ela kova - povnicarka

Elizabeth Kostova

POVJESNIČAR

Posvećujem ocu, koji mi je prvi ispričao neke od ovih priča

Poruka čitatelju

Priču koja slijedi ni u snu nisam namjeravala prenijeti na papir. Međutim, svojevrstan šok koji sam nedavno doživjela nagnao me da se ponovno osvrnem na neke od najmučnijih događaja u svojem životu, kao i u životima nekolicine ljudi koje sam najviše voljela. Priča govori o tome kako sam se kao šesnaestogodišnja djevojka otputila u potragu za ocem i njegovom prošlošću, o tome kako je on krenuo u potragu za svojim ljubljenim mentorom i njegovom prošlošću, o tome kako smo se svi pronašli najednom od najmračnijih puteva koji vode u povijest. Priča govori o tome tko je preživio potragu, a tko nije, te zašto. Kao povjesničarka, spoznala sam da svi koji pokušavaju prodrijeti u povijest zapravo nisu nužno u stanju preživjeti. Osim toga, opasnost se ne krije samo u tom povratku u prošlost: neki put i sama povijest neumoljivo pruža mračne kandže prema sadašnjosti, nastojeći nas dohvatiti.U trideset šest godina koliko je proteklo od opisanih događaja živjela sam razmjerno povučeno i mirno. Posvetila sam se istraživanjima i ni po čemu iznimnim putovanjima, svojim studentima i prijateljima, pisanju povijesnih knjiga i drugih tekstova uglavnom nimalo osobne prirode, te sudjelovanju u životu sveučilišta na kojem sam na kraju pronašla utočište. U osvrtu na prošlost imala sam veliku sreću, budući da mi je bio dostupan veći dio osobnih dokumenata o kojima govorim, s obzirom na to da su već godinama u mojem vlasništvu. Kada mi se činilo prikladnim, spajala sam ih kako bih dobila cjelovitu priču, koju sam ponekad morala popunjavati i vlastitim sjećanjima. Iako sam prve priče svojega oca iznijela u obliku u kojem mi ih je ispričao, u velikoj

1

sam se mjeri oslanjala i na njegova pisma, u dijelu kojih su se ponavljali i njegovi usmeni prikazi.Osim što sam te izvore prenijela gotovo u cijelosti, učinila sam sve što je bilo u mojoj moći da se prisjetim i istražim, u pojedinim slučajevima čak i ponovno posjetim određeno mjesto, ne bih li unijela malo više svjetla u već potamnjele zakutke sjećanja. U cijelom pothvatu najviše sam uživala vjerojatno dok sam razgovarala - dijelom je bila riječ i o dopisivanju - s onim malobrojnim preostalim učenjacima koji su sudjelovali u opisanim događajima. Njihova sjećanja poslužila su kao neprocjenjivo vrijedan dodatak ostalim izvorima. Tekst sam dodatno poboljšala i zahvaljujući konzultacijama s mlađim znanstvenicima s više različitih područja.Moram spomenuti i još jedno pomagalo kojem sam pribjegavala kad nije bilo druge mogućnosti - maštu. Njome sam se služila promišljeno i oprezno, zamišljajući isključivo ono što ionako smatram vrlo vjerojatnim, a čak i tada jedino kada nagađanja stručnjaka te dokumente mogu staviti u valjani kontekst. Gdje ih nisam bila u stanju objasniti, događaji i motivi ostali su bez objašnjenja, iz poštovanja koje osjećam prema njihovoj skrivenoj strani. Dalju povijest u sklopu ove priče istražila sam pomno kao što istražujem za svaki akademski rad. Suvremenome će čitatelju bljeskovi vjerskih i teritorijalnih sukoba između islamskoga Istoka i judeo-kršćanskoga Zapada biti bolno poznati.Bilo bi neopisivo teško primjereno zahvaliti svima koji su mi pomogli u ovome projektu, no voljela bih navesti barem neke od tih osoba. Među mnogim drugima, moju duboku zahvalnost zaslužili su: dr. Radu Georgescu iz Arheološkog muzeja Bukureštanskog sveučilišta, dr. Ivanka Lazarova iz Bugarske akademije znanosti, dr. Petar Stoičev sa Sveučilišta Michigan, neumorno osoblje Britanske knjižnice, knjižničari i knjižničarke Muzeja Rutherford i Philadelphijske knjižnice, otac Vasil iz samostana Zograf na Atosu te dr. Turgut Bora s Istanbulskog sveučilišta.Objavljujući ovu priču, svim se srcem nadam da će doprijeti barem do jednog čitatelja koji će shvatiti njezinu pravu bit: riječ je o kriku bolnoga srca. I upravo tebi, senzibilni štioče, predajem svoju povijest.Oxford, 15. siječnja 2008.

2

Kako su se ovi papiri poredali postat će jasno tijekom čitanja.Izostavljeno je sve što je nepotrebno, kako bi povijest gotovo proturječna mogućim kasnijim vjerovanjima na svjetlo izbila kao jednostavna i neoboriva činjenica. Nigdje nema prikaza događaja iz prošlosti u kojem bi nas sjećanje moglo iznevjeriti, jer su svi odabrani zapisi isključivo iz tog vremena, napisani sa stajališta i unutar dosega spoznaje svojih autora.Bram Stoker: Drakula, 1897.

1. glavaTisuću devetsto sedamdeset druge bilo mi je šesnaest godina. Premalo da, govorio mi je otac, s njim putujem u diplomatske misije. Više je volio pouzdano znati da pozorno slušam predavanja u Međunarodnoj školi u Amsterdamu. U ono je vrijeme njegova zaklada imala sjedište u Amsterdamu, a ja sam u tom gradu živjela već toliko da sam gotovo zaboravila djetinjstvo provedeno u Sjedinjenim Državama. Sada mi se čini neobičnim što sam još i kao zrelija tinejdžerica bila toliko poslušna, dok je moja generacija eksperimentirala s drogom i prosvjedovala protiv imperijalističkog rata u Vijetnamu. No odrasla sam u toliko zaštićenome svijetu da mi sadašnji život, u okrilju akademske zajednice, izgleda krajnje pustolovno. Prije svega, nisam imala majku, pa je očevu brižnost produbio osjećaj još veće odgovornosti: štitio me potpunije nego što bi me štitio da sam imala i majku. Majka mi je umrla dok sam bila vrlo mala, prije nego što je otac utemeljio Centar za mir i demokraciju. Nikad je nije spominjao i samo se bez riječi udaljavao kada bih nešto o njoj pitala; u vrlo ranoj dobi shvatila sam da ga ta pitanja odviše bole. Zauzvrat se divno brinuo za mene i dovodio mi guvernante i domaćice koje su se brinule za kućanstvo - kada je bila riječ o mojem odgoju, novac kod njega nikada nije bio u pitanju, iako smo zapravo živjeli skromno.Posljednja u nizu domaćica bila je gospođa Clay, koja se brinula za našu usku kuću iz 17. stoljeća uz Raamgracht, kanal u samome središtu staroga grada. Gospođa Clay dočekivala me svaki dan nakon škole i bila mi jedina zamjena za roditelje kada je otac bio na putu, a to se događalo često. Bila je Engleskinja, starija nego što bi u to

3

vrijeme bila moja majka, vješta u rukovanju peruškom, nespretna u ophođenju s tinejdžerima; neki put, dok sam za stolom, za večerom, gledala to pretjerano suosjećajno lice dugačkih zuba, imala sam snažan dojam da razmišlja o mojoj majci i zbog toga sam osjećala mržnju. Kad mi nije bilo oca, lijepa je kuća odzvanjala od pustoši. Nitko mi nije mogao pomoći napisati zadaću iz matematike, nitko se nije divio mojem novom kaputu, nitko me nije pozivao da ga dođem zagrliti, niti se preneraženo pitao kako sam u međuvremenu uspjela toliko narasti. Kada bi se vratio iz nekog od gradova Europe sa zemljovida obješenog na zidu u našoj blagovaonici, otac je mirisao na drugo vrijeme, na drugo mjesto, ugodno intenzivno, i bio umoran. Na odmor smo odlazili u Pariz ili Rim, marljivo proučavali znamenitosti za koje je otac smatrao da ih svakako moram pogledati, no ja sam cijelo to vrijeme žudjela za onim drugim mjestima na koja je nestajao, za onim neobičnim starinama koje nikada nisam vidjela.Za njegovih izbivanja odlazila sam u školu, vraćala se iz škole i uz tresak ostavljala knjige na ulaštenome stoliću u predvorju. Ni gospođa Clay ni otac nisu mi dopuštali da navečer iziđem, osim što sam povremeno smjela pogledati pomno odabrani film, sa strogo odabranim prijateljicama. Cijelo to vrijeme - što mi je sada upravo nevjerojatno - nijednom se nisam čak ni narugala takvim pravilima. Ionako mi je bila draža samoća; u tom sam okruženju odrastala, u njemu se snalazila kao riba u vodi. Isticala sam se po znanju i ocjenama, ali ne i po društvenome životu. Vršnjakinje su me užasavale, osobito one profinjene damice iz naših diplomatskih krugova koje su psovale kao kočijaši i opuškom palile novu cigaretu - u njihovu društvu uvijek mi se činilo da mi je haljina preduga, ili prekratka, ili da sam trebala odjenuti nešto drugo. Mladići su me zbunjivali, iako sam neodređeno sanjarila o muškarcima. Zapravo sam bila najsretnija kada sam bila sama u očevoj knjižnici, velikoj i ugodnoj sobi u prizemlju naše kuće.Očeva knjižnica nekoć je vjerojatno služila kao dnevna soba, ili salon, no on je u njoj samo čitao, a smatrao je da je velika knjižnica važnija od velike dnevne sobe. Još davno, davno omogućio mi je nesmetan pristup cjelokupnoj zbirci. Za njegovih izbivanja, satima sam učila za

4

pisaćim stolom od mahagonija ili pregledavala knjige na policama koje su pokrivale sve zidove. Poslije sam spoznala da je moj otac ili manje-više zaboravio što se nalazi na jednoj od najviših polica ili je - a to je vjerojatnije - pretpostavio da do nje nikada neću doći; kasno jedne večeri s police sam skinula ne samo prijevod Kama Sutre, nego i jednu neusporedivo stariju knjigu, te omotnicu punu požutjelih papira.Ni dan danas ne znam točno objasniti zašto sam ih uzela s police. No slika koju sam vidjela na sredini knjige, miris davnine koji se iz nje dizao, te spoznaja da je riječ o pismima osobne prirode nezadrživo su mi obuzeli pozornost. Znala sam da ne bih smjela čitati očeve, i ne samo očeve, osobne dokumente. Usto sam se pribojavala da bi gospođa Clay mogla iznenada ući i poželjeti obrisati prašinu s besprijekorno čistoga stola - bit će da sam se upravo zbog toga neprestano osvrtala prema vratima. Ali nisam mogla ne pročitati prvi odlomak pisma s vrha hrpe, pisma koje sam držala stojeći pokraj police.

12. prosinca 1930. Trinity College, OxfordDragi moj nesretni nasljedniče,sa žaljenjem zamišljam, tko god ti bio, kako čitaš priču koju ovdje moram prenijeti na papir. Dijelom žalim sebe - jer ću, ako je ovaj papiru tvojoj ruci, u najmanju ruku biti u velikoj nevolji, možda već i mrtav ili nešto još gore. Ali žalim i tebe, moj neznani prijatelju, jer ovo će pismo jednoga dana čitati jedino onaj kome zatrebaju tako užasne informacije. Ako mi nisi sljednik u nekom drugom smislu, ubrzo ćeš naslijediti sve što je moje - a ja mogu osjećati samo tugu i bol što drugom ljudskome biću ostavljam vlastito, možda i nevjerojatno, iskustvo u suočavanju sa zlom. Ne znam zašto sam ja naslijedio takvu stvar, ali nadam se da ću otkriti razloge, prije ili kasnije - možda dok ti budem pisao ili će mi u tome pomoći budući događaji.

U tom me trenutku grizodušje - ali i još nešto - prisililo da prestanem čitati, da pismo žurno spremim u omotnicu. No o njemu sam razmišljala još dva dana. Kada se otac vratio s puta, stala sam čekati priliku da mu postavim pitanje o tim pismima i neobičnoj knjizi.

5

Čekala sam da bude bez obaveza, da ostanemo sami, no on je u to vrijeme imao puno posla, a ja sam nekako oklijevala zbog neodređene slutnje u vezi s pronađenim pismima. Na kraju sam ga zamolila da me povede na iduće putovanje. Nikada dotada nisam mu ništa zatajila i nikada dotada nisam ništa tako ustrajno tražila.Otac je na kraju nekako pristao. Razgovarao je s mojim nastavnicima i s gospođom Clay, te me podsjetio da ću imati više nego dovoljno vremena za učenje i zadaće dok on bude na sastancima. To me nije iznenadilo; djeca diplomata uvijek nešto čekaju. Spakirala sam stvari u tamnoplavi kovčeg, uzela školske knjige i višak čistih dokoljenki. I umjesto da pođem u školu, tog sam jutra krenula na put s ocem, bez riječi i prezadovoljno uz njega hodala prema postaji. Vlakom smo se zaputili u Beč; moj je otac mrzio zrakoplove, tvrdeći da se njima zapravo ne putuje, nego se samo prenose ljudi i roba. Ondje smo samo prenoćili u hotelu, a zatim se, ponovno vlakom, zaputili kroz Alpe, pokraj svih onih bijelo-plavih vrhunaca na zemljovidu u našoj blagovaonici. Ispred ulaza u prašnu žutu zgradu željezničkog kolodvora, otac je pokrenuo motor unajmljenog automobila, a ja sam suspregnuta daha čekala sve dok se nismo našli na ulazu u grad koji mi je toliko puta opisivao da sam ga već vidjela u snovima.Jesen u podnožje slovenskih Alpa stiže rano. I prije nego što nastupi rujan, nakon obilne žetve slijedi iznenadna neugodna kiša koja ne prestaje danima i koja seoske putove pokriva lišćem. I danas, kad mi je već pedeset i koja, tu i tamo zateknem se kako svakih nekoliko godina gotovo nesvjesno odlazim onamo, iznova proživljavam trenutak kada sam prvi put ugledala slovensku prirodu. Slovenija je stara zemlja. Svake jeseni postaje još malo mekša i ugodnija, in aeternum, svaki početak obilježavaju iste tri boje: zeleni krajobraz, dva-tri žuta lista koja promiču kroz sivo poslijepodne. Pretpostavljam da su i Rimljani - koji su tu ostavili svoje zidine, a malo zapadnije, na obali, i divovske arene - ugledali identičnu jesen i jednako zadrhtali. Kada je očev automobil projurio kroz ulaz u najstariji julijski grad, obavila sam tijelo rukama. Prvi put obuzelo me uzbuđenje putnika koji se zagledao u dražesno i profinjeno lice povijesti.

6

Budući da moja priča počinje upravo u tom gradu, zvat ću ga rimskim imenom, Emona, ne bih li ga barem malko zaštitila od turista koji sudbinu slijede s otvorenim vodičem u ruci. Emona je niknula iz sojeničkih naselja iz brončanog doba uz rijeku uz koju se danas dižu secesijska zdanja. U sljedećih dan-dva proći ćemo pokraj Gruberove palače, pokraj kuća iz 17. stoljeća ukrašenih srebrnim ljiljanima, pokraj zlatnog stražnjeg zida velike tržnice, čije stube od starih vrata s masivnim rešetkama vode do površine rijeke. A ondje, na obali, gdje su se nekoć širile primitivne kolibe, platani sada dosežu neviđenu širinu, nadvijaju se nad riječne zidove i u rijeku zbacuju zavijutke kore.U blizini tržnice glavni gradski trg širi se pod tmastim oblacima. Kao i njezine sestre na jugu, Emona pokazuje tragove kameleonske prošlosti: bečki Jugendstil u obrisima vrhova zgrada, velike crvene crkve iz renesansnog doba slavenskih katolika, smeđe srednjovjekovne kapele s britanskim elementima. (Sveti Patrick slao je misionare u ovaj dio Europe, zatvarajući krug nove vjere, vraćajući je sredozemnim korijenima, tako da grad ima jednu od najdugovječnijih kršćanskih povijesti u Europi.) Tu i tamo s kućnih veža ili zašiljenog okvira prozora zabljesnut će vas turski element. U neposrednoj blizini tržnice zvona male austrijske crkve pozivala su na večernju misu. Muškarci i žene u plavim pamučnim kutama vraćali su se kući na završetku socijalističkog radnog dana, kišobranima štiteći zamotuljke. Dok smo otac i ja automobilom ulazili u samo srce Emone, prešli smo rijeku preko skladnog starog mosta koji su s obje strane čuvali zeleni brončani zmajevi."Evo i dvorca", rekao je moj otac, usporavajući na završetku trga i pokazujući prema gore kroz gustu kišu. "Znam da će te zanimati."I zanimao me. Istezala sam se i krivila vrat sve dok kroz vlažne grane drveća nisam ugledala dvorac - trošne smeđe kule na strmoj uzvisini u središtu grada."Četrnaesto stoljeće", reče moj otac zamišljeno. "Ili možda ipak trinaesto? Ne snalazim se baš najbolje s tim srednjovjekovnim ruševinama, ne znam ih točno smjestiti u stoljeće. Ali pogledat ćemo u vodiču.""Možemo otići gore i razgledati?"

7

"Možemo sutra, kada obavim sastanke. Čini mi se da kule ne bi izdržale ni pticu, no nikad se ne zna."Parkirali smo u blizini gradske vijećnice i otac mi je, kao pravi kavalir, koščatom rukom u kožnoj rukavici pomogao da iziđem kroz desna vrata. "Još je malo prerano za hotel. Jesi li za čaj? Ili bismo mogli nešto prezalogajiti u onoj gastronomiji. Kiša se pojačala", doda još, sumnjičavo zagledan u moju vunenu jaknu i suknju. Ja sam brzo izvadila nepromočivu kabanicu koju mi je prethodne godine donio iz Engleske. Putovanje vlakom iz Beča trajalo je gotovo cijeli dan i ponovno sam osjećala glad, unatoč objedu u vagon-restoranu.No na kraju nas nije privukao taj restoran, s crveno-plavom rasvjetom koja se nazirala kroz jedini neugledni prozor, kao ni konobarice u - nema ni najmanje sumnje - tamnoplavim visokim udobnim cipelama, ni slika smrknutog druga Tita. Dok smo se probijali kroz pokislu masu, moj je otac iznenada pojurio naprijed. "Ovamo!" Potrčala sam za njim, dok je kabanica vijorila oko mene, tako da od nje gotovo nisam ništa vidjela. Pronašao je ulaz u secesijsku čajanu, s velikim prozorom ukrašenim arabeskom preko kojeg su gacale rode, te reljefnim brončanim vratima ukrašenima stabljikama stotinu lopoča. Vrata su se za nama zatvorila s treskom, a kiša se pretvorila u finu izmaglicu, tek paru kondenziranu na prozorima koja je, između onih srebrnih ptica, izgledala kao velika mrlja. "Nevjerojatno je kako se ovo održalo posljednjih trideset godina." Moj je otac skidao baloner. "Socijalizam nije uvijek tako blagonaklon prema blagu kojim raspolaže."Za stolom u blizini prozora pili smo čaj s limunom, čaj čiju smo vrelinu osjećali i kroz debele šalice, te jeli sardine na bijelome kruhu s maslacem, čak i nekoliko krišaka torte. "Bit će najbolje da sada prestanemo", reče moj otac. U posljednje vrijeme užasavalo me kako puše u vrući čaj i sa zebnjom sam iščekivala onaj neizbježni trenutak kada će reći da bismo trebali prestati jesti ili raditi nešto drugo zgodno i ugodno, ostaviti mjesta za večeru. Dok sam ga gledala, u skladnom sakou od tvida i dolčeviti,

8

činilo mi se da je samome sebi u životu uskratio sve oblike pustolovine, osim diplomacije, koja ga je posve obuzimala. Bio bi sretniji da malo živi, razmišljala sam; kod njega je sve tako ozbiljno.No šutjela sam jer sam znala koliko ga boli kad ga kritiziram. Osim toga, htjela sam ga nešto upitati. Prvo sam morala pustiti da dovrši čaj, pa sam se naslonila, tek toliko da me otac ne može zamoliti da sjedim uspravnije. Kroz prozor prošaran srebrnom bojom vidjela sam pokisli grad, sumoran pod sve oskudnijim poslijepodnevnim svjetlom, i ljude koji promiču šibani vodoravnom kišom. Lokal koji su trebale ispuniti dame u dugačkim haljinama od žutobijelih prozračnih materijala ili gospoda sa zašiljenim bradicama i baršunastim ovratnicima kaputa bio je prazan."Nisam ni znao koliko me vožnja iscrpila." Moj otac odloži šalicu i rukom pokaže u smjeru dvorca koji se jedva nazirao kroz kišu. "Došli smo odande, sa suprotne strane brijega. Odozgo ćemo vidjeti Alpe."Sjetila sam se planina bijelih vršaka i nekako mi se učinilo da se nadvijaju nad ovaj grad, da se i u njemu osjeća njihov dah. Sada smo sami, zajedno smo se našli na njihovoj suprotnoj strani. Još sam malko oklijevala, a zatim sam uzdahnula. "Hoćeš mi ispričati priču?" Priče su pripadale redu utjeha koje je moj otac uvijek pružao djetetu koje je ostalo bez majke; dio je crpio iz vlastitog ugodnog djetinjstva provedenog u Bostonu, dio iz egzotičnijih putovanja. Dio je smišljao na licu mjesta, no njih sam se u posljednje vrijeme nekako bila zasitila, budući da me više nisu fascinirale kao nekoć."Priču o Alpama?""Ne." Posve neobjašnjivo, osjetila sam kako me obuzima svojevrstan strah. "Otkrila sam nešto... Pa sam te htjela pitati..."On se okrene i blago me pogleda, a prosijede obrve nad sivim očima iznenađeno se uzdignu."Bila sam u tvojoj knjižnici", rekla sam. "Žao mi je... prekopavala sam po knjigama i tako pronašla hrpu papira i knjižicu. Nisam pogledala... nisam previše gledala papire. Samo sam pomislila...""Knjižica?" I dalje se držao blago i dobronamjerno, gledao je li mu u šalici ostala još koja kapljica čaja, slušajući me tek jednim uhom.

9

"Izgledali su... knjiga je bila vrlo stara, a na sredini je bio otisnut zmaj."On se nagne naprijed, ostane sjediti krajnje nepomično, a zatim primjetno zadrhti. Ta me neobična reakcija odmah uzbunila. Ako se odluči na pričanje, bit će to priča kakvu još nikada nisam čula. On me načas pogleda, ispod oka. U tom trenutku iznenadila sam se uvidjevši koliko mu je lice upalo i tužno."Ljutiš se?" Sada sam se i ja zagledala u svoju šalicu."Ne ljutim se, dušo." Teško je uzdahnuo, gotovo kao da ga je obuzela neizdrživa bol. Sitna plavokosa konobarica ponovno nam je napunila šalice i udaljila se, a njemu je i dalje bilo teško početi priču.

2. glavaVeć otprije znaš, rekao je moj otac, da sam, prije nego što si se rodila, radio kao profesor na jednom američkom sveučilištu. A prije toga, godine i godine posvetio sam studiju. U početku sam namjeravao studirati književnost. Ubrzo sam, međutim, uvidio da su mi istinite priče draže od izmišljenih. Sve književne priče koje sam pročitao vodile su me do ovakvog ili onakvog... istraživanja... do povijesti. I tako sam se na kraju posvetio povijesti. Stoga mi je strašno drago da povijest zanima i tebe.Jedne proljetne večeri, u to vrijeme još sam bio na postdiplomskome studiju, sjedio sam u svojem odjeljku u sveučilišnoj knjižnici. Bilo je kasno i ostao sam sam među beskonačnim nizovima knjiga. Podigavši pogled s teksta koji sam čitao, odjednom sam uvidio da je netko među mojim udžbenicima ostavio knjigu koju dotada nisam vidio. Zajedno s mojim knjigama, nalazila se na polici iznad radne plohe. Na hrptu te nove knjige nalazio se lijepi maleni zmaj, zelena sličica na blijedom kožnom uvezu.Činilo mi se da tu knjigu još nisam vidio ni ondje ni negdje drugdje pa sam je uzeo i odsutno prelistao. Bila je uvezana u meku izblijedjelu kožu, a činilo se da su stranice vrlo stare. Otprve se otvarala na samoj sredini. Te dvije stranice zauzimao je veliki drvorez koji je prikazivao zmaja raširenih krila i dugačkog savijenog repa, zvijer koju je nešto razljutilo i koja bijesno zamahuje pandžama. A upravo u tim raširenim

10

pandžama držala je natpis na kojem se nalazila tek jedna jedina riječ, ispisana goticom: DRAKULYA.Odmah sam prepoznao riječ i sjetio se romana Brama Stokera, koji tada još nisam bio pročitao, te večeri koje sam u mladosti provodio u obližnjem kinu, kada se Bela Lugosi nadvijao nad blijedi vrat neke starlete. No riječ je bila ispisana na neobičan način, a knjiga je očito bila vrlo stara. Osim toga, bio sam znanstvenik koji se izrazito zanimao za europsku povijest, te sam se, nakon što sam još nekoliko trenutaka netremice gledao sliku i natpis, sjetio nečeg što sam negdje pročitao. Naziv je zapravo potekao od latinskog korijena draco koji označava zmaja ili vraga, a riječ je o počasnome naslovu Vlada Tepeša - "Nabadača" - iz Vlaške, feudalca s područja Karpata koji je nezamislivo okrutnim metodama mučio podanike i ratne zarobljenike. Proučavao sam trgovinu u Amsterdamu u 17. stoljeću, pa jednostavno nije bilo razloga da se takav naslov nađe među mojim knjigama. Stoga sam zaključio da ju je netko ondje ostavio slučajno. Možda netko tko je proučavao povijest Srednje Europe ili feudalnih simbola.Prelistao sam knjigu do kraja - kada po cijele dane imaš posla s knjigama, svaki je novi naslov prijatelj i iskušenje. Silno sam se iznenadio uvidjevši da je ostatak knjige - sve one lijepe i stare stranice žutobijele boje - posve prazan. Nije bilo čak ni stranice s naslovom, a još manje podataka o tome kada je ili gdje otisnuta, nije bilo ni zemljovida ni dodataka ni drugih ilustracija. Nije bilo oznake sveučilišne knjižnice, ni kartice, ni žiga, ni etikete.Nakon što sam je još nekoliko minuta pregledavao sa svih strana, odložio sam knjigu na stol i spustio se do abecednog kataloga u prizemlju. Ondje sam doista pronašao tematsku karticu s natpisom "Vlad III ('Tepeš') iz Vlaške, 1431-1476. - i Vlaška, Transilvanija i Drakula." Učinilo mi se da bih prvo trebao proučiti zemljovid; tako sam ubrzo doznao da su Vlaška i Transilvanija dva drevna područja u današnjoj Rumunjskoj. Transilvanija je izgledala kao planinski kraj, a na jugozapadu je graničila s Vlaškom. Na policama sam pronašao, kako se činilo, jedini osnovni izvor o toj temi koji se nalazio u našoj knjižnici, neobičan mali prijevod na engleski knjižica o "Drakuli" iz devedesetih godina 19. stoljeća. Izvorni su tekstovi bili tiskani u Nürnbergu, sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeća.

11

Protrnuo sam već i pri samoj pomisli na Nürnberg; samo nekoliko godina ranije pomno sam pratio suđenja nacističkim vođama. Za samo jednu godinu izbjegao sam služenje u vojsci tijekom posljednje godine rata, tako da sam poraće pratio gorljivošću onih koji protiv volje nisu mogli sudjelovati. Zbirka knjižica imala je i uvodnu ilustraciju, drvorez koji je prikazivao mušku glavu i ramena. Bio je to čovjek bikovskoga vrata, tamnih očiju u dubokim dupljama, dugačkih brkova i šešira sa zataknutim perom. S obzirom na neprofinjenost medija, crtež je bio neobično životan i uvjerljiv.Znao sam da bih morao nastaviti raditi, ali nisam mogao ne pročitati početak jednog od tekstova. Bio je to popis dijela zločina koje je Drakula počinio nad vlastitim narodom, kao i nad nekim drugim skupinama. Na temelju sjećanja mogao bih ponoviti što je ondje stajalo, no mislim da ipak neću - sve me to užasno uznemirilo. Zaklopio sam knjižicu i vratio se svojim knjigama. Sedamnaesto stoljeće zaokupilo mi je svu pozornost gotovo do ponoći. Onu neobičnu knjižicu ostavio sam zatvorenu na stolu, u nadi da će je vlasnik sutradan pronaći, te otišao kući.Ujutro sam na rasporedu imao predavanje. Bio sam umoran jer sam premalo spavao, no nakon predavanja popio sam dvije kave i vratio se proučavanju građe. Ona je knjižica i dalje stajala na istome mjestu, samo što je sada bila otvorena na sredini, tako da se vidio onaj veliki uzbunjeni zmaj. Nakon kratkog sna i objeda koji se sastojao od kave i koji mi je samo zategnuo živce, od pogleda na nju praktički sam poskočio, kao što bi se reklo u onim starim romanima. Još jedanput pogledao sam knjigu, ovaj put pomnije. Ilustracija u sredini očito je bila drvorez, moguće iz srednjega vijeka, a sve zajedno lijep primjer izdavačke vještine. Pomislio sam kako bi knjiga mogla imati znatnu novčanu vrijednost, a možda i nešto osobno značiti nekome od profesora ili znanstvenika, budući da očito ne pripada knjižnici.Ali s obzirom na raspoloženje, nije mi se svidjela. Zatvorio sam je pomalo nestrpljivo, sjeo i gotovo do večeri pisao o trgovačkim cehovima. Na izlazu iz knjižnice došao sam do recepcije i knjižicu uručio jednoj od knjižničarki, koja mi je obećala da će je spremiti u ormar s izgubljenim stvarima.

12

Sutradan u osam ujutro, kada sam se ponovno dovukao do istog radnog mjesta, da nastavim raditi na istoj temi, knjiga se ponovno nalazila na istome mjestu, otvorena tako da se vidjela ona jedina, ista i jednako okrutna ilustracija. To me blago uzrujalo - bit će da me ona knjižničarka pogrešno razumjela. Brzo sam je spremio na svoju policu i cijeli dan dolazio i odlazio s mjesta a da si nisam dopustio da je ponovno pogledam. Kasno poslije podne imao sam sastanak s mentorom i dok sam skupljao papire, izvukao sam i tu neobičnu knjigu i dodao je na hrpu. To sam učinio instinktivno; nisam je namjeravao zadržati, no kako je profesor Rossi volio povijesne zagonetke, učinilo mi se da bi ga to moglo zabaviti. Osim toga, s obzirom na silnu upućenost u europsku povijest, možda će je moći i identificirati.S Rossijem sam se obično nalazio nakon završetka njegova poslijepodnevnog predavanja. Volio sam neprimjetno ući u dvoranu prije završetka i gledati kako radi. Tog je semestra držao kolegij o drevnome Sredozemlju, a ja sam tako odslušao završetak nekoliko predavanja. Sva su bila genijalna i dramatična, sva je prožimao njegov silan govornički dar. Tom prilikom do mjesta u stražnjem redu došao sam u trenutku kada je dovršavao raspravu o siru Arthuru Evansu koji je obnavljao minojsku palaču na Kreti. Predavaonicom je vladala polutama. Bila je to velika gotička dvorana u kojoj je sjedilo pet stotina polaznika dodiplomskog studija. I tišina koja je u njoj vladala odgovarala je atmosferi u kakvoj katedrali. Činilo se da studenti i ne dišu; svi su kao opčinjeni promatrali vitki lik koji je stajao pred njima.Rossi je bio sam na osvijetljenoj pozornici. Neki put šetao je amo-tamo, naglas istraživao različite zamisli, kao da meditira u svojoj radnoj sobi. Neki put iznenada bi zastao, prodorno se zagledao u studente, počastio ih kakvom elokventnom gestom ili zapanjujućom izjavom. Nije se obazirao na katedru, prezirao je mikrofone i nikad se nije služio bilješkama, iako je povremeno prikazivao dijapozitive, lupkajući štapom po divovskome ekranu kako bi naglasio riječi. Ponekad bi se toliko uzbudio da bi uzdignuo ruke i potrčao nekoliko koraka. Jednom je u silnome ushitu navodno i pao s povišenog dijela predavaonice, koliko se bio zanio govoreći o procvatu grčke demokracije, te je jednako brzo ustao, ni na sekundu ne prekinuvši

13

predavanje. Nikad nisam skupio dovoljno hrabrosti da ga pitam je li to istina.Tog je dana bio zamišljen, koračao je amo-tamo ruku sklopljenih na leđima. "Molim da zapamtite da je sir Arthur Evans obnovio palaču kralja Minosa u Knososu dijelom prema zatečenome stanju, a dijelom na temelju vlastite mašte, vlastite vizije o izgledu i karakteru minojske civilizacije." Zatim se zagledao u svod iznad nas. "Tragova je bilo malo i tako je uglavnom nailazio na zagonetke. Umjesto da se drži ograničene točnosti, on je na temelju mašte stvorio stil koji je bio nevjerojatno cjelovit - i pogrešan. Je li pogriješio?"U tom je trenutku zašutio, gotovo čeznutljivo pogledao prema moru razbarušenih frizura, neposlušnih čuperaka, vojničkih frizura, hotimično ofucanih sakoa i ozbiljnih mladih lica (nemoj smetnuti s uma da su u to vrijeme takva sveučilišta na dodiplomskome studiju pohađali isključivo muškarci, iako ćeš se ti, draga moja kćeri, vjerojatno moći upisati kamo god poželiš). Odande ga je promatralo pet stotina pari očiju. "Ostavit ću vas da u miru promislite o tom pitanju." Rossi se nasmiješio, naglo se okrenuo i s pozornice stupio u polutamu.Svi su istovremeno uzdahnuli; studenti su počeli razgovarati i smijati se, skupljati stvari. Rossi je nakon predavanja obično sjedio na rubu povišenog dijela, a dio gorljivijih poklonika tada je žurno dolazio do njega i postavljao mu pitanja. Odgovarao je ozbiljno i raspoloženo, sve dok se ne bi udaljio i posljednji student. Prišao sam mu tek nakon toga."Paule, prijatelju moj! Idemo se negdje izvaliti i pričati nizozemski." Srdačno me pljesnuo po ramenu i tako smo zajedno izišli.Rossijev me ured uvijek zabavljao jer se opirao konvencionalnim predodžbama o radnoj sobi ludoga profesora: knjige su bile uredno posložene na policama, dugogodišnju ovisnost održavao je zahvaljujući ultra-modernome kuhalu za kavu koje je stajalo kod prozora, stol su ukrašavale biljke kojima nije nedostajalo vode, a on je sam uvijek bio odjeven skladno, u hlačama od tvida i besprijekorno urednoj košulji i kravati. Lice mu je bilo svježe englesko, oštrih crta i intenzivno plavih očiju; jednom mi je rekao da je od oca, toskanskog doseljenika u Sussex, naslijedio jedino ljubav prema dobroj hrani.

14

Pogled na Rossijevo lice bio je pogled u svijet nepromjenjiv i uređen poput smjene straže ispred Buckinghamske palače.Njegov je um, pak, bio posve druga priča. Čak i nakon četrdeset godina strogog samodiscipliniranja, ključao je zahvaljujući ostacima iz prošlosti, bubrio od neriješenih zagonetki. Zahvaljujući enciklopedijskoj produktivnosti odavno je priskrbio pohvale izdavačkoga svijeta koji je daleko nadišao granice akademskih izdanja. Čim bi dovršio jedno djelo, prelazio je na novo, počesto naglo mijenjajući teme i smjerove. Zbog toga su ga tražili studenti s bezbrojnih područja, a ja sam se smatrao sretnim što sam ga dobio za mentora. Usto je bio i najljubazniji i najsrdačniji prijatelj kojeg sam ikada imao."No, da", reče i počne se baviti kuhalom, istodobno mi pokazujući naslonjač. "Kako napreduje radnja?"Izvijestio sam ga o svemu što sam radio posljednjih nekoliko tjedana i još nekoliko trenutaka raspravljali smo o trgovini između Utrechta i Amsterdama početkom 17. stoljeća. Onda je poslužio svoju izvrsnu kavu u porculanskim šalicama i tako smo se obojica udobno smjestili. On je sjeo za veliki radni stol. Sobu je ispunjavala ugodna polutama koja je u to doba dana još dopirala kroz prozor, iz večeri u večer sve kasnije, budući da je proljeće već odmicalo. I ja sam se tada sjetio one drevne knjige. "Donio sam nešto zanimljivo, Ross. Netko je na mjestu na kojem radim u knjižnici zabunom ostavio nešto pomalo morbidno, a nakon dva dana učinilo mi se da bih stvar mogao posuditi i donijeti je tebi.""Daj da vidim." Odložio je krhku šalicu i ispružio ruku. "Kvalitetan uvez. Ova bi koža možda mogla biti nekakav fini velur. Ima i reljefni hrbat." Na njegovu inače uvijek vedrom licu načas se pojavio namršten izraz, i to upravo zbog hrpta knjige."Otvori je", predložio sam. Nikako mi nije bilo jasno zašto mi srce tako nezadrživo udara dok čekam da ponovi moje iskustvo s gotovo praznom knjigom. I u njegovim iskusnim rukama otvorila se točno na sredini. Nisam vidio što je ugledao, jer je knjigu zaklanjao pisaći stol, ali sam jasno uočio kako ju je vidio... Lice mu se odjednom silno uozbiljilo - bilo je to mirno i nepomično, meni nepoznato lice.

15

Prelistao je i ostale stranice, od početka do kraja, baš kao i ja, ali ona ozbiljnost nije se pretvorila u iznenađenost. "Da, prazna je." On je otvorenu položi na stol. "Sve je prazno.""Zar nije neobično...?" U ruci sam držao kavu koja se hladila."I k tome je vrlo stara. Ali nije prazna jer nije dovršena. Samo je tako izrazito pusta, kako bi se još više istaknuo ukras u sredini.""Da. Da, kao da je to stvorenje iz sredine pojelo sve oko sebe." Rečenicu sam započeo živahnim, gotovo neozbiljnim tonom, no završio sam usporeno.Činilo se da Rossi ne uspijeva odvojiti pogled od središnje slike. Na kraju je čvrsto zaklopio knjigu i promiješao kavu, ne otpivši ni gutljaj. "Odakle ti ta knjiga?""Pa, kao što sam rekao, netko ju je slučajno ostavio na mojem stolu, prije dva dana. Vjerojatno sam je trebao odmah odnijeti na Rijetke knjige, ali doista sam uvjeren da je to nečije osobno vlasništvo, pa to nisam učinio.""Oh, da, jest", reče Rossi i pomnije me promotri. "Svakako je nečije osobno vlasništvo.""Znači, znaš čije?""Znam. Tvoje.""Ne, htio sam samo reći da sam je jednostavno pronašao na..." Zašutio sam uočivši izraz na njegovu licu. Doimao se deset godina starijim, zahvaljujući igri svjetla koje je još dopiralo s prozora. "Kako to misliš, moje?"Rossi polagano ustane i priđe prozoru iza stola. Ondje se za dva koraka uspne na malene ljestve i s police skine malenu tamnu knjižicu. Još ju je nekoliko trenutaka promatrao, kao da mi je ne želi dati u ruke. Zatim mi je uruči. "Što kažeš na ovo?"Bila je to uistinu malena knjiga, pokrivena prastarim baršunom, nalik na drevni molitvenik. Ni na koricama ni na hrptu nije bilo nikakvog znaka prepoznavanja. Knjiga je imala kopču brončane boje koja se odvajala na blagi pritisak. Knjiga se istog trenutka otvorila na sredini. A ondje se širio moj - kažem moj - zmaj, samo što je ovdje prelazio rubove stranica, ispruženih pandža, nesmiljenih usta otvorenih tako da su se vidjeli očnjaci. Natpis je sadržavao istu riječ, ispisanu identičnim slovima.

16

"Naravno," rekao je Rossi, "ja sam imao vremena, pa sam dao knjigu na identifikaciju. Nastala je u srednjoj Europi, tiskana je oko 1512. - stoga ti je jasno da je u cijelosti mogla biti tiskana tipografskom tehnikom, da je bilo teksta."Polagano sam listao krhke stranice. Bez naslova... bez... sve mi je već bilo poznato. "Kakva neobična podudarnost.""Stražnje korice bile su u doticaju s morskom vodom, možda za putovanja Crnim morem. Čak ni u Smithsonianu nisu mi uspjeli reći što je sve proputovala. Znaš, čak sam se potrudio dati je i na kemijsku analizu. Platio sam tristo dolara da doznam da se ova knjiga u jednoj fazi nalazila u okruženju prepunom kamene prašine. To je po svoj prilici bilo prije 1700. No najneobičnije je kako se našla kod mene." Ispružio je ruku, a ja sam mu je više nego rado vratio, s obzirom na to koliko je knjiga bila stara i osjetljiva."Negdje si je kupio?""Našao sam je na stolu dok sam bio na postdiplomskome."Samo sam zadrhtao. "Na radnome stolu?""Na stolu u odjeljku u knjižnici. I mi smo imali takve odjeljke. Znaš, to je samostanski običaj iz 17. stoljeća.""Ali gdje si je... Odakle se stvorila? Nečiji poklon?""Moguće." Rossi se zagonetno nasmiješio. Činilo se da se bori s nekom neugodnom emocijom. "Može još jedna kava?""Pa, da, ipak može", odgovorio sam, posve sasušena grla."Nikako nisam uspio pronaći vlasnika, a to nije uspjelo ni knjižnici. Nikada je nisu vidjeli čak ni u knjižnici British Museuma. Oni su mi za nju ponudili više nego pristojan iznos.""Ali je nisi htio prodati.""Nisam. Dobro znaš da volim zagonetke. Kao i svi znanstvenici koji nešto vrijede. To je nagrada u našem poslu. Pogledati povijest u oči i reći: 'Znam tko si. Mene ne možeš zavarati.'""O čemu je onda riječ? Misliš da je taj veći primjerak u isto vrijeme izradio isti tiskar?"Prstima je lupkao po prozorskoj dasci. "O tome zapravo nisam istinski razmišljao već godinama. Točnije, nastojao sam ne razmišljati, jer je uvijek nekako... osjećam, kao da mi se nadvija preko ramena." Rukom je pokazao prema mračnome prorezu iz kojeg je izvukao knjižicu. "Na

17

najvišoj polici držim sve svoje neuspjehe. I stvari o kojima više volim ne razmišljati.""No, da, ali možda sada, kada sam joj pronašao par... možda ćeš lakše posložiti dijelove slagalice. Nemoguće je da nemaju veze jedna s drugom.""Slažem se, to nije nemoguće." Bila je to tek isprazna jeka, iako je do mene doprla kroz šištanje svježe kave.Zbog nestrpljivosti i pomalo grozničavog titranja koje me u ono vrijeme često obuzimalo zbog nedostatka sna i mentalne preopterećenosti, tada sam ga pokušao požuriti. "A tvoja istraživanja? Ne mislim samo na kemijsku analizu. Rekao si da si pokušao doznati nešto više...?""Pokušao sam." Ponovno je sjeo, te one male i, kako se činilo, spretne dlanove, položio svaki s jedne strane šalice. "Bojim se da ti dugujem više od obične priče", rekao je tiho. "Možda čak i svojevrsnu ispriku... uvidjet ćeš razloge... iako nijednom svojem studentu nikada ne bih svjesno poželio takvo naslijeđe. Barem većini..." Nasmiješio se srdačno, ali i, učinilo mi se, tužno. "Čuo si za Vlada Tepeša - Nabadača?""Da... Drakula... Feudalac s Karpata, poznat i kao Bela Lugoši.""Tako je... to je taj, ili barem jedan od njih. Najneugodniji pripadnik obitelji na vlast je došao nakon naraštaja i naraštaja svojih prethodnika. Potražio si nešto o njemu kada si izlazio iz knjižnice? Da? To nije dobar znak. Kada je tako neobično iskrsnula moja knjiga, i ja sam potražio istu riječ, istog popodneva... to ime, kao i Transilvaniju, Vlašku i Karpate. Trenutačna opsjednutost."Pitao sam se bi li to možda mogao biti i skriveni kompliment - Rossi je volio opterećivati studente - ali samo sam prešao preko toga, bojeći se nevažnom stvari prekinuti njegovu priču."Da, Karpati... To je za povjesničare oduvijek mistično mjesto. Jedan od Occamovih učenika putovao je onamo - na magarcu, pretpostavljam - i na temelju iskustava napisao smiješnu knjižicu pod naslovom Filozofija užasa. Dakako, temeljna priča o Drakuli prožvakana je nebrojeno puta i njezino proučavanje ne daje osobite rezultate. U njoj imamo vlaškog grofa, vladara iz petnaestog stoljeća, kojeg mrze i Otomansko Carstvo i njegov vlastiti narod. Uistinu je

18

riječ o jednome od najužasnijih srednjovjekovnih tirana u cijeloj Europi. Procjenjuje se da je pobio najmanje dvadeset tisuća stanovnika Vlaške i Transilvanije. Dracula znači Draculov sin - manje-više zmajev sin. Njegova je oca u Zmajev red primio sveti rimski car Žigmund - bila je to družba čiji je cilj bila obrana Carstva od Turaka. Zapravo, pojedini dokazi ukazuju na to da je otac Drakulu predao Turcima još kao dijete. Postao je taocem u sklopu političke nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode mučenja."Rossi je samo odmahnuo glavom. "Bilo kako bilo, Vlad je poginuo u bitki protiv Turaka, ili ga je nesretnim slučajem možda ubio netko od vlastitih vojnika, a pokopan je u samostanu na otočiću u jezeru Snagov, koji se danas nalazi u našoj prijateljskoj i socijalističkoj Rumunjskoj. Sjećanje na njega preraslo je u legendu, a prenosilo se s naraštaja na naraštaj praznovjernih seljaka. Potkraj 19. stoljeća poremećeni i melodramatični pisac - Abraham Stoker - nekako se dokopao imena Drakula, te je njime nazvao stvorenje koje je nastalo u njegovoj mašti, vampira. Vlad Tepeš bio je stravično okrutan, ali, dakako, nije bio vampir. I u Stokerovoj knjizi Vlad se ne spominje baš nigdje, iako se u njegovoj verziji Drakule govori o slavnoj prošlosti njegove obitelji koja se borila protiv Turaka." Rossi je uzdahnuo. "Stoker je prikupio dio vrlo važne predaje povezane s legendama o vampirima - čak i o Transilvaniji, iako ju nije posjetio - Vlad Dracula zapravo je vladao Vlaškom, koja graniči s Transilvanijom. U dvadesetom stoljeću, stvar je u ruke preuzeo Hollywood, mit je uskrsnuo i živi do dana današnjeg. Usput, tu je kraj mojoj neozbiljnosti."Rossi odloži šalicu i sklopi dlanove. Još nekoliko trenutaka činilo mi se da neće biti u stanju nastaviti. "Mogu se šaliti u vezi s legendom, koja je s vremenom doživjela čudovišnu komercijalizaciju, ali ne i u vezi s time do čega sam došao svojim istraživanjem. Zapravo, činilo mi se da to ne mogu objaviti, dijelom upravo zbog postojanja legende. Činilo mi se da temu nitko neće shvaćati ozbiljno. Ali imao sam još jedan razlog."Na te riječi mozak mi se potpuno zablokirao. Rossi nema neobjavljenih radova; riječ je o dijelu njegove silne produktivnosti,

19

njegove raskošne genijalnosti. Na to je uvijek ozbiljno upozoravao i studente: neka ništa nikada ne bude uzaludno."Stvari koje sam otkrio u Istanbulu bile su preozbiljne da ih ne shvatim ozbiljno. Možda sam pogriješio odlučivši zadržati informacije - a tako ih doista smijem nazvati - za sebe, no svatko od nas bori se sa svojim praznovjerjem. Ja sam praznovjeran kao pravi povjesničar. Bojao sam se."Dok sam ga netremice promatrao, uzdahnuo je kao da najradije ne bi nastavio. "Znaš, Vlada Drakulu oduvijek proučavaju u velikim arhivima srednje i istočne Europe ili, u najvećoj mjeri, u njegovoj postojbini. No on je u početku bio turski ubojica i ja sam utvrdio da materijale o legendi o Drakuli nitko još nije tražio u otomanskome svijetu. Tako sam došao u Istanbul. Bio je to tajni otklon od mojeg istraživanja ranog grčkog gospodarstva. Oh, da, objavio sam sve što sam otkrio o Grčkoj, još kako opširno i bombastično."Još je nekoliko trenutaka šutio, zagledavši se kroz prozor. "I vjerojatno bih ti trebao otvoreno reći što sam otkrio u zbirci u Istanbulu i o čemu sam nastojao više ne razmišljati. Naposljetku, ti si baštinio jednu od tih zgodnih knjižica." Svom težinom položio je ruku na dvije knjige. "Ako ti ne kažem, vjerojatno ćeš jednostavno poći mojim putem, a ondje će te dočekati možda i veća opasnost." Pomalo sumorno nasmiješio se u smjeru stola. "Barem bih te mogao poštedjeti pisanja molbi za stipendije."Grlo mi se bilo toliko osušilo da se nisam uspio nasmijati čak ni iz pristojnosti. O čemu to, zaboga, priča? Sinulo mi je da sam kod njega možda podcijenio nekakav neobičan smisao za humor. Možda je smislio složenu smicalicu, šalu na moj račun - u svojoj zbirci ima dvije verzije stare knjige prijetećeg izgleda, a jednu mi je ostavio na stolu, znajući da ću je donijeti njemu, što sam i učinio, kao zadnja budala. No pod prozaičnim svjetlom koje je sada dopiralo s njegova stola, odjednom se doimao sivim, onako neobrijan pokraj radnoga dana, uz mračne duplje koje su iz njegovih očiju izvlačile i boju i raspoloženje. Nagnuo sam se prema njemu. "Što mi želiš reći?""Drakula..." Načas je zastao. "Drakula... Vlad Tepeš... je živ."

20

"Bože presveti", reče moj otac iznenada i pogleda na ručni sat. "Zašto me nisi upozorila? Već je gotovo sedam."Promrzle ruke uvukla sam u tamnoplavu jaknu. "Nisam znala", odgovorila sam. "Ali, molim te, nemoj prestati pričati. Molim te, nemoj sad prekinuti." Očevo lice na trenutak mi se učinilo nestvarnim; nikada dotada nisam ni pomislila da bi mogao biti - nisam znala čak ni kako to nazvati. Mentalno neuravnotežen? Je li se na nekoliko minuta, dok mi je pričao, izgubio?"Kasno je za tako dugu priču." Uzeo je šalicu, pa je ponovno odložio. Primijetila sam da mu ruke drhte."Molim te, nastavi", rekla sam.Nije se obazirao. "Ionako ne znam jesam li te prestrašio ili se samo nasmrt dosađuješ. Vjerojatno si priželjkivala zgodnu pričicu o zmajevima.""U priči je bio i zmaj", rekla sam. I ja sam htjela vjerovati da je priču izmislio. "Dva zmaja. Hoćeš li mi barem sutra ispričati više?"Moj otac protrlja nadlaktice, kao da se želi ugrijati, a ja sam uvidjela da je čvrsto odlučio zasada ne nastaviti priču. Lice mu je bilo smrknuto, neprobojno. "Idemo nekamo večerati. Prvo možemo ostaviti prtljagu u hotelu Turist.""U redu", rekla sam."Ako ne krenemo, ionako bi nas svakog trena mogli izbaciti odavde." Vidjela sam kako ona svijetlokosa konobarica stoji naslonjena na šank; činilo mi se da joj je posve svejedno hoćemo li ostati ili otići. Moj je otac izvadio novčanik, dlanom izgladio nekoliko velikih izblijedjelih novčanica, s čije se poleđine redovito junački smiješio neki rudar ili poljodjelac, te ih stavio na kositreni pladanj. Vijugajući između stolica i stolova od kovanog željeza, izišli smo kroz zamagljena vrata.Noć se u međuvremenu spustila svom težinom - prava hladna, maglovita i vlažna istočno-europska noć, tako da su ulice gotovo opustjele. "Ne skidaj kapu", upozorio me, kao i uvijek, otac. Prije nego što smo stupili pod kišom isprane platane, iznenada je zastao, zadržao me ispruženom rukom, štiteći me kao da je na samo koji centimetar ispred nas upravo projurio automobil. Ali nije bilo auta, a mokra kamena ulica obasjana žutom rasvjetom bila je posve

21

utihla. Otac je naglo okrenuo glavu lijevo, pa desno. Činilo mi se da nigdje nema nikoga, iako mi je kapuljača djelomično zaklanjala vidokrug. Stajao je i osluškivao, glave okrenute od mene, posve nepomičan.Potom je teško uzdahnuo i zatim smo nastavili hodati, razgovarajući o tome što ćemo u Turistu naručiti za večeru.Tijekom tog putovanja više nismo razgovarali o Drakuli. Ja ću ubrzo upoznati obrazac u kojem se javlja očev strah: tu priču može mi pričati jedino u kratkim plamsajima naracije, ne kako bi pojačao dramatičnost, nego kako bi nešto očuvao... Snagu? Zdrav razum?

3. glavaKod kuće, u Amsterdamu, otac je bio neuobičajeno šutljiv i zauzet, a ja sam s nelagodom iščekivala prilike kada ću mu moći postaviti po koje pitanje o profesoru Rossiju. Gospođa Clay svaki je dan s nama večerala u blagovaonici obloženoj tamnim drvom, posluživala nam jela s komode, ali je inače u svemu ostalome sudjelovala poput člana obitelji, a ja sam instinktivno znala da moj otac pred njom neće otkriti ni djelić one priče. Kada bih ga potražila u knjižnici, samo bi me brzo pitao kako sam provela dan ili tražio da mu pokažem zadaću. Ubrzo nakon povratka iz Emone, potajno sam pregledala police u knjižnici, no one knjižice i papira više nije bilo; nisam imala pojma kamo ih je spremio. Kada je gospođa Clay imala slobodnu večer, predlagao je da pođemo u kino ili me vodio na kavu i kolače u bučnu slastičarnicu na suprotnoj strani kanala. I mogla bih reći da me izbjegavao da nije bilo tih trenutaka kada sam sjedila uz njega, čitala, čekala priliku da nešto upitam, kada bi ispružio ruku i pogladio mi kosu, uz zamišljen i tužan izraz lica. U tim trenucima ja nisam bila u stanju potaknuti željenu temu.Kada se ponovno zaputio na jug, otac me poveo na put. Očekuje ga samo jedan sastanak, i to još neslužbeni. Gotovo se i ne isplati putovati tako daleko. Ipak, rekao je, htio bi da vidim taj dio Europe. Ovaj put vlakom smo pošli još dalje od Emone, a zatim do odredišta nastavili autobusom. Moj je otac uvijek bio sklon lokalnome prijevozu, kad god bi postojala mogućnost da se njime posluži. Kad

22

danas putujem, često ga se sjetim i umjesto da idem unajmljenim automobilom, odlučujem se za vlak. "Vidjet ćeš... Ragusa nije za automobile", rekao je dok smo se čvrsto držali za metalnu prečku iza vozača autobusa. "Uvijek sjedi naprijed, pa ćeš se lakše oduprijeti mučnini." Stiskala sam šipku sve dok mi zglobovi na prstima nisu pobijeljeli; činilo mi se da upravo letimo među divovskim blijedo-sivim stijenama koje su u tom, meni novome kraju, služile kao planine. "Bože sveti", rekao je moj otac nakon što smo u jednom užasnom trenutku projurili oštrim zavojem. Ostali putnici sjedili su posve opušteno. Na sjedalu sa suprotne strane prolaza, starica u crnini mirno je kačkala, lica obrubljena maramom koja je poskakivala u ritmu trzanja autobusa. "Dobro gledaj", rekao je otac. "Vidjet ćeš jedan od najljepših prizora na ovoj obali."Marljivo sam gledala kroz prozor, nesretna zbog činjenice da smatra potrebnim toliko me upućivati i upozoravati, ali istodobno upijajući koliko sam više mogla od planinskog masiva i kamenih sela na uzvisinama. Neposredno prije zalaska sunca za to sam primila i nagradu: ugledala sam ženu koja je stajala na rubu ceste, možda čekajući autobus za suprotni smjer. Bila je visoka, u dugačkoj i bogatoj suknji, te uskome prsluku, dok je na glavi imala fantastičnu ukrasnu maramu nalik na leptira od organdija. Stajala je sama među stijenjem, obasjana svjetlom niskog sunca, a uz nju je na tlu stajala košara. Već sam bila spremna pomisliti da je riječ o kipu, da nije okrenula tu veličanstvenu glavu kada smo prošli pokraj nje. Lice joj je bilo blijedo i izduženo, predaleko da uočim i izraz. Kada sam mu je opisala, otac je rekao da je vjerojatno bila u narodnoj nošnji karakterističnoj za ovaj dio Dalmacije. "Veliko pokrivalo za glavu s krilima s obiju strana? To sam viđao na slikama. Moglo bi se reći da je riječ o svojevrsnome duhu... vjerojatno živi u vrlo malome selu. Pretpostavljam da većina mladih ovdje sada nosi traperice."Nisam odvajala lice od prozora. Nije bilo novih duhova, ali nisam propustila ni tračak čuda koje se ipak pojavilo: Ragusa, daleko pod

23

nama, grad od bjelokosti okružen užarenim, suncem obasjanim morem koje zapljuskuje divovske srednjovjekovne gradske zidine, krovova crvenijih od večernjeg neba. Grad se nalazio na velikome poluotoku, a zidine su izgledale kao da mogu odoljeti svim olujama i napadima, poput diva uza samu jadransku obalu. Istodobno je s te visine izgledao minijaturno, poput rezbarije položene, izvan svih mjerila, u podnožju planine.Glavna ulica u Ragusi, u kojoj smo se našli kada smo dva sata poslije napokon bili u gradu, bila je kao popločena mramorom, glatkim od stoljeća i stoljeća izloženosti potplatima, kamenom u kojem se odražavalo svjetlo okolnih prodavaonica i palača, tako da je svjetlucao poput površine velikog kanala. Na onome kraju ulice koji završava kod luke, duboko u sigurnosti starogradske jezgre, umorno smo se spustili u naslonjače pred kavanom, a ja sam okrenula lice u vjetar, ispunjen mirisom raspršenih morskih kapljica i - što mi je bilo neobično tako kasno u godini - zrelih naranči. More i nebo bili su već gotovo posve crni. Ribarske barke poskakivale su na uzburkanijem moru uz vanjski rub luke; vjetar je do mene donosio zvukove mora, mirise mora i posve novu blagost. "Da, to ti je jug", rekao je moj otac zadovoljno, te privukao čašu viskija i tanjur sa sardinama na prepečencu. "Recimo da odavde isploviš brodićem, a noć je vedra i pogodna za plovidbu... Po zvijezdama bi mogla pronaći izravan put do Venecije, ili do albanske obale, ili do Egejskog mora.""Koliko bi ti trebalo do Mletaka?" Miješala sam čaj, a povjetarac je paru nosio prema moru."Oh, vjerojatno tjedan, možda i više, srednjovjekovnim brodom." Nasmiješio mi se pa se na trenutak zamislio. "Na ovoj obali rođen je Marco Polo, a Mlečani su često napadali ove krajeve. Zapravo bi se moglo reći da sjedimo na svojevrsnom ulazu u svijet.""Kada si bio ovdje?" u to sam vrijeme tek počinjala vjerovati u očev raniji život, u to da je doista postojao prije mene."Ovdje sam bio nekoliko puta. Četiri, možda i pet. Prvi put još davno, kao student. Mentor mi je savjetovao da iz Italije dođem u Ragusu, da svojim očima vidim to čudo... rekao sam ti da sam jedno ljeto u Firenzi učio talijanski."

24

"Misliš na profesora Rossija.""Da." Otac me prostrijeli pogledom, a zatim se zagleda u viski.Nakratko je zašutio, a tišinu je ispunila platnena nadstrešnica koja je na tom neuobičajeno toplome povjetarcu lepršala nad terasom. Iznutra, iz bara i restorana, čuli su se nerazumljivi glasovi turista, zveckanje posuđa, zvuk saksofona i klavira. Iz još veće daljine zvuk mora koje zapljuskuje barke u mračnoj luci. Otac se na kraju oglasi: "Trebao bih ti ispričati još neke stvari o njemu." I dalje me nije gledao, no meni se učinilo da mu glas gotovo podrhtava."Htjela bih to čuti", rekla sam oprezno.On otpije gutljaj viskija. "Uporna si u vezi s pričama, zar ne?"Ti si uporan i tvrdoglav, bila bih najradije rekla, ali sam se ipak suzdržala; priču sam priželjkivala više nego svađu.Otac uzdahne. "U redu. Sutra ću ti ispričati malko više o njemu, sutra, po danu, kada se odmorim i nakon što malo obiđemo zidine." Čašom je pokazao u smjeru sivobijelih, sjajnih kruništa zidina ponad hotela. "Bit će to prikladnije vrijeme za priče. Osobito za tu priču."Nešto prije podneva sjedili smo tridesetak metara iznad valova koji su udarali i pjenili se oko divovskih gradskih korijena. Bio je studeni, a nebo je bilo blistavo kao usred ljeta. Moj je otac stavio sunčane naočale, pogledao na ručni sat, presavio brošuru o crvenim krovovima i bijelim kućama pod nama, te pričekao da se skupina njemačkih turista nađe dovoljno daleko od nas. Ja sam pogledala prema moru, preko šumovitog otočića, prema blijedoplavome obzoru. Iz tog su smjera dolazili mletački brodovi, donosili rat ili robu za razmjenu, nemirnih crveno-zlatnih stjegova pod istim blistavim nebom. Dok sam čekala da otac počne pričati, osjećala sam nemir i bojazan koji nisu imali veze s akademskim zanimanjem za temu. Možda brodovi koje sam zamišljala na obzoru nisu tek dio živopisne parade. Zašto je ocu tako teško početi?

4. glavaKao što sam ti već rekao, rekao je otac, još se dvaput nakašljavši, profesor Rossi bio je izniman znanstvenik i divan prijatelj. Nikako ne bih volio da o njemu stekneš drukčiji dojam. Znam da, s obzirom na

25

ono što sam ti svojom greškom već rekao, imaš osjećaj da je čovjek - lud. Sjećaš se da mi je opisao nešto u što je užasno teško vjerovati. A mene je to strašno šokiralo, čak sam počeo sumnjati u njega, iako sam na njegovu licu vidio iskrenost i pomirenost s činjenicama. Kada je dovršio priču, pogledao me tim gorljivim očima.

"Kako to misliš, za boga miloga?" vjerojatno sam promucao."Ponovit ću," rekao je Rossi, jasno naglašavajući svaku riječ, "u Istanbulu sam otkrio da Drakula i dan-danas živi među nama. Odnosno, da je, u najmanju ruku, još u to vrijeme bio živ."Samo sam ga nepomično gledao."Znam da vjerojatno misliš da sam lud", rekao je, već vidljivo opuštenija lica. "I priznat ću ti da svatko tko se dovoljno dugo bavi poviješću vrlo lako može poludjeti." Zatim je uzdahnuo. "U Istanbulu postoji malo poznata riznica građe koju je utemeljio sultan Mehmed II koji je 1453. preoteo grad bizantskoj vlasti. U tom arhivu nalaze se uglavnom raznorazne sitnice koje su poslije skupili Turci dok su ih malo-pomalo potiskivali s rubova carstva. Ali ondje se nalaze i dokumenti s konca 15. stoljeća, a među njima sam pronašao nekoliko zemljovida s navodnim uputama za pronalaženje Bezbožnog groba ubojice Turaka koji bi, po mojem mišljnju, mogao biti Vlad Dracula. Zapravo je riječ o tri zemljovida, u različitome mjerilu, tako da je isto područje prikazano sa sve više i više pojedinosti. Na tim kartama ništa mi nije bilo poznato i ništa nisam uspio povezati s nekim meni poznatim područjem. Oznake su bile uglavnom na arapskome, a nastale su potkraj 15. stoljeća, tako su barem ustvrdili zaposlenici arhiva." Prstom je kucnuo prema neobičnoj knjižici za koju sam ti već rekao da je onako nevjerojatno nalikovala na knjigu koju sam ja pronašao u knjižnici. "Podaci u središnjem dijelu trećeg zemljovida bili su ispisani vrlo starim slavenskim narječjem. Jedino znanstvenik koji govori više jezika mogao bi u tome uočiti nekakvu glavu i rep. Davao sam sve od sebe, no rezultati su u najmanju ruku bili neizvjesni."U tom trenutku Rossi je odmahnuo glavom, kao da i danas žali zbog takve ograničenosti. "Zbog truda uloženog u to previše sam se udaljio od službene teme istraživanja u koje sam se upustio tog ljeta: drevne

26

trgovine na Kreti. Ali čini mi se da zdrav razum i logika više i nisu dopirali do mene dok sam sjedio u toj vreloj i sparnoj knjižnici u Istanbulu. Sjećam se kako sam kroz prljave prozore vidio minarete Aja Sofije. I tako sam marljivo radio, pred sobom držao naznake turskog pogleda na Vladovo kraljevstvo, pisao opširne bilješke i ručno precrtavao zemljovide.""I da skratim priču, jednog poslijepodneva uvidio sam da sam došao do one pomno označene lokacije Bezbožnog groba na trećem zemljovidu koji me ujedno najviše zbunjivao. Sjećaš se da je Vlad Tepeš navodno pokopan u otočnome samostanu na jezeru Snagov, u Rumunjskoj. Ni na toj karti, kao ni na ostalima, nije se vidjelo jezero s otočićem - premda se vidjela rijeka koja protječe tim područjem, rijeka koja u središnjem dijelu ima proširenje. Već sam bio preveo sve natpise s rubnih dijelova, uz pomoć profesora arapskoga i turskoga sa sveučilišta u Carigradu - bila je riječ o zagonetnim izrekama o prirodi zla, a mnoge od njih potekle su iz Kur'ana. Tu i tamo, među grubo iscrtanim planinama, nalazilo se po nekoliko riječi koje su na prvi pogled izgledale kao toponimi na nekom slavenskom narječju, ali su u prijevodu zapravo bile zagonetke, vjerojatno šifrirani nazivi stvarnih mjesta: Dolina Osam Hrastova, Selo Svinjokradica i tako dalje - neobična seljačka imena koja mi nisu značila baš ništa.Bilo kako bilo, u središtu zemljovida, iznad mjesta na kojem se nalazio Bezbožni grob, gdje god doista bio, nalazio se prikaz zmaja koji je na glavi, kao svojevrsnu krunu, nosio dvorac. Nije bio ni približno sličan zmaju u mojoj... u našim starim knjigama, ali sam pretpostavio da je do Turaka morao doći posredovanjem legende o Drakuli. Ispod zmaja netko je bio ispisao sićušne riječi. U prvi mah učinilo mi se da su na arapskome, poput izreka na rubovima zemljovida. No kada sam pogledao kroz povećalo, odjednom sam uvidio da su te oznake zapravo na grčkome, pa sam ih preveo naglas prije nego što mi je uopće pao na pamet nekakav bonton - s druge strane, dakako, u knjižnici nije bilo nikog osim mene i, tu i tamo, nekoga od knjižničara koji su se dosađivali i koji su povremeno dolazili i odlazili kako bi se uvjerili da neću nešto ukrasti. U tom sam trenutku bio posve sam. Beskonačno sitna slova poskakivala su mi

27

pred očima dok sam izgovarao glasove: 'Ovdje smješten je u zlu. Štioče, otkopaj ga riječima.'U tom trenutku začuo sam kako su se zalupila vrata u predvorju u prizemlju. Na stubama su se začuli teški koraci. Mene je i dalje, međutim, zaokupljalo nešto što mi je upravo bilo sinulo: zahvaljujući povećalu doznao sam da su taj zemljovid, za razliku od prethodna dva, označile tri različite osobe, na tri jezika. Ni rukopisi ni jezici nisu bili ni po čemu slični. Kao ni boja prastare tinte. I tako mi se iznenada nešto ukazalo... znaš, riječ je o intuitivnoj spoznaji u koju se znanstvenik može gotovo pouzdati kada mu kao temelj služi više tjedana savjesnog rada.Učinilo mi se da se zemljovid u izvornome obliku sastojao od središnjeg prikaza i okolnih planina, uz grčku uputu u samoj sredini. Tek poslije vjerojatno je dobio one slavenske oznake, radi identifikacije pojedinih mjesta - barem u kodiranome obliku. Potom je nekako dospio u osmanlijske ruke, pa su sve okružili navodi iz Kur'ana koji su nekako obuhvatili ili zatočili onu zlokobnu poruku u sredini, ili je okružili talismanima protiv sila tame. Ako je to točno, tko je, znajući grčki, prvi označio zemljovid, možda ga čak i nacrtao? Znao sam da su se bizantinski učenjaci u Drakulino vrijeme služili grčkim, dok učenjaci iz otomanskoga svijeta uglavnom nisu koristili taj jezik.I prije nego što sam uspio zabilježiti makar i riječ nove teorije, pretpostavke čije bi potvrđivanje možda obuhvatilo i iskušenja koja bi nadilazila moje sposobnosti, vrata na suprotnoj strani naglo su se rastvorila, a u knjižnici se našao visok i skladno građen muškarac koji je protutnjao pokraj knjiga i zastao pred stolom za kojim sam radio. Držao se kao da je svjesno upao i prekinuo me, a ja sam bio siguran da nije zaposlen u knjižnici. Zbog nekog nejasnog razloga činilo mi se i da bih trebao ustati, no na to se zbog određenog ponosa jednostavno nisam uspio prisiliti; činilo mi se da bih pokazao pretjeranu poslušnost, s obzirom na njegov tako iznenadan i razmjerno neuljudan ulazak.Pogledali smo se u oči i tada sam se prenerazio kao nikada. Čovjek je izrazito odudarao od tog ezoteričnog okruženja, bio je zgodan i dotjeran, privlačan, onako turski ili južnoslavenski taman, s gustim i

28

ovješenim brkovima i po mjeri izrađenom tamnom odjećom kojom je podsjećao na poslovnog čovjeka sa Zapada. Gledao me smrknuto, a one dugačke trepavice na tom su strogome licu izgledale pomalo odbojno. Koža mu je bila žućkasta, ali prelijepo čista, a usne izrazito crvene. 'Gospodine', rekao je tiho, neprijateljskim tonom, gotovo režeći na tom engleskome s turskim naglaskom. 'Čini mi se da za to nemate valjane dozvole.''Za što?' Istog trenutka nakostriješile su mi se sve akademske bodlje.'Za takvo istraživanje. Koristite materijale koje turska vlada smatra povjerljivom turskom građom. Možete mi, molim vas, pokazati svoje dokumente?''A tko ste vi?' upitao sam jednako hladnokrvno. 'Smijem li ja pogledati vaše isprave?'Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je novčanik, naglo ga rastvorio na stolu i zatim jednako brzo zatvorio. U tih nekoliko trenutaka uspio sam vidjeti samo žutobijelu posjetnicu s hrpom naziva i titula na turskome. Imao je neugodno blijedu ruku i dugačke nokte, te guste tamne dlake na nadlanici. 'Ministarstvo za kulturna dobra', rekao je ledenim glasom. Ako sam dobro shvatio, nemate pravi dogovor o razmjeni s turskom vladom koji bi vam omogućio uvid u ovaj materijal. Je li tako?''Apsolutno nije'. Izvadio sam pismo u kojem je uprava Nacionalne knjižnice navela da mi svaka njezina podružnica u Carigradu treba omogućiti istraživanje građe.'To nije dovoljno', rekao je on, odbacivši moje papire na stol. 'Možda ćete morati poći sa mnom.''Kamo?' Ustao sam, sada se nekako osjećajući sigurnije na nogama, no u nadi da on to neće shvatiti kao poslušnost i pristanak.'U policiju, bude li potrebno.''Pa ovo je nečuveno!' Kada dođe do nejasnoća u tumačenju birokratskih propisa, spoznao sam još davno, jednostavno povisi glas. 'Radim doktorat na sveučilištu Oxford i britanski sam državljanin. Evidentirao sam se pri ovdašnjem sveučilištu odmah nakon dolaska i kao dokaz o statusu imam ovo pismo. Neću dopustiti da me ispituju na policiji - a to neću dopustiti ni vama.'

29

'Tako, znači.' Nasmiješio se tako da sam osjetio kako mi se želudac zgrčio. Bio sam pročitao nekoliko članaka o turskim zatvorima i povremenim zatočenicima sa Zapada, tako da mi se učinilo da sam se našao u opasnoj situaciji, iako mi još nikako nije bilo jasno o kakvim bi točno nevoljama mogla biti riječ. Nadao sam se da me ipak čuo netko od knjižničara i da će nam prići i utišati nas. A onda mi je sinulo da su oni svakako pustili ovog čovjeka u knjižnicu, dopustili mu da me prestraši svojom posjetnicom. Možda je doista riječ o važnoj osobi. Tada se nagnuo prema meni. 'Dopustite da vidim što to radite. Pomaknite se, molim.'Nevoljko sam se odmaknuo, a on se nadvio nad moje papire, uz tresak zatvorio sve rječnike da im vidi naslove, i sve to uz onaj osmijeh koji me toliko uznemiravao. Bio je krupan i visok, tako nadvijen nad stol, a tada sam primijetio i da se oko njega širi neobičan miris, kao kada losionom koji se inače koristi poslije brijanja neuspjelo pokušavaš prikriti nešto neugodno. Na kraju je uzeo zemljovid na kojem sam dotada radio, odjednom obzirnih ruku, držeći ga gotovo nježno. Pogledao ga je kao da mu je već na prvi pogled jasno o čemu je riječ, iako mi se učinilo da vjerojatno blefira. 'To je materijal iz arhiva, točno?''Točno', odgovorio sam ljutito.'Riječ je o vrijednoj imovini turske države. Čini mi se da vam neće trebati za inozemne potrebe. A ovaj papir, ovaj mali zemljovid, doveo vas je s engleskog sveučilišta sve do Carigrada?'Već sam pomislio kako bih mogao odgovoriti da imam i drugog posla, ne bih li ga skrenuo sa svog pravog znanstveničkog puta, no istog trena sinulo mi je da bih time samo potaknuo nova pitanja. 'Manje-više, da.''Manje-više?' reče on, malo obzirnijim tonom. 'No, da, čini mi se da ćemo vam to morati privremeno konfiscirati. Kakva šteta za jednog inozemnog istraživača.'Kiptio sam od bijesa dok sam tako bespomoćno stajao, tako blizu rješenju zagonetke, osjećajući zadovoljstvo zbog činjenice da tog jutra nisam ponio i pomno precrtane stare zemljovide Karpata, koje sam sutradan namjeravao početi uspoređivati s tom kartom. Njih sam bio sakrio u kovčegu koji se nalazio u hotelu.

30

'Nemate apsolutno nikakvo pravo oduzimati mi materijal s kojim mi je već dopušteno raditi', rekao sam, škrgućući zubima. 'Odmah ću se obratiti upravi Nacionalne knjižnice. Kao i britanskom veleposlanstvu. Osim toga, kako vam uopće može smetati što proučavam te dokumente? Riječ je o opskurnim dijelovima srednjovjekovne povijesti. Uvjeren sam da nemaju baš nikakve veze s interesima turske vlade.'Turski birokrat stajao je i gledao pokraj mene, kao da su mu se tornjevi Aja Sofije ukazali u još neviđenoj perspektivi. 'To činim za vaše dobro', reče mirno. 'Daleko je bolje rad na tome prepustiti nekom drugome. Jednom drugom prilikom.' I dalje je nepomično stajao, glave okrenute prema prozoru, gotovo kao da želi da pogledam u smjeru njegova pogleda. Ja sam poput kakvog djeteta imao dojam da ne smijem pogledati onamo, da bi to mogla biti nekakva smicalica, pa sam tako gledao njega i čekao. A onda sam, baš kao da mu je namjera bila taj dio tijela izložiti mutnom danjem svjetlu, ugledao vrat iznad ovratnika njegove skupe košulje. Sa strane, duboko u mišićavome vratu, imao je dvije rupice pokrivene smeđim krastama, ne svježe, ali ne ni posve zarasle, kao da su ga ubola dva roga, ili da ga je netko dvaput kratko zarezao nožem.Ustuknuo sam, udaljio se od stola, već misleći da sam poludio od silnih morbidnih tekstova, da sam doista skrenuo. No danje svjetlo bilo je posve normalno, muškarac u tamnom vunenom odijelu posve stvaran, zajedno s mirisom neoprana tijela i znoja i još nečega što je pokušao prikriti kolonjskom vodicom. Ništa nije nestalo, ništa se nije promijenilo. Njsam uspijevao odvojiti pogled od tih napola zaraslih ranica. Nakon nekoliko trenutaka okrenuo je glavu prema meni, kao da je napokon zadovoljan time što je vidio - ili time što sam ja vidio - te se ponovno nasmiješio. 'Za vaše dobro, profesore.'Stajao sam bez riječi dok je on izlazio sa zemljovidom smotanim u ruci, slušajući kako njegovi koraci zamiru na stubištu. Nekoliko trenutaka poslije u prostoriju je ušao jedan od starijih knjižničara, muškarac čupave sijede kose. Donio je dva stara sveska velikog formata i počeo ih spremati na jednu od donjih polica.

31

'Oprostite', obratio sam se, jedva protisnuvši riječi. 'Oprostite, ali ovo je nečuveno.' Zbunjeno me pogledao. 'Tko je bio onaj muškarac? Onaj birokrat?''Birokrat?' Knjižničara su moje riječi očito zbunile.'Odmah mi morate službeno i u pismenom obliku odobriti služenje vašim arhivom.''Ali imate puno pravo služiti se svime', reče on, želeći me umiriti. 'Osobno sam evidentirao vaše podatke.''Znam, znam. Zato ga morate uhvatiti i natjerati da vrati kartu.''Koga treba uhvatiti?''Muškarca iz Ministarstva... čovjeka koji je maločas bio ovdje. Niste ga vi pustili unutra?'Uputio mi je začuđen pogled ispod onog sijedog grma. 'Netko je bio ovdje? U posljednja tri sata nitko nije dolazio. Osobno sam bio na ulazu. Na žalost, malo je ljudi koji ovdje istražuju građu.''Taj muškarac...' zaustio sam. Odjednom sam se vidio njegovim očima: poludjeli stranac koji neobuzdano gestikulira. 'Uzeo je moju kartu. Hoću reći, zemljovid iz arhiva...''Zemljovid, Herr profesore?''Radio sam na jednom zemljovidu. Jutros sam ga uz potpis podigao na šalteru.''To nije ovaj zemljovid?' On rukom pokaže prema mojem stolu. Nasred stola stajala je obična auto-karta Balkana koju u životu nisam vidio. Bio sam posve siguran da je do prije pet minuta nije bilo. Knjižničar je upravo odlagao drugu knjigu.'Nije važno.' Skupio sam knjige koliko sam brže mogao i otišao iz knjižnice. Na pretrpanoj ulici kojom je vladao užurban promet nije bilo ni traga onom birokratu, iako je nekolicina muškaraca njegove građe i visine, čak i u sličnome odijelu, žurno prošla pokraj mene, s torbom za spise u ruci. Kada sam došao do hotelske sobe, uvidio sam da su mi stvari premještene, zbog nekakvih tehničkih poteškoća s mojom sobom. Više nigdje nisam uspio pronaći prve crteže starih zemljovida, kao ni dovršene bilješke koje mi tog dana nisu trebale. Kovčeg mi je bio savršeno prepakiran. U hotelu su mi rekli da o tome ne znaju baš ništa. Cijelu noć proveo sam budan, osluškujući zvukove

32

oko sebe. Idućeg sam dana pokupio neopranu odjeću i rječnike i brodom se vratio u Grčku.Profesor Rossi ponovno je sklopio dlanove i pogledao me, kao da strpljivo čeka izraze moje nevjerice. No mene je potreslo vjerovanje, a ne sumnja. "Vratio si se u Grčku?""Da, i do kraja ljeta davao sam sve od sebe kako bih što dublje potisnuo sjećanje na pustolovinu u Carigradu, iako nisam mogao ne obazirati se na značenje cijele priče.""Otišao si jer si se... prestrašio?""Bio sam užasnut.""No poslije si još istražio sve u vezi s tom neobičnom knjigom? Ili je to umjesto tebe obavio netko drugi?""Da, glavna je sastavnica bila kemijska analiza u Smithsonianu. Ali kako nije dovela do čvrstih zaključaka - i zbog određenih drugih utjecaja - digao sam ruke od cijele priče i spremio knjigu na policu. Onamo gore." Glavom je pokazao prema najvišoj polici. "Ali to je tako neobično... s vremena na vrijeme sjetim se tih događaja i čini mi se da ih se neki put sjećam posve jasno, a neki put tek u fragmentima. No čini se da bliskost nagriza čak i najužasnije uspomene. A svakako ima i razdoblja - po nekoliko godina - kada uopće ne želim razmišljati o tome.""Ali zar doista misliš... da je taj muškarac s ranama navratu...""A što bi ti pomislio da se našao pred tobom i da si znao da si posve pri zdravoj pameti?" Stajao je naslonjen na police. Na trenutak je povisio glas.Popio sam i posljednji gutljaj hladne kave; talog je bio užasno gorak. "I više nikada nisi pokušao otkriti što je značio taj zemljovid, ni odakle je potekao?""Nikada." Učinilo mi se da je na trenutak zastao. "Ne... Uvjeren sam da je to jedno od rijetkih istraživanja koja nikada neću dovršiti. Međutim, imam teoriju - ta užasna akademska zagonetka, poput mnogih manje strašnih neriješenih pitanja, tek je nešto u čemu čovjek može ostvariti maleni napredak, a zatim slijedi netko drugi, koji uspije načiniti još nekoliko koraka, pa još netko, i tako svatko za života daje maleni doprinos. Možda su tri takve osobe, davno, prije više stoljeća, upravo na taj način obilježile one zemljovide, dodajući im nove

33

informacije, iako priznajem da sve one zaštitničke izreke iz Kur'ana vjerojatno nisu unaprijedile ničije spoznaje o tome gdje se doista nalazi grob Vlada Tepeša. Dakako, sve to mogle bi biti obične gluposti. Posve je moguće da je pokopan u samostanu na otočiću, kao što navodi rumunjska predaja, te da je ondje ostao u miru, kao prava dobra duša - što u stvarnosti nije bio.""Ali ti ne dijeliš taj stav."I ovaj put odgovorio je nakon kratkog oklijevanja. "Znanost mora dalje napredovati. Kako god bilo, to je neizbježno, na svim područjima.""Jesi li bio u Snagovu, da se nekako osobno uvjeriš?"Odmahnuo je glavom. "Nisam. Odustao sam od potrage."Odložio sam hladnu šalicu, pomno zagledan u njegovo lice. "Ali zadržao si dio informacija", rekao sam polagano, izražavajući pretpostavku.Ponovno je posegnuo za knjigama na najvišoj polici i izvukao zatvorenu smeđu omotnicu. "Naravno. Tko bi još posve uništio rezultate jednog istraživanja? Na temelju sjećanja zabilježio sam sve što je bilo moguće u vezi s onim trima kartama i sačuvao sam ostale bilješke, one koje sam napisao onog dana u arhivu."Neotvorenu omotnicu položio je na stol, između nas, i dodirnuo je nježnošću koja, učinilo mi se, nikako nije bila u skladu s užasima koji su se nalazili u njoj. Možda sam zbog te opreke, ili možda zbog toga što se proljetna večer vani u međuvremenu pretvorila u noć, postao još nervozniji. "Ne smatraš li da bi to moglo biti prilično opasno naslijeđe?""Svim srcem bih volio kada bih mogao odgovoriti negativno. Ali moguće je da je opasno jedino u psihološkom smislu. Život je bolji, kvalitetniji i konkretniji, kada se nepotrebno ne bavimo užasima. Kao što znaš, ljudska je povijest prepuna zla i možda bismo o takvim događajima trebali razmišljati s tugom i žaljenjem, a ne opčinjeno.Od tog vremena proteklo je toliko godina da se više čak i ne mogu posve pouzdati u sjećanje na Carigrad, a nikada se nisam potrudio ponovno otići onamo. Osim toga, imam osjećaj da sam odande ponio sve što mi je bilo potrebno.""Misliš... da nastaviš?"

34

"Da.""Ali ni danas ne znaš tko je mogao nacrtati kartu koja pokazuje gdje mu je grob? Ili gdje je bio...?""Ne..."Ispružio sam ruku prema smeđoj omotnici. "Ne bih li uz ovo trebao dobiti i nekakvu krunicu, ili nešto slično, nekakvu hamajliju?""Uvjeren sam da ćeš sa sobom moći ponijeti svoju dobrotu, osjećaj za moralno, kako god to htio nazvati... barem bih volio smatrati da je većina nas sposobna za takvo što. Ja u džepu ne bih nosio češnjak.""Ali nekakvo snažno mentalno protusredstvo...""Da. Pokušao sam s time." Na licu mu se odražavala tuga, gotovo sumorno raspoloženje. "Možda sam pogriješio što nisam iskoristio to drevno praznovjerje, ali bit će da sam ipak racionalist, pa ću se toga i dalje držati."Prstima sam stisnuo omotnicu."Uzmi i svoju knjigu. Zanimljiva je i želim ti sreću u nastojanjima da joj otkriješ izvor." Potom mi je dodao knjigu uvezanu u kožu, a meni se učinilo da tuga koja se odražava na njegovu licu poništava vedrinu njegovih riječi. "Dođi mi za dva tjedna, pa ćemo se vratiti na trgovinu u Utrechtu."Vjerojatno sam u tom trenutku ubrzano zatreptao; čak mi je i vlastita disertacija zazvučala nestvarno. "Da, svakako, u redu."Rossi je pospremio šalice, a ja sam, ukočenih pokreta, spremio stvari u torbu."Još samo nešto..." reče on, krajnje ozbiljno, kada sam se ponovno okrenuo prema njemu."Da?""Više nećemo razgovarati o toj temi.""Neće te zanimati kako napredujem?" Bio sam zaprepašten, osjećajući se napušteno."Moglo bi se i tako reći. Ne zanima me. Osim, dakako, ako ne upadneš u nevolje." Uhvatio me za ruku s uobičajenom naklonošću. Na njegovu licu odražavala se istinska bol, što mi je bilo nešto posve novo. Nakon toga, učinilo mi se, prisilio se na osmijeh."U redu", rekao sam.

35

"Za dva tjedna", doviknuo je gotovo vedro dok sam izlazio. "Donesi mi dovršeno poglavlje, jer inače..."

Moj je otac zašutio. Bilo mi je neugodno, jer sam sa zaprepaštenjem uočila da su mu se u očima pojavile suze. Takve emocije spriječile bi moja daljnja pitanja čak i da nije ništa rekao. "Znaš, pisanje disertacije ti je zbilja užasna stvar", reče vedrim tonom. "Osim toga, vjerojatno i nismo trebali ulaziti tako duboko u priču, i onako je to prastara i zamršena priča, a sve je na kraju, očito, ispalo u redu, jer sjedim pred tobom, više nisam čak ni sablasni profesor, a i ti si tu..." Ubrzano je zatreptao; još se oporavljao. "I priča tako završava sretno.""Ali možda između početka i završetka postoji još mnogo toga", uspjela sam nekako izustiti. Sunce mi je dopiralo samo do kože, ne i do kostiju, koje je zahvatio svjež povjetarac s mora. Istezali smo se i okretali čas ovamo čas onamo kako bismo razgledali grad pod sobom. Još jedna skupina turista polagano je prošla pokraj nas i sada stajala u jednom proširenju. Pokazivali su prema otocima, međusobno se snimali. Ja sam načas pogledala oca, no on je bio zagledan u more. Iza ostalih turista i već daleko ispred nas nalazio se muškarac kojeg dotada nisam primijetila. Polagano ali neumoljivo udaljavao se od nas, visok i širokih ramena, u tamnom vunenom odijelu. U tom smo gradu već viđali visoke muškarce u tamnome odijelu, no ovog nekako nisam mogla prestati gledati.

5. glavaBudući da sam se u komunikaciji s ocem osjećala toliko sputano, odlučila sam samostalno istražiti neke stvari, pa sam jednog dana nakon nastave otišla u sveučilišnu knjižnicu. Razmjerno dobro vladala sam nizozemskim, a već sam godinama učila francuski i njemački. Osim toga, knjižnica je raspolagala morem naslova na engleskom. Knjižničari su bili vrlo ljubazni; već nakon dva stidljiva razgovora došla sam do željenog materijala: teksta nurnberških pamfleta o Drakuli koje je spomenuo otac. U knjižnici nije bilo izvornih izdanja - riječ je o vrlo rijetkim primjercima, objasnio mi je postariji knjižničar zadužen za srednjovjekovnu zbirku, no tekst je pronašao u zbirci srednjovjekovnih njemačkih dokumenata prevedenih na engleski.

36

"To te zanima, draga moja?" upitao me uz osmijeh. Imao je vrlo svijetlo, gotovo prozirno lice kakvo se katkada viđa među Nizozemcima - izravan pogled plavih očiju, kosa koja ne sijedi nego blijedi. Roditelji mojega oca, iz Bostona, umrli su dok sam još bila posve mala i učinilo mi se da bih voljela imati djeda koji izgleda poput tog knjižničara. "Johan Binnerts", rekao je još. "Potraži me kad god ti zatreba pomoć."Rekla sam kako trebam upravo to, a on me potapšao po ramenu, a zatim se polagano udaljio. U praznoj sobi ponovno sam pročitala prvi dio iz svoje bilježnice:Ljeta Gospodnjeg 1456. Drakula je počinio mnogo užasnih i neobičnih djela. Nakon što je imenovan vladarom Vlaške, dao je spaliti sve dječake koji su u njegovu zemlju došli učiti jezik, njih četiri stotine. Dao je nabosti na kolac cijelu veliku obitelj, a mnoge je podanike dao gole zakopati do pupka, nakon čega su ih ubijali. Neke je dao peći, a zatim im je bičem derao kožu.Pri dnu prve stranice nalazila se i bilješka, otisnuta toliko sitnim slovima da mi je zamalo promakla. Kada sam bolje pogledala slova, uvidjela sam da je riječ o objašnjenju pojma nabadanja na kolac. Vlad Tepeš, stajalo je ondje, taj je oblik mučenja preuzeo od Turaka. U njegovoj je praksi zašiljeni drveni kolac ulazio u tijelo, najčešće kroz anus ili genitalije, i nastavljao prema gore, tako da je neki put izlazio kroz usta, a neki put kroz glavu.Još nekoliko trenutaka nastojala sam ne vidjeti te riječi; zatim sam još nekoliko minuta, zatvorivši knjigu, pokušala posve ih zaboraviti.Međutim, cijeli taj dan, nakon što sam zatvorila bilježnicu i navukla kaput, te se spremila za povratak kući, najviše od svega nije me progonila ta sablasna slika Drakule, kao ni opis nabadanja na kolac, nego činjenica da su se te stvari - po svemu sudeći - uistinu dogodile. Činilo mi se da ću, budem li pretjerano pomno slušala, čuti krikove dječaka, ili one "velike obitelji" koja zajedno umire. Koliko je god pazio na to da steknem kvalitetno znanje s područja povijesti, otac mi ipak nije rekao jedno: užasni povijesni momenti doista su se dogodili. Danas, desetljećima nakon toga, to mi je razumljivo. U takvu istinu može te uvjeriti jedino sama povijest. A kada jednom uvidiš istinu - kada je ugledaš vlastitim očima - više ne možeš odvratiti pogled.

37

Vrativši se kući, te sam večeri osjećala gotovo nadnaravnu snagu, te sam prisilila oca na razgovor. Zatekla sam ga u knjižnici. Čitao je, dok je gospođa Clay u kuhinji zveckala posuđem. Ušla sam u knjižnicu, zatvorila vrata i stala pred njega. U ruci je držao jedan od omiljenih romana Henryja Jamesa, a to je bio siguran znak da je izložen velikome stresu. Bez riječi sam stajala sve dok nije podigao pogled. "Hej, zdravo", rekao je i uz osmijeh potražio umetak kojim će obilježiti gdje je stao. "Zadaća iz matematike?" U pogledu sam mu već vidjela zabrinutost."Htjela bih da dovršiš priču", rekla sam.Bez riječi je prstima lupkao po naslonu za ruku."Zašto mi ne želiš više ispričati?" prvi put u životu osjećala sam se kao da mu na neki način prijetim. Pogledao je knjigu koju je upravo zaklopio. Znala sam da sam prema njemu okrutna na način koji ne razumijem, ali kad sam već počela taj prokleti posao, moram ga dovršiti. "Ne želiš da doznam određene stvari."Na kraju je ipak podigao pogled prema meni. Lice mu je bilo neprobojno i tužno, bore još dublje pod svjetlom svjetiljke za čitanje. "Ne, ne želim.""Znam više nego što misliš", rekla sam, iako mi se odmah učinilo da su to djetinjaste riječi; da me pitao, nikako mu ne bih voljela reći što doista znam.Sklopio je dlanove pod bradom. "Znam da znaš", rekao je. "A zato što znaš nešto, koliko god to bilo malo, morat ću ti ispričati sve."Iznenađeno sam ga pogledala. "Onda mi lijepo ispričaj", rekla sam, već gorljivim glasom.On ponovno spusti pogled. "Ispričat ću ti, i to čim budem mogao. Ali ne sve odjednom." Odjednom je izgubio nadzor: "Ne bih mogao podnijeti sve odjednom! Budi strpljiva..."Ali u njegovu je pogledu prije bilo molbe nego optužbe. Prišla sam mu i rukom mu obavila klonulu glavu.

Ožujak u Toskani obično je svjež i vjetrovit, no mojem se ocu učinilo da smo nakon četiri dana sastanaka - njegov posao za mene su oduvijek bili "sastanci" - u Milanu zaslužili kratak izlet u prirodu. Ovaj ga put nisam morala moliti da me povede na put.

38

"Firenca je predivna, osobito izvan sezone", rekao mi je jednog jutra, kada smo automobilom iz Milana krenuli prema jugu. "Volio bih da je uskoro razgledaš. Prvo ćeš morati malo podrobnije upoznati njezinu povijest i slikarstvo, da bi mogla istinski uživati. Ali najčudesnija je upravo toskanska priroda. Pravi odmor za oči, iako je istodobno i toliko uzbudljiva... vidjet ćeš."Kimnula sam, udobno smještena na suvozačkome sjedalu unajmljenog Fiata. Očeva ljubav prema slobodi bila je zarazna i meni se strašno sviđalo kako otpušta kravatu i ovratnik kad god bismo krenuli prema novome odredištu. Automobil je jedva čujno brujao na ravnoj sjevernjačkoj autocesti. "Osim toga, već godinama obećajem Massimu i Giuliji da ćemo doći. Ne bi mi oprostili da ih ne posjetim kad sam već ovako blizu." Naslonio se i ispružio noge. "Malko su čudni... ekscentrični, to bi vjerojatno bio najtočniji opis, ali vrlo dobri i ljubazni. Može?""Rekla sam da može", odgovorila sam. Bila bih više voljela ostati nasamo s ocem nego posjećivati neznance, u čijem sam društvu uvijek pokazivala prirođenu stidljivost, no činilo mi se da se doista želi vidjeti s dugogodišnjim prijateljima. Bilo kako bilo, blago i jednolično vibriranje automobila već me uspavljivalo; bila sam umorna od putovanja vlakom. Tog sam jutra oboljela: pojavilo se uzbunjujuće zakašnjelo blago krvarenje koje je već dulje brinulo mojeg liječnika i zbog kojeg mi je gospođa Clay u kovčeg s nelagodom strpala hrpu pamučnih uložaka. Kad sam prvi put ugledala trag promjene, u nužniku u vlaku, u oči su mi od iznenađenja navalile suze, kao da me netko ranio; mrlja na mojim udobnim i nimalo elegantnim gaćicama izgledala je poput traga ubojičina palca. Ocu nisam ništa spomenula. Riječne doline i daleke uzvisine na kojima su se vidjela sela pretvorili su se u nejasnu panoramu koja je promicala uz automobilski prozor, a zatim se sve zamaglilo. Bila sam pospana još i u vrijeme objeda, koji smo pojeli u mjestašcu koje se sastojalo od kavana i mračnih barova, na čijim su se ulicama mačke klupčale i protezale pred vratima.Ali kada smo već u suton krenuli uzbrdo, prema jednome od dvadeset gradića na uzvisinama, koji su se oko nas natiskivali poput motiva na nekoj fresci, uvidjela sam da sam se posve razbudila. Večer su obilježili vjetar i tmasti oblaci koji su brzo promicali nebom, ali

39

između kojih se nazirao i zalazak sunca na obzoru - u smjeru Sredozemnog mora, rekao je moj otac, prema Gibraltaru i drugim mjestima koja ćemo jednom možda posjetiti. Nad nama je bio gradić podignut na kamenim štulama, gotovo okomitih ulica i prolaza s uskim kamenim stubama. Moj je otac bez prekida skretao, vodio maleni automobil čas ovamo, čas onamo, pa smo tako jednom prošli i pokraj vrata jedne trattorije kroz koja je svjetlo padalo na vlažnu kamenu ulicu. Zatim smo se počeli oprezno spuštati niz suprotnu stranu brijega. "Ako se ne varam, morala bi biti ovdje." Između mračnih čempresa nalik na stražare skrenuo je na zemljani put s dubokim tragovima kotača. "Villa Montefollinoco, u Monteperdutu. Grad se zove Monteperduto, sjećaš se, zar ne?"Sjetila sam se. Na karti smo ga potražili još za doručkom, a moj je otac prstom prešao cijeli put, pokraj šalice s kavom: "Siena... neka ti posluži kao središnja točka. Siena je u Toskani. Onda ulazimo u Umbriju, samo na nekoliko kilometara. A tu je Montepulciano, glasovito drevno mjesto, dok je na susjednoj uzvisini naše odredište, Monteperduto." Ti su mi se nazivi u glavi stopili u jedan, no monte znači brdo ili planina, a nalazili smo se među gorama prikladnima za veliku kuću lutaka, malim obojenim planinama, nalik na djecu Alpa, koje sam sad već proputovala drugi put.U sve gušćoj tami vila se doimala malenom, nalik na nisku seosku kuću od neobrađenog kamena, s mnoštvom čempresa i maslina natisnutih oko crvenkastih krovova, te s dvama zakošenim kamenim stupovima koji su označavali stazu pred ulazom. Na prozorima u prizemlju vidjelo se svjetlo, a ja sam odjednom shvatila da sam gladna, umorna i puna mladenačke razdražljivosti koju ću morati sakriti pred domaćinima. Otac je iz prtljažnika izvadio stvari, a ja sam krenula za njim kada se našao na stazi. "Čak je i zvono još na istome mjestu", rekao je zadovoljno te povukao kratki konopac kod ulaza te u tami zagladio kosu.Muškarac se na vratima pojavio poput tornada; odmah je snažno zagrlio mog oca, svom ga snagom pljesnuvši po leđima, gromoglasno ga cmoknuo u oba obraza, malko se pretjerano sagnuo da mi stisne ruku. Imao je divovski topli dlan, koji mi je položio na rame i poveo

40

me unutra. U predvorju, s niskim gredama i mnoštvom starog pokućstva, riknuo je poput kakve životinje: "Giulia! Giulia! Brzo! Važni gosti! Dođi odmah!" Engleski je govorio žestoko i strastveno, samouvjereno, snažno i bučno.Prema nasmiješenoj visokoj ženi koja se pojavila, odmah sam osjetila naklonost. Kosa joj je bila sijeda, ali se sjajila poput srebra, začešljana unatrag i učvršćena ukosnicama, tako da joj se jasno vidjelo cijelo izduženo lice. Nasmiješila mi se i nije se sagnula prema meni. Ruka joj je bila topla, kao i u njezina supruga. Poljubila je oca u oba obraza i stala odmahivati glavom, istodobno mu se obraćajući na blagom talijanskom. "A ti," rekla je, obrativši mi se na engleskome, "moraš dobiti svoju sobu, i to dobru, može?""Može", složila sam se, jer mi se to odmah svidjelo. Nadala sam se da ću biti na sigurnome, u blizini očeve sobe i da ću imati pogled na dolinu iz koje smo se jedva uspeli.Nakon večere u blagovaonici čiji su pod pokrivale velike kamene ploče, odrasli su se naslonili i uzdahnuli. "Giulia," rekao je moj otac, "iz godine u godinu sve bolje kuhaš. Postala si jedna od najvećih talijanskih kuharica.""Gluposti, Paolo." Njezin je engleski odzvanjao prizvucima Oxforda i Cambridgea. "Uvijek pričaš gluposti.""Možda je stvar u chiantiju. Dopusti da pogledam bocu." "Dopusti da ti napunim čašu", prekine ga Massimo. "A što ti učiš, ljupka kćeri?""U školi učimo sve osnovne predmete", odgovorila sam čedno."Čini mi se da je zanima povijest", reče im moj otac. "Osim toga, izvrsno se snalazi u obilasku znamenitosti.""Povijest?" Massimo ponovno napuni Giulijinu, a zatim i svoju čašu: vino je bojom podsjećalo na rubin, na tamnu krv. "Kao tebe i mene, Paolo. Tvojem smo ocu nadjenuli to ime", objasni mi tada, "jer ne podnosim ta vaša dosadna anglofonska imena. Žalim, ali jednostavno ih ne podnosim. Paolo, prijatelju moj, znaš da sam mogao umrijeti na licu mjesta kad su mi rekli da si odustao od akademske karijere da bi mogao pregovarati od nemila do nedraga. Znači, više voli pričati nego čitati, rekao sam samome sebi. Svijet je izgubio velikog znanstvenika, tvog oca." Dao mi je pola čaše vina, i ne pitavši mog oca, u čašu

41

dodavši i nešto vode iz vrča koji je stajao na stolu. Sada sam prema njemu osjećala veliku naklonost."Sad već pričaš gluposti", rekao je moj otac zadovoljno. "Volim putovati, eto, to volim.""Ah." Massimo odmahne glavom. "A vi ste, signor professore, jednom rekli da ćete biti najveći na svijetu. U redu, znam, ne može se reći da tvoja zaklada nije postigla čudesan uspjeh...""Treba nam mir i diplomatsko prosvjetljenje, a ne nova istraživanja u vezi s nevažnim malim pitanjima do kojih više nikome nije stalo", uzvrati moj otac s osmijehom. Giulia upali fenjer na komodi i isključi električnu rasvjetu. Zatim ga prenese na stol i počne rezati tortu u koju sam dotada nastojala ne zuriti. Površina torte pod nožem je blistala poput opsidijana."U povijesti nema malih pitanja." Massimo mi namigne. "Osim toga, čak je i veliki Rossi rekao da si mu bio najbolji student, a mi ostali nikako ga nismo uspijevali zadovoljiti.""Rossi!"Riječ mi je izletjela iz usta prije nego što sam se uspjela svladati. Otac, koji je jeo tortu, s nelagodom me pogleda."Znači da znate legende o očevim akademskim uspjesima, mlada damo?" Massimo u usta strpa divovski komad čokoladne torte.Otac me ponovno načas pogleda. "Ispričao sam joj nekoliko priča o tim vremenima", reče. Nije mi promakla skrivena nota upozorenja u njegovu glasu. Međutim, već trenutak poslije učinilo mi se da ju je namijenio Massimu, a ne meni, budući da sam se od sljedećih Massimovih riječi naježila, prije nego što je moj otac naglo skrenuo razgovor na politiku."Jadni Rossi", rekao je Massimo. "Divan čovjek tako tragične sudbine. Neobično je kad pomisliš da netko koga si osobno poznavao može tako jednostavno nestati... ispariti."Sutradan ujutro sjedili smo na suncem okupanoj piazzi na najvišoj točki gradića, u zakopčanim jaknama, s brošurama u rukama, i promatrali dvojicu dječaka koji su, kao i ja, trebali biti u školi. Vikali su i dodavali se nogometnom loptom pred crkvom, a ja sam strpljivo čekala. Čekala sam cijelo jutro, dok smo obilazili mračne kapelice "s elementima Brunelleschija", prema neodređenome i dosadnome tekstu

42

u vodiču, te Palazzo Pubblico, čija je prijemna odaja stoljećima služila kao gradska žitnica. Otac je uzdahnuo i dao mi jednu od dvije Orangine u onim zgodnim bočicama. "Pitat ćeš me nešto", rekao je, pomalo neraspoloženo."Ne, samo me zanima što je bilo s profesorom Rossijem." Uvukla sam slamku u bočicu."Tako sam i mislio. Massimo baš i nije imao takta..."Užasavala sam se odgovora, no morala sam pitati. "Je li profesor Rossi umro? Na to je mislio kada je rekao da je nestao?"Otac pogleda prema suprotnoj strani osunčanog trga, prema kavanama i mesnicama. "Da. Ne. No, da, priča je vrlo tužna. Doista te zanimaju pojedinosti?"Kimnula sam. Otac je načas pogledao oko sebe. Sjedili smo na kamenoj klupi koja je stršala iz jedne od lijepih starih palača. Osim onih brzonogih dječaka, na trgu nije bilo nikoga. "U redu", rekao je na kraju.

6. glavaZnaš, rekao je moj otac, one večeri kada mi je dao svežanj papira, Rossija sam ostavio nasmiješenog, na vratima njegova ureda, a kada sam se okrenuo, nekako me obuzeo osjećaj da bih ga trebao zadržati ili se vratiti i još malo razgovarati. Znao sam da je to tek plod našeg neobičnog razgovora, najčudnijeg razgovora u mojem životu, pa sam samo prešao preko toga. U tom trenutku naišla su još dvojica postdiplomaca s našeg odsjeka, zaokupljeni razgovorom, te su pozdravili Rossija prije nego što je zatvorio vrata, a zatim se stali žurno spuštati stubama iza mene. Zahvaljujući njihovu živahnom razgovoru, stekao sam dojam da se život i dalje odvija uobičajenim tempom, no ipak sam osjećao određenu nelagodu. Nisam uspijevao prestati misliti na onu knjigu sa zmajem, koju sam držao u torbi za spise, a Rossi mi je još dodao onaj zatvoreni omot s bilješkama. Pitao sam se bi li ih trebao pregledati još iste večeri, sam za radnim stolom u svom minijaturnom stanu. Bio sam iscrpljen; činilo mi se da nemam snage suočiti se s time što ondje piše.Osim toga, nekako sam slutio da će mi danje svjetlo, jutro, donijeti novo samopouzdanje i malo više razuma. Kada se probudim, možda

43

više neću vjerovati Rossijevoj priči, iako sam, s druge strane, bio uvjeren da će me progoniti, vjerovao u nju ili ne vjerovao. Kako uopće, pitao sam se - sada već vani, prolazeći pod Rossijevim prozorima i nehotice pogledavajući prema svjetlu njegove svjetiljke - kako uopće ne vjerovati mentoru u vezi s nečim što se odnosi na njegov znanstveni rad? Ne bih li tako u pitanje doveo naš cjelokupan zajednički rad? Prisjetio sam se prvih poglavlja svoje disertacije, hrpe pomno dotjeranog rukopisa na stolu kod kuće, i zadrhtao. Ako ne vjerujem u Rossijevu priču, možemo li uopće nastaviti surađivati? Hoću li morati zaključiti da je poludio?Možda sam upravo zbog činjenice da sam, prolazeći pod njegovim prozorima, mislio na Rossija postao tako intenzivno svjestan još uključene svjetiljke. Bilo kako bilo, hodao sam po krugovima svjetla koji su s prozora padali na ulicu, zaputivši se prema svome stanu, kada su ti krugovi doslovce nestali pod mojim nogama. Sve se zbilo u djeliću sekunde, ali preplavio me užas, tako da sam zadrhtao cijelim tijelom. U jednom trenutku bio sam se posve izgubio u mislima, našao se u polju svjetla njegove svjetiljke na pločniku, a već trenutak poslije stajao sam kao ukopan. Gotovo istovremeno shvatio sam dvije stvari. Prvo, nikada dotada nisam vidio to svjetlo na tom dijelu pločnika, između gotičkih sveučilišnih zdanja, iako sam tom ulicom prošao možda i tisuću puta. Nisam ga vidio jer još nikada nije bilo vidljivo. A sada se vidjelo jer se sva ulična rasvjeta odjednom ugasila. Ulica je bila pusta i jedini zvuk bio je odjek mojeg posljednjeg koraka. A osim tih isprekidanih mrlja svjetla iz radne sobe u kojoj smo razgovarali samo desetak minuta ranije, ulicom je vladala posvemašnja tama.Drugo, iako se to nešto pojavilo praktički istovremeno kad i prva spoznaja, dogodilo mi se nešto zbog čega sam stao kao paraliziran. To nešto obuzelo mi je vid, a ne um ili instinkte. U tom trenutku, kada sam kao ukopan zastao na tom osvijetljenom mjestu, toplo i blago svjetlo s prozora mojega mentora jednostavno je nestalo. Možda će ti se učiniti da to zvuči nekako normalno: završilo je radno vrijeme, a profesor na odlasku gasi svjetlo i ulica na kojoj se rasvjeta privremeno pokvarila ostaje u tami. Ali ukupno djelovanje tog trenutka nije bilo ni približno takvo. Nisam imao osjećaj da je netko s druge strane ugasio običnu stolnu svjetiljku. Činilo mi se da je nešto projurilo površinom

44

prozora iza mene i zakrilo izvor svjetla. Ulica se tada našla u potpunome mraku.Na trenutak sam prestao disati. Užasnut i nezgrapnih pokreta, okrenuo sam se, ugledao tamne prozore, praktički nevidljive ponad mračne ulice, i nekako instinktivno potrčao prema njima. Vrata kroz koja sam maločas izišao bila su zaključana. I svi ostali prozori bili su mračni. U to doba vrata vjerojatno ostaju automatski zaključana iza onoga tko iziđe - to je svakako normalno. Stajao sam i oklijevao, već mislio kako ću potrčati prema drugim vratima, kada se ponovno uključila ulična rasvjeta, a ja sam gotovo osjetio stid. Onoj dvojici studenata koji su hodali iza mene nije bilo ni traga ni glasa; vjerojatno su se, mislio sam, udaljili u suprotnome smjeru.No sada je naišla druga skupina studenata; svi su se smijali, ulica više nije bila pusta. Što ako Rossi za koji trenutak iziđe, što je zapravo neizbježno nakon što je ugasio svjetlo i zaključao vrata ureda, i zatekne me kako ondje čekam? Rekao je da više ne želi raspravljati o temi o kojoj smo razgovarali. Kako bih mu objasnio svoje iracionalne strahove, ondje, na pragu, kada je navukao zastor na tu temu - možda čak i na sve morbidne teme? Postiđen, okrenuo sam se i požurio kući. Ostavivši omotnicu u torbi, neotvorenu, prespavao sam noć, premda vrlo nemirno.Sljedeća dva dana imao sam puno posla i nisam si dopustio da pogledam Rossijeve papire; štoviše, odlučio sam iz misli izbaciti sve što imalo podsjeća na ezoteriju. Stoga sam se silno iznenadio kada me kasno poslije podne drugoga dana u knjižnici presreo jedan kolega. "Čuo si za Rossija?" upitao je, ščepavši me za nadlakticu i okrenuvši me u prolazu. "Paolo, čekaj!" Da, ispravno si zaključila - bio je to Massimo. Još na postdiplomskome bio je krupan i glasan, možda i glasniji nego danas. Uhvatio sam ga za ruku."Rossija? Što? Što je bilo?""Nema ga. Nestao je. Policija pretražuje njegov ured."Otrčao sam do zgrade, koja je sada izgledala posve uobičajeno. Unutra je bilo sparno od poslijepodnevnog sunca, prepuno studenata koji su izlazili iz predavaonica. Na prvome katu, pred Rossijevim uredom, jedan je policajac razgovarao s pročelnikom odsjeka i nekolicinom muškaraca koje sam tada vidio prvi put. Kada sam stigao do ulaza,

45

dvojica muškaraca u tamnim sakoima izlazila su iz profesorove radne sobe. Zaključali su vrata i zaputili se prema stubama i predavaonicama. Probio sam se kroz gužvu i obratio se policajcu. "Gdje je profesor Rossi? Što mu se dogodilo?""Poznajete ga?" upitao je policajac, podigavši pogled s notesa."On mi je mentor. Bio sam ovdje prekjučer navečer. Tko kaže da je nestao?"Pročelnik mi je prišao i stisnuo mi ruku. "Znate nešto o tome? U podne nas je nazvala njegova kućna pomoćnica i rekla da ni prošle ni pretprošle večeri nije došao kući - nije tražio ni večeru ni doručak. Kaže da se tako nešto još nije dogodilo. Danas poslije podne nije došao na sastanak odsjeka, a nije se prethodno javio. Ni to se još nikada nije dogodilo. Jedan student došao nam je reći da mu je ured zaključan u vrijeme kada su imali dogovoren susret, za radnoga vremena, te da se Rossi nije pojavio. Danas nije održao predavanje, pa sam na kraju dao otvoriti vrata.""Zatekli ste ga unutra?" Trudio sam se kontrolirati disanje."Ne."Omamljeno sam se progurao prema Rossijevim vratima, no policajac me uhvatio za nadlakticu. "Samo polako", rekao je. "Kažete da ste prekjučer bili ovdje?""Da.""Kada ste ga posljednji put vidjeli?" "Oko pola devet.""Jeste li u to doba ovdje vidjeli nekog drugog?"Zamislio sam se. "Da, dvojicu studenata s našeg odsjeka - Bertranda i Eliasa, čini mi se. Istodobno smo izišli.""Odlično. Provjerite to", rekao je policajac jednome od pomoćnika. "Je li se profesor Rossi na neki način ponašao neobično?"A što sam mogao reći? Zapravo jest - rekao mi je da vampiri doista postoje, da među nama živi grof Drakula, da sam zbog njegova istraživanja možda naslijedio prokletstvo, te da sam onda još vidio kako je njegovo svjetlo zakrilo nešto nalik na diva..."Nije", odgovorio sam. "Našli smo se u vezi s mojom disertacijom i razgovarali približno do pola devet.""Zajedno ste izišli?"

46

"Ne. Ja sam otišao prvi. Otpratio me do vrata i zatim se vratio u ured.""Jeste li na odlasku negdje u blizini zgrade uočili nekoga ili nešto sumnjivo? Jeste nešto čuli?"Ponovno sam malo oklijevao. "Ne, ništa. No, dobro, ulica se nakratko zamračila. Rasvjeta se ugasila.""Da, imamo tu informaciju. Ali niste ni čuli ni vidjeli nešto što bi bilo neuobičajeno?""Nisam.""Koliko sada znamo, vi ste posljednji vidjeli profesora Rossija", ustrajao je policajac. "Dobro razmislite. Je li rekao ili učinio nešto čudno? Je li spominjao deprimiranost, samoubojstvo, nešto slično tome? Je li spominjao neki odlazak, recimo putovanje...?""Ne, ništa slično", rekao sam iskreno. Nakon što je sve zapisao, obratio se pročelniku. "Možete nam jamčiti za ovog mladića?""Svakako se točno predstavio.""U redu", rekao je policajac meni. "Ući ćete sa mnom i reći mi vidite li što neuobičajeno. Osobito ako je nešto drukčije u odnosu na preksinoć. Ne dirajte ništa. Iskreno govoreći, u većini slučajeva na kraju se pokaže da je stvar u nečemu predvidivome, hitnom obiteljskome problemu ili malome slomu zbog premorenosti - vjerojatno će se vratiti za dan-dva. To sam viđao već tisućama puta. Ali kada na stolu ima krvi, jednostavno ništa ne možemo prepustiti slučaju."Krv na stolu? Osjetio sam kako mi popuštaju koljena, ali sam se prisilio da polagano krenem za policajcem. Soba je izgledala jednako kao i kad god sam, više desetaka puta, u njoj boravio tijekom dana: uredna, ugodna, namještaja pomno razmještenog tako da upravo poziva gosta, knjiga i papira na urednim hrpama na stolovima. Načinio sam još nekoliko koraka. Na stolu, na Rossijevu žutosmeđem papiru za upijanje, nalazila se tamna lokvica, koja se još davno proširila i upila u podlogu. Policajac mi je položio ruku na rame, kao da me želi pridržati. "Gubitak krvi sam po sebi nije bio dovoljan da prouzroči smrt", rekao je. "Možda mu je jače potekla krv iz nosa ili je došlo do nekog drugog krvarenja. Je li profesoru Rossiju za kojeg vašeg susreta curila krv iz nosa? Je li te večeri izgledao bolesno?"

47

"Ne", rekao sam. "Nikad nisam vidio da krvari... i nikad mi nije govorio o zdravlju." Tada sam iznenada, užasavajuće jasno, uvidio da sam o našim susretima govorio kao o nečemu što je zauvijek završilo. Grlo mi se stisnulo od navale emocija kada sam se sjetio kako je Rossi vedro i veselo stajao na vratima dok sam odlazio. Je li se nekako porezao - možda čak i namjerno? - u trenutku nestabilnosti - a zatim istrčao iz sobe i zaključao vrata? Pokušavao sam zamisliti kako bunca u parku, možda promrzao i gladan, ili kako je ušao u autobus za neko nasumično odabrano odredište. I ništa nije odgovaralo mojoj predodžbi o njemu. Rossi je bio čvrst karakter, smiren i mentalno zdrav da nije mogao biti zdraviji."Dobro pogledajte sve." Policajac je povukao ruku s mog ramena. Prodorno me promatrao, a ja sam osjećao kako pročelnik i ostali stoje na vratima iza nas. Tada mi je sinulo da, ako je netko ubio Rossija, do trenutka u kojem se ne dokaže suprotno, ostajem među osumnjičenicima. No Bertrand i Elias potvrdit će moju priču, kao i ja njihovu. Redom sam piljio u sve predmete u sobi, kao da želim proniknuti u njihovu bit. To mi je donijelo samo nove frustracije; sve je bilo stvarno, normalno, uobičajeno, a Rossija više jednostavno nije bilo."Ne", rekao sam na kraju. "Ne vidim nikakve promjene." "U redu." Policajac me tada okrenuo prema prozorima. "U tom slučaju, pogledajte gore."Na bijelome stropu iznad pisaćeg stola, visoko nad nama, tamna mrlja dugačka desetak centimetara protezala se u stranu, kao da pokazuje prema nečemu što se nalazi vani. "Čini se da je i to krv. Samo polako; još ne znamo je li profesorova. Strop je previsok i teško se doseže, čak i s onih sklopivih ljestava. Sve ćemo dati na ispitivanje. A sada dobro razmislite. Je li Rossi spominjao kakvu pticu koja mu je te večeri uletjela u ured? Jeste li na odlasku čuli kakve zvukove, kao da nešto ulazi? Sjećate li se je li prozor bio otvoren?""Ne", odgovorio sam. "Nije spomenuo ništa slično. A pouzdano znam da su prozori bili zatvoreni." Nisam uspijevao odvojiti pogled od mrlje; činilo mi se da bih, samo ako budem piljio dovoljno dugo i intenzivno, možda u tom užasnom hijeroglifu mogao nešto ipak iščitati.

48

"Više puta događalo se da ptica uđe u ovu zgradu", začuo se pročelnikov glas s vrata. "Golubovi. S vremena na vrijeme uđu kroz krovne prozore.""I to je jedna od mogućnosti", rekao je policajac. "Iako nismo pronašli izmet, to ne možemo isključiti.""Ili možda šišmiši", rekao je pročelnik. "Što kažete na šišmiše? U ovim starim zgradama vjerojatno žive raznorazna stvorenja.""No da, to je druga mogućnost, osobito ako je Rossi pokušao nešto udariti metlom ili kišobranom, pa tako ranio životinju", rekao je jedan drugi profesor s vrata."Jeste li ovdje ikada vidjeli nešto nalik na šišmiša ili pticu?" upitao je policajac, ponovno se obrativši meni.Trebalo mi je nekoliko trenutaka da oblikujem riječ od dva glasa i nekako je protisnem kroz suhe usne. "Ne", rekao sam, ali gotovo i nisam shvaćao pitanje. Pogled mi je napokon došao do unutarnje strane tamne mrlje i mjesta od kojeg kao da se odvajala. Na najvišoj polici, među ostalim njegovim "neuspjesima", nedostajala je jedna knjiga. Na mjestu na koje je dvije večeri ranije vratio onu zagonetnu knjigu, sada se među ostalim knjigama nazirala uska crna praznina.Kolege su me izvodili iz ureda, tapšali me po leđima i govorili da se ne smijem brinuti. Sigurno sam bio bijel kao zid. Obratio sam se policajcu, koji je iza nas zaključavao vrata. "Postoji li mogućnost da je profesor Rossi već negdje u bolnici, ako se nekako porezao ili ako ga je netko ozlijedio?"Samo je odmahnuo glavom. "Provjerili smo. Nema mu traga. Zašto? Mislite da se mogao nekako ozlijediti? Čini mi se da ste rekli da nije izgledao kao da bi se mogao ubiti i da nije bio deprimiran.""Oh, nije." Duboko sam uzdahnuo i ponovno osjetio kako gubim tlo pod nogama. Strop je ionako previsok da bi ga umrljao ručnim zglobovima - to je bila jedina nevesela utjeha."No, da, ljudi, idemo dalje." Obratio se pročelniku i njih su dvojica nastavili tiho razgovarati. Mnošto koje je dotada stajalo pred vratima počelo se razilaziti, a ja sam krenuo ispred njih. Više od svega trebalo mi je mirno mjesto gdje ću sjesti.Meni najdražu klupu u glavnome brodu sveučilišne knjižnice još su grijale posljednje zrake poslijepodnevnog proljetnog sunca. Oko mene

49

se nalazilo troje-četvero studenata. Čitali su ili prigušeno razgovarali. Osjetio sam kako mi taj dobro poznati mir akademskog utočišta prožima kosti. Velika dvorana knjižnice imala je obojene prozore. Neki od njih gledali su na čitaonice, te hodnike i dvorišta nalik na samostan, tako da sam vidio kako se ljudi kreću i unutra i vani, kako uče za velikim hrastovim stolovima. Uobičajeni radni dan primicao se završetku; sunce će ubrzo napustiti kamene ploče pod mojim nogama i svijet obaviti sutonom - bit će to znak da je od mojeg razgovora s mentorom proteklo četrdeset osam sati. U tim trenucima prostorom su još prevladavali učenje i aktivnost, odupirući se rubovima tame.Moram ti reći da sam u to vrijeme, kad bih učio, najviše volio biti posve sam, u redovničkoj tišini, kako me ništa ne bi uznemiravalo. Već sam ti opisao odjeljke u kojima sam najčešće radio, na višim katovima s pohranjenim knjigama, gdje sam imao vlastito utočište i gdje sam pronašao onu neobičnu knjigu koja mi je gotovo preko noći izmijenila i život i misli. Dva dana ranije u to vrijeme ondje sam čitao i učio, zaokupljen poslom i opušten, spremao se pokupiti knjige o Nizozemskoj i žurno otići na ugodan razgovor s mentorom. Razmišljao sam jedino o tome što su Heller i Herbert godinu prije napisali o gospodarskoj povijesti Utrechta, te kako bih mogao opovrgnuti njihove navode u svome članku, možda čak članku lukavo pripremljenom na temelju moje vlastite disertacije.Ako sam i zamišljao neki dio prošlosti, tada sam zapravo u mislima gledao one nedužne, blago pohlepne Nizozemce koji raspravljaju o problemčićima svojih gilda, ili ustobočeni stoje na vratima ponad kanala, gledajući kako radnici prebacuju novi sanduk s robom na najviši kat kuće pretvorene u skladište. Ako su mi se i ukazivale neke vizije prošlosti, vidio sam samo ta ružičasta lica, lica svježa zahvaljujući moru, sjajna čela, spretne ruke, čuo škripu njihovih elegantnih brodova, osjećao miris mirođija, katrana i otpadnih voda u pristaništu i uživao u odvažnoj genijalnosti njihova kupovanja i robne razmjene.No povijest, čini se, može biti nešto posve drugo, krvava mrlja čija bol ni preko noći, pa ni tijekom stoljeća, ne blijedi. Tako ću tog dana proučavati nešto posve drugo - nešto posve novo meni, ali ne i Rossiju i mnogima koji su se probijali kroz isti mračni gustiš. To novo

50

istraživanje htio sam početi uz vedar žamor i buku glavne dvorane, a ne među nijemim policama među kojima se tek povremeno čuju umorni koraci na nekim dalekim stubama. Sljedeću fazu povjesničarskog života htio sam otvoriti pred nedužnim očima mladih antropologa, prosijedih knjižničara, osamnaestogodišnjaka koji misle na skvoš ili nove bijele tenisice, nasmiješenih dodiplomskih studenata i bezopasno skrenulih umirovljenih profesora - cjelokupnog prometa tipičnog za večer na sveučilištu. Još sam jednom pogledao dvoranu prepunu užurbanosti, osunčana mjesta koja su ubrzano nestajala, vrata na glavnome ulazu koja su se neprestano otvarala i zatvarala, okrećući se na brončanim šarkama. Zatim sam uzeo ofucanu torbu i iz nje izvukao pretrpanu tamnu omotnicu na kojoj je jednostavan natpis ispisao sam Rossi: SAČUVAJ ZA SLJEDEĆU.Za sljedeću? Dva dana ranije nisam pobliže pogledao omot. Je li te informacije namjeravao sačuvati za sljedeću priliku u kojoj će se namjeriti na taj projekt, tu mračnu utvrdu? Ili sam ja ta "sljedeća osoba", "sljedeća žrtva"? Je li to dokaz njegove ludosti?Otvorivši je, u omotnici sam ugledao hrpu papira različite debljine i veličine. Mnogi papiri bili su blijedi i krhki od stajanja, dio njih fini tanki pelir, gusto natipkanih redaka. Velika količina materijala. Morat ću ih raširiti, zaključio sam. Prišao sam najbližem stolu boje meda u blizini abecednog kataloga. U dvorani se još nalazilo mnoštvo ljudi. Sve su to bili prijateljski naklonjeni neznanci, no ipak sam se praznovjerno osvrnuo prije nego što sam izvukao dokumente i posložio ih po stolu.Dvije godine ranije u rukama sam imao dio rukopisa sira Thomasa Morea, kao i dio pisama starijeg Albrechta iz Amsterdama, dok sam u nešto skorije vrijeme pomagao pri katalogizaciji zbirke flamanskih poslovnih knjiga iz osamdesetih godina 17. stoljeća. Kao povjesničar, znao sam da je redoslijed arhivske građe važan element dostupnih spoznaja. Izvukavši olovku i papir, redom sam popisivao dokumente kako sam ih vadio. Prvi Rossijev dokument, koji sam zatekao na vrhu hrpe, bili su oni fini tanki listovi. Riječi nisu mogle biti natipkane pomnije i urednije, a sve je bilo izneseno manje-više u obliku pisama. Oprezno sam ih držao na okupu, samome sebi ne dopuštajući da ih pomnije promotrim.

51

Drugi dokument bio je zemljovid, nacrtan rukom, pažljivo no pomalo nevješto. Papir je već počeo blijedjeti, a oznake i nazivi jedva su se razabirali na debelome papiru iz bilježnice, učinilo mi se strane proizvodnje, očito istrgnutome iz nekog starog bloka. Uslijedila su još dva zemljovida. Nakon njih tri lista raštrkanih bilježaka ispisanih rukom, tintom i posve čitljivih već na prvi pogled. I njih sam ostavio na jednoj hrpi. Nakon toga naišao sam na otisnutu brošuru koja je turiste pozivala u "Romantičnu Rumunjsku", na engleskome. Na temelju secesijskih ukrasa, pomislio sam da potječe iz dvadesetih ili tridesetih godina 20. stoljeća. Potom sam došao do dva računa za boravak u hotelu i konzumirane obroke. Iz Istanbula. Zatim na veliku i staru auto-kartu Balkana, nemarno otisnutu u dvije boje.Posljednja je bila malena žuto-bijela omotnica, zalijepljena i bez oznaka. Nju sam odložio na stranu, junački ne dodirnuvši preklop.I to je bilo sve. Veliku smeđu omotnicu pregledao sam uzduž i poprijeko, čak je i protresao, kako mi ne bi promakla ni uginula mušica. I tada se u meni iznenada (i prvi put) pojavio osjećaj koji će me pratiti tijekom svih daljnjih napora i muka koji će se od mene tražiti: osjetio sam Rossijevu nazočnost, njegov ponos zbog moje temeljitosti, kao da njegov duh živi i obraća mi se posredovanjem pomnih metoda kojima me naučio. Znao sam da je u istraživanju građe bio brz, ali i da ništa nije zlorabio, da nikada nije ništa zanemario - ni jedan jedini dokument, nijedan arhiv, koliko god bio udaljen, i nijednu ideju, koliko god bila nepopularna u krugovima njegovih kolega. Zahvaljujući činjenici da je nestao i - pomislio sam već gotovo izbezumljeno - tome što me toliko trebao, odjednom smo postali gotovo ravnopravni. Usto sam imao i dojam da mi je nekako obećavao takav ishod, tu jednakost, i da je cijelo to vrijeme jednostavno čekao trenutak kada ću sve to zavrijediti.Tako sam pred sobom na stolu raširio sve dokumente. Počeo sam od pisama, onih dugačkih i gusto ispunjenih listova tankog papira, uz malobrojne pogreške i ispravke. Svako pismo bilo je napisano u jednome primjerku, a već su bila posložena kronološki. Sva su bila pomno datirana, odreda napisana u prosincu 1930. godine, prije više od dvadeset godina. Na svakom je u zaglavlju stajalo TRINITY COLLEGE, OXFORD, bez adrese. Letimično sam pogledao prvo

52

pismo. U njemu je prepričao kako je otkrio zagonetnu knjigu, te kako je proveo početno istraživanje u Oxfordu. Potpis je glasio: "S poštovanjem i u najdubljoj boli, Bartholomew Rossi." A početak - pomno sam držao list, čak i kada mi je ruka počela pomalo podrhtavati - početak je bio srdačan: "Dragi moj nesretni nasljedniče..."

Otac je iznenada zašutio, a budući da mu je glas prije toga zadrhtao, obzirno sam se okrenula na drugu stranu, kako se ne bi prisiljavao da nastavi. Ne izgovorivši više ni riječi, oboje smo uzeli jakne i odšetali na suprotnu stranu malene piazze, pretvarajući se da nas pročelje crkve i dalje zanima.

7. glavaMoj se otac ponovno nekoliko tjedana zadržao u Amsterdamu, a za to vrijeme imala sam dojam da me prati na drukčiji način. Jednog dana iz škole sam se vratila malko kasnije nego inače i zatekla gospođu Clay kako s njim razgovara telefonom. Odmah mi je dala slušalicu. "Gdje si bila?" upitao me otac. Zvao je iz svog ureda u Centru za mir i demokraciju. "Zvao sam dvaput, a gospođa Clay nije znala gdje si. Strašno se zabrinula."Zapravo se zabrinuo on, to mi je bilo jasno, iako je zadržao neutralan ton. "Čitala sam u novom kafiću u blizini škole", rekla sam."U redu", rekao je otac. "Samo bi bilo zgodno da kad kasniš, nazoveš ili gospođu Clay ili mene. Ništa više."Nije mi se svidjelo, ali sam rekla da ću se idući put javiti. Moj se otac te večeri vratio ranije, pa mi je čitao dijelove Velikih očekivanja. Potom je izvadio nekoliko naših albuma, pa smo ih zajedno pregledali: Pariz, London, Boston, moje prve role, završetak trećeg razreda, Pariz, London, Rim. I uvijek samo ja, pred Panteonom ili na ulazu u Pere Lachaise, jer je moj otac snimao, a uvijek smo bili sami. U devet je provjerio sva vrata i prozore i poslao me u krevet.Kad sam sljedeći put znala da ću zakasniti, doista sam nazvala gospođu Clay. Objasnila sam da ću s nekoliko kolegica pisati zadaću uz čaj. Rekla je da nema problema. Spustila sam slušalicu i sama otišla u sveučilišnu knjižnicu. Imala sam dojam da se Johan Binnerts, knjižničar iz srednjovjekovne zbirke u amsterdamskoj sveučilišnoj

53

knjižnici, već naviknuo da me viđa kod sebe; barem mi se ozbiljno smiješio kad god bih mu se obratila s novim pitanjem, i uvijek se raspitivao kako napredujem s referatima iz povijesti. On mi je pronašao odlomak iz jednog teksta iz 19. stoljeća zbog kojeg mi je bilo osobito drago, te sam dosta dugo iz njega vadila bilješke. I danas imam primjerak tog teksta, u radnoj sobi u Oxfordu - knjigu sam ponovno pronašla u jednoj knjižari, prije nekoliko godina. Riječ je o Povijesti srednje Europe lorda Gellinga. Za njega sam sentimentalno vezana, nakon toliko godina, iako mi se ni danas ne dogodi da ga otvorim a da ne osjetim nelagodu. Vrlo se dobro sjećam vlastitog rukopisa, skladnog i mladenačkog, kojim sam pojedine dijelove prepisala u školsku bilježnicu:Osim što je iskazao silnu okrutnost, Vlad Drakula bio je i osobito smion. Upravo zahvaljujući takvoj odvažnosti 1462. prešao je Dunav i izveo noćni konjanički napad na tabor sultana Mehmeda II i njegovu vojsku, koja se bila okupila radi napada na Vlašku. Pritom je Drakula pobio nekoliko tisuća turskih vojnika, a sultan je jedva izvukao živu glavu prije nego što je otomanska garda prisilila Vlahe na uzmak.Slične količine materijala moguće je izvući i u vezi s imenima svih velikih feudalaca u njegovu dijelu Europe - u mnogim slučajevima i više, a u rijetkima i mnogo više. U vezi s podacima o Drakuli iznimna je upravo njihova dugovječnost - odnosno, Drakula jednostavno ne umire kao povijesna pojava, legenda o njemu neviđeno je ustrajna i izdržljiva. Oni malobrojni izvori dostupni u Engleskoj izravno ili neizravno pozivaju se na druge izvore čija bi raznolikost kod svakog povjesničara pobudila veliku znatiželju. Čini se da je još za života bio na zlu glasu u Europi - a to je bila velika stvar u vrijeme kada je Europa bila silno velik i, prema našim mjerilima, nepovezan svijet čije su vlade spajali glasnici na konjima i riječni promet, i u vrijeme kada među pripadnicima plemstva užasna okrutnost nije bila neobična pojava. Ta užasna legenda nije zamrla s njegovom zagonetnom smrću i neobičnim pokopom 1476. godine, nego se praktički u neoslabljenome obliku održala sve dok nije izblijedjela u sjaju zapadnjačkog prosvjetiteljstva.Bio je to završetak natuknice o Drakuli. Pitanja i zagonetki imala sam više nego dovoljno, ali sam ipak otišla na odjel s engleskom

54

književnošću i ondje sa zadovoljstvom pronašla primjerak Drakule Brama Stokera. Zapravo sam morala doći podosta puta da bih je pročitala. Nisam znala smijem li posuđivati te knjige, no čak i da sam smjela, ne bih je željela donijeti kući, gdje bih teško odlučila hoću li je sakriti ili je promišljeno ostaviti na otvorenom. Tako sam Drakulu pročitala sjedeći u neudobnome naslonjaču uz prozor. Kroz taj se prozor vidio meni najdraži kanal, Singel, s cvjetnom tržnicom i malenim štandom na kojem su ljudi kupovali zalogajčiće od haringe. Bilo je to čudesno mirno i skrovito mjesto na kojem me jedna polica štitila od ostalih čitača.Ondje, u tom naslonjaču, malo-pomalo pustila sam da me obaviju i preplave Stokerove čas gotičke i stravične, čas prisne i tople viktorijanske ljubavne priče. Nisam točno znala što želim od te knjige; prema očevim riječima, profesor Rossi smatrao ju je uglavnom beskorisnom u smislu izvora informacija o pravome Drakuli. Činilo mi se da je profinjeni, odvratni grof Drakula iz romana dojmljiv lik, iako nema mnogo dodirnih točaka s Vladom Tepešom. I sam je Rossi bio uvjeren da je Drakula postao jednim od nemrtvih, jednim od živih mrtvaca, i to u životu - tijekom povijesti. Pitala sam se ima li roman moć kojom može izazvati da se u stvarnosti dogodi nešto tako neobično. Naposljetku, Rossi je do svog otkrića došao godinama nakon objave romana Drakula. S druge strane, Vlad Drakula postojao je kao sila zla gotovo četiri stotine godina prije Stokerova rođenja. Sve je to užasno zbunjivalo.Osim toga, nije li profesor Rossi rekao i da je Stoker došao do niza pouzdanih informacija u vezi s predajama o vampirima? Nisam gledala nijedan film o vampirima - otac nije volio horore, bez obzira na temu - i temelji priče za mene su bili novost. Prema Stokeru, vampir može napasti žrtvu jedino između zalaska i izlaska sunca. Vampiri žive vječno, goste se krvlju smrtnika i tako ih pretvaraju u nove vampire, u žive mrtvace. Vampir može poprimiti lik šišmiša, vuka ili maglice; moguće ga je odagnati križem ili češnjakom; uništit ćete ga samo ako mu glogovim kolcem probodete srce i usta napunite češnjakom, dok danju spava u svome lijesu. Moguće ga je ubiti i srebrnim metkom koji će proći kroz srce.

55

Same po sebi, te me spoznaje ne bi prestrašile; sve to činilo mi se odveć dalekim, odveć praznovjernim, odveć neobičnim. No jedan aspekt priče progonio me nakon svakog čitanja, kad god bih vratila knjigu na policu, pažljivo pamteći broj stranice na kojoj sam stala. Ta me pomisao pratila i na stubištu knjižnice i preko mostova, sve dok ne bih došla do naših vrata. Drakula iz Stokerove mašte imao je i omiljene žrtve: mlade žene.Otac je više nego ikada, tako je barem tvrdio, žudio za proljećem na jugu; htio je da i ja doživim tu ljepotu. Meni su se ionako primicali praznici, a on će u Parizu morati ostati tek nekoliko dana. Već sam bila shvatila da ne smijem navaljivati, ni kada se radi o putovanju, ni kada se radi o pričama; i jedno i drugo ponudit će mi kada bude spreman, ali nikada, baš nikada kod kuće. Čini mi se da jednostavno nije htio u naš dom unositi tu mračnu sjenu.Vlakom smo otputovali u Pariz, a zatim automobilom na jug, u Cévennes. Prije podne sam radila na dva-tri referata, na sve boljem francuskom, koje sam poštom slala u školu. I danas čuvam jedan od njih; čak i sada, nakon više desetljeća, kad god ga otvorim, počinjem osjećati onu neprevodivu bit Francuske u svibnju, miris trave koja nije trava, već l'herbe, jestivo svježa, kao da je sva francuska vegetacija na neki čudesan način pogodna za kuhanje, sastojak salate ili nešto što treba umiješati u sir.Na farmama uz cestu zaustavljali smo se i kupovali namirnice za piknik kakve nam nisu mogli prirediti ni u jednom restoranu: košarice sa svježim jagodama koje su blistale na suncu i koje, kako se činilo, ne treba prati; kozje sireve teške poput utega i obložene sivom plijesni, kao da ih je netko valjao po podu podruma. Otac je pio tamnocrveno vino, bez etikete, koje je stajalo tek po nekoliko centima, a na koje je ponovno stavljao čep nakon svakog obroka, uz njega noseći i malenu čašu pomno umotanu u ubrus. Za desert smo gutali cijele svježe ispečene kruhove iz obližnjeg gradića, u njih stavljajući kockice tamne čokolade. Želudac me bolio od silnog užitka, a moj je otac sa žaljenjem rekao kako će ponovno morati na dijetu kada se vratimo u svakodnevicu.

56

Cesta nas je vodila francuskim jugoistokom, a zatim smo, nakon dan-dva, koji su mi se stopili u nejasnu izmaglicu, došli do viših krajeva, do svježijih planina. "Les Pyrénées-Orientales", rekao mi je otac, raširivši zemljovid za jednog od naših piknika. "Ovamo želim doći već godinama." Prstom sam slijedila put koji smo prešli i tako uvidjela da smo se našli neočekivano blizu Španjolske. A ta pomisao - kao i prelijepa riječ Orientales - nekako me zatekla i pogodila. Približavali smo se rubovima meni poznatoga svijeta i prvi put uvidjela sam da bih jednog dana mogla krenuti još dalje, sve dalje izvan tih granica. Moj je otac htio pogledati točno određeni samostan. "Čini mi se da do navečer možemo doći do gradića u podnožju, pa se sutra uspeti pješice.""Jako je visoko?" upitala sam."Približno na pola puta do vrha. Tako se lakše branio od svih mogućih napadača. Sagrađen je točno 1000. godine. Nevjerojatno... tako malo mjesto, uklesano u stijenu... do njega teško dolaze čak i najgorljiviji hodočasnici. Ali i gradić pod njim također će ti se svidjeti. Riječ je o starim toplicama. Prelijep gradić..." Otac se na te riječi nasmiješio, no bio je nemiran, prebrzo je sklopio kartu. Imala sam dojam da će mi ubrzo ispričati sljedeću priču; ovaj put možda neću trebati moliti.Les Bains mi se doista svidio kada smo kasnije poslije podne autom ušli u taj gradić. Bilo je to zapravo veliko selo na stijeni boje pijeska, naselje koje se raširilo po malenome vrhu. Nad njim su se nadvijali veliki Pireneji, zasjenivši sve osim najširih nižih ulica, koje su se protezale u smjeru riječnih dolina i ravnih i sušnih farma daleko u podnožju. Prašni platani, četvrtasto podrezanih krošanja, oko niza prašnih trgova, nisu pružali hlad šetačima i stolovima za kojima su starice prodavale čipkaste stolnjake i bočice s ekstraktom lavande. Odande smo podigli pogled prema kamenoj crkvi predvidiva izgleda, koju su opsjedale lastavice, na najvišoj točki u gradiću, i ugledali zvonik koji je lebdio u divovskoj sjeni planina, u tom dugačkome vršku tame koji će se sa spuštanjem sunca širiti ovim dijelom sela, ulicu po ulicu.Večera je bila krepka: juha nalik na gaspačo, potom teleći kotleti. Jeli smo u restoranu u prizemlju jednog od hotela iz devetnaestog stoljeća.

57

Voditelj restorana stavio je nogu na mjedenu prečku šanka uz naš stol i dokono se, ali ipak uljudno, raspitivao o našem putovanju. Bio je to priprost čovjek, u besprijekornom crnome odijelu, uska lica i maslinaste kože. Francuski je govorio brzo i u isprekidanom ritmu, uz jezične začine na koje još nisam bila naišla, tako da sam ga razumjela mnogo manje nego otac. Otac mi je stoga prevodio."Ah, dakako... naš samostan", počeo je šef, odgovarajući na očevo pitanje. "Znate da Saint-Matthieu svakog ljeta privlači osam tisuća posjetitelja? Doista je tako. No svi su tako dragi i dobri, mirni i tihi, mnoštvo kršćana iz inozemstva koji se uspinju pješice. I dalje pravo hodočašće. Ujutro sami namještaju krevet, a mi ih gotovo i ne primjećujemo kada dolaze i odlaze. Dakako, mnogi ljudi dolaze i radi les bains. I vi ćete se okupati, zar ne?"Otac je rekao da nakon samo dva noćenja u gradu moramo ponovno krenuti na sjever, a da cijeli sutrašnji dan namjeravamo provesti u samostanu."Znate, ovdje imate mnoštvo legendi, neke su doista čudesne, a sve su istinite", rekao je uz osmijeh šef restorana, tako da je usko lice odjednom postalo zgodno. "Mlada dama razumije? Legende bi je mogle zanimati.""Je comprends, merci", odgovorila sam uljudno."Bon. Ispričat ću vam jednu legendu. Neće vam smetati? Molim vas, jedite kotlet - najbolji je dok je vrlo topao." U tom trenutku naglo su se rastvorila vrata na ulazu u restoran i na njima se pojavio nasmiješen par u godinama. Bilo je očito da su iz grada. Ušavši, odabrali su stol. "Bon soir, buenas tardes", rekao je naš prijatelj, sve u jednome dahu. Upitno sam pogledala oca, a on se nasmijao."Da, kod nas je sve izmiješano", rekao je šef, koji se također smijao. "Mi smo vam la salade raznoraznih kultura. Moj je djed vrlo dobro - čak besprijekorno - govorio španjolski i već kao starac borio se u građanskome ratu. Mi vam ovdje volimo sve jezike. Kod nas nema podmetanja eksploziva, nema terorista, kao kod Baska. Mi nismo kriminalci." S prijezirom je pogledao oko sebe, kao da mu se netko upravo usprotivio."Objasnit ću ti poslije", rekao mi je otac ispod glasa.

58

"Nego, ispričat ću vam priču. S ponosom vam mogu reći da me cijeli grad zove svojim povjesničarem. Jedite. Već znate da je naš samostan nastao 1000. godine. Zapravo ipak 999., budući da su se redovnici koji su odabrali to mjesto pripremali za nailazak Sudnjeg dana, znate, novog tisućljeća. Penjali su se ovim planinama i tražili mjesto za svoju crkvu. I tako se jednome od njih u snu ukazao sveti Matej, koji se spustio s neba i na vršak koji se nalazio nad njima, položio bijelu ružu. Sutradan su se uspeli do tog mjesta i molitvama posvetili planinu. Vrlo zgodno - oduševit ćete se. Ali to nije ta velika legenda. Radi se samo o podizanju samostanske crkve.I tako, kada su samostan i crkvica za sobom imali tek jedno stoljeće, jedan od najpobožnijih redovnika, koji je podučavao mlađe kolege, zagonetno je umro iako je bio tek srednjih godina. Zvao se Miguel de Cuxa. Ostali ga redovnici nisu mogli prežaliti, a pokopali su ga u kripti. Znate, poznati smo upravo po toj kripti, jer je riječ o najstarijem primjeru romaničkog graditeljstva u Europi. Tako je!" Dugačkim prstima lupnuo je po šanku. "Upravo tako! Neki kažu da čast pripada Saint-Pierreu, u blizini Perpignana, no to su tek laži za turiste.Bilo kako bilo, taj je veliki učenjak pokopan u kripti, a ubrzo zatim samostan je zadesilo prokletstvo. Nekolicina redovnika umrla je od neobičnog oblika kuge. Jednog po jednog pronalazili su ih mrtve u klaustrima - a oni su vam predivni, oduševit će vas. Nema ljepših u cijeloj Europi. Umrli redovnici bili su blijedi poput duhova, kao da u njihovu tijelu nije ostala ni kap krvi. Svi su posumnjali u otrov.Na kraju se jedan mladi redovnik - omiljeni učenik redovnika koji je umro - spustio u kriptu i otkopao učitelja, unatoč protivljenju opata, kojeg je obuzeo strah. I tako su uvidjeli da im je učitelj živ, ali ne istinski živ... shvaćate? Živi mrtvac. Noću je ustajao i oduzimao život drugim redovnicima. Kako bi jadnikovu dušu napokon uputili na pravo mjesto, donijeli su svetu vodicu iz svetišta u planinama i uzeli vrlo oštar kolac..." Oštrinu vrška prikazao je u zraku, kako bi mi zornije dočarao što opisuje. Ja sam se potpuno fiksirala na njega i njegov neobični francuski, u glavi slažući njegovu priču uz velik napor i silnu koncentraciju. Otac mi više nije prevodio i u tom trenutku vilicom je slučajno kucnuo po tanjuru. Kada sam ga

59

pogledala, odjednom sam uvidjela da je bijel kao stolnjak, nepomično zagledan u našeg novog prijatelja."Možemo li..." nakašljao se i jedanput ili dvaput obrisao usta ubrusom. "Možemo dobiti kavu?""Ali niste jeli salade. " Činilo se da je naš domaćin vrlo uznemiren. "Iznimno je dobra. A večeras imamo i poires belles-Hélene, i fine sireve, kao i gâteu za mladu damu.""Svakako, svakako", rekao je žurno moj otac. "Kušat ćemo sve, da, svakako."Kada smo došli onamo, najnižim od prašnih trgova odjekivala je glazba iz zvučnika; trajala je nekakva mjesna predstava: desetero-dvanaestero djece u kostimima. Sve me nekako podsjetilo na Carmen. Djevojčice su poskakivale na mjestu, šuškale žutim volanima od tafta, koji su se od bokova spuštali do gležnjeva, skladno naginjale glavu pod mantillama od čipke. Dječaci su toptali nogama i klečali, ili namršteni, dignutih noseva kružili oko djevojčica. Svaki od njih na sebi je imao kratki crni sako i uske hlače, te baršunasti šešir. S vremena na vrijeme glazba se pojačavala, popraćena zvukovima koji su podsjećali na pucketanje biča, a sve to čulo se još bolje i glasnije kada smo se približili. Još nekoliko turista stajalo je oko pozornice i promatralo plesače, dok su roditelji, bake i djedovi sjedili na sklopivim stolicama uz praznu fontanu, plješćući kad god bi glazba ili toptanje dosegli crescendo.Zadržali smo se tek nekoliko minuta, a zatim skrenuli na cestu koja vodi prema gore, tako ravno i nedvosmisleno, od trga do crkve na vrhu. Moj otac nije spominjao sunce koje se sve brže spuštalo, no osjećala sam da nam naglo izmicanje dana određuje tempo koraka te se nisam iznenadila kada je odjednom nestalo i posljednjeg tračka svjetla. Rub plavocrnih Pireneja jasno se isticao dok smo se uspinjali. Potom se stopio s plavocrnim nebom. Pogled koji se pružao od podnožja crkvenoga zida bio je fantastičan. Nisam osjetila vrtoglavicu, kao kad smo krajolik gledali iz onih talijanskih gradića koje sam još sanjala, no ovdje me zadivila širina, beskonačnost do koje je sezao pogled: visoravni i uzvisine koje se dižu prema predbrežju, predbrežje koje se diže prema mračnim vrhovima koji zaklanjaju cijele dijelove dalekoga svijeta. Pod nama su se počela paliti svjetla grada, ljudi su

60

hodali ulicama i prolazima, razgovarali i smijali se, a miris nalik na miris karanfila dopirao je iz uskih vrtova okruženih zidovima. Lastavice su ulijetale i izlijetale iz zvonika, letjele u krug kao da nitima zraka obavijaju nešto nevidljivo. Uočila sam jednu lastavicu koja se pijano prevrtala među ostalim pticama, nekako bestežinska i nespretna, a ne brza i okretna, te sam uvidjela da je to zapravo šišmiš koji se jedva nazire u sve oskudnijem svjetlu.Moj je otac uzdahnuo, naslonivši se na zid, i položio nogu na kameni blok - mjesto za penjanje na magarca? To se pitao naglas, zbog mene. O čemu god točno bila riječ, taj je kamen stoljećima promatrao isti prizor, bezbrojne slične zalaske sunca, razmjerno nedavnu promjenu koja se dogodila kada su treperenje svijeća u ulicama visokih zidova i kavanama zamijenile žarulje. Otac se ponovno doimao opuštenim, tako naslonjen nakon ukusne večere i šetnje savršeno čistim zrakom, no meni se činilo da je opušten nekako neprirodno i promišljeno. Nisam se usudila pitati zašto je onako neobično reagirao na priču koju smo čuli u restoranu, no ja sam zahvaljujući tome stekla dojam da možda postoje priče koje su mojem ocu užasnije čak i od one koju mi je počeo pričati. Ovaj put nisam trebala tražiti da nastavi pričati. Činilo se da mu je i ta njegova priča, barem zasada, draža od nečeg još goreg.

8. glava13. prosinca 1930. Trinity College, OxfordDragi moj nesretni nasljedniče,danas me koliko-toliko tješi činjenica da je ovaj dan u crkvenome kalendaru posvećen Luciji, zaštitnici svjetla, svetoj pojavi koju su s juga Italije kući dopremili vikinški trgovci. Što još može bolje štititi od sila zla - unutarnjih, vanjskih, vječnih - od svjetla i topline, i to kada se primičemo najkraćem i najhladnijem danu u godini? Još sam ovdje, nakon još jedne neprospavane noći. Bih li ublažio tvoju zbunjenost da kažem kako sada spavam s vijencem češnjaka pod jastukom ili da oko ateističkoga vrata nosim mali zlatni križić na lančiću? Nije tako, dakako, ali pustit ću te da zamišljaš te oblike zaštite, ako baš želiš. Oni imaju intelektualne i psihološke pandane. Ovih potonjih držim se dan i noć.

61

Da nastavim priču o provedenim istraživanjima: da, prošlo ljeto promijenio sam plan putovanja i došao u Istanbul. Planove sam promijenio pod utjecajem jednog komadića pergamenta. Proučio sam sve izvore do kojih sam uspio doći u Oxfordu i u Londonu, a koji bi se mogli odnositi na onog Drakulyu iz moje zagonetne prazne knjige. U vezi s tom temom ispisao sam hrpu bilježaka, koje ćeš, nemirni štioče iz budućnosti, pronaći među ovim pismima. Otada sam ih dijelom proširio, kao što ćeš poslije doznati, a ja se nadam da će te i štititi i usmjeravati.Namjera mi je bila uoči putovanja u Grčku odustati od tog besciljnog istraživanja, te potrage za nasumičnim znakom iz slučajno otkrivene knjige. Vrlo sam dobro znao da sam cijelu priču shvatio kao izazov koji je pred mene postavila sudbina, u koju, naposljetku, nisam čak ni vjerovao, te da tu nedohvatljivu i opaku riječ Drakulya u daljoj povijesti vjerojatno tražim iz svojevrsne akademske odvažnosti i želje za dokazivanjem, ne bih li pokazao kako sam u stanju svemu, ali baš svemu, pronaći povijesni trag. Zapravo mi se dogodilo da sam, dok sam pakirao čiste košulje i od sunca izblijedjeli ljetni šešir, zamalo upao u nekakvo ponizno raspoloženje, te sam tog posljednjeg poslijepodneva gotovo digao ruke od svega.No, kao i obično, za putovanje sam se bio pripremio odviše savjesno i marljivo, pa mi je još ostalo malo vremena prije posljednjeg sna i jutarnjeg vlaka. Stoga sam mogao ili svratiti u Zlatnog vuka na kriglu tamnog piva i vidjeti je li mi ondje dragi prijatelj Hedges ili sam - i upravo sam tu, i protiv svoje volje, učinio nesretan korak u pogrešnome smjeru - još jedanput mogao svratiti na odjel s rijetkim knjigama, koji radi do devet. Ondje sam htio pogledati jedan dosje (iako sam sumnjao da će mi nešto rasvijetliti), tekst pod natuknicom Osmanlije (Otomansko carstvo) za koji mi se učinilo da se odnosi upravo na vrijeme u kojem je živio Vlad Drakula, budući da su navedeni dokumenti, koliko sam vidio, uglavnom potjecali iz druge polovice 15. stoljeća.Dakako, objašnjavao sam samome sebi, ne mogu pretraživati sve izvore iz tog razdoblja za cijelu Europu i Aziju; to bi trajalo godinama - za to bi trebalo nekoliko života. Činilo mi se da nema izgleda čak ni da iz cijele uzaludne potrage izvučem nekakav članak. Ali ipak sam

62

odustao od vedre atmosfere u pubu - pogreška koja je donijela nesretan završetak mnogim jadnim znanstvenicima - i zaputio se prema rijetkim knjigama.Dosje u kutiji, koju sam pronašao bez poteškoća, sadržavao je četiri-pet kratkih svitaka otomanskog porijekla. Bio je to dio dara koji je Sveučilište dobilo u 18. stoljeću. Svi su bili ispisani arapskom kaligrafijom. Zahvaljujući opisu na engleskome, koji se nalazio na prednjoj strani kutije, uvjerio sam se da nije riječ ni o kakvome blagu, barem ne s obzirom na moje zanimanje. (Odmah sam se poslužio engleskim, jer arapskim vladam otužno i oskudno, a tako će, na žalost, po svoj prilici i ostati. Čovjek ima vremena tek za šačicu velikih jezika, osim ako ne napusti sve ostalo i posveti se lingvistici.) Na tri svitka nalazili su se popisi poreza koje je stanovništvu Anatolije nametnuo sultan Mehmed II Na posljednjem je bio popis ubranih poreznih davanja iz Sarajeva i Skopja, malo bliže kući, ako je moj dom sada Drakulino prebivalište u Vlaškoj, no i dalje daleko od njega, barem u to vrijeme. Razočarano sam ih skupio i pomislio kako bih još stigao kratko svratiti u prisnu atmosferu Zlatnog vuka. Međutim, dok sam skupljao pergamente, želeći ih vratiti u kutiju, pogled mi je privuklo nekoliko riječi napisanih na poleđini posljednjeg dokumenta.Bio je to tek kratak popis, usputna bilješka, drevna šara na poleđini službenog dokumenta koji je sultanu upućen kao izvještaj za Sarajevo i Skopje. Znatiželjno sam čitao. Činilo se da je riječ o evidentiranim troškovima - kupljeni predmeti ispisani s lijeve strane, a cijena, u neimenovanoj valuti, uredno ispisana zdesna. "Pet mladih planinskih lavova za Njegovo Veličanstvo sultana, 45", čitao sam sa zanimanjem. "Dva zlatna pojasa s dragim kamenjem za Sultana, 290. Dvije stotine ovčjih koža za Sultana, 89." I tako sam naišao na posljednju bilješku, od koje mi se naježila ruka u kojoj sam držao stari pergament: "Zemljovidi i vojni spisi iz Zmajeva reda, 12."Kako sam, pitat ćeš se, sve to shvatio već na prvi pogled kada se, kao što sam priznao, tako loše snalazim u arapskome? Pronicavi moj štioče, budan si zbog mene, pomno pratiš moju mukotrpnu priču i zbog toga sam zahvalan. To žvrljanje, taj srednjovjekovni zapis, bio je napisan na latinskome. A ispod njega, jedva vidljiva godina urezala mi se u mozak: 1490.

63

Godine 1490., sjetio sam se, Zmajev red raspadao se pod pritiskom otomanske moći; Vlad Drakula pokopan je, prema legendi, četrnaest godina ranije, u samostanu na jezeru Snagov. Zemljovidi, dokumenti i tajne reda - na što se god odnosila ta teško odrediva natuknica - kupljeni su vrlo jeftino, u odnosu na ukrasne pojase i hrpu smrdljive ovčje vune. Možda ih je trgovac kupio u posljednji čas, kao zanimljivu neobičnost, primjer birokracije osvajanja, kako bi se ulagivao i zabavio sultana erudita čiji je otac ili djed nevoljko priznao da se divi barbarskome Zmajevom redu koji mu je zadavao probleme na rubu Carstva. Je li moj trgovac bio neki balkanski putnik, koji je pisao na latinskome, a govorio nekim slavenskim ili romanskim narječjem? Nema sumnje da je bio obrazovan, s obzirom na to da je uopće bio u stanju pisati, možda čak neki židovski trgovac koji je mogao komunicirati i na tri-četiri jezika. Tko god bio, zahvalno sam blagoslovio njegov prah jer je zabilježio te troškove. Ako je karavanu s blagom otpravio bez problema, ako je ona bez poteškoća došla do sultana i ako je - a to je najmanje vjerojatno od svega - blago preživjelo u sultanovoj riznici u kojoj su se čuvali dragulji, kovani bakar, bizantsko staklo, barbarski crkveni relikti, perzijska poezija, kabalisitčke knjige, atlasi, astronomske karte...Prišao sam stolu, za kojim je knjižničar nešto tražio u ladici. "Oprostite", rekao sam. "Imate li popis povijesnih arhiva po zemljama? Na primjer popis arhiva u... Turskoj?""Znam što tražite, gospodine. Postoji takav popis, popis sveučilišta i muzeja, iako ni približno nije potpun. Ovdje ga nemamo... mogu vam ga pokazati kolege na središnjem šalteru. Knjižnica se otvara sutra u devet ujutro."Vlak za London, sjetio sam se, trebao je krenuti tek u 10.14. Trebat će mi najviše desetak minuta da pogledam što mi se nudi od mogućnosti. A ako se među nekom od njih pojavljuje i ime sultana Mehmeda II, ili ime nekoga od njegovih neposrednih nasljednika - no, da, na kraju baš i nisam bio toliko lud za Rodosom.Srdačno i u najdubljoj boli, Bartholomew RossiČinilo se da se vrijeme zaustavilo u velikoj dvorani knjižnice s visokim svodovima, unatoč živahnoj aktivnosti na svim stranama. Pročitao sam jedno cijelo pismo, no pod njim su bila još najmanje

64

četiri. Podigavši pogled, primijetio sam da je svjetlo na suprotnoj strani gornjih prozora postalo plavičasto: suton. Kući ću se po mraku morati vratiti sam, pomislio sam poput prestrašenog djeteta. Ponovno sam osjetio želju da odjurim do Rossijeva ureda i snažno zakucam. Nekako sam bio siguran da ću ga zateći kako u krugu žutoga svjetla na stolu lista neki rukopis. Ponovno sam bio posve zbunjen, onako kako čovjek ostane smeten i izgubljen nakon prijateljeve smrti, zbog nestvarnosti situacije, nemogućnosti uma da shvati što se dogodilo. Zapravo, bio sam podjednako i smeten i prestrašen, a zbunjenost je pojačavala strah, jer se u tom stanju više nisam mogao prepoznati.Dok sam razmišljao o tome, pogledao sam uredne hrpe papira pred sobom. Tako ih raširivši, zauzeo sam puno prostora, pa mi stoga vjerojatno nitko i nije pokušao sjesti nasuprot ili zauzeti neko od mjesta za istim stolom. Upravo sam se pitao bih li trebao sve to pokupiti i nastaviti kod kuće, kada mi se približila mlada žena koja je sjela na drugi kraj stola. Pogledavši oko sebe, uvidio sam da su ostali stolovi prepuni, da su sva mjesta zauzeta, a radne plohe prepune knjiga, manuskripata, ladica s abecednim karticama i pisaćih blokova. Shvatio sam da nije imala gdje sjesti, no odjednom sam ipak osjetio želju da nekako zaštitim Rossijeve dokumente; užasavao sam se mogućnosti da ih netko i nehotice vidi. Je li tako očito riječ o ludosti? Ili ja izgledam kao da sam lud?Upravo sam se spremao skupiti dokumente, pomno očuvati izvorni redoslijed i spremiti ih, spremao se krenuti onako polagano i uljudno, onako kako se to već radi kada glumite i osobu koja je, gotovo se ispričavajući, upravo sjela za naš stol u kantini pokušavate uvjeriti da ste već tako i mislili otići - kada mi je pogled neočekivano zapeo za knjigu koju je mlada žena otvorila i postavila pred sebe, naslonivši je na podlogu. Već je nešto tražila oko sredine, a bilježnica i olovka samo su čekali da ih upotrijebi. Odvojio sam pogled od naslova i pogledao lice, već zapanjen, a zatim i drugu knjigu koju je odložila na stol. Potom sam ponovno pogledao lice.Bilo je to mlado lice koje je, međutim, već pomalo starjelo, polagano i skladno, uz blago boranje kože koje sam svakog jutra uočavao i oko vlastitih očiju, jedva prikrivenu premorenost, tako da sam znao da mora biti na postdiplomskome studiju. Bilo je to ujedno i vrlo skladno,

65

elegantno, uglato lice koje bi pristajalo i na kakvu srednjovjekovnu sliku na oltaru, lice koje se nije doimalo izduženim zahvaljujući profinjenome proširenju jagodičnih kostiju. Koža joj je bila blijeda, ali bi očito postala maslinasta nakon samo tjedan dana izlaganja suncu. Trepavice su bile spuštene, pogled usmjeren na knjigu, a odlučna usta i široke obrve nekako su budno pratile što se događa na stranici. Tamna, gotovo posve crna kosa od čela se dizala energičnije nego što je u to strogo dotjerano doba bilo poželjno. U tom trenutku i na tome mjestu, među bezbrojnim naslovima, čitala je - pogledao sam još jedanput, ponovno zapanjen - Karpate. Pod laktom pokrivenim tamnom tkaninom nalazio se Drakula Brama Stokera.U tom trenutku mlada je žena podigla pogled i pogledala me u oči, a ja sam uvidio da sam cijelo vrijeme netremice piljio u nju, što joj je moralo zasmetati. Zapravo me prostrijelila izrazito neprijateljskim pogledom, tim tamnim, prodornim očima - očima koje su u dubinama ipak imale i neobičnu jantarnu nijansu, nalik na boju meda. Nisam bio ono što su ljudi u to vrijeme još nazivali ženskarom; štoviše, živio sam podosta samotno i povučeno. Ali znao sam da bih trebao osjetiti stid te sam žurno pokušao objasniti zašto sam je tako gledao. Poslije sam uvidio da se zgodne i privlačne žene takvim neprijateljskim držanjem jednostavno brane od beskonačnog piljenja s kojim se susreću na svakom koraku. "Ispričavam se", rekao sam odmah. "Pogled mi je zapeo za vaše knjige... mislim, to što čitate."Nemilosrdno me promatrala, i dalje sjedeći nad otvorenom knjigom. Samo je uzdigla tamne i guste obrve."Znate, zapravo proučavam istu temu", ustrajao sam u objašnjenjima. Obrve su se uzdigle još za koji milimetar, no ja sam rukom pokazao dokumente koji su se još nalazili na mojem dijelu stola. "Ne, doista. Upravo sam čitao..." I tada sam pogledao hrpu Rossijevih dokumenata i naglo zašutio. Zbog prijezira koji je izrazila položajem kapaka, osjetio sam kako mi lice počinje gorjeti."Drakulu?" upita sarkastičnim tonom. "Meni se čini da imate primarne izvore." Govorila je s jako izraženim naglaskom kojem nisam znao odrediti podrijetlo, a glas joj je bio tih, primjeren knjižnici, kao da bi pravu snagu mogao doseći tek kada ga oslobodi.

66

Pokušao sam promijeniti pristup. "To čitate iz zabave? Mislim, za razonodu? Ili nešto istražujete?""Zabava?" Knjiga je i dalje bila otvorena, možda kako bi me obeshrabrila svime što joj je na raspolaganju."No, dobro, tema je doista neobična, a ako ste uzeli i knjigu o Karpatima, to znači da vas sve to istinski zanima." Takvom brzinom nisam govorio još od završnog usmenog ispita za magisterij. "Upravo sam se spremao zaviriti upravo u tu knjigu. Zapravo, i u jednu i u drugu.""Zbilja?" rekla je ona. "A zašto?""Pa..." nastavio sam sa sve riskantnijim pokušajima, "imam ova pisma iz... iz vrlo neobičnog povijesnog izvora... i u njima se spominje Drakula. Govore o Drakuli."U njezinu pogledu napokon se pojavilo jedva primjetno zanimanje, kao da je ono jantarno svjetlo nekako izvojevalo pobjedu i sada se nevoljko usmjerilo prema meni. Malko se opustila, držeći se gotovo poput muškarca, ne odvajajući ruke od knjige. Tada mi je sinulo da sam identičnu gestu vidio već stotinu puta, to popuštanje napetosti koje prati misli, taj ulazak u razgovor. Gdje sam to već viđao?"Kakva su to točno pisma?" upitala je tim tihim glasom, izraženim stranim naglaskom. Sa žaljenjem sam pomislio kako sam se trebao predstaviti i objasniti tko sam i što radim, a tek potom ulaziti u pojedinosti. Zbog nekog nejasnog razloga, činilo mi se da sada više ne mogu početi ispočetka - da ne mogu odjednom ispružiti ruku i reći s kojeg sam odsjeka i tako dalje. Jednako tako, sinulo mi je i da tu ženu još nikada nisam vidio, što je siguran znak da nije na povijesti, osim ako nije tek pristigla, prebacila se s nekog drugog sveučilišta. Nadalje, trebam li lagati da zaštitim Rossija? Posve nasumično, odlučio sam ne lagati. Jednostavno sam izostavio njegovo ime."Radim s osobom koja... koja ima određenih problema i koja je ova pisma napisala prije više od dvadeset godina. Taj čovjek dao mi ih je misleći da ću mu možda moći nekako pomoći da se izvuče iz sadašnjeg... stanja... koje je povezano s... on se zapravo bavi, točnije, bavio se...""Jasno mi je", rekla je ona, ledeno uljudnim tonom. Ustala je i počela skupljati knjige, promišljeno i bez imalo žurbe. Potom je uzela torbu.

67

Sada kada je stajala, izgledala mi je visoko kao što sam je i zamišljao, pomalo žilavo i snažno, širokih ramena."Zašto proučavate Drakulu?" upitao sam već zdvojno."Prije svega, moram vam reći da vas se to ni najmanje ne tiče," odgovorila je i već se okrenula od mene, "ali planiram jedno putovanje, iako ne znam kad ću krenuti.""U Karpate?" Odjednom sam shvatio koliko me cijeli razgovor uznemirio."Ne." Tu posljednju riječ izgovorila je s neskrivenim prijezirom. A zatim, kao da se ipak ne može suzdržati, no toliko neljubazno da se nisam usudio krenuti za njom, rekla je: "U Istanbul."

"Bože presveti", rekao je moj otac iznenada, zagledan prema nebeskome cvrkutu. Posljednje lastavice nad našim su glavama doletjele do odredišta, dok je grad u sve većoj tami tonuo u dolinu. "Ne bismo smjeli sjediti ovdje, budući da nas sutra očekuje pješačenje. Hodočasnici moraju rano na počinak, u to nema sumnje. S nailaskom mraka ili tako nekako."Premjestila sam položaj nogu; jedno mi je stopalo bilo utrnulo jer sam cijelo vrijeme sjedila na njemu, a kamenje uz crkvu sada mi je odjednom izgledalo oštro, nemoguće neugodno, osobito s obzirom na to da me očekivao odlazak u krevet. Do hotela ću se spuštati nesigurno, na utrnulim nogama. I uz to, još me više uzrujavalo nešto drugo. Otac je ponovno prerano prekinuo priču."Pogledaj", reče on sada, pokazujući točku daleko pred nama, u visini. "Čini mi se da je ono Saint-Matthieu."Pogledala sam u smjeru koji je pokazao, prema mračnome masivu i, negdje na pola visine, ugledala maleno postojano svjetlo. U njegovoj blizini nije bilo drugih svijetlih točaka; činilo se da u blizini ne živi baš nitko. Točka je nalikovala na samotnu iskru na beskonačnim naborima crne tkanine, visoko, ali ipak ne blizu najvišim vrhovima - lebdjela je između gradića i noćnoga neba. "Da, čini mi se da je upravo to samostan", ponovi moj otac. "I sutra nas očekuje pravi uspon, čak i ako se zaputimo cestom."Kada smo krenuli ulicama, pod nebom bez mjeseca, osjetila sam tugu koja se javlja kad se čovjek spusti s visine, kad napusti uzvišeno

68

mjesto. Prije nego što smo zamaknuli za ugao starog zvonika, još sam se jedanput osvrnula, kako bih lakše usadila točkicu svjetla u sjećanje. I dalje je postojano svijetlilo, blistalo iznad zida kuće prekrivenog tamnom bugenvilijom. Na trenutak posve zastavši, zagledala sam se u svjetlo. I u tom je trenutku, samo načas i jedanput, zatreperilo.

9. glava14. prosinca 1930. Trinity College, OxfordDragi moj nesretni nasljedniče,priču ću dovršiti koliko brže budem mogao, budući da iz nje moraš izvući ključne informacije ako i ti i ja želimo... ah, u najmanju ruku preživjeti, i ostati u stanju dobrote i milosrđa. Jer preživjeti se može i ovako i onako, što, na njegovu žalost, postaje jasno svakom povjesničaru. Najgori nagoni čovječanstva mogu preživjeti naraštaje, stoljeća, čak i tisućljeća. A i najbolja pojedinačna nastojanja mogu s nama umrijeti na završetku običnog života.Ali, da nastavim: iz Engleske u Grčku putovao sam ugodno i mirno kao nikada dotada. Ravnatelj muzeja na Kreti čak me dočekao u pristaništu, pozvao me da dođem poslije, tijekom ljeta, da budem na otvaranju jedne minojske grobnice. Osim toga, dvojica američkih klasičara s kojima sam se već godinama htio upoznati, odsjela su u mojem pansionu. Molili su me da se svakako prijavim na natječaj za profesorsko mjesto otvoreno na njihovu sveučilištu - idealno mjesto za čovjeka mojih interesa i stručnosti - te moj rad obasuti pohvalama. Bez problema pristupio sam svim zbirkama za koje sam se zanimao, čak i privatnima. Poslije podne, kada su muzeji bili zatvoreni i kada je grad uživao u siesti sjedio sam na dražesnome balkonu, u hladu vinove loze, dopunjavao bilješke i pritom došao do ideja za nekoliko novih radova kojima ću se jednom pokušati pozabaviti. U tako idiličnim okolnostima već sam pomislio kako bih mogao posve dići ruke od onoga što mi je sada izgledalo kao morbidna iluzija, ta potraga za izvorima one neobične riječi, Drakulya. Onu staru knjigu ponio sam na put, ne želeći se odvojiti od nje, no nisam je bio otvorio već tjedan dana. Ukupno uzevši, imao sam dojam da sam se oslobodio njezinih čari. Ipak, nešto - možda strast koju povjesničar osjeća prema

69

temeljitosti ili možda čista ljubav prema potrazi - nešto me nagnalo da se na kraju držim plana i na nekoliko dana otputujem u Istanbul. I sada ti moram prepričati jedinstvenu pustolovinu koju sam doživio u tamošnjem arhivu. Ovo je možda prvi od više događaja koji ću opisati, a koji će u tebi možda pobuditi nevjericu. Molim te samo, ipak pročitaj sve do završetka.Ispunjavajući tu želju, rekao je moj otac, pročitao sam sve, od riječi do riječi. Tako sam se podsjetio Rossijeva uznemirujućeg iskustva među dokumentima iz zbirke sultana Mehmeda II - činjenice da je ondje pronašao zemljovid, s oznakama na tri jezika, a koji je, kako se činilo, pokazivao gdje je grob Vlada Drakule, činjenice da je neki sablasni činovnik ukrao taj zemljovid, te dviju sićušnih rana na njegovu vratu.Dok je prepričavao tu priču, uočio sam da u njegovu stilu više nema onoliko čvrste organizacije i kontrole koji su obilježili prva dva pisma. Ovdje je bilo manje ukrasa, zvučao je uzrujanije, a tu i tamo pojavljivale su se malene pogreške, kao da je sve tipkao dok ga je nešto užasno uznemiravalo. I unatoč tome što sam i ja osjećao nelagodu (jer već se bila spustila noć, ja sam se bio vratio u stan; ondje sam bio sam i čitao, iza zaključanih vrata i praznovjerno navučenih zastora), pozornost mi je privukao jezik kojim je opisao te događaje; služio se gotovo istim riječima koje mi je izgovorio prije samo dvije večeri. Kao da mu je priča bila urezana toliko duboko u umu, i sada, nakon gotovo četvrt stoljeća, da je samo treba pročitati novome slušatelju.Ostala su još tri pisma i tako sam željno navalio na sljedeće.75. prosinca 1930. Trinity College, OxfordDragi moj nesretni nasljedniče,od trenutka kada mi je onaj neugodni službenik uzeo kartu, napustila me sreća. Vrativši se u hotel, utvrdio sam da mi je upravitelj stvari premjestio u manju i podosta neuredniju sobu jer se u mojoj sobi urušio jedan kut stropa. Pritom je nestao dio mojih papira, kao i par zlatnih kopča za orukavlje koje su mi bile iznimno prirasle srcu.Dok sam sjedio u skučenoj sobi, pokušavao sam uskrsnuti bilješke o prošlosti Vlada Drakule - kao i zemljovide koje sam vidio u arhivu - na temelju sjećanja. Zatim sam žurno otputovao, vratio se u Grčku,

70

gdje sam pokušao nastaviti proučavanje Krete, budući da sam imao neplanirano mnogo slobodnog vremena.Plovidba do Krete bila je užasna, valovi visoki i nesmiljeni. Užaren vjetar koji izluđuje, poput zloglasnog francuskog mistrala, neprestano je šibao otok. Sobe u kojima sam boravio prije bile su zauzete, tako da sam se uspio domoći tek najjadnijeg smještaja, mračnog i pljesnivog. Američki kolege već su bili otputovali. Ljubazni ravnatelj muzeja u međuvremenu se razbolio i činilo se da se nitko ne sjeća kako me pozvao na otvaranje grobnice. Pokušao sam nastaviti pisati o Kreti, no uzalud sam pretraživao bilješke, u potrazi za kakvim-takvim nadahnućem. Nervozu su mi samo pojačala primitivna praznovjerja na koja sam nailazio čak i među stanovnicima grada, vjerovanja koja za prijašnjih dolazaka nisam uočio, iako su u Grčkoj toliko raširena da sam ih već morao susretati. Prema grčkoj tradiciji, kao i u mnogim drugim predajama, vampir, odnosno vrykolakas, svako je neprimjereno pokopano truplo, ili truplo koje se sporo raspada, a da se i ne spominju osobe igrom slučaja pokopane žive. Starci u kretskim gostionicama radije su mi pričali stotine priča o vampirima nego objašnjavali gdje bih još mogao pronaći komadiće lončarije ili koje su drevne olupine brodova njihovi djedovi opljačkali za ronilačkih pohoda. Jedne sam večeri nepoznatome muškarcu dopustio da me počasti mjesnim specijalitetom koji se, zahvaljujući nečijem hiru, zove amnezija. Zbog toga sam cijeli idući dan imao jaku mučninu.Zapravo, ništa mi nije išlo kako treba sve dok nisam došao u Englesku. Doputovao sam praćen užasnom kišom i olujnim vjetrom, zbog kojih me obuzela neopisiva morska bolest.Te okolnosti iznosim zbog mogućnosti da su nekako povezane s ostalim aspektima moga slučaja. U najmanju ruku, približit će ti raspoloženje u kojem sam doputovao u Oxford: bio sam iscrpljen, obuzet malodušjem, u strahu. U ogledalu sam vidio blijedo i ispijeno stvorenje. Kad god sam se pri brijanju porezao, a to se zbog te nervozne nespretnosti događalo često, lecnuo sam se prisjećajući se onih napola zaraslih ranica na vratu turskog državnog dužnosnika, sve više sumnjajući u vlastiti zdrav razum i pamćenje. Neki put me obuzimao dojam, koji me gotovo dovodio do ludila, o neispunjenome cilju, neostvarenoj namjeri čiji oblik nisam u stanju rekonstruirati. Bio

71

sam osamljen i obuzet čežnjom. Ukratko, živci su mi bili u stanju u kakvom ih još nisam osjetio.Dakako, pokušao sam nastaviti živjeti i raditi kao i obično, nikome ništa ne spominjati, uobičajenom se temeljitošću pripremati za nadolazeći semestar. Pisao sam američkim klasičarima koje sam upoznao u Grčkoj, između redaka im dajući do znanja da bi me zanimao makar i privremeni angažman u SAD-u, ako bi mi oko toga nekako mogli pomoći. Bio sam gotovo dovršio doktorat i osjećao sam sve izraženiju potrebu da nekako počnem iznova, pa mi se učinilo da bi mi dobro došla promjena. Usto sam dovršio i dva kratka članka o spoju arheoloških i književnih dokaza u sklopu proučavanja lončarske proizvodnje na Kreti. Uz malo truda, uspio sam svakodnevnim aktivnostima nametnuti prirođenu samodisciplinu i iz dana u dan stjecao sam sve veći mir.Prvog mjeseca od povratka nastojao sam ne samo potiskivati sva sjećanja na neugodno putovanje nego i izbjegavati obnavljanje zanimanja za onu neobičnu knjižicu u kovčegu, kao i za istraživanje koje je pokrenula. Međutim, kako sam ponovno stjecao samopouzdanje i kako se znatiželja ponovno budila - što je upravo perverzno - jedne sam večeri uzeo knjižicu i skupio sve bilješke iz Engleske i Istanbula. Posljedice - a upravo otada počeo sam ih smatrati izravnim posljedicama - bile su trenutačne, užasne i tragične.I ovdje moram predahnuti, odvažni štioče; ne mogu se prisiliti da nastavim pisati, barem zasada. Molim te samo da ne posustaješ u čitanju, nego da nastaviš, kao što ću i ja pokušati, već sutra.S poštovanjem i u najdubljoj boli, Bartholomew Rossi

10. glavaKao odrasla osoba, često sam se susretala s onim neobičnim naslijeđem koje putniku donosi vrijeme: žudnja za drugim posjetom istome mjestu, za time da hotimice i promišljeno istražimo ono na što smo jednom nabasali, da ponovno osjetimo ushit otkrivanja. Koji put ponovno odlazimo čak i na mjesto koje se samo po sebi nije ničim istaknulo - tražimo ga jednostavno stoga što ga pamtimo. Ako ga pronađemo, dakako, sve je drukčije. Vrata od grubog drva još su na istome mjestu, ali su mnogo manja; dan je oblačan i nema onog

72

blistavog sunca; proljeće je, a ne jesen; sami smo, a ne s tri prijatelja. Ili, što je još gore, s tri prijatelja, a ne sami.Mladi putnik o toj pojavi zna vrlo malo, a ja sam je, prije nego što sam je upoznala, uočila kod oca, u samostanu Saint-Matthieu-des-Pyrenees-Orientales. U njemu sam naslutila, prije nego jasno iščitala, tu zagonetku koja izvire iz ponavljanja, jer sam znala da je jednom davno već bio na tom mjestu. A što je bilo najneobičnije, na tom je mjestu postajao odsutan kao ni na jednom drugom mjestu koje smo zajedno posjetili. Prije našeg zajedničkog dolaska, jednom je već bio u Emoni, u Ragusi i više puta. Jednako tako, više puta bio je na sretnim i veselim večerama kod Massima i Giulije, u kamenoj vili. No osjećala sam da je zapravo žudio za ovim mjestom, za Saint-Matthieuom, da o njemu razmišlja pomno i temeljito, zbog razloga koji ne mogu dokučiti, da to mjesto iznova proživljava, a da o tome ne govori nikome. Ni sada nije ništa govorio, osim što me upozorio na zavoj puta prije nego što je napokon došao do zida opatije i što je, Poslije, točno znao koja vrata vode u svetište, koja u klaustar i - na kraju - u kriptu. Takvo memoriranje pojedinosti nije me iznenadilo; već sam se uvjerila kako u glasovitim crkvama uvijek otvara tražena vrata i na pravome mjestu skreće prema drevnoj blagovaonici, kupuje ulaznice u odgovarajućoj stražarnici, uz odgovarajući sjenoviti pošljunčani put, čak se prisjeća gdje je za prijašnjega posjeta pio najfiniju kavu.Tu je bio nekako drukčije budan, samo je letimično pogledao zidove i staze. Umjesto da izgleda kao da samome sebi govori: Ah, tu je onaj lijepi timpan nad vratima; nekako mi se činilo da bi trebao biti s druge strane, otac je, kako mi se učinilo, samo provjeravao je li sve u redu s prizorima koje je i bez toga mogao vjerno opisati zatvorenih očiju. Malo-pomalo, čak i prije nego što smo strmim putem, u hladu čempresa, stigli do glavnoga ulaza, sinulo mi je da se ne prisjeća pojedinosti zdanja, nego događaja.Redovnik u dugačkom smeđem habitu stajao je uz drvena vrata i bez riječi dijelio brošure. "Kao što sam ti rekao, samostan još normalno funkcionira", rekao mi je otac najobičnijim glasom. Nosio je sunčane naočale, iako smo bili u dubokome hladu samostanskoga zida. "Masu obuzdavaju tako što sve puštaju unutra samo na nekoliko sati na dan." Kada smo se približili,

73

nasmiješio se tom muškarcu na ulazu, pa ispružio ruku i uzeo letak. "Merci beaucour - jedan će biti dovoljan", objasnio je ljubazno na francuskome. No ovaj put, zahvaljujući intuitivnoj preciznosti kojom mladi procjenjuju roditelje, još sam se pouzdanije uvjerila da za prethodnog posjeta ovdje nije bio tek običan turist. Nije tek "odradio" posjet, iako zna sve zanimljivosti i smjerove koje predlaže vodič. Bila sam posve sigurna da mu se ondje nešto dogodilo.I moj drugi dojam bio je jednako prolazan i teško uhvatljiv kao i prvi, ali intenzivniji: kada je otvorio brošuru ijednom nogom stupio na kameni prag te odviše usputno okrenuo glavu prema riječima, a ne prema zvijerima na reljefu nad ulazom (što bi mu inače privuklo pozornost), uvidjela sam da se u njemu još zadržao dio nekadašnjih emocija prema svetištu u koje ćemo ući. A riječ je, uvidjela sam više i ne dišući između intuitivnog dojma i misli koju je potaknuo - da je riječ ili o dubokoj boli ili o strahu ili o nekakvoj užasnoj mješavini jednog i drugog.Saint-Matthieu-des-Pyrenees nalazi se na tisuću dvije stotine metara nadmorske visine - a more i nije toliko daleko koliko vam se čini zbog liticama okruženog krajolika i orlova koji nad njim kruže. Crvenoga krova i na samome vršku neugodne uzvisine, samostan izgleda kao da je izrastao izravno iz šiljka velike stijene, što je u određenoj mjeri i točno, budući da je prva crkvica 1000. godine bila uklesana u samu stijenu. Glavni ulaz u opatiju kasniji je odraz romanike, pod utjecajem umjetnosti muslimana, koji su stoljećima nastojali osvojiti vrh: uglati kameni portal na čijem su vrhu geometrijski islamski obrubi i dva kršćanska čudovišta, prijetećih zuba i izraza lica, u bareljefu, stvorenja koja mogu biti lavovi, medvjedi, šišmiši ili grifoni - nemoguće zvijeri koje su mogle poteći od bilo čega.Unutra se nalazi malena samostanska crkva Saint-Matthieu, a do nje i čudesno profinjeni klaustar, dvorište obrubljeno ružinim grmovima, čak i na toj visini, okružen izvijenim stupovima od crvenog mramora toliko krhka izgleda da se stjecao dojam da ih je torzijom oblikovao nekakav div umjetničkih sklonosti. Sunčano svjetlo dopire do kamenih ploča u nenatkrivenome dvorištu, a nad glavom se odjednom ukazuje plavo nebo.

74

No čim smo ušli, pozornost mi je privukao žubor vode, posve neočekivan i toliko privlačan na tom dalekom, sušnom vrhuncu, a ipak prirodan poput zvuka planinskog potoka. Dopirao je iz fontane, oko koje su redovnici nekoć šetali i meditirali: bio je to šesterokutni mramorni bazen, s plosnate vanjske strane ukrašen reljefnim prikazom minijaturnog klaustra, replikom stvarnosti oko nas. Velika fontana stajala je na šest stupova od crvenog mramora (i središnjem potpornju kroz koji je, čini mi se, izlazila izvorska voda). S vanjske strane, voda je izlazila iz šest otvora i slijevala se u širi bazen u zemlji. Bila je to čudesna glazba.Došavši do vanjskog ruba klaustra, sjela sam na jedan zidić, a odande mi se pružio pogled nekoliko stotina metara u dubinu i uske planinske slapove, bijele pramenove ispred okomite plave šume. Iako smo bili na jednome vrhu, oko nas su se nadvijali prijeteći, nesavladivi zidovi najvišeg dijela istočnih Pireneja. S takve udaljenosti, slapovi su se slijevali nijemo, ili nalikovali tek na maglicu, dok je fontana iza mene žuborila i mrmorila jasno i bez prestanka."Samostanski život", reče moj otac tiho i sjedne do mene. Na licu mu je titrao neobičan izraz i zagrlio me jednom rukom, što je inače rijetko činio. "Doima se tako mirnim, a zapravo je vrlo težak. Neki put i opak." Promatrali smo suprotnu stranu jaza, toliko dubokog da jutarnje svjetlo još i nije doprlo do najdubljih dijelova ponora. Nešto je zablistalo u uzduhu pred nama, a ja sam i prije nego što mi je otac pokazao rukom, spoznala o čemu je riječ: ptica grabljivica, polagano i opušteno lovi uz litice, lebdi poput bakrenog listića."Sagrađen više od orlova gnijezda", reče otac zamišljeno. "Znaš, orao je stari kršćanski simbol, simbol svetog Ivana. Matej je - Saint Matthieu - tako anđeo, Luka je krilati bik, a sveti Marko, dakako, krilati lav. Tog lava viđamo duž Jadrana, jer je bio mletački zaštitnik. U šapama drži knjigu - ako je otvorena, kip ili reljef nastao je u razdoblju kada su Mlečani živjeli u miru. Kada je zatvorena, znači da je Venecija ratovala. Vidjeli smo ga i u Ragusi - sjećaš se? - sa zatvorenom knjigom, iznad jednih ulaznih vrata. A sada smo vidjeli i orla, koji čuva ovo mjesto. I potrebni su mu čuvari." Namrštio se, ustao i okrenuo na drugu stranu. U tom trenutku učinilo mi se da

75

užasno žali, da je zbog toga na rubu suza, što smo uopće došli ovamo. "Idemo razgledati samostan?"Tek kada smo se stubama počeli spuštati u kriptu, kod oca sam ponovno uočila onaj neopisivi strah. Upravo smo dovršili šetnju dvorištima, kapelama, brodom, vjetrom išibanom kuhinjom. Kripta je trebala biti posljednje odredište našeg samostalnog obilaska, nešto poput deserta za morbidne umove, kao što je moj otac običavao reći u pojedinim crkvama. Na širokim je stubama napredovao malko prepromišljeno, ostavljajući me za sobom a da nije ni podigao ruku dok smo se spuštali u veliko udubljenje u stijeni. Iz tame zemlje do nas je dopirao neočekivano hladan dašak. Ostali posjetitelji već su krenuli dalje, dovršili razgledavanje, i ostavili nas same."Ovo je bio glavni brod prve crkve", objasni ponovno otac, posve nepotrebno, onim temeljitim, znanstveničkim tonom. "Kada je opatija ojačala i kada su došli u mogućnost nastaviti gradnju, jednostavno su krenuli uvis i novu crkvu sagradili na staroj." Tamu su mjestimično raspršivale svijeće iz kamenih držača na masivnim stupovima. U zid apside bio je uklesan križ; lebdio je poput sjene, iznad kamenog oltara, ili sarkofaga - točnu mu je prirodu bilo teško odrediti - u apsidi. Uz postranične zidove kripte nalazila su se još dva-tri sarkofaga, malena i obična, bez oznaka. Otac duboko udahne i razgleda tu veliku studenu rupu u stijeni. "Posljednje počivalište opata koji je utemeljio samostan i nekolicine njegovih nasljednika. I tako smo dovršili obilazak. U redu, idemo sada na objed."Na izlasku sam načas zastala. Želja da ga pitam što zna o Saint-Matthieuu, čak i čega se sjeća, obavila me poput vala, gotovo poput osjećaja panike. No držanje njegovih leđa, širokih, pod crnim lanenim sakoom, nedvosmisleno mi je govorilo: Pričekaj. Sve u svoje vrijeme. Još sam načas pogledala sarkofag na suprotnome kraju drevne bazilike. Pod postojanim svjetlom izgledao je nedovršeno i bešćutno. Što god se u njemu skriva, dio je prošlosti i do tog nečeg neću doći nagađanjem.Već tada znala sam i još nešto, pa nisam trebala nagađati: priča koju ću čuti za objedom na samostanskoj terasi, zgodno smještenoj pod redovničkim sobama, mogla bi govoriti o nekom silno dalekome

76

mjestu, ali će, baš kao i naš dolazak ovamo, nedvojbeno biti novi korak u smjeru mračnog straha koji sam sve jasnije uočavala kod oca. Zašto mi nije htio spomenuti da je Rossi nestao prije nego što se Massimo posve slučajno dotakao te teme? Zašto je zamalo ostao bez zraka, problijedio, kada nam je šef restorana ispričao legendu o živućim mrtvacima? Što god je progonilo očeve uspomene, na ovom je mjestu u njegovim mislima oživjelo. Tu, gdje bi sve trebalo biti više sveto nego strašno, a njemu je ipak bilo užasno, toliko da je promijenio držanje ramena. Morat ću se potruditi, baš kao i Rossi, i sama prikupiti tragove. Okviri priče postajali su mi sve jasniji.

11. glavaDošavši u amsterdamsku knjižnicu, uvidjela sam da mi je gospodin Binnerts u međuvremenu pronašao nekoliko stvari. Kad sam odmah nakon škole, još s torbom na leđima, ušla u čitaonicu, podigao je pogled i nasmiješio mi se. "Ah, tu si", rekao je onim svojim skladnim engleskim. "Moja mlada povjesničarka. Pripremio sam ti nešto." Za njim sam pošla do njegova stola, a on je izvadio jednu knjigu. "Knjiga nije osobito stara", rekao je. "Ali u njoj ima vrlo starih priča. Sve baš i nisu vedre i vesele, draga moja, ali možda će ti pomoći pri pisanju referata." Gospodin Binnerts smjestio me za stol, a ja sam ga sa zahvalnošću pogledala kada se već okrenuo i počeo udaljavati. Dirnulo me što mi je povjerio nešto tako strašno.Naslov knjige glasio je Priče s Karpata. Bila je to već izlizana i izblijedjela knjiga iz devetnaestog stoljeća koju je u privatnome aranžmanu objavio engleski kolekcionar po imenu Robert Digby. On u uvodu opisuje kako je tumarao nepristupačnim planinama, okružen još nepristupačnijim jezicima, iako se dio materijala temelji i na njemačkim i ruskim izvorima. I priče su mu zvučale prilično nepristupačno i neobuzdano, pristup je bio nedvojbeno romantičan, no kada sam ih mnogo kasnije ponovno pogledala, uvidjela sam da je njegova zbirka bolja od onoga što su poslije ponudili skupljači i prevoditelji. U knjizi su se nalazile dvije priče o "grofu Drakuli" i ja sam ih željno pročitala. Prva je govorila o tome kako je Drakula volio priređivati gozbe na otvorenome, među truplima podanika na kolcima.

77

Jednoga dana, doznala sam tako, jedan se sluga pred Drakulom otvoreno potužio na užasan smrad, nakon čega je grof svojim ljudima naložio da tog slugu nabodu na kolac iznad ostalih, kako mu na samrti ne bi smetao miris. Digby je prenio još jednu verziju istog događaja, u kojoj je Drakula zatražio kolac tri puta dulji od kolaca na koje su inače nabijali žrtve.I druga je priča bila podjednako stravična. Govorila je o tome kako je sultan Mehmed II jednom prilikom Drakuli poslao dvojicu izaslanika. Kada su se pojavili pred njim, nisu skinuli turbane. Drakula je upitao zašto mu iskazuju takvo nepoštovanje, a oni su odgovorili kako se jednostavno drže u skladu s običajima svoga naroda. "U tom slučaju, pomoći ću vam da ojačate svoje običaje", odgovorio je grof te im dao čavlima pribiti turbane za glavu.U bilježnicu sam prepisala Digbvjeve verzije tih dviju pričica. Kada me gospodin Binnerts posjetio i upitao kako napredujem, upitala sam ga bismo li mogli pogledati pokoji izvor o Drakuli iz pera njegovih suvremenika, ako takvih uopće ima. "Svakako", rekao je on i svečano kimnuo. Sada ima drugog posla, ali će nešto potražiti čim bude imao malo vremena. Možda ću se nakon toga - dodao je, smiješeći se i odmahujući glavom - prebaciti na neku ugodniju temu, na primjer srednjovjekovno graditeljstvo. I ja sam se nasmiješila i obećala da ću razmisliti.

Na svijetu nema razigranijeg i živahnijeg mjesta nego što je Venecija za vrućih vedrih dana koje prati ugodan povjetarac. Čamci i brodovi se ljuljaju, dižu i spuštaju u laguni, kao da sami, bez posade, kreću u pustolovine; raskošna pročelja blistaju na sunčanu svjetlu, a voda za promjenu ima svjež miris. Cijeli grad nadima se poput jedra, nalik je na brod koji se propinje već daleko od veza, sprema se otploviti. Valovi na rubu Trga svetoga Marka neobuzdano zapljuskuju kamen nakon prolaska glisera, stvarajući vedru ali vulgarnu glazbu nalik na zveket činela. U Amsterdamu, Veneciji Sjevera, grad bi za tako veličanstvenog vremena blistao od nove energije i radinosti. Ovdje sunce na kraju počinje pokazivati napukline u besprijekornoj vanjštini - travom obraslu fontanu na jednom od zabačenih trgića, primjerice, u kojoj bi

78

voda trebala prštati na sve strane, a zapravo samo curi preko hrđavog ruba fontane. Konji na Trgu svetoga Marka umorno poskakuju na blistavome svjetlu. Stupovi Duždeve palače ogledaju neprivlačno i prljavo.Kada sam spomenula tu atmosferu slavlja oronule ljepote, otac se nasmijao. "Dobro uočavaš atmosferu", rekao je. "Venecija je na glasu upravo po toj velikoj predstavi i ne smeta joj malo oronulosti, pod uvjetom da cijeli svijet nastavi dolaziti u rijekama i diviti joj se." Rukom je pokazao prema terasi kavane na kojoj smo sjedili - to nam je bilo najdraže mjesto nakon Floriana - oznojene turiste čiji su šeširi, kape i košulje pastelnih boja vijorili na povjetarcu s mora. "Pričekaj večer, pa ćeš zaboraviti razočaranost. Sceni je potrebno prigušenije svjetlo. Promjena će te iznenaditi."U tom trenutku, dok sam pijuckala narančadu, ionako mi je bilo odviše ugodno da bih se micala; iščekivanje ugodnog iznenađenja izvrsno se poklapalo s mojim planovima. Bilo je to posljednje vruće razdoblje prije nailaska jeseni. A jesen donosi nastavu i, bude li sreće, malo učenja na putovanjima uz oca koji tumara zemljovidom u potrazi za pregovorima, kompromisima, teškim pogodbama. Ove jeseni ponovno će ići u istočnu Europu, a ja sam ga već nagovarala da me povede.Otac popije ostatak piva i počne prelistavati turistički vodič. "Da!" usklikne iznenada. "To ti je Sveti Marko... Znaš, Venecija je stoljećima bila velik suparnik bizantskome svijetu, kao i velika pomorska sila. Štoviše, Mlečani su iz Bizanta ukrali više iznimnih stvari, među njima i one životinje." Podigla sam pogled prema crkvi svetoga Marka, gdje su brončani konji vukli teška olovna kola. Pod tim svjetlom - napadno blistavim i užarenim, pravim paklenim blagom - cijela je bazilika izgledala kao da se topi. "Osim toga," reče moj otac, "San Marco je dijelom podignut po uzoru na Svetu Sofiju u Istanbulu.""Istanbulu?" ponovila sam lukavo dok sam iz čaše izvlačila ostatke leda. "Želiš reći da izgleda kao Aja Sofija?""No, dobro, Aju Sofiju preuzeli su Osmanlije, pa vidiš minarete koji je čuvaju s vanjske strane, dok su unutra divovske ploče sa svetim muslimanskim tekstovima. Ondje doslovce vidiš spoj Istoka i Zapada. Ali na vrhu imaš te velike kupole, tako očito kršćanske i bizantinske, kao na Svetom Marku."

79

"I tako izgledaju?" Rukom sam pokazala prema suprotnoj strani trga."Da, vrlo slično, samo još veličanstvenije. Aja Sofija nevjerojatno je velika. Doslovce ti zastane dah...""Oh..." rekla sam. "Smijem naručiti još jedan sok?"Otac me iznenada prostrijeli pogledom, no bilo je prekasno. Tako sam doznala da je osobno posjetio Istanbul.

