ekonomski problemi socijalizma u...
TRANSCRIPT
EKONOMSKI PROBLEMI SOCIJALIZMA U
SSSR-U
Učesnicima ekonomske diskusije
Primedbe na ekonomska pitanja vezana uz diskusiju u studenom 1951. Godine1
1. Pitanje karaktera ekonomskih zakona u socijalizmu
Neki drugovi negiraju objektivni karakter zakona nauke, narocito zakona
politicke ekonomije u socijalizmu. Oni negiraju da zakoni politicke
ekonomije odrzavaju zakonitosti procesa koji se odvijaju nezavisno od volje
ljudi. Oni smatraju da, zbog posebne uloge koju je istorija namenila
sovjetskoj drzavi, sovjetska drzava, njeni rukovodioci, mogu ukinuti
postojece zakone politicke ekonomije, mogu “formirati” nove zakone
“stvoriti” nove zakone.
Ti drugovi se ljuto varaju. Oni, očigledno, mešaju zakone nauke koji
odrzavaju objektivne procese u prirodi ili drustvu, a odvijaju se nezavisno od
volje ljudi, s onim zakonima koje izdaju vlade, koji se stvaraju voljom ljudi I
imaju samo pravnu snagu. No, oni se nikako ne smeju mesati.
Marksizam shvata nauke – svejdno da li je rec o zakonima prirodnih nauka
ili o zakonima politicke ekonomije – kao odraz objektivnih procesa koji se
odvijaju nezavisno od volje ljudi.
Ljudi mogu otkriti t zakone, spoznati ih, prouciti ih, uzimati ih u obzir u
svojim postupcima, iskoriscavati ih u interesu drustva, ali ih ne mogu
formirati ili stvarati nove zakone nauke.
Znaci li ti da su naprimer, rezultati delovanja prirodnih zakona, rezultati
delovanja prirodnih sila neotklonjivi, da se razorna delovanja prirodnih sila
uvek i svuda zbivaju sa stihijski neumoljivom snagom, na koju ljudi ne
mogu uticati? Ne, ne znaci. Ako izuzmemo astronomske, geoloske I neke
druge slicne procese na koje ljudi, cak i ako su spoznali drugim slucajevima
ljudi niposto nisu nemocni u smislu mogucnosti njihovog uticaja na prirodne
procese. U svim takvim slucajevima ljudi, spoznavsi prirodne zakone,
uzimajuci ih u obzir i oslanjajuci se na njih, vesto ih primenjujuci i
iskoriscavajuci, mogu ograniciti sveru njihovog delovanja, dati razornim
silama prirode pravac, okrenuti rusilacke snage prirode u korist drustva.
Uzmimo jedan od mnogobrojnih primera. U drevna vremena razlivanje
velikih reka, poplave i s tim u vezi unistavanje naselja i useva, smatrani su
neotklonjivom katastrofom prema kojoj su bili nemocni. Ali u toku vremena,
s razvojem ljudskih znanja, kad se ljudi naucili graditi brane i hidrocentrale,
pokazalo se da se od drustva mogu otkloniti katastrofe poplava koje su ranije
izgledale neotklonjive. Stavise, ljudi su naucili obuzdavati razorne sile
prirode, tako reci osedlati ih, okrenuti snagu vode na korist drustva i
iskoriscavati je za navodnjavanje polja, za dobivanje energije.
Znaci li to da su ljudi time ukinuli zakone prirode, zakone nauke, stvorili
nove zakone prirode, nove zakone nauke? Ne, ne znaci. Stvar je u tome da se
sva ta procedura sprecavanja delovanja razornih snaga vode I iskoriscavanja
tih snaga u interesu drustva odvija bez ikakvog narusavanja, mijenjanja ili
unistavanja zakona nauke, bez stvaranja novih zakona nauke. Naprotiv, sva
ta procedura se ostvaruje na egzaktnoj osnovi zakona prirode, zakona nauke,
jer bi svako narusavanje zakona prirode, i najmanje njihovo narusavanj,
dovelo samo do dezorganizacije stvari, do propasti procedure.
Isto treba reci o zakonima ekonomskog razvoja, o zakonima politicke
ekonomije – svejedno da li je rec o periodu kapitalizma ili o periodu
socijalizma. Kao I u prirodnim naukama, tako I ovde zakoni ekonomskog
razvoja objektivni zakoni, koji odrzavaju procese ekonomskog razvoja sto se
zbivaju nezavisno od volje ljudi. Ljudi mogu otkriti te zakone, spoznati ih I,
oslanjajuci se na njih, iskoriscavati ih u interesu drustva, dati drugi pravac
razornim delovanjima nekih zakona, ograniciti sveru njihovog delovanja,
dati proctor drugim zakonima koji krce sebi put, ali ih ne mogu unistiti ili
stvoriti nove ekonomske zakone.
Jedna od osobenosti politicke ekonomije je u tome da njini, zakoni, za
razliku od prirodnih zakona, nisu dugovecniji, da oni, ili u najmanju ruku
vecina njih, deluju u toku odredjenog istorijskog perioda, posle cega
ustupaju mesto novim zakonima. Ali oni, ti zakoni, ne unistavaju se, nego
gube snagu zbog novih ekonomskih zahteva I silaze s pozornice da bi
ustupili mesto novim zakonima koji se ne stvaraju voljom ljudi, nego nastaju
na bazi novih ekonomskih zahteva.
Pozivaju se na Engelsov Anti-Duhring, na Engelsovu formulu o tome d ace
likvidacijom kapitalizma i podruscenjem sredstava za proizvodnju, d ace
dobiti slobodu od jarma drustveno – ekonomskih odnosa, postati
“gospodari” svog drustvenog zivota. Engels naziva tu slobodu “spoznatom
nuznoscu” A sto moze znaciti “spoznata nuznost”? To znaci da ce ljudi,
spoznavsi objektivne zakone (nuznost), primeniti ih potpuno svesno u
interesu drustva. Bas zato Engels tamo kaze:
“ Zakone svoga vlastitog drustvenog delovanja, koji su dotle pred njima
stajali kao tudji zakoni, kao prirodni zakonikoji nad njima vladaju, ljudi tada
primenjuju sa potpunim poznavanjem stvari I time ih stavljaju pod svoju
vlast.”
Kao sto se vidi Engelsova formula nikako ne govori u prilog onih koji
misled a se u socijalizmu mogu unistiti postojeci ekonomski odnosi I stvoriti
novi. Naprotiv, ona ne zahteva unistenje, nego spoznaju ekonomskih zakona
I njihovu vestu primenu. Kazu da ekonomski zakoni imaju stihijski karakter,
da su delovanja tih zakona neotklonjiva, da je drustvo pred njima nemocno.
To nije tacno. To je fetišizacija zakona, predaja sebe u ropstvo zakonima.
Dokazano je da drustvo nije nemocno pred zakonima, da drustvo moze,
spoznavsi ekonomske zakone i oslanjajuci se na njih, ograniciti sveru
njihovog delovanja, iskoristiti ih u interesu drustva i „osedlati“ ih, kao sto to
biva u odnosu na prirodne sile i njihove zakone, kao sto to biva u gore
navedenom primeru razlivanja velikih reka.
Pozivaju se na posebnu ulogu sovjetske vlasti u izgradnji socijalizma, koja
joj toboze omogucava da unisti postojece zakone ekonomskog razvoja i
„formira“ nove. To je takodje netacno.
Posebna uloga sovjetske vlasti objasnjava se dvema okolnostima: prvo, time
sto sovjetska vlast nije morala zameniti jedan oblik eksploatacije drugim
oblikom, kao sto je bilo to u starim revolucijama, nego likvidirati svaku
eksploataciju; drugo, time sto je zbog nepostojanja bilo kakvih gotovih
elemenata socijalisticke privrede u zemlji morala stvoriti tako reci „ni na
cemu“ nove, socijalisticke oblike privrede.
Taj zadatak je bezuvjetno teak i slozen, bez presedana. Pa ipak je sovjetska
vlast ispunila taj zadatak casno. No ona ga je ispunila ne zato da bi toboze
unistila postojece ekonomske zakone i „formirala“ nove, nego samo zato sto
se oslanjala na ekonomski zakon obaveznog sklada proizvodnih odnosa
karakteru proizvodnih snaga. Proizvodne snage nase zemlje, narocito u
industriji, imale su drustveni karakter, a oblik vlasnistva bio je privatni,
kapitalisticki. Oslanjajuci se na ekonomski zakon obaveznog sklada
proizvodnih odnosa karakteru proizvodnih snaga, sovjetska vlast je
podrustvila sredstva za proizvodnju, ucinila ih vlasnistvom celog naroda i
time unistila sistem eksploatacije, stvorila socijalisticke oblike privrede. Da
nije bilo tog zakona i da se nije oslanjala na njega, sovjetska vlast ne bi
mogla ispuniti svoj zadatak.
