70. Kongregacija prokuratora, Nairobi, 9.­15. srpnja 2012. g.

De Statu S.J.

U Družbi je postao interni običaj i štovana predaja da bacimo pogled na sebe očima neprestanog Ispita savjesti. Na svakoj Kongregaciji, bila to Generalna kongregacija ili Kongregacija prokuratora, jedan od ključnih dokumenata uvijek je bio onaj koji sažima stanje Družbe s obzirom na vjernost našem Institutu. De Statu je pomagalo za razlikovanje: kao i u Examenu bit je u tome da spoznamo, imajući u vidu naše izvorno poslanje i Institut Družbe, na što nas Gospodin danas zove, što želi da budemo i što da činimo za Njegovu veću slavu i na službu Njegovu narodu.

Ovo sadašnje izvješće o Stanju Družbe (koje se ponajviše usredotočuje na Družbu, a ne toliko na stanje Crkve ili svijeta) proizlazi ne samo iz mog osobnog iskustva i razmišljanja o proteklih četiri godine otkako sam General, nego također, i većim dijelom, iz iscrpnih izvješća provincijskih kongregacija, i iz vaših korisnih i bogatih izvješća kao prokuratora. Želim iskoristiti ovu prigodu da vam zahvalim za sav posao koji ste obavili u pripremanju tih izvješća. Nadam se da ćete prepoznati svoj doprinos u onome što ću uskoro s vama podijeliti! U isto vrijeme, s ovim mojim izvješćem započinje za vas novi proces razlučivanja. Na temelju ovog de Statu i na temelju rasprava o njemu kroz sljedeće dane, vi ćete razlučiti u Gospodinu, a u ime čitave Družbe, treba li ili ne treba sazivati Generalnu kongregaciju.

U svjetsku razgovora koje sam imao kroz protekli tjedan sa svakim od vas pojedinačno, htio bih istaknuti silnu raznolikost prilika u kojima Družba živi. Nadam se da ćete znati moje riječi učinit svojima, kad budu odgovarale vašim prilikama, i da ćete znati naći prostora za one prilike koje baš i ne odražavaju stanje u vašoj provinciji, ali koje su ipak realan dio našega života u Družbi. Ne odnosi se sve što ću reći na jednak način na sve provincije.

Nakon ove 70. Kongregacije prokuratora namjeravam pisati svim provincijalima. Želim im dati povratne informacije iz provincijskih kongregacija, vaših izvješća, s ove Kongregacije i iz drugih izvora, naglašavajući neke retke o kojima će provincijali morati razmišljati i učiniti nešto za dobro svoje provincije.

Naša posljednje Generalna Kongregacija, ona 35., održana je prije samo četiri godine, 2008. Čini se stoga da je prikladno početi ovo moje izvješće s kratkim osvrtom na to kako su provedeni zadatci koje nam je postavila 35. GK. Nakon toga, dotaknut ću se sljedećih tema: naš apostolski dinamizam; naš život u zajednici; naš život u Duhu; promicanje zvanja i formacija; naš odnos prema Crkvi i, na koncu, nekoliko riječi o kreativnosti u Družbi.

Započet ću s ispunjavanjem zadataka 35. GK. Uvijek sam vjerovao da je najdublja važnost Generalne Kongregacije ne toliko u njenim dokumentima koje donosi (premda su oni, naravno, bitni) koliko u procesima koje ona pokrene. Generalne Kongregacije u Družbi toliko su važne koliko se u Družbi, zbog njih, uvijek iznova stvari počnu pomicati.

Ako na takav način prosuđujemo značenje jedne Generalne Kongregacije, zadivljujuće je koliko se toga pokrenulo u Družbi u tako kratkom vremenu od četiri godine od prošle 35. GK. To zaključujem na osnovu vlastitog promatranja i na osnovu vaših izvješća. Nemam vremena da bih istaknuo sav napredak od 35. GK, ali želim osvijetliti neka područja u kojima su preporuke Kongregacije imale najviše utjecaja.

(1) Prvo, 35. GK inzistirala je na tome da „naše strukture upravljanja i načini postupanja treba da proizlaze iz vidika veće univerzalnosti“ (Dek. 5, br. 1). Na tragu ovog naglaska poslao sam pismo

1

cijeloj Družbi u veljači 2009. o „Sveopćem zvanju isusovca“. Drago mi je što mogu reći da se, prema mojim zapažanjima i prema vašim izvješćima, naširoko počelo iznova otkrivati sveopću dimenziju našega zvanja u Družbi. U mnogim dijelovima Družbe postoji obnovljena svijest da ulazimo u Družbu a ne u pojedinu provinciju. Tako se, osobito među mladim ljudima, povećala spremnost da budu poslani u misije bilo kamo u svijetu gdje je potrebno. Pojačana je među­provincijska i među­konferencijska suradnja, što se očituje u većoj velikodušnosti pri raspodjeli materijalnih dobara i ljudskih snaga.

(2) Drugo, s obzirom na upravljanje, 35. GK je tražila da „u cilju boljega služenja našem sveopćem poslanju“ General „potakne proces razlučivanja o provincijama i provincijskim ustrojima koji bi doveo do praktičnih prijedloga kako ugraditi taj vidik našega upravljanja u suvremenu stvarnost“. Prošle godine svim je višim poglavarima poslan dokument o Obnovi struktura u službi sveopćeg poslanja i zatraženo je od njih da započnu proces razlučivanja o provincijskim ustrojima u cilju bolje služenja poslanju. U gotovo svim Konferencijama i Asistencijama, viši poglavari su razmatrali o tom dokumentu i nastojali promišljati na nove načine o granicama provincije i o novim načinima organizacije. U nekim provincijama i regijama svijest o tom procesu restrukturiranja postala je dio razgovora i razlučivanja u zajednicama. Postoje i otpori, budući da taj proces izaziva isusovce da iznova otkriju prvenstvo isusovačkog identiteta, tako da ne gledaju na sebe ponajprije kroz odrednice nacionalnog, rasnog ili etničkog identiteta. Mnogo se toga još mora učiniti, ali ja sam pun nade da ćemo vidjeti znakovite promjene u Družbi nakon srpnja 2014. g., kada je zadnji rok za prijedloge o restrukturiranju za sve Konferencije, provincije i regije.

