1'oglvlje dmgo

DEKONSTRUKCIJA

l )rkonstrukcija se prikazivala raznoliko: kao filozofska pozicija,politicka ili intelektualna strategija i kao nain itanja. Studenteknjizevnosti i teorije knjizevnosti nedvojbeno najvise zanima njezi-na moc kao metode itanja i interpretacije; ali ako nam je cilj opisa-i i i vrednovati primjenu dekonstrukcije u prouavanjima knjizev-nosti, to je dobar razlog da otponemo negdje drugdje, s dekon-Itrukcijom kao filozofskom strategijom.1 Mozda bi valjalo rei to-nijc: s dekonstrukcijom kao strategijom unutar filozofije i strategi-I I M H za bavljenje flozofijom, jer praksa dekonstrukcije tezi da budei st rogo dokazivanje unutar filozofije, i pomicanje filozofskih kate-Horija ili filozofskih pokusaja ovladavanja znanjem. Evo kako Der-rida opisuje une stratgie gnrale de Ia dconstruction [sveopuNlrategiju dekonstrukcije]: U kakvoj tradicionalnoj filozofskoj op-rcci nemamo mirno supostojanje sueljenih naziva, ve nasilnu hije-rarhiju. Jedan od naziva uzdize se iznad drugoga (aksioloski, logikiiid.), zaposjeda zapovjedniki polozaj. Dekonstruirati tu opreku/.nai prije svega, u odredenom trenutku, preokrenuti tu hijerarhiju(Positions [Ppzicije], str. 56-57/41).

To je bitan korak, ali tek jedan korak. Dekonstrukcija mora, na-stavlja Derrida, kroz dvojaku gestu, dvojaku znanost, dvojako pis-ino, u djelo provesti obratklasicne opreke /sveopci pomaktoga sus-

1 Necu se upustati u raspravu o odnosu derridovske dekonstrukcije pre-ma Hegelu, Nietzscheu, Husserlu i Heideggeru. O tome mnogo korisnih oba-vijesti pruza uvod Gayatri Spivak Derridinoj Of'Grammatology [O gramato-logiji]. Vidi takoder: Rodolphe Gasch, Deconstruction as Criticism [De-konstrukcija kao kritika].

73

tava. Samo c pod tim uvjetom dekonstrukcija pribaviti sredstva:jinterveniranja u podrucje opreka sto ih kritizira, a koje je isto tako |podrucje nediskurzivnih snaga (Marres [Margine], str. 392 / Sig-nature Event Context [Potpis, dogadaj, kontekst], str. 195). Prakti-car dekonstrukcije djeluje unutar naziva toga sustava, ali s ciljem dakroz njih prodre.

Evo i druge formulacije: 'Dekonstruirati' flozofiju znai stogasdjelovati slijedeci strukturirano rodoslovlje njezinih pojmova nanajobzirniji i posve imanentan nain, ali istodobno i odrediti, s sta-novita izvanjskoga gledista sto ga filozofija ne moze imenovati niopisati, ono sto je ta povijest mozda sakrila ili iskljuila, konstituira-juci se kao povijest kroz to potiskivanje, u kojem vidi svoj interes(Positions, str. 15/6).

Neka nam bude dopusteno ovim formulacijama dodati jos jed-nu: dekqnstruirati kakav diskurz znai pokazati kako to on podrivaflozofiju koju brani ili pak hijerarhijske opreke na kojima poiva, ato se pokazuje prepoznavanjem u tekstu retorikih operacija kojeproizvode pretpostavljeni temelj dokazivanja, kljuni pojam ili pre-misu. Ovi se opisi dekonstrukcije razlikuju u svojim naglascima. Dabismo vidjeli kako se operacije sto ih prizivlju mogu medusobnopriblizavati u praksi, razmotrimo jedan sluaj prikladan za kratkoizlaganje: nietzscheovsku dekonstrukciju uzrocnosti.