Ekonomski zakon obaveznog sklada proizvodnih odnosa karakteru
proizvodnih snaga odavno krci sebi put u kapitalistickim zemljama. Sto on
jos nije sebi prokrcio put i nije izasao na teren, to je zato sto on nailazi na
vrlo jak otpor vec prezivelih snaga drustva. Tu se srecemo sa drugom
osobenoscu ekonomskih razlika. Za razliku od zakona prirodnih nauka, gde
otkrice i primena novog zakona tece vise ili manje glatko, u ekonomskoj
oblasti otkrice i primena novog zakona, koji zadire u interese vec prezivelih
drustvenih snaga, nailaze na vrlo jak otpor tih snaga. Potrebna je snaga,
dakle snaga, drustvena snaga, koja je sposobna savladati otpor. Takva snaga
nasla se u nasoj zemlji u obliku saveza radnicke klase i seljstva, koji cine
ogromnu vecinu drustva. Takva snaga nije se jos nasla u drugim
kapitalistickim zemljama. U tome je tajna toga sto je sovjetskoj vlasti uspelo
razbiti stare drustvene snage, a ekonomski zakon obaveznog sklada
proizvodnih odnosa karakteru proizvodnih snaga dobio je kod nas sirok
prostor.
Kazu da neophodnost planskog (proporcionalnog) razvoja narodne privrede
nase zemlje omogucava sovjetskoj vlasti da unisti postojece i stvori nove
ekonomske zakone. To je sasvim netacno. Ne smeju se mesati nasi godisnji i
petogodisnji planovi s objektivnim ekonomskim zakonom planskog,
proporcionalnog razvoja narodne privrede. Zakon planskog razvoja narodne
privrede nastao je kao protuteza zakonu konkurencije i anarhije proizvodnje
u kapitalizmu. On je nastao na bazi podrustvljenja sredstava za proizvodnju,
nakon sto je zakon konkurencije i anarhije proizvodnje izgubio snagu. On je
stupio na snagu zato sto je socijalisticka narodna privreda moze voditi samo
na osnovi ekonomskog zakona planskog razvoja narodne privrede. To znaci
da zakon planskog razvoja narodne privrede daje mogucnost nasim planskim
organima da pravilno planiraju drustvenu proizvodnju. Ali mogucnost se ne
sme mesati sa stvarnoscu. To su dve razlicite stvari. Da bi se ta mogucnost
pretvorila u stvarnost, potrebno je prouciti taj ekonomski zakon, potrebno je
njime ovladati, potrebno je nauciti primenjivati ga s punim poznavanjem
stvari, potrebno je praviti takve planove koji u potpunosti odrzavaju zahteve
tog ekonomskog zakona.
Kazu da su neki ekonomski zakoni, medju njima i zakon vrednosti, koji
deluju kod nas u socijalizmu, „transformirani“ ili cak „korektno
transformirani“ zakoni na osnovi planske privrede. To takodje nije tacno. Ne
mogu se „transformirati“ zakoni, uz to jos „korektno“. Ako se mogu
transformirati, onda se mogu i unistiti, zamenivsi ih drugim zakonima. Teza
o „transformiranju“ zakona je ostatak nepravilne formule „unistenja“ i
„formiranja“ zakona. Iako je formula o transformiranju ekonomskih zakona
vec davno kod nas usla u upotrebu, bit ce potrebno odreci se nje u interesu
tacnosti. Moze se ograniciti sfera delovanja ovih ili onih ekonomskih
zakona, mogu se spreciti njihova razorna delovanja, ako, razume se, ona
postoje, ali se ne mogu „transformirati“ ili „unistiti“.
Prema tome, kad se govori o „pokoravanju“ sila prirode ili ekonomskih sila,
o „vlasti“ nad njima idt., time se niko ne zeli reci da su ljudi mogu „unistiti“
zakone nauke ili ih „formirati“. Naprotiv, time se hoce reci samo to da ljudi
mogu otkriti zakone, spoznati ih, ovladati njima, nauciti ih primenjivati s
potpunim poznavanjem stvari, iskoristavati ih u interesu drustva i na taj
nacin pokoriti ih, postici vlast nad njima.
Dakle zakoni politick ekonomije u socijalizmu su objektivni zakoni; oni
podrzavaju zakonitost procesa ekonomskog zivota koji se zbivaju nezavisno
od nase volje. Ljudi koji negiraju tu postavku negiraju u stvari nauku, a
negirajuci nauku, negiraju i samim tim mogucnost svakog predvidjanja,
negiraju, prema tome, mogucnost rukovodjenja ekonomskim zivotom.
Netko moze reci da je sve sto je ovde receno pravilno i opstepoznato, ali da
u tome nema niceg novog i da, prema tome, ne vredi traciti vreme na
ponavljanje opstepoznatih istina. Stvar je u tome sto nama, kao rukovodecoj
jezgri, svake godine dolaze hiljade novih mladih kadrova, oni gore od zelje
da nam pomognu, gore od zelje da se afirmiraju, ali nemaju dovoljno
marksistickog odgoja, ne znaju mnoge, nama dobro poznate istine i
prinudjeni su lutati u tami. Oni su osamuceni kolosalnim dostignucima
sovjetske vlasti, njima se vrti u glavi zbog neobicnih uspeha sovjetskog
uredjenja, pa pocinju uobrazavati da sovjetska vlast „moze sve“, da joj je
„sve lako“, da ona moze unistiti zakone nauke, formirati nove zakone. Sto
cemo s tim drugovima? Kako ih odgojiti u duhu marksizma-lenjinizma?
Mislim da je sistematsko ponavljanje takozvanih „opstepoznatih“ istina,
njihovo strpljivo objasnjavanje, jedno od najboljih sredstava za marksisticki
odgoj tih drugova.
2. Pitanje robne proizvodnje u socijalizmu
Neki drugovi tvrde da je partija postupila nepravilno sacuvavsi
robnu proizvodnju nakon sto je uzela vlast i nacionalizovala
sredstva za proizvodnju u nasoj zemlji. Oni smatraju da je partija vec tada morala odstraniti robnu proizvodnju.
Pri tome se pozivaju na Engelsa koji kaze: „Cim drustvo uzme u
posed sredstva za proizvodnju, odstranjuje se robna proizvodnja, a sa njom i vladavina proizvoda nad proizvodjacima“
Ti drugovi se duboko varaju.
Analizirajmo Engelsovu formulu. Engelsova formula ne moze se smatrati potpuno jasnom i preciznom, jer u njoj nema ukazivanja
na to da li je rec o uzimanju u posed drustva svih sredstava za
proizvodnju ili samo jednog dela sredstava za proizvodnju, tj da li
su sva sredstva za proizvodnju predana u opstenarodnu imovinu, ili samo deo sredstava za proizvodnju. Dakle, ova Engelsova formula
moze se shvatiti ovako i onako.
Na drugom mestu Anti-Duhringa Engels govori o ovladavanju „svima sredstvima za proizvodnju, o ovladavanju „ „svom
ukupnoscu sredstava za proizvodnju“. Dakle, Engels u svojoj
formuli ima u vidu nacionalizaciju ne jednog dela sredstava za proizvodnju, nego svih sredstava za proizvodnju, tj. predaju u
opstenarodnu imovinu ne samo sredstva za proizvodnju u industriji
nego i u poljoprivredi. Iz toga sledi da Engels ima u vidu takve zemlje gde su kapitalizam
i koncentracija proizvodnje dovoljno razvijeni, ne samo u industriji
nego i u poljoprivredi, da bi se eksproprirala sva sredstva za proizvodnju u zemlji i predala u opstenarodno vlasnistvo. Engels
smatra, prema tome, da bi u takvim zemljama trebalo, usporedo s
podrustvljenjem svih sredstava za proizvodnju, odstraniti robnu proizvodnju. I to je, dakako, ispravno.
Takva zemlja je bila potkraj proslog stoleca, u momentu
objavljivanja Anti-Duhringa, samo jedna zemlja – Engleska, gde su razvoj kapitalizma i koncentracija proizvodnje, kako u industriji
tako i u poljoprivredi, bili dovedeni do takve tacke da je postojala
mogucnost, u slucaju da proleterijat uzme vlast, predati sva sredstva za proizvodnju u zemlji u opstenarodnu imovinu i izbaciti
iz upotrebe robnu proizvodnju.
U danom slucaju ja apstrahiram od pitanja koje znacenje ima za Englesku spoljnja trgovina sa svojom velikom specificnom
tezinom u narodnoj privredi Engleske. Mislim da bi se tek posle proucavanja tog pitanja moglo definitivno resiti pitanje sudbine
robne proizvodnje u Engleskoj nakon zauzimanja vlasti od strane
proleterijata i nacionalizacije svih sredstava za proizvodnju. Uostalom, ne samo potkraj proslog stoleca, nego ni u danasnje
vreme, nije jos nijedna zemlja dostigla onaj stupanj razvoja
kapitalizma i koncentracije proizvodnje u poljoprivredi kakav vidimo u Engleskoj. Sto se tice ostalih zemalja, u njima, bez obzira
na razvoj kapitalizma na selu, postoji jos mnogobrojna klasa sitnih
i srednjih vlasnika-proizvodjaca na selu, sudbinu kojih bi trebalo odrediti u slucaju da proleterijat uzme vlast.
No evo pitanja: sto da rade proleterijat i njihova partija ako u ovoj
ili onoj zemlji, medju njima i u nasoj, postoje povoljni zahtevi da proletarijat uzme vlast i srusi kapitalizam, gde je kapitalizam u
industriji do te mere koncentrisao sredstva za proizvodnju da se
ona mogu eksproprirati i predati u posed drustva, ali gde je poljoprivreda, bez obzira na rast kapitalizma, jos toliko
razdrobljena medju mnogobrojnim sitnim kapitalistima, jos toliko
razdrobljena medju mnogobrojnim sitnim i srednjim vlasnicima-proizvodjacima te nema mogucnosti za postavljanje pitanja o
eksproporciji tih proizvodjaca?