(3) Treće, 35. GK mi je također naložila da „poduzmem iscrpan pregled Družbine središnje uprave s pogledom na preustroj za službu poslanja“ (Dek. 5, br. 9). To je započelo preustrojem tajništava. Umjesto tajništava u Kuriji koja su služila u prvom redu apostolskim sektorima, danas imamo tri tajništva čija je prva zadaća da mi pomognu u animiranju triju dimenzija poslanja koje bi morale obilježavati sve naše služenje: služba vjere, promocija pravde i suradnja. Ta tri tajnika, zajedno s trojicom mojih konzultora, čine novi Odbor za poslanje koji će mi pomagati u razmišljanjima o usmjerenjima poslanja za sveopću Družbu. Kao rezultat rada ovoga Odbora, koji se počeo sastajati tek ove godine, započeli smo proces pomoći za učvršćenje intelektualnog apostolata u Družbi i za naše službe migrantima po cijelom svijetu (što je različito od izbjeglica). Ove aktivnosti su još u početnom stanju, ali ono bitno je pokrenuto, što će, nadam se, barem djelomično ispuniti očekivanja Kongregacije.

Nadalje, kako bi se pojačalo ovo razlučivanje o našem poslanju, osnovao sam također jednu inter­disciplinarnu skupinu za razmišljanje sastavljenu od isusovaca s različitih Fakulteta Gregorijanskog Sveučilišta, iz Vatikanske promatračnice i iz Civiltà Cattolica.

Reorganizirao sam, također, Tajništvo za među­religijski dijalog. Umjesto jednog tajništva sada je tu tim od osmorice (uskoro desetorice) isusovaca uključenih u istraživanje i međudjelovanje s hinduizmom, budizmom, islamom, židovstvom i tradicionalnim religijama (2). Dodana su dvojica isusovaca koji će biti uključeni u ekumenski dijalog s reformiranim i pravoslavnim crkvama.

(4) Četvrto, što se tiče poslanja, 35. GK je prihvatila poziv Svetoga Oca Družbi da ide na „granice“, na ona „zemljopisna i duhovna mjesta do kojih drugi ne dopiru ili im je teško do njih doprijeti“. U isto vrijeme ona ustrajava na boljem apostolskom planiranju, osobito na razini Konferencija. Prije tri godine pozvao sam sve Konferencije da odrede „granice“ poslanja s kojima su zajednički suočene kao Konferencije, i nakon što odrede te granice, da započnu s planiranjem kako na njih odgovoriti.

2

Svaka Konferencija ima sada svoje posebne granice poslanja, i radostan sam što vidim da je u nekim Konferencijama već započelo planiranje i primjena pod vidom tih granica.

(5) Peto, završen je posao s revizijom Formula za različite Kongregacije. To će se još usavršiti s iskustvom iz ove Kongregacije.

Mogao bih još mnogo toga reći, ali možda je dobro ostaviti neke stvari za naš razgovor tijekom sljedećih nekoliko dana. Nadam se da će vam ove izabrane teme dati početni osjećaj o stanju Družbe nakon 35. GK. Kongregacija je pokrenula u Družbi procese obnove načina razmišljanja, upravljanja i poslanja. Mnogi od tih pokreta su još u početnom stanju i zahtijevat će još mnogo rada, pratnje i produbljivanja. Ali držim da možemo sigurno reći da su se stvari u Družbi pokrenule u pravom smjeru.

1. Život u Duhu

Zanimljivo je, i na neki način zabrinjavajuće, da je područje o kojem se najmanje izvješćivalo, koje se najmanje spominjalo u sažetcima s Kongregacija i u izvješćima prokuratora, upravo ono koje se tiče duhovnog zdravlja provincija. To je u jednu ruku i razumljivo. Teško je dati sudove ili općenito stajalište o nutrini drugih. A ipak, to je u određenom smislu presudno područje koje moramo uzeti u obzir kad govorimo o stanju Družbe. Naš Otac Ignacije podsjeća nas da se isusovac mora truditi „da uvijek ima pred očima najprije Boga, a zatim način života ovog Instituta koji je jedan od putova prema Njemu“ (Formula Instituta, br. 1). Najvažniji kriterij po kojem se prosuđuje stanje Družbe jest onaj: da li uopće, i u kojoj mjeri, isusovci žive i doživljavaju Družbu kao „put prema Bogu“. Sigurno ćete se sjetiti kako se to često pojavljivalo kao misao vodilja kod p. Kolvenbacha: “Curet primo Deum”.

Reći ću to na drugačiji način. Uvjeren sam da ključ za određivanje duhovnog zdravlja Družbe leži u tome imaju li isusovci sposobnost da Gospodinu daju apsolutno sve, kao što je to Ignacije bio učinio i toliki poslije njega sve do današnjih dana. To je ključ, a Ignacije je ostavio neke vrlo korisne smjernice prema tome u svom razmatranju o „Tri stupnja poniznosti“. Još uvijek nas oduševljava herojsko služenje i tolika hrabrost velikih isusovaca iz prošlosti koji su činili nevjerojatne stvari usred gotovo nemogućih okolnosti. No, u pozadini njihovih ostvarenja uvijek nalazimo strastvenu predanost za služenje Bogu i za pomoć drugima, predanost koja je bila prava pokretačka i ujedinjujuća snaga u temeljima svega njihovoga rada.

U svjetlu ovih razmišljanja, što bi se moglo reći o današnjem duhovnom zdravlju Družbe? Dozvolite mi da započnem s onim što sam više puta ponovio za mojih posjeta provincijama i regijama. Uvjeren sam da imamo, kao i u prošlosti, veliki broj izvrsnih isusovaca, uvjerenih u svoj poziv da slijede Krista, zauzetih u povjerenim im poslovima i vrlo velikodušnih u svome služenju, ostajući uvijek raspoloživi za nova poslanja. Svo vrijeme susrećem takve isusovce i ne prestajem Bogu zahvaljivati za njih. Ima, međutim, i skupina isusovaca, manja od gore spomenute, ali veća od onoga što bismo željeli ili očekivali da imamo, koja ispunja svoje obveze razmjerno dobro (često su profesionalno vrlo kompetentni), ali iz nekog razloga nedostaje im slobode i velikodušnosti koju zahtijeva naš ignacijevski Magis. Stoga se na njih ne može računati ni za kakve inicijative ili obnove, ni za kakav kreativan rad na granicama, ni za kakve hitne potrebe za što su nužne osobe koje vole Evanđelje više od samih sebe. I na koncu, postoji mala skupina isusovaca s ozbiljnim problemima koja se mora nositi s teškim „neslobodama“. Činjenica da imamo i takvu subraću izvor je naše duboke boli i zabrinutosti. U isto vrijeme ne smije se pretjerivati s obzirom na brojke ili na njihovo značenje. Kao što jedna azijska poslovica veli: „Drvo koje pada stvara puno veću buku od tisuću njih koji stoje uspravno“.

