Émile zola - rad ii

8/18/2019 Émile Zola - Rad II

http://slidepdf.com/reader/full/emile-zola-rad-ii 1/117



Tiskara »Merkantile« (Jutriša i Sedmak) Zagreb, Ilica 35



DAVAČBLIOTEKA SAVREMENIH PISACA

LASNIK

AKLADNA KNJIŽARA »EPOHA«AGREB, TRG KRALJA PETRA 11 - TELEFON 97-15



BLIOTEKA SAVREMENIH PISACAAGREB

REDNIK: FRED NAJFELD

ijevod sa francuskoga: AUGUST CESARECteži u tekstu: KRSTO HEGEDUŠIĆ

ASLOV ORIGINALA: TRAVAIL



EMIL ZOLA

R A D

II

BIBLIOTEKA SAVREMENIH PISACA, ZAGREBKNJIGA V, KOLO II

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org



SADRŽAJ:

I

II

V

V



I

Prošle su tri godine i Luka je stvorio svoju novu tvornicu, oko koje se podigao čitav dnički grad. Područje tog grada obuhvatalo je više od jednog četvornog kilometra, a nalaziod stijene Monts Bleusesa, na prostranom zemljištu, koje se od parka Crêcherie lagano spu

am nagomilanih zgrada Pakla. Počeci su bili skromni, iskorišćen je bio samo jedan dimljišta, a ostatak je bio sačuvan za povećanja, koja je obećavala budućnost.Tvornica se oslonila na kamenu visočinu, upravo ispod visoke peći koja je s radionicamaojena dizalicama za prenošenje tereta. Uostalom, u očekivanju prevrata koji su imale dondanove električne peći, Luka se nije mnogo brinuo za visoku peć, jedino ju je poboljšao u nedinostima, a inače ju prepustio Morfainu, da s njom upravlja po staroj navici. Ali je, i š

alo zgrada i što se ticalo strojeva, tvornicu uredio, kako je to najbolje bilo moguće, samveća prihod rada, a u isti mah umanji napor radnika. A isto tako je želio, da kuće njegove radvrti, od kojih je svaka bila okružena vrtom, budu kuće blagostanja, i da cvate u njima obitot. I već ih je bilo nekih pedesetak uz park Crêcherie, bio je to pravi mali gradić na putu sauclaira; jer svaka novosagrađena kuća bila je kao novi korak spram Društva budućnobjedonosnom njegovu pohodu protiv zločinačkog i radi zločinstava osuđenog društva prošlosred tog gradića Luka je dao sagraditi prostrani Dom Zajednice, u kojem se nalazila šižnica, dvorana za zabave, igračnica i kupatilo. To je bilo sve što je uzeo iz Fouriansterije, dok je inače svakog puštao da gradi po svojoj volji, ne vežući ga ni na kakvo praraničujući ga u toj slobodi samo ukoliko su to, obzirom na interes cjeline, iziskivale izvjesne jtrebe. Napokon su iza te zgrade bili podignuti zadružni dućani, koji su rasli iz dana u dan, a ra

se u njima mogli snabdjeti kruhom, mesom, životnim namirnicima, pa odijelom, kuhinsuđem i drugih neophodnim stvarima; bila je to potrošačka zadruga koja je odgovoizvođačkoj zadruzi, kakvu je predstavljala sama tvornica. Bez svake sumnje, sve je to bio četak, ali stvar je rasla i uspjevala, pa se već o njoj mogao stvoriti sud. I Luka sigurno stigao toliki napredak da mu nije došla sretna misao da za svoj stvaralački rad zainteresira i dnike. No naročito veselje mu je pravilo da mu je uspjelo ujediniti sva razna, kojekud po goelovima kamenjaka porazbacana vrela, i tako grad u njegovom postanku, tvornicu i jednice, opskrbiti svježom i čistom vodom, koja je natapala bujne vrtove i ulazila u svaku seći sa sobom zdravlje i radost.Jednog jutra se vadilac Fauchard odšetao u Crêcherie, da ovdje obiđe stare svoje drugove. Sodlučan i bezvoljan, on je ostao na radu u Paklu, dok je Bonnaire povukao sa sobovu tvornicu Ragua, a ovaj opet naveo na to Bourrona. Sva trojica su dakle radila ovdje, i bašnjima uputio Fauchard da se porazgovori kako bi i on prešao ovamo, o čemu se dosad nikakoogao odlučiti, jer je već previše bio otupio kroz tih petnaest godina, kroz koje je, uvijek s kretima, s istim naprezanjem snage, posred istog požara, izvlačio iz peći čelik. Njegovo izrođenost duha povećali su se već do te mjere da se on već nekoliko mjeseci spremao na tu posjsve do danas nije za to našao u sebi dovoljno snage. I već na ulasku u Crêcherie, on se iznena

Poslije crnog, prljavog, prašnjivog Pakla, njegovih nezgrapnih, zanemarenih dvorana kroz č



ka okanca dopirao jedva tračak svijetla, zadivile su ga odmah lagane dvorane u Crêchgrađene od željeza i opeka, a sa tako širokim staklenim prozorima, da su dvorane bile upplavljene zrakom i svijetlom. I sve su bile popločene cementnim pločama, što je mnogo umanjče tako škodljivu prašinu. Voda je tekla svuda u obilju, omogućavala stalno pranje. I, jer pvih dimnjaka nije bilo gotovo nikako dima, vladala je svuda velika čistoća, koju je uvijek biloržati. Paklenska špilja orijaša ustupila je tu mjesto prostranim, svijetlim i prijatnim radionicaima kao da je težak rad izgubio svu svoju surovost. Svakako, upotreba elektrike je bil

raničena i tako je tu još uvijek vladala zaglušna buka strojeva i ljudski napor nije bio m

kšan. Izvjesni, još uvijek slabo uspješni pokušaji da se na peći za pudlovanje i na peći s tignmijene mehanička sredstva, davali su jedva jedvice neku padu, da će ljudska ruka naskorrećena od previše teškog posla. Težilo se, išlo se naprijed, ali sve je to bilo još vrijeme pipženja budućnosti. Ali kakvo je to već bilo poboljšanje, taj zrak i sunce, u kojima su se kane dvorane, ta vedrina posla, manje napornog za mišice, i kako se silno nametala isporeim rupčagama mraka i patnje, kakve su predstavljale susjedne tvornice, u kojima su se zlopijene radnika!Fauchard je mislio da će Bonnairea, majstora pudlera, naći kraj njegove peći, i ostao je iznen

d ga je vidio, kako u istoj dvorani upravlja s velikim strojem za valjanje, koji je pravio tračnic- Gle, ti si ostavio pudlanje?- Ne! Ali mi tu sve pomalo radimo! To je pravilo ovdje: dva sata radiš ovo, dva ono, i zvjek se pri tom odmori!Istina pak je bila, da je Luki bilo prilično teško zadobiti radnike za to, da rade i nešto drugo što su se već navikli. Da se izvrši potpuna reforma bilo je moguće istom kasnije, kad budu

ošla različita poslovanja, jer rad je mogao biti privlačiv samo po raznolikosti zadaća i po moju sati, koji je tim zadaćama imao biti posvećen.- Ah! - uzdahnuo je Fauchard. - Kako bi to bilo zabavno, raditi već šta drugo, a ne samo nepre

lačiti iz peći tignjeve! No drugo ne znam i ne mogu!Morao je da govori mnogo glasnije zbog prevelikog, ispretrganog šuma stroja za valjanje. I zapa iskoristio kratku stanku da se pozdravi s Raguom i Bourronom, koji su također bili ov

i vrlo zaposleni s dohvaćanjem tračnica. I bio je to za nj čudan prizor. U Paklu nisuoizvođene tračnice, pa je on ove sad posmatrao sa zbunjenim mislima, koje nije znao izrazitga je najviše trpio u svojoj utučenosti i poniženju čovjeka, koji se pod žrvnjem rada sarivio tjelesno i duševno i postao prostim oruđem, bilo je, da je u sebi još uvijek osjećao gušenu svijest, da je mogao imati i razuma i volje. U njemu je još tinjalo sitno svjetalce

ćnoj svijetiljci koja se nikad ne gasi. I kako je to bilo tužno, žaliti u sebi za slobodnim, zdradrim čovjekom, kakav je mogao postati, da nije bilo te zaglupljivačke tamnice, u koje ga je bpstvo! Tračnice, koje su se stalno dužile i dužile, bile su kao put bez konca, po kom se kgova misao i gubila se u budućnosti, u koju nije imao nade, niti o njoj imao neku jasnu predstaU susjednoj dvorani bila je naročita peć, u kojoj se talio čelik za teže predmete, i taljeviud tekla u veliku, nepregorivom glinom obloženu kadu, otkud se mehanički prelijevala u kamični električni mostovi, dizala vanredne jakosti pokretala su, prenosila te teške mase, vodstrojeva za valjanje i u radionice za bušenje i zakivanje. Bilo je tu orijaških strojeva za valji su čelične mase izduživali prema željenom obliku, pa ih savijali prema potrebi u čelične kr

ede, mosne stupove, građevinske predmete sviju vrsta, već sasvim gotove da budu mont



ušeni, zakovani. Naročiti valjački strojevi za obične grede i tračnice, uvijek istog oblika, rads vanrednom jednomjernošću i brzinom. Izašavši u sunčanom blijesku iz peći, kratka i debela vječjeg trupa, čelična šipka je, u prvom kalupu, bila zahvaćena od dva valjka, koji su se vrtratnom pravcu i izlazila odavde tanja i duža. Pa je ulazila u drugi kalup, u kome se jošanjila i izdužila, i tako, od kalupa do kalupa, pa je iz nje postala tračnica sa čistim i toofilom, s propisnom dužinom od deset metara. Sve se to događalo uz zaglušnu buku kaljaka, kao da je neka; neman sav taj čelik žvakala u teškom škripu svojih vilica. I s neobi

zinom slijedila je tračnica za tračnicom, tako da se očima jedva mogla pratiti šipka koja se du

njivala, da iz nje iskrsne uvijek po nova tračnica koja se pridruživala ostalima, što je sve bilse tu bez prestanka protezala željeznička pruga, prodirući u najzabitnije krajeve svijeta, obasbus.

- Pa za koga je to sve? - zbunjeno je pitao Fauchard.- Za Kineze! - šaleći se odgovorio je Ragu.U taj čas je mimo strojeva za valjanje prošao Luka. Svako prije podne je on obično provornici, obišavši svaku dvoranu, razgovarajući drugarski s radnicima. Djelimično je morauva staru hijerarhiju, s poslovođama, nadglednicima, inžinjerima, s računovodnim činovnic

ovačkom upravom. No brinući se stalno da pretpostavljene i uredski personal svede na najmogući broj, postigao je već vrlo znatne uštede. Uostalom, njegove neposredne nade su se ostvemda još nisu bile nađene izvrsne žice od nekoć, dobivala se iz sadašnje rudače, prerađmijski, uz nisku cijenu taljevina upotrebljive kakvoće, tako da je proizvodnja tračnica i traa dovoljno unosna i osiguravala uspijevanje tvornice. Živjelo se, i broj poslova povećavaodine u godinu, a to je za njega bilo najvažnije. Stalo mu je bilo do budućnosti djela, znao je nće pobijediti samo onda, ako radnici od svakog prihoda tog djela budu imali toliko, da će vi

ko im blagostanje raste i s manje muke postizavaju više sreće. A bilo je to vrlo složeno djelotrebao da nadzire, tako te mu je samom život prolazio u stalnim brigama i borbama, - bile

ge i borbe apostola, inžinjera i finansijera u isti mah, koji se morao da skrbi da uvijekvoljno raspoloživog novca i da vodi cio jedan mali narod. Uspjeh je bez sumnje bio siguran, njoš sve moglo služiti, kakve sve opasnosti doći!Usred buke zastao je samo na čas nasmiješivši se Bonnaireu, Raguu i Bourronu, a da npazio Faucharda. Uvijek se on osjećao voljko u toj dvorani sa strojevima za valjanje, veselilaproizvodnja tračnica i traverza, - ta dobra kovačnica mira, kako ju je sa smiješkom volio nazsuprot one susjedne zle kovačnice rata, u kojoj su bili proizvođeni topovi i taneta. Tavršeni alati, i takva fina ruka koja je prerađivala kovinu, a sve samo za to da se proizve

blasni strojevi razaranja, koji su narode stajali milijarda i upropaštavali ih u očekivanju rataih konačno sasvim upropastiti! Ah, neka se dakle samo umnožuju čelične traverze, pa mognu dići korisne zgrade, sretni gradovi i mostovi za prelazak rijeka i dolina, i neka samo i vijek, iskrsavaju iz strojeva za valjanje tračnice, produžuju bez prestanka željezničke pruge, anice, zbliže narode, osvoje cio svijet za bratsku sutrašnju civilizaciju!Međutim, upravo kad je Luka prešao u susjednu dvoranu, veliku talionicu, iz koje se čulo, kapokret bio stavljen veliki parni bat da zakuje željezne spone jednog ogromnog mosta, zaustav

ovdje strojevi za valjanje da u njih bude uložen novi profil tračnica. Tu stankoristio Fauchard, približio se starim drugovima, zapodjenuo razgovor.

- Stvar tu, kako vidim, ide naprijed, vi ste zadovoljni? - pitao je.



- Zadovoljni, nema sumnje! - odgovorio je Bonnaire. - Radni dan iznosi samo osam smijenjamo posao, naprežemo se manje i posao je ugodniji!

Velik i snažan, sa svojim širokim licem, punim dobroćudnosti i zdravlja, on je bio jedačvršćih oslonaca nove tvornice. Bio je član upravnog vijeća, a spram Luke je u sebi č

ročitu zahvalnost što ga je primio k sebi na posao, kad je sam, pun neizvjesnosti šta će biti orao napustiti Pakao. No ipak, kao krajnji kolektivist, on je trpio od režima proste asocijacijevladao u Crêcherie, a u kojem je još veliku ulogu igrao kapital. U njemu se bunio rad

volucionarac, koji je sanjao o savršenstvu. No bio je razborit, obećao je da će sačekati rezu

kusa i radio je požrtvovno, te na požrtvovan rad nagovarao i druge.- Vi dakle mnogo zarađujete, - prihvatio je opet Fauchard - dvostruku nadnicu spram prije?Ragu se zasmijao i rekao podrugljivo:- Pa da, dvostruku, uzmi, stotinu franaka na dan, a tu ne računam šampanjac i cigare!Bez kakvog većeg interesa, on je tu ušao u posao prosto slijedeći Bonnairea. Te iako mu tuo loše nego samo mnogo bolje, nije mu ipak bilo po ćudi previše reda i sigurnosti, pa je zet u staru svoju podrugljivost i samo opet s porugom govorio o svojoj sreći.- Stotinu franaka! - povikao je Fauchard zabezeknut - ti dobivaš stotinu franaka, ti?

Bourron, koji je ostao Raguovom sjenom, pošao je još dalje u poruzi:- Stotinu franaka za početak! A u nedjelju nam je plaćen i vrtuljak!I dok su se ta dvojica cerekala, Bonnaire je, s izrazom dostojanstvena prezira u licu, slemenima.- Ti valjda vidiš da oni govore gluposti i da prave iz tebe budalu... Sve u svemu uzetoega dobitka naše nadnice nisu gotovo nimalo veće nego vaše! Ali s porastom dobitka rastu i onsigurno, da će još biti krasne... No mi imamo tu i mnogo drugih prednosti, budućnost nagurana, život je manje skup, hvala zadružnim trgovinama i lijepim malim stanovima, kojtovo ništa ne stoje... Svakako, ovo još nije cijela pravednost, no ipak je to put spram nje.

Ragu se cerekao dalje, i osjetio je potrebu da se izdovolji u jednoj drugoj mržnji. Jer, akgao Crêcherie-i, to već nije bila poruga nego samo divlja, najjetkija zloba, s kojom je govoklu.- A Delaveu, kakvo on pravi lice, ta životinja? Vrlo me zabavlja, da je sigurno podivljada poradi te nove tvornice koja mu se tu podigla pred nosom kraj njegove, a koja, kako seavi vrlo dobre poslove... On bijesni, zar ne?Fauchard je učinio neku neodređenu grimasu.- Sigurno da je bijesan, ali se to baš previše ne vidi... A onda, ti znaš, ja to sve tako i ne zna

am previše svojih teškoća, a da bih se bavio s onima drugih... Čuo sam govoriti, daš nimalo ne razbija glavu zbog vaše tvornice i vaše konkurencije. Kažu da je rekao, da će ui potrebna proizvodnja topova i metaka, jer su ljudi previše glupi i uvijek će se klati!U taj tren je Luka izašao iz susjedne dvorane, velike talionice, i čuo te riječi. Kroz ove tri go

dana, kad je Jordana naveo na to da sačuva za se visoku peć i podigne ovdje livnvačnicu, znao je, da u Delaveuu ima samo neprijatelja. Za ovoga je to pretežak bio udarac, nda će moći jeftino kupiti Crêcherie uz dugo obročno otplaćivanje, a onda vidjeti, da ona pre

ke smionog mladog čovjeka, punog duha i preduzimljivosti, odlučnog da s tom odlučeokrene svijet, - tolika je u njeg bila stvaralačka snaga, pošto je već nastupio s time, da je tak

ničega stvorio tu začetak jednoga grada. Međutim, nakon što ga je prošla prva srdžba, Delave



et vratilo samopouzdanje. Više nego ikad posvetit će se on proizvodnji topova i metaka kosili znatne dobitke i u čemu se nije bojao nikakve konkurencije. Ne znajući još za orišćavanje rudnika, on je iznajprije s ironičnim podsmijehom primio vijest da će se susrnica vratiti na proizvodnju tračnica i traverza. Zatim, kad je razumio, kako velika dobit se iti iz rudače, prerađene kemijskim postupkom, stao je igrati velikodušnog čovjeka, govoreći si su ga htjeli slušati, da pod suncem ima mjesta za sve industrije i da on rado prepušta tnom susjedu tračnice i traverze, ako mu ovaj ostavi njegove topove i metke. Prividno mire bio narušen, odnosi su ostali hladni j uljudni. No na dnu Delaveuove duše vuklo se m

zadovoljstvo i strah od tog ognjišta pravednog i slobodnog rada, tako bliskog, da je plamen mhvatiti i njegovu tvornicu i radnike. A tome se pridružila i druga nelagodnost, osjećaj, koji same priznavao, kako stara zgrada sve malo po malo pod njime puca i raspada se, i kako tu poki uzroci trulenja, koje on nije mogao zaustaviti, te konačno, kako će se onog dana kad više ne ao dovoljno snage, koju je predstavljao kapital, cijela zgrada raspasti u ništa, a da je više ne gao u tom zadržati sa svojim žilavim i snažnim rukama.

U tom neizbježnom, iz dana u dan surovijem ratu, koji se zapodjenuo između Crêcherie-e i Poji se nije mogao završiti no potpunim uništenjem jedne ili druge od tih dviju tvornica,

e imao nikakva smilovanja s Delaveuima. Ako je i imao poštovanja za čovjeka, videći garajna na poslu i smiona u obrani svojih ideja, mrzio je ženu, Fernandu, pa šta više, osjećaom upravo neku grozu, pogađajući dobro, kakva strašna, razvratna i razorna sila se sakrj. Odvratna pustolovina, koja ga je iznenadila u Guerdacheu, to svemoćno zarobljenje Boisg

ogog i lijepog čovjeka čije je bogatstvo bilo na putu da propane sasvim u rukama gramzljunjavalo ga je sve većim nemirom u predviđanju predstojećih drama. I spram koga je još jećao duboku sućut, punu tjeskobe, bila je dobra i nježna Suzana, jer ona je bila žrtva, jedinamorao da žali u tom trulom domu čiji su se svodovi jednog dana morali srušiti. Sam je on mekinuti veze, koje su mu toliko prirasle srcu, i nije više posjećivao Guerdache, tako te je od

znavao samo one novosti koje su do nj doprle slučajno. Po svemu se činilo, da se tamo vijaju sve gore i gore, ludi Fernandini zahtjevi rasli su sve više, a da Suzana nije smogla d

age osim da šuti i zatvara oči u strahu od skandala. Jednog dana ju je Luka sastao na uauclairu, vodila je za ruku malog Paula i njega sama pogledala dugim pogledom u komprkos ogorčene borbe koja ih je rastavila u životu, mogao pročitati bol, ali i prijateljstvo, ko

sačuvala za njega.Radi svega toga, Luka se, čim je prepoznao Faucharda, držao povučeno, smatrajući za najboljegava svaki suvišan sukob s Paklom. On je doduše primao radnike, koji su k njemu do

susjedne tvornice, no nije htio da se čini kao da ih on k sebi privlači. Radnici su sami odlučvakom prijemu. I, budući da mu je Bonnaire već nekoliko puta govorio o Fauchardu, pritkao da već zna da je taj došao radi toga da bude primljen u posao.- A, to ste vi, prijatelju! Došli ste vidjeti, da li vam drugovi hoće dati mjesto?Zbunjen, pun sumnje, nesposoban za svaku odluku, radnik je promucao nekoliko nesuvislih rijUkrutivši se u svojim navikama i otupivši već kao neka cirkuska životinja, on se bojao svosti. Sposobnost za bilo kakvu inicijativu bila je u njemu već toliko utučena, da poput kplašena djeteta nije više bio sposoban ni za kakva djelo, osim za ono na koje se već priviknuva tvornica, te prostrane svijetle i čiste dvorane ispunjavale su ga takvom tjeskobom da su m

ile kao neko začarano, strašno carstvo, u kome ne bi mogao živjeti. I više nije osjećao drug



mo želju da se čim prije vrati u svoj mračan i tužan pakao. Ragu mu se podsmijevao; čemjenja dom, kad ništa nije bilo sigurno? Konačno, možda je i nejasno osjećao, da je to za nj veekasno.- Ne, gospodine, još ne!... Ja bih doduše želio, no još ne znam... Vidjet ću docnije, posavjetovsa ženom...Luka se osmjehnuo:- Tako je, tako! Treba da su žene zadovoljne... Do viđenja, prijatelju!I, kako je bio nespretan, Fauchard je otišao, sam začuđen takvim ishodom svoje ovd

sjete. On je uistinu ovamo došao s namjerom da zatraži mjesto, ako mu se tvornica bude dopo se tu može zaraditi više nego u Paklu. Zašto je dakle pobjegao i smutio se svime lijepim štodio, nemajući druge potrebe nego da se čim prije odavde izgubi i još više zavuče u tešku čamooje bijede?Luka se još na tren zadržao s Bonnaireom poradi usavršenja koja je kanio izvršiti na strojevaljanje. No Ragu je imao jednu pritužbu.- Gospodine Luka, vjetar je opet razbio tri stakla na prozoru naše sobe. I ovaj puta vas ozoriti, da mi to ne ćemo platiti... Sve je to zbog toga što je naša kuća prva na udaru vje

vnice. Mi se tamo smrzavamo!On se uvijek tužio i uvijek imao izlike da se pokaže nezadovoljan.- A, uostalom, gospodine Luka, vi se prosto možete navratiti k nama, da se sami uvjerite... Jvam pokazati...Nakon što je dobio mjesto u Crêcherie, Soeuretti je uspjelo da ga nagovori na ženidbu s Josmladi par je stanovao u jednoj kućici radničkog naselja, između dviju kuća, u kojimnovali Bonnaireovi i Bourronovi. I, jer se on, hvala okolini, mnogo popravio, živjeli su doje u slozi, koju, činilo se, nije ništa ozbiljnije pomućivalo. Do kakve razmirice došlo je radi toga što je s njima živio i Nanet. A uostalom, kad je Josinu šta boljelo, pa je stoga pla

vorila je prozor, da je se ne čuje.Radost, koju je uvijek osjećao, kad je jutrom dolazio u radionice, bila je Luki pomračena; čje prošao sjen nezadovoljstva.

- Dobro, Ragu! - reče jedino. Navratit ću se do vas!Razgovor se prekinuo, u pokret su opet bili stavljeni strojevi za valjanje, a ovi su svglušnom bukom zaglušili sve oko sebe. I ponovo su se tu javljale i nestajale sjajne čelične šužavale se pod svakim zahvatom stroja, izlazile ispod njega u obliku tračnica. Tračnica se rtračnicom, činilo se, da će zemlja naskoro biti s njima ispresijecana uzduž i poprijeko, ka

lođen i pobjedonosni život mogao biti ponesen u beskonačnost.Tren je još Luka posmatrao plodonosni posao, smiješio se Bonnaireu, ohrabrivao druželjugledom Bourrona i Ragua; u čvrstom uvjerenju, da ništa valjana ne može biti ako se ljule, nastojao je da u svima radnicima probudi ljubav, kako bi žetva rada bila čim bogatija. Zatavio radionice i uputio se u Dom Zajednice, kako je to činio svakog jutra, da tamo pohodi šo mu je već toliko godilo u dvoranama rada, u kojima je sanjario o budućem miru, još ž

dost, punu nade, osjećao je posred malog dječjeg svijeta, koji je predstavljao budućnost.Naravno, taj Dom Zajednice bio je zasad samo prostrana, čista i svijetla zgrada, s kojoelo za što manje novaca postići što više udobnosti. Škola je zauzimala čitavo jedno

suprot knjižnice, igračnice i kupatila, koji su bili na protivnom krilu, dok su dvorana za zab



ečanosti, kao i izvjesni uredi, zauzimali sredinu zgrade. A dijelila se škola u tri određena ograsle za sasvim malenu djecu, koju su zaposlene majke mogle ovdje ostavljati čak i kad ca bila još u povojima, zatim u školu u pravom smislu, koja je imala pet razreda, a dobivalama potpuna naobrazba, i konačno u niz zanatskih radionica, koje su učenici posjećivali kroz

razreda, stičući tu vještinu u ručnim zanatima već prema tome kako su se razvijali u općeanju. I obadva spola nisu bila nipošto odijeljena, nego su dječaci i djevojčice rasli upočamši od kolijevki, koje su stajale jedna do druge, pa preko razreda, u kojima su, sjedeći uupama, bili pomiješani kaošto će biti i u životu, do zanatskih radionica, iz kojih su izlazili

ene ili udaju.Odijeliti već od djetinjstva obadva spola, odgajati ih i obrazovati različito, u međusopoznavanju, ne znači li ih to učiniti neprijateljima, izopačiti tajanstvom njihov prirodan čare ih podstaći u tom izopačenju, učiniti da se muškarac kao lud baca na ženu, a žena se branjek u stalnom, beskonačnom međusobnom neshvatanju?

A mir će se roditi samo kad obadvoje dođu do spoznaje o zajedničkom interesu, upoznaju seot na istome vrelu, i rukom pod ruku, na zajedničkom putu, žive smisleno, zdravo, kako žba živjeti.

Soeurette je Luki mnogo pomogla u osnivanju škole. Dok se Jordan zatvorio u svoj laboravši novac koji je obećao i stalno odbijajući da ispita obračune i razgovara o mjerama kobalo poduzeti, njegova sestra je pokazivala dubok interes za taj novi grad, koji je vidjela kakoađa se pred njenim očima. Ona je bila rođena čuvarica djece, odgojiteljica, bolničarka, a d sva ona dobrota, koju je dosad ukazivala samo rijetkim ubogim ljudima, na koje ozorili abbé Marle, doktor Novarre ili učitelj Hermeline, našla najednom pred mnogo dručjem rada: kao za neki dar Luka joj je dao tu veliku porodicu radnika, koju je mdučavati, voditi, voljeti. Tako je već od prvih dana odabrala svoj zadatak, zanimala se za urereda i zanatskih radionica, no naročito se posvetila jaslama, u kojima je, puna ljubavi za dje

ovodila sva svoja jutra. I, kad joj se govorilo da se uda, odgovarala je malo smetena, no sa svjatnim smiješkom inače nelijepe žene: »Zar nemam djece drugih?« A pomoć je našla u Josinitakođer, premda se udala za Ragua, ostala bez djece. Nju je svakog jutra zaposlivala kraj kolaslama i obadvije su, usprkos tolike razlike njihovih priroda, postale prijateljice, zbliživšigama koje su obadvije posvećivale slatkim, malim bićima.No ovog jutra, kad je Luka stupio u bijelu i zračnu dvoranu, našao je Soeurettu samu.- Josine nije došla! - objasnila je ova. - Poručila mi je da se ne osjeća dobro, oh, vmo kakva mala slabost!

Njime je prošla neka neodređena sumnja i ponovno mu je neka sjena pomračila oči. Jednosodgovorio, što će učiniti.- Treba da je obiđem, vidjet, ću, da li joj šta ne treba!Zatim je bilo zbilja divno to pregledavanje kolijevki! U prostranoj bijeloj dvorani, poredane elih zidova, bile su i one sasvim bijele. U njima su spavala, smješkala se sitna, rumena lišćajnim, kao snijeg bijelim keceljama pred sobom, nježna pogleda i materinski dobrostivnih

zmale su se oko njih, dolazeći i odlazeći, žene, koje su tu služile dobrovoljno, pa s blagoečima bdjele nad tim sasvim sitnim podmlatkom, tim tako još nježnim klicama čovječanstvaima se već razvijala budućnost. Ali su tu bila i odraslija djeca, momčići i djevojčice od

iri godine, a koji su se gibali slobodno, slabiji još u stolicama na kotače, drugi pak upućeni



svoje nožice, pri čemu, dakako, nije to bilo i bez toga, a da koje ne bi bilo palo. Dvoravršavala verandom, koja se, puna cvijeća, produžavala u baštu. Tako se to cijelo drago malomešalo tu veselo na suncu i slobodnom zraku. Igračke, jopčići koji su visjeli na koncu, bile suveseljavanje najmanjih, dok su najveći imali lutke, konje, kolica, koja su vozili uz veliku bput nekih malih junaka u kojima se budila potreba djela. I bila je to divna razonoda, taj mali i je tu rasao veselo i u takvom blagostanju, za potrebe sutrašnjice.

- Nema bolesnih? - zapitao je Luka, koji je sjao od radosti posred te, poput zore svijeele dvorane.

- O, ne, danas su svi junaci! - odgovorila je Soeurette. - Prekojuče je dvoje djece obodobraca, pa ih nisam htjela imati ovdje, morala sam ih odvojiti!

Oboje su izašli na verandu i pošli dalje da posjete susjednu školu. Jedna za drugim slijedila klena vrata sviju pet razreda, s vidikom na zelenilo u bašti, a kako je bilo toplo, sva su bila š

vorena, tako da i nisu trebali ući u sobe, nego su u ove mogli baciti pogled već sa sama praga.A otkako su bili obrazovani ti razredi, učitelji su u njima podučavali po jednom novom progrd prvog razreda, u kojem su u ruke dobivali dijete, koje još nije znalo čitati, pa do petog razre

em su se s njime rastavljali, pošto su mu već pružili osnove općih spoznanja potrebnih za ž

i su se trudili da ga naročito upoznaju sa postojećim stvarima i činjenicama, tako da mu anje osnivalo na stvarnom poznavanju ovog svijeta. A i trudili su se da u njemu probude smisd, te mu za primjenu na svakidašnje iskustvo dadu potrebnu metodu. Bez metode nema koda, metoda sređuje i omogućuje postizavanje uvijek nečeg novog, a da se ne izgubi ništa ostignutog starog. Knjiška nauka doduše nije bila osuđena, no svedena je bila na neštmanje važnosti, jer dijete uči najbolje ono što vidi, pipa i razumljivo mu je već samo po se ga se nije sililo da bude rob nepogrješivih dogmi, i nije mu se nametala lična tiranija profežilo se, da ono iz svoje vlastite pobude nađe istinu, pronikne je i učini svojom. Ne postoji čin za odgajanje ljudi, i tako je u svakom učeniku bila probuđena i pojačana sva njegova

ergija.A isto tako su bile ukinute kazne i nagrade, više se nije računalo s time da se lijenivci prisd prijetnjama ili maženjem. Nema lijene djece, ima ih samo koja su bolesna, djece kojaumiju što im se loše objasni, djece, u čiji se mozak tvrdokorno nastoji udarcem šibe utuviti znkoja ona nemaju nikakve naklonosti. I jer se željelo postići, da svi učenici budu valjani, b

voljno, da se iskoristila beskrajna želja za spoznanjem, koja gori na dnu svakoga skorjeniva radoznalost djeteta za sve što ga okružuje, radoznalost tolika, da ono neumasiplje starije sa svojim pitanjima. Učenje tako više nije bilo mučenje nego je od časa, kad

nilo privlačnim, - a učinilo ga se to tako, da su se učitelji zadovoljili s probuđenjem djetuma i onda ga prosto samo vodili u njegovim vlastitim otkrićima, - postalo radošću, koja se unovo obnavljala. Svatko ima pravo i dužnost da se razvija po svom nahođenju. I potrebno je, svom nahođenju razvija dijete, njega treba pustiti da se tako razvija usred tog prostranog sv

će li se, da od njega kasnije postane čovjek, sila koja djeluje, volja koja odlučuje i stvara.Tako su se u svih pet razreda duševne snage djece razvijale od početnih pojmova, pa do čenih naučnih istina, postupno sve na više, u stalno logičnom nizu. U vrtu je bilo udešeno mje

mnastiku, za igre i vježbe sviju vrsti, kako bi se tijelo ojačalo, postalo u isto mjeri čvravo, ukoliko se razvijao mozak i obogaćivao se znanjem. Duševno ravnovjesje moguće je sa

ravu tijelu. Naročito su takva odmaranja bila duga u prvim razredima, u kojima se započim



Ona ga je slušala s osmijehom, znajući sve njegove dalekosežne osnove, i, stisnuvši mu atila se sa svojim laganim i tihim korakom bijelim svojim kolijevkama, u kojoj je rasao brod, koji je on trebao za ostvarenje svoje sanje.Feuillat, zakupnik u Guerdacheu, obnovio je bio svoj ugovor s Boisgelinom, uz zlosretne ujednu i drugu stranu. Kako je govorio, živjeti se moralo, ali je zakupnički sistem bio takoviše nije rodio nikakvim dobrim plodom. To je bio pravi stečaj zemlje. Zato je Feuillat, tvrdpsjednut mišlju, koju nije nikome povjeravao, potajno nastavio da, za pokus, provede tu mdjelo, i to odmah do svoje zakupštine: da izmiri seljake u Combettesu, razjedinjene s

žnjama, ujedini njihove komadiće zemlje, rasparčane u beskonačnost, i stvori prostrano zajeddručje, iz kojeg bi oni, primijenivši načela velike, moderne poljoprivrede, mogli da ielo jedno bogatstvo. A skrovita misao mu je bila, da ako pokus uspije, nagovori Boisgelina, taj dopustio da zakupština uđe u tu novu zajednicu.Ne bude li pristao, primorale bi ga na to naskoro činjenice. A uostalom, u Feuillatu, koji se gibao pod neizbježivim ropstvom, sakrivao se pomalo i strpljiv, prepreden apostol, odeman da se korak po korak približuje cilju, a da se pri tom nikad ne umori. Prvi njegov uspjeda je izmirio Lenfanta i Yvonnota, čije su se obitelji svađale kroz stoljeća. Prvi je bio izabr

ćinskog načelnika, a drugi za njegovog zamjenika, pa im je on uspio utuviti u glavu da će, bužni, biti gospodari u općini. A potom ih je polako sprijateljio sa svojom idejom općenite sa je općinu jedino mogla izvući iz već u običaj prešle bijede, u kojoj je životarila, i to time, emlji našla svoje neiscrpivo vrelo bogatstva. Bilo je to upravo u doba kada se osnivala Crêcje on ovu ukazivao za primjer, proričući njen uspjeh, a konačno je sam, iskoristivši jedno p

da koje se imalo rijećiti između Combettesa i Crêcherie, uspio i u tom, da je doveo u vezu LenYvonnota s Lukom. Tako je sad i došlo do toga da su se ovdje tog jutra našli načelnik i njmjenik.I Luka je odmah, s prijaznošću koja je ponešto razbila njihovu običajnu nepovjerljivost, prist

o što su od njega tražili.- Dobro, gospodo, Crêcherie će ubuduće kanalizirati sve vode, koje je s kamenjaka privbi, a svu ostalu vodu, koju ne trebamo, pustit ćemo u potok Grand-Jean, koji protječe krozćinu prije nego se slijeva u Mionne. S malo troškova, ako samo podignete rezervoare, vibiti moćno sredstvo za natapanje i kakvoću svoje zemlje učiniti dva puta boljom!Polako razmišljajući, oniski i odebeo Lenfant je zavrtio svojom krupnom glavom.- To će stajati previše novaca!Sitan i mršav, iskrivljenih usana, zloćudna lica, Yvonnot je po vikao:

- A osim toga, gospodine, naročito nam još i to zadaje brigu, da će ta voda biti razlog, da opet svi posvaditi poradi njene diobe! Nema sumnje, vi ste dobar susjed, dok nam je dajete im mi mnogo blagodarimo! No kako da učinimo, pa da od nje svaki dobije pravedan dio i tuži da ga drugi kradu?Luka se osmjehnuo, bio je sretan zbog tog pitanja, jer mu je to dalo mogućnost da sam ndnu stvar koje mu je bila puna glava i zbog koje mu je i bilo toliko stalo da se vidi s tim seljac- Voda, koja oplođuje, mora pripadati svima kao sunce što grije, kao sama zemlja koja rani nas. Najbolji način diobe je taj, da se voda uopće ne dijeli, nego da se zajedno iskorišćuje

nam priroda daje svima zajedno!

Oba seljaka su ga shvatila. Tren su stajali šutke, očiju oborenih spram poda. Riječ je prih



boritiji Lenfant.- Jest, jest, mi znamo, govorio nam je o tom zakupnik na Guerdacheu... Bez sumnje, bra misao, da se svi zajedno složimo, kako ste vi to učinili ovdje, i da ujedinimo novac i zešice i alate, pa potom dijelimo plodove... Izgleda sigurno, da bismo dobili više i bili sreti ipak, postoje tu opasnosti, i ja mislim, da će još trebati mnogo govoriti, dok se svi uvjmbettesu!- O, sigurno! - saglasio se, uz nagli pokret, i Yvonnot. - Nas dvojica smo, razumijelično složni i ne zaziremo baš previše od novosti... No radi se o tom, da se zadobiju drugi, a

ozoravam vas, biti teško!Luka je razumio, bilo je to seljačko nepovjerenje spram sviju društvenih promjena koje su sadašnji oblik svojine. I na to je bio spreman, smiješio se i dalje. Odreći se svog kommlje, za koji je kroz stoljeća priraslo srce otaca i djece, stopiti ga s drugim komadićima u jkve li otimačine! Ali sve slabiji i slabiji prirod, taj stečaj previše rasparčane zemlje, korađivače bacio u nezadovoljstvo i očaj, morali su im pomoći da dođu do uvjerenja, kako

dini mogući spas u jedinstvu, u sporazumu cijele općine, koja je mogla da stvori prostrdručje. Luka je dakle progovorio i objašnjavao im, kako je uspjeh ubuduće moguć sa

ruživanju. Trebalo je raditi na proširenom području, pomoću moćnih strojeva za oranje, sijvu, a sve uz obilno gnojivo, kemički proizvođeno u obližnjim tvornicama, pa uz stalno natapkojeg se podvostručuje žetva. Dok napor pojedinog seljaka završava glađu, pokazalo

desno bogatstvo, kad bi se seljaci jedne općine udružili i tako došli do ogromnih polja, stroojiva, potrebne vode. To bi takoreći značilo stvoriti zemlju iznova; ona bi postala neobično plšćena od kamenja, pognojena i navodnjena. A moglo bi je se čak i grijati, tako da za nju više o raznih godišnjih doba. Jedno jutro bi bilo dovoljno da se prehrane dvije ili tri obitelji. Čuć bila stvorena kad se tako radilo samo na ograničenom prostoru; polučilo se tad neprezrijevanje povrća i voća. Pučanstvo Francuske moglo bi se potrostručiti, i zemlja bi ga o

anila, ako bi bila obrađivana razumno i u skladu sviju stvaralačkih snaga. A bila bi to i sak rad bi bio tri puta lakši, seljak bi konačno bio oslobođen starog ropstva i spašen od lihvarglođe, a riješio bi se i veleposjednika i države.

- To je previše lijepo! - izjavio je, na svoj oprezan način, Lenfant.No Yvonnot se brže zagrijao:- Ej, majku mu, ako je to istina, mi bismo zbilja bili previše glupi, pa da to ne pokušamo!- Gledajte, do čega smo mi došli ovdje u Crecherie! - reče nato Luka, čuvajući dosasljednji argumenat da stvar dokazuje primjerom. Evo, mi tu postojimo jedva tri godine, a naš p

preduje, svi radnici koji su se udružili jedu meso, piju vino, nemaju više dugova i strahdućnosti. Pitajte ih, i još bolje, pogledajte naše djelo, naše radionice, naše stanove, naš jednice, sve što smo sagradili i stvorili u to malo vremena... To je plod udruženja, i vi ćete stvdesa, ako se udružite!- Jest, jest, vidjeli smo, znamo! - odgovorila su oba seljaka.I bila je to istina; prije nego što su pozvali Luku oni su s interesom pregledali Crêcoračunali već stečeno bogatstvo, divili se tom sretnom gradu koji se razvio tako naglo, pitakva bi to dobit bila za njih, kad bi se tako udružili. Moć iskustva ih je pobjeđivala i podobijala za stvar.

- Dobro, kad znate, stvar je jednostavna! - nastavio je veselo Luka. Mi trebamo kruha, naši ra



mogu živjeti, ako vi ne ćete sijati potrebno žito. A vi trebate alate, lopate, pluojeve, načinjene od čelika koji mi proizvodimo. Rješenje pitanja je dakle vrlo lako, potrebmo da se složimo, pa ćemo živjeti sretno! Pošto smo susjedi i vaša zemlja graniči s nrnicom, pa smo tako potpuno upućeni jedni na druge, nije li najbolje da živimo kao braća i

ružimo na dobro sviju nas, stvorimo jednu obitelj?Taj dobroćudni ton silno se dopao Lenfantu i Yvonnotu. Nikad još nije bilo postavljeno tako anje izmirenja i nužnog sporazuma između seljaka i industrijskog radnika. Otkako je Crêc

dila i razvijala se, Luka je stalno sanjao o tome da u njenu zajednicu zadobije sve tvornice dr

da, sve različite industrije koje su živjele od nje i oko nje. Bilo je dovoljno, da ovdje poizvodno žarište prvotne materije, čelika, pa da tu na sve strane niknu različite manufakture.tu bila tvornica Chodorge, koja je proizvodila čavle, tvornica Hausser, koja je proizvodila

ornica Mirande, koja je proizvodila poljoprivredne strojeve; a bio je tu čak i jedan stari krdoir, čija su dva bata, pokretana jednom brzicom, radila još u jednom klancu Monts Bleusesaovi mogli jednog dana biti prisiljeni da se, žele li živjeti, pridruže svojoj braći u Crêcheriee im nije bilo života. Pa bi mogli u to biti uvučeni i građevinski radnici i proizvođači od

ošto na primjer velika tvornica cipela načelnika Gouriera; i ako bi u zamjenu htjeli imati a

uh, morali bi se međusobno sporazumjeti i dati kuće, haljine i cipele. Društvo budućnosti osse samo tim sveopćim sporazumom i zajednicom rada.- Konačno, gospodine Luka, - reče oprezno Lenfant - to su previše krupne stvari, da vjek mogao u jedan mah odlučiti! Ali vam obećajemo da ćemo o tom promisliti i učiniti sve oguće, kako bi u Combettesu zavladala sloga kao što vlada kod vas!- Tako je to doista! - potvrdio je Yvonnot.- Dok smo već toliko mogli, pa smo se izmirili mi, Lenfant i ja, moći ćemo valjda postići rugi izmire poput nas, a Feuillat je pametna glava, pa će nam pomoći.Prije nego što su otišli, navrnuli su govor na vodu, koju im je Luka obećao navratiti u Grand

ve je bilo uređeno. Oba su mislili, da će im u njihovoj borbi za udruženje mnogo pomoanje navodnjivanja, zbog kojeg će općina biti prinuždena da ima jedan interes i jednu volju.Luka ih je pratio preko vrta, u kojem su ih čekala njihova djeca, Arsen i Olimpija, Eugekola, koje su morali povesti sa sobom da im pokažu tu Crêcherie, o kojoj je cio kraj tvorio. A svih pet razreda je upravo izašlo na odmor, pa je vrt oživio od pustopašna veseljjnom suncu lepršale su suknjice djevojčica, dječaci su skakali poput jarčića, svuda se čuo smsma, krik, sretna i divna mladost razbujala se tu posred travnjaka i zelenila!

Međutim je Luka zapazio, kako se Soeurette, okružena gomilicom plavušavih i crnih glavica,

ti i nekoga kara. Bio je tu u prvom redu Nanet, već porasao, naskoro star deset gorugla, smiona i vedra lica, i svijetle, rudave kose, slične na runo malenog, kovrčavog jagnjenjega je u gomilici stajalo troje Bonnaireove djece, Lucien, Antoaneta i Zoé, i dvoje

urronove, Sebastijan i Marta. Svi su bez svake sumnje bili uhvaćeni u nekoj krivnji, počammanje djevojčice, kojoj je bilo tri godine, do najstarijeg dječaka, kome je naskoro trebal

set godina. A bilo je očito da je Nanet bio kolovođa te male griješne bande, jer on je odgovaepirao se kao dječak, s kojim je uvijek bilo teško izaći na kraj, budući da tvrdoglavo nikad nijati krivo.Šta se dogodilo? - pitao je Luka.