Na to pitanje Engelsova formula ne daje odgovor. Uostalom, ona i ne mora odgovoriti na to pitanje jer je nikla na bazi drugog pitanja,
naime pitanja kakva treba da bude sudbina robne proizvodnje posle
podrustvljenja svih sredstava za proizvodnju. Dakle, sto da se radi ako nisu podrustvljenja sva sredstva za
proizvodnju nego deo sredstava za proizvodnju, a povoljni zahtevi
da proletarijat uzme vlast postoje; treba il proletarijat uzeti vlast i treba il odmah posle toga unistiti robnu proizvodnju?
Ne moze se, dakako nazvati odgovorom mnjenje nekih
mazovimarksista koji smatraju da bi se u takvim zahtevima mozda trebalo odreci vlasti i cekati dok kapitalizam uspe upropastiti
milione sitnih i srednjih proizvodjaca, pretvorivsi ih u
poljoprivredne radnike, i koncentrisati sredstva za proizvodnju u poljoprtivredi, da bi se tek posle toga moglo postaviti pitanje
uzimanja vlasti od strane proleterijata i podrustvljenja svih sredstava za proizvodnju. Razume se da marksisti ne mogu poci na
takav „izlaz“ ako se ne zele sasvim obrukati.
Takodje se ne moze smatrati odgovorom mnjenje drugih nazovimarksista koji misle da bi trebalo uzeti vlast i poci na
eksproprijaciju sitnih i srednjih proizvodjaca na selu i podrustviti
njihova sredstva za proizvodnju. Na taj besmisleni i prestupni put takodje ne mogu stupiti marksisti, jer bi takav put pokopao svaku
mogucnost pobede proleterske revolucije, bacio seljastvo za duze
vreme u tabor neprijatelja proleterijata. Odgovor na to pitanje dao je Lenjin u svojim radovima o „porezu u
naturi“ i u svom cuvenom „kooperativnom planu“.
Lenjinov odgovor svodi se uprvo na sledece: a) ne propustati povoljne zahteve za uzimanje vlasti, uzeti vlast
ne cekajuci onaj momenat dok kapitalizam uzmogne
upropastiti vise milionsko stanovnistvo sitnih i srednjih individualnih proizvodjaca;
b) eksproprirati sredstva za proizvodnju u industriji i predati ih
u opste narodnu imovinu; c) sto se tice sitnih i srednjih individualnih proizvodjaca,
ujedinjavati ih postupno u proizvodjacke kooperative, tj. u
krupna poljoprivredna poduzeca, kolhoze; d) svestrano razvijati industriju i dati kolhozima savremenu
tehnicku bazu krupne proizvodnje, pri cemu ih ne
eksproprirati, nego, naprotiv, pojacano snadbevati prvorazrednim traktorima i drugim strojevima;
e) radi ekonomske sprege grada i sela, industrije i poljoprivrede,
sacuvati na neko vreme robnu proizvodnju (razmenu putem kupoprodaje), kao za seljastvo jedino prihvatljivi oblik
ekonomskih veza s gradom, I razviti svim silama sovjetsku
trgovinu, drzavnu i kooperativno-kolhoznu, istiskajuci iz robnog prometa sve i svakakve kapitaliste.
Istorija nase socijalisticke izgradnje pokazuje da se taj put razvoja, koji je zacrtao Lenjin, potvrdio kao potpuno ispravan.
Ne moze biti sumnje da je za sve kapitalisticke zemlje, koje imaju vise ili manje mnogobrojnu klasu sitnih i srednjih
proizvodjaca, taj put razvoja jedino moguc i svrsishodan za
pobedu socijalizma. Kazu da robna proizvodnja ipak mora u svim zahtevima dovesti
i obavezno ce dovesti do kapitalizma. To nije tacno. Ne uvek I
ne u svim zahtevima! Robna proizvodnja se nesme izjednacavati s kapitalistickom proizvodnjom. To su dve
razlicite stvari. Kapitalisticka proizvodnja je najvisi oblik robne
proizvodnje. Robna proizvodnja dovodi do kapitalizma samo u tom slucaju ako postoji privatno vlasnistvo na sredstvima za
proizvodnju, ako radna snaga dolazi na trziste ako roba koju
kapitalist moze kupiti i ekspoatirati u procesu proizvodnje, ako dakle u zemlji postoji system eksploatacije najamnih radnika od
strane kapitalista. Kapitalisticka proizvodnjs pocinje tamo gde
su sredstva za proizvodnju koncentrisana u privatnim rukama, a radnici liseni sredstava za proizvodnju, prinudjeni da prodaju
svoju radnu snagu kao robu. Bez toga nema kapitalisticke
proizvodnje. No ako nema tih zahteva koji pretvaraju robnu proizvodnju u
kapitalisticku proizvodnju, ako sredstva za proizvodnju vise
nisu privatno, nego su socijalisticko vlasnistvo, ako sistem najamnog rada ne postoji i radna snaga nije vise roba, ako je
sistem eksloatacije vec odavno likvidiran – sto cemo onda:
moze li se smatrati d ace robna proizvodnja ipak dovesti do kapitalizma? Ne, ne moze se smatrati. A nase drustvo je upravo
takvo drustvo gde privatno vlasnistvo na sredstva za
proizvodnju, sistem najamnog rad i sistem eksploatacije vec davno ne postoje.
Robna proizvodnja ne sme se promatrati kao nesto dovoljno
samo sebi, nezavisno od okolnih ekonomskih zahteva. Robna proizvodnja je starija od kapitalisticke proizvodnje. Ona je
postojala u robovlasnickom uredjenju i posluzivala ga, a ipak
nije dovela do kapitalizma. Ona je postojala u feudalizmu i posluzivala ga, ali, bez obzira na to sto je pripremala neke
zahteve za kapitalisticku proizvodnju, nije dovela do kapitalizma. Pita se: zasto robna proizvodnja ne moze
posluzivati takodje, u nekom razdoblju, nase socijalisticko
drustvo a da ne dovede do kapitalizma, ako se ima u vidu da robna proizvodnja kod nas nije tako neograniceno i
sveobuhvatno rasprostranjena kao u kapitalistickim zahtevima.,
da je ona kod nas stavljena u stroge okvire zahvaljujuci takvim odlucujucim ekonomskim zahtevima kao sto su drustveno
vlasnistvo nad sredstvima za proizvodnju, likvidacija sistema
zakupnog rada, likvidacija sistema eksploatacije? Kazu da je, nakon sto je u nasoj zemlji uspostavljena dominacija
drustvenog vlasnistva nad sredstvima za proizvodnju, a sistem
zakupnog rada i eksploatacije likvidiran, postojanje robne proizvodnje izgubilo smisao, da bi zbog toga trebalo odstraniti
robnu proizvodnju.
I to je netacno. Danas, postoje kod nas dva glavna oblika socijalisticke proizvodnje: drzavna – opstenarodna i kolhozna,
koja se ne moze nazvati opstenarodnom. U drzavnim
preduzecima sredstva za proizvodnju i rezultat proizvodnje su svenarodno vlasnistvo. A u kolhoznim preduzecima, iako
sredstva za proizvodnju (zemlja, masine) pripadaju drzavi, i
rezultat proizvodnje je vlasnistvo pojedinih kolhoza, jer je rad u kolhozima, kao i seme njihov vlastiti, a zemlja koja je predata
kolhozima na vecno koriscenje, kolhozi fakticki raspolazu kao
svojim vlasnistvom bez obzira na to sto je ne mogu prodati, kupiti, dati pod zakup ili zaloziti.
