Druga zapovijed

Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11).

Rečeno je starima: „Ne zaklinji se krivo. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako!” (Mt 5,33-34)

Sveti se ime tvoje! (Mt 6,9b; Lk 11,2b)

Druga zapovijed propisuje da se ime Gospodnje štuje.

Između svih riječi u Objavi ima jedna, jedinstvena, a to je objava Božjeg imena, koje Bog objavljuje onima koji u njega vjeruju; On im se objavljuje u svom osobnom otajstvu

Dar imena ide u red povjerenja i intimnosti. Zato ga čovjek ne smije zlorabiti. Neće ga uzimati u svoj govor osim da ga hvali, blagoslivlje i slavi.

Vjernik mora svjedočiti za ime Gospodnje ispovijedajući svoju vjeru bez popuštanju strahu.

Druga zapovijed zabranjuje zloupotrebu imena Božjeg, tj. svako neprimjereno služenje imenom Božjim, Isusa Krista, Djevice Marije i svih svetaca.

Obećanja – u ime Božje data drugima, zalažu Božju čast, vjernost, istinitost i ugled. I zbog pravednosti treba ih održati. Biti nevjeran tim obećanjima znači zlorabiti ime Božje i, na neki način, učiniti Boga lažljivim.

Psovka (hula) – Psovati znači protiv Boga – u nutrini ili izvanjski – izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje. Zabrana se psovke proteže na riječi protiv Crkve Kristove, svetaca i svetih stvari.

Bogohulno je također prizivati Božje ime da se prikriju zločinačka djela, da se primoraju narodi na ropstvo, da se nekoga muči ili pogubi.

Kletve – u koje se ubacuje ime Božje bez nakane psovati, manjak je poštovanja prema Gospodinu.

Druga zapovijed zabranjuje također magijsku uporabu Božjeg imena.

Druga zapovijed zabranjuje krivu zakletvu.

Zakleti se ili prisezati znači uzeti Boga za svjedoka onome što se tvrdi. Znači sazvati Istinitog Boga kao jamstvo vlastite istinitosti.

Krivokletnik – je onaj koji pod prisegom obećava nešto, a nema nakane to ispuniti, ili koji, nakon što je pod prisegom nešto obećao, to ne ispuni.

Obvezati se pak prisegom da će se učiniti zlo djelo, suprotno je svetosti Božjeg imena.

Svetost Božjeg imena traži da se na nj ne prizivamo zbog sitnih stvari.

Sakrament krsta dijeli se „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). U krštenju ime Gospodnje čovjeka posvećuje i kršćanin u Crkvi prima vlastito ime.

„Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju” (Zakonik kanonskog prava, kan. 855.)

Kršćanin započinje svoj dan, svoje molitve, svoj posao znakom križa, „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.”

Krštenik posvećuje dan slavi Božjoj zazivajući milost Spasiteljevu, koja mu omogućava da kao sin Očev djeluje u Duhu Svetom. Znak križa jača nas u napastima i u poteškoćama.

Bog zove svakoga njegovim imenom. Ime je svakog čovjeka sveto. Ime je ikona osobe. Zahtijeva poštovanje, kao znamen dostojanstva onoga koji ga nosi.

Primljeno ime je vječno. Taj tajanstven i jedinstven biljeg svake osobe označene Božjim imenom, zasjat će u kraljevstvu punim svjetlom.

„Pobjedniku ću dati... Bijel kamen, a na kamenu napisano ime njegovo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima” (Otk 2,17).

„I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova” (Otk 14,1)

www.vjeraidjela.com