________________________________________________________________

UGOVORI ROBNOG PROMETA

NOVI SAD, JUL 2008. ________________________________________________________________

OPTI DIOPOSEBNOSTI UGOVORA U ROBNOM PROMETU

Te posebnosti danas se pravdaju razlikama koje odlikuju trgovinski promet od obinog graansko pravnog prometa dobara. Tako u trgovinskom prometu ugovori se sklapaju u velikom broju ( masovno ), dok se obino graansko pravni ugovori sklapaju usamljeno. Trgovaki poslovi se vre profesionalno u vidu zanimanja, njihovo sklapanje ini redovan krug poslovanja privrednog drutva, dok se graansko pravni ugovori zakljuuju od sluaja, do sluaja, prema potrebi. Tako moemo razlikovati sledee posebnosti ugovora robnog prometa: 1) Prije svega, poslovi robnog prometa karakteriu se po svom subjektu i svom objektu. U vezi sa pitanjem subjekta, u naem privrednom pravu kao poslovi robnog prometa smatraju se samo oni, koji su sklopljeni izmeu privrednih drutava. Meutim, posao se smatra trgovakim i kada je samo jedna strana trgovac ( jednostrani trgovaki poslovi ). to se tie objekta poslova robnog prometa, njihov predmet su roba i usluge u obavljanju robnog prometa, tzv. trgovinske usluge ( posredovanje, otpremanje, prevoz, uskladitenje itd. ). 2) Specifinost ugovora u robnom prometu se ogleda i u pogledu zakljuivanja ugovora. Tako, brzina izvrenja brojnih trgovakih operacija zahtjeva da stranka koja se obraa sa ponudom za zakljuenje ugovora unaprijed fiksira svoje uslove, a drugoj strani ostaje na volji da ih primi ili ne. Otuda su ovdje razvijeni tzv. ugovori po pristupanju ili adhezioni ( formularni ) ugovori, kao i tipski ugovori. Posebno, u pogledu zakljuenja ugovora u robnom prometu uslijed masovne i brze cirkulacije postoji tenja da se reduciraju formalnosti. Formalizam bi ovdje kodio usporavajui potrebnu brzinu koju zahtjeva robni promet, a formalizam graanskog prava u svoje vrijeme bio je upravo jedan vaan razlog za odvajanje trgovakog prava od graanskog. Ova neformalnost prodrla je danas i u graansko pravo gdje su takoe po pravilu ugovori neformalni, i po ovoj crti privredni ugovori danas se ne razlikuju mnogo od graansko pravnih. Meutim, obratno, u novije vrijeme primjeuje se porast formalizma u trgovinskom prometu, tako da se govori i o ''renesansi formalizma'' i istie da je danas trgovinsko pravo vie formalistiko nego graansko. 3) Posebne karakteristike postoje i kod prenosa stvari i prava u privrednom prometu. Tako, predaja stvari kod prenosa svojine vrlo esto se vri simbolinom predajom stvari npr. predajom skladinice, konosmana. Zatim, kod prenosa prava, prenos se ponekad vri indosamentom, kao kod mjenice. Dalje, uslijed potrebe sigurnosti u prometu ogranieno je dejstvo svojinske ( reivindikacione ) tube. Zakon zatiuje savjesna lica ( a pretpostavka je da su savjesna ), koja su kupila robu od trgovca ili zanatlije, i u sluaju da su je kupila i od nevlasnika. 4) Odgovornost u privrednom prometu je pojaana u odnosu na odgovornost po graanskom pravu. To zahtjeva sigurnost prometa uslijed masovnog karaktera operacija i uslijed rizika koje privredni poslovi sobom nose. Trgovina i privredni promet uopte poivaju dobrim dijelom na povjerenju i kreditu, pri emu se radi o kreditiranju velikih vrijednosti i zato je ovdje stroije postupanje prema duniku. Ova pootrena odgovornost ispoljava se u vie pravaca. U privrednom prometu trai se vea panja nego u graansko pravnom prometu. Dok se tamo mora pokazati panja ''dobrog domaina'', ovdje se mora pokazati panja ''dobrog privrednika'' i panja ''dobrog strunjaka'', koja je vea od panje u graansko pravnom prometu, jer se ovdje radi o strunjacima, o privrednicima, koji su kao takvi duni postupati i u svojim poslovima. U sluaju postojanja vie dunika po jednoj obavezi solidarna odgovornost se ovdje za razliku od graanskog prava pretpostavlja, zatim, jemstvo povlai solidarnost, povjerilac ovdje ima ponekad pravo zakonske zaloge, teta se ponekad lake dokazuje itd.

2

5) Zbog osobina robnog prometa i u cilju da se odnosi to prije raiste, zastarjelost je u privrednom prometu po pravilu kraa nego u graansko pravnom, a pored toga i ostali rokovi za ouvanje prava, npr. rokovi za prigovore, reklamacije, su takoe vrlo kratki. 6) Pored optih naela koja vladaju u prometu, kao to su naelo savjesnosti i potenja, zabrane zloupotrebe prava, naelo jednake vrijednosti davanja, na Zakon o obligacionim odnosima postavlja izvjesna naela koja se uglavnom tiu privrednih drutava, kao to su: naelo saradnje u obligacionim odnosima; naelo postupanja u skladu sa jedinstvom srpskog trita i utvrenom ekonomskom politikom; zabrana stvaranja i iskoriavanja monopolskog poloaja; postupanje u skladu sa poslovnim obiajima.

NAELA I PRAVILA O ZAKLJUIVANJU UGOVORA U ROBNOM PROMETU

Osnovno naelo za zakljuivanje ugovora u prometu, bilo graansko pravnom ili privredno pravnom, je naelo slobode ugovaranja, koje se obino naziva i naelom autonomijom volje, a koje uesnicima u prometu daje slobodu da li e i s kim e sklopiti ugovor, kao i slobodu u pogledu odreivanja elemenata ugovora, iz ega proizilazi da su propisi o zakljuivanju ugovora po pravilu dispozitivne prirode. Ipak, to naelo trpi izvjesna ogranienja i svaki pravni sistem odreuje granice dokle se sloboda ugovaranja moe prostirati. Sloboda ugovaranja mora biti u skladu sa drutvenim poretkom i Zakon o obligacionim odnosima predvia da uesnici u prometu slobodno ureuju obligacione odnose, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obiaja. Isto tako, strane u obligacionim odnosima dune su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim obiajima. Pravno lice moe zakljuiti ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti, inae ugovor nema pravno dejstvo, to takoe predstavlja ogranienje slobode ugovaranja. Ovdje se polazi od toga da pravna lica imaju ogranienu pravnu sposobnost, da mogu biti nosioci samo onih prava i obaveza, koja proizilaze iz djelatnosti za koju se pravno lice registrovalo. Kada je statutom ili drugim optim aktom pravnog lica odreeno i u odgovarajui registar upisano da njegov zastupnik moe zakljuiti ugovor samo uz saglasnost nekog organa, onda ugovor nije zakljuen ako saglasnost nije data. Zakon o obligacionim odnosima u izvjesnim sluajevima predvia i obavezno zakljuenje ugovora, tako da lice koje je po ovom zakonu obavezno da zakljui neki ugovor duno je da naknadi tetu, ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zakljui taj ugovor. to se tie ostalih naela i pravila za zakljuivanje ugovora u robnom prometu treba rei da i ovdje vae opta pravila obligacionog prava o zakljuivanju ugovora, npr. o tome koji su opti uslovi za zakljuenje ugovora saglasnost volje stranaka, predmet ugovora, pravni osnov ugovora, pravila u pogledu bitnih elemenata, pitanja forme itd. Naravno, ukoliko postoje neka specifina pravila za odreeni posao, ona dolaze u obzir prije pravila opteg dijela.

PONUDA ZA ZAKLJUIVANJE UGOVORA

Ponuda je prijedlog za zakljuenje ugovora, i to po pravilu one strane koja je uzela inicijativu za zakljuenje ugovora, i ta izjava volje mora da sadri bitne sastojke za zakljuenje predloenog ugovora, da bude ozbiljna i da bude uinjena u namjeri da se ugovor zakljui. 3

Po Zakonu o obligacionim odnosima, prijedlog ( poziv ) za zakljuenje ugovora koji sadri bitne sastojke ugovora smatra se kao ponuda ak i kada je uinjen neodreenom broju lica, ukoliko drukije ne proizilazi iz okolnosti sluaja ili obiaja. Zakon to naziva optom ponudom. Ponuda mora biti prijedlog uinjen direktno u cilju zakljuenja ugovora. Pregovori koji prijethode zakljuenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana moe prekinuti kad god hoe. Ipak, prema Zakonu strana koja je vodila pregovore bez namjere da zakljui ugovor odgovara za tetu nastalu voenjem pregovora. Takoe, odgovara za tetu i strana koja je vodila pregovore u namjeri da zakljui ugovor, pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje tetu. Ove odredbe proistiu iz naela savjesnosti i potenja i naela zabrane zloupotrebe prava. U vezi sa pitanjem ta sve predstavlja ponudu potrebno je istai i pitanje znaenja izvjesnih drugih radnji, uobiajenih u privrednom prometu. Tako, po Zakonu o obligacionim odnosima izlaganje robe sa oznaenjem cijene smatra se kao ponuda, ukoliko iz okolnosti sluaja ili obiaja ne proizilazi neto drugo. Meutim, slanje cjenovnika, tarifa, prospekata, kataloga, oglaavanja u novinama, preko radija, televizije i sl. po Zakonu se ne smatra ponudom, nego samo kao poziv da se uini ponuda pod objavljenim uslovima. Da bi ponuda obavezivala ponudioca potrebno je da je uinjena od strane ovlaenog lica ( bilo zakonskog zastupnika privrednog drutva, bilo opunomoenog lica ). Kad je ve uinjena ponuda, vano je pitanje dokle je ponudilac vezan svojom ponudom. Ovdje treba razlikovati dvije situacije: 1) ponudilac je odredio rok za prihvatanje ponude vezan je ponudom do isteka tog roka ( rok se shvata tako da do njegovog isteka ponudiocu treba da stigne odgovor, nije dovoljno da ga je ponueni u tom roku poslao ) i 2) ponudilac nije odredio rok za odgovor treba praviti razliku da li se ugovaranje vri izmeu prisutnih ili odsutnih stranaka. Smatra se da se ugovor zakljuuje izmeu prisutnih stranaka kada stranke neposredno pregovaraju, bilo lino, bilo putem ovlaenog punomonika. Takoe se smatra da su stranke prisutne kada ugovor sklapaju preko telefona ili teleprintera ili neposrednom radio vezom. Zakljuivanje ugovora izmeu odsutnih stranaka imamo onda kada stranke pregovaraju vre ponudu i odgovor na ponudu putem prepiske. Kod ugovaranja izmeu prisutnih stranaka ponuena strana mora se bez odlaganja izjasniti. Ako ponueni ne prihvati ponudu odmah ponudilac nije vie vezan ponudom. To ne vai ako iz okolnosti proizilazi da ponuenom pripada izvjestan rok za razmiljanje. Kod ugovaranja izmeu odsutnih stranaka, ponudilac je u prvom sluaju, tj. kad nije dao rok prema Zakonu o obligacionim odnosima vezan ponudom za vrijeme koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponuenome, da je ovaj razmotri, o njoj odlui i da odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu. To je dakle, vrijeme koje je pod normalnim uslovima, s obzirom na objektivne okolnosti, potrebno da ponuda stigne ponuenome i da blagovremena izjava o prihvatanju stigne ponudiocu. Pored toga u taj rok treba uraunati i izvjesno kratko vrijeme koje je nuno da bi se ispitala ponuda i donijela odluka o njenom prihvatanju. Rok inae poinje tei od dana predaje ponude na poti. Izjava o prihvatanju koja stigne po isteku roka za koji je ponudilac vezan ponudom, bilo da je on taj rok odredio ili nije, ne vee ponudioca i Zakon o obligacionim odnosima predvia da se ona smatra kao nova ponuda od strane ponuenog prvobitnom ponudiocu. Ako je ponuena strana poslala odgovor o prihvatanju blagovremeno, ali ga je ponudilac primio sa zakanjenjem, tj. poslije proteka roka ( zbog zakasnjele veze, smetnje u poti itd ), Zakon o obligacionim odnosima smatra da je ugovor zakljuen ako je ponudilac znao ili je mogao znati da je izjava poslata blagovremeno. Ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njenog prihvatanja, izuzev ako suprotno proizilazi iz namjere stranaka, obiaja i prirode posla. Ponuda ugovora za ije zakljuenje zakon zahtjeva posebnu formu obavezuje ponudioca samo ako je uinjena u toj formi. Ponuda se moe opozvati, ali samo ako izjava o opozivanju stigne ponuenome prije ponude ili u isto vrijeme kad i ponuda. To se obino ini brim sredstvom nego to je uinjena ponuda, npr. ponuda je uinjena pismom, a opoziv telegramom ili telefonom. Kad ponueno lice primi 4

ponudu, ponudilac je vie ne moe opozvati. Stoga se pitanje opozivanja ponude ne postavlja kod ugovaranja izmeu prisutnih lica