12. glava16. prosinca 1930. Trinity College, OxfordDragi moj nesretni nasljedniče,moja me vlastita prošlost u ovom trenutku gotovo dostigla, odnosno, ja sam dostigao nju, te tako moram prepričati događaje kojima ću doći i do sadašnjosti. I tada ću, nadam se, prestati, budući da ne mogu podnijeti pomisao da bi me u budućnosti moglo očekivati još takvih užasa.Kao što sam već rekao, na kraju sam ponovno uzeo onu neobičnu knjižicu, poput čovjeka koji se ne može oduprijeti ovisnosti. Prije toga samome sebi rekao sam da mi se život vratio u normalu, da je sve što sam doživio u Istanbulu bilo neobično, ali i nedvojbeno objašnjivo, pa je samo u mojem mozgu premorenom od putovanja poprimilo pretjerane razmjere. I stoga sam ponovno uzeo knjigu i sada mi se čini da ti taj trenutak moram opisati najdoslovnijim riječima.Bio je listopad, kišna večer, prije samo dva mjeseca. Semestar je bio počeo, a ja sam sjedio u ugodnoj osami svojega stana, opušteno besposličareći nakon večere. Čekao sam prijatelja Hedgesa, profesora samo deset godina starijeg od sebe, čovjeka koji mi je bio vrlo drag. U društvenim je situacijama bio pomalo nespretan, no uvijek krajnje dobronamjeran, a ono njegovo slijeganje ramenima i bezbrojne isprike, kao i ljubazan, stidljiv osmijeh prikrivali su duh i um toliko oštar i prodoran da sam često osjećao zahvalnost što ga je usmjerio na književnost osamnaestog stoljeća, a ne na kolege. Da nije bilo te stidljivosti, najviše bi pristajao u društvo Addisona, Swifta i Popea, u nekoj londonskoj kavani. Imao je tek nekoliko prijatelja, u životu izravno nije pogledao ženu s kojom nije bio u rodbinskim odnosima i nije sanjario ni o čemu izvan granica neposredne okolice Oxforda, gdje je volio šetati, tu i tamo nasloniti se na neku ogradu i gledati

80

krave kako preživaju. Blagost te osobe ocrtavala se u obliku velike glave, u mesnatim dlanovima i blagim smeđim očima, tako da je i sam nalikovao na spokojno govedo ili jazavca, sve dok ne bi pogodio metu tim svojim inteligentnim sarkazmom. Obožavao sam slušati o njegovu poslu, o kojem je govorio skromno, ali gorljivo, a pritom se nikada nije dogodilo da ne izrazi potporu mojim nastojanjima. Zvao se... no, da, do njegova imena možeš doći u svakoj knjižnici, samo ako se malo potrudiš, budući da je za laičku publiku oživio nekolicinu engleskih književnih genija. No zvat ću ga Hedges, pseudonimom koji sam mu dao, kako bih ga u ovoj priči primjereno zaštitio.Te je večeri Hedges trebao svratiti do mene s radnim verzijama dvaju članaka. Bila je riječ o tekstovima koje sam uspio izvući iz istraživanja na Kreti. On ih je pročitao i korigirao, na moju molbu; iako nije mogao suditi o točnosti mojih opisa trgovine na drevnome Sredozemlju, pisao je poput anđela, anđela kojem pomna temeljitost i preciznost omogućila da uistinu zapleše na vršku igle, te mi je često dotjerivao stil. Očekivao sam pola sata blagonaklone prijateljske kritike, a zatim malo serija i onaj divni trenutak kada se istinski prijatelj opusti u tvom domu i upita kako si. Nisam mu namjeravao reći istinu o uzdrmanim živcima koje sam još uvijek liječio, dakako, no mislio sam kako ćemo moći razgovarati o svemu ostalome.Dok sam čekao, potaknuo sam vatru, dodao još jednu cjepanicu, izvadio dvije čaše i pogledao radni stol. Radna soba ujedno mi je služila i kao dnevna soba, tako da sam se uvijek brinuo da bude uredna i udobna koliko to iziskuje kvaliteta i čvrstina pokućstva iz 19. stoljeća. Tog sam poslijepodneva obavio velik dio posla, pojeo večeru koju su mi donijeli u šest, a nakon toga raščistio i posljednje papire. Mrak se već spuštao rano, a s njim je tog dana stigla i sumorna kiša nošena vjetrom. Meni su takve jesenske večeri najljepše, tako da sam tek jedva primjetno zadrhtao od neugodnog iščekivanja kada mi se ruka, u potrazi za nečim što bih još desetak minuta mogao čitati, našla na onoj staroj knjizi koju sam cijelo vrijeme izbjegavao. Bio sam je ostavio među manje uznemirujućim naslovima na polici iznad stola. Sjeo sam, s užitkom koji je vrebao duboko u meni osjećajući kako mi se u ruci ponovno našla ta knjiga podatnih korica, te sam je otvorio.

81

Istog trenutka postao sam svjestan nečeg vrlo neobičnog. Sa stranica se dizao miris koji je nadjačavao profinjeni miris starog papira i ispucane kože. Bio je to smrad raspadanja, užasan miris koji izaziva mučninu, smrad starog ili pokvarenog mesa. Dotada ga nisam primijetio, pa sam se nagnuo prema stranicama, stao mirisati, u nevjerici, a zatim zatvorio knjigu. Otvorio sam je nakon nekoliko trenutaka i ponovno osjetio isparavanje od kojeg mi se okrenuo želudac. Činilo se da je knjiga u mojim rukama oživjela, a ipak je vonjala po smrti.Smrad koji me duboko uznemirio u sjećanje mi je vratio svu nervozu i strah koje sam osjećao vraćajući se u Englesku, tako da sam se uspio primiriti tek uz svjestan napor. Stare knjige trunu, to je nepobitna činjenica, a ja sam s ovom putovao po kiši i oluji. Nema sumnje da je to objašnjenje smrada. Možda ću je ponovno odnijeti na odjel s rijetkim knjigama i zatražiti savjet, pitati kako da je očistim, dezinficiram ili učinim nešto treće, što god treba.Da nisam tako pomno i promišljeno izbjegavao vlastitu reakciju na tu neugodu, bio bih odbacio knjigu, spremio je na mjesto. No sada sam, prvi put nakon više tjedana, samog sebe prisilio da se vratim na onu sliku u sredini, zmaja raširenih krila koji prijeteći pokazuje zube iznad natpisa. Odjednom sam, uz preciznost koja me uzbunila, uočio nešto novo, prvi put nešto shvatio. Nikada nisam imao osobitog dara za vizualno poimanje svijeta, no neki tračak pojačane percepcije ukazao mi je na obris cijelog prikaza zmaja, ta raširena krila i zavijeni rep. U napadaju neodoljive znatiželje, stao sam prelistavati hrpu bilježaka koje sam donio iz Istanbula, a koje su netaknute ležale u ladici mog pisaćeg stola. Nakon malo traženja, došao sam do željenog papira; bio sam ga istrgnuo iz bilježnice, a na njemu je bio crtež koji sam izradio u onom arhivu, precrtan prvi zemljovid na koji sam ondje naišao.Sjećaš se da sam imao tri zemljovida, prikaze u različitim mjerilima, istog neimenovanog područja, sa sve više i više pojedinosti. To je područje, iako sam ga nacrtao bez dara, premda pomno, imalo posve određen oblik. Izgledalo je poput divlje zvijeri simetrično raširenih krila. Dugačka rijeka izlazila je iz tog područja i otjecala na jugozapad, skrećući baš poput zmajeva repa. Gledao sam drvorez, a srce mi je neobuzdano treperilo. Zmajev je rep bio nazubljen, a na

82

završetku imao zašiljenu strelicu. Ona je, pak - i kod toga sam gotovo kriknuo, zaboravljajući tjedne i tjedne tijekom kojih sam se oporavljao od dotadašnje opsjednutosti - pokazivala prema točki na kojoj se na mojem zemljovidu nalazio Bezbožni grob.Sličnost između dvaju obrisa bila je toliko izražena da nije mogla biti riječ o slučajnosti. Kako nisam primijetio, još u arhivu, da područje prikazano na tim zemljovidima ima identičan mračan i prijeteći oblik kao moj zmaj raširenih krila, koji kao da ga odozgo zastire sjenom ? Drvorez nad kojim sam se bio toliko zamišljao prije putovanja nedvojbeno sadrži značenje, prenosi određenu poruku.Porukom se želi zaprijetiti i zastrašiti, obilježiti moć. No upornima može poslužiti i kao trag; zmajev rep pokazuje na grob kao što prst pokazuje vlasnika: to sam ja. Tu sam. A tko je ondje, u toj središnjoj točki, u Bezbožnom grobu? Zmaj je držao odgovor u okrutno oštrim pandžama: DRAKULYA.Osjećao sam gorku napetost, nalik na okus vlastite krvi, na stražnjoj strani grla. Znao sam da se moram kloniti takvih zaključaka, na što me upozoravalo sve što sam učio tijekom školovanja, no osjećao sam uvjerenost koja je nadilazila razum. Ni na jednome od zemljovida nije bilo jezera Snagov, na kojem je navodno pokopan Vlad Tepeš. To svakako znači da Tepeš-Drakula - počiva negdje drugdje, na mjestu koje se nije točno očuvalo ni u legendi. Ali gdje mu je onda grob? Iako mi to nikako nije bila namjera, pitanje sam izgovorio naglas. I zašto se to mjesto čuva kao tajna?Dok sam tako sjedio i pokušavao posložiti dijelove slagalice, začuo sam dobro poznate korake na hodniku - Hedges, koji tako simpatično vuče noge - te sam odsutno pomislio kako moram sakriti papire, doći do vrata, natočiti šeri, smiriti se i pripremiti za prijateljski razgovor. Već sam napola ustao, usput skupljajući papire, kada je odjednom nastala potpuna tišina. Poput greške na snimci glazbenog djela, ili za dobu predugo odsviranog tona, tako da slušatelja zaokuplja kako to ne može nijedan točno određeni akord. Ti dobro poznati, dobronamjerni koraci zaustavili su se pred mojim vratima, no Hedges nije pokucao, što je uvijek činio. I moje je srce na identičan način preskočilo otkucaj. Unatoč šuštanju papira i grgoljenju kiše u oluku iznad mog prozora, sada već mračnog, začuo sam brujanje - zvuk krvnog tlaka

83

koji mi ispunjava uši. Ispustio sam knjigu, pojurio do ulaza u svoj sveučilišni stančić, otključao ih i otvorio.Pred njima sam ugledao Hedgesa, ali ispruženog na ulaštenome podu, glave zabačene unatrag. Tijelo mu je bilo izokrenuto u stranu, kao da ga je na pod odbacila velika sila. Uz sve izraženiju mučninu, uvidio sam da nisam čuo ni njegov povik ili krik, ali ni pad. Oči su mu bile otvorene, zagledane uz mene. Unutar beskonačne sekunde pomislio sam da je mrtav. No glava mu se potom pomaknula i nešto je zastenjao. Čučnuo sam uz njega. "Hedges!"Ponovno je zastenjao i počeo ubrzano treptati."Čuješ li me?" upitao sam bez daha, gotovo jecajući od silnog olakšanja što je živ. U tom trenutku glava mu se grčevito okrenula i tada sam ugledao krvavu porezotinu na jednoj strani vrata. Nije bila velika, ali je izgledala duboko, kao da ga je zaskočio pas i otkinuo mu komad mesa. Krv je obilno tekla niz ovratnik i slijevala se na pod uz njegovo rame. "Upomoć!" povikao sam. Sumnjam da je tijekom stoljeća i stoljeća postojanja netko tako narušio mir velikog predvorja obloženog hrastovinom. I nisam znao je li od tog bilo kakve koristi; te večeri većina profesora večerala je s dekanom. U tom trenutku rastvorila su se vrata na suprotnome kraju i prema nama je potrčao poslužitelj profesora Jeremyja Forestera, drag čovjek po imenu Ronald Egg, koji je u međuvremenu napustio posao. Činilo se da mu je odmah sve bilo jasno. Iskolačenih očiju kleknuo je i rupčićem povezao ranu na Hedgesovu vratu."Čujte", obratio se meni. "Moramo ga pridići da sjedi, gospodine, podići ranu, ako nema drugih ozljeda." Pomno je prepipao Hedgesovo ukočeno tijelo, a kako se moj prijatelj nije bunio, naslonili smo ga na zid. Ja sam ga nastavio pridržavati ramenom. Naslonio se na mene svom težinom, zatvorenih očiju. "Idem po liječnika ", rekao je Ronald i trkom se udaljio. Prstom sam opipavao Hedgesovo bilo; glava mu je padala, no otkucaji srca bili su, učinilo mi se, pravilni i jaki. Nisam mogao odoljeti, pa sam ga pokušao vratiti k svijesti. "Što se dogodilo, Hedges? Netko te udario? Čuješ me? Hedges?"

84

Otvorio je oči i pogledao me. Glava mu se prevalila na stranu, a polovica lica izgledala je neživo, plavo. Ipak, govorio je posve razgovijetno. "Rekao je da ti kažem... ""Što? Tko?""Rekao je da ti kažem da neće trpjeti nikakvo ometanje."Hedges nemoćno nasloni glavu na zid, tu veliku, lijepo oblikovanu glavu u kojoj se nalazio jedan od najvećih engleskih umova. Dok sam ga pridržavao, osjećao sam kako mi se ježe podlaktice. "Tko, Hedges? Tko ti je to rekao? On te ozlijedio? Vidio si ga?" U kutu usta pojavili su se mjehurići sline, a ruke su mu se počele micati uz tijelo."Neće trpjeti ometanje", rekao je uz grgoljenje u vratu."Ne miči se", molio sam ga. "Nemoj govoriti. Liječnik samo što nije došao. Pokušaj se opustiti i disati.""O, Bože", rekao je tiho Hedges. "Pope i aliteracijski... Draga nimfa. Teoretski govoreći."Promatrao sam ga, osjećajući kako mi se grči želudac. "Hedges?"'"Otmica uvojka'", rekao je Hedges blagonaklono. "Nema sumnje."Sveučilišni liječnik koji ga je odveo u bolnicu rekao mi je da je Hedges uz ranjavanje doživio i moždani udar. "Izazvao ga je šok. Ona porezotina na vratu ", dodao je dok smo razgovarali ispred Hedgesove sobe, "izgleda kao da ju je izazvalo nešto oštro, po svoj prilici oštri zubi, neka životinja. Vi nemate psa?""Naravno da nemam. U sveučilišnim stanovima ne smiju se držati psi."Liječnik je odmahnuo glavom. "Vrlo neobično. Uvjeren sam da ga je na putu do vaše sobe napala neka životinja, te da je od šoka doživio moždani udar koji mu se možda ionako spremao. Zasada je prilično izvan sebe, iako je u stanju suvislo oblikovati riječi. Na žalost, držim da je istraga neizbježna, zbog rane, no čini mi se da ćemo na kraju utvrditi da netko negdje ima gadnog i opasnog psa. Pokušajte razmisliti kojim je putem najvjerojatnije došao do vas. "Istraga nije donijela pomake, no jednako tako nije dovela ni do optužbe protiv mene, budući da policija nije utvrdila ni motive ni dokaze za pretpostavku da sam ja ranio Hedgesa. Hedges, pak, nije bio u stanju svjedočiti, pa je na kraju slučaj okarakteriziran kao "samoranjavanje. " Učinilo mi se da će to biti neizbježna mrlja na

85

njegovu ugledu. Jednom prilikom, za posjeta domu u koji su ga smjestili, tiho sam upitao Hedgesa što misli o riječima "Neću trpjeti nikakvo ometanje. "Uputio mi je prazan pogled, istovremeno usporenim i nabreklim prstima dodirujući crvenu ranu na vratu. 'Ako je tako, onda Boswell", rekao je ljubaznim tonom, gotovo šaljivo. "Ako ne, idi. " Nekoliko dana poslije umro je od drugog moždanog udara, koji je pretrpio noću. Dužnosnici ustanove naveli su kako nije bilo tragova vanjskih ozljeda. Kada me dekan došao obavijestiti, samome sebi zarekao sam se da ću neumorno raditi na tome da osvetim Hedgesovu smrt, samo ako smislim kako to izvesti.Sada nemam srca detaljno opisivati bolnu misu koja je za njega održana u našoj kapeli na Trinityju, prigušene jecaje njegova starog oca kada je zbor dječaka zapjevao prelijepe psalme za utjehu preživjelima, bijes koji sam osjetio prema nemoćnoj euharistiji na plitici. Hedgesa su pokopali u njegovu selu u Dorsetu, a ja sam do groba otišao sam, jednog blagog dana u studenome. Na spomeniku stoji REQUIESCAT IN PACE, što bih i ja odabrao, da me netko pitao. Na moje beskonačno olakšanje, riječ je o najmirnijem seoskom groblju uz crkvu, a župnik o Hedgesovu pokopu govori spokojno, kao o pokopu svakog časnog mještanina. U pubu u glavnoj ulici nisam načuo priče o engleskome vrykolakasu, čak ni kad sam pokušao potaknuti sugovornike u tom smjeru. Naposljetku, Hedges je doživio samo jedan napad, a ne više. Stoker, naime, navodi kako je potrebno nekoliko napada da bi se živuća osoba zarazila virusom nesmrtnosti. Meni se čini da je žrtvom postao u znak upozorenja - meni. Ali i tebi, nesretni štioče?S poštovanjem i u najdubljoj boli, Bartholomew Rossi

Moj otac promiješa led u čaši, kao da želi smiriti ruku i nečim je zabaviti. Poslijepodnevna žega pretvarala se u spokojnu mletačku večer, a sjene turista i zdanja na trgu postajale su sve dulje. Mnoštvo golubova prestrašeno je poletjelo s kamenih ploča. Divovsko jato projurilo je iznad nas, vinuvši se visoko. Silna količina hladnih pića napokon se uvukla duboko u mene, preplavila mi kosti. Dok smo tako sjedili, dugačkim koracima prišao nam je mladić u bijeloj košulji i

86

trapericama. Preko ramena je nosio platnenu torbu, a košulja mu je bila umrljana raznim bojama. "Kupiti sliku, signore? - upitao je mojeg oca, smiješeći se. "Vi i signorina danas ste zvijezde moje slike.""Ne, ne, grazie", odgovorio je otac bez razmišljanja. Trgovi i uličice bili su prepuni takvih studenata slikarstva. To nam je bila već treća ponuda od jutra; moj otac gotovo i nije pogledao sliku. Mladić, koji se i dalje smiješio i koji je možda očekivao barem pohvalu, pokazao je sliku meni, a ja sam je načas pogledala i suosjećajno kimnula. Već trenutak poslije pojurio je prema drugim turistima, a ja sam nepomično gledala kako se udaljava.Pokazao mi je akvarel raskošnih nijansa. Na njemu se vidjela naša kavana, kao i početak Florianove terase. Bio je to vedar i ugodan prikaz poslijepodneva na središnjem gradskom trgu. Dok je radio, slikar je vjerojatno stajao negdje iza mene, učinilo mi se, ali razmjerno blizu terase; u jednoj mrlji prepoznala sam stražnju stranu svog crvenog slamnatog šešira, a iza nje i oca: mutno polje žuto-bijele i plave boje. Bilo je to skladno i neobavezno djelo, prikaz lijene ljetne opuštenosti, poželjna turistička uspomena na savršen dan na obali Jadrana. Međutim, iako sam je pogledala samo načas, na slici sam ugledala osamljeni lik koji je sjedio ponešto iza mog oca, pojavu širokih ramena i tamne glave, jasan crni obris među vedrim bojama platnene nadstrešnice i stolnjaka. Posve jasno sjećala sam se da upravo za tim stolom cijelo popodne nije bilo baš nikoga.

13. glavaNakon Venecije put nas je ponovno odveo na istok, preko Julijskih Alpa. Gradić Kostanjevica u to je doba godine uistinu bio prepun kestena, od kojih su neki već bili i na tlu, pa se čovjek, ako bi pogrešno stao na oštru kupolu, lako mogao poskliznuti na kamenom popločenoj ulici. Pred gradonačelnikovom kućom, sagrađenom za smještaj nekog austrougarskog birokrata, kesteni su u tim smiješnim opakim oklopima ležali posvuda, poput mnoštva sićušnih dikobraza.Otac i ja polagano smo šetali, uživali u smiraju toplog jesenskog dana - bablje ljeto, kaže se u tom kraju, rekla nam je neka žena u prodavaonici - a ja sam razmišljala o razlikama između Zapada, udaljenog nekoliko stotina kilometara, i Istoka, ovdje, malo južno od

87

Emone. U ovdašnjim je prodavaonicama sve slično, a meni su identično izgledale čak i prodavačice, u tim tamnoplavim kutama i s maramama cvjetnog uzorka, sa zlatnim ili srebrnim zubima koji su blistali s druge strane uglavnom praznih pultova. Kupili smo divovsku čokoladu, kao dodatak namirnicama za piknik: narezanoj salami, crnome kruhu i siru. Moj je otac ponio i boce mog omiljenog pića: Naranče, napitka s okusom naranče koji me već podsjećao na Ragusu, Emonu, Veneciju.Posljednji sastanak, u Zagrebu, otac je zaključio dan ranije, dok sam ja završnim potezima uljepšavala zadaću iz povijesti. Otac je htio da sad počnem učiti i njemački, a ja sam za time osjećala veliku želju, ne zbog njegova ustrajnog nagovaranja, nego upravo unatoč tome; počet ću sutra, iz knjige kupljene u knjižari sa stranim knjigama u Amsterdamu. Bila sam u novoj zelenoj minici i žutim dokoljenkama, a moj otac smiješio se zbog neke nerazumljive šale koju su tog jutra razmijenila dvojica diplomata, dok su bočice Naranče zveckale u našoj mrežastoj torbi. Pred nama se protezao niski kameni most preko rijeke. Pojurila sam onamo da u pogledu mogu uživati sama, bez oca.Rijeka je u blizini mosta skretala i nestajala, obavijajući minijaturni dvorac, slavenski dvorac veličine vile, pod čijim su zidovima plivali labudovi, od kojih su neki izlazili na obalu i ondje se dotjerivali. Dok sam sve to gledala, žena u plavome kaputu otvorila je jedan prozor na katu i posve ga rastvorila, tako da je staklo u drvenim okvirima zablistalo na suncu, te je istresla krpu za prašinu. Mlade vrbe natiskivale su se pod mostom, dok su lastavice ulazile i izlazile iz zemljanih gnijezda uz njihovo korijenje. U parku oko dvorca ugledala sam kamenu klupu (ne preblizu labudovima, kojih sam se bojala još i tada, kao tinejdžerica), nad koju su se nadvijale krošnje kestena, klupu u spokojnome hladu zidina dvorca. Očevo čisto odijelo ondje se neće naći u opasnosti, pa bi mogao ostati sjediti i dulje nego što je namjeravao, čak se i nehotice raspričati.

Cijelo to vrijeme, dok sam pregledavao pisma u stanu, rekao je moj otac, dok je pamučnim rupčićem s ruku brisao tragove salame, nešto što nije imalo veze s tragičnim Rossijevim nestankom neprestance me

88

kopkalo u podsvijesti. Kada sam odložio pismo s opisom jezovite nesreće koja se dogodila njegovu prijatelju Hedgesu, još nekoliko trenutaka osjećao sam toliku mučninu da nisam uspijevao racionalno razmišljati. Nabasao sam na izopačen svijet, podzemlje bliskog mi akademskog svijeta koji sam poznavao godinama, na podtekst uobičajene povijesti koju sam uvijek uzimao zdravo za gotovo. Prema mojem povjesničarskom iskustvu, mrtvi su uvijek dostojanstveno mrtvi, srednji vijek prepun je istinskih užasa, a ne nadnaravnih, Drakula je dio živopisne istočnoeuropske legende koja je oživjela zahvaljujući filmovima iz moga djetinjstva, a 1930. Hitler je bio na tri godine od preuzimanja diktatorskih ovlasti u Njemačkoj, pred početkom užasa koji su nedvojbeno isključivali sve ostale užase.Stoga sam na trenutak osjetio mučninu, i činilo mi se da sam nekako oskvrnut, bijesan na mentora koji je nestao i ostavio mi te nimalo ugodne zablude. Potom me ponovno obuzeo taj blagi ton njegovih pisama, prepun žaljenja i tako sam osjetio nelagodu zbog takve nelojalnosti. Rossi ovisi o meni - isključivo o meni; odbijem li prekinuti nevjericu zbog nekakvog sitničavog načela, posve je sigurno da ga više neću vidjeti.Mučilo me još nešto. Kada mi se glava koliko-toliko pročistila, uvidio sam da je riječ o sjećanju na onu mladu ženu u knjižnici, s kojom sam se vidio samo koji sat ranije, iako mi se činilo da je otada prošlo više dana. Sjećao sam se one neobične iskre u njezinim očima dok je slušala moja objašnjenja Rossijevih pisama, odlučno skupljanje obrva zbog silne koncentriranosti. Zašto je čitala o Drakuli, i to baš za mojim stolom, i to baš te večeri, i to baš na koji centimetar od mene? Zašto je spomenula Istanbul? Sve što sam pročitao u Rossijevim pismima već me uznemirilo dovoljno da isključim nevjericu, da odbacim primisli o slučajnim podudarnostima i priklonim se nečem snažnijem. Zašto ne? Ako prihvaćam jednu nadnaravnu pojavu, svakako trebam prihvatiti i ostale; čista logika.Uzdahnuo sam i uzeo posljednje Rossijevo pismo. Nakon toga trebat ću još samo pregledati ostatak materijala skrivenih u onoj bezopasnoj omotnici i nakon toga ostat ću prepušten samome sebi. Što god značila pojava te djevojke - a vjerojatno nije značila ništa neuobičajeno, nije li tako - nisam imao vremena utvrditi tko je i zašto se tako zanima za

89

okultne teme. Bilo mi je neobično sebe smatrati osobom koja se zanima za okultno; jer to me nije ni najmanje zanimalo, ako ćemo pravo. Zanimalo me samo kako pronaći Rossija.Za razliku od ostalih, posljednje pismo napisao je rukom - na papiru iz bilježnice, s crtama, tamnom tintom. Otvorio sam pismo.

19. kolovoza 1931.Dragi moj nesretni nasljedniče,ne mogu se pretvarati da te možda više nema i da mi ne želiš pomoći, da negdje ne čekaš da me spasiš ako mi se život jednom uruši. A budući da svemu što si već (pretpostavljam) pročitao trebam dodati još nekoliko informacija, čini mi se da ovu čašu gorčine trebam napuniti do ruba. "Oskudno je znanje opasno ", rekao bi moj prijatelj Hedges. Ali njega nema. Poginuo je od moje ruke, baš kao da sam otvorio vrata i osobno mu zadao udarac, pa zatim pozvao pomoć. Nisam ga ubio, dakako. Ako si već pristao na sve i čitao do ovog dijela, nećeš sumnjati u mene.No na kraju sam počeo sumnjati u vlastitu snagu. Bilo je to prije nekoliko mjeseci, a razlozi su imali veze s Hedgesovim usudom i užasnim završetkom. Od njegova groba pobjegao sam u Ameriku - gotovo doslovce; u vrijeme kada sam otputovao u Dorset, da vidim gdje počiva, već sam bio dobio obavijest o imenovanju i počeo se pakirati. Nakon što sam otputovao u Ameriku, razočaravši dio Oxforda i, na žalost, silno rastuživši roditelje, našao sam se u novom i vedrijem svijetu, u kojem polugodište (angažirali su me za tri trimestra, a ja ću se svakako boriti da dobijem i više) počinje ranije, a studenti na sve gledaju otvoreno i s praktičnog stajališta, što je na Oxfordu nezamislivo. Čak i nakon svega toga, nisam se uspio navesti da posve dignem ruke od spoznaja o nemrtvome. Upravo zbog toga, kako se čini, on - ili to nešto - nije moglo odustati od poznanstva sa mnom.Sjećaš se da sam one večeri kada se dogodio napad na Hedgesa neočekivano otkrio značenje središnjeg drvoreza u onoj sablasnoj knjižici i samome sebi potvrdio da Bezbožnigrob na zemljovidima do kojih sam došao u Istanbul jednostavno mora biti grob Vlada Drakule. Preostalo pitanje izgovorio sam naglas - gdje se onda nalazi taj grob? - kao što sam se oglasio i u onom istanbulskom arhivu, no taj drugi put

90

time sam dozvao užasnu pojavu, koja mi je prenijela poruku tako što mi je usmrtila dragog prijatelja. Možda se samo abnormalni ego može svjesno suprotstaviti prirodnim silama - u ovom slučaju čudovišnima - ali kunem ti se da me ta kazna razbjesnila toliko da više nisam bio ni užasnut, barem na određeno vrijeme, te sam se zarekao da ću iskopati i posljednji trag, samo ako me ne izda snaga, i svog progonitelja pratiti sve do njegove jazbine. Ta bizarna pomisao meni je postala uobičajena jednako kao i želja da objavim novi članak ili da se domognem stalnog mjesta na tom vedrom i blistavom novom sveučilištu koje mi je sve više osvajalo blazirano srce.Ušavši u kolotečinu sveučilišnih poslova i dužnosti, te kada sam se već počeo pripremati za kratak odlazak u Englesku, potkraj semestra, da posjetim roditelje i rukopis doktorske disertacije uručim onoj obzirnoj londonskoj tiskari u kojoj su sve više i bolje pazili na mene, još jednom sam krenuo za tragom Vlada Drakule, i povijesnim i nadnaravnim, kakav god na kraju bio. Činilo mi se da mi je sljedeća zadaća doznati što više o onoj neobičnoj staroj knjizi: odakle je potekla, tko ju je oblikovao, koliko je stara. Predao sam je (priznajem: teška srca) laboratoriju Smithsoniana. Oni su na moja vrlo konkretna pitanja samo odmahivali glavom, odmah navodeći da će konzultiranje izvora koji nadilaze njihove mogućnosti povećati cijenu. No bio sam uporan i činilo mi se da ni djelić imovine naslijeđene od djeda, ili moje skromne ušteđevine iz Oxforda, ne smije ići na moju odjeću, hranu ili zabavu sve dok Hedges leži neosvećen (ali, hvala Bogu, u miru) na groblju na kojem se lijes s njegovim tijelom nije trebao pojaviti još pedesetak godina. Više se nisam bojao posljedica, budući da me već sustiglo sve najgore što sam mogao zamisliti; barem u tom smislu, sile tame su se preračunale.No na kraju se nisam predomislio i istinski shvatio značenje straha zbog okrutnosti onoga što se dogodilo nakon toga. U meni se nešto prelomilo upravo zbog genijalnosti tog događaja.Moju knjigu u Smithsonianu preuzeo je sitni bibliofil po imenu Howard Martin, poprilično šutljiv muškarac koji se krajnje ozbiljno posvetio traženju odgovora na moja pitanja, baš kao da je upoznat s cijelom pričom. (Ne... kad bolje razmislim, da je znao cijelu priču, vjerojatno bi mi već pri prvom dolasku pokazao gdje je izlaz.) No čini

91

se da je on u meni vidio samo strastvenu ljubav prema povijesti, te je davao sve od sebe zahvaljujući suosjećanju. Radio je vrlo kvalitetno, vrlo temeljito te pomno prikupljao izostavljao što je dobivao od raznih laboratorija, toliko pomno da bi mu mjesto prije trebalo biti u Oxfordu nego u tim prilično birokratskim prostorima washingtonskoga muzeja. Silno me se dojmilo njegovo poznavanje povijesti europskog tiskanja knjiga prije i neposredno nakon Gutenberga.Nakon što je učinio sve što je, kako se činilo, bilo u njegovoj moći, pisao mi je da mogu dobiti rezultate analiza, kakvi god bili, te da će mi knjigu uručiti osobno, kao što sam je ja predao njemu, ako ne želim da je šalje poštom ili dostavnom službom. U Washington sam otputovao vlakom. Idući dan ujutro kratko sam obišao znamenitosti, a zatim se deset minuta prije dogovorenog vremena pojavio na vratima njegova ureda. Srce mi je nezaustavljivo udaralo, a usta mi se posve osušila; silno sam želio i što prije imati knjigu u rukama i doznati što je otkrio u vezi s njezinim porijeklom.Gospodin Martin otvorio je vrata i uveo me u ured uz suzdržan osmijeh. "Neobično mi je drago što ste uspjeli doći", rekao je tipično američkim nazalnim i razvučenim glasom koji je meni u međuvremenu postao najdražim i najsrdačnijim naglaskom na svijetu.Kada smo se smjestili u njegov ured pretrpan raznoraznim rukopisima, uvidio sam da mu sjedim točno nasuprot i istog trenutka šokirala me nevjerojatna promjena. Nakratko sam ga vidio prije nekoliko mjeseci i sjećao sam se lica. U njegovim skladnim i profesionalnim pismima ništa nije ukazivalo na bolest. Sada je bio ispijen i blijed, izmožden tako da mu je koža bila žuto-siva, usne neprirodno grimizne. U međuvremenu je izgubio podosta kilograma, tako da mu je staromodno odijelo beživotno visjelo s koščatih ramena. Sjedio je pognut prema naprijed, kao da se zbog boli ili slabosti ne može držati uspravnije. Stjecao se dojam da u njemu više nema ni kapi života.Samog sebe pokušao sam uvjeriti da sam za prvog susreta bio u žurbi i da sam zbog poznanstva uspostavljenog pismima ovaj put budniji, pa primjećujem više pojedinosti, ili sam u tim opažanjima suosjećajniji, ali se ipak nikako nisam uspio otresti dojma da je propao u vrlo kratkome razdoblju. Uvjeravao sam se da možda ima neku neugodnu i

92

degenerativnu bolest, rak koji se ubrzano širi. Dakako, zbog uljudnosti nikako nisam mogao spominjati njegov izgled."Dakle, ovako, doktore Rossi", rekao je tom ugodnom američkom intonacijom. "Čini mi se da zapravo ne znate da u rukama imate iznimno dragocjenu knjižicu.""Dragocjenu?" Nemoguće je da zna što mi znači, pomislio sam, na to ga nije mogla upozoriti nikakva kemijska analiza. Riječ je o ključu kojim ću se domoći osvete."Da. Riječ je o vrlo rijetkome primjerku srednjovjekovnog tiskarstva u srednjoj Europi, vrlo zanimljivome i neobičnome primjerku, a ja sam sada već s priličnom sigurnošću uvjeren da je otisnuta oko 1512., moguće u Budimu ili možda u Vlaškoj. Po tome bi svakako nastala podosta nakon Korvinova sv. Luke, ali prije mađarskog Novog zavjeta 1520., koji bi, da je postojao, nedvojbeno utjecao na takvo djelo." Udobnije se smjestio u škripavome naslonjaču. "Moguće je čak da je drvorez iz vaše knjige zapravo utjecao na Novi zavjet iz 1520., u kojem se nalazi slična ilustracija, Sotona s krilima. No to jednostavno nije moguće dokazati. U svakom slučaju, bila bi riječ o vrlo neobičnome utjecaju, zar ne? Hoću reći... dijelovi Biblije ukrašeni tako dijaboličkim ilustracijama.""Dijaboličkim?" Uživao sam u zvuku osude koja je potekla iz tuđih usta."Svakako. Upoznali ste me s legendom o Drakuli, no mislite da sam ostao samo na tome?"Gospodin Martin zvučao je toliko smireno i vedro, toliko američki, da mi je trebalo nekoliko trenutaka da reagiram. Nikada u životu u tako savršeno običnome glasu nisam začuo toliko zlokobne dubine. Zbunjeno sam piljio u njega, no ton se već raspršio, a njegovo je lice bilo ugodno i blago. Pregledavao je hrpu papira koje je izvadio iz fascikla."Ovdje su rezultati naših ispitivanja", rekao je. "Sve sam vam kopirao, zajedno sa svojom analizom i opaskama. Čini mi se da bi vam trebalo biti prilično zanimljivo. Unutra nećete naići na mnogo više od onoga što sam vam upravo ispričao - oh, da, naišao sam na još dva zanimljiva podatka. Na temelju kemijske analize, čini se da je knjiga stajala, i to vjerojatno dugo, u okruženju punom kamene prašine, te da

93

je to bilo prije 1700. godine. Osim toga, na stražnji je dio u nekoj fazi došla slana voda - moguće tijekom plovidbe morem. Rekao bih da se radilo o Crnome moru, ako smo točno procijenili mjesto nastanka, no, dakako, postoje i nebrojene druge mogućnosti. Bojim se da je to sve i da vam nismo u stanju ponuditi nešto više... niste li rekli da pišete povijest srednjovjekovne Europe?"Podigao je pogled i dobronamjerno mi se nasmiješio. Bio je to usputan osmijeh, nekako neobičan na tom ispijenom licu, a ja sam istodobno uočio dvije stvari zbog kojih su mi se sledile kosti.Prije svega, ni u jednom trenutku nisam mu spomenuo da pišem povijest srednjovjekovne Europe; rekao sam da tražim informacije o toj knjizi kako bih lakše dovršio bibliografiju građe koja se odnosi na život Vlada Nabadača, u legendama poznatog pod imenom Drakula. Howard Martin nedvojbeno je bio temeljit čovjek, na svoj kustoski način, kao i ja na svoj znanstvenički način, te nikada ne bi svjesno tako pogriješio. Već mi se prije učinilo da ima fotografsko pamćenje, da upija sve pojedinosti, što kod sugovornika uočavam i svim srcem cijenim.Drugo, u tom sam trenutku spoznao da mu, možda zbog te neke bolesti - jadnik, zamalo sam rekao u sebi - usne, dok se smiješi, izgledaju bolesno, slabašno i mlohavo, a gornji se očnjaci vide i nekako se ističu tako da mu cijelo lice izgleda neugodno. I predobro sam se sjećao onog birokrata iz Istanbula, iako na vratu Howarda Martina nije bilo nikakvih tragova, barem koliko sam uspio utvrditi. Upravo sam bio smirio drhtanje ruku, od njega prihvatio knjigu i bilješke, kada se ponovno oglasio."Usput, onaj je zemljovid fantastičan.""Zemljovid?" Stao sam kao ukopan. Znao sam samo za jedan zemljovid - zapravo tri prikaza u različitim mjerilima - koji ima nekakve veze s mojim trenutačnim nakanama i bio sam uvjeren da tom neznancu ni u jednom trenutku nisam čak ni spomenuo da tako nešto postoji."Sami ste ga nacrtali? Očito nije star, ali nekako nisam mislio da ste rođeni crtač. Ionako posve sigurno niste morbidna osoba, ako mi ne zamjerate... "

94

Nepomično sam piljio u njega, ne uspijevajući odgonetnuti značenje njegovih riječi, pribojavajući se da bih potpitanjem mogao nešto odati. Jesam li u knjizi ostavio neki od svojih crteža? Kakva glupost, ako mi se to doista dogodilo! Ali bio sam siguran da sam pomno pregledao knjigu i, prije nego što sam mu je predao, uvjerio se da u njoj nema drugih papira."Vratio sam ga u knjigu, tako da vas čeka gdje je i bio", reče on, umirujući me. "Eto, doktore Rossi, ako želite, pokazat ću vam gdje je naše računovodstvo ili ću dogovoriti da vam račun pošalju na kućnu adresu." Otvorio mi je vrata i ponovno uputio profesionalni osmijeh. Bio sam dovoljno priseban da ne počnem odmah tamo prekopavati po knjizi koju sam držao u ruci, a na svjetlu hodnika uvidio sam da sam ipak vjerojatno samo zamislio Martinov neobičan osmijeh, možda čak i bolest; koža mu je izgledala normalno, samo je bio blago pognut od višedesetljetnog rada među starim spisima i ništa više. Stajao je pokraj vrata, srdačno ispružene ruke, nudeći pravi washingtonski pozdrav, a ja sam je prihvatio i stisnuo, promumljavši kako bih volio da mi račun pošalju na sveučilište.Oprezno sam se udaljio od njegovih vrata, a zatim izišao iz predvorja i na kraju se udaljio od velikog crvenog dvorca u kojem su se nalazili svi plodovi njegova rada, kao i truda njegovih kolega. Našavši se na svježem zraku Malla, preko blistavozelene trave došao sam do jedne klupe i sjeo, dajući sve od sebe da izgledam i da se osjećam nezabrinuto.Knjiga mi se rastvorila u ruci, uobičajeno sablasno i podatno, a ja sam uzaludno tražio umetnuti papir koji bi me iznenadio. Pronašao sam ga tek kada sam počeo listati stranicu po stranicu - vrlo profinjen obris na papiru za precrtavanje, kao da je netko pred sobom doista imao treći i najdetaljniji od moja tri zemljovida, te je umjesto mene precrtao sve zagonetne linije i obrise. Slavenski toponimi izgledali su točno onako kako sam ih zapamtio sa svog zemljovida - Selo Svinjokradica, Dolina Osam Hrastova. Zapravo, crtež mi je bio nepoznat tek u jednoj pojedinosti. Pod nazivom Bezbožnog groba nalazila su se latinična slova, ispisana tintom koja je, barem se tako činilo, odgovarala tinti ostalih naziva. Preko mjesta na kojem se trebao nalaziti grob,

95

nadvijene nad njima kao da trebaju dokazati apsolutnu povezanost s tim mjestom, stajale su riječi: Bartolomeo Rossi.Dragi štioče, možeš me smatrati i kukavicom, neću imati ništa protiv, ali na tom sam koraku i ostao. Mlad sam profesor i živim u Cambridgeu, u saveznoj državi Massachussetts, gdje predajem, večeram s novim prijateljima i svaki tjedan pišem ostarjelim roditeljima. Ne nosim ni češnjak ni križ, ne križam se kad u hodniku začujem korake. Imam nešto što me bolje štiti - prestao sam prekopavati po tom sablasnom povijesnom raskrižju. Nešto je zacijelo zadovoljno jer sam tako miran i bezopasan, jer se otada više ne događaju tragedije.Kada bi ti morao birati između vlastita psihičkog zdravlja, života kakav pamtiš, ili istinske nestabilnosti, za što bi se odlučio? Što bi, po tvom mišljenju bio primjeren način na koji bi znanstvenik trebao proživjeti svoje dane? Znam da Hedges od mene ne bi tražio da se naglavce bacim u mračni ponor. Ipak ako ovo uopće čitaš, znači da mi se na kraju nešto ipak dogodilo. I ti moraš birati. Prenio sam ti apsolutno sve što znam, do posljednjeg djelića, kada je riječ o tim užasima. Sada kada znaš moju priču, možeš li mi odbiti pomoć?S poštovanjem i u najdubljoj boli, Bartholomew Rossi

Sjene pod drvećem u međuvremenu su se produljile, a moj je otac ugodnom i kvalitetnom cipelom odgurnuo kesten u bodljikavoj ljusci. Mene je odjednom obuzeo dojam da bi, da je neotesaniji čovjek, u tom trenutku pljunuo na zemlju, da iz usta protjera užasan okus. Umjesto toga, samo je s mukom progutao slinu i pribrao se dovoljno da se nasmiješi. "Bože sveti! O čemu smo razgovarali? Kako smo danas mračno raspoloženi." Pokušao se nasmiješiti, ali me pritom pogledao tako da sam jasno vidjela koliko se brine, kao da bi na mene mogla pasti nekakva sjena, baš na mene, i bez upozorenja me ukloniti.Hladan dlan odvojila sam od ruba klupe te se i sama pokušala držati vedrije. Kada je to postalo naporno, upitala sam se, no već je bilo prekasno. Odrađujem njegov posao, odvraćam mu pozornost, kako je on jednom pokušao meni skrenuti misli. Utočište sam pronašla u blagoj samovolji - ne pretjeranoj, jer bi inače posumnjao.

96

"Moram priznati da sam ponovno ogladnjela, jede mi se nešto onako... zapravo."Nasmiješio se malko prirodnije, a cipele su mu snažnije odzvonile na tlu kada mi je kavalirski pomogao da se podignem s klupe i kada je počeo spremati prazne bočice Naranče i druge ostatke piknika. Svoj dio skupila sam s velikom voljom, osjećajući olakšanje jer je to značilo da ćemo se vratiti u grad, umjesto da se okrenemo i zadržimo na promatranju pročelja dvorca. Ja sam se već jednom bila okrenula, potkraj priče, i vidjela onaj prozor na katu, na kojem je mračan i dostojanstven lik zamijenio onu staru čistačicu. Pričala sam, ubrzano, o svemu ostalome što mi je padalo na pamet. Pod uvjetom da ga ne uoči i moj otac, ne može doći do sukoba. Možda ćemo oboje tako ostati zaštićeni.

14. glavaJoš neko vrijeme klonila sam se sveučilišne knjižnice, dijelom i zbog toga što sam u vezi s traženjem građe osjećala neobičnu nervozu, a dijelom i zbog toga što sam imala dojam da su gospođi Clay moja izbivanja nakon škole već pomalo sumnjiva. Uvijek sam joj se javljala telefonom, kao što sam i obećala, no zbog nekog sve izraženijeg prizvuka stida u njezinu glasu, počela sam zamišljati kako s mojim ocem vodi nelagodne razgovore. Nisam mogla ni zamisliti da o porocima zna dovoljno da pomisli na nešto konkretno, no moj bi otac mogao imati svoje neugodne pretpostavke... Trava? Mladići? Neki put promatrao me tako zabrinuto, već sada, da nisam htjela izazivati mu nove brige.Na kraju je, međutim, iskušenje postalo prejako, pa sam unatoč nelagodi odlučila ponovno otići u knjižnicu. Ovaj put rekla sam da navečer idem u kino s jednom dosadnom djevojkom iz razreda - znala sam da Johan Binnerts srijedom navečer radi na odjelu za srednji vijek i da mi je otac na sastanku u Centru - pa sam izišla u novom kaputu prije nego što je gospođa Clay stigla reći nešto više.Bio je to neobičan osjećaj, noću ići u knjižnicu, osobito s obzirom na činjenicu da je glavna dvorana kao i uvijek bila prepuna iscrpljenih studenata. Međutim, u čitaonici odjela za srednji vijek nije bilo nikoga. Brzo sam prišla stolu gospodina Binnertsa i zatekla ga kako

97

pregledava hrpu novih knjiga - ništa od toga ne bi mi bilo zanimljivo, izvijestio me uz simpatičan osmijeh, budući da ja volim samo užase. Ali odvojio mi je jednu knjigu - zašto nisam došla ranije? Neuvjerljivo sam se ispričala, a on se nasmijao. "Bojao sam se da ti se nešto dogodilo, ili da si me poslušala i posvetila se temi primjerenijoj mladoj dami. Ali zainteresirala si i mene, pa sam ti pronašao ovo."Sa zahvalnošću sam uzela knjigu, a gospodin Binnerts je rekao da ide u svoju radnu sobu, ali će se ubrzo vratiti, da vidi treba li mi još što. Jednom mi je pokazao tu radnu sobu, malen odjeljak s prozorima, u stražnjem dijelu čitaonice, gdje knjižničari popravljaju čudesne stare knjige i lijepe kartice na nove primjerke. Kada je otišao, čitaonica je postala tiha kao nikada dotada i ja sam željno otvorila knjigu koju mi je pripremio.Tada mi se činilo da je uistinu pronašao nešto iznimno, iako sada znam da je riječ o temeljnome izvoru informacija o povijesti Bizanta u 15. stoljeću - prijevodu djela Michaela Doukasa-Stona Turco-Bizantina. Doukas podosta opširno govori o sukobu Vlada Drakule i Mehmeda II, a upravo za tim stolom prvi sam put pročitala glasoviti opis prizora koji je dočekao Mehmeda kada je 1462. napao Vlašku i došao do Targovišta, Drakuline napuštene prijestolnice. Nadomak grada, navodi Doukas, Mehmed je ugledao "tisuće i tisuće kolaca na kojima su se umjesto plodova nalazili ljudi." Usred tog voćnjaka smrti nalazio se Drakulin glavni izložak: Mehmedov omiljeni general Hamza, naboden s ostalima, u "tankom grimiznom ogrtaču".Sjetila sam se arhiva sultana Mehmeda, zbirke koju je Rossi krenuo istražiti u Istanbul. Grof iz Vlaške bio je trn u sultanovu oku - u to nije bilo ni najmanje sumnje. Činilo mi se da bi bilo dobro da pročitam ponešto o Mehmedu. Možda se u nekim izvorima pojašnjava njegov odnos s Drakulom. Nisam znala odakle početi, no gospodin Binnerts je rekao da će se ubrzo vratiti.Nestrpljivo sam se okrenula, pomislivši kako bih ga mogla potražiti, kada sam iz stražnjeg dijela prostorije začula nekakav zvuk. Bio je to mukao udarac, više nalik na vibriranje koje se pronijelo kroz pod nego na stvaran zvuk, kao kad ptica u punoj brzini udari u besprijekorno čist prozor. Zbog nekog sam razloga krenula u smjeru tog zvuka i tako

98

uletjela u radnu sobu u stražnjem dijelu prostorije. Kroz prozore nisam vidjela gospodina Binnertsa, što me na trenutak umirilo, no kada sam otvorila drvena vrata, na podu sam ugledala nogu, nogu u sivim hlačama, spojenu s izvijenim tijelom, plavi pulover iskrivljen na izobličenome torzu, rijetku sijedu kosu umrljanu krvlju, a lice - nasreću napola zakriveno - nagnječeno, uz komadić mesa koji se još nalazio na rubu stola. Činilo se da je iz ruku gospodina Binnertsa upravo ispala knjiga; ležala je raširena na podu, baš kao i on. Na zidu iznad stola nalazila se krvava mrlja s velikim i uočljivim tragom dlana, kao da se neko dijete igralo slikajući po zidu. Davala sam sve od sebe kako ne bih otvorila usta, tako da mi se činilo da je vrisnuo netko drugi, a ne ja.Dvije noći prespavala sam u bolnici - otac je ustrajno tražio da ostanem ondje, a liječnik mu je bio dugogodišnji prijatelj. Otac se držao obzirno i smrtno ozbiljno, sjedio na rubu kreveta, ili stajao kod prozora, prekriženih ruku, dok me policijski dužnosnik ispitivao već treći put. Nisam vidjela da netko ulazi u prostoriju. Mirno sam čitala kod stola. Začula sam mukao zvuk. Nisam osobno poznavala knjižničara, ali mi je bio simpatičan. Policajac je mog oca uvjeravao da nisam osumnjičena; jednostavno sam im jedini svjedok. Ali zapravo nisam vidjela ništa, jer nitko nije ušao u tu čitaonicu - u to sam bila posve uvjerena - a gospodin Binnerts nije ispustio ni glasa. Ni na jednom drugom dijelu tijela nije bilo ozljeda; jadniku je netko jednostavno raspalio glavom po kutu stola. Za takvo što bila je potrebna neviđena snaga.Policijski dužnosnik zbunjeno je odmahivao glavom. Otisak na zidu nije se poklapao s knjižničarevim dlanom; na njegovim rukama nije bilo krvi. Osim toga, otisak je bio vrlo neobičan, a vijuge na prstima neobično istrošene. Bilo bi lako utvrditi tko ima takve otiske - policajac se sve više obraćao mome ocu - osim što nikada nisu uzeli nešto slično. Težak slučaj. Amsterdam više nije grad u kojem je odrastao - ljudi danas bacaju bicikle u kanale, a tek onaj užasan prošlogodišnji slučaj s prostitutkom koja... Moj otac zaustavio je priču pogledom.Kada je policijski dužnosnik izišao, moj je otac ponovno sjeo na rub kreveta i prvi me put upitao što sam radila u knjižnici. Odgovorila sam

99

da sam učila, da volim onamo otići nakon škole i odraditi zadaće, jer je u čitaonici mirno i ugodno. Pribojavala sam se da bi me svakog trena mogao upitati zašto sam odabrala baš odjel za srednji vijek, no on je, na moje olakšanje, utonuo u šutnju.Nisam mu rekla da sam usred pomutnje koja je u knjižnici nastala nakon što sam kriknula, u torbu bez razmišljanja ugurala knjigu koju je gospodin Binnerts držao u trenutku smrti. Policija mi je, dakako, pretražila torbu, čim je došla, ali nisu ni spomenuli tu knjigu - zašto bi je uopće uočili? Na njoj nije bilo krvi. Bila je to francuska knjiga iz 19. stoljeća, o rumunjskim crkvama. Ležala je otvorena na stranici na kojoj je bio prikaz crkve na jezeru Snagov, obdarene veličinom Vlada III Vlaškog. Prema tradiciji, ondje se nalazi njegov grob, ispred oltara. Tako je barem stajalo u kratkome tekstu ispod tlocrta apside. Autor je, međutim, napomenuo da mještani sela oko Snagova imaju vlastite priče. Kakve priče, pitala sam se, no o toj crkvi nije bilo drugih podataka. Ni na tlocrtu nije bilo neobičnosti.Oprezno sjedeći na rubu mog kreveta, otac je samo odmahivao glavom. "Odsada ćeš učiti kod kuće", rekao je tiho. Bilo mi je žao što je izgovorio te riječi; ionako više ne bih stupila u tu knjižnicu. "Ako hoćeš, gospođa Clay može neko vrijeme spavati u tvojoj sobi, a možemo se ponovno vidjeti i s liječnikom, kad god poželiš. Samo mi reci." Kimnula sam, iako sam odmah pomislila kako bih radije bila sama s opisom crkve u Snagovu nego s gospođom Clay. Razmišljala sam o tome da knjigu bacim u naš kanal - no znala sam da ću je nakon nekog vremena poželjeti ponovno otvoriti, pri danjem svjetlu, i ponovno je čitati. I to možda ne samo zbog sebe, nego i zbog dragog gospodina Binnertsa, koji je sada negdje u gradskoj mrtvačnici.Nekoliko tjedana nakon toga, otac je rekao kako mu se čini da bi mojim živcima godilo malo putovanje, a ja sam znala da zapravo želi reći kako bi njemu bilo bolje da me ne ostavlja kod kuće. Francuzi, objasnio mi je, žele razgovarati s predstavnicima njegove zaklade prije nego što tijekom zime počnu razgovore u istočnoj Europi, pa ćemo se još jedanput naći s njima. Bit će to ujedno i najljepše vrijeme na obali Sredozemnog mora, nakon što su odande otputovale horde turista, a

100

prije nego što krajolik opusti. Pomno smo proučavali zemljovid i s radošću doznali da su Francuzi odustali od uobičajenog organiziranja sastanka u Parizu i odlučili se za mir jednog ljetovališta u blizini španjolske granice - u blizini pravog malog dragulja Colliourea, rekao je slavodobitno moj otac, a možda mu je i slično. U neposrednoj blizini, samo u unutrašnjosti, nalaze se Les Bains i Saint-Matthieu-des-Pyrenees-Orientales, rekla sam ja, no kada sam spomenula ta dva mjesta, očevo se lice smrknulo te je počeo tražiti ostala zanimljiva mjesta uz obalu.Doručak na terasi Le Corbeaua, gdje smo odsjeli, bio je toliko dobar i ugodan zahvaljujući svježem jutarnjem zraku da sam se ondje zadržala i nakon što se moj otac pridružio ostalim muškarcima u tamnim odijelima u konferencijskoj dvorani. Nevoljko sam izvadila knjige i često podizala pogled prema zelenkasto-plavome moru udaljenome tek nekoliko stotina metara. Pila sam drugu šalicu one gorke kontinentalne chocolat, podnošljive zahvaljujući kockici šećera i hrpi svježih peciva. Sunčano svjetlo na pročeljima starih kuća doimalo se vječnim u suhom sredozemnom podneblju, s tim nadnaravno jasnim svjetlom, kao da se oluje nikada i ne usude približiti tim uvalama. S mjesta na kojem sam sjedila vidjela sam dvije jedrilice na rubu mora čudesne boje, te malu djecu koja su se s majkom i kanticama, u (barem meni) neobičnim francuskim kupaćim kostimima spuštala na pješčanu plažu ispod hotela. Zaljev nas je obavijao i protezao se dalje udesno, okružen nazubljenim uzvisinama. Na jednom od tih brežuljaka nalazila se oronula utvrda koja je bojom posve odgovarala okolnome stijenju i sasušenoj travi. Prema njoj su se neuspješno uspinjale masline, dok se iza nje prostiralo skladno i besprijekorno plavo nebo.U jednom trenutku iznenada sam bolno osjetila da ne pripadam onamo, počela sam zavidjeti onoj nepodnošljivo zadovoljnoj i spokojnoj djeci s majkom. Nemam majku i nemam normalan život. Ne znam što točno znače riječi normalan život, no dok sam listala udžbenik iz biologije i tražila početak trećeg poglavlja, nekako sam neodređeno mislila da bi to podrazumijevalo živjeti na jednome mjestu, uz majku i oca koji su u vrijeme večere svaki dan kod kuće, u obitelji u kojoj putovati znači povremeno otići na more, a ne u beskraj živjeti poput nomada. Osim toga, dok sam sjedila prodorno zagledana

101

u djecu koja su se s lopaticama smjestila u pijesak, bila sam posve uvjerena da tim stvorenjima nikada nije zaprijetilo nešto iz sablasne prošlosti.Potom sam, i dalje gledajući te male sjajne glave, uvidjela da su zapravo u opasnosti; samo što toga jednostavno nisu svjesni. Svi smo izloženi opasnosti i ranjivi. Zadrhtala sam i pogledala na ručni sat. Za četiri sata otac i ja ručat ćemo na ovoj terasi. Ja ću zatim ponovno učiti, a nakon pet odšetat ćemo se prema urušenoj utvrdi koja ukrašava najbližu crtu obzora - sa koje se, rekao mi je otac, vidi malena crkva na samome rubu mora, na suprotnoj strani, u Collioureu. Tijekom tog dana učit ću još matematiku, naučiti još nekoliko glagola na njemačkome, pročitati poglavlje o Ratu ruža i zatim... što? Gore, na suhoj litici, odslušat ću sljedeću očevu priču. Ispričat će je i protiv svoje volje, zagledan u pjeskovito tlo ili kuckajući prstima po kamenu obrađenom prije više stoljeća, izgubljen u dubinama vlastitoga straha. A meni će ostati zadaća da sve ponovno proučim, da sastavim dijelove. Negdje dolje jedno je dijete vrisnulo, a ja sam se trgnula tako da sam prolila kakao.

15. glavaPročitavši i posljednje Rossijevo pismo, rekao je moj otac, osjetio sam posve novu bol i izgubljenost, kao da je nestao i drugi put. No tada sam već bio uvjeren da njegov nestanak nije povezan s odlaskom autobusom u Hartford, niti s bolešću člana obitelji na Floridi (ili u Londonu), kao što je cijeli događaj nastojala prikazati policija. Svjesno sam prestao razmišljati o tim stvarima i dao se na pregledavanje njegove dokumentacije. Sve pročitati, sve upiti. Potom stvoriti kronološki prikaz i početi - ali vrlo polagano - izvlačiti zaključke. Pitao sam se je li Rossi nešto slutio u vezi s činjenicom da mentorskim radom sa mnom možda osigurava vlastito preživljavanje. Tako je ovo nešto poput sablasnog završnog ispita - iako sam se gorljivo nadao da ništa neće biti završno ni za njega ni za mene. Neću ništa planirati dok ne pročitam sve, rekao sam samome sebi, iako sam već imao određenu predodžbu o tome što ću po svoj prilici morati učiniti. Ponovno sam otvorio onaj izblijedjeli omot.

102

Sljedeća tri dokumenta bili su zemljovidi, kao što je Rossi i najavio. Svi su bili nacrtani rukom i nijedan se nije doimao starijim od pisama. Dakako, to su vjerojatno bile njegove verzije zemljovida koje je vidio u istanbulskom arhivu, nacrtane iz sjećanja nakon svih pustolovina koje je doživio. Na prvome sam zemljovidu ugledao veliki planinski lanac, obilježen malim trokutastim znakovima. Bila je riječ o dva dugačka polumjeseca u smjeru istok-zapad, preko cijele stranice, zbijenih na zapadu. Široka rijeka kružila je sjevernim dijelom prikaza. Nije bilo oznaka za veće gradove, iako je moguće da su četiri križića u gorju na zapadu označavala gradiće. Na tom zemljovidu nije bilo naziva, no Rossi je - rukopis je odgovarao rukopisu iz posljednjeg pisma - na rubovima zemljovida zapisao: "Oni koji ne vjeruju i umiru kao nevjernici, njih će sustići prokletstvo, prokletstvo Alaha, anđela i ljudi (Kur'an)", te još nekoliko sličnih navoda. Pitao sam se bi li to mogla biti rijeka koju po njegovu tumačenju simbolizira zmajev rep iz one knjige. Ali ne, to ne bi bilo moguće; u tom slučaju, govorio je o zemljovidu u najvećem mjerilu, koji se vjerojatno nalazi među ostalim papirima. Proklinjao sam okolnosti - sve redom - koje su mi onemogućile da vidim i u ruci držim originale; unatoč Rossijevu izvrsnom pamćenju i urednosti, zacijelo je nešto izostavio i nema sumnje da postoje razlike između izvornika i nacrtanog prikaza.Sljedeći se zemljovid, učinilo mi se, podrobnije bavio gorjem na zapadu. I ovaj put ugledao sam tri križića, u identičnom prostornom odnosu kao na prvom prikazu. Vidjela se i manja rijeka, koja je vijugala među planinama. Ni ovdje nije bilo toponima. Rossi je pri vrhu tog zemljovida napisao: "(Ponavljaju se isti navodi iz Kur'ana)." I u to je doba očito bio jednako temeljit i savjestan kao i u kasnijem razdoblju, kada sam ga ja poznavao. No ti su prikazi, barem zasada, bili odveć šturi, tek površan obris, da bih uspio prepoznati točno određen kraj koji sam negdje već vidio ili proučavao. Frustriranost je u meni bujala poput groznice i potiskivao sam je sa sve većom mukom, prisiljavajući se na to da se koncentriram.Treći je prikaz već unio malo više svjetla u cijelu priču, iako u toj fazi još nisam točno znao što mi sve može pokazati. Obris mi je uistinu bio više nego poznat: bio je to onaj nesmiljeni oblik zmaja raširenih krila koji sam poznavao iz svoje i Rossijeve knjige sa zmajem, iako to

103

možda i ne bih uočio na prvi pogled da mi Rossi nije ukazao na poklapanje. I na ovom prikazu planine su bile označene trokutićima. Sada su već bile vrlo visoke, masivni grebeni u smjeru sjever-jug. Između njih se probijala rijeka koja je utjecala u širi prostor. Zašto to ne bi bilo rumunjsko jezero Snagov, kao što govori legenda o Drakulinu grobu? No, kao što je već uočio i Rossi, na riječnome proširenju nije bilo otoka, a to mjesto ionako nije nalikovalo na jezero. Ponovno sam uočio one križiće, ovaj put označene minijaturnim ćiriličnim slovima. Zaključio sam da je riječ o selima koja je Rossi spomenuo.Među raštrkanim nazivima sela ugledao sam i kvadratić koji je Rossi obilježio sljedećim riječima: "(Arapski) Bezbožni grob Onoga Koji Ubija Turke." Iznad tog pravokutnika nalazio se prilično skladno nacrtan maleni zmaj, s dvorcem na glavi, a pod njim grčka slova i Rossijev prijevod na engleski: "Ovdje smješten je u zlu. Štioče, otkopaj ga riječima." Te su riječi bile nevjerojatno dojmljive, nalik na napjev ili molitvu, i već sam otvorio usta da ih izgovorim kada sam se predomislio i čvrsto stisnuo usne. U glavi sam i unatoč tome začuo svojevrsnu poeziju koje se još nekoliko trenutaka nisam uspijevao osloboditi.Tri zemljovida odložio sam na stranu. Užasavala me činjenica da su doista preda mnom, točno onakvi kakve je Rossi opisao. Još je neobičnije bilo što nemam izvorne prikaze, nego njegove crteže. Što će mi, u konačnici, pokazati i nedvosmisleno dokazati da sve to nije jednostavno izmislio, da i te zemljovide nije nacrtao kao dio šale, velike smicalice? U cijeloj stvari nije bilo primarnih izvora, osim njegovih pisama. Prstima sam lupkao po stolu. Imao sam dojam da zidni sat u mojoj radnoj sobi te večeri kuca neobično glasno, a gradska polutama sa suprotne strane mojih žaluzina činila mi se pretihom. Već satima nisam ništa jeo i noge su me boljele od sjedenja, no sada nisam mogao prekinuti. Načas sam pogledao auto-kartu Balkana, no na njoj nije bilo neobičnosti, barem ne na prvi pogled - na primjer rukom napisanih oznaka. Ni iz reklamnog prospekta o Rumunjskoj nisam doznao ništa posebno, a u oči mi je upao samo nevješt prijevod. Na primjer: "Okoristite se našim bujnim i prestrašnim krajolikom." Trebalo je još samo proučiti bilješke ispisane Rossijevim rukopisom i

104

onu malenu zatvorenu omotnicu koju sam uočio još kada sam prvi put pregledao sadržaj paketa. Nju sam namjeravao ostaviti za kraj, jer je bila zatvorena, ali više nisam mogao čekati. Među papirima na stolu pronašao sam nož za papir, pomno uklonio pečat i izvadio list papira.Bio je to ponovno onaj treći zemljovid, u obliku zmaja, rijeka koja skreće, trokutima prikazani planinski vrhovi. Bio je nacrtan crnom tintom, kao u Rossijevoj verziji, no rukopis je bio malko drukčiji - dobra kopija, ali, kada se čovjek bolje zagleda, nekako stisnuta, zastarjela, blago kićena slova. Rossijevo pismo trebalo me pripremiti na pogled na jedinu razliku u odnosu na prvu verziju zemljovida, ali sam ipak imao dojam da me nešto fizički raspalilo po glavi: iznad pravokutne oznake za grob i zmaja koji ga štiti polukružno su bile ispisane riječi: Bartolomeo Rossi.Potisnuo sam sve pretpostavke, strahove i zaključke, te se snagom volje natjerao da papir odložim u stranu i počnem čitati Rossijeve bilješke. Prve dvije stranice ispisao je, kako se činilo, u oxfordskome arhivu te u knjižnici Britanskog muzeja. Iz njih nisam doznao ništa novo. U kratkim crtama opisani su život i podvizi Vlada Drakule, a naišao sam i na popis književnih i povijesnih dokumenata u kojima se tijekom stoljeća spominjalo ime Drakula. Nakon toga došao sam do lista iz drugog bloka, s oznakom i datumom boravka u Istanbulu. "Rekonstruirano po sjećanju", glasile su brzo, ali uredno ispisane riječi, pa sam uvidio da je te bilješke po svoj prilici zapisao nakon iskustva doživljenog u arhivu, kada je, uoči puta u Grčku, na temelju sjećanja skicirao zemljovide.U tim bilješkama navodi se popis dokumenata iz doba sultana Mehmeda II na koje je naišao u istanbulskom arhivu - ili barem onaj dio koji mu se učinio važnim za istraživanje - tri zemljovida, svici s prikazima karpatskih ratova protiv Turaka, popisi robe koju su otomanski trgovci prodavali na rubu tog područja. Ništa od toga nije mi se učinilo osobito važnim ili novim; no pitao sam se u kojoj je točno fazi Rossijev rad prekinuo onaj birokrat zlokobna izgleda. Je li moguće da spomenuti svici s povijesnim prikazima i popisi trgovačke robe sadrže tragove koji bi mogli ukazivati na smrt i mjesto pokopa Vlada Tepeša? Je li ih Rossi doista osobno pogledao ili je prije

105

zastrašivanja imao vremena tek navesti popis mogućnosti koje nudi arhiv?Na popisu iz arhiva nalazila se još jedna točka, a ona me toliko iznenadila da sam se na njoj zadržao još nekoliko trenutaka. "Bibliografija, Zmajev red (djelomično u obliku svitka)." U vezi s time iznenadilo me što bilješka sadrži tako malo informacija. Rossi je obično radio iscrpne bilješke u kojima je sve bilo objašnjeno; to i jest cilj, govorio je često, bilježenja. Je li bibliografija, koju je u žurbi samo spomenuo, popis koji su u knjižnici sastavili kako bi zabilježili sav materijal koji čuvaju, a koji se odnosi na Zmajev red? Ako je tako, zašto bi bio "djelomično u obliku svitka"? Čini se da je riječ o dokumentu koji je također vrlo star, pomislio sam - možda o arhivskome dokumentu još iz vremena Zmajeva reda. Ali zašto Rossi nije napisao nešto više na tom inače nijemom listu papira iz notesa? Je li utvrdio da je bibliografija, kakva god točno bila, posve nevažna za njegovu potragu?Činilo mi se da takva razmišljanja o jednom dalekome arhivu, koji je Rossi pregledao tako davno, teško mogu izravno voditi do rješenja tajne njegova nestanka, pa sam s gađenjem odložio list, odjednom se umorivši od trivijalnosti istraživanja. Žudio sam za odgovorima. Osim kada je bila riječ o onome što se nalazi u svicima, u trgovačkim popisima i onoj staroj bibliografiji, Rossi mi je sva otkrića prenio iznenađujuće temeljito. Ali to je tipično za njega, ta konciznost; osim toga, mogao si je priuštiti, ako se uopće mogu tako izraziti, sve objasniti u opširnim pismima. Ipak, znao sam tako malo, osim što sam znao što mi po svoj prilici predstoji. Omotnica je sada bila posve prazna i to me deprimiralo. Iz posljednjih dokumenata nisam doznao bitno više nego iz njegovih pisama. Ujedno sam uvidio i da moram djelovati koliko mogu brže. I prije sam često bdio i radio po cijele noći, a u sljedećih sat vremena možda ću uspjeti pobilježiti sve što mi je Rossi rekao o prijašnjim prijetnjama, kako ih je doživljavao.Ustao sam uz pucketanje zglobova i otišao u sumornu kuhinjicu, želeći zakuhati juhu. Posegnuvši za čistom posudom, uvidio sam da se moj mačak nije pojavio na večeri. Inače smo redovito večerali zajedno. Bio je to mačak lutalica i pretpostavljao sam da naš odnos ipak nije posve monogamne naravi. No u vrijeme večere obično je dolazio na moj uski

106

kuhinjski prozor, gledao s požarnih stuba i tako mi pokazivao da očekuje svoju konzervu tunjevine ili, kada bih velikodušno uložio u njegovu ishranu, tanjur sardina. S vremenom sam se počeo radovati trenutku kada bi uskočio u moj beživotni stan, protegnuo se i počeo mijaukati i presti od silne naklonosti. Nakon večere bi se često zadržao, spavao na jednome kraju sofe ili gledao kako glačam košulje. Ponekad mi se činilo da u njegovim savršeno okruglim žutim očima vidim nježnost, iako je to jednako tako moglo biti i čisto sažaljenje. Bio je snažan i žilav, meka crno-bijelog krzna. Zvao sam ga Rembrandt. Misleći na njega, pridigao sam rub žaluzine, otvorio prozor i zazvao ga, očekujući mukao udarac mačjih šapa na prozorskoj dasci. Čuo se jedino noćni promet u daljini, iz središta grada. Spustio sam glavu i provirio kroz prozor.Njegovo je tijelo ispunjavalo dasku u grotesknome položaju, kao da se zaigrano zakotrljao do tog mjesta, a zatim ostao beživotno ležati. Obzirno i sa strahom privukao sam ga unutra, odmah uvidjevši da mu je slomljena kralježnica i da mu glava neobično visi u stranu. Još nikada nije imao tako širom otvorene oči, usne su mu bile razmaknute i razvučene od straha, a prednje šape raširene i s istaknutim pandžama. Odmah mi je bilo jasno da nije mogao tako pasti, točno na to mjesto, na usku prozorsku dasku. Čovjek bi morao imati velike i snažne ruke da usmrti takvo stvorenje - dodirivao sam meko krzno, dok je pod mojim osjećajem užasnutosti bujao bijes - a počinitelj bi vjerojatno bio pun ogrebotina, možda čak i dubokih ugriza. No moj se mali prijatelj nepovratno preselio na drugi svijet. Oprezno sam ga položio na kuhinjski pod, dok su mi se pluća punila mračnom mržnjom. Tek tada uvidio sam da mu je tijelo još toplo.Naglo sam se okrenuo, zatvorio i zaključao prozor, pa mahnito stao razmišljati o sljedećem koraku. Kako se mogu zaštititi? Svi su prozori zaključani, vrata imaju čak i dvostruku bravu. No što ja znam o užasima iz prošlosti? Ulaze li u sobu poput maglice, ispod vrata i kroz nevidljive pukotine? Ili razbijaju prozore i dolijeću na žrtvu? Pogledom sam potražio oružje. Nisam imao pištolj - no pištolji nikada nisu uspijevali nauditi Beli Lugosiju, u svim onim filmovima o vampirima, osim kada je junak imao čudotvoran srebrni metak. Što je savjetovao Rossi? "Ja u džepu ne bih nosio češnjak, ne." I još nešto:

107

"Uvjeren sam da ćeš sa sobom moći ponijeti svoju dobrotu, osjećaj za moralno, kako god to htio nazvati... barem bih volio smatrati da je većina nas sposobna za takvo što."U jednoj od ladica pronašao sam čistu kuhinjsku krpu, te njome obzirno omotao prijateljevo tijelo, pa ga položio u predvorje. Sutra ću ga morati pokopati, ako sutrašnji dan uopće osvane kao i obično. Zakopat ću ga u vrtu iza stambene zgrade - duboko, tako da psi ne mogu do njega. Sada mi je bilo teško uopće razmišljati o hrani, no ipak sam skuhao juhu i uz nju pojeo krišku kruha.Potom sam ponovno sjeo za radni stol, pospremio Rossijeve papire, uredno ih vratio u onu omotnicu. Svoju zagonetnu knjigu sa zmajem položio sam na tu hrpu, pazeći da se ne otvori. Na sve to stavio sam Hermannovo klasično djelo Zlatno doba Amsterdama, već godinama jednu od meni najdražih knjiga. Na sredini stola otvorio sam bilješke koje sam pripremao za disertaciju i pred sebe postavio knjižicu o trgovačkim cehovima u Utrechtu, reprodukciju iz knjižnice koju još nisam pomnije proučio. Na stol sam položio i ručni sat i zadrhtavši od iznenadne provale praznovjerja, uvidio da je do ponoći preostalo još petnaest minuta. Sutra ću, rekao sam samome sebi, otići u knjižnicu i brzo pročitati sve što bi mi moglo pomoći u sljedećih nekoliko dana. Neće škoditi doznam li malo više o srebrnim bodežima, glogovim kolcima, vijencima češnjaka i križevima, ako su to sredstva koja narod već stoljećima preporučuje za zaštitu od nemrtvih. Time ću barem pokazati vjeru u tradiciju. Do tada se mogu držati samo Rossijevih savjeta, a Rossi me, kad god mi je mogao pomoći, nikada nije iznevjerio. Uzeo sam olovku i nadvio se nad knjižicu.Nikada u životu nisam imao toliko problema s koncentracijom. Činilo mi se da svi živci u mojem tijelu budno paze na tu pojavu s vanjske strane, ako je uopće riječ o pojavi, kao da bih umom, a ne ušima, lakše čuo kako se provlači uz prozore. Uz silan napor odlučno sam se preselio u Amsterdam i 1690. godinu. Napisao sam rečenicu, pa potom još jednu. Četiri minute do ponoći. "Potraži anegdote iz života nizozemskih pomoraca", pribilježio sam. Prisjetio sam se trgovaca, kako se okupljaju unutar već tada prastarih cehova, kako bi iz svog života i robe izvukli što više, iz dana u dan radeći na temelju razmjerno jednostavnog osjećaja za dužnost, dijelom viškova gradeći

108

bolnice za siromahe. Dvije minute do ponoći. Zapisao sam ime autora knjižice, o kojem ću više potražiti poslije. "Istraži važnost gradskih tiskara za trgovce", upisao sam.Mala kazaljka na mome satu iznenada je poskočila, a ja sam zamalo kriknuo. Od ponoći me dijelilo nekoliko sekundi. Tiskare su možda bile vrlo, vrlo važne, uvidio sam tada, prisiljavajući se da se ne osvrćem, osobito ako su nad nekima od njih nadzor imali cehovi. Je li moguće da su čak i kupili takvu moć, otkupili vlasništvo? Jesu li tiskari imali svoju gildu? U kakvom su odnosu, u tom okruženju, bile ideje o slobodi tiska među nizozemskim intelektualcima i vlasništvo nad tiskarama? Na trenutak sam se zainteresirao za ta pitanja, i preko volje, te se pokušao prisjetiti što sam sve pročitao o počecima izdavaštva u Amsterdamu i Utrechtu. Zatim sam pogledao na sat. Ponoć i tri minute. Disao sam normalno, a olovka je nesputano klizila po papiru.To nešto što me prati ipak nije pametno koliko sam se pribojavao, pomislio sam, dobro pazeći da ne prestanem raditi. Čini se da nemrtvi o pojedinim pojavama sude prema vanjskome izgledu, a ja sam izgledao kao da sam ozbiljno shvatio Rembrandtovo upozorenje te sam se posvetio uobičajenim zadaćama. Prave namjere i djelovanje neću moći skrivati dugo, no barem za tu večer mogao sam se štititi jedino vanjskim držanjem. Približio sam svjetiljku i još sat vremena zadržao se u 17. stoljeću, ne bih li produbio dojam da sam se vratio poslu. Dok sam se pretvarao da pišem, u sebi sam odvagivao logične argumente i protuargumente. Rossi je posljednju prijetnju primio 1931. Njegovo ime tada je bilo zapisano uz oznaku mjesta na kojem se nalazi grob Vlada Drakule. Rossija prije dva dana nisu pronašli mrtvog za pisaćim stolom, što bi se ubrzo moglo dogoditi meni, ne budem li pazio. Nisu ga pronašli ranjenog u hodniku, kao Hedgesa. Njega je netko ili nešto otelo. Možda mrtav leži negdje drugdje, dakako, no dok tu činjenicu ne utvrdim s potpunim pouzdanjem, moram se nadati da je još živ. Od sutra krećem u potragu za grobom.

Sjedeći na zidu stare francuske utvrde, moj se otac bio zagledao u more, onako kako je promatrao orla sa Saint-Matthieua.

109

"Idemo u hotel", reče na kraju. "Jesi li primijetila da su se dani već skratili? Ne bih htio da me ovdje uhvati mrak."Onako nestrpljiva, odvažila sam se na izravno pitanje. "Da te uhvati?"Ozbiljno me pogledao, kao da odvaguje opasnosti koje sadrže mogući odgovori. "Staza je strašno strma", reče na kraju. "Nikako ne bih htio da se među tim drvećem moram probijati pod okriljem tame. A ti?" Postalo mi je jasno da i on zna pokazati odvažnost.Spustila sam pogled prema nasadima maslina, sada već sivo-bijelih, a ne rumeno-žutih i srebrnih. Sva su stabla bila izobličena, s mukom se dizala prema ruševinama utvrde koja ih je nekoć štitila - ili barem njihove pretke - od saracenskih baklji. "Ne," odgovorila sam, "ni ja."

16. glavaPočetkom prosinca ponovno smo bili na putu, a usporenost sparnih ljetnih boravaka na obali Sredozemlja već je izgledala kao davna prošlost. Jak jadranski vjetar ponovno mi je mrsio kosu i taj mi se osjećaj sviđao, voljela sam pomalo neskladnu sirovost tih snažnih strujanja; čovjeku se činilo da se neka zvijer teških šapa penje i prelazi preko svega u luci, tako da zastave bučno trepere pred suvremenim hotelom, da povija najviše grane platana uz šetalište. "Što?" povikala sam. Otac mi je rekao nešto što nisam razumjela, pokazujući prema najvišoj etaži carske palače. Oboje smo podigli glavu da bolje pogledamo.Dioklecijanovo skladno uporište nadvijalo se nad nama pri jutarnjem svjetlu, a ja sam zamalo pala na leđa u nastojanju da što bolje vidim najviši rub. Mnogi su prostori među prelijepim stupovima bili zatvoreni - počesto su ih zatvarali ljudi koji su palaču podijelili na stanove, objasnio mi je prije otac - tako da je mozaik raznolikog kamena, najvećim dijelom mramora koji su isklesali Rimljani, mramora ukradenog s drugih zdanja, blistao na cijelom neobičnom pročelju. Tu i tamo vidjele su se dugačke pukotine, posljedica potresa ili djelovanja vode. Iz njih su provirivale otporne male biljke, ponegdje čak i malena stabla. Vjetar je podizao široke ovratnike odora mornara koji su, po dvojica ili trojica, šetali pristaništem, brončanih lica u odnosu na bijele odore i kratko podšišane tamne kose koja se sjajila poput žičane četke.

110

S ocem sam obilazila palaču, prelazila preko otpalih crnih oraha i ostataka lišća s platana, i tako došla do trga iza palače, okruženog spomenicima, koji je vonjao po mokraći. Točno pred nama dizao se fantastičan zvonik, izložen vjetrovima i ukrašen poput slastice, visoke i tanke svadbene torte. Ondje je bilo mirnije i tiše pa smo prestali vikati."Ovo oduvijek želim vidjeti", reče mi otac uobičajenim tonom. "Idemo do vrha?"Išla sam prva, željno grabeći željeznim stubama. Na tržnici u blizini pristaništa, koja mi se s vremena na vrijeme ukazivala u mramornome okviru, stabla su poprimila zlatnosmeđu boju, tako da su čempresi uz more u odnosu na njih izgledali prije crno nego zeleno. Kako smo se penjali, sve sam bolje vidjela tamnoplavo more u luci pod nama, malene bijele likove, mornare koji su dobili izlaz i vrzmali se oko terasa kafića. Zaobljena linija kopna u daljini, iza našeg velikog hotela, poput strelice je pokazivala prema unutrašnjosti slavenskoga svijeta, kamo će mog oca ubrzo povući prava poplava popuštanja političke napetosti koja se širila tim područjem.Već gotovo bez daha, zastali smo pod samim krovom tornja. Stajali smo na običnoj željeznoj platformi, visoko iznad zemlje; odande smo vidjeli tlo, kroz paukovu mrežu isprepletenih željeznih stuba kojima smo se upravo uspeli. Svijet oko nas širio se izvan kamenih okvira, vjerojatno dovoljno niskih da neoprezan turist padne devet katova do popločanog dvorišta pod tornjem. Umjesto otvora, odlučili smo se za klupu u sredini prostora, zagledani prema moru, sjedeći tako mirno i tiho da je kroz prozor ušla čiopa, krila izvijenih pred snažnim vjetrom s mora, da bi odmah nestala pod strehom. U kljunu je nosila nešto svijetlo, nešto na čemu se načas pojavio odsjaj sunca koje se odražavalo u moru.

Sljedećeg jutra, rekao je moj otac, nakon što sam pročitao sve Rossijeve papire, probudio sam se rano. Nikada dotada nisam se toliko obradovao suncu. Prva jutarnja zadaća bila je tužna: trebalo je pokopati Rembrandta. Nakon toga bez poteškoća sam se pojavio na vratima knjižnice upravo u trenutku kada su ih otključavali. Htio sam cijeli dan posvetiti pripremama za predstojeću noć, za novi nailazak

111

tame. Noć mi je godinama bila naklonjena, nalik na čahuru tišine u kojoj sam čitao i pisao. Sada se javlja kao prijetnja, neizbježna opasnost do koje je preostalo tek nekoliko sati. Osim toga, ubrzo ću vjerojatno poći na putovanje, što će iziskivati podosta priprema. Bilo bi mi malo lakše, pomislio sam žalosno, kada bih barem znao kamo ću ići.Glavnom dvoranom u knjižnici vladao je mir, čuli su se samo odjeci koraka knjižničara koji obavljaju svoj posao; tek rijetki studenti dolaze tako rano i znao sam da ću imati potpuni mir još barem pola sata. Uronio sam u labirint abecednog kataloga, otvorio bilježnicu i počeo vaditi odgovarajuće ladice. Karpati su se spominjali na nekoliko mjesta, a jedan naslov bavio se transilvanijskim folklorom. Jedna knjiga o vampirima - legende iz egipatske tradicije. Pitao sam se koliko je toga zajedničko vampirima diljem svijeta. Jesu li egipatski vampiri nalik na istočnoeuropske vampire? Bilo je to štivo za arheologe, ne za mene, no ipak sam prepisao oznaku knjige o egipatskoj tradiciji.Potom sam potražio naslove o Drakuli. U katalogu su se miješali naslovi i teme; između "Drakona" i "Drame" nalazit će se barem jedan naslov: kartica za Drakulu Brama Stokera, knjigu koju sam dan ranije vidio kod one mlade tamnokose žene. Moguće je da knjižnica ima čak i dva primjerka tog klasika. Trebalo mi je odmah sada; Rossi je rekao kako je riječ o destilatu Stokerovih istraživanja u vezi s predajama o vampirima, te da bi se u knjizi mogli naći prijedlozi za zaštitu koji bi mi mogli dobro doći. Tražio sam u oba smjera. Kartice s nazivom "Drakula" jednostavno nije bilo - ništa, ni traga ni glasa. Nisam ni očekivao da bi ta tema mogla biti važan dio akademskih razmatranja, no barem ta jedna knjiga morala bi biti negdje ubilježena.I tada sam uočio što se doista nalazi između "Drakona" i "Drame." Komadić izobličenog papira pri dnu ladice jasno je pokazivao da je iz nje istrgnuta najmanje jedna kartica. Odmah sam se prebacio na ladicu s oznakom "St." Ondje pod "stoker" nisam pronašao ništa - osim novih tragova krađe izvedene u žurbi. Svom težinom sjeo sam na najbliži drveni stolac. Ovo je već previše neobično. Zašto bi netko otrgnuo baš te dvije kartice?

112

Znao sam da je knjigu posljednja posudila upravo ona tamnokosa djevojka. Je li namjeravala ukloniti dokaze o tome što je podigla? Ali ako je knjigu htjela ukrasti ili sakriti, zašto ju je čitala tako javno i otvoreno, usred knjižnice? Bit će da je kartice izvukao netko drugi, možda netko - ali zašto? - tko nije želio da netko ovdje potraži knjigu. Tko god je to učinio, radio je u velikoj žurbi i nije uklonio tragove. Ponovno sam razmislio o svemu. Katalog je ovdje svetinja; knjižničari oštro kore čak i studente koji zaborave vratiti ladicu na mjesto. Narušavanje reda i sadržaja kataloga moralo bi se izvesti munjevito, u to nema sumnje, i to u nekom neobičnom trenutku, kada u blizini nema nikoga, kada nitko ne gleda u tom smjeru. Ako to nije učinila upravo ona mlada žena, moguće je da i nije znala da netko ne želi da se ta knjiga podiže. I vjerojatno je još kod nje. Gotovo sam potrčao prema glavnome šalteru.Ta knjižnica, sagrađena na vrhuncu stila obilježenog oživljavanjem visoke gotike, približno u vrijeme kada je Rossi dovršavao studij na Oxfordu (gdje ga je, dakako, okruživala izvorna arhitektura), oduvijek me privlačila kao nešto istodobno i lijepo i komično. Kako bih došao do glavnog šaltera, morao sam pojuriti glavnim brodom te katedrale. Šalter se nalazio na mjestu gdje bi se u pravoj katedrali nalazio oltar, pod muralom Gospe - od Znanja, pretpostavljam - u nebeskoplavoj haljini, s pregrštom nebeskih knjiga. Podizanje knjige na tom mjestu bilo je sveto poput pričesti. Danas mi se činilo da je sve to neopisivo cinična šala, te se nisam ni osvrnuo na Gospino nezanimljivo i neljubazno lice dok sam se obraćao knjižničarki, trudeći se da ne pokažem koliko sam uzbunjen."Tražim knjigu koje trenutačno nema na policama", rekao sam, "pa me zanima je li je netko baš sada podigao ili očekujete da je vrati..."Niska i namrgođena šezdesetogodišnja žena podigla je pogled s dokumenta koji je čitala. "Naslov, molit ću", rekla je."Drakula. Autor je Bram Stoker.""Samo trenutak, molim vas; pogledat ću je li u knjižnici." Pregledala je kartice u malenoj kutiji. "Žao mi je. Netko ju je podigao.""Oh, kakva šteta", rekao sam gorljivo. "Kada će ponovno biti kod vas?""Za tri tjedna. Podignuta je jučer."

113

"Bojim se da neću moći toliko čekati. Znate, predajem..." To su obično bile magične riječi."Slobodno je možete rezervirati", rekla je knjižničarka, nimalo ljubaznim glasom. Sijedu glavu s pomno njegovanom kosom okrenula je od mene, kao da se želi posvetiti poslu."Možda ju je podigao netko od mojih studenata, da pročita prije predavanja. Kada biste mi samo dali ime... pa ću osobno ući u trag knjizi."Pogledala me blago stisnutih kapaka. "To baš ne prakticiramo", rekla je."Riječ je o izvanrednoj situaciji", rekao sam. "Bit ću posve iskren... Jedan dio knjige doista mi nužno treba da im pripremim ispit i... no, da... svoj sam primjerak posudio studentu koji je knjigu zagubio. Sada je jednostavno ne uspijeva pronaći. Pogriješio sam, no znate kako to ide sa studentima... Morao sam znati da se to ne radi."S njezina lica nestao je onaj nepopustljivi izraz i već je zamalo pokazala suosjećanje. "Strašno, zar ne?" rekla je kimajući. "Uvjerena sam da u svakom semestru izgubimo po hrpu knjiga. No dobro, da vidim mogu li vam doći do imena. Molim samo, nemojte pričati o tome što sam učinila, može?"Okrenula se i stala nešto tražiti u ormaru koji se nalazio iza nje, a ja sam razmišljao o dvoličnosti koju sam tako neočekivano otkrio u vlastitoj prirodi. Kada sam naučio tako tečno i uvjerljivo lagati? Zbog toga sam osjetio nešto nalik na mješavinu nelagode i užitka. Dok sam tako stajao, uvidio sam da se jedan knjižničar koji je stajao za oltarom pomaknuo i da me sada promatra s manje udaljenosti. Bio je to mršav sredovječni muškarac kojeg sam ondje često viđao, tek malko viši od kolegice, u prastarom sakou od tvida i umrljanoj kravati. Možda i zato što sam ga već viđao, iznenadila me promjena u njegovu izgledu. Lice mu je bilo bolesnožuto i iscrpljeno, možda čak i istinski bolesno. "Mogu vam pomoći?" upita me iznenada, kao da sumnja da bih mogao nešto ukrasti ako mi odmah ne pokloni pozornost."Oh, ne, hvala." Rukom sam pokazao prema kolegici koja je stajala iza njegovih leđa. "Samo nešto čekam.""U redu." On se ponovno udalji, a ona se vrati i pruži mi listić. U tom trenutku nisam znao kamo bih pogledao - papirić mi se zaljuljao pred

114

očima. Jer kada se knjižničar udaljio u stranu, nagnuo se kako bi pogledao knjige koje su očito vraćene na šalter i koje je trebalo vratiti na mjesto. Kada se onako kratkovidan nagnuo prema njima, na trenutak sam mu ugledao vrat i iznad izlizanog ovratnika košulje ugledao dvije kraste, odvratne rane, dok je malo osušene krvi pod njima izgledalo poput odbojne crvene čipke. Potom se uspravio i ponovno okrenuo, u rukama držeći knjige."To ste tražili?" upitala me knjižničarka. Spustio sam pogled na papir koji mi je dala. "Vidite, to je kartica iz Drakule Brama Stokera. Imamo jedan jedini primjerak."Onom neurednom knjižničaru u tom je trenutku jedna knjiga pala na pod, a zvuk je odjeknuo pod visokim svodom. Uspravio se i izravno me pogledao, a ja nikada dotada nisam vidio pogled u kojem bi bilo toliko mržnje i opreza. "To ste tražili, zar ne?" ustrajavala je ona gospođa."Oh, ne", rekao sam, grozničavo razmišljajući, sada se već malo pribravši. "Čini se da ste me pogrešno razumjeli. Tražim Gibbonovu Povijest propadanja i pada Rimskoga Carstva. Rekao sam vam da se spremam za predavanje i da trebam dodatne primjerke."Ona se namršti. "Ali učinilo mi se da..."Nikako mi se nije sviđalo što žrtvujem njezine osjećaje, čak i u tom neugodnom trenutku, kada mi je već postala toliko sklona. "Nema problema", rekao sam. "Možda nisam dobro gledao. Ponovno ću pogledati u katalog."Međutim, čim sam izgovorio riječ katalog, postalo mi je jasno da sam pretjerao s korištenjem novog dara. Visoki knjižničar pogledao me još prodornije, kroz stisnute kapke, i blago pomaknuo glavu, poput životinje koja pogledom prati plijen. "Hvala na pomoći", rekao sam tiho i uljudno, te se udaljio, osjećajući kako mi taj oštar pogled prodire pod kožu na leđima, sve dok nisam došao do glavnog prolaza. Teatralnim pokretima došao sam do kataloga i ondje se još malo zadržao, a onda sam zatvorio torbu i promišljenim korakom izišao kroz glavna vrata, kroz koja su vjernici već ulazili, spremajući se za prijepodnevnu rundu učenja. Vani sam pronašao klupu na najosunčanijem mjestu, leđima naslonjen na neogotičke zidine, odakle sam na oku imao sve koji dolaze i odlaze. Trebao sam nekoliko

115

minuta, da u miru razmislim - razmišljanje, učio nas je uvijek Rossi, mora biti odmjereno i vremenski pogođeno, a ne vremenski zahtjevno.Međutim, sve to nije bilo lako brzo probaviti. U tom trenutku omamljenosti nisam uočio samo ranu na knjižničarevu vratu, nego i ime posjetiteljice knjižnice koja me preduhitrila i uzela Drakulu. Zvala se Helen Rossi.

Vjetar je bio hladan i ustrajno se pojačavao. Moj je otac u tom trenutku prekinuo priču i iz torbe u kojoj je nosio fotoaparat izvadio dvije nepromočive jakne. Bile su čvrsto smotane, kako bi stale u torbu zajedno s njegovom fotografskom opremom, platnenom kapom i malenim kompletom za prvu pomoć. Bez riječi smo ih navukli preko sakoa i nastavili.

Dok sam tako sjedio na kasno-proljetnome suncu i gledao kako se sveučilište budi i kako na svim stranama počinju uobičajene aktivnosti, odjednom sam osjetio kako zavidim svim tim običnim studentima i profesorima koji hodaju amo-tamo. Njima se čini da je sutrašnji ispit velika prepreka ili da su zakulisne igre na odsjeku neopisivo dramatične, razmišljao sam s gorčinom u ustima. Nitko od njih ne bi shvatio moj položaj, niti mi pomogao da se iz njega izvučem. Odjednom sam osjetio da me obuzima krajnja osamljenost: nalazio sam se izvan svoje institucije, svojega svijeta, poput pčele radilice protjerane iz košnice. A u takvoj sam se situaciji, uvidio sam iznenađeno, našao za samo četrdeset osam sati.Sada moram razmišljati djelotvorno i brzo. Najprije, uočio sam ono o čemu je govorio i Rossi: netko izvan kruga iz kojeg Rossiju prijeti neposredna opasnost - u ovom slučaju taj netko bio je neuredni knjižničar ekscentrična izgleda - ima ugriz na vratu. Pretpostavimo, rekao sam samome sebi, gotovo se nasmijavši apsurdnosti stvari u koje sam sve više vjerovao, pretpostavimo da je našeg dragog knjižničara ugrizao vampir, i to nedavno. Rossija je nešto odvuklo iz njegova ureda - uz prolijevanje krvi, podsjetio sam samog sebe - prije samo dva dana. Ako je negdje na slobodi, Drakula, čini se, pokazuje izrazitu sklonost ne samo prema najistaknutijim umovima akademskoga svijeta (i tu sam se sjetio jadnog Hedgesa) nego i prema

116

knjižničarima i arhivistima. Ne - iznenada sam se trgnuo, uvidjevši pravu narav obrasca - sklon je onima koji vode arhive s materijalom povezanim s legendom o njemu. Prvi je bio onaj birokrat koji je u Istanbulu Rossiju oduzeo zemljovid. Pa onaj stručnjak iz Smithsoniana, pomislio sam, prisjećajući se posljednjeg Rossijeva pisma. Dakako, tu je bio i sam Rossi, neprestance u opasnosti i pod prijetnjama, koji je imao primjerak "jedne od tih zgodnih knjiga" i koji je proučio ostale eventualno relevantne dokumente. Potom i taj knjižničar, iako nisam imao dokaza o tome da je imao veze s dokumentima o Drakuli. I na kraju... ja...?Uzeo sam torbu i žurno otišao do telefonske govornice u blizini studentskog trga. "Sveučilišne informacije, molim." Koliko sam uspio vidjeti, nitko me nije pratio, no ipak sam zatvorio vrata i kroz njih pomno motrio prolaznike. "Trebao bih broj gospođice Helen Rossi... Da, na postdiplomskom studiju", pokušao sam.Službenica na sveučilišnoj centrali držala se nezainteresirano; čuo sam kako polagano lista papire. "U ženskoj zgradi za postdiplomante imamo osobu pod imenom H. Rossi", rekla je."To je ona. Najljepša hvala." Zapisao sam broj i nazvao. Javila se predstojnica, stroga i zaštitnički nastrojena. "Gospođicu Rossi? Da? A tko je zove, molim?"O, Bože. Na takva se pitanja nisam pripremio. "Brat", rekao sam bez previše razmišljanja. "Rekla mi je da je mogu dobiti na tom broju."Čuo sam korake koji se udaljavaju od telefona, odlučnije korake koji mu se primiču, šuštanje u trenutku kada je netko uzeo slušalicu. "Hvala, gospođice Lewis", rekao je taj daleki glas, kao da je želi otpraviti. Potom se obratio meni, a ja sam prepoznao onaj duboki, prigušeno energični glas iz knjižnice. "Nemam brata", rekla je djevojka. Riječi su zvučale kao prijetnja, a ne obično iznošenje činjenice. "Tko je to?"

Moj otac protrlja dlanove na hladnome vjetru, zbog čega su se rukavi njegove jakne naborali poput papirnatog rupčića. Helen, pomislila sam, iako se nisam usudila ime izgovoriti naglas. A to mi se ime oduvijek sviđalo; podsjećalo me na nešto odvažno i prelijepo, poput prerafaelitske naslovnice na kojoj je Helena iz Troje prikazana u

117

Dječjoj Ilijadi, knjizi koju sam imala kod kuće u Sjedinjenim Državama. Osim toga, što je bilo i najvažije, tako se zvala moja majka, a o njoj moj otac nikada nije govorio.Prodorno sam ga pogledala, no on se već oglasio. "Čaj u jednom od onih kafića", rekao je. "To mi treba. Može?" Prvi put primijetila sam da su se na njegovu licu - skladnom, privlačnom i taktičnom diplomatskom licu - pojavile tamne sjene, krugovi oko očiju zbog kojih mu je nos u korijenu izgledao stisnuto, kao da se nikako ne uspijeva naspavati. Ustao je i protegnuo se, a zatim smo se još jedanput posvetili vrtoglavome pogledu kroz one otvore. Otac me blago pridržavao, kao da se pribojava da ću pasti.

17. glavaU Ateni je otac bio nekako nervozan i umoran; to je bilo očito nakon samo dana boravka u tom gradu. Ja sam, pak, bila oduševljena: uživala sam u spoju propadanja i vitalnosti, u suludome prometu od čijih je ispušnih plinova čovjek imao dojam da će se svakog trenutka ugušiti, prometa koji je jurio oko trgova i parkova, u ostacima drevnih spomenika, u Botaničkome vrtu u čijem je središtu, u kavezu, obitavao lav, u uzvišenoj Akropoli uz koju su lepršale prozračne nadstrešnice restoranskih terasa. Otac mi je obećao da ćemo se uspeti čim se ukaže prva prilika. Bila je veljača 1974. Bilo mu je to prvo putovanje nakon gotovo tri mjeseca. Poveo me preko volje, budući da mu se nikako nije sviđala vojska na atenskim ulicama. Ja sam naumila maksimalno iskoristiti svaki trenutak.U međuvremenu sam marljivo radila u hotelskoj sobi, s jedinog prozora često pogledavala vrhove s hramovima, kao da bi nakon dvije i pol tisuće godina mogli nekamo nestati, odletjeti a da ih ne pogledam i istražim. Vidjela sam ceste, puteve i staze koji su vijugali uvis, prema podnožju Partenona. Bit će to dugotrajna šetnja i napredovat ćemo sporo - u ovoj zemlji vladaju velike vrućine, a ljeto počinje rano - među bijelim kućama i prodavaonicama limunade ukrašenim štukaturama, putem koji dolazi do drevnih tržnica i hramova, a zatim skreće u četvrti kuća pokrivenih crepovima. Dio tog labirinta vidjela sam i s mutnog prozora. Na putu ćemo često zastajati, uživati u novim pogledima, sve se više penjati i gledati ono što stanovnici Akropole s

118

kućnog praga gledaju iz dana u dan. Zamišljala sam mjesta s kojih se vide ruševine, velika javna zdanja, parkove sa suptropskim biljem, vijugave uličice, crkve pokrivene crijepom ili s pozlaćenim zvonicima koji se pri večernjem svjetlu ističu poput obojenog kamenja na sivoj plaži.U daljini ćemo vidjeti obrise stambenih zgrada, hotele novijeg datuma od našeg, prostrana predgrađa kroz koja smo dan prije prošli vlakom. Što je dalje od toga, nisam mogla ni pretpostaviti; sve je bilo predaleko. Moj će otac brisati lice rupčićem, a ja ću ga krišom pogledavati i znati da će mi, kada dođemo do vrha, pokazati ne samo drevne ruševine, nego i još jedan dio vlastite prošlosti.

Odabrao sam restoran, rekao je moj otac, koji je bio dovoljno daleko od sveučilišnog kompleksa da steknem dojam da sam izvan domašaja onog sablasnog knjižničara (koji nedvojbeno mora ostati na poslu, ali koji će vjerojatno nekamo otići radi stanke za ručak), a ipak dovoljno blizu da molba bude u okvirima razumnoga, a ne na nekom osamljenom mjestu koje bi ubojica sa sjekirom dogovorio sa ženom koju praktički i ne poznaje. Nisam baš siguran da sam uistinu očekivao da će zakasniti, zbog nelagode koju će osjećati u vezi s mojim motivima, no Helen se na dogovorenome mjestu našla prije mene, pa sam tako, otvorivši vrata lokala, vidio kako u suprotnome kutu skida plavu svilenu maramu i bijele rukavice - nemoj smetnuti s uma da su u to vrijeme čak i najpraktičnije i najrazumnije žene u sveučilišnome svijetu nosile nepraktične i dražesne modne dodatke. Kosa joj je bila gotovo ravno začešljana unatrag, učvršćena ukosnicama, tako da joj nije zakrivala lice. Kada se okrenula prema meni, stekao sam dojam da me gleda još prodornije nego dan prije za stolom u knjižnici."Dobar dan", rekla je mirnim, hladnim glasom. "Naručila sam vam kavu, budući da ste na telefonu zvučali tako premoreno."Učinilo mi se da je to nekako drsko - odakle može znati kako zvučim kada sam umoran, a kako kada se pošteno odmorim? Osim toga, što ako mi se kava već ohladila? No ovaj put predstavio sam se imenom i s njom se rukovao, pritom nastojeći sakriti nelagodu. Odmah sam joj htio postaviti pitanje u vezi s prezimenom, no ipak mi se učinilo da će

119

biti bolje pričekati priliku. Ruka joj je bila glatka i suha, hladna, kao da je i dalje u rukavici. Izvukao sam stolicu nasuprot njezinu mjestu i sjeo, žaleći što nisam odjenuo čistu košulju, iako je riječ o lovu na vampire. Njezina bijela bluza muškog kroja jasno se isticala pod crnim sakoom i izgledala besprijekorno čisto i uredno."Zašto mi je odmah bilo jasno da nam ono nije bio posljednji susret?" Ton je bio na rubu uvrede."Znam da vam je ovo neobično." Uspravio sam leđa i nastojao gledati je u oči, pitajući se hoću li joj uspjeti postaviti sva pitanja prije nego što ponovno ustane i iziđe. "Ispričavam se. Nije riječ o šali i ne želim vas gnjaviti, niti ometati vaš rad."Kimnula je, zasada prihvaćajući moje riječi. Dok sam gledao to lice, sinulo mi je da je opći dojam - a to se pogotovo odnosi na glas - ružan koliko i skladan. To me nekako ohrabrilo, kao da je zahvaljujući tom otkriću poprimila ljudske odlike. "Jutros sam spoznao nešto vrlo neobično", počeo sam s novim samopouzdanjem. "I zato sam vas nazvao iz vedra neba. Kod vas je još onaj primjerak Drakule iz knjižnice?"Bila je brza i snalažljiva, no ipak sam je preduhitrio, jer sam cijelo vrijeme očekivao da će se lecnuti, da će već ionako blijedo lice ostati još bez tračka boje. "Da", rekla je oprezno. "Koga se tiče što netko podiže iz knjižnice?"Nisam zagrizao. "Iz kataloga ste istrgnuli sve kartice koje se odnose na tu knjigu?"Ovaj put reagirala je iskreno i neskriveno. "Molim?!?""Jutros sam u katalogu potražio dodatne informacije o... o temi koju, kako se čini, proučavamo i vi i ja. I tako sam utvrdio da su iz ladica istrgnute sve kartice koje se odnose na Drakulu i Stokera."Na licu joj se pojavila napetost. Nepomično me promatrala, a ona skrivena ružnoća sada se već uzdignula gotovo do same površine, dok su joj oči pretjerano blistale. No u tom sam trenutku, prvi put još otkako mi je Massimo rekao da je Rossi nestao, osjetio beskonačno malo olakšanje, premještanje silnog tereta osamljenosti. Nije se nasmijala mojoj melodramatičnosti, kako je sve to nedvojbeno mogla nazvati, niti se zbunjeno namrštila. Što je bilo najvažnije, u njezinu pogledu nije bilo prepredenosti, ničega što bi pokazivalo da

120

razgovaram s neprijateljem. Na njezinu se licu vidjela tek jedna emocija, u mjeri u kojoj ju je puštala na površinu: jedva primjetan, treperav strah."Kartice su jučer ujutro bile na mjestu", rekla je polagano, kao da odlaže oružje i priprema se za razgovor. "Prvo sam potražila Drakulu i naišla samo na jednu karticu, odnosno jedan jedini primjerak knjige - potom sam potražila ostala Stokerova djela. Pod njegovim imenom bilo je pet naslova, među njima i Drakula."Nezainteresirana konobarica na stol je donijela kavu, a Helen si je privukla šalicu i ne pogledavši je. Uz neočekivano žestoku čežnju sjetio sam se Rossija, koji je sebi i meni pripremao mnogo ukusniju kavu - njegove profinjenosti i gostoljubivosti. Oh, koliko još imam pitanja za tu neobičnu mladu ženu."Netko očito ne želi da vi... ja... bilo tko... dođe do te knjige", primijetio sam. Govorio sam tiho i netremice je promatrao."U životu nisam čula ništa apsurdnije", odvratila je prijekornim tonom, stavila šećer u kavu i počela miješati. No nije ostavljala dojam da je osobito uvjerena u svoje riječi, pa sam samo nastavio."I dalje imate knjigu?""Da." Žličica joj je ispala, zveketom pokazujući očitu iritiranost. "U torbi je s ostalim knjigama." Načas je spustila pogled, a ja sam uz nju ugledao torbu za spise koju sam vidio i dan prije."Gospođice Rossi", rekao sam. "Ispričavam se i bojim se da ću morati zazvučati kao manijak, ali istinski sam uvjeren da bi vas posjedovanje te knjige moglo dovesti u opasnost, budući da netko očito ne želi da bude kod vas.""Što vas navodi na tu pomisao?" uzvratila je ona, sada me ne gledajući u oči. "Što mislite, tko ne želi da knjiga bude kod mene?" Obrazi su joj se ponovno malko zarumenjeli, te je s osjećajem krivnje spustila pogled na šalicu. To nešto nije se moglo opisati drukčije: jednostavno se doimala krivom. S užasom sam se upitao bi li možda mogla biti u dosluhu s vampirom: Drakulina nevjesta, pomislio sam prestravljeno, dok su mi se u glavi ubrzano vrtjeli prizori davnih nedjeljnih matineja. Ta bi tamna kosa svakako odgovarala, kao i izraženi, neodredivi strani naglasak, usne nalik na mrlju od borovnica na blijedoj koži, skladna

121

crno-bijela odjeća. Odlučnim naporom iz glave sam izbacio slične primisli; fantaziju koja i predobro odgovara mojoj nervozi."Znate nekoga tko ne bi htio da knjiga bude kod vas?""Zapravo znam. No to vas se nikako ne tiče." Prostrijelila me pogledom i ponovno usmjerila pozornost na kavu. "Zašto uopće tražite tu knjigu? Ako ste htjeli doći do mojeg broja, zašto me jednostavno niste tražili, bez ovih peripetija?"Sad se moje lice zažarilo. Razgovarajući s njom, osjećao sam se kao da sjedim i trpim pljusku za pljuskom, aritmične nizove udaraca, tako da čovjek ne može ništa predvidjeti. "Uopće nisam imao namjeru tražiti vaš broj dok nisam uvidio da je netko istrgnuo kartice iz kataloga, pa mi se učinilo da bih vas o tome trebao obavijestiti", rekao sam ukočeno. "I meni je hitno trebala ta knjiga. Stoga sam otišao u knjižnicu, vidjeti imaju li još jedan primjerak.""I nije ga bilo", rekla je ona nesmiljenim tonom, "pa vam se ukazao savršen izgovor da me nazovete. Ako ste htjeli doći do te knjige, zašto je niste jednostavno rezervirali?""Treba mi sada", uzvratio sam. Njezin me ton već počeo bacati u očaj. Moguće je da smo oboje u velikim nevoljama i opasnosti, a ona se nateže oko ovog susreta kao da je pokušavam zavesti, što nikako nije bilo točno. Tada sam se sjetio da zapravo ne može znati u kakvom sam škripcu. Nadalje, ako joj ispričam cijelu priču, možda me neće smatrati luđakom. Ali tako bi se mogla naći u još većoj opasnosti. Nehotice sam glasno uzdahnuo."Želite me zastrašiti, pa da vam prepustim knjigu?" Glas joj je sad bio malčice popustljiviji, a nije mi promakla ni nota zabavljenosti zbog koje su joj se odlučna usta načas jedva primjetno razvukla. "Čini mi se da je stvar upravo u tome.""Ne, nikako. Ali bi me zanimalo tko po vašem mišljenju ne želi da podignete tu knjigu." Odložio sam šalicu i pomnije je pogledao.Ramena su joj se nemirno pomicala pod laganim vunenim sakoom. Vidio sam kako joj je jedna poduža vlas ostala na suvratku, vlas iz njezine tamne kose, ali ipak bakrenosjajna na crnoj podlozi. Činilo se da odvaguje nešto što namjerava reći. "Tko ste vi zapravo?" upitala je iznenada.

122

Odlučio sam pitanje shvatiti na doslovnoj razini. "Ovdje sam na postdiplomskome studiju povijesti.""Povijesti?" Praktički me prekinula, žurno, gotovo gnjevno."Pišem disertaciju o nizozemskoj trgovini u sedamnaestome stoljeću.""Oh..." Nekoliko je trenutaka šutjela. "Ja sam antropolog", rekla je na kraju. "Ali povijest me također silno zanima. Proučavam običaje i predaju Balkana i srednje Europe, a osobito svoje rodne..." malko je stišala glas, ali tužno, ne tajnovito, "svoje rodne Rumunjske."Sada sam se ja trgnuo. Priča doista postaje sve neobičnijom. "I zato ste nakanili čitati Drakulu?" upitao sam.Osmijeh me iznenadio - bijeli, pravilni zubi, pomalo premali za tako snažno lice, blistave oči. Potom je ponovno čvrsto stisnula usne. "Moglo bi se reći...""Ne odgovarate na moja pitanja", rekao sam."A trebala bih?" Samo je slegnula ramenima. "Ne poznajem vas, a želite se domoći moje posuđene knjige.""Mogli biste se naći u opasnosti, gospođice Rossi. Nipošto vam ne želim prijetiti, ali vam se obraćam krajnje ozbiljno."Pogledala me izravno u oči. "I vi nešto skrivate", rekla je. "Ja ću ispričati vama ako vi ispričate meni..."U životu nisam vidio, upoznao, niti razgovarao s takvom ženom. Žestoko se borila, a da pritom nije ni najmanje očijukala. Imao sam dojam da su joj riječi jezero ledene vode u koje sam uronio čak se i ne sjetivši mogućih posljedica."U redu. Vi prvo odgovorite na moje pitanje", rekao sam, preuzevši njezin ton. "Što mislite, tko ne bi htio da se domognete knjige?""Profesor Bartholomew Rossi", rekla je sarkastičnim, neugodnim glasom. "Vi ste na povijesti, možda ste i čuli za njega..."Piljio sam u nju i osjećao se kao da me ošinuo grom. "Profesor Rossi? Što... kako to mislite?""Odgovorila sam na pitanje", reče ona, pa se uspravi, popravi sako i ponovno stavi rukavice jednu na drugu, kao da je dovršila Posao. Načas sam se počeo pitati uživa li u tome kako njezine riječi djeluju na mene, u tome kako zbog njih mucam. "A sada vi meni recite što znači tolika dramatika i priče o opasnosti koja prijeti od obične knjige."

123

"Gospođice Rossi", rekao sam. "Molim vas... Ispričat ću vam. Sve što znam. Ali, molim vas još samo... objasnite mi svoj odnos s profesorom Bartholomewom Rossijem."Sagnula se, otvorila torbu s knjigama i izvadila kožnu kutiju. "Smetat će vam ako zapalim?" Već drugi put, u njoj sam uočio tu gotovo mušku opuštenost koja kao da je obuzima kada odbaci obrambeno i profinjeno žensko držanje. "Hoćete i vi?"Odmahnuo sam glavom; cigarete su mi se gadile, iako bih je iz te vitke, glatke ruke gotovo i prihvatio. Uvlačila je dim bez dramatičnih gesta, pušila vješto i iskusno. "Ne znam zašto to pričam nepoznatoj osobi", rekla je zamišljeno. "Bit će da na mene utječe ova osama. Već dva mjeseca gotovo i nisam ni s kim razgovarala, osim u vezi s poslom. A vi mi ne izgledate kao da ste skloni ogovaranju, iako sam Bog zna da je moj odsjek pun upravo takvih." Jasno sam uočio kako strani naglasak samo buja dok s blagom gorčinom izgovara te riječi. "Ali ako održite obećanje..." Lice joj je ponovno poprimilo onaj nepopustljivi izraz; uspravila je leđa, a cigareta joj je prkosno provirivala između prstiju. "Moj je odnos s glasovitim profesorom Rossijem vrlo jednostavan. Ili bi barem trebao biti jednostavan. On mi je otac. Moju majku upoznao je dok je u Rumunjskoj tražio Drakulu."Kava iz moje šalice u tom se trenutku našla na stolu, meni u krilu, na košulji - koja ionako nije bila besprijekorno čista - dok je nekoliko kapljica završilo i na njezinu obrazu. Obrisala ih je jednom rukom, netremice zagledana u mene."Bože sveti, žao mi je. Ispričavam se." Pokušao sam sve nekako obrisati, uzevši i svoj i njezin ubrus."To vas je istinski šokiralo", rekla je i ne pomaknuvši se. "Vjerojatno ga, onda, poznajete.""Poznajem", rekao sam. "On mi je mentor. Ali nije mi spominjao Rumunjsku i nije... nikada nije spomenuo da ima obitelj.""I nema." Njezin je ledeni glas bio bolan. "Jer, znate, ja ga nisam ni upoznala, iako pretpostavljam da je to sada samo pitanje vremena." Nagnula se unatrag i pognula ramena, nekako neskriveno i otvoreno, kao da me izaziva i poziva da joj priđem. "Vidjela sam ga jedanput, s veće udaljenosti, na predavanju... zamislite samo, oca prvi put vidite s takve distance..."

124

Od papirnatih ubrusa ostala je samo razmočena masa, pa sam je odgurnuo u stranu, zajedno sa šalicom i žličicom. "Zašto?""Priča je vrlo neobična", odgovorila je. Pogledala me, ali ne kao da se izgubila u mislima. Činilo se da želi procijeniti moju reakciju. "U redu... Voli pa ostavi, tako bi nekako glasio sažetak." S obzirom na njezin naglasak, to je zvučalo neobično, iako me nije nagnalo na osmijeh. "Možda i nije tako neobično. Moju je majku upoznao u njezinu selu, neko vrijeme uživao u njezinu društvu, pa je nakon nekoliko tjedana napustio i ostavio joj adresu u Engleskoj. Nakon što je otputovao, moja je majka uvidjela da je trudna, a zatim joj je sestra, koja je živjela u Mađarskoj, pomogla da prije mog rođenja pobjegne u Budimpeštu.""Nikada nije ni spomenuo da je bio u Rumunjskoj." Iz mojih usta nije izlazio ljudski govor. Bilo je to ptičje kreštanje."Ništa neobično." S gorčinom je uvukla dim. "Majka mu je pisala iz Mađarske, na adresu koju joj je ostavio, izvijestila ga o djetetu. Odgovorio je da je ne poznaje, da nema pojma tko je ni kako je došla do njegova imena, te da nikada nije bio u Rumunjskoj. Možete zamisliti takvu okrutnost?" Pogledom je prodirala duboko u mene, a te velike oči sada su bile nesmiljene i posve crne."Koje godine ste rođeni?" Nije mi uopće palo na pamet prvo se ispričati, pa tek zatim dami postaviti takvo pitanje; bila je toliko drukčija od svih osoba koje sam ikada upoznao da mi se činilo da za nju ne vrijede uobičajena pravila."Tisuću devetsto trideset prve", odgovorila je bezličnim glasom. "Majka me jednom na nekoliko dana odvela u Rumunjsku, prije nego što sam i čula za Drakulu, no čak ni tada nije se htjela vratiti u Erdelj, koji vam je poznatiji pod nazivom Transilvanija.""Bože moj..." prošaptao sam, kao da se obraćam plastificiranoj površini stola. "Bože moj. Mislio sam da mi je ispričao baš sve, no to mi nije rekao.""Što vam je točno ispričao?" upitala me strogo."Zašto se niste upoznali? Ne zna da ste ovdje?"Iznenađeno me pogledala, ali je odgovorila bez oklijevanja. "Moglo bi se reći da je riječ o maloj igrici. O mojem malom hiru." Načas je zašutjela. "Bila sam dobra studentica na budimpeštanskom sveučilištu.

125

Štoviše, ondje su me smatrali genijem." Te je riječi izgovorila gotovo skromno. Engleski govori upravo fenomenalno, uvidio sam tada - nadnaravno dobro. Možda je uistinu genijalna."Moja majka nije završila ni osnovnu školu, ako to uopće možete shvatiti, iako se poslije dodatno školovala, no ja sam u dobi od šesnaest godina već studirala. Dakako, majka mi je objasnila moje podrijetlo, a čak i mi u mutnim dubinama Istočnog bloka poznajemo iznimna djela profesora Rossija - minojska civilizacija, sredozemni vjerski kultovi, Rembrandtovo doba. Budući da je blagonaklono pisao o britanskome socijalizmu, naša vlada dopušta distribuciju njegovih djela. U srednjoj školi učila sam engleski - zanima vas zašto? Kako bih u originalu mogla čitati čudesne radove doktora Rossija. Osim toga, nije bilo osobito teško utvrditi gdje živi, znate; često sam sjedila zagledana u naziv sveučilišta na omotima njegovih knjiga, zaklinjući se da ću jednog dana otići onamo. O svemu sam dobro promislila. Stekla sam odgovarajuće veze, u političkome smislu - počela se pretvarati da želim proučavati veličanstvenu radničku revoluciju u Engleskoj. Kada je kucnuo trenutak, mogla sam birati stipendije. U posljednje vrijeme Mađarska uživa u određenoj slobodi, iako se svi pitaju koliko će Sovjeti to trpjeti. Kakva podudarnost među tiranima i nabadačima... Bilo kako bilo, prvo sam na šest mjeseci došla u London, a zatim sam, prije četiri mjeseca, dobila drugu stipendiju i došla ovamo."Otpuhnula je kolut sivoga dima, duboko zamišljena, no i dalje ne odvajajući pogled od mojih očiju. Tada mi je sinulo da će se Helen Rossi prije naći na udaru komunističkih vlasti o kojima govori s toliko ciničnosti nego što će je progoniti Drakula. Možda je čak i prebjegla na Zapad. Negdje u mislima pribilježio sam da je to trebam poslije upitati. Poslije? A što je bilo s njezinom majkom? I je li sve to izmislila, još u Mađarskoj, samo da prisvoji dio slave glasovitog znanstvenika sa Zapada?Njezine su se misli, međutim, razvijale drukčijim smjerom. "Zgodan prizor, zar ne? Davno izgubljena kći zapravo može služiti na čast i ponos, pronalazi oca i svi dalje žive sretno." Od tog gorkog osmijeha osjetio sam mučninu. "Ali to se baš i ne poklapa s mojim planovima. Došla sam ovamo kako bih mu dopustila da čuje za mene, kao da je

126

sve to slučajno - da dozna za moje radove, moja predavanja. Vidjet ćemo hoće li se ponovno uspjeti sakriti pred prošlošću, ignorirati me kao što je ignorirao moju majku. A to s Drakulom..." Cigaretom je pokazala prema meni. "O njemu mi je ponešto ispričala majka, Bog joj blagoslovio priprostu dušu.""Što vam je ispričala?" upitao sam jedva čujno."Pričala mi je o tome kako je Rossi na poseban način istraživao tu temu. O tome nisam imala pojma, sve do prošlog ljeta, kada sam se spremala za London. Upoznali su se upravo zahvaljujući tome; on se u selu raspitivao o predajama o vampirima, a ona je od oca i njegovih pajdaša doznala nekoliko informacija o mjesnim vampirima - muškarac se sam baš i nije mogao javno obratiti mladoj djevojci, znate kako je u toj kulturi... No pretpostavljam da to ipak nije znao. Ipak je povjesničar, znate... a ne antropolog. U Rumunjskoj je tražio podatke o Vladu Nabadaču, našem dragom grofu Drakuli. I ne čini vam se da je to neobično..." odjednom se nagnula naprijed, kao nikada mi se unijela u lice, žestoko, ne molećivo, "ne čini vam se da je krajnje čudno da o toj temi nije objavio ni slova? Baš ništa, što, uvjerena sam, znate. Zašto, pitala sam se. Zašto bi glasoviti istraživač povijesnih područja - i žena, kako se čini, jer tkozna koliko je još genijalnih kćeri posijao po svijetu - zašto ne bi objavio baš ništa u vezi s tim vrlo neobičnim istraživanjem?""Zašto?" upitao sam, sjedeći kao paraliziran."Reći ću vam... Jer sve čuva za veliki finale. To je njegova tajna, njegova skrivena strast. Zašto bi inače šutio? Takav znanstvenik... Ali očekuje ga iznenađenje." Taj inače dražestan osmijeh ovaj put mi se nije svidio. "Ne biste vjerovali koliko sam toga otkrila u samo godinu dana, otkako sam doznala za taj njegov hobi. Nisam stupila u kontakt s profesorom Rossijem, ali sam se pobrinula da cijeli moj odsjek dozna za područje za koje sam se specijalizirala. Kako će se samo postidjeti kada netko drugi prije njega objavi sveobuhvatan prikaz njegove teme - netko tko još nosi i njegovo prezime. Predivno je... Znate, došavši ovamo, uzela sam čak i njegovo prezime - akademski pseudonim, moglo bi se reći. Osim toga, mi iz Istočnog bloka ne volimo da nam drugi kradu naslijeđe i još ga komentiraju; obično sve pogrešno shvate."

127

Vjerojatno sam naglas zastenjao, jer je načas zastala i namrštila se. "Do kraja ljeta o legendi o Drakuli znat ću više nego itko na svijetu. Usput, možete uzeti tu staru knjigu." Ponovno je otvorila torbu i pred svima, na moj užas, uz tresak bacila knjigu na stol između nas. "Jučer sam u njoj samo nešto provjeravala, a nisam imala vremena otići kući po svoj primjerak. Znate, zapravo mi i ne treba. Ionako je riječ o pukoj književnosti, a cijeli prokleti tekst praktički znam napamet."

Otac je pogledao oko sebe kao čovjek koji još sanja. Već pola sata bez riječi smo stajali na Akropoli, nogama čvrsto na vrhuncu drevne civilizacije. Sa strahopoštovanjem sam promatrala snažne stupove nad nama, iznenađeno uvidjevši da na obzoru vidim pianine, dugačke i puste grebene koji se u to doba dana, u suton, mračno nadvijaju nad grad. No kada smo se počeli spuštati i kada se koliko-toliko vratio u stvarnost i upitao me kako mi se svidio pogled s Akropole, trebalo mi je još nekoliko trenutaka da se priberem i odgovorim. Razmišljala sam o prethodnoj večeri.Bila sam ušla u njegovu sobu, malko kasnije nego inače, da mi pregleda zadaću iz matematike, a zatekla sam ga za pisaćim stolom, duboko zaokupljenog dokumentima, što je uvečer bio čest slučaj. Te je večeri sjedio vrlo mirno i nepomično, glave pognute nad stolom, gotovo uronjene u papire. Nije sjedio uspravno i listao ih uobičajenom djelotvornošću. S vrata nisam uspjela utvrditi čita li nešto što je upravo napisao, a da to gotovo i ne vidi, ili se samo trudi ne zaspati. Njegovo je tijelo bacalo veliku sjenu na neukrašeni zid hotelske sobe: bio je to obris muškarca nadvijenog nad jedan drugi, tamniji stol. Da nisam znala koliko je premoren, i da mi položaj pognutih ramena nije bio toliko poznat, na trenutak bih - da ga nisam poznavala - zaključila da je mrtav.

18. glavaVeličanstveno, vedro vrijeme, dani čudesni poput planinskog neba, dopratili su nas u proljetnu Sloveniju. Kada sam upitala hoćemo li imati vremena za još jedan posjet Emoni - u sebi sam je već povezivala s jednom prijašnjom fazom svoga života, fazom obilježenom posve drukčijim okusom i osjećajima, te s početkom, a

128

kao što sam već rekla, čovjek često nastoji ponovno posjetiti takva mjesta - otac je samo u žurbi rekao da ćemo biti odviše zauzeti, da će se njegova konferencija održati uz veliko jezero sjeverno od Emone, a odmah zatim odjurit ćemo natrag u Amsterdam, prije nego što počnem zaostajati za kolegama iz razreda. To mi se još nije dogodilo, no mog oca ta je mogućnost neprestano brinula.Kada smo stigli onamo, Bledsko jezero nije me razočaralo. U alpskoj dolini nastalo je potkraj jednog od ledenih doba i prvim nomadima ponudilo izvrsno mjesto za odmor - u slamom pokrivenim kućama na vodi. Sada nalikuje na safir na alpskome dlanu, površine sjajne od bijelih kresta valova pod kasno poslijepodnevnim povjetarcem. S jednog strmog grebena dizala se litica koja je nadvisivala sve ostale, a na njoj se kočio jedan od najvećih slovenskih dvoraca koje je turistička zajednica obnovila neuobičajeno ukusno i skladno. Zidine s kruništima i puškarnicama gledale su na otočić, na kojem je jedna od onih skromnih crkava crvenog krova, crkava austrijskoga tipa, plutala poput patke, a čamci joj prilazili svakih nekoliko sati. Hotel je, kao i obično, bio od čelika i stakla, socijalistički turistički model broj pet, a mi smo drugog dana pobjegli iz njega i zaputili se u šetnju uz suprotni dio jezera. Ocu sam rekla kako mi se čini da ne mogu izdržati još dvadeset četiri sata a da ne vidim dvorac koji je dominirao pogledom za svakim od obroka, a on se nasmijao. "Ako baš moraš, onda idemo", rekao je. Novo popuštanje političke napetosti obećavalo je i više nego što su se njegovi ljudi nadali, a dio bora na njegovu čelu od našeg se dolaska čak i razvukao i izgubio.I tako smo ujutro trećeg dana napustili diplomatsko recikliranje onoga što je već sa svih strana prožvakano dan ranije, pa minibusom krenuli oko jezera i došli gotovo do razine dvorca, a nakon toga izišli i pješice došli do vrha. Dvorac je bio sagrađen od smeđkastog kamenja nalik na požutjele kosti, uredno spojenog nakon dugotrajnog propadanja. Kada smo prvim prolazom došli do svečane dvorane (pretpostavljam da je bila riječ o toj prostoriji), doslovce sam ostala bez daha: kroz prozor s olovnim okvirima površina jezera sjajila se tristotinjak metara pod nama, bijela pod sunčanim svjetlom. Stjecao se dojam da se dvorac jedva drži za rub ponora, u zemlju ukopavši tek nožne prste. Žuto-crvena crkva na otočiću ispod dvorca, živahni čamac koji je upravo u

129

tom trenutku pristao među malenim lijehama crveno-žutog cvijeća, prostrano plavo nebo, sve to stoljećima je dočekivalo putnike, pomislila sam.No ovaj dvorac, čiji je kamen već osam-devet stoljeća postajao sve glađi, sa stožasto posloženim bojnim sjekirama, kopljima i sjekiricama u svakom kutu, oružjem koje je izgledalo kao da bi se moglo srušiti već i od najmanjeg dodira - to je bila sama bit jezera. Oni prvi stanovnici ovog područja, koji su se iz svojih slamnatih, zapaljivih koliba, zaputili bliže nebu, u konačnici su odlučili ostati ovdje s orlovima, pod vlašću jedinog feudalnog gospodara. Čak i tako vješto obnovljen, dvorac je odisao srednjovjekovnim životom. Okrenula sam se od blistavog prozora i ušla u sljedeću prostoriju, te u lijesu od stakla i drva ugledala kostur sitne žene, umrle davno prije pojave kršćanstva, s brončanim ukrasom na prsnoj kosti koja se raspada, dok joj zeleno-brončano prstenje klizi s prstiju. Kada sam se nadvila nad lijes da je bolje pogledam, iznenada mi se nasmiješila iz beskonačno dubokih očnih duplja.Na terasi dvorca poslužili su nam čaj u malim bijelim porculanskim vrčevima, na elegantan način popustivši zakonitostima turističkog zanata. Bio je jak i ukusan, a kockice šećera u papirnatim omotima za promjenu nisu bile ustajale. Moj je otac čvrsto stiskao dlanove na željeznome stolu, tako da su mu zglobovi već bili bijeli. Sjedila sam zagledana u jezero, a zatim sam mu ponovno napunila šalicu. "Hvala", rekao je. U njegovim očima odražavala se daleka i duboka bol. Ponovno sam uočila koliko u posljednje vrijeme izgleda izmoreno i mršavo; bi li se trebao obratiti liječniku? "Čuj, dušo", rekao je, malo se okrenuvši, tako da sam mu sada vidjela profil, a iza njega onu fantastičnu liticu i svjetlucavo jezero. "Bi li ih možda mogla zapisati?""Priče?" upitala sam. Srce mi se stisnulo, stalo ubrzano kucati."Da.""Zašto?" upitala sam na kraju. Bilo je to pitanje odrasle osobe, bez djetinjeg prenemaganja. On me pogledao, a meni se učinilo da su mu oči, pod slojem iscrpljenosti, prepune dobrote i tuge."Jer ako ne budeš pisala, ja ću ih morati zapisati", rekao je. Potom je svu pozornost usmjerio na čaj, a meni je postalo jasno da tu temu više neće spominjati.

130

Te sam večeri, u sumornoj hotelskoj sobici pokraj njegove sobe počela zapisivati sve što mi je ispričao. Uvijek je govorio da izvrsno pamtim - čak i predobro, govorio je ponekad.Sutradan za doručkom otac mi je rekao da bi htio još dva-tri dana biti na miru i ne micati se. Bilo mi je teško zamisliti ga kako mirno sjedi na jednome mjestu, no jasno sam vidjela tamne kolutove oko njegovih očiju te mi se svidjela mogućnost da se odmori. Nisam se uspijevala oteti dojmu da mu se nešto dogodilo, da ga opterećuje neka nijema i posve nova briga. No rekao mi je samo da čezne za jadranskim plažama. Ekspresnim vlakom krenuli smo na jug, pokraj postaja s nazivima ispisanima i na latinici i na ćirilici, potom uz postaje samo s ćiriličnim nazivima. Otac me naučio ta nova slova, pa sam se zabavljala pokušavajući pročitati natpise. Svaki takav naziv izgledao mi je poput šifre koja će mi otvoriti neka tajna vrata.To sam rekla ocu, a on se jedva primjetno nasmiješio, naslonjen na pregradu našeg odjeljka i s otvorenom knjigom položenom na torbu. Pogled mu je često lutao prema prozoru, gdje je gledao mladiće koji su orali zemlju malenim traktorima, tu i tamo konja i teret na zaprežnim kolima, starice pognute u povrtnjaku, gdje su marljivo kopale i plijevile. Ponovno smo putovali prema jugu i krajolik je postajao sve pristupačniji i privlačniji, zlaćan i zelen, potom se stao uzdizati među sivi krš planina, da bi se na kraju s nama s lijeve strane naglo spustio do blistavog mora. Otac je uzdahnuo duboko, ali zadovoljno, ne onako premoreno i kratko, kao što je u posljednje vrijeme uzdisao sve češće.U vrevi sajmenoga grada izišli smo iz vlaka, a otac je unajmio auto kojim ćemo nastaviti vijugavom priobalnom cestom. I on i ja izvijali smo vrat kako bismo što bolje vidjeli more s jedne strane - protezalo se prema obzoru zastrtom kasno poslijepodnevnom izmaglicom - dok smo na suprotnoj strani nastojali vidjeti kosture otomanskih utvrda koje su se strmim obroncima uspinjale prema nebu. "Turci su dugo, dugo vladali ovim prostorima", rekao je moj otac zamišljeno. "U osvajanjima su koristili nezamislivu okrutnost, no vladali su razmjerno tolerantno, barem u usporedbi s drugim carstvima... i djelotvorno, i to stotinama godina. Ovo je prilično pusto i neplodno područje, no zahvaljujući njemu stekli su nadzor nad morem. Trebale su im te luke i zaljevi."

131

Gradić u kojem smo se zaustavili nalazio se uz samo more; lučica je bila prepuna ribarskih barki koje su se blago sudarale na prozirnim valićima, te je mahanjem dozvao vlasnika jednog čamca, starca s crnom beretkom na zatiljku. Zrak je bio blag i topao, čak i tako kasno poslije podne, a kapljice mora koje su mi dopirale do vršaka prstiju bile su svježe, ali ne hladne. Nagnula sam se preko pramca, osjećajući se poput pramčane figure. "Samo oprezno", rekao je moj otac i čvrsto me uhvatio za stražnji dio majice.Starac nas je sada vozio u neposrednoj blizini otočne luke, starog sela s lijepom kamenom crkvom. Omotavši konopac oko bitve, kvrgavom rukom pomogao mi je da iziđem iz čamca. Otac mu je dao nekoliko onih slikovitih socijalističkih novčanica, a on je u znak pozdrava prstima dodirnuo beretku. Već kada se počeo vraćati na svoje sjedalo, iznenada se okrenuo. "Vaša mala?" povikao je na engleskome. "Kći?""Da", odgovorio je moj otac iznenađeno."Bog je blagoslovio", rekao je onaj čovjek kratko i rukom u zraku preda mnom iscrtao križ.Otac nam je pronašao sobe koje su gledale prema kopnu, a zatim smo večerali na terasi restorana u blizini pristaništa. Suton se spuštao polagano, a ja sam nad morem ugledala prve zvijezde. Povjetarac, koji je bio svježiji nego tijekom poslijepodneva, donosio je mirise koje sam već zavoljela: čempresi i lavanda, ružmarin i majčina dušica. "Zašto se ugodni mirisi pojačavaju sa spuštanjem mraka?" upitala sam oca. To me istinski zanimalo, ali je ujedno i odgodilo raspravu o drugim temama. Trebalo mi je vremena da se oporavim i priberem na mjestu gdje ima svjetla i gdje ljudi razgovaraju. Trebala sam barem nekako pogledati nešto drugo, a ne samo ostarjele i uzdrhtale očeve ruke."Doista?" upitao je on odsutno, no već i zahvaljujući tome osjetila sam određeno olakšanje. Uhvatila sam ga za ruku kako bih zaustavila drhtanje, a on mi je odsutno stisnuo dlan. Bio je premlad za starenje. Na kopnu su obrisi planina lebdjeli i treperili gotovo uz samo more, nadvijajući se nad obalu, nadvijajući se zamalo i nad naš otok. Kada je gotovo dvadeset godina poslije u tim priobalnim planinama izbio

132

građanski rat, zatvorila sam oči i prisjetila ih se, zapanjeno i u krajnjoj nevjerici. Nisam mogla zamisliti da na tim obroncima ima dovoljno ljudi za ratovanje. Kada sam ih vidjela, doimali su se tako neizrecivo čistima i netaknutima, bez tragova ljudskog postojanja. Činilo mi se da te planine čuvaju tek samostan na moru.

19. glavaNakon što je Helen Rossi onako bacila Drakulu - knjigu koju je očito smatrala izvorom naših sukoba - na stol u restoranu, već sam gotovo očekivao da će svi ustati i pobjeći ili da će netko povikati "Aha!" i ubiti nas. Dakako, nije se dogodilo baš ništa, a ona je sjedila i gledala me s jednakim izrazom ogorčenog zadovoljstva na licu. Je li moguće da je ta žena, pitao sam se usporeno, s obzirom na toliku kivnost i želju za akademskom osvetom, osobno ozlijedila Rossija, nekako skrivila njegov nestanak?"Gospođice Rossi", rekao sam koliko sam mogao smirenije, istodobno povlačeći knjigu po stolu i polažući je naslovnicom nadolje uz svoju torbu, "vaša je priča uistinu iznimna i moram priznati da će mi trebati vremena da sve nekako pojmim. Ali moram vam reći nešto vrlo važno." Duboko sam udahnuo, pričekao, pa još jedanput udahnuo. "Profesora Rossija poznajem prilično dobro. Već mi je dvije godine mentor i zajedno smo proveli sate i sate, razgovarali i radili. Uvjeren sam da ćete, samo ako... kada se s njim upoznate, uvidjeti da je mnogo bolji i ljubazniji nego što sada mislite..." Već je nešto zaustila, no ja sam žurno nastavio: "Stvar je u tome... u tome da... s obzirom na to kako govorite o njemu, čini mi se da ne znate da je profesor Rossi - vaš otac - nestao."Nepomično je piljila u mene, a ja na njezinu licu nisam uspio uočiti ni traga prijetvornosti. Vidio sam samo zbunjenost. Za nju je to velika novost. Bol u mojem srcu malčice je popustila. "Kako to mislite?" upitala je."Pa, tako... prije tri dana, navečer, razgovarali smo kao i obično, a drugi dan više ga nije bilo. Nigdje. Sad ga traži policija. Čini se da je nestao iz ureda, da je ondje možda čak i ozlijeđen, jer su na radnome stolu pronašli krv." Ukratko sam joj prepričao što se te večeri

133

dogodilo, a počeo sam od toga da sam mu donio svoju neobičnu knjižicu. Ipak, nisam spomenuo priču koju sam čuo od Rossija.Promatrala me lica izobličena od krajnje zbunjenosti. "Poigravate se mojim osjećajima i razumom?""Ne, ne, ni slučajno. Doista. Otkako se to dogodilo, gotovo ne uspijevam ni jesti ni spavati.""Policija nema nikakvu predodžbu o tome gdje bi mogao biti?""Ne, baš ništa, barem koliko ja znam."Njezin pogled odjednom je postao prepreden. "A vi?"Malko sam oklijevao. "Možda nešto znam. Ali priča je duga i iz sata u sat čini mi se da postaje sve dulja.""Čekajte." Ona me prodorno pogleda. "Kada ste jučer u knjižnici čitali ona pisma, rekli ste da imaju veze s problemom jednog profesora. Mislili ste na Rossija?""Da.""Kakav je to problem imao? Ima...?""Ne bih vas htio uvlačiti u neugodnosti i opasnosti koje bi vas mogle snaći da vam kažem čak i to malo što znam.""Obećali ste da ćete odgovoriti na moja pitanja nakon što ja odgovorim na vaša." Da je imala plave, a ne tamne oči, u tom bi trenutku nalikovala na Rossijevu blizanku. Činilo mi se da sada vidim nedvojbenu sličnost, fantastičnu presliku Rossijeve engleske energičnosti u tom snažnom i tamnom rumunjskome okviru, iako je to mogla biti tek posljedica njezine tvrdnje da mu je kći. Ali kako mu može biti kći ako je on tako odlučno porekao da je bio u Rumunjskoj? U najmanju je ruku rekao da nikada nije bio u Snagovu. S druge strane, među papirima je ostavio onaj rumunjski turistički prospekt. Osim toga, ona je sada tako prodorno piljila u mene, što Rossi nikada nije činio. "Prekasno je reći da ne bih trebala ništa pitati. Kakve su veze ona pisma imala s njegovim nestankom?""To još točno ne znam. Ali možda će mi zatrebati i stručna pomoć. Ne znam što ste sve otkrili tijekom istraživanja..." Ponovno taj oprezan, mračan pogled. "Uvjeren sam da je Rossi, prije nego što je nestao, bio uvjeren da se osobno nalazi u opasnosti."

134

Činilo se da nekako pokušava shvatiti moje riječi, pojmiti novosti o ocu kojeg je godinama poznavala tek kao simbol izazova. "U opasnosti? Ali od čega?"I tako sam jednostavno skočio i zaronio u priču. Rossi me molio da njegovu suludu priču ne prenosim kolegama. To i nisam učinio, no sada sam se, posve neočekivano, našao pred mogućnošću da mi pomoć pruži pravi stručnjak za ta pitanja. Moguće je da ta žena već zna nešto što bih ja morao tražiti mjesecima; možda čak ima pravo kad misli da zna više od samog Rossija. Rossi je uvijek naglašavao važnost traženja stručne pomoći - no, dobro, ja ću sada potražiti upravo stručnu pomoć. Oprostite mi, molio sam se silama dobra, ako je tako dovodim u opasnost. Osim toga, sve je s jedne neobične strane bilo logično. Ako mu je doista kći, tada vjerojatno više od svih ostalih ima pravo upoznati se s njegovom pričom. "Što vama znači Drakula?""Što mi znači?" Namrštila se. "Kao pojam? Znači mi vjerojatno osvetu. Vječitu ogorčenost.""Da, to mi je jasno. No znači li vam Drakula i nešto više?""Kako to mislite?" Nisam znao odrediti izbjegava li odgovor ili jednostavno iskreno razgovara."Rossi..." rekao sam, i dalje neodlučno, "vaš je otac bio... vaš je otac uvjeren da Drakula postoji i dan-danas." Netremice me gledala. "Što kažete na to?" upitao sam. "Čini vam se da je riječ o običnoj ludosti?" Već sam očekivao da će se nasmijati ili ustati i otići, kao u knjižnici."Kako je to neobično..." odgovorila je Helen Rossi polagano. "U uobičajenim okolnostima rekla bih da je riječ o narodnoj legendi... praznovjerju povezanom sa sjećanjem na krvoločnog tiranina. No neobično je to što je i moja majka apsolutno uvjerena u istu stvar.""Vaša majka?""Da. Rekla sam vam da se rodila na selu. Ima pravo na takvo praznovjerje, iako je u cijelu priču vjerojatno manje uvjerena nego njezini roditelji. Ali zašto bi u takvo što vjerovao jedan ugledni znanstvenik sa Zapada?" Unatoč ogorčenoj borbi i potrazi, i dalje je antropolog, u to nije bilo ni najmanje sumnje. Način na koji se tako brzo i inteligentno znanstvenički odvojila od osobnih pitanja upravo me zapanjio.

135

"Gospođice Rossi", rekao sam, odjednom donijevši odluku. "Nekako uopće ne sumnjam da volite osobno istražiti sve čime se bavite. Kako bi bilo da vi pročitate Rossijeva pisma? Najiskrenije vas upozoravam da su svi koji su u rukama imali zapise o toj temi doživjeli svojevrsne prijetnje, barem koliko ja znam. Ali ako se ne bojite, osobno ih pročitajte. Tako ćemo dobiti na vremenu, jer vas neću morati uvjeravati da je priča istinita, u što sam sada čvrsto uvjeren.""Dobiti na vremenu?" ponovila je s prijezirom u glasu. "Što planirate s mojim vremenom?"Bio sam odviše očajan da osjetim povrijeđenost. "Vi ćete pisma, u ovom slučaju, pročitati s više znanja i sa širom perspektivom nego ja."Činilo se da razmišlja o mojem prijedlogu, brade oslonjene o dlan. "U redu", rekla je na kraju. "Pogodili ste me u ranjivo mjesto. Dakako da se ne mogu oduprijeti iskušenju da doznam nešto više o ocu Rossiju, osobito ako time doznam više o njegovim istraživanjima. Ali steknem li dojam da je jednostavno lud, upozoravam vas da prema vama neću imati pretjeranog suosjećanja. Kakve sam sreće, moglo bi mi se dogoditi upravo to: da ga zatvore u umobolnicu prije nego što mi se pruži prilika da ga valjano mučim." Grimasa na njezinu licu nije se mogla nazvati osmijehom."U redu." Nisam se obazirao na posljednje riječi i odbojnu grimasu, prisilivši se da ne gledam njezine očnjake, koji očito nisu bili dulji od normalnih zuba. Međutim, prije nego što smo obavili transakciju, morao sam izgovoriti i jednu laž. "Žao mi je što vas moram izvijestiti da pisma nisu kod mene. Bojao sam se danas ih svugdje nositi sa sobom." Zapravo sam se više od svega bojao ostaviti ih u stanu, pa sam ih skrio u torbu. Ali proklet bio - možda i u najdoslovnijem smislu - ako ih izvučem na svjetlo dana usred jeftinog restorana. Nisam imao pojma tko bi sve mogao biti unutra i promatrati nas - možda mali prijatelji onog ljigavog knjižničara? Postojao je još jedan razlog, koji ću morati ispitati, iako me od neugode te zadaće obuzimala malodušnost. Morao sam se uvjeriti da Helen Rossi, tko god točno bila, nije u dosluhu s... no, da, nije li nekako moguće da je neprijatelj njezina neprijatelja već nekako postao njezinim prijateljem?

136

"Morat ću otići kući po ta pisma. I morat ću vas zamoliti da ih čitate u mojoj nazočnosti; vrlo su krhka i meni silno vrijedna.""U redu", rekla je ona mirno. "Možemo se naći sutra poslije podne?""Bilo bi to prekasno. Volio bih da ih odmah pogledate. Ispričavam se, znam da zvuči vrlo čudno, ali kada ih pročitate, uvidjet ćete zašto vas toliko požurujem."Samo je slegnula ramenima. "Ako ne potraje predugo...""Neće. Možemo se naći u... u crkvi Svete Marije?" Ako ništa drugo, to ispitivanje mogu provesti upravo rossijevskom temeljitošću i metodičnošću. Helen Rossi pogledala me i ne trepnuvši, nepromijenjena izraza na nepopustljivom i ironičnom licu. "U ulici Elm, dvije ulice od...""Znam gdje je", rekla je, uzela rukavice i navukla ih skladnim pokretima. Ponovno se omotala plavom maramom, koja joj je oko vrata svjetlucala poput lazura. "U koliko sati?""Za pola sata. Samo da uzmem papire iz stana, pa se vidimo ondje.""U crkvi. U redu. Samo ću svratiti u knjižnicu, po jedan članak koji mi treba za danas. Molim vas, nemojte kasniti... imam još puno posla." Leđa pokrivena crnim kaputom bila su vitka i snažna. Tek kada je već izišla, uvidio sam da je nekako uspjela platiti račun.

20. glavaCrkva Svete Marije, nastavio je moj otac, bila je skroman primjerak viktorijanske gradnje koji se očuvao na rubu starog dijela sveučilišnog kompleksa. Pokraj nje prošao sam stotinama puta a da nijednom nisam ušao. No činilo mi se da će upravo katolička crkva najbolje poslužiti kao okruženje za sve te užase. Ne bavi li se upravo katoličanstvo, i to svakodnevno, krvlju i uskrisivanjem tijela? Nije li ta crkva najveći stručnjak za praznovjerje? Nekako sam sumnjao da bi mi od koristi bile one gostoljubive i neugledne protestantske kapele kakvih je na sveučilištu bilo bezbroj; činilo mi se da nisu dorasle borbi s nemrtvima. Bio sam uvjeren da bi i one velike četvrtaste puritanske crkve na glavnome gradskom trgu bile bespomoćne pred europskim vampirom. Njima bi bilo primjerenije malo spaljivanja vještica - nešto ograničeno na susjede. Dakako, ja ću u Svetu Mariju doći puno prije

137

svoje neodlučne gošće. Hoće li se uopće pojaviti? To će već biti polovica ispita.Crkva je uistinu bila otvorena, na svu sreću, a unutrašnjost obložena drvenim pločama mirisala je po sredstvu za poliranje i prašnim presvlakama. Dvije dame u godinama, sa šeširima ukrašenima umjetnim cvijećem, aranžirale su pravo cvijeće na klesanome oltaru u prednjem dijelu crkve. Ušao sam prilično neodlučno i smjestio se u stražnji red sa strane, odakle sam vidio vrata a da me osoba koja ulazi u prvi tren ne bi opazila. Čekat ću još dosta dugo, no potpuni mir u crkvi i prigušeni razgovor onih gospođa pomalo su me umirili. Prvi put počeo sam osjećati umor nakon naporne noći. Na kraju su se ulazna vrata ponovno otvorila, na šarkama starima devedeset godina, a Helen Rossi na trenutak je neodlučno zastala, osvrnula se pa ušla.Sunčano svjetlo s pokrajnjih prozora odjeću joj je obasjavalo tirkiznom i blijedoljubičastom bojom. Vidio sam kako sa sada na ulazu ogledava na sve strane. Kako nigdje nije vidjela nikoga, krenula je naprijed. Tražio sam znakove eventualne nelagode, nabiranja kože ili drukčije boje na njezinu odlučnom licu - bilo što, nisam točno znao što, no svakako nešto što bi ukazalo na alergiju na drevnog Drakulina neprijatelja, crkvu. Možda zdepasta građevina iz viktorijanskih dana ionako ne može odvratiti sile zla, razmišljao sam sumnjičavo. No to je zdanje, kako se činilo, ipak imalo nekakvu moć nad Helen Rossi, jer je već trenutak poslije kroz te blistave boje s prozora krenula prema zidnoj krstionici. Stideći se zbog takvog voajerstva, vidio sam kako skida rukavice i vrškom prstiju dodiruje vodu pa zatim čelo. U toj gesti bilo je određene blagosti i nježnosti; a s mjesta na kojem sam sjedio, lice joj je izgledalo krajnje ozbiljno. No dobro, sve to radim zbog Rossija. A sada pouzdano znam da Helen Rossi nije vrykolakas, koliko god izgledala nesmiljeno i, neki put, sablasno.Ušla je u brod i potom se povukla za korak-dva, vidjevši da sam ustao. "Donijeli ste pisma?" prošaptala je, već me optužujući prodornim pogledom. "Do jedan se moram vratiti na odsjek." Ponovno se osvrnula."Što se dogodilo?" upitao sam žurno, dok sam u rukama osjetio trnce, plod instinktivne nervoze. Činilo mi se da se u posljednja dva dana u meni probudilo nekakvo morbidno šesto čulo. "Nečeg se bojite?"

138

"Ne", odgovorila je, i dalje šaptom. Jednom rukom čvrsto je stiskala obje rukavice, koje su tako izgledale poput cvijeta na pozadini tamnog kostima. "Samo me zanimalo... je li još netko upravo ušao?""Nije." I ja sam sada pogledao uokolo. Crkva je bila ugodna i prazna; u njoj su se nalazile samo one dvije gospođe kod oltara."Netko me pratio", rekla je, jednako prigušenim glasom. Na njezinu licu, okruženom gustom crnom kosom, titrao je neobičan izraz, mješavina sumnje i krajnje odvažnosti. Prvi put upitao sam se koliku je cijenu platila da bi spoznala vlastitu hrabrost. "Čini mi se da me pratio. Nizak i sitan muškarac u otrcanoj odjeći... sako od tvida, zelena kravata.""Sigurni ste? Gdje ste ga vidjeli?""Kod kataloga u knjižnici", odgovorila je tiho. "Otišla sam provjeriti vašu priču o nestalim karticama. Jednostavno nisam bila posve sigurna u njezinu istinitost." O tome je govorila posve racionalnim tonom, uopće se ne ispričavajući. "Vidjela sam ga na šalteru, a već trenutak poslije slijedio me, doduše na povećoj udaljenosti, ulicom Elm. Poznajete ga?""Da", odgovorio sam obeshrabreno. "Riječ je o knjižničaru.""Knjižničaru?" Činilo se da očekuje dodatne informacije, no nisam se uspio navesti na to da joj spomenem ranu koju sam vidio na njegovu vratu. Bilo je to odviše nevjerojatno, odviše neobično; da je čula još i to, svakako bi me otpisala kao umobolnika."Čini mi se da mu je sumnjivo moje kretanje. Apsolutno ga se morate kloniti", rekao sam. "Više o njemu ispričat ću vam poslije. Dođite, sjednite i udobno se smjestite. Uzmite pisma."Ostavio sam joj prostora na klupi s baršunastim jastucima i otvorio torbu. Lice joj je istog trena poprimilo koncentriran izraz; oprezno je izvadila zamotuljak i izvadila pisma gotovo s jednakim poštovanjem kao i ja dan prije. Mogao sam se samo pitati što pritom osjeća kad na nekima od papira vidi rukopis svog navodnog oca, oca kojeg je dotada poznavala jedino kao izvor ogorčenja. Pogledao sam papir preko njezina ramena. Da, rukopis je odlučan, dobronamjeran, uspravan. Možda zahvaljujući njemu, kćerki već izgleda barem malo ljudskije. Tada mi je sinulo da bih trebao prestati gledati pa sam ustao.

139

"Ja ću malo protegnuti noge, ovdje unutra, a vi samo čitajte, bez žurbe. Ako vam u vezi s nečim mogu pomoći, nešto objasniti..."Odsutno je kimnula, ne odvajajući pogled od prvog pisma, a ja sam se udaljio. Jasno sam vidio da će prema mojim dragocjenim dokumentima postupati s velikom pozornošću te da već velikom brzinom guta Rossijeve riječi. Sljedećih pola sata proučavao sam oltar, slike, ukrasne rese na propovjedaonici, mramorni prikaz iscrpljene majke i neumornog djeteta. Pozornost mi je, ipak, privukla jedna slika: demonski prerafaelitski Lazar, koji posrće izlazeći iz grobnice i dolazi u naručje sestrama, sivozelenih gležnjeva i otrcane odjeće. Lice je, nakon sto godina dima i tamjana, izgledalo ogorčeno i premoreno, kao da nakon poziva da prekine odmor razmišlja o svemu, samo ne o zahvalnosti. Krist koji je nestrpljivo stajao pred ulazom u grob, pridignute ruke, izgledao je kao oličenje čistog zla, pohlepnog i neutaživog. Ubrzano sam zatreptao i odvratio pogled. Očito je da mi neispavanost truje misli."Završila sam", začuo sam glas Helen Rossi iza leđa. Riječi je izrekla tiho, a izgledala je blijedo i umorno. "Imali ste pravo", rekla je. "Nigdje se ne spominje veza s mojom majkom, kao ni put u Rumunjsku. U vezi s time niste lagali. Nikako mi ne ide u glavu... To se moralo događati u istome razdoblju, to je moralo biti isto putovanje na europski kontinent, jer sam se rodila devet mjeseci nakon toga.""Žao mi je." Njezino ozbiljno lice nije tražilo suosjećanje, noja sam ga osjećao. "Volio bih kada bih vas mogao uputiti na neki trag, ali i sami vidite kakva je situacija. Ni ja to ne znam objasniti.""Ako ništa drugo, vjerujemo jedno drugome, zar ne?" Pogledala me u oči.Iznenadio sam se uvidjevši da sam usred takve pomutnje, boli i straha, još u stanju osjetiti i užitak. "Da?""Da. Ne znam postoji li nešto što se zove Drakula, kao ni što je to, ali vjerujem vam kad kažete da je Rossi - moj otac - stekao dojam da je u opasnosti. To je očito naslutio još davno... Zašto se njegov strah onda ne bi obnovio kada je vidio vašu knjigu, tu neugodnu podudarnost i podsjećanje na prošlost?""A što kažete na njegov nestanak?"

140

Samo je odmahnula glavom. "Možda je jednostavno mentalno pukao, dakako. Ali sada mi je jasno na što mislite. Njegova pisma nose obilježje", malko je oklijevala, "logičnog i neustrašivog uma, baš kao i ostala njegova djela. Osim toga, iz povjesničarevih se knjiga može doznati mnogo toga. A ja njegova djela poznajem izvrsno. To su plodovi stabilnog i logičnog uma."Ponovno sam je odveo do pisama i moje torbe; osjećao sam nervozu već i zbog činjenice da sam se na nekoliko minuta odvojio od njih. Ona je već sve uredno vratila u omotnicu - redom kojim su dokumenti i bili složeni, u to uopće nisam sumnjao. Sjeli smo zajedno, gotovo kao dvoje dugogodišnjih prijatelja."Recimo, tek tako, teoretski, da je njegov nestanak izazvala neka nadnaravna sila", rekao sam. "Ne mogu vjerovati da to uopće izgovaram, ali pretpostavimo da je tako. Što biste preporučili kao sljedeći korak?""No, da..." uzdahne ona polagano. Bila je zamišljena, njezin profil oštrih crta na samo nekoliko centimetara od mene, u prigušenom svjetlu. "Sumnjam da će vam to osobito pomoći u sklopu jedne suvremene istrage, ali kada biste se pridržavali predaje o Drakuli, morali biste zaključiti da je Rossija napao i uklonio vampir, koji ga je ili ubio ili ga... a to je vjerojatnije... zarazio prokletstvom nemrtvih. Nakon tri napada u kojima vam se krv pomiješa s krvlju Drakule ili nekoga od njegovih učenika, za vječnost postajete vampirom, to vam je jasno. Ako je već dobio ugriz, morat ćete ga pronaći što je moguće brže.""Ali zašto bi se Drakula pojavio baš ovdje? I zašto bi oteo Rossija? Zašto ga ne bi jednostavno napao i zarazio, tako da nitko ne primijeti promjenu?""Ne znam", odgovorila je ona, odmahujući glavom. "Neuobičajeno ponašanje, prema narodnoj predaji. Bit će da je Rossi - mislim, ako je to uistinu bila nadnaravna pojava - osobito zanimljiv Vladu Drakuli. Možda u njemu čak vidi i svojevrsnu opasnost.""Mislite i da je to što sam pronašao ovu knjižicu i donio je Rossiju imalo određene veze s njegovim nestankom?""Logika mi govori da to nema smisla. Međutim..." Pomno je odložila rukavice u krilo pokriveno crnom suknjom. "Pitam se ne postoji li

141

izvor informacija koji smo možda previdjeli." Usne su joj bile povijene nadolje, a ja sam u sebi zahvalio na takvome korištenju prvog lica množine."Na što ciljate?"Uzdahnula je i ponovno odvojila rukavice. "Mislim na svoju majku.""Vašu majku? Ali što bi ona znala o..." Tek sam izustio početak prvog u nizu od više pitanja kada sam se okrenuo zbog iznenadne promjene svjetla i daška propuha. S mjesta na kojem smo sjedili vidjeli smo vrata crkve a da nas čovjek koji bi se pojavio na ulazu ne bi odmah primijetio - bilo je to mjesto s kojeg sam bio odlučio promatrati Helen pri ulasku. Sada se među krilima vrata pojavila nečija ruka, a zatim i koščato, šiljato lice. U crkvu je provirio onaj knjižničar neobična izgleda.Ne mogu ti ni opisati što sam u toj mirnoj i spokojnoj crkvi osjetio kada se na vratima pojavilo knjižničarevo lice. U glavi mi se iznenada pojavila slika životinje zašiljene njuške, nečeg što djeluje kriomice i njuška, poput lasice ili štakora. Helen je uz mene sjedila nepomično, kao paralizirana, zagledana u vrata. Svakog trena nanjušit će nas. Ali preostali su nam još sekunda-dvije, računao sam, te sam bez riječi jednom rukom uzeo torbu i hrpu papira, a drugom ščepao Helen - nije bilo vremena za traženje dopuštenja - te je iz klupe poveo u postranični prolaz. Odande se otvorenim vratima ulazilo u malenu prostoriju. Kad smo ušli, tiho sam zatvorio vrata. Zlovoljno sam uočio da se iznutra ne mogu zaključati, unatoč tome što su imala veliku željeznu ključanicu.U toj je sobici bilo mračnije nego u brodu. U sredini se nalazila krstionica, uza zidove dvije podstavljene klupe. Nisam uspijevao odgonetnuti izraz njezina lica, osim što mi se učinilo da se na njemu u podjednakoj mjeri odražavaju i budnost i prkos i strah. Bez riječi i gesta oprezno smo zaobišli krstionicu, a Helen se za nju uhvatila kako bi lakše održala ravnotežu. Nakon još nekoliko minuta više nisam mogao stajati na miru; predao sam joj papire i vratio se do ključanice. Oprezno pogledavši kroz otvor, vidio sam kako knjižničar prolazi pokraj jednog stupa. Uistinu je nalikovao na štakora, šiljata lica izbočena prema naprijed, pogledavao je oko sebe, tražio nas među klupama. Kada se okrenuo prema meni, blago sam ustuknuo. Činilo

142

mi se da promatra vrata našeg skrovišta, čak je načinio i korak-dva u tom smjeru, a potom se ponovno udaljio. Odjednom sam ugledao blijedoljubičasti pulover. Jedna od gospođa koje su dotada bile kod oltara. Glas je bio prigušen, ali sam ipak raspoznao riječi. "Mogu li vam kako pomoći?" upitala je ljubazno."Pa, tražim jednu osobu." Knjižničarev je glas bio oštar i prodoran, prekreštav za to svetište. "Ovaj... jeste li možda vidjeli mladu damu koja je ušla u crkvu... U tamnom kostimu?""Pa, jesam." I ona ljubazna žena pogleda na sve strane. "Mlada žena u crnom kostimu maločas je bila u crkvi. S nekim mladićem. Sjedili su u jednom od stražnjih redova. Ali svakako više nije ovdje."Štakor se okretao čas ovamo, čas onamo. "Da se možda ne skriva u nekoj od ovih soba?" Očito nije imao namjeru poslužiti se profinjenijim pristupom."Skriva?" I gospođa u godinama okrenula se u našem smjeru. "Sigurna sam da se u našoj crkvi nitko ne skriva. Da pozovem svećenika? Trebate pomoć?"Knjižničar se odmah povukao. "Oh, ne, ne", rekao je. "Bit će da sam pogriješio.""Želite nešto od naše literature?""Oh, ne." Već se počeo vraćati prema vratima. "Ne, hvala." Vidio sam kako ponovno gleda na sve strane, a zatim je izišao iz mojeg vidnog polja. Začuo se škljocaj, pa mukao udarac - izišao je, a ulazna su se vrata za njim zatvorila. Pogledao sam Helen i kimnuo, a ona je bešumno uzdahnula. Ipak, još smo nekoliko minuta pričekali, pogledavali se preko krstionice. Helen je prva spustila pogled, namrštena čela. Znao sam da se zasigurno pita kako se uopće našla u takvoj situaciji i što sve to znači. Kosa na tjemenu bila joj je sjajna, poput ebanovine - ni tog dana nije imala šešir."Traži vas", rekao sam prigušenim glasom."Možda traži vas." Rukom je pokazala prema omotnici u mojoj ruci."Palo mi je na pamet nešto neobično", rekao sam polagano. "Možda on zna gdje je Rossi."Ponovno se namrštila. "Ništa u cijeloj priči nema pretjeranog smisla pa stoga mogu samo reći: zašto ne?" rekla je tiho.

143

"Ne mogu vam dopustiti da idete u knjižnicu. Ni u svoju sobu. Tražit će vas i ondje.""Dopustiti?" ponovila je zlokobno."Gospođice Rossi, molim vas... Želite biti sljedeća na popisu nestalih?"Još je nekoliko trenutaka šutjela. "A kako me namjeravate zaštititi?" U njezinu se glasu začuo podrugljiv prizvuk, a ja sam se prisjetio njezina neobičnog djetinjstva, bijega u Mađarsku još u majčinu trbuhu, političke snalažljivosti koja joj je omogućila da otputuje na drugi kraj svijeta, radi znanstveničke osvete. Dakako, pod uvjetom da njezina priča odgovara istini."Imam ideju", rekao sam polagano. "Znam da će zvučati... nedolično, ali osjećao bih se bezbrižnije kada biste mi udovoljili... Ovdje, iz crkve... možemo uzeti nekoliko hamajlija..." Pogledala me uzdignutih obrva. "Već ćemo nešto pronaći... svijeće ili križ ili već nešto... i na povratku kući kupiti malo češnjaka... mislim na putu do mojeg stana..." Obrve su se još više udaljile od očiju. "Mislim, ako pristanete poći sa mnom... a mogli biste... ja ću sutra možda morati otputovati, no vi biste mogli...""Prespavati na kauču?" Na rukama je ponovno imala rukavice, a sada je prekrižila ruke na prsima. Osjećao sam kako mi obrazi gore."Ne mogu vam dopustiti da se vratite u svoju sobu kad znam da vas onaj štakor možda prati... dakako, ni knjižnica ne dolazi u obzir. A čini mi se da moramo još razgovarati. Zanima me što mislite što je vaša majka...""O tome možemo razgovarati i ovdje, sada", rekla je - i to hladnim tonom, učinilo mi se. "A što se tiče knjižničara, sumnjam da bi me mogao slijediti do sobe, osim ako..." Je li to rupica na jednoj strani njezine nepopustljive brade ili možda ipak sarkastičan izraz? "Osim ako se već može pretvoriti u šišmiša. Znate, predstojnica nam ne dopušta da u sobe dovodimo vampire. Kao ni muškarce. Osim toga, nadam se da će za mnom poći u knjižnicu.""Nadate se?" Ostao sam bez riječi."Znao je da ovdje, u crkvi, nikako ne bi razgovarao s nama. Vjerojatno nas čeka vani. Mora dobiti jezikovu juhu", ponovno taj nevjerojatni engleski, "jer pokušava ometati moje pravo na korištenje knjižnice, a

144

vi smatrate da raspolaže informacijama o mojem... o profesoru Rossiju. Zašto mu ne bih dopustila da me prati? Usput možemo razgovarati o mojoj majci." Vjerojatno se sumnjičavost jasno ocrtavala u mojem pogledu, jer se iznenada nasmijala, pokazala široke i pravilne zube. "Paule, neće vas zaskočiti usred bijela dana."

21. glavaTu spred crkve nije bilo ni traga ni glasa knjižničaru. Polagano smo krenuli u smjeru knjižnice - srce mi je neobuzdano udaralo, iako se Helen držala smireno. U džepu smo nosili svatko po jedan križ ("Uzmite križ, ostavite dvadeset pet centi"). Na moje veliko razočaranje, Helen nije ni spomenula majku. Imao sam osjećaj da samo privremeno ugađa mojoj ludosti, da će nestati čim dođemo do knjižnice, no ipak me ponovno iznenadila. "Ponovno je iza nas", rekla je tiho kada smo se našli na oko dvije ulice od crkve. "Vidjela sam kada je skrenuo za ugao. Ne osvrćite se." Prigušio sam preneraženi povik i tako smo nastavili koračati. "U knjižnici ću otići do viših katova", rekla je. "Što kažete na šesti kat? To je zapravo prvi istinski miran prostor. Ne idite za mnom. Budem li sama, vjerojatnije će poći za mnom nego za vama. Vi ste jači.""Ne dolazi u obzir", rekao sam tiho. "Pribavljanje informacija o Rossiju moj je problem, a ne vaš.""Pribavljanje informacija o Rossiju baš je moj problem", promrmljala je ona. "Molim vas samo, gospodine Nizozemski Trgovče, nemojte misliti da vam radim uslugu."Načas sam je iskosa pogledao. Već sam se naviknuo na njezin opori humor, uvidio sam, a nešto u liniji njezina obraza u odnosu na taj dugačak pravilan nos izgledalo je zaigrano, gotovo zabavljeno. "U redu. Ali bit ću iza njega i nađete li se u nevolji, za tili časak bit ću uz vas i pomoći vam."Na ulazu u knjižnicu odvojili smo se glumeći veliku srdačnost. "Sretno s istraživanjem, Holandezu", rekla je Helen dok smo se rukovali preko njezine rukavice."I vama, gospođice..."

145

"Ššš", rekla je ona i udaljila se. Ja sam došao do abecednog kataloga i nasumično izvukao jednu ladicu, ne bih li pokazao koliko sam zauzet poslom. "Ben Hur do benediktinaca". Pognuvši glavu nad kartice, i dalje sam jasno vidio glavni šalter; Helen je upravo dobila pismeno dopuštenje da uđe među police s knjigama. Onako visoka i vitka, u crnom kaputu, odlučno je okrenula leđa dugačkom središnjem prostoru knjižnice. Potom sam ugledao onog knjižničara koji se polagano primicao suprotnom stranom prolaza, držeći se uz drugu polovicu ormara s katalozima. Kada je Helen krenula prema vratima kojima se ulazilo među velike stelaže, on je došao do slova "H." Ta sam vrata poznavao prisno, kroz njih prolazio gotovo svakodnevno, ali nikada dotada za mene nisu imala značenje kao u tom trenutku. Danju su bila otvorena, no čuvar koji se nalazio u blizini pregledavao je napisane dozvole. Već trenutak kasnije Helenin tamni lik izgubio se na željeznim stubama. Knjižničar se još nekoliko trenutaka zadržao kod slova "G", zatim potražio nešto u džepu sakoa - uvidio sam da vjerojatno ima posebnu službenu propusnicu - pokazao iskaznicu i nestao na istome mjestu.Pojurio sam do šaltera. "Trebao bih pogledati pohranjene knjige, molim vas", obratio sam se ženi za šalterom. Tada sam je vidio prvi put - radila je vrlo, vrlo sporo - i učinilo mi se da njezini punašni dlanovi cijelu vječnost nešto petljaju sa žutim papirićima. Na kraju sam s ispisanom dozvolom prošao kroz vrata i oprezno položio nogu na prvu stubu te pogledao uvis. Sa svakog kata kroz metalne se stube vidjela sljedeća razina, ali ne i dalje. Iznad mene nije bilo traga onom knjižničaru. Nije se čulo baš ništa.Oprezno sam se uspeo do prvog kata, prošao pokraj 'ekonomije' i 'sociologije'. I drugi je kat bio pust, izuzme li se dvoje studenata u odjeljcima za čitanje. Na trećem sam katu već osjetio pravu zabrinutost. Sve je bilo pretiho. Nisam joj smio dopustiti da mu se ponudi kao mamac. Odjednom sam se prisjetio Rossijeve priče o njegovu prijatelju Hedgesu, pa sam instinktivno ubrzao korak. Četvrti kat - arheologija i antropologija - bio je prepun studenata, dodiplomaca, polaznika nekog seminara, prigušenim su glasom uspoređivali bilješke. Zahvaljujući njima, osjetio sam svojevrsno olakšanje; ništa stravično ne može se događati samo dva kata više. Na

146

petome sam katu iznad sebe začuo korak, dok sam na šestome - povijest - zastao, ne znajući kako da uđem među police a da se ne razotkrijem.Ako ništa drugo, taj kat barem dobro poznajem; to je moje carstvo i ondje bih u svako doba dana i noći mogao točno opisati položaj svakog odjeljka, svake stolice, svih nizova divovskih knjiga. U prvi mah stekao sam dojam da je ovdje jednako tiho kao i na ostalim katovima, no nakon nekoliko trenutaka začuo sam prigušen razgovor iz jednog kuta među policama. Polagano sam krenuo u tom smjeru, pokraj Babilona i Asirije, koračajući koliko sam mogao tiše. I tada sam začuo Helenin glas. Bio sam uvjeren da je to ona. Zatim sam čuo neugodan i kreštav glas koji nije mogao pripadati nikome osim onom knjižničaru. Srce mi je zamalo prestalo kucati. Nalazili su se među policama s knjigama o srednjem vijeku - to mi je sada bilo posve jasno - a ja sam se približio toliko da razaberem riječi, iako nisam mogao toliko riskirati i proviriti iza sljedećeg ormara. Činilo se da se nalaze na suprotnoj strani polica, meni zdesna. "Doista?" pitala je Helen izrazito neprijateljskim tonom.Ponovno se začuo onaj prigušeni opori glas. "Nemate pravo čeprkati po tim knjigama, mlada damo.""Tim knjigama? Koje su u vlasništvu Sveučilišta? A tko ste vi da prisvajate vlasništvo knjižnice?"Knjižničar je istodobno govorio i bijesno i laskavo. "Ne trebate dangubiti s takvim knjigama. To nisu zgodne knjige za mladu damu. Lijepo ih danas vratite pa nitko više neće ni spomenuti cijelu priču.""Zašto vam toliko očajnički trebaju?" Helen je govorila odlučno i jasno. "To možda ima nekakve veze s profesorom Rossijem?"Pognut iza engleskog feudalizma nisam znao bih li se trebao lecnuti ili klicati od odobravanja. Što god mislila o svemu tome, Helen je tema svakako zaintrigirala. Čini se da me ipak ne smatra ludim. I voljna je pomoći mi, makar i kako bi prikupila informacije o Rossiju koje su joj potrebne za ostvarenje vlastitih ciljeva."Profesora... koga? Ne znam o čemu govorite", uzvratio je knjižničar."Znate li gdje je?" upitala je Helen oštrim tonom.

147

"Mlada damo, nemam pojma o čemu govorite. Ali morate vratiti knjige, s kojima knjižnica ima druge planove, jer će inače neizostavno biti posljedica glede vaše akademske karijere.""Moje karijere?" ponovi Helen prijezirno. "Te knjige trenutačno nikako ne mogu vratiti. S njima još imam važnog posla.""U tom ću vas slučaju morati prisiliti... Gdje se nalaze?" Začuo sam korak, kao da je Helen ustuknula. Već sam se spremao zaobići ormar i malog štakora raspaliti velikom knjigom o cistercitskim opatijama kada je Helen iznenada zaigrala na drugu kartu."Evo kako ćemo", rekla je. "Ako mi možete reći nešto o profesoru Rossiju, ja bih vama možda mogla pokazati..." Tu je na trenutak zastala. "Maleni zemljovid koji sam nedavno vidjela."Srce mi je istog trena potonulo u prizemlje knjižnice. Zemljovid? Na što Helen točno misli? Zašto mu odaje jedan od ključnih podataka? Zemljovid je možda i najdragocjenija stvar kojom raspolažemo, pod uvjetom da je Rossijevo tumačenje točno. I svakako najvažnija. Najopasnija stvar koju imam, ispravio sam samog sebe. Helen me želi prevariti? U jednome bljesku sve mi je već bilo jasno: s pomoću zemljovida želi prva doći do Rossija, dovršiti istraživanje građe, mene iskoristiti kako bi doznala sve što je on doznao i prenio meni, to objaviti, njega razotkriti... nisam stigao dalje razmišljati jer je već trenutak poslije knjižničar riknuo: "Zemljovid! Imate Rossijev zemljovid! Ubit ću vas za tu kartu!" Helen preneraženo ostaje bez daha, prigušen krik pa tup udarac. "Spustite to!" povikao je knjižničar.Praktički sam poletio na njega. Malenom glavom udario je o pod tako da se i meni od muklog udarca potresao mozak. Helen je čučnula uz mene. Bila je posve blijeda, ali se doimala pribranom. U ruci je držala srebrni križ koji smo platili dvadeset pet centa, usmjeravala ga prema njemu, dok se on poda mnom otimao i pljuvao. Knjižničar je bio slabašan, tako da sam ga još nekoliko minuta uspijevao držati priljubljenog uz pod - to je za mene bila sretna okolnost, budući da sam posljednje tri godine samo listao krhke nizozemske dokumente, a nisam baš vježbao s utezima. Nemoćno je mlatarao dok mu nisam koljenom pritisnuo noge.

148

"Rossi!" kreštao je. "Nije u redu! Ja sam trebao ići umjesto njega... ja sam bio na redu! Dajte mi kartu! Toliko sam čekao... Samo zbog toga dvadeset godina istraživao sam građu!" Potom je počeo jecati, jadno i ružno. Dok mu se glava trzala naprijed-natrag, ugledao sam one dvije rupice uz rub ovratnika, dvije kraste nalik na tragove uboda trnom. Nastojao sam držati ruke što dalje od tog mjesta."Gdje je Rossi?" zarežao sam. "Istog trena recite nam gdje je... jeste li mu nekako naudili?" Helen mu još približi križ, a on odvrati lice, migoljeći se pod mojim koljenima. Čak i u tom trenutku bilo mi je nevjerojatno kako taj simbol djeluje na to stvorenje. Je li ovo hollywoodska predstava, praznovjerje ili povijest? Pitao sam se kako je uspio ući u crkvu - no ondje se držao podalje od oltara i kapela, sjetio sam se, a ustuknuo je čak i pred onom gospođom koja je uređivala oltar."Nisam ga ni taknuo! Ne znam ništa o tome!""O, da, znate." Helen se nagne prema njemu. Izraz njezina lica bio je nesmiljen, no bila je posve blijeda i tek tada uočio sam da se slobodnom rukom čvrsto drži za vrat."Helen!"Bit će da sam kriknuo, no ona je samo odmahnula u mojem smjeru, bijesno piljeći u knjižničara. "Gdje je Rossi? Što si to godinama čekao?" On se sav stisnuo. "Sada ću ti ovo staviti na lice", rekla je Helen i spustila križ."Ne!" kriknuo je on. "Reći ću vam. Rossi nije htio ići. Ja sam htio. Nije pošteno. Poveo je Rossija, a ne mene! Odveo ga je silom... A ja bih bio išao svojevoljno, htio sam mu služiti, pomagati mu, katalogizirati..." U tom trenutku iznenada je zatvorio usta."Što?" Ja sam mu za svaki slučaj glavom lagano udario o pod. "Tko je odveo Rossija? Negdje ga držite zatočenog?"Helen je držala križ točno nad njegovim nosom i on je ponovno počeo jecati. "Moj gospodar", cvilio je. Helen duboko udahne i spusti se na pete, kao da se nesvjesno pokušava oporaviti od njegovih riječi."Tko ti je gospodar?" Koljenom sam još snažnije pritisnuo njegovu nogu. "Kamo je odveo Rossija?"

149

Oči su mu u tom trenutku sijevnule. Bio je to šokantan prizor - to grčenje, normalne ljudske crte lica koje su se tako užasno izobličile. ''Onamo kamo sam ja trebao smjeti poći! Do groba!"Moguće je da sam tada malo popustio zahvat, ili je on možda zahvaljujući priznanju stekao iznenadnu snagu - vjerojatno od užasnog straha za sebe, uvidio sam poslije. Bilo kako bilo, odjednom je oslobodio jednu ruku, okrenuo se poput škorpiona i savio mi ručni zglob kojim sam mu pridržavao rame. Bol je bila nepodnošljiva, pa sam bijesno povukao ruku. Izvukao se i prije nego što sam shvatio što se dogodilo. Odmah sam pojurio za njim, niz stube, ne pazeći na zveket koraka na željezu dok sam se spuštao uz one studente i kroz tišinu koja je obavijala znanje skupljeno na nižim razinama. No smetala mi je torba koju sam i dalje grčevito držao jednom rukom. Čak ni u tim prvim trenucima potjere, uvidio sam načas, nisam je želio ispustiti. Niti je dobaciti Helen. Spomenula mu je zemljovid. Izdala me. A on ju je ugrizao, iako tek vjerojatno samo u djeliću sekunde. Nije li i ona sad oskvrnuta?Prvi i posljednji put protrčao sam utihlom glavnom dvoranom u knjižnici, umjesto da tim putem dostojanstveno hodam, tek napola primjećujući zaprepaštena lica koja su se okretala prema meni. Knjižničaru nije bilo ni traga ni glasa. Već malodušno, uvidio sam da se mogao sakriti bilo kamo, iza ormara i polica, u neku katalošku tamnicu, u spremište za metle i ostalu opremu u koji pristup ima samo osoblje knjižnice. Rastvorio sam teška vrata na otvoru urezanom u velika dvokrilna gotička vrata na ulazu u dvoranu, koja nikada nisu bila posve otvorena. I tada sam zastao na stubama. Poslijepodnevno me sunce zaslijepilo kao da sam i ja do tog trenutka živio u podzemnome svijetu, u špilji sa šišmišima i glodavcima. Na ulici pred knjižnicom zaustavilo se nekoliko automobila. Promet je zapravo bio zastao, a djevojka u konobarskoj odori plakala je na pločniku i rukom nešto pokazivala. Netko je vikao, dok su dvojica muškaraca klečala uz prednji kotač jednog od zaustavljenih automobila. Noge onog štakoru sličnog knjižničara provirivale su ispod automobila, položene pod nemogućim kutem. Jedna ruka bila mu je prebačena preko glave. Ležao je licem na asfaltu, u lokvici krvi, zauvijek usnuo.

150

22. glavaOtac nije imao previše volje voditi me u Oxford. Ondje će boraviti šest dana, rekao je, a to je predugo za novi izostanak iz škole. Iznenadila sam se što je spreman ostaviti me kod kuće; to se još nije dogodilo otkako sam pronašla knjigu sa zmajem. Namjerava li me ostaviti uz posebne mjere opreza? Rekla sam kako je naš obilazak jugoslavenske obale potrajao gotovo dva tjedna, a nema naznaka da je to nekako smetalo mojem učenju. On je rekao da školovanje uvijek mora biti prioritet. Ja sam istaknula kako on uvijek tvrdi da se čovjek najbolje školuje na putovanjima, te da je svibanj najugodniji mjesec za putovanje. Pokazala sam mu najnoviji popis ocjena, prepun petica, te referat iz povijesti na kojem je moj prilično uštogljeni nastavnik napisao: "Pokazuješ iznimnu pronicavost u vezi s prirodom povijesnih istraživanja, osobito za tako mladu osobu." Te sam riječi dobro zapamtila i prije spavanja ih često ponavljala kao mantru.Otac se vidljivo kolebao, odložio nož i vilicu pokretom koji je nedvojbeno ukazivao na to da slijedi stanka u večeri u staroj nizozemskoj blagovaonici i da nije riječ o odlučnome završetku prvog jela. Rekao je da mi zbog posla ovaj put neće moći sve valjano pokazati i da mi nikako ne bi htio pokvariti prve dojmove o Oxfordu zbog toga što bih morala biti zatočena kod kuće s gospođom Clay - u tom smo trenutku oboje stišali glas, iako je ona imala slobodnu večer. Osim toga, rekla sam ja, dovoljno sam velika da se sama šetam uokolo. On je rekao da jednostavno nije siguran da je to najpametnije, budući da će njegovi razgovori svakako biti podosta - napeti. Možda neće biti posve... ali nije mogao nastaviti, a ja sam znala razloge. Jednako kao što ja nisam mogla izgovoriti pravi razlog zbog kojeg sam htjela ići u Oxford, tako ni on nije mogao navesti zašto me u toj namjeri točno želi spriječiti. Nisam mu mogla reći da ga sada, s tim tamnim podočnjacima i premorenim držanjem ramena i glave, nikako ne mogu ispustiti iz vida. A on nije mogao reći da će se u Oxfordu možda naći u opasnosti, pa bih ja stoga ipak trebala biti negdje na sigurnome. Još je nekoliko trenutaka šutio, a zatim me vrlo obzirnim tonom upitao što imamo za desert. Ja sam tako donijela bezlični kolač od riže s grožđicama koji je gospođa Clay redovito ostavljala kao naknadu za to što bez nas ide u kino u Britanski kulturni centar.

151

Zamišljala sam da je Oxford svečano tih i zelen, svojevrsna katedrala na otvorenome kojom paradiraju ugledni profesori u srednjovjekovnoj odjeći. Uz svakog od njih korača tek po jedan student i sluša predavanje o povijesti, književnosti, opskurnoj teologiji. Stvarnost me prenerazila živahnošću: motocikli koji trube, maleni automobili koji jure na sve strane, na tek pokoji centimetar od studenata koji prelaze ulice, skupina turista koja fotografira križ na pločniku, na mjestu na kojem su prije četiri stotine godina na lomači spaljena dvojica biskupa, davno prije postojanja pločnika. I profesori i studenti razočarali su me modernom odjećom, uglavnom vunenim puloverima; mentori su najčešće nosili tamne hlače od flanela, a studenti traperice. Sa žaljenjem sam pomislila kako se u Rossijevo vrijeme, dobrih četrdeset godina prije nego što smo u ulici Broad izišli iz autobusa, u Oxfordu zacijelo nosila barem malo dostojanstvenija odjeća.I tada sam ugledala prvu sveučilišnu zgradu. Pri jutarnjem svjetlu nadvijala se nad okolne zidove, dok se u njezinoj blizini dizao savršeni obris Radcliffe Camere. U prvi mah pomislila sam da je riječ o malenome opservatoriju. Iza nje vidjeli su se zvonici velike smeđe crkve, dok se uz ulicu protezao zid koji je izgledao toliko staro da su čak i lišajevi na njemu ostavljali dojam da su ondje još od pradavnih vremena. Nisam mogla ni zamisliti kako bismo izgledali ljudima koji su tim ulicama prolazili u vrijeme podizanja zida - ja u kratkoj crvenoj haljini i čipkastim bijelim dokoljenkama, te s torbom s knjigama, a moj otac u svom tamnoplavom sakou i sivim hlačama, u crnoj dolceviti i sa šeširom od tvida. I on i ja nosili smo i po maleni kovčeg. "Stigli smo", reče moj otac. Na moje veliko oduševljenje, zastali smo pred jednim ulazom u onome zidu s lišajevima. Vrata od kovanog željeza bila su zaključana, pa smo pričekali dok nam ih neki student nije otvorio.Moj je otac u Oxfordu trebao održati govor na konferenciji posvećenoj političkim odnosima između Sjedinjenih Država i istočne Europe, koji su u to vrijeme zahvaljujući zatopljenju doživljavali procvat. Budući da je domaćin konferencije bilo sveučilište, pozvani smo da odsjednemo u privatnome stanu u kući jednog predstojnika. Predstojnici su, objasnio mi je otac, dobrohotni diktatori koji se brinu za studente koji žive na pojedinim koledžima. Kada smo prošli

152

mračnim i niskim ulazom i našli se na blistavome suncu dvorišta, prvi sam put spoznala da ću i ja uskoro početi studirati. Načas sklopivši oči, poželjela sam da se tada nađem u jednom tako ugodnom utočištu.Posvuda oko nas ležale su glatke kamene ploče. Tek tu i tamo raspored im je remetilo pokoje stablo guste krošnje. Bilo je to svečano i melankolično drveće koje je natkrivalo rijetke klupe. Pred glavnom zgradom nalazio se maleni pravokutni travnjak, besprijekorno njegovan, te uski bazenčić s vodom. Bilo je to jedno od najstarijih zdanja u Oxfordu. U trinaestom stoljeću darovao ga je Edward III, a najnovije dodatke na njemu projektirali su elizabetinski graditelji. Čak je i pomno podšišana trava djelovala dostojanstveno i vrijedno štovanja; znam samo da nisam vidjela da bi netko na nju stao.Prošli smo pokraj travnjaka i vode i došli do vratarova ureda, odmah iza ulaza, a zatim u maleni apartman do same predstojnikove kuće. Te su prostorije vjerojatno bile dio izvornog zdanja, iako je bilo teško odrediti čemu su tada mogle služiti; strop je bio vrlo nizak, drvene obloge tamne, a prozori s olovnim prečkama maleni i uski. Očeva soba bila je ukrašena plavim draperijama. Meni je beskonačno zadovoljstvo donijela činjenica da sam dobila visoki krevet s baldahinom presvučen satiniranom tkaninom s cvjetnim uzorkom.Izvadili smo dio stvari iz kovčega, umili se u blijedožutome lavoru u zajedničkoj kupaonici, pa otišli do predstojnika Jamesa, koji nas je očekivao u uredu na suprotnome kraju zgrade. Pokazalo se da je riječ o srdačnom i ljubaznom čovjeku prosijede kose i s izbočenim ožiljkom na jednoj jagodičnoj kosti. Svidio mi se topao stisak njegove ruke te izraz velikih i pomalo izbuljenih zelenosmeđih očiju. Činilo se da mu nije nimalo neobično što sam s ocem došla na konferenciju i čak je predložio da poslije podne obiđem koledž u pratnji njegova pomoćnika iz redova studenata. Riječ je, naime, nastavio je, o vrlo ljubaznom i upućenom mladom gospodinu. Moj je otac rekao da bi to bilo izvrsno. On će, pak, imati pune ruke posla s raznim sastancima, a ja, kad sam već tu, mogu lijepo razgledati sva skrivena blaga.U tri popodne željno sam se pojavila na dogovorenom mjestu. U jednoj ruci nosila sam novu beretku, a u drugoj bilježnicu, budući da mi je otac predložio da usput nešto zabilježim za školske novine. Vodič je bio pomalo nezgrapno visok student blijedoplave kose kojeg

153

je predstojnik James predstavio kao Stephena Barleyja. Svidjele su mi se Stephenove profinjene ruke prošarane plavim venama i debeli ribarski pulover - "džemper", kako je on rekao kada sam naglas izrazila divljenje. Tako sam stekla osjećaj da su me na određeno vrijeme primili u to elitno društvo i da sada mogu uz njega šetati dvorištem. Jednako tako, prvi put, iako jedva primjetno, osjetila sam blag drhtaj pripadnosti spolu, neuhvatljiv osjećaj da bi se, kada bih ga u šetnji uhvatila za ruku, rastvorila nekakva vrata u dugačkome zidu stvarnosti kakvu poznajem i da se više nikad ne bi zatvorila. Objasnila sam mu da sam uglavnom živjela vrlo zaklonjeno - čak toliko izolirano, uviđam sada, da ni s gotovo osamnaest godina nisam uviđala koliko je taj moj svijet ograničen i tijesan. Blagi osjećaj pobune koji me pratio dok sam koračala uz zgodnog studenta do mene je dopirao poput glazbe iz dotada neznane kulture. No u stvarnosti sam se samo još čvršće uhvatila bilježnice i djetinjstva i upitala ga zašto u dvorištu prevladava kamen, a ne trava. On mi se nasmiješio. "Pa, ne znam. To još nitko nije pitao."Odveo me u blagovaonicu, dvoranu visoka stropa s tudorskim gredama, prepunu drvenih stolova, i pokazao mi gdje je mladi grof od Rochestera za jednog obroka u klupu urezao nešto nepristojno. Dvorana je imala nizove visokih prozora s olovnim rešetkama, a svaki od njih u središtu je imao drevni prizor dobrih djela: Thomas Becket kleči uz smrtnu postelju, svećenik u dugačkom habitu dijeli juhu siromasima koji postiđeno i u strahu stoje u redu, srednjovjekovni liječnik pacijentu ornata nogu. Iznad Rochesterove klupe nalazio se prizor koji mi nije bio jasan: muškarac s križem oko vrata i štapom u ruci nagnuo se nad nešto što mi je izgledalo kao zavežljaj crnih dronjaka. "Oh, to je uistinu zanimljiv prikaz", rekao mi je Stephen Barley. "I njime se neizmjerno ponosimo. Znaš, taj je čovjek profesor iz doba nastanka ovog koledža. Ima srebrni kolac kojim će probosti vampirovo srce."Samo sam ga gledala, na trenutak ostavši bez riječi. "U to vrijeme u Oxfordu je bilo vampira?" upitala sam na kraju.

154

"To ne bih znao", priznao je uz osmijeh. "Ali predaja govori da su ti prvi profesori pomagali štititi okolna sela od vampira. Zapravo su prikupili podosta građe o vampirima, predaja i neobičnosti. Sve to možeš pogledati u Radcliffeovoj komori, preko puta. Legenda kaže da u ono vrijeme u samome koledžu nisu htjeli čak ni držati knjige o okultnim pojavama, nego su ih spremali na razna druga mjesta, pa su na kraju završile ondje."Iznenada sam se prisjetila Rossija i upitala se je li on vidio dio te stare zbirke. "Je li nekako moguće pogledati imena nekadašnjih studenata... mislim... recimo prije pedesetak godina? Postdiplomanata?""Apsolutno." Moj me pratitelj s druge strane drvene klupe pogledao pomalo iznenađeno. "Ako želiš, pitat ću predstojnika.""Oh, nikako." Osjetila sam kako sam se zarumenjela. Prokletstvo mladosti. "Nije ništa važno. Ali bih voljela... smijem pogledati zbirku o vampirima?""Voliš stravične priče, ha?" Činilo se da ga to zabavlja. "Nije bogzna što, znaš... tek nekoliko starih svezaka i hrpa knjiga uvezanih u kožu. Ali nema problema. Sada idemo u sveučilišnu knjižnicu - to ne smiješ propustiti - a zatim te vodim u Komoru."Knjižnica je, dakako, bila pravi dragulj. Nakon tog prvog i nedužnog dana vidjela sam i većinu ostalih koledža, neke od njih upoznala i prisno, tumarala njihovim knjižnicama, kapelama i blagovaonicama, predavala u njihovim učionicama i pila čaj u njihovim salonima. I stoga s punim pouzdanjem mogu ustvrditi da prvoj sveučilišnoj knjižnici koju sam vidjela nema premca, osim možda kapele Magdalenskog koledža, sa svim onim božanskim ukrasima. Prvo smo obišli čitaonicu okruženu oslikanim staklima, poput visokog terarija u kojem studenti, rijetke biljke u zatočeništvu, sjede za stolovima starima gotovo poput samog zdanja. Sa stropa su visjele neobične svjetiljke, dok su na postoljima u kutevima stajali divovski globusi iz doba Henrika VIII. Stephen Barley pokazao mi je brojne sveske izvornog Oxfordskog rječnika engleskog jezika poredane na policama uz jedan zid; neke su police bile prepune atlasa iz raznih povijesnih razdoblja, druge drevnih popisa plemstva i djela s područja engleske povijesti, treće udžbenika latinskog i grčkog jezika iz svih razdoblja postojanja koledža. Na sredini prostorije nalazila se

155

divovska enciklopedija postavljena na izrezbareni barokni stalak, a blizu ulaza u susjednu prostoriju stajala je vitrina u kojoj sam ugledala staru knjigu bez ikakvih ukrasa. Stephen je rekao da je to Gutenbergova Biblija. Iznad nas je okrugli stropni prozor, nalik na okulus kakve bizantske crkve, u prostoriju propuštao dugačke zrake sunčana svjetla. Visoko iznad kružila su jata golubova. Snopovi svjetla u kojima je lebdjela prašina dodirivali su lica studenata koji su čitali i okretali stranice za stolovima, dodirivali njihove debele pulovere i ozbiljna lica. Bio je to pravi raj za učenje, a ja sam se u sebi molila za to da ga se jednom uspijem domoći.Susjedna je prostorija bila velika dvorana s balkonima, vijugavim stubištima i povišenim brodom s drevnim staklima. Sve dostupne zidove pokrivale su knjige, od kamenog poda do nadsvođenog stropa. Vidjela sam jutra i jutra pomno izrađenih kožnih korica, metre i metre mapa i portfelja, hrpe malenih tamnocrvenih knjižica iz devetnaestog stoljeća. Što bi se uopće, pitala sam se, moglo nalaziti u tolikim knjigama? Bih li išta od toga shvatila? Gorjela sam od želje da s polica uzmem pokoji primjerak, no nisam se usuđivala dodirnuti čak ni korice. Nisam znala točno odrediti jesam li u knjižnici ili u muzeju. Bit će da su se na mome licu jasno odražavale sve emocije koje sam proživljavala, budući da sam u jednom trenutku uvidjela kako mi se moj vodič zabavljeno smiješi. "Nije loše, ha? Izgleda da si i ti knjiški moljac. Dođi... vidjela si najbolje, pa sada idemo u Komoru."Blistavo sunce i automobili koji jure na sve strane još su više iritirali nakon one svečane tišine u knjižnici. No upravo zahvaljujući njima došla sam do neočekivanog dara: dok smo žurno prelazili ulicu, Stephen me uhvatio za ruku i odvukao na sigurno. Kao nepopustljivi stariji brat, pomislila sam, no dodir tog suhog, toplog dlana u moju je ruku prenio žar koji je nastavio svijetliti i nakon što ju je ispustio.Bila sam posve sigurna, dok sam kriomice pogledavala njegov vedri, nepromijenjeni profil, da se poruka prenijela samo u jednom smjeru. No meni je bilo dovoljno već i to da sam je primila.Kao što zna svaki anglofil, Radcliffe Camera jedno je od najprivlačnijih čuda engleskoga graditeljstva, prelijepa i neobična građevina, divovska bačva prepuna knjiga. Jedna joj je strana gotovo

156

na ulici, no s ostalih strana okružuje je prostrani travnjak. Ušli smo vrlo tiho, iako se u središtu veličanstvene unutrašnjosti nalazila vrlo razgovorljiva organizirana skupina posjetitelja. Stephen mi je pokazivao raznorazne specifičnosti, temu svih kolegija o engleskoj arhitekturi, koje se spominju u svim vodičima. Bilo je to dražesno i dirljivo mjesto, a ja sam neprestano pogledavala na sve strane i mislila kako je riječ o neobičnome utočištu za tu zbirku zla. Na kraju me poveo prema stubama kojima smo došli do balkona. "Ovamo." Rukom je pokazao prema vratima u zidu, urezanima praktički u okomitu liticu koja se sastojala od knjiga. "Unutra je malena čitaonica. Ovdje sam bio samo jedanput, ali čini mi se da upravo tu čuvaju vampirsku zbirku."Polumračna je izba uistinu bila minijaturna i posve tiha, udaljena od glasova turista u prizemlju. Police su bile pune veličanstvenih knjiga, hrptova boje karamela i krhkih poput prastarih kostiju. Među njima se nalazila i ljudska lubanja u malenoj staklenoj kutiji s pozlatom, potvrda morbidnosti cijele zbirke. Prostorija je zapravo bila toliko malena da je u sredini bilo prostora tek za jedan stol za čitanje, stol o koji smo se na ulasku zamalo spotaknuli. A to je značilo da smo se iznenada našli gotovo oči u oči sa znanstvenikom koji je za njim listao veliku knjigu i užurbano pisao bilješke. Bio je to blijed i prilično ispijen muškarac. Oči su mu nalikovale na mračne duplje, oči koje su, kada je podigao pogled sa stranice bile iznenađene i pune žara, ali su i duboko koncentrirano upijale sve. Bio je to moj otac.

23. glanaUsred pomutnje nastale dolaskom kola hitne pomoći, policijskih vozila i okupljanjem prolaznika koji su promatrali kako se s ulice pred sveučilišnom knjižnicom uklanja knjižničarevo tijelo, ja sam još nekoliko trenutaka stajao kao ukopan. Bilo je to stravično i nezamislivo: činjenica da se život čak i tako neugodne osobe mogao okončati tako iznenada. No mene je sada ipak više brinula Helen. Pred knjižnicom se okupljalo sve više ljudi, a ja sam se gurao kroz masu, išao čas amo, čas tamo i tražio je. Osjetio sam beskonačno olakšanje kada je ona prva ugledala mene, s leđa mi na rame položila ruku u rukavici. Bila je blijeda, ali i

157

pribrana. U međuvremenu je maramom čvrsto omotala glatki vrat i kad sam je vidio, i nehotice sam zadrhtao. "Pričekala sam nekoliko minuta, pa sam sišla za tobom", rekla je kroz žamor koji je vladao oko nas. "Htjela bih ti zahvaliti što si mi priskočio u pomoć. Taj je čovjek bio užasan i nasilan. A ti si bio istinski hrabar."Iznenadio sam se uvidjevši kako joj lice ipak može biti i ljubazno. "Zapravo si ti bila hrabra. A on te ozlijedio", rekao sam tiho. Pokušavao sam se suzdržati i na javnome mjestu ne pokazivati prema njezinu vratu. "Je li te...?""Da", rekla je tiho. U tom smo se trenutku instinktivno približili, kako nitko ne bi čuo o čemu razgovaramo. "Kada je gore onako navalio na mene, ugrizao me za vrat." Usne su joj na trenutak zadrhtale, kao da bi mogla zaplakati. "Nije me jako raskrvario... nije stigao sisati krv. I gotovo uopće ne osjećam bol.""A-ali..." zamucao sam. Nisam mogao vjerovati."Ne bih rekla da će se inficirati", rekla je. "Krvarenje je bilo zanemarivo, a ranu sam pokrila koliko sam bolje mogla.""Idemo u bolnicu?" Požalio sam čim sam izgovorio te riječi, tek dijelom zbog pogleda kojim me ošinula. "Ili ti možemo nešto staviti na ranu?" Čini mi se da sam barem djelomično smatrao da možda nekako možemo ukloniti otrov, kao kod zmijskog ugriza. Zbog boli koju sam ugledao na njezinu licu zamalo mi je otkazalo srce. I tada sam se prisjetio činjenice da je odala tajnu o zemljovidu. "Ali zašto si...""Znam što se pitaš", prekinula me žurno, sada već s izraženijim stranim naglaskom. "Ali to mi je palo na pamet kao jedini mamac za ono stvorenje i htjela sam vidjeti kako će reagirati. Ne bih mu dala ni kartu ni više informacija. U to budi uvjeren."Sumnjičavo sam je promatrao. Lice joj je bilo ozbiljno, usne stisnute. "Zbilja?""Kunem ti se", rekla je jednostavno. "Osim toga," na licu joj je zatitrao sarkastičan osmijeh, "baš i nemam naviku drugima davati nešto što mogu iskoristiti za svoje ciljeve, a ti?"Morao sam odustati od te teme, no nešto na njezinu licu ipak je ublažilo moj strah. "Reagirao je krajnje zanimljivo, zar ne?"

