasoviorkâ s desne strane, izvan kruga stražarskih vatara, od šume i gorja.Očito je bio stigao Mauhúr i napao opsadnike. Razlegne se topotkonja u galopu. Jahači su, da bi spriječili proboj, stezali obruč okoglavice izlažući se strelicama orka, a jedna je druga četa krenula dase obračuna s pridošlicama. Odjednom Merry i Pippin shvate da suse našli izvan obruča, premda se nisu maknuli s mjesta: ništa ih višenije priječilo da se spase.

"E, sad bismo im mogli umaknuti, samo kad nam noge i ruke ne bibile vezane"

reče Merry. "Ali ja ne mogu dokučiti čvorove niti ih mogu pregristi."

"Nije ni potrebno" reče mu Pippin. "To sam ti baš htio reći: da samuspio osloboditi ruke. Ove sam petlje ostavio samo radi izgleda. Alinajbolje da najprije pojedeš malo lembasa."

On smakne spone sa zapešća i izvadi iz džepa paketić. Kolačići subili zdrobljeni, ali su još bili dobri, umotani u lišće. Hobiti pojedu svakipo dva-tri komadića. Okus lembasa podsjeti ih na plavokose glave ismijeh, i na zdravu hranu u onim dalekim spokojnim danima.Časkom su još zamišljeno jeli sjedeći u mraku, ne obazirući se na

galamu i bojne pokliče što su dopirali iz blizine. Pippin se prvi vrati uzbilju.

"Moramo dalje" reče. "Čekaj samo malo!"

Grishnákhov mač ležao mu je nadohvat ruke, ali je bio odviše težak inezgrapan da se posluži njime, pa otpuzi malo dalje, do goblinovatijela, i izvuče mu iz korica dugačak i oštar bodež. Njime ubrzoobojici presiječe spone.

"A sad idemo dalje!" reče. "Čim se malko ugrijemo, možda ćemoopet moći stati na noge i hodati. Ipak, najbolje će biti da najprijepuzimo."

Puzili su. Trava je bila visoka i podatna, i to im je išlo na ruku, ali suse kretali dozlaboga sporo. Obišli su stražarsku vatru u veliku luku ivukli se malo-pomalo dok nisu stigli do rijeke što je žuborila međucrnim sjenama, podno visoke obale. Zatim se osvrnu za sobom.

Svi su zvuci bili zamrli. Očito su Mauhúr i njegovi "momci" bilipobijeni ili odbijeni. Jahači su se bili vratili na svoja nijema, zloslutnastražarska mjesta. Neće više morati dugo stražariti. Noć je bilapoodmakla. Na istoku, na kojem nije bilo oblaka, nebo je počelosvijetliti.

"Moramo se sakriti" reče Pippin "inače će nas opaziti. Neće nam bitinikakva utjeha ako ovi jahači otkriju da nismo orci kad jednombudemo mrtvi." Osovi se na noge i zalupa nogama. "One su mi sespone usjekle u meso kao žice, ali mi se u noge vraća toplina. Sadbih već mogao teturajući krenuti dalje. A ti, Merry?"

Merry se također osovi na noge.

"I ja" odgovori. "Moći ću nekako dalje. Lembas stvarno okrijepičovjeka!

Osjećam se nekako mnogo zdravije nego od onog žestokog napitkaorkâ. Da mi je znati od čega ga spravljaju? Ali možda je i bolje da ne

znam. Hajde da popijemo malo vode da speremo sjećanje na sveto!"

"Nemoj ovdje, prestrma je obala" reče mu Pippin. "Idemo dalje!"

Okrenu se i pođu polako jedan uz drugoga pokraj rijeke. Iza njih jena istoku bivalo sve svjetlije. Hodajući izmjenjivali su dojmove iolako, po hobitski, razgovarali o svemu onom što su doživjeli nakonzarobljavanja. Nitko ne bi pogodio, na temelju njihovih riječi, da supretrpjeli grdne muke i nosili glave u torbi, da su bez tračka nade bilina putu do mučenja i smrti; pa i da sad dobro znaju kao nemajumnogo izgleda da se ikad vrate prijateljima i dokopaju se sigurnosti.

"Rekao bih da ste se vi, mladi gospodine Took, vrlo dobro držali"pripomene Merry. "Dobit ćete gotovo čitavo poglavlje u knjizi starogBilba ako ja ikad budem imao priliku da mu podnesem izvještaj.Svaka ti čast, osobito što si prozreo onu malu igru kosmatog zlikovcai majstorski mu polaskao. Ali ne vjerujem da će ikad itko nagaziti natvoj trag i naći onu tvoju kopču. Ja ne bih volio ostati bez svojekopče, a bojim se da ti nikad više nećeš vidjeti svoju."

"Morat ću se još gadno potruditi da te dostignem. Stvarno, bratićBrandybuck treba sad da se iskaže. Sad on stupa na scenu. Nevjerujem da je tebi baš jasno gdje se nalazimo, ali ja sam, srećom,bolje iskoristio vrijeme u Rivendellu. Sad idemo uz Entwash nazapad. Pred nama je deblji kraj Maglenoga gorja, i šuma Fangorn."

Još dok je on to govorio, pred njima odjednom izroni tamni rubšume. Reklo bi se da se noć sklonila pod njena velika stabla kradombježeći pred zorom.

"Vodite me samo dalje, mladi gospodine Brandybuck!" reče Pippin."Ili natrag!

Upozorili su nas da ne ulazimo u Fangorn. Ali takav znalac kao štoste vi to sigurno nije zaboravio."

"Pa i nisam" odvrati Merry. "Ipak bih rekao da je bolje u toj šumi negoda se vratimo na bojište."

Povede Pippina pod golemo nadvijeno granje stabala, starijih odsvakog pametara. S granja su visile dugačke, raspuštene brade odlišajeva vijoreći se i njišući na povjetarcu. Iz te sjene hobiti provire izagledaju se niz obronak: male skrivene prilike što su se na mutnomsvjetlu doimale kao vilin-djeca u dubini vremena koja izviruju izprašume, čudom se čudeći prvoj zori.

Izdaleka, preko Velike rijeke i Smeđih zemalja, na sive milje i miljedaleko, pucala je zora crvena kao plamen. Lovački su rogoviodzvanjali da je pozdrave.

Rohanski su jahači iznenada živnuli. Rog se iznova odzivao rogu.

Merry i Pippin začuju, jasno u studenom zraku, njisku bojnih konja inenadano pjevanje mnogih ljudi. Iznad ruba svijeta pomoli se okrajaksunca nalik na ognjenu dugu. Tad jahači, vičući iz sveg grla, nahrupes istoka; rumeno im je svjetlo odsijevalo na oklopima i kopljima. Orcisu urlikali i odapinjali preostale strijele. Hobiti su vidjeli nekolikokonjanika kako padaju na zemlju, ali su ostali jurišali i dalje na brijegi preko njega, pa se okretali i iznova jurišali. Većina pljačkaša koji sujoš ostali živi rasprši se i dade u bijeg, kud koji, a progonitelji su ihprogonili jednog po jednog i ubijali. Ipak, jedna skupina, držeći se naokupu poput crnog klina, odlučno je krčila sebi put prema šumi. Jurilisu uz obronak ravno na dvojicu promatrača. Sve su im se višeprimicali i činilo se da će se spasiti: već su posjekli trojicu jahača kojisu im se bili ispriječili na putu.

"Predugo sve to gledamo" reče Merry. "Eno i Uglúka! Ne bih se htioopet s njim sresti."

Hobiti se okrenu i pobjegnu duboko u sjenu šume.

Tako nisu vidjeli posljednji dvoboj, kad su jahači sustigli Uglúka inagnali ga da prihvati borbu na samom rubu Fangorna. Tu ga jenapokon posjekao Éomer, Treći zapovjednik Marke, koji je sjahao s

konja i ukrstio s njim mačeve. Jahači orlovskih očiju gonili su jošdalje po širokom pašnjaku ono malo orka što ih je umaklo i imalo jošsnage bježati.

Zatim, pošto su pokopali u zajednički grob svoje pale drugove iotpjevali im hvalospjeve, jahači su naložili veliku lomaču i razvijalipepeo svojih neprijatelja. Tako je okončan taj neprijateljski upad a danikakve vijesti o njemu nisu nikad doprle ni do Mordora ni doIsengarda; ali dim paljevine dizao se visoko do neba pa su ga vidjelemnoge budne oči.

IV poglavlje: DRVOBRADAŠDotle su se hobiti kretali onoliko brzo koliko im je dopuštala tama igusta šuma.

Išli su uzbrdo uz rijeku na zapad, prema gorju, i zalazili sve dublje idublje u Fangorn. Malo-pomalo su gubili strah od orkâ pa su usporilikorak. Obuzela ih je čudna tjeskoba, kao da je zrak prerijedak ili kaoda ga je premalo. Naposljetku Merry zastane.

"Ne možemo ovako dalje" reče predišući. "Nedostaje mi zraka."

"Hajde da se bar napijemo" otpovrne Pippin. "Skapavam od žeđi."

Popne se na veliki korijen stabla koji se zavojito pružao u rijeku, pase sagne i zagrabi malo vode sklopljenim rukama. Merry učini to isto.Voda ih osvježi i kao da im razgali srca. Neko su vrijeme sjedilizajedno na obali, kvasili bolna stopala i noge i zirkali oko sebe nadrveće što je nijemo stajalo oko njih, red za redom, gubeći se usivom polumraku na sve strane.

"Nadam se da nismo već zalutali pod tvojim vodstvom?" reče Pippinnaslanjajući se leđima na golemo deblo. "Možemo bar, držeći setoka ove rijeke, Entwasha ili kako je već zoveš, i izaći iz šume istimputem kojim smo i došli."

"Mogli bismo kad bi nas noge slušale" odvrati Merry "i kad bismomogli pošteno disati."

"Da, ovdje je sve nešto mutno i zagušljivo" reče Pippin. "Nekako mepodsjeća na onu staru dvoranu u palači Tookovih, tamo u Smialima,u Tuckburoughu: na onu golemu prostoriju u kojoj se nije pomicalo nimijenjalo pokućstvo kroz više generacija. Kažu da je stari Took živiou njoj godine i godine, da su on i ta dvorana zajedno ostarjeli i ofucalise – i da se ništa u njoj nije promijenilo otkako je on umro, prije stogodina. A stari je Gerontius bio moj šukundjed, što znači da je to bilozaista poodavno. Ipak, nije to ništa prema ovome kako ova šuma

odiše starošću. Pogledaj samo ove žalosne, raspuštene brade izaliske od lišajeva! Čini se da je većina drveća još napola pokrivenareckavim, suhim lišćem koje nikad nije otpalo. Sve je tako neuredno.Ne mogu zamisliti kako ovdje izgleda u proljeće, ako ovamo ikadproljeće dođe, a još manje kako izgleda proljetno čišćenje."

"Ali sunce mora ipak kadikad i ovamo zaviriti" reče Merry. "Ovouopće ne izgleda niti se doimlje kao Bilbov opis Mrkodola. Tamo jesve bilo mračno i crno, i puno mračnih, crnih stvorova. A ovo ovdje jesamo mutno i jezovito stablovito. Uopće ne možeš zamisliti životinjeda ovdje žive, ili da se dulje vrijeme zadržavaju."

"Pa ni hobiti" reče Pippin. "A ne sviđa mi se ni pomisao da sepokušamo probiti kroz ovu šumu. Ništa nema za jelo na stotinu milja,rekao bih. kako stojimo sa zalihama hrane?"

"Slabo" odgovori Merry. "Pobjegli smo bez ičega, izuzev dvapaketića lembasa, sve smo drugo ostavili za sobom." Pogledaju štoim je ostalo od vilin-kolačića: razdrobljeni komadići da se kako-takoprehrane još oko pet dana, ništa više. A nemamo ni ogrtača nipokrivača" nastavi Merry. "Noćas ćemo se smrzavati, na koju godstranu krenuli."

"E pa, najbolje će biti da sad odlučimo na koju ćemo stranu"napomene Pippin.

"Bit će da je dopodne već poodmaklo."

Uto opaze malo dalje u šumi žuto svjetlo: činilo se da su se sunčanezrake iznenada probile kroz šumski krov.

"Gle, gle!" reče Merry. "Izgleda da je sunce, dok smo mi ovdje sjedili,zašlo za oblak i da je sad ponovo izašlo, ili da se popelo toliko visokoda je provirilo kroz neki otvor. Nije daleko – hajde da vidimo što jeto!"

Ustanovili su da je to mnogo dalje nego što su mislili. Tlo se i daljestrmo uzdizalo i bivalo sve krševitije. Svjetlo se širilo kako su

napredovali, pa su domalo primijetili pred sobom okomitu stijenu:strminu ili iznenadni kraj dugačkog izdanka dalekog gorja. Tu nijeraslo nikakvo drveće a sunce je udaralo ravno u njeno kamenito lice.Grančice drveća u podnožju pružale su se kruto i nepomično, kao dahlepe za toplinom. Dok se prije sve doimalo otrcano i sivo, sad ješuma blistala bogatim smeđim tonovima i glatkom crnosivom koromnalik na ulaštenu kožu. Debla su se caklila od sočnog zelenila poputmlade trave: na njima se ogledalo rano proljeće, ili varljivo priviđenjeproljeća.

Na kamenom zidu bilo je nešto nalik na stube: možda i prirodne,nastale pod utjecajem vremenskih prilika i pucanja stijene, jer su bilegrube i neravne. Visoko gore, gotovo na visini vršika drveća, bijašestjenovita greda pod liticom. Na njoj nije bilo ničeg osim nešto trave ikorova na rubu, i jednog starog debla na kojem su ostale još samodvije savijene grane: gotovo da je bilo nalik na obličje kvrgava starcašto stoji i žmirka na suncu.

"Idemo gore!" veselo će Merry. "Da se nadišemo svježeg zraka ibacimo pogled na okolicu!"

Uzeli su se penjati i verati uz stijenu. Ako su stube bile usječene unju, onda su bile načinjene za veća stopala i duže noge od njihovih.Jedva su čekali da se popnu na vrh pa se nisu ni čudili kako su imposjekotine i ogrebotine koje su zadobili u zarobljeništvu zacijeljele, ikako im se vratila snaga. Napokon su se dokopali ruba stjenovitegrede upravo kod starog debla, pa su se osovili na noge i okrenulileđima brijegu duboko dišući i gledajući na istok. Vidjeli su da suzašli svega tri-četiri milje u šumu: vrhovi drveća spuštali su se nizobronke prema ravnici. Ondje, blizu okrajka šume, dizali su se visokipramenovi kovrčava crna dima, lelujajući se i ploveći prema njima.

"Vjetar mijenja smjer" reče Merry. "Opet je okrenuo na istok. Kako jeovdje gore svježe!"

"Da" potvrdi Pippin. "Bojim se da je ovo tek prolazni sjaj i da ćeuskoro opet sve posivjeti. Kakva šteta! Ova kosmata stara prašumabila je sasvim drukčija na suncu. Još malo pa bi mi se i svidjela."

"Još malo pa bi ti se svidjela! Ta ti je dobra! To je zbilja lijepo odtebe" reče nečiji nepoznati glas. "Okrenite se da vam vidim lica.Gotovo bih rekao da mi se ne sviđate, ali nećemo nagliti. Okrenitese!"

Krupne šake kvrgavih prstiju spuste im se na ramena i okrenu ih okonjihove osi, blago ali neodoljivo, a onda ih dvije snažne ruke podignuuvis.

Obreli su se pred vrlo neobičnim licem čovjekolika, gotovo divovskogstvorenja, najmanje četiri metra visokog, vrlo snažnog, s krupnomglavom i tako reći bez vrata. Teško je bilo reći je li odjeven u neštonalik na zelenu i sivu koru, ili mu je to bila koža. Bilo kao mu drago,nadlaktice, sasvim blizu trupa, nisu mu bile naborane negopokrivene smeđom glatkom kožom. Na svakom velikom stopaluimao je po sedam prstiju. Na donjem dijelu dugačkog lica rasla mu ješiroka siva brada, čupava, gotovo šiljasta u korijenu, a rijetka imahovinasta na krajevima. Ali hobiti su u prvi mah zapazili malo štodrugo do oči. Duboko usađene oči odmjeravale su ih polagano idostojanstveno, ali vrlo prodorno. Bile su smeđe, prošarane svijetlimzelenilom.

Poslije je Pippin često pokušavao opisati svoj prvi dojam.

"Osjećao si se kao da se iza njih krije neki zdenac bez dna, ispunjenvjekovima sjećanja i dugog, polaganog, ustrajnog razmišljanja; alipovršina im se caklila sadašnjošću: kao sunce što odsijeva navanjskim listovima golema stabla, ili na namreškanom dubokomjezeru. Ne znam, ali imao sam osjećaj kao da se nešto što raste uzemlji; nešto zapreteno, moglo bi se reći, ili nešto što se naslućujeizmeđu vrška korijena i vrška lista, između nečega duboko u zemlji ineba, iznenada probudilo pa te proučava isto onako promišljeno ipomno kao što je bezbroj godina proučavalo svoju nutrinu."

"Hrm, hum" promrmlja taj glas, dubok poput vrlo duboka drvenaduhačkog glazbala. "Zbilja čudna stvar! Samo nemoj nagliti, to vamje moje geslo. Ali da sam vas vidio prije nego što sam vam čuoglasove – koji su mi se svidjeli: lijepi sitni glasovi što su me podsjetili

na nešto čega se ne mogu sjetiti – da sam vas vidio prije nego štosam vas čuo, jednostavno bih vas bio zgazio misleći da ste mali orci,a tek bih poslije uvidio da sam pogriješio. Zbilja ste čudnovat soj. Odkorijena do grančica, čudan soj!"

Iako je još bio zgranut, Pippin se nije više bojao. Pod tim jepogledom osjećao neku neobičnu napetost, ali ne i strah.

"Tko ste vi, molim vas?" upita ga. "I što ste?"

Neki čudan izraz pojavi se u starim očima, nekakav oprez; zastrtibijahu oni duboki zdenci.

"E pa, hrm" odgovori mu onaj glas "pa ja sam vam ent, tako me barzovu. Da, ent me zovu. Ja sam vam pravi ent, moglo bi se reći, takobiste valjda vi rekli. Neki kažu da sam Fangorn, a drugi da samDrvobradaš. Možete me slobodno zvati Drvobradaš."

"Ent?" ponovi Merry. "Što to znači? Nego, kako vi sami sebe zovete?Kako vam je pravo ime?"

"E, sad!" otpovrne Drvobradaš. "Uh! Što vi ne biste sve htjeli! Nevalja nagliti.

Osim toga, ja postavljam pitanja. Vi ste u mojoj zemlji. A što ste vi,da mi je znati? Ne znam kamo bih vas smjestio. Čini mi se da vasnije bilo na onim listama koje sam naučio u mladim danima. Ali to jebilo davno, davno, možda su već sastavljene nove?

Čekaj da vidim! Čekaj, da vidim! Kako ono ide?"

O bićima živim nauk kad slijedi,

Ti slobodna četiri roda navedi:

Vilin-djecu što uvijek su prva,

Patuljke zatim iz kamenih dvora,

I Ente iz zemlje stare ko gora,

I ljude smrtne, vladare konja.

Hm, hm, hm.

Pa zidara dabra i vepra borca,

Srndaća skakača i medvjeda lovca,

Gladnoga vuka i zeca što se plaši,

Hm, hm.

Orla u gnijezdu il vola na paši,

I jelena s rogom i sokola smjela,

I zmije što puzi i labuda bijela.

Hum, hm; hum, hm, kako ono ide dalje? Rum-tum, rum-tum, rumtitum-tum.

Bila je to podugačka lista. Ali, kako bilo da bilo, čini mi se da vasnigdje na njoj nije bilo!"

"Izgleda da su nas uvijek izostavljali na tim starim listama, i u starimpričama"

reče Merry. "A ipak smo poodavno ovdje. Mi smo vam hobiti."

"A kako bi bilo da ubacimo još jedan stih?" upita Pippin.

I hobite polutane što u brijegu dubu dom.

"Strpajte nas među ona četiri naroda, uz čovjeka (velike ljude), i kvitposla!"

"Hm! Hm! Nije loše, nije loše" reče Drvobradaš. "To bi išlo. A vi živiteu rupama, ha? Ja bih rekao da je to ispravno i valjano. Ali tko vaszapravo zove hobitima? Meni to baš ne zvuči vilenjački. A vilenjacisu izmislili sve stare riječi, oni su prvi počeli."

"Nitko nas drugi ne zove hobitima; mi sami sebe tako zovemo"odvrati Pippin.

"Hum, hmm! Ma hajde bježi! Samo nemoj nagliti! Vi sami sebezovete hobitima? Ali to ne bi baš trebalo da svakome govorite. Jošćete odati i svoja prava imena, ako ne budete pazili."

"Mi na to ne pazimo" reče Merry. "Da, zbilja, ja sam Brandybuck,Meriadoc Brandybuck, ali obično me zovu samo Merry."

"A ja sam Took, Peregrin Took, a inače me zovu Pippin, ili čak Pip."

"Hm, vidim ja da ste vi zbilja brzoplet soj" reče Drvobradaš."Počašćen sam vašim povjerenjem, ali ne biste smjeli odmah bititako otvoreni. Ima vam enta i enta, znate; ili ima enta i bića kojaizgledaju kao enti ali nisu, moglo bi se reći. Dobro, ja ću vas zvatiMerry i Pippin, ako vam je po volji… to su zgodna imena. Ali nećuvam reći kako se ja zovem, bar zasad još neću." U očima mu sepojavi neki čudan, napol lukav napol šaljiv, izraz sa zelenimodsjajem. "Prvo i prvo, to bi dugo potrajalo: moje vam imeneprestano raste, a ja već dugo, dugo živim, pa vam je moje ime većkao neka priča. Prava imena kazuju vam priču o stvarima na koje seodnose, u mom jeziku, na starom entskom, kao što biste vi rekli. Toje divan jezik, ali treba mnogo vremena da se nešto na njemu kaže,jer mi ništa ne kazujemo što nije vrijedno dugog kazivanja, pa islušanja. A sad" oči mu odjednom zablistaju i vrate se u 'sadašnjost'bivajući sve sitnije i gotovo oštre "što je zapravo posrijedi? Što vi tuuopće radite? Ja vidim i čujem ( i njušim i slutim) mnogo od toga, odtoga, od toga a-lalla-lalla-rumba-kamanda-lind-orburúme. Oprostite,to je dio mog imena za to; ne znam kako glasi ta riječ na vanjskimjezicima: znate, ovo na čemu smo sad, na čemu ja stojim i motrim ulijepa jutra, i mislim na sunce, i na travu iza šume, i na konje, i naoblake, i na odvijanje svijeta. Što se zapravo zbiva? Što Gandalf

smjera? I ovi… burarúm" tu ispusti dubok štropotav glas poputpogrešnog akorda proizvedenog na orguljama "ovi orci, i onaj mladiSaruman dolje u Isengardu? Ja volim novosti. Samo nemojte nagliti."

"Svašta se zbiva" odgovori Merry. "Čak i kad bismo htjeli nagliti,trebalo bi nam mnogo vremena da sve ispričamo. A vi ste nam reklida ne naglimo. Da vam išta kažemo ovako na brzinu? Da li bistesmatrali nepristojnim kad bismo vas upitali što ćete učiniti s nama, ina čijoj ste strani? I jeste li poznavali Gandalfa?"

"Da, poznajem ga: to je jedini čarobnjak koji se uistinu brine zadrveće" reče Drvobradaš. "Poznajete li ga i vi?"

"Da, poznavali smo ga" turobno će Pippin. "On nam je bio dobarprijatelj, vodio nas je."

"Onda vam mogu odgovoriti i na vaša druga pitanja" rečeDrvobradaš. "Ne kanim ništa učiniti s vama: ako mislite pod tim da likanim ' vama nešto učiniti', bez vaše privole. Mogli bismo zajednonešto učiniti. Ja vam ništa ne znam o stranama. Ja idem svojimputem, a možda će i vaš put ići usporedo s mojim neko vrijeme.Nego, vi govorite o meštru Gandalfu kao da je iz priče koja jeokončana."

"Upravo tako" turobno će Pippin. "Čini se doduše da se ta pričanastavlja, ali se Gandalf ne pojavljuje više u njoj."

"Hum, što to govorite!" reče Drvobradaš. "Hum, hm, ma da."Ušutjevši, zagleda se u hobite. "Hum, ah, ma ne znam što bih rekao.Ma nemojte!"

"Ako želite čuti nešto više, ispričat ćemo vam" opet će Merry. "Ali zato će nam trebati malo više vremena. Kako bi bilo da nas spustite nazemlju? Da posjedimo ovdje zajedno na suncu dok ga još ima? Bitće da ste se već umorili držeći nas tako?"

"Hm, umorio? Ne, nisam se umorio. Ja se ne umaram baš lako. Inikad ne sjedim. Ja vam nisam baš, hm, gibak. Ali eno, sunce zbilja

zalazi. Hajdemo s ovog…

jeste li mi već rekli kako vi ovo zovete?"

"Brijeg?" nabaci Pippin.

"Greda? Izbočina?" nabaci Merry.

Drvobradaš zamišljeno ponovi sve te riječi.

"Brijeg. Da, to je ta riječ. Ipak je to brzopleta riječ za nešto što stojiovdje otkako je ovaj dio svijeta stvoren. Nije važno. Hajdemoodavde, idemo."

"A kamo?" upita ga Merry.

"K meni kući, ili u jednu od mojih kuća" odgovori Drvobradaš.

"Je li daleko?"

"Ne znam. Možda biste vi rekli da je daleko. Ali zar je to važno?"

"E pa, znate, mi smo vam izgubili sve što smo imali" reče Merry."Ostalo nam je tek nešto malo hrane."

"O! Hm! Ne morate se zbog toga brinuti" reče Drvobradaš. "Ja ćuvam dati da popijete nešto od čega ćete zazelenjeti i još dugo, dugorasti. A ako odlučimo da se rastanemo, mogu vas spustiti gdje godhoćete izvan moga kraja. Idemo!"

Držeći hobite nježno ali čvrsto pod rukama, Drvobradaš je najprijedigao jedno pa drugo veliko stopalo i pomaknuo ih do ruba izbočine.Nožnim prstima nalik na korijenje uhvati se za stijenu. Zatim polako idostojanstveno počne silaziti niza stube i tako siđe do podnožja.

Tu odmah krene dugačkim, odmjerenim koracima između drvećazalazeći sve dublje i dublje u šumu, i uspinjući se neprestano uzobronke. Reklo bi se da većina stabala spava ili ne zapaža ni njegani ostala stvorenja što prolaze pokraj njih. Ipak, neka su od njih

zatreperila a neka podigla grane iznad njegove glave kad im jeprilazio.

Za sve vrijeme dok je hodao, razgovarao je sam sa sobomneprekidnim nizom glazbenih tonova.

Hobiti su bili utihnuli na neko vrijeme. Osjećali su se, za divno čudo,sigurno i udobno, a imali su o čemu razmišljati i čemu se čuditi.Napokon se Pippin nakani ponovo progovoriti: "Molim vas,Drvobradašu" reče "mogu li vas pitati nešto? Zašto nas je Celebornupozorio da se čuvamo vaše šume? Rekao nam je neka pripazimoda ne zađemo u nju."

"Hmm, je li vam tako rekao?" zatutnja Drvobradaš. "A ja bih vammožda to isto rekao da ste krenuli na drugu stranu. Pazite da nezađete u šumu Laurelindórenan!

Tako su tu šumu vilenjaci nekad zvali, ali su joj odonda skratili imepa je sad zovu Lothlórien. Možda imaju i pravo: možda ona stvarnokopni, a ne raste. Nekoć je doista bila Zemlja doline raspjevanogzlata, a danas je Cvijet sna. Ma dobro! Ali ono je zbilja čudan kraj inije baš uputno da svak ulazi u nju. Ja se čudim kako ste vi uopćeizašli iz nje: to nije već godinama uspjelo nijednom strancu. Čudan jeono kraj. Pa i ovaj je čudan. Ovdje su mnogi stradali. Jesu, bome,stradali. Laurelindórenan lindelorendor malinornélion ornemalin"otpjevuši on za se. "Rekao bih da oni tamo poprilično zaostaju zasvijetom. Pa ni ovaj kraj, ni bilo koji izvan Zlatne šume, nije onakavkakav je bio kad je Celeborn bio mlad. Ipak: Taurelilómea-tumbalemorna Tumbaletaurea Lómeanor, tako se nekad govorilo.Štošta se promijenilo, ali to još uvijek vrijedi za neka mjesta."

"Kako to mislite?" priupita ga Pippin. "Što to vrijedi?"

"Drveće i enti" odgovori Drvobradaš. "Ni ja sam ne razumijem svešto se zbiva pa vam ne mogu ništa ni objasniti. Neki su od nas jošpravi enti i živahni na svoj način, ali mnogi drugi postaju sneni,postaju stabloviti, moglo bi se reći. Većina su stabala naprostostabla; ali mnoga su napol budna. Neka su od njih i posve budna, a

gdjekoja su, pa recimo, upravo entovita. To se neprestance događa.Kad se to dogodi jednom stablu, pokaže se da poneko od njih imapokvareno srce. Nema to veze s njihovim drvom, ne mislim na to.Ma poznavao sam ja neke dobre stare vrbe tamo uz Entwash kojesu doista bile dobre, ali su već odavno, na žalost, uvele! Bile susasvim šuplje, zapravo su se raspadale, ali su bile tako mirne iprijazne kao mlad listak. A ima opet i stabala u dolinama podno gorjakoja su zdrava kao dren, a pokvarena skroz-naskroz.

Čini mi se da toga ima sve više i više. U ovom je kraju bilo nekih vrloopasnih mjesta.

Pa i sad ima crnih točaka."

"Mislite kao ona Stara šuma daleko na sjeveru?" priupita ga Merry.

"Da, da, tako nešto, samo još mnogo gore. Ja vjerujem da tamodaleko na sjeveru leži još neka sjena Velike tmine i da se uspomeneprenose s koljena na koljeno.

Ali u ovom kraju ima još nekih uvelih zavala odakle se Tmina nijeuopće povukla, a stabla su starija od mene. Ipak, radimo štomožemo. Odvraćamo od ove šume strance i bezumnike, obučavamoi poučavamo, hodamo i plijevimo. Mi smo vam pastiri drveća, mi starienti. Malo nas još ima. Kažu da su ovce kao i njihov ovčar, a ovčarkao i njegove ovce, ali se to polako zbiva, a ni jedni ni drugi ne živedugo na ovom svijetu.

Ipak se to zbiva brže i temeljitije s drvećem i entima, a oni sevjekovima ne rastaju. Jer enti su sličniji vilenjacima: nisu tolikozaokupljeni sobom kao ljudi, i lakše se uživljavaju u druga bića. Aopet su u nečemu enti sličniji ljudima, lakše se mijenjaju od vilenjaka,i brže poprimaju boju okoline, da tako kažem. Zacijelo su bolji i odjednih i od drugih, jer su postojaniji i dulje teže za svojim ciljevima."

"Neki moji rođaci izgledaju baš kao drveće, potrebno im je neštoveliko da ih pokrene, i govore samo šaptom. A neka od mojih stabalaimaju gipke udove i mnogi od njih razgovaraju sa mnom. To su,

naravno, prvi počeli vilenjaci, buditi stabla i učiti ih govoriti, i učitigovor drveća. Stari su vilenjaci oduvijek sa svima željeli razgovarati.

Ali onda je nastupila Velika tmina i vilenjaci su otplovili preko mora ilipobjegli u daleke doline i sakrili se, i pjevali pjesme o danima kojinikad više neće doći. Nikad više. Da, da, nekoć je davno sve bilajedna šuma odavde do Lunskog gorja, a ovo je bio samo njezinistočni kraj."

"To su vam bili svijetli dani! Nekad sam mogao povazdan hodati ipjevati a da ne čujem ništa drugo do jeku svoga glasa sa stjenovitihbrda. Šume su sve bile kao šume Lothlóriena, samo još gušće,jedrije, mlađe. A kako je samo zrak mirisao! Po cijeli bih tjedan samodisao!"

Drvobradaš umukne grabeći dalje krupnim koracima a da nije svojimvelikim stopalima proizvodio gotovo ni najmanji šum. Tad opetzapjevuši pa malo-pomalo i zapjeva mrmonjeći. Hobiti nakon nekogvremena pojme da on to njima pjeva: Vrbicima Tasarinana hodiosam u proljeće.

Ah, ta slika i taj miris proljeća Nan-tasariona!

To, rekoh si da dobro je.

Bresticima Ossirianda hodio sam tokom ljeta.

Ah, to svjetlo i ta glazba ljeta na Ossirskih sedam rijeka!

To mišljah da najbolje je.

A u jesen došao sam do bukava Neldoretha.

Ah, to zlato i ta rumen, uzdah lišća u jesen Taur-na-neldora!

Sve bje ljepše neg poželjet mogao sam.

Al na zimu uspeh se do borova s visoravni Dothoniona.

Ah, taj vjetar, ta bjelina naspram granja crnog zimskog Orod-na-Thona!

Moj poj se digo sav raspjevan širom svoda.

Sve te zemlje danas sniju prekrivene valovima,

Dok ja hodim Ambaronom, Tauremornom i Aldalomeom, Po momkraju, po Fangornu,

Gdje je korijenje duboko.

Gdje minula ljeta od naslaga lišća bolje

Kriju tlo Tauremornalome.

Umuknuvši šutke je koračao dalje, a u svoj toj šumi, dokle je goddopirao sluh, nije se ništa više čulo.

Dan je zamirao i suton se obavijao oko debala. Napokon hobitiopaze kako se pred njima nazire tamna strmina: stigli su dopodnožja gorja i do zelenih korijena visokog Methedrasa. Nizobronak im je bučno u susret žuborio poskakujući niza stube mladiEntwash što negdje visoko gore izvire. Desno od rijeke pružala sedugačka padina zaodjevena travom, siva u sumraku. Tu nije raslonikakvo drveće pa je padina bila otvorena prema nebu; zvijezde suveć sjale u jezerima među obalama od oblaka.

Drvobradaš je koračao uz padinu a da gotovo nije usporio korak.Odjednom hobiti ugledaju pred sobom širok prolaz. Tu su stajala dvavelika stabla, po jedno sa svake strane, poput živih dovratakavratnica; ali vratnica nije bilo osim ukrštenog i isprepletenog granja.Kad im se stari ent približi, stabla podignu grane pa zatresu i zašumekrošnjama. Jer to je bilo zimzeleno drveće i lišće im je, tamno isjajno, svjetlucalo u sumraku. Iza njih se sterala široka, ravna čistina,kao da je u brdo usječen pod velike dvorane. S obje strane dizali sezidovi do visine od petnaest i više metara, a uz svaki od njih stajao jedrvored koji je također prema dnu bivao sve viši. Na suprotnom je

kraju stjenoviti zid bio okomit, ali je pri dnu prelazio u plitku udubinusa zasvođenim krovom: bijaše to jedini krov te dvorane, osim granjadrveća što je s unutarnje strane zasjenjivalo tlo ostavljajući samoširoku otvorenu stazu po sredini. Iz izvora negdje gore tekao jepotočić koji se odvajao od glavnog vodotoka, padao žuboreći nizokomiti goli zid i raspršivao se na srebrne kapljice nalik na tanakzastor ispred zasvođene udubine. Voda se opet skupljala u kamenitubazenu na tlu između drveća, a potom se izlijevala i tekla dalje uzstazu da bi se pridružila Entwashu na njegovu putu kroz šumu.

"Hm! Evo nas!" reče Drvobradaš prekidajući dugu šutnju. "Nosio samvas oko sedamdeset tisuća entskih koraka, ne znam koliko je to uvašim mjerama. Kako bilo da bilo, sad smo već blizu podnožjaPosljednje gore. Dio imena ovoga mjesta mogao bi se prevesti navaš jezik kao Izvorana. Meni se ovdje sviđa. Tu ćemo prenoćiti."

On ih spusti na travu između drvoreda i oni pođu za njim do velikogsvoda.

Hobiti tek sad primijete da on u hodu jedva da savija noge ukoljenima, ali da svejedno grabi velikim koracima. Prvo bi svojevelike nožne prste (doista su bili veliki, i vrlo široki) spustio na tloprije ostalih dijelova stopala.

Drvobradaš je zastao na časak pod slapom i duboko udahnuo zrak,a onda se nasmijao i ušao unutra. Tu je stajao golem kameni stol, alibez stolaca. U dnu udubine bijaše već mrkli mrak. Drvobradašpodigne dvije velike posude i stavi ih na stol.

Činilo se da su pune vode, ali kad on ispruži ruke nad njima, oneumah zasjaju, jedna zlaćanim a druga sočnim zelenim svjetlom. Tadva stopljena svjetla obasjaju udubinu, baš kao da se ljetno sunceprobilo kroz krov od zelena lišća. Osvrnuvši se za sobom, hobitiopaze da je i drveće u dvorištu zasjalo, isprva slabašnim sjajem aonda sve jačim i jačim dok nije svaki list bio obrubljen svjetlošću:jedni zelenom, drugi zlaćanom, treći bakrenocrvenom, a debla sedoimala kao stupovi isklesani od blistava kamena.

"E pa, sad opet možemo razgovarati" reče Drvobradaš. "Vjerojatnoste žedni. A možda ste i umorni. Popijte ovo!"

Ode do dna udubine, a oni tek tada primijete da ondje stoji nekolikovisokih kamenih ćupova s teškim poklopcima. On podigne jedanpoklopac i zagrabi u ćup velikom kutlačom i natoči njome tri pehara,jedan vrlo velik i dva manja.

"Ovo vam je entovska kuća" reče "I u njoj vam, na žalost, nemastolaca. Ali možete sjesti na stol."

Pa podigne hobite sa zemlje na golemu kamenu stolnu ploču, dvametra iznad zemlje, na koji oni sjednu klateći nogama i pijuckajućinapitak.

Napitak je bio poput vode, zapravo je bio vrlo sličnog okusa kao ivoda iz Entwasha koju su pili na rubu šume, a opet je imala nekakavmiris i okus koje ne bi znali opisati: jedva da su to osjećali, ali ih jepodsjetilo na miris daleke šume koji iz daljine donosi svjež noćnipovjetarac. Napitak je počeo djelovati od nožnih prstiju i neprestanostrujio kroz sve udove donoseći im osvježenje i okrepu i dižući semalo-pomalo sve do vrha kose. Hobiti su uistinu oćutjeli kako im sekosa na glavi diže, kovrča, leluja i raste. Drvobradaš je najprije opraonoge u bazenu izvan udubine, pa onda iskapio svoj pehar nadušak,jednim jedinim, dugim, polaganim gutljajem. Hobiti su već pomislilida neće nikad ni prestati piti. Naposljetku odloži pehar.

"A-ha" uzdahne. "Hm, hum, e, sad će nam se jezici razvezati. Vimožete sjesti na pod a ja ću prileći; na taj način neće mi napitakudariti u glavu niti će me uhvatiti drijemež."

Na desnoj strani udubine nalazio se velik ležaj na niskim nogama,tek nešto viši od pola metra, debelo pokriven suhom travom i paprati.Drvobradaš se polako izvali na nj (tek se malčice presamitivši) iispruži se u svoj svojoj dužini, s rukama podvijenim pod glavom, izagleda se u strop na kojem su poigravala svjetla, poput igre lišća nasuncu. Merry i Pippin sjedili su do njega na jastucima od trave.

"A sad mi ispričajte svoju priču, samo nemojte nagliti!" reče imDrvobradaš.

Hobiti mu uzmu pripovijedati što su sve doživjeli otkako su otišli izHobbitona.

Nisu se baš držali redoslijeda zbivanja jer su neprestance upadalijedan drugome u riječ, a drvobradaš je često prekidao pripovjedače ivraćao se na neki raniji događaj, ili ih je unaprijed zapitkivao opotonjim dogodovštinama. O Prstenu mu nisu ništa rekli, niti o tomezašto su krenuli na put niti kamo idu, a ni on ih nije ništa o tomepitao.

Inače ga je sve silno zanimalo: i Crni jahači, i elrond, i Rivendell, iStara šuma, i Tom Bombadil, i rudnici u Moriji, i Lothlórien, iGaladriel. Natjerao ih je da mu više puta opisuju Shire i krajolik unjemu. Pritom ih je nešto čudno priupitao.

"A ima li tamo kod vas, hm, enta? Ma ne zapravo enta, negoentica?"

" Entica?" ponovi Pippin. "A jesu li one uopće slične vama?"

"Jesu, hm, ma i nisu, zapravo više i ne znam" zamišljeno ćeDrvobradaš. "Ali njima bi se sigurno sviđala vaša zemlja, pa sam sesjetio da vas pitam."

Drvobradaša je posebno zanimalo sve što je bilo u vezi sGandalfom, a najviše ga je zanimala Sarumanova djelatnost.Hobitima je bilo žao što mu vrlo malo znaju kazati o tome: samo natemelju Samova prilično nejasna kazivanja o onome što je Gandalfrekao Vijeću u Rivendellu. Ipak su mu jasno i glasno rekli da suUglúk i njegova četa došli iz Isengarda i da je Uglúk spominjaoSarumana kao svoga gospodara.

"Hm, hum!" reče Drvobradaš kad su napokon, nakon mnogo lutanja ivrludanja, došli do boja između orkâ i rohanskih jahača. "Gle, gle!Zbilja pun koš novosti, nema šta. Niste mi doduše sve ispričali, bome

niste, daleko od toga. Ali ne dvojim da radite onako kako je Gandalfželio. Nešto se vrlo krupno događa, to mi je jasno, a što bi to moglobiti, saznat ću već u pravi čas, ili u krivi. Korijena mi i grančica, to jezbilja čudna stvar: tu ti iznikne neki mali narod koga nema na starimlistama, i gle!

Pojavljuju se Devetorica zaboravljenih jahača, i kreću u potjeru zanjima, i Gandalf ih vodi na neko veliko putovanje, i Galadriel ih primapod svoj krov u Caras Galadhonu, i orci ih progone milje i milje poPustošiji: rekao bih da su doista upali u grdnu oluju.

Nadam se da će se izvući iz nje!"

"A što je s vama?" upita ga Merry.

"Hum, hm, ja se nisam uzrujavao zbog velikih ratova" odgovoriDrvobradaš.

"Njima se najviše bave vilenjaci i ljudi. To je posao čarobnjaka:čarobnjaci se vječito brinu za budućnost. Ja se ne sekiram zbogbudućnosti. Ja nisam zapravo ni na čijoj strani, jer nitko nije ni namojoj strani, ako razumijete što hoću da kažem: nitko ne mari zašume kao ja, pa čak ni vilenjaci u današnje vrijeme. Ipak su mivilenjaci draži nego ostali: vilenjaci su nas izliječili od nijemosti udavna vremena, a to je bio velik dar koji se ne može zaboraviti, iakosu nam se poslije putovi razišli.. dakako da ima stvorova na čijojstrani nipošto nisam; u svakom slučaju sam protiv njih: tih…

burárum" ponovo gadljivo nešto progunđa "tih orkâ i njihovihgospodara. Bio sam zabrinut kad je sjena ležala na Mrkodolu, ali kadse povukla u Mordor, nisam se neko vrijeme brinuo jer je Mordordaleko. Ali čini se da vjetar puše s istoka i da će se šume uskoropočeti sušiti. Jedan stari ent ne može ništa učiniti da to spriječi: morato podnositi ili propasti. Ali sad je tu Saruman! Saruman mi je susjed:on mi je tu pod nosom. Mislim da moram nešto poduzeti. Uposljednje vrijeme često sam se pitao što da poduzmem gledeSarumana."

"A tko je Saruman?" upita g a Pippin. "Znate li što o njegovojprošlosti?"

"Saruman je čarobnjak" odgovori Drvobradaš. "Ništa više ne bih vamznao reći.

Nije mi poznata prošlost čarobnjakâ. Oni su se prvi put pojavili kadsu stigli veliki brodovi preko mora, ali ne bih vam znao reći jesu li ioni došli tim brodovima. Mislim da su Sarumana smatrali velikimčarobnjakom. Prije nekog vremena prestao je putovati i baviti seposlovima ljudi i vilenjaka – za vas bi to bilo davno. Skrasio se uAngrenostu, ili u Isengardu, kako rohanski ljudi zovu to mjesto.Isprva je bio vrlo miran, ali se nakon nekog vremena proslavio.Izabran je za glavara Bijelog vijeća, kažu, ali to nekako nije najboljeispalo. Pitam se sad nije li već onda udario stranputicom. Ali, bilokako mu drago, nije dodijavao susjedima. Razgovarao sam višeput snjim. Jedno je vrijeme neprestano hodao po mojim šumama. U to jedoba bio vrlo pristojan, uvijek je tražio od mene dopuštenje (baremonda kad bi me sreo), i uvijek me rado slušao. Rekao sam mumnogo toga što on ne bi nikad sam otkrio, ali mi nikad nije uzvrationa isti način. Ne sjećam se da mi je ikad išta ispričao. I sve je višebivao takav; lice mu je, koliko se sjećam – nisam ga već dugo vidio –postalo nalik na prozore u kamenom zidu: na prozore s kapcimaiznutra."

"Mislim da mi je sad jasno što smjera. Plete spletke ne bi li postaovelika sila.

Njemu je u glavi sve od kovine i kotačića, i ne mari za stvorenja kojarastu, osim ako mu ne služe u trenutnim planovima. Sad je jasno daje i crna izdajica. Udružio se s ološem, s orcima. Brm, hum! I što jejoš gore: učinio je nešto s njima, nešto opasno.

Jer ti su Isengarđani otprilike kao zli ljudi. Obilježje je opakih bićakoja su se pojavila u Velikoj tmini da ne podnose sunce, aliSarumanovi orci podnose sunce, iako ga mrze. Da mi je znati što jeučinio! Da nisu to ljudi koje je on upropastio, ili da nije izmiješao raseorkâ i ljudi? To bi bilo najveće zlo!"

Drvobradaš je nešto mumljao kao da izgovara duboku, podzemnu,entsku kletvu.

"Prije nekog vremena čudio sam se kako se orci usuđuju takoslobodno prolaziti kroz moje šume" nastavi. "Tek sam nedavnonaslutio da je to Sarumanovo maslo, da je on odavno istražio sveputove i otkrio moje tajne. Sad on i taj njegov ološ haraju ovimkrajem. Dolje na granici sijeku drveće… zdravo drveće. Neka odstabala samo posijeku i ostave ih da trunu… takve su vam i inačepsine orkâ; ali većinu stabala isijeku i odnesu da njima lože vatre uOrthancu. Sve ove dane diže se dim od Isengarda."

"Proklet bio, od korijena do grančica! Mnoga su od tih stabala bilimoji prijatelji, stvorenja koja sam poznavao od jezgre i žira; mnogasu imala svoj glas koji je sad zauvijek umuknuo. A tamo gdje sunekad stajali raspjevani gajevi, sad je pustoš puna panjeva i kupina.Bio sam nemaran. Ispustio sam uzde iz ruku. Ali tome treba stati nakraj!"

Drvobradaš se trgne i ustane sa svoga ležaja, pa tresne šakom ostol. Posude sa svjetlom poskoče i ispuste dva plamena mlaza. Uočima mu sijevne nešto poput zelena ognja, a brada mu senakostriješi kao debela brezovača.

"Ja ću tome stati na kraj!" zagrmi. "A vi ćete sa mnom. Možda ćetemi i pomoći. Time ćete pomoći i svojim prijateljima, jer ako nezaustavimo Sarumana, Rohan i Gondor imat će neprijatelja i straga isprijeda. Put nam je zajednički: do Isengarda!"

"Idemo s vama" reče Merry. "Učinit ćemo sve što možemo."

"Tako je!" potvrdi Pippin. "Najradije bih vidio Bijelu šaku svrgnutu.Najradije bih prisustvovao tome, pa makar ne bio od neke velikekoristi: nikad neću zaboraviti Uglúka i ono pješačenje kroz Rohan."

"Bravo! Bravo!" uzvikne Drvobradaš. "Ali malo sam ipak prenaglio. Ane valja nagliti. Previše sam se raspalio. Moram se ohladnjeti i

porazmisliti; jer lakše je povikati: Stat ću ja tome na kraj! nego to iučiniti."

Ode do zasvođenog ulaza i stane na neko vrijeme pod slap. Zatimse nasmije i strese, a gdje god su kapi vode pale s njega na zemlju,sjajile su se kao crvene i zelene iskre. Tad se vrati, legne opet nasvoj ležaj i ušuti.

Nakon nekog vremena hobiti opet začuju kako Drvobradaš neštomrmlja. Činilo se da broji na prste.

"Fangorn, Finglas, Fladrif, da, da" uzdahne. "Najgore je što nas jetako malo ostalo" produži obraćajući se hobitima. "Ostala su jošsamo trojica od pravih enta koji su hodili po šumama prije Tmine:samo ja, Fangorn, Finglas i Fladrif – da navedem vilenjačka imena,vi ih možete zvati i Listopramen i Kožokora, ako vam se tako višesviđa. Od nas trojice Listopramen i Kožokora nisu od velike koristi zaovu prigodu.

Listopramen se nekako uspavao, postao nekako stablovit, moglo bise reći: stoji po cijelo ljeto sam za se i drijema, a oko koljena muizrasla visoka livadska trava. Sav je obrastao listolikom kosom. Zimibi se ponekad prenuo, ali odnedavno je čak i tada odviše pospan dabi se prošetao malo dalje. Kožokora je živio na gorskim obroncimazapadno od Isengarda. Upravo tamo gdje je bilo najgore. Orci su garanili, a mnogi su od njegova roda i njegovih pastira pobijeni idokrajčeni. Zato se on visoko popeo, među breze koje najvoli, i višene silazi odande. Ipak, vjerujem da bih mogao skupiti lijepu družinumlađarije – kad bih im uspio objasniti zašto je to potrebno: kad bih ihuspio pokrenuti: mi vam nikad ne naglimo. Šteta što nas ima takomalo!"

"Zašto vas ima tako malo a već toliko dugo živite u ovoj zemlji?"priupita ga Pippin. "Jesu li mnogi već pomrli?"

"Ma nisu!" odgovori Drvobradaš. "Ni jedan nije umro, kako bi sereklo, iznutra.

Dakako da su neki pali kao žrtve dugih godina, a još ih je višepostalo stablovito. Ali nikad nas nije bilo mnogo i broj nam nijerastao. Nije bilo entica… nije bilo djece, kao što biste vi rekli, nije ihbilo godine i godine. Ostali smo, znate, bez entica."

"Zbilja žalosno!" reče Pippin. "A kako se to slučilo da su svepomrle?"

"Nisu one pomrle!" uzvikne Drvobradaš. "Nisam ja ni rekao da supomrle.

Rekao sam samo da smo ostali bez njih. Ostali smo bez njih i nemožemo ih više naći."

Uzdahne. "Ja sam mislio da se to zna. Vilenjaci i ljudi od Mrkodolado Gondora pjevali su pjesme o lovu enta na entice. To se ipak nemože potpuno zaboraviti."

"E pa, na žalost, te pjesme nisu doprle preko gorja do Shirea" rečeMerry.

"Kako bi bilo da nam ispričate nešto više o tome, ili da nam otpjevatekoju od tih pjesama?"

"Hoću, zbilja hoću" reče Drvobradaš. Reklo bi se da mu je drago štosu ga to zamolili. "Ali ja vam to ne znam ispričati kako treba, negosamo onako ukratko. Osim toga, moramo okončati ovaj našrazgovor: sutra ujutro treba sazvati vijeće, i obaviti mnogo posla, imožda krenuti na put."

"To vam je prilično čudna i tužna priča" proslijedi on nakon kraćestanke. "Kad je svijet bio još mlad a šume prostrane i divlje, enti ientice – a onda je bilo i entskih djeva: ah! kako je ljupka bilaFimbrethil, Vitogranka lakonoga u danima naše mladosti! – hodili suzajedno i prebivali zajedno. Ali srca nam se nisu razvijala na istinačin: enti su poklanjali svoju ljubav bićima koja su susretali nasvijetu, a entice su bile zaokupljene drugim bićima, jer enti su voljelivelika stabla i obronke visokih brda, i divlje šume, i pili su s gorskih

potoka, i jeli samo ono voće što im je samo padalo s voćaka naputove, i učili se od vilenjaka i razgovarali s drvećem. A entice subile zaokupljene manjim drvećem i livadama na suncu podalje odokrajaka šuma, i gledale su gloginje u guštari, i divlju jabuku i trešnjukako cvatu u proljeće, i zeleno bilje na podvodnom tlu u ljeto, i travešto nose sjeme na jesenskim poljanama. One nisu željelerazgovarati s tim bićima ali su željele da ona čuju i slušaju što im sekaže. Entice su im nalagale da ratu u skladu s njihovim željama, danose lišće i plodove po njihovu ukusu; jer entice su željele red, iobilje, i mir (pod čime su podrazumijevale da bilje ostane ondje gdjesu ga one postavile). Tako su entice uredile vrtove da u njima žive. Ami smo se enti radije potucali i tek smo ovda-onda svraćali u tenjihove vrtove. Zatim, kad je na sjeveru zavladala tmina, entice suprešle preko Velike rijeke, i uredile nove vrtove i obradile nova polja,pa smo ih još rjeđe viđali. Kad je Tmina nadvladana, procvala jezemlja entica i polja su im bogato urodila žitom. Mnogi su ljudi naučiliod entica njihove vještine i iskazivali im velike časti, a mi smo im bilipuka legenda, tajna u srcu šume. A evo, mi smo još ovdje a vrtovi suentica poharani: ljudi ih sad zovu Sumorne zemlje."

"Sjećam se, bilo je to davno – u vrijeme rata između Saurona i ljudiod mora –

kad me je obuzela želja da ponovo vidim fimbrethil. Kad sam jeposljednji put bio vidio, bila mi je još ljepša iako se znatno razlikovalaod one nekadašnje entice. Jer entice su se bile pogrbile i pocrnjeleod rada u polju; kosa im je izblijedjela na suncu i zadobila bojuzrelog žita, a obrazi im bili kao crvene jabuke. Ipak, oči su im ostaleoči našeg naroda. Prešli smo preko Anduina i došli u njihovu zemlju:ali smo ondje zatekli pustoš: sve je bilo spaljeno i iskorijenjeno jer jeonuda bio prošao rat. Ni entica više nije bilo. Dugo smo ih dozivali idugo tražili, i pitali sav svijet koji smo susretali na koju su stranuotišle entice. Jedni su nam rekli da su ih vidjeli kako odlaze nazapad, drugi na istok, a treći na jug. Ali kamo smo god pošli, nije ihbilo. Velika je bila naša žalost. Ipak, divlja nas je šuma zvala pa smose vratili. Mnogo smo još godina odlazili ovda-onda tražiti entice,hodili na sve strane i dozivali ih njihovim lijepim imenima.

Ali kako je vrijeme prolazilo, odlazili smo sve rjeđe i sve bliže. I sadsu nam entice ostale samo u uspomeni, a brade nam izrasle duge isijede. Vilenjaci su ispjevali mnogo pjesama o našem traganju zaenticama, neke su od tih pjesama ušle i u ljudske jezike. A mi nismopjevali pjesme o njima, zadovoljavali smo se pjevanjem njihovihlijepih imena kad bismo se sjećali entica. Vjerujemo da ćemo se jošsresti s njima, i da ćemo možda naći negdje neku zemlju u kojojćemo živjeti zajedno s njima i biti svi skupa sretni. Ali rečeno je da ćese to dogoditi tek kad i one i mi izgubimo sve što sad imamo. Lako jemoguće da se to vrijeme napokon bliži. Jer, kao što je Sauron nekaduništio sve vrtove, čini se da će nam Neprijatelj danas isto takouništiti sve šume."

"O tome govori i jedna vilenjačka pjesma, ili sam je bar ja takorazumio.

Pjevala se nekoć duž Velike rijeke. Ali, pazite, to nije bila entskapjesma: na entskom bi jeziku bila mnogo, mnogo dulja! Ali mi jeznamo napamet i pjevušimo je od vremena do vremena. Evo kakoide na vašem jeziku: Ent: Kad proljeće razlista granje i bukvom mladisok prostruji, Kad potok šumski svjetlom svane i vjetar sljemenomzabruji, Kad dug je korak i dubok dah a gorski zrak je britak svima,Tad vrati mi se i natrag dođi, jer gdje ti ljepše zemlje ima?

Entica: Kad proljeće u polje zađe i klasjem pšenica zažuti, Kadvoćnjak cvatom sav zasjaji ko s pokrovom od snježne puti, A Suncedigne zrak pun kiše i ispuni svijet mirisima Tad tu ću ostat i neću doćijer gdje mi ljepše zemlje ima?

Ent: Kad ljeto polegne po svijetu i pozlati se podnev-dan Podpokrovom lišća usnuloga propupa svakog stabla san, Kad šumskidvori zazelene svježinom vjetra zapadnog, Tad vrati mi se, natragdođi, jer nema ljepšeg do doma mog.

Entica: Kad ljeti voće sladom zori i bobe tamne i klip zabijeli, Kad vlatse zlati i plod oteža, a ljetina se gradu seli, Kad med u saću seprelije, uz dašak vjetra zapadnog, Tad tu ću ostat i neću doći jernema ljepšeg do doma mog.

Ent: Kad dođe zima, divlja zima, kad brijeg i šuma pod ledom ginu,Kad noć bez zvijezda će proždrijeti dan što bez sunca minu, Predvjetrom kletim s istoka potjerane zaliju nas ljute kiše, Tražit ću te,naći ću te, izgubiti – nikad više!

Entica: Kad stigne zima i pjesma stihne, kad tama se na koncuspusti, Kad ogoljena grana pukne i sav trud svije sumrak gusti, Tražitću te, dočekati, izgubiti – nikad više!

Kročit ćemo skupa putem pod naletom ljute kiše.

Oboje: Skupa ćemo cestom poći što na Zapad vodi nogu, Tamoćemo naći zemlju gdje počivat srca mogu.

Drvobradaš je napokon otpjevao svoju pjesmu.

"Eto, tako ide ta pjesma" reče. "Dakako da je vilenjačka: bezbrižna,hitroreka i začas se otpjeva. Mislim da je ipak prilično iskrena. Alienti bi imali više toga kazati kad bi imali vremena! A sad ću malkoodspavati stojećki. Gdje ćete vi dotle stajati?"

"Mi obično spavamo ležećki" odgovori mu Merry. "Bit će nam dobro iovako."

"Spavate ležećki?" reče Drvobradaš. "Pa dakako da tako spavate.Hm, hum: smetnuo sam to s uma: pjevajući tu pjesmu vratio sam seu stara vremena; gotovo mi se učinilo da razgovaram s mladimentićima, vjerujte mi! Pa dobro, možete leći i na ležaj. Ja ću radijestajati na kiši. Laku noć!"

Merry i Pippin popnu se na ležaj i sklupčaju se na mekanu travu ipaprat, svježu, mirisavu i toplu. Svjetla se ugase, ni drveće nije višesvijetlilo; ali vani ispred zasvođenog ulaza vidjeli su starogDrvobradaša kako nepomično stoji, s rukama podignutim iznadglave. S neba su virile sjajne zvijezde i obasjavale slap što mu jepadao po prstima i glavi i cijedio se, cijedio niz njega u stotinamasrebrnih kapi sve do stopala. Hobiti su usnuli slušajući to kapanje.

Kad su se probudili, zubato je sunce obasjavalo veliko dvorište i tlo uudubini.

Visoko na nebu krpe oblaka plovile su na jakom istočnjaku.Drvobradaša nije bilo nigdje na vidiku, ali dok su se Merry i Pippinkupali u bazenu pokraj nadsvođenog ulaza, začuli su ga kakopjevucka i pjevuši dolazeći stazom između drveća.

"Hum, hu! Dobro jutro, Merry i Pippine!" promumlja kad ih ugleda."Dugo ste spavali. Ja sam već danas prošao na stotine koraka. Sadćemo nešto popiti pa ćemo krenuti na entski zbor."

Natoči im dva pehara iz kamena ćupa, ali ne iz onog istog. Napitaknije bio kao onaj sinoćnji, nego nekako zemaljskiji i bogatiji, hranjiviji,doimao se više kao hrana, da tako kažemo. Dok su hobiti pili tajnapitak sjedeći na rubu ležaja i grickajući sitne komadiće vilin-kolača(više zato što su držali da je jelo prijeko potreban dio doručka negošto su bili gladni), Drvobradaš je stajao u blizini, pjevušio nešto naentskom ili vilenjačkom ili nekom drugom jeziku i zirkao na nebo.

"A gdje je taj entski zbor?" osmjeli se Pippin upitati ga.

"Hum, ah! entski zbor?" ponovi drvobradaš okrećući se. "To nijemjesto nego skup enta, koji se dan-danas ne sastaje često. Ali uspiosam od više njih izmamiti obećanje da će doći. Sastat ćemo se namjestu na kojem se oduvijek sastajemo. Ljudi zovu to mjestoDerndingle. To je na jugu. Moramo stići tamo do podneva."

Uskoro su krenuli. Drvobradaš je nosio hobite u naručju kao i jučer.Ispred ulaza u dvorište udario je nadesno, prešao preko potočića izaputio se krupnim koracima na jug podno velikih strmih obronakana kojima je tek tu i tamo raslo drveće.

Iznad njih su hobiti opazili čestare breza i oskoruša, a iza njih tamneborike što su se penjali uzbrdo. Uskoro se Drvobradaš odvojio malood brda i zašao u duboke šumarke u kojima su stabla bila veća, višai gušća od svih koja su ikad vidjeli. U prvi mah ih je opet malkoobuzela ona tjeskoba koju su osjetili kad su se prvi put odvažili zaći

u Fangorn, ali je to ubrzo prošlo. Drvobradaš nije razgovarao snjima. Pjevušio je nešto duboko zamišljen, ali Merry i Pippin nisurazumjeli ni riječi: zvučalo je to otprilike kao bum, bum, rumbum,burar, bum, bum, darar bum, bum, darar bum i tako dalje, ton i ritamneprestance su se mijenjali. Na mahove bi im se učinilo da su začulineki odgovor, neko mrmorenje ili podrhtavanje glasa koje kao da jedopiralo iz zemlje, ili s granja iznad njih, ili možda iz okolnih debala,ali Drvobradaš nije zastajao niti se osvrtao za sobom.

Dugo su tako išli – Pippin je pokušao brojiti 'entske korake' ali nijeuspio, zapleo se negdje na tri tisuće – a onda je Drvobradaš usporiokorak. Iznenada je stao, spustio hobite na zemlju i sklopio dlanoveoko usta tako da su mu tvorili cijev, a onda je puhnuo ili zazvaonekoga. Snažan hum-hom razlegao se kao duboko dozivanje roga ušumi, i činilo se da se odbija od stabala. Odnekud izdaleka doprlo jes više strana isto tako hum, hom, hum, ali to nije bila jeka negoodziv.

Tad Drvobradaš uprti Merryja i Pippina na ramena i produži daljekrupnim koracima, oglašavajući se i dalje od vremena do vremenakao iz roga, a odzivi su svaki put bivali sve bliži i bliži. Tako sunapokon došli do nečega što je nalikovalo na neprobojan zid odtamnog zimzelenog drveća kakvo hobiti nikad prije nisu vidjeli: granesu na njemu rasle od samog korijenja i bile gusto zaodjevenetamnim, sjajnim lišćem poput božikovine bez trnja, a nosile su imnogobrojne uspravne, krute cvjetne klasove s krupnim blistavimpupoljcima maslinove boje.

Skrenuvši nalijevo i zaobišavši ovu golemu živicu, Drvobradaš dođeu nekoliko koraka do uska otvora. Kroz njega je vodila utabana stazai naglo se spuštala niz dugu strminu. Hobiti opaze da silaze u zavalu,okruglu gotovo kao zdjela, vrlo široku i duboku, okrunjenu na rubuonom visokom tamnom zimzelenom živicom. Zavala je bila ravna iobrasla travom i u njoj nije bilo drveća osim tri vrlo visoke i lijepebijele breze na samom dnu. U zavalu su vodile još dvije staze, sazapada i s istoka.

Nekoliko je enta već bilo stiglo. Jedni su silazili drugim stazama, adrugi su dolazili za Drvobradašem. Dok su im se primicali, hobiti suzurili u njih. Očekivali su da će vidjeti određen broj stvorenja sličnihDrvobradašu kao što su hobiti slični jedan drugome (barem u očimanekog tko ih ne poznaje dobro), pa su se čudom čudili što ne videništa od toga. Enti su se razlikovali među sobom kao što se stablarazlikuju: neki su bili različiti kao što se razlikuje stablo od stablaistog imena ali sasvim različita rasta i povijesti; a neki su serazlikovali kao što se razlikuje jedna vrsta drveta od druge, breza odbukve, hrast od jele. Bila su tu i dva-tri starija enta, bradata i kvrgavapoput zdravog ali prastarog drveća (doduše, ni jedan nije izgledaotako star kao Drvobradaš); a bilo je i visokih, snažnih enta, skladnihudova i glatke kože kao šumsko drveće u naponu snage, samo nijebilo mladih enta, nije bilo mladica. U svemu ih je oko dva tucetastajalo na širokoj travnatoj površini zavale, a još ih je toliko pristizalosa svih strana.

Isprva su Merry i Pippin bili najviše iznenađeni njihovomraznolikošću: različitim oblicima i bojama, razlikama u obujmu i visini,u dužini nogu i ruku, i u broju prstiju na nogama i rukama (imali su ihod tri do devet). Neki su od njih izgledali kao da su u nekom rodu sDrvobradašem podsjećajući ih na bukve ili hrastove. Ali bilo je idrugih vrsta. Jedni su ih podsjećali na kestenove: bijahu to entismeđe puti s krupnim šakama raširenih prstiju i s kratkim debelimnogama. Drugi su ih podsjećali na jasenove: bijahu to visoki,uspravni, sivi enti s mnogo prstiju na rukama, dugih nogu; treći najele (ti su bili najviši), a četvrti na breze, oskoruše i lipe. Ali kad su sesvi enti okupili oko Drvobradaša ovlaš naklonivši glave, mrmorećisvojim sporim milozvučnim glasovima i motreći dugo i pozornoneznance, hobiti su uvidjeli da su svi oni ipak istog roda, i da sviimaju jednake oči: nisu baš sve bile onako stare i duboko usađenekao u Drvobradaša, ali su im svima pogledi bili podjednako spori,uporni i zamišljeni, i u svima je treperio isti onaj zelenkasti sjaj.

Čim su se svi okupili, stojeći u širokom krugu oko Drvobradaša,zapodjeo se neobičan i nerazumljiv razgovor. Enti su polakomrmonjili: najprije je upao jedan pa onda drugi, dok nisu na kraju svi

zajedno pjevuckali u dugom uzlaznom i silaznom ritmu, sad glasnijena jednoj strani kruga pa onda sve tiše, a onda bi na drugoj straniglasovi porasli do snažne tutnjave. Iako nije mogao uhvatiti nirazumjeti ni jedne jedine riječi – predmnijevao je da govore naentskome – Pippinu su u prvi mah godili ti glasovi, ali mu je malo-pomalo pažnja popustila. Nakon duljeg vremena (pjevanje nikakonije pokazivalo znakove posustajanja), upitao se, kad je entski jezikveć toliko 'usporen', jesu li uopće odmakli dalje od 'dobar dan', a akoih drvobradaš počne prozivati, koliko će im vremena trebati daotpjevaju sva svoja imena. "Da mi je znati kako se na entskomekaže da i ne", pomisli i zijevne.

Drvobradaš to odmah opazi.

" Hm, ha, hej, Pippine moj!" izusti on a svi ostali enti učas umuknu."Zaboravio sam da ste vi brzoplet soj; uostalom, zamorno je slušatirazgovor koji ne razumiješ.

Mogao bih vas i spustiti na zemlju. Rekao sam entskom zboru kakose vi zovete, i enti su vas vidjeli, i složili se u mišljenju da niste orci, ipristali da se na stare liste unese još jedan stih. Dosad još nismostigli dalje od ovoga, ali ni ovo nije za entski zbor dugo potrajalo. Ti iMerry možete se sad prošetati po zavali, ako želite. Tamo nasjevernom obronku imate jedan dobar izvor, ako se želite osvježiti.Valja još ponešto reći prije nego što zbor zaista otpočne. Ja ću vasveć obići da vam kažem kako napreduju stvari. I on spusti hobite nazemlju. Prije nego što se udalje, oni se duboko poklone skupu. Činise da je taj potez silno razdragao ente, sudeći po njihovu mrmorenjui po treptanju očiju, ali se oni uskoro vrate svom poslu. Merry i Pippinuspnu se stazom koja je vodila na zapad i zavire kroz otvor navelikoj živici. S ruba zavale dizali su se dugi obronci obrasli drvećem,a daleko iza njih, iznad jela najudaljenije kose, dizao se vrhunacvisoke gore, bijel i oštrih obrisa. Na jugu, njima slijeva, vidjeli sušumu kako se obrušava u sivu daljinu. Tamo u daljini naziralo senešto blijedozeleno za što je Merry zaključio da su rohanske nizine.

"Da mi je znati gdje je Isengard?" reče Pippin.

"Ne znam pravo gdje smo" otpovrne Merry "ali onaj je vrhunac tamovjerojatno Methedras, a koliko se sjećam, prsten Isengarda leži urašljama ili dubokoj rasjelini na kraju toga gorja. Vjerojatno je tamonegdje dolje iza ovog velikog bila. Čini mi se da se lijevo od vrhuncanazire neki dim ili izmaglica?"

"A kako izgleda Isengard?" priupita ga Pippin. "Nije mi jasno što bienti uopće mogli poduzeti protiv Isengarda?"

"Ni meni" priklopi Merry. "Isengard je neka vrsta prstena od stijenja ilibrda, unutra je ravan prostor a u sredini otok ili stup od kamena zvanOrthanc. Na njemu je Saruman podigao kulu. Tamo su i vratnice,možda ih ima i više, u tom kružnom bedemu, a mislim da je tamo ipotok koji izvire u gorju i teče dalje kroz Rohanska vrata. Ne bihrekao da je to mjesto koje bi enti mogli napasti. Ipak imam nekičudan osjećaj kad je riječ o tim entima: nekako mi se čini da nisu baštako bezopasni i, ovaj, recimo, smiješni kako izgledaju. Naoko suspori, čudnovati i strpljivi, pa gotovo i tužni, ali imam dojam da bi semogli pokrenuti. A kad bi se jednom pokrenuli, radije ne bih bio nasuprotnoj strani."

"Da!" potvrdi Pippin. "Znam što hoćeš reći. Možda je to baš kaorazlika između stare krave koja sjedi i zamišljeno preživa, i bika štojuriša; a ta promjena mogla bi iznenada nastupiti. Baš me zanimahoće li ih Drvobradaš pokrenuti. Siguran sam da će pokušati. Ali onise ne vole pokrenuti. Pa i sam se Drvobradaš sinoć ražestio, ali seubrzo opet obuzdao."

Hobiti se vrate do enta. Glasovi su se enta na vijećanju i dalje dizali ispuštali.

Sunce je toliko odskočilo da je zavirilo preko one visoke živice:zasjalo na vršikama bukava i obasjalo sjevernu stranu zavalesvježim žutim svjetlom. Upravo ondje hobiti spaze malo blistavovrelo. Zapute se uz rub velike zdjele podno zimzelenog drveća –godio im je ponovni dodir svježe trave pod tabanima i uživali su štoim se nikud ne žuri – pa siđu do vode što je izvirala iz zemlje. Popijumalo izvor-vode, bijaše to čista, hladna, opora tekućina, pa sjednu

na kamen obrastao mahovinom motreći krpice sunca na travi i sjeneoblaka kako promiču po dnu zavale. Enti su i dalje mrmonjili. Reklobi se da su hobiti ne nekom čudnom i dalekom mjestu, izvan svogasvijeta, daleko od svega što su ikad doživjeli. Obuzme ih silna čežnjaza licima i glasovima svojih sudrugova, pogotovo Froda i Sama, pa iStridera.

Napokon nastupi stanka u razgovoru entâ. Digavši pogled, hobitiopaze da im prilazi Drvobradaš s još jednim entom.

"Hm, hum, evo opet mene" reče Drvobradaš. "Je li vam sve ovododijalo, ili ste nestrpljivi, hmm, ha? E pa, na žalost, ne smijete jošbiti nestrpljivi. Upravo smo završili prvu fazu, ali još moram objasnitisituaciju onima koji žive daleko odavde, daleko od Isengarda, ionima do kojih nisam mogao doći prije ovoga zbora, a onda ćemotek odlučiti što ćemo poduzeti. Međutim, odlučivanje što da sepoduzme ne oduzima entima toliko vremena koliko iznošenje svihčinjenica i događaja koje moraju uzeti u obzir pri odlučivanju. Ipak,ne vrijedi poricati da ćemo se još dugo ovdje zadržati: po svoj prilici,dva dana. Zato sam vam doveo nekog da vam pravi društvo.

Njegova je kuća ovdje u blizini. Vilenjačko mu je ime Bregalad. Kažeda se on već odlučio i da ne mora više prisustvovati zboru. Hm, hm,on je još najnagliji među nama entima. Vjerujem da ćete se s njimdobro slagati. Do viđenja!"

Drvobradaš se okrene i ode.

Bregalad je neko vrijeme stajao i ozbiljno promatrao hobite, a oni sugledali njega pitajući se kad će se na njemu pokazati bilo kakav znak'naglosti'. Bio je visok i reklo bi se da pripada mlađim entima; kožamu je na rukama i nogama bila glatka i sjajna; usne mu bile rumenea kosa sivozelena. Savijao se i klatio kao tanko drvo na vjetru.Napokon progovori. Iako zvučan, glas mu je bio viši i razgovjetniji odDrvobradaševa.

"Ha, hmm, prijatelji, prošetajmo malo!" reče. "Ja sam vam Bregalad,što će reći Brzogredac na vašem jeziku. Ali to mi je, naravno, samo

nadimak. Tako su me prozvali onog časa kad sam odgovorio dajednom starijem entu prije nego što je do kraja izgovorio pitanje. Istotako brzo pijem pa se napijem dok drugi još kvase bradu.

Hodite sa mnom!"

On spusti svoje dobro građene ruke i pruži po jednu dugoprstu šakudvojici hobita. Cijelog su tog dana hodali s njim po šumi, pjevali ismijali se, jer Brzogredac se često smijao. Nasmijao bi se kad bisunce izašlo iza oblaka, ili kad bi naišli na potok ili izvor: tad bi sesagnuo i poprskao noge i glavu vodom; katkad bi se nasmijaokakvom šušnju ili šaptu u drveću. Kad god bi spazio koju oskorušu,zastao bi načas ispruženih ruku i zapjevao klateći se usput.

Navečer ih je doveo do svoje entske kuće, koja nije bila ništa drugodo kamen obrastao mahovinom na busenju podno zelena huma.Oko njega su rasle oskoruše, a iz izvora na obronku tekla je ižuborila voda (kao i u svim entskim kućama). Dok je tama padala našumu, razgovarali su još neko vrijeme. Svejednako su čuli glasove snedalekog zborišta, ali su sad zvučali nekako dublje i žustrije. Odvremena do vremena nečiji bi se snažni glas podigao do visoke ipoticajne milozvučnosti, dok bi svi drugi zamrli. Ali Bregalad je snjima blago govorio na njihovu jeziku, gotovo šaputao. Tako sudoznali da on pripada Kožokorinom rodu i da je kraj u kojem sunekad živjeli opustošen. To je hobitima bilo sasvim dostatno dashvate njegovu 'naglost', bar kad su u pitanju bili orci.

"Kod mene vam je bilo oskoruša" produži Bregalad blago i turobno"oskoruša koje su pustile korijene dok sam ja bio još entić, prijemnogo, mnogo godina u onom našem mirnom svijetu. Najstarije suoskoruše bili posadili enti ne bi li ugodili enticama, ali su ih one samopogledale, osmjehnule se i rekle da one znaju gdje je cvast bjelja avoćke rodnije. Ipak, za mene nema tako lijepa drveća od svog togroda, porodice ruža. I to je drveće raslo i raslo dok sjena svakog odnjih nije bila poput zelene dvorane, a njihovi crveni plodovi u jesenbili pravi teret, i ljepota i divota. Na njima su se okupljale ptice. Javolim ptice, čak i kad blebeću, a na oskorušama ih je bilo mnogo, pai napretek. Ali ptice su postale neprijazne i proždrljive i kidale su

drveće, i bacale plodove s njih na zemlju i nisu ih jele. Tad su došliorci sa sjekirama i posjekli drveće. Ja sam došao do oskoruša idozivao ih njihovim dugim imenima, ali one nisu zatreperile, nisu mečule niti mi se odazvale: ležale su mrtve."

O Orofarnë, Lassemista, Carnimirië!

Oskorušo moj ponosu, u rasutu tvoju kosu upleten je bijeli cvat!

Oskorušo moja mila, nikad nisi ljepša bila neg ljeti u podnev-sat,Kora ti je sjajna bila, lišća lakog poput pera, glasa meka i opojna, Urumenozlatnoj boji na tvom čelu kruna stoji uznosita i uspravna.

Oskorušo uvenula, kosa ti je siva, suha, vremenu ti stao tijek, Otpalati gorda kruna, utihnuo mio glas zasvagda i zanavijek.

O Orofarnë, Lassemista, Carnimirië!

Hobiti su zaspali uz Bregaladovu tihu pjesan koja kao da je na višejezika jadikovala za oborenim drvećem koje je on volio.

Slijedeći su dan proveli također s njim, ali se nisu mnogo udaljavaliod njegove

'kuće'. Najveći su dio vremena sjedili u zaklonu huma, jer je zapuhaohladniji vjetar a oblaci se zgusnuli i posivjeli. Sunce je bilo oskudno,a u daljini su se glasovi enta na zboru i dalje dizali i spuštali,pokatkad bučni i snažni, pokatkad tihi i turobni, pokatkad poticajni, apokatkad spori i svečani poput tužbalice. Dođe i druga noć a enti susvejednako vijećali ispod užurbanih oblaka i nestalnih zvijezda.

Osvanuo je treći dan, tmuran i vjetrovit. U zoru su se entski glasovipretvorili u pravu viku a onda su opet utihnuli. Kako je dopodneodmicalo, vjetar je jenjao a zrak otežao od iščekivanja. Hobiti suprimijetili da Bregalad pozorno sluša glasove, iako su jedva dopiralido njih, do udoline u kojoj je stajala njegova entska kuća.

Dođe i popodne, a sunce se, kloneći se zapadu prema gorju,probijalo svojim dugim žutim zrakama kroz pukotine i otvore uoblacima. Odjednom zapaze da je zavladao muk; sva je šumastajala i nijemo nešto osluškivala. Dakako da su entski glasoviumuknuli. Što li to znači? Bregalad je stajao ukočen i napet, zirkajućina sjever prema Derndingleu.

Tada se razlegne tresak i odjekne snažan glas: ra-hum-rah! Stablazadrhtala i povila se kao da ih je zahvatio nalet vjetra. Opet jenastala stanka, a onda se kanda bubnjevi oglase svečanomkoračnicom, a usred bubnjanja i tutnjave nabujaju glasovi štopjevahu visoko i snažno: Propast stiže, Ent se diže s grmljavinomsvih bubnjeva: ta-runda-runda-runda-hej!

Dolazili su enti; njihova je pjesma bivala sve bliža i glasnija: Propaststiže, Ent se diže, zvuk rogova i bubnjeva: ta-runa-runa-runa-hej!

Bregalad podigne hobite uvis i zakorači s njima iz svoje kuće.

Uskoro opaze kako im se približava povorka u maršu: enti su seklatili u hodu silazeći niz obronak prema njima. Na čelu je stupaoDrvobradaš, a za njim pedesetak njegovih sljedbenika, po dvojica usvakom redu, držeći korak i udarajući takt šakama po bokovima. Kadsu im se približili, hobiti zapaze kako sijevaju i strijeljaju očima.

"Hum-hom! Evo nas uz tresak, evo nas napokon!" dovikne imDrvobradaš kad ugleda Bregalada s hobitima. "Hajde, pridružite sezboru! Krećemo! Krećemo na Isengard!"

"Na Isengard!" prihvati više glasova.

"Na Isengard!"

Na Isengard, na Isengard, kamenitih dveri grad koji nikad nijesvladan, Na Isengard, na Isengard iako je čvrst i jak, ko led hladan,pust i gadan, Na njeg ćemo u boj poći, smrvit kamen ko led hladan,skršit dveri, ništit moći; Gore stabla, granje ječi, njihove se žare peći,stoga u boj ćemo poći!

Zemljo tmine, evo tvoje zle sudbine, uz bubnjeve Ent se diže,propast stiže!

Isengardu propast stiže!

Zla sudbina sve je bliže!

Tako su pjevali stupajući na jug.

Sijevajući očima, Bregalad stane uz Drvobradaša. Stari ent preuzmeopet od njega hobite i uprti ih na ramena, pa su tako stupali ponosnona čelu raspjevane družine visoko uzdignutih glava a srca im lupala.Premda su očekivali da će se na kraju nešto dogoditi, hobiti su bilizgranuti koliko su se enti promijenili. Sad im se činilo da se todogodilo nenadano, kao kad provali voda koju je nasip dugozadržavao.

"Zapravo su se enti, na kraju krajeva, ipak prilično brzo odlučili, jeli?" odvaži se Pippin napomenuti nakon nekog vremena, kad jepjesma načas utihnula pa je odjekivalo samo udaranje takta rukamai nogama.

"Brzo?" ponovi Drvobradaš. "Hu! Pa jest, zapravo. Brže nego štosam se nadao.

Zapravo ih nisam već odavno vidio ovako razjarene. Mi se enti nerazjarimo lako; nikad se ne razjarimo osim ako nam ne pukne predočima da su nam drveće i životi u velikoj pogibli. A to se nijedogodilo u ovoj šumi još od ratova što ih je Sauron vodio s ljudimaod mora. Najviše nas je ražestilo to ponašanje orkâ, ta obijesnasječa – rárum – čak i bez bijednog izgovora da će naložiti vatru; iizdaja susjeda koji nam je trebao pomoći. Čarobnjaci bi ipak moralibiti pametniji: oni i jesu pametniji od ostalih. Nema kletve navilenjačkom ni entskom, pa ni na ljudskim jezicima, koja bi biladovoljno teška za ovakvu izdaju. Dolje Saruman!"

"Hoćete li stvarno razvaliti vratnice Isengarda?" upita ga Merry.

"Ha, hm, ovaj, pa znaš da bismo i mogli! Možda vi i ne znate kolikosmo mi jaki. Jeste li čuli kad za trolove? Oni su zbilja jakote. A trolovisu samo kopije koje je napravio neprijatelj u doba Velike tmine,imitirajući ente, kao što su orci imitacije vilenjaka. Mi smo jači odtrolova. Mi smo sazdani od samih kostiju zemlje. Mi možemorascijepiti kamen kao i korijenje drveća, samo još brže, mnogo brže,kad se razjarimo! Ako nas ne sasijeku ili unište vatrom ili kakvomčarolijom, mogli bismo razbiti Isengard na komadiće i porušiti mubedeme da ne ostane ni kamena na kamenu!"

"Ali zar vam se Saruman neće oduprijeti?"

"Hm, ah, hoće, to je istina. Nisam ja to smetnuo s uma. Zapravo većdugo razmišljam o tome. Ali, vidite, ima ovdje mnogo entâ koji sumlađi od mene, i to za više životnih vjekova običnih stabala. A oni susad svi razjareni i misle samo na jedno: kako da poruše Isengard.Samo što će oni uskoro opet početi razmišljati; pomalo će seohladjeti kad popijemo večernji napitak. Kako ćemo tek ožednjeti! Alineka sad samo stupaju i pjevaju pred nama je još dalek put, i imamodosta vremena za razmišljanje.

Pa već je nešto i to što smo krenuli."

Drvobradaš je stupao dalje pjevajući još neko vrijeme s ostalima. Aliglas mu je nakon nekog vremena prešao u šapat i napokon ponovozamro. Pippin je zapazio kako mu se staro čelo naboralo iizbrazdalo. Napokon, kad Drvobradaš digne pogled, Pippin primijetitužan izraz u njegovim očima, tužan ali ne i nezadovoljan. U njima jegorjelo nekakvo svjetlo, kao da je zeleni plamen utonuo dublje utamne zdence njegovih misli.

"Dakako da je sva prilika, prijatelji moji" polako on prozbori "sva jeprilika da mi upravo odlazimo u svoju propast, da je ovo posljednjimarš entâ. Ali da smo ostali kod kuće skrštenih ruku, opet bi nas,kad-tad, snašla propast. Ta misao već poodavno raste u našimsrcima, i zato sad mi i marširamo. Nismo mi tu odluku donijelinaprečac.

Sad bar ovaj posljednji marš enta možda bude vrijedan pjesme.Jest" uzdahne "možda ćemo pomoći drugim narodima prije nego štopropadnemo. Ipak, žao mi je što nisam doživio ostvarenje pjesama oenticama. Žao mi je što nisam još jednom vidio Fimbrethil. Ali eto,prijatelji moji, pjesme, kao i drveće, urode plodom samo u svojevrijeme i na svoj način: a gdjekad i uvenu prije vremena."

Enti su stupali dalje krupnim koracima. Bili su sišli u dugačkurasjelinu koja je vodila na jug; sad su se opet počeli uspinjati, sveviše i više, uz visoku zapadnu kosu.

Šume su ostale za njima, nailazili su još samo na raštrkane brezike,a potom su došli do golih obronaka na kojima je rastao samogdjekoji kržljavi bor. Sunce je bilo zašlo za tamno brdo pred njima.Hvatao se mračak.

Pippin se osvrne za sobom. Broj je entâ bio porastao – ili je neštodrugo bilo posrijedi? Ondje gdje su prije bili mutni, goli obronci, učinimu se da vidi šumarke. Ali šumarke koji se kreću! Zar je moguće dase drveće u Fangornu probudilo, da se šuma diže i odlazi preko brdau rat? Protrlja oči pitajući se nisu li ga san i sjene obmanuli, ali suvelike, sive spodobe uporno stupale dalje. Začuje šum kao da vjetarhuji u granju.

Enti su se približavali sljemenu kose a pjesma je utihnula. Padala jenoć i zavladao je muk: ništa se nije čulo osim slabašnogpodrhtavanja tla pod nogama entâ, i šumorenja, sasvim tihogšaputanja, kao kad vjetar prolazi kroz gustu krošnju. Napokon suzastali na vrhu i pogledali u mračni ponor: u duboku rasjelinu nakraju gorja: Nan Curunír, dolinu Sarumanovu.

"Noć počiva na Isengardu" reče Drvobradaš.

V poglavlje: BIJELI JAHAČPromrzao sam do kostiju" reče Gimli lamatajući rukama i lupajućinogama.

Napokon se razdanilo. U zoru su suputnici bili spravili doručak kakosu najbolje znali i umjeli, a sad su se spremali, pri sve jačem svjetlu,ponovo potražiti tragove hobita.

"Ne zaboravite ni onog starca!" opet će Gimli. "Ja bih se višeobradovao kad bih naišao na otisak kakve čizme."

"A zašto bi se tome obradovao?" upita ga Legolas.

"Zato što bi starac s nogama koje ostavljaju za sobom tragovemogao biti samo ono što izgleda da jest" odgovori patuljak.

"Možda" prihvati vilenjak "ali možda teška čizma ovdje i ne biostavila nikakav trag zato što je trava visoka i savitljiva."

"To jednom graničaru ništa ne smeta" reče Gimli. "Aragornu je isavijena vlat dovoljna da otkrije trag. Ali ne vjerujem da će ovdje ištaotkriti. Ono što smo sinoć vidjeli bila je Sarumanova zla utvara.Uvjeren sam da je tako, čak i na ovom jutarnjem svjetlu. Njegovenas oči možda i sad prate iz Fangorna."

"Vjerojatno imaš pravo" reče Aragorn "iako nisam siguran. Nego, jamislim na konje. Ti si, Gimli, sinoć rekao da ih je netko rastjerao. A jamislim da nije. Jesi li ih čuo, Legolase? Da li ti se činilo da se glasajukao prestrašene životinje?"

"Nije" odgovori Legolas. "Dobro sam ih čuo. Da nije bio mrak, i da senismo sami prepali, rekao bih da su se konji iznenada nekomeobradovali. Oglasili su se kao konji kad sretnu prijatelja koji im jedugo nedostajao."

"I ja sam to pomislio" reče Aragorn "ali ne bih mogao odgonetnuti tuzagonetku, osim ako se ne vrate. Idemo! Sve se bolje vidi.Razgledajmo najprije tragove a poslije ćemo nagađati! Trebalo bipočeti odavde, blizu našeg tabora, sve ovdje valja temeljito pretražitipa onda nastaviti uz obronak prema šumi. Cilj nam je pronaći hobite,što god mislili o sinoćnjem posjetiocu. Ako su nam konji nekimslučajem pobjegli, onda se vjerojatno kriju među drvećem, inačebismo ih već bili vidjeli. Ne pronađemo li ništa odavde do okrajkašume, na kraju ćemo po posljednji put razgledati bojište i pepeo. Alinema ni tu mnogo nade: rohanski su jahači odviše dobro obavili svojposao."

Suputnici su neko vrijeme bauljali i pipali po tlu. Stablo je stajaloturobno nadvijeno nad njima, na njemu je suho lišće visilo i šumilona prohladnom istočnjaku.

Aragorn se polako odmaknuo od ostalih. Došao je do pepelastražarske vatre blizu obale rijeke, a onda se počeo vraćatitragovima prema glavici na kojoj se vodio okršaj.

Iznenada zastane i sagne se malne dotaknuvši licem zemlju, papozove ostale za sobom. Oni dotrče do njega.

"Evo napokon jedne novosti!" reče Aragorn i podigne slomljeni list daga pokaže svima, velik blijed zlaćan list, što je venuo i prelazio usmeđu boju. "Ovo vam je list malorna iz Lóriena, na njemu ima jošmrvica a ima ih i ovdje na travi. Gledajte!

Tu u blizini leže i komadići odrezanog konopca."

"Evo i noža kojim je konopac prerezan!" reče Gimli, pa se sagne iizvuče kratko, nazubljeno sječivo iz busena trave u koji ga je bilaugazila nečija teška noga.

Tu je ležao i odlomljeni držak. "Ovo je oružje orkâ" produži pomno gadržeći i gadljivo gledajući izrezbareni držak: bio je oblikovan kaognusna glava razrokih očiju i iscerene gubice.

"E pa, ovo je najčudnija zagonetka na koju smo dosad naišli!"usklikne Legolas.

"Vezani zarobljenik bježi i od orkâ i iz obruča konjanika. Zastaje dokje još na čistini i reže spone bodežom orka. Ali kako i zašto? Jer, akosu mu noge bile sputane, kako je hodao? A ako su mu ruke vilevezane, kako se poslužio nožem? Ako mu ni noge ni ruke nisu bilevezane, zašto je uopće rezao konopce? Zadovoljan svojomvještinom, sjeo je potom i mirno pojeo nešto od svoje popudbine!Već je i to dostatan dokaz, čak i bez malornova lista, da je riječ ohobitu. Nakon toga je valjda pretvorio svoje ruke u krila i odletiopjevajući u šumu. Lako ćemo ga naći, samo da su nam krila!"

"Istina je da je tu bilo čarolije" reče Gimli. "Što je tu radio onajstarac? A što nam imaš ti, Aragorne, reći o Legolasovu tumačenju?Možeš li ga ispraviti?"

"Možda bih i mogao" odvrati Aragorn smješkajući se. "Ima ovdje inekih drugih tragova koje niste uzeli u obzir. Slažem se s vama da jezarobljenik bio hobit i da je morao imati slobodne noge ili ruke prijenego što je došao do ovog mjesta. Rekao bih da je imao slobodneruke jer je onda lakše odgonetnuti ovu zagonetku, ali i zato što ga je,ako dobro tumačim ove tragove, do ovog mjesta nosio neki ork.Nekoliko je koraka odavde prolivena krv, krv orka. Posvuda unaokoloima dubokih otisaka kopita i tragova po kojima se vidi da je netkoovuda teglio nešto teško. Konjanici su ubili tog orka, a poslije su mutijelo odvukli do lomače. Ali hobita nisu zapazili: on nije ostao 'podvedrim nebom' jer je bila noć i još je nosio na sebi vilin-plašt. Bio jeiscrpljen i gladan, i nije čudo što je, pošto je prerezao spone nožempalog neprijatelja, otpočinuo i prezalogajio prije nego što se odvukaodalje. Utješna je spoznaja da je imao u džepu još lembasa iako jepobjegao bez opreme i prtljage; možda je i to slično hobitima?Kažem on premda se nadam da su Merry i Pippin ostali zajedno.Ipak, za takvu pretpostavku nema pouzdanih dokaza."

"A kako misliš da je i jedan od naših prijatelja oslobodio ruke?" upitaga Gimli.

"Ne znam kako je do toga došlo" odgovori Aragorn. "a ne znam nizašto ga je ork nosio. Sigurno nije zato da mu pomogne pobjeći. Ne,prije bih rekao da mi sad sviće nešto što mi je od samog početka bilomutno: zašto su se orci, nakon pogibije Boromira, zadovoljilizarobljavanjem Merryja i Pippina? Nisu potražili nas ostale niti sunapali naš tabor, nego su umjesto toga pojurili brže-bolje premaIsengardu. Da nisu zaključili da su zarobili Prstenonosca i njegovavjernog pratioca? Ne vjerujem. Njihovi gospodari ne bi se usudiliizdati im tako jasne naloge, ako su i sami znali što je posrijedi. Ne biim ipak otvoreno govorili o Prstenu jer to nisu pouzdane sluge. Alivjerujem da su zapovjedili orcima da i m pošto-poto ulove hobite,žive. Jedan je od njih pokušao klisnuti s dragocjenim zarobljenicimaprije okršaja. Možda je to bio pokušaj izdaje, nešto što se možeočekivati od tog soja; možda je neki krupni i odvažni ork pokušaopobjeći sâm s njihovim plijenom, za svoj račun. Eto vam mogtumačenja.

Vjerojatno ima i drugih. Ali u svakom slučaju možemo računati nanešto: da je bar jedan naš prijatelj umaknuo. Naša je zadaća da gapronađemo i pomognemo mu prije nego što se vratimo u Rohan. Nesmije nas pri tome zaplašiti Fangorn, jer je nevolja natjerala hobita utu šumu."

"Ja ne znam što mene više plaši: Fangorn ili pomisao na dugoputovanje pješice kroz rohan" reče Gimli.

"Hajdemo onda u šumu!" predloži Aragorn.

Uskoro je Aragorn otkrio nove tragove. Na jednom mjestu, nedalekood Entwasha, naišao je na otiske stopala: hobitskih stopala, aliodviše nejasnih da bi bili od veće koristi. Zatim je opet ispod deblavelika drveta, na samom rubu šume, pronašao još neke otiske. Tu jetlo bilo golo i suho pa se nije bogzna što vidjelo.

"Ovdje je najmanje jedan hobit stajao neko vrijeme i osvrnuo se zasobom, a onda je otišao dalje u šumu" reče Aragorn.

"Onda moramo i mi u šumu" ustvrdi Gimli. "Ali meni se nekako nemili ovaj Fangorn, a i upozorili su nas da je opasan. Volio bih da nastragovi vode na drugu stranu!"

"Ja ne bih baš rekao da ova šuma djeluje zlokobno, što god o njojgovorile priče" reče Legolas. Stajao je na okrajku šume sagnut, kaoda nešto osluškuje, i piljio razrogačenim očima u njene sjene. "Ne,ovo nije nikakva zlokobna šuma; a ako i ima zla u njoj, onda je to zlodaleko odavde. Hvatam samo vrlo slabašne odjeke mračnih mjestagdje je srž drveća crna. Ovdje u blizini nema zloće, ali naslućuju sebudnost i ljutnja."

"E pa, nema razloga da se na mene ljuti" reče Gimli. "Ja joj nisamništa nažao učinio."

"To je sva sreća" pripomene Legolas. "Ipak je njoj netko učinio neštonažao.

Nešto se u njoj događa, ili će se dogoditi. Zar ne osjećate tunapetost? Meni zastaje dah od nje."

"Ja samo osjećam da je ovdje zagušljivo" opet će patuljak. "Ova ješuma nešto svjetlija od Mrkodola, ali je sva pljesniva i ustajala."

"Stara je, vrlo stara" reče vilenjak. "Toliko je stara da se ja takorećiosjećam opet mlad, kao što se nisam osjećao otkako putujem svama, djeco! Stara je i puna uspomena. Ovdje bih možda bio sretanda sam došao u neko mirnije doba."

"Vjerujem da bi ti bio sretan" frkne Gimli. "Ti si ipak šumski vilenjak,iako su vilenjaci svih fela čudna čeljad. Ipak si me ohrabrio. Kud godti krenuo, idem i ja.

Samo neka ti lûk bude spreman, a ja ću svoju sjekiricu držatispremnu za pojasom.

Neću sjeći drveće" brže-bolje nadoda i digne pogled na drvo podkojim su stajali. "Ne bih rado sreo nespreman onog starca, bez

ikakvog argumenta u ruci, samo to. Idemo!"

Nato tri lovca zađu u šumu Fangorn. Legolas i Gimli prepustili suAragornu da slijedi trag, ali ni on nije bogzna što otkrio. Tlo je u šumibilo suho i pokriveno debelim slojem lišća, ali računajući da su sebjegunci zadržavali blizu vode, često je skretao do obale rijeke. Takoje naišao i na ono mjesto gdje su Merry i Pippin pili vodu iz rijeke iskvasili noge. Tu su se lijepo vidjeli otisci stopala dvojice hobita,jedni nešto manji od drugih.

"Ovo su dobre novosti" reče Aragorn. "Tragovi su doduše dva danastari. Čini mi se da su se na ovom mjestu hobiti udaljili od rijeke."

"Pa što ćemo sad?" upita ga Gimli. "Ne možemo ipak ići za njimakroz sav ovaj nepristupačni Fangorn. Slabo smo opskrbljeni. Ako ihuskoro ne nađemo, nećemo ni njima biti od kakve pomoći, osim dasjedimo s njima i zasvjedočimo prijateljstvo zajedničkimgladovanjem."

"Ako je to doista sve što možemo učiniti, onda moramo i to učiniti"reče Aragorn. "Idemo dalje!"

Napokon su došli do strmog obronka Drvobradaševa brijega irazgledali stjenoviti zid s grubo usječenim stubama što su vodile dovisoke grede. Kroz hitre oblake probijale su se sunčane zrake pašuma nije više djelovala onako sivo i turobno.

"Popnimo se gore i bacimo pogled na okolicu!" predloži Legolas."Još mi ponestaje daha. Volio bih časkom udahnuti svježeg zraka."

Suputnici se popnu uza stube. Aragorn je ovaj put bio zadnji jer sepolako uspinjao: pomno je motrio stepenice i izbočine.

"Gotovo sam siguran da su i hobiti ovuda prošli" reče. "Ali ima tu inekih drugih tragova, vrlo čudnih tragova koji me zbunjuju. Baš mezanima hoćemo li s ove uzvisine išta opaziti što će nam pomoći dautvrdimo na koju su stranu krenuli dalje."

Uspravio se i pogledao naokolo, ali nije ništa primijetio što bi mu biloi od najmanje koristi. Greda je bila okrenuta na jug i istok, ali je vidikpucao samo na istok.

Ondje je vidio kako se vršike drveća spuštaju u nizovima premaravnici iz koje su bili došli.

"Išli smo okolo-naokolo" reče Legolas. "Mogli smo svi skupa lijepodoći ovamo bez opasnosti, da smo se odvojili od rijeke drugog ilitrećeg dana i udarili na zapad. Teško je predvidjeti kamo će još njihodvesti put dok ne stignu do kraja putovanja."

"Ali mi nismo željeli zalaziti u Fangorn" pripomene Gimli.

"Ipak smo se našli u njemu; i to lijepo uhvaćeni u mrežu" rečeLegolas.

"Gledajte!"

"Što da gledamo?" priupita ga Gimli.

"Tamo među drvećem!"

"Gdje? Nemam ja vilenjačke oči."

"Pst! Tiše govori! Gledaj!" opet će Legolas upirući prstom. "Tamodolje u šumi, tamo daleko odakle smo upravo došli. To je on. Zar gane vidiš kako ide od drveta do drveta?"

"Vidim ga, sad ga vidim!" prošišti Gimli. "Gledaj, Aragorne! Zar tinisam lijepo rekao? Eno opet onog starca! Sav je u prljavim sivimdronjcima: zato ga i nisam u prvi mah primijetio."

Aragorn pogleda i promotri pogrbljenu spodobu kako se polakokreće. Reklo bi se da neki stari prosjak hoda s noge na nogu,oslanjajući se na grubo izdjelani štap.

Glavu je oborio, a nije gledao prema njima. U nekom drugom krajupozdravili bi ga bili prijaznim riječima, ali su sad šutjeli kao zaliveni,

prožeti nekakvim čudnim iščekivanjem: primicalo se nešto štoposjeduje neku skrivenu moć – ili nešto opasno.

Gimli je buljio još neko vrijeme razrogačenim očima kako im sespodoba svakim korakom sve više primiče. Tad odjednom, nemogavši se više obuzdati, drekne: "Gdje ti je lûk, Legolase? Napniga! Spremi se! To je Saruman1 ne daj mu da progovori, ili da naszačara! Radije gađaj ti prvi!"

Legolas dohvati lûk i napne ga, polagano, baš kao da mu se opirenečija volja.

Držao je strijelu labavo u ruci ali je nije namjestio na tetivu. Aragornje šutke stajao, lice mu bilo pozorno i napeto.

"Što čekaš? Što ti je?" tiho prosikće Gimli.

"Legolas ima pravo" mirno će Aragorn. "Ne smijemo ipak samo takoustrijeliti starca, iz čista mira i neizazvani, koliko god strahovali ilisumnjali. Pazi samo i čekaj!"

U taj mah starac ubrza korak i stigne začudno brzo do podnožjastjenovita zida.

Tad iznenada uzgleda dok su oni nepomično stajali i gledali dolje. Niglasa čuti bilo nije. Nisu mu vidjeli lica: nosio je kukuljicu a nakukuljici klobuk široka oboda tako da su mu crte lica bile sve u sjeni,osim vrha nosa i sijede brade. Ipak se Aragornu učini da je spazio usjeni zaklonjenih obrva blijesak prodornih i sjajnih očiju.

Napokon starac prekine šutnju:

"Baš je dobro, prijatelji, što sam vas našao" prozbori tiho. "Htio bihporazgovarati s vama. Hoćete li vi sići dolje, ili da se ja popnemgore?"

Ne dočekavši odgovora, počne se penjati.

"Hajde!" reče Gimli. "Zaustavi ga, Legolase!"

"Zar vam nisam rekao da bih htio porazgovarati s vama?" opet ćestarac.

"Odloži taj svoj lûk, gosparu vilenjače!"

Luk i strijela ispadnu Legolasu iz šaka a ruke mu se opuste niz tijelo.

"A ti, gosparu patuljče, molim te da skloniš ruku s držala sjekirice dokse ne popnem gore! Neće ti trebati takvi argumenti."

Gimli se lecne a onda se ukipi motreći starca kako grabi uz grubestube hitro poput jarca. Reklo bi se da više nije ni najmanje umoran.Kad zakorači na gredu, zabijeli se načas na njemu nešto sjajno,prekratko da bi se dobro razabralo, nešto nalik na komad odjećesakriven pod sivim dronjcima. Gimli tako glasno udahne zrak da je tozazvučalo kao siktaj u općem muku.

"Dobro je što sam vas našao, velim!" opet će starac prilazeći im. Kadje bio na nekoliko koraka od njih, zastane nagnut nad štapom,oborene glave, zirkajući na njih ispod kukuljice. "A što vi to radite uovim krajevima? Vilenjak, čovjek i patuljak, a svi odjeveni navilenjački način! Zacijelo se iza svega toga krije priča koju bi bilovrijedno čuti. Ovako se nešto ne viđa baš često."

"Vi govorite kao netko tko dobro poznaje Fangorn" reče Aragorn. "Jeli to točno?"

"Ne poznajem ga dobro" odgovori starac. "Za to bi trebalo višeživotnih vjekova proučavanja. Ali navraćam ovamo s vremena navrijeme."

"Možemo li znati kako se zovete, a onda čuti što nam imate kazati?"priupita ga Aragorn. "Dan prolazi a mi moramo obaviti još jedan hitanposao."

"Što se tiče toga što vam imam kazati, već sam vas pitao: što raditeovdje, i što mi možete sami ispričati? A moje ime?" On ušuti inasmije se dugim i tihim smijehom.

Aragorn se naježi kad ga začuje, obuzme ga neka čudna, hladnajeza, ali nije to bio strah ni tjeskoba, nego prije nešto poputnenadana ujeda svježeg zraka, ili hladan pljusak što probudinemirna spavača. "Moje ime!" ponovi starac. "Zar ga niste većpogodili? Mislim da ste već čuli za njega. Da, čuli ste već za njega.Nego, ispričajte mi sad radije svoju priču!"