PRIHVAT PONUDE

Prihvat ponude ili izjava o prihvatanju ponude je saglasnost na zakljuenje ugovora, koju je izrazila ponuena strana. Prihvatanjem ponude izraena je saglasnost volja obje strane na zakljuenje ugovora i time je ugovor zakljuen. Ponuda mora da sadri bitne sastojke ugovora i za zakljuenje ugovora je dovoljno da se stranke saglase o bitnim sastojcima ugovora. Izjava o prihvatanju ponude mora u svemu biti saglasna sa ponudom, tj. treba da se podudara sa ponudom u svim takama i treba da je bezuslovna. Inae, kada izjava o prihvatanju ponude nije u svemu saglasna sa ponudom, tj. sadri neke modifikacije ili ogranienja, to se po Zakonu o obligacionim odnosima smatra kao da je ponuda odbijena i da je ujedno uinjena nova ponuda od strane ponuenog prvobitnom ponudiocu. Moe se desiti da ponudilac uini istovremeno vie ponuda. U tom sluaju ponueni moe prihvatiti i samo neku od tih ponuda, ukoliko iz ponude ne proistie to drugo. Volja o prihvatu se moe izjaviti: rijeima, uobiajenim znacima ili drugim oponaanjem iz koga se sa sigurnou moe zakljuiti o njenom postojanju. U tom smislu Zakon o obligacionim odnosima predvia da je ponuda prihvaena i kad ponueni poalje stvar ili plati cijenu, kao i kad uini neku drugu radnju koja se na osnovu ponude, prakse izmeu zainteresovanih strana ili obiaja moe smatrati kao izjava o prihvatanju. I ovdje vai pravilo da utanje nije znak pristajanja, odnosno u ovom sluaju ne znai da je utanje ponuenog prihvatanje ponude. Meutim, u materiji ugovora u robnom prometu nalaze se i vani izuzeci od ovog pravila. Tako, prema Zakonu o obligacionim odnosima, kad ponueni stoji u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu odreene robe smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Isto tako, lice koje se ponudilo drugome da mu izvrava naloge za obavljanje odreenih poslova, ili kad izvrenje takvih naloga spada u njegovu poslovnu djelatnost, duno je da izvri dobijeni nalog ako ga nije odmah odbilo. Navedeni izuzeci proizilaze iz naela savjesnosti i potenja i iz principa urednih odnosa izmeu privrednih drutava. Izjava o prihvatanju mora se uiniti na vrijeme, tako da ponudiocu stigne do isteka roka do kojeg je on vezan ponudom. Izjava o prihvatanju uinjena sa zadocnjenjem smatra se kao nova ponuda od strane ponuenog prvobitnom ponudiocu.

ZAKONSKA OBAVEZA ZAKLJUENJA UGOVORA I PREDUGOVORA

Osnovno naelo za zakljuivanje ugovora je naelo slobode ugovaranja. Meutim, u izvjesnim sluajevima propisi obavezuju izvjesno lice, odnosno preduzee da zakljui ugovor. To se redovno ini radi obezbjeenja zadovoljavanja dnevnih potreba graana. Takva obaveza postoji npr. za maloprodajne radnje, za pote, za eljeznice, za preduzea koja vre komunalne usluge, za osiguravajua drutva itd. U samom Zakonu o obligacionim odnosima je predviena obaveza prevozioca koji obavlja prevoz na odreenoj liniji da primi na prevoz svako lice i svaku stvar koji ispunjavaju odreene uslove, tj. da zakljui ugovor o prevozu. U vezi sa obavezom zakljuenja ugovora Zakon predvia da je lice koje je po zakonu obavezno da zakljui neki ugovor, duno da naknadi tetu, ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zakljui taj ugovor. 5

Obaveza zakljuenja ugovora moe da proistekne i iz sporazuma stranaka. Iz pregovora moe da nastane obaveza zakljuenja ugovora. To je sluaj tzv. predugovora, tj. ugovora kojim se preuzima obaveza da se docnije zakljui drugi, glavni ugovor. Iz predugovora ne nastaje obaveza izvrenja neke radnje, nego samo obaveza zakljuenja ugovora, iz koga e proizai obaveza na izvrenje odreene radnje. Zakon predvia da predugovor obavezuje ako sadri bitne sastojke glavnog ugovora. Zakon takoe predvia da propisi o formi glavnog ugovora vae i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovanosti glavnog ugovora. U sluaju da jedna strana odbije zakljuenje glavnog ugovora, druga strana se moe obratiti sudu, koji e naloiti strani koja odbija zakljuenje da pristupi zakljuenju glavnog ugovora u roku koji sud odredi. Zakon predvia da se zakljuenje glavnog ugovora moe zahtjevati u roku od est mjeseci od isteka roka predvienog za njegovo zakljuenje, a ako taj rok nije predvien onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima trebalo da bude zakljuen. Zakon predvia da predugovor ne obavezuje, u sluaju kad su se okolnosti od njegovog zakljuenja toliko izmjenile da ne bi bio ni zakljuen da su takve okolnosti postojale u vrijeme zakljuenja.

VRIJEME I MJESTO ZAKLJUENJA UGOVORA

Vrijeme zakljuenja ugovoraZakon o obligacionim odnosima predvia da je ugovor zakljuen onog asa kada ponudilac primi izjavu ponuenog da prihvata ponudu. Ovom formulacijom treba da je obuhvaeno pitanje vremena zakljuenja ugovora izmeu odsutnih stranaka, poto je ugovor izmeu prisutnih stranaka zakljuen u trenutku kad ponueni izjavi da prihvata ponudu. U obligacionom pravu postoji vie razliitih sistema, odnosno teorija o tome kada se ugovor smatra zakljuenim: 1) teorija izjave ugovor je zakljuen u momentu odaslanja prihvata; 2) teorija prijema ugovor je zakljuen u momentu kad je ponudilac primio odgovor o prihvatu i 3) teorija saznanja ugovor je zakljuen kad je druga strana ponudilac upoznala sadraj prihvata. Kao to vidimo, u naem pravnom sistemu je prihvaena teorija prijema. Prema ovom shvatanju nije potrebno i da je ponudilac upoznao sadrinu primljenog odgovora o prihvatanju. Zakon o obligacionim odnosima se jo bavi i pitanjem trenutka zakljuenja ugovora u sluajevima prihvatanja ponude utanjem ugovor je zakljuen u trenutku kad je ponuda ili nalog stigao ponuenome. To je u stvari izuzetak od teorije prijema, ugovor se smatra zakljuenim ve u momentu stizanja ponude, odnosno naloga ponuenome licu. Razumije se, s obzirom na dispozitivnu prirodu ovih propisa da stranke mogu pitanje vremena zakljuenja i drukije rijeiti i vrijeme zakljuenja vezati za neki drugi momenat, pod uslovom da se time ne vrijeaju prava treih savjesnih lica i neki eventualni prinudni propisi.

Mjesto zakljuenja ugovoraPrema Zakonu o obligacionim odnosima smatra se da je ugovor zakljuen u mjestu u kome je ponudilac imao sjedite, odnosno prebivalite u trenutku kad je uinio ponudu. Poto ponudilac redovno prima izjave o prihvatanju u svom sjeditu to je ono i uzeto kao mjesto zakljuenja ugovora. Stranke mogu, kao i u pogledu vremena zakljuenja, da kao mjesto zakljuenja ugovora oznae ne stvarno mjesto zakljuenja, ve neko drugo mjesto, ukoliko se time ne bi vrijeali eventualni prinudni propisi ili prava treih savjesnih lica. 6

OBLIK ( FORMA ) ZAKLJUENJA UGOVORA

Ugovori su u naelu neformalni, izuzetno sam Zakon o obligacionim odnosima trai pismenu formu za pojedine ugovore, npr. za ugovor o osiguranju, ugovor o graenju, trgovinskom zastupanju itd. Van takvih sluajeva predvienih zakonom, stranke su slobodne u izboru forme ugovora, te je prema tome dovoljan i usmeni sporazum o bitnim takama ugovora, bez obzira na njegovu vrijednost. Ako zakon zahtjeva da ugovor bude zakljuen u odreenoj formi, onda ta forma vai i za sve docnije izmjene ili dopune ugovora. Ipak, prema Zakonu o obligacionim odnosima punovane su docnije usmene dopune o pojedinim takama o kojima u formalnom ugovoru nije nita reeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana, kao i docnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana. Zakon doputa da formalni ugovori mogu biti raskinuti neformalnim sporazumom, izuzev ako je za odreeni sluaj zakonom predvieno to drugo, ili ako cilj zbog koga je propisana forma za zakljuenje ugovora zahtjeva da raskidanje ugovora bude obavljeno u istoj formi. Same stranke mogu usloviti punovanost ugovora njegovim zakljuenjem u odreenoj formi, po pravilu pismenoj, a moe biti predvieno i da se npr. potpisi strana ovjeravaju. Ako je propisana forma ugovora, pa ugovor nije zakljuen u toj formi, on prema Zakonu nema pravno dejstvo. Ako je forma ugovorena od stranaka, onda ugovor koji nije zakljuen u toj formi nema pravno dejstvo samo ako su stranke punovanost ugovora uslovile tom posebnom formom. Meutim, iako se zahtjeva potovanje forme, Zakon predvia da se smatra punovanim i ugovor, koji nije zakljuen u pismenoj formi koja se zahtjeva, ako su ugovorne strane izvrile u cjelini ili u pretenom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana oigledno ne proizlazi to drugo. Zakon o obligacionim odnosima bavi se i pitanjem sastavljanja isprave, kad je za zakljuenje ugovora potrebno sainiti pismenu ispravu. Zakon predvia da je ugovor zakljuen kad ispravu potpiu sva lica koja se njime obavezuju. Inae, i u naem robnom prometu postoji tendencija da se ostavlja pismeni trag o zakljuenim poslovima i tamo gdje nije propisana ili ugovorena forma. Ovo izdavanje pismene potvrde o zakljuenom pravnom poslu se praktikuje radi lakeg dokazivanja postojanja ugovora u sluaju eventualnog spora.

NAROITE VRSTE ZAKLJUENJA UGOVORA

Zakljuenje ugovora preko telefona, putem telegrama, teleprintera i neposrednom radio vezomJedna od karakteristika ugovora u privrednom prometu je da se oni zakljuuju brzo. U tu svrhu koriste se i sredstva veze, koja omoguuju tu brzinu: telefon, telegram, teleprinter, internet, neposredna radio veza. Zakon o obligacionim odnosima predvia da se ponuda uinjena telefonom, teleprinterom ili neposrednom radio vezom smatra kao ponuda prisutnom licu. U pogledu zakljuivanja preko telefona smatra se da su ponuda i prihvat ponude preko telefona uinjeni izmeu prisutnih lica, ako su stranke ili lica, koja su oni ovlastili, bili lino u telefonskoj vezi. Zakljuivanje ugovora putem telegrama reguliu Opte uzanse za promet robe tako to predviaju korienje analognih pravila o zakljuenju ugovora izmeu odsutnih lica. U pogledu zakljuivanja ugovora preko teleprintera Opte uzanse predviaju da se smatra da su ponuda i izjava o prihvatanju ponude preko teleprintera uinjene izmeu prisutnih lica, ako su stranke ili od njih ovlaena lica bila lino u teleprinterskoj vezi, dakle, isto kao kod zakljuivanja ugovora preko telofona. 7

Zakljuivanje ugovora po pristupu ( adhezijom )U privrednom prometu je zbog brzine prometa, jednolinosti ugovora itd. uobiajeno zakljuivanje ugovora i na taj nain da se od strane ponudioca ve unaprijed fiksiraju uslovi ugovora, koje druga strana moe samo da primi ili odbije, pregovori izmeu stranaka su dakle iskljueni. Tu je najvanija grupa tzv. ugovora po pristupanju ili adhezionih ili formularnih ugovora, kod kojih po pravilu ponudilac odreuje sve uslove ugovora, izuzev, razumije se onih sastojaka o kojima se po prirodi stvari mora postii saglasnost, npr. koliine odnosne robe. Opti uslovi poslovanja su pravila pod kojima privredna drutva ( redovno transportna preduzea, osiguravajua drutva i sl. ) vre svoje usluge, odnosno isporuuju robu. Oni redovno sadre meusobna prava i obaveze ponudioca i druge stranke u sluaju zakljuenja ugovora. Zakon o obligacionim odnosima propisuje da se opti uslovi poslovanja moraju objaviti na uobiajen nain. Da bi opti uslovi inili sadrinu ugovora i obavezali stranku koja ''pristupa'' potrebno je prema Zakonu da su joj bili poznati ili morali biti poznati u asu zakljuenja ugovora.