158

Kimnula je. "Rekao je da je trebao ići na grob i da je netko odveo Rossija. Čudno je, ali činilo se da doista zna nešto o tome što je s mojim... tvojim mentorom. Ne mogu baš vjerovati u te priče o Drakuli, no moguće je da je neka čudna okultna skupina otela profesora Rossija ili takvo što."Sada sam ja kimnuo, iako sam očito bio bliži vjerovanju nego ona."Što ćeš sada?" upitala me nekako neobično nezainteresirano, kao da cijela priča s njom nema baš nikakve veze.Odgovorio sam da zapravo i nisam smislio što hoću reći. "Idem u Istanbul. Uvjeren sam da se ondje nalazi barem jedan dokument koji Rossi nikada nije ni vidio, te da bi se u njemu mogle nalaziti informacije o nekom grobu, možda i Drakulinu grobu na jezeru Snagov."Ona se nato nasmijala. "Zašto ne bi otišao na mali izlet u moju rodnu Rumunjsku? Mogao bi otići u Drakulin zamak sa srebrnim kolcem u ruci ili ga osobno posjetiti na Snagovu. Čula sam da ima zgodnih mjesta za piknik.""Čuj", rekao sam već razdraženo. "Znam da je sve to vrlo neobično, ali apsolutno moram krenuti za svim tragovima koji imaju veze s Rossijevim nestankom. A ti vrlo dobro znaš da američki građanin ne može samo tako doći iza željezne zavjese i početi nešto tražiti." Bit će da je zbog moje odanosti osjetila i malo stida, jer nije ništa rekla. "Htio bih te nešto pitati... Kada smo izlazili iz crkve, rekla si da bi tvoja majka mogla imati određene informacije o Rossijevoj potrazi za Drakulom. Na što si točno mislila?""Samo sam htjela reći da joj je, kad su se upoznali, rekao da je u Rumunjsku došao proučavati legendu o Drakuli, te da i ona sama vjeruje u tu legendu. Moguće je da o njegovoj potrazi zna više nego što mi je pričala... to ne znam. O tome baš ne priča rado, a ja sam se tim malim hobijem dragog starog patera familiasa bavila preko akademskih kanala, a ne obiteljskih veza. Trebala sam je više pitati o osobnim iskustvima.""Neobičan previd za jednog antropologa..." odvratio sam razdraženo. Sada kada sam ponovo počeo smatrati da je na mojoj strani, osjetio sam iritiranost koja prati tako veliko olakšanje. Na licu joj je zablistala zabavljenost.

159

"Bravo! Pravi si Sherlock! Ispitat ću sve kad se ponovno vidim s njom.""A kada će to biti?""Vjerojatno za dvije godine. Zbog jedva stečene vize ne mogu samo tako ići amo-tamo.""Ne zoveš je? Ne pišeš joj?"Pogledala me očima prepunim nevjerice. "Oh, vi na Zapadu tako ste naivni", reče na kraju. "Misliš da ima telefon? Misliš da vlasti ne otvaraju i ne čitaju sva moja pisma?"Postiđeno sam šutio."A koji to dokument toliko želiš potražiti, detektive?" upitala je. "Onu bibliografiju, nešto o Zmajevu redu? To sam vidjela na onom posljednjem popisu među njegovim papirima. Jedino što nije u cijelosti opisao. To želiš pronaći?"Dakako da su njezine pretpostavke bile točne. Već sam nekako s nevjericom uviđao koliko su njezine intelektualne mogućnosti fantastične, gotovo nestvarne, i s ponešto žaljenja razmišljao o razgovorima koje bismo mogli voditi u povoljnijim okolnostima. S druge strane, te mi njezine pretpostavke i nisu bile posve drage. "A zašto te zanima?" uzvratio sam. "Zbog tvojeg istraživanja?""Naravno", rekla je ozbiljno i strogo. "Javit ćeš mi se kad se vratiš?"Odjednom sam osjetio da me obuzima neopisiv umor. "Kad se vratim? Nemam pojma ni u što se upuštam, a kamoli kad ću se vratiti. Možda i mene napadne vampir kada dođem tamo kamo već idem."Moje su riječi trebale zazvučati ironično, no još dok sam ih izgovarao, sinulo mi je koliko je cijela situacija nestvarna; stojim na pločniku ispred knjižnice, kao i stotinama puta prije, osim što ovaj put razgovaram o vampirima - kao da u njih vjerujem - i to s rumunjskom antropologinjom. Pritom gledamo ekipe hitne pomoći i policajce koji se natiskuju oko mjesta nesreće koje je imalo veze i sa mnom, barem neizravno. Trudio sam se ne gledati kako obavljaju svoj strašni posao. Tada mi je sinulo da bih ubrzo trebao napustiti prostor ispred knjižnice, ali tako da nitko ne primijeti da se žurim. U tom trenutku nisam mogao dopustiti da me privedu, čak ni na nekoliko sati ispitivanja. Očekuje me mnogo posla i na to se moram baciti odmah - trebat će mi viza za Tursku, koju bih mogao dobiti u New Yorku, te

160

avionska karta. Osim toga, kod kuće, na sigurnom, morat ću nekako ostaviti kopiju svih informacija kojima raspolažem. Hvala Bogu što tog semestra nisam držao predavanja. Ipak, morat ću smisliti izgovor koji ću ponuditi odsjeku, te nešto nekako objasniti roditeljima, da se ne brinu.Sada sam se obratio Helen. "Gospođice Rossi", rekao sam svečano. "Ako cijelu priču zadržiš za sebe, obećavam da ću se javiti čim se vratim. Možeš mi još nešto ispričati? Pada li ti na pamet način na koji bih došao do tvoje mame prije nego što krenem na put?""Ni ja ne mogu doći do nje, osim preko pisma", rekla je jednostavno. "Osim toga, ne zna engleski. Kada za dvije godine odem kući, tražit ću da mi ispriča sve pojedinosti."Samo sam uzdahnuo. Za dvije godine bit će prekasno. Već sam bio napet i zabrinut zbog odvajanja od te neobične kolegice koju sam tek upoznao, jedine osobe koja uz mene zna još ponešto o prirodi Rossijeva nestanka. Nakon toga naći ću se posve sam u zemlji o kojoj gotovo nikada nisam ni razmišljao. Međutim, posao treba obaviti. Ispružio sam ruku. "Gospođice Rossi, hvala što ste dva dana trpjeli bezopasnog luđaka. Ako se vratim bez problema, svakako ću vas izvijestiti... hoću reći, možda... ako dovedem vašeg oca..."Neodređeno je odmahnula rukom u rukavici, kao da je ni najmanje ne zanima hoće li se Rossi vratiti živ i zdrav, no nakon toga srdačno mi je stisnula ruku. Imao sam dojam da je taj čvrsti stisak moj posljednji dodir sa svijetom koji poznajem. "Do viđenja", rekla je. "Želim ti puno sreće s istraživanjem." Okrenula se na drugu stranu i polagano izgubila u masi... članovi ekipe hitne pomoći zatvarali su vrata vozila. I ja sam se okrenuo i niz stube krenuo prema suprotnoj strani trga. Na tridesetak metara od knjižnise zastao sam i osvrnuo se u nadi da ću među okupljenim ljudima uočiti i njezin tamni lik. Neobično sam se iznenadio kada sam vidio da mi žurno prilazi, da je već gotovo na par koraka iza mene. U hipu se našla uz mene, a ja sam uočio da joj je lice rumeno. Jasno sam vidio da mi želi reći nešto važno. "Malo sam razmišljala", rekla je, a zatim duboko udahnula. "To je za moj život važnije od svega ostaloga." Gledala me izravno u oči, izazovno. "Ne znam točno kako, ali mislim da idem s tobom."

161

24. glavaMoj je otac imao zgodan izgovor za činjenicu da proučava oxfordsku zbirku o vampirima, umjesto da bude na važnom sastanku. Sastanak je otkazan, rekao je dok se uobičajeno srdačno rukovao sa Stephenom Barleyjem. Rekao je kako se došetao do mjesta na koje je nekoć dolazio često - i tu je zašutio, gotovo se ugrizao za jezik, pa pokušao s drukčijim pristupom. Tražio je malo mira (to mi je bilo razumljivo i uvjerljivo). Bilo je očito koliko je zahvalan na Stephenovoj nazočnosti, na toj visokoj i jedroj pojavi, čvrstini pod vunenim puloverom. Naposljetku, što bi otac rekao meni, da sam ga sama zatekla na tom mjestu? Kako bi mi objasnio, ili bi samo nehajno zatvorio, knjigu koju je čitao? Sada ju je zatvorio, no bilo je prekasno; već sam vidjela naziv poglavlja koji se jasno isticao na debelom bijeložutom papiru: "Vampires de Provence et des Pyrénées. "

Te sam noći loše spavala na onom krevetu s baldahinom, u predstojnikovoj kući, svakih se nekoliko sati budeći zbog neobičnih snova. U jednom trenutku ugledala sam svjetlo pod vratima kupaonice koja se nalazila između moje i očeve sobe, što me malko umirilo. Neki me put, međutim, taj osjećaj da on ne spava, da nešto tiho radi u susjednoj sobi, neočekivano budio. Već pred jutro, kada se kroz mrežaste zavjese počela nazirati sivoplava maglica, probudila sam e posljednji put.Probudila me tišina. Sve je bilo odviše mirno: jedva vidljivi obrisi drveća u dvorištu (provirila sam kroz prozor uz rub zavjese), velik ormar uz krevet, a ponajviše susjedna, očeva soba. Nije da sam očekivala da će u to doba dana biti budan; očekivala sam da još spava - možda i pomalo hrče, ako leži na leđima - nastoji nekako izbrisati brige koje su ga mučile prethodnog dana, odgađa naporan raspored predavanja, seminara i rasprava koji je pred njim. Kad smo bili na putu, obično bi mi veselo kucnuo po vratima nakon što bih i ja već bila ustala. Bio je to poziv da mu se žurno pridružim u šetnji prije doručka.Tog me jutra tišina nekako tištila bez pravog razloga, pa sam sišla s velikog kreveta, odjenula se i preko ramena prebacila ručnik. Umit ću

162

se u lavoru u kupaonici i usput malo osluškivati očevo noćno disanje. Tiho sam pokucala na vrata kupaonice, da se uvjerim da nije u njoj. Kad sam se našla pred ogledalom i dok sam brisala lice, tišina je bila još intenzivnija. Priljubila sam uho uz njegova vrata. Nema sumnje da čvrsto spava. Znala sam da bi bilo okrutno prekinuti toliko zasluženi odmor, no u rukama i nogama osjećala sam sve izraženiju paniku. Oprezno sam pokucala. Iznutra se nije čulo ništa. Godinama smo jedno prema drugome bili krajnje obzirni, čuvali privatnost, no sada, u tom sivkastom jutarnjem svjetlu koje je dopiralo s prozora u kupaonici, okrenula sam ručicu na vratima.Teški zastori u očevoj su sobi još bili navučeni, tako da mi je trebalo još nekoliko trenutaka da razaberem obrise pokućstva i slika. Zbog te strašne tišine osjetila sam kako mi se ježi koža na vratu. Zakoračila sam prema krevetu, zazvala ga. No kad sam mu prišla, uvidjela sam da je krevet uredno namješten, netaknuta mračna ploha u mračnoj sobi. U sobi nije bilo nikoga. Preneraženo sam ispustila zrak koji sam dotada nesvjesno zadržavala u sebi. Otišao je van, sam izišao u šetnju, jer mu je trebalo malo samoće i vremena za razmišljanje. No zbog nekog sam razloga uključila svjetiljku uz krevet, valjda da bolje pogledam. U krugu svjetla nalazila se poruka naslovljena na mene, a na njoj dvije stvari koje su me posve zatekle: maleni srebrni križ na debelome lančiću i glavica svježeg češnjaka. Želudac mi se okrenuo još i prije nego što sam pročitala očeve riječi.

Draga moja kćeri,užasno žalim što sam te ovako iznenadio, no pozvali su me zbog novog posla i nisam ti htio remetiti san. Vratit ću se već za koji dan, nadam se. S predstojnikom Jamesom dogovorio sam da te dopremi na sigurno, kući, u pratnji našeg mladog prijatelja, Stephena Barleyja. Dobio je dopuštenje da dva dana izostane s predavanja te će te večeras otpratiti u Amsterdam. Htio sam da po tebe dođe gospođa Clay, no sestra joj je bolesna, pa je ponovno otišla u Liverpool. Pokušat će večeras doći kući. U svakom slučaju, bit ćeš u sigurnim rukama i vjerujem da ćeš se dobro brinuti za sebe. Ne brini se u vezi s mojim odlaskom. Stvar je povjerljive prirode, no vratit ću se kući koliko brže budem mogao, pa ću ti sve objasniti. U međuvremenu te najusrdnije

163

molim da u svakom džepu nosiš po malo češnjaka. Znaš da ti nikada nisam nametao ni religiju ni praznovjerje, te i dalje odlučno ne vjerujem ni u jedno ni u drugo. No protiv zla se moramo boriti njegovim sredstvima, koliko je god moguće, a ti već znaš iz kojeg su područja. Kao otac, preklinjem te da se u tome pokoriš mojim željama.

Pozdravio me srdačno i toplo, no jasno sam vidjela da je sve pisao u velikoj žurbi. Srce mi je divljački udaralo. Brzo sam stavila lančić oko vrata, razdijelila glavicu češnjaka i u svaki džep stavila po komadić. Sve je to tipično za mog oca, razmišljala sam dok sam pomnije razgledavala praznu sobu: usred žurbe uredno je namjestio krevet. Ali čemu tolika žurba? Koji ga god posao očekivao, nije mogla biti riječ o običnoj diplomatskoj misiji, jer bi to inače spomenuo. Često se događalo da u sklopu posla mora hitno reagirati; već sam viđala kako praktički bez najave, a radi rješavanja krizne situacije, juri na drugi kraj Europe, no svaki put točno mi je rekao kamo ide. Ovaj put, govorilo mi je uzbunjeno srce, nije otputovao poslom. Osim toga, ovaj je tjedan trebao biti ovdje, u Oxfordu, držati predavanja i biti na sastancima. A nikako nije od onih koji će samo tako otkazati preuzete obaveze.Ne, njegov odlazak mora biti povezan s tom napetošću koja se u posljednje vrijeme tako očituje u njegovu držanju - tako sam uvidjela da sam se cijelo vrijeme zapravo i pribojavala nečeg sličnog. Tu je još i onaj jučerašnji prizor iz Komore: moj otac zadubljen u... što je ono točno čitao? I kamo je, oh, Bože, kamo je otišao? Kamo? I još bez mene? Prvi put otkako sam znala za sebe, tijekom svih godina dok me otac štitio od osamljenosti života bez majke, bez braće, bez domovine, dok mi je bio i otac i majka - prvi put osjećala sam se kao siroče.Kada sam se kod njega pojavila sa spakiranim kovčegom i s balonerom prebačenim preko ruke, predstojnik je bio vrlo ljubazan. Objasnila sam da sam posve pripravna putovati sama. Uvjeravala sam ga da sam vrlo zahvalna na ponudi, na mogućnosti da me jedan student otprati kući - na suprotnu stranu La Manchea - i da nikada neću zaboraviti njegovu dobrotu i susretljivost. Zbog toga sam i malko požalila, ostala jedva primjetno, ali ipak toliko jasno razočarana - kako bi samo bilo ugodno cijeli dan putovati uz Stephena Barleyja koji bi

164

mi se smiješio sa suprotne strane kupea! Ali to sam morala reći. Za samo nekoliko sati bit ću na sigurnome kod kuće, ponovila sam, istodobno potiskujući sliku koja mi se iznenada pojavila u mislima - crvenu mramornu fontanu u koju se melodiozno ulijeva bistra voda - pribojavajući se da bi je taj ljubazni i nasmiješeni muškarac mogao nekako naslutiti u meni, da bi to možda mogao vidjeti čak i na mome licu. Ubrzo ću biti na sigurnom, kod kuće i mogu ga nazvati da potvrdim kako je sve u redu. Potom sam još, dakako, još licemjernije dodala da će se moj otac ionako za koji dan vratiti kući.Predstojnik James bio je uvjeren da sam u stanju sama otputovati kući; nema sumnje da izgledam kao samostalna djevojka. Stvar je samo u tome da ne može - pritom mi se smiješio još naklonjenije - jednostavno ne može pogaziti riječ koju je dao mome ocu, dugogodišnjem prijatelju. Ja sam očevo najveće blago i on me nikako ne može poslati na put bez primjerene zaštite. Ne zbog mene, to mi mora biti jasno, nego zbog mojeg oca - moramo mu malo ugađati. Stephen Barley pojavio se prije nego što sam uopće stigla još nešto reći, pa čak ni posve prihvatiti činjenicu da su predstojnik i moj otac dugogodišnji prijatelji, kad sam cijelo vrijeme bila uvjerena da su se prvi put vidjeli prije dva dana. No nisam imala vremena za to nepoklapanje; Stephen je stajao uz mene i izgledao kao moj dugogodišnji prijatelj, u ruci već držeći jaknu i torbu, a ja nisam mogla reći da mi je istinski žao što ga vidim. Žalila sam zbog nepotrebnog zadržavanja, ali ne onoliko koliko bih inače žalila. Nisam mogla ne prihvatiti njegov osmijeh, kao ni riječi: "Spasila si me od par obaveza, znaš!"Predstojnik James bio je ozbiljniji. "Još si na poslu, mladiću moj", rekao mu je. "Nazvat ćete me iz Amsterdama čim doputujete, a tom prilikom želim razgovarati i s vašom domaćicom. Ovdje je novac za karte i hranu, a ti ćeš mi na povratku uručiti račune." Smeđe oči u tom su trenutku malko zatreptale. "To ne znači da si na postaji ne smiješ kupiti malo nizozemske čokolade. Donesi malo i meni. Nije na razini belgijske, ali bit će dobra. A sada idite i uključite mozak." Nakon toga svečano mi je stisnuo ruku i dao mi posjetnicu. "Zbogom, draga moja. Posjeti nas kad i sama počneš razmišljati o upisu na fakultet."

165

Kada smo izišli iz ureda, Stephen je uzeo moj kovčeg. "Onda... idemo. Imamo karte za vlak u pola jedanaest, no ne bi bilo loše da krenemo i malo ranije."Predstojnik i moj otac mislili su na sve pojedinosti, primijetila sam, pitajući se koje ću još prepreke morati preskočiti kod kuće. Zasada, međutim, imam drugog posla. "Stephene..." počela sam."Ma, zovi me Barley." Tada se nasmijao. "Svi me zovu Barley*, a sada sam se već toliko naviknuo da se ježim od pravog imena."* Engleski: ječam."Može." Osmijeh mu je i danas bio onako zarazan - i to bez napora i bez imalo sumnje. "Barley, samo... smijem li te nešto zamoliti prije nego što krenemo?" Kimnuo je. "Samo bih voljela još jedanput ući u Komoru. Bilo je tako prelijepo da... i voljela bih pogledati vampirsku zbirku. Zapravo je nisam stigla pogledati."Samo je teško uzdahnuo. "Odmah mi je bilo jasno da voliš stravu. Izgleda da ti je to nasljedno.""Znam." Osjetila sam kako se rumenim."U redu. Ponovno ćemo na brzinu zaviriti onamo, ali onda se moramo požuriti. Predstojnik James meni će probiti srce kolcem ako zakasnimo na vlak."Komorom je vladao mir, bila je gotovo posve prazna, pa smo ulaštenim stubama požurili prema onoj sobici u kojoj smo dan prije iznenadili mog oca. Kada smo ušli u tijesnu prostoriju, s mukom sam potisnula suze; prije samo nekoliko sati, ovdje je sjedio moj otac, onako neobično odsutna pogleda, a sada ne znam čak ni gdje je.Ali sjetila sam se gdje je pospremio knjigu, nehajno je vratio na policu još dok smo razgovarali. Mora biti ispod one kutije s lubanjom, s lijeve strane. Prstom sam prošla po rubu police. Barley je stajao uz mene (u tom skučenom prostoru jednostavno nismo mogli stajati na većoj udaljenosti, tako da sam već svim srcem priželjkivala da iziđe na unutarnji balkon), gledajući naslove s iskrenim zanimanjem. Na mjestu na kojem se trebala nalaziti ona knjiga bila je samo rupa, očita, poput zuba koji nedostaje. Zastala sam kao ukopana: moj otac nikada, ni pod kojim uvjetima, ni slučajno ne bi ukrao knjigu. Tko ju je onda mogao uzeti? No već trenutak poslije uočila sam je samo desetak centimetara dalje. Netko ju je nedvojbeno premjestio otkako sam

166

posljednji put boravila u toj sobici. Je li se moj otac vratio ovamo i još jedanput nešto potražio? Ili ju je s police skinuo netko drugi? Sumnjičavo sam promotrila lubanju u staklenoj kutiji, no ona mi je samo uputila prazan, anatomski pogled. Potom sam spustila knjigu, polagano i oprezno - korice su bile visoke, boje kosti, a iz gornjeg dijela stršala je crna svilena vrpca. Položila sam je na stol i otvorila naslovnu stranicu: Vampires du Moyen Age, baron de Hejduke, Bukurešt, 1886. "Što će ti te morbidne gluposti?" Barley je knjigu gledao preko mojeg ramena."Za školski referat", promumljala sam. Knjiga je bila podijeljena na poglavlja, kao što sam i zapamtila: "Vampires de la Toscane", "Vampires de la Normandie" i tako dalje. Na kraju sam pronašla i ono što sam tražila: "Vampires de Provence et des Pyrénées. " O, Bože presveti, je li moj francuski dorastao takvom izazovu? Barley je već počeo pogledavati na sat. Ja sam prstom brzo prelazila preko stranice, dobro pazeći da ne dodirnem veličanstvena slova i bjelokosni papir. "Vampires dans les villages de Provence... " Što je moj otac tu tražio? Pomno je čitao upravo tu prvu stranicu poglavlja. "Ily a aussi une legende... " Nagnula sam se bliže stranici.Nakon toga, više sam puta doživjela osjećaj koji mi je donio taj trenutak. Sve dotada u pisani francuski upuštala sam se isključivo mehanički i na praktičnoj razini, gotovo kao da rješavam matematičke zadatke. Kada sam shvatila značenje nove fraze, bio je to tek most koji me vodio do novog zadatka. Dotada jednostavno nisam upoznala neočekivani drhtaj spoznaje koji od riječi preko mozga putuje do srca, onako kako se jezik može kretati, vijugati, pred očima uranjati u život, taj gotovo divljački doskok spoznaje, trenutačno, radosno oslobađane značenja i smisla, način na koji riječi u hipu, u bljesku vrućine i svjetla, odbacuju otisnuto tijelo. Otada sam takav trenutak istine upoznala uz druge pratitelje: njemački, ruski, latinski, grčki i - tijekom jednog nevjerojatno kratkog sata - sanskrt.Ali prvo otkriće kao da je bilo i jedino. "Ily a aussi une legende", rekla sam tiho, a Barley se odjednom nagnuo kako bi pratio riječi koje sam čitala. Međutim, ono što je on prevodio naglas, ja sam već shvatila na dubljoj mentalnoj razini: '"Prema jednoj drugoj legendi, Drakula,

167

najplemenitiji i najopasniji od svih vampira, moć nije stekao u Vlaškoj, nego zahvaljujući herezi u samostanu Saint-Matthieu-des-Pyrenees-Orientales, benediktinskoj ustanovi utemeljenoj Ljeta Gospodnjeg 1000.' Ma, što ti je to?" upitao je Barley."Materijal za referat", ponovila sam, no pogledi su nam se sreli, krajnje neobično, nad knjigom, a on je izgledao kao da me vidi prvi put. "Dobro znaš francuski?" upitala sam skromno."Svakako." Nasmiješio se i ponovno se nadvio nad tekst. "Drakula je u samostan navodno dolazio svakih šesnaest godina, u znak poštovanja prema svome podrijetlu i kako bi obnovio snagu koja mu je omogućavala da živi i u smrti.""Nastavi, molim te." Čvrsto sam se uhvatila za rub stola."Svakako", rekao je on. "Proračuni brata Pierrea Provansalskog početkom sedamnaestog stoljeća pokazuju da Drakula Saint-Matthieu posjećuje za polumjeseca u svibnju.""Kakav je sada mjesec?" upitala sam, gotovo posve bez daha, no ni Barley nije znao taj podatak. Samostan Saint-Matthieu više se nije spominjao; na preostalim stranicama prepričavao se jedan dokument iz crkve u Perpignanu koji se odnosio na uznemirenost i čudne pojave do kojih je u tom području 1428. godine došlo među ovcama i kozama; na temelju teksta nije bilo jasno je li autor, svećenik, za to krivio vampire ili kradljivce stoke. "Čudne stvari", rekao je Barley. "To se u tvojoj obitelji čita za zabavu? Zanimaju te vampiri na Cipru?"Činilo mi se da u toj knjizi više nema informacija koje bi mi mogle pomoći u mojim nastojanjima, pa sam se, kada je Barley ponovno Pogledao na ručni sat, sa žaljenjem odvojila od privlačnih knjiga koje su pokrivale sve zidove."No, dobro, to je bilo zbilja vedro i veselo", rekao je Barley dok smo se spuštali stubama. "Neobična si ti djevojka, zar ne?" Nisam točno znala je li to rekao u pozitivnom ili u negativnom smislu, no nadala sam se da je ipak riječ o komplimentu.Barley me u vlaku zabavljao pričama o kolegama studentima, procesiji čudaka i žrtvenih jaraca, a potom mi je odnio torbu na brod kojim smo prešli sive vode La Manchea. Dan je bio vedar i svjež, pa smo sjedili na plastičnim stolicama u salonu, zaštićeni od vjetra. "Tijekom

168

semestra baš i ne spavam previše", izvijestio me Barley, te je istog trena zaspao na kaputu smotanom pod jednim ramenom.Meni nije nimalo smetalo što će dva sata spavati, jer sam morala o mnogo čemu dobro razmisliti, o praktičnim pitanjima, kao i o jednom akademskom problemu. Neposredan problem koji me mučio nije bilo pitanje veza među povijesnim događajima, nego se odnosio na gospođu Clay. Ona će me pouzdano iščekivati u predvorju naše kuće u Amsterdamu, prenaporno zabrinuta za mojeg oca i mene. Zbog nje ću ostati zatočena u kući barem noću, a ako se sutradan ne pojavim nakon škole, ući će mi u trag poput vučjeg čopora, vjerojatno u društvu većeg dijela amsterdamske policije. Morala sam razmišljati i o Barleyju. Načas sam pogledala usnulo lice; diskretno je hrkao u sako. Kada sutra krenem u školu, Barley će se zaputiti prema trajektnom pristaništu, a ja ću morati paziti da se usput ne sretnemo.Kada smo stigli kući, gospođa Clay doista je bila u iščekivanju. Barley je stajao uz mene na pragu dok sam tražila ključeve; s divljenjem je pogledavao prema starim trgovačkim kućama i blistavim kanalima: "Predivno! Osim toga, ulice su prepune rembrandtovskih lica!" Kada nam je gospođa Clay iznenada otvorila vrata i uvukla me u kuću, zamalo je zakasnio i ostao pred zatvorenim vratima. S olakšanjem sam primijetila kako je glavnu riječ preuzeo njegov besprijekorni bonton. Kada su njih dvoje otišli u kuhinju, da nazovu predstojnika Jamesa, ja sam pojurila na kat, doviknuvši im da se želim umiti. A zapravo sam - iako mi je već i od same pomisli na to srce prepuno krivnje počelo udarati barem dvostruko brže - namjeravala istog trenutka poharati očevu citadelu. Poslije ću već nekako smisliti kako ću se riješiti gospođe Clay i Barleyja. Sada moram pronaći ono što je, u to sam bila posve uvjerena, otac ondje sakrio.Naša kuća, sagrađena 1620., na prvom je katu imala tri spavaće sobe, uske prostorije s tamnim gredama koje je moj otac obožavao, jer mu se, kao što je običavao reći, činilo da su u njima još svi oni marljivi i jednostavni ljudi koji su u njima živjeli u 17. stoljeću. Njegova je soba bila najveća na katu i u njoj je bila izložena divljenja vrijedna zbirka nizozemskog namještaja. On je spartanskome pokućstvu pridodao otomanski sag i draperije, jedan od manje poznatih Van Goghovih radova, te dvanaest bakrenih posuda s jedne francuske farme - ta mala

169

galerija, raspoređena na jednome zidu, hvatala je odsjaje s kanala pod prozorom. Sada mi je jasno koliko je to zapravo bila iznimna soba, ne samo zato što je odražavala silno eklektičan ukus, nego i zbog te gotovo samostanske jednostavnosti. U njoj nije bilo ni jedne jedine knjige; sve su one bile prebačene u knjižnicu u prizemlju. Na naslonu naslonjača iz 17. stoljeća nikada nije bilo prebačene odjeće; divovski radni stol ni u jednom trenutku nisu obeščastile novine. U sobi nije bilo telefona, čak ni sata - moj se otac sam od sebe budio u ranim jutarnjim satima. Bio je to čist i netaknut prostor za život, soba za spavanje, buđenje i, možda, molitvu - iako nisam znala odrediti moli li se i danas netko u njoj ili ne - kao i kad je prvi put namještena. Obožavala sam tu sobu, no u nju sam zalazila vrlo rijetko.Sada sam ušla tiho poput provalnika, zatvorila vrata i otvorila njegov pisaći stol. Osjećala sam se užasno, kao da uklanjam pečat s lijesa, ali sam ipak hrabro nastavila, izvlačila sve iz raznih pretinaca, prekopavala ladice, usput ipak sve točnim redom vraćajući na mjesto - pisma prijatelja, njegova fina nalivpera, papir s njegovim monogramom. Tako sam napokon došla i do zamotuljka zaštićenog pečatom. Uklonila sam ga bez imalo stida i unutra ugledala nekoliko redaka namijenjenih meni. Bilo je to upozorenje: priložena pisma pročitati jedino u slučaju neočekivane smrti mojega oca ili dugotrajnog izbivanja. Nisam li vidjela kako nešto piše, uvečer, dan za danom, nešto što je pokrivao rukom kad god bih se približila? Pohlepno sam uzela paket, zatvorila stol i tek pronađeno blago odnijela u svoju sobu, naćulivši uši, ne bih li čula korake gospođe Clay na stubama.Zamotuljak je bio prepun pisama. Sva su bila uredno presavijena i spremljena u omotnicu, naslovljena na mene, na našoj kućnoj adresi, kao da je mislio da će ih, jedno po jedno, morati slati s nekog drugog mjesta. Pazila sam na redoslijed - oh, toliko stvari naučila sam a da ih i nisam bila svjesna - te pomno otvorila prvo pismo. Napisao ga je pola godine ranije, a ja sam stekla dojam da ne počinje običnim riječima, nego vapajem iz dubine srca. "Draga moja kćeri..." Očev rukopis podrhtavao mi je pod pogledom. "Ako čitaš ove riječi, oprosti mi. Otišao sam potražiti tvoju majku."

170

Kamo sam to došao i među kakve ljude? U kakvu sam se to mračnu pustolovinu upustio?... Počeo sam trljati oči, štipati se da utvrdim jesam li budan. Sve mi se činilo kao užasna noćna mora i očekivao sam da ću se iznenada probuditi, naći se kod kuće, dok će se zora s mukom probijati kroz prozore, kao što sam već nebrojeno puta doživio svitanje nakon dana ispunjenog pretjerano napornim radom. No moje je tijelo reagiralo na štipanje, a oči nije bilo moguće zavarati. Doista sam budan i u Karpatima sam. Sada još mogu samo biti strpljiv i čekati nailazak jutra.Bram Stoker: Drakula, 1897.

25. glavaŽeljeznička postaja u Amsterdamu bila mi je dobro poznata - na njoj sam bila već više desetaka puta. No još nikad sama. Dotada nikada nisam putovala sama i dok sam na klupi čekala jutarnji ekspres za Pariz, osjećala sam kako mi se bilo ubrzava, no ipak ne samo zbog strepnje za oca - osjećala sam novu snagu i živost, jer je to bio prvi trenutak potpune slobode koji sam upoznala. Gospođa Clay, koja kod kuće pere posuđe od doručka, misli da sam krenula u školu. Barley je na sigurnome, već je otišao u trajektno pristanište i također misli da sam se zaputila u školu. Bilo mi je žao što varam ljubaznu i dosadnu gospođu Clay i još sam više žalila zbog rastanka s Barleyjem, koji mi je neočekivano kavalirski poljubio ruku pred ulazom i dao mi jednu od svojih čokolada, iako sam ga podsjetila da ja nizozemske slatkiše mogu kupiti kad god poželim. Nekako sam mislila da bih mu, kad sve ove nedaće završe, mogla napisati pismo - no tako daleko u budućnost zasada ipak ne mogu vidjeti.Jutarnji je Amsterdam oko mene blistao, sjajio se i mijenjao. Čak i tog jutra, šetnja uz kanale, od naše kuće do postaje, donijela mi je određenu utjehu i mir, taj miris pečenog kruha i vlaga iz kanala, ne baš posve elegantna, ali užurbana čistoća svega. Sjedeći na klupi na postaji još sam jedanput pogledala što sam sve ponijela: čista odjeća, očeva pisma, kruh, sir, sokovi iz kuhinje. Poharala sam i bogato nalazište novca za svakodnevne potrebe koje se nalazilo u kuhinji - ako već radim jedan prijestup, onda ih ni dvadeset nije previše - i dodala ga onome što sam već imala u torbici. Gospođa Clay tako će

171

vrlo brzo shvatiti što se dogodilo, ali nisam imala druge mogućnosti - nisam se mogla zadržati i pričekati da se otvore banke i podići novac sa skromne dječje štedne knjižice. Imala sam topli pulover i kišnu kabanicu, putovnicu, knjigu za dugotrajnu vožnju vlakom i francuski džepni rječnik.Ukrala sam još nešto. Iz salona sam uzela srebrni nož koji se nalazio u vitrini, izložen zajedno s raznoraznim suvenirima, uspomenama na očeve prve diplomatske misije u dalekim krajevima, na putovanja na kojima je tek pokušavao utemeljiti zakladu. Tada sam bila premala da idem s njim, pa me ostavljao u Sjedinjenim Državama, kod raznoraznih rođaka. Nož je bio izuzetno oštar i bogato ukrašen. Jedino oružje koje sam ikada vidjela u našoj kući - otac nikako nije volio pištolje, a kao kolekcionar nije se zanimao ni za sablje, mačeve i ratne sjekire. Nisam imala pojma kako bih se uopće mogla zaštititi tom malenom oštricom, no činilo mi se da sam sigurnija jer znam da mi je u torbici.U trenutku kada se na postaji zaustavio ekspresni vlak, već je bila prepuna putnika. I tada, baš kao i sada, činilo mi se da nema veće radosti od dolaska vlaka, koliko god čovjek bio neraspoložen ili uzrujan - osobito ako je riječ o europskome vlaku, a još više o europskome vlaku kojim ćete putovati prema jugu. U tom razdoblju mojega života, posljednje četvrtine 20. stoljeća, čula sam zvižduke nekih od posljednjih parnih lokomotiva koje su redovito prelazile Alpe. Ušla sam u vlak, čvrsto držeći školsku torbu, gotovo se smiješeći. Preda mnom su sati i sati putovanja koji će mi dobro doći, ne da čitam knjigu, nego da ponovno pomno pročitam ona dragocjena očeva pisma. Bila sam uvjerena da sam ispravno odabrala odredište, no morala sam još razmisliti o razlozima za takvu odluku.Pronašla sam miran odjeljak i navukla zastore uz prolaz do svog sjedala, u nadi da ću tako ostati sama. Nakon nekoliko trenutaka u odjeljak je ipak ušla sredovječna žena u plavome kaputu. Međutim, samo mi se nasmiješila te se smjestila uz hrpu nizozemskih časopisa. Ugodno smještena u kutu, zagledana u stari grad, a potom i u zelena predgrađa koja su počela promicati uz prozor, ponovno sam otvorila prvo očevo pismo. Prve rečenice već sam znala napamet, te šokantne riječi, neočekivano mjesto i datum, užurban, odlučan rukopis.

172

"Draga moja kćeri,ako čitaš ovo pismo, oprosti mi. Otišao sam potražiti tvoju majku. Godinama sam bio uvjeren da je mrtva, a sada u to više nisam posve siguran. Ta je neizvjesnost gotovo teža od boli i tuge, što će ti jednoga dana vjerojatno postati razumljivije; danju i noću neprestano mi razdire srce. O njoj ti nikada nisam konkretnije pričao i to je moja slabost, znam, ali naša je priča bila odviše bolna da bih ti o njoj pričao samo tako. Namjera mi je oduvijek bila pričati više, malo-pomalo, kako budeš odrastala i kada budeš u stanju sve shvatiti bez užasnog straha - iako, kada je riječ o tome, priča mene plaši, tako beskonačno, da mi je to još najjadniji od svih izgovora.U posljednjih nekoliko mjeseci pokušao sam sve malo nadoknaditi, reći ti dio po dio, upoznati te sa svojom prošlošću. Namjeravao sam malo-pomalo u priču uvesti i tvoju majku, iako je ona u moj život ušla prilično iznenadno. Sada se bojim da ti neću moći reći sve što bi trebala znati o svome podrijetlu prije nego što me ili nešto ušutka - pa te doslovce neću moći osobno izvijestiti - ili prije nego što ponovno postanem plijenom jedne od svojih dugotrajnih šutnji.Dijelom sam ti opisao kako sam živio prije nego što si se rodila, dok sam još bio na postdiplomskom studiju, rekao ti ponešto i o neobičnim okolnostima pod kojima je moj mentor nestao nakon što mi je otkrio svoje tajne. Rekao sam ti i da sam upoznao mladu ženu po imenu Helen, koja je jednakim žarom htjela pronaći profesora Rossija, možda čak i više od mene. Kad god se ukazala prilika, pokušao sam te upoznati s daljnjim tijekom priče, no sada mi se čini da bih preostali dio trebao zapisati, sve prenijeti na sigurnost papira. Ako priču sada moraš čitati, umjesto da slušaš kako ti pričam na nekom stjenovitom vrhuncu ili mirnoj piazzi, u utihloj lučici ili za stolom neke ugodne kavane, krivnja je na meni, jer ti nisam pričao brže ili ranije.Dok pišem ove riječi, gledam svjetla stare luke - a ti mirno i nedužno spavaš u susjednoj sobi. Umoran sam nakon cjelodnevnog rada i umoran od pomisli da počinjem pisati tu dugu priču - riječ je o otužnoj dužnosti i nimalo poželjnoj mjeri opreza. Imam dojam da mi je preostalo još nekoliko tjedana, možda i mjeseci, kada ću ti priču još moći prenositi osobno, tako da neću ponavljati sve što sam ti već opisao u vrijeme naših šetnja u tolikim zemljama. Nakon toga - kada

173

prođe tih nekoliko tjedana ili mjeseci - ne mogu točno znati što će biti. Ovim pismima osigurat ću te od potpune samoće. U najgorem slučaju, naslijedit ćeš moju kuću, novac, pokućstvo i knjige, a znam da mogu biti uvjeren da ćeš ove listove koje ispisujem cijeniti više nego sve ostalo, jer će u njima biti tvoja priča, povijest tvog života.Zašto ti sve činjenice nisam prikazao odjednom, da sve to nekako okončam i da te uputim u sve? Odgovor je i ovaj put u mojoj slabosti, ali i u činjenici da bi te skraćena verzija šokirala. Bio bi to težak udarac. Nikako ti ne bih htio zadati takvu bol, čak i ako se ne bi mogla mjeriti s boli koju ja osjećam. Nadalje, da sam ti sve ispričao odjednom, možda ne bi bila u stanju povjerovati u sve dijelove priče, jednako kao što ni ja nisam vjerovao u sve dijelove priče svog mentora Rossija, prije nego što sam i sam prešao cijeli put njegovih sjećanja. Na kraju, koju je priču zapravo moguće svesti na činjenične elemente? Stoga ti pričam korak po korak. Osim toga, moram pokušati odrediti koliko ćeš toga već znati kada ti se ova pisma nađu u rukama."Otac se ipak malo preračunao i priču nastavio za korak-dva dalje od onoga što sam dotada doznala. Moguće je da nikada neću doznati kako je reagirao na šokantnu odluku Helen Rossi da s njim krene u potragu, pomislila sam s tugom, kao ni zanimljive pojedinosti njihova putovanja iz Nove Engleske u Istanbul. Kako su samo, pitala sam se, uspjeli skupiti sve potrebne papire, svladati političke prepreke, srediti vize i granične prijelaze? Je li moj otac svojim roditeljima, dragim i razumnim Bostoncima, ispričao kakvu sitnu laž u vezi s iznenadnim putovanjem? Jesu li on i Helen odmah otputovali u New York, kao što je i namjeravao? I jesu li spavali u istoj hotelskoj sobi? Moj pubertetski um nije bio u stanju riješiti tu zagonetku, jednako kao što nije mogao izbjeći ni takva razmišljanja. Napokon sam se morala zadovoljiti slikom u kojoj sam ih zamišljala kao likove u filmu o njihovoj mladosti: Helen diskretno ispružena pod pokrivačem bračnog kreveta, moj nesretni otac spava iskrivljen u velikome naslonjaču, skinuvši cipele - ali samo cipele - dok lascivna svjetla Times Squarea kroz prozor ušorno bljeskaju svoj zov.* Danas newyorski JFK."Šest dana nakon Rossijeva nestanka, jedne maglovite večeri usred tjedna, iz zračne luke Idlewild* poletjeli smo prema Istanbulu, uz

174

presjedanje u Frankfurtu. U Istanbul smo sletjeli sutradan ujutro i ondje su nas iz zrakoplova izveli zajedno s hordama drugih turista. Prije toga u zapadnoj sam Europi bio dvaput, no ti su mi izleti sada izgledali kao dolasci na jedan posve drugi planet u odnosu na ovu zemlju. Turska se 1954. od Zapada razlikovala još puno više nego danas. U jednom trenutku sjedio sam šćućuren na neudobnome sjedalu u zrakoplovu, brisao lice toplim ručnikom, a već trenutak poslije stajali smo na jednako vrućem asfaltu zračne luke, obavijeni nepoznatim mirisima i prašinom, dok je pred nama lepršala marama Arapina koji je stajao u redu ispred nas - ta mi je marama nekako neprestano ulazila u usta. Helen se uz mene smijala, zabavljala se promatrajući moju nevjericu. Ona se još u zrakoplovu počešljala i stavila ruž na usne, pa je nakon nimalo ugodne noći ipak izgledala vrlo svježe. Oko vrata je imala onu malu maramu; još mi nije pokazala što je točno ispod, a ja se nikako nisam usudio zamoliti je da je skine. 'Dobro došao u veliki svijet, Jenki', rekla je uz osmijeh. Ovaj put to je bio pravi iskreni osmijeh, a ne uobičajena grimasa.Tijekom vožnje taksijem do grada, moja se nevjerica samo pojačavala. Ne znam što sam točno očekivao od Istanbula - možda i ništa, budući da sam imao tako malo vremena za pripreme za put - no ljepota grada uistinu me zapanjila. Ni sve rijeke automobila koji trube, ni poslovni ljudi u zapadnjačkim odijelima u suvremenom Istanbulu nisu uspjeli raspršiti tako jasno izraženu atmosferu Arapskih noći. Prvi grad koji je nastao na ovome mjestu, Konstantinopol, glavni grad Bizantskog Carstva i prva prijestolnica kršćanskoga Rima, vjerojatno je bio neviđeno raskošan, pomislio sam - sretan spoj rimskoga bogatstva i ranokršćanskog misticizma. Kada smo napokon pronašli smještaj u staroj četvrti Sultanahmet, već sam bio omamljen pogledom na desetke džamija i minareta, bazara prepunih finih tkanina, a načas sam vidio čak i mnoštvo kupola Aje Sofije koje su se nadimale nad poluotokom.Ni Helen nikada nije bila u Istanbulu, te je sve pomno motrila tiho i koncentrirano, prema meni se tijekom vožnje taksijem okrenuvši samo jedanput. Tada je rekla koliko joj je neobično vidjeti izvorište - čini mi se da je upotrijebila baš tu riječ - Otomanskoga Carstva koje je u njezinoj domovini ostavilo dubok i dalekosežan trag. I to je postalo

175

glavnom temom dana koji smo proveli u tom gradu - njezine kratke, pronicave opaske u vezi sa svime što joj je otprije poznato: turski toponimi, salata od krastavaca na terasi restorana, zašiljeni luk prozorskog okvira. To je i na mene djelovalo vrlo neobično, na određeni mi način udvostručilo doživljeno iskustvo, tako da mi se činilo da istodobno upoznajem i Istanbul i Rumunjsku, a kada je među nama malo-pomalo izniknulo pitanje hoćemo li morati otputovati u samu Rumunjsku, imao sam dojam da me onamo vuče prošlost koju gledam Heleninim očima. Ali skrećem s teme... u mojoj priči, to je jedna od kasnijih epizoda.Predvorje kuće naše gazdarice bilo je ugodno svježe nakon nesmiljenog sunca i prašine na ulicama. Zahvalno sam utonuo u naslonjač na ulazu i prepustio Helen da rezervira dvije sobe na svojem izvrsnom francuskome obilježenom neobičnim naglaskom. Ni vlasnici kuće - Armenki sklonoj putnicima, zbog čega je i naučila njihove jezike - naziv Rossijeva hotela nije bio poznat. Moguće je da je nestao još davno.Helen voli voditi glavnu riječ, razmišljao sam, zašto joj onda ne bih prepustio malo zadovoljstvo? Iako to nismo ni spominjali, vrijedio je čvrsto uglavljen dogovor: ja ću poslije podmiriti račun. Kod kuće sam iz banke podigao svu skromnu ušteđevinu; Rossi je zavrijedio sav trud koji mogu uložiti, čak i ako ne uspijem. Ako dođe do toga, jednostavno ću se morati vratiti praznih ruku i praznih džepova. Znao sam da Helen, kao studentica iz inozemstva, vjerojatno nema ništa i živi praktički ni od čega. Već sam bio primijetio da, kako se čini, ima samo dva kostima, koje kombinira s kolekcijom konzervativno skrojenih bluza. 'Da, uzet ćemo dvije sobe, jednu do druge', rekla je onoj Armenki, starici skladnih crta lica. 'Moj brat... mon frere... ronfle terriblement. ''Ronfle?' upitao sam iz predvorja.'Hrče', odgovorila je trpko. 'Zbilja hrčeš, znaš... U New Yorku nisam ni oka skupila.''Sklopila', ispravio sam je.'U redu', rekla je ona. 'Samo neka ti vrata budu zatvorena, s'il te plaît. 'Hrkali ili ne, morali smo se pošteno odmoriti od puta prije nego što budemo u stanju nešto poduzeti. Helen je htjela odmah poći u onaj

176

arhiv, no ja sam inzistirao na odmoru i obroku. Tako smo u prvu potragu gradskim labirintom, uličicama iz kojih smo u pojedinim trenucima imali priliku vidjeti slikovite vrtove i dvorišta, krenuli tek kasno poslije podne.Rossi u pismima nije naveo naziv onog arhiva, a mi smo ga u razgovorima prozvali tek 'malo poznatom zbirkom građe koju je utemeljio sultan Mehmed II. Rossi je u pismu o istraživanjima u Istanbulu naveo da je spojen s džamijom iz 17. stoljeća. Osim toga, znamo samo da je s prozora vidio Aju Sofiju, da arhiv ima najmanje dvije etaže te da se u prizemlju nalaze vrata kojima se izlazi izravno na ulicu. Još kod kuće, prije polaska, u sveučilišnoj sam knjižnici uz velike mjere opreza pokušao doći do informacija o takvom arhivu, no sav je trud ostao bez uspjeha. Nije mi bilo jasno zašto Rossi u pismima nije naveo naziv arhiva; on inače nikada ne izostavlja takve podatke, no moguće je da mu nije želio zapamtiti naziv. U torbi sam imao sve njegove dokumente, pa tako i popis dokumenata koje je ondje pronašao, s onom neobično nepotpunom rečenicom na završetku: "Bibliografija, Zmajev red." Pretražiti cijeli velegrad, pravi labirint minareta i kupola, i tako doći do izvora zagonetne natuknice iz Rossijevih bilježaka bio je u najmanju ruku zastrašujuće težak zadatak.Tako nam je preostalo jedino da krenemo prema jedinoj čvrstoj točki, Aji Sofiji, u izvornome obliku velikoj bizantinskoj crkvi svete Sofije. A kada smo joj se već približili, jednostavno nismo mogli ne ući. Vrata su bila otvorena i divovsko svetište uvuklo nas je zajedno s ostalim turistima, kao da nas je val unio u veliku špilju. Punih tisuću četiristo godina, razmišljao sam, crkva je privlačila hodočasnike, baš kao što sada privlači nas. Unutra sam polagano došao do središnjeg dijela i nakrivio vrat, pogledao uvis, da pogledom obuhvatim taj divovski, božanski prostor s glasovitim kupolama i lukovima, u koje dopire nebesko svjetlo, kružne grbove pokrivene arapskom kaligrafijom u višim kutevima, džamiju koja je prekrila crkvu, crkvu koja je prekrila ruševine drevnoga svijeta. Svodovi su se dizali visoko, visoko iznad nas, odražavajući bizantski kozmos. Nisam mogao vjerovati da sam unutra. Ostao sam bez riječi.

177

Kad sada razmišljam o tom trenutku, jasno mi je da sam toliko dugo živio medu knjigama, u svom skučenom sveučilišnome svijetu, da me sve to iznutra pritisnulo i smanjilo. Odjednom, u tom bizantskome domu u kojem je odjekivao svaki zvuk - u jednom od čuda svjetske povijesti - moj je duh iskočio iz tih okova. U tom sam trenutku znao da se, što god se dogodilo, više nikada neću moći vratiti u te uske okvire. Htio sam za životom poći uvis, širiti se prema van, onako kako ta nepregledna unutrašnjost stremi uvis i u širinu. Srce mi se ispunilo tim neopisivim dojmom, od njega nabreklo kao nikad tijekom svih mojih tumaranja u društvu nizozemskih trgovaca.Načas sam pogledao Helen i uvidio da je jednako dirnuta, glave zabačene unatrag, tako da su joj se tamne kovrče spuštale preko ovratnika bluze. To inače oprezno i cinično lice sada je prožimala blijeda transcendentnost. Instinktivno sam je uhvatio za ruku. Ona me čvrsto stisnula, snažnom, gotovo koščatom šakom koju sam znao otprije, kada smo se rukovali. Kod neke druge žene bio bi to znak prepuštanja ili koketiranja, romantičnog pristanka; kod Helen je to bila jednako jednostavna i žestoka gesta kao i njezin pogled ili rezervirano držanje. Nakon nekoliko se trenutaka, kako se činilo, pribrala; ispustila je moju ruku, ali bez neugode, i tako smo zajedno krenuli u obilazak crkve, diveći se skladnoj propovjedaonici, svjetlucavom bizantskome mramoru. Morao sam uložiti silan trud kako bih samog sebe podsjetio da se u Aju Sofiju tijekom boravka u Istanbulu možemo vratiti kad god poželimo te da nam je u tome gradu glavna zadaća pronaći onaj arhiv. Čini se da je Helen razmišljala na jednak način, jer je prema ulazu krenula kad i ja, pa smo se, probivši se kroz gužvu, ponovno našli na ulici.'Arhiv bi mogao biti i daleko odavde', primijetila je. 'Sveta Sofija tako je velika da se, čini mi se, vidi praktički iz svih zdanja u ovom dijelu grada, možda čak i sa suprotne strane Bospora.''Znam. Moramo doći do nekog drugog traga. U pismima stoji da je arhiv bio dio malene džamije iz sedamnaestog stoljeća.' 'Grad je prepun džamija.''Istina.' Stao sam listati u žurbi kupljeni vodič. 'Počnimo od ove... Velika džamija sultana... Moguće je da su onamo ponekad dolazili

178

Mehmed II i njegovi dvorani... sagrađena je potkraj petnaestog stoljeća, a to bi nekako bilo logično mjesto za smještaj njegove knjižnice, zar ne?'Helen se učinilo da vrijedi pokušati, pa smo se zaputili onamo. Dok smo hodali, listao sam vodič. 'Poslušaj ovo. Piše da Istanbul na bizantinskom grčkome znači grad. Vidiš, čak ni Osmanlije nisu uspjeli uništiti Konstantinopol, samo su ga preimenovali... i još mu nadjenuli bizantski naziv. Piše da je Bizantsko Carstvo postojalo od 333. do 1453. Zamisli samo... kakvo dugotrajno, dugotrajno slabljenje moći.'Helen je kimnula. 'O ovom dijelu svijeta uopće nije moguće razmišljati bez Bizanta', rekla je svečanim tonom. 'Znaš, u Rumunjskoj se tragovi Bizanta vide posvuda... u svim crkvama, na freskama, u samostanima, čak i na licima ljudi, čini mi se. Na određeni način Bizant ti je ondje bliži oku nego ovdje, s tolikim otomanskim... sedimentima... na izvornim tragovima.' Lice joj se u tom trenutku smrknulo. 'Trenutak u kojem je Mehmed II 1453. godine zauzeo Konstantinopol zapravo je jedna od najvećih tragedija u povijesti. Probio je zidine topovskim kuglama, a zatim unutra poslao vojsku koja je tri dana pljačkala i ubijala. Vojnici su na crkvenim oltarima, čak i u Svetoj Sofiji, silovali djevojčice i dječake. Krali su ikone i sve ostalo sveto blago, taljenjem dobivali zlato, a svetačke relikvije bacali psima na ulicama. Prije toga, ovo je bio najljepši grad u povijesti.' U tom trenutku stisnula je šaku.Ja sam šutio. Grad je i dalje prelijep, s tim profinjenim, raskošnim bojama, predivnim kupolama i minaretima, bez obzira na sve sukobe i užase koji su se ondje dogodili u davno vrijeme. Postajalo mi je sve jasnije zašto je jedan trenutak čistog zla otprije petsto godina Helen toliko stvaran, no kakve to veze zapravo ima s našim sadašnjim životom? Tako mi je iznenada sinulo da sam možda uzaludno prevalio velik put, došao na to magično mjesto s vrlo kompliciranom ženom, u potrazi za Englezom koji se možda autobusom zaputio u New York. Potisnuo sam tu pomisao i počeo je malo zadirkivati. 'Kako to da toliko znaš o povijesti? Mislio sam da se baviš antropologijom.'

179

'I bavim se', odgovorila je ozbiljno. 'Ali kulture ne možeš proučavati ako ne poznaješ i njihovu povijest.''Zašto onda jednostavno nisi postala povjesničarka? Čini mi se da bi i u tom slučaju mogla proučavati kulturu.''Moguće.' Sada se već držala nekako nedostupno i izbjegavala je moj pogled. 'Ali tražila sam područje koje već nije prisvojio moj otac'Velika džamija je još bila otvorena pri zlaćanom večernjem svjetlu, kako turistima, tako i vjernicima. Svoj njemački, kojim sam vladao tek osrednje, iskušao sam na čuvaru na ulazu, mladiću kovrčave kose i maslinaste kože - kako su izgledali ti Bizantinci? - no on je rekao da unutar kompleksa nema knjižnice, ni arhiva, ničeg sličnog, a nikada nije ni čuo da se u blizini nalazi nešto slično tome. Pitali smo ga može li nam nešto predložiti.Neka pokušamo na sveučilištu, rekao je zamišljeno. A kada je riječ o manjim džamijama, njih ima na stotine.'Sad je već prekasno za sveučilište', rekla mi je Helen. Proučavala je vodič. 'Sutra možemo otići onamo i zatražiti informacije o arhivima iz Mehmedova doba. Čini mi se da će to biti najdjelotvorniji način. Idemo sada pogledati drevne zidine Konstantinopola. Nalazimo se u blizini jednog dijela.'Hodao sam za njom dok je uz pomoć vodiča, držeći ga u ruci pokrivenoj rukavicom, tražila put, s crnom torbicom prebačenom preko ruke. Bicikli su jurili pokraj nas, osmanlijske se dimije miješale sa zapadnjačkom odjećom, automobili inozemne proizvodnje zaobilazili konjske zaprege. Kamo god bih pogledao, vidio sam muškarce u tamnim prslucima i s malenim čipkastim kapicama, žene u bluzama jarkih boja, te u širokim, napuhanim hlačama, glava omotanih maramama. Nosile su torbe i košare, zavežljaje, piliće u kutijama, kruh, cvijeće. Ulice su bile prepune života - kao već, pomislio sam, tisuću šesto godina. Tim ulicama svite su prenosile rimske careve, u pratnji svećenika, od palače do crkve, gdje su primali sveti sakrament. Bili su to moćni vladari, veliki pokrovitelji umjetnosti, graditelji i teolozi. Neki od njih bili su i vrlo zloćudni - skloni rimskoj tradiciji masakriranja dvorjana i osljepljivanja članova obitelji. Ovdje se

180

provodila izvorna bizantinska politika. Možda to, naposljetku, i nije bilo tako neobično mjesto za pokojeg vampira.Helen me zaustavila ispred visokog, djelomično razrušenog kamenog kompleksa. U njegovu podnožju natiskivale su se malene prodavaonice, dok su smokve ukopale korijenje među i u samim zidinama; vedro nebo nad kruništima poprimalo je brončani sjaj. 'Pogledaj što je ostalo od zidina Konstantinopola', rekla je tiho. 'Vidi se koliko su bile velike u izvornome obliku. Piše da im je u ono vrijeme do podnožja dopiralo more, kako bi car palaču mogao napustiti čamcem. A onaj je zid bio dio Hipodroma.'Tako smo stajali i gledali do trenutka kada sam uvidio da sam ponovno na punih deset minuta zaboravio Rossija. 'Potražimo nešto za večeru', rekao sam iznenada. 'Već je prošlo sedam, a večeras bismo trebali poći ranije na spavanje. Čvrsto sam odlučio sutra pronaći taj arhiv.' Helen je kimnula i tako smo se, u srdačnoj, gotovo prisnoj atmosferi, vratili u srce staroga grada.U blizini pansiona u kojem smo odsjeli naišli smo na restoran čiju su unutrašnjost ukrašavale mjedene vaze i lijepe pločice, lokal koji je uz izlog s lukom imao stol. Bio je to otvor bez stakla kod kojeg smo mogli sjediti i gledati prolaznike na ulici. Dok smo čekali večeru, prvi put sam uočio jednu karakteristiku tog istočnjačkog svijeta koja mi je sve dotada promicala: svi su prolaznici jednostavno hodali, a ne jurili. Ono što je ovdje nalikovalo na užurbanost, na pločnicima New Yorka i Washingtona izgledalo bi kao opuštena šetnja. Kada sam joj to spomenuo, Helen se cinično nasmijala. 'Kada čovjek nema mogućnost zaraditi mnogo novca, nitko ne juri po zaradu', rekla je.Konobar nam je donio velike komade kruha, jelo koje se sastojalo od tekućeg jogurta posutog kriškama krastavaca, te jak i miomirisan čaj u visokim i uskim staklenim čašama. Nakon napornog dana jeli smo zdušno i upravo prešli na pečenu piletinu na drvenim štapićima kada je u restoran ušao muškarac srebrnih brkova i guste srebrne kose, u skladnom sivom odijelu. Stupivši unutra, pogledao je oko sebe. Smjestio se za stol u našoj blizini i uz tanjur odložio knjigu. Jelo je naručio tiho, na turskome. Zatim kao da je primijetio koliko uživamo u večeri, pa se uz srdačan osmijeh nagnuo prema nama.

181

'Vidim da vam se naši specijaliteti sviđaju', rekao je, unatoč naglasku, na izvrsnom engleskome.'Apsolutno', odgovorio sam. 'Sve je izvrsno.''Da vidimo...' nastavio je, prema meni posve okrenuvši pravilno i blago lice. 'Niste iz Engleske. Amerika?''Da', odgovorio sam. Helen je šutjela, rezala meso i oprezno mjerkala mojeg sugovornika.'Ah, da. Pa to je lijepo. Razgledavate naš prelijepi grad?''Da, upravo tako', složio sam se, priželjkujući da se Helen barem nekako drži srdačno; neprijateljsko držanje moglo bi izazvati sumnju.'Dobro došli u Istanbul', rekao je uz vrlo ugodan osmijeh i podigao čašu u naše zdravlje. Kada sam uzvratio, cijelo mu se lice ozarilo. 'Ispričavam se što pitam takve stvari iako se ne poznajemo, ali što vam se ovdje najviše sviđa?''Pa, teško se odlučiti.' Sviđalo mi se to lice; činilo mi se nemogućim ne odgovoriti iskreno. 'Mene se najviše od svega dojmilo to stapanje Istoka i Zapada u istome gradu.''Vrlo mudro opažanje, mladiću', rekao je on trijeznim glasom, pa ubrusom obrisao brkove. 'To je stapanje ujedno naše blago i naše prokletstvo. Imam kolege koji cijeli život proučavaju Istanbul pa kažu da nikako neće stići sve istražiti, iako se ne miču iz grada. Fantastično mjesto.''Čime se vi bavite?' upitao sam znatiželjno, iako sam prema Heleninoj šutnji nedvojbeno znao da će mi već za koji trenutak pod stolom nagaziti na nogu.'Predajem na Sveučilištu', odgovorio je jednakim dostojanstvenim tonom.'Oh, pa kakva je to sreća!' uskliknuo sam. 'Mi smo...' I upravo tada Helen mi je nagazila na nogu. Nosila je cipele visokih potpetica, kao i sve žene u to doba, a potpetica je bila prilično oštra. 'Neobično nam je drago što smo vas upoznali' dovršio sam. 'Što predajete?''Specijalnost mi je Shakespeare', odgovorio je naš novi prijatelj, pomno uzimajući salatu koja je stajala pred njim. 'Na postdiplomskome studiju predajem englesku književnost. Riječ je o vrlo odvažnim studentima, to vam moram reći.'

182

'Pa to je divno', uspio sam izustiti. 'Ja također polazim postdiplomski studij, ali studiram povijest. U Sjedinjenim Državama.''Ah, to je zanimljivo područje', rekao je on ozbiljno. 'U Istanbulu ćete naići na mnogo zanimljivosti. Kako se zove vaše sveučilište?'Rekao sam mu dok je Helen smrknuto rezala svoju hranu.'Izvrsna ustanova. Čuo sam za to sveučilište', primijetio je profesor. Otpivši nekoliko gutljaja iz čaše, prstom je kucnuo po knjizi koja je stajala uz tanjur. 'Znate što?' rekao je naposljetku. 'Kako bi bilo da za boravka u Istanbulu posjetite naše sveučilište? Također je riječ o uglednoj ustanovi, a meni bi bilo drago vama i vašoj dražesnoj supruzi pokazati najzanimljivije stvari.'Nije mi promaklo kako je Helen jedva čujno prezirno otpuhnula, pa sam žurno izgladio stvar. 'Mojoj sestri... ovo mi je sestra.''Oh, ispričavam se.' Stručnjak za Shakespearea nakloni se prema Helen. 'Ja sam doktor Turgut Bora, vama na usluzi.' Tako smo se upoznali - točnije, ja sam predstavio i Helen i sebe, budući da je ona i dalje tvrdoglavo šutjela. Odmah sam shvatio kako joj se nije svidjelo što sam se predstavio pravim imenom, tako da sam rekao da se ona preziva Smith. Bila je to glupost zbog koje se još više namrštila. Svi smo se rukovali i tako nam više nije preostalo ništa drugo osim da ga pozovemo za svoj stol.Uljudno je odbijao, no tek nekoliko trenutaka, a potom sjeo s nama, ponijevši salatu i čašu, koju je odmah i podigao. 'Živjeli i dobro došli u naš plemeniti grad', rekao je svečano. 'U zdravlje!' Čak se i Helen blago nasmiješila, iako je i dalje šutjela. 'Morate mi oprostiti što sam toliko indiskretan', ispričao joj se Turgut, kao da sluti njezin oprez. 'Tako se rijetko događa da imam priliku vježbati engleski s izvornim govornicima.' Još nije primijetio da ona nije izvorni govornik - iako to kod Helen možda i neće primijetiti, razmišljao sam, jer mu možda neće uputiti ni riječi.'Kako to da ste se specijalizirali za Shakespearea?' upitao sam kada smo ponovno počeli jesti.'Ah!' rekao je Turgut tiho. 'Neobična priča... Moja je majka bila vrlo neobična žena - prava genijalka - obožavala je strane jezike, a bila je i istančana inženjerka', možda istaknuta, upitao sam se, 'i studirala je u

183

Rimu, gdje je upoznala mog oca. On je bio divan čovjek, stručnjak za talijansku renesansu koji se osobito strastveno zanimao za...'U tom trenutku prekinula nas je pojava djevojke koja se s ulice zagledala kroz prozor. Iako ih nikada nisam vidio uživo, samo na slikama, odmah mi se učinilo da je riječ o Romkinji; imala je tamnu kožu i oštre crte lica, odjevena u otrcanu haljinu živih boja, crne kose neravno skraćene oko prodornih tamnih očiju. Moglo joj je biti i petnaest i četrdeset godina; na temelju lica jednostavno nije bilo moguće odrediti joj dob. U naručju je nosila stručke crvenog i žutog cvijeća, koje nam je, kako se činilo, naumila prodati. Ponudila mi je cvijeće preko stola i počela nešto kreštati, prodorno i nerazumljivo. Na Heleninu licu pojavilo se gađenje, a na Turgutovu uzrujanost, no žena je bila uporna. Ja sam već počeo vaditi novčanik, pomislivši kako bih Helen - u šali, dakako - mogao darovati buket turskog cvijeća, kada se Ciganka iznenada okrenula prema njoj, pokazujući je prstom i nešto sikćući. Turgut je samo nepomično gledao, dok je Helen, koja je inače neustrašiva, ustuknula.Činilo se da se Turgut od toga nekako probudio; napola je ustao te ogorčeno i namršteno počeo koriti ženu. Nije bilo teško prevesti njegov ton i gestikulaciju. Odlučno joj je rekao neka se odmah udalji. Bijesno nas je pogledala i udaljila se jednako neočekivano kao što se i pojavila, izgubivši se među ostalim pješacima. Turgut je ponovno sjeo, zapanjeno zagledan u Helen. Nakon nekoliko trenutaka iz džepa sakoa izvukao je maleni predmet i položio ga uz njezin tanjur. Bio je to plosnati plavi kamen dugačak oko dva i pol centimetra, ukrašen bijelim i svijetloplavim kamenčićem, nalik na neskladno stilizirano oko. Ugledavši kamen, Helen je posve poblijedjela i nekako ga instinktivno dodirnula vrškom prsta.'Što se to, za ime svijeta, događa?' Nisam mogao ne osjetiti napetost osobe koju je iz događaja isključilo nepoznavanje određene kulture.'Što je rekla?' Helen se prvi put obratila Turgutu. 'Je li govorila turski ili romski? Nisam je razumjela.'Naš je novi prijatelj oklijevao, kao da ne želi ponavljati ženine riječi. 'Turski', rekao je tiho. 'Možda baš i nije najprikladnije i najpristojnije da vam prevedem. Rekla je nešto vrlo ružno i nepristojno. I neobično.' Helen je promatrao sa zanimanjem, ali i uz tračak nekakvog straha,

184

učinilo mi se, u srdačnom pogledu. 'Upotrijebila je riječ koju neću prevesti', objasnio je polagano. 'A nakon toga rekla je: "Bježi odavde, ti rumunjska vučja kćeri. Ti i tvoj prijatelj u naš grad donosite prokletstvo vampira.'"Helen je bila posve blijeda, a ja sam se othrvao želji da je uhvatim za ruku. 'Puka slučajnost', rekao sam joj, želeći je umiriti. Ona me samo ošinula pogledom; previše pričam pred profesorom.Turgut je pogledao mene pa Helen, pa ponovno mene. 'To je uistinu vrlo neobično, dragi prijatelji', rekao je. 'Čini mi se da bez odgađanja moramo još razgovarati.'

U vlaku sam već zamalo zaspala, iako mi je očeva priča bila beskonačno zanimljiva; kad sam sve to čitala prvi put, noću, dugo sam ostala budna, pa sam sada bila umorna. Osjećaj nestvarnosti obuzeo me u tom suncem obasjanom kupeu pa sam se okrenula i kroz prozor stala promatrati uredna nizozemska polja koja su promicala uz nas. Kada smo se približavali i udaljavali od usputnih gradića, vlak je kloparao uz nizove malenih povrtnjaka koje je pod oblačnim nebom obuzimalo svježe zelenilo, vrtove tisuća i tisuća ljudi koji se ne obaziru ni na što drugo osim svog života i posla, ljudi čije su kuće stražnjim dijelom okrenute prema pruzi. Polja su bila čudesno zelena. To zelenilo u Nizozemskoj pojavljuje se početkom proljeća i traje gotovo do prvog snijega, a sve zahvaljujući vlažnome zraku i tlu, te vodi koja svjetluca gdje god pogledaš. Iza nas je već ostalo veliko područje kanala i mostova pa smo se vozili među kravama na uredno odvojenim pašnjacima. Dostojanstveni postariji par na biciklima je prošao cestom uz prugu, a već trenutak poslije nailazili su novi pašnjaci. Ubrzo ćemo se naći u Belgiji. Iz iskustva sam znala da je čovjek ovako može u cijelosti propustiti već i ako malo odrijema.Čvrsto sam držala pisma u krilu, no vjeđe su mi se počele nezadrživo spuštati. Žena ugodna izraza lica koja mi je sjedila nasuprot već je drijemala, s časopisom u ruci. Oči su mi se bile zatvorile tek na trenutak kada su se iznenada rastvorila vrata našeg kupea. Začuo se razdražen glas, a između mene i sanjarije ispriječio se vitak lik. "Zamisli ti samo tu drskost! Tako sam i mislio. Pretražio sam već sve vagone". Bio je to Barley, koji je brisao čelo i mrko me gledao.

185

26. glavaBarley je bio bijesan. To mu nisam mogla zamjeriti, no za mene je to svakako bio najnepovoljniji mogući razvoj događaja, pa sam se i ja pomalo ljutila. Još me više ljutilo što je moju početnu razdraženost pratio i potajni osjećaj velikog olakšanja; sve dok ga nisam ugledala, nisam ni uvidjela koliko se u tom vlaku osjećam krajnje osamljeno, dok putujem u nepoznato, možda i prema još većoj osami, ne uspijem li pronaći oca, čak prema osami galaktičkih razmjera izgubim li ga zauvijek. Barley je još prije samo nekoliko dana bio potpuni neznanac, a njegovo lice sada mi je bilo simbol poznatog i sigurnog.U tom se trenutku, međutim, još mrštio. "Do bijesa, kamo ideš? Prilično si me namučila... što uopće smjeraš?"Zasada sam izbjegla posljednje pitanje. "Nisam te namjeravala zabrinuti, Barley. Mislila sam da si otišao na trajekt i da nećeš znati.""Da, baš bi bilo zgodno da sam se vratio predstojniku Jamesu, rekao da je sve u redu, da si na sigurnom, u Amsterdamu, pa da poslije doznamo da si nestala. Oh, u beskonačnost bih bio u njegovoj velikoj milosti". Sjeo je do mene, prekrižio ruke na prsima, prekriživši i dugačke noge. Sa sobom je imao onaj svoj mali kovčeg, a prednja strana žute kose stršala mu je uvis. "Što te spopalo?""Zašto me uhodiš?" uzvratila sam."Trajekt je jutros kasnio zbog popravka." Činilo se da sada više ne može potisnuti osmijeh. "Bio sam gladan kao vuk, pa sam se vratio nekoliko ulica, na pecivo i čaj, a onda mi se učinilo da sam te vidio kako ideš u suprotnome smjeru, tom ulicom, ali nisam bio posve siguran. Već sam pomislio da mi se pričinjavaju gluposti, pa sam ostao i lijepo doručkovao. I onda me počela užasno peći savjest, jer sam znao da me, ako si to bila ti, očekuju velike nevolje. Stoga sam pojurio u tom smjeru, ugledao željezničku postaju, a ti si ušla u vlak i ja sam već pomislio da će me izdati srce." Ponovno me prostrijelio pogledom. "Jutros si me užasno izgnjavila. Morao sam trčati po kartu... i jedva sam skupio dovoljno guldena... i još te tražiti po cijelome vlaku. A sada smo već tako daleko da ne možemo odmah sići." Uske svijetle oči odlutale su do prozora pa se spustile prema hrpi omotnica koje sam

186

držala u krilu. "Možeš li mi nekako objasniti zašto si u ekspresnom vlaku za Pariz, a ne u školi?"Što sam mogla učiniti? "Žao mi je, Barley", rekla sam ponizno. "Ni na trenutak te nisam namjeravala uvlačiti u cijelu priču. Zbilja sam mislila da si već odavno na putu i da se čiste savjesti možeš vratiti predstojniku Jamesu. Nisam te htjela toliko namučiti.""Da?" Očito je čekao još informacija. "I jednostavno si tako osjetila čežnju za Parizom, pa nisi otišla na sat povijesti?""Pa..." počela sam, nastojeći dobiti na vremenu. "Otac me brzojavom obavijestio da je kod njega sve u redu i da mu se ondje na par dana pridružim."Barley je još nekoliko trenutaka šutio. "Žao mi je, ali to ne objašnjava cijelu priču. Ako si dobila brzojav, onda je po svoj prilici trebao doći još sinoć i ja bih za njega znao. Osim toga, tko je uopće spominjao da nešto kod tvog oca nije u redu? Mislio sam da je jednostavno na poslovnom putovanju. Što to čitaš?""Duga je to priča..." rekla sam polagano. "Znam da me već ionako smatraš čudnom...""Strašno si neobična", reče Barley ljutito. "Ali bit će najbolje da mi objasniš što smjeraš. Imat ćeš taman toliko vremena dok ne siđemo u Bruxellesu i prvim se vlakom vratimo u Amsterdam.""Ne!" Ni u snu nisam namjeravala tako kriknuti. Gospođa koja je sjedila na suprotnoj strani prenula se iz lakog sna, a ja sam stišala glas. "Moram otići u Pariz. Sve je u redu. Ti možeš ondje izići, ako želiš, i do navečer se vratiti u London."'"Ondje izići', ha? To znači da ti ondje nećeš izići? Kamo još ide ovaj vlak?""Ma, ne, stoji u Parizu..."On ponovno prekriži ruke i stane čekati. Gori je od mog oca, možda gori i od profesora Rossija. Na trenutak sam u mislima ugledala Barleyja kako stoji za katedrom, prekriženih ruku, pogledom strijelja svoje nesretne studente i nesmiljenim glasom pita: "I što je onda na kraju dovelo Miltona do tog užasnog zaključka o Satanovu posrnuću? Ili baš nitko nije ništa pročitao?"S mukom sam progutala slinu. "Duga je to priča", ponovila sam, ovaj put još poniznije.

187

"Imamo vremena", reče Barley.

Helen, Turgut i ja pogledali smo se za malenim stolom, a ja sam osjetio kako nas je u tom trenutku povezao nov osjećaj. Možda kako bi još malo dobila na vremenu, Helen je uzela okrugli plavi kamen koji joj je Turgut položio uz tanjur te mi ga pokazala. 'To je drevni simbol', rekla je. 'Hamajlija koja štiti od Opakog oka.' Uzeo sam kamen, opipao tvrdu glatku površinu, toplu od dodira njezine ruke, pa ga odložio.Turgut se, međutim, nije dao smesti. 'Gospođo, vi ste Rumunjka?' Ona je šutjela. 'Ako je to istina, ovdje morate biti na oprezu.' Tada je još malo stišao glas. 'Policija bi se mogla prilično zanimati za vas. Naša zemlja nije u prijateljskim odnosima s Rumunjskom.''Znam', rekla je ona ledenim glasom.'Ali kako je Ciganka znala?' Turgut se namršti. 'Niste joj rekli ni riječi.''Ne znam'. Helen je nemoćno slijegala ramenima.Turgut je odmahnuo glavom. 'Neki kažu da su Romi obdareni osobitim vidovnjačkim sposobnostima. Nikada nisam vjerovao u takve stvari, ali...' Zašutio je i ubrusom obrisao brkove. 'Kako je samo neobično što je spomenula vampire.''Doista?' uzvratila je Helen. 'Bit će ipak da je bila luda. Svi su Cigani ludi.''Moguće, moguće.' Turgut je na trenutak ušutio. 'Međutim, silno mi je čudno, to kako je govorila, jer to je moja druga specijalnost.' 'Cigani?' upitao sam.'Ne, dobri gospodine, nego vampiri.' Helen i ja samo smo se zapiljili u njega, dobro pazeći da se ne pogledamo. 'Shakespeare mi je životni poziv, no legenda o vampiru svakako mi je hobi. Vampiri su ovdje dio jedne drevne tradicije.''To je... ovaj... turska predaja?' upitao sam iznenađeno.'Oh, legenda vuče korijene još iz Egipta, dragi moji kolege. Ali ovdje, u Istanbulu... prije svega, prema jednoj priči, najkrvoločniji bizantski carevi bili su vampiri, a neki od njih kršćansku su pričest shvaćali kao poziv na ispijanje krvi smrtnika. No ja u to ne vjerujem. Držim da se to pojavilo poslije.'

188

'No, da...' Nikako nisam htio pokazati pretjerano zanimanje, više od straha da bi me Helen ponovno mogla udariti pod stolom, nego iz uvjerenja da je Turgut nekako povezan sa silama tame. No i ona ga je gledala razrogačenih očiju. 'A što je s legendom o Drakuli? Čuli ste za nju?''Čuo za tu legendu?' prezirno je odvratio Turgut. Tamne su mu oči sjajile, a sada je svezao ubrus u čvor. 'Znate da je Drakula bio stvarna osoba, povijesna ličnost? Štoviše, vaš sunarodnjak, gospođo...' Naklonio se prema Helen. 'Bio je plemić, vojvoda, na zapadu Karpata, u petnaestome stoljeću. Baš i nije bio osoba vrijedna divljenja i poštovanja, znate...'Helen i ja smo kimali... nismo si mogli pomoći. Barem ja, a i ona se, kako se činilo, odviše koncentrirala na Turgutovu priču da bi prestala. Bila se malko nagnula naprijed, pozorno slušala, dok su joj oči blistale jednako kao i njegove. Iz uobičajenog bljedila lica počeli su nicati tragovi boje. Bio je to jedan od onih trenutaka, primijetio sam, čak i usred tolikog uzbuđenja, kada ljepota iznenada ispuni njezino prilično oporo lice, blistajući iznutra.'No, da...' Činilo se da se Turgut tek zagrijava za temu. 'Nikako vam ne bih htio dosađivati, ali prema mojoj teoriji, Drakula je vrlo važna ličnost u povijesti Istanbula. Zna se da ga je sultan Mehmed II - još kao dječaka držao u zatočeništvu u Galipolju, a potom i dalje na istoku, u Anatoliji - njegov ga je rođeni otac dao Mehmedovu ocu, sultanu Muradu II, kao dio otkupnine za postignuti sporazum. Šest dugih godina, od 1442. do 1448. Ni Drakulin otac nije bio osobit gospodin.' Turgut se prigušeno nasmije. 'Vojnici koji su čuvali Drakulu bili su pravi majstori mučenja, pa je, čini se, gledajući njih, naučio i previše. Ali, draga moja gospodo,' na trenutak je, kako se činilo, u toj kolegijalnoj gorljivosti, zaboravio Helenin spol, 'prema mojoj teoriji, i on je ostavio traga na njima.''Kako to, za ime svijeta, mislite?' Sve sam teže dolazio do daha.'Približno od tog doba u Istanbulu se bilježe primjeri vampirizma. Smatram - a teoriju još nisam objavio, na žalost, i ne mogu je dokazati - da su njegove prve žrtve došle iz redova Osmanlija. Moguće je da su to bili čuvari s kojima se sprijateljio. Za sobom je u našem carstvu

189

ostavio zarazu, držim, a ona se poslije zacijelo s Osvajačem prenijela i u Konstantinopol.'Piljili smo u njega bez riječi. Meni je sinulo da, prema legendi, vampirima postaju samo mrtvaci. Znači li to da su Vlada Drakulu zapravo ubili u Maloj Aziji i da je otada nemrtav, da je takav postao kao vrlo mlad čovjek ili da je jednostavno u vrlo ranoj dobi postao sklon bezbožnoj libaciji, te je tako nadahnuo druge? To sam zapamtio kao pitanje koje ću Turgutu postaviti jednom, ako ga dovoljno upoznam. 'Oh, to je samo moj hobi, znate, plod ekscentričnosti.' Na Turgutovu licu ponovno se pojavio srdačan osmijeh. 'Oh, ispričavam se što sam se ponovno tako nametnuo. Moja žena kaže da sam nepodnošljiv.' Kratko i profinjeno uzdigao je čašu, pa otpio gutljaj. 'Ali, tako mi svega na svijetu, imam dokaz za jedno! Imam dokaz da su ga se sultani pribojavali kao vampira!' Rukom je pokazao prema stropu.'Dokaz?' ponovio sam.'Da! Otkrio sam ga prije nekoliko godina. Sultana je Vlad Drakula zanimao toliko da je nakon Drakuline smrti u Vlaškoj ovdje prikupio dio njegovih dokumenata i imovine. Drakula je u svojoj zemlji pobio nebrojene turske vojnike i naš ga je sultan zbog toga mrzio, ali to nije bio razlog zbog kojeg je utemeljio arhiv. Nikako! Sultan je čak 1478. napisao pismo vlaškome paši i zatražio da mu dostavi sve dokumente koji se odnose na Vlada Drakulu. Zašto? Zato što, kako je rekao, priprema knjižnicu za borbu protiv zla koje je Drakula proširio ovim gradom nakon smrti. Znate... zašto bi se sultan i dalje pribojavao Drakule ako je mrtav i ako nije vjerovao u Drakulin povratak? Pronašao sam prijepis pisma kojim je paša odgovorio sultanu.' Udarivši šakom po stolu, Turgut nam se nasmiješio. 'Otkrio sam čak i knjižnicu koju je utemeljio radi suprotstavljanja zlu.'Helen i ja sjedili smo kao paralizirani. Podudarnost je bila gotovo nepodnošljivo neobična. Napokon sam se odvažio i postavio pitanje: 'Profesore, je li tu zbirku kojim slučajem prikupio sultan Mehmed II?'Sada je on s nevjericom pogledao nas. 'Nema što, uistinu ste izniman povjesničar. Zanima vas to razdoblje?''Ah... Ne mogu vam ni reći koliko...' rekao sam. 'I užasno bi nas... silno bi me zanimao taj arhiv koji ste otkrili.'

190

'Dakako', rekao je on. 'Bilo bi mi veliko zadovoljstvo. Pokazat ću vam... Moja supruga neće moći vjerovati kad joj kažem da ga netko želi pogledati.' Ponovno se prigušeno nasmijao. 'Na žalost, prelijepa zgrada u kojoj se nekoć nalazio, srušena je radi gradnje zgrade za Ministarstvo cesta... prije osam godina. Bilo je to zgodno malo zdanje uz Plavu džamiju. Velika šteta.'Osjećao sam kako mi iz lica nestaju i posljednje kapi krvi. Zato nam je, dakle, bilo tako teško pronaći Rossijev arhiv. 'Ali dokumenti su...''Bez brige, dobri moj gospodine. Osobno sam se pobrinuo za to da postanu dijelom zbirke Nacionalne knjižnice. Čak i ako ih nitko drugi ne voli kao ja, nužno ih je sačuvati.' Na njegovu licu načas se pojavila tamna sjena, prvi put otkako je ukorio onu Ciganku. 'U ovom gradu još ima zla protiv kojeg se treba boriti, kao i svugdje.' Pogledavao je čas mene, čas Helen. 'Ako volite stare zanimljivosti, više nego rado dovest ću vas sutra. Večeras je zatvorena, dakako. Dobro znam knjižničara koji će vam dopustiti da prelistate zbirku.''Najljepša vam hvala.' Nisam se usudio pogledati Helen. 'A kako... kako ste se zainteresirali za tu neobičnu temu?''Oh, to vam je duga priča', nastavi Turgut ozbiljno. 'Nikako vam ne smijem toliko dosađivati.''Uopće nam ne dosađujete', rekao sam odlučno.'Vrlo ste ljubazni.' Još je nekoliko trenutaka šutio, palcem i kažiprstom polirao vilicu. S vanjske strane naše niše od opeke, automobili su trubili i izbjegavali bicikliste na zakrčenim ulicama, dok su pješaci dolazili i odlazili, poput usputnih likova na pozornici - žene u širokim suknjama s uzorcima, s maramama i velikim zlatnim naušnicama, ili u crnim haljinama i s crvenom kosom, muškarci u zapadnjačkim odijelima, s kravatom i bijelom košuljom. Do našeg stola dopiralo je blago strujanje slanog zraka, a ja sam zamišljao brodove iz cijele Euroazije koji u samo srce carstva - prvo kršćanskog, a potom muslimanskog - donose blago i pristaju u gradu čije se zidine protežu do samoga mora. Šumovito uporište Vlada Drakule, s barbarskim obredima prepunima nasilja, doimalo se uistinu tako daleko od tog drevnog kozmopolitskog svijeta.

191

Nije ni čudo što je mrzio Turke, kao i oni njega, razmišljao sam. Ipak, Istanbulski Turci, s tim svojim rukotvorinama od zlata, mjedi i svile, s bazarima i knjižarama, te nebrojenim svetištima, zacijelo su imali više dodirnih točaka s kršćanskim Bizantincima koje su pokorili, nego Vlad, koji im je prkosio sa svoje granice. Promatran iz ovog kulturnog središta, izgledao je kao nasilnik iz zabiti, provincijsko čudovište, srednjovjekovna seljačina. Sjetio sam se slike koju sam još kod kuće vidio u enciklopediji - drvoreza koji je prikazivao skladno brkato lice obrubljeno profinjenim pokrivalom za glavu. Kakav paradoks.Bio sam se posve zanio u tu sliku kada se ponovno javio Turgut. 'Recite mi, kolege, kako to da se vi toliko zanimate za Drakulu?' Tako je prebacio loptu u naš dio terena, uz blagonaklon - ili možda ipak sumnjičav? - osmijeh.Načas sam pogledao Helen. 'Pa, ja proučavam Europu u 15. stoljeću. Pripremam disertaciju', rekao sam. Zbog izostanka iskrenosti odmah me kaznio dojam da bi ta laž sada već mogla biti i istinita. Sam Bog zna kada ću se ponovno pozabaviti disertacijom, pomislio sam, a najmanje od svega treba mi proširenje teme. 'A vi', nastavio sam ustrajno. 'Kako ste od Shakespearea došli do vampira?'Turgut se nasmiješio - tužno, učinilo mi se, a njegova skromna iskrenost pritisnula me poput nove kazne. A priča je vrlo neobična.. 'Jednom davno, davno, radio sam na svojoj drugoj knjizi o Shakespeareu - o njegovim tragedijama. Svaki dan sjedao sam u malu - kako se to zove? - nišu, odjeljak na našem odsjeku na sveučilištu. I onda sam jednog dana na tom mjestu ugledao knjigu koju još nikada nisam vidio.' Ponovno me pogledao uz onakav tužan osmijeh. Krv mi se već bila sledila u svim udovima. 'Tu knjigu nije bilo moguće usporediti ni s jednom knjigom. Bila je prazna, vrlo stara, a u sredini je imala zmaja i samo jednu riječ - DRAKULYA. Dotada nisam ni čuo za Drakulu. No slika je bila vrlo neobična i dojmljiva. Tada sam pomislio: moram doznati o čemu se radi. I tako sam pokušao doći do svih dostupnih informacija.'Helen mi je sjedila nasuprot, potpuno paralizirana, no sada se pokrenula, kao da ju je odjednom obuzelo željno zanimanje. 'Svih?' ponovila je tiho.

192

Barley i ja već smo bili nadomak Bruxellesa. Trebalo mi je vremena i vremena - iako sam imala dojam da je prošlo tek nekoliko minuta - da Barleyju na najjednostavniji i najjasniji način prepričam što sam od oca doznala o njegovim iskustvima na postdiplomskome studiju. Barley je sjedio zagledan kroz prozor, u belgijske kućice i vrtove, koji su pod gustom masom oblaka izgledali otužno. S vremena na vrijeme, dok smo se primicali Bruxellesu, viđali smo snopove sunčana svjetla koji bi osvijetlili na primjer crkveni zvonik ili dimnjak stare tvornice. Ona je Nizozemka tiho hrkala, a časopis joj je ležao na podu, do nogu.Već sam se spremala početi opisivati nemir koji je u posljednje vrijeme obuzeo mog oca, nezdravo bljedilo i neobično ponašanje, kada se Barley iznenada okrenuo izravno prema meni. "To je tako užasno neobično", rekao je. "Ne znam zašto bih trebao povjerovati u tu fantastičnu priču, ali vjerujem. Ili barem želim vjerovati." Tada mi je sinulo da ga još nisam vidjela tako ozbiljnog - tako se držao samo kad se šalio ili, jednom i kratko, kada se uzrujao. Te njegove oči, plave poput djelića neba, još su se više suzile. "Najneobičnije je to što me cijela priča na nešto podsjeća.""Na što?" Gotovo sam osjećala vrtoglavicu zbog činjenice da ozbiljno shvaća moju priču."Baš je to najneobičnije. Ne mogu se sjetiti. Nešto što ima veze s predstojnikom Jamesom. Ali ne znam točno što."

27. glavaBarley je zamišljeno sjedio u našem kupeu, dugačkim prstima pridržavajući bradu, uzaludno se pokušavajući sjetiti nečega u vezi s predstojnikom Jamesom. Na kraju me pogledao, a mene je iznenadila ljepota tog uskog i rumenog lica na koje se navukao ozbiljan izraz. Bez razoružavajuće vedrine, to je moglo biti i lice nekog anđela, ili možda redovnika iz samostana u Northumbriji. Te sam usporedbe registrirala tek kroz maglu; u cijelosti su mi se ukazale tek poslije."No, da..." rekao je napokon. "Meni se čini da postoje dvije mogućnosti. Ili si luda, pa u tom slučaju moram biti uz tebe i odvesti te na sigurno, kući, ili nisi luda, a u tom slučaju pred tobom su velike nevolje, pa svejedno moram ostati uz tebe. Sutra bih se trebao pojaviti na predavanju, no u vezi s time već ću nešto smisliti." Uzdahnuo je i

193

pogledao me, ponovno se naslanjajući. "Nekako mi se čini da ti Pariz neće biti završno odredište. Možeš li mi malo pojasniti koji su ti daljnji planovi?"

Da nas je profesor Bora za onim ugodnim stolom u istanbulskom restoranu pošteno pljusnuo, i Helen i mene, ne bi nas osupnuo više nego time što nam je ispričao o svojem 'ekscentričnome hobiju'. Bila je to, međutim, dobrodošla simbolična pljuska; oboje smo bih posve budni. Ja više nisam osjećao posljedice promjene vremenske zone, pa tako ni beznađe u vezi s pronalaženjem novih informacija o Drakulinu grobu. Došli smo na pravo mjesto. Možda je - srce mi je pritom poskočilo, ne samo od nade - možda je Drakulin grob čak ovdje, u Turskoj.To mi dotada i nije palo na pamet, no sada mi se učinilo da ima smisla. Naposljetku, Rossija je ovdje više nego oštro upozorio jedan od Drakulinih ljudi. Je li moguće da nemrtvi čuvaju ne samo arhiv nego i grob? Bi li snažna nazočnost vampira koju je Turgut maločas spomenuo mogla biti posljedica činjenice da Drakula i dalje nastanjuje ovaj grad? Prisjetio sam se svega što sam dotada doznao o Vladu, njegovu životu i legendi. Ako je ovdje bio zatočen u mladosti, nije li se nakon smrti mogao vratiti na mjesto na kojem je stekao prvu naobrazbu s područja mučenja? Možda je osjetio svojevrsnu nostalgiju, poput ljudi koji se u mirovini vrate u grad u kojem su odrasli. A ako se u vezi s prikazom vampirskih navika možemo pouzdati u Stokerov roman, čudovište nedvojbeno može putovati s mjesta na mjesto, imati grob gdje poželi; u romanu je u lijesu otputovao u Englesku. Zašto nije mogao nekako doći i u Istanbul, krećući se noću nakon što je okončao smrtni život, te doći u samo srce carstva čija ga je vojska usmrtila? Naposljetku, bila bi to vrlo prikladna osveta Osmanlijama.Ali Turgutu još nisam mogao postavljati takva pitanja. Tek smo ga upoznali i ja sam se još pitao možemo li mu vjerovati. Doimao se iskrenim, no to što se za našim stolom samo tako pojavio sa svojim 'hobijem' bilo je jednostavno preneobično. Sada se obraćao Helen, a ona je napokon počela reagirati.

194

'Ne, draga moja gospo, zapravo ne znam sve o Drakulinoj povijesti. Znanje mi je zapravo vrlo ograničeno. Ali pretpostavljam da je ostvario velik utjecaj na naš grad, u negativnome smislu, i zbog toga i dalje tragam. A vi, prijatelji moji?' Željno je pogledavao čas Helen, čas mene. 'Čini mi se da ste i vi zainteresirani za tu moju temu. O čemu točno pišete disertaciju, mladiću?''O nizozemskome merkantilizmu u sedamnaestome stoljeću', odgovorio sam neuvjerljivo. Barem je tako zazvučalo meni i već sam se počeo pitati je li to od samog početka bio prilično uzaludan pokušaj. Naposljetku, nizozemski trgovci nisu se selili iz stoljeća u stoljeće, napadali ljude i oduzimali im besmrtnu dušu.'Ah.' Učinilo mi se da je Turgut ostao zbunjen. 'No, da,' rekao je na kraju, 'ako vas zanima i povijest Istanbula, sutra možete sa mnom pogledati zbirku sultana Mehmeda. Bio je to čudesan stari tiranin - uz dokumente koji su meni najviše prirasli srcu, skupio je još mnogo zanimljivih stvari. Sada se moram vratiti supruzi, jer će već biti izvan sebe što toliko kasnim.' Nasmiješio se, kao da je to prije ugodna nego neugodna mogućnost. 'Svakako će vas htjeti ugostiti na večeri, kao i ja.' Još sam neko vrijeme razmišljao o tim riječima; žene u Turskoj zasigurno su i dalje prilično poslušne, kao u haremima iz brojnih legenda. Ili je jednostavno htio reći da je i njegova supruga jednako gostoljubiva kao on? Očekivao sam da će Helen prezirno otpuhnuti, no sjedila je posve mirno, promatrajući nas dvojicu. 'Eto, prijatelji moji...' Turgut je već počeo ustajati. Praktički niotkuda - tako mi se barem učinilo - izvukao je nekoliko novčanica i ostavio ih pod rubom tanjura. Potom nam je još jedanput nazdravio i popio ostatak čaja. 'Adieu do sutra.''Gdje ćemo se naći?' upitao sam.'Oh, doći ću ovamo po vas. Recimo na istome mjestu u deset ujutro, može? Izvrsno. Želim vam ugodnu i veselu večer.' Naklonio se i nestao. Nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da gotovo i nije taknuo hranu, da je platio i svoju i našu večeru, te nam ostavio talisman protiv Opakog oka, koji je blistao na sredini bijelog stolnjaka.Te sam noći spavao kao zaklan, kao što se kaže, iscrpljen od puta i razgledavanja grada. Kada su me probudili zvukovi jutra u gradu, već

195

je bilo pola sedam. Malenom sobom vladala je polutama. Čim sam posve došao k svijesti, pogledao sam oko sebe, te bijele zidove, jednostavno, nekako strano pokućstvo, te sjaj ogledala iznad umivaonika, te osjetio neobičnu smetenost. Sjetio sam se Rossijeva boravka u Istanbulu, vremena koje je proveo u onom drugom pansionu - gdje ono? - gdje mu je netko prekopavao po kovčezima i ukrao crteže dragocjenih zemljovida. Imao sam dojam da sam i sam bio ondje, ili da sad proživljavam taj prizor. Nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da sobom vladaju potpuni mir i red; kovčeg je bio netaknut na komodi, a - što je bilo još važnije - torba s dragocjenim papirima netaknuta je stajala uz krevet, gdje sam je mogao dodirnuti. Čak sam i u snu nekako bio svjestan te drevne i nijeme knjige u torbi.U tom trenutku začuo sam Helen u kupaonici na hodniku. Čuo sam zvuk vode i njezine korake. Nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da bi se to moglo protumačiti i kao da je prisluškujem, pa sam osjetio stid. Kako bih to nekako prikrio, brzo sam ustao, ulio vodu u umivaonik u sobi i počeo se umivati. Lice mi je u ogledalu - u ono vrijeme, draga moja kćeri, ne mogu ti ni opisati kako sam izgledao mlado, čak i samome sebi - bilo isto kao i uvijek. Oči su mi nakon toliko putovanja bile pomalo umorne, ali i budne. Na kosu sam nanio malo ulja koje je u to vrijeme bilo nezaobilazno, tako je sjajnu začešljao unatrag te navukao izgužvane hlače i sako, uz čistu, premda također izgužvanu, košulju i kravatu. Dok sam pred ogledalom namještao kravatu, uvidio sam da se u kupaonici više ništa ne čuje te sam nakon još nekoliko trenutaka izvadio pribor za brijanje i prisilio se da kratko pokucam na vrata. Kako se nitko nije javio, ušao sam. Helenin miris, prilično prodorna i jeftina vodica, možda vodica koju je ponijela još od kuće, zadržao se u toj minijaturnoj prostoriji. Tada mi je već bio gotovo drag.U restoranu smo za doručak dobili jaku kavu - vrlo jaku - i to u bakrenoj džezvi s dugačkim drškom, uz kruh, slani sir i masline, te novine koje nismo mogli čitati. Helen je jela i pila bez riječi, a ja sam zamišljeno mirisao dim cigareta koji je iz kuta u kojem se nalazio konobar lebdio prema našem stolu. Tog jutra u lokalu nije bilo nikoga. Samo je sunčano svjetlo dopiralo kroz prozore s lukovima, no užurbani jutarnji promet prostor je ispunjavao ugodnim zvukovima i

196

nudio nam kratak pogled na prolaznike odjevene za posao ili košare s voćem i povrćem za tržnicu. Instinktivno smo potražili stol najudaljeniji od prozora.'Profesor će doći tek za dva sata', rekla je Helen, u svoju drugu šalicu kave ponovno stavljajući hrpu šećera i energično miješajući. 'Što ćemo sada?''Nekako sam mislio da bismo mogli ponovno otići u Aju Sofiju', rekao sam. 'Htio bih je još jedanput vidjeti.''Zašto ne?' rekla je ona tiho. 'Ne smeta mi uloga turista.' Činilo mi se da se dobro odmorila, a primijetio sam i da je uz crni kostim odjenula čistu blijedoplavu bluzu. Bila je to prva stvar u boji koju sam vidio na njoj. Kao i obično, preko onog mjesta na vratu gdje ju je ugrizao knjižničar, nosila je onu malenu maramu. Izraz njezina lica bio je ironičan i oprezan, no imao sam dojam - bez osobita dokaza - da se nekako naviknula na mene na suprotnoj strani stola, gotovo toliko da se pomalo i opusti.Ulice su u vrijeme kada smo izišli iz restorana već vrvjele ljudima i automobilima. Probijali smo se središtem staroga grada i tako se našli na jednome od bazara. Svi su prolazi bili prepuni kupaca - starica u crnini koje su stajale i opipavale prave duge finih tkanina; mladih žena u raskošnim bojama, pokrivene glave, koje su se cjenkale oko voća koje još nikada nisam vidio ili proučavale pladnjeve sa zlatnim nakitom; staraca s čipkastim kapicama na sijedoj kosi ili ćelavom tjemenu, koji su čitali novine ili se nadvijali nad izbor izrezbarenih drvenih lula. Neki od njih u ruci su imali molitvenik. Kamo god bih pogledao, vidio sam skladna, prepredena lica snažnih crta i maslinaste kože, ruke koje energično gestikuliraju, prste koji pokazuju, osmijehe koji neki put pokazuju i sjaj zlatnih zuba. Sa svih strana čuo se žamor gorljivog, samopouzdanog cjenkanja, koje je ponekad prekidao smijeh.Na Heleninu licu titrao je zabavljen osmijeh. Te je neznance promatrala kao da su joj dragi, ali i kao da joj se čini da ih i predobro razumije. Meni je prizor bio čaroban, no i ja sam osjećao određen oprez, dojam koji je u meni postojao kraće od tjedan dana, nešto što me posljednjih dana pratilo na svim javnim mjestima. Bio je to osjećaj da moram pomno motriti masu, da se moram osvrtati, na licima tražiti

197

dobre ili zle namjere - možda i osjećaj da netko motri mene. A taj osjećaj nikako nije bio ugodan, bio je to opor ton unutar suzvučja živahnih razgovora oko nas, pa sam se, ne prvi put, upitao jesam li se dijelom zarazio Heleninom ciničnošću prema čovjekovu rodu. Pitao sam se i je li taj stav njoj prirođen ili tek plod odrastanja u policijskoj državi.Gdje god joj bili korijeni, činilo mi se da je moja paranoja prava uvreda mojem nekadašnjem ja. Prije samo tjedan dana bio sam normalan Amerikanac na postdiplomskome studiju, zadovoljan u nezadovoljstvu akademskim radom, duboko u sebi s užitkom prepušten osjećaju blagostanja i moralne nadmoći svoje kulture, čak i dok sam se pretvarao da i nju, kao i sve ostalo, dovodim pod znak pitanja. Hladni rat u međuvremenu mi je postao stvaran, u liku Helen i njezinih raspršenih iluzija, dok sam u žilama osjećao jedan još stariji hladni rat. Sjetio sam se Rossija, kako je u ljeto 1930., prije nego što je zbog pustolovine u arhivu žurno napustio Istanbul, šetao ovim ulicama. On mi je također bio stvaran - ne samo Rossi kakvog sam poznavao, nego i mladi Rossi iz onih pisama.Helen me u hodu potapšala po ruci i glavom pokazala prema dvojici staraca za drvenim stolićem zaklonjenim uz jedan štand. 'Pogledaj... ovo ti je ona tvoja teorija o opuštenosti', rekla je. 'Devet je ujutro, a oni već igraju šah. Čudno je što ne igraju tablu - to je u ovom dijelu svijeta najpopularnija igra. Ali čini mi se da je ovo ipak šah.' Baš kao da su je čula, dvojica su staraca na izlizanu staru ploču upravo počela postavljati figure. Crne protiv bijelih, lovci i topovi čuvali su gospodare, pijuni okrenuti jedni prema drugima i spremni za bitku - identičan ratni raspored diljem svijeta, pomislio sam i zastao. 'Poznaješ šah?' upitala me Helen.'Naravno', rekao sam pomalo uvrijeđeno. 'Nekoć sam igrao s ocem.''Ah.' U tom je uzdahu bilo gorčine, a ja sam se, prekasno, sjetio da ona nema takvih uspomena iz djetinjstva, te da s ocem igra malo drukčiji šah - ili barem s njegovom slikom. No činilo se da su i nju obuzeli osvrti na povijest. 'Šah nije zapadnjačka igra, znaš... riječ je o drevnoj igri iz Indije... na perzijskome se zove shahmat. Šah-mat. Šah znači kralj. Borba kraljeva.'

198

Gledao sam kao ona dvojica počinju igrati, kako kvrgavim prstima odabiru prve bojovnike. Potom su se šalili - vjerojatno je bila riječ o dugogodišnjim prijateljima. Mogao sam tako stajati cijeli dan i samo gledati, no Helen je nemirno krenula dalje pa sam pošao za njom. Kada smo prošli pokraj njih, starci su nas, kako se činilo, prvi put primijetili, pa su iznenađeno podigli pogled. Bit će da izgledamo kao stranci, uvidio sam, iako se Helenino lice lijepo uklapalo u lica oko nas. Pitao sam se koliko će partija potrajati - možda i cijelo prijepodne - i tko će ovaj put pobijediti.Njima najbliži štand upravo se otvarao. Bila je to zapravo šupa utisnuta pod veličanstvenu smokvu na rubu bazara. Neki mladić u bijeloj košulji i tamnim hlačama energično je povlačio vrata i zastore, postavljao stolove i slagao robu - knjige. Hrpe knjiga stajale su na drvenim pultovima, na hrpama poispadalima iz kutija na podu, dok su unutra prekrivale police.Željno sam im prišao, a mladi me vlasnik pozdravio kimanjem, te se nasmiješio, kao da bibliofila prepoznaje bez obzira na nacionalnu pripadnost. Helen je prišla sporijim korakom. Tako smo stajali i razgledavali knjige na možda i desetak jezika. Mnoge su bile na arapskome ili na suvremenom turskome; dio na grčkome i na ćirilici, ostale na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom. Pronašao sam jednu knjigu na hebrejskom i cijelu policu klasika na latinskom. Većina ih je bila otisnuta na najjeftinijem papiru i loše uvezana. Bilo je tu i nekoliko suvremenih knjiga u mekom uvezu, s melodramatičnim prizorima na naslovnici, dok je nekoliko knjiga izgledalo vrlo staro, osobito nekoliko naslova na arapskome. 'I Bizantinci su voljeli knjige', rekla je tiho Helen, dok je polagano listala, kako mi se učinilo, zbirku njemačke poezije. 'Možda su kupovali knjige upravo na ovome mjestu.'Onaj je mladić u međuvremenu pripremio sve za posao, pa nas je došao pozdraviti. 'Govorite njemački? Engleski?''Engleski', rekao sam žurno, budući da Helen nije odgovorila.'Imam knjiga na engleskom', rekao mi je uz ljubazan osmijeh. 'Nema problema.' Lice mu je bilo mršavo i izražajno. Imao je krupne zelenkaste oči i dugačak nos. 'I novine iz Londona, New Yorka.' Zahvalio sam i upitao ima li starih knjiga.

199

'Da, vrlo starih.' Tada mi je pružio izdanje Mnogo vike ni za što iz 19. stoljeća - jeftino uvezano u izlizanu tkaninu. Pitao sam se iz koje je knjižnice potekla ta knjiga i kako je putovala - recimo iz buržujskoga Manchestera - do ovog raskrižja drevnoga svijeta. Listao sam knjigu, iz puke pristojnosti, pa mu je vratio. 'Nije dovoljno stara?' upitao je s osmijehom.Helen mi je dotada gledala preko ramena, a sada je teatralno pogledala na ručni sat. Naposljetku, još nismo ni došli do Aje Sofije. 'Da, moramo krenuti', rekao sam.Onaj mladi prodavač ljubazno nam se naklonio, s knjigom u ruci. Još sam nekoliko trenutaka piljio u njega, budući da me mučilo nešto, neki dojam kao da mi je bio poznat, no on se već bio okrenuo prema drugome kupcu, starcu koji je po svemu pripadao u društvo onih šahista. Helen me gurnula laktom, pa smo izišli iz prodavaonice i žustrijim korakom krenuli rubom bazara natrag prema pansionu.Kada smo ušli, maleni je restoran bio prazan, no već za nekoliko minuta na vratima se pojavio Turgut. Kimajući i smiješeći se, upitao nas je kako smo spavali. Na sebi je imao vuneno odijelo maslinaste boje, unatoč sve izraženijoj žezi, i činilo se da jedva skriva uzbuđenje. Kovrčava kosa bila je začešljana unatrag, cipele su se sjajile, a on nas je žurno izveo iz restorana. Ponovno sam primijetio da je riječ o osobi silne energije, osjećajući olakšanje što imamo takvog vodiča. I ja sam bio sve uzbuđeniji. Rossijevi papiri svakako su na sigurnome, u mojoj torbi, a u sljedećih nekoliko sati možda ću mu se približiti barem za korak. U najmanju ruku, ubrzo ću njegove prijepise dokumenata moći usporediti s originalima koje je proučavao tako davno.Dok smo ga slijedili istanbulskim ulicama, Turgut nam je objašnjavao kako se arhiv sultana Mehmeda ne nalazi u glavnoj zgradi Nacionalne knjižnice, iako je i dalje pod državnom zaštitom. Sada je smješten u proširenju knjižnice u kojem se nekoć nalazila mendrese, tradicionalna islamska škola. Ataturk je te škole zatvorio u sklopu sekularizacije zemlje, a upravo se u toj školi trenutačno nalaze rijetke i stare knjige o povijesti Carstva. Zbirka sultana Mehmeda nalazi se među ostalim knjigama iz stoljeća otomanskog širenja.

200

Pokazalo se da je proširenje zapravo vrlo lijepa i profinjena mala zgrada. Ušli smo s ulice, kroz drvena vrata s mjedenim zakovicama. Prozori su bili ukrašeni kamenim čipkastim uzorcima; sunce je kroz njih prodiralo u skladnim geometrijskim oblicima, ukrašavajući pod polumračnog predvorja zvijezdama i oktogonima. Turgut nam je pokazao gdje se trebamo potpisati u knjigu na ulazu (primijetio sam da je Helen nažvrljala nešto nečitljivo) te se i sam potpisao kićenim slovima.Zatim smo ušli u jedinu prostoriju posvećenu zbirci, velikom i utihlom prostoru pod kupolom ukrašenom zeleno-bijelim mozaikom. Ulašteni stolovi protezali su se čitavom dužinom prostora, a za njima je već sjedilo troje-četvero ljudi. Zidove nisu prekrivale isključivo knjige, nego i drvene ladice i kutije, dok su sa stropa visjela profinjena mjedena sjenila za svjetiljke opremljena električnim žaruljama. Knjižničar, vitak pedesetogodišnjak koji je oko ručnog zgloba imao krunicu, ostavio je nešto na čemu je dotada radio i objema rukama stisnuo Turgutovu šaku. Još su nekoliko trenutaka razgovarali - od Turgutovih riječi uspio sam razabrati jedino naziv našeg sveučilišta - a knjižničar nam se potom obratio na turskome, smiješeći se i klanjajući. 'Ovo je gospodin Erozan. Želi vam dobrodošlicu', rekao nam je zadovoljno Turgut. 'Volio bi vas usmrtiti kolekcijom.' Trgnuo sam se, iako sam se trudio održati mir, a Helen se samo nasmiješila. 'Odmah će vam prirediti dokumente sultana Mehmeda iz Zmajeva reda. No prvo se moramo udobno smjestiti i pričekati ga.'Sjeli smo za jedan od stolova, na diskretnoj udaljenosti od ostalih korisnika knjižnice. Svi su nas pogledali uz tek prolazno zanimanje i zatim se ponovno posvetili poslu. Nakon nekoliko trenutaka, gospodin Erozan se vratio s velikom drvenom kutijom koja je s prednje strane imala bravu, a s gornje strane natpis na arapskome. 'Što piše?' upitao sam profesora.'Ah.' On vrškom prstiju dodirne poklopac. 'Piše: "Unutra je zlo" - hmmm - "unutra se nalazi zlo - smješteno je zlo. Zaključaj ključevima svetog Kur'ana".' Srce mi je neobuzdano poskočilo; riječi su silno podsjećale na ono što je Rossi, prema bilješkama, pročitao na marginama onog zagonetnog zemljovida i naglas izgovorio u starom arhivu, na mjestu na kojem su

201

dokumenti nekoć bili spremljeni. U pismima nije spomenuo tu kutiju, no moguće je da ju i nije vidio, ako mu je knjižničar donio samo dokumente. Ili su ih u kutiju možda spremili nakon Rossijeva boravka u Istanbulu.'Koliko je stara sama kutija?' upitao sam Turguta.Samo je odmahnuo glavom. 'Ne znam, a ne zna ni moj prijatelj. Budući da je drvena, rekao bih da nije iz Mehmedova doba. Prijatelj mi je jednom rekao', u tom trenutku ozareno je pogledao prema gospodinu Erozanu, a on mu se nasmiješio jednako blistavo, iako nije razumio o čemu je riječ, 'da su dokumenti u tu kutiju spremljeni 1930., kako bi bili na sigurnome. To zna jer je razgovarao s čovjekom kojeg je naslijedio. Moj je prijatelj krajnje temeljit i savjestan.'Tisuću devetsto tridesete! Helen i ja samo smo se pogledali. U vrijeme kada je Rossi pisao svoja pisma - u prosincu 1930. - iako tada još nije znao kome, dokumenti koje je proučio po svoj su prilici već bili spremljeni u tu kutiju. Od miševa i vlage vjerojatno bi ih štitila i obična drvena kutija. Što je tadašnjeg knjižničara navelo na to da dokumente Zmajeva reda zaključa u kutiju ukrašenu svetim upozorenjem?Turgutov prijatelj donio je svežanj ključeva i jedan od njih uvukao u bravu. Gotovo sam se nasmijao, prisjetivši se našeg suvremenog abecednog kataloga, pristupačnosti tisuća rijetkih knjiga unutar sustava sveučilišne knjižnice. Nikada u životu nisam pomislio da ću istraživati nešto za što će mi zatrebati prastari ključ. Brava je škljocnula. 'Evo ga', rekao je tiho Turgut, a knjižničar se tada povukao. Turgut nam se nasmiješio - prilično tužno, učinilo mi se - i podigao poklopac.

Barley je upravo pročitao prva dva očeva psima. Osjećala sam blagu bol dok sam gledala kako ih otvara i drži, no znala sam da će Barley imati povjerenja u autoritativan glas mojega oca, dok bi mojem slabijem glasu možda vjerovao tek djelomično. "Već si bio u Parizu?" upitala sam ga, dijelom da prikrijem emocije koje su me obuzele.

202

"Pa, bit će da jesam", reče Barley gotovo ogorčeno. "Prije sveučilišta, ondje sam studirao jednu školsku godinu. Moja je majka htjela da bolje naučim francuski." Silno me zanimala njegova majka i razlozi zbog kojih je htjela da joj sin ostvari takvo divno postignuće, kao i kako je to imati majku, no Barley je ponovno duboko utonuo u čitanje pisma. "Čini mi se da je tvoj otac izvrstan predavač", rekao je zamišljeno. "Ovo je neusporedivo zanimljivije od svega što slušamo na Oxfordu."To mi je otvorilo cijeli novi svijet. Zar predavači na Oxfordu i u jednoj situaciji mogu biti dosadni? Zar je to moguće? Barley zna toliko stvari koje me zanimaju. Riječ je o glasniku iz svijeta toliko velikog da ga ne mogu ni zamisliti. Ovaj put prekinuo me kondukter koji je projurio pokraj vrata našeg kupea. "Bruxelles!" doviknuo je. Vlak je već usporavao i za nekoliko minuta kroz prozor smo promatrali postaju u Bruxellesu; u vlak su ušli carinici i policajci. Vani su ljudi jurili prema peronima i vlakovima, a golubovi hvatali otpatke.Možda i zato što sam prema golubovima potajno osjećala naklonost, bila sam se toliko zagledala u mase na peronu da sam iznenada uočila lik koji se uopće nije micao, visoku ženu u dugačkom crnom kaputu, koja je mirno stajala na peronu. Na glavi je imala vezanu crnu maramu koja joj je obavijala bijelo lice. Bila mi je malo predaleko da točno uočim crte lica, no nije mi promakao bljesak tamnih očiju i gotovo neprirodno crvena usta - po svoj prilici jarkocrveni ruž. Obris i odjeća te žene bili su nekako neobični; među svim onim minicama i užasnim čizmama širokih potpetica koje su u to doba bile obavezne, ona je nosila uske crne salonke.No pozornost mi je zapravo u prvi mah privuklo, i još ga na trenutak zadržalo prije nego što je vlak ponovno krenuo, njezino držanje, ta krajnja budnost. Pomno je motrila naš vlak, od početka do kraja. Instinktivno sam se udaljila od prozora, a Barley me upitno pogledao. Činilo se da nas žena nije vidjela, iako je neodlučno krenula u našem smjeru. Potom se, kako se činilo, predomislila i počela motriti drugi vlak, koji se upravo zaustavio na suprotnoj strani perona. Zbog tog nepopustljivog i uspravnog držanja promatrala sam je sve dok nismo izišli iz postaje, kada je nestala u masi ljudi, kao da i nije postojala.

203

28. glavaOvaj sam put zaspala ja, a ne Barley. Kada sam se probudila, uvidjela sam da sam se posve naslonila na njega, beživotnu sam glavu položila na njegov tamnoplavi pulover. Gledao je kroz prozor, a očeva pisma bila su uredno spremljena u omotnice u njegovu krilu. Bio je prekrižio noge, dok mu je lice - na samo koji centimetar iznad moga lica - bilo okrenuto prema krajoliku koji je promicao pokraj nas. Znala sam da to već mora biti Francuska. Otvorivši oči, prvo sam ugledala njegovu koščatu bradu. Kada sam spustila pogled, ugledala sam njegove dlanove, sklopljene nad pismima. Prvi put primijetila sam da grize nokte, baš kao i ja. Ponovno sam zatvorila oči, glumeći da i dalje spavam, jer mi je na njegovu ramenu bilo tako toplo i ugodno. Tada sam se prestrašila da mu se možda neće svidjeti što se tako naslanjam na njega, ili da mi je u snenoj otupjelosti slina curila na njegov pulover, pa sam se naglo uspravila. Barley me pogledao, odsutna pogleda, izgubljen u dalekim mislima, ili možda obuzet krajolikom koji je gledao kroz prozor, terenom koji više nije bio ravan, nego brežuljkast, krajem skromnih francuskih farmera. Nakon nekoliko trenutaka ipak se nasmiješio.

Kada se podigao poklopac kutije s tajnama sultana Mehmeda, iz nje je izišao miris koji mi je bio itekako poznat. Bio je to miris vrlo starih dokumenata, pergamenta ili velura, prašine i stoljeća, stranica koje je vrijeme još davno počelo nagrizati. Bio je to ujedno i miris one prazne knjižice koja u sredini ima zmaja, moje knjige. Nikada se nisam usudio dodirnuti je nosom i udahnuti, kao što sam činio s nekim drugim starim knjigama koje su mi se našle u ruci - čini mi se da sam se pribojavao da bi taj miris mogao imati i nešto prodorno i odbojno ili, još gore, da bi u tom mirisu moglo biti neke druge moći, zloćudnog sredstva koje nisam htio uvući u pluća.Turgut je oprezno vadio dokumente. Svaki od njih bio je omotan mekim požutjelim papirom, a pojedini su se zamotuljci razlikovali i po obliku i po veličini. Pomno ih je rasporedio na stolu pred nama. 'Osobno ću vam pokazati sve dokumente i reći što znam o njima', rekao je. 'Potom možete sjesti i bolje ih proučiti. Što kažete?'

204

Da, možda hoćemo... Kimnuo sam, a on je odmotao jedan svitak i opreznim ga pokretima razvukao pred našim očima. Bio je to pergament učvršćen za tanka drvena vretena, nešto posve drukčije od velikih ravnih stranica i debelih uvezanih trgovačkih poslovnih knjiga na koje sam se bio naviknuo proučavajući Rembrandtov svijet. Rubovi su bili ukrašeni slikovitim pojasom koji se sastojao od geometrijskih uzoraka, pozlaćenih, tamnoplavih i zagasito grimiznih. Razočarao sam se tek uvidjevši da je sve napisano arapskim pismom. Ne znam što sam točno očekivao; dokument je potekao iz samoga srca carstva koje je govorilo osmanlijskim jezikom i služilo se arapskim pismom, grčkome pribjegavajući samo radi zastrašivanja Bizantinaca, a latinskome tek radi jurišanja na bečke zidine.Turgut je ispravno protumačio izraz na mojem licu i žurno objasnio: 'Prijatelji moji, ovo je popis troškova ratovanja sa Zmajevim redom. Napisan je u gradiću na južnoj strani Dunava, a autor je birokrat koji je ondje trošio sultanov novac - drugim riječima, radi se o svojevrsnom poslovnom izvještaju. Znate, sredinom petnaestog stoljeća, Drakulin otac, Vlad Drakula, stajao je Otomansko Carstvo velike količine novca. Taj je dužnosnik naručio oklope i - kako se to kaže? - zakrivljene sablje za tri stotine vojnika koji će čuvati granicu zapadnih Karpata, kako se mjesno stanovništvo ne bi pobunilo. Kupio im je i konje. Ovdje', dugačkim prstom pokazao je prema dnu svitka, 'stoji da je Vlad Drakula velik trošak i - i da im zadaje užasne glavobolje, te ih je stajao više novca nego što je paša naumio utrošiti. Paši je strašno žao i ima dojam da je neuspješan, te želi mnogo sreće i dug život Neusporedivome, u Alahovo ime.'Helen i ja samo smo se pogledali. Učinilo mi se da sam u njezinim očima ugledao barem dio strahopoštovanja koje sam i sam osjećao. Taj je povijesni zakutak stvaran poput poda na kojem stojimo i drvenog stola na kojem pregledavamo dokumente. Ljudi kojima se to događalo doista su živjeli, disali, osjećali i mislili, a zatim umrli, baš kao i mi. Odvratio sam pogled, jer više nisam mogao gledati kako se na njezinu odlučnom licu pojavljuju plamsaji emocija.Turgut je pospremio svitak i već vadio drugi zamotuljak, u kojem su se nalazila još dva svitka. 'Ovo je pismo vlaškoga paše u kojem sultanu Mehmedu obećava da će mu poslati sve dostupne dokumente o

205

Zmajevu redu. A ovo je prikaz trgovanja iz 1461. na Dunavu, nedaleko od mjesta kojim je vladao Zmajev red. Jasno vam je da granice tog područja nisu bile čvrste i postojane - neprestance su se premještale. Na ovom su popisu svila, mirodije i konji koje paša želi razmijeniti za vunu od pastira iz svog područja.' I na sljedeća dva svitka nalazili su se slični popisi. Turgut je nakon toga otvorio jedan manji zamotuljak, a u njemu se na običnom ravnom pergamentu nalazio crtež. 'Zemljovid', rekao je. Ja sam već nesvjesno posegnuo za svojom torbom, u kojoj su se nalazili Rossijevi crteži i bilješke, no Helen je jedva primjetno odmahnula glavom. Odmah sam shvatio - Turguta još ne poznajemo toliko da mu povjerimo sve tajne. Barem zasada, dodao sam u sebi; naposljetku, čini se da je on nama omogućio pristup svim svojim izvorima.'Dragi moji kolege, nikada nisam uspio shvatiti što prikazuje ovaj zemljovid', rekao je. U njegovu se glasu jasno čulo žaljenje zbog te činjenice, dok je zamišljeno gladio brkove. Pomnije sam pogledao pergament i s velikim uzbuđenjem ugledao skladnu, iako izblijedjelu verziju prvog zemljovida koji je Rossi precrtao, dugačke planinske lance, rijeku na sjeveru. 'Ne nalikuje ni na jedno područje koje sam proučavao i nema načina da utvrdite... kako se to kaže? Mjerilo, shvaćate?' Odložio je zemljovid u stranu. 'Ovdje imamo još jednu kartu, kako se čini, detaljniji prikaz područja s prvog zemljovida.' Znao sam da je upravo tako - sve sam to već vidio, tako da je uzbuđenje u meni samo raslo. 'Čini mi se da su to one planine koje se na prvoj karti vide na zapadu, zar ne?' Potom je uzdahnuo. 'No nema podrobnijih informacija, a i sami vidite da nema konkretnijih natpisa, osim nekoliko navoda iz Kur'ana i tog neobičnog mota - jednom sam sve pomno preveo - koji približno glasi: "Ovdje smješten je u zlu. Štioče, otkopaj ga riječima.'"U silnoj zapanjenosti, već sam bio ispružio ruku da ga spriječim, no Turgut je riječi izgovorio prebrzo i preduhitrio me. 'Ne!' uskliknuo sam, no bilo je prekasno. Turgut me samo zaprepašteno pogledao. Helen je pogledavala čas njega, čas mene, dok se gospodin Erozan, koji je nešto radio na suprotnoj strani prostorije, okrenuo i također se zagledao u mene.

206

'Ispričavam se', prošaptao sam. 'Samo sam se uzbudio zbog tih starih dokumenata. Tako su... zanimljivi.''Oh, drago mi je da vas zanimaju.' Turgut je, unatoč ozbiljnosti, gotovo blistao od sreće. 'Te riječi doista zvuče malčice neobično. Čovjeka malo... ma, znate... kosnu.'U tom trenutku u dvorani se začuo korak. Nervozno sam se osvrnuo, napola očekujući samog Drakulu, kako god izgledao, no pojavio se tek nizak muškarac s bijelom kapicom i čupavom sijedom bradom. Gospodin Erozan otišao je do vrata i pozdravio ga, a mi smo se ponovno posvetili dokumentima. Turgut je iz kutije izvadio još jedan pergament. 'Ovo je posljednji dokument u kutiji', rekao je. 'Jednostavno nisam uspio proniknuti u njegov smisao. U katalog je uveden kao bibliografija Zmajeva reda.'Srce mi je počelo neobuzdano udarati, a vidio sam da se i Helenino lice zarumenjelo. 'Bibliografija?''Tako je, prijatelju moj.' Turgut je oprezno raširio papir na stolu. Izgledao je vrlo staro i krhko, a riječi su bile ispisane na grčkome, skladnim rukopisom. Gornji se dio savijao kao da je to nekoć bio dio dužeg svitka, dok je donji rub očito bio otrgnut. Nigdje nije bilo nikakvih ukrasa, samo profinjeno ispisane riječi u redovima. Uzdahnuo sam. Nikada nisam učio grčki, iako sam sumnjao da bi mi bilo što osim potpunog vladanja tim jezikom pomoglo kod takvog dokumenta.Kao da je naslutio što me muči, Turgut je iz svoje torbe izvadio bilježnicu. 'Tekst mi je preveo jedan stručnjak za Bizant s našeg sveučilišta. Fantastično poznaje i jezik i dokumente. Riječ je o popisu književnih djela, iako se mnoga od njih, barem koliko ja znam, ne spominju baš nigdje drugdje.' Otvorio je bilježnicu i zagladio jednu stranicu. Papir su prekrivale uredne bilješke na turskome. Ovaj put uzdahnula je Helen. Turgut se pljesne po čelu. 'Oh, beskrajno se ispričavam', rekao je. 'Prevest ću vam redom, može? "Herodot: Odnos prema ratnim zarobljenicima. Fezej: O razumu i mučenju. Origen: O načelima. Euritmij stariji: Sudbina prokletih. Gubent iz Genta: Rasprava o prirodi. Sveti Toma Akvinski: Sizif." Kao što vidite, prilično neobičan

207

izbor, a neke su od tih knjiga vrlo, vrlo rijetke. Moj prijatelj, stručnjak za Bizant, kaže, primjerice, da bi bilo pravo čudo kada bi se utvrdilo da se negdje očuvala dosada nepoznata verzija rasprava koju je napisao jedan od prvih kršćanskih filozofa Origen - većina njegovih djela uništena je jer su ga optužili za herezu.''Kakvu herezu?' Helen je sada pokazivala veliko zanimanje. 'Sigurna sam da sam o njemu negdje čitala.''Optužili su ga da je u svom radu ustvrdio kako kršćanska logika govori da će čak i Sotona na kraju biti spašen i da će uskrsnuti', objasni Turgut. 'Da nastavim s popisom?''Ako vam ne bi bilo teško,' rekao sam, 'možete li nam usput zapisivati naslove na engleskome?''Bit će mi zadovoljstvo.' Turgut sjedne i uzme nalivpero.'Što kažeš?' upitao sam Helen. Njezino lice jasnije od bezbroj riječi govorilo je: Cijeli ovaj put prešli smo radi nesuvislog popisa knjiga? 'Znam da još nema smisla,' rekao sam joj tiho, 'ali pričekajmo da vidimo kamo će nas odvesti.''A sada, prijatelji moji, dopustite da vam pročitam sljedećih nekoliko naslova.' Turgut je i dalje veselo pisao. 'Gotovo svi imaju veze s mučenjem, ubojstvima ili nečim sličnim, svakako neugodnim, kao što ćete i sami zaključiti. "Erazmo: Ubojičin usud. Henrik Kurcije: Kanibali. Giorgio Padovanski: Prokleti".''Uz djela nema i datuma?' upitao sam, nadvivši se nad dokumente.Turgut je uzdahnuo. 'Nema. I još nisam uspio pronaći druga spominjanja nekih od tih djela, no od onih koja sam locirao, nijedno nije napisano nakon 1600.''A to je ipak nakon vremena kada je živio Vlad Drakula', primijeti Helen. Iznenađeno sam je pogledao; meni to nije palo na pamet. Jednostavna, ali vrlo točna primjedba koja zapravo zbunjuje.'Da, draga moja gospo", rekao je Turgut i podigao pogled prema njoj. 'I najsvježije od tih djela napisano je više od stotinu godina nakon njegove smrti, ali i nakon smrti sultana Mehmeda. Nažalost, nisam se uspio domoći informacija o tome kako je ili kada ta bibliografija postala dijelom zbirke sultana Mehmeda. Vjerojatno ju je netko dodao poslije, možda dosta kasnije nakon dolaska zbirke u Istanbul.''Ali prije 1930. godine', rekao sam zamišljeno.

208

Turgut me prostrijelio pogledom. 'Upravo je tada zbirka stavljena pod ključ', rekao je. 'Zašto ste naveli upravo tu godinu, profesore?'Osjetio sam kako se rumenim, i zbog toga što sam previše rekao, toliko da se Helen već okrenula od mene, očajna zbog moje gluposti, ali i zbog činjenice da još nisam profesor. Još sam nekoliko trenutaka šutio; oduvijek sam mrzio lagati i trudim se, draga moja kćeri, izbjeći laži kad god je to moguće.Turgut me pomno promatrao, a ja sam s nelagodom osjetio da do tog trenutka zapravo i nisam uočio silnu prodornost njegovih tamnih očiju, okruženih srdačnim borama. Duboko sam udahnuo. Poslije ću to raspraviti s Helen. Cijelo vrijeme vjerovao sam Turgutu, a on bi nam možda mogao pomoći i više, pod uvjetom da ga upoznamo s još nekoliko činjenica. Međutim, da dobijem još malo na vremenu, pogledao sam popis naslova koje nam je preveo, a zatim i prijevod na turski iz kojeg je prevodio. Nisam ga mogao pogledati u oči. Koliko mu točno trebam odati? Iznesem li mu sve što znam o Rossijevim iskustvima u Istanbulu, hoće li posumnjati u našu ozbiljnost i zdrav razum? I upravo zbog toga što sam neodlučno spustio pogled, uočio sam nešto vrlo neobično. Ruka mi je poletjela prema izvornome dokumentu na grčkome, bibliografiji Zmajeva reda. Sve na kraju ipak nije bilo napisano na grčkome. Jasno sam pročitao ime na dnu popisa: Bartolomeo Rossi. Iza imena nalazilo se nekoliko riječi na latinskome.'Bože presveti!' Moj je uzvik uzbunio korisnike u cijeloj knjižnici. To sam, dakako, uvidio kada je već bilo prekasno. Gospodin Erozan, koji je i dalje razgovarao s onim bradatim muškarcem, začuđeno nas je pogledao.Turgut se istog trena uzbunio, a Helen se brzo približila. 'Što je bilo?' Turgut je ispružio ruku prema dokumentu. Ja sam i dalje nepomično piljio; bez problema je utvrdio što gledam. I tada je skočio na noge, ispustio nešto što je nalikovalo na odraz moje vlastite uzrujanosti, toliko jasan da mi je usred svih neobičnih okolnosti donio određenu dozu neobične utjehe: 'Bože moj! Profesor Rossi!'Sve troje pogledali smo se u isti mah i još nekoliko trenutaka nitko nije rekao ni riječi. Napokon sam zaustio: 'Znate...' obratio sam se tiho Turgutu, 'znate to ime?'Turgut pogleda mene pa Helen. 'A vi?' upitao je.

209

Barley se ljubazno smiješio. "Čini se da si bila umorna, jer inače ne bi tako čvrsto spavala. I ja sam umoran, već i od razmišljanja o tome u kakvoj si kaši. Što bi ljudi rekli da im to ispričaš - mislim, netko drugi? Recimo, ova gospođa." Glavom je pokazao prema našoj usnuloj suputnici, koja nije izišla u Bruxellesu i koja je očito namjeravala spavati do Pariza. "Ili neki policajac. Svi bi mislili isto: da si poludjela." Tada je uzdahnuo. "I doista namjeravaš sama otputovati na jug Francuske? Volio bih da mi kažeš koje ti je točno odredište, umjesto da nagađam, pa da mogu javiti gospođi Clay i tako ti na vrat navući najveće moguće nevolje."Sada sam se ja nasmiješila. O tome smo razgovarali već nekoliko puta."Užasno si tvrdoglava", reče Barley. "Ni u snu nisam pomislio da bi jedna djevojčica mogla izazivati takve probleme - mislim na probleme koji bi me snašli kad bih se pojavio pred predstojnikom Jamesom, a u slučaju da te ostavim negdje u Francuskoj, Bogu iza leđa." Od tih riječi u oči su mi zamalo navalile suze, no on ih je sam zaustavio već sekundu poslije: "Barem ćemo imati vremena za objed dok čekamo idući vlak. Na Gare du Nordu imaju nezamislivo ukusne sendviče, a ondje možemo iskoristiti moje franke." Toplinu oko srca osjetila sam zbog činjenice da cijelo vrijeme govori u množini.

20. glavaIzići, čak i iz suvremenog vlaka, u taj veliki hram putovanja, Gare du Nord, s divovskim i drevnim okvirom od željeza i stakla, u tu krinolinsku, svjetlom ispunjenu ljepotu, znači stupiti izravno u Pariz. Izišli smo iz vlaka s prtljagom u rukama i još nekoliko minuta samo tako stajali i upijali dojmove. To u najmanju ruku mogu reći za sebe, iako sam ondje bila već mnogo puta, u prolasku na putovanjima s ocem. Kolodvor je odjekivao zvukovima kočenja vlakova, žamorom ljudskih glasova, koracima, zvižducima, klepetom golubljih krila, zveckanjem kovanica. Neki starac u crnoj beretki prošao je pokraj nas s mladom ženom pod rukom. Imala je prelijepo njegovanu crvenu kosu i ružičasti ruž, a ja sam na trenutak zamislila kako bi bilo s njom zamijeniti mjesto. Oh, da mi je samo tako izgledati, biti Parižanka, biti odrasla osoba i imati

210

čizme visokih potpetica, prave grudi i pod ruku voditi elegantnog postarijeg umjetnika! A tada mi je sinulo da bi joj to mogao biti otac i zbog toga sam osjetila neizrecivu osamljenost.Okrenula sam se prema Barleyju, koji je, kako se činilo, upijao mirise, a ne slike. "Bože, kako sam gladan", rekao je. "Kad smo već tu, pojedimo nešto pošteno." Pojurio je prema uglu kolodvora, kao da napamet zna sve lokale; zapravo se na kraju pokazalo da zna ne samo put nego i gorušicu i izbor tanko narezane šunke, pa smo ubrzo jeli dva velika sendviča u bijelome papiru. Barley se nije potrudio čak ni sjesti na slobodnu klupu koju sam otkrila.I ja sam bila gladna, ali više od svega brinulo me pitanje: što sada? Izišli smo iz vlaka i Barley može otići do bilo koje govornice i već nekako nazvati gospođu Clay ili predstojnika Jamesa, ili možda pravu vojsku žandara koji će me s lisicama na rukama vratiti u Amsterdam.Zabrinuto sam ga pogledala, no lice mu je najvećim dijelom zakrivao sendvič. Kada ga je spustio da popije malo gaziranog soka od naranče, rekla sam: "Barley, zamolila bih te da mi učiniš uslugu.""Što je sad opet?""Molim te, nemoj nikome telefonirati. Mislim, onako iskreno te molim, Barley, nemoj me odati. Bez obzira na sve, ja nastavljam prema jugu. Jasno ti je da se ne mogu vratiti kući a da ne saznam gdje mi je otac i što je s njim, zar ne?"On ozbiljno otpije gutljaj soka. "To mi je jasno.""Molim te, Barley.""Kakvo to imaš mišljenje o meni? ""Ne znam", rekla sam zbunjeno. "Nekako sam mislila da se ljutiš što sam pobjegla, pa i dalje smatraš da me moraš prijaviti.""Promisli malo bolje", reče Barley. "Da sam ujstinu tako savjestan, već bih krenuo na put da stignem na sutrašnje predavanje - na poštenu porciju Jamesove jezikove juhe - i to odmah sada, a za sobom bih vukao i tebe. Umjesto toga, stojim tu s tobom, zbog kavalirstva - i znatiželje - i samo tako, bez oklijevanja, pratim damu na jug Francuske. Misliš da bih to propustio?""Ne znam", ponovila sam, ovaj put s više zahvalnosti."Bit će najbolje da se raspitamo kad polazi prvi vlak za Perpignan", reče Barley i odlučnim pokretom presavije papir.

211

"Kako si znao?" upitala sam zapanjeno."Ah, misliš da si tako zagonetna..." U Barleyjevu pogledu ponovno se odražavala blaga frustriranost. "Nisam li ti preveo cijeli onaj tekst o vampirima? A kamo bi išla ako ne u onaj samostan u Pirenejima? Misliš da ne poznajem zemljovid Francuske? Hajde, nemoj mi se sada mrštiti. Lice ti tako postaje manje privlačno." Tako smo, naposljetku, do mjenjačnice došli držeći se pod ruku.

Kada je Turgut izgovorio Rossijevo ime, i to tim nepogrešivo prisnim tonom, iznenada mi se učinilo da gubim tlo pod nogama, djelići boje i oblika odjednom su se raspršili i stvorili besmisleno složen prizor. Kao da sam dotada gledao dobro poznati film, a na ekranu se pojavio lik koji se u njemu još nikada nije pojavio te se bez pravog prijelaza i objašnjenja savršeno uklopio u radnju.'Poznajete profesora Rossija?' ponovio je Turgut jednakim tonom.Ja sam i dalje bio bez riječi, no Helen je, kako se činilo, već donijela čvrstu odluku. 'Profesor Rossi je Paulov mentor na odsjeku za povijest pri našem sveučilištu.''Ali, to je nevjerojatno', rekao je Turgut polako.'Znali ste za njega?' upitao sam.'Nisam ga osobno upoznao', odgovorio je Turgut. 'No za njega sam čuo na krajnje neobičan način. Molim vas... Čini mi se da vam moram ispričati tu priču. Sjednite, kolege dragi.' Ljubazno nam je pokazao prema stolicama, unatoč neopisivoj zapanjenosti. Helen i ja bili smo poskočili na noge, no sada smo se smjestili uz njega. 'Nešto je tu odviše neobično...' Zašutio je, a zatim nastavio, kao da se morao prisiliti da nam objasni. 'Jednom davno, kad sam se tek zaljubio u ovu zbirku, od knjižničara sam zatražio sve moguće informacije o njoj. Rekao mi je da je, koliko se on sjeća, još nitko nikada nije proučavao, ali i da mu se čini da je njegov predak - hoću reći, knjižničar kojeg je naslijedio - znao nešto o tome. I tako sam posjetio starog knjižničara.''Još je živ?' upitao sam bez daha.'Oh, nikako, prijatelju moj. Žao mi je. I u ono je vrijeme bio strašno star, a čini mi se da je umro godinu dana nakon našeg razgovora. No

212

pamćenje ga je izvrsno služilo i rekao mi je da je zbirku stavio pod ključ jer ga je u vezi s njom mučio nekakav loš predosjećaj. Rekao je kako je zbirku jednom pregledao neki profesor iz inozemstva i da se taj čovjek tada - kako se ono kaže? - silno uzrujao, gotovo poludio i iznenada istrčao iz zgrade. Stari knjižničar rekao je da je nekoliko dana nakon toga, jednog dana sam sjedio u knjižnici i radio, te u jednom trenutku slučajno podigao pogled i uvidio da te iste dokumente proučava neki krupan muškarac. Znao je da nitko nije ulazio, a i ulazna su vrata bila zaključana, jer je bila večer i knjižnica više nije bila otvorena za javnost. Nikako mu nije bilo jasno kako je onaj čovjek ušao. Učinilo mu se da na kraju možda ipak nije zaključao vrata te da jednostavno nije čuo čovjekove korake na stubama, iako mu se to činilo krajnje nevjerojatnim. A zatim mi je rekao', i Turgut se tada nagnuo naprijed i još stišao glas, 'rekao mi je... kada je prišao muškarcu da ga upita što radi, taj je podigao pogled i - znate, ovaj... !z kuta usta iscurilo mu je nekoliko kapi krvi.'Osjetio sam kako me obuzima val mučnine, a Helen je uzdignula ramena kao da potiskuje drhtaj koji joj je zahvatio čitavo tijelo. 'Stari knjižničar isprva mi nije htio pričati o tome. Čini mi se da se pribojavao da bih mogao pomisliti da je skrenuo. Rekao mi je da se od tog prizora zamalo onesvijestio, a kad je ponovno pogledao, onog muškarca više nije bilo. No dokumenti su i dalje bili razasuti po stolu. Sutradan je tako na sajmu antikviteta kupio ovu svetu kutiju i sve spremio u nju. Otad ih je držao pod ključem i rekao da ih za njegova vijeka u knjižnici više nitko nikada nije dirao. I više nikada nije vidio onog neobičnog muškarca.''A što je bilo s Rossijem?' upitao sam.'Znate... ja sam bio odlučio istražiti sve, pa i najmanje tragove u toj priči, stoga sam tražio da mi kaže kako se zvao onaj stranac. Međutim, sjećao se samo jedne činjenice: učinilo mu se da je bio Talijan. Rekao mi je i da pogledam registar posjetitelja za 1930. godinu, a ovaj moj prijatelj to mi je i omogućio. Uz malo truda, pronašao sam ime profesora Rossija i utvrdio da je ovamo došao iz Engleske, iz Oxforda. I stoga sam mu pisao na Oxford.''Je li odgovorio?' Helen ga je promatrala prodorno, gotovo ljutito.

213

'Jest, ali više nije bio u Oxfordu. Prešao je na jedno američko sveučilište - vaše sveučilište, iako to nisam povezao kada smo se upoznali - i pismo je do njega došlo onamo, s velikim zakašnjenjem. Tada mi je otpisao. U pismu je naveo kako sa žaljenjem mora ustvrditi da nema pojma o arhivu koji sam spomenuo i da mi ne može pomoći. Pismo ću vam pokazati kod sebe u stanu, kada dođete na večeru. Dobio sam ga neposredno uoči izbijanja rata.''To je vrlo neobično', promumljao sam. 'Jednostavno ne razumijem...''Ni to nije najneobičnije...' rekao je Turgut gorljivim tonom. Zatim se okrenuo prema onom pergamentu na stolu, prema bibliografiji, i prstom pri dnu pronašao Rossijevo ime. Kada sam pogledao onamo, ponovno sam uočio one riječi iza imena. Bio sam siguran da su na latinskom, iako latinskim nikada nisam ovladao osobito dobro, a posljednji put s njim sam se susretao još tijekom prve dvije godine studija.'Što piše? Razumijete latinski?'Na moje veliko olakšanje, Turgut je kimnuo. 'Piše: "Bartolomeo Rossi: 'Pojava - Duh - u Amfori.'"Misli su mi se počele neobuzdano kovitlati. 'Ali znam taj izraz. Čini mi se... čini mi se da je to naslov članka na kojem radi cijelo proljeće.' Tada sam zašutio. 'Da, na tome je radio. Pokazao mi ga je prije otprilike mjesec dana. Radi se o grčkoj tragediji i predmetima koji su se u grčkim kazalištima katkada koristili kao rekviziti.' Helen me pozorno promatrala. 'To je... Uvjeren sam da je na tome radio.''Užasno, užasno neobično', rekao je Turgut, a u njegovu glasu sada sam začuo i notu straha, 'užasno je neobično to što sam ovaj popis pogledao nebrojeno puta i još nisam vidio tu natuknicu. Netko je dodao Rossijevo ime.'Pogledao sam ga s krajnjom nevjericom u očima. 'Pronađite počinitelja', rekao sam bez daha. 'Moramo otkriti tko se poigravao dokumentima. Kada ste posljednji put bili ovdje?''Prije približno tri tjedna', odgovorio je Turgut sumorno. 'Pričekajte, molim, prvo ću pitati gospodina Erozana. Ne mičite se.' No čim je ustao, brižni ga je knjižničar primijetio i krenuo mu u susret. Brzo su razmijenili tek nekoliko riječi.'Što kaže?' upitao sam.

214

'Zašto mi to nije ranije rekao?' rekao je Turgut zdvojno. 'Jučer je došao neki muškarac koji je pregledao sadržaj kutije.' Postavio je još nekoliko pitanja prijatelju, a gospodin Erozan pokazao je rukom prema vratima. 'Bio je to onaj čovjek', rekao je Turgut, također pokazujući rukom. 'Kaže da je to bio onaj muškarac koji je maločas ušao u dvoranu i s kojim je razgovarao.'Svi smo se preneraženo okrenuli, a knjižničar je ponovno pokazao prema vratima, no već je bilo prekasno. Čovječuljka s bijelom kapicom i sijedom bradom više nije bilo.

Barley je prekopavao po novčaniku. "No, da, morat ćemo promijeniti sve što imam", rekao je neraspoloženo. "Imam novac koji mi je dao predstojnik James i još nekoliko funta od svog džeparca.""I ja sam uzela nešto novca", rekla sam. "Mislim, iz Amsterdama. Platit ću karte do juga, a mislim da mogu pokriti i naše jelo i smještaj, barem u sljedećih nekoliko dana." U sebi sam se pitala hoću li zapravo moći platiti sve što bude potrebno za zadovoljavanje Barleyjeva teka. Neobično je da netko toliko mršav može toliko jesti. I ja sam još bila mršava, ali nisam mogla zamisliti da bih takvom brzinom mogla pojesti dva sendviča. Činilo mi se da me ti problemi s novcem podsvjesno muče više od svega, sve dok se nismo našli na samome šalteru, odakle nas je gledala mlada žena u tamnoplavom sakou. Barley je s njom razmijenio nekoliko riječi o tečaju, a ona je nakon nekoliko trenutaka podigla slušalicu i okrenula se, te nešto rekla. "Zašto to radi?" upitala sam nervozno.On me iznenađeno pogledao. "Zbog nečega mora provjeriti tečaj", odgovorio je Barley. "Ne znam. A što si ti pomislila?"Nisam mu znala objasniti. Možda su me zarazila očeva pisma, no sve mi je sada izgledalo sumnjivo. Kao da nas prate nevidljive oči.

Turgut, koji je, čini se, bio prisebniji od mene, pojurio je prema vratima i nestao u malenom predvorju. Vratio se već nekoliko trenutaka kasnije, odmahujući glavom. 'Nema ga', objavio je obeshrabreno. 'Ni na ulici mu nisam vidio traga. Izgubio se u gužvi.'Činilo se da se gospodin Erozan ispričava, a Turgtit je još nekoliko trenutaka proveo u razgovoru s prijateljem. Potom se ponovno obratio

215

nama. 'Imate li razloga smatrati da vas je netko pratio na putu u Tursku?''Pratio?' Za to je bilo više nego uvjerljivih razloga, no nisam imao čak ni predodžbu o tome tko bi nas to mogao pratiti.Turgut me prodorno pogledao, a ja sam se prisjetio kako je dan prije do nas u restoranu došla ona Ciganka. 'Moj prijatelj knjižničar kaže da su onog muškarca zanimali dokumenti koje smo mi proučavali, pa se razljutio uvidjevši da ih netko već koristi. Kaže da je govorio turski, ali sa stranim naglaskom i smatra da je iz neke druge zemlje. Zato pitam je li vas netko slijedio u Tursku. Dragi moji kolege, iziđimo odavde, ali budimo oprezni. Prijatelju sam rekao da dobro čuva dokumente i zabilježi tko ih je došao pogledati, bilo onaj čovjek, bilo netko drugi. Ako se vrati, pokušat će pobliže doznati o kome je riječ. Možda će se brže vratiti ako mi prije napustimo zgradu.''Ali zemljovidi!' Silno me zabrinjavala mogućnost da dragocjene dokumente ostavimo u toj kutiji. Osim toga, što smo doznali? Nismo čak ni počeli rješavati zagonetku triju zemljovida, čak ni dok smo stajali i na stolu u knjižnici gledali koliko su čudesno stvarni.Turgut se ponovno obratio gospodinu Erozanu. Obojica su se nasmiješila, kao da su se savršeno razumjela. 'Bez brige, profesore', rekao mi je Turgut. 'Svojeručno sam prepisao i precrtao sve te dokumente, i ti su prijepisi na sigurnome, u mome stanu. Osim toga, moj prijatelj neće dopustiti da se originalima dogodi nešto neželjeno. Vjerujte mi.'Htio sam mu vjerovati svim srcem. Helen je pomno gledala obojicu novih poznanika, a ja sam se pitao što misli o cijeloj situaciji. 'U redu', rekao sam.'Dođite, prijatelji moj.' Turgut je počeo spremati dokumente u kutiju, polagano i oprezno kako to ne bih bio u stanju ni ja. 'Čini mi se da nasamo moramo porazgovarati o mnogo toga. Odvest ću vas u svoj stan, pa ćemo ondje razgovarati. Ondje vam mogu pokazati i ostale materijale koje sam prikupio o ovoj temi. Nemojmo ništa spominjati na ulici. Izići ćemo koliko je moguće uočljivije i', tada je glavom pokazao prema knjižničaru, 'u rovu ćemo ostaviti najboljeg generala.' Svi smo se rukovali s gospodinom Erozanom, a on je potom pomno zaključao kutiju i odnio je, s njom nestajući među policama u

216

stražnjem dijelu prostorije. Gledao sam ga sve dok se nije posve izgubio, a zatim sam nehotice glasno uzdahnuo. Nisam se mogao osloboditi dojma da je Rossijeva sudbina još skrivena u toj kutiji - gotovo kao da je, sačuvaj Bože, sam Rossi nekako ondje pokopan - a da ga mi nismo uspjeli spasiti.Nakon toga izišli smo iz zgrade, još nekoliko minuta teatralno stajali na stubama pred ulazom, pretvarajući se da razgovaramo. Živci su mi titrali, a Helen je bila blijeda, no Turgut je bio pribran. 'Ako se mota u blizini,' rekao je tiho, 'ta će mala zmija znati da odlazimo.' Ponudio je ruku Helen, a ona ju je prihvatila voljnije nego što sam očekivao. Tako smo zajedno krenuli prenapučenim ulicama. Bilo je vrijeme objeda i posvuda se osjećao miris pečenog mesa i svježeg kruha, miješao se s vlažnim mirisom, možda dima od ugljena ili dizelskog goriva, mirisom kojeg se i danas neki put sjetim bez ikakva upozorenja, mirisa koji meni predstavlja sam rub Istoka. Što god se dalje događalo, razmišljao sam, pred nama će se pojaviti nova zagonetka, budući da je cijeli ovaj grad - pritom sam gledao oko sebe, promatrao mase turskih lica, vitke minarete na obzoru u svakoj ulici, drevne kupole među smokvinim stablima, prodavaonice prepune misteriozne robe - velika zagonetka. Tada me duboko u srce pogodila i najveća od svih zagonetki, tako da sam osjetio fizičku bol: Gdje je Rossi? Je li ovdje, u ovom gradu, ili negdje daleko? Živ ili mrtav, ili nešto između?

30. glava16.02 Barley i ja ušli smo u ekspresni vlak za Perpignan. Barley se s torbom uspeo strmim stubama i pružio mi ruku da mu se lakše pridružim. U vlaku je bilo vrlo malo putnika, a kupe koji smo pronašli ostao je prazan i nakon što je kompozicija krenula. Počela sam osjećati umor; da sam kod kuće, gospođa Clay sada bi mi za kuhinjski stol donijela čašu mlijeka i krišku žute torte. Na trenutak mi se učinilo da mi gotovo nedostaju njezini naporni obredi. Barley je sjeo uz mene, iako je imao još četiri slobodna sjedala, a ja sam uvukla dlan pod njegovu ruku u puloveru. "Trebao bih učiti", rekao je, ali ipak nije odmah otvorio knjige; pogled je bio neodoljivo privlačan dok smo ubrzavali na izlasku iz grada.

217

Sjetila sam se koliko sam puta u tom gradu bila s ocem - kako smo se uspinjali na Montmartre, promatrali potištenu devu u menažeriji Zoološkog vrta. Sada mi je izgledao kao grad koji još nisam vidjela.Dok sam gledala kako Barley nijemo, ali ipak pomičući usne, čita Miltona, osjetila sam kako me obuzima san, a kada je rekao da namjerava otići u restoran na čaj, samo sam sneno odmahnula glavom. "Gotova si", rekao mi je i nasmiješio se. "Ostani ovdje i spavaj, a ja ću uzeti knjigu. Kada ogladniš, uvijek možemo onamo otići na večeru."Oči su mi se sklopile još dok je izlazio iz vagona, a kada sam ih ponovno otvorila, uvidjela sam da na praznome sjedalu ležim sklupčana poput malog djeteta, dugačke pamučne suknje navučene preko gležnjeva. Netko mi je sjedio nasuprot i čitao novine, no taj netko nije bio Barley. Brzo sam se uspravila. Muškarac je čitao Le Monde, čiji su veliki listovi zaklanjali gotovo sve - nisam mu vidjela ni lice ni gornji dio tijela. Na sjedalu do njega stajala je crna kožna torba.U djeliću sekunde pomislila sam da bi to možda mogao biti moj otac i istog trenutka preplavio me val zahvalnosti i smetenosti. Potom sam uočila muškarčeve cipele, također od crne kože i vrlo sjajne, s elegantnim rupičastim uzorkom na prednjem dijelu i kožnim vezicama koje su na završetku imale rese. Muškarac je bio prekrižio noge, a na njima je imao besprijekorne crne hlače i skupe crne svilene čarape. To nisu očeve cipele; štoviše, nešto s tim cipelama nije u redu, ili sa stopalima, iako mi nikako nije bilo jasno što me navelo na takav dojam. Nekako mi se činilo da nepoznati muškarac baš i nije trebao ući dok sam spavala - to je također bilo nekako neugodno i nadala sam se da nije gledao kako spavam. U toj sam se nelagodi počela pitati bih li mogla ustati i otvoriti vrata kupea a da me ne primijeti. A tada sam uočila da je, dok sam spavala, navukao zastore na pregradu koja nas dijeli od hodnika. Tako nas nije mogao vidjeti nitko od prolaznika. Ili ih je Barley navukao prije nego što je otišao, kako bih mirnije spavala?Kriomice sam pogledala na ručni sat. Bilo je gotovo pet. Uz prozor su promicali predivni brežuljkasti krajolici; primicali smo se jugu. Muškarac zakriven novinama sjedio je tako nepomično da sam i nehotice zadrhtala. Nakon nekoliko trenutaka uvidjela sam što me to

218

plaši. Bila sam budna već nekoliko beskrajnih minuta, no on cijelo to vrijeme, iako sam pomno gledala i osluškivala, nijednom nije okrenuo stranicu novina.

Turgutov stan nalazio se na drugome kraju Istanbula, uz Mramorno more, pa smo se onamo zaputili trajektom iz vrlo prometne luke Eminonii. Helen je stajala uz ogradu, zagledana u galebove koji su nas pratili, zagledana u fantastične obrise staroga grada. Ja sam stao uz nju, a Turgut nam je počeo pokazivati važne tornjeve i kupole, gromkim glasom nadjačavajući grmljavinu motora. Kada smo se iskrcali, uvidjeli smo da još nismo vidjeli tako moderan dio grada, no to moderno u njegovoj je četvrti značilo "devetnaesto stoljeće". Dok smo prolazili sve mirnijim ulicama, udaljavajući se od pristaništa, ugledao sam drugi Istanbul, grad koji mi je bio posve nov: dostojanstveno, raskošno drveće spuštenih grana, lijepe kuće od kamena i drva, stambene zgrade kao u kakvoj pariškoj četvrti, uredni pločnici, lonci s cvijećem, bogato ukrašenih zidnih vijenaca. Tek tu i tamo iznenada se pojavljivalo drevno islamsko carstvo, u obliku ruševnog luka ili osamljene džamije, turske kuće s izbočenim katom. No u Turgutovu ulicu Zapad se bio uvukao skladno i temeljito. Poslije sam sličnu pojavu vidio i u drugim gradovima - Pragu i Sofiji, Budimpešti i Moskvi, Beogradu i Bejrutu. Ta posuđena elegancija preuzimala se diljem Istoka.'Molim uđite.' Turgut se zaustavio ispred niza starih kuća, poveo nas do ulaza i pogledao svoj poštanski sandučić - bio je prazan - na kojem je pisalo Profesor Bora. Otvorivši vrata, maknuo se u stranu. 'Molim vas, dobro došli u moj stan, u kojem je sve vaše. Žao mi je što mi nema supruge... radi u jaslicama.' «.Tako smo se našli u predsoblju ulaštenog drvenog poda i zidova, gdje smo se poveli za Turgutom i skinuli cipele te navukli vezene papuče koje nam je dao. Nakon toga uveo nas je u dnevnu sobu, gdje je Helen prigušenim zvukom iskazala divljenje, a ja sam, iako nehotice, reagirao na identičan način. Sobu je ispunjavalo ugodno zelenkasto svjetlo, pomiješano s blagim primjesama ružičaste i žute boje. Nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da je riječ o sunčanu svjetlu koje prodire kroz raznoliko drveće s

219

druge strane dvaju velikih prozora pokrivenih zavjesama od stare bijele čipke. Pokućstvo je bilo izvanredno, vrlo nisko, izrezbareno od tamnog drva i pokriveno raskošnim tkaninama. Preko tri zida protezala se klupa s hrpama jastuka prekrivenih čipkom. Iznad njih, bijele su zidove najvećim dijelom pokrivale reprodukcije i slike Istanbula. Bio je tu još i portret nekog starca s fesom, te nekog mlađeg muškarca u crnome odijelu, zatim uokvireni pergament ispisan skladnom arapskom kaligrafrjom. U sobi je bilo i izblijedjelih sepijastih fotografija grada te ormarića s mnogo mjedenih servisa za kavu. Kutovi su bili prepuni šarolikih vaza prepunih ruža. Na podu su se nalazili debeli i mekani sagovi grimizne, ružičaste i blage zelene boje. U samome središtu prostorije stajao je veliki okrugli pladanj na nogama. Tako prazan i ulašten, izgledao je kao da samo čeka idući obrok.'Prelijepo je', rekla je Helen, obraćajući se našem domaćinu, a ja sam se prisjetio koliko je zgodna i dražesna kada joj iskrenost omekša tvrde linije oko usta i očiju. 'Kao u Arapskim noćima.'Turgut se nasmijao i velikom rukom samo odmahnuo na njezinu pohvalu, no bilo je očito da mu je drago. 'To vam je sve uredila moja žena', rekao je. 'Obožava stare umjetnine i rukotvorine, a od obitelji je naslijedila mnogo lijepih predmeta. Moguće je da ovdje imamo čak i pokoju sitnicu iz doba vladavine sultana Mehmeda.' U tom mi se trenutku nasmiješio. 'Ne kuham tako dobru kavu kao ona - tako barem ona kaže - ali dat ću sve od sebe.' Smjestio nas je na niska sjedala, jedno do drugog, a ja sam zadovoljno razmišljao o tolikim starim predmetima, simbolima lagodnog života: jastuci, divan i - naposljetku - otoman.Pokazalo se da je Turgut uložio trud u pravi mali objed, koji je donio iz malene kuhinje na suprotnoj strani predvorja, odbijajući naše iskrene ponude da mu pomognemo. Nikako nisam uspijevao shvatiti kako je uspio tako brzo prirediti pravi obrok - bit će da ga je ipak čekao spreman u kuhinji. Na malim je pladnjevima donosio umake i salate, zatim zdjelicu s dinjom, varivo od mesa i povrća, ražnjiće od piletine, te nezaobilaznu mješavinu krastavaca i jogurta, kavu i pravo brdo slastica uvaljanih u bademe i med. Jeli smo s tekom, a Turgut nas je i dalje nudio, sve dok nismo počeli stenjati od sitosti.

220

'Znate,' rekao je, 'ne smijem dopustiti da mi supruga pomisli da vas izgladnjujem.' Nakon svega popili smo po čašu vode uz nešto bijelo i slatko što se nalazilo na tanjuriću uz čašu. 'Halva od ruža', rekla je Helen i kušala. 'Vrlo ukusno. Toga ima i u Rumunjskoj.' Dio bijele smjese ubacila je u čašu i popila, a ja sam slijedio njezin primjer. Nisam točno znao kako će voda poslije djelovati na moju probavu, no nije bio trenutak za takva razmišljanja.Kada nam se već činilo da ćemo se doista raspuknuti, naslonili smo se na niske divane - sada mi je jasna njihova svrha: služe za oporavak nakon obilnog obroka - a Turgut nas je zadovoljno pogledao. 'Sigurno ste dovoljno jeli?' Helen i ja nasmijali smo se i još malo stenjali, no Turgut nam je i unatoč tome još jedanput napunio čaše i šalice za kavu. 'Izvrsno. A sada možemo razgovarati o stvarima koje još nismo stigli spomenuti. Najprije, ne mogu vjerovati da i vi znate profesora Rossija, no još mi nije jasna ni točna veza. On vam je mentor, mladiću?' Sjeo je na otoman te se željno nagnuo prema nama.Načas sam pogledao Helen, a ona je jedva primjetno kimnula. Pitao sam se je li ona slastica nekako ublažila njezinu sumnjičavost. 'Profesore Bora, sa žaljenjem moram priznati da sve dosada nismo bili potpuno iskreni prema vama', priznao sam. 'Ali znate, ovamo smo došli po neobičnoj zadaći i jednostavno nismo znali kome možemo vjerovati, a kome ne.''To mi je razumljivo.' On se nasmiješio. 'Možda i ne uviđate koliko ste mudri.'Na te sam riječi zastao, no Helen je ponovno kimnula, pa sam nastavio. 'Profesor Rossi i nas silno zanima, ne samo zato što je moj mentor, nego i zbog određenih informacija koje nam... koje mi je prenio... kao i zbog toga što je... pa, eto, nestao.'Turgut me prodorno pogledao: 'Nestao, prijatelju moj?''Da.' Isprva podosta nesigurno, ispričao sam mu kako sam povezan s Rossijem, kako sam s njime radio na svojoj disertaciji, te kako sam za stolom u knjižnici naišao na neobičnu knjigu. Kada sam je počeo opisivati, Turgut je ustao i sklopio ruke, ali nije ništa rekao, samo me stao još pozornije slušati. Ispričao sam kako sam knjigu donio Rossiju, te što mi je on ispričao o susretu sa svojom knjigom.

221

Tri knjige, pomislio sam, hvatajući dah. Znamo za tri takve neobične knjige. Tri - taj magični broj. No u kakvom su točno međusobnom odnosu? Jer veza među njima mora postojati. Iznio sam sve što mi je Rossi rekao o istraživanjima koja je proveo u Istanbulu - Turgut je pritom odmahivao glavom, kao da je beskonačno zbunjen - i kako je u arhivu utvrdio da se obris zmaja poklapa s obrisom onih starih zemljovida.Ispričao sam kako je Rossi nestao i kako sam na prozoru njegova ureda te večeri vidio onu grotesknu sjenu, te kako sam ga samostalno počeo tražiti, isprva tek napola vjerujući u njegovu priču. Tada sam ponovno predahnuo, ovaj put da vidim što će reći Helen, jer nisam htio bez njezina dopuštenja otkriti njezinu prošlost. Ona se promeškoljila i nijemo me pogledala iz dubina divana, a zatim je, na moje veliko iznenađenje, sama nastavila priču, te Turgutu prenijela sve što je već ispričala meni, onim tihim, katkada oporim glasom. Spomenula je okolnosti rođenja, osobnu osvetu usmjerenu protiv Rossija, intenzivno istraživanje Drakuline povijesti, te namjeru da njegovu legendu jednom potraži i upravo u ovome gradu. Turgutove obrve uzdignule su se gotovo do ruba kose premazane pomadom. Na njegovu licu jasno se odražavalo divljenje - plod njezinih riječi, duboke i krajnje jasne artikuliranosti njezinih riječi, očito veličanstvenog uma, a možda i tog rumenila na njezinim obrazima, iznad svijetloplavog ovratnika. Tako mi se barem učinilo... Bilo kako bilo, tada sam prvi put otkako smo se upoznali, prema Turgutu osjetio nešto jedva primjetno, ali ipak nešto što se moglo nazvati neprijateljskim osjećajima.Nakon što je Helen dovršila priču, još smo nekoliko trenutaka sjedili u tišini. Zeleno svjetlo koje je prodiralo u prelijepu sobu, oko nas se nekako zatamnilo, a mene je obuzeo još izraženiji osjećaj nestvarnosti. Prvi je progovorio Turgut. 'Vaša su iskustva iznimna i zahvalan sam što ste mi ih prenijeli. I žao mi je zbog vaše tužne obiteljske priče, gospođice Rossi. I dalje mi je žao što ne znam zašto mi je profesor Rossi morao napisati da nije ni čuo za tu našu zbirku. Čini mi se da je lagao, zar ne? Ali to je užasno, nestanak takvog znanstvenika... Profesora Rossija netko je zbog nečega kaznio... ili upravo sada trpi kaznu, sada dok mi ovdje razgovaramo.'

222

Ono omamljeno raspoloženje istog se trena raspršilo, kao da mi je hladan vjetar prohujao glavom. 'Ali kako možete biti uvjereni u tako nešto? I, ako je to točno, kako da ga, za ime svijeta, pronađemo?''Kao i vi, i ja sam racionalist,' rekao je Turgut tiho, 'ali instinktivno vjerujem u to što vam je profesor Rossi rekao one večeri. I imamo dokaze u onome što mi je ispričao nekadašnji knjižničar u onom arhivu - da je istraživač iz strane zemlje pobjegao od straha - kao i u činjenici da sam ja na popisu posjetitelja pronašao ime profesora Rossija. A da i ne govorim o pojavi onog čudovišta s krvavim ustima...' U tom je trenutku zašutio. 'A sada tu imamo još i tu užasnu anomaliju, njegovo ime - i naziv njegova članka - koje je netko nekako pridodao bibliografiji u arhivu. To me beskonačno zbunjuje! Ispravno ste postupili, dragi kolege, što ste doputovali u Istanbul. Ako je profesor Rossi ovdje, pronaći ćemo ga. I sam se već dugo pitam bi li se Drakulin grob nekako mogao nalaziti upravo ovdje. Čini mi se da, ako je netko uistinu nedavno dodao Rossijevo ime u onu bibliografiju, postoje dobri izgledi da je i sam Rossi negdje u blizini. A vi smatrate da je Rossi na mjestu Drakulina pokopa. Potpuno ću se posvetiti tome da vam pomognem u rješavanju tog pitanja. Glede toga osjećam određenu... odgovornost prema vama.''Sada ja imam jedno pitanje za vas.' Helen pogleda i njega i mene. 'Profesore Bora, kako ste se sinoć našli u našem restoranu? Čini mi se da onamo ipak niste mogli doći pukim slučajem i to upravo kada smo doputovali u Istanbul u potrazi za arhivom koji vas već toliko dugo zanima.'Turgut je u međuvremenu ustao, a sada je s jednog stolića uzeo malenu mjedenu kutiju i otvorio je, nudeći nam cigarete. Ja sam odbio, no Helen je prihvatila i dopustila Turgutu da je pripali. I on je zapalio te ponovno sjeo. Njih dvoje još su se nekoliko trenutaka pogledavali, a ja sam imao dojam da su me na profinjen način nekako isključili. Duhan je imao blag i ugodan miris i bilo je očito da nije riječ o običnim cigaretama; pitao sam se je li to onaj turski luksuz koji je na takvome glasu u Sjedinjenim Državama. Turgut je polagano ispustio dim, a Helen je odbacila papuče i privukla noge pod tijelo, kao da je naviknuta na sjedenje na istočnjačkim jastucima. Bila je to strana

223

njezine ličnosti koju dotad nisam upoznao, taj opušteni sklad i dražest začarane gostoljubivošću.Turgut je na kraju rekao: 'Kako sam došao do vas u restoranu? To sam se već više puta pitao, jer ni ja nemam odgovor na to pitanje. Ali iskreno vam mogu reći, prijatelji moji, da, kada sam sjeo u vašu blizinu, nisam znao tko ste ni što radite u Istanbulu. Zapravo često odlazim onamo, jer mi je to najdraži restoran u staroj četvrti, pa se onamo neki put odšećem i između predavanja. Tog sam dana došao gotovo bez razmišljanja, a kada sam uvidio da unutra nema nikoga osim dvoje stranaca, osjetio sam se osamljenim i nije mi se sjedilo samome u kutu. Moja supruga kaže da sam beznadan slučaj kada je riječ o potrebi za sklapanjem prijateljstava.'Nasmiješio se i otresao pepeo u mjedenu pliticu koju je zatim gurnuo prema Helen. 'No to i nije tako loša navika, zar ne? Bilo kako bilo, kada sam uvidio da se zanimate za moj arhiv, iznenadio sam se i to me čak nekako dirnulo, a sada kada znam i vašu više nego fantastičnu priču, čini mi se da je moja uloga nekako vam pomoći. Naposljetku, zašto ste vi došli u moj najdraži restoran? Zašto sam ja onamo otišao s knjigom na večeru? Vaše su mi sumnje jasne, gospo, ali nemam odgovora. Mogu reći samo da mi ta podudarnost nekako ulijeva nadu. "Na zemlji i na nebesima ima više stvari, moj Horacije...'" Zamišljeno je pogledao i nju i mene, iskrena i otvorena izraza lica, te s podosta tuge.Helen je prema mutnom sunčanu svjetlu otpuhnula pravi oblak turskoga dima. 'U redu', rekla je. 'Onda ćemo se nadati. Ali što ćemo sad s tom nadom? Vidjeli smo originalne zemljovide i vidjeli smo bibliografiju Zmajeva reda, koju je Paul toliko htio pogledati. No, što nam sve to znači?''Pođite sa mnom', rekao je Turgut neočekivano. Ustao je i u tom trenutku raspršili su se i posljednji tragovi poslijepodnevne omamljenosti. Helen je ugasila cigaretu i također ustala, rukavom me okrznuvši po dlanu. Pošao sam za njima. 'Molim vas da na trenutak dođete u moju radnu sobu.' Turgut je otvorio vrata među naborima drevne vune i svile i uljudno stao u stranu.

224

31. glavaSjedila sam posve mirno, praktički nepomično, zagledana u novine u rukama muškarca koji mi je sjedio nasuprot. Činilo mi se da bih se trebala barem malo pokrenuti, držati se prirodno, jer ću inače doista privući njegovu pozornost, no on je također bio toliko krajnje nepomičan da sam već počela zamišljati kako nisam čula ni da diše. Zbog toga sam i ja teško dolazila do daha. Nakon nekoliko trenutaka ostvario mi se najstrašniji strah: progovorio je i ne spustivši novine. Glas mu je bio jednako zagonetan kao cipele i savršeno skrojene hlače. Obratio mi se na engleskom, ali s naglaskom kojem nisam znala odrediti podrijetlo, iako je u njemu bilo francuskih prizvuka - ili sam to pomiješala s naslovima koji su mi lebdjeli pred očima, na naslovnici i posljednjoj stranici Le Mondea, miješajući se i muteći pod mojim izbezumljenim pogledom? Užasne stvari događaju se u Kambodži i Alžiru, na mjestima za koja nisam ni čula, a moj se francuski u posljednjih godinu dana i previše poboljšao. No taj je čovjek progovorio s druge strane papira, ne pomaknuvši novine ni za milimetar. Dok sam slušala, osjetila sam kako mi kožu obuzimaju ledeni trnci, jer nisam mogla vjerovati da doista čujem te riječi. Glas je bio tih i profinjen. Postavio je samo jedno pitanje: "Gdje ti je otac, draga moja?"Kao ošinuta gromom poletjela sam prema vratima; čula sam kako su iza mene novine pale na pod, no bila sam se posve koncentrirala na zasun. Vrata nisu bila zaključana. Uspjela sam ih otvoriti u trenutku transcendentnog straha. Izišla sam i ne osvrnuvši se i otrčala u smjeru vagona-restorana. U usputnim je kupeima, nasreću, bilo još ljudi. Zastori su bili razmaknuti, ljudi su pokraj sebe imali knjige, novine i košare za piknik i svi su me znatiželjno pogledavali dok sam jurila pokraj njih. Nisam se mogla prisiliti ni na to da zastanem i osluhnem čuju li se iza mene koraci. Tada sam se sjetila da sam u kupeu, na polici iznad sjedala, ostavila naše torbe. Hoće li ih uzeti? Pretražiti? Torbica mi je bila prebačena preko ruke. S njom sam tako i zaspala, budući da je na javnim mjestima uvijek imam prebačenu preko podlaktice.

225

Barley je sjedio na suprotnome kraju restorana, uz otvorenu knjigu na širokom stolu. Bio je naručio čaj i još nekoliko stvari i trebalo mu je još nekoliko trenutaka da podigne glavu iz svog malog carstva i primijeti me. Bit će da sam izgledala potpuno izbezumljeno, jer me istog trenutka povukao u separe. "Što se dogodilo?"Naslonila sam lice na njegov vrat, dajući sve od sebe da ne zaplačem. "Probudila sam se i u kupeu ugledala nekog muškarca. Čitao je novine i nisam mu vidjela lice."Barley uvuče ruku u moju kosu. "Muškarca s novinama? Zašto te to toliko uzrujalo?""Nije mi dopustio da mu vidim lice", prošaptala sam, osvrćući se prema ulazu u restoran. Ondje nije bilo nikoga, a kamoli čovjeka u tamnome odijelu koji traži mene. "Ali obratio mi se... Iza novina.""I?" Činilo se da je Barley upravo utvrdio da mu se sviđaju moje kovrče."Upitao je gdje mi je otac.""Molim?" Barley se naglo uspravi. "Sigurna si?""Da, na engleskome." I ja sam se uspravila. "Otrčala sam ovamo i čini mi se da me nije slijedio, no svakako je u vlaku. Morala sam ostaviti torbe..."Barley se ugrize za usnu. Nekako sam napola očekivala krv na njegovoj bijeloj koži. Potom je dao znak konobaru, ustao, još nekoliko trenutaka s njim se zadržao u povjerljivom razgovoru, te iz džepa izvukao velikodušnu napojnicu, koju je ostavio pokraj šalice. "Sljedeća nam je postaja Boulois", rekao je. "Za šesnaest minuta.""A torbe?""Ti imaš torbicu, a ja imam novčanik." Barley iznenada zastane i pogleda me. "A pisma...""U mojoj torbici..." odgovorila sam."Hvala Bogu. Ostalo ćemo možda morati ostaviti, ali nije važno." Barley me uhvati za ruku i tako smo izišli kroz druga vrata i na moje se veliko iznenađenje našli u kuhinji. Konobar je žurno došao za nama, uveo nas u malu nišu u blizini hladnjaka. Barley mi nešto pokaže rukom: stajali smo pokraj vrata. Nismo se micali sljedećih šesnaest minuta, a ja sam cijelo vrijeme grčevito držala torbicu. Činilo mi se posve prirodnim što u tom skučenom prostoru, poput dvoje

226

izbjeglica, stojimo čvrsto zagrljeni. U jednom trenutku iznenada sam se sjetila očeva dara, te sam ga dodirnula: križić mi je i dalje bio na vratu i, to sam znala, dobro se vidio. Nikakvo čudo da se novine ni u jednom trenutku nisu spustile.Vlak je napokon počeo usporavati, kočnice podrhtavati i cviljeti. Čim smo se zaustavili, konobar je gurnuo ručicu i vrata su se otvorila. Zavjerenički se nasmiješio Barleyju; vjerojatno je mislio da je riječ o romantičnoj komediji, da nas progoni moj bijesni otac koji sada pretražuje vlak ili nešto slično. "Iziđi iz vlaka, ali se ne udaljuj od njega", rekao je Barley tiho. Tako smo oprezno stupili na peron. Ugledali smo prostranu staničnu zgradu ukrašenu štukaturama, pod srebrnastim drvećem. Zrak je bio topao i miomirisan. "Vidiš ga negdje?"Pogledala sam prema ostalim vagonima i u daljini, među putnicima koji su izlazili, ugledala nekoga - visoku pojavu širokih ramena u tamnoj odjeći. Nešto u vezi s tom pojavom nije bilo kako treba. Bila je nekako nestvarna, gotovo providna i zbog toga mi se zgrčio želudac. Sada je imao taman šešir navučen na oči, tako da mu nisam vidjela lice. U ruci je držao tamnu torbu i nešto bijelo, vjerojatno novine. "To je on." Pokušala sam ne pokazivati rukom, a Barley me žurno povukao natrag na stube."Skloni se da te ne vidi. Ja ću gledati kamo ide. Gleda lijevo-desno." Barley je oprezno provirivao, dok sam se ja bila sklonila iza njega, osjećajući kako mi srce bjesomučno udara. On me i dalje snažno držao za nadlakticu. "U redu... ide na suprotnu stranu. Ne, vraća se. Gleda od prozora do prozora. Čini mi se da će se vratiti u vlak. Bože, kako je staložen - pogledava na ručni sat. Dolazi na stube. Ponovno je sišao i ide prema nama. Pripremi se... bude li trebalo, idemo unutra i trčat ćemo na suprotni kraj vlaka. Spremna?"U tom trenutku proradili su ventilatori, vlak se trgnuo, a Barley opsovao. "Isuse, ponovno ulazi. Čini mi se da je upravo shvatio da zapravo nismo izišli." Barley me iznenada povuče sa stuba na peron. Vlak se ponovno trgne i krene. Nekolicina putnika bila je spustila prozore. Neki su pušili, neki samo gledali. Među njima, nekoliko vagona dalje, ugledala sam tamnu glavu okrenutu prema nama,

227

muškarca širokih i snažnih ramena - učinilo mi se da ga obuzima ledeni bijes. Vlak je već ubrzavao, prednjim dijelom ulazio u zavoj. Okrenula sam se prema Barleyju i nas smo se dvoje još nekoliko trenutaka nepomično gledali. Osim šačice mještana koji su sjedili na zabačenoj postaji, bili smo posve sami usred francuske provincije.

32. glavaAko sam nekako i očekivao da bi Turgutova radna soba mogla biti još jedan orijentalni san, utočište osmanlijskog znanstvenika, prevario sam se. Prostorija je bila neusporedivo manja od dnevne sobe, ali jednako visokog stropa. Pod svjetlom s dvaju prozora jasno su se vidjeli svi dijelovi pokućstva i ukrasa. Dva zida od poda do stropa prekrivale su knjige. Crni baršunasti zastori uz oba su se prozora spuštali do poda, dok je tapiserija koja je prikazivala konje i pse u lovu stvarala dojam srednjovjekovne raskoši. Na stolu u sredini sobe stajale su hrpe priručnika na engleskom; divovski komplet Shakespeareovih djela zauzimao je vlastiti, neobični ormarić u blizini stola.No prvi dojam nikako nije ukazivao na dominaciju engleske književnosti. Umjesto toga, odmah sam naslutio nešto mračnije, opsjednutost koja je malo-pomalo nadvladala slabiji utjecaj engleskih književnih djela o kojima je pisao. To nešto iznenada mi se ukazalo kao lice, lice koje se nalazi posvuda, koje me arogantno gleda u oči, iz reprodukcije iza stola, sa stalka na stolu, s neobično izvezenog ručnog rada na zidu, s naslovnice fascikla, s crteža u blizini prozora. Svaki put bilo je to isto lice, u drukčijoj pozi i na drugom mediju, no uvijek isto, ispijenih obraza, s brkovima, srednjovjekovna izraza.Turgut me cijelo vrijeme promatrao. 'Ah, znate ga', rekao je sumornim glasom. 'Kao što vidite, skupio sam ga u više oblika.' Stajali smo rame uz rame, zagledani u uokvirenu reprodukciju na zidu iza stola. Bio je to drvorez nalik na prikaz koji sam vidio kod kuće, no lice se ovdje vidjelo izravno s prednje strane, tako da su oči crne poput ugljena prodorno gledale točno u nas.'Odakle vam tolike različite slike?' upitao sam. 'Nabavljao sam ih gdje god sam stigao.' Turgut rukom pokaže prema velikoj knjizi na stolu. 'Neki put dao sam ih precrtavati iz starih knjiga, a neki put na njih sam nailazio u antikvarnicama ili na dražbama.

228

Upravo je nevjerojatno koliko je njegovih portreta još u optjecaju u našem gradu. Samo ih treba početi tražiti. Činilo mi se da ću možda, skupim li sve što je dostupno, u njegovim očima nekako proniknuti u tajnu one neobične prazne knjige.' Uzdahnuvši, još je rekao: 'Ali ti su drvorezi toliko neprofinjeni, toliko... crno-bijeli. Nikako me nisu zadovoljavali, pa sam jednog prijatelja, slikara, zamolio da sve dostupne prikaze nekako stopi u jedan.'Poveo nas je do niše uz jedan od prozora, gdje je kratki zastor, također od crnog baršuna, nešto prekrivao. I prije nego što je podigao ruku da povuče maleni konopac, osjetio sam nešto nalik na blagi užas, a kada se lukavo osmišljeni zastor rastvorio, srce mi se praktički rasprsnulo. Ugledali smo blistavo vjeran portret u prirodnoj veličini, ulje na platnu koje je prikazivalo mladog i snažnog muškarca široka vrata. Imao je dužu kosu, guste crne kovrče koje su se spuštale preko ramena. Lice je bilo zgodno i nekako krajnje okrutno, sjajne blijede kože, neprirodno sjajnih zelenih očiju, dugačka i pravilna nosa i raširenih nosnica. Crvene su usne bile pune i senzualne, brkovi tamni i ovješeni. No usta su ujedno bila i čvrsto stisnuta, kao da čovjek nastoji obuzdati podrhtavanje brade. Imao je istaknute jagodične kosti i guste crne obrve, a na glavi šešir s rogovima od tamnozelenog baršuna u koji je s prednje strane bilo zataknuto smeđe-bijelo pero. Bilo je to lice prepuno života, ali bez i najmanjeg traga suosjećanja, lice koje puca od snage i budnosti, ali ne odražava stabilnost karaktera. Oči su uznemiravale najviše od svega: pogled je bio tako prodoran da sam imao dojam da me gleda pravo živo biće, pa sam već nakon nekoliko trenutaka morao odvratiti pogled. Helen, koja je stajala uz mene, prišla mi je još za koji centimetar, više iz solidarnosti nego kako bi umirila sebe.'Moj je prijatelj izvrstan slikar', rekao je Turgut tiho. 'Jasno vam je zašto sliku držim iza zastora. Ne volim je gledati dok radim.' Bolje rečeno, ne voli da slika gleda njega, pomislio sam. 'Tako je nekako Vlad Drakula izgledao oko 1456., kada je otpočeo najdulju vladavinu nad područjem Vlaške. U to vrijeme bilo mu je dvadeset pet godina i prema mjerilima kulture u kojoj je živio, bio je školovan, te k tome izvrstan konjanik. U sljedećih dvadeset godina poubijao je možda i

229

petnaest tisuća pripadnika vlastitog naroda - neke iz političkih razloga, no najčešće iz čistog užitka: volio je gledati kako umiru.'Turgut je navukao zastor, a ja sam zahvalno dočekao nestanak tih užasnih blistavih očiju. 'Pokazat ću vam još nekoliko zanimljivosti', rekao je, rukom pokazujući drveni ormarić na zidu. 'Ovo je pečat Zmajeva reda koji sam pronašao na sajmu antikviteta u blizini stare luke. A ovo je srebrni bodež koji potječe iz ranog otomanskog razdoblja. Držim da je služio za lov na vampire, jer na to ukazuju riječi na koricama. Ovi lanci i šiljci', pritom nam je pokazao drugi ormarić, 'služili su, nažalost, za mučenje i moguće je da potječu iz same Vlaške. A ovo je, dragi moji kolege, glavni izložak.' S ruba stola tada je uzeo prelijepo ukrašenu drvenu kutiju i podigao kopču. Unutra se, među naborima crnog satena, nalazilo više oštrih predmeta nalik na kirurške instrumente. Uz njih su se nalazili i minijaturni srebrni pištolj i srebrni nož.'Što je to?' Helen je neodlučno približila ruku kutiji, ali ju je odmah i povukla.'Riječ je o autentičnome kompletu za hvatanje vampira, starome stotinu godina', izvijestio nas je ponosno Turgut. 'Držim da je potekao iz Bukurešta. Prije nekoliko godina pronašao ga je jedan moj prijatelj koji skuplja starine. Sličnih je kompleta bilo mnogo - u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kupovali su ih ljudi koji su putovali u istočnu Europu. U izvornim kompletima nalazio se i češnjak, ovdje, u ovom prostoru, no ja sam svoj češnjak objesio.' Kada je pokazao rukom, uz novi val jeze s obiju strana vrata ugledao sam dugačke vijence osušenog češnjaka. Tada mi je sinulo, baš kao i tjedan prije uz Rossija, da profesor Bora možda nije tek temeljit nego i lud.Trebale su proći još godine i godine da shvatim tu svoju početnu reakciju, taj oprez koji sam osjetio kad sam vidio Turgutovu radnu sobu, koja je izgledala možda i poput sobe u Drakulinu zamku, poput velikog srednjovjekovnog ormara opremljenog pomagalima za mučenje. Neosporna je istina da nas povjesničare zanima ono što je dijelom odraz nas samih, možda i dio nas samih koji radije ne bismo propitivali osim posredovanjem znanstveničkog rada; istina je i da naši interesi, što u njih dublje uranjamo, sve više postaju dijelom našega bića.

230

Kada sam, nekoliko godina nakon tih događaja, posjetio jedno američko sveučilište - ne svoje - upoznao sam se s jednim od prvih velikih američkih povjesničara nacističke Njemačke. Živio je u udobnoj kući na samome rubu sveučilišnog kompleksa, gdje je skupljao ne samo knjige u vezi sa svojom specijalnošću, nego i službeni porculan Trećeg Reicha. Njegovi psi, dva divovska njemačka ovčara, danju i noću patrolirali su ispred kuće. Uz piće, dok smo s ostalim profesorima s odsjeka sjedili u njegovoj dnevnoj sobi, nedvosmisleno mi je objasnio kako prezire Hitlerove zločine i kako ih, koliko je moguće detaljnije, želi predstaviti civiliziranom svijetu. Druženje sam napustio vrlo rano, oprezno prolazeći pokraj tih velikih pasa, nikako se ne uspijevajući osloboditi gađenja.'Možda ćete pomisliti da je sve ovo pretjerano', rekao je Turgut, gotovo kao da se ispričava, kao da je naslutio o čemu razmišljam. I dalje je pokazivao češnjak. 'Jednostavno ne volim bez ikakve zaštite sjediti okružen tim opakim mislima iz prošlosti, shvaćate? A sada mi dopustite da vam pokažem ono zbog čega sam vas i doveo.'Pozvao nas je da sjednemo na krhke stolice presvučene damastom. Činilo mi se da je u moj naslon ugrađen komad... kosti? Nisam se naslonio. Turgut je s jedne police uzeo debeli fascikl. Iz njega je izvadio rukom izrađene kopije dokumenata koje smo pogledali u arhivu - crteže slične Rossijevima, osim što su ovi bili izrađeni pomnije - a zatim je izvadio i pismo koje je odmah dao meni. Imalo je zaglavlje mojeg sveučilišta, a potpisao ga je Rossi - potpis nije ni najmanje sumnjiv, pomislio sam; karakteristični zavijuci, a B i R bili su mi više nego poznati. A u vrijeme kada je napisano Rossi je već nedvojbeno predavao u Sjedinjenim Državama. Kratko pismo po svemu je odgovaralo onome što smo čuli od Turguta. On, Rossi, nema pojma o arhivu sultana Mehmeda. Žao mu je što mora razočarati kolegu i nada se da će profesor Bora uspješno nastaviti raditi. Bilo je to uistinu neobično pismo.Nakon toga Turgut je izvadio malenu knjigu uvezanu u prastaru kožu. S mukom sam se suzdržavao da odmah ne posegnem za njom, no ipak sam čekao, grozničavo se obuzdavao, dok ju je Turgut oprezno otvarao i pokazivao nam prvo prazne stranice u prednjem i stražnjem dijelu, a

231

potom i onaj drvorez u sredini - taj već poznati obris, zmaja s krunom i prijeteći raširenim krilima, s pandžama u kojima je natpis, ona jedina, prijeteća riječ. Otvorio sam svoju torbu, koju sam bio ponio, i izvadio svoj primjerak. Turgut je knjige položio na stol, jednu uz drugu. Svoje blago uspoređivali smo s onim drugim darom zla i tako istovremeno uvidjeli da su zmajevi identični. Njegov je stranice na sredini ispunio gotovo do samog ruba i bio je malo tamniji, moj nešto bljeđi, ali ipak su bili isti, posve isti. U blizini vrška repa vidjela se čak i slična mrlja, kao da se na drvorezu zadržao nedovoljno obrađeni dio koji je kod svakog otiska ostavio malenu mrlju. Helen ih je gledala bez riječi, duboko zamišljena.'Nevjerojatno', rekao je na kraju Turgut. 'Nisam ni sanjao da će osvanuti ovakav dan, da ću vidjeti još jednu takvu knjigu.''I doznati za treću', podsjetio sam ga. 'Nemojte smetnuti s uma da je ovo treća takva knjiga koju vidim svojim očima. Slika u Rossijevoj knjizi bila je identična.'Turgut je kimnuo. 'Što to, kolege moji dragi, može značiti?' No već je svoje kopije zemljovida slagao uz naše knjige i krupnim prstom uspoređivao obrise zmajeva, rijeka i planina. 'Nevjerojatno', rekao je tiho. 'Kad samo pomislim da to nisam uopće primijetio. Uistinu je slično. Zmaj koji je zemljovid. Ali zemljovid čega?' Oči su mu se sjajile.'Upravo je to Rossi nastojao odgonetnuti u ovdašnjem arhivu', rekao sam i uzdahnuo. 'Da je barem poslije poduzeo još neki korak na pronalaženju značenja.''Možda i jest', oglasila se Helen zamišljeno i ja sam se već okrenuo prema njoj da upitam što točno želi reći. U tom trenutku širom su se rastvorila vrata između onih dvaju vijenaca češnjaka, tako da smo oboje preneraženo poskočili. Međutim, umjesto kakvog užasnog duha, na pragu se pojavila nasmiješena gospođa u zelenoj haljini. Bila je to Turgutova supruga i svi smo ustali radi upoznavanja.'Dobar dan, draga moja.' Turgut ju je odmah povukao u sobu. "Ovo su moji prijatelji, profesori iz Sjedinjenih Država koje sam ti spominjao.'Sve nas je ljubazno upoznao, a gospođa Bora s nama se rukovala uz srdačan osmijeh. Bila je točno upola manja od Turguta, zelenih očiju i

232

dugačkih trepavica, blago kukastog nosa, te s mnogo nemirnih crvenkastih uvojaka. 'Užasno mi je žao što neću došla ranije.'Engleski je govorila polagano, pomno izgovarajući svaki glas. 'Moj muž vjerojatno ne dati ništa jesti, ne?'Uzvratili smo kako smo se čudesno najeli i pogostili, no ona je samo odmahnula glavom. 'Gospodin Bora još nikada nije pošteno nahranio goste. Ja ću ga... ukoriti!' Sićušnom šakom priprijetila je suprugu, koji se zadovoljno osmjehivao.'Strašno se bojim svoje žene', rekao je s beskrajnim zadovoljstvom. 'Opasna je poput amazonke.' Onako nadvijena nad gospođom Bora, Helen se smiješila i jednome i drugome; uistinu su bili neodoljivo simpatični.'A sada,' rekla je gospođa Bora, 'sada vam dosađuje sa svojim užasnim zbirkama. Žao mi je'. Već nekoliko minuta poslije ponovno smo se smjestili na raskošne divane, a gospođa Bora ulijevala je kavu u šalice. Tada sam uvidio da je uistinu lijepa, skladna i krhka poput ptičice, povučena žena od četrdesetak godina. Engleskim je vladala u ograničenoj mjeri, ali ga je koristila skladno i dobrohotno, kao da joj suprug kući često dovodi posjetitelje s kojima razgovaraju na tom jeziku. Na sebi je imala jednostavnu i elegantnu haljinu, a svi pokreti bili su joj profinjeni. Zamišljao sam kako se djeca u vrtiću natiskuju oko nje - zasigurno su joj barem do brade, pomislio sam. Pitao sam se imaju li ona i Turgut djece. U sobi nema dječjih fotografija, kao ni drugih tragova, a to baš i nisam bio pripravan pitati.'Je li vam moj suprug valjano pokazao naš grad?' upitala je gospođa Bora.'Jest, dio grada', odgovorila je Helen. 'Bojim se da smo mu danas oduzeli mnogo slobodnog vremena.''Nipošto... ja sam vama oduzeo mnogo vremena.' Turgut je s očitim užitkom pijuckao kavu. 'Ali pred nama je još mnogo posla. Draga moja', obratio se supruzi, 'potražit ćemo profesora koji je nekako nestao, pa ću sljedećih nekoliko dana biti podosta zauzet.''Profesor koji je nestao?' Gospođa Bora staloženo mu se nasmiješi. 'U redu. No prvo ćemo večerati. Nadam se da ćete večerati...?' obratila se nama.

233

Nisam mogao ni pomisliti na još hrane i dobro sam pazio da ne pogledam Helen. Međutim, činilo se da je njoj sve to posve normalno.'Hvala, gospođo Bora. Vrlo ste ljubazni, ali čini mi se da bismo se sada trebali vratiti u hotel, jer ondje imamo dogovor u pet.'Dogovor u pet? To me zateklo, no prihvatio sam igru. 'Tako je. Doći će neki Amerikanci s kojima ćemo se naći na piću. No nadamo se da ćemo vas oboje vidjeti što prije.'Turgut je kimnuo. 'Odmah ću pregledati sve što imam u svojoj knjižnici a što bi nam moglo pomoći. Moramo misliti i na mogućnost da je Drakulin grob u Istanbulu - možda zemljovidi prikazuju neki dio grada. Ovdje imam nekoliko starih knjiga o gradu, ali i prijatelje koji imaju vrijedne zbirke o Istanbulu. Večeras ću sve pogledati.''Drakula'. Gospođa Bora samo je odmahnula glavom. 'Shakespeare mi je draži od Drakule. Čini mi se da je to zdravija tema. Osim toga,' vragolasto nas je pogledala, 'od Shakespearea živimo.'Ispratili su nas uz veliku pompu, a Turgut nas je natjerao da obećamo kako ćemo se sutradan u devet ujutro s njm naći u našem pansionu. Bude li uspjeha, tada će već imati nove informacije, pa ćemo zajedno otići u arhiv, da vidimo ima li ondje kakvih novosti. U međuvremenu, upozorio nas je, moramo biti krajnje oprezni, paziti na moguće pratitelje ili druge opasnosti. Turgut nas je htio otpratiti sve do pansiona, no ipak smo ga uvjerili da ćemo se znati vratiti trajektom - polazi za dvadeset minuta, rekao nam je. Zajedno su nas otpratili do ulaza u zgradu i ostali stajati na ulaznim stubama, držeći se za ruke i dovikujući pozdrave. Kada smo već krenuli tunelom koji su nad ulicom zatvarale smokve i lipe, još sam se jedanput ili dvaput osvrnuo prema njima. 'To je sretan brak, rekao bih', rekao sam i istog trenutka požalio, budući da je Helen samo otpuhnula uz uobičajen prijezir na licu.'No, hajde, Jenki', rekla je. 'Pred nama su nove zadaće.'Inače bih se bio nasmiješio jer me nazvala Jenkijem, no ovaj put zbog nečeg sam se okrenuo i zadrhtao pri pogledu na nju. Jedna druga pomisao išla je uz taj neobičan poslijepodnevni posjet, pomisao koju sam potiskivao do posljednjeg mogućeg trenutka. Dok sam promatrao Helen, koja me smireno pogledala, nisam mogao ne primijetiti sličnost

234

između njezinih snažnih, a ipak profinjenih crta lica i onog sjajnog, a tako užasnog lica iza Turgutova zastora.

33. glavaKada se ekspresni vlak za Perpignan posve izgubio iza srebrnastog drveća i seoskih krovova, Barley se trgnuo. "No, dobro, on je u vlaku, a mi nismo.""Da", rekla sam, "i točno zna gdje smo.""Ali ne zadugo." Barley odlučnim korakom priđe šalteru blagajne - činilo se da bi starac za šalterom svakog trenutka mogao zaspati u stojećem položaju - no ubrzo se vratio pokunjen. "Sljedeći vlak za Perpignan polazi sutra ujutro", izvijestio me. "A prvi autobus za neki veći grad vozi tek sutra poslije podne. Na farmi oko pola kilometra izvan sela jedina je soba koja se iznajmljuje. Ondje možemo prespavati i vratiti se na postaju te put nastaviti jutarnjim vlakom."Imala sam samo dvije mogućnosti: ili ću pobjesnjeti ili ću se rasplakati. "Barley, ne mogu čekati do sutra! Izgubit ćemo previše vremena.""Ali nema alternative", rekao mi je Barley razdraženo. "Raspitao sam se za taksije, automobile, kamione, zaprežna kola, stopiranje... Što još očekuješ od mene?"Bez riječi smo prolazili kroz selo. Bilo je kasno poslijepodne, snen, topao dan i svi ljudi koje smo viđali na vratima ili u vrtovima doimali su se napola omamljenima, kao da ih je netko začarao. Napokon smo došli do farme ispred koje se nalazio rukom ispisan natpis, te stol na kojem su se nudili jaja, sir i vino. Žena koja je izišla iz kuće - brišući ruke o poslovičnu pregaču - izgledala je kao da je naš dolazak nije ni najmanje iznenadio. Kada me Barley predstavio kao sestru, ljubazno se nasmiješila i nije ništa pitala, iako smo bili bez prtljage. Barley ju je upitao ima li sobu za dvoje, a ona je, gotovo šaptom, brzo rekla "Oui, oui", više kao da se obraća sebi. Dvorište je pokrivala ugažena zemlja, uz tek pokoji cvijetak, kokoši koje su čeprkale po tlu, te niz plastičnih kanti pod strehom. Kamene staje i suše i kuća okruživali su ga bez pravog reda, vedro i opušteno. Možemo večerati u vrtu iza kuće, objasnila je žena, a soba će nam biti uz vrt, u najstarijem dijelu kuće.

235

Bez riječi smo pošli za domaćicom, kroz kuhinju s nisko postavljenim stropnim gredama i našli se u malenome proširenju u kojem je nekoć možda spavala kuhinjska posluga. S olakšanjem sam uvidjela da se u sobi nalaze dva malena kreveta, svaki na jednom kraju prostorije, te velika drvena komoda. U susjednoj kupaonici, i nužnik i umivaonik bili su lijepo obojeni. Sve je bilo besprijekorno čisto, zavjese uštirkane, a prastari vez na zidu izblijedio od sunca. Ušla sam u kupaonicu i umila se hladnom vodom, dok je Barley plaćao sobu.Kada sam izišla, Barley je predložio da pođemo u šetnju; do večere imamo još barem sat vremena. U prvi mi se mah nije napuštala sigurnost farme, no na putu pod gustim i širokim krošnjama vladala je ugodna svježina i tako smo krenuli uz ruševine, kako se činilo, nekoć vrlo lijepe i velike kuće. Barley se popeo preko ograde, a ja sam pošla za njim. Kamenje je bilo otpalo sa zidova, tako da se vidio tek temeljni tlocrt, a jedini preostali ruševni toranj ukazivao je na nekadašnju raskoš. U napola otvorenoj suši bilo je nešto sijena, kao da se to zdanje i danas koristi. Među pregradama u staji nalazila se velika greda koja je pala sa stropa.Barley sjedne među ruševine i pogleda me. "No, da, jasno mi je da si izvan sebe od bijesa", reče. "Ne smeta ti ako te spasim od neposredne opasnosti, ali sve se mijenja ako ti poslije nešto nije baš najzgodnije i po planu."Bio je toliko izravan da sam načas ostala bez daha. "Kako se samo usuđuješ", rekla sam i odšetala se među kamenje. Čula sam kako je Barley iza mene ustao i krenuo za mnom."Bilo bi ti draže da si ostala u onom vlaku?" upitao je malčice uljudnijim glasom."Naravno da ne bi." I dalje ga nisam gledala. "Ali jednako dobro kao i ja znaš da bi moj otac već mogao biti u Saint-Mathieuu.""Ali Drakula, ili tko god ono bio, još nije.""Sada ima dan prednosti", uzvratila sam, zagledana u polja. Seoska crkva nazirala se iznad niza jablana u daljini; sve je bilo spokojno kao na kakvoj slici, nedostajale su samo koze ili krave."Prvo i prvo," reče Barley (a ja sam zbog tako didaktičkog tona odmah osjetila mržnju), "ne znamo tko je bio čovjek u vlaku. Možda nije bio

236

sam Drakula. Prema pisanju tvog oca, ima svoje ljude, raznorazne poslušnike, zar ne?""To je još i gore", rekla sam. "Jer ako je ono bio netko od njegovih ljudi, on sam već bi mogao biti u Saint-Matthieuu.""Ili..." rekao je Barley, ali je odmah i zašutio. Znala sam da je htio reći: Ili je možda ovdje, negdje uz nas."Točno je vidio gdje smo izišli", rekla sam da mu skratim muke."Tko je sada zloban?" Barley mi priđe s leđa i nespretno me zagrli. U tom trenutku uvidjela sam da je u najmanju ruku govorio kao da vjeruje u priču mojega oca. Suze koje sam s mukom zadržavala u očima sada su potekle niz obraze. "Hajde, bit će u redu..." rekao je Barley. Kada sam položila glavu na njegovo rame, košulja mu je bila topla od sunca i znoja. Nakon nekoliko trenutaka odmaknula sam se i tako smo se vratili do farme, te u vrtu večerali u tišini.

