fuko - mikrofizika moci i briga za istinu
TRANSCRIPT
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 1/16
jom , Kierkegaarđa s problem om ponavl janja i istin e, Hus serla s
temom filozo fije kao beskonačne zadaće povezane s historijom naše
racionalnosti. A preko tih filozofskih ličnosti uočavamo sve oblasti znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoanalizu s neobičnom logikom želje, matematiku i formalizaciju dis-
kursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi živog, ukratko
sve oblasti na osnovi kojih se može postavljati pitanje o logici i egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze.
Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali
još vi še zastupljeno u istraž ivanj ima, u nastavi, u neprekidnoj poz ornosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodušnosti, u naizgled administrativnoj i pedagoškoj (što u biti znači dvostruko političkoj), odgovornosti zahvatilo i formuliralo najhitnije probleme našega vremena.
Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni.Upravo zbog toga što sam od njega preuzeo smisao i mogućnost
onoga što činim, upravo zbog toga što me on vrlo često prosvjetljivao
kada sam se naslijepo trudio, želio sam svoj rad staviti pod njegov
znamen i pozivajući se na njega završiti prikaz svojih zamisli.Budući da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor što ste
ga učinili pozivajući me da ovdje poučavam dobrim dijelom znači pohvalu koju njemu upućujete. Duboko sam vam zahvalan za čast
koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan za ono što u tom
izboru pripada njemu. Iako se ne osjećam doraslim zadaći njegova
sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me večeras ohrabrivao njegov oprost.
I sada bolje razumijem zašto mi je maloprije bilo tako teško
otpočeti. Sada znam koji je to glas što sam ga priželjkivao da mi prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom
vlastitom diskursu. Znam što mi je sačinjavalo toliku tegobu da
uzmem riječ — uzimam je na ovom mjestu gdje sam je slušao, a gdje
više nema njega da me čuje.
S francuskoga preveo
Rade Kalanj
142
Mikrofizika moći (Intervju s Michelom Foucaultom)*
— Vi ste za talijansku javn ost autor Povijesti ludila, Riječi i stvari a sa da i Nadgledati i kažnjavati. D a li bi ste ukratko mo gli na zn ač iti
pu t k oji Vas j e od tem e lud ila u k las ičn o d ob a do ve o do is tra živa nja
kr im ina lite ta i de lik venc ije ?
— Kada sam započeo svoja istraživanja 1950-1 955. godine jedan
od velikih problema bio je tada politički status znanosti i ideološke
funkcije koje je ona mogla prenositi. N ije izričito dominirao problem
Lisenko, premda mislim da se oko te ružne priče, koja je tako dugo
ostala zataškana i brižljivo skrivena, pojavio čitav sklop zanimljivih
pitanja. Dvije riječi rezimiraju ih sve: moći i znati.Mislim da sam Po vi jes t lud ila napisao donekle na tragu ovih
problema. Radilo se za mene o slijedećem: Postavimo li znanostima
kao što su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o njihovim
odnosima spram političkih i eko nomskih struktura društva, nis mo li postavili suviše složeni problem? Ne postavlja li se možda razina
mogućeg tumačenja suviše visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kao
sto je psihijatrija, problem neće biti puno lakše rješiv, obzirom na to
daje njen epistemološki profil tanan a praktična je psihijatrija vezana
za čitav niz institucija, neposrednih ekonomskih zahtjeva, političkih
prioriteta, socijalnih regulacija. U slučaju jedne tako »sumnjive«
znanosti kao što je psihijatrija ne bismo mogli na pouzdaniji način
razriješiti sple t učinaka moći i znanja. Taj sam isti problem u Ro đenju
klin ike htio postaviti obzirom na medicinu: ova ima sigurno čvršću
znanstvenu strukturu od psihijatrije, ali je i sama jako zapletena u
socijalne strukture.
Ono što me je tada malo skrenulo, u pravom smislu riječi »skrenuta«, jest činjenica da pitanje koje sam sebi postavljao nije uopće
• Ovaj intervju sačinili su Alessandro Fontana i Pasqualc Pasquino u lipnju 1976.
143
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 2/16
zanimalo one kojima sam ga postavljao. Mislili su d aje to problem
politički beznačajan a epistemološki bez digniteta. I to, mislim , zbog
tri razloga. Prvi je toj daje problem marksističkih intelektualaca u
Francuskoj bio — a na taj su način i vršili ulogu koju im je nalagala
KPF — da ih prizna institucija univerziteta i establishment; morali
su dakle postavljati sebi ista pitanja, baviti se istim problemima i
istim područjima: »Ima mo u gled marksista, nije nam strano ono čim e se bavite; ali jedini smo koji vašim starim preokupacijama dajemo
nova rješenja.« Marksizam je želio da ga se prihvati kao obnovu
liberalne tradicije, univerzitetske (baš kao što su se, u širem smislu, u istoj epohi komunisti predstavljali kao jedini koji su u stanju
ponovo preuzeti i okrijepiti nacionalnu tradiciju). Odatle, na polju
koje nas zanima, činjenica da su oni htjeli preuzeti najtradicionalnije
i »najplemenitije« probleme povijesti znanosti: matematiku, fiziku— ukratko teme koje su razmatrali Duhem , Husserl, Koyre. M edicina, psihijatrija, nisu bile dovoljno plemenite, niti dovoljno ozbiljne,
niti na razini velikih formi klasičnog racionalizma.
Drugi je razlog taj da poststaljinski staljinizam, isključivši iz
marksističkoga diskursa sve ono što nije bilo bojažljivo ponavljanje
već rečenoga, nije dopuštao da se pristupi još neistraženim područjima. Nijedan oblikovani pojam, nikakav potvrđeni vokabular za
pitanja kao što su učinci moći psihijatrije ili političko funkciuonira-
nje medicine; dok su nebrojene promjene koje su se dešavale od
Marxa do današnjeg doba, preko Engelsa i Lenjina, medu sveučili-
štarcima i marksistima nataložile čitavu jednu tradiciju govora o
»znanosti« u onom smislu kojeg je podrazumijevalo 19. stoljeće. Marksisti su plaćali svoju vjernost starom pozitivizmu uz cijenu
radikalnog oglušenja o čitav niz problema koji su se odnosili na
znanost.
Konač no, postoji možd a i treći razlog. Ali ne mog u biti apsolutno
siguran daje on imao utjecaja. Pitam se ipak, nije li među intelektu
alcima KPF (ili njima bliskima) postojalo odbijanje da se postavi problem renferm ementa, političk og korištenja psihijatrije na općeni
tiji način nego što je to discipliniranje društva. Još pedesetih i šezdesetih godina vjerojatno su malobrojni znali razmjere Gulaga u
stvarnosti, ali mislim da su ih mnogi naslućivali, da su mnogi imali
osjećaj da je o tim stvarima u .svakom slučaju bolje ne govoriti:
opasna zona, crveno svjetlo. Naravno, teško je unatrag procjenjivati
stupanj njihove svjesnosti. Ali na svaki način, vi dobro znate kojom
144
je lako ćo m vo ds tvo partije — ko ja je , da se razum ijem o, znala sv e— mo glo provoditi upute, spriječavati da se govori o ov om e ili onome, diskvalificirati ovaj ili onaj tip istraživanja. U svakom sluča
ju , ako se me đu nekim lij eč ni cim a bli skim K PF diskutir alo o Pa vl ov -
ljevoj psihijatriji, politička psihijatrija, psihijatrija kao politika, n ije evala.
Ono što sam ja sa svoje strane pokušao učiniti na tom području bilo je od intelektualaca francuske ljevice prihvaćeno s velikom
šutnjom. I tek su ok o ’68, uz inat marksističkoj tradiciji i usprkos KP, sva ta pitanja poprimila svoje političko značenje, i to oštrinom koju
nisam slutio a koja je pokazivala koliko su moje prethodne knjige
bile još plahe i zbunjene. Da nije bilo političkog otvaranja onih
godina vjerojatno ne bih imao hrabrosti da ponovno razmatram te
probleme i da nastavim svoje traganje na padini kriminala, zatvora, disciplina.
— Pos to ji d akle sta no vit i v id »di skontinui teta « na Vašem te ori j skom putu. S tim e u vezi, što Vi da na s misli te o onom sta ja lišt u pre m a
koj em se o d Vas pr eb rz o i ol ak o pok ušalo učinit i »str uk tural ist ičk og« hi sto rič ar a?
