88

Frederic JamesonSimptomi teorijeili simptomi za teoriju?

Ideju o kraju teorije prate proglasi o kraju mnogih drugihstvari, što nije ta~no u svakom pojedina~nom slu~aju.Prije svega, moram predstaviti svoju koncepciju teorije.

Smatram da teorija po~inje zamjenjivati i nadom-ještati filozofiju (ali i druge discipline) u trenutku ka-da se shvatilo da je misao jezi~ka, odnosno materijal-na kategorija i da teorijski pojmovi ne mogu postojatineovisno od svojih jezi~kih iskaza. To je nešto poputfilozofske “hereze parafraze”, što isklju~uje i predu-prje|uje veliki “deal” filozofskog i sistemati~nog pi-sanja organiziranog oko sistema namjera, zna~enja ikriterija istine i neta~nosti. Danas kritika postaje kri-tikom jezika i njegovih formulacija, što je, takoreku},istra`ivanje ideoloških konotacija raznih formulacija,ogromnih sjena koje stvaraju odre|ene rije~i i termi-ni, upitnih svjetonazora generiranih najbezgrješni-jim definicijama, ideologij? koje cure iz prividno her-meti~nih sudova, svje`ih tragova grešaka ostavljenihza najobazrivijim pokretima i borcima pravednih na-stojanja. Sve to govori da }e teorija, kazano jezikommaterijalisti~kog jezika, postati nekom vrstom jezi-~ke policije, nekom neumoljivom potragom i misi-jom uništenja neizbje`nih ideoloških implikacijajezi~kih praksi, što u kona~nici daje za pravo re}i dasu za teoriju sve upotrebe jezika, uklju~uju}i i njenuvlastitu, osjetljive na ovakva proklizavanja i mrlje jerviše ne postoji ispravan na~in govorenja, a sve istinesu trenuta~ne, kontekstualne i obilje`ene poviješ}u uprocesu promjena i transformacija. Ve} ste prepoz-nali dekonstrukciju u mom opisivanju, a neki su ve}krenuli povezati ovo opisivanje s althusserianizm-om, tako|er. Zaista mo`emo zasnovati neku estetikuovakvog pisanja (a estetika je, razumije se, kanontabua i konvencija): njen osnovni zakon odnosio bise na isklju~ivanje supstantivnih iskaza i pozitivnihfilozofskih sudova. Svi pozitivni sudovi, drugim rije-~ima kazano, pogrešni su i ideologi~ni jer odra`avajuli~no i klasno (isto tako i rasno i rodno) stajalište.

Pogrešno bi bilo podvoditi ovakvo vi|enje teori-je pod relativizam ili skepticizam (koji opasno vodiu nihilizam i intelektualnu paralizu), jer, naprotiv,borba za pre~iš}avanje ozna~avanja (jezi~enja)gotovo je nezavršiv proces, koji neprestano stvaranove probleme. Kao i ukupna kontradiktornost te-orije, kojom slu`i tome da se izrekne argument a dase, ustvari ništa ne ka`e, i ovaj teorijski okvir pozna-

je mnogo rješenja koja ovdje ne mogu biti nabro-jana. Jedan jedini primjer neologizma mo`e bitidovoljan prokleti pokušaj prenebregavanja teškeprtljage postoje}eg jezika putem postnaturalne ino-vacije. Ali reifikacija, odnosno opredme}ivanje, kaovje~ni neprijatelj teorije, brzo apsorbira i neutral-izira svaki pokušaj.

Ono što sada treba napomenuti (a polako dolaz-im do pitanja i problema teorije danas) jeste na~inna koji ovakvo vi|enja mišljenje i pisanja postepenoanektira podru~ja tradicionalnih disciplina, odnos-no tradicija po kojima zastarjela praksa predstavlja-nja (a to je vjerovanje u razdvojenost rije~i i pojma)još uvijek ima prednost. Ja ovdje opisujem procesširenja teorije terminima rata, dominacije i imperi-jalizma, jer teorija je, naravno, samo još jedan kara-kteristi~an nadstrukturni element razvoja kasnogkapitalizma. Šta se dešava tokom perioda u kojem seteorija širi - a stara pri~a dobro je poznata: prvo ant-ropologija od lingvistike posu|uje njene osnovneprincipe, knji`evna kritika razvija antropološke im-plikacije u okviru novih praksi, koje su prilago|enepsihoanalizi i društvenim naukama, pravu i drugimkulturalnim disciplinama - to što se, dakle, dešava uovom procesu transfera opisao bih kao prevo|enjenaveliko, zamjenjivanje jednog jezika drugim, ili,štaviše, zamjenjivanje jednog jezika cijelim spek-trom razli~itih jezik?.

