ELEJCI Prije nego što krenemo na kratak prikaz elejske filozofije samo ćemo utvrditi nešto što se u filozofiji nazivaontološkom razlikom ( razlika između bitka i bića ). Razlikujemo dakle, «nešto jest» ( biće ), «što nešto jest» ( bit bića ) i «ono po čemu jest sve što jest» ( bitak ).Biće je ono što jest, sve ono o čemu se može izreći da na neki način postoji. Osim što biće postoji onopostoji na neki određen način.Utoliko razlikujemo bića jer postoje na različite načine....pa imamo, kuću, čovjeka, broj, osjećaj, umjetničko djelo, povijesnu zgodu... Razvrstavanje bića u ova ili ona bića činimo na osnovu te razlike u «načinu» na koji jesu. Tako određujemo njihovu bit. Do biti dolazimo kad se pitamo «što je baš to biće?».Tada otkrivamo postojanju prirodu nečega, njegovu određenost, nepromjenjivu osobitost, osnovno određenje, bitna svojstva. A kad se upitamo što je «bit bića kao bića», po čemu bića uopće jesu tada dolazimo do pojma bitak. Jer biće da bi bilo mora imati bitak. Bitak je, dakle, filozofska kategorija koja označava svo postojanje, i materijalno i idealno, nezavisno od svakog daljnjeg određenja.Pojam bitka indiferentan je prema razlici predmeta između materijalizma i idealizma. Pojam bitak najopćenitji je iskaz o postojanju, pa stoga po svom sadržaju on govori samo to da nečemu pripada bitak, pri čemu se apstrahira od svih posebno sadržajnih određenja bića.Utoliko je pojam bitak najneodređeniji pojam.On se ne odnosi na nešto određeno. Nasuprot biću koje uvijek mora biti ovo ili ono, ma što ( određeno, sadržajno nešto ) bitak je besadržajan i kao lišenost svakog određenja zapravo «Ništa».   Neki autori odnos bitka i bića razmatraju po analogiji – pa tako, postoji mnoštvo stvarnog, no stvarnost je jedna...ili istinitog je mnogo, no istina je jedna.Svako nešto razlikuje se samo po tome od ništa jer ima bitak, što bitak prebiva u njemu, podaruje mu njegovu bićevnost i čini ga vidljivim. Razlika između bića i bitka je takozvana ontološka razlika. Elejci ( Ksenofan, Parmenid, Zenon, Melis ) Biće postoji....reći će Parmenid ( pažnja! Kad ovdje kažemo biće, ne mislimo na ono što se kasnije mislilo ontološkom razlikom – kad Parmenid kaže biće on ne misli na bilo kakvo pojedinačno biće nego nabiće u cjelini...obrazloženje u daljnjim recima ) ono jest ( «postojeće postoji» ) kao nešto više od običnog tautološkog iskaza – strogo uzevši, prava tautologija je iskaz «postojeće je postojeće».  Da bi se razumjelo taj stav u kontekstu grčke filozofije treba prodrijeti do takozvanih problemskih situacija koje su ga proizvele. Elejci su napravili svojevrsni zaokrenut u odnosu na svoje jonske prethodnike utoliko što su predmet svog filozofskog ispitivanja okrenuli samom biću kao takvom ( jedina i prava tema filozofskog govora i mišljenja ), dok su se ovi interesirali prvenstveno za pojave prirode ( filozofi prirode ).Premda i elejci traže temelj stvarnosti, njihova razmišljanja se ne odvijaju u domeni učenja o prapočelu, nečem trajnom što se nalazi unutar svih promjena ( drevni fizičari su tragali za prapočelom unutar svih promjena ) – misaoni horizont elejaca je sasvim drugačiji.Problem je sada ne prapočelo, već samo postojanje( ono što jest ).  Zanimali su se ponajviše za postojeće u svojoj biti – biće kao takvo. Struktura njihovog istraživanja izgleda ovako: polaze od samog jeste, potom izvode karakteristike jestanja da bi argumentacija završila osporavanjem vrijednosti osjetilnog znanja i jednim dubljim promišljanjem odnosa istine mnijenja.

Njihovo ispitivanje istovremeno je i logičko i ontološko, te se načela logičke naravi ( temeljna logička načela ) miješaju s ontološkim pretpostavkama. Pridržavajući se tih načela elejci su konzekventno izvodili razmatranja onog što jeste ne libeći se doći u sukob s onim što je svakom očevidno.Ta logička strogost ih je dovela do toga da poriču stupnjevitost stvarnosti – jer, nešto je ili stvarno ili nije.Oni su držali da tek nepopustljivim istrajavanjem na logičnosti može biti spašena stvarnost – biće i utoliko su ih neki suvremeni filozofi nazvali čuvarima bića.Običnom Grku elejska koncepcija bića bila je isto toliko bliska kao i današnjem laiku einsteinovska. Elejci su pokazivali da istina ne mora biti na strani onog što se osjetilno pojavljuje. Npr. sama pretenzija mnijenja da beskonačnost shvati na osjetilan način jest proturječje, jer beskonačnost svedena na opseg osjetila nije više beskonačnost.Po stavu da se biće ne može opaziti ( naravno, misli se na osjetilno opažanje – na taj način se ne može opaziti već se može samo umom shvatiti – eto, opet imamo i kod njih racionalistički stav ) radikalno se odvajaju, a suprotnost teško može biti veća, istraživačima prirode 6. i 5. stoljeća.Antiempirizam bio je izvedena posljedica osnovnog usmjerenja škole koja je smatrala da je biće «jedno» i «nepokretno» i utoliko je trebalo poricati valjanost osjetilnog opažaja ( koja nas upućuju na mnoštvenost bića i kretanje ), tj. izvući biće od dohvata opažaja.Nakon njih u Grčkoj će se pojaviti suprotna tendencija – spašavanje pojava – jer ove su u elejaca dobile status nečeg ne-postojećeg ( ovakve reakcije česte su u povijesti misli ). Osnivačem škole drži se Ksenofan ( 570 – 480 ), makar neki to osporavaju držeći da je ovaj bio više putujući bard, recitator ( rapsod ) a manje filozof.Za pravog osnivača škole čini se da je primjerenije uzeti Parmenida ( 540 – 480) Pitanje o biću uvijek se iznova postavlja i čini se da su i danas filozofi isto toliko daleko od definitivnog odgovora koliko i filozofi prije. Što su elejci podrazumijevali pod bićem?Tim terminom elejci označavaju postojeće – ali ne pojedinačno postojeće niti postojanje kao takvo ( bitak ), nego ono što se u običnom govoru danas naziva «stvarnošću».Kod elejaca ta riječ označava nešto manje od bitka , ali nešto više od pojedinačnog bića  – u modernom semantičkom razgraničenju tih ontoloških termina - kad Parmenid kaže naprosto «jeste» to još nije sveobuhvatna i sveodređujuća osnova ( bitak ) «jestanja» kasnije filozofije.Tada još nije bila dovoljno jasno osvještena takozvana ontološka razlika o kojom smo govorili. Parmenidovo izvođenje o cijelom postojećem biću Do tvrdnje... «nešto», ono», «biće», «postojeće»  jest..... Parmenid je došao želeći dokazati da biće postoji – nama se danas to čini samorazumljivim i nepotrebitim dokazivanja ( zapravo, ne znamo u kom smislu se može dokazivati biće ) – no Parmenidu je stalo da to dokaže.....stoga se polazi od disjunkcije: «biće jest ili nije»...kako ova druga mogućnost, da «ono što jest nije», ne postoji, ne može biti važeća dolazi se do stava: ono što jest ( biće ) postoji.  Parmenidova osnova misao iskazana u poemi «O prirodi» je da «Ono jest» ( «ono» je biće ili stvarnost ).....biće je naprosto «ono što jest».Što bi to značilo da naprosto jest?Možemo li mi reći da biće nastaje – razmotrimo mogućnosti.....ako nešto nastaje nastaje ili iz bića ili iz nebića. No ako nastaje iz bića onda već jest. A ako nastaje iz ničega ( nebića ), onda nebiće mora već biti nešto da bi biće moglo nastati iz njega.I jedno i drugo je proturječno i stoga Parmenidovo «ono»( biće ili uvjetno rečeno bitak ) ne nastaje ni iz bića ni iz nebića – nastajanje njemu ne pripada, nego ono naprosto jest. Melis: što god bilo, uvijek je bilo i uvijek će biti. Jer ako je nastalo, nužno je moralo biti ništa prije nego što je nastalo. Ali ako jednom bijaše ništa, ni na koji način ne bi iz ničega moglo nastati nešto – misao daiz ničega ništa ni ne nastaje bila je očevidna svakom Grku te se nije smatralo potrebnim dokazivati je. 

