DJEČJI SAN

BROJ 9 ŠKOLSKI LIST OSNOVNE ŠKOLE ''LIPANJSKE ZORE'' VIŠIĆI

DRUGA GODINA IZDAVANJA

OŽUJAK/TRAVANJ 2015.

______________________________________________________NAŠI DJELATNICI

Pripremila: Dajana Limov

U rubrici Naši djelatnici razgovarali smo s učiteljicom

Marom Dadić, djelatnicom naše centralne škole u Višićima.

Dobar dan! Kako ste?

- Dobar dan! Hvala na pitanju, dobro sam.

Gdje ste završili osnovnu školu?

- Osnovnu školu sam završila u Višićima ali se tada zvala

'Đuro Pucar Stari'.

Kako se zvala Vaša učiteljica?

- Moja učiteljica zvala se Ankica Bulum.

Koliko vas je bilo u razredu?

- U razredu nas je bilo 36-ero.

Kakva ste bila učenica i koji Vam je bio omiljeni predmet?

- Bila sam odlična učenica, a omiljeni predmet biomi je matematika.

Je li u Vaše doba bila novinarska sekcija?

Kad sam ja išla u osnovnu školu, nije postojala novinarska sekcija, ali je bilo

drugih isto zanimljivih, ritmička, zbor, dramska, prometna...

Jeste li aktivno sudjelovali u radu školskih sekcija?

Naravno, bila sam u ritmičkoj sekciji koju je vodila nastavnica Zorica Miloš, u

zboru koji je vodila nastavnica Lidija Čavar, dramskoj koju je vodila

nastavnica Mladenka Arapović.

Je li se škola puno promijenila u odnosu dok ste se Vi školovali?

Promijenila se u mnogočemu. Bilo je mnogo više učenika i odjela.

Čini mi se i više igre i druženja ali i puno više poštovanja prema

odraslima i učiteljima.

________________________________NAŠI DJELATNICI

Koji je bio povod da se odlučite za poziv učiteljice? U mojoj se obitelji sve vrti oko škole. Tata je predavao matematiku i fiziku,

mama hrvatski jezik pa je to za mene bio veliki poticaj - poziv (zanimanje)

učiteljica.

Gdje i kada ste završili Pedagošku akademiju?

- Pedagošku akademiju sam završila u Mostaru 1996. godine.

Koliko godina radite kao učiteljica?

- Zaposlila sam se 1996. godine i od tada sam stalno

zaposlena, znači 19 godina. Prve četiri godine radila sam u PŠ

Svitava, pa u CŠ evo sve do sada.

Kako bi ste opisali Vaš poziv?

- Biti učiteljica je jako zahtjevan posao. Svakodnevan rad s

djecom iziskuje puno rada i pripremanja kod kuće. Posvetiti

se treba svima, onima koji su jako nadareni i onima kojima treba više puta ponoviti. To su

mali ljudi kojima mi i njihovi roditelji trebamo biti uzor. Danas sutra će biti majstori, doktori,

frizeri, profesori. Potreban im je vjetar u leđa i dobar poticaj da kroz život idu podignute

glave, a tu mi učitelji imamo važnu ulogu. Često ponavljam svojim učenicima izjavu

poznatog umjetnika Pabla Picassa: "Tko želi nešto naučiti, naći će način, tko ne želi, naći će

izgovor." Volim svoj posao jer volim djecu i sve njihove zgode i nezgode:

Koju sekciju vodite ove školske godine?

- Ove školske godine vodim literarnu sekciju. Broji 10 članova. Učenici rado dolaze. Pišemo

sastave, pjesmice, igrokaze, stripove na obostrano zadovoljstvo. Svoje radove objavljujemo

na školskom panou i u našem školskom časopisu 'Dječji san'.

Vidite li nekog od tih učenika budućeg pisca?

- Neki učenici imaju dobar potencijal i jako su maštoviti. Neću imenovati, vrijeme će sve

pokazati.

Hvala Vam na suradnji.

Nadam se da je razgovor bio ugodan. Želim Vam u budućem radu puno uspjeha i

veselih trenutaka s učenicima.

POSLJEDNJE ZBOGOM NAŠEM DRAGOM LJUBI

Dana 7. travnja 2015. u 81.-oj godini života iznenada nas je napustio naš veliki umjetnik i djelatnik naše škole Ljubomir Trtanj.

Rođen je 1935. godine u Čapljini. Godine 1968. završio Pedagoški fakultet u Sarajevu, odjel likovne umjetnosti, smjer slikarstvo, u klasi

prof. dr. H. Kulenovića.

Od prvog dana svog zaposlenja, školske godine 1967./68. pa sve do školske godine 2002./03., kada je otišao u mirovinu, bio je zaposlenik

Osnovne škole Lipanjske zore u Višićima. Do 1990. godine izlagao na

godišnjim izložbama likovnih pedagoga BiH u Sarajevu.

Vrijedi istaknuti kako je i u mirovini Ljubomir bio aktivan. Naime,

izlagao je na likovnim izložbama “Čapljinci-Čapljini” koja se održava od

listopada 2011.god u sklopu COK Akademije Čapljina u galeriji “TAU”.

Naši djelatnici od Ljube su se oprostili dostojanstveno i s punim poštivanjem. Donosimo njihovo posljednje

zbogom ovom iznimnom čovjeku:

Ljubo,

teško je riječima izraziti tugu i osjećaj praznine zbog tvog iznenadnog odlaska. Kažemo iznenadnog, jer zaista, unatoč tvojim godinama,

izgledao si zdravo, vedro, optimistično.Ni po čemu se nije dalo naslutiti da su u posljednjih nekoliko dana, naši slučajni susreti bili

zapravo, posljednji. Sad kad međusobno razgovaramo, smatramo da si možda i naslućivao odlazak, pa si svima govorio da si se poželio

škole i da ćeš pronaći vremena da nas posjetiš, da kao nekad sjednemo u zbornicu, pijemo kavu i da nas svojim vicevima i šalama tjeraš u

plač.Ljubo, bio si prijatelj i bio si veseljak i zabavljač. Ne možemo zaboraviti onaj smijeh i tvoj humor na školskim malim odmorima. Orili

su se hodnici od naše cike i vriske kad bi ti nešto ispričao. Bio si uzoran djelatnik, nastavnik, likovni pedagog puni radni vijek i upravo iz

naše škole, otišao si u zasluženu mirovinu. Svojim odgojnim metodama razvio si kod djece maštu, kreativnost, stvaralaštvo i poučavao ih

da izrastu u zdrave, društveno korisne ljude. Naglašavao si važnost međuljudskih uvažavanja, kulture, dostojanstva, obrazovanja i svih

drugih vrijednosti.

U tvojoj likovnoj radionici nastali su bezbrojni radovi koji su dospjeli u razne krajeve svijeta, a neki i danas krase zidove naše škole i

posjetitelji se uvijek dive tom čudesnom dječjem stvaralaštvu.

Rodili su se i otkrili i mnogi učenički talenti upravo u toj istoj likovnoj radionici. Tamo si upravo ti otkrio i našeg današnjeg nastavnika,

tvog nasljednika.

Ljubo, hvala ti za svaki trenutak koji si proveo s nama. Nedostajat ćeš ovom gradu, školi, svima koji su te susretali. I znamo, susret ćemo

se ponovo, tamo u vječnosti gdje si zasigurno već pronašao bolje mjesto.

Počivaj u miru božjem!

______________________________________________HUMANOST NA DJELU

Učenica pokazala dobro srce

U našoj školi mnogi su učenici nadareni. Neki lijeposastavljaju pjesmice, neki glume, pjevaju… Učenica

3.raz.CŠ Višići Mariana Cvitanović ističe se u likovnom stvaralaštvu. Natjecala se na Facebooku sa

svojim likovnim radom. Tema je bila ''Moja obitelj'', tehnika suhe bojice. Na natjecanju je sudjelovalo

dvadesetero djece a Mariana je osvojila prvo mjesto.

Ali to nije sve!!!

Nagradu koju je dobila (školski pribor) darovala je siromašnoj djevojčici. Tako da naša Maiana nije samo

nadarena, nego je i dobra srca.

Ponosna učiteljica Mara Dadić

Ghandijeve izreke o humanosti

Veliki mirotvorac Mahatma Gandhi svojim je ljudkim i nesebičnim postupcima oplemenjivao

sve oko sebe. Evo nekih njegovih izreka o humanosti:

Ne smijete izgubiti vjeru u humanost. Humanost je

ocean; ako se zaprlja nekoliko kapi oceana, ne postaje

cijeli ocean prljav.

Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Budem li

neprestano ponavljao da nešto ne mogu učiniti,

vjerojatno i neću moći. Suprotno tome, vjerujem li da

mogu, sigurno ću steći sposobnost to i učiniti.

Govori samo ako će to popraviti tišinu.

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Snaga ne dolazi iz tjelesnih kapaciteta. Ona dolazi iz neslomljive volje.

Čak i ako si manjina, jedan jedini pojedinac, istina je istina.

Gdje postoji ljubav, postoji i život.

Učenici III. razreda CŠ Lipanjske zore Višići su sa svojom učiteljicom Marom Dadić posjetili redakciju novog školskog časopisa"Dječji san". Lijepo ih dočekao glavni urednik prof. Igor Beno. Učenici su na kompjuteru pregledali prošle brojeve časopisa.Jako su se oduševili svime što su vidjeli ali im je bilo žao što se časopis ne tiska zato što se u njemu nalaze njihovi likovni i literarni radovi. Uredniku su postavili par pitanja na koja je rado odgovorio.