— Ova priča o diskontinuitetu uvijek me je malo iznenađivala. Izdanje Pet it L aro ussea koje je upravo izašlo kaže: »Foucault. Filozo f koji svoju teoriju pov ijesti zasniva na diskontinuitetu.« To me
zapanjuje. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u Ri ječ im a i s tv ar i ma, iako se o tome mnogo govorilo. Učinilo mi se da u nekim
empirijskim formama znanja, kao što je biologija, politička ekon omija, psihijatrija, medicina itd., ritom transformacija nije slijedio
rastezljive i kontinuirane shem e razvoja koje se općen ito prihvaćaju. Velika biološka slika sazrijevanja znanosti podrazumijeva još uvijek
ne malo povijesnih analiza: ona mi ne izgleda historijski vjerodostojnom. U znanosti kao stoje medicina na primjer, do kraja 18. stoljeća
postoji stanoviti tip diskursa, čije su spore transformacije, u dvade-
setpet-trideset godina prekinule ne samo s »istinitim« pretpostavkama koje su do tada mogle biti formulirane, nego još više s načinima
govora, s načinima viđenja, s čitavim sklopom praksa koje su podržavale medicinu: nisu to naprosto nova otkrića; to je novi »režim« u
diskursu i u znanju. I to u nek oliko godina. To je stvar koja se ne m ože
negirati ukoliko se tekstovi gledaju dovoljno pažljivo. Moj problem
nije uopće bio da kažem: pa dobro, u diskontinuitetu smo pa tu i
ostanimo. N ego da postavim pitanje: kako se mo glo dogoditi da se u
145
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 3/16
nekim momen tima i u nekim p oretcima znanja javljaju grubi prekidi,
ove naglosti evolucije, ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj
i kontinuiranoj predodžbi koju obično imamo.Važn o u tim promjenama nije to da bi one b ile brze ili od veliko g
domašaja. Ili, bolje reći, ova brzina i ovaj domašaj nisu do li znak
nečeg drugog: modifikacije u pravilima oblikovanja izričaja koji su
prihvaćeni kao znanstveno istiniti.Nije to dakle neka promjena sadržaja (pobijanje starih grešaka,
otkriće novih istina), nije to niti preinaka teorijske forme (obnavljanje paradigme, modifikacija sistematskih cjelina); u pitanju je ono
prema čemu se ravnaju izričaji i način na koji podržavaju jedni druge
da bi sačinili znanstveno prihvatljivi i otuda podobni skup pretpostavki koje mogu biti verificirane ili falsificirane pomoću znanstvenih procedura. Dakle, problem režima, »politike«, znanstvenog izričaja. Na ovoj razini radi se o tome da se zna, ne koja je to moć što
izvana pritišće znanost, nego koji učinci moći kruže među znanstvenim izričajima; na neki način koji je njihov unutarnji režim moći; i
kako, zašto se on u nekim trenucima globalno modificira.Te sam različite režime pokušao ustanoviti i opisati u Ri ječ ima i
stv ari ma. Imajući u vidu da ih tada nisam pokuša vao objasniti i da bi to trebalo nastojati učiniti u nekom budućem radu. Ali ono što je
nedostajalo mome radu bio je ovaj problem »diskurzivnog režima«, učinaka moći svojstvenih igri izričaja. Previše sam ih brkao sa
sistematičnošću, s teorijskom formom nečega poput paradigme. Na
stjecištu Po vij es ti lud ila i R ije či i stv ar i postojao je, sa dva vrlo
različita aspekta, ovaj središnji problem moći kojeg sam tada bio još
vrlo loše izdvojio.— Treba dakle pojam diskontinuiteta postaviti ponovo tamo gd je
mu je mjesto . M ožd a po stoj i poj am koj i je važniji , c en tra lni ji u V ašem
mišlje nju , po jam događaja. Sad, što se tiče događaja, jedna je
ge ne ra cij a b ila u impasseu, bud ući se kao p os lje di ca rad ova etno lo
ga , i to velikih et nologa , us po sta vil a ov a dih oto mija između st ruk tur a
s j ed ne strane (ono što j e mislivoj i događaja s druge, što bi bilo
sj ed iš te irac ion aln oga , nem išlj ivoga, onoga št o se ne uklapa i ne
* može se uklapati u mehaniku i u igru analize, barem ne u obliku koji
su pr ih va til i unu tar stru ktu rali zma. Jo š ned avn o, u je dn oj de ba ti
ob javl jen oj u časop isu »L ’hom me« , tri eminentn a e tno log a po no vn o
se bi p os tav lja ju ovo pi tanj e i obz irom na do ga đa j kažu: do ga đa j je
ono što nam izmiče, to je mjes to »ap solutn e ko ntinge nci je« . M i sm o
146
mi slio ci, an ali tič ar i st ruk tura. Po vij es t na s s e ne tiče, ne znam o št o
bis mo s njom itd. Da kle, ov a op oz ic ija bi la j e i p ro izvo d sta no vi te
an tro po log ije . On a je izv rši la pustošen ja, misl im, i među h is to ri ča
rima ko ji su kon ačn o usp jel i dis kvali fic ira ti dog ađaj, » l’hi sto ire
evenementielle«, kao historiju potčinjenu malim, sićušnim činjen ica
ma, slučajevima , itd. Činje nic a je da se u po vi je st i st va ra ju za pl et i u
ko jim a s e ne radi ni o m al im činjenicam a, ni o onoj l ije po j u ređe no j stru kturi, pr oz irno j i pr ik la dn oj za ana lizu . Grand renfermement na
pr im jer , ko jeg Vi o pi su jet e u Povijesti ludila, možd a je je da n od tih
zapl eta koj i izm iče su protn os ti između do ga đa ja i stru kture. D a li
bi st e možd a mog li obzir om na sadašn je sta nje s tva ri p re ci zi ra ti ovu
rep rizu i ov u reform ula ciju p oj m a do ga đa ja ?
— Ako se prihvati da je strukturalizam bio najsistematičniji napor
da se pojam događanja eliminira ne samo iz etnologije, nego i iz
čitavog niza drugih znanosti a u krajnjem slučaju i iz same povijesti,
ne vidim tko bi mo gao biti već i antistrukturalista od mene. A li važ no
je to d a s e n e u čini s doga đajem on o što se uč ini lo sa struk turom . Ne
radi se o tome da se sve sved e na stanovitu razinu, koja bi bila razina
događaja, nego o tome da se dobro ima na umu da postoji čitav jedan
raspored na pojedine razine različitih tipova događaja, koji nemaju
niti isti domašaj, niti istu kronološku obuhvatnost, niti istu sposobnost proizvođenja učinaka.
Problem je istodobno to da se razlikuju događaji, da se diferenci
raju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju, da se nanovo sastave
niti koje ih vežu i omogućuju da se oni rađaju jedni iz drugih. Otuda
odbijanje analiza koje se odnose na simboličko polje ili na područje
značenjskih struktura i pribjegavanje analizama koje bi se provodile
u terminima genealo gije, o dnosa snaga , strateških razvoja, taktika. Ja mislim da ono čemu se treba obratiti nije veliki model jezika i
znakova, nego model rata i bitke. Povjesnost koja nas vuče i koja nas
određuje je ratnička; nije u poretku jezika. Odnos moći, ne odnos •
smisla. P ovijest nema »sm isao«; to ne znači da je apsurdna ili nekoherentna. Ona je naprotiv shvatljiva i mora se moći analizirati
sve do najsitnijeg detalja: ali prema shvatljivosti bitaka, strategija i
taktika. Niti dijalektika (kao logika protuslovlja), niti semiotik a (kao
struktura komunikacije) ne bi mogle objasniti unutarnju shvatljivost
sukoba. »Dijalektika« je način da se izbjegne uvijek neizvjesna i otvorena stvarnost, jer je svodi na hegelijanski kostur; »sem iologija«
147
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 4/16
je nač in da se izb jeg ne sil ov iti , krv avi, ubi tačn i njez in karak ter
svodeći je na smireni i platonistički oblik jezika i dijaloga.
— U vezi s ovim problem om diskurzivnosti, mislim da se mirno
može ka za ti da ste Vi bi li p m ko ji ste d iskurs u po stav ili pit an je moći, pos ta vi li ga u trenutku u ko jem j e ma hni tao jeda n tip anali ze ko ji je
pr ol az io p reko p ojm a teks ta, s pr ate ćom meto do log ijo m, tj. sem iolo-
gija, struktura liza m itd. Dakle, po sta vit i di sku rsu pi tanje m oć i zn ač i u osnovi pitati: kome služiš? Ne radi se toliko o tome da se diskurse
po re met i u njih ovom ne -re čeno m, u njihovom implicitn om itd. ; dis ku rsi su, Vi s te to če sto po na vljali , proz irn i, ne treba ju in ter pre tac iju ili nekoga tko bi do ša o da im da de smisao. Ka da se čitaju
»tekstovi« na neki se način vidi da govore jasno i da im ne treba
do da tn i sm isa o i in ter preta cij a. Ovo p ita nj e mo ći, po sta vlj en o dis -
kursim a, podn os ilo j e na ravno sta novit i tip efekata i sta no vit i br oj
implikacija na metodologijskom planu i na planu tekućeg povijesnog
istraživanja. D a li biste ukratko mogli obrazložiti ovo pitanje koje ste
Vi postavili, ako je istina da ste ga postavili?
— Ne mislim da sam ja bio prvi koji je postavio to pitanje. Dapače, začuđen sam teškoćom k ojom sam ga formulirao. Kada na to mislim
ponovno, pitam se o čemu sam mogao govoriti, npr. u Povij est i lu dila
ili Rođen ju klinike, ako ne o moći? Ipak potpuno sam svjestan toga
da praktički nisam upotrijebio ovaj termin i da nisam imao na
raspolaganju ovo polje analize. Mogu reći daje bez sumnje postojala
neka nesposobnost, koja je očito bila povezana s političkom situaci jo m u k ojoj sm o se na laz ili. N e vidi se s ko je s e j e strane — s lije va
ili s desna — problem moći m ogao postaviti. S desna nije bio
postavljen do li u terminima ustavnosti, suverenosti, slobode, dakle
u pravnim terminima. A od strane marksista u terminima aparata
Države. Ali način na koji se on iskazuje konkretno i u pojedinačnome, sa svojom specifičnošću, svojim tehnikama i svojim taktikama, nije bio istraživan; zadovoljavalo se potkazivanjem u »drugome«, u
protivnicima i to na način koji je istodobno bio po lemičan i globalan:
moć je u sovjetskom socijalizmu nazivana od protivnika totalitarizmom; a u zapadnom kapitalizmu bila je od marksista potkazivana kao
klasna vladavina. Ali mehanika moći nije nikada bila analizirana. Moglo seje to početi raditi tek nakon ’68, tj. nakon svakodnevnih
bitaka vođenih u bazi sa o nima koji su debatirali argumentima finijim
od mreže moći. Tu se je pojavila konkretnost moći a s njome i vjerojatna plodotvomost ovih analiza za osvještenje ovih stvari koje
148
su d o tog trenutka bile ostale izvan polja političke analize. D a kažem o
sasvim jednostavno: psihijatrijsko interniranje, mentalna normalizacija individua, kaznene ustanove imaju vjerojatno prilično ograničenu važnost, ako se gleda samo ekonomsko značenje. Naprotiv, u
općem funkcioniranju zupčanika moći vjerojatno su bitni. Tako dugo
dok se pitanje moći p ostavljalo tako da ga se potčinjavalo eko nom
skoj instanci i sistemima interesa koje je ona osiguravala, g ledalo se na te probleme kao na malo važne.
— Stanoviti marksizam i stanovita fenomenologija su dakle pre d stav lja li ob jek tivnu pr ep reku ov e proble mati ke ?
— Da, ako ho ćete, u on oj mjeri u kojoj je istina da su pripadnici
moje generacije, dok su bili studenti, bili zadojeni ovim dvjema
formama analize; jednom koja je vraćala konstitutivni subjekt i drugom koja je vraćala na ekonomsko u posljednjoj instanci, na
ideologiju i na igru struktura i nadstruktura.
— I da lje u ovom meto dol ogi jsk om okv iru, kako bi ste on da
sit ui ra li gene alog ijs ki p ri stup ? Od ak le n jeg ov a p ot re ba ka o p ita nj a
o uv jeti ma moguć nosti i mo da lite tim a kon stituci je »o bje ka ta« i se kto ra ko je ste Vi po nek ad an ali zirali ?
— Volio bih vidjeti kako bi se ovi problemi konstitucije mogli
riješiti unutar jedne historijske potke umjesto da ih se usmjerava
prema nekom konstitutivnom objektu; ali ova historijska potka ne bi
trebala biti jednostavna revitalizacija fenomenološkoga subjekta. Ne
vjerujem da se problem rješava tako da se subjekt, kojem su se
obraćali fenomenolozi, učini povijesnim i da se tako dolazi do svijesti
koja se transformira kroz povijest. Treba se otarasiti konstituirajućeg
subjekta, otarasiti se subjekta samog, tj. dospjeti do historijske' analize koja mo že polo žiti računa o konstituciji subjekta u povijesnoj
potki. A to je ono što bih nazvao genealogijom, dakle takav oblik
povijesti k oji vodi računa o konstituciji znanja, diskursa, polja subjekata itd., bez potrebe da se obraća nekom subjektu koji bi bio
transcendentan u odnosu na polje događaja koje pokriva u svom
praznom identitetu tijekom povijesti.
