1.GLAVNE KOMPONENTE EKONOMSKOG SISTEMA su :

RESURSI: inputi- faktori proizvodnje, tehničko-tehnološko znanje, poduzetništvo i organizacione sposobnosti

EKONOMSKI SUBJEKTI- domaćinstva, preduzeća, država. Svaki od učesnika je uključen u neki proces donošenja odluka gdje se stvaraju različiti tipovi hijerarhijskih odnosa i različiti položaji pojedinih učesnika u njima

PROCESI- ekonomske aktivnosti koje objašnjavaju kako funkcioniše ekonomski sistem, tj. upotreba inputa i njihova transformacija u uotpute(rezultate)

EKONOMSKE INSTITUCIJE- kao ustaljen odnos između ekonomskhih subjekata, a plod su navika, običaja i propisa koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ek.ponašanja.

2.VRIJEDNOSNI SISTEMI ZA OBLIKOVANJE EKONOMSKIH SISTEMA su:

-u SISTEMU DONOŠENJA EK.ODLUKA teorijski razlikujemo: centralizovane(postojanje centralnog autoriteta koji u datom ek.sistemu donosi odluke) i decentralizovane privredne sisteme(moć donošenja odluka disperzirana je na niz nezavisnih jedinica).

-SISTEM INFORMACIJA uključuje mehanizme i kanale za prikupljanje, prenos, obradu, čuvanje i analizu ekonomskuh informacija. Do sada su praktično korištena tri osnovna signala: cijene(roba, usluga i faktora proizvodnje), podaci o fizičkim veličinama(inputi, outputi, kapaciteti) i planski zadaci.

-SISTEM MOTIVACIJA se bavi načinima kako jedan učesnik motiviše drugoga da se ponaša prema njegovim očekivanjima. Motivi i sistemi stimuliranja mijenjaju se u zavisnosti od stepena razvijenosti ek.sistema, zatim od političkih, ideoloških i ek.ciljeva ovih sistema. Tržišni sistemi poprincipu tržišne konkurencije najbolje motivišu učesnike zbog racionalne alokacije faktora proizodnje i maksimiziranja rezultata(samointeresa).

-KOORDINACIJA ODLUKA učesnika u ek.sistemima je moguća: snagom pravila i običaja tradicionalnih društava, planom tj.sistemom komandne ekonomije, tržištem tj.slobodnim sučeljavanjem ponude i tražnje vođenih „nevidljivom rukom“.

3.KOMANDNA EKONOMIJA

U komandnoj ekonomiji na pitanja šta, kako i za koga proizvoditi odgovor daje planska regulacija koju sprovodi država. Radi se o mehanizmu koji svjesno, ex ante(unaprijed) kroz instituciju planiranja donosi ove odluke ne samo o proizvodnji već i raspodjeli. Ove ekonomije se obično zasnivaju na državnom vlasništvu nad resursima, a država određuje i cijene. Ovakva ekonomska zavisnost pojedinca od dominantnog državnog vlasništva u privredi(državna preduzeća) i monopartijski politički sistem daju nedemokratska društva. Komandne ekonomije su bile prisutne u socijalističkim i fašističkim zemljama, a danas su prisutne Kubi, Sjevernoj Koreji, Libiji, donekle Kini i Vijetnamu.

4.TRŽIŠNI EKONOMSKI SISTEM

Tržišni ek.sistem vezan je za demokratska državna ustrojstva i odlikuje se time što u njemu pojedinci i privatna preduzeća samostalno donose odluke o proizvodnji i potrošnji. U ovom sistemu su ispunjene 3 pretpostavke: svaki sudionik na tržištu je motivisan sopstvenim interesom, robe(usluge) se obezbjeđuju putem robne razmjene sa drugim sudionicima, tržišni ek.sistemi funkcioniraju na osnovu sistema cijena koje vrše efikasnu alokaciju proizvodnih faktora. Cijene su objektivni tržišni signali koje odražavaju preferencije potrošača i efikasnost ulaganja preduzeća. Tržišta su mnogobrojna, ali se uvijek radi o

slobodnom susretanju ponude i tražnje, pri čemu je cijena ključni faktor razmjene. Iako danas preovlađuju tržišni sistemi u svijetu, može se govoriti o mješovitim privredama. U njima preovlađuju elementi tržišne privrede sa značajnim regulacionim okvirima(uključivanje vlade u oblikovanje funkcioniranja tržišta).

5.MODELI TRŽIŠNIH EKONOMSKIH SISTEMA

-ANGLOSAKSONSKI METOD apsolutizira ulogu tržišta i ek.sloboda kao preduslova ek.efikasnosti. Poduzetništvo je vrlo razvijeno, a mobilnost priozvodnih faktora visoka. Ovaj model proizilazi iz doktrine liberalne ekonomije. Primjena ovog modela se rapidno širi kroz procese deregulacije, privatizacije i otvorenosti nacionalnih privreda.

-MODEL SOCIJALNO TRŽIŠNE PRIVREDE (Njemačka,Francuska,Švedska...) unosi korekture u tržišni način privređivanja zato što ne vjeruje u svemoć tržišta u ime rješavanja socijalnih problema. Ovdje se princip tržišne ek.efikasnosti dovodi u sklad sa opštim ciljevima kao što si socijalna pravda, individualne slobode i zaštita čovjekove okoline.

-ISTIOČNOAZIJSKI MODEL se primjenjuje u Japanu i pojedinim zemljama j.istočne Azije, a karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom kulturom i trdaicijom. Uloga države, naročito kroz industrijsku politiku i državne fondove za istraživanje i razvoj, veća je nego u prethodna dva modela.

6.POJAM EKONOMSKE POLITIKE

Načinom i sadržajem aktiviranja države u privredama pojedinih zemalja bavi se naučna ek.disciplina pod nazivom EKONOMSKA POLITIKA. U najopštijem značenju ekonomska politika predstavlja UTICAJ DRŽAVE NA EKONOMSKU AKTIVNOST, odnosno organiziranje i usmjeravanje tokova ekonomnske aktivnosti u okviru jedne države. U NAUČNOM SMISLU ekonomska politika je složen proces koji podrazumijeva: a) ek.politika je akcija usmjerena na ostvarivanje postavljenih ciljeva koja je utemeljena na skupini teorijskih načela i praktičnih potreba ekonomije; b) ek.politika je svjesno djelovanje države i društva u ekonomskoj sferi ukupnog života; c) ek.politika je praktična djelatnost sa nizom mjera i instrumenata u reguliranju privrednog života koje provodi država; d) ek.politika je posebno podučje ekonomske nauke. U EKONOMSKOJ TEORIJI pojam ek.politike se koristi za označavanje dva sadržaja: a) aktivnost države i drugih nosilaca ek.-sistemskih i ek.-političkih odluka i mjera u cilju stvaranja odgovarajućeg društvenog ambijenta koji će omogućiti ek.stabilnost i razvoj; b) ek.disciplina koja se bavi analiziranjem stanja i formuliranjem mjera i instrumenata kojim se rješavaju određeni problemi ili dostižu postavljeni ciljevi. MAKROEKONOMSKA TEORIJA podrazumijeva naučno proučavanje i utvrđivanje zakonitosti u funkcioniranju ek.aktivnosti društva u cjelini koje treba da budu okvir za praksu. Ek.politika koristeći makroekonomska teorijska saznanja daje operativni mehanizam usmjeren na konkretnu ek.praksu. IZUČAVANJE EK.POLITIKE podrazumijeva razumijevanje procesa kojim vlada donosi odluke, odnosno obavlja javne ek.akcije i to na 3 RAZINE: 1) razina tekućih izbora-izbora ek.ciljeva 2) razina institucionalnih-konstitucionalnih izbora do kojih dolazimo kada znamo koji su ciljevi društva i kako ekonomija funkcionira pod različitim institucijama(tržište i vlada). 3) razina identifikacije društveno poželjnih ciljeva(društvena preferencija)-radi se o preferencijama različitih skupina druš.zajednice.