Helen je na povratku do pansiona samo šutjela, pa sam ja samo promatrao prolaznike, tražio eventualne znakove neprijateljstva, s vremena na vrijeme se osvrtao, da vidim je li nam tko na tragu. Kada smo došli do pansiona, već sam počeo ponovno razmišljati o tome koliko sam frustriran zbog nedostatka informacija o tome kako tražiti Rossija. Kako će nam u tome pomoći popis knjiga, od kojih neke čak i, kako se čini, ne postoje?'Dođi u moju sobu', rekla je Helen nimalo svečanim tonom kada smo ušli u pansion. 'Moramo nasamo razgovarati.' U nekoj drugoj situaciji zabavljao bi me izostanak čednih skrupula, no lice joj je u tom trenutku bilo toliko smrknuto i odlučno, da sam se mogao samo upitati što točno misli. Osim toga, ništa ne bi moglo biti manje zavodljivo od izraza koji sam u tom trenutku ugledao na njezinu licu. Krevet je u njezinoj sobi bio uredno namješten, a one malobrojne stvari spremljene. Sjela je na klupu pod prozorom i rukom mi pokazala prema naslonjaču. 'Čuj,' rekla je skidajući rukavice i šešir, 'malo sam razmišljala... Čini mi se da smo u potrazi za Rossijem došli do prave prepreke.'Samo sam neraspoloženo kimnuo. 'Upravo o tome razmišljam već barem pola sata. No možda Turgut uspije nešto doznati od prijatelja.'

237

Odmahnula je glavom. 'Možemo mu staviti soli na glavu.''Na rep', ispravio sam je, no bez osobite volje.'Soli na rep', prihvatila je. 'Čini mi se da zanemarujemo vrlo važan izvor informacija.'Samo sam je nepomično promatrao. 'Koji?''Moju majku', rekla je kratko. 'Imao si pravo kada si se još u Sjedinjenim Državama raspitivao za nju. Danas cijeli dan mislim na nju. Profesora Rossija upoznala je davno prije tebe, a ja se zapravo nikada nisam istinski raspitivala za njega nakon što mi je priopćila da mi je otac. Ne znam zašto, osim što znam da joj je to očito bila bolna tema. Osim toga,' uzdahnula je, 'moja je majka neuka. Jednostavno mi se činilo da mi ne može pomoći u upoznavanju Rossijeva djela. Čak i kad mi je prošle godine rekla da Rossi vjeruje u Drakulino postojanje, nisam je previše pitala - znam koliko je praznovjerna. No sada se pitam zna li možda nešto što bi nam pomoglo da ga pronađemo.'Nada se u meni pobudila već na njezine prve riječi. 'Ali kako razgovarati s njom? Nisi li rekla da nema telefon?''I nema.''Kako onda?'Helen stisne rukavice i skladnim se pokretom njima pljesne po koljenu. 'Morat ćemo je osobno posjetiti. Živi u gradiću nadomak Budimpešte.''Molim?!?' Došlo je vrijeme da ja pokažem razdražljivost. 'Oh, to je tako jednostavno. Samo lijepo sjednemo u vlak s tvojom mađarskom putovnicom i mojom... ah, kakve li nesreće - američkom putovnicom, pa ćemo lijepo svratiti i s tvojom rodbinom pročavrljati o Drakuli.'Posve neočekivano, Helen se nasmiješila. 'Nema razloga za zlobu, Paul', rekla je. 'Jedna mađarska poslovica kaže: "Ako je nešto nemoguće, izvedivo je.'"Na te sam se riječi morao nasmijati. 'U redu', rekao sam. 'Slušam plan... Već sam primijetio da u svakoj situaciji imaš barem jedan plan.''Da, imam plan.' Zagladila je rukavice. 'Zapravo se nadam da će moja teta imati plan.''Teta?'Helen pogleda kroz prozor, prema zubom vremena blago nagrizenim štukaturama na starim kućama na suprotnoj strani ulice. Bližila se

238

večer i mediteransko svjetlo koje sam već bio zavolio na svim je površinama već poprimalo zlaćanu boju. 'Moja teta još od 1948. radi u mađarskome Ministarstvu unutarnjih poslova i sad je već prilično važna osoba. Zahvaljujući njoj dobila sam stipendiju. U mojoj se domovini ništa ne postiže bez ujaka ili tete. Riječ je o maminoj starijoj sestri, a ona i muž pomogli su mojoj mami da iz Rumunjske pobjegne u Mađarsku, gdje je ona - moja teta - već živjela, neposredno prije nego što sam se rodila. Teta i ja smo vrlo bliske i učinit će mi što god je zamolim. Za razliku od moje majke, ima telefon i čini mi se da ću je nazvati.''Misliš da bi ona nekako mogla dovesti tvoju majku do telefona, pa da razgovaramo?'Helen bespomoćno uzdahne. 'O, Bože presveti, misliš da se s njima o povjerljivim ili kontroverznim stvarima može razgovarati telefonom?''Ispričavam se', rekao sam.'Ne. Osobno ćemo otići onamo. Moja teta nešto će nam srediti. Tako ćemo uživo porazgovarati s mojom majkom. Osim toga,' u glasu joj se pojavila obzirnija nota, 'bit će im drago vidjeti me. Ovdje smo im razmjerno blizu, a s njima se nisam vidjela dvije godine.''No, da,' rekao sam, 'zbog Rossija sam spreman praktički na sve, iako mi je teško zamisliti da ću samo tako dolepršati u komunističku Mađarsku.''Ah', rekla je Helen. 'Tada ćeš još teže zamisliti da ćeš, kako kažeš, dolepršati u komunističku Rumunjsku.'Na trenutak sam zašutio. 'Znam', rekao sam napokon. 'I ja sam razmišljao o tome. Pokaže li se da Drakulin grob nije u Istanbulu, gdje bi drugdje mogao biti?'Još smo nekoliko trenutaka sjedili izgubljeni svatko u svojim mislima i tako nemoguće udaljeni, a zatim se Helen trgnula. 'Raspitat ću se može li nam gazdarica dopustiti da telefoniramo od nje', rekla je. 'Moja će se teta uskoro vratiti s posla, pa bih je možda mogla dobiti.''Smijem poći s tobom?' upitao sam. 'Naposljetku, i ja sam zainteresirana strana.''Svakako.' Helen navuče rukavice i tako smo se spustili do gazdarice u salonu. Objašnjavanje namjera potrajalo je dobrih deset minuta, no kada smo izvadili nešto dodatnih turskih lira, obećavajući da ćemo u

239

cijelosti podmiriti trošak razgovora, sve je bilo u redu. Helen je sjela u salon i stala okretati pravi labirint pozivnih brojeva. Napokon sam vidio kako joj se lice ozarilo. 'Zvoni.' Nasmiješila mi se, onako prelijepo, iskreno. 'Teta će me zbog ovoga proklinjati', rekla je. Lice joj se potom ponovno promijenilo, postalo koncentrirano i budno. 'Eva?' upitala je. 'Elena!'Dok sam pomno slušao, uvidio sam da valjda ipak govori mađarski. Ako ništa drugo, znao sam da je rumunjski romanski jezik, pa sam očekivao da ću razabrati barem pokoju riječ. No to što je Helen izgovarala zvučalo je kao galop konja, ugro-finski stampedo koji ni na trenutak nisam uspio obuzdati uhom. Pitao sam se razgovara li s članovima obitelji kada rumunjski, ili je taj dio njihovih života možda zamro još davno, pod pritiskom nametnute asimilacije. Intonacija se dizala i spuštala, povremeno se prekidala zbog osmijeha ili blagog mrštenja. Činilo se da njezina teta Eva želi mnogo toga reći. Helen je koncentrirano slušala, a onda se ponovno ubacivala s onim neobičnim slogovnim toptajima.Imao sam dojam da je posve zaboravila da sam uz nju, no odjednom me ipak pogledala i lukavo se nasmiješila, te slavodobitno kimnula, kao da je ishod razgovora povoljan. Nasmiješila se u slušalicu i prekinula vezu. Naša gazdarica istog nam je trena prišla, zabrinuta, kako se činilo, za telefonski račun, a ja sam žurno izbrojio dogovoren iznos, dodao još nekoliko novčanica i položio ih u njezine ispružene dlanove. Helen je već krenula u svoju sobu i pozvala me da pođem za njom. Činilo mi se da je tolika tajnovitost nepotrebna, no što sam ja znao o tim stvarima?'Brzo, Helen', uzdahnuo sam i ponovno se smjestio u naslonjač. 'Neizvjesnost me ubija.''Imam dobre vijesti', rekla je ona smireno. 'Znala sam da će nam teta na kraju pomoći.''Zaboga, pa što si joj rekla?'Helen se nasmiješila. 'Preko telefona ne možeš reći mnogo, pa sam morala govoriti vrlo službeno. No rekla sam joj da sam doputovala u Tursku radi stručnog istraživanja. Ovdje sam s kolegom i da bismo dovršili posao, potrebno nam je pet dana u Budimpešti. Objasnila sam da si ti američki profesor s kojim pišem zajednički članak.'

240

'O čemu?' upitao sam, pomalo se pribojavajući odgovora.'O radnoj snazi i odnosu prema radu u Europi pod otomanskom vlašću.''Nije loše. Ali o tome nemam pojma.''Nema problema.' Helen s koljena uredne crne suknje ukloni nekoliko maljica. 'Ja ću te malo uputiti u temu.''Doista si na oca.' Takva nehajna erudicija iznenada me podsjetila na Rossija i riječi su iz mene izletjele prije nego što sam stigao promisliti. Načas sam je pogledao, pribojavajući se da sam je možda nekako uvrijedio. Sinulo mi je da sam tada zapravo prvi put posve prirodno pomislio kako razgovaram s Rossijevom kćeri, kao da sam u jednom trenutku, iako ni sam ne znam kojem, prihvatio tu pomisao.Helen me iznenadila tužnim izrazom na licu. 'Izvrstan argument za nadmoć genetike nad utjecajem okoline', rekla je. 'Bilo kako bilo, Evu sam u početku uzrujala, osobito kada sam rekla da si Amerikanac. Znala sam da će biti tako, jer me smatra impulzivnom i smatra da previše riskiram. Naravno da previše riskiram. I naravno da je u početku morala tako zvučati, da sve bude u redu na telefonu.''U redu na telefonu?''Mora misliti na svoj posao i položaj. No rekla je da će nam nešto srediti, a ja ću je ponovno nazvati sutra navečer. I to je to. Moja je teta vrlo domišljata i uopće ne sumnjam da će već nešto smisliti. Kada doznamo nešto više, u Istanbulu ćemo nabaviti povratne karte za Budimpeštu, možda avionske...'U sebi sam umorno uzdahnuo, misleći na troškove i pitajući se koliko će moja ušteđevina izdržati u takvoj potjeri, no ipak sam rekao jedino: 'Čini mi se da će morati biti prava čudotvorka da me ubaci u Mađarsku i da ti i ja usput izbjegnemo nevolje.'Helen se nasmijala. 'Ona ti i jest prava čudotvorka. Upravo zahvaljujući tome nisam kod kuće i ne radim u kulturnome centru u majčinu selu.'Ponovno smo se spustili u prizemlje i, kao da smo se nekako dogovorili, gotovo nesvjesno izišli na ulicu. 'Sada baš i nemamo što raditi', rekao sam zamišljeno. 'Možemo samo čekati sutra, da vidimo što će doznati Turgut i tvoja teta. Moram priznati da mi toliko čekanja teško pada. Što ćemo u međuvremenu?'

241

Helen se načas zamislila, zastavši usred sve zagasitije zlatnog svjetla na ulici. Ponovno je nosila i šešir i rukavice, no nisko sunce ipak je uspjelo obasjati onih nekoliko crvenkastih pramenova u njezinoj crnoj kosi. 'Voljela bih još malo razgledati grad', rekla je. "Naposljetku, lako je moguće da se više nikada neću naći u njemu. Da ponovno odemo do Aje Sofije? Do večeri možemo još malo istražiti taj dio grada.''Da, i ja sam za to.' Bez riječi smo prilazili veličanstvenoj građevini, no kada smo joj se približili i kada sam ponovno ugledao kupole i minarete, osjetio sam kako se ta naša tišina dodatno produbila, kao da smo nekako postali bliskiji. Pitao sam se osjeća li to i Helen i je li stvar u čarima divovske crkve koje tako dopiru do nas, običnih malih smrtnika. I dalje sam razmišljao o onome što smo od Turguta čuli još dan prije - da je, po njegovu mišljenju, Drakula tom velikome gradu u naslijeđe ostavio prokletstvo vampirizma. 'Helen', rekao sam, iako mi se nikako nije remetila ta naša tišina. 'Ne misliš li da je nekako mogao biti pokopan i ovdje?... U Istanbulu? Time bismo objasnili činjenicu da se sultan Mehmed njime toliko bavio i nakon njegove smrti, zar ne?''Ha? Ah, da.' Kimnula je, kao da me želi pohvaliti što na ulici nisam izgovorio to ime. 'Zanimljiva ideja... No ne bi li Mehmed za to nekako znao i ne bi li Turgut pronašao kakve-takve dokaze? Ne mogu vjerovati da se takvo što ovdje moglo skrivati stoljećima.''Teško je povjerovati i da bi Mehmed dopustio da jednog od njegovih neprijatelja pokopaju u Istanbulu, ako je znao za to.'Još je nekoliko trenutaka, učinilo mi se, razmišljala o tim riječima. Već smo bili došli gotovo do samog ulaza u veliku Aju Sofiju.'Helen', rekao sam polagano.'Da?' Zastali smo usred mase, među turistima i hodočasnicima koji su navirali kroz divovski ulaz... Prišao sam joj još bliže, kako bih joj se obratio gotovo šaptom.'Ako postoje izgledi da je grob ovdje, to bi moglo značiti da je ovdje i Rossi.'

242

Okrenula se i pogledala me u oči. Njezine su oči bile sjajne, a među tamnim obrvama nazirale su se sitne bore, tragovi starenja i brige. 'Dakako, Paul...''U vodiču sam pročitao da u gradu postoje i podzemni ostaci - katakombe, cisterne i slične stvari... kao u Rimu. Prije polaska na put ostaje nam još najmanje cijeli jedan dan... možda bismo o tome mogli porazgovarati s Turgutom.''Ideja nije loša', rekla je Helen tiho. 'Palača bizantskih careva zacijelo je imala i podzemni dio.' Zamalo se nasmiješila, no tada je podigla ruku prema marami na vratu, kao da je na tom mjestu nešto tišti. 'U svakom slučaju, što god je preostalo od palače, zasigurno je prepuno zlih duhova - careva koji su rođacima vadili oči i sličnih pojava. Društvo ne može biti prikladnije.'Budući da smo i ona i ja tako pomno iščitavali misli koje su se odražavale na licu onog drugog i zajednički razmišljali o toj neobičnoj i nesagledivoj potrazi do koje bi one mogle dovesti, u prvi mah nisam se bolje zagledao u lik koji me, kako mi se učinilo, iznenada počeo prodorno promatrati. Osim toga, nije bila riječ o visokom i prijetećem duhu, nego o razmjerno niskome i slabašnome muškarcu, posve običnoj pojavi u toj masi, koji se zadržavao na udaljenosti od pet-šest metara, uza zid velike crkve.U tom trenutku šokirano sam prepoznao onog sitnog znanstvenika s čupavom sijedom bradom, čipkastom bijelom kapicom, bezličnom košuljom i hlačama koji se prije podne pojavio u arhivu. No već u sljedećem trenutku doživio sam još veći šok. Čovjek je pogriješio što me tako intenzivno promatrao, pa sam ga ja sada kroz šumu tijela i glava vidio posve jasno, gledao ga u oči. Tada je jednostavno nestao, iščeznuo poput duha među raspoloženim turistima. Pojurio sam prema njemu, pritom zamalo oborio Helen, ali bilo je prekasno. Čovjek je jednostavno nestao. Primijetio je da sam ga vidio. To lice, između čupave brade i nove kape, bilo je, u to više nije bilo ni najmanje sumnje, lice koje sam znao sa svog sveučilišta. Posljednji put vidio sam ga trenutak prije nego što su ga pokrili bijelom plahtom. Bilo je to lice knjižničara koji je poginuo pod automobilskim kotačima.

243

34. glavaImam nekoliko očevih fotografija iz razdoblja neposredno prije nego što je iz Sjedinjenih Država otputovao u potragu za Rossijem. U vrijeme kada sam ih prvi put vidjela, još u djetinjstvu, nisam znala ništa o događajima koji su uslijedili. Na jednoj od njih, koju sam prije nekoliko godina dala uokviriti, i koja se sada nalazi na zidu iznad mojeg pisaćeg stola, prikazan je u crno-bijeloj tehnici, iako su se u to doba već izrađivale fotografije u boji. Na njoj je moj otac kakvog nikada nisam upoznala. Gleda izravno u objektiv, brade blago pridignute, kao da se sprema nešto odgovoriti fotografu. Nikada neću doznati tko ga je snimio; oca sam zaboravila pitati sjeća li se tog podatka. To nije mogla biti Helen, no možda ga je snimio netko drugi od prijatelja, neki kolega s postdiplomskog studija. Godina 1952. - na poleđini fotografije otac je zabilježio jedino godinu - iza sebe je imao godinu dana postdiplomskoga studija i već je počeo proučavati nizozemske trgovce.Čini se da na fotografiji moj otac stoji u blizini neke sveučilišne zgrade, barem sudeći prema gotičkoj arhitekturi iza njega. Jednu nogu zaigrano je podigao na klupu, preko nje prebacio ruku, dok mu dlan opušteno visi ispred koljena. Na sebi ima bijelu ili vrlo svijetlu košulju i kravatu s dijagonalnim prugama, tamne izgužvane hlače, sjajne cipele. Građen je jednako kao što ga pamtim i iz kasnijih razdoblja - srednje visine, srednje širokih ramena, relativno vitak, struka koji je zadržao i u srednjim godinama. Duboko usađene oči i čupave obrve, istaknute jagodične kosti, širok nos i široke i pune usne koje su se odvojile i osmjehuju se... moglo bi se reći da prilično nalikuje na čovjekolikog majmuna, kao da ga obilježava nekakva životinjska inteligencija. Da je fotografija bila u boji, unatrag začešljana kosa bila bi pod sunčevim zrakama brončana. To znam jedino jer mi je opisao tu boju. Ja sam ga oduvijek, od najranijeg djetinjstva, pamtila isključivo sa sijedom kosom.

Te sam večeri u Istanbulu istinski osjetio što znači proživjeti nepro-spavanu noć. Prvo, zahvaljujući užasu koji sam osjetio u trenutku kada sam prvi put ugledao mrtvo lice koje je oživjelo i pokušao shvatiti što sam vidio... već i zbog tog trenutka ne bi bilo moguće zaspati. Drugo,

244

budući da sam znao da me mrtvi knjižničar vidio i da je potom nestao, činilo mi se da su dokumenti u mojoj torbi u krajnjoj opasnosti. Zna da Helen i ja imamo kopiju zemljovida. Je li se tu pojavio jer nas prati ili jer je nekako dokučio da se original tog zemljovida nalazi ovdje? Ili, ako to nije odgonetnuo sam, raspolaže li izvorom spoznaja za koji ja ne znam? Najmanje jednom pogledao je dokumente iz zbirke sultana Mehmeda. Je li ondje vidio i izvorne zemljovide i precrtao ih? Na ta pitanja nisam znao odgovoriti i nikako se nisam mogao izložiti takvoj opasnosti i zadrijemati. Bilo je dovoljno pomisliti koliko je to stvorenje žudjelo za našim primjerkom zemljovida, kako je skočio na Helen i pokušao je zadaviti da bi ga se domogao, kada su se vidjeli među policama u knjižnici u Sjedinjenim Državama. Činjenica da ju je ondje ugrizao, da mu se po okusu možda svidjela, u meni je pobuđivala još veći nemir.Kao da sve to nije bilo dovoljno da tu noć provedem posve budan i da ne sklopim oka dok su noćni sati postajali sve tiši i tiši, u blizini sam imao još jedno usnulo lice - blizu, ali ipak ne posve pokraj sebe. Ustrajno sam tražio da Helen prespava u mome krevetu dok sam ja ostao sjediti u ofucanom naslonjaču. Ako su mi se kapci jedanput ili dvaput i počeli sklapati, pogled na to snažno, duboko ozbiljno lice u meni je izazivao valove nemira i zabrinutosti, valove koji su me budili poput ledene vode. Helen je namjeravala spavati u svojoj sobi - naposljetku, što će pomisliti vlasnica utvrdi li kako smo spavali? - no ja sam navaljivao sve dok nije pristala, iako nevoljko i razdraženo, odmoriti se pod mojim budnim okom. Odgledao sam previše filmova, ili pročitao previše romana, da sumnjam u mogućnost da bi dama koja noću na nekoliko sati ostane sama vrlo lako mogla postati sljedećom žrtvom. Helen je bila dovoljno umorna da zaspi, što sam jasno vidio po njezinim sve tamnijim podočnjacima, a ja sam nekako blago, iako doista jedva primjetno, slutio da se i ona prestrašila. Ta slutnja straha u njoj prestrašila me više nego da je neka druga žena užasnuto jecala, u moj krvotok odašiljući kofein u najprofinjenijem mogućem obliku. Moguće je da sam ostao budan i zahvaljujući nečemu u opuštenosti i blagosti njezina inače nepopustljivo uspravljenog tijela, njezine dnevne snažne određenosti i nepopustljivosti položaja ramena. Ležala

245

je na boku, jedne ruke uvučene pod moj jastuk, kovrča tamnijih nego ikad na toj bijeloj podlozi.Nisam se mogao navesti na čitanje ili pisanje. Nikako nisam htio otvoriti torbu, koju sam ionako bio gurnuo pod krevet na kojem je spavala Helen. No sati su odmicali, a na hodniku nije bilo zagonetnog grebenja, nije se čulo zavijanje kroz ključanicu, nije bilo dima koji bi nijemo navirao ispod vrata, nije bilo klepeta krila na prozoru. Na kraju je u mračnu sobu počelo sipiti jedva primjetno sivilo i Helen je uzdahnula, kao da sluti početak novog dana. Potom se krug sunčana svjetla probio kroz prozorske kapke i tada se uznemirila. Uzeo sam sako, koliko sam tiše mogao izvukao torbu ispod kreveta te obzirno izišao, kako bih je pričekao u predvorju u prizemlju.Još nije bilo šest sati, no negdje iz kuće dopirao je miris jake kave. Neopisivo sam se iznenadio kada sam vidio da Turgut sjedi u jednome od vezom pokrivenih naslonjača, a u krilu drži crni fascikl. Doimao se nevjerojatno svježim i budnim, a kada sam ušao, poskočio je na noge i stisnuo mi ruku. 'Dobro jutro, prijatelju moj. Hvala Bogu što sam vas odmah pronašao.''I ja sam mu zahvalan što ste vi ovdje', odgovorio sam i utonuo u susjedni naslonjač. 'Ali, zaboga, kako to da ste došli tako rano?''Ah, nisam mogao čekati jer imam novosti.''I ja imam novosti', rekao sam sumorno. 'Počnite prvi, doktore Bora.''Samo Turgut', ispravio me odsutno. 'Pogledajte ovo.' Počeo je odvezivati vrpcu na fasciklu. 'Kao što sam i obećao, sinoć sam pregledao svoju dokumentaciju. Kao što ste vidjeli, prepisao sam i precrtao materijal iz arhiva, a usto sam prikupio i mnoge različite priče i prikaze događaja u Istanbulu u vrijeme Vladova života te neposredno nakon njegove smrti.'Tada je uzdahnuo. 'U dijelu tih dokumenata spominju se zagonetne pojave u gradu, smrti i glasine o vampirima. Iz knjiga sam prikupio i sve dostupne informacije o Zmajevu redu u Vlaškoj. No sinoć nigdje nisam uspio pronaći ništa novo. I tako sam nazvao prijatelja, Selima Aksoya. Ne radi na sveučilištu - vlasnik je jedne prodavaonice - no ipak je riječ o vrlo učenu čovjeku. U Istanbulu nema čovjeka koji o knjigama zna više od njega, osobito kada je riječ o svim mogućim knjigama koje govore o povijesti i legendama povezanima s našim

246

gradom. Riječ je o vrlo ljubaznoj i dragoj osobi. Posvetio mi je velik dio večeri i zajedno sa mnom pregledao svoju veliku osobnu knjižnicu. Zamolio sam da potraži eventualne tragove o tome da je ovdje pokopan netko iz Vlaške, Transilvanije ili Zmajeva reda. Osim toga, pokazao sam mu - i to ne prvi put - svoje primjerke zemljovida, te knjigu sa zmajem, objasnio vašu teoriju o tome da je na prikazima nekako ucrtano mjesto, mjesto na kojem je Drakulin grob.Zajednički smo prelistali nebrojene knjige o povijesti grada, pregledali stare reprodukcije, te bilježnice u koje on zapisuje mnogobrojne stvari na koje nailazi u knjižnicama i muzejima. Selim Aksoy krajnje je marljiva osoba. Nema ni ženu ni obitelj, nema drugih interesa. Priča o Istanbulu posve ga obuzima. Radili smo dokasno, jer je njegova osobna zbirka toliko velika da čak ni on nikada nije uspio doprijeti do dna te škrinje s blagom i nije mi znao reći što bismo uopće mogli otkriti. Na kraju smo naišli na vrlo neobičnu stvar - jedno pismo - preneseno u knjizi o korespondenciji između raznih ministarstava sultanova dvora i brojnih predstavnika mjesnih vlasti unutar Carstva u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Selim Aksoy rekao mi je da je knjigu kupio od jednog knjižara u Ankari. Tiskana je u devetnaestom stoljeću, a sastavio ju je jedan od naših prvih povjesničara kojeg su zanimali svi mogući tragovi o tom razdoblju. Selim mi je rekao kako nikada i nigdje nije vidio još jedan primjerak te knjige.'Strpljivo sam čekao, slutio važnost cijele priče, uočavao koliko je Turgutovo izlaganje temeljito. S obzirom na to da je bio stručnjak za književnost, moglo se reći da se izvrsno snalazi u ulozi povjesničara.'Ne, Selim tu knjigu ne zna iz nekakvih drugih izdanja, ali je uvjeren da dokumenti koji su u njoj objavljeni nisu - kako se to kaže? - krivotvorine, jer je jedno od tih pisama vidio u izvornome obliku, u istoj onoj zbirci koju smo jučer posjetili. On također silno voli onaj arhiv, znate, i često ga viđam upravo ondje.' Tada se nasmiješio. 'I tako, u toj knjizi, kada su nam se oči već sklapale od premorenosti, i kada se već primicalo svitanje, naišli smo na pismo koje bi moglo imati određenu ulogu u vašoj potrazi. Skupljač koji ga je objavio u knjizi smatrao je da je napisano potkraj petnaestog stoljeća. Pripremio sam vam prijevod.'

247

Turgut je iz fascikla izvukao list. 'Nažalost, ranije pismo koje se ovdje spominje nije u toj knjizi. Sam Bog zna da vjerojatno i ne postoji, jer bi ga inače moj prijatelj Selim još davno pronašao.'Nakašljavši se, počeo je čitati. '"Veleštovanome Rumeliju Kadi-askeru...'" Tu je načas zastao. 'To je, znate, bio glavni vojni sudac za područje Balkana.' Nisam znao, no on je kimnuo i nastavio. '"Štovani, proveo sam daljnju istragu prema vašem zahtjevu. Dio redovnika pokazao je veliku spremnost na suradnju za iznos koji smo unaprijed dogovorili, a ja sam i osobno pregledao grob. Istina je to što su mi rekli i prvi put. Nemaju novih objašnjenja, samo ponavljaju koliko su užasnuti. Preporučujem novu istragu u Istanbulu. U Snagovu sam ostavio dvojicu čuvara koji će paziti na moguće sumnjive aktivnosti. Što je najneobičnije, ovdje nema zabilježenih slučajeva kuge. S poštovanjem i u Alahovo ime...'"'A potpis?' upitao sam. Srce mi je već ubrzano udaralo; čak i unatoč neprospavanoj noći, bio sam itekako budan.'Nema potpisa. Selim drži da je možda otrgnut s izvornog pisma, bilo slučajno, bilo da se zaštiti autorov identitet.''Ili možda uopće nije bilo potpisano, radi tajnosti', rekao sam. 'U knjizi nema drugih pitanja koja se odnose na tu temu?''Nema. Ni ranijih ni kasnijih pisama. Riječ je o fragmentu korespondencije, no Rumeli Kadiasker bio je vrlo važna ličnost i to je zacijelo bilo vrlo važno pitanje. Nakon toga još smo dugo i intenzivno proučavali ostale knjige i dokumente, ali nismo pronašli ništa. Selim kaže da, koliko se sjeća, ni u jednom drugom prikazu povijesti Istanbula nikada nije vidio tu riječ Snagov. Ta je pisma pročitao jedanput, prije nekoliko godina - oko mu je sada, dok smo pregledavali knjige, zapelo za to upravo stoga što sam mu ja rekao da su Drakulu sljedbenici navodno pokopali na tom mjestu. Stoga je moguće da je naziv vidio i negdje drugdje, ali se ne sjeća.''Bože moj', rekao sam. Pritom nisam razmišljao o malo vjerojatnoj mogućnosti da je gospodin Aksoy tu riječ vidio i negdje drugdje, nego o toj intrigantnoj prirodi veze između Istanbula, koji nas ovdje tako okružuje, i daleke Rumunjske.'Da.' Turgut se nasmiješio vedro kao da smo dotada razgovarali o tome što ćemo doručkovati. 'Nadzornike zadužene za Balkan brinulo je

248

nešto ovdje, u Istanbulu, i to toliko da su nekoga poslali na Drakulin grob u Snagovu.''Ali što su, zaboga, utvrdili?' Šakom sam udario po naslonu za ruku. 'Što su doznali od tamošnjih svećenika? I što ih je toliko užasavalo?''Upravo to zbunjuje i mene', uvjeravao me Turgut. Ako je Vlad Drakula ondje počivao u miru, zašto ih je zabrinjavao stotinama kilometara dalje, u Istanbulu? A ako je Vladov grob uistinu u Snagovu, i to oduvijek, zašto se zemljovidi ne poklapaju s tim krajem?'Mogao sam samo osjetiti poštovanje prema preciznoj relevantnosti njegovih pitanja. 'Postoji još nešto', rekao sam. 'Mislite da doista postoji mogućnost da je Drakula pokopan ovdje? Bi li Mehmed zato bio zabrinut zbog njega i nakon smrti, te bi li se zbog toga od tog doba i ovdje javljali vampiri?'Turgut je sklopio dlanove i krupnim prstom dodirnuo bradu. 'To je vrlo važno pitanje. Odgovor ćemo morati potražiti uz nečiju pomoć, a taj netko možda bi mogao biti upravo moj prijatelj Selim.'Još nekoliko trenutaka bez riječi smo se pogledavali u polutami predvorja, dok je do nas dopirao miris kave. Novo prijateljstvo sklopljeno na temelju prastarog problema. Turgut se zatim u jednom trenutku trgnuo. 'Očito je da moramo još tražiti. Selim kaže da će nas povesti u arhiv čim budete spremni. Ondje zna za izvore iz petnaestog stoljeća koje ja nisam pretjerano proučavao jer su daleko od mog zanimanja za Drakulu. Zajedno ćemo ih pogledati. Nema sumnje da će nam gospodin Erozan rado pokazati sve materijale i prije otvaranja knjižnice, samo ako ga nazovem. Živi u blizini arhiva i može nam otvoriti prije nego što Selim bude morao krenuti na posao. No gdje je gospođica Rossi? Je li ustala?'Te njegove riječi u mojoj su glavi izazvale pravu provalu novih misli, tako da više nisam znao kojim se problemom prvo trebam pozabaviti. Spominjanje prijatelja iz knjižnice iznenada me ponovno podsjetilo na mog neprijatelja iz knjižnice, kojeg sam od silnog uzbuđenja zbog pisma već gotovo bio zaboravio. Sada je preda mnom bila neobična zadaća: još malo iskušavati Turgutovo strpljenje i povjerenje opisivanjem susreta s mrtvim čovjekom, iako nije bilo sumnje da on svoju vjeru u vampire u povijesti može prenijeti i na suvremene

249

vampire. No kada je spomenuo Helen, sjetio sam se da sam je samu ostavio neoprostivo dugo. Htio sam joj dati mira da se probudi i ustane, očekujući da će se uskoro spustiti za mnom. Zašto je još nema? Turgut je i dalje pričao. 'I tako je Selim - znate, on vam nikad ne spava - otišao na jutarnju kavu, jer vas nije htio odmah iznenaditi... ah, evo ga!'Začulo se zvonce na ulaznim vratima pansiona i u predvorju se našao vitak muškarac koji je za sobom zatvorio vrata. Čini mi se da sam nekako očekivao dostojanstvenu pojavu, muškarca u godinama i poslovnome odijelu, no Selim Aksoy bio je mlad i mršav, u širokim i prilično izlizanim tamnim hlačama i bijeloj košulji. Požurio je prema nama, uz željan i koncentriran izraz na licu koji se, strogo uzevši, i nije mogao opisati kao osmijeh. Tek kada sam stisnuo koščatu ruku, prepoznao sam te zelene oči i dugačak tanak nos. To sam lice negdje već vidio, i to iz neposredne blizine. Trebalo mi je još nekoliko trenutaka da se prisjetim, a onda mi se odjednom ukazalo sjećanje na tanahnu ruku koja mi pruža Shakespeareovu dramu. Bio je to onaj prodavač s malenog štanda na bazaru.'Ali mi smo se već vidjeli!' uskliknuo sam, a on je u istom trenutku uskliknuo nešto slično, na mješavini, kako se činilo, turskoga i engleskoga. Turgut je pogledavao čas jednog, čas drugog, očito zbunjen, a kada sam mu objasnio, nasmijao se i začuđeno odmahnuo glavom. 'Slučajnosti...' rekao je još.'Spremni ste za polazak?' Gospodin Aksoy samo je odmahnuo na Turgutovu ponudu da sjedne u predvorju.'Ipak još nismo', rekao sam. 'Ako nemate ništa protiv, pogledat ću što je s gospođicom Rossi i kada će nam se moći pridružiti.'Turgut je kimnuo, malko odviše bezazleno.Na Helen sam naletio na stubama, i to doslovce, na stubama kojima sam odjednom, iako ne znam zašto, počeo grabiti po tri odjednom. Uhvatila se za ogradu kako ne bi pala. 'Auu!' rekla je ljutito. 'Za ime svijeta, što to radiš?' trljala je bolni lakat, a ja sam davao sve od sebe da na ruci ne osjetim dodir njezina crnog kostima i čvrstog ramena.'Tražim tebe', rekao sam. 'Oprosti... ozlijedila si se? Samo sam se malko zabrinuo jer sam te tako dugo ostavio samu.'

250

'Sve je u redu', rekla je sada već bez ljutnje. 'Imam nekoliko novih ideja. Kada će doći profesor Bora?''Već je ovdje', izvijestio sam je, 'i doveo je prijatelja.'I Helen je prepoznala mladog knjižara, pa su, uz podosta zastajkivanja i mucanja, počeli razgovarati, dok je Turgut telefonom zvao gospodina Erozana i nakon nekoliko trenutaka počeo vikati u slušalicu. 'Padala je jaka kiša', objasnio je kada se vratio. A kad kiši, linije su u ovom dijelu grada pomalo pucketave. Moj prijatelj može nas odmah primiti u arhivu. Zapravo zvuči bolesno, moguće je da je navukao prehladu, no kaže da odmah dođemo. Jeste li za kavu, gospo? A usput ću vam kupiti peciva sa sezamom.' Poljubio joj je ruku, što se meni nikako nije svidjelo, i nakon toga svi smo žurno izišli.Nekako sam se nadao da ću u hodu moći malo zadržati Turguta i nasamo mu ispričati kako mi se ukazao onaj opaki knjižničar iz Amerike. Činilo mi se da to nikako ne mogu objasniti pred neznancem, osobito pred čovjekom za kojeg je Turgut rekao da baš i nema razumijevanja za potragu za vampirima. No još prije nego što smo došli do sljedeće ulice, Turgut se već bio sav posvetio razgovoru s Helen, pa sam se osjećao još jadnije, gledajući kako ga obasipa onim tako rijetkim osmijesima i znajući da istovremeno u sebi zadržavam podatak koji bih mu odmah trebao priopćiti. Gospodin Aksoy koračao je uz mene, tu i tamo me pogledavao, no uglavnom se ipak činilo da se posvetio svojim mislima, pa mi se činilo da ga ne bih trebao prekidati opažanjima o jutarnjoj ljepoti ulica.Ulazna vrata knjižnice bila su otključana - Turgut je s osmijehom rekao kako je znao da će njegov prijatelj doći na vrijeme - te smo tiho ušli. Turgut je kao pravi kavalir prvo propustio Helen. Malo predvorje, u kojem su se nalazili oni lijepi mozaici i otvorena knjiga koja je očekivala prve posjetitelje, bilo je prazno. Turgut je Helen pridržao sljedeća vrata, a ona je već ušla u tihu polutamu glavne dvorane kada sam čuo kako je prigušeno kriknula i zastala toliko neočekivano da se naš prijatelj o nju zamalo spotaknuo. Zbog nečega sam osjetio kako mi se koža na leđima ježi još i prije nego što sam uspio shvatiti što se događa, a onda me nešto posve drugo navelo da se neuljudno uz profesora proguram do Helen.

251

Knjižničar je nepomično stajao nasred prostorije, glave okrenute prema ulazu, kao da nas željno iščekuje. Međutim, to nije bio onaj srdačni lik koji smo očekivali, a nije ni iznosio kutiju koju smo namjeravali još jedanput pregledati, niti hrpu prašnih rukopisa o povijesti Istanbula. Lice mu je bilo posve blijedo, kao da je iz njega isisana i posljednja kap života - upravo tako: kao da je iz njega isisana i posljednja kap. To nije bio Turgutov prijatelj knjižničar, nego naš prijatelj, budan i sjajnih očiju, neprirodno crvenih usana i gladnog pogleda koji je sijevao prema nama. U trenutku kada su mu se oči zaustavile na meni, u ruci sam osjetio podrhtavanje, gotovo bol na mjestu na kojem ju je onako snažno savio još u sveučilišnoj knjižnici. Bilo je očito da silno žudi za nečim. Čak i da sam bio toliko priseban da razmišljam o toj gladi - je li to želja za znanjem ili za nečim drugim - ne bih stigao formirati misao. Prije nego što sam uspio stupiti između Helen i te pojave, ona je iz džepa sakoa već izvukla pištolj i ustrijelila ga.

35. glavaPoslije sam Helen upoznao u mnogo različitih situacija, pa tako i u, kako to volimo reći, svakodnevnome životu, ali se nikada nisam prestao čuditi. Često mi je priređivala iznenađenja i često sam ostajao zapanjen zbog munjevitog povezivanja činjenica u njezinoj glavi, povezivanja koja su rezultirala spoznajama do kojih bih ja dolazio neusporedivo dulje. Očaravala me i čudesnom širinom naobrazbe. Helen je bila prepuna iznenađenja i ja sam ih s vremenom počeo smatrati svojim svakodnevnim usudom, ugodnom ovisnošću o njezinoj sposobnosti da me zatekne. No nikada me nije zapanjila kao tada u Istanbulu, kada je iznenada ustrijelila knjižničara.Međutim, nije bilo vremena za zaprepaštenost, jer je on posrnuo u stranu i na nas bacio knjigu, koja mi je proletjela tek na koji centimetar od glave. Pogodila je stol meni negdje slijeva i čuo sam kako je pala na pod. Helen je opalila još jedanput, zakoračivši naprijed, ciljajući koncentrirano i smireno, tako da nisam mogao vjerovati da je to ona. Tek tada sinulo mi je koliko je ono stvorenje reagiralo na neobičan način. Nikada nisam vidio da netko u nekoga puca, osim u filmovima, no u njima sam, nažalost, već do jedanaeste godine vidio smrt barem

252

tisuću Indijanaca, poslije i svih mogućih lopova, razbojnika i zlikovaca, pa tako i hrpa nacista stvorenih isključivo kako bi služili kao mete gorljivog ratnog Hollywooda. U vezi s tom pucnjavom, međutim, s tim stvarnim događajem, neobično je bilo to što se knjižničar, iako mu se na odjeći, negdje ispod prsne kosti, pojavila tamna mrlja, nije bolno uhvatio za to mjesto. Drugi mu je metak okrznuo rame. Tada je već trčao i trenutak poslije pojurio je među police u stražnjem dijelu dvorane.'Vrata!' povikao je Turgut iza mene. 'Ondje su vrata!' Svi smo tako potrčali za njim, sudarajući se sa stolicama i jureći među stolovima. Selim Aksoy, onako mršav i brz poput antilope, prvi je došao do polica i iščeznuo među njima. Začuli smo pomutnju, borbu, natezanje i tresak, a zatim i zvuk zatvaranja vrata. Nakon toga ugledali smo gospodina Aksova koji se pridizao iz prave mećave krhkih otomanskih rukopisa, s ljubičastom kvrgom na obrazu. Turgut je potrčao prema vratima, a ja za njim, no bila su zatvorena. Kada smo ih otvorili, ugledali smo samo usku uličicu u kojoj nije bilo ničega osim hrpe drvenih sanduka. Trčeći, pretražili smo labirint susjednih ulica i prolaza, no nigdje nije bilo ni traga onom stvorenju. Turgut je zaustavio nekoliko prolaznika, no nitko ga nije ni vidio.Nevoljko smo se vratili do arhiva, ušli na stražnja vrata i zatekli Helen kako drži rupčić na jagodičnoj kosti gospodina Aksova. Pištolju više nije bilo ni traga, dok su rukopisi bili ponovno uredno složeni na polici. Kada smo ušli, podigla je pogled. 'Na trenutak se bio onesvijestio,' rekla je tiho, 'no sada je sve u redu.'Turgut je kleknuo uz prijatelja. 'Dragi moj Selime, kakva kvrga...' Selim se blijedo nasmiješio. 'U dobrim sam rukama', rekao je. 'To vidim', složio se Turgut. 'Gospo, čestitam na nastojanjima. Ipak, nema smisla pucati u mrtvaca.''Kako ste znali?' upitao sam zapanjeno.'Oh, znam ja...' odgovorio je sumorno. 'Znam izraz tog lica. To je izraz nemrtvih. Takva se lica inače ne viđaju. Već sam ga vidio.''Bio je to, dakako, srebrni metak.' Helen je snažnije pritisnula rupčić i oprezno spustila glavu gospodina Aksoya na svoje rame. 'Ali, kao što ste vidjeli, pomaknuo se i promašila sam srce. Znam da sam se izložila velikoj opasnosti,' na trenutak se zagledala u mene, no nisam uspio

253

dokučiti o čemu razmišlja, 'ali i sami ste vidjeli da nisam pogriješila u procjeni. Smrtnika bi takvi hici teško ranili.' Uzdahnula je i popravila položaj rupčića.Izgubljeno sam pogledavao čas njega, čas nju. 'I cijelo vrijeme tako nosiš pištolj?' upitao sam Helen.'"Oh, da.' Prebacila je Aksoyevu ruku preko svog ramena. 'Pomozi mi da ga pridignem.' Zajedno smo ga podigli - bio je lagan poput djeteta - i osovili na noge. Nasmiješio se i kimnuo, izvukao se iz naših ruku. 'Da, kad god osjećam svojevrsnu... nelagodu, nosim pištolj. A nije teško domoći se dva-tri srebrna metka.''To je istina.' Turgut je kimnuo.'Ali gdje si naučila tako pucati?' I dalje nisam mogao vjerovati da je onako brzo izvukla pištolj i naciljala.Helen se nasmijala. 'Školovanje u mojoj zemlji vrlo je ograničeno i usko, ali zato i temeljito i duboko', rekla je. 'U dobi od šesnaest godina u omladinskoj sam brigadi dobila nagradu za streljačke uspjehe. Drago mi je što nisam zaboravila kako se to radi.'Turgut je iznenada uskliknuo i pljesnuo se po čelu. 'Moj prijatelj!' Svi smo se zbunjeno zagledali u njega. 'Moj prijatelj... Erozan! Zaboravio sam na Erozana.'U tom trenutku shvatili smo što želi reći. Selim Aksoy, koji se već, kako se činilo, bio posve oporavio, prvi je pojurio među police kod kojih se ozlijedio, a mi ostali raspršili smo se na razne strane, stali pretraživati dugačku prostoriju, tražiti pod stolovima i iza stolica. Još nekoliko minuta nitko nije vidio ništa. A tada smo začuli kako nas Selim doziva i svi smo pojurili do njega. Klečao je među policama, kod jednog visokog ormara prepunog raznoraznih kutija, vreća i svitaka. Kutija u kojoj su se nalazili dokumenti Zmajeva reda ležala je na podu uz njega, otvorena raskošno ukrašenog poklopca i dijela sadržaja razbacanog u blizini.Gospodin Erozan ležao je između svega toga, na leđima, blijed i nepomičan, glave okrenute u stranu. Turgut je kleknuo i prislonio mu uho na prsa. 'Hvala Bogu', rekao je nakon nekoliko trenutaka. 'Diše.' Zatim ga je malo pomnije pregledao i prstom pokazao prema prijateljevu vratu. Duboko u mekoj i blijedoj koži neposredno iznad ovratnika košulje vidjela se nazubljena rana.

254

Helen je kleknula uz Turguta. Svi smo ga još nekoliko trenutaka nijemo gledali. Čak i nakon Rossijeva opisa birokrata s kojim se davno sukobio, čak i nakon što je Helen pretrpjela ozljedu u knjižnici u Americi, bilo mi je teško povjerovati da vidim to što gledam. Erozanovo je lice bilo užasno blijedo, gotovo sivo, a disao je isprekidano, jedva čujno.'Oskvrnut je', rekla je tiho Helen. 'I čini mi se da je izgubio mnogo krvi.''Proklet bio ovaj dan!' Na Turgutovu licu odražavala se bol. Divovskim dlanovima stisnuo je prijateljevu šaku.Helen se prva pribrala. 'Moramo se srediti i razmisliti. Moguće je da je napadnut tek prvi put.' Zatim se obratila Turgutu. 'Na njemu niste vidjeli takve tragove kada smo jučer bili ovdje?'Odmahnuo je glavom. 'Bio je posve normalan, kao i uvijek.''No, da...' Uvukla je ruku u džep sakoa, a ja sam se na trenutak trgnuo, već misleći da će ponovno izvaditi pištolj. Umjesto toga, izvukla je glavicu češnjaka i položila je na knjižničareva prsa. Turgut se nasmiješio unatoč okolnostima i iz svog džepa izvadio češnjak, pa ga stavio uz onu prvu glavicu. Meni nikako nije bilo jasno kako je ona došla do češnjaka - možda dok smo šetali tržnicom, kada su mene onoliko zaokupile druge znamenitosti? 'Vidim da veliki umovi razmišljaju slično', rekla mu je Helen. Potom je izvadila papirnati zavežljajčić i odmotala ga. U njemu se nalazio minijaturni srebrni križić. Uvidio sam da je to križić koji je kupila u onoj katoličkoj crkvi u blizini našeg sveučilišta, križić kojim je zastrašila knjižničara kada ju je napao na odjelu za povijest.Ovaj put Turgut ju je zaustavio blagim pokretom ruke. 'Ne, ne', rekao je. 'Kod nas je praznovjerje malko drukčije.' Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio je drvenu krunicu, kakvu sam viđao u rukama muškaraca na istanbulskim ulicama. Ova je na završetku imala izrezbareni medaljon s arapskim slovima. Njime je obzirno dodirnuo usne gospodina Erozana, a na knjižničarevu licu pojavila se grimasa, kao da i nehotice, trzanjem i izobličavanjem, pokazuje gađenje. Bio je to užasan prizor, no potrajao je tek koju sekundu. Knjižničar je potom otvorio oči i namrštio se. Turgut se nagnuo nad njega, tiho mu se

255

obratio na turskome, dodirnuo mu čelo i zatim mu dao gutljaj nečega iz malene pljoske koju je izvukao iz sakoa.Nakon nekoliko trenutaka gospodin Erozan je ustao i pogledao oko sebe, uhvatio se za vrat, kao da ondje osjeća bol. Kada je prstima pronašao malenu ranu oko koje se već sušila krv, prekrio je lice rukama i počeo bolno jecati.Turgut ga je zagrlio, a Helen ga uhvatila za podlakticu. Ja sam uvidio da razmišljam kako je to drugi put u samo sat vremena kako gledam da se ona obzirno brine za biće u nevolji. Turgut je prijatelja počeo ispitivati na turskome, a nakon nekoliko trenutaka ponovno se uspravio u čučnju i pogledao nas. 'Gospodin Erozan kaže da je rano jutros u njegov stan došao neznanac. Još nije bilo ni svanulo. Zaprijetio je da će ga ubiti ako mu ne otvori knjižnicu. Vampir je bio uz njega i kada sam ga jutros nazvao, no to mi se nije usudio spomenuti. Kada je taj neobični čovjek čuo tko ga je nazvao, rekao je da odmah moraju poći u arhiv. Gospodin Erozan bojao se usprotiviti se, a kada su došli ovamo, onaj ga je natjerao da otvori kutiju. Čim je otvorio poklopac, demon je skočio na njega, oborio ga. Držao ga je na podu - moj prijatelj kaže da je bio nevjerojatno jak - i ugrizao ga za vrat. Više od toga jednostavno se ne sjeća.' Turgut je tužno odmahnuo glavom. Gospodin Erozan iznenada je uhvatio Turguta za podlakticu. Iz njegovih usta potekla je bujica riječi na turskome, a meni se učinilo da ga nešto preklinje.Turgut je još nekoliko trenutaka šutio, a zatim uhvatio prijatelja za ruke, u dlanove mu utisnuo krunicu, te mu tiho odgovorio. 'Rekao mi je kako mu je jasno da ga taj demon može ugristi još samo dvaput: tada će i on postati vampirom. Moli me da ga, dođe li do toga, ubijem vlastitim rukama.' Turgut se okrenuo na drugu stranu, a meni se učinilo da su mu u očima zablistale suze.'Neće doći do toga.' Na Heleninu licu odražavala se nepopustljiva odlučnost. 'Pronaći ćemo izvor te pošasti.' Nisam znao misli li na opakog knjižničara ili na samog Drakulu, ali kada sam vidio kako je čvrsto stisnula vilicu, učinilo mi se da gotovo mogu povjerovati u to da ćemo na kraju uspjeti nadvladati i jednog i drugog. Taj sam izraz na njezinu licu već jednom vidio i sada sam se sjetio onog restorana u

256

Americi, gdje smo prvi put razgovarali o njezinu podrijetlu. Tada se bila zarekla da će pronaći pokvarenog oca i razotkriti ga pred akademskim svijetom. Zamišljam li to, pitao sam se, ili se njezina misija u jednom trenutku ipak promijenila a da nije ni primijetila?Selim Aksoy cijelo je vrijeme stajao negdje iza nas, a sada se ponovno obratio Turgutu. Turgut je kimnuo. 'Gospodin Aksoy podsjetio me na zadaću zbog koje smo došli ovamo i ima pravo. Ubrzo će početi dolaziti ostali korisnici knjižnice, pa ćemo arhiv morati ili zaključati ili ga otvoriti javnosti. Ponudio je da danas neće otvoriti svoju prodavaonicu i da će dan odraditi ovdje, kao knjižničar. No prvo moramo pospremiti ove dokumente i utvrditi eventualnu štetu, a još više od svega moramo pronaći mirno i sigurno mjesto na kojem će se moj prijatelj odmoriti. Osim toga, gospodin Aksoy volio bi nam pokazati nešto prije nego što dođu drugi.'Istog trenutka počeo sam skupljati razbacane dokumente i praktički odmah potvrdili su se moji najgori strahovi. 'Nema izvornih zemljovida', objavio sam sumorno. Pretražili smo police, no prikaza onih neobičnih područja koji su nalikovali na zmaja s dugačkim repom više nije bilo. Mogli smo još samo zaključiti da ih je vampir skrio kod sebe još prije nego što smo došli. Bila je to užasna pomisao. Imamo kopije, dakako, i Rossijeve i Turgutove, ali smatrao sam da su originali ključ koji će nas dovesti do Rossija, karika izvornija i pouzdanija od svega do čega sam dosada uspio doći.Osim što sam se osjećao obeshrabreno zbog gubitka tog blaga, sinulo mi je i da bi onaj zli knjižničar u njegove tajne mogao proniknuti prije nas. Ako je Rossi na Drakulinu grobu, gdje god se nalazio, knjižničaru se sada pruža prilično dobra prilika da nas preduhitri. Više nego ikada osjećao sam istodobno i silnu i hitnu želju i krajnju nemogućnost zadaće pronalaženja dragog mentora. Ako ništa drugo - sinulo mi je i to, krajnje neobično - sada sam barem siguran da je Helen čvrsto na mojoj strani.Turgut i Selim za to su se vrijeme nešto savjetovali uz ranjenika, a sada su se okrenuli i postavili mu pitanje, učinilo mi se, jer se pokušao pridići, a zatim je slabašnim pokretom ruke pokazao prema stražnjem dijelu prostorije sa stalažama. Selim je brzo otišao onamo i ubrzo se vratio s malenom knjigom. Bila je uvezana u crvenu kožu, poprilično

257

izlizana, dok je s prednje strane imala zlatna arapska slova. Položio ju je na obližnji stol i još neko vrijeme nešto tražio, a zatim pozvao Turguta, koji je upravo preklopio sako i tako dobio jastuk za prijateljevu glavu. Činilo se da se knjižničar osjeća barem malo bolje. Već sam nekoliko puta htio predložiti da pozovemo hitnu pomoć, no nekako mi se činilo da Turgut svakako zna što radi. Ustao je i prišao Selimu i njih su dvojica još nekoliko minuta energično raspravljali. Helen i ja za to se vrijeme uglavnom nismo gledali. Oboje smo se nadali nekakvom otkriću, oboje se pribojavali novog razočaranja. Turgut je pozvao da im priđemo.'Eto, Selim nam je jutros htio pokazati ovo', rekao je ozbiljnim tonom. 'Zapravo ne znam je li ikako povezano s našom potragom. Međutim, ipak ću vam pročitati. U devetnaestom stoljeću knjigu su sastavili urednici čija mi imena nisu poznata. Riječ je o istanbulskim povjesničarima. Prikupili su razne prikaze života u Istanbulu prvih godina postojanja našega grada - dakle negdje od 1453., kada je sultan Mehmed prisvojio grad i proglasio ga prijestolnicom carstva.'Prstom je pokazao stranicu s prelijepim arapskim slovima, a ja sam valjda i stoti put pomislio kako je strašno da se čovjekovi jezici, čak i pisma, toliko razlikuju, da nas odvaja taj užasni Babilon razlika, što izaziva tolike frustracije. Kada sam pogledao tu stranicu, svi izgledi za kakvo-takvo razumijevanje odmah su zapeli u gustišu simbola koji mi je bio neprobojan poput vrijesove živice. 'Gospodin Aksoy prisjetio se ovog dijela, koji je jednom ovdje pročitao. Autor nije poznat, a riječ je o prikazu određenih događaja iz 1477. godine... Da, prijatelji moji, godinu dana nakon pogibije Vlada Drakule u bitki u Vlaškoj. Ovdje stoji kako je te godine u Istanbulu zabilježena pojava pošasti, kuge, zbog koje su pojedini imami dio trupala pokapali s kolcem probodenim kroz srce. Nadalje se navodi kako je u grad ušla skupina redovnika s Karpata - gospodin Aksoy upravo se zbog toga prisjetio knjižice - i to na kolima koja su vukle mule. Redovnici su zatražili utočište u jednom samostanu i ondje ostali devet dana i devet noći. I to je sve. Veze su vrlo nejasne... O redovnicima ne piše više ništa, kao ni o tome što je poslije bilo s njima. Moj prijatelj Selim htio nas je upozoriti upravo na Karpate.'

258

Selim Aksoy energično je kimnuo, no ja nisam mogao ne uzdahnuti. Priča je u meni izazvala neobičnu reakciju; stekao sam dojam da je u mene unijela novi nemir, a da nije nimalo rasvijetlila probleme pred kojima se nalazimo. Godina je uistinu bila neobična... 1477. No sve to mogla je biti obična slučajnost. Znatiželja me, međutim, navela da Turgutu postavim pitanje. Ako je grad tada već bio pod otomanskom vlašću, zašto je u njemu još postojao samostan u koji su se smjestili redovnici?''Izvrsno pitanje, prijatelju moj', odgovorio je Turgut smrknuto. 'Ali moram vam reći da je od samog početka otomanske vladavine Istanbulom, u gradu postojalo više crkava i samostana. Sultan je bio vrlo blagonaklon i dopustio njihovo postojanje.'Helen je odmahnula glavom. 'Nakon što je svojoj vojsci dopustio da uništi većinu crkava u gradu ili ih zauzeo i pretvorio u džamije.''Istina je da je sultan Mehmed nakon osvajanja grada vojsci dopustio da tri dana nesmetano hara cijelim područjem', priznao je Turgut. 'No na to se ne bi odlučio da mu se grad predao, umjesto što se opirao - štoviše, bio je ponudio cjelovit mirovni sporazum. Jednako tako navodi se da je, ušavši u Konstantinopol i uvidjevši što su sve njegovi vojnici učinili - zdanja koja su unakazili, crkve koje su oskvrnuli, građane koje su poubijali - zaplakao nad sudbinom prelijepoga grada. Otada je dopustio rad nizu crkvi i bizantskome stanovništvu podario niz povlastica.''Pritom je porobio više od pedeset tisuća istih tih Bizantinaca', ubacila se Helen ironično. 'To ne smijemo smetnuti s uma.'Turgut joj se s divljenjem nasmiješio. 'Gospo, s vama se nikako ne mogu nositi. No samo sam htio pokazati da naši sultani nisu bili zvijeri. Kada bi pokorili neki kraj, često su vladali prilično popustljivo, barem prema mjerilima tog doba. Istina je da nisu bili odviše obzirni u osvajanjima...' Rukom je pokazao prema suprotnome zidu arhiva. 'Ondje je samo Njegovo Veličanstvo Mehmed, glavom i bradom, ako biste ga željeli pozdraviti.' Prišao sam slici, iako se Helen tvrdokorno nije ni pomaknula. Uokvirena reprodukcija - pokazalo se da je riječ o jeftinoj kopiji akvarela - prikazivala je podosta krupnog muškarca s bijelo-crvenim turbanom. Na prikazu je sjedio, imao svijetlu kožu i profinjeno njegovanu bradu, te kaligrafske obrve i kestenjaste oči.

259

Velikom kukastom nosu prinio je ružu. Mirišući cvijet, gledao je u daljinu. Prije me podsjećao na sufističkog mistika nego na bezobzirnog osvajača.'Slika je prilično neobična', rekao sam.'Da. Bio je predan pokrovitelj umjetnosti i graditeljstva i ovdje je sagradio brojna lijepa zdanja.' Turgut je velikim prstom kuckao po bradi. 'Onda, prijatelji moji, što kažete na priču do koje nas je doveo Selim Aksoy?''Zanimljiva je,' rekao sam uljudno, 'ali nije mi jasno kako će nam pomoći da pronađemo grob.''Ni meni', priznao je Turgut. 'Međutim, uočio sam određenu sličnost između tog teksta i dijela pisma koje sam vam jutros pročitao. Problemi koji su iskrsnuli kod groba u Snagovu, o čemu god točno bila riječ, pojavili su se iste godine, 1477. Već znamo da je Vlad Drakula umro godinu ranije, te da je to nešto u Snagovu brinulo upravo skupinu redovnika. Ne mislite li da su to mogli biti isti redovnici, ili neka skupina povezana sa Snagovom?''Moguće je,' priznao sam, 'no to je tek pretpostavka bez dokaza. U ovoj priči navodi se jedino da su redovnici došli s Karpata. A Karpati su u to doba vjerojatno bili prepuni samostana. Kako možemo biti sigurni da su došli iz samostana u Snagovu? Helen, što ti misliš?'Vjerojatno sam je iznenadio, jer sam uvidio da me promatra čeznutljivo i zamišljeno kao nikada dotada. Međutim, taj je izraz odmah iščeznuo, pa mi se već učinilo da sam ga možda samo zamislio, ili da se možda prisjećala majke ili putovanja u Mađarsku koje je pred nama. O čemu god razmišljala, istog se trenutka pribrala. 'Da, u Karpatima je bilo mnogo samostana. Paul ima pravo... bez novih informacija ne možemo povezati te dvije skupine.'Učinilo mi se da se Turgut zbog tih riječi razočarao i već je nešto zaustio, no u tom trenutku prekinulo nas je pištavo disanje. Bio je to gospodin Erozan, koji se i dalje odmarao na Turgutovu sakou, na podu. 'Onesvijestio se!' uskliknuo je Turgut. 'Mi ovdje blebećemo poput svraka...' Ponovno je prinio češnjak prijateljevu nosu, a ovaj je nešto promumljao, zakašljao i malko oživio. 'Brzo, moramo ga odvesti kući. Profesore, gospo, pomozite mi. Pozvat ćemo taksi i prenijeti ga u moj

260

stan. Supruga i ja pobrinut ćemo se za njega. Selim će ostati u arhivu - ubrzo ga moramo otvoriti.' Zatim je u nekoliko kratkih rečenica na turskome dao još nekoliko uputa Aksoyu.Turgut i ja potom smo s poda podigli onog blijedog i slabašnog muškarca, pridigli ga između sebe i oprezno ga iznijeli kroz stražnja vrata. Helen je krenula za nama, noseći Turgutov sako. Prošli smo kroz prolaz i već trenutak poslije našli se na jutarnjem sunčanu svjetlu. Kada se našlo na licu gospodina Erozana, bolno se lecnuo, uzmaknuo prema mojem ramenu, te prinio ruku očima, kao da se štiti od udarca.

30. glavaBaš i ne pamtim kada sam spavala manje nego te noći, na farmi u Bouloisu, uz Barleyja na suprotnome kraju sobe. Na počinak smo otišli oko devet, budući da baš i nismo imalo što raditi osim osluškivati kokoši i gledati kako svjetlo uzmiče nad sušama. Iznenadila sam se uvidjevši da na farmi nema struje. "Nisi primijetila da nema žica?" upitao me Barley. Gazdarica nam je ostavila fenjer i dvije svijeće, te poželjela laku noć. Zahvaljujući takvoj rasvjeti, sjene ulaštenog starog namještaja silno su se produljile, stale se nadvijati nad nas, dok je vez na zidu blago treperio.Nakon što je nekoliko puta zijevnuo, Barley je legao u odjeći i odmah zaspao. Nisam se usudila odmah se povesti za njegovim primjerom, ali sam se, jednako tako, pribojavala ostaviti svijeće da gore cijelu noć. Napokon sam ih ugasila i ostavila samo fenjer, koji je posvuda užasno potamnio sjene i vanjskoj tami omogućio da navali kroz jedini prozor. Loza je šuštala uz prozor, drveće se nekako naginjalo prema nama, a tiho glasanje, moguće sova ili grlica, zvučalo mi je sablasno dok sam ležala sklupčana u krevetu. Činilo mi se da je Barley užasno daleko; kad smo prvi put ušli u sobu, radovala sam se tako odvojenim krevetima, misleći kako ćemo izbjeći sve neugodnosti u vezi sa spavanjem, no u toj sam tami počela žaliti što nismo bili prisiljeni spavati jedno uz drugo, okrenuti leđima.Kada mi se već učinilo da sam se ukočila od nepomičnosti, na podu sam ugledala blago svjetlo koje se malo-pomalo počelo premještati, dopirući kroz prozor. Mjesec se počeo dizati, a ja sam osjetila da se moja užasnutost nekako ublažila, kao da se pojavio moj stari prijatelj,

261

pa više nisam sama. Nastojala sam ne razmišljati o ocu; u svim bi ostalim prilikama upravo on spavao u drugom krevetu, u svojoj dostojanstvenoj pidžami, uz odloženu knjigu. On bi prvi primijetio staru farmu, znao da je središnji dio zdanja još iz doba Akvitanije, od ljubazne bi domaćice kupio tri boce vina i s njom porazgovarao o vinogradu.Dok sam tako ležala, iako sam se tome opirala, razmišljala sam što ću učiniti ako moj otac ne preživi posjet Saint-Matthieuu. Nikako se ne mogu vratiti u Amsterdam, razmišljala sam, i sama se povlačiti tom kućom, uz gospođu Clay; bol bi tako bila samo još nepodnošljivija. Prema europskome sustavu, na studij ću krenuti tek za dvije godine. Ali kod koga ću se smjestiti dotada? Barley će se vratiti svom uobičajenom životu; ne mogu očekivati da se i dalje brine za mene. Pao mi je na pamet predstojnik James, čovjek s tim širokim, tužnim osmijehom i blagonaklonim borama oko očiju. Potom sam se sjetila Giulije i Massima, te njihove vile u Umbriji. Pred očima mi se ukazao Massimo, kako mi toči vino - "A što ti učiš, dražesna kćeri?" - Giulia, kako govori da se moram smjestiti u najbolju sobu. Njih dvoje nemaju djece; vole mog oca. Raspadne li se moj svijet, poći ću k njima.Ugasila sam fenjer, sada već malo odvažnija, i na vršcima prstiju došla do prozora. Mjesec se jedva nazirao, napola osvijetljen na nebu prepunom rastrganih oblaka. Preko njega je promaknuo lik koji mi je bio i predobro poznat - ne, bilo je to tek na trenutak i zapravo je bio oblak, nije li tako? Raširena krila i zavijutak na repu? Raspršio se istog trenutka, no ipak sam otišla u Barleyjev krevet i ondje još satima drhturila naslonjena na njegova nepomična leđa.

Zbrinjavanje gospodina Erozana, prebacivanje u Turgutov stan - gdje je blijed i pribran ostao ležati na jednome od dugačkih divana u orijentalnome salonu - potrajalo je veći dio prijepodneva. Nalazili smo se u Turgutovu stanu i kada se gospođa Bora u podne vratila s posla. Ušla je žustrim korakom, u objema rukama noseći vrećice s povrćem. Na sebi je imala žutu haljinu i šešir s cvjetnim uzorkom, pa je izgledala poput minijaturnog sunovrata. I osmijeh joj je bio svjež i dražestan, čak i kada nas je sve ugledala u svojoj dnevnoj sobi, okupljene oko muškarca u ležećem položaju. Čini se da je nijedan

262

suprugov korak ne može iznenaditi, pomislio sam; možda je to jedna od tajni uspješne veze.Turgut joj je objasnio situaciju na turskome, a na njezinu licu vedrinu je prvo zamijenila očita sumnjičavost, a potom i sve izraženiji užas, kada joj je obzirno pokazao ranu na vratu najnovijeg gosta. Helen i mene pogledala je uz izraz nijemog očaja na licu, kao da je za nju to tek prvi dodir sa spoznajom zla. Potom je uhvatila knjižničara za ruku, za koju sam na temelju neposrednog iskustva znao da je ne samo bijela, nego i hladna. Nakratko ju je zadržala u rukama, pa obrisala oči i otišla u kuhinju, odakle smo začuli prigušeno zveckanje posuđa. Što god se još događalo, ranjenik će uskoro barem pošteno jesti. Turgut nas je onda nagovorio da ostanemo na objedu, a Helen je, na moje veliko iznenađenje, otišla u kuhinju, pomoći njegovoj supruzi.Kada smo se uvjerili da se gospodin Erozan udobno smjestio, Turgut me na nekoliko minuta odveo u svoju sablasnu radnu sobu. S velikim olakšanjem uvidio sam da su zastori navučeni preko slike. Ondje smo sjeli i još neko vrijeme razgovarali o situaciji. Jednostavno nisam mogao ne upitati: 'Mislite li da se vi i supruga nećete naći u opasnosti jer ste ga primili u kuću?''Poduzet ću sve moguće mjere opreza. Bude li mu za dan-dva bolje, već ću ga nekamo smjestiti i pronaći osobu koja će se brinuti za njega.' Turgut mi je bio privukao stolicu, a on je sjeo za svoj pisaći stol. Pomislio sam kako se osjećam gotovo jednako kao da sam ponovno s Rossijem, u njegovu uredu na sveučilištu, osim što je njegov ured onako izrazito vedar, s onim bujnim biljkama i kavom, dok je ova soba tako ekscentrično mračna i neugodna. 'Ovdje ne očekujem nove napade, no dođe li do nečeg sličnog, naš prijatelj Amerikanac može očekivati žestoku obranu.' Nije bilo teško povjerovati mu dok sam promatrao to krupno i snažno tijelo za stolom.'Žao mi je', rekao sam. 'Čini se da smo vam na vrat navukli hrpu nevolja, profesore, to vam zlo doveli do samog kućnog praga.' Ukratko sam mu prepričao naše susrete s izopačenim knjižničarem, opisao i kako sam ga večer prije vidio ispred Aje Sofije.'Nevjerojatno', rekao je Turgut. Oči su mu blistale od intenzivnog zanimanja, dok je prstima lupkao po stolu.

263

'Imam jedno pitanje i za vas', priznao sam. 'Jutros u arhivu rekli ste da ste negdje već vidjeli takvo lice. Što ste htjeli reći?''Ah.' Moj učeni prijatelj sklopio je ruke na stolu. 'Da, ispričat ću vam... Bilo je to davno, no svega se sjećam kao da je bilo jučer. A zapravo se dogodilo nekoliko dana nakon što sam primio pismo u kojem mi je profesor Rossi objasnio kako nema pojma o ovdašnjem arhivu. Kasno poslije podne, nakon predavanja, otišao sam pogledati zbirku - u to vrijeme još se nalazila u staroj knjižnici, bilo je to prije nego što su je preselili na sadašnje mjesto. Sjećam se da sam tražio podatke za jedan članak o izgubljenom Shakespeareovu djelu, Kralj Tashkanija, za koje neki drže da se događa u Istanbulu. Moguće je da ste čuli za to djelo...' Odmahnuo sam glavom.'Navodi se u tekstovima nekolicine engleskih povjesničara. Na temelju njih znamo da se u izvornoj drami zloćudni duh po imenu Dracole prikazuje vladaru prelijepog staroga grada koji je on - vladar - zauzeo silom. Duh kaže da je nekoć bio vladarev neprijatelj, no da mu je sada došao čestitati na krvoločnosti. Potom vladara nagovara da se pošteno napije krvi građana koji su mu postali podanici. Čovjeku se od takvih stvari sledi krv u žilama. Neki kažu da to uopće nije Shakespeare, no ja,' dlanom je samouvjereno pljesnuo po rubu stola, 'ja držim da stil, ako je vjerno prenesen, može biti jedino Shakespeareov, te da je uistinu riječ o Istanbulu, iako nosi pseudoturski naziv Tashkani.' Zatim se nagnuo prema meni. 'Smatram i da se duh ukazao upravo sultanu Mehmedu II, osvajaču Konstantinopola.'Ledeni trnci obuzeli su mi vrat i leđa. 'Što mislite, što bi to moglo značiti... mislim, s obzirom na Drakulin životni put?''Eto, prijatelju moj, meni je užasno zanimljivo da je legenda o Vladu Drakuli prodrla čak i do protestantske Engleske i to svakako do, recimo, 1590. Bila je to silno utjecajna legenda. Nadalje, ako je Tashkani uistinu Istanbul, to nam govori koliko je Drakulina nazočnost ovdje u Mehmedovo vrijeme bila stvarna. Mehmed je u grad ušao 1453. A to se zbilo tek pet godina nakon što se mladi Drakula vratio u Vlašku nakon zatočeništva u Maloj Aziji. Nema pouzdanih dokaza da se za života vraćao u naše krajeve, iako neki stručnjaci smatraju da je osobno došao odužiti se sultanu. Čini mi se da to nije moguće dokazati. Prema mojoj teoriji, ovdje je ostavio naslijeđe vampirizma,

264

ako ne za života, a ono nakon smrti. Međutim', tada je uzdahnuo, 'granica između književnosti i povijesti često je nepostojana, a ja nisam povjesničar...''Zapravo ste vrlo uspješan povjesničar', rekao sam smjerno. 'Ne mogu vjerovati da ste istražili toliko povijesnih tragova i postigli toliko uspjeha.''Vrlo ste ljubazni, mladi moj prijatelju. Bilo kako bilo, jedne sam večeri radio na svome članku u vezi s tom teorijom - na žalost, nisam ga objavio, jer su urednici u časopisu u koji sam ga poslao ocijenili da se odviše oslanja na praznovjerje - radio sam do večeri i otprilike nakon tri sata boravka u arhivu, otišao sam u restoran na suprotnoj strani ulice, kako bih pojeo mali burek. Već ste jeli burek?''Još nisam', priznao sam.'Morate što prije kušati - to je jedan od naših iznimnih nacionalnih specijaliteta. I tako sam otišao u taj restoran. Vani je već bilo mračno, budući da je bila zima. Sjeo sam za stol, a dok sam čekao, iz svojih sam papira izvukao pismo profesora Rossija i ponovno ga pročitao. Kao što sam već rekao, kod mene je bilo tek nekoliko dana i neobično me zbunjivalo. Konobar mi je donio jelo, a ja sam mu pritom slučajno pogledao lice. Imao je spušten pogled, no nekako mi se učinilo da je iznenada primijetio pismo koje sam čitao, a koje je u zaglavlju imalo Rossijevo ime. Barem dvaput pogledom je sijevnuo prema pismu, a zatim kao da je s lica izbrisao i najmanji trag nekakvog prepoznatljivog izraza. Ipak, primijetio sam da mi je, kada je pred mene htio postaviti sljedeći tanjur, došao iza leđa, pa je tako, učinilo mi se, još bolje pogledao pismo preko mog ramena.To mi je ponašanje bilo neobjašnjivo i u meni je izazvalo veliku nelagodu, pa sam polagano spremio pismo i pripremio se za večeru. On se udaljio bez riječi, a ja nisam mogao ne pogledati za njim. Bio je to krupan muškarac širokih ramena, tamne kose začešljane unatrag i velikih tamnih očiju. Moglo bi se reći i da je bio zgodan da nije izgledao - kako se to kaže? - nekako mračno i prijeteće. Idućih sat vremena uopće se, kako mi se činilo, nije obazirao na mene, čak ni nakon što sam dovršio večeru. Izvadio sam knjigu i nekoliko minuta čitao, a on mi je tada iznenada prišao i poslužio mi šalicu vrućeg čaja. To me iznenadilo jer nisam naručio čaj. Pomislio sam da je riječ o

265

nekakvom daru, da me kuća časti ili da je pogriješio... "Vaš čaj..." rekao je kada je položio šalicu. 'Pobrinuo sam se da bude vreo.''I tada me pogledao ravno u oči. Ne mogu ni opisati kako me to lice užasnulo. Bilo je blijedo, gotovo žuto, kao da je - kako da to opišem? - iznutra nekako propalo. Oči su mu bile tamne i blistave, gotovo kao u životinje, a iznad njih imao je guste obrve. Usta su bila nalik na crveni vosak, zubi bijeli i dugački - doimali su se neobično zdravima na tom bolesnome licu. Kada se nagnuo da mi posluži čaj, nasmiješio se, a ja sam osjetio neobičan miris. Od tog njegova mirisa osjetio sam mučninu i zamalo pravu vrtoglavicu. Možda ćete mi se smijati, prijatelju moj, no pomalo me podsjećao na miris koji mi je u drukčijim okolnostima uvijek bio ugodan... miris starih knjiga. Poznajete taj miris - pergament i velur i... još nešto...?'Dobro sam znao taj miris i nije mi bilo do smijeha.'Udaljio se već trenutak poslije, bez žurbe krenuo prema kuhinji, a ja sam ostao sjediti obuzet dojmom da mi je htio nešto pokazati - možda lice. Htio je da ga dobro pogledam. Ipak, nisam mogao uprijeti prstom u izvor užasa koji sam osjećao.' Turgut je, zavaljen u srednjovjekovni naslonjač, i u tom trenutku bio blijed. 'Ne bih li se nekako smirio, uzeo sam posudu sa šećerom, malo zasladio čaj, uzeo žličicu i promiješao ga. Bio sam čvrsto odlučio srediti se uz pomoć vrućeg napitka, no tada se dogodilo nešto vrlo, vrlo neobično.'Glas mu se načas izgubio, kao da je već požalio što se uopće upustio u tu priču. Taj mi je osjećaj bio i predobro poznat, pa sam kimnuo da ga ohrabrim. 'Molim vas, nastavite...''Sada mi čudno zvuči, ali govorim vam čistu istinu. Iz šalice se dizala para - znate kako se diže i komeša kada miješate nešto vruće? - a kada sam počeo miješati, para je poprimila oblik malenog zmaja. Zmaj je tako lebdio nekoliko trenutaka, a zatim nestao. Jasno sam ga vidio, na vlastite oči. Možete zamisliti kako mi je bilo. U prvi mah pomislio sam da imam priviđenja ili da sam skrenuo, no zatim sam brzo skupio papire, platio i izišao.'Meni su se usta posve osušila. 'I jeste li još kada poslije vidjeli tog konobara?''Nikad u životu. Još tjednima nisam odlazio u taj restoran, no znatiželja je ipak bila jača od mene, pa sam ponovno otišao onamo,

266

već po mraku. Međutim, nije ga bilo. Čak sam se malo raspitao kod drugog konobara. Tako sam doznao da je onaj muškarac kod njih radio tek kratko vrijeme. Nije znao kako mu je prezime. Znao je samo ime: Akmar. Više nisam vidio ni njega ni neki njegov trag.''I je li vam se po njegovu licu učinilo da je...' Nisam dovršio pitanje.'Lice me užasnulo. U to vrijeme mogao sam vam reći jedino to. Kada sam vidio lice knjižničara kojeg ste - kao što kažete - doveli sa sobom, učinilo mi se da ga već znam. To nije obično lice mrtvaca. Nešto u tom izrazu...' S nelagodom se okrenuo i pogledao prema niši u kojoj se na zidu nalazio onaj portret. 'U vezi s vašom pričom šokiralo me to što ste mi upravo rekli: da je taj američki knjižničar u međuvremenu napredovao prema duhovnoj propasti.''Kako to mislite?''Kada je u vašoj knjižnici napao gospođicu Rossi, još ste ga uspjeli oboriti. No moj prijatelj iz arhiva, kojeg je napao jutros, kaže da je bio užasno jak, a moj prijatelj baš i nije sitniji od vas. Osim toga, uspio je, nažalost, iz mog prijatelja isisati veliku količinu krvi. Unatoč tome, taj je vampir, kada smo ga vidjeli, bio vani, na danjem svjetlu, a to znači da još nije posve nemrtav. Nekako mi se čini da je drugi put ostao bez životne snage ili na vašem sveučilištu, ili ovdje, u Istanbulu, a ako ovdje ima veze, tada će ubrzo primiti i treći vampirski blagoslov i zauvijek postati nemrtav.''Da', rekao sam. 'U vezi s američkim knjižničarom ne možemo ništa ako ga ne uspijemo pronaći, tako da ćete prijatelja morati dobro čuvati.''I hoću', rekao je Turgut energično. Na trenutak je zašutio, a zatim se ponovno okrenuo prema jednoj polici. Bez riječi je iz zbirke izvukao veliki album s latiničnim natpisom na naslovnici. 'Rumunjski', rekao mi je. 'Riječ je o zbirci slika iz crkava u Transilvaniji i Vlaškoj. Autor je povjesničar koji je umro tek nedavno. Tu su kopije mnogih slika iz crkava koje su poslije, na žalost, uništene u ratu. Stoga je ova knjiga vrlo dragocjena.' Predao mi je knjigu. 'Otvorite, molim, dvadeset petu stranicu.'Poslušao sam ga. I ondje sam ugledao reprodukciju murala u boji, preko dvije stranice. Crkva u kojoj se nekoć nalazio bila je prikazana na malenoj umetnutoj crno-bijeloj fotografiji: skladno zdanje s

267

uvijenim zvonicima. No pozornost mi je privukla veća slika. Lijevom je stranom dominirao nesmiljeni zmaj u letu, repa savijenog ne jedanput, nego dvaput, manijakalnog zlatnog oka, otvorenih usta iz kojih riga plamen. Činilo se da se sprema obrušiti i napasti lik na desnoj strani, muškarca koji se šćućurio u verižnoj košulji i koji na glavi nosi prugasti turban. Čučao je u užasnome strahu. U jednoj ruci držao je zakrivljenu sablju, a u drugoj okrugli štit. U prvi mah učinilo mi se da stoji u polju obraslom neobičnim biljkama, no kada sam bolje pogledao, uvidio sam da mu se oko koljena zapravo nalaze ljudi, prava mala šuma ljudi, te da se svi bolno migolje, jer su nabodeni na kolac. Neki od njih nosili su turban, poput diva koji čuči među njima, no drugi su bili u svojevrsnoj seoskoj nošnji.Treći su, pak, nosili brokat i visoke krznene kape. Bilo je tu svijetlih i tamnih kosa; plemića s dugačkim smeđim brkovima; čak i nekolicina svećenika ili redovnika u crnim talarima i visokim kapama. Bilo je tu i žena s dugačkim pletenicama, nagih dječaka, novorođenčadi. Čak i dvije-tri životinje. Svi su umirali u užasnim mukama.Turgut me pomno promatrao. 'Crkvu je Drakula darovao kada je drugi put bio na vlasti', rekao je tiho.Još nekoliko trenutaka nisam odvojio pogled od slike. A zatim sam osjetio da to više ne mogu podnijeti, te sam zatvorio knjigu. Turgut ju je uzeo i spremio. Kada se okrenuo prema meni, u njegovim sam očima ugledao novi plamen. 'Onda, prijatelju moj, kako namjeravate pronaći profesora Rossija?'Tako otvoreno pitanje u mene se žarilo poput oštrice. 'I dalje nastojim prikupiti sve informacije, nekako ih logično posložiti,' priznao sam polagano, 'ali čak ni uz vašu velikodušnu pomoć - i pomoć gospodina Aksoya - nemam dojam da raspolažemo nečim konkretnim. Moguće je da se Vlad Drakula nakon smrti nekako ukazao u Istanbulu, no kako ćemo otkriti je li pokopan upravo ovdje ili je li njegovo tijelo i dalje u ovom gradu? To mi je i dalje zagonetno. A kada je riječ o našem sljedećem koraku, mogu vam samo reći da na nekoliko dana idemo u Budimpeštu.''U Budimpeštu?' Praktički sam vidio kako se na njegovu širokome licu odražavaju raznorazne nove pretpostavke.

268

'Da. Sjećate se da vam je Helen pričala o svojoj majci i profesoru - koji joj je otac. Helen je uvjerena da bi nam njezina majka mogla pružiti informacije koje Helen od nje još nije čula, pa idemo s njom razgovarati, uživo. Helenina je teta na prilično visokome položaju u vladi, pa će nam to nekako, nadamo se, srediti.''Ah...' Gotovo se nasmiješio. 'Zahvalimo bogu na prijateljima na utjecajnim mjestima. Kada krećete?''Možda sutra ili prekosutra. Mislim da ćemo ostati pet-šest dana, a zatim se vratiti.''U redu. Svakako morate ponijeti ovo.' Turgut je iznenada ustao i iz ormarića uzeo maleni komplet za hvatanje vampira koji nam je pokazao dan prije. Postavio ga je točno pred mene.'Ali to je jedna od vaših dragocjenosti', pobunio sam se. 'Osim toga, možda nam neće dopustiti da s njime prijeđemo granicu.''Oh, nikako ga ne smijete pokazati carinicima. Morate ga dobro sakriti. Prvo pogledajte kovčeg, da vidite možete li stvari sakriti nekamo u podstavu. Još bolje, stvari možda može ponijeti gospođica Rossi. Žensku prtljagu neće pretraživati tako temeljito.' Kimnuo je želeći me ohrabriti. 'Ali nikako neću biti miran ako ga ne ponesete. Dok budete u Budimpešti, ja ću pregledati mnogobrojne stare knjige koje bi vam mogle pomoći, no vi ćete hvatati čudovište. Zasada ga spremite u torbu - kutija je vrlo tanka i nije teška.' Bez riječi sam uzeo drvenu kutiju i spremio je pokraj knjige sa zmajem. 'Dok razgovarate s Heleninom majkom, ja ću ovdje tražiti sve moguće tragove koji bi mogli ukazivati na mjesto pokopa. Još nisam odustao od te teorije.' Pogledao me suzivši kapke. 'Bilo bi to izvrsno objašnjenje za mnoštvo pošasti koje su naš grad pogodile nakon razdoblja o kojem smo razgovarali. Kada bismo ih mogli ne samo objasniti, nego i okončati...'U tom trenutku otvorila su se vrata njegove radne sobe. Gospođa Bora samo je provirila i pozvala nas na objed. Jeli smo čudesna jela, kao i dan prije, samo što je atmosfera ovaj put bila uvelike mračnija. Helen je uglavnom šutjela, a izgledala je umorno. Gospođa Bora dodavala je tanjure nijemo i ljubazno, a gospodin Erozan, koji je nakratko ustao i pridružio nam se, nije pojeo gotovo ništa. Međutim, gospođa Bora natjerala ga je da popije podosta crnog vina i da pojede malo mesa. Činilo se da se od toga malko oporavio. Čak je i Turgut bio

269

neuobičajeno tih i neraspložen. Helen i ja otišli smo čim nam je to dopustio bonton.Turgut nas je ispratio iz zgrade i uobičajeno srdačno stisnuo ruku i meni i njoj, moleći da ga nazovemo čim budemo znali nešto više o putovanju, usput obećavajući jednaku gostoljubivost kad se vratimo. Potom mi je kimnuo i potapšao moju torbu, a ja sam shvatio da misli na onaj komplet. Kimnuo sam i pogledom pokazao Helen da ću joj poslije sve objasniti. Turgut je mahao sve dok ga nismo izgubili iz vida pod lipama i jablanima. Kada nas više nije vidio, Helen me umorno uhvatila pod ruku. Sve je mirisalo po jorgovanima i u toj dostojanstvenoj sivoj ulici, dok smo hodali kroz prasne snopove sunčana svjetla, na trenutak sam zamalo povjerovao da smo na odmoru u Parizu.

37. glavaHelen je uistinu bila umorna, pa sam je nevoljko ostavio da odrijema u pansionu. Nikako mi se nije svidjelo da ondje ostaje sama, no naglasila je da je već i danje svjetlo samo po sebi vjerojatno dovoljna zaštita. Čak i kada bi opaki knjižničar znao gdje smo, vjerojatno ne bi usred bijela dana ulazio u zaključanu sobu. Osim toga, ona kod sebe ima onaj križić. Još nekoliko sati ne može nazvati tetu, a putovanje ne možemo početi organizirati dok se ne čujemo s njom. Torbu za spise povjerio sam Helen i prisilio se da iziđem iz pansiona, jer sam imao dojam da će me nemir izludjeti ostanem li i budem li se pretvarao da čitam ili pokušavam razmišljati.Činilo mi se da mi se pruža dobra prilika da vidim i nešto drugo od Istanbula, pa sam se zaputio prema palači Topkapi, kompleksu koji podsjeća na pravi labirint, a koji je sultan Mehmed dao sagraditi kao novo sjedište osvojenog područja. Palača me još od prvog poslijepodneva provedenog u gradu mamila i iz daljine i iz turističkog vodiča. Topkapi zauzima veliko područje na Istanbulskome rtu, a s tri strane štiti ga voda: Bospor, Zlatni rog i Mramorno more. Činilo mi se da ću, ne odem li onamo, propustiti samu bit otomanske povijesti Istanbula. Moguće je da sam se time ponovno udaljio od Rossija, no pomislio sam kako bi i sam Rossi postupio na jednak način da je bio prisiljen nekoliko sati ne raditi ništa.

270

Dok sam besciljno prolazio parkovima, dvorištima i paviljonima u kojima je stotinama godina pulsiralo samo srce velikog carstva, razočarao sam se utvrdivši da je ondje izloženo vrlo malo predmeta iz Mehmedova doba - gotovo ništa osim ponešto ukrasa iz njegove riznice, nekoliko njegovih sablja, oštećenih od česte uporabe. Čini mi se da sam se više od svega nadao da ću još jedanput makar načas vidjeti sultana čija se vojska borila s vojskom Vlada Drakule i čije su sigurnosne snage zabrinuto motrile situaciju na njegovu grobu u Snagovu. Kao da, pomislio sam - prisjećajući se igre onih staraca na bazaru - pokušavate odrediti položaj protivnikova šaha u šahmatu, a pritom znate jedino položaj svoga šaha.Međutim, u palači je ipak bilo dovoljno stvari koje su mi zaokupile misli. Prema onome što mi je Helen rekla dan prije, bio je to svijet u kojem je sultanu nekoć služilo više od pet tisuća slugu, a neki od njih imali su i titule poput Velikog omatatelja turbana, svijet u kojem su eunusi čuvali krepost njegova divovskog harema u raskošno urešenom zatvoru, svijet u kojem je sultan Sulejman Veličanstveni, koji je vladao sredinom 16. stoljeća, konsolidirao Carstvo, donio zakonik i od Istanbula stvorio veličanstvenu metropolu ravnu slavi i veličini koju je grad imao pod bizantskim carevima. Kao i oni, i sultan je jedanput na tjedan putovao u svoj grad i molio se u Aji Sofiji - ali ne nedjeljom, nego petkom, muslimanskim svetim danom. Bio je to svijet krutoga protokola i raskošnih gozbi, čudesnih tkanina i prelijepe keramike, vezira u zelenome i sobara u crvenome, fantastično obojenih čizama i divovskih turbana.Osobito me se dojmio Helenin opis janjičara, prvorazrednih gardista odabranih iz redova dječaka zarobljenih diljem Europe. Njih sam se sjećao i iz literature: tih dječaka koji su se kao kršćani rodili na primjer u Srbiji ili Vlaškoj, a zatim su odrasli u islamu, obučeni tako da iz dna duše mrze narode iz kojih su potekli, da bi ih u odrasloj dobi napadali, pušteni poput jastrebova koji traže plijen. Negdje sam zapravo i vidio prikaze janjičara, možda u nekoj ilustriranoj monografiji. Dok sam razmišljao o mladim licima na kojima nema ni tračka emocija, o mladićima koji štite sultana, osjetio sam kako zdanja koja me okružuju u meni bude sve veću jezu.

271

Dok sam hodao iz prostorije u prostoriju, sinulo mi je da je mladi Vlad Drakula mogao biti izvrstan janjičar. Carstvo je u njegovu slučaju propustilo izvrsnu priliku, mogućnost da svojoj velikoj sili pridoda još malo okrutnosti. Za to su ga morali uhvatiti u vrlo ranoj dobi, razmišljao sam, možda ga i zadržati u Maloj Aziji, umjesto što su ga vratili ocu. On je nakon toga postao odviše neovisan, pravi odmetnik, odan isključivo samome sebi, tako da je bez razmišljanja ubijao i vlastite sljedbenike i neprijatelje iz turskih redova. Poput Staljina, pomislio sam, i sam zatečen takvim mentalnim skokom dok sam stajao zagledan u svjetlucavi Bospor. Staljin je umro godinu ranije, a do zapadnih medija sve su češće dopirale nove priče o užasima koje je počinio. Sjetio sam se napisa o jednom, kako se činilo, odanome generalu kojeg je Staljin neposredno uoči rata optužio za kovanje državnog udara. Generala su usred noći izvukli iz stana i vezali mu noge, te ga objesili za grede na jednoj prometnoj željezničkoj postaji nadomak Moskve. Naglavce je visio nekoliko dana i zatim umro. Svi su ga putnici dobro vidjeli, no nitko se nije usudio dvaput pogledati u tom smjeru. Poslije se stanovnici tog kraja više nisu uspjeli usuglasiti: jedni su tvrdili da je bilo upravo tako, a drugi da se sve to uopće nije dogodilo.Takve nelagodne misli pratile su me iz jedne veličanstvene sobe u drugu; posvuda sam osjećao nešto stravično ili opasno, nešto što su možda bili tek izraženi tragovi sultanove velike moći, moći koju uski hodnici, vijugavi prolazi, prozori s rešetkama, vrtovi okruženi zgradama nisu skrivali, nego, naprotiv, otkrivali. Na kraju sam, tražeći malo predaha od pomiješanih osjećaja, atmosfere sklada i ugnjetavanja, izišao pod suncem obasjana stabla u vanjskome dvorištu.Međutim, ondje sam naišao na najstrašnijeg mogućeg duha, jer je u mojem vodiču stajalo da se upravo ondje nalazi krvnikov panj. U tekstu je još uz mnogo velikodušno navedenih pojedinosti stajalo kako je sultan imao običaj odrubiti glavu dvorskim dužnosnicima i svima s kojima se nije slagao. Glave žrtava bile su izložene na kolcima kod sultanovih vrata, kao opomena stanovništvu. Sultan i onaj odmetnik iz Vlaške izvrsno bi se slagali, pomislio sam i s gađenjem se okrenuo na

272

drugu stranu. Smirio sam se tek zahvaljujući šetnji okolnim parkom. Odsjaj niskog crvenkastog sunca na vodi, zbog kojeg se od broda u prolasku vidio tek tamni obris, podsjetio me na to da je poslijepodne na izmaku i da bih se trebao vratiti Helen, možda čak i čuti novosti od njezine tete.Helen me dočekala u predvorju, s novinama na engleskom u rukama. 'Kako je bilo u šetnji?' upitala je, podigavši pogled. 'Užasno', odgovorio sam. 'Otišao sam u palaču Topkapi.' 'Ah.' Sklopila je novine. 'Žao mi je što sam to propustila.''Ne treba ti biti žao. Kakva je situacija u bijelome svijetu?' Prstom je pokazala naslove. 'Stravična. Ali imam povoljne novosti.''Razgovarala si s tetom?' Spustio sam se u jedan od udubljenih naslonjača do nje.'Da, a ona se, kao i uvijek, pokazala fantastičnom. Znam da će me ukoriti kad se vidimo, no to nije važno. Važno je da je pronašla konferenciju na kojoj ćemo sudjelovati.''Konferenciju?''Da. Podudarnost je doista izuzetna. Ovaj tjedan u Budimpešti se održava međunarodni simpozij povjesničara. Dogovorila nam je status gostiju i vize koje će nas čekati.' Tada se nasmiješila. 'Pokazalo se da moja teta ima prijatelja povjesničara na budimpeštanskom sveučilištu.' 'Koja je tema skupa?' upitao sam bojažljivo.'Pitanja radne snage u Europi do 1600. godine.''Vrlo široka tema. I pretpostavljam da ćemo mu nazočiti kao stručnjaci za otomansku povijest.''Upravo tako, dragi moj Watsone.'Samo sam uzdahnuo. 'U tom je slučaju dobro što sam svratio u Topkapi.'Helen mi se nasmiješila, ali nisam znao odrediti je li uzrok bilo malo zlobe ili jednostavna vjera u moje glumačke sposobnosti. 'Konferencija počinje u petak, pa nam preostaju samo dva dana za put. Tijekom vikenda slušat ćemo predavanja, a ti ćeš i održati jedno malo predavanje. U nedjelju je dio dana slobodan, kako bi povjesničari malo razgledali povijesne znamenitosti Budimpešte, a mi ćemo malo pobjeći i istražiti moju majku.'

273

'Kako, molim?!? Što ću održati?' Nisam mogao ne piljiti u nju, no ona je samo vratila uvojak iza uha i pogledala me uz još nedužniji osmijeh.'Oh, ma obično malo predavanje. Održat ćeš predavanje. Jedino smo tako mogli upasti.''Predavanje o čemu, molit ću lijepo?''O otomanskoj nazočnosti u Transilvaniji i Vlaškoj, čini mi se. Moja je teta tu temu sada već ljubazno ubacila u program. Predavanje ne mora trajati dugo, budući da Osmani, dakako, nikada i nisu posve pokorili Transilvaniju. Meni se učinilo da će ti to biti dobra tema, jer i ti i ja već toliko toga znamo o Vladu, a on je u svoje vrijeme imao veliku ulogu u otporu osvajačima.''Baš si ljubazna', rekao sam podrugljivo. 'Htjela si reći da ti već znaš toliko toga o njemu. Želiš reći da moram izići pred međunarodni skup povjesničara i govoriti o Drakuli? Molim te, na trenutak se samo prisjeti da pišem disertaciju o nizozemskim trgovačkim cehovima i da je još nisam ni dovršio. Zašto ti ne možeš održati predavanje?''Pa to bi bilo apsurdno', rekla je Helen i sklopila ruke na novinama. 'Ja sam već - kako se to kaže na engleskome? - otrcana šala. Već me zna cijelo sveučilište i svima sam već više puta dosađivala svojim radovima. Nastup Amerikanca pridat će malo glamura cijelome skupu, a svi će mi biti zahvalni što sam te dovela, premda u posljednji trenutak. Zahvaljujući činjenici da na konferenciji imaju i jednog Amerikanca, bit će ih manje stid što će nas smjestiti u ofucani sveučilišni hotel i što će na velikoj završnoj večeri svima poslužiti grašak iz konzerve. Pomoći ću ti napisati predavanje - ili ću ga sama napisati, ako budeš toliko neugodan - pa ga možeš održati u subotu. Čini mi se oko jedan, ako se ne varam.'Samo sam nemoćno zastenjao. Tako nemoguću osobu još nisam vidio. Sinulo mi je da bi moja nazočnost na konferenciji u Budimpešti s političkog aspekta mogla biti neugodnija nego što priznaje. A kakve veze Osmani u Vlaškoj ili Transilvaniji imaju s pitanjima rada u Europi?''Ah, već ćemo nekako ubaciti i malo takvih tema. To ti je prednost temeljitog marksističkog školovanja kojem nisi imao pristupa. Vjeruj mi da se radnička pitanja nalaze u svim temama, samo ako ih malo potražiš. Osim toga, Otomansko Carstvo bilo je velika gospodarska

274

sila, a Vlad im je prekidao trgovačke pravce i onemogućio pristup prirodnim resursima na području oko Dunava. Bez brige... bit će to jako zanimljivo predavanje.''Isuse...' izustio sam na kraju.'Ne.' Ona je odmahnula glavom. 'Samo bez Isusa molim. Koncentriraj se na probleme rada i radnika.'Nisam mogao ne nasmijati se na te riječi, kao ni u sebi se ne diviti tom sjaju u njezinim tamnim očima. 'Nadam se samo da za to neće doznati nitko u Americi. Mogu samo zamisliti što bi rekli članovi komisije pred kojom ću braniti disertaciju. S druge strane, čini mi se da bi Rossi uživao u cijeloj priči.' Ponovno sam se nasmijao, zamišljajući jednako vragolastu iskru u Rossijevim plavim očima, no onda sam prestao. Svaka pomisao na Rossija postala mi je već gotovo nepodnošljivo bolna. Od ureda u kojem sam ga posljednji put vidio proputovao sam pola svijeta, a sve ukazuje na to da ga više neću vidjeti živog, da možda nikada neću doznati što mu se dogodilo. Riječ nikada još mi je nekoliko beskonačnih trenutaka lebdjela pred očima, a zatim sam odbacio te misli. Putujemo u Mađarsku i razgovarat ćemo sa ženom koja ga je navodno poznavala - i to prisno - davno prije nego što sam ga upoznao, kada se beskonačno mučio s potragom za Drakulom. Taj trag nikako ne smijemo zanemariti. Ako radi toga moram održati i šarlatansko predavanje, spreman sam čak i na to.Helen me cijelo to vrijeme promatrala bez riječi, a ja sam, i to ne prvi put, osjetio kako raspolaže sposobnošću da mi čita misli. To je potvrdila već trenutak poslije, rekavši: 'Vrijedi pokušati, zar ne?''Da', odgovorio sam i odvratio pogled.'Izvrsno', rekla je ona tiho. 'I drago mi je što ćeš upoznati moju tetu, koja je divna, i moju majku, koja je također divna, ali drukčije, i što će one upoznati tebe.'Načas sam je pogledao - srce mi se odjednom stegnulo od tog blagog i obzirnog tona - no na njezinu licu ponovno se pojavila uobičajena ironičnost. 'Onda, kad krećemo?' upitao sam.'Sutra ujutro podići ćemo vize i prekosutra otputovati avionom, bude li sve u redu s kartama. Teta mi je rekla da sutra prije otvaranja moramo doći u mađarski konzulat i pozvoniti na ulazu - oko pola osam ujutro.

275

Odande možemo odmah otići u agenciju i rezervirati karte. Ne bude li mjesta, morat ćemo poći vlakom, a to će trajati...' Odmahnula je glavom, no meni se iznenada ukazala slika bučnog i klomparavog balkanskog vlaka koji se probija od jedne drevne prijestolnice do druge, pa sam se na trenutak ponadao da su svi zrakoplovi već prebukirani, unatoč mogućnosti da tako nepotrebno izgubimo mnogo vremena.'Je li točna moja pretpostavka da si više na tu svoju tetu, nego na majku?' Moguće je da sam joj se nasmiješio isključivo zbog te mentalne željezničke pustolovine.Oklijevala je tek djelić sekunde. 'Ponovno imaš pravo, Watsone. Hvala Bogu, u svemu sam vrlo slična teti. Ali više će ti se svidjeti moja majka - tako je kod većine ljudi. Smijem li te sada pozvati na večeru u naš omiljeni lokal, pa uz večeru možemo poraditi na tvojem predavanju...?''Svakako,' složio sam se, 'samo pod uvjetom da u blizini nema Cigana.' Pomno i teatralno ponudio sam joj ruku, a ona je premjestila novine i rukom mi obujmila lakat. Kako je samo neobično, razmišljao sam dok smo izlazili u zlaćanu večer koja je vladala na ulicama, kako čak i u najneobičnijim okolnostima, u najmučnijim epizodama u čovjekovu životu, na najudaljenijim točkama od doma i svega što je poznato, postoje takvi trenuci neporecive sreće i radosti.

Jutro je u Bouloisu osvanulo sunčano, a Barley i ja ukrcali smo se na prvi vlak za Perpignan.

33. glavaZrakoplov koji je u petak iz Istanbula poletio za Budimpeštu nije bio ni približno pun, a kada smo se smjestili među turske poslovne ljude u crnim odijelima i mađarske birokrate u sivim sakoima koji su razgovarali u malim skupinama, te starice u plavim kaputima i s maramama na glavi - hoće li u Budimpešti raditi kao čistačice ili su im se kćeri udale za mađarske diplomate? - preda mnom je bio tek kratak let i malo mogućnosti da žalim za propuštenim putovanjem vlakom.Takvo putovanje vlakom, prugama koje prolaze kroz litice, kroz beskonačne šume i stijenje, preko rijeka i kroz feudalne gradove,

276

morat ću još čekati, kao što dobro znaš. Tijekom kasnije karijere, tom sam prugom putovao dvaput. Promjene koje čovjek tako uočava meni su i dalje nekako silno zagonetne, ti usputni prijelazi iz islamskog u kršćanski svijet, iz otomanskoga u austrougarsko, iz muslimanskoga do katoličkog i protestantskog. Gradacija se jasno vidi u gradovima, u arhitekturi, u minaretima koji se prorjeđuju i miješaju sa sve brojnijim zvonicima, promjene su očite u samom izgledu šuma i obala, tako da čovjek malo-pomalo stječe dojam da i u samoj prirodi može iščitavati zasićenost poviješću. Izgleda li neki turski obronak uistinu toliko drukčije od mađarske livade? Dakako da nije tako, no tu razliku ipak nije moguće izbrisati iz oka, kao što ni iz uma nije moguće izbrisati povijest iz koje je poniknula. Poslije ću na tom putovanju vidjeti i dvije različite slike: čas dobroćudnu, čas uronjenu u krv - to je druga smicalica kojoj nas izlaže vid obilježen poviješću: nesmiljena razapetost između dobra i zla, između mira i rata. Bilo da sam zamišljao kako Osmanlije navaljuju preko Dunava ili kako ga Huni prelaze s Istoka, uvijek su me opsjedale suprotstavljene slike: odrubljena glava koju netko donosi u logor popraćen slavodobitnim povicima punima mržnje, a potom starica - možda i neka od baka među onim naboranim licima koja sam vidio u zrakoplovu - koja odijeva unuka u topliju odjeću, štipa ga za glatki turski obraz i pomno i spretno pazi da joj ne zagori varivo od divljači.Međutim, sve te slike očekivale su me tek u budućnosti, a tijekom leta do Budimpešte žalio sam za svime što propuštam na tlu, iako nisam ni znao o čemu bi točno mogla biti riječ, kao i za mislima i osjećajima koje bi to što bih vidio u meni moglo pobuditi. Helen je s putovanjima imala više iskustva, pa se i manje uzbuđivala: priliku je iskoristila da lijepo odspava sklupčana na sjedalu. Već dvije noći zaredom dokasno smo ostali za stolom u onom restoranu, radili na predavanju koje ću održati na konferenciji u Budimpešti. Morao sam usvojiti nove spoznaje o Vladovim bitkama protiv Turaka - iako mi to nije značilo osobito mnogo što se tiče novosti. Nadao sam se da nakon mojeg izlaganja te napola naučene građe nitko neće ništa pitati. Međutim, bilo je upravo nevjerojatno što je sve Helen imala pohranjeno u glavi i ponovno sam se morao diviti činjenici da je toliko znanje stečeno o Drakuli zapravo poticala prilično nestvarna nada da će postidjeti oca

277

kojeg gotovo i ne može nazvati ocem. Kada je naslonila glavu na moje rame i zaspala, nisam se pomaknuo, ali sam ipak nastojao ne udisati miris - mađarski šampon? - njezinih kovrča. Bila je umorna. Dok je spavala, dobro sam pazio da se ne mičem.Dok sam promatrao grad iz taksija kojim smo krenuli iz zračne luke, u meni se budio jedan dominantan dojam: nepregledna profinjenost i sklad. Helen mi je još prije objasnila da ćemo odsjesti u hotelu u blizini sveučilišta, na istočnoj obali Dunava, u Pešti, no vozaču je rekla da nas prije toga proveze uz Dunav. U jednom trenutku prolazili smo dostojanstvenim ulicama iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća, koje su tu i tamo oživljavali plamsaji secesijske fantazije ili neko divovsko staro stablo. Već trenutak poslije našli bismo se nadomak Dunava. Rijeka je neopisiva - jednostavno se nisam bio pripremio za takvu veličinu i raskoš - a obale joj spajaju tri velika mosta. S naše strane rijeke dizali su se fantastični neogotički tornjevi i kupola Parlamenta, na suprotnoj strani divovski, drvećem obrubljeni zidovi kraljevske palače, te zvonici srednjovjekovnih crkava. Usred svega toga prolazila je silno široka rijeka, sivozelene površine koju blago mreška vjetar, površine koja svjetluca pod sunčanim svjetlom.Nepregledno plavo nebo nadvijalo se nad kupole, spomenike i crkve, dodirivalo površinu vode i mijenjalo joj boju.Nekako sam mislio da će me Budimpešta zaintrigirati, da ću joj se diviti; ali ni u snu nisam očekivao da ću osjetiti takvo strahopoštovanje. Grad je upio mnoštvo najraznovrsnijih osvajača i saveznika, od Rimljana sve do Austrijanaca - odnosno Sovjeta, pomislio sam, prisjećajući se Heleninih ogorčenih opaski - a ipak se razlikovao od svih. Nije ni zapadnjački, ni istočnjački poput Istanbula, ni, unatoč gotičkoj arhitekturi, sjeverno-europski. Kroz skučeni prozor taksija promatrao sam posve jedinstvenu raskoš. I Helen se bila zagledala u grad, a nakon nekoliko trenutaka okrenula se prema meni. Bit će da mi se na licu odražavao barem dio uzbuđenosti, jer je odmah prasnula u smijeh. 'Vidim da ti se sviđa naš gradić', rekla je, a ja sam pod slojevima sarkazma začuo i notu istinskog ponosa. Potom je tišim glasom dodala: 'Znaš da je Drakula ovdje praktički naš? Tisuću četiristo šezdeset druge na tridesetak kilometara od Budima zatočio ga je kralj

278

Matijaš Korvin, budući da je bio opasan za mađarske interese u Transilvaniji. Korvin se, kako se čini, prema njemu odnosio više kao prema gostu nego kao prema zatvoreniku, a podario mu je čak i suprugu iz mađarske kraljevske obitelji, iako nitko ne zna njezin točan identitet - bila je to Drakulina druga žena. Drakula je zahvalnost pokazao tako što je prešao na katoličanstvo, pa im je još neko vrijeme omogućeno da žive u Pešti. A čim su ga u Mađarskoj oslobodili...''Čini mi se da mogu zamisliti nastavak priče', rekao sam. 'Istog se trenutka vratio u Vlašku i ponovno zauzeo prijestolje, te se odrekao nove vjere.''To je u biti to', priznala je. 'Već si stekao prilično dobru predodžbu o našem prijatelju. Više od svega htio je preuzeti i zadržati vlaško prijestolje.'Taksi se već ubrzo, i prebrzo, učinilo mi se, počeo vraćati prema starome dijelu Pešte, udaljavati se od rijeke, no i ondje su me očekivala nova čuda. Piljio sam bez imalo stida: kavane s velikim terasama, po uzoru na veličanstvene dosege Egipta ili Asirije, pješačke zone prepune živahnih kupaca i s pravim šumama željeznih uličnih svjetiljaka, mozaika i skulptura, anđeli i sveci u mramoru i bronci, kraljevi i carevi, violinisti u bijelim tunikama sviraju na uglovima. 'Stigli smo', rekla je Helen iznenada. 'Ovo je sveučilišni dio grada, a ovdje je sveučilišna knjižnica.' Nakrivio sam vrat da pogledam skladno klasično zdanje od žutog kamena. 'Obići ćemo je kad nam se ukaže prilika - zapravo i želim nešto pogledati. A ovo je naš hotel, uza samu Magyar utcu - to jest, Mađarsku ulicu. Moram ti pronaći nekakav plan grada, da mi se ne izgubiš.'Vozač nam je iznio prtljagu pred skladno aristokratsko pročelje od sivog kamena, a ja sam pomogao Helen da iziđe iz automobila. 'Tako sam i mislila', rekla je s prijezirom u glasu. 'Za konferencije uvijek koriste ovaj hotel.''Meni izgleda pristojno', rekao sam nesigurno.'Oh, ma nije loš. Osobito će ti se svidjeti što možeš birati između hladne i hladne vode, te raznovrsne industrijske hrane.' Helen je za to vrijeme vozaču davala mnogo raznoraznih velikih srebrnih i mjedenih novčića.

279

'Mislio sam da Mađari imaju izvrsnu hranu', rekao sam, nastojeći je nekako umiriti. 'Uvjeren sam da mi je to netko rekao. Gulaš i paprikaš i tako dalje...'Helen je zakolutala očima. 'Svi uvijek spominju samo gulaš, čim spomeneš riječ Mađarska. Baš kao što svi spominju Drakulu, čim kažeš Transilvanija.' Tada se nasmijala. 'Ali ne moraš se obazirati na hotelsku hranu. Pričekaj samo da sjednemo za stol u tetinoj kući, ili majčinoj, pa ćemo onda razgovarati o mađarskoj kuhinji.''Mislio sam da su ti majka i teta Rumunjke', pobunio sam se i odmah požalio: na lice joj se navukla nepomična grimasa.'Misli si ti što god hoćeš, Jenki', rekla je svisoka i uzela svoj kovčeg prije nego što sam dospio do njega.U predvorju su vladali mir i svježina. Sve je bilo u mramoru i pozlati iz nekih sretnijih vremena. Osjećao sam se ugodno i nisam vidio povoda za Helenin stid. Trenutak poslije uvidio sam da sam se prvi put našao u nekoj od komunističkih zemalja - na zidu iza recepcije nalazile su se fotografije vladinih dužnosnika, a tamnoplave odore svih hotelskih zaposlenika odisale su proleterskim kompleksima. Helen je obavila formalnosti na recepciji i uručila mi ključ moje sobe. 'Moja je teta sve dobro sredila', primijetila je zadovoljno. 'I ostavila nam je poruku: u sedam navečer naći ćemo se u predvorju, pa će nas izvesti na večeru. Prvo ćemo se prijaviti organizatorima konferencije i otići na njihov prijem u pet.'Razočarao sam se doznavši da nas teta neće povesti kući, na mađarsku večeru. Nadao sam se da ću tako steći i kakav-takav uvid u život birokratske elite, no žurno sam se podsjetio da sam, naposljetku, ipak Amerikanac i da ne mogu očekivati da će mi se sva vrata samo tako otvoriti. Moguće je da ljude dovodim u opasnost, da sam im opterećenje ili ih u najmanju ruku dovodim u neugodan položaj. Štoviše, razmišljao sam, bit će mi najpametnije da se držim povučeno i da domaćinima izazivam što manje nevolja. Imam sreće što sam se uopće našao ovdje, a Helen i njezinoj obitelji nikako ne želim izazivati nevolje.Soba je bila skromna i čista, uz sada već neprimjerene tragove negdašnjeg sjaja na punašnim tijelima pozlaćenih anđela u gornjim kutevima, te mramornome umivaoniku u obliku velike školjke. Dok

280

sam prao ruke i češljao se, pogled mi je od nasmiješenih dječaka odlutao do uskog, pomno namještenog kreveta, nalik na vojnički ležaj, pa sam se nasmiješio. Helen i ja ovaj smo put bili smješteni na različitim katovima - zahvaljujući vidovitoj teti? - no ja ću za društvo imati barem te staromodne anđele i njihove austro-ugarske vijence.Helen me čekala u predvorju i bez riječi me kroz veličanstvena vrata izvela na veličanstvenu ulicu. Na sebi je ponovo imala onu svijetloplavu bluzu - ja sam nakon putovanja izgledao prilično izgužvano, dok je ona nekako i dalje uspijevala izgledati čisto, uredno i izglačano, što sam već počeo smatrati nekim osobitim istočno-europskim darom - a usto je i podigla kosu, učvrstila je u opuštenoj punđi na zatiljku. Dok smo koračali prema sveučilištu, bila je zamišljena, no nakon nekog vremena, bez mog poticanja, ipak je rekla: 'Tako je neobično vratiti se ovako neočekivano.''Pa još s čudnim Amerikancem..?''Pa još s čudnim Amerikancem', ponovila je tiho. Baš mi se i nije činilo da je bila riječ o komplimentu.Sveučilište se sastojalo od vrlo dojmljivih zdanja, a neka od njih podsjećala su na onu lijepu knjižnicu koju smo vidjeli još iz taksija. Tako sam osjetio blagu strepnju kada je Helen rukom pokazala prema našem odredištu, velikoj klasičnoj dvorani koju je na prvome katu sa svih strana okruživao niz kipova. Zastao sam i nakrivio vrat, te uspio pročitati nekoliko imena u mađarskoj varijanti: Platon, Descartes, Dante. Svi su na sebi imali klasične toge, dok su na glavi imali vijence od lovora. Ostali su mi kipovi bili manje poznati: Szent Istvan, Matijaš Korvin, Janos Hunyadi. Držali su žezla ili na glavi imali moćne krune.'Tko su ti likovi?' upitao sam.'Ispričat ću ti sutra', odgovorila je. 'Dođi... već je prošlo pet.'U dvoranu smo ušli sa skupinom živahnih mladih ljudi za koje sam zaključio da su studenti, te došli do velike prostorije na prvome katu. Želudac mi se načas zgrčio: kamo god sam pogledao, vidio sam jedino profesore u crnim, sivim ili odijelima od tvida i nakrivljenim kravatama - nema sumnje da je riječ o profesorima - koji su s malenih tanjura jeli crvene paprike i bijeli sir i pili nešto što je mirisom podsjećalo na jaki lijek. Sve su to povjesničari, pomislio sam nesretno i premda bih i ja trebao biti jedan od njih, osjećao sam sve snažniju

281

malodušnost. Helen je odmah okružila hrpa kolega, a u jednom trenutku vidio sam kako se prijateljski rukuje s muškarcem čija me energično začešljana kokotica podsjećala na glavu nekakvog psa. Već sam bio gotovo odlučio doći do prozora i pretvarati se da promatram veličanstveno pročelje crkve na suprotnoj strani ulice, kada me Helen načas uhvatila za lakat - je li joj to baš bilo pametno? - i uvela u gužvu.'Ovo je profesor Šandor, predstojnik Odsjeka za povijest budimpeštanskog sveučilišta i naš najveći stručnjak za srednji vijek', rekla mi je, pokazujući na tog bijelog psa, kojem sam se žurno predstavio. Ruka mi se našla u čeličnome stisku, a profesor Šandor rekao je kako mu je iznimna čast što ću sudjelovati u radu konferencije. Načas sam se upitao je li on taj prijatelj zagonetne tete. Na moje veliko iznenađenje, govorio je razgovijetno, na vrlo dobrom, premda usporenom, engleskome. 'Neobično nam je drago', rekao je srdačno. 'S radošću iščekujemo vaše sutrašnje predavanje.'I ja sam rekao koliko mi je drago što ću se moći obratiti sudionicima konferencije, a pritom sam dobro pazio da ne pogledam Helen.'Izvrsno', zagrmio je profesor Šandor. 'Silno cijenimo sveučilišta u vašoj zemlji. Neka naše dvije zemlje žive u miru i prijateljstvu za svako vrijeme.' Nazdravio mi je čašom onog prozirnog lijeka čiji sam miris cijelo vrijeme osjećao, a ja sam uzvratio istom mjerom, budući da mi se identična čašica kao nekim čudom u međuvremenu pojavila u ruci. 'A sada, ako mogu učiniti nešto kako bi vaš boravak u našoj ljubljenoj Budimpešti bio vedriji, odmah mi morate reći.' Te velike tamne oči, blistave na ostarjelome licu, i u neobičnoj opreci s njegovom bijelom grivom, na trenutak su me podsjetile na Helenine oči i tako mi je odjednom postao simpatičan.'Hvala, profesore', rekao sam iskreno, a on me krupnom šakom pljesnuo po leđima.'Molim vas, dođite, jedite i pijte, pa ćemo razgovarati.' Međutim, odmah nakon tih riječi izgubio se i posvetio drugim dužnostima, a ja sam se našao usred mase ostalih domaćih i stranih profesora koji su me zasuli pitanjima. Neki od njih bili su i mlađi od mene. Svi su se

282

natisnuli oko mene i Helen i malo-pomalo, među ostalim se glasovima začuo i francuski i njemački, te još neki jezik za koji sam pretpostavio da bi mogao biti ruski. Bila je to zapravo živahna i šarmantna skupina ljudi, pa sam već počeo zaboravljati nervozu. Helen me upoznavala sa suzdržanom ljubaznošću za koju mi se učinilo da savršeno odgovara prigodi, rječito opisujući prirodu naše suradnje i članak koji ćemo ubrzo objaviti u jednom američkom časopisu. Željna lica natiskivala su se i oko nje, uz kratka pitanja na mađarskome. Lice joj se blago zarumenjelo kada se rukovala i čak poljubila u obraz s nekolicinom dugogodišnjih poznanika. Očito je nisu zaboravili - ali, kako bi i zaboravili takvu ženu, pitao sam se. Primijetio sam i da je zapravo među rijetkim ženama u dvorani. Neke su bile starije od nje, neke još vrlo mlade, no ona ih je sve zasjenila. Bila je viša, živahnija, dostojanstvenija, s tim širokim ramenima, prelijepo oblikovanom glavom i gustim kovrčama, s tim živahno ironičnim izrazom lica. Okrenuo sam se prema jednome od mađarskih profesora, kako ne bih toliko napadno piljio u nju; vatreno piće već mi je počelo kolati žilama.'Je li to kod vas uobičajeno okupljanje u sklopu konferencije?' Ni meni samome nije bilo jasno što bi pitanje točno trebalo značiti, no morao sam nešto reći dok sam se trudio da ne gledam Helen.'Da', rekao je moj sugovornik ponosno. Bio je to nizak muškarac od oko šezdeset godina, u sivom sakou i sivoj kravati. 'Na sveučilištu imamo mnogo međunarodnih skupova, osobito sada.'Već sam htio upitati što znači osobito sada, no profesor Šandor ponovno se odnekud stvorio kraj mene i već me vodio prema zgodnome muškarcu koji se, kako se činilo, silno htio upoznati sa mnom. 'Ovo je profesor Geza Jozsef', rekao mi je. 'Volio bi s vama sklopiti poznanstvo.' U istom trenutku prema nama se okrenula Helen i ja sam se silno iznenadio kada sam vidio da je na njezinu licu sijevnuo izraz nezadovoljstva - možda čak i gađenja? Odmah je krenula prema nama, kao da nešto želi spriječiti.'Kako si, Geza?' Stisnula mu je ruku, službeno i pomalo hladno, i prije nego što sam ga stigao pozdraviti.

283

'Kako mi je drago vidjeti te, Elena', rekao je profesor Jozsef i blago joj se naklonio. Ja sam i u njegovu glasu začuo neki neobičan ton, možda porugu, ali možda i neku drugu emociju. Pitao sam se govore li engleski samo zbog mene.'Također', rekla je ona bezličnim tonom. 'Dopusti da ti predstavim kolegu s kojim surađujem u Americi...''Neobično mi je drago', rekao je on i osmjehnuo se tako da mu je zablistalo cijelo lice skladnih crta. Bio je viši od mene, guste smeđe kose i samouvjerenog držanja čovjeka koji voli vlastitu muževnost - izgledao bi čudesno na konju, jašući ravnicama sa stadima ovaca, pomislio sam. Ruku mi je stisnuo srdačno i drugom me šakom prijateljski pljesnuo po ramenu. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi Helen prema njemu osjećala gađenje, iako se tog dojma nikako nisam uspijevao osloboditi. 'I sutra ćete nas počastiti predavanjem? Pa to je divno', rekao je. Zatim je na trenutak zašutio. 'No, engleskim ne vladam osobito dobro. Biste li radije razgovarali na francuskom? Na njemačkom?''Vaš je engleski neusporedivo bolji i od mojeg francuskog i od mojeg njemačkog, u to uopće nema sumnje', odgovorio sam žurno.'Vrlo ste ljubazni.' Osmijeh mu je bio čisti med i mlijeko. Ako nisam pogrešno razumio, specijalnost vam je osmanlijska vladavina na Karpatima?'Nema sumnje da se novosti ovdje šire brzinom svjetlosti, pomislio sam. Baš kao i u Americi. 'Ah, da', potvrdio sam. 'Iako sam uvjeren da o toj temi od vas i vaših kolega mogu još mnogo toga naučiti.''Nipošto', rekao je ljubazno. 'Ali i ja sam proveo određena istraživanja o toj temi i bilo bi mi drago kada bismo o tome mogli porazgovarati.''Profesor Jozsef ima vrlo široke interese', ubacila se Helen. Ton kojim je to izrekla zaledio bi i vruću vodu. Sve me to užasno zbunjivalo, ali sam se podsjetio na činjenicu da na svim sveučilišnim odsjecima dolazi do raznoraznih sukoba, ako ne i otvorenih ratova, te da ni ovaj odsjek vjerojatno nije iznimka. Prije nego što sam uspio reći nešto u pomirljivom tonu, Helen se iznenada obratila meni.

284

'Profesore, moramo krenuti na sljedeći sastanak', rekla je. Još nekoliko trenutaka nije mi bilo jasno kome se obraća, no odmah me energično uhvatila pod ruku.'Oh, vidim da ste jako zauzeti.' Profesor Jozsef nije uspio sakriti razočaranje. 'Možda bismo o tome mogli razgovarati nekom drugom prilikom...? Bilo bi mi drago kad bih vam mogao malo pokazati naš grad, profesore, ili vas izvesti na ručak...''Profesor će biti zauzet tijekom cijele konferencije', rekla mu je Helen. Stisnuo sam mu ruku koliko sam mogao srdačnije s obzirom na njezin ledeni pogled, a on je potom nju uhvatio za slobodnu ruku.'Divno je ponovno te vidjeti u domovini', rekao joj je, a zatim se naklonio i poljubio joj ruku. Helen ju je naglo povukla, no na njezinu se licu pojavio neobičan izraz. Njegova ju je gesta nekako dirnula, zaključio sam i prvi put osjetio antipatiju prema šarmantnom mađarskom povjesničaru. Helen me ponovno odvela prema profesoru Šandoru. U njegovu smo se društvu ispričali i izrazili veliko zanimanje za sutrašnja predavanja.'I mi ćemo s velikim užitkom čekati vaše predavanje.' Stisnuo mi je dlan objema rukama. Mađari su vrlo srdačan narod, pomislio sam uz radost koja je samo dijelom bila posljedica pića u krvotoku. Sve dok sam potiskivao stvarne misli u vezi s tim predavanjem, činilo mi se da lebdim na oblaku zadovoljstva. Helen me uhvatila pod ruku, a prije nego što smo izišli, učinilo mi se da je načas pogledom obuhvatila cijelu prostoriju.'Što ti je sve to značilo?' Večer je bila ugodno svježa i osjećao sam se bolje nego ikada. 'Imam dojam da su tvoji sunarodnjaci najsrdačniji ljudi koje sam ikada upoznao, ali učinilo mi se da si profesoru Jozsefu bila spremna odrubiti glavu.''I jesam', rekla je kratko. 'Nesnošljiv je.''Misliš: nepodnošljiv', ispravio sam je. 'Zašto si takva prema njemu? Pozdravio te kao dugogodišnju prijateljicu.''Oh, nije on zapravo tako strašan, osim što je lešinar željan mesa. Pravi vampir.' Zašutjela je i zagledala se u mene, razrogačenih očiju. 'Nisam mislila...''Znam da nisi', rekao sam. 'Već sam mu pogledao očnjake.''I ti si nesnošljiv', rekla je i povukla ruku.

285

Sa žaljenjem sam je pogledao. 'Ne smeta mi da me držiš pod ruku,' rekao sam nehajnim tonom, 'no ne znam je li to pametno pred cijelim sveučilištem...?'Zastala je i zagledala se u mene, a ja nisam uspio odgonetnuti točnu narav tamnih dubina u njezinim očima. 'Bez brige, nije bilo nikoga s antropologije.''Ali poznaješ mnoge povjesničare, a ljudi vole pričati...' ustrajao sam.'Ovdje ne.' Tada se prezirno nasmijala. 'Mi smo svi ovdje kolege i samo radimo. Nema ogovaranja i nema sukoba... samo drugarska dijalektika. Vidjet ćeš već sutra. Prava mala utopija.''Helen', rekao sam već na rubu očaja. 'Možeš se jednom, za promjenu, malo uozbiljiti? Samo sam zabrinut za tvoj ugled... tvoj politički ugled. Naposljetku, jednog ćeš se dana morati vratiti i suočiti sa svim ovim ljudima.''Doista?' Ponovno me uhvatila pod ruku i tako smo pošli dalje. Nisam se ni pokušao odvojiti od nje. U tom trenutku nisam mogao ni zamisliti što bi mi bilo draže od dodira njezina crnog sakoa na laktu. 'Osim toga, isplatilo se. To sam učinila samo kako bi Geza počeo škrgutati zubima. Odnosno očnjacima.''No, da, baš ti hvala', promumljao sam, no nisam se usudio reći više od toga. Ako joj je cilj bio kod nekoga izazvati ljubomoru, pokušaj je kod mene upalio. Odjednom sam je ugledao u Gezinu zagrljaju. Jesu li bili u vezi prije nego što je Helen otišla iz Budimpešte? Bili bi itekako dobar par, pomislio sam - oboje tako zgodni i puni samopouzdanja, tako visoki i elegantni, tako tamnokosi i širokih ramena. Iznenada sam stekao dojam da sam zdepast i pun angloameričkih karakteristika, da nisam ni do koljena stepskim konjanicima. Međutim, izraz Helenina lica nije mi dopuštao da postavim još pokoje pitanje, pa sam se morao zadovoljiti nijemim dodirom njezine ruke.I nije mi bilo dosta kada smo se našli pred pozlaćenim vratima, a zatim i u hotelskom predvorju obavijenom tišinom. Čim smo ušli, među crnim presvučenim naslonjačima i palmama u velikim loncima ustao je osamljen lik koji je bez riječi pričekao da mu se približimo. Helen je tiho uskliknula i potrčala raširenih ruku. 'Eva!'

286

30. glavaOtkako sam je upoznao - sa njom sam se vidio tek tri puta - često sam razmišljao o Heleninoj teti Evi. Neki ljudi čovjeku se u sjećanje urežu dublje i jasnije već nakon kratkog susreta nego neki drugi, koje dulje viđa dan za danom. Teta Eva bila je nedvojbeno jedna od takvih dojmljivih osoba, lik koji su moje pamćenje i mašta zajedničkim nastojanjima na životu očuvali punih dvadeset godina. Tetu Evu neki sam put koristio da lakše dočaram likove iz knjiga, ili povijesne ličnosti. Na primjer, nametnula mi se automatski kada sam naišao na madame Merle, simpatičnu spletkaricu iz Portreta dame Henryja Jamesa.Zapravo, teta Eva u mojim je mislima zamijenila tolike silno energične, elegantne i profinjene dame da mi je sada pomalo teško doprijeti do njezina pravog ja, do osobe koju sam upoznao rano jedne ljetne večeri 1954. godine u Budimpešti. Sjećam se da joj je Helen poletjela u zagrljaj za nju neuobičajeno srdačno, a da sama teta Eva nije nikamo poletjela, nego je stajala smireno i dostojanstveno, da je zagrlila nećakinju i zvučno je cmoknula u oba obraza. Kada se Helen, sva rumena, okrenula da nas upozna, uvidio sam da se i jednoj i drugoj oči sjaje od suza. 'Eva, ovo je moj kolega iz Amerike o kojem sam ti pričala. Paul, ovo je moja teta, Eva Orban.'Rukovali smo se, a ja sam se za to vrijeme trudio ne piljiti prenapadno. Gospođa Orban bila je visoka i zgodna žena kojoj je moglo biti oko pedeset pet godina. U njezinu izgledu najviše me hipnotizirala nevjerojatna sličnost s Helen. Kao da su starija i mnogo mlađa sestra, ili blizanke od kojih je jedna starjela zbog napornih i neugodnih iskustava, dok je druga ostala magično mlada i svježa.Teta Eva zapravo je bila tek neznatno niža od Helen, a odlikovalo ju je isto Helenino snažno i skladno držanje. Lice joj je nekoć možda bilo čak i dražesnije nego Helenino, i dalje vrlo lijepo, s istim onim ravnim, pomalo dugačkim nosom, izraženim jagodičnim kostima i neopisivo tamnim očima. Boja njezine kose zbunjivala me sve dok nisam shvatio da nikako ne može biti prirodna; bila je to neobična kombinacija ljubičaste i crvene, uz ponešto sijedih tonova pri korijenu. Poslije, tijekom dana provedenih u Budimpešti, tako obojenu kosu vidio sam na mnogim ženama, no taj me prvi susret jednostavno

287

zatekao. Imala je malene zlatne naušnice i tamni kostim bez sumnje u tijesnoj vezi s Heleninim kostimom, a pod njim crvenu bluzu.Dok smo se rukovali, teta Eva zagledala mi se u lice vrlo ozbiljno, gotovo gorljivo. Možda u meni traži tragove karakternih mana na koje bi trebala upozoriti nećakinju, pomislio sam, pa se odmah ukorio. Zašto bi me uopće smatrala potencijalnim udvaračem? Oko njezinih očiju ugledao sam pravu mrežu sitnih bora, jednako kao i u kutovima usta - trag nadmoćnog osmijeha. Taj se osmijeh pojavio već trenutak poslije, kao da ga nije u stanju dulje potiskivati. Nikakvo čudo što je ta žena u stanju tek tako ubacivati ljude na konferencije i sređivati im vize, pomislio sam. Inteligenciji kojom zrači dorastao je još jedino taj osmijeh. Kao i kod Helen, i njezini su zubi bili prelijepi, bijeli i pravilni, što među Mađarima, postajalo mi je sve jasnije, baš i nije posve uobičajena pojava.'Iznimno mi je drago', rekao sam joj. 'Hvala što ste mi omogućili tu veliku čast, da sudjelujem na konferenciji.'Teta Eva se nasmijala i stisnula mi ruku. Ako mi se još trenutak prije učinilo da je staložena i rezervirana, svakako sam se prevario. Iz nje je sada provalila bujica riječi na mađarskome, tako da sam se već upitao bih li barem nešto od toga trebao i razumjeti. Helen je istog trena priskočila u pomoć. 'Moja teta ne zna engleski,' objasnila je, 'iako razumije više nego što je spremna priznati. Stariji su ljudi kod nas učili njemački i ruski, tek neki i francuski, dok je engleski bio vrlo rijedak. Prevodit ću ti. Šššš...' S ljubavlju je položila ruku na tetinu podlakticu i još nešto rekla na mađarskom. 'Kaže da si više nego dobrodošao i nada se da nećeš upasti u nevolje, jer je za tvoj ulazak napravila pravi dar-mar u cijelom uredu doministra za vizni režim. Očekuje da ćeš je pozvati na svoje predavanje - koje neće najbolje razumjeti, ali stvar je u principu... Osim toga, moraš zadovoljiti njezinu znatiželju u vezi sa svojim sveučilištem, moraš joj ispričati kako si me upoznao, ponašam li se u Americi kako treba i kakvu hranu priprema tvoja majka. Poslije će imati još pitanja.'Zapanjeno sam ih pogledao. Obje su mi se smiješile, te dvije čudesne žene. Na tetinu licu ugledao sam nevjerojatno sličan ironičan izraz, iako sam morao priznati da bi Helen dobro došlo da malo prouči kako

288

se njezina teta Eva često smiješi. Nema sumnje da čovjek ne može mazati oči pametnoj ženi kakva je Eva Orban. Naposljetku, podsjetio sam samog sebe, iz rumunjskog sela dogurala je do utjecajnog položaja u mađarskoj vladi. 'Svakako ću pokušati zadovoljiti znatiželju tvoje tete', rekao sam Helen. 'Molim te, objasni joj da su specijaliteti moje mame mesna štruca i makaroni sa sirom.''Ah, mesna štruca', rekla je Helen. Teta se nakon objašnjenja s odobravanjem nasmiješila. 'Moli te da majci preneseš pozdrave i čestitke što ima tako dobrog sina.' Osjetio sam kako su mi se obrazi zažarili, što me uzrujalo, no ipak sam obećao da ću prenijeti poruku. A sada nas želi odvesti u restoran koji će ti se svidjeti, jer ćeš osjetiti pravu atmosferu nekadašnje Budimpešte.'Nekoliko minuta poslije, nas smo troje sjedili na stražnjem sjedalu, ako sam dobro shvatio, privatnog automobila tete Eve - ne osobito proleterskog vozila, usput rečeno - a Helen mi je pokazivala znamenitosti, prema tetinim uputama. Moram napomenuti da mi tijekom dva susreta teta Eva nije uputila ni jednu jedinu riječ na engleskom, no imao sam dojam da je to više pitanje načela - možda nekakvog anti-zapadnjačkog protokola? - a ne nečeg drugog. Kada smo Helen i ja razgovarali, često se činilo da je teta Eva dobar dio shvatila i prije nego što je čula prijevod. Kao da je teta Eva na taj način, lingvističkim pomagalima, ustvrdila da se prema svemu sa Zapada treba odnositi s ponešto distance, možda čak i malo gađenja, ali da Zapadnjaci pojedinačno mogu biti drage osobe, te da im svakako treba pokazati svu raskoš mađarske gostoljubivosti. Napokon sam se već naviknuo s njom razgovarati preko Helen, čak toliko da sam ponekad imao dojam da bih gotovo mogao shvatiti te valove daktila.Dio misli ionako nije trebalo prenositi. Nakon još jedne veličanstvene vožnje uz rijeku, prešli smo, doznao sam poslije, Szechenvi Lanchid, lančani most Szechenvi, pravo čudo graditeljstva iz 19. stoljeća, nazvano po jednoj od velikih ličnosti zaslužnih za uljepšavanje Budimpešte, grofu Istvanu Szechenviju. Kada smo skrenuli na most, večernje svjetlo koje se odražavalo od Dunava preplavilo je cijeli

289

prizor, tako da se profinjeno mnoštvo pojedinih elemenata dvorca i crkava u Budimu, kamo smo se bili zaputili, pretvorilo u zlatno-smeđi reljef. Sam je most izgledao kao skladan monolit, koji su na svakome kraju čuvali ispruženi lavovi, kao temelj za dva divovska slavoluka. Nehotice sam zadivljeno uzdahnuo, na što se teta Eva osmjehnula, dok se Helen, koja je sjedila između nas, lice također ozarilo od ponosa. 'Grad je predivan', rekao sam, a teta Eva stisnula mi je podlakticu, kao da sam njezino odraslo dijete.Helen mi je objasnila da me njezina teta želi upoznati s rekonstrukcijom mosta. 'Budimpešta je u ratu teško stradala', rekla je. 'Jedan od naših mostova još i nije posve obnovljen, a mnoga su zdanja pretrpjela teška oštećenja. No ovaj je most obnovljen za - kako se to kaže? - stotu godišnjicu izgradnje. Bilo je to 1949. i tom se činjenicom silno ponosimo. Ja sam osobito ponosna, jer je moja teta pomogla u organizaciji obnove.' Teta Eva je kimnula i nasmiješila se, a zatim kao da se sjetila da zapravo navodno ništa ne razumije.Već trenutak poslije ušli smo u tunel ispod, kako se činilo, samoga dvorca, a teta Eva rekla nam je da se odlučila za jedan od njoj najdražih restorana, 'pravi mađarski' lokal u Ulici Jozsefa Attile. I dalje su me opčinjali nazivi mađarskih ulica. Neki od njih bili su mi jednostavno neobični ili egzotični, poput ovog, koji je podsjećao na prošlost za koju sam držao da živi jedino u knjigama. Pokazalo se da je Ulica Jozsefa Attile podjednako uljuđena i veličanstvena kao i veći dio grada, daleko od blatnjavog puta kroz barbarski logor u kojem hunski ratnici jedu u sedlu. Restoran je bio miran i elegantan, a šef sale žurno nam je prišao i pozdravio tetu Evu, obraćajući joj se imenom. Stjecao se dojam da je naviknuta na takvu pozornost. Već nekoliko minuta poslije sjedili smo za najboljim stolom, odakle smo uživali u pogledu na stara stabla i zdanja, na šetače u svečanoj ljetnoj odjeći, odakle smo vidjeli i bučne minijaturne automobile koji su jurili gradom. Naslonio sam se i zadovoljno uzdahnuo.Teta Éva naručila je i za sebe i za nas, bez pitanja, a kada su se pojavila prva jela, konobari su uz njih poslužili i jako alkoholno piće pod nazivom pâlinka, za koje je Helen rekla da se dobiva od marelica. 'A sada ćemo uz ovo kušati nešto vrlo ukusno', objasnila mi je teta Éva

290

preko Helen. 'Zove se hortobagyipalacsinta. Nešto poput palačinke punjene teletinom. Riječ je o tradicionalnome jelu pastira iz nizinskih dijelova Mađarske. Svidjet će ti se.' I svidjelo mi se, kao i sva ostala jela koja smo kušali - kuhano meso i povrće, slojevi krumpira i kobasica i tvrdo kuhanih jaja, zasitne salate, mahune i ovčetina, čudesni zlatnosmeđi kruh. Sve do tada nisam ni uviđao koliko sam tijekom napornog dana ogladnio. Primijetio sam i da Helen i njezina teta jedu bez imalo ustezanja, uživajući kao što se nijedna pristojna Amerikanka ne bi usudila pokazati u javnosti.Međutim, bilo bi pogrešno prenijeti dojam da smo samo tako jeli. Dok smo gutali svu tu tradiciju, teta Eva praktički je, cijelo vrijeme govorila, a Helen prevodila. Ja sam tu i tamo postavio pokoje pitanje, no najveći dio vremena, sjećam se, imao sam pune ruke posla upijajući i hranu i nove informacije. Činilo se da teta Eva u svakom trenutku vodi računa o činjenici da sam povjesničar; možda je čak naslutila koliko sam neupućen u pitanja mađarske povijesti, pa se željela uvjeriti da je na konferenciji neću osramotiti ili ju je na to možda navodilo domoljublje dugogodišnje doseljenice. Bez obzira na motive, priče su joj bile fantastične, a ja sam na njezinu živahnom, ekspresivnom licu gotovo čitao svaku novu rečenicu i prije nego što mi ju je Helen prevela.Na primjer, nakon što smo apsolvirali nazdravljanje prijateljstvu naših dviju zemalja pâlinkom, teta Eva začinila nam je pastirske palačinke opisom nastanka Budimpešte - nekoć je tu bio rimski garnizon pod nazivom Aquincum, tako da se u gradu tu i tamo još može naići na pokoji ostatak rimskih ruševina - i vjerno dočarala Atilu i njegove Hune koji su ga Rimljanima preoteli u 5. stoljeću. Osmanlije su, pomislio sam, zapravo bili obzirni osvajači koji su kasnili na mjesto događaja. Kuhano meso i povrće - jedno od tih jela Helen je nazvala gulyâs, strogim me pogledom upozoravajući da nije riječ o gulašu, koji se na mađarskome zove drukčije - potaknulo je opširan opis mađarskog zauzimanja cijelog područja u 9. stoljeću. Uz jelo od više slojeva krumpira i kobasice, koje je nedvojbeno bilo mnogo bolje od mesne štruce i makarona sa sirom, teta Éva opisala je krunidbu kralja

291

Stjepana I - poslije svetoga Istvana - koje je 1000. godine obavio papa. 'Bio je to poganin u životinjskome krznu', objasnila mi je preko Helen, 'no postao je prvim mađarskim kraljem i Mađarsku obratio na kršćanstvo. U Budimpešti ćete na svakom koraku naići na njegovo ime.'I kad sam već pomislio da više ne mogu ni otvoriti usta, pojavila su se dvojica konobara s pladnjevima punim kolača i torta koji bi izgledom pristajali i na austro-ugarski dvor, s tim vijugama i cvjetovima od čokolade ili tučenog vrhnja, te uz šalice s kavom - 'Eszpresszo', objasnila je teta Eva. Na kraju smo nekako pronašli mjesta za sve. 'Kava u Budimpešti ima tragičnu povijest', prevela je Helen. 'Jednom davno - bilo je to zapravo 1541. - osvajač Sulejman I pozvao je jednog od naših generala, Balinta Toroka, na raskošan objed u svome šatoru. Na završetku, dok je pio kavu - znate, bio je to prvi Mađar koji je ikada okusio kavu - Sulejman ga je izvijestio da su elitne turske jedinice, dok su njih dvojica objedovali, zauzimale dvor u Budimu. Možete zamisliti koliko je ta kava bila gorka.'Osmijeh joj je u tom trenutku bio prije tužan nego blistav. Ponovno ti Osmanlije, pomislio sam - kako su samo lukavi, i okrutni... kakva neobična mješavina estetske profinjenosti i barbarske taktike. Godine 1541. Istanbul je u njihovim rukama bio već gotovo cijelo stoljeće. Kad sam se prisjetio tog podatka, nekako mi se učinilo da bolje shvaćam tu njihovu trajnu moć, čelični stisak kojim su svojim pipcima obuhvatili velik dio Europe, zastavši tek pred ulazom u Beč. Borba Vlada Drakule, baš kao i borba mnogih njegovih kršćanskih zemljaka, bila je borba Davida i Golijata, uz mnogo manje uspjeha nego u Davidovu slučaju. S druge strane, nastojanja nižeg plemstva diljem istočne Europe i Balkana, ne samo u Vlaškoj, nego i u Mađarskoj, Grčkoj i Bugarskoj, da navedem samo neke od zemalja, naposljetku su okončala otomansku okupaciju. Helen mi je sve to nekako uspjela prenijeti u glavu, a kada sam bolje razmislio, uvidio sam da je nakon svega u meni ostalo nekakvo perverzno divljenje prema Drakuli. Po svoj je prilici znao da je to što se tako prkosno opire turskim silama u kratkoročnim razmjerima osuđeno na propast, a ipak se veći dio života borio ne bi li svoje područje oslobodio osvajača.

292

'To je zapravo bila druga turska okupacija ovoga područja.' Helen je otpila gutljaj kave i zadovoljno odložila šalicu, kao da joj nigdje na svijetu kava ne može biti toliko dobra. 'Janos Hunyadi pobijedio ih je 1456. kod Beograda. Riječ je o jednom od naših velikih junaka, uz kralja Istvana i kralja Matijaša Korvina, koji je sagradio novi dvorac i knjižnicu koju smo već spominjali. Kada sutra u podne po cijelom gradu začuješ crkvena zvona, sjeti se da obilježavaju davnašnju Hunyadijevu pobjedu. I dalje svaki dan zvone u njegovu čast.''Hunyadi', rekao sam zamišljeno. 'Čini mi se da si ga neki dan spomenula. Rekla si da je pobjedu izborio 1456.?'Nas smo se dvoje tada pogledali. Sve godine koje je obuhvatio Drakulin životni vijek za nas su postale važne, znak koji jedno drugome nismo morali tumačiti. 'U to je vrijeme bio u Vlaškoj', rekla je Helen tiho. Znao sam da ne misli na Hunyadija, jer smo se već prešutno bili dogovorili da javno nećemo spominjati Drakulu.Teta Eva bila je odviše inteligentna da bi se dala smesti našom šutnjom ili pukom jezičnom barijerom. 'Hunyadi?' upitala je, a zatim još dodala nešto na mađarskome.'Teta želi znati zanima li te osobito baš to razdoblje u kojem je živio Hunyadi', objasnila je Helen.Nisam točno znao što reći, pa sam odgovorio da mi je zanimljiva cjelokupna europska povijest. Tim neuvjerljivim riječima zaradio sam jedva primjetan pogled, gotovo mrštenje tete Eve, pa sam joj žurno pokušao odvratiti pozornost. 'Molim te, upitaj gospođu Orban bih li joj mogao postaviti par pitanja.''Svakako.' Činilo se da se Helenin osmijeh odnosi i na moje pitanje i na moje motive. Kada je pitanje prenijela teti, gospođa Orban pogledala me ljubazno, ali i pomalo oprezno.'Zanimalo bi me', rekao sam, 'je li točno ono što mi na Zapadu u posljednje vrijeme čujemo o liberalizmu i novim slobodama u Mađarskoj.'Ovaj put oprez se pojavio i na Heleninu licu, pa sam već pomislio da bi mogao uslijediti jedan od njezinih glasovitih udaraca nogom pod stolom, no njezina je teta već kimala i pozivala je da prevede pitanje. Kada je shvatila pitanje, teta Eva mi se blagonaklono nasmiješila i obzirno odgovorila.

293

'Mi ovdje u Mađarskoj oduvijek cijenimo svoj način života, svoju neovisnost. I zbog toga su nam razdoblja pod otomanskom i austrijskom vlašću padala tako teško. Istinska mađarska vlast oduvijek je progresivno služila interesima i potrebama naroda. Kada se zahvaljujući revoluciji radništvo oslobodilo ugnjetavanja i neimaštine, pokazali smo da znamo nametnuti vlastiti način rješavanja problema.' Osmijeh se proširio, a ja sam požalio što ga ne znam bolje protumačiti. 'Mađarska Komunistička partija uvijek je dobro usklađena s duhom vremena.''Smatrate, znači, da Mađarska napreduje pod vladom Imre Nagya?' Otkako sam doputovao u grad, pitao sam se kakve je sve promjene vladavina novog i neočekivano liberalnog mađarskog premijera unijela u zemlju otkako je godinu prije zamijenio tvrdokornog komunističkog premijera Rakosija, te ima li tako široku potporu stanovništva o kojoj čitamo u novinama na Zapadu. Helen je pitanje prevela pomalo nervozno, učinilo mi se, no osmijeh tete Eve i dalje je bio postojan.'Vidim da dobro poznajete političke prilike, mladiću.''Oduvijek me zanimaju međunarodni odnosi. Držim da proučavanje povijesti treba služiti kao priprema za razumijevanje sadašnjosti, a ne za bijeg od situacije koja nas okružuje.''Vrlo mudro. U redu, da zadovoljim vašu znatiželju... Nagy je u našem narodu vrlo popularan i provodi reforme u skladu s našom slavnom prošlošću.'Trebalo mi je još nekoliko trenutaka da shvatim kako teta Eva dobro pazi da ne kaže ništa, te još nekoliko trenutaka da promislim o diplomatskoj strategiji koja joj je omogućila da tijekom svih mijena u politici pod sovjetskim nadzorom i promađarskim reformama zadrži položaj u vladinim službama. Što god osobno mislila o Nagyu, taj je čovjek na čelu vlasti za koju radi. Možda je upravo zahvaljujući otvorenosti koju je unio u Budimpeštu uspjela - iako je bila riječ o visokoj vladinoj dužnosnici - na večeru izvesti i jednog Amerikanca. Iskra u njezinim lijepim tamnim očima mogla je značiti odobravanje, iako u to nisam bio siguran. Poslije se pokazalo da je moja pretpostavka bila točna.

294

'A sada, prijatelju moj, moramo vam dopustiti da prije velikog predavanja malo i odspavate. Silno se radujem i poslije ću vam reći što mislim o vašem izlaganju', prevela mi je Helen. Teta Eva ljubazno mi je kimnula, a ja nisam mogao ne uzvratiti osmijehom. Konobar se pojavio kao da ju je čuo. Neuvjerljivo sam pokušao zatražiti račun, iako nisam imao pojma što u takvim prilikama nalaže mađarski bonton, čak ni jesam li u zračnoj luci promijenio dovoljno novca da platim tolika jela. Međutim, ako se negdje i pojavio nekakav račun, nestao je prije nego što sam ga uspio vidjeti i sve je plaćeno nekim nevidljivim načinom. U garderobi sam teti Evi pridržao sako, oko njega se boreći sa šefom sale, i tako smo se vratili do automobila koji nas je čekao.U podnožju onog veličanstvenog mosta Eva je tiho izgovorila nekoliko riječi zbog kojih je vozač zaustavio vozilo. Izišli smo i zagledali se u svjetla Pešte, te namreškanu tamnu vodu koja nas je dijelila od njih. Vjetar je u međuvremenu postao hladniji i pomalo je bockao lice nakon one istanbulske topline. Tako mi se učinilo da slutim nepreglednost srednjoeuropskih ravnica koje še prostiru iza obzora. Pred nama je bio prizor kakav sam htio vidjeti cijeli život. Nisam mogao vjerovati da stojim zagledan u svjetla Budimpešte.Teta Eva nešto je tiho rekla, a Helen je prevela još tiše. 'Naš će grad uvijek biti velik.' Poslije sam se itekako dobro sjetio tih riječi. U misli su mi se vratile gotovo dvije godine nakon toga, kada sam doznao koliko je duboko Eva Orban zapravo bila predana radu nove reformističke vlade: njezina dva odrasla sina poginula su na jednom trgu u naletu sovjetskih tenkova koji su 1956. ugušili ustanak mađarskih studenata. Eva je pobjegla na sjever Jugoslavije, gdje je nestala u raznoraznim selima, zajedno s još petnaest tisuća mađarskih izbjeglica iz ruske marionetske države. Helen joj je pisala nebrojeno puta, ustrajno tražeći da nam dopusti da je pokušamo dovesti u Sjedinjene Države, no Eva je odbila čak i zatražiti dozvolu za iseljenje. Prije nekoliko godina ponovno sam joj pokušao ući u trag, no bez uspjeha. Kada sam ostao bez Helen, ostao sam i bez kontakta s tetom Evom.

295

40. glavaČim sam sutradan ujutro otvorio oči, uvidio sam da gledam točno u one pozlaćene anđele iznad tvrdog i uskog kreveta i još mi nekoliko trenutaka nije bilo jasno gdje se nalazim. Osjećaj nije bio nimalo ugodan. Činilo mi se da sam nekako izgubljen, dalje od doma nego što sam očekivao, te da se ne uspijevam sjetiti jesam li u New Yorku, Istanbulu, Budimpešti ili nekom drugom gradu. Imao sam dojam da sam neposredno prije buđenja proživio noćnu moru. Bol u srcu odmah me podsjetila na Rossijev nestanak. Bio je to osjećaj koji se u meni često javljao odmah nakon buđenja, pa sam se pitao je li me san odveo na neko sablasno mjesto na kojem sam ga mogao pronaći, samo da sam se dovoljno zadržao.Helen sam zatekao za doručkom u hotelskoj blagovaonici. Na stolu je raširila i mađarske novine - kad sam taj jezik vidio još i u pisanom obliku, obuzelo me krajnje beznađe, budući da ni iz jedne jedine riječi u naslovu nisam uspio shvatiti baš ništa - a pozdravila me veselim pokretom ruke. Bit će da se na mome licu odražavao učinak prekinutog sna, tih novinskih naslova i predavanja koje me očekuje, jer me odmah upitno pogledala. 'Kakav tužan izraz lica. Ponovno si razmišljao o otomanskim okrutnostima?''Nisam. Samo o međunarodnim konferencijama.' Sjeo sam i uzeo košaru s pecivima, te bijeli ubrus. Unatoč općoj ofucanosti, hotel se, kako se činilo, specijalizirao za besprijekorne stolnjake i ubruse. Peciva su, uz maslac i pekmez od jagoda, bila izvrsna, kao i kava koju sam dobio nakon nekoliko minuta. Bez traga gorčine.'Bez brige', rekla je ona. 'Sve ćeš...''Oboriti s nogu?' dovršio sam rečenicu.Nasmijala se. 'Zahvaljujući tebi, engleski mi se popravlja iz dana u dan', rekla je. 'Ili ga možda ipak kvariš...''Tvoja me se teta sinoć neopisivo dojmila.' Maslacem sam premazao još jedno pecivo.'To je bilo očito.''Reci mi, kako je točno došla ovamo iz Rumunjske i stekla tako visok položaj? Ako smijem pitati...'

296

Helen je otpila gutljaj kave. 'Igra sudbine, čini mi se. Obitelj joj je bila vrlo siromašna - bili su to ljudi koji su u Transilvaniji živjeli na malome komadu zemlje u selu koje, koliko sam čula, više i ne postoji. Moji baka i djed imali su devetero djece, a Eva je bila treća po redu. Kada joj je bilo šest godina, poslali su je na rad, jer im je trebao novac i jer je nisu mogli hraniti. Radila je u vili nekih imućnih Mađara koji su u vlasništvu imali svu zemlju oko sela. Između dva rata ondje je bilo mnogo mađarskih zemljoposjednika - u toj situaciji našli su se nakon promjena granica do kojih je došlo Trianonskim mirom.'Kimnuo sam. 'Tim ugovorom utvrđene su granice nakon završetka Prvog svjetskog rata?''Izvrsno. I tako je Eva za tu obitelj radila još od djetinjstva. Rekla mi je da su prema njoj bili vrlo ljubazni. Ponekad su je nedjeljom puštali kući, tako da je održala blisku vezu sa svojom obitelji. Kada joj je bilo sedamnaest, ljudi za koje je radila odlučili su vratiti se u Budimpeštu, pa su poveli i nju. Ondje je upoznala jednog mladića, novinara i revolucionara po imenu Janos Orban. Zaljubili su se i vjenčali, a on je kao vojnik uspio preživjeti rat.' Helen je uzdahnula. 'U Prvom ratu nebrojeni su se mađarski mladići borili diljem Europe. Pokopani su u masovnim grobnicama u Poljskoj, Rusiji... U svakom slučaju, Orban se nakon rata domogao visokog mjesta u koalicijskoj vladi, te je zahvaljujući našoj slavnoj revoluciji dobio i ministarsko mjesto. Potom je poginuo u automobilskoj nesreći, a Eva je podizala njihove sinove i nastavila njegovu političku karijeru. Nevjerojatna žena. Nikada nisam točno doznala koji su joj osobni stavovi - neki put imam osjećaj da se drži na emocionalnoj distanci od svega što ima veze s politikom, kao da joj je to jednostavno zanimanje. Čini mi se da je moj tetak bio vrlo strastvena osoba, uvjereni sljedbenik lenjinističke doktrine i veliki poklonik Staljina. Dakako, ovdje se tada još nije znalo za užase koje je počinio. Ne znam je li tako bilo i s mojom tetom, no i ona je izgradila fantastičnu karijeru. Njezini su sinovi zahvaljujući tome imali sve moguće povlastice, a ona je moć iskoristila i da pomogne meni, kao što sam ti već rekla.'Pomno sam slušao svaku riječ. 'A kako ste ti i majka došle u Mađarsku?'

297

Helen je ponovno uzdahnula. 'Moja je majka dvanaest godina mlađa od Eve', rekla je. 'Oduvijek je bila Evina miljenica među djecom u obitelji i bilo joj je samo pet godina kada je Eva otišla u Budimpeštu. Poslije je moja majka, u dobi od devetnaest godina i bez muža, ostala trudna. Bojala se da će za to doznati i roditelji i cijelo selo - znaš, u tako tradicionalnoj sredini postojala je opasnost da je izopće i da možda umre od gladi. Pisala je Evi i zatražila pomoć, a moja teta i njezin muž sredili su joj dolazak u Budimpeštu. Moj ju je tetak dočekao na granici, koju je vojska strogo čuvala, te je doveo u grad. Jednom sam čula kako teta kaže da je dužnosnicima na granici za mito isplatio astronomski iznos. Transilvanci su u Mađarskoj bili omraženi, osobito nakon tog Sporazuma. Majka mi je rekla da je praktički obožavala mog tetka - ne samo da ju je izvukao iz užasne situacije, nego ni u jednom trenutku nije dopustio da osjeti razliku u nacionalnoj pripadnosti. Zamalo je umrla od tuge kad je poginuo. On ju je doveo na sigurno, u Mađarsku, podario joj novi život.''I tako si se rodila...' rekao sam tiho.'I tako sam se ja rodila, u jednoj bolnici u Budimpešti, a teta i tetak pomagali su u mojem podizanju i školovanju. S njima smo živjeli dok nisam krenula u srednju školu. Eva nas je tijekom rata odvela na selo i nekako nas sve uspjela prehraniti. Ondje se školovala i moja majka i tako naučila mađarski. Oduvijek je odbijala učiti me rumunjski, iako sam je neki put čula kako na tom jeziku govori u snu.' Pogledala me s ogorčenjem u očima. 'Vidiš što nam je učinio tvoj ljubljeni Rossi', rekla je, usta izobličenih od mržnje. 'Da nije bilo moje tete i njezina muža, moja bi majka možda umrla sama, negdje u planinama, možda bi je u šumi rastrgali vukovi. Zapravo i nju i mene...''I ja sam zahvalan tvojoj teti i tetku', rekao sam, a zatim sam žurno, pribojavajući se njezina sarkastičnog pogleda, natočio još kave.Helen nije ništa rekla, a nakon nekoliko trenutaka iz torbice je izvadila neke papire. 'Hoćemo li još jedanput pogledati predavanje?'Jutarnje sunce i svježi zrak izgledali su mi prijeteće. Dok smo hodali prema sveučilištu, razmišljao sam isključivo o trenutku, koji se sada ubrzano primicao, kada ću morati održati predavanje. Dotada sam održao tek jedno predavanje: zajedničko izlaganje s Rossijem na konferenciji koju je godinu prije organizirao na temu nizozemskog

298

kolonijalizma. On je napisao pola teksta, ja pola. U svojem sam dijelu na neoprostivo jadan način u dvadeset minuta pokušao sažeti ono što sam smatrao da će postati temom moje disertacije prije nego što sam napisao i jednu jedinu riječ. Rossijev je dio bio genijalan - sveobuhvatan prikaz kulturnog naslijeđa Nizozemske, strateške moći nizozemske trgovačke mornarice, te prirode kolonijalizma. Unatoč tome što sam se općenito osjećao nedoraslim zadaći, laskalo mi je što me uključio u predavanje. Jednako tako, tijekom cjelokupnog iskustva hrabrio me svojom nazočnošću i samouvjerenošću, srdačnim pljeskom po ramenu kada sam publiku prepustio njemu. Danas ću biti posve sam. Pomisao na to me deprimirala, ako ne i užasavala, a umirivalo me jedino razmišljanje o tome kako bi cijeloj stvari pristupio Rossi.Oko nas se prostirala dražesna Pešta. Sada, na danjem svjetlu, uvidio sam da su blistavu raskoš grada zahvatili veliki građevinski radovi - da je u tijeku obnova - na mjestima najvećih ratnih razaranja. Mnoge kuće još nisu imale sve zidove i prozore na višim katovima, poneke čak ni cijelu gornju etažu, a kada bi se čovjek bolje zagledao, uvidio bi da su gotovo sve površine, od kojeg god bile materijala, prepune rupa. Žalio sam što ne možemo još hodati, da još malo razgledam Peštu, no već smo se bili dogovorili da ćemo biti na svim jutarnjim predavanjima, kako bismo ostavili što uvjerljiviji dojam. 'Osim toga, poslije, navečer, želim još nešto obaviti', rekla je Helen zamišljeno. 'Prije nego što se zatvori, otići ćemo u knjižnicu.'Kada smo došli do velikog zdanja u kojem je večer prije održan prijem, Helen je zastala. 'Učini mi uslugu.''Svakako. Samo reci.''Pred Gezom Jozsefom nemoj spomenuti ništa o našim putovanjima i činjenici da nekoga tražimo.''To ne bih spominjao ni bez tvog upozorenja', rekao sam ogorčeno.'Samo kažem. Zna biti vrlo simpatičan i šarmantan.' U znak pomirenja samo je podigla ruku na koju je još na izlasku bila navukla rukavicu.'U redu'. Otvorio sam joj velika barokna vrata i tako smo ušli.U dvorani na prvome katu mnogi od onih koje sam vidio dan prije već su sjedili na stolicama u dugačkim redovima, živahno razgovarali ili prekopavali po papirima.

299

'Bože moj', promumljala je Helen. 'Došao je i Odsjek za antropologiju.' Već trenutak poslije sa svih su je strana obavili pozdravi i novi razgovori. Vidio sam kako se smiješi, vjerojatno dugogodišnjim prijateljima, kolegama s kojima je godinama surađivala na istome području, tako da me preplavio osjećaj osamljenosti. Činilo mi se da pokazuje prema meni, da me želi iz daljine predstaviti, no bujice riječi i taj besmisleni mađarski između nas su postavili gotovo opipljivu prepreku.U tom trenutku osjetio sam da mi je netko dodirnuo podlakticu. Preda mnom se tako našao strašni Geza. Srdačno se nasmiješio i stisnuo mi ruku. 'Kako vam se sviđa u našem gradu?' upitao je. 'Sve vam odgovara?''Sve', odgovorio sam jednako srdačno. Nisam smetnuo s uma Helenino upozorenje, no bilo mi je teško ne osjećati naklonost prema tom čovjeku.'Ah, neobično mi je drago', rekao je on. 'Danas poslije podne održat ćete predavanje?'Tu sam se zakašljao. 'Da', odgovorio sam. 'Upravo tako. A vi? I vi ćete danas govoriti?''Oh, ma ne, nikako', rekao je. 'Zapravo istražujem jednu temu koja me u posljednje vrijeme neopisivo zanima. Ali još nisam spreman o njoj održati predavanje.''Koja je to tema?' upitao sam, budući da se nisam mogao suzdržati, no u tom trenutku profesor Šandor, s onom svojom frizurom, zatražio je s podija tišinu. Svi su zauzeli mjesta, poput ptica poredanih na žicama i dvoranom je zavladao mir. Sjeo sam straga, uz Helen, i pogledao na ručni sat. Bilo je tek pola deset, a to je značilo da se mogu još malo opustiti. Geza Jozsef sjeo je negdje u prednjem dijelu dvorane. U prvome redu jasno sam vidio njegovu skladnu glavu. Uokolo sam ugledao još nekoliko lica poznatih od jučer. Bila je to iskreno zainteresirana, pomalo oronula publika. Svi su s iščekivanjem gledali profesora Šandora.'Guten Morgen!' zagrmio je on, a u zvučnicima se začulo škripanje i zavijanje koje je potrajalo sve dok mu nije pritrčao student u plavoj košulji i crnoj kravati i sredio stvar. 'Dobro jutro, poštovani gosti. Guten Morgen, bonjour, i dobro došli na Sveučilište u Budimpešti. S

300

ponosom vam predstavljamo prvu europsku konvenciju povjesničara...' Mikrofon je tada ponovno zacvilio, pa smo ostali uskraćeni za nekoliko riječi. Profesoru Šandoru ponestalo je, kako se činilo, i riječi na engleskom, pa je još nekoliko minuta govorio na mješavini mađarskog, francuskog i njemačkog. Na temelju francuskog i njemačkog uspio sam shvatiti da će u podne poslužiti objed, a zatim - na svoj veliki užas - da ću ja nastupiti kao počasni predavač, kao vrhunac konferencije, glavna točka cijele predstave, te kako sam istaknuti američki znanstvenik, specijalist ne samo za povijest Nizozemske, nego i za gospodarstvo Otomanskog Carstva, te za radnička pitanja u Sjedinjenim Američkim Državama (je li to teta Eva samostalno smislila?), da će mi dogodine izići knjiga o nizozemskim trgovačkim gildama u Rembrandtovo doba, te da su pravi sretnici što su me uspjeli pridobiti za nastup i ubaciti me u posljednji tren.Sve je to uvelike nadmašilo i moje najgore noćne more te sam se zarekao da će Helen pošteno platiti ako su u tome i njezini prsti. Mnogi su se okretali prema meni, ljubazno se smiješili, kimali, čak me pokazivali kolegama. Helen je sjedila uz mene, dostojanstvena i ozbiljna, no položaj njezinih ramena, pod tamnim sakoom meni je - i samo meni, nadao sam se - ukazivao na gotovo savršeno prikrivenu potrebu da prasne u smijeh. I ja sam pokušavao izgledati dostojanstveno, prisjetiti se da sve to, čak i to što me čeka, radim zbog Rossija.Kada je profesor Šandor dovršio uvodno izlaganje, neki ćelavi čovječuljak održao je predavanje o, kako mi se učinilo, Hanzeatskoj ligi. Nakon njega nastupila je sjedokosa žena u plavoj haljini koja se bavila poviješću Budimpešte, iako od svega nisam shvatio baš ništa. Prije podnevne stanke još je govorio mladi znanstvenik s londonskog sveučilišta - po izgledu se činilo da bi mi mogao biti vršnjak - a on je, na moje veliko olakšanje, govorio engleski, dok je jedan mađarski student filologije čitao prijevod njegova predavanja na njemačkom. (Kako je samo neobično, razmišljao sam, ovdje toliko slušati njemački samo deset godina nakon što su Nijemci zamalo razorili cijelu Budimpeštu, no zatim sam se podsjetio da je to bio glavni jezik za sporazumijevanje na cijelom području Austrougarskog Carstva.)

301

Profesor Šandor Engleza je predstavio kao Hugha Jamesa, profesora povijesti istočne Europe.Profesor James bio je čvrsto građen muškarac u smeđem odijelu od tvida i s kravatom maslinaste boje. U tom je okruženju izgledao toliko neopisivo i tipično engleski da sam morao suspregnuti osmijeh. Ubrzano je zatreptao prema publici i ljubazno se nasmiješio. 'Ni u snu nisam očekivao da ću se naći u Budimpešti,' rekao je, gledajući oko sebe, 'no iznimno mi je drago što sam ovdje, u najveličanstvenijem gradu srednje Europe, na razmeđu Istoka i Zapada. A sada bih vam htio oduzeti nekoliko minuta i posvetiti ih razmišljanjima o pitanju naslijeđa koje su Osmanlije ostavili u srednjoj Europi povlačeći se nakon neuspjele opsade Beča 1685. godine.'Na trenutak je zastao i nasmiješio se onom studentu filologije koji je gorljivo počeo čitati isti tekst na njemačkom. Tako su nastavili, malo na engleskom, malo na njemačkom, no bit će da se profesor James često udaljavao od napisanog teksta, jer ga je student, kako se priča razvijala, sve češće izbezumljeno pogledavao. 'Svi smo, dakako, čuli priču o nastanku croissanta, odnosno kifle, priznanju koje je jedan pariški slastičar odao pobjedi Bečana nad Osmanlijama. Takvo je pecivo, dakako, simboliziralo polumjesec s osmanlijskih zastava. Riječ je o simbolu koji Zapad i dan-danas guta uz kavu.' Ozareno je pogledao oko sebe, a zatim, baš kao i ja ranije, uvidio da većina tih gorljivih mađarskih znanstvenika nikad nije bila ni u Parizu ni u Beču. 'Da... No, dobro... čini mi se da se otomansko naslijeđe može sažeti jednom riječju: estetika.'Potom je opisao graditeljstvo u pet-šest gradova srednje i istočne Europe, društvene igre i modu, začine i uređenje interijera. Slušao sam ga očarano, a taj je osjećaj tek dijelom bio plod olakšanja zbog činjenice da nekoga napokon u cijelosti razumijem. Dok je James govorio o turskim kupeljima u Budimpešti i protootomanskim, austrougarskim zdanjima u Sarajevu, misli su mi obuzela sjećanja na ono što smo tek vidjeli i doživjeli u Istanbulu. Kada je počeo opisivati palaču Topkapi, u jednom sam trenutku uvidio da gorljivo kimam i tek sam tada uvidio da bih vjerojatno trebao biti malko diskretniji.Gromoglasan pljesak obilježio je završetak predavanja, a profesor Šandor tada nas je pozvao da se u blagovaonici okupimo uz objed.

302

Usred pomutnje i vreve nekako sam uspio pronaći profesora Jamesa upravo u trenutku kada je sjeo za stol. 'Smijem vam se pridružiti?'Uz osmijeh je poskočio na noge. 'Svakako, svakako. Hugh James. Drago mi je.' Predstavio sam se, pa smo se rukovali. Nakon što sam mu sjeo nasuprot, pogledali smo se srdačno i znatiželjno. 'Ah,' rekao je on, 'vi ste, znači, glavni predavač? Silno se radujem vašem nastupu.' S manje udaljenosti izgledao je kao da je barem deset godina stariji od mene. Imao je iznimno svijetle smeđe oči, vodenaste i pomalo ispupčene, kao u baseta. Po njegovu naglasku, već sam bio zaključio da je sa sjevera Engleske.'Hvala', rekao sam, dajući sve od sebe da ne načinim grimasu. 'Ja sam istinski uživao u svakoj vašoj riječi. Pokrili ste uistinu nevjerojatan raspon. Zanimalo me poznajete li mog... ovaj... mentora. Zove se Bartholomew Rossi. I on je Englez.''Dakako!' Hugh James gorljivim je pokretom raširio ubrus. 'Profesor Rossi jedan je od meni najdražih autora... pročitao sam većinu njegovih knjiga. Radite s njim? Pravi ste sretnik.'U međuvremenu sam iz vida izgubio Helen, no u tom trenutku ugledao sam je kod švedskog stola, uz Gezu Jozsefa. Nešto joj je gorljivo govorio, gotovo na uho, a ona mu je nakon nekoliko trenutaka dopustila da s njom pođe do malenog stola na suprotnom kraju prostorije. Vidio sam je dovoljno dobro da uočim ogorčen izraz na njezinu licu, no zbog toga mi cijeli prizor nije bio nimalo probavljiviji. Naginjao se prema njoj, željno joj motrio lice, dok ona nije odvajala pogled od hrane. Učinilo mi se da bi me silna želja da doznam što joj govori ubrzo mogla izludjeti.'U svakom slučaju', Hugh James i dalje je govorio o Rossijevu radu, 'držim da su njegove studije grčkog kazališta upravo čudesne. Taj čovjek sposoban je uistinu za sve.''Da', rekao sam odsutno. 'U posljednje vrijeme radi na članku pod naslovom "Duh u amfori", o scenskim rekvizitima koji su se koristili u grčkim tragedijama.' Zašutio sam, odjednom uvidjevši da možda odajem Rossijeve profesionalne tajne. Međutim, da i nisam zašutio svojom voljom, izraz na licu profesora Jamesa sigurno bi me ušutkao.'Kako, molim?' upitao je, očito zaprepašten. Odložio je vilicu i nož, već odustao od jela. 'Rekli ste "Duh u amfori"?'

303

'Da.' Već sam bio zaboravio i Helen i Gezu. 'Zašto pitate?' 'Ali to je nevjerojatno! Čini mi se da ću odmah morati pisati profesoru Rossiju. Znate, nedavno sam proučavao vrlo, vrlo zanimljiv mađarski dokument iz petnaestog stoljeća. Zbog njega sam zapravo i došao u Budimpeštu - u posljednje vrijeme proučavam taj dio mađarske povijesti, znate, a na konferenciju sam se ubacio zahvaljujući ljubaznosti profesora Šandora. Bilo kako bilo, taj je dokument napisao jedan od znanstvenika kralja Matijaša Korvina, a u njemu se spominje duh u amfori.'Sjetio sam se da je Helen dan prije spomenula kralja Matijaša Korvina. Nije li upravo on utemeljio onu veliku knjižnicu u budimskom dvoru? Spominjala ga je i teta Eva. 'Molim vas,' rekao sam nestrpljivo, 'objasnite...''Pa, ovako... sve će vam zvučati prilično smiješno, ali već nekoliko godina zanimaju me narodne predaje i legende iz srednje Europe. Moglo bi se reći da sam se za to počeo zanimati iz svojevrsne šale, još davno, no legenda o vampiru upravo me opčinila.'Tupo sam piljio u sugovornika. Izgledao je jednako normalno kao i dotada, rumena i vedra lica, u sakou od tvida, no meni se činilo da sanjam.'Oh, znam da vam zvuči djetinjasto - grof Drakula i slične gluposti - ali mogu vam reći da je uistinu riječ o iznimnoj temi, samo kada malo uđete u nju. Znate, Drakula vam je bio stvarna osoba, iako, dakako, nije bio vampir. A mene zanima je li njegov stvarni život nekako povezan s narodnom predajom o vampirima. Prije nekoliko godina počeo sam tražiti pisane materijale o tome, htio sam utvrditi ima li uopće takve građe, budući da vampiri, dakako, postoje uglavnom u usmenim predajama sela u srednjoj i istočnoj Europi.'Tada se naslonio i počeo prstima lupkati po rubu stola. 'I zamislite, dok sam istraživao materiju u ovdašnjoj sveučilišnoj knjižnici, naišao sam na dokument, nastao, kako se čini, po Korvinovoj narudžbi. On je, naime, zatražio da netko prikupi sve spoznaje o vampirima, još od najranijh vremena. Tko god je na kraju dobio tu zadaću, posve je sigurno po obrazovanju bio klasičar, pa je, umjesto da obilazi sela, kao svaki dobar antropolog, počeo prekopavati po latinskim i grčkim tekstovima - Korvin je ovdje, znate, imao mnogo takvih tekstova - ne

304

bi li naišao na spominjanja vampira, pa je tako došao i do drevne grčke ideje, na koju nisam naišao nigdje drugdje - barem dok je vi niste maločas spomenuli... do pojma duha u amfori. U drevnoj Grčkoj, kao i u grčkim tragedijama, u amfori su se katkada nalazili ljudski ostaci, znate, pepeo, a neuki Grci bili su uvjereni da, kada nešto u vezi s njezinim zakopavanjem ne bi bilo u redu, u amfori može nastati vampir - zasada još ne znam točno kako. Moguće je da profesor Rossi zna nešto o tome, ako piše o duhovima u amforama. Nevjerojatna podudarnost, zar ne? I u suvremenoj Grčkoj, zapravo, ako vjerujemo narodnoj predaji, postoje vampiri.''Znam', rekao sam. 'Vrykolakas.'Sada je Hugh James zaprepašteno pogledao mene. Izbočene svijetlosmeđe oči poprimile su divovske razmjere. 'Odakle vam to?' jedva je izustio. 'Mislim... ispričavam se... Samo ne mogu vjerovati da sam naišao na osobu koju...''Zanimaju vampiri?' rekao sam. 'Da, to je nekoć čudilo i mene, ali u posljednje vrijeme sve se više navikavam. Kako ste se zainteresirali za vampire, profesore James?''Samo Hugh...' rekao je on polagano. 'Molim vas da prijeđemo na ti... No, da...' Na trenutak me prodorno pogledao, a ja sam tad pod vedrim i smušenim izgledom prvi put ugledao intenzivan žar. 'Sve je užasno neobično i neznancima o tome obično ne pričam, ali...'Više nisam mogao trpjeti iščekivanje. 'Možda si negdje naišao na staru knjigu koja na sredini ima zmaja?' upitao sam.Pogledao me gotovo izbezumljeno, a s lica inače zdrava izgleda nestalo je i posljednjeg tračka boje. 'Da', rekao je. 'Pronašao sam takvu knjigu.' Rukama se snažno uhvatio za rub stola. 'Tko si ti?!?''I ja sam pronašao takvu knjigu.'Netremice smo se gledali još nekoliko beskrajnih trenutaka, i tako bismo, bez riječi, možda sjedili i dulje, odgađali temu o kojoj smo trebali razgovarati, da nas nešto nije prekinulo. Gezu Jozsefa prvo sam čuo, a tek zatim i ugledao; prišao mi je s leđa i prema nama se nagnuo uz srdačan osmijeh. I Helen nam je prišla žurnim korakom, a izraz njezina lica bio je čudan - učinilo mi se da njemu uočavam gotovo izraz krivnje.

305

'Dobar dan, drugovi', rekao je Geza blagonaklono. 'O kakvim je knjigama riječ?'

41. glavaKada se profesor József s tim srdačno izgovorenim pitanjem nadvio nad naš stol, još nekoliko trenutaka nisam točno znao što bih trebao reći. Ubrzo, i što prije, moram razgovarati s Hughom Jamesom, ali nasamo, ne u ovoj gužvi, a ponajmanje pred čovjekom na kojeg me Helen izričito upozorila - zašto? - i koji me sada tako gleda. Napokon sam uspio izustiti nekoliko riječi. 'Razgovarali smo o zajedničkom interesu: starim knjigama', rekao sam. 'Takvo što priznat će gotovo svaki znanstvenik, nije li tako?'U tom trenutku do nas je već došla i Helen, koja me promatrala, kako mi se učinilo, s mješavinom uzbunjenosti i odobravanja. Ustao sam kako bih joj približio stolicu. Usred te moje potrebe da skrivam novosti pred Gezom Jozsefom, vjerojatno sam ipak pokazao barem tračak uzbuđenja, jer je ona odmah pogledala Hugha. Geza je prijateljski gledao sve, no meni se učinilo da sam vidio kako su se te lijepe, gotovo zakošene oči za milimetar suzile; tako su, pomislio sam, Huni zacijelo žmirkali prema zapadnjačkome suncu, kroz uske proreze na kožnim štitnicima za glavu. Trudio sam se više ne pogledavati prema njemu.Tako smo mogli sjediti još cijeli dan, odbijati ili izbjegavati poglede, da se kod nas iznenada nije pojavio profesor Šandor. 'Izvrsno', zagrmio je. 'Vidim da uživate u objedu. Završili ste? A sada budite ljubazni i pođite sa mnom, pa ćemo se pripremiti za početak vašeg predavanja.'Na te sam se riječi lecnuo - već nekoliko minuta uopće se nisam sjetio muka koje me očekuju - no ipak sam poslušno ustao. Geza se s poštovanjem povukao iza profesora Šandora - možda ipak s malo prenaglašenim poštovanjem, pitao sam se - i tako mi omogućio da pogledam Helen. Uz znakovit pogled rukom sam pokazao prema Hughu Jamesu, koji je u trenutku Helenina dolaska također uljudno ustao i koji je sada bez riječi stajao uz stol. Ona se zbunjeno namrštila, a profesor Šandor tada je, na moje veliko olakšanje, pljesnuo Gezu po ramenu i odveo ga od nas. Učinilo mi se da se to mladome Mađaru

306

nije svidjelo, tako mi je barem izgledalo po držanju njegovih širokih leđa pokrivenih sakoom, no moguće je da sam već bio preuzeo previše Helenine paranoje u vezi s tim čovjekom. U svakom slučaju, na trenutak smo ostali sami i u miru.'Hugh ima knjigu', prošaptao sam, bestidno pogazivši Englezovo povjerenje.Helen me pogledala iznenađeno, ali ipak ne shvaćajući o čemu govorim. 'Hugh?'Glavom sam pokazao prema novome prijatelju, a on nas je iznenađeno pogledao. Helen ga je pogledala razjapljenih usta. Hugh se u nevjerici zagledao u nju. 'Ona je također...?''Nije', prošaptao sam. 'Ona mi pomaže. Gospođica Helen Rossi... Antropologinja.'Hugh joj je srdačno i energično stisnuo ruku, i dalje ne odvajajući pogled od njezina lica. No profesor Šandor tada je ponovno došao do nas i već je čekao. Nije bilo druge: morao sam poći s njim. Helen i Hugh pratili su me u stopu, poput malenog stada.Mjesta u predavaonici već su se počela popunjavati, a ja sam sjeo u prvi red i rukom koja još ipak nije drhtala, iz torbe izvukao bilješke. Profesor Šandor i njegov pomoćnik ponovno su nešto petljali s mikrofonom, a meni je sinulo da me publika možda neće čuti, pa i neće biti razloga za zabrinutost. Međutim, razglas je ubrzo proradio, a ljubazni me profesor predstavio, gorljivo kimajući bijelom glavom dok je čitao bilješke. Ponovio je moje iznimne profesionalne dosege, opisao ugled mojeg sveučilišta, te organizatorima i sudionicima konferencije čestitao na velikoj sreći zahvaljujući kojoj će čuti moje izlaganje. Sve je to ovaj put izgovorio na engleskom, vjerojatno zbog mene. Tada mi je odjednom sinulo da nemam prevoditelja koji će moje izgužvane bilješke prevoditi na njemački, a ta pomisao ulila mi je novo samopouzdanje s kojim sam ušao u veliko iskušenje.'Dobar dan, poštovani kolege, poštovani kolege povjesničari', počeo sam, a potom, uvidjevši da se držim pretjerano ukočeno i svečano, odložio bilješke. 'Hvala što ste mi ukazali čast da vam se danas obratim. Volio bih vam reći nešto o razdoblju otomanskih osvajanja Transilvanije i Vlaške, dvaju vojvodstava koja poznajemo kao dio današnje Rumunjske.' Pravo more zamišljenih lica pomno me

307

promatralo, a ja sam se već počeo pitati je li cijelu atmosferu odjednom zahvatila neočekivana napetost. Transilvanija je za mađarske povjesničare, ali i mnoge druge Mađare, osjetljiva tema. 'Kao što znate, Otomansko Carstvo više je od pet stotina godina vladalo raznim područjima diljem istočne Europe, njima upravljajući iz sigurnih baza nakon što su 1453. osvojili drevni Konstantinopol. Carstvo je uspješno osvojilo desetak i više zemalja, no nekoliko područja nikada nije uspjelo posve pokoriti. U većini slučajeva bila je riječ o izoliranim planinskim zabitima istočne Europe, gdje su se zauzimanju opirali i topografija i mjesno stanovništvo. Jedno od takvih područja bila je i Transilvanija.'Tako sam nastavio, dijelom iz bilježaka, a dijelom na temelju sjećanja, tu i tamo proživljavajući prave napadaje akademske panike. Još nisam dobro ovladao građom, iako su mi Helenine lekcije bile duboko urezane u mozak. Nakon takvog uvoda kratko sam se osvrnuo na glavne otomanske trgovačke smjerove u tom području, a zatim opisao raznorazne vladare i plemiće koji su pokušali odbiti osmanlijske nasrtaje. Među njima sam naveo i Vlada Drakulu, koliko sam mogao nehajnijim tonom, jer smo se Helen i ja bili složili da bi njegovo izostavljanje iz predavanja moglo biti sumnjivo svima koji znaju koliko je bio važan za uništenje osmanlijskih jedinica. Čini se da mi je izgovaranje tog imena pred masom neznanaca palo teže nego što sam očekivao, jer kad sam počeo opisivati nabijanje na kolce dvadeset tisuća turskih vojnika, ruka mi je malo prenaglo poletjela, pa sam srušio čašu s vodom.'Oh, ispričavam se!' uskliknuo sam i postiđeno pogledao prema moru suosjećajnih lica - sa mnom su suosjećali svi osim dviju osoba. Helen je bila blijeda i napeta, dok se Geza Jozsef bio malko nagnuo naprijed. Nije se nimalo smiješio, kao da ga je ta moja nespretnost silno zaintrigirala. Onaj student u plavoj košulji i profesor Sandor dojurili su do mene s rupčićima i već nakon trenutak-dva mogao sam nastaviti, što sam i učinio, koliko sam uspio dostojanstvenije. Istaknuo sam da su, iako su Turci na kraju nadvladali Vlada Drakulu, kao i mnoge njegove drugove - nekako mi se činilo da bih tu riječ svakako morao ubaciti u izlaganje - takvi su se ustanci nastavljali još naraštajima, sve dok se Carstvo nije urušilo zahvaljujući nizu prostorno ograničenih

308

revolucija. Veliki osmanlijski ratni stroj potkopala je upravo lokalna narav tih ustanaka, jer su napadači na osvajačku vojsku uvijek bili u stanju vratiti se na vlastiti teren.Namjera mi je bila predavanje dovršiti nekako elokventnije, no činilo se da su svi i ovako zadovoljni, jer je sa svih strana odjeknuo pljesak. I sam sam se iznenadio činjenicom da sam završio predavanje. Nije se dogodilo ništa strašno. Helen se naslonila s očitim olakšanjem, a profesor Šandor ozareno mi je prišao i stisnuo ruku. Pogledavši uokolo, u stražnjem sam dijelu dvorane ugledao Evu, koja je pljeskala uz vrlo srdačan i, kao i uvijek, dražestan osmijeh. Nešto, međutim, u cijeloj prostorjiji nije bilo kako treba i nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da u njoj više nema dostojanstvenog Geze. Nikako se nisam mogao sjetiti kada je izišao, no moguće je da je njemu završetak mog predavanja bio predosadan.Čim sam završio, svi su ustali i stali blebetati na raznoraznim jezicima. Trojica-četvorica mađarskih povjesničara prišla su mi i čestitala uz stisak ruke. Profesor Sandor blistao je od sreće. 'Izvrsno!' uskliknuo je. 'Ne mogu vam ni reći koliko mi je drago što i vi u Americi tako dobro razumijete povijest naše Transilvanije.' Pitao sam se što bi pomislio kada bi znao da sam sve što sam rekao doznao od jedne od njegovih kolegica, za stolom u istanbulskom restoranu.Eva mi je također prišla i pružila mi ruku. Nisam točno znao bih li je trebao poljubiti ili samo stisnuti, no odlučio sam se za drugu mogućnost. Ako je i bilo promjena, tog je dana izgledala još malo više i impozantnije, pogotovo s obzirom na to da su je okruživali muškarci u izlizanim odijelima. Nosila je tamnozelenu haljinu i teške zlatne naušnice, dok joj je kosa, kovrčava pod zelenim šeširićem, preko noći izgubila ljubičasti sjaj i postala crna.Prišla nam je i Helen, a ja sam odmah primijetio koliko je njihov odnos u takvim prilikama izrazito služben. Čovjek bi teško povjerovao da joj je Helen dan prije poletjela u zagrljaj. Helen mi je prevela tetine čestitke: 'Vrlo lijepo, mladiću. Na licima sudionika jasno se vidjelo da nikoga niste uvrijedili, a to vjerojatno znači da niste rekli ništa osobito. Ali samo nastavite tako uspravno stajati i gledati publiku u oči i daleko ćete dogurati.' Teta Eva te je opaske ublažila blistavim, pravilnim osmijehom. 'A sada moram otići kući i obaviti nekoliko

309

stvari, ali vidjet ćemo se sutra na večeri. Možemo večerati u vašem hotelu.' Nisam znao da ćemo ponovno večerati s njom, no zbog te mi je novosti bilo drago. 'Užasno mi je žao što vam ne mogu prirediti pravu večeru kod kuće, što bih najviše voljela', rekla mi je. 'No kada vam objasnim da mi je stan u stanju obnove, kao i cijela Budimpešta, uvjerena sam da ćete imati razumijevanja. Ne bih mogla dopustiti da mi gost vidi takvu blagovaonicu.' Osmijeh je uistinu bio toliko izniman da je odvlačio pozornost, no iz tog sam malog govora uspio, tako mi se barem činilo, izvući dva podatka - prvo, da u tom gradu minijaturnih stanova (tako sam barem pretpostavljao) ona ima blagovaonicu; a drugo, da je, bez obzira u kakvom je stanju stan, ipak odviše oprezna da ondje na večeri ugosti i nepoznatog Amerikanca. 'Moram se nešto dogovoriti s nećakinjom. Ako je pustite, Helen može večeras doći k meni.' Helen je sve to prevela vjerno i precizno, uz osjećaj krivnje.'Dakako', rekao sam, uzvrativši osmijeh. 'Uvjeren sam da imate mnogo tema, budući da se tako dugo niste vidjele. A čini mi se da ću i ja imati dogovor za večeru.' Pogledom sam već tražio sako od tvida Hugha Jamesa.'U redu.' Ponovno je ispružila ruku, a ja sam je ovaj put poljubio poput pravog Mađara - bilo mi je to prvi put u životu - i teta Eva nakon toga je otišla.Nakon kratke stanke uslijedilo je predavanje na francuskom, o seljačkim bunama u Francuskoj početkom modernog doba, te izlaganja na njemačkom i mađarskom. Ponovno sam sjedio straga, do Helen, uživajući u anonimnosti. Kada je predavanje završio ruski stručnjak za baltičku povijest, Helen mi je tiho rekla da smo se zadržali dovoljno dugo i da možemo otići. 'Knjižnica radi još cijeli sat. Idemo!''Samo trenutak', rekao sam. 'Želim potvrditi dogovor za večeru.' Trebalo mi je još malo truda i vremena da ponovno pronađem Hugha Jamesa. Bilo je očito da je i on tražio mene. Dogovorili smo se da ćemo se u sedam naći u predvorju sveučilišnog hotela. Helen će autobusom otići do tete. Na njezinu sam licu jasno vidio da će se cijelo vrijeme pitati što ćemo doznati od Hugha Jamesa.

310

Kada smo došli do njih, zidovi sveučilišne knjižnice blistali su besprijekornim narančastožutim sjajem, a ja sam ponovno osjetio divljenje prema brzini kojom Mađari obnavljaju zemlju nakon katastrofalnih ratnih razaranja. Čak ni najdespotskije vlade ne mogu biti tako krajnje izopačene ako građanima u tako kratkome roku vrate toliko ljepote. Te napore, zaključio sam, prisjećajući se usputnih opaski tete Eve, u podjednakoj mjeri potiču i mađarski nacionalizam i komunistički žar. 'O čemu razmišljaš?' upitala me Helen. U međuvremenu je navukla rukavice, a torbica joj je bila prebačena preko ruke.'Razmišljam o tvojoj teti.''Ako ti se toliko sviđa, možda ti moja majka neće biti toliko po volji', rekla je i provokativno se nasmijala. 'Ali o tome ćemo razmišljati sutra. Sada ćemo ovdje nešto potražiti.''Što? Prestani se držati toliko zagonetno.'Nije se obazirala na moje riječi i tako smo zajedno ušli u knjižnicu, otvorivši teška izrezbarena vrata. 'Renesansa?' prošaptao sam, no Helen je odmahnula glavom.'Imitacija iz devetnaestog stoljeća. Izvorna zbirka sve do osamnaestog stoljeća, čini mi se, i nije bila u Pešti - nalazila se u Budimu, kao i prvo sveučilište. Sjećam se kako mi je netko od knjižničara jednom rekao da su velik dio najstarijih knjiga u ovoj zbirci knjižnici darovale obitelji koje su u šesnaestom stoljeću bježale od otomanskih napadača. Znaš, na određenim stvarima Turcima možemo biti i zahvalni. Tko zna gdje bi sve te knjige inače završile...'Bilo je ugodno ponovno se naći u knjižnici. Zahvaljujući mirisu i atmosferi, imao sam dojam da sam se vratio kući. Ovdje je bila riječ o pravoj neoklasicističkoj riznici punoj izrezbarenih ploha od tamnoga drva, balkona, galerija, fresaka. No pogled su mi privlačili nizovi polica s knjigama, stotine tisuća knjiga koje su pokrivale zidove prostorija od poda do stropa, uredno posloženih crvenih, smeđih i pozlaćenih uveza, prošaranih korica glatkih na dodir, neujednačenih hrbata smeđih poput starih kosti. Pitao sam se gdje su ih skrivali tijekom rata i koliko je trajalo vraćanje na obnovljene police.Nekoliko studenata još je čitalo i listalo knjige za dugačkim stolovima, dok je neki mladić za velikim radnim stolom razvrstavao hrpe

311

vraćenih primjeraka. Helen mu je prišla i nešto upitala, a on je kimnuo, pozvao nas prema velikoj čitaonici koju sam već načas vidio kroz otvorena vrata. Ondje nam je pronašao veliku knjigu, položio je na stol i ostavio nas da je u miru pogledamo. Helen je sjela i skinula rukavice. 'Da', rekla je tiho. 'Čini mi se da pamtim upravo to. Pogledala sam je neposredno prije nego što sam prošle godine otputovala iz Budimpešte, ali tada mi se činilo da nije osobito važna.' Otvorila je naslovnicu, a ja sam uvidio da ne mogu odrediti čak ni na kojem je jeziku. Riječi su mi bile neobično poznate, a ipak nisam mogao pročitati baš ništa.'Što tu piše?' Prstom sam pokazao riječi za koje sam pretpostavio da bi mogle biti naslov. Papir je bio kvalitetan i debeo, tinta smeđe boje.'Na rumunjskome je', rekla je Helen. 'Razumiješ?''Naravno.' Položila je dlan na stranicu, do moje ruke. Tako sam primijetio da su nam šake gotovo podjednake veličine, iako je ona imala tanje kosti i uske prste uglatih vrhova. 'Evo', rekla je. 'Učio si francuski?''Jesam', priznao sam. I tek tada uvidio sam što je htjela reći i počeo dešifrirati naslov. 'Karpatske balade, 1790.''Vrlo dobro', rekla je. 'Izvrsno.''Mislio sam da ne znaš rumunjski', rekao sam.'Loše govorim, ali uglavnom mogu čitati. Deset godina u školi sam učila latinski, a u pisanje i čitanje rumunjskog u velikoj me mjeri uputila teta. Unatoč majčinu protivljenju, dakako. Moja je majka vrlo tvrdoglava. Rijetko uopće spominje Transilvaniju, iako ni ona sve to, duboko u srcu, nije odbacila.''A što je u toj knjizi?'Oprezno je otvorila prvu stranicu. Ugledao sam visok stupac teksta. Na prvi pogled ništa mi nije bilo razumljivo. Osim što su mi nepoznate bile riječi, i mnoga latinična slova bila su ukrašena raskošnim križevima, viticama, cirkumfleksima i sličnim simbolima. Sve više imao sam dojam da je riječ o crnoj magiji, a ne romanskome jeziku. 'Na tu sam knjigu naišla kada sam obavljala posljednja istraživanja uoči odlaska u Englesku. U ovoj knjižnici o njemu zapravo i nema

312

mnogo građe. Ali pronašla sam nekoliko dokumenata u vezi s vampirima, jer je Matijaš Korvin, naš kralj bibliofil, pokazivao veliko zanimanje za ta stvorenja.''To je rekao i Hugh', rekao sam tiho.'Molim?''Objasnit ću poslije. Nastavi.''No, dobro... ovdje sam se htjela uvjeriti da mi ništa nije promaklo, pa sam pročitala silne klasične tekstove o povijesti Vlaške i Transilvanije. Potrajalo je nekoliko mjeseci. Natjerala sam se da pročitam čak i tekstove na rumunjskom. Dakako, velik dio dokumenata i povijesnih prikaza o Transilvaniji napisan je na mađarskom, budući da je Mađarska stoljećima vladala tim krajevima, no postoji i ponešto rumunjskih izvora. Ovo je zbirka tekstova narodnih pjesama iz Transilvanije i Vlaške, a objavio ih je anonimni sakupljač. Neke od njih i više su od običnih narodnih pjesama - to su pravi epovi.'Njezine su me riječi pomalo razočarale. Očekivao sam nekakav rijetki povijesni dokument, nešto o Drakuli. 'Spominje li se u kojoj od njih i naš prijatelj?''Ne, nažalost ne. Ali jedna pjesma nekako mi se urezala u sjećanje, a ti si me na nju podsjetio kada si mi rekao što nam je Selim Aksoy htio pokazati u onom istanbulskom arhivu - znaš, onaj dio o karpatskim redovnicima koji na kolima ulaze u Istanbul... Sjećaš se? Sada mi je žao što Turguta nismo zamolili da nam zapiše prijevod.' Počela je oprezno okretati stranice. Dio dužih tekstova pri vrhu je imao ilustracije, drvoreze uglavnom ukrasnog karaktera, nalik na narodne vezove, ali i nekoliko ne odviše vješto prikazanih stabala, kuća i životinja. Slova su bila otisnuta uredno, no sama je knjiga izgledala nekako grubo, kao da je izrađena u kućnoj radinosti. Helen je prstom prešla ispod nekoliko prvih stihova, polagano pomičući usne, a zatim je odmahnula glavom. 'Neke su tako tužne', rekla je. 'Znaš, Rumunji su ti, u srcu, drukčiji od Mađara.''Kako?''Jedna mađarska izreka kaže: "Mađar uživa s tugom u srcu." I to je istina - i Mađarska je prepuna tužnih pjesama, a sela su prepuna nasilja, alkoholizma i samoubojstava. No Rumunji su još tužniji, mnogo tužniji. Mi nismo tužni zbog života, nego, čini mi se, po

313

prirodi.' Nagnula je glavu nad staru knjigu, teških trepavica gotovo položenih na obraz. 'Poslušaj ovo... ovo je tipična pjesma.' Prevodila je uz zastajkivanje, a završna je verzija zvučala približno ovako, iako je ovdje riječ o jednoj drugoj pjesmi, koju sam prepisao iz malene zbirke prijevoda iz devetnaestog stoljeća, zbirke koju danas imam u svojoj knjižnici:Mrtvo dijete slatko bijaše i ubavo.Mlađa sestra isti osmijeh ima. I majci govori: "O, majko draga, Mrtva sestrica rekla je nemaj straha. Život koji neće živjeti podaje meni,Da tebi donesem novu sreću." Ali majka ne mogaše glavu podići I samo plakaše za mrtvim djetetom.'Bože sveti', rekao sam i zadrhtao. 'Jasno mi je zašto kultura koja je u stanju pjevati takvu pjesmu vjeruje u vampire... čak ih i stvara.''Da', rekla je Helen, odmahujući glavom, no već je tražila nešto drugo. 'Čekaj!' Iznenada je zastala. 'To je možda upravo to.' Prstom je pokazivala kratku pjesmu s raskošnim ukrasima koji su, kako se činilo, prikazivali zdanja i životinje u bodljikavoj šumi.Napeto sam čekao još nekoliko dugih trenutaka, dok je Helen čitala u sebi. Napokon je podigla pogled. Na licu joj se odražavala uzbuđena iskra. Oči su joj sjale. 'Poslušaj ovo... ne znam koliko ću vjerno prenijeti...' Ovdje ti donosim točan prijevod, koji već dvadeset godina čuvam među svojim papirima:Dojahaše do vrata, do velikoga grada. Do velikoga grada dojahaše iz zemlje smrti."Mi Božji smo ljudi, ljudi s Karpata. Redovnici i sveti, al' samo crne vijesti nosimo U veliki grad donosimo novosti o pošasti. Služeći gospodaru, dolazimo i oplakujemo njegovu smrt." Tako dođoše do grada i grad plakaše s njima Kad uđoše kroz vrata.Od tih neobičnih stihova zadrhtao sam cijelim tijelom, no ipak sam se morao usprotiviti. 'To je tako jako općenito. Spominju se Karpati, no oni se zasigurno pojavljuju i u desecima, možda i stotinama starih

314

tekstova. A taj "veliki grad" mogao bi se odnositi na bilo koji grad. Možda se misli na Božji grad, na nebesko kraljevstvo.'Helen je odmahivala glavom. 'Ne bih rekla', uzvratila je. 'Za ljude s Balkana i iz srednje Europe - kako kršćane, tako i muslimane - veliki je grad oduvijek bio Konstantinopol, osim ako ne računaš one koji su odlazili na hodočašća u Jeruzalem i Meku. A spominjanje pošasti i redovnika... čini mi se da to nekako ima veze s onom pričom u tekstu Selima Aksoya. Ne bi li gospodar kojeg spominju mogao biti sam Vlad Tepeš?''Vjerojatno bi mogao biti...' rekao sam sumnjičavo, 'ali volio bih da imamo nešto konkretnije. Što misliš, koliko je pjesma stara?''To je kod narodnih pjesama uvijek teško odrediti.' Helen se doimala zamišljenom. 'Ova je knjiga tiskana 1790., što vidiš i sam, no nema ni naziva izdavača ni naziva mjesta. Narodne pjesme znaju se bez problema očuvati i tri-četiri stotine godina, a to znači da bi ovi stihovi mogli biti i stoljećima stariji od knjige. Pjesma je mogla poteći s konca petnaestog stoljeća, ili biti možda čak i starija, što se nikako ne bi poklapalo s našim potrebama.''Ilustracija je vrlo neobična', rekao sam i bolje se nagledao.'Ova ih je knjiga prepuna', rekla je tiho Helen. 'Sjećam se kako su me se silno dojmile kad sam prvi put pogledala knjigu. Čini se da ova nema nikakve veze s pjesmom... čovjek bi očekivao redovnika koji moli ili gradske zidine ili nešto slično...''Da,' rekao sam polagano, 'ali pogledaj malo bolje...' Oboje smo se nagnuli nad minijaturnu ilustraciju, gotovo se dodirujući glavama. 'Da barem imamo povećalo', rekao sam. 'Ne čini ti se kao da je u toj šumi - ili gustišu, što je već - nešto skriveno? Nema velikog grada, ali ako bolje pogledaš, vidjet ćeš zdanje nalik na crkvu, koja na kupoli ima križ, a do nje je...''Neka mala životinja.' Bila se posve udubila u sliku, a onda je u jednom trenutku uskliknula: 'Bože moj! Pa to je zmaj!'Kimnuo sam. Ostali smo u istom položaju, zagledani u sliku, gotovo ne dišući. Sićušni i ne odviše pomno izrađeni lik bio nam je tako užasno poznat - raširena krila, rep koji se savija i tvori malenu petlju. Nije bilo potrebe vaditi knjigu radi usporedbe. 'Što to znači?' Čak i taj minijaturni lik bio je dovoljan da mi srce počne mahnito udarati.