-Kada je nastao školski časopis? Nastao je školske 2013/2014. -Tko je glavni urednik časopisa? Glavni urednik sam ja,ali bez ostalih kolega i novinarske sekcije ne bih mogao učiniti mnogo. -Na koji način određujete temu za pojedini broj časopisa? Teme su uglavnom povezane s prigodnim događajima,ali ima dosta i slobodnih tema što omogućuje da se svatko izrazi. -Tko još sudjeluje u radu? Sudjeluju nastavnici,učiteljice i učenici. -Tko osmišljava naslovnicu određenog časopisa? Članovi naše novinarske sekcije zajedno sa mnom. -Što svaki časopis treba sadržavati? Naslovnicu,sadržaj,rubrike… -Tko je smislio ime časopisa? Članovi uredništva su se složili,a ja sam dao glavnu ideju. -S kojim se problemima susrećete? Najveći problem je financijske prirode. Škola nema dovoljno novaca da tiskamo časopis. To nam je žao i valjda će doći bolja vremena za nas. -Na koji način možemo vidjeti Dječji san? Vrlo lako. Posjetite web stranicu naše škole i možete sve vidjeti a imamo nekoliko primjeraka i u tiskanom obliku.

Na kraju su se vratili u svoju učionicu sretni što škola ima svoj časopis i nesretni što se ne može tiskati.

KLAUNOVI BEZ GRANICA RAZVESELILI NAŠE MALIŠANE

Dana 26.3.2015. u našoj školi održana je zanimljiva predstava koju su izveli Klauni bez

granica. To je svjetski poznata skupina akrobatskih glumaca koji diljem planete

razveseljavaju ljude pogođene nekim katastrofama, a napose djecu. Tijekom rata bili su

i u našoj zemlji, a prije dvije godine ponovno su se odlučili vratiti kako bi svojom

komikom i vragolijama zabavili one najmlađe. Uz brojne škole u Bosni i Hercegovini

posjetili su i našu školu. Mališani su zajedno s njihovim učiteljicama na sportskom

centru centralne škole imali u čem i uživati nešto više od sat vremena. Klaunovske

akrobacije, pantomima, trikovi i puno urnebesnog smijeha – sve je u tim trenucima bilo

prebačeno u neku drugu dimenziju. dimenziju mašte i otkačenosti. Cilj ovih klauna i

jest skrenuti našu pažnju i misli od svakidašnje grube stvarnosti i bar na trenutke učiniti

ovaj svijet lijepim mjestom.

Inače Klaunovi bez granica osnovani su 1993. u Barceloni i od tada neumorno putuju svijetom i iz

ljudi izvlače smijeh, dobrotu i prostodušnost.

Poželimo da ovakvih događaja i predstava bude što više.

KAKVU ŠKOLU ŽELITE? - Anketa

PRIPREMILA: Marija Maslać

Osnovna škola je prva stepenica u našem zivotu.Naravno svi moramo završiti minimalno osnovnu

školu.Uz obrazovanje ćemo imati bolji život.Od velike je važnosti to kakve će škola imati

programe i novine,hoće li doprinijeti stvaranju nekih novih genija,umjetnika,sportaša,hoće li

prepoznati pojedinačni talent učenika i hoće li imati širok spektar različitih sadržaja.Evo nekoliko

učenika koji su sa nama podijelili svoja mišljenja o pitanju škole.

MARELA POROBIJA 7.a:

Moja škola je na neki način zanimljiva.U njoj

provodim mnogo vremena.Škola je moj drugi dom.U

njoj se zabavljam i imam mnogo prijatelja. U ovoj

školi ima mnogo ljubomorne djece. To mi se nimalo

ne sviđa. Željela bih da umjesto svađe činimo više

dobrih djela.Poslije toga željela bih da naša škola

zablista raznoraznim sadržjima, da zidove škole

obojimo u vesele boje, da sve zablista od novotarija.

Također bih htjela da se neki nastavnici promijene,

da ne budu strogi ni bezobrazni, a posebno da ne

prave razlike između učenika, jer smo svi mi na svoj

način dobri i pokazujemo želju i trud. Zaboravila

sam spomenuti našu sportsku dvoranu . Ona je jako

neuredna , a zidovi su užasni .U našoj sportskoj dvorani je jako hladno , a posebno zimi u nju

jedva i uđem .Htjela bih da se zidovi oboje u bijelu boju , da se promijene stakla a da se na

golove stavi mreža, te da lopta ne može udariti zid . Ne sviđa mi se to što imamo stare prljave

sprave koje nitko ne može dirnuti rukama, željela bih da mi učenici ukrasimo zid s nekim

zanimljivim likovima iz crtića . Hmm...Ima mnogo toga što bih htjela promjeniti . I tako smo

stigli do svlačionice . Kada pomislim na svlačionice odmah mi je muka . Ženska svlačionica je

neuredna, hladana i dolaze kroz prozore raznorazni neugodni mirisi .Slavine za vodu su stare,

zahrđale i što je najgore nema tople vode .Ne mogu više o ovome pričati , ali samo da

napomenem da je svlačionica od dječaka sto puta gora od naše.Zidovi su puni vlage .Ima

mnogo toga što bih željela promijeniti u našoj školi . Iz svega ovoga izvlačim dobru pouku , a

to je

da mi imamo sreće što imamo školu i barem neke uvjete koje su nam potrebni.

MIA KRSTIČEVIĆ 7.a:

Želim školu u kojoj će prije svega biti pravde,školu u

kojoj neće biti razlike među učenicima sa strane

učenika,niti će biti razlike sa strane nastavnika.Nažalost

u današnje vrijeme sve više je nepravde i sve više razlike

se pravi među učenicima.To bi htjela dosta promijeniti

jer mi se ovo ni najmanje ne sviđa.Doista mi je tužno

kad vidim u kako se u školi dijele djeca,traže se samo

razlike,sve je više ljubomore i zlobe,a premalo je sloge i

zajedništva.Također sam primijetila da i neki nastavnici

prave razliku među učenicima i moram vam priznati da

mi se to ne sviđa i da to želim promijeniti.Tužno mi je

kad vidim razred u kojem nema ni trunke sloge,samo

gledaju kako će jedni drugom postaviti zamku.Želim školu u kojoj će svi biti jedno i gdje će i učenici

prije svega poštovati nastavnike a zatim i jedni druge.Želim da nastavnici budu pravedni prema

učenicima i da svakog učenika tretiraju jednako bez trunke razlike.Mislim da bi se svi nastavnici trebali

ugledati na jednu nastavnicu koja je prema svima pravedna,na nastavnicu koja ne pravi uopće razliku

među nama.Ako je potrebno čak nas ponekad nagradi dobrom ocjenom kako bi nas potakla na učenje za

bolji uspjeh.Želim da sve bude baš svako kako sam napisala jer to bi bilo jedino rješenje za savršenu

školu.

ANĐELA MARTIĆ, 7.a:

Jedne večeri su knjige počele plesati,ludirati se. Bile

su čarobne i stvarne. No kada sam ustala počele su

padati po meni. Shvatila sam da bi one bile vesele kad

bih počela učiti, zamišljati školu i moje lude knjige

ubacivati u tu zamišljenu školu kakvu želim. Moja

zamišljena škola trebala bi biti uzbudljiva i čarobna.

Mislim da ponekad cijelom školom vlada zloba. Ali ti

to možeš promijeniti jedino ako u sebe uneseš malo

dobra i ljubavi. Ponekad bi školu htjela zamišljati kao

u Harryu Potteru−stube da se premještaju,duhovi da

hodaju,prolaze kroz slike. Također moje lude knjige

samnom da trče. Nastavnici bi bili ludi. Kada bi davali

jedinice kosa bi im se naelektrizirala. Ta škola bila bi

tako super.

LEONARDA JURKOVIĆ 6b.:

Voljela bih da sva djeca ulaze u školu sa osmjehom na

licu,da im sati ne prolaze u iščekivanju zvonu i da svi

nastavnici uspostave prijateljski odnos sa učenicima,da nema

svađe i da ukori i jedinice postanu prošlost. Želim školu koja

će u nama stvoriti ljudskost,plemenitost,dobrotu i sve vrline

koje čovjeka čine čovjekom. I još bih željela nadodati da

želim da naša škola sja znanjem koje smo stekli u njoj.

_____________________________________________________OBILJEŽAVAMO

Od 1970.godine obilježava se Dan planeta Zemlje ili skraćeno

Dan Zemlje. Cilj obilježavanja ovog dana jest potaknuti ljude

na razmišljanje i djelovanje u cilju zaštite našeg planeta

jer su industrija i ostali elementi zagađivanja uvelike

oštetili eko-sustav, poglavito u industrijskim velesilama

poput SAD-a, Japana, Njemačke i sl. Ekološki aktivist Gaylord

Nelson prvi je potakao ideju da se u godini odredi jedan

poseban dan posvećen našem planetu. Odlučeno je da to bude

22. travanj. Ispočetka taj se datum obilježavao samo u SAD-u

da bi 1992. UN donio odluku da se Dan planeta obilježava u

cijelom svijetu.

U našoj školi najmlađi učenici su svojom

likovnom kreativnošću također obilježili

Dan planeta tako što su uz pomoć svojih

učiteljica izrađivali različite predmete koji

su povezani s motivima zaštite planeta. Neki

od radova izloženi su i na školskom panou.

