1

2

3

David LINDSAY-ABAIRE

Redateljica: Lajla KAIKČIJA

Igraju:Jelena KORDIĆ KURET – Becca

Ermin BRAVO – Howie Vanja MATOVIĆ – Izzy

Sanda KRGO SOLDO – Nat Amar RAHIĆ / Ali Kamer AKSOY – Jason

Josip ĆAVAR – dječji glas

Dramaturg:Dragan KOMADINA

Scenografkinja i kostimografkinja:Sabina TRNKA

Autor glazbe:Andrijan ZOVKO

Asistent scenografkinje:Davorin BRIŠEVAC

Izrada scenografije:Mario BOŠNJAK

Premijera: 19. listopada 2018. u 20 sati

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Voditelj produkcije: Zoran ĆORLUKA Inspicijentica: Azra MERDAN Majstor svjetla: Uroš ŠKILJEVIĆ Majstor tona: Mladen ANDRIJANIĆ Garderobijerka: Majida KOVAČEVIĆ Rekviziterka: Ljiljana BADALIĆ

Voditelj tehnike: Leo SMOLJAN Dekorateri: Zorislav GALIĆ, Branko KUZMANOVIĆ

Zečja rupa

4

David Lindsay-Abaire (1969.), američki dramski pisac i scenarist, rodio se u Bostonu, u državi Massachusetts. Pohađao je Akademiju Milton, a kazalištu se okreće još na koledžu Sarah Lawrence, gdje je diplomirao 1992. godine. Primljen je u program za američke dramaturge pod nazivom Lila Acheson Wallace American Playwrights na akademiji Juilliard, gdje je pod mentorstvom Marshe Norman i Christophera Duranga pisao od 1996. do 1998. godine.

Svoj prvi kazališni uspjeh postigao je komadom Fuddy Meers, koji je nastao na radionici u okviru Državne konferencije dramaturga u kazališnom centru Eugene O’Neill 1998. Njegov komad Wonder of the World, u kojem glumi Sarah Jessica Parker, postavljen je u kazalištu Manhattan Theatre Club 2001. godine, a govori o ženi koja, u potrazi za slobodom, iznenada napušta muža i uskače na autobus koji putuje za Nijagarine vodopade.

Uslijedili su komadi: Kimberly Akimbo, Dotting and Dashing, Snow Angel i A Devil Inside.

5

Njegov je najpoznatiji komad, koji se smatra jednim od naigranijih drama u pos ljednjem desetljeću, Zečja rupa (Rabbit Hole) napisao je 2006. godine. U premijeri na Broadwayu glavne su uloge igrali Cynthia Nix-on, Tyne Daly i John Slattery, a godinu kasnije za isti je komad osvojio Pulitzerovu nagradu za dramu. Bio je nominiran za nagradu Tony u kategoriji najbolja predstava, kao i u drugim kategorijama, dok je Cynthia Nixon 2006. godine osvojila nagradu Tony za naj bolju glumicu.

Autor je predloška za mjuzikl Shrek za koji je 2009. godine nominiran za nagradu Tony u kategoriji najbolji scenarij za mjuzikl. Mjuzikl je na Broadwayu izveden 441 put.

Komad Good People praizveden je na Broadwayu 3. ožujka 2011. Iste je godine nominiran za nagradu Tony za najbolju predstavu, dok je istoimenu nagradu dobila Francis McDormand za najbolju glavnu glumicu.

LindsayAbaire uspješno piše i scenarije po kojima su snimljeni filmovi kao što su animirana komedija Roboti (2005.), Srce od

tinte (2008.) i Poltergeist (2015.), a uradio je i filmsku adaptaciju svog komada Zečja rupa (2010.), u kojoj je glavnu ulogu igrala Nicole Kidman.

Govoreći o utjecajima na svoj dramatičarski opus LindsayAbaire je izdvojio svog profesora Christophera Duranga: „Sviđa mi se ono što radi Chris. Mislim da dosad o meni nije napisan nijedan tekst koji nije spomenuo činjenicu da on i ja živimo u istom svijetu. No, mislim da su na mene jednako utjecali i John Guare i Tina Howe, te nešto stariji dramatičari, kao što su Georges Feydeau, Eugene Ionesco i Joe Orton.“

6

Dramu o bračnom paru koji se suočava s gubitkom sina mnogi kritičari drže biserom suvremenog dramskog pisma što potvrđuje i činjenica kako je jedan od najigranijih komada u svijetu u prošlom desetljeću. Što je tako privla čno u komadu o roditeljskom bolu i potra gom za nadilaženjem istoga, te užasne praznine kakvu uzrokuje jedna takva trage dija u obitelji, a da pri tome na idejnoj ravni ne nudi nikakva originalna rješenja? Pet likova i njihova karakterna i generacij ska raznolikost? Vješto vođena razvojna linija u odnosima, znalački tretman dramskog vremena i pametno izabrane elipse? Činjenica da nije lišena suptilnog humora koji je čini životnom, privlačnom i uvjerljivom?