Ova okolnost vodi tome da drzava moze raspolagati samo
proizvodima drzavnih poduzeca, dok kolhoznim proizvodima, kao svojim vlasnistvom, raspolazu samo kolhozi. No kolhozi
nece da otudjuju svoje produkte drugacije nego u obliku robe,
za koju zele u razmeni dobiti potrebnu robu koja njima treba. Drugih ekonomskih veza s gradom, osim robnih, osim razmene
kupoprodajom, danas kolhozi ne prihvataju. Stoga su robna
proizvodnja i robni promet danas kod nas isto takva nuznost kakva su bili, recimo, pre trideset godina, kad je Lenjin objavio
neophodnost svestranog razvoja robnog prometa. Dabome, kad se umesto dva osnovna proizvodjaca sektora,
drzavnog i kolhoznog, bude pojavio jedan sveobuhvatan
proizvodjacki sektor s pravom raspolaganja svom potrosackom proizvodnjom zemlje, robni promet sa svojom „novcanom
privredom“ isceznut ce kao nepotreban element narodne
privrede. Ali dok toga jos nema, dok ostaju dva osnovna proizvodjacka sektora, robna proizvodnja i robni promet moraju
ostati na snazi kao nuzan i veoma koristan element u sistemu
nase narodne privrede. Kako ce doci do stvaranja jednog ujedinjenog sektora, da li tako sto ce drzavni sektor naprosto
progurati kolhozni sektor, sto je malo verovatno (jer bi to bilo
shvaceno kao“eksproporcija kolhoza“) ili tako sto ce se organizovati jedan opstenarodni privredni organ
(s predstavnistvom drzavne industrije i kolhoza), najpre s
pravom evidencije sve proizvodnje za potrosnju u zemlji, a tokom vremena i raspodele proizvodnje putem, recimo, razmene
proizvoda – to je posebno pitanje koje zahteva posebno
razmatranje. Dakle, nasa robna proizvodnja nije obicna robna proizvodnja,
nego je robna proizvodnja posebne vrste, robna proizvodnja bez
kapitalista, koja ima posla uglavnom s robama ujedinjenih socijalistickih proizvodjaca (drzava, kolhozi, kooperacija), cija
je svera delovanja ogranicena na predmete licne potrosnje,
proizvodnja koja se, ocigledno nikako ne moze razviti u kapitalisticku proizvodnju i kojoj je sudjeno da zajedno sa
svojom „novcanom privredom“ posluzuje razvoj i ucvrscenje
socijalisticke proizvodnje. Stoga apsolutno nemaju pravo drugovi koji izjavljuju da ce kod
nas, ukoliko socijalisticko drustvo ne likvidira robne oblike
proizvodnje, morati biti uspostavljene sve ekonomske kategorije svojstvene kapitalizmu: radna snaga kao roba, visak vrednosti,
kapital, profit na kapital, prosecna profitna stopa itd. Ti drugovi
mesaju robnu proizvodnju s kapitalistickom proizvodnjom i misle da, cim postoji robna proizvodnja, mora postojati i
kapitalisticka proizvodnja. Oni ne shvataju da se nasa robna proizvodnja korenito razlikuje od robne proizvodnje u
kapitalizmu.
Stavise, ja mislim da je potrebno odbaciti i neke druge pojmove uzete iz Marksovog Kapitala, gde se Marks bavio analizom
kapitalizma i umesto nalepljene na nase socijalisticke odnose.
Imam u vidu, medju ostalim pojmove kao sto su „potreban“ i „visak“ rada, „potreban“ proizvod i „visak“ proizvoda,
„potrebno“ vreme i „visak“ vremena. Marks je analizirao
kapitalizam zato da bi razjasnio izvor eksploatacije radnicke klase, visak vrednosti, i dao radnockoj klasi, lisenoj sredstava za
proizvodnju, duhovno oruzije za rusenje kapitalizma. Razumljivo
je da se Marks pri tome koristi pojmovima (kategorijama) koji potpuno odgovaraju kapitalistickim odnosima. Ali vise je nego
cudno sluziti se tim pojmovima kad radnicka klasa ne samo sto
nije lisena vlasti i sredstava za proizvodnju, nego naprotiv, drzi u svojim rukama vlast i poseduje sredstva za proizvodnju. Prilicno
apsurdno zvuce sada, u nasem uredjenju, reci o radnoj snazi kao
robi i o „najmu“ radnika: kao da radnicka klasa koja poseduje sredstva za proizvodnju sama sebe unajmljuje i sama sebi prodaje
svoju radnu snagu. Isto je tako cudno govoriti sada o
„potrebnom“ radu i „visku“ rada: kao da rad radnika u nasim zahtevima dan drustvu za prosirenje proizvodnje, razvoj
obrazovanja, zastitu zdravlja, organizaciju odbrane itd. nije isto
tako potreban radnickoj klasi koja je danas na vlasti, kao i rad tako potreban radnickoj klasi koja je danas na vlasti, kao i rad
utrosen za pokrice licnih potreba radnika i njihove porodice.
Treba istaci da Marks u svom radu Kritika Gotskog programa, gde on vise ne istrazuje kapitalizam nego, izmedju ostalog, prfu
fazu komunistickog drustva, smatra rad koji se daje drustvu za
prosirenje proizvodnje, za obrazovanje, zastitu zdravlja, administrativne troskove, stvaranje rezervi itd. isto tako
potrebnim kao i rad utrosen za pokrice potrosnih potreba radnicke
klase. Mislim da nasi ekonomisti moraju uciniti kraj tom nesuglasju starih pojmova novom stanju stvari u nasoj
socijalistickoj zemlji, zamenivsi stare pojmove novima koji odgovaraju novoj situaciji.
Mi smo to nesuglasije mogli trpeti do neko doba, ali sad je doslo
vreme kad moramo, najzad, likvidirti to nesuglasije.
3.Pitanje zakona vrednosti u socijalizmu
Ponekad pitaju: postoji li i deluje li kod nas, u nasem
socijalistickom uredjenju, zakon vrednosti? Da, postoji i deluje. Tamo gde postoji robe i robna proizvodnja,
ne moze da ne bude i zakona vrednosti.
Svera delovanja zakona vrednosti proteze se kod nas pre svega na robni promet, na razmenu roba kupoprodajom, na razmenu
uglavnom roba licne potrosnje. Tu, u toj oblasti, zakon
vrednosti zadrzava, dakako u odredjenim granicama, ulogu regulatora.
Ali delovanja zakona vrednosti ne ogranicuju se na sveru robnog prometa. Ona se protexu i na proizvodnju. Doduse,
zakon vrednosti nema regulirajuce znacenje u nasoj
socijalistickoj proizvodnji, ali on ipak deluje na proizvodnju, i to se mora uzimati u obzir pri rukovodjenju proizvodnjom.
Stvar je u tome sto se potrosacki proizvodi, potrebni da se
namiri trosenje radne snage u procesu proizvodnje, proizvode kod nas i realizaciju kao robe koje podlezu delovanju zakona
vrednosti. Tu se upravo i pokazuje delovanje zakona vrednosti
na proizvodnju. U vezi s tim u nasim poduzecima imaju aktuelno znacenje pitanja kao sto su pitanje samofinansiranja i
rentabilnosti, pitanje troskova kostanja, pitanje cena itd. Stoga
nasa poduzeca ne mogu i ne smeju voditi racuna o zakonu vrednosti.
Dali je to dobro? Nije lose. U danasnjim nasim zahtevima to
stvarno nije lose, jer ta okolnost odgaja nase privrednike u duhu racionalnog vodjenja proizvodnje i disciplinira ih. Nije lose, jer
uci nase privrednike da sistematski poboljsavaju velicine
proizvodnje, da ih izracunavaju tacno i da isto tako tacno uzimaju u obzir realne stvari u proizvodnji, a ne da se bave
brbljanjem o „orijentacijonim podacima“ isisanim iz prsta.
Nije lose, jer uci nase privrednike da traze, nalaze i iskoristavaju
skrivene rezerve u krilu proizvodnje, a ne da ih gaze nogama. Nije lose, jer uci nase privrednike da sistematski poboljsavaju
metode proizvodnje, snizavaju troskove kostanja proizvodnje,
ostvaruju samofinansiranje i postizu rentabilnost poduzeca. To je dobra prakticna skola koja ubrzava rast nasih privrednih
kadrova i njihovo pretvaranje u prave rukovodioce socijalisticke
proizvodnje na danasnjoj etapi razvoja. Nesreca nije u tome sto zakon vrednosti deluje kod nas na
proizvodnju. Nesreca je u tome sto su nasi privrednici i planeri,
uz male iznimke, lose upoznati s delovima zakona vrednosti, ne proucavaju ih i ne znaju ih uzimati u obzir u svojim
proracunima. Time se zapravo i objasnjava zbrka koja jos vlada
kod nas u pitanju politike cena. Evo jedan od mnogobrojnih primera. Pre nekog vremena bilo je odluceno da se u interesu
proizvodnje pamuka sredi odnos cena pamuka prema zitu, da se
tacno odrede cene zitu koje se prodaje uzgaivacima pamuka i da se povise cene pamuka koji se daje drzavi. U vezi s tim nasi
privrednici i planeri dali su predlog koji j morao zacuditi
clanove CK, jer je u njemu predlagalo da cena tone zita bude gotovo ista kao cena tone pamuka, pri cemu je cena tone zita
bila izjednacena s cenom tone psenicnog hleba. Na primedbe
clanova CK da cena tone psenicnog hleba mora biti visa od cene tone zita zbog dodatnih troskova za meijavu i pecenje, da je
pamuk uopste mnogo skuplji nego zito, o cemu svedoce i
svetske cene pamuka i zita, autori predloga nisu mogli reci nista uverljivo. Zbog toga je CK morao tu stvar uzeti u svoje ruke,
sniziti cene zita, i povisiti cene pamuka. Sto bi bilo da je predlog tih drugova dobio zakonsku nagu? Upropastili bismo
uzgajivace pamuka i ostali bez pamuka.