- Ah, opet Nanet! - odgovorila je Soeurette.



- Usprkos jasne zabrane, otišao je u Pakao! Doznala sam, da je sinoć sve ove odvukao sa sobaj puta su se čak provukli preko zida!Prostrano područje Crêcherie-e je na kraju bilo doista od područja Pakla ograđeno jeaničnim zidom. U njemu su, na zavoju baš spram Delaveuova vrta, bila čak i jedna vrata. Zatvse samo jednim zasunom, no otkako su bile prekinute sve veze, taj zasun je uvijek držao čvrstoAli je Nanet prosvjedovao:- Prije svega, nije istina, da smo se svi provukli preko zida. Provukao sam se samo ja, a m drugima otvorio vrata.

Nezadovoljan, sad se naljutio Luka.- Ti dobro znaš, da vam je već u više no deset navrata bilo zabranjeno da odlazite onamoe nam još prirediti velikih neprilika, a ja vam ponavljam, naročito tebi, kao i drugima, da o ružno, upravo gadno!Nanet ga je slušao raskolačenih očiju, i očito ga se, kao dobra djeteta kakvo je bio na dnu še, kosnula njegova srdžba, no nije tu razumio. Ako se provukao preko zida, da zatim druvori vrata, bilo je stoga, što je tog popodneva i Nise Delaveu imala uza se drugove, isgelina i Lujzu Mazelle, i ta šačica malih građana bila je vrlo zabavna, pa su se htjeli igra

edno. Ona je bila vrlo ljupka, Nise Delaveu.- Zašto gadno? - ponavljao je on zabezeknut.- Mi nismo nikom učinili šta zla, lijepo smo se zabavljali jedni s drugima!I naveo je svu djecu, koju su tamo našli, ispričao istinito sve što su radili, kako su se igrali puštene igre, nisu trgali biljke, niti na lijehe bacali s aleje kamenje.- Nise se s nama vrlo dobro slaže! - reče on na koncu. - Ona me veoma voli i ja nju veoma vkako smo drugovi!Luka se svladao da se ne osmjehne. Ali srce mn se raznježilo i digla se pred njim vizija: vidjecu, kako su se, usprkos sviju ograda i različitosti klasa, našla i pobratila, pa se igr

ijala zajedno pored sve mržnje i borbe, koja je rastavljala oce! Hoće li dakle u njima procr Društva budućnosti?- Moguće je, da je Nise vrlo draga i da se vi vrlo dobro slažete! - reče. - Ali je već jeređeno, da ona ostane tamo, a vi ovdje, tako da nikome ne bude krivo!Soeurettu je isto ganula draž te djetinje nedužnosti, pa ga je gledala s bezazlenim svojim oo punim opraštanja, da je on dodao blago:- Dakle, djeco, vi to više ne ćete činiti, jer nam s time zadajete brige!Konačno su se Lenfant i Yvonnot oprostili, povevši sa sobom Arsena i Olimpiju, pa Euge

kolu, i Luka je, svršivši sa svojom svakidnevnom posjetom već mislio okrenuti kući. No sjetje obećao obići Josinu i odlučio je poći do nje. Jutro je ispalo sretno, srce mu se napunilo naje svega, Dom Zajednice mu se tog jutra, pod sjajnim suncem, a sa svojim krovom od gskavih crijepova i s nekoliko ornamenata od fajanse, koji su ga ukrašavali, ukazao pun radećanja. U radionicama je kiptio posao, magazini su već bili dupkom krcati zalihama. Zatogao imati nadu da će vidjeti, kako se seljaci u Combettesu udružuju, proširuju njegov pguravaju mu pobjedu, mijenjajući žito za alate i strojeve. A da ga razveseli, bila je dovoljn

ma škola, koja je, toliko toga obećavajući, pripremala budućnost; bio je dovoljan sav onaj raz, pun poleta djece, s kojom će procvjetati sutrašnjica. A sada je već prelazio svoj grad, ko

đao, prolazio mimo malenih bijelih kuća, koje su usred zelenila nicale na svim stranama. Gra



g grada, a to je bio on sam, osjećao je radost poradi svake nove zgrade, koja se pridružjašnjima i povećavala taj jučer rođeni grad. Nije li to bila njegova misija?Na njegov glas nisu li se dizale stvari i bića, redala se tu jedna za drugima? Osjećao je uagu da zapovijeda kamenju, da se to digne i poreda se u ljudske stanove, u javne zgrade, i tad krovom nađe bratstvo, istina, pravda. Nesumnjivo, on je tek sijao, sve su to bili samo temo pipanja na početku. Ali u izvjesnim danima zanosa on je imao viziju budućeg grada i srce mvalo u grudima.

Kuća, u kojoj su stanovali Ragu i Josine, jedna od prvih koje su ovdje bile sagrađene, nalaz

aj parka Crêcherie, između kuće Bonnairea i kuće Bourrona. Luka je upravo prešao cestu, kveć izdaleka, na zavijutku pločnika, zapazio u živahnom razgovoru nekoliko žena. I nasko

epoznao gospođu Bonnaire i gospođu Bourron, koje su, izgledalo je, davale neka obavješspođi Fauchard, koja je tog jutra kao i njen muž ovamo došla da se obavijesti, da li je ta ornica zbilja takova zemlja dembelija, kako se to pripovijedalo. Sa svojim reskim glasom i tvkretima, uvijek nezadovoljna i bijesna, ne nalazeći nigdje sreću, i tako kvareći i svoj život iugih, gospođa Bonnaire, nazvana Čupa, očito nije uljepšavala sliku. Ponajprije se činila sretno

je muž našao posao u Crêcherie, no nakon mnogih nada, da će joj neposredno pasti u dio v

godnosti, stala je da bijesni što će na to još možda vrlo dugo čekati; - a njena velika žalbada još uvijek nije sebi mogla kupiti sat, za čim ju je već godinama morila čežnja. Baurron, dobre volje kao i uvijek, nije, naprotiv, štedila riječi da istakne prednosti svog nložaja, oduševljena iznad svega time što joj se muž više nije vraćao kući pijan s Raguom. I natako između njih dviju, gospođa Fauchard, mršavija, bljeđa i nesretnija nego ikad, osta

unjena, no toliko je bila uvjerena da za nju više nema sreće u životu, te je više naginjala da vjpi.



adesetjednu godinu, i fina struka, nježna i vitka, no ne mršava, bila je divna u svojoj jednostjini od plava platna. A njene lijepe, pepeljave, kao svila mekane kose, bile su kao neki nježan

d njenim dražesnim, ponešto duguljastim licem, s modrim, nasmijanim očima, s malenim, kaoežim usnama. I to je tu za nju bio pravi okvir, ta čista i svijetla blagovaonica, namještena oličkućtvom; - tu sobu je ona najviše voljela u cijeloj toj kući, u koju je nekad ušla vrlo sretnu se kroz tri godine s toliko ljubavi trsila da je čim više uljepša!

No pa što je mislila Josine, tako blijeda lica, obuzeta tugom? Kad je Bonnaire Ragua nagovorovamo slijedi i pridruži se drugovima u Crecherie, ona se smatrala spašenom od

jnjih muka. Ubuduće imat će prijatan domić, kruh će joj biti osiguran, Ragu sam će se poprd se više ne će kao dotad kiniti u tvornici. I nade je nisu prevarile, na izravnu želju Soeurgu ju je oženio, pri čemu ipak ona nije u toj svojoj udaji osjetila onu radost koju bi imala da godilo na početku njihove veze. A i pristala je na to istom kako je potražila savjeta kod Lukeostao njenim bogom, spasiteljem i gospodarom; i sasvim na dnu njena srca ostala je sakržanska radost poradi smućenosti u kojoj se on našao kad ga je o tom pitala za dozvolu, ostaboko u sjećanju onaj tjeskobni čas, koji je kod njega osjetila, kad se on pomirio s time da pritu udaju. No nije li to bilo najbolje i jedino moguće rješenje? Ona se mogla udati samo za R

dući da je taj to zbilja želio. Luka je morao biti s time zadovoljan, sačuvavši za njuonost kao i prije te udaje, imajući za nju pri svakom njihovom susretu smiješak, s kojim kaopitao, da li je sretna. A njeno ubogo srce se grčilo u nezasićenoj čežnji za nježnošću.Josine se iz svojih bolnih misli trgnula u laganom srhu, kao da ju je neki dah upozorio na Llazak, i okrenula se, pa i prepoznala Luku, koji joj se smiješio, s izrazom u licu, punim brižežnosti.

- Drago dijete, došao sam, jer Ragu tvrdi, da se loše osjećate u toj kući, ova da je saana izložena vjetrovima s ravnice i da je vjetar opet razbio tri stakla na prozoru vaše sobe!Ona ga je slušala iznenađena i smetena, ne znajući, kako da ne kaže nešto protivno od muža,

laže.- Jest, gospodine Luka, neka su stakla bila razbita, no ja baš nisam sigurna, da li je to od vjeakako, kad sa ravnice duhne vjetar, mi to prilično dobro osjećamo!Glas joj je drhtao, i nije mogla da zadrži dvije krupne suze. Bio je to Ragu, koji je baš juednoj srdžbi, razbio stakla, hoteći sve baciti kroz prozor.- Kako, Josine, vi plačete? Pa govorite, povjerite se meni! Vi znate, da sam ja vaš prijatelj!Sjeo je kraj nje, vrlo uzbuđen, dijeleći njenu bol. No ona je već otrla suze.- Ne, nije ništa! Oprostite mi, vi ste došli u loš čas, kad sama ne znam šta mi je i sam

alud mučim!No kolikogod se ustručavala, on ju je naveo na to, da mu se izjadala. Ragu se nimalolagodio toj sredini reda i mira, polaganog i stalnog napredovanja spram boljeg života. On ktrpio od čežnje da se vrati natrag u bijedu i patnju, u najamno ropstvo u kojem je živio, mrmljotiv gospodara, no ropski se ipak pokoravajući, pa utjehu nalazeći samo u krčmi, kad se navao sebi oduške u bespomoćnim psovkama. Žalio je za mračnim i prljavim radionicamdmuklim ratom s poslodavcima, bučnim svađama s drugovima, za svim onim danima mržnjezavršavaju kod kuće s bijenjem žene i djece. I započevši s ruganjem, nastavio je s optužbêcherie je za nj bila velika kasarna i zatvor, u kojem čovjek više nije imao nikakve slobode, p

onu, da nešto malo više popije, ako mu se to baš prohtije. I dosad se tu nije zarađivalo ništa



- Ne plačite, Josine, budite hrabri, a ja vam se kunem, da ćete još biti sretni, jer to je potrcio svijet bude sretan!Rekao je to tako blago da se ona osmjehnula,- O, ja sam hrabra, gospodine Luka, znam, da me vi ne ćete napustiti i da ćete vi na kbijediti, jer vi ste sušta hrabrost i dobrota! A ja vam se kunem, da ću čekati, pa makar čekalaživot!

Bio je to kao neki zavjet, kao neka izmjena svečanih obećanja; u punoj vjeri u buduću sreću. Oao, uzeo joj obadvije ruke i stisnuo ih, a osjetio je, da je ona stisnula i njegove. I to je između

o sve, ta kratkotrajna nježnost i sjedinjenje od nekoliko trenutaka! A kako bi se jednostavan, zadovoljan život mogao provoditi ovdje, u toj maloj blagovaonici, s ulaštenim pokućko čistoj i svijetloj!- Do viđenja, Josine!- Do viđenja, gospodine Luka!Pa se Luka vratio kući. I upravo je prelazio terasom, na dnu koje je vodio put u Combettes, kzbog jednog susreta na tren zaustavio. Dolje na cesti, tik uz područje Crêcherie-e, spazio

licima, koja mu je gurao sluga, gospodina Jerômea. Taj susret ga je podsjetio na slične susrete

mu se od vremena na vrijeme desili s tim nemoćnim starcem u kolicima, a naročito msjećanju uskrsnuo onaj prvi susret, kad ga je vidio, kako pred Paklom sa svojim bistrim osmatra dimne i šumne zgrade tvornice, s kojom je nekad osnovao sreću Quirignona. A sad ješao pred Crêcherie, i s istim bistrim očima, koje su se činile prazne, posmatrao je nove zgo prijatne na suncu! Zašto se dao dovesti ovamo i kružio je tu okolo, kao da je sve htio potitati? Šta je mislio, kakav mu je bio sud, kakvo je to ispoređenje htio izvršiti? Možda je na

mo slučajno okrenuo ovamo, možda je to bio samo hir siromašnog, podjetinjalog starog čovsluga je usporio korak, a gospodar Jerôme je podigao svoje široko, dugim bijelim vla

kvireno lice s krupnim, pravilnim crtama, pa je, nemajući za Luku ni najmanji pogled, ozbi

pomično ispitivao sve, pri čemu nije ispustio nijednu fasadu, nijedan dimnjak, kao da je seboriti potpunu sliku o tom novom gradu, koji je tu rastao pokraj poduzeća, koje je nekada

novao.Ali se dogodilo nešto, od čega se Luka još više uzbudio. Cestom, ususret kolicima, dolazugi starac, jednako nemoćan, jedva se vukavši na svojim otečenim nogama. Bio je to, gojazajedim, nabuhlim obrazima, čiča Lunot, kojeg su Bonnaireovi još uvijek držali kod sebe, a kojnčane dane običavao poći na kratke šetnje ispred tvornice. Slaba vida, on kao da u prvi časepoznao gospodina Jerômea. Onda se trgnuo, stuknuo i pritisnuo se k zidu, kao da put nij

sta širok za obadvojicu, i, skinuvši svoj slamnati šešir, savio se i pozdravio duboko. Najstarirignonu, utemeljitelju i prvom poslodavcu, ukazao je to poštovanje najstariji Ragu, najamni rtac najamnih radnika. U njegovom drhtavom pozdravu prignule su se godine i stoljeća rada, pijede. Stari rob, u čijoj je krvi ležala podložnost stoljetnog ropstva, zbunio se i poklonio, čaket, pred svojim gospodarom. A gospodin Jerôme nije ga ni primijetio, prošao je mimo poput nepog idola, nastavivši da ispituje nove radionice Crêcherie-e, koje možda također nije vidio.

Lukom je prošla jeza. Koliko prošlosti je još trebalo uništiti, koliko zla, bujna i otrovna korotrebalo iščupati iz dojakošnjeg čovjeka! Gledao je svoj grad, koji je jedva niknuo iz zem

umio je, posred kakvih još zapreka i s koliko muke će on još morati da raste i uspjeva! Sam

bav, žena i dijete, pobijediti.



II

Crêcherie je postojala već četiri godine, a protiv Luke se u Beauclairu dizala sve dmukla mržnja. Najprije se doduše radilo samo o neprijateljski raspoloženom iznenađojenom lakim i podrugljivim šalama, no zatim, kad su ljudi osjetili da su im povrijeđeni int

vio se u njih bijes i potreba najbezobzirnije obrane, u kojoj nisu birali sredstva da unište oprijatelja.Prvo nezadovoljstvo pojavilo se naročito kod sitnih trgovaca. Zadružni dućani u Crêcherie, iz pri njihovom otvorenju, svijet pravio samo sprdačinu, sve više su uspjevali, i malo po malo, u njihove mušterije ubrajali ne samo radnici iz tvornice, nego i svi stanovnici, koji su pristh. A može se zamisliti, kako su se uzrujali dotadanji trgovci životnih namirnica poradi te stnkurencije i novih cjenovnika, po kojima je cijena namirnica bila obaljena za punu trećinu! Bbila nemoguća i propast samo pitanje kratkog vremena, ako taj Luka na nesreću uspije sa svbnom idejom da bogatstvo bude pravednije podijeljeno i da mali ljudi bar za početak živu btinije. Mesari, živežari, pekari, krčmari, - svi ovi zar su dakle trebali biti prisiljeni da zaoje trgovine, otkako su ljudi mogli biti bez njihova posredovanja, ne želeći im davati u rukevaca no što je bilo potrebno? To bi, vikali su, bila strahota; društvo je bilo ugroženo i moropasti, ne budu li oni sa svojini nametničkim dobitcima mogli više pogoršavati bijedu siromakAli najpogođenijima su se osjećali Laboquei, ti nekadašnji sajmišni kramari, a koji su potomovci željeznom robom na uglu ulice de Brias i Općinskog trga otvorili neke vrsti cio iki bazar. Cijene željezne robe pale su u tom kraju vrlo mnogo, otkako je Crêcherie tu

oizvodila u vrlo velikim količinama, a najgore je bilo, da se uslijed sve jačeg zadruga

kreta, koji je zahvatao i obližnje manje tvornice, činio blizu čas, kad će se potrošači boquea, izravno, u zadružnim dućanima, opskrbljivati čavlima od Chodorgea, kosama i srpoHaussera, strojevima i poljoprivrednim alatima od Mirandea. Ne uračunajući željezo, maga

êcherie imali su na raspoloženju već nekoliko od tih predmeta, i poslovi bazara išli su svake slabije. Tako dakle Laboquee nije ostavljala srdžba; to obezvrijedenje robe, kako su tzivali, bacalo ih je u očaj, smatrali su se kao pokradeni, otkako im je bilo spriječeno davišni zupci društvenog stroja glođu energiju i bogatstvo, bez koristi za ikoga, osim za sebe saravno da su stoga postali najživlje središte neprijateljstva i oporbe, ognjište, u kome su malo probuktale sve plamenite mržnje protiv reforama, provođenih od Luke, čije je ime

ominjano samo s proklinjanjem. Kod njih su se često znali naći mesar Dacheux, koji jkcionarnog bijesa gotovo već samo mucao, i gostioničar Caffiaux, koji je usprkos otrovne m

o nešto hladniji i smotrenije pazio na svoje vlastite interese. Pa je pokadšto dolazila i sama spođa Mitaine, vajkajući se zbog mušterija, koje su je ostavljale, no pri svemu tome ipak nagmirni sporazum.- Vi dakle ne znate, - vikao je Laboque - da taj gospodin Luka, kako ga zovu, teži samo za jeduništi trgovinu? Jest, on se s time hvali i sasvim otvoreno ispovijeda tu strahotu, da je trg

ađa, svi mi da smo kradljivci i da zato moramo nestati. Samo zato je i osnovao Crêcherie, d

šti tako da nam ne ostane traga!



Dacheux je slušao zakrvavljen u licu, izbuljenih očiju.- Pa kako će to onda biti, da ljudi imaju šta jesti, da se odijevaju i ostalo?- Prokletstvo! On kaže, da će se potrošač obraćati izravno na proizvođača!- A novac? - pitao je opet mesar.- Novac! On će i taj uništiti! Više ne će biti novca!Dacheux je prasnuo, malone se zagušivši od bijesa.- Ne će više biti trgovine! Niti novca! On sve uništava, i nema zatvora za takvog razbojnika, kropastiti cio Beauclair, ako sami tu ne učinimo reda!

Caffiaux je samo važno kimao glavom.- Ima tu i drugih stvari... On prije svega kaže, da svi ljudi moraju raditi, svijet da stati prava robijašnica, u kojoj će čuvari s batinama prisiliti svakoga, da vrši svoj posao. Onne treba biti ni bogatih ni siromašnih. Ljudi ne će biti bogatiji kad se rode nego li što su kad uest će se sve što se zaradi, no nitko to ne će smjeti više nego njegov susjed, a nitko ne će

pravo da nešto uštedi.- Dobro, a nasljedstvo? - prekinuo ga je opet Dacheux.- Ne će više biti nasljedstva!

- Kako? Više ne će biti nasljedstva? I ja više ne ću moći da svojoj kćeri ostavim svoj noom i pakao, to je malo previše!Sto je odskočio od udarca, kojim je mesar, stisnuvši pesnicu, udario po njemu.



- A on još kaže, - nastavio je Caffiaux - da više ne će biti nikakve vlasti, ni vlade, ni žan

sudaca, ni zatvora. Svatko će živjeti, kako ga bude volja, jesti će i spavati, kako mu se đalo ... I još kaže, da će strojevi sve raditi, a radnici će imati još samo tu malu brigu, da s nravljaju. To će biti raj, jer više se ljudi ne će tući, više ne će biti vojske ni ratova... A konže, da će muškarci i žene, kad se budu voljeli, živjeti skupa dotle dok im se to bude dopadim će se mirno rastavljati, da isto započmu opet s kim drugim. A, budu li imali djece, preuzimna svoj račun zajednica, odgajati ih na sreću zajedno, a da djeca ne budu osjećala potrebe em ni za majkom.Šuteći dosad, lijepa gospođa Mitaine je kliknula:

- Oh, siromašni mališi!... Svaka majka će, mislim, imati pravo da odgaja svoju djecu. Jedino d



e majke su bez srca, pa ih napuštaju, trebala bi biti odgajana zajedno od stranih ljudi, kao štoirotištima... Sve što nam vi pričate, ne čini mi se pristojnim!- Recite, da je to prosta svinjarija! - kriknuo je Dacheux izvan sebe. - To je isto kao kad imaš ličnom djevojkom, uzmeš je, pa je ostaviš! Doista, to njihovo buduće društvo je prava javna kNe izgubivši iz vida svoje ugrožene interese, Laboque je zaključio:- Taj gospodin Luka je lud! Mi ga ne smijemo pustiti, da tako upropaštava i osramoćuje Beauebat ćemo se sporazumiti da nešto učinimo!No srdžba je još više narasla, digla se prava bura, kad se u Beauclairu doznalo da je zara

êcherie-e zahvatila već i susjedno selo, Combettes. Bilo je to sveopće zgražanje i uzbuna: -spodin Luka je kvariti i trovati stao već i seljake!Uistinu, načelnik u Combettesu, Lenfant, i njegov zamjenik Yvonnot zbližili su i izmirili tine svojih općinara i zadobili ih da su ujedinili svoja zemljišta u zadrugu, po uzoru one koć, sporazumom između kapitala, rada i talenta vladala u novoj tvornici. I sad je to tamo bilo dno jedinstveno prostrano područje, na kojem je bila moguća upotreba strojeva, obilno đubreenzivno obrađivanje, tako te se žetva mogla podeseterostručiti i svaki pojedini mogao se n

nogo većem dobitku. I obadvije zajednice trebale su se međusobno pomagati, seljaci su tr

skrbljivati kruhom radnike, a ovi njih raznim alatima i tvorničkim, za život potreedmetima, što je imalo da sasvim zbliži te dvije dotad neprijateljske klase, i malo po malo ihpi u jedno, da se iz toga imao stvoriti pravi pobraćen narod budućnosti. I to je nesumnjivo i konac starog svijeta, uspije li socijalizmu da zadobije za se seljake, te bezbrojne poljopriv

dnike, koji su dotad bili smatrani bedemom sebične svojine i koji su voljeli prije crknuti od jbote na svojini krpicama zemlje negoli da se od njih rastanu. Potres je to bio takav, da ga je od njega uzdrhtao cio Beauclair, za sve je on bio navještaj bliže katastrofe.I opet su se prvi osjetili pogođenima Laboquei. Izgubili su mušterije iz Combettesa, ni Ledrugi, nisu više k njima dolazili kupovati lopate, plugove, alate i druge stvari. Lenfa

njkao, kad je bio posljednji puta kod njih, no nije ništa kupio, nego im je otvoreno rekao, da ćpujući kod njih, prištediti trideset posto, budući da oni sigurno moraju toliko zarađivaarima, koje nabavljaju iz okolišnjih tvornica. A ubuduće će se svi seljaci iz Combettesa ob

dije izravno na Crêcherie, pristupivši zadružnim dućanima, čija je važnost sve više rasla. I pga je zavladala strava kod svih sitnih trgovaca u Beauclairu.- Treba nešto učiniti, treba nešto učiniti! - ponavljao je Laboque sa sve većim bijesom, kad sunjemu došli Dacheux i Caffiaux. - Bit će dockan, ako još budemo čekali, dok taj luđak ne zelu zemlju sa svojim nakaznim idejama!

- A što da radimo? - oprezno je pitao Caffiaux. Dacheux se bez okolišanja izjavio za ubijstvo.- Moglo bi ga se noću sačekati na kojem uličnom ćošku, pa ga tako maznuti da to sebi zaupamti!Ali je mali i podmukli Laboque želio koje, sigurnije sredstvo da se dotuče tog čovjeka.- Ne, ne! Cio grad se buni protiv njega, treba sačekati priliku, u kojoj će čitav grad biti s namaI naskoro se, doista, pružila prilika. Kroz stoljeća je već stari Beauclair presijecao smtok, neke vrste otvorena kloaka, koju su zvali Clouque. Nije se čak ni znalo, otkuda dolazi: da izvire ispod starih zidina na početku briaškog klanca, i opće mišljenje je bilo, da se tu rednoj gorskoj brzici, čije je vrelo ostalo nepoznato. Vrlo stari ljudi su se sjećali, da su

jesna doba vidjeli mnogo veća i bogatija vodom. Ali već kroz dugi niz godina teklo je u n



o malo vode, i to vrlo prljave poradi obližnjih tvornica. A kućanice iz obalnih kuća upotrebljga za prirodnu pomijaru, u koju su bacale splačine i izmet, tako da su tim potokom tekli oele uboge četvrti, a on sam, naročito u ljetne dane, širio oko sebe strahovit smrad. Jednoavila ozbiljna bojazan od zaraze, i općinsko vijeće se već, na pobudu načelnika, počelo b

šlju da se potok natkrije i tako teče pod zemljom. No troškovi su se činili preveliki i stvar je pborav, pa je Clouque mirno nastavio da truje i zaražava okoliš. A onda, najednom, Clouqtpuno presušio i ostalo je samo tvrdo, pećinasto korito, bez kaplje vode. Kao na udar čarobpića Beauclair se oslobodio tog legla zaraze, kojem su se pripisivale opake groznice u cij

m kraju, i od svega je ostala samo još radoznalost, kako se to moglo dogoditi, da je tog pstalo.Ponajprije se o tome samo šuškalo, no ništa opredijeljeno. Naskoro je stvar postala sasvim jo je sigurno, da je to gospodin Luka počeo skretati tok potoka, otkako je za potrebe Crêchveo k sebi izvore sa obronaka Monts Bleusesa, tu divnu, svježu vodu, suštu radost i zdravlvim je skrenuo tok potoka, kad se odlučio da su višak svojih rezervoara prepusti seljacimbettesu, pa im tako blagoslovenom vodom, koja je sad tamo tekla za sve, stvorio sreću i zakonačno sasvim za ujedinjenje u njihovoj zajednici. I dokazi za to su sve više učestali; ta ista

a je nestala iz Clouquea, tekla je sad, mnogo veća, u Lirand-Jeanu, da tu, iskorišćena razumde samo plodna, mjesto da širi bolest i smrt. I ogorčenje, srdžba, digla se opet i još više pootiv Luke, koji je tako bestidno raspolagao s nečim što nije bilo njegovo. S kojim pravom je tok, s kojim pravom ga je uzeo za se, da ga dade svojim kreaturama? To nije nimalo način,

dnom gradu uzme voda, oduzme potok, koji je uvijek tu tekao, i na koji su ljudi bili naučni dde i iskorišćuju ga za sve moguće stvari. Da je to nekad bila samo tanka vrpca prljave vode, ksobom nosila sve moguće otpatke, širila smrad i trovala svijet, na to se sasvim zaboravilo.o više ni o tom govora, da ga se nadsvodi, svatko se sjećao samo koristi koje je imao od njeapanje, za pranje, za svakidnevne potrebe života. Takva krađa se nije mogla trpjeti, treba

Crêcherie vrati Clouque, prljavu kloaku, koja je okuživala grad.Laboque je, naravno, bio najgrlatiji. On je službeno posjetio načelnika Gouriera, da od zna, kakve mjere u tako ozbiljnim prilikama kani predložiti općinskom vijeću. Sam Laboqatrao naročito oštećenim, jer je Clouque tekao upravo iza njegove kuće, tih do malena njea, i stoga mu činio mnoge usluge. Nema sumnje, da bi on sakupio potpise sviju nezadovnovnika svoje četvrti, kad bi mu do toga bilo baš stalo. No njegova želja je bila, da grad sam ar u ruke i zapodjene protiv Crêcherie-e proces za povrat potoka i plaćanje odštete. Gourier šao i, usprkos potajne mržnje koju je i on lično osjećao spram Luke, saglašavao se samo kima

ve. Zatim je, hoteći da ispita slučaj i posavjetuje se sa prijateljima, zatražio nekoliko danomišljanje. On je vrlo dobro osjećao, da Laboque gura naprijed grad, kako se ne bi trebao izm. A poslije toga ga je potprefekt Châtelard, s kojim se povukao na dvosatni razgovor, a kao zapletaja, - taj Châtelard ga je uvjerio, da je uvijek najmudrije prepustiti drugima da po

oces, pa je on željezara pozvao k sebi i objasnio mu tla dugo i široko, kako proces, povedada, ne bi doveo ni do čega ozbiljnog, dok bi, naprotiv, proces poveden od kojeg privatnikurno sudbonosan za Crêcherie, naročito ako bi poslije jedne osude digli tužbe i drugi privatniNekoliko dana kasnije Laboque je digao tužbu, tražeći odštetu od dvadesetpet hiljada franaka.je to kanio proslaviti, sakupio je kod sebe nekoliko svojih istomišljenika, sve pod nev

ikom jedne zakuske, koju su njegova kćerka Eulalija i sin August priredili svojim drugov



norini Caffiaux, Evaristu Mitainu i Julienni Dacheux. Sav taj mali svijet je već dobrano porgust je imao šesnaest godina, a Eulalija devet, dok je Evarist bio već vrlo ozbiljan i sa srnaest godina, a Honorina sa svojih devetnaest godina bila već zrela za udaju, pa materinskriv prenijela na osamgodišnju Juliennu, najmlađu od sviju. Inače se svih njih petero smjmah u malom vrtiću, pa se tamo igralo i smijalo kao ludo, čiste i mirne savjesti, daleko od

džbi i mržnja njihovih roditelja.- Napokon ga imamo! - vikao je Laboque. - Gospodin Gourier mi je rekao, da ćemo tvovesti do propasti, ako stvar tjeramo do kraja... Uzmimo, da sud meni dosudi deset h

naka, vas je tu još stotina, koji mu možete naprtiti isti proces, i tako ćemo mu džep isprazndan lijepi milijončić. A i to nije sve! On će morati da vrati potok i okani se svih poslova, koć započeo, i tako ćemo mu oduzeti onu lijepu i svježu vodu, s kojom se toliko diči... Ah, prije divno!

Svi su pobjedonosno likovali na samu misao, da će dovesti tvornicu do propasti, a naročito ući Luku, tog bezumnika, koji hoće uništiti trgovinu, nasljedstvo, novac, te poštovrijednije osnove ljudskog društva. Samo je Caffiaux bio prisebniji.

- Ja bih više volio - reče on napokon - da je proces poveo grad. Kad se treba tući, ti građani u

e vole, da to namjesto njih čine drugi. A gdje je ta stotina, koja će dići tužbu protiv CrêcherieDacheux je planuo.- O, ja bih se vrlo rado odmah priključio, da se moja kuća ne nalazi na drugoj strani ulicek, možda će se što dati načiniti, jer Clouque prolazi baš mimo dvorišta moje punice. St

omova, ja moram biti pri tome!- Ali, - opet je javio Laboque - prije svega je još tu gospođa Mitaine, čije su prilike iste

moje, pa joj kao i meni strada gospodarstvo, otkako se potok presušio... Vi ćete dići tužbu, zaspođo Mitaine?On je i nju pozvao ovamo, u tajnoj namjeri, da je tako formalno obaveže na dizanje tužbe.

naime, koliko je njoj bilo stalo do vlastita mira i do mira drugih. A ona se nasmijala.- O, zbilja je velika šteta nastala za moje gospodarstvo radi nestanka Clouquea! No neagi susjede, istina je u tom, da sam ja iz bojazni da ne zarazim svoje mušterije izdala naredbu kad ni kaplja te pogane vode ne smije upotrijebiti u mom kućanstvu!... Ta voda je bila tako poliko smrdjela da bi onoga dana, kad bi nam bila vraćena, bilo apsolutno nužno utreban novac da je se oslobodimo svevši je pod zemlju, kako se o tom govorilo nekad.Laboque se pravio kao da je ne razumije.- Ali konačno, gospođo Mitaine, vi ste ipak s nama, vaši interesi se slažu s našima, te a

bijem proces, vi ćete, utvrđeni s time i u vašem pravu, istupiti zajedno sa svim ossjednicima kuća na obali?- Vidjet ćemo, vidjet ćemo! - uozbiljivši se, odgovorila je lijepa domaćica. - Ja sam uvijek raani pravde, kad je ona zbilja pravda!Laboque se morao zadovoljiti s tim uslovnim obećanjem. A uostalom, od same pizme mu se tmela pamet da je već uvjeren bio u pobjedu i u potpuni skorašnji slom sviju tih socijalisdorija, radi čijeg početka ostvarenja mu se kroz ove četiri godine smanjio trbuh na polovicu

okladu udarao je s Dacheuxom šakom po stolu i utvarao sebi da se u njemu sakriva osveloga društva, dok je, međutim, oprezni Caffiaux, kao prepredeniji diplomat, odlučio da r

eka pobjedu starog Beauclaira ili pak Crêcherie, prije nego se potpuno upusti u stvar. A pot



avši bez sluha za svu tu skorašnju bitku, za svojim stolom, punim kolača i preslačaka, veseli pocikivala djeca poput drugarskog jata ptica u slobodnom i punom poletu spram budućnosti.Neobično uzbuđenje je zavladalo u Beauclairu, kad se doznalo za Laboqueovu tužbu i njhtjev za odštetom od dvadesetpet hiljada franaka. Bio je to kao neki ultimatum i navještaj r, koji su dotad odvojeno nosili u sebi mržnju, dobili su sad žarište, u kome su se te mržnje mupiti, pa se tako stvorila moćna armija, čije snage su ušle u borbu protiv Luke i njegova otiv te đavolske tvornice, u kojoj se kovalo oružje za uništenje starog i poštovanja vrijeuštva. Radilo se o tom, da se obrani vlast, svojina, vjera, obitelj. I u toj borbi našao se konač

upu cio Beauclair, povrijeđeni trgovci su nahuškali svoje mušterije, a buržoazija je u strahvih ideja slijedila. Nije bilo nijednog malog rentijera, koji se nije osjećao ugrožen od stastrofe, u kojoj će propasti cijela njegova sitna i sebična egzistencija. A i žene su se ogor

bunile, otkako im je pobjeda Crêcherie-e bila prikazana kao pobjeda odurnog legla, u kojem e morati podavati prvom muškarcu, koji će ih htjeti uzeti. Pa su se uznemirili čak i sami rađu njima i najveći bijednici, koji su umirali od gladi; i oni su proklinjali čovjeka, čija je rena želja bila da ih spasi, proklinjali su ga i optuživali da je samo još povećao njihovu bjeravši njihove poslodavce i bogataše samo na još veću neumoljivost. Ali ono što je na

rovalo atmosferu i dovelo Beauclair do ludila, bila je bjesomučna kampanja, koju su vkalne novine, listić izdavan od štampara Lebleua. Za ovu naročitu priliku novine su izlazileta tjedno, a sumnjalo se da je autor članaka, koji su sa svojom žestinom izazivali senzacijupetan Jollivet. Napadaji, uostalom, nisu bili ništa drugo do mješavina gluposti i laži, savičan smrad, s kojim se neprijatelji nabacuju na socijalizam, unakazivajući njegove namblateći njegove ideale. No usprkos toga taj način nije promašio svrhu naročito kod slznalačkih mozgova, te je to bilo upravo čudo, kako je uzbuđenje, podsticano najzapleteetkama, raslo iz dana u dan, udruživši protiv uznemiritelja javnog mira sve neprijateljske kesne, da ih je taj, pod glupom izlikom da će ih izmirene povesti u zdravo, pravedno i s

uštvo budućnosti, uznemirio u njihovoj stoljetnoj kloaki.Dva dana prije nego što je pred građanskim sudom u Beauclairu imao protiv Luke zapoces, priredili su Delaveui kod sebe u Paklu veliki ručak, s tajnim ciljem, da se prije odlučnede i sporazume sa svojim prijateljima. Tu su, naravno, bili pozvani Boisgelini, načelnik Gotprefekt Châtelard, sudac Gaume sa svojim zetom kapetanom Jollivetom, i konačno abbé Mare su tu i dame, kako bi sastanak sačuvao vid prijatnog intimnog domjenka.Kaošto je to po običaju činio, Châtelard se oko jedanaest i po sati navratio do načelnika, bom poveze njega i njegovu ženu, još uvijek lijepu Leonoru. Otkako je Crêcherie

kazivati uspjeh, proživio je Gourier već teških satova, punih briga i sumnji. Prije svega je u sikoj tvornici cipela u ulici de Brias, među stotinama radnika koje je zaposlivao, primjenje, neki novi duh, sve mu je mirisalo po nekoj opasnoj organizaciji. Zatim se on sam pitali bilo bolje da popusti, pa i sam pomogne tu organizaciju, čiji ga je uspjeh mogao upropastitsam u nju ne umiješa prste. No bila je to u njemu borba, koju je sakrivao pred drugima, dok me krvarilo od žive rane, koja ga je napunjala jadom i učinila ga ličnim Lukinim neprijate

kako je njegov sin Ahil, taj uvijek tako svojeglav, nezavisan mladić, prekinuo s njime sve veo namještenje u Crêcherie, gdje je živio blizu Male Plavojke, te svoje drage i drugarijetlih plavih noći. Sam on je zabranio da se u njegovoj prisutnosti spomene ma samo i im

zahvalnika i izdajice, koji je od buržoazije prešao na stranu neprijatelja svake socijalne sigur



to se i sam sebi nije usudio priznati, da je radi tog bijega njegova sina samo još porasla njestita tajna nesigurnost; tajno se on naime bojao da će se jednog dana možda sam naći prisilpođe sinovim putem.- No evo nas pred procesom! - reče on Châtelardu, čim ga je vidio stupiti u sobu. - Laboque jd mene poradi nekih isprava. On još uvijek misli, da bi se u stvar trebao umiješati grad, a zapi vrlo teško, da mu se ne pomogne, dok smo ga sami gurnuli toliko naprijed!Potprefekt se samo osmjehnuo.- Ne, prijatelju! Poslušajte me, ne dajte da se umiješa grad... Vi ste bili toliko mudri d

ažili moje proturazloge i niste sami zapodjeli proces nego to prepustili tom strašnom Labodnome krvi i gladnome osvete. I ja vas molim, nastavite tako i ostanite prosto posmatrač; uviji još vremena da se iskoristi njegova pobjeda, ako on doista pobijedi... Ah, prijatelju, mo znate svu korist, koju čovjek ima kad se ni u šta ne miješa!I jednom gestom upotpunio je svoju misao, hoteći da kaže, kako se ugodno osjeća u stprefekturi, pošto mu je jednom uspjelo da na nj sasvim zaborave. Stvari u Parizu razvijale e gore i gore, centralna vlast se iz dana u dan raspadala sve više i približavalo se vrijeme, ađansko društvo raspadne samo od sebe ili da bude pometeno revolucijom; a kao spo

eptički filozof, žudio je on samo za jednim, da svoju karijeru završi sa što manje neprilika u toezdašcu, koje je sebi izabrao. Zato se sva njegova politika sastojala u tom, da pusti stvari, neu svojim tokom kako hoće, a on sam da se u to što manje miješa; bio je naime uvjeren, da ćda, zabavljena i onako svojim brigama, koje su je morile, biti još veoma zahvalna, što je z

epustio da spokojno crkne, a da je pri tom nije uzaludno mučio. Bilo je to prekrasnotprefekt, o kome se nikad nije ništa čulo, a koji je sa svojim mudrim upravljanjem oslobodio r od toga da se brine još i za Beauclair. I u tom je vanredno uspio, njega su se sjetili samo taga obasipavali pohvalama, dok je on zapravo mirno pokapao umiruće društvo, proživljavajućoje posljednje proljeće do nogu lijepe Leonore.

- Poslušajte, prijatelju, ne izlažite se, jer kakva su danas vremena, nikad se ne može znati, šdesiti sutra. Treba biti na sve spreman i zato je najbolje da se ne opredijeljujete ni za jeddrugu stranu. Pustite, neka se zatrče drugi i izvrnu se opasnosti da sebi polome kosti. I e tek vidjeti, šta vam je samome činiti!Međutim je ušla Leonora. Obučena u svijetlu svilu, ona kao da se pomladila otkako je premrdesetu godinu, i, živući tu u troje, na što je uostalom cio grad gledao dobrohotno, bila je tijek divna plavojka, s očima koje su imale pobožno nevini izraz kao u djeteta. I, galantanvog dana, kad je ovamo došao da se tu smjesti do svoje smrti, Châtelard joj je prihvatio r

ljubio ju, dok ih je muž, osjećajući olakšanje da se riješio teških dužnosti, gledao oboje mjateljski, kao čovjek koji je znao da naknadu za ono što nema više ovdje ima drugdje.- Ah, ti si spreman! No onda, idemo, zar ne, Châtelard?... I budite bez brige, ja ću biti oprmalo baš ne želim da se uvalim u kakve neprilike, koje bi mogle ugroziti naše spokoznate, kad sad dođemo Delaveuima, trebamo puhati sa svima ostalima u rog!

U isto vrijeme je predsjednik Gaume čekao kod sebe svoju kćerku Lucilu i svog petana Jolliveta, koji su trebali doći po njega da zajedno pođu na ručak Delaveuima. U te dine predsjednik se mnogo postarao i činilo se da je postao još sumorniji i stroži, neki maava, koji je, u svojoj sve većoj sitničavosti, trebao satove za obrazloženje svojih osuda. Gov

da su ga pokatkad uvečer čuli plakati, bilo je upravo kao da mu se sve rušilo ispod nogu, pa



rag u Pakao. Vidjet ćete, vidjet ćete! Nema ništa bez vlasti, oslobođenje rada je glupost, radnže više ništa dobro učiniti, ako je sam svoj gospodar! Nastupila je šutnja, a on je dodao usposom, sa prisjenkom brige u očima:- No ipak moramo biti oprezni, konkurencija Crêcherie-e nije za podcjenjivanje, i štobrinjuje, to je da u kakvoj nenadanoj nuždi nemam potrebnih sredstava za borbu. Mi živimo prdana u dan, a neophodna je potreba da stvorimo jak rezervni fond, u koji bismo metali, rećinu svojih godišnjih prihoda.Fernandi je nehotice došlo da prosvjeduje, no svladala se. U tom je i bio njen strah, da se do

na ljubavnika ne smanje, a s time i mogućnost njenih taštih uživanja. Zato je samo znagledala Boisgelina, koji se, uostalom, požurio već da sam kaže:- Ne, ne, bratiću, u ovaj čas ne mogu ja ništa otpustiti, ja imam previše velikih izdataka. A inazahvaljujem, jer po tebi imam još veće dohotke, nego što si mi ih obećao... A još ćemo vidjevratiti na to kasnije!Ali je Fernanda ostala nervozna i pritajen svoj bijes iskalila na Nisei, koja je već poručala sad ju je sobarica dovela ovamo prije nego što će je odvesti k jednoj njenoj maloj znanicie je trebala provesti poslije podne. Nise je naskoro imala navršiti sedam godina i razvila

pku, bjeloputnu i plavušavu, uvijek nasmijanu djevojčicu, čije su kovrčave i ludo zamršenedsjećale na runo malog nakovrčanog janjeta.- Evo, moj dragi Boisgeline, te neposlušne djevojčice, poradi koje ću se ja još razbolajte je što je to učinila onomad, poslije užine, na koju je pozvala vašeg sina Paula i malu Lazelle! Ni najmanje se ne zbunivši, Nise se i dalje vedro osmjehivala, uprvši u sve te ljudbe svoje jasne plave očice.- Oh, - nastavila je mati - ona ne će priznati svoju krivnju... A eto, usprkos moje zabrane, kojunovila već deset puta, ona je tamo dolje na kraju našeg vrta otvorila stara ona vrata i pustila uu onu prljavu dječurliju iz Crêcherie-e! Bio je tamo i onaj odvratni deran Nanet, za kojim je sa

ludila. A, osim toga, bili su tamo vaš Paul kao i Lujza Mazelle, živući u prisnom prijateljsčurlijom onog Bonnairea, koji nas je na onako podao način ostavio! Jest, Paul s Antoanetom, L

Lucienom, a ispred sviju gospođica Nise sa svojim Nanetom, kao kolovođa da se opustoše lijšem vrtu!... I vidite li, ona se čak ni ne crveni od stida!- To nije istina! - odvratila je sa svojim jasnim glasićem jednostavno Nise. - Mi nismo bijali, samo smo se vrlo lijepo zajedno igrali... A Nanet je vrlo zabavan!