Trojica su suputnika stajala nijemo, bez odgovora.

"Ima ih koji bi sad posumnjali da je baš zgodno govoriti o vašemposlu" opet će starac. "Srećom, ja znam nešto o tome. Mislim da vislijedite tragove dvojice mladih hobita. Da, hobita. Što me sad takogledate, kao da nikad niste čuli tu neobičnu riječ.

Čuli ste je, a čuo sam je i ja. E pa, oni su vam se prekjučer ovamobili popeli, i sreli ovdje nekoga kome se nisu nadali. Da li vas to tješi?A sad vas zanima kamo su odvedeni? Pa dobro, možda vam jamogu kazati nešto o tome. Nego, zašto sad ovdje stojimo? Vidite dataj vaš posao nije opet tako hitan kao što ste mislili. Hajdemo sjestida nam bude ugodnije!"

Starac se okrene od njih i pođe do gomile napadalog kamenja istijenja podno litice. U isti mah se ostali, kao da je tko skinuo čari snjih, opuste i pokrenu. Gimli se umah maši za svoju sjekiricu,Aragorn isuče mač a Legolas dohvati lûk.

Starac se nije na to obazirao nego se sagnuo i sjeo na nizak ravankamen. Tad mu se sivi plašt rastvori i oni zapaze da je doista sav ubjelini.

"Saruman!" uzvikne Gimli i priskoči mu sa sjekiricom u ruci."Govorite! Recite nam kamo ste sakrili naše prijatelje! Što ste učinilis njima! Govorite jer inače ću vam taj vaš šešir tako ulubiti da će gačak i čarobnjak teško moći popraviti!"

Starac je ipak bio prebrz za njega. Skočio je najprije na noge pa navrh velika kamena. Ovdje on zastane; iznenada kao da je narastao,nadvisivši ih sve. Odbacio je kukuljicu i sive dronjke. Bijelo je ruho na

njemu blistalo. Podigne štap, a Gimliju ispadne iz ruke sjekirica itresne o zemlju. Aragornov mač, koji je on čvrsto držao u ruci, planeiznenadnom vatrom. Legolas ispusti snažan krik i odapne strijeluvisoko u zrak: strijela iščezne u blijesku plamena.

"Mithrandir!" krikne on. "Mithrandir!"

"Dobro je što sam vas našao, opet ti velim, Legolase!" reče starac.

Svi su zurili u starca. Kosa mu se bijeljela kao snijeg na suncu;bjelasala mu se i odjeća; oči ispod gustih obrva sijevale su, prodornekao sunčane zrake, u ruci mu bila neka moć. Stajali su pred njimrazdirani divljenjem, radošću i strahom, bez riječi.

Napokon se Aragorn trgne.

"Gandalf!" usklikne. "Vraćaš nam se u našoj nevolji kad ti se višenismo nadali!

Kakav mi je to veo bio pred očima! Gandalf!"

Gimli ne reče ni riječi nego padne na koljena i zakloni oči rukom.

"Gandalf" ponovi starac kao da se prisjeća neke davno zaboravljeneriječi. "Da, tako sam se nekad zvao. To mi je bilo ime."

Siđe s kamena, podigne sa zemlje svoj sivi plašt pa se zaogrne:reklo bi se da je sunce bilo zasjalo, a da je sad opet zašlo za oblak."Da, možete me i dalje zvati Gandalf" reče glasom njihova starogprijatelja i vodiča. "Ustani, dobri moj Gimli! Nisi ti ništa kriv niti si miučinio išta nažao. I doista, prijatelji moji, nitko od vas nema oružjakojim bi me mogao ozlijediti. Veselite se! Ponovo smo se sreli. Naprekretnici.

Bliži se velika oluja, ali se sreća okrenula."

Položi ruku Gimliju na glavu, a patuljak uzgleda i iznenada senasmije.

"Gandalfe!" reče. "Pa vi ste sav u bijelom!"

"Da, sad sam bijel" potvrdi Gandalf. "Gotovo bi se moglo reći da samzbilja Saruman, Saruman kakav bi trebao biti. Nego, hajde, pričajtemi o sebi! Otkako smo se rastali, prošao sam kroz velike kušnje inedaće. Zaboravio sam mnogo od onoga što sam mislio da znam, iponovo naučio mnogo od onoga što sam zaboravio. Vidim mnogestvari u daljini, ali mnogo toga što je u blizini ne vidim. Pričajte mi osebi!"

"Što te najviše zanima?" upita ga Aragorn. "Previše bi nam trebalovremena da ti ispripovjedimo sve što smo doživjeli otkako smo serastali na onome mostu. Ne bi li nam radije najprije rekao što je shobitima? Jesi li ih našao, i jesu li na sigurnome?"

"Ne, nisam ih našao" odgovori Gandalf. "Po dolinama je Emyn Muilapala neka tama, pa nisam ni znao da su zarobljeni dok mi nije oraojavio."

"Orao!" uzvikne Legolas. "Ja sam vidio jednog orla kako leti visoko idaleko od nas: posljednji put prije tri dana, iznad Emyn Muila."

"Da" potvrdi Gandalf. "To je bio Gwaihir, gospodar vjetrova, koji mespasio iz Orthanca. Poslao sam ga ispred sebe da pazi na rijeku iprikuplja vijesti. Ima oštre oči, ali ne može vidjeti sve što se zbivaispod brda i drveta. Ponešto je vidio, a ponešto sam i ja vidio. Prstenje sad izvan mog domašaja, i domašaja svih članova družine koja jekrenula iz Rivendella. Umalo da ga Neprijatelj nije otkrio, ali mu je nakraju izmakao.

I ja sam imao tu svoje prste, jer sam bio na visoku mjestu inadmetao se sa Crnom kulom, pa je i sjena prošla. Onda me spopaoumor, silan umor, te sam se dugo potucao obuzet mračnim mislima."

"Onda znaš nešto i o Frodu!" uzvikne Gimli. "Što je s njim?"

"Ne bih vam znao reći. Spasio se iz velike pogibli, ali su još mnogepogibli pred njim. Odlučio je sam otići u Mordor, i krenuo je na put: to

je sve što znam."

"Nije sâm" ubaci Legolas. "Mi mislimo da je i Sam s njim."

"Je li?" reče Gandalf, a oči mu se zakrijese i smiješak zatitra na licu."Je li zbilja s njim? To nisam znao, ali nisam ni iznenađen. To jedobro! Vrlo dobro! Odmah mi je lakše pri srcu. Morate mi još štoštaispričati. Sjedite sad do mene pa mi pričajte kako ste dalje putovali."

Suputnici su sjeli na zemlju do njegovih nogu, a Aragorn je uzeopripovijedati.

Zadugo Gandalf nije rekao ni riječi niti ih je što pitao. Ruke je držaona koljenima a oči sklopio. Naposljetku, kad je Aragorn progovorio osmrti Boromirovoj i o njegovu posljednjem putovanju niz Velikurijeku, starac uzdahne.

"Nisi mi rekao sve što znaš ili naslućuješ, prijatelju moj Aragorne"tiho prozbori. "Siroti Boromir! Nisam vidio što ga je zadesilo. Bila jeto bolna kušnja za takva čovjeka: ratnika i gospodara među ljudima.Galadriel mi je rekla da je on u nekoj opasnosti. Ali da se na krajuspasio. To mi je drago. Nisu uzalud mladi hobiti bili pošli s nama, pamakar samo Boromira radi. Ali to nije jedina uloga koju oni morajuodigrati. Sudbina ih je dovela do Fangorna, a njihov je dolazakovamo bio poput pada sitnog kamenja koje u gorju pokreće lavinu.Čak i dok mi ovdje razgovaramo, čujem već prvi štropot. ZaSarumana bi bilo bolje da se ne nađe daleko od kuće kad branapopusti!"

"U nečemu se ipak nisi promijenio, dragi prijatelju" reče Aragorn."Još uvijek govoriš u zagonetkama."

"Što? U zagonetkama?" uzvikne Gandalf. "Ni govora! Razgovaramsamo naglas sa samim sobom. To ti je navada starih ljudi: odabirunajpametnijega među sobom da mu se obrate; zamaraju ih dugaobjašnjenja koja treba navoditi mladima."

Nasmije se, a smijeh mu je sad zazvučao toplo i blago kao sunčanazraka.

"Ja više nisam mlad, čak ni po računu pripadnika starih rodova" rečeAragorn.

"Ne bi li nam malo jasnije rekao što misliš?"

"Kako da ti kažem?" opet će Gandalf pa se načas zamisli. "Evosasvim ukratko kako ja vidim stvari u ovom trenutku, ako baš želišda ti kažem jasno i glasno što mislim. Dakako da Neprijatelj većpoodavno zna da je Prsten na putu i da ga nosi jedan hobit.Neprijatelj sad zna koliko nas je bilo u družini kad smo krenuli izRivendella, i kojeg je soja bio svaki od nas. Ali još mu nije potpunojasno što smjeramo. Misli da smo svi bili krenuli u Minas Tirith, jer bi ion tako učinio na našem mjestu. To bi, po njegovu poimanju, biotežak udarac njegovoj moći. Zapravo je u veliku strahu jer ne znakakav bi se moćnik mogao iznenada pojaviti noseći Prsten istupajući u rat s njim ne bi li ga svrgnuo i zauzeo njegovo mjesto.Njemu i ne pada na pamet da bismo mi htjeli njega svrgnuti ali danikog nemamo tko bi ga zamijenio, on ni u svojim najmračnijimsnovima nije pomislio da bismo mi htjeli uništiti sam Prsten.

Zacijelo vam je jasno da se u tome krije naša velika sreća i nada. Jerzamišljajući rat, on je i zavrgnuo rat držeći da ne smije gubiti vrijeme;jer onaj koji prvi udari, ako udari dovoljno snažno, neće više moždani morati dalje udarati. Zato on sve sile što ih je dugo pripremaostavlja sad u pokret, ranije nego što je namjeravao. Mudra budala!

Jer da se poslužio svojom moći da čuva Mordor, da nitko ne možeući u nj, i da je svu svoju lukavost usmjerio na traganje za Prstenom,možda bismo zaista bili izgubili svaku nadu: ni Prsten ni njegovnosilac ne bi mu mogli umaknuti. Ali sad njegovo oko više zuri udaljinu nego u svoju zemlju, a najviše motri Minas Tirith. Uskoro ćese okomiti na nj svom snagom, kao vihor. Jer on već zna da suglasnici što ih je izaslao da zaskoče družinu ponovo zatajili. Nisunašli Prsten, niti su doveli hobite kao taoce.

Da su samo to učinili, bili bi nam zadali težak udarac, možda i koban.Ali nemojmo mučiti sami sebe zamišljajući kakvim bi ih kušnjamamogli podvrgnuti u Crnoj kuli.

Jer Neprijatelj nije uspio – bar zasad, zahvaljujući Sarumanu."

"Onda Saruman nije izdajica?" priupita ga Gimli.

"Jest, jest" odgovori Gandalf. "I to dvostruki! Nije li to čudno? Ništaod onog što smo dosad pretrpjeli nije nas toliko kosnulo kao izdajaIsengarda. Čak i kao vladar i vojskovođa, Saruman je postao vrlojak. Zaprijetio je ljudima u Rohanu i spriječio njihovu pomoć MinasTirithu dok se glavni udar približava s istoka. Pa ipak, izdajničko jeoružje uvijek opasno izbliza. Saruman se kanio dokopati i Prstena,za sebe, ili bar oteti nekoliko hobita za svoje opake ciljeve. Tako sunaši neprijatelji zajedno uspjeli samo dotjerati Merryja i Pippinazačudnom brzinom, i u posljednji čas, do Fangorna, kamo inače onisami ne bi bili nikad došli. Osim toga, spopale su ih nove sumnjekoje im remeta planove. Nikakve vijesti o okršaju neće doprijeti doMordora, zahvaljujući rohanskim konjanicima, ali Gospodar tame znada su dva hobita zarobljena u Emyn Muilu i otjerana premaIsengardu protiv volje njegovih vlastitih slugu. Sad se on bojiIsengarda koliko i Minas Tiritha. Ako Minas Tirith padne, Saruman ćese loše provesti."

"Šteta je što su nam prijatelji između dvije vatre" reče Gimli. "Danijedna zemlja ne razdvaja Isengard od Mordora, mogli bismo mirnogledati kako se oni bore, i čekati."

"Pobjednik bi izašao iz tog sukoba jači nego što je ijedan od njihsada, i oslobođen dvojbe" reče Gandalf. "Ali Isengard se ne možeboriti s Mordorom ako se Saruman prije toga ne domogne Prstena. Asad ga se više ne može domoći. On još i ne zna u kakvoj jeopasnosti. Mnogo toga on ne zna. Toliko je bio nestrpljiv da sedočepa plijena da nije mogao mirno čekati kod kuće, nego je pošaou susret svojim glasnicima da ih uhodi. Ali ovaj put je zakasnio,okršaj je već bio okončan i ništa nije mogao učiniti dok nije samdošao u ove krajeve. Nije ovdje dugo ostao. Ja mu čitam misli i vidim

kakve ga sumnje muče. On nema nikakve moći nad šumama. Onmisli da su konjanici sve pobili i spalili na bojištu, i ne zna jesu li orcivodili kakve zarobljenike ili nisu. I ne zna za sukob između njegovihslugu i orkâ iz Mordora, ne zna ni za krilatog glasnika."

"Krilati glasnik!" uzvikne Legolas. "Gađao sam ga iz Galadrielina lukaiznad Sarn Gebira, i oborio ga s neba. Sve nas je prepao. Kakav jeto opet novi strah i trepet?"

"Takav da ga ne možeš ubiti strijelom" odgovori Gandalf. "Ti si ubiosamo zvijer na koju jaše, ali je uskoro opet zajahao drugu. Jer to jebio nazgûl, jedan od one devetorice koji sad jašu na krilatimzvijerima. Uskoro će taj strah i trepet zasjeniti posljednju vojskunaših prijatelja i zastrti im sunce. Ali još nemaju dopuštenja daprijeđu preko rijeke, a Saruman još ne zna za novo obličje koje su teutvare zadobile.

On misli samo na Prsten. Je li bio u bici? Je li pronađen? Što će bitiako ga se dočepa Théoden, gospodar Marke, i ako sazna zanjegovu moć? To je opasnost koju je on uočio pa se brže-bolje vratiou Isengard da udvostruči i utrostruči napade na Rohan. A za sve tovrijeme tu je i druga opasnost, sasvim blizu, koju on ne vidi, onakozaokupljen svojim prijekim mislima. Smetnuo je s uma Drvobradaša."

"Sad opet razgovaraš sa samim sobom" reče Aragorn smiješeći se."Ne poznajem ja nikakvog Drvobradaša. Ali naslutio sam dioSarumanove dvostruke igre; ipak mi nije jasno koja je bila svrhadolaska dvojice hobita u Fangorn, osim da ih mi dugo i bezuspješnotražimo?"

"Čekaj malo!" reče Gimli. "Ima još nešto što bih htio prije toga znati.Jesmo li mi ono tebe, Gandalfe, vidjeli sinoć, ili Sarumana?"

"Mene sigurno niste vidjeli" odgovori Gandalf. "Znači da ste vidjeliSarumana.

Očito nas dvojica toliko nalikujemo jedan na drugoga da ti moramoprostiti želju da mi ulubiš šešir tako da ga više ne mogu popraviti."

"U redu, u redu!" reče Gimli. "Drago mi je što to niste bili vi."

Gandalf se ponovo nasmije i reče:

"Da, dobri moj patuljče, utješno je kad čovjek nije baš u svemupogriješio. To ja i te kako dobro znam! Ali dakako da ti nisam ninajmanje zamjerio što si me tako dočekao. Kako bih ti mogaozamjeriti kad sam tako često savjetovao prijateljima neka ne vjerujuni svojim rukama kad imaju posla s Neprijateljem. Svaka ti čast,Gimli, sine Glóinov! Možda ćeš me jednom vidjeti sa Sarumanom paćeš moći procijeniti koliko smo slični."

"Ali hobiti?" upadne mu Legolas u riječ. "Mi smo ovako daleko došlitražeći ih, a čini se da vi znate gdje su oni. Pa gdje su?"

"S Drvobradašem i entima" odgovori mu Gandalf.

"S entima!" usklikne Aragorn. "Onda ipak ima istine u starimlegendama o tim stanovnicima dubokih šuma i orijaškim pastirimadrveća? Zar još ima entâ na svijetu?

Ja sam mislio da oni žive još samo u uspomenama na davno doba,ako su ikad i bili nešto više od rohanske legende."

"Rohanske legende!" uzvikne Legolas. "Ama, svaki je vilenjak uPustošiji pjevao pjesme o starim Onodrimima i njihovoj dugoj žalosti.Ali čak i kod nas oni žive još samo u uspomenama! Kad bih barjednog od njih vidio kako još hodi po ovom svijetu, doista bih sepomladio! Nego, Drvobradaš je samo ime Fangorn prevedeno nazajednički jezik, a čini mi se da vi govorite o jednoj osobi. Tko je tajDrvobradaš?"

"E, sad me previše pitaš" odgovori Gandalf. "Za ono malo što jaznam od njegove duge i spore priče trebalo bi mnogo vremena da seispriča, a mi sad nemamo toliko vremena. Drvobradaš jest Fangorn,čuvar šume; on je najstariji od svih entâ, najstarije živo biće koje jošhodi pod suncem u ovom Međuzemlju. Doista se nadam, Legolase,da ćeš ga još vidjeti. Merry i Pippin imali su sreću: sreli su ga ovdje,

upravo ovdje gdje mi sad sjedimo. Jer on je došao ovamo prekjučer iodnio ih do svog prebivališta daleko odavde, na podnožju gorja.Često dolazi ovamo, osobito kad je uznemiren, a sve ga višezabrinjavaju vijesti iz vanjskog svijeta. Ja sam ga vidio prije četiridana kako grabi među drvećem, i mislim da me je primijetio jer jezastao; ali nisam mu ništa rekao jer sam bio pogružen u misli iumoran nakon nadmetanja s Okom Mordora; a nije ni on meni ništarekao niti me zazvao."

"Možda je i on mislio da ste vi Saruman?" reče Gimli. "Ali vi govoriteo njemu kao da vam je prijatelj. A ja sam mislio da je Fangornopasan."

"Opasan!" uzvikne Gandalf. "Pa i ja sam vrlo opasan, možda opasnijiod svega na što ćeš još naići, osim ako te ne izvedu živa predprijestolje Gospodara tame. Pa i Aragorn je opasan, i Legolas jeopasan. Ti si sa svih strana opkoljen samim opasnostima, Gimli, sineGlóinov, jer si i sam opasan, na svoj način. Dakako da je šumaFangorn pogubna, pogotovo za one koji se olako laćaju sjekire; pa isam je Fangorn poguban, ali je isto tako i mudar i dobar. A sad senjegov dugi, spori gnjev prelijeva pa ga je puna sva šuma. Gnjev muse prelio nakon dolaska hobita i vijesti koje su mu donijeli, uskoro ćetaj gnjev grunuti kao poplava, samo što će biti uperen protivSarumana i sjekira Isengarda. Dogodit će se nešto što se nijedogodilo od davnina: enti će se razjariti i uvidjeti da su jaki."

"I što će učiniti?" upita ga Legolas u čudu.

"Ne znam" odgovori Gandalf. "Mislim da ni oni sami ne znaju. Vidjetćemo."

I ušuti pognute glave, utonuo u misli.

Ostali ga pogledaju. Sunčana se zraka probije kroz hitre oblake ipadne na ruke što mu na koljenima bijahu okrenute s dlanovimanagore: reklo bi se da su pune svjetla kao šalica vode. Napokondigne pogled i zagleda se u sunce.

"Jutro je na izmaku" reče. "Uskoro moramo krenuti."

"Hoćemo li potražiti naše prijatelje i Drvobradaša?" upita ga Aragorn.

"Nećemo" odgovori Gandalf. "Vas ne vodi put na tu stranu. Čuli stemoje riječi nade. Ali samo nade. Nada nije još i pobjeda. Rat je prednama i svim našim prijateljima, rat u kojem nam samo Prsten možeosigurati pobjedu. To me ispunja velikim jadom i velikim strahom, jerće mnogo toga biti uništeno, i možda ćemo sve izgubiti. Ja samGandalf, Gandalf Bijeli, ali Crno je još moćnije od Bijelog."

Ustane i pogleda na istok zaklanjajući oči rukama, kao da u daljinividi nešto što nitko od njih ne vidi. Tad zavrti glavom i tiho proslijedi:"Ne, nije više u našem domašaju. Bar se tome valja radovati. Nismoviše u napasti da se poslužimo Prstenom. Moramo sići dolje da sesuočimo s opasnošću koja graniči s beznadnošću, ali bar nema višete kobne opasnosti." Okrene se i nadoda: "Hajdemo, Aragorne, sineArathornov! Nemoj sad žaliti zbog svoje odluke u dolini Emyn Muilaniti ovo smatrati uzaludnom potjerom. Usred dvojbi izabrao si put kojije izgledao pravi: odluka je bila dobra i nagrađena je kako treba. Jerovako smo se sreli na vrijeme, a inače bismo se možda sreliprekasno. Ali potrazi tvojih suputnika došao je kraj. Sljedeće ti jeputovanje obilježeno tvojom zadanom riječju. Moraš otići u Edoras ipotražiti Théodena u njegovoj dvorani. Jer sad si ondje potreban.Svjetlo Andúrila mora se otkriti u bici na koju je dugo čekao. URohanu je na pomolu rat, pa i nešto gore od toga: Théodenu se lošepiše."

"Pa zar nećemo više vidjeti one vesele mlade hobite?" priupita gaLegolas.

"Nisam rekao da nećete" odgovori Gandalf. "Tko zna? Strpljen,spašen. Idi kamo moraš, i ne gubi nadu! U Edoras! I ja idem tamo."

"Dug je to put da ga čovjek, mlad ili star, propješači" reče Aragorn."bojim se da će ta bitka biti okončana mnogo prije nego što jastignem onamo."

"Vidjet ćemo, vidjet ćemo" reče Gandalf. "Ideš li sad sa mnom?"

"Da, krenut ćemo zajedno" prihvati Aragorn. "Ali vjerujem da ćeš tistići tamo prije mene ako poželiš."

Ustane i zagleda se u Gandalfa. Ostali su šutke gledali kako njihdvojica stoje licem u lice. Siva spodoba čovjeka, Aragorna, sinaArathornova, bijaše visoka i tvrda kao kamen, s rukom na balčakumača. Izgledao je kao kralj što se iz magle na moru iskrcao na obaluljudi nižeg roda. Pred njim je stajala pognuta stara spodoba, bijela isjajna kao da u njoj gori neko svjetlo, pogrbljena pod teretom godina,ali s moći koja nadmašuje snagu kraljeva.

"Nemam li pravo, Gandalfe, kad kažem da ti možeš stići kamo godhoćeš brže od mene?" napokon će Aragorn. "I još nešto: ti si našzapovjednik i naš stijeg.

Gospodar tame ima svoju Devetoricu. Mi imamo jednog: Bijelogjahača. On je prošao kroz vatru i ponor i svi ga se boje. Idemo s njimkamo nas god poveo."

"Da, zajedno ćemo s tobom" reče Legolas. "Ali najprije biste miolakšali srce, Gandalfe, kad bi nam ispričali što se vama dogodilo uMoriji. Zar nam nećete to ispripovjediti? Zar se ne možete ni tolikozadržati ovdje da ispričate prijateljima kako ste se spasili?"

"Već sam se predugo zadržao" odgovori mu Gandalf. "Nemamomnogo vremena. A ne bih vam mogao sve ispripovjediti ni kad bismoimali godinu dana pred sobom."

"Onda nam ispričajte bar onoliko koliko hoćete, i koliko vam vrijemedopušta!" reče Gimli. "Hajde, Gandalfe, ispričajte nam kako ste prošlis balrogom!"

"Ne spominji mi ga!" reče Gandalf i načas kao da mu sjenka bolipreleti preko lica. Sjedio je bez riječi, i izgledao star kao sama smrt."Dugo sam padao" progovori napokon polako, kao da se teškoprisjeća. "Dugo sam padao, a i on sa mnom. Vatra je njegova gorjela

oko mene. Opekla me. Onda smo pljusnuli u duboku vodu i našli seu mraku. Hladno je bilo kao smrtna ura: samo što mi se srce nijesmrznulo."

"Dubok je ponor premošćen Durinovim mostom, nitko ga nije jošizmjerio" reče Gimli.

"Ipak ima dno, s onu stranu svjetla i spoznaje" reče Gandalf. "Tamosam na kraju dospio, do samog kamenog dna. I još je on bio samnom. Vatra mu se ugasila, ali je sad postao nešto sluzavo, i jačeod udava."

"Borili smo se duboko ispod žive zemlje, gdje se vrijeme ne računa.Neprestano me hvatao, a ja sam njega neprestano sjekao dok nijenapokon pobjegao u mračne tunele. Njih nije iskopao Durinov narod,Gimli, sine Glóinov. Duboko, duboko ispod najdubljih rovovapatuljaka, svijet izjedaju bezimena bića. Čak ih ni Sauron nepoznaje. Starija su od njega. Prošao sam onuda, ali neću ih ovdjeiznositi da ne zamrače ovo danje svjetlo. Usred tog očaja mojneprijatelj bio mi je jedina nada, pa sam ga progonio hvatajući ga zapete. Tako me napokon izveo do tajnih putova Khazad-dûma: on ihje i te kako dobro poznavao. Zatim smo se sve više penjali doknismo došli do Beskrajnih stuba."

"Te su stube odavno pale u zaborav" reče Gimli. "Mnogi su kazivalida ih nije nikad ni bilo osim u legendi, a drugi kažu da su uništene."

"Postoje doista, i nisu uništene" reče Gandalf. "Vode od najdubljetamnice do najvišeg vrha penjući se u neprekinutoj zavojnici dok neizbiju napokon u Durinovoj kuli, usječenoj u živu stijenu Zirakzigila,vrhunca Srebrozuba."

"Tu je na Celebdilu jedan jedini prozor u snijegu , a pred njim uzakprostor, vrtoglavo orlovsko gnijezdo iznad magle svijeta. Tu je suncežestoko peklo, ali je sve dolje bilo obavijeno oblacima. On je iskočiovan, a tek što sam se izvukao za njim, ponovo je buknuo plamen iznjega. Nikog nije bilo da to vidi, inače bi se možda još u dalekojbudućnosti pjevalo o Bici na vrhu." Gandalf se iznenada nasmije. "Ali

što bi kazali u pjesmi? Oni koji su gledali izdaleka mislili su da naplanini bjesni oluja. Rekli su da su čuli grmljavinu i vidjeli munje kakoudaraju u Celebdil i odskaču kao plameni jezici. Nije li to dovoljno'oko nas se dizao silan dim, para i isparenja. Led je padao kao kiša.Oborio sam neprijatelja pa se on survao s visine i smrvio bok planinina mjestu gdje je tresnuo. Onda je mene okružila tmina pa samzabrazdio izvan misli i vremena i potucao se po dalekim putovima, okojima vam radije ne bih pričao."

"Gol sam se vratio; nakratko, dok ne obavim svoju zadaću. I gol samležao na gorskom vrhu. Kula iza mene raspala se, prozor nestao;stube se urušile i prolaz zakrčilo sprženo i slomljeno kamenje. Ostaosam sâm, zaboravljen, bez izlaza na tom tvrdom rogu svijeta. Ležaosam zagledan u nebo dok su zvijezde na njemu kružile, a svaki danbio dug kao životni vijek Zemlje. Do mene je jedva dopirao skupnižamor svih zemalja: nastajanja i umiranja, pjesme i plača, ipolaganog, vječitog stenjanja preopterećena kamenja. I tako menaposljetku ponovo našao Gospodar vjetra Gwaihir, podigao me iodnio."

"Suđeno mi je da ti vječito budem na teret, prijatelju u nevolji!" rekohmu.

"Bio si mi nekad na teret" odgovori mi on "ali sad nisi. Lagan si mi upandžama kao labudovo pero. Sunce sja kroz tebe. Zapravo mislimda ti nisam više ni potreban: da te ispustim, zaplovio bi na vjetru."

"Ne ispuštaj me!" dahnem jer sam ponovo osjetio život u sebi."Odnesi me do Lothlóriena!"

"Tako mi je zapovjedila i gospa Galadriel kad me poslala po tebe"otpovrne on.

"I tako sam stigao do Caras Galadhona i doznao da ste vi bašnedavno otišli odande. Tamo sam se zadržao u starenja lišenomvremenu te zemlje, u kojoj dani ne donose propadanje negoozdravljenje. I doista sam tamo ozdravio i odjenuo se u bjelinu. Daosavjete i primio ih. Odande sam nepoznatim putovima došao ovamo

i donio poruke nekima od vas. Rečeno mi je da Aragornu prenesemove riječi: Elessaru, Elessaru, gdje su sada Dúnedaini?

Zašto još tvoj rod luta po pustopoljini?

Bliži se čas kada će Izgubljeni stijegom mahati, I Siva Družina saSjevera će ponovo jahati,

Al tamna je staza kojom te sudba vodi,

Jer mrtvi motre na put što moru hodi.

A Legolasu je uputila ove riječi:

Legolasu Zelenlisti, već dugo u šumi podno gora

U radosti živiš. Čuvaj se mora!

Ako začuješ s obale krik galeba,

Tvoje srce neće naći mira u šumi više nikada.

Gandalf ušuti i sklopi oči.

"A meni nije ništa poručila?" upita ga Gimli i obori glavu.

"Mutne su njene riječi" reče Legolas "i teško ih razumiju oni kojimasu upućene."

"To mi nije nikakva utjeha" otpovrne Gimli.

"Pa što hoćeš?" reče mu Legolas. "Zar bi htio da ti otvoreno kaženešto o tvojoj smrti?"

"Da, ako mi nema ništa drugo kazati."

"Što se dogodilo?" reče Gandalf otvarajući oči. "Da, mislim da znamšto te njene riječi znače. Oprosti, Gimli! Ponovo sam porazmislio otim njenim porukama.

Ali doista je i tebi nešto poručila, ni mutno ni tužno. 'Gimliju, sinuGlóinovu' rekla je,

'prenesite pozdrav njegove gospodarice. Nositelju pramena, kud godideš, moje te misli prate. Samo pripazi da svojom sjekirom posiječešpravo drvo!'"

"Vratili ste nam se, Gandalfe, u sretan čas!" uzvikne patuljakpocupkujući i pjevajući na sav glas na svom čudnom patuljačkomjeziku. "Kako je Gandalfova glava sad sveta, potražimo glavu kojuvalja raspolutiti."

"To ne treba daleko tražiti" reče Gandalf ustajući sa svog mjesta."Idemo!

Potrošili smo sve vrijeme dopušteno za susret razdvojenih prijatelja.Valja nam požuriti."

Zaogrnuvši se ponovo svojim starim pokrpanim plaštem, povede ihdalje. Žurno su silazili za njim s visoke grede i probili se opet došume, sve do obale Entwasha.

Nisu ni riječi progovorili dok se nisu opet obreli na travi izvan krošnjiFangorna.

Nigdje nije bilo ni traga ni glasa od njihovih konja.

"Nisu nam se vratili" reče Legolas. "Pred nama je zamornopješačenje."

"Ja ne idem pješice. Nemam vremena" reče Gandalf. Podigavšiglavu, ispusti dug zvižduk. Taj je zvižduk bio tako jasan i prodoran dasu se ostali zgranuli što takav glas dolazi sa starih, bradatih usana.Tri puta je zazviždao, a onda im se učini da odnekud iz daljine dopireslabašno rzanje konja, istočnim vjetrom nošeno iz nizine.

Čekali su u čudu. Uskoro začuju konjski topot, najprije jedva čujan,tek nešto više od podrhtavanja tla što ga je osjetio samo Aragorn koji

je ležao na travi osluškujući, a onda je bivao neprestano sve glasniji ijasniji odajući brzi kas.

"Dolazi više konja" reče Aragorn.

"Dabome" reče Gandalf. "Bili bismo prevelik teret za jednoga."

"Ima ih tri" reče Legolas zureći u daljinu. "Gledajte kako jure! EnoHasufela, a uza nj je i moj prijatelj Arod. Na čelu im neki veliki konjgrabi uzagrepce. Takva konja nisam još vidio."

"Nećeš ga ni vidjeti" reče mu Gandalf. "To je Shadowfax, poglavicamearasa, gospodarâ konja. Čak ni Théoden, kralj rohanski, nije vidioboljega. Ne blista li kao srebro, i ne trči li glatko kao brzac? Dolazi pomene, to je konj Bijelog jahača. Zajedno ćemo u boj."

Još dok je stari čarobnjak govorio, veliki konj dojuri uz obronak donjih; dlaka mu blistala a griva se vijorila na vjetru. Ostala dva konjabila su zaostala daleko za njim. Čim Shadowfax ugleda Gandalfa,uspori korak i glasno zanjišti, a onda polako dokaska, obori svojugordu glavu i gurne svoje velike nozdrve starcu za vrat. Gandalf gapomiluje i reče: "Dug je put od Rivendella, prijatelju moj, ali ti simudar i hitar i stižeš kad treba. Hajde da sad krenemo na daleki put,i da se nikad više na ovom svijetu ne rastajemo!"

Uskoro su pristigla i ostala dva konja i mirno stala pokraj njih, kao daočekuju naloge.

"Ovog časa idemo u Meduseld, na dvor vašeg gospodaraThéodena" produži Gandalf obraćajući im se svima ozbiljno. Oniobore glave. "Vrijeme odmiče pa ćemo, s vašim dopuštenjem,prijatelji, odmah krenuti. Molim vas da jurite što brže možete.

Hasufel će ponijeti Aragorna a Arod Legolasa. Ja ću posjesti Gimlijapreda se, pa ćemo, s dopuštenjem Shadowfaxovim, obojica jahati nanjemu. Prije toga ćemo još samo utažiti žeđ."

"Sad mi je jasan dio noćašnje zagonetke" reče Legolas skačući lakona leđa Arodu. "Bilo da su se u prvi mah razbježali u strahu ili ne,naši su konji susreli Shadowfaxa, svoga poglavicu, i radosno gapozdravili. Jeste li vi, Gandalfe, znali da je on u blizini?"

"Jesam, znao sam" odgovori čarobnjak. "Usredotočio sam misli nanjega i zapovjedio mu neka pohita, jer je jučer bio još daleko na jugu.A sad će me hitro odnijeti opet onamo!"

Gandalf se zatim obrati Shadowfaxu i konj hitro krene, ali ne prebrzoza ostale konje. Nakon nekog vremena iznenada skrene, izaberemjesto gdje su obale bile nešto niže pa zagazi u rijeku i povede ihpotom na jug, kroz ravnicu, široku i bez drveća.

Vjetar je prolazio poput sivih valova kroz beskrajne milje trave. Iakonije bilo ni traga od ceste ni staze, Shadowfax nije zastajao niti sedvoumio.

"Udario je ravno put dvora Théodenova pod obroncima Bijelogagorja" reče Gandalf. "Tako ćemo najbrže stići. Tlo je tvrđe uIstočnom Emnetu kroz koji vodi glavni put na sjever, ali Shadowfaxpoznaje ovdje svaku baru i grabu."

Satima su tako jahali kroz livade i porječje. Često je trava bila tolikovisoka da je dopirala jahačima do koljena, a konji kao da su plivali usivozelenu moru. Naišli su na mnoge skrovite bare i na širokapodručja rogoza što se klatio nad mokrim i podmuklim blatištima, alije Shadowfax uvijek nalazio pravi put, a ostala su dva konja išla zanjegovim tragom. Sunce se polako klonilo zapadu. Gledajući prekovelike ravnice, jahači su načas vidjeli u daljini sunce nalik na rumenioganj što tone u travu.

Nisko na rubu vidika rumenjele su se s obje strane gorske kose.Reklo bi se da se podigao neki dim i potamnio sunčev disk do bojekrvi, kao da je sunce potpalilo travu tonući pod rub zemlje.

"Eno Rohanskih vrata" reče Gandalf. "Gotovo je ravno na zapadu odnas. Na toj je strani i Isengard."

"Vidim nekakav veliki dim" reče Legolas. "Što li je to?"

"Bitka i rat!" odgovori mu Gandalf. "Jaši samo dalje!"

VI poglavlje: KRALJ OD ZLATNIHDVORAJahali su dalje dok je sunce zalazilo, i polako se hvatao mračak, ipadala noć. Kad su napokon stali i sjahali, čak je i Aragorn bioukočen i umoran. Gandalf im dopusti samo nekoliko sati odmora.Legolas i Gimli su spavali, Aragorn je ležao izvaljen na leđima, aGandalf je stajao oslonjen na štap i zagledan u mrak, na istok i nazapad. Sve je bilo tiho, nije bilo ni traga ni glasa ni od kakva živabića. Kad su ponovo ustali, noć je bila isprugana dugim oblacima štosu plovili na studenu vjetru. Po hladnoj mjesečini krenuli su dalje,isto onako brzo kao i obdan.

Sati su odmicali a oni su i dalje jahali. Gimli je drijemao i bio bi pao skonja da ga Gandalf nije ugrabio i prodrmao. Hasufel i Arod, umorniali gordi, išli su za svojim neumornim predvodnikom, sivom sjenomšto se samo nazirala pred njima. Prolazila je milja za miljom. Mjesec,koji je rastao, potonuo je u oblačni zapad.

U zrak se uvukla žestoka studen. Na istoku se tama polaganopretapala u hladno sivilo. Daleko tamo, njima slijeva, iznad crnihzidina Emyn Muila, izbile su crvene sunčane zrake. Pucala je zora,bistra i sjajna; vjetar im je prelazio preko puta, šumorio kroz povijenutravu. Odjednom Shadowfax zastane i zarže. Gandalf pokaže nenešto u daljini.

"Gledajte!" uzvikne, a oni otvore umorne oči.

Pred njima se na jugu ispriječilo gorje: s bijelim vrhovima i crnimprugama.

Pašnjaci su se valjali prema pobrežju nagomilanom podno gorja iprotezali se u mnogobrojne doline, još mutne i mračne, netaknutepraskozorjem, vijugajući sve do samog srca velebnog gorja. Najširaod tih udolina pred samim putnicima otvarala se kao kakav dugzaljev među bregovima. Duboko u njoj nazirala se naborana

planinska masa s jednim jedinim visokim vrhuncem: na ušću dolinestajao je kao stražar osamljen vis. Oko njegovih nogu tekla je, poputsrebrne niti, rijeka što je izvirala u dolini. Na čelu visa spazili su, jošiz velike daljine, odbljesak sunca što izlazi, prelijevanje zlata.

"Govori, Legolase!" reče Gandalf. "Reci nam što vidiš pred nama!"

Legolas se zagleda u daljinu zaklanjajući oči od vodoravnih zrakanetom izašlog sunca. "Vidim bijelu rijeku kako se spušta sasnjegova" odgovori on. "Tamo gdje izvire iz sjene doline, diže se naistoku zeleno brdo. Opasuje ga nasip i velik zid i trnovita ograda.Unutra se dižu krovovi kuća, a u sredini, na zelenoj čistini, stojivisoka, velebna ljudska dvornica. Rekao bih da joj je krovište odzlata. Od nje se širi svjetlost na sve strane. Zlatni su i dovracivratnica. Pred njima stoje ljudi u blistavim oklopima, ali sve drugo udvorima još spava."

"Ti se dvori zovu Edoras" reče Gandalf "a zlatna se dvornica zoveMeduseld.

Tu stoluje Théoden, sin Thengelov, kralj Rohanske marke. Stigli smou osvit dana.

Sad je jasan put pred nama. Ali moramo oprezno dalje jer je rat, paRohirrimi, gospodari konjâ, ne spavaju, makar se iz daljine čini daspavaju. Svima vam savjetujem da ne vadite oružje, i da se nerazbacujete oholim riječima, sve dok ne dođemo do Théodenovaprijestolja."

Uokrug je bilo blistavo i vedro jutro, i ptice su pjevale kad su putnicistigli do rijeke. Rijeka je hitala u ravnicu, a u podnožju brda prelazilaim preko puta u široku luku i tekla dalje na istok da se negdje dalekoulije u korito Entwasha, gusto obrasla trskom. Kraj bijaše zelen: umokrim livadama i uz travnate rubove rijeke raslo je mnoštvo vrba. Uovim južnim krajevima već su se rumenjeli vrhovi grančica navrbama naslućujući dolazak proljeća. Preko rijeke je vodio gazizmeđu niskih obala izgaženih konjima. Putnici su prešli preko gaza inaišli na širok izlokan put što je vodio do pobrežja.

U podnožju brijega opasanog zidom put je prolazio u sjeni mnogihhumaka, visokih i zelenih. Na njihovoj zapadnoj strani trava je bilabijela kao od nanesena snijega: u njoj su, na tratini, iznikli cvjetićinalik na nebrojene zvijezde.

"Gledajte!" reče Gandalf. "Kako su lijepe ove sjajne oči u travi!Spomenci se zovu, ili simbelmyne u ovom ljudskom kraju, jercvjetaju u svako godišnje doba i rastu tamo gdje počivaju mrtvi ljudi.Pazite! Upravo smo došli do velikog humlja gdje Théodenovi precivječni sanak sniju."

"Sedam je humaka s lijeve strane a devet s desne" reče Aragorn."Mnogo je dugih ljudskih vjekova prošlo otkako je podignuta zlatnadvornica."

"Odonda je pet stotina puta opalo crveno lišće u šumi Mrkodolu umom zavičaju" reče Legolas "a nama se čini da to nije mnogovremena."

"Ali jahačima Marke čini se da je to davno bilo" opet će Aragorn "daje podizanje ovog doma tek uspomena iz pjesme, a godine prije togada se gube u magli vremena. Oni sad ovaj kraj zovu svojimzavičajem, rođenim zavičajem, a govor im se razdvojio od govoranjihova sjevernog roda."

Tad tiho zapjeva na nekom sporom jeziku nepoznatom vilenjaku ipatuljku, ali su ga oni ipak pozorno slušali jer je u tom pjevanju biloneke snažne glazbe.

"To je valjda jezik Rohirrima" reče Legolas "jer je sličan samom ovomkraju, bogat i valovit na mahove, a inače tvrd i strog kao ovo gorje.Ipak, ne mogu ni naslutiti što to znači, samo osjećam da je nabijentugom smrtnih ljudi."

"Evo kako bi to glasilo na zajedničkom jeziku" reče Aragorn "baronako kako bih ja to znao pretočiti:

Gdje li su konj i jahač? Gdje li je rog što gromko zbori?

Gdje li su šljem i oklop, a gdje se plamena kosa vijori?

Gdje li su prsti sa harfinih žica, gdje li još kamin gori?

Gdje li su ljeta i obilne žetve i visok kukuruz što ljeti zori?

Nema ih više ko ni planinske kiše, nit vjetra u lanjskome sijenu.

Nema tih dana sa zapadnih strana, zašli su za brijeg u sjenu, Može liitko još skupiti dim davno spaljenih stabala, Il protekle godine dozvatinatrag da vrate se s dalekih žala?

Tako je govorio zaboravljen pjesnik nekoć davno u rohanuprisjećajući se kako je visok i lijep bio Eorl mlađi, što je dojahao sasjevera, a na nogama njegova konja, Felarófa, praoca konjâ, bila sukrila. I još ljudi tako pjevaju s večeri."

S tim riječima putnici su prošli pokraj nijemih humaka. Idućivijugavim putem uz zelene kose brijega, došli su napokon do širokih,vjetrom šibanih zidina i vratnica Edorasa.

Tu je sjedilo više stražara u sjajnim oklopima, koji umah poskaču nanoge i prepriječe im put kopljima.

"Stanite, stranci i neznanci!" viknu im na jeziku Jahačke markezahtijevajući od njih da im kažu kako se zovu i kojim poslom dolaze.Oči su im odavale čuđenje ali ne i mnogo prijaznosti; Gandalfa sugledali prijekim okom.

"Ja dobro razumijem vaš govor" odgovori im on na istom jeziku "alimalo ga stranaca znaju. Zašto onda ne govorite zajedničkimjezikom, kao što je običaj na Zapadu, ako želite da vam seodgovori?"

"Zapovijed je kralja Théodena da nitko ne smije ući na ova vrata tkone zna naš jezik i nije nam prijatelj" odgovori jedan od stražara."Nitko nije ovdje dobro došao u ratne dane osim našeg naroda, ionih koji dolaze iz Mundburga u zemlji Gondor. Tko ste vi što

dolazite nesmotreno ovom ravnicom odjeveni tako neobično, nakonjima sličnim našima? Dugo smo ovdje na straži i motrili smo vasizdaleka. Nikad još nismo vidjeli tako čudne jahače niti tako gordakonja osim ako nam oči nisu začarane. Hej, nisi li ti čarobnjak,Sarumanov uhoda, ili jedna od utvara koje je on stvorio? Govori,samo brže!"

"Nismo mi utvare" odgovori Aragorn "niti su vama oči začarane. Mizaista jašemo na vašim konjima, kao što ste zacijelo znali još prijenego što ste nas pitali. Ali malokad se tat vraća s konjem dokonjušnice. Ovo su Hasufel i Arod koje nam je posudio Éomer, Trećizapovjednik Marke, prekjučer. Sad vam ih vraćamo, baš kao što smoobećali. Zar se Éomer nije vratio i najavio naš dolazak?"

U stražarevim očima pojavi se zabrinut izraz.

"O Éomeru vam nemam što kazati" odgovori on. "Ako je istina to štogovorite, onda Théoden zacijelo zna za to. Možda vaš dolazak i nijeposve neočekivan. Tek nam je preksinoć došao Gujoslov javiti da povolji Théodenovoj nijedan stranac ne smije ući na ove vratnice."

"Gujoslov?" ponovi Gandalf i oštro pogleda stražara. "Nemoj mi ništaviše govoriti! Mene posao ne vodi do Gujoslova nego do samoggospodara Marke. I žuri mi se. Ne bi li otišao, ili nekog poslao, javitida smo stigli?"

Oči mu se zakrijese kad baci pogled na tog čovjeka.

"Da, idem ja sâm" polako odgovori onaj. "Ali koga da najavim? I štoda kažem o vama? Nekako ste mi stari i umorni, a ipak se osjeća daste tvrdi i okrutni."

"Dobro vidiš i govoriš" reče mu čarobnjak. "Jer ja sam Gandalf.Vratio sam se.

I gle! Vraćam vam konja. Ovo je Shadowfax Veliki koga ničija drugaruka ne može ukrotiti. A ovo je uza me Aragorn, sin Arathornov,nasljednik kraljeva, koji je na putu u Mundburg. Ovo su pak vilenjak

Legolas i patuljak Gimli, naši suputnici. Idi sad javiti gospodaru dasmo pred njegovim ulazom i da bismo htjeli porazgovarati s njim akonam dopusti ući u dvornicu."

"Čudna su vam ta imena! Ali najavit ću vas kako rekoste i doznativolju svoga gospodara" reče stražar. "Pričekajte ovdje još malo dokvam ne donesem odgovor kakav on bude smatrao prikladnim.Nemojte se previše nadati! Mračna su vremena."

Zatim hitro ode i ostavi strance pod budnom paskom svojih drugova.Nakon nekog vremena evo ti njega natrag.

"Pođite za mnom!" reče im. "Théoden vam dopušta da uđete, alikakvo god oružje nosili, pa makar i štap, morate ostaviti na pragu.Pričuvat će vam ga čuvari."

Tamne se vratnice širom otvore. Putnici uđu stupajući u povorci zasvojim vodičem. Hodali su širokom stazom popločenom klesanimkamenom, koja je čas vijugala uzbrdo, čas se penjala uz kratke,dobro izrađene stube. Prošli su pokraj mnogih drvenih kuća i tamnihvrata. Uza stazu kamenim je jarkom tekla bistra voda, svjetlucajući ižuboreći. Napokon su stigli do vrha brijega. Tu je visoka čistina bilanadnesena nad zelenu terasu, podno koje je izvirao sjajan izvor izkamena isklesana i obliku konjske glave; ispod njega se voda uširoku bazenu prelijevala i napajala potočić u jarku. Uz zelenu terasuvodile su stube, visoke i široke, a s obje strane najviše stepenicesjedala isklesana od kamena. Tu su sjedili drugi stražari, s isukanimmačevima na koljenima. Zlaćana im je kosa u pletenicama padala naramena; na zelenim štitovima bijaše im urezan grb u obliku sunca,dugački oklopi bijahu im sjajno uglačani, a kad su ustali, izgledali suviši od smrtnih ljudi.

"Evo, ovo je ulaz za vas" reče im vodič. "Ja se sad moram vratiti nadužnost pred vratnicama. Zbogom! I neka vam gospodar Markebude milostiv!"

Okrene se i hitro se vrati puteljkom. Gosti se uspnu uz dugačkestube praćeni pogledima visokih stražara. Oni su tihi stajali na vrhu i

nisu izustili ni riječi dok Gandalf ne zakorači na popločenu terasu navrhu stuba. Tad ih iznenada jasnim glasovima udvorno pozdrave nasvom jeziku.

"Dobro došli, došljaci izdaleka!" reknu i okrenu prema njima balčakesvojih mačeva u znak mira. Na suncu zablistaju zeleni dragulji. Tadim jedan od njih pristupi i progovori na zajedničkom jeziku: "Ja samvratar Théodenov" predstavi se. "Zovem se Háma. Ovdje vas moramzamoliti da odložite oružje prije nego što uđete."

Legolas mu preda svoj bodež sa srebrnim drškom, luk i tobolac sastrijelama.

"Dobro ih čuvajte" reče "jer potječu iz Zlatne šume, a podarila mi ihje sama gospodarica Lothlóriena."

U očima onog čovjeka pojavi se čuđenje, a zatim brže-bolje naslonioružje uza zid, kao da se boji dirati ga.

"Obećavam da ga nitko neće ni taknuti" reče.

Aragorn je časak neodlučno stajao.

"Ja ne želim odložiti svoj mač i predati Andúril ni u čije ruke" reče on.

"Ali Théoden tako želi" odgovori mu Háma.

"Nije mi jasno zašto bi želja Théodenova, sina Thengelova, pa bioon i gospodar Marke, morala odnijeti prevagu nad željomAragornovom, sinom Arathornovim, Elendilovim nasljednikomGondora."

"Ovo je ovdje dom Théodenov, a ne Aragornov, pa ma bio on i kraljGondora na prijestolju Denethorovu" ustvrdi Háma te hitro stanepred vrata i prepriječi im put.

U ruci je držao mač uperen u strance.

"Sve su to puste riječi" reče Gandalf. "Izlišan je Théodenov zahtjev,ali je uzaludno opirati mu se. Na dvoru će biti kako je kralja volja, pabilo to ludo ili mudro."

"Tako je" potvrdi Aragorn. "I ja bih postupio kako zahtijevakućedomaćin, pa bila ovo i drvosječina koliba, da sad imam uza sebilo koji drugi mač, a ne Andúril."

"Kako se god on zvao" reče mu Háma "odložit ćete ga ovdje akonećete da se borite sami protiv svih ljudi u Edorasu."

"Nije on sam!" uzvikne Gimli opipavajući oštricu svoje sjekirice i mrkogledajući stražara, kao da je to tek mlado stablo koje Gimli kaniposjeći. "Nije on sam!"

"De, de!" reče Gandalf. "Svi smo mi ovdje prijatelji. Ili bi trebali dabudemo, jer ako se posvađamo, jedina će nam nagrada biti smijeh uMordoru. Moj posao ne trpi odgađanje. Evo vam bar mog mača,čestiti Háma! Dobro mi ga čuvajte! Zove se Glamdring jer su ganekoć davno izradili vilenjaci. A sad me pustite da prođem!

Hajdemo, Aragorne!"

Aragorn polako otkopča pojas i sâm nasloni svoj mač uza zid.

"Evo, ovdje ću ga ostaviti" reče. "Ali da mi ga niste dirali, da mi ganitko nije taknuo! U ovom je vilenjačkom toku mač koji je bio slomljeni ponovo skovan. Prvi ga je iskovao Telchar u davna vremena. Smrtće snaći svakoga tko isuče Elendilov mač, osim Elendilovanasljednika."

Stražar ustukne i zgranuto pogleda Aragorna.

"Rekao bih da ste vi stigli na krilima pjesme iz davno zaboravljenihdana" reče.

"Bit će, gospodaru, kako zapovijedate."

"E pa, ako joj Andúril pravi društvo, onda i moja sjekirica možeslobodno ovdje ostati" reče Gimli i položi je na pod. "Pa dobro, ako jesad sve kako ste željeli, možemo valjda sada do vašegagospodara?"

Stražar se još kolebao.

"Vaš štap" reče Gandalfu. "Oprostite, ali i on mora ostati ovdje naulazu."

"Koješta!" reče Gandalf. "Jedno je oprez, a drugo je nepristojnost. Jasam star.

Ako se ne smijem oslanjati u hodu na svoj štap, onda ću radije sjeditiovdje dok se Théoden ne udostoji doći ovamo da porazgovara samnom."

Aragorn se nasmije.

"Svak ima nešto što mu je odviše dragocjeno da ga povjeri nekomdrugom. Ali zar ćete zbilja tjerati starca da se odvoji od svogoslonca? Zar nas nećete pustiti da uđemo?"

"Štap u ruci čarobnjakovoj može biti i nešto više od potpore ustarosti" odvrati Háma i oštro pogleda jasenov štap u Gandalfovojruci. "Ali u času dvojbe odgovoran čovjek pouzdaje se u svojupamet. Vjerujem da ste nam prijatelji i čestit svijet koji nema zlihnamjera. Možete ući."

Stražari podignu teške prečage s vrata i odgurnu ih polagano unutratako da stožeri nezadovoljno zaškripe. Putnici uđu. Unutra je bilomračno i toplo nakon čistog zraka na brijegu. Dvorana je biladugačka i široka, puna sjena i polusvjetla; snažni stupovi podupiralisu visoki strop. Ipak, ovdje-ondje padale su sjajne sunčane zrake utreperavim snopovima kroz istočne prozore, visoko ispod širokenadstrešnice. Kroz rešetkasti otvor na krovu, iznad tankihpramenova dima, vidjelo se nebo, blijedo i plavo. Kad su im se očinavikle na polumrak, putnici opaze da je pod popločen višebojnim

kamenom; pod nogama im se prepletale razgranate rune i neobičnešare.

Sad su vidjeli da su stupovi bogato izrezbareni i da mutno blistajuzlatom i nejasnim bojama. Na zidovima su visile mnogobrojnetkanine, a na njihovim širokim prostorima stupali likovi iz davnihlegendi, jedni od njih s vremenom izblijedjeli a drugi potamnjeli usjeni. Ali na jednu priliku padalo je sunce: na mladića na bijelu konju.

Puhao je u velik rog, a žuta mu se kosa vijorila na vjetru. Konj jepodigao glavu, nozdrve mu bile široke i rumene dok je njištao njušećibitku izdaleka. Oko koljena mu se nahvatala i nakovrčalazapjenušena voda, zelena i bijela.

"Gledajte Eorla Mladog!" usklikne Aragorn. "Tako je krenuo sasjevera u bitku na Celebrantskom polju!"

Četvorica suputnika pođu dalje, pokraj svijetle vatre od drva nadugačkom ognjištu usred dvornice. Zatim zastanu. Na drugom krajukuće, iza ognjišta, gledajući na sjever prema vratima, nalazilo sepostolje sa tri stepenice, a nasred postolja stajala je velebnapozlaćena stolica. Na njoj je sjedio čovjek tako pogrbljen od starostida se doimao gotovo kao patuljak, ali mu je bijela kosa bila duga ibujna i padala mu u debelim pletenicama ispod tankog zlatnogobruča na čelu. Nasred čela blistao mu samo jedan bijeli dijamant.Brada mu ležala kao snijeg na koljenima, ali su mu se oči još krijesileod sjajne svjetlosti i sijevale dok je motrio strance. Iza njegovestolice stajala je žena u bijelom. Do nogu mu je, na stepenicama,sjedila smežurana prilika čovjeka, blijeda, pametna lica i očiju steškim vjeđama.

Zavladao je muk. Starac se nije ni pomaknuo na stolici. NaposljetkuGandalf prozbori:

"Zdravo, Théodene, sine Thengelov! Evo, vratio sam se. Jer gle!Oluja nadolazi i svi prijatelji treba da se okupe kako ne bi svaki za sestradao."

Starac se polako osovi na noge oslanjajući se svom težinom nakratak crn štap sa drškom od bijele kosti. Tada tek stranci opaze daje starac, koliko god bio pogrbljen, još uvijek visok i da je u mladimdanima morao biti stasit i ponosit.

"Pozdravljam vas, a možda očekujete i dobrodošlicu?" reče on. "Ali,istini za volju, niste baš dobro došli, meštre Gandalfe. Uvijek namdonosite zle glase. Nevolje vas prate kao vrane, što češće, to gore.Neću vas zavaravati: kad sam čuo da se Shadowfax vratio bezjahača, obradovao sam se što se konj vratio, ali još više što se vratiobez jahača; a kad nam je Éomer javio da ste napokon otišli u svojvječni dom, nisam plakao za vama. Ali novosti izdaleka malokad suistinite. Opet ste nam došli! A s vama još veća zla nego ikad, kao štose moglo i očekivati. Zašto da vam poželim dobrodošlicu, GandalfeBurovrani? Recite i sami."

I opet polako sjedne na stolicu.

"Pravo kažete, gospodaru" reče onaj bljedunjavac što je sjedio nastepenicama podno prijestolja. "Nije još prošlo ni pet dana kako smoprimili žalosnu vijest da vam je sin Théodred poginuo u Zapadnojkrajini: vaša desna ruka, Drugi zapovjednik Marke. U Éomera se nemožete pouzdati. Kad bi bilo po njegovu, malo bi ljudi ostalo branitivaše zidine. A upravo smo saznali iz Gondora da Gospodar tame nemiruje na istoku. I takav je čas ova lutalica izabrala da se vrati. Pazbilja, zašto bismo vam poželjeli dobrodošlicu, meštre zloguki? Javam dajem ime Láthspell, što će reći Zloguki prorok. Takav gost nijedobar gost, kažu."

Sumorno se nasmiješivši, podigne načas svoje teške vjeđe i zagledase crnim očima u strance.

"Vi slovite kao mudrac, prijatelju Gujoslove, i zacijelo ste velikoslonac svom gospodaru" odvrati Gandalf blagim glasom. "Pa ipak,čovjek može donijeti loše vijesti na dva načina. Može biti uzročnikzla, a može biti i onaj koji ostavlja na miru dobro, i dolazi samo dapruži pomoć u nevolji."

"To je istina" otpovrne Gujoslov "ali ima i treća vrsta: glodači kostiju,oni što se petljaju u tuđe jade, strvinari što se debljaju od rata. Kakvuste nam pomoć vi ikad pružili, zloguki proroče? I kakvu nam pomoćnudite sada? Kad ste prošli put bili ovdje, vi ste od nas zatražilipomoć. Tad vam je moj gospodar rekao neka izaberete kojeg godkonja hoćete i odete; na opće čudo, bili ste toliko drski da ste uzeliShadowfaxa. Moj je gospodar bio duboko ojađen, ali su neki drugimislili da to i nije previsoka cijena samo da se što prije izgubite iznaše zemlje. Rekao bih da se ponavlja ista priča: da ste došlizatražiti pomoć, a ne pružiti je. Jeste li doveli sa sobom ljude?

Jeste li doveli sa sobom konje, mačeve, koplja? To bih ja nazvaopomoću, to nam je trenutno najpotrebnije. A tko su ovi što vam sedrže za skute? Tri odrpana lutalice u sivom, a vi sami izgleda da steveći prosjak od sviju!"

"Udvornost je na vašem dvoru nešto oslabila u posljednje vrijeme,Théodene, sine Thengelov!" reče Gandalf. "Zar vam nije glasnik sulaza javio imena mojih suputnika? Malokad je ikoji gospodarRohana primio tri ovakva gosta. Pred vašim vratima ostavili suoružje dostojno mnogih smrtnika, čak i najmoćnijih. Odjeveni su usivo zato što su ih vilenjaci odijevali, pa su tako prošli kroz sjenevelikih pogibli na putu do vaše dvornice."

"Onda je istina ono što nam je Éomer javio, da ste u dosluhu sačarobnicom iz Zlatne šume?" priupita ga Gujoslov. "To zbilja i nijeneko čudo: mreže obmane oduvijek su se plele u Dwimordenu."

Gimli iskorači, ali odjednom osjeti kako ga je Gandalf ščepao zarame, pa zastane i ukipi se.

U Dwimordenu, u Lórienu,

Nećeš naći ljudsku stopu ugaženu,

Rijetki smrtnik očima je ugledao svjetlost njenu Što sjaji odpamtivijeka snagom koja ne zna mijenu Galadriel, lijepa djevo, odivna Galadriela,

Poput vode iz tvog vrela,

U tvojoj se bijeloj ruci zvijezda blista,

Čista i neukaljana poput šume zlatnog lista

U Dwimordenu, u Lórienu

Čija ljupkost nema sjenu.

Tako je Gandalf tiho otpjevao, a onda se iznenada preobrazi.Odbacivši svoj dronjavi plašt, uspravi se ne oslanjajući se više oštap, i prozbori razgovijetnim, hladnim glasom: "Pametni govoresamo o onome što znaju, Grimo, sine Gálmódov. Postao si pravaguja bez mozga. Stoga radije šuti i drži svoj račvasti jezik za zubima.Nisam ja prošao kroz vatru i smrt da se nabacujem neiskrenimriječima sa sluganom sve dok grom ne udari."

Podigne štap. Razlegne se grmljavina. Ugasi se sunčano svjetlo štoje dopiralo kroz istočne prozore; iznenada se u svekolikoj dvornicismrači kao da je noć. Vatra izblijedi i pretvori se u sumoran žar.Samo se Gandalf vidio kako stoji bijel i visok pred pocrnjelimognjištem.

U tami začuju Gujoslova kako prosikće:

"Nisam li vam rekao, gospodaru, da mu zabranite da dođe saštapom?

Nasamario vas je onaj glupan Háma!"

Sijevne nešto kao da je grom raskolio krov. Tad opet zavlada tajac.Gujoslov je ležao ničice na podu.

"Hoćete li me sad, Théodene, sine Thengelov, saslušati?" priupita gaGandalf.

"Trebate li pomoć?" podigne štap i pokaže na visok prozor. Ondjekao da se tama raspršila i kroz otvor se, visoko i daleko, ukazao

komadić sjajna neba. "Nije sve tako crno. Ohrabrite se, gospodaruMarke, jer bolje pomoći od ove nećete naći. Ja nemam savjeta zaone koji očajavaju. A mogao bih vam ponešto savjetovati, i mogaobih vam štošta kazati. Želite li me saslušati? Nisu to riječi za svačijeuši. Predlažem vam da izađete pred svoja vrata i osvrnete se okosebe. Predugo ste sjedili u sjeni i vjerovali kojekakvim pričama inaopakim poticajima."

Théoden polako ustane sa stolice. U dvorani je ponovo zavladaopolumrak.

Žena pohita do kralja i uhvati ga ispod ruke, pa starac nesigurnimkorakom siđe s postolja i polagano pođe kroz dvoranu. Gujoslovostane ležati na podu. Kad su došli do vrata, Gandalf pokuca na njihi vikne: "Otvarajte! Gospodar Marke hoće van!"

Vrata se otvore i zapahne ih svjež zrak. Na brijegu je puhao vjetar.

"Pošaljite stražare dolje niz ove stube" reče Gandalf kralju. "A vi ga,gospo, prepustite načas meni. Ja ću pripaziti na nj."

"Idi samo, Éowyn, sestrina kćeri!" reče stari kralj. "Prošlo je vrijemestraha."

Žena se okrene i polako vrati u kuću. Dok je prolazila kroz vrata,osvrne se za sobom. Pogled joj bijaše ozbiljan i brižan dok je motrilakralja s hladnim sažaljenjem u očima. Lice joj bilo vrlo lijepo, a dugakosa nalik na rijeku od zlata. Bila je vitka i visoka u svojoj bijelojhaljini opasanoj srebrom, ali se doimala snažno i tvrdo kao čelik,prava kraljevska kći. Tako je Aragorn prvi put upol bijela dana vidioÉowyn, gospodaricu Rohana, i pomislio kako je lijepa, lijepa i hladna,poput jutra u blijedo proljeće što još nije doseglo žensku zrelost. Tadje odjednom i ona njega promotrila: visoka nasljednika kraljeva,mudra nakon mnogih zima, u sivu plaštu, krijući u sebi snagu koju jeona ipak naslućivala. Stajala je časak mirno kao kamen, a onda sehitro okrene i ode.

"A sad, gospodaru" reče Gandalf "pogledajte na svoju zemlju!Udahnite opet svježi zrak!"

Sa trijema na vrhu visoke terase vidjeli su preko rijeke zelenerohanske pašnjake kako se gube u dalekom sivilu. Ukoso su padalizastori kiše šibane vjetrom.

Nebo iznad njih i na zapadu bijaše još tmasto od nevremena, a udaljini su, među vrhovima skrivenih brda, sijevale munje. Međutim,vjetar je okrenuo na sjever, pa je oluja koja je došla s istoka većpomalo jenjavala i povlačila se na jug, prema moru.

Iznenada kroz pukotinu u oblacima iza njim sine sunčana zraka. Kišazablista poput srebra, a rijeka u daljini zasvjetluca poput ljeskavastakla.

"Ovdje nije tako mračno" reče Théoden.

"Nije" odgovori mu Gandalf. "A ni godine vam na plećima nisu onakoteške kako bi neki htjeli da mislite. Bacite tu palicu."

Crni štap ispadne kralju iz ruke i zaštropoće na kamenu. On seuspravi, polako, kao čovjek koji se ukočio od duga grbljenja nadmučnim poslom. Sad je stajao pred njima visok i uspravan, a oči mubile plave kad je pogledao na nebo što se razvedravalo.

"Mračni su mi bili snovi u posljednje vrijeme" reče "ali sad seosjećam kao da sam se netom probudio. Šteta što niste prije došli,Gandalfe. Jer bojim se da ste zakasnili, da ćete vidjeti samo jošposljednje dane moje kuće. Neće dugo stajati visoke zidine što ih jepodigao Brego, sin Eorlov. Vatra će progutati moju visoku stolicu. Štonam je činiti?"

"Mnogo toga" odgovori Gandalf. "Ali najprije pošaljite po Éomera! Jeli istina da ga držite u zatočeništvu, po savjetu Gríme, koga svi osimvas zovu Gujoslov?"

"To je istina" reče Théoden. "On se bio pobunio protiv mojih naredbi izaprijetio u mojoj dvornici Grími da će ga ubiti."

"Čovjek može voljeti vas a da ne voli Gujoslova ni njegove savjete"ustvrdi Gandalf.

"Sve je to moguće. Učinit ću kako kažete. Pozovite mi Hámu! Kad seveć pokazao nepouzdan kao vratar, neka bude skoroteča! Krivacneka dovede krivca na saslušanje!" reče Théoden strogim glasom,ali pogleda Gandalfa i osmjehne se, a mnoge mu se bore od brigaistodobno izglade da se više i ne vrate.

Pošto je Háma došao i otišao, Gandalf odvede Théodena dokamene stolice i sjedne na najgornju stepenicu pred kraljem.Aragorn i njegovi suputnici stajali su u blizini.

"Nemamo vremena da vam ispričam sve što bi trebalo" rečeGandalf. "Ipak, ako me ne iznevjeri nada, uskoro će doći vrijeme kadću vam moći više kazati. Pazite!

zapali ste u opasnost još veću od one koju vam je Gujoslovovapamet isprela u snovima. Ali, vidite! više ne sanjate, nego živite.Gondor i Rohan nisu sami.

Neprijatelj je jači nego što mislimo, ali mi imamo nadu koju on i nenaslućuje."

Tad Gandalf brže proslijedi. Govorio je tiho i povjerljivo tako da ganitko osim kralja nije mogao čuti. Ali još dok je govorio, Théodenu suse zakrijesile oči, a na kraju je ustao sa stolice u svoj svojoj visini.Gandalf je stao pokraj njega pa su zajedno pogledali s tog visokogmjesta na istok.

"Doista" reče tad Gandalf snažnim, oštrim i jasnim glasom "naša jenada na onoj strani na kojoj je i naš najveći strah. Sudbina namsveudilj visi o niti. Ali još ima nade, samo ako uzmognemo još nekovrijeme ostati nepokoreni."

Tad i ostali upru poglede na istok. Preko nebrojenih milja i miljagledali su daleko, dokle im god seže pogled, a nada i strah nosile suim misli još dalje, preko tamnoga gorja sve do Zemlje sjene. Gdje lije sad Nositelj Prstena? Koliko je zapravo tanka nit na kojoj još visinjihova sudbina! Dok je napinjao svoje dalekovidne oči, Legolasu seučini da je spazio neki bijeli sjaj: možda je to u daljini suncezatreptalo na kruništima Kule stražare? A još dalje, kao beskrajnoudaljena a opet nazočna prijetnja, nazirao se sićušan plameni jezik.

Théoden opet polako sjedne, kao da ga umor još nastoji shrvati,protiv volje Gandalfove. Okrene se i osvrne po svojoj velikoj kući.

"Jao!" uzdahne. "Što sam doživio da me snađu ovi zli dani, da meovo zadesi u starosti umjesto mira koji sam zaslužio? Jao si gaBoromiru hrabrom! Mladi pogibaju a stari ostaju, venu!"

I obujmi koljena smežuranim rukama.

"Prsti bi vam se lakše prisjetili nekadašnje snage kad bi dohvatilidržak mača" reče mu Gandalf.

Théoden ustane i opipa se po boku, ali mu za pojasom nije visiomač.

"Kamo ga je samo Gríma djenuo?" promrmlja upol glasa.

"Uzmite ovaj, dragi gospodaru!" reče netko jasno i glasno. "Oduvijekvam je bio na službu."

Dvojica su se tiho popela uza stube i zastala dva-tri koraka od vrha.Jedan je od njih bio Éomer. Bio je bez kacige na glavi i bez žičanekošulje na prsima, ali je u ruci držao isukan mač. Kleknuo je i pružiogospodaru balčak svoga mača.

"Otkud sad to?" strogo će Théoden i okrene se Éomeru, a ljudi gapogledaju u čudu kako stoji pred njima, gord i uspravan. Gdje li jesad bio onaj starac koga su ostavili skutrenog na stolici ili oslonjenogna štap?

"Ja sam tome kriv, gospodaru" oglasi se Háma dršćući. "Ja sammislio da Éomera treba osloboditi. Toliko sam se tome obradovao dasam možda i pogriješio. A kako je opet bio slobodan, i kako je ipakzapovjednik Marke, donio sam mu mač, kao što mi je i zapovjedio."

"Da ga položim vama pred noge!" reče Éomer.

Théoden je časkom pošutio gledajući odozgo Éomera kako još klečipred njim.

Ni jedan ni drugi se ne pomaknu.

"Zar nećete uzeti mač?" zapita Gandalf.

Théoden polako pruži ruku. Kad prstima dotakne držak,promatračima se učini da mu se u tanku ruku vrati čvrstina i snaga.Iznenada podigne uvis sječivo i zamahne njime tako da je zasjalo izafijukalo zrakom. Zatim vikne iz sveg glasa. Glas mu je zvonkozabrujao kad zapjeva na rohanskom jeziku poziv na oružje: Ustajtesada, ustajte, jahači Théodena!

Mračna se zbivaju djela, Istok se crni,

Osedlajte konje, nek rog zaori!

U boj Éorlinzi!

Stražari su pomislili da to njih zovu, pa su pojurili uza stube.Pogledali su gospodara u čudu, a onda svi u isti mah isuču mačeve ipolože ih njemu do nogu.

"Zapovijedaj nam!" reknu mu.

"Westu Théoden hál! " uzvikne Éomer. "Radujemo se što vidimo daste opet ono što ste bili. Nitko više neće reći, Gandalfe, da donositesamo jad i nesreću!"

"Uzmi svoj mač, Éomere, sestrin sine!" reče kralj. "Háma, potraži mimoj mač!

Gríma ga čuva. Dovedi mi i njega! A sad, Gandalfe, rekli ste da ćetemi nešto savjetovati ako vas saslušam. Što ćete mi to savjetovati?"

"Već ste poslušali moje savjete" odgovori mu Gandalf. "Da se višepouzdate u Éomera nego u čovjeka izopačena uma. Da odbacitežaljenje i strah. Da učinite ono što je najpreče. Svakoga tko znajahati treba odmah uputiti na zapad, kao što vam je i Éomersavjetovao: najprije moramo preduhitriti opasnost koja nam prijeti odSarumana, dok još imamo vremena. Ako ne uspijemo u tome,propali smo. Ako uspijemo, onda ćemo se prihvatiti slijedeće zadaće.Dotle svi oni preostali, žene, djeca i starci, neka se sklone uskloništa što ih imate u planinama. Nisu li pripravljeni za ovakonaopak dan kakav je današnji? Neka se dobro opskrbe, ali neka neoklijevaju niti se opterećuju blagom, ni velikim ni malim! Životi su imna kocki."

"Čini mi se da su ti savjeti dobri" reče Théoden. "Neka se sav narodspremi! A vi, gosti moji… dobro si rekao, Gandalfe, da je udvornostna mom dvoru oslabila.

Jahali ste cijele noći a jutro je na izmaku. Niste se ni naspavali ninajeli. Neka vam spreme gostinsku kuću u kojoj ćete spavati kad senajedete."

"Ne, gospodaru, nema još odmora za umorne" reče Aragorn."Rohanski jahači moraju krenuti još danas, a i mi s njima; sjekira,mač i lûk. Nismo ih donijeli da ostanu naslonjeni uz vaš zid,gospodaru Marke. Obećao sam Éomeru da ćemo zajedno isukatimačeve."

"E, onda se zbilja možemo nadati pobjedi!" reče Éomer.

"Možemo se nadati, da" reče Gandalf. "Ali Isengard je tvrd grad. A idruge se opasnosti sve više nadvijaju nad nas. Nemojte oklijevati,Théodene, kad mi odemo.

Povedite brže-bolje svoj narod u utvrdu Dunharrow u brdima!"

"Neću, Gandalfe!" otpovrne kralj. "Vi ni sami ne znate koliko stevješti u liječenju. Nećemo tako. I ja idem u rat da padnem na čeluvojske ako treba. Onda ću bar bolje spavati."

"E, onda će čak i poraz Rohana biti dostojno opjevan" reče Aragorn.

Naoružani ljudi koji su stajali u blizini zazveckaju oružjem i poviču:

"Gospodar će Marke krenuti na konju! Naprijed, Éorlinzi!"

"Ali narod vam ne smije ostati bez oružja i pastira" reče Gandalf."Tko će ga voditi i vladati njime umjesto vas?"

"Porazmislit ću o tome prije nego što krenem" odgovori mu Théoden."A evo i mog savjetnika!"

Uto se Háma opet vrati iz dvornice. Za njim se između dvojice uvijaoGríma zvani Gujoslov. Bio je blijed kao krpa. Žmirkao je na suncu.Háma klekne i preda Théodenu dugačak mač u toku sa zlatnimkopčama, optočenim zelenim draguljima.

"Izvolite, gospodaru, Herugrim, vaš mač od starine!" reče mu. "Našlismo ga u njegovoj škrinji. Nevoljko nam je dao ključeve. U škrinji imamnogo stvari koje su ljudima nestale."

"Lažeš!" dobaci mu Gujoslov. "Taj mi je mač sâm gospodar dao načuvanje."

"A sad zahtijeva da mu ga vratiš" reče mu Théoden. "Je li ti krivo?"

"Nipošto, gospodaru" odgovori Gujoslov. "Ja se brinem za vas kakonajbolje znam i umijem. Ali nemojte se zamarati niti previšenaprezati! Neka se drugi pozabave ovim nezvanim gostima. Uskoroće vam iznijeti na stol jelo. Zar nećete jesti?"

"Hoću" otpovrne Théoden. "Neka iznesu na stol i jelo za moje goste.Vojska će krenuti danas. Pošaljite glasnike na sve strane. Nekasazovu sve one koji prebivaju u blizini! Svaki muškarac i snažan

momak koji može nositi oružje, svi koji imaju konje, neka buduspremni u sedlu pred ulazom prije drugog sata od podneva!"

"Dragi moj gospodaru!" uzvikne Gujoslov. "Dogodilo se ono čegasam se bojao. Ovaj vas je čarobnjak opčinio. Zar nitko neće ostati dabrani Zlatnu dvornicu vaših predaka i svekoliko blago? Zar nitkoneće čuvati gospodara Marke?"

"Ako je ovo opčinjenost" preuzme Théoden "rekao bih da je zdravijaod tvog šaputanja. Od tvoje bih pijavičke vještine uskoro hodao nasve četiri kao zvijer. Ne, nitko neće ovdje ostati, pa čak ni Gríma. IGríma će s nama. Idemo! Imaš još vremena da očistiš hrđu s mača."

"Milost, gospodaru!" procvili Gujoslov gmižući po tlu. "Smilujte sesvom isluženom sluzi. Ne udaljujte me od sebe! Ja ću bar ostati uzvas kad vas svi drugi napuste. Nemojte tjerati od sebe svoga vjernogGrímu."

"Smilio si mi se" reče Théoden. "I ne tjeram te od sebe. Ja idem sasvojim ljudima u rat. Nalažem ti da pođeš sa mnom i dokažeš misvoju vjernost."

Gujoslov preleti pogledom lica prisutnih. U očima mu bješe izrazprogonjene zvjerke koja traži procijep u neprijateljskom obruču.Obliže usnu dugačkim, blijedim jezikom.

"Takva se odluka i mogla očekivati od gospodara kuće Eorlove,koliko god star bio" reče on. "No, oni koji ga uistinu vole poštedjeli biga u njegovim poodmaklim godinama. Ali vidim da sam zakasnio.Drugi koje smrt moga gospodara ne bi možda toliko ožalostila već suga pridobili za sebe. Ako vas više ne mogu razuvjeriti, uslišite mi barjednu molbu, gospodaru! U Edorasu bi ipak morao ostati netko tkozna vašu volju i poštuje vaše naredbe. Imenujte jednog vjernogslugu da vas zamjenjuje. Neka se vaš savjetnik Gríma brine ovdje osvemu dok se vi ne vratite… a ja ću se moliti da to doživim, iako senitko pametan ne može tome nadati."

Éomer se nasmije i reče:

"Ako se tim izgovorom ne izvučete iz rata, plemeniti gospodineGujoslove, koju biste manju čast umjesto toga prihvatili? Da nositevreću brašna u planine… ako bi vam tko povjerio tako nešto?"

"Ne, Éomere, vi niste sasvim dobro razumjeli nakanu gosparaGujoslova" reče Gandalf upirući u njega svoj prodorni pogled. "On jesmion i lukav. Čak se i sad kocka s opasnošću i još jednom bacakocku. Već je protratio sate i sate mog dragocjenog vremena. Dolje,zmijo!" prodere se iznenada strašnim glasom. "Lezi potrbuške!Koliko već ima da te je Saruman kupio? Kakvu ti je nagradu obećao?Kad svi ljudi izginu, trebalo bi da dobiješ svoj dio blaga i da uzmešženu koju želiš? Predugo je već motriš ispod oka i uhodiš na svakomkoraku."

Éomer dohvati mač.

"Znao sam ja to" promrmlja. "Zbog toga bih ga već bio ubio, bezobzira na zakone dvornice. Ali ima i drugih razloga."

Zakorači, ali ga Gandalf zadrži rukom.

"Éowyn je sad na sigurnome" reče mu. "Ali ti, Gujoslove, ti si učiniošto si mogao za svog pravog gospodara. Zaslužio si bar kakvu-takvunagradu. No, Saruman bi mogao smetnuti s uma vaš dogovor.Savjetujem ti da brže-bolje odeš do njega i podsjetiš ga da nezaboravi na tvoju vjernu službu."

"Lažeš!" reče Gujoslov.

"Ta ti riječ prečesto i prelako prelazi preko usana" reče mu Gandalf."Ne lažem ja. Vidite, Théodene, ovu zmiju! Ne možete biti sigurniako je povedete sa sobom, ni ako je ostavite ovdje. Zaslužila je smrt.Ali nije bila oduvijek takva kakva je sad.

Nekoć je to ipak bio čovjek i služio vam je na svoj način. Dajte mukonja i pustite ga neka odmah ode kamo hoće. Po tom njegovomizboru moći ćete ga najbolje prosuditi."

"Jesi li čuo, Gujoslove?" reče mu Théoden. "Možeš birati: da krenešsa mnom u rat pa da vidim jesi li mi vjeran, ili da odeš kamo godhoćeš. Ali u tom slučaju, ako se ikad opet sretnemo, neću imatimilosti s tobom."

Gujoslov polako ustane. Pogleda ih poluzatvorenim očima.Najposlije promotri Théodena i zausti da nešto kaže, ali se iznenadaumjesto toga uspravi. Ruke su mu se trzale, oči sijevale. U njima jebila takva pakost da ljudi ustuknu pred njim. Obnaži zube, a ondasiktavim dahom pljune kralju pred noge, hitro pođe na jednu stranu išmugne niza stube.

"Za njim!" reče Théoden. "Pripazite da nikom ne učini ništa nažao, aliga nemojte dirati niti ga ometati. Dajte mu konja ako ga zatraži."

"I ako ga ijedan konj bude htio nositi" reče Éomer.

Jedan od stražara otrči niza stube. Drugi ode do česme na dnuterase i zagrabi kacigom vodu. Njome opere kamen što ga jeGujoslov okaljao.

"A sad, gosti moji, hodite sa mnom!" reče Théoden. "Hodite da seokrijepimo na brzinu."

Vrate se u veliku kuću. Već su čuli kako dolje u gradu izvikujuglasnici i odjekuju ratni rogovi. Jer kralj se spremao krenuti čim seljudi iz grada i okolnih mjesta naoružaju i okupe.

Za kraljev stol sjeli su Éomer i četiri gosta a kralja je dvorila gospaÉowyn. Jeli su i pili na brzinu. Dok je Théoden zapitkivao Gandalfa oSarumanu, ostali su šutjeli.

"Tko bi znao kad je počela njegova izdaja!" reče Gandalf. "Nije onoduvijek bio zao. Vjerujem da je nekad bio i prijatelj Rohana. Pa ionda kad mu se srce ohladnjelo, držao je da ste mu još od koristi. Aliveć vam dugo radi o glavi, pod krinkom prijateljstva, dok ne budespreman. U tim je godinama Gujoslov imao lak posao i sve što ste viovdje radili ubrzo su već znali u Isengardu, jer je vaša zemlja bila

otvorena i stranci su slobodno dolazili i odlazili. A Gujoslovneprestano vam je punio uši, trovao misli, ledio srce i slabio udove,dok su drugi gledali i nisu mogli ništa učiniti, jer je vaša volja bila unjegovim rukama."

"Ali kad sam mu ja umaknuo i upozorio vas što se zbiva, maska muje spala s lica za svakoga tko je htio vidjeti. Nakon toga je Gujoslovzaigrao opasnu igru neprestano nastojeći da vas zadrži, da vasspriječi da prikupite sve svoje snage. Bio je prepreden, uspavljivao jeu ljudima oprez ili podjarivao strahovanja, kako mu je boljeodgovaralo. Zar se ne sjećate kako vas je revno uvjeravao da svitreba da sudjeluju u nekom uzaludnom pokretu na sjever dok vam jesa zapada prijetila neposredna opasnost? Nagovorio vas je dazabranite Éomeru progoniti orke u pljački. Da se Éomer nije oglušiona Gujoslovov glas koji je govorio na vaša usta, ti bi orci sad već biliu Isengardu s dobrom lovinom. Ne doduše s onom lovinom do kojeje Sarumanu bilo najviše stalo, ali barem sa dva člana moje družine,sudionicima tajne nade o kojoj čak ni s vama, gospodaru, ne mogujoš zasad otvoreno govoriti. Usuđujete li se uopće pomisliti kako bioni sad patili, ili što bi Saruman dosad sve doznao, na našunesreću?"

"Éomeru mnogo dugujem" reče Théoden. "Vjerno srce katkad imasvojeglav jezik."

"Isto tako, u razrokim očima istina može katkad imati i iskrivljenolice."

"Doista sam bio slijep kraj zdravih očiju" reče Théoden. "Najviše ipakdugujem vama, goste moj! I opet ste došli u pravi čas. Prije nego štokrenemo, htio bih vam nešto pokloniti, po vašem izboru. Imenujtesami nešto što meni pripada, izuzev moj mač."

"Tek ćemo vidjeti jesam li došao u pravi čas" otpovrne Gandalf. "Ašto se tiče vašeg dara, gospodaru, odabrat ću ono što mi jenajpotrebnije, nešto hitro i pouzdano.

Dajte mi Shadowfaxa! Prvi put ste mi ga samo posudili, ako se tomože nazvati posudbom. A sad ću krenuti s njim u velike pogibli,staviti na srebro protiv crnog: ne bih ipak htio staviti na kocku ništašto nije moje. Osim toga, za njega me već veže uzajamna ljubav."

"Dobro ste izabrali" reče Théoden "i poklanjam vam ga od srca. Ali toje velik dar. Shadowfax nema premca. U njemu je ponovo rođenjedan od silnih konja iz davnine. Takvih više neće biti. A ostalimsvojim gostima nudim sve ono što se može naći u mojoj oružarnici.Mačevi vam ne trebaju, ali ima tamo kaciga i majstorski izrađenihžičanih košulja, darova što su ih moji preci dobili iz Gondora.Izaberite što hoćete prije nego što krenemo, i neka vam sve dobroposluži!"

Dođu ljudi noseći ratnu opremu iz kraljevske oružarnice pa odjenuAragorna i Legolasa u blistave žičane košulje. Izabrali su i kacige iokrugle štitove: ispupčenja im bila pozlaćena i optočena draguljima,zelenim, crvenim i bijelim. Gandalf nije uzeo nikakva oklopa, aGimliju nije trebala ni pancirna košulja, čak i da se našla kojaprikladna njegovu stasu, jer u oružarnicama Edorasa nije bilo boljekošulje od njegova prsnog oklopa skovanog podno Gore na sjeveru.Ipak, izabrao je kalpak od željeza i kože koji je pristajao njegovojokrugloj glavi, a uzeo je i mali štit. Na njemu bijaše urezan konj utrku, bijel na zelenoj pozadini, znamen Eorlove kuće.

"Neka vas samo dobro čuva!" poželi mu Théoden. "Izrađen je zamene dok sam još bio dječak."

Gimli se pokloni.

"Ponosan sam, gospodaru Marke, što ću nositi vaš grb. Ali radije ćunositi konja nego da konj nosi mene. Više volim svoje noge. Moždaću ipak stići do mjesta gdje ću se moći boriti stojeći."

"To je lako moguće" reče Théoden.

Tad kralj ustane, a Éowyn mu odmah pristupi s vinom i reče:

"Ferthu Théoden hál! Uzmi sad ovaj pehar i popij u ovom sretnomčasu. Neka te prati dobro zdravlje na odlasku i povratku!"

Théoden otpije iz pehara, a ona zatim ponudi goste. Kad je došla.Do Aragorna, odjednom zastane i pogleda ga, a oči joj se zakrijese.On pogleda njeno lijepo lice i osmjehne se; ali kad posegne zapeharom, dotakne joj ruku i osjeti kako je njoj ruka zadrhtala pridodiru.

"Zdravo, Aragorne, sine Arathornov!" reče mu.

"Zdravo, gospodarice Rohana!" ozdravi joj on, ali mu lice ostadezabrinuto i ozbiljno.

Kad su svi popili, kralj se zaputi kroz dvoranu do vrata. Tu su gačekali stražari, stajali glasnici i bili na okupu svi vitezovi i velmože štosu ostali u Edorasu ili prebivali u blizini.

"Pazite! ja odlazim i čini mi se da ću posljednji put pojahati konja"reče Théoden. "Ja nemam djece. Sin mi je Théodred poginuo.Imenujem Éomera, sina svoje sestre, za svoga nasljednika. Ako seni on ni ja ne vratimo, izaberite za novoga gospodara koga godhoćete. Ali nekome moram sad povjeriti svoj narod koji ovdjeostavljam, da vlada umjesto mene. Tko će od vas ostati?"

Nitko ni da bi pisnuo.

"Zar nećete nikog sami predložiti? Nekoga u koga moj narodvjeruje?"

"Vjeruje u kuću Eorlovu" odgovori Háma.

"Ali bez Éomera ne mogu, niti bi on htio ostati" reče kralj. "On jeposljednji izdanak ove kuće."

"Ja nisam rekao Éomer" odvrati Háma. "Niti je on posljednji. Tu je iÉowyn, njegova sestra i Éomundova kći, neustrašiva je i plemenita.Svi je vole. Neka ona vlada potomcima Eorlovim dok nas nema!"

"Neka bude tako!" potvrdi Théoden. "Neka glasnici jave narodu daće im gospodarica Éowyn stajati na čelu!"

Tad kralj sjedne na stolicu pred vratima, a Éowyn klekne preda nj iprimi od njega mač i lijep oklop.

"Zbogom, sestro-kćeri moja!" reče joj. "Mračan je čas, ali moždaćemo se još

vratiti u Zlatnu dvornicu. U Dunharrowu narod se može dugo braniti,a ako bitka krene po zlu, tamo će doći i svi koji se spase."

"Ne govori tako!" odgovori mu ona. "Meni će svaki dan bez tebe dotvog povratka biti dug kao godina."

Dok je govorila, svrne pogled na Aragorna koji je stajao u blizini.

"Kralj će se vratiti" reče on. "Ne bojte se! Zla kob ne čeka nas nazapadu, nego na istoku."

Tada kralj pođe s Gandalfom niza stube, a ostali za njima. Dok suodlazili prema vratnicama, Aragorn se osvrne za sobom. Éowyn jestajala sama na vrhu stuba, pred vratima kuće; držala je mač predsobom, ruke joj bile na balčaku. Bila je u žičanoj košulji pa je blistalakao srebro na suncu.

Gimli je stupao uz Legolasa, sa sjekiricom na ramenu.

"Napokon smo krenuli!" reče. "Ljudi su prije djela puni riječi. Menisjekira nema mira u rukama. Ja doduše ne dvojim da ovi Rohirrimciznaju svojski udariti kad treba. Ipak, meni ovakvo vojevanje neodgovara. Kako ću uopće stupiti u bitku? Volio bih da mogu hodati, ane da se truckam kao vreća na Gandalfovu oblučcu."

"Rekao bih da je to sigurnije mjesto od mnogih drugih" reče Legolas."Ipak, Gandalf će te vjerojatno vrlo rado spustiti na zemlju kadzapljuštaju udarci; a možda će i sam Shadowfax. Sjekirica nije oružjeza jahača."

"A patuljak nije konjanik. Ja kanim sjeći orcima vratove, a ne ljudimabrijati glave" otpovrne Gimli milujući držak svoje sjekirice.

Pred vratnicama su zatekli silnu vojsku, stare i mlade, sve u sedlimaspremne za pokret. Bilo ih je više od tisuću u stroju. Koplja im bilanalik na mladu šumu. Snažno i radosno se oglase kad ugledajuThéodena. Jedni su držali kraljeva konja spremnog za jahanje, adrugi Aragornova i Legolasova. Gimli je stajao namršten i osjećao senelagodno, ali mu pristupi Éomer vodeći konja.

"Zdravo, Gimli, sine Glóinov!" uzvikne. "Nisam imao prilike naučiti selijepo izražavati pod prijetnjom vaše šibe, kako ste mi obećali. Alikako bi bilo da zaboravimo na naš spor? Bilo kako mu drago, nećuviše ništa ružno kazati o Gospodarici šume."

"A ja ću zasad zaboraviti na svoj gnjev, Éomere, sine Éomundov"odvrati Gimli. "Ali budete li ikad vidjeli gospodaricu Galadriel svojimočima, morat ćete priznati da je najljepša od svih dama, ili ćemorazvrgnuti prijateljstvo."

"Neka bude tako!" reče Éomer. "Dotle mi ipak oprostite, a u znakoproštenja molim vas da jašete sa mnom. Gandalf će biti na čelu sgospodarom Marke, a moj konj Firefoot nosit će nas obojicu, akonemate ništa protiv."

"Hvala vam lijepa" reče Gimli, silno obradovan. "Rado ću jahati svama bude li uz nas i moj prijatelj Legolas na svom konju."

"Bit će kako kažete" priklopi Éomer. "Legolas će mi biti slijeva, aAragorn zdesna, pa se nitko neće usuditi da nam stane na put."

"A gdje je Shadowfax?" zapita Gandalf.

"Eno ga, divlja na pašnjaku" odgovore mu. "Nitko ga ne smije nipipnuti. Eno ga dolje uz gaz, promiče kao sjena među vrbama."

Gandalf zazviždi i pozove na sav glas konja po imenu, a on u daljinizabaci glavu i zanjišti, okrene se i pojuri do gospodara kao strijela.

"Kad bi dah vjetra zapadnjaka zadobio vidljivo tijelo, upravo bi takoizgledao"

reče Éomer kad velebni konj dotrči i stane pred čarobnjaka.

"Čini mi se da ste svoj dar već preuzeli" reče Théoden. "Nego,počujte svi! evo ovdje sada proglašavam svoga gosta, GandalfaSivoskuta, najumnijeg od svih savjetnika, najdražeg putnika, zavelmožu Marke, za jednog od vođa Eorlinga, dok god bude našegaroda. I dajem mu Shadowfaxa, kneza među konjima!"

"Hvala vam, kralju Théodene" reče Gandalf.

Iznenada zabaci svoj sivi plašt, odbaci klobuk i vine se na konja. Nijeimao na sebi ni kacige ni oklopa. Snježna kosa vijorila mu na vjetru,bijelo ruho ljeskalo se na suncu.

"Gledajte Bijelog jahača!" usklikne Aragorn.

Svi prihvate njegove riječi.

"Naš kralj i Bijeli jahač!" poviču. "Naprijed, Eorlinzi!"

Oglase se trublje. Konji se propnu i zanjište. Koplja zazveče ooklope. Kralj podigne ruku i, poput iznenadnog udara vihora,posljednja vojska Rohana pojuri tutnjeći na zapad.

Éowyn je gledala kako im daleko u ravnici blistaju koplja, stajala jenepomična, sama ispred ulaza u tihu kuću.

VII poglavlje: HELMOVA KLISURASunce se već bilo klonilo zapadu kad su krenuli iz Edorasa, pa im jeudaralo u oči i pretvaralo valovite pašnjake rohanske u zlaćanuizmaglicu. Jahali su ugaženim putem što je vodio na sjeverozapaduz pobrežje Bijeloga gorja gore-dolje po zelenom krajoliku, prelazećihitre potočiće na mnogim gazovima. Daleko sprijeda i njima zdesnanaziralo se Magleno gorje, sve tamnije i više kako su milje odmicale.

Sunce je polako zalazilo pred njihovim očima. Za njima se primicalanoć.

Vojska je jahala dalje, gonjena nuždom. Bojeći se da će stićiprekasno, jahali su što su brže mogli, malokad zastajući. Rohanskisu konji bili hitri i izdržljivi, ali pred njima je bilo još mnogo milja. Stodvadeset milja, pa i više, zračne linije bilo je od Edorasa do gazovana Isenu, gdje su se nadali da će zateći kraljeve ljude kako stoje naputu Sarumanovim postrojbama.

Noć je bila pala oko njih. Napokon su stali da se utabore. Iako su bilijahali više od pet sati i odmakli daleko u zapadnoj ravnici, nisu još bilini na pola puta. Podigli su tabor u veliku krugu, pod zvjezdanimnebom i mjesecom što je rastao. Nisu palili vatre jer nisu bili načistošto se sve može dogoditi, ali su postavili stražare na konjima uokrug,a daleko naprijed poslali izvidnike što su promicali po brazdama tlapoput sjena. Duga je noć prošla bez ikakvih novosti i uzbune. U zorusu se oglasili rogovi i nakon sat vremena krenuli su dalje.

Na nebu još nije bilo oblaka, ali se u zraku osjećala nekakva težina;bilo je vruće za ovo doba godine. Sunce je izlazilo usred izmaglice, aza njim je na nebu sve više rasla tama, kao da se s istoka primičeveliko nevrijeme. Daleko na sjeverozapadu izgledalo je kao da sehvata mrak oko podnožja Maglena gorja, sjena što se polakoprikradala iz Čarobnjakova dola.

Gandalf je zaostao i pričekao Legolasa što je jahao uz Éomera.

"Legolase, ti imaš oštre oči svoga plemenitog roda" reče mu "pamožeš na tri milje lučiti vrapca od zebe. Reci mi, vidiš li išta tamodaleko u smjeru Isengarda?"

"Mnogo je milja donde" odgovori Legolas zureći u daljinu izaklanjajući oči dugom šakom. "Vidim neku tmušu po kojoj se krećuneke spodobe, velike spodobe tamo daleko na obali rijeke, ali ne bihmogao reći što je to. Ne smeta mi ni izmaglica ni oblaci, nego jeneka sila zastrla vidik sjenom što se polako kreće niz rijeku. Reklo bise da polumrak teče s brda ispod beskrajnog drveća."

"A za nama dolazi prava oluja iz Mordora" reče Gandalf. "Noćas ćebiti mrak kao u rogu."

Kako je odmicao drugi dan putovanja, težina se u zraku povećavala.Po podne su ih počeli prestizati tmasti oblaci: tamni baldahin velikihvalovitih poruba prošaran blistavim svjetlom. Sunce je zašlo,krvavocrveno u dimu izmaglice. Vrhovi su jahačkih kopalja biliobasjani vatrom dok su posljednje zrake svjetla palile strma licavrhunaca Thrihyrna: bili su već sasvim blizu najsjevernijeg izdankaBijeloga gorja, tri nazubljena roga što su stršila naspram sunca nazalasku. Pri posljednjem rumenom odsjaju, ljudi u prethodnici opazilisu crnu točku, konjanika što im je dolazio u susret.

Stali su da ga pričekaju.

Dojahao je, iznuren čovjek s uleknutom kacigom i raskoljenim štitom.Polako je sjahao s konja i zastao načas predišući. Napokon prozbori:"Je li Éomer tu? Konačno dolazite, ali ste zakasnili, i premalo vas je.Otkako je Théodred poginuo, sve je pošlo po zlu. Jučer su naspotisnuli preko Isena, imali smo velike gubitke, mnogi su izginuliprelazeći rijeku. Onda su im preko noći svježe snage pristigle prekorijeke i udarile na naš tabor. Bit će da su ispraznili Isengard, aSaruman je još naoružao i one divlje brđane i stočare iz Dunlanda sonu stranu rijekâ pa je i njih pustio na nas. Nadvladali su nas, probilizid od štitova. Erkenbrand od Zapadnog prigorja povukao je sve onekoje je uspio okupiti prema svojoj tvrđavi u Helmovoj klisuri. Ostali suse razbježali. Gdje je Éomer? Recite mu da nema nade. Najbolje će

biti da se vrati u Edoras prije nego što tamo stignu vuci izIsengarda."

Théoden je sjedio na konju bez riječi, svojom tjelesnom stražomzaklonjen od pogleda ovoga čovjeka. Tad potjera konja naprijed ireče:

"Hej, dođi ovamo, Ceorle! Ja sam ovdje. Posljednja vojska Eorlingakrenula je u boj. I neće se vratiti bez boja."

Čovjeku se lice ozari od radosti i čuda. Uspravi se, a onda klekne ipruži kralju svoj pohabani mač.

"Zapovijedaj, gospodaru!" uzvikne. "I oprosti mi! Ja sam mislio…"

"Mislio si da sam ostao u Meduseldu kao kakvo staro drvo podzimskim snijegom. Tako je i bilo kad si ti otišao u rat. Ali vjetarzapadnjak stresao je grane"

reče Théoden. "Dajte ovom čovjeku odmorna konja! Idemo u pomoćErkenbrandu."

Dok je Théoden govorio, Gandalf je odjahao malo naprijed i staoondje sam, zureći u Isengard i u sunce što je zalazilo. Tad se vrati ireče: "Jašite dalje, Théodene! Jašite do Helmove klisure! Ne idite nagazove Isena i ne zadržavajte se u ravnici! Ja vas moram napustitina neko vrijeme. Odjahat ću na Shadowfaxu da obavim hitanposao." Okrenuvši se Aragornu i Éomeru i kraljevoj pratnji, dobaciim: "Dobro mi čuvajte gospodara Marke dok se ne vratim. Čekajteme kod Helmovih vratnica! Zbogom!"

On reče nešto shadowfaxu, našto velebni konj odjuri kao strijelaodapeta iz luka. Izgubio im se iz očiju u tren oka: blijesak srebranaspram sunca na zalasku, sjena što je odletjela i nestala s vidika.Snowmane frkne i propne se ne bi li pojurio za njim, ali Shadowfaxaje mogla sustići samo brza ptica u letu.

"Što mu to znači?" priupita Hámu jedan stražar.

"Da se Gandalfu Sivoskutom žuri" odgovori Háma. "On uvijek dolazi iodlazi kad se to najmanje očekuje od njega."

"Da je Gujoslov ovdje, njemu to ne bi bilo teško objasniti" reče drugistražar.

"To je istina" pritvrdi Háma. "Ali ja ću radije pričekati da se Gandalfvrati."

"Možda ćeš se načekati" opet će onaj drugi.

Vojska je skrenula s puta što je vodio do gazova Isena i udarila najug. Noć je već bila pala a oni su i dalje jahali. Približili su se brdima,ali su visoki vrhunci Thrihyrna bili već mutni naspram zatamnjenogneba. Još koju milju dalje, na kraju Zapadnog prigorja, ležalo jezeleno Prodolje, velika gudura u gorju iz koje je ždrijelo vodilo ubrda. Ljudi su u tom kraju ovo mjesto zvali Helmova klisura, pojunaku iz drevnih ratova koji se onamo bio sklonio. Klisura jezavijala, sve strmija i uža, sa sjevera u sjeni Thrihyrna, sve dok se sobje strane nisu dizale poput moćnih kula litice naseljene vranamapriječeći put svjetlu.

Na Helmovim vratnicama, ispred ulaza u klisuru, stršila je sjenovitaizbočina sjeverne litice. Na njenu grebenu dizali se visoki zidovi odprastara kamena, a među njima je stajala visoka kula. Ljudi sugovorili da su u davnim, slavnim danima Gondora kraljevi s morapodigli tu utvrdu rukama divova. Prozvali su je Rograd jer bi trubakoja bi se oglasila s kule odjekivala u klisuri iza nje kao da davnozaboravljene vojske kreću u rat iz spilja pod brdima. Ljudi su u todavno doba podigli i zid od Rograda do južne litice kojim suzapriječili ulaz u klisuru. Ispod njega je kroz širok, natkriven kanaltekao potok u klisuru. Zavijao je oko podnožja Roghridi i tekao daljekoritom kroz sredinu širokog zelenog trokuta što se blago spuštao odHelmovih vratnica do Helmova nasipa. Odatle se rušio u prodolje iotjecao u doline Zapadnog prigorja. Tu u Rogradu, na Helmovimvratnicama, prebivao je sad Erkenbrand, gospodar Zapadnogprigorja na granicama Marke. Kako se nad sve nadvila ratna

opasnost, bio je toliko pametan da je popravio taj zid i učvrstiotvrđavu.

Jahači su još bili u dubokoj dolini ispred ždrijela Prodolja kad suzačuli povike i zvuke roga od svojih izvidnika ispred sebe. Iz mrakasu zafijukale strijele. Ubrzo se vrati jedan izvidnik i javi da su u dolinijahači vukova, i da vojska orkâ i divljih ljudi hita na jug s gazovaIsena i da se po svoj prilici zaputila do Helmove klisure.

"Našli smo mnogo naših kako leže mrtvi, poginuli su dok su bježalina ovu stranu" reče izvidnik. "I naišli smo na mnoge grupice koje semotaju amo-tamo, bez vođa. Čini se da nitko ne zna što je sErkenbrandom. Vjerojatno će ga neprijatelj stići prije nego što stignedo Helmovih vratnica, ako već nije izgubio glavu."

"A jeste li naišli na kakav trag od Gandalfa?" upita ga Théoden.

"Jesmo, gospodaru. Mnogi su vidjeli starca u bjelini na konju kakojuri amo-tamo po ravnici kao vjetar u travi. Neki su pomislili da je toSaruman. Kažu da je pred večer otišao prema Isengardu. A nekikažu i da su prije toga vidjeli gujoslova kako odlazi na sjever sačetom orkâ."

"Loše će se provesti Gujoslov ako Gandalf naiđe na njega" rečeThéoden. "Ipak mi sad nedostaju oba moja savjetnika, i stari i novi.Ali u ovoj nevolji nemamo boljeg izbora nego da produžimo dalje,kao što je Gandalf rekao, do Helmovih vratnica, pa bio Erkenbrandtamo ili ne bio. Zna li se kolika je vojska što dolazi sa sjevera?"