Zečja rupa kao ubojita anatomija boli zapravo otvara ogromni prostor empatiji, suosjećanju i istinskom razumijevanju likova i njihovog središnjeg problema. Ta mogućnost suživljavanja i emotivnog identificiranja, najrazornije je oružje ove studiozne analize ljudskih odnosa u vremenima poljuljanih vrijednosti i vjerovanja.

Možemo li se uistinu osjećati sigur nim i zaštićenim u našim malim mikrosvemirima u koje se zatva

ramo iscrpljeni i slu đeni od globalnih i nacionalnih izazova? Na koga se u takvim utočištima možemo osloniti i u koga vjerovati? Iz ozračja takvog unutarnjeg nemira lako razvijamo snažnu bliskost s likovima Zečje rupe, sretni što nas je takvo iskustvo mimoišlo i zahvalni što nas je učvrstilo u vlastitom razumijevanju sličnih tragedija u našim životima. Tako nas autor (ne)svjesno stapa sa svijetom Čehovljevih likova što žudeći za promjenama, shvaćaju vrijednost međusobnog povje r enja kao jedinog oslonca za predstojeća životna iskušenja.

Nakon tragičnog gubitka dje teta, dječakova majka, Becca, želi ustupiti njegovu odjeću Crvenom križu, dok Howie, njezin muž, krišom gleda snimke s pokojnim sinom. Sve što se dogodi, čak i lijepo, kao što je trudnoća njezine sestre Izzy, zapravo je samo pod sjetnik na pokojnog Dannyja.

U emotivnom natjecanju tko i na koji način uvjerljivije i do s ljednije tuguje za sinom, otac ili majka, u atmosferi međusobnog optuživanja i zamjera nja, naša mostarska Zečja rupa nudi gotovo ispražnjeni scenski prostor, svemirski plavu sobu, koji priziva beskonačnost i nudi semiotičku nadgradnju jed

Cigla plave boje

7

nog od glavnih simbola komada – „zečje rupe“, kao općeprihvaćene metafore za ulazak u nepoznato, u dezorijentirani ili mentalno rastrojeni svijet, koji se iz dječije perspektive najbrže prepoznaje kao asocijacija na lik Carollove Alice iz zemlje čudesa.

Ovdje „zečja rupa“ postaje sinonimom za ulaz u paralelni svemir, u prostor u kojima postoje kako kaže Abaire „bolje i sretnije verzije nas“. Zečja rupa je suvremena verzija raja, utočiste za one koji, prije svega, vjeruju u znanost, u kojem postoji utjeha i spas, jer život ako nije vječni, onda je barem paralelni i u svakom slučaju bolji je od onog kojeg imamo. Iako glavni ženski lik, Becca, ne može pronaći utjehu u grupi za potporu, među vjerskim fanaticima kako kaže, odnosno u starozavjetnom okrutnom Bogu, Zečja rupa zapravo nudi utjehu u novozavjetnom poimanju trpnje, odnosno navikavanja na život s boli u „dolini suza i plača“.

Njezina majka Nat sažima idejni oslonac teksta govoreći o tome kako je bol za sinom – njezin sin Arthur ubio se u heroinskoj krizi – teška kao cigla koju sta lno nosi u džepu. Usporedba boli s težinom cigle istodobno je i podsjetnik i pomirenje i nadomjestak za sina,

koja joj daje nužnu stabilnost. „Svaki put kad zavučem ruku ona je tamo“, kaže Nat. Nema čarobnog štapića koji će ikada odagnati bol za gubitkom djeteta. Nema i ne može ga biti.

„Ali valja živjeti, draga moja Irina!“, kao da odzvanja eho Čehovljevih sestara na otvorenom kraju Abaireovog ko mada, jer bol ne može proći. Ona postaje dio našeg života.

Ovo je drama i o oprostu i nužnosti istoga. Bez istinskog pokajanja za učinjeno, pa makar se radilo i o pukom nesretnom spletu okolnosti, ta gesta sedamnaestogodišnjeg dječaka postaje jedna vrsta moralnog imperativa, što svojom porukom osobito snažno rezonira u postkonfliktnim društvima kao što je naše. Oprostom, koji je kod Abairea fakturiran na jedan uzdržaniji i suptilniji način, otvara se mogućnost za nužnu sublimaciju kod roditelja, te izlazak iz njihovog autoviktimizirajućeg grča, a istodobno se daje prilika dječaku, nesretnom „krvniku“, da puno rastereće nije krene u otkrivanje „paralelnih svemira“.