Ovaj izvod odnosi se na sve o čemu pomišljamo kao nastalo, ma koliko neznatno to bilo. Uvijek slijedi pitanje: je li nastalo iz bića ili iz nebića? Dakle, niti je biće postalo, niti će nestati ( jer kako bi postojeće moglo nestati u ništa ), ono je vječno. Nema budućnosti niti prošlosti, ukinute su vremenske odredbe.....nestvoreno je i neprolazno.  To biće cijelo je, jedno( jednorodno), nepokretno, sveobuhvatno ( pored njega nema ničega ), ali dovršeno. Parmenid kaže: Ali pošto je granica krajnja biće je završeno sa svih strana, nalik težini dobro zaobljene lopte, od središta jednakoj svuda – jer niti ovdje nešto više, niti tamo nešto manje ne smije ono biti.Ima li proturječja u shvaćanju da je biće jedno i sveobuhvatno i istodobno završeno ( neki tumače konačno? )Parmenid uvođenje međa ( …jer jaka ga Nužda drži u negvama međe, koja ga uokolo zatvara, jer nije pravo da biće nedovršeno bude, jer je bez potreba inače bi mu trebalo svega… ) obrazlaže time što bi u suprotnom biće bilo doduše beskonačno, ali ne bi moglo biti cijelo. Cijelost pretpostavlja završenost, a ne lišenost nečega ( granica ) – dovršenosti.Ako bi biće bilo ne – završeno i ne – potpuno, tj. ako bi mu nedostajalo nešto, to bi značilo da ono na izvjestan način još nije.Međutim, nešto ili jest ili nije, pa je nedostatak jednak postojanju ne-bića i utoliko se dovršenost ( dovršenost kao unutarnja konačnost ) mora smatrati atributom bića.Parmenid također govori o cjelini koja boravi u sebi i graniči se sama sa sobom. Neki će reći da Parmenid plaća danak jeziku kojim se služi i iz kojeg ne može izbaciti nepoželjna značenja..... «prijanjanje uz», «graničenje sa», «trajanje», «boravljenje» – to se ipak ne smije shvatiti doslovno budući da Parmenid odbacuje prostorno -vremensku koncepciju.Prostorne granice ne smiju se shvatiti kao razgraničenje s nečim jer bi to značilo priznavanje nečeg drugog osim bića a to može biti samo nebiće. No kako nebiće ne postoji ono ne može ograničavati biće. Parmenidovo postojeće mogli bi zamisliti kao kozmički mjehur sa granicama, no to nisu granice koje ga dijele od nečeg drugog ( pomalo einsteinovski ) – pa ipak, nejasnoće koncepcije o dovršenosti i protežnosti se elejcu Melisu neće dopasti, pa će on dokazivati nemogućnost graničenja u ma kojem vidu. Zenonovi dokazi protiv mnoštva, djeljivosti i kretanja Parmenidovo učenje naišlo je na žestok otpor mnogih jer se ono svojim izvođenjem o biću oštro suprotstavljalo svakodnevnom iskustvu ljudi.Naime, to iskustvo nam govori o tome kako postoji mnoštvo bića, svjedoči nam o tome kako ona nastaju i nestaju, kako se stvari općenito gledajući mijenjaju.Štoviše, elejsko učenje bilo je izloženo podsmjehu.To je isprovociralo Parmenidovog učenika Zenona ( 490 – 430 ) koji je potom odlučio pobijati shvaćanje onih koji su ismijavali i odbijali elejsko učenje držeći se onog što nam osjetila ( obično iskustvo ) govore o svijetu.Zenon nije izravno dokazivao teze svog učitelja nego je pobijao u svojim čuvenim dokazima teze oprječne elejskom učenju, teze o postojanju mnoštva, djeljivosti stvari i teze o kretanju i promijeni.Koristio se metodom reductio ad absurdum ( primjenu te metode imali smo i kod Parmenida na djelu, u dokazivanju vječnosti bića, odnosno poricanju da biću pripada nastajanje ) tako neizravno dokazujući teze svoje škole. Evo samo nekoliko primjera Zenonove primjene te metode – počnimo s pitagorejskom pretpostavkom djeljivosti stvari na jedinice.Pretpostavimo ( skupa s pitagorejcima ) da je stvarnost sastavljena od jedinica.Te jedinice imaju ili nemaju veličinu.Ako imaju veličinu, onda će primjerice linija, budući sastavljena od jedinica koje posjeduju veličinu biti beskonačno djeljiva jer će jedinice ( ma koliko išli daleko u dijeljenju ) i dalje imati veličinu koja bi se mogla dijeliti – posljedica toga je da linija mora biti beskonačno velika jer je sastavljena od beskonačnog

broja jedinica. Iz toga slijedi da sve u svijetu mora biti beskonačno veliko, a i sam svijet mora biti beskonačno velik.Ako s druge strane pretpostavimo da jedinice nemaju veličine, onda bi svijet bio bez veličine, odnosno beskonačno mali.Drugim riječima, pitagorejci su suočeni s dilemom: ili je sve u svemiru beskonačno veliko ili je sve bekonačno malo. S obzirom da ta apsurdnost proizlazi iz pretpostavke da je svemir i sve u njemu sastavljeno od jedinica, onda samu pretpostavku treba odbaciti kao besmislicu ( to je Zenonov odgovor na ismijavanje elejske teze o «Jednom» - poricanje mnoštva ). - Proizvodi li jedno zrno žita kad padne zvuk?- Ne.- Proizvodi li drugo, treće, stoto zrno kad padne zvuk?- Ne.- A mjera zrna kad padne, proizvodi li zvuk?- Naravno.- Nije li mjerica zrna žita sastavljena upravo od tih zrna koja ne daju zvuk. Pa kako je moguće da cjelina koja se sastoji od zrna koja ne proizvode zvuk pri padu, sada daje zvuk. ( od bezbučnih zrna nastaje buka, kao da od bezbroj ništica najednom nastaje nešto ) Ako djelovi ne proizvode zvuk pri padu, kako cjelina izaziva zvuk kada cjelinu čine samo djelovi.    Protiv pitagorejskog učenja o prostoruParmenid je poricao postojanje praznine ili praznog prostora a Zenon je nastojao suprotno gledište svesti na apsurd.Pretpostavimo da postoji prostor u kojem se nalaze stvari. Ako je prostor ništa, onda stvari ne mogu biti u njemu, a ako je prostor nešto, on sam će biti u prostoru, a taj prostor opet u prostoru i tako u beskonačnost. No, to je apsurd. Protiv kretanjaPretpostavimo da treba prijeći jednu stazu. Da bi se to učinilo, u skladu s pitagorejskom tezom, moralo bi se proći beskonačan broj točaka ( predmet koji se giba od točke A do točke B treba najprije prijeći polovinu puta, a prije nego će doći do te polovine treba doći do njene polovine, tj.četvrtine puta....ali prije nego dođe do četvrtine puta treba prevaliti njenu polovinu, tj. osminu puta i tako u neizmjernost...te se uopće neće maknuti s mjesta – Nema kretanja )Štoviše, ako se uopće hoćemo domoći druge strane mi tu razdaljinu moramo prijeći u konačnom vremenu...ali kako je moguće beskonačan broj točaka ( po Zenonu to će reći beskonačnu razdaljinu ) prijeći u konačnom vremenu – zaključak je da nikakav objekt ne može prijeći nijednu razdaljinu i tako nije moguće nikakvo kretanje. Dakle, ako se prostor između A i B mora podijeliti u neizmjerno mnogo dijelova tada je potrebno neizmjerno mnogo vremena da se ta razdaljina prevali.Drugim riječima, unatoč opažaju kretanja i prelaženja te razdaljine to je samo privid jer pojmovno, misaono gledajući to nije moguće .... pa ipak, to što se nešto može neizmjerno dijeliti iz toga ne slijedi da je neizmjerno veliko.Svi ti dijelovi puta od A do B uzeti zajedno ne daju neizmjerno veliku, nego ograničenu dužinu. Zbroj dijelova ½ + ¼ +....iznosi u svemu jedan.Isto tako, možemo u neizmjernost djeljiv prostor prekoračiti a da ipak nismo prekoračili neizmjerni prostor. Općenito govoreći, Zenonova pogreška u ovom, kao i u dokazu zvanom «Ahil i kornjača» ( sjeti se predavanja ), je u nedopuštanju konačnog zbroja beskonačno mnogo konačnih veličina. POSREDNICI  Posrednicima se nazivaju oni filozofi koji su pokušali posredovati između dvaju oprječnih shvaćanja koja su se oblikovala u dotadašnjoj filozofiji – između Parmenidovog poricanja nastajanja ( nema bivanja – nastajanja i nestajanja ) i tvrđenja da ono što postoji postoji oduvijek, te s druge strane Heraklitovog stava da sve što postoji nastaje – sve je u bivanju ( službeno tumačenje ). 