Znaci li, medjutim, sve to da delovanje zakona vrednosti imaju kod nas isti prostor kao u kapitalizmu, da je zakon vrednosti kod
nas regulator proizvodnje? Ne, ne znaci. U stvari je sfera
delovanja zakona vrednosti u nasem ekonomskom sistemu strogo ogranicena i stavljena u okvire. Vec je bilo receno da je
svera delovanja robne proizvodnje u nasem sistemu ogranicena i
stavljena u okvire. To isto treba reci o sveri delovanja zakona vrednosti. Nema sumnje da nepostojanje privatnog vlasnistva
nad sredstvima za proizvodnju, kako u gradu tako i na selu, ne
mogu a da ne ogranice sferu delovanja zakona vrednosti i stupanj njegovog uticaja na proizvodnju. U istom pravcu deluje
zakon planskog razvoja narodne privrede, koji je zamenio zakon
konkurencije i anarhije proizvodnje. U istom pravcu deluju nasi godisnji i petogodisnji planovi, i uopste sva nasa ekonomska
politika, koji se oslanjaju na zahteve zakona planskog razvoja
narodne privrede. Sve to dovodi k tome da je svera delovanja zakona vrednosti
kod nas strogo ogranicena, i zakon vrednosti ne moze u nasem
sistemu igrati ulogu regulatora proizvodnje. Time se zapravo i objasnjava ta iznenadjujuca cinjenica da, bez
obzira na neprekidan buran rast nase socijalisticke proizvodnje,
zakon vrednosti ne vodi kod nas do kriza hiperprodukcije, dok isti zakon vrednosti, koji u kapitalizmu ima siroku sferu
delovanja, i pored niskog tempa rasta proizvodnje u
kapitalistickim zemljama, vodi do periodicnih kriza hiperprodukcije.
Kazu da je zakon vrednosti stalan zakon, obavezan za sve
periode istorijskog razvoja, da ce on, ako i izgubi snagu kao regulator odnosa razmene u periodu druge faze komunistickog
drustva, u toj fazi razvoja sacuvati svoju snagu kao regulator
odnosa medju razlicitim granama proizvodnje, kao regulator podele rada medju granama proizvodnje.
To je potpuno netacno. Vrednost je, kao i zakon vrednosti, istorijska kategorija vezana za postojanje robne proizvodnje. S
iscezavanjem robne proizvodnje isceznut ce i vrednost sa
svojim oblicima i zakon vrednosti. U drugoj fazi komunistickoj drustva kolicina rada utrosena na
izradu proizvoda mjerit ce se, ne zaobilaznim putem, ne preko
vrednosti i njenih oblika, kako to biva u robnoj proizvodnji, nego direktno i neposredno – kolicinom vremena, kolicinom sati
utrosenih na izradu proizvoda. Sto se pak tice podele rada,
podelu rada medju granama proizvodnje nece regulirati zakon vrednosti, koji ce do tog vremena izgubiti snagu, vec rast
potreba drustva za proizvodima. To ce biti drustvo gde ce
proizvodnja biti regulisana potrebama drustva, a izracunavanje potreba drustva dobit ce prvorazredno znacenje za organe
planiranja. Potpuno je nepravilna i tvrdnja da u nasem
danasnjem ekonomskom sistemu, u prvoj fazi razvoja komunistickog drustva, zakon vrednosti toboze regulira
„proporcije“ podele rada medju razlicitim granama proizvodnje.
Kad bi to bilo tacno, onda je neshvatljivo zasto kod nas ne razvijaju svom snagom laku industriju kao najrentabilniju,
poglavito ispred teske industrije, koja je cesto manje rentabilna,
a ponekad uopste nije rentabilna? Kad bi to bilo tacno, onda je neshvatljivo zasto kod nas jos ne
zatvaraju niz zasad jos nerentabilnih poduzeca teske indutrije,
gde rad radnika ne daje „nuzan efekt“, i ne ostvaruju nova poduzeca bezuvjetno rentabilne lake industrije, gde bi rad
radnika mogao dati „veci efekat“?
Kad bi to bilo tacno, onda je neshvatljivo zasto kod nas ne prebacuju radnike iz mmalo rentabilnih poduzeca, mada i
veoma nuznih za narodnu privredu, u poduzeca rentabilnija, u
skladu sa zakonom vrednosti, koji, toboze, regulira „proporcije“ podele rada medju granama proizvodnje?
Ocigledno je da bismo se, iduci stopama tih drugova, morali
odreci primata proizvonje sredstava za proizvodnju u korist proizvodnje sredstava za potrosnju. A sto znaci odreci se
primata proizvodnje sredstava za proizvodnju? To znaci unistiti mogucnost neprekidnog rasta nase narodne privrede,jer se
neprekidan rast narodne privrede ne moze ostvariti a da se
ujedno ne ostvaruje primat proizvodnje sredstava za proizvodnju.
Ti drugovi zaboravljaju da zakon vrednosti moze biti regulator
proizvodnje samo u kapitalizmu, pri postojanju privatnog vlasnistva na sredstva za proizvodnju, pri postojanju
konkurencije, anarhije proizvodnje, kriza hiperprodukcije. Oni
zaboravljaju da je svera delovanja zakona vrednosti kod nas ogranicena postojanjem drustvenog vlasnistva na sredstva za
proizvodnju, delovanjem zakona planskog razvoja narodne
privrede – prema tome, ogranicena takodjer nasim godisnjim i petogodisnjim planovima, koji su priblizan odraz zahteva tog
zakona. Neki drugovi zakljucuju odatle da zakon planskog
razvoja narodne privrede i planiranje narodne privrede unistavaju princip rentabilnosti proizvodnje. To je sasvim
netacno. Stvar stoji upravo obrnuto . Ako uzmemo rentabilnost,
ne s gledista pojedinih poduzeca ili grana proizvodnje, i ne u proseku jedne godine, nego s gledista cele narodne privrede i u
proseku, recimo, 10-15 godina, sto bi bio jedino pravilan pristup
pitanju, onda privremena i nepostojna rentabilnost pojedinih poduzeca ili grana proizvodnje ne moze izdrzati nikakvo
usporedjenje s onim visim oblikom postojane i trajne
rentabilnosti koju nam daju delovanja zakona planskog razvoja narodne privrede i planiranja narodne privrede izbavljujuci nas
od perijodicnih ekonomskih kriza, koje razaraju narodnu
privredu i nanose drustvu kolosalnu materijalnu stetu, osiguravajuci nam neprekidan rast narodne privrede s njegovim
visokim tempom.
Ukratko: ne moze biti sumnje da u nasim danasnjim socijalistickim zahtevima proizvodnje zakon vrednosti ne moze
biti „regulator proporcija“ u podeli rada medju raznim granama
proizvodnje.
3. Pitanje iskorenjivanja suprotnosti izmedju grada i
sela, izmedju umnog i fizickog rada, a takodje i
pitanje likvidacije razlika medju njima
Ovaj naslov dodiruje niz problema koji se jedan od drugog bitno
razlikuju, no ujedinjavanjem ih u jednom poglavlju, ne zato sto bih
brkao jedan s drugim, vec iskljucivo radi kratkoce izlaganja. Problem unistenja suprotnosti izmedju grada i sela, izmedju
industrije i poljoprivrede, poznat je problem koji su jos davno
postavili Marks i Engels. Ekonomska osnova te suprotnosti je ekspoatacija sela od strane grada, eksproporcija seljastva i
osiromasivanje vecine seoskog stanovnistva citavim tokom razvoja industrije, trgovine kreditnog sistema u kapitalizmu. Stoga
suprotnost izmedju grada i sela u kapitalizmu treba promatrati kao
suprotnost interesa. Na tom tlu je ponikao neprijateljski odnos sela prema gradu i uopste prema „gradskim ljudima“.
Nesumljivo je da je s unistenjem kapitalizma i sistema
eksploatacije, s ucvrscenjem socijalistickog uredjenja u nasoj zemlji morala isceznuti i suprotnost interesa izmedju grada i sela,
izmedju industrije i poljoprivrde. Tako se i dogodilo. Ogromna
pomoc nasem seljastvu od socijalistickog grada, od nase radnicke klase, pruzena pri likvidiranju veleposednika i kulaka, ucvrstila je
tlo za savez radnicke klase i seljastva, a sistematsko snadbevanje
seljastva i njegovih kolhoza prvorazrednim traktorima i drugim masinama pretvorilo je savez radnicke klase i seljastva u
prijateljstvo medju njima. Dakako, radnici i kolhozno seljastvo
cine ipak dve klase koje se svojim polozajem razlikuju jedna od druge. Ali ta razlika nimalo ne oslabljuje njihovo prijateljstvo.
Naprotiv, njihovi interesi leze na jednoj zajednickoj liniji, na liniji
ucvrscivanja socijalistickog uredjeja i pobede komunizma. Stoga nije nikakvo cudo sto od bivseg nepoverenja, a pogotovo od
mrznje sela prema gradu, nije ostalo ni traga.
Sve to znaci da je tlo za suprotnosti izmedju grada i sela, izmedju
industrije i poljoprivrede, danasnji nas socijalisticki sistem likvidirao. To, dakako, ne znaci da unistenje suprotnosti izmedju
grada i sela mora dovesti do „propasti velikih gradova“. Veliki
graovi ne samo sto nece propasti nego ce se jos pojavljivati novi veliki gradovi kao centri najveceg rasta kulture, kao centri ne samo
velike industrije, nego i prerade poljoprivrednih proizvoda i
snaznog razvoja svih grana prehrambene industrije. Ta okolnost ce olaksati kulturni procvat zemlje i dovesti do izjednacavanja
zahteva zivota u gradu i na selu.