Zakljuivanje ugovora preko zastupnika i punomonikaUgovor u ime privrednog drutva mogu punovano zakljuivati samo ovlaena lica. Pitanje ko su ovlaena lica regulisano je Zakonom o privrednim drutvima, statutom i osnivakim aktima ovih lica. Zakon o obligacionim odnosima sadri odredbu o saglasnosti za zakljuenje ugovora u sluaju zastupanja. Kad je statutom ili drugim optim aktom privrednog drutva odreeno i u odgovarajui registar upisano da njegov zastupnik moe zakljuiti odreeni ugovor samo uz saglasnost nekog organa, ta saglasnost se moe dati prijethodno, istovremeno ili naknadno. Zakon o obligacionim odnosima u naelu predvia da ugovor koji zakljui zastupnik obavezuje zastupanog samo ako se zastupnik kretao u granicama ovlaenja. Kada zastupnik prekorai ovlaenje zastupani je u obavezi samo ako odobri prekoraenje. U sluaju kad druga strana nije znala, niti je morala znati za prekoraenje ovlaenja ona moe odmah po saznanju za prekoraenje, ne ekajui da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra vezanim tim ugovorom. Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za tetu koju je pretrpjela druga strana, ako je ona bila savjesna, tj. nije znala niti je morala znati za prekoraenje ovlaenja. Pored zakljuivanja ugovora preko zakonskih zastupnika, privredno drutvo moe zakljuivati ugovore i preko ugovornih punomonika. Punomonik moe preduzimati samo one pravne poslove za ije je preduzimanje ovlaen. Punomonik kome je dato opte punomoje moe preduzimati samo poslove koji dolaze u redovno poslovanje, a posao van toga samo ako je posebno ovlaen. Zakon predvia da punomonik ne moe bez posebnog ovlaenja preuzeti mjeninu obavezu, zakljuiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o arbitrai, kao ni odrei se nekog prava bez naknade. U trgovakoj praksi poslovi se zakljuuju i preko trgovinskih putnika. Prema Zakonu trgovinski putnik nije ovlaen da zakljuuje ugovore, nego samo da prikuplja porudbine, ali e ipak ugovor koji je zakljuio ostati na snazi ako ga vlastodavac naknadno odobri. Opozivanje i suavanje punomoja nema dejstva prema treem licu koje je zakljuilo ugovor sa punomonikom, a nije znalo, niti je moralo znati da je punomoje opozvano, odnosno sueno. U tom sluaju vlastodavac ima pravo na naknadu tete od punomonika. Zakon o obligacionim odnosima predvia da punomonik moe biti i pravno lice ( trgovinske agencije, posrednika preduzea i biroi ).

8

OBEZBJEIVANJE ISPUNJENJA UGOVORA

KaparaKapara je vrijednost, najee suma novca, koju pri zakljuenju ugovora jedna strana daje drugoj u znak da je ugovor zakljuen, a istovremeno radi obezbjeenja izvrenja obaveza iz ugovora. Njome se prije svega potvruje da je ugovor zakljuen. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, ako je u trenutku zakljuenja ugovora jedna strana dala drugoj kaparu kao znak da je ugovor zakljuen, ugovor se smatra zakljuenim kad je kapara data, ako nije to drugo ugovoreno. Kapara, zatim, slui za obezbjeenje obaveza iz ugovora, jer neispunjenje ugovora povlai gubitak kapare odnosno visine njene vrijednosti. Sudbina kapare je razliita prema tome da li se obaveze iz ugovora ispune ili ne. U sluaju ispunjenja ugovora kapara se uraunava ili vraa. Za sluaj da je za neispunjenje ugovora odgovorna neka od stranaka Zakon o obligacionim odnosima predvia sledee: 1) ako je za neizvrenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, onda druga strana moe po svom izboru traiti izvrenje ugovora ako je to jo mogue i traiti naknadu tete ( zbog zadocnjenja ), a kaparu uraunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom; 2) ako je za neizvrenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana moe po svom izboru traiti izvrenje ugovora ( i naknadu tete zbog zadocnjenja ) ili traiti naknadu tete zbog neispunjenja i vraanje kapare, ili traiti vraanje udvostruene kapare. Kao to vidimo u oba sluaja kriva strana gubi vrijednost kapare, a nevinoj strani pripada pravo da umjesto toga trai ispunjenje ugovora i naknadu tete zbog zadocnjenja ili da raskine ugovor i trai tetu zbog neispunjenja ugovora, u kojim se sluajevima kapara uraunava odnosno vraa. Mogue je da dunik koji je dao kaparu ispuni obavezu samo djelimino. Za taj sluaj Zakon predvia da povjerilac ne moe zadrati kaparu, nego moe traiti ispunjenje ostatka obaveze i naknadu tete zbog zadocnjenja, ili traiti naknadu tete zbog nepotpunog ispunjenja, ali se u oba sluaja kapara uraunava u naknadu. Od kapare treba razlikovati avans ( predujam ), koji jedna strana daje drugoj unaprijed na raun plaanja, ali on ne slui za obezbjeenje obligacije i u sluaju vraanja ne vraa se u dvostrukom nego u jednostrukom iznosu.

OdustanicaOdustanica je vrijednost, koju po ugovoru jedna strana ima da plati drugoj strani ako hoe da odustane od ugovora prije njegovog ispunjenja. Moe se ugovoriti u korist jedne ili obje strane. Moe se sastojati u bilo kakvoj imovinskoj vrijednosti, a to je po pravilu odreena suma novca. Strana ovlaena da odustane duna je dati odustanicu istovremeno sa svojom izjavom o odustajanju. Ovlaena strana moe odustati od ugovora sve dok ne protekne rok za ispunjenje njene obaveze. Ali pravo stranke da odustane od ugovora plaanjem odustanice prestaje, ako makar samo pone sa ispunjavanjem svoje obaveze, ili pone primati ispunjenje od druge strane. Inae, kad ovlaena strana odustane od ugovora dajui drugoj stranci odustanicu, nijedna stranka ne moe vie zahtjevati poslije toga ispunjenje ugovora izbor je definitivan. Za plaanje odustanice ( za razliku od kapare i ugovorne kazne ) nije pretpostavka krivica stranke koja je ugovorila da odustane ona je duna platiti odustanicu kad god svojevoljno odustane od ugovora. Kapara vai kao odustanica samo ako je uz kaparu ugovoreno pravo da se moe odustati od ugovora. U tom sluaju ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi je, a ako odustane strana koja je primila, duguje dvostruku kaparu i u oba sluaja druga strana ne moe traiti ispunjenje ugovora i naknadu tete. 9

Ugovorna kaznaUgovorna kazna je u naem privrednom prometu najvanije sredstvo obezbjeenja ugovora. Ugovorna kazna je ugovorom odreena svota novca ili kakva druga imovinska korist koju je jedna stranka duna drugoj stranci da isplati odnosno pribavi, ako svoju obavezu ne ispuni ili je ispuni sa zadocnjenjem. Odredba o ugovornoj kazni predstavlja dopunsku obavezu uz glavnu obavezu i kao takva ona je akcesorne prirode, tj. slijedi sudbinu glavne obaveze. Stoga, ako glavna obaveza nije punovana, nije valjana ni klauzula o ugovornoj kazni. Ugovorna kazna moe se ugovoriti za neispunjenje ili neuredno ispunjenje samo nenovanih trabina. Ovo zbog toga to se izvrenje novanih obaveza obezbjeuje zateznim kamatama, ija je stopa zakonom regulisana. Inae, osnovni uslov za plaanje ugovorne kazne je da je do neispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze dolo dunikovom krivicom ili tanije iz uzroka za koje je on odgovoran. Kad je kazna ugovorena za sluaj neispunjenja obaveze, povjerilac moe zahtjevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu, dakle ili jedno ili drugo. Pri tome, ako je povjerilac zatraio isplatu ugovorne kazne, ne moe vie zahtjevati ispunjenje glavne obaveze, njegov izbor u ovom sluaju je definitivan. Kada je, pak, kazna ugovorena za sluaj zadocnjenja sa ispunjenjem, povjerilac moe zahtjevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu. Dakle, plaanjem ugovorne kazne dunik se ovdje ne oslobaa obaveze ispunjenja ugovora kao kod ugovorne kazne za sluaj neispunjenja. Ali, povjerilac koji je primio ispunjenje moe zahtjevati ugovornu kaznu samo ako je bez odlaganja saoptio duniku da zadrava svoje pravo na ugovornu kaznu. Zakon o obligacionim odnosima sadri i sledea pravila : 1) povjerilac moe zahtjevati ugovornu kaznu i kad njen iznos premaa visinu tete koju je pretrpio, kao i u sluaju kad nije pretrpio nikakvu tetu; 2) povjerilac moe pored ugovorne kazne traiti i viak za koji pretrpljena teta premauje ugovornu kaznu, ako takav viak postoji. to se tie visine ugovorne kazne, pravilo je da stranke slobodno odreuju visinu po svom nahoenju. Ipak, sud moe na zahtjev dunika smanjiti ugovornu kaznu, ali samo ako je ona nesrazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i znaaj predmeta obaveze. Sam iznos ugovorne kazne moe se odrediti na razne naine: paualno u jednoj fiksnoj sumi, zatim, u odreenom procentu ili promilu od vrijednosti ugovora za svaki dan zadocnjenja, to je i najei sluaj odreivanja iznosa ugovorne kazne u praksi. Jedno sredstvo slino ugovornoj kazni, koje se sa njom esto izjednaava jesu penali, koji se predviaju imperativnim propisima i ne mogu se iskljuiti voljom stranaka ( zakonski penali ). Oni se obino predviaju kad je povrijeena opta disciplina, gdje je privreda naroito zainteresovana. Pored ovih zakonskih penala postoje i tzv. sudski penali, kada zakon daje sudu pravo u sluaju da dunik ne izvri neku svoju nenovanu obavezu, da na zahtjev povjerioca, nezavisno od tete, osudi dunika na plaanje izvjesne svote novca.

Jemstvo, solidarnostObaveze iz trgovinskih ugovora mogu se obezbjediti i na taj nain to e neko jamiti za ispunjenje obaveze, ili to e vie njih solidarno odgovarati za jednu obavezu. Od jemca se moe traiti ispunjenje obaveze tek nakon to je glavni dunik ne ispuni u roku odreenom u pismenom pozivu ( supsidijarno jemstvo ). Povjerilac moe traiti ispunjenje od jemca iako prije toga nije pozvao glavnog dunika na ispunjenje obaveze, ako je oigledno da se iz sredstava glavnog dunika ne moe ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dunik pao pod steaj. Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dunik za cijelu obavezu i povjerilac moe zahtjevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dunika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme ( solidarno jemstvo ). Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac, ako nije to drugo ugovoreno. Kod ugovora u privredi postoji i pretpostavka solidarnosti. Zakon o obligacionim odnosima predvia da kad ima vie dunika u nekoj djeljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju povjeriocu solidarno, osim ako su ugovarai izriito otklonili solidarnu odgovornost. 10

Pravo zaloge u robnom prometuPrema Zakonu o obligacionim odnosima zalogoprimac stie zalono pravo kad mu stvar koja je predmet ugovora bude predata. Pored predaje same stvari Zakon predvia i mogunost da se umjesto stvari d isprava koja daje imaocu iskljuivo pravo raspolaganja stvarima. Zakon predvia zalaganje i nekog potraivanja. to se tie realizacije zaloge, koja se vri prodajom zaloene stvari, Zakon o obligacionim odnosima sadri posebno pravilo o prodaji stvari zaloene za potraivanje iz ugovora u privredi. Prema ovoj odredbi, ako dunik ne namiri o dospjelosti potraivanje nastalo iz ugovora u privredi, povjerilac nije duan da se obraa sudu ( kao to je to sluaj kod graansko pravne zaloge ), nego moe pristupiti prodaji zaloene stvari na javnoj prodaji, po isteku osam dana od upozorenja uinjenog duniku da e stvar izloiti prodaji. Pored ugovorne zaloge, trgovako pravo poznaje i zakonsku zalogu izvjesnim povjeriocima na robi dunika koju dre. Na Zakon o obligacionim odnosima poznaje u privrednom prometu sledee sluajeve zakonske zaloge: 1) zalono pravo prevozioca radi obezbjeenja naplate naknade za prevoz i nunih trokova koje je uinio u vezi sa prevozom; 2) zalono pravo skladitara za potraivanje iz ugovora o uskladitenju i ostala potraivanja u vezi sa uvanjem robe; 3) zalono pravo komisionara po osnovu svih poslova sa komitentom; 4) trgovinski zastupnik za obezbjeenje naplate svojih dospjelih potraivanja u vezi sa ugovorom o trgovinskom zastupanju; 5) zalono pravo peditera radi obezbjeenja naplate svojih potraivanja nastalih u vezi sa ugovorom o otpremanju; 6) zalono pravo vrioca kontrole robe i usluga radi obezbjeenja ugovorne ili uobiajene naknade iz ugovora o kontroli robe i usluga. Zakon priznaje zalono pravo za koneksne zahtjeve, tj. zahtjeve koji su nastali iz konkretnog ugovora, samo komisionar ima ire pravo, tj. za zahtjeve iz svih poslova i odnosa sa tim komitentom.