Posrednici djelomično prihvaćaju elejsko shvaćanje postojećeg ( nenastalo, vječno ) no revidiraju ga smatrajući da postoji mnoštvo ( kod elejaca je postojeće samo jedno ) nepromjenjivih vječnih osnova svijeta.Promjena pak, koju su poricali elejci, se objašnjava spajanjem i razdvajanjem tih nepromjenjivih osnova. Empedoklo ( oko 483 – 423 ) – osnivač teorije elemenata. Rodom iz Agrigenta na južnoj obali Sicilije. U to vrijeme helenska kultura na Siciliji razvijala se do visina koje izazivaju duboko divljenje – cvjetalo je pjesništvo, muzika i likovne umjetnosti – rasla je grandiozna mistika, kao i egzaktne znanosti, matematika, astronomija i medicina...nicali su blistavi hramovi.U takvoj okolini, punoj raznovrsnog duhovnog života, odrastao je i razvijao se Empedokle. Za njega se može reći da je utjelovio ideal renesansnog univerzalnog čovjeka – bio je i istodobno i pjesnik, filozof, prirodnjak, inženjer, ljekar.U Empedokla je bilo podosta ekstravagancije, njegovu ličnost obavijala je neka tajanstvena aura. U njegovoj pojavi je bilo nešto teatralno, što se može objasniti sredinom koja je gorila žestokim strastima, imala vizionarsku maštu, voljela veličanstveno paradiranje, raskalašen život, sjajne efekte i retoriku. Da bi napravio kompromis između elejskog učenja i svakodnevne osjetilne očiglednosti, polazio je od Parmenidovog načela da iz ničega ne može nastati nešto i da ne može prijeći u ništa, dakle da postajanja i prestajanja nema -  Empedokle uči da je postajanje u stvari miješanje, a prestajanje razdvajanje četiri elementa, pratvari – zemlje, vode, zraka i vatre ( «korijeni stvari» ). Na pitanje o uzroku miješanja elemenata Empedokle odgovara da su za to odgovorna dva aktivna načela:ljubav i mržnja ( budući da nije imao pojam nesupstancijalne djelatnosti gledao je na njih kao na supstancije, pa bi onda to bilo zapravo šestorstvo supstancija )...ovo podsjeća na moderne teorije o privlačnim i odbojnim silama – mehanički materijalizam. Empedokle je zadržao dobar dio elejskog učenja – tako su elementarne supstancije vječne i nepromjenjive i ne mogu se dalje objasniti – to je u osnovi i princip znanstvenog objašnjavanja. Netko objašnjava kemijske činjenice pomoću atoma dok sami atomi ostaju neobjašnjeni ili pak ako uzmemo djeliće atoma oni se onda daljnje ne objašnjavaju.Empedokle u povijest filozofske misli uvodi novi princip: nema apsolutnog postajanja i nestajanja, nego važi samo relativno postajanje i nestajanje uz pomoć elemenata i sila ( predstavnik učenja o materiji i sili ).  Dakle, u kozmologiji uči da sve postaje i propada na taj način što se dvije kozmičke sile ukrštavaju, što naizmjenice prevladava čas jedna čas druga, ljubav gradeći a mržnja razgrađajući. Sjeti se ( predavanje ) Empedoklovog načela: «Slično se sličnim spoznaje» i moguće primjene tog načela izvan oblasti Empedoklove primjene ( objašnjenje vidnog opažaja ).  Anaksagora  ( 500 – 428 ) Rodio se negdje početkom petog stoljeća u Klazomeni - 460 godine došao je u Atenu i taj njegov dolazak imao je izuzetan značaj za kasniji razvitak tog grada. Svojom mudrošću i oštroumnošću vršio je jak utjecaj na čuvenog držanika Perikla. Drži se da Periklo Anaksagori ima zahvaliti na ozbiljnosti lica, laganom hodu, dostojanstvenom položaju haljina, kao i tome da ga u govorništvu nikakvo uzbuđenje nije remetilo, za mirnu modulaciju glasa i još štošta. Bio je njegov savjetnik u državničkim poslovima. Anaksagora je zastupao učenje da je «u svemu dio svega» – u konkretnim predmetima iskustva postoje djelići svih stvari  - no za razliku od jonskih filozofa postojeće se ne objašnjava samo jednim prapočelom i za razliku od Empedokla četirima načelima, nego je postojeće shvatio kao beskonačno mnoštvo homeomerija ( bezbroj vrsta kvalitativno različitih sjemena, čestica, supstancija ) čijim mehaničkim mješanjem nastaju pojedine stvari – pri tome su oni povezani na taj način da jedna vrsta djelića prevladava, pa na osnovu toga i čitava stvar dobiva svoj izgled. 

Kad dođemo do problema snage ili sile koja je odgovorna za oblikovanje stvari iz prvobitne mase ( homeomerije su najprije u jednoj cjelini i ništa ni od čega nije razdvojeno – mrtva, pasivna materija, još neoblikovana ) onda stižemo zapravo do njegovog doprinosa filozofiji.Namjesto Empedoklovih ljubavi i mržnje Anaksagora uvodi načelo Nousa ili uma...tu imamo začetke shvaćanja po kojem je se razum priznaje kao načelo – mada ne uspijeva u potpunosti razumjeti razliku između duhovnog, intelektualnog načela i tvari koju ono oblikuje i stavlja u pokret on ipak prvi uvodi takvo načelo.Funkcija nousa je da pokrene kružno kretanje ili vrtlog koji se odvija u djelovima izmješane mase.Svojim učenjem o nousu kao nečem samostalnom, iako ne u cjelini izvan materije, prvi je u grčkoj filozofiji misaono zakoračio u dualizam: materija-duh...što je potom vodilo u idealizam.  Leukip i Demokrit ( 460 – 370 ) – atomistička filozofija Prema oskudnim podacima Leukip je iz Mileta prešao u Eleju gdje je slušao Zenona a kasnije je otišao u Abderu ( Trakija ) gdje je postavio osnovne teze atomizma koje je razradio i usavršio njegov učenik Demokrit iz Abdere.O tome koliko je Demokrit bio predan filozofijskim istraživanjima svjedoči jedna njegova izjava:Više volim naći objašnjenje jedne jedine prirodne pojave negoli steći vlast nad cijelim perzijskim carstvom.Bio je jako mudar, mnogoznalac ( erudit ) kojem je i veliki Aristotel nerijetko iskazivao poštovanje.  Atomistička filozofija predstavlja logički razvitak Empedoklove filozofije. Ovaj je, naime, pokušao elejsko načelo odbacivanja prijelaza bića u nebiće pomiriti s očiglednom činjenicom promijene. Mi smo kod Zenona vidjeli kako je napadao pretpostavku djeljivosti stvari na jedinice. Iz te pretpostavke Zenon je izvodio sudove koji su neodrživi pa je potom samu pretpostavku pobijao kao apsurdnu.No atomisti su uočili da je ta pretpostavka o beskonačnoj djeljivosti dopuštena samo kao teorijska pretpostavka u misaonom postupku, dok u samoj stvarnosti ne može biti tako – dijeljenje se završava na nedjeljivim jedinicama – atomima( zadnji osnov do kojeg dioba može doći ). Dakle, prema atomističkom shvaćanju u svemiru postoji beskonačan broj nedjeljivih jedinica koje se nazivaju atomi. Nisu opažljivi jer su suviše mali da bi se razabrali.Po sastavu su materijalni a razlikuju se samo geometrijskim osobinama veličinom i oblikom ( okrugao, uglast ), ali ne posjeduju nikakav specifičan kvalitet ( kad to kažemo valja se sjetiti da kod miletskih filozofa Talesa, Anaksimena, kasnije kod Empedokla osnov stvarnosti ima specifičan kvalitet, osobinu ) osim čvrstoće i neprobojnosti.Kreću se u praznom prostoru ( da bi se kretali potrebno je postojanje praznine – to su tvrdili i pitagorejci, a poricali elejci ) a iz njihovog sudaranja, zaplitanja, stvaraju se grupe atoma ( atomske strukture ) i time nastaju pojedine stvari....ovakve tvrdnje uvode nas u shvaćanje mehanicističkog materijalizma – sve nastaje uzajamnim djelovanjem atoma čime se tvore posebni atomski ustroji.Inače, princip kretanja je u samim atomima a ne izvan njih – kreću se sami od sebe za razliku od Empedoklovog i Anaksagorinog shvaćanja gdje je izvor kretanja izvan prapočela. Prvi kozmolozi nisu smatrali potrebnim objašnjavati otkud kretanje – atomisti smatraju da je ono vječno. Iz tog razloga Aristotel ih kritizira jer ne objašnjavaju ni vrstu ni porijeklo kretanja – da bi objasnio kretanje Aristotel će poslije uvesti svog nepokrenutog pokretača kojeg će kasniji kršćanski filozofi ( Toma Akvinski ) prevesti na jezik teologije dokazujući božje postojanje.Treba napomenuti da su Leukipovi i Demokritovi atomi zapravo pitagorejske jedinice sa osobinama elejskog bića ( postojećeg ) – jer svaki je atom parmenidovsko jedno.  Dakle, sve se objašnjava pomoću atoma i praznog prostora. To su jedine realnosti, čime se u osnovi svaki kvalitet svodi na kvanitet – tu sad imamo začetak jednog važnog spoznajno-teorijskog razlikovanja koje će se razviti u novovjekovlju kod Johna Locka.