3

U pozadini izvješća o apostolatu i zajednicama naziru se znakovi duhovnoga zdravlja Družbe. Isusovci, u cjelini, naporno rade posvećeni poslanju. Porast osjećaja o sveopćem poslanju, o raspoloživosti za odlazak u bilo koje mjesto kamo je potrebno, osobito u zahtjevne misije, ohrabrujući je znak duhovne slobode i apostolske zauzetosti u Družbi. Hrabrost i kreativnost u započinjanju novih apostolskih inicijativa za službu siromasima i širenje Evanđelja; ustrajnost isusovaca u teškim prilikama i siromaštini, ratu ili nasilju, vjerskom progonu ili diskriminaciji; dnevna, radosna vjernost molitvi, Euharistiji, zavjetima te veća zauzetost oko zajedničkoga života: sve to su pokazatelji dobroga duhovnoga zdravlja koje nalazim u vašim izvješćima. Drugi pozitivan znak jest postojanje protokola o načinu rješavanja problema zlostavljanja u gotovo svim provincijama te rastuća svijest potrebe profesionalnih standarda i obveza – ipak i nadalje je nužno nastaviti s osobnim i zajedničkim napredovanjem u spoznaji i odgovorima na nasilje u skladu s profesionalnim standardima.

Zastat ću za trenutak i spomenuti pet stvari koje smo naučili iz slučajeva seksualnog nasilja prema maloljetnicima:

1. Takvo nasilje jest zločin koji ima dugoročne negativne posljedice na žrtve. Naučili smo tako da pomaganje žrtvama mora biti naš prvi i najvažniji prioritet.

2. Nismo bili, kao niti građanska društva u kojima živimo, niti kao pojedinci niti kao zajednica dovoljno pozorni u zaštiti djece.

3. Počinitelji također trebaju pomoć, osobito stoga što su u mnogim slučajevima i oni sami bili žrtve nasilja.

4. Svaki od nas mora učiniti sve što može da se takvi slučajevi nikada više ne ponove. Kao što sam spomenuo, sve provincije rade na smislenim protokolima i na programima izobrazbe s tim ciljem.

5. Moramo nastaviti učiti iz vlastitih pogrešaka i nikada ne smijemo zanemariti neku optužbu od strane moguće žrtve kao neosnovanu ili nevrijednu naše pastoralne i osobne pažnje.

Sada želim istaknuti četiri područja zabrinutosti koja se pokazuju u našem životu u Duhu.

Prvo, mnoga izvješća govore o teškoći u pronalaženju dobrih duhovnih voditelja i mudrih duhovnih učitelja među nama. Tomu je uzrok, ne samo nedostatak dovoljnog broja isusovaca koji su duboko poučeni o našoj povijesti i duhovnom nasljeđu, nego, u nekim mjestima, nedovoljno zanimanje za ignacijevsku duhovnost među mladim isusovcima.

Drugo, ne mali broj izražava zabrinutost da su u nekim mjestima u naš mentalitet ušle sekularne, „svjetovne“ vrednote (kao što su konzumerizam, karijerizam, individualizam, tribalizam) koje slabe naš isusovački duh. U nekim mjestima Družba se doživljava kao sredstvo za osobnu izgradnju i napredak, a ne kao put služenja.

Treća zabrinutost mogla bi se nazvati slabljenjem preobražujuće i integrativne snage naše duhovnosti. Ono što se naziva „duhovnim životom“ neki ograničavaju na pojedinačnu, osobnu vjersku praksu i na duhovne vježbe. Te vježbe pak, iz nekog razloga, ne mijenjaju dotičnog isusovca; nisu integrirane u njegov život i rad; ne pomažu mu da postane dio apostolskog tijela.

Četvrto područje zabrinutosti jest možda najčešće spominjano u izvješćima a to je neuredan odnos prema poslu. Kao što sam ranije napomenuo, mnoga izvješća iz čitavoga svijeta govore o isusovcima koji su preopterećeni i pre­razvučeni. Povezano s tim tu je i prekomjerna navezanost kako na posao tako i na djela. Na posao: to znači da su neki isusovci skloni pronaći svoju vrijednost u onome što rade, u

4

svojim ostvarenjima, ili se nastoje usredotočiti prije svega na posao kao na profesionalnu stvar, da tako kažemo, a ne toliko na duhovnu viziju u službi Kristova poslanja.

Na djela: to znači da se netko previše vezao za postojeću apostolsku službu do te mjere da mu je postalo nemoguće slobodno prosuđivati, ili ako je potrebno, napustiti ili predati drugima ono za što više ne možemo biti odgovorni.

Razumijem da je vrlo teško završiti s nekom službom, doći do zaključne točke u nekom dobrom pothvatu. A opet nema drugoga načina da se ostane slobodan za apostolsko razlučivanje. Stvarna je opasnost za nas da postanemo pre­razvučeni i tako budemo nesposobni da ponudimo dubinu duhovnog uvida i kreativnog odgovora, pa bismo tako mogli možda i umanjili ono što smo u prošlosti dobro učinili. Ne smijemo si dopustiti da izgubimo vjerodostojnost Družbe koju smo stjecali u apostolatima tijekom povijesti. Crkva od nas očekuje i dubinu i duhovnost. Preopterećenost i pre­razvučenost ne pomažu nam u ponudi takve službe Crkvi i narodu.

Ove zabrinutosti vezane uz duhovno zdravlje Družbe potiču nas na iskreno razmišljanje i nastojanje prema dubljoj duhovnoj obnovi Družbe. Naša najdublja i istinska želja kao isusovaca jest da budemo „oruđe u Božjoj ruci“. Stoga nam danas mora biti prioritet traženje onih sredstava „koja oruđe združuju s Bogom i osposobljuju ga da bude pravo vođeno rukom Božjom“ (Konstitucije, 813).