Pravo zadravanja ( retencije ) u trgovinskom i privrednom pravuJedna ustanova graanskog prava koja je srodna ustanovi zaloge jeste pravo zadravanja ( ius retentionis ), i ona, za razliku od zaloge, u naem trgovinskom pravu nema odreene posebnosti. Zakon o obligacionim odnosima sadri sledea pravila o pravu retencije ( koja su ista bez razlike da li je u pitanju ugovor graanskog ili trgovinskog prava ): povjerilac dospjelog potraivanja u ijim rukama se nalazi neka dunikova stvar ima pravo zadrati je dok mu ne bude isplaeno potraivanje; u sluaju da je dunik postao nesposoban za plaanje, povjerilac moe vriti pravo zadravanja iako njegovo potraivanje nije dospjelo; povjerilac nema pravo zadravanja kad dunik zahtjeva da mu se vrati stvar koja je izala iz njegove dravine protiv njegove volje, ili kad dunik zahtjeva da mu se vrati stvar koja je predata povjeriocu na uvanje ili poslugu; povjerilac ne moe zadrati punomoje dobijeno od dunika, kao ni druge dunikove isprave, legitimacije, prepisku i ostale sline stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izloiti prodaji; povjerilac je duan vratiti stvar duniku ako mu ovaj prui odgovarajue obezbjeenje njegovog potraivanja. Povjerilac koji dri dunikovu stvar po osnovu prava zadravanja ima pravo da se naplati iz njene vrijednosti na isti nain kao zaloni povjerilac, ali je duan prije nego to pristupi ostvarenju naplate da o svojoj namjeri blagovremeno obavijesti dunika.

11

PROMJENE I RASKID UGOVORA

Promjene u ugovoru i odustanak od ugovora po sporazumu stranakaStranke koje su zakljuile odreeni ugovor mogu se docnije sporazumjeti da u taj ugovor unesu promjene, kao to se mogu sporazumjeti i da ga raskinu. Sporazum o prestanku ugovora djeluje po pravilu samo za ubudue ( ex nunc ), ali stranke mogu raskidu dati i retroaktivno dejstvo ( ex tunc ), tako da se brie sve to su stranke uinile na osnovu ugovora. Meutim, i u tom sluaju prava koja su trea savjesna lica stekla na osnovu takvog ugovora ostaju punovana. Pored sporazumnog raskida ugovora koji nastaje voljom obje stranke, stranke mogu ugovoriti da svaka ili jedna od njih ima pravo da jednostrano raskine ugovor ili da odustane od ugovora. Zakon o obligacionim odnosima u pogledu sporazumnog raskida ugovora predvia da formalni ugovori mogu biti raskinuti neformalnim sporazumom, izuzev ako je za odreeni sluaj zakonom predvieno to drugo ili ako cilj zbog koga je propisana forma za zakljuenje ugovora zahtjeva da raskidanje ugovora bude objavljeno u istoj formi. Ugovor za ije je zakljuenje ugovorena posebna forma, moe po Zakonu biti raskinut, dopunjen ili na drugi nain izmjenjen i neformalnim sporazumom.

Izmjene i raskid ugovora zbog promjenjenih okolnosti ( teorija o klauzuli rebus sic stantibus )Moe se desiti da ispunjenje jednog ugovora uslijed okolnosti koje su naknadno nastupile bude ne sasvim onemogueno, ali da bude jako oteano za jednu ugovornu stranu, bez njene krivice. Postavlja se pitanje da li ta ugovorna strana moe traiti raskid ili izmjenu takvog ugovora. U naem privrednom prometu pravilo je da su stranke dune da se strogo pridravaju ugovornih obaveza, kojih mogu da se oslobode samo ako su u ispunjenju sprijeene iz izroka za koje nisu odgovorne naelo strogog potovanja ugovora ( pacta sunt servanda ). Teorija o klauzuli rebus sic stantibus se razvila u srednjem vijeku i njena sr se sastoji u sledeem: stranke su ugovor, ije ispunjenje pada vremenski docnije od zakljuenja, dune ispuniti samo ako se prilike koje su postojale pri zakljuenju ugovora nisu docnije izmjenile. Prema Zakonu o obligacionim odnosima pretpostavke za raskidanje ugovora su da poslije zakljuenja ugovora nastupe okolnosti koje oteavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili da se zbog njih ne moe ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom sluaju u toj mjeri da je oigledno da ugovor vie ne odgovara oekivanjima ugovornih strana i da bi po optem miljenju bilo nepravino odrati ga na snazi takav kakav je. Raskid ugovora ne moe se zahtjevati ako je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila duna da u vrijeme zakljuenja uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjei ili savladati. Strana koja zahtjeva raskid ugovora ne moe se pozivati na promjenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka odreenog za ispunjenje njene obaveze. Ugovor se nee raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajui uslovi ugovora pravino izmjene. Strana koja je ovlaena da zbog promjenjenih okolnosti zahtjeva raskid ugovora duna je da o svojoj namjeri da trai raskid ugovora obavijesti drugu stranu im je saznala da su takve okolnosti nastupile, a ako to nije uinila, odgovara za tetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga to joj zahtjev nije bio na vrijeme saopten. Pri odluivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi naelima potenog prometa, vodei rauna naroito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o optem interesu, kao i o interesima obje strane. Zakon predvia da se strane mogu ugovorom unaprijed odrei pozivanja na odreene promjenjene okolnosti, osim ako je to u suprotnosti sa naelom savjesnosti i potenja.

12

ISPUNJENJE UGOVORA

Opta naelaU pogledu ispunjenja ugovora u robnom prometu vae opta pravila o ispunjenju ugovora, koja sadri Zakon o obligacionim odnosima. Tako, u pogledu predmeta ispunjenja pravilo je da obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemogue, to e redovno biti sluaj kad propadne individualno odreena stvar. Meutim, za sluaj propasti stvari odreenih po rodu koje su predmet obaveze vai drugo pravilo. U sluaju kad su predmet obaveze stvari odreene po rodu, obaveza ne prestaje ak i kad sve to dunik ima od takvih stvari propadne uslijed okolnosti za koje on ne odgovara ( takve stvari se s obzirom na svoju prirodu mogu nabaviti na drugom mjestu, te rizik pada na dunika ) generine stvari ne propadaju genera non pereunt. Ali, kad su predmet obaveze stvari odreene po rodu koje se imaju uzeti iz odreene mase tih stvari, obaveza prestaje kad propadne cijela ta masa. U vezi sa vremenom ispunjenja vano pravilo je pravilo istovremenog ispunjenja, prema kome u dvostranim ugovorima ni jedna strana nije duna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni obavezu, izuzev ako je to drugo ugovoreno, ili ako to drugo proistie iz prirode posla. Jedna stranka ne moe traiti od druge stranke da ova ispuni svoju obavezu ako sama nije ispunila ili nije spremna da sa svoje strane ispuni svoju obavezu; druga stranka moe joj istai prigovor neispunjenog ugovora exceptio non adimpleti contractus. Pravilo o uzajamnosti ispunjenja slabije dolazi do izraaja u robnom prometu, koji dobrim dijelom poiva na kreditu, te esto same stranke ugovaraju da jedna stranka ispuni svoju obavezu prije druge stranke. U vezi sa pitanjem vremena ispunjenja je i pitanje ispunjenja kad rok ispunjenja nije odreen. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, ako rok nije odreen, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtjevaju izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac moe odmah zahtjevati ispunjenje obaveze, a dunik sa svoje strane moe zahtjevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje. Izuzetak bi bio ako svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti zahtjevaju izvjestan rok za ispunjenje, npr. radi se o isporuci takvih poljoprivrednih proizvoda koji se mogu isporuiti tek poslije etve ili berbe. to se tie sluajeva kada je rok obaveze ispunjenja ugovorom odreen, treba istai da je u trgovini i privrednom prometu uopte dosta est sluaj da se rok ne odreuje precizno za odreen dan, ve formulacijama ''prompt'', ''hitno'', ''po otvaranju plovidbe'', ''poetkom mjeseca'' itd. U pogledu mjesta ispunjenja ugovora Zakon o obligacionim odnosima sadri opta pravila predviajui da je dunik duan ispuniti obavezu, a povjerilac primiti ispunjenje u mjestu odreenom pravnim poslom ili zakonom, a kad mjesto ispunjenja nije odreeno, a ne moe se odrediti ni po svrsi posla, prirodi obaveze ili ostalim okolnostima, ispunjenje obaveze vri se u mjestu u kome je dunik u vrijeme nastanka obaveze imao svoje sjedite, odnosno prebivalite, a u nedostatku prebivalita, svoje boravite. U pogledu naina ispunjenja Zakon postavlja opte pravilo da povjerilac nije duan primiti djelimino ispunjenje, osim ako priroda obaveze drukije ne nalae. Izuzetak su novane obaveze, gdje je povjerilac duan primiti djelimino ispunjenje, osim ako ima poseban interes da ga odbije. U vezi sa ispunjenjem ugovora u privredi napomenimo da Zakon o obligacionim odnosima predvia da su uesnici u obligacionom odnosu pri izvravanju svojih obaveza duni postupati panjom ''dobrog privrednika''.

Plaanje u robnom prometuPlaanje je ispunjenje novane obaveze. Skoro sva plaanja i primanja privrednih drutava se vre preko odgovarajue banke u kojoj drutvo ima otvoren raun i gdje se nalaze njegova novana sredstva. Isto tako, plaanja se po pravilu vre obraunavanjem bez upotrebe gotovog novca, tj. prenoenjem aktive s bankovnog rauna dunika na bankovni raun povjerioca. Prema Zakonu o obligacionim odnosima kod novanih obaveza dunik je duan isplatiti onaj broj novanih jedinica na koji obaveza glasi. Plaanje se uvijek vri u dinarima, bez obzira to obaveza 13

glasi na plaanje u zlatu ili u nekoj stranoj valuti. Zakon o deviznom poslovanju Srbije iz 2005. godine dozvoljava plaanja u devizama samo u odnosima sa inostranstvom, a na teritoriji Republike Srbije samo u nekoliko dozvoljenih sluajeva. Zakon o obligacionim odnosima predvia da dunik novane obaveze moe ispuniti obavezu i prije roka i da je nitava odredba ugovora kojom se dunik odrie ovog prava. Ako dunik ispuni novanu obavezu prije roka onda ima pravo da od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti obaveze. Prema Zakonu, novane obaveze se ispunjavaju u mjestu u kome povjerilac ima svoje sjedite, odnosno prebivalite ( u nedostatku prebivalita boravite ).