315

'Čekaj malo.' Helen je i dalje promatrala ilustraciju, lica na samo koji centimetar od papira. 'Oh, Bože moj', rekla je. 'Jedva je vidim, ali ovdje je napisana i neka riječ, čini mi se, slova su razvučena među drvećem, jedno po jedno. Vrlo su sitna, ali uvjerena sam da su to slova.''Drakulya?' upitao sam, koliko sam uspio tiše.Odmahnula je glavom. 'Ne. Ali moglo bi biti neko ime... Ivi... Ivireanu. Ne znam što bi to bilo. Takvu riječ još nisam vidjela, ali rumunjska prezimena često završavaju na "u." Za ime svijeta, što sve to znači?'Umorno sam uzdahnuo. 'Ne znam, ali ako te instinkt ne vara, ova je stranica nekako povezana s Drakulom, jer na njoj inače ne bi bilo zmaja. Barem ne takvog.'Bespomoćno smo se pogledali. Soba koja je prije samo pola sata bila tako ugodna i gostoljubiva, sada mi je izgledala sumorno i odbojno, poput mauzoleja zaboravljenih znanja.'Knjižničari o toj knjizi ne znaju ništa', rekla je Helen. 'Sjećam se da sam se raspitala, budući da je riječ o raritetnome primjerku.''To znači da ne možemo riješiti ni tu zagonetku', rekao sam na kraju. 'Uzmimo onda barem prijevod, da znamo što smo vidjeli.' Na listu iz bilježnice zapisao sam tekst koji mi je izdiktirala, te sam na brzinu skicirao onu ilustraciju. Helen je pogledavala na ručni sat.'Moram se vratiti u hotel', rekla je.'I ja, jer ću inače zakasniti na dogovor s Hughom Jamesom.' Skupili smo stvari i s poštovanjem dostojnim relikvije, vratili knjigu na mjesto.Možda je stvar bila u kaosu koji su u mojoj mašti izazvali pjesma i ilustracija, ili sam možda bio umorniji od puta nego što sam mislio, s obzirom na onako kasnu večeru u restoranu, s tetom Evom, te predavanje pred masom neznanaca. Bilo kako bilo, kad sam ušao u svoju sobu, trebalo mi je još nekoliko beskonačnih trenutaka da shvatim što sam ugledao, te još više vremena da zaključim kako se i Helen možda, u svojoj sobi, dva kata više, suočila s identičnim prizorom. I u tom trenutku iznenada sam se prestrašio za nju, te sam pojurio prema stubama, ne zastavši ni na trenutak da nešto bolje promotrim. Netko mi je pretražio sobu, od poda do stropa, od kuta do

316

kuta... ladice, ormar, krevet... sve moje stvari bile su razbacane, oštećene, čak i poderane. Ruke koje su to učinile nisu se tek žurile, nego su imale i zle namjere.

42. glava'Ali zar tu ne može pomoći policija? Čini mi se da je Budimpešta prepuna policajaca'. Hugh James odlomio je komad kruha i s tekom zagrizao. 'Kakva užasna stvar. I to vam se još dogodi u stranom hotelu!''Pozvali smo policiju', umirio sam ga. 'Barem mi se čini da jesmo, jer je to umjesto nas obavio jedan hotelski službenik. Rekao je da nitko ne može doći do kasno navečer ili sutra rano ujutro, te da ništa ne diramo. Smjestio nas je u nove sobe.''Molim? Hoćeš reći da je poharana i soba gospođice Rossi?' Hughove velike oči postale su još veće. 'Ima li u hotelu još žrtava pljačke?''Sumnjam', rekao sam sumorno.Sjedili smo na terasi jednog hotela u Budimu, nedaleko od dvorca, odakle nam se pružao pogled na Dunav i Parlament na peštanskoj strani. Vani je još bilo mnogo svjetla, a večernje nebo vodi je podarilo plavo-ružičast sjaj. Mjesto je odabrao Hugh - to mu je jedno od najdražih mjesta, rekao je. Pred nama su šetali Budimpeštanci svih mogućih godina. Mnogi od njih zastajali su pokraj kamene ograde uz rijeku i uživali u lijepom prizoru, kao da ga se ni oni nikako ne mogu zasititi. Hugh je naručio više nacionalnih specijaliteta kako bih što više kušao i upravo smo dobili nezaobilazni zlaćani kruh i bocu Tokaya, glasovitog vina sa sjeveroistoka Mađarske, objasnio je. Već smo bili apsolvirali sve uvodne teme - moje i njegovo sveučilište, moju disertaciju (slatko se nasmijao kada sam mu rekao koliko profesor Šandor griješi u predodžbama u vezi s mojim radom i zaslugama), Hughova istraživanja povijesti Balkana te knjigu koju se sprema izdati, o otomanskim gradovima Europe.'Jesu li što ukrali?' upitao je Hugh i napunio mi čašu.'Ništa', rekao sam mračno. 'Dakako, u sobi nisam ostavio ni novac ni nešto drugo od... vrijednih stvari. Putovnice su ionako na recepciji ili možda čak na policiji.''Što su onda tražili?' Hugh je kratko nazdravio i otpio gutljaj vina.

317

'Riječ je o vrlo, vrlo dugoj priči...' Umorno sam uzdahnuo. 'Ali prilično dobro poklapa se s nekim drugim stvarima o kojima bismo trebali razgovarati.'Kimnuo je. 'U redu. U boj!''Ako i ti dođeš na red...''Svakako.'Popio sam pola čaše, da se nekako ohrabrim, i počeo od samog početka. Vino mi ne bi trebalo da izbrišem eventualne sumnje u vezi s time trebam li Hughu Jamesu ispričati cijelu priču o Rossiju; ako mu ne kažem sve, može mi se dogoditi da ne doznam sve što on zna. Slušao je bez riječi, očito upijao svaku riječ, osim kada sam spomenuo kako je Rossi odlučio stvar istražiti u Istanbulu, kada je praktički poskočio. 'Svega mu na svijetu!' rekao je. 'I ja sam namjeravao otići onamo. Mislim, vratiti se... Bio sam dvaput u Istanbulu, ali još nikada nisam tražio Drakulu.''Ja ću te poštedjeti truda.' Ovaj put ja sam njemu natočio vino i prepričao mu Rossijeve pustolovine u Istanbulu, a potom i njegov nestanak, na što su se Hughove oči iskolačile, iako nije ništa rekao. Na kraju sam opisao susret s Helen, ne izostavljajući ništa od njezina odnosa s Rossijem, te naša dosadašnja putovanja i istraživanja, pa tako i susret s Turgutom. 'I tako me', zaključio sam, 'nakon svega zapravo i ne čudi što mi je netko naopako preokrenuo hotelsku sobu.''Da, upravo tako.' Činilo se da se na trenutak zamislio. Do tog trenutka već smo pojeli pravo malo ali raznoliko mnoštvo variva i kiselih salata. Odložio je vilicu gotovo s tugom, kao da žali što ih nema više. 'Nevjerojatno je to što smo se tako našli. Ali silno me potresao nestanak profesora Rossija... užasno. To je tako strašno i neobično. Prije nego što sam čuo tvoju priču, ne bih bio spreman zareći se da proučavanje Drakule za sobom povlači i nešto više od drugih, običnih povijesnih istraživanja. Osim što sam cijelo vrijeme imao neobičan predosjećaj u vezi sa svojom knjigom... Čovjek ne može djelovati samo na temelju neobičnih predosjećaja, znaš, ali eto, sada smo tu gdje jesmo.''Čini mi se da ti moja priča ipak nije zvučala onoliko nevjerojatno koliko sam se pribojavao.'

318

'A te knjige...' rekao je zamišljeno. 'Sada znam za četiri... moja, tvoja, Rossijeva i još jedna kod onog profesora u Turskoj. Vraški neobično... četiri slične knjige.''Jesi li upoznao Turguta Boru?' upitao sam. 'Rekao si da si dvaput bio u Istanbulu.'Odmahnuo je glavom. 'Nisam, nikada nisam čak ni čuo to ime. S druge strane, čovjek se bavi književnošću, pa na njega i nisam mogao naići na tamošnjem odsjeku za povijest, kao ni na nekim konferencijama. Volio bih kada bi mi jednog dana mogao pomoći da s njim stupim u vezu. Nisam bio u arhivu koji si spomenuo, ali sam o njemu čitao u Engleskoj i već sam razmišljao da bih ga trebao pogledati. Kao što kažeš, uštedio si mi trud. Znaš, o toj slici nikada nisam razmišljao kao o zemljovidu... mislim na tog zmaja u knjizi. To je vrlo važno i neobično zapažanje.''Da, a možda i pitanje od životne važnosti za Rossija', rekao sam. 'No sada si ti na redu. Kako si došao do knjige?'Izraz njegova lica bio je krajnje ozbiljan. 'Kao što si rekao za svoj slučaj - kao i za ostala dva - zapravo nisam došao do knjige, nego sam je praktički dobio, iako ne znam ni od koga ni odakle. Možda bih ti trebao reći malo više o pozadini cijele priče...' Još je nekoliko trenutaka šutio. Stekao sam dojam da smo se približili za njega teškim temama. 'Znaš, diplomirao sam na Oxfordu, prije devet godina i otada predajem na londonskom sveučilištu. Obitelj mi živi u Cumberlandu, u Lake Districtu, i baš nema novca. Mučili su se - kao i ja - da bih stekao što bolje obrazovanje. Oduvijek sam se osjećao kao stranac, nikada nisam posve pripadao sredini u kojoj sam se našao, osobito u privatnoj školi - onamo sam upao zahvaljujući ujaku. Vjerojatno sam učio više od ostalih, nastojao se tako istaknuti. Silno sam volio povijest, od samog početka.'Hugh je ubrusom obrisao usne i odmahnuo glavom, kao da se prisjeća mladenačkih nepromišljenosti. 'Već potkraj druge godine studija znao sam da će mi ići prilično dobro i taj potencijalni uspjeh tjerao me na nove napore. I onda je sve to prekinuo rat. Završio sam gotovo pune tri godine na Oxfordu. Usput, ondje sam prvi put čuo za Rossija, iako ga nisam upoznao. Bit će da je u Ameriku otišao nekoliko godina prije mog dolaska na sveučilište.'

319

Velikim, prilično crvenim dlanom pogladio je bradu. 'Obožavao sam studij, ali volio sam i domovinu, pa sam se odmah javio... u ratnu mornaricu. Prebacili su me u Italiju, a kući sam se vratio nakon godinu dana, ranjenih ruku i nogu.'Oprezno je dodirnuo bijelu pamučnu košulju, neposredno iznad ručnog zgloba, kao da ondje ponovno opipava čudo krvi i novoga života. 'Oporavio sam se prilično brzo i htio sam se vratiti, no nisu me primili - jedno oko oštećeno mi je u eksploziji broda. I tako sam se vratio na Oxford. Nastojao sam ne obazirati se na sirene i diplomirao sam neposredno nakon završetka rata. Posljednji tjedni koje sam ondje proveo u sjećanju su mi kao najsretniji tjedni u životu, čini mi se, unatoč svim nedostacima i oskudici - svijet se oslobodio užasne pošasti, gotovo sam dovršio produljeni studij, djevojka iz mog mjesta, koju sam volio najveći dio života, napokon je pristala na brak... Nisam imao novca, a hrane ionako nije bilo, no u svojoj sam sobici jeo sardine i kući pisao ljubavna pisma - nadam se da ti ne smeta što sve to pričam - i poput pomahnitalog demona učio za ispite. Dakako, to me dovelo do velike iscrpljenosti...'Uzeo je bocu, u kojoj više nije bilo vina, te je odložio uz uzdah. 'Već sam bio gotovo na završetku svih muka i već smo bili dogovorili vjenčanje za kraj lipnja. Noć uoči završnog ispita još sam dugo prelistavao bilješke. Znao sam da sam već naučio sve potrebno, no jednostavno se nisam mogao opustiti. Radio sam u jednome kutu knjižnice, gotovo skriven iza nekih polica, na mjestu s kojeg nisam morao gledati druge luđake koji su još prelistavali svoje bilješke.U tim malim knjižnicama ima i čudesno zgodnih knjiga, a meni je na neko vrijeme pozornost odvukla knjižica s Drydenovim sonetima koja mi se našla nadohvat ruke. Nakon nekoliko minuta morao sam se prisiliti i vratiti je na mjesto. Pomislio sam kako će biti bolje da iziđem i popušim cigaretu, pa se nakon toga ponovno pokušam koncentrirati. Vratio sam knjigu na policu i izišao u dvorište. Noć je bila lijepa i ugodna, prava proljetna i tako sam stajao i razmišljao o Elspeth i kućici koju nam uređuje, te o svojem najboljem prijatelju - trebao mi je biti kum - koji je s Amerikancima poginuo kod naftnih polja Ploieštiju, a nakon toga vratio sam se u knjižnicu. Nemalo sam se iznenadio kada sam uvidio da je Dryden na mojem radnom stolu, kao

320

da ga nisam spremio na mjesto. Već sam pomislio da sam skrenuo od toliko učenja. I već sam se okrenuo da je ponovno stavim na mjesto, kad sam uvidio da nema slobodnog prostora. Stajala je do Dantea, u to sam bio siguran, no ondje se sad nalazila neka druga knjiga, knjiga koja je barem po hrptu izgledala vrlo staro. Ondje je imala i neko malo stvorenje. Izvadio sam je i čim sam je položio u ruku, otvorila mi se na... taj ti je dio poznat.'Srdačno lice u međuvremenu je problijedjelo. Prvo je potražio u džepu na košulji, a zatim i u hlačama i napokon izvadio kutiju cigareta. 'Ne pušiš?' Pripalio je cigaretu i duboko i željno povukao. 'Zaintrigirao me izgled knjige, činjenica da je izgledala tako staro, prijeteći izgled tog zmaja... sve ono što je i tebi odmah upalo u oči. U tri ujutro nije bilo nikoga od knjižničara, pa sam otišao do kataloga i malo počeo istraživati, no došao sam samo do imena Vlada Tepeša i njegova obiteljskog podrijetla. Kako u knjizi nije bilo ni oznake ni kartice naše knjižnice, ponio sam je kući.Loše sam spavao i nisam se uopće mogao koncentrirati na predstojeći ispit. Cijelo vrijeme razmišljao sam samo o tome kako doći do neke druge knjižnice, možda i do Londona i utvrditi što je još moguće doznati. No nisam imao vremena, a kada sam otputovao na vjenčanje, ponio sam tu knjižicu i još dugo povremeno zavirivao u nju, čak i u vrlo neobičnim prilikama. Elspeth me u jednom trenutku uhvatila s knjigom u ruci, a kada sam objasnio kako sam do nje došao, sve joj se zajedno nije nimalo svidjelo. Ni najmanje. Bilo je to pet dana uoči našeg vjenčanja, a ja nisam mogao prestati misliti o knjizi i s njom pričati o njoj, sve dok mi nije rekla da prestanem.A onda, jednog jutra - dva dana uoči vjenčanja - obuzelo me neočekivano nadahnuće. Razmjerno blizu sela u kojem žive moji roditelji nalazi se velika kuća, dvorac iz jakobinskog* doba do kojeg turisti dolaze autobusom. Na školskim izletima meni je uvijek bio nekako dosadan, no sjetio sam se da je plemić koji ga je sagradio skupljao knjige i predmete iz cijelog svijeta. Budući da prije vjenčanja nisam mogao otići u London, pomislio sam da bih možda nekako mogao ući u tu knjižnicu, poznatu knjižnicu, i malo pronjuškati, možda čak i pronaći nešto o Transilvaniji. Roditeljima sam rekao da idem u šetnju, znajući da će zaključiti kako želim posjetiti Elsie.

321

* Odnosi se na početak 17. st., tj. vrijeme vladavine engl. kralja Jakova (Jamesa) I., dakle od 1603. do 1625. godine.Jutro je bilo kišovito... maglovito i hladno. Domaćica u dvorcu rekla je da tog dana ne primaju posjetitelje, ali me pustila da pogledam knjižnicu. Znala je za vjenčanje u selu, poznavala moju baku i skuhala mi čaj. Kada sam, skinuvši baloner, pronašao dvadeset ormara s knjigama s Velikog putovanja tog starog jakobinca, turneje za koja je na istok došao dalje nego većina kolega i suparnika, zaboravio sam na sve ostalo.Prelistavao sam sva ta čudesa, kao i druge stvari, koje je skupio u Engleskoj, možda nakon europskog putovanja, i tako došao do jednog povijesnog prikaza Mađarske i Transilvanije, a u njoj sam naišao na ime Vlada Tepeša, potom sam naišao na još jedan sličan primjer i na kraju, na svoju veliku radost i zapanjenost, naišao sam i na prikaz Vladova pokopa na jezeru Snagov, pred oltarom crkve koju je ondje preuredio. Bila je to zapravo legenda koju je zabilježio engleski pustolov koji se našao u tom kraju - na naslovnici se nazvao jednostavno "Putnik", a bio je suvremenik onog jakobinskog skupljača. To je, znaš, bilo oko 130 godina nakon Vladove smrti."Putnik" je u samostan u Snagovu došao 1605. Opširno je razgovarao s tamošnjim redovnicima, a oni su mu rekli da je prema legendi jedna velika knjiga, blago njihova samostana, tijekom Vladova pogreba položena na oltar, te da su se u nju potpisali nazočni redovnici, dok su oni koji nisu znali pisati nacrtali zmaja, u čast Zmajeva reda. Na žalost, nigdje se ne spominje što se s knjigom događalo nakon toga. No meni je to bilo neopisivo zanimljivo. Putnik je potom još naveo kako je zamolio da mu pokažu grobnicu i redovnici su mu pokazali kamenu ploču u podu ispred oltara. Na ploči se nalazio portret Vlada Drakule, a preko njega riječi na latinskome - moguće također ispisane bojom, budući da Putnik nije spomenuo da je nešto bilo uklesano, a u oči mu je upao izostanak uobičajenog križa koji inače obilježava grobove. Epitaf, koji sam pomno prepisao - ne znam koji me instinkt na to naveo - bio je napisan na latinskom.' Hugh je stišao glas, osvrnuo se i ugasio cigaretu u pepeljari na stolu.'Nakon što sam ga zapisao i još se malo mučio sa značenjem, naglas sam pročitao prijevod: "Štioče, otkopaj ga..." Znaš kako ide. Vani je i

322

dalje padala jaka kiša i jedan prozor u knjižnici koji nije bio dobro zatvoren iznenada se otvorio i ponovno zatvorio uz tresak, tako da sam osjetio dašak vlažnoga zraka. Vjerojatno sam bio nervozan, jer sam srušio šalicu i jedna kapljica čaja završila je na knjizi. Dok sam brisao čaj i osjećao užasnu grižnju savjesti zbog takve nespretnosti, pogledao sam na ručni sat - bilo je već jedan, pa sam shvatio da se moram požuriti kući na objed. Činilo mi se da u knjižnici više nema ničega vrijednog osobitog truda, pa sam vratio knjige na mjesto, zahvalio domaćici i vratio se kući seoskim puteljcima, među svim onim lipanjskim ružama.Došavši do roditeljske kuće, očekivao sam da ću ih, možda i zajedno s Elsie, zateći za stolom. Međutim, ondje je vladao kaos. U kući se okupilo više prijatelja i susjeda, a moja je majka plakala. Otac je izgledao silno uzrujano.' Hugh je tada zapalio još jednu cigaretu, šibicom koja je zadrhtala u sve većoj tami. 'Položio mi je ruku na rame i rekao da se na glavnoj cesti dogodila prometna nesreća. Elsie se posuđenim automobilom vraćala iz kupnje u obližnjem gradiću. Padala je jaka kiša. Pretpostavljali su da je nešto ugledala i naglo skrenula. Nije poginula, hvala Bogu, ali je teško ozlijeđena. Njezini su roditelji odmah otišli u bolnicu, a moji su čekali mene.Posudio sam auto i onamo se odvezao toliko brzo da sam i sam zamalo doživio nesreću. Znam da te sve to ne zanima, ali... ležala je zamotane glave i širom otvorenih očiju. Eto, tako je izgledala. Sada živi u nekakvom domu, gdje je izvrsno njeguju, ali uglavnom ne govori i gotovo ništa ne razumije. Sama se ne može ni hraniti. U svemu je najstrašnije...' Glas mu je podrhtavao. 'Najstrašnije je to što sam oduvijek mislio da je bila riječ o nesreći, pravom nesretnom slučaju, a sada kada sam čuo tvoje priče... o Rossijevu prijatelju Hedgesu i tvojoj... tvojoj mački... više ne znam što da mislim.' Energično je uvlačio dim.Duboko sam uzdahnuo. 'Tako mi je užasno, užasno žao. I ne znam što bih rekao. Doživio si užasnu sudbinu.''Hvala.' Činilo mi se da pokušava povratiti barem dio uobičajenog držanja. 'Prošlo je već dosta godina, znaš, i vrijeme liječi rane. Stvar je samo u tome da...'

323

Tada nisam znao što znam danas, nisam znao što se trebalo naći u nastavku rečenice koju nije dovršio... nisam poznavao tu beskorisnost riječi, neizrecivih izraza gubitka. Dok smo tako sjedili, a prošlost je lebdjela u prostoru među nama, pojavio se konobar sa svijećom u staklenoj svjetiljci koju je postavio na stol. U restoran je dolazilo sve više ljudi, a iznutra je dopirao smijeh.'Još sam osupnut svime što si ispričao o Snagovu', rekao sam nakon nekoliko trenutaka. 'Znaš, još nisam čuo ništa o grobnici - mislim, to o natpisu i portretu i činjenici da nema križa. Činjenica da se natpis poklapa s riječima na koje je Rossi naišao na zemljovidima u Istanbulu iznimno je važna, čini mi se - to je dokaz da je Snagov bio u najmanju ruku lokacija prvog Drakulina groba.' Prstima sam pritisnuo sljepoočice. 'Zašto onda... Zašto se zemljovid - onaj zmaj u knjigama i zmajoliki prikaz iz arhiva - ne poklapaju s topografijom Snagova-jezera... otoka?''I ja bih to volio znati.''Jesi li nakon toga nastavio istraživati Drakulu?''Još nekoliko godina nisam radio ništa na tom području.' Hugh je ugasio opušak. 'Nisam imao snage. Međutim, prije približno dvije godine, shvatio sam da sam ponovno počeo razmišljati o njemu, a kada sam počeo raditi na knjizi koja je pred izlaskom, knjizi o Mađarskoj, u svakom sam trenutku vodio računa i o tragovima koji bi mogli biti povezani s njim.'Vani je već postalo vrlo mračno, a na površini Dunava svjetlucali su odrazi svjetala s mosta i peštanskih zdanja. Konobar nam je prišao i ponudio eszpresszo, što smo zahvalno prihvatili. Hugh je otpio gutljaj kave i odložio šalicu. 'Hoćeš pogledati knjigu?' upitao je.'Knjigu za koju skupljaš materijal?' Još nekoliko trenutaka bio sam zbunjen.'Ne... moju knjigu sa zmajem.'Preneraženo sam se trgnuo. 'Imaš je kod sebe?''Uvijek je nosim sa sobom', rekao je ozbiljno. 'No, dobro, gotovo uvijek. Zapravo sam je ostavio u hotelu dok sam danas bio na predavanjima, jer mi se činilo da će ondje biti sigurnija dok održim svoje izlaganje. Kad samo pomislim da su je mogli ukrasti...' Tada je zašutio. 'Ti svoju nisi ostavio u sobi, zar ne?'

324

'Nisam.' Morao sam se nasmiješiti. 'I ja nosim svoju knjigu.'Oprezno je premjestio šalice u stranu i otvorio torbu za spise. Iz nje je izvadio ulaštenu drvenu kutiju, a iz nje, pak, nešto omotano tkaninom. Knjiga je bila manja od moje, ali uvezana u isti izlizani velur. Listovi su bili izrazitije smeđi i krhkiji nego u mojoj knjizi, no zmaj na sredini bio je isti, širio se sve do rubova stranica i neprijateljski nas gledao. Ja sam bez riječi otvorio svoju torbu, izvadio knjigu i otvorenu je položio do Hughova zmaja. Identični su, zaključio sam nakon što sam pomno pogledao obje slike.'Pogledaj ovu mrlju... čak je i to isto. Otisnuti su istom matricom', rekao je Hugh tiho.Odmah sam uvidio da ima pravo. 'Znaš, to me podsjeća na nešto drugo, što sam ti sada zaboravio spomenuti. Gospođica Rossi i ja poslije podne smo svratili do sveučilišne knjižnice, prije povratka u hotel, jer je htjela pogledati nešto što je ondje vidjela još davno.' Opisao sam mu zbirku rumunjskih narodnih pjesama i neobične stihove o redovnicima koji ulaze u veliki grad. 'Učinilo joj se da bi to moglo imati određene veze s pričom u onom istanbulskom rukopisu koju sam ti spominjao. Stihovi su bili vrlo općeniti, no pri vrhu stranice nalazio se zanimljv drvorez, prikaz svojevrsnog gustiša ili šume, u kojoj se nalaze minijaturna crkva i zmaj, te jedna riječ.''Drakulya?' upitao je Hugh, baš kao i ja u knjižnici.'Ne, Ivireanu.' Potražio sam list u bilježnici i pokazao mu kako se piše.Pogledao me razrogačenih očiju. 'Ali to je nevjerojatno!' uskliknuo je.'Što? Reci mi! Odmah!''To je točno isto ime koje sam jučer vidio u knjižnici.''U istoj knjižnici? Gdje? U istoj knjizi?' Nestrpljivost me razdirala toliko da nisam mogao uljudno čekati odgovor.'Da, u sveučilišnoj knjižnici, ali ne u istoj knjizi. Cijeli tjedan već listam knjige i tražim materijal za svoj projekt, a budući da mi je naš dragi prijatelj uvijek negdje u podsvijesti, neprestano nailazim na neobične tragove koji ukazuju na njegov svijet. Znaš, Drakula i Hunyadi bili su zakleti neprijatelji, kao i poslije Drakula i Matijaš Korvin, tako da čovjek tu i tamo nailazi na Drakulu. Za objedom sam ti spomenuo da sam pronašao rukopis koji je naručio Korvin, dokument u kojem se spominje duh u amfori.'

325

'Oh, da', rekao sam gorljivo. 'I ondje si vidio riječ Ivireanu?''Zapravo nisam. Korvinov je rukopis vrlo zanimljiv, ali razlozi su druge prirode. U rukopisu stoji... no, da, dio sam prepisao... Original je na latinskom.'Izvadio je svoju bilježnicu i pročitao mi nekoliko rečenica. '"Ljeta Gospodnjeg 1463. kraljev ponizni sluga nudi mu ove riječi iz velikih spisa, sve da Njegovo Veličanstvo stekne pojam o prokletstvu vampira, gorio u paklu. Ovo je izvješće za kraljevsku zbirku Njegova Veličanstva. Nek pomogne mu u liječenju tog zla u našem gradu, u dokidanju postojanja vampira i obrani od te pošasti." I tako dalje. I tada je ljubazni pisar, tko god to bio, popisao raznorazna spominjanja u klasičnim djelima, pa tako i priče o duhu u amfori. Kao što si i sam zaključio, rukopis je nastao godinu dana nakon Drakulina uhićenja i prvog zatvaranja u blizini Budima. Znaš, onaj tvoj opis istih problema o kojima je razmišljao turski sultan, a na što si naišao u onim dokumentima u Istanbulu, navodi me na pomisao da je Drakula stvarao probleme gdje god se našao. U oba prikaza spominje se pošast, kao i vampiri. Vrlo su slični, zar ne?'Zamišljeno je zašutio. 'Zapravo, ta veza s pošasti, odnosno kugom, na određeni način i nije toliko nategnuta... u jednom talijanskom dokumentu u knjižnici Britanskog muzeja pročitao sam da je Drakula protiv Turaka koristio i biološko oružje. Zapravo je vjerojatno jedan od prvih Europljana koji su koristili takva sredstva. Običavao je svoje ljude koji su navukli neku zaraznu bolest slati u turske logore, dakako, u osmanlijskoj odjeći.' Pri svjetlu one svijeće, Hughove su oči bile nekako sužene, lice mu se sjajilo od intenzivne koncentriranosti. Tada mi je sinulo da smo u Hughu Jamesu naišli na saveznika iznimne inteligencije.'Sve je to fascinantno', rekao sam. 'Ali što je bilo s tom riječju Ivireanu?''Oh, ispričavam se, užasno mi je žao.' Hugh se nasmiješio. 'Malo sam skrenuo s puta... Da, vidio sam je u ovdašnjoj knjižnici. Na nju sam naišao prije tri-četiri dana, čini mi se, u Novome zavjetu na rumunjskome, iz sedamnaestog stoljeća. Tu sam knjigu listao jer mi se činilo da se u izgledu korica vidi neobično jak otomanski utjecaj. Pri dnu naslovnice bila je ispisana riječ Ivireanu— uvjeren sam da je to

326

bila ta riječ. Tada mi se to nije učinilo važnim - iskreno govoreći, neprestano nailazim na rumunjske riječi koje me zbunjuju, jer taj jezik poznajem vrlo oskudno. Pozornost mi je zapravo privukla zbog oblika... slova su nekako bila vrlo elegantna. Pretpostavio sam da je to naziv nekog mjesta ili nešto slično.'Nestrpljivo sam uzdahnuo. 'I to je bilo sve? Nisi je vidio nigdje drugdje?''Na žalost, nisam.' Hugh se sada posvetio napuštenoj šalici s kavom. 'Ako je ponovno negdje vidim, svakako ću te obavijestiti.''No, da, na kraju možda i nema osobite veze s Drakulom', rekao sam, ne bih li se nekako utješio. 'Samo mi je žao što nismo imali više vremena da proučimo ovu knjižnicu. Nažalost, u ponedjeljak se moramo vratiti u Istanbul... ne smijem se zadržati nakon završetka konferencije. Ako pronađeš štogod zanimljivo...''Svakako', rekao je Hugh. 'Ostajem još šest dana. Ako na nešto naiđem, da ti pišem na odsjek?'To me prilično šokiralo. Već danima nisam ozbiljno razmišljao o Americi i domu i nisam imao pojma kad ću ponovno pogledati poštu u sandučiću na odsjeku. 'Ne, ne', odgovorio sam žurno. 'Barem ne još zasada. Ako pronađeš nešto što bi nam po tvome mišljenju moglo istinski pomoći, molim te nazovi profesora Boru. Samo mu objasni da smo razgovarali... Kad ja budem s njim razgovarao, reći ću mu da ćeš mu se možda ubrzo javiti.' Izvadio sam Turgutovu posjetnicu i Hughu napisao broj.'Izvrsno.' Spremio ju je u unutarnji džep. A ovo je moja posjetnica. Nadam se da ćemo se opet vidjeti.' Još smo nekoliko trenutaka sjedili u tišini, on pogleda spuštena prema stolu na kojem su se nalazile prazne šalice, tanjuri i treperava svijeća. 'Čuj', rekao je na kraju. Ako je sve što si rekao istina - ili barem ono što je rekao Rossi - i ako postoji grof Drakula ili Vlad Nabadač - ako postoji i dan-danas - u nekom užasnom smislu, tada bih ti volio pomoći da ga...''Uklonimo?' dovršio sam tiho. 'Vodit ću računa o tome.'Činilo se da više nemamo što reći, iako sam se nadao da ćemo jednog dana ponovno razgovarati. Pronašli smo taksi kojim smo se vratili u Peštu, a on je ustrajao na tome da me otprati do hotela. Upravo smo se srdačno opraštali kada je službenik s kojim sam ranije razgovarao

327

neočekivano iskočio iza recepcije i uhvatio me za podlakticu. 'Herr Paul!' rekao je uzemireno.'Što se dogodilo?' I Hugh i ja iznenađeno smo ga pogledali. Bio je to visok, pogrbljen muškarac u plavoj radničkoj kuti, s brčinama kakve su vjerojatno nosili hunski ratnici. Privukao me i obratio mi se vrlo povjerljivim glasom, a ja sam samo uspio dati znak Hughu da pričeka. U blizini nije bilo nikoga, a ja baš i nisam imao pretjeranu volju ostati sam usred nove krize.'Herr Paul, znam 'ko je danas popodne bio u vašu zimmer.''Molim? Tko?' upitao sam.'Hram, hmm.' Radnik je počeo gotovo pjevušiti. Pogledavao je oko sebe, pretraživao džepove vjerojatno na znakovit način, samo da sam znao što mi time želi pokazati. Već sam se počeo pitati je li malouman.'Traži mito', preveo je jedva čujno Hugh.'Oh, za ime svijeta', rekao sam već malodušno, no onom čovjeku pogled se već bio zatamnio, a nova iskra pojavila se tek kad sam izvukao dvije velike mađarske novčanice. Kriomice ih je uzeo i skrio u džep, ali nije rekao ništa čime bi potvrdio moju kapitulaciju.'Herr Amerikanac', prošaptao je. 'Znam da popodne nije bio samo ein čovjek. Bila su dvojica. Jedan je došao prvi, važan čovjek. Nakon njega drugi. Vidio sam kad sam išao gore s jednim kovčegom, u jednu drugu zimmer. Odma sam ih vidio. Razgovarali su. Zajedno su izašli.''I nitko ih nije spriječio ni presreo?' upitao sam ljutito. 'Tko su ta dvojica? Mađari?' Čovjek je opet pogledavao na sve strane, a ja sam se odupirao želji da ga požurim. Ta tajnovita atmosfera već mi je razdirala živce. Vjerojatno sam izgledao vrlo ljutito, jer me Hugh pokušao smiriti uhvativši me za podlakticu.'Važni čovjek Mađar. Drugi nije Mađar.''Kako znaš?'Još tišim glasom: 'Jedan čovjek Mađar, ali zajedno pričaju Anglisch.' Više od toga nije htio reći, unatoč tome što je u mojim pitanjima bilo sve više prijetnje. Budući da je očito zaključio da mi je s obzirom na iznos forinti koji je dobio već dao dovoljno informacija, iz njega možda više nikada ne bih izvukao ni riječ da nije bilo nečega što mu je iznenada, kako se činilo zaokupilo pozornost. Gledao je pokraj mene i ja sam se nakon nekoliko trenutaka također okrenuo, pogledao u

328

smjeru njegova pogleda kroz veliki izlog uz ulaz u hotel. Kroz to sam staklo načas, samo u djeliću sekunde, ugledao onu pojavu upalih očiju koju sam već i predobro upoznao, lice koje pripada grobu, a ne ulici. Službenik je počeo ubrzano mucati, uhvativši se za moju ruku. 'Eno ga, s tim vražjim licem - onaj Anglischer čovjek!'Uz valjda pravi krik, oslobodio sam se njegove ruke i potrčao prema vratima; Hugh je, ostavši nevjerojatno pribran (uvidio sam poslije), iz stalka pokraj recepcije izvukao nekakav kišobran i pojurio za mnom. Čak i onako uzbunjen, čvrsto sam stiskao torbu, što me u trčanju usporavalo. Skretali smo čas lijevo, čas desno, jurili ulicama amo-tamo, ali sve je bilo uzalud. Nisam mu čuo čak ni korake, pa nisam znao na koju je stranu pobjegao.Napokon sam se zaustavio i naslonio na zid jedne zgrade, pokušavajući doći do daha. Hugh je također bio jako zadihan. 'Što je to bilo?' jedva je izustio.'Onaj knjižničar', rekao sam kada sam smogao dovoljno snage za te dvije riječi. 'Onaj koji nas je pratio u Istanbul. Siguran sam da je on.''Bože presveti.' Hugh je rukavom obrisao čelo. 'Kako se našao ovdje?''Pokušava doći do mojih preostalih bilježaka', rekao sam kroz pištanje u dušniku. 'To je vampir, ako si u stanju povjerovati u takvo što, a ja sam ga sad doveo u ovaj prelijepi grad.' Zapravo sam rekao i više od toga, a Hugh je iz našeg zajedničkog jezika vjerojatno razabrao sve američke izraze bijesa i frustriranosti. Pomisao na prokletstvo koje vučem za sobom zamalo mi je u oči izmamilo suze.'No, hajde', rekao je Hugh, želeći me umiriti. 'Dobro znamo da je ovdje i prije bilo vampira.' Ali bio je blijed i pogledavao je na sve strane, čvrsto držeći kišobran.'Do bijesa!' Šakom sam udario po zidu.'Moraš biti na oprezu', rekao je Hugh razumno. 'Je li se vratila gospođica Rossi?''Helen!' Ona mi u prvi tren nije pala na pamet, a Hugh se zamalo nasmijao kada je vidio moju reakciju. 'Idem provjeriti što je s njom. Nazvat ću i profesora Boru. Čuj, Hugh... i ti pripazi. Jednostavno se čuvaj, može? Vidio te sa mnom, a čini mi se da to u posljednje vrijeme ljudima baš i ne donosi sreću.'

329

'Bez brige...' Hugh je zamišljeno gledao kišobran. 'Koliko si platio onom hotelskom službeniku?'Nasmijao sam se unatoč zadihanosti. 'Da, zadrži kišobran.' Srdačno smo se rukovali i Hugh je krenuo prema svom hotelu koji se nalazio u blizini. Nije mi se sviđalo što odlazi sam, no sada je na ulicama bilo ljudi, šetača. Osim toga, znao sam da će on uvijek ići svojim putem. Jednostavno je takav čovjek.Kad sam se vratio u hotelsko predvorje, prestrašenome službeniku više nije bilo traga ni glasa. Možda je stvar bila samo u tome što mu je završila smjena, jer se na njegovu mjestu sada nalazio glatko izbrijani mladić. Pokazao mi je da je ključ Helenine nove sobe još na mjestu, pa sam na temelju toga zaključio da je još kod tete. Mladić mi je dopustio da se poslužim telefonom, nakon što smo detaljno dogovorili pokrivanje troškova, a zatim je, nakon dva pokušaja, zazvonio Turgutov telefon. Uzrujao sam se zbog činjenice da moram zvati s hotelskog telefona, jer sam znao da ga možda prisluškuju, no to je u to vrijeme bila jedina mogućnost. Morao sam se nadati da će naš razgovor biti odviše neobičan da ga netko shvati. Na kraju sam začuo škljocaj, a potom i Turgutov glas, dalek, ali srdačan. Javio se na turskome.'Profesore Bora!' povikao sam. 'Turgute, ovdje Paul, zovem iz Budimpešte.''Paul, dragi moj prijatelju!' Učinilo mi se da u životu nisam čuo nešto milozvučnije od grmljavine tog dalekog glasa. 'Nešto nije u redu s linijom... dajte mi svoj broj za slučaj da se prekine.'Službenik mi je dao broj, pa sam ga prenio vičući. On je viknuo: 'Kako ste? Jeste ga pronašli?''Ne!' povikao sam. 'Dobro smo i doznali smo nekoliko novih stvari, ali dogodilo se nešto strašno.''Što?' Jasno sam čuo koliko je preneražen, iako sam mu jedva razabirao glas. 'Nešto vam se dogodilo? Ili gospođici Rossi?''Ne... sve je u redu, ali knjižničar je došao za nama.' Čuo sam bujicu riječi, možda i shakespeareovskih psovki koje, međutim, nije bilo moguće razabrati zbog smetnji na liniji. 'Što mislite, što bismo trebali učiniti?'

330

'Još ne znam.' Turgutov je glas postao malo jasniji. 'Kod sebe uvijek imate komplet koji sam vam dao?''Da', odgovorio sam. 'Ali ne mogu mu se dovoljno približiti da nešto poduzmem. Mislim da mi je danas prekopao sobu, dok smo bili na konferenciji, a čini se da je imao i pomagača.' Pomislio sam kako je moguće da nas policija u tom trenutku prisluškuje. Tko zna što uopće mogu misliti o takvom razgovoru?'Budite vrlo oprezni, profesore.' Učinilo mi se da je Turgut zabrinut. 'Nemam mudrih savjeta, ali ubrzo ću imati novosti, možda i prije nego što se vratite u Istanbul. Drago mi je da ste večeras nazvali. Gospodin Aksoy i ja pronašli smo jedan novi dokument, nešto što ni on ni ja još nismo vidjeli. Pronašao ga je u Mehmedovu arhivu.Godine 1477. napisao ga je jedan monah istočne pravoslavne crkve i treba ga prevesti.'Na liniji su se ponovno pojavile smetnje, pa sam morao povikati: 'Rekli ste 1477.? Na kojem je jeziku?''Ne čujem vas, dragi moj mladiću!' vikao je Turgut iz daljine. 'Imali smo jaku kišu. Nazvat ću vas sutra navečer.' Kakofonija glasova - nisam bio u stanju odrediti jesu li na mađarskom ili na turskom - prekinula nas je i posve zagušila njegove riječi. Još malo škljocanja, a zatim potpuna tišina - prekid linije. Polagano sam spustio slušalicu, pitajući se bih li ga trebao još jedanput nazvati, no službenik je već odnosio telefon, zabrinuta izraza lica, i zbrajao troškove na komadiću papira. Neraspoloženo sam platio i još nekoliko trenutaka nepomično stajao, budući da mi se nikako nije išlo u svoju novu praznu sobu, u koju sam smio ponijeti tek pribor za brijanje i čistu košulju. Raspoloženje mi se naglo pogoršavalo - iza mene je već bio naporan dan, a sat u predvorju pokazivao je gotovo sedam.Zapravo bih bio potonuo još dublje, da se u tom trenutku pred hotelom nije zaustavio taksi. Helen je izišla i platila vožnju, a zatim ušla u predvorje. Još nije primijetila da stojim na recepciji i na njezinu licu odražavali su se krajnja ozbiljnost i rezerviranost, uz onaj melankoličan intenzitet koji sam na njemu katkada uočavao. Bila se omotala maramom od paperjaste crno-crvene vune koju još nisam vidio. Moguće je da je bila riječ o tetinu daru. Marama je ublažavala krute linije njezina kostima i ramena i zahvaljujući njoj koža joj je

331

imala bjeličast sjaj, tako da je blistala pod nesmiljenom rasvjetom u predvorju. Izgledala je poput princeze, a ja sam još nekoliko trenutaka bestidno piljio u nju prije nego što me primijetila. Pritom me nije zaokupila tek njezina ljepota, koju je reljefno naglašavala meka vuna i kraljevsko držanje brade. U tom sam se trenutku ponovno, uz nelagodno podrhtavanje utrobe, prisjetio onog portreta u Turgutovoj radnoj sobi - ponosnog držanja glave, dugačkog i pravilnog nosa, tamnih očiju s teškim, nadvijenim kapcima. Možda sam samo umoran, objasnio sam samome sebi. Kada me Helen ugledala i nasmiješila se, ta se slika odmah raspršila.

43. glavaDa ga nisam probudila, ili da je bio sam, Barley bi, čini mi se, prespavao prelazak granice, pa bi ga grubo probudili španjolski dužnosnici. Ovako je, napola u snu, stupio na peron u Perpignanu, pa sam se tako ja raspitala za autobusnu postaju. Kondukter u plavoj odori se namrštio, kao da smatra kako bismo u to vrijeme već trebali biti kod kuće, u dječjem krevetu, no ipak je bio ljubazan, pa je pronašao našu prtljagu. Kamo putujemo? Rekla sam mu da nam treba autobus za Les Bains, a on je samo odmahnuo glavom. Morat ćemo pričekati do jutra - zar ne znam da je već gotovo ponoć? U obližnjem urednom hotelu moj "brat" - snašla sam se bez razmišljanja - i ja zasigurno ćemo pronaći sobu. Kondukter nas je odmjerio od glave do pete, uočavajući koliko sam tamna i iznimno mlada, pretpostavila sam, te koliko je Barley mršav, krakat i plav, no samo je coknuo jezikom i otišao za poslom.

Dan je osvanuo još vedriji i ljepši nego prethodni, a kada sam se s Helen našao na doručku, sinoćnje crne slutnje nalikovale su tek na dalek san. Sunce je provirilo kroz prašne prozore i obasjalo bijele stolnjake i velike šalice za kavu. Helen je nešto bilježila u malenu bilježnicu. 'Dobro jutro', rekla je srdačno kada sam sjeo i posegnuo za kavom. 'Jesi li spreman za susret s mojom majkom?''Otkako smo stigli u Budimpeštu i ne razmišljam o nečemu drugom', priznao sam. 'Kako ćemo doći do nje?'

332

'Njezino se selo nalazi sjeverno od Budimpešte. Nedjeljom onamo vozi samo jedan autobus, pa moramo paziti da nam ne promakne.Vožnja traje oko sat vremena, a vodi nas jedino kroz vrlo dosadna predgrađa.'Činilo mi se da mi ništa u vezi s tim izletom nikako ne bi moglo biti dosadno, ali ipak nisam ništa rekao. Međutim, još me mučila jedna stvar. 'Helen, jesi li sigurna da želiš da idem s tobom? S majkom možeš razgovarati i bez mene. Možda bi joj tako bilo manje neugodno nego da se pojaviš s neznancem - pa još i Amerikancem. Osim toga, što ako zbog mojeg dolaska bude imala neugodnosti?''Upravo zahvaljujući tebi bit će joj lakše govoriti', rekla je Helen odlučno. 'U mojem je društvu vrlo rezervirana. A ti ćeš je šarmirati.''No, da, mogu reći samo da me još nitko nikada nije optužio za šarmiranje.' Uzeo sam tri kriške kruha i maslac.'Bez brige... nisi stvoren za šarmiranje.' Helen mi se ironično nasmiješila, no učinilo mi se da sam u njezinim očima ugledao i tračak naklonosti. 'Stvar je samo u tome da je moju majku lako šarmirati.'Pritom nije dodala: Kad ju je šarmirao Rossi, zašto ne bi i ti? Učinilo mi se da je pametnije ostati na tome.'Nadam se da si joj javila da dolazimo'. Dok sam je gledao, upitao sam se hoće li majci ispričati kako ju je napao onaj knjižničar. Malena marama čvrsto joj je obavijala vrat i ja sam se silno trudio da je svako malo ne pogledavam.'Teta Eva sinoć joj je poslala poruku', odgovorila je Helen staloženo, te mi dodala marmeladu.Autobus u koji smo ušli u sjevernome dijelu grada polagano je vijugao predgrađima, baš kao što je Helen i predvidjela - prvo kroz stare periferne kvartove teško oštećene u ratu, a potom među nizovima novijih zdanja, visokih i bijelih, poput spomenika na grobovima divova. To je taj komunistički napredak, razmišljao sam, o kojem se u zapadnim medijima često i opširno govori s velikom nenaklonošću - tjeranje milijuna ljudi diljem istočne Europe u sterilne nebodere. Autobus se zaustavio kod više takvih stambenih kompleksa, a ja sam se uhvatio kako razmišljam o tome koliko su doista sterilni. Oko svih su se zgrada viđali mali vrtovi prepuni povrća i začinskog bilja, šarenog cvijeća i leptira. Na jednoj klupi ispred zgrade, u blizini jedne

333

od postaja, dvojica staraca u bijelim košuljama i tamnim prslucima nešto su igrala na nekoj ploči - iz daljine nisam uspio otkriti o čemu je točno bila riječ. U autobus je ušlo nekoliko žena u šareno izvezenim bluzama - svečanoj odjeći? - a jedna je unijela maleni kavez u kojem se nalazila živa kokoš. Vozač je kokoš pustio zajedno s ostalim putnicima, a njezina vlasnica smjestila se u stražnji dio autobusa s iglama i pletivom.Kada su predgrađa ostala iza nas, autobus se našao na otvorenoj cesti, uz koju su se vidjela plodna polja i široki, prašni putevi. S vremena na vrijeme nailazili smo na konjsku zapregu - kola su izgledala poput jednostavne košare od granja - na kojoj bi sjedio seljak s crnim šeširom i u prsluku. Tu i tamo dostigli bismo i pokoji automobil, od onakvih kakvi bi se u Sjedinjenim Državama nalazili u muzeju. Zemlja je bila prelijepo zelena i svježa, a vrbe žutog lišća nadvijale su se nad vijugave potoke. Povremeno smo ulazili u sela. Među ostalim zvonicima ponekad sam uočavao i lukovičaste kupole pravoslavne crkve. Helen se nagnula preko mene, da bolje vidi kroz prozor. 'Da nastavimo ovom cestom, došli bismo u Ostrogon, prvu prijestolnicu mađarskih kraljeva. To bi vrijedilo pogledati, kada bismo imali vremena.''Sljedeći put', slagao sam. 'Zašto je tvoja majka odlučila živjeti baš ovdje?''Oh, ovamo se preselila još kada sam bila u srednjoj školi, kako bi bila bliže planinama. Nisam htjela poći s njom... ostala sam u Budimpešti, s Evom. Njoj se u gradu nikako nije sviđalo, a rekla je da je planine Borzsony, sjeverno odavde, podsjećaju na Transilvaniju. Svake nedjelje onamo ide s planinarima. Na izlete ne idu jedino kad ima puno snijega.'Bila je to još jedna kockica u mozaičnome prikazu Helenine majke koji sam slagao u sebi. 'Zašto se nije odselila u same planine?''Ondje nema posla... gotovo je cijelo područje nacionalni park. Osim toga, moja bi teta to zabranila, a ona zna biti vrlo stroga. I ovako smatra da se moja majka previše izolirala.''Gdje radi?' Gledao sam seosku autobusnu postaju; na njoj je stajala jedino starica sva u crnini, s crnim rupcem na glavi, te sa stručkom crvenog i ružičastog cvijeća. Autobus je krenuo, a ona je i dalje stajala

334

na istome mjestu. Nije ušla, nije se pozdravila ni s kim od putnika koji su izišli. Dok smo se udaljavali, vidio sam kako gleda za nama, u ruci i dalje držeći buketić.'Radi u seoskom kulturnom centru, ispunjava dokumente, malo tipka, kuha kavu gradonačelnicima većih naselja kada svrate. Nebrojeno puta rekla sam joj da je to pravo poniženje za osobu njezine inteligencije, no ona samo sliježe ramenima i nastavlja po starom. Moja je majka na toj skromnosti i jednostavnosti izgradila cijelu karijeru.' U Heleninu glasu jasno se čuo prizvuk ogorčenosti, pa sam se upitao je li ta prostodušnost naškodila ne samo majčinoj karijeri nego i prilikama koje su se ukazivale kćeri. Njih je u izobilju osiguravala teta Eva, prisjetio sam se. Na Heleninu licu titrao je onaj neobični osmijeh od kojeg su me ovaj put prošli trnci. 'Sam ćeš se uvjeriti.'Na početku sela Helenine majke nalazio se natpis, a nakon nekoliko minuta autobus se zaustavio na trgu okruženom prašnim platanama. S jedne strane trga nalazila se crkva s ulazom zatvorenim daskama. Neka starica, praktički blizanka one bakice u crnom koju sam vidio u prethodnome selu, čekala je sama, pod nadstrešnicom postaje. Upitno sam pogledao Helen, no ona je samo odmahnula glavom, a ona starica zagrlila je vojnika koji je izišao prije nas.Činilo se da je Helen posve očekivala izostanak dočeka te me žustrim korakom povela pokrajnjim ulicama, pokraj utihlih kuća s cvijećem na prozorima i kapcima navučenima pred jarkim suncem. Postariji muškarac koji je ispred jedne kuće sjedio na drvenoj stolici kimnuo je i vrškom prsta dodirnuo obod šešira. Pri završetku ulice sivi konj stajao je vezan uz stup i željno pio vodu iz kante. Dvije žene u kutama i papučama razgovarale su pred malenom gostionicom, koja je, kako se činilo, bila zatvorena. Preko polja su se čula crkvena zvona, a iz veće blizine pjev ptica u krošnjama lipa. Posvuda se osjećalo sneno brujanje zraka. Priroda je na korak od tebe, samo ako znaš u kojem smjeru treba krenuti.Ulica je završavala naglo, na rubu polja obraslog korovom i Helen je zakucala na vrata posljednje kuće. Bila je to uistinu malena kuća sa žutim štukaturama i crvenim krovnim crijepom. Činilo se da je premaz boje s vanjske strane svjež. Krov je s prednje strane bio izvučen pa je kućica tako imala prirodni trijem, dok su ulazna vrata bila od tamnog

335

drveta i s velikom zahrđalom ručkom. Kuća se nije posve uklapala u okolinu, budući da nije imala slikovit povrtnjak, kao ni uređenu betonsku stazu, poput mnogih drugih kuća u ulici. Zbog duboke sjene koju je bacao produljeni krov, u prvi mah nisam razabrao lice žene koja je otvorila vrata. A onda sam je jasno ugledao. Već trenutak poslije snažno je zagrlila Helen i poljubila je u obraz, staloženo i gotovo službeno, te se okrenula da mi stisne ruku.Ne znam što sam točno očekivao. Moguće je da su me priče o Rossijevu odlasku i Heleninu rođenju navele na to da zamišljam ostarjelu ljepoticu tužna pogleda, čeznutljivu ili možda čak bespomoćnu. Stvarna žena koju sam sada promatrao držala se uspravno poput Helen, iako je bila niža i punija od kćeri, te imala odlučan i vedar izraz lica, oble obraze i tamne oči. Jednostavna tamna kosa bila je svezana u punđu. Na sebi je imala prugastu pamučnu haljinu i pregaču s cvjetnim uzorkom. Za razliku od tete Eve, na njoj nije bilo ni nakita ni šminke, dok je po odjeći nalikovala na kućanice koje sam vidio na ulici. Zapravo je do tog trenutka i nešto radila u kući, jer su joj rukavi bili zadignuti do lakta. Srdačno mi je stisnula ruku, ne govoreći ništa, ali me gledajući izravno u oči. A zatim sam, tek na trenutak, ugledao onu stidljivu djevojku otprije dva desetljeća, skrivenu u dubinama tih tamnih očiju, uz sitne bore sa strane.Uvela nas je u kuću i pokazala da sjednemo za stol, gdje je već bila postavila tri oštećene šalice i tanjur s pecivima. Osjećao sam miris kuhane kave. Dotada je rezala povrće i intenzivna aroma sirovog luka i krumpira ispunjavala je cijeli prostor.Bila je to zapravo jedina prostorija u kući, uvidio sam dok sam se trudio da ne gledam prenapadno - bila je to i kuhinja i spavaća soba i dnevna soba. Bila je besprijekorno čista i uredna, a uski krevet u jednome kutu pokrivao je bijeli poplun, uz nekoliko bijelih jastučića izvezenih živopisnim bojama. Pokraj kreveta nalazio se stolić s knjigom i petrolejkom, te naočale, a do stolića malena stolica. U podnožju kreveta stajala je drvena škrinja oslikana cvjetnim uzorcima. Kuhinjski dio, u kojem smo sjedili, sastojao se od jednostavnog štednjaka, te stola i stolica. U kući nije bilo ni struje ni kupaonice (tek poslije doznao sam za zahod u vrtu iza kuće). Na jednome zidu visio je kalendar sa snimkom tvorničkih radnika, a na drugome zidu crveno-

336

bijeli ručni rad. U jednoj staklenki stajalo je cvijeće, a na prozorima su visjele bijele zavjese. U blizini stola nalazila se i malena peć na drva uz koju su bile poslagane cjepanice i grane.Helenina mi se majka nasmiješila, i dalje pomalo stidljivo, i tada sam prvi put uvidio koliko je slična teti Evi. Uočio sam i dio onoga što je možda privuklo Rossija. Smiješila se iznimno toplo i srdačno. Osmijeh se razvlačio polagano, a zatim onoga kome je bio upućen obavijao potpunom otvorenošću, gotovo zračio prema njemu. Nestajao je također polagano, kada je sjela da nareže još povrća. Načas me pogledavši, kratko se obratila Helen na mađarskome.'Želi da ti dam kavu.' Helen je stala nešto raditi za štednjakom, pa mi je donijela šalicu u koju je umiješala šećer iz limenke. Helenina majka odložila je nož i približila mi tanjur s pecivima. Uljudno sam uzeo pecivo i zahvalio joj nespretno izgovorivši jedine dvije riječi na mađarskom koje sam znao. Onaj usporeni, blistavi osmijeh ponovno se počeo nazirati, a ona je pogledala Helen i rekla joj nešto što ponovno nisam razumio. Helen se zarumenjela i ponovno se posvetila kavi.'Što je bilo?''Ništa. Samo majčine seoske predodžbe, ništa više.' Sjela je za stol i donijela kavu majci i sebi. 'Ispričavam se, Paul, no sada ću je pitati što ima nova kod nje i u selu.'Dok su razgovarale, Helen je riječi izgovarala brzo, tim svojim altom, a majka je odgovarala tiho. Ponovno sam pomnije razgledao sobu. Ta žena živi ne samo iznimno skromno - možda je takav slučaj i s njezinim susjedima - nego i u krajnjoj osamljenosti. Na vidiku su bile tek dvije-tri knjige, nigdje nije bilo ni traga životinjama, čak ni lončanici. Soba je nalikovala na ćeliju kakve redovnice.Kad sam je ponovno pogledao, uvidio sam koliko je mlada, mnogo mlađa od moje majke. Na razdjeljku na tjemenu naziralo se nekoliko sjedina i lice joj je bilo naborano, no zračila je nekom čvrstinom i zdravljem, privlačnošću koja nije imala baš nikakve veze ni s modom ni s godinama. Mogla se udati i više puta, razmišljao sam, a ipak je odabrala život u toj samostanskoj osami. Ponovno mi se smiješila i ja sam uzvratio osmijehom. Lice joj je bilo tako toplo i srdačno da je bilo

337

teško oduprijeti se želji da ispružim ruku i uhvatim je za šaku kojom je držala krumpir.'Majku zanima sve o tebi', rekla mi je Helen, pa sam tako, uz njezinu pomoć, koliko sam mogao potpunije odgovorio na sva pitanja. Postavljala ih je tiho, na mađarskom, uz koncentriran i znatiželjan pogled, kao da me samom snagom pogleda može navesti da shvatim pitanje. Iz kojeg dijela Amerike dolazim? Zašto sam došao ovamo? Tko su mi roditelji? Smeta li im što sam otputovao tako daleko? Kako sam se upoznao s Helen? Pritom je ubacila još nekoliko pitanja koja Helen, kako se činilo, baš i nije bila spremna prevesti, a uz jedno od njih majčinski je pogladila Helenin obraz. Helen se doimala ogorčenom, a ja nisam navaljivao i tražio objašnjenje. Umjesto toga, prešli smo na moj studij, planove, omiljena jela.Zadovoljivši znatiželju, Helenina je majka ustala i u veliku posudu počela stavljati povrće i komade mesa. Nakon što je sve začinila nečim crvenim iz staklenke koja je stajala iznad štednjaka, posudu je stavila u pećnicu. Obrisala je ruke o pregaču i ponovno sjela, bez riječi pogledavajući čas mene, čas Helen, kao da ima vremena napretek. Helen se na kraju trgnula, a ja sam po tome kako se nakašljala zaključio da se sprema prijeći na razlog našeg dolaska. Majka ju je mirno promatrala, nepromijenjena izraza lica sve dok Helen nije pokazala prema meni i istovremeno izgovorila riječ Rossi. Dok sam tako sjedio za seoskim stolom, daleko od svega što mi je imalo poznato, morao sam skupiti svu hrabrost da pogledam u to spokojno lice i pritom se ne lecnem. Helenina je majka trepnula, samo jedanput, gotovo kao da je netko prema njoj zamahnuo rukom i u djeliću sekunde pogledom je sijevnula prema meni. A onda je zamišljeno kimnula te nešto upitala Helen. 'Pita koliko dugo poznaješ profesora Rossija.''Tri godine', odgovorio sam.'Sad ću joj', rekla je Helen, 'objasniti kako je nestao.' Obzirno i promišljeno, ne toliko kao da se obraća djetetu, koliko kao da samu sebe tjera da čini nešto preko volje, Helen je pričala, povremeno pokazivala prema meni, a neki put nešto rukama pokazujući u zraku. Razabrao sam riječ Drakula. Helenina majka na spomen te riječi prvo je problijedjela, a zatim se uhvatila za rub stola. I Helen i ja poskočili

338

smo na noge, a Helen je šalicu brzo napunila vodom iz vrča na štednjaku. Njezina je majka brzo izgovorila nekoliko riječi koje su zazvučale neugodno. Helen se obratila meni: 'Kaže da je oduvijek znala da će doći do toga.'Stajao sam posve bespomoćno, no kada je Helenina majka otpila nekoliko gutljaja vode, činilo se da se barem djelomično oporavila. Podigla je pogled, a zatim me, na moje veliko iznenađenje, uhvatila za ruku, onako kako sam ja nju htio uhvatiti prije samo nekoliko minuta, te me povukla tako da sam ponovno sjeo na isto mjesto. Držala me s naklonošću i jednostavno, milovala mi nadlanicu kao da tješi dijete. Nisam mogao ni zamisliti da bi neka žena u mojoj domovini tako postupila prema muškarcu kojeg je tek upoznala, a ovo mi je sada ipak izgledalo najprirodnije na svijetu. Tada sam shvatio što je Helen htjela reći kada je napomenula da će mi se od dviju starijih žena u njezinoj obitelji više svidjeti njezina majka.'Moju majku zanima misliš li posve ozbiljno i iskreno da je profesora Rossija oteo Drakula.'Duboko sam udahnuo. 'Mislim.''I zanima je voliš li profesora Rossija.' U Heleninu glasu bilo je jedva čujnog prijezira, no izraz lica bio je željan i iskren. Da sam bio siguran da je bez problema mogu uhvatiti slobodnom rukom, to bih bio i učinio.'Za njega sam spreman i umrijeti', rekao sam.To je prenijela majci, koja mi je iznenada uhvatila prste u čelični stisak. Poslije sam uvidio da joj je ruke ojačao neprestani rad. Osjećao sam grubost prstiju, žuljeve na dlanovima, otečene zglobove. Spustivši pogled na tu snažnu malu šaku, uvidio sam da izgleda neusporedivo starije od Helenine majke.Nakon nekoliko trenutaka pustila me i prišla škrinji kod kreveta. Polagano ju je otvorila, premjestila nekoliko stvari u njoj i izvukla, shvatio sam odmah, svežanj pisama. Helen ju je gledala razrogačenih očiju i odmah je nešto oštro upitala. Njezina majka nije odgovorila, samo se nijemo vratila do stola i svežanj predala meni.Pisma su se nalazila u omotnicama, bez poštanskih maraka, požutjela od starosti i povezana ofucanom crvenom uzicom. Kada mi ih je dala, Helenina mi je majka stisnula prste, kao da me usrdno moli da dobro

339

pazim na ta pisma. Čim sam pogledao rukopis na prvoj omotnici, postalo mi je jasno da je autor pisama Rossi. Ime primatelja također mi je bilo poznato, nalazilo se negdje duboko u zakucima mojeg pamćenja. Adresa je glasila: Trinity College, Sveučilište Oxford, Engleska.

44. glavaDodir Rossijevih pisama u ruci duboko me dirnuo, no prije nego što ću im se moći posvetiti, morao sam ispuniti drugu obavezu. 'Helen,' rekao sam, okrenuvši se prema njoj, 'znam da ti se u pojedinim trenucima činilo da ne vjerujem u priču o tvojem rođenju. Ponekad sam doista sumnjao. Molim te, oprosti mi.''Zatečena sam kao i ti', odgovorila je Helen tiho. 'Majka mi nikad nije spomenula da ima Rossijeva pisma. No nije ih uputio njoj, zar ne? Barem to prvo pismo...''Nije', rekao sam. 'Ali to mi je ime poznato. Bio je to važan engleski povjesničar književnosti... pisao je o osamnaestom stoljeću. Na faksu sam pročitao jednu od njegovih knjiga, a Rossi ga je spomenuo u pismima koja mi je ostavio.'Helen je bila zbunjena. 'Kakve to ima veze s Rossijem i mojom majkom?''Možda i velike. Ne shvaćaš? To je morao biti Rossijev prijatelj Hedges... sjećaš se da je Rossi upotrijebio taj pseudonim? Izgleda da mu je Rossi pisao iz Rumunjske, iako ne znamo zašto su pisma završila kod tvoje majke.'Helenina je majka sjedila sklopljenih ruku, beskonačno strpljivo pogledavala čas mene, čas nju, no meni se učinilo da na njezinu licu vidim trag uzbuđenog sjaja. Potom je progovorila, a Helen je počela prevoditi. 'Kaže da će ti ispričati cijelu priču.' Helen je riječi izgovarala s mukom, a ja sam čekao suspregnuta daha.Bio je to dugotrajan i pomalo mučan postupak: starija je žena govorila polagano, Helen je prevodila i povremeno zastajala da bi mi objasnila koliko je i sama iznenađena. Pokazalo se da je Helen dotada priču poznavala samo u nekakvim nejasnim obrisima i ta ju je činjenica sada šokirala. Kada sam se te večeri vratio u hotel, priču sam zapisao na temelju sjećanja, koliko sam bolje mogao. Sjećam se da je potrajalo

340

veći dio noći. Dotada se već dogodilo mnogo neobičnih stvari i trebao sam biti umoran, no i danas se sjećam kako sam sve bilježio u svojevrsnom ushitu, temeljito i savjesno.'Kao djevojčica živjela sam u malenome selu P, u Transilvaniji, u neposrednoj blizini rijeke Argeš. Imala sam više braće i sestara, a većina njih i dalje živi u tom kraju. Moj je otac uvijek govorio da smo potekli od starih i plemenitih obitelji, no moje su pretke zadesila teška vremena, pa sam ja odrasla bez cipela i toplih pokrivača. Kraj je vrlo siromašan i ondje je dobro živjelo tek nekoliko mađarskih obitelji, u velikim vilama nizvodno od nas. Otac je bio užasno strog i svi smo se pribojavali njegova biča. Majka je često pobolijevala. Od malih nogu radila sam na našem polju nadomak sela. Neki put svećenik nam je donosio hranu ili zalihe, no najčešće smo se nekako morali snalaziti sami.''Kada mi je bilo oko osamnaest godina, u naše je selo negdje iz planina, iznad rijeke, došla neka starica. Bila je to vračara, iscjeliteljica koja je ujedno imala i posebnu moć predviđanja budućnosti. Ona je mojem ocu rekla da ima dar za njega i njegovu djecu, da je čula za našu obitelj i da mu želi dati nešto magično što mu pripada po svim pravima. Otac je bio nestrpljiv čovjek koji nije imao vremena za praznovjerne starice, iako je i sam sve otvore na našoj kolibi uvijek premazivao češnjakom - dimnjak i okvir vrata, ključanicu i prozore - radi zaštite od vampira. Grubo je otjerao staricu, govoreći kako nema novca i kako joj ne može platiti, što god točno prodavala. Poslije, kada sam otišla po vodu, ugledala sam je kod seoskog bunara i dala joj vode i malo kruha. Zahvalila mi je i rekla kako sam bolja od oca i kako će nagraditi moju velikodušnost. Potom je iz torbe koju je nosila oko struka izvadila sićušan novčić i utisnula mi ga u dlan, govoreći da ga moram sakriti i čuvati na sigurnom, jer pripada našoj obitelji. Još je dodala da je potekao iz jednog dvorca iznad Argeša.''Znala sam da bih ga trebala pokazati ocu, ali to ipak nisam učinila, jer mi se činilo da bi se ljutio jer sam razgovarala sa starom vješticom. Tako sam ga sakrila pod svoj kutak kreveta koji sam dijelila sa sestrama i nisam ga spominjala baš nikome. Vadila sam ga tek povremeno, kada mi se činilo da nitko ne gleda. Držala sam ga u ruci i

341

pitala se što je starica time zapravo htjela postići. Na jednoj strani novčića nalazilo se neobično stvorenje sa savijenim repom, a na poleđini ptica i malen križ.''Protekle su dvije-tri godine, a ja sam i dalje radila na očevoj zemlji i pomagala majci u kući. Mog je oca hvatao očaj zbog toga što ima više kćeri. Govorio je kako se nikada nećemo udati jer on nema za miraz, te da ćemo mu uvijek samo izazivati nevolje. No majka nam je rekla kako svi u selu govore da smo tako prelijepe i da će nas netko već uzeti i bez miraza. Trudila sam se da mi odjeća bude čista, kosa počešljana i uredno ispletena, kako bi me jednog dana netko odabrao za ženu. Nije mi se sviđao nitko od mladića koji su me za blagdana pozivali na ples, no znala sam da ću se ubrzo za nekoga od njih morati udati kako više ne bih bila teret roditeljima. Moja sestra Eva već je odavno bila u Budimpešti, kod mađarske obitelji za koju je radila i povremeno nam je slala malo novca. Jednom mi je poslala čak i dobre cipele, par kožnih gradskih cipela kojima sam se neizmjerno ponosila.''I upravo u takvim okolnostima upoznala sam profesora Rossija. Stranci baš i nisu zalazili u naše selo, osobito ljudi iz tako dalekih krajeva, no jednoga dana svi su pronosili glas da je neki čovjek iz Bukurešta došao u gostionicu, te da je s njim i čovjek iz strane zemlje. Raspitivali su se o selima uz rijeku i o ostacima dvorca u planinama uzvodno od nas, na dan hoda iznad našeg sela. Susjed koji nam je to rekao u prolazu još je nešto došapnuo mojem ocu koji je sjedio na klupi pred ulazom u kuću. Moj se otac prekrižio i pljunuo na zemlju. "Gluposti i besmislice", rekao je. "Nitko ne bi smio postavljati takva pitanja. Tako samo zazivaju Vraga.'"'No mene je to zaintrigiralo. Otišla sam po vodu, kako bih čula više pojedinosti, a kada sam došla na seoski trg, ugledala sam neznance koji su sjedili za jednim od dvaju stolova pred gostionicom i razgovarali sa starcem koji se uglavnom nije micao s tog mjesta. Jedan od neznanaca bio je krupan i tamnoput, poput Ciganina u gradskom odijelu. Drugi je imao smeđi kaputić kakav dotada nisam vidjela, te široke hlače utaknute u visoke cipele, kao i široki smeđi šešir. Zadržala sam se na suprotnoj strani trga, u blizini bunara i odande mu nisam vidjela lice. Moje dvije prijateljice htjele su ga bolje pogledati,

342

pa su šaptom rekle da pođem s njima. Krenula sam neodlučno, znajući da ocu to nikako ne bi bilo po volji.''Kada smo prolazile pokraj gostionice, stranac je podigao pogled, a ja sam se iznenadila uvidjevši da je mlad i zgodan, da ima zlaćanu bradu i svijetloplave oči, poput stanovnika njemačkih sela u našoj zemlji. Pušio je lulu i tiho razgovarao s onim drugim muškarcem. Na tlu do njega nalazila se izlizana platnena torba s naramenicama, a on je nešto zapisivao u notes. Izraz njegova lica odmah mi se svidio - bio je nekako odsutan, blag i istodobno nevjerojatno budan. Pozdravio nas je dodirnuvši rub šešira, malo se zagledao u nas, a njih dvojica zatim su se vratila razgovoru sa starim Ivanom i zapisivanju. Učinilo mi se da onaj krupni muškarac s Ivanom razgovara na rumunjskome, a zatim mlađem muškarcu nešto prenosi na jeziku koji nisam razumjela. Žurno sam nastavila hodati za prijateljicama, ne želeći da stranac pomisli kako sam nekako otvorenija od njih.''Sutradan ujutro u selu se pričalo da su neznanci nekome mladiću u gostionici dali novac da im pokaže put do ruševnog dvorca Poenari, visoko iznad Argeša. Neće ih biti cijelu noć. Čula sam kako otac jednome od svojih prijatelja govori da traže dvorac grofa Vlada - sjećao se da ga je jednom već tražio onaj luđak s ciganskim licem. "Budala ostaje budala", rekao je moj otac bijesno. To ime prije nisam čula: grof Vlad. Ljudi u našem selu dvorac su najčešće zvali Poenari ili Arefu. Moj je otac rekao da je onaj čovjek koji je poveo strance poludio od malo novca. Zaklinjao se da on sam ni za kakav novac i nikada ne bi pristao ondje prenoćiti, jer je dvorac prepun zlih duhova. Stranac, rekao je još, vjerojatno traži blago, a to je glupo, jer je sve blago grofa koji je ondje živio zakopano duboko, duboko i još začarano. Moj je otac rekao da bi, u slučaju da ga netko jednom pronađe i nekako ga oslobodi zlih čari, i on trebao dobiti neki udio, jer mu dio pripada po svim pravima. U tom trenutku shvatio je da ga sestre i ja slušamo, pa je odmah zašutio.''Očeve riječi podsjetile su me na novčić koji sam dobila od one starice, pa sam s osjećajem krivnje pomislila kako imam nešto što sam zapravo trebala dati ocu. No u meni se probudio bunt, pa sam odlučila novčić pokušati dati zgodnom neznancu, budući da je došao u potragu za blagom u dvorcu. Čim se ukazala prilika, uzela sam novčić iz

343

skrovišta, vezala ga kutom rupčića, koji sam, pak, zavezala za pregaču.''Stranac se nije pojavio iduća dva dana, a onda sam ga ugledala, samog, za istim onim stolom. Izgledao je vrlo umorno, a odjeća mu je bila prljava i poderana. Moje su prijateljice rekle da je onaj gradski Ciganin otputovao tog istog dana i da je stranac sam. Nikome nije bilo jasno zašto se još zadržao. Bio je skinuo šešir, pa sam vidjela razbarušenu svijetlosmeđu kosu. S njim su bili još neki muškarci i svi su nešto pili. Nisam se usudila prići i obratiti mu se, jer su s njim bili ti drugi ljudi, pa sam još neko vrijeme razgovarala s prijateljicom. Dok smo tako pričale, stranac je ustao i ušao u gostionicu.''Obuzela me velika tuga i već sam pomislila kako mu neću moći dati novčić. No te večeri osmjehnula mi se sreća. Već sam se spremala otići s očeva polja, gdje sam ostala raditi i nakon što su moji braća i sestre otišli obaviti druge poslove, ugledala sam stranca kako sam šeće rubom šume. Putem je išao prema rijeci, pognute glave i ruku sklopljenih na leđima. Bio je posve sam, a sada kada mi se ukazala prilika da s njim razgovaram, ja sam se prestrašila. Ne bih li se nekako ohrabrila, stisnula sam čvor na rupčiću u kojem se krio novčić. Krenula sam prema njemu i zastala na putu, čekajući da mi priđe.''Činilo mi se da sam još dugo tako stajala i čekala. Valjda me i nije primijetio sve dok se nismo našli licem u lice. Tada je naglo podigao pogled s puta, silno iznenađen. Skinuo je šešir i sklonio se u stranu, kao da me želi propustiti, no ja sam nepomično stajala, skupljala hrabrost i na kraju ga pozdravila. Blago se naklonio i nasmiješio i još nekoliko trenutaka samo smo se tako gledali. Ni na njegovu licu ni u njegovu držanju nije bilo razloga za zabrinutost, no od stida sam se ipak gotovo paralizirala.''Ne želeći ostati i bez posljednjeg tračka odvažnosti, odvezala sam rupčić, odvojila ga od pregače i odmotala novčić. Predala sam mu ga bez riječi, a on ga je uzeo i pomno promotrio s obje strane. Lice mu se iznenada ozarilo i ponovno me pogledao, prodorno, kao da je u stanju pogledom doprijeti i do mog srca. Imao je nezamislivo blistave plave oči. Osjećala sam kako drhtim čitavim bićem. "De unde? - odakle?" Širokim pokretom ruke potkrijepio je pitanje. Iznenadilo me što, kako se čini, zna nekoliko riječi našega jezika. Nogom je kucnuo po zemlji,

344

a ja sam shvatila novo pitanje. Jesam li ga izvadila iz zemlje? Odmahnula sam glavom. "De unde?'"'Pokušala sam mu dočarati staricu, s rupcem na glavi, pognutu i sa štapom - pokazala sam kako mi daje novčić. Kimnuo je, namrštio se. Rukama i držanjem prikazao je staricu, pa putem pokazao u smjeru našeg sela. "Odande?" Ne... ponovno sam odmahnula glavom, pokazala uzvodno i prema nebu, prema mjestu na kojem sam zamišljala dvorac i ženino selo. Pokazala sam na njega, a zatim i noge koje se kreću - ondje, gore! Lice mu se ponovno ozarilo i šakom je obavio novčić. Potom mi ga je vratio, no ja sam odbila, pokazujući prema njemu i osjećajući kako me obuzima rumenilo. Nasmiješio se, prvi put, i poklonio, a meni se učinilo da su mi se pred očima načas rastvorila nebesa. "Multumesc", rekao je. Hvala.''Htjela sam istog trena pojuriti dalje, da otac ne primijeti da me nema za večerom, no stranac me zaustavio brzim pokretom. Pokazao je na sebe. "Ma numesc Bartolomeo Rossi", rekao je. Ponovio je, pa mi još i napisao na zemljanome putu. Smijala sam se dok sam pokušavala ponoviti za njim. Potom je pokazao na mene. "Voi?" upitao je. Kako se ti zoveš? Rekla sam mu, a on je ponovio, ponovno se smiješeći. "Familia?" Činilo se da tek uz velike muke dolazi do odgovarajućih riječi.'"Prezime mi je Getzi", rekla sam.'Činilo se da ga je to iznenadilo. Pokazao je u smjeru rijeke, pa prema meni, a zatim rekao još nešto, pa ponovio, zatim je još rekao Drakulya, što je, kako sam shvatila, značilo zmajev. Nikako mi nije bilo jasno što hoće reći. Naposljetku je, odmahujući glavom, uzdahnuo i rekao: "Sutra." Pokazao je na mene, pa na sebe, zatim na mjesto na kojem smo stajali, pa onda i na sunce na nebu. Shvatila sam da moli da se na istome mjestu nađemo sutra uvečer u isto vrijeme. Znala sam da bi se otac užasno razljutio kada bi doznao. Pokazala sam prema tlu, zatim prinijela kažiprst usnama. Nisam znala kako mu drukčije prenijeti neka to ne spominje u selu. Doimao se zatečenim, no i on je položio kažiprst na usne i nasmiješio mi se. Do tog trenutka pred njim sam još osjećala određeni strah, no osmijeh mu je bio ljubazan, a plave se oči iskrile. Ponovno mi je pokušao vratiti novčić, a kada sam ponovno odbila, naklonio se, stavio šešir na glavu i vratio se u šumu, u

345

smjeru iz kojeg je i došao. Shvatila sam da mi je tako omogućio da se sama vratim u selo pa sam krenula žustrim korakom, samoj sebi ne dopuštajući da se osvrnem prema njemu.''Cijelu tu večer, dok sam sjedila za očevim stolom, a poslije i prala i brisala posuđe s majkom, razmišljala sam jedino o tom strancu. O njegovoj inozemnoj odjeći, uljudnome naklonu, izrazu lica koji je istodobno ukazivao i na odsutnost i na budnost, na te prelijepe svijetle oči. O njemu sam razmišljala i cijeli sljedeći dan, dok sam sa sestrama prela i tkala, pripremala večeru, donosila vodu i radila u polju. Majka me nekoliko puta ukorila jer ne pazim što radim. Uvečer sam ostala dulje u polju, da dovršim plijevljenje, s velikim olakšanjem gledajući kako se moja braća i otac udaljavaju u smjeru sela.''Čim su nestali s vidika, požurila sam do ruba šume. Stranac je sjedio naslonjen na stablo, a kada me ugledao, poskočio je na noge i ponudio mi da sjednem na kladu pokraj puta. No ja sam se pribojavala da bi putem slučajno mogao proći netko iz sela, pa sam ga povela dublje u šumu, dok mi je srce divlje udaralo. Ondje smo sjeli svatko na jedan kamen. Sumu je ispunjavao večernji pjev ptica - bio je početak ljeta i sve je bilo vrlo zeleno i toplo.''Stranac je iz džepa izvadio onaj moj novčić i pomno ga položio na zemlju. Potom je iz ruksaka izvadio dvije knjige i počeo nešto tražiti. Poslije sam spoznala da su to rječnici rumunjskog i nekog njemu razumljivog jezika. Beskrajno sporo, uz često pogledavanje u rječnike, pitao me jesam li još negdje vidjela takve novčiće. Rekla sam da nisam. Rekao je da je na novčiću prikazan zmaj te upitao jesam li još negdje vidjela takvog zmaja, na nekoj kući ili u knjizi. Tako sam mu rekla da imam zmaja na ramenu.''U prvi mah uopće nije shvaćao što govorim. Ponosila sam se činjenicom da znam pisati sva naša slova i pomalo čitati - u mojem djetinjstvu u selu je neko vrijeme postojala škola u kojoj smo polazili nastavu kod svećenika. Strančev me rječnik samo jako zbunjivao, no zajedničkim smo naporom nekako pronašli riječ rame. Zbunjeno je ponovio pitanje: "Drakul?" Zatim je pridigao novčić. Dodirnula sam rame pokriveno bluzom i kimnula. On je spustio pogled na zemlju, a lice mu se zacrvenjelo. Tako sam iznenada stekla dojam da sam odvažnija od njega. Otkopčala sam vuneni prsluk i svukla ga, a potom

346

i odvezala ovratnik bluze. Srce mi je neobuzdano udaralo, no nešto me bilo obuzelo i više nisam mogla prestati. Odvratio je pogled, no ja sam svukla bluzu s ramena i pokazala prstom.''Uopće se ne sjećam vremena kada na koži na ramenu nisam imala tog malog tamnozelenog zmaja. Majka je rekla da se u očevoj obitelji stavlja na jedno dijete u svakom naraštaju, a da se on odlučio za mene jer mu se činilo da bih poslije mogla biti najružnija. Djed mu je navodno rekao da je to nužno kako bi se obitelj zaštitila od zlih duhova. Za to sam čula tek dvaput, jer moj otac nije volio pričati o tim stvarima. Nisam znala čak ni tko iz njegove generacije nosi znak, je li negdje na njegovu tijelu ili ga ima netko od njegove braće i sestara. Moj se zmaj razlikovao od zmaja na novčiću, tako da ih i nisam povezivala sve dok me taj stranac nije upitao imam li još nešto na čemu je zmaj.''Stranac je dobro pogledao zmaja na mojoj koži, uspoređujući ga s prikazom na novčiću, ali me nije dodirnuo i nije se čak ni nagnuo prema ramenu. I dalje je bio rumen i činilo se da je osjetio olakšanje kada sam zavezala bluzu i navukla prsluk. Ponovno je stao listati rječnike, pa me upitao tko mi je naslikao zmaja. Kada sam rekla da ga je istetovirao moj otac, uz pomoć neke starice iz sela, iscjeliteljice, upitao je bi li s mojim ocem o tome mogao porazgovarati. Odmahnula sam glavom toliko energično da se opet zacrvenio. Potom mi je, uz velike muke, rekao da je moja obitelj potekla od obitelji zlog grofa koji je nad rijekom podigao onaj dvorac. Tog vladara zvali su "zmajev sin" i on je pobio mnogo ljudi. Rekao je da je vladar poslije postao pricolic, vampir. Prekrižila sam se i zamolila Mariju da me zaštiti. Pitao je znam li za tu priču, a ja sam rekla da ne znam. Upitao me koliko mi je godina i imam li braće i sestara, te ima li u selu još ljudi koji nose naše prezime.''Na kraju sam pokazala prema suncu, koje je već bilo na zalasku, i tako mu pokazala da moram ići kući, a on je žurno ustao, vrlo ozbiljna lica. Potom mi je pružio ruku i pomogao mi da ustanem. Kada sam uhvatila njegovu ruku, srce mi je zamalo iskočilo iz grudi. Smela sam se i brzo odvratila pogled. No onda mi je iznenada sinulo da se previše zanima za zle duhove i da bi se tako mogao dovesti u opasnost. Možda mu mogu dati nešto što će ga zaštititi. Pokazala sam zemlju, mjesto na

347

kojem smo stajali, pa zatim sunce. "Dođi sutra", rekla sam. On je još nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim se nasmiješio. Stavio je šešir na glavu i kažiprstom dodirnuo obod. I nakon toga nestao je u šumi.''Sutradan ujutro otišla sam na bunar, a on je sjedio ispred gostionice, sa starcima, i ponovno nešto zapisivao. Učinilo mi se da me pogledao, no ničim nije pokazao da me poznaje. U sebi sam bila sretna, jer sam shvatila da čuva našu tajnu. Poslije podne, kada u kući nije bilo nikoga, učinila sam nešto što nisam smjela. Otvorila sam roditeljsku drvenu škrinju i iz nje izvadila maleni srebrni bodež koji sam ondje vidjela nekoliko puta. Majka je jednom rekla da služi za ubijanje vampira kada se namjere na ljude ili na stada. Uzela sam i stručak cvijeta bijelog luka iz majčina povrtnjaka. Sve to skrila sam u rupčić i otišla u polje.''Ovaj su put moja braća još dugo radila uz mene i nisam ih se uspjela osloboditi. Na kraju su rekli da se vraćaju u selo i da pođem s njima. Rekla sam da ću u šumi skupiti još malo bilja i doći za par trenutaka. Kada sam došla do stranca, već sam bila užasno nervozna. On je bio duboko u šumi, na onim našim stijenama. Pušio je lulu, no kada me ugledao, odložio ju je i poskočio na noge. Ja sam sjela do njega i pokazala mu što sam donijela. Iznenadio se ugledavši nož, no silno se zainteresirao kada sam objasnila da njime može ubiti pricolici. Htio je odbiti dar, no molila sam ga toliko usrdno da se prestao smiješiti i da ga je zamišljeno spremio u ruksak, prvo ga omotavši mojim rupčićem. Zatim sam mu dala cvijeće češnjaka i pokazala da ga treba držati u džepu sakoa.''Upitala sam koliko će se još zadržati u našem selu, a on mi je pokazao pet prstiju - još pet dana. Objasnio je da će još obići nekoliko obližnjih sela, do svakog od njih ići iz našeg sela, pa se vraćati, kako bi s ljudima razgovarao o dvorcu. Pitala sam kamo će otići kada nakon pet dana napusti naše selo. Rekao je da ide u zemlju koja se zove Grčka, za koju sam bila čula, a zatim se vraća u svoje selo, u svojoj domovini. Crtajući na zemlji, pokazao mi je da je ta njegova zemlja, Engleska, daleko od naše zemlje. Pokazao mi je i gdje mu je sveučilište - nisam znala što to znači - i zapisao naziv u prašini. I dan-danas sjećam se tih slova: OXFORD. Poslije sam ih ponekad pisala, da ih ponovno pogledam. U životu nisam vidjela neobičniju riječ.'

348

'Tada mi je iznenada sinulo da će ubrzo otići i da ga više nikada neću vidjeti, kao ni nekog sličnog njemu, i u oči su mi navrle suze. Nikako nisam namjeravala plakati - nikad nisam plakala zbog onih napornih seoskih mladića - no suze me nisu slušale i samo su se slijevale niz obraze. Njega je to, činilo se, uznemirilo, pa je iz džepa izvadio bijeli rupčić i dao mi ga. Što se dogodilo? Samo sam odmahnula glavom. Polagano je ustao i pružio mi ruku, baš kao i prethodne večeri. I dok sam ustajala, nekako sam posrnula i gotovo pala na njega, iako mi to ni u snu nije bila namjera. On me uhvatio i tako smo se poljubili. Ja sam se potom okrenula i potrčala kroz šumu. Došavši do puta, osvrnula sam se. Stajao je na istome mjestu, nepomičan poput stabla, i gledao za mnom. Trčala sam sve do sela i još cijelu noć ležala budna, u ruci skrivajući njegov rupčić.''I sutradan je stajao na istome mjestu, kao da se i nije pomaknuo od mojeg odlaska. Pritrčala sam mu, a on je raširio ruke i zagrlio me. Kada se više nismo mogli ljubiti, on je raširio kaputić na zemlji, pa smo legli. Tako sam upoznala ljubav, korak po korak. Iz te blizine, oči su mu bile plave poput neba. Stavljao mi je cvijeće u pletenice i ljubio mi prste. Iznenadile su me mnoge stvari koje je učinio, a i stvari koje sam ja činila, i znala sam da to nije u redu, da se radi o grijehu, ali osjećala sam kako nas obavijaju nebeska radost i ushit.''Nakon toga, do njegova su odlaska preostale još tri večeri. Svaki dan nalazili smo se sve ranije. Majci i ocu davala sam raznorazne izlike, što god bi mi palo na pamet, a kući sam se svaki put vraćala s ljekovitim biljem iz šume, kao da sam išla baš po to. Svake večeri Bartolomeo mi je govorio kako me voli i preklinjao me da pođem s njim. I htjela sam poći, ali sam se bojala njegova velikog svijeta. Usto, nisam mogla ni zamisliti kako bih pobjegla od oca. Svake večeri pitala sam ga zašto ne može ostati sa mnom, u selu, a on je odmahivao glavom i govorio kako se mora vratiti kući, poslu.''Večer prije nego što će otputovati rasplakala sam se čim smo se dodirnuli. Držao me u naručju i cjelivao mi kosu. U životu nisam vidjela toliko obzirnog i dobrog muškarca. Kada sam prestala plakati, s prsta je skinuo maleni srebrni prsten s pečatom. Nisam sigurna, no sada mi se čini da je to bio sveučilišni grb. Nosio ga je na malome prstu lijeve ruke. Skinuo ga je i stavio na moj prstenjak. Potom me

349

zaprosio. Vjerojatno je dugo proučavao rječnik, jer sam ga odmah razumjela.''U prvi mah učinilo mi se da je to toliko nemoguća zamisao da sam jednostavno počela ponovno plakati - bila sam tako mlada - no zatim sam pristala. Objasnio je da će se svakako vratiti za četiri tjedna. Otići će u Grčku i nešto ondje srediti - nisam shvatila što. Potom će doći po mene i mome ocu dati malo novca, da ga umiri. Pokušala sam objasniti da nemam miraz, no nije me slušao. Smiješeći se, pokazao mi je bodež i novčić koje je dobio od mene, a zatim mi je dlanovima obavio lice i poljubio me.''Trebala sam biti presretna, no nekako sam imala dojam da su negdje u blizini zli duhovi, pa sam se pribojavala da će se nešto dogoditi i da se zbog toga neće moći vratiti. Svaka sekunda koju smo te večeri proveli zajedno bila je dragocjena, jer sam u svakom trenutku mislila da nam je to posljednji dodir. Bio je toliko siguran, toliko uvjeren da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti. Nisam bila u stanju oprostiti se od njega sve dok se već nije gotovo posve smračilo, no počela sam se pribojavati očeva bijesa i na kraju sam još jedanput poljubila Bartolomea, uvjerila se da u džepu ima češnjakove cvjetove, te krenula. Neprestano sam se osvrtala. Kad god sam ga pogledala, stajao je u šumi i držao šešir u ruci. Izgledao je strašno osamljeno.''Usput sam plakala. Skinula sam prsten, poljubila ga i svezala u rupčić. Kada sam došla kući, otac je već bio ljut i pitao je gdje sam bila po mraku bez dopuštenja. Rekla sam da je moja prijateljica Marija izgubila kozu, pa sam joj pomogla u traženju. Na počinak sam otišla teška srca, čas osjećajući nadu, čas tugu.''Sutradan ujutro čula sam da je Bartolomeo otputovao, da je otišao s jednim seljakom koji se kolima otputio u Targovište. Bio je to beskonačan i neizrecivo tužan dan. Navečer sam otišla do našeg mjesta u šumi, kako bih ondje malo bila sama. Ugledavši to mjesto, ponovno sam se rasplakala. Sjedila sam na našem kamenu i onda se ispružila na mjestu na kojem smo ležali svake večeri. Položila sam lice na zemlju i zajecala. U tom trenutku osjetila sam kako sam rukom ovlaš dodirnula nešto među paprati i na svoje veliko iznenađenje pronašla cijeli snop pisama u omotnicama. Nisam znala pročitati slova na omotnicama, adresu primatelja, no na poleđini je svugdje, kao u

350

kakvoj knjizi, bilo otisnuto njegovo prelijepo ime. Otvorila sam dio omotnica i ljubila njegova slova, iako mi je bilo jasno da pisma nije namijenio meni. Na trenutak sam se zapitala je li možda pisao nekoj drugoj ženi, no tu sam misao odmah odbacila. Uvidjela sam da su mu vjerojatno ispala iz ruksaka kada ga je otvorio da mi pokaže bodež i novčić.''Pomislila sam kako bih ih možda mogla pokušati poslati u Oxford, na taj otok koji se zove Engleska, ali mi se činilo da to nikako ne mogu izvesti a da nitko ne primijeti. Osim toga, nije mi bilo jasno kako bih platila takvu pošiljku. Slanje paketa u tako daleku zemlju stajalo bi dosta novca, a ja nikad nisam imala ništa, osim onog novčića koji sam dala Bartolomeu. Tako sam odlučila pisma sačuvati i dati mu ih kada dođe po mene.''Četiri tjedna protjecala su nezamislivo sporo. Svaki dan stavljala sam novi zarez na kori stabla u blizini našeg tajnog mjesta, da nekako olakšam računanje dana. Radila sam u polju, pomagala majci, prela i tkala sukno za zimu, odlazila u crkvu i pomno osluškivala eventualne novosti o Bartolomeu. Isprva su starci o njemu pričali tek rijetko, samo odmahivali glavom zbog njegova zanimanja za vampire. "Iz toga ne može izići dobro", rekao bi netko od njih, a ostali bi se složili. Takve riječi u meni su budile užasnu mješavinu sreće i boli. Rado sam slušala kako drugi govore o njemu, budući da ga ja nisam mogla spomenuti baš nikome, ali sam se ujedno ledila od pomisli da možda privlači pozornost pricolici.''Bez prestanka pitala sam se što će biti kad se vrati. Hoće li doći do očeve kuće, pokucati na vrata i od mog oca zatražiti moju ruku? Zamišljala sam koliko bi se moja obitelj iznenadila. Svi bi se okupili na vratima i piljili dok bi im Bartolomeo dijelio darove i ljubio ih za rastanak. Mene bi potom odveo do kola, možda čak i automobila. Napustili bismo selo i putovali krajevima koje nisam mogla ni zamisliti, dalje od planina, dalje od velikoga grada u kojem živi moja sestra Eva. Nadala sam se da ćemo usput stati i vidjeti se s Evom, jer mi je ona oduvijek bila najdraža od svih. Svidjela bi se i Bartolomeu, jer je snažna i odvažna, i jer, kao i on, voli putovati.''Tako sam provela ta četiri tjedna i na izmaku četvrtog već sam bila iscrpljena i nisam uspijevala bogzna koliko jesti i spavati. Kada sam

351

na stablu urezala već gotovo svih dvadeset osam dana, počela sam čekati i tražiti znakove njegova povratka. Kad god su u selo stigla neka kola, srce mi je poskočilo od samog zvuka kotača. Po vodu sam išla triput na dan, pomno gledajući i osluškujući novosti.Samoj sebi govorila sam kako vjerojatno neće doći točno nakon četiri tjedna, te da trebam pričekati još barem tjedan. Kada je prošao i peti tjedan, osjetila sam mučninu i bila sigurna da ga je ubio grof pricolicija. Jednom sam čak pomislila da bi mi se voljeni muškarac i sam mogao vratiti u vampirskome liku. Usred bijela dana otrčala sam u crkvu i pred kipom Blažene Djevice pomolila se da me nekako oslobodi te užasne pomisli.''Tijekom šestog i sedmog tjedna počela sam posve gubiti nadu. U osmom sam tjednu iznenada i po nebrojenim znakovima o kojima sam slušala od udanih žena spoznala da ću roditi dijete. Te sam noći plakala u krevetu koji sam dijelila sa sestrama. Činilo mi se da me zaboravio cijeli svijet, čak i Bog i Majka Božja. Nisam znala što je s Bartolomeom, no bila sam uvjerena da mu se moralo dogoditi nešto užasno, jer sam znala da me istinski voli. Potajno sam skupljala biljke i korijenje za koje se govorilo da sprječavaju djetetov dolazak na svijet, ali ništa nije pomoglo. Dijete je u meni bilo jako, jače od mene i tu sam snagu i preko volje počela voljeti. Kada sam kriomice stavljala dlan na trbuh, osjećala sam Bartolomeovu ljubav i bila uvjerena da me nije mogao zaboraviti.''Znala sam da moram napustiti selo prije nego što osramotim obitelj i prije nego što na sebe navučem očev bijes. Pomislila sam kako bih mogla pokušati pronaći staricu koja mi je dala novčić. Možda bi me ona primila i pristala da joj kuham i spremam. K nama je došla iz jednog od sela iznad Argesa, u blizini dvorca pricolica, ali nisam znala iz kojeg, kao niti je li još živa. U planinama ima medvjeda i vukova, te mnogo zlih duhova, pa se nisam usudila šumama tumarati sama.''Na kraju sam odlučila pisati sestri Evi, na što sam se dotada odlučila tek dvaput. Iz svećenikove kuće, gdje sam neki put radila u kuhinji, uzela sam malo papira i jednu omotnicu. U pismu sam joj opisala situaciju, preklinjući je da dođe po mene. Odgovor sam dobila nakon još pet tjedana. Hvala Bogu, seljak koji je pismo donio s još nekim stvarima i namirnicama dao ga je meni, a ne ocu, pa sam ga pročitala

352

na osami, u šumi. Struk mi se u međuvremenu već počeo širiti, pa sam se osjećala neobično kada sam sjela na neku kladu, iako sam sve još uspijevala prikriti pregačom.''U pismu je bilo nešto novca, rumunjskog novca, više nego što sam u životu vidjela, a Evina je poruka bila kratka i vrlo konkretna.Napisala je da iz sela trebam otići pješice, doći do susjednog sela, udaljenog oko pet kilometara i potom kolima ili kamionom doći do Targovišta. Odande ću naći prijevoz do Bukurešta, a iz Bukurešta mogu vlakom doći do mađarske granice. Njezin će me suprug pričekati na granici u T.-u - 20. rujna - još se sjećam datuma. Rekla je još da sve moram isplanirati tako da se na granici nađem baš tog dana. U pismu ću naći i službeni poziv mađarske vlade s pečatom, zahvaljujući kojem ću lakše prijeći granicu. Pozdravila me, napomenula da dobro pazim i poželjela mi sretan put. Kada sam pročitala do kraja, poljubila sam njezin potpis i zahvalila joj iz dubine srca.''Onih nekoliko stvari koje sam mogla smatrati svojima stavila sam u malenu torbu. U njoj su se tako našle i one svečane cipele, koje ću čuvati za vlak, Bartolomeova izgubljena pisma, te njegov srebrni prsten. Ujutro, prije nego što ću napustiti kuću, zagrlila sam i poljubila majku, koja je sve ubrzanije starila i sve više pobolijevala. Htjela sam da poslije nekako shvati da sam se na određeni način oprostila od nje. Činilo mi se da se iznenadila, ali nije ništa pitala. Umjesto da se zaputim u polje, tog sam jutra krenula kroz šumu, izbjegavajući cestu. Kratko sam se oprostila i od onog tajnog mjesta u šumi gdje sam ležala s Bartolomeom. Onih dvadeset osam zareza na deblu već je počelo blijedjeti. Na tom sam mjestu na ruku stavila njegov prsten i na glavu stavila maramu, poput udane žene. Žuto lišće i svježiji zrak najavljivali su nailazak zime. Stajala sam još nekoliko trenutaka, a zatim stazom produžila prema susjednom selu.''Ne sjećam se cijelog putovanja, samo činjenice da sam bila neopisivo umorna i počesto vrlo gladna. Jednu sam noć prespavala u kući neke starice koja me nahranila krepkom juhom i rekla da mi muž nikako ne bi smio dopustiti da putujem sama. Jednom sam morala prespavati u suši. Na kraju sam pronašla prijevoz do Targovišta, a zatim i do Bukurešta. Kad je to bilo moguće, kupovala sam kruh, no nisam znala

353

koliko će mi novca trebati za vlak, pa sam pazila. Bukurešt je bio velik i lijep, ali me plašilo toliko mnoštvo ljudi, odreda u lijepoj odjeći, muškaraca koji su me na ulici gledali bez imalo stida. Morala sam prespavati na željezničkom kolodvoru. I vlak me plašio, to divovsko crno čudovište. Kad sam se našla u vagonu, uz prozor, osjetila sam kako me obuzima svojevrsno olakšanje. Prolazili smo pokraj nebrojenih ljepota - planina, rijeka i polja, a sve je bilo drukčije nego među našim transilvanijskim šumama.''Na postaji na granici doznala sam da je 19. rujna, pa sam spavala na klupi, sve dok mi neki stražar nije dopustio da uđem u njegovu kućicu i dao mi kavu. Pitao je gdje mi je muž, a ja sam rekla da ga idem posjetiti u Mađarsku. Sutradan me ondje potražio muškarac u crnome odijelu i šeširu. Imao je vrlo ljubazan izraz lica, poljubio me u oba obraza i zvao me "sestrom." Od tog trenutka do dana kada je poginuo obožavala sam svog šurjaka, a volim ga i dan-danas. Bio mi je više brat nego sva moja prava braća. Pobrinuo se za sve, u vlaku mi platio toplu večeru, koju smo jeli za stolom pokrivenim stolnjakom. Tako smo lijepo jeli i kroz prozor gledali sve što je promicalo uz nas.''Na budimpeštanskom kolodvoru dočekala nas je Eva. Bila je u kostimu i prelijepom šeširu, a meni se učinilo da izgleda kao kraljica. Zagrlila me i još me u beskraj ljubila. Rodila sam u najboljoj budimpeštanskoj bolnici. Djetetu sam željela dati ime Eva, no Eva je rekla da bi više voljela kada bi joj ona mogla odabrati ime, pa ju je nazvala Elena. Bilo je to divno dijete, velikih tamnih očiju. Vrlo rano počela se smiješiti, već petog dana života. Ljudi su govorili kako još nikada nisu vidjeli da se dijete tako rano smiješi. Nekako sam se bila nadala da će imati Bartolomeove plave oči, no izgledom je podsjećala samo na moju obitelj.''Nisam mu pisala prije porođaja, jer sam mu htjela pisati o pravom djetetu, a ne o trudnoći. Kada je Elena navršila mjesec dana, zamolila sam šurjaka da mi pomogne pronaći adresu Bartolomeova sveučilišta, Oxforda, pa sam te neobične riječi osobno ispisala na omotnici. Šurjak mi je pismo napisao na njemačkom, a ja sam ga osobno potpisala. U pismu sam ga izvijestila da sam ga čekala tri mjeseca, a da sam zatim otišla iz sela, jer sam znala da ću roditi njegovo dijete. Prepričala sam putovanje i opisala sestrin dom u Budimpešti. Pisala sam o našoj

354

Eleni, koliko je slatka i sretna. Rekla sam da ga volim i izrazila strah da mu se dogodilo nešto strašno zbog čega se ne može vratiti. Pitala sam kad ćemo se vidjeti i može li doći u Budimpeštu po mene i Elenu. Rekla sam i da ću ga, što god se dalje događalo, voljeti dok budem živa.''Nakon toga sam ponovno čekala, ovaj put dugo, dugo, a kada je Elena već prohodala, stiglo je Bartolomeovo pismo. Iz Amerike, a ne iz Engleske, te na njemačkom. Šurjak mi ga je preveo obzirnim glasom, no jasno sam vidjela da je odviše iskren i pošten da nešto mijenja. Bartolomeo me izvijestio kako je primio moje pismo koje je prvo došlo na njegovu nekadašnju adresu, u Oxfordu. Uljudno je naveo kako nikada nije čuo za mene, niti je igdje vidio moje ime. Osim toga, nikada nije bio u Rumunjskoj, pa dijete o kojem govorim nikako ne može biti njegovo. Žao mu je zbog moje tužne životne priče i želi mi više sreće. Bilo je vrlo kratko i vrlo ljubazno, nimalo grubo. U njemu nije bilo baš ničega po čemu bi se vidjelo da me poznaje.''Dugo sam, dugo plakala. Bila sam mlada i nikako mi nije bilo jasno da se ljudi mijenjaju, da im se mijenjaju i razmišljanja i osjećaji. Nakon što sam u Mađarskoj već provela nekoliko godina, počela sam uviđati da kod kuće možeš biti jedna osoba, a zatim netko posve drugi kad se nađeš u drugoj zemlji. Postalo mi je jasno da se upravo Bartolomeu dogodilo nešto slično tome. Zapravo sam žalila samo zbog činjenice da je lagao, jer je rekao da me uopće ne poznaje. Bilo mi je žao jer sam, dok smo bili zajedno, imala dojam da je častan čovjek, istinoljubiv, a nikako nisam željela o njemu misliti nešto loše.''Elenu sam podizala uz pomoć rođaka. Izrasla je u prelijepu i silno pametnu djevojku. To znam jer u sebi ima Bartolomeove krvi. Ispričala sam joj priču o ocu - nikad joj nisam lagala. Možda joj nisam rekla dovoljno, no bila je premlada da shvati kako čovjek zbog ljubavi postaje slijep i gubi pamet. Počela je studirati i zbog nje sam bila neopisivo ponosna. Rekla je kako je čula da joj je otac u Americi ugledan znanstvenik i profesor. Nadala sam se da bi ga jednog dana možda mogla upoznati. Ali nisam znala da je na sveučilištu na koje si otišla', dodala je Helenina majka, gotovo se prijekorno obrativši kćeri, te je tako neočekivano dovršila priču.

355

Helen je rekla nešto vrlo tiho, možda se ispričala ili se pokušala opravdati, te je odmahnula glavom. Izgledala je jednako osupnuto kao, vjerojatno, i ja. Tijekom cijele priče sjedila je mirno i prevodila gotovo kao da i ne diše, a nešto tiho rekla je tek kada je njezina majka opisala zmaja tetoviranog na ramenu. Helen mi je poslije, ali puno poslije, rekla da se njezina majka pred njom nikada nije razodjenula, da je nikad nije vodila na gradska kupališta, kao što ju je vodila Eva.U prvi mah ostali smo nijemo sjediti za stolom, nas troje, no nakon nekoliko trenutaka Helen se okrenula prema meni i rukama bespomoćno pokazala prema hrpi pisama na stolu. Odmah sam shvatio; mislili smo na istu stvar. 'Zašto dio pisama nije poslala Rossiju, da mu dokaže da je bio s njom u Rumunjskoj?'Pogledala je majku - u očima joj se, učinilo mi se, odražavala duboka neodlučnost - a onda joj, valjda, i postavila to pitanje. Zbog majčina odgovora, u prevedenom obliku, osjetio sam stezanje u grlu, bol koja je dijelom bila suosjećanje s njom, a dijelom bol zbog mog perfidnog mentora. 'Razmišljala sam o tome, no na temelju njegova pisma zaključila sam da se posve predomislio. Znala sam da time ne bih ništa promijenila, osim što bih osjetila još veću bol, a tako bih ostala i bez tih malobrojnih njegovih stvari koje sam imala.' Ispružila je ruku, kao da želi dodirnuti njegov rukopis, no odmah ju je i povukla. 'Žalila sam samo što mu ne mogu vratiti ono što je istinski njegovo. Ali i on je zadržao tako velik dio mene - možda onda i nije tako strašno što sam ja zadržala to...?' Pogledala je Helen, pa mene, odjednom ne više onoliko spokojnih očiju. U njima nema prkosa, učinilo mi se, nego tek iskre neke davne, davne naklonosti i odanosti. Odvratio sam pogled.Helen je i unatoč majčinu držanju ipak bila prkosna i nepopustljiva. 'Zašto mi onda barem nije još davno pokazala ta pisma?' Riječi je izgovorila žestokim tonom i već trenutak kasnije njima se okomila i na majku. Starija je žena samo odmahnula glavom. 'Kaže', prenijela mi je Helen, već nesmiljenijih crta lica, 'da je znala koliko mrzim oca, te je čekala nekoga tko ga voli.' Kao i ona sama, bio bih najradije dodao, jer mi je srce bilo toliko puno ljubavi da sam imao dojam da još bolje i drukčije percipiram ljubav koja je godinama zakopana u tom siromašnom kućerku.

356

Ti moji osjećaji nisu bili usmjereni isključivo prema Rossiju. Dok smo tako sjedili za stolom, uhvatio sam ih za ruku, jednom rukom Helen, drugom njezinu majku, tu snažnu i žuljevitu ruku. U tom mi je trenutku svijet u kojem sam odrastao, s onom rezerviranošću i tišinom, običajima i bontonom, svijet u kojem sam studirao i postizao uspjehe i povremeno pokušavao voljeti, izgledao dalek poput Mliječne staze. I da sam htio, ne bih mogao izgovoriti ni riječi, no da mi se grlo nekako otkočilo, možda bih ipak našao načina da tim ženama, tako drukčije, ali jednako intenzivno vezanima za Rossija, kažem kako među nama osjećam njegovu nazočnost.Nakon nekoliko trenutaka Helen je polagano povukla ruku, no njezina se majka i dalje držala za mene, kao i ranije, pitajući nešto tim blagim glasom. 'Zanima je kako ti može pomoći da pronađeš Rossija.''Reci joj da mi je već pomogla, te da ću čim pronađem vremena pročitati sva pisma, pa ćemo vidjeti hoće li nas ona dovesti do kakvog korisnog traga. Reci da ćemo je obavijestiti čim ga pronađemo.'Helenina majka tužno je kimnula glavom na te riječi, te ustala da pogleda što se događa s jelom u pećnici. Odande je do nas došao čudesan miris, tako da se čak i Helen nasmiješila, kao da i taj povratak u dom koji nije njezin ima određene prednosti. Mir koji sam osjetio u tom trenutku ulio mi je novu hrabrost. 'Molim te, pitaj zna li o vampirima nešto što bi nam moglo pomoći u potrazi.'Kada je Helen izgovorila pitanje na rumunjskom, jasno sam uvidio da sam poremetio taj krhki spokoj. Njezina je majka odvratila pogled i prekrižila se, no oporavila se već nakon nekoliko trenutaka i nekako skupila snagu da odgovori. Helen je pomno slušala i kimala. 'Kaže kako moraš voditi računa o tome da vampiri mijenjaju izgled. Može ti se javiti u raznim oblicima.'Zanimalo me što to točno znači, no Helenina je majka već počela drhtavom rukom stavljati jelo na tanjure. Toplina pećnice, te miris mesa i krumpira ispunili su unutrašnjost kućice. Jeli smo s tekom, iako u tišini. S vremena na vrijeme Helenina mi je majka dodavala još kruha, tapšala me po podlaktici ili mi ulijevala još čaja. Jelo je bilo skromno i jednostavno, ali slasno i obilno. Sunčano svjetlo dopiralo je kroz prozore s prednje strane i uresilo naš objed.

357

Nakon što smo završili, Helen je izišla s cigaretom, dok je njezina majka mene pozvala da s njom pođem iza kuće. Ondje se nalazila šupa i oko nje nekoliko kokoši, te malena nastamba u kojoj su bila dva dugouha kunića. Helenina majka izvadila je jednog zeca. Tako smo stajali jedno uz drugo, u ugodnoj tišini, češkali mu meku glavu dok je on treptao i blago se otimao. Sada sam kroz jedan od prozora čuo kako Helen unutra pere posuđe. Sunce mi je ugodno grijalo glavu, dok su iza kuće zelena polja tiho brujala i lelujala neiscrpnim optimizmom.Ubrzo je došlo vrijeme da se vratimo, da pođemo do autobusne postaje. Rossijeva pisma spremio sam u torbu. Kada smo ponovno izišli, Helenina majka zastala je na vratima. Činilo se da ne namjerava proći selom i otpratiti nas. Uhvatila me za obje ruke i srdačno ih stisnula, zagledana u moje lice. 'Kaže da želi da ti sva putovanja budu sretna i da pronađeš što tražiš', objasnila je Helen. Zagledao sam se u tamu ženinih očiju i od srca joj zahvalio. Potom je zagrlila Helen, još joj nekoliko trenutaka tužno zadržala lice među dlanovima, a zatim nas pustila.Osvrnuo sam se kad smo došli do ruba ceste. Stajala je na vratima, rukom naslonjena na okvir, kao da je od našeg posjeta nekako oslabjela. Odložio sam torbu u prašinu i prišao joj toliko brzo da mi još nekoliko trenutaka uopće nije bilo jasno da sam se pomaknuo. A onda sam je, prisjetivši se Rossija, zagrlio i poljubio u meki, naborani obraz. Pripila se uz mene, onako niža za glavu, a ja sam joj privio lice uz svoje rame. Iznenada se odvojila i nestala u kući. Već sam pomislio da želi ostati nasamo s valom emocija, pa sam se okrenuo prema cesti, no vratila se već trenutak poslije. Silno sam se zapanjio kada me uhvatila za ruku i u dlan mi utisnula nešto maleno i tvrdo.Kada sam rastvorio šaku, ugledao sam srebrni prsten s malenim grbom. Odmah sam shvatio da je to onaj Rossijev prsten, prsten koji mu vraća preko mene. Lice joj je bilo ozareno, tamne se oči sjajile. Sagnuo sam se i ponovno je poljubio, ovaj put u usta. Usne su joj bile tople i slatke. Kada sam je pustio i brzo se okrenuo prema torbi i Helen, na ženinu sam licu ugledao novi sjaj: jednu jedinu suzu. Negdje sam čitao da takvo što u stvarnosti ne postoji, da je jedna suza tek stari poetski klišej. Moguće je da i ne postoji, jer se njezina suza pojavila u paru s mojom.

358

Čim smo se smjestili u autobus, izvadio sam Rossijeva pisma i oprezno otvorio prvu omotnicu. I ovom prilikom poštovat ću Rossijevu želju da zaštiti prijateljev identitet i poslužiti se izmišljenim imenom. Bilo je vrlo neobično ponovno vidjeti Rossijev rukopis - ista slova, pisana očito mlađom rukom, ponešto veća i slobodnija - na tim požutjelim stranicama.'Ovdje ćeš ih čitati?' Helen se gotovo naslonila na moje rame. Učinilo mi se da je preneražena.'A ti možeš čekati?''Ne', odgovorila je.

45. glava20. lipnja 1930.Dragi prijatelju,trenutačno nema nikog živog s kime bih mogao razgovarati i tako sam se našao s olovkom u ruci, obuzet željom baš za tvojim društvom - ti bi se u beskraj čudio, onako uobičajeno blago i suzdržano, prizoru u kojem upravo uživam. I mene je danas preplavila nevjerica - što bi se dogodilo i tebi, samo da vidiš gdje sam - u vlaku, iako to samo po sebi ne govori gotovo ništa. Ali vlak klopara prema Bukureštu. Bože presveti, prijatelju moj, kroz zviždanje lokomotive čujem tvoj glas. Ali istina je. Ni u snu nisam planirao doputovati ovamo, no na to me navelo nešto uistinu iznimno. Do prije samo nekoliko dana bio sam u Istanbulu, malo istraživao nešto o čemu ti dosada nisam govorio. Ondje sam otkrio nešto zbog čega sam poželio doći ovamo. Zapravo nisam poželio... bilo bi točnije reći da sam užasnut, ali i da na određeni način nemam izbora. Ti si stari racionalist - sve ovo neće ti biti nimalo blisko, ali ne mogu ti reći koliko žalim što na raspolaganju nemam tvoju pamet, što me ne pratiš na ovom izletu. Da bih pronašao to što tražim, trebat će mi sva moja pamet i još više od toga.Usporavamo i ulazimo u neki gradić - bit će to prilika za doručak - pa ću na trenutak prekinuti i nastaviti poslije.Poslije podne, BukureštPočinje nešto što bi se moglo nazvati siestom, da mi um nije toliko uznemiren i uzbuđen. Ovdje je tako prokleto vruće - nekako sam očekivao da će ovo biti zemlja planinske svježine, ali ako i jest tako,

359

na svježinu još nisam naišao. Bukurešt je svojevrsni umanjeni Pariz Istoka, veličanstven i malen i pomalo izblijedio, i sve to u isti mah. Osamdesetih i devedesetih zacijelo je bio predivan. Taksi sam čekao cijelu vječnost, potom i mjesto u hotelu, no soba mi je prilično udobna i barem se mogu odmoriti i oprati, te razmisliti što da činim. Zapravo najradije i ne bih zapisivao što radim, ali tebe će moja izbezumljenost, ako ti sve ne opišem, toliko zbuniti da mi se čini da nemam druge mogućnosti. Ukratko i šokantno: u svojevrsnoj sam potrazi. Povjesničar koji lovi Drakulu - ne grofa Drakulu iz romantične faze, nego pravog Drakulu - Drakulyu - Vlada III, tiranina iz 15. stoljeća koji je živio u Transilvaniji i Vlaškoj i posvetio se žestokome otporu Otomanskome Carstvu. Veći dio tjedna proveo sam u Istanbulu, proučavao sadržaj arhiva u kojem se nalaze pojedini dokumenti o njemu koje su prikupili Turci i ondje sam naišao na nevjerojatan komplet zemljovida za koje držim da pokazuju gdje mu se nalazi grob. Kad se vratim kući, detaljnije ću ti opisati što me uopće nagnalo na takvu potragu, a u međuvremenu te moram jednostavno zamoliti da mi vjeruješ i da pokažeš malo strpljivosti. Kao stari mudrac, to možeš pripisati i mladosti, mislim to što sam se uopće upustio u takvu potragu.Bilo kako bilo, boravak u Turskoj poprimio je mračne tonove i prilično me prestrašio, iako će to s tvoje distance vjerojatno izgledati glupo. No kao što znaš, kad se jednom u nešto upustim, teško me skrenuti s puta, pa jednostavno nisam mogao ne doći ovamo s precrtanim zemljovidima, u želji da se domognem novih informacija o Drakulinu grobu. Morao bih ti u najmanju ruku objasniti da je navodno pokopan u otočnom manastiru na jezeru Snagov, na zapadu Rumunjske - područje nosi naziv Vlaška. Na zemljovidima koje sam pronašao u Istanbulu, s jasno označenim grobom, nema ni otoka, ni jezera, ničeg što, barem koliko sam uspio odrediti, nalikuje na zapadnu Rumunjsku. Uvijek mi se čini da je najbolje prvo provjeriti najočitije stvari, budući da pravi odgovor katkada leži upravo u najočitijim mogućnostima. Stoga sam čvrsto odlučio - iako znam da sada sigurno odmahuješ glavom i to smatraš glupom tvrdoglavošću - otići sa zemljovidima do jezera Snagov i osobno se uvjeriti da ondje nema groba. Kako ću to ostvariti, još ne znam, ali ne mogu se zadovoljiti

360

potragom na drugim mjestima dok ne isključim tu mogućnost. Naposljetku, moji su zemljovidi možda tek dio nekakve drevne prijevare, pa ću ondje možda pronaći obilje dokaza o tome da tiranin spava upravo ondje, i to još od smrti.Najkasnije petoga moram biti u Grčkoj, tako da za cijeli pothvat imam vrlo, vrlo malo vremena. Zanima me samo odgovaraju li zemljovidi nečemu na mjestu gdje se nalazi grob ili oko njega. Zašto me to zanima, ne mogu reći čak ni tebi, dragi prijatelju - jer ne znam ni sam. Rumunjsku epizodu kanim zaključiti tako što ću obići koliko uspijem veći dio Vlaške i Transilvanije. Čega se prvog sjetiš kad pomisliš na Transilvaniju, ako ti to uopće pada na pamet? Da, baš kao što sam i mislio - ti si mudar i takvo što uopće ti ne pada na pamet. Ali mene sama riječ asocira na planine obilježene sirovom ljepotom, drevne dvorce, vukodlake i vještice. Za mene je to kraj magične tajnovitosti. Ukratko, kako uopće držati da ću dolaskom u takav kraj i dalje biti u Europi? Kada dođem onamo, izvijestit ću te je li to Europa ili ipak nekakva zemlja iz bajke. Prvi je na redu Snagov - krećem sutra.Tvoj odani prijatelj, Bartholomew Rossi

22. lipnja Jezero SnagovDragi moj prijatelju,još nisam vidio mjesto s kojeg bih mogao poslati ovo pismo - mislim, poslati ga uvjeren da će doći do tebe - ali nastavit ću s pouzdanjem, bez obzira na to, budući da se dogodilo mnogo toga. Jučer sam u Bukureštu cijeli dan nastojao doći do kvalitetnih i pouzdanih zemljovida - sada barem imam nekoliko auto-karata Vlaške i Transilvanije - i razgovarao sa svim mogućim ljudima na sveučilištu koji bi se mogli barem malo zanimati za povijest Vlada Tepeša. Čini mi se da ovdje nitko ne želi razgovarati o toj temi i imam dojam da se u sebi, ako već ne i vidljivo, križaju čim spomenem ime Drakula. Nakon onih iskustava u Istanbulu, zbog toga postajem pomalo nervozan, priznajem, no zasada ću nastaviti.Bilo kako bilo, jučer sam na sveučilištu naišao na jednog mladog profesora koji me ljubazno izvijestio da se jedan od njegovih kolega, neki g. Georgescu, specijalizirao za povijest Snagova i da ondje ovog ljeta namjerava početi iskopavanja. Dakako, ta me novost neopisivo

361

uzbudila, te sam odlučio sebe, zemljovide, torbe i sve ostalo povjeriti u ruke vozaču koji me već danas može onamo prebaciti; riječ je tek o nekoliko sati vožnje od Bukurešta, rekao je, a krećemo u jedan. Prije polaska moram negdje nešto pojesti - maleni restorani ovdje su neobično ugodni, a u jelima se naziru tragovi orijentalne raskoši.

VečerDragi prijatelju,ne mogu ne nastaviti ovu našu jednostranu korespondenciju - nadam se da ćeš jednom, prije ili kasnije, ipak dobiti ova pisma - jer je iza mene po svemu izniman dan, pa jednostavno moram s nekim "razgovarati". Iz Bukurešta sam krenuo u nekakvom minijaturnom taksiju, za čijim je upravljačem bio podjednako skladan i malen muškarac. S njim sam jedva uspio izmijeniti dvije riječi (jedna od njih bila je Snagov. Nakon kratkog pogleda na moje karte i umirujućeg tapšanja po ramenu (mislim na svoje rame), krenuli smo na put. Vozili smo se cijelo popodne. Polagano smo napredovali uglavnom asfaltiranim, ali vrlo prašnim cestama, dražesnim krajolicima uglavnom poljoprivrednog karaktera, ali povremeno i pod šumom, i na kraju došli do jezera Snagov.Prvi susret s tim mjestom pamtit ću po tome što je vozač počeo uzbuđeno mahati rukom, a ja sam nato pogledao van i ugledao samo šumu. To je, međutim, bio tek uvod. Ne znam što sam točno očekivao. Moja me povjesničarska znatiželja vjerojatno bila toliko obuzela da i nisam očekivao ništa posve određeno. Iz te opsjednutosti trgnuo me prvi pogled na jezero. Riječ je o iznimno lijepome mjestu, prijatelju moj, idiličnome, kao iz nekog drugog svijeta. Zamisli, molim te, svjetlucavu i dugačku vodenu površinu, koju s ceste nazireš kroz gusto drveće. Tu i tamo u šumi se vide elegantne vile - počesto vidiš tek skladno oblikovan dimnjak, ili zaobljeni zid - a mnoge od njih izgledaju kao da su sagrađene početkom prošlog stoljeća, možda čak i ranije.Kada se nađeš na čistini - parkirali smo kod malenog restorana pokraj kojeg su stajala tri čamca - na suprotnoj strani jezera vidi se otok sa samostanom i tako na kraju dolaziš do prizora koji se tijekom stoljeća po svoj prilici gotovo i nije mijenjao. Do otoka se dolazi kratkom

362

vožnjom čamcem, a pokriva ga gusta šuma, baš kao i okolne obale. Nad drvećem se dižu veličanstvene bizantinske kupole manastirske crkve, a zvuk zvona širi se nad jezerom - poslije sam doznao da se oglašavaju kada ih netko od redovnika udara drvenim čekićem. Taj zvuk zvona koji lebdi nad površinom vode sledio mi je srce; činilo mi se da je to upravo jedna od onih poruka iz prošlosti koje vape za time da ih netko pročita, čak i ako čovjek točno ne zna što znače. Vozač i ja stajali smo u svjetlu kasnog poslijepodneva koje se odražavalo s površine vode i tako smo lako mogli biti uhode turske vojske, zagledani u taj bastion strane nam vjere, a ne tek dvojica prilično prašnih suvremenih muškaraca naslonjenih na automobil.Bio bih mogao još dugo, dugo tako gledati i slušati a da me ne obuzme nemir, no u silnoj želji da onog arheologa pronađem prije spuštanja tame, ušao sam u restoran. Zahvaljujući gestikuliranju i velikome trudu s iskrivljenim latinskim, uspio sam dogovoriti prijevoz do otoka. Da, da, ondje je neki čovjek iz Bukurešta koji nešto kopa lopatom, uspio mi je priopćiti vlasnik. Dvadeset minuta poslije iskrcali smo se na otoku. Manastir je iz blizine bio još ljepši, te prilično negostoljubiv, s tim drevnim zidinama i visokim kupolama. Na vrhu svake kupole nalazio se bogato ukrašen sedmerokraki križ. Lađar nas je poveo strmim stubama. Bio bih bez razmišljanja uletio kroz velika drvena vrata, no on nas je usmjerio prema stražnjem dijelu zdanja.Dok smo prolazili pokraj tih prelijepih starih zidina, iznenada sam uvidio da zapravo prvi put hodam Drakulinim stopama. Sve dotada pratio sam njegov trag kroz pravi labirint dokumenata, no sada sam se našao na tlu kojim je vjerojatno i on hodao - u kakvim cipelama ? Kožnim čizmama s ostrugama ? Da sam od onih koji se križaju, u tom bih se trenutku svakako prekrižio. Ovako sam samo osjetio iznenadnu želju da lađara potapšem po ramenu, po toj gruboj vuni i zamolim ga da nas vrati na sigurno, na obalu. Ali to nisam učinio, što ti je vjerojatno jasno, te se nadam da u konačnici neću požaliti što sam zadržao ruku.Iza crkve, u središnjem dijelu velike ruševine, uistinu smo naišli na čovjeka s lopatom. Bio je to sredovječan muškarac srdačna izgleda, kovrčave crne kose, u bijeloj košulji koja nije bila utaknuta u hlače i zadignutih rukava. Uz njega su radila dvojica mladića, gotovo dječaka.

363

Oni su rukama oprezno prebacivali zemlju, dok je on s vremena na vrijeme odlagao lopatu i također nešto radio rukama. Bili su se koncentrirali na vrlo malu površinu, kao da su ondje pronašli nešto zanimljivo. Podigli su pogled tek kada ih je lađar glasno pozdravio.Muškarac u bijeloj košulji krenuo je prema nama, dobro nas odmjerio prodornim tamnim očima, a lađar nas je nekako uspio upoznati uz vozačevu pomoć. Ispružio sam ruku i, prije nego što ću se neizbježno vratiti na engleski, iskušao jedan od malobrojnih rumunjskih izraza: "Ma numesc Bartolomeo Rossi. Nu va suprati..." Taj zgodni izraz, kojim se neznanca u nečemu prekida i od njega moli informacija naučio sam od recepcionara u hotelu u Bukureštu. Doslovce znači: "Nemojte se ljutiti" - možeš uopće zamisliti svakodnevni izraz koji bi više odisao poviješću? "Ne izvlači bodež, prijatelju... samo sam se izgubio u ovoj šumi i tražim put". Ne znam je li stvar bila u tome što sam se odlučio upravo za taj izraz, ili možda u mojem katastrofalnom naglasku, no arheolog mi je stisnuo ruku i prasnuo u smijeh.Iz blizine sam uvidio da je riječ o snažnom, preplanulom čovjeku s pravom mrežom bora oko očiju i usta. Osmijeh je pokazao da nema gornje prednje zube, a većina preostalih imala je zlatan sjaj. Ruka mu je bila silno snažna, suha i gruba kao u seljaka. "Bartolomeo Rossi", rekao je gromko, i dalje se smijući. "Ma numesc Velior Georgescu. Drago mi je. Kako vam moogu pomoći?"Još nekoliko trenutaka nisam se mogao otresti sjećanja na naš prošlogodišnji planinarski izlet. Lako je mogao biti jedan od onih preplanulih gorštaka koje smo neprestano tražili da nas usmjere na pravi put, samo što je umjesto crvenkastoplave kose imao tamne kovrče."Govorite engleski?" upitao sam tupo."Nešto maalčice", odgovorio je gospodin Georgescu. "Već dugo ga nisam raabio, ali već će mi se vraatiti." Govorio je tečno i skladno, s izraženim glasom "r" koji je oblikovao vrškom jezika."Ispričavam se", rekao sam žurno. "Čuo sam da ste se specijalizirali za Vlada III i silno bih volio s vama porazgovarati. Kao povjesničar radim na sveučilištu Oxford."Kimnuo je. "Drago mi je što se zanimate za to. Došli ste čak 'vamo samo da vidite grob?""Pa, nekako sam se nadao..."

364

"Ah, naadali ste se, naadali", rekao je gospodin Georgescu i raspalio me po ramenu. 'Ali malo ću vam morati prizemljiti nade, mladiću moj." Srce mi se stegnulo - je li moguće da i taj čovjek drži da Vlad ipak nije pokopan ovdje? Ipak, odlučio sam strpljivo i pomno slušati, a tek zatim pitati. Upitno me pogledao, a zatim se ponovno nasmiješio. "Dođite, povest ću vaas u raazgledavanje." Pomoćnicima je dao još nekoliko kratkih uputa, kojima kao da ih je pozvao da prestanu raditi, jer su samo obrisali ruke od zemlje i spustili se pod obližnje stablo. Naslonivši lopatu na napola otkopani zid, pozvao me da pođem za njim. Ja sam, pak, vozaču i lađaru pokazao da je sve u redu, te lađaru u dlan stavio novčić. On me pozdravio dodirnuvši rub šešira i nestao, a vozač je sjeo i naslonio se na ruševan zid te izvadio pljosku."Odlično. Prvo ćemo obići vanjsku stranu." Gospodin Georgescu širokim je zamahom ruke pokazao oko nas. "Poznajete povijest ovog otoka? Pomalo? Ovdje je u četrnaestom stoljeću postojala crkva, a manastir je podignut nešto malčice poslije, u istom stoljeću. Prva je crkva bila drvena, druga kaamena, no kaamena crkva potonula je 1453. u jezero. Nevjerojatno, zar ne? Drakula je Vlaaškom drugi put zavladao 1462. i imao je vlaastite zamisli. Rekao bih da mu se ovaj manastir svidio jer je otok taako laako braaniti - a on je uvijek tražio mjesta na kojima će se moći utvrditi pred turskim napadima. Ovo je svaakako bilo dobro mjesto, zar ne?"Složio sam se, istodobno se trudeći da ne piljim u tog čovjeka. Engleski je govorio toliko neobično, i još sve bolje, da je bilo teško koncentrirati se na njegove riječi, no ta posljednja izjava svakako je doprla do mene. Trebalo je samo malo pogledati uokolo i lako zamisliti kako već i šačica monaha brani uporište od napadača. Velior Georgescu također je zadovoljno gledao uokolo. "Stoga je Vlaad uredio utvrđenje u postojećem samostanu. Opasao ga je ojačanim zidinama, dodao zaatvor i sobu za mučenje. Kao i tunel za bijeg i most do kopna. Taj naš Vlaad bio je vrlo lukav svaat. Mosta, dakako, odavno nema, a ostalo nastojim iskopati. Na mjestu na kojem sada kopamo nalazio se zatvor. Već smo naišli na nekoliko kostura". Vedro se nasmiješio, tako da su mu zlatni zubi zablistali na suncu.

365

"To je, znači, bila Vladova crkva?" Pokazao sam prema dražesnome zdanju u blizini, s visokim kupolama i tamnim drvećem koje je šuštalo oko zidova."Ne, na žalost, nije", odgovorio je Georgescu. "Maanastir su Turci dijelom spalili 1462., kada je Vladov brat Radu, osmanlijska marioneta, bio na vlaškome prijestolju. A neposredno nakon što su ovdje pokopali Vlada, užasna oluja otpuhala mu je crkvu u jezero". Je li Vlad tu pokopan ili nije, htio sam pitati više od svega, ali sam ipak šutio. "Seljaci su zacijelo pomislili kako ga je sustigla zaslužena kazna za sve grijehe. Crkva je ponovno podignuta 1517. - gradnja je trajala tri godine, a ovdje vidite rezultat. Vanjski zidovi manastira su obnovljeni, stari tek tridesetak godina."U međuvremenu smo došli do ruba crkve i on je potapšao stari zid, kao da tapša najdražeg konja. Dok smo tako stajali, iza ugla crkve iznenada se pojavio neki muškarac koji je krenuo prema nama - taj pogrbljeni starac bijele brade nosio je crni talar i crni povišeni šešir s dugačkim preklopima koji su mu se spuštali do ramena. Hodao je oslanjajući se na štap, a talar mu je bio vezan uskim konopcem s kojeg je visio prsten s ključevima. Na lančiću koji je nosio oko vrata nalazio se profinjeni stari križ, od onakvih kakve sam viđao na crkvenim kupolama.Njegova me pojava toliko zapanjila da sam zamalo pao. Ne mogu ni opisati kako je djelovao na mene, osim što mogu reći da sam se osjećao kao da je Georgescu nekako uspješno zazvao duha. No moj je novi poznanik samo nastavio hodati, smiješeći se monahu i klanjajući se nad njegovu kvrgavu ruku, na kojoj je blistao zlatni prsten koji je Georgescu tako poljubio. Činilo se da i starac prema njemu osjeća veliku naklonost, jer je na trenutak položio prste na arheologovo čelo i nasmiješio se, blijedo i umorno, s još manje zuba nego Georgescu. Tijekom upoznavanja uspio sam čuti svoje ime, te sam se monahu naklonio koliko sam mogao skladnije, iako se nikako nisam mogao prisiliti da poljubim prsten."Ovo je opat", objasnio mi je Georgescu. "Ostao je posljednji, a s njim sada žive još samo tri monaha. Ovdje je od mladosti i otok poznaje onako kako ga ja nikad neću upoznati. Želi vam dobrodošlicu i daje blagoslov. Ako za njega imate pitanja, kaže da će pokušati odgovoriti."

366

Naklonio sam se u znak zahvalnosti, a starac je polagano krenuo dalje. Nekoliko minuta poslije vidio sam kako mirno sjedi na rubu ruševnog zida iza nas, poput vrane koja se odmara na poslijepodnevnom suncu."Ovdje žive cijele godine?" upitao sam Georgescua."Oh, da. Ovdje su i za najgorih zima." Moj je vodič kimao. "Ako nas ne napustite prerano, čut ćete i kako pjevaju misu." Odmah sam ga uvjerio da takvo što ni u kojem slučaju ne bih htio propustiti. "Pođimo sada u crkvu." Obišli smo zdanje i došli do glavnih vrata, velikih krila od izrezbarenog drva. Tako sam ušao u svijet koji dotada nisam poznavao, nešto posve drugo u odnosu na naše anglikanske crkve.Unutra je bilo hladno, a prije nego što sam duboko u tami nešto ugledao, osjetio sam miris aromatičnog dima i osjetio vlažno strujanje zraka od kamenja, kao da pod i zidovi dišu. Kada su mi se oči priviknule na polutamu, uspio sam tek nazreti mutan sjaj mjedi i plamena svijeća. Danje svjetlo unutra se probijalo teško, kroz debela i tamno obojena stakla. U crkvi nije bilo ni klupa ni stolica, osim visokih drvenih sjedala uz jedan od zidova. U blizini ulaza nalazio se stalak s upaljenim svijećama s kojih je curio rastopljeni vosak. Neke od njih nalazile su se na mjedenoj kruni na vrhu, a neke u posudi oko postolja. "Monasi ih pale svaki dan, a tu i tamo dođe i neki posjetitelj", objasnio mi je Georgescu. "Svijeće na vrhu namijenjene su živućima, one dolje dušama preminulih. Gore dok se same ne ugase."Kad smo se našli na sredini crkve, pokazao je uvis, a ja sam pri vrhu kupole ugledao mračno lice koje lebdi nad nama. "Poznajete naše bizantinske crkve?" upitao je Georgescu. "Krist je uvijek u sredini i gleda dolje. Ovaj razgranati svijećnjak" - velika kruna obješena s Kristovih prsa, koji je ispunjavao glavni prostor u crkvi, iako su svijeće u njemu izgorjele - "također je tipičan element naših crkava."Nastavili smo prema oltaru. Odjednom mi se učinilo da sam ondje uljez, no monasima nije bilo ni traga, a Georgescu je nastavio hodati vedro i samouvjereno, kao da je u vlastitome domu. Oltar je bio ukrašen izvezenim tkaninama, a pred njim se nalazila hrpa istkanih vunenih sagova i prostirača s folklornim motivima koje bih, da nisam bio dobro upućen u tematiku, bez problema proglasio turskima. Gornji dio oltara ukrašavalo je nekoliko raskošno oblikovanih predmeta, među njima i emajlirano raspelo te zlatno uokvirena ikona Djevice s

367

Djetetom. Iza njega se dizao pravi zid svetaca tužna pogleda i još tužnijih anđela, dok su se među njima nalazila dvoja vrata od kovanog zlata, a u njihovoj pozadini i ljubičasti baršunasti zastori. Ti su prolazi vodili do nekog posve zakrivenog i zagonetnog mjesta.Sve sam to razabirao s poteškoćama, kroz polutamu, no sumorna ljepota cijelog prizora nekako me dirnula. Obratio sam se Georgescuu. "Je li se Vlad ovdje molio? Mislim, u onoj prvoj crkvi?""Oh, apsolutno. "Arheolog se tiho nasmijao. "Bio je to pobožan ubojica. Sagradio je brojne crkve i manastire, kako bi bio siguran da će za njegovo spasenje moliti mnogo ljudi. Ovo mu je bilo jedno od najdražih mjesta i ovdje je bio vrlo blizak s monasima. Ne znam što su mislili o njegovim zlodjelima, no svakako im se sviđalo kako podupire manastir. Osim toga, štitio ih je od Turaka. No blago koje ovdje vidite doneseno je iz drugih crkava - seljaci su u prošlom stoljeću, kada je crkva zatvorena, pokrali sve što je imalo vrijedilo. Pogledajte... to sam vam htio pokazati." Čučnuo je i pridigao sagove ispred oltara. Točno ispod ugledao sam dugački pravokutni kamen, gladak i neukrašen, no tako očito mjesto koje označuje grobnicu. Srce mi je počelo snažno udarati."Vladov grob?""Da, tako kaže legenda. Prije nekoliko godina ovdje sam kopao s nekolicinom kolega. Pronašli smo samo praznu rupu... i tek nekoliko životinjskih kostiju."Slušao sam suspregnuta daha. "Nije ga bilo unutra?""Ni slučajno." Georgescuovi zubi zablistali su poput mjedi i zlata koji su nas okruživali. "Pisani tragovi govore da su ga pokopali ovdje, pred oltarom, te da je nova crkva podignuta na temeljima stare, tako da se njegov grob pri gradnji nije dirao. Možete zamisliti kako smo se razočarali kad ga nismo pronašli."Razočarali, pomislio sam. Meni je pomisao na praznu rupu pod tom pločom prije bila izvor užasa i strave nego razočaranosti."U svakom slučaju, odlučili smo još malo njuškati, pa smo ovdje" - poveo me natrag, prema mjestu u blizini glavnog ulaza, te podigao jedan drugi sag - "ovdje smo tako pronašli drugu ploču, identičnu prvoj." Zagledao sam se u kameni pravokutnik. Uistinu je i veličinom

368

i oblikom odgovarao prvome i također nije imao ni oznake ni ukrase. "Pa smo i to otkopali", objasnio je Georgescu, tapšajući ploču."I pronašli...?""Oh, jedan vrlo zgodan kostur." O tome me izvijestio s očitim zadovoljstvom. "U lijesu u kojem se još očuvao i dio pokrova - nevjerojatno, nakon pet stoljeća. Pokrov je bio zagasito ljubičast sa zlatnim vezom, a kostur u dobrome stanju. I prelijepo odjeven, u ljubičastom brokatu s tamnocrvenim rukavima. Najdivnije je to što je na jednome rukavu bio našiven i maleni prsten. Sam je prsten prilično običan, no jedan od mojih kolega drži da je bio dio većeg ukrasa koji je prikazivao simbol Zmajeva reda."Priznajem da mi je srce do tog trenutka već nekoliko puta zastalo. "Simbol?""Da, zmaja dugačkih pandži i zavijena repa. Pripadnici Reda nosili su taj znak negdje na sebi u svako doba, najčešće kao broš ili kopču na ogrtaču. Nema sumnje da je naš prijatelj Vlad bio dio tog reda, onamo ga je po svoj prilici uveo otac, kada je dosegao punoljetnost. " Georgescu mi se nasmiješio. 'Ali nekako imam osjećaj da ste to već znali, profesore."Razdirali su me suprotstavljeni osjećaji žaljenja i olakšanja. "To je, znači, bio grob, a u legendama je pogrešno tek točno mjesto.""Oh, ne bih baš rekao." Vratio je sag na ploču. "Svi moji kolege ne bi se složili, ali čini mi se da dokazi uopće ne podupiru takvu tezu. Naprotiv!"Iznenađeno sam se zapiljio u sugovornika. 'Ali što je onda s tom kraljevskom odjećom i malenim prstenom?"Georgescu je odmahnuo glavom. "Taj je momak vjerojatno također bio pripadnik Reda - neki ugledni plemenitaš - i moguće je da su ga odjenuli u Drakulinu svečanu odjeću. Moguće je čak i da su potaknuli njegovu smrt kako bi u grobnicu mogli staviti neko tijelo... tko zna točno kada... ""Kostur ste ponovno zakopali?" Morao sam pitati. Kamena ploča nalazila se samo na koji centimetar od naših nogu."Ma neee... Prebacili smo ga u povijesni muzej u Bukureštu, ali ondje ga ne možete pogledati - pospremili su ga i pohranili zajedno s tom lijepom odjećom. Kakva šteta." Nisam stekao dojam da mu je osobito

369

žao, kao da je kostur bio zgodan, ali i nevažan, barem u usporedbi s pravim plijenom."Ne razumijem..." rekao sam, netremice zagledan u njega. "Uz tolike dokaze, zašto točno smatrate da to nije bio Vlad Drakula?""Stvaar je vrlo jednostavna", uzvratio je Georgescu vedrim tonom i potapšao sag. "Ovaj je momak još imao glavu na ramenima. Drakuli su Turci odrubili glavu i odnijeli je u Istanbul kao trofej. U vezi s time slažu se baš svi izvori. Stoga sada u nekadašnjem zatvoru otkopavam jedan drugi grob. Držim da su tijelo s mjesta na kojem je zakopano, ispred oltara, premjestili kako bi nadmudrili pljačkaše, ili možda kako bi ga zaštitili od kasnijih turskih napada. Stari je lupež negdje na otoku."Osjećao sam se omamljeno od silnih pitanja koja sam mu htio postaviti, no on je ustao i protegnuo se. "Ne bismo li otišli na večeru u onaj restoran? Gladan sam tako da bih pojeo i cijelu ovcu. No, ako želite, prvo možemo poslušati početak mise. Gdje ste odsjeli?"Priznao sam da još nemam pojma, te da moram pronaći smještaj i za svog vozača. "S vama bih htio porazgovarati još o mnogo, mnogo stvari", dodao sam."I ja s vama ", složio se. "Možemo razgovarati za večerom."Vratili smo se do ostataka zatvora, jer sam morao razgovarati i s vozačem. Pokazalo se da arheolog ispod crkve ima maleni čamac, te da nas može prebaciti na obalu. Ondje ćemo nekako nagovoriti vlasnika restorana da nam u blizini pronađe sobe. Georgescu je pospremio opremu i rekao pomoćnicima da su slobodni, pa smo se tako vratili u crkvu i došli točno na vrijeme: opat i trojica monaha, u identičnoj crnoj odjeći, u povorci su ulazili u crkvu kroz vrata svetišta. Dvojica su monaha već bila u godinama, no jedan je još imao smeđu bradu i držao se uspravno. Polagano su u luku prišli oltaru. Povorku je predvodio opat, koji je u rukama nosio križ i žezlo. Preko pognutih ramena nosio je ljubičasto-zlatni ogrtač na kojem se odražavao sjaj svijeća.Kod oltara su se poklonili i na trenutak se redom ispružili na trbuhu - točno nad praznim grobom, uočio sam. Još nekoliko trenutaka držao me užasan osjećaj da se ne klanjaju oltaru nego Nabadačevu grobu.

370

Iznenada se odnekud začuo sablastan zvuk. Činilo se da potječe iz same crkve, da se izvija iz zidova i kupole, nalik na maglicu. Svećenici su počeli pjevati. Opat je izišao kroz malena vrata iza oltara - trudio sam se ne kriviti vrat ne bih li nekako ugledao tajno svetište - i donio veliku knjigu pocakljenih korica, blagoslovio je križem iscrtanim u zraku. Položio ju je na oltar. Jedan od monaha dodao mu je kadionicu na dugačkome lancu. Njome je zamahnuo nad knjigom, pokrivajući je aromatičnim mirisom. Posvuda oko nas, iznad, iza i ispod, kovitlala se disonantna sveta glazba, obilježena jednoličnim brujanjem i nepostojano visokim tonovima. Sav sam se naježio jer sam uvidio da sam se u tom trenutku našao bliže samome srcu Bizanta nego igdje u Istanbulu. Ta drevna glazba i obred vjerojatno su se tek neznatno promijenili još od doba kada ih je izvodio car u Konstantinopolu."Služba traje dugo", prošaptao mi je Georgescu. "Neće im smetati ako iziđemo." Iz džepa je izvadio svijeću, zapalio je na stijenju na stalku pokraj ulaza te je položio u pijesak na podu.U restoranu na obali, malom i neuglednom lokalu, s tekom smo jeli variva i salate koje nam je poslužila plaha djevojka u seoskoj nošnji. Prešli smo i na cijelo pile, a Georgescu je bez sustezanja ulijevao crno vino iz boce. Pokazalo se da se moj vozač sprijateljio s ljudima u kuhinji, tako da smo bili posve sami u sobi s drvenim oblogama iz koje su se sve teže nazirali jezero i otok.Kada smo umirili prvi val gladi, upitao sam arheologa kako tako izvrsno govori engleski. Nasmijao se punih usta. "Na tome mogu zahvaliti maajci i ocu, počivali u miru ", odgovorio je. "On je bio škotski arheolog, stručnjak za srednji vijek, a ona škotska Ciganka. Od malih nogu rastao sam u Fort Williamu i s ocem radio sve do njegove smrti. Potom su neki njezini rođaci pozvali moju majku da s njima pođe u Rumunjsku, odakle su potekli. Ona se rodila i odrasla u jednom selu na zapadu Škotske, no nakon smrti mojega oca, htjela je samo otići odande. Znate, očeva obitelj prema njoj baš nije bila pretjerano ljubazna... I tako me dovela ovamo, kada mi je bilo tek petnaest godina. Otada živim ovdje. Kada smo došli, preuzeo sam njezino prezime. Da se malo bolje uklopim."

371

Još nekoliko trenutaka bio sam bez riječi, a on se nasmiješio. "Priča je neobična, znam. Nego, da čujem vašu priču..."Ukratko sam mu prepričao život i studij te kako sam naišao na onu neobičnu knjigu. Slušao me gotovo spojenih obrva, a kada sam završio, polagano je kimnuo. "Još jedna neobična priča, nema što."Izvadio sam knjigu iz torbe i dao mu je. Pomno ju je pregledao, dugo promatrajući sliku na sredini. "Da", rekao je zamišljeno. "Vrlo slično mnogim prikazima koji se povezuju s Redom. Sličnog zmaja vidio sam na raznim komadima nakita - primjerice i na onom malom prstenu. Ali još nikada nisam vidio takvu knjigu. Ne znate, znači, odakle se stvorila?""Ni približno", priznao sam. "Nadam se da će je jednom proučiti neki stručnjak, možda u Londonu.""Svakako je riječ o iznimnoj knjizi." Georgescu mi ju je oprezno vratio. 'A sada kad ste vidjeli Snagov, koji vam je sljedeći cilj? Ponovno Istanbul?""Ne." Zadrhtao sam, ali mu nisam htio otkriti razlog. "Moram se vratiti u Grčku, gdje ću zapravo također biti na jednom iskopavanju.Bit će to za dva tjedna. No nekako sam mislio da ću u međuvremenu malo pogledati Targovište, budući da je to bila Vladova glavna prijestolnica. Bili ste ondje?"'Ah, da, svakako." Georgescu je počistio i posljednji komadić hrane s tanjura, poput izgladnjelog dječaka. "Zanimljivo mjesto za svakoga tko je u potrazi za Drakulom. No najzanimljiviji je zapravo njegov dvorac.""Njegov dvorac? Doista ima dvorac? Mislim, još postoji?""Radi se o ruševini, ali i prilično zgodnoj ruševini. Urušenoj utvrdi. Na nekoliko kilometara uzvodno rijekom Argeš u odnosu na Targovište. Onamo ćete lako doći cestom, te se pješice uspeti do samoga vrha. Drakula je uvijek bio najskloniji mjestima koja je lako branio od Turaka, a to je mjesto idealno. Znate što..." Nakon što je nekoliko trenutaka nešto tražio u džepovima, izvadio je malenu glinenu lulu i počeo je puniti miomirisnim duhanom. Pružio sam mu svijeću. "Hvala, mladiću. Znate što... Idem s vama. Mogu se zadržati tek dan-dva, ali pomoći ću vam da pronađete utvrdu. Neusporedivo je lakše

372

ako imate vodiča. Ondje nisam bio već tko zna koliko i volio bih ponovno vidjeti to mjesto."Najiskrenije sam mu zahvalio. Priznajem da sam već zazirao od mogućnosti da se u samo srce Rumunjske zaputim bez prevoditelja. Dogovorili smo se da ćemo krenuti sutradan, pod uvjetom da nas moj vozač pristane prebaciti u Targovište. Georgescu zna jedno selo u blizini Argeša u kojem možemo prenoćiti za par novčića. Nije baš najbliže selo do utvrde, ali u to selo više baš i ne voli zalaziti, jer su ga iz njega jednom zamalo otjerali. Oprostili smo se uz srdačne želje za laku noć, a ja, prijatelju moj, sada moram malo odspavati do sljedeće pustolovine, o kojoj ću te svakako izvijestiti.Najsrdačniji pozdravi, Bartholomew

46. glavaDragi prijatelju,moj vozač doista nas je danas odvezao na sjever, u Targovište. Nakon toga vratio se obitelji u Bukurešt, a mi smo se smjestili u nekom starom svratištu. Georgescu je izniman suputnik: putem me zabavljao poviješću kraja kojim smo prolazili. Ima vrlo široko znanje, a zanima se i za mjesno graditeljstvo i botaniku, tako da sam danas naučio neopisivo mnogo.Targovište je prelijep gradić, i dalje srednjovjekovnog karaktera, a ima i barem jedno pošteno svratiste u kojem se putnik može umiti u čistoj vodi. Sada smo u samome srcu Vlaške, brdovitog kraja između planina i ravnica. Vlad Drakula vladao je Vlaškom nekoliko puta pedesetih i šezdesetih godina 15. stoljeća. U Targovištu je bila prijestolnica, a danas poslije podne obišli smo prilično konkretne ostatke njegove ovdašnje palače. Georgescu mi je pritom pokazivao različite prostorije i objašnjavao najvjerojatniju namjenu. Drakula nije rođen ovdje, nego u Transilvaniji, u gradiću koji se zove Sighisoara. Njega neću stići obići, no Georgescu je ondje bio već nekoliko puta i rekao mi je da se kuća u kojoj je živio Drakulin otac - Vladovo rodno mjesto - očuvala i do današnjih dana.Od svega iznimnoga što smo danas vidjeli dok smo tumarali drevnim ulicama i ruševinama, najviše me se dojmila Drakulina promatračnica, odnosno razmjerno lijepo restaurirana kula obnovljena u 19. stoljeću.

373

Kao svaki dobar arheolog, Georgescu na spomen restauriranja prezirno nabire taj svoj škotsko-rumunjski nos, objašnjavajući kako u ovom slučaju nazubljena kruništa posve ne odgovaraju izvornome izgledu; ali što čovjek uopće može očekivati, upitao me zajedljivo, kada se povjesničari počnu služiti maštom. Bila obnovljena verzija vjerna ili ne, naježio sam se od onoga što mi je Georgescu ispričao o toj kuli. Vlad Drakula ondje je imao ne samo promatračnicu za slučaj čestih turskih napada nego je s tog mjesta lijepo mogao promatrati nabijanja na kolac koja su se obavljala u dvorištu.Večerali smo u malenoj gostionici u središtu gradića. Odande su se vidjele vanjske zidine urušene palače, a dok smo jeli kruh i varivo, Georgescu mi je ispričao kako je upravo Targovište najprikladnije ishodište za put do Drakuline planinske utvrde. "Kad je drugi put osvojio vlaško prijestolje, a to je bilo 1456. godine," objasnio je, "odlučio je podići dvorac iznad Argeša u koji bi se mogao povući pred napadima u ravnici. Planine između Targovišta i Transilvanije - te sama transilvanijska divljina - oduvijek su služili kao utočište Vlaha."Otrgnuo je komad kruha i njime pokupio ostatak variva, pritom se smiješeći. "Drakula je znao da se ondje, nad rijekom, već nalaze dvije napola uništene utvrde, nastale možda i prije jedanaestog stoljeća. Odlučio je jednu od njih obnoviti. Riječ je o drevnome dvorcu Argeš. Za to mu je trebala jeftina radna snaga - ne svodi li se sve uvijek na isto? I tako je na uobičajeno ljubazan i dobronamjeran način pozvao sve svoje boljare - svoje zemljoposjednike, znate, na malenu proslavu Uskrsa. Stigli su u najsvečanijoj odjeći i našli se u tom velikom dvorištu, ovdje, u Targovištu. Počastio ih je obiljem jela i pića. Zatim je pobio one koje je smatrao najneugodnijima, a ostale - zajedno sa ženama i djecom - pod prisilom i u koloni odveo pedeset kilometara u planine, da obnove Argeš."Georgescu je nešto tražio po stolu, komad kruha, kako se činilo. "Stvar zapravo ipak nije toliko jednostavna - rumunjska povijest uvijek je zamršena. Drakulina starijeg brata, Mirčeu, njihovi su politički protivnici još davno ubili u Targovištu. Došavši na vlast, Drakula je dao iskopati bratov lijes i tako je utvrdio da su jadnika živog zakopali. I upravo je onda poslao te pozivnice za Uskrs, osvetivši brata i ujedno dobivši jeftinu radnu snagu za gradnju dvorca u planini. U blizini

374

izvorne utvrde dao je urediti peći za opeku. Svi koji su preživjeli put, morali su raditi dan i noć, nositi opeke i podizati zidove i kule. Prema starim narodnim pjesmama iz ovoga kraja, fina boljarska odjeća s njih je visjela u dronjcima." Georgescu je kupio posljednje komadiće hrane. "Već sam primijetio da je Drakula u podjednakoj mjeri bio i opak i praktičan."I tako ćemo sutra, prijatelju moj, krenuti stopama tih nesretnih plemića, ali kolima, ići planinskim putem koji su oni prešli pješice, u mukama.Nevjerojatno mi je gledati seljake kako hodaju u narodnim nošnjama i tako se kreću među stanovnicima grada u suvremenoj odjeći. Muškarci nose bijele košulje i tamne prsluke, te divovske kožne papuče koje su im do koljena povezane kožnim trakama, tako da bi svakome izgledali kao oživljeni rimski pastiri. Žene, koje su uglavnom tamne poput muškaraca i počesto vrlo lijepe, nose široke i debele suknje, te bluze s prslukom učvršćenim za sve. Njihova je odjeća raskošno izvezena. Čini se da je riječ o živahnome narodu: uz cjenkanje na tržnici, koju sam posjetio jučer ujutro, čim sam stigao ovamo, neprestano se čuju smijeh i povici.Tek sada nemam mogućnosti da ti ovo pošaljem, pa ću pismo spremiti na sigurno, u torbu.Srdačan pozdrav, Bartholomew

Dragi moj prijatelju,na moje veliko oduševljenje, uspjeli smo doći do sela na Argešu. Cijeli dan putovali smo mitski strmim planinama, na kolima seljaka kojem sam u dlan utisnuo podosta srebrnjaka. Zbog toga me danas boli svaka kost u tijelu, ali sam ipak ushićen. Meni je ovo selo pravo čudo, kao iz bajke braće Grimm, ne iz stvarnoga života, i silno bih htio da ga vidiš makar i na jedan sat, da osjetiš kako je svjetlosnim godinama udaljeno od svijeta zapadne Europe. Kućice, od kojih su neke trošne i siromašne, ali u većini njih ipak vlada vedra atmosfera, imaju produljene strehe i velike dimnjake, a na njima divovska gnijezda roda koje ovdje provode ljeto.Danas poslije podne s Georgescuom sam obišao cijelo selo i utvrdio da trg u središtu služi kao okupljalište, da se ondje nalazi bunar za

375

stanovništvo i veliko korito za stoku, koju ljudi dvaput na dan vode kroz selo. Pod prastarim stablom nalazi se gostionica, bučni lokal u kojem sam mjesnim ljubiteljima morao plaćati rundu za rundom bezbožne vatrene vode - sjeti se toga dok u Zlatnome vuku sjediš sa svojom plahom kriglom piva! Među njima su možda dvojica s kojima mogu čak i nešto malo komunicirati.Osim toga, dio tih ljudi sjeća se Georgescua iz doba kada je posljednji put posjetio selo, prije šest godina, pa su ga pozdravili snažnim pljeskanjem po leđima, iako mi se čini da ga ostali izbjegavaju. Georgescu kaže da put do utvrde i natrag traje jedan dan. Još nitko ne pokazuje volju da nas onamo odveze. Svi spominju vukove, medvjede i, dakako, vampire - pricolici, kako ih ovdje zovu. Već sam pokupio nekoliko riječi na rumunjskome, dok mi francuski, talijanski i latinski neizmjerno pomažu kada pokušavam nešto odgonetnuti. Dok smo večeras razgovarali s nekolicinom sjedokosih ljubitelja čašice, većina seljana pojavila se u blizini. Svi su, i to ne odviše diskretno, piljili u nas - domaćice, poljodjelci, hrpe bosonoge djece, mlade djevojke, uglavnom tamnooke ljepotice. U jednom su me trenutku seljaci koji su se pretvarali da su došli po vodu, da metu stube ili da o nečem važnom razgovaraju s vlasnikom gostionice, toliko okružili da sam se morao naglas nasmijati, zbog čega su se svi zapiljili u mene.Više pojedinosti sutra. Kako bi mi dobro došao pošten razgovor s tobom i to na mojem - našem - jeziku!Tvoj odani prijatelj Rossi

Dragi moj prijatelju,ispunjen osjećajem strahopoštovanja, moram te izvijestiti da smo bili u Vladovoj utvrdi i da smo se vratili. Sada mi je jasno zašto sam je htio pogledati. Zahvaljujući tome barem mi je malo stvarniji, u zemaljskome životu, taj zastrašujući lik koji tražim u smrti - ili ću ga uskoro tražiti, nekako, negdje, ako mi ti zemljovidi budu i od najmanje pomoći. Pokušat ću ti opisati naš izlet, jer bih volio da možeš zamisliti taj prizor i jer sve to želim nekako zabilježiti.Krenuli smo nekako u vrijeme svitanja, kolima jednog mladog seljaka, koji je, čini mi se, dosta imućan za ovdašnje prilike i sin je jednog od veterana iz gostionice. Po svemu sudeći, otac mu je naložio da nas

376

poveze i to mu se baš nije pretjerano svidjelo. Kada smo se smjestili, pri prvom jutarnjem svjetlu koje je obasjalo trg, nekoliko je puta pokazao prema planinama, odmahujući glavom i govoreći: "Poenari? Poenari?" Na kraju se nekako pomirio sa zadaćom, pa je pokrenuo konje, dva velika smeđa stvorenja za tu priliku povučena s polja.Sam je muškarac izgledao gotovo zastrašujuće, onako visok i silno širokih ramena pod bluzom i vunenim prslukom. S onim svojim šeširom, nadvisivao nas je za dobre dvije glave. Stoga mi je ta plahost koju je pokazivao u vezi s usponom na planinu izgledala pomalo komično, iako nema sumnje da se ne treba podsmjehivati strahovima tih seljaka, pogotovo nakon onoga što sam vidio u Istanbulu (a o čemu ću ti, kao što sam već rekao, pričati uživo). Georgescu je tijekom vožnje u dubinu šume pokušao s njim razgovarati, no jadnik je samo sjedio i držao uzde, obuzet nijemim malodušjem (tako mi se barem činilo), poput zatvorenika kojeg vode na smaknuće. S vremena na vrijeme ruku je kriomice uvlačio pod košulju, kao da ondje nosi hamajliju - to sam zaključio na temelju kožne uzice koju je nosio oko vrata, te sam se morao odupirali želji da ga zamolim da mi je pokaže. Sažalio sam se nad njim zbog straha kojem smo ga izložili, unatoč svemu što čovjeku nalaže njegova kultura, te sam odlučio nakon povratka još mu malo uvećati nagradu za trud.Namjera nam je bila gore prenoćiti, ostaviti dovoljno vremena da sve dobro proučimo i da pokušamo razgovarati sa seljacima na koje ćemo možda naići, a koji žive u blizini tog mjesta. Upravo zbog toga vozačev nas je otac opskrbio prostirkama i pokrivačima, dok smo od njegove majke dobili zalihu kruha, sira i jabuka, u zavežljaju koji se nalazio u stražnjem dijelu kola. Kada smo ušli u šumu, osjetio sam izrazito neznanstveničko uzbuđenje. Sjetio sam se junaka Brama Stokera koji je krenuo u transilvanijske šume - barem u njihovu književnu inačicu - kočijom i već zamalo požalio što nismo krenuli navečer, pa da i ja u šumi ugledam zagonetne vatre i čujem zavijanje vukova. Šteta je, razmišljao sam, što Georgescu nije pročitao tu knjigu te sam čvrsto odlučio pokušati mu je poslati iz Engleske, ako se ikad vratim u tako prozaičnu zemlju. Otrežnjenje mi je donijelo podsjećanje na onaj susret u Istanbulu.

377

Polagano smo prolazili šumom, jer je put bio pun kolotečina i rupa i jer smo se gotovo odmah počeli uspinjati. Ovdje su šume vrlo guste, u unutrašnjosti polumračne čak i za podnevne žege, sablasno svježe, poput unutrašnjosti crkve. Čovjeka sa svih strana okružuju bezbrojna stabla i nestalni muk. S puta se kilometrima i kilometrima ne vidi ništa, osim beskonačnih debala i niskog raslinja, guste mješavine smreke i raznih bjelogoričnih stabala tvrdog drva. Mnogobrojna su stabla fantastično visoka i njihovi vrhovi posve zakrivaju nebo. Kao da prolaziš između stupova divovske katedrale, ali tamne i mračne katedrale, katedrale koju opsjedaju duhovi i u kojoj čovjek očekuje da će u svakoj niši ugledati Crnu Madonu ili svece mučenike. Uočio sam jedanaest-dvanaest vrsta stabala, među njima divovske kestene i vrstu hrasta kakvu još nisam vidio.U jednom se trenutku teren izravnao i tako smo se našli u pravoj dvorani od srebrnastih debala, šumarku bukava na kakve čovjek i dalje - iako rijetko - nailazi na većini pošumljenih engleskih imanja. To si već, siguran sam, viđao. To je mjesto moglo poslužiti i za vjenčanje samog Robina Hooda, s tim kolosalnim deblima koja pridržavaju krov od milijuna sićušnih zelenih listova, dok prošlogodišnje lišće, onako žutosmeđe, leži pod nama poput saga. Činilo mi se da muškarac koji nas vozi ne primjećuje baš ništa od te ljepote - kad cijeli život živiš među takvim prizorima, moguće je da u njima i ne vidiš ljepotu nego tek svijet - te je sjedio pognut i obavijen jednako prijekornom tišinom. Georgescu se bio zadubio u bilješke koje su se odnosile na radove u Snagovu, pa tako nisam imao s kime podijeliti dojmove o ljepoti koju sam uočavao posvuda uokolo.Nakon gotovo poludnevne vožnje našli smo se na otvorenome, na čistini zelenoj i zlaćanoj pod sunčanim svjetlom. Bili smo podosta visoko, uvidio sam odmah, u odnosu na selo. S tog mjesta pružao se lijep pogled preko gustih krošanja na strmini toliko zakošenoj da bi zakoračiti s ruba otvorenog polja značilo teško pasti. Šuma se odande spuštala u kanjon i tada sam prvi put ugledao rijeku Argeš, srebrnu žilu daleko pod nama. Sa suprotne obale dizali su se nepregledni šumoviti obronci, strmine koje su se doimale neprohodnima. Carstvo orlova, a ne ljudi, razmišljao sam, sa strahopoštovanjem pomišljajući na nebrojene sukobe koje su ovdje vodili Osmanlije i kršćani.

378

Činjenica da je neko carstvo, koliko god bilo smjelo, pokušavalo prodrijeti u takav kraj činila mi se vrhunskom nepromišljenošću. Sada mi je bilo jasnije zašto je Vlad Drakula taj kraj odabrao za svoje uporište: ovdje mu gotovo i nije trebala utvrda.Naš je vodič skočio s kola na tlo i izvadio nam objed. Jeli smo u travi, pod rijetkim hrastovima i johama. Potom se ispružio pod jednim stablom i pokrio lice šeširom, dok se Georgescu ispružio pod drugim stablom, kao da je to najnormalnija stvarna svijetu. Tako su spavali cijeli sat, dok sam ja besciljno tumarao livadom. Posvuda je vladala čudesna tišina, a čulo se tek zavijanje vjetra u beskonačnim šumama. Nad cijeli krajobraz nadvijalo se blistavoplavo nebo. Kada sam došao na suprotnu stranu livade, prilično daleko dolje ugledao sam sličnu čistinu, na kojoj sam ugledao pastira u bijeloj odjeći i širokom smećkastom šeširu. Stado - po svoj prilici ovce - oko njega se kretalo polagano, lebdeći poput oblaka, a meni je palo na pamet da je tako mogao stajati, točno u tom položaju, naslonjen na štap, još od Trajanovih dana. Osjetio sam kako me obuzima neopisiv mir. Mračna i stravična priroda posla kojim smo došli ovamo pomalo mi je isparila iz misli i tako mi se učinilo da bih na toj miomirisnoj livadi mogao ostati još dan-dva, baš kao onaj pastir.Poslije podne nastavili smo napredovati sve strmijim i strmijim putevima i na kraju došli do sela koje je, prema Georgescuovim riječima, bilo najbliže utvrdi. Ondje smo još malo sjedili u mjesnoj gostionici, pili tu rakiju koja ulijeva nevjerojatnu snagu, a koju nazivaju palinca. Vodič nam je jasno dao do znanja da namjerava ostati s konjima dok mi pješice obiđemo utvrdu. Ni pod kojim uvjetima ne namjerava ići gore, a kamoli s nama prenoćiti među ruševinama. Kada smo počeli navaljivati, samo je zarežao: "Pentru nimica in lime", te položio ruku na kožnu uzicu oko vrata. Georgescu mi je rekao da to znači 'Apsolutno ne." Čovjek je u vezi s time bio toliko tvrdoglav i uporan da se Georgescu naposljetku nasmijao i rekao da pješačenje neće biti prenaporno, te da posljednju dionicu ionako ne možemo prijeći kolima, nego jedino pješice. Malo sam se iznenadio što Georgescu želi spavati na otvorenome, umjesto da se vratimo u selo, a, iskreno govoreći, ni ja se baš nisam radovao što ću ondje noćiti, iako to nisam spomenuo.

379

Na kraju smo čovjeka ostavili s rakijom, a konje s vodom, te krenuli na put sa zavežljajima s hranom i pokrivalima na leđima. Dok smo prolazili glavnom cestom, ponovno sam se sjetio priče o boljarima iz Targovista, koji su se mučno uspinjali do izvorne ruševne utvrde, a zatim i onoga što sam vidio - ili mi se učinilo da sam vidio - u Turskoj, te sam iznova osjetio nelagodu.Cesta se uskoro suzila i pretvorila u uzak kolni put, a potom i u pješačku stazu koja vijuga kroz šumu, penje se sve više i više. Strmi uspon dočekao nas je tek na posljednjoj dionici, a i nju smo prešli bez većih poteškoća. Tako smo se iznenada našli na vjetrovitome grebenu, kamenome hrptu koji je iznikao iz šume. Na samome vrhu grebena, na izbočini višoj od ostalih uzvisina, nalazile su se dvije urušene kule i ostaci zidina, posljednji tragovi Drakulina dvorca. Od fantastičnog prizora čovjeku je morao zastati dah: rijeka Argeš jedva se nazirala, nalik na tanku svjetlucavu prugu u kanjonu pod nama, dok su se uz nju tu i tamo vidjela raštrkana sela. Daleko na jugu ugledao sam nisko brežje, početak, kako je rekao Georgescu, vlaških visoravni, a na sjeveru planine, čije je više vrhove pokrivao snijeg. Došli smo do orlova staništa.Georgescu me poveo preko otpalog kamenja pa smo se našli usred ruševine. Utvrda je bila malena, to mi je odmah postalo jasno, i već dugo izložena zubu vremena. U njoj su dom pronašli poljsko cvijeće svih mogućih vrsta, lišajevi, mahovina, gljive, te nisko, vjetrom šibano drveće. Dvije dijelom očuvane kule nalikovale su na koščate obrise na nebeskoj pozadini. Georgescu mi je objasnio da je utvrda u izvornome obliku imala pet kula iz kojih su Drakulini ljudi pazili na nailazak turskih napadača. U dvorištu u kojem smo stajali nekoć se nalazilo duboko okno, za slučaj opsada i - prema legendi - tajni prolaz koji je vodio do jedne špilje duboko dolje, uz Argeš. Tim je prolazom Drakula pobjegao Turcima 1462., nakon što je utvrdu s prekidima koristio približno pet godina. Više se, po svemu sudeći, nije vraćao ovamo. Georgescu je smatrao da je na jednome kraju dvorišta otkrio kapelu i ondje je provirio pod ruševni svod. U kule su ulijetale ptice i zmije, sitne životinje šuškale su bježeći pred nama, a ja sam imao dojam da će priroda ubrzo posve preuzeti citadelu.

380

U vrijeme završetka arheološkog predavanja, sunce je već bilo nadomak gorju na zapadu, a sjene stijenja, drveća i kula posvuda su se produljile. "Mogli bismo se vratiti do najbližeg sela " rekao je Georgescu zamišljeno. 'Ali u tom slučaju morat ćemo ponovno pješačiti ovamo budemo li htjeli sve još jednom i bolje pogledati ujutro. Ja sam i dalje za to da prenoćimo ovdje. Slažete se?"Meni se tada već činilo da mi to nikako ne bi bilo drago, no Georgescu se doimao toliko smireno i praktično, držao se toliko znanstvenički, ozareno me gledao s notesom u ruci, da nisam imao srca razočarati ga. Počeo je skupljati komade drva. Ja sam mu pomogao i uskoro je na kamenju u drevnome dvorištu utvrde, kamenju s kojeg smo pomno uklonili mahovinu, pucketala vatra. Činilo se da Georgescu silno uživa u vatri: zviždao je, dodavao i popravljao položaj drva, postavljao primitivni stalak za maleni lonac koji je izvukao iz naprtnjače. Već malo kasnije kuhao je varivo i rezao kruh, smiješio se plamenu. Ja sam se tako podsjetio da, naposljetku, u sebi ima podjednako i ciganske i škotske krvi.Sunce je zašlo prije nego što smo dovršili večeru, a kada se izgubilo iza planina, ruševine su se odjednom našle u tami, kule se stale jasno ocrtavati na pozadini savršeno skladnog sutona. Nešto je - sove? šišmiši? - neprestano ulijetalo i izlijetalo kroz otvore nekadašnjih prozora, s kojih su davno letjele strijele prema turskoj vojsci. Uzeo sam prostirku i privukao je vatri koliko je god bilo moguće. Georgescu je već posluživao čudesno ukusnu večeru i dok smo jeli, ponovno smo se vratili na povijest utvrde. "Jedna od najtužnijih priča povezanih s legendom o Drakuli potječe upravo odavde. Čuli ste za Drakulinu prvu ženu?"Odmahnuo sam glavom."Ovdašnji seljaci o njoj prepričavaju priču koja je vjerojatno i točna. Znamo da su ujesen 1462. Drakulu iz ove utvrde protjerali Turci i da se ovamo nije vraćao kada je 1476., neposredno prije nego što su ga ubili, ponovno vladao Vlaškom. Pjesme iz ovih planinskih sela govore da su se Turci, došavši do one litice na suprotnoj strani", rukom je pokazao prema mračnom šumskom baršunu, "ulogorili kod stare utvrde Poenari, te su pokušali srušiti Drakulinu utvrdu pucanjem iz

381

topova preko rijeke. Naum nije uspio pa je njihov zapovjednik sutradan ujutro naredio veliki napad na dvorac."Georgescu je načas zašutio i štapom potaknuo vatru. Blistavije svjetlo zatreperilo je na njegovu tamnome licu i zlatnim zubima, dok su tamne kovrče počele podsjećati na rogove. "Tijekom noći jedan je rob iz turskoga logora, inače Drakulin rođak potajno odapeo strijelu u jedan otvor u kuli, znajući da su ondje Drakuline privatne odaje. Za strijelu je bila vezana poruka u kojoj je stajalo da Drakula s obitelji treba pobjeći iz dvorca prije nego što ih zarobe. Rob je vidio kako Drakulina supruga čita poruku uz svjetlo svijeće. Seljaci u tim drevnim pjesmama govore kako je mužu rekla da će prije dopustiti da je pojedu ribe u ArgeŠu nego pasti u tursko ropstvo. Turci, znate, baš nisu bili osobito ljubazni prema zatvorenicima." Georgescu se vragolasto nasmiješio preko zdjelice s jelom. "Potom je potrčala stubama kule - vjerojatno one - i bacila se s vrha. Drakula je, dakako, pobjegao tajnim prolazom." Ozbiljno je kimnuo. "Ovaj dio ArgeŠa i danas se naziva Riul Doamnei, dakle, Princezina rijeka."Možeš zamisliti kako sam se sledio - prije samo nekoliko sati promatrao sam tu strminu. Rijeka je gotovo nezamislivo daleko. "Je li Drakula s tom ženom imao djecu?""Oh, jest", Georgescu mi u zdjelicu stavi još malo variva. "Njihov je sin bio Mihnea Pokvareni, koji je Vlaškom vladao početkom šesnaestog stoljeća. Još jedan u nizu dragih likova. Njega su naslijedili raznorazni Mihnee i Mirčee, a svi odreda bili su krajnje neugodni. A Drakula se ponovno oženio. Tom prilikom odabrao je Mađaricu, rođakinju Matijaša Korvina, mađarskoga kralja. Njih dvoje imali su još hrpu malih Drakula.""Potomci još žive negdje u Vlaškoj ili Transilvaniji?""Ne bih rekao. Inače bih već došao do njih." Otrgnuo je komad kruha i dodao mi. "Ta je druga loza imala zemlju u području koje se zove Szekler i svi su se pomiješali s Mađarima. Posljednji pripadnici loze brakom su ušli u plemenitašku obitelj Getzi i tako nestali."Sve sam to zapisivao, između zalogaja, iako mi se činilo da me te informacije ipak ne mogu dovesti ni do kakvog groba. Tako sam došao i do posljednjeg pitanja, koje mi se baš i nije postavljalo u toj nepreglednoj i sve dubljoj tami.

382

"Nije li moguće da su Drakulu pokopali ovdje ili da su mu tijelo ovamo prebacili iz Snagova, radi sigurnosti?"Georgescu se tiho nasmijao. "I dalje se nadate, ha? Ne, stari je Drakula negdje u Snagovu, pazite što vam govorim. Dakako, ona kapela tamo imala je kriptu - ondje je niže područje do kojeg vodi nekoliko stuba. Kopao sam jednom davno, kada sam prvi put došao ovamo." Srdačno mi se nasmiješio. "Seljani sa mnom nisu razgovarali tjednima. Ali grob je bio prazan. Nije bilo čak ni kostiju."Ubrzo zatim počeo je nezaustavljivo zijevati. Stvari smo prinijeli vatri, umotali se u prostirke i pokrivače, te ostali ležati u tišini. Noć je bila vrlo hladna i bilo mi je drago što sam na sebi imao najtopliju odjeću. Još neko vrijeme gledao sam zvijezde - izgledale su kao da su tako čudesno blizu onom mračnom ponoru - i slušao kako Georgescu hrče.Vjerojatno sam napokon ipak zaspao, jer kad sam se probudio, vatra se već polagano gasila, a vrh planine zastirao je pramen oblaka. Zadrhtao sam i već sam se spremao ustati i dodati drva na vatru, kada mi se krv sledila od nečega što je šušnulo u blizini. Nismo bili sami unutar tih ruševina, a to nešto što je u tami bilo s nama bilo je vrlo blizu. Polagano sam ustao, već misleći kako ću, bude li potrebno, probuditi Georgescua, pitajući se nosi li u svojoj ciganskoj torbi, uz pribor za kuhanje i kakvo oružje. Obavila nas je potpuna tišina, no nakon nekoliko trenutaka više nisam mogao izdržati tu silnu napetost. Jednu granu sa skupljene hrpe gurnuo sam u vatru, a kada se zapalila, dobio sam baklju koju sam oprezno pridigao.Iznenada sam u obraslome prostoru kapele zahvaljujući tom svjetlu ugledao sjaj crvenih očiju. Lagao bih, prijatelju moj, kada bih rekao da se nisam naježio od glave do pete. Oči su nq se malko približile, a ja nisam znao odrediti koliko su blizu tlu. Promatrale su me još nekoliko beskrajnih minuta, a meni se, posve iracionalno, učinilo da se u njima odražava svojevrstan dojam prepoznavanja, da znaju tko sam i da me mjerkaju. Potom sam, uz šuškanje u raslinju, napola ugledao veliku zvijer. Pogledala je na jednu, pa na drugu stranu i polagano se udaljila u tamu. Bio je to užasno velik vuk. Pri slabašnome svjetlu vidio sam čupavo krzno i veliku glavu, no tek na trenutak, jer je odmah izišao iz ruševina i nestao.

383

Ponovno sam legao, ne želeći buditi Georgescua, jer mi se činilo da je opasnost sada prošla, ali nisam mogao zaspati. Pred sobom sam - barem u mislima - bez prestanka vidio te prodorne, lukave oči. Vjerojatno bih nakon nekog vremena i zadrijemao, no dok sam tako ležao, u daljini sam začuo slabašan zvuk koji je do nas dopirao iz šumske tame. Počeo sam se osjećati toliko nelagodno da više nisam mogao ostati pod pokrivačem. Ponovno sam ustao i otišao na suprotnu stranu obraslog zida, da pogledam preko zida. Najveća strmina, kao što sam već naveo, spuštala se doArgesa, no meni slijeva jedan se dio šume spuštao pod blažim kutem i upravo sam ondje začuo žamor mnogobrojnih glasova i ugledao sjaj koji je podsjećao na logorske vatre. Upitao sam se logoruju li u tim šumama Cigani. Morat ću ujutro pitati Georgescua. Ta pomisao kao da ga je nekako dozvala i moj novi prijatelj odjednom se pojavio pokraj mene, taj tamni lik koji je od pospanosti vukao noge."Nešto nije u redu?" Pogledao je preko zida.Rukom sam pokazao prema svjetlu. "Je li to ciganski logor?"Odmah se nasmijao. "Ma, neee. Nikada ne bi bio tako daleko od civilizacije." Nakon toga je zijevnuo, no oči su mu pod sjajem naše vatre na izdisaju bile blistave i budne. "Ipak, čudno je... Idemo pogledati."Taj mi se prijedlog nije ni najmanje svidio, no već nakon nekoliko minuta bili smo u čizmama i tiho se spuštali stazom u smjeru zvuka. Postajao je sve glasniji, to dizanje i spuštanje tonova, u sablasnome ritmu - nisu vukovi, pomislio sam, nego ljudski glasovi. Nastojao sam ne gaziti po granama. U jednom trenutku vidio sam kako je Georgescu uvukao ruku u jaknu - doista ima pištolj, pomislio sam zadovoljno. Ubrzo smo kroz drveće ugledali vatre. Rukom mi je pokazao da se sagnem, a potom i da čučnem do njega među niskim raslinjem.Došli smo do čistine, a na njoj se, posve nevjerojatno, nalazilo mnoštvo muškaraca. Stajali su u dva kruga oko velike vatre i pjevali. Jedan među njima, kako se činilo njihov vođa, stajao je u blizini vatre, a kad god je napjev dosegnuo crescendo, svatko od njih podigao je ispruženu ruku u znak pozdrava, drugu ruku stavljajući na susjedovo rame. Lica, koja su pri svjetlu plamena bila neobično narančasta, imala su ukočen i ozbiljan izraz, dok su im oči sjale. Na sebi su imali

384

svojevrsnu odoru, tamne jakne preko zelenih košulja i crnih kravata. "Što je to?" upitao sam tiho Georgescua. "Što govore?""Sve za Domovinu!"prosiktao mi je u uho. "Tiho jer se inače možemo pozdraviti sa životom. Cini mi se da je to Legija arkanđela Mihaela.""Što je to?" Pokušavao sam samo pomicati usne. Bilo bi teško uopće zamisliti nešto manje anđeosko od tih okamenjenih lica i ukočeno ispruženih ruku. Georgescu me pozvao da se povučemo i tako smo se vratili dublje u šumu. No prije nego što smo se okrenuli, uočio sam neko kretanje na suprotnoj strani čistine i tako zaprepašteno ugledao visokog muškarca u plaštu, tamne kose i žućkastog lica koji se načas ukazao pod svjetlom vatre. Stajao je izvan kruga ljudi u odorama, radosna izraza lica. Štoviše, učinilo mi se da se smije. Nakon nekoliko trenutaka, više ga nisam vidio i učinilo mi se da je nestao među drvećem, a Georgescu me tada povukao uzbrdo.Kada smo se našli na sigurnome, među ruševinama - što je najneobičnije, ondje mi se sada doista činilo da smo sigurni - Georgescu je sjeo uz vatru i zapalio lulu, kao da mu je potrebno takvo olakšanje. "Bože sveti... Čovječe..." rekao je. "Ondje smo mogli zaglaviti.""Tko su ti ljudi?"Georgescu je bacio šibicu u plamen. "Zločinci", odgovorio je jednostavno. "Zovu se i Željezna garda. Haraju selima u ovome dijelu zemlje, odvode mladiće i obraćaju ih na svoju vjeru: mržnju. Osobito mrze Židove i žele svijet osloboditi njihova postojanja." Energično je uvlačio dim. "A mi Cigani znamo: gdje se ubijaju Židovi, uvijek umiru i Cigani. Kao i mnogi drugi."Opisao sam mu onaj neobičan lik koji sam vidio izvan kruga."Oh, svakako", promumljao je Georgescu. "Privlače raznorazne čudne štovatelje. Ubrzo će im se pridružiti svi planinski pastiri."Trebalo nam je još vremena da ponovno utonemo u san, no Georgescu me uvjerio da pripadnici Legije po svoj prilici neće ići nikamo nakon što otpočnu obred. Uspio sam samo nemirno drijemati, pa sam s olakšanjem uvidio da je u tom orlovskom gnijezdu svanulo vrlo rano. Bilo je mirno i tiho, još podosta maglovito, a u krošnjama okolnog drveća nije bilo vjetra. Čim mi se učinilo da ima dovoljno svjetla, oprezno sam prišao trošnim godovima kapele i pogledao vučji trag.

385

Jasno se vidio uz bliži zid kapele: veliki i teški otisci u zemlji. Najneobičnije je bilo to što je postojao samo jedan trag, koji se udaljavao od kapele, točno od utonutog dijela kripte: nigdje nije bilo znakova koji bi pokazivali kako je vuk uopće dospio onamo - ili možda jednostavno nisam bio u stanju dobro očitati tragove u gustišu iza kapele. O tome sam razmišljao još dugo nakon doručka, nakon što smo još nekoliko stvari nacrtali i počeli se spuštati.Zasada ponovno moram prekinuti pisanje, ali te najsrdačnije pozdravljam iz daleke, daleke zemlje...Rossi

47. glavaDragi moj prijatelju,ni približno mi nije jasno što ćeš misliti o ovim neobičnim i jednostranim pismima kada ti se napokon nađu u ruci, ali sad moram nastaviti, makar i da događaje zabilježim zbog sebe. Jučer poslije podne vratili smo se u ono selo uz Argeš iz kojeg smo krenuli prema Drakulinoj utvrdi, a Georgescu se odande uputio u Snagov, nakon srdačnog zagrljaja i stiska, te uz želju da se jednog dana opet vidimo. Bio mi je divan vodič i svakako će mi nedostajati. U posljednji tren zapekla me savjest jer mu nisam prenio sve što sam vidio u Istanbulu, no ipak se nekako nisam mogao prisiliti da prekinem vlastitu šutnju. Ionako mi ne bi povjerovao, pa ga uvjeravanjem ne bih poštedio nesreća. Lako sam mogao zamisliti njegov iskreni smijeh, znanstveničko odmahivanje glavom, odbacivanje mojih neobuzdanih izmišljotina.Nagovarao me da s njim pođem do Targovišta, no ja sam već bio odlučio još nekoliko dana ostati u tom kraju i obići nekoliko mjesnih crkava i manastira, možda doznati još nešto o području koje okružuje Vladovo uporište. Tako sam se barem opravdao Georgescuu, a on mi je preporučio nekoliko mjesta na kojima je Drakula nedvojbeno bio. Čini mi se, međutim, prijatelju moj, da sam imao i dodatne motive, a to je osjećaj da se više nikada neću naći na takvome mjestu, toliko izoliranome i udaljenome od tema mojih uobičajenih istraživanja, i tako bolno lijepome. Nakon što sam već odlučio posljednje slobodne dane provesti ondje, umjesto da preuranjeno jurim u Grčku, malko

386

sam se opuštao u gostionici, pokušavajući poboljšati poznavanje rumunjskoga praktički bezuspješnim pokušajima da sa starim mještanima razgovaram o mjesnim legendama. Danas sam šetao šumama koje okružuju selo i naišao na osamljeno svetište pod jednim stablom. Bilo je podignuto od drevnog kamenja i imalo slamnati krov, a meni se učinilo da su se njegovi izvorni dijelovi na tome mjestu nalazili još davno prije nego što je Drakulina vojska počela juriti tim putevima. Cvijeće u svetištu bilo je tek uvelo, dok se otopljeni vosak skupio u podnožju raspela.Dok sam se vraćao prema selu, naišao sam na nešto podjednako nevjerojatno i lijepo - mladu djevojku koja mi je stajala na putu, posve nepomična, u seljačkoj haljini, po svemu nalik na kakav povijesni lik. Kako ničim nije pokazala da bi se mogla pomaknuti, zastao sam i pokušao zapodjenuti razgovor, a ona mi je, na moje veliko zaprepaštenje, darovala novčić. Očito je bio jako star - iz srednjeg vijeka - a s jedne je strane imao lik zmaja, iako za to nisam imao dokaza, bio sam uvjeren da je iskovan za Zmajev red. Djevojka je, dakako, znala samo rumunjski, no nekako sam uspio doznati da ga je dobila od neke starice koja se u selo spustila s litica nad rijekom negdje u blizini Vladova dvorca. Djevojka mi je rekla i da joj je prezime Getzi, iako se činilo da uopće ne uviđa važnost tog podatka. Možeš zamisliti koliko sam se zbog toga uzbudio: po svoj prilici našao sam se oči u oči sa živućim potomkom Vlada Drakule. Ta me činjenica ujedno i zapanjila i uznemirila (iako to čisto lice i dražesno držanje nisu ničim podsjećali na tragove okrutnosti i monstruoznosti). Kada sam joj ga pokušao vratiti, ustrajno mi je pokazivala da ga moram zadržati, tako da ga imam još i sada, iako ću joj ga svakako pokušati vratiti. Nekako smo se dogovorili da ćemo još razgovarati sutra, a ja sada moram prekinuti, kako bih precrtao novčić i još malo proučio rječnik, u nadi da ću se moći detaljnije raspitati o njezinoj obitelji i njihovu podrijetlu.

Dragi moj prijatelju,sinoć sam još malo napredovao u razgovoru s onom mladom ženom koju sam ti spomenuo - doista se zove Getzi, rekla mi je, slovo po slovo... točno onako kako sam zabilježio i kada mi je o tome govorio

387

Georgescu. Iznenadila me snalažljivošću i razumijevanjem dok smo pokušavali razgovarati, a tako sam utvrdio i da, osim što ju je priroda obdarila velikom pronicavošću, zna i čitati i pisati, pa mi je pomagala tražiti riječi u rječniku. Uživao sam gledajući to izražajno lice i inteligentne tamne oči, na kojima su se odražavali odsjaji novih spoznaja. Dakako, nije učila strane jezike, ali uopće ne sumnjam da bi s lakoćom svladala drugi jezik, samo da dođe u ruke dobrome učitelju.Učinilo mi se da je to podosta iznimno: takva inteligencija u tom zabačenom i zaostalom selu. Možda je i to još jedan dokaz da je potekla od plemenitih, obrazovanih i pametnih ljudi. Očeva obitelj onamo se doselila toliko davno da se više nitko ne sjeća kada je to bilo, no neki od njih, koliko sam uspio razabrati, bili su Mađari. Rekla je kako njezin otac sebe smatra nasljednikom grofa iz utvrde Argeš, te kako je ondje, po njegovu mišljenju, zakopano blago. Taj stav, čini se, dijele svi seljani. Uz podosta poteškoća uspio sam doznati da drže kako za dana posvećenih pojedinim svecima nadnaravno svjetlo obasjava mjesto na kojem je zakopano blago, no u selu nema čovjeka koji bi se usudio potražiti ga. Djevojčin dar, tako očito nadmoćan u odnosu na okolinu, neprestano me podsjećao na nadarenost Hardyjeve Tesse iz obitelji d'Urberville, te plemenite mljekarice. Prijatelju moj, znam da nikad ne prelaziš 1800. godinu, no prošle sam godine ponovno pročitao tu knjigu i predlažem da sa svojih uobičajenih staza skreneš upravo do nje. Usput, sumnjam da to blago doista postoji, jer bi ga Georgescu inače već odavno pronašao.Djevojka me upoznala i s jednom nevjerojatnom činjenicom: po jedan pripadnik svakog naraštaja njezine obitelji na kožu dobiva znak, minijaturnog zmaja. I to me, kao i njezino prezime, te priča njezina oca, uvjerilo da uistinu pripada živućoj lozi Zmajeva reda. Volio bih porazgovarati s njezinim ocem, ali kada sam to predložio, toliko se uzrujala da bih uistinu bio neodgojen i nepošten da sam nastavio navaljivati. Ovim krajevima vlada tradicionalistička kultura, i to u vrlo ekstremnome obliku, pa se pribojavam da u opasnost dovodim njezin ugled u selu - uvjeren sam da se izložila opasnosti već i samim time što nasamo razgovara sa mnom, tako da sam joj još zahvalniji na zanimanju koje je pokazala i na pomoći.

388

Sada idem još malo šetati šumom. Moram o toliko toga razmisliti da mi se čini da se moram malo opustiti i srediti misli.