Zato vjerujem, premda to može ponekoga iznenaditi, da je danas jedan od prvih izazova pred Družbom obnova duha tišine. Ne mislim na disciplinske mjere, strogo određeno vrijeme šutnje, što nas vraća u redovničke kuće koje bi više nalikovale na samostane. Mislim prije svega na srca naših ljudi. Svi imamo potrebu za mjestom u svojoj nutrini gdje neće biti buke, gdje će nam glas Duha Božjega moći govoriti, blago i nježno, i koji će usmjeravati naše razlučivanje. U istinskom smislu potrebna nam je sposobnost da budemo sami tišina, praznina, otvoren prostor koji Božja Riječ može ispuniti, koji Duh Božji može ražariti za dobro drugih i za dobro Crkve. Više nego ikad, svaki isusovac bi morao biti kadar živjeti kao monah usred gradske buke – kako jednom reče jedan naš pravoslavni prijatelj. To znači da su naša srca naši samostani i da je u temeljima svake naše aktivnosti, svakog razmišljanja, svake odluke, tišina, ona vrsta tišine koju pojedinac dijeli jedino s Bogom.

2. Apostolski dinamizam

Čitajući zapisnike s Provincijskih kongregacija i vaša izvješća dojmila me se činjenica da je najviše pažnje u njima posvećeno stanju naših djela i službi. Ta usredotočenost na poslanje jest, naravno, duboko isusovačka. Općenito, ono što se zapaža jest slika apostolske životnosti, velikodušne apostolske predanosti među isusovcima i među našim suradnicima, snažne službe i ustanove koje nastavljaju činiti razliku u životima ljudi kojima služimo.

Nimalo iznenađujuće, izobrazba na svim razinama nastavlja biti snažno, dinamično apostolsko područje. Osobito je ohrabrujuće za mene kad vidim da je izobrazba siromašnih naš veliki doprinos u mnogim krajevima Družbe kao što su, između ostalog, Južna Azija, Latinska Amerika i Sjedinjene Države. Postoji i životnost, Bogu hvala, u službama povezanima s ignacijevskom duhovnošću i novim načinima na koje se nude Duhovne Vježbe u mnogim dijelovima Družbe, osobito u formaciji laičkih suradnika u ignacijevskoj duhovnosti. Polje rada koje se pojavljuje u Družbi, sa svim znakovima koji upućuju na to da bi moglo postati svjetski prioritet, jest pastoralna pratnja mladih ljudi. Izvrsno je to kretanje od kojeg očekujemo još veći i snažniji kreativni rast.

5

Nadalje, dobro je vidjeti da su tri dimenzije poslanja sve izraženije i obilježavaju sve naše službe u kojem god apostolskom području.

Prvo, zauzetost za siromahe i služenje siromašnima i ranjivima ne tiče se samo jednog apostolskog područja, nego općenito oblikuje sve naše službe, bilo one socijalne, obrazovne, komunikacijske, bilo pastoralne ili duhovne. Doista, bilo bi teško pronaći neki apostolat koji ne bi uključivao tu perspektivu u svojem planiranju i usmjerenjima.

Drugo, suradnja s drugima je u porastu, premda nije ravnomjerna u cijeloj Družbi, što ću kasnije istaknuti.

Treće, posljednjih godina uočen je osjetan porast apostolskih mreža, unutar provincija, unutar Konferencija i između Konferencija. Zanimljivo je, također, vidjeti ne samo umrežavanje unutar nekog apostolata, nego umrežavanje koje zbližava različite službe bilo na apostolskoj podlozi, zajedničkim projektima ili na zajedničkom zagovaranju (kao što se to događa s ekologijom i selilaštvom gdje zajedno surađuju socijalni centri, škole, župe, pastoralni centri).

Tu ima, naravno, i zabrinutosti i izazova. Iza apostolske životnosti postoje sjene s kojima se moramo suočiti. U mnogim vašim izvješćima – zapravo, u previše njih – primjećuje se da su isusovci često preopterećeni i pre­razvučeni. Već sam napomenuo da takvo stanje rezultira gubitkom dubine, kreativnosti i slobode u našem služenju.

Što je u pozadini takvog stanja? U nekim dijelovima svijeta isusovci su preopterećeni jer, premda nam se broj smanjuje, ostaje previše ustanova, previše je navezanosti da se te ustanove zadrže – pa i one koje više nisu održive ili važne – a ima premalo slobode za razlučivanje. U drugim mjestima, gdje nam se broj povećava, slične su teškoće s razlučivanjem. Pojedini isusovci pokreću djela bez primjerenog prosuđivanja o njihovoj održivosti i bez takvog razlučivanja koje bi to novo djelo učinilo 'provincijskim djelom', a ne tek izborom pojedine osobe. Tamo gdje je previše ustanova, isusovci postaju prekomjerno zauzeti administracijom pa druge ne­administrativni službe trpe, osobito one službe koje bismo mogli nazvati „službe s dubinom“: duhovnost, istraživanje, intelektualni apostolat. U oba slučaja često izostaje smisleno planiranje na razini provincije.

Vjerojatno su povezane s tim problemom pre­razvučenosti i lošeg razlučivanje i dvije druge sjene koje također proizlaze iz vaših izvješća. Prvi je problem u pronalaženju prikladnog vodstva, bilo za apostolska djela bilo za zajednice. Druga sjena se tiče nesposobnosti nekih isusovaca za suradnju, kako s drugim isusovcima tako i s laicima. Dok postoje dijelovi Družbe u kojima se prepoznaje izvanredan napredak u suradnji, u drugim dijelovima još uvijek nema dovoljnog razumijevanja suradnje, nema dovoljno sistematskih i održivih programa za odgoj za suradnju kako za isusovce tako i za suradnike laike, nema dovoljno prigoda za zajedničko vodstvo i planiranje sa suradnicima laicima.

Jasno je da je Družba danas suočena s tri izazova na području poslanja i apostolata. Prvi i vjerojatno najvažniji izazov jest pročišćavanje našeg razlučivanja. Naša služba mora imati

dubinu, mora biti u potpunosti u skladu s našim poslanjem, našim duhom i sa zahtjevima profesionalnog rada u današnjem svijetu. Sve to je nemoguće postići bez delikatnog ali odlučnog razlučivanja koje će odrediti što možemo danas činiti u razumnoj mjeri dobro sa sredstvima i brojevima s kojima raspolažemo. Ovdje je na kocki naša vjerodostojnost i utjecaj našega služenja u Crkvi i u svijetu. Ne možemo samo tako nametnuti našim mladim isusovcima rezultate razlučivanja prijašnjih generacija, a da im nismo dali priliku sudjelovati u novom procesu.

Drugi je izazov izobrazba za vodstvo. Svim isusovcima potrebna je takva izobrazba i trebali bismo razmisliti o važnosti toga da svi naši imaju potrebna usavršavanja prije nego ih se postavi na mjesta voditelja.

Treći izazov ostaje onaj vezan uz omogućavanje i produbljivanje suradnje među isusovcima, te

6

između isusovaca i suradnika laika.