ODGOVORNOST ZBOG NEISPUNJENJA UGOVORA

Docnja dunika ( mora debitoris )Dunik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku odreenom za ispunjenje. Ako, pak, rok za ispunjenje nije odreen dunik pada u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili zapoinjanjem nekog postupka ija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. to se tie roka ispunjenja obaveza, mjerodavno je na prvom mjestu ono to su stranke ugovorile u tom pogledu, to su tzv. oroene obaveze. Kod neoroenih obaveza ako svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtjevaju izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac moe traiti ispunjenje obaveze odmah. Docnja poinje da tee kod oroenih obaveza prvog dana po isteku roka, a kod neoroenih obaveza prvog dana po prijemu povjerioeve opomene. Zakon o obligacionim odnosima odreuje da docnja nastupa bez obzira na dunikovu krivicu, meutim kod pitanja naknade tete koja za povjerioca proizlazi iz docnje uslov odgovornosti dunika je njegova krivica, izuzev kod novanih obaveza. U pogledu posledica docnje za dunika Zakon predvia da povjerilac moe zahtjevati ispunjenje ugovora ili pod odreenim uslovima raskid ugovora, ako raskid ve ne nastupa po samom zakonu i da povjerilac ima pravo zahtjevati i naknadu tete koju je pretrpio uslijed docnje. Uslov odgovornosti za naknadu tete kod docnje je krivica dunika. Od navedenog pravila da se za obavezu naknade tete kod docnje trai krivica ( odgovornost ) dunika postoji jedan vaan izuzetak. U pogledu novanih obaveza Zakon o obligacionim odnosima postavlja pravilo da je dunik koji je u zadocnjenju sa plaanjem novane obaveze duan plaati tzv. zateznu kamatu bez obzira da li je povjerilac pretrpio kakvu tetu zbog docnje, pa i u sluaju kad je zapao u docnju zbog uzroka za koji nije odgovoran. Ako je, pak, dunik kriv za zadocnjenje u ispunjenju novane obaveze onda je duan naknaditi i drugu tetu osim zateznih kamata koju je povjerilac pretrpio zbog zadocnjenja. Kad je ispunjenje o roku bitan sastojak ugovora, pa dunik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu to su tzv. fiksni poslovi. Kad ispunjenje o roku nije bitan sastojak ugovora, tzv. nefiksni poslovi koji su pravilo u robnom prometu, povjerilac ako eli raskinuti ugovor, on po Zakonu mora ostaviti duniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ako dunik ne ispuni obavezu u tom naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u sluaju kad je rok bitan sastojak ugovora. Zakon o obligacionim odnosima predvia pravo povjerioca da raskine ugovor i trai naknadu tete i prije isteka roka za ispunjenje, ako je oigledno da dunik nee ispuniti svoju obavezu. Vano je i pravilo po kome se ugovor ne moe raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze. Posebna pravila postoje i za raskidanje ugovora sa uzastopnim obavezama ( sukcesivno ispunjenje ili ispunjenje u obrocima ). Prema Zakonu, kad u ugovoru sa uzastopnim obavezama jedna 14

strana ne ispuni jednu obavezu, druga strana moe, raskinuti ugovor u pogledu svih buduih obaveza, ako je iz datih okolnosti oigledno da ni one nee biti ispunjene. Inae, povjerilac koji zbog dunikove docnje odustane od ugovora mora svoj odustanak saoptiti duniku bez odlaganja. Samo saoptenje o odustanku, odnosno raskidu se smatra izvrenim onog dana koga dunik primi saoptenje. Kao to se vidi, raskid ugovora nastaje jednostranom izjavom povjerioca, bez intervencije suda, s tim to povjerilac snosi rizik za pravilnost svog postupka.

Docnja povjerioca ( mora creditoris )Kao to dunik moe, tako i povjerilac moe pasti u docnju. Povjerilac je u docnji prema Zakonu o obligacionim odnosima kada bez osnovanog razloga odbije prijem ispunjenja od strane dunika ili ga svojim ponaanjem sprijei. Zakon ovdje usvaja subjektivni pojam docnje, jer se zahtjeva odreeno ponaanje povjerioca. Zakon smatra povjerilakom docnjom i sluaj kada je povjerilac spreman da primi ispunjenje dunikove istovremene obaveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obaveze ( u stvari, ovdje se radi o dunikoj docnji ). Posledice povjerilake docnje su po Zakonu razliite. Na povjerioca prelazi rizik za sluajnu propast ili oteenje dugovane stvari ( za generine samo ako su individualizovane, tj. izdvojene ). Dunik po novanoj obavezi nije obavezan da plaa kamate za vrijeme povjerioeve docnje. Povjerilac u docnji je duan naknaditi duniku tetu uslijed docnje za koju odgovara, kao i trokove daljeg uvanja robe. Nastupanjem povjerilake docnje ne prestaje dunikova obaveza na ispunjenje, ali Zakon o obligacionim odnosima daje mogunost duniku da se oslobodi svoje obaveze polaganjem ( deponovanjem ) dugovane stvari, to se vri na razne naine s obzirom na predmet obaveze, npr. deponovanjem kod odgovarajueg suda. Polaganje dugovane stvari ima za dejstvo da se dunik oslobaa svoje obaveze prema povjeriocu u asu kad je izvrio polaganje.

Odgovornost za tetu zbog neispunjenja ugovoraNajvanija posledica neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obaveze od strane dunika je dunikova obaveza naknade tete. Zakon o obligacionim odnosima postavlja pravila o obavezi naknade tete ve kod regulisanja raskida ugovora zbog neispunjenja, gdje se predvia pravo ugovoru vjerne strane na naknadu, bilo da trai ispunjenje, to bi bila teta zbog zadocnjenja, bilo da zahtjeva raskid ugovora, to bi bila teta zbog neispunjenja. Prvo pitanje koje se postavlja kod odgovornosti za tetu jeste pitanje kada je dunik odgovoran za tetu. Zakon o obligacionim odnosima na to pitanje odgovara indirektno, propisujui samo kada se dunik oslobaa odgovornosti. Prema Zakonu dunik se oslobaa odgovornosti za tetu ako dokae da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze zbog okolnosti koje nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei. Iz ovoga proizlazi da se dunik oslobaa odgovornosti samo u sluaju vie sile, pri emu se pojam vie sile postavlja subjektivno, tj. gleda se da li odnosni dunik nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei te okolnosti subjektivna teorija vie sile. Objektivna teorija vie sile ne uzima u obzir ponaanje subjekta nepredvidljiv i neotklonjiv vanredan spoljni dogaaj. Odgovornost u robnom prometu se razlikuje od odgovornosti u graansko pravnom prometu po stepenu panje, odnosno kriterijumu koji slui kao mjerilo za panju pri ispunjenju obaveza. U robnom prometu se trai pojaana panja ''panja dobrog privrednika'' ovdje je znai pootrena odgovornost. Pored panje koju poslovni promet uopte zahtjeva, tu dolazi i posebna panja koju nalau pravila struke kojoj stranka pripada, tzv. panja ''dobrog strunjaka''. Vano je u pogledu odgovornosti jo napomenuti da se dunikova krivica ne mora dokazivati, ona se pretpostavlja, kao to je to opte pravilo kod ugovorne odgovornosti, te na duniku lei teret dokazivanja da nije kriv, ako hoe da se oslobodi odgovornosti. Zakon o obligacionim odnosima poznaje neke sluajeve kada nastupanje sluaja pa ni vie sile ne oslobaa dunika odgovornosti. To su sluajevi kod dunike i povjerilake docnje, gdje dunik odgovara i za nemogunost ispunjenja koja za vrijeme docnje nastupi bez njegove krivice, odnosno povjerilac snosi rizik za propast ili oteenje dugovane stvari koje je nastalo sluajno. Zatim, tu dolazi 15

sluaj zadocnjenja sa plaanjem novane obaveze gdje dunik duguje zateznu kamatu samim nastupanjem docnje bez obzira da li je povjerilac pretrpio kakvu tetu. Dunik je obavezan da u sluaju nastupanja injenica koje su od znaaja na njihov ugovorni odnos obavijesti o tome drugu stranu, u protivnom odgovara za tetu koju druga stranka pretrpi zbog toga to nije bila na vrijeme obavjetena. Prema Zakonu imovinska teta obuhvata i obinu tetu i izmaklu korist ( izgubljenu dobit ).

TUMAENJE UGOVORA U ROBNOM PROMETU

Ukoliko se ugovorne strane spore o sadrini ugovora, odnosno o znaenju pojedinih njegovih odredaba, potrebno je pomou tumaenja ugovora odrediti njegov pravi smisao, ono to su stranke stvarno htjele, ta je bila njihova zajednika namjera. U privrednom prometu potreba za tumaenjem se javlja naroito stoga to se trgovaki poslovi zakljuuju u velikom broju i najee brzo, a zatim ugovorne strane esto potiu iz raznih sredina, pa pridaju razliito znaenje pojedinim izrazima upotrijebljenim u ugovoru. Zakon o obligacionim odnosima najprije postavlja pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Zakon predvia da se ipak pri tumaenju spornih odredaba ne treba drati doslovno znaenja upotrijebljenih izraza, ve treba istraivati zajedniku namjeru ugovaraa i odredbu razumjeti kako to odgovara naelima obligacionog prava utvrenim Zakonom. Kad je ugovor zakljuen prema unaprijed otampanom sadrinom, ili kad je ugovor bio na drugi nain pripremljen i predloen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe treba tumaiti u korist druge strane. Posebno je pravilo da nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumaiti u smislu koji je manje teak za dunika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravian odnos uzajamnih davanja. U sluaju da su se stranke sporazumjele da e u sluaju nesaglasnosti u pogledu smisla i domaaja ugovornih odredbi neko trei tumaiti ugovor, stranke ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadlenim organom dok prijethodno ne pribave tumaenje ugovora, osim ako tree lice odbije da d tumaenje ugovora. Ako se pri tumaenju ne moe ustanoviti prva i saglasna volja stranaka, onda se rijei i izrazi upotrijebljeni u ugovoru imaju tumaiti u znaenju koje je uobiajeno u odgovarajuoj privrednoj sredini. Kod tumaenja ugovora u robnom prometu ( kao i ugovora uopte ) osnovna je, dakle, zajednika namjera stranaka. Izuzetno, pri tumaenju odredaba optih uslova i tipskih ugovora kad one ine sadrinu ugovora, zbog toga to su to apstraktna pravila optijeg karaktera ( slino pravnim normama ) ne ide se u prvom redu za istraivanjem volje stranaka, nego se ide za istraivanjem smisla koji te odredbe imaju uopte.

POSEBNI DIO16

UGOVOR O KUPOVINI I PRODAJI ROBE

O UGOVORU O KUPOVINI I PRODAJI UOPTE

Ugovor o kupovini i prodaji robe je centralni i najvaniji posao u robnom prometu. To je osnovni posao u trgovini, bez koga se ona ne moe zamisliti i s kojim stoje u vezi svi ostali poslovi robnog prometa. On ima veliku ulogu ne samo u unutranjem nego i u spoljnotrgovinskom prometu. Zbog vanosti kupoprodaje za meunarodni robni promet u novije vrijeme su se javila nastojanja za unifikacijom pravila o kupoprodaji robe i usvajanjem jednog meunarodnog zakona. 1964. godine na Hakoj konferenciji su izraena dva jednoobrazna zakona i to: Jednoobrazni zakon o meunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari i Jednoobrazni zakon o zakljuivanju ugovora o meunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari. Konvencije su stupile na snagu 1972. godine, a biva Jugoslavija ih nije ratifikovala. Komisija Ujedinjenih nacija za trgovinsko pravo ( Uncitral ) je preuzela na sebe reviziju Hakih zakona i u Beu je 1980. godine donijeta Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o meunarodnoj prodaji robe ( tzv. Beka konvencija ) koja treba da zamjeni Hake zakone. Rad na regionalnoj unifikaciji dobio je jak podstrijek poslijednjih godina u vezi sa stvaranjem regionalnih ekonomskih formacija i zajednikih trita ( Evropska unija ). Vaan je i rad na unifikaciji putem tzv. autonomne kodifikacije donoenjem pravila od strane privatnih organizacija meunarodnog karaktera ( npr. Meunarodna trgovinska komora ), zatim putem formalnih i tipskih ugovora, koji postoje u oblasti trgovine pojedinim artiklima naroito u oblasti prekomorske trgovine ( npr. za itarice, zaine, pamuk i sl. ). to se tie samog pojma ugovora o kupoprodaji robe, treba poi od opteg pojma kupovine i prodaje. Ugovor o kupovini i prodaji je ugovor kojim se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac na njoj stekne pravo svojine, a kupac se obavezuje da plati cijenu. Ovaj opti pojam ugovora o kupoprodaji se odnosi i na kupoprodaju robe, samo je ovdje predmet prodaveve obaveze specifian predmet prodaje, odnosno kupovine je roba, tj. uglavnom tjelesne pokretne stvari. S druge strane, ovdje postoji specifinost u pogledu subjekata koji zakljuuju ovaj ugovor poto se radi o trgovinskom ugovoru, subjekti su najee privredna drutva, a javljaju se i preduzetnici. Kupoprodaja robe u sutini je isto to i kupovina i prodaja graanskog prava, ona se razlikuje od ove samo po nekim posebnostima. Kod nas je u Zakonu o obligacionim odnosima izvrena unifikacija pravila o graansko pravnim i privrednim ugovorima, pri emu su uglavnom pravila iz privrednog prometa preuzeta i za graansko pravne ugovore ( pojava komercijalizacije graanskog prava ). Treba navesti jo kao karakteristiku trgovinskih pravila u kupoprodaji da se ona u prvom redu odnose na kupoprodaju generinih stvari, dok pravila graanskog prava imaju u vidu u prvom redu individualno odreene stvari.