7. ZAŠTO JE NEOPHODNO UPLITANJE DRŽAVE U EKONOMIJU

Ek.stvarnost odstupa od modela savršene konkurencije pa dolazi do ispoljavanja nedostataka tržišta, odnosno do tržišnih grešaka. Takva nestabilnost tržišnog sistema ima niz negativnih posljedica: nestabilan tempo ek.rasta i cikličan karakter ek.razvoja, nedovoljno korištenje faktora proizvodnje, pojavu nezaposlenosti, nestabilnost cijena i pojavu inflacije. Ovo su razlozi zbog kojih je nepohodna državna intervencija. Dakle, država morati imati aktivniju ulogu u procesu uspostavljanja ravnoteže i ispravljanju nedostataka tržišta(monopola,eksternalija,javnih dobara). Da bi otklonile nedostatke tržišnog mehanizma savremene države nasuprot nevidljivoj ruci uvode vidljivu ruku države, kojom se obezbjeđuje ek.efikasnost, pravednija raspodjela, makroekonomska stabilizaciona politika i nacionalni interesi u međunarodnoj ekonomiji.

8.CILJEVI EKONOMSKE POLITIKE

Ciljevi ek.politike objektivizirano formulisana poželjna stanja za određeni vremenski period. Ciljevi ek.politike izvode se iz koncepcije razvoja. Ciljevi mogu biti: DUGOROČNI CILJEVI predstvalju etapne ciljeve ek.politike u ostvarivanju dugoročne politike razvoja (GLAVNI - povećanje proizvodnje, poboljšanje alokacije i iskorištenost faktora proizvodnje, zadovoljavanje kolektivnih potreba, ravnomjernija raspodjela bogatstva i dohotka, zaštita i stimuliranje razvoja pojedinih sektora i grana privrede, regionačni razvoj; SPOREDNI – poboljšanje lične potrošnje, povećavanje veličine i poboljšanje strukture populacije, skraćivanje radnog vremena), KRATKOROČNI CILJEVI (puna zaposlenost, stabilnost cijena, poboljšanje izvoza).

9.INSTRUMENTI EKONOMSKE POLITIKE

Instrumenti ek.politike su alati kojima državna vlada ostvaruje makroekonomske ciljeve. Njihovim izborom se može uticati na ostvarivanje nekog od makroekonomskih ciljeva a sve u cilju ubrzavanja ek.rasta, smanjivanja inflacije, smanjivanja nezaposlenosti i generiranja poželjne veličie neto izvoza. U instrumente ek.politike spadaju:

-FISKALNA POLITIKA – predstavlja skup mjera usmjerenih na primjenu javnih prihoda i javnih rashoda radi ostvarivanja ravnomjernog ek.rasta i stabilnost cijena. Fiskalna politika se sastoji od: 1) porezne politike(ubiranje prihoda,poreza i drugoh dažbina; utiče na domaću ponudu na dva načina: porezi smanjuju dohodak stanovništvu i tako ostavljaju domaćinstva sa manje raspoloživog dohotka, porezi utiču na tržišne cijene i time na poticaje i ponašanja ek.subjekata) 2) politike javnih rashoda (troškovi državne administracije, vojske i policije, škola i bolnica i sl.). Postoje 2 vrste fiskalne politike: EKSPANZIVNA FISKALNA POLITIKA ( se primjenjuje u doba ek.depresije i odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i investicije upreduzećima) i RESTRIKTIVNA FISKALNA POLITIKA (se primjenjuje u uslovima prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji pa se putem porasta poreza smanjuje potrošnja stanovništva i obim investicija preduzeća).

-MONETARNA POLITIKA – određuje količinu novca u opticaju, visinu kamatnih stopa i opseg kredita čime država utičući na kamate i investicije može osiguravati visoku stopu zaposlenosti, nisku inflaciju, platnobilansnu ravnotežu i rast GDPa. Monetarna politika sastoji se od kontrole novčane ponude od strane centralne banke, ovisno o fazi poslovnog ciklusa i to: 1) ako u privredi djeluje povišena inflacija Centralna banka primjenjuje politiku ograničavanja novčane ponude; 2) u razdoblju recesije i depresije vodi se politika povećanja agregatne ponude novca da bi se stimulirala ekonomska aktivnost.

-POLITIKA DOHODAKA – se primjenjuje u uslovima suprotstavljenog djelovanja inflacije i nezaposlenosti kakav je zastupljen u klasičnom sistemu monetarne i fiskalne politike. U ovakvim uslovima vlade

pribjegavaju dodatnim mjerama (kontroli najamnina i cijena) u širokom rasponu. Mnogi ekonomisti su smatrali da je politika dohodaka najjeftiniji način smanjivanja inflacije budući da će smanjivanje dohodaka umanjiti platežnu tražnju i time smanjiti poticaj inflacije.

-MEĐUNARODNA EK.POLITIKA – cilj je usklađivanje ek.politika zemalja kako inflacija i nezaposlenost ne bi iz jedne zemlje prelazili u drugu. Glavni instrumenti međunarodne razmjene su: 1) politike razmjene-sastoje se od protekcionističkih mjera kao što su carine i kvote koje ograničavaju ili potiču uvoz ili izvoz. 2) upravljanje tržištem deviznih tečajeva- predtsavlja cijenu domaće valute jedne zemlje izraženu u valutama drugih zemalja.

10. ODLIKE NOSIOCA EKONOMSKE POLITIKE

Nosioci ek.politike su institucije koje proiciraju poželjne i objektivizirane ek.ciljeve u jednoj državi i na bzi ek.-političke ovlasti u ostvarenju javnih interesa poduzimaju određene aktivnosto, odluke i mjere u ostvarivanju tih ciljeva. Nosioci ek.politike: -imaju mogućnost prisile, - imaju zakonsku zadaću da brinu o opštem stanju i zadovoljavanju zajedničkih potreba društva, - imaju odgovornost jer su pod pritiskom biračkog tijela. Svi nosioci ek.politike su grupišu u 4 kategorije: državna tijela, javno-pravna tijela, političke i društvene organizacije, međunarodne institucije.