To je, dakle, predstava o snazi. O životu vrijednom življenja!

Dragan Komadina

8

9

10

Lajla Kaikčija (Zenica, 1976.)

Diplomirala je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2000. godine s predstavom Lov na žohare Janusza Glowackog, izvedenu u okviru MESSa, za koju je skupa sa Starim vremenima Haroda Pintera dobila nagrade Akademije. Nakon diplomiranja počinje raditi u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, gdje je do sada režirala brojne predstave, kako za odrasle, tako i za djecu u produkciji Dječje, omladinske i lutkarske scene. Režirala je i izvan matičnog kazališta: Pozorištu mladih Sarajevo, Kamernom teatru 55, Narodnom pozorištu Sarajevo, Sarajevskom ratnom teatru SARTR, Narodnom pozorištu Mostar. Dobitnica je većeg broja nagrada, među kojima su i nagrada za mladu redateljicu na 44. teatarskom festivalu MESS, za

najbolju režiju na Međunarodnom festivalu komedije Mostarska liska, najbolju režiju na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu, nagrada za najbolju režiju na Susretima kazališta/pozorišta u Brčkom i dr. S predstavama bilježi uspješna gostovanja širom BiH, u Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj i Turskoj. Umjetnička je direktorica BNPa Zenica.

Dragan Komadina (Mostar, 1974.)

Diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutačno radi kao docent na predmetu Dramaturgija. Radio kao dramaturg na predstavama u teatrima Sarajeva, Zenice, Tuzle i Mostara.U HNK Mostar režirao je predstave Sjećanja iz garderobe, Nigdje nikog nemam te ‘Ajmo na fuka (koprodukcija s NP Mostar).

11

Nagrade za dramaturgiju dobivao je na festivalima u Mostaru (za predstave Usamljeni zapad i Njegove tri sestre), Jajcu (Njegove tri sestre) i Zenici (Stranci). Objavljuje kazališne kritike, recenzije te predstavlja teatrološke knjige i monografije. Bio je član kazališnih festivalskih žirija u Beogradu, Mostaru i Bugojnu, a u dva je navrata bio i članom umjetničkog žirija Fondacije za kinematografiju FBiH.Umjetnički je savjetnik u HNK Mostar od sezone 2012/2013.

Sabina Trnka (Sarajevo, 1975.) 

Završila Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Potpisuje desetine scenografija i kostimografija u kazalištima Sarajeva, Zenice, Mostara i Tuzle. U HNK Mostar prije tri sezone radila kostimografiju za predstavu Mrtve ribe plivaju na leđima u

koprodukciji BNP Zenica i NP Mostar. Od nagrada za najbolju scenografiju treba izdvojiti one dvije s festivala u Brčkom, i to za Drang nach Westen u režiji Lajle Kaikčije te za predstavu Moja Fabrika u režiji Selme Spahić, dok je na 31. Kazališnim igrama u Jajcu dobila nagrada za najbolju kostimografiju.

Andrijan Zovko (Mostar, 1975.)

Glazbenik, producent, kompozitor, kreativac. Na bh. sceni sredinom 90ih godina formira Handle with Care, jedan od prvih eksperimentalnih bendova toga vremena. Svirajući u tome bendu oblikuje svoj glazbeni izraz u eksperimentu koji ne robuje granicama žanra, oslanjajući se u velikoj mjeri na svijet elektroničke glazbe i produkcije s krajnje izražajnim pristupom zvuku koji pulsira u ekstreme.

12

Prvi veliki projekt 2000. godine, soundtrack za nijemi film Le Revelateur francuskoga redatelja Philippe Garrela, uvod je u stvaranje elektro rock kolektiva Vuneny, i početak njegove filmskokazališne karijere kompozitora. Stvarajući prve zvučne kulise, osjećajući fluidno kretanje unutar zvukovnih figura, bez pretjerane želje za određenom formom izražaja, ucrtava sebi novi pravac glazbenog izričaja. U dvadesetak godina glazbene karijere nastupao je na mnogim svjetskim scenama, kao i raznim multiumjetničkim projektima. Živi I radi u Mostaru.

Jelena Kordić Kuret(Sarajevo, 1979.)