ZAKLJUIVANJE UGOVORA I BITNI ELEMENTI UGOVORA17

Ugovor o kupovini i prodaji robe je neformalan, konsensualan ugovor i moe se zakljuiti usmeno bez obzira na vrijednost ugovora. Meutim, ugovor o prometu nepokretnosti se obavezno zakljuuje u pismenoj formi ( nepokretnosti nisu roba, tako da nisu obuhvaene ovim ugovorom ). Da bi se ugovor o kupoprodaji robe smatrao zakljuenim potrebno je da se stranke saglase o bitnim sastojcima ugovora. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, bitni sastojci bi bili oni sastojci ijim bi se prihvatanjem mogao zakljuiti ugovor. To su oni osnovni sastojci jednog ugovora bez kojih odnosni ugovor ne moe da postoji i radi kojih se u stvari i zakljuuje ugovor. Kod kupovine i prodaje robe to su roba i cijena robe. Ako se stranke ne sporazumiju u pogledu ova dva elementa nema ni ugovora o kupoprodaji robe. Ipak, i kad cijena nije odreena ili odrediva po ugovoru, po Zakonu o obligacionim odnosima ugovor ima pravno dejstvo, jer Zakon predvia da se u tom sluaju ima platiti cijena koju prodavac redovno naplauje u vrijeme zakljuenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cijenu. U poslovnoj praksi je dosta est sluaj da stranke pri zakljuenju ugovora pregovaraju ne samo o robi i cijeni, nego i o roku, mjestu i nainu isporuke, o ambalai, o uslovima plaanja i sl., i ako makar jedna od stranaka zahtjeva da se postigne saglasnost po takvom nekom pitanju i time uslovljava zakljuenje ugovora, onda se ugovor ne smatra zakljuenim sve dok se ne postigne sporazum i po toj taki, jer se ona u ovom sluaju smatra bitnim sastojkom.

RobaPod robom u privrednom pravu se podrazumijevaju stvari namjenjene tritu i podobne za trite. Kako se u privrednom prometu trai da stvari budu lako prenosive, to se smatra da nekretnine ne mogu biti predmet trgovinskog prometa. Roba obuhvata samo tjelesne pokretne stvari, a hartije od vrijednosti, koje bi po ovoj definicije spadale u robu, su izuzete i njihov promet se posebno regulie. U pojam robe jo ulazi i elektrina energija i sline energije, koje stvarno ne predstavljaju tjelesne pokretne stvari, ali se u prometu izjednaavaju s njima ( gas, voda, para ). Inae, potrebno je, kao i kod kupoprodaje graanskog prava, da se stvari o kojima se zakljuuje ugovor nalaze u prometu, tj. da njihov promet nije zabranjen ili ogranien. Roba mora biti ugovorom odreena. Kad se radi o individualno odreenoj stvari, ona e biti odreena ako su u ugovoru oznaene sve njene osobine potreban je detaljan opis stvari. Ako se radi o generinim stvarima, one e biti potpuno odreene ako se oznai njihova vrsta, koliina i kvalitet. Vrsta robe mora biti, dakle, uvijek odreena da bi postojao ugovor. Isto tako potrebno je i da je odreena koliina robe. to se tie kvaliteta robe, ne trai se da on bude odreen ugovorom i ugovor e se smatrati zakljuenim iako stranke u ugovoru nisu odredile kvalitet robe, poto Zakon o obligacionim odnosima predvia kako e se postupiti u takvom sluaju. Odredba ugovora kojom se blie odreuju svojstva i asortiman robe se naziva specifikacija. Specifikacija se moe i posebno sainiti i priloiti ugovoru. Ukoliko stranke ugovorom ne odrede kvalitet robe koja ima da se isporui, postavlja se pitanje kakvog kvaliteta treba da je isporuena roba. U tom sluaju Zakon o obligacionim odnosima pravi razliku da li je duniku ( prodavcu ) bila poznata namjena stvari. Ako je prodavcu bila poznata namjena, a stvar je odreena po rodu, duan je isporuiti robu odgovarajueg kvaliteta. Ako mu, pak, nije bila poznata namjena robe duan je dati stvari srednjeg kvaliteta. Naravno, ovo pravilo ne iskljuuje ni mogunost isporuke robe i boljeg kvaliteta, ali samo po ugovorenoj cijeni.

CijenaDrugi bitan sastojak ugovora o kupoprodaji robe je cijena. Pod cijenom se podrazumijeva novana naknada koju kupac daje prodavcu za ustupljenu stvar. U privrednom prometu karakteristino je to da se umjesto novca prodavcu ponekad daje mjenica ili ek, koje su hartije od vrijednosti i mogu se realizovati u novcu. Cijena robe mora biti odreena i u praksi stranke redovno odreuju cijenu u ugovoru u fiksnom, preciziranom iznosu. Meutim, Zakon o obligacionim odnosima smatra da je cijena odreena i kad ugovor sadri dovoljno podataka pomou kojih se cijena moe odrediti ( cijena je odrediva ). Cijena je odrediva npr. ako se stranke pozovu na cijenu iz nekog ranijeg ugovora. 18

Stranke mogu odrediti cijenu i pritom ugovoriti da e se ona promjeniti ako npr. nastupi poskupljenje. Zakon o obligacionim odnosima izriito dozvoljava ugovaranje tzv. klizne skale, po kojoj e cijena pogoene robe zavisiti od cijena materijala i rada, kao i drugih elemenata koji utiu na visinu trokova proizvodnje, u odreeno vrijeme i na odreenom tritu. Taj nain ugovaranja cijene naroito je uobiajen u spoljnotrgovinskom prometu kod isporuivanja investicione opreme za iju je izradu potreban dui rok. Stranke mogu povjeriti i treem licu ( ili grupi lica ) da odredi cijenu, a ukoliko ne doe do toga smatra se da je ugovorena razumna cijena. Kad ugovorom o kupoprodaji robe nije odreena cijena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomou kojih bi se ona mogla odrediti, prema Zakonu o obligacionim odnosima, kupac je duan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaivao u vrijeme zakljuenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cijenu ( tekuu cijenu u vrijeme zakljuenja ugovora ), a ako se ni ona ne moe utvrditi onda cijena koju utvruje sud prema okolnostima sluaja.

OBAVEZE UGOVORNIH STRANA

Obaveze prodavca1. Obaveza isporuke robe Osnovna obaveza prodavca je predaja stvari u cilju prenosa prava svojine. Pod predajom stvari se podrazumijeva prenoenje prava dravine stvari sa prodavca na kupca. Predaja u smislu prenosa je u stvari izvrena tek kada kupac preuzme stvar. Obavezi predaje stvari u privrednom prometu odgovara obaveza isporuke robe, ali ona pokazuje izvjesne razlike u odnosu na predaju stvari. Reeno je da isporuku robe ne treba izjednaavati sa predajom stvari, koja se kod ugovornog prenosa svojine na pokretnim stvarima trai kao uslov za sticanje svojine na stvari. Isporuka robe predstavlja jednu isto materijalnu radnju, odnosno skup radnji prodavca, koje je on duan izvriti i kojima on stvarno omoguava kupcu da doe u posjed ( dravinu ) robe. Isporuka ima, dakle, obligaciono pravni, a ne stvarno pravni karakter. Kod isporuke se postavljaju tri osnovna pitanja: pitanje mjesta, pitanje naina i pitanje roka isporuke. Pod mjestom isporuke podrazumijeva se ono mjesto gdje se roba koja je predmet ugovora ima predati kupcu. U praksi mjesto isporuke redovno odreuju same strane u ugovoru, i to je na prvom mjestu mjerodavno. Ukoliko mjesto nije ugovorom odreeno, onda se prema Zakonu o obligacionim odnosima predaja stvari vri u mjestu prodavevog sjedita. U sluaju kad je prema ugovoru potrebno da se izvri prevoz robe, a ugovorom nije odreeno mjesto ispunjenja, onda se po Zakonu o obligacionim odnosima predaja smatra izvrenom uruenjem stvari prevoziocu ili licu koje organizuje otpremu ( pediteru ). U vezi sa isporukom, bilo da se vri u sjeditu prodavca ili mjestu otpreme ili mjestu opredjeljenja, treba rei da prodavac snosi trokove same isporuke, kao i one koji joj prethode, a trokove odnoenja stvari i ostale trokove poslije isporuke snosi kupac, ako nije to drugo ugovoreno. Nain isporuke robe obuhvata one radnje prodavca koje su neposredno vezane za stavljanje na raspolaganje, odnosno uruenje robe kupcu ( pripremanje robe za prodaju, izdvajanje, pakovanje, predaja robe na prevoz i sl. ), prodaveve radnje koje su potrebne i koje omoguuju da kupac doe u posjed robe. U pogledu naina isporuke osnovno je pravilo da se isporuka ima izvriti onako kako su stranke ugovorile. Za sluaj da nema odredaba u ugovoru, ili ukoliko neto ne bi nuno proizlazilo iz prirode i okolnosti odreenog sluaja, dolaze u obzir rjeenja koja postavljaju Opte uzanse. Glavni problemi kod naina isporuke javljaju se kod isporuke generinih stvari i kada roba ima da se alje kupcu, odnosno po njegovoj dispoziciji. Ako se radi o generinim stvarima, roba se mora izdvojiti i to na jasan nain, tako da nema sumnje da je to uinjeno u cilju izvrenja ugovora, i tako se roba individualizira. To izdvajanje vri sam 19

prodavac ili sa sudjelovanjem i kupca. Ako to prodavac izvri sam, treba da pozove kupca da preuzme robu. to se tie pakovanja robe, Opte uzanse predviaju dunost prodavca da obezbjedi ambalau, sem ako stranke nisu drukije ugovorile, ili se roba isporuuje u difuznom ( rasutom ) stanju. U vezi sa slanjem stvari kupcu Zakon o obligacionim odnosima predvia da prodavac, ako je duan poslati stvar kupcu, mora zakljuiti na uobiajen nain i pod uobiajenim uslovima izvrenje prevoza do odreenog mjesta. Prodavac mora izvriti isporuku u odreenom roku. Pri odreivanju roka isporuke mogue su dvije situacije: 1) da same stranke ( obje sporazumno ili samo jedna od njih ) odrede rok isporuke one to mogu uiniti ili fiksiranjem isporuke za jedan odreeni datum, to je rei sluaj, ili da se ostavi izvjesno odreeno vrijeme period od vie dana da se unutar njega izvri isporuka. Pored redovnog sluaja kad obje stranke sporazumno odreuju rok isporuke, ugovorom se odreivanje roka moe prepustiti samo jednoj od njih. To se obino oznaava klauzulama ''po izboru kupca'' ili ''po izboru prodavca''; 2) da stranke uopte ne odrede rok isporuke Zakon o obligacionim odnosima predvia da je u sluaju kad datum predaje stvari nije odreen, prodavac duan izvriti predaju u razumnom roku poslije zakljuenja ugovora, s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti. 2. Obaveza garancije za svojstva stvari Prodavac garantuje kupcu da roba ima odreena svojstva, odnosno da nema nedostataka, koji mogu biti fiziki nedostaci i nedostaci pravne prirode. Roba mora imati odreena fizika svojstva ili kako se u poslovnom svijetu kae odreeni ''kvalitet''. Postavlja se pitanje za koja svojstva stvari prodavac garantuje. Treba rei da prodavac, prije svega, garantuje za ona svojstva koja je ugovorom obeao. Ako je, dakle, ugovorom regulisano pitanje kvaliteta, onda je to jedino mjerodavno. U sluaju da stranke nisu ugovorom odredile svojstva robe ili da ona nisu propisana onda roba mora imati potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet ili za naroitu upotrebu, koja je prodavcu bila poznata ili mu je morala biti poznata. Prema Zakonu o obligacionim odnosima nedostatak postoji: 1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet; 2) ako stvar nema potrebna svojstva za naroitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili mu je morala biti poznata; 3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izriito ili preutno ugovorene, odnosno propisane; 4) kad je prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavjetenja. Da bi prodavac odgovarao za fizike nedostatke, odnosno za mane robe, potrebno je da budu ispunjena sledea dva uslova: 1) potrebno je da su mane postojale ve u momentu prelaska rizika na kupca, to znai u momentu isporuke robe, ali prodavac odgovara i za mane robe koje se pojave poslije prelaska rizika na kupca, ako su one posledice uzroka koji su postojali prije prelaska rizika; 2) mane nisu bile poznate kupcu ili mu nisu morale biti poznate u trenutku zakljuenja ugovora. Ako su mane bile poznate kupcu pri zakljuenju ugovora, logino je pretpostaviti da je kupac pristao da kupi takvu robu. U naelu, prodavac ne odgovara za vidljive mane. Vano je istai i to da prodavac odgovara za fizike nedostatke bez obzira da li je i sam znao za njihovo postojanje. Prodavac ipak nee odgovarati za neznatne materijalne nedostatke. Meutim, stranke mogu ugovorom iskljuiti odgovornost prodavca i ugovoriti da on nee odgovarati uopte za nedostatke stvari, prodavac prodaje, a kupac kupuje stvari takve kakve su. To iskljuenje obino biva klauzulama ''takva kakva''. Zakon o obligacionim odnosima predvia nitavost ovih klauzula ako je nedostatak bio poznat prodavcu, a on o njemu nije obavijestio kupca, kao i kad je prodavac nametnuo tu odredbu koristei svoj monopolski poloaj. Kao to se vidi, prodavac ne moe iskljuiti svoju odgovornost ako je postupao nesavjesno. 20