11. PARLAMENT KAO NOSILAC EKONOMSKE POLITIKE

Kao najviši nivo vlasti u državi, parlament je nosilac najviših ekonomsko-sistemskih i ek.-političkih ovlaštenja važnih za funkcioniranje države. Parlament uspostavlja opšti okvit ek.politike, tako što : -usvaja zakone i druge podzakonske akte i propise kojima se reguliraju ponašanja ek.subjekata, - usvaja budžet i – usvaja ek.pollitiku za tekuću godinu. Budžet je najznačajniji akt finansijske aktivnosti države, a usvajajuću ga Parlament utvrđuje obim javnih prihoda i rashoda. Parlament usvaja ili korigujre ek.politiku koju predlaže Vlada.

12. VLADA KAO NOSILAC EKONOMSKE POLITIKE

Državna vlada preko svojih nadležnih ministarstava kreira ek.politiku u cjelini ili njene segmente (monetarno-kreditnu politiku, carinsku politiku, politiku poreza i sl.). Vlada ima sljedeće ingerencije u ek.politici: - kreira i donosi zakone, mjere i propise o ekonomskom funmcioniranju države, - mjere i propise o ekonomskom funkcioniranju države predlaže parlamentu na usvajanje, - obavezna je da sprovede sve što usvoji parlament, - vodi i unapređuje fiskalnu politiku.

13. CENTRALNA BANKA KAO NOSILAC EKONOMSKE POLITIKE

Centralan banka je glavna monetarna institucija u državi i vodi monetarnu politiku. Ona ima monopol u emisiji novčanica. Formalno- pravni položaj i zadaci centralne banke određuju se posebnim zakonima. Centralna banka uglavnom ima tri glavna sektora poslova: - reguliranje novčane mase (misija i određivanje količine novca u opticaju), - održavavanje likvidnosti u zemlji i – kreditna kontrola poslovnih banaka. Centralna banka BiH posluje u angažmanu Valutnog odbora i u odnosu na naznačeni djelokrug centralnih banaka u svijetu, ima znatno reducirane ovlasti. OSNOVNI ZADACI CENTRALNE BANKE BiH su : - odražavnje stabilnosti domaće valute, - definiranje i kontrola monetarne politike BiH, - po osnovu izdavanja domaće valute u upravljanje službenim deviznim rezervama, - deponiranje sredstava BiH i komercijalnih banaka radi ispunjenja zahtjeva za obaveznim rezervama, - emisija i tezauracija domaće valute, - koordiniranje djelatnosti agencije za bankarstvo, - ostvarivanje međunarodne saradnje.

14. PRIVREDNE KOMORE KAO INDIREKTNI NOSIOCI EKONOMSKE POLITIKE

Privredne komore su najznačajniji nosioci ek.politike u grupi javno-pravnih institucija. Danas u svijetu postoje DVA TIPA KOMORA: 1) Evrposko-kontinentalni tip – imaju javno pravni karakter, osnivaju se zakonom i imaju obavezno članstvo; 2) Anglo-američki tip – privatna inicijativa u osnivanju, iamju dobrovoljno članstvo i privatno pravni karakter. DJELOKRUG RADA KOMORE : - saradnja sa državnim organima, - organiziranje informacionog sistema i postno informiranje, - organiziranje aktivnosti na području ekonomskih odnosa s inostranstvom (posjete sajmovima u drugim zemljama i sl.), - obavljanje poslova javno pravnog karaktera, - unaprijeđivanje tehničkih i tehnoloških inovacija, normativnih standarda proizvoda, - organiziranje edukacije (znanje iz menadžmenta), - formiranje arbitraže za članove komora i pokušaj rješavanja sporova između članica, - zastupanje interesa poslodavaca pri donošenju propisa u oblasti rada.

15. POLITIČKE STRANKE KAO INDIREKTNI NOSIOCI EKONOMSKE POLITIKE

Političke stranke imaju direktan uticaj na ek.politiku kad na izborima osvoje političku vlast i pretoče svoje političke programe u tekuće ekonomske politike i tekuće programe (npr.poreska politika, socijalna politika, programi zaposlenosti). Političke stranke isto tako mogu i statusu opozicije u Parlamentu da djeluju kao korektori ekonomskih politika i mjera stranaka na vlasti, ili pak ove stranke mogu formirati „vladu u sjeni“ čime neposredno demonstriraju vlastiti ekonomski program i utiču na kreiranje ekonomske politike.

16. SINDIKATI KAO INDIREKTNI NOSILAC EKONOMSKE POLITIKE

Sindikati predstavljaju organizaciju radnika i službenika čiji je glavni cilj zaštita njihovog socijalnog i ekonomskog položaja. Značaj sindikata je posebno porastao u uslovima industrijske demokratije od kada su sindikati partneri s jeden strane poslodavcima, a s druge strane državi u kreiranju i potpisivanju kolektivnih ugovora kao značajan faktor posrednog uticaja na ekonomsku politiku.

17. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO INDIREKTNI NOSIOCI EKONOMSKE POLITIKE

Dominirajući faktor koji determinira značaj međ.organizacija je učešće pojedine nacionalne privrede u međunarodnim ek.tokovima, tako da pojedine države na jednoj strani upravljaju ovim organizacijama, dok je na drugoj strani ek.politika pojeinih država utopljena u ek.politiku regionalnih integracija. Međ.organizacije se RAZLIKUJU PO OSNOVU PREDMETA DJELATNOSTI. U PRVU GRUPU spadaju organizacije koje svojim sporazumima, konvencijama normiraju međ.ekonomske odnose, dok DRUGU GRUPU čine međ.organizacije i institucije čiji je veći dio usmjeren na operativno učežće u raznosvrsnim poslovnim aranžmanima. OPŠTE MEĐ.ORGANIZACIJE- njihov djelokrug rada se odnosi na ukupne ekonomnske odnose u svijetu bez ikakve parcelizacije ili regionalizacije, pa je članstvo u ovim organizacijema otvoreno za sve zemlje. Ovdje spadaju: Opšti sporazum o carinama i trgovini (osnovni cilj je unapređenje međ.ekonomskih odnosa u prvom redu po osnovu liberalizacije vanjske trgovine i uklanjanja svih oblika diskriminacije u međusobnoj razmjeni država članica. Najznačajniji principi su: klauzula najvećeg povlašćenja, nacionalni tretman, princip nediskriminacije, antidamping klauzula, te zaštitne mjere u slučaju pasivnog platnog bilansa), Međunarodni monetarni fond (osnovni ciljevi ove oganizacije su: ustanovljavanje međ.monetarnog sistema i razvijanje monetarne saradnje između država članica, saniranje monetarnih sistema članica, podsticanje multilateralnih odnosa u plaćanjima i proširenje međ.razmjene, ublažavanje teškoća i međ.plaćanjima po osnovu odobrenja određenih sredstava međ.plaćanja, ukidanje deviznih ograničenja i sl. Mehanizam djelovanja fonda podrazumijeva kreditnu pomoć za uravnoteženje debalansa između država članica), Međunarodna banka (osnovni zadaci odnose se na : odobravanje zajmova ili garancija na ime investicija u privredni razvoj zemalja