Uzronost je temeljno nacelo nasega svijeta. Kad ne bismo kaodanu cinjenicu prihvacali da jedan dogadaj uzrokuje drugi, da uzro-ci poluuju posljedice, ne bismo uope mogli zivjeti ni misliti onakokako to cinimo. Naelo uzronosti dokazuje logiku i vremenskuprednost uzroka pred posljedicom. Ali, tvrdi Nietzsche u dijelovimasyoje Volje za moo, taj pojam uzrocne strukture nije nesto sto je da-!no kao takvo, vec je prije rije o proizvodu tono odredene tropo-loske ili retoricke operacije, chronologische Umdrehung ili krono-loskog obrata. Pretpostavimo da netko osjeca boi. To c prouzrocitipotragu za uzrokom te boli, a pronasavsi mozda pribadau, ubodenic pretpostaviti vezu i preokrenuti opazajni ili pojavni redoslijed,boi... pribadaca, kako bi proizveo uzroni slijed, prbadaa...boi. Djelic izvanjskog svijeta kojeg postajemo svjesni pojavljuje senakon posljedice koju je izazvao te se naknadno projicira kao njezin'uzrok'. U fenomenalizmu 'unutrasnjeg svijeta' obrcemo vremenskislijed uzroka i posljedice. Za 'unutrasnje iskustvo' temeljno je to stose uzrok domislja posto se posljedica vec zbila ( Werke [Djela], sv.3, str. 804). Uzrocnu shemu proizvodi metonimija ili metalepsa (za-mjena posljedice uzrokom); ta shema nije neprijeppran fundament,vec proizvod tropoloske operacije.

Pokusajmo sto jasnije utvrditi implikacije ovog jednostavnogprimjera. Prvo, on ne zakljucuje da je naelo uzronosti nezakonito

74

i < l a bi ga valjal odbaciti kao bezvrijedno. Naprotiv, i sarna ta de-konstrukcija poiva na pojmu uzroka: tvrdi se da iskustvo boli uzro- i//f nase otkrice pribadace i da stoga uzrokuje proizvodnju uzroka.l > ; i bismo dekonstruirali uzronost, moramo operirati pojmom uzro-k , i i primijeniti ga na sam uzrokovanje. Dekonstrukcija ne prizivainkakvo vise logicko nacelo niti nadmocniji um, ve se sluzi upravoi i i i i m nacelom sto ga dekonstruira. Pojam uzrokovanja nije neka po-KI cska koju je filozofija mogla ili morala izbjeci, nego prijeka potre-l > ; i dekonstrukcijske, kao i svake druge argumentacije.

Drugo, dekonstrukcija uzronosti nije isto sto i Humeova skep-licka argumentacija, premda s njom ima nesto zajedniko. Kada is-hM/ujemo uzrocne sljedove, tvrdi Hume u svojoj knjizi Treatise oflliiman Nature [Rasprava o Ijudskoj naravi], ne mozemo otkriti ni-,la drugo osim odnos susljednosti i vremenske uzastopnosti. Ukoli-k < > uzrokovanje znai nesto vise od susljednosti i uzastopnosti,utoliko je ono nesto sto se nikada ne moze zorno pokazati. Kad ka-A-mo da jedna stvar uzrokuje drugu, rije je zapravo o nasem iskus-i v u da su se slini predmeti vazda dovodili u sline odnose susljed-nosti i uzastopnosti (I, III, VI). I dekonstrukcija uzronost stavljau pitanje na taj nain, ali istodobno, u jednom drugaijem djelova-n j u , pri argumentaciji rabi pojam uzroka. Ako je uzrok kakva in-Icrpretacija susljednosti i uzastopnosti, tada boi moze biti uzrokonvpo tome sto se u slijedu iskustva moze pojaviti prva2. Taj dvojakipostupak sustavne porabe onih pojmova ili premisa koje se podriva-iu ne stavlja kritiara u polozaj skeptikog odmaka, vec u polozajncopra,vdane umijesanosti, buduci da takav postupak istodobnolirani nuznost uzrokovanja i odrie toj nuznosti bilo kakvu stroguopravdanost. Taj aspekt dekonstrukcije mnogi drze tesko shvatlji-vim i tesko prihvatljivim.