Kaže Demokrit da osjetni kvaliteti kao što su toplo, hladno, gorko, slatko, kiselo ne mogu imati postojanje po sebi, nego su samo «subjektivni» - jer po sebi postoje samo atomi i prazan prostor.Što to znači da su toplo, hladno itd. samo subjektivne osobine ( nestalne, promjenjive )?To znači da te osobine ne pripadaju atomima, nego su samo posljedica djelovanja objektivnih i stalnih osobina atoma na naša osjetila.Te osobine nastaju u interakciji atomskih struktura.     Pokušaj da se jezikom mehanicističkog materijalizma ponudi cjelovito objašnjenje svijeta veliki je prinosovih filozofa i on će se ponovno pojaviti u znatno potpunijem obliku u modernom dobu.... ( rezultati današnje atomske fizike ne poklapaju se s Demokritovim zaključcima jer se razbijanjem atomske jezgre otkrilo da se ta jezgra sastoji od protona i neutrona – ta se jezgra održava uslijed velike privlačnosti između protona i neutrona( na maloj razdaljini ) zbog čega se ona odlikuje velikom čvrstinom i zbijenošću – isto tako iz moderne fizike iščezava i prazan prostor jer se svugdje nalazi materija i njeno djelovanje ) Pa ipak, unatoč tim nesuglasjima mora se istaknuti veliki značaj Leukipovih i Demokritovih otkriča jer je on čisto racionalnim putem pokušao shvatiti uzrok i smisao cijelog kozmosa protumačivši ga kao filozof i fizičar pomoću materijalnog atoma čime je kozmologiju oslobodio od svake mistike i teologije. Demokrit svojim prirodoznanstvenim razmišljanjem nije ostavio mjesta za djelovanje bogova već je dao sliku svijeta u kome postoje samo fizikalni entiteti koji se «ponašaju» prema prirodnim zakonima.Utoliko kad pitamo o ljudskoj duši jasno je da će se ovaj poricati nekakvu mističnu dušu, koja bi bila božanskog porijekla, i utvrditi da je i duša samo jedna atomska struktura ( zapravo, tijelo ) što nastaje spajanjem, a nestaje rastavljanjem atoma. Inače, doslovan prijevod pojma filozofije je da je ona ljubav prema mudrosti. Jedan nivo Demokritovog filozofiranja upravo se odnosi na mudroslovlje, životno mudrački govor o tome kako bi čovjek trebao živjeti i čemu bi trebao stremiti – dakle, niz praktičnih opažanja i uputa za dobar život. Središnji pojam njegove etike je eutimija ( trajna duhovna vedrina, blaženstvo ) koja se postiže razboritošću, pridržavanjem prave mjere, sklanjanjem od prepuštanja uživanju u tjelesnim nasladama i radom na unaprijeđenju vlastitog intelekta. Evo nekoliko odabranih fragmenata: ...Na ono što je moguće treba upraviti misao i zadovoljavati se onim što je pred nama ne mareći mnogo za one kojima se svijet divi i zavidi im.....jer tko se divi onima koje druge ljudi slave kao sretne i uspješne i ako ih neprestano ima na umu, taj neće iz svoje duše moći prognati zavist, pomamu za slavom i neprijateljstvo... i bit će primoran da svagda poduzima nešto novo pa i da zakone krši...i zato umjesto usporedbe s onima kojima je bolje treba promatrati život onih kojima je gore, predstavljajući sebi kako pate...tada će se čovjeku njegov vlastiti položaj i ono što ima činiti veliko i zavidno te neće žudjeti za tim da ima još više i time duši zadavati neprestanu muku... - Koji vole kuditi nisu stvoreni za prijateljstvo- Nije dostojan živjeti onaj koji nema jednog jedinog prijatelja- Ni od koga zacijelo nije voljen onaj koji nikog ne volineprijateljstvo među srodnicima mnogo je mučnije nego neprijateljstvo s tuđim ljudima- Prijateljstvo jednog jedinog razumnog čovjeka bolje je nego svih nerazumnih ljudi zajedno- Bolje je prekoravati vlastite pogreške nego tuđe- Tko nanosi nepravdu nesretniji je od onog koji je trpi- Duševna je veličina bez gorčine podnositi tuđe ispade.- Valjanost je teglećih životinja tjelesna snaga a valjanost ljudi ispravnost karaktera.- Valjanost nije samo ne nanositi nepravdu, nego to i ne htjeti.- Treba njegovati bogatstvo misli, a ne bogatstvo znanja – mnogi veoma učeni ljudi nemaju razuma ( usp. Heraklit )- Dobro i istinito za sve je ljude isto, ali ugodno je za jednog ovo a za drugog ono.- Neumjerena želja svojstvo je djeteta, a ne muža.- Za nerazumne je bolje da se njima vlada, nego da oni vladaju. ( usp. Platon )- Sramotno je mnogo se baviti tuđim poslovima a ne poznavati svoje.