NAŠI UČENICI PRIKAZALI IGROKAZ ŠTIĆENICIMA BETANIJE

Učenici dramske sekcije PŠ Domanovići

zajedno s nastavnicom hrvatskoga jezika

Danijelom Milanović prikazali su igrokaz

˝Prazan grob˝ korisnicima Betlehema i

Betanije.Ana,Karla,Sara,Darija,Stjepan,Josip i

Danijel vrijedno su na satima sekcije

uvježbavali svoje uloge i do suza ganuli

svojom izvedbom korisnike i njihove

goste.Dočarali su odlazak učenika na Isusov

grob,susret Marije Magdalene s uskrslim

Isusom i na kraju poručili: ˝POBJEDNIČE

SLAVA TI,SPASITELJU HVALA TI ! SLAVA

OCU I SINU,SLAVA TROJSTVU NA NEBU!.....Učenica Ana Šimunović izrecitirala je Zlatni

Oče naš i time završila prigodnu svečanost u Betaniji na kojoj su sudjelovali svojom

pjesmom pjevači župnog zbora ˝Franjo Asiški˝ i prigodnim recitalima Martina i Ivan

(osobe s posebnim potrebama). Ravnatelj Caritasa don Ante Komadina i ravnatelj

Betanije i Betlehema Ante Bender zahvalili su se na kraju svim sudionicima

programa,a posebno našim učenicima i njihovoj nastavnici što su svojim dolaskom

uljepšali Uskrs starim i nemoćnim osobama kao i osobama s posebnim potrebama.

Nakon toga svi smo se lijepo počastili i okrijepili jer trebalo je snage za nastavak

druženja s onima koji su ostali u sobama jer zbog bolesti nisu bili u mogućnosti

nazočiti svečanosti.Učenici su ih obradovali tako što su im odnijeli ručak i s njima

porazgovarali,a i vratili im osmijeh na lice.

DANIJELA MILANOVIĆ, nastavnica hrvatskog

STOPALA U NAŠOJ CENTRALNOJ ŠKOLI

Piše: Marela Porobija

U petak 20. Ožujka 2015., u našoj je školi upriličen besplatan

pregled stopala. Dio je to Akcije preventivnog pregleda djece

predškolskih i školskih uzrasta a cilj joj je rano otkrivanje

poteškoća i nepravilnosti u razvoju stopala. Dvije liječnice iz

organizacije Ortopedica d.o.o. Sarajevo pregledale su naše

učenike u jednoj od učionica. Bilo je jako zanimljivo i učenici su

se rado odazvali akciji. Rezulati će biti poznati naknadno, nakon

što se svi ti podaci stručno obrade. Liječnica nam je rekla da

im je cilj pregledati što više djece u školama i vidjeti kako

stopala funkcioniraju jer je dječji uzrast najvažniji za razvoj

čovjeka.

Naša stopala jako su bitna. Budući da se na njih oslanjamo dok hodamo, stopala su nekako podloga našeg tijela.

Dosta je ljudi s neravnim stopalima. Zato bi trebali pregledati ih i naći odgovarajuću potplatu koja će poboljšati

hodanje. Uvijek kad nam se pruži prilika za bilo koji besplatni pregled, moramo je iskoristiti jer tko zna kad će

nam se opet pružiti. Vjerujemo da će naši učenici ukoliko rezultati pokažu nepravilan rast stopala poslušati

savjete stručnjaka i nabaviti odgovarajuću potplatu.

________________________________________________________OBILJEŽAVAMO

Svake godine od 11. do 17. ožujka obilježavaju se Dani hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika objavljenu 17. Ožujka 1967.kojom se željela postići samostalnost hrvatskog književnog jezika. Nizom kulturnih priredbi i aktivnosti svake se godine u školama koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, kao i društvenim događajima obilježavaju Dani hrvatskog jezika. Aktivno je bilo i u našoj školi gdje su provedena natjecanja iz hrvatskog jezika i književnosti i krasnoslova a za izradu panoa pobrinule su se nastavnica hrvatskog jezika Marijana Milićević i učenica Mia Krstičević.

ŠKOLSKO NATJECANJE IZ HRVATSKOG JEZIKA Školsko natjecanje iz hrvatskog jezika provedeno je u osmih razredima, dva razreda u CŠ Višići i

jedan razred u PŠ Domanovići. Natjecanje je proveo Aktiv učitelja hrvatskog jezika koji je

sastavio test od 29 zadataka kojim je obuhvaćeno gradivo od 5. Do 8. Razreda a ticalo se pitanja

iz književnosti, pravopisa, povijesti hrvatskog jezika te poznavanju gramatike. Donosimo i rang-

listu uspješnosti:

1. Martina Galić, CŠ Višići ------------96 bodova

2. Sara Nikolić, PŠ Domanovići-------95 bodova

3. Božena Kordić, CŠ Višići------------89 bodova

Najbolji rezultat ostvarila je učenica Martina Galić iz CŠ Višići i ona će predstavljati našu školu na

županijskom natjecanju.

Učenicu će za županijsko natjecanje pripremati nastavnica Marijana Milićević.

UČENICE MARTINA GALIĆ I ANA FRANCISKA KARAČIĆ NAJBOLJE U KRASNOSLOVU

U četvrtak 26.3 u CŠ Višići održalo se školsko natjecanje iz krasnoslovnog recitiranja.

Pripremali su se učenici iz CŠ Višići i PŠ Domanovići. Učenici su dali sve od sebe ali tražio se onaj najbolji, onaj

koji ima ono nešto posebno, onaj koji ti prenosi svoje osjećaje i ostavlja te bez teksta. Njih je ocjenivao stručni

ocjenjivački žiri a njega su činili: -Marijana Milićević nastavnica hrvatskog jezika

-Danijela Milanović nastavnica hrvatskog jezika

- Marina Galić nastavnica hrvatskog jezika

- Igor Beno školski knjižničar

Natjecali su se ovi učenici :

- Vicko Šutalo 6.c CŠ Višići s pjesmom „Balada o hrastu“

- Antonio Šutalo 6.c CŠ Višići s pjesmom „Balada o hrastu“

- Antea Kafadar 6.a CŠ Višići s pjesmom „Ja ću graditi kako ja hoću“

- Ena Mrvalj 6.a CŠ Višići s pjesmom „ Duše na kljenovom štapu“

- Mia Krističević 7.a CŠ Višići s pjesmom „ Žalosna šala“

- Antonio Šapina 8.b CŠ Višići s pjesmom „Sve što živi ožuljak ima

- Anđela Martić 7.a CŠ Višići s pjesmom „Što vjerovat se nemože“

- Anamarija Obad 6.a CŠ Višići s pjesmom „I ništa se promjeniti neće“

- Martina Galić i Ana Franciska Karačić 8.b CŠ Višići „Srce moje govorilo je jednom“

- Darija Antunović 8a PŠ Domanovići ''Mojoj majci''

- Sara Petrović 8a PŠ Domanovići ''Mojoj majci''

Žiri je imao tešku zadaću , odabrati najboljeg od najboljih. Sitnice su presudile pa je tako odluka pala na ove

učenice:

1. Martina Galić i Ana Franciska Karačić 8.b, CŠ Višići

2. Anamarija Obad 6.a, CŠ Višići

3. Anđela Martić 7.a, CŠ Višići

Učenice Martina i Ana izborile su se za daljnje natjecanje. Čestitamo učenicama na pobjedi i želimo puno sreće na

daljem natjecanju.

Anamarija Obad

ŠKOLSKO NATJECANJE RAZREDNE NASTAVE U KRASNOSLOVU

Dana 11.3.2015. u PŠ Šuškovo Naselje provedeno je

školsko natjecanje u krasnoslovu za učenike razredne

nastave. Na natjecanju je sudjelovalo 11 učenika četvrtih

razreda čiju su izvedbu budno pratili njihovi učitelji koji

su im svojim iskustvom, savjetima i primjerima nastojali

dočarati ljepote hrvatskog jezika. Djeca su s ozbiljnošću

pristupila zadatku i nastojala ostvariti svoju skrivenu želju

– BITI NAJBOLJI u izvedbi svoje pripremljene recitacije.

Pred povjerenstvom koje su sačinjavale učiteljice Elica

Marjanović, Ljubica Dadić, Željka Barišić, Ivanka Čepo,

Željka Musulin i Žana Blažević nije bio nimalo lak

zadatak jer su morale odabrati najboljeg od najboljih.

Izvedbom pjesme Strah Grigora Viteza učenica Nikolina

Limov iz CŠ Višići odnijela je pobjedu osvojivši

maksimalan broj bodova. Svojom prirodnošću, emocijom,

gestikulacijom

i odnosom s publikom plijenila je poglede i izazivala

oduševljenje.

Dakle, učenica Nikolina Limov predstavljat će našu školu

na županijskom natjecanju u Mostaru 23. Travnja 2015.

godine.

Žana Blažević

NIKOLA RAJIČ – NAJBOLJI MATEMATIČAR Natjecanje darovitih učenika petih razreda u našoj školi

provedeno je u petak, 6.ožujka 2015.godine u 10h u PŠ

Šuškovo Naselje. Zbog malobrojnih odjela natjecalo se 8

učenika (CŠ Višići, PŠ Čeljevo i PŠ Bobanovo Naselje).