članica, podsticanje ulaganja privatnog inostranog kapitala u manje razvijeni zemljama, stavljanje na raspolaganje finansijskih sredstava pod povoljnim uslovima radi uticaja na pojedine segmente ek. i socijalnog razvoja članica. Posebne djelatnosti banke su: pružanje tehničke pomoći zemljama u razvoju, osnivanje instituta za razvoj, podrška u osnivanju konzorcija za kreditiranje razvoja). REGIONALNE MEĐ.ORGANIZACIJE – imaju djelokrug rada koji se odnosi na intenziviranje ek.odnosa i ukupne saradnje između određenih zemalja. Najpoznatije među njima su: Evropska unija (ciljevi se postižu uklanjanjem carinskih i drugih ograničenja, utvrđivanjem zajedničke carinske tarife u odnosu na treće zemlje, uklanjanjem prepreka za slobodno kretanje roba, kapitala i sl.), Evropsko udruženje za slobodnu trgovinu (ciljevi: jačanje ek.saradnje među članicama, smanjivanje carina i trgovinskih barijera, izbjegavanje razlika među članicama u pogledu osiguranja sirovina i sl.), Organizacija za ek.saradnju i razvoj

18. EKONOMSKA POLITIKA MERKANTILIZMA

Merkantilizam je prva zaokružena ekonomska politika bazirana na državnom intervencionizmu koji je bio određen karakterom vladajućih odnosa i ek.aktivnosti tog vremena, a zasnivala se na potrebi povećanja bogatstva izraženog u zlatu i srebru. Merkantilisti su se zalagali za sljedeće MJERE ek.politike koje su dovodile do povećanja bogatstva. PRVA GRUPA MJERA odnosila se na proizvodnju zlata i srebra u svojoj zemlji ili spoljom trgovinom što je značilo da država treba više da izvozi, a manje da uvozi kako bi se spriječilo odlivanje novca u druge države. DRUGA GRUPA MJERA regulirala je transport-pomorski saobraćaj jer su merkantilisti smatrali da se zlato i srebro mogu zaraditi i obavljanjem i naplatom prevoznih usluga. TREĆA GRUPA MJERA su nova geografska otkrića i stvaranje kolonija koje postaju izvor sirovina kao i tržišta za prodaju gotovih proizvoda.

19. EKONOMSKA POLITIKA LIBERALIZMA

Liberalizam je nastao iz interesa novog građanskog sloja za jednakošću u svim sferama života. Ta se sloboda zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom tržištu, što je odgovaralo novom, industrijskom tipu društva (posebno u Engleskoj). Liberali su smatrali da tržište djeluje perfektno i da ne postoji potreba za ekonomskom ulogom države. Prirodni poredak po liberalima određuje državi ulogu samo „noćnog čuvara“, tj.samo one ovlasti države koje se tiču odbrane zemlje, donošenje pravila za zaštitu pravde. Podrazumijevaju DVIJE VRSTE FUNKCIJA DRŽAVE: OPŠTE (zaštita privatne svojine, garancija slobode ugovaranja, pravno reguliranje opštih uslova odvijanja ek.tokova, prinudno izvršavanje svih ugovora koje zaključuju učesnici u ek.djelatnostima, obezbjeđenje stabilnosti novca), POSEBNE (javne službe, državna odbrana, javni radovi).

20.EKONOMSKA POLITIKA KEYNSIJANIZMA

Ključne stavke keynesijanske teorije i politike su: 1) u kratkom roku proizvodnju i zaposlenost dominantno determinišu faktori na strani tražnje; 2) mjere monetarne i fiskalne politike se upotrebljavaju za suzbijanje inflacije i nezaposlenosti. Mjere ekonomske politike kejnsijanizma su: 1) preraspodjela nacionalnog dohotka kojom se teži smanjenju raspona i dohocima različitih slojeva stanovništva a to se postiže mjerama progresivnog oporezivanja visokih dohodaka i različitim oblicima socijalne pomoći siromašnim i nezaposlenim osobama. 2) politika kamatnih stopa- čiju visinu određuje Centralna banka i time utiče na nivo investicione tražnje. 3) održavanje stabilnosti novca što podrazumijeva garanciju države za stabilan opšti nivo cijena i za kupovnu snagu novca. 4) aktivna budžetska politika 5) destimuliranje štednje od strane sloja rentijera koji je Keynes smatrao parazitskim slojem, a koji se sprovodi preko visokih poreza na dohotke koji se ostvaruju na osnovu kamata u svim situacijama osim u punoj zaposlenosti. 6) stimulisanje svih oblika porošnje osim u sit.pune zaposlenosti.

21.EKONOMSKA POLITIKA MONETARIZMA

Osnivač monetarizma je Milton Friedman koji je ujedno osnivač čikaške monetarne škole. Monetaristi su protivnici državne intervencije i insistiraju na stavu da je tržišna ekonomija samoregulirajuća, te da je privreda u ravnoteži. Monetraisti polaze od pertpostavke stabilnosti privrede i pune zaposlenosti. Ekonomiju terba prepustiti djelovanju tržišnih snaga, a država ne treba da se miješa u ek.procese. Monetarizam insistira na adekvatnom ponašanju fiskalnog i monetarnog sektora. U okviru fisaklnog sektora ne prihvata se deficitno finansiranje i neuravnotežen budžet jer to već znači da se država miješa u ek.aktivnost i da ometa mehanizam tržišnog usklađivanja. Ova makoroekonomska škola polazi od toga da su promjene ponude novca primarni izvor fluktuacija realnog GDPa i inflacije. Zbog toga se zalažu za stabilnu i dugoročnu monetarnu politiku i konstantnu stopu monetarnog rasta a obzirom da brz novca dovodi do inflacije a spor rast novca do recesije. Monetarizam postaje dominantan u vođenju ek.politike SAD od kraja 60-tih godina.

22. EKONOMSKA POLITIKA TEORIJE EKONOMIJE PONUDE

Teorija ekonomije ponude u centar svoje analize stavlja agregatnu tržišnu ponudu tj.proizvodnju dobara. Zagovornici ek.ponude naglašavaju potrebu podsticanja ponude čime se reguliraju privredna kretanja i postižu antiinflacioni efekti. Ek.praksa, međutim tada upoznaje stanje stagflacije tj.istovremeno postojanje i visoke inflacije i visoke nezaposlenosti. Pristalice ek.ponude smatraju da je rješenje ne treba tražiti na starni tražnje već na strani ponude. Putem povećanja ponude treba da se dostigne stanje ravnoteže. Podsticanje ponude se postiže smanjivanjem poreskih opterećanja. OSNOVNE KARAKTERISTIKE teorije ek.ponude: 1) odstupanje od kejnsijanjske politike upravljanja tražnjom; 2) stavljanje akcenata na motivaciju i efekte ponude, 3) zalaganje za smanjenje poreza. Teorija ek.ponude SE ZASNIVA na tzv.LAFEROVOJ KRIVULJI koja pokazuje odnso između poreskih stopa i poreskih prihoda. Njena ključna poruka je da niže poreske stope donose nviše poreske prihode. Prekomjerno povećavanje poreskih stopa može dovesti do opadanja ukupnih poreskih prihoda zbog destimuliranja proizvodnje. LAFEROVA KRIVULJA POKAZUJE DA: 1) porezna stops od 0% i 100% ne donose nikakve poreske prihode; 2) sa poreskom stopom od 45% prihodi su najveći. OSNOVE EK.POLITIKE EKONOMIJE PONUDE ČINE: 1) fiskalna politika, odnosno smanjenje poreza; 2) smanjenje socijalnih davanja i subvencija.