- Sebičnost je svašta govoriti a ništa ne htjeti slušati.- Zavidnik muči sam sebe kao neprijatelja.- Nije neprijatelj onaj koji nanosi nepravdu, nego onaj koji to želi. - Ne budi sumnjičav prema svima, nego oprezan i nepokolebljiv- Iskazujući dobročinstva, pazi na onog koji ih prima da ti kao varalica ne vrati zlo umjesto dobra.- Dobročinstva treba primati imajući na umu uzvratiti još veća- Dobročinitelj nije onaj koji gleda na uzvraćanje, nego onaj koji je odabrao iskazivanje dobra.- U svemu je lijepa ravnomjernost; prekomjernost i nedostatk ne čine mi se takvima- Tjelesna je ljepota nešto životinjsko ako nema razuma.- U sreći je lako naći prijatelja, ali u nesreći to je najteže od svega. ( usp. S. -suosjećati je lakše nego se radovati tuđem uspjehu )- Oni koji traže dobra s mukom ih nalaze a zla nalaze i oni koji ih ne traže.- Silno škode nerazumnima oni koji ih hvale.- Bolje biti hvaljen od drugog nego od samog sebe.- Svijet je pozornica a život dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš.- zapravo ne znamo ništa, jer je istina u dubini.- Čovječe, tvoje tijelo po prirodi trpi mnoge boli i patnje od sebe samog, a preuzima i ono što ga pogađa izvana. Ako rastvoriš svoju unutrašnjost, naći ćeš raznoliko i mnogotrpno skladište i riznicu zala, i to ne onih koja potječu izvana, nego onih koja imaju domaće i samonikle izvore; stvara ih zloća svakojakih raznolikih strasti.- Živjeti zlo, nerazumno, sablažnjivo ne znači zlo živjeti, nego umirati dugo vremena.- Slično se sličnim prepoznaje - Sreća ne prebiva ni u stadima, ni u zlatu: duša je prebivalište sreće ili nesreće.- Ljudima iz dobrog nastaje zlo, ako netko ne zna dobrim ravnati i vješto upravljati. Nepravda je takve stvari ubrajati među zlo.- Niti valjana riječ zamagljuje loš čin, niti dobar čin trpi od klevetničke riječi.- Za odgoj mladeži od svega je najgora lakomislenost jer ona rađa užitke iz kojih nastaje opačina.- Ljudima priliči više paziti na dušu nego na tijelo jer savršenost duše ispravlja nevaljalost tijela, dok jakost tijela ako je bez razuma, ne čini dušu nimalo boljom.- Treba izbjegavati čak i govorenje o lošim djelima.- Znak je mudrosti zaštiti se od nepravde koja nailazi, znak je tupe neosjetljivosti ne osvetiti nanesenu nepravdu.- Osjećajući potrebu životinja na koliko joj treba, dok čovjek koji ( tek )osjeća potrebu ne zna.- Lude žive ne veseleći se životu i lude čeznu za dugovječnošću ne veseleći se dugovječnosti.- Spavanje u toku dana znak je bilo nekog tjelesnog poremećaja, bilo nevolje, lijenosti ili neodgojenosti duše.- Hrabar je onaj koji je jači ne samo od neprijatelja, nego i od užitaka. Neki naime vladaju gradovima, a robuju ženama.- Žudnja da se ima više upropaštava ono što je nadohvat ruke, poput Ezopova psa. ( poznata basna o psu koji drži u ustima komad mesa. Kad je vodi ugledao odraz vlastitog lika lakomo se bacio u vodu za nepostojećim komadom mesa )- Slobodi duha svojstvena je nesputana riječ, ali je opasnost u izboru trenutka.- Pametan je onaj koji se ne žalosti zbog onog što nema, nego se veseli onom što ima.- Najrjeđi užici najviše vesele. - Ako netko prekoračuje mjeru i najugodnije može postati najneugodnijim.- Ljudi u molitvama traže od bogova zdravlje a ne znaju da je vlast nad njima u njima samima. No kad neumjerenošću rade protiv njega, sami, svojim požudama, postaju izdajice vlastita zdravlja.- Dobrovoljni napori olakšavaju podnošenje nametnutih.- Gadost nemoj ni izreći ni učiniti, čak i ako si sam. Nauči se mnogo više stidjeti pred samim sobom nego pred drugima.- Mudru je čovjeku svaka zemlja prohodna. Domovina je čestite duše cijeli svijet.- Pogrešaka se ljudi bolje sjećaju nego onog što je dobro urađeno. A i pravo je tako. Jer, kao što ne treba hvaliti onog koji vraća povjereno blago – ali onaj koji ga ne vraća treba doći na zao glas i biti kažnjen.- Podizanje djece opasan je posao. Uspjeh se postiže uz mnogo borbe i brige, a neuspjeh nijedna druga bol ne može nadmašiti.- Mišljenja sam da nije potrebno imati djecu. Vidim, naime, kako imati djecu donosi mnoge i velike opasnosti, mnogo boli, a malo sreće a i ta je mršava i slaba.

- Siromaštvo i bogatstvo imena su za nedostak i prekomjernost. Nije dakle bogat onaj koji osjeća nedostatak, niti je siromašan onaj koji nedostatk ne osjeća.- Ako ne žudiš za mnogim i malo će ti se učiniti mnogim; mala želja naime izjednačava u jakosti siromaštvo i bogatstvo.                       Antropološko razdoblje grčke filozofije SOFISTI Malo po malo, u drugoj polovici petog stoljeća Atena postaje središte grčkog političkog i kulturnog života. To je vrijeme Periklove atenske demokracije.U nadgrobnom govoru palim junacima Periklo veliča atensku demokraciju jer su u njoj svi građani jednaki pred zakonom, te se ukidaju privilegije po rodu i porijeklu. Kako je Atena bila jako bogata u to vrijeme Periklo je davao minimalnu pomoć siromašnima kako bi imali prilike uzeti učešće u političkom životu zajednice.Pa ipak, to ukazuje da je imovinska razlika bila od značaja jer je o tome ovisilo da li će netko zbog rada moći ili neće moći odlaziti u skupštinu – to je problem korištenja političkog prava. U tom vremenu, demokratizacijom, jako se razvijala individualna svijest građana. Nova situacija ( situacija «sveopće» političke aktivnosti ) zahtijevala je od ljudi dobro poznavanja društva, njegova života i običaja jer je o svemu tome trebalo držati uvjerljive govore ili protugovore, uvjeravati narod ili pak osporavati tuđe misli – drugim riječima, to je doba procvata retorike. U takvom ozračju dolazi do promijena u filozofskom mišljenju. Namjesto kozmologija starih filozofskih škola sada je glavni problem izučavanja čovjek, civilizacija i ljudski običaji....i tako dolazimo do sofista( u početku taj naziv nije imao pogrdan smisao nego je označavao mudraca – tek kasnije, pod utjecajem Aristofanovih komedija, Platona i Aristotela ). Njihov glavni zadatak bio je praktično-politički;  da upućuju ljude na to kako će govorom utjecati na druge i zadobijati ih za sebe. Da bi se to postiglo bilo je potrebno znatno veće bavljenje čovjekom nego što je činila dotadašnja filozofija.Zato su se sofisti počeli baviti psihologijom, invidualnom i socijalnom etikom i tako filozofija polako prelazi na teren antropologije i postaje filozofija kulture, etika i politika.Priroda nije više nije od velikog filozofskog interesa, niti teorija kao takva. Sada znanje usko povezuje s praktičnim ciljevima kojima služi. Sofisti su bili obrazovani ljudi koji su prvi uveli cijelo grčko društvo u školu - putujući i držeći govore i predavanja. Dokazivali su i osporavali razne misli na trgu, na sudu, skupštini, te okupljali oko sebe sve zainteresirane koji su u novoj situaciji davali i velike sume novca samo da postignu znanje i političke sposobnosti za aktivno sudjelovanje u javnom životu.Neki povjesničari filozofije smatraju da su sofisti bili helenski humanisti, enciklopedisti, prosvjetitelji i nositelji novog ideala obrazovanosti.Bili su učitelji ekonomije, retorike i politike a sami nisu bili ni državnici, ni skupštinski govornici, ni privrednici, nego učitelji lutalice. Inače, do današnjeg dana održala su se proturječna mišljenja o sofistima. Otprilike do Hegela ( koji je prvi iznio objektivne velike zasluge sofista time što su podučavanjem pridonijeli razvitku oštroumnosti, kritičnosti, bogaćenju jezika, preciznoj uoptrebi riječi ) dominiralo je negativno mišljenje o njima ponajviše zbog toga što su Platon i Aristotel zazirali od njih - budući da su sofisti podučavali za novac što je, naravno, bilo sablažnjivo za dvojicu aristokrata. Privređivanje se uopće smatralo sramotom.U tom preziru prednjačili su Spartanci. U Tebi na osnovu jednog zakona vi niste mogli postati državni činovnik ukoliko se barem deset godina niste klonili zanatskih poslova. Poštovan je jedino rad ljekara.Grci su mudrost, kao i ljepotu, smatrali za veliku vrijednost života...ali ako se ona iznosi na tržnicu i nudi za prodaju, tada postaje bludnica kao i ljepota koja se prodaje za novce, reći će Sokrat. 