Ono što se naziva iscrpljenoš}u teorije ipak jenešto više od okon~anja ovog prijevodnog upo-trebljavanja jezika u ovom ili onom discipli-narnom podru~ju.

Jasno je da postoje i mnogi drugi na~ini pri~anjaove pri~e, koji se mijenjaju shodno disciplinarnomstajalištu i perspektivi onog ko ju pri~a. Osje}am da

(sic!) 89

prevod

se tu javlja modernisti~ka dinamika ili telos, po-su|en iz onog modernizma u umjetnostima koji višene postoji; drugim rije~ima kazano, dinamika teori-je bila je potraga za novim i, ako ne vjera u napredakonda barem uvjerenje da }e uvijek biti nešto novoda zamijeni razli~ite starije opredme}ene iliobilje`ene teorije koje su apsorbirane i pripitomljeneteorijskim kanonom. Ustvari, postoji li nešto kaoteorijski kanon? Zar teorijska proizvodnja nije post-moderna duhom? Mo`emo li utvrditi razlike izme-|u modernisti~ke i postmodernisti~ke teorijske pro-izvodnje? Zasad ne}emo odgovarati na ova pitanjajer svaki odgovor nosi rizik utapanja u puko izrican-je vlastitog mišljenja.

Ipak smatram da kratki pregled povijesti teorijejeste na mjestu, a ovo što slijedi bila bi moja verzija:prvi momenat je onaj u kojem je unutarnja struktu-ra - unutarnja praznina ili pukotina - pojma kaotakvog istra`ena. ^esto se strukturalizam definirakao ovaj momenat, u kojem je postalo jasno da poj-movi nisu autonomni ve} prije relativni - kako naunutarnjem tako i na vanjskom nivou - i u kojem jematerijalnost pojmova postala neizbje`na, drugimrije~ima, u kojem smo po~eli shvatati da su pojmoviprije rije~i nego li ideje, odnosno konstelacije rije~i.

U drugom momentu, kojeg se ponekad nazivapoststrukturalizmom, ovo otkri}e mutira u filozofskiproblem, gdje se otkriva problem predstavljanja sasvim svojim dilemama, ukupnom dijalektikom, svimsvojim greškama i nemogu}nostima. Mo`da je ovomomenat u kojem problem prelazi s rije~i na re~e-nice, s pojmova na sudove. U svakom slu~aju, prob-lem je to koji polagano po~inje uokvirivati sva drugafilozofska pitanja, pokazuju}i se kao enormna struk-tura koju niko nikada nije istra`io iznutra, ali s ~ijihsu tornjeva jedni kratkotrajno osmatrali i ~ije su pod-zemne bunkere drugi djelomi~no zavjereni~ki skici-rali. Prema tome, predstavljanje uopšte nas još uvijekokru`uje i organizira, takoreku}, normalnu naukuteorije i njenu svakodnevnu praksu i navodi pisanjenebrojivih izvještaja koje nazivamo ~lancima.

Sada dolazimo do tre}eg momenta, za koji vjeruj-em da je nov i nedovoljno istra`en, koji je mjestom ukojem originalna teorija još uvijek funkcioniše. Ovo jepodru~je politi~kog, koje je uvijek bilo u vlasništvunajretrogradnijih akademskih disciplina i najdosadni-jih staromodnih vrsta filozofiranja. Odjednom ovi sta-ri tekstovi i akademski okviri u kojima su bili iš~itavanibivaju transformirani i prepoznati pod svjetlom raz-novrsnih filozofsko-teorijskih opreka, to jest, oprekeizme|u univerzalnog i partikularnog, opreke koja sa-ma po sebi nije problem (mo`da jedino za neki starijifilozofski diskurs) ali koja se odmah komada u bezbrojnovih i raznovrsnih opreka, pri ~emu se “partikular-no” nanovo pojavljuje u formi specifi~nog, individual-nog, singularnog, pa ~ak i virtualnog, dok se pokvare-ni univerzalizam nadvija nad svime kao oblak sudnj-

eg dana i biva identificiran sa svime lošim, od dr`avedo robe, od represivnih seksualnih normi do klasnogidentiteta. Ovo nije cijeli problem koji bi mogao bitiriješen; ne, dakle, opreka koja dijalekti~ki mo`e trans-cendirati, nego, prije }e biti, problem je u cijelom nov-om teorijskom sistemu kodiranja u kojem sve što je pr-ije prošlo mora biti nanovo oblikovano i strukturirano.