Taj odgovor je potpuno razbijesnio majku.- Ah, tebi je on zabavan... Slušaj, ako te još jednom zateknem s njime, ne ćeš osam

biti kolača! Meni se nimalo ne mili, da još radi tebe imam kakvih okapanja s onim tamo ljudijeka! Oni će još raširiti glas, da mi k sebi mamimo njihovu djecu da ih zarazimo... I znaj,ta je to ozbiljno, imat ćeš posla sa mnom, ako se još jedanput sastaneš s Nanetom!- Dobro, mama! - reče Nise, s običnim svojim mirnim i nasmijanim izrazom u lišcu.I, zagrlivši sve na rastanku, otišla je sa sobaricom, a mati je zaključila: - Najjednostavnije dem zazidati ona vrata, pa ću biti sigurna, da se naša djeca više ne će sastajati s onom s pršta nije gore od igara s takvom dječurlijom, još nam sva djeca mogu dobiti kakvu zarazu od njVideći u svemu tome samo djetinjarije, no i saglašavajući se sa strogim mjerama, koje su trcu priučiti na red, ni Delaveu ni Boisgelin nisu rekli ni riječi protiv. A zapravo je tu k

dućnost, mala tvrdoglava Nise je u svom srdašcu nosila već sliku Naneta, koji je bio tako zab



ako se lijepo znao igrati.Napokon su stigli i drugi gosti, Gourierovi sa Châtelardom, predsjednik Gaume s mladim brarom Jollivet. Po svom običaju, abbé Marle je, zakasnivši, došao posljednji. Sviju zajednoje deset, bez supruga Mazelle, koji su, spriječeni da dođu na sam ručak, obećali doći na krnanda je sa svoje desne strane dala mjesto potprefektu, a s lijeva predsjedniku, dok se Dejestio između dviju drugih dama, Leonore i Lučile. A na krajevima stola, sjedili su s jedne surier i Boisgelin, a s druge abbé Marle i kapetan Jollivet. Cilj je bio da se na okupu nađe intimnije društvo, tako se lakše moglo razgovarati. A uostalom, blagovaonica, koje se Fern

ijek stidila, bila je tako tijesna, da je stari ormar od mahagonija bio samo na smetnju, čim je tue od dvanaest gostiju.I već odmah, čim su na sto bile donesene ribe, izvrsne pastrve iz Mionne, razgovzostavno usredotočio oko Crêcherie i Luke. I sve, što su ti obrazovani buržuji bili u stanju danom što su nazivali socijalističkom utopijom, nije bilo mnogo mudrije i inteligentnije od neob

vatanja Dacheuxa i Laboquea. Jedini, koji je nešto mogao razumjeti, bio je Châtelard. No nizirao.- Vi znate, da tamo dječaci i djevojke zajedno rastu, u istim razredima, u istim radionic

mislim čak i u istim spavaonicama, tako da će se taj gradić vrlo brzo napučiti. Svi su dna obitelj, svi su tate i mame, s morem djece oko sebe, koja pripadaju svima!- Ah, strašno! - reče Fernanda s izrazom dubokog gnušanja u licu, po običaju hineći veliki moronora, sve više i više prožeta strogim vjerskim moralom, nagnula se spram abbéa Maromrmljala:- To je sramota, koju Bog sigurno ne će dopustiti! No abbé je samo podigao oči k nebgov položaj je postao tim teži, što nije htio prekinuti veze sa Soeurettom, kojoj je još u

dovito odlazio na ručak u Crêcherie. On je pripadao svima svojim ovčicama, a naročito one su odlutale i za koje je barem mogao hiniti vjeru, da će ih moći vratiti u tor. To je bilo ono,

nazivao stajati na straži i boriti se protiv najezde zlih duhova. Ali sav njegov napor, da stuštvu na umoru dade svoj blagoslov, bio je uzaludan, i sam je on bio duboko tužan, videći drnici sve manje i manje dolaze u crkvu.Boisgelin je stao da priča jednu pričicu.- Uistinu, u jednoj maloj komunističkoj koloniji, bilo je premalo žena. I što su tad ove rajenjale su se i svaku noć provele s drugim muškarcem. To se zvalo kruženje.Lučili se izmakao kratak i tako poput srebra zvučan smijeh, da je privukla na se poglede svijuju nije ništa zbunilo, izraz u licu joj je odavao suštu nedužnost. Samo je sa svojim blis

gledom ispod oka pogledala svog muža kapetana, kao da se htjela uvjeriti, da li je i za njegčica zabavna.Delaveu je učinio prezirnu grimasu. Žene ga uopće nisu interesirale. Važno je jedino bilo tvlast bila potkopana i da su postojale zločinačke sanje da ljudi živu bez gospodara.- Postoji jedno shvatanje, koje meni ne ide u glavu! - reče on. Kako će se vladati u tom njihdućem društvu? Pa da govorimo samo o tvornici, oni kažu, da će pomoću udruženja udnicu, i da će bogatstvo biti pravedno podijeljeno, kad više ne će biti no samo radnika, od svaki doprinositi svoj udio rada za zajednicu... Ja ne znam san, koji bi bio pogibeljniji, jer

ostvarivo, zar ne, gospodine Gourieru?

Duboko nagnut nad svoj tanjir, načelnik je, videći da ga motri potprefekt, polako obrisao



je nego je odgovorio:- Neostvarivo, svakako! No ne smijemo samo tako olako osuditi svako udruživanje. Ima u tomaga, s kojom ćemo se jednom možda i mi sami morati da poslužimo!Taj oprezan odgovor je ogorčio kapetana.- Ah, šta! Vi valjda želite, da uopće ne osudimo sve te sramne napadaje, koje taj čovjek, mislimspodina Luku, snuje protiv svega što mi volimo, protiv naše stare Francuske, takve, kstvorio mač naših djedova i kakvu su nam ovi zavještali?Gosti su bili posluženi s janjećim kotletom u špargi, a odmah potom digla se opća uzbuna p

ke. To zazorno ime je bilo dovoljno da ih sve udruži i tijesno ih ujedini, - toliki je bio njihovradi ugroženih im interesa, i tako su svi osjećali neizostavnu potrebu da se brane i čak svete.šlo i do te surovosti, da je Gourier bio upitan o novostima glede njegova sina, izdajice Ahila, načelnik opet jedanput više prokleo tog sina. Samo je Châtelard i dalje vrdao, nastojeći da svečima dade vid šale. No kapetan je nastavio da proriče najteže nesreće, ako se buntovnika nemah satjeralo u red udarcem čizme. I svima je ulio toliki strah u kosti, da je Boisgelin, obuzeskobom, prinukao Delaveua, da taj dade umirujuću izjavu:- Taj čovjek je već zapravo pogođen! - reče direktor Pakla. Napredak Crêcherie-e je

vidan i potrebna je samo jedna slučajnost, pa da se sve skupa sruši... Eto, moja žena mi jčala jedan slučaj...- Jest! - nastavila je Fernanda, iskrivljenih usta, sretna da sebi može dati malo oduška, Jačula od svoje pralje... Ona pozna Ragua, jednog od naših nekadanjih radnika, koji navio prešavši u novu tvornicu. E, dobro! Taj Ragu posvuda viče, da mu je svega dosta, dostjave čatrlje, u kojoj se umire od dosade i čovjek ne može u njoj živjeti po svome, tako da

dnog lijepog dana svi radnici vratiti ovamo... Ah, i tko će početi i izvršiti potreban udar, pa ka bude oboren i zgažen?- Ali, pa tu je Laboqueov proces! - priskočio joj je u pomoć Boisgelin. Mislim, da će t

voljno!Opet je zavladala šutnja, na sto je bila donesena pečena patka. Poradi šutnje predsjeumea nitko se još nije usudio govoriti o Laboqueovom procesu, koji je zapravo bio pravi uog prijateljskog sastanka. Predsjednik je jeo malo, od tajnih boli patio je na želucu, i zato je šao sve te uzvanike, posmatrajući ih svojim sivim i hladnim očima, s kojima namjerice nije ha svoje mišljenje. Nikad ga još nisu vidjeli tako povučena, tako te je to postalo već neugodnosvatko htio znati, kako će se on ponijeti u tom procesu. I ako nitko nije sumnjao, da bi on meći osudu u korist Crêcherie-e, ipak su svi mislili, da bi to od njega bilo u redu, kad bi se sad

ma na to obvezao jednom jasnom izjavom.Bio je to opet kapetan, koji je prešao u navalu.- Zakon je jasan, zar ne, gospodine predsjedniče? Svaka šteta, bilo kome napravljena, morknađena!- Svakako! - odgovorio je Gaume.Očekivali su od njega više. Ali je on šutio. I da ga navedu da se jasnije izjavi, započeli su vabatu b Clouqueu. Kužan taj potok postao je uresom Beauclaira, nije se samo tako smjela uda jednog grada, pogotovo kad se nju dalo seljacima, nakon što se ovima zavrtjelo mozgom, rhu, da se iz njihova sela učini ognjište podivljale anarhije, koja je mogla zaraziti cijelu ze

kazao se tu sav strah buržuja, jer stara i sveta svojina morala je biti vrlo bolesna, dok su s



pitalističko društvo, osnovano na najamnom radu, da je za ovo on sam postao neprijateljem, pošto poto trebalo ukloniti. I bio je to Pakao, bio je Guerdache, bio je grad, vlast u svim oblist crkvena, gradska, državna, koji su se urotili protiv njega, odlučili ga smrviti. Svi ugr

bični interesi su se tu u mraku zbližili, ujedinili i pokrenuli na djelo, okruživši Luku taežom podvala, smicalica i stupica, da se on smatrao izgubljenim, učini li samo i jedan krivi kdne li, hajkaši bi se bacili na nj, izjeli ga. Poznavao ih je sve dobro i mogao bi naznačiti imju tih predstavnika vlasti, trgovaca i malenih rentijera s bezazlenim licem, a koji bi ga pojelid bi ga samo vidjeli pasti gdje na ćošku ulice. I, svladavajući trepet srca, spremio se za bor

rstom uvjerenju, da se ništa ne može provesti bez borbe i da su oduvijek sva velika ljudska a zapečaćena plemenitom krvlju njihovih začetnika.Bilo je to jednog utorka, baš na pazarni dan, kad je pred građanskim sudom započeo procesedsjedanjem Gaumea. Beauclair je bio u grozničavom uzbuđenju, a navala svijeta, koji ližnjih sela natisnuo na Općinski trg i ulicu de Brias, još je povećala to uzbuđenje. Puna beurette je stoga zaklinjala Luku, da sa sobom za pratnju, uzme nekoliko snažnih prijatelja. Alitvrdoglavo odbijao, htio je da se na poprištu pojavi sam, kaošto se odlučio i sam branit

anitelja, osim samo formalno. I samo što se pojavio u inače vrlo tijesnoj i šumnim svijetom k

orani, u kojoj se imala održati rasprava, zavladao je naglo tajac, svi pogledi su se uprli u njom hladnom radoznalošću, s kojom ljudi primaju osamljenu, nenaoružanu žrtvu, nad kojom surni svoje pobjede. Njegov hrabar, hladnokrvan nastup još je više razjario njegove neprijasu u tome vidjeli bezobraznost i drskost. A on je stajao uspravno pred optuženičkom klup

rno posmatrao sav taj svijet, koji se tu natisnuo, pa prepoznao Laboquea, Dacheuxa, Caffiauge trgovčiće, pomiješane u bezimenoj gomili rulje, u čijem je licu sijevao bijes neprijatelja, k

nikad nije vidio. Nešto lakše mu je bilo kad je primijetio, da su bar prijatelji iz Guerdackla imali toliko ukusa, pa nisu ovamo došli da ga vide izručena toj divljoj zvjeradi.Svi su očekivali dugu i strastvenu raspravu. No od svega toga nije bilo ništa. Laboque je

abrao za branitelja jednog od onih zloglasnih provincijskih advokata, koji su strah i trepet saja. I najpoćudniji čas za neprijatelje Lukine bio je doista onaj, kad je ustao da govori taj čojećajući i sam, kako je slaba zakonska podloga, na kojoj je izgrađivao svoj zahtjev o odšteti,

v bacio na to, da pretvori u sprdačinu sve reforme, koje su bile pokušane u Crêcherie. Govoridućem društvu i prikazao ga u tako smiješnoj i poganoj slici, da je s time izazvao mnogo smupravo burno negodovanje sviju je izazvao, kad je iznio, kako se djeca obaju pola truju vlijevke, sveta uredba braka je ukinuta, ljubav se srozala na bestijalnost, muškarci i žene se uzstavljaju po slučaju, radi razvrata i kratkotrajne slasti. No ipak, opće mišljenje je bilo, da mu

pjelo naći uvredu, neki najjači razlog, onaj presudni udarac, koji obara čovjeka u prah i dar. I takvo je nezadovoljstvo zavladalo, da su i najblaže riječi Luke, kad je taj sam preuzeo e primane s rogoborenjem. A govorilo je on vrlo jednostavno, nije se ni osvrnuo na napotiv svog poduzeća, ograničio se prosto na to, da jasno, za sve očigledno, dokažeopravdanost Laboqueova zahtjeva. Nije li on Beauclairu učinio uslugu, kad je, oslobodivši gžna potoka, digao njegovo zdravstveno stanje, a osim toga, još mu i na dar dao nova zgadilišta? Ali ni to još nije bilo ničim dokazano, da su baš radovi, koje je on proveo u Crêchi razlogom iščeznuća potoka, to je istom trebalo tačno dokazati. A svršio je s izjavom, u kojo

ogao suspregnuti gorčinu, kojom mu je bilo ispunjeno srce, da iako on doduše ne traži ni od

kve zahvale za sve ono, što je po svom mišljenju već učinio dobra, to će ipak biti sretan, da ga



alne stanovnike? Iz sedmice u sedmicu ponavljao je »Journal de Beauclair« te optužbe, i s pogmentarima o potrebi bezodvlačne odmazde utuvio ih je u najtvrđe tikve. A isto tako su ih edstavnici vlasti, sva gospoda građanske četvrti rasturivala u sitan svijet, još tome dodavala sući tako svemu tome još čvršći oslonac autoritetom svoje vlasti i bogatstva. I sitan sdvrgnut tom režimu, zasljepljen, nahuškan, uvjeren da mu iz Crêcherie zbilja prijeti samo mahnitao je sasvim, tražio smrt. Grčile su se šake, dizali se krikovi: »Smrt! Smrt kradljvaču, smrt!« Ukočen, vrlo blijed, predsjednik Gaume je posred sve te buke ostao da sjedi. Hvoriti i narediti da se isprazni dvorana, no morao se toga odreći, jer ga nitko ne bi mogao

osto se dakle, iz osjećaja dostojanstva, odlučio da zaključi raspravu, pa se povukao, praćeaju prisjednika i državnog tužioca.Stalno se smiješeći, Luka je mirno stajao pred svojom klupom. Osuda ga je iznenadila kgove protivnike, jer znao je, u kako pokvarenom društvu živi predsjednik i smatra

sposobnim da sudi po pravdi. I bila je to za nj velika utjeha, naći jednog pravednog čovjeka ikih ljudskih niskoća. Ali kad su se razdali krikovi o njegovoj smrti, smiješak mu se uvukao u bol, okrenu se spram gomile, koja je urlala, i srce mu se ispunilo gorčinom. Ta lja učinio svim tim malograđanima, tim trgovčićima, tim radnicima? Nije li on želio svima d

e li radio da svi budu sretni, vole se, živu kao braća? Prijetili su mu se šakama, derali mu se oš burnijim poklicima: »Smrt! Smrt kradljivcu, trovaču, smrt!« Taj bijedan, mali, zavedeni, odima su ga trovali, pomahnitali svijet prouzročio mu je duboki bol, jer za nj je on usprkos ećao samo ljubav. Ali je zadržao suze, htio je ostati uspravan, smio i ponosan usprkos svreda. No publika je očito shvatila, da joj se on ruga, pa bi sigurno provalila ogradu od inače častovine, da stražima nije konačno ipak uspjelo potisnuti je iz dvorane i zatvoriti vrae predsjednika Gaumea, sudski pisar je došao zamoliti Luku da ne izađe odmah i tako izb

ogući kakav izgred, pa je i postigao, da se Luka na nekoliko časaka sklonuo kod vratara pakajući dok se svjetina raziđe.

No Luka je u neku ruku osjećao i stid, u njemu se sve uzbunilo da se mora tako sakrivati. Od vratara, proveo je on najmučniju četvrt sata u svom životu, smatrajući za kukavno da nije isvno pred gomilu, toliko se nije mogao uživjeti u taji položaj, da je nedužan bio smatran krivcd se okoliš palače već pročistio od ljudi, on nije više ništa htio čuti, nego je odlučio otići i vkući, mirno, pješice, bez ikakve pratnje. U ruci je imao samo tanak štap, no žalio je, da jenio sa sobom, u bojazni da tko ne posumnja, da ga je uzeo radi obrane. Polako se dakle ucama, imajući da pređe cio Beauclair, i nitko ga, činilo se, nije ni primijetio, sve do Općina. Poslije toga, kako je na nj čekala nekoliko časaka, svjetina se, u uvjerenju, da on ne će iza

koliko sati, razišla širom grada da raznese novost o njegovoj pobjedi. No na Općinskom trgm se održavao sajam, Luka je bio prepoznat. Ljudi su prstom ukazivali na nj, čuo se o njevor, a neki su ga i slijedili, isprva bez kakve zle nakane, prosto da vide, što će se dogoditi. Bsami seljaci, kupci i znatiželjnici, koji nisu nikako bili umiješani u spor. Položaj se

goršavati tek kad je Luka došao u ulicu de Brias, na čijem se ćošku, pred svojim dućanom, ssred jedne gomile ljudi, razbuktao Laboque, sav izvan sebe, pomahnitao poradi svog poraza.Čim su čuli za kobnu novost, svi obližnji trgovci i trgovčići pohitali su do Laboqueovih. Šta, istina, da će ih Crêcherie sve upropastiti sa svojim zadružnim dućanima, dok joj je, etosudio pravo? Nekako strašno potlačen, Caffiaux je šutio, misli su mu letjele, no držao ih je za

među najbjesnijima bio je mesar Dacheux; sav krvav u licu, spreman da brani sveto meso bog



jetio se, da će radije pobiti svijet negoli da snizi svoje cijene ma samo za centimu. Gostaine nije bila prisutna. Nikad ona nije bila za taj proces, izjavivši pošteno, da će svoj

odavati pošto će ga ljudi htjeti kupiti, a potom će vidjeti, šta joj je samoj činiti. A, sav u boque je upravo, možda već po deseti puta, jednom novom pridošlici pripovijedao o strumeovoj izdaji, kadno je, najedared, zapazio Luku, koji je mirno prolazio mimo njejezarske trgovine, te iste, koju je načeo rušiti. I ta smionost mu je sasvim zavrtila glavom, bć gotov da se baci na njega, zarežao je, na po zagušen od navale mržnje i bijesa: »Smrt! adljivcu, trovaču, smrt!« Našavši se upravo pred dućanom, Luka je, ne zaustavivši korak, j

renuo glavu, pa upravio miran i siguran pogled u uzrujanu gomilu, iz koje su spram njegadmukle i uvredljive Laboqueove riječi. I to su tad svi shvatili kao izazov, pa se podigla sveka, porasavši i pretvorivši se u pravu buru: »Smrt! Smrt kradljivcu, trovaču, smrt!« A Luka, ki nije radilo o njemu, nastavio je mirno svoj put, bacajući poglede lijevo i desno poput ob

olaznika, koji se zanima, što se događa na ulici. Sustopice, međutim, pošla je za njim gotovo mila, zviždeći još jače, psujući ga, prijeteći mu se. »Smrt! Smrt kradljivcu, trovaču, smrt!«I nije bilo tome kraja, samo je sve više raslo i bujalo, čim se on dalje, laganim korakom šemicao ulicom de Brias. I redom su iz svojih dućana izlazili i drugi trgovci, pa se prikl

vorci. Na prozorima su se pokazivale žene i vikale također na nj. Neke su čak, raspaljene, doričale zajedno s muškarcima: »Smrt! Smrt kradljivcu i trovaču, smrt! Među njima je Luka dnu mladu, vrlo prijatnu plavojku, ženu jednog prodavača voća, koja ga je, pokazujući krasne bbe, psovala i prijetila mu se izdaleka ružičastim svojim noktima, kao da ga je kanila razderala su tu i djeca, medu njima jedno od najviše pet ili šest godina, koje se, jedva veliko kao čnače valjda samo stoga da bude bolje čuto, motljalo gospodinu malone između nogu i draloega grla: »Smrt! Smrt kradljivcu i trovaču, smrt!« Ubogi derančić, tko ga je to već naučio tom žnje? A još gore je bilo, kad su svi došli navrh ulice, do tamošnjih tvornica. Na prozourierove tvornice cipela pojavile su se radnice, pljeskale rukama, udarile također u kriku.

zaglupljeni svojim ropstvom, svemu tome pridružili čak i radnici iz Chodorgeove i Mirandrnice, koji su, pušeći, na pločniku čekali znak zvona da pođu na posao. Sitan kepec, riđih

upnih mutnih očiju, bio je među njima kao lud, trčao je, urlao jače no svi ostali: »Smrt! adljivcu i trovaču, smrt!«Ah, taj uspon ulicom de Brias, sa tom sve većom ruljom neprijatelja za petama, podstidnim pljuskom uvreda i prijetnja! Luka se sjećao one večeri prilikom svog dolaska ovamoiri godine, kad ga je tužna gomila izbaštinjenih i umirućih od gladi u toj istoj ulici ispunila tol

odnom sućuti, te se zakleo sam sebi da žrtvuje svoj život za spas jadnika. Šta je, uistinu, učinio

četiri godine, da se protiv njega nakupila tolika mržnja, te ga je sad, eto, progonila ta nahucetina, tražeći njegovu smrt? On je postao apostol sutrašnjice, društva solidarnosti i braeuređena oplemenjenim radom kao regulatorom bogatstva. Pokazao je za to već primjêcherie, u kojoj je buduće Društvo bilo u začetku, a vladalo je u njoj najviše, koliko jeoguće, pravde i sreće. I to je bilo dovoljno, da ga cio grad smatra zlotvorom, - cio grad, jer pravo osjećao iza te rulje, koja ga je progonila i lajala na nj. Ah, kako je gorak, kako bolačni križni put, kojim svaki pravednik mora proći pod udarcima onih istih, kojima želi do

kupljenje! Mogao je da oprosti, što su ga mrzili ti građani, kojima je kvario mirnu probavu; ooživljavali prevelik strah da će morati da podijele s drugima svoja sebična uživanja! Oprašta

m trgovčićima, koji su u njemu gledali svoju propast, dok je on prosto težio za boljom upotr



uštvenih sila, tako da više ne bude suvišnog gubitka u imutku, koji je pripadao svima. raštao čak i tim radnicima, koje je došao da spasi od bijede, za koje je tako revno gradio svojavde, a koji su, pomračena razuma i zatrovana srca, urlali na nj i psovali ga. Bila je to nesvimila, buneći se protiv onoga, koji joj je htio dobro, odbijajući da se oslobodi lanca ropstem je, gladna, samo životarila, zagnjurivši se u stoljetnu prljavštinu, zapečativši uši i zatvopred srećom, koja se rađala. Samo, ako im je, u svojoj ispaćenoj čovječnosti, opraštao sv

ko mu je ipak krvarilo srce, da je među onima, koji su ga najviše vrijeđali, vidio ratvornica i radionica, za koje je toliko težio, da ih za budućnost učini plemenitima, slobodn

tnima!Luka se još uvijek uspinjao, ulica de Brias kao da nije imala kraja, a razularena gomila je jorasla i krikovi nisu prestajali:- Smrt! Smrt kradljivcu i trovaču! Smrt!Na tren je stao, obazro se i pogledao je ljude, da možda ne bi mislili, te pred njima bježi. A kaupravo, pred jednom novogradnjom, bila hrpa kamenja, jedan se čovjek sagnuo, podigao k

acio ga u nj. Pa su se u isti mah sagnuli i drugi, i posred još divljijih prijetnja, zapljuštila jmu kiša kamenja.



vjeka koji se sa šetnje vraća kući. U dubokoj boli poradi tako strašne nezahvalnosti, on kao dae htio znati, što se događa iza njega, duž cijele te ulice bijede, na kojoj je izdržavao tolike mjedan kamen ga je ipak dohvatio i raščehao mu desno uho, dok ga je drugi pogodio u lijevu

derao mu dlan kao nožem. Krv je potekla i padala u krupnim crvenim kapljama.- Smrt! Smrt kradljivcu i trovaču, smrt!Talas strave zahvatio je gomilu, stuknula je, stala. Nekoliko njih se poplašilo i pobjeglo. Žeskale i bježale, ponijevši djecu u naručju. Samo su oni najbjesniji išli još za Lukom. A Lustavio svoj mukotrpan put, s pogledom jedino na svojoj ruci. Izvadio je rupčić, obrisao uho,

me krvavi dlan. No usporio je još korak, pa razabravši, da mu se gomila ponovno približuje,je već na šiji osjetio njen vrući dah, obazro se još jedanput. Ispred sviju, zatrčao se tu za divljao od bijesa, malen i mršav radnik, riđih kosa, zamućenih očiju. Govorilo se, da je t

dan kovač iz Pakla. I u jednom jedincatom skoku skočio je spram čovjeka, kojega je vrijeđapočetka ulice, te mu u krajnjem naletu mržnje, koju sigurno ne bi mogao ni sam protum

unuo u lice.- Smrt! Smrt kradljivcu i trovaču, smrt!Luka je konačno ipak bio na vrhu ulice de Brias, i ovaj put je zateturao od strahovite uv

djelo se, kako je poblijedio kao stijena, dok mu se, u nehotičnoj uzbuni cijelog tijela, rasnica digla stravično, spremna na odmazdu. Jednim udarcem mogao bi smrviti u pravječuljka i bijednog patuljka, spram kojega se sam nadvisio poput orijaša. No bio je još tolikreviše mu je bila divna duša, a da se i sad ne bi mogao svladati. I nije spustio pesnicu. Samo sdvije krupne suze otkotrljale niz lice, suze beskrajnog bola, koje je dosad mogao zaustaviti, nu gorčini poradi tolike žuči, koju su na nj izbljuvali, nije mogao više sakriti. Plakao je to pikog neznanja i tolikog nerazumijevanja, plakao nad tim dragim i tužnim narodom, koji je odoj spas. A s prezirnom sprdnjom uzeo je to taj narod, pa ga je ostavio, neka se krvav vrati sći.

Uvečer se Luka zatvorio u svom paviljonu, u kome je, na kraju malog parka, do ceste, kodila u Combettes, stanovao još uvijek; htio je biti sam. To, da je dobio proces, nije još nikakpjeh, kojim se smio obmanjivati. Bestidne i proste uvrede, koje su mu bile nanesene danaslijepodneva, ta uzbuna svjetine, koja se digla protiv njega, govorile su mu najbolje, kakva medstoji borba, sada, kad je iza te borbe nesumnjivo stajao cio grad. Bili su to zadnji grčevi dr

umoru, a koje nije htjelo umrijeti. Ono se opiralo bijesno, borilo se u nadi da će zausvječanstvo na njegovom putu u budućnost. Jedni, pristaše autoriteta, gledali su svoj spmilosrdnom potlačivanju, drugi, nježnijih osjećaja, pozivali su se na prošlost, na čar prošlost

e, što čovjek oplakuje kao nepovratno zauvijek, dok su se ostali, obuzeti očajem, pa stoga keći da u jedan mah tu prošlost dokrajče, pridružili revolucionarcima, Tako je Luka za sama osjećao cio Beauclair, kao grad u kome se u malom odrazio cio prostran svijet. Pa ia

aj sveg svog dubokog ogorčenja ostao hrabro i odlučno pri tome, da ustraje i dalje u borbi, bk na smrt ranjen i tužan, velika bol ga je snašla, koju je trebao preboljeti, te se radi toga n

čeri htio ni s kim sresti i vidjeti. Tako se on uvijek, za rijetkih satova svoje malodušnosti, običvarati u svoju sobu i ispiti tu svoju gorku čašu do dna, te se istom potom opet čil i vedar po

ed ljudima. Zato je, dakle, čvrsto zabravio sva vrata i zatvorio prozore, davši strogo narema, da nikoga ne puste k njemu.

No oko jedanaest sati činilo mu se da je izvana, sa ceste, čuo lagane korake. Zatim, kao da



ica izbriše uvredu, te se on opet osjeti poštivan, voljen, obožavan? Nagnula se spram nirenih ruku, s plamenom ljubavi u licu:- Oh, gospodine Luka, kako to mene žalosti, da vas vidim tako nesretna, a bila bih tako srvam mogu bar malo ublažiti vaše boli!Bili su tako blizu jedno spram drugoga, da su na licu međusobno osjećali toplinu svoga dđusobno sažaljevanje ispunilo ih je nježnošću, u kojoj nisu znali, što da jedno s drugim ko je ona trpila! kako je on trpio! - u beskrajnoj sućuti, u beskrajnoj potrebi dobročinstva i slio je on samo na nju, a ona samo na njega.

- Ja nisam za žaljenje, Josine. No to da vi trpite, to je zločin, i ja vas želim spasiti!- Ne, ne, gospodine Luka! O meni se ne radi, nego vi ne smijete trpjeti, jer vi ste nama sš dobar bog!I pala mu je u naručje, a on ju je strastveno privio k sebi. Bilo je to nešto neizbježno, dva plase spojila i razbuktala se zajedno, postavši jedno jedinstveno ognjište snage i dobrote. I suispunila, predali su se jedno drugome, zahvaćeni oboje istim porivom stvaranja života i se ih je vodilo k tome, ljubav se zarodila i neočekivano im se prikazala jedne večeri, zatim u srca razvijala i rasla. I sad su to bila samo dva bića, koja su se konačno našla u

ekivanom, dozrijelom cjelovu. Ništa nisu sebi imali predbacivati, ljubili su se kaošto su i žibudu zdravi, jaki i plodni.Napokon, držeći u toj tako tihoj i prijatnoj sobi Josinu dugo i dugo u svom naručju, Luetio, da je u životu stekao veliku pomoć. Samo je ljubav mogla donijeti sklad u Drdućnosti. Ta slatka Josine, koja je sad konačno postala sasvim njegovom, bilo je njegovo inčešće s narodom izbaštinjenih. Jedinstvo je bilo zapečaćeno, apostol u njemu nije mogao plodan, bio je potreban žene da otkupi čovječanstvo. I kakav mu je podstrek donijela ta laćena i izbita radnica, koju je nekad našao na umoru od gladi, a sad mu je ležala na grualjica čara i slasti! Ona je upoznala najgore poniženje, a pomoći će mu stvoriti novi svijet div

dosti. Nju, samo nju je on trebao da dovrši svoju misiju, jer onog dana, kad će spasiti ženu, si svijet.Nježno joj reče:- Daj mi svoju ruku, Josine, svoju ubogu ranjenu ruku!Dala mu je ruku, na kojoj joj je falio kažiprst, otkinut zupcima jednog stroja.- Ruka je vrlo ružna! - promrmljala je ona.- Ružna? O, ne, Josine, ona mi je tako draga, da od sveg tvog obožavanog bića s najvštivanjem cjelivam baš nju!

I pripio je usne na ožiljak rane, pokrio cjelovima malu nježnu i osakaćenu ruku.- Oh, Luka, kako me vi volite, i kako ja vas volim!Bio je to krik ljubavi, krik sreće i nade, koji ih je ujedinio u ponovni zagrljaj. A vaniauclairom, koji je zapao u dubok san, odzvanjali su u noćnoj borbi rada zvukovi batova, ik uCrêcherie-i i Paklu. Rat, bez sumnje, još nije bio svršen, predstojala je još strašnija među jučer i sutra. No posred i najgorih iskušenja, bilo je tu stvoreno sretno odmaralište, i kd da su još mogle doći patnje, bilo je bačeno besmrtno sjeme ljubavi za buduće žetve.



rois-Lunes« u nečistoj sobici, izvrgnutu prljavoj i ubitačnoj bijedi. A on ne će biti tamo da d njom sada, kad mu ona sasvim pripada i kada je ne bi mogao ni za jedan trenutak da ostavne brani od svake opasnosti.Slijedeće noći Josine ga je pohodila, i među njima je tada došlo do ganutljivog prizora, vza, prisega i besmislenih planova. Napokon je prevladao razum i oni su se morali pokoritiumoljivim činjenicama, budući da Luka nije htio osramotiti sada već opću stvar. Josineeostalo drugo, nego da slijedi Ragua, jer bi inače podigla veliku sablazan, a Luka je međutimati u Crêcheriei da nastavi borbu za sreću sviju, uvjeren, da će ih sve jednoga dana uje

bjeda. Njih dvoje su bili jaki, jer su posjedovali nesavladivu ljubav. Josine mu je obećala, et doći. Ali kako je Luka bio žalostan, kad se je ona oprostila i kad ju je sutradan vidio, avlja Crêcherieu, slijedeći Ragua, koji je s Bourronom vukao malena kolica, u kojima se na

a njihova siromašna imovina.Tri dana iza toga slijedio je Bourron Raguov primjer. Njih dva su se svake večeri sastajalffiauxa. Prijatelj ga je toliko zadirkivao radi bademova mlijeka u »Općoj zgradi«, urron opet preselio u ulicu »Trois-Lunes«, htijući time pokazati svoju srčanost. Njegova bette pokušala ga je najprije spriječiti da ne počini tu glupost, napokon se smirila u s

bičajenoj bezbrižnosti. Pa, sve će biti opet dobro, njezin muž je u suštini dobar čovjek, on ć opametiti prije ili poslije. I ona je preselila smijući se i rekavši susjedama »do viđenja«, bunije mogla vjerovati, da se više ne će povratiti u one lijepe vrtove, gdje joj se toliko svidobito joj je bilo stalo do toga, da dovede natrag svoju kćerku Martu i sina Sebastiena, koji subro napredovali u školi. Soeurette je izjavila, da djeca mogu ostati kod nje i Babette je vesepristala.Ali se položaj pogoršao, kada su i drugi radnici podlegli zarazi lošeg primjera i otišli, kaučinili Bourron i Ragu. Njima je manjkala vjera i ljubav, i Luka je ušao u borbu sa ljudbosti, mlitavosti i odmetanjem, na koje se nailazi, kad se radi za blagostanje drugih. Šta više,

kod samoga Bonnairea, koji je bio tako razborit i tako odan, osjećao neko potmulo krećanstvo majstora pudlera bilo je ometano svakodnevnim svađama s Čupom, koje taština nije

dovoljena; jer ona još nije mogla sebi da kupi svilenu odjeću i sat, o kojima je sanjala vadosti. Zatim su je ljutile misli o jednakosti i o bratstvu, pa se kajala, što nije rođena princezaispunjala kuću neprestanim olujama, dijelila je duhan ocu Lunnotu u manjim obrocima nego ikkla je svoju djecu, Luciena i Antoinnetteu. Međutim je dobila još dvoje djece, Zoé i Severinaše isto nesreća, koju nije mogla oprostiti Bonnaireu, bez prestanka mu je predbacivala zbogo da su ona plodovi njegovih prevratnih ideja, čijom se žrtvom ona smatrala. Bonnaire, nauč

e oluje, koje su ga jednostavno ražalostile, ostao je miran. On sam nije ništa odgovarao, kad ma dovikivala, da bi bio siromašna i uvijek prevarena luda, i da bi ostavio i svoju kožu u Crêchnje nema.

Ali uto je već i Luka opazio, da Bonnaire nije sasvim uz njega. Doduše on nikada nije dvoda za bilo kakav ukor, on je ostao radnik, djelatan, točan i savjestan, koji je davao dobar projim drugovima. Usprkos tome bilo je u njegovu držanju nešto omalovažavanja, gotovo umplašenosti.Luka je od toga trpio vrlo mnogo, očajan zbog toga, što se je takav čovjek, kojega on toliko poije junaštvo poznavaše, tako brzo od njega odvratio. Ako on prestane vjerovati, da li bi to zn

će djelo zlo svršiti? Njih dvojica izjasnili su se jedne večeri na klupi pred vratima radio



mo vas i mene. Sasvim je jasno, da ne ću plašiti naše radnike govoreći im o skoroj propasto drugovi i ostat ćemo drugovi sve dotle, dok nam se sami zidovi ne sruše na glave.Luka, vrlo ganut, stisne mu obje ruke. Slijedeći tjedan bio je još više dirnut, kad je nenasustvovao jednom prizoru u ljevaonici čelika. Saznao je naime, da dva ili tri loša ramjeravaju učiniti isto što i Ragu, nastojeći sa sobom povesti koliko je moguće više drugova. došao da uspostavi red, opazio je Bonnairea kako žestoko posreduje među buntovnicima. Oustavi da posluša. Bonnaire je junački rekao sve, što je trebao da kaže, podsjetio ih je nbročinstva koja im je učinilo poduzeće, umirio je nestrpljive, obećavajući im bolju budućnos

budu čvrsto držali posla. On je bio tako velik, tako lijep da su se svi umirili, čudeći se, kako njih govori tako učene stvari. Nijedan nije više govorio da će otići iz zadruge, istupan

druge bilo je zapriječeno. I Luka nije nikad zaboravio prizor kako je Bonnaire, taj dobri omirio pobunjene nesebičnim gestom, kao junak rada, koji je iznad svega stavljao dužnost, štoojevoljno primio na sebe. Pošto su se borili za sreću svih, on bi sebe smatrao kukavicom, kaavio svoje mjesto, pa makar i bio uvjeren, da se treba boriti na koji drugi način.Kad mu se Luka zahvalio, opet ga je iznova zaboljelo srce, jer mu je on mirno odgovorio:- Zato se ne trebate zahvaljivati, ja sam učinio ono što sam morao. Usprkos tome, gospodine L

rao bih vas pridobiti za svoje ideje. Inače ćemo svi ovdje crknuti od gladi.Nekoliko dana iza toga rastužio ga je opet jedan novi sukob. Upravo je silazio s Bonnaireoke peći prolazeći kraj Langeove rupe. Lončar je uporno ostajao kod toga, da ne će osmadić zemljišta, koji mu se ostavio kod nagiba litice i koji je bio okružen malim zidom od sumenja. Uzalud se Luka trudio nagovoriti ga na to nudeći mu, da upravlja talionicom, koju je i oorao postaviti. Lange je htio ostati slobodan čovjek, bez Boga i gospodara, kako je sam govto je nastavio u svojoj spilji proizvoditi prosto zemljano posuđe, zdjele, lonce i tanjure, kozio na svojim malim kolicima po tržištima i sajmovima susjednih mjesta. On je vukao, a Bosogurala. I baš te večeri njih dvoje se vraćalo s jednog od takvih svojih izleta, kad su L

nnaire prolazili kroz vrata njihova zemljišta.



»Eh Lange!, kako uspijeva trgovina«, zapita ga srdačno Luka.- Uvijek toliko, koliko nam treba za kruh, gospodine Luka. A meni ni ne treba više.Zaista, on je nosio svoje posuđe na prodaju samo onda, kad mu je manjkalo kruha. Oemena upotrijebio je za pravljenje posuđa, koje nije bilo na prodaju nego ga je satima gznutljivim pogledom, kao primitivni pjesnik, čija je strast oživljavati stvari. Surovi predmetiproizvodio, zdjele i lonci zadržali su prirodnost i čistoću oblika, jednostavnu i valjanu tinktivno je pronašao, pošto je i sam bio iz puka, sve što može učiniti primitivan čo

dnostavnu narodnu ljepotu, onu ljepotu skromnih kućnih predmeta, koja je izbijala iz savrmjera i neograničenih udešavanja.

Luka je bio oduševljen ovom ljepotom, promatrajući u njegovim malim kolicama neke kom



e lončar nije prodao. I pogled na Bosonogu, ovu smeđu i tako lijepu djevojku, s udovima tanžilavim od posla, s grudima otvrdnutim u borbi, ispunio ga je u isti čas udivljenjem i čuđenjem

- Zar ne, - reče on obrativši se njoj, - mora da je teško gurati ovo cijeli dan.Ali ona je šutjela zadovoljivši se smiješkom, dok je mjesto nje odgovorio lončar:- Pa mi počivamo u sjeni kraj puta, kad naiđemo na izvor... Zar ne, Bosonoga, da navim dobro i da smo sretni?«

Ona ga je pogledala svojim očima, koje su se napunile bezgraničnim obožavanjem,emogućeg i dobrog gospodara, spasitelja i boga. Zatim je, a da nije ništa odgovorila, nas

rati svoja mala kolica prema spilji i pospremila ih je pod sušu.Lange ju je pratio vrlo nježnim pogledom. Koji puta činilo se da on s njom postupa kgankom, nađenom na cesti i kao da je njezin strogi gospodar. Ali uistinu bila je ona gospodaju je ljubio velikom strasti, koju nije htio priznati i koju je prikrivao svojim neotesanim seljaledom. Ovaj mali i zdepasti čovjek, uglate glave, zamršene kose i brade, bijaše u suštini priro osjetljiva i puna ljubavi.On naglo odgovori, okrenuvši se surovom prostodušnosti Luki, koji je osjećao prema ndačno prijateljstvo:

- Pa izgleda, da ne napreduje baš najbolje sreća sviju? Te budale, koje su pristale da se zaašu vojarnicu ne mogu da budu sretne na vaš način!On je zadirkivao Luku i zbijao je s njim šale kod svakog susreta radi pokušaja fourierisednice u Crêcheriei. Pa kad se Luka samo nasmijao, on je nastavio:- Nadam se, da ćete vi svi prije nego što prođe šest mjeseci pristati uz nas anarhiste. Još jedm ponavljam, sve je trulo i ne preostaje drugo, nego sravniti sa zemljom stari društveni život.Bonnaire, koji je dosad šutio, naglo se umiješao:- Oh, bacanje bomba, to je ludost!On, stopostotni kolektivist, ne bijaše pristaša atentata, propagande djelom, premda je bio uvj

je potreban opći i snažan prevrat.- Kako ludost, povikao je povrijeđeno Lange. - Zar vi vjerujete da ćete ikada moći provestiiko razvikanu socijalizaciju sredstava za rad, ako na to ne pripravite građane? Taj vaš prerpitalizam je nesmisao. Najprije morate sve razoriti, da možete iznova graditi.Oni su nastavili prepirati se o anarhizmu i kolektivizmu, dok Luki nije preostalo drugo, negoša. Razlika između Langeova i Bonnaireova shvatanja bila je tolika, kao ona između

Bonnairea. Slušajući ih, kako se oštro i žučljivo prepiru, pomislilo bi se, da su to ličitih rasa, prastari neprijatelji, pripravni da se požderu i da među njima nije moguć nik

orazum. A ipak svaki od njih borio se za sreću svih bića, oba su težili za istim ciljemavednosti, mirom i reorganizacijom rada, koji bi svakome dao kruha i veselja. Ali kolika jetina, koliko naprasna i ubitačna mržnja, kojom su se prepirali ne slažući se u izboru sredstav

gom i mučnom putu napretka, među braćom, koja su po tom putu kretala i koja su bila prožeta jom za oslobođenjem, zametale su se na svakom zastoju krvave bitke radi jednostavnog pitanj

bi trebalo ići na desno ili na lijevo.- Napokon svaki je svoj gospodar, završio je Lange ovom svojom izjavom: - Zavaravajte sešim građanskim idealima, ako vas to raduje. Ja znam dobro šta moram raditi... I tako će

dalje s malim poklonima, s malim loncima, koje ćemo ostaviti jednoga lijepoga dana

tprefekta, načelnika, predsjednika i župnika, zar ne, Bosonoga? To će biti lijepa trgovina i mi



dosna srca gurati našu dvokolicu!Lijepa velika djevojka povratila se na prag i njezina se pojava isticala ponosno i monumenđu crvenim opekama ograde. Njezine su oči ponovno usplamtjele, ona se osmjehivala smije

pkinje, koja je pripravna slijepo slijediti svoga gospodara makar i u zločin.- Ona je uz mene, prijatelju, - jednostavno nadoveže Lange svojim grubim, a ipak nježnim nač

Ona mi pomaže.Kad su se Luka i Bonnaire oprostili s lončarom, bez ikakve srdžbe radi njerazumijevanja, išli su neko vrijeme šuteći. Zatim pokuša Bonnaire ponoviti svoje argume

novno dokazivati da izvan kolektivističke nauke nema spasa. On je proklinjao anarhiste urieriste, ove što nijesu odmah prisvojili kapital, a one što su ga na silu ukinuli. I Luka je izorao uvidjeti, da ne može doći do izmirenja prije nego osnuju grad, kad će se sve sekte ujedivarenom snu. Tada će završiti borba oko toga, kojim putem treba ići, tada će se postići svrhažele i vladati će bratski mir. Ali kroz kolike smrtonosne trzavice treba još proći na ovom d

tu koliki je strah on imao pretrpjeti od toga, da će vidjeti braću, kako se proždiru, sprečavmi sebe u svom daljnjem napredovanju!Luka se povratio kući vrlo ožalošćen ovim neprekidnim trzavicama, koje su bile isto to

preka u njegovu radu. Kako su htjela ova dva čovjeka djelovati, u tom se nijesu sporazumjeli. ostao sam, oteo mu se krik, koji je bez sumnje ranio njegovo srce:»Oni ne vole. Jer kad bi voljeli, sve bi bilo plodnije i sve bi slavodobitno uspijevaloncem.« Isto tako ga je zabrinjavao i Morfain. Uzalud je pokušao, da ga malo civilizira nudećnapusti svoj stan u stijeni pa da se preseli u jednu od malih i svijetlih kućica u Crêcheriei. M

evač uvijek je to tvrdokorno odbijao, izgovarajući se, da je tamo gore bliže svom poslu i boože nadgledati. Luka se potpuno uzdao u njega, puštajući ga da upravlja s visokom peći način očekujući električne baterije za peći koje je neumorno istraživao Jordan. Ali glavni orfaineova opiranja, da se ne preseli među ljude koji su nastanili novi grad, bio je prezir, go

vratnost, koju je osjećao prema njima. Njega, orijaša, osvajača vatre, radnika zgažena praspstvom, koji je davao svoju snagu kao strpljiv junak, i koji je volio tamnu veličinu ropstva uz

je privezala sudbina, dražila je ova tvornica čiji bi radnici htjeli biti svoji gospodari, štoje mišice koje zamjenjuju strojevi, čije upravljanje mogu preuzeti i djeca. To mu je izgledaloko i jadno, ta briga za što manjim radom i naprezanjem, gdje se više ne bi trebalo boriti s vatželjezom.On to nije mogao razumjeti, slijegao je ramenima, a da nije prekidao šutnju, koja je kod sto danima trajala. Sasvim sam i ponosan, ostao je on u svojoj pećini, upravljajući s visokom

a se uzdizala nad tvornicom, i koju je redovito četiri puta u dvadeset i četiri sata stopljeno željezo krunilo plamenom.Još je bio jedan razlog, radi kojega je Morfain bio toliki neprijatelj novog vremena, o kojemo ništa znati i čiji dah još nije nijedamput dodirnuo njegovu kožu, otvrdnutu od posla. To jrok radi kojega je ovaj šutljivi čovjek strahovito trpio. Njegova kći, »Moja plavojka«, čije se njegovo plavo nebo, to lijepo i veliko stvorenje, koja je otkada joj je umrla majka, bila njebljena gospodarica, zanijela je. On se najprije raspalio, zatim joj je oprostio, kad mu se rekse jednoga dana vjenčati. Ali joj nije mogao oprostiti, kad mu je priznala ime svojeg zavoda načelnika, Achillea Gouriera. Već godinama trajala je ta veza, oni su se sastajali po putelj

onts Bleusesa, provodili noći u mirisnoj postelji od despika i majčine dušice, pod zvjezd



ćnim nebom. Achilleu, sinu načelnika, bila je odvratna i dosadna njegova građanska ksvadio se sa svojom porodicom i zamolio je Luku da ga najmi u Crêcherieu za crtača. Oekinuo sve prijašnje veze i htio je voljeti po svom slobodnom izboru, raditi za ženu koju jebrao, htio se otresti staroga, na propast osuđenoga društva i postati građaninom novoga vremje tako razljutilo Morfainea, da je Ma Bleueu otjerao od kuće kao izgubljenu kćerku. Ona se

vesti od jednog gospodina! Morfain nije u njenom slučaju vidio drugo, nego buntovnišroliju. Srušila se čitava stara zgrada, kad je jedna tako lijepa i tako dobra djevojka sama uzdrdnu od greda, time što je uslišala, a možda i namamila načelnikova sina.