Pored garancije za fizika svojstva stvari postoji prodaveva garancija za pravna svojstva: prodavac se obavezuje kupcu da mu prodatu robu niko nee oduzeti i uopte da u vrenju prava na stvari nee biti pravno uznemiravan, tj. ogranien jaim pravom treeg zatita od evikcije.

Obaveze kupca1. Obaveza prijema isporuke ( prelaz rizika, transportne klauzule ) Prema Zakonu o obligacionim odnosima kupeva obaveza, pored isplate cijene, je i obaveza preuzimanja stvari, koja se sastoji u preduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila mogua, kao i u odnoenju stvari. U privrednom prometu umjesto preuzimanja stvari govori se o prijemu isporuke. Prijem isporuke bi znaio preuzimanje robe od strane kupca sa odreenog mjesta gdje mu je stavljena na raspolaganje ili preuzimanje od vozara ili peditera, dakle, preuzimanje robe. Isporuka od strane prodavca i prijem isporuke od strane kupca su odgovarajui akti, koji se nuno nadovezuju jedan na drugi, gdje prestaje isporuka stavljanjem robe kupcu na raspolaganje odnosno slanjem robe, tamo treba da zapone preuzimanje robe odnosno prijem isporuke, uslijed toga vrijeme i mjesto prijema isporuke treba da se poklapa sa vremenom i mjestom isporuke. Kupac treba da preuzme robu u vrijeme kad mu je prodavac prema ugovoru stavi na raspolaganje i u mjestu isporuke, izuzetno, u sluaju kad je prodavac duan da kupcu robu poalje iz mjesta isporuke kupac e biti duan da preuzme robu u mjestu opredjeljenja kad ona tamo prispije. I prijem isporuke predstavlja one isto materijalne radnje koje e kupac preduzeti prema ugovoru. Za momenat prijema isporuke se vezuje niz vanih posledica, a u prvom redu pitanje snoenja rizika za sluajnu propast ili oteenje robe. Rizik sluajne propasti robe do isporuke snosi prodavac, a ako propadnu generine stvari to prodavca ne oslobaa obaveze, on e morati isporuiti drugu koliinu iste robe. Poslije prijema isporuke rizik prelazi na kupca. To znai da je kupac duan platiti kupovnu cijenu iako mu je roba, koju je prodavac uredno isporuio, poslije prijema propala. Rizik prelazi na kupca ne samo u sluaju prijema isporuke, nego i u sluaju docnje kupca sa prijemom robe. Trenutkom kada je kupac pao u docnju u pogledu prijema isporuke prelazi na njega rizik isto kao i momentom prijema isporuke. Posebnu vanost ima pitanje rizika kad se prodata roba ima transportovati kupcu, to je vrlo est sluaj u praksi. S jedne strane, roba je za vrijeme transporta izuzeta od neposrednog nadzora stranaka, transport je uglavnom povjeren treem nezavisnom licu, a s druge strane, roba je izloena veim opasnostima i upravo u praksi u spoljnotrgovinskom prometu najvei broj sporova oko rizika odnosi se na snoenje rizika kod slanja robe. Pitanja rizika i trokova prevoza u praksi se najee reguliu odgovarajuim Incoterms transportnim klauzulama. Vaea redakcija Incoterms pravila iz 2000. godine sadri 13 klauzula. 2. Obaveza plaanja kupovne cijene Osnovna obaveza kupca je da za isporuenu robu plati prodavcu cijenu. Plaanje redovno ne obuhvata samo cijenu za robu, ve se u vezi sa plaanjem robe moe postaviti i pitanje drugih plaanja, npr. cijene ambalae, trokova u vezi sa robom do isporuke, trokova u vezi sa samim plaanjem itd. ta sve obuhvata kupeva obaveza plaanja redovno rjeavaju same stranke prilikom zakljuenja ugovora, a ukoliko to nije sluaj ili eventualno ne postoje propisi, onda se to pitanje rjeava po trgovinskim obiajima i uzansama i po prirodi i okolnostima konkretnog posla. Plaanje kupovne cijene vri se na osnovu fakture ( rauna ) koju ispostavlja prodavac i dostavlja kupcu. S obzirom da se ugovori o kupoprodaji esto zakljuuju usmeno, faktura je obino prvi pismeni akt o ugovoru i najee sadri uslove ugovora, a posebno uslove plaanja. U pogledu roka plaanja kupovne cijene u praksi su poznata tri vana modaliteta: 1) plaanje kupovne cijene unaprijed vri se prije prijema robe, bilo pri zakljuenju ugovora, bilo u meuvremenu. Kupovina sa plaanjem unaprijed se naroito praktikuje kad je prodavac u novanoj oskudici ili kad mu kupac ne uliva dovoljno povjerenja, a ponekad prodavac tu koristi svoj monopolski poloaj. Ali plaanje unaprijed moe biti i u korist kupca, koji bi na ovaj nain htio da dobije robu po nioj cijeni. 21

2) plaanje istovremeno sa prijemom isporuke imamo kod tzv. kupovine za gotovo, gdje se cijena plaa odmah pri prijemu robe. Kupovina za gotovo se inae pretpostavlja i po Zakonu o obligacionim odnosima. Princip uzajamnosti ispunjenja donekle je potisnut obiajem da kupac plaa robu tek poto ju je primio i imao mogunost da je pregleda, ali to je samo prividno odstupanje poto se tu radi samo o jednom kratkom roku, koji je potreban da se utvrdi koliina i kvalitet robe, a kupcu se naelno mora priznati pravo da pregleda i ispita robu prije nego to je plati. 3) plaanje poslije isporuke biva kod tzv. kupovine na veresiju ( na poek, na kredit ) gdje se kupovna cijena plaa tek po isteku izvjesnog roka po prijemu robe. Ovo moe da proizlazi bilo iz izriitog sporazuma stranaka, bilo iz prirode samog posla, bilo iz poslovnog obiaja.

POSLEDICE NEISPUNJENJA ILI NEUREDNOG ISPUNJENJA UGOVORA O KUPOPRODAJI ROBE

ODGOVORNOST PRODAVCA ZA NEUREDNOST U POGLEDU KOLIINE I KVALITETA ROBE

Neurednost prodavca u pogledu koliine i kvaliteta robe utvruje se redovno posebnim postupkom utvrivanja koliine, odnosno kvaliteta robe. To utvrivanje redovno se vri pri prijemu robe. U poslovnim krugovima utvrivanje koliine i kvaliteta esto se naziva ''kvantitativni prijem'' i ''kvalitativni prijem''. Ali ovaj izraz ''prijem'' pravno nema znaenje prijema isporuke.

Utvrivanje koliine robe i prava kupca u sluaju isporuke neodgovarajue koliineUtvrivanje koliine je redovno prva radnja koja se vri pri prijemu isporuke. Naime, kupac ako doe da preuzme robu sa prodavevog skladita e redovno tom prilikom utvrditi i njenu koliinu, a isto tako ako se roba alje, ona se redovno vaga, mjeri itd. prilikom utovara. 1. Nain utvrivanja koliine Utvrivanje koliine robe vri se vaganjem, mjerenjem ili prebrojavanjem, to sve zavisi od prirode robe. Utvrivanje koje bi se izvrilo ''od oka'' ne bi se moglo smatrati vjerodostojnim. Kod koliine robe koja se vaga, teina moe biti bruto ( sa ambalaom, tarom ) ili neto ( ista teina bez tare ). Opte uzanse predviaju da se koliina robe koja se vaga uzima bruto za neto, tj. podrazumijeva se da koliina koja se utvruje sadri teinu robe i ambalae. Opte uzanse dozvoljavaju odstupanje do najvie 2% iznad ili ispod ugovorene koliine. Meutim, ako je koliina robe ugovorena priblino, npr. izrazima ''cirka'', ''oko'', ''otprilike'' i sl., onda je doputeno odstupanje do najvie 5% iznad ili ispod ugovorene koliine. 2. Mjesto i vrijeme utvrivanja koliine Opti princip koji Opte uzanse postavljaju u pogledu mjesta i vremena utvrivanja koliine jeste da se koliina utvruje u onom mjestu i u ono vrijeme u kome je prodavac duan izvriti isporuku. To je razumljivo, prijemom isporuke na kupca prelazi rizik sluajne propasti i oteenja stvari i to je momenat kada on treba da utvrdi i da li koliina robe odgovara ugovoru, pa se tako u praksi esto i radi: prilikom isporuke stranke broje, mjere ili vagaju robu. Ali, ako nije mogue da se koliina robe utvrdi u mjestu i u vrijeme izvrenja isporuke, onda kupac mora bez odlaganja utvrditi koliinu robe im je to mogue. 3. Komisijski zapisnik o utvrenoj koliini 22

U izvjesnim sluajevima u kojima se utvrivanje koliine vri u odsustvu jedne stranke Opte uzanse, radi boljeg dokazivanja utvrenog stanja, zahtjevaju da se to utvrivanje vri komisijski i da se o izvrenom pregledu sastavi zapisnik. To su sledei sluajevi: 1) kad se utvrivanje vri na skladitu prodavca bez prisustva kupca ili na skladitu kupca bez prisustva prodavca i 2) kada prodavac ili kupac ima da utvrdi koliinu robe sa vozarom ili pediterom, pa vozar ili pediter odbije da utvrdi koliinu ili odbije da izda ispravu o utvrenoj koliini. 4. Prigovori na koliinu robe Kada kupac utvrdi da isporuena koliina ne odgovara ugovorenoj, ima pravo, u sluaju kada je prodavac odgovoran za tu neurednost da stavi prigovore prodavcu u odreenom roku i na odreeni nain. U naoj praksi za prigovore je uobiajen naziv ''reklamacija''. Opte je pravilo u privrednom prometu da se prigovori moraju stavljati u jednom kratkom roku. Kad se koliina robe utvruje u prisustvu obje stranke, kupac mora svoje prigovore na koliinu robe staviti prodavcu odmah, prilikom samog utvrivanja koliine. Zakon o obligacionim odnosima predvia da je u obavjetenju o nedostatku kupac duan blie opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar. 5. Prava kupca u sluaju isporuke manje ili vee koliine od ugovorene Kupac koji je uredno i na vrijeme stavio prigovore prodavcu stie odreena prava prema ovome. Ako prodavac isporui manje od ugovorene koliine pravilo je da je kupac duan primiti isporuenu koliinu. U pogledu neisporuenog dijela, ukoliko je rok isporuke dospio, pripadaju mu prava koja ima u sluaju docnje prodavca. Izuzetak od toga pravila predstavlja sluaj kad ugovorena koliina ini cjelinu ili ako kupac inae ima interesa da primi ugovorenu koliinu robe samo u cjelini. to se tie plaanja cijene kupac je duan da plati kupovnu cijenu za dio robe koji je pristao da primi odnosno koji je bio duan da primi. Neurednost u pogledu kvantiteta moe se sastojati i u tome da se isporui vie od ugovorene koliine. U tom sluaju kupac je duan primiti samo ugovorenu koliinu, a ostatak moe staviti prodavcu na raspolaganje, ali to mora uiniti u razumnom roku, inae se smatra da je primio i taj viak.