— Mark sis tičk a fen om en olo gij a, sta no vit i ma rks izam su sig ur no
pr ed stav lja li zas lon i prepreku ; po sto je dv a po jm a koji su i da lje
za slo n i p re prek a dan as, to j e ide olo gija s jedne str ane i r ep re si ja s
dru ge. 1 tako se, sv e u svemu , misl i po vi jes t, i tako se da je sm isao
ov im feno men ima no rmali zac ije , seksua lnosti, moć i. U osno vi, up o tre bl java li se ona ili ne, m i se uvi jek vra ćam o, s j ed ne str an e na
149
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 5/16
ideologiju, pojam koji se lako može pripisati Marxu, a s druge na
re pres iju , ko ji je Freud če sto i rado up ot re bl java o u čit av om sv om
opusu . Da kle , do zv ol io bih si da pr ed ložim ov o: po stoj i ka o nek a
vrsta nostalgije za ovim poimanjima i u onih koji ih upotrebljavaju
kr ivo i ola ko ; iza po im an ja ideo logi je po stoj i no sta lg ija za j ed nim
zn anjem ko je b i bilo p ro zi rn o sam om e se bi i fu nk cio ni ra lo b ez iluz ija,
be z gr eš ke ; s drug e strane, iz a po im an ja r ep resij e, no sta lg ija za m oć i ko ja bi fu nk cio ni ra la be z prin ud e, bez d isc ipl ine, be z no rm ali za cij e.
Ne ka vr sta mo ći be z b at ina s jed n e str an e i neko zn anje be z i lu zij a s
drug e. Ova dv a poim an ja id eo logi je i re pr es ije Vi s te de fin ira li k ao
ne gativne , kao »p sih olo ške« , ka o nedo voljn o eksp lika tivn e. Uč ini li
st e to na da sv e u sv oj oj po sl je dn jo j knjizi Nadzirati i kažnjavati, u
ko joj, ak o i nem a ve like t eo ri jsk e dis ku sije o tim po jmov im a, post o ji
je dan tip an al ize ko ji d op uš ta da se ide s onu str anu fo rm i trad ic io nalnih shvaćan ja, ko je se u kra jnjo j, i ne sa mo u k ra jnj oj ins tanci, te mel je na po jm ov im a id eo lo gi je i r ep resij e. D a li bi st e mo žd a sa da
mog li od re di ti mje sto i p ril iku da po jasn ite sv oju mi sa o što se toga
tiče . U Nadzirati i kažnjavati mo žda se p o prv i p uta be z ideo lo gi je i bez re pr es ije oc rta va neka vr sta po zit ivn e po vi jest i, kona čno o sl obo
đe ne sv ak e neg ati vn os ti i sv ak og psih olog izma ko je o vi passe-partout
instrumenti impliciraju.
— Pojam ideolo gije čini mi se teško upotrebljivim iz tri razloga.
Prvi je, htjelo se to ili ne, da je on uv ijek u virtuelnoj opoziciji s ne čim
što bi bila istina. Mislim da problem nije u pravljenju podjela između
onog što u jednom diskursu zavisi o znanstvenosti i o istini i onoga
što bi zavisilo od ne čeg drugog, već da se historijski sagleda kako se
proizvode učinci istine unutar diskursa koji po sebi nisu istiniti ni
lažni. Drugi nedostatak je da se ideologija, mislim, nužno odnosi na
nešto kao subjekt. I na trećem mjestu, ideologija je u podređenom položaju obzirom na nešto što mora funkcionirati u odnosu na nju
kao struktura ili ekonom ska, materijalna itd. determinanta. Zb og ova
tri razloga mislim daje to pojam koji valja oprezno upotrebljavati.
Pojam represije pak, sa svoje strane, nepouzdaniji je ili u svakom
slučaju teže sam ga se otarasio utoliko što zapravo izgleda kao da tako
dobro pristaje čitavom nizu fenomena koji zavise od učinaka moći. Kada sam napisao Pov ije st lud ila služio sam se barem implicitno tim
pojmom ; mislim da sam tada pretpostavljao jednu vrstu živog ludila, nepostojanog i tjeskobnog koje bi mehanika moći i psihijatrije
uspjela potisnuti i svesti na tišinu. Čini mi se danas daje taj pojam
150
potpuno neadekvatan za objašnjenje onog a što je upravo produktivno
u moći. Kada se učinci moći definiraju uz pomoć represije tada „
dobivamo čisto pravno poimanje ove iste moći; nju se poistovjećuje
sa zako nom koji kaže ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari,
ja misl im da j e to j ed na potpuno negat ivna , skučen a, osku dn a ko n
cepcija moći s k ojom su se začudo slagali pomalo svi. Da nije drugo
do li represivna, da nikada ne čini ništa drugo do da kaže ne, mislite li zaista da bi je se slušalo? To što omogućuje da moć vlada, daju se
prihvaća jest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka
snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela, producira stvari, inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je
smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo
mnogo više nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da
suzbija. Ono što sam u Nad zir at i i ka žn jav ati htio pokazati jest kako
se je počam sa XVII-XVIII stoljećem dogodilo realno tehnološko
deblokiranje produktivnosti moći. Ne samo da su monarhije klasič
nog doba razvile velike aparate Države — vojsku, policiju, fiskalnu
administraciju — nego se u ovoj epohi nadasve uspostavilo on o što
bi se m oglo nazvati jednom novom »ekonomijom moći«, tj. postupci koji om ogućuju da u činci mo ći cirkuliraju na način koji je is todo bno
kontinuiran, neprekidan, adaptiran, »individualiziran« u čitavom
socijalnom tijelu. Ove nove tehnike su u isto vrijeme mnogo efika
snije i mnogo jeftinije (ekonomičnije, manje neizvjesne u svom
rezultatu, manje podložne izgovorima ili otporu) od tehnika koje su
se upotrebljavale do tada i koje su se oslanjale na mješavinu više ili
manje iznuđene tolerancije (od prepoznatog privilegija do endem
skog kriminaliteta) i skupe razmetljivosti (bučne i isprekidane inter
vencije moći čiji je najsilovitiji oblik bio »egzemplarno« kažnjavanje kao izuzetno).
— Rep re si ja je po ja m ko ji je bio up ot rebl java n na ro čit o u v ez i s a
seksua lno šću. Re klo se j e da gr ađ an sk o dr uš tvo po tis ku je se ksu al
nos t, gu ši že lju itd. I, na pr im jer , ak o se gl ed a ova ka mpa nja pro ti v
mas tu rb ac ije p oč am o d XVIII s tol jeć a, ili lije čn ičk i d isk ur s o hom o
se ks ua lnos ti u dr ug oj p o lo v ic i XIX, ili d isk ur s o se ks ua lnos ti o pće ni
to, on da on za is ta izg le da kao r ep re siv ni d isk urs. Ustvari, on do pu št a
či ta v niz ra dn ji k oj e s u u b iti poz itiv ne , i ta kti ka na dz ira nja , ci rk ul a
cij e, ko ntr ole itd., ra dn ji ko je se čin e usk o po ve za ni ma s on om
teh nik om ko ja se pr ič in ja drukčijo m ili mož e b iti de ko di fic ira na ka o
151
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 6/16
tehnika rep res ije . Mislim da j e križ arsk i ra t pr ot iv ma stu rba cij e
tip iča n p rim jer za to.
— Doista. Običava se reći da je građansko društvo do te mjere
potisnulo dječju seksualnost daje čak odbilo da govori o njoj i daje
vidi tamo gdje ona jest. Bilo je potrebno dočekati Freuda da se
konačno otkrije da djeca imaju seksualnost. Možete čitati sve knjige
o pedagogiji, o dječjoj medicini, o savjetima roditeljima koje su bile objavljene u XVIII stoljeću, stalno se tu govori o svemu što se tiče
dječjega spola. Može se reći da su ovi diskursi bili smišljeni upravo
zato da spriječe to da bi ona imala spolnost. Ali ti su diskursi
funkcionirali na takav način da roditeljima utuve u glavu da postoji
fundamentalni problem u njihovoj odgojnoj zadaći: spol njihove
djece; a s druge strane u glavu d jece da postoji kapitalan problem za
njih, odnos prema vlastitom tijelu i prema vlastitom spolu, tako da se
naelektrizira tijelo djece, dok su se pogled i pažnja roditelja usredo-
točavali na dječju spolnost. Seksualiziralo se dječje tijelo, seksuali-
zirao se o dnos dječjeg tijela s roditeljskim, seksua lizirao se obiteljski
prostor. Prije je »seksualnost« pozitivni proizvod moći, nego što bi moć bila potiskivanje seksualnosti. Mislim da o ve pozitivne meha
nizme treba pokušati analizirati lišavajući se pravnog šematizma, pomo ću kojeg se je do danas poku šavalo dati neki status moći. Otuda
proizlaz i povijesni problem: znati zašto Zapad moć koju je imao nije
tako dugo htio vidjeti drukčije do li u pravno-negativnom smislu,
umjesto da je vidi na tehničko-pozitivan način.
— Možda zato što se uvi jek mislil o da moć pr olaz i za vel ike
pr av ne i filo zo fsk e te or ije i da p os to ji fun damentalno i nepro mj enj ivo
ra zdva janje između onih k oji su je vrš ili i o nih ko ji su je snos ili.
— Pitam se nije li to povezan o s institucijom monarhije. Ona se je uspo sta vila u sred njem vijeku na poz adin i stalnih borbi izm eđu
ranije postojećih feudalnih moći. Predstavila se je kao arbitar, kao
moć koja ć e obustaviti rat, dokončati nasilja, utjerivanja, koja će reći
»ne« borbama i privatnim zavadama. Učinila je sebe prihvatljivom
dav ši sebi pravnu i negativnu ulogu, koja je dakako odmah prevladala. Vladar, zakon, zabrana, sve to konstituiralo je sistem predstavlja
nja moć i koji je ka snije preuzet od pravnih teorija: politička teorija
je os tal a o psjednuta lično šć u vladara. Sv e ov e t eor ije p ostavljaju jo š
y uvijek problem suverenosti. Ono što nam treba jest politička filozo
fija koja ne bi bi la izgrađen a oko problema suvere nosti, dakle zakon a,
152
dakle zabrane. Treba kralju odrubiti glavu: to se u političkoj teoriji
jo š nije učinilo.