I sada, kad se Ma-Bleue, potjerana od kuće, obratila za pomoć Achilleu, što je bilo saumljivo, Luka je trebao posredovati. Mladi ljudi nisu ni govorili o ženidbi. A i zašto? Oni stpuno uvjereni, da se ljube i da se jedno od drugog ne će rastati. Kad bi se htjeli ženiti, morhille podići parnicu protiv svoga oca, a to mu je izgledalo kao mučan i nekoristan posao. Uzaeurette kojoj je bilo stalo, da zadrži dobar glas Crêcherie zatražila zakonitu ženidbu. Napokka postigao to, da im je ona progledala kroz prste. On je dobro osjećao, da će se malo po rati tolerirati slobodan brak kod novih generacija.

Morfain se nije mogao tako lako snaći u toj situaciji, pa se Luka jedne večeri popeo k njemu

ameti. Otkako je potjerao svoju kćerku, živio je majstor lijevač sam sa svojim sinom »Petitvojoj spilji. Oni su se sami brinuli za gospodarstvo i jelo. I ove večeri, pošto su pojeli čali su sjediti na klupicama pokraj hrastova stola, koji su sami izrezbarili, dok je slaba svjeta ih je osvjetljivala, ocrtavala njihove orijaške sjene na kamenitu i od dima pocrnjelu zidu.

- Usprkos svemu, oče, - rekao je Petit-Da, - svijet kreće naprijed i ne može se ostadnom mjestu.Morfain je lupio pesnicom po teškom stolu tako, da se je potresao.- Ja sam živio onako, kako je živio moj otac, a vaša je zadaća da živite kao i ja.Po običaju nijesu obadvojica izmijenili više od četiri riječi na dan. Ali od nekog vremena ra

đu njima neka nelagodnost, i koliko god su se uklanjali, ipak bi katkada među njima plmirice. Sin je znao čitati i pisati, i sve više ga se primao duh novoga vremena, koji je dopiraklanaca po bregovima. A otac se, u svojoj ponosnoj tvrdoglavosti, da ne bude drugo

šteni radnik, čija snaga dostaje, da svlada vatru i pobijedi željezo, žalostio i ljutio, videći gov rod izopačuje znanjem i nekorisnim idejama.- Da tvoja sestra nije čitala knjige i da se nije zanimala za ono, što se dolje događa, bila bima... Ah! neka je proklet ovaj novi grad, koji nam ju je uzeo!Ovaj puta se njegova pesnica nije oborila na stol, ona se je pružila kroz otvorena vrata, u

ć, prema Crêcheriei, koja se nalazila ispod kršne stijene, čija su se svijetla žarila kao zvijezdePetit-Da nije ništa odgovorio u svojoj smjernosti. Uostalom njegova se savijest bila uznemirilznao da se otac ljuti na njega, otkako ga je jedamput susreo s Honorineom, kćerkom krčffiauxa. Honorine, mala, smeđa i nježna djevojka, vesela i živa lica, zaljubila se u tog njejaša, kojemu se ona činila prekrasnom. I premda se njezino ime nije spomenulo, radilo se zape večeri u pravdanju između oca i sina samo o njoj. I izravan napadaj, koji je sin očekivao, dbrzo.- A kad ćeš me ti ostaviti? - zapita iznenada otac.Petit-Da se uzrujao na ovu pomisao o odvajanju.

- Ali zašto, oče, hoćeš da te ostavim?



- Oh, kad se radi o jednoj djevojci, ne može se drugo očekivati, nego svađa i propast... A ga, koju si izabrao? Da li će ti je uopće htjeti da dadu? Zar to, nije ludost, ti brakovi iz saličitih društvenih redova. Svijet se okrenuo naglavce, sve će propasti... Ja sam predugo živio

Slatko i nježno pokušao je sin umiriti oca. On nije zanijekao svoju i Honorineinu ljubav. Ali tom govorio kao pametan čovjek, koji je odlučio pričekati, koliko bude trebalo. Sve snije vidjeti. Šta je bilo u tome zla, kad su se oni susretali, on i mlada djevojka, prijateljski ždno drugome »dobar dan«? Ako su oni i bili iz različitih društvenih redova, to ih nije mriječiti, da se ne zavole. I zar ne bi bilo bolje, kad bi se ti redovi malo pomiješali, zar se n

čin oni ne bi bolje upoznali i zavoljeli.Ali Morfaineom je prevladao gnjev i gorčina, i on se tako brzo podigao, da je skoro lupio gltrop spilje i zavikao vrlo ožalošćen:- Možeš otići, možeš otići, kad god hoćeš.. Učini kao što je učinila i tvoja sestra, popljuj svdostojno štovanja, propadni u razvratnosti i ludosti! Vi nijeste više moja djeca, ne prizn

s više, netko vas je promijenio ... Pustite me samoga u ovoj divljoj jami, gdje će se, ja se nadnoga dana pećine same na mene survati i pokopati me!Uto je baš prispio Luka. Zaustavio se na pragu i tako je čuo te posljednje riječi. Bio je

alošćen, jer je jako poštovao Morfainea. Govorio mu je dugo i dokazivao mu je neopravdgova gnjeva. Ali čim je Morfain vidio, da je došao gospodar, svladao je svoju tugu i bio jemo radnik, podređen i poslušan, kojemu je bilo stalo samo do njegova posla. On se nije uuđivati Luku, premda je on bio pravi uzrok tih strahota, koje su uzrujale čitavu okolicu i radi i sam Morfain trpio. Gospoda su ostala gospodarima, mogli su raditi, što su god htjeli, a du

dnika bila je da ostanu čestiti, radeći svoj posao, kao što su radili i njihovi pređi.- Nemojte se uznemirivati, gospodine Luka, što i ja katkada mislim svojom glavom, i akjutim, kad mi je nešto na putu. To se događa vrlo rijetko, a vi znate, da ja ne govorim mn

možete biti sigurni, da su moje oči uvijek otvorene tako, da nijedna mrva rastopljenog želje

ođe, a da nisam prisutan... Kad je nekom teško na srcu, onda taj radi još više.Pa kako se Luka ponovno trudio, da dovede u sklad ovu porodicu opustošenu novim razviti je donio upravo Luka, majstor lijevač se opet skoro razljutio.

- Ne, ne!, svega mi je već dosta, dajte mi mira!.. Ako ste došli ovamo, da mi govorite oeuei, gospodine Luka, krivo ste učinili, jer je to najsigurnije sredstvo, da se stvar još više pogka ona ostane tamo gdje je, a ja ću ostati gdje sam i dosad bio!U namjeri da prekine taj razgovor, počeo je Morfain naglo govoriti o nekoj drugoj stvari, javljvijest, koja je još pogoršala njegovo neraspoloženje.

- Upravo sam namjeravao sići k vama i priopćiti vam, da sam bio danas ujutro u rudniku i da nada opet prevarila nada, da se tamo može pronaći bogata rudna žila... Ali ja bih se mogao zase ona zacijelo nalazi na kraju galerije, koju sam naznačio upraviteljstvu ... Ali što ćete?, izje prokletstvo na svemu što od nekog vremena poduzimamo, jer ništa ne uspijeva.Ove riječi odjeknule su u Lukinu srcu kao zvonjenje mrtvačkog zvona nad njegovim vedama. Još je neko vrijeme govorio s oba orijaša, s ocem i sinom. Morfain, sa svojom golevom, licem dugim, izrovanim i opaljenim od vatre, s gorućim očima, s ustima izmučeni

veno-smeđima od opeklina, činio mu se kao zadnji svjedok jednog svijeta koji nestaje. To velo do očajanja. Oprostivši se, silazio je satrven gorkom žalosti, pitajući se, koliko ljudi ć

orati da gleda, kako bezizgledno propadaju, da bi mogao na njihovim ruševinama podići novi g



I u samoj Crêcheriei, u tako mirnom i tako nježnom prijateljstvu sa Soeuretteom, nalazio je loge koji su također doprinijeli, da on klone duhom. Ona je i dalje pozivala abbéa Marlea, učrmelinea i doktora Novarrea, pa je bila vrlo vesela, ako je tada bio za njezinim stolom i Luk

nije usudio odbiti poziv usprkos neke nejasne neugodnosti, koju su prouzrprekidne prepirke između učitelja i svećenika. Miroljubiva duša Soeurette nije se uzrujavalasporova, pa je mislila, da se Luka za njih zanima, dok se Jordan, zamotan u svoje pokri

činjao kao da sluša, neodređeno se smiješeći, a u duhu je sanjao o svojim započetim pokudnoga utorka, kad su kao i obično poslije jela sjedjeli u malom salonu, bila je prepirka vrlo

rmeline se prepirao s Lukom radi obučavanja djece u Crêcheriei. Tamo su bili zajedno smještrazreda učenici obih spolova. Obuku su prekidali dugi odmori i mnogobrojni satovi, proved

dionicama radi učenja poslova, koji su se ondje obavljali.Hermeline nije mogao oprostiti toj novoj školi to, što se u njoj podučavalo po sasvim prottodi od njegove, i što mu je ona oduzela mnoge učenike. Njegovo uglato lice s koščatim čblijedjelo je od suzdržanog bijesa, kad je uvidio, da se može vjerovati i u neku drugu istinu,e njegove.- Može se pristati na to, da se dječaci i djevojčice zajedno podučavaju, premda mi se to ne

malo prikladnim. Učenici već posjeduju dosta zle nagone, njihova je mašta dovoljno pokvnda, kada su spolovi odijeljeni, pa se ne može shvatiti neobična ideja da ih se zbliži i da se nčin još više uzbuđuju i kvare. Moglo bi doći do lijepih stvari po kutevima, kad učitelj oa... Ali što je najneshvatljivije, to je propadanje učiteljeva ugleda, i razaranje discipline u

da se apelira na samoljublje ove dječurlije, i kad im se dozvoljava da sami sobom upravaki po svom ukusu. Nijeste li mi rekli, da svaki učenik slijedi svoju sklonost, posvećuoučavanju onoga, što mu se baš dopada, i da je slobodan u izabiranju svojih zadaća? I zivate stvaranjem duševne snage... Pa kakva je to poduka, gdje se neprestano igra, gdje se kbo cijene, gdje riječ učiteljeva nije više nepogrešiva, gdje se vrijeme, kad se ne igraju u

ovodi u radionicama stružući drvo ili pileći željezo? To je doduše istina, dobro je naučitnat, ali za to sve ima vremena; najprije treba da prodre u tvrdu lubanju tih lijenčina, maarcima malja što više gramatike i što više računa.Luka je prekinuo prepirku, jer je bio preumoran, a da se bori protiv fanatizma toga sektaša,opakog katolika, koji je sebi odredio dogmu napretka, od koje nije htio ni za dlaku uzmakkle Luka odgovori posve mirno:- Da, mi držimo da je nužno prikazati posao što primamljivijim, zamijeniti stare metode naprekidnim izučavanjem stvarnosti, jer naša je svrha, da prije svega stvorimo slobodne

slobodnom voljom.Na to je Hermeline planuo:- A znate li šta ćete vi time stvoriti? Propalice i buntovnike. Samo je jedno sredstvo da se žavi dobri podanici, a to je stvarati naročito onakve ljude, kakve ona treba, da bi postala jvna. Radi toga je nužna istovjetna i strogo određena poduka, koja pripravlja za Državu naj

dnike, stručnjake i činovnike po najboljim i već prokušanim metodama, koji su njoj potrebni. najprije treba autoriteta, jer bez njega nema stalnosti... Ja sam bez sumnje dokazao, davan republikanac, slobodan mislilac i ateista. Nadam se, da se ne će nitko usuditi da gleda u zadnjački duh, i zato sam, kako se ono kaže, sav izvan sebe zbog tog vašeg podučavanja i

bodoumnog uzgoja, pored kojega poslije pedeset godina ne bi više bilo niti podanika, niti voj



i rodoljubaca... Kladim se, da iz vaših slobodnih ljudi ne ćete moći učiniti vojnike, a tkda braniti domovinu u slučaju rata?- Svakako, u slučaju rata treba braniti domovinu - odgovori Luka, a da nije ni okom trenuo. o više ne bude rata, onda ne će trebati ni vojnika. Vi govorite kao kapetan Jollivet u »JoBeauclair«, gdje nam on predbacuje, da smo izdajice domovine.Ova, pomalo zlobna ironija ogorčila je do skrajnosti Hermelinea:- Kapetan Jollivet je luđak, kojega ja prezirem... Ali je isto tako istina i to da napravljate jednu pokvarenu generaciju, butovnike protiv domovine, koji će sigurno do

publiku do najgorih katastrofa.- Svaka sloboda, svaka istina i svaka pravednost su zapravo katastrofe, - rekao je Luka smijAli Hermeline je nastavio, prikazujući strahovitu sliku budućeg društva koje će nastati, ako budu podučavale sve jednako i ako ne budu stvarale podanike, koji će služiti svemogu

ntralnoj Republici: treba što više političke discipline, što jače upravne vlasti, što suveržave, jer neuredne slobode dovode do najgorih psihičkih i moralnih raskalašenosti.Abbé Marle, koji je dosada slušao odobravajući glavom, nije se mogao suzdržati, a dvikne: - Oh, kako vi imate pravo, i; kako je sve to točno rečeno!

Njegovo široko i puno lice, pravilnih crta, s lijepim i snažnim nosom, blistalo se od ove stke protiv društvenog poretka, koji se rađao i u kome je on osjećao da će njegova Boga osutaj njegov Bog ne će više biti ništa drugo, nego historički idol jedne mrtve religije. On je

ake nedjelje govorio s propovijedaonice iste tužbe i prorokovao iste grozote. Ali njegašali, njegova se crkva iz dana u dan sve više praznila i on se toliko žalostio, da se to ne isati, zatvarajući se sve više i nalazeći jedinu utjehu u svojim ograničenim dogmama. Nikada e više ograničio na njihove riječi, nikada nije nalagao svojim pokajnicima tako stroge pokoreje htio da taj građanski svijet, čiji se trulež sakrivao pod plaštom religije, propadne bar

epim manirima. Onaj dan kad bude propala njegova crkva, htio je da bude kod žrtvenika i d

evinama dovrši svoju posljednju misu.- Zaista je istina, da se približuje carstvo sotone, kad se djevojke i dječaci odgajaju zajednopopušta svima zlim požudama, kad se uništava svaki ugled, a kraljevstvo Božje sravnju

mljom, dakle isto kao za vremena poganstva ... Slika, koju ste vi opisali, tako je točna, da jba ništa više dodati.Učitelj, koji je bio u neprilici, ušutio je gledajući kroz prozor tratinu perivoja, kao da nije o, budući da ga je pohvalio župnik, s kojim se inače ni u čem nije slagao.- Ali, - nastavio je župnik Marle, - još je više neoprostivo nego taj pokvareni uzgoj u v

olama to, što ste potjerali Boga, što ste hotimično zaboravili sagraditi crkvu usred vašega noada, u kojem ima toliko lijepih i korisnih građevina. Zar vi namjeravate živjeti bez Boga? De nijedna država mogla bez njega, jer bez religije je nemoguće vladati ljudima.- Ja ne namjeravam ništa od svega toga, odgovori Luka. »Svaki je čovjek slobodan u rovanju, i ako još nije kod nas sagrađena crkva, to je radi toga, što nijedan od nas nije etio potrebu. Ali mi je možemo sagraditi u slučaju, da se nađu vjernici, koji bi je nap

anovitoj grupi stanovnika uvijek će biti dopušteno, da se ujedine i da udovolje svojim čuvstviom pogledu. A što se tiče potrebe jedne religije, to je ona doista potrebna, kad se hoće vdima. Ali mi ne ćemo nad njima da vladamo, mi naprotiv hoćemo, da oni žive slobod

bodnom gradu ... Vidite, gospodine župniče, ne rušimo mi vašu religiju, ona propada s



lagano umire prirodnom smrću, kao što i sve religije, kad ispune svoju historijsku zadaću i kazvitku čovječanstva kucne zadnji čas. Znanost uništava jednu za drugom sve dogme, uskrsnigija čovječnosti i ona će osvojiti svijet. Čemu je dakle potrebna crkva u Crêcheriei, kad jeć prevelika za Beauclair, kad je iz dana u dan praznija i kad će se u najskorije vrijeme srušiti.Župnik je jako problijedio i pretvarao se, kao da ne razumije. On se zadovoljio, da poornošću vjernika, koji tvrdi nešto bez razmišljanja i dokazivanja:- Ako nije s vama Bog, vaš poraz je siguran. Vjerujte mi i gradite crkvu.Hermeline se nije mogao duže suzdržati. Župnikove hvale ležale su mu na srcu kao težak

obito radi toga, jer je župnik iz njegovih riječi došao do zaključka, da je religija neophodnavikne:- Ne, ne, abbé, nikakve crkve! Svakako, ja ne krijem, da se stvari, ovdje, ne organiziraju

mom ukusu. Ali ima jedna od tih stvari koju odobravam, a to je napuštanje svake drroispovijesti... Ljudima treba vladati! To je točno. Ali ne da župnici vladaju njima sa s

opovijedaonica, nego ćemo vladati mi, građani, u našim gradskim vijećnicama. Iz crkve činiti javne žitnice. Na to se razljutio abbé Marle rekavši, da ne može podnositi u svojoj prisugumrske riječi, i prepirka je postala tako oštra, da je morao posredovati, po običaju, d

varre. On je dosad mirno slušao gledajući svojim živim očima kao tihi i malo skeptički promi se nije uznemirivao radi izmijenjenih riječi, bile one makar kako oštre. Ali on je opazieurette teško podnosi ovu prepirku.- Vidite, gospodo, vi se gotovo slažete, kad obojica hoćete da se koristite crkvom. Župnik ćijek moći ondje da čita svoju misu, samo će trebati da prepusti jedan kut u njoj zemaljodovima u godinama velikog izobilja... Dragi Bog, koje god religije bio, ne će zbog togamjeriti.Zatim je počeo govoriti o nekoj novoj vrsti ruža, koju je on odgojio, a koje su bile sasvim bcrvenom pjegom u sredini. Doktor je sa sobom ponio jedan bouquet i Soeurette po

hvalnim smiješkom ovo dražesno i mirisno cvijeće, koje je stajalo na stolu u jednoj posudi, a sve to ostala ne raspoložena radi vječitih svađa za njezinim stolom. Naskoro morat će radiestati ovi sastanci u njezinoj kući.Jordan se sada istom probudio iz svojih misli. On je za sve to vrijeme nastojao da izgleda, kžljivo sluša. Ali samo jedna riječ, koju je izrekao, pokazala je kako su njegove misli bile dale- Jeste li čuli, da je nekom naučen jaku u Americi uspjelo sakupiti toliko sunčane toplinoizvede, elektricitet?Kad je Luka ostao sam s braćom Jordan, nastala je duboka šutnja. Lukino srce je tištala pomis

omašne ljude, koji se razdiru i međusobno satiru u svojoj slijepoj potjeri za srećom. Što daljsve više uviđao, s kolikom se mukom vrši rad za opće dobro, kada se bune i sami oni, koje čće da spasi, - pa ga je katkada obuzimala malodušnost, koju još zasada nije htio priznati, aliu je oslabila tijelo i dušu, kao poslije teških a beskorisnih naprezanja. Jedan čas pokolebagova volja i nalazila se je na rubu propasti.

I toga dana on je opet očajno i sentimentalno kriknuo:- Oni ne vole. Jer kad bi voljeli sve bi bilo plodnije i sve bi slavodobitno uspijevalo pod sunkoliko dana poslije toga Soeurette je jednog ranog jesenjeg jutra osjetila u srcu težak bolkod nje prouzročio neočekivanu i duboku žalost. Ona je vrlo rano ustala, da dade nalo

jekarnici, koju je uredila da imaju djeca u Crêcheriei dobro mlijeko i išla je kraj zida terase



dopirao do paviljona gdje je stanovao Luka. Najednom joj padne na pamet, da pogleda na ema Combettesima, koja je vodila ispod terase. Upravo u taj čas s mukom su se odškrinulaatašca, koja su vodila od paviljona na cestu, i Soeurette je vidjela, kako se kroz njih tiho šuljana, zapravo tanka sjena žene, koja se malo zatim izgubila u ružičastoj magli jutra. Ali Soeureprepoznala, tu ženu tako vitku i nježnu, punu ljupkosti koja osvaja, sličnu vili koja bježietlošću dana. To bijaše Josine, koja je dolazila od Luke, a budući da je izlazila prije izlaska

ačilo je, da je provela noć kod njega.Otkako je Ragu ostavio Crêcherieu, dolazila je Josine Luki u one noći, kad je bila slobodna

e noći došla mu je reći, da više ne može dolaziti, jer se boji da je tko ne zatekne i da je susjeode i ne vrebaju na nju, kad izlazi. Uostalom bila joj je mučna i sama pomisao što mora lakrivati se, da se može posvetiti svom bogu, pa je radije odlučila sačekati dan, kad će voreno govoriti o svojoj ljubavi. Luka ju je shvatio i predao se na milost i nemilost svojoj sudi kakva bijaše ta noć, puna nježnosti i očajanja, i kako bijaše tužan rastanak u prvom osvitu ajali su se u poljupcima bez kraja, izmijenili su toliko zakletva, da je već bio bijeli dan, kad jpjela da se otrgne iz njegova zagrljaja. I samo jutarnje magle skrivale su je malo kod izlaska.Josine je provela noć kod Luke i izašla istom u zoru iz njegova stana! Ovo iznenadno ot

eknulo je na Soeuretteinom srcu kao glas o nekoj smrtnoj katastrofi. Naglo se je zaustavila, oprikovana na mjestu, kao da se pred njezinim nogama otvorila zemlja. To ju je tako uzrutreslo, u ušima joj je šumila zaglušna buka oluje, sve se oko nje okretalo i njezin mozak nijosoban da išta jasno misli. Soeurette nije nastavila svoj put, zaboravila je da je pojekarnicu da dade naloge. Najednom se dala u bijeg kao da ona mora uteći, vratila se u kuću,penjala stepenicama do svoje sobe u koju se zatvorila i bacila se na još otvoren k

krivajući rukama oči i uši, kao da nije htjela više ništa da vidi ni da čuje. Ona nije plakala, nita jasno znala, samo ju je prevladala neizmjerna tuga i bezgranični užas. Zašto je Soeuretteašno trpjela, zašto su razdirali teški bolovi čitavo njezino biće? Ona nije dosada ni pomišljal

bila Luki šta drugo nego nježna prijateljica, njegova učenica i pomoćnica, koja ga je stedila u njegovu djelovanju za pravednost i ljudsku sreću, koju je on želio ostvariti. Onamišljala, da osjeća prema njemu što drugo nego prekrasnu nježnost bratske duše, jer njezinoe dirnuo još nikada neki drugi osjećaj. A sad je sva gorjela, kao da ju je tresla jaka groznica, mučila do ludila slika one druge žene, koja je tamo provela noć ne izlazeći do jutra. Soeurekle ljubila Luku i čeznula je za njim! A to je otkrila istom sada, kad se nesreća već dogodila već sve bilo prekasno, da Luka nju zavoli! Za nju je bila velika nesreća, što je morala spoznrutnost, da ona ljubi, dok je druga zauzela njezino mjesto otjeravši je iz Lukina srca, u kojem

ožda mogla ona smjestiti kao obožavana i svemoguća kraljica. Sve je iščezlo pred ovim, i Soeue ni pomišljala na to, kako se porodila njezina ljubav i kako je rasla, a da ona to ni samaala, neiskusna usprkos svojih trideset godina, potpuno sretna u drugarskom i nježnom prijatelkada ne osjetivši u svome srcu žaoku čežnje za nekim tješnjim zbliženjem. Napokon su došle eurette je jecala radi surovosti već svršenih činjenica i radi ove neočekivane zapreke, kodigla između nje i čovjeka, kojem se sva bila predala, a da to ni sama nije znala. Za nju jestojala samo jedna misao, šta treba sada raditi, na koji način će postići da je on zavoli? Čininaime nemogućim, da nije ljubljena, kad sama ljubi i kad ne će nikada prestati ljubiti. Sada, kzina ljubav razbuktala u njoj, kad joj je razdirala srce, ona ne bi mogla više živjeti, a da ta n

ki poklonjena ljubav ne naiđe na odziv i na umirujući balzam. I tako se Soeurette bor



odlučnim mislima, s mračnom stvarnosti, kao zrela žena, koja je još ostala dijete, nenadano baešku zbilju života.Dugo je tako uništena ležala, zarinuvši lice u jastuk. Sunce se uzdiglo, jutro se primicalo kra nije pronašla nijedan praktični izlaz u svojem sve većem uzbuđenju. Neprestano joj se vrpamet teško pitanje: šta treba da radi, kako da mu rekne, da ga ljubi, pa da postigne da bljena? Tada se najedamput sjeti na brata. Da, njemu se mora povjeriti, jer je on jedini čovjjetu, koji je poznaje i koji zna da njezino srce nikada ne laže. On je muškarac pa će je siumjeti i poučiti će je šta treba učiniti da postigne svoju sreću. Odmah, a da nije dulje razmiš

očila je iz kreveta i sišla u laboratorij, kao dijete koje je našlo izlaz iz svoje velike muke.Jordana je baš taj dan zadesio težak gubitak. Već mjesecima bio je uvjeren, da je projenos električne snage uz vrlo dobre i sigurne uvjete, a uz malene izdatke. On je spaljivao uektno na mjestu iskapanja u rudniku i odatle je dalje odvodio kablovima električnu strujukvog gubitka snage, pa je na taj način znatno snizio kupovnu cijenu. Taj problem stajao ga je dine istraživanja pored neprekidne slabosti njegova krhka tijela.On se koristio što je bolje mogao svojim slabim zdravljem, mnogo je spavao, umotavaokrivače i iskorišćivao je na razuman način one rijetke sate, koje bi tako oteo od maćuh

rode. I zaista mu je uspjelo da svrši taj golemi posao, pošto je izvukao najbolji dio izzdašnog instrumenta, kakvo je bilo njegovo bijedno tijelo. Pred njim su sakrivali krizu, korala u Crêcheriei, da ga ne bi uznemirivali i smetali. Jordan je radi toga mislio, da sve dpreduje, a inače nije bio kadar da opaža stvari, koje se oko njega zbivaju i da se za njih zandući da se obično zatvarao u svoj laboratorij, zaokupljen svojim poslom, radi kojeg je jio. I ovo jutro počeo je vrlo rano raditi, hoteći načiniti zadnje pokuse, budući da se vrlo dećao, a i duh mu je bio sasvim svjež. Ali ti su pokusi potpuno zatajili, jer se Jordan namjerku nepredviđenu smetnju, na neznatnu pogrješku u računu, propuštenu sitnicu, koja je obogodila na neodređeno vrijeme traženo rješenje za njegove električne peći.

To je bila katastrofa, opet je toliko neproduktivno radio, a koliko je još potrebno nanovo rdan se ponovno zamotao svojim pokrivačima i protegnuo u naslonjaču, u kojem je proveo ti, zagledavši se u prazninu puste sobe, kad je unišla njegova sestra. Kad ju je ugledao tako boraženu, jako se uznemirio, on, koji je mirna čela dočekao, kad je njegov pokus zatajio

vjek kojega ništa ne može obeshrabriti.- Šta ti je, drago dijete? Jesi li bolesna?Njeno priznanje nije ju nimalo dovodilo u nepriliku, ona mu se povjerila bez oklijevanja, doiz srca provalio jecaj:

- Oh dragi brate, ja ljubim Luku, a on me ne ljubi. Ja sam tako nesretna.I sada mu je Soeurette ispričala na jednostavan i naivan način čitavu historiju, kako je vidjeine izlazi od Luke, kako joj je to prouzročilo strašnu bol, pa je dotrčala k njemu, da je on

zliječi. Ona ljubi Luku, a on joj ne uzvraća ljubav. Jordan ju je zaprepašćeno slušao, kao dpovijeda o nekoj strašnoj i neočekivanoj katastrofi.- Ti ljubiš Luku, ti ljubiš Luku!Ljubav, čemu ljubav?Ljubav kod ove njegove, sestre, koju je on obožavao i u kojoj je uvijek gledao drugoga prepastila ga je. On nije nikada ni sanjao, da bi Soeurette mogla ljubiti i da bi bila radi

sretna. Za njega je to bio osjećaj, koji nije poznavao, svijet u koji još nikad nije bio zašao. S



o tako nevin i potpuno neiskusan u tim stvarima, da se nije mogao snaći.- Oh, reci mi, brate, zašto Luka ljubi onu Josine, zašto on ne ljubi mene?Savila mu je ruke oko vrata, glavu je naslonila na njegovo rame i jecala je tako neutješno, rdan već očajavao. Šta da joj kaže, kako da je pouči i utješi?- Ja ne znam, draga sestrice, ne znam. Luka bez sumnje zato ljubi Josine, jer je ljubi. Ne i drugog razjašnjenja... On bi te ljubio, da te je bio zavolio prvu.Tako je upravo i bilo. Luka je ljubio Josine zato, što je ona bila sama zaljubljena, dražedatna, susreo ju je u patnjama i ona je probudila u njegovu srcu sve nježne osjećaje. A osim

sine je bila lijepa, prožeta božanskom strasti, ona mu je pružala svoje primamljivo i plodno te uvijek iznova preporađa svijet.

- Ali, brate, on me je upoznao prije nje, zašto mene nije prvo zavolio?Jordan, kojeg su ova precizna pitanja stavljala u sve veću nepriliku, uzbuđeno je trapokon našao, u svojoj naivnosti, nježan i dobar odgovor:- Možda zato, jer je došao u našu kuću kao prijatelj i kao brat. On je postao tvojim bratom.Jordan ju je gledao, i nije joj rekao čistu istinu, videći kako je ona krhka i slaba, slična njemojim neznatnim, nježnim tijelom. Soeurette nije bila stvorena za ljubav, bila je tako blijeda, u

učena u crno, izgledala je vrlo nježno i dobroćudno, ali ujedno i tako žalosno, kao što izgledajljivi i požrtvovni ljudi. Soeurette sigurno nije bila za Luku nikada ništa drugo, nego prijateeligentna, plemenita i sretna da može činiti dobro.- Ti ćeš razumjeti, draga sestrice, kad je on postao tvojim bratom kao što sam ja, ne može te lvom ljubavi, kakvom ljubi Josine. To mu nije nikad palo na pamet. Ali usprkos svemu tome, li više od ijedne druge, on te voli toliko, koliko te i ja volim.Ove riječi uzbunile su Soeuretteu. Njezino bijedno i zaljubljeno biće protivilo se tim razlozia je kriknula, briznuvši još jače u plač:- Ne, ne! On me ne ljubi više nego ikoju drugu, on me uopće ne ljubi. Ne znači ljubiti ženu, a

li kao brat, to nije za mene nikakova utjeha i ja jako trpim radi toga, jer vidim da je on za ubljen. Dosad nijesam ništa znala o tim stvarima, ali sada mi sve to postaje jasno, kad osj

ko umirem.Jordan se uzrujao isto onako kao i ona, zadržavajući suze, koje su mu navrle na oči.- Mala moja sestrice, draga sestrice, ti me neograničeno mučiš, budi pametna, još ćeš obolititako prepustiš tuzi. Ne prepoznajem te više, tebe, tako pametnu sestricu, koja je uvijek do

vaćala, da se samo čvrsti duh može oprijeti jadima života.I Jordan je pokušao, da je urazumi.

- Zar ne, ti nemaš Luki ništa predbaciti?- O, ne, ne, ništa. On je uvijek sa mnom tako srdačan i iskren. Mi smo jako dobri prijatelji.- Vidiš dakle! On te voli, koliko te samo može voljeti, i ti nemaš prava, da se na njega ljutiš.- Ali ja se ne ljutim! Ne mrzim nikoga, ja samo tako strašno trpim!Opet je zajecala, ponovno ju je obuzeo novi val žalosti i iz nje se otrgnuo ponovljeni krik:- Zašto me on ne ljubi? Zašto me ne ljubi?- Ako te on ne ljubi onako, kako bi ti željela, to je radi toga, što te dovoljno ne pozna. Ne,

pozna, kako te ja poznam, on ne zna, da si ti najbolja, najslađa, najpožrtvovnzaljubljenija djevojka. Ti bi mu mogla biti pratilica, pomoćnica, ona koja olakšava i zasl

ot. Ali došla je jedna druga sa svojom ljepotom, i ona je tako silno djelovala na njega, da



šao za njom, a da nije vidio tebe, koja ga ljubiš... I ti se moraš pokoriti svojoj sudbini.Jordan ju je uzeo u naručaj i ljubio joj je kosu. Ali Soeurette se još uvijek otimala.- Ne, ne, ja to ne mogu!- Da, ti ćeš se odreći, ti si predobra i prepametna, a da se ne bi odrekla... I s vremenom ti ćboraviti.- O to ne, nikada!- Dobro, ja imam krivo, ja ne zahtijevam, da zaboraviš, sačuvaj sjećanje u tvojem srcu, pa ugi osim tebe ne će radi toga trpjeti... Ali ja zahtijevam od tebe da se odrekneš, jer ja dobro

to leži u tvojoj prirodi i da si ti sposobna za odricanje, za žrtvovanje ... Pomisli same strahote, koje bi nastale, kad bi ti progovorila, kad bi se pobunila. Tada bi ti razorila naš štila bi naša djela, i još bi tisuću puta više patila. Ona ga prekide zadrhtavši:Neka se život razori, neka se unište djela! Ja bih tada dobila bar neku zadovoljštinu.. Rbrate, da mi ovako govoriš. Ti si egoista.

- Egoista, zato jer mislim samo na tebe, obožavana sestrice! Samo žalost ogorčava, u s, tvoje dobro srce. Ali kako bi te kasnije pekla savjest, kad bih te ja pustio, da sve razoriš. mogla više živjeti, kad bi vidjela ruševine, koje si ti prouzrokovala... Ti ćeš se predati su

omašno malo srdašce, i tvoja će se sreća sastojati u odricanju i čistoj nježnosti.Suze su ga gušile, sada su obadvoje zajedno jecali. Taj razgovor između ovog brata i ove si su bili tako naivni, i tako nježni, bio je prožet vanrednom bratskom ljubavi. I Jord

navljao, s puno neograničene samilosti, nježnosti i ljubavi:- Ti ćeš se odreći, ti ćeš se odreći.Sourette se još bunila, ali je već podlegla i plakala je kao siromašno, povrijeđeno dijete, kojemu se utiša bol.- O ne, ja hoću da trpim... Ja se ne mogu, ja se ne mogu odreći.Luka je trebao taj dan doručkovati s braćom Jordan, i kad je oko pola dvanaest došao u labora

šao ih je još uzbuđene i krvavih očiju. Ali on je sam bio tako očajan i tako utučen, data opazio. Rastanak sa Josineom i ona neumoljiva potreba da se rastanu ispunila ga je groajanjem. Kad su mu otrgli ljubav, ljubav, za koju je mislio da mu je potrebna u njegovoj milo mu se, kao da su mu oduzeli zadnju snagu. Ako ne spasi Josineu, nikada ne će moći od b

asiti puk, za koji bi dao i svoje srce. I otkada je ustao iz kreveta, nesavladivo su se isprečilega sve smetnje, koje su mu stajale na putu. Vidio je pred sobom crnu sliku, kako proêcherie, kako je već izgubljena i mislio je, da mora lud biti, ako se još nada spasenju. Tamo di izjedali, među njima se nije mogla udomaćiti bratska ljubav, sve ljudske nesreće kao da

dinile protiv njegova djela. Jednim udarcem izgubio je svu vjeru i proživljavao je najstrazu klonulosti duha, koju nikad dotle nije poznavao. Heroj se u njemu pokolebao, povećavši je bio blizu da napusti svoj posao, jer je držao, da je neizbježiva skora propast.

Soeurette je opazila njegovu potištenost, pa se, kako je bila božanski dobra, jako zabrinuga: - Jeste li bolesni, dragi prijatelju?

- Zaista ne ćutim se odviše dobro. Čitavo jutro bilo mi je grozno... Otkako sam ustao, m same neugodnosti.Ona nije dalje pitala, nego ga je gledala nemirom, koji je neprestano rastao, pitajući se u četojala njegova žalost, kad je zaljubljen i kad ga ljubi ona, koju je on volio. Da sakrije prev

buđenje, koje ju je snašlo, sjela je za mali pisaći sto i pretvarala se, kao da ispisuje bilješ



og brata; dok se je Jordan sav iznemogao ispružio u naslonjaču.- Dakle, dragi Luka, reče on, - mi ne vrijedimo mnogo, ni ti, ni ja, ni drugi. Kad sam ao, bio sam dosta jak, ali sam doživio toliko neugodnosti, da sam sada sav uništen.Luka se mrka lica neko vrijeme šetao, a da nije izustio nijednu riječ. Išao je gore, ustavljajući se par puta pred velikim prozorom i gledajući Crêcherieu, taj grad koji je rastao

se krovovi pružali pred njegovim očima. Zatim nije mogao zadržati svoje očajanje, pogovorio:- Moj prijatelju, napokon vam moram sve reći... Nijesam vas htio smetati u vašem istraživ

sam vam sakrivao, da naši poslovi u Crêcheriei vrlo zlo stoje. Naši radnici nas ostavđu njima vladaju razdori i bune, radi vječnih nesporazuma, egoizma i mržnje, čitav Beauclni protiv nas, trgovci, a i sami radnici, koje mi smetamo u njihovim navikama, takošćavaju život, da je naš položaj iz dana u dan opasniji... Ne znam, da li su baš danas stvarie, ali je sigurno, da mi se danas čini, kao da je naše poduzeće beznadno. Držim, da smo izgube mogu vam dulje sakrivati katastrofu, kojoj se približavamo.Jordan ga je začuđeno slušao. Uostalom on je ostao potpuno miran, dapače se neznatno nasmij- Ne pretjerujete li malo, prijatelju?

- Uzmimo, da pretjerujem i da nam propast još nije pred vratima... Ali smatrao bih se nepošvjekom, kad vas ne bih obavijestio da se jako bojim, da ćemo skoro propasti. Kad sam oražio vaš posjed i vaš novac, s namjerom da oživotvorim socijalno blagostanje, o kojemiko sanjao, obećao sam vam nesamo veliko, plemenito i vas dostojno poduzeće, nego i dsao. A sad vam moram reći, da sam vas prevario i da će vaš novac sasvim propasti. Paonda ne bi toliko grizla savjest?

Jordan je napravio pokret rukom, kao da je htio da ga prekine i da mu kaže, da ovdje negu novac. Ali Luka je nastavio:

- Ne radi se samo o znatnim svotama, koje je već poduzeće progutalo, nego su svak

trebne nove sume, da se produlji borba. Ali ja se više ne usuđujem da ih od vas tražim, jer asam hoću da žrtvujem, nemam prava da vas i vašu sestru povlačim u moju propast.«I Luka se nemoćno srušio na stolac, noge su mu otkazale službu, izgledao je kao ubijenSoeurette, vrlo blijeda, ostala silno uzbuđena kraj pisaćeg stola gledajući tupo obadva čovjek- Dakle zaista stoje stvari tako loše - zapitao je Jordan svojim mirnim glasom? - Vaša ideja bo dobra i vi ste me potpuno pridobili za nju... Ja vam nijesam zatajio, da me ne zanimaj

politički i socijalni pokušaji, budući da sam bio uvjeren, da je samo znanost revolucionarna i mo ona izvršiti razvoj budućnosti, privodeći čovjeka čistoj istini i pravednosti... Ali

idarnost bila je tako lijepa! Često sam gledao sa zanimanjem kroz ovaj prozor poslijeesatnog rada, kako napreduje vaš grad. To me je zabavljalo, pa sam se zarekao, da ću za diti i da će jednog dana elektricitet biti njegova velika sila, njegova marljiva suradnbročiniteljka ... Moramo li dakle sve to napustiti?Luki se opet oteo krik skrajnjeg očajanja:- Moja energija je na kraju, ne osjećam više srčačanosti, sva moja nada je razorena. Sšeno, pa sam vam došao reći, da se odričem radije svega, nego da od vas zatražim novu žržite, dragi prijatelju, da li biste se usudili dati mi toliko novaca, koliko nam je još potrebno, i

h ja mogao biti toliko drzak, da ga od vas zatražim?«

Nikada nije izbio iz čovječjeg srca tako ganutljiv i očajan krik. To bijaše opasan i tužan čas



bro poznaju svi heroji, svi apostoli, čas, u kojem nestaju sve čari posla, misija potamnjuje i leda nemoguće. To je prolazno uzmicanje, kukavičluk jednog časa, kad je patnja strahov

podnosiva.Jordan se nanovo nasmiješio svojim blagim smiješkom. On nije odmah odgovorio na pitanjeu je postavio Luka, koje se je ticalo velikih svota novaca, što su još bile potrebne. Povukkrivače na svoje slabe udove takvom kretnjom, kao da mu je zima. Zatim je nježno rekao:- Predstavite si, dragi prijatelju, da ni ja baš nijesam zadovoljan. Ovo jutro doživio sam astrofu ... Vi znate, da sam već mislio, kako sam pronašao sredstvo, pomoću koga ću mo

enosim električnu struju uz vrlo nisku cijenu i bez ikakvog gubitka na njezinoj snazi. Ali prem se i više ništa ne držim do onoga do čega sam prije držao. Danas sam učinio radi kontrole kus, koji je potpuno zatajio i sada sam uvjeren, da moram sve iznova započeti. Moj rakoliko godina bio je uzaludan... Vi ćete razumjeti, kako je to strašno, kad se naiđe na poraz, mislilo da je pobjeda sigurna.Soeurette se okrenula prema bratu, duboko potresena tim neuspjehom, za koji još nije ni znalaka je zaboravio svoju vlastitu bol i pružio je prema njemu ruke pun sažaljenja i bratske simpdan je ostao potpuno miran, samo ga je od preopterećenog rada tresla uobičajena groznica.