Prijatelju moj, moj jedini pouzdaniče,prošla su dva dana, a ja zapravo ne znam kako ti o njima uopće pisati. Ne znam čak ni hoću li ovo ikada ikome pokazati. U ova dva dana život mi se promijenio iz temelja. U jednakoj mjeri sada sam pun i nade i straha. Imam dojam da sam tijekom ta dva dana prešao nekakvu granicu i stupio u novi život. Što će sve to u konačnici značiti, još ne znam. Istodobno sam i najsretniji i najzabrinutiji čovjek na svijetu.Prije dva dana, uvečer, nakon što sam ti posljednji put pisao, ponovno sam se našao s onom anđeoskom djevojkom koju sam već spominjao, a ovaj put naš je razgovor doveo do neočekivane promjene - štoviše do poljupca. Nakon toga je pobjegla. Cijelu noć nisam oka sklopio, a u zoru sam izišao i tumarao šumom. Tako sam hodao, s vremena na vrijeme zastajao i odmarao se na kakvom kamenu ili panju, usred profinjenog i nestalnog ranojutarnjeg zelenila, među drvećem vidio njezino lice, koji put i u samome svjetlu. Bezbroj puta pitao sam se bih li trebao bez odgađanja otputovati, budući da sam je možda već i ovako povrijedio.Tako mi je protekao cijeli dan, išao sam amo-tamo, u selo se vratio samo na objed. Ondje sam se iz trenutka u trenutak pribojavao da ću naići na nju, istodobno se tome i nadajući. No njoj nije bilo ni traga ni glasa, pa sam se uvečer vratio do našeg sastajališta, misleći kako ću joj, ako ponovno dođe onamo, objasniti, koliko budem mogao, kako joj se trebam ispričati i kako joj više neću dodijavati. I kad sam se već pomirio s time da je više neću vidjeti i kad sam već zaključio da sam je duboko povrijedio i da sutradan ujutro moram napustiti selo, pojavila se među drvećem. Načas sam je ugledao u toj debeloj suknji i crnome prsluku, nepokrivene glave tamne poput ulaštenog drva, pletenice prebačene preko ramena. Imala je i tamne, uplašene oči, no najviše me se dojmila ta blistava inteligencija koja se odražavala na cijelome licu.Već sam nešto zaustio, kada je poletjela prema meni i bacila mi se u zagrljaj. Zapanjeno sam uvidio da mi se potpuno predaje, a osjećaji su nas ubrzo doveli do vrhunca prisnosti, intimnog zajedništva nježnog i

389

čistog i posve neočekivanog. Uvidio sam da sada možemo nesputano razgovarati - više točno ne znam na kojem od dvaju jezika - a ja sam u tami njezinih očiju, s tim gustim i snažnim trepavicama i jedva primjetnim azijatskim naborom u unutarnjem kutu, iščitavao cijeli svijet, možda i vlastitu budućnost.Nakon što je otišla, ostao sam sam, iznutra uzdrhtao od siline emocija, obuzet nastojanjima da odvagnem što sam učinio, što smo učinili. No na svakom koraku smetao mi je neizbrisiv osjećaj sreće, dojam da je nešto sada dovršeno, zaključeno. Danas ću je ponovno pričekati na istome mjestu, jer si ne mogu pomoći, jer mi je čitavo biće sada, čini mi se, toliko obuzeto stvorenjem toliko drukčijim od mene, a ipak toliko divno poznatim da gotovo i ne mogu pojmiti što se dogodilo.Dragi moj prijatelju (ako još uopće pišem tebi), već četiri dana živim u pravome raju, a ljubav prema anđelu koji njime vlada upravo je, čini se, to - ljubav. Nikada u životu ni prema jednoj ženi nisam osjetio što osjećam sada i ovdje, na ovom dalekom i stranom mjestu. Kako mi je za razmišljanje preostalo tek još nekoliko dana, cijelu sam situaciju, dakako, promotrio iz svih mogućih kuteva. Pomisao na to da bih je trebao ostaviti i s njom se više ne vidjeti čini mi se jednako nemogućom i nepodnošljivom kao i pomisao da više nikada neću vidjeti dom. S druge strane, muči me i pomisao na to što bi značilo povesti je - kako bih je, prije svega ostaloga, okrutno odvojio od njezina doma i obitelji, i kakve bi bile posljedice kada bi se sa mnom vratila u Oxford. Ta je posljednja pomisao neizrecivo komplicirana, no jednako mi je jasno i koliko je situacija teška i praktički nerješiva: otputujem li bez nje, slomit ću srce i njoj i sebi. Osim toga, postupit ću kukavički i pokvareno, s obzirom na ono što sam joj uzeo.Odlučio sam njome se vjenčati u što kraćem roku. Život će nam, u to uopće ne sumnjam, krenuti neobičnim putem, ali sam uvjeren da će joj njezina prirodna gracioznost, milovidnost i pronicav um omogućiti da prebrodi sve što će iskrsnuti pred nama. Ne mogu je ostaviti ovdje i do smrti se pitati što je sve moglo biti, a jednako tako ne mogu je ni ostaviti u situaciji u kojoj se našla. Praktički sam odlučio da ću je večeras zaprositi, pitati je hoće li se za mjesec dana udati za mene. Čini mi se da ću prvo otići u Grčku, gdje mogu posuditi novac od kolega - ili zatražiti da mi moj novac prebace onamo - tako da njezinu

390

ocu mogu isplatiti naknadu za to što je odvodim. Ovdje mi je ostalo tako malo, a ne usuđujem se situaciju pokušati riješiti drukčije. Osim toga, imam dojam da bih morao nazočiti iskopavanju na koje sam ondje pozvan - riječ je o grobu jednog plemenitaša u blizini Knososa. Moj budući rad mogao bi ovisiti o tim kolegama, a njime ću uzdržavati nju i sebe tijekom našeg budućeg zajedničkog života.Nakon toga vratit ću se po nju - kako će samo ta četiri tjedna odvojenosti biti beskonačna! Raspitat ću se mogu li nas vjenčati svećenici u Snagovu, kako bi nam Georgescu bio kum. Dakako, budu li njezini roditelji tražili da se svakako vjenčamo prije nego što napustimo selo, spreman sam i na to. U svakom slučaju, sa mnom će putovati kao moja supruga. Mislim da ću iz Grčke brzojavom obavijestiti roditelje, pa ih s njome posjetiti kada dođemo u Englesku. A ti, dragi moj prijatelju, ako već čitaš ove riječi, ti bi mi se mogao malo raspitati za smještaj izvan sveučilišta - krajnje diskretno, dakako - pritom vodeći računa o cijeni. Volio bih i da što prije počne učiti engleski. Uvjeren sam da će biti iznimna učenica. Moguće je da ćeš se ujesen naći ispred našeg obiteljskog kamina, prijatelju moj, pa ćeš onda uvidjeti da u mojoj ludosti ipak ima smisla. Dotada ostaješ jedina osoba kojoj se nesputano obraćam glede ovoga, čim ti uzmognem poslati pisma. Nadam se da ćeš prema meni biti milostiv i da me u svom velikom srcu nećeš osuditi.Zauvijek tvoj, u sreći i strepnji, Rossi

48. glavaBilo je to posljednje Rossijevo pismo, vjerojatno i posljednje koje je napisao prijatelju. Dok sam, u autobusu za Budimpeštu, sjedio uz Helen, pomno sam presavio listove i na trenutak je uhvatio za ruku. 'Helen', rekao sam neodlučno, jer mi se činilo da barem jedno od nas to mora i izgovoriti. 'Potomak si Vlada Drakule.' Pogledala je mene, pa zatim kroz prozor, a meni se učinilo da na njezinu licu vidim kako ni sama ne zna što bi o tome mislila, ali da joj se krv u žilama zbog toga iznenada uzburkala.Kada smo Helen i ja u Budimpešti izišli iz autobusa, već se spuštala večer, no ja sam ipak, gotovo u šoku, uvidio da smo s te iste postaje krenuli tek jutros, tog istog dana. Činilo mi se da su otada protekle

391

najmanje dvije godine. Rossijeva pisma nalazila su se na sigurnome, u mojoj torbi, a njihov sadržaj ispunjavao mi je misli dojmljivim i intrigantnim slikama. Njihov odraz vidio sam i u Heleninim očima. Držala me ispod ruke, kao da joj je sve što smo tog dana doznali nekako poljuljalo samopouzdanje. Htio sam je obujmiti, pošteno je zagrliti, privući je i poljubiti na ulici, reći joj kako je nikada neću ostaviti i kako Rossi to nikako nije smio učiniti - to jest, nije smio napustiti njezinu majku. Zadovoljio sam se time što sam joj čvrsto privio ruku uz rebra i dopustio joj da nas dovede do hotela.Čim smo se našli u predvorju, ponovno me obuzeo osjećaj da nas ondje nije bilo neizmjerno dugo - kako su mi samo neobično, nakon tek dva dana, ta nepoznata mjesta počela izgledati poznato i prisno, razmišljao sam. Helen je dočekala tetina poruka. Pročitala ju je brzo, željno: 'Tako sam i mislila. Želi da s njom večeramo. Ovdje, u hotelu. Pretpostavljam da ćemo se tada oprostiti od nje.''Reći ćeš joj?''To u vezi s pismima? Vjerojatno. Evi uvijek sve kažem, prije ili kasnije.' Upitao sam se je li joj o meni rekla nešto što ne znam, no tu sam pomisao odmah potisnuo.Do večere smo se jedva uspjeli oprati i preodjenuti - navukao sam manje prljavu od dviju košulja i obrijao se nad raskošno ukrašenim umivaonikom - a kada sam se spustio u prizemlje, Eva je već čekala, iako još nije bilo Helen. Eva je stajala ispred prozora s ulične strane, meni okrenuta leđima, zagledana prema ulici i sve oskudnijem večernjem svjetlu. S te je strane izgledala manje zastrašujuće, nije bila onako intenzivno koncentrirana i energična kako je izgledala pri svakom javnom nastupu. Leđa su joj pod tamnozelenim sakoom bila opuštena, čak i malko pogrbljena. Iznenada se okrenuvši, poštedjela me muka: upravo sam pokušavao zaključiti bih li je trebao zazvati ili ne. Prije nego što me obasjala onim čudesnim osmijehom, na njezinu sam licu ugledao zabrinutost. Žurno mi je prišla i stisnula mi ruku, a ja sam je poljubio u nadlanicu. Nismo izmijenili ni jednu jedinu riječ, no i unatoč tome izgledali smo možda i kao dugogodišnji prijatelji koji su se našli nakon višemjesečne ili višegodišnje razdvojenosti.Već nekoliko trenutaka poslije pojavila se Helen, na moje veliko olakšanje, te nas, uz prevođenje, uvela u restoran sa sjajnim bijelim

392

stolnjacima i ružnim porculanom. Teta Eva naručila je i za sebe i za nas, kao i prvi put, a ja sam se umorno naslonio, dok su one sljedećih nekoliko minuta razgovarale. U početku mi se činilo da se srdačno šale, no Evino se lice ubrzo smrknulo i tada sam primijetio kako je uzela vilicu i stala je namrgođeno vrtjeti između palca i kažiprsta. Potom je prošaptala nešto zbog čega se i Helenino lice naboralo.'Što je bilo?' upitao sam s nelagodom. Već mi je bilo dosta tajni i zagonetki.'Moja je teta nešto otkrila.' Helen još stiša glas, iako oko nas nije moglo biti mnogo gostiju koji razumiju engleski. 'Nešto što bi za nas moglo biti neugodno.''Što?'Eva je kimnula i ponovno se oglasila, i ovaj put vrlo tiho, a na Heleninu licu pojavile su se još dublje bore. 'To nije dobro', prošaptala je. 'Moju su tetu ispitivali u vezi s tobom - u vezi s nama. Kaže da ju je danas poslije podne posjetio policijski detektiv kojeg zna već dugo. Ispričao se i rekao da je riječ tek o rutinskoj provjeri, ali ju je ipak ispitivao u vezi s tvojim dolaskom u Mađarsku, tvojim interesima i našim... odnosom. Moja je teta u tim stvarima vrlo snalažljiva, a kada je ona počela ispitivati njega, doznala je da ga je na sve to - kako se to kaže? - uputio Geza Jozsef.' Glas joj je postao gotovo nečujan.'Geza!' Zapanjeno sam je pogledao.'Rekla sam ti da je pravi gnjavator. I mene je pokušao ispitati na konferenciji, ali sam ga ignorirala. Čini se da ga je to naljutilo više nego što sam očekivala.' Na trenutak je zastala. 'Teta kaže da pripada tajnoj policiji i da za nas može biti velika opasnost. Njima se ne sviđaju vladine liberalne reforme i nastoje održati stari poredak.'Njezin me ton nekako naveo da upitam: 'To si već znala? Znala si čime se bavi?'Skrušeno je kimnula. 'Ispričat ću ti poslije.'Nisam točno znao koliko zapravo želim znati, no pomisao na to da nam je na tragu taj zgodni div svakako mi je bila odbojna. 'Što želi?''Čini se da ima dojam da se ne baviš čistim istraživanjem povijesne građe. Uvjeren je da ovdje tražiš nešto drugo.''I ima pravo', primijetio sam tiho.

393

'Čvrsto je naumio doznati o čemu se radi. Uvjerena sam da zna gdje smo danas bili - nadam se samo da neće ispitivati i moju majku. Teta je detektiva odvratila od... od traga... koliko je bolje mogla, no sada je zabrinuta.''Zna li tvoja teta što... koga... tražim?'Helen je još nekoliko trenutaka šutjela, a kada je podigla pogled, u očima sam joj ugledao nešto nalik na preklinjanje.'Zna. Činilo mi se da bi nam možda mogla nekako pomoći.''Ima kakav savjet?''Kaže samo da je dobro što sutra odlazimo iz Mađarske. Upozorila nas je da na odlasku ne razgovaramo s neznancima.''Dakako', rekao sam ljutito. 'Možda bi Jozsef s nama u zračnoj luci volio pogledati dokumente o Drakuli.''Molim te', rekla je jedva čujno. 'Nemoj se šaliti o tim stvarima, Paul. Može biti vrlo ozbiljno. Ako se još želim vratiti ovamo...'Postiđeno sam ušutio. Nisam se namjeravao šaliti, samo sam htio izraziti zdvojnost koja me obuzimala. Konobar je donosio desert - kolače i kavu koje je Eva majčinski gurala pred nas, kao da će nas zaštititi od svih zala ovoga svijeta, samo ako nas malo udeblja. Dok smo jeli, Helen je teti prepričala sadržaj Rossijevih pisama, a Eva je polagano kimala, pomno slušajući, ali ništa ne govoreći. Nakon što smo popili kavu, promišljenim se pokretom okrenula i obratila meni. Helen je prevodila spuštena pogleda.'Dragi moj mladiću', rekla je Eva i stisnula mi ruku, baš kao i njezina sestra nekoliko sati ranije. 'Ne znam hoćemo li se nas dvoje još kada vidjeti, no nadam se da hoćemo. U međuvremenu, pazite na moju voljenu nećakinju, ili joj barem dopustite da ona pazi na vas', pritom je lukavo pogledala Helen; Helen se, pak, pretvarala da to nije vidjela, 'i molim da se i vi i ona svakako vratite studiju. Helen mi je objasnila vašu misiju; svakako je riječ o plemenitome cilju, no ako ga ne ostvarite u vrlo skoro vrijeme, morate se vratiti kući uz spoznaju da ste učinili sve što ste mogli. Nakon toga morate nastaviti normalno živjeti, prijatelju moj, jer ste još mladi i pred vama je cijeli život.' Ubrusom je obrisala usne i ustala. Na vratima hotela bez riječi je zagrlila Helen i nagnula se naprijed da me poljubi u oba obraza. Držala se vrlo ozbiljno, a u njezinim očima nije bilo suza. Međutim, cijelo je lice

394

odražavalo duboku i nijemu tugu. Čekao ju je elegantan automobil. Vidio sam još samo kako ozbiljno maše sa stražnjeg sjedala, a zatim je nestala.Još nekoliko trenutaka činilo se da Helen ne može govoriti. Okrenula se prema meni pa odvratila glavu. Potom se pribrala i odlučno me pogledala. 'Dođi, Paul. Ovo nam je posljednji slobodni sat u Budimpešti. Sutra ćemo morati juriti na aerodrom. Voljela bih da pođemo u šetnju.''Šetnju?' ponovio sam. 'A tajna policija i njihovo zanimanje za mene?''Zanima ih što znaš, ne namjeravaju te ubiti u nekom mračnom prolazu. I nemoj si nešto umišljati', dodala je uz osmijeh. 'Ja ih zanimam jednako kao i ti. Držat ćemo se osvijetljenih mjesta, uz glavnu ulicu, ali voljela bih da još jednom vidiš grad.'Nisam imao ništa protiv, jer sam znao da mi je to možda i posljednji boravak u tom gradu, pa smo tako izišli u blagu noć. Polagano smo krenuli prema rijeci, držeći se, kao što je Helen i najavila, glavnih ulica. Zastali smo kod velikog mosta, a ona je zatim krenula na suprotnu obalu, zamišljeno vukući dlan po ogradi. Ponovno smo zastali nasred široke rijeke, promotrili jednu, pa drugu stranu Budimpešte, a ja sam ponovno osjetio tu veličanstvenu raskoš i ratne strahote koje su je zamalo posve uništile. Posvuda su se vidjela svjetla čiji je odraz treperio na tamnoj površini rijeke. Helen se još nekoliko trenutaka zadržala uz ogradu, a zatim se okrenula, nekako nevoljko, i zaputila natrag prema Pešti. U međuvremenu je svukla sako, a kada se okrenula, na njezinoj sam bluzi ugledao nešto tamno i nazubljeno. Nagnuvši se bliže njoj, iznenada sam uvidio da je riječ o divovskome pauku. Rastegnuo joj je mrežu preko čitavih leđa. Jasno sam vidio svjetlucave niti. Tada sam se sjetio da sam po cijeloj ogradi mosta uočavao paučinu, a ona ju je cijelo vrijeme dodirivala rukom. 'Helen', rekao sam tiho. 'Nemoj se prestrašiti... ali nešto ti je na leđima.''Što?' Zastala je kao ukopana.'Uklonit ću ga', rekao sam obzirnim tonom. 'Običan pauk.'Zadrhtala je čitavim tijelom, ali je stajala poslušno i nepomično, sve dok ga nisam kvrcnuo prstom i skinuo ga s leđa. Priznajem da sam i ja pomalo zadrhtao, jer u životu nisam vidio takvog pauka: bio je širok gotovo kao pola mojega dlana. Uz tup udarac pao je na ogradu u našoj

395

neposrednoj blizini i Helen je kriknula. Dotada još nisam čuo da izražava strah, a zbog tog prigušenog krika poželio sam je naglo ščepati i protresti, možda čak i udariti. 'Sve je u redu', rekao sam žurno i uhvatio je za podlakticu, nastojeći ostati pribran. Na moje veliko iznenađenje, iz nje su se otela još dva-tri jecaja. Tek se tada smirila. Nisam mogao vjerovati da ženu koja je u stanju pucati u vampira može toliko uznemiriti običan pauk, no za nama je bio naporan i napet dan. Ponovno me iznenadila okrenuvši se prema rijeci i tiho rekavši: 'Obećala sam ti priču o Gezi.''Ne moraš mi ništa pričati.' Nadao sam se da ne zvučim razdraženo.'Ne želim lagati šutnjom.' Udaljila se nekoliko koraka, kao da želi ostaviti pauka daleko za sobom, iako je on već bio nestao, po svoj prilici u Dunavu. 'Još kao studentica, u njega sam neko vrijeme bila zaljubljena. Tako mi se barem činilo, a on je zauzvrat pomogao mojoj teti da mi priskrbi stipendiju i putovnicu.'Trgnuo sam se, netremice zagledan u nju.'Oh, nije bilo baš tako neukusno', rekla je. 'Nije rekao: "Spavaj sa mnom, pa možeš ići u Englesku." Zapravo je prilično profinjen. Osim toga, od mene baš i nije dobio sve što je htio. No kada je moja zaljubljenost isparila, u ruci sam već imala putovnicu. Eto, tako je to bilo, a kada sam shvatila što se događa, već sam imala kartu za slobodu, za Zapad, kartu koju nisam namjeravala ispustiti iz ruke. Činilo mi se da je sve to vrijedno pronalaženja oca. Stoga sam i dalje igrala igru, slušala Gezu, sve do trenutka kada mi se ukazala prilika da pobjegnem u London. Ostavila sam mu pismo kojim sam prekinula svaku povezanost s njim. Barem sam htjela postupiti pošteno i iskreno. Vjerojatno se užasno razbjesnio, no nije mi otpisao.''A odakle si doznala da je u tajnoj policiji?'Samo se nasmijala. 'Taština mu nije dopustila da to zadrži za sebe. Htio me impresionirati. Nisam mu rekla da me više prestrašio nego impresionirao. Da je gađenje u meni snažnije i od straha. Pričao mi je o ljudima koje je poslao u zatvor, ili na mučenje, natuknuo da ni to nije najgore... U konačnici jednostavno nije moguće ne mrziti takvog čovjeka.''To mi nije drago čuti, budući da ga toliko zanimaju moje aktivnosti', rekao sam. Ali drago mi je čuti da prema njemu imaš takav stav.'

396

'A što si mislio?' upitala je odlučno. 'Nastojim ga se kloniti otkako smo doputovali.''Ali kad si ga ugledala na konferenciji, učinilo mi se da su osjećaji u tebi prilično složeni', priznao sam. 'Nisam mogao ne pomisliti da si ga možda nekoć voljela ili da ga još voliš, ili tako nešto.''Ne.' Odmahnula je glavom, zagledana u mračnu struju pod mostom. 'Nikad ne bih mogla voljeti isljednika - mučitelja - po svemu sudeći i ubojicu. A da ga nisam odbila zbog svega toga - ranije, a sada i još više - bilo bi i drugih razloga zbog kojih bih ga odbacila.' Malko je okrenula glavu prema meni, ali me nije pogledala. 'To su sitnice, ali su ipak vrlo važne. Nije dobar čovjek. Ne zna kada me treba nečim utješiti ili kada treba šutjeti. Zapravo mu uopće nije stalo do povijesti. Nema blage sive oči ni čupave obrve i ne zadiže rukave košulje iznad lakta.' Samo sam je nepomično promatrao, a ona me sada pogledala izravno u oči, odlučno i odvažno. 'Ukratko: najviše od svega nedostaje mu to što nije ti.'Pogled joj je bio gotovo posve nečitljiv, no nakon nekoliko trenutaka počela se smiješiti, kao da se ne može suzdržati, kao da se u sebi bori protiv tog osmijeha... Nije bilo sumnje da ima najljepši osmijeh u obitelji. Samo sam piljio u nju, i dalje ne vjerujući, a zatim je zagrlio i strastveno poljubio. 'A što si mislio?' rekla je tiho, čim sam je uspio na trenutak pustiti. 'Što si mislio?'Još smo dugo tako stajali - možda i cijeli sat - a onda se ona odjednom povukla, zastenjala i položila dlan na vrat. 'Što je bilo?' upitao sam žurno.Još je nekoliko trenutaka oklijevala. 'Moja rana', rekla je polagano. 'Zacijeljela je, ali neki put na trenutak osjetim bol. A baš sada pomislila sam... što ako te nisam smjela dodirnuti?'Netremice smo se gledali. 'Da vidim', rekao sam. 'Helen, daj da vidim.'Bez riječi je odvezala maramu i pridigla bradu, okrećući se prema uličnoj svjetiljci. Na koži snažnoga vrata ugledao sam dva ljubičasta traga, gotovo posve zarasla. Strah se u meni malko povukao. Bilo je očito da je nakon onog prvog ranjavanja nitko nije napao. Nagnuo sam se i usnama dodirnuo to mjesto.'Oh, Paul, nemoj!' uskliknula je i ustuknula.

397

'Baš me briga', rekao sam. 'Osobno ću te izliječiti.' Pomno sam se zagledao u njezino lice, a zatim upitao: 'Ili te zbog toga zaboljelo?''Ne, ne, godilo mi je', priznala je, ali je ipak rukom prekrila to mjesto, gotovo kao da ga štiti. Nakon nekoliko trenutaka ponovno je svezala maramu. Tada mi je postalo jasno da na nju moram paziti više nego ikad, čak i ako je došlo tek do blage kontaminacije. Potražio sam nešto u džepu. 'To smo trebali učiniti već odavno. Htio bih da ovo nosiš...' Bio je to jedan od onih malih križeva koje smo donijeli iz Amerike, iz crkve Svete Marije. Zakopčao sam joj lančić oko vrata, tako da ga je sada diskretno nosila ispod marame. Činilo se da je odahnula, dodirujući ga vršcima prstiju.'Znaš, nisam vjernica i činilo mi se da sam se odviše posvetila znanosti da bih...''Znam. Ali što onda kažeš na ono u crkvi Svete Marije?''Svete Marije?' ponovila je i namrštila se.'U Americi, u blizini sveučilišta. Kada si došla sa mnom pročitati Rossijeva pisma, prekrižila si se svetom vodicom...'Na trenutak se zamislila. 'Da, jesam. Ali to nije bio izraz vjere. Samo sam osjećala nostalgiju, čeznula za domom.'Polagano smo se vratili na obalu i nastavili koračati mračnim ulicama, pritom se ne dodirujući. I dalje sam osjećao njezin zagrljaj.'Dopusti da pođem u tvoju sobu', prošaptao sam kada smo se našli nadomak hotela.'Ne, ovdje ne.' Učinilo se da su joj usne načas zadrhtale. 'Pod prismotrom smo.'Nisam ponavljao molbu i s olakšanjem sam dočekao iznenađenje koje nas je zateklo na recepciji. Kada sam zatražio ključ, recepcionar mi je dao papirić na kojem je, na njemačkome, stajalo: Zvao je Turgut, moli da mu se javim. Helen je čekala dok sam ja odrađivao obred: za telefon je trebalo moliti i preklinjati, čovjeka malo potaknuti da ti pomogne - posljednjih dana uistinu sam spao na niske grane - a zatim sam još nekoliko minuta beznadno okretao broj, sve dok na suprotnoj strani linije nije zazvonilo. Turgut se javio gromoglasno i odmah se prebacio na engleski. 'Paul, dragi prijatelju! Hvala Bogu što si nazvao. Imam novosti... važne novosti!'

398

Osjećao sam kako mi srce pulsira u grlu. 'Pronašli ste...' Zemljovid? Grobnicu? Rossija?'Ne, prijatelju moj, nije bilo takvog čuda. Ali imamo prijevod pisma koje je pronašao Selim. Riječ je o fascinantnom dokumentu. Napisao ga je pravoslavni monah, u Istanbulu, 1477. godine. Čujete me?''Da, da!' povikao sam, tako da me recepcionar samo pogledao. Helen me cijelo vrijeme napeto gledala. 'Nastavite.''Ponavljam: 1477. godine. To ni približno nije sve. Čini mi se važnim da postupite prema informacijama koje se nalaze u tom pismu. Pokazat ću vam kad se sutra vidimo. Dogovoreno?''Da!' povikao sam. 'Ali stoji li u pismu da su... ga... pokopali u Istanbulu?' Helen je već odmahivala glavom, a ja sam jasno čitao njezine misli: moguće je da telefon prisluškuju.'To ne mogu odrediti na temelju pisma', grmio je Turgut. 'I dalje ne znam gdje je pokopan, ali nema baš velikih izgleda da je grob ovdje. Čini mi se da se morate pripremiti za novo putovanje. Usto, vjerojatno će vam ponovno zatrebati pomoć one dobrodušne tete.' Unatoč smetnjama na vezi, u njegovu sam glasu jasno začuo sumoran prizvuk.'Novo putovanje? Ali kamo?''U Bugarsku!' povikao je Turgut s velike udaljenosti.Zagledao sam se u Helen, a slušalica mi je zamalo ispala iz ruke. 'U Bugarsku?'

Jedan grob bio je veličanstveniji od ostalih. Bio je divovskih razmjera, skladan i plemenit. Na njemu se nalazila samo jedna riječ:DRAKULABram Stoker: Drakula, 1897.

43. glavaPrije nekoliko godina među očevim sam papirima pronašla poruku kojoj nikako ne bi bilo mjesto u ovoj priči da nije riječ o jedinoj uspomeni na njegovu ljubav prema Helen koja mi se ikad našla u rukama, osim pisama koja mi je napisao. Nije vodio pravi dnevnik, a bilješke koje je povremeno pisao gotovo u cijelosti su se odnosile na posao - bila su to razmišljanja o diplomatskim problemima ili o povijesti, a osobito u vezi s pojedinim međunarodnim sukobima. Ti

399

osvrti, kao i predavanja i članci nastali na njihovim temeljima, sad se nalaze u knjižnici njegove zaklade, a meni je, naposljetku, preostao tek jedan dokument koji je napisao u cijelosti za sebe - za Helen. Znala sam da je moj otac odan činjenicama i idealima, ali ne i poeziji, pa mi je taj dokument stoga još vrjedniji. Budući da ovdje nije riječ o dječjoj knjizi te da želim dati što potpuniji prikaz, dokument sad prenosim unatoč vlastitim skrupulama. Vrlo je vjerojatno da je napisao još takvih pisama, ali za njega bi bilo tipično i to da ih je uništio - možda i spalio u minijaturnome vrtu iza naše kuće u Amsterdamu, gdje sam kao djevojčica povremeno nailazila na pocrnjele i nečitljive papiriće u malenom kamenom roštilju - tako da se ovo pismo očuvalo pukim slučajem. Kako nema datuma, nisam točno znala koje mu je mjesto u kronologiji. Donosim ga sad jer se odnosi na prve dane njihove ljubavi, iako me bol koja izvire iz tih riječi navodi na pomisao da ga je napisao kad joj ga više nije mogao dostaviti.Oh, ljubavi moja, htio sam ti reći koliko sam mislio na tebe. Moja su sjećanja potpuno posvećena tebi, jer se ovih dana bez prestanka vraćaju na prve trenutke koje smo proveli nasamo. Već bezbroj puta pitao sam se zašto i druge emocije ne mogu nadomjestiti tvoju nazočnost i svaki put vraćam se iluziji da smo još zajedno, a potom i - nevoljko - spoznaji da si moje pamćenje pretvorila u taoca. Kad to najmanje očekujem, posve me preplavljuju sjećanja na tvoje riječi. Osjećam dodir tvoje ruke, stisak naših ruku skrivenih rubom mog sakoa, sakoa prebačenog preko sjedala između nas, profinjenu nježnost tvojih prstiju, vidim tvoj profil, glavu okrenutu od mene, tvoje riječi kad smo zajedno ušli u Bugarsku, dok smo nadlijetali prve bugarske planine.U odnosu na dane naše mladosti, draga moja, došlo je do velikih promjena, dogodila se seksualna revolucija, bakanalije mitskih razmjera koje nisi doživjela - danas se, barem na Zapadu, mladi upuštaju u veze i odnose bez nepotrebnih uvoda. No ja se naših ograničenja sjećam gotovo jednako čeznutljivo kao i zakonite konzumacije veze do koje je došlo mnogo kasnije. Takve uspomene ne mogu ni s kim dijeliti: prisnosti s odjećom, u situaciji u kojoj smo morali odgađati zadovoljstvo, načina na koji se uklanjanje svakog odjevnog predmeta pretvaralo u goruće pitanje, tako da se bolno jasno

400

sjećam - i to kad najmanje želim - i profinjenog donjeg dijela tvojega vrataj profinjenog ovratnika tvoje bluze, one bluze čije sam obrise napamet znao i prije nego što sam prstima dodirnuo materijal ili biserna puceta. Sjećam se mirisa putovanja željeznicom i oporog sapuna na ramenu tvog crnog sakoa, blage grubosti tvog crnog slamnatog šešira, jednako kao što se sjećam i mekoće tvoje kose gotovo potpuno iste boje. Kad smo se odvažili i, prije nego što ćemo se pojaviti za još jednim sumornim obrokom, proveli smo pola sata u mojoj sobi u Sofiji i činilo mi se da ću umrijeti od žudnje. Kad si prebacila sako preko stolice i preko njega položila bluzu, polagano i promišljeno, kad si me pogledala u oči, bez imalo oklijevanja i posustajanja, plamen me paralizirao. Kad si mi položila dlanove na svoj struk i kad su morali birati između glatke suknje i još glađe kože, učinilo mi se da ću zaplakati.Moguće je da sam upravo tada pronašao tvoju jedinu nesavršenost - ono jedino mjesto, moguće je, koje nikad nisam poljubio - sićušnog zmaja zavijena repa na tvojoj lopatici. Bit će da sam rukama prešao preko njega i prije nego što sam ga vidio. Sjećam se kako mi je zastao dah - tebi također - kad sam ga ugledao i kad sam ga dodirnuo, oprezno i znatiželjno. S vremenom je za mene postao dijelom tvojih glatkih leđa, no u tom je prvom trenu usred moje želje pobudio strahopoštovanje. Bez obzira na to je li to bilo u našem hotelu u Sofiji ili ne, bit će da sam za njega doznao nekako u vrijeme kad sam u sjećanje pohranjivao rub tvojih donjih zuba, tu finu nazubljenost, te kožu oko tvojih očiju, s prvim znakovima starenja nalik na paučinu...Očeva poruka tu se prekida, pa se dalje mogu oslanjati samo na suzdržanija pisma koja je slao meni.

50. glavaTurgut Bora i Selim Aksoy dočekali su nas u zračnoj luci u Istanbulu. 'Paule!' Turgut me zagrlio, izljubio i pljesnuo po ramenima. 'Profesorice!' Objema rukama stisnuo je Heleninu šaku. 'Hvala bogu da ste mi živi i zdravi. Dobro došli i slavodobitno nam se vratili!''Baš ne bih rekao da imamo razloga za slavlje', rekao sam i nasmijao se iako mi nije bilo do smijeha.

401

'Razgovarat ćemo, razgovarat ćemo!' uskliknuo je Turgut i snažno me pljesnuo po leđima. Selim Aksoy pozdravio nas je staloženije. Za manje od sata našli smo se na vratima Turgutova stana, gdje smo povratkom očito oduševili gospođu Bora. I Helen i ja radosno smo uskliknuli kad smo je ugledali: na sebi je imala blijedoplavu odjeću i bila nalik na krhak proljetni cvijetak. Upitno nas je pogledala. 'Sviđa nam se vaša haljina!' rekla je Helen i uhvatila je za malenu ruku.Gospođa Bora se nasmijala. 'Hvala', rekla je. 'Sama šijem svu odjeću.' Ona i Selim Aksoy potom su nam poslužili kavu i, kako nam je objasnila, borek, lisnato tijesto ispunjeno slanim sirom, a zatim i pravu večeru koja se sastojala od pet-šest jela.'A sada, prijatelji moji, recite nam što ste doznali.'Pitanje nipošto nije bilo jednostavno, no zajedničkim smo ga naporom upoznali s iskustvima s konferencije u Budimpešti, mojem susretu s Hughom Jamesom, pričom Helenine majke, Rossijevim pismima. Turgut nas je slušao razrogačenih očiju dok smo opisivali kako je Hugh James pronašao svoju knjigu sa zmajem. Dok smo sve to pričali, učinilo mi se da smo uistinu mnogo doznali. Na žalost, ništa od svega nije ukazivalo na to gdje bi mogao biti Rossi.Turgut je nama ispričao da je tijekom našeg izbivanja imao ozbiljnih problema. Dva dana ranije, njegov ljubazni prijatelj iz arhiva uvečer je doživio i drugi napad, i to u stanu u kojem se sada odmara. Čovjek koji je pazio na njega na dužnosti je zaspao i nije vidio ništa. Sad imaju novog čuvara i nadaju se da će taj bolje paziti. Poduzimaju sve mjere opreza, no jadnom gospodinu Erozanu nikako nije dobro.Bilo je i drugih novosti. Turgut je popio i drugu šalicu kave pa je žurno otišao donijeti nešto iz svoje sablasne radne sobe. (Laknulo mi je što me nije pozvao da idemo zajedno.) Vratio se s nekom bilježnicom i ponovno sjeo do Selima Aksova. Obojica su nas smrtno ozbiljno pogledala. 'Telefonom sam vam rekao da smo za vašeg izbivanja pronašli jedno pismo', rekao je Turgut. 'Izvorno je pisano na staroslavenskom, drevnome jeziku kršćanskih crkvi. Kao što sam već rekao, napisao ga je neki monah s Karpata, a govori o njegovim putovanjima u Istanbul. Moj se prijatelj Selim čudi što nije na latinskome, no moguće je da je monah bio Slaven. Da vam odmah pročitam?'

402

'Svakako', rekao sam, no Helen je pridignula ruku.'Samo trenutak, molim. Kako ste ga pronašli i gdje?'Turgut je s odobravanjem kimnuo. 'Gospodin Aksoy pronašao ga je u arhivu, onom istom arhivu u kojem smo bili zajedno. Tri dana pregledavao je sve rukopise iz petnaestog stoljeća koji ondje uopće postoje. Ovo je pronašao uz malenu zbirku dokumenata iz nevjerničkih crkava - odnosno kršćanskih crkava kojima je omogućeno da u Istanbulu ostanu otvorene tijekom vladavine Osvajača i njegovih nasljednika. U arhivu nema mnogo takvih dokumenata jer su najčešće ostajali u manastirima, a osobito ih je zadržavao konstantinopolski patrijarhat. No dio crkvenih dokumenata dospio je u sultanove ruke, osobito oni koji su se odnosili na nove sporazume s crkvama pod vlašću Carstva - takav sporazum zvao se firman. Sultan je neki put primao pisma - kako se to zove? - podneske, u vezi s nekim crkvenim pitanjem, tako da u arhivu ima i njih.'Sve je žurno preveo Aksoyu, koji je zatražio da mu objasni još nešto. 'Da - moj nam prijatelj daje vrlo dobre informacije glede ovoga pitanja. Podsjetio me da je Osvajač, ubrzo nakon zauzimanja grada, imenovao novog kršćanskog patrijarha, Genadija.' Aksoy je slušao i energično kimao glavom. 'Sultan i Genadij održavali su vrlo uljuđen prijateljski odnos - već sam vam rekao da je Osvajač bio vrlo tolerantan prema kršćanima koji bi se našli u njegovu carstvu. Sultan Mehmed zamolio je Genadija da mu u pismenome obliku objasni pravoslavnu vjeru, a zatim je taj dokument dao prevesti za svoju osobnu biblioteku. Primjerak tog prijevoda nalazi se u arhivu. Ondje ima i primjeraka više crkvenih povelja, koje je trebalo predati Osvajaču, pa se i to ondje nalazi. Gospodin Aksoy pregledavao je jednu od crkvenih povelja, iz neke crkve u Anatoliji, pa je između dva lista pronašao ovo pismo.''Hvala', rekla je Helen i naslonila se na jastuke.'Na žalost, ne mogu vam pokazati izvornik. Naravno, nismo ga mogli iznijeti iz arhiva. Ako želite, dok ste još ovdje, možete otići onamo i osobno ga pogledati. Napisan je prelijepim rukopisom, na malome komadu pergamenta, a jedan je rub otrgnut. Sad ću vam pročitati naš prijevod na engleski. Molim da ne smetnete s uma kako je riječ o prijevodu prijevoda, pa je moguće da se usput ponešto i izgubilo.'

403

Pročitao je sljedeći tekst:

Vaša Ekscelencijo, opatu Maksime Eupraksije, ponizan grješnik moli da ga poslušate. Kao što sam već navodio, otkako nam je jučer propala zadaća, u našoj je skupini došlo do velikih prijepora. Grad za nas nije siguran, a ipak nam se činilo da ne možemo otići a da ne doznamo što je bilo s blagom koje tražimo. Jutros nam je Svemogući otvorio nova vrata, što vam ovdje moram navesti. Kad je opat Panahrantosa od opata koji nam je domaćin, a koji mu je dobar prijatelj, čuo za našu bolnu uzrujanost i osobne nedaće, osobno nas je posjetio u Sv. Ireneju. Riječ je o ljubaznom i svetom pedesetogodišnjaku koji je dug život proveo prvo u Velikoj Lavri na Atosu, a sad već godinama kao monah i opat živi u Panahrantosu. Došavši do nas, prvo je nasamo vijećao s našim domaćinom, a zatim su s nama razgovarali u odajama našeg domaćina, u potpunoj tajnosti, nakon što su odande otpustili sve novake i poslugu. Rekao nam je kako sve do tog jutra nije ni znao da smo ondje, a kad je doznao, obratio se prijatelju i prenio mu novosti koje ranije nije iznosio, nikako ne želeći u opasnost dovoditi ni njega ni njegove monahe. Ukratko, otkrio nam je da je to što tražimo već odvezeno iz grada, na sigurno mjesto u okupiranim bugarskim krajevima. Od njega smo dobili najtajnije upute za siguran put do tog mjesta, a odao nam je i naziv svetišta koje moramo pronaći. Rado bismo još malo ovdje pričekali, obavijestili vas i pričekali vaše daljnje naloge glede toga pitanja, ali opati su nam rekli da su se patrijarhu već obratili neki janjičari sa sultanova dvora i ispitivali ga o nestanku onog što tražimo. Sad je krajnje opasno da ostanemo makar još i dan, pa ćemo biti sigurniji i dok budemo prolazili nevjerničkim zemljama nego što smo to ovdje. Vaša Ekscelencijo, oprostite nam na samovolji što krećemo ne tražeći vaše upute, i molimo Božji i Vaš blagoslov u toj odluci. Bude li potrebno, uništit ću čak i ovaj zapis prije nego što dođe u vaše ruke, pa ću vam doći osobno ispričati, svojim jezikom, ako mi ga prije ne odrežu, kako je tekla naša potraga.Ponizni grješnik, brat Ciril travanj, Ljeta Gospodnjeg 6985.

404

Nakon što je Turgut završio, sobom je zavladala potpuna tišina. Selim i gospođa Bora sjedili su bez riječi i nepomično, dok je Turgut nemirnom rukom gladio srebrnu grivu. Helen i ja nijemo smo se pogledali.'Ljeta Gospodnjeg 6985.?' rekao sam na kraju. 'Što to znači?''Srednjovjekovni dokumenti nosili su oznaku godina koje su se računale prema procijenjenom vremenu Stvaranja iz Postanka', objasnila je Helen.'Tako je.' Turgut je kimnuo. 'Prema današnjem kalendaru 6985. je zapravo 1477. godina.'Nisam uspio zatomiti uzdah. 'Pismo je nevjerojatno životno i očito prepuno zabrinutosti zbog nečega. Ali ja se tu više nikako ne snalazim', rekao sam žalosno. 'Datum me nedvojbeno navodi na pomisao da postoji nekakva veza s onim tekstom koji je gospodin Aksoy pronašao prije. Ali što nam dokazuje da je monah koji je napisao to novo pismo potekao s Karpata? I zašto mislite da je to nekako povezano s Vladom Drakulom?'Turgut se nasmiješio. 'Izvrsna pitanja, kao i uvijek, mladi moj skeptiče. Dopustite da pokušam odgovoriti. Kao što sam vam rekao, Selim izvrsno poznaje grad, a kad je pronašao pismo, shvatio je dovoljno da uvidi da bi moglo biti korisno, pa ga je odnio prijatelju koji vodi drevnu samostansku knjižnicu u Sv. Ireneju, koja postoji i danas. Prijatelj mu je tekst preveo na turski, a pismo ga je silno zaintrigiralo jer se u njemu spominje njegov manastir. Međutim, u svojoj knjižnici nije pronašao nikakav trag o takvom posjetu tijekom 1477. - ili nije zabilježen ili su svi tragovi o tome još davno nestali.''Ako je misija koju opisuju bila tajna i opasna,' istaknula je Helen, 'malo je vjerojatno da su nešto zabilježili.''Točno, točno, draga moja gospo.' Turgut je kimnuo u njezinu smjeru. 'U svakom slučaju, Selimov prijatelj iz manastira pomogao nam je u jednom važnom pitanju - pretražio je najstarije crkvene povijesne prikaze kojima ondje raspolaže i utvrdio da je opat kojem je pismo upućeno, taj Maksim Eupraksije, potkraj života bio veliki opat na Atosu. Ali godine 1477., kad mu je pismo upućeno, bio je opat u manastiru na jezeru Snagov.' Turgut je posljednje riječi izgovorio slavodobitnim tonom.

405

Još nekoliko trenutaka sjedili smo obavijeni uzbuđenom tišinom. Na koncu ju je prekinula Helen. '"Božji smo ljudi, ljudi s Karpata'", rekla je tiho.'Kako, molim?' Turgut ju je zaintrigirano pogledao.'Da!' Odmah sam prihvatio Heleninu pretpostavku. '"Ljudi s Karpata." Iz jedne pjesme, rumunjske narodne pjesme koju je Helen pronašla u Budimpešti.' Opisao sam im kako smo u sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti cijeli sat prelistavali staru knjigu s pjesmama, zatim onaj fini drvorez pri vrhu stranice koji je prikazivao zmaja i crkvu skrivene među drvećem. Turgutove obrve uzdignule su se na te riječi gotovo do čupave kose, a ja sam brzo stao pretraživati svoje papire. 'Gdje je to sad?' Trenutak poslije među fasciklima u torbi pronašao sam rukom napisani prijevod - Bože sveti, pomislio sam, da jednom nekim slučajem ostanem bez te torbe! - i pročitao im pjesmu, dajući vremena Turgutu da stihove prevodi Selimu i svojoj supruzi:Dojahaše do vrata, do velikoga grada. Do velikoga grada dojahaše iz zemlje smrti."Mi Božji smo ljudi, ljudi s Karpata. Redovnici i sveti, al' samo crne vijesti nosimo. U veliki grad donosimo novosti o pošasti. Služeći gospodaru, dolazimo i oplakujemo njegovu smrt." Tako dođoše do grada i grad plakaše s njima kad uđoše kroz vrata.'Bože sveti, kako je to neobično i zastrašujuće', rekao je Turgut. 'Takve su vam sve narodne pjesme, gospo?''Da, većina', rekla je Helen kroz smijeh. Tad sam uvidio da sam zbog uzbuđenja na dvije minute čak i zaboravio da sjedi uz mene. Svim silama nastojao sam da ne ispružim ruku ili je ne uhvatim za dlan, da ne piljim u njezin osmijeh ili u pramen tamne kose koji joj se spustio na obraz.'A naš zmaj na vrhu, skriven među drvećem... veza mora postojati.''Žao mi je što ga nisam vidio', rekao je Turgut i uzdahnuo. Potom je pljesnuo po rubu mjedenog stola i to tako snažno da su šalice zazveckale. Supruga ga je obzirno uhvatila za podlakticu, a on je potapše, želeći je umiriti. 'Ne... čujte... pošast!' Okrenuo se Selimu i njih su dvojica razmijenila prave bujice riječi na turskome.'Što je to?' Helen ih je promatrala beskonačno koncentrirano. 'Pošast u pjesmi?'

406

'Da, draga moja', Turgut je rukom začešljao kosu unatrag. "Osim pisma, došli smo do još jedne činjenice u vezi s Istanbulom, točno u tom istom razdoblju... nešto što je moj prijatelj Aksoy zapravo već znao. Potkraj ljeta 1477., za najvećih vrućina, izbila je, kako kažu naši povjesničar, mala kuga. Odnijela je mnogo života u staroj gradskoj četvrti Pera - danas se taj dio zove Galata. Truplima su prije spaljivanja kolcem probadali srce. To je prilično neobično, kaže on, jer su inače tijela nesretnika jednostavno palili ispred gradskih vrata, kako bi se spriječilo širenje zaraze. No to je bila kratkotrajna epidemija i nije odnijela toliko života.''Mislite da su ti monasi, ako je riječ o istim ljudima, u grad donijeli pošast?''Dakako, to ne možemo pouzdano znati', priznao je Turgut. 'Ali ako vaša pjesma opisuje istu skupinu monaha...''Nešto mi je palo na pamet', Helen je odložila šalicu. 'Paule, ne sjećam se jesam li ti to rekla, ali Vlad Drakula bio je jedan od prvih vojnih stratega u povijesti koji je u ratovanju upotrijebio - kako se to kaže? - bolesti.''Biološko oružje', priskočio sam u pomoć. 'Rekao mi je Hugh James.''Da', podvukla je noge pod tijelo. 'Dok je sultan napadao Vlašku, Drakula je u osmanske logore znao slati ljude zaražene kugom ili velikim boginjama preodjevene u Turke. Prije nego što bi ondje umrli, zarazili bi koliko bi mogli više vojnika.'Da stvar nije bila toliko stravična, bio bih se nasmiješio. Vlaški grof nevjerojatno je kreativan, ali i destruktivan, krajnje lukav neprijatelj. Trenutak poslije shvatio sam da sam o njemu razmišljao u sadašnjem vremenu.'Tako...' Turgut je kimnuo. 'Želite reći da je ta skupina monaha, ako je uistinu bila riječ o istim ljudima, donijela kugu iz Vlaške.''Međutim, time se ne objašnjava jedno...' Helen se namrštila. 'Ako su neki od njih već bili bolesni, zašto im je opat u Sv. Ireneju dopustio da se smjeste kod njega?''Gospo, to je istina', priznao je Turgut. 'Iako, ako nije bila kuga, nego neka druga zaraza... no to ne možemo znati'. Nepomično smo sjedili i frustrirano razmišljali o svemu.

407

'Čak i nakon osvajanja, Konstantinopolom su hodočastili brojni pravoslavni monasi', rekla je na kraju Helen. 'To je možda jednostavno bila skupina hodočasnika.'Ali čini se da su tražili nešto što nisu pronašli tijekom hodočašća, barem u Konstantinopolu', istaknuo sam. A brat Ciril kaže da idu u Bugarsku, prerušeni u hodočasnike, kao da zapravo nisu hodočasnici - tako se barem čini po njegovim riječima.'Turgut se počešao po glavi. 'Gospodin Aksoy već je razmišljao o tome', rekao je. 'Objasnio mi je da je većina važnih kršćanskih relikvija u crkvama Konstantinopola uništena ili ukradena tijekom osvajanja - ikone, križevi, svetačke kosti. Dakako, 1453. ovdje nije bilo onoliko blaga kao kad je Bizant bio velika sila, jer su najljepši drevni predmeti ukradeni u Četvrtom križarskom ratu 1204. - to svakako znate - i vraćeni u Rim, Mletke i druge gradove na Zapadu.'Turgut je u znak osude raširio ruke. 'Otac mi je pričao o čudesnim konjima na bazilici Sv. Marka u Mlecima, koje su iz Bizantija ukrali križari. Znate, kršćanski su osvajači bili jednako okrutni i pokvareni kao i osmanlijski. U svakom slučaju, dragi moji, tijekom osvajanja 1453. godine dio tog crkvenog blaga je skriven, a dio odnesen iz grada prije nego što je sultan Mehmed počeo opsadu, te skriven u samostanima izvan zidina, ili u tajnosti prenesen u druge zemlje. Ako su ti naši monasi bili hodočasnici, moguće je da su u grad stigli u nadi da će vidjeti neki sveti predmet, pa su onda uvidjeli da ga nema. Možda im je opat iz onog drugog manastira ispričao priču o nekoj važnoj ikoni koju su spremili na sigurno, u Bugarsku. Ali na temelju tog pisma to nikako ne možemo pouzdano utvrditi.''Sad mi je jasno zašto želite da pođemo u Bugarsku.' Ponovno sam se morao oduprijeti nagonu da uhvatim Helen za ruku. 'Iako mi nikako nije jasno kako bismo mogli doznati nešto više kad dođemo onamo, a kamoli kako ćemo uopće ući u tu zemlju. Sigurni ste da ne bismo trebali istražiti još neko mjesto u Istanbulu?'Turgut je svečano odmahnuo glavom i uzeo šalicu koju je do tog trenutka bio posve zanemario. 'Iskoristio sam sve dostupne mogućnosti, sve što mi je palo na pamet, čak i neke kanale koje vam - na žalost - ne smijem ni spomenuti. Gospodin Aksoy također je sve pretražio, u svojim knjigama, u knjigama svojih prijatelja, u

408

sveučilišnom arhivu. Razgovarao sam sa svim povjesničarima do kojih sam uspio doći, pa tako i s jednim koji proučava groblja... vidjeli ste naša predivna groblja. Nigdje se ne spominje da je netko u tom razdoblju na neobičan način pokopao nekog stranca. Moguće je da nam je nešto promaklo, ali više ne znam gdje ovako na brzinu pogledati.' Tad nas je usrdno pogledao. 'Znam da bi vam bilo iznimno teško ući u Bugarsku. Stvar bih obavio osobno, samo što bi meni, prijatelji moji, bilo još teže. Kao Turčin, nisam uspio dobiti dopuštenje ni da budem na jednoj od njihovih sveučilišnih konferencija. Potomke Otomanskog Carstva nitko ne mrzi kao Bugari.''Oh, Rumunji se trude, daju sve od sebe...' uvjeravala ga je Helen, no riječi je popratila osmijehom zbog kojeg se on nasmijao.'Ali... Bože moj!' Naslonio sam se na jastuke. Činilo mi se da me posve preplavio jedan od onih valova nestvarnog osjećaja koji su me u posljednje vrijeme zahvaćali sve češće. 'Nikako mi nije jasno kako to onda izvesti.'Turgut se nagnuo naprijed i pred mene položio prijevod monahova pisma. 'Ni on nije znao...''Tko?' upitao sam već bez snage.'Brat Ciril. Poslušajte me, prijatelju moj... Kad je Rossi nestao?''Prije više od dva tjedna', priznao sam.'Ne možete si dopustiti gubljenje vremena. Znamo da Drakula nije u grobu u Snagovu. Smatramo da nije pokopan u Istanbulu. Ali...' prstom je kucnuo po papiru 'ovdje je jedan mali dokaz. Ne znamo što pokazuje, no 1477. netko je iz manastira u Snagovu otputovao u Bugarsku - ili je to barem pokušao. Vrijedi istražiti i nešto doznati. Ne utvrdite li ništa, znat ćete da ste dali sve od sebe. Možete se vratiti kući i čiste savjesti oplakivati profesora, a mi, vaši prijatelji, zauvijek ćemo cijeniti vašu odvažnost. Ali ako ne pokušate, zauvijek ćete se pitati i tugovati a da vam ništa neće moći olakšati situaciju.'Ponovno je uzeo onaj prijevod, stao njime prelaziti prstom, a zatim je pročitao naglas: '"Krajnje je opasno da ostajemo makar još i dan, pa ćemo biti sigurniji i dok budemo prolazili nevjerničkim zemljama nego što smo to ovdje." Eto, prijatelju moj. Spremite to u torbu. To je vaš primjerak, na engleskom. A ovo je primjerak na staroslavenskome koji je napisao prijatelj gospodina Aksoya.'

409

Turgut se nagnuo prema naprijed. 'Nadalje, doznao sam da u Bugarskoj živi znanstvenik kojem se možete obratiti za pomoć. Zove se Anton Stoičev. Moj prijatelj Aksoy silno se divi njegovu radu, objavljenom na mnogim jezicima.' Selim Aksoy kimnuo je na spomen tog imena. 'Na svijetu nema čovjeka koji zna više o srednjovjekovnom Balkanu, a osobito o Bugarskoj. Živi u blizini Sofije... morate ga potražiti.'Helen me iznenada uhvatila za ruku, javno i neskriveno, posve me zatekavši. Mislio sam da ćemo čak i ovdje, među prijateljima, tajiti vezu. Vidio sam kako je Turgut spustio pogled na naše ruke. Srdačne bore oko njegovih očiju i usta još su se malo produbile, a gospođa Bora iskreno nam se nasmiješila i djevojačkim rukama obavila koljena. Bilo je očito da s odobravanjem gleda na našu vezu, a ja sam odjednom osjetio kako su nas ti dragi i dobrodušni ljudi blagoslovili.'U tom slučaju, nazvat ću tetu', rekla je Helen odlučno i stisnula mi prste.'Evu? Kako bi ona mogla pomoći?''Kao što znaš, ona može sve.' Helen mi se nasmiješila. 'Ne, ne znam točno što može i što će učiniti. Ali u tajnoj policiji naše zemlje ima i prijatelje i neprijatelje', stišala je glas, kao da to čini nesvjesno, 'a oni imaju prijatelje diljem istočne Europe. I neprijatelje, dakako - svi se oni međusobno špijuniraju. Tako će se možda dovesti u opasnost - žalim jedino zbog toga. I trebat će nam vrlo, vrlo konkretno mito.''Bakšiš,' Turgut je kimnuo. 'Svakako. Selim Aksoy i ja o tome smo već razmišljali. Pronašli smo dvadeset tisuća lira koje možete upotrijebiti. I premda ne mogu poći s vama, dragi moji kolege, pružit ću vam svu pomoć koja je u mojoj moći. Isto vrijedi i za gospodina Aksoya.'Sad sam ga intenzivno promatrao, kao i Aksoya - sjedili su uspravno, nasuprot nama, zaboravivši kavu, vrlo uspravno i ozbiljno. Nešto na njihovim licima - Turgutovu širokom i crvenom, Aksoyevu uskome; oba lica obilježavao je intenzivan pogled, oba su bila smirena, ali gotovo divljački budna - odjednom mi se učinilo poznatim. Obuzeo me dojam koji nisam znao točno odrediti. Još nekoliko trenutaka zadržavao je pitanje u mojim ustima. A onda sam još čvršće stisnuo Heleninu ruku - tu snažnu, čvrstu, već toliko voljenu šaku - i pogledao Turgutove tamne oči.

410

'Tko ste vi?' upitao sam.Turgut i Selim samo su se pogledali. Učinilo mi se da su se odlično razumjeli i bez riječi. Oglasio se Turgut, tiho, iako posve razgovijetno: 'U sultanovoj smo službi.'

51. glavaHelen i ja ustuknuli smo kao da smo srasli u jedno tijelo. Još nekoliko trenutaka činilo mi se da su Turgut i Selim nužno povezani s nekim mračnim silama, te sam se borio protiv želje da pokupim torbu, povučem Helen i da tako glavom bez obzira pobjegnemo iz stana. Kako, osim okultnim sredstvima, dvojica muškaraca koje sam dotada smatrao prijateljima, mogu raditi za odavno preminulog sultana? Štoviše, svi su sultani odavno mrtvi, pa nitko iz njihovih redova više ne može biti na ovome svijetu. Usto, jesu li nam lagali i u vezi s mnogo drugih pitanja?Moju je smetenost prekinuo Helenin glas. Nagnula se naprijed, potpuno blijeda i razrogačenih očiju. Pitanje je ipak smireno postavila. Bilo je to krajnje praktično pitanje, s obzirom na situaciju - u prvi mah i toliko praktično da ga nisam odmah u cijelosti shvatio. 'Profesore Bora,' rekla je polagano, 'koliko vam je godina?'On joj se nasmiješio. 'Ah, draga moja gospo, ako vas zanima je li mi petsto godina, odgovor je - na sreću - negativan. Radim za Uzvišenog i Veličanstvenog Zaštitnika Svijeta, sultana Mehmeda II, ali nisam imao neizmjernu čast upoznati ga.''Što nam onda, za ime svijeta, želite reći?' upitao sam ljutito, jer više nisam mogao izdržati.Turgut se ponovno nasmiješio, a Selim mi je ljubazno kimnuo. 'Uopće vam nisam namjeravao pričati o tome', rekao je Turgut. 'Međutim, vi ste nam u toliko toga poklonili povjerenje, a budući da ste postavili tako pronicavo pitanje, prijatelju moj, objasnit ćemo o čemu je riječ. Normalno sam rođen 1911. i nadam se da ću normalno umrijeti, u krevetu... oko 1985.' Na te se riječi zasmijuljio. 'Međutim, članovi moje obitelji uvijek žive dugo, dugo, pa ću zbog tog prokletstva na ovom divanu sjediti i kad budem prestar za dostojanstveno pojavljivanje među ljudima.' Tada je zagrlio suprugu. 'Gospodin Aksoy također je star koliko i izgleda. Ništa u vezi s nama nije osobito

411

neobično. No reći ćemo vam nešto drugo, nešto što je najveća tajna koju bih ikome mogao povjeriti i koju morate čuvati bez obzira na sve: pripadamo sultanovoj Gardi polumjeseca.''Čini mi se da za nju nisam čula', rekla je Helen mršteći se.'Ne, profesorice, i niste.' Turgut je načas pogledao Selima, koji je strpljivo slušao i očito pokušavao pratiti naš razgovor, posve smirenih zelenih očiju. 'Držimo da za nas ne zna nitko osim naših članova. Osnovani smo kao tajna garda, probrani među najelitnijim janjičarima.'Iznenada sam se sjetio onih nepomičnih mladih lica užarenih pogleda koje sam vidio na slikama u Topkapi Sarayu*, zbijenih oko sultanova prijestolja, spremnih da skoče na potencijalnog ubojicu - odnosno na svakoga tko bi iznenada pao u sultanovu nemilost.Činilo se da je Turgut naslutio o čemu razmišljam, jer je kimnuo. 'Vidim da ste čuli za janjičare. E pa, dragi kolege, godine 1477. uzvišeni Mehmed Veličanstveni pozvao je dvadesetoricu najpouzdanijih i najškolovanijih časnika i u tajnosti im predao novi simbol Garde polumjeseca. Imali su samo jednu zadaću - trebali su je, u slučaju potrebe, obaviti i po cijenu života. Po svaku su cijenu trebali spriječiti Zmajev red da našem veličanstvenom carstvu izaziva nove probleme i muke, te tražiti i ubijati njegove pripadnike gdje god se nalazili.'I Helen i ja teško smo uzdahnuli, no ja sam ovaj put, za promjenu, bio brži. 'Garda polumjeseca osnovana je 1477. - te godine u Istanbul su stigli oni monasi!' Nastojao sam odgonetnuti zagonetku još dok sam govorio. 'Ali Zmajev red nastao je davno prije - car Sigismund osnovao ga je 1400. godine, nije li tako?''Bilo je to točno 1408., prijatelju moj. Svakako. Do 1477. sultani su već imali velikih muka sa Zmajevim redom i njegovim ratovima protiv Carstva. Ali 1477. Njegovo Veličanstvo Zaštitnik Svijeta zaključio je da bi u budućnosti Zmajev red mogao i teže napasti.''Kako to mislite?' Helenina ruka bila je hladna i nepomična. 'To se izravno ne navodi čak ni u našoj povelji,' priznao je Turgut, 'no uvjeren sam da nije slučajnost što je sultan Gardu utemeljio samo nekoliko mjeseci nakon smrti Vlada Tepeša.' Sklopio je dlanove, kao da se moli - iako bi se njegovi preci, sjetio sam se, redovito molili

412

ispruženi na trbuhu, lica priljubljena uz pod. 'U povelji stoji da je njegovo Veličanstvo Gardu utemeljilo radi borbe protiv Zmajeva reda, najomraženijeg neprijatelja veličanstvenog carstva, u svim vremenima i prostorima, na kopnu i na moru, čak i s druge strane smrti.'Turgut se nagnuo naprijed, zažarenih očiju i neukrotive srebrne kose. 'Prema mojoj pretpostavci, Njegovo je Veličanstvo imalo predosjećaj, ili čak određene spoznaje, o opasnosti koju bi za Carstvo mogao biti Vlad Drakula nakon smrti.' Rukom je zagladio kosu. 'Kao što smo vidjeli, sultan je u to vrijeme utemeljio i zbirku dokumenata o Zmajevu redu - sam arhiv nije bio tajne prirode, ali su ga potajno koristili i tako ga još koriste članovi naše Garde. To čudesno pismo do kojeg je došao Selim, kao i vaša narodna pjesma, gospo - to su samo daljnji dokazi da je Njegovo Veličanstvo itekako imalo razloga za zabrinutost.'Glavom su mi i dalje promicala nebrojena pitanja. 'Ali kako ste - vi i gospodin Aksoy - uopće dospjeli u Gardu?''To se prenosi s oca na najstarijeg sina. Sinovi se u Gardu - kako se to kaže na engleskom? - uvode u dobi od devetnaest godina. Ako otac ima samo nedostojne sinove, ili ako nema sina, tajna umire s njim.' Turgut je napokon uzeo posve zaboravljenu šalicu s kavom, a gospođa Bora odmah ju je napunila. 'Garda polumjeseca bila je toliko dobro čuvana tajna da čak ni janjičari nisu znali da su u njoj i neki njihovi kolege. Naš ljubljeni fatih umro je 1481., no njegova je Garda opstala. Janjičari su u pojedinim razdobljima, pod slabim sultanima, imali veliku moć, no mi smo održali tajnu. Kad je Carstvo nestalo, čak i u Istanbulu, za nas nitko nije znao i tako smo ostali u tajnosti. U Prvom ratu našu je povelju na sigurnome čuvao otac Selima Aksoya, za Drugog rata čuvao ju je Selim. I sad je kod njega, na tradicionalnom tajnom mjestu.' Turgut je uzdahnuo i željno otpio velik gutljaj kave.'Čini mi se', rekla je Helen pomalo sumnjičavim glasom, 'da ste rekli da vam je otac bio Talijan. Kako je on dospio u Gardu?''Istina, gospo.' Turgut je kimao. 'Moj je djed po majci zapravo bio vrlo aktivan član Garde i nije mogao podnijeti pomisao da bi loza mogla završiti na njemu, no imao je samo kći. Kad je uvidio da će još za njegova života Carstvo zauvijek propasti...''Vaša majka!' uskliknula je Helen.

413

'Tako je, draga moja.' Turgut se čeznutljivo nasmiješio. 'Još netko osim vas imao je iznimnu majku. Mislim da sam vam rekao da je u našoj zemlji bila jedna od najškolovanijih žena, barem za to vrijeme - zapravo jedna iz reda jedinih vrhunski obrazovanih - a moj djed nije štedio kad joj je trebalo prenijeti sve znanje i ambicije i pripremiti je za služenje u Gardi. Praktična primjena prirodnih znanosti, na primjer u graditeljstvu i konstruiranju, počela ju je zanimati još kada je to ovdje bila tek velika novost, a nakon što ju je uveo u Gardu, dopustio joj je da pođe na studij u Rim - ondje je imao prijatelje. Izvrsno joj je išla vrlo napredna matematika, a čitala je četiri jezika, među njima grčki i arapski.' Kratko se na turskome obratio supruzi i Selimu, a oni su kimnuli, očito izražavajući slaganje. 'Jahala je poput sultanovih konjanika i - premda je to znao tek mali broj ljudi - bila je i vrlo vješt strijelac' U tom trenutku gotovo je namignuo Helen, a ja sam se prisjetio onog njezina malog pištolja - gdje ga uopće drži? 'Od mojeg je djeda doznala mnogo o predaji o vampirima i o tome kako od njih zaštititi živuće ljude. Ako želite pogledati, na ovoj je slici...'Ustao je i s ukrašenog stolića u kutu donio sliku koju je oprezno predao Helen. Bila je to dojmljiva slika, obilježena onom čudesno profinjenom jasnoćom fotografskih portreta s početka stoljeća. Dama koja je u nekom fotografskom studiju čekala dovršetak dugotrajne ekspozicije doimala se strpljivom i pribranom, no fotograf je, pognut pod velikom crnom krpom, u njezinim očima uhvatio i određenu zabavljenost. Smećkasta koža iznad tamne haljine izgledala je besprijekorno. Lice je bilo Turgutovo, no njezino je imalo profinjen nos i bradu i otvaralo se poput svježeg cvijeta na stabljici vitkog vrata - prava osmanlijska kraljevna. Ispod raskošnog šešira ukrašenog perima, podignuta kosa nalikovala je na tamne oblake. U pogledu sam vidio i iskru zaigranosti, odjednom žaleći zbog činjenice da nas odvajaju tolike godine.Turgut je s ljubavlju ponovno uzeo okvir. 'Moj je djed mudro postupio kad je prekinuo tradiciju i uveo je u Gardu. Upravo je ona pronašla dio zagubljenih materijala iz našeg arhiva i iz drugih ih knjižnica vratila u našu zbirku. Kad mi je bilo pet godina, kod naše je vikendice ubila vuka, a kada mi je bilo jedanaest, učila me jahati i pucati. Moj joj je otac uvijek bio odan i silno je volio, iako ga je plašila tom

414

neustrašivošću - uvijek je govorio da je za njom iz Rima došao u Tursku da je nagovori da ne pretjeruje sa smionošću. Kao i najpouzdanije supruge članova naše Garde, moj je otac znao za njezino članstvo i neprestano se brinuo za njezinu sigurnost. On je ondje...' Rukom je pokazao portret u ulju koji sam već bio uočio na zidu pokraj prozora. Muškarac na toj slici bio je čvrsto građen i opušten, pomalo neobičan i šarmantan čovjek u tamnome odijelu, crnih očiju i kose te blaga izraza lica. Turgut nam je rekao da je njegov otac bio povjesničar i da se specijalizirao za talijansku renesansu, no ja sam ga vrlo lako mogao zamisliti kako se s malim sinom igra špekulama dok se njegova supruga brine za djetetovo konkretnije obrazovanje.Helen se uz mene promeškoljila, diskretno protežući noge. 'Rekli ste da vam je djed bio aktivni član Garde. Što to znači? Koje su točno aktivnosti?'Turgut je sa žaljenjem odmahnuo glavom. 'O tome, gospo, podrobnije ne mogu govoriti ni vama. Neke stvari moraju ostati tajne. Ovo smo vam ispričali jer ste tražili - gotovo naslutili - i jer bismo voljeli da imate puno povjerenje u našu pomoć. Vaš odlazak u Bugarsku bit će od velike koristi za Gardu i molio bih da krenete što prije. Garda je danas malobrojna - ostala nas je tek šačica.' U tom je trenutku uzdahnuo. 'Ja, na žalost, nemam sina - ni kćeri - na koje bih mogao prenijeti dužnost, no gospodin Aksoy u našoj tradiciji odgaja svog nećaka. No budite uvjereni da će sva moć osmanlijske odlučnosti biti uz vas.'Zatomio sam frustrirani uzdah. Možda sam se mogao koliko-toliko prepirati s Helen, no prepirka s tajnim moćima Otomanskog Carstva svakako je nadilazila moje mogućnosti. Turgut je uzdignuo prst. 'No moram vas upozoriti, i to ozbiljno, prijatelji moji. Povjerili smo vam tajnu koja se čuva krajnje pomno - i uspješno, čini nam se - već pet stotina godina. Nemamo razloga vjerovati da je naš drevni neprijatelj s njome upoznat, iako naš grad nedvojbeno mrzi i boji ga se jednako kao za života. Njegovo Veličanstvo u povelji je navelo pravilo... Tko god tajnu o Gardi oda našim neprijateljima, bit će kažnjen trenutačnim smaknućem. Koliko znam, do toga još nikad nije došlo. Ali molim da budete oprezni, i zbog sebe i zbog nas.'

415

U njegovu glasu nije bilo ni zlobe ni prijetnje, nego tek krajnje ozbiljnosti, a ja sam u njemu začuo i neumoljivu odanost zahvaljujući kojoj je njegov sultan osvojio Veliki grad, dotada nedodirljivu i nadmenu bizantsku prijestolnicu. Kad je rekao 'U sultanovoj smo službi', imao je potpuno pravo, iako je rođen pola tisućljeća nakon Mehmedove smrti. Sunce se spuštalo s druge strane prozora u salonu, a ružičasto svjetlo dotaknulo je Turgutovo široko lice i odjednom mu pridalo novu plemenitost. Meni se učinilo da bi Turgut opčinio Rossija, da bi u njemu vidio živuću povijest, te sam počeo razmišljati o tome koja bi mu pitanja postavio - pitanja koja ja nisam uspijevao ni približno oblikovati.Međutim, upravo je Helen rekla ono što je bilo najpotrebnije. Ustavši tako da smo s njom u hipu ustali svi, ispružila je ruku prema Turgutu. 'Počašćeni smo time što ste nam povjerili', rekla je, ponosno se zagledavši u njega. 'Svojim ćemo životima čuvati vašu tajnu i sultanove želje.' Očito dirnut, Turgut joj je poljubio ruku, dok se Selim Aksoy naklonio. Činilo se da nema potrebe da ja nešto dodajem. Načas odbacivši tradicionalnu mržnju Rumunja prema osmanlijskim osvajačima, govorila je i u svoje i u moje ime.Tako bismo možda stajali i cijeli dan, bez riječi se pogledavali u svjetlu sutona, da se iznenada nije oglasio Turgutov telefon. Naklonio se u znak isprike i otišao na suprotni kraj sobe i podigao slušalicu, dok je gospođa Bora na mjedeni pladanj počela skupljati ostatke večere. Turgut je nekoliko minuta slušao sugovornika, razdraženo izgovorio nekoliko riječi, pa ljutito spustio slušalicu. Odmah se obratio Selimu, brzo, na turskome, a Selim je žurno navukao otrcani sako.'Nešto se dogodilo?' upitao sam.'Na žalost, da.' Turgut se gnjevno pljesnuo po prsima. 'Knjižničar, gospodin Erozan... Čovjek kojeg sam zadužio da ga čuva načas je izišao, a sada je nazvao i rekao da mi je prijatelj ponovno napadnut. Erozan nije pri svijesti, a čuvar je otišao po liječnika. Stvar je vrlo ozbiljna. Treći napad, i to u vrijeme zalaska sunca.'I ja sam u šoku posegnuo za sakoom, a Helen je navukla cipele, iako ju je gospođa Bora molećivo uhvatila za ruku. Turgut je poljubio suprugu, i dok smo žurno izlazili, osvrnuo sam se i vidio kako blijeda i prestrašena stoji na ulazu u stan.

416

52. glava''Gdje ćemo spavati?" upitao je Barley sumnjičavim glasom. Nalazili smo se u hotelskoj sobi u Perpignanu, dvokrevetnoj sobi koju smo dobili kad smo i postarijem službeniku na recepciji rekli da smo brat i sestra. Sobu nam je dao bez riječi, iako nas je sumnjičavo odmjerio. Nismo imali novca za odvojene sobe, što je bilo jasno i Barleyju i meni. "Onda?" rekao je, pomalo nestrpljivo. Pogledali smo krevet. Druge mogućnosti nije bilo, čak ni saga na golom i ulaštenom podu. Barley je naposljetku odlučio - barem u svoje ime. Dok sam ja kao paralizirana stajala na mjestu, on je s nešto odjeće i s četkicom za zube otišao u kupaonicu. Pojavio se nekoliko minuta poslije, u pamučnoj pidžami, lica jednako blijeda kao i kose.Nešto u vezi s tim prizorom, i njegovom neuspješnom nonšalancijom, navelo me na glasan smijeh, čak i unatoč zažarenim obrazima, a onda se i on počeo smijati. Oboje smo se smijali sve dok nam se na licima nisu pojavile suze - Barley se presavio u području mršavog struka, a ja sam se držala za deprimantni stari ormar. Tim histeričnim smijehom oslobodili smo se svih napetosti koje su nam donijeli putovanje, moji strahovi, Barleyjevo negodovanje, bolna pisma moga oca, naše prepirke... Tek godinama kasnije naučila sam značenje izraza fou rire - koji označuje suludi napadaj smijeha - a taj događaj, u tom francuskome hotelu, bio mi je prvo takvo iskustvo. Nakon prvog fou rirea doživjela sam još nekoliko prvih iskustava, jer smo gotovo posrćući prišli jedno drugome. Barley me uhvatio za ramena, nespretno i neskladno kao što sam ja do maločas držala onaj ormar, no poljubac je zato bio anđeoski, a njegovo mladenačko iskustvo nježno se utisnulo u moj krajnji nedostatak iskustva. Kao i zbog smijeha, i zbog poljupca sam ostala bez daha.Sve dotadašnje spoznaje o tome što znači voditi ljubav crpila sam iz pristojnih filmova i zbunjujućih knjiga, tako da uglavnom nisam bila u stanju nastaviti. Barley je, međutim, sve činio umjesto mene, a ja sam ga slijedila zahvalno, premda nespretno. Kad smo se našli na neuglednom, ali urednom krevetu, već sam znala ponešto o tome kako se ljubavnici snalaze s preprekom koja se zove odjeća. Imala sam dojam da je svaki odjevni predmet nalik na sudbonosnu odluku. Prvo gornji dio Barleyjeve pidžame: pod njim se ukazao bijeli, čvrsti torzo i

417

neočekivano mišićava ramena. Uklanjanje moje bluze i ružnog bijelog grudnjaka bilo je podjednako i njegova i moja odluka. Rekao mi je kako mu se sviđa boja moje kože, jer je toliko drukčija od njegove. Istina je da mi ruka nikad nije izgledala toliko smeđe kao u dodiru sa snježnom bjelinom Barleyjeve ruke. Dlanom je počeo prelaziti po mome tijelu i preostaloj odjeći, a ja sam prvi put počela dodirivati njegovo tijelo, otkrivajući neobične muške obrise. Imala sam dojam da stidljivo opipavam mjesečeve kratere. Srce mi je toliko snažno udaralo da sam se brinula da će na svojim prsima osjetiti udarce.Trebalo je obaviti još toliko toga, iskušati toliko novih stvari i pobrinuti se za toliko sitnica da više i nismo uklanjali odjeću, i činilo mi se da su protekli još sati i sati prije nego što se Barley uz težak uzdah pripio uz mene i tiho rekao: "Još si dijete", te me posesivno zagrlio.U tom trenutku shvatila sam da je i on još dijete - i to časno i pošteno dijete. Čini mi se da ga nikada nisam voljela kao u tom trenutku.

53. glavaPosuđeni stan u kojem je Turgut ostavio gospodina Erozana nalazio se na desetak minuta hoda od njegova doma - ili na deset minuta trčanja, budući da smo praktički trčali, a čak je i Helen u salonkama s visokom potpeticom pokušavala održati taj tempo. Turgut je nešto mumljao (i psovao, zaključio sam), iako su se ti zvukovi jedva razabirali. Bio je ponio malu crnu torbicu. Pretpostavio sam da se unutra vjerojatno nalaze medicinska sredstva i pomagala, za slučaj da se liječnik ne pojavi ili da ne dođe na vrijeme. Napokon smo se našli na drvenim stubama stare kuće. Pojurili smo za Turgutom, a on je na vrhu stuba naglo rastvorio vrata.Kuća je, pokazalo se, bila podijeljena na malene i otrcane stanove. U glavnoj sobi stana u koji smo ušli nalazili su se krevet, stolice i stol, a osvjetljavala ju je jedna svjetiljka. Turgutov prijatelj ležao je na podu, pokriven dekom. Muškarcu koji je ustao od njega da bi nas pozdravio bilo je tridesetak godina i u govoru je zamuckivao. Bio je gotovo izvan sebe od straha i kajanja. Neprestano je kršio ruke i u beskraj nešto ponavljao Turgutu. Turgut ga je samo odgurnuo te su tako on i Selim kleknuli pokraj gospodina Erozana. Lice jadne žrtve bilo je pepeljasto,

418

oči zatvorene, a disanje isprekidano. Na vratu je imao gadnu ranu, veću od one prve, ali i užasniju jer je bila neobično čista, iako nazubljena, uz tek malo krvi na rubovima. Tad mi je sinulo da bi tako duboka rana morala obilno krvariti i zbog te spoznaje u želucu sam osjetio mučninu. Zagrlio sam Helen i tako smo nepomično stajali, ne uspijevajući odvratiti pogled.Turgut je proučavao ranu, ne dodirujući je. U jednom trenutku Podigao je pogled prema nama. 'Prije nekoliko minuta ovaj užasni čovjek otišao je po liječnika iako me nije pitao. No liječnika nije bilo. To je sreća u nesreći, jer ovdje sad nikako ne trebamo liječnika. Ali Erozana je ostavio samog u sutonu.' Obratio se Aksoyu, koji je iznenada ustao i - snagom koju čovjek od njega ne bi očekivao - udario nesretnog čuvara i istjerao ga iz sobe. Čuvar se povukao i užasnuto sjurio niza stube. Selim je zaključao vrata i kroz prozor pogledao na ulicu, kao da se želi uvjeriti da se onaj muškarac neće vratiti. Potom je kleknuo uz Turguta, pa su se počeli tiho savjetovati.Nekoliko trenutaka poslije Turgut je otvorio onu torbu. Zatim sam vidio kako iz nje vadi predmet koji mi je već bio poznat: komplet za hvatanje vampira sličan onome koji mi je u svojoj radnoj sobi dao prije više od tjedan dana, osim što je ovdje bila riječ o ljepšoj kutiji, ukrašenoj arapskim slovima i, kako se činilo, sedefnim umetkom. Otvorio ju je i pogledao instrumente. Zatim je ponovno podigao pogled prema nama. 'Profesori,' rekao je tiho, 'mog prijatelja vampir je ugrizao najmanje tri puta i sad umire. Umre li u ovom stanju prirodnom smrću, ubrzo će postati nemrtav.' Širokim dlanom obrisao je čelo. 'Slijedi nam užasan trenutak i moram vas zamoliti da iziđete. Gospo, vi ovo nikako ne smijete vidjeti.''Molim vas, dopustite da vam pomognemo, kako god možemo', zaustio sam neodlučno, no Helen je već zakoračila prema njemu.'Dopustite da ostanem', obratila mu se prigušenim glasom. 'Trebam znati kako se to radi.' Još nekoliko trenutaka pitao sam se zašto žudi za takvom spoznajom, a onda sam se - gotovo nadnaravno - sjetio da je Helen, naposljetku, ipak antropologinja. On ju je prodorno pogledao, a zatim, kako se činilo, dao pristanak, bez riječi, te se ponovno nadvio nad prijatelja. Ja sam se još nekako nadao da sam pogriješio u

419

pretpostavkama, no Turgut je nešto šaptao prijatelju. Zatim je gospodina Erozana uhvatio za ruku i pomilovao je.I nakon toga - to je možda bilo i najužasnije od svega što je uslijedilo - Turgut je prijateljevu ruku pritisnuo na svoje srce i ispustio prodoran krik koji kao da je potekao iz mračnih dubina povijesti, ne samo odviše daleke, nego i odviše strane da bih razaznao slogove ili značenje. Bio je to bolan krik nalik na mujezinov poziv na molitvu, kakav smo čuli s gradskih minareta - osim što je ovo prije zvučalo kao poziv u pakao - bio je to niz sablasnih tonova koji kao da su iznikli iz sjećanja tisuću osmanlijskih logora, milijun turskih vojnika. Već sam vidio zastava koje lepršaju, krvave mrlje na nogama konja, koplje i polumjesec, odsjaj sunca na zakrivljenim sabljama i verižnjačama, lijepe i unakažene mlade glave, lica, tijela. Čuo sam krikove ljudi koji prelaze u ruke Alahu, udaljene krikove njihovih majki i očeva. Osjećao smrad kuća u plamenu i svježeg užasa, sumpora iz topova, velike vatre koja guta šatore, mostove i konjsko meso.Što je bilo najneobičnije, usred te pomutnje začuo sam i povik koji sam bio u stanju razumjeti: 'Kaziklu Bey! Nabadač!' Činilo mi se da u samome središtu kaosa vidim lik koji odudara od ostalih, muškarca u tamnoj odjeći i plaštu, na konju, koji vijuga među živahnim bojama, usredotočena lica na kojem lebdi preziran i grčevit osmijeh, dok sabljom kosi osmanlijske glave, glave koje padaju uz težak i mukao udarac, kotrljajući se u zašiljenim kacigama.Turgutov se glas izgubio, a ja sam u tom trenutku uvidio da sam sad uz njega, da promatram čovjeka koji umire. Nasreću, Helen je bila gotovo priljubljena uz mene - već sam nešto zaustio, htio je nešto upitati, kada sam uvidio da je ona u Turgutovu kriku i pjesmi ugledala iste užase. I nehotice sam se sjetio da njezinim žilama teče Drakulina krv. Na trenutak se okrenula prema meni, šokirana, ali mirna izraza lica. Tad mi je, u posljednji čas, sinulo da njezinim žilama teče i Rossijevo naslijeđe - blago, patricijsko, toskansko i englesko - te u njezinim očima ugledao onu ni s čim usporedivu Rossijevu dobrotu. Čini mi se da sam se u tom trenutku - ne kasnije, ne u neuglednoj smeđoj crkvi svojih roditelja, ne pred svećenikom - njome oženio, u srcu, doživotno se vezao uz nju.

420

Posve zašutjevši, Turgut je prijatelju na vrat stavio muslimansku krunicu, zbog čega je tijelo blago zadrhtalo, te iz umrljanog satena u kutiji odabrao pomagalo dulje od mojega dlana, predmet od sjajnoga srebra. 'To još nikad nisam bio prisiljen učiniti, bog mi bio na pomoći', rekao je tiho. Otkopčao je košulju gospodina Erozana, a ja sam ugledao ostarjelu kožu, kovrčave dlake sijede poput pepela, prsa koja su se u nepravilnim razmacima dizala i spuštala. Selim je u međuvremenu bez riječi i djelotvorno pretražio sobu i Turgutu donio opeku koja se, kako se činilo, koristila za pridržavanje vrata. Turgut je uzeo tu običnu opeku, još je nekoliko trenutaka odvagujući. Zatim je oštricu kolca postavio na lijevu stranu nesretnikovih prsa i počeo tiho pjevušiti napjev u kojem sam razabrao riječi kojih sam se nekako sjetio - iz knjige, filma, nekog razgovora? - 'Alahu ekbar, Alahu ekbar: Bog je velik.' Znao sam da nikako ne bih uspio nagovoriti Helen da iziđe, jednako kao što na to nisam mogao prisiliti ni sebe, no ipak sam je povukao korak unatrag u trenutku kada se cigla spustila na kolac. Turgut je imao krupnu i sigurnu ruku. Selim mu je pridržavao kolac koji se uz prasak zario u tijelo. Oko šiljka se polagano pojavila krv koja je umrljala blijedu kožu. Na licu gospodina Erozana na trenutak se pojavio stravičan grč, a usne su se povukle s požutjelih zuba, kao u psa. Helen ga je nepomično gledala, a ja se nisam usudio odvojiti pogled. Nisam htio da vidi nešto što ja ne mogu vidjeti s njom. Knjižničarevo je tijelo zadrhtalo, kolac je iznenada ušao do kraja, a Turgut se malo uspravio i sjeo, kao da čeka. Usne su mu drhtale, a kapljice znoja prekrivale cijelo lice.Nakon nekoliko trenutaka tijelo se opustilo, zatim i lice. Usne su se mirno navukle preko usta i gospodin Erozan je uzdahnuo. Stopala u jadnim i izlizanim čarapama još su se jedanput trznula pa umirila. Čvrsto sam pridržavao Helen, osjećao kako drhturi, ipak ostajući čvrsto na nogama. Turgut je uzdigao prijateljevu beživotnu ruku i poljubio je. Vidio sam kako mu niz crvene obraze klize suze, kako mu kapaju u brkove. U tom trenutku, jednom je rukom pokrio oči. Selim je dodirnuo čelo mrtvog knjižničara, a zatim ustao i stisnuo Turgutovo rame.Nakon nekoliko trenutaka Turgut se pribrao dovoljno da ustane i ispuše nos u rupčić. 'Bio je to vrlo dobar čovjek', rekao nam je

421

podrhtavajućim glasom. 'Velikodušan i dobar. Sad je s Muhamedom u miru, umjesto da se pridružio hordama u paklu.' Okrenuo je glavu u stranu i obrisao oči. 'Kolege dragi, sad moramo ukloniti tijelo. U jednoj od bolnica znam liječnika koji... koji će nam pomoći. Selim će ostati ovdje, iza zaključanih vrata, dok ja obavim poziv, a liječnik će doći kolima hitne pomoći i potpisati potrebne dokumente.' Turgut je iz džepa izvadio nekoliko glavica češnjaka i oprezno ih postavio na usta mrtvog prijatelja. Selim je izvukao srebrni kolac i oprao ga u umivaoniku u kutu te ga pomno spremio u onu prelijepu kutiju. Turgut je obrisao sve tragove krvi, povezao prijateljeva prsa kuhinjskom krpom i ponovno mu zakopčao košulju, a zatim iz kreveta izvukao plahtu. Dopustio mi je da mu pomognem njome pokriti tijelo i to sad posve mirno lice.'A sada, dragi moji prijatelji, moram od vas zatražiti uslugu. Vidjeli ste što sve mogu nemrtvi, a znamo da su ovdje. Morate se čuvati i štititi na svakom koraku. I morate otići u Bugarsku - i to što prije - u sljedećih nekoliko dana, ako to ikako možete organizirati. Nazovite me u stan čim nešto dogovorite.' Prodorno me pogledao. Ako se prije vašeg odlaska ne vidimo osobno, želim vam najveću moguću sreću i da budete sigurni. U svakom trenutku mislit ću na vas. Molim vas, nazovite me čim se vratite u Istanbul, ako se vratite ovamo.'Nadao sam se da pritom želi reći Ako budete tako planirali put, a ne Ako preživite Bugarsku. Srdačno smo se rukovali, i s njim i sa Selimom, koji je nakon toga još stidljivo poljubio Heleninu ruku.'Sad idemo', rekla je Helen jednostavno i uhvatila me pod ruku. Tako smo izišli iz otužne sobice i stubama se spustili na ulicu.

54. glavaMoj prvi dojam o Bugarskoj - i sva moja sjećanja na tu zemlju od tog trenutka - obilježile su planine koje sam vidio iz zraka, visoke i zbijene, mračnozelene planine, uglavnom netaknute i neprošarane cestama, iako bi se tu i tamo, između sela ili uz neočekivano strme litice, ukazala pokoja smeđa vrpca. Helen je bez riječi sjedila do mene, pogleda prikovana za maleni avionski prozor, držeći me za ruku pod mojim preklopljenim sakoom. Osjećao sam toplinu njezina dlana, malo hladnije, profinjene prste, prste na kojima nije bilo prstena. S

422

vremena na vrijeme u usjecima planina pojavljivale su se svjetlucave žile, rijeke, zaključio sam, pa sam se beznadno upinjao ne bih li ugledao nešto što bi podsjećalo na zavojiti zmajev rep i tako ponudilo rješenje naše zagonetke. Dakako, ništa nije bilo ni približno slično obliku koji sam već jasno vidio i zatvorenih očiju.Tako nešto po svoj prilici i nećemo vidjeti, podsjećao sam samog sebe, makar da stišam nadu koja se u meni ponovno nekontrolirano probudila kad smo ugledali te drevne planine. Već i sama njihova opskurnost, činjenica da ih suvremena povijest nije ni dotaknula, taj zagonetni izostanak gradova i naselja, tragova industrijalizacije, u meni je budio nadu. Nekako sam imao dojam da je prošlost u toj zemlji, što je skrivenija, time ujedno i očuvanija. Oni monasi, čiji smo izgubljeni trag sad nadlijetali, probijali su se upravo takvim gorskim lancima - možda baš preko tih vrhova, iako nismo znali kojim su smjerom putovali. To sam spomenuo Helen, zbog silne želje da nekako naglas izrazim te nove nade. Ona je odmahnula glavom. 'Ne možemo pouzdano znati da su došli do Bugarske, čak ni da su krenuli prema njoj', podsjetila me, no strogi akademski ton ipak je ublažila nježnim stiskom ruke pod sakoom.'Znaš da ne znam ništa o bugarskoj povijesti', rekao sam. 'Ovdje ću se posve izgubiti.'Helen se nasmiješila. 'Ni ja nisam osobit stručnjak, ali ti mogu reći da su Slaveni u ovo područje došli sa sjevera, u šestom i sedmom stoljeću, te da je turkijsko pleme pod imenom Bugari ovamo došlo, čini mi se, u sedmome stoljeću. Zajednički su bili protiv Bizantskog Carstva - što je bio mudar potez - i njihov prvi vladar bio je protobugarin po imenu Asparuh. Car Boris I u devetom je stoljeću službeno prigrlio kršćanstvo. On je, čini mi se, ovdje velik junak, i unatoč toj činjenici. Bizantinci su vladali od jedanaestog do početka trinaestog stoljeća, a Bugarska je bila vrlo moćna, sve dok ih Osmanlije 1393. nisu pregazili.''Kad su Osmanlije protjerani odavde?' upitao sam zainteresirano. Činilo se da posvuda nailazimo na njih.'Tek 1878.', odgovorila je Helen. 'Bugarima je u tome pomogla Rusija.''Bugarska je potom u oba rata stala na stranu sila Osovine.'

423

'Da, a sovjetska je vojska neposredno nakon rata donijela slavnu revoluciju. Što bismo da nije bilo Crvene armije?' Helen me pogledala uz najblistaviji osmijeh prepun gorčine, a ja sam joj stisnuo ruku.'Tiše...' rekao sam. 'Ne budeš li pazila, ja ću morati paziti i na tebe i na sebe.'Zračna luka u Sofiji bila je vrlo mala. Očekivao sam suvremeno komunističko zdanje, no spustili smo se na vrlo skroman prostor i zajedno s ostalim putnicima do zgrade došli pješice. Gotovo svi putnici bili su Bugari, zaključio sam dok sam nastojao čuti nešto od njihovih razgovora. Bili su to lijepi ljudi, neki od njih i izrazito lijepi, a raspon lica varirao je od slavenskih lica tamnih očiju i blijede puti, do bliskoistočne brončane kože: pravi kaleidoskop raskošnih nijansa i čupavih crnih obrva, dugačkih noseva širokih nosnica, te plemenitih cela, do energičnih krezubih staraca. Smiješili su se ili smijali, gorljivo razgovarali. Jedan visok muškarac svome je sugovorniku gestikulirao Presavijenim novinama. Odjeća im je bila izrazito nezapadnjačka, iako bi bilo teško odrediti što mi je bilo toliko strano u kroju odijela i suknji, u izgledu teških cipela i tamnih šešira.Usto sam stekao dojam da ti ljudi jedva skrivaju sreću što su se domogli bugarskog tla - ili asfalta - a to je poremetilo moju predodžbu o zemlji tako mračno i neveselo povezanoj sa Sovjetima, Staljinovoj desnoj ruci još i danas, godinu dana nakon njegove smrti - sumornoj zemlji pod utjecajem iluzija i obmana kojih se možda nikad neće osloboditi. Poteškoće s dobivanjem bugarske vize u Istanbulu - što su u velikoj mjeri olakšali Turgutovi sultanski novčani poticaji te pozivi osobe koja je u Sofiji obavljala manje-više istu ulogu kao teta Eva u Mađarskoj - samo su pojačale moje strepnje u vezi s tom zemljom, a namrgođeni birokrati koji su nam na koncu preko volje udarili žig u putovnice, izgledali su mi kao da ih je ugnjetavanje već balzamiralo. Helen mi je priznala da osjeća nelagodu već i zbog same činjenice da nam je bugarsko veleposlanstvo odobrilo vize.Međutim, činilo se da pravi Bugari pripadaju nekoj posve drugoj rasi. Na ulasku u pristanišnu zgradu našli smo se u redu za carinski pregled, a smijeh i razgovori ondje su odzvanjali još glasnije dok smo gledali rođake koji su mahali preko pregrada i dovikivali pozdrave. Ljudi oko

424

nas prijavljivali su malene količine novca i suvenire iz Istanbula i drugih gradova, a kada smo došli na red, i mi smo se poveli za njima.Obrve mladog carinika nestale su pod kapom kad je ugledao naše putovnice, pa ih je odmah odnio u stranu i još se nekoliko minuta savjetovao s kolegom. 'To nije dobar znak', rekla je Helen jedva čujno. Oko nas se okupila nekolicina muškaraca u odorama, a najstariji od njih, koji se ujedno i najnadmenije držao, počeo nas je ispitivati na njemačkom, potom na francuskom i napokon na lošem engleskom. Kao što nam je i teta Eva savjetovala, ja sam smireno izvadio službeno pismo s budimpeštanskog sveučilišta u kojem se od bugarske vlade moli da nas puste da obavimo važnu znanstvenu zadaću, te pismo koje nam je teta Eva pribavila od prijatelja u bugarskom veleposlanstvu.Ne znam što je dužnosnik zaključio na temelju sveučilišnog dokumenta i te ekstravagantne mješavine engleskog, mađarskog i francuskog, no pismo iz veleposlanstva bilo je napisano na bugarskomi nosilo je grb i pečat veleposlanstva. Čitao ga je u sebi, divovskih tamnih obrva spojenih nad nosom. Na njegovu licu potom se pojavio iznenađen, čak i zapanjen izraz, pa nas je pogledao gotovo zaprepašteno. Zbog toga sam postao još nervozniji i tek tada sinulo mi je da se Eva tek neodređeno izjasnila u vezi sa sadržajem pisma iz veleposlanstva. Sada nikako nisam mogao pitati što je u njemu i već sam se osjećao krajnje zbunjeno i nesigurno kad se na čovjekovu licu pojavio osmijeh i kad me čak potapšao po ramenu. Potom je otišao do telefona u jednoj od malenih kabina i nakon, kako se činilo, podosta muka, napokon do nekoga došao. Nije mi se sviđalo kako se smiješio u slušalicu i kako nas je svakih nekoliko trenutaka pogledavao. Helen se nelagodno meškoljila pokraj mene, a ja sam znao da iz svega toga svakako čita i više nego ja.Dužnosnik je napokon teatralno spustio slušalicu, pomogao nam da dođemo do prašne prtljage i odveo nas do bara u pristanišnoj zgradi, gdje nas je počastio čašicama neopisivo jake rakije, i sam se obilno časteći. Na više jedva razumljivih jezika upitao nas je koliko smo već dugo predani revoluciji, kad smo pristupili Partiji i tako dalje. Zbog svega toga nisam se osjećao nimalo lagodnije. Sve me to navelo da još više razmišljam o netočnostima u preporuci koju smo donijeli, no samo sam se povodio za Helen i smiješio se ili odgovarao nešto

425

neutralno. On je nazdravio prijateljstvu među radnicima svih zemalja, ponovno napunio čašice, kako nama, tako i sebi. Kad bi netko od nas dvoje nešto rekao - primjerice izgovorio neki besmisleni klišej o ljepotama njegove domovine - on bi samo odmahivao glavom uz širok osmijeh, kao da se protivi našim izjavama. To me uznemiravalo sve dok mi Helen nije došapnula da je riječ o osobitosti običaja: Bugari odmahuju glavom kad se slažu, a kimaju kad se ne slažu.Kad smo već popili upravo onoliko rakije koliko sam ja bio u stanju podnijeti bez ozbiljnih posljedica, daljnjih nas je muka spasio muškarac smrknuta lica u tamnome odijelu i šeširu. Učinilo mi se da je tek malko stariji od mene i zapravo bi bio zgodan da mu se na licu i u jednom trenutku pojavio malko zadovoljniji izraz. Ovako su tamni brkovi zakrivali negodovanje napućenih usana, dok crna kosa koja je padala na čelo zapravo uopće nije skrivala namrštenost. Onaj prvi dužnosnik pozdravio ga je ponizno i predstavio ga kao vodiča koji nam je dodijeljen za upoznavanje s Bugarskom, objašnjavajući kako smo zbog toga pravi sretnici, jer je Krasimir Ranov vrlo cijenjen u bugarskoj vladi, povezan sa Sveučilištem u Sofiji i izuzetno upućen u najveće zanimljivosti njihove drevne i veličanstvene domovine.U rakijom izazvanoj izmaglici stisnuo sam ledenu ruku i iz dubine srca požalio što se s Bugarskom ne možemo upoznati bez vodiča. Učinilo mi se da se Helen gotovo i nije iznenadila. Pozdravila ga je, učinilo mi se, uz savršeno doziranu mješavinu dosade i prijezira. Gospodin Ranov još nam nije uputio ni riječi, no činilo se da mu je Helen odmah postala izrazito antipatična, čak i prije nego što je carinski dužnosnik preglasno objavio da je riječ o Mađarici koja studira u Sjedinjenim Državama. Zbog tog objašnjenja crni su se brkovi stali trzati iznad sumornog osmijeha. 'Profesore, gospođo', rekao je - bile su to njegove prve riječi - a zatim nam je okrenuo leđa. Blistajući od sreće, carinik se s nama rukovao, raspalio me po ramenu kao da smo višegodišnji prijatelji, a zatim nam rukom pokazao da moramo krenuti za Ranovim. Kad smo se našli ispred aerodromske zgrade, Ranov je pozvao taksi. Tako zastarjelu unutrašnjost još nisam vidio ni u jednom vozilu na svijetu: crna tkanina punjena nečim što je mogla biti i konjska dlaka. Potom nam je s prednjeg sjedala rekao da nas očekuju sobe u najuglednijem hotelu. 'Držim da će vam biti udobno, a restoran je

426

izvrstan. Sutra ćemo se ondje naći na doručku, pa mi možete objasniti prirodu svojih istraživanja i način na koji vam mogu pomoći da dovršite projekt. Nema sumnje da ćete se htjeti vidjeti s kolegama na Sveučilištu, kao i s predstavnicima odgovarajućih ministarstava. Nakon toga organizirat ćemo vam kratak obilazak dijela bugarskih povijesnih znamenitosti.' Kiselo se nasmiješio, a ja sam ga promatrao sa sve većim užasom. Predobro je govorio engleski. Unatoč izraženom stranom naglasku, izgovor je bio točan i bezličan, kao s onih ploča s kojih se jezik nauči za mjesec dana.Osim toga, na njegovu licu ugledao sam nešto poznato. Posve je sigurno da ga dotad nisam vidio, ali podsjetio me na nekog koga sam već znao, a taj dojam pratila je i frustriranost zbog činjenice da se nikako ne uspijevam sjetiti na koga. Taj me osjećaj neprekidno pratio prvog dana boravka u Sofiji, nadvijajući se nad mene i dok smo i uz predobro i presavjesno vođenje obilazili grad. Sofija je, međutim, odisala neobičnom ljepotom - mješavinom sklada iz devetnaestog stoljeća, srednjovjekovne raskoši i blistavih novih socijalističkih spomenika. U središtu grada obišli smo mračni mauzolej u kojem se nalazilo balzamirano tijelo staljinističkog diktatora Georgija Dimitrova, koji je umro prije pet godina. Ranov je prije ulaska skinuo šešir i propustio mene i Helen. Stali smo u red, s Bugarima koji su bez riječi čekali da prođu uz Dimitrovljev otvoreni lijes. Diktatorovo je lice bilo posve bijelo, gusti crni brkovi podsjećali su na Ranova. Sjetio sam se Staljina, čije su tijelo godinu prije, barem prema medijskim izvještajima, položili uz Lenjina, u sličnome svetištu na Crvenom trgu. Nema sumnje da te ateističke kulture marljivo i savjesno čuvaju relikvije svojih svetaca.Zle slutnje u vezi s našim vodičem samo su se pojačale kad sam ga upitao bi li nas mogao spojiti s Antonom Stoičevim. Jasno sam vidio da se lecnuo. 'Gospodin Stoičev neprijatelj je naroda', rekao nam je uobičajeno razdraženim glasom. 'Zašto ga trebate?' Zatim je još neobičnim tonom dodao: 'Dakako, ako želite, mogu vam dogovoriti susret. Više ne predaje na Sveučilištu - s obzirom na vjerski svjetonazor, nismo mu mogli povjeriti mlade ljude. Ali poznat je, pa ga možda zato želite vidjeti...?'

427

'Ranovu je naloženo da nam omogući sve što zatražimo', rekla je Helen tiho kad smo načas ostali sami, pred hotelom. 'Zašto? Zašto netko smatra da je to pametno i poželjno?' Prestrašeno smo se pogledavali.'Nemam pojma', rekao sam.'Ovdje ćemo morati biti oprezni.' Helen me gledala smrtno ozbiljno. Govorila je tiho, a ja se nisam usudio poljubiti je na javnome mjestu. 'Moramo se nešto dogovoriti: odsada nećemo otkrivati ništa više osim akademskih interesa, a i o njima ćemo govoriti koliko je moguće manje, budemo li pred njim morali govoriti o poslu.''Dogovoreno.'

55. glavaPosljednjih godina nebrojeno sam se puta sjetio trenutka kad sam prvi put ugledao kuću Antona Stoičeva. Moguće je da je na mene ostavila tako dubok dojam zbog tako velike razlike između urbane Sofije i njegova malog utočišta na samom rubu grada, ili ga se možda toliko često sjećam zbog samog Stoičeva - zbog njegove osobite i profinjene pojave. Čini mi se, međutim, da me obuzima osjećaj snažnog, gotovo vrtoglavog iščekivanja kad se sjetim vrata pred njegovom kućom, jer je naš susret s njim označio prekretnicu u našoj potrazi za Rossijem.Dugo nakon toga, kada sam naglas čitao o samostanima izvan zidina bizantskoga Konstantinopola, o svetištima čiji su stanovnici katkad izbjegavali gradske ukaze o ovom ili onom elementu crkvenog obreda, gdje ih nisu štitile velike gradske zidine, nego su bili malko udaljeni od dosega tiranske države, sjetio sam se Stoičeva - njegova vrta, nagnute jabuke i višanja prepunih bijelih cvjetova, kuće uvučene duboko u vrt, svježeg lišća i plavih košnica, starih dvokrilnih drvenih vrata u ogradi i portala nad njima, mira i tišine koji su obavijali cijeli prostor, atmosfere predanosti, hotimičnog povlačenja u osamu.Stajali smo pred vratima dok se prašina slijegala oko Ranovljeva automobila. Helen je prva pritisnula ručicu na jednom od starih zasuna. Ranov je bez riječi ostao u pozadini, mrzovoljan već i zbog činjenice što nikako nije želio da ga netko ondje vidi, čak ni mi, a ja sam imao neobičan osjećaj da se ne mogu pomaknuti s mjesta. Još nekoliko trenutaka stajao sam opčinjen prijepodnevnim vibriranjem

428

lišća i pčela te neočekivanim osjećajem straha i užasnutosti koji su u meni budili mučninu. Mislio sam kako nam Stoičev neće ničim pomoći, kako će to biti posljednja slijepa ulica, nakon čega ćemo se morati vratiti kući, na završetku velikog putovanja koje nas nije dovelo nikamo. To sam zamišljao već najmanje stotinu puta: povratak u New York, bez riječi, iz Sofije ili Istanbula - volio bih se još jedanput vidjeti s Turgutom, razmišljao sam - te privikavanje na novi život kod kuće, bez Rossija, pitanja o tome gdje sam bio, problemima na odsjeku zbog dugog izbivanja, nastavak pisanja o nizozemskim trgovcima - mirnim i prozaičnim ljudima - prema savjetima nekog novog, mnogo lošijeg mentora, te zatvorena vrata Rossijeva ureda. Više od svega pribojavao sam se tih zatvorenih vrata, te nastavka istrage i neprimjerenih policijskih pitanja: 'Onda... ovaj... gospodine... ovaj... Paul, zar ne? Otputovali ste dva dana nakon mentorova nestanka?' - malenog i zbunjenog skupa na svojevrsnom posljednjem oproštaju, pa poslije i pitanje Rossijevih radova, autorskih prava, naslijeđa.Dakako, veliku utjehu pružit će i činjenica da će me na povratku Helen držati pod rukom. Namjera mi je bila, kad se svi ovi užasi nekako smire i privedu kraju, zaprositi je. Prvo ću morati malko uštedjeti, bude li to moguće, i odvesti je u Boston, da upozna moje roditelje. Da, vratit ćemo se držeći se za ruku, ali tu njezinu ruku neću imati od koga zatražiti. Obuzet osjećajem tuge, gledao sam kako otvara vrata koja s ulice vode prema kući.Kad smo se našli s unutarnje strane ograde, ugledali smo Stoičevljevu kuću koja je blago utonula u neravan teren - dijelom dvorište, a dijelom voćnjak. Temelj je bio od smeđe-sivog kamena spojenog bijelom žbukom. Poslije sam doznao da je riječ o vrsti granita od kojeg je građena većina starih zdanja u Bugarskoj. Iznad temelja zidovi su bili od opeke, ali opeke blage, gotovo opipljivo meke crveno-zlatne boje, kao da se već naraštajima kupaju u sunčanom svjetlu. Krov su pokrivali žljebasti crveni crepovi. I krov i zidovi bili su pomalo oronuli. Cijela kuća izgledala je kao da je polagano iznikla iz tla i kao da se sad malo-pomalo vraća u tu istu zemlju, kao da ju je drveće nadraslo kako bi osiguralo hlad rastu i ponovnom utonuću. Prizemlje je sa strane imalo veliko proširenje, dok se s druge strane

429

nalazila velika pergola, s gornje strane pokrivena vinovom lozom, Postraničnih prečki pod blijedim ružama. Pod tom sjenicom nalazili su se drveni stol i četiri grubo izrađene stolice, a ja sam zamišljao kako se sjena od lišća vinove loze s odmicanjem ljeta produbljuje.Iza toga, i pod najdostojanstvenijom jabukom na svijetu, lebdjele su dvije košnice poput duhova. U njihovoj blizini, posve na suncu, nalazio se malen povrtnjak u kojem je netko uzgojio pravilno poredano, gotovo providno zelenje. Osjećao sam miris začinskog bilja i, moguće, lavande, svježe trave i prženog luka. Netko se o tom starom imanju brine savjesno i pomno i već sam nekako napola očekivao da bih svakog trena mogao ugledati Stoičeva u redovničkoj halji, kako s lopaticom kleči u povrtnjaku.U tom trenutku iznutra se začuo pjev, moguće u blizini onog ruševnog dimnjaka i prozora u prizemlju. To nikako nije bio baritonski napjev pustinjaka, nego dražestan i snažan ženski glas. Melodija puna života pobudila je zanimanje čak i u Ranovu, koji je mrzovoljno stajao pokraj mene, s nezaobilaznom cigaretom. 'Izvinete!' zazvao je. 'Dobar den!' Pjesma se naglo prekinula, pa su se začuli zveket i mukli udarac. Otvorila su se ulazna vrata, a na njima se pojavila mlada žena koja nas je prodorno, čak i iznenađeno pogledala, kao da je pred kućom očekivala sve samo ne ljude.Već bih bio zakoračio prema njoj, no u toj me namjeri prekinuo Ranov, koji je skinuo šešir, kimnuo, naklonio se i pozdravio je bujicom riječi na bugarskome. Mlada je žena položila dlan na obraz i Ranova promotrila uz mješavinu, učinilo mi se, znatiželje i opreza. Kad sam je malo bolje pogledao, uvidio sam da zapravo i nije mlada koliko mi se učinilo u prvi mah, no u sebi je nedvojbeno imala energije i života zbog kojih sam odmah pomislio da bi ona mogla biti zaslužna za taj raskošni povrtnjak i fantastične mirise iz kuhinje. Kosa joj je s okruglog lica bila začešljana unatrag. Na čelu je imala taman madež. Očima, ustima i bradom podsjećala je na lijepo dijete. Preko bijele bluze i plave suknje nosila je pregaču. Dobro nas je odmjerila, oštrim pogledom koji nije imao veze s nedužnošću u njezinim očima, a ja sam uvidio da je zbog takvog opreza Ranov čak otvorio novčanik i pokazao joj službenu iskaznicu. Bez obzira na to je li bila Stoičevljeva

430

kći ili sluškinja - zar u komunističkoj zemlji profesori u mirovini imaju sluškinje? - žena nikako nije bila naivna ili glupa. Činilo se da Ranov radi nešto što mu nikako nije svojstveno, pokušava je šarmirati. Sav nasmiješen, okrenuo se prema nama, da nas upozna. 'Ovo je Irina Hristova', objasnio je dok smo se rukovali. 'Nećakinja profesora Stoičeva.''Nećakinja?' upitao sam, na trenutak već pomislivši da je riječ o nekoj složenoj metafori.'Kći njegove sestre', objasnio je Ranov. Potom je zapalio još jednu cigaretu, ponudio Irinu Hristovu, koja je odbila odlučnim kimanjem. Kad joj je objasnio da smo iz Amerike, pogledala ga je razrogačenih očiju, a zatim nas pomno odmjerila od glave do pete. Nakon toga se nasmijala, iako mi nikada nije bilo jasno što je to značilo. Ranov se ponovno počeo mrštiti - čini mi se da i nije bio u stanju izgledati ljubazno više od nekoliko minuta - a ona se okrenula i povela nas u kuću.Iznenadila me i kuća. Izvana je mogla izgledati kao dražesno ladanjsko zdanje, no unutra, u polutami koja je bila u neizrecivoj opreci sa suncem pred kućom, nalazio se pravi muzej. S vrata se dolazilo izravno u veliku sobu s kaminom, gdje je sunčano svjetlo padalo na kamenje koje se ondje nalazilo umjesto vatre. Pokućstvo - tamne i raskošno izrezbarene komode s ogledalima, dostojanstvene stolice i klupe - bilo bi dojmljivo već samo po sebi, no moje poglede i Helenine tihe izraze divljenja privukla je rijetka mješavina narodnih tkanina i naivnog slikarstva - uglavnom ikona, koje su u mnogim slučajevima, barem mi se tako činilo, kvalitetom nadmašivale ono što smo viđali u sofijskim crkvama. Bilo je tu Madona sjajnih očiju i žalosnih svetaca tankih usana, velikih i malih, ukrašenih pozlatom ili uokvirenih kovanim srebrom, apostola u barkama i mučenika koji strpljivo podnose muke. Raskošne, dimom pomućene, drevne boje na svim su stranama imale odraz u sagovima i pregačama s geometrijskim uzorcima, čak i izvezenom prsluku i dvjema maramama rubova ukrašenih sićušnim novčićima. Helen je rukom pokazala prema prsluku koji je sa svake strane imao nizove našivenih vodoravnih džepova. 'Za metke', rekla je kratko.

431

Uz prsluk je bio izložen i par bodeža. Bio bih najradije upitao tko je sve to nosio, koga su pogodili meci, kome su trebali bodeži. U keramički vrč pod njima netko je bio stavio mnoštvo ruža i zelene paprati, koji su se među tim izblijedjelim blagom doimali nadnaravno živima. Pod je bio temeljito ulašten. U pozadini se nazirala još jedna, slična prostorija.I Ranov je razgledavao sobu, a u jednom trenutku samo je prijezirno otpuhnuo. 'Po mojem mišljenju profesoru Stoičevu dopušteno je da drži previše nacionalnog blaga. To bi trebalo prodati na dobrobit naroda.'Ili Irina nije razumjela engleski ili se nije udostojila odgovoriti na te riječi. Samo se okrenula na drugu stranu, izvela nas iz sobe i povela uskim stubama. Ne znam što sam očekivao na njihovu vrhu. Možda pretrpanu radnu sobu, špilju u kojoj stari profesor spava zimski san, ili možda, pomislio sam - sad već uz dobro poznat osjećaj beznađa - uredan i skladan ured nalik na prostor koji je onako skrivao raskošan i izmučen um profesora Rossija. Već sam praktički prešao preko te vizije kad su se otvorila vrata na vrhu stuba i na odmorištu se pojavio sjedokosi muškarac, nizak i sitan, ali uspravan. Irina mu je žurno prišla, objema ga rukama ščepala za podlakticu te mu se užurbano obratila na bugarskom, bujicu riječi miješajući s uzbuđenim smijehom.Starac se okrenuo prema nama, staložen i bez riječi duboko upala lica, tako da sam na trenutak imao dojam da se zagledao u pod, iako je gledao izravno nas. Zakoračio sam prema njemu i ispružio ruku. Ozbiljno ju je stisnuo, pa se zatim jednako rukovao i s Helen. Bio je uljudan, vrlo služben, pokazujući poštovanje i ljubaznost koji su zapravo dio dostojanstva, a njegove velike, tamne oči pogledavale su čas nju, čas mene, a zatim se usmjerile i na Ranova, koji je ostao u pozadini, odakle je motrio cijeli prizor. Ranov je na to prišao i također mu pružio ruku - svisoka, učinilo mi se, budući da mi je naš vodič iz trenutka u trenutak postajao sve antipatičniji. Iz dubine srca želio sam samo da nekako ode, da možemo nasamo razgovarati s profesorom Stoičevim. Pitao sam se kako ćemo, zaboga, uopće povesti koliko-toliko otvoren razgovor, kako išta doznati od Stoičeva, dok je Ranov uz nas poput muhe.

432

Profesor Stoičev polagano se okrenuo i uveo nas u sobu. Pokazalo se da je riječ o jednoj od više prostorija na katu. Ni nakon dva posjeta tom čovjeku nikako mi nije bilo jasno gdje stanari spavaju. Koliko sam uspio vidjeti, na katu se nalazila samo dugačka i uska dnevna soba u koju smo ušli, te još nekoliko manjih prostorija u koje se ulazilo iz nje. Vrata koja su vodila u te sobice bila su napola otvorena i kroz njih je dopiralo sunčano svjetlo koje se probijalo kroz zelene krošnje s druge strane prozora na suprotnoj strani, milujući korice bezbrojnih knjiga, knjiga kojima su bili obloženi zidovi i knjiga koje su ispunjavale drvene sanduke na podu, ili na hrpama na stolovima. Među njima su se na policama nalazili razasuti dokumenti svih mogućih oblika i veličina. Mnogi od njih očito su bili jako stari. Ne, to nije bila uredna Rossijeva radna soba, nego svojevrstan pretrpani laboratorij, gornja razina kolekcionarova uma. Posvuda sam uočavao kako sunčeve zrake dodiruju stari velur, staru kožu, ukrašene uveze, tragove pozlate, trošne uglove stranica, kvrgave korice - čudesne crvene i smeđe i žuto-bijele knjige - knjige i svitke i rukopise u kreativnome neredu. Ništa nije bilo prašno, nije bilo teških knjiga položenih na krhke primjerke, a te su knjige, ti rukopisi, ipak ispunjavali apsolutno sav prostor u Stoičevljevim sobama, tako da sam stekao dojam da nas okružuju onako kako knjige čovjeka ne okružuju čak ni u muzeju, gdje bi dragocjeni izlošci bili postavljeni na većem razmaku i metodično.Na jednom zidu dnevne sobe nalazio se podosta jednostavan zemljovid, naslikan, uočio sam zapanjeno, na koži. Nisam mogao ne zakoračiti prema njemu, a Stoičev se samo nasmiješio. 'Sviđa vam se?' upitao je. 'Bizantsko Carstvo oko 1150.' Tada se prvi put oglasio, tiho, na korektnom engleskom.'Dok je Bugarska još bila u njegovu sastavu', rekla je Helen zamišljeno.Stoičev ju je pogledao s očitim zadovoljstvom. 'Da, upravo tako. Čini mi se da je zemljovid nastao u Veneciji ili Genovi, te je odande došao u Konstantinopol, možda kao dar namijenjen caru ili nekome s njegova dvora. Ovdje je riječ o kopiji koju mi je naslikao jedan prijatelj.'

433

Helen se nasmiješila, prstima zamišljeno dodirujući bradu. Potom mu je gotovo namignula. 'Možda za cara Manuela I Komnena?'To me zapanjilo, a i Stoičev se doimao posve zatečenim. Helen se nasmijala. 'Bizant sam neko vrijeme proučavala iz hobija', rekla je. Stari se povjesničar nasmiješio, a zatim joj se naklonio, odjednom krajnje uglađeno. Rukom je pokazao prema stolicama oko stola usred dnevne sobe, pa smo svi sjeli. S mjesta na kojem sam se našao vidio sam vrt iza kuće, teren koji se blago dizao prema rubu šume, te voćke. Na nekima od njih već su se vidjeli maleni zeleni plodovi. Prozori su bili otvoreni, pa je do nas dopiralo isto ono brujanje pčela i šuštanje lišća. Pomislio sam kako je Stoičevu sigurno ugodno, unatoč izgnanstvu, sjediti ovdje, među svojim rukopisima, čitati ili pisati, i slušati taj zvuk, zvuk koji ne može prigušiti nikakva diktatura, zvuk koji se birokrati još nisu sjetili otjerati. Bilo je to lijepo mjesto za zatočenika, s obzirom na sve, i on je ondje možda boravio i radije nego što je pokazivao.Stoičev je još neko vrijeme šutio, iako nas je pozorno promatrao, a ja sam se pitao što misli o tome što smo se samo tako pojavili kod njega, te namjerava li utvrditi tko smo. Nakon nekoliko minuta, kad mi se već činilo da nam se uopće neće obratiti, ja sam se obratio njemu. 'Profesore Stoičev', rekao sam, 'molimo da nam oprostite na ovakvom narušavanju mira. Silno smo zahvalni što ste nam dopustili da vas posjetimo, i vama i vašoj nećakinji.'Spustio je pogled na dlanove koje je držao na stolu - bili su skladni i profinjeni, obilježeni staračkim pjegama - a potom je pogledao mene. Oči su mu, kao što sam već naveo, bile velike, silno tamne, no to su bile oči mladog čovjeka, iako mu je glatko izbrijano lice maslinaste boje bilo staro. Imao je neuobičajeno velike uši koje su stršale od uredno podšišane kose. Na njima se zapravo odražavalo malo svjetla s prozora, pa su se doimale prozirnima, ružičastima uz rubove kao u zeca. A te oči, u kojima se istodobno odražavala i blagost i oprez, također su imale određenu životinjsku crtu. Zubi su mu bili žuti i iskrivljeni, a jedan od njih, prednji, imao je i zlatnu navlaku. No svi su bili na mjestu i lice mu je zračilo neočekivanim sjajem kad se smiješio, kao da je divlja životinja iznenada navukla ljudski izraz lica. Bilo je to čudesno lice, lice koje je u mladosti zacijelo imalo iznimnu

434

energiju i blistavost, neopisivu i vidljivu gorljivost - bilo je to po svoj prilici neodoljivo lice.Stoičev se sad nasmiješio, i to tako silno energično da smo se i Helen i ja nasmiješili. Irina nam se također nasmiješila i pokazala skladne rupice u obrazima. Bila se smjestila na stolicu pod nečijom ikonom - pretpostavio sam da bi to mogao biti sveti Juraj - koji kopljem snažno probada pothranjenog zmaja. 'Silno mi je drago što ste došli razgovarati sa mnom', rekao je Stoičev. 'Posjetitelji su nam rijetki, a još su rjeđi oni koji govore engleski. Neopisivo mi je drago što mogu vježbati engleski, iako na žalost više nije dobar kao nekoć.''Izvrsno govorite engleski', rekao sam. 'Gdje ste ga naučili, ako nisam odviše znatiželjan?''Ma ne', rekao je profesor Stoičev. 'Imao sam sreću da kao mlad studiram u inozemstvu, a dio studija obavio sam u Londonu. Mogu li vam nekako pomoći ili ste samo htjeli pogledati moju biblioteku?' Sve to izgovorio je tako jednostavnim tonom da me posve zatekao.'I jedno i drugo', rekao sam. 'Htjeli smo pogledati vašu biblioteku i htjeli smo vam postaviti nekoliko pitanja u vezi s našim istraživanjima.' Zastao sam, tražeći odgovarajuće riječi. 'Gospođica Rossi i ja silno se zanimamo za povijest vaše zemlje u srednjem vijeku, iako ja o tome znam puno manje nego što bih trebao, a dosada smo nastojali pisati... ovaj...' Počeo sam mucati jer mi je sinulo da, unatoč Heleninu kratkom predavanju u zrakoplovu, zapravo nemam pojma o bugarskoj povijesti, ili znam toliko malo da se tom eruditu, čuvaru prošlosti bugarske domovine, to može činiti krajnje besmisleno i glupo. Drugi je razlog bilo to što smo zapravo trebali razgovarati o nečemu izrazito osobne prirode, o nečemu izrazito malo vjerojatnom i nečem što nisam ni htio spominjati dok nas je Ranov prijezirno gledao za istim stolom.'Zanima vas, znači, srednjovjekovna Bugarska?' upitao je Stoičev. Učinilo mi se da je i on načas pogledao prema Ranovu.'Da', rekla je Helen, hitro mi priskočivši u pomoć. 'Zanima nas manastirski život u srednjovjekovnoj Bugarskoj. Tražimo sve dostupne podatke jer namjeravamo napisati nekoliko stručnih članaka. Konkretno nas zanima život u bugarskim manastirima na izmaku srednjeg vijeka, te smjerovi kojima su u Bugarsku dolazili

435

hodočasnici, kao i smjerovi kojima su hodočasnici iz Bugarske putovali u druge krajeve.'Stoičev se sav ozario, odmahujući glavom od očitog užitka, tako da se na velikim i tankim ušima odražavalo svjetlo. 'Izvrsna tema', rekao je. Pogledao je nekamo iza nas, a meni se učinilo da se zagledao u tako davnu i daleku prošlost da je riječ o samome izvorištu vremena, te da, možda i jasnije nego itko na svijetu, vidi razdoblje koje smo spomenuli. 'Već imate konkretnije teme kojima ćete se baviti? Ovdje imam mnogo manuskripata koji bi vam mogli poslužiti i rado ću vam dopustiti da ih pogledate, dakako, ako želite.'Ranov se premjesti u drugi položaj, ponovno me podsjećajući na to koliko mi nije drago što nas tako motri. Na sreću, činilo se da je gotovo svu pozornost koncentrirao na lijep Irinin profil na suprotnoj strani sobe. 'Pa, da', rekao sam. 'Voljeli bismo doznati nešto više o petnaestom stoljeću - kraju petnaestog stoljeća, a gospođica Rossi već je odradila velik dio posla u vezi s tim razdobljem u svojoj domovini, dakle u...''Rumunjskoj', ubacila se Helen. 'No odrasla sam i školovala se u Mađarskoj.''Ah, da... naša susjeda.' Profesor Stoičev okrenuo se prema Helen i anđeoski joj se nasmiješio. 'I dolazite sa Sveučilišta u Budimpešti?''Da', odgovorila je Helen.'Moguće je da ondje poznajete mog prijatelja... profesora Šandora.''Oh, da. Predstojnik Odsjeka za povijest. Dobri smo prijatelji.''Pa to je divno... predivno', rekao je profesor Stoičev. 'Molim vas, najtoplije mi ga pozdravite kad se idući put vidite.''Svakako.' Helen mu se nasmiješila.'Tko je još ondje? Čini mi se da ne znam više nikog od sadašnjih nastavnika. Ali vaše prezime, profesorice, vrlo je zanimljivo. Poznato mi je. U Sjedinjenim Državama', ponovno se okrenuo prema meni, a zatim opet prema Helen; osjetio sam veliku nelagodu uvidjevši da nas Ranov promatra sve pomnije, 'djeluje glasoviti povjesničar po imenu Rossi. Možda ste u srodstvu?'Helen se, na moje veliko iznenađenje, zarumenjela. Pomislio sam kako to možda ne voli javno priznati, ili je još muče određene sumnje,

436

ili je možda uočila kako se Ranov iznenada zainteresirao za razgovor. 'Da', rekla je kratko. 'To mi je otac. Bartholomew Rossi.'Pomislio sam kako bi se Stoičev posve prirodno mogao začuditi što kći engleskog povjesničara tvrdi da je Rumunjka i da je odrasla u Mađarskoj, no ako se takvo pitanje i pojavilo u njegovim mislima, zadržao ga je za sebe. 'Da, tako je, Bartholomew. Napisao je vrlo zanimljive i važne knjige - i još o kakvom rasponu tema!' Tad se pljesnuo po čelu. 'Kad sam pročitao neke od njegovih prvih članaka, pomislio sam kako bi mogao postati istaknutim povjesničareni Balkana, no vidim da je napustio to područje i posvetio se mnogim drugim temama.'S olakšanjem sam uvidio da Stoičev poznaje Rossijev rad i da o njemu ima visoko mišljenje. To bi mogao biti prilog našoj uvjerljivosti, u njegovim očima, a zahvaljujući tome, možda ćemo i lakše steći njegovu naklonost. 'Da, tako je', rekao sam. 'Štoviše, profesor Rossi nije samo Helenin otac, nego i moj mentor... upravo s njim radim na svojoj disertaciji.''Kakva sreća.' Stoičev prekriži ruke na prsima. Na obje podlaktice jasno su se isticale debele vene. 'A o čemu je vaša disertacija?''Pa', zaustio sam i istog se trena zarumenio. Nadao sam se da Ranov previše ne pazi na te promjene boje lica. 'Bavim se nizozemskim trgovcima u sedamnaestom stoljeću.''Divno', rekao je Stoičev. 'Vrlo zanimljiva tema. Što vas onda dovodi u Bugarsku?''To je već druga priča', odgovorio sam. 'Gospođica Rossi i ja zainteresirali smo se za istraživanje veza između Bugarske i pravoslavne zajednice u Istanbulu nakon što su grad zauzeli Osmanlije. Iako je riječ o otklonu od teme moje disertacije, već neko vrijeme pišemo članke upravo o tome. Štoviše, nedavno sam na Sveučilištu u Budimpešti održao predavanje o povijesti... pojedinih dijelova Rumunjske pod turskom vlašću.' Istog trenutka uvidio sam koliko sam pogriješio. Moguće je da Ranov i nije znao da smo bili i u Budimpešti, a ne samo u Istanbulu. Helen se, međutim, držala posve pribrano, pa sam se poveo za njom. 'Silno bismo voljeli dovršiti istraživanja u Bugarskoj pa smo pomislili da biste nam vi mogli pomoći.'

437

'Svakako', rekao je Stoičev strpljivo. 'Možda biste mi mogli točno objasniti što vas najviše zanima u vezi s poviješću naših srednjovjekovnih manastira i hodočasničkih smjerova, kao i konkretno o petnaestom stoljeću. Riječ je uistinu o fascinantnome stoljeću u bugarskoj povijesti. Znate da je nakon 1393. većina naše zemlje bila pod otomanskim jarmom, iako su neki dijelovi Bugarske zauzeti tek negdje sredinom petnaestog stoljeća. Naša autohtona intelektualna kultura otada se najvećim dijelom čuva upravo u manastirima. Drago mi je da se zanimate upravo za njih, jer je riječ praktički o najbogatijim izvorima bugarskog naslijeđa.' Načas je zastao i promijenio položaj ruku, kao da čeka našu reakciju, kao da želi utvrditi koliko je nama poznata ta informacija.'Da', rekao sam. Nema druge. Morat ćemo pred Ranovim spomenuti barem nešto od elemenata naše stvarne potrage. Naposljetku, ako ga zamolim da ode, odmah će posumnjati u naše namjere. Možemo samo pokušati pitanja oblikovati tako da zvuče što više akademski, a što manje osobno. 'Držimo da postoje zanimljive veze između pravoslavne zajednice koja je u petnaestom stoljeću postojala u Carigradu i bugarskih manastira.''Da, svakako, to je točno,' rekao je Stoičev, 'osobito s obzirom na to da je Mehmed Osvajač bugarsku crkvu stavio pod jurisdikciju patrijarha u Konstantinopolu. Prije toga, dakako, naša je crkva bila samostalna. Imali smo vlastitog patrijarha u Velikom Trnovu.'Osjetio sam pravi val zahvalnosti prema tom čovjeku, njegovoj erudiciji i čudesnome sluhu. Moje su riječi bile na granici gluposti i ispraznosti, a on je na njih odgovorio promišljeno, uljudno i nadasve informativno.'Upravo tako', rekao sam. 'A osobito nas zanima... pronašli smo jedno pismo... odnosno, i sami smo nedavno boravili u Istanbulu...' pomno sam pazio da ni slučajno ne pogledam Ranova, 'pa smo ondje pronašli pismo koje se odnosi na Bugarsku... i skupinu monaha koji su se iz Konstantinopola zaputili u jedan manastir u Bugarskoj. Za jedan od članaka voljeli bismo doznati kojim su se putem točno kretali kroz Bugarsku. Možda su krenuli u hodočašće... to točno ne znamo.''Ah, tako', rekao je Stoičev. Pogled mu je bio oprezniji i blistaviji nego ikada. 'Postoji li na tom pismu kakav datum? Možete li mi reći nešto

438

više o sadržaju ili autoru, ako znate, kao i gdje ste ga pronašli? Kome je upućeno i tako dalje, ako to znate...?''Svakako', odgovorio sam. 'Štoviše, kod sebe imamo i prijepis. Izvorno je napisano na staroslavenskome, a jedan monah u Istanbulu priredio nam je prijevod. Original se nalazi u državnome arhivu Mehmeda II. Možda biste ga voljeli sami pročitati...?' Otvorio sam torbu i izvadio pismo, predajući mu ga u nadi da ga Ranov neće tražiti na uvid.Stoičev je uzeo pismo i ja sam u njegovim očima ugledao bljesak kad je pročitao uvodne riječi. 'Zanimljivo', rekao je i, na moje veliko razočaranje, odložio pismo na stol. Možda nam ipak neće pomoći. Možda neće čak ni pročitati pismo. 'Draga moja', rekao je, obrativši se nećakinji, 'čini mi se da stara pisma ne možemo proučavati a da gostima ne ponudimo nešto jela i pića. Hoćeš li nam donijeti rakiju i nešto za jelo?' Osobito uljudno kimnuo je prema Ranovu.Irina je istog trenutka ustala i nasmiješila se. 'Svakako, ujače', rekla je na prelijepom engleskom. U ovoj kući, pomislio sam, nema kraja iznenađenjima. 'Ali dobro bi mi došlo malo pomoći kad sve bude trebalo ponijeti stubama.' Jedva primjetno pogledala je Ranova svojim bistrim očima i ustala, zagladivši kosu.'Rado ću pomoći mladoj dami', rekao je on, pa su se tako zajedno spustili u prizemlje. Ranovljevi su koraci odzvanjali stubištem, dok je Irina nešto čavrljala na bugarskom.Čim su zatvorili vrata, Stoičev se nagnuo naprijed i željno i koncentrirano počeo čitati pismo. Završivši, podigao je pogled prema nama. Lice mu je ostarjelo za deset godina, ali je bilo i napeto. 'Ovo je nevjerojatno', rekao je prigušeno. Isti instinkt naveo nas je da ustanemo i sjednemo mu bliže, na njegovoj strani dugačkog stola. 'Ne mogu vjerovati da vidim to pismo.''Da... što?' pitao sam željno, u velikom iščekivanju. 'Znate što bi moglo značiti?''Nešto malo...' Stoičevljeve su oči sad bile velike. Pomno me pogledao. 'Znate,' dodao je, 'i ja imam jedno od pisama brata Ćirila.'

56. glavaPredobro sam se sjećala autobusne postaje u Perpignanu, gdje sam prije godinu dana stajala s ocem i čekala prašan autobus koji će nas

439

odvesti do sela. Autobus se sad zaustavio, pa smo Barley i ja ušli. I put do Les Bainsa, širokim seoskim cestama također mi je bio poznat. Mjesta kroz koja smo prolazili okruživale su četvrtasto oblikovane platane. Drveće, kuće, polja i stari automobili... činilo se da je sve načinjeno od iste prašine, prašine nalik na kavu s mlijekom koja je prekrivala baš sve.Hotel u Les Bainsu također je bio uglavnom onakav kakvim sam ga pamtila, s četiri etaže štukatura, željeznim rešetkama na prozorima i ružičastim cvijećem. Uvidjela sam da čeznem za ocem, da osjećam gotovo pravu vrtoglavicu od same činjenice da ćemo ga skoro vidjeti, možda i za samo nekoliko minuta. Za promjenu, ja sam vodila, a Barley je slijedio mene. Otvorila sam masivna vrata i odložila torbu pred recepcijom s gornje strane obloženom mramorom. No taj mi se pult učinio toliko visokim i dostojanstvenim da sam ponovno osjetila stid i morala se prisiliti da profinjenom starom gospodinu kažem kako mi se čini da je moj otac odsjeo kod njih. Njega se nisam sjećala, no bio je strpljiv i nakon nekoliko trenutaka potvrdio je da je kod njih uistinu odsjeo neki inozemni monsieur toga imena, ali la clé - njegov ključ - nije ondje, pa je on očito negdje vani. Pokazao nam je praznu kukicu. Srce mi je poskočilo jedanput, pa još jedanput kad sam prepoznala muškarca koji je otvorio vrata iza recepcije. Bio je to šef onog malog restorana, dostojanstven i elegantan, ali u žurbi. Stariji muškarac zaustavio ga je pitanjem, a šef se prema meni okrenuo étonné, u čudu, odmah govoreći kako je mlada dama u međuvremenu narasla, kako je odrasla i lijepa. A njezin - prijatelj?"Bratić", rekao je Barley.Ali monsieur nije spominjao da bi mogli doći njegova kći i nećak. Kakvo zgodno iznenađenje. Moramo svi zajedno večerati. Upitala sam ga gdje mi je otac, zna li itko nešto o tome, no nitko nije znao ništa. Izišao je rano, rekao je stariji muškarac, možda u jutarnju šetnju. Šef restorana rekao je da je hotel i dalje pun, ali ako trebamo druge sobe, već će nešto srediti. Kako bi bilo da odemo u očevu sobu i ondje barem ostavimo stvari? Moj je otac bio unajmio apartman s lijepim pogledom i malenim salonom. On - šef restorana - dat će nam l'autre clé i pripremiti kavu. Moj će se otac vjerojatno ubrzo vratiti. Sa zahvalnošću smo prihvatili sve prijedloge. Škripavim dizalom

440

uspinjali smo se tako polagano da sam se pitala poteže li u podrumu lance sam šef restorana.Kad smo otvorili vrata, našli smo se u prostranoj i ugodnoj sobi. Bila bih uživala u svakom njezinu zakutku da nisam s nelagodom osjećala kako već treći put u samo tjedan dana nepozvano ulazim u očevo utočište. Još mi je gore bilo kad sam ugledala očev kovčeg, dobro mi poznatu odjeću, otrcan kožni komplet za brijanje i svečane cipele. Sve te stvari vidjela sam prije samo nekoliko dana, u kući predstojnika Jamesa, u Oxfordu, i to me sad teško pogodilo.No čak je i to nadjačao novi šok. Moj je otac po prirodi bio uredan i organiziran čovjek. U kojem god prostoru ili uredu boravio, i koliko god taj boravak bio kratak, sve je uvijek bilo uzorno uredno i diskretno. Za razliku od mnogih drugih samaca, neženja, udovaca i razvedenih muškaraca na koje sam poslije nailazila, moj otac nikad nije utonuo u ono stanje u kojem samci sadržaj džepova u hrpama ostavljaju na stolovima i komodama ili odjeću hrpimice drže na naslonima stolaca. Nikad dotad nisam očeve stvari vidjela u tako velikom neredu. Kovčeg je ležao pokraj kreveta, tek djelomično raspakiran. Bilo je očito da je po njemu nešto prekopavao te izvukao stvar-dvije, na podu ostavljajući trag čarapa i potkošulja. Lagani platneni sako bio je raširen preko kreveta. Zapravo se bio preodjenuo, i to u velikoj žurbi, a odijelo ostavio na hrpi pokraj kovčega. Sinulo mi je da takav nered možda nije ostavio moj otac, da mu je netko pretražio sobu dok ga nije bilo. No mišljenje sam promijenila upravo zahvaljujući tom odijelu ostavljenom na podu, nalik na odbačenu zmijsku kožu. Pješačke cipele nisu bile na uobičajenom mjestu u kovčegu, a kalupi od cedrovine koje je uvijek držao u njima bili su odbačeni sa strane. Očito se još nikad u životu nije toliko žurio.

57. glavaKada nam je Stoičev rekao da ima jedno od pisama brata Ćirila, Helen i ja zapanjeno smo se pogledali. 'Kako to mislite?' upitala je Helen.Stoičev je uzbuđeno kucnuo po Turgutovu prijepisu. 'Imam rukopis koji mi je 1924. dao moj prijatelj Atanas Angelov. U njemu se opisuje jedan drugi dio istog putovanja, u to uopće ne sumnjam. Nisam znao da ima i drugih dokumenata u vezi s tim putovanjima. Zapravo, moj je

441

jadni prijatelj iznenada umro ubrzo nakon što mi ih je dao. Samo trenutak...' Ustao je, zanijevši se u silnoj žurbi, tako da smo i Helen i ja već poskočili na noge ne bismo li ga nekako uhvatili ako počne padati. Međutim, uspravio se bez naše pomoći i otišao u jednu od sobica, rukom nam pokazujući da pođemo za njim i pripazimo da se ne spotaknemo o hrpe knjiga uza sve zidove. Ondje je još nekoliko trenutaka gledao sadržaj polica, a zatim posegnuo za kutijom koju sam mu pomogao spustiti s police. Iz nje je izvadio kartonski fascikl povezan otrcanom vrpcom. S njim u ruci vratio se do stola i otvorio ga pod našim željnim pogledima te izvukao tako krhak dokument da sam u strahu zadrhtao dok sam gledao kako ga drži u rukama. Još je nekoliko dugih trenutaka gledao sadržaj, posve nepomičan, a zatim je uzdahnuo. 'Kao što vidite, ovo je original. A potpis...'Nadvili smo se nad dokument. Osjećajući kako mi se ježe i ruke i leđa, ugledao sam ime pomno ispisano ćiriličnim slovima, znakove koje sam čak i ja uspio pročitati - Ćiril - te godinu: 6985. Pogledao sam Helen, koja je grickala usnu. Izblijedjelo redovnikovo ime bilo je tako nevjerojatno stvarno. Kao i činjenica da je nekoć bio živ, baš kao i mi sada, da je toplom, živućom rukom prinio pero pergamentu koji upravo gledamo.Stoičev je izgledao kao da osjeća jednako strahopoštovanje kao i ja, iako je vjerojatno svakodnevno viđao tako stare dokumente. 'Preveo sam ga na bugarski', rekao je nakon nekoliko trenutaka te izvukao novi papir. Slova su bila natipkana na finome peliru. Svi smo sjeli. 'Pokušat ću vam prevesti.' Nakašljao se i ugrubo, ali stručno i pouzdano, preveo pismo koje je otada prevedeno nebrojeno puta.

Vaša Ekscelencijo, opatu Eupraksije,posežem za perom ne bih li ispunio zadaću koju ste mi postavili zahvaljujući svojoj velikoj mudrosti i da vam tako prenesem pojedinosti na koje nailazimo obavljajući zadanu misiju. Bog neka mi pomogne da sve prenesem vjerno i da ispunim vaše želje. Danas ćemo prenoćiti u blizini Virbiusa, na dva dana puta od vas, u manastiru Svetog Vladimira, u kojem su nas sveta braća srdačno primila u vaše ime. Kao što ste me uputili, sam sam otišao do prvog opata i u najvećoj mu tajnosti objasnio na kakvoj smo zadaći. Našem razgovoru

442

nije nazočio baš nitko, čak ni netko od novaka ili posluge. Naložio je da naša kola ostanu pod ključem u staji unutar dvorišta, uz dvojicu čuvara iz redova njegovih monaha i dvojicu naših ljudi. Nadam se da ćemo često nailaziti na takvo razumijevanje i brižnost, barem do dolaska u nevjerničke krajeve. Kao što ste i rekli, jednu knjigu dao sam u ruke prvom opatu, uz vaša upozorenja, te se pobrinuo za to da je odmah skrije, da je čak i ne otvara preda mnom.Konji su umorni od planinskih uspona i ovdje ćemo prespavati još jednu noć. Mi smo se osvježili zahvaljujući službi u ovdašnjoj crkvi, u kojoj su dvije ikone najčistije Djevice iznjedrile čuda prije nepunih osam godina. Na jednoj od njih još se vide čudotvorne suze koje je prolila za grešnike. Pretvorile su se u rijetko biserje. Iz dubine srca zamolili smo je da nas zaštiti, da u sigurnosti doputujemo do velikoga grada, te da i u neprijateljskoj prijestolnici pronađemo sigurno utočište iz kojeg ćemo pokušati obaviti zadaću.Ponizno vas pozdravljam u ime Oca, Sina i Duha Svetoga,brat Ćiriltravanj, ljeta Gospodnjeg 6985.

Čini mi se da Helen i ja gotovo i nismo disali dok nam je Stoičev čitao sadržaj pisma. Prevodio je polagano, metodično i vrlo vješto. Upravo sam namjeravao naglas ukazati na neupitnu vezu između dvaju pisama, kada smo svi podigli pogled zbog zvuka teških koraka na drvenim stubama. 'Vraćaju se', rekao je Stoičev tiho. Odložio je pismo, a ja sam zajedno s njim, zasad, spremio i naše pismo, dajući ga njemu na čuvanje. 'Gospodin Ranov... odredili su vam ga kao vodiča?''Da', odgovorio sam žurno. 'I pokazuje pretjerano zanimanje za naše aktivnosti. Moramo vam ispričati još mnogo toga, no sve je prilično osobno i povjerljive prirode i usto...' Neodlučno sam zašutio.'Opasno?' upitao je Stoičev, prema nama okrenuvši to divno staro lice.'Kako ste znali?' Nisam uspio sakriti nevjencu. Do tog trenutka nismo spomenuli baš ništa što bi ukazivalo na opasnost.'Ah.' Odmahnuo je glavom, a ja sam u njegovu uzdahu začuo duboko iskustvo i žaljenje koje nisam uspio ni približno spoznati. 'I ja bih vama trebao ponešto reći. Ni u snu nisam očekivao da ću vidjeti još

443

jedno takvo pismo. S gospodinom Ranovim komunicirajte što je moguće manje.''Bez brige.' Helen je odmahivala glavom i njih su se dvoje još nekoliko trenutaka gledali sa smiješkom na licu.'Tiho', rekao je Stoičev jedva čujno. 'Pobrinut ću se za to da nam se ukaže nova prilika za razgovor.'Irina i Ranov ušli su uz zveket tanjura, a Irina je počela raspoređivati čaše i bocu sa žutosmeđom tekućinom. Ranov je ušao iza nje, s kruhom i tanjurom bijeloga graha. Smiješio se i izgledao gotovo pitomo. Svim srcem htio sam zahvaliti Stoičevljevoj nećakinji. Ona je udobno smjestila ujaka i zamolila nas da sjednemo, a ja sam tad uvidio da sam od jutrošnjeg izleta prilično ogladnio.'Molim vas, poštovani gosti, osjećajte se kao kod kuće.' Stoičev je širokim pokretom ruke pokazao prema stolu, kao da pripada konstantinopolskom caru. Irina je natočila rakiju - već i sam miris bio bi dovoljan da usmrti omanju životinju - a on nam je svečano nazdravio, srdačno se smiješeći i pokazujući žute zube. 'Za prijateljstvo znanstvenika diljem svijeta.'Svi smo gorljivo nazdravili, svi osim Ranova, koji je čašicu uzdigao uz ironičan izraz lica i sve nas promotrio.'Neka vaša znanost unaprijedi znanje Partije i naroda', rekao je i blago se naklonio prema meni. Zbog toga sam gotovo izgubio tek. Je li to rekao općenito ili je znanje Partije htio unaprijediti zahvaljujući nekom točno određenom dijelu naših spoznaja? No uzvratio sam identičnim naklonom i iskapio rakiju. Zaključio sam da ju nije moguće piti drukčije nego brzo, a opeklinu trećeg stupnja koju sam zadobio u grlu ubrzo je zamijenila ugodna i blistava toplina. Uz dovoljnu količinu tog pića, razmišljao sam, mogao bih se naći u iskušenju da mi Ranov postane i malko simpatičan.'Drago mi je što imam priliku razgovarati s ljudima koje zanima naša povijest srednjeg vijeka', rekao mi je Stoičev. 'Možda bi vas i gospođicu Rossi zanimao blagdan koji slavi dvojicu naših najvećih srednjovjekovnih ljudi. Sutra je Dan Ćirila i Metoda, autora velikog slavenskog pisma. Na engleskom bi to bili Cyril i Methodius - tako je i nastao vaš naziv za ćirilicu, zar ne? Mi kažemo kirilica, prema Kirilu, odnosno Ćirilu, monahu koji ju je osmislio.'

444

Još nekoliko trenutaka bio sam zbunjen, misleći na našeg dragog brata Ćirila, no kad je Stoičev nastavio, uvidio sam na što misli i koliko je snalažljiv.'Danas poslije podne imam mnogo posla, moram dugo pisati,' rekao je, 'no ako biste voljeli doći i sutra, ovamo će doći i nekolicina mojih nekadašnjih studenata, pa ćemo obilježiti blagdan. Tada bih vam mogao malo više pričati o Ćirilu.''Vrlo ljubazno s vaše strane', rekla je Helen. 'Ne bismo vam htjeli oduzimati previše vremena, no bila bi nam čast pridružiti vam se u slavlju. Je li to moguće nekako organizirati, druže Ranov?'Ranovu nije promakla riječ drug. Namrštio se prema njoj, u ruci držeći drugu čašicu rakije. 'Svakako', odgovorio je. 'Ako na taj način želite provoditi istraživanje, rado ću vam pomoći.''Izvrsno', rekao je Stoičev. 'Naći ćemo se oko pola dva, a Irina će prirediti nešto zgodno za objed. Ljudi su na takvim skupovima uvijek zanimljivi i ugodni. Moguće je da ćete naići i na znanstvenike koji će vas zainteresirati svojim radom.'Srdačno smo mu zahvalili, a ja sam poslušao Irinu, koja nas je nagovarala na jelo, iako sam primijetio da i Helen izbjegava preostalu rakiju. Nakon što smo dovršili skroman obrok, Helen je ustala, a ja sam se također našao na nogama odmah nakon nje. 'Nećemo vas više umarati, profesore', rekla je i stisnula mu ruku.'Ne umarate me, draga moja,' Stoičev joj je srdačno stisnuo ruku, no učinilo mi se da doista izgleda iscrpljeno. 'Radujem se sutrašnjem susretu.'Irina nas je ispratila do vrata na ulici, kroz zeleno dvorište i vrt. 'Vidimo se sutra', rekla je smiješeći se, te još dodajući dosjetku na bugarskome zbog koje je Ranov prvo zagladio kosu, a tek potom stavio šešir. 'Vrlo zgodna djevojka', rekao je samozadovoljno dok smo prilazili njegovu automobilu, a Helen me, njemu iza leđa, samo pogledala i zakolutala očima.Tek smo navečer napokon ostali malo sami. Ranov je otišao nakon beskonačne večere u sumornoj hotelskoj blagovaonici. Helen i ja zajedno smo se uspeli stubama - dizalo ponovno nije radilo - i još se zadržali u hodniku u blizini moje sobe, iz neobične situacije izvlačeći trenutke dražesti i sreće. Kad smo zaključili da je Ranov već svakako

445

otišao, vratili smo se u prizemlje, odšetali u obližnji kafić u susjednoj uličici te se smjestili na terasu pod drvećem.'I ovdje nas netko motri', rekla je Helen tiho kad smo se smjestili za metalni stol. Oprezno sam položio torbu u krilo. Više je nisam ostavljao čak ni pod stolovima kafića. Helen se nasmiješila. 'Ali ovdje barem nemaju prislušne uređaje, kao u mojoj sobi. I u tvojoj.' Podigla je pogled prema zelenim granama koje su se nadvijale nad nama. 'Lipe', rekla je. 'Za mjesec-dva bit će prepune cvjetova. Ljudi kod mene od lipe spravljaju čaj - tako je vjerojatno i ovdje. Kad tako sjediš za stolom pod drvećem, prvo ga moraš očistiti, jer cvjetovi i pelud padaju posvuda. Mirisom podsjećaju na med, mirišu svježe i slatko.' Brzim pokretom ruke kao da je odagnala tisuće blijedozelenih cvjetova.U tom trenutku uhvatio sam je za ruku i okrenuo je tako da se vidio dlan s tim skladnim linijama. Nadao sam se da ukazuju na dug život i veliku sreću, sreću i život koje ću dijeliti s njom. 'Što misliš o tome što Stoičev ima ono pismo?''To bi za nas mogla biti prava neočekivana sreća', rekla je zamišljeno. 'U prvi mah pomislila sam da je možda riječ tek o dijelu povijesne slagalice - čudesnome dijelu... ali kako će nam pomoći? No kad je Stoičev zaključio da je naše pismo opasno, osjetila sam veliku nadu. Moguće je da zna nešto važno!''I ja sam se tome ponadao', priznao sam. 'Ali sam pomislio i da je možda jednostavno htio reći da je riječ o politički osjetljivome materijalu. Jednako je i s velikim dijelom njegova rada - jer radi se o povijesti crkve.''Znam.' Helen je uzdahnula. 'Možda znači samo to, ništa više.''Već i to bilo bi dovoljno da ne želi razgovarati pred Ranovim.''Da. Morat ćemo pričekati sutra i vidjeti što je točno htio reći.' Uhvatila me tako da smo isprepleli prste. 'Užasno ti teško pada svaki novi dan čekanja, zar ne?'Polagano sam kimnuo. 'Da si poznavala Rossija...' rekao sam pa naglo zašutio.Netremice me promatrala i polaganim pokretom povukla pramen kose koji se bio izvukao iz ukosnice. Pokret je bio tako tužan da je riječima

446

koje je zatim izgovorila dao potpuno novu težinu. 'Sve ga više upoznajem, preko tebe.'U tom trenutku prišla nam je konobarica u bijeloj bluzi i nešto upitala. Helen se obratila meni. 'Što ćemo piti?' Konobarica je znatiželjno pogledala dva stvora koji govore stranim jezikom.'Što znaš naručiti?' zadirkivao sam Helen.'Čai', rekla je, prstom pokazujući sebe i mene. 'Čaj, molim. Molja.''Brzo učiš', rekao sam kad se konobarica udaljila.Samo je slegnula ramenima. 'Malo sam učila ruski. Bugarski je vrlo sličan.'Kad nam je konobarica donijela čaj, Helen ga je počela miješati smrknuta lica. 'Kakvo olakšanje... maknuti se od Ranova. Ne smijem ni pomisliti da ćemo se sutra ponovno vidjeti. Uopće mi nije jasno kako ćemo nešto ozbiljno obaviti dok nam je on za vratom.''Bilo bi mi lakše da znam sumnja li doista u nešto u vezi s našim istraživanjem ili ne', priznao sam. 'Najneobičnije je to što me podsjeća na nekog koga sam već vidio, ali čini mi se da mi je identitet te osobe progutala amnezija.' Zagledao sam se u njezino ozbiljno, dražesno lice i u tom trenutku osjetio da moj mozak očajnički nastoji nešto dohvatiti, da leprša na samome rubu neke zagonetke, a da zapravo nije riječ o pitanju eventualnog Ranovljeva blizanca. To nešto imalo je veze s Heleninim licem u sutonu, te činjenicom da sam pridizao šalicu s čajem, neobičnom riječi koju sam izgovorio. Misli su mi već i ranije lepršale u tom prostoru, no ovaj put kroz maglicu je odjednom sijevnula nova pomisao.'Amnezija', rekao sam. 'Helen... Helen, amnezija.''Što?' Zbunjeno se namrštila zbog intenziteta moga glasa.'Rossijeva pisma!' gotovo sam povikao. Torbu sam rastvorio tako brzo da je čaj i iz jedne i iz druge šalice pljusnuo na stol. 'Njegovo pismo, putovanje u Grčku!'Trebalo mi je još nekoliko minuta da među silnim papirima pronađem to prokleto pismo, a zatim i dođem do željenog odlomka i naglas ga pročitam. Helen me gledala sve većim očima u kojima se na kraju počela odražavati mračna šokiranost. 'Sjećaš se kako je pisao da se vratio u Grčku - na Kretu - nakon što su mu u Istanbulu oduzeli zemljovid, te kako otada više nije imao sreće i kako je sve krenulo po

447

zlu?' Pismom sam mahao pred njezinim očima. 'Poslušaj ovo: "Starci u kretskim gostionicama radije su mi pričali stotine priča o vampirima nego objašnjavali gdje bih još mogao pronaći komadiće lončarije ili koje su drevne olupine brodova njihovi djedovi opljačkali za ronilačkih pohoda. Jedne sam večeri nepoznatome muškarcu dopustio da me počasti mjesnim specijalitetom koji se, zahvaljujući nečijem hiru, zove amnezija. Zbog toga sam cijeli sutrašnji dan imao mučninu."'Oh, Bože moj', rekla je Helen tiho.'Nepoznatome muškarcu dopustio sam da me počasti pićem koje se zove amnezija', ponovio sam najvažniji dio, nastojeći stišati glas. 'Što misliš, tko je to, dovraga, bio? I zato je Rossi zaboravio...''Zaboravio je...' Činilo se da je ta riječ opčinila Helen. 'Zaboravio je Rumunjsku...' zaboravio da je uopće bio ondje. U pismima Hedgesu navodi da se iz Rumunjske vraća u Grčku, po novac i radi arheološkog iskapanja...''I zaboravio je moju majku', dovršila je Helen, gotovo nečujno.'Tvoju majku', ponovio sam kao jeka, pred očima iznenada ugledavši Heleninu majku, kako stoji na vratima i gleda nas na odlasku. 'Svakako se namjeravao vratiti. Ali odjednom je sve zaboravio. I tako... i zato mi je rekao da se u svakom trenutku ne može jasno sjetiti svojih istraživanja.'Helen je u međuvremenu posve problijedjela, stisnute vilice, dok joj se pogled žario, a oči punile suzama. 'Mrzim ga', rekla je tiho. Znao sam da pritom ne misli na oca.

53. glavaSutradan smo se pred Stoičevljevim vratima našli točno u pola dva. Helen mi je stiskala ruku, ne obazirući se na Ranova, a čak je i on bio u svojevrsnom slavljeničkom raspoloženju. Mrštio se manje nego inače, a bio je odjenuo debelo smeđe odijelo. S druge strane ograde dopirali su zvukovi razgovora i smijeha te miris dima i slasnog mesa na žaru. Kad bih iz glave odlučno protjerao sve pomisli o Rossiju, i ja sam bio u stanju osjetiti slavljeničko raspoloženje. Činilo mi se da će se upravo tog dana dogoditi nešto što će mi pomoći da ga pronađem,

448

pa sam tako odlučio svetkovinu Ćirila i Metoda proslaviti što iskrenije i potpunije.U dvorištu smo ugledali skupine muškaraca i tek nekoliko žena pod pergolom. Irina je jurila amo-tamo, dodavala hranu na tanjure i punila čaše onom moćnom žuto-smeđom tekućinom. Kad nas je ugledala, gotovo je potrčala prema nama, raširenih ruku, kao da smo dugogodišnji prijatelji. Rukovala se sa mnom i Ranovim, a Helen poljubila u obraz. 'Vrlo sam sretna što ste došli. Hvala', rekla je. 'Moj ujak nije oka sklopio, a nije ni jeo sve otkako ste nas jučer posjetili. Nadam se da ćete ga uvjeriti da mora jesti.' Lijepo lice bilo je naborano od zabrinutosti.'Molim vas, budite bez brige', rekla je Helen. 'Dat ćemo sve od sebe da ga uvjerimo.'Stoičeva smo zatekli pod jabukama, okruženog obožavateljima. Netko je onamo bio postavio više drvenih stolica, a on je sjedio na najvećoj od njih, dok se nekolicina mlađih muškaraca rasporedila oko njega. 'Oh, dobar dan!' uskliknuo je i s mukom se pridigao na noge. Ostali su također žurno ustali, da mu pomognu, čekajući da se pozdrave s nama. 'Dobro došli, prijatelji moji. Molim vas, upoznajte se s mojim drugim prijateljima.' Slabašnim pokretom ruke pokazao je ljude koji su ga okružili. 'Ovo su dijelom moji predratni studenti koji me ljubazno posjećuju.' Mnogi među njima, u bijelim košuljama i iznošenim tamnim odijelima, bili su mlađahni tek u usporedbi sa Stoičevim. Većina ih je imala u najmanju ruku više od pedeset godina. Smiješili su se i srdačno nam stiskali ruku, a jedan od njih čak se i naklonio i svečano poljubio Heleninu ruku. Svidjele su mi se njihove budne, tamne oči, suzdržani osmijesi u kojima su svjetlucali zlatni zubi.U tom trenutku iza nas se pojavila Irina. Činilo se da sve nagovara da ponovno jedu i tako smo se već nekoliko trenutaka poslije našli usred vala gostiju koji nas je nosio prema stolovima pod sjenicom. Ondje smo uistinu naišli na krcat stol, kao i na izvor onog čudesnog mirisa: pokazalo se da se na ražnju, u dvorištu blizu kuće, peče cijelo janje. Stol je bio prepun keramičkih posuda sa salatama od krumpira, rajčice i krastavaca, suhog bijelog sira, hrpa zlatnih hljebova, plitkih posuda s istim onim lisnatim tijestom punjenim sirom kakvo smo jeli u Istanbulu. Bilo je tu i mesnih variva, zdjelica s rashlađenim jogurtom,

449

na žaru pečenih patlidžana i luka. Irina nam nije dala mira dok nismo pretrpali tanjure tako da smo ih jedva nosili, a krenula je za nama do malenog voćnjaka noseći čašice s rakijom.U međuvremenu, Stoičevljevi su se studenti očito nadmetali u tome tko će mu donijeti više hrane, a sad su mu napunili čašu do ruba i on je polagano ustao. Svi su odjednom počeli utišavati ostale, po cijelome dvorištu, pa je on tada svima nazdravio kratkim govorom u kojem sam razabrao imena Ćirila i Metoda, kao i svoje i Helenino ime. Kada je završio, iz okupljenog društva prolomio se klicaj: 'Stoičev! Za zdraveto na profesor Stoičev! Nazdrave!' Povici su odzvanjali sa svih strana. Svi su ozareno gledali Stoičeva, svi su mu se osmjehivali i uzdizali čaše, a nekima su se u očima pojavile čak i suze. Sjetio sam se Rossija, kako je beskonačno skromno slušao klicanje, čestitke i govore kojima smo obilježili dvadeset godina njegova rada na našem sveučilištu. Okrenuo sam se na drugu stranu stisnuta grla. Ranov je, uočio sam, besposleno šetao pod pergolom, s čašom u ruci.Kad su se svi vratili jelu i razgovoru, Helen i ja našli smo se na počasnim mjestima, do Stoičeva, koji nam se nasmiješio i kimnuo. 'Kako mi je samo drago što ste nam se danas uspjeli pridružiti. Znate, ovo mi je najdraži blagdan. U crkvenome kalendaru imamo mnogo dana posvećenih raznim svecima, no ovaj je dan prirastao srcu svima koji poučavaju i uče, jer slavimo slavensko naslijeđe pismenosti i književnosti, kao i naslijeđe višestoljetnog učenja koje je poteklo od Ćirila i Metoda i njihova velikog doprinosa. Osim toga, na taj dan svi meni najdraži studenti i kolege dolaze ovamo da svog prastarog profesora prekinu u radu. I neobično sam im zahvalan na toj smetnji.' Uz blagonaklon osmijeh na licu pogledao je oko sebe i najbližeg kolegu dlanom pljesnuo po ramenu. S tugom sam primijetio koliko mu je ruka krhka, tanka i gotovo providna.Nakon nekog vremena Stoičevljevi su studenti počeli ustajati, odlaziti ili do stola za kojim se rezalo pečeno janje, ili skupinama po dvoje-troje u vrt. Čim su otišli, Stoičev nam se obratio uz gorljiv izraz lica. 'Dođite', rekao je. 'Razgovarajmo dok još možemo. Moja je nećakinja obećala da će Ranova zadržati koliko god bude mogla. Moram vam priopćiti nekoliko stvari, a uvjeren sam i da vi meni trebate prenijeti mnogo toga.'

450

'Svakako.' Približio sam stolicu do njega, a Helen se povela za mnom.'Najprije, prijatelji moji', rekao je Stoičev, 'ponovno sam pomno proučio pismo koje ste mi jučer ostavili. Ovdje je vaš primjerak.' Izvadio ga je iz unutarnjeg džepa. 'Sad ću vam ga dati, da ga dobro čuvate. Pročitao sam ga mnogo puta i uvjeren sam da ga je napisala ista osoba kao i pismo koje je kod mene - brat Ćiril, tko god to točno bio. Dakako, nisam imao priliku pogledati vaš izvorni dokument, no ako je ovdje riječ o točnome prijevodu, stil je isti, a imena i datumi svakako se poklapaju. Čini mi se da praktički uopće ne možemo sumnjati da ta pisma pripadaju istoj prepisci te da su dostavljena ili odvojeno ili da su ih odvojile okolnosti koje nikada nećemo doznati. Imam još nekoliko misli koje bih vam volio prenijeti, no vi mi prvo morate reći više o svome istraživanju. Imam dojam da u Bugarsku niste došli samo radi naših samostana. Kako ste došli do tog pisma?'Rekao sam mu da smo u istraživanje krenuli zbog razloga koje ću mu teško opisati, jer ne zvuče nimalo razumno. 'Rekli ste da ste čitali radove profesora Bartholomewa Rossija, Helenina oca. On je nedavno nestao pod vrlo neobičnim okolnostima.'Koliko sam mogao sažetije i jasnije, Stoičevu sam opisao kako sam naišao na knjigu sa zmajem, kako je Rossi nestao, sadržaj pisama, kao i precrtane neobične zemljovide koje smo ponijeli, te što smo sve istražili i doznali u Istanbulu i Budimpešti, pa tako i onu narodnu pjesmu i drvorez koji sadrži riječ Ivireanu, a koji smo vidjeli u sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti. Izostavio sam samo tajnu Garde polumjeseca. S obzirom na to da se u blizini nalazilo toliko ljudi, nisam se usudio iz torbe izvaditi neki od dokumenata, no opisao sam mu tri zemljovida i sličnost trećeg zemljovida sa zmajem u knjigama. Slušao je uz krajnju strpljivost i zanimanje, nabrana čela pod profinjenom sijedom kosom, širom otvorenih tamnih očiju. Prekinuo me samo jedanput, gorljivo tražeći točniji opis svake od knjiga sa zmajem - moje, Rossijeve, Jamesove i Turgutove. Uvidio sam da mu moraju biti osobito zanimljive, s obzirom na takvo poznavanje manuskripata i prvih tiskanih izdanja. 'Moja je ovdje', dodao sam i položio dlan na torbu koju sam držao u krilu.Trgnuo se, netremice zagledan u mene. 'Volio bih je vidjeti, čim to bude moguće', rekao je.

451

No činilo se da je još veće zanimanje kod njega pobudila činjenica da su Turgut i Selim otkrili da je opat kojem su bila upućena pisma brata Ćirila vodio manastir u Snagovu, u Vlaškoj. 'Snagov', prošaptao je. Staro lice poprimilo je zagasito-crvene tonove i ja sam se na trenutak upitao hoće li se onesvijestiti. 'Mogao sam i pretpostaviti. A pismo je kod mene već trideset godina!'Nekako sam se nadao da ću i ja njega uspjeti pitati gdje je naišao na to pismo. 'Znate, postoje prilično čvrsti dokazi da su monasi iz skupine brata Ćirila prije dolaska u Bugarsku putovali iz Vlaške u Konstantinopolj,' rekao sam.'Da.' Odmahnuo je glavom. 'Oduvijek mi se činilo da se radi o Putovanju monaha iz Konstantinopola, koji su se zaputili u hodočašće u Bugarsku. Nikad mi nije palo na pamet... Maxim Eupraxius "- opat u Snagovu...' Činilo se da su ga gotovo posve preplavila nova i užurbana promišljanja koja su na njegovu živahnom i starome licu bljeskala poput oluje i zbog čega je ubrzano treptao. 'A ta riječ koju ste pronašli, Ivireanu, pa još i gospodin Hugh James, u Budimpešti...''Znate što znači?' upitao sam željno.'Da, da, sinko moj.' Činilo se da Stoičev gleda kroz mene i da me zapravo ne vidi. 'To je ime... Antim Ivireanu... bio je to učenjak i tiskar u Snagovu, potkraj sedamnaestog stoljeća - davno nakon Vlada Tepeša. Čitao sam o Ivireanuovu radu. Silno se proslavio među učenjacima svoga doba i u Snagov privukao nebrojene ugledne posjetitelje. Tiskao je evanđelje na rumunjskom i arapskom, a njegov je tiskarski stroj, po svoj prilici, bio prva takva naprava u Rumunjskoj. Ali - Bože moj - možda i nije bio prvi, ako su knjige sa zmajem puno starije. Moram vam toliko toga pokazati!' Unezvjerenih očiju odmahivao je glavom. 'Pođimo u moje sobe. Brzo!'Helen i ja pogledali smo na sve strane. 'Ranov je zaokupljen Irinom', rekao sam tiho.'Da.' Stoičev ustane. 'Ući ćemo na pokrajnja vrata. Samo brzo, molim.'Nije nas trebalo požurivati. Već bi i sam izraz njegova lica bio dovoljan da za njim krenemo i uz najstrmiju liticu. S mukom se uspinjao stubama, a mi smo polagano napredovali za njim. Za velikim je stolom sjeo da se odmori. Primijetio sam da je prepun razasutih knjiga i rukopisa kojih dan prije nije bilo. 'Nikad nisam imao osobito

452

mnogo informacija o tom pismu, kao ni o drugim pismima', rekao je Stoičev kad je napokon došao do daha.'Drugim pismima?' Helen je sjela uz njega.'Da. Brat Ćiril napisao je još dva pisma... s mojim i onim u Istanbulu, to su ukupno četiri pisma. Moramo odmah otići u Rilski manastir i pogledati ostala pisma. Riječ je o nevjerojatnome otkriću. Moramo ih ujediniti. Ali trebam vam pokazati nešto drugo. To još nikad nisam povezao...' Ponovno se stvarao dojam da je odviše zaprepašten da bi dulje govorio.Nakon nekoliko trenutaka otišao je u jednu od sobica i vratio se s knjižicom obloženom papirom. Pokazalo se da je riječ o starom znanstvenom časopisu tiskanom na njemačkom. 'Imao sam prijatelja..-' Načas je zašutio. 'Da je barem doživio ovaj dan! Rekao sam vam - zvao se Atanas Angelov - da, bio je bugarski povjesničar i jedan od mojih prvih profesora. Godine 1923. nešto je istraživao u knjižnici u Rili - Riječ je o jednoj od naših velikih riznica srednjovjekovnih dokumenata. Ondje je pronašao rukopis iz petnaestog stoljeća - bio je skriven u drvenome pokrovu velike knjige iz petnaestog stoljeća. Htio ga je objaviti - riječ je o prikazu putovanja iz Vlaške u Bugarsku. Umro je u vrijeme dok je o tome još radio bilješke, a ja sam ih poslije dovršio i sve objavio. Rukopis je do danas ostao u Rili - a ja nisam imao pojma...' Krhkom rukom pljesnuo se po glavi. 'Evo, brzo... Materijal je objavljen na bugarskome, ali pregledat ćemo ga zajedno, a ja ću vas upozoriti na najvažnije dijelove.'Drhtavom rukom otvorio je izblijedjeli časopis. Dok nam je birao glavne dijelove Angelovljeva otkrića, podrhtavao mu je i glas. Članak koji je napisao na temelju Angelovljevih bilježaka, kao i sam dokument, u međuvremenu su objavljeni i na engleskom, uz brojne dodatke i osuvremenjivanja, te beskonačne fusnote. No čak ni danas ne mogu vidjeti objavljenu verziju a da ne vidim i ostarjelo Stoičevljevo lice, rijetku kosu koja pada preko stršećih ušiju, velike oči krajnje koncentrirane na ispisana slova te da, više od svega, ne čujem njegov glas koji se s vremena na vrijeme gubi.

453

59. glava"KRONIKA" ZAHARIJE IZ ZOGRAFAAutori: Atanas Angelov i Anton StoičevUVOD Zaharijina "Kronika " kao povijesni dokumentUnatoč svima znanoj nepotpunosti, koja povjesničara beskonačno frustrira, Zaharijina "Kronika", zajedno s umetnutom "Pričom o Stefanu Putniku", važan je izvor potvrda puteva kojima su se u 15. stoljeću na Balkanu kretali kršćanski hodočasnici, kao i podataka o sudbini tijela vlaškoga vladara Vlada III Tepeša, za koje se dugo vjerovalo da je zakopano u manastiru na jezeru Snagov (u današnjoj Rumunjskoj). Ovdje nailazimo i na rijedak prikaz vlaških neomučenika (iako pouzdano ne možemo utvrditi nacionalno podrijetlo monaha iz Snagova, uz iznimku Stefana, glavnog lika "Kronike"). Zabilježeno je tek još sedam neomučenika vlaškog podrijetla, a koliko se zna, nijedan od njih nije doživio mučeništvo u Bugarskoj.Nenaslovljenu "Kroniku", kako je sad nazivamo, napisao je 1479. ili 1480., na staroslavenskome, monah po imenu Zaharija, u bugarskome manastiru Zograf na gori Atos. Zograf, "slikarev manastir", utemeljen je u 10. stoljeću, a bugarska crkva preuzela ga je dvadesetih godina 13. stoljeća. Nalazi se u blizini središta poluotoka Agion Oros. Kao i u slučaju srpskog manastira Hilandar i ruskog Panteleimona, u Zografu nisu boravili tek predstavnici nacije-pokrovitelja. Zahvaljujući tome i nedostatku drugih informacija o Zahariji, nemoguće je odrediti njegovo podrijetlo: mogao je biti Bugarin, Srbin, Rus ili možda Grk, iako činjenica da je pisao na staroslavenskom govori u prilog slavenskome podrijetlu. "Kronika" nam govori samo da je rođen otprilike u 15. stoljeću i da je zografski opat silno cijenio njegove sposobnosti, budući da je upravo njega odredio da osobno posluša ispovijesti Stefana Putnika i zabilježi ih zbog birokratske i možda teološke važnosti.Putevi i smjerovi koje Stefan spominje u svojoj priči poklapaju se s više poznatih hodočasničkih puteva. Konstantinopol je uvijek bio krajnje odredište vlaških hodočasnika, kao i cijelog istočnog kršćanskog svijeta. Odredište hodočasnika bila je i sama Vlaška, a

454

osobito manastir u Snagovu, i često se događalo da hodočasnik kao krajnje točke svog putovanja odabire s jedne strane Snagov, a s druge Atos. Činjenica da su monasi na putu do regije Bačkovog prolazili Haskovim pokazuje da su vjerojatno kopnom stizali iz Konstantinopola, prolazili kroz grad Adrianopol, tj. Edirne u današnjoj Turskoj, odande dolazeći na jug Bugarske. Da su se služili uobičajenim lukama na obali Crnog mora, našli bi se predaleko na sjeveru da bi svraćali u Haskovo.Pojava tradicionalnih hodočasničkih odredišta u Zaharijinoj "Kronici" dovodi nas do pitanja je li Stefanova priča dokument koji se bavi hodočašćima. Međutim, dva navodna razloga za Stefanova lutanja - izgon iz osvojenog Konstantinopola 1453., te prijevoz relikvija i potraga za "blagom" u Bugarskoj nakon 1476. - govore nam da je u najmanju ruku riječ o varijaciji na temu klasičnih hodočasničkih kronika. Nadalje, čini se da je samo Stefanov odlazak iz Konstantinopola, još dok je bio mladi monah, kao glavni motiv imao želju da obiđe sveta mjesta u drugim zemljama.Druga tema koju rasvjetljava ova "Kronika" posljednji su dani vlaškog vladara Vlada III (14287-76.), poznatijeg pod imenom Vlad Tepeš - Nabadač - ili Drakula. Iako više povjesničara iz njegova doba opisuje njegovo ratovanje protiv Osmanlija i borbu za zauzimanje i zadržavanje vlaškog prijestolja, nitko se detaljno ne bavi pitanjem njegove smrti i pokopa. Vlad III velikodušnim je darovima zadužio Manastir u Snagovu, kao što se i navodi u Stefanovoj priči, te je ondje obnovio i crkvu. Vrlo je vjerojatno da je zatražio da ga ondje i pokopaju, jer je to u skladu s tradicijom utemeljitelja i vodećih dobročinitelja takvih ustanova diljem pravoslavnog svijeta.Stefan u "Kronici" navodi da je Vlad posjetio manastir 1476., posljednje godine života, moguće samo nekoliko mjeseci prije smrti. Godine 1476. prijestolje Vlada III ozbiljno je ugrozio otomanski sultan Mehmed II s kojim je Vlad s prekidima ratovao još od 1460. godine. Istodobno, njegovu vlast u Vlaškoj ugrozio je i dio njegovih boljara koji je bio spreman prijeći na Mehmedovu stranu u slučaju da ponovno napadne Vlašku.Ako je Zaharijina "Kronika" vjerodostojna, Vlad III posjetio je Snagov i u jednoj prilici koja se drugdje ne spominje, a što je za njega osobno

455

bilo vrlo, vrlo opasno. U "Kronici" se navodi kako je Vlad u manastir donio blago. Činjenica da se izložio tako velikoj opasnosti ukazuje na to koliko mu je bila važna veza sa Snagovim. Vjerojatno je bio svjestan stalnih prijetnji, kako od Osmanlija, tako i od glavnog vlaškog protivnika u tom razdoblju, Basraba Laiote, koji je nakon Vladove smrti kratko držao vlaško prijestolje. Budući da od posjeta Snagovu nije mogao imati osobite političke koristi, čini se logičnim da je Snagov Vladu III bio važan zbog duhovnih ili osobnih razloga, možda i zato što je ondje kanio urediti posljednje počivalište. U svakom slučaju, Zaharijina "Kronika" potvrđuje da je potkraj života Snagovu poklanjao osobitu pozornost.Okolnosti pod kojima je Vlad III okončao život vrlo su nejasne, a dodatno ih zamagljuju proturječne narodne legende i nekvalitetni znanstveni radovi. Potkraj prosinca 1476. ili početkom siječnja 1477. naišao je na zasjedu, koju su vjerojatno postavili pripadnici turske vojske u Vlaškoj, i poginuo u okršaju. Prema nekim predajama, ubili su ga njegovi vlastiti ljudi, zamijenivši ga za turskog časnika kad je došao na neku uzvisinu da bolje promotri stanje bitke. Prema jednoj varijanti iste legende, dio njegovih ljudi već je dugo čekao priliku da ga ubije, želeći ga kazniti zbog stravične okrutnosti. Većina izvora koji se bave njegovom smrću slaže se da je Vladovu truplu odrezana glava, koju su sultanu Mehmedu u Konstantinopol odnijeli kao dokaz o smrti velikog neprijatelja.Bilo kako bilo, prema Stefanovoj priči, dio ljudi Vlada III i dalje mu je bio odan, budući da su se izložili velikoj opasnosti i njegovo tijelo prenijeli u Snagov. Dugo se smatralo da je tijelo bez glave pokopano u crkvi u Snagovu, ispred oltara.Ako se možemo pouzdati u priču Stefana Putnika, tijelo Vlada III u tajnosti je prevezeno iz Snagova u Konstantinopol, a odande u manastir Sveti Georgi u Bugarskoj. Cilj tog premještanja nije jasan, kao ni koje su to "blago" monasi tražili prvo u Konstantinopolu, a potom i u Bugarskoj. U Stefanovoj priči navodi se da bi blago "ubrzalo spas duše ovog vladara", što ukazuje na činjenicu da je opat to vjerojatno smatrao nužnim u teološkome smislu. Moguće je da su tražili neku svetu relikviju iz Konstantinopola koja se očuvala i za latinskog i za osmanlijskog osvajanja. Moguće je i da nije htio

456

preuzeti odgovornost za uništenje tijela u Snagovu, kao ni za njegovo unakazivanje u skladu s vjerovanjima o zaštiti od vampira, niti se izložiti opasnosti da to izvedu mještani okolnih sela. Bila bi to posve prirodna nespremnost, s obzirom na Vladov status i činjenicu da se pripadnike pravoslavnog svećenstva obično odvraćalo od sudjelovanja u sakaćenju trupla.Nažalost, u Bugarskoj nije pronađena vjerojatna lokacija na kojoj su pokopani ostaci Vlada III, a nije poznato ni točno mjesto na kojem se nalazi Sveti Georgi, jednako kao ni bugarski manastir Paroria. Vjerojatno je napušten i uništen u otomanskome razdoblju, pa je tako "Kronika" jedini dokument koji barem malo rasvjetljuje šire područje smještaja. U "Kronici" se tvrdi da su prešli tek malu udaljenost - "ne mnogo dalje" - od manastira u Bačkovu, koji se nalazi na oko trideset pet kilometara od Asenovgrada, na Čepelarskoj rijeci. Očito je da se Sveti Georgi nalazio negdje u južnome dijelu središnje Bugarske. A to područje, koje obuhvaća velik dio gorja Rodopi, među posljednjima je palo u osmanlijske ruke. Dio osobito nepristupačnih lokacija u tom području nikad i nije bio pod osmanlijskom vlašću. Ako se Sveti Georgi nalazio u planinama, to bi dijelom objasnilo razloge zbog kojih je odabran kao razmjerno sigurno počivalište za Vlada III.Unatoč tome što se u "Kronici" navodi da je postao odredištem hodočasnika nakon što su se ondje smjestili monasi iz Snagova, Sveti Georgi ne pojavljuje se u ostalim primarnim izvorima iz tog razdoblja, kao ni u kasnijim izvorima, što bi moglo ukazivati na činjenicu da je nestao ili da je napušten razmjerno brzo nakon što je iz njega otišao Stefan. Međutim, znamo nešto o Svetom Georgiju, i to na temelju jedinog primjerka tipika očuvanog u knjižnici u manastiru Bačkovo. Prema tom dokumentu, Sveti Georgi utemeljio je 1101. Georgios Komnenos, daleki rođak bizantskog cara Aleksija I Komnena. Zaharijina "Kronika" navodi kako su, kad je pristigla skupina iz Snagova, monasi ondje bili "stari i malobrojni". Moguće je da je ta šačica monaha sačuvala poredak propisan u tipiku, a da su im se u tome pridružili i vlaški monasi.Vrijedi istaknuti da "Kronika" naglašava putovanje Vlaha kroz Bugarsku na dva različita načina: razmjerno podrobnim opisima mučeništva dvojice vlaških monaha u rukama otomanskih dužnosnika,

457

te bilježenjem pozornosti koju je bugarsko stanovništvo pridavalo njihovu napredovanju. Ni na koji način ne možemo doznati što je Osmanlije u Bugarskoj, koji su općenito tolerirali kršćanske vjerske aktivnosti, navelo da u vlaškim monasima vide opasnost. Stefan preko Zaharije govori kako su njegove prijatelje "ispitivali" u Haskovu, a zatim ih mučili i ubili, što govori da su otomanske vlasti bile uvjerene da oni raspolažu određenim politički osjetljivim mformacijama. Haskovo se nalazi na jugoistoku Bugarske, u području koje je u 15. stoljeću već bilo pod sigurnom i snažnom otomanskom vlašću. Što je najneobičnije, monahe mučenike sustigla je tradicionalna osmanlijska kazna za krađu (amputacija šaka) i bijeg (amputacija stopala). Većina novomučenika pod Osmanlijama mučena je i ubijana drukčijim metodama. Ti oblici kažnjavanja, kao i pretraživanje monaških kola koje opisuje Stefan, jasno ukazuju na to da su ih dužnosnici u Haskovu optužili za krađu, iako to, kako se čini, nisu uspjeli dokazati.Stefan govori i o masovnoj pozornosti koju su Bugari pokazivali cijelim putem, što je možda i potaklo osmanlijsku znatiželju. Međutim, samo osam godina ranije, 1469. godine, relikvije Svetog Ivana Rilskog, pustinjaka koji je utemeljio Rilski manastir, prebacili su iz Velikog Trnova u kapelu u Rili. Tu procesiju vidio je i u svojem "Prikazu prijevoza ostataka Svetog Ivana" opisao Vladislav Gramatik. Tijekom tog prebacivanja otomanski su dužnosnici tolerirali pozornost koju su Bugari putem iskazivali relikvijama, a putovanje je poslužilo kao događaj važan za jačanje jedinstva i simbol bugarskih kršćana. I Zaharija i Stefan vjerojatno su znali za glasovito putovanje kostiju Ivana Rilskog, a moguće je da je 1479. Zaharija u Zografu o tome na raspolaganju imao i neki pisani prikaz.Taj raniji - i ne tako davni - slučaj u kojem se tolerirala slična vjerska procesija kroz Bugarsku baca novo svjetlo i daje novo značenje osmanlijskoj zabrinutosti za prolazak vlaških monaha. Pretraživanje njihovih kola - koje su vjerojatno izveli pripadnici garde mjesnoga paše - pokazuje da su otomanski dužnosnici u Bugarskoj vjerojatno već nešto znali o cilju njihova putovanja. Nema sumnje da otomanske vlasti nikako ne bi pokazivale želju da u Bugarskoj smjeste ostatke jednog od svojih najvećih političkih neprijatelja, niti bi dopustili takvo štovanje njegovih ostataka. Međutim, još više zbunjuje činjenica da

458

pretresom kola, čini se, nisu pronašli ništa, budući da se u Stefanovoj priči poslije spominje pokop tijela u Svetom Georgiju. Možemo samo nagađati o tome kako su uspjeli sakriti cijelo tijelo (iako bez glave), ako su ga doista prevozili.I na kraju, i povjesničarima i antropolozima bit će zanimljiva činjenica da se u "Kronici" spominju pogledi monaha iz Snagova na vizije koje su doživjeli u tamošnjoj crkvi. Nisu se uspijevali složiti o tome što se s tijelom Vlada III dogodilo u vrijeme bdijenja, ali naveli su nekoliko metoda koje se tradicionalno navode kao temelj za prelazak mrtvog tijela u stanje nemrtvosti - u lik vampira - što ukazuje na opće raširen stav da je u njegovu slučaju postojala takva opasnost. Dio njih bio je uvjeren da je vidio neku životinju koja je preskočila tijelo, dok su drugi smatrali da je neka nadnaravna sila u obliku magle ili vjetra ušla u crkvu i tijelo pridigla u sjedeći položaj. Slučaj sa životinjom zabilježen je nebrojeno puta u sklopu balkanskih predaja o nastanku vampira, kao i vjerovanje da se vampiri mogu pretvoriti u maglu ili izmaglicu. Zloglasna krvoprolića Vlada III, kao i njegov prelazak na katoličanstvo na dvoru mađarskoga kralja Matijaša Korvina, monasima je vjerojatno bilo poznato, prvo zato što su za to u Vlaškoj znali svi, a potonje jer je moralo mučiti tamošnju pravoslavnu zajednicu (osobito u Vladovu omiljenom manastiru, gdje mu je opat po svoj prilici bio ispovjednik).Manuskripti Zaharijina "Kronika" poznata je preko dvaju manuskripata: Atos 1480. i R. VII. 132. Potonji se naziva i "Patrijaršijskom verzijom". Atos 1480. po formatu je kvart, ispisan jednostrukom semiuncijalom, a nalazi se u knjižnici Rilskog manastira u Bugarskoj, gdje je otkriven 1923. godine. Tu, raniju od dviju verzija "Kronike", gotovo je posve sigurno napisao sam Zaharija, u Zografu, vjerojatno na temelju bilježaka zapisanih uz Stefanovu samrtnu postelju. Unatoč tvrdnji da je "zapisao sve, od riječi do riječi", Zaharija je tu verziju po svemu sudeći pisao nakon dugotrajnog sastavljanja, jer je riječ o vrlo dotjeranome tekstu kakav nije mogao napisati iz prve ruke i na licu mjesta. U njemu je samo jedna ispravka. Izvorni manuskript vjerojatno je bio u knjižnici u Zografu barem do 1814., budući da mu se naslov spominje u bibliografiji manuskripata iz 15. i 16. stoljeća u Zografu

459

koja je sastavljena te godine. Ponovno se pojavio 1923. u Bugarskoj, kad ga je bugarski povjesničar Atanas Angelov otkrio u omotu velike rasprave iz 18. stoljeća koja se bavi životom Sv. Jurja (Georgi 1364.21), a nalazi se u knjižnici Rilskog manastira. Angelov je 1924. utvrdio da u Zografu nema drugog primjerka. I dalje nije posve jasno kada i kako je taj izvorni manuskript s Atosa dospio u Rilu, iako je određenu ulogu u uklanjanju sa Svete gore (zajedno s brojnim drugim dragocjenim dokumentima i predmetima) možda odigrala i opasnost od piratskih napada na Atos u 18. i 19. stoljeću.Druga i jedina preostala poznata verzija Zaharijine "Kronike" - R VII 132, odnosno "Patrijaršijska verzija" - nalazi se u knjižnici Ekumenske patrijaršije u Konstantinopolu, a paleografska analiza pokazala je da je nastala sredinom ili potkraj 16. stoljeća. Vjerojatno je riječ o kasnijoj inačici primjerka koji je u Zaharijino doba patrijarhu poslao zografski opat. Uz original te verzije vjerojatno je išlo i opatovo pismo patrijarhu, u kojem je bilo i upozorenje o mogućoj herezi u bugarskome manastiru Sveti Georgi. Pismo danas više ne postoji, ali je moguće da je zbog djelotvornosti i diskrecije opat Zografa od Zaharije zatražio da ponovno prepiše svoju kroniku kako bi je dostavili u Konstantinopol, original zadržavajući u knjižnici u Zografu. Između pedeset i stotinu godina nakon prispjeća u Konstantinopol, "Kronika" se i dalje smatrala dovoljno važnom za patrijaršijsku knjižnicu da je očuvaju ponovnim prepisivanjem.Osim što je vjerojatno kasniji prijepis teksta Zografa, "Patrijaršijska verzija" razlikuje se od Atosa 1480. po još jednom važnom elementu: u njoj nema dijela priče o tome što su monasi koji su bdjeli u crkvi u Snagovu navodno vidjeli, tj. nema dijela teksta od riječi "Jedan monah vidio je životinju" do riječi "bezglavo grofovo tijelo promeškoljilo se i pokušalo ustati". Moguće je da je taj dio iz kasnijeg prijepisa izbačen kako se korisnici patrijaršijske knjižnice ne bi nepotrebno izlagali informacijama o herezi koju opisuje Stefan ili možda kako bi se što manje izlagali praznovjerjima u vezi s podrijetlom oživjelih mrtvaca, sklopu vjerovanja kojem se crkveno vodstvo općenito protivilo. "Patrijaršijsku verziju" teško je smjestiti u točniji vremenski okvir, iako je gotovo posve sigurno riječ o primjerku koji se navodi u katalogu Patrijaršijske knjižnice iz 1605.

460

Na koncu dolazimo do još jedne sličnosti - sličnosti koja je svakako iznimna i silno zbunjuje. Riječ je o sličnosti između dvaju postojećih rukopisa "Kronike". Oba su rukom otrgnuta na manje-više istome dijelu priče. Atos 1480. završava riječima "Doznao sam", dok se "Patrijaršijska verzija" nastavlja riječima "da nije bila riječ o običnoj kugi, nego o". I u jednom i u drugom slučaju rukopis je uredno odrezan nakon potpunog reda. Tako je po svoj prilici uklonjen dio Stefanove priče u kojem se iznose dokazi o možebitnoj herezi ili nekom drugom zlu u manastiru Sveti Georgi.Trag koji ukazuje na vrijeme nastanka oštećenja moguće je pronaći u već spomenutom knjižničnome katalogu, u kojem se uz "Patrijaršijsku verziju" navodi riječ "nepotpuna". Stoga možemo zaključiti da je završetak te verzije uklonjen prije 1605. Međutim, nema načina da utvrdimo jesu li se dva vandalska čina dogodila u istome razdoblju ili je prvi potaknuo drugi, odnosno čitatelja koji je do rukopisa došao znatno poslije. Jednako tako ne znamo ni koliko su završeci zapravo bili slični. Vjernost "Patrijaršijske verzije" u odnosu na rukopis iz Zografa, uz iznimku odlomka o bdijenju koji smo već spominjali, ukazuje na to da je priča i u jednom i u drugom rukopisu po svoj prilici završila identično, ili u najmanju ruku vrlo slično. Nadalje, činjenica da je "Patrijaršijska verzija" otrgnuta unatoč uklonjenome dijelu o nadnaravnim pojavama u crkvi u Snagovu podupire teoriju da je ipak završavala opisom hereze ili zla u Svetom Georgiju. Među balkanskim manuskriptima do danas nitko nije naišao na sustavno mijenjanje sadržaja dvaju primjeraka istog dokumenta udaljenih stotinama kilometara.Izdanja i prijevodi"Kronika" Zaharije Zografskog do sad je objavljena dvaput. Prvo izdanje bio je prijevod na grčki uz oskudan komentar u Povijesti bizantskih crkava Ksantosa Konstantinosa iz 1849. Godine 1931. Ekumenski patrijarhat otisnuo je knjižicu s izvornim tekstom na staroslavenskome. Atanas Angelov, koji je 1923. otkrio verziju iz Zografa, namjeravao ju je objaviti uz opširne bilješke i osvrte, no taj projekt nije uspio dovršiti jer je umro 1924. Dio njegovih bilježaka posthumno je objavljen 1927. u Balkanskom istoričeskom pregledu.

461

KRONIKA" ZAHARIJE IZ ZOGRAFAMeni, pokajniku Zahariji, ovu je priču ispričao moj brat u Kristu, Stefan Putnik iz Tsarigrada. On je u naš manastir Zograf došao 6987. [1479.] godine. Ovdje nam je opisao neobične i čudesne događaje iz svoga života. Kad je stigao među nas, Stefanu Putniku bile su pedeset tri godine. Bio je to mudar i pobožan čovjek koji je proputovao mnoge zemlje. Hvala Majci Božjoj što nam ga je dovela iz Bugarske, gdje je lutao sa skupinom monaha iz Vlaške, doživio teške patnje zbog bezbožnih Turaka i vidio kako su u Haskovu ubili dvojicu njegovih prijatelja-mučenika. On i njegova braća kroz nevjernička su područja prenosili relikvije neopisive moći. S njima su ušli duboko u bugarsku zemlju i već se proslavili u cijelome kraju, tako da su kršćani dolazili do njih cijelim putem, klanjali im se ili ljubili stranice kola. Te svete relikvije prenesene su u manastir Sveti Georgi i ondje smještene u svetište. Iako je manastir bio malen i miran, otad su ga posjećivali mnogi hodočasnici na putu iz manastira u Rili i Bačkovu, ili sa svetog Atosa. No Stefan Putnik bio je prvi nama poznati čovjek koji je bio u Svetom Georgiju.Nakon što je s nama proživio nekoliko mjeseci, primijećeno je da o tom manastiru Sveti Georgi ne govori slobodno i nesputano, premda je ispričao mnogo priča o drugim svetim mjestima koja je posjetio, dijeleći ih s nama zahvaljujući pobožnoj naravi, kako bismo i mi, koji smo cijeli život proveli u jednoj zemlji, stekli određene spoznaje o čudesima Kristove crkve u raznim krajevima. Tako nam je jednom pričao o otočnoj kapeli u zaljevu Maria, u mletačkome moru, na toliko malenom otočiću da valovi oplakuju sva četiri zida crkve, te o manastirskome otoku Svetom Stefanu, na dva dana putovanja južnije obalom, gdje je odbacio svoje i preuzeo ime tog sveca-zaštitnika. To nam je ispričao, kao i još mnogo drugih stvari, pa tako i kako je vidio strašna čudovišta u Mramornome moru.A najčešće nam je pričao o crkvama i manastirima u gradu Konstantinopolu prije nego što su ih oskvrnuli bezbožna vojska i sultan. S velikim štovanjem opisao nam je neprocjenjivo vrijedne i čudotvorne ikone, poput slike Djevice u velikoj crkvi Svete Sofije, kao i njezine zastrte ikone u svetištu u Blaherni. Vidio je grob svetog Ivana Zlatoustog i grobove careva, kao i glavu blaženog svetog Bazila u

462

crkvi Panahrantos, te nebrojene druge svete relikvije. Kakvi smo samo sretnici, i on i mi, slušatelji njegovih priča, što je još kao mladić napustio grad i ponovno počeo lutati, tako da je bio daleko od njega kad je prokleti Muhamed u njegovoj blizini sagradio dijaboličku utvrdu radi napada na grad te ubrzo srušio zidine Konstantinopola i pobio ili porobio njegovo plemenito stanovništvo. Potom, kad je Stefan već bio daleko i kad je doznao novosti, s ostatkom je kršćanskoga svijeta plakao za mučeničkim gradom.U naš je manastir u bisagama donio rijetke i čudesne knjige koje je skupio na putovanjima i iz kojih je izvlačio božansko nadahnuće, budući da je vladao grčkim, latinskim i slavenskim jezicima, kao vjerojatno i nekim drugima. Ispričao nam je mnogo toga i knjige pohranio u našu knjižnicu, da joj donesu vječnu slavu, što se i dogodilo, premda je većina nas znala čitati tek jedan jezik, a neki ni to. Te je darove dao govoreći da je i on završio putovanje, te da će, baš kao i njegove knjige, zauvijek ostati u Zografu.Samo smo ja i još jedan brat primijetili da Stefan ne govori o boravku u Vlaškoj, osim što je rekao da je ondje bio novak. Jednako tako, rijetko je spominjao bugarski manastir Sveti Georgi, sve do samog konca života. Jer kad je došao k nama, već je bio bolestan, te je patio zbog upale zglobova, a za manje od godinu dana rekao nam je kako se nada da će se uskoro pokloniti Spasiteljevu prijestolju, ako mu Onaj koji oprašta svim pravim pokajnicima uspije previdjeti dovoljno grijeha. Dok je ležao na samrtnoj postelji, zatražio je da se ispovijedi našem opatu, jer je vidio zla s kojima ne smije umrijeti, a opat, kojega je njegova ispovijed silno pogodila, zamolio me da od njega zatražim da ponovi cijelu priču i da sve zapišem, jer on, opat, o tome želi izvijestiti Konstantinopol. Tako sam i zapisao, sve, brzo i točno, sjedeći uz Stefanovu postelju i užasnuta srca slušajući priču koju mi je strpljivo pričao, nakon čega je dobio posljednju pomast te umro u snu. Pokopan je u našem manastiru.Priča Stefana iz Snagova. Vjerno zapisao grešnik ZaharijaJa, Stefan, nakon dugogodišnjeg lutanja i nakon gubitka voljenog i svetog rodnog grada, Konstantinopola, krenuo sam u potragu za mirom sjeverno od velike rijeke koja Bugare odvaja od Dacije. Putovao sam ravnicama, a potom i gorama, i nakon nekog vremena

463

došao do manastira na otočiću u jezeru Snagov, prelijepo skrovitog i lako branjivog mjesta. Ondje me dobri opat primio srdačno i tako sam sjeo za stol s monasima poniznima i predanima molitvi kako sam rijetko viđao na svojim putovanjima. Zvali su me bratom i sa mnom bez ustezanja dijelili hranu i piće, a ja sam u njihovoj pobožnoj šutnji osjećao mir kakav nisam osjetio već mjesecima. Marljivo sam radio i ponizno slušao sve opatove upute, a on mi je ubrzo dopustio da ostanem među njima. Crkva nije bila velika, ali je bila neopisivo lijepa, s glasovitim zvonima čiji je zvuk odzvanjao preko cijelog jezera.Crkva i manastir primali su veliku pomoć i dobili sredstva za obranu i utvrđivanje, od vladara tog područja, Vlada, sina Vlada Drakule, kojeg su sultan i drugi neprijatelji dvaput otjerali s prijestolja. On je također jednom dugo bio u zatočeništvu Matijaša Korvina, mađarskoga kralja. Grof Drakula bio je iznimno hrabar i u smionim bitkama ponovno je zauzeo ili bezbožnicima oduzeo mnoga područja koja su prisvojili. Od ratnog je plijena davao manastiru te neprestano tražio da molimo za njega i njegovu obitelj te za njihovu dobrobit i sigurnost, što smo i činili. Dio monaha među sobom je šaptao kako je zgriješio neviđenom okrutnošću te kako je u zatočeništvu kod mađarskoga kralja dopustio da ga obrate na latinsku vjeru. No opat nije htio o njemu čuti ružnih riječi, a k tome je više puta njega i njegove ljude skrivao u svetištu crkve, kada su ga drugi plemići htjeli pronaći i ubiti.Posljednje godine života Drakula je došao u manastir, što je prije običavao raditi češće. Tom ga prilikom nisam vidio, jer je opat mene i jednog drugog monaha poslao da nešto obavimo u jednoj drugoj crkvi u kojoj je imao određene obaveze. Kad sam se vratio, čuo sam da je grof Drakulva bio u manastiru i da je ostavio nešto od blaga.Jedan brat, koji je od mjesnih seljaka razmjenom osiguravao sve što nam je trebalo za život i koji je čuo nebrojene priče, prošaptao je kako Drakula vrlo lako može darovati vreću blaga, ali jednako tako i vreću ušiju i noseva, no kad je to došlo do opata, brata je oštro kaznio. Tako uživo nisam vidio Vlada Drakulu, no vidio sam ga mrtvog, o čemu ću više reći uskoro.Moguće kakva četiri mjeseca poslije dočuli smo da se usred bitke našao u okruženju i da su ga bezbožni vojnici uhvatili i ubili, nakon

464

što je on svojim velikim mačem ubio više od četrdesetorice njihovih ljudi. Nakon smrti, sultanovi vojnici odrezali su mu glavu i ponijeli je da je pokažu svome gospodaru.Sve to znali su ljudi grofa Drakule i premda su se nakon njegove smrti mnogi skrili, dio njih tu je novost, zajedno s njegovim tijelom, donio u manastir u Snagovu. Nakon toga vojnici su odmah pobjegli. Kad je vidio kako tijelo dižu iz čamca, opat je zaplakao i naglas se pomolio i za dušu grofa Drakule i za Božju zaštitu, jer se bezbožnički polumjesec sad već opasno približavao. Po njegovu nalogu, tijelo je na svečanome odru izloženo u crkvi.Moguće je da u životu nikad nisam vidio nešto užasnije: bezglavo truplo odjeveno u crvenu i ljubičastu odjeću, okruženo treperavim sjajem nebrojenih svijeća. Sljedeća tri dana i noći smjenjivali smo se u bdijenju u crkvi. Ja sam bio u prvoj noćnoj smjeni i crkvom je vladao potpuni mir i sklad, izuzmemo li pogled na unakaženo tijelo. Za drugog bdijenja sve je ponovno bilo mirno - rekla su braća koja su uz tijelo bila tu drugu noć. No treće je noći dio umorne braće zadrijemao i tad se dogodilo nešto što je duboko užasnulo ostale. Poslije se nisu uspjeli složiti oko točne naravi događaja, jer je svaki od njih vidio nešto drugo. Jedan je monah vidio životinju koja je iskočila iz sjene i preskočila lijes, no nije joj znao odrediti oblik. Drugi su osjetili zapuh vjetra ili vidjeli gustu maglu koja je ušla u crkvu i zamalo ugasila sve svijeće. Zaklinjali su se u sve svece i anđele, a osobito arkanđele Mihaela i Gabriela, da se u tami grofovo tijelo bez glave pokrenulo i pokušalo ustati. Braća su u crkvi počela vrištati, užasnuto zapomagati, a vika je probudila i sve ostale. Ti monasi, koji su istrčali iz crkve, svoje su vizije opisivali na posve drukčije načine, ogorčeno se prepirući.Uto se pojavio i opat, a ja sam pri svjetlu baklje koju je držao uočio da je silno problijedio i da sa strahopoštovanjem sluša njihove priče, pritom se više puta križajući. Sve nazočne podsjetio je da je duša tog plemića u našim rukama i da moramo postupiti u skladu s time. Poveo nas je u crkvu, ponovno upalio ugašene svijeće, pa smo tako uvidjeli da tijelo leži nepomično, kao i ranije. Opat je naložio pretraživanje crkve, no nigdje nismo naišli ni na životinju ni na demona. Potom nas

465

je zamolio da se priberemo i vratimo u ćelije, a kad je došlo vrijeme za prvu službu, obavili smo je kao i obično i sve je proteklo posve mirno.No sutradan navečer sazvao je osmoricu monaha, iskazavši mi veliku čast jer sam i ja bio među njima, te rekao da ćemo se samo pretvarati da u crkvi zakopavamo grofovo tijelo. Zapravo ćemo ga bez odgađanja ukloniti odande. Rekao je da će samo jednome među nama, u tajnosti, reći kamo ga trebamo prenijeti i zašto, kako bi ostali što dulje bili zaštićeni zbog neupućenosti. Tako je i bilo. Odabrao je monaha koji je s njim ondje bio već godinama, a ostalima [od nas] rekao je samo da trebamo slušati naloge i ništa ne pitati.Tako sam ja, koji sam mislio da više neću putovati, ponovno krenuo na put i prešao velike udaljenosti, s drugovima ulazeći i u svoj rodni grad, koji je u međuvremenu postao prijestolnicom bezbožničkoga kraljevstva. Ondje sam zatekao velike promjene. Velika Crkva svete Sofije u međuvremenu je postala džamijom i u nju nismo mogli ući. Mnoge su crkve uništene ili prepuštene propadanju, dok su druge pretvorene u turska svetišta, čak i Panahrantos. Ondje sam doznao da tražimo blago koje bi moglo olakšati spas duše našega grofa, te da su to blago unatoč stravičnoj opasnosti već pribavila dvojica svetih i odvažnih monaha iz manastira Svetog Spasitelja, te ga već u tajnosti iznijela iz grada. No dio sultanovih janjičara postao je sumnjičav pa smo se zbog toga našli u opasnosti i bili prisiljeni ponovno krenuti na put kako bismo ga pronašli, ovaj put putujući u drevno bugarsko kraljevstvo.Dok smo prolazili tom zemljom, činilo se da dio Bugara već zna za našu misiju, jer ih se sve više i više ukazivalo uz cestu. Svi su se bez riječi klanjali našoj povorci, a neki je i slijedili kilometrima i kilometrima, dodirivali kola ili im ljubili strane. Na tom putovanju dogodilo se nešto užasno. Dok smo prolazili kroz gradić Haskovo, dio stražara dojahao je do nas i zaustavio nas silom i grubim riječima, pretražili su kola, tvrdeći da će pronaći to što prevozimo, o čemu god točno bila riječ, te su tako otkrili dva zamotuljka, oduzeli nam ih i otvorili. Kad su uvidjeli da unutra imamo hranu, bezbožnici su je gnjevno bacili na cestu i uhitili dvojicu naših ljudi. Ti dobri monasi tvrdili su da ništa ne znaju i time samo još više razgnjevili zloćudne vojnike, koji su im odrezali šake i stopala i prije smrti u rane utrljali

466

sol. Nama ostalima poštedjeli su život, ali su nas otjerali psovkama i bičevima. Poslije smo uspjeli uzeti tijela i udove dragih prijatelja i pokopati ih zajedno i kršćanski, u manastiru Bačkovo, gdje su tamošnji monasi još danima i noćima molili za njihove pobožne duše.Nakon toga ostali smo utučeni i užasnuti, ali smo ipak nastavili putovanje. Ubrzo, ne mnogo dalje i bez novih nedaća, stigli smo do manastira Sveti Georgi. Tamošnji monasi, iako stari i malobrojni, srdačno su nas dočekali. Rekli su da su blago koje tražimo do njih uistinu donijela dvojica hodočasnika, nekoliko mjeseci ranije, te da je sve u redu. Nismo mogli ni pomišljati na to da se uz tolike opasnosti odmah vratimo u Daciju, pa smo neko vrijeme ostali ondje. Relikvije koje smo onamo donijeli potajno su smještene u svetište u Svetom Georgiju, a njihova slava među kršćanima onamo je dovela mnogobrojne hodočasnike koji su se ondje molili i koji su o tome također šutjeli. Još neko vrijeme ondje smo živjeli u miru, a zahvaljujući našem radu, manastir se proširio i poboljšao. Međutim, u obližnjim selima ubrzo je izbila kuga, iako u prvo vrijeme nije došla i do manastira. Doznao sam [da nije bila riječ o običnoj kugi, nego o][Rukopis je na tom mjestu bio otrgnut.]Uto se pojavio i opat, a ja sam pri svjetlu baklje koju je držao uočio da je silno problijedio i da sa strahopoštovanjem sluša njihove priče, pritom se više puta križajući. Sve nazočne podsjetio je da je duša tog plemića u našim rukama i da moramo postupiti u skladu s time. Poveo nas je u crkvu, ponovno upalio ugašene svijeće, pa smo tako uvidjeli da tijelo leži nepomično, kao i ranije. Opat je naložio pretraživanje crkve, no nigdje nismo naišli ni na životinju ni na demona. Potom nas je zamolio da se priberemo i vratimo u ćelije, a kad je došlo vrijeme za prvu službu, obavili smo je kao i obično i sve je proteklo posve mirno.No sutradan navečer sazvao je osmoricu monaha, iskazavši mi veliku čast jer sam i ja bio među njima, te rekao da ćemo se samo pretvarati da u crkvi zakopavamo grofovo tijelo. Zapravo ćemo ga bez odgađanja ukloniti odande. Rekao je da će samo jednome medu nama, u tajnosti, reći kamo ga trebamo prenijeti i zašto, kako bi ostali što dulje bili zaštićeni zbog neupućenosti. Tako je i bilo. Odabrao je monaha koji je s njim ondje bio već godinama, a ostalima [od nas] rekao je samo da trebamo slušati naloge i ništa ne pitati.