23. EKONOMSKA POLITIKA NOVE KLASIČNE MAKROEKONOMIJE

Teorija racionalnih očekivanja ili nova makroekonmija se razvila iz monetarizma tokom 70-tih i 80-tih godina 20.vijeka. Naglasak je dat očekivanjima na osnovu kojih ek.subjekti donose odluke, povejrenju ek.politici i ograničenom djelovanju stabilizacione politike. Prestavnici ove škole polaze oda racionalnih očekivanja- prepostavke da se ek.subjekti uvijek ponašaju ek.racionalno s obzirom da na osnovu tržišno dobijenih informacija formiraju svoja očekivanja, planiraju svoju ek.aktivnost i nepogriješivo anticipiraju mjere ek.politike. Racionalno poanšanje pojedinaca znači da su i njihova očekaivanja racionalna, te državna intervencija nije potrebna. Razlikuju se DVIJE VRSTE OČEKIVANJA: 1) ADAPTIVNA očekivanja se odnose na očekivanu promjenu inflacije ovisno o prethodnim iskustvima. 2) RACIONALNA očekivanja koriste sve relevantne informacije(i o prethodnim i o očekivanim promjenama). POLAZNE PREMISE teorije rac.očekivanja su: 1) sva tržišta se čiste trenutno i istovremeno, 2) tržišni učesnici se ponašaju racionalno koristeći sve raspoložive informacije u donošenju svojih odluka; 3) eventualna nestabilnost u privredi proističe iz kratkoročnih zabluda ek.subjekata koje nastaju zbog njihovog raspolaganja s ograničenim informacijama. Pristup ek.politici je specifičan jer se smatra da ek.subjekti ne reaguju mehanički na svaku promjenu u njenoj akciji budući da je za njih bitnije ono šta one znače za ponašanje

ekonomije zemlje kao i za buduće promjene. Škola je manje zaiteresirana za tekuću ek.politiku, a više za problem njenog kocepta. Kao instrumente ek.politike ova škola upotrebljava fiskalnu politiku i monetarnu politiku.

24. HISTORIJSKI USPOSTAVLJENI ODNOSI DRŽAVE I TRŽIŠTA

Odnos države i tržišta se odnosio na teoriju i aplikaciju ek.politike tako da su se do sada razvili sljedeći pristupi uključivanja države: 1) do 1914. Godine dominiraju uticaji klasične liberalne ek.politike što se temelji na uvjerenju da je tržište samo po sebi sposobno obezbijediti tržišnu ravnotežu i punu zaposlenost svih faktora proizvodnje. U ovom slučaju država ima vrlo mali uticaj na kreiranje ek.života. 2) od 1914. Do 1936. se formiraju oblici ek.politike u kojoj su naglašena pitanja mikroekonomskih problema. 3) od 1936 do 1955 se formiraju svi klasični oblici ek.politike pod uticajem Keynsa. U ovom vremenu naglašena su sljedeća pitanja: - slobodno tržište ne može osigurati punu zaposlenost; - privreda ne funkcioniše automatski pa je neophodna intervencija države; - razvijaju se instrumenti ek.politike, - teoretsko tržište se prebacuje na makroekonomiju. 4) od 1955 do 1973 u ek.politici dominira neoklaičan pristup u kome se ponovo varća vjera u tržište preko novih teorija: monetarne teorije, teorije racionalnih očeikavanja i teorije cilkusa. U ovom periodu raste kupovna moć stanovništva i brzo se šire tržišta (Zlatno doba), 5) od 1973 do 1989 ek.politiku obilježava teorija ekonomije ponude, naglo raste uloga međ.finansijskih institucija a nastupa i vrijeme tzv.Dužničke krize. 6) od 1990 do danas ek.politike insistiraju na makroekonomskoj stabilnosti. Savremene države se zanivaju na tzv. MJEŠOVITIM PRIVREDAMA u kojima preovlađuju elementi tržišne ekonomije sa regulacionim okvirima koji podrazumijevaju uključivanje države u oblikovanju funkcioniranja tržišta. Ovakve ekonomije PODRAZUMIJEVAJU: - stabilne institucije koje osiguravaju ekonomiju; - pravnu državu; - zaštitu ljudskih prava; - poštivanje i zaštitu prava manjina; - stabilnu tržišnu ekonomiju; - spremnost suočavanja sa konkurencijom.

25. RESTRIKTIVNA MONETARNA POLITIKA

Restriktivna monetarna politika ili politika „skupog novca“ se provodi u uslovima ekonomskog prosperiteta koji je potaknut monetarnim finansiranjem razvoja što dovodi do „pregrijavanja“ privrede i problema površne inflacije. Centralna banka tada ograničava novčanu ponudu preko viših kamatnih stopa. Ovom politikom se usporava rast novčane mase odnosno ponude novca ispod rasta GDPa. Stabilizacijski uticaj na privredu biće sljedeći: više kamatne stope će obeshrabriti nove investicije i djelovati na smanjenje inflacije ali i pad GDPa.

26.EKSPANZIVNA MONETARNA POLITIKA

Ekspanzivna monetarna politika ili politika jeftinog novca se sprovodi kada bilježimo pad ek.aktivnosti u zemlji. U tom slučaju, centralna banka vodi politiku povećanja ponude novca preko niske kamatne stope i time stimulira ekonomska aktivnost. Poduzetnici lakše dolaze do novca i više investiraju, što povećava GDP. Sniženje kamatnih stopa, izazvano porastom ponude novca će imati izrazite stabilizacijske učinke- stimuliraće investicije i potrošnju.

27. CILJEVI MONETARNE POLITIKE

1) osigurati privredi potrebnu količinu novca u opticaju; 2) uspostavljanje monetarne ravnoteže tj.jednakosti agregatne ponude i agregatne tražnje novca koja obezbjeđuje stabilnost opšteg nivoa

cijena; 3) stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja; 4) povećanje zaposlenosti, porast proizvodnje i realnog GNPa, uravnoteženi ekonomski rast.

28. POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA

Politika otvorenog tržišta čini najvažnije sredstvo u provođenju stabilizacijske politike u razvijenom tržišnim ekonomijama. Centralna banka provodi operacije na otvorenom tržištu kupujući i prodavajući vrijednosne papire ili devize. Prodajom državnih obveznica ili deviza centralna banka povlači novac iz opticaja i tako smanjuje agregatnu ponudu novca kako bi uklonila višak novca u opticaju i spriječila moguću inflaciju. Kupovinom vrijednosnih papira ili deviza građana, preduzeća ili poslovnih banaka, centralan banka povećava količinu novca u opticaju čime se smanjuju kamatne stope, te povećavaju investicije i likvidnost privrede.