Pod bo`anskim tutorstvom Machiavellija i Ho-bbesa, a potem i Spinoze i Carla Schmitta, cijeli jed-an diskurs, jedna baš teorijska politi~ka teorija, iz-vire i pretapa se u agonisti~koj strukturi Schmitto-vog “prijatelja i neprijatelja” pokazuju}i svoju ko-na~nu bilancu u ratu. Ili bi se barem moglo re}i da jerat kona~ni oblik u kojem se politi~ko razotkriva, jerje i potonje konstrukcija, o~u|enje i obrada, simplif-ikacija konkretnog `ivota u obliku novog modela,što me dovodi u iskušenje da pribjegnem Deleuze-ovoj ideji dijagramatizacije (koju razvija na osnovuFoucaulta). Da, misliti politi~ki zna~i uklju~iti pred-stavljanje u dijagrame, u~initi vidljivim silnice kojese me|usobno suprotstavljaju i ukrštaju, ispisuju}istvarnost kao grafikon centara mo}i, pokreta i brzi-na. Takvi dijagrami su posljednji avatar onih vizuel-nih nameta koji su o~arali prve strukturaliste; oni sudakle posljednji put izlaska iz ideja i ulaska u novioblik materijalizacije.

Li~no sam na neki na~in daleko od ovog novogmomenta, pošto sam marksizam uvijek razumijevaokao istiskivanje politike ekonomijom pa zbog toga`elim naglasiti i ~etvrti momenat teorije, ovaj put sdruge strane horizonta. Ovaj momenat povezan je steoretiziranjem kolektivnih subjektiviteta, premda,jer teorijski još uvijek ne postoji, sve rije~i koje pro-nalazim za njega ipak su staromodne i diskrediti-rane, kakva je, primjerice, projekt socijalne psi-hologije. Teško je razmišljati o formulacijama (i, do-ista, dijagramima) kolektiviteta koji su, u najmanjuruku, kompleksni i stimulativni koliko i Lacanoveformulacije o individualnom podsvjesnom. Ove st-rukture nedvojbeno su ovlaš opa`ene u raznimistra`ivanja socijalnog ili kolektivnog Imaginarnog unekoliko proteklih godina. Nekome se mo`da ~inikako je suvremeni filozofski presti` Drugog i dru-gosti svojim najve}im dijelom eti~ka simplifikacijaovih realija, što je, mo`da, odbrana nekih primjedbiiz Sartreove Critique. U me|uvremenu, pot~injenaistra`ivanja dolaze do ove postavke iz potpuno dru-gog pravca, a Deleuze (ili Deleuze i Guattari), nepo-kolebljiv(i) u svom postkartezijanstvu, nudi pregrštnovih na~ina mapiranja cijelog spektra kolektivnihfenomena. Ali, u prirodi zvijeri (ljudske `ivotinje) je-ste da se povla~i pred ovakvim otkri}ima; mi još uvi-jek ne `elimo ~uti ništa o društvenoj klasi, a novateorijska pomodarstva poput Agambenove ideje go-log `ivota ~itaju se kao metafizi~ki ili egzistencijalniiskazi, ili se, što je još gore, koriste se da bi dokazali,pošto su neka vrsta nultog stepena, da kolektivi nepostoje (umjesto da budu shva}eni kao identifikacije

90

cijelih novih kolektivnih planeta ili kvarkova). No, inije neko naro~ito zadovoljstvo pri~ati o oblasti koja(još uvijek) ne postoji.

Dopustite mi onda da se vratim zaklju~ku o teorijiknji`evnosti i knji`evnoj kritici, ne~emu što je s vre-mena na vrijeme proglašavano mrtvim. Ako je tako,onda je mo`da tako zbog toga što sada, u jednu ruku,postoji toliko razli~itih metoda i tehnika koje bi jedanpredmet analize mogao iziskivati, ili, u drugu ruku,zbog opšteg isparavanja staromodnog umjetni~kogdjela ili, ako vam je dra`e, zbog smrti knji`evnostisame. Iako je historija knji`evnosti akumulirala impre-sivnu koli~inu istra`ivanja, koja }e biti dovoljna zadugo vremena, ipak historijska reevaluacija ove~injenice ostaje zanimljiv teorijski problem koliko icijela postmoderna historiografija. U me|uvremenucvjeta neka vrsta unutarnje trgovine raznim napred-nim tekstualnim senzacijama, poput hip-hopa, koji jejeste tekstualni objekt, pri ~emu je pogubno tra`iti raz-liku izme|u knji`evnosti i kulturalnih studija, kojesmo u pejorativnom maniru poistovjetili. U cijelojpri~i o tekstualnoj kritici citirao bih jednog savre-menog autora, Cesarea Casarina, koji na sljede}i na~inkomentira staro pitanje “Šta je knji`evna kritika?”:“Pitanje je moglo biti i druk~ije postavljeno. Isto što i uslu~aju voljene osobe, koja je dugo vremena bilabolesna i koja je dugo vremena bila odsutna iz ne~ijegsvakodnevnog ̀ ivota, ali ipak prisutna u svakodnevn-im mislima, pitamo o njenom zdravlju, i ovdje je boljeupitati: 'A, kako je knji`evna kritika?'” Njegov odgov-or krije se u onome što on naziva filopoeisisom (“phi-lopoiesis”), koji predstavlja, kako ka`e, “izvjesnu dis-kontinuiranu i refraktivnu interferenciju izme|u filo-zofije i knji`evnosti.” Vjerujem da se ovo o ~emu Ca-sarino pri~a, tako|er, zove i teorija.