Test za natjedanje sastavile su učiteljice: Ksenija

Brajković, Irena Knežević, Marijana Matić, Draženka

Dadić i Elica Marijanović. Test je obuhvaćao

matematičko gradivo od 1. Do 4. Razreda i 1. Obrazovno

razdoblje 5. Razreda. Pri izradi testova koristili smo se raznim izvorima. Test se sastojao od

11 zadataka za dodatnu nastavu koji su iznosili ukupno 55 bodova. Najbolji rezultat postigao

je Nikola Rajič iz centralne škole. On je osvojio 39,5 bodova od ukupno 55. Drugo mjesto

osvojio je Matej Šutalo iz centralne škole, a treće Mario Kraljević iz PŠ Bobanovo Naselje.

Učenici su uglavnom pravili neke male pogreške koje su utjecale na cijeli zadatak. Nakon

obavljenog natjecanja poslano je izvješće Zavodu za školstvo.

Učenika Nikolu Rajiču pratit će učiteljica Ksenija Brajković i on će predstavljati našu školu

na županijskom natjecanju iz matematike 29.travnja 2015. Godine.

Ksenija Brajković

PREDSTAVA ''OHOLICA'' U PODRUČNOJ ŠKOLI U DOMANOVIĆIMA

Učenici razredne nastave PŠ Domanovići u utorak 17.ožujka 2015. imali su priliku uživati u jednoj vrlo zanimljivoj i edukativnoj predstavi pod nazivom Oholica koju je izvelo Lutkarsko kazalište Mostar. Tekst za ovaj igrokaz napisala je pokojna Zdenka Mišura, ravnateljica Gradskog kazališta lutaka iz Splita te autorica niza kazališnih tekstova u čiju se čast i prikazuje ova predstava. Motiv za predstavu jest bajka braće Grimm ''Žabac i princeza'' koja prikazuje oholost kao vrlo ružnu ljudsku osobinu. Zato igrokaz i nosi naziv ''Oholica''. Oholost za sobom povlači i druge nevaljale osobine poput nepoštivanja drugih, umišljenosti, sebičnosti i sl. Zato je oholost, ukoliko je imamo, u startu potrebno odbaciti od sebe a predstave ovog tipa nam pomažu uočiti gdje griješimo u svakodnevnom životu, naravno – samo ako to želimo prihvatiti. Tako je i princeza iz ove priče ''poletjela visoko'', ne uvažavajući druge i precijenjujući samu sebe da bi kroz niz dogodovština bila ''spuštena na zemlju'', ismijana u svojoj gluposti dok nije shvatila što su istinske vrijednosti i promijenila svoj život. Naši mališani osjetili su čar predstave u svojoj školi, dojmila ih se lijepa scenografija i smiješne scene kojim predstava obiluje, a osim dojmova ponijeli su sa sobom i pouku da uvijek treba biti odmjeren, poštivati i uvažavati kako sebe, tako i ostale i ne biti sebičan i umišljen jer nam se to odbije o glavu. Dodajmo i to da režiju potpisuje Milena Blažanović, glazbu Igor Kordić, scenografiju je osmislila Vlasta Rončević, a glume Anela Planinić i Ivana Radić.

_____________________________________________________________PREDSTAVLJAMO LEKTIRU

MAČAK U ČIZMAMA

Ispričat ćemo to na ovaj način. Koliko puta u životu najbolji dio kolača dobiju oni koji taj kolač i ne zaslužuju, predstavljao taj kolač neko društveno priznanje, novac, ugled, reputaciju ili nasljedstvo. Koliko puta u životu zanemarimo nečije vrijednosti i sposobnosti samo zato što je taj netko najmlađi, najneiskusniji, ili je crnac, ili je Kinez, ili je druge vjeroispovijesti, ili nije iz našeg kraja, ili nije iz ugledne obitelji. Takvi ljudi često su prisiljeni sami sebi krčiti put koji je često posut trnjem, boriti se protiv nepravedno im dodijeljene društvene uloge a ukoliko povrh svega posjeduju bistrost, lukavost, domišljatost i hrabrost, onda su slični junaku priče Charlesa Perraulta, Mačku koji je na najbolji mogući način ispravio društvenu nepravdu.

Naime, u ovoj bajci stari mlinar ostavlja svoje bogatstvo dvojici starijih sinova, dok najmlađem ne ostavlja ništa osim jednog mačka jer je živio u uvjerenju da stariji sinovi imaju prednost samo zato što su stariji a ne po znanju i umijeću. Najmlađi sin biva teško povrijeđen tim, no imao je sreću da Mačak nije tek običan mačak jer govori poput ljudi i svojem vlasniku želi povratiti radost i dostojanstvo. Njegov čarobni adut su čizme. Pomoću lukavosti uspije pridobiti naklonost kralja i njegove kćerke kojima se predstavio kao mačak izmišljenog viteza Carabasa koji je nitko drugi do

razbaštinjeni sin. Kralj i njegova kći izgaraju od želje da upoznaju čuvenog viteza no najveći problem bio je kako vitezu nabaviti bogatstvo. No Mačak je i tome doskočio tako što je nadmurio zloglasnog čarobnjaka koji je imao svoj vlastiti dvorac tako što ga je isprovocirao da se pretvori u miša da tako zaista dokaže da je pravi čarobnjak. To je ovaj i učinio a Mačak ga je hladnokrvno pojeoi jednim potezom osvojio veliki dvorac i posjed za svoga gospodara koji je poslije oženio kraljevu kći. Za ostale detalje pročitajte ovu zanimljivu knjigu ili pogledajte neke od zanimljivih ekranizacija na TV-u ili internetu.

Bajke, iako su plod mašte, iako se temelje na nestvarnim životnim situacijama, ipak često u sebi na jedan slikovit način objasne i opišu sve ono što nam se događa u ovom životu. Tko ima imalo sluha često i shvati drugu stranu bajke, onu koja se odnosi na stvarnost. Možda svatko od nas u sebi nosi nekog mačka, tj. zrno pronicljivosti i mudrosti koje nam može pomoći da loše životne situacije okrenemo na dobro. Učenica četrvtog razreda centralne škole Glorija Falak pokazala je kreativnost i napravila skulpturu Mačka u čizmama.

_________________________________________________________________DANAS UČIMO

U ovoj rubrici reći ćemo nešto o danima u tjednu, najprije za naše prvašiće, najmlađe učenike koji se tek

upoznaju s danima u tjednu kroz svoje nastavne sadržaje, a potom ćemo navesti i neke dodatne zanimljivosti

vezane za ovu temu.

Dragi prvašići, je li vam se ikada dogodilo da nedjeljom dođete u školu

misleći da je ponedjeljak? Vjerojatno nije, jer tu su sigurno bili vaši

roditelji ili odgajatelji koji su vam

rekli da se taj dan ne ide u školi. No

da vam se takve i slične stvari ne

budu događale, morate naučiti ne

samo kako se zovu dani u tjednu,

već i njihov redoslijed.

Tjedan ima sedam dana, a svaki od

tih dana nosi posebno ime. Dani idu

ovim redom: PONEDJELJAK,

UTORAK, SRIJEDA,

ČETVRTAK, PETAK, SUBOTA, NEDJELJA. Onome tko još nije shvatio

kako ide redoslijed uveliko može pomoći ova slika koja strelicama pokazuje koji

dan dolazi poslije koga. Ljubičastom bojom obojeni su dani kada se ide u školu, a

indigo-plavom dani kada se ne ide, odnosno koji su radni dani, a koji nisu. Osim

toga pored svakog radnog dana nacrtano je onoliko kružića koji pokazuju koji je

po redu taj dan. Kod ponedjeljka je jedan kružić, kod utorka dva i tako dalje.

Vjerujemo da vam ova slika može pomoći da naučite redoslijed dana u tjednu.

Učenik prvog razreda područne škole u Domanovićima Filip Kulaš svojim

crtežom prikazao je dane u tjednu kroz sazrijevanje jedne trešnje. Vidimo da je

trešnju najbolje pojesti u četvrtak dok nisu došli ptica i crv.

A sada jedna zanimljivost za nešto starije. Naime, mi svi koristimo kalendar

kako bi se orijentirali u vremenu. Kroz povijest mijenjali su se razni oblici

kalendara ali sve te vrste određivane su prema Suncu ili prema Mjesecu. Dani,

mjeseci i godine u našem današnjem kalendaru dio su Sunčevog ili solarnog

kalendara. Pravilo se sastoji u kružnoj putanji na kojoj se temelji i kružnica a

ona ima 360 stupnjeva. Godina kao što znamo ima 365 (odnosno 366). Ako

360 podijelimo sa 12, dobijemo 30. Tako imamo 12 mjeseci po 30 dana. No

zbog više dana nego što je stupnjeva u kružnici imamo mjesece različite

duljine.

Lunarni (odnosno Mjesečev) kalendar temelji se na mjesečevim mjenama.

Jedan Mjesečev ciklus ima 28 dana pa toliko traje i jedan mjesec prema ovom

kalendaru. Mjesečeva godina ima 13 mjeseci, a to je 364 dana. No u stvarnosti

imamo dan (odnosno dva) viška. Sva ta odstupanja uvjetuju neke dogovorene

nepravilnosti u izračunavanju kako bi se na kraju sve poklopilo.

Jedan mjesec prema mjesečevom kalendaru sastoji se od 4 tjedna. Tako je u biti tjedan jedina vremenska mjerna

jedinica iz mjesečevog kalendara koja je danas očuvana.