"Vrlo velika" odgovori izvidnik. "Čovjek koji bježi računa svakogneprijatelja za dvojicu, ali razgovarao sam sa srčanim ljudima pa nedvojim da su glavne neprijateljske snage višestruko veće od našihsnaga ovdje."

"Požurimo onda" reče Éomer. "Probijmo se kroz one neprijateljskesnage što su se već ispriječile između nas i tvrđave. U Helmovojklisuri ima pećina u koje se mogu sakriti na stotine ljudi, a iz njihvode tajni hodnici u brda."

"Ne pouzdajte se u tajne hodnike" reče im kralj. "Saruman je većodavno istražio ovdašnje krajeve. Ipak, na tom mjestu mogli bismose dugo braniti. Krenimo!"

Sad su Aragorn i Legolas bili s Éomerom na čelu. Jahali su po mrklojnoći, sve sporije što se tama više zgušnjavala a put se penjao najug, sve više i više u mračne klance oko podnožja gorja. Pred njimaje bio neprijatelj. Ovdje-ondje nailazili su na lutajuće bande orkâ, alisu orci bježali prije nego što bi ih jahači sustigli ili pobili.

"Bojim se da će vođa naših neprijatelja, Saruman ili koji godzapovjednik što ga je poslao ispred sebe, uskoro doznati da dolazikraljeva vojska" reče Éomer.

Iza njih je ratna halabuka bivala sve jača. Kroz mrak je dopiralonekakvo grubo pjevanje. Kad su se popeli visoko u Prodolje, osvrnulisu se za sobom i opazili baklje, nebrojene točke jarkog svjetla nacrnim pašnjacima, razasute poput crvena cvijeća, ili su vijugaleodozdo u dugačkim treperavim povorkama. Ovdje-ondje planuo bigdjekoji veći plamen.

"Velika nam je sila za petama" reče Aragorn.

"Nose vatru sa sobom" priklopi Théoden " i pale sve na što naiđu,plastove, kolibe i drveće. Ovo je nekad bila bogata dolina, sa mnogogospodarstava. Jadni moj narod!"

"Bar da je dan pa da se sručimo na njih kao vihor s brda!" rečeAragorn. "Boli me duša što bježimo pred njima."

"Ne moramo bježati mnogo dalje" napomene Éomer. "Nismo višedaleko od Helmova nasipa, starog opkopa i bedema podignutogpreko Prodolja, oko petsto koraka ispod Helmovih vratnica. Tamomožemo stati i zapodjeti bitku."

"Ne, premalo nas je da branimo nasip" reče Théoden. "Dug je višeod jedne milje, a i prolaz je u njemu preširok."

"Na tom prolazu mora stati naša zaštitnica, ako nas budu i daljegonili" ustvrdi Éomer.

Nije bilo ni zvijezda ni mjeseca na nebu kad su jahači stigli doprolaza u nasipu gdje je istjecao potok odozgo, a uz njega vodilacesta od Rograda. Iznenada pred njima izroni bedem, visoka sjenaiza mračne grabe. Dok su jahali gore, stražar ih pozove da stanu.Odazove mu se Éomer.

"Gospodar Marke ide do Helmovih vratnica. A ja sam Éomer, sinÉomundov."

"To je više nego dobra vijest" reče stražar. "Požurite se! Neprijateljvam je za petama."

Vojska prođe kroz prolaz i zastane gore, na strmoj ledini. Obradujuse kad doznaju da je Erkenbrand ostavio mnogo ljudi da braneHelmove vratnice, a da su se i neki vratili bježeći pred neprijateljem.

"Možda imamo tisuću ljudi kadrih da se bore kao pješaci" reče staracGamling, vođa onih koji su čuvali nasip. "Ali je većina njih preturilapreko glave previše zima, kao ja, ili premalo, kao sin moga sinaovdje. Što smo čuli o Erkenbrandu? Jučer smo doznali da se povlačiovamo sa svima onima koji su preostali od najboljih jahača uZapadnom prigorju. Ali još nije stigao."

"Bojim se da neće ni stići" reče Éomer. "Naši izvidnici nisu ništasaznali o njemu, a svu je dolinu za nama zaposjeo neprijatelj."

"Da se bar spasio!" reče Théoden. "To je kršan čovjek. U njemu sesačuvala odvažnost Helma šakobata. Ali ne možemo ga ovdječekati. Moramo povući sve svoje snage iza bedema. Jeste li dobroopskrbljeni? Mi nemamo velikih zaliha jer smo krenuli u otvoreni boj,a ne da se branimo u tvrđavi."

"Iza nas u pećinama klisure nalaze se tri četvrtine naroda Zapadnogprigorja, staraca i mladeži, djece i žena" reče Gamling. "Ali tamosmo spremili i velike zalihe hrane, mnogo stoke i stočne hrane."

"To je dobro" reče Éomer. "Neprijatelj pali i pljačka sve što je ostalo udolini."

"Ako dođu do Helmovih vratnica da se pogađaju s nama oko našihdobara, skupo će to platiti" reče Gamling.

Kralj i njegovi konjanici odjašu dalje. Sjahali su ispred nasipa kojimbijaše pregrađen potok. U dugoj povorci poveli su konje uzbrdo iprošli kroz vratnice Rograda. Tu su ih dočekali radosno i s ponovoprobuđenim nadama, jer je sad bilo dosta ljudi da brane i tvrdi grad ibedem.

Éomer na brzinu rasporedi ljude za obranu. Kralj je sa svojompratnjom ostao u Rogradu, gdje su ostali i mnogi drugi iz Zapadnogprigorja. Na bedemu u klisuri i na kuli, pa i iza nje, Éomer jerazmjestio najveći dio snaga kojima je raspolagao, jer mu se činiloda će to biti najteže braniti bude li napad odlučan i snažan. Konje suodveli daleko u klisuru i ostavili uz njih onoliko ljudi koliko su mogliodvojiti.

Bedem je u klisuri bio šest-sedam metara visok i toliko debeo da supo njemu četvorica mogla hodati naporedo, i zaštićen prsobranompreko kojeg je samo visok čovjek mogao baciti pogled. Ovdje-ondjebilo je otvora u kamenu kroz koje su ljudi mogli gađati neprijatelja.Do tog kruništa moglo se doći uza stube koje su vodile i troje stubeodostraga iz same klisure; ali sprijeda je bedem bio gladak, a velikoje kamenje bilo tako vješto ugrađeno da se na njihovim sastavcimanije mogao naći oslonac, a na vrhu se bedem nadnosio nad ponorkao morska hrid.

Gimli je stajao naslonjen na prsobran na bedemu. Legolas je sjediona prsobranu, opipavao svoj luk i piljio u mrak.

"Ovo mi se već više sviđa" reče patuljak cupkajući po kamenu. "Srcemi zaigra kad god se približimo gorju. Ovo su dobre stijene. Ovaj krajima tvrde kosti. Osjetio sam ih pod nogama kad smo se penjali odnasipa ovamo. Dajte mi godinu dana i stotinu mojih zemljaka pa ćuvam ovdje izgraditi utvrdu o koju će se vojske odbijati kao voda."

"Vjerujem ti" reče Legolas. "Ali ti si patuljak a patuljci su neobičansvijet. Meni se ovo mjesto ne sviđa, a neće mi se ništa više svidjeti nikad se razdani. Ipak me ti, Gimli, tješiš svojim riječima, i drago mi ješto stojiš ovdje blizu mene na svojim snažnim nogama i sa svojomoštrom sjekiricom. Volio bih da ima ovdje još tvojih sunarodnjaka. Alijoš bih više dao za stotinu dobrih strijelaca iz Mrkodola. Dobro binam došli. Rohirrimi su na svoj način dobri strijelci, ali ih ovdje imapremalo, premalo."

"Suviše je mračno za strijelce" reče Gimli. "Zapravo je vrijeme zaspavanje.

Spavanje! Osjećam potrebu za spavanjem kakvu nisam vjerovao dabi jedan patuljak ikad mogao osjećati. Jahanje je naporno. Pa ipakmi sjekirica nema mira u ruci. Dajte mi samo niz vratova orkâ idovoljno mjesta da se mogu razmahati pa će sav ovaj umor spasti smene!"

Vrijeme je sporo prolazilo. Daleko dolje u dolini još su gorjeleraštrkane vatre.

Postrojbe iz Isengarda sada su tiho napredovale. Vidjelo se kako imbaklje vijugaju u više povorki uz Prodolje.

Iznenada od nasipa dopru povici, krici i žestoki bojni pokliči. S onustranu ruba pojave se upaljene glavnje i sjate oko prolaza. Zatim serasprše i iščeznu. Konjanici su se vratili u galopu preko pašnjaka ipopeli se do Rograda. Zaštitnica iz Zapadnog prigorja sklonila se utvrdi grad.

"Eno neprijatelja!" doviknu. "Ispucali smo sve strijele koje smo imali, inapunili opkop orcima. Ali to ih neće dugo zadržati. Već se namnogim mjestima veru uz nasip, ima ih kao mrava. Ali poučili smo ihda ne nose baklje."

Bila je prošla ponoć. Nebo se posve zamračilo, a ustajao i težak zraknavješćivao je nevrijeme. Iznenada oblake propara zasljepljujućiblijesak. Razgranate munje okomile se na istočna brda. Načas

stražari na bedemu ugledaju cijeli prostor što ih je dijelio od nasipaobasjanog bijelim svjetlom: na njemu su vrvjele i gmizale crne prilike,jedne zdepaste i široke, druge visoke i sablasne, s visokim kacigamai tamnim štitovima. Na stotine njih navirale su preko nasipa i krozotvor. Crna plima nadirala je prema bedemima, od stijene do stijene.Dolinom se razlijegala grmljavina. Izlila se kiša šibajući sve okosebe.

Strijele guste kao kapi kiše zafijukale su preko kruništa i počelepadati zveckajući i svjetlucajući po kamenju. Neke su od njih ipogodile cilj. Započeo je napad na Helmovu klisuru, ali iz nje još nijebilo ni glasa ni otpora, nitko nije uzvratio strijelama.

Zastale su napadačke postrojbe, zbunjene nijemom prijetnjomstijena i bedema.

Munje su s vremena na vrijeme razdirale tamu. Tad orci zakriče,zamašu kopljima i mačevima i ispale roj strijela po svima onima štosu stajali na zidinama; ljudi iz Marke gledali su zgranuto na golemo,regbi tamno žitno polje kako ga šiba ratna oluja, a svaki klas u njemusja od bodljikave svjetlosti.

Oglase se mjedene trublje. Neprijatelj je silovito nadirao, jedni sujurili na bedem, a drugi na nasip i strmi pristup ulazu u Rograd. Tu suse okupili najveći orci i divlji ljudi iz vriština Dunlanda. Časak su seskanjivali a onda su nagrnuli. Sijevnula je munja i na svakoj kacigi ištitu obasjala sablasnu šaku Isengarda. Dokopali su se vrha stijene inahrupili prema vratnicama.

Tad napokon uslijedi odgovor: dočeka ih roj strijela i kiša kamenja.

Pokolebavši se, rasprše se i razbježe, a onda opet krenu na juriš,rasprše se i opet krenu na juriš; i svaki put, poput plime, zastanu namalo višem mjestu. Opet odjeknu trublje i masa navali urličući. Držalisu svoje velike štitove nad glavama kao krov, a u sredini su nosilidva velika balvana. Za njima se natisli orci strijelci i obasuli kišomstrelica branitelje na bedemima. Prodrli su do vratnica. Balvani usnažnim rukama uz silan tresak udare o drvena vrata. Čim bi koji

napadač pao pogođen kamenom bačenim odozgo, dvojica bi drugihpriskočila na njegovo mjesto. Neprestance su udarali velikimdrvenim ovnovima po vratima.

Éomer i Aragorn stajali su zajedno na bedemu. Slušali su urlikanje igruhanje ovnova za probijanje vratnica, a onda iznenada, pri blijeskumunje, opaze kakva im opasnost prijeti.

"Hajdemo!" reče Aragorn. "Vrijeme je da i nas dvojica zajednoisučemo mačeve."

Pohitaju kao oganj živi po bedemu, pa po stubama i izbiju na vanjskodvorište podno stijene. U trku su povukli za sobom skupinu srčanihmačevalaca. U kutu bedema na zapadnoj strani, gdje je litica bilaizbočena, nalazila su se mala pokrajnja vrata. Tu je uska stazavodila naokolo do glavnog ulaza, između bedema i okomitog rubastijene. Éomer i Aragorn izjure zajedno na ta vrata, a za njimaodmah i njihovi ljudi. Obojica isuču mačeve u isti mah.

"Gúthwine!" uzvikne Éomer. "Gúthwine za Marku!"

"Andúril!" usklikne Aragorn. "Andúril za Dúnedaine!"

Jurišajući s boka, obore se na divlje ljude. Andúril se dizao i padaoblistajući bijelom vatrom. Sa zidina i kule dopre povik:

"Andúril! Andúril kreće u boj! Slomljena oštrica opet blista!"

Užasnuti napadači ispuste balvane i okrenu se da se brane; ali zidod njihovih štitova naglo popusti, kao da je u njih udario grom, azatim ih branitelji potisnu, sasijeku i bace sa stijene u kameno koritopotoka. Orci strijelci pomamno su ih i dalje gađali strelicama, alionda i oni pobjegnu.

Éomer i Aragorn zastanu načas pred vratnicama. Grmljavina jetutnjala u daljini. Munje su još sijevale, daleko u gorju na jugu. Sasjevera je nanovo zapuhao bridak vjetar. Oblaci su se pokidali i

razišli, a zvijezde izvirile. Na brdima oko Prodolja mjesec je plovio nazapad trepereći žutim svjetlom među olujnim oblacima.

"Nismo došli prerano" reče Aragorn gledajući u vratnice. Velikistožeri i željezna šipke na njima bijahu iskrivljeni i savijeni, drvo je namnogim mjestima popucalo.

"Ipak, ne možemo ostati ovdje izvan zidina da ih branimo"napomene Éomer.

"Gledaj!" Pokaže na nasip. Velika gomila orkâ i ljudi opet seokupljala na drugoj strani potoka. Oko njih zafijuču strijele odbijajućise od kamena. "Hajdemo! Moramo se vratiti da vidimo kako ćemoiznutra nagomilati kamenje i grede na vratnice. Idemo!"

Okrenu se i potrče natrag. U taj mah desetak orkâ što su nepomičnoležali među pobijenima poskaču na noge, pa tiho i hitro pođu zanjima. Dvojica se bace za Éomerom, sapletu ga i učas se nađu nanjemu. Ali sitna tamna prilika koju nitko do tada nije ni primijetioiskoči iz sjene i vikne promuklim glasom: "Baruk Khazâd!

Khazâd ai-mênu!" Zamahne sjekiricom i naglo je spusti. Dva orkapadnu bez glave.

Ostali pobjegnu.

Éomer se osovi na noge dok mu je Aragorn priskakao u pomoć.

Ponovo su zatvorili bočna vrata, a vratnice iznutra zakračunali inavalili na njih kamenje. Kad su već svi bili na sigurnome, Éomer seokrene i reče: "Hvala vam, Gimli, sine Glóinov! Nisam ni znao da stesudjelovali u protunavali. Ali često se pokaže da je nezvani gostnajbolje društvo. Kako ste se tamo zatekli?"

"Pošao sam za vama da se razdrijemam" odgovori Gimli "ali kadsam vidio one brđane, učinilo mi se da su preveliki za mene pa samčučnuo za jedan veliki kamen da gledam kako vi baratatemačevima."

"Neće mi biti lako da vam se odužim" reče Éomer.

"Možda će biti još više prilika do kraja noći" nasmije se patuljak. "Alija sam sad zadovoljan. Dosad sam sjekao samo drvo, otkako samkrenuo iz Morije."

"Dvojica!" reče Gimli milujući sjekiricu. Vratio se bio na svoje mjestona bedemu.

"Dvojica?" ponovi Legolas. "Ja sam imao više uspjeha, samo što sadmoram po mraku tražiti ispaljene strijele jer sam sve svoje potrošio.Ipak, računam da sam ih najmanje dvadesetak posmicao. Ali to jesvega nekoliko listova u šumi."

Nebo se brzo razvedravalo a mjesec tonuo i jarko sjao. Ipak svjetlonije donijelo velike nade Jahačima iz Marke. Činilo se da se brojneprijatelja pred njima povećao, a ne smanjio, a još su navirali izdoline kroz prolaz. Ispad iz tvrđave donio im je samo kratak predah.Napadi su se na vratnice udvostručili. Vojska iz Isengarda udarala jeo bedem kao more. Orci i brđani rojili se ispod bedema od jednogkraja do drugog.

Bacali su konopce s kukama preko prsobrana brže nego što su ihbranitelji stizali presjeći ili hitnuti dolje. Na stotine dugačkih ljestavanaslonili su na zidine. Branitelji su mnoge od ljestava pobacali iuništili, ali su ih mnoge druge nadomjestile, a orci su se verali ponjima kao majmuni u tamnim prašumama na jugu. Ispod samihbedema mrtvi i ranjeni bili su popadali kao crepovi s krova. Iako su tigrozni humci sve više rasli, neprijatelji su još nadolazili.

Rohanski su jahači posustali. Ispucali su sve svoje strijele i izbacilisva koplja, mačevi im bili pohabani a štitovi raskoljeni. Tri puta su iharagorn i Éomer okupljali, i tri puta je Andúril plamtio u očajničkomjurišu kojim su potisnuli neprijatelja od zidina.

Tad se straga u klisuri razlegne halabuka. Orci su se bili ušuljali kaoštakori kroz natkriveni kanal kojim je tekao potok. Zatim su se okupiliu sjeni litica dok napad iznad njih nije dosegnuo vrhunac i gotovo se

svi branitelji povukli na bedeme. Tad su izjurili iz svoga skrovišta.Neki su od njih već prodrli do ždrijela klisure, našli se među konjima iuhvatili se ukoštac sa čuvarima.

S bedema skoči Gimli urličući iz sveg glasa tako da se sve orilomeđu liticama.

"Aj-oj!" vikao je. "Orci su ovdje iza bedema. Aj-oj! Dođi, Legolase!Ima ih dosta za nas obojicu. Khazâd ai-menu! "

Gledajući dolje s Rograda, stari Gamling začuo je usred metežapatuljkov snažni glas.

"Orci su u klisuri!" poviče i on. "Helm! Helm! Naprijed, Helminzi!"prodere se skačući sa stijene niza stube, a za njim i mnogi drugi izZapadnog prigorja.

Njihov je juriš bio žestok i nenadan, pa su orci uzmaknuli pred njima.Uskoro su ih stjerali u tjesnac ždrijela i sve ih pobili ili otjerali tako dasu se vrišteći strovalili u ponor pred čuvare u skrovitim pećinama.

"Dvadeset i jedan!" uzvikne Gimli pošto je sasjekao posljednjeg orkapred sobom sjekiricom koju je držao u obje ruke. "Sad sam opetnadmašio majstora Legolasa."

"Moramo začepiti ovu štakorsku rupu" reče Gamling. "Kažu da supatuljci vični kamenu. Pomozite nam, majstore!"

"Mi ne klešemo kamen ratnim sjekirama ni noktima" odvrati Gimli. "Apomoći ću vam koliko mogu."

Sakupili su krupno kamenje i odlomljene komade stijena koji su imbili nadohvat ruke, pa su pod Gimlijevim vodstvom zatrpali unutarnjikraj natkrivenog kanala tako da je ostao samo uzak otvor. Tad sepotok, nabujao od kiše, zapjeni i pobjesni na prepriječenom putu ipolako se počne razlijevati i stvarati hladne lokve od stijene dostijene.

"Gore ipak neće biti ovako mokro" reče Gimli. "Hajdemo, Gamling,da vidimo kako je na zidinama!"

Popevši se na bedem, zatekne Legolasa s Aragornom i Éomerom.Vilenjak je brusio dugačak bodež. Na tren je zavladalo zatišje, poštoje spriječen pokušaj neprijatelja da se uvuče kroz odvodni kanal.

"Dvadeset i jedan!" reče Gimli.

"Bravo!" dobaci mu Legolas. "Ali ja ih sad imam dva tuceta narovašu. Ovdje smo gore radili bodežima."

Éomer i Aragorn stajali su umorni, oslonjeni na svoje mačeve.Daleko na lijevoj strani, na stijeni, ponovo se razleglo bojnokomešanje i metež. Ali Rograd se sveudilj držao, poput otoka umoru. Vratnice mu bijahu razvaljene, ali ni jedan neprijatelj nije jošbio prešao preko zapreke od greda i kamenja.

Aragorn baci pogled na blijede zvijezde i mjesec što je zalazio zabrda na zapadu koja su zatvarala dolinu.

"Ova je noć duga kao više godina" reče. "Koliko će se dan jošskanjivati?"

"Zora nije daleko" pripomene Gamling koji je došao za njima. "Alibojim se da nam neće biti od pomoći."

"Pa ipak, ljudi se oduvijek uzdaju u zoru" nabaci Aragorn.

"Ali ovi skotovi iz Isengarda, ti poluorci i goblinski ljudi što ih jeSaruman uzgojio svojim naopakim čaranjem, ne prežu od sunca"reče Gamling. "A ne prežu ni oni divljaci sa brdâ. Zar im ne čujeteglasove?"

"Čujem ih" odgovori Éomer "ali meni je to isto što i kričanje ptica irika zvijeri." "Ipak ih ima mnogo koji kriče na dunlandskom jeziku"pripomene Gamling.

"Ja znam taj jezik. To je stari ljudski govor kojim se nekad govorilo umnogim dolinama na zapadu Marke. Počujte! Oni nas mrze, i veselese, jer misle da nam je odzvonilo. Viču:"Kralj, kralj! Zarobit ćemo imkralja. Smrt Forgoilima! Smrt slamoglavcima! Smrt pljačkašima sasjevera!" Tako nas oni zovu. Ni za pola tisuće godina nisu prežalilišto su gospodari Gondora poklonili Marku Eorlu mlađem i udružili ses njim. To vam je ratoboran narod kad se pobuni. Neće oni saduzmaknuti ni pred sumrakom ni pred zorom sve dok ne zarobeThéodena ili sami izginu."

"Ja se ipak uzdam u dan" reče Aragorn. "Ne kaže se uzalud daRograd nije još

nikad pao kad su ga branili ljudi."

"Tako bar pjevaju putujući pjevači" ubaci Éomer.

"Pa hajde da ga onda branimo i nadamo se najboljem!" zaključiAragorn.

Dok su oni tako razgovarali, zatreštale su trublje. Zatim se razlegaolom i blijesak plamena i dima. Voda iz potoka u klisuri izlila sešumeći i pjeneći se: ništa je više nije moglo zadržati, u bedemu jezinula rupa. Skupina tamnih spodoba pokulja unutra.

"To je Sarumanova đavolija!" uzvikne Aragorn. "Dok smo mirazgovarali, opet su se zavukli u kanal i potpalili nam vatru izOrthanca pod nogama. Elendil, Elendil! " poviče i skoči dolje u rupu;ali dotle su već na stotine ljestava naslonjene na krunište.

Preko zida i kroza zid zapljusnula je branitelje posljednja navalapoput tamnog vala na brdo pijeska. Obrana je odbačena. Neki suJahači potiskivani sve dalje i dalje u klisuru, padali i borili seuzmičući, korak po korak, prema spiljama. Drugi su se probili prematvrđavi.

Široke stube vodile su iz klisure do stijene i stražnjih vrata Rograda.Pri njihovu dnu stajao je aragorn. U ruci mu je još svijetlio Andúril.

Strah od tog mača zadržao je načas neprijatelja dok su se svi koji suse domogli stuba jedan po jedan povukli do vratnica. Na gornjemdijelu stuba klečao je Legolas. Držao je napet luk u rukama, ali mu jepreostala još samo jedna strijela od svih onih koje je pokupio, pa jesad izvirivao, spreman da ustrijeli prvog orka koji se usudi približitistubama.

"Aragorne, svi koji su mogli ušli su unutra" dobaci mu. "Vrati se!"

Aragorn se okrene i pohita uza stube, ali kako je bio umoran,spotakne se i padne. U isti mah neprijatelji pojure za njim. Orci su,urlajući, ispružili dugačke ruke za njim ne bi li ga ščepali. Prvi je odnjih pao s Legolasovom posljednjom strijelom u grlu, ali su ga ostalipreskočili i jurnuli dalje. Tad veliki kamen, bačen odozgo s vanjskogbedema, tresne na stube i sunovrati ih u klisuru. Aragorn se dočepavrata i brže-bolje zalupi njima za sobom.

"Nije dobro, prijatelji" reče otirući nadlakticom znoj s čela.

"Nije baš dobro" potvrdi Legolas "ali ima još nade dok si ti s nama. Agdje je Gimli?"

"Ne znam" odgovori Aragorn. "Posljednji put sam ga vidio kako sebori dolje iza bedema, ali su nas neprijatelji razdvojili."

"Jao! To je loša vijest" reče Legolas.

"On je srčan i snažan" ustvrdi Aragorn. "Nadajmo se da će se sklonitiu spilju.

Tamo bi bio neko vrijeme siguran. Sigurniji nego mi. Takvo bisklonište moralo patuljku biti po ćudi."

"Nadajmo se da je tako" reče Legolas. "Ipak bi radije da je ovdje snama. Htio sam reći gosparu Gimliju da ih sad imam tridesetdevetoricu na rovašu."

"Ako se probije do spilje, nadmašit će te" nasmije se Aragorn."Nisam još nikad nikog vidio da tako barata sjekiricom."

"Moram potražiti još strijela" reče Legolas. "Da bar prođe ova noć pada mogu bolje vidjeti kad gađam!"

Aragorn uđe u tvrđavu. Tu je, na svoj užas, doznao da Éomer nijestigao u Rograd.

"Ne, nije došao do stijene" reče jedan čovjek iz Zapadnog prigorja."Posljednji put sam ga vidio kako okuplja svoje ljude i bori se naulazu u klisuru. S njime je bio Gamling, i patuljak, ali nisam se usudioprobiti do njih."

Aragorn prođe krupnim koracima kroz unutarnje dvorište i popne sedo visoke odaje u kuli. Tu je zatekao kralja kako stoji, tamannaspram uskog prozora, i gleda u dolinu.

"Što ima novo, Aragorne?" upita ga.

"Bedem je pao, gospodaru, i sva je obrana potisnuta ali su se mnogisklonili ovamo, na Stijenu."

"Je li i Éomer tu?"

"Nije, gospodaru. Ali mnogi su se od vaših ljudi povukli u klisuru,neki kažu da je i Éomer među njima. U onom tjesnacu možda ćeuspjeti zaustaviti neprijatelja i skloniti se u spilje. A čemu se tamomogu nadati, ne znam."

"Mogu više nego mi. Kažu da su dobro opskrbljeni. I zrak je tamodobar zato što visoko gore ima u pukotinama odušaka. Nitko nemože prodrijeti unutra ako se branitelji odlučno brane. Tamo semože dugo izdržati."

"Ali orci su došli s nekim čarolijama iz Orthanca" reče Aragorn."Imaju vatru koja sve diže u zrak i kojom su probili bedem. Ako ne

mogu prodrijeti u spilje, mogu zatvoriti one koji su unutra. Ali mi sadmoramo misliti samo na svoju obranu."

"Ja se samo izjedam u ovom zatvoru" reče Théoden. "Da sam barmogao s kopljem u ruci izjahati na čelu svojih ljudi na bojište, moždabih opet osjetio užitak u borbi i tako dočekao svoj kraj. A ovdje nemaod mene mnogo koristi."

"Ovdje vas bar dobro čuvaju u najboljoj tvrđi u Marki" reče Aragorn."Prije se možemo uzdati da ćemo vas zaštititi u Rogradu nego uEdorasu, pa i prije nego u Dunharrowu u planinama."

"Kažu da Rograd nije nikad pao u neprijateljske ruke" opet ćeThéoden. "Ali mene je nekako obuzela sumnja. Svijet se mijenja isve ono što je nekad bilo moćno, sad više nije pouzdano. Kakomože ikoja kula odoljeti tolikim napadačima i takvoj bezumnojmržnji? Da sam znao da je Isengard postao tako velika sila, možda ine bih onako brzopleto pohitao da mu se suprotstavim, bez obzirana sve Gandalfove vještine.

Sad mi se njegovi savjeti ne čine više onako dobri kako su mi sečinili na jutarnjem suncu."

"Ne sudite o Gandalfovim savjetima prije nego što se sve ovo svrši"reče Aragorn.

"Kraj nije daleko" otpovrne kralj. "Ali ja neću ovdje dočekati kraj, dame ulove kao starog jazavca u stupicu. Snowmane i Hasufel i svikonji moje garde nalaze se u unutrašnjem dvorištu. Čim svane,zapovjedit ću svojim ljudima da zapušu u Helmov rog pa ću izjahati.Hoćete li i vi sa mnom, sine Arathornov? Možda ćemo se probiti iliskončati tako da će o tome vrijediti da se pjeva… ako itko ostane živda se poslije pjeva o nama."

"Poći ću s vama" odgovori Aragorn.

Oprostivši se, vrati se na bedem i obiđe ga okolo-naokolo bodrećiljude i pomažući gdje god su napadi bili najžešći. S njim je bio i

Legolas. Kamen se tresao od vatre što je dizala dolje sve u zrak.Napadači su bacali uvis konopce s kukama i prislanjali ljestve. Orcisu se neprestance penjali na vrh vanjskih zidina, a branitelji su ihopet svaljivali dolje.

Napokon je aragorn zastao iznad glavnog ulaza ne obazirući se naneprijateljske strelice. Kad je pogledao u daljinu, vidio je da se nebona istoku svijetli. Tad podigne praznu šaku, s dlanom okrenutimnagore, u znak da nudi pregovore.

Orci počnu vriskati i ceriti se.

"Siđi dolje! Siđi dolje!" dovikivali su mu. "Ako želiš razgovarati snama, siđi dolje! I dovedi kralja! Ovdje su borci Uruk-haia. Istjeratćemo mi njega iz brloga ako ne dođe sam. Dovedi onog svog kraljašto se tamo negdje skriva!"

"Kralj ostaje ili odlazi po svojoj volji" odgovori im Aragorn.

"Pa šta onda ti tu tražiš?" upitaju ga. "Što tu izviruješ? Hoćeš da vidiškoliko nas ima? Mi smo ti borci Uruk-haia."

"Gledam kako sviće" odgovori Aragorn.

"Pa šta onda?" podsmjehnu se oni. "Ovdje su uruk-hai: mi se neprestajemo boriti zbog noći ili dana, zbog lijepa vremena ilinevremena. Mi dolazimo ubijati, na suncu ili na mjesečini, svejedno.Šta onda ako svanjiva?"

"Nitko ne zna što donosi novi dan" napomene Aragorn. "Odlaziteradije prije nego što vam donese nesreću."

"Siđi ti radije dolje jerbo ćemo te inače skinuti strijelom s tih zidina"doviknu mu oni. "Nisu ovo nikakvi pregovori. Nemaš ti nama štareći."

"Imam vam još ovo kazati" odvrati Aragorn. "Rograd nije još nikadpao u neprijateljske ruke. Odlazite radije jer se inače ni jedan od vas

neće spasiti. Ni jedan neće ostati živ da odnese vijesti na sjever. Vi ine znate u kakvoj ste pogibli."

Tako velika moć i kraljevsko dostojanstvo izbijali su iz Aragorna dokje stajao onako sam iznad porušenog glavnog ulaza predneprijateljskom vojskom da su mnogi od onih divljaka zastali iosvrnuli se za sobom na dolinu, a neki su sumnjičavo bacili pogledna nebo. Ali orci su se samo grohotom nasmijali, a kad je Aragornskočio dolje, iznad bedema zafijuče kiša sulica i strelica.

Odjekne snažan prasak i sijevne vatra. Luk na vratnicama na kojemje on domaloprije stajao raspadne se i sruši usred dima i prašine.Barikada se osula kao da ju je grom ošinuo. Aragorn otrči do kraljevekule.

Ali još dok se glavni ulaz rušio a orci oko njega urlali na sav glaspripremajući se za juriš, iza njih se začuje nekakav žamor poputvjetra u daljini, a onda preraste u viku mnogih glasova što suizvikivali neobične novosti u zoru. Kad su začuli taj očajnički žamorza sobom, orci se na Stijeni pokolebaju i obazru za sobom. A ondaodozgo s kule odjekne iznenadni i užasni zov Helmova velikog roga.

Svi koji su čuli taj zov zadršću. Mnogi su orci pali ničice na zemlju izačepili rukama uši. Iz klisure se vrate odjeci, jedan za drugim, kaoda na svakoj litici i brdu stoji po jedan gromoglasni glasnik. A ljudi nazidinama dignu poglede osluškujući u čudu, jer odjeci nisu zamirali.Zvuci roga razlijegali su se među brdima; sad su se, sve bliži iglasniji, odazivali jedan drugome glasajući se žestoko i slobodno.

"Helm! Helm!" poviču jahači. "Helm je ustao iz groba i vraća se u rat.Helm priskače u pomoć kralju Théodenu.!"

Nakon tog povika pojavi se i sam kralj. Konj mu je bio bijel kaosnijeg, štit zlatan, a koplje podugačko. Zdesna ga je pratio Aragorn,Elendilov nasljednik, a za njima su jahali potomci kuće Eorla mlađeg.Nebo se osvijetli. Noć iščezne. "Naprijed, Eorlinzi!"

Vičući i halabučeći krenuli su na juriš. Prohujali su kroz glavni ulaz,projurili nasipom i probili se kroz vojsku iz Isengarda kao vjetar kroztravu. Iza njih, iz klisure, dopru oštri poklici ljudi koji su ispadali izspilja i potiskivali neprijatelja. Van pokuljaju svi oni što su bili ostalina Stijeni. A u brdima su i dalje odjekivali zvuci rogova.

Kralj je sa svojom pratnjom jurio i dalje. Pred njima su padali ilibježali neprijateljski zapovjednici i borci. Nisu im mogli odoljeti ni orcini ljudi. Leđima bijahu okrenuti mačevima i kopljima Jahačâ a licemdolini. Vikali su i lelekali jer ih je u osvit dana spopao strah i silnočuđenje.

Tako je kralj Théoden izjahao na Helmove vratnice i probio se dovelikog nasipa. Tu se postrojba zaustavila. Bio je bijeli dan. Sunčanezrake sjale su nad brdima na istoku i odsijevale na njihovim kopljima.A oni su šutke sjedili na konjima i piljili dolje, u Prodolje.

Kraj se sav izmijenio. Ondje gdje se prije protezao zelen dolac atravnati mu obronci oplakivali sva viša brda, iznikla je šuma. Velikastabla, gola i nijema, stajala su u redovima, zapletena granja idrevnih glava; iskrivljeno korijenje bijaše im duboko ukopano u duguzelenu travu. Pod njima bijaše mrak. Nasip je od okrajka tebezimene šume dijelilo samo oko petsto koraka čistine. Tu se sadsjatila Sarumanova ponosita vojska, strepeći od kralja i od tihstabala. Slili su se bili od Helmovih vratnica dok nisu napustili savonaj prostor više nasipa, ali su dolje bili sabijeni kao roj muha.Uzalud su se verali i pentrali po obroncima Prodolja ne bi li sespasili. Na istočnoj je strani padina bila odviše strma i stjenovita, aslijeva, sa zapadne strane, bližila im se propast.

Iznenada se na jednom grebenu pojavi konjanik, sav u bijelom,blistajući na suncu što je izlazilo. Među niskim bregovima odjekivalisu zvuci rogova. Iza njega je niz dugačke obronke hitalo tisućupješaka, s mačevima u rukama. Među njima je stupao visok i kršančovjek. Štit mu se crvenio. Kad je došao do ruba doline, prineseusnama velik, crn rog i zapuše na nj da je sve orilo.

"Erkenbrand!" poviču jahači. "Erkenbrand!"

"Eno i Bijelog jahača!" usklikne Aragorn. "Vratio se Gandalf!"

"Mithrandir, Mithrandir!" uzvikne Legolas. "Ovo je prava čarolija!Hodite!

Htio bih pogledati tu šumu prije nego što čarolija mine."

Vojska je iz Isengarda urlala klateći se amo-tamo, obuzeta sve većimstrahom i stravom. Ponovo se s kule oglasi rog. Kraljeva postrojbakrene kroz prolaz u nasip na juriš. S brda se sjuri Erkenbrand,gospodar Zapadnog prigorja. Sjuri se i Shadowfax poput hitronogogjelena u gorju. Bijeli jahač okomi se na njih, a njegova pojava unesestravu i pomutnju u neprijatelja. Divljaci popadaju ničice pred njim.Orci su glavinjali, vrištali i odbacivali mačeve i koplja. Bježali su kaocrni dim što ga raznosi sve jači vjetar. Zapomažući zašli su u sjenudrveća što ih je čekalo, a iz te sjene ni jedan od njih nije se viševratio.

VIII poglavlje: PUT DO ISENGARDAI tako se slučilo da su se na svjetlu lijepa jutra, na zelenoj travi pokrajpotoka u klisuri, ponovo sreli kralj Théoden i Bijeli jahač, Gandalf.Bijahu tu i Aragorn, sin Arathornov, i vilenjak Legolas, i Erkenbrandod Zapadnog prigorja, i velmože Zlatne kuće. Oko njih se okupiliRohirrimi, Jahači iz Marke: čuđenje je nadvladalo pobjedničkuradost, oči im bijahu uprte u šumu.

Iznenada se prolomi silna vika i s nasipa se stušte oni koji su prijetoga bili potisnuti u klisuru. Među njima su bili stari Gamling i Éomer,sin Éomundov, a uz njih je stupao i patuljak Gimli. Nije nosio kacige,a glava mu bijaše previjena okrvavljenom lanenom trakom, ali muglas bio snažan i gromak.

"Četrdeset i dvojica, gosparu Legolase!" dovikne prijatelju. "Ali, jao,sjekira mi se pohabala: četrdeset i drugi nosio je željezni ovratnik. Akako ti stojiš?"

"Premašio si me za jednoga" odgovori mu Legolas. "Ali nije mi krivošto ti je ulov veći od mojega, sretan sam što te vidim na nogama."

"Dobro došao, Éomere, sestrin sine!" uzvikne Théoden. "Drago mi ješto te vidim živa i zdrava."

"Zdravo, gospodaru Marke!" odzdravi Éomer. "Prošla je crna noć iponovo je svanuo dan. Ali dan nam je donio neobične novosti."Okrene se i zagleda u čudu, najprije u šumu a onda u Gandalfa. "Jošste nam jednom nenadano stigli u teškom času!"

"Nenadano?" ponovi Gandalf. "Pa rekao sam da ću se vratiti i sastatise ovdje s vama."

"Ali niste rekli u koje vrijeme niti ste nagovijestili na koji način.Neobičnu nam pomoć dovodite. Pravi ste majstor u čarobnjaštvu,Gandalfe Bijeli!"

"Možda. Ali ako jesam, nisam to još pokazao. Samo sam vam daodobar savjet u nevolji i iskoristio Shadowfaxovu brzinu. Vi ste višeučinili svojom osobnom hrabrošću, pa i ljudi iz Zapadnog prigorja sasvojim žilavim nogama koje su propješačile cijelu noć."

Zatim se svi u još većem čudu zagledaju u Gandalfa. Neki su gledaliprijekim okom na šumu i trljali rukama oči, kao da ne vjeruju samisebi.

Gandalf se nasmije dugim i veselim smijehom.

"Drveće?" reče. "Ama, vidim ja šumu isto tako dobro kao i vi. Ali nijeto moje djelo. To je nešto što nadilazi moć Vijeća mudraca. Ovo jebolje od mog nauma, bolje nego što sam se i sam nadao."

"Ako to nije vaša čarolija, čija je onda?" priupita ga Théoden."Sarumanova nije, to je jasno. Da ne postoji još neki moćniji mudracza koga mi i ne znamo?"

"Nije to čarolija nego kudikamo starija moć" odgovori Gandalf. "Moćkoja je po zemlji hodila prije negoli je vilenjak zapjevao i čekićodjeknuo.

Dok željeza još nije bilo, nit se stablo pokosilo, Dok su gore bilemlade, a mjesec još prepun nade; Prije neg se prsten stvori, dok jošblijeda ne bje znana, Hodila je po šumama od najdrevnijeg od svihdana.

"Kako glasi odgonetka vaše zagonetke?" priupita ga Théoden.

"Ako želite to saznati, pođite sa mnom u Isengard" odgovori Gandalf.

"U Isengard?" uzviknu svi.

"Da" potvrdi Gandalf. "Ja se vraćam u Isengard, a svi koji hoće mogupoći sa mnom. Ondje bismo mogli još svašta vidjeti."

"Ali u Marki nema dovoljno ljudi, čak i kad bismo ih sve okupili i kadbi se oporavili od rana i umora, da napadnemo Sarumanovo

uporište" reče Théoden.

"Ipak ću ja u Isengard" opet će Gandalf. "Neću se ondje dugozadržavati. Put me sad vodi na istok. Očekujte me u Edorasu kad semjesec uštapi!"

"Ne!" odsiječe Théoden. "U mračnom času pred zoru obuzela mesumnja, ali sad se više nećemo rastajati. Poći ću s vama, ako mitako savjetujete."

"Htio bih što prije porazgovarati sa Sarumanom" reče Gandalf. "Akako vam je on nanio golemu štetu, bilo bi dobro da budete i vi ondjesa mnom. Kad biste mogli krenuti, i koliko vam vremena trebadonde?"

"Ljudi su mi umorni od boja" reče kralj "a i ja sam umoran, jer sammnogo jahao i malo spavao. Moja starost, jao, nije hinjena niti semože pripisati samo Gujoslovovu šaputanju. To je boljetica kojunikakve pijavice ne mogu potpuno izliječiti, pa ni Gandalf."

"Neka se onda najprije odmore svi oni koji će poći sa mnom" rečeGandalf.

"Putovat ćemo pod okriljem večeri. To je dobro, savjetujem vam daubuduće sve naše dolaske i odlaske držite u najvećoj tajnosti. Alinemojte, Théodene, odrediti previše ljudi da pođe s vama. Ne idemoovaj put u bitku nego na pregovore."

Tad kralj odabere one koji su ostali neozlijeđeni i koji su imali hitrekonje, pa ih izašlje s vijestima o pobjedi u svaku dolinu u Marki, ipozove po njima sve svoje ljude, mlade i stare, da hitno dođu uEdoras. Ondje će gospodar Marke, sutradan nakon punog mjeseca,održati vijećanje sa svima koji mogu nositi oružje. Kralj ujednoodabere Éomera i dvadeset ljudi iz svoje garde da pođu s njim uIsengard. Gandalfa će pak pratiti Aragorn, Legolas i Gimli. Iako je bioranjen, patuljak nije htio izostati.

"Bio je to slab udarac koji mi se još odbio od kalpaka" reče. "Trebalobi nešto mnogo više od ovakve ogrebotine orkâ da me zadrži."

"Ja ću ti se pobrinuti za ranu dok se ti odmaraš" reče Aragorn.

Kralj se vrati u Rograd. Spavao je spokojno kako nije spavao većgodinama, a otpočivao je i ostatak njegove družine. Ostali, međutim,svi koji nisu bili ozlijeđeni ili ranjeni, prihvatili su se velika posla, jersu mnogi bili poginuli i ostali ležati na bojištu ili u klisuri.

Od orkâ nitko nije ostao živ; nebrojene su bile njihove lešine. Alimnogi su se brđani bili predali, pa su strahovali za svoj život i moliliza milost.

Ljudi iz Marke oduzeli su im oružje i nagnali ih da rade.

"Pomozite nam sad donekle nadoknaditi štetu koju ste nam nanijeli"reče im Erkenbrand. "A poslije ćete prisegnuti da nikad više nećeteprijeći gazove na Isenu naoružani niti se pridružiti neprijateljima ljudiu njihovim pohodima; nakon toga ćete se vratiti slobodni u svojuzemlju. Jer Saruman vas je zaveo. Mnogi su od vaših nagrađenismrću zato što su mu povjerovali, ali da ste i pobijedili, ne bistemnogo bolje prošli."

Ljudi iz Dunlanda bili su zapanjeni jer im je Saruman rekao da suljudi iz Rohana okrutni i da zarobljenike žive spaljuju.

Nasred bojišta ispred Rograda podignuta su dva humka, a pod njimasu pokopani svi Jahači iz Marke koji su pali u obrani svoje zemlje,oni iz Istočnih dolova na jednu stranu, a oni iz Zapadnog prigorja nadrugu. Zapovjednika kraljeve garde Hámu položili su u grob samog usjeni Rograda. On je poginuo ispred Helmovih vratnica.

Orci su nabacani na gomile daleko od ljudskih humaka, blizu okrajkašume.

Ljudi su bili zabrinuti jer su gomile leševa bile prevelike za ukop ilispaljivanje. Nisu imali dovoljno drva za lomače, a nitko se od njih ne

bi usudio posjeći ono neobično drveće, sve da ih Gandalf i nijeupozorio da im prijeti velika opasnost povrijede li koru ili grane nanjima.

"Neka ti orci ostanu tu ležati" reče Gandalf. "Jutro je pametnije odvečeri."

Po podne se kraljeva družina spremila na put. Pokapanje mrtvacabilo je tek započelo, a Théoden je oplakivao gubitak svoga kapetanaHáme i bacio prvu grudu u njegov grob.

"Doista je veliku štetu Saruman nanio meni i mojoj zemlji" reče "i jamu to neću zaboraviti kad se sretnemo."

Sunce se već bližilo brdima na zapadu Prodolja kad su Théoden,Gandalf i njihovi suputnici krenuli napokon s nasipa. Za njima seokupilo veliko mnoštvo, i jahača i ljudi iz rohana, starih i mladih, ženai djece, koji su bili izašli iz spilja. Pjevali su pobjedničku pjesmuzvonkim glasovima, a onda su utihnuli pitajući se što li će se još zbiti,jer su im pogledi bili uprti u drveće kojeg su se bojali.

Kad su jahači došli do šume, zastali su: i konji i ljudi bili su neskloniproći kroz nju. Drveće bijaše sivo i prijeteće, obavijeno sjenama iliizmaglicom. Vrhovi njihovih dugačkih ispruženih grana visili su poputispitljivih prstiju. Korijeni im virili iz zemlje poput udova čudnovatihnemani, a pod njima su zjapile mračne pećine. Ali Gandalf krenedalje i povede za sobom družinu, a ondje gdje je put od Rogradasjekao šumu, ugledaju otvor nalik na nadsvođen ulaz ispod debelihgrana. Gandalf uđe na taj ulaz a svi ostali za njim. Tad, na svojeveliko čudo, opaze da cesta vodi dalje, i da uz nju teče potok izklisure; nad njima bijaše vedro nebo, puno zlaćana svjetla. Alivelebni redovi stabala s obje strane bijahu već obavijeni tamom iprotezali su se sve do neprobojnih sjena. Tad začuju kako granepucketaju i stenju, i povike iz daljine, i žamor glasova bez riječi, ljutitoneko mrmorenje. Nigdje nije bilo na vidiku ni orkâ ni bilo kojih drugihstvorova.

Legolas i Gimli jahali su zajedno na jednom konju i držali seGandalfa, jer se Gimli bojao šume.

"Kako je ovdje vruće!" reče Legolas Gandalfu. "Naslućujem nekakavsilan gnjev oko sebe. Bubnja li i vama u ušima?"

"Bubnja" odgovori Gandalf.

"Što li je sad s onim kukavnim orcima?" priupita ga Legolas.

"Mislim da to nikad nitko neće saznati" otpovrne Gandalf.

Neko su vrijeme jahali šutke, ali je Legolas neprestance priječaoočima s jedne na drugu stranu, a da mu je Gimli dopustio, višeput bii zastao da oslušne šumske glasove.

"Ovo je najčudnije drveće koje sam ikad vidio" reče. "A vidio sammnogo hrastova kako rastu od žira do oronule starosti. Volio bih dase sad možemo prošetati među njima: oni se i glasaju, pa bih svremenom možda i razumio njihove misli."

"Nemoj, radije nemoj!" reče Gimli. "Ostavimo ih radije na miru! Javeć pogađam njihove misli: mrsko im je sve što hoda na dvije noge.Neprestano govore nešto o kršenju i gušenju."

"Nisu im mrski baš svi koji hodaju na dvije noge" otpovrne Legolas."Mislim da se varaš. Njima su samo orci mrski. Jer oni ne spadajuovamo i ne znaju mnogo o vilenjacima i ljudima. Daleko su doline ukojima su oni ponikli. Oni ti, Gimli, mislim, potječu iz dubokih dolinaFangorna."

"Onda je ovo najopasnija šuma u Međuzemlju" reče Gimli. "Moraobih joj biti zahvalan na ulozi koju je odigrala, ali je ne volim. Ti možešmisliti o njoj sve najljepše, ali ja sam vidio veću divotu u ovoj zemlji,nešto ljepše od svakog gaja ili dola na svijetu: srce mi je još puno teljepote. Čudni su ti ljudi, Legolase! Tu im je pod nosom jedno odčudesa sjevernoga svijeta, i znaš kako oni to zovu? Spilje, eto kako!

Spilje! Rupe u koje se sklanjaju u ratu, u koje spremaju stočnuhranu! Dobri moj Legolase, znaš li ti kako su pećine u Helmovojklisuri velike i lijepe? Patuljci bi neprestano onamo hodočastili samoda ih gledaju, kad bi znali za njih. Bome bi platili suhim zlatom samoda ih načas vide!"

"A ja bih dao isto toliko zlata da me poštede toga" reče Legolas "pa idvostruko više da me puste iz njih kad bih slučajno tamo zabludio!"

"Nisi ih vidio pa ti opraštam tu tvoju šalu" reče Gimli. "Ali govoriš kaoprava budala. Zar ne misliš da su lijepe one dvorane u kojima stolujevaš kralj ispod brda u Mrkodolu, koje su patuljci nekoć davnopomogli izgraditi? A ono su ti puke potleušice prema pećinama kojesam ovdje vidio: nepregledne dvorane, ispunjene vječitom glazbomvode što kaplje u jezerca, ubave kao Kheled- zâram na mjesečini. Ida znaš, Legolase, kad se upale baklje pa ljudi šetaju po pjeskovitupodu ispod kupola što odzvanjaju, ah! onda ti se, Legolase, dragulji,kristali i žile dragocjene rude ljeskaju na uglačanim zidovima, svjetlosvijetli kroz nabore mramora poput školjaka, a mramor je prozirankao što su prozirne ruke kraljice Galadriel. Ima ti tamo, Legolase,stupova bijelih i kao šafran žutih i kao zora ružičastih, ižljebljenih iisprepletenih u oblicima kao iz sna; dižu se iz šarenih podova ususret blistavim visuljcima na stropu: krila, užad, zastori tanki kaozamrznuti oblaci; koplja, stjegovi, tornjići palače što lebde u zraku!Zrcale se u jezerima: treperav svijet gleda iz tamnih jezeracapokrivenih prozirnim staklom; gradovi kakve je Durinova mašta jedvamogla u snu zamisliti prostiru se nadaleko sa svojim raskošnimulicama i stupovljem u dvorištima, sve do mračnih udubina do kojihne može doprijeti svjetlo. I plink! kapne srebrna kapljica, a odnamreškane vode u staklu svi se tornjevi savijaju i lelujaju poputtrave i koralja u morskoj spilji. Zatim padne večer pa iščezavaju igase se trepćući; baklje prelaze u jednu drugu odaju i u jedan drugisan. Ima ti tamo, Legolase, odaja i odaja; dvorana izranja iz dvorane,kupola se pomalja za kupolom, stube za stubama; a vijugave stazevode dalje sve do samog srca Gorja. Spilje! Pećine Helmove klisure!Sretan me slučaj nanio onamo! Plače mi se što ih napuštam."

"E, onda ću ti za utjehu, Gimli, poželjeti da se vratiš živ i zdrav iz ratapa da ih ponovo vidiš" reče mu vilenjak. "Ali nemoj o tome govoritisvoj svojoj rodbini!

Sudeći po tvojim riječima, rekao bih da oni nemaju baš mnogo posla.Možda su ljudi u ovoj zemlji mudri što ne govore previše: jednajedina obitelj marnih patuljaka mogla bi čekićima i dlijetom više ovdjepokvariti nego što su oni uradili."

"Ne, nisi me razumio" opet će Gimli. "Nijedan patuljak ne bi mogaoostati ravnodušan pred takvom krasotom. Nitko od Durinova soja nebi mogao kopati po ovim spiljama radi dragog kamenja ili rude, čakni kad bi se u njima moglo naći i dijamanata i zlata. Zar vi moždasiječete gajeve u cvatu u proljeće da naložite vatru?

Mi ne bismo ovdje kopali nego bismo njegovali ove proplanke odrascvjetanog kamena. Oprezno i vješto, malo-pomalo – tek jedansitni komadić stijene i ništa više možda po čitav dan – tako bismozacijelo radili, a s godinama bismo probili nove hodnike i otkrilidaleke odaje koje su još u mraku, pa se tek letimice naziru krozpukotine u hridinama. Pa svjetla, Legolase! Napravili bismo svjetla,svjetiljke kakve su negda gorjele u Khazad-dûmu; kad bismo godpoželjeli, odagnali bismo noć koja tamo vlada otkako ta brda postoje;a kad bismo poželjeli počinak, pustili bismo noć da se vrati."

"Upravo si me ganuo, Gimli" reče Legolas. "Još te nikad nisam čuotako govoriti. Samo što nisam požalio što nisam i ja vidio te spilje.Nagodimo se: ako se obojica vratimo živi i zdravi iz pogibli koje nasčekaju, hajde da putujemo neko vrijeme zajedno. Ti ćeš obići samnom Fangorn, a ja s tobom Helmovu klisuru."

"Ja baš ne bih taj put izabrao za povratak" reče Gimli. "Ali proći ću ikroz Fangorn ako mi obećaš da ćeš se vratiti sa mnom u ove spilje ipodijeliti njihove divote sa mnom."

"Obećavam ti" reče Legolas. "Ali, jao, sad ostavljamo za sobom ispilje i šumu na neko vrijeme. Gle! Evo nas na kraju šume. Koliko jošima do Isengarda, Gandalfe?"

"Oko četrdeset pet milja po crti kojom lete Sarumanove vrane"odgovori mu Gandalf. "Petnaest od ždrijela Prodolja do gazova, aodande još trideset do ulaza u Isengard. Ali nećemo sve to noćasprevaliti."

"A što ćemo vidjeti kad dođemo tamo?" upita ga Gimli. "Ti moždaznaš, a ja i ne naslućujem."

"Ne znam ni ja sasvim pouzdano" odgovori čarobnjak. "Bio samtamo jučer pred večer, ali odonda se moglo štošta dogoditi. Ipak,mislim da nećete reći da je ovo putovanje bilo uzaludno… pa makar iostavili Blještave spilje Aglaronda za sobom!"

Napokon je družina prošla kroz šumu i ustanovila da je došla do dnaProdolja gdje se cesta od Helmove klisure račva, pa jedan krak vodina istok do Edorasa a drugi na sjever do gazova na Isenu. Kad suizašli iz okrajka šume, Legolas zastane i osvrne se tužno za sobom.Iznenada uzvikne: "Eno očiju! Nečije oči gledaju iz sjena granja!Nikad još nisam vidio takve oči."

Iznenađeni njegovim uzvikom, ostali zastanu i obazru se, a Legolaskrene čak natrag.

"Nemoj, nemoj!" uzvikne Gimli. "Radi što hoćeš u svojoj ludosti,samo daj da ja najprije sjašem! Ja neću da gledam ničije oči."

"Stani, Legolase Zelenlistu!" dovikne mu Gandalf. "Ne vraćaj se ušumu, nemoj! Nije još vrijeme."

Upravo dok je on govorio, iz šume izađu tri čudne spodobe, visokekao trolovi, najmanje tri i pol metra. Njihova snažna tijela, stasita kaomlada stabla, kao da su bila odjevena u tijesno pripijeno sivo ismeđe ruho ili krzno. Udovi im bili dugački a na šakama su imalipoviše prstiju; kosa im bila kruta a brada sivozelena poput mahovine.

Buljili su oko sebe dostojanstveno, ali nisu gledali u jahače nego suim oči bile uprte u sjever. Iznenada prinesu dugačke šake ustima ioglase se zvonkim glasovima, jasnim poput zova roga, samo

skladnijim i raznolikijim. Netko im se odazove. Kad su se ponovookrenuli, jahači primijete i druga takva stvorenja kako im se primičukrupnim koracima kroz travu. Hitali su sa sjevera, hod im bio nalik nagacanje čaplje, po držanju ali ne i po brzini, jer su im dugi koraci bilibrži od mahanja čapljinih krila.

Jahači zagraje u čudu, a neki se od njih maše za mačeve.

"Manite se oružja!" reče im Gandalf. "To su vam pastiri. Oni nam nisuneprijatelji, zapravo im nije ni najmanje do nas stalo."

Činilo se da ima pravo, jer dok je još govorio, visoka stvorenja zađuu šumu i nestanu a da nisu ni pogledali konjanike.

"Pastiri!" ponovi Théoden. "A gdje su im stada? Što su oni uopće,Gandalfe?

Očito je da ih bar vi poznajete."

"To su vam pastiri drveća" odgovori mu Gandalf. "Zar je zbilja takodavno tome što ste slušali priče uz ognjište? U vašoj zemlji imadjece koja bi iz zapletenih priča znala izvući odgovor na vaše pitanje.To ste ente vidjeli, o kralju, ente iz šume Fangorn, koju vi na svomjeziku zovete Entwood. Zar ste mislili da je to ime dobila iz pukoghira? Ne, Théodene, nije tako: za njih ste vi tek priča koja prolazi.Sve te puste godine od mladog Eorla do starog Théodena njimagotovo ništa ne znače, a sva junačka djela vaše dinastije puke su imtrice i kučine."

Kralj je šutio. Napokon prozbori:

"Enti! Iz sjene legendi čini mi se da mi pomalo sviće kakvo jezapravo čudo ovo drveće. Svašta sam ja doživio u svom vijeku.Dugo smo čuvali stoku i obrađivali polja, gradili kuće, izrađivali alat iliodlazili na konjima u pomoć u ratovima što ih je vodio Minas Tirith. Ito smo sve zvali ljudskim životom, svakidašnjicom. Nismo mnogomarili za ono što se zbiva izvan granica naše zemlje. U našimpjesmama govori se o svemu tome, samo što ih mi zaboravljamo,

prenosimo ih tek djeci, kao kakav nevažan običaj. A sad su pjesmedošle među nas iz nekih nepoznatih mjesta i hode pred našimočima."

"Budite sretni, kralju Théodene!" reče Gandalf. "Jer sad ne samo štoje ugrožen svakodnevni život ljudi, nego i život tih stvorenja za kojaste mislili da žive samo u legendi. Niste vi bez saveznika iako ih nepoznajete."

"Ali ujedno sam i tužan" reče Théoden. "Jer, kako god se ratna srećaokrenula, zar se ne može dogoditi da mnogo od svega ovog lijepog ičudesnog zauvijek nestane iz Međuzemlja?"

"Može" potvrdi Gandalf. "Zlo Sauronovo ne može se potpuno zatrti,niti ikad može opet biti kao da ga nikad nije bilo. Ali nama je suđenoda sve ovo doživimo. A sad nastavimo put na koji smo krenuli!"

Tad se družina okrene od Prodolja i od šume i zaputi se do gazova.Legolas je neodlučno slijedio suputnike. Sunce je bilo zašlo, već jeutonulo za rub svijeta, ali kad su izašli iz sjene okolnih brda ipogledali na zapad prema Rohanskim vratima, nebo je još bilorumeno, a ispod oblaka što su plovili naziralo se upaljeno svjetlilo.Naspram njega kružile su i letjele mnoge ptice crnih krila. Neke suod njih promicale iznad njihovih glava glasajući se žalostivo ivraćajući se u svoja gnijezda među stijenjem.

"Strvinari su imali posla na bojištu" reče Éomer.

Jahali su laganim korakom a mrak se spustio na ravnicu oko njih.Polako je izašao mjesec što se punio, a na hladnoj srebrnojmjesečini pašnjaci su se nadimali i slijegali poput široka, siva mora.Jahali su bili već nekoliko sati od križanja kad su se približiligazovima. Dugi obronci spuštali su se naglo do mjesta gdje se rijekaprostirala u kamenitim plićacima između visokih travnatih terasa. Donjim dopre zavijanje vukova nošeno vjetrom. Bijaše im teško okosrca jer su se prisjetili koliko je na tom mjestu izginulo ljudi u boju.

Cesta se spustila među položite travnate obale probijajući se izmeđuterasa do ruba rijeke i penjući se zatim na drugu stranu. Na rijeci jebilo tri niza plosnatih kamenova, a između njih bijahu gazovi za konješto su vodili od jedne i druge obale do golog otočića na sredini.Jahači su pogledali odozgo na te prijelaze. Učine im se čudnim, jersu gazovi uvijek bili puni huke i žubora vode na kamenju, a sad subili tihi.

Korito rijeke bilo je gotovo suho, gola pustoš od oblutaka i sivapijeska.

"Ovo je postalo nekako sumorno mjesto" reče Éomer. "Kakva je toboljka snašla ovu rijeku? Saruman je uništio mnoge lijepe stvari: danije razorio i izvor Isena?"

"Tako nekako izgleda" reče Gandalf.

"Jao" izusti Théoden. "Zar baš moramo proći ovim putem gdjelešinari proždiru tolike dobre jahače Marke?"

"Tuda nas vodi put" odgovori mu Gandalf. "Bolna je pogibija vašihljudi, ali vidjet ćete da ih bar ne proždiru gorski vuci. Oni se gostesvojim prijateljima orcima: takvo je prijateljstvo njihova soja.Hajdemo!"

Spuste se na rijeku, a kad su došli bliže, vuci prestanu zavijati ipodviju repove.

Spopao ih strah kad su ugledali Gandalfa na mjesečini, i njegovakonja Shadowfaxa kako blista poput srebra. Dok su jahači prelazilirijeku do otočića, iz sjena na obalama mutno su ih pratile užagreneoči. "Gledajte!" uzvikne Gandalf. "Ovdje su naši prijatelji bili već nadjelu."

Opaze kako je nasred otočića podignuta mogila obrubljenakamenjem i načičkana kopljima.

"Ovdje počivaju svi ljudi iz Marke koji su izginuli blizu ovog mjesta"reče Gandalf.

"Počivali u miru!" priklopi Éomer. "A kad im koplja zahrđaju i istrunu,neka još

dugo ova mogila stoji ovdje i čuva gazove na Isenu!"

"Je li i to vaše djelo, prijatelju Gandalfe?" priupita Théoden. "Mnogoste učinili za jednu večer i jednu noć."

"Uz pomoć Shadowfaxa… i drugih" odgovori Gandalf. "Jahao sambrzo i daleko. Ali ovdje, uz ovu mogilu, reći ću vam nešto za utjehu:mnogi su pali u boju za ove gazove, ali manje ih je palo nego što sepriča. Više ih se razbježalo, nego izginulo; okupio sam sve koje samuspio pronaći. Jedne sam od njih poslao s Grimboldom iz Zapadnogprigorja da se pridruže Erkenbrandu. Druge sam uputio da obaveovaj ukop.

Oni su poslije otišli s vašim zapovjednikom Elfhelmom. Njega samposlao s mnogim jahačima u Edoras. Znao sam da je Sarumanodaslao svu svoju silu protiv vas, a njegove su sluge ostavile svedruge poslove i zaputile se u Helmovu klisuru: reklo bi se da u ovimkrajevima nije uopće ostalo neprijatelja. Ipak sam se bojao da bijahači vukova i pljačkaši mogli napasti Meduseld dok je nebranjen.Ali sad mislim da se nemate čega bojati: vaši će vas kod kućedočekati dobrodošlicom."

"A ja ću biti sretan da ih ponovo vidim" reče Théoden "iako nevjerujem da ću se dugo zadržati kod kuće."

Nato se družina oprosti s otočićem i mogilom, prijeđe preko rijeke iuspne se na drugu obalu. Potom odjašu dalje, sretni što napuštajusumorne gazove. Dok su odlazili, vukovi su iznova počeli zavijati.

Stara je cesta vodila od gazova do Isengarda. Neko je vrijeme išlauz rijeku zavijajući s njom na istok pa na sjever, ali se na krajuodvojila i udarila pravo put vratnica Isengarda. Vratnice su se

nalazile podno planine na zapadu doline, šesnaest ili nešto više miljaod njena ždrijela. Uz tu su cestu krenuli, ali nisu njom jahali jer je tlosa strane bilo čvrsto i ravno, obraslo na milje unaokolo kratkom,gipkom travom. Sad su jahali nešto brže pa su oko ponoći bili većodmakli pet milja od gazova. Tad se zaustave i prekinu noćnoputovanje jer je kralj bio umoran. Stigli su bili do podnožjaMaglenoga gorja a Nan Curunír ispružio im je u susret svojedugačke ruke. Mračna je bila udolina pred njima jer je mjesec biozašao za brda na zapadu, ali iz duboke sjene udoline dizao se golemtoranj od ima i pare. Uspinjući se, uhvatio je zrake mjeseca nazalasku i rasprostro se u ljeskavim valovima, crnim i srebrnim, pozvjezdanom nebu.

"Što veliš na ovo, Gandalfe?" upita ga aragorn. "Reklo bi se da jesva Čarobnjakova udolina u plamenu."

"Ovih se dana neprestano diže dim nad tom dolinom" reče Éomer"ali nikad još nisam vidio ovako nešto. Ovo je zapravo više paranego dim. Saruman je smislio neku čaroliju da nas njome pozdravi.Možda kuha svu vodu Isena pa je zato rijeka presušila?"

"Možda" priklopi Gandalf. "Sutra ćemo saznati što radi. A sad hajdeda otpočinemo ako uzmognemo."

Utaborili su se pokraj korita rijeke Isen; unaokolo je još sve bilo tiho ipusto.

Neki su od njih i pozaspali, ali kasno u noći stražari su digli dreku pasu se svi probudili. Mjeseca više nije bilo. Na nebu su sjale zvijezde,ali je po tlu gmizala tama crnja od noći, s obje strane rijeke valjala seprema njima i odlazila nekud na sjever.

"Ostanite samo gdje ste!" reče Gandalf. "Ne vadite oružja! Čekajtesamo da ovo prođe!"

Oko njih se zgusnula izmaglica. Na nebu je još tinjalo nekolikozvijezda, ali su se s obje strane podigli zidovi od nepronične tame;našli su se u uskom prolazu između pokretnih tvrđava od sjena.

Začuli su nečije glasove, šaputanje, stenjanje i beskrajne šuškaveuzdisaje; zemlja je pod njima podrhtavala. Činilo im se da već dugotako sjede uplašeni, ali na kraju tama i žamor prođu i iščeznu međuizdancima planine.

Daleko na jugu, na Rogradu, ljudi su usred noći začuli snažan šum,kao da vjetar huji u dolini, i zemlja je zadrhtala. Svi su se prepali initko se nije usuđivao izaći van. Kad su ujutro izašli, zgranuli su sejer više nije bilo mrtvih orkâ, pa ni šume.

Daleko dolje u klisuri trava je bila izgažena, zgnječena i smeđa, kaoda su onuda prošli orijaški pastiri s velikim stadima, ali na jednu miljuod nasipa iskopana je golema jama u zemlji i u nju je nabacanokamenje. Ljudi su zaključili da su tu pokopani orci koje su oni pobili,ali jesu li među njima bili i oni koji su umaknuli u šumu, to nitko nijeznao jer nijedan čovjek nije nikad stupio nogom na tu mogilu. Poslijeje ona prozvana Smrtni vis i nikakva trava nije na njoj nikad izrasla.Ipak, ona čudna šuma nije nikad više viđena u Prodolju. Noću seotputila i otišla daleko, sve do mračnih dolova Fangorna. Tako su sestabla osvetila orcima.

Kralj i njegova družina nisu više te noći spavali, ali nisu poslije čuliništa neobično osim nečeg: odjednom se probudio glas rijeke pokrajnjih. Razlegao se šum vode u naletu preko kamenja, a kad je prošaotaj val, Isen je opet tekao i žuborio u svom koritu kao i uvijek.

U zoru su se spremali da nastave put. Praskozorje je bilo sivo iblijedo i nisu vidjeli izlazak sunca. Zrak je oko njih bio težak odmagle, a po tlu su se vukle isparine.

Jahali su polako po cesti, širokoj, tvrdoj i dobro održavanoj. Krozmaglu se nazirao na lijevoj strani dugačak izdanak gorja. Ušli su biliu Nan Curunír, Čarobnjakov dol.

Bijaše to zatvorena dolina, samo je na jugu bila otvorena. Nekoć jebila ubava i zelena i njome je tekao Isen, već dubok i snažan prijenego što se dohvati nizine, jer su ga napajali mnogi izvori i potočići

među brdima ispranim kišom, a oko njega se na sve strane steralaumilna, plodna zemlja.

Sad više nije bilo tako. Podno zidina Isengarda zemlju je jošobrađivalo sarumanovo roblje, ali je veći dio doline bio zarastao ukorov i drač. Kupine su se vukle po tlu ili se pentrale po žbunju i obalistvarajući čupave spilje u kojima su prebivale zvjerke. Tu nije raslodrveće, ali su se usred travurine još opažali nagorjeli i sasječenipanjevi drevnih šumaraka. Bijaše to turoban kraj, posve zanijemio,osim kamenitog žuborenja hitre vode. Dim i para dizali su se usumornim oblacima i zavlačili se u šupljine. Jahači su šutjeli. Mnogisu se od njih, obuzeti sumnjom, pitali do kakva ih nesretnog krajavodi put.

Pošto su jahali nekoliko milja, cesta se proširila, popločena velikimplosnatim kamenovima, četvrtasto isklesanim i vješto postavljenim;ni jedne jedine travke nije bilo na njihovim sastavcima. S obje stranebijahu duboki jarci kojima je otjecala voda.

Odjednom se pred njima ispriječi visok stup. Bijaše crn, a na njemuje stajao velik kamen, isklesan i obojen kao dugačka bijela šaka.Kažiprst je pokazivao na sjever.

Znajući da su sad već blizu vratnica Isengarda, bilo im je teško okosrca, ali nisu mogli pogledima proniknuti kroz maglu pred sobom.

Podno ogranka planine u Čarobnjakovu dolu nalazilo se odpamtivijeka ono drevno mjesto koje su ljudi prozvali Isengard.Djelomice je oblikovan kad je nastajalo to gorje, ali su ljudi saZapadnih strana u davno doba podigli tu moćne utvrde, u kojima jeSaruman poslije dugo prebivao ne trateći vrijeme.

Tako se Isengard razvio dok je Saruman bio na vrhuncu moći, uvrijeme kad su ga mnogi smatrali poglavarom čarobnjaka. Velebanprstenasti bedem, nalik na visoke litice, stršio je iz zaklona gorskogpristranka, od njega je polazio i do njega se vraćao.

U bedemu bijaše samo jedan ulaz, velik svod probijen u južnomdijelu. Tu je, u crnoj stijeni, bio probijen dugačak tunel, zatvoren sobje strane debelim željeznim vratima.

Ta su vrata bila tako izrađena i postavljena na velike stožere, ačelični stupovi zabijeni u živi kamen, da su se mogla, kad nisu bilinavučeni zasuni, nečujno otvoriti lakim dodirom ruke. Onaj koji biušao unutra i napokon izašao iz tunela što je neprestanceodzvanjao, ugledao bi zaravan: velik, ponešto udubljen krug poputgoleme plitke zdjele; promjer mu je iznosio jednu milju. Nekoć je tusve bilo zeleno i puno drvoreda i voćnjaka natapanih potočićima štosu tekli iz gorja u jezero. Ali u Sarumanovo potonje doba tu nije višebilo nikakva zelenila. Puteljci su bili popločeni kamenim pločama i bilisu tvrdi i tamni, a uz njih su, umjesto drveća, stajali dugi redovistupova od mramora, bakra i željeza, spojenih teškim lancima.

Tu bijaše sva sila kuća, odaja, dvorana i hodnika, usječenih iprobijenih u zidinama s unutarnje strane tako da su se nad cijelimtim otvorenim krugom nalazili nebrojeni prozori i tamna vrata. Tu suse mogle smjestiti na tisuće radnika, slugu, robova i ratnika, i velikezalihe oružja; u podrumskim su prostorijama bili smješteni i hranjenivukovi. Zaravan je također bila sva izbušena i raskopana. Rovovi subili iskopani duboko u zemlji; ulazi su im bili natkriveni niskimhumcima i kamenim kupolama tako da se prsten Isengarda namjesečini doimao poput groblja nemirnih mrtvaca. Jer zemlja jepodrhtavala. Okna su vodila niz mnoge nagibe i zavojite stube dopećina duboko na dnu; tu je Saruman čuvao svoje blago, skladišta,oružarnice, kovačnice i velike talionice. Tu su se željezni kotačineprestance okretali i čekići lupali. Obnoć su se perjanice pareizvijale iz odušaka, obasjane odozdo crvenim svjetlom, ili modrim, iliotrovnozelenim.

Svi su puteljci prema središtu bili ograđeni lancima. U sredini jestajala čudesna kula. Oblikovali su je u davno doba graditelji koji suuglačali prsten Isengarda, a ipak se ne bi reklo da je to djelo ljudskihruku, nego da je iščupana iz kostiju zemlje za drevnog mučenjabrda. Bijaše to vrhunac i stjenovit otok u isti mah, crn, tvrd i sjajan:

četiri debela potpornja od višestranog kamena bijahu spojena ujedan jedini, ali su se pri vrhu rascvjetavali u razgranate rogove, vršciim bijahu oštri kao vrhovi kopalja, a bridovi oštri kao noževi. Izmeđunjih se nalazio uzak prostor, a na podu od uglačanog kamena,išaranom čudnim znamenjem, stajao bi čovjek oko sto osamdesetmetara iznad zaravanka. To je bio Orthanc, Sarumanova tvrđava,ime koje je (navlaš ili slučajno) imalo dvojako značenje, jer navilenjačkom jeziku orthanc znači "Brdo Očnjak", a na starom jezikuMarke "Prepredeni um".

Dobro utvrđeno i čudesno mjesto bijaše taj Isengard, i dugo je bilolijepo, u njemu su prebivali veliki gospodari, poglavari Gondora nazapadu i mudri ljudi koji su proučavali zvijezde. Ali Saruman ga jemalo-pomalo prilagodio svojim tekućim planovima držeći da ga je jošpoboljšao, ali se tu prevario – jer sve one čarolije i lukave smicaliceradi kojih je zanemario svoju nekadašnju mudrost i koje je lakoumnosmatrao svojima, potjecale su iz Mordora; tako da je ono što je onuradio bilo ništavno, samo skromna kopija, dječji uzor i ropskooponašanje one velike tvrđave, oružarnice, tamnice, talionice silnesnage, Barad-dûra, Crne kule, koja nije trpjela suparnika, i izrugivalase laskanju čekajući svoje vrijeme, sigurna u svojoj oholosti ineizmjernoj moći.

Takvo je bilo Sarumanovo uporište, po čuvenju iz davnine, jer odpamtivijeka ljudi iz Rohana nisu bili prošli kroz njegova vrata, osimmožda nekolicina njih, kao što je bio Gujoslov koji je potajno dolazioa da nikom nije poslije govorio što je vidio.

Gandalf odjaše do velebnog stupa šake i prođe pokraj njega, a čimje prošao, jahači opaze, na svoje veliko čudo, da šaka više nijebijela. Bila je umrljana kao od usirene krvi, a kad su bolje pogledali,primijetili su da su joj nokti crveni. Ne obazirući se na to, Gandalf jejahao dalje u maglu a ostali su ga neodlučno slijedili. Posvuda okonjih, uz cestu, kao nakon iznenadne poplave, bijahu velike lokve kojesu ispunile udubine, a između kamenja tekla je voda.

Napokon Gandalf zastane i mahne im rukom, a kad su došli donjega, opaze da se ispred njega magla razišla i da sja blijedo sunce.

Podne je bilo prošlo. Došli su do samog ulaza u Isengard.

Ali vrata su ležala na zemlji, bačena i iskrivljena. Posvuda oko njihležalo je kamenje ispucano i razbijeno na nebrojene nazubljenekrhotine ili nabacano na hrpe krša. Veliki je nadsvođeni luk još stajaona svom mjestu, ali je pred njim bio nenatkriven ponor: tunel bijašeogoljen, a na zidovima nalik na litice zjapile su s obje strane velikepukotine i dere; vrhovi im bijahu pretvoreni u prah. Čak ni da seveliko more diglo u gnjevu i izlilo orkanskom snagom na ta brda, nebi bilo ostavilo za sobom veću pustoš.

Prsten iza ulaza bijaše pun vode što se pušila: uzavreo kotao ukojem su plutali i krčkali ostaci greda i balvana, škrinja, bačava ipolomljene opreme. Iskrivljeni i nahereni stupovi stršili su iznad vodesvojim razlomljenim krnjacima, ali su svi putovi bili poplavljeni. Udaljini, napol zastrt oblakom što se kovitlao, nazirao se stjenovit otok.Neukroćena olujom, svejednako tamna i visoka, dizala se kulaOrthanc. Blijeda voda oplakivala mu podnožje.

Kralj i sva njegova družina sjedili su bez riječi na konjima i čudom sečudili vidjevši da je Sarumanova sila oborena, a da nisu imali pojmakako se to dogodilo.

Zatim su svrnuli poglede na nadsvođeni luk i uništena vrata. U blizinisu ugledali veliku gomilu krša, a iznenada na njoj opaze dvije sitneprilike kako bezbrižno leže, odjevene u sivo, jedva vidljive međurazbacanim kamenjem. Uz njih su ležale boce, zdjele i tanjuri, kaoda su se netom bili dobro najeli pa sad otpočivaju na miru božjem.

Činilo se da jedan od njih spava, a drugi je prekrižio noge i podvioruke pod glavu pa se naslonio na skršenu stijenu puštajući na ustaduge pramičke i male kolutove rijetkog, modrog dima.

Časkom su se Théoden, Éomer i svi njihovi ljudi u čudu zagledali unjih. Usred svih tih razvalina Isengarda ovo im se učinilo da je ipaknajčudnije. Ali, prije nego što je kralj progovorio, onaj mali stvor štoje ispuštao dimove iznenada ih zamijeti kako sjede na konjima nasamom rubu magle. Skoči na noge. Činilo se da je tek mladić, ili bar

da je mladolik, iako nije bio mnogo viši od polovice ljudskog stasa;bio je gologlav pa mu se vidjela smeđa, kovrčava kosa, ali je imaona sebi plašt, prljav od puta, iste boje i kroja kao što su bili plaštevikoje su nosili Gandalfovi suputnici kad su dojahali u Edoras. Dubokose pokloni i prinese ruku prsima. Zatim, kao da nije ni primijetiočarobnjaka i njegove prijatelje, obrati se Éomeru i kralju: "Dobrodošli, gospodo, u Isengard! Mi smo vam ovdje vratari. Ja samMeriadoc, sin Saradocov, a moj sudrug, koji je nažalost shrvanumorom" tu usput udari nogom onoga drugoga "zove se Peregrin,sin Paladinov, iz porodice Took.

Zavičaj nam je daleko na sjeveru. Gospodar Saruman je kod kuće,ali je trenutačno zauzet razgovorom s nekim Gujoslovom, inače bizacijelo bio ovdje da poželi dobrodošlicu tako uglednim gostima."

"Pazi da ne bi!" nasmije se Gandalf. "Je li vam to Sarumanzapovjedio da mu čuvate oštećena vrata i dočekujete goste kad seuspijete odvojiti od tanjura i boce?"

"Nije, dobri gospodine, to mu je promaklo" ozbiljno odgovori Merry."Bio je previše zauzet. Nama je ovu dužnost povjerio Drvobradaškoji je preuzeo upravu u Isengardu. On mi je zapovjedio da dočekamgospodara Rohana doličnim riječima.

Učinio sam kako sam najbolje znao i umio."

"A što je s vašim suputnicima? Što je s Legolasom i sa mnom?"uzvikne Gimli, koji se više nije mogao suzdržati. "Vi bitange, vitihotapci i natapirane dangube!

Lijepo ste nas natjerali da vas lovimo! Šest stotina milja krozbaruštine i prašume, bitke i pogibije, ne bismo li vas spasili! I tu vassad zatječemo kako se gostite i ljenčarite… i pušite! Pušite! Otkudvam samo trava, hulje jedne? Tako mi čekića i kliješta! Toliko merazdiru bijes i radost da će biti pravo čudo ako ne prsnem!"

"Uzeo si mi riječ s jezika, Gimli!" nasmije se Legolas. "Iako bih jaradije doznao kako su se domogli vina."

"Samo nešto niste našli u svojoj hajci, a to je pamet" odbrusi imPippin otvarajući jedno oko. "Zatekli ste nas kako sjedimo napobjedničkom bojištu, usred ratnog plijena, i onda se čudite kakosmo se domogli pošteno zarađenih udobnosti!"

"Pošteno zarađenih?" ponovi Gimli. "Ne mogu vjerovati svojimušima!"

Jahači se nasmiju.

"Nema dvojbe da smo svjedoci susreta dobrih prijatelja" rečeThéoden. "To su dakle izgubljeni članovi vaše družine, Gandalfe?Suđeno nam je da nam ovi dani budu ispunjeni čudesima. Već sammnogo čudesa doživio otkako sam otišao od kuće, a sad mi je tupred očima još jedan narod iz legende. Nisu li ovo polutani, koje nekiod nas zovu holbitlani?"

"Hobiti, ako vam je po volji, gospodaru" ispravi ga Pippin.

"Hobiti?" ponovi Théoden. "Jezik vam se čudno promijenio, ali rekaobih da vam to ime dobro pristaje. Hobiti! Istina ipak nadmašuje sveono što sam čuo o vama."

Merry se nakloni, a Pippin ustane i pokloni se do zemlje.

"Milostivi ste gospodaru, bar se nadam da smijem tako shvatiti vašeriječi" reče.

"A evo vam još jednog čuda! Proputovao sam kroz mnogo zemaljaotkako sam otišao od kuće, ali dosad još nisam naišao na ljude kojibi znali ijednu priču o hobitima."

"Moj se narod davno doselio sa sjevera" reče Théoden. "Ali ne žalimvas obmanjivati: ne znamo vam mi nikakve priče o hobitima. Kodnas se samo pripovijeda da negdje daleko, iza sedam gora i rijeka,živi neki polutanski narod koji obitava u rupama na dinama. Alinemamo legendi o njihovim pothvatima, jer kažu da oni ne rademnogo i da zaziru od ljudi te mogu nestati u tren oka, i izmijeniti

glasove tako da se glasaju kao ptice. A čini mi se da bi se moglokazati i znatno više."

"Zaista bi moglo, gospodaru" potvrdi Merry.

"Prvo, nisam čuo da ispuštaju dim na usta" reče Théoden.

"To nije nikakvo čudo" napomene Merry. "Jer to je vještina kojom sebavimo već više naraštaja. Prvi je počeo uzgajati pravu travu za luluu svojim vrtovima Tobold Hornblower iz Longbottoma u Južnojčetvrti, oko 1070. godine po našem računu. A kako je stari Tobydošao do te biljke…"

"Vi i ne slutite, Théodene, u kakvoj ste se opasnosti našli" umiješase u razgovor Gandalf. "Ovi će vam hobiti sjediti na rubu razvalina iraspravljati o kulinarskim užicima, ili o sitnim pothvatima svojihočeva, djedova i pradjedova i daljim rođacima sve do devetogkoljena ako ih budete bodrili pretjeranim strpljenjem.

Bit će još zgode da se pripovijeda o povijesti pušenja, Merry! A gdjeje Drvobradaš?"

"Mislim da je negdje na sjevernoj strani. Otišao je da se napije čistevode.

Većina je enta s njim zaokupljena i dalje svojim poslom, tamoprijeko."

Merry mahne rukom prema jezeru što se pušilo, a dok su gledali natu stranu, začuju iz daljine nekakav štropot i tutnjavu, kao da sesnježna lavina ruši niz gorski obronak. Izdaleka dopre nekakav hum-hom kao da se oglašavaju slavodobitne trublje.

"Pa zar nitko ne čuva Orthanc?" upita ga Gandalf.

"Pa eto, tu vam je voda" odgovori Merry. "A tu pazi i Brzogredac ineki drugi.

Nije Saruman postavio sve te potpornje i stupove na ovomzaravanku. Mislim da je Brzogredac kod stijene, podno stubišta."

"Da, tamo stoji neki visoki sivi ent" potvrdi Legolas "samo što jeopustio ruke i stoji nepomično kao dovratak."

"Prošlo je već podne" reče Gandalf "a mi nismo još ništa jeli odranog jutra.

Ipak bih htio što prije vidjeti Drvobradaša. Da mi nije ostavio kakvuporuku, ili da je vi niste smetnuli s uma, previše zaokupljeni tanjuromi bocom?"

"Ostavio vam je poruku" reče Merry "i baš sam vam je htio prenijeti,ali ste me odjednom obasuli mnogim pitanjima. Trebalo je da vamodmah kažem da će gospodar Marke i Gandalf naći Drvobradašakod sjevernog bedema, da će ih on tamo dočekati.

Htio bih dodati da ćete tamo naći i ponajbolja jela koja su otkrile iizabrale vaše ponizne sluge."

Merry se nakloni a Gandalf se nasmije.

"Tako je već bolje" reče. "E pa, Théodene, hoćete li poći sa mnom doDrvobradaša? Morat ćemo ići okolo ali nije to daleko. Kad upoznateDrvobradaša, svašta ćete naučiti. Jer Drvobradaš je Fangorn,najstariji ent i njihov poglavar, a kad budete razgovarali s njim, čutćete kako govori najstariji od svih živih stvorova."

"Idem s vama" reče Théoden. "Do viđenja, hobiti! Nadam se daćemo se vidjeti kod mene! Tamo ćete sjediti uza me i ispripovjediti misve što vam srce želi: pothvate vaših predaka koliko ih se godsjećate, a porazgovarat ćemo i o starom Toboldu i njegovupoznavanju bilja. Do viđenja!"

Hobiti se poklone do zemlje.

"To je dakle kralj Rohana!" poluglasno će Pippin. "Zgodan čičica.Vrlo pristojan."

IX poglavlje: ŠAKA JADAGandalf i kraljeva družina odjahali su na istočnu stranu kako bizaobišli razrušene zidine Isengarda. Aragorn, Gimli i Legolas nisupošli s njima.

Pustivši Aroda i Hasufela da prošvrljaju malo u potrazi za travom,posjedali su uz hobite.

"E pa, eto! Lovu je došao kraj i opet smo zajedno, u mjestu u kojenitko od nas nije ni sanjao da će ikad doći" reče Aragorn.

"A sad kad su velikani otišli raspravljati o važnim stvarima, lovci bimožda mogli doznati odgonetke svojih malih zagonetaka" rečeLegolas. "Pratili smo vam tragove sve do šume, ali još ima mnogostvari o kojima bih htio saznatu pravu istinu."

"A ima mnogo toga što bismo mi htjeli saznati o vama" odvrati Merry."Doznali smo ponešto od Drvobradaša, starog enta, ali to nije bilo nipribližno dovoljno."

"Sve u svoje vrijeme" reče Legolas. "Mi smo ipak bili lovci pa je redda vi prvo nama podnesete izvještaj o sebi."

"Ili da to bude tek drugo?" ubaci Gimli. "Sve bi nam to bolje išlonakon objeda.

Mene boli rana na glavi, a podne je već prošlo. Vi dangube moglibiste nam za kaznu iznijeti nešto od onog plijena koji ste spomenuli.Jelom i pilom mogli biste otplatiti nešto od svoga duga kod mene."

"Onda ćete dobiti što želite" reče Pippin. "Želite li se pogostiti ovdje iliu nešto udobnijim uvjetima, u onome što je ostalo od Sarumanovestražarnice… tamo prijeko ispod svoda? Mi smo morali blagovatiovdje vani da bismo držali cestu na oku."

"Niste je baš dobro držali!" reče Gimli. "Ali ja ne bih htio ulaziti ni ukakvu kuću orkâ niti okusiti njihovo meso ili bilo šta drugo po čemusu oni prčkali."

"To ne bismo ni tražili od tebe" opet će Merry. "I nama je orkâ prekoglave do kraja života. Ali u Isengardu je bilo i mnogo drugog življa.Saruman je bio toliko mudar da se nije uzdao samo u orke. Njemusu na svim vratima stajali ljudi: oni su mu valjda bili i najvjernijesluge. Bilo kako mu drago, bili su povlašteni i dobro su se hranili."

"I pušili na lulu?" priupita ga Gimli.

"Ne, mislim da nisu" nasmije se Merry. "Ali to je već druga priča kojamože pričekati do poslije objeda."

"Pa dobro, hajdemo onda objedovati!" reče patuljak.

Hobiti ih odvedu ispod zasvođena luka do širokih vrata na lijevojstrani, na vrhu stuba. Kroz njih se ulazilo pravo u veliku prostoriju, ukojoj je u dnu bilo nekoliko manjih vrata, a na jednoj strani ognjište idimnjak. Prostorija je bila usječena u živu stijenu, i zacijelo je nekoću njoj bilo mračno jer su joj prozori gledali na tunel, ali je sad svjetlodolazilo kroz porušeni krov. Na ognjištu su gorjela drva.

"Naložio sam vatricu" reče Pippin. "To nas je malo razvedravalo dokje bila magla. Bilo je nešto svežnjića pruća, ali većina onoga što smonašli bilo je mokro.

Međutim, ovaj dimnjak dobro vuče: čini se da vodi van kroz stijenu i,srećom, nije začepljen. Vatra nam je dobro došla. Dobit ćete i maloprepečenca. Kruh je, na žalost, tri-četiri dana star."

Aragorn i njegovi suputnici posjedaju za kraj dugačkog stola, a hobitise izgube na jedna od onih manjih vrata.

"Tamo nam je unutra smočnica, koja, srećom, nije poplavljena"napomene Pippin kad su se vratili natovareni posudama, zdjelama,peharima, noževima i svakojakim jelima.

"A vi, gosparu Gimli, ne morate se gaditi ove hrane" reče Merry."Ovo nije bilo orcima namijenjeno nego ljudima, kako kažeDrvobradaš. Želite li vino ili pivo? Ima jedna bačva piva tamo unutra– sasvim dobrog. A ovo vam je prvorazredna usoljena svinjetina.Mogu vam narezati i malo slanine i ispržiti, ako vam je po volji. Žaomi je što nema zeleni: posljednjih dana opskrba je uglavnomprekinuta! Ne mogu vam ponuditi ništa uz to osim maslaca i medada si mažete kruh. Hoćete li biti zadovoljni?"

"Kako da ne" odgovori Gimli. "Znatno ćete smanjiti svoj dug."

Uskoro se sva trojica prihvate jela, a hobiti se nisu ni najmanjeustručavali da ponovo prigrizu.

"Moramo praviti društvo gostima" rekoše.

"Jutros ste zbilja vrlo udvorni" nasmije se Legolas. "Ali da i nismo mistigli, možda biste vas dvojica opet pravili društvo jedan drugome?"

"Možda, a zašto i ne?" reče Pippin. "Orci su nas vrlo loše hranili, a niprije toga se nismo bili danima pošteno najeli. Odavno se nismonaklopali do mile volje."

"Reklo bi se da vam to nije ni najmanje naškodilo" pripomeneAragorn. "Čini mi se da upravo pucate od zdravlja."

"Da, baš je tako" potvrdi Gimli mjereći ih pogledom preko pehara."Kosa vam je dvaput bujnija i kovrčavija nego što je bila kad smo serastali. A zakleo bih se i da ste se obojica malko udebljali, ako je tojoš moguće u vašim godinama. Taj Drvobradaš nije vas nipoštoizgladnjivao."

"Nije" potvrdi Merry. "Ali enti samo piju, a napitkom se ne možešnamiriti.

Možda su Drvobradaševi napici hranjivi, ali čovjek osjeća potrebu iza nečim krutim.

Čak je i lembas dobar za promjenu."

"Pili ste dakle entsku vodu, je li?" priupita ih Legolas. "Eh, ondamislim da se Gimli nije prevario u svojoj procjeni. Neobične sepjesme pjevaju o Fangornovim napicima."

"Svakakve se neobične priče pričaju o toj zemlji" reče Aragorn. "Janisam nikad bio u njoj. Hajde, pričajte nam malo o njoj, i o entima!"

"Enti, enti su…" počne Pippin "enti su, pod jedno, svi različiti jedanod drugoga. Ali oči, oči su im zbilja čudne." Promrmlja nekolikonesuvislih riječi koje se izgube u šutnji. "Ma šta ja znam" nastavi"vidjeli ste ih već nekoliko iz daljine… oni su bar vas vidjeli i javili dadolazite… a vidjet ćete još i mnoge druge, vjerojatno, prije nego štoodete odavde. Morate sami sebi stvoriti predodžbu o njima."

"Čekajte, čekajte!" reče Gimli. "Počeli smo priču od sredine. Htio bihda nam sve ispripovjedite po redu, od onog čudnog dana kad namse družina raspala."

"Čut ćete sve po redu ako bude vremena" reče Merry. "Ali najprijećete – ako ste se najeli – napuniti lule i zapaliti. A onda se nakratkomožemo pretvarati da smo svi skupa opet na sigurnome, u Breeju iliu Rivendellu." Izvadi malu duhankesu.

"Imamo duhana napretek, pa ga možete prije polaska uzeti svakokoliko hoćete. Jutros smo Pippin i ja spasili nešto od tih zaliha.Svašta pluta dolje u vodi. Pippin je našao dvije bačvice koje je vodanaplavila valjda iz nekog podruma ili skladište. Kad smo ih otvorili,našli smo ovo u njima: travu za lulu kakva se samo poželjeti može, ito netaknutu!"

Gimli uzme prstovet, istrlja ga dlanovima i pomiriše.

"Dobra je na opip i dobro miriše" reče.

"Izvrsna je!" reče Merry. "To ti je Longbottomska sorta, dragi mojGimli! Na bačvicama su bili žigovi Hornblowera, jasni kao na dlanu.

Nemam pojma kako su dospjeli ovamo. Valjda za Sarumanoveosobne potrebe? Nisam ni znao da se to tako daleko izvozi. Ali sadnam je baš dobrodošlo, a?"

"Došlo bi da ja imam sa sobom lulu" otpovrne Gimli. "Ja sam svoju,na žalost, izgubio u Moriji, ili još negdje prije toga. Zar nema u tomvašem plijenu ni jedne lule?"

"Nema, na žalost" odgovori Merry. "Nismo ni jedne našli, čak ni ovdjeu stražarnici. Izgleda da je Saruman čuvao ovu poslasticu za sebe. Amislim da ne bi vrijedilo pokucati na vrata Orthanca i zamoliti odnjega lulu! Morat ćemo dijeliti lule, kao što prijatelji moraju kad senađu u škripcu."

"Čekajte malo!" reče Pippin, pa turi ruku u njedra ispod kaputića iizvadi malu mekanu kesu na uzici. "Ja uvijek nosim sa sobom dvije-tri dragocjenosti do kojih mi je stalo koliko i do Prstenova. Evo jedneod njih: moje stare drvene lule. A evo još jedne, nerabljene. Dugo jenosim sa sobom iako ne znam zašto. Zapravo se nisam uopćenadao da ću se na ovom putovanju domoći trave za lulu kadpotrošim svoje zalihe. Ali eto, sad će nam dobro doći." Podigavšiuvis lulicu sa širokom, plosnatom glavom, pruži je Gimliju. "Jesmo lisad izravnali račune?" priupita ga.

"Da izravnali!" usklikne Gimli. "Veleplemeniti hobite, sad ja vamaostajem u debelom dugu."

"E, ja ću sad malo izaći da vidim što vjetar i nebo rade!" rečeLegolas.

"Idemo i mi s vama" priklopi Aragorn.

Izađu svi i posjedaju na nagomilano kamenje pred ulazom. Sad im jepucao pogled daleko u dolinu; magla se dizala i plovila dalje napovjetarcu.

"Hajde da se sad ovdje malko opustimo!" reče Aragorn. "Dasjednemo na rub propasti, kako reče Gandalf, i popričamo dok on

obavlja poslove na drugoj strani.

Umoran sam kao nikad prije."

Umota se u svoj sivi plašt, sakrivši žičanu košulju na sebi, i ispružisvoje dugačke noge. Tad se nasloni i ispusti na usta tanak pramendima.

"Gledajte!" uzvikne Pippin. "Vratio nam se graničar Strider!"

"Nikad nije ni otišao" ustvrdi Aragorn. "Ja sam i Strider i Dúnadan,pripadam i Gondoru i Sjeveru."

Neko su vrijeme šutke pušili, na suncu što je iskosa kroz bijeleoblake visoko na zapadu obasjavalo dolinu. Legolas je mirno ležaogledajući netremice u sunce i potiho pjevušeći nešto za se. Napokonse uspravi i reče: "Hajdemo! Vrijeme odmiče i magla se razilazi, ili bise bar razišla kad se vi čudaci ne biste obavijali dimom. Što je s tompričom?"

"E pa, moja priča počinje od trenutka kad sam se probudio i zatekaose svezan u taboru orkâ" reče Pippin. "Da vidimo, koji je datumdanas?"

"Peti ožujka po računu u Shireu" odgovori Aragorn.

Pippin je brojio nešto na prste.

"Prije svega devet dana!" reče. "A čini mi se kao da je prošla godinadana otkako smo pali u zarobljeništvo. Premda je polovica togvremena bila kao neki ružan san, rekao bih da su prva tri dana bilaužasna. Merry će me ispraviti ako zaboravim štogod važno: neću seupuštati u pojedinosti: neću opisivati bičevanja, prljavštinu, smrad isve to; muka mi je kad se svega toga sjetim."

Nato razveze o Boromirovu posljednjem okršaju i o maršu orkâ odEmyn Muila do šume. Ostali su klimali glavom dok su se raznepojedinosti uklapale u njihova nagađanja.

"Evo i nekih dragocjenosti koje ste navlaš ostavili za sobom" rečeAragorn. "Bit će vam drago da vam se vrate."

Otkopčavši pojas ispod plašta, izvuče iz njega dva bodeža ukoricama.

"Bome, nisam se nadao da ću ih ikad više vidjeti!" uzvikne Merry."Svojim sam bodežom obilježio dva-tri orka, ali nam ih je Uglúkoduzeo. Kako nas je samo strijeljao pogledima!"

"U prvi mah sam pomislio da će me probosti, ali je onda odbaciobodeže kao da se opekao."

"A evo i tvoje kopče, Pippine!" reče Aragorn. "Dobro sam je čuvao jersam znao kakva je to dragocjenost."

"Znam" prihvati Pippin. "Teško sam se s njom rastao, ali što samdrugo mogao?"

"Ništa" otpovrne Aragorn. "Tko ne može u nevolji odbaciti ponekudragocjenost, ostaje u okovima. Dobro si učinio."

"Kako si samo lukavo prerezao spone na zapešćima!" reče Gimli."Tu si imao sreće, ali moglo bi se reći da si objeručke ulučio priliku."

"A nama zadao lijepu zagonetku" pripomene Legolas. "Ja sampomislio da su vam možda narasla krila."

"Nisu, na žalost" otpovrne Pippin. "Ali vi pojma nemate oGrishnákhu."

Strese se i ušuti prepuštajući Merryju da im pripovijeda o timposljednjim groznim trenucima: o rukama koje su ih pipale, o vrelomdahu i o strahovitoj snazi Grishnákhovih kosmatih mišica.

"Zabrinjava me sve to o orcima iz Barad-dûra, ili Lugbúrza, kako gaoni zovu" reče Aragorn. "Gospodar tame znao je ionako previše, kaoi njegove sluge, a Grishnákh je očito poslao nakon sukoba neku

poruku preko rijeke. Crveno oko motrit će Isengard. Ali Saruman jesvakako u procijepu koji je sam napravio."

"Da, koja god strana pobijedila, njegovi su izgledi slabi" reče Merry."Njemu su kola krenula nizbrdo onog časa kad su orci stupili nogomna rohansko tlo."

"Mi smo vidjeli načas tu staru hulju, ili nam je bar Gandalf natuknuoda je to bio on" nabaci Gimli. "Na rubu šume."

"Kad je to bilo?" upita ga Pippin.

"Prije pet noći" odgovori Aragorn.

"Da vidimo" reče Merry. "Prije pet noći… sada dolazimo do onogdijela priče o kojem vi ništa ne znate. Mi smo tog jutra nakon okršajasreli Drvobradaša, a te smo noći bili u Izvorani, jednoj od entskihkuća. Sutradan ujutro otišli smo na entski zbor, nešto najčudnije štosam ikad vidio. Zbor je potrajao cijeli taj dan i sutradan, a mi smo tedvije noći prespavali kod enta koji se zove Brzogredac. Kasno popodne trećeg dana zbora, enti su iznenada planuli. Bilo je tonevjerojatno. U šumi je zavladala napetost kao da se sprema oluja: aonda je odjednom odjeknuo tresak. Da ste samo čuli kakvu supjesmu pjevali dok su stupali!"

"Da ju je Saruman čuo, sad bi već bio stotinu milja daleko, pa makarmorao i sam trčati" priklopi Pippin.

Na Isengard, na Isengard, iako je čvrst i jak, ko led hladan, pust igadan, Na njeg ćemo u boj poći, smrvit kamen ko led hladan, skršitdveri, ništit moći.

"Bilo je još mnogo toga. Dobar dio pjesme bio je bez riječi, nešto kaoglazba rogova i bubnjeva. Bilo je zbilja uzbudljivo. Ali ja sam mislioda je to samo koračnica i ništa više, obična pjesma… dok nisamdošao ovamo. Sad znam da nije bilo tako."

"Sišli smo niz zadnji greben u Nan Curunír, kad je pala noć" nastaviMerry.

"Tad sam prvi put imao osjećaj da se sama šuma kreće za nama.Pomislio sam da sam usnio nekakav entski san, ali je i Pippin to istoprimijetio. Obojica smo se prepali, ali tek smo poslije nešto više otome doznali."

"Bili su to huorni, ili ih bar enti tako zovu na svom "skraćenomjeziku".

Drvobradaš neće o njima mnogo pričati, ali ja mislim da su to entikoji su postali gotovo isto što i drveće, bar na prvi pogled. Stojeovdje-ondje u šumi ili na njenim okrajcima, nijemi, i neprestano svemotre preko drveća, a ja mislim da ih duboko u najmračnijimudolinama ima na stotine."

"U njima se krije velika snaga, a čini se da se znaju zaogrnutisjenom: teško ćete ih vidjeti da se kreću. Ali kreću se. Mogu se i vrlobrzo kretati, kad se razljute.

Tako, recimo, mirno stojiš i gledaš kakvo je vrijeme ili osluškuješ šumvjetra, kad se odjednom nađeš usred šume, a veliko drveće svenešto pipa oko tebe. Još se glasaju i mogu razgovarati s entima –zato se i zovu huorni, veli Drvobradaš – ali su postali čudnovati idivlji. Opasni. Ja se ne bih volio susresti s njima ako nema u blizinienta koji ih čuvaju."

"E pa, negdje na početku noći silazili smo niz dugu dubodolinuprema gornjem dijelu Čarobnjakova dola, enti su išli za nama sasvojim šuškavim huornima. Dakako da ih nismo mogli vidjeti, ali jezrak oko nas pucketao. Bila je vrlo mračna, oblačna noć. Čim sunapustili brda, kretali su se vrlo brzo hujeći poput vjetra. Mjesec nijeizašao iz oblaka, a negdje iza ponoći na sjeveru od Isengarda izniklaje visoka šuma.

Od neprijatelja nije bilo ni traga ni glasa, pa ni povika straže. Samoje jedan prozor visoko na kuli bio osvijetljen, ništa više."

"Drvobradaš je s nekoliko entâ produžio dalje dok nisu ugledali velikiulaz.

Pippin i ja bili smo s njim, sjedili mu na ramenima i osjećali kakopodrhtava od napetosti. Ali čak i kad su razjareni, enti znaju biti vrlooprezni i strpljivi. Stajali su mirno kao kipovi, dišući i osluškujući."

"Odjednom je nastalo strahovito komešanje. Zatrubile su trublje,zidine Isengarda odjekivale su od trubljenja. Pomislili smo da smootkriveni i da će se sad ná zavrgnuti bitka. Ali ništa od toga. SviSarumanovi ljudi odlazili su nekamo. Ja ne znam mnogo o ovom ratuni o rohanskim konjanicima, ali čini mi se da je Saruman bio naumiojednim jedinim udarcem pomesti kralja i njegove ljude. Ispraznio jecijeli Isengard. Vidio sam kako neprijatelj odlazi: beskrajni redoviorkâ u maršu, i čete na velikim vukovima, a bilo je tu i bataljuna ljudi.Mnogi su od njih nosili baklje pa sam im pri njihovu svjetlu vidio lica.Većinom su to bili obični ljudi, prilično visoki i tamnokosi, i¸mrki, alinisu izgledali osobito opaki. Ali bilo je i nekih drugih koji su izgledalijezivo: ljudskog stasa ali goblinskih lica, nezdrave boje, prijekapogleda, razroki. Znate da su me istog časa podsjetili na onogjužnjaka u Breeju, samo što on ipak nije nalikovao na orke kolikovećina ovih."