— Nije bila o dru blje na kral ju a s dru ge s tra ne poku šava s e d rugu
stav it i discip lina ma , tj. na ona j pros tra ni sist em ko ji se os ni va u
XVII—XVIII s tol jeću , sis tem nad zora , kon trole, no rm ali zacije a ka sn ije kažnjavan ja, po pra vlj an ja, od go ja itd. Pitam o se od ak le do la zi
ova j sist em. Za što se poj av lju je, koju ko ris t donosi? Dan as pos to ji donekle tenden cija da mu se p rid od a subjekt, veli ki m asi vn i su bjekt, totali tarni, modern a Držav a, koja se j e kon sti tui ral a u XV I-XVII sto lje ću i ko ja n osi sa sobo m vojsku s luž bi i, prem a k las ičn og teorij i, po lic iju i č inovničko tije lo.
— Postavljanje problema u terminima Države još je uvijek njegovo postavljanje u terminima vladara i suverenosti i u terminima
zakona. Opisati sve te feno mene m oći u funkciji aparata Drža ve znači
u biti njihovo postavljanje u terminima represivne funkcije: vojska
koja je moć smrti, policija i pravda koje su kaznene instance itd. Ne
želim reći da Država nije važna; ono što želim reći jest da su odnosi
moći, a otuda i analiza koja se mora provesti, mora prekoračiti okv ir Države. Ona to mora učiniti u dva smisla: prije svega jer je Država, i sa svojom svemoći, i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da
prekrije čitavo realno polje odnosa moći; a zatim zato što Država ne
može funkcionirati do li na osnovi ranije postojećih odnosa moći.
Država je strukturalno nadređena čitavom nizu mreža moći koje
prolaze kroz tijela — spolnost, obitelj, stajališta, znanja, tehn ike itd.— a ovi su odnosi u relaciji uvjetujuće-uvjetovano g naspram neke
vrste metamoći, koja je u biti strukturirana oko stanovitog broja
velikih funkcija zabrane; ali ova metamoć s funkcijom zabrane ne
može realno imati domašaja i ne može se održati osim u onoj mjeri
u kojoj se ukorjenjuje u čitavom nizu odnosa moći, koji su mnogostruki, nedefinirani i koji su nužna osnova ovih velikih oblika negativne moći, i to je ono što bih htio da se pokaže.
— Ne otvara li se po la ze ći od ovo g dis kursa mo guć nos t p re vl a davanja ovo g duali zma i na p lanu borb i ko je već neko vr ije me živ e
od suprotn ost i izm eđu Držav e s je dn e s tra ne i re voluci je s dr ug e? Ne
oc rta va li s e tako p ro str an ije po lje suk oba od ono ga koje za su pa r nika ima D rža vu?
— Rekao bih da je Država ozakonjenje mnogostrukih odnosa
moći koji joj omogućuju da funkcionira, a revolucija drugi tip
ozakonjenja ovih odnosa. To implicira postojanje mnogih tipova
153
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 7/16
revolucije, tolikih koliko je mogućih prevratničkih ozakonjenja odnosa moći a otuda se mogu savršeno koncipirati revolucije koje u biti
ostavljaju netaknutima odnose moći, koji su Državi dozvoljavali da
funkcionira.
— Što se tiče moći kao objekta istraživanja, Vi ste rekli da bi
Clausewitzovuformulu trebalo obrnuti i doći na ideju daje politika
na sta va k ra ta dru gim sre ds tvima. Na ba zi Vaših neda vnih an al iza
čin i s e d a je vojni mod el on aj koj i b olj e pr ikaz uje moći; rat je dakle
ob ični meta for ičk i mod el ili pr av iln o i s vakodn evn o funkcionir an je
moć i?
— U svakom slučaju, to je problem s kojim se danas suočavam. Zapravo, čim se nastoji izolirati moć s njenim tehnikama i procedurama, od pravne forme unutar koje su je dosadašnje teorije prisiljavale da bude, treba se postaviti slijedeći problem: nije li moć naprosto
dominacija ratnoga tipa? Ne treba li prema tome sve probleme moći‘ postavljati u terminima odnosa sile? Vrsta generaliziranog rata koji
u nekim trenucima jednostavno poprima oblik mira i Države? Mir bi
bio jedan oblik rata, Država način da ga se vodi.Odatle izranja čitav niz problema: rat koga protiv koga? Borba
dviju ili više klasa? Borba svih protiv sviju? Uloga vojske i vojnih
institucija u tom civilnom društvu u kojem se vodi permanentni rat;
vrijedn ost poimanja taktike i strategije u analizi struktura i političkog
procesa; priroda i pretvorba odnosa sile. Sve bi to trebalo proučavati. U svakom slučaju, začuđujuće je vidjeti kojom lakoćom, kojom
kvazi-evidencijom se govori o odnosima sile ili klasnoj borbi, a da
se nikada jasno ne precizira, radi li se o obliku rata i o kojem bi se
obliku moglo raditi.
— Govorili smo o ovoj disciplinarnoj moći, na čije funkcionira
nje, pr av ila , nač in kons titu cij e Vi ukazu jete u svojoj po slj ed nj oj kn jizi ; mog li bism o se on da pi ta ti: čemu na dz ira nje? Ko ja j e koris t od na dz ira nja? Po sto ji fen om en koj i se po ja vl ju je u XV III s tol jeć u, on aj uzdizan ja s tan ovništv a u ob jek t zn ano sti; po čin ju se p ro uč av at i rođ enj a, smr ti, seob e sta no vn ištva, po čin je se i go vo ri ti da na pri m jer
je dn a Drža va ne može vl ad at i ako jo j j e sta no vn išt vo nepoz na to. Mo heau, na pr imjer, ko ji j e među pr vima orga niz ira o ovu vrst u
istraživanja sa administrativnog stajališta, izgleda uvodi to u igru
ob zir om na p roble me pol it ičke kon trole s tan ovn ištva. Funkcionir a li
da kle ov a dis cip lin arn a moć sam a? Ne osl an ja li se ona na nešto
op će ni tij e od te f ik sn e ideje sta novni štva ko je se dobro obnavlja,
154
os ob a koj e do br o sklapaju brakove, ko je se do bro i pr em a do br o
def ini ran im normam a po na ša ju? Pos to ji li, dakle , mas ivn o tij elo ,
veliko tijelo, ono stanovništva, i čitav niz diskursa koji se n jega d rže
a, s dru ge stra ne, u nizin i, ma la po da tlj iva po jedina čn a tij ela ,
mi krot ije la dis cip lin a. Ka ko se mogu mislit i, iako se mož da z.a sa da
ra di tek o po čet ku Va šeg istr aživ anja, tip ov i odnosa ko ji se us po sta v
ljaju, ako se uspostavljaju, između ovih dvaju tijela: masivnog tijela sta no vn ištva i m ikro tije la ind ivid ua?
— Pitanje je savršeno postavljeno. Teško mi je odgovoriti, jer
upravo sada na tome radim. Mislim da svakako treba voditi računa o
tome, da se među svim fundamentalnim tehničkim izumima
XVII-X VH I stoljeća pojavila nova tehnologija obnašanja mo ći, koja
je vjerojatno važn ija od ustavnih reformi ili od nov ih ob lika vlasti
koji su bili uspostavljeni krajem XVIII stoljeća. S lijeva, se često
čuje: »Moć je ono što apstrahira, što negira tijelo, što odmiče i
potiskuje, itd.« Ja bih radije rekao da ono što me u ovim novim
tehnologijama moći uspostavljenim počevši s XVII-XVIII stoljećem
najviše pogađa jest njihov karakter koji je istodobno konkretan i precizan, njihov zahvat u mnogostruku i diferenciranu stvarnost.
Moć, kako seje obnašala u društvima feudalnog tipa, funkcionirala
je vel ikim dije lom u znak ovim a i predujmovima. Znaci oda nosti
gospodaru, rituali, ceremonije itd., i predujmovi dobara, putem nameta, pljačke, lova, rata itd. Počam od X VII-X VIII stoljeća postojala
je moć koja se j e počel a ozbiljavati preko proiz vodn je i dop rino sa.
Radilo se je o tome da se od pojedinaca u njihovom konkretnom
životu dobiju produktivni doprinosi. I zato je bilo potrebno pravo i
stvarno »utjelovljenje« moći, u tom smislu d aje ona morala doprijeti
do tijela pojedinaca, do njihovih gesta, do njihovih stavova, do njihovih svakodnevnih ponašanja; otuda važnost razvoja disciplina
kao što su skolastičke, koje su od dječjih tijela uspjele učiniti objekt
vrlo kompleksnih manipulacija i uvjetovanja. Ali s druge strane te su
nove tehnike moći m orale obuhvatiti fenomen e stanovništva. Dakle,
tretirati, kontrolirati, dirigirati akumulaciju ljudi (ekonomski sistem
koji je favorizirao akumulaciju kapitala i sistem moći koji je zapo vi jed ao akumulaciju ljudi bili su počam od XVII stol jeća dva korelira-
juća feno mena neo dvo jiva jed an od drugog): otuda pojava p rob lem a
demografije, javnog zdravlja, higijene, stanovanja, dugovječnosti i
plodnosti. I politička važnost problema seksa proizlazi, mislim, iz
155
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 8/16
činjenice da se on nalazi na spoju disciplina tijela i kontrole popula
cija.
— Na kraju , jedn o pi tanj e koje Vam je ve ć bi lo posta vlj en o:
istraživanja koja provodite, Vaše preokupacije, rezultati do kojih
do laz ite , kak o ih je na kra ju mog uće up otr eb lja va ti u sva kod nevnim
bo rb am a? Vi ste već go vo ri li o po sebn oj pr ec izn oj borb i kao o
speci fič no m mjestu suk oba s m oći , koja je s o ne str an e sv ih raz liči tih instanci koje su instance partija, klasa u njihovoj globalnosti, u
nj ihov oj o pće nitost i. Da kle, ko ja je uloga int ele ktu ala ca danas? A ko
net ko ni je organski in telek tuala c (ko ji go vo ri dak le, koj i je gla sn o go vo rn ik nek e glo ba lne organizacij e), kad a nij e go sp od ar (maitre)
istine, gdje da ga se smjesti?*
— Ustvari, dugo je vremena »lijevi« intelektualac uzimao riječ i
priznavano mu je pravo da govori ukoliko je b io gospodar (maitre) istine i pravde. Slušalo ga seje ili je pretendirao na to da ga se sluša
kao predstavnika univerzalnoga. Biti intelektualac značilo je p omalo
biti svijest sviju. Mislim da se ovd je ponovno susreće ideja preuzeta
od marksizma i to jednog izblijedjelog marksizma: kako je proletarijat nužno, zbog svog historijskog položaja, nosilac univerzalnoga
(ali neposredovani nosilac, malo svjestan sebe), intelektualac, po
moralnom, teorijskom i političkom izboru, hoće biti nosilac ove
univerzalnosti u svjesnom i elaboriranom obliku. Intelektualac bi bio
jasna i in divid ualna figura on e univerzalnosti koje bi proletarijat bio
tamna i kolektivna forma.