Trece, dekonstrukcija preokree hijerarhijsku opreku uzrocnesheme. Distinkcija izmedu uzroka i posljedice uzrok proglasuje iz-vorom, koji prethodi i logiki i vremenski. Posljedica, je izvedena,drugotna, ovisna o uzroku. Ne ulazeci u preispitivanje razloga tak-voj hijerarhizaciji niti u istrazivanje njezinih implikacija, recimo da,

2 Netko bi mogao prigovoriti da ponekad prvo opazamo uzrok, p tekpotom posljedicu: vidimo fcako loptica za bejzbol leti prema prozoru, a za-l im smo svjedoci razbijanja stakla. Nietzsche bi na to mogao odgovoriti danas jedino iskustvo ili oekivanje te posljedice 6ini kadrima prepoznati poja-vu o kojoj je rije kao (mogui) uzrok; no u svakom sluaju, mogunost ob-ratnog vremenskog odnos dovoljna je da se, posumnjavsi u zakljuivanje ouzrocnim odnosima na temelju vremenskih, unese zbrka u uzrocnu shemu.Za daljnju raspravu o ovoj nietzscheovskoj dekonstrukciji vidi: Paul DeMan, llegores ofReading, str. 107 10. O drugom primjeru, Nietzscheovojdekonstrukciji naela istovjetnosti, nasire raspravljaju De Man, str. 119 31,i Sarah Rofman, Nietzsche et Ia scne philosophique [Nietzsche i filozofskapozornica], str. 137 63.

75

d j c l u j u c i u okviru iste opreke, dekonstrukcija zatnjenom osobinaprcokree tu hijerarhiju. Ako je posljedica ono sto uzrokuje da uz-rok postane uzrokom, tada bi izvorom valjalo drzati posljedicu, a neuzrok. Pokazujuci kako onaj isti dokaz kojim se uzvisuje uzrok mo-ze posluziti i tome da se prednost d posljedici, razotkrivamo i po-nistavamo retoricku operaciju odgovornu za hijerarhizaciju i nudi-mo vazan pomak. Ako i uzrok i posljedica mogu zaposjesti polozajizvora, onda izvor vise nije izvoran; on gubi svoju metafizicku po-vlasticu. Neizvoran izvor je pojam sto ga prijasnji sustav u sebine moze sadrzavati; stoga on rascjepljuje taj sustav.

Ovaj nietzscheovski prmjer postavlja brojne probleme, ali namzasad moze posluziti kao sazet sluaj glavnih postupaka s kojima sesusrecemo u djelu Jacquesa Derride. Derridini se spisi sastoje odokrsaja s nizom tekstova, poglavito velikih filozofa, ali i drugih au-tora: Platona (La Dissmination[Diseminacija*]), Rousseaua (Delagrammatologie [O gramatologiji]), Kanta (Economimsis, La V-rit en peinture [Istina o slikarstvu]), Hegela (Marges [Margine],Glas [Mrtvacko zvono]), Husserla (L'Orgine de Ia gomtrie [Podri-jetlo geometrije], La Voix et l phnomne [Glas i pojave], Marges),Heideggera (Marges), Freuda (L'Ecrture et Ia diffrence [Pismo irazlika], La Carte postale [Dopisnica]), Mallarma (La Dissminati-on), Saussurea (De Ia grammatologie), Geneta (Glas), Lvi-Straus-sa (L'Ecriture et Ia diffrence, De Ia grammatologie), Austina (Mar-ges). Glavnina tih sukoba razotkriva Derridinu zaokupljenost pro-blemom sto ga jezgrovito identifcira u La Pharmacie de Platon[Platonovo Ijekarnistvo]: pisuci filozofiju, Platon osuduje pismo. Za-sto?

Quelle loi commande cette contradiction, cette opposition si du dit contre 1'criture, dit qui se dit contre soi-mme ds lorsqu'il s'crit, qu'il crit son identit si et enleve s propritcontre c fond d'criture? Cette contradiction, qui n'est autreque l rapport si de Ia diction s'opposant Ia scription, . . .cette contradiction n'est ps contingente. /La Dissmination, str.1827