Analogno stanje imamo s problemom unistenja suprotnosti izmedju umnog i fizickog rada. Taj problem je takodje poznat
problem, koji su davno postavili Marks i Engels. Ekonomska
osnova suprotnosti izmedju umnog i fizickog rada je eksploatacija ljudi fizickog rada od strane predstavnika umnog rada. Svima je
poznat raskid koji je postojao u kapitalizmu izmedju ljudi fizickog
rada u poduzecima i ukovodeceg personala. Poznato je na bazi tog raskida razvijao neprijateljski odnos radnika prema direktoru,
prema poslovodji, prema inzenjeru i drugim predstavnicima
tehnickog personala kao njihovim neprijateljima. Razume se da je sa unistenjem kapitalizma i sistma eksploatacije morala isceznuti i
suprotnost interesa izmedju fizickog i umnog raa. I ona je doista
iscezla u nasem savremenom socijalistickom sistemu. Sada ljudi fizickog rada i rukovodeci personal nisu neprijatelji, nego su
drugovi-prijatelji, clanovi jedinstvenog drustvenog proizvodjackog
kolektiva, krvno zainteresirani za napredovanje i poboljstanje proizvodnje. Od bivseg neprijateljstva izmedju njih nije ostalo ni
traga. Sasvim drugi karakter ima problem iscezavanja razlika izmedju grada (industrije) i sela (poljoprivrede), izmedju fizickog i
umnog rada. Taj problem klasici marksizma nisu postavljali. To je
nov problem koji je postavila praksa nase socijalisticke izgradnje. Nije li taj problem ishitren, ima li on za nas neko prakticno ili
teorijsko znacenje? Ne, taj problem se nesme smatrati ishitrenim.
Naprotiv, on je za nas u najvecoj meri ozbiljan problem.
Ako uzmemo, na primer, razliku izmedju poljoprivrede i industrije,
ona se kod nas svodi ne samo na to da se zahtevi rada u poljoprivredi razlikuje od zahteva rada u industriji, nego pre svega
i uglavnom na to da u industriji imamo opstenarodno vlasnistvo na
sredstva za proizvodnju i na rezultate proizvodnje, dok u poljoprivredi nemamo opstenarodno, nego imamo grupno,
kolhozno vlasnistvo. Vec je bilo reci da ta okolnost vodi k
ocuvanju robnog prometa, da ce tek s isceznucem ove razlike izmedju industrije i poljoprivrede moci da iscezne robna
proizvodnja sa svim posledicama koje odatle izviru. Prema tome,
ne sme se negirati da isceznuce ove birne razlike izmedju poljoprivrede i industrije mora za nas imati prvorazredno znacenje.
To isto mora se reci o problemu unistenja bitne razlike izmedju
umnog i fizickog rada. Taj problem ima za nas takodjer prvorazredno znacenje. Prije pocetka razvoja masovnog
socijalistickog takmicenja rast proizvodnje je kod nas bio spor, a
mnogi drugovi su postavljali cak pitanje uspostavljanja tempa razvoja industrije. To se objasnjava uglavnom time sto je kulturno-
tehnicki nivo radnika bio odvec nizak i daleko je zaostajao za
nivoom tehnickog personala. Stvar se medjutim, korjektno promenila kad je socijalisticko takmicenje dobilo kod nas masovan
karakter. Upravo posle toga je industrija posla napred ubrzanim
tempom. Zasto je socijalisticko takmicenje dobilo masovan karakter? Zato sto su se medju radnicim nasle citave grupe drugova
koji su ne samo osvojili tehnicki minimum, nego su otisli dalje,
izravnli se sa tehnickim personalom, poceli su ispravljivati tehnicare i inzenjere, rusiti postojece norme kao zastarele, uvoditi
nove, suvremene norme itd. Sto bi bilo kad ne bi samo pojedine grupe radnika, nego vecina radnika podigla svoj kulturno-tehnicki
nivo na nivo inzenjersko-tehnickog personala? Nasa industrija bila
bi podignuta na visinu nedostiznuindustriji drugih zemalja. Prema tome, ne smije se negirati da unistenje postojece razlike izmedju
umnog i fizickog rada putem podizanja kulturno-tehnickog nivoa
radnika na nivo tehnickog personala mora kod nas imati prvorazredno znacenje.
Neki drugovi tvrde da ce s vremenom isceznuti ne samo postojeca
razlika izmedju industrije i poljoprivrede, imedju fizickog i umnog rada, nego da ce isceznuti i svaka razlika medju njima. To nije
tacno. Unistenje postojece razlike izmedju industrije i
poljoprivrede ne moze dovesti do unistenja svake razlike medju njim. Nekakva razlika, makar i nebitna, bezuvjetno ce ostati zbog
razlika u uvjetim rada u industriji i poljoprivrdi. Cak i u industriji,
ako se imaju u vidu njene razlicite grane, uvjet rada nisu svuda jednaki: uvjeti rada, na primer, rudara u ugljenokopu razlikuju se
od uvjeta rada kopaca rude razlikuju se od uvjeta rada radnika u
masinogrdnji. Ako je to tocno, onda se utoliko vise mora sacuvati neka razlika izmedju industrije i poljoprivrede.
To isto treba reci o razlici izmedju umnog rada i fizickog rada.
Bitna razlika medju njima, u smislu raskida u kulturno-tehnickom nivou, bezuvjetno ce isceznuti. Ali nekakva razlika, mada i
nebitna, ipak ce se sacuvati vec zato sto uvjeti rad rukovodeceg
kadra poduzeca nisu jednaki uvjetima rada radnika. Drugovi koji tvrde suprotno oslanjaju se, vjerojatno, na poznatu
formulaciju u nekim mojim istupanjima gde se govori o unistenju
razlike izmedju industrije i poljoprivrede , izmedju umnog i fizickog rada, bez napomene da je rec o unistenju bitne, a ne svake
razlike. Drugovi su upravo tako shvatili moju formulaciju ,
predpostavivsi da ona znaci unistenje svake razlike. No to znaci da je formulacija bila neprecizna, nezadovoljavajuca. Nju treba
odbaciti i zameniti drugom formulacijom koja govori o unistenju
bitnih razlika i ocuvanju nebitnih razlika izmedju industrije i poljoprivrde, izmedju umnog i fizickog rada.
1. Pitanje raspada jedinstvenog
svetskog tržišta i produbljavanja krize svetskog kapitalističkog sistema
Najvažnijim ekonomskim rezultatima drugog svetskog rata i njegovih privrednih posledica treba smatrati raspad jedinstvenog,
sveobuhvatnog svetskog tržišta. Ta okolnost je uslovila daljnje
produbljivanje opšte krize svetskog kapitalističkog sistema. Sam drugi svetski rat rodio se iz te krize. Svaka od dve
kapitalističke koalicije, koje su se u toku rata uhvatile u koštac,
računala je da će razbiti protivnika i postići svetsku dominaciju. U tome su tražile izlaz iz krize. Sjedinjene Američke Države su
računale da će izbaciti iz stroja svoje najopasnije konkurente,
Nemačku i Japan, prigrabiti inostrana tržišta, svetske resurse sirovina i postići svetsku dominaciju.
Ali rat nije ispunio te nade. Doduše, Nemačka i Japan su bili
izbačeni iz stroja kao konkurenti triju glavnih kapitalističkih zemalja: SAD, Engleske i Francuske. Ali usporedo s tim su od
kapitalističkog sistema otpale Kina i druge narodno-demokratske
zemlje u Evropi, stvorivši zajedno sa Sovjetskim Savezom jedinstven i moćan socijalistički tabor, koji stoji nasuprot taboru
kapitalizma. Ekonomski rezultat postojanja dvaju suprotnih
tabora bilo je to da se jedinstveno, sveobuhvatno svetsko tržište raspalo, usled čega sad imamo dva paralelna svetska tržišta, koja
također stoje jedno nasuprot drugome.
Valja primetiti da su SAD, Engleska i Francuska same doprinele, dakako mimo svoje volje, formiranju i učvršćivanju novog
paralelnog svetskog tržišta. One su podvrgle ekonomskoj blokadi SSSR, Kinu i evropske narodno-demokratske zemlje koje nisu
ušle u sistem Maršalova plana , misleći ih time ugušiti. A u stvari
nije se postiglo ugušenje, nego učvršćenje novog svetskog tržišta. Osnovno u toj stvari nije, dakako, u ekonomskoj blokadi, nego u
tome što su u periodu posle rata te zemlje ekonomski zbile redove
i organizirale ekonomsku suradnju i uzajamnu pomoć. Iskustvo te saradnje pokazuje da nijedna kapitalistička zemlja ne bi mogla
dati takvu stvarnu i tehnički kvalificiranu pomoć
narodnodemokratskim zemljama kakvu im daje Sovjetski Savez. Stvar nije samo u tome što je ta pomoć maksimalno jeftina i
tehnički prvorazredna. Stvar je prije svega u tome što u osnovi te
saradnje leži iskrena želja da jedna drugoj pomognu i da se postigne opšti ekonomski uspon. Kao posledicu imamo visok
tempo razvoja industrije u tim zemljama. Može se sa sigurnošću
reći da će pri takvom tempu razvoja industrije stvar brzo doći dotle da te zemlje ne samo što neće trebati da dopremaju robu iz
kapitalističkih zemalja, nego će i same osetiti potrebu da
isporučuju van zemlje pretičak roba svoje proizvodnje. A iz toga sledi da se sfera primene sile od strane glavnih
kapitalističkih zemalja (SAD, Engleska, Francuska) nad svetskim
resursima neće proširivati nego sužavati, da će se uslovi svetskog tržišta prodaje za ove zemlje pogoršavati, a nedovoljno
iskorištavanje preduzeća u tim zemljama povećavati. U tome se,
zapravo, i sastoji produbljivanje opšte krize svetskog kapitalističkog sistema u vezi s raspadom svetskog tržišta.