467

Tako sam ja, koji sam mislio da više neću putovati, ponovno krenuo na put i prešao velike udaljenosti, s drugovima ulazeći i u svoj rodni grad, koji je u međuvremenu postao prijestolnicom bez-božničkoga kraljevstva. Ondje sam zatekao velike promjene. Velika Crkva svete Sofije u međuvremenu je postala džamijom i u nju nismo mogli ući. Mnoge su crkve uništene ili prepuštene propadanju, dok su druge pretvorene u turska svetišta, čak i Panahrantos. Ondje sam doznao da tražimo blago koje bi moglo olakšati spas duše našega grofa, te da su to blago unatoč stravičnoj opasnosti već pribavila dvojica svetih i odvažnih monaha iz manastira Svetog Spasitelja, te ga već u tajnosti iznijela iz grada. No dio sultanovih janjičara postao je sumnjičav pa smo se zbog toga našli u opasnosti i bili prisiljeni ponovno krenuti na put kako bismo ga pronašli, ovaj put putujući u drevno bugarsko kraljevstvo.Dok smo prolazili tom zemljom, činilo se da dio Bugara već zna za našu misiju, jer ih se sve više i više ukazivalo uz cestu. Svi su se bez riječi klanjali našoj povorci, a neki je i slijedili kilometrima i kilometrima, dodirivali kola ili im ljubili strane. Na tom putovanju dogodilo se nešto užasno. Dok smo prolazili kroz gradić Haskovo, dio stražara dojahao je do nas i zaustavio nas silom i grubim riječima, pretražili su kola, tvrdeći da će pronaći to što prevozimo, o čemu god točno bila riječ, te su tako otkrili dva zamotuljka, oduzeli nam ih i otvorili. Kad su uvidjeli da unutra imamo hranu, bezbožnici su je gnjevno bacili na cestu i uhitili dvojicu naših ljudi. Ti dobri monasi tvrdili su da ništa ne znaju i time samo još više razgnjevili zloćudne vojnike, koji su im odrezali šake i stopala i prije smrti u rane utrljali sol. Nama ostalima poštedjeli su život, ali su nas otjerali psovkama i bičevima. Poslije smo uspjeli uzeti tijela i udove dragih prijatelja i pokopati ih zajedno i kršćanski, u manastiru Bačkovo, gdje su tamošnji monasi još danima i noćima molili za njihove pobožne duše.Nakon toga ostali smo utučeni i užasnuti, ali smo ipak nastavili putovanje. Ubrzo, ne mnogo dalje i bez novih nedaća, stigli smo do manastira Sveti Georgi. Tamošnji monasi, iako stari i malobrojni, srdačno su nas dočekali. Rekli su da su blago koje tražimo do njih uistinu donijela dvojica hodočasnika, nekoliko mjeseci ranije, te da je sve u redu. Nismo mogli ni pomišljati na to da se uz tolike opasnosti

468

odmah vratimo u Daciju, pa smo neko vrijeme ostali ondje. Relikvije koje smo onamo donijeli potajno su smještene u svetište u Svetom Georgiju, a njihova slava među kršćanima onamo je dovela mnogobrojne hodočasnike koji su se ondje molili i koji su o tome također šutjeli. Još neko vrijeme ondje smo živjeli u miru, a zahvaljujući našem radu, manastir se proširio i poboljšao. Međutim, u obližnjim selima ubrzo je izbila kuga, iako u prvo vrijeme nije došla i do manastira. Doznao sam da nije bila riječ o običnoj kugi, nego o...[Rukopis je na tom mjestu bio otrgnut.]

60. glavaNakon što je Stoičev završio, Helen i ja još smo nekoliko minuta sjedili bez riječi. Sam Stoičev tu i tamo bi odmahnuo glavom, rukom prelazeći preko lica, kao da se želi probuditi iz sna. Helen se prva oglasila: 'To je isto putovanje... mora biti isto putovanje.'Stoičev ju je pogledao. 'I ja držim da jest. A nema sumnje da su monasi brata Cirila prevozili ostatke Vlada Tepeša.''A to, pak, znači da su - osim one dvojice koje su ubili Osmanlije - došli do manastira u Bugarskoj. Sveti Georgi... gdje se točno nalazi?'To me pitanje najviše zanimalo od svih zagonetki koje su me tištile. Stoičev položi dlan na čelo. 'Eh, da mi je to nekako znati', promumljao je. 'Nitko ne zna. Na području Bačkova nema manastira pod nazivom Sveti Georgi, a nema ni dokaza da je takav manastir postojao u ranijim vremenima. Sveti Georgi jedan je od nekoliko srednjovjekovnih bugarskih manastira za čije postojanje znamo, ali koji su nestali još u ranim fazama otomanske vlasti. Vjerojatno je spaljen, a kamenje je razneseno na razne strane ili iskorišteno za gradnju drugih zdanja.' Tužno nas je pogledao. 'Ako su Osmanlije imali razloga taj manastir mrziti ili ga se zbog nečega pribojavati, vjerojatno su ga do temelja uništili. Nema sumnje da nisu dopustili da se obnovi, kao Rilski manastir. U jednom razdoblju silno sam se zanimao za pronalaženje točne lokacije Svetog Georgija.' Još je nekoliko trenutaka samo šutio. 'Nakon smrti mog prijatelja Angelova, još sam neko vrijeme pokušavao nastaviti njegova istraživanja. Otišao sam u Bačkovski manastir, razgovarao s monasima, kao i s mnogim stanovnicima tog kraja, no nitko nije znao za manastir Sveti Georgi. Nisam ga pronašao

469

ni na starim zemljovidima koje sam proučio, pitao sam se je li Stefan Zahariji možda dao lažan naziv. Nekako sam mislio da bi među mjesnim stanovništvom u najmanju ruku morala postojati nekakva legenda, ako su ondje već pokopani ostaci tako važne ličnosti kao što je bio Vlad Drakula. Htio sam otići u Snagov, još prije rata, da vidim što bi se ondje moglo doznati...''Da ste otišli, možda biste se vidjeli s Rossijem, ili barem s onim arheologom... Georgescuom', uskliknuo sam.'Moguće.' Nasmiješio se nekako neobično. 'Da smo se Rossi i ja uistinu vidjeli u Snagovu, možda bismo ondje mogli udružiti znanje i nešto poduzeti prije nego što je postalo prekasno.'Pitao sam se je li time htio reći: Prije bugarske revolucije, prije nego što su me ovamo izgnali, ali to nisam htio pitati. Već nekoliko trenutaka poslije, međutim, sve je objasnio: 'Znate, istraživanje sam prekinuo razmjerno nenadano. Onog dana kad sam se vratio iz Bačkova, s već spremnim planom za odlazak u Rumunjsku, ušao sam u svoj stan u Sofiji i zatekao užasan prizor.'Ponovno je zastao i zatvorio oči. 'Trudim se ne razmišljati o tom danu. Prvo vam moram reći da sam imao mali stan u blizini Rimskaje stene - riječ je o rimskome zidu u Sofiji, drevnome nalazištu - a taj sam dio grada obožavao upravo zbog tolikih povijesnih elemenata. Otišao sam kupiti namirnice, a papire i knjige o Bačkovu i ostalim manastirima ostavio sam otvorene na radnome stolu. Kada sam se vratio, uvidio sam da mi je netko prekopavao po svim stvarima, izvukao knjige s polica i pretražio ormare. Na stolu, preko svih mojih papira, vidio se tanak trag krvi. Znate kako tinta... ostavlja tragove... na papiru...' Zašutio je, prodorno nas gledajući. 'Nasred stola ležala je knjiga koju dotad nisam vidio...' Iznenada je ustao i vukući noge ponovno otišao u onu sobicu. Čuli smo kako se kreće, kako premješta knjige. Trebao sam ustati i pomoći mu, no ostao sam sjediti, bespomoćno zagledan u Helen, koja je također izgledala kao da je paralizirana.Nakon nekoliko trenutaka Stoičev se vratio s velikom knjigom. Bila je uvezana u izlizanu kožu. Položio ju je pred nas, a mi smo gledali kako je staračkim rukama nevoljko otvara i pokazuje nam, bez riječi, nebrojene prazne stranice i veliku sliku u sredini. Zmaj se ovdje nekako doimao manjim, jer je na velikim stranicama oko njega ostalo

470

mnogo praznog prostora, no nedvojbeno je bila riječ o istome drvorezu, do posljednje pojedinosti, čak i one mrlje koju sam uočio na slici kod Hugha Jamesa. Ovdje se vidjela još jedna mrlja, na požutjelom obrubu pokraj zmajevih pandža. Stoičev nam ju je pokazao, ali činilo se da je odviše obuzet emocijama - gađenjem, strahom - pa je na trenutak zaboravio da nam se treba obratiti na engleskome. 'Krv', rekao je na bugarskome. 'Krv.' Nagnuo sam se bliže papiru. Bilo je očito da je smeđa mrlja trag prsta.'Bože moj.' Sjetio sam se svog jadnog mačka, i Rossijeva prijatelja Hedgesa. "U sobi je bio i netko drugi, ili nešto drugo? Što ste učinili?''U sobi nije bilo nikoga', odgovorio je tiho. 'Vrata su bila zaključana, a zaključana su bila i kad sam se vratio, ušao i ugledao taj stravičan prizor. Pozvao sam policiju, oni su sve pretražili i na koncu - kako se to kaže? - analizirali uzorak svježe krvi i usporedili je. Bez poteškoća utvrdili su u najmanju ruku krvnu grupu.''Koju?' Helen se nagnula naprijed.Stoičevljev glas još se više stišao, tako da sam se i ja nagnuo naprijed, da ne propustim koju riječ. Na njegovu naboranom licu jasno se isticao znoj. 'Bila je to moja krvna grupa', rekao je.'Ali...''Ne, naravno... nisam bio ondje. No policija je smatrala da sam sve sam namjestio. U priču se jedino nije uklapao otisak prsta. To nije bio trag mog prsta. Rekli su da još nisu vidjeli takav trag čovjekova prsta... imao je premalo linija. Vratili su mi knjigu i papire, natjerali me da platim kaznu za poigravanje s predstavnicima zakona. I zamalo sam izgubio profesuru.''I prekinuli ste istraživanje?' zaključio sam.Stoičev je bespomoćno slegnuo krhkim ramenima. 'Riječ je o jedinome projektu koji nisam nastavio. Čak bih i tada bio nastavio, da nije bilo ovoga.' Polagano je otvorio jednu drugu stranicu u velikoj knjizi. 'Ovoga', ponovio je. Na toj stranici ugledali smo jednu jedinu riječ, ispisanu prelijepim starinskim rukopisom, prastarom, izblijedjelom tintom. Tada sam već toliko poznavao glasovitu Ćirilovu azbuku da razaberem slova, iako me prvo slovo još nekoliko trenutaka zbunjivalo. Helen je pročitala riječ naglas: 'STOIČEV, prošaptala je. 'Oh, u knjizi ste naišli na vlastito ime. Pa to je užasno.'

471

'Da, moje vlastito ime, ispisano očito srednjovjekovnim rukopisom i tintom. Uvijek sam žalio što sam u tom projektu tolika kukavica, ali jednostavno sam se bojao. Mislio sam da bi mi se nešto moglo dogoditi - kao što se dogodilo vašem ocu, gospođo.''S razlogom ste se bojali', rekao sam starome profesoru. 'No nadamo se da za profesora Rossija još nije prekasno.'Malko se uspravio na stolici. 'Da. Kad bismo nekako uspjeli pronaći Sveti Georgi. Prvo moramo otići u Rilu i pogledati ostala pisma brata Ćirila. Kao što sam rekao, dosada ih nisam povezivao sa Zaharijinom "Kronikom". Ovdje nemam prijepise, a vlasti u Rili nisu dopustile objavljivanje, iako je nekolicina povjesničara - među njima i ja - zatražila dopuštenje. Osim toga, volio bih da porazgovarate s jednom osobom u Rili, iako je moguće da to neće nimalo pomoći.'Stoičev se držao kao da bi htio još nešto reći, no u tom trenutku začuli smo gromke korake na stubama. Pokušao je ustati, a zatim me molećivo pogledao. Brzo sam zgrabio veliku knjigu sa zmajem i s njom odjurio u sobicu, gdje sam je sakrio koliko sam bolje mogao, iza jedne kutije. Do Stoičeva i Helen vratio sam se u trenutku kad je Ranov otvorio vrata knjižnice.'Ah', rekao je. 'Skup povjesničara. Propuštate vlastitu zabavu, profesore.' Bez imalo sustezanja počeo je listati knjige i papire na stolu i na kraju došao do onog starog časopisa iz kojeg nam je Stoičev pročitao dijelove Zaharijine "Kronike". 'Time se bavite?' Gotovo nam se nasmiješio. 'Možda bih i ja to trebao pročitati, da se malo kulturno uzdignem. Još je mnogo toga što ne znam o srednjovjekovnoj Bugarskoj. A vaša nećakinja, koja mi toliko odvlači pozornost zapravo i nije zainteresirana za mene koliko sam mislio. Iznio sam joj vrlo ozbiljan prijedlog u najljepšem dijelu vašeg vrta, no prilično se ustrajno nećka.'Stoičev se zacrvenio od bijesa i već se činilo da će nešto reći. Međutim, na moje veliko iznenađenje, spasila ga je Helen. 'Prljave birokratske ruke držite podalje od te djevojke', rekla je, gledajući Ranova u oči. 'Došli ste smetati nama, a ne njoj.' Dodirnuo sam joj ruku, nadajući se da ga neće razljutiti. Još nam samo treba katastrofa na političkome planu. No ona i Ranov samo su se još dugo i odmjereno gledali, a zatim odvratili poglede.

472

Stoičev se u međuvremenu pribrao. 'Za istraživanje ovih posjetilaca bilo bi najkorisnije kad biste im mogli organizirati odlazak u Rilu', rekao je staloženo Ranovu. 'I ja bih volio poći s njima, a bila bi mi čast kad bih im osobno mogao pokazati tamošnju knjižnicu.''U Rilu?' Ranov je odvagivao časopis koji je i dalje držao u ruci. 'U redu. To će nam biti sljedeći izlet. Prekosutra. Poslat ću vam poruku, profesore, da znate kad se možemo ondje naći.''Ne bismo mogli ići sutra?' Trudio sam se da pitanje zazvuči nehajno.'Znači, žuri vam se?' Ranov je uzdignuo obrve. 'Treba vremena za ispunjenje tako velikih zahtjeva.'Stoičev je kimnuo. 'Strpljivo ćemo čekati, a profesori do tada mogu uživati u razgledavanju Sofije. A sada, prijatelji moji, bilo mi je vrlo ugodno s vama razmjenjivati iskustva i ideje, no Ćirilu i Metodu neće smetati ako usto nešto i pojedemo, popijemo i malo se, kao što se kaže, proveselimo. Dođite, gospođice Rossi...' Krhku ruku pružio je prema Helen, koja mu je pomogla da ustane. 'Dajte mi ruku, pa idemo slaviti dan učenja i znanja.'Ostali gosti počeli su se skupljati pod pergolom, a ubrzo smo utvrdili i razlog: trojica mlađih muškaraca već su vadila instrumente iz torba i kofera i pripremala se za svirku u blizini stolova. Neki krakati mladić s gustom i bujnom tamnom kosom iskušavao je tipke crno-srebrne harmonike. Drugi je pripremao klarinet. Odsvirao je nekoliko tonova, dok je treći vadio veliki kožni bubanj i dugačak štapić s pustenim vrškom. Sjeli su na tri stolice na malome razmaku i nasmiješili se pogledavajući se. Zatim su odsvirali još nekoliko tonova i bolje namjestili stolice. Klarinetist je svukao sako.Potom su se još jedanput pogledali i zasvirali, kao iz vedra neba počevši stvarati najživlju glazbu koju sam ikad čuo. Stoičev je zračio od sreće sa svog prijestolja iza pečene janjetine, dok mi je Helen, koja je sjedila uz mene, stiskala ruku. Bila je to melodija koja se stala vrtoglavo uzdizati, poput ciklona, a zatim podrhtavati u ritmu koji mi je bio posve nepoznat, ali i neodoljiv čim sam se na njega naviknuo - Harmonika je dahtala, a tonovi samo iskakali ispod sviračevih prstiju - zapanjila me brzina i energičnost kojom su svi svirali. Publika je počela radosno podvikivati i bodriti ih.

473

Nakon samo nekoliko minuta dio muškaraca skočio je na noge, među sobom se uhvativši za remenje na hlačama, i zaplesavši jednako živahno. Ulaštene cipele letjele su uvis i žestoko se spuštale na travu. Ubrzo im se pridružilo nekoliko žena u decentnim haljinama, koje su plesale nepomična i uspravljena torza i uz vrtoglave pokrete nogu. Lica plesača blistala su od sreće. Svi su se smiješili kao da ne mogu suspregnuti osmijeh, a zubi harmonikaša na to su reagirali stalnim bljeskovima. Muškarac koji je poveo kolo iz džepa je izvadio bijeli rupčić, uzdignuo ga visoko i tako ih poveo dalje, u neprekidnom vijuganju i kovitlanju. Helen je sve promatrala blistavih očiju, dlanom udarajući takt na stolu, kao da ne može ostati posve mirna. Glazbenici su svirali i svirali, dok smo mi ostali klicali, nazdravljali i pili, a plesači plesali kao da nikad ne namjeravaju stati. Napokon je melodija završila, a povorka se raspala. Svi su brisali oznojena lica i glasno se smijali. Muškarci su došli napuniti čaše, dok su žene tražile rupčiće i popravljale frizure, zajednički se smijuljeći.Harmonikaš je zatim zasvirao novu pjesmu, no ovaj put bili su to nizovi usporenih trilera, dugi i razvučeni tonovi u žalobnome tonalitetu. Zabacio je čupavu glavu, pokazujući zube dok je pjevao. Bila je to, zapravo, napola pjesma, a napola zavijanje, melodija otpjevana baritonom toliko bolna da sam osjećao kako mi se srce steže od osjećaja gubitka, od svih gubitaka koje sam u životu doživio. 'Što to pjeva?' upitao sam Stoičeva, kako bih prikrio emocije koje su me obuzele.'To je jedna stara, vrlo stara pjesma... barem tri-četiri stotine godina, čini mi se. Govori o prelijepoj bugarskoj djevi koju progone turski osvajači. Žele je odvesti u harem mjesnoga paše, a ona odbija. Pobjegla je u visoku planinu u blizini sela, a oni su za njom pojurili na konjima. Na vrhu planine nalazi se visoka litica. Ona ondje kliče kako će radije umrijeti nego postati bezbožničkom priležnicom te se baca sa stijene. Poslije se u podnožju planine pojavljuje vrelo, a iz njega izvire najčišća, najukusnija voda u cijeloj dolini.'Helen je kimala. 'I mi u Rumunjskoj imamo pjesme sličnih tema.''Čini mi se da ih ima gdje god je balkanske narode zahvatio osmanlijski jaram', rekao je Stoičev smrknuto. 'U bugarskome folkloru

474

postoje tisuće takvih pjesama, s raznoraznim temama - odreda je riječ o prosvjedima protiv porobljavanja našeg naroda.'Činilo se da je harmonikaš stekao dojam da nam je dovoljno ranjavao srce, jer se na završetku pjesme lukavo nasmiješio i ponovno zasvirao plesnu glazbu. Ovaj put ustala je većina gostiju i pridružila se povorci koja se poput zmije izvijala travnjakom. Jedan od muškaraca pozvao je i nas. Helen je krenula nakon nekoliko trenutaka, premda sam ja ostao na stolici uz Stoičeva. Međutim, uživao sam gledajući je. Nakon kratke poduke, vješto je svladala korake. Bit će da joj je nekakav ples oduvijek bio u krvi. Prirodno se držala dostojanstveno, noge su joj se kretale sigurno, unatoč isprekidanome ritmu. Dok sam promatrao to gipko tijelo u plavoj bluzi i crnoj suknji, to ozareno lice oko kojeg su poskakivali tamni uvojci, uvidio sam da se praktički molim za to da joj se ništa nikad ne dogodi, usput se pitajući i hoće li mi dopustiti da pazim na nju.

61. glavaAko sam pri prvom susretu sa Stoičevljevom kućom iznenada osjetio beznađe, u trenutku kad sam ugledao Rilski manastir, ispunilo me strahopoštovanje. Manastir se nalazio u neviđeno dubokoj dolini - ondje je gotovo posve ispunjavao - a iznad zidina i kupola dizalo se gorje Rila, strme planine obrasle visokim smrekama. Ranov je parkirao u hladu ispred glavnog ulaza, a odande smo ušli zajedno s još nekoliko skupina turista. Dan je bio suh i vruć. Činilo se da se balkansko ljeto primiče vrhuncu, a prašina s tla vrtložila nam se oko gležnjeva. Velika su drvena vrata bila otvorena. S njihove druge strane ugledali smo prizor koji nikad neću zaboraviti. Oko nas su se nadvijali prugasti zidovi samostanske utvrde, crno-crvene pruge na bijeloj žbuci, s dugačkim drvenim galerijama. Čak trećinu divovskog dvorišta zauzimala je crkva profinjenih proporcija, trijema pokrivena velikim freskama, blijedozelenih kupola blistavih pod podnevnim suncem. Pokraj nje se dizala široka četvrtasta kula od sivog kamena, već na prvi pogled očito starija od svega što se nalazilo uokolo. Stoičev nam je rekao da je to kula Hreljo, koju je srednjovjekovni plemić sagradio kao utočište od političkih neprijatelja. Bio je to jedini preostali dio starijeg manastira koji se nalazio na istome mjestu, a koji su spalili

475

Turci. Manastir je obnovljen tek nekoliko stoljeća poslije i upravo otada krasi ga takva raskoš. Dok smo stajali u dvorištu, oglasila su se crkvena zvona, preplašivši jato ptica koje je poletjelo uvis. Ptice su se iznenađeno vinule prema nebu, a ja sam, prateći ih pogledom, ponovno ugledao te nezamislivo visoke vrhove nad nama - do njih bi čovjeku trebao barem dan penjanja. Gledao sam oko sebe suspregnuta daha: je li tu negdje, na tom drevnome mjestu, i Rossi?Stojeći uz mene s maramom na glavi, Helen me uhvatila pod ruku, a ja sam se sjetio onog trenutka u Aji Sofiji, one večeri u Istanbulu koja mi se sada već činila pradavnom, ali se zapravo dogodila samo nekoliko dana ranije, kad me onako snažno uhvatila za ruku. Osmanlije su ovaj kraj osvojili davno prije nego što su zauzeli Konstantinopol. Po nekakvom redu, putovanje smo trebali početi ovdje, a ne u Aji Sofiji. S druge strane, čak i prije toga, bizantske doktrine, njihova skladna umjetnost i graditeljstvo, iz Konstantinopola su se širili na sve strane i obilježili bugarsku kulturu. Sveta Sofija danas je muzej među džamijama, dok je ova zaklonjena dolina prepuna bizantske kulture.Stoičev, koji je stajao uz nas, očito je uživao u našoj zapanjenosti. Irina, koja je nosila šešir široka oboda, čvrsto ga je držala za nadlakticu. Samo je Ranov stajao sam, po strani, smrknuto zagledan u prelijepi prizor, sumnjičavo se okrećući kad je skupina monaha pod crnim kapuljačama pokraj nas prošla prema crkvi. Silno smo se namučili dok smo ga nagovorili da svojim autom pođe i po Stoičeva i Irinu, te da poveze i njih. Htio je Stoičevu pružiti čast da nam pokaže Rilu, no nema razloga da Stoičev ne dođe autobusom, kao i ostali Bugari. Suzdržao sam se pa nisam rekao kako baš nemam dojam da se on, Ranov, često služi autobusom. Na kraju smo ga uvjerili, iako je i dalje gunđao, tužio se na starog profesora sve od Sofije do Stoičevljeve kuće. Stoičev je svojom slavom promicao praznovjerje i nedomoljubne ideje. Svi znaju da je odbio odustati od svoje vrlo neznanstveničke odanosti pravoslavnoj crkvi. Sin mu studira u Istočnoj Njemačkoj i izopačen je gotovo koliko i otac. No ipak smo dobili bitku, Stoičev je mogao poći s nama, a Irina je za vrijeme stanke za ručak u jednoj planinskoj gostionici zahvalno prošaptala kako bi pokušala spriječiti ujaka da ide na taj put da su morali ići autobusom. Ne bi podnio takav napor uz toliku vrućinu.

476

'U ovom krilu i danas žive monasi', rekao je Stoičev. 'A ondje, na onoj strani, nalazi se hostel u kojem ćemo prespavati. Vidjet ćete kako je noću ovdje mirno, unatoč mnogobrojnim posjetiteljima danju. Riječ je o jednom od naših najvećih nacionalnih blaga i mnogi dolaze ovamo, osobito ljeti. No noću se sve divno smiri i stiša. Dođite,' rekao je još, 'idemo do opata. Jučer sam ga nazvao i očekuje nas.' Poveo nas je neočekivano žustrim korakom, željno gledajući na sve strane, kao da to mjesto u njega ulijeva novi život.Opatove odaje za susrete i sastanke nalazile su se u prizemlju monaškoga krila. Monah u crnoj halji i s dugačkom smeđom bradom pridržao nam je otvorena vrata i tako smo ušli. Stoičev je skinuo šešir i ušao prvi. Opat je ustao s klupe u blizini zida i krenuo prema nama. On i Stoičev pozdravili su se vrlo srdačno. Stoičev mu je poljubio ruku, a opat ga je blagoslovio. Opat je bio vitak i uspravan muškarac kojem je moglo biti oko šezdeset godina. Brada mu je bila prošarana sjedinama, dok su plave oči - iznenadio sam se uvidjevši da ima i plavookih Bugara - bile spokojne. S nama se rukovao na vrlo suvremen način, kao i s Ranovim, koji ga je pozdravio s očitim prijezirom. Potom je svima pokazao da sjednu, a jedan monah u tom je trenutku donio pladanj s čašama. Ovdje ipak nisu bile pune rakije, nego hladne vode. Uz vodu su nam poslužili i one malene zdjelice slatkog od ruže koje smo vidjeli i u Istanbulu. Primijetio sam da Ranov to nije ni kušao, kao da se pribojava otrova.Opat se očito oduševio što ponovo vidi Stoičeva, a meni se nekako činilo da to za obojicu mora biti divna i iznimno ugodna prigoda. Preko Stoičeva upitao nas je iz kojeg smo dijela Amerike, jesmo li već bili u drugim bugarskim manastirima, kako nam može pomoći, koliko ćemo moći ostati. Stoičev je s njim razgovarao nadugo i naširoko, marljivo prevodeći, kako bismo mogli odgovoriti na opatova pitanja. Knjižnicom se možemo služiti koliko nam srce želi, rekao je opat. Možemo spavati u hostelu. Trebali bismo nazočiti službi u crkvi. Slobodno možemo ulaziti u sve dijelove manastira, osim u stambeni dio u kojem su monasi - te je riječi izgovorio uz diskretno kimanje prema Heleni i Irini - a ne želi ni čuti za mogućnost da prijatelji profesora Stoičeva plaćaju smještaj. Iskreno smo mu zahvalili, a Stoičev je ustao. 'A sada,' rekao je, 'budući da smo tako ljubazno dobili

477

sva dopuštenja, idemo u knjižnicu.' Već je polako krenuo prema vratima, prvo poljubivši opatovu ruku i naklonivši se.'Moj je ujak strašno uzbuđen', prošaptala je Irina. 'Kaže da je vaše pismo veliko otkriće za bugarsku povijest.' Pitao sam se zna li doista koliko toga zapravo ovisi o ovom istraživanju, koje su nam se sve mračne sjene ispriječile na putu. No u izrazu njezina lica nisam uspio razabrati neke druge poruke. Pomogla je ujaku da iziđe, a mi smo krenuli za njim, onim veličanstvenim drvenim galerijama koje su okruživale dvorište. Ranov nas je pratio s cigaretom u ruci.Knjižnica je bila smještena u dugačkoj galeriji u prizemlju, gotovo točno nasuprot opatovim odajama. Na ulazu nas je dočekao monah crne brade. Bio je to visok muškarac ispijena izraza lica. Učinilo mi se da se malo dulje zagledao u Stoičeva, a i nas je pozdravio kimanjem, te nas uveo u knjižnicu. 'Ovo je brat Rumen', rekao je Stoičev. 'On je trenutačno knjižničar. Pokazat će nam što nam je potrebno.'Dio knjiga i manuskripata bio je izložen u vitrinama i imao oznake namijenjene turistima. Rado bih ih bio pogledao, no već smo krenuli prema udaljenijim dijelovima, dublje u unutrašnjosti, do kojih se dolazilo iz stražnjeg dijela prostorije. Tako duboko u manastiru bilo je čudesno svježe i ugodno, a čak ni one malobrojne gole žarulje nisu uspijevale posve odagnati duboku tamu iz kutova. U tom mirnom utočištu drveni ormari i police bili su pretrpani kutijama i držačima knjiga. U kutu se u malome svetištu nalazila Djevica s ukočenim, star-malim djetetom koje su, svaki s jedne strane, čuvala dva anđela crvenih krila sa zlatnim svjetiljkama ukrašenim dragim kamenjem. Prastara žbuka na zidovima bila je obojena vapnom, a miris koji nas je obavijao bio je dobro poznati miris pergamenta, velura i baršuna koji polagano trunu. Zadovoljno sam primijetio da je Ranov u najmanju ruku bio toliko pristojan da ugasi cigaretu prije nego što će za nama ući u tu riznicu.Stoičev je nogom udario po kamenom podu, kao da doziva duhove. 'Eto,' rekao je, 'pred vama je sama bit bugarskoga naroda - ovdje monasi već stotinama godina čuvaju naše naslijeđe, nerijetko i u tajnosti. Naraštaji i naraštaji vjernih monaha prepisivali su te rukopise, ili ih skrivali kad su bezbožnici napadali manastir. Riječ je o tek

478

malome dijelu baštine našeg naroda - velik je dio, dakako, uništen. Ali zahvalni smo i na tim ostacima.'Potom se obratio knjižničaru. On je počeo pomno pregledavati oznake na kutijama koje su se nalazile na policama. Nakon nekoliko minuta spustio je jednu drvenu kutiju i iz nje izvadio nekoliko svezaka. Na prvoj je knjizi kao ukras služio izuzetno lijep prikaz Krista - barem mi se učinilo da je riječ o Kristu - s kraljevskom jabukom u jednoj i žezlom u drugoj ruci, lica zastrta izrazom bizantinske melankoličnosti. Na moje veliko razočaranje, među tim veličanstvenim koricama nije bilo pisama brata Ćirila. Ona su se nalazila u neuglednoj knjizi ispod prve. Izgledala je poput stare i izblijedjele kosti. Knjižničar ju je odnio na stol, a Stoičev je željno sjeo uz nju i s užitkom je otvorio. Helen i ja izvadili smo notese, dok je Ranov stao obilaziti police, kao da se toliko dosađuje da ne može mirno stajati na mjestu.'Ako me sjećanje ne vara,' rekao je Stoičev, 'ovdje se nalaze dva pisma i nije posve jasno ima li ih još ili ne - je li brat Ćiril napisao još pisama, koja se nisu očuvala.' Rukom je pokazao prvu stranicu. Gotovo je cijela bila ispisana zgusnutim, zaobljenim, kaligrafskim znakovima, dok je pergament očito bio vrlo star, već gotovo smeđ. Ponovno je nešto upitao knjižničara. 'Da', rekao je, zadovoljno se obraćajući nama. 'I ovo su preveli i natipkali na bugarskome, kao i još nekoliko rijetkih dokumenata iz tog razdoblja.' Knjižničar na stol ispred njega položi jedan fascikl. Stoičev je još nekoliko trenutaka sjedio bez riječi, proučavajući natipkane stranice, pa povremeno pogledavajući drevni kaligrafski tekst. 'Posao su vrlo dobro obavili', rekao je napokon. 'Prevest ću vam koliko bolje budem mogao, da možete zabilježiti.' Uz ponešto zastajkivanja, pročitao nam je dva pisma.

Vaša Ekscelencijo, opate Eupraksije,već tri dana putujemo od Laote prema Vinu. Jednu smo noć prespavali u staji dobrodušnog seljaka, a drugu u eremitariju Svetog Mihaela, u kojem trenutno nema monaha, ali smo se barem sklonili u špilju, na suho. Prošlu noć bili smo prisiljeni prvi se put ulogoriti u šumi, raširiti prostirače po zemlji i leći unutar kruga između konja i kola. Vukovi su se noću toliko približili da smo ih čuli kako zavijaju, na što su užasnuti

479

konji pokušali pobjeći. Jedva smo ih umirili. Sad mi je neizmjerno drago što su s nama braća Ivan i Teodozije, tako visoki i snažni, te sam zahvalan na vašoj mudrosti, što ste nam ih pridodali.Večeras nas je u kuću široka srca primio pastir popriličnog imetka i silne pobožnosti. U ovome kraju ima tri tisuće ovaca, kaže nam, i moli da spavamo na mekim ovčjim kožama i ležajima, iako sam ja odabrao pod, kao mjesto primjerenije za naše štovanje i molitve. Izišli smo iz velike šume i ovdje smo među otvorenim brežuljcima koji se blago dižu i spuštaju na sve strane, gdje u jednakom blaženstvu možemo hodati i po kiši i po suncu. Dobri nam domaćin kaže da su dvaput pretrpjeli napade bezbožnika sa suprotne strane rijeke, do koje je sad tek nekoliko dana hoda, ako se brat Angelus uspije oporaviti i držati tempo. Čini mi se da bismo mu mogli dopustiti da jaše na jednome od konja, iako je njima i sveti teret koji vuku već više nego dovoljan. Na sreću, na cesti nismo vidjeli tragova bezbožnika.Vaš najponizniji sluga u Kristu, brat Ćiriltravanj, ljeta Gospodnjeg 6985.

Vaša Ekscelencijo, opate Eupraksije,grad smo napustili još prije nekoliko tjedana i sad putujemo bezbožničkim područjima. Ne usuđujem se napisati gdje smo, za slučaj da nas uhvate. Možda smo se naposljetku ipak trebali odlučiti za morski smjer, no Bog će nas štititi i na odabranome putu. Vidjeli smo spaljene ostatke dvaju manastira i jedne crkve. Crkva se još dimila. Petorica su tamošnjih monaha obješena zbog planiranja pobune, a njihova preživjela braća već su se raspršila po ostalim manastirima. Više od toga nismo doznali, budući da ne možemo dugo razgovarati s ljudima koji nam prilaze. Međutim, nema razloga smatrati da je među njima bio i manastir koji tražimo. Znak će ondje biti nedvosmislen: čudovište ravno svecu. Budemo li u stanju dostaviti vam ovu poruku, gospodaru, to ćemo učiniti prvom prilikom.Vaš najponizniji sluga u Kristu, brat Ćirillipanj, Ljeta Gospodnjeg 6985.

Nakon što je Stoičev dovršio čitanje, ostali smo sjediti u tišini. Helen je još nešto bilježila, usredotočena izraza lica, dok je Irina sjedila

480

dlanova sklopljenih u krilu, a Ranov nezainteresirano stajao naslonjen na neki ormarić, gdje se češao ispod ovratnika. Ja sam, pak, već bio odustao od nastojanja da pribilježim sve događaje navedene u pismu. Helen će ionako sve zapisati. U njima nije bilo jasnih dokaza o točnome odredištu, nije se spominjala grobnica, ni mjesto pokopa... Razočarao sam se toliko da mi se činilo da će me taj osjećaj zagušiti.No činilo se da Stoičev nije ni najmanje potišten. 'Zanimljivo', rekao je nakon nekoliko minuta. 'Zanimljivo. Vidite... vaše pismo iz Istanbula vremenski mora biti otprilike između ova dva pisma. U prvom i drugom pismu Vlaškom putuju prema Dunavu - to je jasno na temelju toponima. Nakon toga slijedi vaše pismo, koje je brat Ćiril napisao u Konstantinopolu, možda u nadi da će ga odande poslati zajedno s pismima koja je dotad napisao. No nije ih uspio poslati ili ih se bojao poslati - osim ako je ovdje riječ tek o prijepisima - što nikako ne možemo utvrditi. A posljednje pismo napisano je u lipnju. Putovali su kopnom, kako se i navodi u Zaharijinoj "Kronici". Štoviše, vjerojatno se radilo o potpuno identičnome smjeru, od Konstantinopola, preko Edirnea i Haskova, jer je riječ o glavnome smjeru koji iz Istanbula vodi u Bugarsku.'Helen je podigla pogled. 'Ali možemo li biti sigurni da se posljednje pismo odnosi na Bugarsku?''To ne možemo tvrditi s potpunom sigurnošću', priznao je Stoičev. 'Međutim, takvo što držim vrlo mogućim. Ako su iz Tsarigrada - Konstantinopola - putovali u zemlju u kojoj su potkraj 15. stoljeća gorjeli manastiri i crkve, tad je vrlo vjerojatno riječ o Bugarskoj. Osim toga, u vašem pismu iz Istanbula navodi se da im je namjera ići u Bugarsku.'Nisam se mogao suzdržati i ne izraziti silnu frustriranost. 'Ali nema novih podataka o smještaju manastira koji su tražili. Pod pretpostavkom da je uopće riječ o Svetom Georgiju.' Ranov se bio smjestio s nama za stol i sad je sjedio zagledan u palce. Pitao sam se bih li pred njim trebao skrivati zanimanje za Sveti Georgi. No kako ću onda nešto pitati Stoičeva?'Nema.' Stoičev je kimao. 'Brat Ćiril nikako ne bi navodio naziv odredišta, jednako kao što uz Eupraksijeve naslove nije navodio naziv

481

Snagova. Da su ih uhvatili, ti bi manastiri prije ili kasnije doživjeli još strašniju sudbinu ili bi ih u najmanju ruku pretražili.''I ovdje nailazimo na zanimljivu rečenicu.' Helen je upravo dovršila bilježenje. 'Možete nam to ponovno pročitati - to da je znak traženog manastira čudovište ravno svecu? Što mislite, što je to značilo?'Sijevnuo sam pogledom prema Stoičevu. I mene je zaintrigirala ta ista rečenica. On uzdahne. 'Moguće je da je riječ o freski ili ikoni koja se nalazila u manastiru - u Svetom Georgiju, ako su doista išli onamo. Teško je i zamisliti što je moglo biti na takvoj slici. A čak i kad bismo pronašli sam Sveti Georgi, gotovo i nema izgleda da bi ikona koja se ondje nalazila u petnaestom stoljeću još stajala na istome mjestu, osobito s obzirom na činjenicu da je manastir po svoj prilici gorio najmanje jedanput. Ne znam što to znači. Možda je čak riječ o teološkoj referenciji koju bi opat shvatio, a mi u nju ne možemo proniknuti, ili se to možda odnosilo na neki tajni sporazum među njima. Međutim, o tim riječima moramo voditi računa, budući da brat Ćiril kaže kako će po tome znaku znati da su došli na pravo mjesto.'I dalje sam se u sebi borio s neopisivim razočaranjem. Tek tada uvidio sam da sam nekako očekivao da će ta pisma u izblijedjelom uvezu sadržavati završni ključ kojim ćemo riješiti zagonetku, ili barem malko rasvijetliti one zemljovide, budući da sam se još uvijek nadao da ću ih nekako upotrijebiti.'Tu nailazimo i na jedno šire pitanje koje je vrlo neobično.' Stoičev je rukom prešao preko brade. 'U pismu iz Istanbula stoji da se blago koje traže - možda sveta relikvija iz Tsarigrada - nalazi u točno određenom manastiru u Bugarskoj, pa stoga moraju ići onamo. Molim vas, profesore, pročitajte mi ponovno taj dio, molim vas lijepo.'Bio sam ponio tekst pisma iz Istanbula, da mi bude pri ruci dok proučavamo ostala pisma brata Ćirila. 'Ovdje piše: "... to što tražimo već je odvezeno iz grada, na sigurno mjesto u okupiranim bugarskim krajevima.''''To je taj dio,' rekao je Stoičev. 'Pitanje sad glasi', dugačkim kažiprstom počeo je kuckati po stolu ispred sebe, 'zašto bi jednu svetu relikviju, na primjer, 1477. potajno iznosili iz Konstantinopola? Grad je pod osmanlijskom vlašću bio od 1453. i većina relikvija uništena je tijekom zauzimanja. Zašto je manastir Panahrantos preostalu relikviju

482

poslao u Bugarsku, i to dvadeset četiri godine poslije, i zašto su ti monasi krenuli u Konstantinopol upravo po nju?''Pa, ovako...' podsjetio sam ga. 'Iz pisma znamo da su janjičari tražili istu relikviju, a to znači da ju je i sultan na određeni način smatrao vrijednom.'Stoičev je razmišljao o mojim riječima. 'Istina, no janjičari su je počeli tražiti nakon što je bez problema iznesena iz manastira.''To je morao biti sveti predmet koji je i za Osmanlije imao određenu političku moć, dok je ujedno monasima iz Snagova bio duhovno blago.' Helen se mrštila, olovkom kuckajući po obrazu. 'Možda neka knjiga?''Da', rekao sam ja, sada već uzbuđen. 'Što ako je to bila knjiga u kojoj su se nalazile određene informacije koje su trebale monasima, a Osmanlije su ih se željeli domoći?' Ranov, koji je sjedio na suprotnoj strani stola, iznenada me ošinuo pogledom.Stoičev je polagano kimnuo, no ja sam se nakon nekoliko trenutaka sjetio da to zapravo znači da se ne slaže. 'Knjige u tom razdoblju obično nisu sadržavale političke informacije - bili su to uglavnom vjerski tekstovi, nebrojeno puta prepisani radi korištenja u manastirima ili u islamskim vjerskim školama i džamijama, ako je bila riječ o otomanskim tekstovima. Malo je vjerojatno da bi monasi poduzeli tako opasno putovanje, čak i kad bi se trebalo domoći primjerka evanđelja. Osim toga, takve bi knjige ionako već imali u Snagovu.''Samo trenutak.' Helen nas je gledala razrogačenih očiju: nešto joj je palo na pamet. 'Čekajte malo. To je moralo imati veze s potrebama Snagova, ili Zmajeva reda, ili možda s bdijenjem za Vlada Drakulu - sjetite se "Kronike"... Opat je htio da Drakulu pokopaju negdje drugdje.''Istina', rekao je Stoičev zamišljeno. 'Drakulino tijelo htio je poslati u Tsarigrad, čak i pod cijenu života svojih monaha.''Da', prisnažio sam ja. Čini mi se da sam još nešto htio reći, krenuti nekim novim smjerom, no Helen se iznenada okrenula prema meni i protresla mi ruku.'Što je?' upitao sam, no ona se tad već bila pribrala.

483

'Ništa', rekla je tiho, ne gledajući ni mene ni Ranova. Svim sam srcem želio samo da on nekako ustane i iziđe na pušenje, ili da se zasiti razgovora, pa da Helen i ja možemo slobodno govoriti. Stoičev ju je znakovito pogledao i nakon nekoliko trenutaka počeo monotonim glasom objašnjavati kako su se izrađivali i prepisivali srednjovjekovni rukopisi - to su ponekad činili monasi koji su zapravo bili nepismeni, pa su nehotice upisali cijele generacije malenih pogrešaka - i kako suvremeni znanstvenici kodificiraju razlike među njihovim rukopisima. Nikako mi nije bilo jasno zašto o tome priča toliko opširno, iako mi je i to bilo prilično zanimljivo. Nasreću, za cijelog sam predavanja šutio, jer je nakon nekog vremena Ranov uistinu počeo zijevati. Na kraju je ustao i izišao iz knjižnice, iz džepa sakoa izvlačeći cigarete. Čim je nestao, Helen me ponovno ščepala za ruku. Stoičev ju je pomno motrio.'Paule', rekla je. Izraz njezina lica bio je toliko neobičan da sam je uhvatio za ramena, misleći da bi se mogla onesvijestiti. 'Glava! Zar ne shvaćaš? Drakula se u Konstantinopol vratio po glavu!'Stoičev je ispustio prigušen glas, no bilo je prekasno. U tom trenutku, malo se osvrnuvši, iza ruba jedne police s knjigama ugledao sam četvrtasto lice brata Rumena. U međuvremenu se bio tiho vratio u sobu i premda nam je bio okrenut leđima i nešto spremao, svakako nas je slušao. Nakon samo nekoliko trenutaka ponovno je tiho izišao, a mi smo ostali nijemo sjediti. Helen i ja bespomoćno smo se pogledali, a ja sam ustao kako bih pogledao što se nalazi u još dubljim dijelovima knjižnice. Čovjek je izišao, no vjerojatno će ubrzo netko drugi - primjerice, Ranov - čuti za Helenino otkriće. Kako bi Ranovu mogao koristiti takav podatak?

62. glavaTijekom višegodišnjih istraživanja, pisanja i razmišljanja javljali su se tek rijetki trenuci koji su mi donosili tako iznenadan pristup jasnim spoznajama kao trenutak u kojem je Helen naglas izgovorila svoju pretpostavku u knjižnici u Rili. Vlad Drakula vratio se u Konstantinopol po vlastitu glavu - odnosno, opat iz Snagova onamo je poslao njegovo tijelo, da se ujedini s glavom. Je li Drakula takvo što zatražio unaprijed, znajući kolika je nagrada još za života bila

484

raspisana za njegovu glasovitu glavu, svjestan i sultanove sklonosti prikazivanja glava neprijatelja narodu? Ili je opat to preuzeo na sebe, ne želeći da bezglavo tijelo manastirskog pokrovitelja i moguće heretika - ili čak opasne osobe - ostane u Snagovu? Nema sumnje da vampir bez glave ne može biti osobito opasan - prizor bi bio gotovo komičan - no već je i uznemirenost među monasima mogla poslužiti kao dovoljan razlog da opat odluči Drakulu pokopati negdje drugdje, i to uz valjani kršćanski obred. Opat vjerojatno nije mogao preuzeti obavezu uništavanja grofova tijela. A tko zna što je sve opat Drakuli obećao još za života...Meni se u mislima pojavio jedinstven prizor: palača Topkapi u Istanbulu, kamo sam se bio odšetao jednog nedavnog sunčanog prijepodneva, te ulaz pokraj kojeg su otomanski krvnici izlagali glave sultanovih neprijatelja. Drakulina glava vjerojatno bi završila na jednom od najviših kolaca, razmišljao sam - Nabadač napokon naboden na kolac. Koliko bi ga ljudi došlo vidjeti, uvjeriti se u stvarnost dokaza o velikoj sultanovoj pobjedi? Helen mi je jednom rekla da su se čak i stanovnici Istanbula pribojavali Drakule i brinuli se da bi se nekako mogao probiti u njihov grad. Turski logori više ne bi morali strahovati od njegova približavanja. Sultan je napokon stekao nadzor nad tim problematičnim područjem i na vlaško je prijestolje mogao postaviti otomanskog vazala, što je htio još davno učiniti. Od Nabadača je ostao tek taj sablasni trofej, sasušenih očiju, te zamršene, krvlju umrljane kose i brkova.Činilo se da naš pratitelj zamišlja sličnu sliku. Čim smo se uvjerili da je brat Rumen izišao, Stoičev je tiho rekao: 'Pa ipak, to je posve moguće. No kako bi monasi iz Panahrantosa iz sultanove palače izvukli Drakulinu glavu? Uistinu je bila riječ o cijenjenome blagu, kao što u svojoj priči navodi Stefan.''Kako smo mi došli do viza za ulazak u Bugarsku?' upitala je Helen, uzdignutih obrva. 'Bakšiš... u velikim količinama. Manastiri su nakon turskog osvajanja živjeli u velikoj neimaštini, no dio njih mogao je imati i skrivene zalihe - zlatnika, dragog kamenja - nešto čime bi u kušnju doveli čak i sultanovu stražu.'Počeo sam razmišljati o toj mogućnosti. 'U našem istanbulskom turističkom vodiču stajalo je da su glave sultanovih neprijatelja nakon

485

izlaganja pred ulazom bacali u Bospor. Možda je netko iz Panahrantosa prekinuo upravo takav postupak - to bi bilo manje opasno nego do glave doći pred ulazom u palaču.''Istinu o tome jednostavno ne možemo utvrditi,' rekao je Stoičev, 'ali čini mi se da je gospođica Rossi iznijela vrlo dobru pretpostavku. Najvjerojatnije je da su u Tsarigradu tražili upravo njegovu glavu. Za to postoje i valjani teološki razlozi. Naša pravoslavna vjera navodi da tijelo u smrti mora biti koliko je moguće potpunije - primjerice, kod nas se ne prakticira kremiranje - jer ćemo na Sudnji dan uskrsnuti svatko u svome tijelu.''A što je sa svecima i svim njihovim relikvijama razasutim po raznim mjestima?' upitao sam sumnjičavo. 'Kako će oni uskrsnuti cijeli? Da i ne govorim o tome da sam prije nekoliko godina u Italiji vidio pet ruku sv. Franje.'Stoičev se nasmijao. 'Sveci imaju osobite povlastice', rekao je. 'Ali Vlad Drakula, iako izniman borac protiv Turaka, nipošto nije bio svetac. Štoviše, Eupraksije se prilično pribojavao za njegovu besmrtnu dušu, barem prema Stefanovoj priči.''Ili za njegovo besmrtno tijelo', naglasila je Helen.'Tako je,' rekao sam, 'možda moguće da su monasi iz Panahrantosa uzeli njegovu glavu kako bi je valjano pokopali, opasnosti izlažući i vlastiti život, a janjičari su uočili krađu i počeli tražiti, pa ju je opat poslao iz Istanbula, umjesto da je pokopa u gradu. Moguće je da su hodočasnici s vremena na vrijeme odlazili u Bugarsku,' načas sam pogledao Stoičeva, tražeći potvrdu takve pretpostavke, 'pa su poslali po glavu, da je pokopaju u... no, da, u Svetom Georgiju ili nekom drugom bugarskom manastiru u kojem su imali veze. Pa su tako stigli monasi iz Snagova, ali su zakasnili i više nisu uspjeli ujediniti glavu i tijelo. Opat Panahrantosa čuo je za to i razgovarao s njima, a monasi iz Snagova odlučili su dovršiti misiju i stoga su s tijelom krenuli za glavom. Osim toga, morali su što prije otići odande, jer bi se janjičari inače zainteresirali i za njih.''Vrlo dobro, kad je riječ o nagađanjima.' Stoičev mi je uputio svoj čudesni osmijeh. 'Kao što sam rekao, to ne možemo pouzdano utvrditi, jer naši dokumenti ukazuju tek na pojedine događaje. Ali vi ste ih uvjerljivo prikazali. Na koncu ćemo vas ipak trajno odvojiti od

486

nizozemskih trgovaca.' Osjetio sam kako se crvenim, dijelom od zadovoljstva, a dijelom od žaljenja, no on se srdačno smiješio.'A potom je otomanska mreža dobila znak za uzbunu zbog nazočnosti i odlaska monaha iz Snagova,' nastavila je Helen moguću priču, 'pa su možda pretražili manastire i otkrili da su se monasi zadržali u Svetom Ireneju, pa su dužnosnicima uz planirani put poslali upozorenje o tim monasima... moguće u Edirne, pa potom i u Haskovo. Haskovo je bilo prvi veći bugarski grad u koji su došli monasi, pa su tako - kako se to kaže? - zadržani upravo ondje.''Da', dovršio je Stoičev. 'Otomanski dužnosnici mučili su dvojicu među njima, ne bi li se domogli informacija, no ti odvažni monasi nisu ništa odali. A pri pretrazi kola pronađene su samo namirnice. No i uz to nam preostaje pitanje... zašto otomanski dužnosnici nisu pronašli i tijelo?'Malko sam oklijevao. 'Možda i nisu tražili tijelo. Možda su i dalje tražili glavu. Ako su janjičari u Istanbulu o cijeloj priči doznali vrlo malo, moguće je da su smatrali kako glavu nose monasi iz Snagova. U Zaharijinoj "Kronici" stoji da su se Osmanlije razljutili kad su otvorili dva zavežljaja i naišli samo na hranu. Tijelo je moglo biti skriveno i u obližnjoj šumi, ako su monasi nekako unaprijed doznali za pretres.''Ili su možda kola konstruirali tako da se u njima nalazilo posebno skrovište', rekla je zamišljeno Helen.'Ali truplo bi zaudaralo', podsjetio sam je bez imalo sustezanja.'Ovisi u što vjeruješ.' Uputila mi je svoj šarmantni osmijeh.'U što vjerujem?''Tako je. Znaš, tijelo kojem prijeti opasnost da postane nemrtvo, ili već jest nemrtvo, ne raspada se, ili barem trune bitno sporije. Prema predaji, kad bi seljani Istočne Europe posumnjali u pojavu vampira, iskopali bi pokopana tijela i provjeravali stupanj raspadanja, te obredno uništavali tijela koja nisu valjano trunula. Tu pojavu ponegdje bilježimo čak i danas.'Stoičev je zadrhtao. 'Vrlo neobična aktivnost. Za te sam čuo čak i u Bugarskoj, iako je to danas, dakako, protuzakonito. Crkva se oduvijek protivi skrnavljenju grobova, a naša vlada danas se protivi i svim oblicima praznovjerja - koliko god može.'

487

Helen je zamalo slegnula ramenima. 'Je li to imalo neobičnije od nadanja u uskrsnuće tijela?' upitala je, ali se ipak nasmiješila Stoičevu, šarmiravši i njega.'Gospo,' rekao je on, 'naslijeđe tumačimo na vrlo različite načine, no svakako moram pohvaliti vašu dosjetljivost. A sada, prijatelji moji, volio bih malo podrobnije proučiti vaše zemljovide - sinulo mi je da u ovoj knjižnici ima građe koja bi nam mogla pomoći u njihovu tumačenju. Dajte mi recimo sat - to što ću sada raditi vama će biti dosadno, a meni bi trebalo previše vremena da sve objasnim.'Ranov je bio upravo ušao, neumoljiv kao i uvijek, te je stajao i gledao uokolo. Nadao sam se samo da nije čuo kako spominjemo zemljovide.Stoičev se nakašljao. 'Možda biste mogli razgledati ljepote crkve.' Jedva primjetno pogledao je prema Ranovu. Helen je istog trenutka ustala i prišla Ranovu da s njim riješi neku navodnu komplikaciju, dok sam ja diskretno uvukao ruku u svoju torbu i izvukao fascikl s precrtanim zemljovidima. Kad sam uvidio s kolikom ih je željom Stoičev prihvatio, srce mi se ispunilo nadom.Na žalost, činilo se da je Ranova više zanimalo praćenje Stoičevljeva rada i razgovor s knjižničarom nego odlazak do crkve u našem društvu, iako sam ga svim srcem htio nekako odvući. 'Biste li nam pomogli da pronađemo nešto za večeru?' upitao sam. Knjižničar je stajao bez riječi i pomno me motrio.Ranov se nasmiješio. 'Ogladnjeli ste? Ovdje još nije vrijeme za jelo, večera je u šest. Pričekat ćemo večeru. Na žalost, morat ćemo jesti s monasima.' Okrenuo nam je leđa i počeo proučavati policu s knjigama uvezanim u kožu. I to je bio završetak rasprave.Helen je za mnom krenula prema vratima i stisnula mi ruku. 'Idemo u šetnju?' upitala je nakon što smo izišli.'Ne znam jesam li sad u stanju išta učiniti bez Ranova', rekao sam smrknuto. 'O čemu ćemo bez njega razgovarati?'Nasmijala se, no jasno sam vidio da se i ona zabrinula. 'Da se vratim i pokušam mu odvratiti pozornost?''Ne', rekao sam. 'Bolje ne. Što više budemo pokušavali, to će se više pitati što Stoičev točno radi. Ne možemo ga se riješiti, jednako kao što ne možemo ni letjeti.'

488

'On bi lijepo letio.' Helen me uhvatila pod ruku. Dvorište je i dalje blistalo od sunčana svjetla, a čim smo izišli iz hlada divovskih samostanskih zidina i galerija, postalo je vruće. Podigavši pogled, ugledao sam šumovite obronke iznad manastira, te okomite stjenovite vrhove iznad njih. Visoko gore kružio je orao. Monasi u debelim crnim habitima s pojasima, visokim crnim šeširima i dugačkim crnim bradama hodali su amo-tamo između crkve i prizemlja manastira ili meli drvene podove galerija, ili sjedili u sjenovitom trokutu u blizini crkvenog trijema. Pitao sam se kako u toj odjeći podnose ljetnu vrućinu. Dio odgovora pronašao sam u unutrašnjosti crkve. Ondje je bilo svježe kao u kakvoj špilji. Prostor su osvjetljavale samo treperave svijeće i odsjaji na zlatu, mjedi i dragom kamenju. Unutarnji su zidovi bili raskošno pozlaćeni i oslikani prikazima svetaca i proroka - 'Radovi iz devetnaestog stoljeća', rekla je Helen samopouzdano - a ja sam zastao ispred jednog osobito neveselog lika, sveca dugačke bijele brade i pomno razdijeljene bijele kose koji je piljio izravno u nas. Helen je pročitala slova ispisana pokraj njegove aureole. 'Ivan Rilski.''To je onaj čije su kosti ovamo prenesene osam godina prije nego što je naš vlaški prijatelj dospio u Bugarsku? Spominje se u "Kronici".''Da.' Helen je zamišljeno promatrala sliku, kao da smatra da će nam se nekako obratiti budemo li stajali dovoljno dugo.Beskonačno čekanje i gledanje počelo mi je djelovati na živce. 'Helen,' rekao sam, 'pođimo u šetnju. Možemo se ondje uspeti na planinu i malo pogledati uokolo.' Ne posvetim li se nekom fizičkom naporu, razmišljanja o Rossiju će me izludjeti.'U redu', složila se Helen i prodorno me pogledala, kao da mi na licu čita nestrpljivost. 'Ako nije predaleko. Ranov nam ni slučajno neće dopustiti da se previše udaljimo.'Planinski put vijugao je gustom šumom koja nas je od poslijepodnevne vrućine štitila gotovo jednako dobro kao i crkva. Bilo je tako ugodno osloboditi se Ranova, makar i na nekoliko minuta, da sam u hodu jednostavno ljuljao Heleninu ruku naprijed-natrag. 'Misliš da mu je bilo teško birati između nas i Stoičeva?''Oh, nije', rekla je Helen bezličnim glasom. 'Nema sumnje da je za nama poslao nekog drugog. Nakon nekog vremena naići ćemo na tog nekog, tko god bio, osobito ako se zadržimo više od sata. Nikako nas

489

ne može sam držati na oku, a na Stoičeva mora dobro paziti, da vidi kamo će nas odvesti istraživanje.''Zvučiš tako nonšalantno', rekao sam joj, pogledavajući njezin profil dok smo hodali zemljanim putem. U međuvremenu je povukla šešir unatrag, na zatiljak, a lice joj je bilo blago rumeno. 'Ne mogu ni zamisliti kako je to kad odrastaš uz toliko ciničnih spoznaja, uz stalan nadzor.'Helen je slegnula ramenima. 'Nije izgledalo toliko užasno jer nisam znala da postoji nešto drukčije.''A ipak si poželjela napustiti domovinu i otići na Zapad.''Da', rekla je i načas me pogledala. 'Htjela sam napustiti domovinu.'Nekoliko minuta odmorili smo se na stablu koje se srušilo u blizini puta. 'Razmišljao sam o tome zašto su nam dopustili da dođemo u Bugarsku', rekao sam joj. Čak i ondje, u šumi, govorili smo tišim glasom.'I zašto nam uopće dopuštaju da ovako sami hodamo kuda želimo.' Helen je kimnula. 'Razmišljao si i o tome?''Čini mi se', rekao sam polagano, 'da nas ne sprječavaju u traženju toga što tražimo - iako bi to bez problema mogli učiniti - jer žele da pronađemo to što tražimo.''Izvrsno, Sherlock.' Helen mi je dlanom hladila lice. 'Tako si mnogo spoznao.''Pretpostavimo stoga da zapravo znaju ili pretpostavljaju što tražimo. Zašto bi uopće mislili da je važno, vrijedno ili čak moguće da je Vlad Drakula nemrtav?' Morao sam se svojski potruditi da to i izgovorim, iako sam praktički šaptao. 'Nebrojeno puta i sama si mi rekla da komunističke vlade preziru seljačko praznovjerje. Zašto bi nas tako poticali, zašto nas ne onemogućavaju? Misle da će, pronađemo li grob, steći neku nadnaravnu moć nad bugarskim narodom?'Helen je odmahnula glavom. 'Nije stvar u tome. Interes im se nedvojbeno temelji na moći, no pristup je uvijek znanstvenički. Osim toga, dođe li do otkrića nečeg zanimljivog, ne žele da za to bude zaslužan nekakav Amerikanac' Još je nekoliko trenutaka razmišljala. 'Promisli malo... što bi za znanost uopće bilo moćnije od otkrića da je mrtve moguće vratiti u život ili barem u nemrtvost? Osobito za Istočni blok, koji velike vođe drži balzamirane u veličanstvenim grobnicama?'

490

Pred očima mi je bljesnula slika žutog lica Georgija Dimitrova u sofijskome mauzoleju. 'U tom slučaju, imamo razlog više da uništimo Drakulu', rekao sam, ipak osjećajući kako mi iz čela izbija znoj.'Pitam se,' rekla je Helen mračnim tonom, 'bi li njegov završetak bio baš toliko važan za budućnost. Promisli malo što je Staljin radio svome narodu, pa onda Hitler... Nisu morali poživjeti pet stotina godina da bi mogli činiti tolike užase.''Znam', rekao sam. 'I ja sam razmišljao o tome.'Helen je kimnula. 'Najneobičnije je to što se Staljin neskriveno divio Ivanu Groznome. Dvojica vođa koji su bili voljni gaziti i ubijati vlastiti narod - učiniti sve što je potrebno - samo da učvrste vlast. Što misliš, kome se divio Ivan Grozni?'Osjetio sam kako mi u srcu ponestaje krvi. 'Rekla si mi da Rusi imaju mnoštvo priča o Drakuli.''Da. Upravo tako.'Samo sam se zapiljio u nju.'Možeš li uopće zamisliti svijet u kojem bi Staljin poživio pet stotina godina?' Noktom je grebla po mekome mjestu na kori debla. 'Ili zauvijek?'Uvidio sam da nesvjesno stežem šake. 'Misliš da možemo pronaći srednjovjekovni grob a da do njega ne dovedemo nikog drugog?''Bit će to vrlo teško, možda i nemoguće. Uvjerena sam da posvuda imaju ljude koji nas motre.'U tom trenutku na stazi se, iza zavoja, pojavio neki muškarac. Ta iznenadna pojava toliko me zatekla da sam zamalo glasno opsovao. No bio je to čovjek jednostavna izgleda, u gorštačkoj odjeći, sa svežnjem grana na leđima. Mahnuo nam je u znak pozdrava i samo nastavio hodati. Pogledao sam Helen.'Vidiš?' rekla je tiho.Uspevši se još više, nakon nekog vremena naišli smo na strmi izbojak stijene. 'Pogledaj', rekla je Helen. 'Sjednimo ovdje, da malo predahnemo.'Strma, šumom obrasla livada nalazila se točno pod nama, gotovo posve ispunjena zidinama i crvenim krovovima manastira. Tek sam sad jasno spoznao veličinu cijelog kompleksa. Tvorio je uglat oklop oko crkve čije su kupole blistale pod poslijepodnevnim svjetlom, dok

491

se u sredini dizala Hreljova kula. 'Odavde se jasno vidi kako je manastir izvrsno utvrđen. Zamisli samo koliko ih je često neprijatelj ovako gledao s visine.''Ili hodočasnici', podsjetila me Helen. 'Za njih je to bilo duhovno odredište, a ne vojni izazov.' Naslonila se na neko stablo i poravnala suknju. U međuvremenu je spustila torbicu na zemlju, skinula šešir i zadigla rukave blijedoplave bluze, želeći se malo rashladiti. Sitne kapljice znoja blistale su na njezinu čelu i obrazima. Na licu joj je titrao izraz koji mi je bio najdraži - izgubljena duboko u mislima, istodobno zagledana i u sebe i van, široko otvorenih kapaka i koncentrirana pogleda, odlučnog položaja vilice. Taj sam pogled nekako volio i više nego kada je gledala izravno u mene. Maramu je nosila oko vrata, iako su tragovi knjižničarevih zuba izblijedjeli i pretvorili se u jedva primjetnu modricu pod kojom je svjetlucao križić. Ta opora ljepota u meni je izazvala oštru bol, ne tek plod fizičke žudnje, nego i svojevrsnog strahopoštovanja prema njezinoj savršenoj potpunosti. Bila je nedodirljiva, moja, a ujedno za mene toliko izgubljena.'Helen', rekao sam, ne uhvativši je za ruku. Nisam namjeravao govoriti, no više se nisam mogao zaustaviti. 'Volio bih te nešto pitati..-'Kimnula je, i pogledom i mislima još na onom divovskom svetištu pod nama.'Helen, hoćeš li se udati za mene?'Polagano se okrenula prema meni i već sam se počeo pitati je li to što vidim na njezinu licu zapanjenost, zabavljenost ili užitak. 'Paul', rekla je strogim glasom. 'Koliko se dugo poznajemo?''Dvadeset tri dana', priznao sam. Tek tada uvidio sam da nisam dovoljno promislio o tome što ću učiniti ako odbije, no bilo je prekasno, više nisam mogao povući pitanje i sačuvati ga za neku drugu priliku. I ako kaže ne, ne mogu se baciti s planine usred potrage za Rossijem, iako bih se mogao naći u takvom iskušenju.'Misliš da me poznaješ?''Ni najmanje', uzvratio sam odlučno.'Misliš da ja poznajem tebe?''Ne znam...'

492

'Jedno s drugim imamo tako malo iskustva. Potječemo iz dva posve različita svijeta.' Ovaj put se nasmiješila, kao da ublažava riječi. 'Osim toga, oduvijek sam mislila kako se neću udati. Nisam od žena koje se udaju. A ovo?' Dodirnula je maramu na vratu. 'Oženio bi se ženom koju je obilježio pakao?''Štitio bih te od svih oblika pakla koji bi ti se pokušali približiti.''Ne bi li to bilo veliko opterećenje? A kako bismo imali djecu,' gledala me prodorno i izravno, 'znajući da kontaminacija nekako može djelovati i na njih?'Govor mi je otežavalo pečenje u vratu. 'Je li to onda ne ili ću te jednostavno pitati nekom drugom prilikom?'Njezina ruka - nisam ni mogao zamisliti život bez te ruke, tih četvrtasto odrezanih noktiju i meke kože ponad tvrdih kostiju - uhvatila je moju ruku i ja sam u djeliću sekunde pomislio kako nemam prsten koji bih joj mogao staviti na prst.Helen me ozbiljno pogledala. 'Odgovor glasi: naravno da hoću.'Nakon višetjedne neplodne potrage za drugom meni najdražom osobom, bio sam odviše omamljen lakoćom otkrića da bih nešto rekao, čak i da bih je poljubio. Nijemo smo sjedili jedno uz drugo, zagledani u crvene, zlatne i sive nijanse divovskog manastira.

63. glavaU hotelskoj sobi koju je unajmio moj otac, Barley je stajao uz mene, zagledan u nered. No upravo je on uočio ono što je meni promaklo - papire i knjige na krevetu. Naišli smo na izlizani primjerak Drakule Brama Stokera, novu povijest srednjovjekovne hereze na jugu Francuske, te knjigu vrlo stara izgleda o vampirskoj predaji u Europi.Među knjigama su se nalazili razni papiri, pa tako i bilješke napisane njegovim rukopisom, a među njima i mnogo razglednica, ispisanih meni posve nepoznatim rukopisom, skladnom tamnom tintom, elegantnim sitnim slovima. Barley i ja počeli smo istovremeno i bez dogovora - kako mi je samo ponovno bilo drago što nisam sama - pretraživati sve što se nalazilo na krevetu, a ja sam se nekako instinktivno prvo dohvatila razglednica. Krasile su ih poštanske marke raznih zemalja: Portugala, Francuske, Italije, Monaka, Finske, Austrije... Marke su bile netaknute, bez tragova žiga. Poruka s jedne

493

razglednice katkad se nastavljala na još četiri-pet razglednica, pomno označenih rednim brojevima. Što me najviše zaprepastilo, na svakoj je bio identičan potpis: "Helen Rossi". I sve su bile upućene meni.Barley, koji mi je virio preko ramena, uvidio je koliko sam zapanjena, pa smo zajedno sjeli na rub kreveta. Prva je bila iz Rima - crno-bijela fotografija prikazivala je ostatke Foruma.

svibanj 1962.Voljena moja kćeri,na kojem jeziku da ti pišem, dijete mojega srca i mojega tijela, dijete koje nisam vidjela već više od pet godina? Cijelo to vrijeme trebale smo razgovarati, nejezikom koji se sastoji od jedva čujnih zvukova, pogleda, šapata. Neopisivo mi je teško razmišljati, sjećati se što smo sve propustile, tako da danas moram prestati pisati, iako mi je ovo tek prvi pokušaj.Voli te tvoja majka, Helen Rossi

Druga je razglednica bila u boji, već izblijedjela, a prikazivala je cvijeće u velikim ukrasnim posudama - "Jardins de Boboli - Park Boboli - Firenca".

svibanj 1962.Voljena moja kćeri,odat ću ti jednu tajnu: mrzim taj engleski. Kao da rješavam test iz gramatike ili slušam predavanje iz književosti. Duboko u srcu imam dojam da bih s tobom najbolje razgovarala na svome jeziku, na mađarskom, ili čak na jeziku koji kola mojim mađarskim - rumunjskome. Rumunjski je jezik neprijatelja kojeg tražim, no čak mi ga ni ta činjenica nije pokvarila. Da mi jutros sjediš u krilu i gledaš ovaj park održala bih ti prvu lekciju: "Ma numesc..." Potom bismo u beskraj šaptale tvoje ime, tim blagim jezikom koji je i tebi materinji jezik. Objasnila bih ti da je rumunjski - jezik odvažnih, dobrih i tužnih ljudi, pastira i poljodjelaca, jezik tvoje bake, čiji je život on uništio izdaleka. Pričala bih ti prelijepe stvari koje je ona pričala meni, o zvijezdama nad njezinim selom, o fenjerima na rijeci. "Ma numesc..."

494

Kad bih ti pričala o tome, osjetila bih sreću kakvu ne bih ni mogla podnijeti u samo jednome danu.Voli te tvoja majka, Helen Rossi

Barley i ja samo smo se pogledali, a on me zatim nježno zagrlio.

64. glavaKad smo se vratili u knjižnicu, zatekli smo Stoičeva za stolom, silno uzbuđenog. Ranov je sjedio na suprotnoj strani stola, prstima lupkao po površini i povremeno pogledavao dokumente koje je stari znanstvenik odlagao u stranu. Na njemu dotada nisam vidio toliku uzrujanost i po tome sam zaključio da Stoičev nije odgovarao na njegova pitanja. Kad smo se pojavili, Stoičev je željno podigao pogled. 'Čini mi se da sam uspio', rekao je šaptom. Helen je sjela do njega, a ja sam se nadvio nad rukopise koje je proučavao. Po izgledu i izvedbi nalikovali su pismima brata Ćirila. Skladan rukopis odlikovao se uskim i stisnutim slovima na izblijedjelim listovima koji su se uz rubove mrvili. Odmah sam prepoznao staroslavensku glagoljicu. Do njih je bio položio naše zemljovide. Uvidio sam da više gotovo i ne dišem, bezrazložno se nadajući da će nam reći nešto istinski važno. Možda je grobnica čak i ovdje, u Rili, pomislio sam iznenada - možda je upravo zato Stoičev svakako htio doći ovamo, jer je tako nešto i pretpostavljao. Međutim, iznenadio sam se i osjetio nelagodu zbog činjenice da nam nešto želi priopćiti pred Ranovim.Stoičev je pogledao oko sebe, načas pogledao Ranova, dlanom protrljao naborano čelo i tiho rekao: 'Držim da se grob ne nalazi u Bugarskoj.'Osjetio sam kako mi se sva krv slijeva iz glave. 'Molim?' Helen je nepomično gledala Stoičeva, a Ranov se okrenuo od nas, prstima bubnjajući po stolu, kao da nas sluša tek jednim uhom.'Žao mi je što ću vas razočarati, prijatelji moji, no na temelju ovog rukopisa, koji već godinama nisam pogledao, zaključio sam da se skupina hodočasnika 1478. iz Svetog Georgija vraćala u Vlašku. Ovo je praktički carinski dokument - dopuštenje da neke kršćanske relikvije vlaškog porijekla vrate u Vlašku. Žao mi je. Možda ćete jednog dana moći otputovati onamo i dodatno istražiti cijelu priču.

495

Međutim, ako biste voljeli nastaviti istraživati hodočasničke smjerove u Bugarskoj, rado ću vam pomoći.'Bez riječi sam piljio u starca. Nakon svega ovoga, nema nikakvih izgleda da uđemo u Rumunjsku, pomislio sam. Pravo je čudo što smo i tako daleko dospjeli.'Preporučujem da ishodite dozvolu za posjet nekim drugim manastirima i putevima uz koje se nalaze, a pritom osobito mislim na Bačkovo. Riječ je o prelijepome primjeru bugarskog bizantskog stila, a zdanja su neusporedivo starija nego ovdje u Rili. Osim toga, kod njih se nalazi podosta vrlo rijetkih rukopisa koje su monasi na hodočašćima donosili u manastir kao darove. Biće vam zanimljivo, a na taj način moći ćete prikupiti i dio građe za članke.'Na moje beskonačno iznenađenje, Helen je, kako se činilo, rado pristajala na takav plan. 'Bi li to bilo moguće organizirati, gospodine Ranov?' upitala je. 'Možda bi profesor Stoičev volio poći s nama.''Oh, na žalost, ja moram poći kući', rekao je Stoičev sa žaljenjem u glasu. 'Imam mnogo posla. Volio bih vam pomoći u Bačkovu, no mogu vam poslati pismenu preporuku koju ćete predati opatu. Gospodin Ranov može vam prevoditi, a opat će vam pomoći s eventualnim prijevodima manuskripata. Izvrsno je upućen u povijest manastira.''U redu.' Činilo se da je Ranovu drago što nas Stoičev napušta. Nemamo što reći u vezi s tom užasnom situacijom, pomislio sam. Moramo se jednostavno i dalje pretvarati da ćemo istraživati građu u jednom drugom manastiru, te usput odlučiti što ćemo učiniti. Rumunjska? Pred očima su mi se ponovno ukazala Rossijeva vrata na sveučilištu: zatvorena, zaključana. Rossi ih više nikad neće otvoriti. Omamljeno sam gledao kako Stoičev vraća manuskripte u kutiju i zatvara je poklopcem. Helen ju je umjesto njega odnijela do police i pomogla mu da iziđe iz knjižnice. Ranov nas je slijedio bez riječi - pretpostavio sam da u toj njegovoj šutnji ima i likovanja. Što god da smo zapravo tražili, sad je izvan našeg domašaja i ponovno ćemo ostati sami s vodičem. Tako će nam moći pomoći da dovršimo istraživanje i što prije napustimo Bugarsku.Irina je, pokazalo se, za to vrijeme bila u crkvi. Krenula je prema nama preko užarenog dvorišta čim smo se pojavili, a kad ju je ugledao,

496

Ranov je skrenuo u stranu, popušio cigaretu u jednoj od galerija, a zatim došao do glavnih vrata i kroz njih nestao. Učinilo mi se da je kod izlaza ubrzao korak. Možda se i on želi malo odmoriti od nas. Stoičev je umorno sjeo na drvenu klupu u blizini ulaza, u Irininu zaštitničkom zagrljaju. 'Čujte', rekao je vrlo tiho, smiješeći nam se kao da neobavezno čavrljamo. 'Moramo se brzo dogovoriti, dok nas naš prijatelj ne čuje. Nisam vas htio prestrašiti. Nema dokumenata koji bi govorili o hodočasnicima koji su se u Vlašku vraćali s relikvijama. Žao mi je što sam lagao. Vlad Drakula svakako je pokopan u Svetom Georgiju, gdje god to točno bilo, a ja sam ipak otkrio nešto vrlo važno. U "Kronici" Stefan kaže da se Sveti Georgi nalazi u blizini Bačkova. Nisam uspio utvrditi nikakvu sličnost između područja oko Bačkova i vaših zemljovida, ali ovdje sam naišao na pismo opata Bačkova upućeno opatu Rile, s početka šesnaestog stoljeća. Nisam se usudio pokazati vam ga pred našim pratiteljem. U tom pismu navodi se da opat Bačkova više ne treba pomoć opata Rile, kao ni drugih svećenika, u gušenju hereze u Svetom Georgiju, jer je manastir spaljen, a monasi su se raspršili na razne strane. Rilskog opata upozorava da bude oprezan u vezi s monasima iz Bačkova, kao i svim ostalim monasima koji bi mogli širiti ideju da je zmaj ubio Svetog Georgija - Svetog Jurja - jer je to znak hereze.''Zmaj je ubio... čekajte malo', rekao sam. 'Mislite na one riječi o čudovištu i svecu? Ćiril je rekao da traže manastir sa znakom da su svetac i čudovište ravni, jednaki.''Sveti Juraj jedan je od najvažnijih likova u bugarskoj ikonografiji', rekao je Stoičev tiho. 'Bilo bi uistinu neobično da se priča nekako izokrene i da zmaj nadvlada svetog Jurja. No sjećate se da su vlaški monasi tražili manastir koji je već imao taj znak, jer bi to bilo ispravno mjesto na koje bi trebalo dovesti Drakulino tijelo, da se ponovno ujedini s glavom. Sad se već počinjem pitati je li postojala i neka veća hereza za koju ne znamo - za koju se možda znalo u Konstantinopolu ili Vlaškoj, ili je za nju možda znao čak i sam Drakula... Je li Zmajev red imao vlastita duhovna vjerovanja, izvan crkvenog reda? Je li mogao nekako stvoriti herezu? Do danas mi nije pala na pamet takva mogućnost.' Odmahivao je glavom. 'Morate poći u Bačkovo i tamošnjeg opata upitati zna li nešto o toj ravnopravnosti ili izmjeni

497

uloga čudovišta i sveca. Morate ga pitati u tajnosti. Pismo koje mu šaljem - a koje će vam vodič uzeti i pročitati ga - spominjat će samo vašu želju da istražite hodočasničke puteve, no vi ćete sami morati pronaći način da s njim razgovarate u tajnosti. Osim toga, jedan tamošnji monah nekoć je bio znanstvenik i istaknuo se istraživanjima povijesti Svetog Georgija. Radio je s Atanasom Angelovim i druga je osoba koja je uopće vidjela Zaharijinu "Kroniku". Znao sam ga po prezimenu Pondev, no ne znam kako se zove sada, kao monah. Opat će vam pomoći da dođete do njega. I još nešto... Ovdje nemam zemljovid područja oko Bačkova, no uvjeren sam da se negdje sjeveroistočno od manastira nalazi dugačka i zavojita dolina kojom je nekoć vjerojatno tekla rijeka. Sjećam se da sam to jednom vidio i da sam s monasima razgovarao o tome kada sam posjetio taj kraj, iako se sad više ne sjećam kako su je zvali. Bi li to mogao biti rep našeg zmaja? No gdje bi mu onda bila krila? Možda planine? Morate potražiti i njih.'Bio bih najradije kleknuo pred njega i poljubio mu stopala. 'Ali vi ne idete s nama?''Za takvo što usudio bih se usprotiviti čak i svojoj nećakinji,' odgovorio je smiješeći joj se, 'no bojim se da bismo tako samo pobudili još više sumnje. Bude li vaš vodič mislio da me još zanima ovo istraživanje, bit će oprezniji. Dođite do mene čim se vratite u Sofiju, bude li to moguće. Cijelo vrijeme mislit ću na vas i moliti se za vaš nesmetan povratak, kao i za to da pronađete što tražite. Evo... ovo morate ponijeti.' U Helenin dlan tad je utisnuo neki maleni predmet, no ona je toliko brzo stisnula šaku da nisam vidio o čemu je riječ, ni kamo je to nešto spremila.'Gospodina Ranova nema neuobičajeno dugo', rekla je tiho.Brzo sam je pogledao. 'Da idem pogledati?' Već sam se počeo oslanjati na Helenin instinkt, pa sam prema izlazu krenuo i ne čekajući odgovor.Ranova sam ugledao odmah ispred velikog kompleksa. Stajao je s nekim drugim muškarcem u blizini dugačkog plavog automobila Taj je drugi čovjek bio visok i elegantan, u ljetnom odijelu i šeširu. Zbog nečega što sam vidio na njemu zastao sam kao ukopan u sjeni velikih vrata. Zatekao sam ih usred energičnog razgovora koji se iznenada prekinuo. Onaj zgodni muškarac Ranova je potapšao po leđima i sjeo

498

u automobil. I sam sam osjetio takav prijateljski pljesak - dobro sam poznavao tu gestu - jer je jednom završio i na mome ramenu. Koliko se god to doimalo nevjerojatnim, ali čovjek koji je sad brzo napuštao prašno parkiralište nesumnjivo je bio Geza Jozsef. Povukao sam se u dvorište i koliko sam mogao brže vratio se do Helen i Stoičeva. Helen me pomno promatrala. Možda se i ona počela oslanjati na moj instinkt. Na trenutak sam je povukao u stranu, a Stoičev je, iako je ostao zbunjen, bio odviše pristojan da nešto pita. 'Čini mi se da je tu Jozsef, prošaptao sam žurno. 'Nisam vidio lice, no netko tko mu je nevjerojatno sličan upravo je razgovarao s Ranovim.''Sranje', rekla je Helen tiho. Čini mi se da je to bilo prvi i posljednji put da sam iz njezinih usta čuo psovku.Već trenutak poslije Ranov je žurno ušao u dvorište. 'Vrijeme je za večeru', rekao je bezličnim tonom, a ja sam se odmah upitao je li već požalio što nas je na nekoliko minuta ostavio same sa Stoičevim. Na temelju njegova tona bio sam posve siguran da me nije vidio na ulazu. 'Dođite. Sad ćemo jesti.'Večera je u samostanskoj tišini bila izvrsna; bila su to domaća jela koja su posluživala dvojica monaha. Pokazalo se da je u hostelu s nama odsjela i šačica turista, a ja sam primijetio i da neki ne govore bugarski. Turisti koji govore njemački zacijelo su doputovali iz Istočne Njemačke, zaključio sam, a onaj drugi jezik možda bi mogao biti češki. Jeli smo željno, za dugačkim drvenim stolom, uz monahe koji su se bili rasporedili za obližnjim stolom, a ja sam s veseljem iščekivao uske ležajeve. Helen i ja nismo ni na trenutak ostali nasamo, no znao sam da svakako razmišlja o Jozsefu i činjenici da se pojavio ovdje. Što je radio s Ranovim? Odnosno, što želi od nas? Sjetio sam se kako me Helen upozorila da nas prate. Kako je znao gdje smo?Dan je bio strašno naporan, no ja sam toliko htio stići u Bačkovo da bih rado bio krenuo i pješice, samo da sam znao da ću tako brže stići. Umjesto toga, poći ćemo na spavanje i pripremiti se za sutrašnje Putovanje. Uz hrkanje iz Istočnog Berlina i Praga, čut ću Rossijev glas kako zamišljeno govori o nekom prijepornom pitanju iz našega rada, te Helen, kako zabavljena mojom manjkavom pronicavošću, govori: 'Naravno da hoću.'

499

65. glavalipanj 1962.Voljena moja kćeri,imućni smo, znaš, zbog određenih užasnih stvari koje su se dogodile meni i tvom ocu. Veći dio tog novca ostavila sam tvome ocu, da se brine za tebe, no i ja imam dovoljno da izdržim dugotrajnu potragu, pravu opsadu. Dio novca zamijenila sam u Zurichu, prije gotovo dvije godine, i ondje otvorila bankovni račun pod imenom koje nikad nikome neću odati. Na računu je mnogo novca. S njega podižem sredstva jedanput na mjesec, za najamninu soba, za naknade u arhivima, za jela u restoranima. Trošim koliko mogu manje, kako bih jednog dana tebi dala sve što preostane, djetešce moje, jednom kad postaneš žena.Voli te tvoja majka, Helen Rossi

lipanj 1962.Voljena moja kćeri,ovo je bio jedan od onih teških i neugodnih dana. (Ovu razglednicu neću poslati. Ako ikad pošaljem neku od njih, ovu sigurno neću.) Ovo je jedan od onih dana kad se više ne mogu sjetiti tražim li tog vraga ili od njega jednostavno bježim. Stojim pred ogledalom, starim zrcalom u sobi u hotelu d'Este... Staklo ima točkice i mrlje nalik na mahovinu koja se penje zaobljenom površinom. Skidam maramu, stojim i prstom dodirujem ožiljak na vratu, crvenilo koje nikad neće posve zarasti. Pitam se hoćeš li ti pronaći mene prije nego što ja pronađem njega. Pitam se hoće li on pronaći mene prije nego što ja pronađem njega. Pitam se zašto me već nije pronašao. Pitam se hoću li te ikada ponovno vidjeti.Voli te tvoja majka, Helen Rossi

kolovoz 1962.Voljena moja kćeri,kada si se rodila, kosa ti je bila crna i u kovrčama je prianjala za mokru glavicu. Nakon što su te oprali i obrisali, pretvorila se u meko paperje oko tvojega lica, tamna poput moje, ali i crvenkasta poput očeve. Ležala sam omamljena morfijem, držala te i gledala kako se

500

svjetlo u tvojoj kosici mijenja, kako cigansku tamu zamjenjuju svjetliji tonovi, a kosa zatim ponovno postaje tamna. Sve na tebi bilo je sjajno i blistavo. Ja sam te u sebi oblikovala i laštila a da i nisam znala što radim. Prstići su ti bili zlaćani, obrazi ružičasti, trepavice i obrve nalik na perje malene vrane. Moja je sreća nadvladala čak i morfij.Voli te tvoja majka, Helen Rossi

66. glavaProbudio sam se rano i uvidio da ležim na uskome ležaju u muškoj spavaonici u Rili. Sunce se tek počelo nazirati kroz malene prozore koji su gledali na dvorište, a dio turista još je čvrsto spavao. Čuo sam prvo javljanje crkvenog zvona još u tami, i sada se ponovno oglasilo. Čim sam se probudio, ovaj sam put prvo pomislio kako je Helen rekla da će se udati za mene. Htio sam je vidjeti, što prije, pronaći trenutak u kojem ćemo ostati sami i kada ću je upitati je li ono jučer bio tek san. Sunčano svjetlo koje je ispunjavalo dvorište odražavalo je moju iznenadnu sreću, a jutarnji zrak doimao mi se nevjerojatno svježim, ispunjenim stoljećima i stoljećima svježine.No Helen nije bilo za doručkom. Ranov je sjedio u blagovaonici, mrzovoljan kao i uvijek. Pušio je sve dok ga neki monah nije obzirno zamolio da s cigaretom iziđe u dvorište. Čim sam doručkovao, hodnikom sam se zaputio prema ženskome krilu, gdje smo se Helen i ja protekle večeri rastali. Vrata su bila otvorena. Ostale žene, Čehinje i Nijemice, već su bile izišle, za sobom ostavivši uredno namještene krevete. Helen je, kako se činilo, i dalje spavala. Na ležaju najbližem prozoru nazirao sam njezin lik. Ležala je okrenuta prema zidu, a ja sam tiho ušao, misleći kako je sad moja zaručnica, te kako imam pravo poljupcem joj poželjeti dobro jutro, čak i u samostanu. Zatvorio sam vrata nadajući se da neće baš u tom trenutku slučajno naići koji monah.Helen je ležala leđima okrenuta sobi, na ležaju pokraj prozora. Kad sam se približio, malko se okrenula prema meni, kao da je nekako naslutila da sam iza nje. Glava joj je bila nagnuta unatrag?Oči zatvorene, tamni uvojci razasuti po jastuku. Duboko usnula, disala je teško, gotovo hrkala. Pomislio sam kako se vjerojatno silno umorila od naših putovanja i šetnje u koju smo se zaputili dan ranije, no

501

određena neprirodna nepomičnost njezina tijela nagnala me da joj pridem još bliže, obuzet nelagodom. Nadvio sam se nad nju, misleći kako ću je poljubiti još i prije nego što se probudi, a zatim sam, u samo jednom užasnom trenutku, uočio kako joj je lice blijedo i zelenkasto, te kako na vratu ima svježe krvi. Na mjestu na kojem se nalazila već gotovo posve zarasla rana, na najskrovitijem dijelu vrata, iz dviju malenih crvenih i otvorenih rupica, polagano je istjecala krv. Malo krvi vidjelo se i na rubu bijele plahte, a nešto više na rukavu bijele spavaćice koja je izgledala prilično jeftino i nekvalitetno, na mjestu na kojem je u snu jednu ruku zabacila unatrag. Prednja strana spavaćice bila je povučena u stranu i malko poderana, a jedna dojka bila je gola gotovo do same tamne bradavice. Sve to vidio sam u jednom užasnom trenutku paraliziranosti. Činilo mi se da mi je srce prestalo kucati. Potom sam ispružio ruku i plahtom obzirno pokrio njezinu golotinju, kao da pokrivam dijete prije spavanja. U tom trenutku ništa drugo nije mi padalo na pamet. U grlo mi se uspeo jecaj, bijes koji još nisam istinski ni osjetio.'Helen!' Oprezno sam je prodrmao, držeći je za rame, no izraz lica nije se uopće promijenio. Tek sam tada uvidio koliko je ispijena, kao da je čak i u snu muči bol. Gdje joj je onaj križić? Iznenada sam ga se sjetio i pogledao na sve strane. Pronašao sam ga pod nogama. Lančić je pukao. Je li ga netko strgnuo ili ga je sama potrgala u snu? Ponovno sam je prodrmao. 'Helen, probudi se!'Ovaj se put promeškoljila, ali nemirno. Upitao sam se hoću li joj nekako naškoditi probudim li je prenaglo. Međutim, gotovo je odmah otvorila oči i namrštila se. Kretnje su joj bile vrlo slabašne. Koliko je krvi izgubila te noći, dok sam ja čvrsto spavao u susjednoj prostoriji? Zašto sam je ostavio samu, i tada i ostalih noći?'Paul', rekla je zbunjeno. 'Što radiš ovdje?' S mukom se pridigla, sjela i uočila da joj je spavaćica poderana. Položila je ruku na vrat, dok sam ja gledao, obuzet nijemom boli, i polagano je udaljila od sebe. Na prstima je sad imala ljepljivu krv koja se sušila. Zagledala se prvo u prste, potom u mene. 'O, Bože', rekla je. Sjela je još uspravnije, a ja sam osjetio prvi tračak olakšanja, unatoč užasnutome izrazu njezina lica. Da je izgubila previše krvi, ne bi bila u stanju reagirati čak ni

502

tako. 'Oh, Paule', prošaptala je. Sjeo sam na rub kreveta, uhvatio je za drugu ruku i čvrsto je stisnuo.'Jesi li posve budna?' upitao sam.Kimnula je.'I znaš gdje si?''Da', odgovorila je, ali je pritom pognula glavu i zagledala se u krvavu ruku, te počela prigušeno jecati. Bio je to strašan zvuk. Dotada nisam čuo da naglas plače. Jecaji su mojim bićem prolazili poput vala užasne hladnoće.'Ovdje sam, uz tebe', rekao sam i poljubio joj čistu ruku.Stisnula mi je prste, i dalje plačući, a zatim se pokušala pribrati. 'Moramo razmisliti što... je li to moj križić?''Da.' Pridigao sam ga, pomno je motreći. Na moje beskonačno olakšanje, ničim nije pokazala da se lecnula ili da želi ustuknuti pred križem. 'Sama si ga skinula?''Ne, naravno da nisam.' Odmahnula je glavom, a niz obraz joj je kliznula zaostala suza. 'I ne sjećam se da mi je pukao lančić. Ne bih rekla da bi oni... on... se usudio, ako ćemo vjerovati legendi.' Brisala je lice, dobro pazeći da rukom ne dodirne ranu na vratu. 'Vjerojatno sam ga potrgala dok sam spavala.''I meni se čini, s obzirom na mjesto na kojem sam ga pronašao.' Pokazao sam joj mjesto na podu. 'I ne osjećaš... nelagodu... kad ti je u blizini?''Ne', rekla je iznenađeno. 'Barem zasada.' Od te ledene riječi zastao mi je dah.Ispružila je ruku i dodirnula križić, isprva neodlučno, a potom ga je uzela. Odahnuo sam. Helen također. 'Zaspala sam razmišljajući o majci, te o članku o transilvanijskom vezu koji bih voljela napisati - ti su vezovi poznati i izvan Transilvanije, znaš - i probudila sam se tek sada.' Odjednom se namrštila. 'Nešto sam ružno sanjala, no u svemu mi se nekako pojavljivala majka, i ondje je... tjerala nekakvu veliku crnu pticu. Kad ju je napokon otjerala, nagnula se i poljubila me u čelo, kao kad sam bila mala, prije spavanja, i tada sam ugledala znak,' načas je zastala, kao da joj razmišljanje donosi bol, 'na njezinu sam golom ramenu ugledala zmaja, no činilo mi se da je to jednostavno

503

normalan dio nje, a ne nešto strašno. A kad me poljubila u čelo, više se nisam bojala.'Osjetio sam kako me obuzima neobično strahopoštovanje, prisjećajući se noći kad sam, po svemu sudeći, ubojicu svog mačka odagnao ponoćnim čitanjem o životu nizozemskih trgovaca koje sam toliko zavolio. Nešto je zaštitilo i Helen, barem u određenoj mjeri. Pretrpjela je tešku ozljedu, ali joj napadač nije isisao krv. Nijemo smo se gledali.'Ovo je moglo završiti i neusporedivo gore', rekla je.Zagrlio sam je i osjetio kako inače čvrsta i postojana ramena drhte. I ja sam drhturio. 'Da', prošaptao sam. 'Ali moramo te čuvati od svega.'Odjednom je počela odmahivati glavom, kao da ne može vjerovati. 'A nalazimo se u samostanu! Ne mogu shvatiti... Nemrtvi se užasavaju takvih mjesta'. Rukom je pokazala prema križu nad vratima, ikoni i svetoj svjetiljci koja je visjela u kutu. 'Ovdje, pred Marijinim očima?''Ni meni nije jasno', rekao sam polagano, dok sam joj okretao ruku i gledao je s obiju strana. 'Ali znamo da su monasi putovali s Drakulinim ostacima i da je vjerojatno zakopan u manastiru. Već je i to neobično. Helen,' stisnuo sam joj ruku, 'razmišljao sam o nečem drugom. Onaj knjižničar u Americi... pronašao nas je prvo u Istanbulu, a zatim i u Budimpešti. Nije li nas jednako tako mogao slijediti i ovamo? Je li te on mogao noćas napasti?'Lecnula se. 'Znam. Ugrizao me jedanput, u knjižnici, pa je moguće da me želi ponovno ugristi, zar ne? No u snu sam imala snažan dojam da je riječ o nečem drugom - o nekome puno snažnijem, moćnijem. No kako je netko od njih uspio ući, čak i ako se ne boji manastira?''To je najjednostavniji dio.' Pokazao sam prema najbližem prozoru, odškrinutom na samo metar i pol od Helenina ležaja. 'O, Bože, zašto sam ti dopustio da ovdje budeš sama?''Nisam bila sama', podsjetila me. 'U ovoj sobi spavalo je još pet žena. Ali imaš pravo... očito može mijenjati oblik, kao što je rekla moja majka... može biti šišmiš, maglica...''Ili velika crna ptica.' U mislima mi se ukazao njezin san.'I sada sam manje-više doživjela dva napada', rekla je gotovo sanjivo.'Helen!' Snažno sam je protresao. 'Više te nikad neću ostaviti samu, ni na sat vremena.'

504

'Nikad neću moći ni sat vremena biti na miru?' Njezin stari osmijeh, sarkastičan i pun naklonosti, na trenutak je ponovno zablistao na njezinu licu.'I svakako mi moraš obećati... ako osjetiš nešto što ja ne osjećam, ako stekneš dojam da te netko traži...''Reći ću ti, Paul, ako osjetim bilo što.' Govorila je gorljivo, a od tog obećanja kao da je nekako dobila novu energiju i bacila se na posao. 'Dođi, molim te. Treba mi hrane i malo crnog vina ili rakije, ako uspijemo pronaći. Donesi mi ručnik, ondje je, i lavor... oprat ću vrat i povezati ga.' Tako energična praktičnost bila je zarazna, pa sam je odmah poslušao. 'Poslije ćemo otići u crkvu i ranu očistiti svetom vodicom, kad nitko ne bude gledao. Podnesem li i to, mislim da se imamo pravo nadati. Kako je to samo neobično,' razgalilo me što se ponovno pojavio taj cinični osmijeh, 'oduvijek mi se činilo da su svi ti crkveni obredi obična glupost, i još tako smatram.''No on ih očito ne smatra glupošću', rekao sam razumno.Pomogao sam joj da opere vrat, dobro pazeći da ne dodirujemo otvorene rane, te sam čuvao vrata dok se odijevala. Pogled na ranu s tako male udaljenosti bio mi je toliko užasan da mi se na trenutak učinilo da ću morati izići i pustiti da suze slobodno poteku. No premda se kretala sporo i bez prave snage, na Heleninu licu jasno sam vidio krajnju odlučnost. Kao i obično, svezala je maramu oko vrata i među stvarima pronašla komad špage na koji je objesila križić - takav će lančić biti izdržljiviji, nadao sam se. Plahte su bile umrljane, no samo na pojedinim mjestima - bile su to male, ali jasno uočljive mrlje. 'Monasi će morati pomisliti... no, da, u ovoj je spavaonici bilo žena', rekla je Helen bez sustezanja. 'Sigurno su već prali krv.'Kad smo izišli iz crkve, Ranov se besposleno šetkao dvorištem. Pomno se zagledao u Helen. 'Dugo ste spavali', rekao je s optužbom u glasu. Dok je govorio, koncentrirao sam se na njegove očnjake, no nisam stekao dojam da su oštriji nego inače. Ako je i bilo nekih neobičnosti, onda su se u njegovu neugodnom osmijehu isticali po tome što su bili istrošeni i sivi.

505

67. glavaČinjenica da nas je Ranov tako nevoljko dovezao u Rilu dovela me u očaj, no još sam se više uzrujao kad sam vidio s kolikim nas oduševljenjem vodi u Bačkovo. Putem nam je pokazivao raznorazne zanimljivosti i znamenitosti, a veći dio toga uistinu je bio zanimljiv, čak i unatoč njegovim neprestanim objašnjenjima i komentarima. Helen i ja nastojali smo ne pogledavati se, no bio sam uvjeren da se ona osjeća jednako jadno i da je muče jednake bojazni. Sada moramo razmišljati i o Jozsefu. Cesta kojom smo putovali od Plovdiva bila je uska, a vijugala je uz planinsku rječicu s jedne i strme litice s druge strane. Ponovno smo malo-pomalo ulazili u planine - u Bugarskoj čovjek nikad nije daleko od planina. To sam spomenuo Helen, koja je gledala kroz prozor na suprotnoj strani stražnjeg dijela Ranovljeva automobila, a ona je spremno kimnula. 'Balkan na turskome znači planina.'U ovom samostanu nije bilo veličanstvenog ulaza - s ceste smo jednostavno skrenuli na zemljanu površinu, a odande se za nekoliko koraka našli pred ulazom. Bačkovski manastir nalazio se među visokim pustim gorjem, djelomično pod šumom, a djelomično golim, u blizini uske rijeke. Čak i početkom ljeta sve je već bilo sasušeno, a ja sam bez poteškoća mogao zamisliti koliko su redovnici vjerojatno cijenili obližnji izvor vode. Vanjske su zidine sivosmeđom bojom Posve odgovarale okolnim visovima. Krovove manastira pokrivali su žljebasti crveni crijepovi, kao na Stoičevljevoj staroj kući i na stotinama kuća i crkava uz ceste. Ulaz, pod velikim lukom, izgledao je posve crno, nalik na rupu u zemlji. 'Možemo samo tako ući?' upitao sam Ranova.Odmahnuo je glavom, što je značilo 'da', pa smo tako stupili u svježu sjenu. Trebalo nam je još nekoliko sekundi polaganog hoda da se nađemo u osunčanom dvorištu i dok smo tih nekoliko trenutaka boravili u pravom malom tunelu u zidinama, čuo sam jedino naše korake.Moguće je da sam i ovdje očekivao veličanstveni javni prostor, kao u Rili. Međutim, prisnost i ljepota glavnog dvorišta u Bačkovu iz mene su izmamili uzdah, a čak je i Helen nešto tiho promumljala. Crkva je zauzimala veći dio dvorišta. Tornjevi su bili crveni i uglati, očito u

506

bizantinskom stilu. Ovdje nije bilo zlatnih kupola, tek drevni sklad najjednostavnijih materijala u harmoničnom rasporedu oblika. Crkvenim tornjevima penjala se loza. Na njih se naslanjalo drveće. Jedan veličanstveni čempres dizao se poput zvonika. Trojica monaha u crnim habitima i šeširima stajala su i razgovarala ispred crkve. Stabla su tek mjestimično zaklanjala blistavo sunčano svjetlo koje je obasjavalo najveći dio dvorišta, a u međuvremenu se pojavio i povjetarac od kojeg je zatreperilo lišće. Iznenadio sam se ugledavši kokoši koje su trčkarale amo-tamo, grebući po drevnim kamenim pločama, kao i prugastu mačkicu koja je pojurila za nečim što se uvuklo u pukotinu u zidu.Kao i u Rili, s unutarnje strane zidina nalazile su se dugačke povišene galerije od kamena i drva. Niži kameni zid pojedinih galerija, poput crkvenog trijema, pokrivale su izblijedjele freske. Osim one trojice monaha, kokoši i mačke, u dvorištu nije bilo nikoga. Ondje smo se našli sami, sami usred Bizanta.Ranov je prišao monasima i zapodjenuo razgovor, dok smo se Helen i ja zadržali u pozadini. Vratio se već nakon nekoliko trenutaka. 'Opata nema, no knjižničar je tu i može nam pomoći.' Nije mi se svidjelo to što je i sebe ubrojio u nas, ali nisam ništa rekao. 'Dok ga ne pronađem, možete pogledati crkvu.''Idemo s vama', rekla je Helen odlučno, pa smo za jednim od monaha krenuli u galerije. Knjižničar je radio u jednoj od soba u prizemlju. Ustao je od stola i krenuo prema nama. Prostor je bio gotovo posve prazan, izuzmu li se željezna peć i živopisni sag na podu - odmah sam se upitao gdje su knjige, gdje su rukopisi. Osim dviju knjiga na drvenome stolu, nigdje nisam vidio tragove knjižnice.'Ovo je brat Ivan', objasnio je Ranov. Monah nam se naklonio ne jspruživši ruku. Štoviše, ruke mu se nisu ni vidjele, jer ih je uvukao u dugačke rukave, prekriživši ih u području struka. Tada mi je sinulo da ne želi dodirnuti Helen. Ista stvar vjerojatno je sinula i njoj, jer se povukla za korak-dva i ostala praktički iza mene. Ranov je s knjižničarom izmijenio još nekoliko riječi. 'Brat Ivan moli da sjednete.' Odmah smo ga poslušali. Brat Ivan iznad brade je imao dugačko i ozbiljno lice. Još nas je nekoliko trenutaka intenzivno promatrao. 'Možete mu postavljati pitanja', potaknuo nas je Ranov.

507

Nakašljao sam se. Jednostavno nije bilo pomoći: morat ćemo pitati pred Ranovim. Morat ću dati sve od sebe kako bi pitanja zvučala što učenije. 'Možete li brata Ivana pitati zna li nešto o hodočasnicima koji su ovamo dolazili iz Vlaške?'Ranov je preveo pitanje, a na spomen riječi Vlaška, lice brata Ivana se ozarilo. 'Kaže da je ovaj manastir imao vrlo važnu vezu s Vlaškom otprilike od kraja petnaestog stoljeća.'Srce mi je počelo neobuzdano udarati, iako sam davao sve od sebe da sjedim posve mirno. 'Da? A kakvu?'Još su malo razgovarali, pri čemu je brat Ivan dugačkom rukom mahnuo prema vratima. Ranov je kimnuo. 'Kaže da su otprilike u to vrijeme vlaški i moldavski vladari počeli značajno podupirati ovaj manastir. Dio manuskripata u ovoj knjižnici opisuje njihovu potporu.''Zna li možda koji su tome razlozi?' upitala je tiho Helen.Ranov je pitanje prenio monahu. 'Ne', odgovorio je. 'Zna samo da se u tim rukopisima jasno vidi da su pomagali.''Pitajte ga', rekao sam ja, 'zna li za neku skupinu hodočasnika koji su približno u to vrijeme ovamo došli iz Vlaške.'Brat Ivan čak se i nasmiješio. 'Da', izvijestio nas je Ranov. 'Bilo ih je mnogo. Ovo je bila važna postaja na hodočasničkim putevima iz Vlaške. Mnogi hodočasnici odavde su nastavljali put do Atosa ili Konstantinopola.'Bio bih najradije zaškrgutao zubima. 'Ali zanima me točno određena skupina vlaških hodočasnika... Sa sobom su imali... svojevrsnu relikviju ili su tražili određenu relikviju... zna za neku takvu priču?'Činilo se da Ranov suspreže pobjedonosni osmijeh. 'Ne', rekao je. 'Nije vidio izvještaje o takvim hodočasnicima. U tom je stoljeću ovdje bilo mnogo hodočasnika. Bačkovski manastir u to je vrijeme bio iznimno važan. Bugarskog patrijarha Osmanlije su nakon zauzimanja zemlje prognali ovamo iz sjedišta u Velikom Trnovu, nekadašnje prijestolnice. Ovdje je umro 1404., a tu je i pokopan. Najstariji dio manastira, i ujedno jedini izvorni dio, upravo je kosturnica.'Ponovno se javila Helen. 'Možete ga, molim vas, upitati je li među njegovom braćom i monah koji je nekoć nosio prezime Pondev?'Ranov je prenio pitanje, a brat Ivan zbunjeno nas je pogledao. Zbunjenost je potom zamijenio oprez. 'Kaže da bi to morao biti stari

508

brat Angel. Nekoć se zvao Vasil Pondev i bio je povjesničar. Ali više nije... čist u glavi. Iz razgovora s njim nećete doznati ništa. Opat je sada naš najveći učenjak i šteta je što je na putu.''Ipak bismo voljeli razgovarati s bratom Angelom', rekao sam Ranovu. Tako smo dogovorili susret, premda uz podosta knjižničarovih namrštenih pogleda. On nas je izveo na jarko sunčano svjetlo u dvorištu, a zatim i kroz jedan drugi luk. Tako smo se našli u drugom dvorištu u čijem se središtu nalazilo vrlo staro zdanje. Drugo dvorište nije bilo njegovano i dotjerano kao prvo, a i zidovi i kamene ploče na tlu izgledali su trošno i ruševno. Među kamenjem je rasla trava, a uočio sam i stablo koje je raslo iz kuta krova. Ne poduzmu li nešto, s vremenom će toliko narasti da će uništiti taj dio zdanja. Bilo mi je jasno da obnova te Božje kuće nije među prioritetima bugarske vlade. Svijetu mogu pokazivati Rilu, s tom 'čistom' bugarskom poviješću i povezanošću s pobunom protiv Osmanlija. Ovo drevno mjesto, koliko god bilo prelijepo, ukorijenilo se pod Bizantincima, napadačima i osvajačima nalik na kasnije pridošle Osmanlije, a pripadalo je i Armencima, Gruzijcima, Grcima... nismo li tek čuli da je pod otomanskom vlašću manastir bio neovisan, za razliku od ostalih bugarskih manastira? Nije ni čudo što vlada dopušta da mu iz krova rastu stabla.Knjižničar nas je odveo u jednu sobu u kutu. 'Ubožnica', objasnio je Ranov. Zbog Ranova koji je bio tako spreman na suradnju, iz sata u sat postajao sam sve nervozniji. Knjižničar je otvorio klimava drvena vrata. Unutra nas je dočekao tako bolan i dirljiv prizor da ga se zapravo i ne volim prisjećati. U sobici su bila smještena dvojica starih monaha. Uz dva kreveta, unutra su se nalazili tek još jedna drvena stolica i željezna peć. Čak i uz tu peć, ondje je za planinskih zima vjerojatno bilo užasno hladno. Pod je bio kamen, zidovi goli i bijeli od vapna, a jedino u kutu nalazilo se malo svetište: obješena svjetiljka, izrezbarena polica, izblijedjela ikona s Djevičinim likom.Jedan od staraca ležao je i nije nas ni pogledao. Nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da su mu oči stalno zatvorene, natečene i crvene, te da povremeno okreće bradu u raznim smjerovima, kao da njome pokušava vidjeti. Veći dio njegova tijela pokrivala je bijela plahta, a jednom rukom poigravao se rubom ležaja, kao da želi odrediti granice

509

prostora, točku s koje bi mogao pasti ne bude li pazio, dok se druga ruka poigravala ovješenom kožom na vratu.Funkcionalniji stanar sobe sjedio je uspravno u jedinome naslonjaču, dok je štap stajao uz njega, uz obližnji zid, kao da je dugo putovao od ležaja do stolice. Na sebi je imao crni habit koji se bez pojasa spuštao preko ispupčenog trbuha. Imao je otvorene oči, velike i plave, oči koje su se gotovo nadnaravnom pronicavošću okrenule prema nama čim smo ušli. Brada i kosa stršale su poput bijele trave na sve strane, a na glavi nije nosio ništa. Zbog toga je nekako izgledao bolesnije i abnormalnije nego zbog nekih drugih razloga, zbog te nepokrivene glave u svijetu u kojem svi monasi neprekidno nose visoke crne kape. Taj gologlavi monah mogao je poslužiti i kao ilustracija za proroka u nekoj Bibliji iz 19. stoljeća, osim što izraz lica nije odgovarao vizionaru. Naborao je veliki nos, kao da smrdimo, i stao grickati kutove usta. Svako malo stiskao je i širio oči. Nisam znao odrediti odražava li se na njemu strah ili prijezir ili se samo dijabolički zabavlja, jer su se ti izrazi neprestano mijenjali. Tijelo i ruke nepomično su ležali na izlizanome naslonjaču, kao da su i svi njihovi pokreti nekako premješteni na to lice koje se neprestano trza. Odvratio sam pogled.Ranov je razgovarao s knjižničarom, koji je rukom pokazivao uokolo. 'Čovjek koji sjedi je Pondev', rekao je Ranov bezizražajno. 'Knjižničar nas upozorava da od njega možemo očekivati vrlo malo normalnih rečenica.' Ranov mu je oprezno prišao, kao da bi ga brat Angel mogao ugristi, te mu se zagledao u lice. Brat Angel - Pondev - naglo je okrenuo glavu prema njemu, poput životinje u kavezu. Činilo se da nas Ranov nekako pokušava predstaviti i nakon nekoliko trenutaka nadnaravno plave oči brata Angela došle su i do naših lica. Njegovo se lice boralo i trzalo. A zatim je progovorio. Riječi su iz njega izišle kao u bujici, a za njima se začula škripava kakofonija, pa još neko režanje. Jedna ruka našla se visoko u zraku i njome je iscrtao znak koji je napola mogao biti križ, ili tek pokušaj da nas udalji od sebe.'Što kaže?' upitao sam tiho Ranova.'Samo gluposti', odgovorio je Ranov zainteresirano. 'U životu nisam čuo ništa slično. Čini se da su to dijelom molitve... nešto praznovjerno iz njihove liturgije... a dijelom govori o trolejbusima u Sofiji.'

510

'Možete mu postaviti pitanje? Recite da smo povjesničari, kao i on, i da nas zanima je li potkraj petnaestog stoljfeća ovamo iz Vlaške, a preko Konstantinopola, stigla skupina hodočasnika sa svetom relikvijom.'Ranov slegne ramenima, ali ipak pokuša prevesti pitanje. Brat Angel odgovorio je rafalom bjesomučnih samoglasnika, odmahujući glavom. Znači li to da ili ne, upitao sam se. 'Opet samo besmislice', primijetio je Ranov. 'Ovaj put zvuči kao nešto o napadu Turaka na Konstantinopol. Barem znamo da toliko razumije.'Starčeve su se oči odjednom nekako razbistrile, kao da nas je zapravo tek ugledao. Usred te neobične bujice glasova - je li to uopće bio jezik? - jasno sam razabrao ime: Atanas Angelov.'Angelov!' uskliknuo sam, izravno se obraćajući starome monahu. 'Jeste li poznavali Atanasa Angelova? Sjećate se da ste s njim radili?'Ranov je pozorno slušao. 'I dalje uglavnom gluposti, no pokušat ću vam prenijeti što govori. Dobro slušajte.' Počeo je prevoditi, brzo i gotovo službenim tonom. Koliko mi je god bio antipatičan, morao sam mu priznati vještinu. 'Radio sam s Atanasom Angelovim. Davno, prije mnogo godina, možda i stoljeća. Bio je lud. Isključi ono svjetlo... od njega me bole noge. Zanimalo ga je sve o prošlosti, ali prošlost ne želi da je upoznaš. Odbija i opire se, govori ne, ne, ne. Skače na tebe i ranjava te. Htio sam sjesti na broj jedanaest, ali on više ne vozi u našu četvrt. U svakom slučaju, drug Dimitrov otkazao nam je plaću, za dobro naroda. Dobro naroda.'Ranov je duboko udahnuo i za to vrijeme nešto vjerojatno preskočio, jer se bujica riječi iz usta brata Angela nastavljala. Stari je monah i dalje sjedio tako da se ispod vrata uopće nije micao, dok mu se glava ljuljala s jedne strane na drugu, a lice grčilo. 'Angelov je pronašao opasno mjesto, mjesto koje se zove Sveti Georgi, čuo je pjesmu. Tamo su pokopali sveca i plesali mu na grobu. Mogu vam ponuditi kavu, ali zapravo imam samo mljevenu pšenicu, pšenicu i zemlju. Uopće nemamo kruha.'Kleknuo sam pred starog monaha i uhvatio ga za ruku, iako mi se činilo da me Helen želi spriječiti. Ruka mu je bila mlohava poput mrtve ribe, bijela i otečena, nokti žuti i neobično dugački. 'Gdje je Sveti Georgi?' upitao sam molećivim glasom. Imao sam dojam da bih

511

za nekoliko trenutaka mogao briznuti u plač, pred Ranovim i pred Helen, kao i pred tom dvojicom sasušenih staraca u zatvorskoj ćeliji.Ranov je čučnuo pokraj mene, pokušavajući uhvatiti monahov pogled koji je neprestano lutao na sve strane. 'K'de e Sveti Georgi?' No brat Angel pogledom se ponovno vratio u svoj daleki svijet. 'Angelov je otišao na Atos i vidio tipik, otišao u planine i pronašao to užasno mjesto. Jedanaesticom sam došao do njegova stana. Rekao mi je: "Dođi brzo, nešto sam pronašao. Vraćam se onamo i otkopavat ću prošlost." Dao bih vam kave, ali imam samo zemlju. Oh, oh, bio je mrtav u svojoj sobi, a tijelo mu onda nije bilo u mrtvačnici.' Brat Angel tad se nasmiješio tako da sam ustuknuo. Imao je samo dva zuba, a desni su mu bile nazupčane. Zadah koji je izišao iz njegovih usta usmrtio bi i samog vraga. Visokim, drhturavim glasom zapjevao je:''Zmaj veliki spustio se u naš dol. Spalio žito, odveo djeve. Ustrašio turske bezbožnike i štitio naša sela. Dahom presušio je rijeke, pa dođosmo na drugu obalu.''Kada je Ranov dovršio prijevod, brat Ivan, onaj knjižničar, oglasio se prilično živahnim riječima. I dalje je držao ruke u rukavima, no lice mu je bilo ozareno i zainteresirano. 'Što kaže?' upitao sam žurno.Ranov je odmahnuo glavom. 'Kaže da je već čuo tu pjesmu. Zapisao ju je u razgovoru s nekom staricom u selu koje se zove Dimovo, od babe Janke, koja je ondje najbolja pjevačica. Riječ je o mjestu na kojem je davno presušila rijeka. Ondje se održava više proslava na kojima pjevaju takve stare pjesme, a ona predvodi pjevače. Jedna od tih svetkovina održat će se za dva dana. Riječ je o slavlju svetog Petka. Možda biste voljeli čuti kako pjeva.''Opet narodne pjesme', rekao sam nezadovoljno. 'Molim vas, pitajte gospodina Pondeva - brata Angela - zna li značenje te pjesme.'Ranov je pitanje postavio uz podosta strpljivosti, no brat Angel sjedio je i samo se trzao, radio grimase ne govoreći baš ništa. Nakon nekoliko trenutaka tišina me već gotovo posve izludjela. 'Pitajte zna li što o Vladu Drakuli!' povikao sam. 'Vlad Tepeš? Je li pokopan u ovom kraju? Je li uopće čuo to ime? Je li čuo za ime Drakula?' Helen me već bila ščepala za podlakticu, no ja sam bio izvan sebe. Knjižničar je

512

nijemo piljio u mene, iako se činilo da nije uzbunjen, dok me Ranov pogledao sažalno, rekao bih, da sam obraćao više pozornosti.Pondev je, međutim, reagirao stravično. Posve je problijedio, a oči su mu zakolutale poput plavih špekula. Brat Ivan poskočio je prema njemu i zgrabio ga u trenutku kad je već počeo padati. On i Ranov nekako su ga uspjeli premjestiti na ležaj. Bio je nezgrapan i težak, natečena bijela stopala provirivala su ispod noćne košulje, ruke visjele u stranu. Nakon što su ga dobro smjestili, knjižničar je donio vodu iz vrča i malo polio jadnika po licu. Užasnuto sam ih gledao. Ni u snu nisam htio izazvati takvu pomutnju i bol, a sad sam možda i usmrtio jednog od malobrojnih preostalih izvora informacija. Nakon nekoliko beskrajnih sekundi, brat Angel malo se uznemirio i otvorio oči. No to su sad bile izbezumljene oči, oprezne kao u progonjene zvijeri. Užasnuto su sijevale na sve strane, kao da nas uopće ne vide. Knjižničar ga je tapšao po prsima i pokušavao ga udobnije smjestiti, no stari mu je monah odgurnuo ruke, sav drhteći. 'Ostavimo ga sada', rekao je Ranov mračnim tonom. 'Neće umrijeti... barem ne od toga.' Za knjižničarem smo izišli iz sobe, svi redom nijemi i ponizni.'Ispričavam se', rekao sam na blistavome svjetlu dvorišta koje je ulijevalo novu snagu.Helen se obratila Ranovu. 'Možete li knjižničara pitati zna li nešto više o toj pjesmi ili o dolini iz koje je potekla?'Ranov i knjižničar još su nekoliko trenutaka razgovarali, pri čemu nas je knjižničar pogledavao. 'Kaže da je iz Krasne poljane, doline koja se nalazi na suprotnoj strani onih planina, na sjeveroistoku. Ako želite ostati, za dva dana s njim možete poći na onu svetkovinu. Ta stara pjevačica mogla bi znati nešto o tome... barem će vam moći reći gdje je naučila pjesmu.''Misliš da bi nam to moglo pomoći?' tiho sam upitao Helen.Staloženo me pogledala. 'Ne znam, ali preostaje nam jedino još to. Budući da se spominje zmaj, trebali bismo istražiti stvar. U međuvremenu, možemo temeljito istražiti Bačkovo, a možda se i poslužiti knjižnicom, ako nam knjižničar pomogne.'Umorno sam sjeo na kamenu klupu uz galerije. 'U redu', rekao sam.

513

63. glavarujan 1962.Voljena moja kćeri,proklet bio taj engleski jezik! No kad ti pokušavam pisati na mađarskom, makar i nekoliko redaka, odmah mi postaje jasno da ne slušaš. Odrastaš na engleskome. Tvoj otac, koji smatra da sam mrtva, obraća ti se na engleskome kad te pridiže i grli. Govori ti na engleskome kada ti navlači cipele - sad već godinama nosiš prave cipele - priča ti na engleskome dok te u parku drži za ruku. No kad ti se ja obraćam na engleskom, imam dojam da me ne čuješ. Dugo ti nisam uopće pisala, jer ni na jednom jeziku nisam čula da me slušaš. Znam da tvoj otac misli da sam mrtva, jer me nije ni pokušao pronaći. Da je pokušao, uspio bi. No on me ne čuje ni na jednom jeziku.Voli te tvoja majka, Helen

svibanj 1963.Voljena moja kćeri,više i ne znam koliko sam ti puta nijemo objašnjavala da smo prvih nekoliko mjeseci zajedničkog života ti i ja bile sretne. Dok sam gledala kako se budiš iz sna, kako ti se ručice miču i prije nego što se pokrene neki drugi dio tijela, ručice pa zatim tamne trepavice, pa kako se zatim protežeš, kako se smiješiš... sve me to posve ispunjavalo srećom. No onda se nešto dogodilo. Ne nešto izvan mene, nisi se našla pod prijetnjom vanjske opasnosti. Bilo je to nešto što se dogodilo u meni. Počela sam u beskraj pregledavati tvoje savršeno tijelo, tražiti znakove, tragove ozljede. No ozljeda se dogodila meni, čak i prije ovih rupica na vratu, ozljeda koja se nikad neće posve zaliječiti. Počela sam se bojati dodirnuti te, savršeni moj anđele.Voli te tvoja majka, Helen

srpanj 1963.Voljena moja kćeri,imam dojam da mi još nikad nisi nedostajala kao danas. Sjedim u sveučilišnom arhivu u Rimu. Uposljednje dvije godine ovdje sam bila šest puta. Poznaju me čuvari, arhivisti, čak i konobar iz kafića preko puta. On bi me volio i bolje upoznati, da ga nisam hladno zanemarila,

514

pretvarajući se da ne vidim koliko je zainteresiran. U tom arhivu nalaze se podaci o pošasti iz 1517. čije su žrtve imale samo po jednu ranu, crvenu ranu na vratu. Papa je odredio da ih se pokopa s kolcem probodenim kroz srce i češnjakom u ustima. Bilo je to 1517. Nastojim odrediti njegovo kretanje u vremenskome slijedu ili - budući da nije moguće odrediti razliku - barem kretanje njegovih podanika. Riječ je zapravo o popisu u mojoj bilježnici, popisu koji već zauzima mnoštvo stranica. No još ne znam kako te spoznaje upotrijebiti. Dok tako radim, u nadi čekam da ću i to nekako otkriti.Voli te tvoja majka, Helen

rujan 1963.Voljena moja kćeri,već sam gotovo pripravna dići ruke i vratiti se tebi. Ovaj mjesec proslavit ćeš rođendan. Kako da propustim još jedan tvoj rođendan ? Vratila bih ti se odmah, no znam da će se u tom slučaju dogoditi isto. Osjetit ću koliko sam nečista, kao i prije šest godina - osjetit ću sav užas, vidjeti koliko si ti savršena. Kako bih mogla biti uz tebe kad znam da sam onečišćena? S kakvim bih pravom dodirivala tvoj glatki obraz?Voli te tvoja majka, Helen

listopad 1963.Voljena moja kćeri,u Asiziju sam. Ove fenomenalne crkve i kapele koje se uspinju gotovo u beskonačnost ispunjavaju me beznađem. Mogli smo doći ovamo, ti u haljinici i šeširiću, te ja i tvoj otac... svi zajedno mogli smo doći ovamo kao turisti, držeći se za ruke. Umjesto toga, mučim se u prašini samostanske knjižnice i čitam dokument iz 1603. U prosincu te godine ovdje su umrla dvojica redovnika. Pronašli su ih u snijegu s tek sitnim ranama na vratu. Moj se latinski ipak nekako održao, a zahvaljujući novcu uspijevam doći do pomoći kad mi zatreba: prijevodi, pranje haljina... Kao i kad zatrebam vize, putovnice, željezničke karte, lažne isprave. Dok sam odrastala, nikad nisam imala novca. Moja majka, na selu, gotovo i nije znala kako izgleda. A sad uviđam da se njime može kupiti sve. Ne, ne baš sve. Ne sve što želim.

515

Voli te tvoja majka, Helen

69. glavaČini mi se da sam najdulja dva dana u životu proveo upravo u Bačkovu. Htio sam odmah pojuriti na obećanu svetkovinu, želio da odmah otpočne, kako bismo pokušali tu jednu jedinu riječ iz pjesme - zmaj - slijediti sve do samoga gnijezda. S druge strane, ujedno sam se pribojavao trenutka koji će, znao sam, neizbježno doći, a kad će se i taj mogući trag raspršiti pred našim očima ili kad će se pokazati da zapravo nema veze s predmetom našeg zanimanja. Helen me već bila upozorila da su narodne pjesme poznate po neodređenosti i prevrtljivosti. S prolaskom stoljeća gubi im se trag koji vodi do izvora, tekstovi se mijenjaju i razvijaju, pjevači tek rijetko znaju odakle je koja pjesma potekla i koliko je stara. 'Upravo je stoga riječ o narodnim pjesmama', rekla je melankoličnim glasom i popravila mi ovratnik košulje. Sjedili smo u dvorištu. Bio je to naš drugi dan u samostanu. Inače nije bila sklona takvim izrazima nježnosti i brižnosti, pa sam odmah zaključio da je zabrinuta. Oči su me pekle, a glava boljela dok sam promatrao osunčano kamenje po kojem grebu kokoši. Nalazili smo se na prelijepome mjestu, rijetko viđenome i meni egzotičnome, gledali kako živi onako kako živi još od jedanaestog stoljeća: kokoši traže kukce i crve, mačka se proteže nama pod nogama, blistavo svjetlo pulsira na profinjeno obrađenom crveno-bijelom kamenju posvuda oko nas. Više gotovo i nisam bio u stanju doživjeti tu ljepotu.Drugog jutra probudio sam se vrlo rano. Učinilo mi se da sam začuo crkvena zvona, no nisam bio u stanju odrediti je li to ipak bio tek san. S prozora sobe pokrivenog grubim zastorom ugledao sam četvoricu-petoricu monaha na putu prema crkvi. Odjenuo sam se - Bože, kako mi je odjeća već bila prljava, no tad se baš i nisam imao volje posvetiti pranju - te sam se stubama galerije tiho spustio u dvorište. Uistinu je bilo vrlo rano, još podosta mračno, a mjesec je zalazio za planine. Na trenutak sam pomislio kako bih mogao ući u crkvu i zadržati se uz otvorena vrata. Iznutra je dopiralo svjetlo svijeća i miris voska i tamjana. Unutrašnjost koja je u podne izgledala neopisivo tamno, u svitanje se doimala toplom, upravo me pozivala da uđem. Čuo sam kako monasi pjevaju. Taj melankoličan zvuk u srce mi se zario poput

516

bodeža. Po svoj prilici, jednako su pjevali i nekog mračnog jutra 1477., kada su braća Ćiril, Stefan i ostali monasi ostavili grobove svojih prijatelja mučenika - u kosturnici? - i krenuli preko planina, čuvajući blago u kolima. No u kojem su se smjeru zaputili? Okrenuo sam se prema istoku, pa prema zapadu - gdje je mjesec sve brže nestajao - a na kraju i prema jugu.Povjetarac je uznemirio lišće u krošnjama lipa, a nakon nekoliko minuta ugledao sam prve sunčeve zrake koje su prešle obronke i samostanske zidine. Potom se, sa zakašnjenjem, negdje u unutrašnjosti manastira, oglasio pijetao. Bio bi to trenutak za profinjen užitak, svojevrsno potpuno uranjanje u povijest o kakvom sam oduvijek maštao, da sam bio tako raspoložen. U jednom trenutku uvidio sam da se zapravo polagano okrećem, da snagom volje nastojim intuitivno odrediti smjer kojim se kretao brat Ćiril. Negdje se možda nalazi grob, na mjestu izgubljenom tako davno da su iščezle čak i najnejasnije spoznaje o tome. Do tog mjesta možda ima dan hoda, možda tri sata, a možda i cijeli tjedan. 'Ne mnogo dalje i bez novih nedaća', zapisao je Zaharija. Koliko je daleko 'ne mnogo dalje'? Kamo su otišli? Zemlja se budila - te šumovite planine s prašnim stjenovitim izbojcima, popločeno dvorište pod mojim nogama, samostanska livada i farma - ali je i dalje čuvala tajnu.Oko devet ujutro krenuli smo na put Ranovljevim automobilom. Brat Ivan sjedio je na suvozačkom mjestu i davao upute. Približno deset kilometara vozili smo se cestom koja je vodila uz rijeku. Nakon toga rijeka kao da je nestala, a cesta nas je dalje vodila dugačkom, sušnom dolinom koja je vijugala među strmim obroncima. Pogled na taj krajobraz neugodno je budio nešto što mi se usadilo u pamćenje- Laktom sam gurnuo Helen, a ona se namrštila. 'Helen, riječna dolina.'Lice joj se tada razvedrilo, pa je potapšala Ranova po ramenu. 'Pitajte brata Ivana gdje je rijeka. Jesmo li je negdje prešli?'Ne okrećući se, Ranov se obratio bratu Ivanu i zatim nam prenio njegove riječi. 'Kaže da je rijeka ovdje presušila - sad je iza nas, ondje gdje smo prešli posljednji most. Ovo je nekoć davno bila riječna dolina, no u njoj više nema vode.' Helen i ja nijemo smo se pogledali. Ispred nas, na završetku doline, vidio sam dva vrha koji su se strmo izdizali iz okolnog gorja, dvije osamljene planine nalik na uglata krila.

517

A među njima, još dalje, vidjeli smo zvonike malene crkve. Helen me iznenada ščepala za ruku.Nekoliko minuta poslije zemljanim putem zaputili smo se među široke uzvisine, slijedeći putokaz prema selu koje ću nazvati Dimovo. Cesta se suzila i Ranov se zaustavio pred crkvom, iako samom Dimovu nije bilo ni traga ni glasa.Crkva svetog Petka mučenika bila je vrlo malena - kapela ožbukanog pročelja koje je nagrizao zub vremena - i posve osamljena na livadi koja se u prikladno doba mogla koristiti i za košnju i skupljanje sijena. Bila se zaklonila ispod dvaju nakrivljenih hrastova, dok se uz nju stisnulo groblje kakvo dotad nisam vidio - grobovi seljaka, neki od njih čak i iz osamnaestog stoljeća, objasnio je ponosno Ranov. 'To je tradicionalno groblje - seoski radnici i dan-danas pokapaju se na mnogim sličnim mjestima.' Oznake su bile od kamena ili drva, s trokutastim pokrovom na vrhu, a uz mnoge su stajali mali fenjeri. 'Brat Ivan kaže da će svečanost početi u pola dvanaest', priopćio nam je Ranov dok smo besposleno stajali. 'Trenutačno pripremaju crkvu. Prvo će nas odvesti do babe Janke, a potom ćemo se vratiti i pogledati svečanost.' Prodorno nas je pogledao, kao da želi utvrditi što nas najviše zanima.'Što se ondje događa?' Rukom sam pokazao prema skupini muškaraca koji su nešto radili na polju uz crkvu. Dio njih izvlačio je drva - klade i velike grane - skupljao ih na hrpu, dok su drugi oko tog drvlja polagali opeke i kamenje. Iz šume su dovukli veliku zalihu drva.'Brat Ivan kaže da je to za vatru. Do sada nisam znao, ali održat će se hod po vatri.''Hod po vatri!' uskliknula je Helen.'Da', rekao je Ranov bezličnim tonom. 'Poznat vam je taj običaj? U suvremeno doba u Bugarskoj se javlja rijetko, a još rjeđe u ovom dijelu zemlje. Za hodanje po vatri čuo sam samo na području uz Crno more. No ovo je vrlo siromašan i praznovjeran kraj u kojem Partija i dalje nastoji poboljšati stanje. Uopće ne sumnjam da ćemo prije ili kasnije eliminirati takve pojave.''Čula sam za to.' Helen se obratila meni. 'Riječ je o poganskome obredu koji su s pokrštavanjem na Balkanu preuzeli i kršćani. Obično

518

nije riječ o hodu, nego o pravome plesu. Neopisivo mi je drago što ćemo tako nešto vidjeti uživo.'Ranov je slegnuo ramenima i usmjerio nas prema crkvi. Ipak, još sam uspio vidjeti kako se jedan od muškaraca koji su skupljali drvo iznenada nagnuo naprijed i zapalio hrpu. Plamen je učas šiknuo uvis, pa se stao širiti i grmjeti. Drvo je bilo suho kao barut i plamen je ubrzo dosegao i vrh lomače, tako da su se grane već zažarile od plamena. Čak je i Ranov nepomično zastao. Ljudi koji su pripremali vatru povukli su se za nekoliko koraka, pa zatim još malo. Stajali su i brisali ruke o hlače. Vatra je odjednom posve oživjela. Plamen je gotovo dosezao visinu krova obližnje crkve, no bio je dovoljno udaljen, pa nije bilo opasnosti. Gledali smo kako vatra proždire svoj divovski obrok, sve dok se Ranov nije ponovno okrenuo prema crkvi. 'Gorjet će i onda još nekoliko sati tinjati', rekao je. 'Ni najpraznovjerniji ne bi sada bili spremni zaplesati po takvoj vatri.'Kad smo ušli u crkvu, neki mladić, kako se pokazalo, svećenik, prišao nam je i pozdravio nas. Uz ljubazan osmijeh stisnuo nam je ruku, a on i brat Ivan srdačno su se naklonili. 'Kaže kako mu je čast što ste došli upravo kad obilježavaju dan svoga sveca', izvijestio nas je Ranov pomalo ironičnim tonom.'Recite da je nama čast što možemo nazočiti proslavi. Možete ga upitati tko je sveti Petko?'Svećenik je objasnio kako je riječ o mučeniku iz njihova kraja kojeg su Turci za vrijeme okupacije ubili jer je odbio odreći se vjere. Sveti Petko bio je svećenik u crkvi koja je na tom mjestu postojala davno prije, a koju su Turci spalili. Čak i nakon što su mu uništili crkvu, odbio je prihvatiti muslimansku vjeru. Sadašnja crkva podignuta je poslije, a njegove relikvije pohranjene su u staroj kripti. Danas će mnogi doći ovamo, kleknuti i pomoliti se. Njegova posebna ikona, kao i još dvije vrlo moćne ikone, proći će crkvom u procesiji, a potom još i proći kroz vatru. Ondje je sveti Petko naslikan na prednjem zidu crkve - pokazao je prema izblijedjeloj fresci iza sebe na kojoj se vidjelo bradato lice poprilično slično njegovu licu. Moramo se vratiti i razgledati crkvu nakon što on sve pripremi. Slobodno možemo odgledati cijelu svečanost i primiti blagoslov svetog Petka. Nećemo

519

biti prvi hodočasnici iz drugih zemalja koji su mu se obratili i koje je on oslobodio bolesti ili patnje. Svećenik nam se ljubazno smiješio.Preko Ranova sam ga upitao je li kad čuo za manastir Sveti Georgi. Odmahnuo je glavom. 'Najbliži nam je manastir Bačkovski', odgovorio je. 'Monasi iz drugih manastira katkad su također dolazili ovamo, u hodočašće, no takvi slučajevi najčešće su zabilježeni još vrlo davno.' Pretpostavio sam da to znači da hodočasnika vjerojatno nema od vremena kad su komunisti preuzeli vlast, te sam pomislio kako se u vezi s time moram raspitati kod Stoičeva kad se vratimo u Sofiju.'Zamolit ću ga da nam pronađe babu Janku', rekao je Ranov nakon nekoliko trenutaka. Svećenik je točno znao u kojoj je kući. Žali što ne može poći s nama, no crkva je bila zatvorena mjesecima - ovamo dolazi samo za blagdana - pa on i pomoćnik imaju još mnogo posla.Selo se nalazilo u udubini neposredno ispod livade na kojoj je sagrađena crkva. Bilo je to najmanje naselje koje sam vidio otkako sam doputovao na područje Istočnog bloka: najviše petnaestak kućica gotovo prestrašeno zbijenih na malome prostoru, uz jabuke i bujne povrtnjake na rubnim dijelovima, zemljane puteve široke tek za jedna kola, drevni bunar s drvenom motkom na kojoj je bila obješena kanta. Najviše me se dojmilo što nigdje nije bilo ni traga suvremenim civilizacijskim dostignućima, te sam u jednom trenutku uvidio da tražim znakove dolaska dvadesetog stoljeća. Činilo se da onamo još uistinu nije stiglo. Gotovo sam se malo razočarao kad sam napokon u dvorištu jedne od kamenih kuća ugledao bijelu plastičnu kantu. Stjecao se dojam da su kuće izrasle iz hrpa sivoga kamena, da su gornje etaže nažbukane naknadno, a ne u skladu s izvornim planom, dok su krovove pokrivali glatki crepovi od škriljevca. Dio njih imao je i prelijepe stare drvene grede koje su neodoljivo podsjećale na tudorska sela.Kad smo se našli u jedinoj ulici u Dimovu, ljudi su počeli izlaziti iz kuća i staja i pozdravljati nas - bili su to uglavnom starci, mnogi od njih gotovo nevjerojatno kvrgavi i pogrbljeni od mukotrpnog rada, žene groteskno iskrivljenih nogu, muškarci pogrbljeni kao da bez prestanka nose nevidljivu vreću s teškim teretom. Lica su im bila smeđa, crvenih obraza - smiješili su se i dovikivali pozdrave, a ja sam uočavao bljeskove bezubih desni ili odsjaj metala u ustima. Barem

520

imaju kakvu-takvu zubarsku pomoć, pomislio sam, iako mi je bilo teško zamisliti gdje i kako. Dio njih prišao je i naklonio se bratu Ivanu, a on ih je blagoslovio i usput se, kako se činilo, raspitivao o tome kako žive. Do kuće babe Janke stigli smo usred prave male mase ljudi. Najmlađima među njima bilo je vjerojatno oko sedamdeset, iako mi je Helen poslije rekla kako su ti seljaci vjerojatno i dvadesetak godina mlađi nego što mi se čini.Baba Janka imala je vrlo malu kuću, praktički kolibu, naslonjenu na malenu staju. I ona je izišla na vrata da vidi što se događa. Moj prvi pogled na nju obuhvatio je jarkocrvenu maramu s cvjetnim uzorkom koju je nosila na glavi, prugasti gornji dio haljine i pregaču. Pogledala nas je, a dio seljaka počeo ju je dozivati, zbog čega je ona počela ubrzano kimati. Lice joj je bilo crvenkastosmeđe, nos i brada zašiljeni, a oči - što smo se više primicali - smeđe, ali i izgubljene među naborima kože.Ranov joj je nešto doviknuo - mogao sam se samo nadati da nije nešto svisoka ili uvredljivo - a nakon što je još nekoliko trenutaka piljila u nas, zatvorila je drvena vrata. Bez riječi smo čekali, a kad ih je ponovno otvorila, uvidio sam da zapravo i nije onoliko sićušna koliko mi se činilo. Helen je dosezala barem do ramena, a oči na njezinu opreznom licu bile su vedre i vesele. Poljubila je ruku brata Ivana, a mi smo se s njome rukovali. U prvi mah činilo se da ju je to zbunilo. Potom nas je potjerala u kuću kao da smo jato odbjeglih kokoši.Kuća je odisala siromaštvom, ali je bila vrlo čista i uredna. Uz osjećaj naklonosti uočio sam da je unutrašnjost ukrasila vazom sa svježim poljskim cvijećem, vazom koju je postavila na izgrebeni, izribani stol. Kuća Helenine majke bila je prava palača u odnosu na ovu čistu, trošnu sobicu u kojoj su ljestve koje su vodile na kat bile čavlima učvršćene za zid. Pitao sam se koliko će baba Janka još uspijevati uspinjati se ljestvama, no ona se kućom kretala toliko energično da mi je malo-pomalo sinulo da zapravo i nije tako stara. To sam tiho priopćio Helen, a ona je kimnula. 'Moglo bi joj biti oko pedeset', uzvratila je šaptom.Ta me činjenica osupnula. Mojoj majci, koja živi u Bostonu, bile su pedeset dvije godine, a izgledala je kao unuka ove žene. Baba Janka imala je neobično kvrgave ruke i još neobičnije lagan korak. Gledao

521

sam kako iznosi tanjure pokrivene krpom i pred nas postavlja čašice; pitao sam se što je cijeli život radila tim rukama kad tako izgledaju. Možda je obarala stabla, cijepala drva, žela i brala, mučila ih i hladnoćom i vrućinom. Dok je tako marljivo radila, nekoliko nas je puta kriomice pogledala, svaki put uz kratak osmijeh te nam natočila piće - nešto bijelo i gusto - koje je Ranov iskapio u jednom gutljaju, kimajući prema njoj i brišući usta rupčićem. Poveo sam se za njegovim primjerom, no zamalo sam umro: piće je bilo mlačno, a okus je po svemu neodoljivo podsjećao na stajski gnoj. Davao sam sve od sebe da ne pokažem kako se zapravo gušim, dok me baba Janka promatrala zabavljenim i blistavim očima. Helen je svoj napitak ispila dostojanstveno, a baba Janka potapšala joj je ruku. 'Ovčje mlijeko pomiješano s vodom', rekla mi je Helen. 'Zamisli da piješ frape.''Sad ću je pitati hoće li nam pjevati', rekao je Ranov. 'To vas zanima, zar ne?' Još nekoliko trenutaka dogovarao se s bratom Ivanom, koji se potom obratio babi Janki. Žena je ustuknula, očajnički kimajući glavom. Ne, neće pjevati. Bilo je očito da to ne želi. Rukom je pokazala prema nama i uvukla ruke pod pregaču. No brat Ivan nije posustajao.'Prvo ćemo je zamoliti da pjeva što god hoće', objasnio je Ranov. 'Nakon toga možete tražiti pjesmu koja vas zanima.'Baba Janka već se, kako se činilo, prepustila sudbini, a ja sam se upitao je li ono odbijanje bilo tek obredni iskaz skromnosti, jer sad se već ponovno smiješila. Uzdahnula je i uspravila ramena pod izlizanom bluzom s crvenim cvjetovima. Pogledala nas je otvoreno i iskreno i otvorila usta. Zvuk koji je stvorila bio je uistinu fascinantan. Najprije, bio je nevjerojatno glasan. Čašice na stolu zamalo su se protresle, a ljudi koji su se skupili pred otvorenim vratima - valjda već i pola sela - provirili su unutra. Zvuk je vibrirao i odbijao se od zidova, podrhtavao nam pod nogama i zaljuljao luk i paprike nanizane nad otrcanom peći. Pod stolom sam uhvatio Helen za ruku. Prvo nas je prodrmao jedan, a zatim i drugi ton, oba produljena i usporena, pravi jecaji, izrazi nenadoknadivog gubitka i beznađa. Sjetio sam se djeve koja je skočila s visoke litice ne želeći poći u pašin harem i upitao se je li tekst ove pjesme sličan toj priči. No, što je bilo najneobičnije, baba Janka uz svaki se ton smiješila, udišući velike količine zraka, ozareno zagledana

522

u nas. Omamljeno smo slušali dok iznenada nije zašutjela. Činilo se da posljednji ton još u beskonačnost odjekuje minijaturnom kućicom.'Molim vas, zamolite je da nam ponovi samo riječi', rekla je Helen.Uz, kako se činilo, podosta muke - iako se osmijeh zbog toga nije smanjio - baba Janka odrecitirala je tekst, dok je Ranov prevodio.''Junak ležaše na zelenoj planini. Junak ležaše s devet rana. O, sokole, leti do njega i reci da njegovi su ljudi dobro, U planini, na sigurnome, svi njegovi ljudi. Junak imaše devet rana, Ali ubi ga deseta.''Baba Janka još je nešto pojasnila Ranovu, i dalje ozarena, prema njemu mašući uzdignutim prstom. Imao sam osjećaj da će ga isprašiti po turu i poslati na spavanje bez večere učini li nešto nedopušteno dok je u njezinoj kući. 'Pitajte je koliko je stara pjesma', rekla je Helen, 'i gdje ju je naučila.'Ranov je prenio pitanje, a baba Janka počela se grohotom smijati, rukom pokazujući preko ramena, mašući na sve strane. Ranov se čak i nasmiješio. 'Kaže da je stara koliko i planine, te da čak ni njezina prabaka nije znala koliko je to. Naučila ju je od prabake, koja je doživjela devedeset tri godine.'Nakon toga baba Janka poželjela je nešto upitati nas. Kad joj se pogled ustalio na nama, uvidio sam da ima divne oči, bademaste, desetljećima izložene suncu i vjetru, te zlatnosmeđe, gotovo jantarne, još svjetlije zahvaljujući crvenoj boji marame na glavi. Kimnula je, očito u nevjerici, kad smo rekli da smo iz Amerike.'Amerika?' Još je nekoliko trenutaka, činilo se, razmišljala o tome. 'Pa to mora biti s druge strane planine.''Vrlo neuka starica', objasnio je Ranov. 'Vlada daje sve od sebe da ovdje podigne razinu obrazovanosti. Riječ je o važnome prioritetu.'Helen je u međuvremenu izvadila papir i uhvatila staricu za ruku. 'Pitajte zna li približno ovakvu pjesmu... morat ćete joj prevesti. "Zmaj veliki spustio se u naš dol, spalio žito, odveo djeve".' Ranov je riječi prenio babi Janki. Ona je pozorno slušala, a lice joj se već trenutak poslije zgrčilo od straha i nelagode. Ustuknula je sjedeći na

523

drvenoj stolici i brzo se prekrižila. 'Ne!' rekla je odlučno i povukla ruku. 'Ne, ne.'Ranov je slegnuo ramenima. 'Shvatili ste. Ne zna tu pjesmu.''Očito je da je poznaje', rekao sam tiho. 'Pitajte zašto se boji.'Žena nas je ovaj put pogledala strogo. 'Ne želi govoriti o tome', rekao je Ranov.'Recite joj da ćemo je nagraditi.' Ranovljeve su se obrve ponovno uzdignule, no ipak je iznio ponudu. 'Kaže da moramo zatvoriti vrata.' Ustao je i zatvorio vrata i drvene kapke i tako nas zaštitio od promatrača s ulice. 'Sad će pjevati.'Razlika u izvedbi prve i druge pjesme nikako nije mogla biti veća. Činilo se da se sada sva uvukla u stolicu, šćućureno zagledana u pod. Više nije bilo onog vedrog osmijeha, a jantarne oči zagledale su se u naše noge. Melodija je nedvojbeno bila melankolična, iako mi se učinilo da posljednji stih strofe završava u prkosnome tonu. Ranov je sve pomno preveo. Zašto nam, upitao sam se ponovno, toliko pomaže?''Zmaj veliki spustio se u naš dol. Spalio žito, odveo djeve. Ustrašio turske bezbožnike i štitio naša sela. Dahom presušio je rijeke, pa dođosmo na drugu obalu. Sad moramo se braniti.Zmaj bijaše naš zaštitnik, A sad branimo se od njega.'''No, da', rekao je Ranov. 'To vas je zanimalo?''Da.' Helen je potapšala babu Janku po ruci, a starica se javila prijekornim glasom. 'Pitajte je odakle je ta pjesma i zašto je se boji', zamolila je Helen.Ranovu je trebalo punih nekoliko minuta da nešto izvuče iz pokuda babe Janke. 'Prabaka ju je pjesmu naučila u tajnosti. Rekla joj je kako je nikako ne smije pjevati nakon zalaska sunca. Pjesma donosi nesreću. Zvuči vedro, ali zapravo donosi nesreću. Ovdje je pjevaju isključivo za Jurjevo. Samo tada može se pjevati bez opasnosti, samo tada neće izazvati nesreću. Nada se da danas niste prouzročili smrt njezine krave ili možda nešto još gore.'Helen se nasmiješila. 'Recite joj da sam joj pripremila nagradu, dar koji će odagnati svu nesreću i donijeti sreću.' Rastvorila je ruku babe

524

Janke i u dlan joj položila srebrni medaljon. 'Pripada jednom vrlo pobožnom i mudrom čovjeku koji vam to šalje radi zaštite. Prikazuje svetog Ivana Rilskog, velikog bugarskog sveca.' Uvidio sam da mora biti riječ o onom malenom predmetu koji je Helen dobila od Stoičeva. Baba Janka još je nekoliko trenutaka promatrala medaljon, okretala ga u žuljevitome dlanu, a potom ga prinijela usnama i poljubila. Ugurala ga je u neki sigurni džepić u pregači. 'Blagodarja', rekla je zahvalno. Poljubila je i Heleninu ruku, te je još milovala kao da je pronašla davno izgubljenu kći. Helen se ponovno obratila Ranovu. 'Molim vas, pitajte je zna li što pjesma znači i odakle je potekla. I zašto je pjevaju na Jurjevo?'Baba Janka na ta je pitanja slegnula ramenima. 'Pjesma ne znači ništa. Obična stara pjesma koja donosi nesreću. Prabaka mi je rekla kako neki ljudi drže da je potekla iz nekog manastira. Ali to nije moguće jer monasi ne pjevaju takve pjesme - oni pjevaju u slavu i hvalu Boga. Mi je pjevamo za Jurjevo jer njome pozivamo svetog Jurja da ubije zmaja i okonča muke koje proživljava narod.''Iz kojeg manastira?' uskliknuo sam. 'Pitajte je zna li za manastir Sveti Georgi, koji je nestao još davno, davno.'No baba Janka samo je kimnula - ne - i coknula jezikom. 'Ovdje nema manastira. Manastir je u Bačkovu. Imamo samo crkvu, u kojoj ću popodne pjevati sa sestrom.'Teško sam uzdahnuo i od Ranova zatražio da pokuša još jednom. Ovaj put i on je coknuo. 'Kaže da ne zna ni za kakav manastir. Ovdje nikad nije bilo manastira.''Kad je Jurjevo?' upitao sam.'Šestog svibnja.' Osjećao sam nelagodu zbog Ranovljeva prodornog pogleda. 'Zakasnili ste nekoliko tjedana.'Šutio sam, no baba Janka u međuvremenu se ponovno razvedrila. Stisnula nam je ruku, poljubila Helenin dlan i navela nas da obećamo da ćemo popodne slušati kako pjeva... 'Puno je bolje kad pjevam sa sestrom. Ona pjeva drugi glas.'Obećali smo da ćemo doći. Ustrajno je zahtijevala da nam posluži objed, koji je pripremala kad smo došli. Jeli smo krumpir i neku vrstu zobene kaše, uz još ovčjeg mlijeka. Učinilo mi se da bih se na mlijeko i mogao naviknuti kada bismo ostali još koji mjesec. Jeli smo s koliko

525

smo mogli više zahvalnosti, hvalili njezino kulinarsko umijeće, sve dok nam Ranov nije rekao da bismo se trebali vratiti u crkvu ako želimo vidjeti početak službe. Baba Janka nevoljko se odvojila od nas, stišćući nam ruke, tapšući Helen po obrazima.Vatra uz crkvu u međuvremenu je gotovo dogorjela, iako je nekoliko cjepanica još plamtjelo na žeravici - blijedi plamen pod poslijepodnevnim suncem. Seljani su se već počeli okupljati u blizini crkve, čak i prije oglašavanja zvona, koja su sad zvonila i zvonila s malenog kamenog tornja. Nakon nekog vremena onaj je mladi svećenik prišao vratima. Na sebi je sad imao crveno-zlatnu odoru, uz dugačak izvezeni plašt i crnu maramu prebačenu preko kape. Na zlatnome lancu nosio je zapaljenu kadionicu, njome zamahujući u tri smjera pred crkvenim vratima.Okupljeni ljudi - žene odjevene poput babe Janke, u prugama i cvjetnim uzorcima, ili u crnini od glave do pete, te muškarci u grubim prslucima od smeđe vune i sličnim hlačama, s bijelim košuljama vezanim ili zakopčanim pod vratom - stali su se povlačiti pred svećenikom. On je došao među njih, blagosivljajući ih znakom križa. Neki od njih pognuli su glavu ili se pred njim klanjali. Iza njega išao je stariji muškarac, sav u crnom, poput monaha. Pretpostavio sam da mu je to pomoćnik. On je nosio ikonu pokrivenu ljubičastom svilom. Načas sam je ugledao - ukočen, blijedi lik tamnih očiju. Bit će da je to sveti Petko, pomislio sam. Seljani su bez riječi krenuli za ikonom, oko crkve, mnogi sa štapovima ili uz potporu mladih. Baba Janka došla je do nas i ponosno me uhvatila pod ruku, kao da susjedima želi pokazati kako ima dobre veze. Svi su gledali samo nas, a meni je sinulo da privlačimo pozornost u najmanju ruku koliko i ikona.Dvojica svećenika u tišini su nas provela iza crkve, tako da smo došli do suprotne strane, gdje smo u blizini ugledali vatreni krug i osjetili miris dima. Plamen se sad posve gasio, bez nadzora, posljednje velike cjepanice i grane već su bile zagasito-narančaste i sve se pretvaralo u veliku hrpu žeravice. Tako smo triput obišli crkvu, a svećenik je zatim ponovno zastao na trijemu pred ulazom i počeo pjevati. Tu i tamo u pjesmi mu je odgovarao stariji pomoćnik, a neki put odgovor je u obliku mumljanja dolazio i od ostalih vjernika, koji su se pritom križali ili klanjali. Baba Janka pustila mi je ruku, ali se zadržala u

526

našoj blizini. Helen je sve promatrala s velikim zanimanjem, uvidio sam, baš kao i Ranov.Nakon završetka obreda pred ulazom, za ostalima smo ušli u crkvu, mračnu poput grobnice nakon blistavog sjaja polja i šumaraka. Bila je to malena crkva, no unutrašnjost je odisala nekakvom profinjenošću i skladnim razmjerima kojima se veće crkve koje smo dotad vidjeli i nisu mogle pohvaliti. Mladi svećenik postavio je ikonu svetog Petka na počasno mjesto u prednjem dijelu, na izrezbareno postolje. Vidio sam kako se brat Ivan klanja pred oltarom. Kao i drugdje, nije bilo klupa. Ljudi su stajali ili klečali na hladnom kamenom podu, a nekoliko starica ispružilo se ničice na sredini crkve. U pokrajnjim zidovima nalazile su se niše s freskama ili ikonama, a u jednoj od njih nazirao se i velik otvor za koji sam pretpostavio da vodi do kripte. Nije bilo teško zamisliti kako su seljaci stoljećima štovali Boga u toj i u starijoj crkvi koja se na istome mjestu nalazila prije.Nakon prave male vječnosti, pjesma je prestala. Ljudi su se ponovno naklonili i počeli polagano izlaziti. Neki su tu i tamo zastajali i ljubili ikone ili palili svijeće, postavljajući ih na željezni držač u blizini ulaza. Ponovno su se oglasila crkvena zvona, a mi smo za seljanima krenuli van, gdje su nas sunce, povjetarac i svjetlucava polja obavili bez upozorenja. Pod skupinom drveća bio je postavljen dugačak stol i žene su već otkrivale tanjure i pladnjeve, točile neko piće iz keramičkih vrčeva. Tad sam uočio da se s te strane crkve nalazi još jedna vatra, manja, a nad njom i janje na ražnju. Vrtjela su ga dvojica muškaraca. Od mirisa mi je u usta instinktivno navalila slina. Baba Janka osobno nam je napunila tanjure i odvela nas na prostirku dalje od gužve. Ondje smo upoznali njezinu sestru, identična izgleda, samo višu i mršaviju, a nakon toga svi smo navalili na izvrsnu hranu. Čak je i Ranov, pomno prekriživši noge na istkanom prekrivaču, u svečanim gradskim hlačama, izgledao gotovo zadovoljno. Ostali su seljani svratili da nas pozdrave, te da babu Janku i njezinu sestru upitaju kad će zapjevati. Preko takve pozornosti one su prelazile odmahujući rukom dostojanstvom opernih diva.Nakon što smo pojeli cijelo janje i nakon što su žene očistile tanjure nad drvenom kantom, primijetio sam da su trojica muškaraca izvadila instrumente i da se spremaju zasvirati. Jedan od njih držao je nešto

527

najneobičnije što sam vidio iz takve blizine - mijeh od očišćene bijele životinjske kože s drvenim cjevčicama koje vire na nekoliko strana. Očito je bila riječ o nekoj vrsti gajda. Ranov nam je rekao da je to drevni bugarski instrument, gaida, izrađen od jareće kože. Starac koji ih je držao malo-pomalo napuhao je mijeh kao da je riječ o velikome balonu. To je potrajalo dobrih deset minuta, tako da je na koncu već bio posve crven u licu. Postavio je gajde pod ruku, zapuhao u jednu od svirala, a svi su stali klicati i pljeskati. Instrument je i zvučao poput životinje: bio je to prodoran meket, kreštanje, vrištanje. Helen se nasmijala. 'Znaš,' rekla mi je, 'svaka pastirska kultura ovoga svijeta ima svoje gajde.'Starac je počeo svirati, a već nekoliko trenutaka poslije pridružili su mu se i prijatelji, jedan na dugačkoj drvenoj fruli, čiji je ton vijugao oko nas poput fluidne vrpce, dok je drugi obloženim štapićem udarao po mekom kožnom bubnju. Dio žena poskočio je i formirao povorku, a muškarac s bijelim rupčićem, baš kao kod Stoičeva, poveo je kolo na livadi. Ljudi koji su bili odviše stari ili nemoćni za ples, sjedili su smješkajući se svojim groznim zubima i praznim desnima, ili udarali takt na tlu ili kuckali štapovima.Baba Janka i njezina sestra nisu se ni pomaknule, kao da još nije došlo njihovo vrijeme. Čekale su da ih pozove muškarac sa sviralom, mašući rukom i smiješeći se, pa zatim da se pozivu pridruži i publika.Potom su još malo glumile da im se baš i ne pjeva i na koncu ustale i prišle im, držeći se za ruke. Svi su utihnuli, a gajdaš je odsvirao mali uvod. Dvije su starice zapjevale, sada zagrljene oko struka. Stjecao se dojam da melodija - prelijepo bolno i skladno suzvučje, prodorno i neodoljivo - dopire iz jednog tijela. Zvuk gajda pleo se oko tog zvuka, a tri glasa, glasovi dviju žena i jednog jarca, zajedno su se vinuli visoko visoko, šireći se oko nas poput prodornog stenjanja same zemlje. Helenine oči odjednom su ispunile suze. To je za nju bilo tako neobično da sam je pred svima zagrlio.Nakon što su žene otpjevale pet-šest pjesama, između kojih ih je publika pozdravljala bučnim klicanjem, svi su ustali. Nije mi bilo jasno što ih je navelo na to, sve dok nisam ugledao svećenika koji se primiče. Nosio je ikonu svetog Petka ukrašenu crvenim baršunom, a iza njega su hodala dvojica dječaka, u tamnim haljama. Svaki od njih

528

nosio je po jednu ikonu posve prekrivenu bijelom svilom. Ta mala procesija došla je do suprotne strane crkve. Glazbenici su krenuli za njom, svirajući tugaljivu melodiju. Svi zajedno zaustavili su se između crkve i velikog vatrenog kruga. Vatra se bila posve ugasila, od svega je ostao samo krug žeravice, paklenski crven i debeo. Pramenovi dima dizali su se tek s vremena na vrijeme, kao da je nešto ispod živo i diše. Svećenik i njegovi pomoćnici stajali su pokraj zida crkve, pred sobom držeći najveće blago.Na koncu su glazbenici zasvirali novu melodiju - živahnu, ali istodobno i mračnu, učinilo mi se - a seljaci koji su bili u stanju plesati, ili barem hodati, stali su u dugačak vijugav red, jedan po jedan, i polagano počeli obilaziti vatru. Dok su tako hodali u krug ispred crkve, baba Janka i jedna druga žena - ovaj put ne njezina sestra, već neka još oronulija žena čije su se mutne oči doimale gotovo slijepima - stupile su naprijed i naklonile se svećeniku i ikonama. Skinule su cipele i čarape, pomno ih odložile na crkvene stube, poljubile strogo lice svetog Petka i primile svećenikov blagoslov. Njegovi mladi pomoćnici dali su svakoj po jednu ikonu i skinuli svilene pokrove. Glazba je dosegnula nove visine. Gajdaš se obilno znojio, lice mu je bilo grimizno, a obrazi nevjerojatno napuhani.Nakon toga baba Janka i žena mutnih očiju počele su plesati i krenule naprijed, savršeno usklađenim korakom. Stajao sam posve nepomično i sve promatrao, a one su tako bosonoge uplesale u vatru. I jedna i druga pred sobom su držale ikonu. I jedna i druga plesale su visoko podignute glave, dostojanstveno zagledane u neki drugi svijet. Helen mi je stisnula ruku toliko da su me zaboljeli prsti. Stopala su im se dizala i spuštala na žeravici, kovitlajući preostale iskre. U jednom trenutku vidio sam kako se prugasta suknja babe Janke načas zapalila na rubu. Plesale su uz taj zagonetni ritam bubnja i gajda, svaka u drugome smjeru nakon što su se našle u vatrenome krugu.Kad su ulazile u krug, još nisam vidio ikone, no sad sam uočio da je na jednoj od njih, onoj koju je držala slijepa žena, prikazana Djevica Marija, s djetetom u krilu, glave nagnute pod teškom krunom. Ikonu koju je nosila baba Janka ugledao sam tek kada je obišla cijeli krug. Jankino je lice bilo gotovo nadnaravno, oči divovske i nepomične, usne posve opuštene, naborana koža sjajna od užasne vrućine. Ikona

529

koju je nosila po svemu sudeći bila je vrlo stara, poput Marijine, no kroz oblačiće dima i lelujavu vrućinu posve sam jasno ugledao prikaz: bila su to dva lika, okrenuta jedan nasuprot drugome u svojevrsnom plesnom položaju, dva stvorenja podjednako dojmljiva i strašna. Jedan je od njih bio vitez u oklopu i s crvenim plaštem, a drugi zmaj s dugačkim, zavijenim repom.

70. glavaprosinac 1963.Voljena moja kćeri,sada sam u Napulju. Ove godine nastojim potragu provoditi sustavnije. U Napulju je u prosincu toplo, a na tome sam zahvalna jer sam se jako prehladila. Prije nego što sam te napustila, nisam znala što je osamljenost, jer me nitko nikada nije volio kao što me volio tvoj otac - kao što, čini mi se, voli i tebe. Sada sam žena koja sama sjedi u knjižnici, briše nos i piše bilješke. Pitam se je li tko kada bio tako sam kao ja u svojoj hotelskoj sobi. U javnosti nosim maramu ili bluzu povišena ovratnika. Dok sama objedujem, netko mi se često nasmiješi, a ja uzvratim osmijeh. Potom odvratim pogled. Nisi jedina osoba s kojom se ne bih trebala družiti.Voli te tvoja majka, Helen

veljača 1964.Voljena moja kćeri,Atena je prljava i bučna i ovdje, u Institutu za srednjovjekovnu Grčku, koji izgleda srednjovjekovno kao i dokumenti koje sadrži, teško dolazim do dokumenata koji mi trebaju. No danas, ovog prijepodneva, dok sjedim na Akropoli, gotovo mogu zamisliti da će naša odvojenost jednog dana završiti, te da ćemo sjediti - ti možda i kao odrasla žena - na ovim ruševinama i odavde gledati grad. Da vidimo... bit ćeš visoka, kao ja, kao tvoj otac, imat ćeš gustu tamnu kosu - vrlo kratku ili vezanu u gustu pletenicu? - nositi sunčane naočale i visoke planinarske cipele, možda i maramu na glavi, bude li bilo vjetrovito kao danas. A ja ću već biti stara i naborana, ponositi se jedino tobom. Konobari će zuriti u tebe, a ne u mene, a ja ću se ponosno smijati, dok će ih tvoj otac mrko pogledavati preko novina.

530

Voli te tvoja majka, Helen

ožujak 1964.Voljena moja kćeri,jučer sam doživjela tako snažnu maštariju o Akropoli da sam i danas došla ovamo, samo da ti pišem odavde. No čim sam sjela i pogledala grad, rana na vratu počela mi je pulsirati i učinilo mi se da me netko dostiže, neki lik koji je već bio u blizini, pa mi je tako preostalo jedino da se osvrćem i u masi turista pokušavam uočiti nekog tko bi mogao biti sumnjiv. Nije mi jasno zašto taj neprijatelj još nije došao, doputovao kroz stoljeća, i pronašao me. Već sam napola njegova, treba me samo uzeti, već sam okaljana i zaražena, već blago žudim za njim. Zašto ne napravi završni korak i ne oslobodi me ovog jada i muka? Ali čim to pomislim, uviđam da mu se i dalje moram opirati, okružiti se i čuvati svim mogućim hamajlijama, te pronaći njegova mnogobrojna skrovišta u nadi da ću ga u jednome od njih uhvatiti, toliko ga iznenaditi i zateći da ću možda biti u stanju ostvariti povijesni uspjeh i uništiti ga. Ti si, izgubljeni moj anđelu, jedini plamen koji pokreće tu očajničku želju.Voli te tvoja majka, Helen

71. glavaKad smo ugledali ikonu u rukama babe Janke, više ne znam tko se prvi preneraženo trgnuo, Helen ili ja, no oboje smo istog trenutka zatomili vidljiviju reakciju. Ranov je stajao naslonjen na stablo na nepuna tri metra od nas. Na svoje veliko olakšanje, uvidio sam da je zagledan u dolinu, da se dosađuje i prezire sve oko sebe, da je zaokupljen cigaretom i da, koliko mi se čini, nije vidio ikonu. Nekoliko trenutaka poslije baba Janka okrenula se od nas, pa su ona i ona druga starica jednako živahnim i dostojanstvenim korakom izišle iz kruga i krenule prema svećeniku. Ikone su vratile onim dječacima, a oni su ih odmah pokrili. I dalje sam kriomice motrio Ranova. Svećenik je blagoslovio starice, a brat Ivan zatim ih je poveo do stola i dao im vode. Baba Janka u prolasku nas je ponosno pogledala, zajapurena lica. Smiješila se i zamalo namignula, a Helen i ja smo joj se naklonili, osjećajući neizmjerno strahopoštovanje. Načas sam joj se zagledao u

531

noge: žuljevita gola stopala izgledala su posve normalno, nepromijenjeno, baš kao i u one druge žene. Vrućina se odražavala jedino na njihovim licima, kao da ih je malo opržilo sunce.'Zmaj', rekla je Helen tiho dok smo ih promatrali. 'Da', rekao sam. 'Moramo otkriti gdje čuvaju tu ikonu i koliko je stara. Dođi. Svećenik je obećao da će nam pokazati crkvu.' 'A Ranov?' Helen se nije osvrtala.'Morat ćemo samo moliti Boga da ne krene za nama', rekao sam, 'čini mi se da nije vidio ikonu.'Svećenik se vraćao u crkvu, a ljudi su se počeli raspršivati. Polagano smo krenuli za njim i zatekli ga kako ikonu svetog Petka vraća na počasno mjesto. Ostalim dvjema ikonama nije bilo ni traga ni glasa. Zahvalno sam se naklonio i na engleskome mu rekao koliko je svečanost bila lijepa. Pritom sam mahao rukama i pokazivao van. Činilo se da mu je zbog toga drago. Potom sam širokim pokretom pokazao crkvu i uzdignuo obrve. 'Smijemo razgledati?''Razgledati?' Na trenutak se namrštio, a potom se ponovno nasmiješio. Malo pričekati - mora se samo preodjenuti. Vratio se u uobičajenoj crnoj odjeći i pomno nas doveo do svake niše, pokazujući 'ikoni' i 'Hristosa' te još neke stvari koje smo manje-više razumjeli. Činilo se da zna mnogo o mjestu, crkvi i njihovoj povijesti. Problem je bio samo u tome što ga nismo razumjeli. Na koncu sam ga upitao gdje su ostale ikone, a on je pokazao prema onom velikom otvoru koji sam već bio uočio u jednoj od pokrajnjih kapela. Kako se činilo, vratili su ih u kriptu, gdje su ih inače čuvali. Susretljivo je uzeo fenjer i poveo nas dolje.Kamene su stube bile strme, a zahvaljujući dašku hladnog zraka koji je dopirao odozdo, činilo se kao da je u samoj crkvi toplo. Čvrsto sam držao Heleninu ruku dok smo se oprezno spuštali za svećenikovom svjetiljkom koja je obasjavala staro kamenje oko nas. Međutim, malenom prostorijom u koju smo došli nije vladala potpuna tama. Uz oltar su se nalazila dva stalka s blistavim svijećama. Tako smo već nakon nekoliko trenutaka, iako u polutami, primijetili da zapravo nije riječ o oltaru, nego o pomno ukrašenome mjedenome relikvijaru, djelomično pokrivenom raskošno izvezenim crvenim damastom. Na njemu su se nalazile one dvije ikone u srebrnom okviru, Djevica

532

Marija i - prišao sam još korak bliže - zmaj i vitez. 'Sveti Petko', rekao je svećenik vedro i dodirnuo kutiju.Pokazao sam prema Djevici, a on nam je ispričao nešto što je imalo veze s Bačkovskim manastirom, iako više od toga nismo shvatili. Potom sam pokazao drugu ikonu, a svećenikovo se lice ozarilo. 'Sveti Georgi', rekao je, pokazujući viteza. Potom je pokazao zmaja. 'Drakula.''To vjerojatno jednostavno znači zmaj', upozorila me Helen.Kimnuo sam. 'Kako da ga pitamo koliko je po njegovu mišljenju stara?''Star? Staro?' pokušavala je Helen.Svećenik je kimao, slažući se. 'Mnogo star', rekao je svečano. Zapiljili smo se u njega. Podigao sam ruku i stao brojati na prste. Tri? Četiri? Pet? On se nasmiješio. Pet. Pet prstiju - oko pet stotina godina.'Smatra da je iz petnaestog stoljeća', rekla je Helen. 'Bože, kako da ga pitamo odakle je?' Pokazao sam ikonu, pa načinio velik krug rukom, pokazao kriptu i crkvu iznad nas. No kad me shvatio, jednostavno je, univerzalnom gestom, pokazao da ne zna: istovremeno je uzdignuo i obrve i ramena. Jednostavno ne zna. Učinilo nam se da pokušava reći kako se ikona ondje, u Svetom Petku, nalazi već stotinama godina - više od toga jednostavno ne zna.Na kraju se okrenuo, smiješeći se, a mi smo se već pripremili da za njim i svjetiljkom krenemo strmim stubama u crkvu. I bili bismo zauvijek otišli iz te kripte, obuzeti posvemašnjrm beznađem, da uska potpetica Helenine salonke nije odjednom zapela između dva kamena. Uzrujano je uzdahnula - znao sam da nije ponijela druge cipele - a ja sam se brzo sagnuo da joj oslobodim potpeticu. Svećenik nam je već gotovo otišao izvan vidokruga, no zahvaljujući svijećama koje su gorjele uz relikvijar, imao sam dovoljno svjetla da vidim što je urezano u okomitu plohu najniže stube, na samo nekoliko centimetara od Helenine noge. Bio je to mali zmaj, prikazan krajnje jednostavno i neprofinjeno, ali ipak jasno i prepoznatljivo: bio je to isti zmaj kakav je bio otisnut u mojoj knjizi. Spustio sam se na koljena i prstima jedne ruke prešao preko uklesanog lika. Bio mi je toliko poznat da sam ga i sam mogao urezati. Helen je čučnula do mene, već posve zaboravivši cipelu. 'Bože moj', rekla je. 'Pa što je ovo?'

533

'Sveti Georgi', rekao sam polagano. 'Ovo mora biti Sveti Georgi.'Pogledala me pod prigušenim svjetlom, dok joj je kosa padala u oči. 'Ali crkva je iz osamnaestog stoljeća', usprotivila se. No lice joj se zatim razvedrilo. 'Misliš da...''Mnoge crkve imaju mnogo starije temelje, zar ne? A znamo da je ova crkva podignuta nakon što su Turci spalili prvu crkvu na ovome mjestu. Nije li to mogla biti samostanska crkva? U sklopu manastira koji su svi još davno zaboravili?' Šaputao sam od silnog uzbuđenja. 'Moguće je da su novu crkvu izgradili tek nakon više desetljeća, možda i stoljeća, a nazvali su je prema mučeniku kojeg su pamtili.'Helen se užasnuto okrenula i zagledala u mjedeni relikvijar. 'Misliš i da...''Ne znam', odgovorio sam polagano. 'Čini mi se malo vjerojatnim da su jedne relikvije zamijenili drugima, no što misliš, kad je netko posljednji put otvorio tu kutiju?''Čini mi se da je premala', rekla je ona. Činilo se da više od toga i nije u stanju izgovoriti.'Da,' složio sam se, 'ali moramo pokušati. Barem ja moram pokušati. Htio bih da ne sudjeluješ u tome, Helen.'Upitno me pogledala, kao da je posve zbunjuje i sama mogućnost da je pokušavam nekamo otpraviti. 'Stvar je ozbiljna: nedopušten ulazak u crkvu i oskrvnuće svečeva groba.''Znam', rekao sam. 'Ali što ako to nije svečev grob?'U tom mračnom, hladnom prostoru obilježenom treperavim svjetlom i mirisom voska ni ona ni ja nismo bili u stanju izgovoriti dva imena. Jedno od njih bilo je Rossi.'Odmah sada? Ranov će nas tražiti', rekla je Helen.Kad smo izišli iz crkve, sjene okolnog drveća već su postajale dulje, a Ranov nas je tražio nestrpljiva izraza lica. Brat Ivan stajao je uz njega, iako sam uvidio da praktički i ne razgovaraju. 'Dobro ste odrijemali?' upitala je Helen uljudno.'Vrijeme je da se vratimo u Bačkovo.' Ranov nam se ponovno obraćao odrješitim glasom. Pitao sam se je li razočaran jer ima dojam da ovdje nismo ništa pronašli. 'Ujutro ćemo krenuti u Sofiju. Ondje moram nešto obaviti. Nadam se da ste zadovoljni provedenim istraživanjem.'

534

'Gotovo posve zadovoljni', rekao sam. 'Volio bih još samo jedanput posjetiti babu Janku i zahvaliti joj na pomoći.''U redu'. Činilo se da Ranovu to nije po volji, no ipak nas je poveo do sela. Brat Ivan bez riječi je hodao iza nas. Cesta je pod zlaćanim večernjim svjetlom bila tiha i mirna, a posvuda se osjećao miris večere. Vidio sam kako neki starac prilazi bunaru i puni kantu. Na suprotnome kraju uličice babe Janke, netko je u staju vodio stado koza i ovaca. Čuli smo njihovo žalobno meketanje i vidjeli kako se natiskuju između kuća, sve dok ih neki dječak nije potjerao iza ugla.Baba Janka oduševila se što nas vidi. Čestitali smo joj, preko Ranova, na čudesnom pjevanju i plesu na vatri. Brat Ivan blagoslovio ju je uobičajenim pokretom, bez riječi. 'Kako to da nemate opekline?' upitala je Helen.'Oh, to je Božja moć', odgovorila je tiho. 'Poslije se ne sjećam što se događalo. Neki put stopala su mi poslije vruća, ali nikad nemam opekline. Meni je to najljepši dan u godini, iako se velikog dijela događaja ne sjećam. Još mjesecima nakon toga mirna sam poput jezera.'Iz kredenca je uzela bocu bez oznaka i u čašice nam natočila prozirno smeđe alkoholno piće. U boci su plutale dugačke trave. Ranov je objasnio da je riječ o ljekovitom bilju koje daje okus. Brat Ivan odbio je ponuđenu čašu, no Ranov je prihvatio. Nakon nekoliko gutljaja počeo je nešto ispitivati brata Ivana, glasom srdačnim i ugodnim poput trnja i kopriva. Ubrzo su se upustili u raspravu koju nismo mogli pratiti, iako sam razabirao da se često spominje riječ političeski.Nakon što smo još neko vrijeme slušali razgovor, na trenutak sam ih prekinuo da Ranova zamolim da babu Janku pita mogu li otići u njezinu kupaonicu. Oporo se nasmijao. Bez sumnje se vratio u prijašnje raspoloženje, pomislio sam. 'Bojim se da ovdje baš i nije tako fino uređeno', rekao je. Baba Janka također se nasmijala i pokazala prema stražnjim vratima. Helen je rekla da će poći za mnom i pričekati red. Zahod u vrtu babe Janke bio je još trošniji od kuće, no ipak dovoljno širok da prikrije naš bijeg među drveće i košnice, te izlazak kroz vrata u ogradi. Nigdje nije bilo nikoga. Došli smo do ceste i nastavili mirno hodati, a zatim nenametljivo skrenuli u grmlje i

535

pojurili uzbrdo. Nasreću, ni kod crkve, koja je već bila duboko u sjeni, više nije bilo nikoga.Nismo ni pokušavali ići na glavna vrata, gdje bi nas netko mogao vidjeti s ceste. Umjesto toga žurno smo prišli stražnjoj strani. Ondje je crkva imala nizak prozor, iznutra pokriven ljubičastim zastorom. 'Prozor vodi u sakrstiju, rekla je Helen. No drveni okvir bio je zatvoren samo kukicom, ne zasunom, pa smo ga uz malo trganja drva uspjeli otvoriti i provući se između zastora, nakon toga pomno zatvorivši prozor i navukavši zastor. Kad smo se našli unutra, uvidio sam da je Helen bila u pravu: nalazili smo se iza ikonostasa. 'Žene ovamo nemaju pristup', rekla je tiho i pritom sve promatrala znanstveničkom znatiželjom.Prostorom iza ikonostasa dominirao je visok oltar prekriven finim tkaninama i prepun svijeća. Na mjedenom stalku nalazile su se dvije prastare knjige, dok se na vješalicama na zidovima nalazila raskošna odjeća koju smo ranije vidjeli na svećeniku. Sve je bilo nevjerojatno mirno i tiho. Pronašao sam sveta vrata kroz koja svećenik izlazi pred vjernike, pa smo tako, s osjećajem grižnje savjesti, ušli u mračnu crkvu. Kroz uske prozore u nju je dopiralo vrlo malo svjetla, a sve su svijeće bile ugašene, vjerojatno zbog straha od požara. Stoga mi je trebalo još ponešto vremena da na jednoj polici pronađem kutiju šibica. Sa svijećnjaka sam uzeo dvije svijeće, za svakog po jednu i zapalio ih. Potom smo se beskonačno oprezno počeli spuštati stubama. 'Mrzim ovo, užasno je', čuo sam kako Helen tiho govori iza mene, no znao sam da to ne znači da će se vratiti, bez obzira na okolnosti. 'Što misliš, kad će nas Ranov početi tražiti?'U životu nisam bio na mračnijem mjestu od te kripte, budući da su sve svijeće bile ugašene, pa sam tako sa zahvalnošću razmišljao o dvjema svijetlim točkama koje smo ponijeli. Plamen se pojačao, odražavajući se od zlatnog veza na relikvijaru. Ruke su mi već počele prilično drhtati, no uspio sam iz džepa u sakou zajedno s koricama izvući Turgutov mali bodež. U tom džepu držao sam ga otkako smo iz Sofije krenuli na put. Položio sam ga na pod blizu relikvijara, a Helen i ja potom smo obzirno podigli one dvije ikone - u jednom trenutku uvidio sam da odvraćam pogled i ne gledam zmaja i svetog Jurja - te ih naslonili uz jedan zid. Uklonili smo i tešku tkaninu, koju je Helen

536

složila i odložila u stranu. Cijelo to vrijeme svim sam bićem osluškivao ne bih li čuo kakav zvuk, bilo ovdje, bilo u crkvi, tako da mi je i sama tišina počela brujati i zujati u ušima. U jednom trenutku Helen me uhvatila za rukav, pa smo zajedno slušali, no ništa se nije micalo.Uzdrhtali, zajedno smo pogledali otkriveni relikvijar. Poklopac je bio ukrašen prelijepim bareljefom - dugokosi svetac blagoslivljao nas je uzdignutom rukom. Vjerojatno je bila riječ o prikazu sveca čije bi se kosti trebale nalaziti unutra. Uvidio sam kako se već nadam da ćemo unutra doista zateći tek nekoliko svetih komadića kosti, pa sve lijepo zatvoriti. No nakon toga pojavila bi se neizdrživa praznina - ništa od Rossija, ništa od osvete, samo gubitak... Činilo se da je poklopac učvršćen čavlima, ili klinovima, i nije bilo načina da ga silom podignemo. Pritom smo uspjeli malko nagnuti relikvijar, a nešto se unutra u tom trenutku premjestilo, sablasno kucnulo po unutarnjoj stijenci. Sanduk je uistinu bio malen, možda dovoljan za dječje tijelo, ili nekakve manje dijelove, no bio je vrlo, vrlo težak. U jednom trenutku užasa sinulo mi je da je u njemu možda ipak završila Vladova glava, iako bi u tom slučaju mnogo toga ostalo nerazjašnjeno. Počeo sam se preznojavati i pitati bih li trebao otići gore i u crkvi potražiti neko pomagalo, kakav alat, iako mi se činilo da takvih stvari ondje baš i nema.'Pokušajmo ga spustiti na pod', rekao sam škrgućući zubima. Zajedničkim naporom nekako smo uspjeli spustiti sanduk i pritom ga ne oštetiti. Tako ću možda lakše proučiti kopče i okove na poklopcu, pomislio sam, ili se bolje oduprijeti i nekako ipak podići poklopac.Upravo sam se spremao za to kad je Helen prigušeno kriknula. 'Paul, pogledaj!' Brzo sam se okrenuo i uvidio da prašni mramor na kojem je dotada stajao relikvijar nije puni kameni blok. Gornja ploča od naših se nastojanja da skinemo sanduk malko pomaknula. Čini mi se da tada više i nisam disao. Nekako smo zajedno, bez riječi, uspjeli ukloniti mramornu ploču. Nije bila debela, ali je bila silno teška, pa smo oboje zadihano zastali nakon što smo je napokon naslonili na zid. Ispod nje ugledali smo dugačku kamenu ploču, od istog materijala kao pod i zidovi, kamen koji je duljinom odgovarao visini odrasla muškarca. Uklesani portret bio je krajnje jednostavan, urezan izravno u tvrdu

537

površinu - to nije bilo lice sveca, nego stvarnog čovjeka, smrtno ozbiljna čovjeka bademastih očiju i intenzivna pogleda, dugačka nosa i brkova - okrutna lica iznad kojeg se vidio trokutasti šešir koji je čak i na tako nedotjeranom obrisu izgledao nekako skladno.Helen je ustuknula, usana posve bijelih pod svjetlom svijeća, a ja sam se odupirao želji da je uhvatim za ruku i da pojurimo stubama. 'Helen', počeo sam tiho. Međutim, više nisam imao što reći. Uzeo sam bodež, a Helen je uvukla ruku u neki džep ili tako nešto - nikad mi nije bilo točno jasno gdje - i izvukla onaj minijaturni pištolj, koji je odložila možda pola metra dalje, do zida. Potom smo uvukli prste pod rub nadgrobne ploče i podigli je. Ploča je do pola skliznula s groba, očito zahvaljujući genijalno zamišljenoj konstrukciji. Oboje smo se već vidljivo tresli, tako da nam je zamalo iskliznula iz ruku. Nakon što smo je napokon skinuli i odložili, pogledali smo ispruženo tijelo, zatvorene oči, žutobijelu kožu, neprirodno crvene usne, uvidjeli da diše isprekidano i bez glasa. Bio je to profesor Rossi.

72. glavaVolio bih kad bih mogao reći da sam učinio nešto silno hrabro, korisno, ili da sam zagrlio Helen, uhvatio je da se ne onesvijesti i ne padne, ali nisam. Gotovo i nema gore stvari nego kad vidite voljeno lice koje se promijenilo zbog smrti ili fizičkog propadanja, ili zbog užasne bolesti. Takva su lica čudovišta najgore vrste - nepodnošljivi voljeni likovi. 'Oh, Rossi', izustio sam, a suze su mi navrle na oči i stale kliziti niz obraze toliko iznenada da ih nisam ni osjetio.Helen je prišla korak bliže i pogledala ga. Tek sam tad uvidio da na sebi ima odjeću koju je nosio one večeri kad sam s njim posljednji put razgovarao, prije gotovo mjesec dana. Bila je poderana i prljava, kao da je doživio nesreću. Više nije imao kravatu. Bore na jednoj strani vrata ispunjavali su tanki potočići krvi, stvarajući grimizni estuarij na uprljanome ovratniku. Usta su mu bila ovješena i otečena, a osim blagog podizanja i spuštanja košulje, bio je posve nepomičan. Helen je ispružila ruku. 'Nemoj ga dirati', rekao sam prijekorno, čime sam samo pojačao vlastitu užasnutost.No Helen je, koliko se činilo, bila u transu koliko i on, te je nakon nekoliko trenutaka, uzdrhtalih usana, prstima ovlaš dodirnula njegov

538

obraz. Ne znam je li još gore bilo to što je otvorio oči, no otvorio ih je. I dalje su bile intenzivno plave, čak i pod tim slabašnim svjetlom, no bjeloočnice su mu bile podlivene krvlju, a kapci otečeni. Te su oči bile i nekako užasno žive, i zbunjene, izgubljene, pomicale se amo-tamo kao da nastoji razabrati naša lica, dok mu je tijelo i dalje bilo mrtvački nepomično. Pogled mu se nakon nekoliko trenutaka zaustavio na Helen, koja se bila nadvila nad njega, a plavetnilo njegovih očiju razbistrilo se neviđenom brzinom i intenzitetom, otvarajući se kao da je cijelu želi nekako obuhvatiti. 'Oh, ljubavi moja', rekao je jedva čujno. Usne su mu bile ispucane i zadebljane, no bio je to isti onaj glas koji sam toliko volio, njegov jedinstveni naglasak.'Ne... moja majka', rekla je Helen, kao da s mukom uspijeva doći do riječi. Položila je ruku na njegov obraz. 'Oče, ja sam, Helen... Elena. Tvoja kći.'On je u tom trenutku podigao ruku, kao da nad njom ima tek nesiguran nadzor, te je uhvatio za šaku. Nadlanica mu je bila prepuna ogrebotina i masnica, nokti dugački i požutjeli. Htio sam mu reći da ćemo ga začas izvući odande, da idemo kući, no već mi je bilo jasno da je beznadno ozlijeđen. 'Rossi', rekao sam i nagnuo se bliže njemu. 'Ja sam, Paul. Ovdje sam.'Pogled mu je izbezumljeno s Helen prešao na mene pa se opet vratio na nju. Zatim je zatvorio oči uz uzdah koji mu je prostrujao cijelim natečenim tijelom. 'Oh, Paul', rekao je. 'Došao si mi pomoći. Nisi se smio upuštati u to.' Ponovno je zamagljenih očiju pogledao Helen. Činilo se da želi još nešto reći. 'Sjećam te se', rekao je tiho nakon još nekoliko trenutaka šutnje.Nakon malo petljanja i traženja, iz unutarnjeg džepa uspio sam izvaditi prsten koji sam dobio od Helenine majke. Prinio sam ga njegovim očima, ipak ne preblizu, a on je ispustio Heleninu ruku i nespretno dodirnuo prsten. 'Za tebe', rekao je, obraćajući se Helen. Uzela ga je i stavila na prst.'Moja majka', rekla je ona, uz posve neskriveno drhtanje usana. 'Sjećaš se? Upoznao si je u Rumunjskoj.'Pogledao ju je uz nešto od nekadašnje pronicavosti i nasmiješio se, izobličena lica. 'Da', prošaptao je. 'Volio sam je. Što je bilo s njom?''Na sigurnom je, u Mađarskoj', odgovorila je Helen.

539

'Ti si joj kći?' U njegovu glasu jasno se čuo iznenađen prizvuk.'Ja sam tvoja kći.'U očima su mu se polagano pojavile suze, kao da više ne teku onako lako, i počele se spuštati borama u kutovima očiju. Tragovi koje su ostavljale svjetlucali su pod svjetlom svijeća. 'Molim te, pazi na nju, Paul', rekao je jedva čujno.'Vjenčat ćemo se', rekao sam. Položio sam ruku na njegova prsa. Iznutra je dopiralo nekakvo neljudsko pištanje, no ipak sam se prisilio da ga tako držim.'To je... dobro', rekao je. 'Je li joj majka živa i zdrava?''Jest, oče.' Helenino lice bilo je posve uzdrhtalo. 'Dobro je, živi u Mađarskoj.''Da, to si rekla.' Ponovno je zatvorio oči.'I dalje te voli, Rossi.' Nesigurnom rukom gladio sam mu košulju na prsima. 'Poslala ti je taj prsten i... poljubac''Bezbroj puta pokušao sam se sjetiti gdje je, ali nešto...''Zna da si pokušao. Odmori se malo.' Počeo je disati uzbunjujuće promuklo.Odjednom je širom rastvorio oči i s mukom pokušao ustati. Bilo je to strašno gledati, osobito s obzirom na činjenicu da se praktički nije ni pomaknuo. 'Djeco, morate odmah otići odavde', rekao je, već gotovo posve bez daha. 'Užasno je opasno. Vratit će se i ubiti vas.' Oči su mu sijevale lijevo-desno.'Drakula?' upitao sam tiho.Lice mu se na spomen tog imena na trenutak izbezumilo. 'Da. U knjižnici je.''U knjižnici?' ponovio sam, zapanjeno pogledavajući oko sebe, unatoč užasu koji se odražavao na Rossijevu licu. 'Kojoj knjižnici?''Knjižnica mu je ondje, unutra...' Pokušao je pokazati prema jednom zidu.'Rossi', rekao sam usrdno. 'Reci nam što se dogodilo i što da radimo.'Još nekoliko trenutaka činilo se da se muči s vidom. Koncentrirao je pogled na mene i ubrzano treptao. Sasušena krv na vratu dizala se i spuštala kako se mučio s disanjem. 'Iznenada je došao po mene, u moj ured, i odveo me na veliko putovanje. Nisam... dio puta nisam bio pri svijesti, pa ne znam gdje smo.'

540

'U Bugarskoj', rekla je Helen, nježno ga držeći za natečenu ruku.U očima mu se ponovno pojavila iskra nekadašnjeg zanimanja, plamičak znatiželje. 'U Bugarskoj? Zato, znači...' Pokušao je ovlažiti usne.'Što ti je učinio?''Doveo me ovamo da se brinem za njegovu... paklensku knjižnicu. Opirao sam se kako sam god znao i umio... Ja sam kriv, Paul. Ponovno sam počeo nešto tražiti i istraživati, za jedan članak...' Teškom mukom dolazio je do zraka. 'Htio sam ga prikazati kao dio... šire tradicije. S korijenima u drevnoj Grčkoj. I čuo... čuo sam da je na sveučilištu novi znanstvenik koji piše o njemu, iako nisam uspio doznati kako se čovjek zove.'Čuo sam kako je na te riječi Helen naglo udahnula. Rossijev pogled sijevnuo je prema njoj. 'Činilo mi se da ću napokon objaviti...' Iz pluća mu je dopiralo samo pištanje i na trenutak je sklopio oči. Helen, koja ga je držala za ruku, počela je drhtati, naslonjena na mene. Čvrsto sam je držao oko struka.'Sve je u redu', rekao sam. 'Samo se odmori.' Međutim, Rossi je, kako se činilo, čvrsto odlučio završiti.'Nije u redu', rekao je, gotovo se gušeći. 'Dao ti je knjigu. Znao sam da će nakon toga doći po mene. Tako je i bilo. Odupirao sam se, ali zamalo sam postao... kao on...' Činilo se da ne može podići drugu ruku, pa je okrenuo vrat i glavu, nespretno i slabašno. Tako smo iznenada ugledali veliku ranu u njegovu vratu, sa strane. I dalje je bila otvorena, a kad je pokrenuo vrat, rastvorila se i iz nje je polagano počela istjecati krv. Činilo se da se ponovno izbezumio od toga što smo se zagledali u ranu, pa me molećivo pogledao. 'Paul, spušta li se vani mrak?'Cijelo tijelo obuzeo mi je val užasa i beznađa, strujeći i kroz ruke. 'Osjećaš ga, Ross?''Da, znam kad nailazi tama i tada počinjem osjećati... glad. Molim vas. Ubrzo će vas čuti. Brzo, bježite.''Reci nam kako da ga pronađemo', rekao sam, već u krajnjem očaju. 'Ubit ćemo ga.''Da, ubijte ga, ako to ikako možete izvesti a da se ne dovedete u opasnost. Ubijte ga u moje ime', prošaptao je, a ja sam, i to ne prvi

541

Put, uvidio da je još u stanju osjetiti bijes. 'Slušaj me, Paul... Unutra je jedna knjiga. Život svetog Jurja.' Ponovno se počeo mučiti sa svakim udisajem. 'Vrlo je stara, ima bizantske korice - nitko nikad nije vidio takvu knjigu. Ima mnoštvo čudesnih knjiga, ali ta je...' Na trenutak sam stekao dojam da se onesvijestio, a Helen mu je objema rukama stisnula dlan, plačući, iako se tome opirala. Kad se pribrao, prošaptao je: 'Sakrio sam je iza prvog ormara s lijeve strane. Ponesite je ako ikako možete. Napisao sam nešto... u nju sam nešto umetnuo. Brzo, Paul. Budi se. Ja se budim s njim.''O, Isuse.' Pogledom sam tražio nešto što će mi pomoći, iako nisam znao što. 'Ross, molim te... ne mogu mu dopustiti da s tobom radi što hoće. Ubit ćemo ga, a ti ćeš se oporaviti. Gdje je?' No Helen je sad bila pribranija, pa je uzela bodež i pokazala mu ga.Teško je uzdahnuo i slabašno se osmjehnuo. Tek tada uvidio sam koliko su mu se zubi produžili, kako nalikuju na pseće zube i kako mu je kut usana već razgrizen. Iz očiju su mu slobodno tekle suze, slijevale se na izubijane jagodične kosti. 'Paul, prijatelju moj...''Gdje je? Gdje je knjižnica?' U pitanje sam unio još više žara, no Rossi više nije mogao govoriti.Helen je nešto žurno pokazala, a ja sam odmah shvatio i s ruba poda brzo otkopao jedan kamen. Trebalo mi je nekoliko beskonačnih minuta da ga oslobodim i za to vrijeme prestrašio me dojam da čujem neko kretanje u crkvi iznad nas. Helen mu je otkopčala košulju i oprezno je rastvorila, pa mu položila oštricu Turgutova bodeža na mjesto točno iznad srca.Još nas je nekoliko trenutaka gledao s povjerenjem, tako da su plave oči nalikovale na oči kakvog djeteta, a zatim ih je zatvorio. Čim je sklopio vjede, skupio sam svu snagu i na držak bodeža spustio drevni kamen, kamen koji je na ono mjesto postavio neki nepoznati monah ili plaćeni seljak, neki davno iščezli stanovnik dvanaestog ih trinaestog stoljeća. Taj je kamen po svoj prilici mirno i nepomično ležao stoljećima i stoljećima, dok su po njemu gazili monasi, donosili kosti u osuarij ili pak vino u podrum. Taj se kamen nije pomaknuo ni kad su preko njega u tajnosti iz druge zemlje donijeli truplo ubojice Turaka i spustili ga u svježe iskopan grob u obližnjem podu, kao ni kad su vlaški monasi nad njim slavili heretičnu mladu misu, ni kad su

542

otomanski dužnosnici onamo došli u uzaludnoj potrazi za tijelom, ni kad su osmanlijski konjanici u crkvu ujahali s bakljama, ni kad je nad njim niknula nova crkva, ni kad su onamo u relikvijaru odnijeli kosti svetog Petka, u sanduku koji mu se našao u neposrednoj blizini, ni kad su hodočasnici na njemu klečali dok su primali blagoslov novog mučenika. Na tom mjestu počivao je stoljećima, sve dok ga ja nisam grubo otkopao i izvukao s mjesta, namijenivši mu novu ulogu. Više o tome ne mogu pisati.