- Šta ćete sada raditi, zapita Luka?- Šta ću raditi, dragi prijatelju? Pa opet ću se prihvatiti posla... Sutra ću početi sve iznova, ke ono, što sam dosad učinio, beskorisno. Stvar je vrlo jednostavna, kad je očito da ne mugačije raditi... Razumijte me! Nikad se ne ostavlja započeto djelo! Makar trebalo zadeset, trideset godina, makar i čitav život, sve se žrtvuje. Ako se čovjek prevari, vraća se načinje se uvijek nanovo i prelazi opet onaj isti put, koji se je već prošao. Zapreke i smetnje sunice, nepredviđene poteškoće na tom našem putu... Svako djelo je kao dijete kojega je životje zločin, ako ga se ne dovede do kraja. Ono je naša krv i mi nemamo prava prekidati nje

stajanje, moramo mu dati svu našu snagu, našu dušu, naše tijelo i naš duh. I mi moramo bit

ako pripravni, da umremo za naše djelo, ako to ono od nas zahtijeva, kao što je majka priprvovati svoj život da spasi svoje dijete. Ako nas djelo nije stajalo života, ako ga ugledamobom dovršeno, živo i jako, tada nam preostaje opet samo jedno: započeti opet novo djelo, nne zaustavljajući, i tako moramo činiti uvijek, ostvarujući jedno djelo za drugim, dokle god smsposobni.Izgledalo je kao da je postao velik i jak, kao da vjeruje u ljudsku snagu protiv lodušnosti, siguran u pobjedu, ako upotrijebi za nju sve svoje snage do zadnjeg kucaja svogauka, koji ga je slušao, osjećao je, kao da mu dolazi struja nesavladive energije od tog tako s

vjeka.- Rad, rad, nastavi Jordan, - nema veće moći od rada. Kad se vjeruje u rad, onda ga ne ta pobijediti. A tako je lako stvoriti čitav jedan svijet: treba samo svaki dan raditi, i dodava

dan kamenčić onom kamenju, koje je već postavljeno, treba se penjati tako visoko, koliko doot, bez žurbe, točno upotrebljavajući tjelesne i duševne sposobnosti, kojima se raspolaže. Zsumnjamo u sutrašnji dan, kad ga sami pripravljamo današnjim radom? Što danas posijem

mo sutra žeti... Ah! Rad je plemenit, rad je stvoritelj i spasitelj, on je moj život, moja jedina ota!Njegov se pogled izgubio u daljini, izgledalo je kao da sam sebi govori pjevajući himnu radu

uvijek dolazila iz njegovih ustiju, kad se je jako uzbudio. I opet je govorio o tom, kako



d uvijek tješio i hrabrio. On živi još samo radi toga, jer je svom životu postavio zadaću, poj je uredio sve svoje funkcije. Uvjeren je da ne će prije umrijeti, dok ne bude njegov p

vršen. Tkogod se sasvim posveti radu, nalazi u njemu vođu, potporu, pa i regulator za samoe mu bije u grudima. Tako život postiže svoju svrhu, zdravlje se popravlja, dobiva se po

vnoteža iz koje se rađa jedina ljudska radost, koja proizlazi iz savjesno završenog poslalestan čovjek, nije nikada ušao u svoj laboratorij, a da nije osjetio olakšanje. Koliko puta je pditi bolesna tijela i plašljiva srca; i svaki puta izliječio ga je rad. Neodlučnost i klonulost lazile su mu samo u časovima lijenosti. Rad je uzdizao svog stvoritelja, on je postajao za

ban i uništavao ga je samo onda, kad ga se sam odricao.Okrenuvši se naglo prema Luki, Jordan je završio govor svojim lijepim smiješkom:- Vidite, dragi prijatelju, ako ćete pustiti Crecherieu da umre, umrijet ćete i vi s njom. Rš život i mi moramo živjeti, dok ne svršimo ono, što smo poduzeli.Luka se podigao, bio je silno oduševljen. To, što je upravo čuo, taj prizor vjere u rad, ta stbav za radom, podigla je u njemu junačko nadahnuće, vratila mu je opet svu vjeru i svu sijek, u časovima umora i sumnje, trebao je potrčati svom prijatelju, da nađe izgubljenu energru i sigurnosti koja je izbijala iz njegova bijednog tijela. Svaki puta djelovao bi čar, svježa

unila bi mu srce i on bi se nestrpljivo bacao u novu borbu.- Da! - uzvikne Luka, - vi imate pravo, ja sam kukavica, i stidim se da sam očajavao. Ljudska i u slavljenju, preustrojstvu spasonosnog rada. Rad će biti osnovatelj našega grada... Ali šta ćovcem, s tim velikim iznosima, koje još treba staviti na kocku!Jordan, iscrpljen žarom, koji je uložio u svoj govor, jače je zamotao svoja mršava ramena. Zatko dišući tiho rekao:- Dati ću vam taj novac... Bit ćemo štedljiviji, pa ćemo uvijek imati dosta za život. Vi dobro z

mi trebamo malo, nešto mlijeka, jaja i voća. Samo ako budem mogao platiti troškovje pokuse, sve ostalo će se urediti.

Luka ga je zgrabio za obje ruke, koje mu je Jordan duboko uzbuđen stisnuo.- Prijatelju, dobri moj prijatelju... Ali, vaša sestra, zar i nju da uništimo?- To je istina, - reče Jordan, - mi smo zaboravili na Soeuretteu.Oni su se okrenuli prema njoj. Soeurette je tiho plakala. Ona se nije maknula sa svojeg maj pisaćeg stola, naslonila se na oba lakta, pokrivši lice rukama. Po obrazima curile su joj ze, koje su umirile njezino bijedno, izmučeno i okrvavljeno srce. I nju je sve ovo, što je čuli potreslo i uzbudilo. Sve što je njezin brat govorio Luki, odjekivalo je u njoj jednakom snaa potreba za radom, ovo odricanje radi rada, zar ne može ona tako shvatiti život i proživje

no do svršetka, radi što više harmonije? I ona bi sigurno, kao i Luka, izgledala sebi zla i kukad bi sprečavala djelo, kad mu se ne bi žrtvovala, sve do samozataje. U njezinu veliku, jednoslemenitu dušu povratila se srčanost.Ona se podigla, zagrlila je svog brata, glavu je ostavila na njegovim prsima i šapnula muho:- Hvala ti!... Ti si me izliječio, ja ću se žrtvovati.Međutim se Luka počeo iznova kretati, nije mogao izdržati na jednom mjestu. Opet se povraozoru gledajući, kako se blista veliko, plavo nebo nad krovovima Crêcherie. Zatim okreopet je ponovio svoj krik:

- Oni ne vole! I onog dana, kada budu voljeli, sve će biti plodnije, i sve će pobjedon



pijevati pod suncem!Soeurette, koja mu se srdačno približila, rekla je svladavajući zadnje drhtaje svojeg ranjenog - Treba ljubiti, a da se ne računa na to, da budemo ljubljeni, jer djelo može nastati moću nesebične ljubavi za druge.Ove riječi, što ih je izreklo stvorenje, koje se posve žrtvovalo iz jedine radosti, što se edati, pale su u velikoj tišini, od koje čovjeka prolaze srsi. Više nijesu govorili, sve dinjeni bratstvom, promatrali su u daljinu, među zelenilom, novi grad pravednosti i sreće komalo rasprostraniti svoje krovove u nedogled, sada, kad je sjeme ljubavi bilo posijano.



IV

Od toga vremena je Luka, graditelj i osnivač grada, bio opet našao sebe, ponovo je bio ispljom za rad, i njega su opet slušali i ljudi i kamenje. S vjerom u njegovu misiju vratila muaga i vedrina duše. Bio je vrlo veseo i vodio je pobjedničkom radosti borbu Crêcherie p

kla, osvajao je malo po malo i ljude i stvari, zahvaljujući ljubavi i sreći, koja se oko vijala. Osnutak novoga grada trebao mu je vratiti Josine. S njom bi bili spašeni svi bijedniavoj zemlji. U to je polagao svu svoju nadu i, prožet ljubavlju, radio je za ljubav, sigubjedu.Jednog lijepog dana, kad je nebo bilo sasvim plavo, naišao je na prizor, koji ga je jošveselio i napunio mu je srce nježnošću i nadom. Upravo je pregledavao zgrade koje su priprnici, želeći, da sve sam nadzire, kad ga je iznenadio vedri razgovor i živahan smijeh, k

lazio iz jednoga kuta, na podnožju nagiba Monts Bleusesa, gdje je jedan zid dijelio zemêcherie od Pakla. On se tiho približio, htijući sve vidjeti, a da sam ne bude viđen, kad uažestan prizor. Jedna četa djece, upravo se počela slobodno igrati na suncu, bacajući se bratvinosti na zemlju.S ove strane zida nalazio se Nanet, koji je dnevno dolazio svojim prijateljima u Crêchericienom i Antoinetteom Bonnaire, koje je sigurno namamio i zaveo u strašan lov na guštereje, dignute glave, smijali su se i vikali, dok su se i ostala djeca s druge strane zida, koju Luka

ogao vidjeti, smijala i bučala. On je odmah otkrio, da je Nise Delaveau pozvala k seručak male goste i da su se baš u vrtu igrali, pa su dotrčali na poziv druge djece, željni da se dine i da se zajedno bolje igraju. Nažalost su vrata, koja su se prije ovdje nalazila, bila zazi

d se beskorisnim psovanjem i karanjem nije postiglo, da se djeca spriječe u međusosjećivanju.Delaveauovi su ih kažnjavali i izričito su im branili, da ne smiju ići do kraja vrta. A u Crêchim stavili do znanja, da će imati neugodnu pustolovinu, karanje, a možda i proces, ako

lazili preko zida. Ali oni su i dalje nastavili prelaziti prijeko k nevinoj dječici, kao da ih je ticala neka nepoznata sila, da će u budućnosti biti svi ravnopravni. Nijesu se dali zadržati pomiješaju, ne sjedine, ne pobrate u potpunom zaboravljanju mržnje i klasnih borba.I sada su odzvanjali veseli, čisti i kristalni glasići, slični ćurliku ševa.- Ah, to si ti Nise, zdravo!- Zdravo Nanet! Zar si sam?- O ne, ne, sa mnom su Lucien i Antoinette! A jesi li ti sama Nise?- Nisam. Sa mnom su Louise i Paul!... Zdravo, zdravo Nanet!- Zdravo, zdravo, Nise!I taj »zdravo« opetovao se bez prestanka. Smijeh se orio, jer im je bilo smiješno što razgovaa se ne vide, pa im je izgledalo kao da njihovi glasovi dolaze s neba.- Nise, da li si još uvijek ovdje?- Dabome, da sam tu!

- Slušaj Nise, zar ne ćeš doći ovamo?



- Kako da dođem, Nanet, kad su vrata zazidana?- Preskoči, Nise, preskoči!- Nanet, dragi Nanet, preskoči ti!I najednom, kao u mahnitosti, sve šestoro zavikne:- Preskoči, preskoči! skačući visoko pred zidom, kao da su se nadali, da će se moći vidjetidu dosta visoko skočili. Okretali su se, plesali su, naklanjali su se prema ovom neumoljivomali su se, kao da se kroza nj vide s djetinjskom snagom fantazije, koja prebrođuje sve zaprekeZatim se ponovio jasan pijev frule.

- Znaš šta, Nise?- Ne znam, Nanet.- Ja ću se popeti na zid, Nise, i povući ću te za ramena, da te dopremim ovamo.- Sjajno, Nanet! Brzo se popni!Nanet je bio odmah na zidu, pužući rukama i nogama okretnošću mačke. I tamo gore, zajahavšje na konju, izgledao je tako smiješno sa svojom okruglom glavom, velikim plavim o

azbarušenom plavom kosom. Već je bio star četrnaest godina, ali je ostao malen, čvrstih psmiješena i odlučna izgleda.

- Lucien! Antoinette! Pazite da tko možda ne dolazi!I nagnuvši se u vrt Delaveauovih, ponosan da je situacija u njegovim rukama i da vidiane, vikne:- Popni se, Nise, pomoći ću ti.- Ne, ne, ja ne ću prva, Nanet! Ja ću ovdje čuvati stražu.- Dakle tko će prvi, Nise?- Čekaj malo Nanet, Paul će prvi, budi na oprezu, tu je drvena rešetka. On će pokušati daskrhati.Zavladala je tišina. Čula se samo škripa starog drveta pomiješana prigušenim smijehom. Lu

emišljavao, bi li uspostavio red, pa da rasprši obje družbe kao vrapce, iznenađene pod kroliko puta je on sam grdio tu djecu, iz straha, da jednom ne svrše njihovi sastanci te

ađama. Ali to sve je bilo tako dražesno, to djetinjstvo, ova srčanost i jakost, da se opet saprkos svih borba. Htio je još neko vrijeme gledati, a onda strogo da nastupi.Odjeknuo je krik pobjede i Faulova glava pokazala se na zidu, Nanet ga podigne i spusti gugu stranu u ruke Lucinea i Antoinette. Paul, premda mu je već prošlo četrnaest godina, nijak, bio je slabunjav i nježan, lijepi plavi dječak, vrlo dobar, vrlo nježan s lijepim i mudrim o

dva što je s ovu stranu zida pao u naručaj Antoinette, zagrlio ju je, pošto ju je dobro pozn

im toga je Paul volio biti kraj nje, budući da je ona bila lijepa i velika za svojih dvanaest goduna draži.- No, Paul je dolje, Nise! Tko će sada?Ali Nise se javi uznemireno i tiho:- Šuti, šuti, Nanet! Nešto se miče kod kokošinjca. Sakri se za zid, brzo, brzo!Kad je minula opasnost, povikne:- Pazi, Nanet, sada dolazi Louise, ja joj već pomažem!I malo zatim zaista se ukazala glava Louise, kao glavica kozice s crnim, malo kosim očima, tasom, šiljastom bradom, živahna i vesela. Premda je imala istom jedanaest godina, bila j

oro čitava mala žena, svojeglava i samostalna i mnogo je uzrujavala svoje roditelje, dobre su



azzele, koji su bili zapanjeni, da je iz njihova mirnog sebeljublja mogla izrasti takva raskalvljaka. Ona nije čekala da je Nanet prenese, nego je sama skočila i pala oko vrata Lucienu, obožavala, koji je bio najstariji od sviju, visok i jak, i premda je imao istom petnaest godinaveć skoro čitav čovjek, i koji joj je vrlo vješto i domišljato pravio posebne igračke.- Broj dva je dolje, Nise! Sad preostaješ još samo ti, popni se brzo, kod bunara se opet nešto Drvo zaškripi, mora da se je skrhao čitav komad rešetke.- Joj, Nanet, ne mogu! Louise je svojim nogama sve polomila i srušila na zemlju.- Čekaj, to nije ništa, daj mi tvoje ruke, Nise, povući ću te.

- Ne, ne, ne mogu! Gledaj, Nanet, koliko god se uzdižem, ipak sam još uvijek premalena!- Ali kad ti kažem da ću te povući... Još, još, Ja ću se sagnuti, a ti ćeš se uzdići na prste. HoplaVidiš, da te vučem!On je potrbuške ležao na zidu i bilo je čudo, da nije izgubio ravnotežu, jer se nije ni za što dažnim okretom ruku dignuo je Nise i posjeo ju je kraj sebe. Ona je bila čupavija nego inledala je, sa svojom plavom glavom, kao malo rudasto janje, crvenih i uvijek nasmijanih usta

epim plavim očima. Njih dvoje je dobro pristajalo jedno uz drugo, Nise i njezin dobri drug Noje zlatno plavih kosa, koje su lepršale na sve strane. Jedan čas su ostali kao da jaše na k

em o lice, ponosni što se nalaze u zraku.- Kako je Nanet jak! On me je sasvim sam dignuo.- Ali i ti si se ljudski propela, Nise... Znaš li, ja imam četrnaest godina?- A ja imam jedanaest. Ali kaži, zar ne izgleda, kao da sjedimo na konju, na vrlo visokom kamena.

- Slušaj, hoćeš li, Nise, da ustanem?- Da, da, i ja ću s tobom ustati.Ali u vrtu se opet nešto počelo micati, ovaj puta sa kuhinjske strane; njih dvoje je obava, oni su se obuhvatili oko pasa i skotrljali se niza zid stežući se svim silama jedno u nar

ugoga. Mogli su se ubiti, ali su ostali neozlijeđeni, pa kad su osjetili čvrsto tlo pod nogama, smse kao ludi i stali su se tamo igrati, sve se više smijući, očarani svojim padom. Paul i Antoincien i Louise, već su se zabavljali trčeći između šikarja i srušenih stijena, koje su ovdjdnožju Monts Bleusesa, pružale izvanredan zaklon.Pošto je Luka uvidio da je već kasno, da ih izgrdi, tiho se udaljio, bez i najmanjeg šuma. Budunitko nije vidio, ne će se znati da je prošao pored ovog prizora zažmirivši očima. Ah! čica, kako su ona slijedila nagon svoje mladosti, veseleći se pod slobodnim nebom, usprko

brana! Oni su bili cvijet života, koji je dobro znao, za kakvu buduću žetvu se je tako rascvje

ma. Oni su možda nosili u sebi izmirenje različitih društvenih redova, budućnost pravednra. Što njihovi oci nijesu mogli učiniti, učinit će oni, i još više će to učiniti njihova dhvaljujući neprekidnom prodiranju razvitka, koji je kucao u njihovim žilama. I Luka, koaljivao sakrivajući se, da ih ne smeta, veselo se osmjehivao, kada ih je čuo kako se ona smijreći za poteškoće, koje će naskoro imati, kad budu prelazili natrag preko zida. Nikada se de tako pouzdao u sretnu budućnost, nikada nije osjećao toliko srčanosti za borbu do pobjede.I dugo mjeseci trajala je ogorčena borba bez ikakva milosrđa između Crêcherie i Pakla. Lukaveć u nekim časovima pokolebao i vjerovao da će brzo doći do propasti, uložio je svu

agu da održi Crêcherieu. On je dobro znao, da ne će dulje vremena moći proširiti svoje podr

je nastojao, da makar ništa ne izgubi od njega, i već je veliki napredak bilo i to, da se osta



oj visini i da se održi u životu, usprkos udaraca koji su padali sa svih strana, i koji su je rti. Ali kakvim golemim trudom, kakvom oduševljenom srčanosti, vršio je on svoj posao!je dala mu je bez sumnje snagu apostola koji je stvarao čudesa. Luka je bio svagdje u istdreći radnike po dvoranama tvornice, učvršćujući sve jače veze bratstva među velikima i malpćoj kući« i bdijući nad dobrom upravom u skladištima. Dnevno se viđao po sunčanim ulivoga grada, kako se ljupko igra sa djecom i smije sa ženama, kao mladi otac ovoga maloga i bijaše njegov. Sve je nastajalo, raslo i udešavalo se na njegov mig, zahvaljujući njegovu garanja i plodnosti stvoritelja, čije su otvorene ruke rasipale dobro sjeme svagdje, ku

olazio. A najveće čudo bilo je, kako je osvojio radnike, među koje se na neko vrijeme uvukasloge i nezadovoljstva. Premda se Bonnaireovo mišljenje još uvijek razlikovalo od njegovaLuka svojom srdačnosti osvojio ovog vrlo dobrog i vrlo marljivog čovjeka, tako da je u nšao najvjernijeg i najodanijeg pomoćnika, bez kojega sigurno opća stvar ne bi uspjela. Isto tagova silna ljubav prožela i sve radnike, svi su se oni malo pomalo sakupljali i zbijali oko n

d su uvidjeli kako je nježan, kako je bratski raspoložen i kako on živi samo za sreću drugih, siće jedino tako naći svoju vlastitu sreću. Svi stanovnici u Crêcheriei postali su jedna v

rodica, čija se veza sve više učvršćivala, jer su napokon svi shvatili, da se za svoju vlastitu

di onda, kada se radi za sreću sviju. Kroz šest mjeseci nije ni jedan radnik ostavio tvornicu, poni, koji su otišli, i nijesu još povratili, oni, koji su ostali, podnosili su sve veće žrtve, takesu primali ukupnu svotu svojih prihoda, nego su ostavljali u blagajni poduzeća jedan novali rezervni fond, koji je tako postao znatan i jako je narastao. I u ovo kritično vrijeme sigsamo ova solidarnost svih udruženih članova, koji su se borili za opće djelo, spasila Crêcheriječila da se ne sruši radi grozne sebičnosti i zavidnosti staroga Beauclaira. Rezervni fond, ko oprezno smišljeno sakupio i povećao, pružao je odlučnu pomoć u borbi. On je pomogao,

ebrode teški trenuci i omogućio, da se u vrijeme krize ne traži novac od opasnih lihvara. Njegmoći mogli su se dva puta nabaviti strojevi, koji su bili potrebni radi promjene n

oizvodnje, pa su tako znatno smanjili prodajnu cijenu. Zatim su se pojavili još neki sretni izš u to vrijeme izvodile su se velike radnje na mostovima, željezničkim tračnicama i osičnim građevinama, pa je bila potrebna velika količina tračnica, greda i okosnica. Dugi mem je živjela Evropa pogodovao je osobito miroljubivom i civilizatorskom razvoju žel

dustrije. Još nikada dosad nije u tolikoj mjeri prodrlo željezo u sve grane ljudske djelatnosti. je povećala i količina proizvodnje u Crêcheriei, a da dobitak nije jako porastao, jer je Luka sene, uvjeren, da se time osigurava budućnost. On je jačao tvornicu mudro upravljajući, štprekidno, s namjerom da sakupi što više novaca u rezervnoj blagajni, da im ne uzmanjka nov

moć u vrijeme opasnosti; a predanost općoj stvari, solidarnost i odricanje radnika, koji su usdan dio zarade udruženju, sve je to omogućilo, da se dan pobjede mogao očekivati bez vadanja.U Paklu je izgledalo, kao da sve cvate, broj poslova nije se smanjio, još se uvijek jedravljalo s velikim uspjehom u proizvodnji bomba i topova. Ali sada je to samo tako biledu, i Delaveaua su počele snalaziti kadikad vrlo ozbiljne brige, koje nije htio priznati. S nj

o čitav Reauclair, svi ugroženi građani i kapitalisti. Uostalom on je bio uvjeren da je sna, autoritet i snaga, pa da mu je tako osigurana konačna pobjeda. Ali ipak su ga podilazile

mnje, uznemirivao se kadikad vrlo ozbiljno radi neprekidne djelatnosti Crêcherie, kojoj je v

eseca prorokovao propast. On nije mogao niti pomišljati, da se upusti u konkurenciju u trg



jeza, čelika, tračnica i greda takve jakosti, kakve je proizvodila susjedna tvornica,sjajnijim uvjetima i vrlo jeftino. Ostali su mu samo fini predmeti od čelika, vrlo precizno izrakoje je dobivao tri do četiri franka po kilogramu. Ali ti predmeti proizvodili su se i u dvrnicama, koje su se nalazile u obližnjem okrugu i koje su bile na dobrom glasu. One su mu

nkurirale, i Delaveau je osjećao, da je jedna od ovih triju tvornica suvišna i radilo se je sam koje će dvije tvornice izjesti treću. Nije li možda Pakao osuđen da iščezne, kad je već i oabljen od Crêcherie?Odsada ga je ta sumnja grizla, premda je podvostručio djelatnost i premda je prividno za

tpuno vedro pouzdanje u dobar svršetak, u najamni sistem, čiji je on bio branilac. Ali još višemičenje i slučajnosti industrijske borbe, ljutilo ga je to, što se on nije mogao osloniti ni na kervni fond, koji bi mu omogućio, da se odupre oskudici i nepredviđenim katastrofama. Ako naza, prekid rada, štrajk ili makar samo jedna zla godina, to bi bila propast, jer tvornica ne bi ičega živjeti čekajući, dok poslovi opet ožive. Već je morao jednom pozajmiti tri stotine h

naka, za hitnu nabavku nekih novih sprava, čiji su kamati teško opteretili godišnji zaključni ršta će biti onda, ako će uvijek iznova i iznova morati posuđivati, dok konačno ne zapadne u begova?

U to vrijeme pokušao je Delaveau opametiti Boisgelina. Kad je on bio pristao da mu poatak svojega imutka, Delaveau mu je obećao, ako kupi Pakao, da će mu uloženi novac nositi vmate, pa će tako moći nastaviti svoj raskošan život. Ali kad su se pokazale poteškoće, želaveau, da bude Boisgelin malo uviđavan i da smanji, barem na neko vrijeme, svoje potr

me, da će ih sa sigurnošću opet moći zadovoljavati i još ih i proširiti, odmah čim im se novo nakloni. Da je Boisgelin pristao, da uzima iz poduzeća samo polovinu dobitka, onlaveau mogao osnovati taj tako čuveni rezervni fond i Pakao bi slavodobitno prebrodio zle goi Boisgelin je bio tvrdoglav, zahtijevao je sve, odbijajući da išta smanji svoj primitak i da ogoje troškove oko lova i svoga načina života, koji je bio sve skuplji. Došlo je također i do s

đu bratićima. U času, kad je kapital prijetio, da ne će više izbaciti očekivane kamate, kad rda, radnici, nisu više bili u stanju da uzdržavaju lijenčinu u njegovoj raskoši, optuživao je vlornice svojeg upravitelja, da se ne drži obećanja, kad predlaže potkresivanje njegove rlaveau je bio ljut i očajan radi ovog glupana, koji je otupio od pretjeranog uživanja, a on, jae još uvijek ni sanjao, da bi iza leđa njegova bratića-kicoša mogla stajati njegova žena Fernje ona razvratnica i lakomica i da je na njezine kaprice potrošen sav taj golemi novaerdacheu je bila svečanost za svečanosti. Fernade je tamo uživala u tako divnoj odmazjašnja vremena, tako se opijala svojim trijumfima, da joj se svaki zastoj u njezinu veselju

ikim gubitkom. Ona je sama huškala Boisgelina, govoreći mu, da je njezin muž popustio u radrnica ne daje tolike postotke, koliki bi se mogli iz nje izvući i da je jedini način kojilaveaua može potaknuti na rad taj, da se preopterećuje sve većim zahjevima u novcu. Delaveavjek pun samopouzdanja, nije se nikada povjeravao ženama, makar to bila i njegova vlaemda ju je toliko obožavao, pa tako Fernande nije bila upućena u pravo stanje stvari. Oslila, da treba neprestano ganjati svoga muža, sve pohlepno proždirati, da bi se sve postostručo hoće da se njezin san oživotvori i da se jednoga dana vrati u Pariš s osvojenim milijunima.Ali ipak jedne noći zaboravio se Delaveau pred Fernandeom. Oni su se vratili iz ređenoga u Guerdacheu, za vrijeme kojega je Fernande, kojoj je bila strast bezglavo jur

nju, nestala sa Boisgelinom. Naveče je bila priređena velika gozba, i već je prošla ponoć, k



rodica na kolima dovezla u Pakao. Mlada žena bila je slomljena od umora, kao da ju je uhoznica od vatrenosti užitaka, koji su ispunjavali njezin život, žurila se skinuti, lijepa u svodljivoj nagosti, zatim se je ispružila na postelji ispod pokrivača; dok se njezin muž bez žuodređenom redu svlačio, šetajući se po sobi vrlo ljuta i zabrinuta izgeda.

- Reci mi, - napokon je zapita, - nije li ti Boisgelin ništa rekao, kad ste zajedno nestali?Fernande, iznenađena, otvori oči, koje su se već zaklapale.- Ne, - odgovori mu ona, - ništa zanimiva... Šta bi mi trebao reći?- Ah, - odgovori Delaveau, - mi smo se malo prije toga prepirali. On me je opet zatražio za k

eseca deset tisuća franaka. Ali ovaj puta sam ga odlučno odbio, to je nemoguće, to je ludost.Ona je podigla glavu, a oči su joj se ponovno razbudile.- Zašto ludost?... Zašto mu ne daš tih deset tisuća?U stvari je to ona nagovorila Boisgelina, da zatraži te novce za kupnju električnog automobii se ona žarko zagrijala, budući da se u njemu može voziti vrlo velikom, zapravo ludom brzino

- Zašto ludost! - zavikne Delaveau, zaboravljajući se, - zato, jer će ova luda upropojim vječitim traženjem tvornicu. Mi ćemo propasti, ako se on ne riješi da smanji svoje trošr nijesu lude te gozbe, koje on priređuje, ta njegova glupa taština, da mu cijeli svijet ispraž

su!Najednom je Fernande naglo sjela na stražnjicu, njezino lice je problijedilo, dok je on pose povjerljiviji i nastavio govoriti u svojoj tvrdoj naivnosti slijepog supruga:- Samo je jedna osoba razumna u Guerdacheu, a to je sirota Suzanne, jedina, koja bavlja. Vrijedna je sažaljenja, kad je uvijek tako snuždena. Kad sam je danas preklinjao da djsvog supruga, odgovorila mi je, potiskujući suze, da se ona ne će apsolutno ni u šta miješati.Ovaj nespretan apel na zakonitu suprugu, na mučenicu, tako dostojnu i tako veliku u ricanju, ogorčio je Fernandeu. Ali od svega toga najviše ju je potresla pomisao, da bi mogla asnosti tvornica, taj izvor svih njezinih užitaka. Ta misao joj se neprestano vraćala.

- Zašto si rekao da ćemo propasti?... Mislila sam da posao napreduje vrlo dobro.U njezinu pitanju bilo je toliko nestrpljivog gnjeva, da se Delaveauu opet vratilo nepovjerenjje pobojao, da mu žena ne poveća bojazni koje on ni samome sebi nije htio priznati, pa je

držao u sebi svu istinu, koju joj je u svojoj srdžbi skoro povjerio.- Nema sumnje da poslovi vrlo dobro napreduju. Ali oni bi išli još bolje, kad ne bi Boisgelinipnog života koji provodi, neprestano praznio blagajnu. Kažem ti on je glup sa tim svednim mozgom jednog kicoša!Pošto se Fernande umirila, iznova je legla s gipkim kretnjama svojega divnog tijela, tako njež

kog. Njezin muž bio je neotesan, brutalan i škrt čovjek, koji je samo o tom sanjao, da imanje moguće novaca, koji se nalaze u blagajni tvornice; i nezgrapne šale i krupne ima je napastovao Boisgelina, bile su za nju indirektne navale, zbog kojih se osjećala

vrijeđenom.- Dragi moj, - završila je ona hladno, - nijesu svi za to stvoreni da zaglupljuju provele dane u poslu, a oni, koji imaju novaca, imaju prava, da se naslađuju po miloj volji i da užvim slastima ovoga svijeta.Delaveau se razljutio i htio joj je oštro odgovoriti. Ali mu je uz veliki napor uspjelo da se ušto da pokuša razuvjeriti svoju ženu? On je s njom postupao kao s razmaženim djetetom, pušta

da sve radi po svojoj miloj volji, a da se nije nikada ljutio na njezine pogrješke, koje b



ugih tako jako osuđivao. On uopće nije vidio kakvim razvratnim životom ona živi, jer je bm lud i jer je ona bila dragocjenost koju je htio imati u svojim rukama, otvrdnulim od teš

da. On je nije nikad tako ljubio i želio kao u one večeri, kad bi se vraćao iza teškogaovedenoga u zagušljivom dimu, u crnim i zaglušnim radionicama Pakla, i kad ju je nalazio u krvnu i čarobnu, kako širi oko sebe miris koji opija. Ona je za njega uvijek ostala predmetom njevljenja, njegova obožavanja, idol kojeg je čuvao, pred kojim se je odricao svakog dostojanravog razuma, u koji se nije usuđivao ni za trenutak da posumnja.Nastala je tišina, Delaveau je legao u krevet, a da nije utrnuo električnu svjetiljku koja je s

noćnom ormariću. Kratko vrijeme ležao je nepomično, otvorenih očiju. Neposredno doećao je toplinu i prodiran miris ženske puti, vidio je svileno-mekanu kožu golih ruku i

udiju među čipkama. Ali Fernande je već zadrijemala, oči su joj bile zaklopljene, njezino le poblijedjelo je od velikog umora i ono je bilo sada još zavodljivije, usred valova raspuse.Njezin muž okrenuo se i poljubio jedan neposlušni pram kose iznad uha. Međutim, kako se maknula, mislio je, da se srdi, pa se htio s njom pomiriti, pokazujući joj da razumije slabtrebe za raskoši.

- Bože moj, još ću mu dati tih deset tisuća franaka, ako toliko želi imati automobil. Sve štovorio protiv toga, bilo je samo iz opreznosti... Danas je lov bio vrlo lijep.Ona nije još uvijek ništa odgovorila. Iz njezinih, malo otvorenih, crvenih usnica, među kojimvidjeli sjajni i čvrsti zubi, izlazio je topao i pravilan dah, dok su joj se ružičasti vršci grdizali slabo drhćući, kao da joj je od duge ljubavne klonulosti ponestalo daha. Ona je spurena, polunaga, zbacivši sa sebe jedan kraj od pokrivača, kao da se je trijeznila od opojtaka prošloga dana.- Fernande, Fernande! - zvao ju je tiho Delaveau dodirnuvši je novim poljupcem.Pa kad je uvidio, da je zaista zaspala, on je odustao od daljih pokušaja i okanio se je.

- Dakle, laku noć, Fernande!Pošto je utrnuo svjetiljku, legao je na leđa. Ali nije mogao zaspati, san mu nije dolazio na očbuljio u tminu oko sebe. Bio je kao u groznici, nije mogao spavati kraj ove tako tople i mirnske puti, opet ga je uhvatio strah i nespokojstvo, koje mu je prouzročila kriza kroz koolazila tvornica. I u tom jadnom stanju bdijenja, pogoršavale su se poteškoće, i on nikad joo otvoreno i u tako mračnim bojama gledao u budućnost. Jasno je vidio uzrok propasti, ko

ouzročiti ova mahnitost za nasladama, ova luda i bolesna Želja, da se što brže potrati mčeni novac. Sigurno je postojala negdje neka provalija, u koju je tekao sav taj novac, neka už

na, koja je trošila sve zdravlje i sav dobitak od posla. On, koji je bio sam sa sobom na itivao je svoju savjest, ali nije mogao pronaći protiv sebe nijednog prigovora. Ujutro je bioposlom, a naveče je zadnji napuštao radionice, uvijek bdijući i upravljajući golemim br

dređenih, kao da upravlja cijelom regimentom. On je ulagao sve svoje velike sposobnosti, radrajno i nepokolebljivo sa rijetkom snagom metodičnosti i logičnosti, bio je čestit i dosljedanrac, koji je odlučio da pobijedi ili da bezizgledno propadne. I zato je neizrecivo patio osjećko njegovo djelo usprkos njegova heroizma polagano klizi u propast, obarajući i s dana ustošeći sve što je on stvorio, a nije znao odakle to sve dolazi, pa tako nije mogao svergijom zaustaviti neizbježivo propadanje. Nema sumnje, da je neprestano rasipavanje što

laveau nazivao ludim životom Boisgelina, bilo rak-rana, koja je uništavala tvornicu. Ali tko



o zagljupljivao, tko je potpirivao njegovu mahnitost, do toga nije mogao doći Delaveau, kd je sve drugo razborito razumijevao, to on nije mogao shvatiti, budući da je sam bio pamezan i umjeren radnik, koji je mrzio lijenost i užitke, koji uništavaju zdravlje.Taj jadni Delaveau nije ni u snu pomišljao na to, da ta rušiteljica i trovateljica živi s njimdnim krovom, da je to bila njegova obožavana Fernande, ova tako lijepa, nježna i vitka žena,sada spavala tu pokraj njega i koje ga je topli miris omamljivao. Dok je on trošio svoju snđi i odrazu vatre iz peći, da izvuče što više novaca, koji su stekli radnici svojim žuljevojem, dotle se ona šetala u svojim skupim haljinama pod sjenovitim drvećem Guerdachea, b

svojoj volji novac na sve četiri strane svijeta, lakoumno je grizla svojim bijelim zubima, kde slatkiše, stotine hiljada franaka, koje je za nju kovalo tisuću radnika lupajući velikim bato

je sve odjekivalo. Pa i ove noći, dok se on vrtio po krevetu gledajući otvorenim očima u tsleći o skorim isplatama, mučen problemom na koji bi nov način mogao dobiti novac, što bao dati, spavala je ona kraj njega tijelom o tijelo, pijana od oduševljenja prošloga dana, naburena od užitka, tako umorna od svih naslada, da joj je slabi dašak jedva nadimao njezine zas

udi. Od vremena na vrijeme probudila se u njemu požuda za ovom ženom, koja je bila njegou on nije uopće poznavao. Ona je ležala kraj njega skoro posve gola, olabavljenih udo

avala je tako tvrdo, da bi je on mogao uzeti, a da ona možda to ni ne osjeti. Zatim je opet jošpao u svoje mučne i teške poslovne brige, a ona je tada postala za njega samo besvijesno di san je on poštovao isto onako, kao što je podnosio njezine hirove, a da nije nikada prodro ug božanskog tijela, tog obožavanog idola. Napokon je zaspao i sanjao je, da su zle i neprijatee potkopale tlo tvornice i da će jedne olujne noći, ispunjene grmljavinom i sijevanjem mopasti sve njihove zgrade u bezdan.Slijedećih dana sjetila se Fernande straha, o kojem joj je njezin muž govorio. Premda je obi rastumačila njegovom pohlepom, gomilanjem novca, mržnjom na naslade i raskoš, ipak atala jeza od pomisli na eventualnu propast. Ako Boisgelin propadne, šta će biti s njom? T

bio za nju samo svršetak ovog prekrasnog raskošnog života, za kojim je uvijek čeznula kisfakcijom zbog njezine prijašnje bijede, kad je nosila iskrivljene cipele pateći pod brutasploatacijom ljudi; to je za nju značilo vratiti se u Pariš, pobijeđena sudbinom, stanovaadu franaka u kojem udaljenom dijelu grada, mala služba od koje bi morali životariti, dok b

et zapala u grubost i poniženje rada u kućanstvu. Ne, ne, ona ne može na to pristati, ona nstiti da joj istrgnu iz ruku zlatni plijen, ona će ga zadržati pobjedonosno svim svojim tijelom,ama svoga pohlepnog bića. U ovom finom tijelu, punom nježnog čara i zavodljive miline, krrutnost vučice sa strašnim krvoločnim nagonima. Ona je čvrsto odlučila da se ne odriče ni j

oje želje, da iskapi čašu naslade do dna i da ne dopusti drugima, da joj išta oduzmu ili prosto izvrgnu opasnosti. Ona je ovu blatnu i crnu tvornicu, u kojoj su po danu i po noći klemi batovi za njezin zadovoljan život, prezirala kao bijednu izbu u kojoj su se sakrivale nečiota; radnike koji su pekli kožu u žaru ovoga pakla, samo zato da ona ima sretan i ugodan životreba ništa raditi, smatrala je ona nekom vrstom domaćih životinja, koje ju hrane i čuvaju od gibli. Nikad nije izložila opasnosti svoje male nožice da stupi na neravno tlo radionice, nike zanimala za rulju ljudi, koja je, satrta rđavim radom, prolazila pokraj njezinih vratiju. Tapadala je njoj kao što je bila njezina i tvornica, i sama pomisao da bi uništenjem tvornice m

esahnuti njezino bogatstvo, dovodila ju je izvan sebe i ona je zauzela obranbeni stav, kao da

o napadaj na njezinu vlastitu osobu. I radi toga je svatko, tkogod je škodio Paklu, postao nje



stitim neprijateljem, opasnim zločincem, kojeg se željela osloboditi svim sredstvima, što mo mogla zamisliti. Tako je i njezina mržnja prema Luki sve više rasla, od njihova prvog su

vremena onog doručka u Guerdacheu, kad je svojim oštrim njuhom žene osjetila, da vjek koji će joj se prepriječiti na njezinu putu. I zaista, uvijek se je sudarila s njim, a saprijetio da će uništiti Pakao, a nju samu baciti u onu njoj odvratnu, nisku društvenu sredinu. Kpustila da dalje djeluje, bio bi to svršetak njezine sreće, sve bi joj oteo, što je u životu ljub

uzeta krvavim bjesnilom, u svojoj čarobnoj vanjštini, samo je o tom razmišljala, kako emogućila, sanjajući o katastrofama, kojima bi ga uništila.

I naskoro se pružila Fernandei dugo očekivana i željena katastrofa u koju će baciti Luku.prošlo skoro osam mjeseci, otkako se je Josine oprostila s Lukom u zadnjoj ljubavnoj godivši sreću, koju im je dugovao život, na kasnije,- kad se je dogodilo nešto strašno, što je trebalo Fernandei da upriliči onu dugo očekivanu i žeastrofu. U onoj žalosnoj i blaženoj noći zanijela je Josine u Lukinu naručaju. Već jemjeseci u blagoslovljenom stanju, a da ni sam Ragu nije ništa opazio; i istom jedne večeri, kpijan, htio tući, sve je razumio, jer je Josine prestrašenim kretnjama štitila svoj trbuh. Oprije zaprepastio, zastao nepomičan.

- Ti si trudna, ti si trudna, mrcino... A, radi toga si ti dakle imala toliko tajna i nijesi heda mnom ni košulju presvući! Mora da sam ja toliko lud, kao što si ti prepredena, kad nijsada ništa opazio!Ali najednom mu je sasvim sigurno palo na pamet i potreslo ga kao grom iz vedra neba, ete ne može biti njegovo. Kako je sam govorio, on joj je prilazio samo radi zadovoljstva i btpuno siguran u preventivna sredstva, koja je pri tom upotrebljavao. Samo ne dijete, samo nevrat. Može se u dvoje zabavljati, a zatim nikom ništa, život se nastavlja bez nemilih posljekuda, dakle, to dijete? Tko ga je napravio? I on je počeo iznova stiskati pesnice i škripati zustrahovita bijesa.

- Ti, gade! Dijete nije došlo samo od sebe! valjda ne ćeš imati toliko drskosti i tvrditi, da sanačinio, kad dobro znaš da sam sve poduzeo da ga ne načinim... Od koga je dakle? Odgojesta odgovori, gade, ili ću te zagušiti!Josine je bila sva bijela kao stijena i zagledala se svojim milim i dobrim očima u pijanicue ništa odgovorila. U svom strahu, ona se jako čudila, što on toliko bijesni, kad je u posljjeme izgledalo, da mu nije više bilo stalo do nje. Svaki dan joj je prijetio da će je baciti na uvoreći da bi mu se skinuo teret s vrata, kad bi je neki drugi čovjek odveo s ulice. Sam ječeo živjeti skitalačkim životom, zavodio je radnice iz tvornice koje su pristale da ga usl

dovoljavao se djevojčurama u dronjcima koje su se noću vucarile po smradnim ulicama stauclaira. Kad joj je dakle pokazao na tako uvredljiv način, da je više ne će, zašto je tbjesnio, kad je otkrio da je zanijela?- Dijete nije od mene, ti se ne ćeš usuditi reći da je od mene?Ona je napokon odgovorila tihim i dubokim glasom, ne skidajući s njega svoje oči:- Ne, nije od tebe.Htio ju je oboriti udarcem pesnice. Ali Josine se je pomaknula natrag tako, da joj je okrmo rame. Ragu je zaurlikao:- I ti mi se to usuđuješ reći u lice, vražje smeće!... Ime čovjeka, reci mi ime čovjeka da mu d

je zaslužio!



Ona mu je mirno odgovorila:- Ime ti ne ću kazati, jer nemaš nikakva prava da ga znaš, kad si mi najmanje dvadesetkao, da ti je već dosta mene i da ja mogu tražiti drugoga.Zatim je još nadodala:- Ti nisi htio imati od mene dijete, pa sam ga dobila od drugoga, taj je sada moj muž, a daljeta ne tiče.Ragu ju je htio ubiti; Josine je morala bježati da se ukloni udarcima nogu, kojima ju je pokgoditi pakosnom i užasnom proračunanosti usred trbuha. Najviše ga je razbjesnilo to, što m

kla u obraz, da je postala majkom od nekoga drugoga i da ga se od sada ne treba ticati ni njelo ni njezin život. Ragu, koji nije htio imati djece, izjedao se od strašne muke na tu pomisao, e otac. Osjećao je, da Josine više ne pripada njemu i da nije nikada bila njegova. Jedan druuzeo, prije nego što ju je on učinio svojom, i eto sada više nikada ne će biti njegova. To elo i ispunilo strašnim ljubomorom, koji još nije dosada upoznao, a mislio je da niti nikada etiti. Otada je zatvarao ovu ženu, kojoj je govorio da će je baciti na ulicu, koju je napuštalju gnjusnih djevojčura, čuvao ju je, bijesnio je, kad je vidio kako razgovara s bilo vjekom. Srdio se što se to sve ne može više popraviti, sve se jače žestio, neprekidno ju je m

stojao je da učini što više modrica na tom tijelu, koje više nije posjedovao, i koje mu se izmgovom vlastitom krivnjom. I uvijek mu se ponovno vraćala mržnja uvrijeđenog ponosa mužjai nikada nije znao ispuniti svoju životnu zadaću, i on je bjesnio na onog drugog, na nepozni je učinio da njezino tijelo postane dio njegova tijela i njegove duše.

- Kaži njegovo ime, reci njegovo ime, zaklinjem ti se, da ću te pustiti na miru!Ali Josine nije popustila. Sve uvrede i udarce mirno je podnosila, ponavljajući svojom tstojanošću:- Ti ne trebaš znati njegovo ime, ono te se ništa ne tiče.Ragu nije mogao posumnjati na Luku, ta pretpostavka nije mu bila ni kraj pameti, jer nijedna

svijetu, osim Soeurette, nije otkrila Josineine noćne posjete. Ragu je tražio zavodnika među sugovima, pomišljao je na trenutke zaborava u naručaju nekoga živahnoga čovjekgove sredine, u večer kada se isplaćuje zarada i kad vino uzburka krv. Ali sve njegovo trao je uzaludno, mogao je još ne znam kako vrebati i istraživati, saznao nije ništa, a bijes mu segoršao.Međutim se Josine sakrivala pred svima, iz straha, da bi Luka mogao stradati radi te trudnoćebila otkrivena tajna njihove ljubavi. Kad je bila sigurna, da je zanijela s njim, osjećala je kispunjena neograničenom radosti, htjela je otrčati k njemu, da mu javi veliku i sretnu novo

bila sigurna, da bi Luka dijelio njezino veselje. Zatim se zabrinula i mislila je da mora sačekaim teškim časovima, u kojima se nalazila Crecherie, ne izazove neku katastrofu. I tako je vim slučajno saznao da će doći na svijet drago dijete, kojemu je on otac. Jednoga dana dopLuka u razgovoru Bonnairea do njegove kuće, pred kojom se namjerio na susjede, kojima je povijedala, da je njezina snaha u drugom stanju, ogovarala ju je s užitkom i natucalaekakvim groznim stvarima. Luka je odmah sve shvatio i srce mu je počelo udarati kao slije one noći dolazila je Josine nekoliko puta u Crêcherieu po Naneta, koji se tamo cijeleao. I upravo u taj čas, kad su žene govorile o njezinu stanju, prolazila je kraj njih Josine i modgovoriti na njihova pitanja. Da, sada je skoro šest mjeseci trudna i to se je na njoj već dosta

znavalo. Ali Josine je najednom opazila Luku, u glavi joj se zavrtljelo, kad je vidjela kako



v izvan sebe što se mora od nje tako po strani držati. Jedva se je, s mukom, zadržala da ne pomu i da mu ne povikne, kako je sretna. Znala je kako se on strašno muči i da bi ga samo j

dina riječ umirila i oduševila. Ta riječ: »To je tvoje dijete«, ležala joj je na srcu kao teški kamoro ju je zagušila. I zaista je pronašla izvrstan način, da mu to dojavi, u jednom kratkom časuje susjede prestale promatrati nastavljajući svoje brbljarije. Josine je najprije metnula ruk

oju blagoslovljenu utrobu, zatim ih je podigla, kretnjom pune zahvalnosti i ljubavi, do usavijestila ga je skrivenim poljupcem da je on otac. Luka je odmah razumio i njega je obograničena radost, što ju je baš on oplodio.