Već se m nogo godina od intelektualca više ne traži da obavlja ovu
ulogu. Ustanovio se novi tip »veze između teorije i prakse«. Intelektualci su poprimili naviku da rade ne na »univerzalnom«, »egzemplarnom«, »ispravnom i istinitom za sve«, nego na određenim
sektorima i na preciznim točkama na koje su ih smještali njihovi
profesionalni uvjeti rada i njihovi uvjeti života (stanovanje, bolnica, ludnica, laboratorij, univerzitet, obiteljski ili seksualni odnosi). Oni
su jamačno stekli jednu mnogo konkretniju i neposredniju svijest o
borbama i susreli su probleme koji su bili specifični, »neuniverzalni«, često različitih od onih proletarijata ili masa. A ipak su im se realno
približili, mislim iz dva razloga: jer se radilo o realnim, materijalnim, svakodnevnim borbama i jer su često susretali, ali u drugoj formi, istog protivnika proletarijata, seljaka ili masa (multinacionalnosti,
* Mic hel Foucault je bio ljubazan da pismeno odgovori na ovo pitanje.
156
sudski i policijski aparat, špekulacija nekretninama itd.); to je ono što
bih nazvao »specifičnim« intelektualcem nasuprot »univerzalnog«
intelektualca.
Ova nova figura ima drugo političko značenje: ona je om ogućila,
ako ne da poravna a on o da bar reartikulira prilično blisk e katego rije, koje su bile ostale odvojene. Intelektualac je do tada bio u pravom
smislu riječi pisac: univerzalna svijest, slobodni subjekt, suprotstavljao se onima koji nisu bili drugo do li komp etenci je u službi Države
ili Kapitala (inženjeri, visoki činovnici, profesori). Od trenutka u
kojem se politizacija provodi polazeći od specifične aktivnosti sva
koga, prijestolje pisanja, kao posvećujući znak intelektualca, nestaje;
i mogu se tada proizvesti transverzalne veze od znati do znati, s
jed nog mjesta p oli tizaci je na drugo; tako visoki činovn ici i psihi jatri, liječnici i socijalni radnici, oni koji rade u laboratorijima i sociolozi
mogu, svatko na vlastitom mjestu i posredstvom izmjena iskustava i međusobnih potpora sudjelovati u jednoj globalnoj politizaciji intelektualaca. Ovaj proces objašnjava da, ako pisac iščezava kao istaknuta figura, profesor i univerzitet pojavljuju se, možda ne kao
osnovni elementi, ali da kao privilegirane točke razmjene i ukrštanja. To je vjerojatno razlog činjenici da su sveučilišta i nastava postala
politički ultraosjetljiva područja. I ono što se opisuje kao kriza
sveučilišta ne treba biti interpretirano kao gubitak moći, nego napro
tiv kao umnožavanje i ojačavanje njegovih efekata moći u središtu
jedn e mnog olike c jel ine intelektualaca koji praktički svi pro laze kroz
njega i obraćaju se njemu. Sva ogorčena teoretizacija pisanja, kojoj
smo bili svjedoci šezdesetih godina, nije bila vjerojatno drugo do
labuđi pjev: pisac seje zalagao za opstanak svog političkog privilegija, to da se radilo upravo o »teoriji«, daje ona imala potrebu za
znanstvenim jamstvima baziranim na lingvistici, semiologiji, psihoanalizi, da je ta teorija imala svoje reference od strane Saussura ili
Chomskog i da je konačno potakla tako osrednja literarna djela, sve
to dokazuje da djelatnost pisca više nije bila aktivni centar.
Čini mi se da seje ova figura »specifičnog« intelektualca razvila
počam od drugog svjetskog rata. Možda je atomski fizičar, riječju ili bolje imenom Oppenheimer bio taj koji je povezao univerzalnog i specifičnog intelektualca. I to zato što je imao direktan i lokalizirani
odnos s institucijom i sa znanstvenim znanjima u koja je kao atomski
fizičar intervenirao; ali pošto se atomska prijetnja ticala čitave ljudske vrste i sudbine svijeta, njegov je diskurs mogao biti u isto vrijeme
157
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 9/16
i diskurs univerzalnoga. Pod okriljem ovog protesta, koji se ticao
svih, atomski je znanstvenik učinio funkcionalnom svoju specifičnu
poziciju u redu znanja. I po prvi puta, vjerujem, intelektualac je bio
proganjan od političke moći n e više u funkciji opće g diskursa kojeg
je bio nosila c, nego zbo g znanja čiji je bio posjednik; točno je na toj razini predstavljao političku opasnost. Ovdje govorim samo o zapadnim intelektualcima. Ono što se je desilo u Sovjetskom Savezu je
sigurno analogno u nekim točkama, ali različito u mnogim drugima. Mo gla bi se načiniti čitava studija o znanstvenom Dissentu na Zapadu
i u socijalističkim zemljama nakon 1945.Mo že se pretpostaviti da je univerzalni intelektualac, takav kakav
je funkcionir ao u XIX. i p oče tkom XX . sto ljeća , ustvari proiz ašao iz
jed ne vrlo precizne povijesn e figure: čov jeka pravde, čovj eka zak o
na, onoga koji moći, despotizmu, zloupotrebama, aroganciji bogatstva suprotstavlja univerzalnost pravde i pravičnost idealnoga zakona. Velike političke borbe XVIII. stoljeća vođene su oko zakona,
prava, ustava, oko onog što je pravedno po umu i po prirodi, onog što
može i mora univerzalno važiti. Ono što se danas zove »intelektualac« (hoću reći intelektualac u političkom a ne sociološkom ili
profesionalnom smislu riječi, tj. onaj koji upotrebljava svoje znanje, svoju kompetenciju, svoj odnos prema istini u poretku političkih
borbi) potječe, mislim, od pravnika ili u svakom slučaju od onoga
koji se poziva o na univerzalnost pravnoga zakona, eventualno protiv
pravnih profesionalaca (Voltaire u Francuskoj, prototip ovih intelek
tualaca). »Univerzalni« intelektualac proizlazi iz »pravnika-ugled-
nika« i nalazi svoj puni izraz u piscu, nosiocu značenja i vrijednosti
u kojima se svi mogu prepoznati. »Specifični« intelektualac proizlazi od sasvim druge figure, ne više od »pravnika-uglednika« nego od
»znanstvenika-eksperta«. Rekao sam malo prije da je sa atomskim znanstvenicima ovaj potonji počeo zauzimati proscenij. Ustvari pripremao seje iza kulisa već odavno, bio je prisutan također barem u
jed no m kutu scen e, o tpri like od kraja XIX. sto ljeća. Vjerojatno s e on
s Danvinom ili bolje s darvinističkim evolucionistima počinje jasno
pojavljivati. Burne relacije između evolucionizma i socijalista, vrlo
dvojben i utjecaji evolucionizm a (na primjer na sociologiju, nak rimi-
nologiju, psihijatriju, eugenizam) označuju trenutak u kojem se u ime
»lokaln e« znanstvene istine — ma kako ona važna bila — izvodi
intervencija znanstvenika u političke borbe njegova vremena. Pov i je sn o, Danvin predstavlja ovu prijelomnu točk u u povijesti zapadnog
158
intelektualca (Z olaj e s te točke gledanja vrlo signifikantan; on je tip
»univerzalnog« intelektualca, nosilac zakona i borac za pravičnost, ali opterećuje svoj diskurs nizom nosoloških, evolucionističkih iz vješća, za koja misli da su znanstvena, a kojima, uostalom, vlada vrlo
loše i čiji su politički učinci u njegovom diskursu vrlo dvoznačni). Trebalo bi, kad bi se ovo proučavalo izbliza, vidjeti kako su fizičari
na prijelomu stoljeća ušli u političku debatu. Debate između teoreti
čara socijalizma i teoretičara relativnosti bile su u ovoj priči kapitalne.
U svakom slučaju, biologija i fizika bile su na privilegirani način
zone stvaranja nove ličnosti i specifičnog intelektualca. Širenje teh- ničko-znanstvenih struktura u poredak ekonomije i strategije dalo
mu je njegovu realnu važnost. Figura u kojoj se koncentriraju funkcije i prestiž ovog novog intelektualca nije više »genijalni pisac«,
sada je to »apsolutni znanstvenik«; ne više onaj koji sam nosi
vrijednosti svih, oponira vladaru ili nepravednim vlastodršcima i čini
se da njegov krik čuje do u besmrtnost; to je onaj koji zajedno s još
nekim, u službi Države ili protiv nje, raspolaže (nekim) mo ćima k oje
mogu promicati život ili ga definitivno uništiti. Ne više pjesnik
vječnosti, nego strateg života i smrti. Danas proživljavamo nestanak
»velikog pisca«.
Vratimo se na preciznije stvari. Pretpostavimo, s razvojem tehnič-
ko-znanstvenih struktura u suvremenom društvu, važnost koju je
specifični intelektualac dobio prije nekoliko desetaka godina i ubrzanje ovog pokreta nakon 1960. Specifični intelektualac susreće
prepreke i izlaže se rizicima. Riziku da se ograniči na konjunkturne
borbe, sektorska svojatanja, riziku da se dade manipulirati od političkih partija ili sindikalnih aparata koji vode ove lokalne borbe, iznad
svega riziku da ne može razvijati ove borbe zbog pomanjkanja globalne strategije i vanjskih podrški, uz to još riziku da ga ne slijed e
ili da ga slijede vrlo ograničene grupe. U Francuskoj imamo danas
očevidan primjer za to. Borba u vezi sa zatvorom, kaznenim siste
mom, policijsko-pravnim aparatom, zbog toga što se razvila na
izolirani način, vođena od socijalnih radnika i bivših kažnjenika sve
se je više odvajala od svega onoga što je moglo omogućiti njeno
proširenje. Dopustila je da se u nju uvuče čitava jedna naivna i arhaična ideologija, koja od izgrednika istodobno čini nedužnu žrtvu
i pukog buntovnika, janje velike socijalne žrtve i mladog vuka
budućih revolucija. Ovaj povratak anarhičnim temama s kraja XIX.
159
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 10/16
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 11/16
pitanje profesionalizacije intelektualca, podjela na manualni i intelektualni rad može ponovo biti uzeta u razmatranje.