Pored toga, kasniji sofisti su za novac podučavali vještinu prepiranja, nadmudrivanja ( debatnu vještinu ) –eristiku kojom su recimo nešto loše mogli prikazati u dobrom svjetlu, nešto nepravedno su mogli prikazati kao pravedno  ( to je bilo od velikog praktičnog značaja jer se preko parnica dolazilo do novca ).Učili su izokretanju tvrdnji i stvaranju misaonih teškoća kod sugovornika sve radi pobjede u razgovoru. Kasnije su zbog toga postali ozloglašeni. U namjeri da zbuni jednog prostodušnog čovjeka jedan sofist izvede slijedeće:- Kažeš da imaš jednog psa?- Da, imam jednog nevaljalca.- A on ima male?- Da, i veoma liče na njega.- A pas je njihov otac?- Pa da.- A pas je tvoj pas, zar ne?- Naravno.- Znači, on je otac i tvoj je – dakle, on je tvoj otac a mladunci su tvoja braća. Jedan od najoriginalnijih i najoštoumnijih sofista bio je Protagora iz Abdere ( negdje 481-410 ).Obično kad se govori o ovom filozofu onda se citira njegova glasovita misao: Mjerilo svih stvari jest čovjek, onih koje postoje da postoje a onih koje ne postoje da ne postoje. Tu imamo jedan mali spor jer se tumači te misli ne mogu složiti oko toga je li Protagora pod čovjekom u toj izreci mislio na ljudsku vrstu ili samo ljudsku jedinku.Međutim, kako god uzeli ta izreka je od velikog spoznajno teorijskog značaja jer se njome izričerelativističko subjektivistička spoznajno teorijska misao koja u krajnjoj liniji vodi skepticizmu.Osim toga, tom mišlju dolazi do spomenutog zaokreta u središnjoj temi filozofijskog razmatranja, jer se namjesto kozmosa čovjek ( pitanja vrline, prava, običaja, zakonitosti, odgoja, načina spoznaje ) stavlja u središte promatranja čime otpočinje antropološki period u grčkoj filozofiji. Protagora je ovo htio reći – mi ne spoznajemo ( opažamo ) svijet kakav je on po sebi, kakav jest, nego ga spoznajemo onako kako ga opažamo.Što to znači?Svaki akt spoznavanja pretpostavlja ono što se opaža ( objekt ) i ono što opaža subjekt ( subjekt ) – spoznaja nastaje iz relacije subjekta i objekta.Opažaji su izvor spoznaje( senzualist ), no oni su subjektivni i nepouzdani ( isti vjetar jednom jest a drugom nije hladan. Vino nije ni slatko ni kiselo, nego to ovisi o čovjeku, kako se kome čini tako za njega jest ) – nema dakle istine koja bi bila objektivna u smislu da vrijedi za sve. Kad ovu misao prenesemo na etički nivo onda dolazimo i do etičkog relativizma - poricanja univerzalno važećih moralnih normi. U prilog tome, na svojim brojnim putovanjima, Protagora je uvidio da u različitim krajevima, vremenima i uvjetima različiti ljudi različito smatraju dobrim i zlim: Što koja država drži za pravedno i lijepo, to i jest za nju tako i dok joj se svidi.  Dakle, na opće pitanje tog doba: Ima li što opće vrijedno što bi važilo neovisno o vremenu, kraju i ljudima......sofisti na čelu s Protagorom odgovaraju niječno.                                     Platon i Aristotel Pored onoga što piše u udžbeniku, ovdje ćemo se malo nadovezati jednim usporednim razmatranjemnekih aspekata Platonove i Aristotelove filozofije ( ontologija i spoznajna teorija ). - Darijana, reci mi na čemu je položena sada tvoja bilježnica?- Pa na stolu.- Dobro. A sad se mislima prebaci dva dana unazad i reci mi na čemu si držala kutiju bijelog ronhilla i šalicu kave koju si polagano ispijala u Pomidori.- Na stolu.- Hm, a sad mi reci gdje si ostavila dnevnik kada si jučer ušla u zbornicu.

- Isto na stolu profesore.- Sad mi reci Darijana, jesu li nabrojeni predmeti potpuno identični.- Nisu profesore, ovaj stol je pravokutnog oblika, onaj dolje je okrugao. Osim toga, ovaj je zelene boje i drven, onaj dolje crn i metalan.- A ha...znači predmeti o kojima sada govorimo razlikuju se u pogledu boje, materijala od kojih su sačinjeni i još koje čega drugog.- Očevidno.- Pa ipak, sve te predmete nazvala si zajedničkim imenom.- Jesam profesore.- Ali ako su predmeti u mnogo čemu različiti, zašto ih nisi oslovila različitim imenom? Ne činiš li to inače kad ispred sebe imaš dva različita predmeta?- E profesore, ne dam se ja tako lako zbuniti. Moj odgovor je;  jer su svi ti predmeti unatoč nabrojenim razlikama jedno te isto. Stolovi.- Dakle, primijetila si nešto što je tim različitim predmetima identično, što ih ujedinjuje unatoč razlikama. To obilježje što ih ujedinjuje držiš bitnim za te predmete i utoliko kažeš;  svi ti predmeti jesu stolovi a ne recimo stolice ili mačke.- Tako je profesore.- Ti drugim riječima imaš ideju stolu čiji si sadržaj prepoznala u tim predmetima. Možemo li na isti način govoriti o bilo kojoj drugoj množini predmeta. Stolicama ili pak nama koji se nalazimo u ovom razredu. Luka se nedvojbeno razlikuje od tebe, ti od Darije. No svi smo mi......- Ljudi...barem se nadam...- Izvrsno....to će reći da množinama različitih predmeta uvijek priričemo po jednu ideju.- Pojedinim stolovima ideju stola, pojedinim ljudima ideju čovječnosti.....- Nije li onda ta ideja nešto što ujedinjuje mnoštvo koje opažamo?- Čini se profesore.- A razlikuju li se ideje od onog čega su ideje?- Kako mislite?- Vidiš, ovaj stol je zelen, onaj u zbornici smeđ, onaj u Pomidori crn i klimav.Ima li ideja stola u svom sadržaju ova obilježja? - Čini se profesore da je tih obilježja lišena.- Osim toga, ti navedeni stolovi sad jesu, nekoć nisu bili, sutra ih opet neće biti. Jel´tako?- Propadljivi su, istina.- I njih će zamijeniti neki drugi stolovi.- Tako je.- Ali će ti predmeti koje nazivamo stolovima biti opet prepoznati po ideji stola. Jednoj i nepropadljivoj.- Da.- I uvjet prepoznatljivosti bilo koje stvari jest što imamo ideju o njoj.- Profesore...- Molim djevojko...- Da mi skratimo priču. Izgleda da su te ideje nešto jako bitno. Bitne su jer bez njih ne bi mogli spoznati ovo što opažamo i bitne su jer su njima iskazane biti stvari.- I Platon je tako mislio draga djevojko.  Već po ovom malom dijalogu razaznajemo ono što je temeljna filozofska preokupacija filozofa od začetaka filozofskog mišljenja – odnos između jednog i mnoštva, kao i težnju da se jasno razluči i razmotri - s jedne strane, ono što je propadljivo, podložno mijeni i s druge, ono što takvo nije – dakle, nešto se ne mijenja, što je vječno i što stoji u osnovi svih promjenjivih stvari kao počelo njihovo ili njihova bit.No za razliku od miletskih filozofa koje smo obrađivali ranije, Platon ( 427 – 347 ) nije posegnuo za nečim tvarnim kao supstancijalnom suštinom svijeta.Platon je otkrio ideje, opća i bitna obilježja stvari, odnosno pojmove kao idealnu ( a ne materijalnu ) suštinu svijeta.Utoliko se Platona svrstava u red idealističkih, a ne materijalističkih filozofa. Krenuo je od jednostavnog uvida: sve ono što opažamo u prirodi promjenjivo je i propadljivo. Ne postoji ništa što se ne bi raspalo. Sve što pripada osjetilnom svijetu napravljeno je od tvari koju nagriza zub vremena.

No sve to što nastaje i nestaje mi prepoznajemo kao «nešto određeno» ( kao stol, kao čovjeka ) i to po čemu prepoznajemo sve te «stvari u tijeku» jest vječno, bezvremeno, uvijek sebi jednako, nepromjenjivo.Dok se pojedini ljudi mijenjaju i naposljetku propadaju, ideja čovjeka je vječna. Uzmimo i ovaj primjer;  Platon primjećuje da neke stvari do kojih dolazimo opažanjem imaju na sebi i suprotna obilježja. Recimo, neka lijepa djevojka ima na sebi i neka obilježja ružnog.Ali ljepota kao takva je savršena, vječna i nepromjenjiva. Prema tim idejama ( kalupi, uzori ) oblikovan je svijet.Te ideje tvore takozvani svijet ideja kojeg se ne opaža osjetilno već se shvaća umom. Praslike svih promjenjivih stvari koje osjetilnim opažanjem nalazimo u prirodi.Sokrat je pokrenuo problem ideja, pojmovnog shvaćanja zbilje, a Platon je otišao korak dalje ustvrdivši da za razliku od pojavnog svijeta za kojeg i ne možemo reći da u punom smislu «jest» ( jer sve što opažamo u tom pojavnom svijetu vremenito je – sad jest, prije nije bilo i nekad neće biti ), postoji prava zbilja koju tvore entiteti ( bića ) koji uistinu jesu ( nikad nije tako da nisu ).Tu Platon nastavlja linijom razlikovanja između pojave i stvarnosti koja je uspostavljena još od elejskih filozofa. Kako shvatiti Platonovo učenje o idejama?To učenje ima jezično-logičku, spoznajno teorijsku i metafizičku stranu. Jezično – logički; Platon je uspostavio razliku između pojedinih predmeta neke vrste i općenitih riječi kojima ih zovemo.Opća riječ ( pojam ) «stol» ne odnosi se na ovaj ili onaj stol, nego na svaki stol, odnosno na ono što je zajedničko stolovima. Pojam stola referira na to opće obilježje i njegovo značenje je neovisno o onom što se s pojedinim stolovima zbiva.Spoznajno teorijski; - pojedini stol se prepoznaje kao takav, jer na tom predmetu uočavamo opće obilježje na koje upućuje sadržaj pojma stol.Imanje u svojoj svijesti, svom duhu, tih pojmova, ideja, spoznajni je uvjet prepoznatljivosti svih pojedinačnosti koje opažamo.Pojavni svijet nam je shvatljiv samo zato što imamo ideje. Inače ne bi imali nikakvu spoznaju ( ideje posjedujemo prije osjetilnog opažanja. One nam omogućuju da to opažanje bude smisleno, a ne kaotično. Kad opažamo neki predmet mi uočavamo njegovu pripadnost određenoj vrsti o kojoj unaprijed imamo ideju. Na koji način mi imamo ideje u svom duhu Platon je pojasnio teorijom anamneze ) Utoliko je prema nekim tumačima Platon prvi filozofski apriorist. Metafizički; - ovaj dio Platonov učenja o idejama izazvao je dosta filozofskih sporova i bio je kritiziran već od strane njegovog najboljeg učenika i možda najvećeg filozofa - Aristotela.Naime, ovdje se postavlja pitanje: kakav je odnos između ideja i pojedinačnih stvari?Rekli smo da pojedinačne stvari pripadaju svijetu pojava. To je ono što mi opažamo osjetilima. Tome nasuprot jest svijet ideja. Njega shvaćamo umom.Svijet u kojem jesu stol kao takav, ljepota kao takva, čovjek kao takav.Svaka pojedina stvar tek je odraz, kopija ideje, sudionik u njoj. Gledište po kojem pojedinačnosti nisi istinski stvarne ( niti su razumljive bez ideja ) očigledna je elejska ostavština. No, kod Platona stvari koje se nadaju osjetilima zapravo nisu potpun privid, ali je u njima sadržan element nerealnosti. U dijalogu “Parmenid” Platon kritički preispituje svoju teoriju. Utoliko Aristotelova kritika nije izvorna. Već je i sam Platon bio svjestan poteškoća pred kojima se nalazi. Samo je za razliku od Aristotela smatrao da je prevladao te teškoće.  Dakle, odnos ideja i pojedinačnosti. Kakav je taj odnos?- pojedinačno sudjeluje u općem- ono odražava, preslikava, otisak je svog uzora 