_________________________________________________________________DAROVITI UČENICI

INTERVJU SA LEOM BRAJKOVIĆ

Odlučili smo napraviti intervju sa našom učenicom 6.a razreda.Ona se

ističe svojom aktivnošću i uspijesima u radu.

1.Dobar dan.

Dobar dan.

2.Koji ti je najdraži predmet?

Pa,može se reći biologija.

3.Zašto?

Zato što je jako zanimljiva,nikad je nije teško učiti.

4.Po čemu se najviše ističeš?

Dobra sam i u pisanju sastavaka,matematici,sportu...

5.Što radiš u slobodno vrijeme?

Uglavnom igram nogomet i provodim vrijeme na internetu (možda ipak malo

previše),čitam knjige...

6.Treniraš li neki sport?

Da,nogomet.

7.Zašto si izabrala baš taj sport?

Pa,odmalena lupam loptom i zanimam se za taj sport.Predivan je… Pratim svaku utakmicu i

nogomet doživljavam vrlo emotivno.Uživam u njemu.

8.Što bi htjela raditi kad odrasteš?

Definitivno bi bila oceanograf,istraživala bi mora,oceane i moje najdraže morske pse.Ako ne

to,onda bi se bavila astronomijom ili nogometom.

9.Je li postoji neka osoba koja vas motivira da ovako uspijevate?

Što se tiče toga,tu veliku ulogu ima moj tata.On me uvijek potiče i ukazuje mi koliko mi je

važno učenje i obrazovanje u životu.

10.Hvala vam puno,drago nam je što si se odazvala našem intervjuu.

Hvala vama.

Razgovarala:

Dajana Limov

__________________________________________________________OBILJEŽAVAMO

Uskrs

IZRADA USKRSNIH ČESTITKI U NAŠOJ ŠKOLI

Dva tjedna prije najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, učenici iz naše škole su tim

povodom izrađivali prigodne čestitke. Marljivi kreativci su se trudili i izradili zaista

lijepe i zanimljive čestitke. Bilo ih je različitih, od malih do većih, od jednobojnih do

šarenih . Ali, jedno je sigurno- ti komadi papira su dosta uljepšali našu školu. I pored

toga, svima su, koji su ih bili u mogućnosti vidjeti, onako okačene na velikom panou,

na jako lijep način zaželjeli sretan Uskrs. U svakom slučaju, trud sjajnih učenika se

itekako isplati, te su oni, po tko zna koji put uveselili cijelu našu školsku zajednicu.

Osim čestitki bilo je tu i dosta literarnih i likovnih radova a napravljen je pano u

školskom holu. Učenici su na svoj kreativan način dali doprinos obilježavanju najvećeg

kršćanskog blagdana.

Uskrs simbolizira pobjedu života nad smrti, vjeru u smisao trpljenja, znak da će nakon svih teških

trenutaka konačno doći trenutak istine i kada će pobijediti ljubav.

Lea Brajković

__________________________________________________________MISTERIJE

Istraživačko novinarstvo

Piše: Ivan Obad

ČOVJEK NA MJESECU?

Apollo 11 je bila svemirska misija koja je 20. srpnja 1969. dovela prve ljude

na Mjesec. Svemirski let, kojeg su provele Sjedinjene Države, smatra se velikim

postignućem u povijesti istraživanja i predstavlja pobjedu SAD-a. No od 1969. do 1972. pojavljuje se sve više teorija o tome da čovjek zapravo nikad nije ni bio na Mjesecu. Prema nekim podacima sve je bilo snimljeno u Hollywoodskom studiju redatelja Walta Disneya, koji se sve više pojavljuje u javnosti kao vlasnik zlonamjerne kuće koja se trenutno bavi produkcijom crtanih filmova. hjghjhjgjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjj Ako je pak čovjek bio na mjesecu prije 46 godina, zašto danas u svijetu moderne tehnologije nije provedena misija novog odlaska na mjesec? Motivi izmišljenog odlaska na mjesec su: -Demonstracija moći (SAD je bila u sukobu sa tadašnjim SSSR-om),

-Sigurnost astronauta (ogromna količina gama radijacije koju proizvodi Van Allenov

radijacijski pojas razorna je za ljudsko tijelo kao i za osjetljive tehnološke komponente

modernih satelita), -Zaborav na Vijetnam (cijela misija Apollo 11 samo je trebala skrenuti pozornost

javnosti sa Vijetnamskog rata)

-Osiguranje budžeta (NASA se bojala da bi vlada mogla ukinuti njen budžet od 30

milijardi $ ako projekt ne bi ostvario rezultate). S druge strane na svim fotografijama na kojima je Neil Amstrong na Mjesecu ni na jednoj se ne vide zvijezde. Sve teorije su moguće, a prava istina još nije otkrivena .

EDGAR ALLAN POE I NJEGOV UTJECAJ NA PSIHOLOŠKE,

KRIMINALISTIČKE I HOROR PRIČE I FILMSKU INDUSTRIJU

Duboko u tom mraku vireći, dugo sam stajao tamo, pitajući se, u strahu, sumnjajući,

sanjajući snove što nijedan smrtnik nikada usudio se sanjati nije.

Edgar Allan Poe bio je američki književnik prve

polovice 19.stoljeća. Rođen je 1909., a umro 1949. u

nerazjašnjenim okolnostima. Pisao je i poeziju i prozu,

proširio je granice književnog stvaralaštva uvodeći

mistične, ponekad i sablasne teme. Njegova formula

stvaranja bila je dati mašti na volju sve što može pasti

na pamet, ali sve to povezati neumoljivom logikom.

Najpoznatije pjesme su mu Gavran i Annabel Lee

koje su obuhvaćene i školskim programima, a od priča

se izdvajaju Crni mačak, Jama i njihalo, Pad kuće Usher,

Krabulja crvene smrti, Umorstvo u Ulici Morgue i druge.

Svojim temama i načinom pisanja za života nije uspio ostaviti značajan trag među

suvremenicima jer je to bilo vrijeme kasnog romantizma i ranog realizma u književnosti s točno

određenom estetikom i načinom komponiranja. Poe je svojim jedinstvenim književnim izričajem

zabljesnuo tek u modernoj i postmodernoj književnosti jer su njegove priče pune sadržajne

neprekidne napetosti nadahnule brojne književnike i scenariste. Umorstvo u Ulici Morgue temelj je

kasnijeg kriminalističkog romana i detektivskih priča gdje

čitatelj sam igra ulogu svojevrsnog detektiva nastojeći

logički povezati okolnosti zločina. Pad kuće Usher temelj je

kasnije obrade motiva uklete kuće u brojnim horor

filmovima. U mini romanu Doživljaju Arthura Gordona

Pyma miješaju se elementi pustolovine, topografskog

realizma, naturalizma, horora, trilera i znanstvene

fantastike. Mnogi od vas su zasigurno čitali ili gledali

znastvenu fantastiku, horor, kriminalistiku, psihološki

žanr, no vrlo malo ljudi zna da je upravo Poe preteča svih

tih oblika.

Zato preporučam da pročitate neku njegovu priču a donosimo vam i par priča sa psihološkom i

horor tematikom koje su napisale naše učenice.

Ukleta lutka

Dok sam se šetala sa mojim ocem u izlogu sam vidjela jednu

lutku.Jako mi se svidjela,ali moj otac nažalost nije imao

novca za nju.Inače nismo bili baš bogati.Kad sam došla kući

čekala me je moja najbolja prijateljica,Lucija.Onu lutku koju

sam vidjela u izlogu,Lucija je već dobila od tate.Bila sam

tužna jer si nisam mogla priuštiti takvu lutku.Mama me je

zamolila da idem potražiti i ubrati jagode.Na putu sam srela

Marka,prijatelja iz razreda.Zajedno smo išli šumom i brali

jagode.Odjednom smo došli na temu o lutki koju sam vidjela

u izlogu.Marko mi je rekao da postoji priča o toj

lutki,naravno željela sam je poslušati.Počeo je pričati:''Bila

je lutka po imenu Marija,kako je dobila ime sad ćeš

poslušati.Dok se jedna djevojčica šetala istu tu lutku je

vidjela u izlogu,naravno i kupila je tu lutku.Sa njom se

igrala nekoliko dana.Jedan dan su njezini roditelji morali

otići na neku proslavu pa su zamolili neku dadilju da je čuva

dok oni nisu kući.Kad su otišli,dadilja je upitala:''Kako ćeš je nazvati''?Djevojčica se mislila i

mislila.Odjednom se sjetila jednog imena,odlučila je da se lutka zove Marija.Nakon nekoliko sati

igre sa lutkom djevojčica je trebala jesti pa joj je dadilja hranu donijela u sobi.Dok je dadilja

pospremala kuću čula je neku buku,otišla je u sobi da provjeri što je to bilo.Kad je došla vidjela je

djevojčicu kako leži na podu puna krvi.Otad ljudi misle da je lutka za to kriva,ali neki čak misle da je

dadilja kriva.''