Prije nego nastavim dalje, dodao bih još jedan izazov koji se tiče katoličkog i isusovačkog identiteta naših djela. Izvješćujete me da je mnogo učinjeno na jasnoći i osnaživanju katoličkog i isusovačkog obilježja naših ustanova. Ipak, izvješća navode da i dalje postoji velika zabrinutost i da se još mora puno na tome raditi, pogotovo tamo gdje se ustanove šire, gdje kulture postaju sve više sekularne i pluralističke, tamo gdje naše ustanove nastoje napredovati u smislu konkurentnosti. Tu se ne radi o kontroli moći, nego o tome kako i da li uopće naše ustanove nastavljaju biti prije svega apostolsko oruđe koje ima jasan prvotni cilj služenja poslanju Crkve i Družbe.

3. Živjeti zajedno – jedinstvo srdaca – život u zajednici

Isusovački život u zajednici sigurno je jedan od vidova našega života u kojem možemo vidjeti da su se dogodile dramatične promjene, barem na razini našeg samo­razumijevanja. Bilo je vrijeme kad su isusovci smatrali zajednicu drugotnim čimbenikom u redovničkom životu. Šalili smo se u vezi s tim da je zajednica „mea maxima penitentia“. O sebi smo uvijek govorili kao o „communitas ad dispersionem”, o zajednicama za poslanje – sve su to izrazi koji su bili važan dio naše baštine i govore i nešto istinito o našem zvanju, ali oni su ponekad upotrebljavani, nažalost, i u svrhu opravdavanja našeg nedostatka prisutnosti među subraćom. 35. GK, međutim, jasno je progovorila o „Zajednici kao poslanju“ (Dek. 3, br. 41).

Zanimljivo je da se, općenito, u izvješćima koja sam dobio od vas uvelike govori o djelima, apostolatima i službama, a malo o zajedničkom životu i još manje o duhovnom zdravlju provincija. To na mene ostavlja vrlo znakovit dojam koji se može tumačiti i pozitivno i negativno! Naše usredotočenje na poslanje svakako je vrijedno pohvale, a ipak, 35. GK govori o „identitetu, zajednici i poslanju“ kao o „svojevrsnom triptihu“ (Dek. 2, br. 19) dok opisuje naš isusovački život. Možda prenaglašen razvoj jednog od ova tri čimbenika valja uravnotežiti većom pozornošću prema drugim dvama.

Mnogi od vaših izvješća upućuju na to da je taj obnovljeni pogled na važnost zajedničkog života nadahnuo mnoge zajednice, premda postoji veliki broj onih koje se još bore da razumiju, prihvate i provedu tu viziju. Sigurno, sveopća slika o stanju zajedničkoga života jest pozitivna: način života općenito je jednostavan; postoji ozračje poštovanja i srdačnosti među subraćom; snažne, često ideološke podijeljenosti iz prošlosti gotovo da ne postoje; bolesni i stari su zbrinuti; gostoljubivost je sve izraženija. U većini zajednica postoji redovita zajednička molitva, i sve je više dijeljenja vjerskog iskustva. U Latinskoj Americi i u Južnoj Europi, na primjer, mnoge zajednice su nastojale da se dogovore o „projektu zajednice“, tj. o zajedničkom razmišljanju o tome kako trebamo živjeti naš zajednički život. Provincijske i regionalne proslave i sastanci su, u mnogim mjestima, dobro posjećeni, i doživljavaju se kao posebni trenutci zajedništva umova i srdaca.

S druge strane, postoje sjene koje obilježavaju naš zajednički život.

Iznenađen sam koliko mnogo izvješća, sa svih svjetskih kontinenata, spominje individualističko ponašanje, i u životu i u poslovima, koje ugrožava zajednice. Taj individualizam jest nešto što se očituje u pomanjkanju financijske transparentnosti ili ovisnosti kod nekih isusovaca prema superiorima ili prema zajednicama.

To individualističko ponašanje često se pojačava novim sredstvima za komuniciranje i elektroničkim napravama te stranicama društvenih mreža, koje su, naravno, vrlo pozitivni napreci, ali koji, kako je netko primijetio, „mogu lagano približiti one koji su udaljeni, a udaljiti one

7

koji su blizu“. U nekim krajevima Družbe, napetosti koje su prouzrokovane generacijskim, etničkim,

plemenskim ili rasnim različitostima vriju ispod površine, ali nisu prepoznate niti im se pristupa otvoreno i na duhovan način.

Neka od vaših izvješća izražavaju žaljenje što naše zajednice nisu dovoljno zajednice apostolskog razlučivanja, to je nedostatak koji je često povezan s ponekad površnom kvalitetom naših razmjena iskustava jednih s drugima, s našom nespremnošću ili nesposobnošću da na zreo način razgovaramo o teškoćama ili stvarima koje bi mogle izazvati podjelu.

Drugi ističu potrebu da se razjasni uloga mjesnog poglavara kao i da se prepozna i pripremi prikladne mjesne poglavare koji će znati animirati zajednice u skladu s vizijom 35. GK.

Drugi opet osjećaju da odnos poglavara i zajednice prema apostolskim djelima zahtijeva dodatno razjašnjenje.U vezi sa spomenutim svjetlima i sjenama, predlažem dva izazova s kojima se Družba suočava na

području zajedničkoga života.(1) Mislim da je prvi povezan s načinom na koji razumijemo „zajednicu kao poslanje“. Vrlo je

jednostavno prebaciti na zajednički život sve naše osobne potrebe za pomoću, za bliskošću, za razumijevanjem ili za obiteljima koje smo ostavili. Ali, kad kažemo da je zajednica poslanje, onda kažemo da je zajednica ne samo mjesto u kojem se dobiva ljudska potpora, nego i mjesto gdje sam pozvan živjeti u velikodušnosti, poštovanju, strpljivosti, oprostu, prijateljstvu i nesebičnom darivanju sama sebe. Drugim riječima, zajednica je mjesto u kojem smo pozvani da zajednički živimo Evanđelje, u kojem smo pozvani živjeti u duhovnom zajedništvu. Kad vrednote iz svjetovne kulture ili iz plemenske ili etničke kulture vode prema individualizmu i podjeli u zajednicama, to znači da nešto drugo, različito od Evanđelja oblikuje naš zajednički život. Kad smo jedni prema drugima ugodni, ali nemamo hrabrosti suočiti se zajednički s teškim pitanjima ili ne znamo zajednički razlučivati, to je znak da je nešto drugo jače od Evanđelja u našim zajedničkim pokretima. Prvi je dakle izazov prihvatiti i nastojati živjeti na djelatniji i jasniji način naše poslanje kao zajednice posvećenih redovnika, onih čije zajedničko življenje ne bi imalo smisla da nema Krista ili Evanđelja.