Da vidimo. U spomenutom dijalogu Parmenid pita Sokrata ( naravno, Platonov Parmenid i Sokrat kao dijaloški likovi ): Sudjeluju li pojedinačnosti u čitavoj ideji ili samo u dijelu ideje?Ako se izabere prvo, onda će ideja, koja je jedna, biti potpuno u svakoj od mnogih stvari.Ako se izabere drugo, onda je ideja istovremeno jedinstvena i djeljiva ( mnogostruka ).U oba slučaja imao proturječnost. Poslije toga Sokrat predlaže teoriju odražavanja – pojedinačnosti su odrazi ideja, kao uzora i utoliko slične njima.Parmenid je nasuprot tome dokazivao da ako se sličnost između bijelih stvari treba objasniti pretpostavkom ideje bjeline, onda bi također i sličnost između bjelosti i bijelih stvari trebalo objasniti postavljanjem jednog praoblika i tako u beskonačnost.Aristotel je dokazivao uglavnom isto, a srž kritike je da ideja nije naprosto pojedinačan predmet i da odnos između pojedinačnih stvari i ideje ne može biti isti kao i odnos između različitih pojedinačnih stvari. Spomenute teškoće ne razjašnjavaju se u spomenutom dijalogu, niti je cilj te rasprave da se obori teorija o postojanju inteligibilnog ( pojmovnog ) svijeta – iskazane teškoće samo hoće pokazati da se teorija mora poboljšati. Aristotelova kritika svodi se na slijedeći stav: Kako bit može biti odvojena od onog čega je bit? Kritika se doima uvjerljivom.No postavlja se pitanje kako shvatiti odvojenost kod Platona? Neki tumači Platona su odgovorili kako nema govora o tome da se ideje nalaze na nekom mjestu na kojem nisu stvari kojih je ideja. Može se govoriti o tome da ideje posjeduju realnost nezavisnu od ideja. One su zapravo isto toliko «u» koliko i «izvan» - jer ideje su bestjelesne suštine i kao takve ne mogu se nalaziti na nekom mjestu.Platon je tu jednostavno bio primoran koristi se prostornom terminologijom da bi naglasio nezavisnost, bitnu stvarnost ideja.Utoliko bi transcendencija ideja značila to da se ideje ne mijenjaju, ne propadaju zajedno sa onim čega su ideje, a ne da zauzimaju mjesto u nebeskom prostoru ( isto vrijedi i za božju transcendenciju kad o njoj govore teolozi i kršćanski filozofi )O onom što nadilazi prostor i vrijeme mi čak nemamo prava postavljati pitanje gdje se ono nalazi – ono nije nigdje ukoliko je riječ o prostornoj prisutnosti, ali jest negdje ukoliko je riječ o njegovoj stvarnosti.Odvojenost ukazuje na stvarnost tih suština iznad subjektivne stvarnosti apstraktnog pojma ( ideja nije nešto što bi ovisilo o nama, našem djelovanju, nastajanju i propadanju ). Platonov jezik često sugerira postojanje odvojenog svijeta transcendentnih suština( ideje, pojmovi). Međutim, tu moramo biti oprezni, jer je naš jezik prvenstveno prilagođen za upotrebu u domeni objekata osjetilne zamjedbe i  često je neprikladan za precizno iskazivanje metafizičkih ( nadiskustvenih )sadržaja.  Kako je Aristotel ( 384 – 322 ), Platonov učenik, mislio odnos općenitosti i pojedinačnog? Ono što neko pojedinačno biće čini baš tim/nekim bićem, ono što je glavni element stvari to je njen oblik, “ono opće” koje to pojedinačno dijeli s ostalim pojedinačnostima svoje klase.No to opće nema odvojen realitet od onog što uobličuje( pojedinačno ).Ono u svojoj objektivnoj stvarnosti nije transcendentno, nego imanentno, konkretno opće. Na Aristotela je zasigurno utjecala činjenica da pojedinačna bića iščezavaju, dok vrsta istrajava.  Aristotel govori o dvije supstancije, dva bića. Razliku između dvaju bića Aristotel uspostavlja i terminološki – prvo i drugo biće( supstancija ).Prvo biće je svaka pojedinačna stvar, sastavljena od forme i materije, dok je drugo biće samo onaj formalan element tog bića, čemu odgovara opći pojam. Ova razlika nema smisao vrednovanja, odvajanja po rangu ili vremenu – prvo i drugo odnosi se na nasjer mi prvo spoznajemo pojedinačno a općosti ( ideje ) tek naknadno i to apstrahiranjem.

Ovdje imamo jasnu razliku između Platona i Aristotela, i u pogledu shvaćanja prisutnosti pojmova u našoj svijesti. Dok je Platon smatrao da imanje pojmova ( općosti ) u svijesti prethodi prepoznavanju pojedinačnih predmeta, Aristotel je smatrao da do pojmova ( ideje, forme ) dolazimo svijesnim aktom apstrahiranja.Kako to izgleda?Apstrahiram ( apstraktno = odmišljeno, oduzeto, ab-trahere = odvući, oduzeti ) kad, recimo, od pojedinih stolova koji se preda mnom nalaze, oduzmem njima sve ono što im se može oduzeti a da ti stolovi ne prestanu biti stolovi.Tad mi preostaje jedino ono po čemu stol jest stol.Forma stola, odnosno bit stola.To što je preostalo nije predmet osjetilnog opažanja, nego posebnog razumskog shvaćanja.Mentalni akt apstrahiranja jest akt poimanja kojim, dakle, dolazimo do pojmova.Kod apstraktnih objekata shvaćamo ono što jest sam objekt ili sama stvar – shvaćamo stvar kao nešto određeno, nešto po čemu ta stvar jest baš ta stvar. Iz rečenog je jasno da je Aristotel spreman puno veću ulogu u procesu spoznavanja pridati osjetilnom iskustvu. Pojam empirijskog ( iskustvenog, onog što uočavamo osjetilima ) predmeta nije moguć bez opažaja pojedinih empirijskih predmeta.Postanak pojmova zavisi od osjetilnog opažanja. Dakle, kod Aristotela pojedinačni predmet kao supstancija uvijek je jedinstvo materije i forme ( Platonu se zamjeralo da ih je odvojio ).Materija bez forme uopće ne postoji ( takozvana prva materija; materija bez forme samo je metafizička apstrakcija i realno ne postoji ). Sve što postoji postoji kroz materiju, a ona pak nikad nije bez oblika. Materija predstavlja mogućnost individuacije, pasivni je princip koji u sebi sve sadrži potencijalno i sposobna je za raznoliko oblikovanje.Kad materije ne bi bilo u vrsti ne bi moglo postojati mnoštvo pojedinačnog, niti bi vrsta mogla biti vrsta – jer čega bi bila vrsta?Kako je forma ( vrsta ) nepromjenjiva sve individualne razlike dolaze od materije. Ovdje vidimo da isto onako kako je u spoznajnoj teoriji združio empirističko gledište i racionalističko, tako je i u svojoj ontologiji združio materijalizam i idealizam. Materija je vječna, u sebi sadrži sve potencijalno, princip je individuacije a nju pokreće forma pomoću koje se sve ostalo proizvodi.Pojedinačno biće, supstancija nije ništa drugo nego ostvarena suština u konkretnom, pojedinačnom, materijalnom predmetu.Opće i pojedinačno shvatio je u njihovom jedinstvu. Eto, samo toliko o osnovnom razlikovanju ova dva filozofa( morate pročitati lekcije iz udžbenika o Platonu i Aristotelu ). Pitanja za test: 1. Kojoj vrsti ontološkog gledišta pripada Platonova ontologija? Objasni!2. Kako Platon objašnjava nastanak države, odnosno ljudske zajednice? Što je to što ljude nagoni prema udruživanju? 3. Kako izgleda društvena stratifikacija njegove idealne države?4. Kojim pojmom Platon obilježava društvenu stvarnost po kojoj svatko radi svoj posao, prema vlastitim sposobnostima.5. Kako bi nazvao politički poredak Platonove idealne države? Koju osobinu duha njegov vladar mora imati da bi bio pravi vladar?6. Što je Platon mislio o atenskoj demokraciji? Zašto je tako mislio?7. Objasni Platonovu analogiju čovjekove duše i idealne države.8. Što je vrlina proizvođača, što čuvara, a što vladara?9. Kad je država savršeno dobra? 