Utvrivanje ( pregled ) kvaliteta robe i prava kupca u sluaju materijalnih nedostataka ( mana ) robe1. Vrijeme i mjesto utvrivanja kvaliteta Zakon o obligacionim odnosima predvia da kupac mora po prijemu isporuke bez odlaganja utvrditi karakter isporuene robe, im je to prema redovnom toku mogue. Dunost utvrivanja kvaliteta postoji tek po prijemu isporuke. Stranke mogu ugovoriti da se utvrivanje kvaliteta vri i ranije i u praksi se ono ponekad vri i prije isporuke ili za vrijeme isporuke na skladitu prodavca ili na utovarnoj stanici. Zakon dalje predvia da se utvrivanje mora izvriti bez odlaganja im je to prema redovnom toku stvari mogue. Mjesto isporuke nije direktno regulisano Zakonom, ali ono posredno proizlazi iz pravila da se utvrivanje mora izvriti bez odlaganja, te e i mjesto kvalitativnog pregleda biti tamo gdje je to u vezi sa isporukom mogue, gdje kupac bude imao mogunost faktikog raspolaganja robom i njenog pregledanja. To moe biti i skladite prodavca kad je tamo mjesto isporuke, ili stanica mjesta otpreme ili ee stanica mjesta opredjeljenja ili kupevo skladite. 2. Nain utvrivanja kvaliteta Utvrivanje kvaliteta zahtjeva detaljan i briljiv pregled isporuene robe. To se po pravilu vri komisijski, a moe i na drugi vjerodostojan nain. Isto kao vrijeme i mjesto utvrivanja kvaliteta, stranke mogu ugovorom odrediti i nain utvrivanja kvaliteta. Zakon o obligacionim odnosima govori o 23

''uobiajenom pregledu'', a postoje razni naini utvrivanja kvaliteta, a meu njima su najvie uobiajeni: struni pregled, uporeivanje sa uzorkom, vaenje uzorka, hemijska analiza i fiziko mjerenje. Ako se roba isporuuje u originalnom pakovanju onda se utvrivanje kvaliteta ograniava samo na ispitivanje pakovanja ( da li je pakovanje ispravno ), a mane ako se docnije prilikom otvaranja pokau, smatraju se skrivenim manama. Stranke mogu utvrivanje kvaliteta i kvantiteta povjeriti nekom treem. To se naroito radi u spoljnoj trgovini, gdje su vee udaljenosti izmeu prodavca i kupca, pri emu se utvrivanje povjerava preduzeima specijalizovanim za kontrolu kvaliteta i kvantiteta, koja o izvrenom pregledu izdaju potvrdu ( certifikat ). 3. Prigovori na kvalitet robe I ovdje vai pravilo da se prigovori imaju uiniti u vrlo kratkom roku. Kad su utvrivanju kvaliteta prisustvovale obje stranke, kupac svoje prigovore na kvalitet robe mora staviti prodavcu odmah prilikom samog utvrivanja kvaliteta. Kad prodavac ili njegov predstavnik nije bio prisutan utvrivanju kvaliteta, kupac mora nakon to je utvrdio mane, saoptiti prodavcu svoje prigovore bez odlaganja. Ako se, pak, radi o skrivenim manama ili ako je prodavac obmanuo kupca u pogledu kvaliteta isporuene robe, kupac mora prodavcu staviti prigovore bez odlaganja, im je manu otkrio ili za obmanu saznao, ali najdalje u roku od est mjeseci od dana prijema isporuke. U praksi se ponekad deava da kupac kupuje robu zbog preprodaje, s tim da se roba kod njega uopte ne istovaruje nego se odmah alje njegovom kupcu klijentu, pa se postavlja pitanje kako tu stoji sa pregledom robe i stavljanjem prigovora. Prema Zakonu o obligacionim odnosima ako je kupac otpremio stvar dalje bez pretovara, a prodavcu je pri zakljuenju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogunost takve dalje otpreme, pregled stvari moe biti odloen do njenog prispjea u novo mjesto opredjeljenja. Tada se u stvari pregled vri kod kupevog klijenta, koji onda svoje prigovore saoptava prvobitnom kupcu, a ovaj ih dalje saoptava svom prodavcu. Inae, ako kupac propusti da prigovor stavi na vrijeme smatra se da je robu preuzeo bez prigovora na kvalitet robe. 4. Prava kupca u sluaju mana robe U sluaju da prodavac isporui manljivu robu kupac stie odreena prava, a uslov za njihovo ostvarivanje je da je kupac uredno i na vrijeme stavio prodavcu prigovore zbog utvrenih mana robe. Iako su uredne i blagovremene reklamacije preduslov za vrenje ovih prava, prema Zakonu o obligacionim odnosima, ova prava pripadaju kupcu i u sluaju kad je prodavac znao za nedostatke, u kom sluaju otpada sama po sebi potreba za pregledom robe i reklamiranjem i kupac moe u takvom sluaju ostvariti svoja prava i ne stavljajui prigovore ili ako je pak proao i rok od est mjeseci za skrivene mane. To nuno proistie iz naela savjesnosti i potenja. U sluaju isporuke robe goreg kvaliteta kupac moe po svom izboru: 1) zahtjevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka ( ispunjenje ugovora ); 2) zahtjevati snienje cijene ( u srazmjeri u kojoj je zbog nedostatka smanjena vrijednost robe ); 3) izjaviti da raskida ugovor ( ali prije toga mora ostaviti prodavcu naknadni primjeren rok za ispunjenje ugovora, a ako prodavac ni u naknadnom roku ne ispuni ugovor, ugovor se raskida automatski, tj. po samom zakonu. Kupac moe raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog roka prodavcu, ako mu prodavac izjavi da nee ispuniti ugovor ili ako iz okolnosti konkretnog sluaja oigledno proizlazi da prodavac nee moi ispuniti ugovor. Kupac u izvjesnim sluajevima gubi pravo da raskine ugovor kada mu je nemogue da vrati stvar ili da je vrati u stanju u kome ju je primio ). Pored ovih prava kupac moe traiti i naknadu tete. Prava kupca u sluaju isporuke robe boljeg kvaliteta prema Optim uzansama za promet robom kupac je duan tu robu primiti, izuzev ako ima opravdan interes da mu se isporui ba roba ugovorenog kvaliteta. Ali, iako je kupac duan primiti robu boljeg kvaliteta, prodavac ne moe traiti veu cijenu od ugovorene. Moe jedino traiti naknadu tete ako ju je eventualno pretrpio. 24

ODGOVORNOST PRODAVCA PO OSNOVU GARANCIJE ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI

Nezavisno od odgovornosti za materijalne nedostatke stvari postoji paralelno s njom i odgovornost za ispravno funkcionisanje stvari. Ona nastaje na osnovu garantnog lista koji izdaje proizvoa i ona ne iskljuuje prava kupca po osnovu odgovornosti za materijalne nedostatke. U trgovinskoj ugovornoj praksi kod prodaje maina i investicione opreme, specijalno kad je prodavac istovremeno i proizvoa individualno odreene stvari, odgovornost prodavca regulie se putem tzv. klauzule o garantiji, kojom se ugovara u prvom redu obaveza proizvoaa da popravi stvar, kao i rok dokle traje ta obaveza. Meutim, garantija se proirila i na maloprodaju, gdje proizvoa garantuje putem garantnog lista, a to je naroito dolo do izraaja kod tzv. tehnike robe koja je ula u iroku potronju ( npr. elektrini ureaji za domainstvo ). Kod pitanja odgovornosti prodavca po osnovu garantnog lista, problem se postavlja u sluaju kad proizvoa i prodavac nisu isto lice. U Zakonu o obligacionim odnosima se predvia da po osnovu garantije za ispravno funkcionisanje stvari kupcu odgovaraju kako proizvoa, tako i prodavac za opravku stvari u razumnom roku, odnosno ako se stvar ne popravi da mu se umjesto nje preda stvar koja funkcionie ispravno. Kupac, dakle, ima pravo na opravku ili zamjenu stvari u toku garantnog roka, a pripada mu i pravo na naknadu tete koju je pretrpio uslijed toga to je bio lien upotrebe stvari od trenutka traenja opravke ili zamjene do njihovog izvrenja. U sluaju da prodavac u garantnom roku ne izvri opravku stvari, odnosno ne zamjeni stvar, kupac ima pravo na raskid ugovora ili snienje cijene i na naknadu tete.

ODGOVORNOST PRODAVCA ZA PRAVNE NEDOSTATKE ( ZATITA OD EVIKCIJE )

Odgovornost za pravne nedostatke, odnosno obaveza zatite od evikcije ( oduzimanja ), proizlazi iz karaktera kupoprodajnog ugovora kao ugovora sa naknadom, to znai da ona nije svojstvena samo kupoprodaji i Zakon o obligacionim odnosima je predvia kao optu obavezu kod ugovora sa naknadom. Evikcija moe da se javi u graansko pravnom prometu i to ee u pogledu nepokretnih stvari, dok je u privrednom prometu rijetka zbog pravila o zatiti savjesnog kupca pokretnih stvari od trgovca. Ako pak doe do pravnog uznemiravanja kupca od strane treeg lica, pravilo je da je kupac duan pozvati prodavca da se umijea u spor i da ga uzme u zatitu, u protivnom prodavac se oslobaa odgovornosti, ako dokae da bi on sprijeio evikciju, da ga je pribavilac obavijestio na vrijeme. Ako, pak, doe do evikcije koju prodavac nije sprijeio postoji odgovornost prodavca. Po Zakonu o obligacionim odnosima predvia se obaveza kupca da obavijesti prodavca o pretenzijama treeg lica, a u sluaju da doe do potpune evikcije ugovor se raskida po samom pravu, tj. automatski i kupcu pripada pravo i na naknadu tete, dok u sluaju djelimine evikcije kupac moe po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtjevati srazmjerno snienje kupovne cijene, a pripada mu i pravo na naknadu tete. Kupac ima pravo da se pozove na prodavevu odgovornost i kad je bez obavjetenja prodavca i bez spora priznao pravo treeg, ako je ono oigledno osnovano. Prodavac moe svoju odgovornost za pravne nedostatke ugovorom ograniiti ili iskljuiti, ali samo pod uslovom da je bio savjestan, tj. da mu nedostatak nije bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat.

25

DOCNJA PRODAVCA

Prodavac moe pasti u docnju u pogledu izvrenja isporuke ( dunika docnja ) i u pogledu prijema kupovne cijene ( povjerilaka docnja ). U sluaju kada prodavac pada u docnju u pogledu prijema kupovne cijene, kupac nije duan plaati kamatu za vrijeme prodaveve docnje i moe se osloboditi obaveze deponovanjem dugovane sume kod nadlenog suda, o emu mora obavijestiti prodavca. U sluaju kada prodavac padne u docnju, kupcu pripadaju sledea prava: 1) pravo da trai ispunjenje ugovora i naknadu tete zbog zadocnjenja ili 2) pravo da raskine ugovor i trai naknadu tete zbog neispunjenja ugovora. Kupac ima pravo izbora izmeu navedenih prava, a pravo kupca na traenje ispunjenja ugovora se smatra primarnim pravom.

Pravo kupca da trai ispunjenje ugovora i naknadu tete zbog zadocnjenjaPravo kupca da trai ispunjenje ugovora je primarno pravo; ono proizlazi iz samog ugovora. Ukoliko hoe da ostane pri ispunjenju ugovora kupac nije duan da prodavcu ostavlja naknadni rok za ispunjenje, ovo pravo mu pripada i bez toga. Pored prava na izvrenje ugovora kupcu pripada i pravo na naknadu eventualno pretrpljene tete zbog zadocnjenja, pod uslovom da je prodavac odgovoran to je zapao u docnju.

Pravo kupca da raskine ugovor i da trai naknadu tete zbog neispunjenja ugovoraU pogledu kupevog prava da raskine ugovor vae ona opta pravila o pravu povjerioca na raskid ugovora, tj. on moe raskinuti ugovor samo ako je prodavcu prijethodno ostavio primjeren rok za naknadno izvrenje isporuke, a prodavac ne izvri isporuku ni u tom naknadnom roku. Ipak, ostavljan