"I ja sam se njega sjetio" reče Aragorn. "Sa mnogima od takvihpoluorkâ imali smo posla u Helmovoj klisuri. Sad je jasno da je onajjužnjak bio Sarumanov uhoda, samo što ne znam je li bio u dosluhusa Crnim jahačima ili samo sa Sarumanom. S tim opakim sojemnikad nisi načisto kad su pravi saveznici, a kad podvaljuju jednidrugima."

"E pa, od svih sorti zajedno mora da ih je bilo najmanje deset tisuća"produži Merry. "Trebalo im je sat vremena da prođu kroz vratnice.Jedni su krenuli cestom put gazova a drugi su udarili na istok. Tamoje dolje podignut most, oko milje odavde, na mjestu gdje je rijeka vrloduboka. I odavde ga možete vidjeti ako ustanete. Svi su oni pjevalinešto kreštavim glasovima, smijali se i dizali paklenu galamu.Pomislio sam da se Rohanu loše piše. Ali Drvobradaš se nije ni

pomaknuo. Samo je rekao: "Ja se noćas moram ogledati sIsengardom, stijenom i kamenom."

"Ali, premda nisam mogao vidjeti što se u mraku zbiva, vjerujem dasu huorni krenuli na južnu stranu čim se glavni ulaz zatvorio. Mislimda su se oni ogledali s orcima. Ujutro su bili daleko u dolini; ili je bartamo bila sjena kroz koju se ništa nije vidjelo."

"Čim je Saruman odaslao svu svoju vojsku, došao je na nas red.Drvobradaš je nas dvojicu spustio na zemlju, prišao glavnom ulazu iuzeo udarati na vrata i zvati Sarumana. Nije bilo odaziva osim što susa zidina poletjele strijele i kamenje. Ali strijele ne mogu ništaentima. Bockaju ih, dakako, i razbješnjuju: kao muhe što naspeckaju. Ali ent može biti sav načičkan strelicama orkâ poputjastučića za pribadače a da ne zadobije ozbiljniju ozljedu. Njih, prvo,ne možeš otrovati, a čini se da im je koža vrlo debela, i tvrđa odkore. Možeš ih ozbiljno ozlijediti samo jakim udarcem sjekirom. Zatooni ne vole sjekire. Ali za jednog enta bilo bi potrebno vrlo mnogodrvosječa: čovjek koji jedanput zasiječe enta nikad ne dobije prilikuza drugi udarac.

Udarac entskom šakom zgužva željezo kao tanak lim."

"Kad je Drvobradaš bio pogođen s nekoliko strelica, počeo sezagrijavati, ili, kako bi on rekao, "nagliti". Ispustio je snažan hum-hom pa mu se pridružilo desetak drugih entâ. Strašno je vidjeti srditaenta. Prsti na rukama i nogama jednostavno mu se pripiju uz stijenupa je razdrobe kao koricu kruha. Baš kao da gledaš rad korijenavelikih stabala u stotinu godina, a sve sabijeno u dva-tri trenutka."

"Gurali su, potezali, trgali, tresli i treskali: i tres-tras, bim-bum, za petminuta one goleme vratnice ležale su pred njima razvaljene, a nekisu od njih već počeli i zidove nagrizati, kao zečevi u pješčanoj rupi.Ne znam što je Saruman mislio da se zbiva, ali bilo kako mu drago,nije znao što mu valja činiti. Dakako da mu u posljednje vrijemečarolije više ne idu onako od ruke, ali ja svakako mislim da on nemaprave petlje, da nema baš mnogo kuraže kad se nađe u škripcu bez

mnoštva robova i strojeva i ostalih stvari, ako razumijete što hoćureći. U tome se znatno razlikuje od Gandalfa.

Nisam siguran da se njegova slava od samog početka ne bi moglanajviše pripisati njegovoj lukavosti što se smjestio u Isengardu."

"Ne" otpovrne Aragorn "on je nekoć stvarno bio velik kakva mu jebila i slava.

Znanje mu je bilo duboko, misli istančane, a ruke čudesno vješte; iimao je moć nad mislima drugih. Tu moć svakako i sad posjeduje. UMeđuzemlju ima malo ljudi za koje bih mogao reći da im ne prijetinikakva opasnost kad bi ostali nasamo razgovarati s njim, čak i sadkad je doživio poraz, samo Gandalf, Elrond i Galadriel, možda, sadkad mu je opakost razgolićena, i možda još ponetko."

"Entima ne prijeti nikakva opasnost" reče Pippin. "Čini se da ih jejedanput povukao za nos, ali neće nikad više. Bilo kako mu drago,on njih ne razumije, i ozbiljno je pogriješio kad ih u svojim računimanije uzeo u obzir. Nije računao na njih, a kad su se oni jednomprihvatili posla, bilo je već kasno. Čim smo mi prešli u napad, onomalo štakora što je ostalo u Isengardu počelo je bježati kroz svakurupu koju su enti načinili. Enti su pustili ljude, svega dvadeset-trideset njih, pošto su ih preslušali, da odu na ovu stranu. Nevjerujem da je mnogo orkâ, bilo koje veličine, uspjelo pobjeći. Bar nehuornima: tada je već bila čitava šuma oko cijelog Isengarda, amnogi su bili otišli dalje dolinom.

Kad su enti veći dio južnih zidina pretvorili u prah i pepeo, te poštosu i preostali Sarumanovi ljudi kidnuli i napustili ga, njega je uhvatilapanika. Čini se da je on bio na ulazu kad smo mi stigli: valjda jedošao ispratiti svoju sjajnu vojsku. Kad su se enti probili u tvrđavu,on je pobjegao navrat-nanos. Nisu ga u prvi mah otkrili. Ali noć sebila razvedrila i granula je mjesečina, postalo je tako svijetlo da suenti mogli sve lijepo vidjeti, pa je Brzogredac odjednom vrisnuo:"Eno drvoubojice! Eno drvoubojice!" Brzogredac je stvorenje blagenaravi, ali zato još više mrzi Sarumana: njegov je narod pretrpiomnogo zla od sjekira orkâ. Sjurio se niz stazu što vodi od unutarnjih

vratnica, a kad se razjari, brz je poput vjetra. Neka je blijedaspodoba bježala u sjeni stupovlja i samo što nije stigla do stuba predvratima kule. Spasila se u posljednji čas. Brzogredac je tako žestokonavalio za njom da mu je trebalo još samo korak-dva da je ulovi izadavi prije nego što je šmugnula kroz vrata.

Čim se Saruman opet našao živ i zdrav u Orthancu, pokrenuo jenešto od svoje skupocjene mašinerije. Tad je već u Isengardu bilasva sila entâ: jedni su pojurili za Brzogrecem, a drugi su upali utvrđavu sa sjevera i istoka, pa su se motali amo-tamo i pravili velikuštetu. Iznenada izbiju vatre i dignu se grdna isparenja: okna i odušcipočeli su rigati i šikljati na sve strane. Nekoliko se entâ opeklo iopržilo. Jedan od njih, mislim da se zvao Bukvinakost, vrlo visok,pristao ent, upao je u nekakvu tekuću vatru što je prskala na svestrane, pa se zapalio kao baklja: užasan prizor!

Tad su se tek enti raspomamili. Do tada sam mislio da su razjareni,ali nisam imao pravo. Napokon sam vidio šta to znači. Bilo je topravo čudo! Urlali su, zavijali i tulili dok kamenje nije počelo pucati ipadati od same te halabuke. Merry i ja smo ležali na zemlji i začepiliuši plaštem. Enti su po stijeni Orthanca grabili krupnim koracimaokolo-naokolo i mahnitali kao vihor što fijuče, lomeći stupovlje,bacajući u okna lavinu krupnog kamenja i hitajući uvis kamene pločekao lišće. Kula se našla usred zakovitlanog vihora. Vidio samželjezne stupove i blokove zidina kako lete na stotinjak metara uzrak i razbijaju prozore Orthanca. Ali Drvobradaš je ostao priseban.

On se, na svu sreću, nije opekao. On nije htio da se njegovisunarodnjaci ozlijede u svojoj jarosti, a nije htio ni da u općoj zbrciSaruman klisne kroz neku rupu. Mnogi su se enti bacali na stijenuOrthanca, ali im je ona odolijevala jer je vrlo tvrda i glatka.

Možda se u njoj krije i neka čarolija, starija i jača od Sarumanovih?Bilo kako bilo, nisu se uspjeli uhvatiti za nju, niti je rascijepiti, a samisu se izubijali i izranili.

Stoga je Drvobradaš stupio u taj krug i povikao iz sveg grla tako daje nadjačao svu onu galamu. Nastao je grobni muk, odjednom. Uto

smo začuli prodoran smijeh s visoka prozora na kuli. Taj je smijehčudnovato djelovao na ente. Bili su uzavreli, a sad su najednompostali hladni i tvrdi kao led, i tihi. Povukli su se sa zaravanka iokupili oko Drvobradaša, mirni kao bubice. On im je zakratko govorionešto na njihovu jeziku, mislim da im je rekao kakav je plan smisliopoodavno u svojoj staroj glavi. Onda su se oni jednostavno bez riječiizgubili i stopili sa sivim svjetlom. Upravo je svitalo.

Mislim da su postavili stražare oko kule, ali su stražari bili tako dobroskriveni u sjeni i tako nepomični da ih nisam ni vidio. Ostali su otišlina sjever. Cijelog tog dana bili su zauzeti nečim, negdje izvan našegvidika. Mi smo veći dio vremena bili sami. Bio je to sumoran dan; pasmo šalabazali okolo, ali smo se držali izvan vidokruga prozora naOrthancu: nekako su nam djelovali prijeteći. Dobar dio vremenatražili smo štogod za jelo, a i sjedili smo i razgovarali pitajući se što lise zbiva daleko ja jugu, u Rohanu, i što li se dogodilo s ostalimčlanovima naše družine. Svakog časa začuli bismo iz daljine štropoti rušenje kamenja, a u brdima je odjekivala tutnjava.

Po podne smo obišli oko kruga da vidimo što se zbiva. Na početkudoline stajala je velika sjenovita šuma od huorna, i još jedna okosjevernog bedema. Nismo se usuđivali stupiti u nju. Ali čuli smo kakose unutra neprestano nešto trga i kida. Enti i huorni kopali su velikejame i rovove, pravili velika jezera i podizali nasipe skupljajući svuvodu Isena i svih drugih izvora i potoka u okolici. Ostavili smo ih dase time bave.

U sumrak je Drvobradaš došao do glavnog ulaza. Pjevušio je imumljao nešto za se, reklo bi se da je zadovoljan. Stojeći protezaoje svoje dugačke ruke i noge i duboko disao. Upitao sam ga nije limožda umoran.

"Umoran?" rekao mi je. "Umoran? Ma ne, nisam ja umoran negoukočen.

Morao bih se napiti vode iz Entwasha. Naradili smo se. Danas smoviše kamenja izlomili i zemlje izgrizli nego u ne znam koliko godina.

Ali samo što nismo okončali posao. Kad padne noć, nemojte sezadržavati blizu ovog ulaza ni u starom tunelu!

Možda će nadoći voda – to će u prvi mah biti gadna voda dok neodnese svu Sarumanovu nečistoću. Poslije će Isen biti opet bistarkao nekad."

Uzeo je rušiti još nešto malo od bedema, onako usput, tek toliko dase zabavi.

Baš smo se pitali gdje bi bilo najsigurnije prileći i malo odspavati kadse dogodi nešto upravo nevjerojatno. Začuli smo kako cestom dolazineki konjanik. Merry i ja smo mirno ležali, a Drvobradaš se sakrio usjenu pod svodom. Odjednom se pomoli velik konj, poput blijeskasrebra. Iako je već bio mrak, lijepo sam vidio jahačevo lice: reklo bise da se sjaji, a sav je bio u bijelom. Ja sam samo sjeo, zinuo izabuljio se u njega. Htio sam ga zazvati, ali nisam uspio.

Nije bilo ni potrebno. Zastao je baš pred nama i pogledao nas.

"Gandalf!" promucao sam napokon, zapravo prošaptao.

A on mi nije rekao: "Zdravo, Pippine! Ovo je zbilja ugodnoiznenađenje." Ni govora! Nego mi je samo dobacio:

"Ustaj, budaletino jedna od Tooka! Gdje je, pobogu, u ovimruševinama Drvobradaš? Brže!"

Kad je Drvobradaš začuo njegov glas, izašao je odmah iz sjene. Bioje to čudan susret. Ja sam bio iznenađen zato što ni jedan ni druginisu uopće bili iznenađeni.

Gandalf je očito očekivao da će tu naći Drvobradaša, a Drvobradaškao da se motao oko ulaza ne bi li se susreo s njim. Mi smo biliispričali starom entu sve što se dogodilo u Moriji. Ali onda sam sesjetio kako nas je čudno pogledao nakon toga.

Mogu samo nagađati da je on vidio Gandalfa, ili da je primio nekeglase o njemu, ali nam nije htio ništa reći na brzinu. "Samo nemojtenagliti!" – to je njegovo geslo. Ali nitko, pa čak ni vilenjaci, ne volemnogo govoriti o njegovu kretanju kad njega nema.

"Hum! Gandalfe!" rekao je Drvobradaš. "Drago mi je što ste došli. Jamogu ukrotiti drvo i vodu, stoku i kamen; ali ovdje valja izaći na kraj sjednim čarobnjakom."

"Drvobradašu," reče mu Gandalf, "potrebna mi je tvoja pomoć.Mnogo si dosad učinio, ali ja trebam još nešto od tebe. Moram izaćina kraj s otprilike deset tisuća orkâ."

Onda su se njih dvojica povukla u kut da se dogovore. To seDrvobradašu moralo činiti vrlo brzopletim jer se Gandalfu silno žurilopa je govorio brzorečicom još prije nego što su odmakli toliko da ihnismo više mogli čuti. Zadržali su se u kutu tek nekoliko minuta,najviše četvrt sata. Onda se Gandalf vratio do nas, reklo bi se da muje odlanulo, bio je gotovo razdragan. Tad je napokon rekao da mu jedrago što nas vidi.

"Ali, Gandalfe," uzviknuo sam, "gdje ste to bili? Jeste li vidjeliostale?"

"Gdje god da sam bio, vratio sam se." Odgovorio mi je na svoj praviGandalfski način. "Da, vidio sam još neke od naših. Ali strpite se jošmalo. Ovo je pogibeljna noć pa moram hitno dalje. Možda će jutrobiti vedrije. Ako bude, onda ćemo se uskoro vidjeti. Čuvajte se idržite podalje od Orthanca. Zbogom!"

Kad je Gandalf otišao, Drvobradaš je ostao vrlo zamišljen. Zacijelo jesvašta čuo za kratko vrijeme pa je sve to još probavljao. Pogledaonas je i rekao nam: "Hm, ovaj, ipak vi niste tako brzoplet svijet kaošto sam mislio da jeste. Rekli ste mi mnogo manje nego što ste mimogli reći, i ništa više nego što ste smjeli. Hm, ovo je zbilja pun košnovosti, nema zbora! E, a sad Drvobradaš mora opet prionuti poslu."

Prije nego što je otišao, izvukli smo od njega neke novosti, koje nasnisu nimalo obodrile. Ali trenutno smo više mislili na vas trojicu negona Froda i Sama, pa i na sirotog Boromira. Jer, shvatili smo da sevodi velika bitka, ili da će se uskoro zametnuti, i da vi sudjelujete unjoj i da se možda nećete vratiti.

"Huorni će nam pomoći." Rekao je Drvobradaš. Zatim je otišao inismo ga više vidjeli do jutros.

Bilo je gluho doba noći. Ležali smo na hrpi kamenja i nismo ništavidjeli iza nje. Magla ili sjene zastrle su bile sve oko nas poput velikapokrivača. Bilo je vruće i zagušljivo, i neprestance je nešto šuškalo,pucketalo i mrmorilo kao glasovi prolaznikâ. Mislim da je na stotinehuorna moralo proći pokraj nas na putu do bojišta.

Poslije smo čuli silnu grmljavinu daleko na jugu, i vidjeli munje kakosijevaju nad Rohanom. Svaki čas bismo spazili gorske vrhunce, namilje i milje daleko, kako iznenada iskrsavaju, crni i bijeli, pa nestaju.I iza nas se razlijegala tutnjava poput grmljavine u brdima, samodrukčija. Na mahove je odjekivala cijela dolina.

Moralo je biti negdje oko ponoći kad su enti probili nasipe i pustili svunakupljenu vodu kroz procijep u sjevernom bedemu, u samIsengard. Nestalo je tame od huorna i tutnjava je zamrla. Mjesec jezalazio za gorje na zapadu.

Isengard se počeo puniti crnim, gmizavim potocima i mlakama. Vodase ljeskala na ostacima mjesečine šireći se po zaravanku. Svakogčasa voda bi nadrla u koje okno ili odušak. Šištala su velika bijelaisparenja. Dim se dizao u valovima. Vatra je na sve strane buktala išikljala. Velika zavojnica vatre zakovitlala se uvis uvijajući se okoOrthanca tako da je na kraju izgledao kao visok vrhunac od oblaka,odozdo užaren a odozgo obasjan mjesečinom. A voda je i daljenadirala sve dok Isengard nije na kraju izgledao kao golemaplosnata tava koja se sva puši i ključa."

"Mi smo opazili oblak dima i pare kako se dižu na jugu kad smosinoć stigli do ždrijela Nan Curuníra" reče Aragorn. "Pobojali smo se

da Saruman opet sprema neku čaroliju protiv nas."

"Nije to bio on!" uzvikne Pippin. "On se vjerojatno gušio i prisjeo muje smijeh.

Jučer rano izjutra voda je bila prodrla u sve rupe i digla se gustamagla. Mi smo se sklonili ovamo, u stražarnicu, i poprilično seprepali. Jezero se počelo prelijevati i izlijevati u stari tunel, i voda senaglo penjala uza stube. Bojali smo se da ćemo upasti u klopku kao iorci, ali smo otkrili u dnu smočnice zavojite stube pa smo se takopopeli na vrh svoda. Jedva smo se nekako dokopali vrha jer suprolazi bili urušeni i napol zakrčeni popadalim kamenjem blizu vrha.Tako smo gore lijepo sjedili iznad poplave i gledali potapanjeIsengarda. Enti su i dalje puštali vodu dok se sve vatre nisu pogasilei dok se sve šupljine nisu napunile vodom. Para se polakozgrušnjavala i izdizala u golem kišobran od oblaka: mora da je bilamilju visoka. Pred večer se na brdima na istoku pojavila velika duga,a onda je sunce na zapadu zastrla gusta kišica na gorskimobroncima. Nastao je muk. Samo su negdje u daljini zavijali vukovi.Enti su obnoć zaustavili dotok vode i vratili Isen u njegovo korito. I toje bio kraj.

Otada je voda opet opadala. Mislim da je negdje dolje bilo ispusta izpodruma.

Ako Saruman izviruje na koji od prozora, sve mu ovo mora izgledatikao gadna, jeziva kaša. Mi smo tamo gore bili osamljeni. Među svimtim razvalinama nije bilo čak ni jednog enta na vidiku s kojim bismomogli porazgovarati, niti smo čuli ikakve novosti.

Noć smo proveli tamo gore na vrhu svoda, bilo je hladno i vlažno inismo mogli spavati. Imali smo osjećaj da se svakog časa moženešto dogoditi. Saruman je još u svojoj kuli. Obnoć smo čuli otprilikenešto takvo kao da vjetar huji dolinom. Mislim da su se tada vratilienti i huorni sa svoga pohoda, ali ne znam kamo su potom otišli.

Bilo je maglovito, vlažno jutro kad smo sišli i pogledali opet okosebe. Nigdje nije bilo ni žive duše. I to je otprilike sve što vam

možemo ispripovjediti. Nakon svega onog meteža ovo sad izgledakao blaženi mir. A nekako se i sigurnije osjećamo otkako se Gandalfvratio. Ja bih mogao čak i spavati!"

Svi su neko vrijeme šutjeli. Gimli je iznova napunio lulu.

"Meni još samo nešto nije jasno" reče pripaljujući lulu kresivom igubom. "Što je s Gujoslovom? Théodenu ste rekli da je saSarumanom. Kako je došao do njega?"

"Ah, da, na njega sam zaboravio" reče Pippin. "On je istom jutrosstigao ovamo. Tek što smo naložili vatru i doručkovali, pojavio seopet Drvobradaš. Čuli smo ga kako vani hmka i zove nas."

"Došao sam samo vidjeti kako ste mi vi, momci" rekao je. "I da vamjavim novosti. Vratili su se huorni. Sve je u redu; jest, u najboljemredu!" nasmijao se i pljesnuo po bedrima. "U Isengardu nema višeorkâ ni sjekira! A do kraja dana još će nam stići gosti s juga, moždaće vam biti drago da ih vidite."

"Tek što je on to rekao, začuli smo konjski topot s ceste. Pojurili smodo glavnog ulaza, a ja sam tamo stao i zabuljio se, napol očekujućida ugledam Stridera i Gandalfa kako jašu na čelu vojske. Ali izmagle je izronio samo čovjek na starom, umornom konju, koji jeizgledao kao neko čudno, uvrnuto stvorenje. Bio je sâm. Kad jeizronio iz magle i iznenada ugledao sav ovaj krš i ruševine predsobom, zinuo je i upravo pozelenio u licu. Bio je toliko smeten da nasnije ni primijetio. Kad nas je konačno spazio, uzviknuo je nešto,pokušao okrenuti konja i pobjeći. Ali Drvobradaš je zagrabio za njimkrupnim koracima, ispružio svoju dugačku ruku i podigao ga iz sedla.Konj je pobjegao u strahu a on je pao ničice na zemlju. Rekao je daje on Gríma, prijatelj i savjetnik kraljev, i da mu je Théoden povjerioda prenese važne poruke Sarumanu."

"Nitko se drugi nije usudio krenuti na konju kroz tu ravnicu punugnusnih orkâ," reče on, "pa su zato mene poslali. I doista je ovo biloopasno putovanje, sad sam gladan i umoran. Skrenuo sam biodaleko na sjever jer su me progonili vukovi."

"Primijetio sam kako gleda ispod oka Drvobradaša i rekao sam usebi:

"Lažljivac!" Drvobradaš ga je onako dugo i polako gledao, na onajsvoj način, nekoliko minuta, dok se taj jado nije počeo previjati nazemlji. Napokon Drvobradaš progovori: "Ha, hm. Očekivao sam javas, majstore Gujoslove!" Čovjek se lecnuo kad je čuo to ime."Gandalf je stigao ovamo prije vas, pa znam o vama koliko mi treba,i znam što ću s vama. Gandalf mi je rekao neka potrpam sve štakoreu jednu klopku, i tako ću i učiniti. Sad sam ja gospodar Isengarda,Saruman je zatvoren u svoju kulu, a vi možete otići do njega i predatimu sve poruke koje vam padnu na pamet."

"Pustite me, pustite me!" zavapio je Gujoslov. "Ja već znam put."

"Ne sumnjam da znate." reče Drvobradaš. "Ali ovdje se poneštopromijenilo.

Uvjerite se i sami!"

"Pustio je Gujoslova pa je ovaj odšepesao ispod svoda a mi smopošli za njim dok nije došao do kruga i ugledao svu onu vodurinuizmeđu sebe i Orthanca. Tad se okrenuo nama i procvilio: "Pustiteme! Pustite me! Moje poruke sad više ništa ne vrijede."

"Doista ne vrijede." reče Drvobradaš. "Ali imate samo dva izbora: daostanete sa mnom dok ne dođu Gandalf i vaš gospodar; ili dapregazite tu vodu. Što ćete izabrati?"

"Čovjek je zadrhtao na spomen svoga gospodara i zakoračio u vodu,ali je ubrzo povukao nogu."

"Ja ne znam plivati" reče.

"Voda vam nije tako duboka." otpovrne Drvobradaš. "Prljava je, ali toneće naškoditi vama, Gujoslove! Ulazite u vodu!"

"Nato onaj jado pljusne u vodu. Vidio sam kako mu je voda došla dogrla prije nego što mi se izgubio iz očiju. Posljednje što sam vidio odnjega bilo je kako se dokopao neke stare bačve ili komada drva. AliDrvobradaš je zagazio za njim u vodu i gledao ga kako napreduje."

"E pa, dočepao se kule." rekao je kad se vratio. "Vidio sam ga kakose pentra uza stube kao mokar štakor. Ima još nekog u toj kuli: tajmu je pružio ruku i uvukao ga unutra. I tako je sad on tamo, nadamse da mu je dobrodošlica bila po volji. A ja moram sprati ovu sluz sasebe. Ako me tko traži, ja ću biti tamo na sjevernoj strani.

Ovdje nema čiste vode koju bi ent mogao piti, ili u kojoj bi se mogaookupati. Zato vas molim, momci, pripazite na ovom ulazu tko svedolazi. Pazite, doći će gospodar Rohanskih polja! Njega moratedočekati najljepše što znate i umijete: njegovi su ljudi vodili velikubitku s orcima. Možda vi znate i bolje od enta kako se valja obratititakvom gospodaru na ljudskom jeziku. Ja sam se svojedobnonagledao velikih gospodara u zelenim poljima, ali nisam nikadnaučio njihov govor ni njihova imena.

Oni će tražiti od nas ljudsku hranu, a vi valjda najbolje znate što onijedu. Stoga potražite ono što mislite da bi kralj mogao jesti."

"I to je kraj priče. Volio bih doduše znati tko je taj Gujoslov. Je lidoista bio kraljev savjetnik?"

"Bio je" potvrdi Aragorn. "Bio je i Sarumanov uhoda i sluga uRohanu. Sudbina nije bila prema njenu milostivija nego što jezaslužio. Vjerojatno je pogled na ruševine svega onoga što je onmislio da je jako i veličanstveno zapravo dostatna kazna za njega.Ali bojim se da ga čekaju još gora iznenađenja."

"Da, mislim da ga Drvobradaš nije poslao u Orthanc iz dobrote" rečeMerry.

"Rekao bih da mu je sve skupa pričinilo neko mračno zadovoljstvo,smijao se ispod brka kad je odlazio napiti se vode i okupati. Mi smonakon toga imali ovdje pune ruke posla pretražujući ovaj talog i

naplavine i njuškajući svuda naokolo. Pronašli smo još dvije-trismočnice na raznim mjestima u blizini, koje nisu bile poplavljene. AliDrvobradaš je poslao ovamo nekoliko entâ koji su mnogo togaodnijeli."

"Treba nam ljudske hrane za dvadeset pet osoba." rekli su nam enti.Po tome možete zaključiti da je netko dobro prebrojio vašu družinuprije nego što ste stigli.

Očito je da su i vas trojicu pribrojili Velikim ljudima. Ali ne bi vamtamo bilo ništa bolje. Vjerujte mi da ovdje nismo zadržali ništa goreod onoga što smo im poslali. Čak i bolje jer im nismo poslali nikakvapića."

"Što ćemo s pićem?" upitao sam ente.

"Ima tamo vode iz Isena." odgovorili su mi. "Ona je sasvim dobra i zaente i za ljude."

"Ali nadam se da su enti našli vremena da proizvedu od izvor-vodenešto od onih svojih napitaka, i da će Gandalfu, kad se vrati, opetbrada biti kovrčava kao i nekad. Kad su enti otišli, bili smo umorni igladni. Ali nismo roptali… za svoj trud dobili smo lijepu nagradu.Upravo kad smo tražili ljudsku hranu, Pippin je otkrio glavni zgoditakmeđu svim onim naplavinama, one Hornblowerove bačvice."Pušenje će nam bolje prijati nakon objeda", rekao je Pippin, i eto,zato ste nas onako i zatekli."

"Sad vas sasvim dobro razumijemo" reče Gimli.

"Sve osim jedne stvari" reče Aragorn. "Otkud samo u Isengardu tasorta duhana iz Južne četvrti. Što više o tome razmišljam, to mi jestvar čudnija. Nikad prije nisam bio u Isengardu, ali sam putovao poovoj zemlji i dobro poznajem sve one puste krajeve između Rohana iShirea. Mnogo, mnogo godina nisu ni roba ni živalj prošli tim putem,bar ne otvoreno. Bit će da je Saruman održavao tajne veze s nekimu Shireu. Gujoslovâ se može naći i u drugim kućama, ne samo kodThéodena. Je li bio kakav datum na bačvicama?"

"Jest" odgovori Pippin. "Bio je to urod iz 1417. godine, to značilanjske. Ne, nego preklanjske, naravno; bila je to dobra godina."

"E pa, kakvo se god zlo spremalo, nadam se da je sad prošlo; ili daje bar izvan našeg domašaja" napomene Aragorn. "Ipak ću tospomenuti Gandalfu, premda se njemu može činiti da je to sitnicaprema njegovim velikim poslovima."

"Da mi je znati što radi!" reče Merry. "Popodne je poodmaklo.Pođimo malo prošvrljati i razgledati okolicu! Ti sad, Stridere, možešslobodno ući u Isengard, ako želiš. Ali nemaš tamo šta vidjeti."

X poglavlje: SARUMANOV GLASProšli su kroz urušeni tunel, stali na gomilu kamenja i zagledali se utamnu stijenu Orthanca i njegove mnogobrojne prozore, još uvijekprijeteće usred pustoši oko sebe. Voda se bila već gotovo dokrajapovukla. Ovdje-ondje ostala je gdjekoja mračna mlaka pokrivenaprljavom pjenom i otpacima, ali je veći dio širokog kruga opet bioogoljen, pusta divljina od mulja i izvaljenog kamenja, razrovanapocrnjelim rupama i istočkana stupovima i potpornjima pijanonaherenim svaki na svoju stranu.

Na rubu izrovane zaravni ležali su silni humci i kosine, nalik nacrepove razbacane velikom olujom; a iza njih je zelena i zapletenadolina prelazila u dugačku jarugu između tamnih ogranaka gorja. Utoj pustoši ugledali su neke jahače kako se probijaju; dolazili su sasjevera i približavali se već Orthancu.

"Eno Gandalfa, i Théodena i njegovih ljudi!" usklikne Legolas."Pođimo im u susret!"

"Pazite kako hodate!" upozori ih Merry. "Ima tu rasklimanih pločakoje se mogu izokrenuti i izvrnuti vas u jamu ako dobro ne pripazite!"

Išli su onim što je ostalo od ceste od glavnog ulaza do Orthanca,polagano, jer su kamene ploče bile popucane i blatne. Kad su ihjahači opazili kako im se približavaju, zastali su u sjeni stijene ipričekali ih. Gandalf im je krenuo u susret.

"E pa, imao sam neke zanimljive razgovore s Drvobradašem, iskovali smo dva-tri plana" reče im. "I svi smo se malo odmorili, štonam je bilo prijeko potrebno. Sad moramo opet dalje. Nadam se dasu se i svi vaši suputnici odmorili i okrijepili!"

"Jesmo" potvrdi Merry. "Ali razgovori su nam započeli i završili usreddima.

Ipak, nismo više onako nabrušeni na Sarumana kao što smo bili."

"Ma nemojte?" iznenadi se Gandalf. "Ja sam i dalje nabrušen nanjega. Sad mi je preostalo još samo jedno, prije nego što odem:moram se oprostiti sa Sarumanom.

Opasan i vjerojatno beskoristan posjet, ali što se mora, nije teško.Svi oni od vas koji žele, mogu poći sa mnom… ali čuvajte se! Inemojte zbijati šale! Nije vrijeme za šalu."

"Ja ću s vama" reče Gimli. "Htio bih ga vidjeti i uvjeriti se da li jezaista sličan vama."

"A kako ćeš se u to uvjeriti, majstore patuljče?" priupita ga Gandalf."Saruman bi mogao u tvojim očima izgledati kao i ja ako to odgovaranjegovim nakanama s tobom. Jesi li već dostatno mudar da prozrešsve njegove obmane? Pa dobro, vidjet ćemo, možda. Možda će seustručavati da se pokaže pred tolikim različitim očima u isti mah. Alinaložio sam svim entima da se uklone, tako da ćemo ga moždanagovoriti da izađe pred nas."

"A u čemu se krije opasnost?" upita ga Pippin. "Da neće gađati unas, ili sasuti vatru na nas kroz prozor? Ili nas možda iz daljinezačarati?"

"Ovo je posljednje najvjerojatnije ako mu dođeš pred vrata laka srca"reče Gandalf. "Ali nikad se ne zna što on može učiniti, ili pokušati daučini. Opasno je prići zvijeri stjeranoj u škripac. A Sarumanraspolaže moćima o kojima i ne slutiš!"

Stigli su do podnožja Orthanca. Kula je bila crna, a stijena se ljeskalakao da je vlažna. Mnoge strane kamena imale su oštre bridove, kaoda su netom isklesane. Nešto malo ogrebotina i sitne krhotine nalikna pahuljice što su ležale blizu osnovice bijahu jedini znaci entskogabijesa.

Na istočnoj strani, u kutu između dva potpornja, nalazila su se velikavrata, visoko iznad zemlje, a nad njima prozor sa zatvorenimkapcima koji se otvarao na balkon ograđen željeznim šipkama. Dopraga vrata vodile su stube od dvadeset sedam širokih stepenica

isklesanih nekom neznanom vještinom od istog crnog kamenogbloka. Bijaše to jedini ulaz u kulu, ali je mnogo duboko usađenihprozora bilo usječeno u okomite zidove: visoko gore piljili su poputsitnih očiju u strme gorske obronke.

Gandalf i kralj sjahali su podno stuba.

"Idem ja gore" reče Gandalf. "Ja sam već bio u Orthancu i znamkakve me opasnosti čekaju."

"Idem i ja" reče kralj. "Ja sam star i ne bojim se više nikakvihopasnosti. Želim porazgovarati s neprijateljem koji mi je nanio tolikozla. Sa mnom će poći i Éomer i pripaziti da mi staračke noge neposrnu."

"Kako hoćete" reče Gandalf. "A sa mnom će poći Aragorn. Neka nasostali pričekaju podno stuba. Oni će već dovoljno čuti i vidjeti akobude išta da se čuje ili vidi."

"Ne!" umiješa se Gimli. "Legolas i ja želimo ga vidjeti izbliza. Mi smoovdje jedini predstavnici svojih rodova. I mi ćemo za vama."

"Hodite onda!" reče im Gandalf, pa pođe uza stube a s njim iThéoden.

Jahači iz Rohana sjedili su nemirno na svojim konjima s obje stranestuba i gledali prijekim okom na golemu kulu pred sobom strepeći zasvoga gospodara. Merry i Pippin sjedili su na prvoj stepeniciosjećajući se beznačajni i nesigurni.

"Svega pola skliske milje odavde do glavnog ulaza!" promrmljaPippin.

"Najradije bih se neopazice vratio u stražarnicu! Zašto smo uopćedolazili ovamo kad nas ovdje ne trebaju?"

Gandalf je stajao pred vratima Orthanca i udario po njima štapom.Razlegne se potmuo odjek.

"Sarumane! Sarumane!" poviče snažnim, zapovjedničkim glasom."Izlazi, Sarumane!"

Neko vrijeme nije bilo odgovora. Napokon se otvori prozor iznadvrata, ali se u mračnom otvoru nitko ne pojavi.

"Tko je?" zapita nečiji glas. "Što želite?"

Théoden se trgne i reče:

"Poznajem taj glas, i proklinjem onaj dan kad sam ga prvi put čuo."

"Gríma Gujoslove, idi po Sarumana kad si mu već postao sluga!"reče Gandalf.

"I ne traći nam vrijeme!"

Prozor se zatvori. Čekali su. Odjednom se javi neki drugi glas, duboki milozvučan, što je upravo plijenio. Oni koji bi prostodušno slušali tajglas malokad bi znali kazati što su čuli; a kad bi i znali, iznenadili bise jer bi u tim riječima preostalo malo snage. Većinom bi se samosjećali da je bilo pravo uživanje slušati taj glas, i da je sve što jerekao bilo mudro i razborito, budeći u njima želju da brzimpovlađivanjem i sami ostave dojam mudrosti. Ali kad bi drugiprogovorili, zvučali su grubo i neotesano, a kad bi se usprotivili tomglasu, izazvali bi gnjev onih koji su njime bili očarani. Neki su biliočarani samo dok im se taj glas obraćao, a kad bi se obratio komudrugom, osmjehnuli bi se kao što se ljudi osmjehuju kad prozrumađioničarski trik kojem se drugi dive. Mnogima je bilo dovoljnosamo da čuju taj glas pa da budu opčinjeni, ali oni koje bi osvojioostali bi očarani i pošto bi već bili daleko od njega; štoviše,neprestano bi slušali taj blagi glas kako im šapuće i salijeće ih. Alinitko ne bi ostao ravnodušan, nitko ne bi odbacivao njegove molbe izapovijedi bez napora svijesti i volje dok je god gospodar vladaosvojim glasom.

"Dakle?" zapita nježnim glasom. "Zašto me ometate u mom miru?Zar mi nećete dati mira ni noću ni danju?"

Bijaše to glas dobre duše ojađene nezasluženim uvredama.

Digli su u čudu poglede jer ga nisu čuli kako dolazi, i ugledalispodobu kako stoji naslonjena na ogradu i motri ih odozgo: staraczaogrnut velikim plaštem, za koji nije bilo lako reći kakve je boje jerse boja mijenjala kad god bi svrnuli pogled ili se pomaknuli. Lice mubijaše izduženo, s visokim čelom, imao je duboko usađene tamneoči u koje je bilo teško proniknuti, iako mu je pogled trenutno bioozbiljan i dobroćudan, te pomalo oprezan. Kosa i brada bijahu mubijele, ali oko usana i očiju bijaše još crnih čuperaka.

"Sličan mu je a opet i nije" promrmlja Gimli.

"Pa dobro, što je?" izusti opet onaj blagim glasom. "Najmanje dvojicumeđu vama znam i po imenu. Gandalfa odviše dobro poznajem dabih se mogao nadati da je došao ovamo po pomoć ili savjet. A vas,Théodene, gospodara Marke Rohanske, prepoznajem po vašimplemićkim obilježjima, a još više po naočitom licu Eorlove dinastije.O, vrli sine trostruko slavnog Thengela! Zašto niste prije došliovamo, i to kao prijatelj? Silno sam vas želio vidjeti, najmoćnijegkralja zapadnih zemalja, pogotovo u ovim posljednjim godinama, davas spasim od nerazboritih i opakih savjeta kojima su vas obasipali.Da nije možda već kasno? Usprkos šteti koja mi je nanesena, učemu su, na žalost, sudjelovali i ljudi iz Rohana, ipak bih vas spasio iizbavio od propasti što vam se neumitno primiče produžite li putemkojim ste krenuli.

Uistinu vam sad mogu još samo ja pomoći."

Théoden zausti da nešto kaže, ali ne reče ništa. Pogleda u liceSarumana s njegovim tamnim, ozbiljnim očima što bijahu odozgouprte u njega, pa onda u Gandalfa što je stajao uza nj. Reklo bi seda se nešto koleba. Gandalf nije dao ni glasa od sebe, samo jestajao nepomično poput kamena, baš kao da strpljivo čeka poziv kojijoš nije uslijedio. Jahači su se u prvi mah uzvrpoljili povlađujućimrmljanjem Sarumanovim riječima, a onda su i oni umuknuli, kao dasu opčinjeni. Učinilo im se da Gandalf nije nikad govorio njihovugospodaru tako lijepo i prikladno. Činilo im se da mu se oduvijek

obraćao grubo i nabusito. Nad srca im se nadvila sjena, strah odvelike opasnosti: propasti Marke u tmini i koju ih Gandalf gura dokSaruman stoji pokraj izlaza za nuždu držeći vrata odškrinuta tako daunutra pada zraka svjetla. Zavladala je mučna šutnja.

Iznenada je prekine patuljak Gimli.

"Riječi ovoga čarobnjaka stoje naglavce" progunđa i maši se zasjekiricu.

"Pomoć na jeziku Orthanca znači propast, a spašavanje značiubijanje, to je bar jasno.

Ali mi nismo došli ovamo da išta molimo."

"Mir!" prozbori Saruman. Glas mu načas nije više bio onako udvorana oči mu se zakrijesile i ugasile. "Još se nisam obratio vama, Gimli,sine Glóinov" reče. "Vaš je zavičaj daleko odavde pa ne maritemnogo za nedaće ove zemlje. Ipak, niste se upleli u njih od svojevolje te vam neću zamjeriti ulogu koju ste odigrali – hrabro, po svojprilici. Ali molim vas, dopustite mi da najprije porazgovaram s kraljemRohana, svojim susjedom i nekadašnjim prijateljem. Što mi imate vikazati, kralju Théodene?

Želite li sklopiti mir sa mnom, i želite li svu pomoć koju vam možepružiti moje znanje stečeno dugogodišnjim trudom? Hoćemo li sesavjetovati međusobno kako da prebrodimo ove teške dane, i kakoda nadoknadimo štetu uz pomoć dobre volje tako da nam posjediprocvjetaju i budu još ljepši nego što su ikad bili?"

Théoden mu još ne odgovori. Nitko nije bio načisto da li se u sebibori s gnjevom ili sumnjom. Naposljetku progovori Éomer:

"Počujte me, gospodaru! Sad tek osjećamo opasnost na koju smoupozoreni.

Zar smo krenuli da izvojujemo pobjedu samo zato da na kraju ovdjestojimo zapanjeni pred starim lažljivcem s medom na račvastom

jeziku? Tako bi i vuk u klopci govorio psima kad bi mogao. Kakvuvam on doista pomoć može pružiti? On samo gleda kako da seizbavi iz nevolje. Zar ćete pregovarati s ovim čovjekom koji trgujeizdajom i ubojstvima? Sjetite se samo Théodreda na gazovima iHámina groba u Helmovoj klisuri!"

"Ako već govorimo o otrovnim jezicima, što ćemo onda reći o tvomjeziku, mlada gujo?" reče mu Saruman. Lijepo se vidjelo kako jeplanuo od gnjeva. "Ali dobro, Éomere, sine Éomundov!" nastavi opetblažim glasom. "Svakome svoje! Tebi pripada hrabrost na oružju, itime si stekao visoke časti. Ubijaj one za koje ti gospodar kaže da suneprijatelji, i budi s mirom! Ne pačaj se u državne poslove koje nerazumiješ. Ali možda ćeš, ako danas-sutra postaneš kralj, uvidjeti dakralj mora pomno birati prijatelje. Sarumanovo prijateljstvo i moćOrthanca ne mogu se olako odbaciti, ma kakvi bili razlozi zapritužbe, stvarni ili izmišljeni. Ti si dobio bitku ali ne i rat… i to uzpomoć na koju više ne možeš računati. Možda ćete sjenu šumedrugi put naći pred svojim vratima: ona je hirovita, nerazumna i nevoli ljude.

Ali, gospodaru Rohana, zar sam ja ubojica zato što su u boju palihrabri ratnici?

Kad kreneš u rat – nepotreban, jer ja ga nisam želio – izginut će tiljudi. A ako sam ja zbog toga ubojica, onda je sva Eorlova dinastijaokaljana ubojstvima, zato što su vodili mnoge ratove i napadalimnoge koji su ih izazivali. Pa ipak su s nekima od njih poslije sklopilimir, koji nije bio ništa gori zato što je sklopljen iz državničkih razloga.Pitam vas stoga, kralju Théodene: hoćemo li živjeti u miru iprijateljstvu, vi i ja? Na nama je da odlučimo."

"Živjet ćemo u miru" izusti napokon Théoden na jedvite jade,prigušenim glasom. Nekoliko jahača kliknu od radosti. Théodenpodigne ruku uvis. "Da, živjet ćemo u miru" produži glasno i jasno"živjet ćemo u miru kad propadnete vi i sva vaša nedjela… i nedjelavašeg mračnog gospodara kome ste nas htjeli izručiti. Vi ste,Sarumane, lažljivac, i vi kvarite ljudska srca. Pružate mi ruku ali javidim da je to samo prst šape iz Mordora. Nemilosrdan i hladan! Sve

kad bi vaša vojna protiv mene i bila pravedna – a nije, jer da ste i stoputa mudriji od mene, ne biste imali pravo vladati mnome i mojima usvoju korist kao što ste željeli – čak i kad bi bilo tako, što ćete reći osvojim bakljama u Zapadnom prigorju i o djeci koja ondje mrtvaleže? I o Háminu tijelu izmrcvarenom pred ulazom u Rograd, kad jeveć bio mrtav? Ja ću živjeti u miru s vama i s Orthancom tek kadbudete visili sa svoga prozora, na zadovoljstvo svojih vrana. Toliko okući Éorlovoj. Ja sam beznačajan sin velikih predaka, ali ne moramvam zato lizati prste. Okrenite se na drugu stranu! Ali bojim se davam je glas izgubio svoje čari."

Jahači su se zagledali u Théodena kao da su se prenuli oda sna.Nakon Sarumanove glazbe glas njihova gospodara doimao ih sekreštavo, poput graktanja starog gavrana. Ali ipak Saruman sečaskom izbezumio od bijesa. Nagnuo se nad ogradu kao da ćesmlaviti kralja štapom. Nekima se od nazočnih odjednom učini davide zmiju što se sklupčala da se okomi na žrtvu.

"Vješanje i vrane!" prosikće. Svi se naježure od te grozne promjene.

"Podjetinjeli starče! A što je drugo Eorlova kuća nego straćarapokrivena slamom u kojoj razbojnici loču usred smrada a deriščad sevalja po podu među psima? Odviše su dugo sami izmicali vješalima.Ali omča se približava, polako se zateže, a na kraju će biti čvrsta itijesna. Visite ako baš hoćete!" Glas mu se opet promijenio jer jemalo-pomalo ovladavao sobom. "Ne znam ni sâm kako sam imaostrpljenja razgovarati s vama. Jer ja ne trebam vas ni vašu malubandu galopera koji su isto tako brzi u bježanju kao i unapredovanju, Théodene konjogojče! Davno sam ja vama ponudioviši položaj nego što ga zaslužujete, položaj kojem niste dorasli.Iznova sam vam to ponudio, tako da oni koje tako loše vodite jasnovide koji još put mogu izabrati. A vi mene obasipljete hvalisanjem ipogrdama. Pa dobro, neka vam bude! Vratite se u svoje kolibe!

A ti, Gandalfe! Zbog tebe mi je ipak krivo jer suosjećam s tvojomsramotom.

Kako možeš biti u takvu društvu? Jer ti si, Gandalfe, ponosit, i to nebez razloga, imaš

plemenit um i oči koje gledaju i duboko i daleko. Zar nećeš ni sadposlušati moj savjet?"

Gandalf se promeškolji i digne pogled.

"Što mi imaš kazati što mi nisi rekao prošli put?" upita ga. "Ili moždaželiš štogod opozvati?"

Saruman pošuti.

"Opozvati?" ponovi zamišljeno, kao da je u neprilici. "Opozvati?Nastojao sam te posavjetovati radi tvoga dobra, ali ti jedva da sislušao što ti govorim. Ponosit si i ne voliš savjete zato što i sam imašveliko znanje. Ali mislim da si prošli put pogriješio i da si navlašpogrešno shvatio moje namjere. Ja sam, na žalost, u svojoj silnojželji da te uvjerim, izgubio strpljenje. I doista mi je žao zbog toga. Jernisam bio kivan na tebe, pa čak ni sad nisam, iako se vraćaš udruštvu nasilnih i neukih ljudi. Kako bih mogao biti kivan? Zar nismoobojica članovi visokog i drevnog reda, najvrsnijeg u Međuzemlju?Od našeg prijateljstva imali bismo obojica podjednako koristi. Moglibismo još mnogo toga postići zajedno da izliječimo svijet od njegovihboljetica.

Nastojimo razumjeti jedan drugoga i osloboditi svoje misli ovihbeznačajnih stvorova!

Neka oni radije čekaju na naše odluke! Ja sam spreman, radi općegdobra, ispraviti greške iz prošlosti i primiti te. Zar se ne želišposavjetovati sa mnom? Zar nećeš doći ovamo gore?"

Tolika je bila moć Sarumanovih riječi u ovom posljednjem pokušajuda nitko od nazočnih nije ostao ravnodušan. Ali sad je očaranost bilaposve drukčija. Ono što su čuli bijahu blagi prijekori dobroćudnakralja upućeni zavedenom ali voljenom ministru. A oni sami su biliisključeni iz razgovora, slušali su na vratima riječi koje nisu bile

namijenjene njima: kao što neodgojena djeca ili glupa služinčadprisluškuju njima teško razumljiv razgovor starijih, pa se pitaju kakoće to utjecati na njihovu sudbinu. Njih su dvojica bili ljudi plemenitijegkova: časni i mudri. Bilo je neminovno da se udruže. Gandalf će sepopeti s domaćinom na vrh kule da raspravi s njim u visokimodajama Orthanca zamršena pitanja koja oni ne mogu shvatiti. Vrataće se zatvoriti i oni će ostati vani čekati da im se dodijeli posao iliodredi kazna. Čak se i u Théodenovoj glavi uobličila ta misao, poputsjene sumnje: "On će nas izdati; otići će… propali smo."

Tad se Gandalf nasmije i tlapnja se raspline poput oblačića dima.

"Sarumane, Sarumane!" izusti Gandalf svejednako se smijući."Sarumane, promašio si karijeru. Trebalo je da budeš kraljeva luda ida zarađuješ kruh svoj, pa i masnice od biča, oponašajući njegovesavjetnike. Joj meni!" zastane obuzdavajući razdraganost. "Darazumijemo jedan drugoga? Bojim se da ti mene ne možeš shvatiti.

Ali ja tebe, Sarumane, razumijem i odviše dobro. Bolje se sjećamsvojih zaključaka i postupaka nego što misliš. Kad sam te posljednjiput pohodio, bio si tamničar Mordora i tamo si me htio poslati. Gostkoji je jednom pobjegao s krova ove kule dobro će porazmisliti prijenego što se vrati na ova vrata. Ne, mislim da neću doći gore do tebe.

Nego, poslušaj me, Sarumane, po posljednji put! Ne bi li ti moždasišao ovamo do nas? Pokazalo se da Isengard nije tako jak kao štosi se nadao i mislio. Možda će se tako dogoditi i s drugim stvarima ukoje se uzdaš? Ne bi li bilo bolje da napustiš Isengard na nekovrijeme? Da se, možda, pozabaviš drugim stvarima? Dobroporazmisli, Sarumane! Ne bi li možda sišao ovamo k nama?"

Preko Sarumanova lica preleti sjenka, a onda on problijedi kao krpa.Prije nego što je to uspio prikriti, opazili su nazočni kroz krinku nalicu tjeskobu uma obuzeta sumnjom, koji ne želi ostati a boji senapustiti svoje utočište. Potom progovori prodornim i hladnimglasom. U njemu su prevagnuli oholost i mržnja.

"Da siđem k vama?" podsmjehne se. "Zar nenaoružan čovjek izlazina vrata da razgovara s razbojnicima? I ovdje vas dobro čujem.Nisam ja budala, i ne vjerujem ti, Gandalfe. Iako ne stoje tu na mojimstubama, znam da me oni divlji šumski zlodusi čekaju vani u zasjedi,da čekaju na tvoje naloge."

"Izdajice su uvijek sumnjičave" umorno će Gandalf. "Ali ne moraš sebojati za svoju kožu. Ja tebe ne kanim ubiti niti te pozlijediti. Kad bime stvarno razumio, onda bi to i znao. A imam moć i da te zaštitim.Dajem ti svoju posljednju priliku. Možeš otići iz Orthanca, slobodan…ako želiš."

"To zbilja dobro zvuči" podrugne mu se Saruman. "Sasvim u skladu sponašanjem Gandalf Sivog: tako milostivo, i tako ljubazno! Nedvojim da bi se ti u Orthancu dobro osjećao, i da bi ti odgovaralo daja odem. Ali zašto bih ja odlazio? I što misliš kad kažeš "slobodan"?valjda pod određenim uvjetima?"

"Razloge za odlazak možeš vidjeti sa svojih prozora" odgovori muGandalf. "Pa i drugi će ti razlozi pasti još na pamet. Sluge su tipobijene ili rastjerane; od susjeda si napravio neprijatelja; i izdao sisvoga novog gospodara, ili si ga bar pokušao izdati.

Kad on svrne pogled ovamo, oko će mu pocrvenjeti od gnjeva. A kadkažem

"slobodan", mislim "slobodan": bez okova, bez lanaca i zapovijedi:možeš ići kamo hoćeš, pa čak i u Mordor, Sarumane, ako želiš. Alinajprije ćeš mi predati ključ Orthanca i svoj štap. To će zasada bitizalog za tvoje dobro ponašanje, a kasnije će ti biti vraćeni ako ihopet zaslužiš."

Saruman problijedi, lice mu se iskrivi od bijesa, a u očima mu planecrveno svjetlo. Pomamno se nasmije.

"Kasnije!" uzvikne prodornim glasom. "Kasnije! Da, kad budeš valjdaimao i ključeve samog Barad-dûra, i krune sedmorice kraljeva, i

palice petorice čarobnjaka, i kad pribaviš sebi par čizama koje će bitiza više brojeva veće od tih koje sada nosiš.

Zbilja skroman plan! Teško da ti je tu moja pomoć potrebna! Ja imamdruga posla. Ne budali! Ako se želiš nagoditi sa mnom dok još imašpriliku, odlazi i vrati se kad budeš trijezan! I nemoj mi više dolaziti sovim ukoljicama i sitnim ološem što ti se drže za skute! Zbogom!"

Okrene se i ode s balkona.

"Vrati se, Sarumane!" dovikne mu Gandalf zapovjedničkim glasom.

Na veliko čudo svih nazočnih, Saruman se opet okrene i, kao da gatko vuče protiv njegove volje, polako se vrati do željezne ograde inasloni se na nju predišući.

Lice mu bilo naborano i smežurano. Držao se grčevito za svoj teškicrni štap, kao pandžama. "Nisam ti još dopustio da odeš" strogo ćeGandalf. "Nisam još sve rekao.

Postao si prava budala, Sarumane, a opet mi te je žao. Mogao si sejoš odreći ludosti i zla, i biti od neke koristi. Ipak, odabrao si daostaneš tu i grickaš krajeve svojih starih spletki. Pa ostani onda! Alite upozoravam da nećeš više lako izaći odavde. Bar dok se ne pružecrne ruke s istoka da te uzmu k sebi, Sarumane!" uzvikne Gandalfjoš snažnijim i bespogovornijim glasom. "Pazi, ja nisam onaj GandalfSivi koga si izdao.

Ja sam Gandalf Bijeli koji se vratio od mrtvih. Ti sad više nemašsvoje boje pa te izbacujem iz našeg reda i vijeća." Podigavši ruku,polako proslijedi jasnim i hladnim glasom: "Slomljen ti je štap,Sarumane!" Štap prasne i raspadne se u Sarumanovoj ruci, a glavaštapa padne do Gandalfovih nogu. "Odlazi!" zapovjedi mu Gandalf.

Jauknuvši, Saruman ustukne i odvuče se. Uto nešto teško i sjajnopoleti odozgo, okrzne željeznu ogradu baš u času kad se Sarumanodvojio od nje, prohuji pokraj same Gandalfove glave i pogodistepenicu na kojoj je stajao. Ograda je zazvečala i pukla.

Stepenica se rasprsnula i raspala na blistave komadiće. Ali kugla jeostala čitava: otkotrljala se niza stube, kristalna, tamna kuglaužarena od unutarnje vatre. Dok je skakutala prema lokvi, Pippinpotrči za njom i podigne je.

"Ubojico podmukla!" prodere se Éomer. Ali Gandalf je ostaopriseban.

"Ne, to nije bacio Saruman" reče "niti je on, mislim, zapovjedio da sebaci. To je doletjelo s jednog od gornjih prozora. Hitac na rastankumeštra Gujoslova, po svoj prilici, samo što je slabo gađao."

"Možda je tako slabo ciljao zato što nije bio načisto koga više mrzi,tebe ili Sarumana?" reče Aragorn.

"Možda imaš pravo" priklopi Gandalf. "Toj dvojici neće baš njihovodruženje biti velika utjeha: gložit će se riječima. Ali pravedno sukažnjeni. Ako Gujoslov ikad iznese živu glavu iz Orthanca, bit će toviše nego što je zavrijedio. Hajde, momče, daj mi sad to! Nisam tezamolio da to uzimaš u ruke" reče Gandalf pošto se naglo okrenuo iugledao Pippina kako se penje uza stube, polako, kao da nosi težakteret. Sišao mu je u susret, brže-bolje uzeo od hobita tamnu kuglu izamotao je u nabore svoga plašta. "Ja ću se za ovo pobrinuti"nadoda. "Mislim da to nije nešto što bi Saruman olako odbacio."

"Ali možda će morati neke druge stvari odbaciti" pripomene Gimli."Ako je ovo kraj raspre, hajdemo se bar povući izvan dometakamena!"

"Jest, ovo je kraj" potvrdi Gandalf. "Idemo!"

Okrenuli su leđa vratima Orthanca i sišli niza stube. Jahači dočekajukralja radosnim klicanjem i pozdrave Gandalfa. Sarumanove ječarolije nestalo: vidjeli su ga kako dolazi na poziv i odlazi kad jeotpušten.

"E pa, to je sad gotovo" reče Gandalf. "Sad moram potražitiDrvobradaša da mu kažem kako je sve skupa prošlo."

"Valjda je i sam pogodio kako će proći?" reče Merry. "Kako jedrukčije i moglo završiti?"

"Malo je nedostajalo da drukčije završi" ustvrdi Gandalf. "Ali imaosam razloga da to pokušam; neki su razlozi bili milosrdni, a neki inisu. Najprije sam Sarumanu pokazao da je oslabila moć njegovaglasa. Ne može on biti u isti mah i tiranin i savjetnik. Kad urota sazri,više nije tajna. Pa ipak je upao u klopku i pokušao se sa svojimžrtvama nagađati, sa svakim pojedinačno, dok ostali slušaju. Ondasam mu pružio posljednju i časnu priliku: da se odrekne i Mordora isvojih osobnih planova i da nam nadoknadi štetu pomažući nam unevolji. Nitko ne zna bolje od njega za našu nevolju. Mogao nam jeučiniti veliku uslugu. Ali nam ju je radije uskratio i zadržao vlast uOrthancu. On ne želi nikome služiti, nego samo zapovijedati. Sadživi u strahu od sjene Mordora, a još sanjari o tome kako ćeprebroditi oluju. Nesretna budala!

Progutat će ga sila s istoka samo ako pruži ruke prema Isengardu.Mi ne možemo izvana uništiti Orthanc, ali tko zna što sve možeSauron?"

"A što će biti ako ga Sauron ne pobijedi? Što ćete onda s njim?"upita ga Pippin.

"Ja? Ništa!" odgovori Gandalf. "Ja mu neću učiniti ništa nažao. Ja netežim za gospodstvom. A što će biti od njega? Ne bih znao reći. Žaomi je što toliko toga što je nekad bilo dobro sad propada u ovoj kuli.Čudni su obrati sudbine! Često mržnja najviše naudi sama sebi! Sveda smo i ušli u kulu, mislim da bismo teško u njoj našli mnogovrednijih stvari od onoga što je Gujoslov bacio na nas."

Prodoran vrisak, naglo presječen, dopre kroz jedan od otvorenihprozora visoko na kuli.

"Čini mi se da i Saruman misli tako" reče Gandalf. "Ostavimo ih sadanasamo!"

Vrate se do porušenog glavnog ulaza. Tek što su prošli ispodnadsvođenog luka, iz sjene nagomilanog kamenja gdje su bili stajali,izađu krupnim koracima Drvobradaš i još desetak drugih entâ.Aragorn, Gimli i Legolas gledali su ih u čudu.

"Drvobradašu, evo ovdje sa mnom još tri moja suputnika" rečeGandalf. "Pričao sam ti o njima, ali ih još nisi vidio."

Predstavi ih jednog po jednog, stari ent ih je motrio dugo i ispitljivo, aonda im se obrati riječima. Na kraju se okrene Legolasu:

"I vi ste, dobri moj vilenjače, došli čak iz Mrkodola ovamo? Ono jenekad bila zbilja velika šuma!"

"Pa i sad je" odvrati Legolas. "Ali nije opet tako velika da nama koji unjoj obitavamo ikad dojadi gledati novo drveće. Ja bih od srca volioproći kroz Fangornsku šumu. Jedva da sam zašao pod njene krošnjea već nisam htio izaći iz nje."

Drvobradašu se zakrijese oči od radosti.

"Nadam se da će vam se želja ispuniti prije nego što ova brda budumnogo starija" otpovrne on.

"Doći ću tamo budem li imao priliku" reče Legolas. "Dogovorio samse sa svojim prijateljima da ćemo, ako sve sretno prođe, zajednoposjetiti Fangorn… s vašim dopuštenjem."

"Svaki vilenjak koji dođe s vama dobro je došao!" reče Drvobradaš.

"Moj prijatelj o komu je riječ nije vilenjak" objasni Legolas. "Mislim naovog ovdje, Gimlija, sina Glóinova."

Gimli se duboko pokloni, pa mu sjekirica isklizne iz pojasa i tresnena zemlju.

"Hum, hm! A, tako!" reče Drvobradaš gledajući prijekim okom."Patuljak koji još k tome nosi sjekiru! Hum! Ja jesam naklonjen

vilenjacima, ali previše tražite od mene. Čudno je to vašeprijateljstvo."

"Možda izgleda čudno" reče Legolas "ali dok je god Gimli živ, ja nećudoći sâm u Fangorn. Njegova sjekirica nije za drveće nego zavratove orkâ, o Fangorne, gospodaru Fangornske šume! Sasjekao ihje četrdeset dvojicu u boju."

"Hu! Hajde de!" reče Drvobradaš. "To je već nešto bolje! E pa, dobro,bit će kako bude, a nema potrebe da pokušamo preduhitritidogađaje. Ali sad se moramo na neko vrijeme rastati. Dan je naizmaku, a Gandalf kaže da morate krenuti prije mraka.

Pa i kralj Marke jedva čeka da se vrati kući."

"Da, moramo krenuti, i to odmah" priklopi Gandalf. "Morat ću vam,na žalost, uzeti vaše vratare. Ali moći ćete valjda i bez njih."

"Možda" reče Drvobradaš. "Ali nedostajat će mi. Sprijateljili smo se utako kratkom roku da bih sve rekao da sam počeo nagliti; moždarastem unatrag prema mladosti? Ali oni su bili prva nepoznata živabića pod mjesecom i suncem koja sam vidio nakon dugo, dugovremena. Neću ih zaboraviti. Uvrstio sam ih na svoj dugi popis. Entiće to upamtiti."

Iz tla iznjedreni, stari ko planine,

Koraka dugačka Enti od vode žive;

Gladni poput lovca, hobiti su djeca,

Taj sićušni narod od srca se smije,

"Ostat će prijatelji dok god se lišće obnavlja. Zbogom vam želim! Akočujete kakve novosti gore u svojoj ugodnoj zemlji, u Shireu, javite mi!Znate već što mislim: vidite li ili čujete za entice? Dođite nam i samiako uzmognete!"

"Hoćemo!" uzviknu Merry i Pippin uglas, pa se brže-bolje okrenu nadrugu stranu. Drvobradaš je gledao za njima i pošutio časakzamišljeno vrteći glavom, a onda se obrati Gandalfu: "I tako,Saruman nije htio otići? Ja nisam ni mislio da će htjeti. Srce mu jetrulo kao u crnog huorna. Uostalom, da sam ja poražen i da su misve drveće uništili, ne bih ni ja izašao dok bih god imao kakvumračnu jamu da se sakrijem u nju."

"Znam da ne bi" reče Gandalf. "No ti nisi ni snovao kako da prekriješcijeli svijet svojim drvećem i ugušiš sva ostala živa bića. Ali, eto,Saruman je ostao da njeguje svoju mržnju i plete mreže kakve jošmože. Kod njega je ostao i ključ Orthanca. Ali ne smije nam pobjeći."

"Ne smije, doista! Enti će se pobrinuti za to" reče Drvobradaš."Saruman neće stupiti nogom dalje od svoje stijene bez mogdopuštenja. Enti će paziti na njega."

"Dobro!" reče Gandalf. "Tome sam se i nadao. Sad mogu otići da sepozabavim drugim stvarima jer imam brigu manje. Ali morate dobropaziti! Voda je opala. Bojim se da neće biti dovoljno postaviti stražeoko kule. Ja vjerujem da su ispod Orthanca iskopani duboki rovovi, ida se Saruman nada da će uskoro moći neprimjetno izlaziti i ulaziti.Ako baš želite da se toga prihvatite, molim vas da ponovo pustitevodu unutra, i da je puštate dok god se Isengard ne pretvori u velikojezero, ili dok ne otkrijete te tajne izlaze. Kad potopite sve što je podzemljom i zatvorite izlaze, Saruman će morati ostati gore i samogledati kroz prozore."

"Prepustite vi to samo entima!" reče Drvobradaš. "Pretražit ćemo misvu dolinu uzduž i poprijeko i zaviriti pod svaki kamičak. Živo drvećevratit će se ovamo, staro drveće, divlje drveće. Ovaj ćemo krajprozvati Pazišuma. Ni vjeverica neće moći ovuda proći bez mogznanja. Prepustite vi to samo entima! Pazit ćemo mi na nj dok neprođe sedam puta više godina od onoga koliko je on nas mučio."

XI poglavlje: PALANTÍRSunce je tonulo za dugački zapadni krak gorja kad su Gandalf injegovi suputnici, i kralj sa svojim jahačima, ponovo krenuli izIsengarda. Merry je sjeo na konja iza Gandalfa, a Aragorn je uzeo ksebi Pippina. Dvojica su od kraljevih ljudi otišli naprijed brzim kasomi uskoro nestali u dolini s vidika. Ostali su jahali lakim korakom. Entisu svečano stajali u redu kao kipovi na vratnicama, ispruženihdugačkih ruku, ali nisu dali ni glasa od sebe. Kad su malo odmakliniz zavojitu cestu, Merry i Pippin se osvrnu za sobom. Sunce je jošsjalo na nebu, ali su dugačke sjene bile pale preko Isengarda: siveruševine tonule su u tamu. Sad je ondje stajao još samo Drvobradaš,poput panja starog stabla u daljini: hobiti se sjete kako su ga prvi putsreli, na onoj suncem obasjanoj izbočini daleko na granicamaFangorna.

Došli su do stupa s bijelom šakom. Stup je još stajao na svommjestu, ali je isklesana šaka bila zbačena i razbijena na komadiće.Nasred ceste ležao je dugački kažiprst, bijel u sumrak, crveni munokat pocrnio.

"Enti vode računa o svakoj sitnici!" reče Gandalf.

Dok su dalje jahali, večer se u dolini zgrušnjavala.

"Hoćemo li još daleko večeras, Gandalfe?" upita ga Merry nakonnekog vremena. "Ne znam kako se vi osjećate sa sitnim ološem štose klati za vama, ali ološ je umoran i bit će presretan kad seprestane klatiti i legne."

"I ti si to dakle čuo?" reče Gandalf. "Nemoj se zbog toga izjedati!Budi sretan što se nikakve duže riječi nisu odnosile na vas. On jevas dvojicu držao na oku. Ako je to ikakva utjeha vašempovrijeđenom ponosu, rekao bih da ste trenutačno ti i Pippin više unjegovim mislima nego svi mi ostali. Tko ste vi, kako ste dospjeliovamo, i zašto, što znate, jeste li bili zarobljeni, a ako jeste, kako ste

se spasili kad su svi oni orci izginuli – takvim je malim zagonetkamasad zaokupljen Sarumanov veliki um.

Njegova je poruga čast za vas, Meriadoče, ako ste počašćeninjegovim zanimanjem."

"Hvala vam lijepa!" reče Merry. "Ali za nas je veća čast da se držimoza vaše skute, Gandalfe. Prvo i prvo, ovako bar imam priliku ponovitisvoje pitanje. Hoćemo li još daleko večeras?"

Gandalf se nasmije:

"Kakav uporni hobit! Svi bi čarobnjaci morali imati na brizi po jednogili dva hobita da nauče što znači ta riječ, i da ih neprestanoispravljaju. Oprosti, molim te! Ali ja mislim i na takve sitnice. Jahatćemo još dva-tri sata, polagano, dok ne dođemo do kraja doline.Sutra ćemo morati jahati malo brže. Kad smo dolazili, kanili smo seiz Isengarda vratiti preko ravnice pravo do kraljeva dvora u Edorasu,što znači za nekoliko dana jahanja. Ali pošto smo malo boljepromislili, predomislili smo se.

Glasnici su otišli ispred nas do Helmove klisure da jave tamo da sekralj sutra vraća.

On će zatim odande odjahati sa mnogo ljudi stazama kroz brda doDunharrowa.

Ubuduće se ne smiju više od dvojica-trojica otvoreno kretati ovimkrajem, obdan ili obnoć, kad god se to može izbjeći."

"Vi ne znate drukčije nego: ništa ili dvostruka porcija!" opet će Merry."Na žalost, ja sam mislio samo na noćašnji počinak. Gdje je, i što je,Helmova klisura i sve ostalo? Ja ne poznajem ovu zemlju."

"Onda će ti biti bolje da naučiš ponešto ako želiš razumjeti što sezbiva. Ali ne sad odmah, i ne od mene: ja imam previše drugih brigao kojima moram razmisliti."

"Dobro, onda, dopovezat ću se Stridera uz logorsku vatru: on ipaknije tako mrzovoljan. I čemu sva ta tajnost? Ja sam mislio da smodobili bitku."

"Jesmo, dobili smo je, ali to je tek prva pobjeda, a ona sama po sebipovećava opasnost. Između Isengarda i Mordora postojala je nekaveza u koju još nisam proniknuo. Nisam još načisto kako suizmjenjivali vijesti, ali su ih izmjenjivali. Mislim da će Oko Barad-dûranestrpljivo gledati prema Čarobnjakovu dolu, i prema Rohanu.

Što manje bude vidjelo, to bolje."

Cesta je polako zavijala u dolinu. Isen je, sad bliže sad dalje, tekaosvojim kamenim koritom. Noć se nadvijala s gorja. Nestalo je magle.Puhao je hladan vjetar.

Mjesec, sad već zaobljen, ispunjavao je nebo na istoku blijedim istudenim sjajem.

Kraci planine njima zdesna spuštali su se do golih bregova. Prednjima su pucale široke sive nizine.

Napokon su zastali. Zatim su skrenuli u stranu, sišli s ceste i udarilipreko ljupke visinske rudine. Jašući milju ili nešto više na zapad,došli su do jedne udoline.

Bila je otvorena prema jugu i naslonjena na obronak oblog DolBarana, posljednjeg brijega sjevernih lanaca, sa zelenim podnožjem,okrunjenog vrijeskom. Strane te udoline bile su čupave od lanjskepaprati, među kojom su iz mirišljave zemlje izbijale čvrstozakovrčane proljetne mladice perastih listova. Bujno bodljikavogrmlje raslo je na niskim padinama podno kojih su se utaborili,otprilike dva sata prije ponoći.

Naložili su vatru u maloj zavali, među korijenjem rasprostranjenoggloga, visokog poput stabla, iskrivljenog od starosti, ali zdravihgrana. Na vršku svake grančice pupali su pupoljci.

Odredili su straže, po dvojicu u smjeni. Ostali su se, pošto supovečerali, umotali u plašteve i gunjeve i pozaspali. Hobiti su ležaliza se u kutu, na hrpi stare paprati. Merry je bio pospan, ali je Pippinbio nekako čudno nemiran. Paprat je šuškala i pucketala dok se onbacakao i prevrtao na njoj.

"Što ti je?" upita ga Merry. "Da ne ležiš na mravinjaku?"

"Ne ležim" odgovori mu Pippin "ali mi je nekako neudobno. Pitam sekad sam posljednji put spavao u krevetu."

Merry zijevne.

"Izračunaj na prste!" reče mu. "Ali najprije moraš znati koliko je danaprošlo otkako smo krenuli iz Lóriena."

"Ah, to!" izusti Pippin. "Mislim na pravi krevet u spavaćoj sobi."

"E pa, onda, otkako smo krenuli iz Rivendella" opet će Merry. "A jabih noćas mogao bilo gdje spavati."

"Ti si, Merry, imao danas sreću" tiho prozbori Pippin nakon duljestanke "zato što si jahao s Gandalfom."

"Pa šta onda?"

"Jesi li izvukao kakve novosti, obavijesti od njega?"

"Jesam, poprilično. Više nego inače. Ali i ti si sve to čuo, ili barnajveći dio, jer si bio blizu nas a nisu to bile nikakve tajne. Sutramožeš ti jahati s njim, ako misliš da ćeš više saznati od njega… i akote on bude htio."

"Mogu li? Izvrsno! Ali on je nekako zatvoren, je li? Nije se uopćepromijenio."

"Ma jest, jest!" ustvrdi Merry i donekle se razbudi pitajući se što li tomuči njegova sudruga. "Nekako se još više razvio. Može biti i blaži istrašniji, i veseliji i ozbiljniji nego prije, rekao bih. promijenio se, ali

zasad još nismo imali prilike vidjeti koliko. Sjeti se samo onogposljednjeg dijela razgovora sa Sarumanom! Nemoj zaboraviti da jeSaruman nekad bio Gandalfov poglavar: predsjednik Vijeća, što godmu to bilo. Bio je Saruman Bijeli. A sad je Gandalf Bijeli. Saruman jedošao na njegov poziv, i on mu je oduzeo palicu, a onda mu jejednostavno rekao neka ide, i on je otišao!"

"E pa, ako se Gandalf uopće promijenio, onda je samo zatvorenijinego ikad, ništa više" ustvrdi Pippin. "Recimo, ona staklena kugla.Izgledao je silno zadovoljan zbog nje, jer zna ili naslućuje nešto onjoj. A je li nama rekao štogod o tome? Nije, ni riječi. A ja sam jepokupio i spriječio da se ne otkotrlja u lokvu. Hajde, momče, daj misad to… To je sve što je rekao. Da mi je znati kakva je to kugla? Bilaje strašno teška."

Pippin je snizio glas kao da razgovara sam sa sobom.

"Oho!" izusti Merry. "To tebe dakle muči? E sad, Pippine dragi, nemojzaboraviti onu Gildorovu uzrečicu… onu koju je Sam obično navodio:Ne pačaj se u poslove čarobnjakâ, jer oni su osjetljivi i učas senaljute. "

"Ali mi već mjesecima ništa drugo i ne radimo nego se pačamo uposlove čarobnjakâ" reče Pippin. "Godilo bi mi da dobijem malčiceobavijesti, bar koliko i opasnosti. Volio bih razgledati tu kuglu."

"Radije spavaj!" reče mu Merry. "Dobit ćeš kad-tad dovoljnoobavijesti. Dragi moj Pippine, ni jedan Took nije nikad ni jednogBrandybucka nadmašio u radoznalosti, ali je li baš sad pravo vrijemeza tako nešto?"

"U redu! Što ima loše u tome što sam ti rekao da bih volio pogledationaj kamen? Znam da ga se ne mogu domoći dok stari Gandalf sjedina njemu kao kvočka.

Ali nije mi baš od neke pomoći što od tebe ne mogu izvući ništadrugo nego: Ne možeš

doći do njega pa radije spavaj! "

"A što ti drugo mogu reći?" opet će Merry. "Žao mi je, Pippine, alistvarno se moraš strpjeti do jutra. I ja ću biti znatiželjan koliko godhoćeš nakon doručka, i pomoći ću ti koliko budem mogao priispitivanju čarobnjaka. Ali više ne mogu ostati budan. Ako budem jošzijevao, popucat će mi sve oko ušiju. Laku noć!"

Pippin nije više ni pisnuo. Mirno je ležao, ali san mu nije dolazio naoči; nije mu pomagalo ni Merryjevo tiho disanje – Merry je bio usnuonekoliko minuta pošto mu je poželio laku noć. Kako se sve pomalosmirivalo, Pippina je sve više obuzimala pomisao na tamnu kuglu.Ponovo je osjećao njenu težinu u rukama, i ponovo je u duhu gledaou one tajanstvene crvene dubine u koje je načas bio zavirio.Bacakao se, prevrtao i pokušavao misliti na nešto drugo.

Naposljetku nije više mogao izdržati. Ustao je i osvrnuo se oko sebe.Bilo je svježe pa se bolje umotao u plašt. Mjesec je sjao, hladan ibijel, dolje u dolu, a sjene grmlja bile su crne. Posvuda unaokololežale su usnule prilike. Ona dva stražara nisu bila na vidiku: bili suvaljda gore na brijegu ili skriveni u paprati. Gonjen porivom koji mu nisamom nije bio jasan, prikrao se do mjesta na kojem je ležaoGandalf. Baci pogled na nj. Činilo se da čarobnjak spava, iako muvjeđe nisu bile čvrsto sklopljene: oči su mu se krijesile ispod dugihtrepavica. Pippin naglo ustukne, ali Gandalf ne dade ni znaka odsebe. Privučen još jedanput k njemu, gotovo preko volje, hobit seponovo prišulja do iza čarobnjakove glave. Čarobnjak je bio umotanu gunj, preko sebe je bio prebacio plašt, a blizu njega, izmeđunjegova desnog boka i savijene ruke, nalazila se neka humčica,nešto okruglo umotano u tamno platno; činilo se da mu je rukanetom bila skliznula s nje na zemlju.

Jedva dišući, Pippin se prikrade još bliže, pedalj po pedalj. Napokonklekne.

Zatim kriomice ispruži ruke i polako podigne onu grudu: učini mu seda nije onako teška kako je očekivao. "Možda je ipak samozamotuljak pun nekih tričarija", pomisli osjećajući nekakvo čudno

olakšanje, ali ne ispusti zavežljaj iz ruku. Stajao je još časakprivijajući ga uza se. Tad mu nešto padne na um. Udalji se naprstima, nađe poveći kamen i vrati se.

Brže-bolje odmota platno, umota u nj kamen, ponovo klekne i vratizamotuljak do čarobnjakove ruke. Tad napokon pogleda ono što jeizvukao iz zamotuljka. Bila je to ona ista glatka kristalna kugla, sadatamna i ugasla. Ležala je gola pred njegovim koljenima. Podigne je,umota na brzinu u svoj plašt i napol se okrene da pođe do svogležaja. Uto se Gandalf pomakne u snu i promrmlja riječ-dvije: reklo bise da su na nekom čudnom jeziku; opipa rukom i dohvati umotanikamen, a onda uzdahne i više se ne pomakne.

"Budalo jedna blesava!" promrmlja Pippin za se. "Uvalit ćeš se uužasnu nepriliku. Vrati to brže!" Ali osjeti kako mu koljena klecaju ine usudi se više približiti čarobnjaku i posegnuti za zamotuljkom."Sad ga više ne bih mogao vratiti a da njega ne probudim", pomisli."Bar dok se malko ne smirim. Pa hajde da je onda bar najprijepogledam. Samo, ipak ne ovdje!" Odšulja se dalje i sjedne na zelenihumak nedaleko od svoga ležaja. Mjesec je zavirivao preko rubaudoline.

Pippin je sjedio skupljenih koljena i stavio kuglu među njih. Sagnuose nisko nad nju, poput proždrljiva dječaka što se saginje nad punuzdjelu, u kutu podalje od ostalih. Odmaknuo je skutove plašta izagledao se u nju. Sve je oko njega bilo nekako mirno i pritajeno. Uprvi mah kugla je bila tamna, crna kao ugljen, samo je mjesečinaodsijevala na njoj. Zatim duboko u kugli zatreperi slabašan sjaj iprivuče mu pogled tako da nije mogao više odvojiti očiju od nje.Uskoro mu se učini da joj sva nutrina gori, kugla se zavrtjela ili su sesvjetla u njoj počela okretati. Iznenada se svjetla pogase. On sezadiše i počne otimati, ali ostane prignut privijajući kuglu objemarukama uza se. Sve se više i više prigibao, a onda se ukočio: usnesu mu se neko vrijeme nečujno micale. Tad uz hroptavi krik onpadne nauznak i ostane tako ležati.

Krik bijaše prodoran. Stražari poskaču s uzvisina. Uskoro se cijelitabor uskomeša.

"To je dakle taj tat!" uzvikne Gandalf i brže-bolje prebaci svoj plaštpreko kugle, što je ležala na zemlji. "Ali baš ti, Pippine! Ovo ježalostan obrat u događajima!" Klekne uz Pippina: hobit je ležao naleđima ukočen, gledajući u nebo očima koje ništa nisu vidjele."Čarolija! Kakvu je štetu nanio, sebi i svima nama?"

Čarobnjaku je lice bilo izduženo i izmoždeno. Uhvati Pippina za rukui nagne se nada nj osluškujući mu dah. Hobit uzdrhti. Oči mu sezatvore. On krikne i sjedne zureći zbunjeno u sva lica oko sebe,blijeda na mjesečini.

"Nije to za tebe, Sarumane!" vikne prodornim i bezbojnim glasomuzmičući pred Gandalfom. "Poslat ću po njega ovog časa.Razumiješ li? Reci samo toliko!"

Upeo se da ustane i pobjegne, ali ga je Gandalf držao blago i čvrsto.

"Peregrine Took!" reče mu. "Vrati se!"

Hobit se opusti i zavali držeći se za čarobnjakovu ruku.

"Gandalfe!" uzvikne. "Gandalfe! Oprostite mi!"

"Da ti oprostim?" reče čarobnjak. "Najprije mi reci što si učinio."

"Ovaj, uzeo sam kuglu i pogledao je" promuca Pippin. "I vidio samnešto od čega sam se prepao. I htio sam otići, ali nisam mogao. Aonda je došao on i počeo me ispitivati, i pogledao me, i… i to je svečega se sjećam."

"To ipak nije dovoljno" strogo će Gandalf. "Što si vidio, i što sirekao?"

Pippin zatvori oči i uzdrhti, ali ne reče ni crne ni bijele. Svi su šutkezurili u njega, osim Merryja koji se okrenuo na drugu stranu. AliGandalfu je lice svejednako bilo strogo.

"Govori!" reče mu.

Pippin ponovo progovori tiho i neodlučno, ali su mu riječi malo-pomalo bivale sve jasnije i odlučnije.

"Vidio sam tamno nebo i visoka kruništa" reče. "I sićušne zvijezde.Činilo mi se da je to negdje daleko i davno, a opet je sve bilo oštro ijasno. Onda su se zvijezde upalile pa se opet ugasile… zaklonjenekrilatim bićima. Vrlo velikim, zapravo, mislim, ali su u onom stakluizgledala kao šišmiši što se vrte oko kule. Čini mi se da ih je bilodevet. Jedan je od njih poletio ravno prema nama, i bivao sve veći iveći. Imao je užasnu… ne, ne! To ne mogu ipak reći. Pokušao sampobjeći jer sam pomislio da će izletjeti iz kugle, ali kad je zastro cijelukuglu, nestao je. Onda je on došao. Nije govorio da bih mu mogaočuti riječi. Samo me gledao, a ja sam shvatio."

"Vratio si se dakle? A zašto se nisi tako dugo javljao?"

"Nisam mu ništa odgovorio. Upitao me: "Tko si ti?" Ja mu još nisamništa odgovorio, ali me strašno boljelo, a on je i dalje navaljivao pasam mu rekao: "Hobit."

Onda mi se odjednom učinilo da me vidi, i nasmijao mi se. Bilo je tookrutno od njega. Kao da me izbo noževima. Otimao sam se ali mion reče: "Čekaj malo!

Uskoro ćemo se opet sresti. Reci Sarumanu da ta poslastica nije zanjega. Smjesta ću poslati po nju. Razumiješ li? Reci samo toliko!"

Onda se opet zapiljio u mene. Osjećao sam se kao da se raspadamna komadiće.

Ne, ne! Ništa više ne mogu reći. Ničeg se više ne sjećam."

"Pogledaj me!" zapovjedi mu Gandalf.

Pippin ga pogleda ravno u oči. Čarobnjak je neko vrijeme šutkepodnosio njegov pogled. Zatim mu se lice razblaži i na njemu seocrta osmijeh. Nježno položi ruku Pippinu na glavu.

"U redu!" reče mu. "Ne govori ništa više! Nije tebi ništa. U očima tinema laži, kao što sam se bojao. Ipak nije dugo razgovarao s tobom.Budala si ti, ali poštena budala, Peregrine Took! Možda bi netkopametniji od tebe gore prošao na tvom mjestu. Samo pazi! Spasila teje, pa i sve tvoje prijatelje, uglavnom dobra kob, kako se to kaže. Nesmiješ računati na nju i drugi put. Da te je on, tada i tamo, ispitivao,gotovo je sigurno da bi mu rekao sve što znaš, i sve nas upropastio.Ali bio je odviše nestrpljiv. Nije htio od tebe samo obavijesti nego jehtio i tebe, što prije, da bi se mogao pozabaviti tobom u Crnoj kuli,na miru. Ne boj se! Ako se već petljaš u poslove čarobnjakâ, morašbiti spreman misliti i na takve stvari. Nego, idemo! Opraštam ti.

Budi sretan! Nije sve skupa ispalo onako loše kako je moglo."

Nježno podigne Pippina i odnese ga do njegova ležaja. Merry jedošao za njima i sjeo do Pippina.

"Lezi sad tu, Pippine, i odmaraj se ako možeš!" reče mu Gandalf."Uzdaj se samo u mene. Ako te opet zasvrbe dlanovi, odmah mireci! Takve se boljke mogu izliječiti. Ipak, dragi moj hobite, nemoj miviše stavljati kamen pod lakat! A sad ću vas obojicu ostaviti na nekovrijeme."

Nato se Gandalf vrati ostalima koji su još stajali, uznemireni izamišljeni, pred onim dragocjenim kamenom iz Orthanca.

"Pogibao dolazi noću kad joj se najmanje nadamo" reče. "Izmaklismo joj za dlaku!"

"Kako je hobit Pippin?" upita ga Aragorn.

"Mislim da će biti sve u redu" odgovori mu Gandalf. "Nije bio dugozadržan, a hobiti imaju čudesnu sposobnost oporavljanja. Vjerojatnoće brzo proći to sjećanje, ili taj užas sjećanja. Možda i prebrzo.Hoćeš li ti, aragorne, uzeti taj kamen iz Orthanca i čuvati ga? To jeopasna odgovornost."

"Doista je opasna, ali ne i za svakoga" reče Aragorn. "Postoji netkotko ima pravo na taj kamen. Jer to je jamačno onaj isti palantír izOrthanca, iz Elendilova blaga, koji su kraljevi Gondora prenijelionamo. Bliži se pomalo i moj čas. Uzet ću ga."

Gandalf pogleda Aragorna, a onda, na veliko čudo nazočnih,podigne umotani kamen i nakloni se predajući ga Aragornu.

"Primi ga, gospodaru!" reče mu. "Kao zalog ostalih stvari koje će tijoš biti vraćene. A što se tiče uporabe, ako te smijem savjetovati,nemoj ga rabiti… zasad još nemoj! Budi oprezan!"

"Kad sam ja uopće bio nagao ili neoprezan, ja koji sam tolike godinečekao i pripremao se za ovo?" priupita ga Aragorn.

"Nikad još. Ali pazi da ne poklekneš na kraju puta" odgovori muGandalf. "U najmanju ruku, drži ovo u tajnosti. Ti i svi ostali koji tustoje! Navlastito hobit Peregrin ne smije znati gdje ga čuvaš. Moglobi ga to zlo ponovo spopasti. Zato što ga je, na žalost, doticao igledao u njega, što nikako nije smio. Nije ga smio dotaknuti ni uIsengardu, ja sam tamo morao biti brži. Ali bio sam usredotočen naSarumana i nisam u prvi mah naslutio narav tog kamena. Poslijesam bio umoran i, dok sam ležao premišljajući o njemu, shrvao mesan. Sad znam što je posrijedi!"

"Da, o tom nema dvojbe" reče Aragorn. "Napokon smo saznali zavezu između Isengarda i Mordora, i kako se održavala. Štošta je sadjasnije."

"Naši neprijatelji imaju čudne moći, i čudne slabosti!" javi seThéoden. "Ali odavno je rečeno: Zlo će često nauditi zlu. "

"To smo više puta i vidjeli" potvrdi Gandalf. "Ali ovaj put smo imalizačudnu sreću. Možda me je čak ovaj hobit ovdje spasio da nepočinim tešku pogrešku.

Razmišljao sam o tome da li da sâm ispitam taj kamen, da saznamčemu služi. Da sam tako učinio, sam bih mu se otkrio. A nisam još

dorastao takvoj kušnji, ako ikad i budem dorastao. Ali sve da sam inašao snage da se povučem, bilo bi pogubno da me on vidio, barzasad… do onog časa kad više ne bude tajne."

"Ja mislim da je kucnuo taj čas" reče Aragorn.

"Još nije" otpovrne Gandalf. "Preostaje još kraće vrijeme sumnjekoje moramo dobro iskoristiti. Očito je da je Neprijatelj mislio da jekamen u Orthancu… a kako i ne bi? I da je, prema tome, hobit tamozarobljen, da ga je Saruman natjerao da gleda u kuglu i tako gamučio. Onaj mračni um bit će sad zaokupljen hobitovim glasom ilikom i iščekivanjem: možda će mu trebati nešto vremena da otkrijesvoju zabludu. To vrijeme moramo iskoristiti. Previše smo se opustili.Moramo odmah krenuti dalje. Ne valja se zadržavati u bliziniIsengarda. Ja krećem odmah naprijed s Peregrinom Tookom. Boljeće mu biti da bude sa mnom nego da leži u mraku dok drugispavaju."

"Ja ću zadržati uza se Éomera i deset jahača" reče kralj. "Mi ćemokrenuti dalje u osvit dana. Ostali neka idu s Aragornom, i neka krenukad sami odluče."

"Kako vas volja" reče Gandalf. "Samo pohitajte koliko god možete dase sklonite u brda, u Helmovu klisuru."

Uto neka sjena padne na njih. Reklo bi se da je sjajna mjesečinaiznenada bila nečim zastrta. Nekoliko jahača krikne i čučne držećiruke nad glavom, kao da odbijaju udarac odozgo: spopao ih je slijepistrah i smrtna studen. Onako skutreni, digli su poglede. Golemakrilata prilika preleti preko mjeseca poput crna oblaka. Zaokrene iudari na sjever leteći brže od svakog vjetra u Međuzemlju. Zvijezdesu izblijedjele pred njom. Iščezne.

Ustali su, kruti kao kamen. Gandalf je zurio uvis, raširenih i spuštenihruku, ukočen, stisnutih pesti.

"Nazgûl!" uzvikne. "Glasnik iz Mordora. Bliži se oluja. Nazgûli suprešli preko rijeke. Krenite, krenite dalje! Ne čekajte da svane! Neka

oni brži ne čekaju one sporije!

Krećite!"

I odjuri pozivajući u trku Shadowfaxa. Aragorn pođe za njim. Gandalfpriđe Pippinu i uzme ga u naručje.

"Ovaj put ćeš ti sa mnom" reče mu. "Shadowfax će ti pokazati kolikoje hitar."

Otrči do mjesta na kojem je spavao. Shadowfax je već bio ondje.Prebacivši preko ramena torbu obramnicu koja je bila sva njegovaprtljaga, čarobnjak se vine na konja. Aragorn podigne Pippina i dodaga Gandalfu, zaogrnutog plaštem i gunjem.

"Zbogom! Krenite što brže za mnom!" uzvikne Gandalf. "Hajdemo,Shadowfaxe!"

Veliki konj zabaci glavu. Lepršavi rep zatreperi mu na mjesečini. Tadzagrabi krupnim koracima vrcajući zemlju oko sebe i iščezne poputsjeverca s gorja.

"Lijepa, spokojna noć!" reče Merry Aragornu. "Poneki zbilja imajučudesnu sreću. Nije mu se uopće spavalo i htio je jahati sGandalfom… i eno ga, ode s njim!

Umjesto da se skameni i ostane ovdje dovijeka za opomenu!"

"A da si ti prvi pokupio kamen u Orthancu, a ne on, kako bi sadbilo?" upita ga Aragorn. "Možda bi ti prošao još gore? Tko zna? Alisad, bojim se da ti se posrećilo što ćeš jahati sa mnom. Hajde,spremi se, i ponesi sve što je Pippin ostavio za sobom. I požuri se!"

Shadowfax je letio ravnicom, nije ga trebalo podbadati niti upravljatinjime.

Nije prošlo ni sat vremena a već su bili na gazovima na Isenu i prešlipreko rijeke.

Mogila s jahačima i njihova hladna koplja ostali su sivi za njima.

Pippin se oporavljao. Bilo mu je vruće, ali ga je osvježavao prohladnivjetar što mu je puhao u lice. Jahao je s Gandalfom. Prolazio ga jepomalo užas od onog kamena i odvratne sjene što je bila zastrlamjesec, od svega onoga što je ostalo za njim u magli gorja ili uprolaznom snu.

"Nisam znao, Gandalfe, da jašete bez sedla" reče mu. "Nemate nisedla ni uzde!"

"Ne jašem inače na vilenjački način osim na Shadowfaxu" otpovrneGandalf.

"Jer Shadowfax ne trpi nikakvu opremu na sebi. Na Shadowfaxu nemožeš jahati: on je ili voljan da te nosi, ili nije. Ako je voljan, ništa tidrugo nije potrebno. Onda on sam pazi da ostaneš na njemu, osimako ne odletiš u zrak."

"Koliko brzo trči?" upita ga Pippin. "Vrlo brzo, sudeći po vjetru, ali ivrlo ravnomjerno. Kako mu je lagan korak!"

"Sad trči koliko najbrži konj može galopirati" odgovori mu Gandalf "aliza njega to još nije brzo. Zemljište se ovdje malo penje i neravnije jenego što je bilo s onu stranu rijeke. Ali gledaj kako nam se Bijelogorje približava pod zvijezdama! Eno tamo prijeko vrhuncaThrihyrnea nalik na crna koplja. Još malo pa ćemo stići do raskrižja ido Prodolja gdje se prije dvije noći vodila bitka."

Pippin opet pošuti časkom. Začuo je Gandalfa kako tiho pjevušinešto za se mrmljajući kratke odlomke stihova na više jezika dok supod njima promicale milje.

Naposljetku čarobnjak zapjeva pjesmu od koje je hobit ipak razumioriječi: nekoliko mu je stihova jasno doprlo do ušiju kroz hujanjevjetra: Vite lađe, kršni kralji,

Njih tri puta tri,

Što doniješe izdaleka,

Odande gdje more vri

Sedam zvijezda, kamenova

I stablo bijelo krošnju što zri.

"Što kažete, Gandalfe?" priupita ga Pippin.

"Ništa, samo sam se prisjetio nekih pjesama očuvanih u legendama"odgovori mu čarobnjak. "Hobiti su ih valjda zaboravili, čak i one kojesu nekad znali."

"Ne, nisu ih sve zaboravili" otpovrne Pippin. "A imamo mi i mnogosvojih pjesama koje vas možda ne bi zanimale. Ali ovu nisam jošnikad čuo. O čemu je riječ… sedam zvijezda i sedam kamenova?"

"O palantírima kraljeva od davnine" odgovori mu Gandalf.

"A što su to palantíri? "

"Ta riječ doslovce znači onaj koji daleko gleda. Jedan je od njih ikamen iz Orthanca."

"Onda njega nije napravio, nije napravio…" Pippin se skanjivao"Neprijatelj?"

"Nije" odgovori Gandalf. "Ni Saruman. On nije tome dorastao, kao niSauron.

Palantíri potječu onkraj Zapadnih strana, iz Eldamara. Noldori su ihizradili. Možda ih je napravio sam Féanor, u tako davno doba da seto vrijeme ne može mjeriti u godinama. Ali ničega nema što Sauronne bi mogao preokrenuti na zlo. Jao si ga Sarumanu! Sad mi je tekjasno da je to bila njegova propast. Za sve nas pogibeljni su izumi uumijeću dubljem od onog što sami posjedujemo. Pa ipak je sam sebikriv.

Budala! Čuvao ga je u tajnosti radi vlastite koristi! Nikad nije o tomeni riječi spomenuo pred članovima Vijeća. Mi nismo imali pojma osudbini kamenova iz Gondora nakon razornih ratova. Ljudi su ihmalne zaboravili. Čak je i u Gondoru to bila tajna za koju je znalasamo nekolicina; u Arnoru su ih se sjećali tek u jednoj pjesmi izlegendi dúnedaina."

"A čemu su služili ljudima od davnine?" upita ga Pippin, iznenađen ioduševljen što dobiva odgovore na tolika pitanja, i ne vjerujući da ćeto dugo potrajati.

"Da vide na daljinu i da u mislima razgovaraju jedni s drugima"odgovori mu Gandalf. "Na taj su način dugo čuvali i držali na okupukraljevstvo Gondor. Postavili su kamenove u Minas Anoru, i u MinasIthilu, i u Orthancu, u Prstenu Isengarda.

Njihov je poglavar i gospodar stolovao pod Kupolom zvijezda uOsgiliathu prije njezine propasti. Tri su ostala bila daleko na sjeveru.U Elrondovoj kući kažu da su bili u Annúminasu i Amon Sûlu, a da jeElendilov kamen bio na Kulskim brdima što gledaju na Mithlond uLunskom zaljevu, gdje su usidrene sive lađe.

Svaki je palantír razgovarao sa svakim drugim, ali su svi oni uGondoru bili na vidiku Osgiliathu. Sad se pokazalo, kao što je stijenaOrthanc odoljela naletima vremena, da se isto tako očuvao i palantírna tamošnjoj kuli. Ali on sam mogao je vidjeti tek sitne slikepredmeta u daljini i davno minule dane. Iako je to nedvojbeno bilovrlo korisno Sarumanu, čini se da on ipak nije bio zadovoljan.Gledao je sve dalje i dalje dok nije bacio pogled na Barad-dûr. Tadaje bio otkriven.

Tko zna gdje sad leže kamenovi iz Arnora i Gondora, negdje dubokozakopani ili potonuli? Ipak, Sauron se bar jednoga od njih dokopao izagospodario njime. Rekao bih da je to kamen iz Ithila, jer je onpoodavno zauzeo Minas Ithil i pretvorio ga u zlo mjesto: tako jenastao Minas Morgul.

Sad više nije teško pogoditi kako je Sarumanovo oko, bludećinaokolo, bilo brzo uhvaćeno u klopku i zadržano u njoj, i kako ga jeodonda bilo uvijek lako nagovoriti na bilo to, ili zastrašiti ako se nijedao nagovoriti. Ujedeni ujedač, sokol u orlovskim pandžama, pauk učeličnoj mreži! Pitam se koliko je često morao dolaziti do zrcala naispitivanje i po upute, i otkad je kamen iz Orthanca tako usmjerenprema Barad-dûru da će svakome tko pogleda u njega, osim onometko ima čeličnu volju, učas upraviti misli i poglede na tu stranu? Ikako svakog privlači k sebi! Nisam li i sâm to doživio? Čak mi i sadsrce žudi da iskušam na njemu svoju volju, da vidim ne bih li gamogao otrgnuti od njega i okrenuti kamo ja hoću – pogledati prekoširoke pučine vode i vremena do Tiriona ubavog, i promotritinezamislivu ruku i misli Féanora na djelu dok su Bijelo i Zlatno stablou cvatu!"

Uzdahne i ušuti.

"Da sam bar sve to prije znao!" reče Pippin. "Pojma nisam imao štoradim."

"Ma imao si, imao" odvrati Gandalf. "Znao si da postupaš pogrešno iglupo, i govorio si to sam sebi iako se nisi htio poslušati. Ja ti sveovo prije nisam rekao zato što sam to shvatio tek pošto samporazmislio o svemu onom što se dogodilo, upravo sad dok zajednojašemo. A sve da sam ti i prije rekao, ne bi ti se smanjila želja niti bijoj lakše odolio. Naprotiv! Ama, žežen kašu hladi! Tek kad se čovjekopeče, prihvati savjet da se ne igra vatrom."

"Tako je" potvrdi Pippin. "Kad bi sad tko stavio preda me svih tihsedam kamenova, zatvorio bih oči i strpao ruke u džepove."

"Ta ti valja!" reče Gandalf. "Tome sam se i nadao."

"Ali volio bih znati…" započne Pippin.

"Smiluj mi se!" uzvikne Gandalf. "Ako se ta tvoja znatiželja možeizliječiti tek navođenjem podataka, sve ću preostale dane svogaživota samo odgovarati na tvoja pitanja. Što još želiš znati?"

"Imena svih zvijezda, i svih živih bića, i svekolike povijestiMeđuzemlja i Zaneblja i Graničnih mora" nasmije se Pippin."Dabome! Ništa manje od toga! Ali noćas mi se ne žuri. Trenutno mijoš ne da mira samo ona crna sjena. Čuo sam vas kako vičete:"Glasnik Mordora!" što je to bilo? Što ga je zanimalo u Isengardu?"

"Bio je to krilati Crni jahač, nazgûl" odgovori Gandalf. "Mogao te jeodnijeti do Crne kule."

"Pa nije valjda došao po mene?" propenta Pippin. "Mislim, nije valjdaznao da ja…"

"Dakako da nije" odvrati Gandalf. "Od Barad-dûra do Orthanca imašest stotina milja zračne linije, ako ne i više, pa bi čak i jednomnazgûlu trebalo nekoliko sati da preleti tu udaljenost. Ali Saruman jesvakako pogledao u kamen nakon napada orkâ, i ja nimalo nesumnjam da je više njegovih tajnih misli pročitano nego što je onželio.

Zato je poslan glasnik da izvidi što je posrijedi. A nakon onoga što senoćas dogodilo, vjerujem da će doletjeti još jedan, i to ubrzo. Tako ćese po posljednji put pritegnuti škripac u koji je stavio ruku. Nema nizarobljenika da ga pošalje. Nema kamena u koji bi mogao pogledati iodgovoriti na poziv. Sauron će još povjerovati da on zarobljenika držiza sebe i da se ne želi poslužiti kamenom. Sarumanu neće ništavrijediti ako glasniku kaže istinu. Jer Isengard je porušen, ali je onjoš na sigurnome u Orthancu.

Stoga, htio-ne htio, izgledat će da se pobunio. A nas je odbio da biupravo to izbjegao!

Ne mogu se domisliti što će učiniti u tom položaju. mislim da još imamoć, dok je u Orthancu, da se odupre Devetorici jahača. Možda ćeto i pokušati. Možda će pokušati uloviti nazgûla u klopku, ili bar ubitistvorenje na kojem nazgûl jaše po zraku. U tom slučaju, neka uRohanu pripaze na svoje konje!

Ali ne bih mogao reći kako će to biti za nas, dobro ili loše. Možda ćese Neprijatelju pomutiti misli, ili će ih omesti srdžba na Sarumana.Možda će doznati da sam ja bio tamo i stajao na stubamaOrthanca… s hobitima za sobom. Ili da je jedan Elendilov nasljednikjoš živ i da je stajao uza me. Da Gujoslova nisu zavarali rohanskioklopi, on bi se sjetio tko je Aragorn i na kakvu titulu polaže pravo.To je ono čega se ja bojim. Zato sad i letimo – ne od opasnosti negou susret još većoj opasnosti. Svaki Shadowfaxov korak, PeregrineTook, nosi te sve bliže Zemlji sjena."

Pippin mu ništa ne odgovori nego se samo čvršće umota u plašt, kaoda mu je iznenada postalo hladno. Pod njima je promicala sivazemlja.

"Pogledaj!" reče mu Gandalf. "Pred nama se otvaraju doloviZapadnog prigorja.

Vraćamo se na cestu što vodi na istok. Ona tamna sjena ondjeprijeko, to ti je ždrijelo Prodolja. Na tu su stranu Aglarond i Blještavespilje. Ne pitaj me za njih! Pitaj radije Gimlija, ako ga opet sretneš,pa ćeš možda prvi put dobiti dulji odgovor nego što želiš.

Nećeš vidjeti spilje, bar ne na ovom putovanju. Uskoro će biti dalekoza nama."

"Ja sam mislio da ćete se zaustaviti u Helmovoj klisuri!" reče Pippin."Pa kamo onda idete?"

"U Minas Tirith, prije nego što ga opaše more rata."

"Oho! A koliko je to daleko?"

"Milje i milje" odgovori mu Gandalf. "To ti je tri puta dalje nego dvorikralja Théodena, a oni su odavde više od stotinu milja na istok, pocrti kojom lete glasnici Mordora. Shadowfax mora ići daljim putem.Tko li će biti brži?

Jahat ćemo do osvita dana, a dotle ima još nekoliko sati. Onda će sečak i Shadowfax morati odmoriti, u nekoj gorskoj zavali: nadam se, uEdorasu. Spavaj radije ako možeš! Možda ćeš prvi treptaj zorevidjeti na zlatnom krovu Eorlove kuće.