10. Čemu Platon daje primat u svom političkom naučavanju - interesima pojedinca ili interesima države. Kako bi nazvao nazor po kojem je država sve, a pojedinac ništa?11. Neki kritičari Platonove političke filozofije povezuju njen sadržaj s nekim modernim, dvadesetostoljetnim političkim fenomenima. Pokušaj i ti povezati!12. Kakav je Platonov stav prema umjetnosti?13. U spoznajno-teorijskom smislu, koje gledište zagovara Platon?14. U kakvom literarnom obliku je iskazana Platonova filozofija?15. Platonova filozofija poznata je po temeljnoj razdiobi dvaju svjetova – svijet ideja i svijet pojava – također i po razlikovanju znanja i mnijenja; kojem svijetu pripada što?16. Što su ideje?17. Što su pojedinačne stvari?18. Kakav je odnos ideja i pojedinačnih stvari?19. U kojem od dva svijeta vlada načelo promjenjivosti?20. Od kojeg filozofa je Platon preuzeo ideju da «sve nastajuće mora propasti» i na koji svijet ju je primijenio, a od kojeg ideju o vječnosti, nepromjenjivosti bitka.21. Kako nastaje spoznaja prema Platonu?22. Što je uvjet shvatljivosti, razumljivosti onog što nam se pojavljuje, što se našim osjetilima nadaje.23. Na koji način postoje Platonove ideje? Jesu li one tvorbe ljudskog uma?24. Platon je u svojoj filozofiji postulirao dva svijeta – kako je Aristotel gledao na problem odvojenosti ideja i pojedinačnih stvari?25. Interpretiraj njegovu čuvenu izjavu o svom učitelju Platonu: «drag mi je Platon, ali mi je još draža istina».26. Srž Aristotelove kritike Platona nalazi se u kritici dvojnosti svjetova – koje poteškoće Aristotel vidi u toj dvojnosti?27. Što Aristotel razlikuje u svakoj pojedinačnoj stvari?28. Što je tvar, a što oblik kod Aristotela?29. Što je teleologija?30. Pojasni razliku prve i druge supstancije kod Aristotela.31. Pojasni spoznajno-teorijsku razliku između Aristotela i Platona po pitanju nastanka spoznaje i poimanja. 32. Aristotel je začetnik klasične teorije istine( teorija adekvacije ) – od njega potječe definicija istine na kojoj se zasniva ta teorija. Kako glasi?33. Pojasni razliku između trpnog, pasivnog uma i onog aktivnog u procesu spoznaje.34. Što istražuje Aristotelova «prva filozofija» - metafizika.35. Možeš li samostalno primijeniti Aristotelovo učenje o „četiri uzroka“( tvar, oblik, djelatni uzrok i svršni uzrok ). Pogledaj na internetu : ) 36. Kojeg antičkog filozofa drže osnivačem tradicionalne logike?  37. Zašto Platona svrstavaju u red filozofa „objektivnog idealizma“. Kako glasi Aristotelov prigovor svom učitelju, što je time htio reći i kako je on vidio odnos između ideja i pojedinih stvari našeg osjetilnog iskustva?  38. U spoznajno-teorijskom smislu među njima također postoji razilaženje. Nesuglasje oko značenja ideja ( općih pojmova ) u procesu spoznavanja «pojavnog svijeta». Platon je zastupao čisti racionalizam, dok je Aristotel bio na liniji empirističko-racionalističke spoznajne teorije. Možeš li to malo pojasniti?39. Na koji način i zašto je došlo do zaokreta u filozofskom mišljenju u tkz.antropološkom periodu grčke filozofije, kad su na povijesnu scenu stupili filozofi sofisti? 40. Što je to «kretanje» po Aristotelu i što znači kad se kaže da je taj filozof uveo „teleološko shvaćanje“ u razmatranje prirodnih procesa?41. Platon je razvio, za razliku od većine svojih filozofskih prethodnika, jednu ontološku koncepciju koja je potom stoljećima dominirala u filozofskom shvaćanju. O kakvoj koncepciji je riječ i što nam o tome Platon govori?42. Aristotel se u najmanje dvije filozofski važne stvari razlikuje od Platona. Za Platonovog učenika bi mogli reći da je združio materijalističko i idealističko shvaćanje.Na koji način?Pored toga, među njima postoji razlika i u spoznajno-teorijskom obrazloženju prisutnosti ideja ( općih pojmova ) u našoj svijesti. Možeš li to pojasniti?  43.. Poznato je da je snažnom demokratizacijom Atene došlo do zaokreta u predmetu filozofskog interesa. Kamo se okrenuo taj interes, odnosno kakva je veza između demokratskih procesa i tih novih filozofskih izučavanja?

44. Objasni ontološku razliku, razliku između bitka i bića.45. Zašto je Parmenid mislio da „ono što jest“ nije nastajuće, već je oduvijek?46. Kako je Parmenid mislio „biće“? 47. Za kojim argumentom Zenon poseže ( metoda reductio ad absurdum ) kad napada pitagorejsku tezu o djeljivosti na jedinice?48. Što je filozof Demokrit odgovorio razmatrajući taj napad, pri čemu je izvodio atomističku koncepciju svijetu? 49. Poznato je da se elejsko shvaćanje postojećeg nalazi u najoštrijoj suprotnosti prema našem zdravorazumskom viđenju svijetu, odnosno prema onom što se nadaje kao „činjenica“ našeg osjetilnog iskustva. Možeš li to malo pojasniti?50. Što je eutimija? Odaberi tri Demokritove mudrolije i zadivi profesora dubokim razumijevanjem istih. 51. Kako Demokrit objašnjava svako pojedinačno biće? S čim je u njegovoj filozofiji povezan pojam „vječnog“ ( nenastajućeg ), a s čim pojam „vremenitog“ ( nastajućeg i nestajućeg )?52. Kako je Demokrit razumijevao ono što „konstituira cijelu stvarnost“? 53. Između čega su posredovali filozofi posrednici?54. Na koji način je Empedokle posredovao između dvaju oprječnih shvaćanja svog doba?55. Prema Aristotelu, koja je etička funkcija tragedije?56. Protumači Protagorinu misao da je „čovjek mjera svih stvari“?57. Zbog čega su sofisti postali ozloglašeni? 58. Što znači hijerarhija oblika kod Aristotela?59. Što to znači „relativno postajanje“ ( Empedokle )? 60. Zašto tog filozofa neki vide kao ranog predstavnika teorije o privlačnim i odbojnim silama?61. Pojasni Anaksagorinu misao „Sve je u svemu“. 62. Što su homeomerije?63. Kaže se da su elejski filozofi napravili svojevrsni zaokret filozofske problematizacije u odnosu na jonske filozofe. O čemu je riječ? 64. Što je bit nečeg?