Pomislila sam:''Dobro što je nisam kupila.''Kad sam se vratila kući mami sam samo na stol

spustila jagode i požurila u sobi.Dugo sam razmišljala…Zaspala sam i počela sanjati:''Ne,Lucija nije

mrtva.Neeeeee…''Probudila sam se sva znojna,obukla se i potrčala u kuhinji.Na brzinu sam

doručkovala i otišla kod Lucije.Pozvonila sam,čim je Lucijina mama otvorila potrčala sam u njezinu

sobu,a ona je ležala i hrkala.''Hvala Bogu''pomislila sam.Sišla sam dolje,a njezina mama me je

upitala:''Je li se nešto dogodilo,zašto si onako potrčala''?Nisam znala što da kažem pa sam samo

jednostavno odgovorila:''Ja…Ja sam ovaj…Ja sam trebala nešto reći Luciji.''I vratila sam se

kući…Nakon nekoliko dana čula sam plač Lucijine mame,morala sam otići da vidim što je.Kad sam

došla vidjela sam Luciju kako leži na podu sva krvava,nisam mogla vjerovati.Naljutila sam se i otišla

potražiti tu glupu lutku,kad sam došla lutke nije bilo.Pogledala sam kroz prozor i vidila lutku kako

bježi.Sišla sam i trčala za njom,no nisam je mogla uhvatiti.Bila sam jako ljuta na tu ''lutkicu.''Na

njezinom sprovodu sam jako plakala kao nikad do sada

NAKON NEKOLIKO MJESECI…

Prošlo je nekoliko mjeseci od Lucijine smrti,odlučila sam napraviti letke u kojima će pisati

ovako:''U potrazi je ova lutka koja može nauditi svakoj djevojčici ako je kupi.Molimo vas da prvo

vidite što kupujete svojim djevojčicama!''Zaljepila sam letke po cijelom našem selu.Godinama sam

čekala da se netko javi,i da mi da neke informacije o toj lutki.Nažalost nitko se nije javio.I tako je

prošlo nekoliko godina a ja još nisam ni čula za tu lutku...

Daniela Kajtazi, 6.a, CŠ Višići

Ime na ruci

Prije par godina u moju ulicu su se doselili novi susjedi. Uvijek

sam mislila da su pomalo čudni. Kada bih se vozila biciklom

kroz ulicu vidjela bih njihovu kćer kako se igra u dvorištu. Bila

je pomalo čudna. Bila je blijeda u licu i oči su joj sjajile na neki

čudan način. Pomalo kao krv. Imala je porezotine na rukama.

Mislila sam da ne vidim dobro, ali na njezinoj ruci je pisalo ime

Leona. Tako se zvala moja najbolja prijateljica. Samo sam se

nastavila voziti ulicom. Otišla sam do Leonine kuće. Njezina

mama mi je otvorila vrata i upitala: Marija dušo zašto si

ovdje? Leone nema kući.Tužno sam se vratila kući i počela

sam pisati zadaću. Pisala sam zadaću samo kad bi mi bilo

dosadno. Tako mi je prošao cijeli dan. Ujutro sam se probudila i

čula kako moja mama priča s Leoninom mamom. Jedino što sam čula bilo je:Leona se jučer nije vratila

kući.Ustala sam se i krenula u potragu za Leonom. Prvo sam s biciklom zakočila ispred kuće one čudne

djevojčice. Nikog nije bilo kući pa sam krenula prema vratima. ČudnoVrata su bila otvorena. Ušla sam u

kuću. Bila je čak čudnija od djevojčice koja je tu stanovala. Slike su bile okrenute naopačke, čuo se jeziv

zvuk,a najvažnije od toga je to da je na zidu krvlju bilo ispisano:Marija ti si sljedeća Bila sam uplašena

ali nisam dopustila sa me strah svlada jer sam trebala pronaći svoju prijateljicu. Ušla sam u prvu sobu. Tamo

sam ugledala Leoninu narukvicu koju sam joj poklonila za rođendan. Bila je prekrivena krvlju. Jako sam se

prepala ali sam i dalje vjerovala da je moja prijateljica živa. Izašla sam iz sobe i krenula prema kuhinji. U

kuhinji se nalazila ona čudna djevojčica. Toliko sam se prepala i počela sam plakati i onda u jednom

trenutku sam se probudila. Ali nije to sve. Otišla sam do Leonine kuće da vidim je li sve uredu. Ali Leonina

mama mi je rekla da se Leona nije vratila kući od mog zadnjeg dolaska. Što li joj se dogodilo? Možda joj je

ona djevojčica stvarno naudila. Možda ja nisam sve ono sanjala. Možda je to stvarno istina…

Nikolina Udženija 6.b., CŠ Višići

Što ako otkrijem istinu?

Jastuk mi je bio sasvim mokar. Suze su mi stalno tekle.Samo sam

se pitala: "Je li istina...je li istina da on nije moj tata". Mamu se

nisam usudila pogledati ,a kamoli je pitati. Nisam s njom

razgovarala već tjedan dana,otkad sam saznala da možda moj

tata nije moj tata.ta misao nije mi dala mira, nisam, mogla

učiti,zapravo nije mi se dalo,a suze su zauzimale pola moga

dana.Oh," zašto se to meni događa,zašto baš meni".Noćima

nisam spavala,a škola mi nije bila na prvom mjestu kao

prije,mnoga pitanja su me "ubijala",a nikome se ništa nisam

usudila reći.Prošlo je mjesec dana moje muke.Spremala sam se

upitati mamu ono važno ,ali i teško pitanje.Sada je trebalo odlučiti prije svega što će biti ako otkrijem

istinu,hoću li oprostiti mami...Ipak sam odlučila pretražiti maminu sobu.Otišla sam u njenu sobu,polako sam

koračala,a zatim mi je noga udarila u kutiju iz koje je ispala slika koja mi je sve otkrila.Srce me bolilo,suza

mi je potekla iz oka jer mama mi nije bila mama, a ni tata mi nije bio tata...bila sam posvojena. Malo me

ljutilo što mi nisu rekli istinu, ali me više ne muči ono grozno pitanje što ako otkrijem istinu.

Jana Vego 6.b, CŠ Višići

__________________________________UPOZNAJMO PISCA

IVAN IĆAN RAMLJAK

Ivan Ićan Ramljak rođen je 16. siječnja 1928. godine u Čitluku pokraj Posušja, surovom, siromašnom, ali slikovitom i živopisnom hercegovačkom kršu.Preminuo je 20. kolovoza 2006. godine u Zagrebu u 79. godini života.

Završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te studij ruskoga jezika i književnosti u Zagrebu. U Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske radio je od 1962. godine, a od 1968. bio je suradnik i urednik novina poduzeća Agrokombinat. Tri godine kasnije prešao je u Školsku knjigu, gdje je do 1991. bio

glavni urednik novina tog nakladnika.

Ivan Ićan Ramljak jedan je od najoriginalnijih pisaca za djecu koji je svojim radom nadrastao taj žanr i svojim djelima dokazao "dragocjenu riznicu podataka iz svakodnevnog života ruralne zajednice Imotske krajine" i može ga se odrediti kao pisca regionalne pripadnosti, slikara užeg zavičaja koji je s neskrivenom nostalgijom prikazivao zatvoren svijet imotskog i posuškog kamenjara. Ramljaku su za njegova djela najčešća inspiracija siromašno djetinjstvo provedeno u Posušju. Ivan Ramljak bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva književnika Herceg-Bosne i Hrvatskog novinarskog društva. Za svoj rad višestruko je nagrađivan, a među ostalim dobio je Nagradu „Grigor Vitez“, Večernjakovu nagradu za kratku priču, te nagradu „Serra International“, koja mu je dodijeljena 1992. u Veneciji za priču „Kruh svetog Ante“. To je

događaj po kojem će Ivan Ramljak ostati zauvijek upamćen kao nositelj prve međunarodne književne nagrade nekom hrvatskom piscu otkako je Hrvatska stekla samostalnost.

Djelo koje je ostavilo najviše traga u mislima čitatelja je „Povratnik“ objavljeno 1994. Godine u Zagrebu. To je priča o piščevom rodnom kraju, hercegovačkom kršu, koji je više škrt, nego bogat, ali koji prirasta svojim stanovnicima za srce pa čak i onda kada im nije pružio baš ništa osobito lijepo kao junaku ovog romana, dječaku Jerku, zvanom Apelu, kojemu je majka umrla kad je imao jedanaest godina, dok za oca nikad nije niti znao. S likom Apela susreli smo se već u pripovijetci San bez uzglavlja u istoimenoj zbirci. Nerazgovorljiv, ali marljiv dječak

došao je na svijet tajanstveno (ne zna se tko mu je otac) isto tako je jednoga dana neobjašnjivo nestao i tu je bio kraj pripovijesti o Apelu. Apel je ostao samo u sjećanju i seoskim pričama. U romanu Povratnik Ramljak nam objašnjava kamo, kako i zašto je nestao Apel i što se dalje s njim događalo. Autor je izabrao vrlo originalnu temu za svoj roman. Prikazuje sudbinu neobična emigranta. Iz siromašnih krajeva ljudi su često odlazili trbuhom za kruhom u daleke zemlje i taj motiv nije zaobiđen ni u književnosti, ali Ramljakov junak ne odlazi svjesno u emigraciju tražeći bolji život. Sudbina se zaista neobično poigrala njime, jer je kao nenamjerni slijepi putnik, koji je doslovno zalutao na brod, odvezen u Marseilles. I posao koji je Apel radio u tuđini bio je isto tako neobičan. Nije radio u tvornici, u rudniku, na gradilištu ili druge poslove koje su naši ljudi najčešće radili u tuđini, nego ga je zapao posao da ubija udave i druge gmazove i da im svlači kožu. Ramljakov stil obilježava specifičan humor koji proizlazi iz dječakova nesnalaženja u novoj sredini, u tuđoj kulturi i civilizaciji. Često nailazimo na zanimljive trenutke od čuđenja zašto su ljudi sagradili kuće na vodi, misleći na brod, od toliko slobodnog prostora do toga kad je dobio prvi zarađeni novac i bio uvjeren da mu se s novčanice smješi Jokin brk jer se sjećao da mu je Joko pričao da su ga slikali, ali nije znao u koju

svrhu.