(2) Povezano s ovim jest izazov koji proizlazi iz nekih primjedbi o naoko udobnom načinu života nekih naših zajednica u pojedinim mjestima ili u pojedinim apostolskim područjima Družbe. Mi naporno radimo, ali ponekad naš način života ostaje na razini srednjeg sloja društva ili čak na razini višega. U isto vrijeme, izravan doticaj isusovaca sa siromasima koji žive u blizini i u zajednicama onih koji su na rubu kao da se sve više smanjuje. Normalno je, u jednu ruku, da se broj tzv. „umetnutih zajednica“ smanjio, budući da i sami starimo i da nas je u nekim dijelovima svijeta malo. Ipak, moramo se zapitati: gdje su isusovci, osobito mladi i zdravi, koji žele dijeliti život sa siromasima kako bi obogatili svoje razumijevanje Evanđelja i kako bi prenijeli ostatku Družbe nade i očekivanja siromaha? Bilo bi jako žalosno za Družbu, ako bismo mi isusovci, u trenutku kad nevolje siromaha izgledaju sve teže i teže, oslabili svoje prijateljstvo prema njima. Uvjeren sam da su upravo takve zajednice vrlo dobre za čitavu provinciju ili regiju, a ne samo za one koji u njima žive. Neki su mi od vas, doista, posvjedočili o velikoj razlici koju ste osjećali dok ste posjećivali naše zajednice. Teme o kojima se razgovaralo u zajednicama među siromasima bile su većinom o tome kako se bolje usredotočiti na pitanja vezana za prilike u svijetu i našim misijama, a ne toliko na usko unutarnje potrebe zajednice.

4. Promocija zvanja i formacija

Nakon što smo izrekli sve o današnjem stanju našeg poslanja, naših zajednica i o duhovnom

8

zdravlju, moramo se upitati: čini li se da Družba Isusova ima budućnost? I ako ima, kako se pripremamo za tu budućnost?

Poput ostatka Crkve, Družba doživljava demografske promjene s dugoročnim posljedicama. U travnju 2012. imali smo 751 novaka u čitavoj Družbi. Više od 63,6% (478) od tih novaka dolazi iz Afrike (137) i Azije (Južna Azija – 250; Pacifička Azija – 91). Od naših 2896 skolastika u travnju 2012., 65,5% dolazi iz Afrike (508) i Azije (Južna Azija – 1035; Pacifička Azija – 354). Drugim riječima, dok postoje dijelovi Družbe u kojima nam se broj umanjuje, postoje druga područja gdje Družba raste. Čini se da Družba ima budućnost, ali ona će biti vrlo različita od onoga na što smo se navikli u proteklim stoljećima. Upravo smo stoga ovdje u Africi da doživimo tu promjenu, da o njoj razmišljamo i da ju proslavimo!

Neki od vas izvješćuju da se, s povećanom pozornošću i pratnjom mladih ljudi, povećao broj zvanja. Neki su sretni što mogu izvijestiti o dobroj kvaliteti kandidata koji ulaze u Družbu. Zanimljivo, neki ističu da u pojedinim sekulariziranim okružjima postati isusovac znači umanjiti svoj društveni status i poziciju, tako da takav izbor zahtijeva dublju, transcendentalnu motivaciju.

U isto vrijeme, čini mi se čudno, pa možda i neodgovorno, da u nekim dijelovima Družbe pritužbe o nedostatku zvanja nisu popraćene primjerenom pažnjom ili nastojanjima oko promicanja zvanja. Drugi postavljaju pomalo uznemirujuće pitanje: kako je moguće da u nekim mjestima ne privlačimo dovoljno zvanja iz naših obrazovnih ustanova? Neki izražavaju nužnost boljega propitivanja o motivaciji samih kandidata. To se odnosi osobito na ona mjesta gdje postati svećenik uključuje društvene časti ili obrazovne i druge prednosti.

Htio bih naglasiti da naša zabrinutost ne bi trebala biti povezana s brojkama. Mi moramo zadržati zahtjevnu razinu propitivanja i provjeravanja zvanja. Mi ne tražimo ljude koji će popuniti praznine koje nastaju dok mi starimo, nego ljude koji će biti kadri prepoznati nove pozive i izazove i dati sve od sebe u služenju Kristu i Evanđelju.

Srećom, Gospodin nam i dalje dariva vrlo dobra zvanja, dok u isto vrijeme pokreće i srca mnogih laika da imaju udjela – i u mnogim mjestima i da predvode – u našem služenju Kristovom poslanju. Jasno je da, ako Družba žali imati budućnost, suradnja mora imati važno mjesto u njoj. Ipak, pozitivno iskustvo suradnje s laicima ne dokida nego upravo naglašava potrebu za isusovcima koji će, na poseban način, biti čuvari Ignacijevog i Družbinog duha.

Neki su od vas s pravom istaknuli da je možda ključna stvar za ovo vrijeme dosljedna i nadahnjujuća vizija značenja i vrijednosti redovničkog života, kako u crkvenom okružju gdje su svi vjernici pozvani u misiju, tako i u post­modernom, sekularnom svijetu koji stavlja na kušnju temeljne vrijednosti našeg života po zavjetima. Ta kriza zvanja kriza je značenja redovničkog života. Mi pozivamo ljude ne samo na poslanje, nego i na način života koji je u službi tom poslanju.

Dok usmjeravamo svoj pogled prema formaciji – pripremama ljudi koji su nam se pridružili – ono što se pokazuje kao najvažniji i najpozitivniji pomak u zadnjim godinama jest činjenica da je formacija postala više među­provincijska i međunarodna u svih šest Družbinih Konferencija. U formaciju je ugrađeno više među­kulturnih iskustava. Taj je razvoj potaknuo među mladima jači osjećaj sveopćeg poslanja. Nadalje, pisma o formaciji mojega predšasnika p. Kolvenbacha, objavljena zajedno u knjižici Isusovački odgojitelj danas, daju smjernice za svako razdoblje formacije od novicijata do treće probacije, a mnoge Konferencije i provincije izradile su i vlastite planove i smjernice za formaciju. Po cijeloj Družbi održavaju se redoviti susreti delegata za formaciju, rektora i dekana naših centara za formaciju, magistara novaka i drugih. Ti susreti pomažu odgojiteljima u njihovoj neprestanoj izobrazbi i u

9

pronalaženju zajedničkih kriterija za formaciju. Uspostavljena je i jedna međunarodna ad hoc komisija za vrednovanje isusovačke intelektualne formacije i očekujem da će ona završiti svoj posao do veljače 2013. Učinjen je i pomak u praksi i organizaciji programa treće probacije. Naši ljudi u formaciji, općenito, pokazuju otvorenost, velikodušnost i spremnost da prihvate način postupanja i poslanje Družbe. Porasla je i svijest među njima o odgovornosti za vlastitu izobrazbu, u dogovoru s njihovim odgojiteljima. Oni dolaze u Družbu s mnogim sposobnostima koje žele upotrijebiti za ostvarenje poslanja.