29. POLITIKA OBAVEZNIH REZERVI

Politika obaveznih rezervi se provodi preko stope obaveznih rezervi koja predstavlja minimalnu stopu rezervi gotovine koju poslovne banke moraju držati u odnosu na depozite. Centralna banka mijenja stope obaveznih rezervi i time regulira ponudu kredita poslovnih banaka. U slučaju da privredi prijeti opasnost od inflacije, stopa obaveznih rezervi se povećava, što smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka. Povećavanje rezervi odraziće se na smanjenje bankarskih depozita po viđenju, što znači da se smanjuje novčana masa za kredite, a kamatna sropa se povećava. Poslovni sektor teže dolazi do kredita od poslovnih banaka, pa se smanjuju investicije, što će smanjiti zaposlenost, cijene i dohodak.

30. POLITIKA DISKONTNE STOPE

Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu po kojoj centralan banka pozajmljuje novčana sredstva poslovnim bankama. Kad poslovnim bankama nedostaju rezerve, ove banke mogu uzeti zajam kod centralne banke uz odgovarajuću diskontnu stopu. Ako je ta stopa na nivou tržišne kamatne stope, to daje sigurnost poslovnim bankama da plasiraju svoja sredstva sve do visine obaveznih rezervi. Ako bi centralna banka željela da smanji ponudu novca odredila bi diskontnu stopu na višem nivou od tržišne kamatne stope, što bi primoralo poslovne banke da drže dodatni iznos rezervi gotovine, što utiče na smanjenje ponude novca.

31. CENTRALNA BANKA BiH

Centralna banka BiH funkcionira na načelima valutnog odbora. U tom smislu uvedena je KM kao valuta BiH. KM je prvobitno bila vezana za njemačku marku a emitira se od juna 1998. Centralna banka BiH ne odobrava kredite bankama, privatnim osobama ili državi. Konvertibilnost KM je bila osigurana na temelju njenog potpunog pokrića njemačkom markom, pri čemu Centralna banka BiH može emitirati samo onoliko KM-ova koliko ima deviznih rezervi u DM. Sa stupanjem na scenu eura, 2002, umjesto njemačke marke pokrivenost monetarne pasive CB BiH je u eurima. CB BiH ostvaruje ciljeve kreditno- monetarne politike preko kontrole kreditnog potencijala, koju CB BiH vrši utvrđivanjem osnovne stope izdvajanja banaka iz depozitnog potencijala u korist obaveznih rezervi. CB BiH određuje i naplaćuje kaznu za svaku poslovnu banku koja ne uspije održati obavezne rezerve na minimalnom propisanom nivou, u iznosu od 5% promila dnevno ostvarenog deficita obaveznih rezervi, sve dok se taj deficit ne ispravi. CB BiH na cjelokupan iznos deviznh rezervi plaća kamatu poslovnim bankama, što ima uticaja na zadržavanje depozita poslovnih banaka u zemlji.

32. CILJEVI FISKALNE POLITIKE

1) ublažavanje makroekonomskih nestabilnosti – neutraliziranje negativnih uticaja poslovnog ciklusa; 2) poticanje ekonomskog rasta uz visoku zaposlenost i stabilne cijene.

33. EKSPANZIVNA I RESTRIKTIVNA FISKALNA POLITIKA

EKSPANZIVNA fiskalna politika se primjenjuje u doba ekonomske depresije i odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i investicije u preduzećima. Domaćinstva i preduzeća plaćaju manje poreza pa će im više preostati dohotks zs potrošnju i investicije. RESTRIKTIVNA fiskalna politika se primjenjuje u uslovima prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji, pa se putem porasta poreza smanjuje potrošnja stanovništva i obim investicija preduzeća.

34.OSTAVRIVANJE FISKALNE POLITIKE: AUTOMATSKI STABILIZATORI

Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje makroekonomske stabilnosti, bez posredovanja nosilaca ek.politike. Označeni su „automatskim“ jer djeluju trenutno i anticiklično bez posebno preduzimanih mjera od strane državnih organa. Služe kao amortizeri neočekivanih ek.promjena. NAJZNAČAJNIJI AUTOMATSKI STABILIZATORI su: - progresivno oporezivanje profita preduzeća i zarada građana; - naknade za slučaj nezaposlenosti, socijalna pomoć.

35. DISKRECIONA FISKALNA POLITIKA

Diskreciona fiskalna politika je ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse. OSNOVNE MJERE: 1) JAVNI RADOVI- kapitalno intenzivni dugotrajni projekti; izgradnja bolnica, škola i sl. 2) PROGRAMI ZAPOŠLJAVANJA U JAVNOM SEKTORU; 3) PRIVREMENE PROMJENE POREZA NA DOHOTKE- njihovim smanjivanjem preostaju već raspoloživi dohoci i spriječava se ekonomsko usporavanje i srljanje u recesiju.

36. BUDŽET I FISKALNI DEFICIT

Sredstvo kojim država iskazuje svoje planirane prihode i rashode za određeno vrijeme naziva se BUDŽET. Budžet iskazuje sve programe države koji imaju obilježja rashoda kao i porezne izvore koji čine prihodnu stranu budžeta. Aku su javni prihodi države jednaki njenim rashodima imamo BUDŽETSKU RAVNOTEŽU. ODSTUPANJA SU DVOJAKA: 1) veći javni prihodi države od javnih rahoda daju BUDŽETSKI SUFICIT; 2) veći rashodi od prihoda daju BUDŽETSKI DEFICIT. STVARNI BUDŽET predstavlja stvarne prihode i rashode države, STRUKTURNI registrira koliko bi bili prihodi, izdaci i deficiti države kada bi ekonomija poslovala na nivou potencijalne proizvodnje, a CIKLIČNI budžet je razlika između stvarnog i strukturnog budžeta. Djelovanja fiskalne politike mijenjaju i strukturalni i ciklični deficit. Razlikovanje između njih ključno je za određivanje stvarnog uticaja fiskalne politike. Veći deficit može proizilaziti iz nižih stopa oporezivanja ili novog programa zdravstvene zaštite. To bi predstavljalo veći strukturalni deficit. S duge strane, veći deficit budžeta može biti rezultat ekonomskog zaostojanja. To bi značilo povećavanje cikličnog deficita.