- Što? – ljutito upita, razmahuje rukama, pipa se oko pasa kao da traži oružje – granica ispred moje

kuće, zar je to moguće? (...) Ivan zna da ne postoji nikakav valjan razlog državnom granicom

razdvojiti Imoćane od Posušana, razdvojiti brata od brata, Hrvata od Hrvata.( Ivan ićan Ramljak:

Trogodišnje putovanje, Zagreb, 1999.)

NAŠI UČENICI SU POKAZALI VELIKU KREATIVNOST

Učenici 8.razreda pokazali su se jako kreativno u izgradnji kućica.Kućice

su pravili od kartona.Naš školski hol zablistao je prekrasnim šarenim

kućicama.Izdvajaju se četiri najbolja rada. Ništa manje kreativni nisu bili

naši šestaši koji su, pazit ovo, od stiropora izrađivali jako zanimljive

automobile. Naravno sve je to budnim okom pratio njihov mentor,

nastavnik likovnog Ernesto Markota. Ovakve se ili slične zanimljivosti

mogu vidjeti svugdje.Vidimo kvalitetu i volju učenika i kako ih nastavnici

uspiju potaknuti na rad.Rad je nešto dobro u čemu se učenici osjećaju

opušteno i smireno.Tako su se naši učenici jako dobro iskazali u svojim

razmišljanjima.Sada znamo da oni učenici koji se čine i voljni i željni

zapravo su bez voljni.Iskreno,meni je jako drago zato što imamo dobre

učenike i ponosno možemo predstaviti našu školu.

MARELA POROBIJA

Kuće:Martina Galić 8.b

(gore lijevo); Antonio

Šapina, 8.b (dolje lijevo);

Marko Menalo, 8.a (gore

desno); Damir Martinović,

8.a (dolje desno)

Automobili: Valentina

Kuridža, 6.a (lijevo);

Leonarda Jović, 6.a

(sredina); Nikola Curić, 6.b

(desno)

_________________________________________________________LITERARNI KUTAK

U literarnom kutku pripremili smo par uradaka a za početak donosimo dva kratka igrokaza koja su

pisali naši četvrtaši. Riječ je o zadanoj temi slučajnog razbijanja susjedinog prozora loptom.

TATA I MARKO

Marko je susjedi razbio prozor. Susjeda je o tome obavijestila njegove roditelje.

TATA: Što se ovdje dogodilo?

MARKO: Pa, igrao sam se!... Prozor se odjednom srušio.

TATA: Hmm...Nešto mutiš! Bolje reci!

MARKO: Dobro tata, reći ću ti. Ali moraš mi vjerovati. Lopta je od...

TATA: Ne boj se sine, reci što se točno dogodilo!

MARKO: Priznajem tata, šutnuo sam jako loptu ali nisam mislio da će odletjeti tako visoko i razbiti prozor.

TATA: Ok, vjerujem ti, ali moraš se ispričati susjedi!

MARKO: Znam, tata!

TATA: Dođi, sine! Znaš da te unatoč svemu volim!

MARKO: Znam, tata! I ja tebe volim!

Nikolina Limov, 4.razred. CŠ Višići

NESTAŠNI MATEJ

MATIJA:Jedva čekam subotu i igru. Koliko je već sati, a njih nema.

TATA: Matija, zašto si tužan?

MATIJA: Prijatelji mi nisu došli.

TATA: Nemoj biti razočaran, ja ću se igrati s tobom.

MATIJA: Jupiiiii! Ja prvi pucam. Joj ne!

SUSJEDA: Ti zločesti, nestašni dječače! Pogledaj što si učinio! Razbio si mi prozor!

MATIJA: Oprostite, nisam htio. Stvarno mi je žao.

TATA: Matija, moraš biti oprezniji! Imaš zabranu igranja loptom! Susjeda, ne brinite! Ja ću to sve popraviti!

Denis Baljić, 4.razred, CŠ Višići

KIŠA

Proljetna, ljetna, jesenja

Tiha, blaga ili jaka

Zemlji je ama draga svaka.

Željno je čekaju trava,

Drveće i cvijeće,

Jer bez nje ništa rasti neće.

Samo djeci ponekad pokvari dan

Cijeli dan kad pada kiša

Ne mogu van

Al svaka kiša

Brže ili sporije prođe

I opet sunce još ljepše dođe.

Marko Maslać, 5.raz.CŠ Višići Matija Limov, 3.raz, CŠ Višići

_________________________________________________________LITERARNI KUTAK

MOJ TATA

Moj tata zove se Zdravko. Ima četrdeset i osam godina. Srednjeg je rasta, crne kose i smeđih

očiju. Uvijek je nasmijan. Kad je kod kuće, većinu vremena provodi s nama. Tada igramo

nogometi ja sam tada najsretniji dječak na svijetu. Kad sam tužan, on me razveseli. Moj tata

puno radi i njemu bi trebalo dati diplomu za najboljeg tatu na SVIJETU.

Petar Burić, 3.raz., CŠ Višići

MLADOST

On je se nekada znao zabavljati.

Znao je se ludo provoditi.

Bio je pun snage i mladosti.

A danas nije ništa od toga.

Sada je samo obični starac

Starac koji je sijena onog mladog.

Život mu više nije uzbudljiv

Kao što je bio prije.

Sada je obični dosadni starac

Pun tuge i depresije u sebi.

Sada čeka kada će umrijeti.

Sa svojim dosadnim životom završiti.

Jer kako i on tako i svi mi

Isto ćemo završiti.

Luka Jurić VII.b, PŠ Domanovići

DA SAM JA KAPLJICA KIŠE

Da sam ja kapljica kiše, bio bih dio prekrasne prirode. Sreća u meni

nikada ne bi prestajala. Potreban bi bio biljkama, životinjama,

ljudima i ponos u meni ne bi prestajao. Ne bi mi bilo važno

izgledam li lijepo ili ružno i koje sam boje, važno bi mi bilo samo

kako sreću probuditi u drugima. Jedna mala kapljica kiše može

promijeniti cijeli svijet. Ne želim biti dio kapljica koje pogoršavaju

život ljudi. Nije mi važno imam li prijatelje jer mogu puno toga

doživjeti sam. Bio bih ponosan na sebe jer kapljice mogu vidjeti cijeli svijet odozgo.

Promijenio bih svoje osobine. Jedna mala kapljica bez ruka i noga može doživjeti mnogo

toga.

Krešimir Dugandžić, 4.raz., CŠ Višići

Ivana Matuško, 5.razred, CŠ Višići: Pjesmica i strip

SUNČAN DAN

Sunčan dan, nama radostan,

Zlatnim zrakama nas grije

Toplim osmijehom se smije

Sjajne kose sunce rasplelo

Tople niti s neba poslalo

Obraze nam male ugrijalo,

I sa južnim vjetrom veselo se raspjevalo

Breskve!

!

Brrr...

_____________________________________________________JOŠ LIKOVNIH RADOVA

MARKO I MILE

(igrokaz)

Prizor 1.

MILE: Je li Marko?

MARKO: Šta ''je li'' Mile?

MILE: Čuj, šta ''je li''? Je li istina da si opet dobio 5?

MARKO: Istina je. Gdje je problem?

MILE: Pa ti ćeš prolupat od tog učenja! Nisi dobar ni sekunde!

MARKO: Je li ti možda izgledam prolupano?

MILE: Naravno.

MARKO: Ti si sigurno normalan, zdrav i pravi primjer drugima!

MILE: Jesam. Šta mi fali? Svatko mi se divi. A ti samo učiš!

MARKO: Samo učim, tako je. Nije svatko sposoban tako kao ti. Samo ne znam kako od tog silnog

učenja uspijem trenirati odbojku, svirati u bendu i biti član amaterskog kazališta, raditi kod kuće i

povrh svega imati slobodnog vremena. Mora da moj dan traje 48 sati, a ne 24.

MILE: Dobro sad. Šta se tu hvališ? Pa i ja igram nogomet.

MARKO: Vidim. Čuo sam da te nema ni na mapi u našem lokalnom klubu.

MILE: Pa šta? Trener je rekao da se potrudim pa će

me možda jednog dana ubaciti u prvi tim. Šta ćeš

sad?

MARKO: Eto ništa, svaka ti čast, brate!

Ne znam ima li itko ravan tebi u selu?

MILE: Nema nitko. Još kada ga na motoru zadam...

MARKO: Ma pravi si, nema šta! Neki dan

umalo nisi ubio onu babu!

MILE: Pa što mi je stala na put? Što nije potrčala?

A kad ćeš ti imat naki motor? Kad ćeš imat Samsung galaxy S6? Džaba ti to sve štrebanje kad ne

možeš sebi kupit šta i ja.

MARKO: Znaš li tko je Rambo Amadeus?

MILE: Znam, Rambo je iz filma. Rambo 1, Rambo 2,

Rambo 3.

MARKO: Ne mislilim na tog Ramba nego na pjevača,

alternativnog umjetnika.

