David, Ingres & Gros

David Ingres Gros

Jacques Louis David

Jacques-Louis David (30. kolovoza 1748., Pariz 29. prosinca 1825., Bruxelles) je francuski slikar; glavni predstavnik klasicizma u francuskom slikarstvu; revolucionar i jedan od prvih propagandnih umjetnika.

ivot i djelo

Jacques-Louis David je roen u parikoj graanskoj obitelji trgovaca. Od 1775. do 1780. god. boravio je u Rimu gdje su na njega veliki utjecaj izvrili Rafaelova djela i antiki kipovi. Oduevljen arheolokim otkriima Pompeja i Herkulaneja, po povratku je studirao antiku umjetnost i crtao po njezinim motivima.

Crteom kao temeljnim likovnim elementom slika herojske i patetine kompozicije. Sliku gradi na liku odnosno grupi likova koje modelira u reljefnoj modelaciji, izrazito hladnim koloritom u jednostavnom arhitektonskom okruenju (Zakletva Horacija; Andromaha nad mrtvim Hektorom). David je najsnanije od svih izrazio duh svoga vremena. On je bio jedan od prvih pobornika Francuske revolucije i Robespierrov prijatelj, te se njegov rad odlikuje moralnom strogoom, trezvenou i hladnom ozbiljnou koje je preuzeo iz antike umjetnosti pod tutorstvom Joseph-Marie Viena, pionira klasicizma i direktora Francuske akademije u Rimu. Njegova slika Zakletva Horacija, iako ju je naruio grof od Angivilliera za kralja, prepuna je osobnih republikanskih osjeaja. No, pored toga, slika izraava sklonost k intenzivnom iluzionizmu antike i slavi vrline kao to su hrabrost, suzdranost, potivanje zakona i domoljublje.

U doba Revolucije David je bio izrazito politiki aktivan, te je bio i lan Konventa, te je bio meu onima koji su 1793. traili kraljevu smrt. Godine 1790. dobio je narudbu da naslika Zakletvu u dvorani Jeu de Paume, koja je ostala nedovrena[1]. Tada je slikao i moderne teme (Mrtvi Marat, u nekoliko inaica); crtao je antike kostime za kazalita i povorke; nacrte za pokustvo i dekoracije.

Pad Robespierra i promjena politike klime doveli su do njegova utamnienja 1794. god. Kada je osloboen, na molbu njegove ene, rojalistice, naslikao je Otmicu Sabinjanki (1799.). Slika je protumaena kao poziv na pomirbu te je umjetniku pomogla da ponovno stekne ugled i poloaj.

David je Napoleona upoznao kao 28-godinjeg generala kojeg je David vidio kao junaka. Kad je bio u opasnosti zbog svog prijateljstva s Robespierrom, upravo mu je Napoleon ponudio tajno skrovite u svom taboru u Italiji. Kako bi ovjekovjeio njegov lik, David je naslikao njegov proboj preko Alpa (20. svibnja 1800.) 1801. god. u slici u kojoj se mijeaju stvarnost i mata, a lik Napoleona dobiva mitsku dimenziju.

Napoleon prelazi Alpe, 1801., ulje na platnu, 259 x 221 cm, Dravni muzej u dvorcu Malmaisonu.

U doba Carstva Napoleon ga je imenovao dvorskim slikarom (1804.), te postaje glavni glorifikator Carstva (Krunidba Napoleona u Notre-Dame), portretira Cara, lanove obitelji i predstavnike tadanje drutvene elite (Madame Rcamier, harmonina kompozicija tipina za stil ampira). Davidov portret u punoj veliini - Napoleon u radnoj sobi, savren je primjer iste propagande. Napoleon kao kip antike mirnoe uzdie se na razinu junaka, uzor moralne vrline.

Nakon restauracije Bourbonaca prognan je iz Francuske i u Bruxellesu slika mitoloke scene i portrete (Amor i Psiha, Tri dame iz Ganda). David je umro u izgnanstvu ne doekavi carski ukaz koji bi mu omoguio da se vrati u Francusku. to sam morao uiniti za Francusku, uinio sam, napisao je svom ueniku Grosu malo prije smrti. Ustanovio sam divnu kolu ... Stvorio sam klasina djela koja e svi prouavati.

Presudno je utjecao na francusku i europsku umjetnost kao uitelj i uzor Grardu, Grosu, Ingresu i dr. Diljem svijeta imao je brojne epigone.

Jean Auguste Dominique Ingres

Jean Auguste Dominique Ingres (Montauban, 29. kolovoza 1780. - Pariz, 14. sijenja 1867.), francuski slikar, predstavnik neoklasicizma, sljedbenik J.-L. Davida i izvrstan portretist. Premda je stremio postati slikarom povijesnih scena u tradiciji N. Poussina i J.-L. Davida, njegovi portreti su priznati kao njegova najuspjelija ostavtina. Osobito se istiu oni u crtakim tehnikama, zbog vitalnosti i skoro fotografske preciznosti linije.

ivotopis

Roen je 29. kolovoza 1780. godine u Montobanu i ve u mladosti je primio svoje prve lekcije iz slikarstva i sviranja violine od oca koji je bio svestrani umetnik (kipar, tukater, slikar minijatura). God. 1791., poeo je pohaati Likovnu akademiju u Toulouseu, a u kolovozu 1796. otputovao je u Pariz gdje je primljen u Likovnu akademiju (Ecol de Beaux-Arts) u klasu J.-L. Davida. God. 1801., dobio je nagradu "Prix de Rome" koja je studentima bila preporuka za dobivanje stipendije, te je 1806. otpoeo svoj etvorogodinji stipendirani boravak na Francuskoj akademiji u vili Medici u Rimu. U Rimu je studirao i kopirao stare majstore i zaraivao portretiranjem guvernera i drugih osoba iz javnog ivota. Godine 1813. oenio se svojom prijateljicom Madlenom Hapele s kojom je dugo imao uspjean i uzoran brak.