Ostaju, naravno, i područja u kojima treba napredovati. U nekim mjestima još uvijek postoji otpor prema među­provincijskoj suradnji u formaciji,

osobito ondje gdje su provincije pozvane da ponude svoje kvalificirane profesore i odgojitelje za zajedničke centre formacije.

Prijelaz i nastavak između jednog dijela formacije u sljedeći i dalje je izazov u mnogim krajevima, osobito onda kad treba priložiti informacije odgojiteljima u različitim stupnjevima formacije, a sve u svrhu ostvarivanja dosljedne pratnje i potpore odgajanicima. Prijelaz iz novicijata u život intenzivnog studija izgleda da je najosjetljiviji od svih takvih prijelaza i zahtijeva osobitu pozornost.

Uspostavio sam gore spomenutu ad hoc komisiju zbog zabrinutosti oko intelektualne formacije naših. Postavljeno je pitanje o tome da li sadržaj naših studijskih programa na primjeren način priprema naše ljude za službu u ovom svijetu koji se tako brzo mijenja.

Izražena je također zabrinutost o tome da li dovoljnoj mjeri omogućavamo dubinu razlučivanja, naročito stoga što su, u mnogim našim mjestima, naši u formaciji stariji i u zrelijoj dobi.

U drugim krajevima, najveći izazov je u pomaganju našim kandidatima, koji dolaze s relativno slabom akademskom podlogom, da se intelektualno razviju.

U mnogim dijelovima Družbe postoji stvarna potreba da se unaprijedi ljudska, psiho­seksualna formacija.

Mnogi su spomenuli potrebu za većim brojem programa neprekidne formacije za one koje tradicionalno nazivamo „formiranim isusovcima“.

Posebno sam zabrinut zbog dvije moguće povezane tendencije vezane uz formaciju.(1) Prvo, čini se da u nekim Družbinim asistencijama postoji kriza ustrajnosti. Činjenica je da je u

nekim krajevima u posljednje vrijeme broj onih koji su napustili Družbu veći od onih koji su ušli. U drugim mjestima, broj onih koji odlaze izgleda uznemirujuće velik.

(2) Drugo je manjak kvalificiranih odgojitelja i duhovnih voditelja koji mogu istinski pratiti naše odgajanike. Profesori i učitelji najčešće ne nedostaju; ali isusovce koji mogu nadahnuti povjerenje, koji mogu oblikovati i prenijeti zagrijanost za isusovački način postupanja, koji posjeduju ljudsku i duhovnu mudrost pravih duhovnih učitelja – takve moramo prepoznati i pripremiti.

Počeo sam ovaj odlomak pitanjem ima li Družba budućnost. Na neki način to je pitanje na koje jedino Gospodin zna odgovor. Ali mislim da možemo reći, s našeg ograničenog ljudskog gledišta, da Družba može imati budućnost samo ako su ljudi koje pozivamo da nam se pridruže formirani duboko u ignacijevskoj karizmi. Na koncu, kakve god demografske promjene se događale, pravo pitanje je možemo li u miru predati Družbu sljedećoj generaciji uvjereni da Družbin duh živi u njima. Prenijeti taj duh, biti siguran da je naš Institut pustio duboke korijene u mislima i srcima nadolazećih generacija,prvotni je izazov za formaciju.

5. Sentire cum Ecclesia

10

Prije nego dođemo do kraja potrebno je reći nešto o dimenziji našega života koja je bitna u Ignacijevoj viziji Družbe. Mi postojimo kao apostolsko tijelo u Crkvi, i naš razlog postojanja jest „služiti samo Gospodinu i Crkvi, njegovoj zaručnici, pod Rimskim prvosvećenikom“ (Formula Instituta, br. 1) Što se onda može reći o tome kako Družba danas „osjeća s Crkvom i u Crkvi“? Činjenica da se ova tema uvijek iznova pojavljuje u raspravama znači samo da u svijetu brzih promjena moramo uvijek nastavljati razmišljati o tome kako najbolje služiti Crkvi.

Oni među nama koji su bili prisutni na 35. GK sjećaju se utjehe koju smo osjetili dok smo slušali Svetoga Oca koji nam se obraćao ovim riječima: „Kao što su vam više puta rekli moji Prethodnici, Crkva vas treba, računa s vama, i nastavlja vam se obraćati s pouzdanjem“ (Govor Pape Benedikta XVI. na 35. GK, br. 2). Čitajući vaša izvješća, vrlo me se dojmila i vrlo me utješila činjenica da u mnogim mjestima gdje radimo osjećamo istu vrstu povjerenja od strane mjesne hijerarhije. Mnogi od vas izvješćuju da nam se biskupi i dalje obraćaju za različite apostolske službe; da Družba skladno surađuje s voditeljima mjesnih crkvi; da su poglavari i upravitelji djela uključeni u plodonosne dijaloge s biskupima. Što se mene tiče, mogu reći da s onima koji služe u uredima Svete Stolice imam također srdačne i otvorene dijaloge i suradnju, tako je bilo i u nekoliko slučajeva kad su iskrsla neka pitanja vezana uz pojedine isusovce ili apostolate. Općenito primjećujem da ondje gdje postoji i gdje se održava osobni odnos s biskupima postoji i povjerenje, konstruktivni dijalog i suradnja.

U isto vrijeme, ne mali broj vaših izvješća govori o dubokoj zabrinutosti zbog slabljenja ili gubitka vjerodostojnosti Crkve u vašim državama, u određenim društvenim krugovima, što se ima pripisati krizi seksualnih zlostavljanja ili nekim izjavama ili odlukama koje su donosili vodeći ljudi Crkve. Neki su zabrinuti zbog podjela unutar Crkve. U nekim krajevima isusovci su obeshrabreni i ožalošćeni pred onim što doživljavaju kao sadašnje stanje Crkve.