Sve to mora izgledati konfuzno i neizvjesno. Neizvjesno, bez
sumnje, i ono što kažem o vdje ima nadasve karakter hipoteze. D a bi bilo m alo manje konfuzno, htio bih ipak predložiti neke »propozici
je «, ne u smis lu p rihva ćenih stvari, nego sa mo pred loženih za bud uće
pokušaje i dokaze.
— Pod »istinom« podrazumijevati skup reguliranih procedura za
proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje
izričaja.— »Istina« je kružno vezana za sisteme moći koji ju proizvode i
podržavaju i za učinke moći koje ona inducira i koji nju reproducira
ju . »R ež im« istine.— Ovaj režim nije jedn ostav no ideolo ški ili nadstrukturalan; bio
je to uvje t stvaranja i razvoja kapi talizma i, uz neke mod ifik acij e, funkcionira najvećim dijelom i u socijalističkim zemljama (ostav
ljam otvorenim pitanje Kine, koju ne poznajem).— Bitni politički problem za intelektualca nije da kritizira ideo
loške sadržaje koji bi bili vezani za znanost ili da djeluje tako da
njegova znanstvena praksa bude popraćena ispravnom ideologijom , nego da zna da li je m oguće uspostaviti novu politiku istine. Problem
nije da se promijeni »svijest« ljudi ili onog što imaju u glavi, nego
politički, ekonomski, institucionalni režim proizvodnje istine.— Ne radi se o tome da se istina oslobodi svak og sistema moći —
bila bi to himera, pošto je istina sama po sebi moć — nego da se moć
istine odvoji od oblika hegemonije (socijalnih, ekonomskih, kulturnih) unutar kojih za sada funkcionira.
Političko pitanje dakle nije zabluda, iluzija, otuđena svijest ili ideologija; to je istina sama. Otuda važnost Nietzschea.
S talijanskoga prevela Nicoletta Burger
162
Briga za istinu
— Volja za znanjem na jav ila j e sko rašnju Povijest seksualnosti. Nas tav ak se p ojav lju je osa m godin a k asnij e i to p rema pos ve dr uga či jem pla nu neg o š to j e on aj k oji je pr vo tno naja vljen .
— P romijenio sam mišljenje. Rad koji nije istovremeno i pokušaj da izmijenimo ono što mislimo, pa čak i ono što jesmo, nije odviše
zabavan. Počeo sam pisati dvije knjige sukladno mom prvobitnom
planu, ali sam ubrzo počeo odugovlačiti. To je za me bilo nerazborito
i suprotno mojim navikama.
— Zbog če ga st e to onda učin ili?
— Zbog lijenosti. Sanjario sam da ću jedno g dana unaprijed znati što želim reći i neće mi preostati ništa drugo nego da to kažem. Bio
je to odraz starenja. Zam išlja o sam da sam napokon do sp io u doba
kad samo treba odmotati ono što imam u glavi. Bio je to istodobno
oblik pretpostavke i reakcija napuštanja. No raditi znači uznastojati da se misli nešto drugo od onoga što sm o prethodno mislili.
— Čitatelj je u to povjerovao.
— Prema njemu gajim u isti mah malo obzira i prilično povjer enja. Čitatelj je kao slušatelj predavanja. On umije savršeno prepozna
ti kada smo se pripremali a kada smo se zadovoljili time da pričamo ono što nam je u glavi. On će možda biti obmanut, ali ne zbog toga
što nisam rekao ništa drugo osim onoga što sam već kazao.
— Upotreba užitaka i Briga za sebe ispostavljaju se ponajprije
kao ra d p oz iti vn og his tor iča ra, kao sis tem at iza cij a sek su aln og mo ra la od vre mena antike. Ra di li s e do ist a o tom e?
— To je historijski rad, ali uz napomenu da su te, kao i druge
knjige, rad na povijesti mišljenja. Povijest mišljenja ne znači samo
povijest ideja ili predodžbi nego i pokušaj da se odgovori na pitanje:
kako se neko znanje može oblikovati? Kako mišljenje, ukoliko je
povezano s istinom, može imati i svoju povijest? To je postavljeno
163
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 12/16
pitanje. Ja pokušavam odgovoriti na određeni problem: nastanak
morala, morala kao refleksije o seksualnosti, o požudi, užitku.
Valja imati na umu da seja ne bavim poviješću običaja, ponašanja,
socijalnom poviješću seksualne prakse, već poviješću načina na koji
su užitak, požuda, seksualna ponašanja problematizirani, reflektirani i mišljeni u antici, u suodnosu s određenim umijećem življenja. Tim
se umijećem življenja očigledno koristila samo mala skupina ljudi.
Bilo bi smiješno misliti da je ono što su o seksualnom ponašanju
mogli reći Seneka, Epiktet i Musonius Rufus na ovaj ili onaj način
predstavlja lo opću praksu Grka i Rimljana. No, držim da to što su oni
rekli o seksualnosti, a oblikovalo je tradiciju koju je kršćanstvo
prenijelo, preinačilo, duboko preradilo, tvori povijesnu činjenicu. I
mišljenje ima svoju povijest; mišljenje je povijesna činjenica iako
ono ima i mnoge druge dimenzije. U tome su te knjige posve slične
onima koje sam napisao o ludilu ili o kažnjavanju. U Na dzi ran ju i
kaž nja vanju nisam se želio baviti poviješću zatvorske institucije, što
bi zahtijevalo sasvim drugi materijal i drugi tip analize. Umjesto toga
pitao sam se o određenoj povijesti mišljenja o kažnjavanju krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ono što pokušavam učiniti jest povijest
odnosa koje mišljenje uspostavlja spram istine; povijest mišljenja
kao mišljenja o istini. Svi oni koji kažu da za mene istina ne postoji
jednost rani su duhovi.
— U Upotrebi užitaka i Brizi za sebe istina ipak poprima posve
ra zli či t ob lik od onoga u pre tho dn im dje lim a — muč ni ob lik p od re
đen ost i, opr edm ećenja .
— Pojam koji služi kao za jednička forma za studije kojima sam
se bavio od Po vij es ti lud ila jest pojam pr ob lem at izac ije , s tim da taj
pojam još nisam zadovoljavajuće utanačio. Ali do bitnog se uvijek
dolazi natraške; najopćenitije se stvari pojavljuju na posljednjem
mjestu. T o je ucjena i naknada svako g rada u kojemu se teorijski ulozi
razrađuju na osnovi određenog empirijskog područja. U Po vij es ti
ludila postavljeno je pitanje kako je i zašto u danom trenutku ludilo
problematiziram) kroz stanovitu institucionalnu praksu i određen
aparat spoznaje. Isto talco, u Nadzir anju i kaž njavan ju valjalo je
analizirati promjene u problematizaciji odno sa između delinkvencije
i kažnjavanja kroz kaznene prakse i popravne institucije krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Dakle, kako se problematizira seksualna
aktivnost?
Problematizacija ne znači predočavanje nekog pretpostojećeg
predmeta, niti pomoću diskursa stvaranje nekog nepostojećeg predmeta. To je skup diskurzivnih ili nediskurzivnih praksi koji uvodi
nešto u igru istinitog i lažnog, te to oblikuje kao predmet za mišljenje
(bilo u obliku moralne refleksije, znanstvene spoznaje, političke
analize itd.).
— Upotreba užitaka i Briga za sebe nesum njivo pr oi zlaz e iz ist e
pro ble mati ke . N o to ne u manju je njih ovu r azl iku od pr eth od nih d jela.— Napravio sam, ustvari, obrat. U povodu ludila pošao sam od
»problema« što ga ono može predstavljati u određenom socijalnom ,
političkom i epistemološkom kontekstu; problema što ga ludilo
postavlja drugima. Ovdje sam pošao od problema što ga seksualno
ponašanje postavlja pojedincima samim (ili barem ljudima u antici). U jednom se slučaju radilo o tome da se sazna kako se »vladalo«
luđacima, a sada kako se »vlada« samim sobom . N o, odmah ću dodati da sam, polazeći od toga, u slučaju ludila pokušao pratiti oblikovanje
samoiskustva o ludilu, u okviru mentalne bolesti, psihijatrijske prakse i domske institucije. Ovdje bih htio pokazati kako se vladanje
sobom sjedinjuje s praksom vladanja drugima. To su zapravo dva
obrnuta pristupa istom pitanju: kako se oblikuje »iskustvo« u kojem
se odnos prema sebi povezu je s odnosom prema drugima?
— Čini mi se da će čitatelj doživjeti dvojako čuđenje. Prvo prem a
vama, prema onome š to očekuje od vas...
— Savršeno. P otpuno prihvaćam tu razliku. To je igra.
— Drugo se čuđen je tič e seks ualn osti, od no sa između on og a što
vi opisujete i našeg vlastitog viđenja seksualnosti.
— U čuđenju ipak ne treba pretjerivati. Istina je da postoji
stanovita dox a s obzirom na antiku i antički moral koji se često
predočava kao »tolerantan«, liberalan i raspojasan. Ali mnogi ipak znaju daje u antici postojao strog i krut moral. Poznato je da su stoici bili skloni ženidbi i bračnoj vjernosti. Vrednujući tu »strogost«
filozofskog morala ne kažem ništa iznimno.
— Govorio sam o čuđenju s obzirom na tem e na koje smo n avikli u analizi seksualnosti: teme zakona i zabrane.
— Riječ je o paradoksu koji me i samog iznenadio, iako sam ga
donekle već naslutio u Volji za znanjem, gdje sam postavio hipotezu
tla se konstituiranje znanja o seksualnosti ne može analizirati pukim
oslanjanjem na mehanizme represije. Iznenadilo me da pitanja, o
kojima je u antici refleksija u povodu seksualnog užitka najdjelatnija
165
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 13/16
nipošto nisu pitanja koja su predstavljala tradicionalno prihvaćene
oblike zabrane. Naprotiv, baš tamo gdje je seksualnost najslobodnija
mislioci antike postavljali su najviše pitanja i uspijevali formulirati
najstrožija učenja. Najjednos tavniji primjer: status je udatim ženama
zabranjivao svaki seksualni odnos izvan braka; ali o tom »monopolu« ne nalazimo nikakvo filo zofsk o promišljanje ni teorijsko zanimanje. S druge strane, ljubav s dječacima bila je slobodna (u određenim
granicama) i o tome je razvijeno cijelo jedno shvaćanje suzdržavanja, apstinencije i neseksualne veze. Prema tome, zabrana nije ono što
nam omogućuje da shvatimo oblike problematizacije.
— Izg led a da ste vi ot iš li dalj e, da st e ka teg ori jam a »zakon a«,
»zabrane« suprotstavili kategorije »umijeća življenja«, »tehnika
vlastitosti«, »stilizacije postojanja«.