A dva dana nakon toga ugledat ćeš purpurnu sjenu gore Mindolluin ibedeme kule Denethorove, bijele u rano jutro.

Naprijed, Shadowfaxe! Juri, nebojšo, juri kao što nikad nisi jurio!Stigli smo, evo, u kraj u kojem si se rodio, i u kojem poznaješ svakikamen. Juri samo! U brzini nam je sva nada!"

Shadowfax zabaci glavu i glasno zanjišti, kao da su ga trubljompozvali u boj.

Tad zagrabi svom snagom. Pod kopitima su mu frcale iskre, a noć jehujala nad njima.

Tonući polako u san, Pippin je imao čudan osjećaj da su on i Gandalfnepomični kao kamen, da sjede na kipu konja u trku, dok se svijetkotrlja ispod njihovih nogu i vjetar snažno huji.

KNJIGA ČETVRTAI poglavlje: KROĆENJE SMÉAGOLAE gospodaru, u škripcu smo, nema zbora" reče Sam Gamgee.Stajao je pokraj Froda potišten, skutren, škiljeći u sumrak.

Bijaše to, koliko su znali, treća večer kako su pobjegli od svojedružine: gotovo da su izgubili račun o satima dok su se penjali ipentrali među golim vrletima i kamenjem Emyn Muila, vraćajući segdjekad po vlastitim tragovima zato što nisu mogli dalje, i otkrivajućigdjekad da su se vrtjeli u krugu i opet došli na mjesto na kojem subili prije nekoliko sati. Ipak su se, sve u svemu, neprestance probijalina istok držeći se što su bliže mogli vanjskog ruba tog čudnog,zamršenog spleta bregova. Ali svagda su uviđali da su ti vanjskipristranci strmi, visoki, neprohodni i da namrgođeni stoje nadravnicom; iza njihovih ispremiješanih izdanaka ležale su olovnosive,gnjile močvare u kojima se ništa nije micalo i ni ptica se nije vidjela.

Hobiti su trenutno stajali na rubu visoke litice, gole i sumorne, kojojpodnožje bijaše obavijeno maglom, a iza njih se dizala ispresijecanavisoravan okrunjena oblacima nošenim vjetrom. Hladan vjetar puhaoje s istoka. Noć se zgušnjavala nad bezobličnim krajem pred njima;njegovo nezdravo zelenilo pretapalo se u odbojnu smeđu boju.Daleko, njima zdesna, bijaše skriven u sjeni Anduin koji se obdan namahove ljeskao čim bi sinulo sunce. Ali nisu gledali preko rijeke, uGondor, prema svojim prijateljima, ljudskim zemljama. Gledali su najug i istok gdje je, na rubu noći što je nadirala, visila tamna crta, nalikna daleko gorje od nepomičnog dima. Od vremena do vremenazatreptao bi sićušan crven odsjaj u daljini, na rubu zemlje i neba.

"U kakvom smo grdnom škripcu!" opet će Sam. "Ono je tamo jedinomjesto u svim zemljama za koje smo ikad čuli koje ne želimo vidjetizbliza, a upravo je to jedino mjesto za kojim težimo! I upravo tamonikako ne možemo stić! Reko bi da smo krenuli s potpuno krive

strane. Ne možemo sić, a kad bi i mogli, uvjerili bi se opet da je svata zelena zemlja gadna baruština, ništa drugo. Fuj! Osjećate li kakosmrdi?"

Onjuši vjetar.

"Da, osjećam kako smrdi" reče Frodo, ali se ne pomakne niti odvratipogleda od one tamne ceste i treperavog plamena. "Mordor!"promrmlja potiho. "Ako već moramo onamo, volio bih da stignem štoprije i sve skupa dokončam!" Naježi se.

Vjetar bijaše studen a opet težak od nekog zadaha hladnog truljenja."E pa" izusti odvajajući napokon oči od onog prizora "ne možemoovdje ostati svu noć, bili u škripcu ili ne bili. Moramo naći nekozaklonjenije mjesto i utaboriti se još jednom; možda će nam sutrašnjidan otkriti neku novu stazu."

"Il koji drugi, il treći, il četvrti dan" promumlja Sam. "Il možda nijedan?

Krenuli smo s krive strane."

"Nisam siguran" reče Frodo. "Mislim da mi je suđeno stići do onesjene tamo prijeko pa da ću i naći put do nje. Ali hoće li mi gapokazati dobro ili zlo? Jedina nam je nada bila u brzini. Otezanje idena ruku Neprijatelju… a evo gdje smo zapeli! Je li takva volja Crnekule koja upravlja nama? Pokazalo se da su sve moje odluke bileloše. Trebalo je da napustim družinu mnogo ranije i da sa sjeverasiđem na ovu stranu, istočno od rijeke i Emyn Muila, pa da se prekočvrstog tla Bojne ravnice dohvatim mordorskih prijevoja. Sad se nasdvojica ne možemo više vratiti onamo, a orci se smucaju po istočnojobali. Svakim danom koji prođe izgubili smo dragocjeno vrijeme.

Umoran sam, Same. Ne znam što mi je činiti. Koliko nam je hranejoš ostalo?"

"Samo oni, kako se ono kaže, lembasi, gos'n Frodo. Pristojna zaliha.Al bolje išta nego ništa, ne moramo još zube objesit o klin. Ipak, kad

sam prvi put zagrizao u njih, nisam ni pomislio da bi ikad mogopoželjet nešto drugo. A sad sam poželio: komad običnog kruha, ivrč… pa dobro, makar pola vrča… piva dobro bi mi došlo.

Evo, od zadnjeg logorišta teglim neprestano pribor za kuvanje, akakva mi fajda od njega? Prvo i prvo, nemam čime naložiti vatru; anemam šta ni skuvat, čak ni trave!"

Okrenu se i siđu u kamenitu udubinu. Sunce na zapadu zahvatili subili oblaci pa je noć brzo padala. Spavali su dobro koliko su mogli odstudeni, prevrtali se i bacakali, u zakutku između krupnih nazubljenihvrškova stijene nagrizene vremenom; bar su bili zaštićeni odistočnjaka.

"Jeste li ih opet vidili, gos'n Frodo?" zapita Sam dok su sjedili,ukočeni i promrzli, i žvakali komadić lembasa, u studeno, hladno isivo rano jutro.

"Nisam" odgovori Frodo. "Nisam ništa čuo ni vidio u ove dvijeposljednje noći."

"Ni ja" priklopi Sam. "Brrr! Kako sam se samo prepo od onih očiju! Alvaljda smo ga se konačno otresli, onog kukavnog šunjala. Golum!Stjerat ću ja njemu golum u grlo ako ga ikad ščepam za šiju."

"Nadam se da nećeš morati to učiniti" reče Frodo. "Nije mi jasnokako nas je slijedio, ali možda smo mu opet izmakli, kako kažeš. Uovom suhom, vjetrovitom kraju ne vjerujem da ostavljamo za sobomjasne tragove ni nekog mirisa, čak ni za njegov osjetljivi njuh."

"Nadam se i ja da je tako" pritvrdi Sam. "Volio bi da ga se možemootrest zauvijek!"

"I ja" reče Frodo. "Ali on mi nije najveća briga. Volio bih da se većjednom izvučemo iz ovih brda! Mrzim ih. Osjećam se kao da sam sistočne strane posve gol, pribijen ovdje gore bez ičega do mrtvihnizina između sebe i one sjene tamo prijeko. U njoj se krije jednooko. Idemo! Danas se moramo nekako spustiti dolje."

Ali taj se dan otegnuo, a dok se popodne pretapalo u večer, još suse pentrali po istoj kosi a da nisu našli nikakva izlaza.

Pokatkad bi im se u tišini toga golog kraja pričinilo da čuju nekakvešumove za sobom, kamenčić kako pada, ili nekakvo tapkanje postijeni. Ali, kad god bi zastali i osluhnuli, ništa više ne bi čuli, ništaosim vjetra kako uzdiše na bridovima kamenja – a čak ih je i topodsjećalo na dah što tiho šišti kroz oštre zube.

Cijelog tog dana vanjski greben Emyn Muila zavijao je malo-pomalona sjever dok su se dalje probijali. Duž njegova ruba protezala seširoka položita ravnica od izrovašene i izgrizene stijene,ispresijecana ovdje-ondje vododerinama nalik na rovove što su sestrmo spuštale u duboke zareze na zidu od litice. Tražeći put međutim pukotinama koje su bivale sve dublje i sve gušće, Frodo i Sammorali su skrenuti nalijevo, daleko od ruba, pa nisu ni opazili kakoveć nekoliko milja polako ali neprestano silaze nizbrdo: vrh stijenespuštao se prema nizini.

Napokon su stali. Greben je zavijao još oštrije na sjever, presječendubokom jarugom. Na drugoj strani jaruge opet se isti grebenpropinjao po više metara uvis: pred njima je izronila velebna sivalitica, kao odrezana nožem. Nisu mogli više naprijed nego su moraliskrenuti ili na zapad ili istok. Ali da su krenuli na zapad, morali bi sejoš više mučiti i zadržavati se, i vratili bi se do samog središta brdâ;put na istok vodio je pak do vanjske provalije.

"Ne preostaje nam ništa drugo, Same, nego da se spustimo u ovujarugu" reče Frodo. "Hajde baš da vidimo kamo će nas odvesti."

"Do nekog gadnog sunovrata, reko bi" reče Sam.

Rasjelina je bila duža i dublja nego što je izgledala. Nakon nekogvremena, naišli su na kržljavo i kvrgavo drveće, prvo koje su vidjeliza svih tih dana: mahom iskrivljene breze, a ovdje-ondje i ponekajela. Mnoga su stabla bila suha i mrtva, izgrizena do sržiistočnjakom. Nekoć, u neko blaže doba, zacijelo je u jaruzi bio lijepčestar, ali sad, iza pedesetak koraka, nestalo je drveća iako je

gotovo do samog ruba litice bilo još starih, ispucanih panjeva. Dnojaruge, što se protezalo uz sam rub rasjeda, bilo je neravno odpolomljena kamenja i strmo se spuštalo. Kad su napokon došli dokraja, Frodo se sagne i izviri.

"Gledaj!" uzvikne. "Bit će da smo daleko sišli, ili je litica ovdje neštoutonula.

Mnogo je niža ovdje nego što je bila, a čini mi se da je i lakša."

Sam klekne do njega i neodlučno izviri iza ruba. Zatim zirne naveliku liticu što se dizala lijevo od njih.

"Lakša!" progunđa. "Pa, valjda je uvijek lakše silazit nego penjat se.A koji ne mogu preletjeti mogu preskočit!"

"Ipak bi to bio velik skok" reče Frodo. "Otprilike, ovaj" zastane načasmjerkajući udaljenost očima "pa, rekao bih, osamnaest hvati. Nećebiti više."

"I to je dovoljno!" reče Sam. "Uf! Nikako ne volim gledat s visine!Ipak je bolje gledat nego spuštat se."

"Svejedno, mislim da bismo se ovdje mogli spustiti" reče Frodo. "Imislim da bismo morali pokušati. Vidi… ovdje je stijena sasvimdrukčija nego što je bila prije nekoliko milja. Odronila se i ispucala."

Doista nije više bila onako strma nego malo položitija. Izgledala jekao velik bedem ili podzidana obala kojoj su se temelji pomaknuli,tako da su joj se slojevi svi redom iskrivili i poremetili ostavljajući zasobom velike raspukline i dugačke naherene bridove koji sumjestimice bili široki gotovo kao stepenice.

"Ako se kanimo spustiti, bit će najbolje da odmah pokušamo. Naglose smrkava. Rekao bih da će oluja."

Magličasta mrlja gorja na istoku gubila se u dubljem crnilu što je većpružalo dugačke ruke na zapad. Na povjetarcu koji se dizao dopiralo

je iz daljine gunđanje grmljavine. Frodo onjuši zrak i sumnjičavopogleda na nebo. Opaše se pojasom preko plašta i zategne ga, pauprti svoju laku naprtnjaču na leđa. Zatim zakorači prema rubu.

"Idem pokušati" reče.

"Dobro!" mračno će Sam. "Ali ja idem prvi."

"Ti?" uzvikne Frodo. "Zašto si se predomislio, rekao si da se nećešspuštati?"

"Nisam se ja predomislio. Al najpametnije je pustit dolje najprijeonoga koji će se po svoj prilici poskliznut. Ja se ne bi htio strovalit navas i srušit vas… nema smisla da jednim padom stradaju dvojica."

Prije nego što ga je Frodo uspio zaustaviti, sjeo je, spustio nogepreko ruba i okrenuo se tražeći nogama ispod sebe oslonac.Dvojbeno je da je ikad u prisebnom stanju učinio išta hrabrije ili luđe.

"Nemoj, nemoj! Same, magare staro!" uzvikne Frodo. "Ubit ćeš sezasigurno ako pokušaš tako sići a da nisi ni pogledao kamo ćeš stati.Vrati se!" Uhvativši Sama ispod pazuha, izvuče ga opet gore. "Čekajsad malo i strpi se!" reče mu. Zatim legne potrbuške, nagne se ipogleda dolje, ali se činilo da se naglo smrkava iako sunce još nijebilo zašlo. "Mislim da bismo mogli uspjeti" reče domalo. "Bar bih jamogao, a mogao bi i ti ako ne izgubiš prisebnost duha i ako mebudeš pozorno pratio."

"Ne znam kako možete bit tako sigurni?" reče Sam. "Ama, pri ovomsvjetlu ne može se uopće vidit do dna. A što će bit ako dođete domjesta gdje nećete imat kud stavit ni ruku ni nogu?"

"Hja, valjda ću se onda vratiti" reče Frodo.

"Lako je to reć" prigovori mu Sam. "Najbolje da pričekamo jutro, kadbude više svjetla."

"Ne, neću, ako baš ne moram" reče Frodo odjednom nekakožestoko. "Žao mi je svakog sata, svake minute koja prolazi. Pokušatću. A ti nemoj ići za mnom dok se ja ne vratim ili te ne zovnem!"

Uhvativši se za kameni rub stijene, polako se spusti niz nju dokgotovo sasvim ne ispruži ruke i nožnim prstima pronađe maluizbočinu.

"Sišao sam za jedan korak!" reče. "Ova se izbočina proširuje nadesnu stranu.

Mogao bih ovdje stajati a da se i ne držim rukama. Sad ću…" aliodjednom umukne usred riječi.

Nagla tama koja se vrlo brzo zgušnjavala nadolazila je s istoka iproždirala nebo. Nad njima se razlegne suh, prodoran prasak groma.Munja sijevne i udari u brda.

Zatim uslijedi nalet žestoka vjetra, a izmiješan s njegovim hujanjemodjekne visok, prodoran krik. Isti su takav krik hobiti bili čuli daleko uMlaki kad su bježali iz Hobbitona, tako da im se čak i u šumamaShirea sledila krv u žilama. Ovdje, u ovoj pustoši, još su se višeprestravili: probodu ih studene oštrice jeze i očaja zaustavljajući imsrce i dah. Sam padne ničice. Frodo i nehotice pokrije rukama glavui uši. Zanese se, posklizne i surva u dubinu zapomažući.

Sam ga je čuo i jedva nekako dopuzao do ruba.

"Gospodaru! Gospodaru!" zazove. "Gospodaru!"

Nije dobio odgovora. Opazi da se sav trese, ali udahne zrak i jošjednom vikne:

"Gospodaru!" Reklo bi se da mu je vjetar potisnuo glas natrag u grlo,ali kad vjetar prođe zavijajući uz jarugu gore preko brda, do ušiju mudopre slabašan odziv: "Dobro, dobro! Evo me, ovdje sam, samo štoništa ne vidim."

Frodo se odzivao slabim glasom. Zapravo nije bio daleko.Poskliznuo se, ali nije pao nego se naglo zaustavio na nešto širojizbočini, jedva koji metar niže. Srećom, litica je na tom mjestu bilaiskošena unatrag a vjetar ga je pritisnuo uz nju tako da se nijestrmoglavio u dubinu. Malo se pridržao priljubivši glavu uz hladnikamen i osjećajući kako mu srce lupa. Međutim, ili se posve smrkloili je on obnevidio, sve je oko njega bilo crno. Pomislio je da jeoslijepio. Duboko uzdahne.

"Vratite se! Vratite se!" čuo je Sama kako mu dovikuje odozgo iztmuše.

"Ne mogu" odgovori mu. "Ništa ne vidim. Ne mogu naći nikakavoslonac. Ne mogu se još ni pomaknuti."

"A što ću sad ja, gos'n Frodo? Što ću sad ja?" vikao je Sam opasnose naginjući preko ruba stijene. Zašto mu gospodar ništa ne vidi?Bilo je mračno, svakako, ali nije opet bio mrkli mrak. Vidio je Frodaispod sebe, sivu, izgubljenu priliku pripijenu uza stijenu. Ali bio jepredaleko da mu pruži ruku.

Opet je tresnuo grom, a onda je udarila kiša. Lijevala je zasljepljujućiga, izmiješana s tučom, šibala je liticu, hladna kao led.

"Sad ću ja dolje do vas" vikne Sam, iako ne bi znao reći kako bi nataj način mogao pomoći gospodaru.

"Nemoj, nemoj! Čekaj!" odazove mu se Frodo, ovaj put glasnije. "Jošmalo pa će mi biti bolje. Već se osjećam bolje. Čekaj! Ne možeš tuništa bez užeta."

"Uže!" uzvikne Sam razgovarajući sumanuto sa samim sobom oduzbuđenja i olakšanja. "E, baš sam zaslužio da me objese o krajužeta za opomenu svim tupoglavcima! Ti nisi, Same Gamgee, ništadrugo do blento: to mi je Čiča često govorio, to mu je bila stalnauzrečica. Uže!"

"Prestani laprdati!" dovikne mu Frodo, koji se bio toliko oporavio daje bio u isti mah i razdragan i ozlojeđen. "Ostavi sad svoga starinu!Hoćeš li možda reći da imaš uže u džepu? Ako ga imaš, izvadi gabrže!"

"Da, gos'n Frodo, imam ga u naprtnjači i sve skupa. Nosio sam gana stotine milja a sasvim sam zaboravio na njega!"

"Onda se prihvati posla i spusti mi jedan kraj!"

Sam brže-bolje skine sa sebe naprtnjaču i počne kopati po njoj. Idoista je na dnu našao smotak svilena, siva užeta koji su izradilivilenjaci u Lórienu. Dobaci jedan kraj gospodaru. Reklo bi se da seveo digao s Frodovih očiju, ili da mu se vraća vid.

Vidio je sivu crtu kako se spušta kroz zrak i učini mu se da se malkosjaji, poput srebra. Sad kad je u mraku imao točku u koju je mogaouprijeti pogled, nije mu se više onoliko vrtjelo u glavi. Privijajući seuza stijenu, opaše se užetom oko struka a onda se objema rukamauhvati za nj.

Sam zakorači unatrag i odupre se nogama o panj na korak-dva odruba. Napol vučen a napol se pentrajući, Frodo se dokopa spasa iizvali se na zemlju. U daljini je grmljavina gunđala i tutnjala, a kiša jesvejednako lijevala. Hobiti se povuku bauljajući u jarugu, ali ne nađupravi zaklon. Poteku potočići, koji uskoro prerastu u bujicu što jeprskala i pjenila se na kamenju i izlijevala se niz liticu kao niza žlijebgolema krova.

"Sad bih se dolje bio malne utopio, ili bi me voda odnijela" rečeFrodo. "Kakva sreća što si imao uza se to uže!"

"Još bi bolje bilo da sam se toga prije sjetio!" otpovrne Sam. "Moždase još sjećate kako su nam strpali užad u čamce prije nego što smose otisnuli: u Vilin-zemlji? Užad mi se dopala pa sam spremio jedansmotak u naprtnjaču. Čini mi se kao da je to bilo prije više godina."Može vam dobro doć u kojekakvim nevoljama", rekao je Haldir ilineko drugi od njih. I imo je pravo."

"Šteta je što meni nije palo na um da i ja ponesem takvo uže" rečeFrodo.

"Samo što sam ja napustio družinu zbilja navrat-nanos! Da sadimamo dovoljno užadi, mogli bismo se njima spustiti do dna. A kolikoje zapravo dugačko to tvoje uže?"

Sam polako namota uže na ruku:

"Pet, deset, dvadeset, trideset lakata, otprilike" odgovori.

"Tko bi to rekao!" usklikne Frodo.

"Aha, ko bi to reko!" potvrdi Sam. "Vilenjaci su čudesan svijet. Užeizgleda malko tanko, ali je čvrsto, i mekano na dodir ko maslac. Nezauzima puno mjesta, i lako je ko perje. Zbilja čudesan svijet!"

"Trideset lakata!" ponovi Frodo razmišljajući. "Mislim da će todostajati. Ako ovo nevrijeme prođe prije nego što padne noć, iskušatću ga."

"Kiša je već skoro prestala" reče Sam "al nemojte se opet šalit u ovojtmuši, gos'n Frodo! Ja se još nisam povratio od onog vriska usrednevremena, ako se vi i jeste. Baš ko da je kriknuo Crni jahač… algore u zraku, ko da oni mogu i letit. Mislim da će najbolje bit daostanemo u ovoj rupi dok ne prođe noć."

"Ja mislim da neću ostati ni trenutka dulje nego što moram,zaglavljen ovdje na ovom grebenu dok oči Crne zemlje šaraju pomočvari" reče Frodo.

Nato ustane i vrati se do dna jaruge i izviri. Na istoku se opetrazvedravalo.

Dizali su se skutovi oluje, dronjavi i mokri, a glavni se okršajudaljavao da raširi svoja velika krila preko Emyn Muila, nad kojim suneko vrijeme lebdjele Sauronove mračne misli. Odatle se olujaokrenula i okomila na dolinu rijeke Anduin tučom i munjama bacajući

na Minas Tirith sjenu ratne prijetnje. Zatim se spustila na gorje, ipodižući svoje velike tornjeve, otkotrljala se polako preko Gondora iokrajaka Rohana sve dok nisu jahači u ravnici spazili njezine crnekule kako se kreću iza sunca odlazeći na zapad. Ali ovdje, iznadpustinje i smrdljivih baruština, još se jednom otvorilo duboko modronebo i pomolila se šačica blijedih zvijezda, nalik na bijele rupice nabaldahinu iznad polumjeseca.

"Kako je lijepo kad se opet vidi!" reče Frodo duboko dišući. "Znaš lida sam načas pomislio da sam izgubio vid? Od sijevanja ili nečegajoš goreg. Ništa, ama baš ništa nisam vidio, dok se nije počelospuštati sivo uže. Učinilo mi se nekako da svjetluca."

"Pa zbilja izgleda u mraku ko srebro" potvrdi Sam. "Nisam to nikadprije primijetio. Doduše, ne sjećam se da sam ga ikad prije izvadiootkako sam ga spremio.

Al kad ste već tako zapeli, gos'n Frodo, da se spustite dolje, kakoćete se poslužit njime? Trideset lakata, il recimo osamnaest hvati: tonije ništa više od vaše procjene visine ove litice."

Frodo porazmisli.

"Zaveži ga za ovaj panj, Sam!" reče. "A onda, mislim da će ti se ovajput ispuniti želja da ti ideš prvi. Ja ću tebe spuštati, a ti ne morašraditi ništa drugo nego se samo rukama i nogama odbijati od stijene.Doduše, bit će dobro ako se odupreš koji put i o neku izbočinu, da japredahnem. A kad ti stigneš dolje, ja ću za tobom. Sad se opetsasvim dobro osjećam."

"U redu" nevoljko će Sam. "Ako već mora bit tako, hajde da i toizguramo!"

Dohvativši uže, zaveže ga za panj najbliži rubu, a onda drugi krajsveže sebi oko struka. Neodlučno se okrene i po drugi put se spremispustiti niz stijenu.

Ipak nije ispalo ni upola onako loše kako je očekivao. Reklo bi se damu uže ulijeva samopouzdanje, iako je višeput zatvorio oči kad jepogledao dolje između stopala. Na jednom nezgodnom mjestu nijebilo nikakve izbočine a litica je bila okomita, pa čak i malkopodsječena, te se poskliznuo i zanjihao na srebrnoj niti. Ali Frodo gaje spuštao polagano i ravnomjerno, te je na kraju prošao i to opasnomjesto.

Najviše se ipak bojao da uže neće biti dovoljno dugačko pa da ćeostati visiti u zraku, ali kad je napokon stigao do dna i doviknuoFrodu: "Stigo sam!" u Frodovim je rukama ostao još dobar komadkonopca. Iako ga je dobro čuo, Frodo ga nije mogao vidjeti. Samovsivi vilin-plašt stopio se bio s polumrakom.

Frodo je utrošio znatno više vremena na pripreme. Svezao je okostruka uže koje je ostalo gore privezano, a ujedno ga je i skratio takoda ga uže povuče nagore prije nego što stigne do dna. Ipak nije htioriskirati da padne niti se baš mogao pouzdati kao Sam u tu tankusivu nit. Svejedno na dva mjesta morao se potpuno pouzdati u nju:na glatkom površinama na kojima se nije mogao ni za šta uhvatitisvojim snažnim hobitskim prstima, a izbočine su na njima bile širokorazmaknute. Ali naposljetku se i on našao na dnu.

"Izvrsno!" uzvikne. "Uspjeli smo! Oslobodili smo se Emyn Muila!Samo se pitam što ćemo sada? Možda ćemo uskoro još i požaliti zadobrom, tvrdom stijenom pod nogama."

Ali Sam mu ne odgovori: piljio je u vrh litice.

"Tikvani!" reče. "Mamlazi! Moje prelijepo uže! Ostalo je privezano zapanj, a mi smo ovdje na dnu. Baš ko da smo onom šunjalu Golumuostavili ljestvice da može sić. Najbolje da postavimo i putokaz da znana koju smo stranu otišli! Meni je sve ovo izgledalo malko prelako."

"Ako se možeš dosjetiti na koji smo se način mogli poslužiti ovimužetom a da ga ujedno ponesemo sa sobom, onda možeš slobodnoi mene nazvati tikvanom ili bilo kojim drugim nadimkom koji ti je

Starina prišio!" reče Frodo. "Hajde, ako baš hoćeš, popni se opetgore, odveži ga i siđi opet dolje!"

Sam se počeše po glavi i reče:

"Ne, oprostite, ne mogu se dosjetit kako bi to izveo. Al mi je krivo kopsu što smo ostali bez njega, to je fakat." Pomiluje kraj užeta inježno ga cimne. "Teško mi je odvojit se od ičesa što sam ponio izVilin-zemlje. Možda ga je čak i sama Galadriel splela? Galadriel!"promrmlja turobno klimajući glavom. Bacivši pogled gore, poposljednji put potegne uže kao da se oprašta s njim.

Na veliko čudo obojice hobita, uže se odriješi. Sam je pao na leđa adugi sivi namotaji tiho su se složili na njemu. Frodo se nasmije.

"Tko je to gore svezao uže?" zapita. "Dobro je što je izdržalo kolikoje izdržalo!

Kad samo pomislim da sam svu svoju težinu povjerio tvom čvoru!"

Sam se nije nasmijao.

"Ja nisam, gos'n Frodo, baš vičan pentranju" odgovori onuvrijeđenim glasom

"al se pomalo razumijem u užad i u čvorove. To nam je u familiji, datako kažem. Pa moj pradjed, i moj stric Andy poslije njega, onaj kojije bio Čičin najstariji brat, imali su godinama užariju prijeko kodTyfielda. I svezo sam takvu petlju oko onog panja da se nije moglobolje svezat, ni u Shireu ni izvan njega."

"Onda je uže valjda puklo… izlizalo se na rubu stijene?" nabaciFrodo.

"Ne bi reko!" opet će Sam još uvređenije. Sagne se i pregledakrajeve užeta. "Pa da da nije. Ni jedan jedini struk nije puko!"

"Onda se ipak, na žalost, čvor odvezao" reče Frodo.

Sam zavrti glavom i ne odgovori mu. Zamišljeno je provlačio užekroz prste.

"Nek bude kako velite, gos'n Frodo" izusti napokon "al ja bi sve rekoda je uže samo došlo kad sam ga pozvo."

Smotavši ga, nježno ga spremi u naprtnjaču.

"Svakako je došlo" priklopi Frodo "i to je najvažnije. A sad moramorazmisliti o sljedećem potezu. Uskoro će noć. Kako su zvijezdelijepe, i mjesec!"

"Zbilja razgaljuju srce, jel' da?" potvrdi Sam gledajući na nebo."Nekako mi upravo vilenjački djeluju. A mjesec se puni. Nismo gavidjeli noć-dvije po ovom oblačnom vremenu. Već sasvim lijeposvijetli."

"Da" složi se Frodo "ali će se tek za koji dan napuniti. A mislim da nebismo smjeli zagaziti u močvaru pri svjetlu polumjeseca."

Nastavili su dalje put pod okriljem prvih noćnih sjena. Nakon nekogvremena Sam se obazre na put koji su bili prešli. Ždrijelo jarugebijaše crn zarez na tamnoj litici.

"Drago mi je što nam je ostalo uže" reče. "Ipak smo onom tihotapcuza nama postavili malu zagonetku. Nek iskuša malo ona svojagadna šljapkava stopala na tim izbočinama!"

Korak po korak, udaljili su se od skutova litice prolazeći kroz divljinupunu kamenih gromada i gruba kamenja, mokrog i skliskog od jakekiše. Tlo se i dalje naglo spuštalo. Nisu daleko odmakli kad naiđu naveliku rasjelinu što je iznenada crna zinula pred njima. Nije bilaosobito široka, ali je ipak bila preširoka da je jednostavno preskočepri slabom svjetlu mjesečine. Učinilo im se da iz njenih dubina dopirežubor vode. Zavijala je nalijevo, na sjever, opet prema brdima, pa imje prepriječila put na tu stranu, barem dok je god bio mrak.

"Mislim da će ipak biti bolje da krenemo natrag na jug, uz sam rublitice" predloži Sam. "Možda ćemo tamo nać neki zaklon, il čak spilju,il tako nešto?"

"Možda" reče Frodo. "Ja sam već umoran i ne vjerujem da bih noćasmogao još dugo bauljati po ovom kamenju… iako mi je krivo štogubimo vrijeme. Da se bar pred nama jasno vidi staza: onda bih išaodalje sve dok me noge ne izdaju."

Nisu ništa lakše napredovali uz izlomljeno podnožje Emyn Muila, anije ni Sam našao nikakav zaklon ni pećinu da se u nju sklone: samogoli stjenoviti obronci nad koje se prijeteći nadvila litica, koja se opetizdigla, sve viša i strmija kako su joj se vraćali. Naposljetku su se,izmoreni, samo svalili na zemlju u zavjetrinu kamene gromadenedaleko od podnožja strmine. Tu su neko vrijeme sjedili turobnoskutreni jedan uz drugoga, u toj studenoj kamenitoj noći, dok im sesan prikradao, ma koliko mu se opirali. Mjesec je sad, jasan, ploviovisoko na nebu. Oskudna bijela mjesečina obasjavala je zidovestijena i natapala hladne i mrgodne zidine litice pretvarajući svu tuširoku i visoku tmušu u prohladno blijedo sivilo izrovašeno crnimsjenama.

"Ma dobro!" reče Frodo ustajući i pritežući plašt oko sebe. "Odspavajmalo ti, Same, i uzmi moj gunj! Ja ću neko vrijeme stražariti hodajućigore-dolje." Iznenada se ukoči, sagne i zgrabi Sama za mišicu. "Štoje ono?" prošapće. "Gledaj tamo prijeko, na litici!"

Sam pogleda i naglo udahne zrak kroza zube.

"Ssss!" izusti. "Vidite što je. To vam je onaj Golum! Tako mi guja izmija! Kad se samo sjetim da sam povjerovo da ćemo ga zbunitonim svojim spuštanjem! Gledajte ga! Baš ko kakav gadni gmizavipauk na zidu!"

Niza stranu strmine, okomite i gotovo glatke, ili se tako bar činilo nablijedoj mjesečini, kretala se sitna crna prilika raskriljenih tankihudova. Možda je svojim mekanim, prionljivim rukama i prstimapronalazila pukotine i oslonce koje nijedan hobit ne bi ni vidio, a

kamoli iskoristio, ali je izgledalo kao da samo gmiže nadolje naljepljivim jastučićima, poput kakva velika kukca što vreba na plijen. Ito se spuštala naglavačke, kao da njuhom nalazi put. Od vremenado vremena polako bi digla glavu i okrenula je natraške nadugačkom mršavom vratu, a hobiti su načas primijetili i dva sićušnablijeda odbljeska: oči što su letimice zaškiljile na mjesec a onda seopet naglo zatvorile.

"Mislite da nas vidi?" priupita Sam Froda.

"Ne znam" tiho mu odgovori Frodo. "Ipak, ne vjerujem. Čak iprijateljske oči teško mogu vidjeti ove naše vilin-plašteve: ja tebe nevidim u sjeni čak ni na nekoliko koraka. A čuo sam da on ne voli nisunce ni mjesec."

"Pa zašto onda baš ovuda silazi?" upita ga Sam.

"Tiho, Same!" šapne mu Frodo. "Možda nas njuši? A vjerujem da muje i sluh dobar kao u vilenjaka. Mislim da je sad nešto čuo: vjerojatnonaše glasove. Mi smo se tamo prijeko uvelike dovikivali, a prije jedneminute i preglasno govorili."

"E pa, meni je taj već zbilja dozlogrdio" reče Sam. "Malo nam seprečesto javlja, za moj račun, pa ću malko popričat s njim, akomognem. Uostalom, ne vjerujem da bi mu sad i mogli umaknut."

Navukavši sivu kukuljicu na glavu, Sam se odšulja do litice.

"Pazi!" šapne mu Frodo idući za njim. "Pazi da ga ne poplašiš!Mnogo je opasniji nego što izgleda."

Crna gmizava prilika bila je već prešla tri četvrti puta niz stijenu, inalazila se možda petnaest metara ili nešto manje od podnožja litice.Hobiti su se bili ukipili čučeći u sjeni velika kamena i promatrajući je.Činilo se da je naišla na teško mjesto na svom putu, ili da ju je neštouznemirilo. Čuli su je kako njuška oko sebe, a ovda-onda oštro binešto prosiktala, kao da psuje. Podigla je glavu, reklo bi se da jepljucnula.

Tad ponovo krene dalje. Čuli su kako škrguće zubima i zviždi.

"Akh, sss! Polako, Zlato moje! Ko polako ide, prije doma dođe. Nessmijemo sslomiti vrat, je l' tako, Zlato? Ne ssmijemo, Zlato…golum!" Ponovo digne glavu, zaškilji na mjesec i brže zatvori oči."Mrzimo ga" prosikće. "Ono gnjussno, gnjussno treperavo ssvjetlo…sss… uhodi nas, Zlato… bode nam oči."

Spustio se već bio naniže pa mu je siktanje postalo još oštrije ijasnije.

"Gdje ssi to, gdje ssi to: Zlato moje, Zlato moje? Naš je, jel' da, ioćemo ga!

Lopovi, lopovi, gadni mali lopovi! Đe li su samo s mojim Zlatom?Prokleti bili! Mi njih mrzimo."

"Izgleda da ne zna da smo mi ovdje, jel' da?" prošapće Sam. "Akakvo mu je to Zlato? Da ne misli…"

"Pst!" dahne Frodo. "Sad je već blizu, toliko blizu da može čuti i naššapat."

I doista, Golum iznenada opet zastane i zanjiše svoju krupnu glavuna mršavu vratu amo-tamo kao da osluškuje. Blijede oči bile munapol otvorene. Sam se svlada iako su ga ruke svrbjele. Upro je oči,pune gnjeva i gađenja, u ono kukavno stvorenje koje se opet počelokretati, neprestance šapćući i sikćući nešto za se.

Napokon se našao na tri-četiri metra od zemlje, iznad samih njihovihglava.

Odatle je stijena bila posve okomita, čak i malko podsječena, pa čakni Golum nije mogao naći nikakav oslonac. Činilo se da se pokušavaokrenuti kako bi nogama pošao naprijed, ali iznenada prodorno ioštro vrisne i stropošta se na zemlju. U padu je obavio ruke i nogeoko sebe, kao pauk kojem je pukla nit za spuštanje.

Sam munjevito iskoči iz svoga zaklona i preleti razmak između sebei podnožja litice u dva skoka. Prije nego što se Golum osovio nanoge, on je već bio na njemu.

Međutim, ustanovio je da je Golum tvrđi orah nego što je mislio, čak ikad ga je ovako nenadano zaskočio. Prije nego što ga je Sam uspioščepati, Golum ga je obavio svojim dugačkim rukama i nogamapribijajući mu ruke uz tijelo i stežući ga meko ali strahovito snažno,kao užad što se malo-pomalo zateže, a ljepljivim mu je prstima dotletražio vrat. Zatim ga je oštrim zubima ugrizao za rame. Sam ga jesamo uspio udariti svojom tvrdom, okruglom glavom u lice. Golum jenešto prosiktao i pljunuo, ali ga nije puštao.

Sam bi se bio loše proveo da je bio sâm. Ali priskočio mu je Frodo iizvukao žalac iz korica. Ljevicom je zgrabio Goluma za rijetku, glatkukosu i povukao mu glavu unatrag i istegnuo dugački vrat, tako da sesvojim blijedim, otrovnim očima zagledao u nebo.

"Pusti ga! Golume!" reče. "Ovo je žalac. Već si ga jednom davnovidio. Pusti ga, ili ćeš ovaj put osjetiti žalac na svojoj koži! Prerezatću ti grlo."

Golum je klonuo i postao mlitav kao mokra uzica. Sam ustaneopipavajući rame. Iako su mu oči gorjele od bijesa, nije se mogaoosvetiti tom svom kukavnom neprijatelju što je sad ponizno ležao nakamenju i cvilio.

"Ne diraj nas! Nek nas ne dira, Zlato! Neće nas oni dirat, jel' da neće,fini mali hobitani? Nismo mi mislili ništa lošo, al kad su skočili na nasko mačke na jadne mišove, jel' da, Zlato? A mi smo sami ko prst,golum. Mi ćemo jim biti dobri, jako dobri, ako oni budu s nama dobri,jel' da oćemo, jes, jesst!"

"Šta ćemo sad s ovim ovdje?" priupita Sam Froda. "Kako bi bilo daga svežemo da se ne može više šuljat za nama?"

"Al to bi nas satrlo, satrlo" procvili Golum. "Okrutni mali hobitani!Svezat će nas u ovom ladnom tvrdom kraju i ostavit nas, golum,

golum."

Jecaji mu navrli iz stisnutog grla.

"Nećemo" reče Frodo. "Ako ga kanimo ubiti, moramo ga ubiti odmah.Ali ne možemo ga ubiti, kako stvari stoje. Siroti kukavac! Nije namništa nažao učinio."

"E, da nije!" reče Sam trljajući rame. "Kako bilo da bilo, htio je, a htiobi i sad, vjerujte mi! Da nas zadavi dok spavamo, to bi on htio."

"I ja bih rekao" reče Frodo. "Ali drugo je ono što bi on htio."

Ušuti načas i zamisli se. Golum je nepomično ležao ali je prestaocviljeti. Sam je stajao nad njim i srdito ga gledao.

Frodu se učini da čuje, posve jasno iako iz velike daljine, glasove izprošlosti: Baš mi je žao što Bilbo nije proburazio toga gnusnog skotakad mu se nadala prilika!

Žao? Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome. Sažaljenje i milosrđe:da ne ubija bez potrebe.

Ne osjećam ja nikakvo sažaljenje spram Goluma. Zaslužio je smrt.

Zaslužio je smrt! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt.A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemojbiti tako revan u izricanju smrtnih presuda u ime pravde zato što sebojiš za svoju kožu. Čak ni najveći mudraci ne mogu predvidjeti svenakane.

"Pa, dobro" odgovori naglas spuštajući mač. "Ali još se bojim. Ipakneću dirnuti u ovog skota, kao što vidiš. Jer sad kad ga gledam,stvarno mi ga je žao."

Sam je buljio u svoga gospodara koji je kanda govorio nekome tkonije nazočan. Golum podigne glavu.

"Jess, kukavni smo ti mi, Zlato moje" ponovo procvili. "Jad i bijeda!Neće nas ipak ubiti hobiti, fini hobiti!"

"Ne, nećemo" reče Frodo. "Ali te nećemo ni pustiti. Ti si, Golume,sušta zloća i nevaljalstvo. Morat ćeš s nama, nema druge, da tedržimo na oku. Ali nam moraš i pomoći ako budeš mogao. Rukaruku mije."

"Jess, tako je, bome" reče Golum i sjedne. "Fini moji hobiti! Idemo mis vama.

Pokazivat ćemo vam sigurne staze u mraku, da, oćemo, oćemo. Akud ste se vi to zaputili po ovim ladnim i tvrdim krajevima, da nam jeznat, da, da nam je znat?"

I pogleda ih a u blijedim, žmirkavim očima plane mu načas slabašanodbljesak lukavosti i radoznalosti.

Sam ga prostrijeli pogledom i usiše zrak kroza zube. Ali činilo se daje naslutio nešto čudnovato u raspoloženju svoga gospodara i da tunema pogovora. Ipak ga je Frodov odgovor zaprepastio.

Frodo pogleda Goluma ravno u oči a Golum zatrepće i odvratipogled.

"Ti to već znaš, ili si bar dobro pogodio, Sméagole" reče mu tiho istrogo.

"Idemo u Mordor, naravno. A ja mislim da ti poznaješ put koji tamovodi."

"Akh! Sss!" izusti Golum začepljujući uši rukama kao da ga boli takvaotvorenost i slobodno izgovaranje imena. "Pogodili smo, da, pogodilismo" prošapće.

"I nismo tjeli da idu tamo, jel' da? Ne, Zlato, nismo tjeli da idu tamofini hobiti. Tamo vam je prah i pepeo, pepeo, i žeđa, i jame, jame,

jame, i orci, na tisuće orkâ. Fini hobiti ne smiju tamo… sss… natakva mjesta."

"Ti si dakle bio tamo?" saleti ga Frodo. "I opet te nešto vuče onamo,je li?"

"Jess! Jess! Ne!" vrisne Golum. "Jedanput smo, slučajno, bili tamo,jel'da, Zlato? Da, slučajno. Al ne idemo više tamo, ne, ne!" Tadodjednom promijeni glas i jezik, zajeca i progovori, ali ne njima."Ostavite me na miru, golum! Boli me. O moje jadne ruke, golum! Ja,mi, ne idemo više tamo. Ne možemo ga nać. Umoran sam. Ja, mi,ne možemo ga nać, golum, golum, ne, nema ga niđe. Uvijek subudni. Patuljci, ljudi i vilenjaci, strašni vilenjaci svijetlih očiju. Nemogu ga nać. Akh!" Ustane i stisne dugačku šaku i koščati čvor bezmesa i zamaše njome prema istoku. "Nećemo!" uzvikne. "Nećemoza tvoju volju." Zatim opet klone. " Golum, golum" procvili s glavomna tlu. "Nemoj nas gledat! Odlazi! Spavaj!"

"Neće on, Sméagole, otići ni zaspati na tvoju zapovijed" reče muFrodo. "Ali, ako se zaista želiš osloboditi Njega, onda moraš menipomoći. A to, bojim se, znači da nam moraš pokazati put do Njega.Ali nećeš morati s nama ići do kraja, ne moraš dalje od ulaza unjegovu zemlju."

Golum opet sjedne i pogleda ga ispod oka.

"On vam je tamo prijeko" probrglja. "Uvijek je tamo. Orci će vasodvest do njega. A orke ćete lako nać istočno od rijeke. Nemojte totražit od Sméagola. Siroti, siroti, Sméagol, odavno je već na putu.Uzeli su mu njegovo Zlato i više ga nema."

"Možda ćemo ga ponovo naći ako pođeš s nama" reče mu Frodo.

"Ne, ne, nikad! Izgubio je on svoje Zlato" odvrati Golum.

"Ustaj!" zapovjedi mu Frodo.

Golum ustane i uzmakne prema stijeni.

"Pazi sad!" reče mu Frodo. "Možeš li nam naći neku lakšu stazu zadan ili za noć? Umorni smo, ali ako se odlučiš za noć, krenut ćemojoš noćas dalje."

"Od velikog svjetla bole nas oči, kad vam kažem" procvili Golum."Nećemo pod Bijelim licem, zasad još ne. Još malo pa će zać zabrda, jess. Otpočinite najprije malo, fini hobiti!"

"Onda sjedi" zapovjedi mu Frodo "i da se nisi maknuo!"

Hobiti sjednu uza nj, svaki s jedne strane, naslone se leđima naokomitu stijenu i ispruže noge. Nisu se uopće morali dogovaratiriječima: znali su da ne smiju ni načas zaspati. Mjesec je polakoodmicao na nebu. Sjene su padale s okolnih brda i pred njima se većsve bilo smračilo. Zvijezde su na nebu bile guste i sjajne. Nitko ni dase pomakne. Golum je sjedio skupljenih nogu, s koljenima podbradom, s plosnatim šakama i stopalima na zemlji, zatvorenih očiju,ali se činilo da je napet, kao da nešto razmišlja ili osluškuje.

Frodo baci pogled na Sama. Pogledi im se sretnu i sporazume.Opuste se, naslone glavom na stijenu i zatvore oči, ili se bar takočinilo. Uskoro se začulo kako tiho dišu. Golumu se trznu šake. Jedvaprimjetno okrene glavu nalijevo pa nadesno, i priškilji najprije najedno oko pa na drugo. Hobiti nisu davali ni znaka od sebe.

Iznenada, neobično okretno i brzo, Golum poskoči s mjesta kaoskakavac ili žaba i pojuri u mrak. Ali upravo je to bilo ono što suFrodo i Sam čekali. Sam je bio na njemu prije nego što je Golumprošao dva koraka. Frodo je jurnuo za njima, uhvatio Golumaodostraga za nogu i oborio ga.

"Same, tvoje će nam uže možda opet dobro doći" reče Frodo.

Sam izvadi uže.

"A kud ste vi to nakanili po ovom hladnom, tvrdom kraju, gospodineGolume?" zareži Sam. "Pitamo se mi, dašta, pitamo se. Sigurno ste

htjeli potražiti nekog svog prijatelja orka? Gadni, podmukli skote!Trebalo bi ti ovo uže namaknuti oko vrata, pa ga dobro pritegnut."

Golum je mirno ležao i nije više ništa pokušavao. Nije odgovorioSamu nego ga je samo letimice ošinuo otrovnim pogledom.

"Treba nam samo nešto da ga držimo na uzdi" reče Frodo. "Morahodati pa mu ne bi vrijedilo vezati noge… a ni ruke jer mi se čini dase i njima podjednako služi u hodu. Sveži mu radije jedan kraj zagležanj, a drugi kraj čvrsto drži!"

Stajao je nad Golumom dok je Sam vezao čvor. Ishod iznenadiobojicu. Golum zavrišti tankim, prodornim glasom koji je bilo užasnoslušati. Previjao se i pokušavao dokučiti ustima gležanj da pregrizeuže. Svejednako je vrištao.

Naposljetku je Frodo povjerovao da ga doista boli, samo što to nijemoglo biti od čvora. Pregledao ga je i ustanovio da čvor nije odvišečvrsto zategnut, štoviše, da je možda i suviše labav. Sam je bio ipaknježniji od svojih riječi.

"Što ti je?" upita ga Frodo. "Ako kaniš bježati, moramo te vezati, aline želimo te povrijediti."

"Boli nas, boli nas!" prosikće Golum. "Ledeno je, usjeklo nam se ukožu! To su oni vilenjaci ispreli, prokleti bili! Gadni, okrutni hobiti!Zato smo i tjeli pobjeć, dabome, Zlato moje. Znali smo mi da su tihobiti okrutni. Obilaze vilenjake, divlje vilenjake svijetlih očiju. Skinitenam to! Boli nas."

"Ne, neću ti ništa skinuti" reče Frodo "neću osim ako ne…" zastanenačas razmišljajući "osim ako me ne uvjeriš da ti mogu vjerovati."

"Zaklet ćemo se da ćemo učiniti što god želi, jes, jess" reče Golumsvejednako se kriveći i hvatajući za gležanj. "Boli nas."

"Zaklet ćeš se?"

"Sméagol" iznenada jasno izgovori Golum otvarajući širom oči ibuljeći u Froda s nekim čudnim sjajem u očima "Sméagol će sezaklet na svoje Zlato."

Frodo se uspravi i ponovo iznenadi Sama riječima i strogim glasom:

"Na svoje Zlato? Kako se usuđuješ?" priupita ga. "Sjeti se samo!

Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže.

Hoćeš li se, Sméagole, obvezati takvom prisegom? On će te držatiza riječ, samo što je on još podmukliji od tebe. Može ti izokrenutiriječi. Čuvaj se!"

Golum se sav zgurio.

"Na svoje Zlato, na svoje Zlato!" ponovi.

"A na što ćeš se obavezati?" upita ga Frodo.

"Da ću bit jako jako dobar" reče Golum. Zatim dopuzi do Frodovihnogu i padne ničice pred njim šapćući nešto promuklim glasom i savse tresući, kao da su mu vlastite riječi utjerale strah u kosti."Sméagol će se zaklet da ga nikad neće dat Njemu!

Sméagol će ga spasit. Al mora se zaklet na svoje Zlato."

"Ne! Nećeš na njega" otpovrne Frodo gledajući ga s visoka, strogo isamilosno.

"Ti ga samo želiš vidjeti i dodirnuti ako uzmogneš, iako znaš da bi teizludio. Nećeš na njega. Zakuni se u njega ako baš hoćeš. Jer tiznaš gdje je on. Da, znaš, Sméagole.

Pred tobom je."

Samu se načas pričini da mu je gospodar nekako porastao a Golumse smanjio: visoka, stroga sjena, moćan gospodar koji je svoj sjajsakrio u siv oblak, a njemu pred nogama skviči psetance. Ipak su

njih dvojica bili na neki način srodni i svoji: čitali su jedan drugomemisli. Golum se pridigne i počne se umiljavati Frodu ofrkavajući muse oko koljena.

"Lezi! Lezi!" reče mu Frodo. "A sad se zakuni!"

"Zaklinjemo se, da, zaklinjemo se!" izusti Golum. "Služit ćugospodaru mog Zlata. Dobar gospodar, dobar Sméagol, golum,golum!"

Iznenada proplače i ponovo se zagrize u gležanj.

"Odveži ga, Same!" zapovjedi Frodo.

Sam ga neodlučno posluša. Golum smjesta ustane i počneposkakivati od veselja, kao išiban pas koga je gospodar pogladio.Tog časa zbila se u njemu neka promjena koja je potrajala nekovrijeme. Nije više onoliko siktao ni cvilio, i obraćao se izravno svojimsuputnicima, a ne više svom Zlatu. Kad bi mu pristupili ili učinilikakvu nenadanu kretnju, skutrio bi se i ustuknuo, izbjegavajući da imdodirne vilin-plašteve, ali je inače bio prijazan i upravo se dirljivotrudio da im ugodi. Hihotao je i poskakivao od veselja na svakunjihovu šalu, pa i čim bi mu se Frodo ljubazno obratio, a zacmizdriobi kad bi ga prekorio. Sam mu se malokad obraćao. Bio jesumnjičaviji prema njemu nago ikad, i trpio je još manje, ako je tomoguće, novoga Goluma, tog Sméagola, nego onog starog.

"E pa, Golume, il kako se već zoveš" reče mu Sam "vataj se posla!Mjesec je zašo a noć prolazi. Najbolje da krenemo."

"Da, da" potvrdi Golum skakućući oko njih. "Ajdemo! Ima samo jedanput između Sjevernog kraja i Južnoga kraja. Ja sam ga otkrio, aha!Orci ne idu njime, orci ne znaju za njeg. Orci ne prolaze krozmočvaru, oni rađe idu okolo-naokolo, milje i milje. Sva sreća što stekrenuli na ovu stranu. Sva sreća što ste našli Sméagola, da.

Idite samo za Sméagolom!"

Pođe nekoliko koraka i upitno se osvrne za sobom, kao pas kadpoziva gospodara u šetnju.

"Čekaj malo, Golume!" dovikne mu Sam. "Samo nemoj odlazitpredaleko naprijed! Ja ću ti bit stalno za petama, a uže će mi uvijekbit pri ruci."

"Ne, ne!" odvrati Golum. "Sméagol se zakleo."

Krenuli su u gluho doba noći pod tvrdim, jasnim zvijezdama. Golumih je vodio natrag na sjever neko vrijeme, a onda je skrenuo nadesnood strmog ruba Emyn Muila, niz krševite, kamene obronke premabeskrajnim blatištima. Hitro i tiho stopili su se s mrakom. Na svimonim silnim miljama pustoši pred ulazom u Mordor vladao je crnimuk.

II poglavlje: PUT KROZ MOČVARUGolum se brzo kretao, onako istršale glave i vrata, služeći se često uhodu rukama koliko i nogama. Frodo i Sam imali su muke da održekorak s njim, ali činilo se da on više i ne pomišlja bježati. Kad bizaostali za njim, on bi se okrenuo i pričekao ih. Nakon nekogvremena doveo ih je do ruba uske dubodoline na koju su oni bili većnabasali, samo što su sad bili dalje od brda.

"Evo ga!" uzvikne on. "Tu dole ima jedan put, da. Sad ćemo tuda…tamo, tamo daleko, na drugu stranu."

Pokaže rukom na jug i istok, prema močvari. Do nosnica im dopiraozadah, težak i neugodan čak i u prohladnom noćnom zraku.

Golum se ushodao gore-dolje uz rub dubodoline i napokon imdovikne:

"Evo, ovđe možemo sić. Sméagol je već jednoč išo ovuda: išo samkad sam bježo od orkâ."

Povede ih i hobiti siđu za njim u tamu. Nije bilo teško sići jer jerasjelina na tom mjestu bila svega pet-šest metara duboka i oko tri-četiri široka. Na dnu je tekla voda: zapravo je to bilo korito jedne odmnogih rječica koje su curkale s okolnih brda i napajale ustajalemlake i blatišta na drugoj strani. Golum skrene nadesno, otprilike najug, gacajući po plitkom kamenitom potoku. Činilo se da jeoduševljen što osjeća pod nogama vodu, smijuckao se, a na mahovečak i kreketao nekakvu pjesmu.

Kad god ruke tlu su blizu,

Što nas ljute travke grizu

I glođu noge naše!

Kost je stara kao stijena

Kao obrok od kamenja

Kom bez mesa paše?

Al brz potok il jezero

Hlade, vlaže suho tijelo

I glade noge naše!

A sada želimo žarko…

"Ha-ha! Što da nam je?" priupita zirkajući na hobite. "E pa, da vamkažemo!"

zakrešti. "Odavno je onaj to pogodio, Baggins je to pogodio." Oči muse zakrijesile, a kad Sam spazi u mraku blijesak u njima, nije mu seni najmanje svidio.

Živu bez zraka,

Hladniju od mraka

Nikad žednu, što uvijek pije,

U oklopu svu, što bučna nije.

Na kopnu se lako guši,

Otok što iz vode strši

Njojzi nalik je planini

A vodoskok joj se čini

Mjehurom od čistog zraka

Tako lijepa, vitka, tanka,

Kada dirne ruke naše!

Sa radošću i ushitom

Družimo se mi sa ribom

Jer trbuhu nam paše!

Ove su riječi u Samovoj glavi samo istaknule pitanje koje ga jemučilo od onog trenutka kad je shvatio da će mu gospodar uzetiGoluma za vodiča: pitanje hrane. Nije ni pomislio da i njegovgospodar možda razmišlja o tome, ali je predmnijevao da Golumrazmišlja. I doista, kako se Golum prehranjivao za sveg svogpotucanja? "Nije bogzna kako" pomislio je Sam. "Izgleda mi da jepoprilično izgladnio. Ne bi se libio da kuša i hobite kad nema ribe,čini mi se – samo kad bi nas uhvatio na spavanju. E pa, neće: barSama Gamgeeja neće."

Dugo su posrtali mračnom, vijugavom dubodolinom, ili se bar takočinilo Frodovim i Samovim umornim nogama. Dubodolina ih je sadvodila na istok, malo-pomalo se širila i pličala. Napokon je nebo nadnjima poblijedjelo od prvog jutarnjeg sivila. Iako nije pokazivao znakeumora, Golum pogleda uvis i zastane.

"Skoro će dan" prošapće kao da je dan nešto što bi ga moglo čuti izaskočiti.

"Sméagol će ovđe ostat: ostat ću ovđe, da me žuto lice ne vidi."

"Mi bismo rado vidjeli sunce" reče Frodo "ali ćemo ostati ovdje jersmo preumorni da idemo dalje."

"Nije vam pametno što se veselite suncu" reče Golum. "Ono vasotkriva. Fini moji razumni hobiti ostaju sa Sméagolom. Tu okolo imaorkâ i svakakvih opakih stvorenja. Oni vas nadaleko vide. Sakrijte sei ostanite tu!"

Sva trojica se izvale da otpočinu podno kamenite strane dubodoline.

Dubodolina nije bila ovdje mnogo viša od visoka čovjeka, a na dnu jebilo širokih ravnih greda od suhog kamena; voda je malo dalje teklau koritu. Frodo i Sam sjednu na jednu od tih greda i naslone seleđima na stranu. Golum je pljeskao i petljao nešto po vodi.

"Moramo nešto pojesti" reče Frodo. "Jesi li gladan, Sméagole?Nemamo bogzna šta da podijelimo, ali ćemo ti dati što možemo."

Na riječ gladan u Golumovim blijedim očima upali se nekazelenkasta svjetlost.

Reklo bi se da su mu oči istršale više nego ikad iz mršava, nezdravalica. Načas je opet progovorio kao stari Golum.

"Izgladnili ssmo, da, izgladnili ssmo, Zlato" reče. "A šta to oni jedu?Je l' imaju fine ribice?"

Pa isplazi jezik između oštrih, žutih zubi i obliže bezbojne usne.

"Ne, nemamo ribe" odgovori mu Frodo. "Imamo samo ovo" tupodigne uvis kolačić lembasa "i vode, ako se ova voda može piti."

"Jess, jess, fina voda" prihvati Golum. "Pijte ju, pijte ju dok je ima! Ašta vi to imate, Zlato? Je l' se to može hrskat? Je l' ukusno?"

Frodo odlomi komadić lembasa i pruži mu ga na omotaču od lista.Čim Golum onjuši list, sav se izmijeni u licu: lice mu se iskrivi odgađenja i na njemu se pojavi tračak stare zlobe. "Sméagol jenanjušio!" uzvikne. "List iz Vilin-zemlje! Smrdi.

Popeo se na ono njihovo drveće al nije mogo uklonit taj vonj s ruku,sa svojih finih ruku." Bacivši list, uzme krajičak lembasa i gricne ga.Učas ga ispljune i zatrese se od silna kašlja. "Akh! Neću!" probrglja."Vi bi tjeli otrovat sirotog Sméagola. Prašinu i pepeo ipak on nemože jest. Skapat će od gladi. Al Sméagol ništa ne mari. Fini hobiti!

Sméagol se zakleo. Nek skapa od gladi! On ne može jest hobitskuhranu. Nek skapa od gladi! Jadni, mršavi Sméagol!"

"Žao mi je" reče Frodo "ali ne mogu ti, na žalost, pomoći. Mislim dabi ti ova hrana bila dobra kad bi je kušao. Ali možda je ne možeš niokusiti, bar zasad…"

Hobiti su žvakali lembas bez riječi. Sam pomisli da mu lembas prijakudikamo bolje nego što mu je već poodavno prijao. Golumovoponašanje navelo ga je da ponovo obrati pozornost na njegov okus.Ipak se nije ugodno osjećao. Golum je motrio svaku mrvicu kako jeprinosi ustima, poput psa koji čeka uz stolicu za večerom. Tek kad subili gotovi i počeli se spremati za počinak, zacijelo se uvjerio danemaju skrivenih poslastica koje bi mogli s njim podijeliti. Tad sepovuče i sjedne nekoliko koraka od njih cvileći potiho.

"Slušajte!" prošapće Sam Frodu prilično glasno: nije ga zapravo bilabriga hoće li ga Golum čuti ili neće. "Moramo malo odspavat, al nesmijemo obadvojica spavat uz tog gladnog nitkova u blizini, bezobzira na njegove zakletve. Bio on Sméagol ili Golum, vjerujte mi daneće samo tako promijenit navike. Spavajte najprvo vi, gos'n Frodo,a ja ću vas probudit kad ne budem više mogo držat oči otvorene.Sve ćemo tako na smjenu, ko i dosad, dok god on nije svezan."

"Možda imaš pravo, Same" odgovori mu Frodo posve glasno. "On sejest promijenio, ali nisam još načisto kakva je to točno promjena, ikoliko je duboka. Ipak, sasvim ozbiljno mislim da ga se ne moramobojati… bar zasad. Ali ti stražari ako hoćeš! Pusti me da ja spavamdva sata, ne više, onda me probudi."

Toliko je bio umoran da mu je glava klonula na prsa i da je zaspaogotovo istog časa kad je izgovorio te riječi. Činilo se da se Golum

više ničeg ne boji. Sklupčao se i ubrzo zaspao, posve bezbrižno.Uskoro je tiho pištao kroz stisnute zube, ali je ležao nepomično kaokamen. Nakon nekog vremena, bojeći se da će i sam zaspati bude lislušao svoja dva suputnika kako duboko dišu, Sam ustane i ovlašgurne Goluma. Ovaj raširi ruke i trzne njima, ali ne učini nikakavdrugi pokret. Sam se sagne i izusti mu riječi ssočna riba na uho, alinije bilo nikakva odgovora, pa čak ni zastoja u Golumovu disanju.Sam se počeše po glavi.

"Mora da zbilja spava" promrsi. "Kad bi ja bio ko Golum, taj se ne biviše probudio!"

Obuzda misli o maču i užetu koje su mu pale na pamet, pa se vratido gospodara i sjedne uza nj.

Kad se probudio, nebo je bilo oblačno, nije bilo svjetlije već tamnijenego kad su doručkovali. Sam skoči na noge. Ne ponajmanje zatošto se osjećao okrijepljen i bio opet gladan, on iznenada pojmi da jeprespavao cijeli dan, najmanje devet sati. Frodo je još čvrsto spavaoi ležao sad na boku. Goluma nije bilo na vidiku. Samu padnu na umkojekakva pogrdna imena na svoj račun, što ih je izvukao iz Čičinebogate riznice riječi, a zatim se sjeti da njegov gospodar ipak imapravo: zasad se još nemaju čega bojati. Bilo kako mu drago, obojicasu još živi i nezadavljeni.

"Siroti kukavac!" izusti napol pokajnički. "Da mi je samo znat gdjeje?"

"Nisam baš daleko, nisam baš daleko!" začuje nečiji glas iznad sebe.Digavši pogled, ugleda Golumovu krupnu glavu i uši ocrtane navečernjem nebu.

"Hej, šta to radiš?" uzvikne Sam jer su mu se sumnje vratile čim jeugledao tu glavu.

"Sméagol je ogladnio" odgovori mu Golum. "Odma se vraća."

"Vrati se smjesta!" vikne Sam. "Hej! Vrati se!"

Ali Golum je već nestao.

Froda je Sam probudio svojim uzvikom pa je sjeo i protrljao oči.

"Zdravo!" reče. "Što se dogodilo? Koliko je sati?"

"Nemam pojma" odgovori Sam. "Reko bi da je sunce upravo zašlo. Aonaj je ošo. Kaže da je gladan."

"Budi bez brige!" reče mu Frodo. "Tome nema lijeka. Ali vidjet ćeš daće se vratiti. Držat će se još neko vrijeme zakletve. Uostalom, nećeon napustiti svoje Zlato."

Frodo se nije ni najmanje zabrinuo kad je čuo da su spavali kaozaklani sate i sate uz Goluma, i to gladnog i slobodnog Goluma.

"Mani se pogrdnih imena svoga Čiče" reče mu. "Bio si iscrpljen i sveje dobro ispalo: sad smo obojica odmorni. Pred nama je težak put,najgori što može biti."

"A što se tiče hrane" opet će Sam "koliko će nam još vremena trebatda obavimo ovaj posao? A kad ga obavimo, što ćemo dalje? Ovapopudbina koju smo dobili drži nas na nogama na čudesan način,iako ne zadovoljava utrobu kako treba: bar ne za moje pojmove, bezuvrede za one koji su je spravili. Al to jedemo svaki dan, a zalihe sene povećavaju. Reko bi da imamo toliko da nam dotekne, recimo, joštri tjedna il tako nekako, i to, pazite, sa stegnutim pojasom i na jedanzub. Dosad smo se pomalo i razbacivali."

"Ne znam koliko će nam vremena trebati da… da dovršimo ovo"reče Frodo.

"Izgubili smo strašno mnogo vremena u brdima. Ali, SamwiseGamgee, dragi moj hobite… zapravo, Same, najdraži moj hobite,prijatelju nad prijateljima… mislim da ne treba misliti na ono što ćeuslijediti nakon toga. Koliko uopće ima nade da ćemo ikad obavitiovaj posao, kako ti veliš? A ako ga i obavimo, tko zna kakav će bitiishod? Ako Prsten Vladar ode u vatru a mi se nađemo u blizini?

Pitam te, Same, je li uopće vjerojatno da će nam kruh opet bitipotreban? Mislim da neće. Uspijemo li okrijepiti svoje udove toliko danas odnesu do Usudne gore, to je najviše što možemo učiniti. Kakose osjećam, to je i više nego što ja mogu."

Sam klimne glavom bez riječi. Uhvati gospodara za ruku i sagne senad nju.

Nije ju poljubio iako su mu pošle suze. Zatim se okrene od njega,prođe rukavom preko nosa i ustane. Ushoda se gore-dolje i pokušavišeput zazviždati, govoreći između svakog pokušaja: "Gdje li je tajvražji skot?"

"Zapravo se Golum ubrzo vratio, samo što se tako tiho došuljao daga nisu čuli sve dok se nije našao pred njima. Prsti i lice bijahu mucrni od blata. Još je žvakao i slinio. Radije ga nisu ništa pitali, a nijeim se dali ni pomisliti što to žvače.

"Gliste, il kukce, il nešto ljigavo iz rupa", pomisli Sam. "Brr! Kukavniskot; siroti bijednik!"

Golum im ništa ne reče sve dok se dobro ne napije vode i opere upotoku. Tad se vrati do njih oblizujući se.

"E, sad je već bolje" reče. "Jesmo li se odmorili? Jesmo spremni daidemo dalje? Fini hobiti, divno spavaju! Vjerujete sad Sméagolu? E,to je dobro."

Sljedeći dio puta bio je otprilike jednak prethodnome. Što su daljeišli, dubodolina je bivala sve plića a nagib korita sve položeniji. Dnonije više bilo onako kamenito nego sve više zemljano, a obale sumalo-pomalo bivale sve niže. Potok je počeo krivudati i vrludati. Noćje bila na izmaku, ali su oblaci bili zastrli mjesec i zvijezde pa su znalida sviće samo po polaganom širenju oskudnog, sivog svjetla.

Nakon otprilike sat hladnog vremena stigli su do kraja vodenog toka.Obale su se pretvorile u humlje obraslo mahovinom. Potok je žuboriopreko posljednje grede od natrula kamenja, izlijevajući se u smeđu

baruštinu i gubeći se. Suha trska šumila je i šuškala iako nisuosjećali da vjetar puše.

S obje strane i ispred njih ležale su široke baruštine i blatištaprotežući se daleko na jug i istok u mutni suton. Iz tamnih i odvratnihmlaka dizala se magla kovitlajući se i pušeći. Zagušljiv je zadahlebdio u zraku. U daljini, gotovo na samom jugu, iskrsnule su gorskelitice Mordora, poput crne prudine od iskidanih oblaka što plove nadopasnim morem obavijenim magluštinom.

Sad su hobiti bili posvema u Golumovim rukama. Nisu znali niti sumogli naslutiti pri onom magličastom svjetlu da su zapravo tek nasjevernim granicama močvare, a da njezin glavni dio leži južno odnjih. Da su poznavali te krajeve, mogli su se s malim zakašnjenjemmalo vratiti istim putem, pa onda udariti na istok i zaobići močvarutvrdim cestama što vode do gole ravnice Dagorlada: drevnog bojnogpolja pred ulazom u Mordor. Ne bi se ipak moglo reći da bi im takavput pružio velike nade.

Na onoj kamenitoj ravnici nije bilo nikakva zaklona, presijecale su jeglavne ceste orkâ i neprijateljske vojske. Tu im ne bi pomogli niplaštevi iz Lóriena.

"Na koju ćemo sad stranu, Sméagole?" upita ga Frodo. "Zar moramobaš proći kroz ovu smrdljivu baruštinu?"

"Ne moramo, ne moramo" odgovori mu Golum. "Ne moramo akohobiti žele doć do mračnoga gorja i što prije vidit Njega. Malo natragi malo okolo" reče i mršavom rukom mahne na sjever pa na istok "pamožete tvrdim hladnim cestama doć do samog ulaza u Njegovuzemlju. Tamo će puno ljudi dočekat goste i vrlo ih rado odvest ravnodo Njega, o da! Njegovo oko stalno gleda na tu stranu. Tamo je Okonekad davno i Sméagola ulovilo." Golum zadršće. "Al odonda seSméagol koristi svojim očima, da, da: odonda se ja koristim očima inogama i nosom. Znam ja i druge putove. Ne tako brze, i malo teže,al i bolje ako ne želimo Njega vidjeti. Ajdete samo za Sméagolom!On će vas provest kroz močvaru, kroz magle, fine guste magle.

Samo polako za Sméagolom pa ćete daleko stić, daleko bome, prijenego što vas On ulovi, da, možebit."

Već se razdanilo, bijaše tmurno jutro bez vjetra a močvarnaisparenja ležala su u teškim naslagama. Sunce se nije moglo probitikroz oblačno nebo, i činilo se da Golum jedva čeka da nastave put.Stoga su nakon kraćeg predaha krenuli dalje i uskoro se našli usjenovitu, tihu svijetu, odsječeni od svakog pogleda na okolicu, nabrda iz kojih su došli i na gorje koje traže. Polako su išli jedan zadrugim: Golum, Sam i Frodo.

Reklo bi se da je Frodo najumorniji od sve trojice, jer je čestozaostajao iako su polagano napredovali. Hobiti su uskoro otkrili da jeono što je prije izgledalo kao golema močvara zapravo beskrajnamreža mlakâ i mekanih glibova i krivudavih, napol zagušenihvodenih tokova. Između njih su vješto oko i noga ipak mogli naćikrivudavu stazu. Golum je svakako posjedovao tu vještinu i obilatose njome koristio.

Neprestance je okretao glavu na dugačkom vratu lijevo-desnosvejednako njuškajući i mrmljajući nešto za se. Katkad bi podigaoruku i zaustavio ih, pa krenuo sâm dalje i, čučnuvši, ispitivao terenprstima ruku ili nogu, ili samo osluškivao jednim uhom prislonjenimna tlo.

Bijaše to dosadno i mučno. U ovom zabačenom kraju još je vladalahladna, vlažna zima. Jedino zelenilo bijaše prljava pjena od travurineolovne boje na tamnoj masnoj površini mutne vodurine. Iz magle jeizranjao mrtav korov i truli šaš nalik na nazubljene sjene davnozaboravljena ljeta.

Kako je dan odmicao, bivalo je pomalo svjetlije i magla se dizala, sverjeđa i prozirnija. Daleko iznad ove gnjileži i isparenja ovoga svijetaplovilo je sunce, visoko i zlatno, sred spokojne zemlje sa tlom odblistave pjene, ali su oni odozdo vidjeli od njega samo letimicenjegov duh, zamagljen, blijed, bez boje i topline. Ali Golum se čak ina taj slabašni znak njegove prisutnosti mrštio i priječao. Stao je pasu predahnuli, skutreni poput progonjenih zvjerki, na okrajku velikog,

smeđeg i gustog trščaka. Vladala je duboka tišina, koju je remetilosamo slabašno treperenje praznih resa i slomljenih vlati trave što supodrhtavale od lagana gibanja zraka koje oni nisu ni osjećali.

"Nigdje ni ptice!" turobno će Sam.

"Ne, nema tu tica" reče Golum. "Finih tica!" obliže zube. "Nema tica.Ima u mlakama zmijova, crvova i drugih stvorova. Puno stvorova,puno gadnih stvorova. Al tica nema" tužno završi. Sam ga gadljivopogleda.

Tako prođe i treći dan njihova putovanja s Golumom. Prije nego štosu se u sretnijim krajevima bile izdužile večernje sjene, krenuli sudalje, sve dalje i dalje, zaustavljajući se tek nakratko. Nisu se tolikozaustavljali da se odmore koliko da pomognu Golumu, jer sad je čaki on morao vrlo oprezno napredovati, a na mahove bi se načasnašao i u nedoumici. Bili su došli do samog središta Mrtvihbaruština, i bilo je mračno.

Hodali su polako pogrbljeni, jedan za drugim, pozorno prateći svakiGolumov pokret. Blatišta su postala još vlažnija i pretvarala se uširoke ustajale glibove, usred kojih je bivalo sve teže i teže pronaćičvršće tlo na koje je noga mogla stati a da ne utone u grgoljavi mulj.Da putnici nisu bili onako lagani, možda se nikad ni jedan od njih nebi odatle izvukao.

Uskoro se posve smračilo: reklo bi se da je i sam zrak crn i zagušljiv.Kad su se pojavila svjetla, Sam je protrljao oči: pomislio je da jepošandrcao. Najprije je krajičkom lijevog oka ugledao jedno svjetlo,tračak blijeda sjaja koji je ubrzo zgasnuo, ali su se malo zatimpojavila druga svjetla: jedna od njih poput mutna, blistava dima, adruga poput magličastih plamenova što polako trepere na nevidljivimsvijećama; ovdje-ondje su se uvijala poput sablasnih plahtirasprostrtih skrivenim rukama. Ali ni jedan od njegovih suputnika neizusti ni riječi.

Napokon Sam više nije mogao izdržati.

"Šta je ovo sve skupa, Golume?" prošapće. "Ova svjetla? Svuda okonas. Da nismo upali u klopku? Ko je to?"

Golum digne pogled. Pred njim je bila tamna voda a on je puzio pozemlji, amo-tamo, nesiguran na koju stranu da krene.

"Da, svud su oko nas" šapne. "Podmukla svjetla. Svijeće lešina, da,da. Ne obzirite se na njih! Ne gledajte! Ne idite za njima! Đe jegazda?"

Sam se osvrne i opazi da je Frodo opet zaostao. Nije ga vidio. Vratise nekoliko koraka u tamu, ali se nije usuđivao previše udaljiti niti gazvati glasnije nego promuklim šaptom. Odjednom naleti na Frodakoji je stajao pogružen u misli, gledajući u ona blijeda svjetla. Rukesu mu visile ukočene uz bokove, a s njih se cijedila voda i mulj.

"Hodite, gos'n Frodo!" reče mu Sam. "Nemojte ih gledat! Golum kažeda ih ne smijemo gledat. Hajdemo dalje s njim da se što prijeizvučemo s ovog prokletog mjesta… ako mognemo!"

"Dobro" reče Frodo kao da se prenuo oda sna. "Evo me, hajdemo!"

Pohitavši ponovo naprijed, Sam se spotakne o neki stari korijen ilibusen. Padne i dočeka se jedva na ruke koje mu duboko utonu uljepljivi mulj tako da se licem približi površini tamnoga gliba. Začujeneko slabašno šištanje i osjeti neugodan zadah, a svjetla oko njegazatrepere, zaplešu i zakovitlaju se. Načas mu se pričini da je vodaispod njega prozor, zastakljen nečistim staklom, kroz koji on viri.Istrgavši ruke iz močvare, krikne i odskoči unatrag.

"U vodi su neki mrtvaci, mrtva lica" reče zgroženim glasom. "Mrtvalica!"

Golum se nasmije i zakrešti:

"Mrtve baruštine, da, da: tako se baš i zovu. Ne smiješ gledat u njihkad svijeće gore."

"A kosu oni? Šta je to?" upita ga Sam drhtureći, pa se okrene Frodušto stajaše za njim.

"Ne znam" odgovori mu Frodo sanjivim glasom. "Ali i ja sam ih vidio.U barama kad su se svijeće upalile. Leže po svim ovim barama,blijedih lica, duboko, duboko pod tamnom vodom. Vidio sam ih: mrkalica i opaka, i plemenita lica i tužna.

Mnoga su lica ponosita i lijepa, travurina im u srebrnoj kosi. Ali svasu ona trula, sva gnjiju, sva su mrtva. Obasjana nekim groznimsvjetlom." Frodo zakloni oči rukama.

"Ne znam tko su oni, ali sam pomislio da su ljudi i vilenjaci, a uz njih iorci."

"Da, da" potvrdi Golum. "Svi su mrtvi, svi truli. Vilenjaci i ljudi i orci.Mrtve baruštine. Nekad je davno tu bila neka velika bitka, da, tako sumu bar rekli kad je Sméagol bio mlad, kad sam bio mlad, prije Zlata.Bila je to velika bitka. Visoki ljudi sa dugačkim mačevima, i oniužasni vilenjaci, i orkovi drečavi. Borili su se danima i mjesecima uravnici pred crnim dverima. Al odonda se proširila močvara iprogutala grobove, neprestano samo mileć i mileć."

"Pa to je bilo u staro doba il još prije" reče Sam. "To ne mogu bit istimrtvaci!

Da nije to neka čarolija iz Crne zemlje?"

"Ko zna? Sméagol ne zna" odgovori Golum. "Ne moš ih dokučit, nemoš ih dirnut. Mi smo jedared probali, da, Zlato moje. Ja samjedared probo, al ne moš ih dokučit. Vidiš samo prilike, možebit, alne moš ih dirnut. Ne moš, Zlato moje! Svi su mrtvi."

Sam ga ošine mračnim pogledom i ponovo zadršće, jer se dosjetiozašto ih je Sméagol pokušavao dodirnuti.

"E pa, ja ih više ne želim vidit" reče. "Nikad više! Ne bi l mi rađekrenuli da odemo odavle?"

"Da, da" potvrdi Golum. "Samo polako, sasma polako! Jako oprezno!Inače bi hobiti mogli propast i pridružit se mrtvacima i upalit malesvijeće. Ajdete za Sméagolom! Ne gledajte svjetla!"

Golum se odšulja nadesno tražeći prolaz oko bare. Oni su mu išlipogrbljeni za petama služeći se često u hodu rukama kao i on.

"Ako se ovako nastavi, pretvorit ćemo se u tri zlatna mala Golumašto se šuljaju jedan za drugim", pomisli Sam.

Naposljetku su prešli preko crne bare izlažući se opasnostima,šuljajući se ili skačući s jednog nepouzdanog otočića od busenja nadrugi. Često su i posrtali gacajući ili padajući ispruženih ruku u vodu,smrdljivu poput zahodske jame, dok nisu bili blatni i prljavi do grla ismrdjeli jedan drugome.

Bilo je već kasno u noći kad su se najposlije opet dočepali neštočvršćeg tla.

Golum je siktao i šaputao nešto za se, ali se činilo da je zadovoljan:reklo bi se da na neki tajanstveni način, nekim izmiješanim osjetilomopipa i njuha i nekakvim jezovitim sjećanjem na obrise u tami, točnozna gdje se nalazi, i da je siguran na koju stranu treba dalje krenuti.

"Idemo samo dalje!" reče. "Fini hobiti! Hrabri hobiti! Jako, jakoumorni, dabome, pa i mi smo, Zlato moje, svi smo mi umorni. Almoramo odvuć gazdu od tih opakih svjetala, da, da, moramo."

Nakon ovih riječi krenuo je opet dalje, gotovo kasom, kroz nešto štose doimalo kao dugačak drvored od visokih trski, a hobiti su glavinjaliza njim koliko su najbrže mogli. Uskoro je on opet naglo stao isumnjičavo onjušio zrak sikćući nešto, kao da je ponovo nečimuznemiren ili nezadovoljan.

"Šta je?" progunđa Sam pogrešno shvativši te njegove znakove. "Štasad tu treba njuškat? Čak i kad držim nos začepljen, umalo da se nesrušim od ovog smrada.

Smrdiš mi i ti, i gospodar, sve mi tu smrdi."

"Da, da, i Sam smrdi!" otpovrne Golum. "Siroti Sméagol to osjeća, aldobri Sméagol sve trpi. Pomaže finom gazdi. Al nije važno. Zrak segiblje, dolazi promjena.

Sméagol nije siguran šta je to; al nije mu pravo."

Produži dalje, ali se osjećao sve nelagodnije, svaki čas bi seuspravio i istegnuo vrat na istok ili na jug. Neko vrijeme hobiti nisuništa čuli ni osjetili po čemu bi mogli zaključiti što ga to muči. Tadiznenada sva trojica zastanu, ukoče se i osluhnu. Frodu i Samu seučini da odnekud iz daljine čuju nekakav plačljiv krik, visok, tanak ijezovit.

Zadršću. U isti mah primijete i da se zrak uznemirio, i da je iznenadapostalo hladno.

Dok su tako stajali napinjući sluh, začuju nekakav šum kao da se izdaljine bliži vjetar.

Magličasta svjetla zalelujaju se, pomute i pogase.

Golum se nije htio ni pomaknuti. Stajao je podrhtavajući i brgljajućinešto za se dok odjednom vjetar ne naleti na njih šumeći i režeći nadmočvarom. Noć se malko osvijetli, tek toliko da ugledaju ili bar nazrubezoblične pramenove magle kako se kovitlaju i izvijaju valjajući sepreko njih i odlazeći dalje. Podigavši poglede, opaze oblake kako sekidaju i razilaze; a onda visoko na jugu zasja mjesec ploveći krozoblake u letu.

Hobitima se načas razdragaju srca od pogleda na nj, ali Golum sesav skutri proklinjući šaptom Bijelo lice. Tad Frodo i Sam, zagledaniu nebo, duboko udišući svježiji zrak, opaze kako nekakav oblačićdolazi od onih prokletih brda, crna sjena puštena iz Mordora, golemakrilata i zlokobna neman. Preleti preko mjeseca i, glasajući sesablasno, udalji se na zapad pretječući vjetar stravičnom brzinom.

Oni padnu ničice bez obzira na hladnu zemlju. Ali ona užasna sjenaokrene se i vrati leteći sad mnogo niže, iznad samih njihovih glava,rastjerujući svojim avetinjskim krilima zadah močvare. Potomnestane odletjevši natrag u Mordor brzinom Sauronova gnjeva, a zanjom zahuji vjetrušina ostavljajući za sobom ogoljene i sumorneMrtve baruštine. Gola pustoš, dokle god seže pogled, sve do dalekeprijetnje gorja, bijaše prošarana nestalnom mjesečinom.

Frodo i Sam ustanu trljajući oči, poput djece probuđene iz ružna snapošto su opet ugledala poznatu noć nad svijetom. Ali Golum je ležaona tlu kao ošinut gromom.

Jedva su ga razbudili, neko vrijeme nije htio pridići glavu nego jeklečao nalakćen na zemlju poklopivši potiljak svojim širokimplosnatim šakama.

"Utvare!" procvili. "Krilate utvare! Zlato je moje njihov gazda. Onevide sve, sve. Ništa se ne može sakrit od njih. Prokleto bilo onoBijelo lice! Oni Njemu javljaju sve. On sve vidi, sve zna. Akh, golum,golum, golum."

Nije htio ustati ni pokrenuti se sve dok mjesec nije zašao tonućidaleko na zapad s onu stranu Tol Brandira.

Sam je naslutio da se tog trena u Golumu opet zbila neka promjena.Još se više umiljavao oko njih i hinio prijateljstvo, ali je Sam uhvatiou više navrata njegove čudne poglede, osobito kad bi promatraoFroda. I opet je sve više govorio onako kao nekad. Sama je mučilajoš jedna briga. Frodo je izgledao umoran, upravo iscrpljen.

Nije ništa rekao, jedva da je uopće govorio, i nije se tužio, ali jehodao kao da nosi kakav teret koji mu biva sve teži i teži, vukao sesve sporije i sporije, tako da je Sam morao često moliti Goluma dapričeka kako mu gospodar ne bi previše zaostao.

Zapravo je Frodo svakim korakom prema ulazu u Mordor osjećaokako ga sve više tišti Prsten što mu visi na lančiću o vratu. Sad ga jeveć osjećao kao pravi teret što ga vuče prema zemlji. Ali još ga je

mnogo više zabrinjavalo Oko: tako ga je sam u sebi zvao. Zbog togase više nego zbog Prstena prigibao i grbio u hodu. Oko: ono užasno,sve jače osjećanje neprijateljske volje što se svom snagom upinje daprodre kroz sve sjene oblaka, i zemlje, i puti, ne bi li te ugledala: nebi li te pribila svojim smrtonosnim pogledom, golim, nepomičnim.Tako su oskudni, tako krhki i tanki postali velovi koji su joj još zastiralipogled. Frodo je točno znao gdje su sadašnje obitavalište i srž tevolje: isto tako pouzdano kao što čovjek zna gdje je sunce iako sumu oči zatvorene.

Bio joj je okrenut licem i njezina mu je moć udarila u čelo.

Vjerojatno je i Golum nešto slično osjećao. Ali hobiti nisu ni slutili štose zbiva u onom jadnom srcu između pritiska Oka i žudnje zaPrstenom što mu bijaše nadohvat ruke, i ponizne zakletve danenapol u strahu od hladna željeza. Frodo nije ni mislio na to. Sam jepak bio najviše zaokupljen svojim gospodarom jedva zapažajućitamni oblak što mu je zakrilio vlastito srce. Sad je Frodo išao prednjim pa je pomno motrio svaki njegov pokret pridržavajući ga kadgod bi posrnuo, i nastojeći ga ohrabriti nespretnim riječima.

Kad je napokon svanulo, hobiti su se iznenadili koliko su već bližezlokobnom gorju. Zrak je bio jasniji i hladniji, i premda su zidineMordora bile još daleko od njih, nisu se više doimale kao maglovitaprijetnja na rubu vidika, nego su se kao mrke crne kule mrštile naturobnu pustoš. Močvare su bile pri kraju i gubile se u mrtvimtresetištima i širokim zaravancima suhog i ispucanog blata. Zemljištepred njima dizalo se u obliku dugačkih, položitih obronaka, ogoljenihi nemilostivih, prema pustinji što se prostirala oko Sauronovih dveri.

Dok je još bilo sivog svjetla, čepili su ispod crna kamena poput crva,skutreni, strepeći od onog krilatog užasa da opet ne naleti i otkrije ihsvojim okrutnim očima. Ostatak tog putovanja bijaše sjena sve većegstraha u kojem pamćenje ne može naći ništa na čemu bi predahnulo.Još su se dvije noći probijali kroz to mučno bespuće.

Činilo im se da je zrak postao opor i pun nekog gorkog zadaha kojiim je stezao grlo i sušio usta.

Najposlije, petog jutra otkako su krenuli na put s Golumom, zastalisu još jedanput. Pred njima se veliko gorje, tamno u osvit dana,propinjalo do krovova od dima i oblaka. Na njegovu podnožju virili sugolemi potpornji i izlomljeni bregovi od kojih su oni najbliži bili jedvadesetak milja daleko od njih. Frodo je zgrožen gledao oko sebe.Koliko god bile grozne Mrtve baruštine, i jalove vrištine Ničije zemlje,još je mnogo odvratniji bio kraj što ga je gmizavi dan polako otkrivaopred njihovim ustrašenim očima. Čak će i do Bare mrtvih lica stićineka izmoždena utvara zelena proljeća, ali ovamo više nikad nećestići ni proljeće ni ljeto. Ovdje ništa nije bilo živo, pa čak ni gubaveizrasline što se hrane gnjileži. Bare koje su hvatale dah bijahuzagušene pepelom i gmizavim blatištima, nezdravo bijelim i sivim,baš kao da je gorje izbljuvalo nečist iz svoje utrobe na okolicu. Visokihumovi stijenja, zdrobljenog i izmrvljenog, veliki stošci spaljene izatrovane zemlje, stajali su kao na kakvu besramnom groblju unepreglednim nizovima na neodlučnom svjetlu koje ih je polakorazotkrivalo.

Stigli su do pustinje što se sterala pred Mordorom: do trajnogspomenika mračnom radu njegovih robova koji će ostati i onda kadim sve nakane propadnu; oskvrnuta zemlja, neizlječivo bolesna –osim ako ne nadođe Veliko more i preplavi je zaboravom.

"Muka mi je" reče Sam. Frodo je šutio.

Stajali su tako neko vrijeme, kao ljudi na rubu sna gdje ih vrebanoćna mora, pa se opiru, iako znaju da samo kroz sjene mogu stićido jutra. Svjetlo se proširilo i učvrstilo. Razjapljene jame i otrovnihumci postali su dozlaboga jasni. Sunce je bilo visoko na nebu,ploveći među oblacima i dugim barjacima dima, ali je čak i sunčanosvjetlo bilo onečišćeno. Hobiti nisu pozdravili to svjetlo, jer im sečinilo neprijazno i otkrivalo ih u svoj njihovoj nemoći – mali piskaviduhovi što lunjaju među hrpama pepela Mračnog Gospodara.

Preumorni da produže dalje, potražili su mjesto na kojem će se moćiodmoriti.

Neko vrijeme sjedili su bez riječi u sjeni gomile šljake, ali su iz njeizbijale otrovne pare stežući im grla i gušeći ih. Golum je prvi ustao.Pljujući i psujući osovio se na noge i odbauljao dalje od hobita a daih nije ni pogledao niti im štogod rekao. Frodo i Sam otpuzali su zanjim do široke, gotovo okrugle jame, s visokim nasipom na zapadnojstrani. Bila je hladna i mrtva, a na dnu je ležao gadan talog uljastogšarenog mulja. Zavukli su se u tu ružnu rupu nadajući se da će unjenoj sjeni umaknuti pozornosti Oka.

Dan je sporo prolazio. Morila ih je silna žeđ, ali su popili samo ponekoliko kapi vode iz svojih boca – što su ih posljednji put napunili udubodolini, koja im se sada, kad bi se u mislima osvrnuli na nju,činila mirnim i lijepim mjestom. Hobiti su odlučili stražariti na smjenu.U prvi mah bili su toliko umorni da nitko od njih nije mogao zaspati,ali dok je daleko sunce zalazilo za oblak što se polako kretao, Samje zadrijemao. Na Frodu je bio red za stražu. Sjedio je zavaljen nastranu jame, ali time nije umanjio osjećaj tereta u sebi. Gledao je unebo isprugano dimom i pratio čudne utvare, tamne obrise jahača ilica iz prošlosti. Izgubio je račun o vremenu lebdeći između sna ijave dok ga ne shrva zaborav.

Odjednom se Sam probudi jer mu se učinilo da ga gospodar zove.Bila je večer.

Frodo ga nije mogao zvati jer je bio zaspao i spuznuo gotovo dosamog dna jame.

Golum je stajao kraj njega. Načas je Sam pomislio da on pokušavaprobuditi Froda, ali onda opazi da nije tako. Golum je razgovarao sasamim sobom. Sméagol je raspravljao s jednom drugom mišlju kojase koristila istim glasom, samo što je pištala i siktala.

Dok je govorio, u očima mu se smjenjivalo neko blijedo svjetlo sazelenim sjajem.

"Ali Sméagol se zakleo" reče prva misao.

"Jes, jes, Zlato moje" uslijedi odgovor "zakleli smo se: da spasimonaše Zlato, a ne da ga Njemu prepustimo… to nikad! A ide premaNjemu, da, svakim mu je korakom sve bliže. Šta li hobit kani s njim,da nam je znat, jest, da nam je znat!"

"Ja ne znam. Ja tu ništa ne mogu. Kod gazde je. Sméagol se zakleoda će pomoć gazdi."

"Da, da, da će pomoć gazdi: gazdi našeg Zlata. Al kad bi mi biligazda, onda bi mi mogli pomoć sami sebi, da, a da ne pogazimozakletvu."

"Al Sméagol je reko da će bit jako dobar. Fini hobit! On je odvezoono gadno uže Sméagolu s noge. I fino sa mnom govori."

"Jako, jako dobro, a, Zlato moje? Ajde da budemo dobri, dobri koriba, slatka riba, ali za sebe dobri. Ništa nažao nećemo učinit,naravno, hobitu, ne, ne."

"Al naše Zlato neće pogazit zakletvu" usprotivi se Sméagolov glas.

"Onda ga uzmi" reče onaj drugi "pa ćemo ga mi čuvat! Onda ćemomi bit gazda, golum! A onog ćemo drugog hobita, onog gadnogsumnjičavog hobita natjerat da puzi pred nama, da, golum!"

"Al ne i finog hobita?"

"Ma ne, ne, osim ako nam bude po volji. Ipak je on Baggins, Zlatomoje, jest, Baggins. A jedan ga je Baggins ukro. Našo ga je i ništanam nije reko, ništa. Mi mrzimo Bagginsove."

"Al ne i ovog Bagginsa."

"Ma svakog Bagginsa! Sve one koji nam ne daju naše Zlato.Moramo ga se domoć!"

"Al On će to vidit, On će znat. I uzet će nam ga!"

"On vidi. On znade. On je čuo kako smo se ludo zakleli… protivNjegovih naredbi, da. Moramo ga uzet. Utvare tragaju za njim.Moramo ga uzet."

"Al ne za Njega!"

"Ma ne, slatki moj. Pazi, Zlato moje: ako ga mi imadnemo, onda semožemo spasit, čak i od Njega, a? Možebit ćemo postat silno jaki,jači od utvara? Gospodar Sméagol? Golum Veliki! Onaj Golum! Jestćemo ribu svaki dan, tri puta na dan, frišku ribu iz mora. Naš zlatniGolum! Moramo ga se domoć. Oćemo ga, oćemo ga, oćemo ga!"

"Al njih su dvojica. Prebrzo će se probudit i ubit nas" procviliSméagol pri posljednjem pokušaju. "Nemoj još zasad! Nemoj još."

"Oćemo ga! Ali…" tu nastane duga stanka, kao da se javila novapomisao. "Još ne, a? Možebit ne. Ona bi nam mogla pomoć. Moglabi, da."

"Nemoj, nemoj! Nemoj tako!" zavapi Sméagol.

"Da! Oćemo ga! Oćemo ga!"

Kad god bi govorila ona druga misao, Golum je polako pružao svojudugačku šaku pipajući prema Frodu, a čim bi opet progovorioSméagol, naglo bi je povukao.

Naposljetku objema rukama, s ukočenim i drhtavim dugačkimprstima, posegne za Frodovim vratom.

Sam je nepomično ležao opčinjen ovom rasprom, ali je ispodpolusklopljenih vjeđa budno motrio svaki Golumov pokret. Njegovuse priprostu umu prije toga činilo da je glavna opasnost u Golumaobična glad, želja da poždere hobite. Sad je tek shvatio da nije imaopravo: Golum osjeća strahovit zov Prstena, a On je, naravno,Gospodar tame. Samu jedino nije bilo jasno tko je ona.Predmnijevao je da je to valjda jedna od njegovih opakih prijateljica skojima se susreo na svojim lutanjima. Zatim je zaboravio tu

pojedinost jer su događaji očito otišli predaleko i postali odvećopasni.

Osjećao je veliku težinu u udovima, ali se upeo da se trgne i sjedne.Neki mu je glas šapnuo da bude oprezan i da ničim ne pokaže da ječuo onu raspru. Glasno je uzdahnuo i zijevnuo od uha do uha.

"Koliko je sati?" pospano zapita.

Golum ispusti dug siktaj kroza zube. Ustao je načas, napet i prijeteći,a onda je klonuo, spustio se na sve četiri i dobauljao do ruba jame.

"Fini hobiti! Fini Sam!" reče. "Pospanci, da, pospanci! Ostavili dobrogSméagola na straži! A već je večer. Vata se mračak. Vrijeme je dakrenemo."

"Krajnje vrijeme!" pomisli Sam. "I vrijeme je da se rastanemo." Ipakse upita ne bi li im Golum bio isto tako opasan na slobodi kao što je isad ovako uz njih. "Proklet bio! Da se bar ugušio!" Posrćući siđe nizodron i probudi gospodara.

Za divno čudo, Frodo je bio svjež i odmoran. Usnio je bio jedan san.U ovoj bolesnoj zemlji prošla mu je u snu tamna sjena i prividjelo muse nešto lijepo. Ništa mu od toga nije ostalo u sjećanju, ali sesvejedno bolje osjećao i bilo mu je lakše pri srcu. Onaj ga je teretmanje tištao. Golum ga je pozdravio ushićeno poput pseta.

Cerekao se i blebetao puckajući dugačkim prstima i tapšući Froda pokoljenima. Frodo mu se smješkao.

"Hajde!" reče mu. "Vodio si nas dosad dobro i odano. Ovo nam jeposljednji dio puta. Kad nas dovedeš do Dveri, neću više tražiti odtebe da ideš dalje s nama.

Dovedi nas do Dveri, a onda možeš ići kamo god hoćeš… samo nek našim neprijateljima!"

"Do Dveri, a?" zaskviči Golum, naoko iznenađen i uplašen. "DoDveri, veli gazda! Da, tako veli. A dobri Sméagol radi što on traži, oda! Al kad dođemo bliže, možda ćemo još vidit, onda ćemo još vidit.Neće bit ni najmanje ugodno. O ne! O ne!"

"Hajde samo!" dobaci mu Sam. "Da i to preturimo preko glave!"

U sumraku što se spuštao, iskobeljali su se iz jame i polako senastavili probijati kroz mrtvi kraj. Nisu bili daleko odmakli kad ihponovo spopadne onaj strah od krilate nemani što je prohujala nadmočvarom. Zastali su i zgurili se na smrdljivom tlu, ali nisu ništavidjeli na mračnom večernjem nebu iznad sebe, a uskoro je iopasnost prošla, visoko nad njima, možda je letjela po nekom hitnomposlu iz Barad-dûra.

Nakon nekog vremena Golum se pridigne i nastavi se šuljati daljebrgljajući nešto i tresući se.

Negdje sat iza ponoći spopadne ih strah po treći put, ali im se učinida je ovaj put opasnost nešto dalje od njih, kao da leti visoko iznadoblaka, strahovito brzo, na zapad. Golum je ipak onemoćao odstrave, uvjeren da ih progone, da znaju za njihov dolazak.

"Tri puta!" zaskviči. "Tri puta je već zbilja opasno. Osjećaju da smotu, osjećaju blizinu Zlata. Zlato je njihov gazda. Ne smijemo daljeovuda, ne. Nema smisla, nema smisla."

Nikakva preklinjanja ni lijepe riječi nisu više bile ni od kakve koristi.Golum je ustao tek kad mu je Frodo ljutito zapovjedio da ustane imašio se za mač. Naposljetku se pridigao režeći i pošao pred njimakao pretučen pas.

I tako su glavinjali dalje kroz zamorni kraj te noći, hodajući pognutihglava i šutke sve do osvita novog dana, ne vidjevši i ne čujući ništado vjetra što im je hujao u ušima.

III poglavlje: CRNE DVERI SUZATVORENEPrije nego što je osvanuo sljedeći dan, došli su do kraja svogaputovanja u Mordor. Močvara i pustinja ostale su za njima. Prednjima, tamno naspram bljedunjava neba, veliko je gorje dizalo svojeprijeteće glave.

Na zapadu od Mordora stupao je tamni gorski lanac Ephel Duath,Sjenovito gorje, a na sjeveru pepeljastosivi, raskoljeni vrhovi i goligrebeni Ered Lithuia. Ali kako su se ti lanci primicali jedan drugome,jer oni su zapravo bili dijelovi velebna zida oko turobnih nizinaLithlada i Gorgorotha, i nemilog unutarnjeg mora Núrnena, tako supružali spram sjevera dugačke krakove između kojih se nalaziodubok usjek.

To bijaše Cirith Gorgor, Klanac duhova, ulaz u Neprijateljevu zemlju.Visoke litice spuštale su se s obje strane, a iz njegova ždrijela stršilasu dva strma brijega, goli i crnih kostiju. Na njima su stajali ZubiMordora, dvije snažne i visoke kule. Izgradili su ih bili u davno minulodoba ljudi iz Gondora na vrhuncu svoga ponosa i moći, nakonsvrgnuća i bijega Sauronova, ne bi li ga odvratili od povratka unjegovo staro kraljevstvo. Ali snaga je Gondora kopnjela, ljudi suspavali i kule su dugo stajale prazne. Tad se vratio Sauron. Popravioje trošne kule stražare, napunio ih oružjem i postavio u njih vječitobudne posade. Kule su bile kamenih lica, s mračnim prozorskimrupama što su gledale na sjever, istok i zapad, a iza svakog suprozora motrile besane oči.

U samom ždrijelu klanca, od litice do litice, Gospodar tame podigaoje bedem od kamena. U njemu su bile jedne jedine vratnice, po čijemsu kruništu neprestano koračali stražari. S obje strane podnobregova izbušeno je u stijeni stotinu podzemnih prostorija i rupa ukojima je vrebala vojska orkâ, spremna da na prvi znak pokuljapoput crnih mravi što kreću u rat. Nitko nije mogao proći kroz Zube

Mordora a da ne osjeti njihov ugriz, osim ako nije bio pozvan odsamog Saurona ili znao tajne lozinke koje su otvarale Morannon,crne Dveri njegove zemlje.

Oba su hobita piljila zdvojno u te kule i bedem. Čak su i iz te daljinepri mutnom svjetlu vidjeli kako se crni stražari kreću po bedemu, apred vratnicama ophodnje. Ležali su i virili preko ruba kameniteudubine, podno izdužene sjene sjevernog potpornja Ephel Duatha.Leteći u pravoj crti kroz taj teški zrak, vrana bi, možda, preletjelasvega dvjestotinjak metara od njihova zaklona do crnoga vrha bližekule. Nad kulom se vio rijedak dim, kao da dolje u brijegu tinja vatra.

Svanulo je, i svijetlosmeđe sunce zatreperilo je nad beživotnimgorskim lancima Ered Lithuia. Tad se odjednom oglasi brončani kriktrublji: zatreštale su na kulama stražarama, odazvali im se iz daljine,od skrivenih utvrda i predstraža, a još dalje, daleki ali duboki izloslutni, odjeknuli su u pustom kraju s druge strane snažni rogovi ibubnjevi Barad-dûra. Osvanuo je još jedan užasan dan straha imuke u Mordoru; pozvani su noćni čuvari da se vrate u tamnice iduboke dvorane, a dnevni čuvari, grozomorne zlopogleđe, odlazili sustupajući na svoja mjesta. Na kruništu se mutno caklio čelik.

"E pa, stigli smo!" reče Sam. "Tu su te Dveri, a sve bi reko da imnikad nećemo ni doć bliže. E, da me sad vidi moj Čiča, bome bi miimo što kazat! Koliko je puta reko da ću loše proć ako ne budempazio kud idem, dašta! Ali sad više i ne vjerujem da ću još ikad viditsvoga starinu. Neće imat prilike da mi kaže: šta sam ti reko, Same, ato je zbilja šteta. Da mu bar mogu još vidit staračko lice, ne bi imoništa protiv da mi govori dok god ima sape. Samo što bi se prvomoro dobro oprat jerbo me inače ne bi prepozno. Računam da nevrijedi ni pitat: "Na koju ćemo sad stranu?" Jerbo ne možemo dalje…osim ako ne kanimo orke zamolit za pomoć."

"Ne, ne!" odsiječe Golum. "Ne vrijedi. Ne možemo dalje. Sméagolvam je reko.

Reko vam je: idemo do Dveri a onda ćemo vidit. I evo, sad vidimo. Oda, Zlato moje, sad zbilja vidimo. Sméagol je to znao da hobiti ne

mogu ovuda proć. O da, Sméagol je znao."

"Pa kog si nas onda vraga doveo vamo?" upita ga Sam, ni najmanjeraspoložen da bude pravedan ili razborit.

"Gazda je tako tio. Gazda veli: dovedi nas do ulaza! I Sméagol vasje doveo.

Gazda je tako reko, naš mudri gazda."

"Pa i jesam" potvrdi Frodo. Lice mu bilo mrko i ukočeno ali odlučno.Bio je prljav, odrpan i izmožden od umora, ali se više nije gurio i očimu bile bistre. "Rekao sam, zato što kanim ući u Mordor a ne znamni za koji drugi put. Zato ću i ući s ove strane. Ne tražim nikog dapođe sa mnom."

"Nemoj, nemoj, gazda!" procvili Golum tapšući ga, naoko silnoojađen. "Ne vrijedi s ove strane! Ne vrijedi! Nemoj nosit Zlato Njemu!Proždrijet će nas sve ako ga se domogne, proždrijet će cijeli svijet.Zadrži ga samo, fini moj gazda, i budi milostiv prema Sméagolu.Nemoj ga Njemu davat. Il otiđi, idi nekud đe je fino, i vrati ga malomSméagolu. Da, da, gazda: vrati mu ga, ha? Sméagol će ga dobročuvat, učinit će puno dobra, osobito finim hobitima. Hobiti nek idukući. Ne idite do ulaza!"