Poslije 1824. godine Ingres doivljava uspjeh i postaje profesorom na Likovnoj akademiji u Parizu gdje osniva atelje u kojemu je kolovao mnogo uenika, a dobivao je i sve vei broj slikarskih narudbi. Po svom povratku u Rim postao je i tamo profesorom, te direktorom Parike kole. Godine 1841. ponovo se vraa u Pariz, da bi 1849. god. umrla njegova ena i on je oaloen krenuo na brojna putovanja. Kao vitalan sedamdesetogodinjak eni se po drugi put. Za pariku Svjetsku izlobu 1855. godine, veliki izlobeni prostor posveen je za retrospektivu njegovih i djela Eugenea Delacroixa. Ova izloba je predstavljala dva nepomirljiva pravca u tadanjoj francuskoj umjetnosti - umjetnosti neoklasicizma i romantizma, ija su se djela tijekom vremena snano udaljavala i postajala sve razliitija, kako u shvaanjima umjetnosti tako i po samom izgledu.

Kao osamdesetogodinjak jo uvijek je vitalan i aktivan, te postaje rektorom u Likovnoj akademiji u Parizu. Umro je u Parizu 1867. godine, ostavivi iza sebe vie od 4.000 crtea.

Djela

Ingresova djela dugo nisu bila cijenjena i potovana. U poetku je slikao u pseudo-klasicistikom stilu Jaques-Louisa Davida, a kasnije preovladava utjecaj Rafaela. Ingres je gajio jedan strogi stil klasicizma u kome se oslanjao na antike uzore i koji se karakterizira preciznim linijama i obrisima. Ingres posveuje veu pozornost crteu i modulaciji nego boji. Tako se javlja veliki jaz izmeu njegovih i djela Eugenea Delacroixa koji koristi ve skoro impresionistiku paletu. Posljednjih se godina vraa antikim uzorima i crpi iz etrurskog slikarstva, te slika akvarele s velikom vjetinom i preciznou.

Antoine-Jean Gros

Baron Antoine-Jean Gros (16. oujka 1771. 25. lipnja 1835.), poznat i kao Jean-Antoine Gros, bio je francuski slikar neoklasicizma preteito povijesnih tema.

ivot i djelo

U rodnom Parizu, Gros je poeo slikati kao estogodinjag u studiju svoga oca, minijaturista. Koncem 1785. god. Gros je studirao na koledu Mazarin, ali je samovoljno priao u studio koji je vodio Jacques-Louis David. Nakon revolucije i smrti oca, Gros se od 1791. morao sam financirati, te je na preporuku Francuske akademije likovnih umjetnosti (cole des Beaux Arts) dobio posao portretiranja lanova nacionalnog konventa, ali je uznemiren razvojem revolucije ve 1793. god. otputovao u Italiju gdje je u Genovi upoznao Napoleona.

Dana 15. studenog 1796. god., Gros je prisustvovao bitci kod Arcole kad je Bonaparte podigao francusku trobojnicu na mostu. Gros je iskoristio ovu priliku i pronaao svoj poziv. Napoleon mu je dao mjesto inspecteur aux revues, to je znailo da je imao ekskluzivno pravo praenja francuske vojske, te da bira to e od vojnog plijena zavriti u kolekciji Louvrea.

Nakon to je pobjegao iz opsjednute Genove, Gros se 1801. god. smjestio u kapucinskom samostanu u Parizu. Po povratku iz Egipta, Napoleon mu naruuje slike: Napoleon obilazi kunu kuu u Jaffi (Les Pestifrs de Jaffa, 1804.), te Bitka kod Aboukira i Bitka za Eylau[1] Zahvaljujui ovim slikama Napoleon je u javnosti oslikan kao heroj koji se ne boji kuge da obie svoje vojnike, a Gros je opeprihvaen u umjetnikim krugovima. Takoer, od tada je Gros uvijek bio okupiran vojnom tematikom, koliko i francuska javnost, to je vitalno i energino utjecalo na njegovo slikarstvo. God. 1808., Napoleon mu je zbog njegovih zasluga dodijelio titulu Baron Carstva, a 1815. god. njegov uitelj J.-L. David mu je prepustio svoju kolu, te je imao jako mnogo sljedbenika. ak je i nakon Bourbonske restauracije postao lan Francuskog instituta i profesor na Likovnoj Akademiji (cole des Beaux Arts) te je primio viteki Orden sv. Mihovila. Iako je obrazovan kao neoklasicist, u svom realistikom tretmanu zbiljskih povijesnih dogaaja esto je rabio piktoreskne efekte boja i tako se suprotstavljao klasicistikim metodama slikanja. Kako se vremenom vojska udaljila od naroda, tako se i on, koji je ovisio od njihovih narudbi, naao bez sponzora i otpoeo je njegov pad.

U njegovim kasnijim slikama, poput Madrid i Napoleon kod piramida (1810.), vidi se gubitak kvalitete koju je uspio sauvati u oslikavanju kupole crkve St. Genevieve (1811.-1824.). Kasnijim slikama je pokuao biti dio rastue romantiarske scene, ali je izgubio svoju izvornu vitalnost i postao samo jedan od sljedbenika. Nakon otrih kritika i konstantnog osjeaja neuspjeha, Gros je 25. lipnja 1835. god. izvrio samoubojstvo bacivi se u rijeku Seineu. Na papiru iz njegovog eira pisalo je: Umoran od ivota, i izdan od svojih kolega koji su ga ocijenili podnoljivim, odluio sam okonati ga.

-------------------------