— Koristeći se prilično uobičajenim metodama i obrascima mišljenja mogao bih reći da su neke zabrane bile doista postavljene kao
takve, a da su se druge, difuznije zabrane izražavale u obliku morala.
Čini mi se da je područjima koja sam razmatrao i dokumentima s
kojima sam raspolagao bilo primjerenije da taj moral mislim upravo
u formi u kojoj su ga suvremenici prosuđivali, što znači u formi
umijeća postojanja , bolje rečeno živ otn e tehn ike. Valjalo je znati kako upravljati vlastitim životom da bi on zadobio najljepšu formu
(u vlastitim očima, u očima drugih i budućih naraštaja kojima bi to
moglo poslužiti kao primjer). Eto što sam ja pokušao pokazati:
oblikovanje i razvoj prakse vlastitosti kojoj je cilj da svatko samog
sebe uspostavi kao tvorca ljepote vlastitog života.
— Po dručj e važ en ja ka teg or ija »umi jeća živ ljen ja« i »teh nike
vlastitosti« nije samo seksualno iskustvo Grka i Rimljana.
— Mislim da nema morala bez određenog broja praksi vlastitosti.
Događa se da su te prakse vlastitosti združene s brojnim kodificiranim, sistematičnim i prinudnim strukturama. Događa se i to da one
gotovo nestaju u korist tog skupa pravila, koja se stoga pojavljuju kao
bit morala. Ali one također mogu sačinjavati najznačajnije i najdjelatnije žarište morala, ono oko čega se razvija refleksija. Tako prakse
vlastitosti zadobijaju ob lik umijeća vlastitosti, relativno neov isnog o
moralnoj zakonitosti. Kršćanstvo je zac ijelo osnaž ilo princip zako nitosti i kodificirane strukture u moralnom rasuđivanju, iako su u
nježnu asketske prakse zadržale vrlo veliko značenje.
— Naše mo der no isk us tvo seksua lnosti po čin je, dak le, s kr šćan
stvom .I
166
— Antičko je kršćanstvo unijelo u antički asketizam v iše zn ačajnih promjena: osn ažilo je ob lik zakona, ali ja također skrenulo prakse
vlastitosti u pravcu hermeneutike vlastitosti i odgonctavanja sebstva
kao subjekta želje. Artikulacija zakona i želje postala je za kršćanstvo
osobito karakterističnom.
— Opisi disciplina u Nadziranju i kažnjavanju navikn uli su nas
na na jpodrobn ije prop ise . Zanim ljivo j e da im pr op is i se ksua lnog
mor ala u an tic i n ema ju u tom p og led u š to po zavid jet i.— Treba ući u pojedin osti. U antici su ljudi bili istod obno vr lo
obzirni prema elementima ponašanja i željeli su da takav bude
svatko. No načini obzirnosti nisu bili isti kao oni koje smo upoznali
kasnije. U antici, čini se, sam seksualni čin, njegova morfologija,
način traženja i postizanja užitka, »predmet« želje nisu uopće predstavljali osobito značajan teorijski problem. S druge strane, ono što
je bil o predmetom zanim anja jes t inten zitet seksualne akt ivn ost i, njezin ritam, odabrani trenutak; to je također i pasivna ili aktivna
uloga u samom odnosu. Tako ćemo pronaći tisuće pojedinosti o
odnosu spolnih činova prema godišnjim dobima, prema dnevnom
vremenu, prema odmoru i poslu, ili pak o načinu na koji se dječak
mora ponašati da bi stekao dobru reputaciju, no nijedan od onih
popisa dopuštenih i zabranjenih činova koji će biti toliko značajni u
kršćanskom pastoralu.
— Izg led a da su ra zl iči te prakse , ko je opi su jete s ob zir om na
tij elo , ženu, dječak e, raz matr ane sva ka za seb e. Bez po ve za no st i st ro gim sist emom. To j e drug a razl ika spr am vaših preth odnih dje la.
— Uoč io sam, pročitavši jednu knjigu, da sam kroz praksu
zatočenja sažeo cijelo iskustvo ludila u klasično doba. No Po vi je st
ludila sazdana je na tezi da su postojala barem dva međusobno
različita iskustva ludila: jedno je bilo iskustvo zatočenja, a drugo je bilo medicinska praksa, čije je porijeklo vrlo daleko. Da mogu
postojati različita iskustva (istodobna kao i uzastopna) s jedinstvenim
uporištem, to samo po sebi nije ništa iznimno.
— Arhit ekto nika vaš ih poslj edn jih knj iga na vodi na razm išl janje
n sa dr ža ju Nikomahove etike. Vi svaku praksu ispitujete jednu za
dru gom . Sto on da sa čin java vezu između od no sa spram tije la, od no sa sp ra m kuće i žene, od no sa spr am dje čak a?
— Određeni moralni stil koji znači vladanje sobom. Seksualna se
aktivnost predočava, opaža kao nasilje, te se stoga problematizira
legobnost njezine kontrole. Pohota je temeljna. U toj etici valja
167
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 14/16
stvoriti pravila ponašanja zahvaljujući kojima će biti moguće osigu
rati vladanje sobo m, a on o se ravna prema tri načela: 1) odno som
spram tijela i problema zdravlja, 2) odnos om prema ženama, zapravo
prema ženi i supruzi budući da su supružnici dio iste kuće, 3)
odnosom prema onim tako neobičnim pojedincima kao što su adolescenti koji će jednog dana postati slobodni građani. Vladanje
sobo m u te tri dimenzije za dobit će tri različite forme; ne postoji, kao
što će to izgledati pojavom puti i seksualnosti, zajednička oblast koja bi ih sve ujedinjavala. Među velikim promjenama do kojih će dovesti kršćanstvo postoji i ona da etika puti važi na isti način za muškarce i za žene. Naprotiv, u antičkom moralu vladanje sobom jest problem
samo za pojedinca koji mora biti svoj gospodar i gospodar drugih, a
ne za ono ga koji se mora pokoravati drugima. To je razlog zbog kojeg
se ta etika tiče samo ljudi i zbog kojeg ona nema p osv e isti oblik ako
je rije č o odnosim a pre ma vlas titom tijelu , prema supruzi ili prema
dječacima.
— Po lazi li se od tih d jela, pit an je se ksu aln og o slobo đenja izg led a
bes mi slen im.
— Mo ze se reći da u antici susrećemo volju za pravilom, volju za
formom, traganje za strogošću. Kako se ona oblikovala? Nije li ta
volja za strogošću išta drugo do prijevod jedne izvorne zabrane? Ili
pak, nije li ona bila matrica iz koje su potom izlučene neke opće
forme zabrana?
— Vi, dakle, zagovarate potpuni zaokret u načinu tradicionalnog
ra zm atr an ja pitan ja odno sa sek sua lno sti s pr am intere sa?
— U Grčkoj su postoja le temeljne zabrane. Primjerice, zabrana
incesta. Ali one su privukle neznatnu pažnju filozofa i moralista;
dakako, u usporedbi s velikom brigom za očuvanje vladanja sobom.
Kad Ksenofon izlaže razloge zbog kojih je incest zabranjen, on objašnjava da bi u slučaju ženidbe s vlastitom majkom razlika bila
tolika da djeca ne bi m ogla b iti ni lijepa ni zdrava.
— Sofoklo je ipak govorio drukčije.
— Zanimljivo je da ta zabrana, teška i značajna, može biti u srži tragedije. Ona time nije u središtu moralnog prosuđivanja.
— Za što pr op iti va ti ta razdob lja za koja će neki reć i da su od viš e
udaljena?
— Ja polazim od nekog problema u terminima u kojima se on
danas postavlja i pokušavam napraviti njegovu genealogiju. Genea
168
logija znači da analizu provodim polazeći od nekog sadašnjeg problema.
— Ko ji je tu s ad ašnj i prob lem ?
— Neki su dugo vremena zamišljali da je krutost seksualnih
kodova, u obliku u kakvom ih poznajemo, neophodna za društva
nazvana »kapitalističkima«. No uklanjanje kodova i premještanje
zabrana dogodilo se bez sumnje znatno lakše nego što se mislilo (što,
izgleda, upućuje na to da njihov rai son d ’etr e nije bio ono šo se
mislilo); iznova se postavio problem etike kao forme koju valja dati
svom e ponašanju i svom e životu. Uglavnom, zavaravanje je misliti da je sav moral u zabranama i da njihovo uklanjanje samo po sebi rješava pitanje etike.
— Jes te li te knj ige na pis ali za p ok re te os lob ođen ja?
— Ne za, već u funkciji sadašnje situacije.
— U vezi s Nadziranjem i kažnjavanjem rek li ste da je to bi la va ša
»prva knjiga«. N e bi li se taj izraz jo š pr im jer en ije m ogao up ot rij eb iti
u povodu pojavljivanja Upotrebe užitaka i Brige za sebe?
— Napisati jednu knjigu na određen način znači dokinuti prethodnu. Na kraju uočav amo da je ono što smo napravili — utjeha ili razočaranje — dosta blisko onom e što smo već napisali.
— Govorite da biste se »otrgnuli od samoga sebe«. Otkud to
neob ičn o htij enje?
— Što može biti etika intelektualca — o vdje zahtijevam izraz
intelektualac koji u ovom trenutku kod nekih izaziva mučninu — ako
ne to: biti stalno sposoban da se otrgneš od samoga sebe (što je
suprotno od stava obraćenja)? Da sam želio bili isključivo sveučilišni
intelektualac, bilo bi nedvojbeno mudrije izabrati samo jedno područje u kojemu bih razvijao svoje djelovanje, prihvaćajući danu
problematiku i pokušavajući je obraditi ili ponešto izmijeniti. Tada
bih mogao pisati knjige kao što su one na koje sam pomišljao kada
sam, u volji za znanjem, programirao šest svezaka povijesti seksualnosti, znajući unaprijed što želim napraviti i kamo ž elim dospjeti. Biti
istovreme no sveuč ilištarac i intelektualac znači oprobavati tip znanja
i analize koji se na sveučilištu poučava i prihvaća tako da mijenja ne
samo mišljenje drugih nego i naše vlastito. Izgleda mi da je taj rad na
preobrazbi vlastitog i tuđeg mišljenja rai son d ’etr e intelektualaca.
— Sartre je, p rimjeric e, više očito vao sliku intelektualca koji je
sv oj ži vo t pr ov eo u r azv ijanju je dn og tem eljno g uvida. Čini se da ta
169
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 15/16
»volja da se otrgnete od sama sebe« predstavlja vašu pravu poseb
nos t.
— Ne bih mogao reći ima li tu nešto posebno. N o držim da ta
promjena nema ni oblik iznenadnog prosvjetljenja koje »otvara oči«,
ni oblik propusnosti za sva konjunkturna kretanja; želio bih da to
bude razvijanje vlastitosti pomoću vlastitosti, revnosna preobrazba,
polagana i naporna promjena vođena stalnom brigom za istinu.