"Meni je rečeno da odem u zemlju Mordor, i zato sam i došao" rečeFrodo.

"Ako postoji samo jedan put, onda moram krenuti njime, pa kudpuklo da puklo!"

Sam je šutio. Izraz na Frodovu licu bio mu je dostatan; znao je da bisvaka riječ

bila uzaludna. Uostalom, on se od samog početka ničem dobromnije nadao, ali kako je bio vedar hobit, nije mu nada ni bila potrebnadok god može odgađati očaj. Sad su došli do samog kraja. Ali on jena cijelom ovom putu ostao uz gospodara; zato je poglavito i pošao

s njim, i ostat će i dalje uza nj. Gospodar mu neće poći sâm uMordor. I Sam će s njim… u najmanju ruku, otrest će se Goluma.

Međutim, Golum se još nije dao otresti. Kleknuo je pred Froda kršećiruke i skvičeći.

"Ne idi tamo, gazda!" preklinjaše ga. "Ima još jedan drugi put. Maima, kad vam kažem! Jedan drugi put, mračniji i teže ga je nać,tajniji. Al Sméagol ga zna. Nek vam ga Sméagol pokaže!"

"Jedan drugi put?" sumnjičavo će Frodo motreći Goluma ispitljivimočima.

"Jess! Jess, kad vam velim! Bio je jedan drugi put. Sméagol ga jeotkrio. Da vidimo je l' još tamo!"

"Nisi mi o tome ništa govorio."

"Nisam. Gazda me nije ni pito. Gazda mi nije rekao šta kani. Onništa ne govori sirotom Sméagolu. Kaže mu samo: Sméagole,odvedi me do ulaza – i onda zbogom!

Sméagol se može slobodno pokupit i bit dobar. A sad mu kaže: jakanim ovim putem unić u Mordor. I zato se Sméagol boji. Ne bi htioostat bez finog gazde. I zakleo se, gazda ga je natjero da se zakune,da će spasit Zlato. A gazda će ga odnest Njemu, pravac do Crneruke, ako gazda kani produžit ovim putem. I zato ih Sméagol moraobadvojicu spasit, pa se sjetio još jednog drugog puta koji je tu bio,nekad davno. Fini gazda! Sméagol jako dobar, uvijek pomaže."

Sam se namršti. Da je mogao, pogledom bi prostrijelio Goluma. Bioje sav prožet sumnjom. Po svemu sudeći, Golum je bio uistinuojađen i željan da pomogne Frodu. Ali Sam se sjetio one raspre kojuje čuo pa je teško mogao povjerovati da je dugo potiskivani Sméagolizbio na površinu: njegova ipak nije bila posljednja u onoj raspri.Zaključio je da su dvije polovice iste osobe, Sméagol i Golum (kojeje on u sebi nazivao Šunjalo i Smrdljivac), sklopile primirje iprivremeni savez: ni jedan ni drugi nisu htjeli da se Neprijatelj

domogne Prstena. Obojica su željeli spasiti Froda da ne padne uzarobljeništvo i da ga drže na oku što dulje mogu – u najmanju ruku,dokle god Smrdljivac bude još imao priliku dokopati se svoga "Zlata".Sam je sumnjao da postoji još ijedan drugi put do Mordora.

"Dobro je što ni jedna polovica starog lupeža ne zna što gospodarzapravo namjerava", mislio je dalje Sam. "Kad bi on znao dagospodar Frodo kani dokrajčiti njegovo Zlato na vijeke vjekova,kladio bi se da bi začas imali grdnih okapanja. Bilo kako mu drago,stari Smrdljivac toliko strepi od Neprijatelja – i sluša neke njegovenaredbe, ili je slušao – da bi nas rađe izdo nego da ga uhvate kakopomaže nama, i rađe nego da mu se njegovo Zlato istopi u vatri.Tako bar ja mislim. Nadam se da će i gospodar o svemu još dobropromisliti. Niko nije mudriji od njega, samo što je meka srca, to jeono. Ni jedan Gamgee ne bi nikad mogo pogodit šta on smjera."

Frodo nije odmah odgovorio Golumu. Dok su ove dvojbe prolazilekroz Samov spor ali oštar um, stajao je i zurio u tamnu liticu CirithGorgora. Udubina u koju su se sklonili bijaše usječena u obronakniska brežuljka, tek nešto malo više od dugačke doline nalik na rov ivanjskih potporanja gorja. Usred doline stajali su crni temeljizapadne kule stražare. Na jutarnjem svjetlu lijepo su se vidjele cestešto vodi do Dveri Mordora, bjelkaste i prašne; jedna je od njihzavijala natrag na sjever, druga se gubila na istoku u izmaglici što seprivijala uz podnožje Ered Lithuia, a treća je vodila prema njima. Namjestu gdje je oštro zavijala oko kule, ulazila je u uzak tjesnac iprolazila nedaleko od udubine u kojoj su stajali. Skretala je nazapad, lijevo od njih, dodirivala krakove gorja i odlazila na jug dodubokih sjena što su zastirale sve zapadne obronke Ephel Dúatha.Izvan njihova vidokruga zalazila je pak u uski pojas zemlje izmeđugorja i Velike rijeke.

Dok je tako gledao, Frodo zapazi nekakvo veliko komešanje ikretanje u nizini.

Reklo bi se da čitave armije nastupaju, iako su većim dijelom bileskrivene parama i isparenjima što su navirali s druge strane, izbaruština i pustinje. Ali ovdje-ondje spazio bi odbljesak kopalja i

kaciga, a na zaravancima uz ceste vidio je konjanike kako jašu uviše četa. Sjetio se prizora koji je ugledao u daljini s Amon Hena,prije svega nekoliko dana, iako mu se sad činilo da je odonda prošloviše godina. Tad pojmi da je nada koja ga je obuzela na jedan jediniludi trenutak bila zaludna. One trublje nisu trubile u znak izazovanego u znak pozdrava. Nisu to ljudi iz Gondora napadali Gospodaratame, nisu ustali kao osvetnički duhovi iz davnih grobova junaka.Ovo su bili ljudi druge rase, sa širokih istočnih strana, koji su seokupljali na poziv svoga vrhovnog gospodara; armije koje su senoćas bile utaborile pred Dverima i sad su stupale unutra da uvećajunjegovu sve veću snagu. Baš kao da je odjednom potpuno shvatiopogibeljnost njihova položaja, onako samih na sve jačoj danjojsvjetlosti, tako blizu one grdne prijetnje, Frodo brže-bolje navučesvoju tanku sivu kukuljicu na glavu i skloni se u udubinu. Zatim seobrati Golumu: "Sméagole" reče mu "još jedanput ću se pouzdati utebe. Zapravo mi se čini da moram tako učiniti, i da mi je suđenoprimati pomoć od tebe, gdje sam joj se najmanje nadao, a da je tebisuđeno da pomažeš meni koga si dugo progonio sa zlim namjerama.

Dosad si se dobro ponio prema meni i nisi prekršio zakletvu. Nisi jedoista prekršio, iskreno priznajem" nadoda i zirne na Sama "jerdosad smo ti dva puta bili izručeni na milost i nemilost a da nam nisiučinio ništa nažao. Nisi mi pokušao oduzeti ono za čim si nekadtežio. Želim ti da se treći put najbolje iskažeš! Ali upozoravam te,Sméagole, da ti prijeti opasnost!"

"Da, da, gazda!" reče Golum. "Strašna opasnost! Sméagolu se tresukosti kad pomisli na nju, al nikud ne bježi. Mora pomoć finom gazdi."

"Ne mislim na opasnost koja nam svima prijeti" produži Frodo "negona opasnost koja samo tebi prijeti. Zakleo si se u ono što nazivašsvojim Zlatom. Nemoj to zaboraviti! Ono će te držati za riječ, ali ćenastojati da je izokrene na tvoju štetu i propast. Pomalo te većizopačuje. Maloprije si se sam glupo odao. Vrati ga Sméagolu! rekaosi mi. Nemoj to više govoriti! Ne daj toj misli da se razvije u tebi!Nikad ti njega više nećeš dobiti. A žudnja za njim mogla bi te stajatiglave. Nikad ga više nećeš dobiti. U krajnjem slučaju, Sméagole,

nataknut ću ga sebi na prst. On je nekad davno vladao tobom. Kadbih ga sad nataknuo na prst i zapovjedio ti nešto, ti bi me poslušao,čak i ako bi trebalo skočiti u ponor ili se baciti u vatru. A ja bih timogao tako nešto zapovjediti. Stoga se pripazi, Sméagole!"

Sam je pogledao gospodara zadovoljno ali i iznenađeno: takvo lice iglas nije u njega nikad vidio ni čuo. Oduvijek je mislio da je dragigospodin Frodo toliko dobar da je ujedno i poprilično naivan. Dakakoda je istodobno zastupao i čvrsto ali neodrživo uvjerenje da jegospodin Frodo najmudrija osoba na svijetu (izuzev možda staroggospodina Bilba i Gandalfa). Isto je tako mogao i Golum na svojnačin, i to sa mnogo više opravdanja zato što je Froda poznavaoznatno kraće vrijeme, počiniti sličnu pogrešku i pobrkati dobrotu snaivnošću. Bilo kako mu drago, Frodove su riječi posramile i uplašileGoluma. Pao je ničice na zemlju i nije mogao izgovoriti nijednesuvisle riječi osim fini gazda.

Frodo je strpljivo pričekao neko vrijeme, a onda je ponovo prozboriomalko blažim glasom:

"Hajde sad, Golume, ili Sméagole ako baš hoćeš, reci mi koji je tajdrugi put, i objasni mi, ako možeš, koliko nade ima u njemu, da lidovoljno da skrenem sa svoga namjeravanog puta? U žurbi sam."

Ali Golum je bio u jadnu stanju i Frodova ga je prijetnja sasvimizbezumila.

Nije bilo lako izvući kakve suvisle riječi iz njegova mumljanja icviljenja i čestih prekida za kojih je bauljao po tlu i obojicu ihpreklinjao neka se smiluju "sirotom malom Sméagolu". Nakon nekogvremena ipak se donekle smirio pa je Frodo malo-pomalo razabraoda putnik, idući cestom koja skreće na zapad od Ephel Dúatha, svremenom dolazi do križanja u krugu tamnog drveća. Nadesno vodicesta do Osgiliatha i mostova na Anduinu, a srednja cesta vodi najug.

"Treba samo ić dalje, sve dalje i dalje" reče Golum. "Mi nismo nikadišli tim putem, al kažu da cesta vodi tako trista milja sve dok ne

ugledaš Veliku vodu koja nikad ne miruje. U njoj ima sva sila riba avelike tice žderu ribe, fine tice, al nikad nismo tamo išli, nismo, nažalost! Nismo imali prilike. A tamo dalje ima još zemalja, vele, samošto je žuto lice tamo vrelo i malokad je oblačno, a ljudi su prijeki itamne puti. Mi ne želimo vidit tu zemlju."

"Ne!" potvrdi Frodo. "Ali nemoj sad skretati sa svog puta. Što je sonom trećom cestom?"

"O da, o da, ima i treća cesta" reče Golum. "To je cesta što vodinalijevo. Odma se počima penjat, penjat, zavija i penje se natragprema visokim sjenama. Kad zaobiđe crnu stijenu, vidit ćete ju,odjednom ćete ju ugledat iznad sebe pa ćete se tjet sakrit."

"Ugledati je? Koga to ugledati?"

"Staru tvrđavu, jako staru, a sada strašnu. Slušali smo mi priče sjuga, kad je Sméagol bio mlad, nekoć davno. O da, pričali smo mipuno priča navečer, sjedili smo na obalama Velike rijeke, u vrbicima,kad je i rijeka bila mlađa, golum, golum."

Proplače i promrsi nešto. Hobiti su strpljivo čekali.

"Priče s juga" proslijedi Golum "o visokim ljudima sjajnih očiju, akuće im ko kamena brda, i o srebrnoj kruni njihova kralja i o njegovuBijelom stablu: prekrasne priče! Gradili su visoke kule, jedna koju supodigli bila je bijela ko srebro a u njoj je bio dragi kamen ko mjesec,a oko nje veliki bijeli bedemi. O da, bilo je puno tih priča oMjesečevoj kuli."

"To će biti Minas Ithil koji je podigao Isildur, sin Elendilov" rečeFrodo.

"Upravo je Isildur odsjekao Neprijatelju prst."

"Da, On ima samo četri prsta na Crnoj ruci, al i to mu je dovoljno"reče Golum.

"I mrzio je Isildurov grad."

"Što on uopće ne mrzi?" opet će Frodo. "A što ima Mjesečeva kula snama?"

"E pa, gazda, tamo je ona bila i tamo jest: visoka kula i bijele kuće ibedemi; al sad više nije fina, nije lijepa. On ju je davno osvojio. Sadje tamo užasno. Putnici se naježe kad ju vide, bježe od nje, zaziru iod njezine sjene. A gazda će morat tuda proć.

To je jedini put. Jerbo tamo su planine niže, i stara se cesta penje ipenje dok ne dođe do mračnog prijevoja na vrhu, a onda se opetspušta, i spušta… sve do Gorgorotha."

Snizio je glas do šapta i naježio se.

"Kako nam to uopće može pomoć?" upita ga Sam. "Neprijateljsigurno znade sve o tom svom gorju, i bit će da je ta cesta čuvanaisto tako dobro ko i ova? Nije valjda kula prazna?"

"Ma ne, nije prazna!" šapne Golum. "Izgleda prazna, al nije. Makakvi! Tamo vam žive grozna stvorenja. Orci, da, sve je puno orka, alima ih još i gorih, još gorih stvorenja što tamo žive. Cesta se penje usamoj sjeni bedema i prolazi kraj ulaza. Ništa ne može proć tomcestom a da oni ne znadu. Oni unutri sve znadu: oni nijemi čuvari."

"To nam dakle ti savjetuješ, jel'da?" reče Sam. "Da krenemo na jošjedan dugi marš na zapad pa da se opet nađemo u istom škripcu iljoš gorem, kad dođemo tamo, ako ikad dođemo?"

"Ma ne, ni govora!" usprotivi se Golum. "Hobiti moraju shvatit,moraju razumit. On ne očekuje napad s te strane. Njegovo je okosvuda, al više pazi na neka mjesta nego na neka druga. Ne može onvidit sve u isti mah, zasad bar još ne može. On vam je, vidite, osvojiosvu zemlju zapadno od Sjenovita gorja do rijeke, i mostovi su unjegovim rukama. On misli da niko ne može doć do Mjesečeve kulea da ne zametne veliku bitku na mostovima, il da ne dođe s punočamaca koje ipak ne može sakrit pa će on saznat za njih."

"Izgleda da ti puno znaš o tome šta On radi i misli" reče Sam. "Danisi možda razgovaro s njim u zadnje vrijeme? Il si se samo družio sorcima?"

"Nije ovo fin hobit, nije pametan" odvrati Golum gledajući prijekimokom Sama i obraćajući se Frodu. "Sméagol je razgovaro s orcima,jes, dabome, prije nego što je sreo gazdu, a razgovaro je i samnogim ljudima: đe sve nije bio! I ovo šta sad on govori, govoremnogi. Ovđe je na sjeveru velika opasnost za Njega, a ne za nas.On će jednog dana izać na Crne dveri, za koji dan. Tuda jedinomogu nadoć velike vojske. A tamo daleko na zapadu On se ničesane boji, tamo su i nijemi čuvari."

"Tako je!" reče Sam, koji se nije dao smesti. "I sad nek mi lijepoodemo do njihovih vrata i pokucamo i pitamo jesmo li na dobromputu za Mordor? Il su toliko mutavi da nam ne bi znali odgovorit? Tonema smisla. Možemo isto tako i ovdje pitat i prištedit sebi dugopješačenje."

"Nemoj se šalit!" prosikće Golum. "To nije smiješno. Ni govora! Nizabavno.

Nema smisla uopće ulazit u Mordor. Al ako gazda kaže moram ilidem, onda mora nekako pokušat. Samo što ne smije ulazit u strašnigrad, ma kakvi, ni govora! Tu će mu pomoć Sméagol, fini Sméagol,iako mu niko ne govori o čemu se zapravo radi. On je to otkrio. Iznade."

"Što si to otkrio?" upita ga Frodo.

Golum se sav skutri i ponovo snizi glas do šapta.

"Jednu malu stazu što vodi u planine, a onda jedne stepenice, uskestepenice, o da, jako dugačke i uske. Pa još više stepenica. A onda"tu još više snizi glas "tunel, mračan tunel, i na kraju mala rasjeklina istaza visoko gore iznad glavnog prijevoja.

Tim je putem Sméagol pobjego iz mraka. Al to je bilo prije višegodina. Možda više i nema te staze; a možda i ima, možda i ima."

"Meni se to sve skupa ne dopada" odreže Sam. "Izgleda mi unajmanju ruku previše lako kad se tako priča. Ako je ta staza joštamo, onda i nju čuvaju. Zar je, Golume, nisu čuvali?"

Kad je to rekao, primijetio je, ili mu se prividjelo, da je u Golumovimočima zaiskrio neki zeleni sjaj. Golum nešto promumlja ali mu neodgovori.

"Zar ne čuvaju tu stazu?" strogo će Frodo. "I jesi li ti zaista pobjegaoiz mraka, Sméagole? Nisu li te ipak pustili da odeš, nekim poslom?Tako je bar govorio Aragorn, koji te je zatekao prije nekoliko godinakod Mrtvih baruština."

"To je laž!" prosikće Golum, a pri spomenu Aragorna oči mu seopako zakrijese. "Slago je on to o meni, jes, slago. Ja sam zbilja,jadan, pobjego, bez ičije pomoći. Zbilja su mi rekli nek tražim Zlato, ija sam ga tražio i tražio, dabome da sam ga tražio. Al ne za onogCrnog. Zlato je bilo naše, bilo je moje, kad vam kažem. I zbilja sampobjego."

Frodo je bio začudo nekako uvjeren da Golum bar ovaj put nijedaleko od istine kao što bi se moglo očekivati od njega, da je doistanašao neki put kojim je pobjegao iz Mordora, ili da barem vjeruje daje pobjegao zahvaljujući svojoj domišljatosti. Prvo i prvo, zapazio jeda Golum govorija, a obično mu se činilo da je to u tim rijetkimtrenucima, znak da su načas prevladali u njemu ostaci stare istine iiskrenosti. Ipak, ako je u ovom slučaju i mogao povjerovati Golumu,Frodo nije smetnuo s uma ni smicalice Neprijateljeve. Možda suzapravo Golumu dopustili i omogućili mu da "pobjegne" i da su za toznali u Crnoj kuli. Bilo kako mu drago, Golum im je očito mnogo togaprešutio.

"Još jedanput te pitam: zar nije taj tajni put pod paskom?"

Ali nakon spomena Aragornova imena Golum je postao mrzovoljan.Držao se uvrijeđeno kao lažljivac osumnjičen da je slagao baš ondakad je rekao istinu, ili bar dio istine. Nije odgovorio na pitanje.

"Zar nije pod paskom?" ponovi Frodo.

"Jes, jes, možda. Ni jedno mjesto u ovoj zemlji nije sigurno" zlovoljnoće Golum. "Nema tu sigurnog mjesta. Al gazda mora pokušat il sevratit kući. Nema druge."

Nisu ga mogli navesti da išta više kaže. Nije znao, ili nije htio, rećikako se zove to pogibeljno mjesto, i taj visoki prijevoj.

Prijevoj se zvao Cirith Ungol i bio je na zlu glasu. Aragorn bi immožda znao reći to ime i što ono znači, a Gandalf bi ih upozorio naopasnost. Ali bili su sami, Aragorn je bio daleko a Gandalf je stajaomeđu ruševinama Isengarda i nosio se sa Sarumanom, zadržanizdajom. Ali još dok je izgovarao posljednje riječi Sarumanu apalantír se upalio kad je tresnuo o stube Orthanca, neprestano jeimao na umu Froda i Samwisea, misli su mu iz one velike udaljenostitragale za njima, pune nade i samilosti.

Možda je Frodo to naslutio a da nije ni znao, kao onda na AmonHenu, premda je mislio da je Gandalf nestao, zauvijek nestao dalekou sjeni Morije. Dugo je sjedio na tlu šutke, pognute glave, upinjući seda se prisjeti svega što mu je Gandalf bio rekao. Ali za svojusadašnju odluku nije se mogao sjetiti nikakva njegova savjeta.

Doista su prerano ostali bez Gandalfova vodstva, prerano, dok su bilijoš daleko od Mračne zemlje. Gandalf im nije na kraju rekao kako ćeući u nju. Možda nije ni znao.

On se bio jednom odvažio ući u uporište Neprijatelja na sjeveru, uDol Guldur. A je li ikad bio u Mordoru, na Ognjenoj gori i u Barad-dûru, otkako je Gospodar tame ponovo stekao moć? Frodo nije u tovjerovao. A eto, on je sad tu, mali polutan iz Shirea, običan hobit izmirna kraja, i od njega se očekuje da nađe put onuda kuda nisumogli proći velikani, ili se nisu usuđivali. Bijaše to zla kob. Ali on je tu

obvezu sam preuzeo u svome salonu dalekog proljeća jedne drugegodine, toliko dalekog da je to sada bilo nešto kao poglavlje upripovijesti iz mladih dana svijeta, kad je drveće od srebra i zlata bilojoš u cvatu. Našao se pred teškom odlukom. Kojim putem da krene?

Ako ga oba puta vode u užas i smrt, zar onda uopće vrijedi birati?

Dan se otegao. Duboki muk zavladao je u maloj sivoj udubini u kojojsu ležali tako blizu granice zemlje straha: muk koji se mogao opipatibaš kao da je debela koprena što ih razdvaja od cijelog svijeta okonjih. Nad njima je bila kupola blijeda neba isprugana prolaznimdimom, ali se činilo da je daleko, kao da je vide kroz debele naslagezraka teškog od sumornih misli.

Čak ni orao koji bi lebdio naspram sunca ne bi opazio hobite kako tusjede, pod teretom zle kobi, nijemi, nepomični, zaogrnuti svojimtankim sivim plaštevima. Možda bi načas zastao u letu da promotriGoluma, sitnu priliku opruženu na tlu: možda to leži kostur nekogizgladnjelog ljudskog djeteta, na kojem se još drži odrpana odjeća, adugačke mu ruke i noge gotovo kao kost bijele i kao kosti tanke: bezmesa vrijednog kljucanja?

Frodo je položio glavu na koljena, a Sam se zavalio podavivši rukepod glavu i zagledavši se iz kukuljice u pusto nebo. Već je dugo bilopusto. Tad se Samu učini da vidi tamnu priliku nalik na pticu kakodolijeće u njegov vidokrug, a onda opet odlijeće dalje. Za njom sudoletjele još dvije takve prilike, pa onda i četvrta. Iako su bile posvesitne, znao je na neki način da su goleme, s grdnim rasponom krila ida lete na velikoj visini. Pokrio je oči, sagnuo se i skutrio. Obuzeo gaje isti onakav tjeskobni strah kao i onda kad je ugledao Crne jahače,nemoćan užas koji ga je spopao od hujanja vjetrušine i sjene što jezastrla mjesec, iako se sad nije osjećao onako ugrožen ibespomoćan jer je prijetnja bila znatno dalje. Ipak, bila je to prijetnja.I Frodo ju je oćutio. Misli mu se poremetile. Uzvrpoljio se i uzdrhtao,ali nije digao pogleda. Golum se skupio kao pauk stjeran u kut.Krilate su prilike kružile nebom, kliznule hitro naniže i odletjele brže-bolje natrag u Mordor.

Sam duboko udahne zrak.

"Jahači su opet gore, u zraku" izusti promuklim šaptom. "Vidio samih. Mislite li da su i oni nas mogli vidit? Bili su jako visoko. Ako su biliisti ko i oni Crni jahači, onda ne mogu puno vidit po danu, jel'da?"

"Ne, možda ne mogu" potvrdi Frodo. "Ali su nas njihove zvijeri moglevidjeti.

A ta krilata stvorenja na kojima sad jašu vjerojatno imaju bolji vid odsvih drugih. To su kao neki veliki strvinari. Traže nešto: bojim se daje Neprijatelj na oprezu. Prođe ih užas, ali su prekinuli šutnju i kojusu bili utonuli. Neko su vrijeme bili odsječeni od svijeta, kao na kakvunevidljivu otoku, a sad su opet bili nezaštićeni, opasnost se vratila.Ali Frodo se još nije obratio Golumu niti se odlučio. Oči mu bijahuzatvorene kao da sanja, ili viri u svoje srce i sjećanje. Napokon sepromeškolji i ustane, činilo se da će nešto kazati i odlučiti. Aliumjesto toga reče: "Pazite! Što je to?"

Iznova ih spopadne strah. Začuli su neko pjevanje i promuklodovikivanje.

Isprva se činilo da je to vrlo daleko, ali se približavalo: kretalo seprema njima. Svi u isti mah pomisle da su ih Crna krila otkrila iposlala naoružane vojnike da ih uhite: reklo bi se da nikakva brzinanije prevelika za te užasne sluge Sauronove. Skutrili su seosluškujući. Glasovi i zveckanje oružja i opreme bijahu već sasvimblizu. Frodo i Sam olabave svoje male mačeve u koricama. Pobjećinisu imali kamo.

Golum polako ustane i otpuzi poput kukca do ruba udubine. Vrlooprezno se pridizao, palac po palac, dok nije izvirio između dvaslomljena vrha kamena. Neko je vrijeme ostao u tom položaju, nedajući glasa od sebe. Uskoro su se glasovi počeli opet udaljavati, aonda su malo-pomalo zamrli. Daleko na bedemima Morannonaoglasi se rog. Zatim se Golum tiho povuče i klizne u udubinu.

"Još neki ljudi idu u Mordor" tiho reče. "Crnomanjasti. Take još nismovidili, ne, Sméagol ih nije vidio. Strašni su. Imaju crne oči, i dugačkucrnu kosurinu, i zlatno prstenje na ušima; da, puno lijepog zlata. Aneki su obraze namazali crvenilom, i imaju crvene plašteve; i barjacisu im crveni, i vrhovi kopalja; i imaju okrugle štitove, žute i crne, svelikim šiljcima. Nisu baš fini; izgleda da su jako okrutni i opaki ljudi.Skoro isto tako zli ko i orci, samo što su puno veći. Sméagol bi rekoda su došli s juga, s onu stranu kraja rijeke: tom cestom dolaze. Ošlisu do Crnih dveri, al će možda još neki doć za njima. Sve više ljudidolazi u Mordor. Jednog će dana svi narodi bit unutri."

"A je li bilo olifanata među njima?" upita ga Sam zaboravljajući nastrah u svojoj žudnji za novostima o neviđenim mjestima.

"Ne, nije bilo olifanata. A šta su to olifanti?" priupita ga Golum.

Sam ustane, zabaci ruke na leđa (kao što je uvijek činio kad bi"kazivo pjesme") i započne:

Ko miš siv,

Velik ko div,

S nosom ko zmija,

I šuma se povija,

Tlo i nebo drhti skupa;

Kada nogom gordo stupam.

U ustima roga dva

Još na jugu živim ja.

I ušima znadem mahat

Ponekad me možeš jahat.

Godina si ne znam broj

Ne liježem na trbuh svoj,

Niti kad mi dođe kraj.

Olifant sam znaj,

Najveći od bića svih,

Silan, star i ne baš tih,

A kada me sretneš tek,

Pamtit ćeš me zauvijek.

Tko nikad me ne vidi

Misli da ne postoji;

Stari Olifant ko ja,

A nije laž, i to se zna!

"Eto" reče Sam kad je završio "to ti je pjesmica iz našeg Shirea.Možda je besmislena, a možda i nije. Al imamo mi, znaš, i svojepriče, i novosti s juga. U staro doba hobiti su odlazili na putovanja odvremena do vremena. Nisu se mnogi ni vratili, i nisu im baš svevjerovali : novosti iz Breeja, štono riječ, a ne pouzdano ko iz Shirea.

Al slušo sam ja i priče o Velikim ljudima tamo daleko dolje uSunčanim zemljama.

Crnje ih mi zovemo u našim pričama, a kažu da jašu na olifantimakad se bore.

Natovare na olifante kuće i kule i sve, pa olifanti bacaju jedan nadrugoga kamenje i drveće. Zato sam te ja, kad si reko:"Ljudi s juga,svi u crvenome i zlatnome", pito:"Ima l' i olifanata?" Jer da ih je bilo,ja bi ih bio pogledo, pa kud puklo da puklo!

Sad više ne vjerujem da ću ikad vidit olifante. A možda takoveživotinje i ne postoje…" uzdahne.

"Ne, nema olifanata" opet će Golum. "Sméagol nije čuo za njih. I neželi ih vidit. Ne želi ni da ih bude. Sméagol bi najrađe ošo odavle dase sakrije na neko sigurnije mjesto. Sméagol bi najrađe da i gazdapođe š njim. Fini moj gazda, ne bi l' ti pošo sa Sméagolom?"

Frodo ustane. Uza sve svoje brige, nasmijao se slušajući Sama kakodeklamira staru pjesmicu o olifantu što se kazuje uz ognjište, i tim sesmijehom oslobodi neodlučnosti.

"Volio bih da imamo tisuću olifanata s Gandalfom na čelu, na bijelomolifantu"

reče. "Onda bismo se možda uspjeli probiti u tu opaku zemlju. Alinemamo, nego samo svoje umorne noge, ništa više. Pa dobro,Sméagole, možda će treća biti sreća?

Idem s tobom."

"Dobri moj gazda, pametni moj gazda, fini moj gazda!" oduševljenoklikne Golum i potapše Froda po koljenima. "Dobri moj gazda! Ondase sad lijepo odmorite, fini moji hobiti, u sjeni ovoga kamenja, ispodsamog kamenja! Odmarajte se i mirno lezite dok se ne izgubi žutolice. Ondak ćemo ubrzo krenut. Morat ćemo bit tihi i hitri ko sjene!"

IV poglavlje: O TRAVAMA I KUHANUZECUOno nekoliko sati danjeg svjetla koliko im je još bilo ostalo, odmaralisu se premještajući se u sjenu kako se sunce pomicalo dok senapokon sjena zapadnog ruba njihove udubine nije izdužila i malo-pomalo je ispunila tama.

Tad su nešto malo pojeli i popili koji gutljaj. Golum nije ništa jeo, ali jerado prihvatio vodu.

"Uskoro ćemo opet doć do vode" reče oblizujući se. "Dobra vodateče u potocima do Velike rijeke, fina voda, u krajevima u kojeidemo. Sméagol će možebit nabavit tamo i hrane!"

Dugačkim plosnatim rukama opipa svoj upali trbuh a oči mu sezakrijese blijedozelenim sjajem.

Bio je gust sumrak kad su najposlije krenuli uzveravši se na zapadnirub udubine i izgubivši se kao duhovi na neravnu zemljištu uz cestu.Mjesec je bio na tri noći do uštapa, ali je tek nešto prije ponoćiizašao iza gorja, pa je noć u prvi mah bila vrlo mračna. Samo jejedno crveno svjetlo gorjelo visoko gore u Kulama zubi, inače nijebilo ni traga ni glasa od budne straže na Morannonu.

Činilo im se da ih to crveno oko milje i milje prati u njihovu bijegu,dok su posrtali kroz jalov, krševit kraj. nisu se usuđivali izaći na cestukoja im je bila slijeva, ali su išli uz nju koliko su god bliže mogli.Naposljetku, kad je noć već bila poodmakla a oni posustali, jer susamo jedanput predahnuli, oko se smanjilo do užarene točkice aonda je posve nestalo: bili su zamakli za mračni sjeverni krak nižegagorja krećući se na jug.

Sa čudnim olakšanjem u srcu, ponovo su otpočinuli, ali ne zadugo.Nisu išli dovoljno brzo za Golumove pojmove. Po njegovu računu,bilo je gotovo devedeset milja od Morannona do raskrižja ponad

Osgiliatha, pa se on nadao da će tu udaljenost prevaliti za četiridana. Stoga su ubrzo krenuli opet dalje i išli tako sve dok se naprostranoj sivoj osami nije polako počelo širiti praskozorje. Do tadasu već bili prošli oko dvadeset pet milja. Hobiti nisu ni mogli dalje odumora, sve da su i htjeli.

Sve jače svjetlo otkrilo im je kraj koji više nije bio onako jalov i pust.Slijeva se još zloslutno dizalo gorje, ali su u blizini vidjeli južnu cestukako se odvaja od crnoga podnožja bregova i skreće na zapad. Izanje su bili obronci obrasli tamnim drvećem nalik na crne oblake, alise posvuda oko njih sterala neravna pustopoljina obrasla vrijesom,žutilovkom i drijenom, i nekim drugim žbunjem koje nisu poznavali.Ovdje-ondje zapazili su skupine visokih borova. Unatoč umoru, srcasu hobitima opet malko zaigrala: zrak bijaše svjež i mirisavpodsjećajući ih na daleko pobrežje u Sjevernoj četvrtini. Godio im jetaj predah, napredovanje kroz kraj koji je bio tek nekoliko godina podvlašću Gospodara tame pa još nije bio dokraja propao. Ali nisusmetnuli s uma opasnost ni činjenicu da Crne dveri nisu daleko, iakosu skrivene iza tih sumornih uzvisina. Tražili su unaokolo pogledimazaklon u koji bi se mogli skloniti od zlih očiju za danjeg svjetla.

Dan je mučno prolazio. Ležali su duboko u vrijesu i brojili spore sateu kojima se gotovo ništa nije mijenjalo, jer su svejednako bili u sjeniEphel Dúatha i sunce nije dopiralo do njih. Frodo je spavao namahove duboko i spokojno, bilo da je vjerovao Golumu ili biopreumoran da se brine zbog njega, ali Sam jedva da je mogaodrijemati, čak i onda kad je Golum očito čvrsto spavao pišteći itrzajući se u svojim tajnim snovima. Možda je Sam bdio više od gladinego iz nepovjerenja: sve je više žudio za dobrim domaćim objedom,"za nečim toplim iz lonca".

Čim je krajolik izblijedio u bezlično sivilo pred noći što je nailazila,krenuli su opet dalje. Uskoro ih je Golum odveo dolje, do južneceste. Nakon toga su brže napredovali iako su bili u većoj opasnosti.Napeto su osluškivali ne bi li začuli ispred sebe na cesti konjski topotili bat koraka, ili možda za sobom kako ih slijede. Ali noć je prolazilaa da nisu začuli ni glasa od pješaka ni konjanika.

Cesta je bila izgrađena u davno minulo doba i negdje na tridesetakmilja od Morannona bila je nedavno popravljena, ali što je išla daljena jug, to ju je divljina sve više osvajala. Djelo ljudi iz starog doba jošse moglo razabrati po njenoj ravnoj putanji i jednolikoj razini: ovdje-ondje probijala se kroz obronke bregova ili je preskakivala prekopotoka u široku skladnu luku od trajne gradnje, ali su se na krajuizgubili svi tragovi klesarskih radova osim gdjekojeg slomljenogstupa što je virio iz grmlja sa strane, ili starih kamenih kocaka što sujoš izvirivale iz korova i mahovine. Vrijes, drveće i paprat širili su senadolje i nadvijali nad rubove ceste ili rasli na samoj cesti.

Napokon se cesta pretvorila u rijetko korišten seoski kolni put, ali nijekrivudala: držala se i dalje svog pouzdanog smjera i vodila ihnajkraćim putem.

Tako su zašli u sjeverne pogranične krajeve te zemlje koju su ljudinekoć zvali Ithilien, ubave zemlje šumovitih obronaka i hitrih potoka.Noć je postala lijepa pod zvijezdama i okruglim mjesecom, ahobitima se činilo da zrak biva sve mirisniji kako idu dalje, a poGolumovu otpuhivanju i gunđanju reklo bi se da i on to primjećuje, alida ne uživa u tome. Na prve znake dana opet su se zaustavili. Došlisu bili do kraja dugog usjeka, dubokog i okomitih strana u sredini,kojim se cesta probijala kroz kamenito bilo. Popeli su se na zapadninasip i pogledali oko sebe.

Zora je pucala na nebu pa su opazili da je gorje sad mnogo dalje, dase povlači na istok u dugom zavoju što se gubi u daljini. Kad suskrenuli na zapad, pred njima su se blagi obronci spuštali dubokodolje u mutnu izmaglicu. Posvuda oko njih bijahu šumarci smolastogdrveća, jele, cedra, čempresa i drugih vrsta neznanih u Shireu, ameđu njima široki proplanci i obilje mirišljavih trava i grmlja. Dugoputovanje od Rivendella dovelo ih je daleko na jug od njihove zemlje,ali su tek u ovom zaštićenom predjelu hobiti osjetili promjenupodneblja. Ovdje je proljeće bilo već u punom jeku: perasti listoviizbijali su iz mahovine i plijesni, ariši bijahu zelenoprsti, sitno cvijećepupalo je na rudini, ptice su pjevale. Nekadašnji perivoj Gondora,sada zapušten, očuvao je još razbarušenu ljupkost gorske vile.

Na jugu i zapadu pucao je pogled na tople niže doline Anduina,zaklonjene s istoka Ephel Dúathom, koje ipak nisu bile u sjeni tegore jer su sa sjevera bile zaštićene Emyn Muilom i otvorene južnimpovjetarcima i vlažnim vjetrovima s dalekog mora. Tu su raslamnoga velika stabla, odavno posađena, zapadajući bez njege ustarost usred nereda nehajnih potomaka. Bilo je tu i šumaraka ičestara tamariska i smrdljika oštrog mirisa, maslina i lovora, bilo jeborovnica i mirte, i majčine dušice što je rasla u žbunovima ili jesvojim drvenastim, puzavičastim stabljikama zaodijevala bogatomtapiserijom skriveno kamenje; kadulje raznih vrsta izbacile su plavocvijeće, ili crveno, ili blijedozeleno; bijaše tu i mažurana i netomizniklih peršina i mnogo drugih trava čiji su oblici i mirisi bilinedostupni Samovu poznavanju vrtlarstva.

Pećinice i stjenoviti zidovi bijahu već osuti bedrenicama ižednjacima. Jaglaci i anemone bijahu već budni u gušticima pitomalješnjaka; čapljan i razni ljiljani klimali su poluotvorenim glavicama utravi: visokoj zelenoj travi pokraj jezeraca u kojima su zastajali hitripotoci u hladnim šupljinama na svom putu do Anduina.

Putnici su bili okrenuli leđa cesti i pošli nizbrdo. Dok su se probijalikroz grmlje i trave, oko njih su se širili slatki mirisi. Golum je kašljao ihvatala ga je muka.

Hobiti su pak duboko disali, a Sam se odjednom nasmijao, ne nekojšali nego onako, od laka srca. Išli su niz potok koji je hitro tekao.Uskoro ih je doveo do malog bistrog jezera u plitkom dolu: usredslomljenih ostataka nekadašnjeg kamenog bazena, kojem jeizrezbareni rub bio gotovo posve obrastao mahovinom i trnovimružama. Oko njega su u redovima rasle sabljice perunika, a natamnoj, blago namreškanoj površini plutali su listovi lopoča. Ipak,jezero je bilo duboko i svježe i neprestano se blago prelijevalo prekokamenog ruba na suprotnom kraju.

Oprali su se i napili do mile volje na ušću potoka. Zatim su potražiliskrovište i mjesto za odmor, jer je taj kraj, koliko god bio još lijep,ipak pripadao Neprijatelju.

Nisu se previše udaljili od ceste, ali su čak i na tako malom prostoruzapazili ožiljke od starih ratova, i svježije rane koje su nanijeli orci idruga mrska služinčad Gospodara tame: nepokrivenu jamu pununečisti i otpadaka, drveće posječeno iz obijesti i ostavljeno da uvene,sa zlim runama ili groznim znakom Oka grubo urezanima u koru.

Sam, koji se ustumarao podno ispusta jezera, mirišući i pipajućinepoznate biljke i drveće, zaboravio je načas na Mordor, ali gaodjednom nešto podsjeti na vječito prisutnu opasnost. Nabasao je navatrom spaljen prsten, a usred njega ležala je hrpa pougljenjenih islomljenih kostiju i lubanja. Divljina se brzo rasprostirala naokolo paje već bijelim vrijesom, divljom ružom i pavitinom zastrla to mjestoužasne gozbe i pokolja, ali se vidjelo da tragovi nisu stari. Žurno sevrati do svojih suputnika. Ipak im ništa ne reče: najbolje je biloostaviti one kosti na miru, da ih Golum ne dira i ne ruje po njima.

"Hajdemo potražit neko mjesto gdje ćemo se opružit" reče. "Al netamo dolje! Ja bi radije malo više gore."

Poviše jezera naiđu na debeo i smeđ sloj lanjske paprati. Iza njegase čestar lovora penjao uz strmu padinu okrunjenu starimcedrovima. Tu su se nakanili odmoriti i provesti dan, koji je većnavješćivao da će biti vedar i topao. Lijep dan za šetnju pošumarcima i proplancima Ithiliena, ali premda su orci možda zaziraliod sunca, bilo je tu previše mjesta na kojima su se mogli sakriti ivrebati, a bilo je i drugih zlih očiju: Sauron je imao bezbroj slugu. Bilokako mu drago, Golum se nije htio kretati pod žutim licem. Uskoro ćeono zaviriti preko tamnih grebena Ephel Dúatha pa će Golummalaksati i skutriti se na svjetlu i vrućini.

Dok su pješačili, Sam je ozbiljno razmišljao o hrani. Sad kad ga jeprošao očaj zbog neprohodnih Dveri, nije bio sklon, kao njegovgospodar da uopće ne misli na to kako će se prehraniti pošto obavesvoj posao. Bilo kako mu drago, činilo mu se da će biti pametnijesačuvati vilenjačku popudbinu za još teža vremena koja ih očekuju.

Prošlo je već šest ili više dana kako je izračunao da im zalihe hranedostaju za svega još tri tjedna.

"Ako u tom roku stignemo do Vatre, bit će puna šaka brade, sobzirom na sadašnju potrošnju!" pomisli. "A možda ćemo poželjet ida se vratimo. Možda!"

Osim toga, na kraju dugog noćnog pješačenja, pošto se napio vode iokupao, bio je još gladniji nego inače. Zapravo je čeznuo zavečerom ili doručkom uz vatru u staroj kuhinji u Vrbopucovoj ulici.Nešto mu padne na pamet pa se okrene Golumu.

Golum je upravo bio nakanio da se odšulja za svoj račun, te jebauljao kroz obližnju paprat.

"Hej! Golume!" dovikne mu Sam. "Kamo ćeš? U lov? Pa znaš šta,staro njuškalo, tebi se ne sviđa naša hrana, a ne bi ni ja imo ništaprotiv male promjene. Kad već to tvoje novo geslo glasi: "Uvijekspreman da pomognem" , bi l' mogo nać štogod i za jednog gladnoghobita?"

"Da, možda i bi, da" odgovori Golum. "Sméagol će uvijek pomoć akoga zamole… ako ga lijepo zamole."

"Tako je!" uzvikne Sam. "Lijepo te molim. A ako ti ni to nije dovoljno,onda te preklinjem."

Golum je nestao. Nije ga bilo neko vrijeme pa je Frodo pojeo dva-trizalogaja lembasa, smjestio se udobno u smeđu paprat i zaspao.Sam ga je promatrao. Rano danje svjetlo tek se prikradalo u sjenedrveća, ali je lijepo vidio lice svoga gospodara, pa i ruke što su mirnoležale na tlu uza nj. Iznenada se sjeti Froda kako je ležao u snu uElrondovoj kući, nakon one teške rane. Zatim Sam, motrećigospodara, primijeti kako i njemu na mahove kanda gori nekakvoslabašno svjetlo, samo što je sad to svjetlo postalo još jasnije i jače.Frodu je lice bilo spokojno, na njemu nije više bilo tragova straha ibrige, ali se doimalo staro, staro i lijepo, kao da su odjednom godinesazrijevanja otkrile mnoge tanane crte na licu koje su prije toga bileskrivene, iako se samo obličje nije promijenilo. Ipak, nije SamGamgee baš tako razmišljao. Zavrtio je glavom, kao da se uvjerio da

su riječi beskorisne, pa promrmlja: "Volim ga. On je takav i katkad toizbija iz njega na neki način. Al ja ga volim i bez toga."

Golum se tiho vrati i zaviri preko Samova ramena. Pogledavši Froda,sklopi oči i nečujno se odšulja dalje. Malo zatim Sam dođe za njim izatekne ga kako nešto žvače i mrmlja za se. Na tlu su pokraj njegaležala dva mala zeca koje je pohlepno motrio.

"Sméagol uvijek pomaže" reče. "Doneso je zecove, fine zecove. Algazda je zaspo, a možda bi i Sam tio spavat? Ne želi zecove sada?Sméagol bi tio pomoć, al ne može opet uvatit lovinu dok bi dlanom odlan."

Međutim, Sam nije imao ništa protiv zečeva, pa mu je tako i rekao.Barem ne protiv kuhana zeca. Dakako da svi hobiti znaju kuhati, jerpočinju učiti tu vještinu prije nego čitati i pisati (što neki od njih nikadi ne nauče). Ali Sam je bio dobar kuhar, čak i za hobitske pojmove, ičesto je kuhao na logorovanju, na njihovim putovanjima, kad god jebilo prilike. Pa i sad je još nadobudno nosio nešto od svog pribora unaprtnjači: malu posudu za trud i kresivo, dvije male plitke tave, odkojih bi manja stala u veću, a u njima bijaše drvena žlica, kratkadvokraka viljuška i nekoliko šipčica za meso na roštilju. Na dnunaprtnjače, u plosnatoj drvenoj kutijici, nosio je pravo blago naizmaku, malo soli. Ali bila mu je potrebna vatra, i štošta drugo uz nju.Porazmislio je časak dok je vadio nož, čistio ga i brusio, a zatim selatio spravljanja zečeva. Nije kanio ni na nekoliko minuta ostavitiFroda da sam spava.

"E, Golume, imam još jedan poso za tebe" reče mu. "Idi napuni ovetave vodom pa mi ih donesi!"

"Sméagol će donest vode, oćem, oćem" reče Golum. "Al šta ćehobitu sva ta voda? Napio se već i opro."

"Ništa se ti ne brini" odvrati Sam. "Ako ne možeš sam pogodit,uskoro ćeš

vidjet. A što prije doneseš tu vodu, prije ćeš i vidjet. Samo pazi da mine oštetiš tave jer ću inače napravit od tebe sjeckano meso."

Dok je Golum izbivao, Sam je još jedanput pogledao Froda. Frodo jei dalje mirno spavao, ali se Sam ovaj put najviše iznenadio njegovojmršavosti.

"Previše je oslabio i istegnuo se" promrsi. "Nije to dobro za hobita.Kad spravim te kunića, probudit ću ga."

Potom napravi hrpu od najsuše paprati pa se popne uz nasip i skupisnop pruća i slomljenih komada drva. Dobro mu je došla i jednaslomljena cedrova grana koju je metnuo na vrh. Podno nasipa, uzsam guštik paprati, izreže nešto busenja, iskopa plitku rupu i stavi unju prikupljeni ogrjev. Kako je bio vičan baratanju kresivom i gubom,ubrzo je naložio vatricu. Plamen je bio gotovo bez dima, ali je širiooko sebe ugodan miris. Baš je bio sagnut nad vatrom zaklanjajući jei podjarujući krupnijim komadima drva kad se Golum vrati brižnonoseći tave i gunđajući nešto za se.

Kad je odložio tave na zemlju, iznenada shvati što to Sam radi.Prosikće nešto tankim glasom. Reklo bi se da je uplašen i srdit u istimah.

"Akh! Sss… ne!" uzvikne. "Ne! Šašavi hobiti, blesavi hobiti, blesavi!Ne smije se to radit!"

"Šta se to ne smije?" u čudu će Sam.

"Ne ssmije sse pravit te gadne crvene jezike!" prosikće Golum."Vatra, vatra!

Vatra je opasna, jes, opasna. Ona pali, ubija. I dovest će namneprijatelje za vrat, oće, oće!"

"Ja mislim da neće" odvrati Sam. "Nije mi jasno zašto bi dovela akone nabacaš vlažnog pruća na nju pa počne tinjat. A ako dovede, nekjoj bude! Ja ću svejedno riskirat. Spravit ću ove kuniće."

"Spravit ćeš zecove!" zdvojno će Golum. "Pokvarit ćeš ovo lijepomeso što vam ga je dao Sméagol, siroti gladni Sméagol! Zašto?Zašto, šašavi hobite? Zecovi su mladi, zecovi su mekani, zecovi sufini. Pojedite ih, pojedite!"

Posegne za bližim zecom što je već oguljen ležao uz vatru.

"No, no!" reče mu Sam. "Svakome svoje! Ti ne možeš jest naš kruh,a ja ne mogu jest prijesne kuniće. Ako mi već daš kunića, onda je,znaš, kunić moj i ja ga mogu spravit kako hoću. I spravit ću ga.Nemoj me sad tu gledat. Idi ulovi kojeg drugog i pojedi ga kakohoćeš… negdje za sebe, da te ja ne vidim. Onda ti nećeš vidjetvatru, a ja neću vidjet tebe, pa će obadvojici srce bit na mjestu. Ja ćupripazit da se vatra ne dimi, ako te to može utješit."

Golum se povuče gunđajući i zavuče se u paprat. Sam se prihvatisvojih tava i reče sam sebi:

"Hobit uz kunića treba nešto trava i korijenja, napose krtole… a da okruhu i ne govorimo. Čini mi se da ćemo trave pribavit. Golume!" tihozovne. "Treća sreća.

Treba mi još nekih trava." Golum izviri iz paprati, ali se nije držao niuslužno ni prijazno. "Bit će mi dosta dva-tri lovorova lista, malomajčine dušice i kadulje… prije nego zakuha voda" reče Sam.

"Jok!" odsiječe Golum. "Sméagol je uvrijeđen. Sméagol ne volimirišljivo lišće.

On ne jede travu ni korijenje, ne, Zlato moje, osim ako ne skapavaod gladi il je teško bolestan, siroti Sméagol!"

"Sméagol će zbilja završit u vreloj vodi kad ovo ovdje zakuva ako nenapravi ono što mu je rečeno" zareži Sam. "Sam će mu zabit glavu uovu vodu, jes, zlato moje!

Moro bi mi potražit i repe i mrkve i krtole, kad bi bilo pravo dobagodine. Kladio bi se da u ovom kraju divlje rastu svakojake dobre

biljke. Ne znam što bi dao za pet-šest krtola."

"Sméagol ne ide nikud, o ne, Zlato moje, ne ide ovaj put" prosikćeGolum.

"Boji se, i jako je umoran, a ovaj hobit nije fin š njim, ni najmanje fin.Sméagol neće sad da ruje za korijenjem i mrkvinama i… krtolama. Ašto su to krtole, Zlato moje, a, što su to krtole?"

"Krum-pi-ri" odgovori mu Sam. "Čičina glavna poslastica, i rijetkodobar tovar za prazan trbuh. Al tu ih nećeš nać pa ih ne moraš nitražit. Ipak, budi dobar dečko, Sméagole, i donesi mi te trave, pa ćuonda malo više držat do tebe. Štaviše, ako okreneš novi list, i držišga tako okrenutog, jednog ću ti dana skuvat i krtole. Bome hoću:pržene ribe s krumpirićima na način S. Gamgeeja. To mi nećeš moćodbit."

"Oćem, oćem, kako da ne! Da mi pokvariš finu ribu prženjem! Daj mirađe sad odma ribu, a one si svoje gadne krumpiriće sslobodnozadrži!"

"E, ti si zbilja beznadan slučaj!" odvrati Sam. "Idi radije spavat!"

Na kraju je morao sam potražiti što je želio, ali nije morao daleko ićiniti ispustiti iz očiju mjesto na kojem je još ležao i spavao njegovgospodar. Neko je vrijeme sjedio razmišljajući i pazeći na vatru dokvoda nije zakuhala. Bivalo je sve svjetlije i toplije; rosa se digla strave i lišća. Uskoro su zečevi ležali razrezani i kuhali se u tavamazajedno s nabranim biljem. Kako je vrijeme prolazilo, Sam umalo danije zaspao. Kuhao je zečeve gotovo sat vremena, bockao ihviljuškom s vremena na vrijeme i kušao sok.

Kad je zaključio da je sve gotovo, podigao je tave s vatre i prikrao seFrodu.

Dok je Sam stajao nad njim, Frodo napol otvori oči i prene se izasna: još jednog blagog, spokojnog i nepovratnog sna.

"Hej, Same!" reče mu. "Ne odmaraš se? Da se nije što dogodilo?Koje je doba dana?"

"Prošlo je oko dva sata od zore" odgovori mu Sam "bit će negdjeblizu sedam i pol na satovima u Shireu. Al ništa se nije dogodilo.Doduše, nije baš sve onako da bi se moglo reć da je u redu:nemamo zaliha, nemamo luka, nemamo krtole. Ipak, imam malkokuhanog mesa za vas, gos'n Frodo. Dobro će vam činit. Morat ćeteto pokusat iz svoga vrča, ili iz same tave, čim se malko ohladi.Nisam ponio sa sobom nikakve zdjele, ništa pošteno."

Frodo zijevne i protegne se.

"Trebalo je da se odmaraš, Same" reče mu. "U ovim je krajevimaopasno ložiti vatru. Ali moram priznati da sam gladan. Hmm! Da li mito čak odande miriše? Što si ti spravio?"

"Nešto što nam je Sméagol poklonio" odgovori Sam. "Par mladihkunića.

Doduše, mislim da Golum već žali za njima. Ali uz njih nisam imoništa drugo do nekih trava."

Sam i gospodar sjedili su usred guste paprati i jeli kuhane zečeve iztava dijeleći staru viljušku i žlicu. Priuštili su sebi svaki po polakomada vilin-kruha. Bila je to prava gozba.

"Hej! Golume!" zovne Sam i zazviždi. "Hodi amo! Još se možešpredomislit.

Ostalo je još malo ako hoćeš kušat kuhanog kunića." Nije biloodgovora. "Hja, valjda je otišo da sam ulovi štogod. Pojest ćemo ovosami."

"A onda moraš i ti malo odspavat" reče Frodo.

"Al pazite, gos'n Frodo, da ne zadrijemate dok ja budem knjavo.Nisam ja baš

siguran u njega. Ima još puno Smrdljivca u njemu – onog lošegGoluma, ako razumijete što hoću da kažem – i to sve više i više.Samo što mislim da bi on sad najprije htio mene zadavit. Mi se bašne slažemo najbolje, njemu Sam nikako nije po volji. Ma nije, nije,Zlato moje, nipošto."

Pošto su se najeli, Sam ode do potoka oprati posuđe i pribor. Kad jeustao da se vrati, baci pogled na obronak. U taj čas opazi kakosunce izranja iz pare, ili izmaglice, ili tamne sjene, ili što god to bilo,što je neprestano ležalo na istoku, i kako upire zlatnim zrakama udrveće i proplanke oko njega. Zatim primijeti tanku zavojnicumodrosiva dima, što se lijepo vidjela na suncu, kako se diže izguštare nad njima.

Zgrozi se kad shvati da se taj dim diže s njegove vatrice koju jezaboravio ugasiti.

"To ne valja! Nisam mislio da će se to tako vidjet!" promrsi i pohitanatrag.

Iznenada zastane i osluhne. Je li čuo neki zvižduk, ili mu se to samopričinilo? Ako je bio zvižduk, onda nije dopro s one strane gdje jeFrodo. Evo ga opet, s druge strane!

Sam potrči što je brže mogao uzbrdo.

Ustanovi da je mali ugarak koji je na jednom kraju dogorijevao upaliopaprat nedaleko od vatre, pa je paprat planula a obližnje busenjepočelo tinjati. Brže-bolje zgasi sve što je ostalo od vatre, raspepepeo i pokrije rupu busenjem. Zatim se opet odšulja do Froda.

"Jeste l' vi čuli neki zvižduk, i nešto što se oglasilo kao odgovor?"upita ga.

"Prije dvije-tri minute? Nadam se da je to bila samo ptica, ali nije baštako zvučalo: pomislio sam da to netko možda oponaša ptičji zov. A,na žalost, ono malo vatre još se pušilo. E, ako sam ja navuko kakvo

zlo na nas, nikad neću moć to oprostit sebi. A možda više neću imatni prilike!"

"Pst!" šapne Frodo. "Čini mi se da sam čuo neke glasove."

Oba hobita pritegnu svoje naprtnjače i uprte ih, spremni za bijeg, pase odšuljaju dublje u paprat. Tu su se skutrili osluškujući.

Nedvojbeno su čuli nečije glasove, tihe i pritajene, ali blizu i svebliže. Tad odjednom netko u blizini progovori jasno i glasno:

"Evo, odavle se dizao dim! Mora da je tu negdje. Sigurno u paprati.Ulovit ćemo ga ko zeca u zamku. Onda ćemo tek vidjeti kakva je tozvjerka."

"Naravno, i što sve zna!" reče drugi glas.

Odjednom četiri čovjeka nadođu krupnim koracima kroz paprat sraznih strana.

Kako više nisu mogli pobjeći niti se sakriti, Frodo i Sam skoče nanoge, naslone se leđima jedan na drugoga i isuču svoje malemačeve.

Ako su oni bili zapanjeni onim što su vidjeli, lovci su bili jošzapanjeniji. Oko hobita su stajala četiri visoka čovjeka. Dvojica su odnjih držala u rukama koplja širokih sjajnih vrhova. Ostala su dvojicaimala velike lukove, visoke gotovo koliko i oni, i velike tobolce punedugačkih strijela zelenih zaperaka. Svi su nosili mačeve o boku i biliodjeveni u zeleno i smeđe ruho različitih zaperaka. Svi su nosilimačeve o boku i bili odjeveni u zeleno i smeđe ruho različitihpreljeva, kao da se žele kretati nevidljivi po proplancima Ithiliena. Narukama su nosili zelene posuvraćene rukavice, a na glavama zelenekukuljice i krinke, pa su im se vidjele samo oči, vrlo oštre i sjajne.

Frodo se odjednom sjeti Boromira jer su ovi ljudi bili slični njemu postasu i držanju, pa i po govoru.

"Nismo našli što smo tražili" reče jedan od njih. "Ali što smo našli?"

"Ovo nisu orci" ustvrdi drugi popuštajući stisak na dršku mača za kojise bio mašio kad je spazio odbljesak žalca u Frodovoj ruci.

"Da nisu vilenjaci?" oglasi se treći sumnjičavo.

"Ne, nisu vilenjaci" odsiječe četvrti, najviši među njima, i reklo bi senjihov vođa. "Vilenjaci ne prolaze dan-danas kroz Ithilien. I vilenjacisu vrlo naočiti, ili bar tako kažu."

"Hoćete valjda reć da mi nismo?" otpovrne Sam. "Hvala vam lijepa!A kad prestanete raspravljat o nama, hoćete li nam možda kazat tkoste vi, i zašto ne ostavite dva umorna putnika na miru?"

Visoki zeleni čovjek grubo se nasmije.

"Ja sam Faramir, zapovjednik iz Gondora" reče. "A u ovom krajunema više putnika, nego samo slugu Crne kule, ili Bijele."

"Mi nismo ni jedni ni drugi" odvrati Frodo. "A putnici jesmo, što god onama mislio zapovjednik Faramir."

"Onda nam brže recite tko ste i što ste, i kakvim ste poslom tu" rečemu Faramir. "Mi imamo obaviti važan zadatak, a ovo nije ni mjesto nivrijeme za gonetanje ni pregovaranje. Hajde! Recite nam gdje jeonaj treći iz vašeg društva?2

"Treći?"

"Da, onaj momak što se šulja, koga smo vidjeli kako je zabio nostamo u ono jezero. Ne izgleda baš dobro. Neka vrsta nakota orkâ,rekao bih, ili jedan od njihovih pomagača. Samo što nam je izmakaokao pravi lisac."

"Ne znam ja gdje je on" odgovori Frodo. "On nam je tek slučajansuputnik kojeg smo sreli na putu, i ja ne odgovaram za njega. Ipak,ako naiđete na njega, poštedite ga! Dovedite ga ili pošaljite nama. Tovam je tek bijedna skitnica, ali ga ja od nekog vremena imam na

brizi. Što se nas samih tiče, mi smo hobiti iz Shirea, što leži dalekona sjeveru i zapadu, iza mnogo rijeka. Ja sam Frodo, sin Drogov, aovo je ovdje Samwise, sin Hamfastov, vrijedan hobit u mojoj službi.Prevalili smo dug put dovde… iz Rivendella, ili Imladrisa, kako ganeki zovu." Tu se Faramir trgne i počne ga pomnije slušati. "S namaje bilo još sedam suputnika: jednog smo izgubili u Moriji, a drugi suostali u Parth Galenu više Raurosa: dvojica od moga roda. Bili su snama i jedan patuljak, i jedan vilenjak i dva čovjeka. Jedan se od njihzove Aragorn, a drugi Boromir, koji je navodno iz Minas Tiritha,grada na jugu."

"Boromir!" uskliknu sva četvorica.

"Boromir, sin gospodara Denethora?" priupita ga Faramir, kojem se uočima pojavi čudan, strog izraz. "S njim ste došli? To je zbilja novost,ako je istina. Znajte, mali stranci, da je Boromir, sin Denethorov,glavni zapovjednik Bijele tvrđe i naš vrhovni zapovjednik, koji namsilno nedostaje. Pa tko ste onda vi, i što ste imali s njim? Bržeodgovarajte jer se sunce naglo penje!"

"Znate li možda za one zagonetne riječi koje je Boromir donio uRivendell?"

priupita ga Frodo.

Trag slomljenog mača prati:

U Imladrisu ćeš ga naći.

"Za te riječi stvarno znamo" u čudu će Faramir. "A to što i vi za njihznate potvrđuje da govorite istinu."

"Spomenuti Aragorn nosi taj mač koji je nekad bio slomljen" rečeFrodo. "A mi smo vam oni polutani koji se spominju u toj pjesmi."

"To mi je jasno" zamišljeno će Faramir. "Ili mi se bar čini jasno. A štoje Isildurova Kletva?"

"To je tajna" odgovori Frodo. "Ali tajna koja će jamačno na vrijemebiti razjašnjena."

"Moramo ipak nešto više saznati o tome" reče Faramir "i moramoznati kako ste došli ovako daleko u sjeni onog prijeko…" pokažerukom na jednu stranu ali ne izusti imena. "Ali o tom potom. Najprijemoramo nešto obaviti. Vi ste ovdje u opasnosti, i ne biste danas višedaleko stigli ni poljem ni cestom. Ovdje će do kraja dana doći doteških okršaja. Što znači da biste poginuli ili pobjegli natrag doAnduina. Ja ću ostaviti dvojicu da vas čuvaju, za vaše dobro i zamoje. Pametan čovjek ne vjeruje slučajnom susretu na putu u ovomkraju. Ako se vratim, porazgovarat ću još s vama."

"Zbogom!" pozdravi ga Frodo i duboko se pokloni. "Mislite vi što vamdrago, ali ja sam prijatelj svih neprijatelja našeg Jedinog Neprijatelja.Najradije bismo pošli s vama kad bismo mi polutani mogli biti odkakve koristi takvim kršnim i snažnim ljudima kao što ste vi, i kad bito meni dopuštala moja zadaća. Neka vam, svjetlost obasjavamačeve!"

"Polutani su uglađen svijet, ma kakvi inače bili" reče Faramir."Zbogom!"

Hobiti ponovo sjednu, ali ne reknu ništa jedan drugome o svojimmislima i dvojbama. U blizini, u šarenoj sjeni tamnog lovorovadrveća, ostala su dva čovjeka na straži. Kako je danja vrućina sveviše rasla, skidali su s vremena na vrijeme krinke da ih rashlade, paje Frodo zapazio da su to pristali ljudi, bijele puti, tamne kose, sivihočiju, turobnih i ponositih lica. Tiho su razgovarali među sobom,isprva na zajedničkom jeziku, samo na starinski način, a onda suprešli na svoj materinski jezik.

Slušajući ih, Frodo, na svoje veliko čudo, pojmi da govore vilin-jezikom, ili nekim vrlo sličnim jezikom, pa ih pogleda u čudu jer jeshvatio da su to zapravo dúnedaini s juga, ljudi iz loze velikašaZapadnih strana.

Nakon nekog vremena, kad zapodjene razgovor s njima, odgovaralisu mu polako i oprezno. Rekli su mu da se zovu Mablung i Damrod,da su vojnici iz Gondora i graničari u Ithilienu, jer vuku porijeklo odnaroda koji je nekad davno obitavao u Ithilienu, prije nego što ga jeneprijatelj pregazio. Među takvim je ljudima gospodar Denethor biraosvoje izvidnike koji tajom prelaze preko Anduina (nisu htjeli reći kakoni gdje) i napadaju orke i druge neprijatelje što tumaraju izmeđuEphel Dúatha i rijeke.

"Odavde do istočne obale Anduina ima nešto manje od tridesetmilja" reče Mablung "pa malokad zalazimo ovako daleko. Ali ovaj putsmo dobili jedan novi zadatak: da dočekamo u zasjedi ljude izHarada, prokleti bili!"

"E da, prokleti bili ti južnjaci!" priklopi Damrod. "Vele da su Gondor ikraljevstva Harada na dalekom jugu nekoć davno bili u savezu, iakonikad nisu bili prijatelji. U staro su doba naše međe bile daleko najugu s onu stranu ušća Anduina, pa je Umbar, njihova najbližapokrajina, priznavala našu vlast. Ali to je bilo nekoć davno.

Mnogo je ljudskih vjekova prošlo otkako je netko od nas prošao timputem. Nedavno smo doznali da je Neprijatelj bio kod njih, i da suoni prešli na Njegovu stranu, ili Mu se vratili – oduvijek su bilispremni pokoriti se Njegovoj volji – kao i mnogi drugi na istoku. Jane dvojim da su Gondoru odbrojeni dani i da su bedemi Minas Tirithaosuđeni na propast, tako je silna Njegova snaga i zloba."

"Ipak, nećemo sjediti skrštenih ruku i pustiti Ga da radi što hoće"ustvrdi Mablung. "Ti prokleti južnjaci dolaze sad starim cestama dapojačaju vojsku Crne kule. Da, onim istim cestama koje su nastalezahvaljujući vještini ljudi iz Gondora. I doznali smo da nastupaju svebezobzirnije misleći da je moć njihova novog gospodara tolika da ćeih zaštiti sama sjena Njegovih brda. Zato smo mi došli da ih naučimopameti. Prije nekoliko dana doznali smo da velika njihova silanastupa na sjever.

Računamo da će danas negdje pred podne jedna njihova pukovnijaproći ovuda u blizini… ovom cestom gore gdje prolazi kroz usjek.

Cesta može proći, ali oni neće!

Neće dok nam je Faramir zapovjednik. On nas vodi u svimpogibeljnim pothvatima.

Ali njegov je život začaran, ili ga usud čuva za neku drugu svrhu."

Razgovor je zamro u napetoj tišini. Sve je bilo mirno i na oprezu.Skutren uz sam rub guštika, Sam izviri. Svojim oštrim hobitskimočima opazi još mnogo ljudi u okolici. Vidio ih je kako se prikradajuuz obronke, pojedinačno ili jedan za drugim, držeći se neprestanosjene šumarka ili guštare, ili puzeći kroz travu i guštik, jedva vidljivi usvom zelenom i smeđem ruhu. Svi su nosili kukuljice i krabulje, idugačke posuvraćene rukavice na rukama, i bili naoružani kaoFaramir i njegovi pratioci.

Uskoro su svi prošli i nestali. Sunce se penjalo dok se nijeprimaknulo jugu. Sjene se smanjile.

"Da mi je znat gdje je sad onaj vražji Golum?" pomisli Sam zavlačećise dublje u hlad. "Sva je prilika da će ga nabit na ražanj ko orka, il daće ga ispržit žuto lice. Al valjda se zna i sam čuvat!"

Sam legne uz Froda i zadrijema.

Probudi se misleći da je čuo zvuke rogova. Sjedne. Bilo je točnopodne. Čuvari su stajali budni i napeti u hladu. Odjednom rogovizabruje glasnije i nedvojbeno negdje gore, na vrhu obronka. Samuse učini da čuje pokliče i divlju dreku, ali prilično slabu, kao da dopireiz spilje u daljini. Zatim se odjednom u blizini razlegne bojna galama,iznad sama njihova skrovišta. Lijepo je čuo kako odzvanjaju udarcičelika o čelik, mača o kacigu, tupi udarci oštrice o štit; ljudi su vrištalii urlikali, a snažan jasan glas izvikivao je: Gondor! Gondor!

"Reklo bi se da stotinu kovača u isti mah udaraju čekićima" rečeSam Frodu.

"Ne bi baš volio da nam se još više približe."

Ali larma se i dalje približavala.

"Evo ih!" uzvikne Damrod. "Gledajte! Neki su se južnjaci izvukli izklopke pa sad bježe s ceste. Eno ih! Naši ih progone, na čelu sazapovjednikom."

Željan da vidi štogod više, Sam se pridruži čuvarima. Čak se malo ipopne na jedno od krupnijih lovorovih stabala. Letimice spazitamnopute ljude u crvenome kako nedaleko od njih trče niz obronak,a za njima jure ratnici u zelenome sjekući ih usput mačevima. Zrakbijaše pun strelica. Tad iznenada iznad samog ruba nasipa što ih jezaklanjao, padne jedan čovjek lomeći pred sobom tanko drveće, iumalo što se ne strovali na njih. Smirio se u paprati na korak-dva odnjih, ležeći ničice, zeleni zaperci na strijeli stršili mu iz šije ispodzlatne ogrlice. Skrletne mu halje bile odrpane, oklop od brončanihpločica što su nasjedale jedna na drugu bijahu mu rastrgane iisječene, crni perčini upleteni zlatom natopljeni krvlju. Smeđa rukasvejednako je grčevito stezala držak slomljena mača.

Sam je prvi put vidio ljude u boju s ljudima i taj mu se prizor nije bašsvidio.

Bilo mu je drago što nije vidio lice ginjenika. Pitao se kako li se zove iodakle je porijeklom, i je li doista bio opaka srca, ili kakve su ga lažiili prijetnje nagnale da se zaputi na taj dugi marš od kuće, i ne bi limožda bio radije ostao kod kuće na miru – sve mu je to učasprominulo glavom. Baš kad je Mablung zakoračio prema mrtvacu,iznova se razlegne buka, silna vika i urlikanje. Usred toga Samzačuje prodorno vrištanje ili trubljenje, a onda grdno gruhanje itreskanje, baš kao da su se golemi ovnovi za probijanje vratnicastropoštali na zemlju.

"Pazi! Pazi!" dovikne Damrod svome drugu. "Neka ga Valari maknuu stranu!

Mûmak! Mûmak!"

Na svoje veliko čudo i užas, i trajno zadovoljstvo, Sam opazi kako seneka grdna neman probila između drveća i survala niz obronak.Učini mu se da je velika kao kuća, pa i mnogo veća od kuće, pravopokretno brdo u sivome. Možda je u hobitovim očima porastao odstraha i čuda, ali je mûmak iz Harada bio doista prava grdosija,kakvih više nema u Međuzemlju; njegovi srodnici koji su još preživjelido našeg doba samo donekle podsjećaju na njegov stas i velebnost.Krenuo je dalje, pravo na promatrače, a onda je u posljednji časskrenuo i promašio ih za svega dva-tri koraka, zatresavši im tlo podnogama: noge mu debele kao stabla, golema ušesa nalik naraskriljena jedra, dugačka surla podignuta uvis poput goleme zmiješto se sprema na skok, a sitne mu, crvene oči raspomamljene.Naviše povijene kljove nalik na rogove bijahu mu obavijene zlatnimvrpcama i poprskane krvlju. Oprema od skrleta i zlata vijorila se okonjega u dronjcima. Na njegovim leđima što su se nadimala, ležali suostaci nečega nalik na ratnu kulu, smrskanog pri mahnitom prolaskukroz šumu, a visoko na njegovoj šiji još se očajnički držala sitnaprilika – tijelo moćna ratnika, diva među Crnjama.

Grdna je zvijer i dalje tutnjala srljajući u slijepu bijesu kroz jezero ičestar.

Strijele se lomile i odbijale nemoćno od trostruke kože na njegovimbokovima. Pred njim su bježali ljudi s obje strane, ali je mnoge odnjih sustigao i zgazio. Uskoro je nestao s vidika trubeći i trupkajući idalje u daljini. Sam nije nikad saznao što se s njim dogodilo: je liumaknuo i lunjao još neko vrijeme po divljini dok nije uginuo dalekood svoga zavičaja, ili je pao u klopku, u neku duboku jamu. Ili jemožda mahnitao dalje dok se nije bacio u Veliku rijeku koja ga jezatim progutala?

Sam duboko uzdahne.

"Bio je to olifant!" reče. "Ipak dakle ima tih olifanata, i ja sam vidiojednog od njih. Šta ti je život! Samo što mi nitko kod kuće nećevjerovat. E pa, ako je s ovim sad gotovo, sad ću malo odspavat."

"Spavaj dok možeš" reče mu Mablung. "Ali zapovjednik će se vratitiako nije ranjen; a kad se on vrati, krenut ćemo ubrzo dalje. ČimNeprijatelj primi vijest o ovom našem pothvatu, a to će biti uskoro,poslat će potjeru za nama."

"Otiđite vi samo tiho kad budete morali!" reče mu Sam. "Ne morateme budit.

Ja sam svu prošlu noć propješačio."

Mablung se nasmije.

"Majstore Samwise, ne vjerujem da će vas naš zapovjednik ostavitiovdje" reče mu. "No, vidjet ćemo."

V poglavlje: PROZOR NA ZAPADSamu se činilo da je drijemao jedva nekoliko minuta kad se probudi ividje da je već kasno popodne i da se Faramir vratio. Doveo je biosa sobom mnogo ljudi.

Zapravo su svi oni koji su preživjeli bili okupljeni na obližnjemobronku, njih dvije-tri stotine na broju. Sjedili su u široku polukruguna tlu a Faramir u sredini dok je Frodo stajao pred njim. Sve je to,začudo, podsjećalo na suđenje zarobljeniku.

Sam se iskrao iz paprati, ali se nitko nije obazirao na nj pa je sjeo uzsam kraj redova ljudi odakle je mogao vidjeti i čuti sve što se zbiva.Pozorno je gledao i slušao, spreman da pritekne u pomoć gospodaruako zatreba. Sad je vidio Faramiru lice jer je Faramir skinuo masku:lice mu se doimalo strogo i zapovjednički, a ispitljiv pogled odavao jeoštar um. U sivim očima kojima je netremice zurio u Froda ogledalase sumnja.

Sam ubrzo shvati da zapovjednik nije zadovoljan Frodovimkazivanjem o sebi iz više razloga: prvo, kakvu je ulogu imao u družinikoja je krenula iz Rivendella, drugo, zašto je napustio Boromira itreće, kamo se bio zaputio. Posebice se višeput vraćao na IsildurovuKletvu. Očito mu je bilo jasno da Frodo skriva pred njim neštoneobično važno.

"Upravo kad se polutan pojavio, morala se probuditi IsildurovaKletva, ili bar tako treba shvatiti te riječi" ustvrdio je. "Ako ste dakle vitaj polutan, onda ste zacijelo upravo vi donijeli tu stvar, ma kakvaona bila, na vijećanje o kojem je riječ i na kojem ju je Boromir vidio.Poričete li to?"

Frodo ništa ne odgovori.

"Tako, dakle!" reče Faramir. "Upravo zato želim čuti od vas neštoviše o tome, jer što god se Boromira tiče, tiče se i mene. Isildur je

poginuo od strijele orka, tako se bar priča u drevnim pričama. Alitakvih strijela ima sva sila, i kad bi vidio jednu od njih, Boromir izGondora ne bi to shvatio kao znak zle kobi. Jeste li vi možda tu stvarčuvali? Kažete da je sakrivena, ali nije li sakrivena zato što ste jehtjeli sakriti?"

"Ne, nisam je ja htio sakriti" odgovori Frodo. "Ona ne pripada meni.Ne pripada nijednom smrtniku, ni velikom ni malom; a ako bi već tkomogao polagati pravo na nju, onda bi to bio Aragorn, sin Arathornov,koga sam već spomenuo, vođa koji je vodio našu družinu od Morijedo Raurosa."

"Zašto on, a ne Boromir, kraljević grada koji su utemeljili sinoviElendilovi?"

"Zato što Aragorn potječe u izravnoj liniji po ocu od samog Isildura,sina Elendilova. I što nosi mač koji je nekad bio Elendilov."

Zgranut žamor prostruji svekolikim krugom ljudi. Neki od njihuzviknu:

"Mač Elendilov! Mač Elendilov dolazi u Minas Tirith! To je velikastvar!"

Ali Faramiru je lice ostalo nepomično.

"Možda" reče. "Ali tako veliko pravo valjat će i dokazati, i valjat ćepodastrijeti nepobitne dokaze ako Aragorn ikad dođe u Minas Tirith.Ali još nije bio došao, niti itko od vaše družine, kad sam ja prije šestdana krenuo na put."

"Boromir je njemu priznao to pravo" reče Frodo. "Zapravo, da jeBoromir ovdje, on bi vam sâm odgovorio na sva ta pitanja. A kako jeprije nekoliko dana bio na Raurosu i namjeravao se vratiti ravno uvaš grad, možda ćete uskoro, kad se vratite kući, dobiti od njega sveodgovore. On, kao i svi ostali, zna za moju ulogu u našoj družini zatošto mi ju je odredio sam Elrond u Imladrisu pred cijelim vijećem. Potom sam poslu i došao u ovaj kraj, ali nije na meni da ga otkrivam

ikome izvan naše družine. Ipak, oni koji tvrde da su protivNeprijatelja ne bi me smjeli ometati u izvršavanju moje zadaće."

Ma kako se osjećao, Frodo se držao ponosito dok je to govorio, iSamu je to bilo po volji, ali Faramir nikako nije bio zadovoljan.

"Tako, dakle!" reče. "Želite reći neka gledam svoja posla, i neka sevratim kući, a vas neka pustim na miru! Boromir će kazati sve kad sevrati. Kad se vrati, kažete!

Jeste li vi doista Boromirov prijatelj?"

Frodo se živo prisjeti kako ga je Boromir iznenada napao pa senačas pokoleba.

Gledajući ga, Faramirov se pogled stvrdne.

"Boromir je bio hrabar član naše družine" napokon će Frodo. "Da, jasam mu prijatelj, mogu reći."

Faramir se gorko osmjehne.

"Onda biste se ražalostili kad biste čuli da je Boromir mrtav?"

"Kako se ne bih ražalostio!" reče Frodo. A onda, uhvativši Faramirovpogled, promuca: "Mrtav? Hoćete reći da je Boromir mrtav, i da ste vito znali? Htjeli ste me namamiti u klopku, igrali ste se sa mnom? Iliste mi sad slagali i namjestili stupicu?"

"Ja ne bih čak ni jednom orku na taj način namještao stupicu" rečeFaramir.

"Pa kako je onda on izgubio glavu, i kako ste vi to saznali? A rekliste da nitko od naše družine nije bio stigao u vaš grad prije nego štoste otišli od kuće?"

"Što se tiče načina na koji je izgubio glavu, nadao sam se da će mito kazati njegov prijatelj i suputnik."

"Ali kad smo se mi rastali s njim, bio je još živ i zdrav. I koliko jaznam, još je živ. Doduše, mnoge opasnosti vrebaju na ovom svijetu."

"Mnoge, zaista" reče Faramir "a izdaja nije najmanja od njih."

Sam je bivao sve nestrpljiviji i sve se više srdio slušajući taj razgovor.Ove posljednje riječi nije ipak mogao podnijeti, pa je upao nasredkruga i prišao svom gospodaru.

"Molim vas za oproštenje, gos'n Frodo" reče "al ovo je prevršilosvaku mjeru.

On nema pravo tako razgovarat s vama, nakon svega onoga što stedoživjeli, za njegovo dobro i za dobro svih tih Velikih ljudi. Slušajte,zapovjedniče!" On se ustoboči pred Faramira, s takvim izrazom nalicu kao da se obraća kakvom mladom hobitu koji je bio"bezobrazan", ispitujući ga što je radio u njegovu voćnjaku.

Razlegao se žamor, ali su se pojavili i osmijesi na licima nazočnih:nikad još nisu vidjeli kako im zapovjednik sjedi na zemlji oči u oči sjednim mladim hobitom koji stoji pred njim raskrečenih nogu inakostriješen od gnjeva. "Slušajte!" ponovi. "Kud vi to smjerate?Hajde da prijeđemo na stvar prije nego što se svi orci iz Mordoraobruše na nas! Ako mislite da je moj gospodar ubio tog Boromira ionda pobjego, zbilja nemate ni zrnca soli u glavi; ipak, recite to ondapa da svršimo s tim! I onda nam još recite što kanite poduzet u vezi stim. Al žalosno je što ljudi koji pričaju da se bore protiv Neprijateljaneće da ostave druge da se bore na svoj način. Neprijatelj bi zbiljabio sretan kad bi vas sad vidio. Mislio bi da je steko novog prijatelja,dašta!"

"Samo malo strpljenja!" reče mu Faramir, ali bez ljutnje u glasu. "Negovori prije svoga gospodara, koji je ipak pametniji od tebe! I nitkone treba mene poučavati u kakvoj smo opasnosti. Ipak sam odvojiomalo vremena da prosudim o ovoj stvari kako treba. Da sam nagaokao što si ti, možda bih vas obojicu već pogubio. Jer ja sam dobionaredbu da pobijem sve one koje zateknem u ovom kraju a danemaju odobrenja gospodara Gondora. Samo što ja ne ubijam ni

čovjeka ni zvijer bez potrebe, i ne uživam u tome ni kad moram. Kaošto i ne govorim uludo. Stoga se smiri! Sjedi do svog gospodara išuti!"

Sam se, sav crven u licu, svali na zemlju. Faramir se ponovo obratiFrodu:

"Pitali ste me otkud znam da je sin Denethorov mrtav? Vijesti o smrtiimaju svakojaka krila. Kako se ono kaže, noć često donosi novostinajbližoj rodbini. Boromir je bio moj rođeni brat."

Sjenka boli preleti mu preko lica.

"Sjećate li se možda nečeg posebnog što je Boromir nosio sasobom?"

Frodo porazmisli časak pribojavajući se opet neke zamke, i pitajućise kakav će na kraju biti ishod ove raspre. Jedva je bio spasioPrsten od Boromirova nabusitog nasrtaja, pa nije znao kako će seprovesti sad među tolikim ljudima, ratobornim i snažnim. Ipak je udubini duše slutio da je Faramir, iako vanjštinom vrlo sličan bratu,nesebičniji, stroži i mudriji u isti mah. Napokon izusti: "Sjećam se daje nosio sa sobom rog."

"Dobro se sjećate, reklo bi se da ste ga doista vidjeli" reče Faramir."Onda ćete možda moći predočiti sebi taj veliki rog divljeg tûra sistoka, optočen srebrom i ispisan starodrevnim pismenima. Taj surog nosili najstariji sinovi naše obitelji za mnogih naraštaja; i kaže se:ako se u nevolji puhne u nj bilo gdje u granicama Gondora, kakve sunekad bile, njegov će se zov svugdje čuti.

Pet dana prije nego što sam se ja otputio na ovaj pothvat, dakledanas ima tome jedanaest dana, otprilike u ovo doba začuo sam zovtoga roga: učinilo mi se da dopire sa sjevera, ali nejasno, kao da jetek odjek u mojoj glavi. Otac i ja smo pomislili da to ne sluti na dobro,jer nikakvih vijesti o Boromiru nismo primili otkako je bio otišao odkuće, i nijedan ga stražar na našim granicama nije vidio da jeprošao. Treće noći nakon toga dogodilo se nešto još čudnije.

Sjedio sam te noći na obali Anduina, u sivom mraku pod mladim,blijedim mjesecom i promatrao onaj vječiti tok, dok je trska turobnošumila. Tako mi uvijek promatramo obalu rijeke blizu Osgiliatha, kojunaši neprijatelji djelomice drže u svojim rukama i kreću odande upljačku po našim krajevima. Ali te je noći sav svijet spavao, negdjeoko ponoći. Tad sam spazio, ili mi se prividjelo, kako čamac plovirijekom, sa sivim odbljescima, mali čamac neobične građe, s visokimpramcem, a da nije bilo nikoga u njemu da vesla ili krmani.

Prepao sam se jer se oko njega širilo blijedo svjetlo, ali sam ustao izagazio u vodu zato što me nešto vuklo prema njemu. Onda sečamac okrenuo prema meni i smanjio brzinu i polako prošao pokrajmene, ali ga se nisam usudio dirnuti. Duboko je gazio, kao da jeteško natovaren, a dok je prolazio mimo mene, učinilo mi se da jegotovo pun bistre vode koja je isijavala ono svjetlo, a u toj vodi jeležao usnuli ratnik.

Na koljenu mu ležao slomljen mač. Opazio sam na njemu više rana.Bio je to moj brat Boromir, mrtav. Prepoznao sam mu ratnu opremu,mač, njegovo drago lice.

Samo mu je nešto nedostajalo: rog. Samo nešto nisam na njemuprepoznao: lijep pojas oko struka, koji kao da je bio spleten od zlatnališća. Uzviknuo sam: "Boromire! Gdje ti je rog? Kamo ćeš? OBoromire!" Ali on je otišao. Čamac se opet dohvatio matice i nestaoljeskajući se u tami. Bilo je to baš kao san, a opet nije bio san jer senisam nakon toga probudio. I nimalo ne sumnjam da je mrtav i da jeotplovio rijekom do mora."

"Jao!" usklikne Frodo. "To je zaista bio Boromir kakvog sampoznavao. Jer taj mu je zlatni pojas podarila u Lotlórienu gospaGaladriel. Ona nas je sve odjenula ovako kako nas vidite, uvilenjačko sivilo. I ova je kopča tako izrađena."

On dotakne zeleni i srebrni list kojim mu bijaše zakopčan plašt podgrlom.

Faramir ga malo bolje pogleda.

"Prelijep je" reče. "Da, to je slična izrada. Znači da ste prošli krozzemlju Lórien? Nekad se davno zvala Laurelindórenan, ali je ljudiveć odavno ne poznaju"

tiho nadoda promatrajući Froda iznova u čudu. "Sad već pomalorazumijem mnogo toga što mi je bilo čudno kod vas. Ne biste li mirekli još nešto više? Jer, gorka je pomisao da je Boromir poginuonadomak zavičaju."

"Ne bih vam znao reći više od onoga što sam vam rekao" odgovorimu Frodo.

"Doduše, vaše mi kazivanje djeluje zloslutno. Ja mislim da je to ipakbilo samo priviđenje i ništa više, neka sjena zle kobi koja se zbila iliće se zbiti. Osim ako nije zapravo opet neka podvala Neprijatelja.Tako sam i ja vidio lica lijepih ratnika iz davnine kako snivaju uvodama Mrtvih baruština, ili mi se bar tako činilo zbog njegovihopakih čarolija."

"Ne, nije to bilo ništa slično" reče Faramir. "Jer Njegove činiispunjavaju srca gađenjem, a meni je srce bilo ispunjeno jadom isamilošću."

"Pa ipak, kako se tako nešto moglo uopće dogoditi?" priupita gaFrodo. "Jer čamac se nije mogao prenijeti od Tol Brandira prekokrševitih brda, a Boromir se htio vratiti kući preko Entwasha irohanskih pašnjaka. Osim toga, kako je čun mogao prebroditizapjenušani veliki vodopad a da ne potone u uskipjelim virovima,onako pun vode?"

"Ne znam" odgovori Faramir. "Ali otkud je onda doplovio taj čamac?"

"Iz Lóriena" reče Frodo. "Mi smo u tri takva čamca veslali niz Anduindo vodopada. I sve su te čamce izradili vilenjaci."

"Prošli ste kroz Skrivenu zemlju" reče Faramir "ali čini se da nistepravo shvatili njezinu moć. Ako ljudi imaju posla s Gospodaricommagije koja prebiva u Zlatnoj šumi, onda mogu još svašta očekivati.

Jer za svakoga je smrtnika pogibeljno izaći iz svijeta ovoga sunca, imalo ih se, kažu od davnine, vratilo odande nepromijenjeno.Boromire, Boromire! " uzvikne. "Što ti je rekla Gospa što ne umire?

Što je vidjela? Što ti se tada probudilo u srcu? Zašto si uopće odlaziou Laurelindórenan, zašto se nisi vratio svojim putem, zašto nisidojahao kući izjutra na konjima rohanskim?"

Zatim se opet okrene Frodu i iznova progovori mirnim glasom:

"Rekao bih da biste mi vi, Frodo, sine Drogov, mogli odgovoriti nasva ova pitanja. Ali možda ne ovdje ni sada. Samo da ne biste mislilida je ono bilo tek moje priviđenje, reći ću vam još nešto. Rog nam seBoromirov uistinu vratio, ne samo u priviđenju. Rog se vratio, aliprepolovljen, reklo bi se sjekirom ili mačem. Polovice su doplutalesvaka za se do obale: jednu su našli u trski u kojoj su ležaligondorski stražari, na sjeveru ispod ušća Entwasha, a drugu jenašao netko kako se kovitla u vodi za vrijeme plime. Čudni slučajevi,ali kažu da ubojstvo kad-tad mora izbiti na površinu.

I tako sad rog najstarijeg sina leži prepolovljen u krilu Denethorovu,koji sjedi na svojoj visokoj stolici i očekuje novosti. A vi mi ne znateništa reći o tome, kako je taj rog raskoljen?"

"Ne, ja nisam ni znao za to" odgovori Frodo. "Ali onoga dana kad stevi čuli njegov zov, ako ste dobro računali, mi smo se upravo rastali snjim i ja sam sa svojim slugom napustio našu družinu. A sad sam sezgrozio slušajući vaše kazivanje. Jer ako se Boromir tada našao uopasnosti i poginuo, bojim se da su izginuli i ostali moji suputnici. Asve su to bili moji srodnici i prijatelji.

Ne biste li se radije oslobodili te svoje sumnje na mene i pustili meda odem svojim putem? Umoran sam, i žalostan, i bojim se. Aliimam nešto obaviti, ili bar to pokušati, prije nego što i ja poginem.Ako smo nas dvojica polutana jedini ostali od naše družine, onda semoramo još više požuriti.

Vratite se, Faramire, smjeli zapovjedniče gondorski, i branite svojgrad dok još

možete, a mene pustite da odem kamo me vodi moj usud."

"Za mene nema utjehe u ovom našem razgovoru" reče Faramir "alivi ste zacijelo izvukli iz njega više razloga za strah nego što treba.Tko je onda opremio Boromira za pogreb, osim ako nisu došli samivilenjaci iz Lóriena? Sigurno nisu ni orci ni sluge Onoga koganećemo imenovati? Rekao bih da su još neki članovi vaše družinena životu.

Ali što god se dogodilo u Sjevernoj marki, u vas, Frodo, više nesumnjam. Ako su me teška vremena naučila suditi o ljudskimriječima i licima, onda mogu valjda suditi i o polutanima! Doduše" tuse Faramir osmjehne "nešto mi je čudno kod vas, Frodo, moždanešto vilenjački. Ali riječi koje smo izmijenili imaju veću težinu negošto sam u prvi mah mislio. Sad bi trebalo da vas odvedem u MinasTirith da odgovorite na pitanja Denethorova, a ako odaberem taj put iako se pokaže lošim za moj grad, izgubit ću pravo na život. Stoganeću na brzinu odlučivati što mi je činiti. A opet, moramo smjestakrenuti dalje."

Skoči na noge i izda nekoliko zapovijedi. Začas se ljudi koji su sjedilioko njega podijele na manje skupine, koje se raziđu svaka na svojustranu i brzo iščeznu u sjeni stijenja i drveća. Ostali su samoMablung i Damrod.

"A vi ćete, Frodo i Samwise, poći sa mnom i mojim stražarima" opetće Faramir. "Ne možete produžiti dalje cestom na jug, ako ste tonamjeravali. Ta cesta neće biti sigurna više dana, a nakon ovogokršaja pazit će na nju još više nego do sada.

Mislim da ionako ne biste danas mogli mnogo dalje jer ste umorni. Ai mi smo. Sad ćemo otići u jedno naše tajno skrovište, nešto manjeod deset milja odavde. Orci i uhode Neprijatelja nisu ga još otkrili, akad bi ga i otkrili, mogli bismo ga dugo braniti čak i protiv nadmoćnesile. Ondje ćemo ležati i odmarati se neko vrijeme, i vi s nama.

Ujutro ću odlučiti što je najbolje za mene, i za vas."

Frodu nije preostalo ništa drugo nego da se pokori tom zahtjevu ilizapovijedi.

Bilo kako mu drago, činilo se da je to najpametnije što trenutno možeučiniti zato što je nakon prepada ljudi iz Gondora postalo jošopasnije putovati po Ithilienu.

Odmah su se dali na put: Mablung i Damrod na čelu, a Faramir sFrodom i Samom za njima. Obišavši s druge strane jezero u kojemsu se hobiti bili okupali, prešli su preko potoka, uspeli se uz dugnasip i zašli u zeleno osjenčane šumske predjele što su se steralisve naniže i na zapad. Dok su hodali što su hobiti brže mogli,razgovarali su prigušenim glasovima.

"Prekinuo sam onaj naš razgovor" reče Faramir "ne samo zato štonam se žurilo nego i zato što smo načeli teme o kojima je bolje neraspravljati otvoreno pred mnogim ljudima. Upravo sam se stogaradije pozabavio slučajem moga brata i ostavio na miru IsildurovuKletvu. Ipak, Frodo, vi niste bili potpuno otvoreni sa mnom."

"Nisam vam ništa slagao, a od istine sam rekao koliko sam smio"odvrati Frodo.

"Nimalo vam ne zamjeram" reče Faramir. "Vješto ste govorili uteškom položaju, i čini mi se, mudro. Ali ja sam više saznao ilinaslutio od onoga što ste mi rekli. S Boromirom niste bili uprijateljskim odnosima, ili se niste rastali kao prijatelji.

Sve bih rekao da se on vama, pa i gosparu Samwiseu, nečimzamjerio. Iako sam ga ja silno volio, pa bih rado i osvetio njegovusmrt, dobro sam ga poznavao. Isildurova Kletva… usudio bih se rećida je Isildurova Kletva stajala između vas i bila jabuka razdora uvašoj družini. Očito je posrijedi nekakva velika baština, a tako neštone donosi mir saveznicima, bar koliko znamo iz drevnih priča. Jesamli dobro pogodio?"

"Prilično" odgovori mu Frodo "ali ne sasvim. U našoj družini nije bilorazdora iako je bilo dvojbe: dvojbe na koju stranu da krenemo odEmyn Muila. Ali, kako bilo da bilo, drevne nas priče također uče oopasnosti od brzopletih riječi kad se radi o takvim stvarima kao štoje… baština."

"E, onda je ipak onako kao što sam mislio: samo ste s Boromiromimali neprilika. On je želio da taj predmet donesete u Minas Tirith. Nažalost, naopaka je sudbina htjela da začepi usta vama koji ste gaposljednji vidjeli, pa ne mogu saznati ono što bih najviše volio znati:što mu je bilo u srcu i na umu u zadnjim satima života?

Bilo da je griješio ili nije, siguran sam u jedno: umro je valjano iostvario nešto dobro.

Lice mu je bilo još ljepše nego za života.

Ali, Frodo, ja sam vas u prvi mah saletio zbog Isildurove Kletve.Oprostite mi!

To nije bilo pametno od mene u taj čas i na takvu mjestu. Nisamimao vremena porazmisliti. Vodili smo tešku bitku pa sam bio još savzaokupljen njome. Ali i dok sam razgovarao s vama, bio sam blizuistine i navlaš sam se udaljio od nje. Jer, morate znati da se jošštošta od drevnih predaja čuva među vladarima našega grada štoizvan njega nije uopće poznato. Mi u našem domu nismo odElendilove loze iako u našim žilama teče krv Númenora. Jer miračunamo da vučemo lozu od Mardila, dobrog dvorskog peharnikakoji je vladao umjesto kralja kad je kralj otišao u rat. Taj je kralj bioEarnur, posljednji od loze Anáriona, i nije imao djece niti se ikadvratio iz rata.

Stoga dvorski peharnici otada vladaju našim gradom, iako je to bilojoš prije više pokoljenja.

Sjećam se još kad je Boromir bio dječak kako smo zajedno učilipovijest našeg grada i kako je njemu uvijek bilo krivo što mu otac nijekralj. "Koliko je stotina godina potrebno da dvorski peharnik postane

kralj ako se kralj ne vrati?" pitao je. "Možda tek koju godinu u drugimzemljama u kojima se toliko ne drži do kraljevskog dostojanstva",odgovorio mu je naš otac. "Ali u Gondoru nije dostatno ni desettisuća godina." Jao, siroti Boromir! Ne govori li vam i to nešto onjemu?"

"Govori" potvrdi Frodo. "Pa ipak je Aragornu uvijek iskazivaopoštovanje."

"O tom ne sumnjam" otpovrne Faramir. "Ako je bio uvjeren uAragornovo pravo, kako kažete, onda ga je svakako dubokopoštovao. Ali još nije bilo došlo do stani-pani. Još nisu bili stigli doMinas Tiritha niti postali suparnici u našim ratovima.

Ali sad sam zastranio. Mi u domu Denethorovu dobro poznajemodrevne predaje, a povrh toga, u našim se riznicama čuvaju mnogestvari: knjige i zapisi na požutjelim pergamentima, pa i na kamenu, ina zlatnim i srebrnim listovima, ispisani različitim pismenima. Nekeod njih nitko više ne zna pročitati, a ostali se malokad pokazuju. Ja ihznam donekle čitati jer sam to učio. Upravo su ti zapisi doveli k namaSivog hodočasnika. Prvi put sam ga vidio dok sam bio dijete, aodonda je bio još dva-tri puta kod nas."

"Sivi hodočasnik?" ponovi Frodo. "A kako se zove?"

"Mi smo ga po vilenjački zvali Mithrandir" odgovori Faramir "i on nijeimao ništa protiv toga. "Ja imam razna imena u raznim zemljama",govorio je. "Mithrandir među vilenjacima; Tharkûn za patuljke. Olórinbijah u mladosti na zaboravljenom zapadu, na jugu Incanus, nasjeveru Gandalf; ka istoku ja ne hodim."

"Gandalf!" uzvikne Frodo. "Odmah sam ja pomislio da je to on.Gandalf Sivi, najdraži od svih savjetnika! Vođa naše družine. Izgubilismo ga u Moriji."

"Nema više Mithrandira?" usklikne Faramir. "Čini mi se da je doistazla sudba pratila vašu družinu. Stvarno je teško povjerovati da jetako mudar čovjek, i moćan – jer on je svakakva čuda počinio među

nama – mogao izgubiti glavu i da je toliko znanja moglo nestati sovog svijeta. Jeste li sigurni u to, da vas možda nije samo napustio iotišao kamo je htio?"

"Siguran sam, na žalost" potvrdi Frodo. "Vidio sam ga kako je pao uponor."

"Očito se iza toga krije neka velika i strašna priča, koju ćete mimožda večeras ispričati" reče Faramir. "Sve bih rekao da jeMithrandir bio nešto više od učenjaka, da je bio velik pokretačpothvata izvedenih u ovo naše doba. Da je bio među nama da gapitamo za savjet o onim zakučastim riječima iz našeg sna, mogaonam ih je protumačiti pa ne bismo morali slati izaslanika. Ipak,možda i ne bi bilo tako, valjda je bilo suđeno da Boromir krene naput. Mithrandir nam nije nikad govorio o onome što će biti niti nam jeotkrivao svoje nakane. Ne znam kako je dobio odobrenje odDenethora da razgleda tajne naše riznice, ali i ja sam naučio neštood njega kad nas je htio poučavati (to je malokad bivalo). Uvijek jeistraživao i ispitivao nas, nadasve o Velikoj bitki što se vodila naDagorladu u doba nastanka Gondora, kad je svrgnut Onaj kojegradije ne spominjemo po imenu. I rado je slušao priče o Isilduru, iakomu o njemu nismo imali bogzna što kazati, jer u nas se nije nikadništa pouzdano znalo o njegovu kraju." Tu Faramir snizi glas došapta. "Ali evo što sam ja saznao, ili naslutio, a što sam dosadljubomorno čuvao u sebi: da je Isildur uzeo nešto iz ruke Onogakome radije ne spominjemo ime prije nego što je otišao iz Gondorada se nikad više ne vrati među smrtnike. Mislim da se tu krijuodgovori na Mithrandirova pitanja. Ali čini mi se da to zanima samoone koji tragaju za drevnim znanjem. Čak ni onda kad smo međusobom raspravljali o onim zagonetnim riječima, ja nisam mislio da jeIsildurova Kletva ta stvar. Jer Isildura su dočekali orci u zasjedi i ubiliga strijelama, prema onoj jedinoj legendi koju znamo, a ni Mithrandirnam nikad ništa više nije rekao.

Još ne mogu pogoditi koja je to zapravo stvar, ali mora da je nekamoćna i opasna baština. Možebit neko grozno oružje koje je izmislioGospodar tame. Ako je to nešto što posjedniku daje prednost u boju,

nije mi teško povjerovati da je Boromir, onako ponosit i neustrašiv, apočesto i nagao, uvijek željan pobjede Minas Tiritha (i svoje slave utoj pobjedi), poželio takvu stvar i da ga je ona privlačila. Šteta što jeuopće otišao na taj put! Naš otac i vijeće htjeli su odabrati mene, alise on sam ponudio da to obavi, kao stariji i smioniji brat (što je doistabio) i nije se dao odvratiti od toga.

Ali nemojte se više bojati za mene! Ja ne bih uzeo tu stvar čak ni kadbi ležala kraj puta. Ne bih je uzeo čak ni da Minas Tirith leži uruševinama i da ga ja jedini mogu spasiti na taj način, oružjemGospodara tame, za njegovo dobro i moju slavu.

Ne, ja ne želim takve pobjede, Frodo, sine Drogov!"

"To nije željelo ni Vijeće" reče Frodo. "Pa ni ja. Ja ne bih htio imatiposla s takvim stvarima."

"Što se mene tiče" opet će Faramir "ja bih htio opet vidjeti Bijelo drvou cvatu u dvorima kraljeva, i da se vrati srebrna kruna, i da MinasTirith živi u miru: da bude opet kao nekad Minas Anor, pun svjetla,visok i lijep, lijep kao kraljica među drugim kraljicama; da ne budegospodarica mnogih robova, ne, čak ni dobra gospodaricadragovoljnih robova. Rata mora biti dok god branimo svoje glave odnapadača koji bi nas htio sve proždrijeti, ali ja ne volim sjajan mačzbog njegove oštrine ni strijelu zbog njezine brzine ni ratnika zbognjegove slave. Ja volim samo ono što oni brane: grad ljudi odNúmenora, htio bih da ga vole zbog njegovih sjećanja, njegovestarine, njegove ljepote i njegove današnje mudrosti. Da ga se neboje, osim kao što se ljudi možda boje dostojanstvena čovjeka,starog i mudrog.

Stoga se nemojte mene bojati! Ja ne tražim od vas da mi nešto višekažete. Ne tražim čak ni da mi sad kažete jesam li bliže istini. Ali akoćete mi vjerovati, možda vas mogu posavjetovati u vašemsadašnjem pothvatu, ma kakav on bio… da, možda vam mogu čak ipomoći."

Frodo mu ništa ne odgovori. Umalo da nije podlegao želji zapotporom i savjetom, da kaže ovom ozbiljnom mladom čovjeku, čijesu mu se riječi činile tako mudre i plemenite, sve što mu je na srcu.Ipak ga je nešto zadržavalo. Srce mu je bilo teško od jada i žalosti:ako su on i Sam ostali jedini, kao što se činilo vjerojatnim, od sveone devetorice pješaka, onda on jedini još čuva tajnu njihovezadaće. Bolje je nezasluženo nepovjerenje nego brzoplete riječi! Istomu je tako bilo na pameti sjećanje na Boromira, na onu strašnupromjenu koju je u njemu izazvala primamljivost Prstena, dok jegledao Faramira i slušao njegove riječi: nisu bili slični jedan drugomeali su opet bili i vrlo bliski.

Neko su vrijeme išli šutke prolazeći kao sive i zelene sjene podstarim stablima, posve nečujno; iznad njih su mnoge ptice pjevale isunce je odsijevalo na uglačanom krovu tamnih krošanja u vječnozelenim šumama Ithiliena.

Sam nije sudjelovao u razgovoru iako ga je slušao; istodobno jesvojim dobrim hobitskim sluhom pratio sve tihe šumske glasove okosebe. Nešto je usput zapazio, a to je da u svom tom razgovorunijedanput nisu spomenuli Goluma. Bilo mu je to drago, iako je slutioda bi bilo pretjerano nadati se da nikad više neće čuti za nj.