Taj dan nijesu Luka i Josine mogli izmijeniti ni jednu riječ, samo ih je sjedinila ona etnja, onaj mili poljubac. Luka, koji je bio toliko uzrujan, raspitivao se i naskoro je saznašnu ljubomoru Ragua, za njegovo bjesnilo i strogi nadzor, koji je mučio Josineu. Pa da je dosmo malo sumnjao u svoje očinstvo, ova strašna i očajna ljubomora radi dolaska toga djvjedočila bi ga da je on zaista otac. Odsada je Josine njegova žena, ona pripada njemu, mu, jer je s njim zanijela. Jedini pravi suprug je otac, jer se ne uzima da je suprug onaj muški uzimlje ženu samo radi užitka, a ne ostavlja nikakva traga. Samo jedna jedina veza vezuje vvrsto muža i ženu, a to je dijete, oplođeni život, novo biće koje je rođeno nerazrje

dinjenjem dvaju bića. Radi toga i nije Luka bio ljubomoran na Ragua, dok se Ragu izjbomorom, jer Ragu nije više postojao za Josineu, jer je bio samo otimač, na kojega se zaborm ga nestane. Josine pripada za uvijek samo njemu, Luki, ona će se povratiti njemu i njihovo

će živi cvijet njihove veze.Odsada je Luka još strašnije patio, jer je znao da je Josine izložena svagdanjim psovkaučenju i da je njihovo dijete u vječitoj opasnosti. Bila mu je nepodnosiva pomisao, da mora pineu, ovu obožavanu ženu, u surovim i obesčašćenim rukama Ragua, dok bi on htio, da ona u ljubavi i nježnosti, okružena pobožnim obožavanjem, dostojnim majke koju dijete čini svi šta da uradi, kako da je zaštiti, kad je ona uporno ostajala kod toga, da to mora ostati tajnom

uvukla u sebe, da od njega ukloni svaku nepriliku? Ona ga nije htjela ni vidjeti, iz straha, da jiznenadi i ne otkrije njezinu tajnu, koju je tako nježno čuvala na dnu svojega jadnog srca; ali

ora uvrebati i iznenaditi uveče, da bi makar samo nekoliko riječi progovorio s njom.I zbilja je jedne vrlo tamne večeri uspjelo Luki, koji se sakrio za jednim uglom siromašne rois-Lunes«, da progovori nekoliko riječi sa Josineom koja je tuda prolazila.- Ah, Luka, to si ti! Kako možeš biti tako neoprezan, ljubljeni! Daj mi jedan poljubac, a zo umakni, zaklinjem te!Ali Luka ju je drhćući zagrlio oko struka i šaptao joj je žarko i tiho u uho:

- Ne, ne, Josine, pusti me da govorim s tobom... Ti suviše patiš, a ja sam zločinac, što te puoj muci i bijedi, tebe koja si mi najdraža i najmilija ... Slušaj, Josine, došao sam da te odvedeoraš poći sa mnom k meni, k sebi, mi ćemo živjeti zajedno, bit ćeš mi moja ljubljena, štoretna ženica.Josine se za trenutak predala ovom milom zagrljaju punom utjehe. Ali odmah zatim obodila.- Oh, Luka, šta to govoriš? Zar si tako malo razuman? ... Da idem s tobom, dragi Bože! Takav vukao bi na tebe najgore opasnosti. Ja bih bila zločinka, kada bih postavljala zapreke djelu,ba da izvršiš... Odlazi brzo! Dala bih se radije ubiti, nego da kažem tvoje ime!

On ju je pokušao uvjeriti, da je nepotrebna takva žrtva radi licemjera ovoga svijeta.



- Ti si moja žena, jer sam ja otac tvoga djeteta i ja sam onaj koga ti trebaš da slušaš. Kadnom biti sagrađen naš grad pravednosti, vrijedit će samo zakon ljubavi, i prije svega štivati samo slobodan brak ... Zašto da se brinemo za ljude, koji će se još danas na blažnjavati?Kako je ona međutim tvrdoglavo ostajala kod toga, da se mora žrtvovati, govoreći da za nju vmo današnjica, samo onaj čas, kad će vidjeti, kako Luka slobodno, bez svih zapreka pobjeđujočajno uzviknuo:- Dakle nikad se ne ćeš povratiti k meni i ovo dijete nikad ne će biti moje pred očima c

jeta?Ona ga je opet nježno i dražesno zagrlila, stavila je svoja usta na njegova i tiho mu je šaptala:- Vratit ću se k tebi, onda kad ćeš me trebati, kad ti više ne ću biti na smetnji, nego na pomda ću ti donijeti sa sobom ovo drago dijete, koje će za nas biti novi izvor snage.I crni Beauclair, stari i smradni grad, okužen prokletstvom rada, borio se sa smrću u tmini, tuh, sred rušenja nepravednih vijekova, dok su oni govorili o nadi u mirnu i sretnu budućnost.- Ti si moj muž, i nikad u mom životu nije postojao nitko drugi za mene. Da znaš kako je to slnisam usprkos svih prijetnja rekla tvoje ime, i da sam ga sačuvala kao tajni cvijet, a uje

o neki oklop! Nemoj me žaliti, ja sam vrlo jaka i vrlo sretna!- Ti si moja žena, ljubio sam te od prvog časa, kad sam te onako jadnu i onako božanstvenu sukad si ti prešutjela moje ime, prešutjet ću i ja tvoje, ono će biti moja vjera i moja snaga do

sa, kad ćeš ti sama slobodno progovoriti o našoj ljubavi.- Oh Luka, kako si dobar i pametan, a kakva nas sreća očekuje!- To si ti Josine, koja si me učinila dobrim i pametnim i radi toga, što sam ti pritekao u pomočeri, biti ćemo kasnije tako sretni, u sreći sviju.Dalje nijesu razgovarali, nego su još nekoliko časaka ostali ujedinjeni u snažnom zagrljaju. ećao, kako ona sva drhće zajedno sa svojom oplođenom utrobom, sjećajući ga na budući

ot, koji je on u njoj probudio; a ona je, predajući mu se potpuno, snažno pritisnula svoje grugova prsa kao da je htjela sasvim da zaroni n njega, da potpuno utone u njemu. Nato se oslobovratila se ponosno i nepobjedivo svom mučitelju, dok se Luka izgubio u tmini, ojačan za drbu i pobjedu.Ali nekoliko tjedana poslije toga saznala je Fernande, sasvim slučajno, Josineinu tajnu. Fernpoznavala Ragua, koji je svojim povratkom u Pakao napravio veliku buku, i od

emena pretvarao se Delavcau kao da ga jako cijeni, gurao ga je naprijed imenovavši ga majstdlerom i podjeljivao mu je nagrade, premda se je Ragu vladao upravo odurno. Fernande je

ućena u nesreću koja je bješnjela u Raguovoj kući. On se nije ničega stidio, sasvim glasvorio gnjusne uvrede o svojoj ženi, postupao je s njom kao s javnom djevojčurom, kopustila, da je oplodi prvi prolaznik, što je slučajno na nju naišao. Takve vijesti pronosile su dionicima, i radnici su se pitali, tko je napravio to dijete? O tom se raspravljalo i u upravitelći, pa je Delaveau pred Fernandeom rekao, kako je radi svega toga nezadovoljan. Rabjesnio od ljubomore, svoj posao radi kao luđak, katkad ne prima alat u ruke po čitava tri dai puta navaljuje kao lud na posao, miješa olovo, koje se tali, tako žestoko, kao čovjek koji ho

ara i ubija.Kad je jednog zimskog jutra Delaveau otišao u Pariš gdje je trebao ostati tri dana, ispitiv

rnande svoju sobaricu, koja ju je posluživala čajem i kruhom. Bila je prisutna i Nise, ko



djela i vladala se kao dobro odgojeno dijete, pijući svoju šalicu mlijeka i bacajući lakglede na čaj svoje majke, koji je za nju bio zabranjena poslastica.- Je li istina, Felicie, da je opet bilo tučnjave kod Ragua? Pralja mi je pripovijedala, da jeta Ragu svoju ženu isprebijao na mrtvo ime.- Ne znam, milostiva gospođo, ali to je malo pretjerano, jer sam čas prije vidjela Josineuprolazila kraj kuće, a nije ništa jadnije izgledala, nego obično.Nastala je tišina, a zatim je sobarica izlazeći nadodala:- Ali to ne znači, da je muž jednoga dana zaista ne ubije, jer je on to svima javno rekao.

Ponovno je zavladala tišina. Fernande je polagano jela, a da nije progovorila nijednu ubljena u svoje crne misli, kad je najednom Nise, ljuta radi ove nesnosne zime, glasno pomipjevuckala u pol glasa:- Pravi muž Josine nije Ragu, nego gospodar Crêcherie, gospodin Luka, gospodin Luka, gospka!Majka je zapanjeno podigla oči i čvrsto ju je pogledala:- Šta ti to govoriš? Zašto si to rekla?Nise je zabola nos u šalicu, shvativši značenje onoga, što je nehotice izlanula i trudila

nevinije izgleda:- Ja! Ni za što! Ja ne znam ništa.- Ti ne znaš ništa, mala lažljivice! To, što si zapjevala, nije ti palo na um samo od sebe. Netkomorao reći, a ti si za njim ponovila.Nise se je sve više zbunila, osjećajući da se zaplela u ružnu stvar, koja će je odvesti Bog zna kje tvrdoglavno pokušavala lagati, dajući svom licu što neviniji izgled:- Uvjeravam te, mama, da ne znam, ja sam to rekla samo onako, bez razloga.Fernande čvrsto pogleda ovo lažljivo derište i kao da joj je najednom nešto sinulo u pameti.- Nanet ti je to rekao, o čemu si ti tu brbljala, samo Nanet ti je to mogao reći.

Nise je zažmirkala očima, to joj je zaista rekao Nanet. Ali ona se bojala, da će biti psovana imu kažnjena, kao onda kad ju je majka iznenadila, kad je sa Faulom Boisgelinom i Louazelle skakala preko zida, vraćajući se iz Crêcherie. I mala je utuvila sebi u glavu, da mora lag- O! Nanet! Nanet!, nijesam ga uopće vidjela od onda, otkad si mi ti to zabranila!Fernande je osjetila grozničavu potrebu, da sve sazna, pa je najednom postala vrlo nježna. Oiko uzrujala, da je zaboravila na kaznu, bijeg Nise i Naneta izgubio je svu važnost, pred znjenicama, za koje je željela znati da li su sigurne.- Slušaj, drago dijete, jako je ružno kad se ne govori istina. Prošli puta sam ti od

slastice radi toga, jer si me htjela prevariti, da ste se sve troje popeli preko zida, da tražite loo mi danas kažeš istinu, obećajem ti, da te ne ću kazniti. Dakle, budi iskrena, je li ti je to Nkao?Nise, koja je u suštini svojoj bila dobra mala djevojčica odgovorila je odmah:- Da, majko, Nanet.- I on ti je rekao da je pravi muž Josine gospodin Luka?- Da, majko.- A šta je rekao, zašto misli, da je gospodin Luka pravi suprug Josine?Sada se Nise opet zbunila u svojoj dječjoj nevinosti i ona je u neprilici opet spustila nos u šal

- Ah, radi toga, radi toga... Pa on to zna!



Usprkos velike želje da se o svemu raspita, stidjela se Fernande, što je o tome ispitivala ete. Ona nije dalje navaljivala, i trudila se da izbriše surovu radoznalost, koju je u tolikoj a pokazala.- Nanet ne zna ništa od svega toga, on govori gluposti, a ti si luda, pa ih ponavljaš. Razvš me time, da nikada više ne brbljaš slične gluposti, ako ti je stalo do poslastica.Doručak se svršio, a da nijesu ni mati ni kći više ništa govorile, u tišini velike zime, kolazila izvana. Majka je uživala u tajni, koju je upravo saznala, a kći je bila vrlo zadovoljna,

ko jeftino prošla.

Fernande je provela cijeli dan u svojoj sobi, gdje je za sve to vrijeme razbijala glavu razmišljnome, što joj je mala otkrila.

Najprije se pitala, da li bi to moglo biti istina, što je rekao Nanet. Ali zašto da posumnja zna, sigurno je nešto vidio i čuo, on previše voli svoju sestru, a da bi o njoj lagao; osim

nogo na oko sitnih događaja, potvrđivalo je da je ova historija istinita i jasna. Zatim se Fernala, kako bi mogla iskoristiti to oružje, koje joj je slučaj dao u ruke. Još joj je bilo sve nejasnželjela da otruje to oružje, da ga smrtonosno upotrijebi.Nikada nije jače mrzila Luku. Delaveau je otišao u Pariš samo radi toga, da pokuša ugovorit

am, Pakao se svaki dan nalazio u sve većoj opasnosti, a njoj će pobjeda biti osigurana, akpije da izigra toga omraženoga gospodara Crêcherie, čovjeka koji je izvrgnuo pogibli nkošan i veseo život! Ako je mrtav neprijatelj, uništena je i konkurencija i eventualni pmoću ljubomornog, tako pijanog i strašnog čovjeka, kao što je Ragu, mogla bi se nespješiti. Ona će bez sumnje uspjeti, da izmami nož iz Raguova džepa.Ali, nažalost to su bile samo puste želje, ali kako bi ih mogla ostvariti, kako da započne? najlakši plan, da javi Raguu ime čovjeka, koje već tri mjeseca traži, ali poteškoća se oavila, kad je počela razmišljati na koji način, gdje i po kome, da obavijesti Ragua? Napok

lučila za anonimno pismo, izrezati će pojedine riječi iz novina, zalijepiti ih na papir i neprim

ću baciti u poštanski kovčežić. Odmah je počela izrezivati riječi. Najednom joj se učinilo, dstvo nije dosta sigurno, ono umanjuje djelovanje, jer pismo je hladno, pa se Ragu možda ne

vrtao na nj.Kad Ragu ne bi bio snažnim udarcem pogođen u najosjetljiviju žilicu, raspaljen do ludila,onda izveo taj čin? Istina mu se treba reći u lice, mora mu prodrijeti do srži, i to na takav non pobjesni. Dakle, koga mu treba poslati, ili izabrati pomoćnikom, trovateljem? Klonu

hom, nikoga nije mogla pronaći, zatekla ju je i noć, kako još uvijek grozničavo traži, od žalozabolila glava, jer nije znala naći nikakovo rješenje.

Ipak, kad je vrlo rano oko deset sati legla, našla je novo rješenje. Odmah sutra dozvat će Rd izlikom da ga zapita, da li pristaje da njegova žena šije nekoliko dana kod nje; pa kad će oi ovdje, sam, možda će ona u razgovoru naći priliku, da mu sama sve kaže. Ali i taj način ntpuno zadovoljio, ispunjale su je brigom posljedice takvog otkrića, izvršenog u radnojzina muža, koji je odsutan. Fernande je bila sretna radi njegova odsustva, sada je imala iki krevet za svoje gipko tijelo i po volji je mogla ispružiti svoje udove, oslabljene od grozpokon je zaspala, obuzeta sumnjom, ne znajući kako će uraditi, tako iznemogla od umora, da sati ujutro nije ni maknula, a disala je tako lako kao malo dijete. Kad je na zidnoj uri izbil

i, naglo se probudila; ostala je ležati na leđima gledajući otvorenim očima u tamu sobe i nas

omišljati, gdje je jučer prestala. I najednom je riješila zadatak sa izvanrednom smjelo



noćom. To je bilo vrlo jednostavno, ona sama mora otići u tvornicu, pod izlikom koju jislila, i u običnom razgovoru izreći će odlučnu i nepovratljivu riječ. Ona se upravo raspi

znala je, da Ragu ima danas noćnu službu; ako dakle siđe u tvornicu izjutra oko sedam sati, zga upravo u času, kad se izmjenjuje noćni odred radnika sa danjim odredom.U groznici koja ju je obuzela, nije više ni na što pomišljala, bila je čvrsto uvjerena, da je probolje rješenje koje se više osnivalo na instinktu zavodljive žene koja uništava muškarca, ne

rstom uvjerenju, računajući na povoljan razvoj događaja, na okolnosti o kojima nije moglai, ali koje će sigurno nastupiti.

Kako je teško očekivala od pet do sedam sati dan, koji se tako polagano javljao! Nije više mspati, prevrtala se po krevetu kao na žeravici, ispunjena nestrpljivošću da što prije potrči ntanak, koji je preduzela. Nijedan ljubavni sastanak, niti nadu u novi, nepoznati i mahniti užitao nestrpljivo očekivala, kao da je na iglama. Više nije nalazila nijedno hladno mjesto za ove, čitav krevet prekrila je gipkim trzajima svoga tijela, vitkog kao u bjelouške, uprekidnog okretanja košulja joj se podigla, gusta kosa se odriješila i pokrila njezino rumenoi odluka nije ni na čas oslabila, dapače nije htjela ni razmišljati niti predviđati, kako će se razari, nije ih unaprijed udešavala, da bi učvrstila sretan svršetak svoje osnove. Bila je uvjeren

sve ispasti jako dobro. Izgledalo joj je, kao da joj je sudbina predala u ruke potrebne dogae je ona bila određena da izvrši, čije izvršenje ona nije mogla odbiti. Trpjela je samo radi mora čekati tako dugo, ne znajući, kako bi utukla vrijeme, pa je počela sama sebe milova

lo stiša vatru, od koje joj je sva koža gorjela. Njezine uske, dugačke i nježne ruke lagano njale preko bedara, zaustavljale se na trbuhu, pa su opet klizile na niže, prelazile su preko im milovanjem, jedva osjetnim pritiskivanjem, zatim su se još više popele, polako su se d

duž bokova do tvrdih grudi, gdje su se najednom razljutile i zgrabivši obje dojke, gnječile sutokom ogorčenju, koje ju je obuzimalo zato, što se nije mogla umiriti. Napokon u tri četvrt se

vrijeme koje si je ona tačno odredila, skočila je iz kreveta. Zima, koja je vladala u sobi, ohlad

umirila, i ona je postala apsolutna gospodarica nad samom sobom. Premda se je istom darnande nije zapalila svijetlo, čak ni žaluzije nije otvorila. Kosu je jednostavno zavrnula untegnula ju je i pričvrstila ukosnicama; na sebe nije metnula nikakav steznik, obukla je prosarnju haljinu iz bijelog flanela, u koju se je sasvim umotala, obula je papuče od posve bršuna. Tada je sišla kao obično, kad je davala jutarnje naloge, na koje se je preko noći sjetila.Sluškinje se još nijesu bile ustale, iskoristile su odsutnost gospodara, računajući, da će milospođa dugo spavati. Fernande je prolazila s tačno određenim i sigurnim pokretima u radnuoga muža, otvorila je vrata uskog i kratkog hodnika, koji je vezivao upraviteljevu sobu s gla

radom Pakla, u kojoj su se nalazili administrativni uredi. Činovnici su dolazili istom u osamluga koji je čistio ove prostorije, lutao je napolju, cestom u društvu čuvara koji je mirno pu. I tako je ona mogla proći ravnim dvorištem i ući u dvoranu, u kojoj su se nalazile peevanje, a da je nitko nije opazio. Upravo, kako se je sa sigurnošću nadala, išle su joj na rukuolnosti; noćna smjena radnika je upravo otišla, dok danja još nije bila tu. A da sreća bude još gu je malo zakasnio, bijesno radeći, pa je tako zaostao sam i upravo je mijenjao odijelo.Fernande je dobro poznavala svoj put, ali se nije nikada tako odvažila da uđe u to rstvo ugljena i željeza. Bilo joj je odvratno gledati tu nečistoću i prostotu. I ovaj puta je bila mprilici, kad je trebala ući, u svojoj bijeloj jutarnjoj haljini i bijelim papučama, u golemu t

mu, u dvoranu za lijevanje. Jutarnja svjetlost jedva je ovamo prodirala, samo su dvije peć



paljene i iz njih su kroz laki dim prodirale zrake dviju zvijezda.Ona nije znala, kamo bi stala s nogom na pod pun lokava, pocrnjeli od prašine ugljena i najeznim šipkama. Oštar vonj, pomiješan od plinova, žeravice i ljudskog isparivanja, stiskao o. Ipak je ušla i upravo u taj čas opazila je u praznoj i prostranoj dvorani Ragua, koji je izlazšćare, u kojoj su radnici vješali svoja odijela. Čitavu noć miješao je majstor pudler žeprestano i grčevito je radio, da u poslu nađe zaborav i uništenje, baratajući lopatom za mijeo oružjem, kojim treba dotući cijeli svijet. Još je bio sav mokar od znoja, upravo je skinuo egaču, pa je imao na sebi samo košulju i proste hlače; i prije nego što je obukao svoje odije

cu, popio je četvrtu litru vina, više nego što je bio njegov obični noćni obrok, pio je iz same io je pijan od alkohola, strasti i uzavrelog bijesa. Kako se na pragu daščare naglo okrenuo, oFernande, sasvim bijelu ženu u crnoj strahoti zamusane dvorane i tako se začudio toj pojavi bližio, da vidi tko je to.Fernande se je zaustavila i još je više bila u neprilici, kad ga je prepoznala i ugledala karusio u svoje grlo ostatak vina, koje se još nalazilo u boci. Ragu je bio napola go, kroz otvošulju vidjela su se njegova jako bijela prsa, a također su i ruke, koje su se vidjele do ramenaele, i ta fina sjajna koža silno se je razlikovala od crno-žute boje njegova lica, koje je

ečeno od vatre i u koje je navalila krv. Fernande je mislila sačekati, dok Ragu obuče svoje odda onda s njim govori, ali kad je on došao do nje, nije joj preostalo drugo, nego da odmah stvar.- To sam ja Ragu, trebam vas nešto zapitati, a kako sam znala, da ste ovdje... -On se toliko iznenadio, kad ju je vidio toliko uznemirenu, da je buljio u nju razvaljenih uom sada oćutila je Fernande nepriličnost svojega koraka, ali se nije dulje za to brinula, nijeustavila, da se opravda, nego je odmah pošla k cilju.- Htjela sam vas zapitati, da li biste pristali, da vaša žena radi kod mene nekoliko trebna mi je jedna radnica, pa sam se sjetila na nju. -

Čim je spomenula njegovu ženu, Ragu je odmah zaboravio neobičnost ovoga posjeta. Krv mu ahovite ljutine uzavrela i navrla u lubanju.- Moja žena! Vi hoćete moju ženu? Ah, grom je ubio, uzmite je, i nemojte mi je više vrka krepa!«Ovu srdžbu očekivala je Fernande. Pretvarala se kao da je iznenadjena, kao da je ispukim saosjećanjem i sažaljenjem prema njemu i kao da se ganuta rastužila.- Dakle kod vas u kući nije još uvijek najbolje? Mislila sam da ste joj oprostili, da sari uredile, u očekivanju siromašnog malog djeteta, koje će se roditi.

- Šta da oprostim? - vikao je Ragu, kao da ga je ošinula bičem po krvavoj rani njegove ljubom- Da oprostim kurvi, što si je dala napraviti dijete? Da se kurva veseli, a ja da progutamev!

- Nema sumnje, da je vaša žena bila lakoumna, ali ona je tako mlada i tako lijepa, pa je sumljivo da u svojim godinama ima veselje, kad je netko voli i da je popustljiva prema lispodi, koja su joj se umiljavala!On je zatvorio oči pred strašnom vizijom, koju mu je Fernande dozvala u pamet, pa je goludio, potmulo mrmljajući:- Dat ću joj ja tu gospodu, koja se oko nje vrzu! I vi, gospođo, hoćete, da joj oprostim

anim njezino kopile, koje sve više raste u njoj, u toj nečistoj kuji?



Sada je Fernande, pretvarajući se kao da je jako začuđena, progovorila s potpuno neduazom na licu.- Ali što su to meni rekli? Mislila sam da je to pitanje glede djeteta izravnano. Zar otora uzeti dijete i brinuti se za sve njegove potrebe?- Kako?- Naravno, gospodar Crêcherie, gospodin Luka, otac djeteta!- Kako, otac?Ragu se zapanjio, ništa nije razumio, pa joj se približio, ispruživši naprijed svoje oznojeno i

e i skoro se dotičući njezina nježnog lica i svježih usnica, iz kojih su izašle te tako nevjeroeči.- Zaista, to dakle nije istina? Vi ne znate ništa? Joj, Bože moj, kako se kajem, što sam serbljala! Meni su rekli, da ste se sporazumjeli s gospodinom Lukom da ćete vi zadržati

nu, pod uvjetom, da on uzme dijete, budući da je on otac.Ragu se sav stresao, oči su mu postale staklene kao da je pomahnitao, i on joj se svebližavao svojim zgrčenim vilicama. I izgubivši svako poštovanje, on je pobjesnio i hropta

da su tu stajali samo žena i mužjak.

- Šta ti to meni pripovijedaš, kazuj? Zato si dakle došla ovamo, da mi to kažeš! Ti me heriti, da je gospodin Luka spavao s mojom ženom; da, to je moguće, šta više, to je sigurno, jevidim sve jasno i sve mi se razjašnjava. Ne trebaš se bojati, da gospodin Luka ne će dobiti

o, to je moja briga... Ali ti? Reci, zašto si ti došla ovamo, zašto si mi ti to rekla?Njegov dah joj je dopirao upravo do lica i Fernande se jako uplašila. Osjećala je, da on pospodarem situacije i da više ne utječe na toga surovog prostaka sva njezina okretnkrivena lukavost žene. Ona je htjela uzmaknuti.- Vi niste pri svijesti, Ragu, dođite k meni kad se umirite, pa ćemo o tom dalje raspravo želite.

S jednim skokom on joj je zakrčio put.- Ne, ne! Slušaj, treba još nešto da ti kažem...U strahu, malo je popustila svoju i onako slabo zavezanu jutarnju haljinu, i on je ugledao svt njezinih grudi. Ona mu je izgledala kao da je gola, bez steznika i podsuknje, zamotana uovitu odjeću, koju je mogao strgati jednim pokretom svojih čvrstih ruku. Osim toga ona jerisala, sva je još bila topla od kreveta, pa je Ragu sasvim pomahnitao od njezina čudnolaska, od njezine bijele puti i bijele pojave, koja je nenadano pala u njegov crni i od plaveni pakao.

- Slušaj, ti si rekla da lijepa gospoda miluju naše žene i prave im djecu ... Dakle, reci, zaavo da im vraćamo milo za drago na njihovim ženama. Ona je shvatila: on ju je gurao pščari, u prljavu rušnicu, u tamnu jamu, gdje su bile u jedan kut nabacane neke krpe. Ona je izgvu, otimala se, zaprepašćena i prestrašena od blizine užasnog zagrljaja.- Pustite me, vikat ću!- Ti ne ćeš vikati, ti ne ćeš sigurno htjeti da se skupe ljudi. Tebe bi to najviše pogodilo.I Ragu ju je neprestano turao naprijed svojim brutalnim licem i tvrdim rukama, koje tiskivale i već obuhvatale. Iz njegove svježe kože, koju je ona vidjela kroz otvorenu koarivao se vonj divlje zvijeri. Težak noćni posao okupao ga je u znoju, ojačao ga je i još mu

plamtio krv, koja mu je uzavrela u žilama, kao da se u njoj nagomilala sva toplina iz peći. Fern



osjećala, da će se onesvijestiti u ovoj užasnoj vrućini, koja ju je prevladala i podjarmila, e nije imala smjelosti da zove u pomoć.- Kunem vam se, da ću zvati u pomoć, ako me ne pustite!Ali on nije ništa odgovorio, stisnuo je zube kao u ludilu, podlegao je potrebi krvi i životinjtinktu, osjećao je samo divlju želju da je siluje. I zadnjim udarcem oborio ju je u kut na rih prnja, na smradnu i odurnu postelju. S obje ruke strgao joj je jutarnju haljinu, podigao košuuhvatio ju je posve golu, stiskao ju je i nastojao da je učini nepokretnom i da izbjrebotinama njezinih nokata, kojima ga je grebla po tijelu. Nju je obuzelo neizrecivo bjesnilo

udarala oko sebe kao pomamna, bez riječi, čupala mu je kose, grizla ga za prsa, trudeći segne što niže, da ga osakati, dok je on još uvijek mrmljao:- Kurve, kurve, same kurve!Najednom se Fernande prestala boriti. Obuzeo ju je val grozne slasti, val strašne opojka luda jeza oduzela joj je volju i ona se sva zadihana i pomamna podala. Ova strašna tjecala je od samog poniženja, u koje je zapala, od ove smrdljive postelje, tamnog i okuovišta, od ove mahnite i nerazborite životinje i njegova vonja, koji je izbijao iz oznojene k

vi, što je ključala od žara peći, napokon od sve nejasne žalosti Pakla, te nemani, koja je izj

ote, uhvatila ju je vrtoglavica i, dok je kroz tminu sijevala vatra iz peći, njoj se činilo kao davom paklu. Požudna i perverzna, kakva je bila, koju su njezin muž i ljubavnik-kicoš tako dovoljavali, ispijala je čašu uzbuđenja do zadnje kapi. Ona je privoljela i uzvraćala je zaane životinje kao u grču, koji još nikada nije osjetila, i samo je stenjala od ludog užitka, kao ža se u dubokoj šumi pari s mužjakom.

Uskoro zatim Ragu se digao. Kao nerast na svom lijeglu, tako se i on okretao, mrmljao i oblačio. Njegov kaput bio je pao pod nju, pa ju je on sad odgurnuo nogom, kao neku zapar. Još ju je dva puta odgurnuo nogom u stranu, kao čovjek, koji traži nešto, što je izgubio;

akog udarca mrmljao je:

- Gade, gade, gade!Napokon, kad se je obukao, našao je, što je tražio. To je bio nož, koji mu je otkliznuo iz džao ispod jedne od raširenih Fernandinih nogu. Kad ga je podigao, izišao je gotovo trčeći, i zta je progunđao:- A sad k drugome! Dobit će i on što je zaslužio! Fernande je ležala među starim krpamz svijesti, nepomično, uništena žestinom uzbuđenja, samo je zgrčenim rukama pokrila liceostala sama, podigla se teškom mukom nakon nekog vremena, popravila je svoje kose i zamotje bolje mogla u svoju razderanu jutarnju haljinu. Poslužila ju je neobična sreća, da se vrati o

ko je i došla, šuljajući se kraj zidova zgrada i bježeći praznim dvoranama, a da nije nikoga sud je napokon prispjela u svoju sobu, osjetila se spašenom. Ali šta da radi sa razderaaljanom i nečistom odjećom, koju je imala na sebi? Bijele papuče bile su crne od bela vunena jutarnja haljina imala je po sebi mrlje od ulja i ugljena, košulja je bila sva podernjoj su se najviše vidjeli tragovi sramote. Zatim je odlučila da napravi zavežljaj od te odjećee nitko smio vidjeti, i sakrila ga pod jedan komad pokućstva, s namjerom da ih spali, kao štoojica sa svojom krvavom odjećom. Zatim je, pošto je izmijenila čistu košulju, sva poništenala, jer nije bila sposobna da se drži na nogama, željela je da u snu zaboravi one nevjero

sove, koje je upravo proživjela. Ali premda je izmijenila novu košulju, upiljio joj se u kožu

e životinje od čovjeka, njezine kose sačuvale su pijani dah, koji ju je potpuno svladao. Svak



novo je proživljavala te časove, neprestano je pomišljala na strašnu strast, koja joj se uvukla so i koju je osjetilo čitavo njezino tijelo, sve do srži. San joj nije dolazio i ona je ležala na levorenih očiju, zamotavši se u pokrivač, stiskala se svojim golim rukama ispod golog trćala se strašne požude, koja ju je svu potresla i gorjela je od čežnje da nanovo proživi ovu dopoznatu i groznu slast, koja je još nije zasitila. Satovi su prolazili, ali ona se nije micala, snula u neograničeni zanos ovog ogavnog, ali ipak slatkog pada.

Oko deset sati napokon je pokucala i ušla u sobu sobarica Felicie, iznenađena, što gospode još zvonila, a osim toga bila je nestrpljiva, da joj javi veliku novost, koja je uzrujala

vrt.- Nije li bolesna milostiva gospođa?Pošto nije dobila nikakav odgovor, čekala je jedan čas, a zatim je otišla do prozora i otvoruzije, kako je uvijek običavala. Ali ju je u tome zadržalo neko mumljanje, koje je dolazijenjenog kreveta.

- Milostiva gospođa želi još počivati?Još uvijek nije dobivala odgovor. Felicie je gorjela od želje, da kaže gospođi veliku novost, pokon odlučila.

- Milostiva gospođa još ne zna?Sobu je ispunjavala takva tišina, da su djevojku podilazili trnci. Iz kreveta dolazilo je asno, udaljeno i slabo disanje usijanog i podeseterostručenog života, zagušivano ispod pokriv

- Milostiva gospođo, jedan od radnika iz Pakla, Ragu, kojega poznajete, probo je nspodina Luku, gospodara Crêcherie.Fernande je sjela na razbacani krevet takom brzinom, kao da ju je netko podbo, sva je poblijesa joj se raspustila, prsa su joj bila gola.- Ah!, rekla je ona samo.- Da, milostiva gospođo, on mu je turnuo nož straga među ramena. Govori se, da je to učinio

oje žene. Takva nesreća!Fernande je ostala nepomično sjediti u polutami sobe, očima je upirala u daljinu, kao da da nešto nevidljivo, prsa su joj se burno podizala, a čitavo tijelo se ispružilo, kao da ga

prekidan grč.- Dobro, - rekla je napokon, - pustite me da spavam. Kad je sobarica tiho zatvorila rnande se ponovo bacila na neuredan krevet, legla je na slabine, licem okrenutim prema zet je ležala nepomično. Sad se je pomiješao rezak okus krvi sa životinjskim vonjem, koji ju javio; strast joj se još više razdražila strahotom zločina. Mislila je da će umrijeti, tako se s

toko uzbudila, kao da je bockaju šiljkom noža u najtanju i najosjetljiviju žilicu njezine poeća, užas i pobjeda, sve je to bilo nezaboravno, njezino cijelo biće nervozno se stezalo kvećem zanosu razdraženosti, koju još nije nikada upoznala i koju ne će više nikada osjetiti. IFernande sred samozaborava sate i sate ležala u vrućem krevetu, okružena tamom i

renutim prema zidu, kao da se ne želi više vratiti u banalni svakodnevni život, i kao da hoskonačnosti da uživa u groznoj nasladi.Bilo je nešto preko devet sati blijedog zimskog dana, kad je Luka bio napadnut. Kao i obšao je on na jutarnji posjet u školu, što mu je bila svakodnevna najveća radost; i dok se agu smijao s djevojčicama, što su mu dotrčale u susret, zaletio se Ragu, koji ga je vrebao, sak

velikog grma, i zarinuo mu nož među rebra. Luka je strahovito zaviknuo i pao je, dok se ub



o u bijeg, dostigao je nagib Monts-Bleusesa i tamo je isčeznuo između stijena i šikarja. Soee bila u blizini, upravo se nalazila u mljekarstvu, na drugoj strani perivoja. Djevojčice koje susutne, prestrašeno su se razbježale i zvale u pomoć, vičući da je Ragu ubio gospodina Luku. Pnekoliko minuta, dok su dočuli radnici u tvornici i došli da podignu žrtvu, koja se od uesvijestila. Već je istekla iz njega velika lokva krvi, stepenice lijevoga krila »Opće zgrade«,se nalazile škole, bile su crvene, kao da su se krvlju pokrstile. Nitko nije ni sanjao, da sgua, koji je jurio u daljini. I upravo kad su se radnici pripravili da polože Luku na brzo načaj u obližoj dvorani, došao je on k svijesti i zamolio ih slabim glasom:

- Ne, ne, dragi prijatelji, u moju sobu.Poslušali su ga i odnijeli ga na nosiljci u kuću, gdje je stanovao. Ondje su ga tu s teškom mložili na krevet i on je iznova izgubio svijest od oštrih bolova.U taj čas prispjela je Soeurette. Jedna od djevojčica imala je toliko prisutnosti duha, da ju je avijestiti u mljekarstvo, dok je jedan radnik otrčao u Beauclair, da dovede liječnika NovarreaKad je Soeurette ušla i vidjela Luku kako se ispružio sav blijed i obliven krvlju, mislila je tav, pa je pala na koljena pokraj kreveta i kako je bila očajno žalosna otela joj se tajna njbavi. Ona je uzela jednu njegovu nepomičnu ruku, ljubila ju je, jecala je i mucala i ta

ovalila iz nje njezina čežnja, koju je sve dosad ugušivala u svom srcu. Ona ga je nazivala svdinom ljubavi, svojim jedinim dobrom. Izgubivši njega, ona je izgubila svoje srce, ona više oći živjeti ni ljubiti. I u svojem očajanju, nije ni opazila, da je Luka, pokvašen njezinim suzšao k svijesti i da ju je slušao s neograničenom ljubavi i žalosti. Zatim je promrmljao som, kao da je uzdahnuo:- Vi me ljubite, ah, sirota, sirota Soeurette!Ali ona, sva presretna da on još živi, nije ništa žalila što mu je priznala, šta više, radosno lanulo, da mu više ne mora lagati, uvjerena da ga toliko ljubi, da on ne će nikada trpjeti rabavi.

- Da, Luka, ljubim vas, ali što ja tu mogu? Vi živite i to mi dostaje, ja nisam nimalo ljubomoršu sreću... Oh. Luka, živite, živite, a ja ću biti vaša služavka!U ovom odsudnom času, kad je vjerovao da mu se približuje smrt, ispunilo ga je otkrićeeme i tako neograničene ljubavi, koja ga je opkolila i pratila kao anđeo čuvar, beskrajnom božnošću.- Siromašna, siromašna Soeurette, ah, moja božanska i tužna prijateljice, - još je prošaptao svbim glasom.Vrata su se otvorila i ušao je liječnik Novarre, koji je bio jako uznemiren. Odmah je

etraživati ranu, pomoću Soeurette, koju je već poznavao kao dobru bolničarku. Vladala je vna. Bio je to čas neizrecive muke. Zatim je došlo nenadano olakšanje, uzbuđenje puno nadeslučajno pogodio lopaticu, skrenuo u stranu, i tako nije povrijedio nijedan važniji organ, netrgao samo meso. Ali rana je bila strašna, kost je bila slomljena i moglo bi doći do kompliko i nema nikakve neposredne opasnosti, ozdravljivati će zasigurno vrlo polagano. Ali ipak, kto sreća da je smrtna opasnost uklonjena.Luka je, stavio svoju ruku u Soeurettinu i slabo se smiješio. Zatim ju je zapitao:- Da li već zna moj dobri Jordan?- Ne, on još ne zna ništa, on je već tri dana zatvoren u svom laboratoriju. Ali ja ć

vesti ovamo... Ah, prijatelju moj! Koliko sam sretna, što nam je doktor ulio toliko pouzdanja.



Ona je, sva očarana, držala njegovu ruku u svojoj, kad su se vrata iznova otvorila. I srće ušla je Josine. Ona je dotrčala sva očajna i luda od boli, čim je čula prvu vijest o umorkle ispunilo se ono, čega se je toliko bojala! Neki nitkov otkrio je njezinu tako dragu tajnu, i ubio Luku, njezina muža i oca njezina djeteta. Sad više ne treba ništa sakrivati, njezin je šten, ona hoće da umre tamo kraj njega.

Kad ju je Luka prepoznao, kriknuo je. Brzo je ispustio Soeuretteinu ruku i trsio se nadljuagom da se podigne.- Ah! Josine, to si ti, opet si mi se povratila!

Ona je posrnula, nespretna u svojem materinstvu, koje je već jako uznapredovalo, i srušila b kreveta, kraj njega. Luka je shvatio njezin smrtni strah pa se požurio, da je ohrabri.- Ti mi se, Josine, vraćaš sa dragim malim, nemoj očajavati, liječnik nas je uvjerio, da ću živću živjeti za vas oboje.Ona ga je slušala i teško je uzdahnula kao da joj se opet povratio život. Dragi Bože! da li o ostvarenje nesavladljive nade, ono što je ona očekivala od života, koji joj je izgledaoašan i neumoljiv. On će živjeti, i eto taj ogavan udarac nožem ujedinio ih za uvijek, oni sapadaju jedan drugome za uvijek!...

- Da, da, povratila sam se k tebi, Luka, mi smo se vratili i sada je sve svršeno, mi te ne e ostaviti, sad nemamo više ništa da sakrivamo... Sjećaš se, kad sam ti obećala, da ću se vaj dan, kada ću ti biti potrebna, kad ti ne ću biti na zapreku nego na pomoć, s ovim drtetom, koje će biti za nas dvoje novi izvor snage... Sve druge veze su se razriješile, ja sam

ed svima tvoja žena i moje je mjesto ovdje, kraj tvojeg kreveta -Luka je bio tako uzbuđen i tako ganut od veselja, da su mu se oči napunile suzama.- Ah! draga Josine, ljubav i sreća vratile su se s tobom -Najedamput se sjetio Soeurette. Podigao je oči i vidio ju je, kako uspravno stoji na drugoj gova kreveta, malo blijeda, ali se je ipak smješkala. Nježno ju je pogledao i iznova j

smiješio:- Draga moja Soeurette, to je bila tajna, koju sam morao pred vama sakrivati -Prošla ju je laka jeza; tada je jednostavno i nježno odgovorila:- Oh! ja sam znala, vidjela sam jednog jutra, kako je Josine izašla od vas.- Kako, vi ste to znali?On je pogodio što je ona sve pretrpjela, i ispunila ga je sućut, divljenje i neograničeno štoema njoj. Njezino odricanje, pa njezina ljubav, kojom ga je čuvala i koju je ukazivala pmu bezgraničnom svojom nježnosti, darovavši mu sav svoj život - sve ga je to dirnulo i uzb

o najuzvišenije djelo i najčišće herojstvo. Sasvim tiho, gotovo u samo njegovo uho rekla mu je- Nemojte se bojati, Luka, sve sam znala i ne ću vam nikada biti ništa drugo nego najodjateljica i sestra -- Ah, Soeurette - šapnuo je on gotovo nečujno, - ah, anđeoska i jadna prijateljice -Tad se umiješao doktor Novarre, kad je vidio, kako je Luka umoran i zabranio mu, da ne e ništa govoriti. On se razveselio, taj dragi doktor, radi svega što je ovdje čuo. To je bilobro, da njegov bolesnik ima jednu sestru i jednu ženu, koje će ga njegovati; ali Luka trebuman, i ne smije se suviše uzbuđivati, da ne nastupi groznica. Luka je obećao da će slušati e govorio, nego je samo nježno gledao Josine i Soeurette, ova dva anđela na lijevoj i desnoj

gova kreveta.



Nastala je velika tišina. Krv apostola je protekla, on je pretrpio svoju kalvariju, svoju mue će izaći pobjeda. Dok su se obje žene oko njega trudile, ranjenik je otvorio oči, da i

hvali. Zatim je zaspao šapćući;- Napokon je došla ljubav, i sada je pobjeda naša.