MILE: Šta bola ti pričaš te nerazumljive riječi?

MARKO: Dobro. Vidim da je to preteško za tvoje poimanje. Znaš li

kako je on opisao turbofolk?

MILE: Turbofolk je muzika braaaateeee..

MARKO: Rekao je da je turbofolk tehnologija u rukama seljaka. Ali sumnjam da si ti išta

shvatio što ti sad govorim.

MILE: Kako nisam shvatio. To je isto što sam i ja reko. Samo što ti pričaš tim učenim,

štreberskim jezikom.

MARKO: Rado bih još čavrljao s tobom ali moram na trening, štrebam ali u praksi korake, servise,

smečeve, puna mi je glava tih informacija.

MILE: Pa naravno kad si bubator. Samo ti idi. E moj Marko, jadan ti! Ja imam svoje planove.

(MARKO odlazi, Mile ostaje, igra se na mobitelu malo) Uh, jest dosadno! Ne znam šta radit od sebe! Ne da

mi se više ni na motoru nešto. Idem nać nekog da ga zezam.

Prizor 2.

MILE: Nego Marko, nešto bi te pito..

MARKO: Gdje je moje sa tavana žito?

MILE:Šta?

MARKO: Ništa, jedna digresija.

MILE: Daj nemoj mi tu govoriti te neke glupe, nerazumljive riječi. To sam ti već reko. Nego, bi li ti

meni mogo uradit test? To mi je dao nastavnik iz zemljopisa. Reko mi da imam dvicu ako ovo riješim.

A ja ne znam ni gdje tražit, ni ništa. A samo je pet pitanja.

MARKO: Vidjet ću imam li vremena pošto sam dobio sporednu ulogu u jednom dječjem filmu.

Redatelj je rekao da odavno nije vidio dijete s tako prirodnim pristupom glumi. Moram i to bubati, jel da?

MILE: Ma da, kako da ne.. Evo ti pitanja!

MARKO (čitajući): Kako se zove naš planet?

Gdje se nalazi Fukushima? Što se u njoj

dogodilo? Koja se država nalazi na samom jugu

Afrike? Kako se zove stanovnik koji živi blizu

Sjevernog pola? Dobro, sad ću ti napisati odgovore

(MARKO odgovara na pitanja). Evo, izvoli!

MILE: Hvala ti, Mile! Ako prođem, neću te više zvat štreberom.

MARKO: Hahaha..Pa zar ti nećeš da ispaneš faca? Ako propaneš, kako

ćeš tek onda biti mangup.

MILE: Znam ja to, ali ne zna moj ćaća. Razbio bi me.

MARKO (odlazeći): Svi junaci nikom ponikoše...

Prizor 3.

MARKO: Jesi li prošao Mile?

MILE: Šta jesam li prošao? Zadavit ću te. Što si me prevario?

MARKO: Ne razumijem. Gdje je problem?

MILE: (dajući mu test) Drži!

MARKO: Da vidim. (čitajući) Koja se država nalazi na samom jugu Afrike? Eskim. Kako se zove

stanovnik koji živi blizu Sjevernog pola? Japan. Gdje se nalazi Fukushima? U Južnoafričkoj Republici.

Što se u njoj dogodilo? Zemlja. Kako se zove naš planet? Nuklearna katastrofa. Hahahahaha..

MILE: Još se smiješ! A ti si mi rekao te odgovore!

MARKO: E moj Mile, biserko jedan! Ja sam ti napisao točne odgovore, ali očito ti je nastavnik

ispremiještao pitanja pa si dao pogrešne odgovore. Logika ti očito nije jača strana, ali ti si faca! Izvući

ćeš se ti, zar ne?

MILE: Ali kako? Kako ću tati na oči?

MARKO: Čuj sad, tata? Pa ti si mangup. Budi sretan! Napravi pravu stvar i okini razred! Nitko neće

biti veći frajer od tebe.

MILE: Ali ja se bojim!

MARKO: Mica maca, boji se! A budi muško, brate!

MILE: Ajde nemoj me zezat! Šta da radim?

MARKO: A što to mene pitaš? Ja sam jedan

dosadnjaković koji nema pojma u životu.

Sjećaš li se da sam prolupo od učenja. Pa gdje ćeš od

prolupanog čovjeka tražiti savjet? Nisi ti pri sebi! Ali ti

si super i kul. Pa hajde izvuci se kod svokog ćaće, frajeru!(ode)

Prizor 4.

MILE: Marko, ne ostavljaj me! Bojim se! Markooo!!!! Joj, jadan ja!

Nisam tako mislio. Gotov sam.. Ništa ne znam radit u životu. A ovaj Marko, jest

da je ovakav čudak, ali u sve se razumije. Neka, neka..ali ja imam bogatog ćaću. On će

mene gurat gdje god treba. Ne treba meni škola..Ali opet, rekao je da će me isprebijati ako

padnem na godinu. A ja se jako bojim njega.

MARKO (ulazeći) Je li ti možda trebaju maramice? Šmrc..šmrc..

MILE: Marko, molim te, pomozi mi! Učinit ću sve što želiš!

MARKO: Sve?

MILE: Sve, baš sve...

MARKO: Ok, najprije ćeš se otići ispričati onome Draganu iz poljoprivredne što si mu isprevrtao pakete,

potom ćeš ona dva bliznaca iz petog razreda što si ih istukao odvesti na sladoled i počastit ih, onoj baki ćeš

kupiti poklon kao znak pažnje i isprike, svim nastavnicima što si ih zezao javno ćeš se ispričati i tek tada ću

razmisliti kako da ti pomognem da prođeš iz zemljopisa.

MILE: Naravno, sve ću to učiniti. Ali zašto ćeš razmisliti?

MARKO: E pa zato što nikom ne volim davati medvjeđe

usluge.

MILE: Kakve medvjeđe?

MARKO: Znaš li staru poslovicu – Bolje čovjeka nauči

loviti ribu nego mu dati ulovljenu.

MILE: Ne znam kakve veze imaju riba i medo, ali sam

spreman naučiti. Samo da me stari ne ubije!

MARKO: Ne, Mile. Pomoći ću ti samo ako se zaista budeš

želio promijeniti, možda još ima nade za tebe, mada si potonuo ko Titanic, možda ima rješenje da se

ne ubijaš od dosade i da druge svojom dosadom

ne ubijaš, da se zainteresiraš za bilo što što

možeš raditi da te ispunja u životu. Nije mi jasno

kako netko može biti tako prazan, da nema ništa što ga

zanima.

MILE: Mene ti, brate, ne zanimaju te rijeke, planine ni

države. Zanima me nogomet, motori i to.

MARKO: A je li ljepše da ti igraš, da tebe gledaju na TV-u ili da ti

gledaš sve te umšljene nogometne zvijezde i grizeš se nizašto i propadaš?

MILE: Ja bih volio igrati, naravno, ali ko će se truditi. Treba vježbati puno. I

motore volim ali ne znam ništa osim upaliti i voziti.

MARKO: Vidiš sav problem je u tvojoj iskomleksiranosti, gluposti i lijenosti, a za sve svoje

neuspjehe ćeš kriviti druge kao što si mene za zemljopis. Šta je, Mile? Sad ti valjam i ja, je li?

MILE: Oprosti mi prijatelju!

MARKO: Uuuu, sad smo i prijatelji? Pa gdje ćeš se sa mnom družiti kad sam prolupao? Dobro!

Bez uvrede, ali kad stvarno shvatiš koliko si poglup, bit će to prva stepenica tvog napretka. Nismo

svi stvoreni za sve, ne kapiramo svi jednako, nitko se nema prava izrugivati nikome, ali svi smo stvoreni da

budemo prije svega ljudi. Nisam ti se rugao sad kad sam rekao da si poglup. To ti je samo mala opomena

da odvagaš prije nego nekoga ocrniš a sam ne shvatiš svoju glupost. Ako želiš i imaš volju, uspjet ćeš. Sve

je do tebe, Mile!

MILE: Vrijedi pokušati, a sada za početak da spasim godinu!

Igor Beno, knjižničar

IMPRESUM

Glavni urednik: Igor Beno, knjižničar

Suradnici: Danijela Milanović, nastavnica hrvatskog, Marijana

Milićević, nastavnica hrvatskog, Ksenija Brajković, učiteljica

razredne nastave Mara Dadić, učiteljica razredne nastave, , Žana

Blažević,učiteljica razredne nastave, Željko Buntić,

vjeroučitelj, Ljilja Pažin, nastavnica biologije, Josip

Pavlović, nastavnik informatike.

Novinari: Igor Beno, knjižničar, Marijana Milićević, nastavnica

hrvatskog, Mara Dadić, učiteljica razredne nastave

Matea Buntić, Davorka Doko, Gabriela merdžan, Marija Maslać,

Nikolina Udženija, Jana vego, Rahela Vego

Radovima sudjelovali: Igor Beno, knjižničar,

Jana Vego, Ante Bruno šakić, Gabriela Merdžan, Sara

petrović, Jelena Stojanović, Leonarda Jurković, Ivana Šušnja, Lea

Brajković, Nerma Kerim, Daniela Kajtazi, Željana Grmača, Franjo

Mijić, Lana Limov, Leonarda Jurković, Franciska Markota, Vlado

Jerkić, Nikola Rajič, Matej Šutalo, Vide Prkačin, Literarna

sekcija CŠ Višići, učenici 4.razreda CŠ Višići.