U svom završnom govoru na svršetku Kongregacije prokuratora 2003., p. Peter­Hans Kolvenbach iznio je važne primjedbe o Sentire cum Ecclesia koje ja preuzimam. Ono što p. Kolvenbach govori o „vrlo realističnom misticizmu“ sv. Ignacija koji mu je omogućio da pristupi „nepodnošljivim prilikama“ u Crkvi u 16. stoljeću sa stavom onoga „koji voli Crkvu, upravo stoga jer je prekrivena ranama“, i koji je dao „mladoj Družbi Isusovoj snagu da uvijek bude konstruktivna“, ostaje poziv i izazov i za nas (usp. Završni govor p. Generala 23. rujna 2003.). Mi svakako ne smijemo dozvoliti da naše poimanje Crkve bude oblikovano jedino onim kako i na koji način suvremeni mediji izvješćuju o Crkvi.

Istovremeno, pozvani smo da produbimo našu pastoralnu odgovornost u različitim kulturalnim i crkvenim okružjima unutar koji služimo. Kako možemo pomoći oko jačanja vjerodostojnosti Crkve u mjestima gdje ona trpi? Kako možemo ojačati i produbiti vjeru među različitim skupinama vjernika, suočavajući se s različitim kulturološkim izazovima? Slijedeći 35. GK, koja je opisala naše poslanje kao poslanje pomirbe, kao poslanje „građenja mostova iznad barijera“ (Dek 3, br. 17), kako mogu isusovci i sve naše apostolske ustanove graditi mostove u Crkvi, osobito u mjesnim crkvama koje su pogođene raskolima i podjelama?

6. Ususret 2014. – Kreativnost u Družbi

Bit će vam drago čuti da sam konačno došao do kraja ovog izvješća de Statu! Želio bih završiti s kratkim osvrtom na kreativnost u Družbi. Vjerojatno se sjećate da sam, u pismu od 12. ožujka 2011. u kojem sazivam Kongregaciju, napisao: „Pozivam današnje isusovce da se uključe u dublju refleksiju o

11

znakovima novoga života i apostolske kreativnosti kako u tradicionalnim tako i u novim službama Družbe“. U „pripremama za obilježavanje 200. obljetnice ponovne uspostave Družbe Isusove u 2014.“ zahvaljujem vama i provincijskim kongregacijama koje su poslale odgovore na tri pitanja koja sam predložio za razmišljanje.

Mnogi vaši odgovori već su uključeni u ono što sam ranije izrekao. Nakon što sam poslušao vaša mišljenja i prosudbe tijekom ovih zajedničkih dana u Nairobiju, vraćam se još jednom na temu kreativnosti, a u potpunijem smislu o tome ću progovoriti na svršetku Kongregacije. Dozvolite mi, ipak, da sada samo jednostavno spomenem kako mnogi od vas izvješćuju da, usprkos svim protivštinama – usprkos poodmakloj dobi, smanjenom broju, težini naših ustanova, itd. – Gospodin nastavlja blagoslivljati Družbu mogućnošću da „odgovori pravovremeno, učinkovito i na evanđeoski način na važne izazove ili potrebe svijeta ili Crkve danas“ (Pismo o sazivanju 70. Kongregacije prokuratora, 12. ožujka 2011.). Na primjer: U posljednjih nekoliko godina pokrenute su nove inicijative u izobrazbi, osobito one koje su na

službu siromašnima po raznim kontinentima. U socijalnim centrima, sveučilištima, župama i kapelanijama, u centrima duhovnosti, dojmljiv je

procvat različitih oblika službi koje odgovaraju na žurne izazove ekologije i selilaštva. U mnogim mjestima se razvijaju novi programi za pratnju mladih ljudi. Širom svijeta pronalazimo bogatu raznolikost programa za formaciju u ignacijevskoj duhovnosti,

osobito za naše suradnike, kao i inovativne pothvate za evangelizaciju preko novih medija. Tu je i prilično velik broj novih među­provincijskih i među­sektornih projekata i mreža.

Zanimljivo je da se, u isto vrijeme dok razmišljamo o tome što priječi kreativne odgovore u Družbi, pojavljuju uvijek jednaki odgovori: starost isusovačke populacije; nedostatak kreativnog vodstva; pre­razvučenost ili preopterećenost isusovaca koja ne omogućava svježinu odgovora; i nedostatak slobode prema već postojećim našim djelima i ustanovama, na svim kontinentima. Već sam se dotakao tih točaka ranije, ali činjenica da se one ponovno pojavljuju u ovom kontekstu propitivanja o kreativnosti i o odgovorima Družbe, naglašava njihovu ozbiljnost i izazove koje postavljaju pred nas.

7. Zaključak:

Predstavio sam ova razmišljanja o stanju Družbe danas vama za molitvu i razmatranje, i za početak procesa dijaloga i razlučivanja među nama. S pogledom na svjetla i sjene u Družbi, i pozorni na uvide i pitanja, na naš duh i potrebe Crkve, nastojimo otkriti kamo nas Gospodin vodi na svoju veću slavu i službu. Na koncu, to i jest naša jedina želja.

Držim da ovo izvješće treba zaključiti na jedini primjeren način, a to je sa zahvalnošću Gospodinu. Kao što ste čuli, svjetla i sjene, jakosti i slabosti obilježavaju Družbu danas, kao što su je obilježavali kroz našu povijest. Ali, to da smo nesavršena skupina unutar Crkve nas ne iznenađuje. Doista, na dubljoj razini, naša nesavršenost bi nam trebala biti „razlog za ponos“, kao što je bila za svetog Pavla. Poput Pavla, možemo se „hvaliti“ svojim vlastitim slabostima jer tako dajemo svjedočanstvo o Božjoj ljubavi i snazi; pokazujemo da Bog s ljubavlju radi kako bi donio svoj život i nadu svijetu pa i preko manjkavog oruđa, „glinenih posuda“, kao što smo mi sami (usp. 2 Kor 4,7; 12,9­10).

Zahvalimo stoga našem dobrom i velikodušnom Gospodinu, za svu milost koju je udijelio Družbi, za sve dobro koje je On učinio za druge služeći se nama, svojim nesavršenim oruđem, i što nam dopušta da nastavljamo služiti Crkvi i Njegovu Sinu Isusu Kristu. Neka Duh Božji siđe na nas i na čitavu Družbu da bismo se mogli, radosno i u potpunosti, nastaviti darivati za poslanja i pozive koje smo primili od

12

Gospodina.

13