To osećaju sami kapitalisti, jer teško je ne osetiti gubitak takvih
tržišta kao što su SSSR, Kina. Oni nastoje svladati ove teškoće Maršalovlm planom, ratom u Koreji , trkom u naoružavanju,
militarizacijom industrije. A to je vrlo slično onom kad se
utopljenici i za slamku hvataju. U vezi s takvom situacijom pred ekonomiste su se postavila dva
pitanja:
a) Može li se tvrditi da poznata Staljinova teza o relativnoj stabilnosti tržišta u periodu opšte krize kapitalizma, izrečena prije
drugog svetskog rata, još ostaje na snazi? b) Može li se tvrditi da poznata Lenjinova teza, izrečena u
proleće 1916, da, bez obzira na truljenje kapitalizma,
„kapitalizam u celini raste neizmerno brže nego pre“ — još uvijek važi?
Mislim da se to ne može tvrditi. Zbog novih uslova koji su nastali
u vezi s drugim svetskim ratom, valja smatrati da su obe teze izgubile vrednost.
2. Pitanje neizbežnosti ratova
među kapitalističkim zemljama
Neki ljudi tvrde da su, zbog razvoja novih međunarodnih uslova
posle drugog svetskog rata, ratovi među kapitalističkim zemljama
prestali biti neizbežni. Oni smatraju da su protivrečnosti između tabora socijalizma i tabora kapitalizma jače nego protivrečnosti
među kapitalističkim zemljama, da su Sjedinjene Američke
Države dovoljno potčinile sebi druge kapitalističke zemlje zato da im ne bi dale da ratuju međusobno i oslabljuju jedna drugu, da su
vodeći ljudi kapitalizma dovoljno poučeni iskustvom dvaju
svetskih ratova, koji su naneli ozbiljnu štetu celom kapitalističkom svetu, a da bi sebi dopustili ponovno uvući
kapitalističke zemlje u rat među sobom — da su zbog svega toga
ratovi među kapitalističkim zemljama prestali biti neizbežni. Ti ljudi se varaju. Oni vide spoljašnje pojave koje se svetlucaju
na površini, a ne vide one dubinske snage koje će, iako zasad
deluju neprimetno, ipak određivati tok događaja. Izvana sve kao da stoji „zadovoljavajuće“: Sjedinjene Američke
Države pritegle su Zapadnu Evropu, Japan i druge kapitalističke
zemlje; Nemačka (Zapadna), Engleska, Francuska, Italija, Japan, dospevši u šape SAD, poslušno ispunjavaju narađenja SAD. No
bilo bi nepravilno misliti da se to „zadovoljavajuće stanje“ može
sačuvati „u vek vekova“, da će te zemlje bez kraja i konca trpeti dominaciju i jaram Sjedinjenih Američkih Država, da se one neće
pokušati istrgnuti iz američkog ropstva i poći putem samostalnog razvoja.
Uzmimo pre svega Englesku i Francusku. Nema sumnje da su te
zemlje imperijalističke. Nema sumnje da jeftine sirovine i osiguranje tržišta prodaje imaju za njih prvorazredno značenje.
Može li se pretpostavljati da će one bez kraja trpeti današnju
situaciju kad Amerikanci, pod izgovorom „pomoći“ po liniji Maršalova plana, prodiru u ekonomiju Engleske i Francuske,
nastojeći je pretvoriti u dodatak ekonomije Sjedinjenih
Američkih Država, kad američki kapital zahvata sirovine i tržišta prodaje u anglo-francuskim kolonijama i priprema na taj način
katastrofu za visoke profite anglo-francuskih kapitalista? Neće li
biti tačnije reći da će kapitalistička Engleska, a za njom i kapitalistička Francuska biti na kraju krajeva prisiljene otrgnuti se
iz zagrljaja SAD i poći u sukobe s njima da bi osigurale sebi
samostalnu poziciju i, naravno, visoke profite. Pređimo na glavne pobeđene zemlje, na Nemačku (Zapadnu) i
Japan. Te zemlje sad životare pod čizmom američkog
imperijalizma. Njihova industrija i poljoprivreda, njihova trgovina, njihova vanjska i unutrašnja politika, sva njihova
svakidašnjica sputane su američkim „režimom“ okupacije. A te
zemlje su do jučer bile velike imperijalističke države koje su tresle temeljima dominacije Engleske, SAD i Francuske u Evropi,
u Aziji. Misliti da te zemlje neće pokušavati ponovo stati na
noge, slomiti „režim“ SAD i istrgnuti se na put samostalnog razvoja — znači verovati u čuda.
Kažu da su protivrečnosti između kapitalizma i socijalizima jače
od protivrečnosti među kapitalističkim zemljama. Teorijski je to, dakako, tačno. To je tačno ne samo sad, u današnje vreme — to je
bilo tačno i pre drugog svetskog rata. I to su više ili manje
shvaćali rukovodioci kapitalističkih zemalja. Pa ipak drugi svetski rat nije počeo ratom protiv SSSR-a, nego ratom između
kapitalističkih zemalja. Zašto? Zato, prvo, što je rat sa SSSR-om,
kao zemljom socijalizma, opasniji za kapitalizam nego rat među kapitalističkim zemljama, jer ako rat među kapitalističkim
zemljama postavlja pitanje samo o prevlasti tih i tih kapitalističkih zemalja nad drugim kapitalističkim zemljama, rat
sa SSSR-om obavezno mora postaviti pitanje postojanja samog
kapitalizma. Zato, drugo, što kapitalisti, makar i galame „propagande“ radi o agresivnosti Sovjetskog Saveza, ni sami ne
veruju u njegovu agresivnost, jer oni vode računa o mirnoj
politici Sovjetskog Saveza i znaju da Sovjetski Savez sam neće napasti kapitalističke zemlje.
Poslije prvog svetskog rata također se smatralo da je Nemačka
definitivno izbačena iz stroja, isto onako kao što sada neki drugovi misle da su Japan i Nemačka definitivno izbačeni iz
stroja. Tada su također govorili i galamili u štampi da su
Sjedinjene Američke Države pritegle Evropu, da Nemačka više ne može stati na noge, da odsad ratova među kapitalističkim
zemljama neće biti. Ipak, bez obzira na to, Nemačka se digla i
stala na noge kao velika država za nekih 15—20 godina posle svog poraza, istrgnuvši se iz ropstva i pošavši putem samostalnog
razvoja. Pri tome je karakteristično da su baš Engleska i
Sjedinjene Američke Države pomogle Nemačkoj da se ekonomski podigne i da podigne svoj vojno-ekonomski
potencijal. Dakako, SAD i Engleska, pomažući Nemačkoj da se
podigne ekonomski, imale su pri tome nameru da podignutu Nemačku usmere protiv Sovjetskog Saveza, da je iskoriste protiv
zemlje socijalizma. Ali Nemačka je usmerila svoje snage u prvom
redu protiv anglo-franko-američkog bloka. I kad je hitlerovska Nemačka objavila rat Sovjetskom Savezu, anglo-franko-američki
blok ne samo što se nije pridružio hitlerovskoj Njemačkoj nego
je, naprotiv, bio prisiljen stupiti u koaliciju sa SSSR-om protiv hitlerovske Nemačke.
Prema tome, borba kapitalističkih zemalja za tržišta i želja da
potope svoje konkurente pokazale su se u praksi jače od protivrečnosti između tabora kapitalizma i tabora socijalizma.
Pita se, kakva garancija postoji da se Nemačka i Japan neće
ponovo dići na noge, da se oni neće pokušati istrgnuti iz američkog ropstva i početi živeti svojim samostalnim životom?
Mislim da takvih garancija nema. No iz toga sledi da neizbežnost ratova između kapitalističkih
zemalja ostaje na snazi.
Kažu da Lenjinovu tezu da imperijalizam neizbežno rađa ratove, treba smatrati zastarelom, jer su danas izrasle moćne narodne
snage koje istupaju u obranu mira, protiv novog svetskog rata. To
nije tačno.
Cilj savremenog pokreta za mir je da digne narodne mase u borbu
za očuvanje mira, za sprečavanje novog svetskog rata. Prema tome, njegov cilj nije rušenje kapitalizma i uspostavljanje
socijalizma — on se ograničuje na demokratske ciljeve borbe za
očuvanje mira. U tom pogledu savremeni pokret za očuvanje mira razlikuje se od pokreta u periodu prvog svetskog rata za
pretvaranje imperijalističkog rata u građanski rat, jer je potonji
pokret išao dalje i imao socijalističke ciljeve. Moguće je da se pri nekom sticaju okolnosti borba za mir
ponegde razvije u borbu za socijalizam, ali to više neće biti
savremeni pokret za mir, već pokret za rušenje kapitalizma. Najverojatnije je da će savremeni pokret za mir, kao pokret za
očuvanje mira, u slučaju uspeha dovesti do sprečavanja danog
rata, do privremenog njegovog odgađanja, do privremenog očuvanja danog mira, do ostavke ratoborne vlade i njene zamene
drugom vladom, spremnom da privremeno očuva mir. To je,
dakako, dobro. Čak vrlo dobro. Ali to je ipak nedovoljno da se uništi neizbežnost ratova uopšte među kapitalističkim zemljama.