— Preth od na su djela stv or ila o vama sliku misli oca zaok up lje
nog zatvoren ošć u, po dr eđ en im , podja rm ljenim i d isc ipl ini ranim su
bje ktima . Upotreba užitaka i Briga za sebe nude sasvim dru gačiju
slik u s lob od nih su bjek ata . Izg led a d a je pos ri je d i zna čajna pr om jen a
u vašem mišljenju.
— Treba se vratiti problemu odnosa znanja i moći. Držim, naime,
da sam u očima javnosti onaj tko je rekao daje znanje vezano za moć,
daje ono samo tanahna maska prebačena preko struktura vladavine
i da su ove uvijek bile tlačenje, zatvaranje, itd. Sto se prvog momenta
tiče, odgovorit ću grohotnim smijehom. Da sam rekao, ili htio reći,
daje znanje moć, ja bih to rekao; a kad bih to rekao, tada više ništa
ne bih imao reći, jer ne vidim zašto bih toliko strastveno pokazivao
njihove raznovrsne odnose da ih poistovjećujem. Nastojao sam
upravo sagledati kako neki oblici moći koji su istog tipa mogu dati
priliku krajnje različitim znanjima, različitim kako po njihovu pred
metu, tako i po strukturi. Uzmimo problem bolničke strukture: ona
je potak la zatočenje psih ijatr ijsko g tipa, što je bilo popraćeno ob likovanjem psihijatrijskog znanja čija epistemološka struktura izaziva
dosta skepse. Ali u jednoj drugoj knjizi, Rođen ju klinike, pokušao
sam pokazati kako se unutar te iste bolničke strukture razvilo ana-
tomsko-patološko znanje, koje je utemeljilo medicinu posve drugačije znanstvene plodnosti. P ostoje, dakle, strukture moći dosta bliske
institucionalne forme: psihijatrijsko zatočenje, medicinska hospitali
zacija — s kojima su pov ezani različiti oblici znanja, među kojima
se mogu uspostaviti odnosi, uvjetne, a ne uzročno-posljedične niti
veze identiteta a for tio ri . Oni koji kažu daje znanje za mene maska
moći ne čine mi se sposobnim da shvate. Nemam im što drugo
odgovoriti.
— Ipa k pr osuđ uje te kor isn im da to u ov om čas u nap rav ite.
— Nalazim zapravo da je to sada važno učiniti.
170
— Vaša dva posljednja djela označavaju svojevrsni prijelaz od
fd ozo fi je ka etic i. Od va s se ovo m pr iliko m očekuj e od gov or na
pi tanj e: što tre ba čini ti, što tre ba htj eti?
— Ulog a intelektualca nije u tome da drugima govori što im je
činiti. S kojim bi pravom on to radio? Prisjetite se svih proročanstava,
obećanja, upozorenja i programa što su ih intelektualci formulirali
tokom posljednja dva stoljeća i čije učinke danas vidimo. Posao se
intelektualca ne sastoji u tome da oblikuje političku volju drugih; on
se sastoji u tome da, pomoću analiza koje provodi u svojim područ jim a, preisp ituje oči gledno sti i postulate, uzdrmava nav ike, nač ine
djelovanja i mišljenja, razbija uobičajene jednostranosti, prerađuje
mjeru pravila i institucija, te na osnovi te reproblematizacije (gdje
obavlja svoj specifični zanat intelektualca) sudjeluje u oblikovanju
političke volje (gdje igra svoju ulogu građanina).
— U posljedn je se vrijeme intelektualcima dosta prigov aralo da
šute .
— Koliko g od to bilo nep ovoljno, n e treba ulaziti u taj spor koji
se zasniva na obmani. S druge strane, sama činjenica te kampanje nije bez stanovitog interesa. Valja se zapitati zašto su je socijalisti i vlada
pokrenuli ili nastavili, izlažući se opasnosti da između seb e i cijelo g
lijevog mnijenja stvore rascjcp koji im neće koristiti. Površinski, i za
ponekog, radilo se o preodjevenoj upozoravajućoj tvrdnji »Vi šutite«, hoće reći: »Budući da vas ne želimo čuti, šutite.« No ozbiljnije
gledano, u tom prigovoru ima nešto poput molbe, jadikovke: »R ecite
nam ponešto od onoga što nam je potrebno«. Za vrijeme cijelog
razdoblja dok smo tako teško provodili naš izborni savez s komunistima nismo mogli govoriti ništa što ne bi sadržavalo njima prihvatljivu »socijalističku« ortodoksiju. U tom razdoblju, dakle, vi ste
trebali samo šutjeti i prepustiti nam da vas, zbog potreba našeg saveza, smatramo »malom ljevicom« ili »kalifornijskom« ljevicom. Ali kad smo došli na vlast, zatrebalo nam je da govorite. I da nam
pribavite diskurs s dvojakom funkcijom: on bi trebao očitovati snagu
lijevog mišljenja oko nas (najbolje bi bilo daje to diskurs vjernosti, 110 zadovoljit ćemo se i diskursom dodvoravanja); ali on bi trebao
kazivati i zbiljnost — ekonomsku i političku — koju smo prije brižno
držali podalje od našeg vlastitog diskursa. Potrebno nam da je da
drugi uz nas zastupaju diskurs vladajuće racionalnosti koji više ne bi bio onaj obmanjivački, iz našeg saveza, ni onaj ogoljeni, naših desnih
protivnika (onaj koji mi danas zastupamo). Htjeli smo vas ponovo
171
8/10/2019 Fuko - Mikrofizika Moci i Briga Za Istinu
http://slidepdf.com/reader/full/fuko-mikrofizika-moci-i-briga-za-istinu 16/16
uključiti u igru ali vi ste nas ostavili nasred prijelaza i ostali sjediti na
obali.« N a to bi intelektualci mogli odgovoriti: »Kad smo vas nag ovarali da promijenite diskurs, osuđivali ste nas u ime vaših najotrca-
nijih parola. A sada kad mijenjate lice, pod pritiskom realnosti koju
niste bili sposobni shvatiti, tražite da vas oboružamo ne mišljenjem
koje bi vam omogućilo da joj se sučelite, već diskursom koji bi prikrio vašu promjenu. Nevolja, kao što je rečeno, ne dolazi odatle
što su intelek tualci prestali biti marksisti u trenutku kad su komunisti dolazili na vlast; ona proizlazi iz toga što su vas obziri vašeg saveza
u pogodnom trenutku spriječili da s intelektualcima obavite rad
mišljenja koji bi vas učinio sposobnima da vladate. Da vladate
drugačije od vaših zastarjelih parola i jedva pomlađenih tuđih tehnika.«'
— Po sto ji li z aje dn ičk o nasto jan je u v aš im raz lič itim in ter venc i
ja m a u po lit ici , po se bn o u po vo du Po ljsk e?— To je pokušaj da se p ostave neka pitanja u terminima istine ili
pogreške. Kad je ministar vanjskih poslova izjavio d aje udar Jaru- zelskog stvar koja nas se ne tiče, je li to bila istina? Je li istina da
Europa znači tako malo da nas se ne tiče njezina podjela i komunistička vladavina s druge strane proizvoljne granice? Je li istina daje
odbijanje elementarnih sindikalnih sloboda u nekoj socijalističkoj
zemlji beznačajna stvar u zemlji kojom vladaju socijalisti i komunisti? Ako je istina d aje prisutnost komunista u vladi b ez utjecaja na
najvažnije odluke vanjske politike, što misliti o toj vladi i o savezu
na kojem ona počiva? Zacijelo, ta pitanja ne definiraju politiku; ali
to su pitanja na koja moraju odgovoriti oni koji se bave politikom.— Da li je ulo ga koju preuzim ate u po li tic i sug lasna nač elu
»slobodno g govora« koji predstavlja temu vaših predavanja posljed nje dv ije godin e?
— Ništa nije nestalnije od političkog poretka koji je ravnodušan spram istine, no ništa nije opasnije od političkog sistema koji pretendira na to da propiše istinu. Funkcija »istinitog odgovora« ne smije
imati oblik zakona, kao što bi bilo bezrazložno vjerovati da se ona
posve opravdano zasniva na spontanim igrama komunikacije. Zadaća govorenja istine beskonačan je posao: poštivati njezinu kompleksnost jest obveza koje se ne može lišiti ni jedna vlast. Osim da
nametne ropsku šutnju.
S francuskoga preveo
Rade Kalanj
172
Humanističke znanosti i problem moći. Foucaultov pristup
Među misliocima »strukturalističke generacije« koja je obilježila
intelektualni život šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća te
ostavila duboke tragove u socijalnim i humanističkim znanostima
posebno mjesto pripada Michelu Foucaultu. T a je posebnost dvojaka: meto do loš ka i tem ats ka. Poput drugih pripadnika toga kruga (Levi-
-Stra ussa, L. Althussera, J. Lacana) on je m etodološki slijedio o sno vna strukturalistička nastojanja da se apstraktni historicizam hegeli-
jan sko -mark sis tičke i eg zistenc ija listi čke prov enijenci je nadomjest i strogim konceptualnim tvorbama, ali je — za razliku od ostalih —
najmanje robovao »strukturalističkoj ortodoksiji«. Dapače, često ju
je eks plic itno poric ao i ukaz ivao na njezina metodološ ka ogranič enja. Nije želio da ga se svrstava među protagoniste »strukturalističke
mode«. Njegova tematska posebnost još je izričitija. Dok je Levi-
-Strauss usredotočen na antropološku tematiku, Lacan na psihoanalizu a Althusser na epistemološko-filozofske probleme, Foucault
zahvaća širok dijapazon socijalno-povijesnih, filozpfsko-epistemo-
loških i kultumoantropoloških pitanja koja nadilaze obzorje svake
posebn e discipline. Zbog te tematske višedimenzionalnosti m nogi ga stavljaju uz bok Sartrea i Arona, dvaju paradigmatskih intelektuala ca
poslijeratnog razdoblja.
Foucault je rođen 1926. u Poitiersu, a umro je 1984. godine u
Parizu. Živ io je relativno kratko, ali je iza sebe ostavio zamašan op usi ambiciozne projekte započetih i nedovršenih djela. Njegov se
životop is, od početka do kraja, odvija po crti elitne francuske duhovnosti. Po svršetku renomiranog liceja Henri-IV postaje studentom na
glasovitoj Ecole Norrnale Superieure gdje, između ostalog, sluša i Louisa Althussera. Doticaj s tim »rigoroznim marksistom« ostavio
je stan ovi te tragove u Fo ucaultovu mišljenju. Steka vši zvanje profe-
173