Koji zakon upravlja tim proturjecjem, tom samooprecnoscuovog izrijeka protiv pisma, izrijeka koji se izrie protiv sarna sebecim se stavi u pismena, cim se i sam napise te se lisi svoga svoj-stva nasuprot temelju pisma? Ta kontradikcija, koja nije nistadrugo nego odnos dikcije prema samoj sebi, a sarna se suprot-stavlja skripciji,... ta kontradikcija nije slucajna. /Dissminati-on, str. 1587 "

nje

76

Nap. prev. rasijavanje, raznosenje sjemena, rasprostiranje, rasprse-

I ilozofski diskurz definira sarna sebe u opreci prema pismu, i stogaII opreci prema samome sebi, ali taj samorascjep ili ta samoopreka,Ivrdi Derrida, nije pogreska ili nezgoda koja se ponekad javlja u fi-lo/ofskim tekstovima. Rije je o strukturnoj osobini samoga diskur-/,u.

Zasto bi tomu bilo tako? Kao polaziste rasprave o Derridi, ovaivrdnja postavlja nekoliko pitanja. Zasto bi se filozofija opirala idejiila je jedna vrst pisma? Zasto bi to pitanje statusa pisma bilo vazno?l )a bismo odgovorili na ova pitanja, valja nam se pozabaviti mnogo-('ime.

1. Pismo i logoeentrizam1 1 knjizi De Ia grammatologie, a i drugdje, Derrida je dokazima po-Ikrijepio tvrdnju o obezvredivanju pisma u filozofskim spisima.Americki je filozof Richard Rorty predlozio da razmislimo o Derri-di odgovarajuci na pitanje: 'Ako je danost da filozofija jest jednavrst pisma, zasto onda podsjecanje na to nailazi na takav otpor?' U11 jegovu [Derridinu, nap. prev.] radu to postaje maio detaljnije pita-nje: 'Sto moraju flozofi koji prigovaraju takvoj obiljezbi misliti daje pismo, da bi zamisao kako je to ono sto oni cine drzali tako uv-rcdljivom?' (Philosophy as a Kind of Writing [Filozofija kaovrst pisma], str. 144).

Filozofi pisu, ali ne misle da bi filozofija trebala biti pismo. Filo-/ofija koju pisu drzi pismo sredstvom izraza, koje je u najboljemslucaju nevazno za misao sto je izrazava, a u najgorem je slucaju za-preka toj misli. Za filozofiju, nastavlja Rorty, pismo je nesretnanuznost; ono sto se uistinu zeli jest: pokazati, demonstrirati, istak-nuti, izloziti, zapanjiti svoga sugovornika svijetom. . . . U zreloj biznanosti valjalo da rijeci u koje istraziva 'upisuje' svoje rezultatebudu sto malobrojnije i koliko je god moguce prozirne. . . . Za Hei-deggera, kao i za kantovce, filozofsko pismo uistinu tezi dokinucupisma. Za Derridu, pismo uvijek dovodi do novoga pisma, p ondaopet do novoga pisma i tako sve vise (str. 145).

Filozofija se na svoj nacin nada da c rijesiti probleme, da c po-kazati kako stvari zapravo stoje ili da c razmrsiti kakvu teskocu, teda c tako, razjasnivsi neku temu, dokinuti pisanje o njoj. Filozofi-ja, dakako, u toj nadi niposto nije osamljena. Svaka disciplina morapretpostaviti mogucnost rjesavanja problema, otkrica istine, p takoi ispisivanja posljednjih i konacnih rijei o kakvoj temi. Sarna je ide-ja discipline ideja o istrazivanju u kojem bi se pisanje o predmetu is-trazivanja moglo dovesti do konacnog svrsetka. Knjizevni kriticari,

11

vrijezenjem interpretacija i izgledima buducnosti u kojoj |< ' < si- i/, svakog pisanja radati sve vise novih pisanja dokle god znanJj]s ivcn i (iasopisi i sveucilisni tisak budu na zivotu, cesto pokusavaju/amisl i t i nacine da se, novim formuliranjem ciljeva knjizevne kriti-ke, pisanje privede koncu, kako bi knjizevna kritika postala pravom'disciplinem. Tvrdnje o pravoj svrsi kritike obino defniraju takvezadace koje bi se naceno mogle dokraja obaviti. One pobudujunadu u izricanje posljednje rijei, u zaustavljanje procesa komenti-ranja. Ta nada da c konano razjasniti stvari zapravo i jest ono stokriticare nadahnjuje da pisu, ak i onda kad oni istodobno znaju dase pisanje nikada nece dokinuti pisanjem. Paradoksalno, sto je nekainterpretacija snaznija i autoritativnija, to c vie daljnjega pisanjaizazvati.