73. glavasvibanj 1954.Nemam kome pisati i nema nade da će ovo itko ikada pronaći, no čini mi se da bi bio pravi zločin ne pokušati zabilježiti što znam dok još mogu, a sam Bog zna koliko će još biti tako.Prije nekoliko dana nasilno sam odveden iz svog ureda na sveučilištu - ne znam točno prije koliko, ali pretpostavljam da je još mjesec svibanj. Te sam se večeri oprostio s najdražim studentom i prijateljem, koji mi je pokazao svoj primjerak demonske knjige koju sam godinama pokušavao zaboraviti. Otpravio sam ga sa svime što sam mu uopće mogao dati da mu bude od pomoći. Potom sam zatvorio vrata ureda i još nekoliko trenutaka sjedio obuzet neopisivim grizodušjem i strahom. Znao sam da sam kriv. Potajno sam obnovio istraživanje povijesti vampira i imao sam najbolju namjeru malo-pomalo proširiti spoznaje o legendi o Drakuli, možda čak i napokon riješiti zagonetku lokacije njegova groba. Dopustio sam da me vremenski odmak, racionalnost i ponos uljuljkaju u osjećaj da obnavljanje istraživanja neće donijeti i određene posljedice. Već u tom prvom trenutku samoće, pred sobom sam priznao krivnju.Neizrecivo me boljelo dok sam Paulu davao bilješke i pisma koja sam napisao o svojim iskustvima, ne jer sam ih i dalje htio imati - i posljednji trag želje da nastavim istraživanje iščeznuo je u trenutku kad mi je pokazao svoju knjigu. Jednostavno sam iz dubine duše požalio što mu moram prenijeti te stravične spoznaje, iako sam bio uvjeren da će se, što više bude znao, lakše zaštititi. Mogao sam se samo nadati da ću, uslijedi li kazna, žrtva biti ja, a ne Paul, s tim svojim mladenačkim optimizmom, lakim korakom i neiskušanom

543

genijalnošću. Paulu ne može biti više od dvadeset sedam. Ja iza sebe imam desetljeća i desetljeća života i mnogo nezaslužene sreće. To mi je bila prva pomisao. Odmah zatim, um mi se okrenuo praktičnim pitanjima. Čak i ako se želim zaštititi, to ne mogu učiniti odmah i zasad mi jedino preostaje vjera u razum. Čuvao sam bilješke, ali ne i neko od tradicionalnih sredstava tjeranja zla - nisam imao ni križeve ni srebrne metke, kao ni češnjak. Nikad nisam pribjegao tim sredstvima, čak ni na vrhuncu istraživanja, no sad sam počeo žaliti što sam Paulu savjetovao da se služi samo mogućnostima koje mu nudi vlastiti um.Takve su misli iziskivale najmanje minutu-dvije, a na kraju se pokazalo da na raspolaganju imam upravo toliko vremena. Uz iznenadnu navalu odvratnog ledenog zraka, poklopila me neopisivo velika pojava, tako da sam jedva vidio, a cijelo tijelo od straha kao da mi se izdignuto iz naslonjača. U jednom jedinom trenutku to nešto me posve obavilo, zaslijepilo. Učinilo mi se da umirem, da nema drugog objašnjenja, iako mi nikako nije bilo jasno od čega. Usred svega toga ukazala mi se najneobičnija moguća vizija mladosti, dražesti i ugode, prije osjećaj nego prava vizija, slika u kojoj sam bio neusporedivo mlađi i prepun ljubavi prema nečemu ili nekome. Moguće je da čovjek upravo tako umire. Ako je tako, kad dođe moje vrijeme - a doći će uskoro, koji god užasni oblik poprimilo - nadam se da će me ta vizija pratiti i u posljednjem času.Nakon toga ne sjećam se više ničega, ali to ništa potrajalo je određeno vrijeme koje nisam mogao i još ne mogu odrediti. Kad sam malo-pomalo došao k sebi, nisam mogao vjerovati da sam i dalje živ. Prvih nekoliko trenutaka nisam ni vidio ni čuo. Kao da sam se budio nakon duge i teške operacije, a odmah nakon buđenja shvatio sam da osjećam intenzivnu bol, da mi je cijelo tijelo užasno slabo i da duboka bol prožima sve, da u desnoj nozi osjećam žarenje, kao i u grlu i glavi. Zrak je bio hladan i vlažan i mjesto na kojem sam ležao, iako nisam znao gdje, također je bilo hladno, tako da sam sav bio promrzao. Nakon tog osjećaja ukazalo mi se svjetlo - prigušeno, ali ipak dovoljno jako da se uvjerim da nisam slijep i da su mi oči otvorene. To svjetlo, i bol, iznad svega ostaloga, govorili su mi da sam živ. Počeo sam se prisjećati trenutaka za koje sam u prvi mah pomislio da su se dogodili protekle večeri - kako je Paul došao u moj ured sa svojim šokantnim

544

otkrićem. Potom sam, uz iznenadnu bol u srcu, uvidio da sam zacijelo u zatočeništvu zle sile. Upravo zato tijelo mi je unakaženo i zato imam dojam da me okružuje miris čistog zla.Pokrenuo sam udove, koliko sam uspio opreznije, i unatoč silnoj slabosti, uspio sam okrenuti glavu, a zatim je i blago pridići. Pogled mi je zaklanjao polumračan zid udaljen najviše deset centimetara, no ono slabašno svjetlo koje sam već uočio, dopiralo je s nekog mjesta iznad njega. Uzdahnuo sam i začuo vlastiti uzdah. To me navelo na pomisao da još čujem i da sam jednostavno na nekom toliko tihom mjestu da sam stekao dojam da sam oglušio. Naćulio sam uši kao nikad u životu, te sam se, budući da nisam čuo baš ništa, oprezno pridigao u sjedeći položaj. Zbog toga sam u svim udovima osjetio užasnu bol i slabost, a u glavi pulsiranje. U takvom sjedećem položaju vratio mi se i veći dio osjeta u prstima, pa sam uvidio da ležim na kamenu, a niski zidići koji su se nalazili i s jedne i s druge strane pomogli su mi da se pridignem i tako naslonim. Glavu mi je ispunjavalo užasno brujanje, koje kao da je prožimalo i sav okolni prostor. Nalazio sam se u polumračnom okruženju, kao što sam već rekao, posve utihlome i mračnome u kutovima. Rukama sam pipao oko sebe. Sjedio sam u otvorenom sarkofagu.Od te spoznaje čitavo mi je biće obuzeo val mučnine, no istodobno sam primijetio i da na sebi imam odjeću koju sam nosio i u uredu, iako su mi i košulja i sako na jednoj ruci bili poderani, a ostao sam i bez kravate. Međutim, činjenica da sam u svojoj odjeći pomalo me umirila: ovo nije smrt, nije obična duševna poremećenost i nisam se probudio u nekom drugom dobu, osim ako sam onamo prenio i odjeću. U prednjem džepu hlača pipanjem sam došao i do novčanika. Gotovo sam se šokirao osjetivši taj dobro poznati predmet. Na svoju veliku žalost, uvidio sam da više nemam ručni sat, kao ni najbolje nalivpero, koje sam uvijek držao u unutarnjem džepu sakoa.Nakon toga prinio sam ruku grlu i licu. Činilo mi se da se lice nije promijenilo, osim što sam na čelu imao vrlo bolnu modricu. Međutim, na vratnom mišiću osjetio sam gadnu rupu koja mi je pod prstima bila ljepljiva. Kada bih previše okrenuo glavu ili jače gutao slinu, iz rane se čulo usisavanje zraka toliko užasno da je nadilazilo sve granice moje racionalnosti. Područje oko rane bilo je i natečeno te je bolno

545

pulsiralo pod dodirom. Učinilo mi se da bih se ponovno mogao onesvijestiti od užasa i beznađa, no onda sam se prisjetio da imam snage sjediti. Možda i nisam izgubio onoliko krvi koliko sam se u prvi mah pribojavao. Imao sam dojam da sam isti kakav sam bio, a ne nekakav demon. Nisam osjećao žudnju za krvlju, ni izopačenost u srcu. Potom me obuzeo neizreciv jad. Je li uopće važno što još ne osjećam žudnju za krvlju? Gdje god se nalazio, samo je pitanje vremena kada ću postati posve kontaminiran. Osim, dakako, ako uspijem pobjeći.Polagano sam okretao glavu, gledao oko sebe, pokušavajući razbistriti pogled i tako na koncu uspio ugledati izvor svjetla. Bio je to nekakav crvenkasti sjaj u daljini - ali nisam bio u stanju odrediti koliko daleko - a između mene i tog sjaja nazirali su se teški obrisi.Dlanovima sam prelazio vanjskim plohama svoje kamene kuće. Činilo mi se da je sarkofag blizu svoda, ili kamenog poda. Tako sam pipao dok nisam utvrdio da mogu izići u tu tamu i da neću nigdje pasti. Dugo sam se preko ruba prebacivao na pod i noge su mi užasno drhtale, tako da sam izišavši završio na koljenima. Nakon toga sam i malo bolje vidio. Ispruženih sam se ruku zaputio prema izvoru blagog crvenkastog svjetla. Pritom sam se ipak spotaknuo o nešto što mi je izgledalo kao još jedan sarkofag, prazan, te neki komad drvenog pokućstva. Kad sam se sudario s tim drvenim predmetom, čuo sam da je palo nešto meko, ali nisam vidio što.To pipanje i posrtanje neopisivo me užasavalo i u svakom sam trenutku očekivao da će na mene skočiti ono nešto, ona Stvar koja me i dovela ovamo. Ponovno sam se počeo pitati nisam li možda ipak zapravo mrtav - nije li to neka užasna inačica smrti koju sam na trenutak pogrešno protumačio kao nastavak života. No ništa me nije napalo, bol u nogama bila je uvjerljiva, a primicao sam se svjetlu koje je treperilo na suprotnom kraju dugačke prostorije. Ispred tog sjaja, uvidio sam, nalazilo se nešto veliko, mračno i nepomično. Kad sam se našao na samo nekoliko metara udaljenosti, ugledao sam vatru na ognjištu, prigušeni crveni plamen. Gorjela je u nadsvođenom kamenom kaminu i bacala dovoljno svjetla da obasja površinu više komada masivnog starog pokućstva - veliki pisaći stol prepun papira, izrezbarenu škrinju, dva, učinilo mi se, visoka četvrtasta naslonjača. U

546

jednom od njih, meni okrenut leđima, prednjim dijelom prema vatri, netko je sjedio posve nepomično - iznad naslona nazirao sam mračan obris. Požalio sam što nisam krenuo u suprotnom smjeru, dalje od svjetla i prema mogućem izlazu kroz koji bih pobjegao, no taj mračni lik užasno me privlačio, kao i dostojanstveni naslonjač na kojem je sjedio, te prigušeno svjetlo plamena. S jedne strane, morao sam uložiti svu raspoloživu snagu volje da dođem do tog mjesta, a s druge se nisam mogao okrenuti i udaljiti čak i da sam htio.Na bolnim sam nogama polagano stupio na svjetlo vatre, a kad sam zaobišao veliki naslonjač, onaj lik polagano je ustao i okrenuo se prema meni. Kako se leđima okrenuo vatri i budući da je oko nas bilo tako tamno, nisam mu vidio lice, iako mi se u prvi tren učinilo da sam ugledao obraz bijel poput kosti i svjetlucanje u oku. Imao je dugačku, kovrčavu, tamnu kosu koja mu se spuštala na ramena. Nešto u njegovim pokretima na neopisiv se način razlikovalo od kretnji živog čovjeka, no nisam znao odrediti je li zbog toga brži ili sporiji. Bio je tek koji centimetar viši od mene, no odavao je dojam o silnoj visini i masi, vjerojatno i zahvaljujući silnoj širini ramena koja su se ocrtavala na pozadini svjetla iz kamina. Potom je za nečim posegnuo i sagnuo se prema vatri. Pitao sam se hoće li me ubiti i ostao stajati nepomično i bez riječi, u nadi da ću barem umrijeti nekako dostojanstveno, kako god do toga točno došlo. No on je samo prinio dugačku svijeću plamenu, a kad se zapalila, pripalio je i ostale svijeće na svijećnjaku pokraj naslonjača, te se ponovno okrenuo prema meni.Sad sam ga već bolje vidio, iako mu je lice i dalje bilo u sjeni. Na glavi je imao šiljati šešir zlatne i zelene boje, s masivnim brošom ukrašenim dragim kamenjem točno iznad čela, te tuniku od zlatnog baršuna širokih ramena, sa zlatnim ovratnikom vezanim visoko pod širokom bradom. Onaj dragi kamen na čelu i zlatne niti u ovratniku svjetlucali su pod svjetlom plamena. Plašt od bijelog krzna bio mu je navučen preko ramena, učvršćen srebrnom kopčom u obliku zmaja. Bila je to jedinstvena, neviđena odjeća koja mi je ulijevala strah koliko i ta njegova neobična nemrtva pojava. Bila je to stvarna odjeća, živa, svježa, ne tek neki izblijedjeli komadi muzejskih izložaka. Odjeću je nosio nevjerojatno dostojanstveno i skladno, nijemo stojeći preda mnom, tako da ga je taj plašt obavijao poput zapuha snijega. Pod

547

svjetlom svijeća ugledao sam nadlanicu prepunu ožiljaka, šaku tupih prstiju, položenu na držak bodeža, a dolje, niže, snažnu nogu u dugoj zelenoj čarapi i čizmi. Malko je promijenio položaj, okrenuo se na svjetlu, ali je i dalje šutio. Tako sam mu ugledao i lice, a od silne i okrutne snage kojom je zračilo nesvjesno sam ustuknuo - velike tamne oči pod gustim obrvama, dugačak i ravan nos, široki bijeli obrazi. Usta su mu, uvidio sam, stisnuta, kao da se nekako nepopustljivo smiješi. Usne su zagasitocrvene i zavijene pod tamnim i čupavim brkovima. U kutu usana ugledao sam mrlju sasušene krvi - oh, Bože, kako sam se samo lecnuo. Već je i sam pogled na to bio dovoljan, no kad sam, praktički istog trena, uvidio da je to po svoj prilici moja krv, osjetio sam vrtoglavicu.Uspravio se još ponosnije i u polutami me izravno pogledao. "Ja sam Drakula", rekao je. Ledene i nedvosmislene riječi. Imao sam osjećaj da ih je izgovorio na meni nepoznatom jeziku, iako sam ih savršeno razumio. Nisam uspio ništa reći. Samo sam nepomično piljio u njega, paraliziran od užasa. Nalazio se na samo tri metra od mene i uopće nije bilo sumnje da je stvaran i užasno snažan, bez obzira na to je li zapravo živ ili mrtav. "Dođi", rekao je tim istim hladnim i čistim glasom. "Umoran si i gladan od puta. Priredio sam ti večeru." Pozvao me skladnom, čak ljubaznom gestom, uz bljesak dragog kamenja na velikim bijelim prstima.Pokraj vatre ugledao sam stol prepun pokrivenih tanjura. Osjetio sam i miris jela - ukusne, prave, ljudske hrane - i od tog mirisa i arome zamalo sam se onesvijestio. Drakula je tiho i polagano prišao stolu i u čašu natočio nešto crveno iz boce od brušenog stakla. Na trenutak sam pomislio da mora biti riječ o krvi. "Dođi", ponovio je, ovaj put tiše. Udaljio se i sjeo u onaj naslonjač, kao da mu se učinilo da ću prije prići bude li se on držao malo podalje. Nesigurnim korakom prišao sam praznome naslonjaču do stola. Noge su mi drhtale, koliko od krajnje slabosti, toliko i od straha. Malaksalo sam sjeo među tamne jastučiće i pogledao tanjure. Zašto, pitao sam se, toliko žudim za jelom kad bih svakog trena mogao umrijeti? Tu zagonetku razumjelo je jedino moje tijelo. Drakula se bio zagledao u vatru. Jasno sam vidio taj nesmiljeni profil, dugačak nos i snažnu bradu, tamne kovrče na ramenu. Bio je zamišljeno stisnuo dlanove, tako da su mu se plašt i

548

izvezeni rukavi povukli, otkrivajući ručne zglobove pokrivene zelenim baršunom i veliki ožiljak na nadlanici meni bliže ruke. Držao se mirno i zamišljeno. Počeo sam stjecati dojam da sve sanjam, a ne da sam u opasnosti, pa sam se usudio podići jedan poklopac.Odjednom me obuzela tolika glad da sam se jedva suzdržavao da ne počnem divljački jesti objema rukama. Ipak, nekako sam uspio podići metalnu vilicu i nož od kosti i razrezati prvo pečeno pile, a zatim i neki tamni komad divljači. Bilo je tu još keramičkih zdjelica s krumpirom i zobenom kašom, tvrdog kruha i vruće juhe pune zelenja. Halapljivo sam jeo, pokušavajući usporiti tek toliko da ne dobijem grčeve u želucu. Srebrni pehar koji mi je stajao do lakta bio je prepun jakog crnog vina, a ne krvi. Popio sam sve. Dok sam jeo, Drakula se nije ni pomaknuo, iako nisam mogao svakih nekoliko sekundi ne pogledati prema njemu. Dovršivši jelo, činilo mi se da sam gotovo spreman za smrt, još nekoliko dugih trenutaka osjećajući zadovoljstvo. Zato, znači, osuđenicima prije smaknuća daju posljednji obrok, pomislio sam. Bila mi je to prva jasna misao otkako sam se probudio u sarkofagu. Polagano sam pokrio prazne tanjure i zdjelice, pokušavajući stvarati što manje buke, a zatim sam se naslonio i stao čekati.Tek nakon dugo vremena moj se novi poznanik malo okrenuo. "Dovršio si večeru", rekao je tiho. "U tom slučaju možda bismo mogli malo razgovarati, pa ću ti reći zašto sam te doveo." Glas mu je ponovno bio jasan i hladan, no ovaj put primijetio sam jedva čujan štropot negdje u dubinama, kao da je mehanizam koji stvara glas star i istrošen. Sjedio je i zamišljeno me gledao, a ja sam osjećao kako se pod njegovim pogledom smanjujem. "Imaš li kakvu predodžbu o tome gdje si?"Nekako sam se bio nadao da s njim neću morati razgovarati, no činilo mi se da baš nema smisla i dalje šutjeti, budući da bih ga time mogao samo razbjesniti, iako mi se činilo da je trenutačno prilično smiren. Iznenada mi je palo na pamet i da bih odgovorom, uvlačenjem u kakav-takav razgovor, možda malo dobio na vremenu i tako ispitao prostor u kojem se nalazim, te po mogućnosti pobjegao, ili ga nekako uništio, ako bih za to uspio skupiti dovoljno hrabrosti, ili možda čak i jedno i drugo. Zacijelo je noć, jer inače ne bi bio budan, ako je točno

549

što navodi legenda. Prije ili kasnije mora svanuti, a budem li tad još živ, on će morati spavati, dok ću ja biti budan."Imaš li kakvu predodžbu o tome gdje si?" ponovio je, gotovo strpljivo."Da", odgovorio sam. Nikako se nisam mogao navesti na to da ga oslovim nekom titulom. "Barem mi se čini. Ovo je vaša grobnica.""Jedna od njih." Nasmiješio se. "Svakako meni najdraža.""Jesmo li u Vlaškoj?" Nisam mogao ne pitati.Odmahnuo je glavom tako da mu je svjetlo plamena bljesnulo u tamnoj kosi i bistrim očima. U tom je pokretu bilo nečeg toliko neljudskog da sam osjetio grčenje u želucu. Nije se kretao kao živ čovjek, a ipak - ni sada - nisam znao točno odrediti u čemu je razlika. "U Vlaškoj je postalo preopasno. Trebali su mi dopustiti da ondje zauvijek ostanem u miru, no za to nije bilo mogućnosti. Zamisli... nakon što sam se toliko borio za prijestolje, za našu slobodu, nisam mogao čak ni ostaviti kosti u Vlaškoj.""Gdje smo onda ?" Ponovno sam, uzaludno, pokušao steći osjećaj da je riječ o običnom razgovoru. A onda sam uvidio da mi jedina namjera i želja nije da noć protekne brzo i što prije, ako je za to uopće bilo izgleda. Htio sam i ponešto doznati o Drakuli. Što god bilo to stvorenje, nedvojbeno je preživjelo pet stotina godina. Njegovi će odgovori umrijeti zajedno sa mnom, dakako, no to me nije spriječilo da osjetim i malo znatiželje."Ah, gdje smo", ponovio je Drakula. "Nije važno, čini mi se. Nismo u Vlaškoj, kojom i dalje vladaju budale."Nepomično sam ga gledao. "Znate... znate kako je u današnjem svijetu?"Pogledao me iznenađeno i zabavljeno, tako da se užasno lice izobličilo. Tada sam prvi put ugledao dugačke zube, bolesne desni, zbog čega je, kad se smiješio, izgledao poput starog psa. Ta je slika nestala jednako brzo kao što se i pojavila - imao je posve normalna usta, osim one mrljice moje krvi - ili čije već - ispod tamnih brkova. "Da", rekao je, a ja sam se na trenutak pobojao da ću morati slušati kako se smije. "Znam kako je u današnjem svijetu. To mi je nagrada, omiljeni posao."

550

Učinilo mi se da bih mogao imati koristi od svojevrsnog frontalnog napada, ako bih ga time pridobio za razgovor. "Što onda želite od mene? Ja već godinama izbjegavam suvremeni svijet... za razliku od vas, živim u prošlosti."'Ah, prošlost." Ponovo je spojio vrškove prstiju. "Prošlost je vrlo korisna, ali samo po tome što nas uči o sadašnjosti. Sadašnjost je najvažnija. Ali vrlo sam sklon prošlosti. Dođi. Zašto ti ne bih pokazao sada, budući da si jeo i odmorio se?" Ustao je, ponovno onim pokretima koje kao da je određivala neka sila izvan njegovih udova, a ja sam žurno ustao s njim, bojeći se da bi to mogla biti neka smicalica, da bi me sad mogao napasti. No on se polagano okrenuo i uzeo svijeću sa stalka u blizini naslonjača, te je pridigao. "Ponesi svijeću ", rekao je, već se udaljavajući od kamina i ulazeći u tamu velike prostorije. Uzeo sam drugu svijeću i krenuo za njim, držeći se na sigurnoj udaljenosti od njegove neobične odjeće i stravičnih kretnji. Nadao sam se da me ne vodi natrag u sarkofag.Pri oskudnome svjetlu svijeća počeo sam razabirati predmete koje ranije nisam vidio - čudesne stvari. Pred sobom sam vidio dugačke stolove, prastare i masivne. Na njima su se nalazile hrpe i hrpe knjiga - krhkih svezaka uvezanih u kožu i s pozlaćenim naslovnicama na kojima se odražavao sjaj plamena svijeće. Bilo je tu i drugih stvari - još nikad nisam vidio takvu tintarnicu, ni takva neobična držala i pera. Vidio sam hrpu pergamenta koji je zablistao na svjetlu svijeća, stari pisaći stroj i u njemu tanki papir. Vidio sam odsjaj dragim kamenjem optočenih uveza i kutija, rukopise u mjedenim pladnjevima. Bilo je tu velikih svezaka i odjeljaka uvezanih u glatku kožu, te nizova suvremenijih izdanja na dugačkim policama. Zapravo, bili smo posve okruženi knjigama. Činilo se da knjige prekrivaju sve zidove. Pridigavši svijeću, tu i tamo počeo sam razabirati naslove. Ponekad su to bili skladni cvatovi arapskih znakova nasred crvene kože, ponekad natpisi na nekom zapadnjačkom jeziku koje sam uspijevao pročitati. Većina ih je, međutim, bila prestara da bi imala naslov. Bila je to neviđena zbirka i već sam instinktivno počeo osjećati sve veću želju da otvorim barem neke od tih knjiga, da dodirnem manuskripte u drvenim držačima.

551

Drakula se okrenuo, s visoko uzdignutom svijećom, a svjetlo je obasjalo drago kamenje na njegovoj kapi - topaz, smaragd i biser. Oči su mu blistale. "Što kažeš na moju knjižnicu?""Izgleda mi kao... svakako je riječ o iznimnoj zbirci. Pravoj riznici", odgovorio sam.Na tom užasnom licu pojavilo se nešto nalik na zadovoljstvo. "Imaš pravo", rekao je tiho. "Na svijetu nema bolje zbirke. To mogu zahvaliti stoljećima pomnog biranja. No imat ćeš više nego dovoljno vremena istražiti sva čuda koja sam ovdje skupio. Sad ću ti pokazati nešto drugo."Poveo me prema zidu kojem još nismo bili prišli, a ondje sam ugledao vrlo star tiskarski stroj, na kakve čovjek nailazi na ilustracijama nastalima potkraj srednjeg vijeka - masivnu prešu od crnog metala i tamnog drva s velikim vijkom na vrhu. Okrugla ploča bila je poput opsidijana, sjajna od tinte. Naše se svjetlo u njoj odražavalo kao u kakvom demonskom zrcalu. Na polici stroja ležao je list debelog papira. Kada sam se nagnuo prema njemu, uvidio sam da je djelomično pokriven otisnutim tekstom. Bila je riječ o neuspjelom pokušaju, a tekst je bio na engleskom. "Duh u amfori", glasio je naslov. "Vampiri od grčkih tragedija do suvremenih tragedija." Autor: Bartholomew Rossi.Bit će da je Drakula čekao da preneraženo uzdahnem, a ja ga nisam razočarao. "Kao što vidiš, pratim najkvalitetnije suvremene znanstvene radove - u toku sam, reklo bi se. Kad ne mogu doći do objavljenog rada, ili ga želim odmah pročitati, neki put ga i sam otisnem. Ali ovdje imam nešto što će te vjerojatno podjednako zanimati." Pokazao je prema stolu iza stroja. Na njemu se nalazio niz drvoreza. Najveći među njima, izložen u pridignutome položaju, bio je zmaj iz naših knjiga - moje i Paulove - obrnut kao u zrcalu, dakako. Tek uz krajnji napor uspio sam ne ispustiti glas. "Iznenadio si se", rekao je Drakula, držeći svijeću pokraj zmaja. Linije su mi bile toliko poznate da sam ih i sam mogao urezati. "Čini mi se da dobro poznaješ tu sliku.""Da." Čvrsto sam stiskao svijeću. "Sami ste otisnuli knjige? Koliko ih ima?"

552

"Dio su otisnuli moji redovnici, a ja sam samo nastavio njihov posao", rekao je tiho, zagledan u drvorez. "Gotovo sam ispunio cilj: želja mi je otisnuti tisuću četiristo pedeset tri primjerka. No radim polako, kako bi ih stigao i dostaviti. Ta ti brojka nešto znači?""Da ", rekao sam nakon nekoliko trenutaka. "To je godina pada Konstantinopola.""I mislio sam da ćeš shvatiti", rekao je uz gorak osmijeh. "Najgori događaj u povijesti.""Meni se čini da za tu čast ima više kandidata ", rekao sam, no on je već odmahivao velikom glavom ponad širokih ramena."Ne", rekao je. Potom je visoko podigao svijeću i u tom svjetlu ugledao sam nov plamen u njegovim očima, crvenih dubina, nalik na vučje oči, očima punih mržnje. Kao da gledam kako je mrtav pogled odjednom oživio. I prije sam mislio da su mu oči blistave, no sad su se caklile divljačkim sjajem. Nisam mogao govoriti. Nisam mogao odvratiti pogled. Nakon nekoliko trenutaka, okrenuo se i ponovno pogledao zmaja. "Bio je dobar glasnik", rekao je zamišljeno."Vi ste mi je ostavili? Moju knjigu?""Recimo da sam to nekako sredio." Prstima prepunim ožiljaka iz bitaka dodirnuo je izrezbarenu matricu. "Vrlo dobro pazim na to kako se dijele. Idu samo znanstvenicima s najvećim potencijalom te onima za koje smatram da bi mogli biti dovoljno uporni i zmaja slijediti sve do ove jazbine. Ti si prvi kojem je to doista i uspjelo. Čestitam. Ostale pomoćnike ostavit ću da i dalje budu diljem svijeta i da mi vode istraživanje građe.""Nisam vas slijedio", usudio sam se primijetiti. "Vi ste me doveli ovamo."'Ah..." Ponovno ona zakrivljenost tamnocrvenih usana, trzanje dugačkih brkova. "Ne bi bio ovdje da nisi hio doći. Nitko i nikada nije se dvaput oglušio na moje upozorenje. Sam si se doveo ovamo."Pogledao sam stari, prastari tiskarski stroj i drvorez zmaja. "Zašto želite da budem ovdje?" Nisam želio pitanjima poticati njegov bijes. Sutra navečer možda će me ubiti, ako mu se prohtije i ako tijekom dana ne otkrijem mogućnost za bijeg. No nisam mogao ne postaviti to pitanje.

553

"Već dugo čekam nekoga tko će mi popisati i katalogizirati zbirku", rekao je jednostavno. "Sutra ćeš sve slobodno i u miru pogledati. Večeras ćemo razgovarati." Snažnim, sporim korakom poveo me prema onim naslonjačima pokraj kamina. Njegove riječi donijele su mi novu i veliku nadu - čini se da me te večeri doista nije namjeravao ubiti. Osim toga, znatiželja je u meni samo bujala. Činilo se da ipak ne sanjam. Razgovaram s čovjekom koji je proživio veći dio povijesti nego što itko od povjesničara može i pokušati proučiti, čak i na najtemeljnijoj razini. Oprezno se držeći na distanci, išao sam za njim i na koncu smo se ponovno smjestili ispred kamina. Kad sam sjeo, primijetio sam da više nema ni stola ni posuđa u kojem je bila moja večera. Na tom mjestu stajao je udoban podnožnik na koji sam oprezno podigao noge. Drakula je uspravno, dostojanstveno i veličanstveno sjedio u svom velikom naslonjaču. Iako je taj naslonjač bio visok, drven i još iz srednjeg vijeka, moj je bio udobno podstavljen, baš kao i podnožnik, kao da je gostu naumio ponuditi nešto primjerenije suvremenim slabostima.Još smo dugo sjedili u tišini, a ja sam se upravo počeo pitati namjerava li tako prosjediti cijelu noć kad se ponovno oglasio. "Za života sam obožavao knjige", rekao je. Malko se okrenuo prema meni, tako da sam jasno vidio sjaj u njegovim očima i svjetlucanje čupave kose. "Moguće je da ne znaš da sam bio svojevrsni učenjak. Čini mi se da to javnosti baš i nije poznato." Govorio je staloženo i objektivnim tonom. "Znaš da su knjige u moje vrijeme imale vrlo ograničen doseg. Za smrtnog života vidio sam uglavnom tekstove koje je odobrila crkva - evanđelja i, primjerice, pravoslavna tumačenja. To mi na kraju nije poslužilo ni za što. A kad sam prvi put preuzeo prijestolje koje mi po svim pravima pripada, velike knjižnice u Konstantinopolu već su bile uništene. Ono što se iz njih očuvalo u samostanima nikad nisam mogao vidjeti vlastitim očima." Sjedio je zagledan u vatru. 'Ali imao sam druge izvore. Trgovci su mi donosili neobične i čudesne knjige iz nebrojenih krajeva - iz Egipta i Svete zemlje, te velikih samostana na Zapadu. Iz njih sam učio o drevnome poznavanju okultnoga. Budući da sam znao da ne mogu dospjeti u nebeski raj", ponovno krajnje neutralnim tonom, "postao sam povjesničar kako bih zauvijek očuvao vlastitu povijest."

554

Nakon toga neko je vrijeme šutio, a ja sam se bojao još nešto pitati. Onda kao da se ipak prenuo i divovskom rukom pljesnuo po naslonu. "Tako je nastala moja knjižnica."Bio sam odviše znatiželjan da bih i dalje šutio, iako mi je bilo vrlo teško oblikovati pitanja. ''Ali nakon vaše... smrti., nastavili ste skupljati knjige?""Oh, da, svakako." Okrenuo se i pogledao me, možda jer sam to upitao svojevoljno, te se mračno osmjehnuo. Nije bilo lako susresti pogled tih užasnih očiju, ovješenih kapaka, pod svjetlom vatre. "Već sam ti rekao da sam u duši znanstvenik kao i ratnik. Svih tih godina knjige su mi služile kao društvo. Iz knjiga čovjek može naučiti i mnogo o praktičnoj prirodi stvari - primjerice o državništvu te o taktikama koje su u bitkama koristili veliki vojskovođe. Ali imam raznovrsnih knjiga. Vidjet ćeš sutra.""I što želite da učinim u toj knjižnici?""Kao što sam rekao, potrebna joj je katalogizacija. Nikad nisam izradio cjelovit popis knjiga kojima raspolažem, nisam zabilježio podatke o njihovu porijeklu i stanju. To će ti biti prva zadaća, a obavit ćeš je brže i kvalitetnije nego što bi itko drugi uspio, s obzirom na sve jezike koje govoriš i na raspon znanja kojim raspolažeš. Dok budeš obavljao tu zadaću, u rukama će ti se naći neke od najljepših - i najutjecajnijih - knjiga koje su ikad izrađene. Mnoge među njima danas više nigdje drugdje ne postoje. Moguće je da znate, profesore, da danas postoji tek oko jedna tisućina ukupno objavljenih tekstova... Ja sam sebi dao u zadaću da, tijekom stoljeća, podignem taj postotak." Dok je govorio, ponovno sam uočio koliko mu je glas neobično jasan i hladan, a začuo sam i onu zveckavu dubinu - nalik na zvuk koji repom stvara čegrtuša ili na zvuk hladne vode koja teče preko kamenja."Druga zadaća bit će puno veća. Zapravo, trajat će vječno. Kad moju knjižnicu i njezinu svrhu upoznaš prisno i temeljito kao ja, krenut ćeš u svijet, po mojim uputama, i tražiti nove primjerke - kao i stare, jer nikad neću prestati skupljati stare radove. Na raspolaganju ćeš imati nebrojene arhivare - i to samo najbolje - i pod našu vlast dovest ćeš nove ljude."Dimenzije njegove vizije, kao i njezino pravo značenje, ako nisam pogriješio u tumačenju, obavili su me poput ledenog znoja. Uspio sam

555

otvoriti usta, no glas mi nije bio postojan. "Zašto to ne nastavite raditi sami?"Nasmiješio se prema plamenu i tu sam ponovno ugledao bljesak jednog drugog lica - psa, vuka. "Sad ću se morati baviti drugim stvarima. Svijet se mijenja, a ja se namjeravam mijenjati s njim. Ubrzo možda i neću trebati ovaj oblik", usporenom rukom pokazao je finu srednjovjekovnu odjeću, silnu mrtvu moć udova, "da ostvarim težnje. Ali knjižnica mi znači mnogo i volio bih da nastavi rasti. Osim toga, već neko vrijeme imam dojam da je ovdje sve nesigurnije. Nekoliko je povjesničara već zamalo pronašlo ovo mjesto, a i ti bi došao do njega, samo da sam te dovoljno dugo ostavio da u miru tražiš. No ovdje mi trebaš odmah sada. Njušim opasnost, a knjižnicu je prije preseljenja nužno katalogizirati."To mi je, na trenutak, pomoglo da se ponovno pretvaram da sve samo sanjam. "Kamo ćete je preseliti?" I mene zajedno s njom, mogao sam dodati."Na jedno drevno mjesto, starije i od ove lokacije, mjesto za koje me vežu mnogobrojne lijepe uspomene. Daleko i izolirano mjesto, ali bliže velikim suvremenim gradovima, kamo ću moći slobodno odlaziti i vraćati se. Onamo ćemo preseliti knjižnicu, a ti ćeš je proširiti do neslućenih razmjera." Pogledao me s određenim samopouzdanjem koje se možda moglo protumačiti i kao naklonost. Potom je ustao, onim energičnim, toliko neobičnim pokretima. "Za ovu smo noć dovoljno razgovarali - vidim da si umoran. Posvetimo ove sate čitanju, kao što mi je običaj, a ja ću zatim izići. Ujutro moraš uzeti papir i pera koje ćeš naći pokraj tiskarskog stroja i početi sastavljati popis. Knjige su već posložene po područjima, a ne po stoljećima ili desetljećima. Vidjet ćeš. Nabavio sam ti i pisaći stroj. Katalog možeš raditi na latinskome, no odluku ću ipak prepustiti tebi. Dakako, i sad i u svako doba možeš slobodno čitati sve što poželiš."Na te je riječi sa stola uzeo jednu knjigu i ponovno sjeo. Bojao sam se ne povesti se za njegovim primjerom, pa sam uzeo prvu knjigu koja mi se našla pod rukom. Pokazalo se da je riječ o jednom od prvih izdanja Machiavellijeva Vladara, popraćenog nizom rasprava o moralu koje prije nisam ni vidio niti za njih čuo. S obzirom na trenutačno raspoloženje, nisam bio u stanju dešifrirati baš ništa. Samo sam sjedio

556

zagledan u slova ili nasumično okretao stranice. Činilo se da se Drakula posve udubio u svoju knjigu. Kriomice ga pogledavši, upitao sam se kako se priviknuo na taj noćni, podzemni život, na život znanstvenika, nakon što je cijeli život proveo u bitkama i akcijama.Napokon je nakon dosta vremena ustao i tiho odložio knjigu. Bez riječi je stupio u tamu velikog predvorja, tako da više nisam razabirao njegove obrise. Zatim sam čuo suho grebenje, kao da je riječ o životinji koja se kreće kroz zemlju koja se mrvi, nalik na zvuk paljenja šibice, iako se nije pojavilo svjetlo. I u tom trenutku obuzeo me neopisiv osjećaj osamljenosti. Napinjao sam uši, no nisam mogao odrediti na koju je stranu otišao. Ako ništa drugo, večeras se barem neće gostiti mojom krvlju. U strahu sam se pitao za što me čuva, jer me u svog slugu mogao pretvoriti neusporedivo brže i istodobno utažiti žeđ. Još sam satima sjedio u onom naslonjaču, tu i tamo ustajući da protegnem bolno tijelo. Nisam se usudio spavati dok traje noć, no bit će da sam ipak malo zadrijemao neposredno prije svitanja, jer sam se iznenada probudio i osjetio promjenu u zraku, iako u mračnoj komori nije bilo novog svjetla, i vidio kako se Drakula primiče vatri. "Dobar dan ", rekao je tiho i okrenuo se prema onom mračnom zidu kod kojeg se nalazio moj sarkofag. Ja sam u međuvremenu bio ustao, kao da me njegova pojava na to nekako prisilila. Nakon toga ga ponovno više nisam razabirao, a uši mi je ispunila intenzivna tišina.Nakon još podosta vremena, uzeo sam svoju svijeću i njome ponovno zapalio svijeće na svijećnjaku i još nekoliko svijeća koje sam uočio u zidnim držačima. Na mnogim sam stolovima tako pronašao keramičke svjetiljke ili malene željezne fenjere, pa sam zapalio i dio njih. Pojačano svjetlo donijelo mi je određeno olakšanje, no počeo sam se pitati hoću li ikad više vidjeti danje svjetlo ili sam već stupio u vječni život u tami i treperavome svjetlu svijeća - već i to samo po sebi izgledalo mi je kao svojevrsan oblik pakla. Sad sam barem malo bolje vidio prostor u kojem sam se našao. Sirio se daleko u svim smjerovima, a zidove su prekrivali veliki ormari i police. Posvuda sam vidio knjige, kutije, svitke, rukopise, hrpe i nizove Drakuline divovske zbirke. Uz jedan zid nazirao sam mračne obrise triju sarkofaga. Prišao

557

sam im sa svijećom. Dva manja sarkofaga bila su prazna - ja sam se po svoj prilici probudio u jednome od njih.Potom sam ugledao i najveći sarkofag, grobnicu veličanstveniju od ostalih, divovsku pod svjetlom svijeće, raskošnih dimenzija. Na stranici je bila ispisana tek jedna riječ, latinicom: DRAKULA. Uzdigao sam svijeću i pogledao unutra, gotovo protiv vlastite želje. Unutra je nepomično ležalo veliko tijelo. Prvi put jasno sam ugledao njegovo nedostupno, okrutno lice, ostao tako zagledan iako sam osjećao odbojnost i gađenje. Čelo mu je bilo naborano, kao da ga je uznemirilo nešto u snu, oči otvorene i nepomične, tako da je izgledao prije mrtvo nego usnulo. Koža je bila blijedožuta, dugačke tamne trepavice nisu se micale, a snažne, gotovo skladne i lijepe crte lica bile sjajne i gotovo providne. Dugačka i gusta tamna kosa padala mu je preko ramena, ispunjavajući postranične dijelove sarkofaga. Od svega mi je bila najužasnija punina boje obraza i usana, te konkretnost i čvrstina lica i tijela kojih nije bilo pri svjetlu iz kamina. Istina je, poštedio me na neko vrijeme, no negdje u dubokoj noći ipak se napio krvi. Na njegovim usnama više nije bilo one mrljice moje krvi. Sada su bile zagasitocrvene pod tamnim brkovima. Doimao se toliko punim nekakvog umjetnog života i zdravlja da mi se krv sledila u žilama kad sam uvidio da ne diše - prsa se ni za milimetar nisu dizala ili spuštala. I još je nešto bilo neobično: na sebi je imao drugi komplet odjeće, jednako raskošne i profinjene kao i ona koju sam već vidio, tamnocrvenu tuniku i čizme, plašt i kapu od ljubičastog baršuna. Plašt je na ramenima bio pomalo izlizan, a u kapu je bilo utaknuto smeđe pero. Ovratnik je blistao od dragog kamenja.Stajao sam nepomično zagledan, sve dok od neobičnosti prizora nisam osjetio pravu vrtoglavicu, a zatim sam se povukao za korak-dva i pokušao se pribrati. Dan je tek počeo - od zalaska sunca dijelili su me još sati i sati. Prvo ću potražiti nekakav izlaz, mogućnost za bijeg, a potom mogućnost da to čudovište uništim u snu, tako da nekako pobjegnem bez obzira na uspjeh u tom drugom naumu. Čvrsto sam stiskao svijeću. Reći ću samo da sam divovsku komoru pretraživao više od dva sata a da nisam naišao ni na što slično izlazu. Na jednome kraju, nasuprot kaminu, nalazila su se velika drvena vrata sa željeznom bravom. Gurao sam, povlačio i klimao sve dok se nisam

558

iscrpio i osjetio bol. Ništa se nije pomaknulo ni za milimetar. Štoviše, čini mi se da se vrata nisu otvarala već godinama - možda čak i stoljećima. Nije bilo drugog načina za izlazak - nije bilo drugih vrata, ni tunela, ni kamena koji je moguće izvaditi ni nekog drugog otvora. Osobito nije bilo prozora, tako da sam bio uvjeren da smo duboko pod zemljom. Jedino udubljenje u zidovima bio je prostor u kojem su se nalazila tri sarkofaga, a kamenje se ni ondje nije moglo pomaknuti. Bilo mi je strašno teško pipati zidove praktički pred Drakulinim divovskim otvorenim očima. Iako se ni u jednom trenutku nisu pokrenule, imao sam dojam da imaju neku tajnu moć kojom sve nadziru i proklinju.Ponovno sam sjeo uz vatru, da se malo oporavim i prikupim snagu koja me napuštala. Vatra je izgledala kao da je na samome izdisaju, uočio sam, nad njom trljajući dlanove, iako su u njoj gorjele prave grane i cjepanice i premda je odavala toplinu koja se dobro osjetila i donosila ugodu. Tad sam prvi put primijetio i da nema dima. Je li tako gorjela cijelu noć? Dlanom sam prešao preko lica, samome sebi upućujući upozorenje. Treba mi svaki tračak zdravog razuma. Štoviše - u tom trenutku donio sam čvrstu odluku - dat ću sve od sebe da do posljednjeg trenutka života posve očuvam um i unutarnju snagu. To će me držati na životu, to je još jedino što mi je preostalo.Nakon što sam se pribrao, ponovno sam počeo tražiti, sustavno, ne bih li došao do neke, bilo kakve, mogućnosti da uništim svog čudovišnog domaćina. Uspijem li u tome, dakako, svejedno ću ovdje umrijeti sam, bez mogućnosti da iziđem, no on tada barem više neće moći izići iz te komore i vrebati ljude u vanjskome svijetu. Načas sam pomislio, i to ne prvi put, kako bi bilo utješno ubiti se - no to si nisam mogao dopustiti. Već sam se našao u opasnosti da postanem poput Drakule, a legenda kaže da svaki samoubojica može postati nemrtav i bez dodatne kontaminacije koja je već zahvatila mene - nedvojbeno je riječ o okrutnoj legendi, no o njoj sam ipak morao voditi računa. Ta mi mogućnost jednostavno nije bila dostupna. Pregledao sam sve zakutke i pukotine, otvarao ladice i kutije, pregledavao police, visoko dizao svijeću. Nije bilo odviše vjerojatno da mi je lukavi grof ostavio oružje koje bih mogao upotrijebiti protiv njega, no ipak sam morao sve pretražiti. Nisam pronašao ništa, čak ni stari komad drva koji sam

559

možda mogao nekako naoštriti i dobiti kolac. Kad sam iz kamina pokušao izvući cjepanicu, plamen se naglo pojačao i opržio mi ruku. To sam pokušao još nekoliko puta, ali reakcija je svaki put bila jednako demonska.Na kraju sam se vratio do velikog središnjeg sarkofaga, užasavajući se posljednje preostale mogućnosti: bodeža koji je sam Drakula nosio za pojasom. Šaka s ožiljcima obavijala je držak. Bodež bi vrlo lako mogao biti od srebra, a u tom slučaju mogao bih mu ga zariti u srce, samo kad bih se nekako mogao prisiliti da mu ga uzmem. Sjeo sam ne bih li nekako skupio hrabrost za takav pothvat i ne bih li nekako nadvladao gađenje. Potom sam ustao i ruku oprezno položio blizu bodeža, dok sam drugom rukom držao svijeću. Oprezan dodir nije izazvao nikakve kretnje na nepomičnome licu, uvidio sam, iako mi se učinilo da se pojačala okrutnost njegova izraza, kao i suženost dugačkog nosa. No na svoj veliki užas uvidio sam da velika šaka obavija držak zbog posve određenog razloga. Morat ću je nekako nasilno ukloniti da bih došao do bodeža. Položio sam dlan na Drakulinu šaku, a o užasu koji sam u tom trenutku osjetio ovdje ne želim ni govoriti, čak i ako ove riječi neće vidjeti nitko osim mene. Držak je bio uhvatio toliko čvrsto i snažno da sam imao dojam da mu je šaka od kamena. Nisam je mogao ni rastvoriti ni pomaknuti. Kao da iz ruke nekog kipa pokušavam izvući mramorni bodež. Imao sam dojam da se u mrtvim očima rasplamsava mržnja. Hoće li se poslije, kad se probudi, svega sjećati? Uspravio sam se i, iscrpljen i obuzet tolikim gađenjem da više nisam uspijevao skupiti ni atom snage, ponovo sjeo na pod i još neko vrijeme ostao u istom položaju, u društvu svijeće.Na kraju sam, uvidjevši da nijedan plan nema izgleda za uspjeh, odlučio pokušati nešto drugo. Prvo ću se natjerati da kratko odspavam, dok je još oko podneva, kako bih se probudio barem nekoliko sati prije Drakule, a da se on prije toga ne probudi i vidi da spavam. Tako sam uspio odspavati sat-dva, čini mi se - u ovom vakuumu moram otkriti bolji način mjerenja ili barem osjećanja vremena - ispmživši se ispred kamina, na jastuku od smotanog sakoa. Nije bilo te sile koja bi me uvjerila da se vratim u onaj sarkofag, no zahvaljujući toplini kamena uz kamin, uspio sam koliko-toliko ublažiti bol u udovima.

560

Probudivši se, još sam neko vrijeme pomno osluškivao, no cijelim prostorom vladala je smrtna tišina. Uvidio sam da je stol u blizini mojeg naslonjača ponovno pun ukusne hrane, iako je Drakula i dalje, jednako paraliziran, ležao u svome grobu. Nakon toga krenuo sam u potragu za pisaćim strojem koji sam ranije vidio. I ondje sve otada pišem, koliko brže mogu, kako bih zabilježio sve što sam vidio. Tako sam na određeni način ponovno stekao i određeni osjećaj za vrijeme, budući da znam koliko brzo mogu tipkati i koliko stranica mogu ispisati u sat vremena. Ove posljednje retke sad pišem pri svjetlu jedne svijeće. Ostale sam ugasio da ih sačuvam. Trenutačno umirem od gladi i užasno mi je hladno u ovoj vlazi, daleko od vatre. Sad ću sakriti ove papire, nešto pojesti i posvetiti se poslu koji mi je Drakula zadao, tako da, kad se probudi, vidi da radim. Sutra ću pokušati nastaviti pisati, budem li još živ i dovoljno pri sebi.

Drugi danNakon što sam napisao prvu bilješku, presavio sam ispisane stranice i sakrio ih iza obližnjeg ormara, odakle ću ih ponovno moći izvući, ali i gdje se ne vide ni s jednog mjesta. Potom sam uzeo novu svijeću i polagano krenuo između stolova. U velikoj prostoriji nalazili su se deseci tisuća knjiga, procijenio sam - možda i stotine tisuća, ubrojimo li i sve svitke i ostale rukopise. Nalazile su se ne samo na stolovima, nego i na hrpama u teškim starim ormarima i uza zidove, na grubo obrađenim policama. Činilo mi se da se srednjovjekovne knjige miješaju s velikim i lijepim renesansnim izdanjima te suvremenim naslovima. Naišao sam na jedan stari, stari Shakespeareov odjeljak - povijesne drame - pokraj sveska koji je napisao Toma Akvinski. Bilo je tu divovskih knjiga o alkemiji, iz šesnaestog stoljeća, uz cijeli jedan ormar arapskih svitaka ukrašenih ornamentima - otomanskih, pretpostavio sam. Bilo je tu puritanskih propovijedi o vješticama i knjižica poezije iz devetnaestog stoljeća, opširnih filozofskih rasprava, te djela s područja kriminologije nastalih u našem stoljeću. Ne, jednostavno nije bilo vremenskog slijeda i rasporeda. Međutim, jasno sam uočavao jedan drugi red.Slaganje knjiga redoslijedom koji bi bio uobičajen za povijesnu zbirku u nekoj normalnoj knjižnici trajalo bi tjednima, možda i mjesecima, no

561

budući da ih je Drakula smatrao sortiranima, prema svojim interesima, ostavit ću ih tako kako jesu i samo pokušati raspoznavati različite zbirke. Činilo mi se da prva zbirka počinje kod zida najbližeg nepomičnim vratima i da obuhvaća tri ormara i dva velika stola: državništvo i vojne strategije, mogao bi glasiti njezin naslov.Ondje sam naišao na još Machiavellija, u predivnim knjigama velikog formata iz Padove i Firence. Pronašao sam i Hanibalov životopis koji je u osamnaestom stoljeću napisao neki Englez, te grčki svitak, moguće još iz Aleksandrijske knjižnice: Herodot o atenskim ratovima. Dok sam tako pregledavao svezak za sveskom, rukopis za rukopisom, svaki put sa sve većom nevjericom i zatečenošću, počela me obuzimati nova jeza. Došao sam i do izlizanog izdanja Mein Kampfa presavijenih kutova pojedinih stranica, te dnevnika na francuskome - pisanog rukom te tu i tamo umrljanog smeđom plijesni - koji je, barem po nadnevcima na početku i prikazima govorio o vladavini terora, i to s gledišta jednog vladinog dužnosnika. Morat ću ga poslije pomnije proučiti - činilo se da se autor nigdje nije predstavio. Naišao sam na veliku knjigu o taktici Napoleonovih prvih pohoda, tiskanoj dok je on, izračunao sam, boravio na Elbi. U kutiji na jednom od stolova pronašao sam požutjeli tekst natipkan ćirilicom. Ruski poznajem tek u osnovnim crtama, no na temelju naslova bio sam posve uvjeren da je bila riječ o internome dopisu koji je Staljin uputio nekom pripadniku ruske vojske. Nisam uspio pročitati mnogo, ali u dokumentu se nalazio i dugačak popis s ruskim i poljskim imenima.Bila su to neka od djela koja sam uspio prepoznati. U slučaju mnogih knjiga i manuskripata, i autori i teme bili su mi posve nepoznati. Upravo sam počeo popisivati sve što mi je poznato i što mogu odrediti, natuknice približno raspoređujući po stoljećima, kad sam osjetio da postaje hladnije, kao da se povjetarac pojavio ondje gdje ne može biti nikakvog gibanja zraka. Podigao sam pogled i, na približno tri metra udaljenosti, ugledao onaj neobičan lik koji je stajao na suprotnoj strani jednog od stolova.Na sebi je imao profinjenu crveno-ljubičastu odjeću koju sam vidio u sarkofagu, a bio je veći i čvršći nego što sam se sjećao od prethodne noći. Bez riječi sam čekao da vidim hoće li me odmah napasti - hoće li

562

se sjetiti da sam mu pokušao oduzeti bodež. No samo je blago nagnuo glavu, kao da me pozdravlja. "Vidim da si počeo raditi. Nema sumnje da ćeš me neke stvari morati pitati. Prvo ćemo, međutim, doručkovati, a nakon toga možemo razgovarati o mojoj zbirci." U polutami dvorane na njegovu sam licu uočio svojevrstan odsjaj, možda bljesak oka. Poveo me onim neljudskim, ali odlučnim korakom i tako smo se vratili do kamina. Ondje sam ponovno ugledao toplu hranu i piće, među njima i vreli čaj koji mi je zagrijao sleđene udove. Drakula je sjedio zagledan u vatru bez dima, uspravljene glave nad širokim ramenima. I protiv volje razmišljao sam o tome kako su mu odrubili glavu - što se toga tiče, slagali su se svi prikazi njegove smrti. Kako sad ima glavu ili je sve to iluzija? Ovratnik elegantne tunike dizao se i dopirao mu do brade, a tamne kovrče spuštale su se preko njega i padale na ramena."A sad ćemo", rekao je, "krenuti u kratak obilazak." Ponovno je zapalio sve svijeće, a ja sam za njim išao od stola do stola, dok je palio svjetiljke. "Treba nam svjetlo pri kojem ćemo čitati." Nije mi se sviđalo kako mu se svjetlo poigrava na licu dok se nadvijalo nad novi stijenj, pa sam se trudio gledati naslove knjiga. Prišao mi je kad sam se zaustavio pred nizom svitaka i knjiga na arapskome koje dotad nisam primijetio. Na moje veliko olakšanje, i dalje je bio barem metar i pol udaljen, no od njega je ipak dopirao jedak miris, pa sam se morao oduprijeti navali mučnine. Moram ostati pribran, razmišljao sam. Ni po čemu nisam mogao odrediti što će mi donijeti ova noć. "Vidim da si pronašao jedno od mojih najvećih blaga", rekao je. Hladan glas odjeknuo je notom zadovoljstva. "To je moje otomansko blago. Dio je vrlo star, iz prvih dana postojanja njihova dijaboličnog carstva, a na ovoj polici nalaze se naslovi iz posljednjeg desetljeća." Nasmiješio se pri treperavome svjetlu. "Ne možeš ni zamisliti s kolikim sam zadovoljstvom gledao kako ta civilizacija umire. Vjera im, dakako nije umrla, no sultani su nestali zauvijek, a ja sam ih nadživio." Na trenutak mi se učinilo da bi se mogao nasmijati, no sljedeće riječi izgovorio je smrtno ozbiljno.

563

"Ovdje su knjige koje su sultanu pisali o brojnim područjima koja je osvojio. Ovo je", dodirnuo je rub jednog svitka, "povijest Mehmeda, trunuo u paklu. Napisao ju je kršćanski povjesničar koji se prometnuo u ulizicu. Neka i on trune u paklu. Osobno sam ga pokušao pronaći, tog povjesničara, no umro je prije nego što sam došao do njega. Ovdje su prikazi Mehmedovih pohoda, iz pera njegovih osobnih laskavaca, te prikaz pada Velikoga grada. Ne znaš čitati arapski?""Vrlo malo", priznao sam.''Ah." Činilo se da ga to zabavlja. "Ja sam imao priliku naučiti njihov jezik i pismo dok su me držali u zatočeništvu. Znaš li da sam bio njihov uznik?"Kimnuo sam, trudeći se da ga ne gledam."Da, moj me vlastiti otac ostavio Mehmedovu ocu, kao zalog da nećemo povesti rat protiv Carstva. Zamisli samo, Drakula kao talac u bezbožničkim rukama. Ondje nisam gubio vrijeme - o njima sam naučio sve što sam mogao, tako da ih sve nadmašim. I tad sam se zarekao da ću oblikovati povijest, a ne biti njezinom žrtvom." Glas mu je bio toliko gorljiv da sam ga načas pogledao, iako sam se protiv toga borio, pa sam tako na njegovu licu ugledao sablastan žar, mržnju i izobličena usta pod dugačkim brkovima. Nakon toga se nasmijao, a zvuk je bio podjednako užasan. "Ja sam na kraju veliki pobjednik, a njih više nema." Položio je dlan na fino izrađen kožni omot. "Sultan me se toliko bojao da je utemeljio viteški red koji će imati samo jedan cilj: tragati za mnom. Preostalo ih je još nekoliko, u Carigradu - baš su uporni. No sve ih je manje i manje, ubrzo će nestati, dok je mojih podanika diljem svijeta sve više i više." Uspravio je moćno tijelo. "Dođi. Pokazat ću ti ostalo blago, a ti mi moraš reći kako sve to namjeravaš katalogizirati."Vodio me od odjeljka do odjeljka, pokazivao osobite rijetkosti, a ja sam tako uvidio da su moje pretpostavke o njegovim kolekcionarskim ciljevima i obrascima bile ispravne. Cijeli jedan veliki ormar ispunjavali su priručnici o mučenju, dio njih i iz drevnoga svijeta. Raspon je obuhvaćao i srednjovjekovne engleske zatvore i inkvizicijske mučionice i eksperimente koje je provodio Treći Reich. Dio renesansnih naslova imao je i drvoreze koji su prikazivali pomagala za mučenje, dok su se u drugima nalazili prikazi čovjekova

564

tijela. U jednom drugom dijelu velike sobe pobrojene su crkvene hereze za koje su bili namijenjeni mnogi od tih oblika mučenja. Jedan cijeli kut bio je posvećen alkemiji, jedan drugi čarobnjaštvu, a treći filozofiji najneugodnije vrste.Drakula je zastao ispred jednog velikog ormara s policama i na njega s ljubavlju položio ruku. "Ovo je predmet mog osobitog zanimanja, a čini mi se da će i tebe zanimati više nego ostalo. To su moje biografije." Svi naslovi na neki su način bili povezani s njegovim životom. Bilo je tu djela bizantskih i osmanlijskih povjesničara - dijelom su to bili i vrlo rijetki originali - kao i njihova brojna reizdanja koja su se pojavila kasnije. Bilo je tu knjižica iz srednjovjekovne Njemačke, Rusije, Mađarske, Konstantinopola. U svima su se nabrajali njegovi zločini. Za mnoge od tih knjiga u svojim istraživanjima nisam ni čuo, tako da sam posve nerazumno osjetio kako me obuzima plamen znatiželje. Tek nakon toga sjetio sam se da sad više nemam razloga dovršiti to istraživanje. Bilo je tu i brojnih djela o folkloru, od sedamnaestog stoljeća nadalje, povezanih s legendama o vampirima - učinilo mi se neobičnim i užasnim da ih je tako otvoreno svrstao među svoje životopise. Veliku ruku zaustavio je na jednome od prvih izdanja romana Brama Stokera i nasmiješio se, ne rekavši, međutim, ništa. Potom je polagano prešao na drugi ormar."I ovo će te osobito zanimati", rekao je. "Riječ je o povjesničarskim djelima koja se bave tvojim stoljećem, dvadesetim. Dobro je to stoljeće - radujem se njegovu nastavku. U moje je vrijeme vladar bio u stanju nepoželjne elemente eliminirati tek čovjeka po čovjeka. Vi to danas radite masovnije. Promisli samo o napretku ostvarenom od onog prokletog topa koji je probio zidine Konstantinopola do božanskog plamena koji je zemlja u koju si se doselio prije nekoliko godina poslala na japanske gradove." Jedva se primjetno naklonio, uljudno, kao da mi čestita. "Velik dio tih djela već ste vjerojatno pročitali, profesore moj, no moguće je da ćete im sad pristupiti iz druge perspektive."Onda mi je rekao da ponovno sjednem pokraj vatre, a ja sam uvidio da me uz naslonjač očekuje vrući čaj. Nakon što smo se obojica udobno smjestili, okrenuo se prema meni.

565

"Ubrzo ću se i ja morati osvježiti", rekao je tiho. "No prvo ću te nešto pitati." Više nisam bio u stanju kontrolirati drhtanje ruku. Dotada sam na sve moguće načine nastojao s njim razgovarati koliko sam mogao manje a da pritom ne izazovem njegov bijes. "Cijelo ovo vrijeme uživaš u mojoj gostoljubivosti, onakvoj kakvu ovdje mogu ponuditi, te mojoj beskonačnoj vjeri u tvoje sposobnosti. Uživat ćeš i u blagodatima vječnoga života, što je dostupno tek rijetkim bićima. Imaš slobodan pristup nedvojbeno najboljem arhivu takve vrste na ovome svijetu. Dostupna su ti rijetka djela koja, štoviše, ne možeš vidjeti nigdje drugdje. Sve je ovo tvoje." Promeškoljio se u naslonjaču, kao da ne uspijeva na dulje vrijeme posve smiriti to veliko, nemrtvo tijelo. "Nadalje, čovjek si neviđena razuma i mašte, savjestan, temeljit i pronicav. Od tebe želim toliko toga naučiti... istraživačke metode, sintetiziranje izvora, imaginativni pristup. Upravo zbog tih odlika, kao i velikih znanstveničkih postignuća koje su ti omogućile, doveo sam te ovamo, u svoju riznicu."Ponovno je načas zašutio. Promatrao sam njegovo lice, ne uspijevajući odvratiti pogled. Sjedio je zagledan u vatru. "Uz tako nepokolebljivu iskrenost i poštenje, uviđaš i povijesnu lekciju," rekao je. "Povijest nas uči da je čovjek po prirodi zao, i to krajnje i uzvišeno zao. Dobro nije moguće usavršiti, ali zlo jest. Zašto taj svoj veliki um ne bi stavio u službu nečega što je moguće poboljšavati i usavršavati? Pozivam te, prijatelju moj, da mi se svojevoljno pridružiš u mojem istraživanju. Pristaneš li, samog sebe poštedjet ćeš velikih muka i boli, a mene popriličnog truda. Zajednički ćemo povijesnu znanost dovesti do neviđenih visina. Nema čistoće ravne čistoći koja obilježava povijesne patnje. Imat ćeš ono što priželjkuje svaki povjesničar: povijest će tebi biti stvarnost. Um ćemo ispirati krvlju."Tad me pogledao, izravno i koncentrirano. U njegovim očima blistalo je nakupljeno drevno znanje, a crvene usne blago su se razmaknule. Bilo bi to lice obilježeno najprofinjenijom mogućom inteligencijom, pomislio sam iznenada, da ga nije oblikovala tolika mržnja. Davao sam sve od sebe da se ne onesvijestim, da mu istog trenutka ne priđem i ne bacim se na koljena, da mu se ne podam. Nalazio sam se uz vođu, vladara. Uz čovjeka koji ne trpi neposluh. U sebi skupivši

566

osjećaje ljubavi prema svemu što sam imao u životu, koliko sam uspio odlučnije, oblikovao sam riječ: "Nikada."Lice mu je preplavio novi plamen, unatoč bljedilu, nosnice i usne stale su se trzati. "Nema sumnje da ćete ovdje umrijeti, profesore Rossi", rekao je, kao da nastoji održati nadzor nad vlastitim glasom. "Iz ovih odaja nećete izići živi, iako ćete ih napustiti u jednom novom životu. Zašto ne biste i sami malo odlučivali o vlastitoj sudbini?""Ne", rekao sam, koliko sam mogao tiše.Ustao je, prijeteći, i nasmiješio se. "U tom ćete slučaju protiv volje raditi za mene", rekao je. Pred očima mi se počelo mračiti, a u sebi sam se držao za posljednje ostatke... čega ? Kožu su mi obuzeti trnciI ugledao sam zvijezde na tamnim zidovima velike prostorije. Kad mi se približio još za korak, ugledao sam njegovo lice bez maske, lice toliko užasno da ga se sada i ne sjećam - iako sam pokušavao. Nakon toga još dugo, dugo nisam znao ništa.Probudio sam se u sarkofagu, u tami, i pomislio da je ponovno onaj prvi dan, da se prvi put budim na tom mjestu, no tada sam uvidio da sam odmah znao gdje sam. Bio sam užasno slab, ovaj put neusporedivo slabiji, dok mi je rana na vratu krvarila i pulsirala. Izgubio sam podosta krvi, no ne toliko da ostanem posve nemoćan. Nakon nekog vremena uspio sam se pomaknuti, uzdrhtalo se uspeti iz tijesne ćelije. Sjetio sam se trenutka kad sam izgubio svijest. Pri sjaju preostalih svijeća vidio sam da Drakula ponovno spava u svojoj velikoj grobnici. Oči su mu bile otvorene, staklenaste, usne crvene, ruka na bodežu - u krajnjem užasu tijela i duše okrenuo sam se od njega, čučnuo uz vatru i pokušao pojesti hranu koju sam ondje zatekao.Čini se da me kani uništiti malo-pomalo, možda mi do posljednjeg trenutka želi ostaviti mogućnost ponuđenu još sinoć, kako bih mu ipak donio svu moć uma koji surađuje svojom voljom. Sada imam tek jedan cilj - ne, dva: umrijeti koliko mogu cjelovitije i netaknutije, u nadi da ću tako barem malko obuzdati užasna zlodjela koja ću činiti kad postanem nemrtav, te ostati živ dovoljno dugo da ovdje zabilježim sve što mogu, iako će se ovi papiri po svoj prilici pretvoriti u prah a da ih nitko neće pročitati. Ti me ciljevi sad drže na životu. Ovakva sudbina nadilazi sve za čime bih uopće mogao plakati.

567

Treći danViše nisam posve siguran koji je dan. Sve više imam dojam da je možda prošlo i više dana, ili da sam sanjao nekoliko tjedana, ili da me oteo prije mjesec dana. U svakom slučaju, sad pišem treći put. Cijeli dan pregledavao sam knjižnicu, ne kako bih ispunio Drakuline želje i katalogizirao naslove, nego kako bih iz zbirke doznao nešto što bi nekome moglo koristiti - no stvar je beznadna. Zabilježit ću tek da sam danas otkrio kako je Napoleon u prvoj godini od preuzimanja carske titule dao smaknuti dvojicu svojih generala. Taj podatak dosada nisam vidio nigdje drugdje. Proučio sam i kratko djelo Anne Komnene, bizantske povjesničarke, pod naslovom "Mučenja koje je car odredio za dobrobit naroda" - ako još nisam toliko zaboravio grčki. Pronašao sam i fantastično lijepo ilustriran svezak kabale, moguće iz Perzije, u odjeljku posvećenom alkemiji. Među policama zbirke o herezi naišao sam na jednu bizantsku inačicu Evanđelja po Ivanu, no nešto nije u redu s početkom - govori se o tami, a ne svjetlu. Morat ću pomnije proučiti tekst. Pronašao sam i svezak na engleskome iz 1521. - upisana je godina objave - pod naslovom Philosophie of the Aweful, djelo koje se bavi Karpatima i koje se spominje u literaturi, ali sam smatrao da više ne postoji.Preumoran sam i odviše onemoćao da bih tekstove proučavao onako kako bih to činio inače - i kako bih trebao - ali gdje god vidim nešto novo i neobično, to uzimam gorljivošću koja nikako nije u razmjeru s mojom krajnjom bespomoćnošću. Sad ponovno moram malo spavati, dok Drakula spava, tako da nove muke dočekam koliko-toliko odmoren, što god se dalje događalo.

Četvrti dan?I sam moj um raspada se na komadiće, koliko mi se čini. Koliko se god trudio, više ne uspijevam valjano pratiti protjecanje vremena, kao ni svoje napore da pregledam zbirku. Ne osjećam se tek slabo, nego i bolesno, a danas se dogodilo nešto što mi je novim jadom pritisnuto ono što mi je preostalo od srca. Nešto sam gledao u Drakulinoj nenadmašnoj zbirci o mučenju kada sam u jednom lijepom

568

francuskom odjeljku ugledao nacrt nove naprave koja će trenutačno odvajati glavu od tijela. Gravura je prikazivala dijelove stroja, muškarca u elegantnoj odjeći čija se glava tek odvojila od tijela. Dok sam gledao tu sliku, osjećao sam ne samo gađenje prema svrsi, ne samo divljenje prema čudesnoj očuvanosti knjige, nego i iznenadnu silnu želju da vidim stvarni prizor, da čujem povike gomile i vidim kako krv štrca po nabranoj čipki i baršunastoj jakni. Nema povjesničara koji ne poznaje žudnju za time da vidi prošlu stvarnost, no ovo je bilo nešto posve novo, drukčija čežnja. Odbacio sam knjigu i glavu koja je pulsirala položio na stol, te zaplakao prvi put otkako se nalazim u zatočeništvu. Zapravo nisam plakao godinama, još od majčina pogreba. Malu utjehu pružila mi je sol iz vlastitih suza - bila je tako obična.Dan ?Čudovište spava, ali jučer mi se nije uopće obratio, osim kada je pitao kako napreduje katalog, te dok je nekoliko minuta proučavao što radim. Odviše sam umoran da bih u ovom trenutku nastavio zadaću, čak i da bih nešto više zapisao. Sjest ću pred kamin i ondje se malo pokušati pribrati, vratiti se starome ja.

DanSinoć me ponovno posjeo pred vatru, kao da i dalje civilizirano razgovaramo, i rekao da će ubrzo preseliti knjižnicu, ranije nego što je inače namjeravao, jer se primiče neka prijetnja. "Ovo će ti biti posljednja noć, a nakon toga još ću te malo ostaviti ovdje", rekao je, "ali doći ćeš mi kad te pozovem. Nakon toga moći ćeš nastaviti raditi na novom i sigurnijem mjestu. Poslije ćemo vidjeti hoćemo li te slati u svijet. Dobro razmisli koga ćeš mi dovesti, da nam pomogne sa zadaćom. Zasada ću te ionako ostaviti na mjestu na kojem te nitko ne može pronaći." Nasmiješio se, zbog čega mi se pogled zamutio, pa sam umjesto toga pokušavao gledati vatru. "Užasno si tvrdoglav. Možda ćemo te prikriti kao svetu relikviju." Nisam imao volje pitati što to znači.Stoga mi se čini da će vrlo brzo okončati moj smrtni život. Svu raspoloživu energiju sad ulažem u to da se nekako ojačam za te posljednje trenutke. Dobro pazim da ne mislim na ljude koje sam

569

volio, a sve u nadi da ću tako manje vjerojatno na njih misliti u sljedećem, prokletom stanju. Ovaj zapis sakrit ću u najljepšoj knjizi koju sam ovdje pronašao - jednom od malobrojnih radova u knjižnici koji u meni sada ne bude užasnuti užitak - a potom ću sakriti i tu knjigu, tako da više neće pripadati ovoj zbirci. Kad bih se barem s njom nekako mogao pretvoriti u prah. Osjećam da se primiče zalazak sunca, negdje vani, u svijetu u kojem još postoje svjetlo i tama. Svu energiju, koje je sve manje, upotrijebit ću da do posljednjeg trenutka ostanem svoj. Ako u životu i ima nekog dobra, kao i u povijesti, mojoj vlastitoj prošlosti, sad ga zazivam. Dozivam ga svom strašću kojom sam živio.

74. glavaHelen je dvama prstima dodirnula očevo čelo, kao da mu udjeljuje blagoslov. Sad se već pokušavala oduprijeti jecajima.' Kako da ga izvučemo odavde? Htjela bih ga pokopati.''Nema vremena', rekao sam ogorčeno. 'Siguran sam da bi više volio da se mi izvučemo živi.'Svukao sam sako i njime mu obzirno pokrio torzo i lice. Kameni je pokrov bio pretežak da bismo ga vratili na mjesto. Helen je uzela maleni pištolj, oprezno provjerila u kakvom je stanju unatoč svim emocijama koje su je obuzele. 'Knjižnica', prošaptala je. 'Moramo je odmah pronaći. Jesi li maločas nešto čuo?'Kimnuo sam. 'Čini mi se da jesam, ali nije mi bilo jasno s koje strane.' Umirili smo se i stali osluškivati. Obavijala nas je potpuna tišina. Helen je opipavala zidove, dlanom prelazila kamenom površinom, dok je u drugoj ruci držala pištolj. Svjetlo svijeća bilo je preslabo. Obilazili smo prostor sa svih strana, pritiskali i kuckali. Nije bilo niša, nije bilo neobičnih izbočina, nije bilo mogućih otvora, ništa što bi izgledalo sumnjivo.'Vani je već zacijelo noć', promumljala je Helen.'Znam', rekao sam. 'Vjerojatno imamo još desetak minuta, a onda, nakon toga, uvjeren sam, više ne bismo trebali biti ovdje.' Ponovno smo obišli malenu prostoriju, pregledali je centimetar po centimetar. Zrak je bio svjež, osobito sad kad sam bio bez sakoa, no niz leđa mi je

570

ipak počeo kliziti znoj. 'Možda se knjižnica nalazi u nekom drugom dijelu crkve, ili u temeljima.''Mora biti posve skrivena, vjerojatno pod zemljom', prošaptala je Helen. 'Inače bi je netko još davno pronašao. Osim toga, ako je moj otac u tom grobu...' Nije dovršila rečenicu, no bilo je to pitanje koje me mučilo još i u prvim trenucima šoka, kad sam tek ugledao Rossija: gdje je Drakula?'Zar ovdje nema ničeg neobičnog?' Helen je gledala niski svod nad našim glavama, pokušavajući do njega doći vršcima prstiju.'Ne vidim ništa.' Potom sam zbog iznenadne misli ščepao svijeću sa stalka i čučnuo. Helen se također odmah spustila.'Da', rekla je tiho. Dodirivao sam uklesanog zmaja na okomitoj plohi najniže stube. Prstom sam ga dodirnuo i kada smo prvi put bili u kripti. Gurnuo sam ga svom snagom, pritisnuo svom težinom. Taj nepomični dio zida nije popuštao. No Helen je već osjetljivim rukama opipavala okolno kamenje. Iznenada je naišla na neučvršćeni kamen. Jednostavno joj se našao u ruci, poput zuba ispao s mjesta na kojem je bio postavljen, uz prikaz zmaja. Na njegovu mjestu vidjela se malena rupa. U nju sam uvukao ruku i stao pipati uokolo, no nisam osjetio ništa: ruka se našla u praznome prostoru. I Helen je uvukla ruku u otvor i gurnula je prema zmaju, iza uklesane slike. 'Paul!' uskliknula je prigušeno.U tami sam slijedio njezinu ruku. Nije bilo sumnje da se ondje nalazi ručica, velika ručka od hladnog željeza, a kad sam je pritisnuo, zmaj se bez poteškoća izdignuo iz svog prostora pod stubom, ne poremetivši položaj okolnog kamenja. Bio je to lijepo isklesan kamen, uvidjeli smo, sa željeznom ručkom u obliku zvijeri s rogovima. Namjena mu je vjerojatno bila da ga čovjek može povući za sobom i tako zatvoriti prolaz, kad se počne spuštati uskim kamenim stubama pred kojima smo se našli. Helen je uzela drugu svijeću, a ja sam zgrabio šibice. U novi prostor ušli smo na sve četiri - odjednom sam se sjetio kako je Rossi izgledao izubijano i izgrebeno, sjetio se njegove poderane odjeće, te se upitao jesu li ga već više puta povlačili kroz taj prolaz - međutim, ubrzo smo se našli u prostoru u kojem smo na tim stubama mogli stajati uspravno.

571

Zrak koji je odozdo dopirao do nas bio je neopisivo hladan i vlažan. Borio sam se protiv drhtanja koje mi je obuzimalo najdublju unutrašnjost bića i zato da bih i dalje čvrsto držao Helen, koja je također drhtala, dok smo se tako spuštali strmim stubama. Na dnu, nakon petnaest stuba, našli smo se na početku paklenski mračnog prolaza, iako smo pri svjetlu svijeća ugledali željezne stalke za svijeće postavljene visoko na zidovima, kao da je prolaz nekoć bio osvijetljen. Na njegovu završetku - činilo mi se da smo i do njega došli nakon petnaest koraka, koje sam pomno brojio - nalazila su se teška vrata očito izrađena od vrlo starog drva, vrata koja su se pri dnu već raskolila i pretvarala u iverje. Ponovno smo naišli i na onakvu sablasnu ručicu, željezo iskovano u obliku stvorenja dugačkih rogova. Prije sam osjetio nego istinski vidio kako Helen podiže ruku u kojoj je držala pištolj. Vrata su čvrsto stajala na mjestu, no nakon što sam ih pomnije pregledao, uvidio sam da imaju zasun s naše strane. Svom snagom pokušao sam podići teški zasun, a zatim sam polagano povukao vrata, obuzet strahom koji mi je već gotovo posve razorio kosti.Unutra je svjetlo naših svijeća, koliko god bilo slabašno, osvijetlilo veliku prostoriju. U blizini vrata nalazili su se stolovi, veliki, dugački, čvrsti drveni stolovi, te prazni ormari i police za knjige. Nakon one hladnoće i vlage u prolazu, zrak je unutra bio neočekivano suh, kao da je do te zaštićene podzemne dubine prokopan nekakav ventilacijski otvor. Stajali smo snažno privijeni i intenzivno osluškivali, no unutra je vladala potpuna tišina. Usrdno sam priželjkivao da nekako vidimo što je iza te tame. Naše svjetlo potom je obasjalo višekraki svijećnjak prepun dopola izgorjelih svijeća. Pripalio sam ih sve redom. Zahvaljujući novom svjetlu, ugledali smo visoke ormare, a ja sam oprezno zavirio u jedan od njih. U njemu nije bilo ničega. To je knjižnica?' upitao sam. 'Ovdje nema ničeg.'Ponovno smo zastali i stali osluškivati, a Helenin pištolj zasjao je na pojačanome svjetlu. Učinilo mi se da sam joj trebao ponuditi da ću ga ja nositi, da ću ga po potrebi upotrijebiti, no ja u životu nisam držao pištolj u ruci, dok je ona, znao sam dobro, izvrstan strijelac. 'Pogledaj, Paul'. Pokazala je slobodnom rukom, a ja sam uvidio što joj je privuklo pogled.

572

'Helen', rekao sam, no ona je već krenula naprijed. Trenutak kasnije, moje je svjetlo doprlo do stola koji je dotada bio u tami, velikog kamenog stola. U isti čas uvidio sam da to zapravo nije stol, nego oltar - ne, ne oltar, nego sarkofag. U blizini se nalazio još jedan sarkofag - je li to nastavak samostanske kripte, mjesto na kojem su opati mogli u miru počivati, daleko od bizantskih baklji i osmanlijskih katapulta? Potom smo iza njih ugledali i najveći sarkofag. S jedne strane bila je uklesana jedna jedina riječ: DRAKULA. Helen je uzdignula pištolj, a ja sam čvršće stisnuo kolac. Zakoračila je naprijed. Pratio sam je u stopu.U tom trenutku iza sebe smo začuli pomutnju, prilično daleko iza, te topot užurbanih koraka i komešanje tijela. Sve to zamalo je posve zagušilo zvuk koji je dopirao iz tame iza grobnice, zvuk suhe zemlje koja sipi. Poskočili smo naprijed kao jedno i zagledali se unutra - najveći sarkofag nije imao gornju ploču i bio je prazan, kao i ostala dva sarkofaga. A onaj zvuk... Negdje u tami, neko maleno stvorenje probijalo se kroz korijenje stabla.Helen je ispalila metak u tamu i nakon toga začuo se prasak zemlje i kamenčića. Sa svijećama sam potrčao naprijed. Knjižnica je završavala zidom bez vrata. Iz nadsvođenog stropa provirivalo je nešto korijenja. U niši na stražnjem zidu, gdje je nekoć možda stajala ikona, na golom sam kamenju ugledao potočić crne sluzi - krv? Voda koja se probila iz okolne zemlje?Vrata iza nas rastvorila su se uz tresak i mi smo se naglo okrenuli, a ja sam uhvatio Helen za podlakticu slobodne ruke. Ugledali smo veliki fenjer, baterijske svjetiljke, užurbane obrise ljudi, začuli povik. Bio je to Ranov, a uz njega i visoki lik čija je sjena poletjela naprijed i obavila nas: Geza Jozsef, a njemu za petama užasnuti brat Ivan. Za njim je naišao i nekakav žilavi niski birokrat u tamnome odijelu i šeširu, s gustim tamnim brkovima. Ondje smo ugledali još nekoga, čovjeka koji se kretao uz podosta zastajkivanja. Uvidio sam da im je njegova sporost po svoj prilici cijelo vrijeme smetala. Bio je to Stoičev. Na licu su mu se neobično miješali strah, grizodušje i znatiželja, dok je na obrazu imao modricu. Te stare oči u jednom su se dugom i tužnom trenutku susrele s našim

573

pogledima, a nakon toga nijemo je pokrenuo usne, kao da svome Bogu zahvaljuje što nas je zatekao žive.Geza i Ranov do nas su došli u djeliću sekunde. Ranov je na nišanu pištolja držao mene, a Geza Helen, dok je monah stajao razjapljenih usta. Stoičev je čekao, bez riječi i oprezan, iza njih trojice. Onaj birokrat u tamnom odijelu stajao je na korak izvan kruga svjetla. 'Baci pištolj', rekao je Ranov, obraćajući se Helen, koja ga je poslušno ispustila na pod. Zagrlio sam je polaganim pokretom ruke. Pri mutnome svjetlu svijeća sva lica osim Stoičevljeva izgledala su još sablasnije. Jasno sam uvidio da bi nam se bio i nasmiješio da nije bio toliko prestrašen.'Što ti dovraga radiš ovdje?' upitala je Helen Gezu prije nego što sam je uspio spriječiti.'A što ti, dovraga, radiš ovdje, draga moja?' glasio je njegov odgovor. Doimao se višim nego ikada, u svijetloj košulji i hlačama, te teškim gležnjačama. Na konferenciji zapravo nisam uviđao da ga mrzim iz dna duše.'Gdje je?' zarežao je Ranov. Pogledavao je čas mene, čas Helen.'Mrtav je', odgovorio sam. 'Došli ste kroz kriptu. Morali ste ga vidjeti.'Ranov se namrštio. 'O čemu to govorite?'Nešto neobično, neki instinkt na kojem možda mogu zahvaliti Helen, nagnao me da više ne kažem ništa.'Na koga mislite? ' upitala je Helen ledenim tonom.Geza je još malo bolje naciljao Helen. 'Dobro znaš na koga mislim, Elena Rossi. Gdje je Drakula?'Na to je pitanje već bilo lakše odgovoriti, pa sam pustio Helen da se oglasi prva. 'Očito nije ovdje', rekla je svojim najotrovnijim glasom. 'Možete pregledati grobnicu.' Na te je riječi onaj mali birokrat zakoračio prema nama. Činilo se kao da se sprema nešto reći.'Ostani uz njih', rekao je Ranov, obraćajući se Gezi. Ranov je oprezno krenuo između stolova, pogledavajući na sve strane. Jasno sam vidio da je prvi put u tom prostoru. Birokrat u tamnom odijelu bez riječi je krenuo za njim. Kad su došli do sarkofaga, Ranov je pridigao svjetiljku i pištolj i oprezno zavirio unutra. 'Prazan je', dobacio je Gezi. Zatim je pogledao i dva manja sarkofaga. 'Što je ovo? Dođite mi pomoći.' Birokrat i monah poslušno su stupili

574

naprijed. Stoičev je za njima krenuo sporijim korakom, a meni se učinilo da sam na njegovu licu ugledao novo svjetlo kad je pogledao uokolo, uočio stolove i ormare. Mogao sam samo nagađati što misli o tom prostoru.Ranov se već zagledavao u sarkofage. 'Prazno', rekao je uz težak uzdah. 'Nije ovdje. Pretražite sobu.' Geza je već dugačkim koracima prolazio među stolovima, pridizao svjetlo prema svim zidovima, otvarao ormare. 'Jeste li ga vidjeli ili čuli?''Ne', odgovorio sam, manje-više istinito. Samome sebi rekao sam da ću, samo ako ne naude Helen, ako je puste, cijelu ovu ekspediciju smatrati uspješnom. Od života više nikada neću tražiti nešto više. Uz kratkotrajan osjećaj zahvalnosti pomislio sam i kako se Rossi svega oslobodio.Geza je, čini se, opsovao na mađarskome, jer se Helen zamalo nasmiješila, unatoč pištolju usmjerenom u srce. 'Ništa od toga', rekao je nakon nekoliko trenutaka. 'Grob u kripti je prazan, ovaj također. I više se neće vraćati ovamo, budući da smo otkrili ovo mjesto.' Trebalo mi je još nekoliko trenutaka da shvatim značenje tih riječi. Grob u kripti je prazan? Gdje je onda Rossijevo tijelo koje smo ondje upravo ostavili?Ranov se obratio Stoičevu. 'Recite nam što je sve ovo.' Napokon su spustili pištolje, a ja sam privukao Helen, zbog čega me Geza ošinuo pogledom, iako nije rekao ni riječi.Stoičev je pridigao svjetiljku, kao da je samo čekao taj trenutak. Prišao je najbližem stolu i kucnuo po njemu. 'Čini mi se da su od hrastovine,' rekao je polagano, 'a po izgledu bi mogli biti srednjovjekovni.' Sagnuo se i bolje pogledao spoj jedne noge, a zatim kucnuo po susjednom ormaru. 'Ali ne znam mnogo o namještaju.' Bez riječi smo čekali.Geza je nogom udario nogu jednog prastarog stola. 'Što ću reći ministru kulture? Vlaška je bila naša. Bio je mađarski zatočenik, a njegova zemlja nalazila se u sklopu našeg teritorija.''A da se o tome prepiremo kad ga pronađemo?' zarežao je Ranov. Iznenada sam uvidio da im je jedini zajednički jezik engleski i da se njih dvojica zapravo mrze iz dna duše. I tek tada sinulo mi je na koga me Ranov podsjeća. S tim punim licem i gustim tamnim brkovima,

575

podsjećao me na mladog Staljina s fotografija. Ljudi poput Ranova i Geze rade minimalnu štetu samo zato što imaju minimalnu moć.'Reci teti da bude opreznija u vezi s telefonskim pozivima.' Geza je prijeteći pogledao Helen, a ja sam osjetio kako joj se tijelo, naslonjeno na mene, ukočilo. 'Tog prokletog redovnika sad ostavi da čuva sve ovo', rekao je još Ranovu. Ranov je izdao naredbu od koje je jadni brat Ivan zadrhtao. U tom trenutku svjetlo Ranovljeva fenjera protegnulo se u novome smjeru. Cijelo vrijeme dizao je svjetiljku, okretao je ovamo i onamo, pregledavao stolove. Svjetlo je sad ukoso palo na lice onog malog birokrata u tamnom odijelu i šeširu, koji je nijemo stajao pokraj praznog Drakulina sarkofaga. Moguće je da uopće ne bih primijetio njegovo lice da na njemu nije bilo tog neobičnog izraza - osobne boli koju je iznenada obasjalo svjetlo fenjera. Jasno sam vidio mršavo koščato lice, te neskladne brkove, te dobro poznat sjaj u očima. 'Helen!' povikao sam. 'Pogledaj!' I ona se zagledala u njega.'Što je?' Geza se istog trenutka okomio na nju.'Ovaj muškarac...' Helen je bila užasnuta. 'Onaj muškarac... to je...''Vampir', rekao sam bezbojnim glasom. 'Slijedi nas još sa sveučilišta u Sjedinjenim Državama.' Tek što sam izustio prvu riječ, čudovište se dalo u bijeg. Da bi izišao, morao je pojuriti izravno na nas. U punom trku sudario se s Gezom, koji ga je pokušao ščepati, te se progurao pokraj Ranova. Ranov je bio brži. Zgrabio je knjižničara, pa su se tako sudarili svom silinom, a Ranov je zatim poskočio od njega uz krik i knjižničar je nastavio bježati. Ranov se okrenuo i iz pištolja pogodio lik u bijegu prije nego što se previše udaljio. Nije zastao ni na trenutak - kao da Ranov puca u prazno. I podli knjižničar tako je nestao, tako naglo i neočekivano da više i nisam bio siguran je li doista došao do prolaza ili nam je iščeznuo pred očima. Ranov je potrčao za njim, kroz vrata, ali se gotovo odmah vratio. Svi smo piljili u njega. Lice mu je bilo bijelo, a na mjestu na kojem se držao za poderanu tkaninu sakoa između prstiju mu se već polagano probijala krv. Oglasio se tek nakon nekoliko mučno dugih trenutaka. 'Što je to, dovraga?' Glas mu je drhtao.

576

Geza je odmahnuo glavom. 'Bože moj', rekao je. 'Ugrizao te.' Za korak je ustuknuo od Ranova. 'A ja sam s malim nekoliko puta bio sam. Rekao je da mi može reći gdje ćemo pronaći Amerikance, ali nije spomenuo...''Naravno da ti to nije spomenuo', rekla je Helen s prijezirom u glasu, iako sam je ja nastojao ušutkati. 'Htio je pronaći gospodara, za nama doći do njega, a ne ubiti tebe. Ovako si mu korisniji. Je li ti dao naše bilješke?''Zaveži.' Već mi se učinilo da bi je Geza mogao udariti, no u njegovu glasu začuo sam i bojazan i strahopoštovanje, pa sam je čamo polagano udaljio od njega.'Dođite.' Ranov nas je ponovno tjerao pištoljem, jednom se rukom držeći za ranjeno rame. 'Gotovo i niste bili od pomoći. Vratit ćete se u Sofiju i što prije se ukrcati u zrakoplov. Imate sreće što nemamo dopuštenje za vaš nestanak... bilo bi ipak malo prenezgodno.' Već sam pomislio da će nas udariti nogom, kao kad je Geza udario stol, no umjesto toga se okrenuo i grubo nas izveo iz knjižnice. Stoičeva je natjerao da hoda na čelu povorke. Uz bol u duši pomislio sam što je siroti starac sve zasigurno preživio dok su nas prisilno progonili. Bilo je očito da Stoičev nije htio da nas netko prati. U to sam se uvjerio čim sam ugledao duboku ojađenost na njegovu licu. Je li stigao do Sofije prije nego što su ga prisilili da se okrene i pođe za nama? Nekako sam se nadao da ga međunarodni ugled štiti od daljnjih zlostavljanja, kao i u prošlosti. Međutim, Ranov - on je najgori dio cijele priče. Ranov će se vjerojatno vratiti, tako inficiran, svojem poslu u tajnoj policiji. Pitao sam se hoće li Geza pokušati s tim u vezi nešto poduzeti, no Mađar je izgledao toliko nedostupno da se nisam usudio obratiti mu se.Osvrnuo sam se jedanput, s vrata, i pogledao raskošni sarkofag koji je ondje ležao gotovo pet stotina godina. Njegov bi stanar sad mogao biti bilo gdje ili na putu do bilo kojeg mjesta. Došavši do vrha stuba, jedan po jedan provukli smo se kroz otvor - nadao sam se samo da pritom neće slučajno opaliti neki od onih pištolja - i ondje »sam ugledao nešto vrlo neobično. Relikvijar svetoga Petka ležao je otvoren na postolju. Vjerojatno su imali neki alat kad su ga otvorili, što nama nije pošlo za rukom. Mramorna ploča pod njim bila je ponovno na mjestu i

577

pokrivena izvezenom tkaninom, namještenom kao da je nitko nije ni dirao. Helen me pogledala nijemo i zbunjeno. Zavirivši u prolazu, u relikvijaru sam ugledao nekoliko komada kosti, sjajnu lubanju - sve što je ostalo od mjesnog mučenika.Ispred crkve, u gustoj noći, zahvaljujući mnoštvu automobila i judi vladala je pomutnja - pokazalo se da je Geza onamo stigao pratnjom, dvojicom muškaraca koji su čuvali ulaz u crkvu. Nema sumnje da Drakula nije pobjegao tim putem, pomislio sam. Posvuda uokolo nad nas su se nadvijale planine, mračnije od mračnoga neba. Dio seljana načuo je nešto o dolasku novih ljudi te je do crkve došao s upaljenim bakljama. Svi su se povukli pred Ranovim, zagledani u njegov poderani i krvavi sako, napetih lica pod nepostojanim svjetlom. Stoičev me u jednom trenutku uhvatio za nadlakticu. Lice mu je poskakivalo pokraj mojega uha. 'Zatvorili smo ga', prošaptao je.'Molim?' Nagnuo sam se prema njemu, ne bih li bolje čuo.'Prvi smo se spustili monah i ja... dolje, u kriptu, dok su oni - oni lupeži u crkvi i šumi tražili vas. Vidjeli smo muškarca u grobu - ne Drakulu - a ja sam znao da ste i vi bili ondje. Stoga smo ga zatvorili, a kad su se spustili, otvorili su samo relikvijar. Bili su toliko bijesni da sam već pomislio da će izbaciti kosti jadnog sveca.' Brat Ivan izgleda prilično snažno, pomislio sam, no krhkost profesora Stoičeva zacijelo skriva rijetko viđenu snagu. Stoičev me prodorno pogledao. 'Ali tko je bio u grobu ispod, ako ne...?''Bio je to profesor Rossi', prošaptao sam. Ranov je već otvarao vrata na automobilu, tjerajući nas unutra.Stoičev me načas pogledao. Taj je pogled značio više od riječi. 'Užasno mi je žao.'I tako smo mojeg najdražeg prijatelja ostavili da počiva u Bugarskoj. Neka ondje u miru spava do konca svijeta i vijeka.

75. glavaNakon pustolovine u kripti, salon obitelji Bora izgledao nam je poput zemaljskog raja. Onamo smo ušli s neopisivim olakšanjem, držeći u rukama šalice vrućeg čaja - tog je tjedna došlo do rijetkog zahlađenja, iako je već bio lipanj - a Turgut nam se smiješio s divana. Helen je još

578

na vratima stana skinula cipele i navukla crvene papuče ukrašene resama koje joj je donijela gospođa Bora. Selim Aksoy također je bio u stanu. Bez riječi je sjedio u kutu, dok se Turgut brinuo da njemu i gospođi Bori sve pomno prevede.'Sigurni ste da je grob bio prazan?' Turgut je već jednom postavio identično pitanje, no činilo se da se ne može suzdržati pitati još jedanput.'Posve sigurni.' Načas sam pogledao Helen. 'Samo ne znamo je li zvuk koji smo čuli na dolasku nekako potekao od Drakule u bijegu. Vani je tada već vjerojatno bilo mračno, pa se lako kretao.''I mogao je promijeniti oblik, dakako, ako je legenda točna.' Turgut je uzdahnuo. 'Proklet bio! Zamalo ste ga uhvatili, prijatelji moji. Garda polumjeseca nije mu bila toliko blizu pet stoljeća. Drago mi je što ste ostali živi, no strašno mi je žao što ga niste uspjeli uništiti.''Što mislite, kamo je otišao?' Helen se nagnula naprijed, koncentriranih tamnih očiju.Turgut je gladio veliku bradu. 'Draga moja, to na žalost ne mogu ni pretpostaviti. Može putovati daleko i brzo, ali nemam pojma koliko je daleko otišao. Uvjeren sam da se preselio na neko drugo drevno mjesto, neko skrovište koje je već stoljećima netaknuto. Odlazak iz Svetog Georgija za njega je vjerojatno bio užasan udarac, no svakako mu je jasno da će to mjesto sada dugo biti pod prismotrom. Dao bih i desnu ruku samo da znam je li ostao negdje u Bugarskoj ili je napustio zemlju. Uvjeren sam da njemu granice i politički odnosi ne znače mnogo.' Blago i dobronamjerno Turgutovo lice prekrila je nesmiljena sjena.'Ne mislite da je pošao za nama?' upitala je jednostavno Helen, no nešto u položaju njezinih ramena navelo me da pomislim kako je u jednostavan ton tog pitanja morala uložiti neviđen napor.Turgut je odmahnuo glavom. 'Nadam se da nije, draga moja profesorice. Nekako mi se čini da vas se sada barem malo pribojava, budući da ste ga pronašli, što još nikome nije uspjelo.'Helen je šutjela, a meni se nije svidjela sumnja u izrazu njezina lica. Selim Aksoy i gospođa Bora također su je, učinilo mi se, gledali osobito blagonaklono. Možda se pitaju kako sam joj uopće mogao

579

dopustiti da se nađe u tako opasnoj situaciji, iako smo se uspjeli vratiti čitavi.Turgut se zatim obratio meni. 'I užasno mi je žao zbog vašeg prijatelja Rossija. Rado bih ga bio upoznao.''Siguran sam da biste obojica uživali u poznanstvu i razgovoru', rekao sam iskreno i uhvatio Helen za ruku. U očima su joj se pojavljivale suze kad god bi netko spomenuo Rossijevo ime. I sad je odvratila pogled, kao da traži malo samoće.'Volio bih i da sam mogao upoznati profesora Stoičeva.' Turgut je ponovno uzdahnuo i odložio šalicu na mjedeni stolić pred nama.'To bi bilo čudesno', rekao sam, smiješeći se jer sam zamislio kako dvojica znanstvenika uspoređuju iskustvo i spoznaje. 'Vi i Stoičev biste jedan drugome mogli objasniti Otomansko Carstvo i srednjovjekovni Balkan. Možda se jednom i upoznate.'Turgut je odmahnuo glavom. 'Ne bih rekao', uzvratio je. 'Između nas su visoke prepreke - i trnovite - kao što su bile između svakog cara i paše. No nađete li se u prilici da ponovno razgovarate s njim, ili da mu pišete, svakako mi ga pozdravite.'To nije bilo teško obećati.Selim Aksoy zamolio je Turguta da nam prevede jedno njegovo pitanje. Turgut je ozbiljno slušao. 'Zanimalo bi nas', rekao je potom, 'jeste li kojim slučajem, usred opasnosti i pomutnje, vidjeli knjigu koju je opisao profesor Rossi - radilo se o životu sv. Jurja, zar ne? Jesu li je Bugari odnijeli na sofijsko sveučilište?'Helenin je smijeh znao biti neočekivano djevojački kad bi je nešto istinski razveselilo, a ja sam se morao suzdržati da je glasno ne poljubim pred svima. Otkako smo napustili Rossijev grob, gotovo se i nije nasmiješila. 'U mojoj je torbi', rekao sam ja. 'Zasada.'Turgut se zapiljio u mene. Trebalo mu je još nekoliko beskonačnih minuta da se vrati u prevoditeljsku ulogu. 'A kako se našla ondje?'Helen je i dalje šutjela, samo se smiješila, pa sam ja objasnio. 'Ni ja je se više nisam sjetio, sve dok se nismo vratili u Sofiju, u hotel.' Ne, nisam im mogao prenijeti potpunu istinu, pa sam se odlučio za pristojnu verziju.

580

A prava je istina bila da sam, kad smo se napokon na deset minuta našli sami u njezinoj sobi, zagrlio Helen i poljubio joj tamnu kosu, privio je na rame, priljubio je uza sebe preko prljave odjeće u kojoj smo putovali kao da je dio moga tijela - možda ona Platonova polovica koja nedostaje, pomislio sam - a nakon toga osjetio sam ne samo olakšanje što smo zajedno preživjeli i što se ondje možemo tako zagrliti, te ljepotu njezinih profinjenih kostiju i daha koji mi je zahvaćao vrat, nego i da nešto neobjašnjivo nije u redu s njezinim tijelom, osjećao sam nešto kvrgavo i tvrdo. Malo sam se pridigao i povukao, te je u strahu pogledao i uočio njezin lukavi osmijeh. Samo je položila kažiprst na usne. Bio je to tek podsjetnik. Oboje smo znali da su u sobu vjerojatno postavljeni prislušni uređaji.Nakon nekoliko trenutaka položila je moje ruke na puceta na bluzi, koja je sada od silnih pustolovina bila otrcana i prljava. Otkopčao sam je, samome sebi ne dopuštajući da razmišljam, te je svukao. Već sam rekao da je žensko donje rublje u ono vrijeme bilo kompliciranije, da je imalo tajne žice, kukice i neobične odjeljke - nalik na unutarnji oklop. Umotana u rupčić i topla od dodira s Heleninim tijelom, upravo se ondje nalazila knjiga - ne naslov velikog formata kakav sam zamislio kad nam ga je Rossi spomenuo, nego svezak koji mi je stao u dlan. Omot je bio pomno ukrašen zlatnim uzorkom nanesenim na obojeno drvo i kožu. Zlato je bilo ukrašeno smaragdima, rubinima, safirima, lazuritom, biserjem - pravim malim zviježđem dragulja, a sve u čast lica sveca koje se nalazilo u sredini. Profinjene bizantske crte lica izgledale su kao da su naslikane prije samo nekoliko dana, a ne stoljeća, a stekao sam dojam da njegove velike, tužne oči, oči koje opraštaju zmaju, slijede moj pogled. Obrve su se u lukovima nadvijale nad oči, nos je bio dugačak i ravan, usta tužna i nepopustljiva. Portret se odlikovao zaobljenošću, punoćom i realizmom kakav dotad još nisam viđao na bizantskim umjetninama. Bio je to izgled koji je ukazivao na rimsko podrijetlo. Da već nisam bio zaljubljen, bio bih rekao da u životu nisam vidio ljepše lice, ljudsko ali i nebesko, ili nebesko ali ujedno i ljudsko. Na ovratniku talara uočio sam pomno ispisane riječi. 'Grčki', rekla je Helen. Glas joj je bio tiši i od šapta, tek lahor pokraj mojega uha. 'Sveti Juraj.'

581

Unutra su se nalazili maleni listovi pergamenta u iznenađujuće dobrome stanju. Bili su ispisani skladnim srednjovjekovnim rukopisom, također na grčkome. Tu i tamo vidio sam pokoju profinjenu ilustraciju: sveti Juraj kopljem probija ždrijelo zmaja koji se grči i koprca, a cijeli prizor promatra skupina plemića; sveti Juraj od Krista koji se spušta s nebeskog prijestolja prima malenu pozlaćenu krunu; sveti Juraj na smrtnoj postelji, gdje ga oplakuju anđeli crvenih krila. Na svakoj od njih vidjele su se začuđujuće minijaturne pojedinosti. Helen je kimnula i ponovno mi približila glavu svojim ustima, jedva dišući. 'Nisam stručnjak za to područje,' prošaptala je, 'ali čini mi se da je izrađena za konstantinopolskog cara - trebamo još utvrditi kojeg točno cara. Ovo je grb kasnijih careva.' S unutarnje strane korica bio je naslikan dvoglavi orao, ptica koja se osvrće prema veličanstvenoj bizantskoj prošlosti i gleda naprijed, prema neograničenoj budućnosti. Pogled joj nije bio dovoljno izoštren da vidi kako će Carstvo srušiti drski neznabožac.'To znači da je najmanje iz prve polovice petnaestog stoljeća', izustio sam. 'Prije osvajanja.''Oh, ja mislim da je i puno starija', prošaptala je Helen i oprezno dodirnula grb. 'Moj otac... moj je otac rekao da je vrlo stara. Vidiš da ovaj znak ukazuje na Konstantina Porfirogeneta. A on je vladao u' - žurna pretraga mentalne datoteke - 'prvoj polovici desetog stoljeća. Na vlasti je bio prije utemeljenja Bačkovskog manastira. Orao je vjerojatno pridodan poslije.'Sljedeće riječi izgovorio sam jedva čujno. 'Želiš reći da je starija od tisuću godina?' Oprezno držeći knjigu objema rukama, sjeo sam na rub kreveta, uz Helen. Trudili smo se da ne stvaramo nikakve zvukove. Manje-više komunicirali smo očima. 'Praktički je u savršeno očuvanom stanju. I ti takvo blago namjeravaš prokrijumčariti iz Bugarske? Helen,' govorio sam pogledom, 'ti si skrenula. A što kažeš na činjenicu da pripada bugarskome narodu?'Poljubila me, uzela mi knjigu i otvorila prvu stranicu. 'Darovao mi ju je otac', prošaptala je. Unutrašnja strana korica imala je duboki kožni džep, u koji je ona pomno uvukla prste. 'Čekala sam da nam se ukaže prilika da zajednički pogledamo.' Izvukla je svežanj tankih papira

582

pokrivenih gusto natipkanim tekstom. Nakon toga u tišini smo počeli čitati Rossijev mučni dnevnik. Završivši, oboje smo ostali šutjeti, iako smo plakali. Helen je umotala knjigu u onaj rupčić i oprezno je vratila u skrovište, tako da se priljubila uz njezinu kožu.Turgut se nasmiješio kad sam ispričao ublaženu verziju priče. 'Ali moram vam reći još nešto vrlo važno', rekao sam. Opisao sam im Rossijevo užasno zatočeništvo u knjižnici. Slušali su nepomičnih, smrtno ozbiljnih lica, a kada sam došao do činjenice da Drakula zna da još i dan-danas postoji garda kojoj je sultan dao u zadaću da ga progoni, Turgut je zatečeno uzdahnuo. 'Žao mi je', rekao sam.Sve je brzo preveo Selimu, koji je pognuo glavu i zatim nešto tiho rekao. Turgut je kimnuo. 'Kaže ono što se i meni čini najočitijim. Ta užasna novost znači jedino da moramo još marljivije krenuti u potragu za Nabadačem i štititi naš grad od njegova utjecaja. Njegovo Veličanstvo Zaštitnik Svijeta naložilo bi nam upravo to. Upravo tako. I što ćete s tom knjigom kad se vratite kući?''Znam osobu povezanu s jednom aukcijskom kućom', rekao sam. 'Bit ćemo oprezni, dakako, i prvo ćemo malo pričekati. Pretpostavljam da će se prije ili kasnije naći u nekom muzeju.''A novac?' Turgut je odmahivao glavom. 'Što ćete s tolikim novcem?''Razmišljamo o tome', rekao sam. 'Moramo ga upotrijebiti za nešto korisno. Još ne znamo što.'Naš zrakoplov za New York trebao je poletjeti u pet, a Turgut je počeo pogledavati na ručni sat čim smo dovršili posljednji raskošni objed na divanima. Na žalost, navečer ima predavanje, no gospodin Aksoy taksijem će nas otpratiti do zračne luke. Kad smo ustali, spremajući se za odlazak, gospođa Bora donijela je maramu od najfinije žutobijele svile, izvezenu srebrnim nitima, te je prebacila preko Heleninih ramena i svezala oko vrata. Tako je prekrila otrcanost crnog sakoa i znojem natopljeni ovratnik. U tom sam trenutku preneraženo zastao - i čini mi se da u tome nikako nisam mogao biti jedini. Lice koje je lebdjelo iznad te marame bilo je lice carice. 'Za vaše vjenčanje', rekla je gospođa Bora, te se pridigla na nožne prste i poljubila je.Turgut je poljubio Heleninu ruku. 'Marama je nekoć pripadala mojoj majci', rekao je kratko. Helen nije bila u stanju izustiti ni riječ.

583

Zahvalio sam i u njezino i u svoje ime, stisnuo im ruku. Pisat ćemo, mislit ćemo na njih. Svi ćemo još dugo poživjeti, pa ćemo se ponovno i vidjeti.

70. glavaZavršni ću dio priče možda i najteže ispričati, budući da, unatoč svemu, počinje u neizmjerno sretnom tonu. U miru smo se vratili na sveučilište i nastavili s radom. Mene je još jednom ispitivala policija, no činilo se da su prihvatili da je moje putovanje u inozemstvo imalo veze s istraživanjem, a ne s Rossijevim nestankom. U to vrijeme nestankom su se već počele baviti i novine, pa je cijeli događaj prerastao u pravu malu lokalnu misteriju. Sveučilište je davalo sve od sebe da se ne obazire na te napise. Ispitivao me, dakako, i pročelnik mojeg odsjeka, a njemu, naravno, nisam rekao ništa, osim da užasno žalim za Rossijem. Helen i ja te smo se jeseni vjenčali u crkvi u Bostonu u koju redovito odlaze moji roditelji - ni usred obreda nisam mogao ne primijetiti koliko je prazna i obična, koliko joj nedostaje tamjan.Moje je roditelje sve to, dakako, pomalo zateklo, no na kraju nisu mogli ne zavoljeti Helen. U njihovoj blizini na površinu nije izbijao ni najmanji tračak njezine oštrine i zlovolje, a kad smo ih posjećivali u Bostonu, često se događalo da Helen zateknem kako se s mojom majkom smije u kuhinji, učeći je pripremati mađarske specijalitete, ili raspravljajući o antropologiji s mojim ocem u njegovoj pretrpanoj radnoj sobi. Iako nisam prebolio Rossijevu smrt i premda je taj gubitak kod Helen često izazivao melankolična raspoloženja, meni je tu prvu godinu obilježila beskonačna sreća i radost. Disertaciju sam dovršio uz drugog mentora, čije lice pamtim tek kao neodređenu mrlju. Više mi nije bilo stalo do nizozemskih trgovaca. Htio sam samo dovršiti postdiplomski studij i pronaći lagodno zaposlenje. Helen je objavila dug i izvrsno primljen članak o seoskome praznovjerju u Vlaškoj te je počela pisati disertaciju o ostacima transilvanijskih običaja u Mađarskoj.Osim toga, čim smo stigli u Sjedinjene Države, napisali smo još nešto: poruku Heleninoj majci, adresiranu na tetu Evu. Helen se nije usudila

584

navesti mnogo informacija, ali je majci u nekoliko jezgrovitih rečenica prenijela da je Rossi umro sjećajući je se i voljeći je. Omotnicu je zalijepila očajničkog izraza lica. 'Jednog dana sve ću joj ispričati,' rekla je, 'kad joj budem mogla sve došapnuti.' Nikad nismo pouzdano doznali je li pismo stiglo na odredište, jer nam nisu otpisali ni teta Eva, ni Helenina majka, a za manje od godinu dana u Mađarsku su ušle sovjetske jedinice.Bio sam čvrsto naumio dalje živjeti sretno i spokojno, a ubrzo nakon vjenčanja Helen sam natuknuo kako se nadam da ćemo imati djecu. U prvi je mah odmahnula glavom i obzirno dodirnula ožiljak na vratu. Znao sam na što misli. No odmah sam istaknuo da je doživjela tek minimalnu izloženost, da joj je dobro, da je snažna i zdrava. Činilo se da joj je potpuni oporavak s vremenom donio osjećaj spokoja, tako da sam primjećivao kako čeznutljivo pogledava kolica koja smo susretali na ulici.Helen je u proljeće nakon našeg vjenčanja stekla doktorat iz antropologije. Osjećao sam stid zbog brzine kojom je napisala disertaciju. Te godine često sam se budio i uviđao da je, recimo, pet ujutro, a da je ona već ustala i da sjedi za pisaćim stolom. Bila je blijeda i umorna, a dan nakon što je obranila disertaciju, probudio sam se i ugledao krv na plahti. Helen je ležala uz mene posve iscrpljena i izmučena od boli. Pobacila je. Čekala je pogodan trenutak da me iznenadi divnom novosti. Nakon toga još je nekoliko tjedana bolovala, uglavnom ležala nijemo i nepomično. Disertacijom je zavrijedila najviše ocjene, no to više nije ni spominjala.Kada su mi ponudili prvi predavački posao, u New Yorku, nagovarala me da ga prihvatim, pa smo se tako preselili. Počeli smo živjeti u Brooklyn Heightsu, u ugodno zapuštenoj staroj zgradi od smeđeg kamena. Šetali smo promenadom, gledali remorkere i velike prekooceanske brodove - posljednje takve vrste - kako se spremaju za put u Europu. Helen je predavala na podjednako dobrom sveučilištu, gdje su je studenti upravo obožavali. Život nam je bio čudesno uravnotežen, a živjeli smo od stvari koje smo najviše voljeli.Tu i tamo izvadili bismo Život svetog Jurja i polagano prelistavali knjižicu. Tako je osvanuo i dan kada smo je odnijeli u jednu diskretnu aukcijsku kuću. Englez koji ju je ugledao zamalo se onesvijestio.

585

Otkupljena je u privatne svrhe i na koncu dospjela u muzej Cloisters, u sjevernom dijelu Manhattana, a na račun koji smo otvorili samo za tu svrhu pristigao je velik novac. Helen je, baš kao i ja, bila nesklona životu na visokoj nozi, a osim što je manje količine pokušavala poslati rođacima u Mađarskoj, još neko vrijeme uopće nismo dirali novac.Drugi je pobačaj bio dramatičniji od prvog. I opasniji. Jednog dana vratio sam se kući i na parketu u predvorju ugledao krvave tragove nogu. Nekako je uspjela sama nazvati hitnu, a kad sam došao u bolnicu, već je bila praktički izvan opasnosti. Poslije sam se još dugo, dugo usred noći budio opsjednut sjećanjem na te krvave tragove. Počeo sam se pribojavati da nikad nećemo dobiti zdravo dijete i pitati se kako će to konkretno utjecati na Helenin život. Potom je ponovno zanijela i mjeseci su prolazili polagano, u oprezu, ali bez incidenata. Helenine oči postale su blage kao u Madone, tijelo oblo pod plavom vunenom haljinom, korak joj je bivao sve nesigurnijim. Neprestance se smiješila. Ovo će dijete, govorila je, ostati s nama.Rođena si u bolnici iz koje se pruža pogled na rijeku Hudson. Kad sam vidio da si tamna i da imaš skladno čelo poput majke, da si upravo savršeno lijepa, te da su Helenine oči prepune suza radosnica i suza izazvanih boli, pridigao sam te onako čvrsto povezanu i načas ti pokazao brodove. To sam jednim dijelom učinio i da prikrijem svoje suze. Nazvali smo te po Heleninoj majci.Opčinila si Helen. Čini mi se da bih od svega u vezi s našim životom najviše volio da znaš upravo to. U trudnoći je prestala predavati i činilo mi se da je posve zadovoljna i dok se kod kuće satima i satima igra tvojim prstićima i nožicama, posve transilvanijskima, govorila je uz zadirkujući osmijeh, ili dok te ljulja u velikom naslonjaču koji sam joj kupio. Rano si se počela smiješiti i tvoj nas je pogled pratio posvuda. Neki put bez razloga sam odlazio iz ureda, odlazio kući da se uvjerim kako vas dvije - moje dvije tamnokose žene - i dalje sneno ležite na sofi.Jednog sam se dana ranije vratio kući, u četiri poslije podne, donio nekoliko kutija s kineskom hranom i malo cvijeća, da možeš nešto začuđeno gledati. U dnevnoj sobi nije bilo nikog, a Helen sam zatekao nadvijenu nad tvoju kolijevku. Gledala je kako spavaš. Lice ti je u snu

586

bilo neopisivo mirno, no Helenino je lice bilo umrljano suzama. Još nekoliko trenutaka nije primjećivala da sam ušao. Zagrlio sam je i užasnuto osjetio da se nešto u njoj tek usporeno prepušta mojem zagrljaju. Nije mi htjela reći što je muči, a nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, nisam se usudio više je ispitivati. Te je večeri bila vedra i zaigrana uz hranu iz restorana i karanfile, no sutradan sam je ponovno zatekao u suzama, ponovno nijemu. Pregledavala je jednu od Rossijevih knjiga, primjerak koji mi je potpisao kad smo počeli surađivati. Bila je to velika knjiga o minojskoj civilizaciji. Ležala joj je u krilu, otvorena na stranici na kojoj se nalazila i jedna od Rossijevih fotografija žrtvenog oltara na Kreti. 'Gdje je beba?' upitao sam.Polagano je pridigla glavu i zagledala se u mene, kao da se pokušava prisjetiti koja je godina. 'Spava.'Najneobičnije od svega bilo mi je što sam uvidio da se opirem nagonu da pođem u spavaću sobu i pogledam te. 'Dušo, što se dogodilo?' Odložio sam knjigu koja joj je dotad bila u krilu i zagrlio je, no ona je samo odmahnula glavom ništa ne govoreći. Kad sam napokon došao do tebe, upravo si se budila u kolijevci, s tim dražesnim osmijehom na licu, prebacivala se na trbuh, pridizala se da me bolje vidiš.Helen je ubrzo počela svako jutro šutjeti i bez vidljiva razloga svake večeri plakati. Budući da nije htjela razgovarati sa mnom, ustrajno sam tražio da se obrati liječniku, a zatim i psihoanalitičaru. Liječnik je rekao da ne može utvrditi nikakav poremećaj, da su žene neki put potištene prvih mjeseci majčinstva, da će sve biti u redu čim se privikne na novu ulogu. Tek kad je već bilo prekasno, kad je jedan naš prijatelj slučajno naletio na Helen u gradskoj knjižnici, utvrdio sam da uopće nije išla na psihoanalizu. Kad sam joj to priopćio, rekla je kako je zaključila da će se lakše razvedriti uz malo istraživačkog rada, te da je vrijeme kad te čuvala dadilja odlučila iskoristiti za to. No povremeno je navečer bila toliko neraspoložena da sam zaključio da po svaku cijenu moramo promijeniti okolinu. Uzeo sam nešto novca s onog našeg računa i kupio zrakoplovne karte za Francusku. Bilo je to u rano proljeće.

587

Helen dotad još nije bila u Francuskoj, iako je o toj zemlji čitala cijeli život i izvrsno govorila školski francuski. Na Montmartreu je izgledala vedro i veselo, uz ponešto one nekadašnje ironičnosti govorila kako je le Sacre Coeurjos monumentalnije ružna no što je mislila. Voljela je s kolicima se šetati cvjetnim tržnicama i uz Seinu, gdje smo se dugo zadržavali i prelistavali knjige uličnih prodavača dok si ti sjedila zagledana u vodu, pod onom mekom crvenom kapuljačom. S devet mjeseci izvrsno si podnosila putovanje, a Helen ti je rekla kako je to tek početak.Pokazalo se da recepcionerka u našem pansionu ima mnogo unučadi, pa smo te ostavljali da spavaš pod njezinim budnim okom, dok smo nas dvoje jedno drugome nazdravljali za mjedenim šankom ili vani pili kavu, s navučenim rukavicama. Više od sveg ostalog Helen - i ti s tim blistavim očima - obožavale ste jeku pod svodovima crkve Notre Dame. Nakon nekog vremena zaputili smo se i dalje na jug i razgledali ostale monumentalne atrakcije - Chartres i blistave vitraje katedrale, Albi s jedinstvenom crvenom utvrdom-crkvom, ishodištem hereze, utvrdu i crkve u Carcassoneu.Helen je htjela posjetiti drevni samostan Saint-Matthieu-des-Pvrenees-Orientales, pa smo odlučili na dan-dva otići onamo, a zatim se vratiti u Pariz i zrakoplovom otputovati kući. Činilo mi se da joj se lice u Francuskoj znatno razvedrilo i sviđalo mi se kako je ležala ispružena na našem krevetu u Perpignanu, listajući povijest francuskog graditeljstva koju sam kupio u Parizu. Samostan je sagrađen 1000. godine, rekla mi je, iako je znala da sam već pročitao cijelo to poglavlje. Riječ je o najstarijem očuvanom primjeru romaničke arhitekture u Europi. 'Gotovo je jednako star kao Život svetog Jurja' rekao sam rastreseno, no nakon tih riječi zatvorila je knjigu i željno se zagledala u tebe koja si se igrala na krevetu do nje.Helen je po svaku cijenu htjela da do samostana dođemo pješice, kao hodočasnici. Cestom iz Les Bainsa počeli smo se uspinjati jednog svježeg proljetnog jutra. Ubrzo smo se ugrijali i svezali majice oko struka. Helen te nosila na prsima, u nosiljci od samta, a kad se umorila, ja sam te nosio u naručju. U to doba godine cesta je pusta. Vidjeli smo tek jednog šutljivog tamnokosog seljaka koji nas je

588

prestigao na konju. Rekao sam Helen da smo ga trebali zamoliti da nas poveze, no na te riječi nije reagirala. Tog se jutra vratila u mračno raspoloženje, a ja sam zabrinuto i frustrirano primjećivao da joj se u očima s vremena na vrijeme pojavljuju suze. Znao sam da bi, da je pitam u čemu je stvar, samo odmahnula glavom i pokušala me se riješiti, pa sam se pokušao zadovoljiti time što sam te nježno držao za vrijeme uspona, pokazujući ti panoramu kad bismo izišli iz zavoja, beskonačna prašna polja i sela pod nama. Cesta se na vrhu širila i pretvarala u prostrani estuarij prašine. Ondje smo naišli na dva-tri parkirana automobila i konja onog seljaka vezanog za stablo, iako čovjeku nije bilo ni traga ni glasa. Samostan se dizao iznad tog ravnog područja, debeli kameni zidovi uspinjali su se do samog vrha i tako smo došli do ulaza i prepustili se redovničkoj brizi.U ono je vrijeme Saint-Matthieu bio puno aktivniji samostan nego danas i u njemu je živjelo barem dvanaest-trinaest redovnika, onako kako su njihovi prethodnici živjeli već gotovo tisuću godina, izuzmemo li činjenicu da su u obilazak povremeno vodali posjetitelje i da su za svoje potrebe imali automobile parkirane pred ulazom. Dvojica redovnika pokazali su nam prelijepe klaustre - sjećam se koliko sam se iznenadio kad sam došao do otvorenog završetka dvorišta i ugledao ponor pod izbočenim stijenjem, okomitu liticu, ravnicu daleko ispod. Planine oko samostana još nadvisuju vrh do kojeg smo se uspeli, a daleko na rubnim dijelovima gorja vidjele su se i bijele koprene. Tek nakon nekoliko trenutaka uvidio sam da je riječ o slapovima.Još smo neko vrijeme sjedili na klupi uz rub ponora, ti između nas, zagledani u nepregledno podnevno nebo, osluškujući žubor vode iz samostanske fontane u središtu, isklesane od crvenog mramora - samo će nebo znati kako su ga prenijeli do tog mjesta prije tko zna koliko stoljeća. Činilo mi se da je Helen opet pomalo vedrija i s užitkom sam uočio koliko joj je lice smireno. Čak i ako je i dalje povremeno tužna, putovanje u Francusku se isplatilo.

589

Helen je na kraju rekla kako želi još malo razgledati samostan. Tebe smo vratili u nosiljku, te obišli kuhinju i dugačku blagovaonicu koju su redovnici i dalje koristili, pa onda sobe u kojima su hodočasnici i dalje mogli spavati na ležajevima, zatim i skriptorij, jedan od najstarijih dijelova kompleksa, u kojem je prepisano i ilustrirano nebrojeno mnogo velikih manuskripata. Ondje je pod staklom bio izložen jedan takav rukopis, Evanđelje po Mateju otvoreno na stranici obrubljenoj sićušnim demonima koji se međusobno povlače prema dolje. Helen se, ugledavši stranicu, čak i nasmiješila. Sljedeća je na redu bila kapela - malena, kao i sve ostalo u samostanu. Ipak, zahvaljujući skladnim razmjerima, bila je to prava simfoniju u kamenu. U životu nisam vidio toliko prisne i dražesne primjere romaničke gradnje. U našem je vodiču stajalo da izbočeni zaobljeni dio apside pripada prvoj fazi romanike. Riječ je o neočekivanome elementu koji dovodi svjetlo na oltar. Na uskim prozorima bilo je stakla iz četrnaestog stoljeća, dok je sam oltar bio savršeno pripremljen za misu, ukrašen crvenim i bijelim, sa zlatnim svijećnjacima. Bez riječi smo izišli.Na koncu je mladi redovnik koji nas je vodio rekao da smo vidjeli sve osim kripte, pa smo se za njim spustili stubama. Bila je to malena i vlažna rupa malo podalje od klaustara, s arhitektonskog gledišta zanimljiva zbog ranoromaničkog svoda koji je pridržavalo nekoliko zdepastih stupova, te zbog sumorno ukrašenog kamenog sarkofaga iz prvog stoljeća postojanja samostana - riječ je o počivalištu njihova prvog opata, rekao nam je vodič. Uz sarkofag je sjedio postariji redovnik izgubljen u meditaciji. Načas je pridigao pogled, dobrodušno i smeteno, te nam se naklonio pritom ne ustavši. 'Tradicija nam već stoljećima nalaže da jedan od nas sjedi uz opata', objasnio nam je vodič. 'Obično je to netko od starijih redovnika koji tu čast obavlja doživotno.''Kako je to neobično', rekao sam, no nešto u vezi s cijelim prostorom, možda svojevrsna sablasna hladnoća, tebe je navelo da zacendraš i staneš se otimati na Heleninim prsima. Uvidjevši da je umorna, ponudio sam da ću te ja izvesti na svjež zrak.

590

Iz te vlažne rupe izišao sam osjećajući svojevrsno olakšanje te sam ti otišao pokazati fontanu.Očekivao sam da će Helen doći odmah za mnom, no ona se zadržala pod zemljom, a kad se ponovno našla na površini, lice joj je bilo toliko drukčije da sam osjetio kako me iznenada obuzima uzbunjenost. Izgledala je živahno - da, tako prpošna nije bila već mjesecima - ali oči su joj bile nekako razrogačene i bila je vrlo blijeda, usredotočena na nešto što nisam vidio. Krenuo sam prema njoj, koliko sam mogao nehajnije. Upitao sam je li dolje naišla na još što zanimljivo. 'Moguće', odgovorila je, no imao sam dojam da me od silne grmljavine misli u glavi zapravo najbolje ne čuje. Potom se iznenada okrenula prema tebi, uzela te iz mojih ruku, grleći te i ljubeći u tjeme i obraze. 'Je li joj dobro? Je li se prestrašila?''Sve je u redu', rekao sam. 'Možda je malko gladna.' Helen je sjela na klupu, izvadila staklenku s dječjom hranom i počela te hraniti, usput pjevajući jednu od onih meni nerazumljivih pjesmica na mađarskom ili rumunjskom. 'Ovdje je prelijepo', rekla je nakon nekoliko trenutaka. 'Ostanimo još dan-dva.''Najkasnije u četvrtak navečer moramo biti u Parizu', usprotivio sam se.'Svejedno je prenoćimo li jednom ovdje ili u Les Bainsu', rekla je smireno. 'Sutra se možemo spustiti i krenuti autobusom, ako misliš da moramo ići tako rano.'Pristao sam jer je izgledala čudno. Ipak, nisam bio oduševljen, o novome planu nevoljko razgovarajući s našim vodičem. On nas je uputio svom nadređenom, koji je rekao da su sobe za goste prazne i da slobodno možemo prenoćiti. Između skromnog objeda i još skromnije večere koje su nam poslužili u jednoj sobi u blizini kuhinje, šetali smo ružičnjacima i strmim voćnjakom izvan zidina, te sjedili u stražnjem dijelu kapele i slušali kako redovnici pjevaju misu, dok si ti spavala u Heleninu krilu. Jedan redovnik namjestio nam je ležaje, postavio čiste i grubo tkane plahte. Nakon što si zaspala na svojem ležaju, između naših primaknutih kreveta, tako da ne padneš, ja sam još neko vrijeme ležao i čitao, pretvarao se da ne gledam Helen. Ona je u crnoj pamučnoj

591

haljini sjedila na rubu ležaja, zagledana prema vanjskoj tami. Bilo mi je drago što su navučeni zastori, no nakon nekog vremena ustala je, pridigla ih i zagledala se van. 'Bit će da je posve mračno', rekao sam, 'jer u blizini nema nikakvog naselja.'Kimnula je. 'Vrlo je mračno, no ovdje je oduvijek tako, zar ne?''Zašto ne dođeš u krevet?' Ispružio sam ruku preko tebe i položio dlan na njezin ležaj.'U redu', rekla je, ničim ne pokazujući da se ne slaže. Štoviše, nasmiješila mi se i nagnula se te me poljubila i tek se potom ispružila. Ja sam je na trenutak zagrlio, osjećajući snagu njezinih ramena, glatku kožu na vratu. Potom se ispružila i pokrila. Učinilo mi se da je utonula u san još puno prije nego što sam dovršio poglavlje i ugasio svjetiljku.Probudio sam se u svitanje, osjetivši da je u sobu ušao dašak svježeg zraka. Posvuda je vladala tišina. Ti si uz mene disala pod svojom vunenom dekicom, no Helenin je ležaj bio prazan. Nečujno sam ustao i navukao cipele i sako. Vani je još vladala polutama, dvorište je bilo sivo, fontana tek mračni obris. Sinulo mi je da će sunce do samostana doći tek nešto kasnije, budući da prvo mora nadvisiti one divovske vrhove na istoku. Tražio sam Helen ne dozivajući je, jer sam znao da voli rano ustati i da bi mogla sjediti, duboko zamišljena, na jednoj od onih klupa i čekati zoru. Međutim, nije je bilo na vidiku, a kad se na nebu pojavilo nešto više svjetla, počeo sam je brže tražiti, jednom došavši i do klupe na kojoj smo sjedili dan ranije, te jednom i do one uspavane kapele ispunjene sablasnim mirisom dima.Na kraju sam je počeo i dozivati, isprva tiho, pa zatim sve glasnije, a onda već i uzbunjeno. Nakon nekoliko minuta jedan je redovnik izišao iz blagovaonice, gdje su zacijelo u tišini jeli prvi dnevni obrok te upitao može li mi kako pomoći, trebam li nešto. Objasnio sam da ne mogu pronaći suprugu pa smo zajedno krenuli u potragu. 'Možda je madame otišla u šetnju?' No nije joj bilo traga ni u voćnjaku ni na parkiralištu, kao ni u mračnoj kripti. Tražili smo je posvuda, dok se sunce dizalo nad vrhovima, a on je potom otišao po još nekolicinu redovnika. Jedan od njih rekao je da će se automobilom spustiti u Les Bains i ondje se raspitati.

592

Instinktivno sam ga zamolio da dovede i policiju. Potom sam iz sobe začuo tvoj plač. Pojurio sam do tebe, pribojavajući se da si možda pala s ležaja, no tek si se budila. Brzo sam te nahranio i zatim te držao u naručju dok smo još jednom pretraživali ista mjesta.Zamolio sam da okupe i ispitaju sve redovnike. Opat je rado pristao i doveo ih u klaustar. Nakon što smo večer ranije otišli iz kuhinje u spavaonicu, Helen više nitko nije vidio. Svi su bili zabrinuti - 'La'pauvre', rekao je jedan stari redovnik, 'sirotica', što me duboko uzrujalo. Pitao sam je li tko prethodnoga dana s njom razgovarao ili primijetio nešto neobično. 'Općenito se držimo pravila da ne razgovaramo sa ženama', objasnio mi je obzirno opat.No jedan redovnik istupio je iz skupine, a ja sam odmah prepoznao starca zaduženog da sjedi u kripti. Lice mu je bilo spokojno i dobrodušno, baš kao i dan prije, pri svjetlu svjetiljke u kripti, zastrto onom blagom smetenošću koju sam uočio i tada. 'Madame je svratila na mali razgovor', rekao je. 'Nije mi se kršilo naše pravilo, no bila je toliko obzirna i uljudna da sam odgovorio na njezina pitanja.''Što vas je pitala?' Srce mi je i dotada neobuzdano udaralo, no tada se bolno uzbunilo.'Pitala je tko je ondje pokopan, a ja sam objasnio da je riječ o jednome od naših prvih opata, te da slavimo uspomenu na njega. Zatim je pitala koja su mu bila najveća djela, a ja sam objasnio da o tome imamo svojevrsnu legendu,' pritom je načas pogledao opata, koji mu je glavom pokazao neka nastavi - 'a prema toj legendi vodio je svetački život, ali ga je u smrti nažalost zadesilo prokletstvo, pa je ustajao iz lijesa i počeo progoniti redovnike, tako da je bilo nužno pročistiti njegovo tijelo. Nakon čišćenja, iz njegova je_srca izniknula bijela ruža, kao simbol oprosta Majke Božje.''I zbog toga ga netko uvijek čuva?' upitao sam izbezumljeno.Opat je slegnuo ramenima. 'To je jednostavno tradicija, to radimo njemu u spomen.'Obratio sam se starome redovniku, u sebi potiskujući želju da ga počnem gušiti i gledati kako blago lice prekriva plava boja. 'Tu priču ispričali ste mojoj supruzi?'

593

'Raspitivala se o našoj povijesti, monsieur. Činilo mi se da bi bilo u redu odgovoriti na njezina pitanja.''I što vam je ona na to rekla?'Tada se nasmiješio. 'Zahvalila mi je tim dražesnim glasom i upitala kako se zovem. Odgovorio sam: Frere Kiril.' Nakon toga sklopio je ruke na trbuhu.Trebalo mi je još nekoliko trenutaka da shvatim značenje tih glasova, imena koje je zazvučalo nepoznato jer se glas 'ć' u francuskome pretvorio u 'k', jer je naglasak ovdje bio na drugome slogu, jer je riječ frere zvučala nedužnije od riječi brat. Potom sam te stisnuo još snažnije, da te nekako ne ispustim iz ruku. 'Rekli ste da se zovete Ćiril? To ste rekli? Recite mi slovo po slovo.'Zapanjeni me redovnik poslušao.'Odakle je poteklo to ime?' upitao sam odlučno. Nisam uspijevao prikriti drhturenje glasa. 'Je li vam to pravo ime? Tko ste vi zapravo?'U tom se trenutku u razgovor umiješao opat, moguće i zato što se činilo da je starac ostao iskreno izgubljen. 'To mu nije krsno ime', objasnio je. 'Svi mi preuzimamo ime po izboru u vrijeme davanja zavjeta. Netko se uvijek zove Kiril - barem jedan redovnik nosi to ime - kao i Michel - evo, ovo je Frere Michel...''Želite reći', upitao sam, i dalje te grčevito držeći, 'da je prije ovog brata Ćirila ovdje postojao drugi brat Ćiril, pa prije njega još jedan i tako dalje...?''Oh, da', odgovorio je opat, sad očito zbunjen mojim nesmiljenim ispitivanjem. 'Koliko znamo, u našoj je povijesti oduvijek bilo Kirila. Ponosimo se tradicijom i ne volimo novotarije.''Od čega je potekla ta tradicija?' Sad sam već gotovo vikao.'To ne znamo, monsieur', odgovorio je opat strpljivo. 'Kod nas je jednostavno oduvijek tako.'Prišao sam mu toliko blizu da smo se zamalo dodirnuli nosevima. 'Htio bih da otvorite sarkofag u kripti', rekao sam.Užasnuto je ustuknuo. 'Što to govorite? To ne možemo učiniti.''Dođite sa mnom. Pridržite je...' Brzo sam te predao mladome redovniku koji nas je dan prije vodio u razgledavanje samostana. 'Molim vas, pridržite mi kćer'. Prihvatio te, čak i spretnije no što bi čovjek očekivao, i zadržao te u naručju. Počela si plakati.

594

'Dođite', obratio sam se opatu. Povukao sam ga prema kripti, a on je ostalim redovnicima rukom pokazao da ostanu gdje jesu. Žurno smo se spustili stubama. U ledenoj rupi u kojoj je brat Ćiril ostavio dvije upaljene svijeće, obratio sam se opatu. 'Ovo ne morate spominjati nikome, no moram vidjeti što je u sarkofagu.' Načas sam zašutio, da bolje naglasim poruku. 'Ako mi ne pomognete, vaš će samostan osjetiti svu težinu ruke zakona.'Prostrijelio me pogledom - je li to bio strah? kivnost? sažaljenje? - i bez riječi prišao jednome kraju sarkofaga. Zajedno smo odgurnuli težak pokrov, tek toliko da mogu zaviriti unutra. Uzeo sam jednu od dviju svijeća. Sarkofag je bio prazan. Opat je gledao razrogačenih očiju te je snažnim pokretom ruke vratio pokrov na mjesto. Mjerkali smo se bez riječi. Imao je profinjeno, lukavo galsko lice koje bi mi u nekim drugim okolnostima bilo beskrajno simpatično. 'Molim vas, ne spominjite braći', rekao je tiho, a zatim se okrenuo i izišao iz kripte.Pošao sam za njim, grčevito nastojeći zaključiti koji bi mi trebao biti sljedeći korak. Uzet ću tebe i odmah otići u Les Bains, zaključio sam, provjeriti je li sve valjano prijavljeno policiji. Možda je Helen odlučila prije nas se vratiti u Pariz - ni približno nisam mogao zamisliti što bi je nagnalo na takvo što - ili čak da se zrakoplovom vrati kući. Osjećao sam užasno pulsiranje u ušima, srcu i grlu, sve jači pritisak krvi u ustima.Kad sam se ponovno našao u klaustru, gdje je sunce sad ponovno preplavilo fontanu i ptice pjevale i spuštale se na drevne kamene ploče, postalo mi je jasno što se dogodilo. Još sam čitav sat davao sve od sebe da ne razmišljam o tome, no tada mi više gotovo i nisu trebale novosti one dvojice redovnika koji su, nešto vičući, trčali prema opatu. Sjetio sam se da je upravo njih dvojicu uputio u potragu izvan zidina samostana, u voćnjak, u povrtnjake, u šumarke suhog drveća, stjenovite izbočine. Upravo su se vratili sa strme litice - jedan od njih pokazivao je prema rubu klaustra gdje smo Helen i ja, a ti između nas, dan prije sjedili na klupi, zagledani u beskonačan ponor. 'Gospodine opate!' vikao je jedan od njih, kao da uopće nije u stanju izravno se obratiti meni. 'Opate, na stijenama ima krvi! Ondje, dolje!'

595

Takve trenutke nije moguće opisati riječima. Otrčao sam do ruba klaustra, očajnički te privijajući, osjećajući tvoj obraz, mek i gladak poput latice, na svome vratu. Prve suze skupljale su mi se u očima, a bilo je vruće i nepodnošljivo kao nikad dotad. Pogledao sam preko niskog zidića. Na stijeni približno pet metara niže vidjela se crvena mrlja - ne osobito velika, ali jasno uočljiva pod jutarnjim suncem. Ispod nje zjapio je ponor, dizala se maglica, kružili su orlovi, dok su se planine spuštale do svojih korijena. Potrčao sam prema glavnome ulazu i posrćući počeo obilaziti zidine. Litica je bila toliko strma da se do prvog izbojka samo tako ne bih spustio čak i da nisam nosio tebe. Stajao sam i gledao kako kroz nebeski zrak prema meni nadire val gubitka, kako ispunjava predivno jutro. Potom je bol došla i do mene, pretvorila se u neizreciv plamen.

77. glavaOndje sam ostao još tri tjedna, u Les Bainsu i samostanu, s policajcima pretraživao okolne litice i šume. Pomagala nam je i ekipa pozvana iz Pariza. Moji roditelji doputovali su u Francusku i satima se s tobom igrali, hranili te, šetali se vozeći te u kolicima - barem mi se čini da su to radili, jer ne znam točno. U snenim i malim uredima ispunjavao sam beskonačne obrasce. Uzaludno sam telefonirao, tražio riječi na francuskome kojima bih izrazio težinu gubitka. Dan za danom pretraživao sam šumu u podnožju litice, neki put u društvu detektiva ledena lica i njegove ekipe, neki put posve sam, jedino u društvu suza.U prvo vrijeme samo sam htio vidjeti živu Helen, ugledati je kako mi prilazi s uobičajenim ironičnim osmijehom, no na kraju sam već počeo pomalo čeznuti za njezinim unakaženim tijelom, u nadi da ću na njega nabasati negdje među stijenjem i šipražjem. Kad bih njezino tijelo mogao prenijeti kući - ili u Mađarsku, razmišljao sam u pojedinim trenucima, iako baš i nije bilo jasno kako bih ušao u tu zemlju pod sovjetskom okupacijom - imao bih nešto što bih mogao štovati, pokopati, na određeni način zaključiti cijelu priču i ostati sam sa svojom boli. Gotovo i nisam bio u stanju samome sebi priznati da njezino tijelo želim i zbog još jedne stvari - da utvrdim je li smrt bila posve prirodna ili me još treba, da obavim onu sablasnu dužnost, kao u Rossijevu slučaju. Zašto ne mogu pronaći njezino tijelo?

596

Neki put, osobito ujutro, imao sam dojam da je jednostavno pala, da nas nikako ne bi namjerno napustila. Tad sam još bio u stanju vjerovati da ima nedužan, skroman grob negdje u šumi, čak i ako ga nikada neću pronaći. No već poslije podne sjećao bih se samo njezine potištenosti i neobičnih raspoloženja.Znao sam da ću patiti do kraja života, no izluđivala me činjenica da je tijelo tako nestalo, da ga jednostavno nigdje nema. Mjesni mi je liječnik dao sredstvo za smirenje, koje sam uzimao navečer, kako bih mogao spavati i prikupiti snage za novu potragu. Kada se policija morala posvetiti i drugim stvarima, nastavio sam tražiti sam. Neki put u grmlju sam nailazio na raznorazne ostatke: kamenje, dijelove urušenih dimnjaka, jednom i na dio razbijenog izljeva oluka sa životinjskim likom - je li padao koliko i Helen? Na zidinama samostana u to je vrijeme bilo vrlo malo takvih ukrasnih odvoda.Majka i otac naposljetku su me uvjerili da tako ne mogu nastaviti unedogled, da bih se s tobom na neko vrijeme trebao vratiti u New York, da se uvijek mogu vratiti i ponovno tražiti. Policijske organizacije diljem Europe primile su obavijest o nestanku preko francuske centrale. Ako je Helen živa - tješili su me - netko će je već pronaći. Na kraju sam odustao, ne zbog takvih uvjeravanja, nego zbog same šume, zbog meteorske strmosti litica, gustog niskog raslinja na kojem sam derao hlače i sakoe dok sam se probijao bespućem, zbog užasne visine drveća, tišine koja me okruživala kad god bih se prestao kretati i tražiti i kad bih nekoliko minuta stajao u potpunome miru.Prije nego što smo otputovali, zamolio sam opata da blagoslovi Helen na završetku klaustra, na mjestu s kojeg je skočila. On je ondje održao pravu službu, okupio redovnike, prema nepreglednome zraku pridizao jedan obredni predmet za drugim - meni je bilo posve svejedno o čemu je točno bila riječ - i pjevao prema beskonačnosti koja je istog trena gutala njegov glas. Otac i majka stajali su uz mene. Majka je učestalo brisala oči, a ti si mi se meškoljila u naručju. Čvrsto sam te držao. Tih tjedana već sam bio gotovo zaboravio koliko ti je meka tamna kosa, koliko su snažne te male noge koje se bune. Najvažnija od svega bila je činjenica da si živa. Disala si mi u bradu, a malom ručicom prijateljski si me obavila oko vrata. Kad bi mi jecaj

597

protresao cijelo tijelo, ščepala bi me za kosu ili me potegnula za uho. Dok sam te tako držao, zarekao sam se da ću pokušati koliko-toliko obnoviti život, nešto što će nalikovati na život.

73. glavaBarley i ja gledali smo se preko majčinih razglednica razasutih po krevetu. Baš kao i očeva pisma, i te su se poruke prekidale a da mi nisu pružile osobit uvid u sadašnjost. Najvažniji od svega bili su datumi, koji su mi se utisnuli u svijest. Razglednice je napisala nakon smrti."Otišao je u samostan", rekla sam."Da", reče Barley. Pokupila sam razglednice i stavila ih na mramornu plohu toaletnog stolića."Idemo", rekla sam, a zatim iz torbice izvadila maleni srebrni nož u koricama te ga oprezno spremila u džep.Barley se nagnuo i poljubio me u obraz. To me iznenadilo. "Idemo", rekao je.Cesta do Saint-Matthieua bila je duža nego što sam je pamtila, prašna i užarena čak i kasno poslije podne. U Les Bainsu nije bilo taksija - barem ne na vidiku - pa smo se gore zaputili pješice, brzo prolazeći između valovitih polja, dok nismo došli do ruba šume. Odande se cesta uspinjala prema vrhu. U šumi, mješavini maslina i borova, te divovskih hrastova, bilo je kao u katedrali. U polutami i svježini stišali smo glas iako ni dotada nismo govorili osobito mnogo. I usred napetosti i zabrinutosti, osjećala sam glad. Nismo, naime, pričekali čak ni da nam šef restorana donese kavu. Barley je skinuo platnenu kapu i obrisao čelo."Nije mogla preživjeti takav pad", rekla sam, jedva protisnuvši glasove kroz stegnuto grlo."Nije.""Moj se otac ni u jednom trenutku - barem u pismima - nije upitao je li ju možda netko gurnuo.""To je točno", rekao je Barley i ponovno nataknuo kapu.Još sam neko vrijeme šutjela. Jedini zvuk dolazio je od naših stopala koja su se spuštala na neravni asfalt - cesta je na tom dijelu još bila asfaltirana.

598

O tim stvarima zapravo nisam htjela govoriti, no nekako su same od sebe bujale u meni. "Profesor Rossi napisao je da se samoubojstvom čovjek izlaže opasnosti da postane... da postane...""Sjećam se", rekao je Barley kratko. Požalila sam što sam to uopće spomenula. Cesta je sad vijugala po sve većim strminama. "Možda naiđe netko u autu", rekao je još.Međutim, nije bilo automobila, pa smo počeli sve brže i brže hodati, a razgovor je zamijenilo dahtanje. Samostanski zidovi posve su me zatekli kad smo na posljednjem zavoju izišli iz šume. Tog se zavoja nisam sjećala, kao ni neočekivane čistine na vrhu planine, beskonačne večeri koja se protezala na sve strane. Jedva sam se sjećala i ravnog prašnog prostora pred ulazom, gdje tog dana nije bilo automobila. Gdje su turisti, pitala sam se. Već trenutak poslije našli smo se dovoljno blizu da pročitamo natpis - samostan se obnavlja, cijeli mjesec neće primati posjetitelje. Ni nakon toga nismo usporili. "Dođi", rekao je Barley. Uhvatio me za ruku, što mi je bila velika utjeha. Moja je ruka tada već vidljivo drhtala.Zidine oko ulaza pokrivale su skele. Prijenosna miješalica za beton - beton? pa još ovdje? - našla nam se točno na putu. Drvena vrata ispod portala bila su čvrsto zatvorena, ali ne i zaključana, utvrdili smo kad smo oprezno uhvatili željezni prsten. Nije mi se sviđala pomisao da nedopušteno ulazimo. Nije mi se sviđalo ni što mome ocu nigdje nije bilo traga. Možda je još dolje, u Les Bainsu, ili negdje drugdje. Je li moguće da pretražuje podnožje litice, kao prije toliko godina, desecima i desecima metara ispod nas, izvan našeg vidokruga? Već sam počela žaliti što smo se tako nepromišljeno zaputili izravno do samostana. Osim toga, iako je do pravog zalaska sunca ostao još možda i cijeli sat, sunce se ubrzano spuštalo za Pireneje na zapadu, primjetno zamičući za najviše vrhove. Šuma iz koje smo upravo izišli već je bila u dubokoj tami, a sa samostanskih zidova ubrzo će nestati i posljednji tragovi dnevne boje.Oprezno smo ušli i krenuli prema dvorištu i klaustrima. Iz sredine je dopirao žubor vode u fontani od crvenog mramora. Vidjela sam i one profinjene stupove kojih sam se sjećala, dugačke klaustre, a na

599

završetku i ružičnjak. Zlaćano je svjetlo nestalo, a zamijenile su ga tamnosmeđe sjene. Na vidiku nije bilo nikoga. "Misliš da bismo se trebali vratiti u Les Bains?" prošaptala sam Barleyju.Već mi se učinilo da se sprema odgovoriti, kad smo nešto začuli - ritmično pjevanje iz crkve na suprotnoj strani klaustra. Vrata su bila zatvorena, no jasno smo čuli tijek mise i povremene stanke. "Svi su unutra", reče je Barley. "Možda i tvoj otac."Ja sam, međutim, sumnjala u tu mogućnost. "Ako je ovdje, vjerojatno se spustio u..." Zašutjela sam i pogledom zaokužila po dvorištu. Otkako sam ovdje bila s ocem protekle su gotovo dvije godine - sad sam znala i da je to bio moj drugi posjet samostanu - i još nekoliko trenutaka nisam se uspijevala prisjetiti gdje se nalazi ulaz u kriptu. A onda sam iznenada ugledala vrata, kao da su se otvorila u obližnjem zidu klaustra, a da ja to i nisam primijetila. Sjetila sam se onih neobičnih zvijeri uklesanih u okolni kamen: grifona i lavova, zmajeva i ptica, neobičnih i meni nepoznatih životinja, križanaca dobra i zla.I Barley i ja pogledali smo crkvu, no vrata su ostala čvrsto zatvorena, pa smo se oprezno prebacili na suprotnu stranu dvorišta, do ulaza u kriptu. Dok smo još nekoliko trenutaka stajali pod pogledima onih nepomičnih zvijeri, vidjela sam tek mračnu sjenu u koju ćemo se morati spustiti; zbog nje sam osjetila kako me napušta i posljednji tračak odvažnosti. Potom sam se sjetila da bi mi unutra mogao biti otac - da je, štoviše, možda čak i u nekoj užasnoj nevolji. A Barley me i dalje držao za ruku, onako krakat i neustrašiv, uvijek uz mene. Gotovo sam očekivala da će promumljati nešto o tome kako se moja obitelj uvalila u čudne stvari, no samo je napeto stajao, spreman na sve, kao i ja. "Nemamo svjetlo", prošaptao je."Sada baš i ne možemo uzeti svijeću iz crkve", primijetila sam nepotrebno."Imam upaljač." Barley ga izvadi iz džepa. Dotad nisam znala da puši. Načas ga je upalio, ispružio ruku nad stube i tako smo se zajedno spustili u tamu.Prvih je nekoliko koraka uistinu bilo užasno mračno i prastarim strmim stubama spuštali smo se oprezno pipkajući. Potom sam duboko

600

pod svodom ugledala treperenje svjetla - nije bio Barleyjev upaljač, koji je palio svakih nekoliko sekundi - i to me užasno prestrašilo. Nepostojano svjetlo nekako je bilo gore od tame. Barley me tako čvrsto držao za ruku da sam u jednom trenutku osjetila kako mi je utrnula. Stube su pri dnu skretale, a kad smo zaobišli i posljednji ugao, sjetila sam se kako mi je otac rekao da je to bio brod najstarije crkve koja je postojala na tom mjestu. Ondje se nalazio i opatov veliki kameni sarkofag. U drevnu apsidu bio je uklesan mračni križ, a nad nama se nadvijao niski bačvasti svod, jedan od najstarijih očuvanih primjera romanike u Europi.Sve sam to, međutim, opažala tek usputno, jer se upravo tada jedna sjena na suprotnoj strani sarkofaga odvojila od tamnijih područja i uspravila se: neki muškarac s fenjerom. Bio je to moj otac. Lice mu je pod treperavim svjetlom izgledalo shrvano. Ugledao nas je, čini mi se, u istom trenutku kad smo i mi ugledali njega, te je uskliknuo: "Isuse Kriste!" Zapiljili smo se jedno u drugo. "Što vi tu radite?" upitao je prigušenim glasom, pogledavajući čas Barleyja, čas mene, svjetiljkom nam obasjavajući lica. U njegovu je pitanju bilo neobične žestine - bijesa, straha, ljubavi. Ispustila sam Barleyjevu ruku i potrčala prema ocu, zaobilazeći sarkofag, a on me dočekao zagrljajem. "Isuse", rekao je, još mi nekoliko trenutaka gladeći kosu. "Nikako ne bi trebala biti ovdje.""Pročitali smo onaj tekst u arhivu u Oxfordu", prošaptala sam. "Bojala sam se da si..." Nisam uspjela dovršiti rečenicu. Sad kad smo ga pronašli, kad sam se uvjerila da je živ i da normalno izgleda, počela sam se nekontrolirano tresti."Bježi odavde", rekao je, a zatim me privio. "Ne. Prekasno je... ne želim da budeš sama. Do zalaska sunca imamo još nekoliko minuta. Evo", u ruke mi je gurnuo svjetiljku, "drži ovo, a ti", obratio se Barleyju, "ti mi pomozi s poklopcem." Barley je odmah prišao, iako mi se učinilo da i njemu drhte koljena, pa je mome ocu pomogao da polagano gurne poklopac s velikog sarkofaga.

601

Tada sam uvidjela da je moj otac na obližnji zid bio naslonio veliki kolac. Bit će da se spremao za susret s nekim dugo traženim užasom, ali ne i za ono što je zapravo ugledao u tom kamenom lijesu. Pridigla sam mu svjetiljku, da bolje vidi, i želeći i ne želeći gledati, pa smo se tako svi zagledali u prazan prostor, u prašinu. "Oh, Bože", rekao je. Taj prizvuk još nisam čula u njegovu glasu, trag krajnjeg beznađa, te sam se prisjetila da se jednom već bio zagledao u tu prazninu. Posrnuo je prema naprijed, a ja sam začula kako je kolac uz zveket pao na kameni pod. Učinilo mi se da će zaplakati, ili početi čupati kosu, tako nagnut nad prazan grob, no on je samo stajao nadvijen nad sarkofag, nepomičan od neizrecive boli. "Bože", rekao je još jedanput, gotovo šaptom. "Mislio sam da sam pogodio mjesto, i datum... napokon... mislio sam..."Nije dovršio rečenicu jer je u tom trenutku iz sjene drevnoga transepta, kamo nije dopirao ni tračak svjetla, istupio lik posve drukčiji od svega što je itko od nas ikada vidio. Pojava je bila toliko neobična da ne bih bila u stanju kriknuti čak ni da mi se grlo istog trenutka nije posve stegnulo. Moja je svjetiljka osvijetlila stopala i noge, jednu ruku i rame, ali ne i lice koje je ostalo u sjeni, a bila sam odviše užasnuta da je podignem. Povukla sam se prema ocu, kao i Barley, pa smo se tako manje-više našli iza zaklona praznog sarkofaga.Ona pojava još se malo približila, a zatim je zastala. Lice joj je i dalje bilo u tami. Tada mi je već bilo jasno da je riječ o muškome tijelu, iako se nije kretalo poput ljudskoga bića. Na nogama je imao uske crne čizme neopisivo drukčije od svih čizama koje sam ikad vidjela. Kada je koračao, na kamenu su stvarale jedva čujan zvuk, kao da na potplatima imaju nešto meko. Oko njih je padao ogrtač, ili možda tek još jedna veća sjena, dok je snažne noge obavijao tamni baršun. Nije bio visok poput mojeg oca, no ramena su pod teškim plaštom bila snažna i široka dok je nešto u vezi s tim nejasnim obrisom odavalo dojam o puno većoj visini. Plašt je vjerojatno imao i kapuljaču, jer mu je cijelo lice bilo u sjeni. Nakon prve sekunde ispunjene krajnjim užasom, ugledala sam i šake, bijele poput kosti u odnosu na tamnu odjeću, te prsten s dragim kamenjem na jednome prstu.Bio je toliko stvaran, toliko blizu nas da nisam mogla disati. Zapravo sam imala dojam da bih ponovno mogla početi disati samo kad bih se

602

mogla nekako prisiliti da mu se još malo približim. Tako sam počela žudjeti za time da mu se još malo primaknem. U džepu sam osjećala onaj srebrni nož, no ni za što na svijetu nisam bila spremna za njim i posegnuti. Nešto je bljesnulo na mjestu gdje mu se moralo nalaziti lice - krvave oči? zubi? osmijeh? - a potom je progovorio, u bujici riječi. Bujicu spominjem jer u životu nisam čula takav zvuk, grlenu provalu riječi koje su mogle pripadati mnoštvu spojenih jezika ili nekom neobičnom jeziku koji još nisam čula. Nakon nekoliko trenutaka bujica se pretočila u meni razumljive riječi. Stekla sam dojam da te riječi prepoznajem krvlju, a ne ušima.Dobra večer. Čestitam.Moj otac kao da je na to ponovno oživio. Nije mi jasno kako je smogao snage da nešto kaže. "Gdje je?" povikao je. Glas mu je drhtao od straha i bijesa.Izniman si znanstvenik.Ne znam zašto, no u tom je trenutku moje tijelo nekako samo od sebe malko krenulo prema njemu. Moj je otac gotovo u istom trenutku podigao ruku i ščepao me za nadlakticu, tako da se svjetiljka zaljuljala, a sve su užasne sjene i svjetla zaplesali oko nas. U tom trenutku ugledala sam dio Drakulina lica, tek liniju ovješenih tamnih brkova, jagodičnu kost koja je bojom podsjećala na pravu kost.Bio si najodlučniji od svih. Pođi sa mnom i pružit ću ti znanje dostojno deset tisuća života.I dalje mi nije bilo jasno kako ga razumijem, no činilo mi se da se obraća mojem ocu. "Ne!" uskliknula sam. Bila sam toliko užasnuta činjenicom da sam se uistinu obratila tom liku da mi se učinilo da mi se svijest na trenutak zaljuljala. Imala sam dojam da se taj lik koji je pred nama možda smiješi, iako mu je lice ponovno bilo u tami.Pođi sa mnom ili barem pusti kćer."Što?" upitao je otac gotovo nečujno. I tek sam tada spoznala da moj otac ne razumije Drakuline riječi, da ga možda i ne čuje. Moj je otac odgovarao na moj usklik.Činilo se da ona pojava malo razmišlja u tišini. Promijenio je položaj neobičnih čizama na kamenu. Nešto u njegovim obrisima pod

603

drevnom odjećom bilo je toliko odbojno, ali istodobno i neopisivo skladno. Bila je to nekakva prastara navika moći.Već dugo, dugo čekam tako nadarenog znanstvenika. Glas je sad bio blag i neopisivo opasan. Stajali smo u tami koja kao da je dopirala od tog tamnog lika i preplavljivala nas.Pođi sa mnom svojom voljom.Moj se otac tada, učinilo mi se, malko nagnuo prema njemu, i dalje me čvrsto držeći za nadlakticu. Očito je osjećao ono što nije razumio. Drakulino se rame trznulo. Užasnu težinu premjestio je s noge na nogu. Pogled na njegovo tijelo bio je kao pogled na samu smrt, a ipak je bio živ i micao se.Nemoj da čekam. Ako ne želiš poći, doći ću po tebe.Činilo se da je moj otac sad skupio svu snagu. "Gdje je?" povikao je. "Gdje je Helen?"Onaj se lik uspravio i u tom trenutku ugledala sam bijesan odsjaj njegovih zuba, kosti, oka, sjenu kapuljače koja mu se opet nadvila nad lice, neljudsku šaku koja se stiskala na samome rubu svjetla. Čak i prije nego što se pomaknuo, stekla sam užasan dojam da gledam životinju koja se sprema za napad, koja će skočiti prema nama. U tom trenutku na mračnim stubama iza njega začuo se korak. Ondje je bljesnuo nečiji pokret i to smo osjetili, jer nismo mogli vidjeti. Podigla sam svjetiljku uz krik, koji kao da je došao odnekud izvan mene, i ugledala Drakulino lice - koje nikad neću zaboraviti - a potom, na svoje neopisivo zaprepaštenje, i jedan drugi lik, odmah iza njega. Ta se druga osoba, kako se činilo, tek spustila stubama, tamna i još neformirana pojava nalik na njega, ali punija i konkretnija: obris živog čovjeka. Taj netko kretao se brzo i u uzdignutoj ruci imao nešto svijetlo. No Drakula je već naslutio da je netko iza njega, te se okrenuo ispružene ruke i odgurnuo pridošlicu. Bit će da je bio neopisivo snažan, jer je onaj snažni ljudski lik odjednom svom snagom udario o zid kripte. Začuli smo mukli udarac, a zatim i stenjanje. Drakula se okretao čas ovamo, čas onamo, nekako užasnut i izgubljen, čas prema nama, čas prema onom čovjeku koji je i dalje stenjao.Odjednom su se ponovno začuli koraci na stubama - ovaj put lakši i brži, a pratio ih je snažan snop svjetla. Drakula se u prvi mah nije

604

snašao - okrenuo se prekasno, nalik na nejasnu tamnu mrlju. Netko je svjetlom žurno prešao preko cijelog prizora, podigao ruku i ispalio metak.Drakula se nije pomaknuo, kao što sam bila očekivala još do prije samo nekoliko trenutaka, i nije preskočio sarkofag da dođe do nas. Umjesto toga počeo je padati, prvo unatrag, tako da je njegovo blijedo lice oštrih crta načas ponovno izronilo iz tame, a zatim naprijed, pa još naprijed i naprijed, sve dok nismo začuli mukao udarac na kamenu, tresak nalik na zvuk bačene kosti. Još nekoliko trenutaka na podu se grčio, a zatim se posve smirio. Nakon toga stekla sam dojam da mu se tijelo pretvara u prah, u ništavilo, da se nad njim raspadala čak i prastara odjeća, sasušena pod nepostojanim svjetlom.Otac mi je pustio ruku i potrčao prema snopu iz baterijske svjetiljke, zaobilazeći tamnu masu na podu. "Helen", povikao je - ili njezino ime možda izgovorio kroz plač, ili ga samo šapnuo.No i Barley se već probijao naprijed, držeći očevu svjetiljku. Na velikim kamenim pločama na podu ležao je vrlo krupan muškarac, a uz njega se nalazio i bodež. "Oh, Elsie", rekao je engleski glas pun boli. Iz glave se slijevao tanak potočić tamne krvi. Dok smo ga gledali paralizirani od užasa, oči su mu se posve umirile.Barley se bacio na prašinu do nepomičnog lika. Činilo se da se guši od iznenađenja i boli. "Predstojniče James?"

79. glavaHotel u Les Bainesu imao je salon s visokim stropom i kaminom. Upravitelj je ondje zapalio vatru i ustrajno zatvarao vrata ostalim gostima. "Odlazak u samostan silno vas je izmorio", rekao je jedino, te pokraj mojeg oca položio bocu s konjakom i čaše - pet čaša, primijetila sam, kao da će s nama piti i naš prijatelj kojeg više nema - no po pogledu koji je razmijenio s mojim ocem postalo mi je jasno da su njih dvojica razmijenili i više od pukog pogleda.Upravitelj je cijelu večer telefonirao i sve nekako sredio s policajcima, koji su nas ispitivali jedino u hotelu i pustili nas pod njegovim

605

blagonaklonim pogledom. Pretpostavila sam da je nešto sredio i s mrtvačnicom ili pogrebničkim poduzećem, što god već postojalo u jednom francuskom selu. Sad kad su svi dužnosnici i službene osobe napustili hotel, sjedila sam na neudobnoj sofi pokrivenoj damastom, uz Helen, koja je svakih nekoliko trenutaka pružala ruku i gladila mi kosu te se trudila da ne zamišljam ljubazno lice i čvrsto tijelo predstojnika Jamesa pod plahtom. Moj je otac sjedio u velikom naslonjaču uz kamin, zagledan u nju, u nas. Barley je bio podigao dugačke noge na otoman i pokušavao, činilo mi se, ne piljiti u konjak, sve do trenutka kada se moj otac ponovno pribrao i svima napunio čašu. Barleyjeve su oči bile krvave od nijemoga plača, no činilo se da želi da ga ostavimo na miru. Kad sam ga pogledala, i meni su se oči načas ispunile suzama i tu si nisam mogla pomoći.Moj je otac pogledao Barleyja, pa mi se na trenutak učinilo da bi i on mogao zaplakati. "Bio je vrlo hrabar", rekao je moj otac tiho. "Znaš da je njegov napad omogućio Helen da onako puca. Ne bi uspjela tako naciljati srce da nešto drugo nije čudovištu odvratilo pozornost. Čini mi se da je James u posljednjim trenucima života znao koliko je pomogao. I osvetio je osobu koju je najviše volio - kao i mnoge druge." Barley kimne. I dalje nije bio u stanju ništa reći, tako da je oko vatre zavladala kratka tišina."Obećala sam da ću vam sve ispričati kad napokon negdje sjednemo u miru", rekla je na koncu Helen i odložila čašu."Sigurni ste da vas ne bih trebao ostaviti u miru?" oglasio se neodlučno Barley.Helen se nasmijala, a mene je iznenadila melodioznost tog smijeha, toliko drukčija od glasa kojim je govorila. Čak i u tom salonu prepunom tuge i boli, njezin smijeh nije zvučao neprimjereno. "Ne, ne, dragi moj", obratila se Barleyju. "Ne možemo bez tebe." Vrlo mi se sviđao njezin naglasak, taj opori, a ipak tako dražesni engleski koji mi se učinio poznatim iz najdavnijih dana kojima i ne znam odrediti točno vrijeme.

606

Bila je to visoka mršava žena u crnoj, nekako demodiranoj haljini, bujne prosijede kose. Lice joj je bilo vrlo dojmljivo - naborano, umorno, a oči mladenačke. Pogled na nju šokirao me kad god sam okrenula glavu prema njoj - ne samo zato što je bila ondje, tako stvarna, nego i zato što sam oduvijek zamišljala jedino mladu Helen. U svoja zamišljanja nikada nisam uračunala i sve godine koje je provela daleko od nas."Priča će potrajati dugo, dugo", rekla je tiho, "ali sada mogu reći barem nekoliko stvari. Prvo: žao mi je. Paul, znam da sam ti nanijela neopisivu bol." Pogledala je mojeg oca koji je sjedio na suprotnoj strani kamina. Barley se s nelagodom promeškoljio, no ona ga je prekinula odlučnim pokretom. "Sebi sam nanijela još veću bol. Drugo, to sam ti trebala već reći, no sada i naša kći" - dražestan osmijeh i sjaj suza u očima - "naša kći i naši prijatelji mogu mi biti svjedoci. Živa sam, nisam nemrtva. Nije uspio doći do mene treći put."Htjela sam pogledati oca, ali se nisam mogla prisiliti čak ni da okrenem glavu. U tom trenutku morao je biti nekako sam. Ipak sam čula da nije naglas zajecao.Zašutjela je i duboko udahnula. "Paul, kad smo posjetili Saint-Matthieu i kad sam doznala za njihovu tradiciju - za opata koji je ustao iz mrtvih i za brata Ćirila koji ga čuva - ispunilo me krajnje beznađe, ali i neizdrživa znatiželja. Činilo mi se da ne može biti slučajno što sam željela razgledati to mjesto, što sam za njim toliko žudjela. Prije nego što smo otišli u Francusku, još sam malo istraživala u New Yorku - a tebi nisam rekla, Paul - u nadi da ću pronaći drugo Drakulino skrovište i osvetiti očevu smrt. Ali nigdje nisam naišla ni na što o Saint-Matthieuu. Za tim sam mjestom počela čeznuti tek kad sam o njemu pročitala u tvojem turističkom vodiču. Bila je to obična čežnja, bez ikakvih znanstveničkih temelja."Pogledala nas je redom, pognute glave na kojoj se isticao prelijepi profil. "Nastavila sam istraživati u New Yorku jer mi se činilo da sam ja prouzročila očevu smrt - svojom željom da ga nadmašim, da razotkrijem kako je prevario moju majku - i ta mi je pomisao bila nepodnošljiva. Potom mi se počelo činiti da je stvar u mojoj zloj krvi - Drakulinoj krvi - i da me ona navela na to, pa sam tako uvidjela da

607

sam istu krv prenijela i na svoje djetešce, unatoč činjenici da sam se, kako se činilo, zaliječila od dodira nemrtvih."Zastala je i pogladila me po obrazu te me uhvatila za ruku. Zadrhtala sam pod tim dodirom, u blizini te neobične, a ipak toliko poznate žene koja se na divanu naslonila na moje rame. "Osjećala sam se sve nedostojnijom, a kada mi je brat Ćiril objasnio legendu o Saint-Matthieuu, stekla sam dojam da se nikako neću moći smiriti dok ne doznam i više od toga. Bila sam uvjerena da ću, uspijem li pronaći Drakulu i ubiti ga, moći posve ozdraviti, biti dobra majka, postati osoba s novim životom.Nakon što si zaspao, Paul, izišla sam u klaustar. Razmišljala sam kako bih s pištoljem mogla ponovno otići u kriptu i pokušati otvoriti sarkofag, no učinilo mi se da to ne mogu izvesti sama. I dok sam pokušavala zaključiti bih li te trebala probuditi ili ne, zamoliti te da mi pomogneš, sjela sam na onu klupu koja gleda s litice. Znala sam da ondje ne bih trebala biti sama, no to me mjesto nekako privlačilo. Sve je obasjavala predivna mjesečina, a uz strme litice polagano se dizala maglica."Helenine oči neobično su se širile. "Dok sam tako sjedila, osjetila sam kako se ježim po leđima, kao da nešto stoji na samo koji centimetar iza mene. Brzo sam se okrenula, a na suprotnoj strani klaustra, na mjestu do kojeg nije dopirala mjesečina, učinilo mi se da vidim neki mračni lik. Lice mu je bilo u sjeni, ali sam ipak osjetila, više nego vidjela, kako me intenzivno promatra plamenim očima. Samo je pitanje trenutka kada će raširiti krila i doći do mene, a ja sam se kod zidića našla posve sama. Odjednom mi se učinilo da čujem glasove, bolne glasove u glavi koji su mi govorili da nikako neću moći nadvladati Drakulu, da je to njegov, a ne moj svijet. Govorili su mi da skočim dok sam još prava ja. Ustala sam poput mjesečarke i skočila."Sjedila je vrlo uspravno, zagledana u vatru, a moj je otac prekrio lice dlanom. "Htjela sam padati slobodno, poput Lucifera, poput anđela, ali nisam vidjela one stijene. Tako sam pala na njih i ozlijedila glavu i ruke. Ondje se, međutim, nalazilo i područje guste i meke trave, tako da nisam poginula, niti slomila kosti. Probudila sam se, čini mi se, nakon nekoliko sati, usred hladne noći, i osjetila kako mi krv polagano curi oko lica i vrata. Vidjela sam i kako mjesec zalazi i duboki ponor

608

pod sobom. Bože moj, da sam se samo malo zakotrljala, umjesto što sam se onesvijestila..." Načas je zašutjela. "Znala sam da ti nikako ne bih mogla objasniti što sam pokušala učiniti i stid zbog toga preplavio me poput svojevrsne zaluđenosti. Činilo mi se da nakon toga više nikako ne mogu biti dostojna ni tebe ni naše kćeri. Kad sam smogla snage, ustala sam i uvidjela da zapravo i nisam toliko krvarila. I premda me sve boljelo, ništa nije bilo slomljeno, a jasno sam osjećala da se nije obrušio na mene - kad sam skočila, vjerojatno je i on zaključio da sam gotova. Bila sam užasno slaba i teško sam hodala, ali sam ipak uz samostanske zidove došla do ceste i počela se spuštati u tami."Učinilo mi se da bi moj otac ponovno mogao zaplakati, no samo je nijemo sjedio, ni u jednom trenutku ne odvajajući pogled od njezinih očiju."I tako sam se zaputila u svijet. Nije bilo osobito teško. Sa sobom sam ponijela torbicu - vjerojatno iz navike, te stoga što su u njoj bili i pištolj i srebrni meci. Sjećam se kako sam se gotovo nasmijala kada sam, dok sam još ležala na onoj stijeni, uvidjela da mi je i dalje prebačena preko ruke. U njoj sam imala i novac, mnogo novca u podstavi. Trošila sam promišljeno i oprezno. I moja je majka uvijek sav novac nosila sa sobom. Vjerojatno se tako radilo u njezinu selu. Nikad nije vjerovala bankama. Poslije, kad mi je zatrebalo još novca, podigla sam dio s našeg računa u New Yorku i dio prebacila u jednu švicarsku banku. Potom sam Švicarsku napustila koliko sam brže mogla, za slučaj da me pokušaš potražiti, Paul. Ah, oprosti mi, molim te!" uskliknula je iznenada i čvršće stisnula moje prste. Znala sam da misli na to što je nije bilo, a ne na novac.Moj je otac grčevito stisnuo ruke. "To što si podigla novac još mi je nekoliko mjeseci davalo nadu ili me barem navelo da se počnem pitati... Ali u mojoj banci nisu uspjeli utvrditi mjesto s kojeg je podignut. Vratili su mi sve." Ali ne i tebe, mogao je dodati, ali nije. Lice mu je zablistalo, umorno i zadovoljno.Helen spusti pogled. "Bilo kako bilo, na nekoliko dana smjestila sam se podalje od Les Bainsa, da zaliječim rane. Skrivala sam se sve dok nisam bila u stanju krenuti u svijet."

609

Prsti su joj sami otišli do vrata, a ja sam ondje ugledala maleni bijeli ožiljak koji sam već više puta primijetila. "Duboko u sebi znala sam da me Drakula nije zaboravio i da bi me mogao ponovno potražiti. Džepove sam napunila češnjakom, a um snagom. Kod sebe sam uvijek imala pištolj, bodež i križ. Kamo god sam išla, navraćala sam u seoske crkve i molila blagoslov, iako mi je stara rana neki put pulsirala već i na samom ulasku. Dobro sam pazila na vrat i neprestano ga pokrivala. Na kraju sam skratila kosu i obojila je, promijenila stil odijevanja, počela nositi sunčane naočale. Još sam se dugo klonila većih gradova, a onda sam, malo-pomalo, počela odlaziti u arhive u kojima sam oduvijek željela istraživati građu.Radila sam temeljito. Na njega sam nailazila kamo god sam išla - u Rimu dvadesetih godina 17. stoljeća, u Firenci u vrijeme Medičija, u Madridu, u Parizu u vrijeme revolucije. Neki put radilo se o bilješci o neobičnoj pošasti, neki put o pojavi vampira na nekom velikom groblju - Pere Lachaiseu, primjerice. Čini se da je oduvijek bio sklon pisarima, arhivarima, knjižničarima, povjesničarima - svima koji se prošlošću bave preko knjiga. Na temelju njegova kretanja pokušavala sam zaključiti gdje mu je grobnica, kamo se sakrio nakon što smo otvorili grobnicu u Svetom Georgiju, ali nisam uspjela otkriti nekakav obrazac. Činilo mi se da ću se, nakon što ga pronađem, nakon što ga ubijem, moći vratiti i reći ti koliko je svijet postao siguran. Htjela sam te zavrijediti. Živjela sam u strahu da će on mene pronaći prije nego što ja dođem do njega. I kamo god sam išla, vi ste mi nedostajali - oh, bila sam tako užasno osamljena."Ponovno me uhvatila za ruku i počela je milovati poput proročice, a ja sam, iako to nisam svjesno željela, osjetila da me obuzima val bijesa - zbog tolikih godina provedenih bez nje. "Napokon mi se učinilo da vas, čak i ako nisam dostojna, želim makar načas vidjeti, oboje. U novinama sam čitala o tvojoj zakladi, Paul, i znala sam da si u Amsterdamu. Nije te bilo teško pronaći, niti sjediti na terasi kafića u blizini tvog ureda, niti za tobom poći na pokoje putovanje - uz velik oprez - vrlo, vrlo promišljeno i oprezno. Ni u jednom trenutku nisam si dopustila da se s vama vidim licem u lice, jer sam se bojala da ćete me vidjeti. Dolazila sam i odlazila. Kad bi mi istraživanje dobro išlo, dopuštala sam si posjet Amsterdamu i slijedila vas odande. A onda

610

sam ga jednog dana - u Italiji, u Monteperdutu - ugledala na piazzi. I on vas je pratio, pomno vas motrio. I tad sam uvidjela da je postao toliko snažan da ponekad izlazi i na danje svjetlo. Znala sam da ste u opasnosti, ali sam mislila da ću tu opasnost samo približiti ako ti se obratim i upozorim te. Naposljetku, moguće je da traži mene, a ne tebe, ili da me pokušava navesti da ga dovedem do vas. Bilo je to pravo mučenje. Znala sam da vjerojatno nešto ponovno istražuješ - da si se ponovno zainteresirao za njega, Paul - da privlačiš njegovu pozornost. Nisam bila u stanju odlučiti što da učinim.""Stvar je bila u meni... ja sam kriva", rekla sam tiho i stisnula njezinu naboranu ruku. "Ja sam pronašla knjigu."Na trenutak me pogledala nagnute glave. "Ti si povjesničarka", rekla je nakon nekoliko trenutaka. To nije bilo pitanje. Zatim je uzdahnula. "Nekoliko godina, kćeri moja, pisala sam ti razglednice - dakako, nisam ih poslala. Jednom sam pomislila da bih s vama mogla komunicirati iz daljine, dati vam do znanja da sam živa a da nikome ne dopustim da me vidi. Razglednice sam poslala u Amsterdam, na vašu adresu, u omotnici naslovljenoj na Paula."U nevjerici sam se i bijesno okrenula prema ocu. "Da", rekao mi je tužno. "Činilo mi se da ti ih ne mogu pokazati, da te ne mogu toliko uzrujati kad nisam u stanju pronaći tvoju majku. Možeš zamisliti kako mi je tada bilo." To nije bilo teško zamisliti. Odjednom sam se sjetila njegove užasne premorenosti u Ateni, one večeri kad mi se učinilo da je napola mrtav za stolom u svojoj sobi. No nasmiješio nam se, a meni je sinulo da će se sada možda svaki dan smiješiti."Ah." I ona se nasmiješila. Oko usta je imala duboke bore, uvidjela sam, kao i u kutovima očiju."I počela sam te tražiti... kao i njega." Osmijeh je postao ozbiljan.Netremice ga je gledala. "Tad sam uvidjela da moram odustati od istraživanja i jednostavno slijediti njega, koji slijedi tebe. Neki sam te put viđala i opazila sam da si se ponovno posvetio istraživanju - gledala sam kako odlaziš u knjižnice, Paule, ili iz njih izlaziš. Kako sam ti samo htjela priopćiti sve do čega sam došla. Potom si otišao u Oxford. Ja prije ondje nisam bila, iako sam negdje pročitala da su se

611

ondje potkraj srednjeg vijeka također pojavili vampiri. A u Oxfordu si ostavio otvorenu knjigu...""Zatvorio ju je kad je vidio mene", dometnula sam."I mene", rekao je Barley, uz bljesak onog svog osmijeha. Tada se prvi put oglasio, a ja sam s olakšanjem uvidjela da je još u stanju držati se vedro."Ali kad ju je prvi put pogledao, zaboravio ju je zatvoriti." Helen samo što nam nije namignula."Imaš pravo", rekao je moj otac. "Kad bolje razmislim, nisam je zatvorio."Helen mu uputi dražestan osmijeh. "Znaš da dotada nisam vidjela tu knjigu? Vampires du Moyen Age... ""Klasično djelo", rekao je moj otac. "Ali i vrlo rijetko.""Čini mi se da je knjigu vidio i predstojnik James", reče Barley polako. "Znate, gospodine, ondje sam ga vidio neposredno nakon što smo vas neočekivano zatekli kako je čitate." Moj je otac bio zbunjen. "Da", rekao je Barley. "U prizemlju knjižnice bio sam ostavio baloner, pa sam se po njega vratio nakon manje od sata. I vidio sam kako predstojnik James izlazi iz one niše na unutarnjem balkonu. On, međutim, nije vidio mene. Učinilo mi se da je strašno zabrinut, nekako ljutit i odsutan. O tome sam razmišljao i kad sam odlučio nazvati ga.""Ti si nazvao predstojnika Jamesa?" To me prenerazilo, ali više nisam bila u stanju osjetiti ogorčenost. "Kada? Kada si ga nazvao?""Nazvao sam ga iz Pariza, jer sam se nečeg sjetio", odgovori Barley i protegne noge. Bila bih mu najradije prišla i zagrlila ga. No to nikako ne bih učinila pred roditeljima. On me pogleda. "Rekao sam ti da se pokušavam nečeg sjetiti, još u vlaku, nečeg u vezi s predstojnikom Jamesom, a kada smo došli u Pariz, napokon sam se sjetio. Jednom, kada je pospremao neke papire, na njegovu sam stolu vidio neko pismo... zapravo omotnicu, a marka mi se toliko svidjela da sam je pogledao malo bolje.Bila je iz Turske i vrlo stara - zato sam pogledao marku - marka je bila poništena prije dvadeset godina, a pismo je poslao neki profesor Bora. Pomislio sam kako bih volio jednog dana imati tako velik stol i primati pisma iz cijeloga svijeta. Prezime Bora nekako mi se urezalo u pamćenje, još i tada - zvučalo je prilično egzotično. Dakako, nisam

612

otvorio omotnicu, niti sam pročitao pismo", doda Barley žurno. "To ne bih učinio ni u snu.""Naravno." Moj je otac tu riječ izgovorio tiho i uz blago sarkastičan prizvuk, no učinilo mi se da mu oči blistaju od naklonosti."Kada smo u Parizu izlazili iz vlaka, na peronu sam ugledao nekog starca, vjerojatno muslimana, s tamnocrvenim fesom na glavi, te u dugačkoj halji, poput osmanlijskoga paše, te sam se iznenada sjetio tog pisma. I onda mi je sinulo to u vezi s pričom tvojega tate - znaš, ime onog profesora iz Turske", ozbiljno me pogledao, "pa sam otišao do telefona. Uvidio sam da je i predstojnik James i dalje u svojevrsnoj potrazi.""A gdje sam ja bila za to vrijeme?" upitala sam ljubomorno."Vjerojatno u nužniku. Djevojke su uvijek negdje na WC-u." Kao da mi je dobacio poljubac, dakako, ne pred drugima. "Predstojnik James bio je strašno bijesan, no kad sam mu objasnio što se događa, rekao je da ću zauvijek biti u njegovoj milosti." Barleyjeve rumene usne blago su zadrhtale. "Nisam se usudio pitati što namjerava, no to sada znamo.""Da, znamo", rekao je moj otac tužno. "Vjerojatno je i on izveo računicu iz one stare knjige i utvrdio da je, u tjedan, prošlo točno šesnaest godina otkako je Drakula posljednji put posjetio Saint- Matthieu. Tako je nedvojbeno zaključio kamo sam ja krenuo. Štoviše, vjerojatno me provjeravao kada je otišao u onu sobicu s rijetkim knjigama - u Oxfordu me više puta pitao što mi je, brinuo se za moje zdravlje i raspoloženje. Nisam ga želio uvlačiti u cijelu priču, znajući o kakvoj je opasnosti riječ."Helen je kimnula. "Da. Čini se da sam ja onamo došla malo prije njega. Knjiga je bila otvorena, pa sam i ja brzo izračunala godine, a zatim sam čula da je netko na stubama, pa sam se iskrala u suprotnome smjeru. Kao i naš prijatelj, i ja sam uvidjela da ćeš otići u Saint-Matthieu, Paul, pokušati pronaći mene i našeg neprijatelja, pa sam na put krenula koliko sam brže mogla. No nisam znala kojim ćeš vlakom poći, a još manje da će te pokušati slijediti i naša kći.""Vidjela sam te", rekla sam zatečeno. Pogledala me i načas smo odustale od te teme. Vremena za razgovor bit će napretek. Jasno sam uviđala da je umorna, da smo svi beskrajno iscrpljeni, da te večeri

613

jedni drugima ne možemo ni približno izraziti koliko je uistinu riječ o velikoj pobjedi, pravome trijumfu. Je li svijet sigurniji jer smo svi na okupu ili jer ga je on napokon napustio? Zagledala sam se u budućnost kakvu dotad nisam poznavala. Helen će živjeti s nama i gasiti svijeće u blagovaonici. Doći će na moju maturu i na prvi dan studija, pomoći mi da odjenem vjenčanicu, ako se ikada budem udavala. Nakon večeri naglas će nam čitati u salonu, vratit će se u stvarni svijet i ponovno predavati, sa mnom ići kupovati cipele i bluze, hodat ćemo zagrljene.Tada nisam mogla znati da će se s vremena na vrijeme i udaljavati od nas, da neki put satima neće progovoriti ni riječi, da će prstom dodirivati vrat, kao ni da će nam je užasna bolest zauvijek odnijeti devet godina poslije - iako se još nećemo ni priviknuti da je ponovno s nama, iako se na to možda ne bismo naviknuli nikada, iako se možda nikada ne bismo zasitili olakšanja koje nam je donijela. Nisam mogla predvidjeti da će nam posljednji dar biti spoznaja da počiva u miru, budući da je moglo biti i drukčije, te da će ta neoboriva činjenica ujedno biti i izvor boli i velika utjeha i melem. Da sam nešto od toga mogla zamisliti, možda bih znala i da će moj otac nakon njezina pogreba nestati na jedan dan, a da ga ja nikada, ali nikada, neću pitati gdje je bio.No uz onaj kamin u Les Bainsu, godine koje ćemo provesti s njom protezale su se pred nama poput beskonačnog blagoslova. Počele su nekoliko minuta poslije, kada je moj otac ustao i poljubio me, stisnuo Barlevjevu ruku kratko, ali s velikim žarom, te povukao Helen s divana. "Dođi", rekao je, a ona se naslonila na njega, dovršivši priču, barem privremeno, umorna i radosna lica. On joj je dlanovima obavio ruke. "Pođimo u postelju."EpilogPrije dvije godine ukazala mi se neobična prilika. Doputovala sam u Philadelphiju, na stručni skup, na međunarodnu konferenciju povjesničara posvećenu srednjem vijeku. Dotad još nisam bila u tom gradu, tako da me zaintrigirao kontrast između naših sastanaka i rasprava, koji su se podrobno bavili feudalnom prošlošću i samostanskim spisima, te živahnog megalopolisa oko nas, koji je

614

obilježen novijom poviješću prosvjetiteljskog republikanstva i revolucije. Iz hotelske sobe na trinaestom katu u središtu grada vidjela sam neobičnu mješavinu nebodera i blokova kuća iz 17. i 18. stoljeća, koje su uz njih izgledale kao minijaturne makete.Tijekom onih nekoliko sati slobodnog vremena iskrala sam se od beskonačnih razgovora o bizantskim umjetninama i odlučila pogledati stvarne umjetnine u veličanstvenom muzeju. Ondje sam uzela letak iz malenog muzeja i knjižnice u središtu grada čiji sam naziv jednom davno čula od oca, a za čiju sam zbirku imala razloga znati. Bilo je to važno mjesto za sve proučavatelje Drakule - čiji se broj, dakako, drastično povećao otkako je moj otac počeo provoditi prva istraživanja - kao i mnogobrojni arhivi u Europi. Ondje, prisjetila sam se, istraživač može pogledati bilješke koje je Bram Stoker pisao dok je radio na Drakuli, bilješke iz izvora u knjižnici British Museuma, te jednu vrlo važnu srednjovjekovnu knjižicu. A tome je bilo teško odoljeti. Moj je otac oduvijek htio pogledati upravo tu zbirku. Odvojit ću cijeli sat i ondje ga provesti u njegovo ime. Poginuo je nagazivši na minu u Sarajevu još prije više od deset godina, dok je pokušavao posredovati u ratnom sukobu kakva u Europi nije bilo desetljećima. Za to nisam znala gotovo cijeli tjedan. Nakon što je novost napokon stigla i do mene, cijelu godinu provela sam obavijena samoćom i tišinom. I dalje mi je svakodnevno nedostajao, neki put i iz sata u sat.Eto, tako sam se našla u malenoj, klimatiziranoj sobi u jednoj od raskošnih kamenih kuća iz devetnaestog stoljeća. U rukama sam imala dokumente koji su odisali ne samo dalekom prošlošću, nego i užurbanošću i žarom očevih istraživanja. Prozori su gledali na dva stabla rijetkih krošanja uz pločnik, te na slična zdanja na suprotnoj strani ulice, skladnih pročelja neoskvrnutih suvremenim dodacima. Tog je prijepodneva u knjižnici boravila tek još jedna znanstvenica, Talijanka koja je nekoliko minuta nešto šaptala u mobilni telefon, a zatim otvorila nečiji rukom ispisani dnevnik - trudila sam se da ne izvijam vrat ne bih li vidjela o čemu je riječ - i počela čitati.

615

Kad sam se smjestila s bilježnicom i laganim puloverom kao zaštitom od klime, knjižničarka mi je donijela prvo Stokerove papire, a zatim i malenu kartonsku kutiju povezanu vrpcom.Stokerove su bilješke poslužile kao ugodan izvor zabave, kao primjer kaotičnog pisanja bilježaka. Dio njih bio je napisan zgusnutim rukopisom, dio natipkan na prastarom peliru. Među njima je bilo novinskih izrezaka o zagonetnim događajima, te listova iz njegova osobnog rokovnika. Pomislila sam koliko bi moj otac u tome uživao, kako bi se smiješio nad Stokerovim nedužnim poigravanjem okultnim. No nakon pola sata pomno sam odložila Stokerove papire i posvetila se onoj kutiji. U njoj se nalazila tanka knjiga, u skladnom uvezu, vjerojatno iz 19. stoljeća - četrdeset stranica otisnutih praktički na netaknutome pergamentu iz petnaestog stoljeća, pravo srednjovjekovno blago, čudo pomičnog sloga. Prvu stranicu ukrašavao je drvorez: lice koje sam upoznala u dugotrajnoj muci, te velike oči, široke, a ipak nekako prepredene, oči koje me prodorno gledaju, gusti brkovi koji se nadvijaju nad četvrtastu vilicu, profinjen, a ipak prijeteći dugački nos, senzualne usne koje se jedva naziru.Bila je to knjižica iz Nürnberga, otisnuta 1491, a govorila je o zločinima Dracolea Waide, o njegovoj okrutnosti, o krvožednim gozbama. Budući da su mi bile poznate, razabrala sam prve riječi na srednjovjekovnom njemačkom: "Ljeta Gospodnjeg 1456. Drakula je počinio mnogo užasnih i neobičnih zlodjela." Knjižnica je priredila i isprintani prijevod, pa sam tako, zadrhtavši, još jedanput pročitala nekoliko podataka o dijelu Drakulinih zločina protiv čovječanstva. Dao je peći žive ljude, derati im kožu bičem, zakopavati u zemlju do vrata, na kolac je nabijao djecu na majčinim prsima. Moj je otac proučio ostale slične prikaze, dakako, no ovaj bi bio cijenio zbog nevjerojatne svježine, zbog finog netaknutog pergamenta, gotovo savršene očuvanosti. Nakon pet stoljeća, knjižica je izgledala kao da je tek izišla iz tiskarskog stroja. Uzbunjivala me upravo ta čistoća, tako da sam nakon nekog vremena s pravim olakšanjem odložila knjigu u kutiju i vratila vrpcu na mjesto, pomalo se pitajući zašto sam je uopće željela osobno vidjeti. Onaj arogantni pogled pratio me sve dok nisam zatvorila knjigu.

616

Pokupila sam stvari, a zatim, uz dojam da sam dovršila hodočašće, zahvalila ljubaznoj knjižničarki. Činilo se da joj je drago što sam došla i zatražila knjižicu koja joj je jedan od najdražih predmeta u cijeloj zbirci. I sama je o njoj napisala članak. Srdačno smo se oprostile i rukovale, a ja sam se zatim spustila u prodavaonicu suvenira i odande izišla na toplu ulicu, preplavljenu mirisom ispušnih plinova i objeda u obližnjem lokalu. I sam kontrast između pročišćenog mirisa u muzeju i užurbanosti grada izvan njegovih zidova u meni je stvorio dojam da su hrastova vrata koja su mi ostala za leđima trajno zatvorena, tako da sam se još više iznenadila kad je knjižničarka dojurila za mnom. "Čini mi se da ste ovo zaboravili", rekla je. "Drago mi je da sam vas uhvatila." Plaho se nasmiješila, poput osobe koja vam vraća blago - to nikako ne bi bilo dobro izgubiti - novčanik, ključevi, lijepa narukvica.Zahvalila sam i uzela bilježnicu i knjigu koje mi je uručila, ponovno zatečena, poslušno kimajući. Ona se u staroj zgradi izgubila jednako brzo kao što se i stvorila iza mene. Bilježnica je svakako bila moja, iako mi se činilo da sam je prije odlaska bila spremila na sigurno, u torbu za spise. Knjiga je bila... sad ne znam točno odrediti što sam tada zapravo mislila, tada, u prvom trenutku, znala sam samo da je bila uvezana u izlizani stari baršun, vrlo, vrlo stara, te da mi je pod rukom u isti mah bila i poznata i nepoznata. Pergament koji se nalazio unutra nije bio ni približno svjež kao u knjižici koju sam pregledala u knjižnici - unatoč praznim stranicama, odisao je višestoljetnim prolaskom kroz nebrojene ruke. Onaj jedini, okrutni lik na sredini otvorio mi se u rukama i prije nego što sam se uspjela zaustaviti, zatvorio se prije nego što sam ga uspjela bolje pogledati.Stajala sam kao ukopana, na ulici, a cijelo biće obuzimao mi je osjećaj nestvarnosti. Automobili koji su prolazili pokraj mene bili su jednako stvarni i čvrsti kao i ranije, negdje se začula i automobilska sirena, čovjek s psom na uzici pokušavao me zaobići, proći između mene i stabla ginka. Brzo sam podigla pogled prema prozorima muzeja, misleći na onu knjižničarku, no na prozorima su se odražavale tek kuće sa suprotne strane ulice. Nije bilo micanja čipkastih zavjesa, kao

617

ni tihog zatvaranja vrata. U toj je ulici sve bilo u redu, posve normalno.Našavši se u hotelskoj sobi, odložila sam knjigu na staklenu plohu stola, oprala ruke i umila se. Potom sam prišla prozoru i zagledala se u grad. Malo dalje ugledala sam patricijsku ružnoću filadelfijske gradske vijećnice, na čijem se vrhu nalazio kip miroljubivog Williama Penna. S tog su prozora parkovi izgledali kao zeleni četverokuti ispunjeni vrhovima krošanja. Svjetlo se odražavalo u poslovnim tornjevima raznih banaka. Daleko na lijevoj strani vidjela sam zgradu saveznih državnih službi u koju su teroristi prethodnog mjeseca podmetnuli eksplozivnu napravu, crveno-žute dizalice koje su se borile s ruševinama u sredini. Čula sam i grmljavinu strojeva koji su već podizali novu zgradu.No pogled mi je zapravo bio negdje drugdje. I protiv volje razmišljala sam o drugom prizoru, prizoru koji sam, kako mi se činilo, jednom već gledala. Naslonila sam se na prozor, osjećajući zrake ljetnog sunca, osjećajući se neobično sigurnom unatoč takvoj visini, kao da nesigurnost i opasnost obitavaju u jednom posve drugom području.Zamišljala sam vedro jesensko jutro 1476, jutro toliko svježe da se maglica počela dizati s površine jezera. Čamac pristaje na rubu otoka, pod zidinama i kupolama ukrašenima željeznim križevima. Čuje se tiho grebenje drvenog pramca po kamenju, a dvojica redovnika istrčavaju ispod drveća i izvlače čamac na suho. Muškarac koji izlazi iz čamca sam je i na kamenu obalu stupa u finim crvenim kožnim čizmama, od kojih svaka ima šiljatu ostrugu. Niži je od obojice mladih redovnika, ali kao da ih nekako nadvisuje. Pod dugačkim plaštem od crnog baršuna, na širokim prsima zakopčan raskošnim brošem, nosi ljubičastu i crvenu odjeću od damasta. Na glavi mu je stožast šešir, crn, s crvenim perjem na prednjoj strani. Rukom, koja na nadlanici ima nebrojene duboke ožiljke, poigrava se kratkim mačem za pojasom. Oči su mu zelene, nadnaravno velike i razmaknute, usta i nos okrutni, dok se u crnoj kosi i brkovima naziru grublji bijeli pramenovi.Opat je već obaviješten i žuri se prema njemu pod drvećem. "Velika nam je čast, gospodaru", govori i pruža ruku. Drakula ljubi njegov

618

prsten, a opat ga dočekuje znakom križa. "Blagoslovljen bio, sine moj", dodaje, kao da spontano zahvaljuje. Zna da je grofova pojava gotovo pravo čudo. Da bi došao onamo, Drakula je vjerojatno prešao preko područja u turskim rukama. Opatov dobročinitelj nije se tako pojavio prvi put, kao da ga je onamo donijela božanska ruka. Opat je čuo da će metropolit u Curtei de Argesu Drakulu ubrzo ponovno proglasiti vladarem Vlaške, a potom će, nema sumnje, Zmaj cijelu Vlašku preoteti iz turskih ruku. Opat u znak blagoslova prstima dodiruje vladarovo široko čelo. "Već smo pomislili na najgore kad nam niste došli u proljeće. Slava i hvala Bogu."Drakula se smiješi, ali ništa ne govori, samo dugo gleda opata. Već su prije raspravljali o smrti, prisjeća se opat. Drakula ga je više puta na ispovijedi pitao drži li on, taj sveti čovjek, da će svakom grešniku biti omogućen ulazak u raj, samo ako se iskreno pokaje. Opat zabrinuto razmišlja o tome da dobročinitelju svakako mora dati posljednju pomast kad dođe taj trenutak, iako se to boji spominjati. Međutim, na opatovo blago inzistiranje, Drakula se vratio na pravu vjeru, da pokaže kajanje zbog privremenog prelaska heretičnoj Zapadnoj crkvi. Opat mu je, u sebi, sve oprostio - baš sve. Nije li Drakula cijeli život posvetio tome da odvraća bezbožničke napade, da se bori protiv čudovišnog sultana koji je svim silama navalio na sve zidine kršćanstva? No jednako tako u sebi se pita što će Svemogući odrediti tom neobičnom čovjeku. Nada se da Drakula neće spominjati pitanje raja i osjeća olakšanje kad grof postavlja pitanje o tome koliko su napredovali za njegova izbivanja. Zajedno obilaze rubne dijelove samostanskog dvorišta, pred sobom tjerajući kokoši. Drakula zadovoljno mjerka tek dovršena zdanja i bujne povrtnjake, a opat mu žurno pokazuje staze koje su uredili nakon njegova posljednjeg dolaska.U opatovim odajama piju čaj, a Drakula tada pred opata polaže baršunastu vreću. "Otvorite", govori i gladi brkove. Mišićave noge široko su položene u naslonjaču. Sveprisutni mač i dalje visi na boku. Opat žali što Drakula ne daje darove s malo više poniznosti, ali bez riječi otvara vreću. "Tursko blago", kaže Drakula i još se zadovoljnije

619

smiješi. Nedostaje mu jedan donji zub, no svi su mu ostali snažni i bijeli. Opat u vreći nailazi na drago kamenje neopisive ljepote, velike hrpe smaragda i rubina, masivno zlatno prstenje i broševe iz osmanlijskih radionica, a među njima i druge predmete, na primjer lijepi križ od gravurama ukrašenog zlata s tamnim safirima. Opat ne želi doznati odakle je sve to poteklo. "Uredit ćemo sakristiju i postaviti novu krstionicu", kaže Drakula. "Dovedite majstore odakle god želite. Ovime ćete im lako platiti, a još će ostati dovoljno za moj grob.""Vaš grob, gospodaru moj?" Opat smjerno gleda u pod."Da, Vaša Uzoritosti." Ruka ponovno pronalazi držak mača. "Razmišljao sam o tome i volio bih da me položite pred oltar i grob pokrijete mramornom pločom. Održat ćete, dakako, najbolju pjevanu misu. Dovedite još jedan zbor." Opat se klanja, no sugovornikovo ga lice plaši, taj odsjaj proračunatosti u zelenim očima. "Osim toga, imam još nekoliko zahtjeva koje ćete pomno zapamtiti. Na nadgrobnom kamenu želim naslikan portret, ali ne križ."Opat zapanjeno podiže bogled. "Bez križa, gospodaru?""Bez križa", odgovara grof odlučno. Gleda opata ravno u oči i opat se zasad ne usuđuje ništa više pitati. No ipak mu je duhovni savjetnik, pa nakon još nekoliko trenutaka kaže: "Svaki grob nosi oznaku patnje našeg Spasitelja, pa i vaš mora imati istu počast."Drakulino se lice smrkne. "Nemam nakanu dugo biti u smrtnome stanju", kaže tiho."Smrt čovjek može izbjeći samo na jedan način", govori opat odvažno, "a to je preko Iskupitelja, ako nam udijeli milost."Drakula ga još neko vrijeme netremice promatra, a opat daje sve od sebe da ne odvrati pogled. "Moguće", kaže naposljetku. "No nedavno sam naišao na čovjeka, trgovca koji je bio u jednom samostanu na Zapadu. Kaže da u Galiji postoji jedno mjesto, najstarija crkva u tom dijelu svijeta, na kojem su neki latinski redovnici tajnim sredstvima nadjačali smrt. Ponudio je da će mi prodati njihove tajne, koje ima upisane u jednoj knjizi."

620

Opatovo tijelo potresa drhtaj. "Bog nas čuvao takve hereze", govori žurno. "Uvjeren sam, sine moj, da ste se oduprli takvom iskušenju."Drakula se smiješi. "Znate da volim knjige.""Postoji samo jedna prava, istinska Knjiga i nju moramo voljeti svim srcem i svom dušom", kaže opat, no istodobno nije u stanju odvojiti pogled od grofove unakažene ruke i dragim kamenjem ukrašenog drška kojim se poigrava. Drakula na malom prstu nosi prsten. Opat ga ne mora bolje promotriti, već i ovako dobro poznaje okrutni prikaz zavijena repa."Dođite." Na veliko opatovo olakšanje, Drakula se, kako se čini, umorio od te rasprave, pa iznenada energično ustaje. "Želim se vidjeti s vašim pisarima. Ubrzo ću im povjeriti osobitu zadaću."Zajedno ulaze u minijaturni skriptorij, gdje trojica monaha na tradicionalan način prepisuju rukopise, a jedan rezbari slova kako bi otisnuo stranicu posvećenu životu svetog Antuna. Sam tiskarski stroj stoji u jednome kutu. Riječ je o prvoj takvoj preši u Vlaškoj i Drakula je ponosno dodiruje teškim četvrtastim dlanom. Najstariji pisar stoji za stolom do stroja i dlijetom oblikuje komad drva. Drakula se nadvija nad drvo. "Što će to biti, oče?""Sveti Mihael ubija zmaja, Vaša Preuzvišenosti", tiho odgovara stari redovnik i podiže mutne oči nad koje se nadvijaju dugačke bijele obrve."Bilo bi bolje da zmaj ubija nevjernika", kaže Drakula i smijulji se.Redovnik kima, no opat ponovno osjeća drhtaj koji mu prožima čitavo tijelo."Za vas imam osobitu zadaću", govori im Drakula. "Nacrt ću ostaviti kod opata."Na suncu u dvorištu načas zastaje. "Ostat ću na misi i s vama se pričestiti." Smiješi se opatu. "Mogu li danas prenoćiti u nekoj od ćelija?""Kao i uvijek, gospodaru. Božja kuća vaš je dom.""Pođimo sad na moj zvonik." Opat dobro poznaje taj dobročiniteljev običaj. Drakula uvijek voli s najviše točke u crkvi promotriti jezero i okolne obale, kao da traži neprijatelja. Za to ima i valjane razloge, razmišlja opat. Osmanlije iz godine u godinu traže njegovu glavu, mađarski kralj neizrecivo je bijesan na njega, boje ga se i mrze ga

621

njegovi vlastiti boljari. Postoji li uopće netko tko mu nije neprijatelj, osim stanovnika tog otočića? Opat ga polako slijedi zavojitim stubama, pripremajući se na zvuk zvona, koja će se uskoro oglasiti, a koja ondje gore gromoglasno odzvanjaju.Kupola tornja sa svih strana ima dugačke otvore. U trenutku kad opat dolazi do vrha, Drakula već stoji na omiljenome mjestu, zagledan preko vode, karakteristično zamišljen, ruku sklopljenih na leđima, kuje i planira. Opat je već vidio kako u jednakoj pozi stoji pred svojim ratnicima, objašnjava strategiju sutrašnjeg napada. Uopće ne izgleda kao čovjek koji neprestano živi u opasnosti - kao vođa koji bi svakog trenutka mogao poginuti, koji bi Bez prestanka trebao razmišljati o vlastitom spasenju. Naprotiv, razmišlja opat, izgleda kao da se pred njim prostire cijeli svijet.

Elizabeth Kostova diplomirala je na sveučilištu Yale, a magistrirala na sveučilištu Michigan, gdje je dobila nagradu Hopwoodza "roman u nastajanju".

622

ela kova - povnicarka

Documents