37. VANJSKOTRGOVINSKA POLITIKA: POJAM I CILJ

Pojam vanjska politika označava strategiju jedne države koju primjenjuje kada stupa u političke odnose sa drugim državama, dok se strategija koju jedna zemlja primjenjuje u međ.ekonomskim odnosima

naziva VANJSKOTRGOVINSKA POLITIKA. Međunarodna trgovina svoj zamah počela je da doživljava u posljednjih nekoliko decenija, a ključnu ulogu u tome imali su: razvoj telekomunikacija, tehnološki progres, vanjskotrgovinska politika. Vanjskotrgovinska politika obuhvata skup aktivnosti, instrumenata i mjera kojima država reguliše promet roba i usluga sa inostranstvom, finansijske i kapitalen transakcije kao i sve ostale aspekte međunarodnih ek.odnosa u koje stupa uključujući se u međunarodnu podjelu rada. Vanjskotrgovinska politika ima za CILJ da kroz uticaj na vanjskotrgovinsko poslovanje ostvari ekonomske ciljeve zemlje i poboljša međunarodnu konkurentnost domaćih privrednih subjekata. VANJSKOTRGOVINSKO POSLOVANJE obuhvata: vanjsku trgovinu- razmjenu roba i usluga sa inostranstvom; direktna ulaganja u inostranstvu; investicione radove.

38. INSTRUMENTI VANJSKOTRG.POLITIKE – ZAŠTITNA POLITIKA

Dio ek.politike kojom se obezbjeđuje zaštita nacionalne ekonomije od međunarodne konkurencije naziva se zaštitna politika. Instrumenti vanjskotrgovinske politike su: carine, izvozne olakšice, embargo, relativne trgovinske restrikcije. CARINA – TARIFA je taksa na uvoz. Uvođenjem carina pri uvozu neke robr poskupljuje se ta roba. Na taj način domaći proizvođači mogu držati veće cijene od onih u inostranstvu, i to veće za iznos carine RAZLIKA IZMEĐU CARINA I POREZA: - porez obuhvata sve proizvode na domaćem tržištu dok carina obuhvata samo uvozne proizvode; - carina omogućava domaćem proizvođaču veću cijenu dok porez inostranom proizvođaču umanjuje cijenu i profit. PODJELA CARINA: 1) prema pravcu robnog prometa: UVOZNE,IZVOZNE I TRANZITNE; 2) sa stanivišta ek.ciljeva: FISKALNE – koje iamju svrhu sticanja državnih prihoda; ZAŠTITNE – koje imaju protekcionistički karakter; 3) prema načinu donošenja:AUTONOMNE- koje suvereno određuje sama zemlja; KONVENCIONALNE- koje se donose na osnovu sporazuma sa drugim zemljama; 4) prema načinu obračuna:CARINA PO VRIJEDNOSTI- izražavaju se u određenom procentu od vrijednosti robe; SPECIFIČNE CARINE- izražavaju se po sistemu obračuna određenog iznosa na fizičku jedinicu mjere; SLOŽENE CARINE-izražavaju se kombinacijom kriterijuma po vrijednosti i po fizičkoj jedinici mjere. 5) po specifičnim efektima: PROHIBITIVNE- određuju se na visokom nivou i njima se praktično onemogućava uvoz robe; ANTIDAMPINŠKE- koriste se za neutralizaciju dampinga; KOMPENZACIJSKE- koriste se za neutralizaciju izvoznih subvencija i premija; RETORZIVNE- se uvode u cilju odmazde zbog prevelikih carina koje se prema domaćoj robi primjenjuju u stranoj državi; PREFERENCIJALNE- ugovorne carine koje se primjenjuju prema zemljama sa kojima imamo dobre političke i ekonomske odnose. PRELEVMAN je oblik dodatne carinske zaštite, najčešće za uvoz poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko su svjetske cijene poljoprivrednih cijena niže, određena zemlja će u cilju spriječavanja inostrane konkurencije osima carina uvesti i prelevman. SUPERPRELEVMANI predstavljaju dodatnu zaštitu iznad prelevmana. Primjenjuju se onda kada carine i prelevmani nisu dovoljni za zaštitu domaće proizvodnje. UVOZNE KVOTE prestavljaju administrativno ograničenje količine robe predviđene za izvoz. Ova količina se može zakonski regulirati a može biti i stvar dogovora između dvije zemlje. IZVOZNI POTICAJI- subvencije predstavljaju mjere stimulacije izvozaa ali mogu biti i barijere u razmjeni jer se domaćim preduzećima daju velike povlastice pa oni mogu na svjetskom tržištu prodavati po nižim cijenama. U tom slučaju cijene su niže od cijene koštanja proizvodnje.

39.VANJSKOTRGOVINSKA POLITIKA EU

Sve države članice EU na jedinstven način uređuju svoje trgovinske odnose sa državama izvan EU. U oblasti realizacije zajedničke vanjskotrgovinske politike Evropska komisija vodi pregovore sa trećim

zemljama ili regionalnim grupacijama o zaključenju trgovinskih odnosa. Po okončanju pregovora od strane Komisije nacrt sporazume se dostavlja Savjetu ministara, koji po pribavljanju mišljanja Evropskog Parlamenta usvaja nacrt sporazuma. Glavni instrument vanjskotrgovinske politike EU su carine. Carine na uvoz proizvoda u EU su se krajem 20.vijeka kretale oko 3%, s tim što su carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda u Uniju iznosile oko 8%. Tradicionalne necarinske barijere(kvantitativna ograničenja, prelevmani, antidamping mjere, javne nabavke, subvencije, sporazumi o dobrovoljnom ograničenju izvoza) predstavljaju najznačajniji segment necarinskih barijera kojima se služi EU. Antidamping mjere predstavljaju instrument zajedničke vanjskotrgovinske politike koji se najčešće koristi u EU. Ovim mjerama se štite preduzeća porijeklom iz EU od dampinga inostranih firmi. Na zahtjev nekog preduzeće iz EU organi Unije okreću antidampinšku istragu kako bi se utvrdilo da li postoji damping i koje štete prouzrokuje. Predviđena je i mogućnost primjene pravila niže carine koje podrazumijeva da organi EU mogu primjeniti antidampinšku carinu koja je niža od dampinške marže. Od subvencionisanih proizvoda drugih država EU se brani primejnom kompenzatornih mjera koje se u Uniji nazivaju antisubvencijske mjere. EU ima ima i neke specifične instrumente vanjskotrgovinske politike( npr.propisi koji se bave regulisanjem trgovinskih barijera koje su evrposkim preduzećima nametnute na trćim tržištima.

40.AGRARNA POLITIKA: POJAM I RAZLOZI INTERVENIRANJA DRŽAVE U POLJOPRIVREDNOM SEKTORU

Agrarna politika se segment ek.politike i podrazumijeva cjelokupnu aktivnost nositelja ekonomske politike prema poljoprivredi. Državna intervencija u poljoprivredi e određena, u prvom redu društveno ekonomskim i strateškim interesima i drugo, specifičnim obilježjima poljoprivrede. Ciljevi državne intervencije podrazumijevaju osiguravanja uvjeta za efikasnu, sigurnu i pouzdanu proizvodnju i dovoljnu ponudu hrane za potrošače po razumnim cijenama, uz osiguravanje zadovoljavajućeg životnog standarda poljoprivrednicima. Država će intervenirati sljiedeći tri RAZLOGA: 1) srazmjerno nizak per capita dohodak od poljoprivrednih proizvoda; 2) nestabilnost poljoprivrednih cijena i dohodaka; 3) društveno-ekonomski i strateški ciljevi.