Uskoro je isto tako primijetio da ne hodaju kroz šumu sami nego dase u blizini kreću i mnogi drugi ljudi: ne samo Damrod i Mablung kojisu hitro promicali kroz svjetlo i sjene drveća pred njima, nego i drugis obje strane što su hitali svojim tajnim putem prema nekomodređenom mjestu.

Jednom, kad se iznenada osvrnuo za sobom, kao da mu je nekiubod u kožu odao da ga netko motri odostraga, učinilo mu se da jeletimice spazio neku sitnu tamnu priliku kako se sakrila za jednodeblo. Zaustio je da nešto kaže, ali se svlada. "Nisam siguran," rečeu sebi, "a i zašto bi ih podsjećo na tog starog lupeža ako ga baš železaboravit? Da ga bar ja mogu zaboravit!"

Tako su išli dalje sve dok se šuma nije prorijedila a tlo se počelostrmije spuštati. Potom su opet skrenuli na stranu, nadesno, i ubrzo

stigli do rječice u uskom ždrijelu: bijaše to onaj isti potok što jecurkao daleko gore iz onog okruglog jezera i što je sad prerastao uhitru bujicu preskačući preko mnogobrojnog kamenja u dubokousječenom koritu natkriljenom crnikom i tamnim šimširom. Gledajućina zapad, vidjeli su ispod sebe na magličastom svjetlu nizinu iprostrane livade, a u daljini, pod suncem što se klonilo zapadu,ljeskale su se široke vode Anduina.

"Sad ću, na žalost, biti neuljudan s vama" reče Faramir. "Nadam seda to nećete zamjeriti čovjeku koji je do sada davao prednostudvornosti pred naredbama što ih je primio, pa vas nije dao ni ubiti nisvezati. Ali postoji naredba da nijedan stranac, pa čak nijedan čovjekiz Rohana koji se bori s nama rame uz rame, ne smije vidjeti stazukojom ćemo sada poći. Moramo vam vezati oči."

"Izvolite samo!" reče mu Frodo. "Čak i vilenjaci rade isto tako kadtreba, pa su nam vezali oči kad smo prešli granice ubavogLothlóriena. Patuljak Gimli nije to dobro primio, ali hobiti se nisubunili."

"Ja vas sad ne vodim na tako lijepo mjesto" reče Faramir. "Ali dragomi je što ovo prihvaćate drage volje i bez upotrebe sile."

Odmah tiho dozove Mablunga i Damroda da se iz sjene drveća vratedo njih.

"Vežite našim gostima oči" reče im Faramir. "Čvrsto ali ne tako da ihboli.

Ruke im nemojte vezati. Oni će nam obećati da neće ni pokušati dagledaju. Ja bih im vjerovao da će i sami zatvoriti oči, ali kad bi sespotaknuli, i nehotice bi trepnuli.

Vodite ih za ruku, da ne posrću."

Stražari svežu zelenim rupcima hobitima oči i navuku im kukuljicegotovo do usta, pa ih brže-bolje uhvate za ruke i povedu dalje. Frodoi Sam mogli su samo u mraku nagađati kako izgleda ta posljednja

milja njihova puta. Nakon nekog vremena osjetili su kako silazestrmom stazom, koja je uskoro postala toliko uska da su išli jedan zadrugim dodirujući kamene zidove s obje strane; stražari su imusmjeravali korake držeći ih rukama čvrsto¸odostraga za ramena.Od vremena do vremena naišli bi na neko teže mjesto pa bi ih načaspodigli uvis i ponovo spustili na zemlju. Zdesna je neprestanodopirao žubor vode tekućice, sve bliže i sve glasnije. Napokon su sezaustavili. Mablung i Damrod brzo su ih nekoliko puta okrenuli okonjihove osi tako da više nisu znali koja je koja strana svijeta. Još suse malo više popeli: bilo je hladno a žubor potoka je oslabio. Ondasu ih podigli u zrak i ponijeli niz mnogo stuba i skrenuli za ugao.Odjednom su opet čuli šum vode, ali sad glasniji, kako naglo teče iprska. Učinilo im se da je voda sa svih strana oko njih, i osjetili su narukama i obrazima sitnu kišicu. Napokon su ih opet spustili nazemlju. Načas su ostali stajati tako, pomalo u strahu, vezanih očiju,ne znajući gdje su, a nitko ni da bi riječi rekao.

Tad začuju tik iza sebe Faramirov glas.

"Odvežite im oči!" zapovjedi. Skinuli su im rupce s očiju i podiglikukuljice, pa su zirnuli i zažmirkali.

Stajali su na mokru podu od uglačana kamena, na pragu, tako reći,grubo isklesanih vrata u stijeni, što su se, tamna, iza njih otvorila.Ispred njih je lebdjela tanka koprena od vode, toliko blizu da ju jeFrodo mogao dotaknuti ispruženom rukom. Bila je okrenuta zapadu.U nju su udarale vodoravne zrake sunca na zalasku, a rumenosvjetlo prelamalo se u mnogo treperavih trakova što su neprestancemijenjali boju. Bilo im je kao da stoje kraj prozora neke vilin-kulezastrtog nanizanim srebrnim i zlatnim draguljima, i rubinima, safirimai ametistima, a svi gore vječnim plamenom.

"Sva je sreća što smo stigli u pravi čas da nagradimo vaše strpljenje"reče Faramir. "Ovo je Prozor sunčeva zalaska, Henneth Annûn,najljepši od svih slapova u Ithilienu, zemlji mnogih izvora. Vrlo ga jemalo stranaca vidjelo. Samo što iza njega nema primjerenakraljevskog dvora. A sad uđite i pogledajte!"

Upravo dok je on govorio, sunce je zašlo i žar se ugasio u vodi što jepadala.

Okrenuli su se i prošli ispod niskog, prijetećeg luka. Učas se nađu uodaji usječenoj u stijenu, prostranoj i gruboj, s neravnim i kosimstropom. Nekoliko je baklji gorjelo i bacalo mutno svjetlo na ljeskavezidove. Mnogo je ljudi već bilo tu, ali su još pristizali, po dvojica-trojica, kroz tamna uska vrata na jednoj strani. Kad su im se očinavikle na tamu, hobiti su vidjeli da je spilja veća nego što su mislili ida je puna silnih zaliha oružja i živeža.

"Eto, to je naše utočište" reče Faramir. "Nije bogzna kako udobno, aliovdje možete provesti noć na miru. Barem je suho i ima hrane, iakonema vatre. Nekad je voda tekla kroz ovu spilju i istjecala kroz luk,ali su joj stari majstori promijenili tok gore u klancu tako da sad padas dvostruko veće visine preko stijenja. Nakon toga su zatvorili sveulaze u ovu pećinu da voda ne može prodirati unutra niti bilo štodrugo, samo su jedan ulaz ostavili. Danas postoje ovdje tek dvaizlaza: onaj prolaz kroz koji ste vi ušli vezanih očiju, i kroz onaj zastorna Prozoru u dubok bazen pun kamenja oštrih poput noževa. A sadse malo odmorite dok se ne pripremi večera."

Hobite su odveli u kut i ponudili im da legnu na niske ležajeve akožele. Dotle su ljudi poslovali po spilji, tiho, staloženo i hitro. Podigli sulagane stolne ploče naslonjene uza zidove, postavili ih na nogare iprostrli. Pribor za jelo bijaše uglavnom običan i neukrašen, ali dobro ilijepo izrađen: okrugli tanjuri, zdjele i posude od pocakljene smeđegline ili tokarene šimširovine, glatke i čiste. Ovdje-ondje bijašegdjekoji pehar ili kupa od ulaštene bronce, a srebrni bokal postavljenje na zapovjednikovo mjesto u sredini srednjeg stola.

Faramir je obilazio ljude i ispitivao potiho svakoga od njih kako je kojiulazio.

Jedni su se bili vratili iz potjere za južnjacima, a drugi su bili ostali uizvidnici pokraj ceste i došli posljednji. Za sve se južnjake znalo kakosu završili, osim velikog mûmaka: nitko nije imao pojma što je na

kraju bilo s njim. Nisu zapaženi nikakvi pokreti neprijatelja, nijeotkriven čak ni jedan ork uhoda.

"Anborne, nisi ništa čuo ni vidio?" priupita Faramir posljednjegpridošlicu.

"Ma nisam, gospodine" odgovori Anborn. "Barem nijednog orka. Alisam vidio, ili mi se bar prividjelo, nešto pomalo čudno. Bilo je većpoprilično mračno, kad se sve čini veće nego što jest, pa je moždabila tek vjeverica!" Na te riječi Sam naćuli uši.

"Ali ako je bila vjeverica, onda je bila crna i nije imala repa. Bilo je tonešto kao sjena na zemlji što je šibnulo za jedno deblo kad sam seja približio, a onda se popelo na stablo brzo kao vjeverica. Kako vine želite da ubijamo zvjerke bez razloga, a učinilo mi se da je to takonešto, nisam ni pokušao gađati. Uostalom, bilo je previše mračno dabi se moglo dobro gađati, i to je stvorenje u tren oka nestalo utamnoj krošnji. Ipak sam još ostao tamo neko vrijeme jer mi se toučinilo čudnim, a onda sam pohitao dalje.

Kad sam se okrenuo, učinilo mi se da sam čuo kako je visoko goreta zvjerčica prosiktala nešto za mnom. Možda je ipak bila nekakrupna vjeverica? Možda su, u sjeni Onoga kome se ime nespominje, neke zvjerke dolutale iz Mrkodola ovamo u naše šume?Kažu da tamo ima crnih vjeverica."

"Može biti" otpovrne Faramir. "Ali, ako je tako, onda je to loš znak.Ne treba nam u Ithilienu izbjeglica iz Mrkodola. "Samu se učini da jeon zirnuo na hobite kad je to rekao, ali Sam ne reče ni riječi. Neko suvrijeme on i Frodo ležali i motrili svjetlo baklji i ljude kako se motajuamo-tamo razgovarajući prigušenim glasovima. Tad iznenada Frodozaspi.

Sam se borio u sebi i vagao sve mogućnosti. "Možda je taj čovjek uredu,"

pomisli, "a možda i nije? Iza lijepih riječi može se krit i pokvarenosrce." Zijevne.

"Mogo bi spavat tjedan dana, i zbilja bi mi dobro došlo. I što moguučinit ako ostanem budan, sam samcat, a oko mene sve sami Velikiljudi? Ništa, Sam Gamgee, al svejedno moraš ostat budan." I nekakoje uspio ostati. Nestalo je svjetla pred vratima u spilju, a siva koprenaslapa postala je mutna i izgubila se u sjeni što se zgušnjavala.

Voda je i dalje šumila ne mijenjajući zvuk, bilo jutro, večer ili noć.Mrmonjila je i šaputala u snu. Sam zarije zglobove prstiju u oči.

Upali se još više baklji. Načeli su bačvu vina. Otvorili su i bačve saživežom.

Ljudi su donosili vodu sa slapa. Neki su od njih prali ruke u lavorima.Faramiru su donijeli široku bakrenu pliticu i bijeli ručnik da opereruke.

"Probudite naše goste" reče "i odnesite im vode. Vrijeme je zavečeru."

Frodo sjedne, zijevne i protegne se. Sam nije bio navikao da gadvore, pa je pogledao pomalo iznenađeno visoka čovjeka koji senaklonio pred njim držeći u ruci lavor s vodom.

"Stavite to samo na pod, majstore, molim vas!" reče mu. "Bit ćelakše i meni i vama."

Zatim, na veliko čudo i uveseljenje ljudi, zabije glavu u hladnu vodu ipoprska se po vratu i ušima.

"Zar je u vašoj zemlji običaj da se umivate prije večere?" upita gačovjek koji je dvorio hobite.

"Nije, nego prije doručka" odgovori Sam. "Al ako si pospan, onda ti jemalo hladne vode za vrat kao kiša na uvelu salatu. Eto, tako, sadmogu ostat budan toliko da čalabrcnem."

Zatim su ih odveli da sjednu za stol do Faramira: na bačve pokrivenekrznima, za njih nešto više od klupa na kojima su sjedili ljudi. Prije

jela, Faramir i njegovi ljudi okrenuli su se načas bez riječi na zapad.Faramir je dao znak Frodu i Samu da i oni tako učine.

"Mi uvijek ovako radimo" reče on kad su posjedali. "Pogledamoprema Númenoru nestalome, i dalje prema Vilin-domu vječnome, iprema onome što je još dalje od Vilin-doma i što će dovijeka biti.Nemate li vi kakav sličan običaj prije jela?"

"Nemamo" odgovori Frodo osjećajući se nekako čudno zaostao ineodgojen.

"Ali kad smo u gostima, klanjamo se domaćinu, a kad se najedemo,ustajemo i zahvaljujemo mu."

"I mi tako radimo" priklopi Faramir.

Nakon toliko duga putovanja i logorovanja i dana provedenih naosami i u divljini, hobitima se činilo da je ta večera prava gozba: pitiblijedožuto vino, hladno i mirisavo, i jesti kruh s maslacem i usoljenomeso, i suho voće, i dobar crveni sir, služeći se čistim rukama inoževima, iz tanjura. Ni Frodo ni Sam nisu odbili ništa što im jeponuđeno, ni drugo, pa ni treće posluženje. Vino im je kolalo povenama i umornim udovima, osjećali su se ugodno i laka srca kaošto se nisu osjećali otkako su otputovali iz Lóriena.

Nakon večere Faramir ih odvede do udubine u dnu spilje, djelomicezastrtu zavjesama, kamo su za njima donijeli stolac i dvije stoličice.U niši je gorjela mala glinena svjetiljka.

"Možda ćete uskoro poželjeti da spavate" reče on "pogotovo našdobri Samwise, koji nije htio sklopiti oka prije večere… bilo da sepribojavao da će otupiti oštricu silne gladi, ili se možda bojao mene,ne znam. Ali nije dobro prerano zaspati poslije večere, pa još nakonduljeg posta. Hajde da malo popričamo! Vjerojatno ste svaštadoživjeli na putovanju od Rivendella. A možda biste i vi rado saznalinešto o nama i o kraju u kojem ste sada? Pričajte mi o mom bratuBoromiru, i o starom Mithrandiru, i o lijepom narodu u Lothlórienu."

Frodo nije više bio pospan, štoviše, bio je željan razgovora. Pa ipak,premda se opustio uz jelo i vino, bio je i dalje na oprezu. Sam je biorazdragan i pjevušio je nešto za se, a kad je Frodo progovorio, upočetku je samo slušao i tek na mahove klicao u znak povlađivanja.

Frodo je ispripovjedio mnogo zgoda, ali je neprestano odvraćaorazgovor od pothvata družine i od Prstena proširujući radijekazivanje isticanjem junačke uloge Boromirove u svim njihovimpustolovinama, s vucima u divljini, u snijegu podno Caradhrasa i urudnicima Morije, gdje je Gandalf zaglavio. Faramira se najsnažnijedojmilo kazivanje o borbi na mostu.

"Boromiru je zacijelo bilo krivo što ste bježali od orkâ" reče "pa i odonog groznog čudovišta, balroga… iako se posljednji povukao."

"On je bio posljednji" potvrdi Frodo "ali Aragorn nas je morao daljevoditi. On je jedini poslije Gandalfove pogibije znao put. Ali da nisumorali voditi brigu o nama mališima, ne vjerujem ni da bi on iBoromir bježali."

"Možda bi bilo bolje da je Boromir poginuo tamo s Mithrandirom"reče Faramir

"i da nije pošao dalje u susret sudbi koja ga je čekala podnovodopada Raurosa."

"Može biti. Nego, pripovijedajte mi sada o svojim doživljajima" rečeFrodo skrećući iznova razgovor na drugu stranu. "Jer, htio bih višedoznati o Minas Ithilu, i o Osgiliathu, i o dugovječnom Minas Tirithu.Ima li kakve nade za taj grad u ovom dugom ratu?"

"Kakve nade?" ponovi Faramir. "Poodavno smo izgubili svaku nadu.Možda će je iznova probuditi mač Elendilov ako se doista vrati, ali jane vjerujem da će učiniti nešto više nego odgoditi taj nemili dan,osim ako ne pristigne kakva neočekivana pomoć, od vilenjaka ililjudi. Jer Neprijatelj se pojačava, a mi slabimo. Mi smo narod kojipropada, jesen bez proljeća.

Númenorski narod bio se naselio nadaleko i naširoko uz obale i uprimorju Velikih zemalja, ali je ponajvećma zapao u zlo i ludosti.Mnoge je od njih primamila tmina i crna magija, jedni su se posveodali ljenčarenju i lakom životu, a drugi su bili toliko slabi da su ihdivljaci pokorili.

Ne kažem ja da su se u Gondoru ikad bavili zlim vještinama, ili da suikad poštovali Onoga kome se ime ne spominje. Stara mudrost iljepota prenesene sa zapada zadugo su ostale pohranjene ukraljevstvu sinova Elendila Lijepog, i još ih tamo ima. Pa ipak, upravoje Gondor donio propast sam sebi zapadajući malo-pomalo ustaračku slaboumnost i vjerujući da Neprijatelj spava, a on nije biouništen nego samo prognan.

Smrt je neprestano bila prisutna jer su Númenorejci i dalje, kao ustarom kraljevstvu, zbog čega su ga i izgubili, žudjeli za beskrajnimnepromjenljivim životom.

Kraljevi su podizali grobnice blistavije od kuća živih, i draža su imbila imena iz rodoslovlja nego imena rođenih sinova. Velikaši bezdjece sjedili su u starinskim dvoranama i premišljali o grboslovlju. Utajnim odajama smežurani ljudi spravljali su snažne eliksire, ili su navisokim, hladnim kulama zadavali pitanja zvijezdama. A posljednjikralj od Anárionove loze nije imao nasljednika.

Ali dvorski meštri bili su mudriji i bolje sreće. Mudriji zato što suosvježavali snagu našega naroda žilavim svijetom iz primorja iodvažnim gorštacima iz Ered Nimraisa. I sklopili su primirje sponositim narodima na sjeveru, koji su nas prije često napadali, ljudisilne srčanosti ali naši daleki srodnici, za razliku od divljih istočnjakaili okrutnih haradrima.

I tako se slučilo za vladavine dvorskog meštra Ciriona Dvanaestog(moj je otac dvadeset i šesti) da su nam oni pritekli u pomoć i da suna velikom polju Celebrantskom uništili naše neprijatelje koji su nambili osvojili sjeverne pokrajine. To su Rohirrimi, kako ih mi zovemo,Gospodari konjâ, i mi smo im ustupili polja Calenardhona, koji seotada zove Rohan, jer ta je pokrajina oduvijek bila rijetko naseljena. I

oni su postali naši saveznici i ostali nam vjerni pomažući nam unevolji i braneći naša sjeverna granična područja i Rohanska vrata.

Od naših predaja i običaja naučili su što su htjeli, a njihovi velikašigovore u nuždi naš jezik, ali se uglavnom drže navada svojihpredaka i svojih uspomena, i među sobom govore svoj sjevernjačkijezik. I mi ih volimo: muškarci su im visoki a žene lijepe, i jedni i drugisu odvažni, zlaćane kose, sjajnih očiju i vrlo snažni. Podsjećaju nasna mladost ljudi, kakvi su bili u drevno doba. Naši učenjaci zapravotvrde da su oni od davnine srodni s nama, da potječu od ista tridoma ljudi koji su u početku bili Númenorejci: ne možda od HadoraZlatokosog, prijatelja vilenjaka, nego od onih njegovih sinova i ljudikoji nisu na zapad došli preko mora i koji se nisu odazvali na poziv.

Jer mi tako dijelimo ljude u našoj predaji, zovemo ih Plemeniti, iliLjudi sa zapada, to su nekadašnji Númenorejci, i Srednji narodi,Ljudi sumraka, kao što su Rohirrimi i njihovi srodnici koji jošprebivaju daleko na sjeveru, i divljaci, Ljudi tmine.

Ipak, premda su Rohirrimi po mnogo čemu postali slični nama,poprimivši naše vještine i blagost, i mi smo isto tako postali sličninjima pa jedva da još možemo polagati pravo da se zovemoPlemeniti. Mi smo također postali Srednji ljudi, Ljudi sumraka, samošto pamtimo i druge stvari. Jer mi sad, kao i Rohirrimi, volimo rat ihrabrost kao vrijednosti za sebe, i kao zabavu i kao svrhu, i premdajoš držimo da ratnik treba posjedovati i neke druge vještine i znanjeosim vičnosti oružju i ubijanju, ipak držimo do ratnika više nego doljudi drugih zanimanja. Takve su potrebe našega doba. Takav je bio imoj brat Boromir: pravi junak, i zato je u Gondoru uživao najvećiugled. I doista je bio neobično odvažan: ni jedan nasljednik MinasTiritha nije odavno bio toliko ustrajan u radu, toliko smion u boju, nitije umio tako snažno puhati u rog."

Faramir uzdahne i pošuti časak.

"Vi u svim svojim pričama ne kazujete puno o vilenjacima,gospodine" reče Sam, pošto je iznenada skupio hrabrost. Primijetioje da Faramir smjerno govori o vilenjacima, čime je još više nego

svojom udvornošću, jelom i vinom zadobio Samovo poštovanje iraspršio sve njegove sumnje.

"To je istina, majstore Samwise" reče Faramir "ja vam nisam bašneki stručnjak za vilenjake. Ali tu ste dodirnuli još nešto u čemu smose mi izmijenili, srozavši se od Númenora do Međuzemlja. Jer, kaošto možda znate kad ste putovali s Mithrandirom i razgovarali sElrondom, Edaini, preci Númenorejaca, borili su se rame uz rame svilenjacima u prvim ratovima pa su za nagradu dobili kraljevstvousred mora, nadomak Vilin-domu. Ali u Međuzemlju ljudi i vilenjacisu se otuđili u doba tmine zbog vještine Neprijatelja i postupnihvremenskih mijena za kojih su i jedan i drugi soj išli daljerazdvojenim putovima. Ljudi se sad boje vilenjaka i ne vjeruju im,iako vrlo malo znaju o njima. A mi se u Gondoru razvijamo kao idrugi ljudi, kao ljudi u Rohanu, jer čak i oni koji su dušmaniGospodara tame zaziru od vilenjaka i u strahu govore o Zlatnoj šumi.

Pa ipak, ima među nama još nekih koji se druže s vilenjacima kaduzmognu, a ovda-onda ode gdjekoji od naših potajno u Lórien imalokad se vrati. Ja ne odlazim.

Jer ja mislim da je sad pogibeljno za smrtnika da na svoju ruku težiza starijim narodom. Ipak vam zavidim što ste razgovarali s Bijelomgospom."

"Gospodarica Lóriena! Galadriel!" usklikne Sam. "Da je samo vidite,gospodine, da je samo vidite! Ja sam običan hobit, gospodine, i kodkuće sam vam vrtlar, razumijete, i nisam vam baš vičan pjesništvu,sastavljanju pjesama: možda spjevam koji put kakvu šaljivupjesmicu, znate, al to vam nisu prave pjesme, pa vam ne bih znaoreć šta zapravo mislim. To bi se moralo otpjevat. To bi mogo Strider,odnosno Aragorn, il stari gos'n Bilbo, tako netko. A volio bi kad bimogo spjevat pjesmu o njoj. Kako je ona lijepa, gospodine! Krasna!Katkad ko kakvo veliko drvo u cvatu, katkad ko bijela zelenkada,tako nekako sitna i tanka. Tvrda kano dijamant, mekana kanomjesečina. Topla kano sunce, hladna kano mraz na zvijezdama.Gorda i daleka kano snježna planina, i vesela ko kakav curetak s

tratinčicama u kosi u proljeće. Al sve su ovo koještarije, daleko odonog pravog."

"Onda mora da je uistinu divna" reče Faramir. "Pogubno lijepa."

"Ne znam baš je l' pogubna" reče Sam. "ja bi prije reko da ljudi nosesa sobom pogibelj u Lórien, pa je tamo nalaze zato što su je ponijelisa sobom. Možda bi se ipak moglo reć da je pogibeljna jerbo jesama po sebi tako jaka. Vi, vi bi se mogli skrhat o nju na komadiće,ko lađa o hrid, il se utopit ko hobit u rijeci. A ni hrid ni rijeka ne bivam bili krivi. A Boro…" On umukne usred riječi i pocrveni.

"Da? A Boromir, htio si reći?" upadne mu Faramir u riječ. "Što si htioreći? Da je i on ponio pogibelj sa sobom?"

"Jest, gospodine, s oproštenjem, i brat vam je bio zbilja fin čovjek,ako smijem primijetit. A vi ste stalno bili na dobrom tragu. E, ja samvam promatro Boromira i slušo ga, od Rivendella pa cijelim putem –pazeć na svoga gospodara, razumijete, i ne misleć ništa lošeBoromiru – sve bi reko da je on u Lórienu prvi put jasno uvidio onošto sam ja već prije pojmio: šta on zapravo želi. Od prvog časa kadga je vidio, poželio je Prsten Neprijateljev!"

"Same!" zgrozi se Frodo, koji je načas bio utonuo duboko u svojemisli i prenuo se iz njih iznenada ali prekasno.

"Sakloni me!" uzvikne Sam i problijedi, a onda se sav zajapuri. "Opetsam ga uprsko! Kad god otvoriš svoja velika usta ti u njih gurnešnogu, tako mi je govorio moj Čiča, i imo je pravo. Jao, jao! Pazitesad vamo, gospodine!" Prikupivši svu svoju hrabrost, okrene seFaramiru i pogleda ga u oči. "Nemojte sad iskoristit moga gospodarazato što mu je sluga obična budala. Vi ste sve ovo vrijeme tako lijepodivanili sa mnom, pričali mi o vilenjacima i svemu, tako da ja višenisam pazio šta govorim. Al, kako mi ono kažemo, djela govore, a neriječi. Sad imate priliku da pokažete koliko vrijedite."

"I meni se tako čini" reče Faramir polako i vrlo tiho, smješkajući senekako čudno. "To je dakle odgonetka svih onih zagonetaka! Prsten

Vladar za koji se vjerovalo da je nestao s ovoga svijeta. A Boromirga je pokušao uzeti silom? I vi ste pobjegli? I bježali ste cijelimputem… do mene! I sad vas ja ovdje u divljini držim u svojimrukama: dvojicu polutana, i imam svu vojsku oko sebe, i tu je tajPrsten nad Prstenovima. Zbilja sretan slučaj! Prilika da Faramir,zapovjednik gondorski, pokaže koliko vrijedi! Ha!"

Ustao je, onako visok i strog, sijevajući sivim očima. Frodo i Samposkakali su sa svojih stoličica i stali jedan do drugoga naslonjenileđima uza zid i mašajući se nespretno za mačeve. Nastane tajac.Svi su ljudi u spilji umuknuli i zagledali se u njih u čudu. Ali Faramiriznova sjedne na stolac i tiho se nasmije, a onda se odjednom opetuozbilji.

"Jao si ga Boromiru! Bila je to prevelika kušnja za njega!" reče."Kako ste mi samo produbili jad, vas dvojica neznanih putnika izdaleke zemlje, što nosite sa sobom tu veliku opasnost za ljude! Ipakvi ljude slabije poznajete nego polutane. Mi uvijek govorimo istinu, miljudi iz Gondora. Malokad se hvalimo, a onda izvršimo ono što smorekli, ili izgubimo glavu pri tom pokušaju. Ne bih je uzeo ni kad bih jenašao kraj puta, rekao sam vam. A čak i da sam takav čovjek daželim tu stvar, iako mi nije bilo jasno o kojoj je stvari riječ kad sam torekao, svejedno bih se držao tih riječi kao zavjeta i one bi mi vezaleruke.

Ali ja nisam takav čovjek. Ili sam možda toliko mudar pa znam daima nekih opasnosti kojih se čovjek mora kloniti. Sjedite s mirom! Ismirite se, Samwise! Ako mislite da ste pogriješili, onda radijevjerujte da je tako bilo suđeno. Srce vaše nije samo vjerno nego ioštroumno, i bolje je vidjelo od vaših očiju. Jer, koliko god to bilozačudno, dobro je što ste to meni rekli. Možda će to čak i pomoćivašem voljenom gospodaru. To će se još okrenuti njemu na dobro,koliko je u mojoj moći. Stoga se smirite! Samo nemojte više tu stvarni spominjati naglas. Jedanput je bilo uvrh glave."

Hobiti se vrate na svoja mjesta i mirno sjednu. Ljudi se opet prihvatepića i razgovora, zaključivši da se njihov zapovjednik nešto malonašalio na račun svojih malih gostiju, i da je šala dokončana.

"E pa, sad se, Frodo, konačno razumijemo" reče Faramir. "Ako ste tustvar preuzeli na sebe, nevoljko, na zahtjev drugih, onda vas zbiljažalim i cijenim. I čudim vam se što je držite sakrivenu uza se a da sene služite njome! Vi ste doista za mene nov narod i nov svijet. Jesu lisvi vaši takvi? Bit će da je ta vaša zemlja carstvo mira i zadovoljstva,i da su vrtlari u njoj na velikoj cijeni."

"Nije tamo baš sve najbolje" odvrati Frodo "ali vrtlari se svakakocijene."

"Ipak, vjerojatno se i kod vas narod umori, čak i u svojim vrtovima,kao i sve pod kapom nebeskom. A vi ste sad daleko od kuće iumorni od puta. Dosta će biti za večeras. Spavajte obojica… namiru, ako uzmognete. Ne bojte se! Ja ne želim ono vidjeti nidodirnuti, niti znati išta više nego što znam (što je sasvim dovoljno),da ne bih slučajno zapao u kušnju i lošije prošao na tom ispitu odFroda, sina Drogova.

Pođite sad na počinak… samo mi još prije toga recite, ako vam je povolji, kamo ste se zaputili, i što kanite? Jer ja moram na sve paziti, ičekati, i misliti. A vrijeme prolazi.

Ujutro mora svaki od nas brže krenuti na put koji mu je određen."

Frodo je osjećao kako dršće pošto ga je prošao prvi strah. Silan seumor spusti na nj kao oblak. Nije se više mogao pretvarati ni opirati.

"Tražio sam put do Mordora" progovori slabašnim glasom. "Krenuosam u Gorgoroth. Moram pronaći Ognjenu goru i baciti tu stvar ubezdan Usuda. Tako mi je Gandalf rekao. Ali ne vjerujem da ću ikadstići tamo."

Faramir ga je motrio časak ozbiljno i začuđeno. Tad ga iznenadauhvati u naručje jer se zanio, pa ga nježno podigne, odnese dokreveta i položi na nj te ga dobro pokrije. Učas je Frodo utonuo udubok san.

Do njega je bio prostrt drugi krevet za njegova slugu. Sam jeoklijevao časak, a onda se duboko pokloni i reče:

"Laku noć, zapovjedniče, gospodaru! Dobro ste iskoristili priliku,gospodine."

"Jesam li?" priupita ga Faramir.

"Jeste, gospodine, i pokazali ste koliko vrijedite: najviše što možebit."

Faramir se osmjehne.

"Kočoperan je sluga taj majstor Samwise. Ali ne: pohvala hvalevrijednih najveća je nagrada. Ipak, tu se nema što hvaliti. Nisam biou napasti niti sam želio učiniti drukčije nego što sam učinio."

"E pa, sad, gospodine" reče Sam "rekli ste da u mog gospodara imanečeg vilenjačkog, to ste dobro i točno zapazili. A ja vam mogu tektoliko kazat da i vi imate, gospodine, nešto što me podsjeća na, na…ovaj, Gandalfa, na čarobnjake."

"Može biti" otpovrne Faramir. "Možda ste izdaleka naslutili nešto odNúmenora. Laka vam noć!"

VI poglavlje: ZABRANJENO JEZEROKad se Frodo probudio, zatekao je Faramira nagnutog nad sobom.Na tren ga spopadnu stare strepnje, pa se uspravi i povuče.

"Nemate se čega bojati" reče mu Faramir.

"Zar je već jutro?" priupita ga Frodo zijevajući.

"Nije još. Ali noć je na izmaku i uštap zalazi. Hoćete li ga pogledati?Osim toga, ima nešto o čemu bih vas htio zamoliti za savjet. Žao mije što sam vas probudio, ali ne biste li pošli sa mnom?"

"Vrlo rado" odgovori Frodo ustajući i drhtureći dok je ostavljao toplipokrivač i krzna za sobom. Bilo je hladno u spilji bez vatre. U tišini jeodjekivao šum vode.

Zaogrne se plaštem i pođe za Faramirom.

Probudivši se iznenada, iz nekog urođenog osjećaja opreza, Samnajprije ugleda gospodarov prazni krevet pa skoči na noge. Tadspazi dvije tamne prilike, Froda i jednog čovjeka, kako se ocrtavajunaspram luka, kroz koji je dopiralo bljedunjavo svjetlo. Pohita zanjima, pokraj nizova ljudi što su spavali na ponjavama duž zida. Kadje izlazio iz spilje, primijeti da se zastor pretvorio u zasljepljujućukoprenu od svile, biserja i srebra – ledenica što su se topile namjesečini! Ali nije zastao da se tome divi, nego je skrenuo i pošao zagospodarom kroz uski prolaz u zidu spilje.

Najprije su prošli kroz crni hodnik, pa se popeli uz mnogobrojnemokre stube i došli do malog ravnog odmorišta usječenog u stijenu iobasjanog blijedim nebom što se caklilo visoko gore kroz dugačko iduboko okno. Odatle su dalje vodila dva stubišta: jedno ravno dalje,kako se činilo, do visoke obale potoka, a drugo nalijevo.

Pošli su uz ovo potonje. Vijugalo je penjući se poput stuba u tornju.

Naposljetku su izašli iz tog kamenitog mraka i pogledali oko sebe.Stajali su na širokoj ravnoj stijeni bez ograde i rukohvata. Njimazdesna, na istoku, bujica se obrušavala prskajući preko više terasa,a onda se slijevala niz strmo korito i punila gladak, usječen kanaltamnom snagom vode poprskane pjenom, uvijala se i jurila gotovodo njihovih nogu, pa se rušila preko ruba što je zjapio s lijeve strane.Tu je stajao čovjek, blizu samog ruba, nijem, i zurio dolje.

Frodo se okrene da promotri gipke zmije vode kako se uvijaju i rone.Tad podigne pogled i zagleda se u daljinu. Svijet bijaše tih i hladan,kao da je zora na pomolu. Daleko na zapadu uštap je zalazio,okrugao i bijel. Dolje u velikoj dolini treperila je blijeda izmaglica:širok zaljev srebrne pare ispod kojeg su se valjale svježe noćnevode Anduina. S druge strane se nazirala mrkla tama, u kojoj suovdje-ondje svjetlucali, hladni, oštri, daleki i bijeli kao zubi duhova,vrhunci Ered Nimraisa, Bijeloga gorja u Kraljevstvu Gondora,okrunjeni vječnim snijegom.

Frodo je neko vrijeme stajao na toj visokoj stijeni ježeći se i pitajućise da li igdje u tom prostranstvu noćnog krajolika hode ili spavajunjegovi stari suputnici, ili možda leže mrtvi obavijeni maglom? Zaštosu ga doveli ovamo iz zaborava sna?

I Sam je bio željan odgovora na to pitanje i nije se mogao svladati dane promrsi, samo da ga gospodar čuje, kao što je vjerovao.

"Ovo je svakako lijep pogled, gos'n Frodo, al hladi srca, a da i negovorimo o kostima! Šta se tu događa?"

Faramir ga je čuo i odgovorio mu:

"Mjesec zalazi nad Gondorom. Lijepi Ithil odlazi iz Međuzemlja ibaca pogled na bijele uvojke staroga Mindolluina. Ovo vrijedi dva-tridrhtaja. Ali nisam vas zato ovamo doveo – doduše, tebe, Samwise,nisam ni doveo, ti samo plaćaš kaznu za svoju budnost. Ali to će tiveć nadoknaditi koji gutljaj vina. Nego, pogledajte ovamo!"

Primakne se nijemom stražaru na tamnom rubu, a za njim i Frodo.Sam je ostao na mjestu. Već se ionako osjećao dovoljno nesiguranna ovoj visokoj i mokroj platformi. Faramir i Frodo pogledaju dolje.Duboko ispod sebe ugledali su bijelu vodu kako se izlijeva uzapjenjenu pliticu, a zatim se kovitla, onako tamna, po dubokomjajolikom bazenu u stijeni, dok ne otkrije ponovo svoj put kroz uskavrata i ne oteče, pjeneći se i žuboreći, u mirnija i ravnija područja.Mjesečina je i dalje ukoso padala do podnožja slapa i blistala nanamreškanoj vodi u bazenu. Uskoro Frodo opazi sitno tamnostvorenje na bližoj obali, ali još dok ga je gledao, zaronilo je i nestaloispod samog vrenja i klobučanja slapa sijekući crnu vodu čisto kaostrijela ili oštrobridni kamen.

Faramir se obrati čovjeku do sebe:

"Što misliš, Anborne, što je to? Vjeverica ili vodomar? Ima li unoćnim jezercima Mrkodola crnih vodomara?"

"Ma šta bilo, ptica nije" odgovori Anborn. "Ima četiri uda i roni kaočovjek. I to poprilično vješto. Što li smjera? Gleda li kako da seprovuče iza Zastora do našeg skrovišta? Čini mi se da smo napokonotkriveni. Ja imam ovdje svoj luk, a postavio sam i nekoliko drugihstrijelaca, gotovo isto tako dobrih kao i ja, na drugu obalu.

Čekamo samo na vašu zapovijed, zapovjedniče, da gađamo."

"Hoćemo li gađati?" zapita Faramir pošto se naglo okrene Frodu.

Frodo mu ne odgovori odmah. Napokon izusti:

"Nemojte! Nemojte! Molim vas, nemojte!"

Da se usudio, Sam bi odgovorio brže i glasnije:

"Gađajte!" Nije ništa vidio, ali je po njihovim riječima ispravnozaključio o komu je riječ.

"Onda vi znate kakvo je to stvorenje?" priupita Faramir Froda."Hajde, sad kad ste ga vidjeli, recite mi zašto da ga poštedimo? Usvim našim dosadašnjim razgovorima niste ni jednom riječjuspomenuli tog svog žgoljavog suputnika, pa sam ga i ja ostavio namiru. Mogao sam čekati da ga ulove i dovedu mi ga. Poslao sam zanjim svoje najbolje lovce, ali im je umaknuo, i nisu ga vidjeli sve dosada, osim što ga je ovaj ovdje Anborn spazio načas jučer u sumrak.Ali sad je učinio teži prijestup od hvatanja u zamku kunića napobrežju: drznuo se doći do Henneth Annûna i izgubio je pravo naživot. Čudim se tom stvoru: kreće se samo krišom i vrlo lukavo, adošao je da se kupa u jezercetu ispod samog našeg prozora! Pa zaron misli da ljudi spavaju svu noć bez straže? Zašto je to učinio?"

"Mislim da postoje dva odgovora na vaše pitanje" reče Frodo. "Prvo iprvo, on ne poznaje dobro ljude i, ma koliko inače bio lukav, vaše jeskrovište tako dobro skriveno da možda i ne zna da se ovdje krijuljudi. Drugo, mislim da ga ovamo privlači neka neodoljiva želja, jačaod njegova opreza."

"Kažete da ga nešto privlači ovamo?" priupita ga Faramir tihimglasom. "Pa zar on može znati, zna li on možda za vaš teret?"

"Zapravo zna. I on ga je sam nosio mnogo godina."

" On ga je nosio?" ponovi Faramir dašćući od čuda. "Ta se vašastvar sve više zapleće u nove zagonetke. Znači da je on prati?"

"Možda. Njemu je to nešto dragocjeno. Ali nisam mislio na to."

"Pa šta onda tu traži taj stvor?"

"Ribe" odgovori Frodo. "Gledajte!"

Zagledaju se u tamni bazen. Na drugom kraju izroni crna glavica, udubokoj sjeni stijenja. Bljesne časovit srebrn odsjaj oko kojeg sevoda sitno namreška.

Stvorenje otpliva do obale, a onda se ta žabolika prilika čudesnookretno izvuče iz vode i popne se na obalu. Zatim sjedne i počneglodati nešto sitno i srebrno što se svjetlucalo okrećući se: posljednjemjesečeve zrake padale su za kameni zid na kraju bazena.

Faramir se tiho nasmije.

"Ribe!" reče. "To nije tako opasna glad. A možda i jest: riba izbazena Henneth Annûna mogla bi ga stajati svega što posjeduje."

"Evo, naciljao sam ga" reče Anborn. "Da odapnem strijelu,zapovjedniče?

Svaki nezvani dolazak na ovo mjesto kažnjava se po našem zakonusmrću."

"Čekaj malo, Anborne!" reče mu Faramir. "Ovo je malo teži slučajnego što se čini. Što mi imate sad reći, Frodo? Zašto da mupoštedimo život?"

"To vam je stvorenje kukavno i gladno" odgovori mu Frodo "i ne znau kakvoj je opasnosti. I Gandalf, vaš Mithrandir, rekao bi vam da gane ubijate iz tog razloga, a i iz nekih drugih. Zabranio je vilenjacimada ga ubiju. Ne znam točno zašto, a o onome što naslućujem nemogu ovdje vani otvoreno govoriti. Ali taj je stvor vezan na nekinačin s mojom zadaćom. On nam je bio vodič dok nas niste vi našli izarobili."

"Vodič!" uzvikne Faramir. "To mi sve skupa postaje sve čudnije. Jabih štošta učinio vama za volju, Frodo, ali ovo ipak ne mogu odobriti:da pustim tog previjanog putnika da ode odavde kamo god želi, davam se poslije pridruži ako ga bude volja, ili da ga ulove orci pa daim pod prijetnjom muka prizna sve što zna. Moramo ga ubiti ilizarobiti. Ubiti ako ga ne uhvatimo vrlo brzo. Ali kako možemo ulovitito sklisko raznoliko stvorenje izuzev pernatom strijelom?"

"Dopustite mi da tiho siđem do njega" reče mu Frodo. "Možete držatilukove napete i ustrijeliti bar mene ako ne uspijem u svom naumu.

Ja vam neću pobjeći."

"Idite onda, samo brzo!" reče mu Faramir. "Ako ostane živ, treba davam vjerno služi do kraja svojih nesretnih dana. Odvedi, Anborne,Froda dolje na obalu, samo tiho! Taj stvor ima dobar nos i oko. Dajmi amo svoj luk!"

Anborn progunđa nešto i povede Froda niza zavojite stube doodmorišta, a onda uz druge stube, dok napokon ne dođu do uskogotvora zaklonjenog gustim grmljem.

Provukavši se tiho kroz grmlje, Frodo se nađe na vrhu južne obaleiznad bazena.

Bazen je sad bio u mraku, a slap bijaše blijed i siv odražavajućisamo posljednje ostatke mjesečine na zapadu. Nije vidio Goluma.Pođe još malo dalje a za njim, tiho, i Anborn.

"Idite samo dalje!" dahne ovaj Frodu na uho. "Pazite na desnustranu! Ako padnete u bazen, nitko vas neće moći spasiti osim togvašeg prijatelja ribolovca. I nemojte zaboraviti da su u blizini strijelci,iako ih možda nećete vidjeti."

Frodo se odšulja dalje pipkajući rukama oko sebe kao Golum ipridržavajući se da ne padne. Stijenje je bilo uglavnom ravno i glatkoali i sklisko. Zastane osluškujući.

Isprva nije čuo ništa do neprekidne huke slapa za sobom. Ali ubrzozačuje nedaleko od sebe siktavo mrmorenje.

"Riba, sslatka riba. Nema više Bijelog lica, Zlato moje, konačno, da.Sad možemo na miru jest ribu. Jer Zlato smo izgubili, da, izgubili.Oni gadni hobiti, zločesti hobiti! Ošli su i ostavili nas same, golum; iZlato je ošlo. Siroti Sméagol osto je sam samcat. Nema Zlata mog.Zločesti ljudi, oni će ga uzet, ukrast moje Zlato.

Lopovi! Mi ih mrzimo. Ribe, sslatke ribe. To nass krijepi. Od njih namoči sjaju, prsti čvrsnu, da. Zadavi ih, Zlato moje. Podavi ih sve, da,

ako nam se ukaže prilika. Sslatka riba. Sslatka riba!"

Tako je on vrskao gotovo neprekidno kao i slap što je hučao,prekidajući se na mahove tek slabašnim slinjenjem i grgljanjem.Frodo se naježio slušajući ga, obuzet samilošću i gađenjem. Poželioje da sve to prestane već jednom, i da više nikad ne čuje taj glas.Anborn nije stajao daleko iza njega. Mogao bi se odšuljati do njega izamoliti ga da lovci odapnu strijele. Vjerojatno bi se mogli još višepribližiti Golumu dok se on neoprezno gosti. Dostajala bi samo jednastrijela da zauvijek oslobodi Froda toga kukavnog glasa. Ali ne,Golum sad ima pravo na poštedu. Sluga ima pravo na poštedu odsvoga gospodara radi svoje službe, pa bila to i služba iz straha. Bilibi zaglavili u Mrtvim baruštinama da nije bilo Goluma. Frodo je istotako na neki način pouzdano znao da Gandalf ne bi nikad poželiotakvo što.

"Sméagole!" zazove ga tiho.

"Riba, sslatka riba" opet će onaj glas.

"Sméagole!" zovne ga malko glasnije. Onaj glas umukne."Sméagole, gazda je došao po tebe. Gazda ti je ovdje. Hodi,Sméagole!" Nije bilo odgovora izuzev tihog siktanja, kao od naglogudisaja. "Hodi, Sméagole!" opet će Frodo. "U opasnosti smo.

Ljudi će te ubiti ako te ovdje nađu. Dođi brže do mene ako ti je životmio. Dođi do svoga gazde!"

"Neću!" odgovori mu onaj glas. "Gazda nije dobar. Ostavi sirotogSméagola i ode s novopečenim prijateljima. Nek gazda malopričeka! Sméagol se još nije najeo."

"Nemamo vremena" reče mu Frodo. "Ponesi ribu sa sobom. Hodi!"

"Neću. Moram najprvo pojest ribu."

"Sméagole!" očajnički će Frodo. "Tvoje će se Zlato naljutiti. Reći ćutvom Zlatu: učini da proguta kost pa da se uguši. Da više nikad ne

okusi ribu. Hodi, Zlato te čeka!"

Uslijedilo je oštro siktanje. Ubrzo Golum dobaulja iz tame kaoodlutali pas koga je gospodar dozvao k sebi. Jednu je ribu, dopolapojedenu, držao u gubici a drugu u ruci. Došao je do samog Froda,samo što mu nije dodirnuo nos, pa ga je onjušio.

Blijede mu se oči krijesile. Tad izvadi ribu iz gubice i uspravi se.

"Fini gazda!" prošapće. "Fini hobit, vratio se po sirotog Sméagola.Dobri Sméagol došo. A sad ajdemo, brže ajdemo, de! Preko drvećadok Lica ne svijetle. Da, ajdemo brže!"

"Da, ubrzo ćemo krenuti" reče mu Frodo. "Ali nećemo odmah. Poćiću s tobom, kao što sam ti obećao. Ponovo ti obećavam. Samo neodmah. Još nisi na sigurnome. Ja ću te spasiti, ali moraš mivjerovati."

"Mi moramo vjerovat gazdi?" sumnjičavo će Golum. "Zašto? Zaštone idemo odma? A đe je onaj drugi, onaj prijeki i grubi hobit? Đe jeon?"

"Tamo visoko gore" odgovori mu Frodo pokazujući na slap. "Ja neidem bez njega. Moramo se vratiti po njega." Srce mu klone. Ovo jebilo previše slično obmanjivanju. Nije se zapravo bojao da ćeFaramir dopustiti da ubiju Goluma, ali će ga vjerojatno dati zarobiti ivezati, pa će se ovo što Frodo sad radi tom jadnom podmuklomstvoru učiniti izdajom. Vjerojatno ga nikad poslije neće moći uvjeritiniti mu objasniti da mu je Frodo spasio život na jedini način na koji jemogao. Što bi drugo mogao da održi riječ, koliko god može, i premajednoj i prema drugoj strani? "Hodi!" ponovi. "Inače će se Zlato tvojenaljutiti. Sad ćemo se vratiti gore uz potok. Hajde, hajde, pođi ispredmene!"

Golum se odšulja malo dalje uz sam rub stijene sumnjičavonjuškajući oko sebe. Ubrzo ustane i pridigne glavu.

"Tu ima nešto!" reče. "Al to nije hobit." Iznenada se okrene. Uizbuljenim očima zatreperilo mu zeleno svjetlo. "Gazzda, gazzda!"prosikće. "Zločest! Podmukao! Dvoličan!"

Pljune, ispruži dugačke ruke i pucne bijelim prstima.

U isti mah izroni za njim Anbornova velika crna spodoba i baci se nanj.

Krupna snažna šaka zgrabi ga za šiju i pribije uz tlo. On se munjevitookrene, onako mokar i sluzav kakav je bio, migoljeći se poputjegulje, grizući i grebući napadača kao mačka. Ali iz sjene iskoče jošdvojica.

"Smiri se!" reče mu jedan od njih. "Ili ćemo te iglama izbosti da ćešizgledati kao jež. Smiri se!"

Golum klone, zacvili i zacmizdri. Nisu ga baš nježno svezali.

"Polako, polako!" reče im Frodo. "Nije on jak kao vi. Pazite da ga neozlijedite.

Umirit će se on već samo ako ga ne ozlijedite. Sméagole! Neće teoni ozlijediti. Idem ja s tobom, ništa ti neće biti, ne boj se! Osim ako imene ne ubiju. Vjeruj svom gazdi!"

Golum se okrene i pljune na nj. Ljudi ga podignu sa zemlje, navukumu kukuljicu na oči i ponesu ga.

Idući za njima, Frodo se jadno osjećao. Prošli su kroz otvorzaklonjen grmljem i vratili se niza stube i kroz hodnike u spilju. Dvije-tri baklje bijahu upaljene. Ljudi su se bili uskomešali. Među njima jebio i Sam. Bacio je čudan pogled na mlitavi svežanj koji su ljudinosili.

"Uvatili ste ga?" priupita Froda.

"Da. Naime ne, nisam ga ja uhvatio. Došao je do mene zato što mije, na žalost, povjerovao. Ja nisam htio da ga ovako svežu. Nadam

se da će sve dobro proći, ali mi je ovo sve skupa mrsko."

"I meni" priklopi Sam. "I nikad neće ništa biti kako treba, gdje god jeta šaka jada."

Dođe čovjek, mahne rukom hobitima i povede ih do udubine u dnuspilje. Tu je sjedio Faramir na svojoj stolici, a iznad njegove glave uniši ponovo je gorjela svjetiljka. Dade im znak da sjednu na stoličicedo njega.

"Donesite gostima vino" reče. "I dovedite mi zarobljenika!"

Donesu vino, a onda dođe Anborn noseći Goluma u naručju.Skinuvši mu kukuljicu s glave, postavi ga na noge pridržavajući gaodostraga rukama. Golum je žmirkao skrivajući pakost u očimateškim, blijedim kapcima. Doimao se odista jadno, onako mokar ipokisao, smrdeći po ribi (još je jednu držao grčevito u ruci). Rijetkiuvojci visili su mu kao bujna travurina preko koščata čela, iz nosa mucurile bale.

"Pustite nas! Pustite nas!" reče im. "Bole nas ruke od užeta, da, bolenas, bole, a nismo ništa napravili."

"Ništa?" ponovi Faramir motreći bijednog stvora oštrim pogledom, alibez ikakva izraza na licu, bez srdžbe, sažaljenja ili čuđenja. "Ništa?Nisi ti nikad ništa učinio da te svežu ili nekako još gore kazne?Srećom, nije na meni da o tome sudim.

Ali noćas si došao na mjesto gdje se svaki dolazak kažnjava smrću.Ribe u tom bazenu skupo se plaćaju."

Golum ispusti ribu iz ruke.

"Neću ja ribu" reče.

"Nije to cijena ribe" odvrati Faramir. "Sam dolazak ovamo i pogled nabazen povlači za sobom smrtnu kaznu. Ja sam te dosad poštedio na

molbu Frodovu, koji kaže da ti on bar duguje neku zahvalnost. Alimorat ćeš i mene zadovoljiti. Kako se zoveš?

Otkud si došao? I kamo ideš? Po kakvom poslu?"

"Zalutali smo, zalutali" odgovori Golum. "Nema imena, nema posla,nema Zlata, nema ničesa. Sasma prazni. Samo gladni; da, gladni.Dvije-tri ribice, gadne koščate ribice za jednog jadnika, i sad kažusmrt. Kako su mudri, kako pravedni, zbiljam pravedni!"

"Nismo baš mudri" reče mu Faramir. "Ali pravedni jesmo, možda, baronoliko koliko nam omogućuje naša skromna mudrost. Odvežite ga,Frodo!"

Faramir izvuče iza pojasa nožić za rezanje noktiju i pruži ga Frodu.Golum je pogrešno shvatio tu kretnju pa zaskviči i padne na pod.

"Ne boj se, Sméagole!" reče mu Frodo. "Moraš mi vjerovati. Ja teneću ostaviti na cjedilu. Odgovaraj iskreno na sva pitanja akomožeš. To ti neće ništa naškoditi nego samo pomoći."

Prereže mu užeta na zapešćima i gležnjevima i osovi ga na noge.

"Hodi amo!" reče mu Faramir. "Pogledaj me u oči! Znaš li kako sezove ovo mjesto? Jesi li bio kad ovdje?"

Golum polako podigne pogled i nevoljko zaviri Faramiru u oči. UGolumovim očima nije više bilo sjaja. Gledale su načas, sumorne iblijede, u bistre i nepokolebljive oči čovjeka iz Gondora. Zavladatajac. Golum obori glavu i skutri se toliko da na kraju čučne na poddršćući.

"Ne znademo mi ništa niti oćemo da znademo" procvili. "Nikad biliovđe i nikad više ne došli."

"U tvojoj su glavi zaključana vrata i zatvoreni prozori, a iza njih sekriju mračne odaje" reče Faramir. "Ali vjerujem ti da si ovaj put rekaoistinu. Sva sreća za tebe! U što ćeš se zakleti da se nikad nećeš

vratiti ovamo, i da nikad nećeš nikog dovesti ovamo, ni riječju niznakom?"

"Gazda znade" odgovori Golum i zirne na Froda. "Da, on znade. Mićemo se gazdi zaklet ako nas on spasi. Zaklinjemo se u njega, da:"Dopuzi do Frodovih nogu.

"Spasi nas, fini gazda!" procvili. "Sméagol se kune u svoje Zlato, odsveg srca. Nikad više neće vamo doć, nikad neće ni pisnut, nikad,nikad! Neće, Zlato moje, neće!"

"Jeste li zadovoljni tom zakletvom?" upita Faramir Froda.

"Jesam" odgovori Frodo. "U najmanju ruku, morate prihvatiti tunjegovu zakletvu ili postupiti prema svojim zakonima. Ali ja sam muobećao da mu se ništa neće dogoditi ako pođe sa mnom. A ne bihhtio pogaziti riječ."

Faramir je časkom još sjedio zamišljen.

"Dobro" izusti napokon. "Predajem te tvom gospodaru, Frodu, sinuDrogovu.

Neka se on izjasni što će učiniti s tobom."

"Ali, gospodaru Faramire" reče Frodo klanjajući se "vi se još nisteizjasnili što kanite učiniti s narečenim Frodom, a dok se o tome neizjasnite, on ne može praviti nikakve planove ni za sebe ni za svojesuputnike. Vi ste svoju odluku bili odgodili do današnjeg jutra, a jutrosamo što nije svanulo."

"Dobro, onda ću obznaniti svoju presudu" reče Faramir. "Što se tičevas, Frodo, koliko je u mojoj moći pod višom vlašću, proglašavamvas slobodnim u kraljevstvu Gondor do njegovih najdaljih drevnimmeđa, samo što ni vi niti itko drugi tko putuje s vama ne smijenepozvan više doći na ovo mjesto. Ova presuda vrijedi godinu ijedan dan, a onda gubi valjanost, osim ako prije isteka tog roka nedođete u Minas Tirith i predstavite se gospodaru i dvorskom meštru

toga grada. Tad ću ja njega zamoliti da blagoslovi ovo što sam jaučinio i proglasi to doživotno valjanim. A dotle, koga god vi uzmetepod svoje okrilje, bit će i pod mojim okriljem i štitom Gondora. Jeste lisad zadovoljni?"

Frodo mu se duboko pokloni i reče:

"Potpuno sam zadovoljan, i stojim vam na službu ako moja službamože biti od ikakve koristi tako visokoj i časnoj ličnosti."

"Može biti od velike koristi" reče Faramir. "Uzimate li vi sad ovostvorenje, ovoga Sméagola, pod svoje okrilje?"

"Da, uzimam Sméagola pod svoje okrilje" potvrdi Frodo. Sam glasnouzdahne, i to ne iz udvornosti koju je on duboko poštivao kao i svakihobit. Zapravo bi u Shireu ovakva prigoda zahtijevala još mnogo višeriječi i klanjanja.

"E, onda znaj da ti prijeti smrt" reče Faramir Golumu "ali dok si god sFrodom, siguran si, što se nas tiče. Ipak, ako te itko u Gondoruzatekne kako lutaš bez njega, kazna će biti izvršena. A ako mu nebudeš dobro služio, neka te smrt snađe što prije, u Gondoru ili izvannjega! A sad mi odgovaraj: kamo bi htio krenuti? On kaže da si mu tibio vodič. Kamo si ga vodio?"

Golum je šutio.

"To ne smije za mene ostati tajna" reče Faramir. "Odgovaraj mi ili ćuopozvati svoju odluku!"

Golum je i dalje šutio.

"Ja ću odgovoriti umjesto njega" reče Frodo. "On me je doveo doCrnih dveri, kao što sam tražio od njega, ali nismo mogli proći kroznjih."

"Nema otvorenih vrata koja vode u zemlju Onoga kome se ime nespominje" ustvrdi Faramir.

"Kad smo to vidjeli, skrenuli smo na drugu stranu i udarili Južnomcestom"

nastavi Frodo. "Jer on nam je rekao da postoji, ili da možda jošpostoji, neka staza nedaleko od Minas Ithila."

"Minas Morgul" reče Faramir.

"Ne znam točno" opet će Frodo "ali mislim da se ta staza penje uplanine na sjevernoj strani doline u kojoj se nalazi stari grad. Penjese do jednog visokog klanca pa onda silazi do… do one drugestrane."

"Znate li kako se zove taj visoki prijevoj?" upita ga Faramir.

"Ne znam" odgovori Frodo.

"Zove se Cirith Ungol."

Golum oštro prosikće i probrglja nešto za se.

"Zar se možda ne zove tako?" priupita ga Faramir.

"Ne zove!" odbrusi mu Golum, a onda zaskviči kao da ga je štoubolo. "Da, da, čuli smo i mi za to ime. Al šta će nam i ime? Gazdaveli da mora unutra. Pa onda moramo nać neki put. A nema drugogputa, jok."

"Nema drugog puta?" ponovi Faramir. "Kako ti znaš da nema? I tkoje uopće istražio sve granice tog mračnog kraljevstva?" Zamišljenose zagleda u Goluma, a onda proslijedi: "Odvedi, Anborne, ovostvorenje. Blago postupaj s njim, ali dobro pazi na njega! A ti,Sméagole, da se nisi više usudio roniti ispod slapa! Stijene tamoimaju takve zube da ćeš izgubiti glavu prije vremena. A sad odlazi iuzmi si tu svoju ribu!"

Anborn izađe a Golum pokorno pođe za njim. Na ulazu u udubinunavuku opet zastor.

"Frodo, ja mislim da ne postupate mudro" reče mu Faramir. "Mislimda ne biste smjeli ići dalje s tim stvorom. Opak je."

"Ne, nije opak skroz-naskroz" odvrati Frodo.

"Nije možda skroz-naskroz" opet će Faramir "ali ga pakost izjeda kaoživa rana, i zlo u njemu raste. Neće vas dovesti ni do čega dobrog.Ako se želite rastati s njim, ja ću mu dati pratnju i vodiča da gaodvedu do bilo kojeg mjesta na granici Gondora do kojeg želi otići."

"On to ne bi prihvatio" ustvrdi Frodo. "Išao bi i dalje za mnom kao štoje i dosad činio. A ja sam mu višeput obećao da ću ga uzeti podsvoje okrilje i da ću ići onuda kuda me on vodi. Nećete valjda tražitiod mene da pogazim riječ?"

"Neću" odgovori Faramir. "Ali srce bi mi to htjelo. Jer čini mi se da jemanje zlo savjetovati nekome da pogazi riječ nego da je sampogaziš, pogotovo kad vidiš da ti je prijatelj vezan riječju na svojuštetu a da nije toga ni svjestan. Ali dobro… ako on želi ići s vama,onda ga morate trpjeti. Ali mislim da niste dužni ići preko CirithUngola o kojem vam je rekao manje nego što zna. To sam mu barjasno pročitao na licu. Nemojte ići preko Cirith Ungola!"

"A kuda da onda idem?" reče mu Frodo. "Da se vratim do Crnih dverii predam tamošnjoj straži? Što vi znate o tom mjestu da ga smatratetako strašnim?"

"Ništa pouzdano" prizna Faramir. "Mi iz Gondora ne idemo više naistok od ceste, a nitko od nas mlađih nije nikad ni išao tamo, niti jeitko od nas ikad stupio nogom na Sjenovito gorje. O njemu znamosamo po starim pričama i glasinama iz minulih dana. Ali neki mračniužas vlada na prijevojima iznad Minas Morgula. Kad god sespomene Cirith Ungol, starci i dobri znalci legendi problijede i ušute.

Dolina Minas Morgula potpala je odavno pod zlo, i postala strah itrepet još dok je prognani Neprijatelj bio daleko, i dok je veći dioIthiliena bio u našim rukama. Taj je grad, kao što znate, nekad biosnažno uporište, ponosito i lijepo, Minas Ithil, pobratim našega

grada. Ali zauzeli su ga divljaci kojima je Neprijatelj u svojojprvobitnoj moći zavladao, i koji su se nakon njegova pada potucalibez gospodara, bez kuće i kućišta. Kažu da su njihovi gospodari bililjudi iz Númenora koji su se skroz-naskroz pokvarili. Njima jeNeprijatelj poklonio moćne prstenove i proždro ih, pa su tako postaližive sablasti, užasne i opake. Nakon njegova odlaska oni su osvojiliMinas Ithil i nastanili se u njemu, i upropastili i njega i svu dolinu okonjega: izgledao je pust, iako nije bio pust, jer se u njegove porušenezidine uselio bezobličan strah. U njemu je bilo Devet velikaša, koji suopet ojačali nakon povratka svoga gospodara, što su oni potajnopripremali i podupirali. Onda je Devet jahača izašlo na vratnice jeze iužasa a mi im nismo mogli odoljeti. Ne približavajte se njihovoj utvrdijer će vas otkriti. To vam je mjesto budne pakosti, puno očiju bezkapaka. Nemojte ići na tu stranu!"

"A na koju biste nas vi stranu uputili?" upita ga Frodo. "Kažete danas ne možete sami odvesti do gorja ni preko njega. A ja morampreko toga gorja jer sam se obvezao pred Vijećem da ću naći taj putili propasti tragajući za njim. A ako se vratim i odustanem na kraju odsvoga teškog puta, kamo ću se onda skloniti, kod vilenjaka ili ljudi?Zar biste htjeli da pođem u Gondor s tom stvari, stvari za kojom jevaš brat pomahnitao od žudnje? Kako bi ona djelovala na MinasTirith? Pa da imamo dva grada Minas Morgula koji će se ceriti jedandrugome preko mrtve zemlje pune truleži?"

"To ne bih volio" reče mu Faramir.

"Pa što biste onda htjeli da učinim?"

"Ne znam ni sam. Samo ne bih htio da odete u smrt ili na muke. I nevjerujem da bi Mithrandir odabrao taj put."

"Ali otkako njega više nema, ja moram ići onim stazama koje sammogu naći.

A nemam vremena dugo ih tražiti" otpovrne Frodo.

"To je zbilja težak usud i beznadan pothvat" reče Faramir. "Aliupamtite bar moju opomenu: čuvajte se tog vodiča, Sméagola! Vidimpo njemu da je već ubijao."

Uzdahne. "E pa, eto, sreli smo se i sad se rastajemo, Frodo, sineDrogov. Vama ne trebaju samilosne riječi: ja se ne nadam da ću vasikad više vidjeti pod ovim suncem.

Ali sad ćete otići s mojim blagoslovom za vas i za sve vaše.Odmorite se još malo dok vam ne sprave jelo.

Rado bih čuo kako se taj gmizavac Sméagol dočepao stvari o kojojje riječ. I kako ju je izgubio, ali neću vam sad više dodijavati. Ako seikad, suprotno svim očekivanjima, vratite u krajeve živih smrtnika pakad budemo prepričavali svoje doživljaje sjedeći na suncu pokrajnekog bedema i smijući se svojim starim jadima, onda ćete mi i toispripovjediti. A do tada, ili do nekog drugog časa koji ne mogu vidjetičak ni svevideći kamenovi Númenora, ostajte zbogom!"

Ustane i duboko se pokloni Frodu, pa odgrne zastor i ode u spilju.

VII poglavlje: PUT DO KRIŽANJAFrodo i Sam vratili su se u krevet i ležali neko vrijeme bez riječiodmarajući se dok su se ljudi oko njih motali i započinjao radni dan.Nakon nekog vremena donijeli su im vode, a zatim ih odveli do stolaprostrtog za trojicu. Faramir je doručkovao s njima. Iako nije uopćebio spavao nakon jučerašnjeg boja, nije izgledao umoran.

Nakon doručka sva trojica ustanu.

"Neka vas na putu ne mori glad!" reče im Faramir. "Ostalo vam jepremalo živeža, pa sam zapovjedio da vam u naprtnjače stave neštomalo hrane prikladne za put. Vode vam neće nedostajati dok ste uIthilienu, ali nemojte piti ni iz jednog potoka što teče iz ImladMorgula, Doline žive smrti. I još vam nešto moram reći. Svi su semoji izvidnici i uhode vratili, čak i oni koji su se bili prišuljali nadomakMorannonu.

Svi su zapazili nešto čudno. Cijeli je kraj opustio. Na cestama nemani žive duše, nigdje se ne čuje bat koraka ni zvuk roga ili tetive luka.U Bezimenoj zemlji vlada muk, sve kao da se nešto iščekuje. Neznam na šta to sluti. Ali brzo se bliži vrijeme neke velike odluke.Dolazi oluja. Hitajte dok još možete! Idemo, ako ste spremni.

Uskoro će sunce izaći iz sjene."

Hobitima su donijeli njihove naprtnjače (malo teže nego što su bile) idva čvrsta štapa od ulaštena drva potkovana željezom, sizrezbarenim glavama kroz koje bijahu provučeni pleteni kožniremeni.

"Nemam prikladnih darova da vam dadnem na rastanku" rečeFaramir. "Ipak, uzmite ove štapove. Oni mogu dobro doći svakometko hoda ili se penje kroz divljinu.

Njima se služe ljudi na Bijelom gorju. Doduše, ovi su podsječenispram vaše visine i iznova potkovani. Izrađeni su od plemenita

drveta lebethrona omiljenog među drvodjeljama u Gondoru, aposjeduju čarobnu moć da sami nalaze put tamo i natrag.

Neka samo ne izgube tu moć u Sjeni u koju odlazite!"

Hobiti mu se duboko poklone.

"Milostivi domaćine" obrati mu se Frodo "poluvilenjak Elrond reče mida ću na putu nailaziti na prijateljstvo, potajno i neočekivano.Sigurno je da nisam očekivao prijateljstvo kakvo ste mi vi iskazali.Ovo na što sam naišao pretvara mi nesreću u veliku sreću."

Napokon su se spremili da krenu. Goluma su doveli iz nekogzakutka ili skrovišta, činilo se da je zadovoljniji nego što je bio, iakose neprestano držao Froda i zazirao od Faramirova pogleda.

"Vašem vodiču moramo vezati oči" reče Faramir. "Vas i vašeg sluguSamwisea oslobađamo te obveze, ako želite."

Golum je skvičao, otimao se i hvatao za Froda kad su mu htjelivezati oči, pa Frodo reče:

"Vežite nam oči svoj trojici, a najprije meni, neka vidi da nam nećeteništa nažao učiniti."

Tako su i uradili i poveli ih iz spilje Henneth Annûn. Kad su izašli izhodnika i popeli se uza stube, oćutjeli su oko sebe prohladan jutarnjizrak, svjež i umilan.

Svejednako vezanih očiju, hodali su neko vrijeme uzbrdo, a ondamalo-pomalo nizbrdo. Napokon Faramir zapovjedi da im odvežu oči.

Stajali su opet ispod krošnje drveća. Nisu više čuli huku slapa jer ihje sad dugačka, prema jugu okrenuta kosa razdvajala od dubodolinekojom je tekao potok.

Na zapadu su vidjeli svjetlo kroz drveće, kao da su odjednom došlido kraja svijeta, do ruba s kojeg se vidi samo nebo.

"Ovdje nam se putovi razilaze" reče Faramir. "Ja vam savjetujem dane idete još

na istok, nego ravno jer ćete tako još milje i milje biti zaklonjenišumom. Zapadno je od vas kosa gdje se zemljište spušta do velikihdolina, ponegdje strmo i naglo a ponegdje niz dugačke obronke.Držite se te kose i okrajka šume. Mislim da ćete se isprva kretati podanjem svjetlu. Sav kraj sniva u lažnom miru i zlo se trenutačnopovuklo. Putujte sretno dok god možete!"

Tad zagrli hobite po običaju svoga naroda, sagnuvši se i stavivši imruke na ramena i poljubivši ih u čelo.

"Neka vas prati dobra volja svih ljudi!" poželi im.

Oni mu se poklone do zemlje, a on se okrene i pođe a da se neosvrne za sobom, te pristupi dvojici stražara koji su stajali malo dalje.Hobiti se zadive gledajući kako su brzo ti ljudi u zelenome krenulidalje i u tren oka izgubili se s vidika. Šuma u kojoj je Faramir domaloprije stajao doimala se pusto i turobno, kao da je nepovratnoprošao lijep san.

Frodo uzdahne i okrene se na jug. Baš kao da želi pokazati kako nedrži ništa do takvih udvornosti, Golum je čeprkao nešto po zemljicrnici podno nekog drveta.

"Već je opet gladan?" pomisli Sam. "Eto ga na!"

"Jesu li konačno ošli?" priupita ih Golum. "Gadni, zločesssti ljudi!Sméagola još boli vrat od njih, jes, boli! Idemo!"

"Da, idemo" potvrdi Frodo. "Ali radije šuti ako ne možeš govoritiljepše o onima koji su ti iskazali milost!"

"Fini moj gazda!" reče Golum. "Sméagol se samo šali. Uvijek onprašta, prašta, da, da, čak i gazdine male podvale. O da, fini gazda,fini Sméagol!"

Frodo i Sam su šutjeli. Uprtivši naprtnjače i dohvativši štapove, zašlisu u šumu Ithiliena.

Dva puta su se toga dana zaustavili i pojeli nešto od hrane koju im jeFaramir dao na put: suhog voća i usoljenog mesa, dovoljno za višedana, i kruha toliko da ga imaju dok je još svjež. Golum nije ništaokusio.

Sunce je odskočilo i prošlo iznad njih a da ga nisu ni vidjeli, i počelozalaziti, pa je svjetlo što se vidjelo kroz drveće na zapadu postalozlatne boje. Neprestano su hodili po svježoj zelenoj hladovini aposvuda je oko njih bila tišina. Reklo bi se da su sve ptice nekamoodletjele, ili da su zanijemjele.

Rano se spustila tama na nijemu šumu, pa su se prije noći zaustavili,umorni, jer su bili prevalili dvadesetak milja od Henneth Annûna.Frodo je legao i prespavao tu noć na debelu sloju lišća pod starimstablom. Sam, koji je ležao uza nj, bio je nemirniji: višeput se budio,ali od Goluma nije bilo ni traga ni glasa, odšuljao se bio nekud čimsu legli. Nije im poslije rekao je li spavao u kakvoj obližnjoj rupi ili jesvu noć tumarao okolo, ali se vratio u praskozorje i probudiosuputnike.

"Diž' se, da, diž' se!" reče im. "Pred nama je još dug put, na jug i naistok. Hobitima se valja požurit."

Taj je dan prošao otprilike kao i prethodni, samo što se tišina doimalajoš dublje. Zrak je otežao i pod drvećem je bilo pomalo zagušljivo.Reklo bi se da će biti grmljavine. Golum je često zastajao i njuškaooko sebe, a onda bi promrsio nešto za se podbadajući ih da požure.

Dok se treći dio dnevnog marša vukao i popodne prolazilo, šuma seotvorila a drveće postalo veće i raštrkanije. Velebne crnike grdnogobujma dizale su se, tamne i svečane, na prostranim proplancima, aovdje-ondje među njima drevni jasenovi i gorostasni hrastovi nakojima su upravo propupali smeđe-zeleni pupovi. Oko njih su sesterale duge zelene tratine prošarane rosopasom i anemonama,bijelim i modrim, sklupčanim za san, a bilo je i poljana gusto

naseljenih lišćem šumskih hijacinta: njihovi su glatki zvončići već viriliiz zemlje crnice. Nigdje nije bilo nijednog živog stvora, ni zvjerke niptice, ali je Goluma na ovim čistinama spopao strah pa su hodalioprezno i hitro prelazili iz jedne dugačke sjene u drugu.

Kad su došli do kraja šume, svjetlo se već bilo naglo gasilo. Tu susjeli pod stari kvrgavi hrast koji je svoje vijugave zmijaste žile pustioniz strmi obronak što se runio pod njim. Pred njima je ležala duboka,mutna udolina. Na suprotnoj strani ponovo su se okupljale šume,modre i sive u sumornu večer, i stupale dalje na jug. Zdesna se,daleko na zapadu, žarilo gorje u Gondoru, pod nebom poprskanimognjem. Slijeva se sterao mrak: visoki bedemi Mordora, a iz tog jemraka nadolazila dugačka dolina spuštajući se naglo, u sve širemkoritu, prema Anduinu. Na njezinu dnu tekao je hitar potok. Frodo ječuo kako mu kamenit glas dopire kroz tišinu. Uza nj je, na suprotnojstrani, krivudala cesta nalik na blijedu vrpcu, u prohladnu sivuizmaglicu koju nije doticao ni tračak sunca. Frodu se učini da ondje,u daljini, nazire visoke mutne vršike i nazubljene tornjiće na starimkulama, izgubljenim i mračnim, što kanda plove sjenovitim morem.

Okrenuvši se Golumu, upita ga:

"Znaš li gdje smo sada?"

"Znam, gazda. Opasna mjesta. To je cesta, gazda, koja vodi odMjesečeve kule do porušenog grada na obalama rijeke. Porušenigrad, da, jako gadno mjesto, puno neprijatelja. Nije trebalo slušatljude. Hobiti su se sad jako udaljili od staze. Moraju krenut na istok,tamo daleko gore." Mahne mršavom rukom prema mračnom gorju.

"Ne možemo ić ovom cestom. Ma kakvi! Ovuda nailaze opaki ljudi,odozdola iz kule."

Frodo baci pogled niz cestu. Bilo kako mu drago, ništa se na njoj nijemicalo.

Činilo se da vodi, osamljena i napuštena, do pustih razvalina uizmaglici. Ali u zraku se osjećalo nekakvo zlo, kao da onuda stvarno

prolaze gore-dolje neka nevidljiva bića.

Frodo se naježi kad ponovo pogleda one daleke tornjiće kako segube u tami, a šum vode učini mu se hladnim i okrutnim: glasMorgulduina, zagađenog potoka što teče iz Doline sablasti.

"Što ćemo sad?" priupita. "Napješačili smo se. Hoćemo li potražitikakvo mjesto u šumi gdje ćemo moći ležati sakriveni?"

"U mraku se ne treba sakrivat" reče Golum. "Po danu se hobitimoraju sakrivat, da, po danu."

"Ma hajde bježi!" reče mu Sam. "Moramo se valjda malo odmorit, pamakar ustali usred noći da krenemo dalje. Bit će i onda još satimamrak, dovoljno vremena da nas još dugo vodiš ako znaš put."

Golum nevoljko pristane na taj prijedlog i vrati se u šumu. Probijaose neko vrijeme na istok uz sam krivudav okrajak šume. Nije htioležati na zemlji tako blizu opakoj cesti, pa su se nakon kraće raspresvi popeli na rašlje velike crnike, čije su guste grane tvorile dobarzaklon i prilično udobno sklonište. Pala je noć pa je pod timbaldahinom bio mrak kao u rogu. Frodo i Sam popili su malo vode ipojeli nešto kruha i suha voća, a Golum se umah sklupčao i zaspao.Hobiti nisu ni oka sklopili.

Negdje iza ponoći probudi se Golum: iznenada mu opaze blijede očikako se krijese u mraku. Osluškivao je i njuškao oko sebe, kao što jeobično činio kad bi htio utvrditi koje je doba noći.

"Jesmo se odmorili? Jesmo dobro spavali?" upita ih. "Ajdemo!"

"Nismo se ni odmorili ni dobro spavali" promrndža Sam. "Al idemoako se baš mora."

Golum se odmah spusti s granja na sve četiri, a hobiti nešto polakšeza njim.

Čim su se našli na zemlji, krenuli su dalje, s Golumom na čelu, naistok, uz mračni obronak. Malo su što vidjeli jer je bilo gluho dobanoći pa bi obično primijetili deblo tek kad bi nabasali na nj. Zemlja jebila neravnija i teže su hodali, ali Goluma to kanda nije smetalo.Vodio ih je kroz čestare i trnovito grmlje, gdjekad oko ruba dubokerasjeline ili mračne jaruge, gdjekad u crne zavale zakriljene žbunjem,ili ih je vodio iz njih, ali kad god bi se malo spustili, uvijek bi idućiobronak bio još nešto duži i strmiji. Neprestano su se malo-pomalopenjali. Na prvom zastanku osvrnuli su se za sobom i mutnorazabrali krošnje šume iz koje su bili izašli kako se stere poputgoleme tamne sjene, kao mrkli mrak pod tamnim pustim nebom. Sistoka se polako nadvijala velika crnina i proždirala slabašne,rasplinute zvijezde. Poslije je mjesec koji je zapadao umaknuooblaku što ga je progonio, ali je bio sav okružen nezdravim žutimkolobarom.

Napokon se Golum okrene hobitima i reče:

"Skoro će dan. Hobitima se valja požurit. Ovđe nije sigurno ostat naotvorenom. Požurite!"

On ubrza korak a oni umorno pođu dalje za njim. Uskoro su sepočeli penjati uz veliko bilo, ponajviše obraslo gustim raslinjemborovice i planike i niskim žilavim dračem, iako je gdjegdje bilo ičistina, ožiljaka nedavnih požara. Kad su se već približavali vrhu,bivalo je sve više grmlja borovice, vrlo starog i visokog, mršavog itankonogog pri dnu a gustog na vrhu, gdje je već izbijalo žuto cvijećešto je svjetlomrcalo u mraku i širilo oko sebe slabašan i slatkastmiris. Toliko su visoki bili bodljikavi guštici da su hobiti hodaliuspravni ispod njih prolazeći kroz duge suhe prolaze po sagu oddebele, bockave zemlje crnice.

Na drugoj strani tog širokog bila napokon su se zaustavili i zavukli sepod zamršen splet trnja. Iskrivljene grane, povijene do zemlje, bijahupremrežene gustim prepletom starog bijelog vrijesa. Duboko unutrabila je šuplja prostorija od suhog granja i kupina natkrivena prvimlišćem i proljetnim izdancima. Tu su neko vrijeme ležali, još

preumorni da bi mogli jesti. Vireći kroz rupe u skrovištu promatrali sukako se polako rađa dan.

Ali nije granuo dan nego samo nekakav beživotan, smeđ polumrak.Na istoku su vidjeli mutnocrven sjaj pod oblakom što se spuštao: nijeto bilo jutarnje rumenilo.

Preko razbacanog kraja između njih i istoka mrštio se na njih EphelDúath, crn i bezobličan dolje, gdje je ležala debela noć i nikako nijeprolazila, a gore nazubljenih vrhova i bridova što su se ocrtavalitvrdo i prijeteći naspram ognjena sjaja. Daleko, njima zdesna, stršioje velik krak gorja, taman i crn sred sjena, izbačen na zapad.

"Na koju ćemo stranu odavde?" zapita Frodo. "Je li to ulaz u… uMorgulsku dolinu, tamo daleko, iza one crne mase?"

"Zar moramo već sad mislit na to?" reče Sam. "Nećemo valjdadanas više dalje, ako je ovo uopće dan?"

"Možda i nije, možda i nije" otpovrne Golum. "Al moramo brže daljedo Križanja. Da, do Križanja. To je onaj put tamo prijeko, jes, gazda."

Zamro je rumeni žar iznad Mordora. Sumrak se zgusnuo kad su sesilna isparenja digla na istoku i zaplovila nekud iznad njih. Sam jenešto malo pojeo i legao, ali je Golum bio nemiran. Iako nije htiookusiti ništa od njihove hrane, popio je malo vode i zavukao se podgrmlje njuškajući oko sebe i gunđajući. Tad odjednom nestane.

"Valjda je ošo u lov" reče Sam i zijevne. Na njemu je bio red da prvispava, pa je uskoro zaspao kao zaklan. Sanjao je da se vratio u vrt uVrećastom vijencu i da nešto traži, ali je na leđima nosio teškunaprtnjaču pa se sav zgrbio. Činilo mu se da je sve nekakozapušteno i puno korova, trnje i paprat osvajali su gredice pokrajdonje živice.

"Vidim ja da ću imat pune ruke posla, samo što sam strašnoumoran" neprestance je govorio sam sebi. Odjednom se sjeti štotraži. "Lulu!" uzvikne i probudi se.

"Mamlaze!" reče sam sebi otvarajući oči i pitajući se zašto spavadolje, ispod živice. "Pa lula ti je sve vrijeme u naprtnjači!"

Tad napokon shvati, prvo, da mu je lula možda u naprtnjači ali danema duhana, i drugo, da je na stotine milja daleko od Vrećastogvijenca. Sjedne. Učini mu se da je gotovo mrak. Zašto ga jegospodar pustio spavati preko reda, sve do večeri?

"Zar vi niste ni oka sklopili, gos'n Frodo?" upita ga. "Koje je dobadana? Čini mi se da je prilično kasno!"

"Ne, nije" odgovori mu Frodo. "Samo što dan postaje sve mračniji,umjesto svjetliji: sve je veći mrak. Još nije ni podne prošlo, kolikoznam, spavao si svega oko tri sata."

"Da mi je znat šta je na stvari!" reče Sam. "Da ne dolazi oluja? Akodolazi, bit će to najgora oluja kakve je ikad bilo. Još ćemo poželit dasmo u nekoj dubokoj rupi, a ne samo pod živicom." Oslušne. "Šta jeto? Grmljavina, il bubnjevi, il nešto treće?"

"Ne znam" odgovori Frodo. "To već dulje vrijeme traje. Katkad mi sečini da zemlja podrhtava, a katkad da mi teški zrak bubnja u ušima."

Sam pogleda oko sebe.

"A gdje je Golum?" zapita. "Zar se još nije vratio?"

"Nije" odgovori mu Frodo. "Nema mu ni traga ni glasa."

"E pa, ja ga više ne mogu čekat" reče Sam. "Zapravo nikad nisamimao na putu ništa do čega mi je bilo manje stalo. A to bi baš biloslično njemu, da sad, poslije toliko milja, jednostavno ode i nestane,upravo sad kad će nam bit najpotrebniji… to jest, ako ikad bude odkakve koristi, u što debelo sumnjam."

"Zaboravio si na Baruštine" reče mu Frodo. "Nadam se da mu se nijeništa dogodilo."

"A ja se nadam da ne sprema nikakvu psinu. Bilo kako bilo, valjdaneće past u nečije ruke, ko što bi vi rekli, jerbo ako padne, jao si ganama!"

Uto se razlegne još snažnije i gromoglasnije gruhanje i tutnjava.Učini im se da tlo pod njima podrhtava.

"Sve bih rekao da nam se svakako loše piše" reče Frodo. "Bojim seda se naše putovanje primiče kraju."

"Možda" otpovrne Sam "al dok god ima života, ima i nade, što bireko moj Čiča, i potrebe za 'ranom, tako bi obično pridodavo.Prezalogajite malko, gos'n Frodo, pa onda spavajte!"

Pomalo je prolazilo ono što je Sam smatrao da bi trebalo bitipopodne. Vireći iz zaklona, vidio je samo sivkast svijet bez sjenakako se polako pretapa u bezobličnu, bezbojnu tamu. Bilo jezagušljivo, ali ne i vruće. Frodo je nemirno spavao, prevrtao se ibacakao u snu i pokatkad nešto mrmljao. Samu se činilo da jedvaput izgovorio Gandalfovo ime. Vrijeme se oteglo unedogled.Odjednom Sam začuje za sobom nekakvo siktanje i ugleda Golumakako stoji na sve četiri i pilji u njih užagrenim očima.

"Diž' se! Diž' se! Pospanci!" prošapće. "Diž' se! Nema vremena zagubit.

Moramo krenut, da, moramo odma krenut. Nema vremena za gubit!"

Sam se sumnjičavo zagleda u nj: učinilo mu se da je uplašen iliuzrujan.

"Da odmah krenemo? Kakva ti je to opet smicalica? Nije još vrijeme.Ne može bit još ni vrijeme za čaj, barem u onim pristojnim krajevimagdje se pije čaj."

"Budalo!" prosikće Golum. "Nismo mi u pristojnim krajevima. Svemanje vremena imamo, da, vrijeme brzo prolazi. Nema vremena zagubit. Moramo krenut.

Probudi se, gazda, probudi!"

Dograbi Froda, a Frodo se prene iza sna, sjedne i zgrabi ga za ruku.Golum se otrgne i naglo povuče.

"Ne budite blesavi!" prosikće. "Moramo krenut. Nema vremena zagubit!"

Ništa više nisu uspjeli izvući od njega. Nije im htio reći gdje je bio ništo misli da se sprema kad je tako navalio. Sam je bio prožetdubokom sumnjom i pokazao je to, ali Frodo nije dao znaka odonoga što mu prolazi glavom. Uzdahnuvši, uprtio je naprtnjaču ispremio se da stupi u sve gušći mrak.

Golum ih krišom povede niz obronak držeći se zaklona gdje god jemogao, i trčeći pognut gotovo do zemlje preko svake čistine. Alisvjetlo je bilo toliko mutno da bi ih i zvjerka najoštrijeg oka teškovidjela, onako u kukuljicama, sa sivim plaštevima, pa čak i čula jer suse kretali oprezno kako samo hobiti umiju. Prolazili su i nestajali a danijedna grančica nije pucnula niti listak šušnuo.

Tako su išli oko sat vremena, tiho jedan za drugim, pritisnuti tminom iposvemašnjim mukom, koji je samo od vremena do vremenaremetila slabašna tutnjava nalik na grmljavinu negdje u daljini ilibubnjanje bubnjeva u nekoj dolini u brdima. Silazili su od svogazaklona i, skrenuvši na jug, udarili u posve ravnom smjeru koliko gase golum mogao držati na dugoj izlomljenoj kosi koja se naslanjalana gorje.

Uskoro su ugledali pojas drveća kako se diže pred njima poput crnazida. Kad su mu se približili, vidjeli su da su to golema stabla, vrlostara, po svemu sudeći, i vrlo visoka, iako su im vrhovi bili suhi iizlomljeni, kao da su nevrijeme i gromovi prešli preko njih, ali ih nisuuspjeli uništiti niti im uzdrmati neizmjerno duboko korijenje.

"Križanje, jes" šapne Golum, prve riječi koje su izgovorili otkako subili krenuli iz svoga zaklona. "Moramo na tu stranu."

Okrenuvši se na istok, povede ih uz obronak, a onda iznenadaugledaju pred sobom Južnu cestu kako vijuga oko vanjskih izdanakagorja dok se najednom ne zarije u taj veliki prsten od drveća.

"To je jedini put" šapne Golum. "Nema staze uz cestu. Nema staze.Moramo stić do Križanja. Al požurite! Samo tiho!"

Kradom, kao izvidnici u neprijateljskom taboru, prikradali su se cesti ipočeli se šuljati ispod kamena nasipa uz njezin zapadni rub, sivi kaoi samo kamenje, i lakonogi kao mačke u lovu. Napokon su stigli dodrveća i našli se usred velikog nenatkrivenog prstena, otvorenog usredini prema oblačnom nebu, a razmaci između golemih debalabijahu nalik na velike tamne lukove u porušenoj dvorani. U samusredištu sjekle su se četiri ceste. Za njima je bila cesta koja je vodilado Morannona, pred njima je ta ista cesta produžavala dalje na svojedugo putovanje na jug; njima zdesna penjala se cesta iz starogOsgiliatha i, prošavši križanje, gubila se u tami na istoku: četvrtacesta kojom su oni morali dalje.

Stojeći ondje časkom obuzet jezom, Frodo opazi neku svjetlost kakosja; vidio joj je odsjaj na Samovu licu pokraj sebe. Okrenuvši se njoj,ugleda, s onu stranu luka od granja, cestu što vodi u Osgiliath dalekodolje na zapadu ravna gotovo kao zategnuta vrpca. Daleko ondje,iza tužnog Gondora pritisnutog sjenom, sunce je zalazilo naišavšinajposlije na rub velikog pokrova od oblaka što se polako valjao itonuo u zloslutni oganj prema još neokaljanu moru. Kratkotrajni žarpao je na golem kip što je sjedio mirno i dostojanstveno kao velikikameni kraljevi Argonatha. Godine su ga bile nagrizle a nasilničkeruke osakatile. Ostao je bez glave, a na njegovo mjesto postavljenje, na porugu, okrugao, grubo istesan kamen, prostački obojendivljačkim rukama na sliku i priliku nacerena lica s jednim jedinimkrupnim crvenim okom nasred čela. Na njegovim koljenima imasivnoj stolici, posvuda po postolju, bijahu ispisane kojekakvezaludne škrabotine izmiješane s odvratnim simbolima kojima se služisvijet mordorskih crva.

Iznenada Frodo spazi glavu staroga kralja obasjanu vodoravnimzrakama: ležala je na zemlji kraj ceste.

"Gledaj, Same!" uzvikne, a riječi mu od uzbuđenja same izlete."Gledaj! Kralj opet nosi krunu na glavi!"

Oči bijahu šuplje i isklesana brada polomljena, ali je visoko strogočelo krasila srebrna i zlatna kruna. Puzavica sa cvijećem nalik nabijele zvjezdice bila se ovila oko čela kao da želi iskazati poštovanjepalom kralju, a u pukotinama u kamenoj kosi blistao je žuti žednjak.

"Ne mogu oni pobijediti zauvijek!" reče Frodo.

Tad iznenada letimični prizor zgasne. Sunce je utonulo i iščeznulo, ipala je mrkla noć, kao da je tko utrnuo svjetiljku.

VIII poglavlje: STUBE CIRITHUNGOLAGolum je cimao Froda za plašt i siktao od strave i nestrpljenjagovoreći:

"Moramo dalje. Ne smijemo ovđe stajat. Brže!"

Frodo nevoljko okrene leđa zapadu i pođe za vodičem, u mrak naistoku. Izašli su iz prstena od drveća i odšuljali se cestom premagorju. I ova je cesta neko vrijeme išla pravo, ali je uskoro počelaskretati na jug dok nije došla pod onaj veliki stjenoviti izdanak što suga bili vidjeli iz daljine. Stršio je nad njima crn i odbojan, tamniji odtamnog neba za njima. Cesta se dalje vukla u njegovoj sjeni, a kadga je zaobišla, udarila je iznova na istok i počela se naglo uspinjati.

Frodo i Sam su klipsali teška srca, ne mareći više mnogo zaopasnosti koje im prijete. Frodo je išao pognute glave jer ga je opetnjegov teret vukao prema zemlji.

Čim su bili prošli preko velikog križanja, ponovo je počela rastinjegova težina na koju je bio gotovo zaboravio u Ithilienu. Primijetivšida mu je put pod nogama sve strmiji, umorno je digao pogled iugledao, baš kao što je Golum rekao da će ugledati: grad utvaraprstenova. Nato se još više skutri i skloni se za kameni nasip uzcestu.

Duga, strma dolina, kao dubok zaljev od sjene, protezala se daleko ugorje. Na suprotnom kraju, nedaleko od doline, dizali su se visoko nastijeni, na crnim koljenima Ephel Dúatha, bedemi i kula MinasMorgula. Oko njega je sve bilo tamno, zemlja i nebo, ali je MinasMorgul bio obasjan svjetlom. Nije to bila zatočena mjesečina što jenekoć navirala iz mramornih zidina Minas Ithila, Mjesečeve kule,lijepe i blistave usred bregova. Sadašnje je svjetlo bilo doista bljeđeod mjeseca koji boluje od neke spore pomrčine, lelujajući se iispuštajući nešto poput nezdrava daha truljenja, mrtvačko svjetlo,

svjetlo što ništa ne rasvjetljuje. Na bedemima i kuli razabirali su seprozori nalik na nebrojene crne rupe što gledaju unutra, u prazninu,ali najviši kameni sloj na kuli polagano se okretao, najprije na jednupa na drugu stranu, golema sablasna glava što zuri u noć. Trojicasuputnika na tren zastanu, skutreni, buljeći uvis nevoljnim očima.Golum se prvi pribrao. Opet ih je usrdno potezao za plašteve, ali bezriječi.

Gotovo da ih je vukao naprijed. Svaki im je korak bio neodlučan, avrijeme kao da je usporilo tok, tako te su između podizanja ispuštanja stopala protjecale minute gnušanja.

Tako su polako došli do bijelog mosta. Tu je cesta, bjelasajući sejedva primjetno, prelazila preko potoka usred doline i išla daljekrivudajući prema gradskim vratima: crnog ždrijela razjapljenog navanjskom krugu sjevernih bedema. S obje strane sterali su se širokizaravanci, sjenovite livade pune blijedog, bijelog cvijeća.

Cvijeće je bilo i svjetlucavo, lijepo a opet grozna oblika, poputšašavih tlapnji u ružnu snu; ispuštalo je slab i mučan vonj kosturnice.Zrak bijaše pun smrada raspadanja.

Most se izvio u skoku od livade do livade. Na početku su mu stajalefigure vješto isklesanih ljudskih i životinjskih obličja, ali sve bijahuizopačene i gnusne. Ispod mosta tiho je tekla voda i pušila se, ali jepara koja se dizala iz nje, kovitlajući se i uvijajući oko mosta, bilasamrtnički hladna. Frodo osjeti kako mu se vrti u glavi i svijest muti.Tad odjednom, kao da na njega djeluje i neka druga sila osimnjegove volje, pohita posrćući, pipajući ispred sebe ispruženimrukama i klateći glavom amo-tamo. I Sam i Golum potrče za njim.Sam uhvati gospodara u naručje, spotakne se i umalo da ne padnena samom pragu mosta.

"Ne idite tuda! Ne, ne idite tuda!" šapne Golum, ali reklo bi se da mudah između zubi razdire teški muk poput zvižduka, pa se prestravljenskutri na zemlju.

"Držite se, gos'n Frodo!" promrsi Sam Frodu na uho. "Vratite se! Neidemo na tu stranu. Golum kaže da ne idemo, a ovaj put se i jaslažem s njim."

Frodo prijeđe rukom preko čela i jedva odvoji pogled od grada nabrijegu. Ona ga je svijetla kula bila opčinila pa se borio u sebi saželjom da potrči uz svijetlu cestu do gradskih vrata. Napokon se najedvite jade okrene na drugu stranu osjećajući kako mu se Prstenopire i poteže za lančić oko njegova vrata, a učini mu se, kad jeodvratio pogled, da je načas i obnevidio. Mrak je pred njim bioneproničan.

Puzeći po zemlji kao uplašena životinja, Golum je već nestajao utami. Sam je, podupirući i vodeći gospodara koji je glavinjao, išao zaGolumom što je brže mogao.

Nedaleko od obale bijaše prolaz u kamenu zidu uz cestu. Kad suprošli kroza nj, Sam primijeti da su se našli na uskoj stazi, koja je uprvi mah slabašno svijetlila poput glavne ceste, ali čim se uspela nalivadu samrtničkog cvijeća, izblijedjela je i potamnjela vijugajućiuzbrdo na sjevernu stranu doline.

Tom su se stazom hobiti vukli jedan uz drugoga ne vidjevši Golumaispred sebe, osim na mahove, kad bi se okrenuo i mahnuo imrukom. Tad bi mu se oči zakrijesile zelenobjelkastim ognjemodražavajući možda nezdravi sjaj Morgula ili iskazujući neko njegovoprikladno raspoloženje. Frodo i Sam neprekidno su bili svjesni togognja i mračnih očnih duplji, kako neprestance bacaju bojažljivepoglede preko ramena i neprestance ih svrću iznova na stazu što jesve više tamnjela. Polako su se probijali dalje. Kad su se popeliiznad zadaha i isparenja otrovnog potoka, počeli su lakše disati i uglavama im se razbistrilo, ali su im sad udovi bili mrtvački umorni,kao da su svu noć prohodali pod teretom ili dugo plivali protiv snažnestruje. Na kraju nisu mogli dalje bez predaha.

Frodo stane i sjedne na kamen. Popeli su se bili do vrha golemegrbe od gole stijene. Pred njima je bila kotlina u boku doline, a okonje je vodila njihova staza, koja nije bila šira od podboja s ponorom

na desnoj strani, zatim se penjala dalje uz strmo južno lice planine igubila se negdje gore u crnilu.

"Same, moram se malo odmoriti" šapne Frodo. "Težak mi je, Samemoj, zbilja težak. Ne znam koliko ću ga još moći nositi. Kako bilo dabilo, moram se odmoriti prije nego što se odvažimo krenuti dalje."

Pokaže na usku stazu pred njima.

"Pssst! Psst!" psikne Golum vraćajući se brže-bolje do njih. "Pssst!"Držao je prste na ustima i usrdno vrtio glavom. Vukući Froda zarukav, pokaže im gore na stazu, ali se Frodo i ne pomakne.

"Ne mogu još" procijedi "ne mogu još." Pritiskao ga je umor i neštoviše od umora; kao da mu je tko začarao um i tijelo. "Moram seodmoriti" promrmlja.

Nato su Golumov strah i uzrujanost uzeli toliko maha da je ponovoprogovorio, sikćući iza šake, kao da skriva glas od nevidljivihslušatelja u zraku.

"Nemojte ovđe, nemojte! Nemojte se ovđe odmarat. Budale! Mogunas vidit oči. Kad dođu do mosta, vidit će nas. Idemo dalje! Naprijed,naprijed! Ajdemo!"

"Idemo, gos'n Frodo" priklopi Sam. "Ima on i opet pravo. Ne možemoovdje ostat."

"Dobro" reče Frodo nekim dalekim glasom, kao da govori u polusnu."Pokušat ću." Jedva se osovi na noge.

Ali bilo je prekasno. U taj čas stijena pod njima zadrhti i uzdrma se.Silna tutnjava, jača nego ikad do tada, razlegne se i odjekne u gorju.Tad iznebuha sukne velik, crven blijesak. Daleko iza gorja na istokuposkoči do neba i zapljusne tmaste oblake grimizom. U toj dolinisjene i hladnog mrtvačkog svjetla to je djelovalo nepodnošljivožestoko i nasilno. Stjenoviti vrhunci i kose iskočili su poput škrbavih

noževa pri jarkom crnilu naspram razbuktanog plamena uGorgorothu. Tad uslijedi silan tresak groma.

Minas Morgul odgovori. Sijevnu modrosive munje: kraci modrogplamena izbiju iz kule i okolnih brda spram tmastih oblaka. Zemljaprostenje, a iz grada dopre vrisak. Izmiješano s prodornim, visokimglasovima kao od ptica grabljivica i s piskavim njištanjem konjâpomahnitalih od bijesa i straha, razlegne se oštar, drhtav krik što semunjevito uspne do prodorne visine tona, izvan domašaja sluha.Hobiti se hitro okrenu prema tom zvuku i bace se na tlo začepljujućirukama uši.

Kad je taj užasni vrisak utihnuo padajući u tišinu kroz dugo, mučnozavijanje, Frodo polako podigne glavu. S druge strane uske doline,gotovo u visini njegovih očiju, dizali su se bedemi toga zlog grada, anjegova pećinska vrata, oblikovana kao otvorena vrata s blistavimzubima, zjapila su širom. Kroz ta vrata nagrne vojska.

Sva je ta horda bila u samurovini, crnoj kao noć. Naspram bezbojnihzidina i svijetlog kolnika ceste Frodo ih je lijepo vidio, te sitne, crneprilike kako stupaju, kako red za redom, brzo i tiho, izlaze iz grada ubeskrajnoj bujici. Pred njima je jahala silna konjica krećući se poputpostrojenih sjena, a na čelu joj konjanik krupniji od ostalih: jedanJahač, sav u crnom, samo je na zakukuljenoj glavi nosio kacigu nalikna krunu što je treperila nekim opasnim svjetlom. Upravo se doljeprimicao mostu, i Frodo ga je netremice motrio odozgo razrogačenimočima koje nije mogao odvojiti od njega.

Zacijelo se to Gospodar Devetorice jahača vratio na zemlju dapovede svoju sablasnu vojsku u boj? Ovdje je, da, doista ovdje, tajblijedi kralj koji je hladnom rukom oborio Nositelja prstena svojimsmrtonosnim bodežom. Stara mu je rana u ramenu damarala od boli,a neka silna studen zastruji mu prema srcu.

Još dok su ga ove misli probadale jezom i držale ga okovanog kaonekom čarolijom, Jahač iznenada zastane pred samim mostom, a zanjim i sva vojska. Nastane muk, tajac. Možda je to Prsten dozivaoGospodara utvara, pa se on načas uznemirio naslućujući u svojoj

dolini još neku drugu silu. Ona se tamna glava, pod kacigom ikrunom od straha, okretala amo-tamo šibajući sjene nevidljivimočima. Frodo je čekao kao što ptica čeka zmiju da skoči, nije semogao ni pomaknuti. Dok je tako čekao, osjećao je jače nego ikadzapovijed da natakne Prsten na prst. Ali, koliko god bio jak tajpritisak, nije bio sklon da mu popusti. Znao je da bi ga Prsten samoizdao, i da on nema snage, čak i kad bi nataknuo Prsten, da seogleda s kraljem Morgula… da još nema te snage. U njegovoj voljiništa se više nije odazivalo na tu zapovijed, ma koliko bioprestravljen, samo je ćutio kako ga izvana salijeće neka velika sila.Uhvatila ga je za ruku i, dok ju je Frodo u duhu gledao, nehotice alinapeto (kao da promatra neku staru priču u daljini), vodila mu je rukucentimetar po centimetar prema lančiću na njegovu vratu. Tad senjegova volja pobuni i polako natjera ruku da se povuče i potražinešto drugo, nešto što je držao skriveno u njedrima: Galadrielinubočicu koju je tako dugo ljubomorno čuvao i na koju je do tog trenabio gotovo zaboravio. Čim ju je dodirnuo, načas odagna od sebesvaku pomisao na Prsten. Uzdahne i obori glavu.

U taj se mah Kralj utvara okrene, podbode konja i krene prekomosta, a sva njegova crna vojska za njim. Možda su se vilin-plaštevioduprli njegovim nevidljivim očima, a možda mu je misli odvratilapojačana svijest njegova malog neprijatelja?

Žurilo mu se. Čas je kucnuo i on mora, na zapovijed svoga velikoggospodara, krenuti u rat na zapad.

Uskoro je prošao, kao sjena u sjenu, vijugavom cestom, a za njim sui dalje prelazili preko mosta crni redovi. Od dana Isildurove moćinikad nije tako velika vojska izašla iz te doline, nikad nije nijednavojska tako jezovita i tako dobro naoružana napala gazove Anduina.Pa ipak, bila je to samo jedna, i to ne najveća, od vojski što ih jeMordor odaslao u rat.

Frodo se pomakne. Odjednom mu srce pohrli prema Faramiru.

"Oluja je napokon izbila", pomisli. "Ovaj silni skup kopalja i mačevaide na Osgiliath. Hoće li Faramir stići prijeko na vrijeme? On je sve to

naslućivao, ali je li znao točno vrijeme? I tko sad uopće možeobraniti gazove od kralja Devetorice jahača? A doći će još i drugevojske. Zakasnio sam. Sve je propalo. Izgubio sam previše vremena.Sve je propalo. Sve da i izvršim svoju zadaću, nitko neće za to nikadsaznati. Neću imati kome reći. Bit će sve uzalud."

Shrvan slabošću, proplače. A vojska Morgula i dalje je prelazilapreko mosta.

Tad iz velike daljine, kao da dopire iz sjećanja na Shire, u sunčanorano jutro, kad se dan budi i vrata otvaraju, začuje Samov glas.

"Probudite se, gos'n Frodo! Probudite se!"

Da je taj glas još dodao: "Doručak je na stolu", jedva da bi se bioiznenadio.