@elio bih pri}i pitanju na malo druk~iji na~in ibraniti poziciju knji`evne kritike ili barem onu nakojoj bi trebala biti a to je teorijska vrsta simptoma-tologije. Knji`evne forme (i kulturne forme uopšte)najkonkretniji su simptomi onoga što se dešava u tojodsutnoj stvari koja se zove društvo. Ali ideja simp-toma je ~esto pogrešno shva}ena kao ohrabrenje vul-garnom sociološkom pristupu umjetni~kom djelu, ilipodstrek tradicionalnom pristupu “sadr`aju” umjet-ni~kog djela. Mislim da u ovom trenutku sve Ador-nove esteti~ke spise mo`emo pro~itati kao vrhunar-avnu ilustraciju namjere da se koordinira unutrašnjei vanjsko te obuhvati “zatvorena monada” autonom-ne forme kao društveni i historijski simptom. Vrije-dno bi bilo dodati da forma, isto toliko koliko i sa-dr`aj ako ne i više od njega, nosi ideološke poruke iegzistira kao društvena ~injenica.

Da bude jasno, tehni~ka pitanja o tako osjetljivimi kompliciranima koordinacijama su u samom sre-dištu same teorije knji`evnosti. Dovoljno je re}i da

umjetni~ka djela iz prošlosti mogu priuštiti sve vrstejedinstvenih estetskih pogleda na njihov vlastiti his-torijski trenutak, dok ova sadašnja uklju~uju sve vr-ste kodiranih podataka o našem sadašnjem trenutku- toj slijepoj mrlji sadašnjosti od koje smo na mnogona~ina najudaljeniji upravo mi.

Ali ovaj spisak zadataka teorije i kritike je dalekoiza sebe ostavio najizrazitije obilje`je naših (post-modernih) vremena, barem što se estetskog aspektati~e. Upravo tako isparavanje pojedinog djela ili tek-sta, što sam ranije spomenuo, predstavlja proces koji,ako se uzme ozbiljno, odre|uje znatan pomak u per-spektivi i kriti~kim praksama. Jer jasno je, problemi ipitanja knji`evne metode nisu toliko hitni u trenutkukada prestaje proizvodnja zna~ajne knji`evnosti,odnosno, druk~ije kazano, kada se centar gravitacijestanovitog “sistema lijepih umjetnosti” pomjera sprostora jezika i istiskuje ideal pjesni~kog jezika kojije bio centrom u modernisti~kom razdoblju.

Zato mi se ~inilo da danas, u postmoderni, pred-meti našeg istra`ivanja sadr`e manje pojedinih teksto-va nego što ih sadr`e strukture i dinamika specifi~nogkulturnog modela, koji, po~inju}i s bilo kakvim novimsistemom (ili nikakvim sistemom) umjetni~ke i kul-turne proizvodnje zamjenjuje onaj stariji sistem.

Sada je proces kulturne proizvodnje (i njegovodnos prema našoj karakteristi~noj društvenoj for-maciji), a ne pojedina remek-djela, predmet istra`-ivanja, što pomjera našu metodološku praksu (ili ra-dije - najzanimljivije teorijske probleme koje tre-bamo aktualizirati) s analize pojedinih tekstova kaonom što nazivam analizom na~ina proizvodnje, štoje formula koju preferiram u odnosu na one koji na-stavljaju koristiti rije~ “kultura” u donekle antropo-loškom smislu.

Kultura je, u tom smislu, ideološko vlasništvo Sa-muela Huntingtona i ljudi koje je on nadahnuo. Za-ista, rat ~iji je on inspirator jeste kontekst u kojem bihbranio ovaj metodološki prijedlog, jer smatram da jejedini model, koji u analizi kasnog kapitalizma kao sis-tema i na~ina proizvodnje, pomo}u kojeg mo`emorazumjeti stvari koje se danas oko nas zbivaju. Te st-vari nisu tek djela fundamentalisti~ke reakcionarnegrupe oko neizabranog predsjednika - što bismo mo-gli pripisati najobi~nijem slu~aju ili lošoj nacionalnojsre}i; one su, ustvari, dio našeg sistema, a razumijeva-nje kulturne proizvodnje danas nije najgori pokušajrazumijevanja tog sistema i mogu}nosti radikalne ilibarem umjerene promjene u njegovim okvirima.

Prijevod: Kenan Efendi}