Nedovoljno, jer uza sve te uspehe pokreta u obranu mira,
imperijalizam se ipak održava, ostaje na snazi — prema tome ostaje na snazi i neizbežnost ratova.
Da bi se uklonila neizbežnost ratova, potrebno je uništiti
imperijalizam.
3. Pitanje osnovnih ekonomskih
zakona suvremenog kapitalizma i socijaiizma
Kao što je poznato, pitanje osnovnih ekonomskih zakona kapitalizma i socijalizma stavljalo se nekoliko puta na diskusiju.
Izricala su se različita mišljenja u tom pogledu, sve do
najfantastičnijih. Doduše, večina učesnika diskusije slabo je reagovala na tu stvar, i nikakvo rešenje u tom pogledu nije bilo
zacrtano. Ipak, niko od učesnika u diskusiji nije negirao
postojanje takvih zakona.
Postoji li osnovni ekonomski zakon kapitalizma? Da, postoji.
Kakav je to zakon, u čemu se sastoje njegove karakteristične crte? Osnovni ekonomski zakon kapitalizma je takav zakon koji
određuje ne neku pojedinu stranu ili neke pojedine procese
razvoja kapitalistlčke proizvodnje, nego sve glavne strane i sve glavne procese tog razvoja — prema tome određuje biće
kapitalističke proizvodnje, njenu suštinu.
Nije li zakon vrednosti osnovni ekonomski zakon kapitalizma? Ne, nije. Zakon vrednosti je pre svega zakon robne proizvodnje.
On je postojao pre kapitalizma, a postoji i dalje, kao i robna
proizvodnja, posle rušenja kapitalizma, na primer u našoj zemlji, doduše s ograničenom sferom delovanja. Dakako, zakon
vrednosti, koji ima široku sferu delovanja u uslovima
kapitalizma, igra veliku ulogu u razvoju kapitalističke proizvodnje, ali on ne samo što ne određuje biće kapitalističke
proizvodnje i osnove kapitalističkog profita, nego čak i ne
postavlja takve probleme. Stoga on ne može biti osnovni ekonomski zakon savremenog kapitalizma.
Iz istih razloga osnovni ekonomski zakon kapitalizma ne može
biti zakon konkurencije i anarhije proizvodnje, ili zakon neravnomernog razvoja kapitalizma u različitim zemljama.
Kažu da je zakon prosečne profitne stope osnovni ekonomski
zakon savremenog kapitalizma. To nije tačno. Savremeni kapitalizam, monopolistički kapitalizam, ne može se
zadovoljavati prosečnim profitom, koji uz to ima još tendenciju
opadanja zbog povišenja organskog sastava kapitala. Savremeni monopolistički kapitalizam ne zahteva prosečni profit, nego
maksimum profita, potrebnog zato da bi ostvarivao, manje ili više regularno, proširenu reprodukciju.
Najbliži je pojmu osnovnog ekonomskog zakona kapitalizma
zakon viška vrednosti, zakon rađanja i rasta kapitalističkog profita. On stvarno predodređuje osnovne crte kapitalističke
proizvodnje. Ali zakon viška vrednosti je odviše opšti zakon, koji
ne dira u probleme najviše profitne stope, osiguravanje koje je uslov razvoja monopolističkog kapitalizma. Da bi se popunila ta
rupa, potrebno je konkretizirati zakon viška vrednosti i razviti ga
dalje u skladu s uslovima monopolističkog kapitalizma, vodeći pri tom računa da monopolistički kapitalizam ne zahteva svaki
profit, nego baš maksimalni profit. To će i biti osnovni
ekonomski zakon savremenog kapitalizma. Glavne crte i zahtevi osnovnog ekonomskog zakona savremenog
kapitalizma mogli bi se formulirati otprilike ovako: osiguravanje
maksimalnog kapitalističkog profita putem eksploatacije, upropaštavanje i osiromašenje većine stanovništva dane zemlje
putem porobljavanja i sistematskog pljačkanja naroda drugih
zemalja, naročito zaostalih zemalja, najzad putem ratova i militarizacije narodne privrede i iskorištavanih za osiguravanje
najviših profita.
Kažu da bi se prosečni profit ipak mogao smatrati potpuno dovoljnim za kapitalistički razvoj u savremenim uslovima. To
nije točno. Prosečni profit je najniža granica rentabilnosti, ispod
koje kapitalistička proizvodnja postaje nemoguća. No, bilo bi smešno misliti da glavni maheri savremenog monopolističkog
kapitalizma, zauzimajući kolonije, porobljavajući narode i
smišljajući ratove, nastoje osigurati sebi samo prosečni profit. Ne, nije prosečni profit i nije ekstraprofit, koji je u pravilu samo neko
prekoračenje prosečnog profita, nego je upravo maksimalni profit
pokretač monopolističkog kapitalizma. Upravo nužnost da se postignu maksimalni profiti gura monopolistički kapitalizam na
takve riskantne korake kao što su podjarmljivanje i sistematsko
pljačkanje kolonija i drugih zaostalih zemalja, pretvaranje niza nezavisnih zemalja u zavisne zemlje, organiziranje novih ratova,
koji su za glavne mahere suvremenog kapitalizma najbolji „biznis“ za izvlačenje maksimalnih profita i, najzad, pokušaji
zadobijanja svetske ekonomske dominacije.
Značenje osnovnog ekonomskog zakona kapitalizma sastoji se između ostalog u tome što on, određujući sve najvažnije pojave u
oblasti razvoja kapitalističkog načina proizvodnje, njegove
uspone i krize, njegove pobede i poraze, njegove dobre strane i
nedostatke — čitav proces njegovog protivrečnog razvoja,
omogućuje da se one shvate i objasne.
Evo jednog od mnogih „zapanjujućih“ primera.
Svima su poznate činjenice iz istorije i prakse kapitalizma koje pokazuju buran razvoj tehnike u kapitalizmu, kad kapitalisti
istupaju kao standardni nosioci napretka tehnike, kao
revolucionari u oblasti razvoja tehnike proizvodnje. Ali poznate su i činjenice druge vrste, koje pokazuju zaustavljanje razvoja
tehnike u kapitalizmu, kad kapitalisti istupaju kao reakcionari u
oblasti razvoja nove tehnike i neretko prelaze na ručni rad. Čime objasniti tu nepodnošljivu protivrečnost? Ona se može
objasniti samo osnovnim ekonomskim zakonom savremenog
kapitalizma, to jest nužnošću dobijanja maksimalnih profita. Kapitalizam je za novu tehniku kad mu ona obećava najveće
profite. Kapitalizam je protiv nove tehnike i za prelaz na ručni rad
kad nova tehnika više ne obećava najveće profite. Tako stoji stvar s osnovnim ekonomskim zakonom savremenog
kapitalizma.
Postoji li osnovni ekonomski zakon socijalizma? Da, postoji. U čemu se sastoje bitne crte i zahtevi tog zakona? Bitne crte i
zahtevi osnovnog ekonomskog zakona socijalizma mogli bi se
formulisati otprilike ovako: osiguravanje maksimalnog zadovoljenja stalno rastućih materijalnih i kulturnih potreba celog
društva putem neprekidnog rasta i usavršavanja socijalističke
proizvodnje na bazi najviše tehnike. Prema tome, umesto osiguravanja maksimalnih profita —
osiguravanje maksimalnog zadovoljenja materijalnih i kulturnih potreba društva; umesto razvoja proizvodnje s prekidima od
poleta prema krizi i od krize prema poletu — neprekidan rast
proizvodnje; umesto periodičkih prekida u razvoju tehnike, koje prate razaranja proizvodnih snaga društva — neprekidno
usavršavanje proizvodnje na bazi najviše tehnike.
Kažu da je osnovni ekonomski zakon socijalizma zakon planskog, proporcionalnog razvoja narodne privrede. To nije
točno. Planski razvoj narodne privrede, a prema tome i planiranje
narodne privrede koje je više ili manje veran odraz tog zakona, ne mogu sami po sebi ništa dati ako nije poznato u ime kakvog
zadatka se vrši planski razvoj narodne privrede ili ako je zadatak
nejasan. Zakon planskog razvoja narodne privrede može dati potreban efekt samo ako postoji zadatak u ime ostvarenja kojeg
se vrši planski razvoj narodne privrede. Taj zadatak ne može dati
sam zakon planskog razvoja narodne privrede. Taj zadatak je sadržan u osnovnom ekonomskom zakonu socijalizma u obliku
njegovih gore izloženih zahteva. Stoga delovanja zakona
planskog razvoja narodne privrede mogu dobiti punu širinu samo ako se oslanjaju na osnovni ekonomski zakon socijalizma.
Što se tiče planiranja narodne privrede, ono može postići
pozitivne rezultate samo ako poštuje dva uslova: a) ako pravilno odražava zahteve zakona planskog razvoja narodne privrede, b)
ako se ono u svemu prilagođava zahtevima osnovnog
ekonomskog zakona socijalizma.
Druga pitanja
1) Pitanje izvanekonomske prinude u feudalizmu Dakako, izvanekonomska prinuda igrala je u učvršćivanju
ekonomske vlasti