Diplomirala je 2003. godine na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1998. godine u klasi profesora Miralema Zupčevića s predstavom Murlin Murlo Nikolaja Koljade pod mentorstvom

Mirjane Karanović. Od 2004. angažirana je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru.Neke od dražih uloga su joj: Seta u Zvijeri na mjesecu Richarda Kalinoskog u režiji Dine Mustafića, Mara u Bljesku zlatnog zuba Mate Matišića u režiji Nine Kleflin te Mrs. Muller u Sumnji Johna Patricka Shanleyja u režiji Selme Spahić...Za svoj rad više je puta dobila festivalske nagrade i priznanja.

Ermin Bravo(Sarajevo, 1979.)

Diplomirao je na Odsjeku za glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2003. godine, gdje je nastavio raditi, prvo kao asistent, a kasnije kao jedan od četiri glavna profesora glume. Radio je intenzivno i u kazalištu i na filmu, za što je primio više od 20 glumačkih nagrada, među kojima su one za najboljeg glumca na

13

filmskim festivalima u San Franciscu i Kairu, te tri Zlatna lovorova vijenca za kazališna ostvarenja na Međunarodnom festivalu MESS.Na filmu je osobito uspješno surađivao s Jasmilom Žbanić: Grbavica, Na putu i Otok ljubavi. Snimio je još i Remake u režiji Dine Mustafića, U zemlji krvi i meda Angeline Jolie, Muškarci ne plaču Alena Drljevića te Zrno turskog redatelja Semiha Kaplanoglua.Bio je član žirija za kratki film na Sarajevskom filmskom festivalu (SFF) 2012.

Vanja Matović(Ljubljana, 1990.)

Diplomirala je glumu u rujnu 2018. godine na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi Alena Muratovića s predstavom Duet za jednoga Toma Kempinskog. Glumom se počela baviti u gimnaziji u Ljubljani, gdje je bila čla

nica kazališne družine pri KUDu „France Prešern“. Pohađala je sate glume u glumačkom studiju „Bratov Vajevec“ po metodi Lee Strasberga, a nakon toga upisuje dramsku školu „Satirikon“ po metodi Stanislavskog u klasi ruskog redatelja Viktora Ljubutina. Tijekom studiranja u Sarajevu glumila je u desetak studentskih predstava i projekata kao i u tri filma. Ove godine bilježi i prvi profesionalni angažman u teatru, glumeći u predstavi Djeca sunca u produkciji SARTRa i u režiji Selme Spahić.

Sanda Krgo Soldo(Glamoč, 1955.)

Studij glume završila je u Sarajevu na Odsjeku za glumuFilozofskog fakulteta. U svojoj bogatoj glumačkoj karijeri igrala u Narodnom pozorištu u Zenici, potom u Narodnom pozorištu u Mostaru, da bi u Hrvatskomnarodnom kazalištu u Mostaru

14

zaigrala od njegovog utemeljenja 1994. godine.Najznačajnije i najdraže uloge: Marije u Božićnoj priči Mate Matišića, Tene u Teni Josipa Kozarca, Laure u U agoniji Miroslava Krleže, Jelene Andrejevne u Ujaku Vanji Antona Pavloviča Čehova, Truse u Bljesku zlatnog zuba Mate Matišića, Flore u predstavi Humble boy Charlotte Jones i Mag u Ljepotici iz Leenanea Martina McDonagha.

Amar Rahić (Mostar, 1999.)

Osnovnu školu i Gimnaziju završava u Mostaru. Glumom se aktivnije bavi od 2013., kada se priključuje Mostarskom teatru mladih. Nakon toga učlanjuje se u Dramski studio mladih Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, gdje u lipnju 2018. glumi u predstavi Nora u zemlji čudesa u režiji Jelene Kordić Kuret.

Ali Kamer Aksoy(Istanbul, Turska, 1997.)

Student je turskog jezika i književnosti na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Još se u osnovnoj školi učlanjuje u omladinsku sekciju Mostarskog teatra mladih, gdje je do sada ostvario niz zapaženih uloga. Svakako treba istaknuti predstavu Biti ili ne biti u režiji Seada Đulića za koju je nagrađen Srebrenim kestenom na međunarodnom festivalu u Banjaluci.

15

16

NakladnikHrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Za nakladnikaIvan VUKOJA, ravnatelj

Umjetnički savjetnikDragan KOMADINA

Urednik programske knjižiceDragan KOMADINA

FotografIvan KELAVA

TisakGRAFIT, Mostar

Bosna i HercegovinaFederacija Bosne i HercegovineFederalno ministarstvo kulture i sportaFederalno ministarstvo kulture i športaФедерално министарство културе и спорта

Predstavu financijski omogućili:

www.hnkmostar.ba hnkmostar h.n.k.mostar