V

Nastupile su komplikacije, kojima Luka umalo da nije podlegao. Čitava dva dana mislili sumrijeti. Josine i Soeurette nijesu se odmicale od njegova kreveta, Jordan je ostavio oratorij, što nije učinio ni za bolesti svoje majke, i sjedio je kraj bolesnikove postelje. Kak

ajanje ispunilo ova nježna srca, koja su iz sata u sat očekivala zadnji dah ljubljenoga bića!Udarac nožem, kojim je Ragu napao Luku, uzrujao je Crêcherieu. U radionicama, u kojimvladala utučenost, nastavio se rad; ali svaki čas htjeli su radnici čuti nove vijesti, svi su se sjesjećali su istu zabrinutu ljubav prema nesretnoj žrtvi. Ovo ludo umorstvo i krv koja je proli su čvršće redove zajednice, više nego što su to učinile protekle godine humanitarnih pokuš

k u samom Beauclairu osjećala se za Luku simpatija, mnogi ljudi povratili su se ovom čovjeko mladom, tako lijepom i tako marljivom, čiji se jedini zločin, osim njegovih reform

avednost, sastojao u tome, što je ljubio divnu mladu ženu, koju je njezin muž šatro sramoarcima. I zaista, nitko se nije sablažnjavao radi toga što se Josine, koja je već bila jako trstanila kod Luke, koji se borio sa smrću. To je za njih bilo sasvim prirodno: ta zar nije Lukazina djeteta. Zar nijesu njih dvoje, uz cijenu tolikih suza, stekli pravo da žive zajedno? U ost

užnici, koji su krenuli u potjeru za Raguom, nijesu pronašli nikakav trag, sva potraga, koja je trnaest dana, ostala je uzaludna; napokon se mislilo da je drama razjašnjena, kad su u nekoj du

ovaliji Monts Bleusesa pronašli lešinu čovjeka, koja je bila napola izjedena od vukova i za kodili, da su u njoj prepoznali strašne ostatke Raguova tijela. Isprava o smrti nije se doduše m

dati, ali se svagdje širila priča, da je Ragu umro ili nesrećom ili je počinio samoubojstvo, dovludila zbog svog strašnog zločina. Kad je dakle Josine postala udovica, zašto ne bi živj

kom, zašto ih ne bi primili braća Jordan u svoju kuću? Njihovo sjedinjenje bilo je tako priro snažno i tako nerazrješivo, da i poslije nikom nije padala na pamet pomisao, da njih dvoje n

konito vjenčani.Napokon, jednog lijepog februarskog jutra, kad je sjalo sunce, rekao je doktor Navarre, ože vjerovati u Lukino ozdravljenje; i zaista nekoliko dana poslije toga, Luka se nalazio na dotu oporavljanja. Jordan se, sav očaran, vratio u svoj laboratorij. Kraj Luke su ostale samo Joeurette, koje su bile strahovito iznemogle od probdjevenih noći, a ipak tako sretne! Osmnogo trpjela Josine, premda nije ništa o tom govorila, jer se, usprkos svom stanju, nije vala. I jednog jutra, kad se pomolilo rano proljetno sunce, i kad je Josine upravo davala Luručak prvo jaje, koje je liječnik dozvolio, osjetila je ona takve bolove, koji su joj se veavili, čim je ustala, ali ih je prikrivala, no sada je morala poviknuti.

- Šta ti je, moja Josine?Ona je pokušala odrvati se bolovima, ali su je oni prevladali, i Josine je morala sasvim dpreda.- Joj, Luka, mislim da je došao čas.Luka je razumio, bio je jako veseo, ali se i uznemirio, kad ju je vidio, kako blijedi i glavinja.- Josine, Josine, sada je na tebi red da trpiš, ali za tako sigurno djelo, za tako veliku sreću!

Sourette, koja je bila zabavljena poslom u susjednom salonu, dotrčala je; i odmah je htjela pre



menito uživajući, što može dijeliti s Lukom sreću. Kad je zagrlio i izljubio dijete, Luka je nkao u svojoj radosti:- Soeurette, dobra prijateljice, treba da i vas zagrlim, vi ste to i te kako zaslužili, jao sretan!Ona je odgovorila isto tako nježno i veselo:- Dragi moj Luka, zagrlite me, mi smo svi tako sretni!Nedjelje, koje su zatim slijedile, bile su ispunjene srećom dvostrukog ozdravljivanja. Odmahliječnik dozvolio Luki, da može ustati iz kreveta, pohodio je on svoju ženu i proboravio je

u naslonjaču kraj njezina kreveta, budući da je ona još uvijek ležala. Prerano proljeće ispunju sobu suncem, na stolu se uvijek nalazila prekrasna kita ruža, koju je donosio svaki dan lijsvojega vrta, kao recept mladosti, zdravlja i ljepote, kako je sam rekao. A među njima skolijevka maloga Hilairea, kojeg je majka sama hranila. Bijaše sigurno, da će odsada to uniti njihov život većom snagom i nadom. Luka je više puta govorio, praveći neprenove, kako će u budućnosti raditi i očekujući da ozdravi pa da nastavi svoje djelo, da je ovim miran i siguran da će osnovati grad pravednosti i mira, kad posjeduje ljubav, plodonbav, Josineu i malog Hilairea. Ništa se ne može osnovati bez djeteta, ono je živo djelo

oširuje i umnaža život nastavljajući budućnost na sadašnjost. Samo onaj Par, muž i žena, koji rcu, spasit će siromašne ljude od nepravednosti i bijede.Kad je napokon Josine prvi puta ustala, da započne novi život zajedno s Lukom, uzeo ju jeručaj i uskliknuo je:- Ah, ti pripadaš samo meni, nikada nijesi pripadala drugome nego meni, kad je tvoje dijene! Sad smo svi na broju i ne trebamo se više ništa bojati sudbine.

Čim je Luka mogao preuzeti opet vodstvo tvornice, simpatija, kojom su ga obasipali sa svih stila je čuda. Ali nije samo prolivena krv, kojom se pokrstila Crêcherie, prouzročila uduzeća, koje je odsada neprekidno i nepobjedivo sve više raslo. Pomogao im je i sretan s

dnik je opet postao izvorom golemog bogatstva, jer su napokon naišli na važnu žilu izdače, kako je predviđao Morfain. Radi toga se odsada proizvodilo željezo i čelik uz vrlo dodajne uvjete, a izvanredne kakvoće, tako da je prijetila Paklu pogibao i u proizvodnjiedmeta, kojima je cijena bila visoka. Svaka konkurencija postala je nemoguća. Zatim je nadiki demokratski pritisak, koji je svuda umnožio prometne putove, proširivao bez kraja željezdesetorostručio gradnju mostova, građevina, pa i čitavih gradova, a za sve to upotrebljavajezo i čelik u ogromnim količinama i njihova je potražnja neprestano rasla. Otkada su prvi Tili željezo u jamama, da iz njega skuju oružje, da se brane i da osvoje kraljevstvo svih b

ari, proširila se upotreba željeza, i ono će biti u budućnosti izvor pravednosti i mira, kaanost bude konačno osvojila, proizvodila gotovo u bescjenje i podržavala za svaku upotrebuakako ono, što je odlučilo uspjeh, pobjedu Crêcherie, bili su sasvim naravni unutarnji razlozi,rava, više istine, više pravednosti i više solidarnosti. Ona je sama po sebi nosila uspjeh, od prna, kad je bila osnovana na prolaznom sistemu mudrog udruživanja kapitala, radne sneligencije; a teški dani, koje je proživjela, svemoguće zapreke, odsudni časovi, kad se vjerovopast, bile su samo neizbježive smetnje na putu, prvi teški dani početka, u kojima se nije snuti, ako se je htjelo doći do konačne svrhe. A danas izgleda, kao da je uvijek bila jaka

bujala od sokova i obrađivana za buduću žetvu.

To bijaše otada primjer iznesen u stvarnim činjenicama, odlučan primjer, koji je malo po malo



tim, da uvjeri cijeli svijet. Kako da se poriče snaga ovog udruženja kapitala, radne sneligencije kad je prihod postajao iz godine u godinu sve zamašniji i kad su radnici u Crêchć zasluživali dvaput veću plaću, nego njihovi ostali drugovi u drugim tvornicama? Kako da zna, da je rad od osam, šest pa i tri sata postao sve više privlačiv u raznovrsnosti samih possvijetlim i veselim radionicama sa strojevima, kojima bi mogla rukovoditi već i djeca, i

me udaren temelj budućem društvenom životu, kad se vidjelo, kako su oživjeli oni jadni rdničari od jučer i kako su opet postali, u tom putovanju prema potpunoj slobodi i pravedravi, razumni, živahni i nježni ljudi? Kako da se ne uvidi nužnost kooperacije, koja je obus

sredovanje muktadžija, trgovinu, u kojoj se potrošilo toliko snage i bogatstva, kad su druženja obavljali svoj posao bez ikakvih smetnja i podesetorostručili blagostanje onih, koje er morila glad, obasipljući ih svima užicima, koji su dosada bili namijenjeni samo bogataško da se ne vjeruje u čudo solidarnosti, koja je trebala vratiti svima što žive ugodan žpravljajući jednu neprekidnu svečanost, kad se prisustvovalo sretnom preuređenju »Opće zgra je bila određena da jedamput postane kraljevskom palačom puka sa knjižnicama, muze

zorištima, vrtovima, igrama i razonodama? Kako da se napokon ne usvoje druga nastava i oi se ne osnivaju na lijenosti ljudi, nego na neugasivoj potrebi za što većim znanjem, koji na

učine učenje što ugodnijim, koji puštaju svakome da razvija svoju individualnu duševnu snaguima se djeca obih spolova zajedno podučavaju i žive, - kad tamo škole toliko napreduju, bsu odstranile nepotrebne knjige i pomiješale satove s odmorima i prvim i osnovnim pojmo

učnih pokušaja, pomažući tako svakoj novoj generaciji da se sve više približuje savršenosti gkojim već stoljećima teži čovječanstvo.A u svome je razvoju vanredan primjer, što ga je Crêcherie dnevno pružala postajao sveljepčiv. Ovdje se više nije radilo o samim teorijama, nego o činjenicama, koje su se zb

ed očima sviju i čije se je cvjetanje bez prestanka razvijalo. I sasvim naravno, udruženvajalo malo po malo ljude i okolišna zemljišta, novi radnici prijavljivali su se u velikoj mn

su ih privlačili prihodi i blagostanje, svagdje su izbijale nove zgrade, pa su se nepredavale onima, koje su bile prije sagrađene. U tri godine pučanstvo u Crêcheriei podvostručilpredovanje je raslo nevjerojatnom brzinom. To je bio Grad o kojemu se toliko sanjalo, organiziranog rada, koji se vratio svojoj uzvišenosti, napokon je postao Grad buduće sreće, kprosto nicao iz zemlje, proširivao se okolo same tvornice, koja je tako postala metropogrom i izvorom života, organ koji je organizirao i ravnao društvenim životom. Radionice i v

orničke dvorane povećavale su se i pokrivale hektare; a male svijetle i vesele kućice, koje azile usred zelenih vrtova, umnožavale su se u tolikoj mjeri, koliko se povećavao broj oso

dnika i svih vrsti činovnika. I ovaj je val malo po malo poplavio sve oko sebe, nove zbližile su se Paklu i prijetile su, da ga osvoje i potope. Isprva se je nalazio između ove rnice pust i ogroman prostor, neobrađeno zemljište, koje je posjedovao Jordan na podnožju M

eusesa. Zatim su se pridružile druge kućice onim kućicama koje su bile najprije sagrađeneornice, pa opet nove i čitav red kućica raširio se tako brzo, kao što se širi more za plime, i oe udaljene od Pakla još samo za kojih dvjesta do trista metara. Naskoro će taj val udariti na Pzar ga ne će prekriti i odnijeti, da ga na njegovu zemljištu zamijeni svojim pobjedn

etanjem, zdravljem i veseljem? Također je bio ugrožen i stari Beauclair, jer jedan kraj gradanastajao, išao je upravo prema njemu, i bio je vrlo blizu, da pomete ovo crno i smradno radn

selje, to gnijezdo jada i kuge, gdje su se, pod krovovima koji su prijetili da će se srušiti, bor



rću siromašni nadničari.Katkada gledao je Luka, graditelj i osnivač grada, kako raste taj njegov Grad, koji je viojoj mašti one večeri, kad se odlučio za to djelo; i ta se njegova sanja ostvarila i ona je pobijošlost, sada je niknuo iz zemlje budući Beauclair, sretno obitavalište sretnog ljudskog rodosvojen sav Beauclair, koji se nalazi između dva rta Monts Bleusesa, čitava draga i k

iasa, sve do neizmjernih i plodnih polja Roumagne pokrit će se svijetlim kućicama, opkoljeenilom. On je to sve već gledao svojim očima proroka, taj Grad sreće koji je odlučio stvoi sada naglo niče, premda je za to sve trebalo još mnogo i mnogo godina.

Jedne večeri doveo mu je Bonnaire Babetteu, ženu Bourrona; i ona mu je rekla sbičajenim humorom:- Gospodine Luka, moj muž bi se htio vratiti natrag kao radnik u Crêcherieu. Ali on se nije um doći, jer zna da vas je ostavio na vrlo prost način... Zato sam ja došla mjesto njega.Bonnaire je nadodao:- Trebalo bi oprostiti Bourronu, jer je njime vladao onaj nesretni Ragu... Bourron nije zao, mo slabić, a mi bismo ga bez sumnje još mogli spasiti.- Pa dovedite mi Bourrona, - poviknuo je veselo Luka. - Ja ne želim griješniku propast,

protiv! Koliki su propali radi toga, jer su se dali zavesti od drugova, jer nijesu imali rstoće, da se obrane od lupača i lijenčina! Bourron je dobar novak, služit će nam za primjer.Nikada Luka nije bio tako sretan, izgledalo mu je da je ovaj povratak Bourrona vrlo odlemda je on postao osrednji radnik. Bourrona iskupiti i spasiti, kako je rekao Bonnaire, zar tobjeda nad ropskim nadničenjem? A osim toga bit će u gradu jedna kuća više, dodat će se još li val ostalim valovima, još će više narasti plima, koja treba da odnese stari svijet.

Uskoro zatim, došao ga je Bonnaire opet zamoliti, da primi jednog radnika iz Pakla. Ali jeta prirast bio tako slab, da Bonnaire nije navaljivao.- To je siromašni Fauchard, i on se konačno odlučio, - rekao je Bonnaire. - Sigurno se sjećate

e puta obilazio oko Crêcherie. Ali se nije mogao odlučiti, plašio se izbora, a sada je oglupaemogao od prevelikog i uvijek istog posla. To više nije čovjek, nego iskrivljen i pokvaren tojim se, da se od njega više ne može učiniti ništa dobro.Luka je razmišljao i dozvao u pamet prve dane koje je proveo u Beauclairu.- Da, znam, njegova je žena Natalie, zar ne? Ona je jako skrbna i plačljiva žena, koja uvijekresiju. I on ima šurjaka Fortunea, koji nije imao više od šesnaest godina, kad sam ga vidio,

o već tako blijed, tako upropašćen i tako izjeden od mehaničkog i preranog rada. Ah, siromdi... Oni mogu svi doći, zašto ne bi došli? To će biti opet jedan dobar primjer, mada ne ćemo

Faucharda učiniti slobodnog i veselog čovjeka!Zatim je dodao veselo i šaleći se:- Još jedna porodica, i bit će dodana još jedna kuća ostalim kućama. Pučanstvo rasteBonnaire? Odavle će proizaći lijepi i veliki grad, grad, o kojem sam vam već od početka t

vorio i u koji vi nijeste mogli vjerovati. Sjećate li se, da vam pokušaj nije davao nikakve nste ostali sa mnom samo zbog svog zdravog razuma i zahvalnosti... Jeste li sada mlo uvjereni?

Bonnaire se malo zbunio i nije odmah odgovorio. Zatim je iskreno rekao:- Da li je ikada netko uvjeren? Uspjesi se trebaju opipati prstima... Nema sumnje, tvo

pijeva, naša zadruga se proširuje, radnik živi bolje, ima malo više pravednosti i sreće. Ali vi



oje nazore, gospodine Luka: sve je ovo još prokleto nadničarenje i ja ne vidim da se ostvlektivističko društvo.U ostalom, u njemu se branio još samo teoretik. Premda nije popustio u svojim nazorima, sam rekao, ipak se pokazao kao divan i vjeran radnik, pun djelatnosti i srčanosti. On j

nak rada, pravi vođa, koji je odlučio pobjedu Crêcherie, dajući drugovima bratski pridarnosti. Kad se on pojavio u dvoranama, tako velik, tako snažan i tako dobroćudan, svi s

užali svoje ruke. On je već bio više uvjeren, nego što je htio priznati, bio je sretan, kad je vidgovi drugovi manje trpe, da uživaju u svim radostima i da žive u zdravim stanovima, opkolje

jećem. On se dakle ne će rastati sa svojim životom, a da se nije ispunila njegova želja, a ta bnje bijede, a više pravednosti na ovom svijetu.- Da, da, kolektivističko društvo, rekao je smješeći se Luka, koji ga je dobro poznavao, - mi ostvariti, mi ćemo dapače bolje ostvariti; a ako to mi ne postignemo, tada će naša djeca s

še djelo, ti dragi maligani, koje za to odgajamo ... Pouzdajte se Bonnaire, i kažite, da odpada budućnost nama, kad naš grad raste, neprestano raste.Luka je pokazao širokom kretnjom krovove kuća, pokrite šarenim crepovima, koji su saazu sunca, veselo provirivali iznađu mladog drveća. I on se uvijek vraćao ovim živim kuć

ilo mu se, da ih je podigao iz zemlje njegov dah, i sada je vidio, kako stvarno prodiru kao vra, da u budućnosti niknu na ruševinama staroga Beauclaira i Pakla.No da je u Crêcheriei pobijedio samo radnički stalež, bio bi to naprosto sretan slučaj, o čijimsljedicama dalo raspravljati. Ali ono što je učinilo da je taj slučaj odlučan, i od zamžnosti, bijaše to, što je seljački svijet iz Combettesa pobijedio, sa svoje strane, u zajedniprezanju, u savezu, koji se stvorio između sela i tvornice. I ovdje je to bio samo početak, ali kto bilo nagovještavanje silnog bogatstva! Od dana, kad su se načelnik Lenfant i podnačonnot radi vlastitih interesa pomirili i sporazumjeli, da je potrebno, ako hoće da se bore i diniti sve male posjednike iz cijele općine, sva njihova polja spojiti, da tako osnuju jedno go

anje, kojega bi površina zauzimala više stotina hektara, - zemlja je postala, kako je bilo pozanredno plodna. Dotada, pogotovo u zadnje vrijeme, izgledalo je da je zemlja sasvim produći da su neizmjerne ravnice Roumagne, koje su prije bile tako plodne, sada izgledaleplodne, jer su bile pokrivene sitnim i rijetkim klasovima. U istinu to ne bijaše ništa drugo, sljedica učmalosti, dosade i tvrdoglavog neznanja ljudi, zastarjelih načina obrađivanja zekudice gnoja, strojeva i dobrog razumijevanja posla. Pa kakav je to bio dobar primjer, čjaci iz Combettesa počeli obrađivati svoje zemlje kao jedno zajedničko imanje! Oni su kupiltino gnoj, pribavili su oruđe i strojeve iz Crêcherie, zamjenjujući sve to kruhom, vinom i povr

im su za uzvrat opskrbili Crêcherieu. Postali su snažni radi toga, što više nijesu bili osamsada je vezivala selo i tvornicu čvrsta veza solidarnosti, koja se ne može uništiti. To, što jego bilo nemoguće, pomirenje seljaka i radnika, o kojem se toliko sanjalo, ostvarilo se, seljvao žito, hranu svakog čovjeka, a radnik željezo, kojim se obrađivala zemlja, da bi moglo naati žito. Kako je Crêcherie trebala Combettes, tako i Combettes nije mogla biti bez Crêcpokon je bilo učinjeno ujedinjenje, sklopljen plodan brak, iz kojeg će se roditi sretno drdućnosti. A kakav je bio divan prizor, kad se gledalo na ovu preporođenu ravnicu, koja setovo odala pustoši, a danas je sva prekrivena, gotovo poplavljena plodovima za žetvu! Pugih polja, koja su još trpjela radi nesloge i nemara, izgledali su Combettesi kao bujno z

ore, koje je čitava okolica promatrala sa čuđenjem i malo po malo sa zavisti. Još jučer suha i



plodna zemlja, a danas tako bujna i tako bogata! Zašto dakle da ne slijede primjer Combettesase susjedne općine počele zanimati, zapitkivati i podražavati ih. Govorilo se, da su nače

eureangesa, Lignerollesa i Bonneheuxa sastavili prijedloge za udruženje i sakupljali su tpise. Naskoro je poraslo malo zeleno more, sjedinilo se s drugim morima, širilo je nepreoj snažni zeleni val sve dotle, dok nije čitava Roumagne, dokle god dopiru oči, bila jedno jeiko imanje, tiho more žita, koje je bilo dosta golemo, da bi moglo nahraniti jedan čitav s

rod. A ti su dani bili blizu, jer je već i hraniteljica zemlja bila na putu u sretnu budućnost.Luka se vrlo često, da se razonodi, šetao plodnim poljima, pa je katkada susretao Feu

isgelinova zakupnika, koji je isto tako, s rukama, u džepovima, gledao tiho i zagonetno kakobro obrađene zemlje nicali krasni usjevi. Luka je znao, da je Feuillat imao velike zasluge i vi potaknuo Lenfanta i Yvonnota, a nije mu bilo nepoznato, da ih još i danas u svemu savjeto je silno iznenađen, kad je vidio u kakvom je jadnom stanju ostavljao zemlje, koje je uzeo u zo imanje Guerdachea, čija su siromašna polja izgledala kao neobrađena pustinja, kraj ovoggatog i plodnog imanja Combettesa.Jednog jutra, kad su obojica išli pripovijedajući putem, koji je dijelio ova dva posjeda, Lue mogao suzdržati, da mu to ne rekne.

- Kažite mi, Feuillat, zar se ne stidite, što tako slabo marite za vašu zemlju, kad su odmuge strane ceste susjedne zemlje tako izvrsno obrađene? Osim toga, već bi se naprosto radiristi trebali odlučiti da ih marljivije i razumnije obrađujete, kad znam, da ste u tom tako vještiZakupnik se najprije muklo nasmijao. Zatim se usudio progovoriti bez straha:- Oh, gospodine Luka, stid je prefin osjećaj za nas, siromašnu bagru. A što se tiče moje koednostavno izvlačim iz ove zemlje, koja ne pripada meni, samo toliko koliko trebam za život.o radim i obrađujem je da mi bude dosta za kruh, jer bih bio previše lud, da je obrađujem i đua načinim iz nje izvanrednu zemlju, pošto bih time obogatio samo gospodina Boisgelina, koji cio napolje, čim bi istekao zakupni ugovor ... Ne, ne! Da se iz jednog polja napravi dobro p

trebno je, da je vaše, ili još bolje, da pripada svima zajedno.I on je zbijao šale i rugao; se onima, koji su govorili seljacima: »Ljubite zemlju, ljubite zemma sumnje, on bi je ljubio, ali samo onda, kad bi ona njega ljubila, to jest, on je nije htio lgospodara, za druge. On je ponovio, da su je njegov otac, djed i pradjed ljubili pod batin

likoža, a da nijesu izvukli iz nje ništa drugo, nego bijedu i suze. Ali njemu je već dosta oznog izrabljivanja, ove prijevarne zakupne trgovine, on ne će da voli zemlju, da je miođuje kao zakupnik, da mu nakon svega toga jednostavno oduzmu majku s djetetom, sve bogat

Nastala je tišina. Zatim je poluglasno nadodao s prikrivenom žestinom:

- Da, da, zemlja mora svima pripadati, da je se može ljubiti i obrađivati... Dotle ću čekati.Luka ga je iznenađeno pogledao. On je uvijek osjećao, da je taj čovjek, tako zatvorena ponao pametan. I sad je opazio u ovom istrošenom i malo licemjernom seljaku dobrog diploormatora širokog pogleda, koji vidi budućnost i koji upravlja pokusom u Combettesu za eku svrhu, koju zna samo on. Luka je naslućivao istinu, ali se htio uvjeriti.- Ako vi, dakle, puštate zemlju u ovom stanju, to činite radi toga da je se poređujjednom zemljom i da se sve shvati? ... Ali zar to nije samo sanja? Nikada ne će Comb

hvatiti i progutati Guerdache.Iznova se Feuillat muklo nasmijao. Zatim je rekao suzdržavajući se:

- Možda, moralo bi se ovdje nešto veliko dogoditi. Napokon tko zna? Ja ću čekati.



Nakon nekoliko koraka on se ispravio pokazujući širokom kretnjom na obzorje:- Ovdje ništa ne zaprečuje, da sve napreduje. Vi se sjećate, kako je prije bio žalostan poglee siromašne komadiće zemlje i kako je bila slaba žetva? A pogledajte sada! Na jednom velanju, gdje se tako razumno zajednički obrađuje pomoću strojeva i znanja, žetve su premašilekivanja i krajevi su jedan za drugim osvajani. Ah, to je prizor koji razveseljuje!Vruća ljubav, koju je sačuvao za zemlju i koju je tajio, zavidno želeći da je ljubi samo za nula je u njegovim očima, osjećala se u njegovu oduševljenom glasu. I Luku je osv

dahnuće od ove plodnosti i prolazila ga je jeza od ovoga mora žita. On se osjećao tako jak

êcheriei samo radi toga, jer je imao svoju žitnicu i siguran kruh otkada je ujedinio svoj dnički puk sa seljacima. I kao što se veselio, kad je vidio kako napreduje njegov grad i kakprestano približuje val kućica da osvoji Pakao i stari Beauclair, isto se tako radovao, kad je gko napreduju bogata polja Combettesa, koja su se produljila sa susjednim poljima, dok se nijelo po malo, napokon valjalo klasje kao neograničeno more s jednoga kraja Roumagne na drug

e bijahu isti napori, ista civilizacija budućnosti, koja je vodila ljudski rod k istini i pravedru i sreći.Mnogo neposrednije djelovanje uspjeha u Crêcheriei bilo je to, što je dala razumjeti m

rnicama u okolici, kakvu bi imale korist, da se ugledaju u taj primjer i da joj se pridruže. odorge, tvornica čavlova, koja je kupovala sve sirovine kod svoje moćne sestre, bila je prvaradi opće koristi, odlučila i konačno s njom spojila. Zatim je došao red na kuću Hausser,

izrađivala naročito kose, srpove i osobito sablje, da uđe u udruženje i tako postane priroduženje velike susjedne željeznarije. Sa kućom Mirande et Co, koja je proizvodila gospodojeve, bilo je malo poteškoća, jer se jedan od dvaju vlasnika, koji je bio nazadnjak, borio ph novotarija; ali kriza je postala tako velika, da se povukao iz straha pred sigurnom propa

ugi se vlasnik požurio da se priključi Crêcheriei i tako spasi svoju tvornicu. Sve ove tvornicebile privučene u pokret udruženja i solidarnosti, stale su raditi, prihvatile su ista pravila,

hoda, koja se osnivala na savezu kapitala, rada i inteligencije. One su sve sačinjavale jednu vrodicu, koja se sastojala iz stotinu različitih grupa i koja je bila uvijek spremna primiti staše, tako da se je mogla širiti u beskonačnost; to bijaše ovdje naročito preuređeno društvoobnovilo na novoj organizaciji rada i koje je išlo za slobodom i srećom čovječanstva.U Beauclairu je čuđenje, poremećenje i uzrujanost postiglo vrhunac. Dakle šta? Crêcherie je prestano se proširivala sa svima malim tvornicama koje je susrela na prolazu, danas s ovom, nom, prekosutra opet s drugom? Dakle i sam grad i beskrajna ravnica, koja se prostirala naoi će pregaženi i postat će samo zgrade, vlasništvo i dijelovi Crêcherie? Srca su se uznem

ozgovi su se počeli pitati, gdje je prava korist svakoga, i gdje leži mogućnost sreće.U malom svijetu trgovaca, a osobito dobavljača povećavala se smetenost, radi prihoda koji aki dan smanjivali; i mnogi su htjeli znati, da li će biti skoro prisiljeni da zatvore dućane. ga izgledalo je kao da je udario grom iz vedra neba, kad se pročulo da će se Caffiaux, trgrodijama i krčmar, sporazumjeti s Crêcherieom, tako da njegova kuća postane prosto sklaka vrsta podružnice »glavnog dućana«. Dugo je vremena bio smatran kao pristaša Pakla, kaota uhode upravitelja, koji je korumpirao radnike alkoholom, a nakon toga ih je prodavao svglavarima, jer je krčma najodlučniji stup ropskog nadničenja.U svakom slučaju bio je to sumnjiv čovjek, koji je okretao kabanicu prema vjetru, bio je u

pravan da svakoga izda, lako i brzo napuštao je svakoga koji je bio poražen. To, što



ko lako prešao na stranu Crêcherie, podvostručilo je muku zabrinutih ljudi i prisililo ih je luče, što je brže moguće. Nastao je čitav pokret pristajanja uz udruženje, koji se ubrzdesetorostručenom snagom. Lijepa pekarica, gospođa Mitaine nije sačekala tako obraffiauxa, nađe, kako je sve, što se događa u Crêcheriei vrlo dobro, i odlučila je da prruženju, premda je pekarnica i nadalje išla vrlo dobro, zahvaljujući ljepoti i dobroti, radi kostala znamenita. Samo se je mesar Dacheux izjedao u strašnom bijesu radi propasti svih njezora; on je rekao da želi umrijeti među svojim zadnjim komadima mesa onoga dana, kad više ći gazdaricu, koja će kupiti meso po njegovoj cijeni; a to je izgledalo da će se i ostvarit

govi kupci ostavljali su ga malo po malo, i njega je uhvatila tako žestoka ljutina, tek što gaarila kap.Jednog dana svratio se Dacheux Laboqueu, pošto je zamolio gospođu Mitaine, da također

je rekao da se radi o moralnim i trgovačkim interesima cijele četvrti. Pronio se glas, boque da izbjegne stečaju, nakanio sklopiti s Lukom mir i pristupiti udruženju, tako da po

dnostavnim skladištem Crêcherie. Otkada je Crêcherie izravno izmjenjivala željezo i čelik, orojeve s kruhom iz Combettesa i drugih sela, koja su joj pristupila, izgubio je Laboque bolje mušterije, seljake iz okolice, ne računajući tu male gospodarice, pa i same gra

auclaira, koji su jako mnogo prištedjeli, jer su kupovali u dućanima tvornice, otkad je Luki pamet slavna zamisao, da otvori svoja vrata svima ljudima. To je bio smrtni udarac trgovini, kaa dotle shvaćala i posredovanju između proizvoditelja ii potrošača, koje je poskupljivalo živoživjelo parazitski od potreba drugih ljudi. Bila je sigurna stvar da će taj peti kotač na kolimaizjedao snagu i bogatstvo, iščeznuti od toga časa kad se primjerom dokaže, kako se

ože izostaviti za dobrobit sviju. I tako su jadikovali supruzi Laboque u svom pustom dućanu.Kad je Dacheux ušao, sjedila je besposleno za blagajnom gospođa Laboque, crna i mršava ženije imala snage ni da plete čarape, dok je njezin muž idući gore, dolje, kao duša u čist

som i očima njuškao po pregradcima na kojima je stajala roba puna prašine.

- Šta ja to čujem?, zavikao je mesar, kojem je u lice navalila krv, - vi ćete namevjeriti, Laboque, jer se predajete! Vi koji ste izgubili protiv onoga lopova onu parnicu, vi kozakleli da ćete ga uništiti, makar vas to stajalo glave! A sada se postavljate protiv nas i tako

vrditi našu propast!Ali Laboque je planuo, u tom očajanju u kojem se nalazio:- Ja sam se već dosta namučio, dajte mi mira! Svi vi ste me gonili da podignem onu ludu pasada mi sigurno nijeste donijeli novaca, da isplatim moje mjenice koje dospjevaju koeseca. Zašto ste mi onda to došli zvrndati o mojoj glavi, na koju sam se zakleo?

I pokazujući na robu, koja je mrtvo ležala, rekao je:- Vidite, da me stoji moje glave, i ako ne uredim moje stvari, biti će ovdje slijedeće srrhovoditelj... Da! Ako hoćete znati, istina je, da pregovaram s Crêcherieom, sporazumjeli smnas navečer potpisat ću ugovor... Još sam oklijevao, ali napokon mi je sve dosadilo!Laboque se srušio na stolac, dok se Dacheux, koji je sve razumio, gušio i promucao neke psovda je došao red na gospođu Laboque, koja je satrto sjedila za blagajnom, da izrekne dikovku, jednoličnim i slabim glasom:- Bože moj, koliko smo se naradili, koliko smo zla proživjeli, na početku, kad smo zapodavati naše željezno posuđe po sajmovima od sela do sela! Zatim, mnogo kasnije, koliko sm

dje naprezali, da otvorimo taj dućan da ga proširimo iz godine u godinu! I nagrada je došla



sebe, trgovina je napredovala, i mi smo već mogli o tom sanjati, da kupimo kućicu na selu, dau sklonimo i da živimo tamo od naše rente. A sada se to sve srušilo, čitav Beauclair je poludto, to ne mogu razumjeti, dobri Bože!

- Zašto, zašto?, zagrmio je Dacheux, - zato, jer je nastao prevrat i jer su građani Beaukavice, koje se niti ne usuđuju braniti. Ali ako će se navaljivati na mene, uzet ću jednog lijna moje noževe i tada ćete vidjeti!Laboque je slegnuo ramenima.- To je lijepo!... Dobro je, kad čovjek ima uza se sve ljude; ali kad se vidi, da će skoro o

vim sam, još je najbolje ići, makar i razjarena srca, tamo kuda idu drugi... Caffiaux avovremeno uvidio.- Ah, ovaj gad Caffiaux!, zaurlikao je mesar, nanovo razbješnjen. - On je izdajtkupljen! Znate li da mu je onaj lopov, gospodin Luka, dao sto hiljada franaka, da nas napusti?- Sto hiljada franaka!, - ponovio je Laboque, s očima punima požude, pretvarajući se kaskeptički podruguje, - ja bih pristao, kad bi mi ih on ponudio, odmah bi ih uzeo... Ne uviđaje ludost, uvrtjeti sebi nešto u glavu; onaj je razborit, koji uvijek pristaje uz najjače.- Kakva bijeda, kakva bijeda! - nastavila je gospođa Laboque svojim plačljivim glasom,

preokrenulo, to je zacijelo svršetak svijeta!Upravo u taj čas ušla je lijepa gospođa Mitaine i čula posljednje riječi.- Kako svršetak svijeta!, - rekla je veselo, - eto opet su dvije naše susjede rodile dva krčaka! ... A kako su vaša djeca, Auguste i Eulalie? Nijesu li ovdje?Ne, oni nijesu bili ovdje, nikada nijesu bili ovdje. Auguste, koji je već skoro navršio dvadije godine, strastveno se primio mehaničkih nauka, budući da mu se gadila trgovina; dok je Ea vrlo razborita za svojih petnaest godina i već je bila čitava mala kućanica, a živjela je najd svojega ujaka, zakupnika u Lignerollesu kraj Combettesa.- Oh, ta djeca!, - opet se potužila gospođa Laboque, - kad bi se računalo na djecu!

- Sami nezahvalnici, izjavio je Dacheaux pun ljutine, u koju je zapao, jer se nije mogao uaći, da se njegova kći Julienne, već jaka i velika gospođica, usprkos tome što joj je odzvrnaest godina, još uvijek igra s malim nevaljancima, raspuštenima na pločniku ulica Briasa. -računa na djecu, sigurno je, da će se umrijeti u bijedi i žalosti!- Ali ja se pouzdajem u mojeg Evaristea!, - odgovorila je pekarica. - Eto sad će ati dvadeset godina, i mi se ne ljutimo na njega, što je odbio da izuči zanat svojega oca.adež raste, sasvim naravno, s nazorima protivnima od naših, jer se je rodila da živi u ono vrijd nas više ne će biti ovdje. Ja ne zahtijevam ništa drugo od mog Evaristea, nego da me voli

i čini.Ona je odmah razborito razložila Dacheauxu svoj slučaj. Ona je došla ovamo na njegovu mmo radi toga da mu kaže, da svaki trgovac iz Beauclaira mora zadržati punu slobodu aa još doduše nije ušla u asocijaciju Crêcherie, ali jednoga dana kani ući, kad joj to bude po v

d bude uvjerena da radi u interesu drugih i nje same.- Sasvim razumljivo, - zaključi Laboque. - Ja ne mogu ništa drugo učiniti, ovo veče pougovor.I opet je nanovo započelo beskrajno jadikovanje gospođe Laboque:- Kazala sam vam, sve se je preokrenulo, to je svršetak svijeta.

- Ali ne, ali ne!, - povikala je iznova lijepa gospođa Mitaine, - kako možete misliti, da je svr



jeta, kad će skoro naša djeca biti tako stara, da se žene i da imaju djecu, koja će se žd dođe na njih red, pa će i oni imati djece! Jedni dolaze na mjesto drugih, svijet se preporađsve!... To je svršetak jednoga svijeta, ako baš hoćete.Ove su riječi bile tako jasne i odlučne, da je Dacheux otišao zalupivši vratima, sav očajaaju svojih sila, krvavih očiju, sav drhćući da ga ne udari kap. To je zaista bio svršetak jejeta, svršetak nepravedne i trule trgovine, koja je nekolicinu učinila bogatima, a veliki broj bijedu.

Posljednji udarac uzrujao je čitav Beauclair. Dosada je uspjeh Crêcherie djelovao sam

dustriju iste vrste i na malu trgovinu, koja je živjela iz dana u dan od mušterija iz istih ulica. Zilo golemo uzbuđenje, kad se jednoga lijepoga dana pročulo, da se načelnik Gourier obratio njama. On, imućan čovjek, koji nije nikoga trebao, kako je sam tašto izjavljivao, i koji nije hčuje o tome da uđe u asocijaciju Crêcherie. Ali on je sam osnovao sličnu zadrugu, pretvor

oju veliku radionicu cipela iz ulice Brias u dioničarsko društvo, na dosada dobro iskušanoj odinjenja kapitala, rada i inteligencije, dijeleći tako na tri dijela dobitak. To je bila jednost

dna nova grupa, industrija odjeće koja je nastala pokraj industrije željeza i čelika, s kojom je a identična; i sličnost se je još više akcentuirala, kad je Gourieru pošlo za rukom da udruž

rtnike odjevnih predmeta, krojače, klobučare, čarapare, platnare, sitničare. S druge strane govjoš o nekoj drugoj grupi, koju je htio osnovati neki veliki građevinski poduzetnik, udružujudarima sve radnike, koji su zaposleni kod zgrada, klesare, stolare, bravare, drvodelje, pokrovova, soboslikare, golemu grupu s kojom su se također trebali sjediniti arhitekti, umjetnici, a e nabrajaju radnici pokućstva, umjetni stolari, tapetari, trgovci s mjedi, dapače urari i draguje bio samo logični razvoj, primjer Crêcherie posijao je ovu plodnu ideju grupiranja, asocijse nanizale u naravne skupove, koji su izbijali posve sami podražavanjem i radi potrebe za e moguće boljim životom i što većom srećom. Djelovao je zakon ljudskog stvaranja; a djelovigurno snagom koja neprestano raste, ako bude to tražio sretan život ljudskog roda; i od

stalo je sve primjetljivije da se udomaćila zajednička veza, ostavljajući svakome dividualnost, što će ih jednom ujediniti u golemoj socijalnoj reorganizaciji rada, koja će biti jkon Orada budućnosti.Ali ideja, umaknuti Crêcheriei na taj način, da je podražuje, svakako je izgledala presnažnozak Gouriera. Stoga je bilo općenito mnijenje, da ga je morao na to nagovoriti potprâtelard, koji se sakrivao u sve veću tminu i pasivni nehaj, što se je Beauclair više preobražd živim dahom budućnosti. I pogodili su točno, to se zbilo za vrijeme jednog malog doručka ud načelnika, kad su se ova dva čovjeka našla licem o lice, a da s njima nije bio nitko drugi,

uvijek lijepe Leonore.- Dragi prijatelju, - rekao je potprefekt, svojim ljubaznim smiješkom, - ja mislim da smo proprisu ide sve naopako, sve se gazi i napušta, revolucija je blizu i njezin će dah odnesti i baopast ono, što je još ostalo od stare i trule zgrade. Ovdje, kod nas, naš je siromjatelj Boisgelin uobražen čovjek, od kojeg će ona mala gospođa Delaveau isisati zadnju ezin suprug je jedini čovjek, koji, u svojoj junačkoj borbi protiv stečaja, ne zna kuda odlaze dkla, i naskoro ćete vidjeti kolika će biti nesreća... Zaista bi bilo ludo da se ne misli na sebe, aželi poći ravno u slom.Leonore se uznemirila.

- Jeste li vi ugroženi, dragi prijatelju?



- Ja, ali ne! Tko misli na mene? Nijedna vlada ne će se potruditi da se bavi mojom sićuobom, jer ja imam tu sposobnost, da upravljam što je manje moguće i da mislim uvijek onako

misle moji poglavari, tako da me smatraju čovjekom, kreaturom svakog ministra. Jmrijeti ovdje zaboravljen, sretan, kod propasti zadnjeg ministarstva... Ali ja mislim na vas,

jatelji.On im je protumačio svoju ideju, nabrojio im je sve probitke, ako bi pretekli revoluciju time kčinili od radionice cipela Gourier drugu Crêcherieu. Dobitak se time ne bi smanjio, nego naptim on je bio uvjeren, smatrao se suviše razumnim, a da ne shvati: budućnost leži na tom

rganizirani rad pomesti će staro i nepravedno građansko uređenje. Iz ovog tako miroljueptičnog činovnika, kojemu je dokazana potpuna neaktivnost, konačno je izbio pravi anaega je on prikrivao pod spoljašnim izgledom svoje diplomatske opreznosti.

- Vi znate, dragi moj Gourier, - završio je on smiješeći se, - to me ne će zapriječiti, da se otvoavim protiv vas, kad budete učinili taj lijepi udarac i pristanete uz novi društveni život. Reći se iznevjerili i da ste izgubili razum ... Ali zagrlit ću vas, kad dođem ovamo, jer ćete ih izo vanrednim potezom, koji će vam donijeti veliku korist. Vidjet ćete kakva će lica napraviti!Ipak preplašeni Gourier nije htio pristati, dugo je raspravljao. Opirala se sva njegova pro

e njegovo dostojanstvo dugog upravljača pobunilo se na tu pomisao, da bude samo ih stotina radnika, kojima je dosada bio neograničenim gospodarom. Ali, ispod njegove nezgoljašnosti krio se vrlo bistar poslovni duh, on je uvidio i vrlo dobro sračunao, da nišvlja na kocku, nego da nasuprot osigurava svoje poduzeće protiv svih opasnosti u budućnostde slijedio mudri savjet Châtelarda. A zatim je njega samoga obuzeo onaj vihor,uševljenje, ona strast za reformama, čija zarazna groznica u doba revolucija obuhvata base koje treba da budu eksproprirane. Napokon je Gourier povjerovao, da ta ideja potječe od

moga, kao što ga je Leonore, na savjet prijatelja Châtelarda, nagovarala danju i noću i oeokrenuo.