41. NESTABILNOST POLJOPRIVREDNIH CIJENA I DOHODAKA

Nestabilnost dohodaka proizilazi iz neelastične potražnje za poljoprivrednim proizvodima. Drugi važan faktor je niska elastičnost ponude koja odražava nesposobnost ponude da se brzo prilagodi promjenama cijena, a tako i promjenama potražnje u namjeri da se stabiliziraju cijene. Nesigurnost cijena i dohotka negativno djeluje na planiranje, ulaganja i optimalno iskorištenje resursa. Stoga važnost trgovinske liberalizacije leži u činjenici da će uvesti veću cjenovnu stabilnost na svjetskom tržištu. Ta cjenovna stabilnost smanjuje rizik ulaganja u poljoprivredu. Međutim, cejnovna stabilnost ne donosi dohodovnu stabilnost proizvođačima, nego prije njegovu nestabilnost.

42. NOSIOCI AGRARNE POLITIKE

Nositelji agrarne politike su fizičke i pravne osobe koje svojom djelatnošću omogućuju i osiguravaju ostvarenje pojedinih ciljeva u oblasti poljoprivrede. Glavni nositell tog svjesnog uticaja jest država. Ona pruzima osmišljavanje ukupnosti napora neke zemlje u vođenje, usmjeravanju i reguliranju ek.procesa u

poljoprivredi. NEPOSREDNI NOSITELJI (oni koji su ustavom i drugim zakonskim propisima ovlašteni da neposrednim korištenjem sredstava agrarne politike djeluju na ostavrenje utvrđenih ciljeva-organi državne uprave, izvršni organi države, banke, institucije osiguranja, fondovi). POSREDNIM NOSITELJIMA agrarne politike smatramo brojne druge činitelje (međ.organizacije, političke stranke, privredne komore, stručna udruženja i sl.).

43. CILJEVI AGRARNE POLITIKE

Pod ciljevima agrarne politike podrazumijevamo promjena za kojima nositelj agrarne politike teži, odnosno koje želi postići u oblasti poljoprivrede. Ciljevi moraju biti društveno opravdani, realni, potpuni i međusobno usklađeni. Ciljevi agrarne politike dijele se na: OSNOVNE-su dugoročni strategijski ciljevi čije ostvarenje omogućuje postizanje željenih promjena u poljoprivredi. Oni proizilaze iz osnovnih nastojanja i težnji društva da potpunije zadovolji ukupne materijalne, kulturne i druge potrebe cjelokupnog stanovništva (npr.povećati i modernizirati poljoprivrednu proizvodnju, podići dohodak i životni standard poljoprivrednika i sl.). IZVEDENE- su kratkoročni ciljevi koja se primjenjuje u ostvarivanju dugoročnih ciljeva. Oni su konkretni kako u odnosu na svoj sadržaj tako i u odnosu na vrijeme u kojem se trebaju ostvariti.

44. SREDSTVA AGRARNE POLITIKE

Pod sredstvima agrarne politike podrazumijevamo mjere, instrumente i djelatnosti pomoću kojih nositelji agrarne politi utiču na ostvarenje postavljenih ciljeva. Po sadržaju ta se sredstva međusobno razlikuju i nose pečat društveno-ekonomskog uređenja društva koje ih koriste. Za agrarnu politiku svake zemlje karakteristična je njezina dvostruka usmjerenost: usmjerenost na razvijanje uvjeta poljoprivredne aktivnosti i usmjerenost na racionalizaciju korištenja tih uvjeta. Prema karakteru sredstva agrarne politike se DIJELE na osnovne grupe, i to: ekonomska, tehnička, organizacijska sredstva i administrativne mjere.

45. POJAM POLITKE RURALNOG RAZVOJA

Kada se govori o definiranju pojma ruralnog razvoja može se reći da postoje dva kriterija za definiranje ruralnog prostora: 1) administrativni kriterij – razlika između ruralnih i urbanih područja se bazira na teritorijalnoj podjeli prema kojo su manje adm. Jedinice ruralna područja dok su gradovi urbana područja; 2) kriteriji prema gustoći naseljenosti – pretežno ruralne regije(više od 50% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima), značajno ruralne regije(15-50% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima), pretežno urbane regije(manje od 15% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima). Ruralni razvoj je pojam koji označava istovremeno i povezanost sa različitim djelatnostima i aktivnostima na ruralnom području. Veza ruralnog razvoja i poljoprivrede je važan segment ukupnog života ruralnog područja u ekonomskom, društvenom i kulturološkom pogledu koji predstavlja najvažniju aktivnost u ruralnom prostoru. CILJEVI RURALNOG RAZVOJA: zadržati stanovništvo u ruralnim područjima, izjednačiti kvalitet života u ruralnim i urbanim područjima, omogućiti povratak stanovništva iz urbanih u ruralna područja, povećati konkurentnost proizvodnje i time stvoriti veći dohodak poljoprivrednih proizvođača.

46. POVEZANOST RURALNE POLITIKE SA REGIONALNOM POLITIKOM I SA TURIZMOM

Pitanje ruralnog razvoja poklapa se s problemima regionalnog razvoja- Budući potencijalni projekti u cilju ruralnog i regionalnog razvoja trebali bi obuhvatiti obnovu i razvoj ruralnih područja, očuvanje kulturnog blaga, podršku investicijama na poljoprivrednim gazdinstvima. Ono na što u budućnosti treba posebno

obratiti pažnju je veza ruralnog razvoja i turizma. Dominantne tradicionalne privredne grane, osim poljoprivrede u ruralnim sredinama su obrada drveta, metala, domaći proizvodi i turizam. Ostavština tradicionalnog ruralnog razvoja predstavlja bogatu osnovu za dinamičan razvoj ruralnog turizma jer su ovi krajevi sačuvali svoj okoliš i brojna druga trdicijska obilježja( arhitektura, tradicionalni zanati i sl.). Ruralni turizam je spektar aktivnosti, usluga i dodatnih sadržaja koje organizira ruralno stanovništvo na porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima u cilju privlačenja turista u vlastito područje te stavranje dodatnog prihoda. Ruralni turizam uključuje posjetu prirodi i parkovima prirode te ostaloj baštini u ruralnom prostoru. Uz nepostojanje strategije i adekvatne podrške ovakvom tipu ruralnog razvoja, među objektivne prepreke mogu se ubrojiti i sljedeće: manjak saobraćajne infrastrukture, manjak turističke infrastrukture, manjak finansijske podrške za obnovu i popravak povijesnih lokaliteta i sl. Politika ruralnog razvoja zahijeva uspostavljanje koherentnog i održivog okvira za budućnost ruralnog područja. Da bi ubuduće politika ruralnog razvoja bila uspješna, strategije ruralnog razvoja trebaju biti zasnovane na multifunkcionalnom i integralnom pristupu. Cilj je da se omogući ljudima u ruralnim područjima da upravljaju svojim sopstvenim metodama i rješenjima.