Samu se jamačno žurilo.

"Probudite se, gos'n Frodo! Otišli su" reče mu on.

Razlegne se tupa metalna zveka. Zatvorila su se gradska vrataMinas Morgula.

Posljednji red kopalja nestao je niz cestu. Kula se još cerila nadrugoj strani doline, ali se svjetlo gasilo. Cijeli je grad iznovazapadao u tamnu, pogruženu sjenu, i muk. Ali i dalje je bio budan.

"Probudite se, gos'n Frodo! Otišli su, a najbolje da i mi krenemo. Utom mjestu ima još nešto živo, nešto s očima, il s pameću koja vidi,ako razumijete što hoću da kažem. I što dulje stojimo na jednommjestu, to će prije natrapat na nas. Idemo, gos'n Frodo!"

Frodo podigne glavu pa ustane. Očaj ga nije napuštao, ali ga jeslabost prošla.

Čak se i sumorno osmjehne, osjećajući isto onako jasno kao što jemaloprije osjećao suprotno, da mora učiniti ono što mora, akouzmogne, i da uopće nije važno hoće li za to ikad saznati Faramir, ili

Aragorn, ili Elrond, ili Galadriel, ili Gandalf, ili bilo tko drugi. Uzmeštap u jednu ruku a bočicu u drugu. Kad je opazio da mu kroz prstenavire jasno svjetlo, gurne bočicu opet u njedra i privije ju na srce.Zatim se okrene od grada Morgula, koji je bio još samo sivotreperenje na drugoj strani zaljeva, i spremi se da krene daljeuzbrdo.

Činilo se da se Golum odšuljao stazom u tamu kad su se bila otvorilavrata Minas Morgula, i da je ostavio hobite za sobom ležati na tlu.Sad se došuljao natrag cvokoćući zubima i puckajući prstima.

"Glupo! Šašavo!" prosikće. "Požurite! Ne smijete mislit da jeopasnost prošla.

Nije prošla. Požurite!"

Nisu mu ništa odgovarali, ali su pošli za njim uz stazu.

Ni jednom od njih dvojice nije ta staza bila po volji, čak ni nakontoliko drugih opasnosti kroz koje su bili prošli, ali za nelagoda nijedugo potrajala. Uskoro su stazom došli do zaobljenog ugla gdje jegorski pristranak ponovo nabujao, a tu su iznenada naišli i na uzakprolaz u stijeni. Stigli su bili do prvih stuba o kojima im je Golumgovorio. Bio je gotovo mrkli mrak i nisu vidjeli mnogo dalje od nosa,ali su se Golumu blijede oči zakrijesile kad se okrene njima nanekoliko metara iznad njih.

"Pazite!" šapne im. "Stepenice. Puno stepenica. Morate dobro pazit!"

Doista je trebalo dobro pripaziti. Frodu i Samu je u prvi mah bilomalo lakše pri duši kad im je s obje strane bila stijena, samo što sustube bile gotovo isto tako strme kao ljestve, pa što su se više i višepenjali, sve su svjesniji bivali dugačke provalije iza sebe. Stepenicesu bile također uske, s nejednakim razmacima, i počesto podmukle:na rubovima su bile izlizane i glatke, jedne su bile i slomljene adruge pucketale pod nogama. Hobiti su se probijali ipak dalje dok senapokon nisu počeli grčevito i očajnički hvatati za stepenicu ispredsebe sileći svoja bolna koljena da se savijaju i ispravljaju; a što su se

stube dalje usijecale u strmu stijenu, to su im se kameni zidovi sveviše i više dizali nad glavama.

Naposljetku, baš kad su osjetili da ne bi više mogli ni koraka dalje,opaze opet Golumove oči kako odozgo pilje u njih.

"Na vrhu smo" šapne im. "Popeli smo se uz prve skaline. Spretni suse hobiti popeli tako visoko, jako spretni hobiti. još samo nekolikostepenica pa smo na konju, da."

Ošamućeni i mrtvi umorni, Sam i Frodo uspuzili su uz zadnjustepenicu i sjeli trljajući noge i koljena. Bili su u duboku, mračnuprolazu koji se kanda uspinjao pred njima još dalje, ali bez stuba i neviše onako strmo. Golum im nije dao da se dugo odmaraju.

"Imamo još jedne skaline" reče. "Puno duže skaline. Odmorit ćemose kad se popnemo na vrh. Sad još ne možemo."

Sam prostenje i priupita ga:

"Još su duže, veliš?"

"Jesu, jesssu, duže" odgovori mu Golum. "Al nisu ovako teške.Hobiti su se popeli uz Ravne skaline. A sad dolaze Zavojite."

"A iza njih?" upita ga Sam.

"Vidit ćemo" blago će Golum. "O da, vidit ćemo!"

"Ja sam mislio da si ti reko da ovdje ima neki tunel" opet će Sam."Zar nema tunela il tako nečeg da prođemo kroz njega?"

"O da, ima tunel" odgovori Golum. "Al hobiti će se još odmorit prijenego što to iskušaju. Ako prođu kroz njega, bit će već takorekuć navrhu. Jako blizu vrha, ako prođu. O da!"

Frodo se naježi. Uznojio se bio od penjanja, a sad mu je bilo hladno ineugodno.

U tom mračnom prolazu bio je i studen propuh koji je dolazio iznevidljivih visina.

Ustane i strese se.

"E pa, hajdemo!" reče. "Ovo nije mjesto za sjedenje."

Činilo se da se prolaz otegao unedogled, a preko njih je neprestanostrujao hladan zrak koji se sve više pretvarao u bridak vjetar. Reklobi se da ih gorje nastoji zastrašiti svojim smrtonosnim dahom,odvratiti od tajni što se kriju u visinama, ili ih otpiriti u tamu iza njih.Znali su da su napokon stigli do kraja samo po tome što najednomnisu više mogli napipati stijenu s desne strane. Slabo su vidjeli.Iznad njih i oko njih dizale su se velebne crne mase i duboke sivesjene, ali bi ovda-onda ispod niskih oblaka prominulo nekakvomutnocrveno svjetlo, pa bi na tren ugledali visoke vrhunce, ispredsebe i s obje strane, nalik na potpornje što podupiru golem uleknutkrov. Činilo im se da su se popeli više stotina metara, do neke širokeizbočine. Njima slijeva bila je litica a zdesna ponor.

Golum ih je vodio ispod same litice. Nisu se više uspinjali, ali je tlosad bilo neravnije i opasnije u mraku, nailazili su i na blokove i hrpesrušenog kamenja.

Napredovali su polako i oprezno. Ni Sam ni Frodo nisu više mogliprocijeniti koliko je sati prošlo otkako su stupili u Morgulsku dolinu.Noći kanda nije bilo kraja.

Naposljetku su opet nazreli pred sobom nešto kao zid, i opet suiskrsnule neke stube. Ponovo su zastali, i ponovo su se počelipenjati. Bijaše to dug i zamoran uspon, ali ove stube nisu bileusječene u obronak. Tu je golemo lice litice bilo nagnuto unatrag, astaza je vrludala po njemu amo-tamo kao zmija. Na jednom jemjestu doprla nadesno sve do ruba mračnog ponora, a kad je Frodozirnuo dolje, spazio je pod sobom nešto poput grdne, duboke jame,golemu jarugu na početku Morgulske doline.

Dolje na njezinu dnu svjetlucalo je nešto kao lanac krijesnica na cestisablasti što je vodila od mrtvoga grada do Bezimenog prijevoja.Brže-bolje odvrati pogled od tog prizora.

Stube su i dalje vijugale i gmizale dok najposlije nisu, u posljednjemdijelu, kratkom i ravnom, ponovo izbile na još jedno odmorište. Stazaje bila skrenula od glavnog prijevoja u velikoj jaruzi i išla dalje svojimpogibeljnim tokom po dnu jedne manje rasjeline u višim predjelimaEphel Dúatha. Hobiti su nazirali visoke kamene potpornje inazubljene vrhunce s obje strane, između kojih su bile velikepukotine i rascjepine crnje od noći, gdje su zaboravljene zime izjele iistesale kamen bez sunca.

Ono crveno svjetlo na nebu bijaše sad jače, iako nisu bili načisto dali doista sviće neko grozno jutro na ovom mjestu sjena, ili moždasamo vide plamen nekog Sauronova užasnog nasilja pri mučenjuGorgorotha s druge strane. Daleko i visoko ispred sebe Frodo je,podigavši pogled, naslutio da vidi samu krunu ovoga čemernog puta.Naspram sumornog crvenila neba na istoku, ocrtavalo se nanajvišem grebenu prodolje, usko i duboko između dva crna kraka, ana svakom kraku stršio je kameni rog.

Zastane malo i bolje pogleda. Lijevi je rog bio visok i vitak, i u njemuje gorjelo crveno svjetlo, ili je pak crveno svjetlo u predjelu iza njegasjalo kroz neki otvor.

Pojmio je da je to crna kula nadnesena nad vanjski prijevoj.Dodirnuvši Sama za mišicu, pokaže mu na nju.

"Ne sviđa mi se kako ovo izgleda!" reče Sam. "Ipak je taj tvoj tajniput dobro čuvan" promrsi obraćajući se Golumu. "A bit će da si ti tood samog početka znao?"

"Svi su putovi dobro čuvani, da" reče Golum. "Dabome da jesu. Alhobiti moraju probat da prođu nekud. Možda je ovaj put ipaknajslabije čuvan? Možebit su svi ošli u veliku bitku, možebit?"

"Možebit" progunđa Sam. "E pa, izgleda da je još daleko kraj, i daćemo se još

morat puno penjat dok ne stignemo do kraja. A onda nas još čekaonaj tunel. Ja mislim da bi se vi, gos'n Frodo, morali malo odmorit.Ne znam koje je doba dana il noći, al hodamo već sate i sate."

"Da, moramo se odmoriti" reče Frodo. "Hajdemo potražiti neki kutaku zavjetrini pa da prikupimo snagu… za posljednji dio trke."

Upravo se tako osjećao. Strahote kraja pred njima, i pothvat kojimora tek izvesti, činili su mu se još dalekim, predalekim da bi sebrinuo zbog njih. Sve je misli usredotočio na to kako da se probijekroz ovaj neprobojni bedem i obranu, ili kako da ih zaobiđe. Kad bijednom izveo taj nemogući podvig, izvršio bi već na neki način svojuzadaću, ili mu se bar tako činilo u tom mračnom času umora, dok sejoš batrgao po kamenitim sjenama podno Cirith Ungola.

Sjeli su u mračnu pukotinu između dva velika kamena stupa: Frodo iSam su se zavukli malo dublje, a Golum se skutrio nešto bliže ulazu.Tu su se hobiti prihvatili onoga za što su mislili da im je posljednjiobrok prije nego što stupe u Bezimenu zemlju, a možda i posljednjiobrok koji zajedno jedu. Pojeli su nešto od gondorske hrane, i odkolačića koje su im vilenjaci dali za put, i popili malo vode. Vodu suštedjeli pa su samo malčice okvasili suha usta.

"Da mi je znat kad ćemo opet doć do vode?" reče Sam. "Al valjda itamo gore nešto piju? Je l' da i orci piju?"

"Da, piju" potvrdi Frodo. "Ali nemojmo sad o tome. Ono što oni pijunije za nas."

"Onda je još važnije da napunimo boce" opet će Sam. "Al ovdje gorenema vode: nisam čuo nikakav žubor ni kapanje. Uostalom, Faramirnam je reko da ne smijemo pit vodu u Morgulu."

"Rekao je da ne smijemo piti vodu koja teče iz Imlad Morgula" ispraviga Frodo. "Mi sad i nismo u toj dolini, a ako naiđemo na koji potok,

on će teći u tu dolinu, a ne iz nje."

"Ja ju ipak ne bi pio" reče Sam "osim ako ne bi baš skapavo od žeđi.Na ovom se mjestu osjeća nekakvo zlo." Onjuši zrak. "A čini mi se ida nešto smrdi. Osjećate li i vi nekakav vonj? Čudan nekakav vonj,zagušljiv. Ne dopada mi se baš."

"Meni se ovdje ništa ne dopada" nadoda Frodo "ni stepenice nikamen, ni dah ni zadah. Rekao bih da su i zemlja, i zrak, i vodaukleti. Ali ovuda nas vodi put."

"Da, to je istina" reče Sam. "I ne bi uopće ovdje bili da smo prije znališto nas čeka. Al često tako biva. Sva ona junaštva u starim pričama ipjesmama, gos'n Frodo, sve one pustolovine, kako sam ih ja uvijekzvao. Ja sam mislio da su sve ono divni junaci tražili i željeli, zato štoje sve to bilo uzbudljivo a život im je bio pomalo dosadan, da im je tobila neka vrsta zabave. Ipak, nije tako bilo s pričama koje su stvarnonešto značile, ni s onima koje su vam ostale u pameti. Obično su sejunaci u njima jednostavno našli… put ih je nanio amo, kako vikažete. Al bit će da su imali puno prilika, ko i mi, da se vrate, samošto nisu htjeli. A da su se vratili, za njih ne bi ni znali jerbo bi bili paliu zaborav. Znamo samo za one koji su išli dalje… i pazite, nisu svioni ni dobro završili; bar ne u onom smislu u kojem oni u samoj priči,a ne oni izvan nje, misle da je svršetak dobar. Znate, da se vratekući i nađu da je sve u redu, iako nije sve baš isto… ko stari gos'nBilbo. Al nisu to uvijek najbolje priče za slušanje, iako su moždanajbolje da se u njima nađete! Da mi je znat u kakvu smo se mi ovopriču uvalili!"

"I ja bih to volio znati" reče Frodo. "Ali ne znam. Tako je to u svimpravim pričama. Uzmi bilo koju koja ti se sviđa. Možda znaš, ili slutiš,kakva je to priča, sa sretnim ili nesretnim krajem, ali ljudi u njoj to neznaju. I ne bi ni volio da znaju."

"Dabome, gospodine, da ne bi volio da znaju. Evo, recimo, Berenuopće nije mislio da će se domoć onog silmarila iz željezne krune uThangorodrimu, a ipak ga se domogo, a ono je bilo još gore mjesto igrdnija opasnost od ovoga našeg ovdje. Al to je, dabome, duga priča

i teče kroz sreću do žalosti, pa i dalje… pa je tako i silmaril došo svedo Eärendila. Da, gospodine, na to nisam još ni pomislio! Miimademo… vi imadete nešto od njegova svjetla u onoj zvjezdanojstaklenci koju vam je Gospa dala!

Zapravo, kad se dobro promisli, mi smo još uvijek u istoj priči! Ona idalje teče. Zar velike priče nikad ne završavaju?"

"Ne, one nikad ne završavaju kao priče" odgovori mu Frodo. "Alipojedinci u njima dolaze i odlaze kad odigraju svoju ulogu. Našoj ćeulozi poslije doći kraj… ili prije."

"Onda ćemo se konačno malo odmorit i naspavat" reče Sam imračno se nasmije. "I ja to mislim doslovno, gos'n Frodo. Mislim najednostavan i običan odmor i spavanje, i na buđenje ujutro prije radau vrtu. To je, na žalost, sve čemu se još nadam za sva vremena.Nikakvi veliki i važni planovi nisu za ovakve ko što sam ja.

Ipak se pitam hoće l' se ikad govorit o nama u pjesmama il upričama. Dabome da jesmo već u priči, al hoću da kažem: hoće l'nas metnut u riječi, znate, hoće l' se pričat o nama uz ognjište, il čitatiz velike, pozamašne knjige tiskane crvenim i crnim slovima, godine igodine kasnije. I hoće l' ljudi reć: "Hajde da čujemo opet nešto oFrodu i Prstenu!" I hoće l' reć: "Da, meni je to jedna od najdražihpriča. Frodo je bio zbilja hrabar, je l' da je bio, tata?" "Jest, sinko,najslavniji od sviju hobita, a to nije mala stvar."

"To bi ipak bilo malo previše" reče mu Frodo i nasmije se od srca,dugim i čistim smijehom. Takav se smijeh nije čuo u tim krajevimaotkako je Sauron došao u Međuzemlje. Samu se odjednom učini daih sve kamenje prisluškuje i da su se visoke stijene nadvile nad njih.Ali Frodo se nije obazirao na to, nego se iznova nasmije.

"Ama, Same" reče "dok te ovako slušam, nekako se radujem kao daje ova naša priča već napisana. Samo što si ti iz nje izostavio jednogod glavnih junaka: Samwisea Srčanog. "Volio bih čuti još nešto višeo Samu, tata! Zašto, tata, nisu naveli više njegovih riječi? To baš

najviše volim, to me nasmijava. A Frodo ne bi ni dogurao daleko bezSama, je li da ne bi, tata?"

"E, sad, gos'n Frodo" reče Sam "nemojte se sprdat sa mnom. Jasam ozbiljno mislio."

"Pa i ja sam ozbiljno mislio" opet će Frodo. "Mi se ipak malozatrčavamo. Ti i ja smo, Same, zaglibili na najgorem mjestu u priči, isva je prilika da će netko sad reći: "Daj sklopi tu knjigu, tata, ne dami se više slušati."

"Možda" reče Sam "al ja to nikad ne bi reko. Drugo je nešto kad jeveć sve obavljeno i postalo dio neke velike priče. Čak bi i Golummogo bit dobar u priči, svakako bolji nego kad je s nama u društvu.Pa i on je, kako sâm veli, volio nekad slušat priče. Da mi je znat štaon misli o sebi, je l' junak il lupež? Golume!" zazove ga.

"Bi l' ti volio bit junak… pa kud je sad opet nesto?"

Od Goluma nije bilo ni traga ni glasa na ulazu u njihov zaklon ni uobližnjoj sjeni. Odbio je bio jesti njihovu hranu, iako je, kao i obično,popio gutljaj vode, a onda se činilo da se sklupčao da spava. Bilokako mu drago, računali su da mu je jedan od ciljeva za dugaizbivanja prethodnog dana bio da se dokopa hrane kakvu voli. Očitoje bilo da je opet šmugnuo nekud dok su oni razgovarali.

"Ne sviđa mi se kad se ovako bez riječi izgubi" reče Sam. "Pogotovosada.

Ovdje ipak ne može ić u lov, osim ako ne voli jest neku vrstu stijene."

"Ne vrijedi se sad brinuti zbog njega" reče Frodo. "Nismo ipak moglidogurat ovako daleko, čak ni nadomak prijevoju, bez njega, pa semoramo pomiriti s takvim njegovim ponašanjem. Ako je prijetvoran,neka ga voda nosi!"

"Ipak bi ga ja radije držo na oku" opet će Sam. "Pogotovo ako jeprijetvoran.

Sjećate se kako nam nije htio reć je l' ovaj put dobro čuvan il nije? Asad je najednoč iskrsla ova kula ovdje… možda je napuštena, amožda i nije? Mislite da je ošo po njih, orke il šta već jesu?"

"Ne, mislim da nije" odgovori Frodo. "Sve da i sprema kakvu psinu, arekao bih da to nije ništa nevjerojatno, mislim da se ne radi o tome:da nije otišao po orke ni bilo koje druge sluge Neprijateljeve. Zašto bičekao sve do sada i prošao kroz sve one muke dok smo se penjali, idošao tako blizu zemlje od koje strepi? Vjerojatno nas je mogao višeputa izdati orcima otkako smo se sreli s njim. Ne, ako je ištaposrijedi, onda je to samo neka njegova sitna smicalica za kojuvjeruje da je tajna."

"Hja, valjda imate pravo, gos'n Frodo" reče Sam. "Ne mogu baš rećda ste me utješili. Nisam se ja u njemu prevario: ne sumnjam ja da bion mene isto tako rado izručio orcima ko što bi i svoju ruku poljubio.Samo što sam zaboravio: ono njegovo Zlato. Ma za sve ovo vrijemeradilo se ipak samo o Zlatu za sirotog Sméagola. To je jedna jedinazamisao u svim njegovim sitnim smicalicama, ako uopće ima zamisli.

Samo što ne mogu dokučit kako će mu u tome pomoć to što nas jedoveo amo gore."

"Vjerojatno ni njemu samom to nije jasno" reče Frodo. "Ja ne mislimda on ima samo jedan jednostavan plan u svojoj smušenoj glavi. Jamislim da on stvarno pokušava spasiti svoje Zlato od Neprijatelja,koliko je to u njegovoj moći. Jer to bi i za njega bila krajnja propast,kad bi ga se Neprijatelj domogao. S druge strane, valjda samo čeka ivreba pravu priliku."

"Da, Šunjalo i Smrdljivac, ko što sam već jednoć reko" prisnaži Sam."Al što su bliže Neprijateljevoj zemlji, to se više Šunjalo pretvara uSmrdljivca. Pazite šta vam kažem: ako ikad dođemo do tog prijevoja,on nam neće dat da stvarno prenesemo tu zlatnu stvar preko granicea da nam ne pokuša zapaprit."

"Nismo još tako daleko stigli" reče Frodo.

"Nismo, al bit će bolje da dotle držimo oči otvorene. Ako nas uhvatina spavanju, Smrdljivac će vrlo brzo izbit na površinu. Ne kažem davi sada ne bi mogli ubit oko, što no riječ, gospodine. Ne morate sebojat ako budete ležali do mene. Baš bi vas volio vidjet kako malospavate. Ja ću pazit na vas; kako bilo da bilo, ako budete ležali krajmene, s mojom rukom oko vas, neće moć niko da vas pipne a daSam to ne osjeti."

"Spavati!" uzdahne Frodo, kao da je u pustinji ugledao priviđenje odsvježeg zelenila. "Da, mogao bih čak i ovdje spavati."

"Pa spavajte onda, gospodaru! Metnite mi glavu u krilo."

Tako ih je Golum i zatekao nakon nekoliko sati, kad se vratiošuljajući se i puzeći niz stazu iz mraka. Sam je sjedio naslonjen nakamenu, glavu je oborio na stranu i teško disao. U krilu mu je ležalaFrodova glava, duboko utonula u san. Na bijelom čelu ležala je jednaSamova smeđa ruka a druga mu je mirno počivala na gospodarevimprsima. Obojici su lica bila spokojna.

Golum ih promotri. Čudan mu izraz preleti preko mršavog iizgladnjelog lica.

Sjaj mu se izgubi iz očiju, i one mu postanu mutne i sive, stare iumorne. Činilo se da ga je uhvatio bolan grč, pa se okrene od njih izagleda opet u prijevoj vrteći glavom, kao da vodi u sebi nekuraspru. Zatim se vrati, polako ispruži drhtavu ruku i vrlo opreznododirne Frodu koljeno… gotovo ga pomiluje. Da ga je koji od ovadva spavača mogao vidjeti, načas bi zacijelo pomislio da gledanekog starog umornog hobita smežuranog od godina koje su gaiznijele daleko iz njegova doba, daleko od prijatelja i rodbine, polja ipotoka mladosti, starog i izgladnjelog, jadnog stvora.

Ali na taj dodir Frodo se promeškolji i tiho oglasi u snu, a Sam seistog časa probudi. Prvo što je ugledao bio je Golum – kako "diranjegova gospodara", kao što pomisli.

"Hej, ti!" grubo mu reče. "Šta to smjeraš?"

"Ništa, ništa" blago odgovori Golum. "Fini gazda!"

"I ja mislim" opet će Sam. "Al gdje si opet bio… kud si se to odsmucoi opet dosmuco, stari lupežu?"

Golum se povuče, a ispod teških kapaka sine mu zelen sjaj. Bio jegotovo nalik na pauka u tom trenu, onako zabačenih udova iizgubljenih očiju. Ali tren prođe, nepovratno."

"Smuco, smuco!" prosikće. "Hobiti su uvijek tako pristojni, da. O, finihobiti!

sméagol ih vodi po tajnim putovima koje nitko drugi ne bi našo.Umoran je, žedan je, da, žedan; i vodi ih i traži staze, a oni mu kažusmuca se, smuca se! Jako fini prijatelji.

O da, Zlato moje, jako fini!"

Sam se malko pokaje iako nije Golumu vjerovao ništa više negoprije.

"Oprosti" reče mu. "Oprosti, al probudio si me iz duboka sna. Nisamsmio spavat, pa sam zato bio još malko oštriji. Al gos'n Frodo jetoliko umoran da sam mu reko nek malo odspava, i eto, tako ti je tobilo. Oprosti. A gdje si stvarno bio?"

"Smuco sam se" odgovori mu Golum, svejednako s onim zelenimsjajem u očima.

"Ma dobro, nek bude kako ti kažeš!" reče mu Sam. "Mislim da to inije baš daleko od istine. A sad će bit najbolje da se svi skupaodsmucamo dalje. Koje je doba dana? Je l' danas il sutra?"

"Sutra" odgovori mu Golum "il je sutra bilo kad su hobiti zaspali. Jakoglupo, jako opasno… da se siroti Sméagol nije okolo smuco i pazio."

"Ja vjerujem da će nam ta riječ ubrzo dodijat" reče Sam. "Al ništa zato.

Probudit ću gospodara." Nježno zagladi Frodu kosu sa čela, sagnese i tiho mu reče:

"Probudite se, gos'n Frodo! Probudite se!"

Frodo se promeškolji, otvori oči i osmjehne vidjevši Sama nagnutognad sobom.

"Rano me budiš, Same, je li?" reče mu. "Još je mrak!"

"Da, ovdje je uvijek mrak" odvrati Sam. "Al Golum se vratio, gos'nFrodo, i kaže da je već sutra, pa da moramo dalje. Na zadnji dioputa!"

Frodo duboko udahne zrak i sjedne.

"Zadnji dio puta!" ponovi. "Zdravo, Sméagole! Jesi li našao štogodhrane? Jesi li se odmorio?"

"Ni hrane ni odmora, ničesa nema za Sméagola" odgovori Golum."On je obično smucalo."

Sam pucne jezikom, ali se obuzda.

"Nemoj, Sméagole, sam sebi nadijevati nadimke" reče mu Frodo. "Toti nije pametno, pa bili ti nadimci točni ili ne."

"Sméagol mora uzet ono što mu se daje" opet će Golum. "Taj mu jenadimak dao dobri meštar Samwise, hobit koji svašta zna."

Frodo pogleda Sama, a Sam prizna:

"Istina je, gospodine, da sam ja izgovorio tu riječ kad sam seiznenada probudio oda sna i zateko ga pred sobom. Zamolio sam gaza oproštenje, al više neću."

"Hajde, pustite to onda!" reče Frodo. "Sad mi se čini, Sméagole, dasmo ja i ti stigli do odsudne točke. Reci mi da li bismo dalje znali isami naći put? Nadomak smo prijevoju, nadomak putu do njega, pa

ako sad možemo sami dalje, onda bismo valjda mogli smatrati našdogovor okončanim. Učinio si ono što si nam obećao, i sad sislobodan: slobodan da se vratiš tamo gdje možeš doći do hrane iodmoriti se, da odeš kamo god želiš, samo ne k slugamaNeprijateljevim. Jednog dana možda ću te i nagraditi, ja ili oni koji sejoš budu mene sjećali."

"Ne, ne, još ne!" procvili Golum. "Ma ne! Oni ne bi znali još sami naćiput za dalje. Ma ne, ni govora! Još nismo došli do tunela. Sméagolmora još dalje š njima.

Nema odmora. Nema hrane. Još nema."

IX poglavlje: SHELOBIN BRLOGMožda je zaista već bio dan, kako je Golum rekao, ali hobiti nisuvidjeli nikakve razlike izuzev što tmasto nebo nad njima nije više biloposve crno, nego više nalik na veleban krov od dima, a umjestomraka mrkle noći, što se još bio zadržao u pukotinama i jamama,nekakva siva, nejasna sjena zaodjenula je kameniti svijet oko njih.Pošli su dalje, Golum na čelu a hobiti jedan uz drugoga, uz dugačkujarugu između potporanja i stupova od raspucane i izgrizene stijenešto su stajali kao golemi nedovršeni kipovi s obje strane. Niotkuda niglasa. Ispred njih, na milju otprilike, dizao se velik siv zid, posljednjagrdna istršala gromada gorskog kamena. Bivala je sve tamnija ineprestano se dizala dok su joj se približavali sve dok se nijenadnijela visoko nad njih zaklonivši im pogled na sve ono što senalazilo iza nje. Pod njezinim podnožjem ležala je duboka sjena.Sam onjuši zrak.

"Uf! Kakav smrad!" izusti. "Sve jači i jači."

Uskoro su se našli u onoj sjeni i u njezinoj sredini ugledali ulaz uspilju.

"Tu se ulazi" tiho će Golum. "Tu se ulazi u tunel."

Nije izgovorio njegovo ime: Torech Ungol, Shelobin brlog. Iz njega jedopirao smrad, ne onaj odvratni zadah od truljenja u livadamaMorgula, nego gnusan vonj, kao da je neizreciva nečist nabacana inagomilana u onoj tmuši unutra.

"Je li ovo jedini put, Sméagole?" upita ga Frodo.

"Jes, jes" odgovori Golum. "Jes, sad moramo tuda proć."

"Hoćeš reć da si ti već prošo kroz ovu rupu?" priupita ga Sam. "Fuj!Možda tebi ne smeta ovaj smrad?"

Golum sijevne očima.

"Ne znade on što nama smeta, je l' da ne znade, Zlato moje! Ne, neznade. Al Sméagol može svašta izdržat. Da. Prošo je on već tuda. Oda, prošo je skroz-naskroz. To je jedini put."

"A šta to tako smrdi, da mi je znat?" opet će Sam. "Baš ko da… ne,ne bi ipak htio reć. Kladio bi se da je to neka odurna rupetina odorkâ, s njihovim izmetinama od sto godina."

"E pa" reče Frodo "bilo od orkâ ili ne, ako je to jedini put, moramokrenuti njime."

Udahnuvši duboko zrak, stupe unutra. Iza nekoliko koraka nađu se umrklu mraku. Frodo i Sam nisu bili u takvu mraku još od onihneosvijetljenih rovova u Moriji, samo što je ovdje mrak bio, ako je touopće moguće, još gušći i deblji. Ondje, ondje se gibao zrak, i bilo jejeke, i osjećao se prostor. Ovdje je pak zrak mirovao, bio ustajao itežak i glas nije imao odjeka. Reklo bi se da hodaju kroz crnu parustvorenu od pravog pravcatog mraka, koja, dok je udišu, izazivasljepoću ne samo vida nego i uma, tako da i m je čak i sjećanje naboje i oblike i bilo kakvo svjetlo isparilo iz glave.

Tu je oduvijek bila noć, i dovijeka će biti, noć je bila sve.

Ipak su još neko vrijeme mogli pipati oko sebe, i zapravo im se u prvimah gotovo bolno pojačala osjetljivost stopala i prstiju. Zidovi su,začudo, bili glatki a pod ravan, izuzev gdjekoje stepenice, štoviše,neprestano se naglo uzdizao. Tunel bijaše visok i širok, toliko širokda su hobiti, koji su hodali naporedo, dodirivali ispruženim rukamazid svaki sa svoje strane, ali su bili razdvojeni, odsječeni jedan oddrugoga u mraku.

Golum je bio prvi ušao u tunel i činilo se da je svega dva-tri korakapred njima.

Dok su još mogli pratiti takve pojedinosti, čuli su mu dah, kako sikće idašće njima pred nosom. Ali nakon nekog vremena osjetila su imotupjela, činilo im se da su im obamrli i opip i sluh, pa su išli daljesve pipajući oko sebe, uglavnom snagom volje s kojom su bili ušli

unutra, volje da se probiju i želje da se na kraju dokopaju onihvisokih vratnica s druge strane.

Prije nego što su podalje odmakli – jer uskoro više nisu mogli voditiračuna o vremenu ni o udaljenosti – Sam je na desnoj strani, pipajućizid, osjetio kako je naišao na otvor sa strane: načas je oćutioslabašan dah nekog lakšeg zraka, ali je prošao pokraj tog mjesta.

"Ovdje ima više hodnika" jedva izusti: bilo mu je teško nagnati dahda proizvede glas. "Ovo je baš pravo orkoliko mjesto!"

Nakon toga su on na desnoj strani a Frodo na lijevoj prošli pokraj joštri-četiri takva otvora, od kojih su jedni bili širi a drugi uži, ali nije jošbilo nikakve nedoumice oko glavnog puta, koji je bio ravan, nikudnije skretao i neprestano se i dalje penjao.

Ali koliko je taj tunel dugačak, koliko će još toga morati izdržati, ilikoliko će još moći izdržati? Zagušljivost je bivala sve veća kako suse uspinjali, a uskoro su sve češće u mrklu mraku naslućivalinekakav otpor snažniji od nečista zraka. Dok su se tako probijali,osjećali su kako im se nešto češe o glavu i o ruke, nekakvi dugačkipipci, ili možda neke izrasline što vise nad njima: nisu bili načisto štoje to. A smrad je i dalje rastao. Toliko je narastao da im se gotovočinilo da im je od svih osjetila ostao netaknut samo njuh, i to samozato da ih muči. Sat vremena, dva, tri: koliko su već sati proveli u tojrupetini bez svjetla? Sati… ili možda dana, tjedana? Sam se odvojiood svoje strane tunela i primaknuo se Frodu, ruke su im se srele, pasu produžili dalje zajedno, držeći se skupa.

Naposljetku Frodo, pipajući po zidu s lijeve strane, iznenada naiđena prazan prostor. Umalo da nije pao u tu prazninu sa strane. Ustijeni je bio otvor mnogo širi od svih onih pokraj kojih su već biliprošli, a iz njega je dopirao tako ogavan zadah, i tako snažan osjećajpakosti koja vreba, da se Frodo zanese. Istodobno se i Sam zanesei padne na nos.

Boreći se s mučninom i sa strahom u sebi, Frodo ščepa Sama zaruku.

"Ustaj!" reče mu promuklim dahom bez glasa. "Sve to dolazi odavde,sav taj smrad i opasnost. A sad hajdemo! Brže!"

Prikupivši preostalu snagu i odlučnost, podigne Sama na noge iprisili vlastite udove da se pokrenu. Sam je posrtao uza nj. Jedankorak, dva koraka, tri koraka – napokon i šest koraka! Možda su biliprošli pokraj ovog grozomornog nevidljivog otvora, ali, bilo kako mudrago, odjednom je bilo lakše kretati se, kao da i h je nekaneprijateljska volja pustila na neko vrijeme. Probijali su se daljedržeći se svejednako za ruke.

Ali gotovo istog časa upali su u novu nepriliku. Tunel se račvao, a umraku nisu vidjeli koji je krak širi, ili koji se više drži prave crte. Nakoju stranu da krenu, lijevo ili desno? Nisu znali po čemu da seravnaju, a pogrešna odluka mogla je biti kobna.

"Na koju je stranu otišo Golum?" dahne Sam. "I zašto nas nijepričeko?"

"Sméagole!" zazove ga Frodo. "Sméagole!" No glas mu prepukne iime zamre još prije nego što mu je izašlo iz usta. Nije bilo odaziva nijeke, čak ni zrak nije zatreperio.

"Sve bi reko da je ovaj put stvarno pobjego" promrsi Sam. "Bit će danas je upravo amo i htio dovest. Golume! Ako mi ikad dopadneššaka, zažalit ćeš zbog ovoga."

Uskoro su, pipajući i petljajući po tami, ustanovili da je otvor slijevazakrčen: ili je to slijep hodnik ili je nekakva gromada pala na ulaz.

"Ovo ne može biti pravi put" šapne Frodo. "Moramo krenuti na drugustranu, pa bila ona prava ili ne!"

"Samo brže!" dahne Sam. "Tu ima nešto još gore od Goluma.Osjećam kako nas nešto motri."

Nisu bili prošli više od nekoliko koraka kad začuju za sobom nekakavzvuk, iznenadan i užasan u toj debelo podstavljenoj tišini: nekakvo

grgljanje i brbotanje, i dugo, otrovno siktanje. Naglo se obrnu, aliništa nisu vidjeli. Stajali su kao ukopani, buljeći i čekajući a da nisami nisu znali što.

"Ovo je klopka!" reče Sam pa se maši za mač. Istodobno se sjetimraka u grobištu odakle ga je bio uzeo. "Da nam je sad bar stariTom u blizini!" pomisli. Tad, stojeći na mjestu, usred mraka, sa crnimočajem i srdžbom u srcu, pomisli da je ugledao svjetlo: svjetlo usvom duhu, isprva gotovo nepodnošljivo jarko, poput sunčane zrakeza nekoga tko je dugo bio sakriven u jami bez prozora. Zatim sesvjetlo prometne u boje: zelenu, zlatnu, srebrnu i bijelu. U daljini, kaona sličici naslikanoj vilin-prstima, ugleda gospu Galadriel kako stoji utravi u Lórienu, s darovima u rukama. A za vas, Nositelju Prstena,začuo ju je kako govori, izdaleka ali jasno, za vas sam ovo spremila.

Brbotavo siktanje im se približi i razlegne se škripa kao od kakvevelike člankovite nemani što se kreće u tami polagano i promišljeno.Ispred nje je dopirao težak zadah.

"Gospodaru, gospodaru!" vikne Sam, a glas mu ponovo postane živ iusrdan.

"Gospin dar! Zvjezdana staklenka! Rekla je da će vam to svijetlit namračnim mjestima. Zvjezdana staklenka!"

"Zvjezdana staklenka?" ponovi Frodo kao da odgovara u snu, jedvashvaćajući što mu se govori. "Pa da! Kako sam je samo mogaozaboraviti? Svjetlo kad se sva druga svjetla pogase! Sad nam doistasamo svjetlo može pomoći."

Polako je prinio ruku njedrima, i polako podigao uvis Galadrielinubočicu.

Načas je zatreptala, slabašno, kao zvijezda što se pomalja i bori steškim zemaljskim maglama, a zatim, kad joj je snaga porasla, i uFrodovoj glavi ojačala nada, upali se i pojavi srebrnkast plamen,sićušno srce snažnog svjetla, kao da je sam Earendil sišao s visokihstaza sunca na zalasku s posljednjim Silmarilom na čelu. Mrak je

ustuknuo pred njom pa se učini da sja u središtu prozirne, kristalnekugle, a da ruka koja je drži isijava bijeli oganj.

Frodo je u čudu gledao taj čudesni dar koji je tako dugo nosio sasobom a da nije bio potpuno svjestan njegove vrijednosti i moći.Malokad ga se sjetio na putu dok nije došao u Morgulsku dolinu, inikad se nije poslužio njime iz straha od onoga što bi to svjetlomoglo otkriti.

"Aiya Earendil Elenion Ancalima!" uzvikne ne znajući uopće što jeizgovorio, kao da to nečiji drugi glas govori njegovim glasom, jasno,neometan odvratnim zrakom u toj jami.

Ali u Međuzemlju ima i drugih sila, noćnih moći, starih i snažnih. AOna koja je hodila po tami začula je vilenjake kako izvikuju taj povikdaleko u dubinama vremena, ali se nije obazirala na nj niti ga seuplašila. Još dok je Frodo govorio, oćuti silnu pakost kako seokomljuje na nj i smrtonosni pogled kako ga mjerka. Nedaleko utunelu, između njih i otvora gdje su se zanijeli i posrnuli, zapazio jenečije oči kako bivaju sve vidljivije, dva velika grozda mnogostranihočiju – opasnost koja im se primicala napokon se otkrila. Zračenjezvjezdane staklenke prelamalo se i odbijalo od tisuću njihovih strana,ali iza tog blijeska zažarila se u njima neka blijeda, sablasna vatra,plamen upaljen u nekoj dubokoj jami zlih misli. Čudovišne i odvratnebijahu te oči, zvjerske a opet pune odlučnosti i grozne naslade,likujući nad plijenom u klopci kojem nema spasa.

Obuzeti užasom, Frodo i Sam počnu polako uzmicati. Pogledi imbijahu prikovani za one pogubne oči što onako jezovito pilje u njih, alikako su se oni povlačili, tako su te oči napredovale prema njima.Frodu zadršće ruka pa polako spusti bočicu. Tad odjednom, načasoslobođeni čarolije tek toliko da malo potrče zahvaćeni uzaludnompanikom, radi zabave tih istih očiju, obojica se okrenu i zajednopojure, ali još dok su trčali, Frodo se osvrne za sobom i prestravi sevidjevši da i oči jure u skokovima za njima. Oko njih se širio vonjsmrti poput oblaka.

"Stani! Stani!" zdvojno poviče. "Ne vrijedi bježati."

One im se oči opet polako približe.

"Galadriel!" zazove on i, prikupivši svu snagu, još jedanput podignebočicu uvis. Oči se zaustave. Pogled načas oslabi, kao da ih jeuznemirio tračak sumnje. Tad u Frodu bukne srce pa, nerazmišljajući što čini, je li to ludost ili očaj ili hrabrost, uzme bočicu uljevicu a desnicom izvuče iz toka mač. Žalac sijevne, oštro vilin-sječivo zasvijetli srebrnim sjajem, a na rubovima mu plane modaroganj. Zatim, visoko držeći zvijezdu i isukani sjajni mač pred sobom,Frodo, hobit iz Shirea, odrješito pođe u susret onim očima.

Oči se pokolebaju. Kad im se približi svjetlo, u njima se pojavidvojba. Jedno po jedno, zamute se i polako povuku. Nikad ih nijepogodio takav smrtonosan sjaj.

Pod zemljom su bile sigurne od sunca, mjeseca i zvijezda, ali sad sejedna zvijezda uvukla u samu zemlju. Zvijezda se još više primicalapa su oči počele prezati pred njom. Sve su, jedna po jedna,potamnjele i odvratile poglede, a grdosija izvan domašaja svjetlabaci golemu sjenu ispred sebe. Oči su se izgubile.

"Gospodaru! Gospodaru!" poviče Sam. Stajao je iza njega, sisukanim i spremnim mačem u ruci. "Nebesa i zvijezde! Vilenjaci bi oovome spjevali pjesmu, samo kad bi znali za ovo! Samo da japoživim da im kažem i da ih čujem gdje pjevaju.

Al nemojte, gospodaru, dalje ić! Nemojte ulazit u onaj brlog! Sadnam se ukazala jedinstvena prilika. Hajde da se što prije izvučemo izove smrdljive rupetine!"

I tako su još jednom krenuli natrag, najprije hodajući a onda trkom,jer kako su dalje išli, tlo se u tunelu sve više uzdizalo, pa su sesvakim korakom uspinjali sve više iznad smrada one nevidljivejazbine, a u udove i srca vraćala im se snaga. Ali još je za njimavrebala mržnja one straže, možda u prvi mah obnevidjela, alineporažena, svejednako ustremljena da zada smrtni udarac.Sprijeda ih zapahne struja zraka, hladnog i rijetkog. Napokon sepred njima pojavi otvor, kraj tunela. Dašćući i čeznući za prostorom

bez krova, jurili su dalje, ali se onda, zaprepašteni, zateturaju ipadnu nauznak. Izlaz bijaše zakrčen nekom zaprekom, ali ne odkamena nego od nečega mekanog i pomalo podatnog, a opet jakog ineprobojnog. Kroz to je prodirao zrak, ali ni tračak svjetla. Jošjedanput jurnu i bjehu odbačeni.

Podigavši uvis bočicu, Frodo pogleda i opazi pred sobom sivilo krozkoje se zračenje zvjezdane staklenke nije moglo probiti niti garasvijetliti, kao da je posrijedi nekakva sjena koja ne baca svjetlo, paje svjetlo ne može ni odagnati. U svoj visini i širini tunela bijašerazapeta golema paučina, pravilna kao da je djelo nekog grdnogpauka, samo gušće spletena i kudikamo veća od obične paučine, asvaka joj nit debela poput užeta.

Sam se ogorčeno nasmije i reče:

"Paučina! Ništa više nego paučina! Al kakav pauk! Sasijecimo ju,srušimo ju!"

Sumanuto zasiječe mačem u paučinu, ali nit po kojoj je udario nijepukla. Malo je popustila a onda odskočila unatrag kao otpuštenatetiva na luku iskrećući oštricu i odbacujući uvis i mač i ruku. Tri putaje Sam udarao svom snagom i napokon jedan jedini od svih tihbezbrojnih konopaca pukne i iskrivi se, uvijajući se i šibajući krozzrak. Jedan njegov kraj ošine Sama po šaci pa on jaukne od boli,ustukne i prijeđe šakom preko usta.

"Trebalo bi nam više dana da se ovako probijemo" reče. "Šta daradimo? Jesu li se one oči vratile?"

"Ne, ne vidim ih" odgovori Frodo. "Ali još osjećam da me gledaju, ilida misle na mene: možda smišljaju neki drugi plan? Kad bih spustioovo svjetlo, ili kad bi svjetlo oslabilo, brzo bi te oči opet došle zanama."

"Na kraju smo ipak upali u klopku!" gorko će Sam, u kome je srdžbaiznova potisnula umor i očaj. "Komarci u mreži. Da bar Faramirovakletva snađe onog Goluma, i to što prije!"

"To nam sad ne bi ništa pomoglo" otpovrne Frodo. "Da vidimo štoŽalac može!

On ima vilin-oštricu. U mračnim gudurama Belerianda gdje jeiskovan, bilo je strahotne paučine. Samo dotle ti moraš stražariti iodbijati one oči. Evo ti zvjezdane staklenke. Ne boj se! Samo jevisoko drži i dobro pazi!"

Frodo priđe velikoj sivoj mreži, široko zamahne i udari po njojprevlačeći ljutom oštricom hitro preko ljestvica od gusto zategnutihužadi, pa brže-bolje odskoči u stranu. Modra blistava oštrica posjeklaih je kao kosa travu, a užad su poskočila, iskrivila se i ostala visiti.Nastala je široka pukotina.

Zadavao je dalje udarac za udarcem dok nije na kraju sva mreža unjegovu domašaju bila pokidana, a gornji se dio vijorio i njihao poputlabavo pričvršćena vela na vjetru što je puhao izvana. Klopka bijašeprobijena.

"Hajdemo!" vikne Frodo. "Idemo dalje! Dalje!"

Odjednom ga svega obuzme pomamna radost što su se iznenadaspasili iz samih ralja očaja. U glavi mu se vrtjelo kao od jakog vina.Iskoči van vičući iz sveg glasa.

Mračni krajolik učini se svijetlim njegovim očima koje su prošle krozjazbinu noći. Oblaci dima digli su se i prorijedili, protjecali suposljednji sati mračnog dana, a crveni žar Mordora zamro je u daljini,u sumornoj tmini. Ipak se Frodu učini da je ugledao jutro iznenadnenade. Tek što nije stigao do vrha zida. Još samo malo. Pred njimbijaše rasjed, Cirith Ungol, mutni urez u stijeni što se crni naspramneba s obje strane. Hitar trk, kratka staza, i na vrhu je!

"Prijevoj, Same!" uzvikne ne obazirući se na piskavost svoga glasa,koji je, oslobođen zagušljiva zraka u tunelu, odjeknuo visoko i divlje."Prijevoj! Trkom, trkom, proći ćemo… proći ćemo prije nego što nasitko zaustavi!" Sam je trčao za njim što su ga noge nosile, ali kolikose god radovao što je slobodan, osjećao se nelagodno, i u trku se

neprestance obazirao za sobom na mračni luk tunela strepeći da neugleda one oči, ili neku nezamislivu spodobu, kako ih progone.Premalo su on i njegov gospodar znali o Shelobinoj prepredenosti!Ona je imala više izlaza iz svoga brloga.

Stoljeća i stoljeća je ona tu prebivala, zlotvorka u liku pauka, istaonakva kakve su nekoć davno obitavale u Vilin-zemlji na zapadu štoje sad pod morem, s kakvima se nosio Beren na Strahotnom gorju uDoriathu, pa je tako došao i do Lúthien na zelenoj tratini sred kukutena mjesečini prije mnogo vremena. Kako je Sheloba dospjela ovamobježeći od propasti, ne kazuje nijedna priča jer se iz tih crnih godinamalo priča očuvalo. Ali još je bila tu, a bila je tu i prije Saurona i prijeprvog kamena na Barad-dûru, i nikom nije služila do sebi pijući krvvilenjacima i ljudima, naduta i ugojena, neprestano smišljajući novegozbe, pletući mreže od sjena, jer se hranila svim živim stvorovima,a bljuvala tamu. Nadaleko i naširoko njezin sitniji nakot, kopilad odbijednih mužjaka, njezini rođeni potomci koje je sama ubijala, proširilisu se od udoline do udoline, od Ephel Dúatha do istočnih brda, doDol Guldura i utvrda u Mrkodolu. Ali u mučenju nesretna svijeta nitkonije bio ravan njoj, Shelobi Velikoj, posljednjem Ungoliantinu porodu.

Već ju je prije više godina vidio Golum, Sméagol, što je zavirivao usve mračne jame, u minulo doba klanjao joj se i obožavao je, a mraknjene pakosti pratio ga je po svim njegovim mučnim putovimaodvajajući ga od svjetla i žaljenja. I obećao joj je da će joj pribavitihranu. Njezina pohlepa razlikovala se od njegove. Malo je ona znalaili marila za kule ili prstenove ili išta sazdano umom i rukama, jer jesvima drugima željela samo smrt duše i tijela, a sebi kljukanježivotom, nasamo, da nabrekne toliko da je gorje ne može više držatiu sebi i da je tama više ne može obujmiti.

Ali ta je želja bila još daleko od ispunjenja, jer je već dugo gladovalavrebajući u svom brlogu dok je Sauronova moć rasla, a svjetlost iživa bića klonila se njegovih granica. Stoga je grad u dolini bio mrtavi ni jedan mu vilenjak ni čovjek nije dolazio blizu, nego samo nesretniorci. Bijedni zalogaji, a još i na oprezu! A ona mora žderati i, makoliko oni revno kopali nove vijugave rovove od prijevoja i od kule,

ipak ih je uvijek uspijevala uloviti. Ali žudjela je za slađim mesom. IGolum joj ga je pribavio.

"Vidjet ćemo, vidjet ćemo," govorio je često u sebi, kad bi ga spopalazloća dok je išao onom opasnom cestom od Emyn Muila doMorgulske doline, "vidjet ćemo.

Može lako bit, o da, može lako bit, kad Ona baci kosti i praznuodjeću, da ćemo ga nać, da ćemo doć do njeg, Zlata našeg, nagradeza sirotog Sméagola što joj je pribavio tako finu hranu. I spasit ćemoZlato, ko što smo se zarekli. O da. A kad nam on jednoć dopadnešaka, onda će i Ona za to saznat, o da, onda ćemo izravnat račune snjom, Zlato moje. Onda ćemo sa svima izravnat račune!"

Tako je on mislio negdje u svojoj lukavosti, koju je još uspio prikriti odnje, čak i onda kad je ponovo došao do nje i poklonio joj se dozemlje dok su mu suputnici spavali.

A što se tiče Saurona, on je znao gdje se ona krije. Bilo mu je dragošto prebiva ondje gladna ali ništa manje zlobna, pouzdanija stražana onoj drevnoj stazi do njegove zemlje nego ijedna druga koju je onmogao izmisliti. Orci su mu bili korisni robovi, ali ih je imao napretek.Ako Sheloba i uhvati kojeg od njih da utoli glad, prosto joj bilo: njemuih neće nikad ponestati! Gdjekad, kao što čovjek može baciti kakvuposlasticu svojoj mački (on nju zove svojom mačkom, ali ona njegane priznaje za gospodara), Sauron bi joj poslao svoje zarobljenike skojima nije znao što bi: dao bi ih otjerati do njezine jame, a poslije bislušao izvještaj o tome kako se ona s njima poigrala.

Tako su oboje živjeli uživajući u svojim smicalicama ne bojeći senikakva napada ni gnjeva ni kraja svojoj zloći. Ni jedna muha nije sejoš nikad izvukla iz Shelobine paučine, pa je ona sad bila jošpomamnija od gladi.

Ali siroti Sam nije ništa znao o tom zlu koje su pokrenuli protiv sebeosim da u njemu sve više raste strah, neka nevidljiva prijetnja, kojaje postala toliko teška da je jedva trčao i da mu se činilo da su munoge od olova.

Oko njega je bio sam užas, pred njim na prijevoju neprijatelji, agospodar mu je bio kao začaran i trčao im je u susret glavom bezobzira. Odvrativši pogled od sjene za sobom i od mrklog mrakapodno litice s lijeve strane, pogledao je ispred sebe i opazio dvijestvari koje su ga natjerale u još veći očaj. Primijetio je da mač koji jeFrodo svejednako držao u ruci gori modrim plamenom, i da seprozor na kuli još žari iako je nebo iza kule bilo već tamno.

"Orci!" promrsi. "Nikad se ovako nećemo spasit. Ima tu oko nas orkâ,pa i nečeg goreg od njih."

Zatim mu se munjevito vrati davnašnja navika tajnovitosti pa stisne ušaci dragocjenu bočicu koju je još nosio sa sobom. Onako crvena odnjegove vlastite žive krvi, šaka mu zasja na tren pa strpa izdajničkosvjetlo duboko u džep na prsima i zaogrne se svojim vilin-plaštem.Zatim pokuša ubrzati korak. Gospodar mu je sve više izmicao, bio jeveć dvadesetak koraka pred njim i jurio je dalje kao sjena; uskoro ćemu se izgubiti iz vida u tom sivom svjetlu.

Tek što je Sam bio sakrio svjetlo zvjezdane staklenke kad se Onaopet pojavi.

Malo dalje sprijeda i slijeva Sam iznenada opazi kako se iz crnesjenovite jame podno litice izvlači najodvratnija prilika koju je ikadvidio, užasnija od najužasnijeg ružnog sna. Bila je ponajvećma nalikna pauka, ali grdnija od velikih grabežljivih zvijeri, i jezovitija od njihzbog opakog nauma u nemilosrdnim joj očima. U onim istim očimaza koje je mislio da su zastrašene i poražene, i koje joj bijahunačičkane na isturenoj glavi, iznova je gorjelo ono grozomornosvjetlo. Imala je i velike rogove, a iza kratkog vrata nalik na stabljikubijaše gorostasno podbuhlo tijelo, a iza kratkog vrata nalik nastabljiku bijaše gorostasno podbuhlo tijelo, golema naduta mješinašto joj se klatila i visila između nogu. Ta je ogromna masa bila crna,pokrivena modrikastim madežima, ali joj je trbuh bio blijed i svijetao iispuštao je gadan zadah. Noge joj bijahu grbave, s velikim, kvrgavimzglobovima, dlake joj stršile kao čelične bodljike i na svakoj je noziimala pandžu.

Čim je izvukla svoje mekano, hladetinasto tijelo i naborane noge izgornjeg izlaza svoga brloga, jurnula je strahovito brzo na škripavimnogama i iznenada poskočila. Našla se između Sama i njegovagospodara. Bilo da nije primijetila Sama, ili ga je možda u prvi mahhtjela izbjeći kao nosioca svjetla, ustremila se sva na jedan plijen, naFroda, koji je, ostavši bez svoje bočice, jurio glavom bez obzira uzastazu, ne znajući još u kakvoj je pogibli. Brzo je trčao ali je Shelobabila još brža. Trebalo joj je tek nekoliko skokova da ga dostigne.

Sam je dahnuo i skupio svu preostalu sapu da vikne iz sveg glasa:

"Pazite, leđa! Pazite, gospodaru! Ja sam…" ali odjednom mu glaszamre.

Nečija dugačka, ljepljiva šaka pokrije mu usta, druga ga zgrabi zavrat i nešto mu se ovije oko noge. Ovako zaskočen, sruši senauznak u naručje napadaču.

"Imam ga!" prosikće mu Golum na uho. "Konačno ga, Zlato moje,imam, da, ovog zločestog hobita. Mi ćemo ovoga, a Ona će onogdrugog. O da, Sheloba će onoga, a ne Sméagol: jerbo se Sméagolzakleo da neće gazdi učinit ništa nažao. Al tebe je dograbio, tebegnjusssnog gadnog malog sssmucala!"

I pljune Samu za vrat.

Bijes zbog izdaje i očaj zbog ovog zadržavanja dok mu je gospodaru smrtnoj opasnosti, ulili su Samu neku nenadanu žestinu i snagukoja bijaše kudikamo veća od svega što je Golum očekivao od ovogatromog, tupog hobita kakvim ga je smatrao. Ni sam Golum se ne bibio okrenuo hitrije i silovitije. Ruka mu sklizne sa Samovih usta, aSam se sagne i iznova sune naprijed ne bi li se oslobodio stiska okovrata. Još je u desnici držao mač, a na ljevici mu visio o remenuFaramirov štap. Očajnički se pokuša okrenuti i probosti neprijatelja.Ali Golum je bio hitar kao strijela. Ispružio je svoju dugačku desnicu iščepao Sama za zapešće: prsti mu bijahu kao škripac. Polako ineumoljivo savijao je Samu ruku nadolje sve dok Sam ne jaukne od

boli i ispusti iz šake mač, koji padne na tlo. Za sve to vrijeme Golumje pojačavao stisak oko Samova vrata.

Tad Sam odigra svoju posljednju kartu. Odmakne se svom snagom ustranu i čvrsto stane na noge, a onda se naglo otisne nogama od tlai baci se svom snagom unatrag.

Ne očekujući od Sama čak ni ovakvu sitnu lukavštinu, Golum seprevrne i padne pod Sama koji mu svojim čvrstim trbuhom pritisnetrbuh. Oštro prosikće nešto i načas popusti stisak oko Samova vrata,ali je još čvrsto držao Sama za desnicu. Sam se otrgne od njega iuspravi, a onda se hitro okrene nadesno oko zapešća koje mu jeGolum čvrsto držao. Dohvativši ljevicom štap, Sam zamahne njime izvizne Goluma po ispruženoj ruci, ispod samog lakta.

Golum zaskviči i pusti Sama, a ovaj žestoko navali na nj. Ne gubećivrijeme da prebaci štap iz ljevice u desnicu, još ga jednom žestokoodalami. Hitar kao zmija, Golum mu se izmakne pa ga udaracnaciljan u glavu pogodi u leđa. Štap prasne i slomi se. To je zaGoluma bilo dovoljno. On je dobro umio napasti protivnika s leđa iobično bi mu to polazilo za rukom. Ali ovaj put, zaslijepljen mržnjom,pogriješio je što je progovorio i obveselio se prije nego što je objemarukama zgrabio žrtvu za vrat.

Iznevjerio mu se prekrasni plan otkako je ono užasno svjetloneočekivano zasjalo u mraku. A sad se našao licem u lice sraspomamljenim neprijateljem, tek nešto manjim od sebe. Ovo nijebio okršaj za njega. Sam je pokupio mač sa zemlje i podigao ga.

Golum je zacvilio, odskočio u stranu, dočekao se na sve četiri i izveojoš jedan dugačak skok kao žaba. Prije nego što ga je Sam uspiodostići, pobjegao je strahovito brzo natrag do tunela.

S mačem u ruci, Sam pođe za njim. Trenutačno je bio zaboravio svedrugo osim žestoka bijesa i želje da ubije Goluma. Ali prije nego štoga je sustigao, Golum se izgubio. Dok je Sam stajao pred mračnomrupom iz koje je izbijao smrad, pomisao na Froda ošine ga kaogrom. Naglo se okrene i pojuri kao sumanut uz stazu neprestance

dozivajući gospodara. Zakasnio je. Utoliko je Golumov plan ipakuspio.

X poglavlje: ODLUKE MAJSTORASAMWISEAFrodo je ležao nauznak na tlu a neman je bila sagnuta nad njim,toliko usredotočena na svoju žrtvu da se nije obazirala na Sama injegove povike sve dok joj se nije primaknuo. Kad je Sam dojurio donje, opazio je da je Frodo već sputan konopcima, obavijen odgležnjeva do ramena, i da ga je neman počela svojim velikimprednjim nogama napol dizati a napol vući po zemlji.

Između Sama i Froda ležao je, blistajući na tlu, Frodov vilin-mač namjestu gdje mu je pao iz ruke. Sam nije čekao razmišljajući što mu ječiniti, ni je li dovoljno hrabar, ili vjeran, ili obuzet bijesom. Skočio jeurličući, dohvatio ljevicom gospodarov mač i prešao u napad. Nikadnitko nije vidio žešći nasrtaj u divljem svijetu zvijeri, u kojem nekoočajno malo stvorenje, oboružano samo sitnim zubima, nasrće nakulu od rogova i debele kože što stoji nad njegovim oborenimdrugom.

Kao da je tim slabašnim urlikom uznemirena u svom slavodobitnomsnu, neman polako upre grozomornu zloću svoga pogleda na nj. Aligotovo još prije nego što je pojmila da se na nju okomio bijes veći odsvakog drugog koji je doživjela u bezbroj godina, sjajni mač ugrize jeza stopalo i odsiječe joj pandžu. Sam uskoči među lukove njenihnogu i hitrim udarcem druge ruke ubode je mačem u grozd očiju naspuštenoj glavi. Jedno veliko oko potamni.

Sad je to jadno stvorenje bilo ispod same nemani, trenutačno izvandohvata njezina žalca i pandži. Nad njim je bio njezin golemi,odvratno svijetli trbuh, od čijeg se smrada umalo onesvijesti. Ipak jebio toliko bijesan da zada još jedan udarac. Prije nego što se uspjelasvaliti na nj i smlaviti njega i svu njegovu drzovitu hrabrost, udario jeočajnički snažno po njoj sjajnim vilin-mačem.

Ali Sheloba nije bila kao zmajevi, i nije imala slabog mjesta osimočiju. Njezina prastara koža bila je kvrgava i izbrazdana od truleži, alizadebljana iznutra jednim slojem za drugim zloćudnog rasta.Oštricom je duboko zasjekao u nju, ali one odvratne nabore nijemogla probiti nikakva ljudska snaga, čak ni da je vilenjak ili patuljakiskovao njime čelik, a baratala ruka Berenova ili Túrinova. Onaustukne od udarca, a onda podigne grdnu mješinu svoga trbuhavisoko iznad Samove glave. Iz rane navre i zapjeni se otrov. Nemanse raskreči i nalegne svojim golemim tijelom ponovo na nj.

Prerano jer se Sam još držao na nogama, te je, odbacivši svoj mač,uhvatio objema rukama vilin-oružje i uperio ga nagore braneći se odtog sablasnog krova. I tako se Sheloba, snagom svoje vlastiteokrutne volje, snagom većom od snage bilo kojeg ratnika, samanabode na oštar šiljak. Duboko, duboko ju je taj šiljak ubo dok sepolako izvaljivala na Sama.

Takvu bol Sheloba nije nikad osjetila, čak ni u snu, u svom dugomsvijetu zloće. Ni najsrčaniji vojnik iz starog Gondora, ni najdivljiji orkkoga je uhvatila u klopku, nije joj pružio ovakav otpor niti nanio takavudarac njezinu voljenu mesu. Sva je zadrhtala. Ponovo se podiglaotimajući se silnoj boli, podvila svoje iskrivljene udove poda se iodbacila se unatrag grčevitim skokom.

Sam je pao na koljena uz Frodovu glavu, sve mu se vrtjelo odogavnog smrada, ali još je objema rukama stezao držak mača. Krozmaglu pred očima jedva je nazirao Frodovo lice, ali se upinjao izpetnih žila da ovlada sobom i da se izvuče iz omame što ga je bilaobuzela. Polako je pridigao glavu i spazio neman kako ga motri,svega nekoliko koraka od njega, iz kljuna joj se cijedila otrovnapljuvačka a iz ozlijeđenog oka kapala nekakva zelena sluz. Čučalaje, s drhtavim trbuhom poleglim po tlu, s uzdrhtalim velikim lukovimaod nogu, i spremala se na još jedan skok – ovaj put da ga smlavi iusmrti otrovom: ne samo da malim otrovnim ugrizom smiri žrtvu štose koprca, nego da je ubije i rastrga na komade.

Dok je i Sam još čučao i gledao je čitajući svoju smrt u njezinimočima, padne mu nešto na pamet, kao da mu se iz daljine javi nečiji

glas, pa posegne ljevicom u džep na prsima i nađe što je tražio:hladna, kruta i tvrda na dodir u ovom sablasnom svijetu užasa bijašeGaladrielina bočica. "Galadriel!" izusti slabašnim glasom, a ondazačuje daleke ali jasne glasove: povike vilenjaka dok su hodili podzvijezdama u voljenim sjenama Shirea, i glazbu vilenjaka kako mudopire kroz san u Dvorani vatre u Elrondovoj kući.

Gilthoniel A Elbereth!

Tad mu se jezik razveže pa poviče na jeziku koji nije znao: AElbereth Gilthoniel

o menel palan-diriel,

le nallon si di 'nguruthos!

A tiro nin, Fanuilos!

Zatim se na jedvite jade osovi na noge i ponovo postane hobitSamwise, sin Hamfastov.

"A sad mi dođi, gaduro!" uzvikne. "Ranila si mi gospodara, beštijo, isad ćeš mi to platit. Mi idemo dalje, al najprije ćemo se s tobomobračunati. Dođi i okusi ga još jedanput."

Baš kao da je njegov neukrotiv duh probudio njenu moć, staklenkasijevne iznenada poput bijele zublje u njegovoj ruci. Planula je kaozvijezda što iskoči s nebeskog svoda i proparala mračni zraknepodnošljivom svjetlošću. Nikad nije takav užas s neba opalioShelobu po glavi. Blistave su joj zrake prodrle u ranjenu glavu iizazvale u njoj nesnosnu bol, a ta grozna zaraza svjetla širila joj seod oka do oka.

Ustuknula je mašući prednjim nogama po zraku, vid su joj spalileunutarnje munje a glava joj pucala od samrtničke muke. Tad okreneranjenu glavu na drugu stranu, odvalja se malo dalje i počne gmizati,pandžu po pandžu, prema otvoru u tamnoj litici.

Sam nasrne na nju. Klatio se kao pijanac, ali nasrne na nju. Shelobase napokon obeshrabri, skupi se u porazu. Trzala se i drhtalanastojeći mu umaknuti. Došla je do jame i zavukla se u njuostavljajući za sobom trag od zelenožute sluzi baš kad joj je Sam poposljednji put zadao udarac po nogama što ih je vukla za sobom.Zatim i on padne na tlo.

Sheloba je nestala; a je li još dugo ležala u svom brlogu i njegovalasvoju zloću i jad i izliječila se iznutra u sporim godinama tame,obnovivši grozd svojih očiju, dok nije, gladna kao smrt, ponovorazapela svoje užasne zamke u udolinama Sjenovitog gorja, o tomeova pripovijest ništa ne kazuje.

Sam je ostao sam. Dok je večer Bezimene zemlje padala na bojnopolje, on se, umoran, odvuče do svoga gospodara.

"Gospodaru, dragi moj gospodaru!" reče, ali Frodo ne odgovori. Dokje on onako bio trčao, sretan i radostan što je slobodan, Sheloba muse strahovito brzo bila prikrala odostraga i jednim jedinim hitrimudarcem ubola ga u šiju. Sad je ležao blijed, nije ništa čuo niti semicao. "Gospodaru, dragi moj gospodaru!" ponovi Sam i pričeka udubokoj tišini, uzalud osluškujući.

Tad, koliko je god brže mogao, prereže užad kojom bijaše sputan, ipoloži glavu Frodu na prsa i na lice, ali gospodar mu nije davao niznaka od sebe, niti mu je srce makar i jedva čujno kucalo. Višeput jeprotrljao gospodaru ruke i noge i opipao mu čelo, ali sve je na njemubilo hladno.

"Frodo! Gos'n Frodo!" zazivao je. "Ne ostavljajte me ovdje sama!Zove vas vaš Sam. Ne idite tamo kud ja ne mogu! Probudite se,gos'n Frodo! Ma probudite se, Frodo, ajoj, ajoj! Probudite se!"

Tad nabuja gnjev u njemu pa se uspropada sumanuto oko svogagospodara bodući zrak, razbijajući kamenje i dobacujući izazovneriječi. Uskoro se opet pribere pa se sagne nad Froda i zagleda muse u lice, blijedo pod njim u polumraku. I odjednom shvati da vidiFroda u onoj slici koju mu je otkrila Galadriel u svom zrcalu u

Lórienu: Frodo, blijed u licu, leži i čvrsto spava podno velike tamnelitice. Ili je bar on tada mislio da spava.

"Mrtav je!" reče. "Ne spava nego je mrtav!"

A kad to reče, kao da su te njegove riječi iznova pospješiledjelovanje otrova, učini mu se da je Frodovo lice postalozelenkastožuto.

Tad ga obuzme crni očaj pa se pokloni do zemlje, navuče svoju sivukukuljicu na glavu, noć mu se uvuče u srce, i svijesti mu nestane.

Kad se napokon prenuo iz tame i podigao pogled, oko njega su bilesame sjene; ali nije bio načisto koliko je minuta ili sati dotle minulona svijetu. Bio je još na istom mjestu, i gospodar mu je još ležaomrtav pokraj njega. Gorje se nije srušilo niti je zemlja propala.

"Što da radim, što da radim?" reče. "Zar sam toliki put prevalio s njimradi ničega?"

Tad se sjeti kako je svojedobno sam izgovorio riječi koje u onovrijeme nije ni sam razumio, na početku njihova putovanja: Moramjoš nešto obavit prije kraja.

Moram to preturit preko glave, gospodine, ako razumijete što hoćuda kažem.

"Ali šta uopće mogu učinit? Ne mogu valjda ostavit gos'n Frodaovdje mrtvog, nepokopanog, na vrhu ovog gorja, i otić kući? Ilprodužit dalje? Produžit dalje?" ponovi i načas se strese od dvojbe istraha. "Produžit dalje? Je l' to ono što moram učinit? I ostavit njegaovdje?"

Tad napokon proplače, pa pristupivši Frodu, namjesti mu tijelo, sklopihladne ruke na prsima i pokrije ga plaštem, položi mu svoj mač sjedne strane, a štap koji mu je Faramir poklonio s druge.

"Ako ja već moram produžit dalje" reče mu "onda moram, s vašimdopuštenjem, gos'n Frodo, uzet vaš mač, al ću ovaj svoj ostavit tu uzvas, nek leži ko što je ležo uz onog starog kralja u grobištu; a ostajevam i vaša lijepa mitrilska košulja koju ste dobili od starog gos'nBilba. A vašu zvjezdanu staklenku, gos'n Frodo, vi ste mi ju samiposudili i trebat će mi, jer ću odsad bit stalno u mraku. Ona jepredobra za mene i Gospa ju je vama dala, al možda bi ona ipak iovo razumjela. Razumijete l' vi, gos'n Frodo? Ja moram produžitdalje."

No nije mogao produžiti dalje, bar još neko vrijeme. Kleknuo je iuhvatio Froda za ruku, ali je nije mogao ispustiti. Vrijeme je prolazilo,a on je svejednako klečao i držao gospodara za ruku vodeći u sebiraspru.

Pokušavao je prikupiti snagu da se otrgne i krene na samotničkoputovanje – tragom osvete. Kad bi samo mogao krenuti, gnjev bi gavodio svim cestama ovoga svijeta u potjeri za Golumom, dok ganapokon ne bi ulovio. Tad bi Golum krepao negdje u kutu. Ali nije onradi toga pošao na ovo putovanje. Radi toga ne bi vrijedilo ostavljatigospodara. To njega ne bi vratilo u život. Ništa ga ne bi vratilo. Bilo bibolje da su zajedno poginuli. No, i to bi bilo samotničko putovanje.

Zagleda se u sjajni vrh mača. Sjeti se svih onih mjesta za sobomgdje je hodao po crnom rubu i prijetio mu pad u ništavilo. Na taj senačin ne može spasiti. To bi značilo ne učiniti ništa, čak ni tugovati.Nije to ono što mora obaviti.

"Pa šta ću onda?" ponovo uzvikne, a tad mu se učini da čuje pravigorki odgovor: preturi to preko glave! Još jedno samotničkoputovanje, ono najgore.

"Šta? Da ja odem sam do Raspuklina usuda, i sve to skupa?" Još seskanjivao, ali je odlučnost u njemu rasla. "Šta? Da ja uzmem Prstenod njega? Ali Vijeće ga je njemu povjerilo."

Odmah je uslijedio odgovor:

"Povjerilo ga je i njegovim suputnicima, da pothvat uspije. A ti si ostozadnji od cijele družine. Pothvat mora uspjet."

"Volio bi da nisam ja taj zadnji" prostenje. "Da je bar stari Gandalfovdje, il ko drugi! Zašto sam ja osto sam da donesem odluku? Ja ćusigurno pogriješit. I nije na meni da uzimam Prsten, da se guramnaprijed."

"Al ti se ne guraš naprijed, tebe su gurnuli naprijed. A što se tičetoga jesi l' baš ti pravi i prikladni nositelj, ne bi se moglo reć ni da jegos'n Frodo to bio, pa ni gos'n Bilbo. Nisu ni oni sami sebe izabrali."

"Ma dobro. Moram sâm donijet odluku. I donijet ću je. Al siguran samda ću pogriješit: a baš će to i bit slično Samu Gamgeeju. Hajde bašda vidimo: ako nas ovdje nađu, il ako nađu gos'n Froda, a na njemutu stvar, e pa, onda će je se dokopat Neprijatelj. I to će bit kraj svijunas, Lóriena i Rivendella, i Shirea i svega. Ne smije se ni časa časit,jer će to stvarno bit konačni kraj. Rat je počeo i više je negovjerojatno da sve skupa ide na ruku Neprijatelju. Ne možeš se viševratiti s Njim po savjet il odobrenje. Ne, nego moraš birat izmeđutoga da sjediš ovdje i da te ubiju nad gospodarevim tijelom pa da seoni dočepaju te stvari, ili da je uzmeš i odeš dalje."

Duboko udahne zrak. "Onda je, dakle, uzmi!"

Sagne se. Vrlo nježno otkopča kopču na Frodovu vratu i turi mu rukuu njedra; zatim mu drugom rukom podigne glavu, poljubi mu hladnočelo i polako skine lančić s vrata. Zatim mu mirno položi glavu da idalje počiva. Nikakve promjene nije bilo na tom nepomičnom licu, ipo tome, više nego po svim drugim znacima, Sam najposlije zaključida je Frodo umro i digao ruke od pothvata.

"Zbogom, gospodaru dragi!" promrmlja. "Oprostite Samu. On će sevratit na ovo mjesto kad ispuni svoj zadatak… ako uspije. I onda vasviše neće napuštat.

Počivajte u miru dok se on ne vrati; i nek vam se ne približi nijednoopako stvorenje!

A ako me Gospa čuje i želi mi ispunit bar jednu želju, poželio bi dase vratim i opet vas ovdje nađem. Zbogom!"

Tad i sam savije vrat i objesi o njega lančić, i umah mu težinaPrstena povuče glavu do zemlje, kao da je objesio o vrat težakkamen. Ali polako, kao da se teret smanjuje ili kao da se u njemujavlja neka nova snaga, podigne glavu i jedva jedvice osovi se nanoge, uvjeri se da može hodati i nositi svoje breme. Načas podignebočicu i pogleda gospodara. Svjetlo je blago sjalo i meko zračilo, kaozvijezda sjevernjača u ljeto, a na tom se svjetlu Frodu vrati boja ulice, blijedo ali lijepo na neki vilenjački način, kao u nekoga tko je većdavno prošao kroz sjene. S gorkom utjehom tog posljednjegpogleda, Sam se okrene, sakrije svjetlo i produži posrćući dalje u svegušću tamu.

Nije morao daleko ići. Tunel je bio nešto iza njega, a Rasjed je biooko dvjesto koraka ispred njega, ili nešto manje. Vidio je stazu upolumraku, duboku brazdu utrvenu vjekovnim prolaženjem kako seblago penje, dugačak klanac s liticama na obje strane. Klanac senaglo sužavao. Uskoro je došao do dugog stubišta od širokih, plitkihstepenica. Sad je kula orkâ bila upravo iznad njega, crna i mrgodna,a u njoj se žari ono crveno oko. Bio je skriven u tamnoj sjeni ispodnje, blizu vrha stubišta i napokon u Rasjedu.

"Odlučio sam se", govorio je neprestance u sebi. Ipak se nijeodlučio. Premda se potrudio da dobro o svemu porazmisli, to što ječinio bilo je u posvemašnjoj opreci s njegovom naravi.

"Da nisam ipak pogriješio?" promrsi. "Šta je trebalo da učinim?"

Kad su se strme strane Rasjeda zatvorile oko njega, prije nego što jedošao do sama vrha, prije nego što je napokon bacio pogled nastazu što se spušta u Bezimenu zemlju, okrene se. Nepomičan iobuzet nepodnošljivom dvojbom, osvrne se načas za sobom. Još jevidio, kao sitnu mrlju u mračku koji se hvatao, ulaz u tunel; i učini muse da vidi ili nazire mjesto na kojem Frodo leži. Pričini mu se daondje dolje na tlu nešto svijetli, ili su ga to možda zavarale suze dok

je jurio u ono visoko stjenovito mjesto na kojem mu se srušiosvekoliki svijet.

"Kad bi mi se samo ispunila želja, jedina moja želja" uzdahne "da sejednom vratim ovamo i nađem ga!"

Tad se najposlije okrene putu pred sobom i pođe još nekolikokoraka, najtežih i najnevoljkijih od svih koje je ikad prošao.

Samo još nekoliko koraka, i onda još dva-tri koraka, pa će opetpočeti silaziti i nikad više neće vidjeti ovo mjesto na visini. Ondaodjednom začuje neke krike i glasove. Stane kao ukopan. Bijahu toglasovi orkâ. Bili su iza njega i ispred njega. Bat teških koraka i oštripovici: orci su dolazili do Rasjeda s druge strane, možda na nekiizlaz iz kule. Bat koraka i povici za njim. Naglo se okrene. Ugledamala crvena svjetla, baklje, kako žmigaju tamo dolje izlazeći iztunela. Napokon je došao kraj lovu. Crveno oko na kuli nije biloslijepo. Ulovili su ga.

Približe mu se ustreptale baklje i zveckanje čelika. Za koji će časstići na sam vrh i nasrnuti na nj. Previše je vremena potrošiopremišljajući, i sad mu više ništa ne vrijedi. Kako da im umakne, ilispasi sebe, ili Prsten? Prsten. Nije bio svjestan nikakve misli niodluke. Samo je uhvatio sama sebe kako izvlači lančić i uzimaPrsten u ruku.

Prethodnica orkâ pojavi se pred njim u Rasjedu. Tad ga natakne naprst.

Svijet se sav izmijeni i jedan jedini trenutak bijaše ispunjen satomrazmišljanja.

Umah zapazi da mu se sluh izoštrio a vid zamutio, samo drukčijenego u Shelobinu brlogu. Svi predmeti oko njega nisu bili tamni negonejasni, a on se sam našao u sivu maglovitu svijetu, sâm, kao mala,crna, tvrda stijena, a Prsten mu vuče ljevicu nadolje i osjeća ga kaokuglu od vrela zlata. Nije uopće imao osjećaj da je nevidljiv, nego na

neki užasan i jedinstven način vidljiv, i znao je da negdje jedno Okotraga za njim.

Začuo je kako puca kamen i žubori voda daleko u Morgulskoj dolini, ikako daleko dolje u stijeni jadno ječi Sheloba pipajući oko sebe,izgubljena u nekom slijepom hodniku, i glasove iz tamnica u kuli, ipovike orkâ koji izlaze iz tunela, i zaglušan tresak nogu što muodjekuje u ušima, i prodornu dreku orkâ ispred sebe.

Skutri se uz liticu. Ali oni su naišli kao kakva četa sablasti, sivihizobličenih likova u izmaglici, puke tlapnje straha s blijedimplamenovima u rukama. I prođu pokraj njega.

Zguri se i pokuša zavući u kakvu pukotinu da se sakrije.

Osluhne. Orci iz tunela i oni drugi što su nadirali odozdo ugledali sujedni druge, i obje su se skupine užurbale i razvikale. Jasno je čuo ijedne i druge i razumio ih što viču. Možda mu je Prsten podariorazumijevanje jezika, ili naprosto razumijevanje, pogotovo slugunjegova tvorca Saurona, tako da je Sam, kad bi usredotočiopozornost, razumio i mogao prevesti sebi svaku misao. Svakako jemoć Prstena bila znatno porasla otkako se približio mjestu gdje jeskovan, samo mu jedno nije podario, a to je hrabrost. Sam je jošmislio samo na to kako da se sakrije, da se pritaji dok se opet sve nesmiri, i pomno osluškivao. Nije mogao odrediti koliko su ti glasoviblizu, jer su mu riječi neprestano odjekivale u ušima.

"Hola! Gorbag! Što radiš ovdje gore? Nije li ti već dozlogrdio rat?"

"Takve su naredbe, tikvane! A što ti radiš, Shagrate? Nije li tidozlogrdilo vrebanje tu gore? Pomišljaš li da siđeš dolje, da seboriš?"

"Imam i ja naredbe za tebe. Ovaj je prijevoj pod mojimzapovjedništvom. Zato budi pristojan! Što mi imaš dojaviti?"

"Ništa."

"Haj! Haj! Hoj!" povici upadnu u ovu izmjenu riječi dvojice vođa. Oniorci dolje odjednom su nešto otkrili i ustrčali se, a za njima i ostali.

"Haj! Hola! Evo ovdje nečeg! Leži na samom putu. Uhoda, uhoda!"

Razlegne se dozivanje prodornih rogova i zbrka lajavih glasova.

Strahovito iznenađenje probudi Sama iz usplahirenog raspoloženja.Otkrili su mu gospodara! Što će mu učiniti? O orcima se naslušaopriča od kojih se krv ledi u žilama. Ovo ipak ne može podnijeti. Skočina noge. Smetne s uma zajednički pothvat i sve svoje odluke, a snjima i strah i dvojbe. Sad zna gdje mu je mjesto, i gdje mu je bilomjesto: uz svoga gospodara, iako mu nije jasno što bi ondje mogaoučiniti. Potrči opet niza stube pa onda stazom do Froda.

"Koliko ih ima?" pomisli. "Najmanje trideset-četrdeset iz kule, a bit ćeda ih je još puno više došlo odozdola. Koliko ih mogu pobit prijenego što oni mene svladaju?

Vidjet će plamen na mom maču čim ga isučem, i svladat će me kad-tad. Da mi je znat hoće l' to ikad bit opjevano: kako je Samwise paona Visokom prijevoju i podigo zid od lešina oko svoga gospodara.Ne, neće bit opjevano. Dabome da neće jerbo će nać Prsten paneće više ni bit pjesama. Ma šta mogu! Meni je mjesto uz gos'nFroda. To ipak moraju razumit… Elrond i Vijeće, i velika gospoda igospe sa svom njihovom mudrošću. Planovi su im svi propali. Nemogu ja bit Nositelj Prstena. Ne mogu bez gos'n Froda."

Ali orci su bili izvan njegova zamućena vidokruga. Nije imao kadrazmišljati o sebi, ali sad osjeti da je umoran, upravo iznemogao:noge ga nisu htjele nositi kako je želio. Bio je prespor. Činilo mu seda je staza duga nekoliko milja. Kamo su se svi djenuli u ovoj magli?

Evo ih opet! Još su daleko od njega. Roj likova oko nečega što ležina tlu; nekoliko ih se mota tamo-amo pognutih glava, kao psi natragu. Pokuša potrčati.

"Hajde, Same!" reče sam sebi. "Inače ćeš opet zakasnit!"

Olabavi mač u koricama. Sad će ga isukati, a onda…

Razlegne se divlja dreka, urlanje i smijeh, dok su nešto dizali s tla.

"Ja hoj! Ja hari hoj! Diž' ga! Diž' ga!"

Tad se netko prodere:

"A sad bježite! Brže natrag do Donjih vratnica! Noćas nas Ona nećeuznemirivati, po svemu sudeći."

Pokrene se cijela banda orkâ. Četvorica su u sredini nosila nečijetijelo visoko na ramenima.

"Ja hoj!"

Odnijeli su Frodovo tijelo. Otišli su. Nije ih uspio sustići. Ipak se jošbatrgao.

Orci su došli do tunela i ulazili već unutra. Oni koji su nosili teret ušlisu prvi, a za njima je nastala poprilična gužva i natezanje. Sam ih jesustigao. Isuče mač, u drhtavoj mu ruci zatreperi modri plamičak, aliga oni nisu vidjeli. Dok im se dašćući primicao, posljednji je od njihnestao u crnoj rupi.

Načas zastane predišući i držeći se za prsa. Tad prođe rukavom policu i obriše s njega nečistoću, znoj i suze.

"Prokleta prljavština!" reče i potrči za njima u tamu.

Činilo mu se da nije više onako mračno u tunelu, baš kao da je izrijetke izmaglice prešao u nešto gušću maglu. Sve je višemalaksavao, ali mu je volja sve više jačala. Učini mu se da vidi predsobom svjetlo baklji, ali, koliko se god upinjao, nikako da ih stigne.Orci se brzo kreću u rovovima, a ovaj su tunel dobro poznavali, jersu usprkos Shelobi bili prisiljeni služiti se često njime kao najkraćimputem kroz gorje od Mrtvog grada. Nisu znali u koje je davno dobaprokopan taj glavni tunel i iskopana ona velika okrugla jama u kojojse Sheloba nastanila nekoć davno, ali su mnoge sporedne rovove

oni sami bili prokopali s obje strane da izbjegnu brlog dok se krećutamo-amo po nalogu svojih gospodara. Noćas nisu namjeravaliduboko dolje zalaziti nego su hitali ne bi li pronašli neki pokrajnji rovkojim će proći do svoje kule stražare na litici. Većina se njih veselila,oduševljena onim što su pronašli i vidjeli, te su u trku blebetali i urlalipo staroj navadi svoga soja. Sam je čuo njihove neugodne glasovekako galame, jednolično i grubo u ustajalu zraku, i lučio je međunjima dva glasa: nešto glasnija i bliža. Činilo mu se da su na začeljuzapovjednici onih dviju skupina i da u hodu raspravljaju o nečemu.

"Ne bi li ti ipak mogao, Shagrate, malo utišati tu svoju rulju da tolikone galami?" progunđa jedan od njih. "Ne bi bilo dobro da namnavuku Shelobu na vrat."

"Hajde bježi, Gorbag! Tvoji dižu veću galamu nego moji" odvrati muonaj drugi. "Neka se momci vesele! Mislim da se neko vrijemenećemo morati bojati Shelobe. Čini mi se da se nabola na čavao, ami nećemo plakati zbog toga. Zar nisi vidio onaj gadni trag što vodisve do one njezine proklete rupetine? A začepili smo je bili najmanjestotinu puta. Pa neka se momci malo provesele! Konačno smo imali imalo sreće: našli smo nešto što Lugbúrz traži."

"Lugbúrz traži, a? A šta misliš, što je to zapravo? Izgleda ko vilenjak,samo je premalen za vilenjaka. Kakva se opasnost može kriti u takvustvoru?"

"Ne znam dok ga ne pregledamo."

"Oho! Znači da ti nisu rekli šta možeš očekivati? Ne bi se reklo danam baš sve govore! Ni upola. Ali i oni znaju pogriješiti, čak ivrhovnici!"

"Pst, Gorbag!" Shagrat je tako snizio glas da je Sam čak i svojimneobično izoštrenim sluhom jedva uspio razabrati njegove riječi."Znaju, ali imaju posvuda oči i uši, po svoj prilici i među mojima.Nema sumnje da su zabrinuti zbog nečega. Kažeš da su nazgûlidolje zabrinuti, a zabrinuti su i u Lugbúrzu. Umalo da im nešto nijepromaklo."

"Umalo, veliš?" reče Gorbag.

"Ma da, ali o tom potom" otpovrne Shagrat. "Čekaj dok dođemo dodonjeg puta. Tamo ima jedno mjesto gdje ćemo moći maloporazgovarati dok momci budu išli dalje."

Malo zatim Sam opazi kako baklje nestaju. Zatim čuje nekakavštropot, a baš kad je pohitao dalje, tresak. Koliko je mogao razabrati,orci su bili skrenuli u onaj isti otvor u koji su Frodo i on htjeli skrenuti,ali je bio zakrčen. I još je bio.

Iako im je kamena gromada stajala na putu, orci su se nekakoprovukli jer im je čuo glasove s druge strane. I dalje su trčali, svedublje i dublje u planinu, prema svojoj kuli. Sam je očajavao. Odnosetijelo njegova gospodara za neku zlu svrhu, a on ne može za njima.Gurao je i otiskivao zapreku, i navaljivao na nju, ali je nije mogao nipomaknuti. Zatim je malo dalje iznutra začuo, ili mu se bar takopričinilo, da dvojica zapovjednika opet razgovaraju. Mirno je stajaoneko vrijeme i slušao nadajući se da će možda saznati neštokorisno. Možda će Gorbag, koji je, po svemu sudeći, iz MinasMorgula, izaći, pa će on pokraj njega šmugnuti unutra?

"Ne, ne znam" začuje Gorbaga. "Poruke obično stižu brže nego štobi išta moglo letjeti. Ali ja nikog ne pitam kako je to moguće.Najsigurnije je ništa ne pitati.

Brr! Ježim se od onih nazgûla. Oderu kožu s tebe čim te pogledaju,pa te ostave da se smrzavaš u mraku na drugoj strani. Ali On ih voli;oni su mu danas najveći ljubimci pa ne vrijedi roptati. Velim ti da nijebaš neko uživanje služiti dolje u gradu."

"Trebalo bi da pokušaš malo služiti ovdje gore uz Shelobu" reče muShagrat.

"Ja bih najradije negdje gdje nema nikog od njih. Ali rat je… kad ratprođe, bit će valjda lakše."

"Kažu da nam dobro ide."

"Nije čudo što tako govore" promrndža Gorbag. "Vidjet ćemo. Ali,bilo kako mu drago, ako je istina da nam dobro ide, dobit ćemo punoviše prostora. Šta kažeš?

Kako bi bilo da ti i ja, ako nam se ukaže prilika, lijepo kidnemoodavde i skrasimo se gdjegod s nekoliko pouzdanih momaka, negdjegdje će nam dobra lovina biti uvijek nadohvat ruke i gdje neće bitivelikih gazda."

"Ah!" uzdahne Shagrat. "Ko u stara dobra vremena!"

"Da" potvrdi Gorbag. "Ali nemoj računati da je to sigurno. Ja sampoprilično zabrinut. Ko što sam ti rekao, čak i glavešine, da" tu spustiponovo glas do šapta "da, čak i najveće glavešine znaju pogriješiti.Umalo da nije nešto promaklo, veliš. A ja ti velim da je nešto stvarnopromaklo. I moramo dobro pripaziti. Vječito jadni Uruci morajuispravljati tuđe greške a da im jedva tko kaže hvala. Ali nemojzaboraviti da nas neprijatelji ne vole ništa više nego što vole Njega,pa ako njega svrgnu, i mi smo propali. Nego, reci mi: kad ti jenaređeno da kreneš?"

"Prije otprilike sat vremena, malo prije nego što si nas ugledao.Primio sam poruku: Nazgûli zabrinuti. Strahuje se od uhoda naStubama. Udvostručite budnost.

Krenite u ophodnju do vrha Stuba. Zato sam odmah i krenuo."

"Ne valja" reče Gorbag. "Slušaj… sigurno znam da su se naši Nijemistražari uznemirili još prije nešto više od dva dana. Ali mojoj ophodnjinije zapovjeđeno ni sutradan da izađe niti je o tome obaviještenLugbúrz: zato što su dali Veliki signal pa je Visoki nazgûl odletio urat, i tako to. Čuo sam da one u Lugbúrzu nisu dugo uspjelinagovoriti da obrate pažnju na to."

"Valjda je Oko bilo zauzeto na drugoj strani?" reče Shagrat. "Kažu dase na zapadu događaju velike stvari."

"Vjerujem da je tako" zareži Gorbag. "Ali dotle su se neprijateljipopeli uza Stube. A što si ti radio? Ti bi bar uvijek morao budnostražariti, bez obzira na posebne naredbe, nije li tako? Koja je uopćetvoja zadaća?"

"E, sad mi je dosta! Nemoj me učiti što mi je posao. Mi smo bilidovoljno budni. Znali smo da se svašta čudno događa."

"Vrlo čudno!"

"Da, vrlo čudno: ona svjetla, vika i sve ono drugo. Ali Sheloba je bilau pokretu.

Moji su dečki dobro vidjeli i nju i njezino njuškalo."

"Njezino njuškalo? Kakvo njuškalo?"

"Pa morao si ga i ti vidjeti: onog malog, mršavog, crnog stvora, nalikna pauka, ili možda na izgladnjelu žabu. Bio je već i prije ovdje. Prviput je, prije više godina, došao iz Lugbúrza, ali smo dobili naredbuodozgor da ga pustimo da prođe. Odonda se još jedanput ili dvaputpopeo uza Stube, ali ga nismo dirali: izgleda da je u dosluhu sNjezinim Gospodstvom. Valjda joj nije dobar za jelo, inače ona nehaje za naredbe odozgor. Ali vi u dolini imate zbilja dobru stražu,svaka vam čast: on je bio ovdje gore čitav jedan dan prije ovehalabuke. Vidjeli smo ga jučer pred večer. Kako bilo da bilo, moji sume dečki izvijestili da se Njezino Gospodstvo malo zabavlja, a jasam mislio da to nije ništa posebno dok nije stigla poruka. Mislio samda joj je njezin gmizavac donio kakvu igračku, ili da si joj ti moždaposlao kakav dar, kojeg ratnog zarobljenika ili tako nešto. Ja se nepačam u njezine igre. Kad je Sheloba u lovu, ništa joj ne možeizmaknuti."

"Ništa, veliš? Pa što nisi onda tamo dolje malo bolje otvorio oči?Velim ti da sam pomalo zabrinut. Što god da se popelo uza Stube,promaklo vam je. Sasjeklo joj je mrežu i lijepo se izvuklo iz rupe. Otome bi trebalo malo bolje promisliti."

"Ma dobro, na kraju ga je ipak ulovila, zar ne?"

" Ulovila? Koga je ulovila? Ovog mališa? Ali, ako je on bio sam, ondabi ga bila već davno spremila u svoju smočnicu i sad bi bio tamo. Aako ga je Lugbúrz htio, onda si mu ga ti morao uloviti. Pravaposlastica za tebe. Ali nije on bio sam."

Tu Sam počne pozornije prisluškivati naslonivši uho na stijenu.

"A tko je, Shagrate, sasjekao užad kojim ga je ona sputala? Isti onajkoji joj je sasjekao mrežu. Zar nisi to vidio? I tko je zabio iglu uNjezino Gospodstvo? Sve bih rekao da je to bio onaj isti. A gdje jesad? Gdje je, Shagrate?" Shagrat je šutio. "Bilo bi dobro da malomućneš glavom. Nije to ništa smiješno. Nitko, ama baš nitko nijedosad ubo Shelobu iglom, kao što bi trebalo da i sam znaš. Nije toništa strašno, ali pomisli samo… da je tu negdje netko na slobodi,netko opasniji od svih onih vražjih odmetnika koji su se ikad ovudasmucali od starih zlih vremena, od Velike opsade.

Nešto je ovuda doista promaklo."

"A šta je to onda?" zareži Shagrat.

"Po svemu sudeći, kapetane Shagrate, ja bih rekao da ovuda vršljaneki silan ratnik, vjerojatno vilenjak, svakako s vilin-mačem, a moždai sa sjekirom; vršljao je i po tvom reviru a da ga uopće nisi primijetio.To je zbilja jako smiješno!"

Gorbag otpljune. Sam se sumorno osmjehne tom opisu sama sebe.

"E, sad, ti si oduvijek mračno gledao na sve oko sebe" reče Shagrat."Ti možeš

čitati sve te znake kako hoćeš, ali možda se oni mogu i drukčijeprotumačiti. Kako bilo da bilo, ja držim straže na svim točkama ikanim se pozabaviti svim tim stvarima redom, jednom za drugom.Kad malo bolje pogledam tog tipa kojeg smo stvarno mi ulovili, ondaću tek razmisliti što ću dalje."

"Ja bih sve rekao da nećeš bogzna što naći u tog mališa" otpovrneGorbag.

"Možda on i nema ništa sa svom ovom gužvom? Uostalom, izgledada onaj veliki, s oštrim mačem, ne drži baš puno do njega… kad gaje ostavio tako ležati: prava vilenjačka lukavština."

"Vidjet ćemo. Hajdemo dalje! Dosta smo se napričali. Hajdemopogledati tog zarobljenika!"

"A što ćeš sad s njim? Nemoj zaboraviti da sam ga ja prvi otkrio. Akobude kakve zabave, to neće proći bez mene i mojih momaka."

"No, no" promrndža Shagrat. "Ja se ipak moram držati naređenja.Ako ih prekršim, ode mi glava, a možda i tebi. Svakog prijestupnikakojeg uhvati straža treba zatvoriti u kulu. Zarobljenik se ima svućidogola. Točan opis svakog predmeta, komada odjeća, oružja, pisma,prstena ili nakita mora se odmah dostaviti u Lugbúrz, samo uLugbúrz i nigdje drugdje. Osim toga, zarobljenik se ima čuvati nasigurnome i ne smije mu se ništa dogoditi, pod prijetnjom smrtnekazne za svakog pripadnika straže dok On ne pošalje po njega ilisam ne dođe. To je potpuno jasno i tako ću ja i postupiti."

"Svući ga dogola, a?" reče Gorbag. "Šta, izvaditi mu i zube, iščupatinokte, ošišati ga i sve ostalo?"

"Ne, ništa od toga. Kažem ti da ide u Lugbúrz, i da mora tamo stićiživ i zdrav."

"To će biti malo teško" nasmije se Gorbag. "On ti nije sad ništa drugodo strvina. Nije mi jasno što će u Lugbúrzu s njim. Mogli bi ga mirneduše baciti u lonac."

"Budalo jedna!" zareži Shagrat. "Lijepo ti to pričaš, ali ima mnogotoga što ne znaš, iako mnogi znaju. Ako dobro ne pripaziš, završitćeš ti u loncu ili kod Shelobe.

Strvina? Zar ne znaš baš ništa drugo o Njezinu Gospodstvu? Kad teona sputa svojim nitima, njoj je samo do mesa. Ona ti ne žderemrtvo meso niti siše hladnu krv. Taj mališ nije mrtav!"

Samu se zavrti u glavi pa se uhvati za stijenu. Pričini mu se da secijeli svijet okrenuo naglavačke. Toliko se zgranuo da se malneonesvijestio, a još dok se borio da ostane pri sebi, duboko je u sebizačuo riječi: "Budalo jedna, nije on mrtav i tvoje je srce to znalo. Nevjeruj svojoj glavi, Samwise, glava ti nije najbolji dio tijela. Najgore jes tobom što se nikad nisi uistinu nadao. Što ti je sad činiti?"

Trenutačno ništa drugo nego se nasloniti na nepomični kamen iprisluškivati, prisluškivati i dalje one odvratne glasove orkâ.

"Hajde bježi!" reče Shagrat. "Ima ona više vrsta otrova. Kad je ulovu, onda samo uštrca malo otrova u šiju pa joj plijen postane mlitavko riba bez kosti, i ona može raditi od njega što hoće. Sjećaš li sestarog Ufthaka? Nije ga bilo danima, a onda smo ga otkrili u nekomkutu kako visi, ali potpuno pri sebi, i bulji preda se. Kako smo sesamo nasmijali! Možda je ona i zaboravila na njega, ali mi ga nismoni taknuli… ne valja se Njoj zamjeriti. Jok… vidjet ćeš da će se tajmali gad probuditi, za koji sat, i da mu neće ništa biti, samo će mumalo biti muka. Odnosno, neće mu ništa biti ako ga u Lugbúrzuostave na miru. Samo će se, naravno, on čuditi gdje je i što mu se todogodilo."

"I što će mu se još dogoditi" nasmije se Gorbag. "Kako bilo da bilo,ako ništa drugo, možemo mu ispričati i koju priču. Ne vjerujem da jeikad bio u ljupkom Lugbúrzu pa će ga možda zanimati da čuje što gačeka. Bit će to još zabavnije nego što sam mislio. Hajdemo!"

"Rekao sam ti da neće biti nikakve zabave" reče mu Shagrat. "Itrebat će ga dobro čuvati jer nam inače odoše glave."

"U redu! Ali, da sam na tvom mjestu, svakako bih uhvatio onogavelikoga, što je još na slobodi, prije nego što bih išta javio u Lugbúrz.Neće baš dobro zvučati vijest da si ulovio mačića, a da ti je mačkautekla."

Glasovi su se počeli opet udaljavati. Sam je čuo kako se gubekoraci.

Oporavljao se od zgranutosti i obuzeo ga neki divlji bijes.

"Sve sam zabrljo!" uzvikne. "Znao sam ja da ću zabrljat. Sad je on unjihovim rukama, u rukama tih vragova! Gadova! Nikad ne ostavljajsvoga gospodara, nikad, nikad, to je uvijek bilo moje zlatno pravilo. Iznao sam to duboko u svom srcu. Nadam se da će mi bit oprošteno!Al sad moram doć do njega. Pošto-poto! Pošto-poto!"

Ponovo isuče mač i udari balčakom o stijenu, ali do njega dopresamo potmuo zvuk. Međutim, mač je tako jarko zasjao da je prinjegovu svjetlu sve oko sebe nejasno vidio. Na svoje veliko čudo,zapazi da kamena gromada ima oblik teških vrata, nižih oddvostruke njegove visine. Između vrha i niskog luka otvora bijašetaman prazan prostor. Vjerojatno je to trebalo samo spriječitiShelobu od upada, zacijelo je iznutra bila neka kvaka ili prijevornicakoju ona nije znala dokučiti. Preostalom snagom Sam skoči uvis iuhvati se za vrh, pa se uzvere i preskoči na drugu stranu, a ondapomamno potrči, s blještavim mačem u ruci, oko ugla i uz vijugavrov.

Vijest da mu je gospodar još živ potaknula ga je da uloži posljednjinapor i zaboravi na umor. Ništa nije vidio pred sobom jer je ovajnepoznati rov neprestance krivudao i zaokretao. Ipak mu se učini dasustiže onu dvojicu orkâ. Opet se sve više primicao njihovimglasovima. Činilo mu se da im je već sasvim blizu.

"To ću i učiniti" ljutito će Shagrat. "Strpat ću ga u najgornju odaju."

"A zašto?" zareži Gorbag. "Zar nemaš dolje samice?"

"Velim ti da ga treba smjestiti na sigurno mjesto" odgovori Shagrat.

"Razumiješ? On nam je dragocjen. A ja ne vjerujem svim svojimmomcima, pa ni tebi, kad se pomamiš za zabavom. On će biti tamo

gdje ja želim da bude, i kamo ti nećeš ni primirisati ako ne budešpristojan. Gore, na sam vrh, velim ti. Tamo će biti na sigurnome."

"Hoće li?" reče Sam. "Al zaboravio si na onog velikog vilin-ratnikakoji je još na slobodi!"

I pojuri za posljednji ugao, ali ustanovi da je, zbog neke varke ugradnji rova ili zbog izoštrena sluha što mu ga je bio podario Prsten,pogrešno procijenio udaljenost.

Ona dva orkâ bila su još podaleko od njega. Vidio ih je, crne izdepaste spodobe, naspram crvena svjetla. Rov je napokon išaoravno ali uzbrdo. Na kraju su bila širom otvorena velika, dvokrilnavrata koja su zacijelo vodila u duboke odaje ispod visokog roga kule.Orci su već sa svojim teretom bili ušli unutra. Gorbag i Shagratupravo su se približavali vratima.

Sam začuje kako se prolomi promuklo pjevanje, zatrešte rogovi izabubnjaju bubnjevi, pravu ružnu halabuku. Gorbag i Shagrat bijahuveć na samom pragu.

Sam krikne i zavitla Žalcem, ali se njegov sitni glas izgubi u tojgalami. Nitko se nije obazirao na njega.

Zalupe se i velika vrata. Iznutra željezne prijevornice padnu na svojemjesto.

Tresak. Vratnice bijahu zatvorene. Sam se baci na zakračunatebrončane ploče na vratima i sruši se bez svijesti na tlo. Obreo se utami. Frodo je bio živ ali u rukama Neprijatelja.

MAPE

Table of ContentsKNJIGA TREĆA

I poglavlje: BOROMIROV ODLAZAKII poglavlje: ROHANSKI JAHAČIIII poglavlje: URUK-HAIIV poglavlje: DRVOBRADAŠV poglavlje: BIJELI JAHAČVI poglavlje: KRALJ OD ZLATNIH DVORAVII poglavlje: HELMOVA KLISURAVIII poglavlje: PUT DO ISENGARDAIX poglavlje: ŠAKA JADAX poglavlje: SARUMANOV GLASXI poglavlje: PALANTÍR

KNJIGA ČETVRTAI poglavlje: KROĆENJE SMÉAGOLAII poglavlje: PUT KROZ MOČVARUIII poglavlje: CRNE DVERI SU ZATVORENEIV poglavlje: O TRAVAMA I KUHANU ZECUV poglavlje: PROZOR NA ZAPADVI poglavlje: ZABRANJENO JEZEROVII poglavlje: PUT DO KRIŽANJAVIII poglavlje: STUBE CIRITH UNGOLAIX poglavlje: SHELOBIN BRLOGX poglavlje: ODLUKE MAJSTORA SAMWISEA

MAPE