To je bila sablazan pred svima stanovnicima Beauclaira. Pokušavali su nagovoriti ga da promžanje, potražili predsjednika Gaumea i zaklinjali ga, da posreduje kod načelnika, kad je potpičito odbio da se ne će baviti takvim kukavnim poslom, za koji je glasno kazivao da je skandaojim, kako je rekao, nije htio upravu kompromitirati. Ali predsjednik, koji je živio vrlo povuče se ni s kim družio od vremena, kad mu se morala vratiti njegova kći Lučile, koju su iznevatili »in flagranti« s nekim vrlo mladim načelnikovim pisarom, nije pristao ni da ide načelnikoži predstavku, koju bi ovaj bez sumnje vrlo loše primio. Tada su upotrijebili jača sredstva.Predsjednikov zet, kapetan Jollivet, bacio se, poslije bijega svoje žene, u reakciju žestinom

sve više rasla. On je objavljivao takve članke u »Journal de Beauclair«, da mu je jena štampar Lebleu, uznemiren načinom, kako su se okretale stvari, osjećajući potrebu da buani jačih, i želeći da se okrene i prijeđe iz stranke, koja je pripadala Paklu, u stranku Crêchvorio svoja vrata. Razoružan i bespomoćan, šetao se kapetan sa svojim nemoćnim gnjevom, kšli na ideju da bi samo on jedini mogao nagovoriti predsjednika, da se odluči, jer on joštpuno prekinuo sa svojim tastom i još su se uvijek pozdravljali. S ovom delikatnom misijom, odakle kapetan Jollivet u posjet predsjedniku i tamo je ostao puna dva sata; a onda je izašao iz ukavši od svog tasta samo izbjegavajuće odgovore, ali se je zato izmirio sa svojom že

utradan, ona se povratila u svoje bračno obitavalište, kapetan joj je ovaj puta oprostio, jer

ičito obvezala da to ne će više nijedamput učiniti. Čitav Beauclair bio je uprepašten radi



ršetka, i to se svršilo sveopćim podrugivanjem.Sasvim slučajno, a da im nije bila povjerena nikakva misija, pošlo je za rukom supruzima Maim se predsjednik Gaume ispovjedi. On je izlazio obično svakog jutra na boulevard de Magngačak i pust drvored, i tamo se dugo vremena šetao, sjetno sanjareći, spuštene glave, s rukamima. Njegova su se ramena pognula kao pod teškim teretom, izgledao je kao da je slomljeavog promašenog života, od zla, koje je učinio i od dobra, koje nije mogao učiniti. I kad je ndigao oči gledajući u daljinu, izgledalo je kao da očekuje nepoznatu budućnost, nešto što nije to on ne će vidjeti. Dakle, ovog jutra, usudili su se supruzi Mazelle, koji su vrlo rano ustali, d

rkvu, pristupili mu, da čuju njegovo mišljenje o javnim poslovima, jer su se tako jako bojali jeti lična nesreća.- No, gospodine predsjedniče, što kažete na sve ovo, što se događa?On je podigao glavu i časkom se zagledao u daljinu. Zatim je nastavio sa svojim gronjarijama glasno, misleći, kao da ga nitko ne sluša:- Kažem, da dosta sporo dolazi oluja istine i pravednosti, koja će napokon odnijeti taj gadan sUzbuđeni supruzi Mazelle nijesu povjerovali da ga razumiju pa su mucali:- Kako, kako?... Vi nas hoćete prestrašiti, jer znate, da nijesmo baš jako hrabri. Da, to je is

di toga nam se podruguju.Ali Gaume se već sabrao. Kad je pred sobom prepoznao supruge Mazelle, kako se preplajeda lica znoje od brige radi njihova novca i ljenčarenja, zaigrao mu je oko ustiju ironieziran smiješak.- Zašto se bojite? - odgovorio je - svijet će još trajati dobrih dvadeset godina, pa ako bu

onda živjeli, utješit ćete se radi neugodnosti revolucije time, što ćete doživjeti interesari... Istom vaša kći trebala bi se zabrinuti radi budućnosti.Gospođa Mazelle je tužno poviknula:- To je baš ono, jer se Louise ne brine ni zašto!... Jedva ima trinaest godina i sve joj je smij

se događa i o čemu naravno čuje da govorimo od jutra do mraka. Ona se smije kaajavamo. Pa kad joj koji puta kažem: »Ali nesretnice! ne ćeš imati ni pare«, ona mi odgačući po sobi kao koza: »To mi je zbilja svejedno! bit ću radi toga još veselija!« »Ona je

miljata, premda nam pruža tako malo zadovoljstva.«- Da - reče Gaume - to je dijete, koje želi da formira samo sebi svoj život. Ima i takvih.Mazelle je ostao zbunjen, bojeći se da ga predsjednik još ne ismije. On je stekao imetak za dina i od toga vremena uživao je divan život neradinosti, o kojoj je sanjao već od svoje mlaga je sama pomisao, da bi moglo prestati to blaženstvo besposličenja, da bi možda bio pri

opet radi, kad bi cijeli svijet radio, dovela u tešku i neprekidnu muku, koja je bila nekezna.- Ali renta, gospodine predsjedniče, šta će biti, prema vašem mišljenju, s rentom, ako pokom svima ovim anarhistima da izvrnu svijet? ... Sjećate li se, da nam se i onaj gospodin Li sada igra tako ružnu ulogu, rugao pripovijedajući nam, da će se ukinuti renta... Onda je too, kao da bi nas zaklali na rubu neke šume!»Ali spavajte u miru«, ponovio je Gaume svojom tihom ironijom, »novi društveni poredak vas, ako ne ćete htjeti raditi.«Supruzi Mazelle otišli su u crkvu i tamo su zapalili voštanice za ozdravljenje gospođe Mazell

ednoga dana doktor Novarre bio tako brutalan i rekao joj je u lice, da nije bolesna! Bolest,



tolikom ljubavlju njegovala već mnogo godina, od koje je živjela tako, da je postala njenimanjem, njezinim veseljem, uzrokom njezina života! Liječnik je dakle mislio da je neizljed ju je napustio; i obuzeta stravom, obratila se religiji, u kojoj je našla veliko olakšanje.Na boulevardu de Magnolles, u samoći, koju su samo gdjekad narušavali rijetki prolaznici, nai jedan drugi šetalac, abbé Marle, koji je ovamo dolazio da čita svoj brevijar. Ali on je

uštao knjigu i nastavio je tromo koracati, jer se i on izgubio u crnim mislima. Za vrsljednjih događaja, dok je ovaj razvitak nosio grad u novu sudbinu, njegova crkva se jošraznila, u njoj su jedva ostale vrlo stare žene iz puka, glupe i tvrdoglave, pomiješane tu i ta

koliko građanka, koje su se držale religije kao najvišeg bedema lijepog svijeta, koji upopada. Kada budu posljednji vjernici napustili katoličke crkve, i kad iz njih nastanu ruševine tvog društvenog poretka, po kojima će se brzo raširiti trnje i koprive, započet će neka dilizacija. Zato u ovoj stvari ni građanke, ni vrlo stare žene iz puka nijesu utješile abbéa M

di praznine koju je sve više i više opažao oko svojeg Boga. Uzalud je Leonore, žena načečinila lijep i ugledan ukras za nedjeljne obrede, uzalud je ona otvorila cijelu svoju kesdržavanje vjeroispovijesti: njemu nije nipošto bila nepoznata njezina nedostojnost, njezini grevni preljubi, preko kojih je Čitav grad šutke prelazio i koje je on sam morao pokrivati pl

oje svete službe, ali ih je osuđivao kao vječito prokletstvo, za koje će biti odgovoran. Još manzadovoljavali supruzi Mazelle, ovi tako djetinji i tako podli egoisti, koji su dolazili njedinoj nadi da izvuku od neba lično blaženstvo posuđujući svoje molitve na kamate isto tako,

posuđivali svoj novac, da odatle podignu rentu. I svi, svi oni bili su takvi u tom umiruštvenom poretku, bez prave vjere, koja je u prvim stoljećima zasnovala Kristovu moć, bezlje za odreknućem i potpunom poslušnosti, koja je osobito sada bila potrebnemogućnost crkve. Dakle, on se nije više prikrivao, dani su bili izbrojeni i ako mu Bog ne učlost da ga doskora pozove sebi, možda će prisustvovati strašnoj katastrofi, kada će se sanj, probiti krov crkve i uništiti žrtvenik.

I tako je on, zadubljen u ove crne misli, dolazio satima i satima šetati. On ih je sakrivveću dubinu svoje duše, trudio se, da pred samim sobom zataji svoje očajanje. Pretvarao ssrčan, da prezire događaje dana, pod izlikom, da je crkva gospodarica vječnosti. Ali k

sreo s učiteljem Hermelineom, koji se još nije odljutio radi uspjeha metoda u Crêcheriei i ko blizu da pristane uz reakciju, u ime spasa same Republike, nije se više prepirao svjašnjom oštrinom, nego je rekao, da je sve prepustio Bogu; jer Bog je sigurno dozvolio u tu e anarhističke saturnalije, da uguši svoje neprijatelje i da se nakon toga pojavi u svoj sbjedi. Doktor Novare je u šali, našao pravi izraz govoreći, da je abbé napustio Sodomu uoči d

gnja. Sodoma, to je bio stari i okuženi Beauclair, izjeden građanskim egoizmom, grad, koji je uđen na uništenje, i od kojeg treba očistiti zemlju, ako se hoće vidjeti kako na njegovu mjestuad zdravlja i veselja, pravednosti i mira. Svi znakovi pokazivali su konačni slom, robovi naja

da se bune, prestrašeni građani postali su revolucionarcima, sve žive sile zemlje bježale sunih interesa pobjednicima, a ono što je ostalo, istrošeni i neupotrebljiv materijal, razbevine, pomesti će vjetar. Već je sjajan Beauclair budućnosti izlazio iz ruševina. Kad je

većem boulevarda de Magnolles abbé Marle spustio svoj brevijar, usporio korake, oči nvorio, sigurno se pred njim dizala ova vizija koja ga je davila i rastuživala.Koji puta susretali su se predsjednik Gaume i abbé Marle na svojim mučaljivim šetnjam

tpunoj samoći. Isprva se nijesu vidjeli, nastavili su usporedno koracati spuštene glave, izgub



ju, da ništa od izvanjega svijeta nije do njih dopiralo. Svaki je, sa stvoje strane, imao u oju tugu, svoju žalost za svijetom koji nestaje, svoj apel na svijet koji izlazi iz zemlje. Prežigija nije htjela da umre, pravednost koja se rađala, dovodila je do očajanja svojim zatezaeđutim su ipak podigli glave, prepoznali su se i trebalo je, da izmijene nekoliko riječi.- Vrlo je naoblačeno, gospodine predsjedniče. Bit će kiše.- I ja se bojim, gospodine župniče. Taj mjesec juni je vrlo hladan.- Ah! Šta ćete, sva godišnja doba su se sada promijenila. Ništa nije više stalno.- Istina je, a ipak život se nastavlja, i možda će dobro sunce opet sve postaviti natra

oje mjesto.Zatim je svaki nastavio svoju samotnu šetnju, svaki je nanovo zapao u svoje razmatranje, vo u beskonačnost vječitu borbu prošlosti i budućnosti. Ali, naročito u Paklu odjeknusljedica razvitka u Beauclairu, koji se malo po malo preobražavao reorganizacijom rada.akog novog uspjeha Crêcherie, morao je Delaveau razviti više djelatnosti, inteligencvažnosti; i sasvim naravno, sve ono što je kod protivničke tvornice urodilo uspjehom, postalokao propast. Tako mu je i pronalazak bogatih rudnih žila u starom napuštenom rudniku, bio starac, koji je oborio cijenu sirovinama. Delaveau se više nije mogao boriti s Lukom u trg

jeza i čelika, a sam bio je ugrožen i u proizvodnji topova i bomba. Narudžbe su se smanjile onovac Francuske davao osobito za uređenje mira i društvene solidarnosti: za željezostove, građevine sviju vrsti, gdje je trijumfiralo željezo i čelik. Najgore je bilo to, štorudžbe, čiji su plijen dijelile samo tri tvornice, nijesu dostajale da se sve tri zaposle, ppokon odlučile ostvariti plan, da unište jednu od njih, da oslobode tržište; i upravo u to vrijemnajslabiji Pakao, pa su se željeznarnice, kojima je Pakao konkurirao, odlučile da ga divlgube. Isto tako postale su mnogo veće poteškoće za Delaveaua, kad mu radnici nijesu više rni. Raguov udarac noža, kao da je ubacio nered među one radnike, koje je za sobom ostaviozatim Bourron, opamećen i obraćen ostavio Pakao s namjerom da se povrati u Creeherie

bom odveo Faucharda, razvio se čitav pokret, većina se pitala, zašto da se ne ugledaju u njihtamo očekuju veliki probici. Danas je iskustvo bilo jasno, radnici u Crêcheriei zaslužuju dvosdnice, a da ne rade više od osam sati, da se i ne uračunaju koristi, koje oni uživaju, a to su modne kućice, škole u kojima je uvijek veselo, neprestane zabave u »Općoj kući«, dućani, kozili cijenu namirnica za dobru trećinu, pa svagdje toliko zdravlja i toliko blagostanja. Ništaiko djelovalo kao plaće, radnici su tražili povećanje najamnica, htijući zasluživati isto toliki u Crêcheriei. Kako je bilo nemoguće da im se udovolji, mnogi su otišli sasvim naravno one su mogli naći više sreće. Napokon, ono što je uništilo Delaveaua, to je bilo pomanj

ervnog fonda, jer on nije pristao da sebe prizna pobijeđenim, on je mislio, da bi se dugo mžati i da bi svršio pobjedom, kad bi imao u blagajni nekoliko stotina hiljada franaka dmognu prebroditi ovu krizu, za koju je tvrdoglavo vjerovao, da je privremena. Samo, kako ri, kako da se u tom rđavom vremenu odupre plaćevnim rokovima, kad mu je manjkao nvac, koji je već posudio, načinjen dug, bio mu je osim toga nepodnosiv, to je bila briga kojairala. Ali on se borio kao heroj, uvijek uspravan, dajući svoju inteligenciju, dajući svoj nadi, da će ipak spasiti trošnu prošlost, koju je podržavao, autoritet, ropsko nadničenje, drađana i kapitalista, želeći u svom opornom poštenju postići, da kapital stavljen u njegove rukestotke, rente koje je obećao.

Uglavnom Delaveauova najstrašnija muka bila je, što nije mogao osigurati Boisgelinu pri



koje se obavezao; i njegov neuspjeh se strašno manifestirao u dane, kad mu je morao uskvac. Premda je posljednja bilanca bila užasna, Boisgelin nije kanio ni u čemu ograničiti ota u Guerdacheu, po nagovoru same Fernande, koja je postupala sa svojim mužem klećom životinjom, koju ona treba bockati do krvi, da izvuče njezin čitav napor. Od vremena kRagu onako užasno silovao, čije je sjećanje sakrila i čuvala na dnu svojega bića, kao ludila za nasladama, nikad se nije pokazala vatrenijom i nezasitljivijom u tom pogledu. Nalazda se pomladila, poljepšala, u očima joj je bilo nešto kao da je izvan sebe, kao neka nemoijek nezasićena želja. Prijateljima kuće izgledala je vrlo uznemirena, potprefekt Châtelard rek

ovjerenju načelniku Gourieru, da će ova mala žena učiniti zasigurno neku veliku glupost, radsvi oni trpjeti. Dosada se je zadovoljila da uredi sebi dom u Paklu, da huška, u s

asti rasipanja, Boisgelina na svojeg muža neprekidnim traženjem novaca; to je bacalo Delaveiko očajanje, da je noću stenjao u svojoj bračnoj postelji. Ona ga je zlobno podbadala nesmjedbama, vrtjela je bodež u najdubljoj rani Delaveaua. A on je još uvijek obožavao, postaje na žrtvenik, nevinu, bez ikakve ljage, diveći se njenim gipkim i prekrasnim dražima kojimvjetovao.Došao je i novembar sa preranom i velikom zimom. Plaćevni rokovi u tom mjesecu bili su

iki, da je Delaveau osjetio, da se zemlja trese. Nije imao u kasi ništa od potrebnog nči isplate zatvorio se u svoju radnu sobu, da razmišlja i da piše pisma, dok je Fernande diner u Guerdache, kamo je bila pozvana. Delaveau je sam bio ovoga jutra tamo,

rnande nije za to znala, i imao je s Boisgelinom odlučan razgovor, u kojem ga je, pošto movo prikazao očajnu situaciju, napokon nagovorio, da smanji svoje troškove. Za vrijem

koliko godina kanio mu je Delaveau davati manje obroke. Šta više, on mu je savjetovao da perdache. I sad, kad je poslije ženina odlaska ostao sam u svojoj radnoj sobi, šet

porena koraka, poticao je od časa do časa sasvim nesvijesno veliku vatru koksa, koji je neke vrsti peći od željeznog lima, što je stajala pred kaminom. Jedini mogući spas bio je u

dobije vremena i da piše vjerovnicima koji nijesu mogli željeti zatvaranje tvornice. Ali oe žurio, pisma će napisati poslije dinera; i nastavio je svojim razmišljanjima idući od jedozora na drugi, ipak se uvijek vraćao i stajao je pred onim, odakle je vidio golemo zemêcherie sve do dalekog perivoja i paviljona, u kojem je stanovao Luka. U velikoj i sjajnojnce je zalazilo na nebu, čistom kao kristal, a grad koji je nastajao, odskakivao je s neograničžnosti od purpurne pozadine jasnoćom blijedoga zlata. Nikad ga nije takvog vidio, tako javom titranju, jer sada bi mogao brojati vitke i tanke grane drveća, razlikovao je najmanje sćica, kamene ukrase u živim bojama, koji su im davali tako veseo izgled. Na kratak čas upal

i zasjali, pod kosim zrakama zvijezda, svi prozori i sličili su stotinama veselih ognjišta. To joteoza, to je bila slava. I Delaveau je ostao tamo razmaknuvši zastore od kretona, lice je prisstaklo promatrajući ovaj trijumf.Kako je Luka tamo, s drugog kraja zemljišta Crêcherie, katkada gledao svoj grad, kako napreko se rasprostranjuje i prijeti Paklu skorim osvojenjem, isto tako je i Delaveau dolazio dda, sa svoje strane, kako se povećava i kako je blizu da ga osvoji. Koliko se putjeme posljednjih godina zaboravio pred tim prozorom i upirao oči u vidokrug, koji mu je zadge, i svaki puta je vidio, kako se sve više penje, nadima i približuje Paklu plima kućica. Očinjala vrlo daleko, na kraju ogromnog, neobrađenog i pustog zemljišta, pojavila se najprije

ćica, kao jedan mali val, zatim još jedna, pa opet jedna; pruga bijelih pročelja kuća produlji



li valovi su se neprestano umnožavali, gurali su se i požurivali svoje prodiranje; a sada su pv prostor, bili su udaljeni samo nekoliko stotina metara, kao pravo more, neprocjenjive sremno da odnese sve, što bi se protivilo njegovu prodoru. To je bila neodoljiva prrašnjice, sva prošlost pometena, a sam Pakao i Beauclair zamijenio je mladi i pobjednički Glaveau je, računajući, s nejasnom jezom predviđao primicanje dana, kad će opasnost prtonosna. On se nadao, u jednom momentu, da će se prodiranje zaustaviti, u doba kad jeêcherieu prolazila tako teška kriza; no ponovo je Grad počeo napredovati s takvim poletom

toga zadrhtale stare zidine Pakla. Međutim, Delaveau nije htio očajavati, opirao se oč

jenica, umišljajući, da će njegova energija naći branu, nužni zaklon. Ali ovo veče tako se uzrje omlitavio i dospio je do toga da osjeti potmulo kajanje. Nije li onda imao krivo, kad je pnnairea da ode? On se sjetio proročanskih riječi ovoga jednostavnoga i jakog čovjeka za vrikog štrajka radnika; a to je bilo sjutradan, kad je Bonnaire kao dobar radnik pomogao osnêcherieu. Od toga vremena slabio je Pakao, Ragu ga je uprljao svojim ubojstvom, sada avili Bourron, Fauchard i drugi, kao mjesto propasti i prokletstva. U daljini, blistao se još uvi grad u suncu i Delaveaua je obuzeo žestoki gnjev, čija se žestina oborila na njega samogaerenje cijelog njegova života. Ne, ne! on je imao pravo, istina je bila u prošlosti, iz ljudi se

ta izvuklo, kad ih se ne bi savilo pod autoritet dogme, ropsko nadničenje ostaje zakon rada, ega nema ništa, nego mahnitost i katastrofe. I Delaveau je zatvorio velike zastore od kretonao više ništa vidjeti, zapalio je malu električnu svjetiljku, otišao je da razmišlja u svoju dvorenu radnu sobu, koju je užarena peć jako ugrijala.Poslije večere, napokon je Delaveau sjeo za pisaći stol da napiše pisma, jedini spas, o kojeima razmišljao. Odbila je ponoć, a on je još uvijek sjedio tu, svršavajući tako nužnu iku korespondenciju; podilazile su ga sumnje, nanovo ga je ispunio veliki strah: da li je to as, šta će nakon toga raditi, sve ako mu se i odgodi tražbina? Satrven od umodljudskom naprezanju, kojim je pokušao spasiti Pakao, pustio je da mu padne glava među

onio je u beskrajnu muku. I u taj čas začula se buka kola, čuli su se glasovi, to je bila Ferna se vraćala s večere u Guerdacheu i koja je slala sluškinje da idu spavati.

Kad je ušla u radnu sobu, naglo je zamahnula i povikala nervoznom rječitosti žene, koja jan sebe, jer je svladavala i dugo zadržavala svoj bijes:

- Bože moj, kako je ovdje vruće! Kako je moguće izdržati u ovoj vrućini?Ona se srušila u naslonjač, otkopčala je i odbacila prekrasno krzno, koje joj je pokrivalo ramda se pojavila njezina ljepota, bila je čudno lijepa, sva obučena u bijelu svilu i bijele čipkekoltirana, golih ruku i vrata. To je bila raskoš kojoj se njezin suprug nije začudio, uopće j

azio, gledao je i ljubio je samo nju, taj prekrasni stvor, pred kojim mu se uvijek vraćalanje, pokoravajući mu se bez svijesti i nemoćno. I nikada dotle nije se iz nje isparivalo tojnosti.Ali pošto ju je neko vrijeme gledao, sjedeći za svojim pisaćim stolom, dok mu je još u alo, uznemirio se.- No, šta ti je, draga prijateljice?Ona je bila očevidno uzrujana. Njezine velike plavo-smeđe oči koje su inače bile tako mile,se nejasnom žestinom. Njezina mala usta, s lažnim nježnim osmijehom, otvarala su se i pokazčvrste zube, nepromjenljiva sjaja, pripravne da ugrizu. Čitavo njezino divno oblo

ešeno crnom kosom, nabuhlo je od suzdržavanog bijesa.



- Šta mi je?, napokon je rekla drhćući, ništa.Nastala je tišina, u velikom i ukočenom zimskom miru čula se tutnjava Pakla koji je radojim pokretima tresao kuću neprekidnim drhtanjem. Obično ga oni nijesu ni primjećivali. Alći, premda su se narudžbe umanjile, stavili su u akciju veliki bat od dvadeset i pet tono brzo skuju cijev jednog velikog topa; tlo se treslo, izgledalo je da zamah svakog udarca odjamoj radnoj sobi, koju je tanka drvena galerija spajala sa obližnjim zgradama tvornice.- Gledaj, tebi je ipak nešto, - nastavio je Delaveau. Zašto ne kažeš, što ti je?Ona je načinila gestu žestoke nestrpljivosti i odgovorila je:

- Idimo spavati, to će biti bolje.Ali se ipak nije ni maknula, njezine ruke grozničavo su okretale lepezu, dok je kratko didizalo njezine gole grudi. I napokon je otkrila ono, što ju je tako gušilo:- Ti si dakle ovo jutro išao u Guerdache?- Da, bio sam ondje.- A da li je to istina što mi je Boisgelin upravo pripovijedao? Tvornica je u opasnosti, dne pod stečaj, mi se nalazimo na rubu propasti i ne će nam skoro preostati ništa drugo, nedemo kruh i nosimo proste haljine!

- Da, ja sam mu morao reći istinu.Ona je zadrhtala, ali se svladala da odmah ne plane u osuđivanju i uvredama. Svršeno je, njvanje je ugroženo, uništeno. U Guerdacheu ne će se više davati svečanosti, ni dineri, ni pllovovi. Zatvorit će se vrata, da, Boisgelin joj je priznao, da će možda biti prisiljen prodati

kođer je svršeno i s njezinom namjerom, da se vrati u Pariš s milijunima. Sve to, što je vjeroće napokon imati, bogatstvo, raskoš, kušanje užitaka koji su dovodili nepreki

epredenosti uzbuđenja do iznemoglosti, sve se srušilo. Ona je opažala oko sebe samo ruševaj Boisgelin doveo ju je napokon do očajanja svojom mlitavosti i kukavičlukom, kad je privu pred propasti.

- Ti mi nijesi nikada ništa govorio o našim poslovima, - odgovorila je ona oporo. Izgledalao luda, to me je udarilo po glavi, kao da su se stropovi srušili... A onda, šta ćemo učiniti, kaži - Radit ćemo - odgovorio je jednostavno, - nema drugog spasenja.Ali ona ga nije više slušala.- Zar si mogao i jedan časak povjerovati, da ću pristati, da nemam šta da stavim na leđsim samo iskrivljene cipele, da se povratim u onu bijedu, od koje mi na samo sjećanje stežeora? Ah ne, ja nisam kao vi drugi, ja to ne ću, ne! Vi to trebate urediti, Boisgelin i ti, ja nopet postanem siromašna!«

Ona je nastavila, govorila je o onom, što je tutnjilo u njezinu biću, koje je bilo izvan sebaše njezina bijedna mladost, kad je sa dvadeset godina, odgajana od svoje majke, učitsovira, doživjela slom sa svojom velikom ljepotom, kad je bila zavedena i zatim napuštena

a gnjusna avantira koju je zatvorila, kao najveću tajnu, u svoju dušu. Zatim to bijaše njoračunana i razumna ženidba, prihvatila se, u nuždi u kojoj se nalazila, ovoga Delaveaua, usgove rugobe i niskog položaja, da joj bude potpora i muž, kojeg će iskorišćivati. Pa sretan sluklom, sretan svršetak njezine proračunanosti, njezin muž postao je sredstvo i garancija njbjede, osvojenje Boisgelina, Guerdache je bio njezin, sve raskoši i sve naslade bijahu njezintrajalo preko dvanaest godina, sve to uživanje, sve te razuzdanosti s pozadinom njezine priro

rutnosti, ovdje je okusila sve neobičnosti i divote, zadovoljila je svoje prekomjerne želje, um



crnu zlobu, koja se u njoj sakuplja od djetinstva, sretna radi svojih obmama, svoje nevjere, sdajstva, nesloge i propasti, koje je donosila, a osobito se veselila suzama, koje su radi nje tekzanneinih očiju. A svega toga ne će više biti, i ona je opet pala, pobijeđena, u svoje prijomaštvo!- Uredite, uredite! Ja ne ću da idem posve gola, ja se ne ću odreći apsolutno ničega u otu! Delaveau, kojemu je ona počela bivati nesnosna, slijegao je svojim jakim ramenima. O

slonio svoju nezgrapnu glavu buldoga s vanredno razvijenim vilicama na obadvije pesndao ju je svojim velikim smeđim očima, krvava lica od vatre, napola izgubljena u ogrlici

ade.- Draga moja prijateljice, ti imaš pravo, ne govorimo o ovim stvarima, jer mi ovo ledaš malo razumna. Ti to znaš, ja te veoma ljubim i pripravan sam sve žrtvovati, da ne stradi, nadam se, da ćeš se pomiriti sa sudbinom i uraditi kao ja, koji ću se boriti sve do zadnjeg o je potrebno, ustajat ću već u pet sati, živjet ću od korice kruha, dati ću našem djelu čitave

ne teškog naprezanja, a ipak ću uveče leći vrlo zadovoljan ... Bože moj! Pa šta bi bilo, kadsila mnogo jednostavnije oprave i kad bi se pješice šetala! Nedavno, neke večeri, rekla si mi dosadili i da ti se gade ove uvijek iste zabave. To bijaše istina. Njezine plave, tako mile

et su potamnjele, postale su gotovo crne. Od nekog vremena osjećala je da je upropašćuje, malo uništava, luda želja, koju više nije znala zasititi. Strašna slast, koju je okusila, kad gu silovao, u zagrljaju ove brutalne, pobjesnjele lude, željne osvete, koja se još znojila od ssla, izgorene kože od žara, vatrene i mirisave, otvrdnutih mišica od lopate, zaudarajući na onska iz pakla progonila ju je, poticala u njoj ono rijetko i perverzno, onu očajnu potreb

nzacijama. Nikada nije upoznala tako žestok grč u zagrljaju radnoga Delaveaua i besposisgelina, prvi je bio uvijek potišten i zabrinut, a drugi tako ispravan, gotovo ravnodušan. Oođer osjećala neku gluhu zlobu prema ovim ljudima, koji je više nijesu zabavljali, obuzimao

e veći bijes na pomisao, da je nikada ne će više nitko zadovoljiti. Radi toga je prim

redljivim prezirom Boisgelinove žalbe, kad joj je povjerio svoje brige, svoje očajanje, šsiljen smanjiti svoje izdatke. I zato se ona vratila tako bijesna, tako pakosna, sva ispunjena žubijanjem i uništavanjem.- Da, da, - mucala je ona, - ovi uvijek isti užitci, ah, ti mi ne ćeš dati novih!U tvornici je veliki bat nastavio udarati svojim oštrim udarcima, od kojih se tresla zemljaje tako dugo kovao njezine radosti otimajući čeliku bogatstvo, za kojim je bila pohlepna, d

na rulja radnika davala svoj život, da ona provodi svoje dane u potpunom i neograničvanju! Jedan čas prisluškivala je ovo mučno dahtanje rada posred nesnosne tišine. Jo

obudila u njoj jedna jedinstvena tlapnja, sjećanje na polugolog Ragua, kako ju je bacio načistih prnja i obljubio je u žaru peći. Nikada više, nikada više! I to je podvosturčilo divlju mema njezinu mužu.- To, što se događa, to je sve tvoja krivnja... To sam rekla Boisgelinu. Da si odmah ug nesretnog Luku Fromenta, mi ne bismo bili pred propasti... Ali ti ni jesi nikada znao uprajim poslovima.

Delaveau se naglo podigne, još ne popuštajući ljutim, koja ga je zahvatila.- Idemo spavati... Inače bi me natjerala da ti kažem stvari, za koje bi se nakon toga kajao.Ona se još uvijek nije maknula, nastavila je, postala je tako pakosna, tako agresivna, predbac

u, da je on učinio njezin život nesretnim, da je Delaveau napokon brutalno zaviknuo



kvog obzira:- Ali, napokon moja draga, kad sam te oženio, nijesi imala ni pare, i ja sam ti morao kupiti koa bi na ulici ili gdje bi bila ovaj čas?

Ona mu odgovori uvredljivo, isprsivši se, krvavih očiju:- Kaži dakle, misliš li da bi se ja, lijepa kao što sam bila, kćerka jednog princa, prihvvog čovjeka, kakav si ti, ružan, prost, bez položaja, da sam samo imala kruha. Pogledaj se sjatelju! Ja sam pristala uz tebe, jer si se obvezao, da ćeš za mene steći bogatstvo, kraljućstveno stanje. To ti sve govorim radi toga, jer se nijesi držao ni jedne obveze.

On se postavio pred nju, pustio ju je da govori, stiskao je pesnice, sileći se da sačuva dnokrvnost.- Razumiješ li, - ponovila je bijesnom tvrdoglavosti, - nijednu od tvojih obveza, ni jednu jeti prema Boisgelinu, niti prema meni, jer si upravo ti onaj, koji si upropastio njega, tog siromvjeka. Ti si ga nagovorio da ti dade novce, ti si mu obećao bajoslovne dohotke, a eto sada viimati čime da kupi cipele... Moj prijatelju, kad netko nije sposoban, da upravlja velikim poaje malim namještenikom, živi u svojoj rupi sa ženom, dosta ružnom i dosta glupom da pere prpa čarape... Ovaj stečaj je nastao tvojom krivnjom, čuješ li, tvojom, samo tvojom krivnjom!

On se nije mogao dulje suzdržati. Ovo, što mu je Fernanda rekla tako divljački, zavrtjelo mž u srcu i u savjesti. On, koji ju je toliko ljubio, sluša je kako govori o njihovoj ženidbi kkoj trgovini, gdje nije bilo ništa drugo s njezine strane, nego nužda i proračunanost! Njemu, ko časno i tako junački radio za vrijeme od gotovo petnaest godina, da održi obećanje, ko

dao bratiću, njemu ona predbacuje lošu upravu i nesposobnost! Zgrabio ju je objema rukamzina gola ramena, drmao ju je, govoreći poluglasno, kao da se bojao da sam ne poludi od

ojeg glasa:- Nesretnice, šuti, nemoj da poludim!Ali Fernande se naglo podigla, oslobodila se mucajući od bijesa i boli, kad je oćutila

ndele kojima ju je on prihvatio, videći da su se njezina oba ramena, tako nježna, tako bumenila od tog obruča.- Sad me još i tučeš, neotesanče, surovi glupane! Ah, ti me tučeš, ti me tučeš!Ona je isturila naprijed svoje prekrasno lice, koje je preobrazilo bjesnilo i prskala je svoj pvim izbliza u lice čovjeka, kojeg bi mogla razderati. Nikad ga nije tako mrzila. Nikad ju nikoj mjeri razjarila njegova nezgrapna širina pleća doge. Nanovo se vratila njezina zloba, gonna potrebu da kaže neku nepopravljivu uvredu, da se to sve svrši. I njezina okrutnost tražko bi mu otrovala ranu, tako da bi on jače kriknuo i trpio.

- Ti nijesi drugo nego nerazborita životinja, ti nijesi sposoban da upravljaš ni radionicoset ljudi!Na ovu neobičnu uvredu uhvatio ga je grčevit smijeh, tako mu se to činilo glupo i djetinjastosmijeh je Fernande bacio u takvo ogorčenje, da je bila u bunilu. Šta da mu dakle kaže, da u

de smrtonosan, da se on prestane smijati?- Da, to sam bila ja, koja sam te održala, da nema mene, ti ne bi ostao ni jednu godinu upravitkla.On se još jače smijao.- Ti si luda, draga moja, ti govoriš tako velike gluposti, da me to ni malo ne pogađa.

- Ah! Dakle ja govorim gluposti, ah! To mi je hvala, što sam ti zadržala mjesto!



Najednom joj se priznanje popelo u grlo. Da mu zavikne u njegovo lice, slično psu, da mu ga nije nikada ljubila i da je bila ljubavnica jednoga drugoga! To je bio udarac nožem, k

utkao njegov smijeh. I kako ju je to ublažilo, kakvu je strašnu i divlju slast okusila u proojega života, koji je u njoj praskao! Još jedamput prošla je kroz nju vizija Ragua, i ona je uzviasnom nasladom bacajući se sama u bezdan.- Ja govorim tako malo gluposti, prijatelju, ja spavam s tvojim Boisgelinom već dvadina. Delaveau nije odmah shvatio. Njega je samo trenutno po licu užasna uvreda ošinu

mamila ga je.

- Šta ti to govoriš?- Kažem da ležim s tvojim Boisgelinom već dvanaest godina, pa kad nema više ništa, ke ruši, dobro, eto svršeno je!Stisnuvši zube, mucajući, sav u bunilu, bacio se na nju, ponovno ju je primio za ramena, tje i svalio u naslonjač. Izazivala su ga ova gola ramena, ove gole grudi, ova izazovna golotapokazivala ispod čipaka, htio bi je smrviti udarcima šake, uništiti je, da ga ne vrijeđa i dul

uči. Velo njegova dugogodišnjeg povjerenja, njegove duge lakovjernosti, napokon se razderaje sve vidio i odgonetnuo. Fernande ga nije nikada ljubila, njezin život pokraj njega,

o nikada drugo, nego licemjerstvo, lukavština, laž i izdajstvo. Iz ove žene tako lijepe, tako njo divne, iz ove žene koju je on obožavao, koju je želio smrtno zaljubljenim srcem, nagdigla vučica, mračno bjesnilo, surovost nagona. Vidio je kako iz nje izbija sve ono, što takoe poznavao, razvratnica, trovateljica, koja je polagano sve oko sebe pokvarila, izdajnirutno tijelo, kojega su se naslade osnivale na krvi i suzama drugih.I, dok se u svojoj obamrlosti otimao, Fernande ga je još uvijek vrijeđala.- Udarcima šake, zar ne? luda životinjo! Ajde, ajde, udaraj šakama kao tvoji radnici, kad su pTada usred ove strašne tišine, začuo je Delaveau, kako veliki bat udara u taktu, ovu buku a ga je bez prestanka dane i noći uljuljavala. To mu je sve dolazilo iz vrlo velike daljine, kao

znati glas, koji mu je na jasan način pripovijedao strahoviti doživljaj: Nije li baš svegatstvo koje je taj bat skovao požderala Fernande svojim malim bijelim zubićima, nepromjenja? Ova žestoka misao prodrla mu je u lubanju: ona je progutala milijune, ona je uzrok kataszbježivog i bliskog stečaja. Dok se on junački žrtvovao, da održi svoja obećanja, rad

amnaest sati na dan, nastojao je spasiti stari svijet, koji se ruši, to bijaše ona, koja je izradu, i ispunila svoju ulogu trovateljice. Ona je živjela ovdje, pokraj njega, izgledala je tako mžna i nasmiješena lica, a ipak ona je bila otrov, propast, potkopavala je sve ono, što jkušavao, oslabila je njegovo naprezanje, uništila je njegov posao. Da, propast je bila ovdje, u

zočna, kod njegova stola, u njegovu krevetu, a on je nije vidio, i ona je sve uzdrmala svojim mkim rukama, sve je smrvila svojim malim bijelim zubima. Sjećao se noći, kad se ona vraćerdachea, opijena milovanjima svojeg ljubavnika, vinom, plesom i novcem koji je rasipala p

kama, i kad je spavala na bračnom krevetu da se istrijezni od pijanstva, dok se on bezazlen i ružio kraj nje, buljeći otvorenim očima u tamu, mučeći se mislima, kako će spasiti Pjegavajući šta više, da je dotakne najmanjim milovanjem u strahu, da je ne uznemiri u snu. Obje najveće gnušanje, ludo bjesnilo i poviknuo je:- Ti moraš umrijeti!Ona se uspravila u naslonjaču, naslonila se na oba lakta, nanovo je ispružila naprijed svoje

udi, svoje prekrasno lice, pod crnom kacigom svojih divnih kosa.



- Ah! to ja i hoću! Već mi je dosta tebe, svih drugih, mene same i života! Radije ću umgo jadno živjeti.Delaveau je sve više bjesnio, ponavljajući, urličući:- Ti ćeš umrijeti!, ti ćeš umrijeti!On je tražio, okretao se po sobi, ne imajući nikakva oružja. Niti nož, ništa osim svoje dvije ruzadavi; a zatim, što bi on tada učinio? Bi li se predao svojoj sudbini i dalje živio? Jedanstajao bi za oboje. Fernande je vidjela njegovu neodlučnost, njegovo trenutačno oklijevanjponosila, mislila je da on ne bi nikada smogao snage, da je ubije. Sad je bio na njoj red

ije ironičnim i uvredljivim smijehom.- Dakle! Zar me ne ćeš ubiti? ... Ubi me dakle, ubi me dakle, ako se usuđuješ?Najednom opazi on, u svom ludom traženju, kamin od željeznog lima u kojem je gorjelaika vatra, da se soba suviše zagrijala i već je izgledalo da gori. Nenadano je pomahnitao, tazaboravio na sve, pa i svoju kćerku, svoju obožavanu Niseu, koja je spavala mirno gore, u sloj sobi, na drugom spratu. Oh! Da svrši on sam, da se uništi u provaliji ove grozote, snila, koje ga je zanijelo! Oh!, povesti ovu ogavnu ženu u smrt, da više ne pripada drugima, om, ne živjeti više, kad je odsada život ukaljan i izgubljen!

Fernande ga je još uvijek podbadala svojim prezirnim smijehom.- Ubi me dakle! Ubi me dakle! Ti si prevelika kukavica, da me ubiješ!Da, da! Sve zapaliti, sve uništiti, napraviti golemu vatru u kojoj će iščeznuti kuća, tvornicde ovaj puta potpuna propast, koju su htjeli ova žena i njezin glupi ljubavnik! Načiniti gorosmaču, u kojoj će on sam sagorjeti u pepeo zajedno s tom nevjernom ženom, trovateljicomicom, među zadimljenim ruševinama starog i mrtvog društvenog života, kad je bio tako gluje branio!Strašnim udarcem noge razvalio je kamin, bacio ga je nasred sobe ponavljajući svoj krik:- Ti ćeš umrijeti, ti ćeš umrijeti!

Zapaljeni ugljen prosuo se po sagu i pretvorio ga u veliku rumenu površinu. Pojedini komlja otkotrljali su se sve do prozora. Najprije su usplamtjeli zastori od kretona, a potom se zag. Zatim pokućstvo, pa zidovi, sve je gorjelo užasnom brzinom. Vatra je obuzela tanko sagraću, pucketajući i dimeći se kao snop pruća.To je bilo strašno. Fernande se uplašila, ustala je, pritegnula je svoje suknje od svile i čižeći prolaz, gdje plamen još nije dospio. Požurila se prema vratima, koja su vodila u predsurna da ima vremena umaknuti, da će biti jednim skokom u vrtu. Ali tamo, pred vratima nalaveaua, koji joj je pesnicama zapriječio prolaz. Ona je vidjela kako je strašan pa je pol

ema drugim vratima, koja su se otvarala prema drvenom hodniku, spajajući radnu sobu s obliradama tvornice. Ali više nije bilo vremena da s ove strane utekne, hodnik je gorio kao peć taodiranjem da su bili ugroženi upravni uredi. Fernande se vratila na sredinu sobe, slijepa, g

pobješnjela je, kad je osjetila da joj se odjeća zapalila, njezine razriješene kose obuhvamen, njezina gola ramena osula su se opeklinama. I ona je strašnim glasom zahroptala:

- Ja ne ću da umrem! Ne ću da umrem! Pusti me da prođem ubojice, ubojice!Iznova se bacila prema vratima predvorja, trudila se da silom otvori prolaz, navaljujući nauža, koji je tamo još uvijek stajao nepomičan, u svojoj okrutnoj volji. Više nije vikao, samnavljao bez srdžbe:

- Kažem ti, da ćeš umrijeti!



ao je na jedan od prozora, na kojem su od žestoke vrućine popucala stakla. Uto je priomoć, mnogo svijeta nalazilo se već na cesti i u vrtu. Među svjetinom koja je motrila o, upravo ludo srčano dijete spašava drugo dijete, zavladao je strašan trenutačni strah. Vađutim sve više osvajala, zidovi su pucali, izgledalo je da će se zapaliti i same ljestve, ko

azne stajale prislonjene uz fasadu, na kojoj se nijesu pokazivali ni dječak ni djevojčica. Napon povratio noseći djevojčicu na leđima, kao što se nosi janje. Uspjelo mu je da se u ovom jnju popne u drugi kat, zgrabio ju je i opet sišao; ali njegove kose su pucketale, njegova odjerjela; pa kad se više otsklizao nego sišao po ljestvama sa svojim dragim teretom, obo

i pokriti opeklinama, onesvijestili su se, jedno u naručaju drugoga, stisnuti u tako tijegrljaju, da su ih morali zajedno odnesti u Crêcherieu, gdje ih je Soeurette, koju su oavijestili, njegovala kao bolničarka.Pola sata kasnije srušila se kuća tako, da nije ostao kamen na kamenu. Ali najgore je bilo to, žar preko hodnika, koji je bio u savezu s uredima uprave, proširio na obližnje suše i proždirao veliku dvoranu, u kojoj su se nalazile peći za lijevanje i valjanje. Čitava je tvoa u opasnosti, vatra je harala po starim zgradama, koje su gotovo sve bile od drveta, pa

ko srušila i pretvorila u pepeo. Pripovijedalo se da je druga služavka Delaveauovih, pošto j

šlo za rukom da utekne kroz kuhinju, prva načinila uzbunu, među noćnom grupom radnika, ktrčali u Pakao. Ali radnici nijesu imali štrcaljka, pa je trebalo sačekati, da radniêcherieje, koje je predvodio sam Luka, dođu bratski u pomoć rivalskoj tvornici, sa štrcaljkrogascima, organiziranim u Općoj kući. Vatrogasci iz Beauclaira, čije je uređenje bilonjkavo, prispjeli su istom iza njih. Ali već je bilo prekasno, sve prljave građevine Pakla plamod jednog do drugog kraja, područje od više hektara bilo je kao beskrajna žeravica odak

šili samo visoki dimnjaci i tornjevi za čeličenje topova.Kad se poslije ove noći velike nesreće razdanilo, mnogobrojni skupovi stajali su još predašenim žarištem pod blijedim i ledenim novembarskim nebom. Vlasti iz Beauc

tprefekt Châtelard i načelnik Gourier nijesu se udaljivali s mjesta nesreće; s njima je edsjednik Gaume sa svojim zetom kapetanom Jollivetom. Abbé Marle, kojeg su mnogo kavijestili, prispio je istom kad se danilo, a naskoro ga je slijedila množina znatiželjnika, graamara, pa i supruzi Mazelle, Laboque, Dacheaux i Caffiaux. Obuzeo ih je val užasa; sgovarali tihim glasom svi su se mučili da saznadu, na koji je način mogla nastati takva katastao je samo jedan svjedok, služavka, koja je mogla pobjeći; i ona je pripovijedala kaklostiva gospođa vratila malo prije ponoći iz Guerdachea: Odmah iza toga čula se velika bađa, a zatim se ukazao plamen. Slušalo se, ta historija je išla poluglasno od ustiju do ust

jatelji su odgonetali strahovit događaj. Sigurno su, kako je rekla služavka, gospodin i milospođa umrli u ognju. Općeniti užas je porastao, kad se pokazao Boisgelin, kojem se moralo posiđe s kola, toliko je bio iznemogao i blijed. Pao je u nesvijest pred ovim poljem ruševina, gddimili ostaci njegova bogatstva, i u kojim su se kosti Delaveaua i Fernande pretvorile u p

orao mu je pomoći doktor Novarre. Međutim je Luka upravljao posljednjim manevrima sdi, da ugase dvoranu u kojoj se nalazio veliki bat, koja je još uvijek gorjela, Jordan je, zamooje pokrivače, tvrdoglavo ostao na svom mjestu, usprkos velike zime. Bonnaire, koji je vima dotrčao, odlikovao se svojom srčanosti, da spasi od požara koliko se bude moglo strojta. Bouron, Fauchard, svi bivši radnici Pakla, koji su prešli u Crêcherieu, pomagali su

vovali su se na ovom tako dobro poznatom zemljištu, na kojem su se toliko godina mučili. A



ledalo da strašna kob tutnji kao oluja, sve je bilo odneseno, pometeno, uništeno usprkos njiprezanja. Vatra osvete i očišćenja pala je ovamo kao grom iz vedra neba, opustošila čitavo pstranila je ruševine, koje su sprečavale propast staroga svijeta. Sada je djelo bilo svrdokrug je bio slobodan u beskonačnost i Grad pravednosti i mira mogao je širiti pobjedničkojih kućica, sve do kraja goleme ravnice.U jednoj hrpi čuo se Lange, lončar i anarhista, koji je govorio svojim oporim i živahnim glaso- Ne, ne! to nije moja zasluga, ja nijesam potpalio; ali ne marim ništa, to je bio lijep posao, smiješno, što nam pomažu gospodari i sami se prže.

On je govorio o vatri. Ali sve je obuzela tako duboka jeza, da mu nije nitko naložio da šuti. Go

prišla pobjedonosnoj sili, vlasti iz Beauclaira čestitale su Luki na njegovoj požrtvovnosti, trmalograđani opkolili su radnike iz Crêcherie i otvoreno su pristajali uz njih. Lange je imao pa tragičnih časova, kad se trošne društvene klase, koje uhvati ludilo, bacaju na lomaču. I oga neba nije ostalo ništa drugo od tako crne i tako žalosne tvornice Pakla, gdje je hroptalo rodničenje u posljednjim časovima sramotnog i prokletog rada, osim nekoliko ruševnih zidina,podržavale okosnice krovova ispod kojih su se osamljeno podizali beskorisni i jadni, v

mnjaci i tornjevi za čeličenje topova.Oko jedanaest sati, kad se napokon ovoga jutra odlučilo sunce da se jasno pokaže, prolazspodin Jerôme u svojim malim kolima, koja je gurao jedan sluga. On je obavljao bičajenu šetnju, upravo se dao turati cestom prema Combettesima, koja je išla kraj tvorn



Ovu knjigu preveli su August Cesarec i M. Ivanić

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org

Émile zola - rad ii

Documents