Koliko god kritiarima bilo neugodno, takvo je stanje osobitomuno filozofima. Teze li rjesenju problema oko uvjeta istine, mo-gucnosti spoznaje i odnosa medu jezikom i svijetom, tada je dio to- .ga istog problema i odnos njihova vlastita jezika prema istini i pre-ma svijetu. Postupanje s filozofijom kao s jednom vrstom pismastvorilp bi teskoe. Ako filozofija mora definirati odnos pisma pre-ma razboru, onda ne smije i sarna biti pismom, jer taj odnos ne zelidefinirati s gledista pisma, vec s gledista razbora. Ako mora odreditiistinu o odnosu pisma prema istini, biti joj je na strani istine, a nepisma. Da se vratimo vec navedenoj Derridinoj primjedbi glede izri-jeka koji se izrie protiv sebe sarna im se i sam napise ili im je na-pisan, to je upravo stoga sto je napisano da filozofija ima osudivatipismo, da mora sebe definirati nasuprot pismu. U skladu s zahtje-vom da njegove iskaze strukturira logika, razbor i istina, a ne retori-ka jezika u kojem su izrazeni, flozofski diskurz sebe definira na-suprot pismu.

S tog je motrista pismo izvanjsko, fiziko, netranscendentalno, teprijeti mogucnoscu da djelovanja onoga sto bi imalo biti pukjmsredstvom izraza ostete ili iskvare znaenje, koje je, p pretpostavci,zastupljeno tim sredstvom. Ovdje mozemo nazreti obrise poznatogmodela. Postoji misao podrucje filozofje, naprimjer i potomposredniki sustavi preko kojih se misao priopcuje. Vec u govorupostoji posrednistvo, ali tu oznaitelji nestaju cim se izgovore; onise ne namecu, a govornik moze objasniti sve dvosmislenosti kako bi ]se osigurao da je misao otposlana. U pismu ovi nesretni aspekti p- ;srednistva postaju oiti. Pismo prikazuje jezik kao niz fzikih ozna-ka koje djeluju u odsutnosti govornika. One mogu biti uvelike dvos-mislene ili organizirane u lukave retorike uzorke.

Idealno bi bilo kontemplirati misao izravno. Kako to nije mogu-ce, jezik bi morao biti koliko je god moguce proziran. Prijetnja ne-

78

l i i oy.irnosti je opasnost da bi jezini znakovi, umjesto da dopuste iz-l a v n u kontemplaciju misli, mogli pogled zadrzati na sebi i, umecuiNVOJ tvarni oblik, ostetiti ili iskvariti misao. Jos gore: filozofsko biinisljenje, koje treba da lezi s one strane jezinih i izrazajnih nepred-vklivosti, mogli ostetiti oni oblici jezinih oznacitelja koji sugerira-ju , primjerice, vezu izmedu zelje za pisanjem [to wrte] i za jasnim ,i a/umijeyanjem [to get it rght]. Mozemo li biti sigurni da na nase fi-lo/ofsko razmisljanje o odnosu izmedu subjekta i objekta nije utje-i i i la vizualna ili morfoloska simetrija tih naziva i cinjenica da oniv r l o slicno zvuce? Krajnji sluaj, grijeh protiv samog razuma, jest ig-i ;\a u kojoj se neki sluajni ili izvanjski odnos medu ozna-Citeljima drzi pojmovnim odnosom, p se povijest /history/ pois-lovjecuje s njegovom priom /A/s story/ ili se znaenje (sens) po-vczuje s odsutnoscu (sans). Takvu igru rijeima motrimo kao saiu,kako oznacitelji ne bi pokvarili misao.

Odbacivanje oznaitelja poprima oblik odbacivanja pisma. To jekorak kojim filozofija sebe konstituira kao disciplinu koju ne moguoStetiti spletke rijei i njihovi sluajni odnosi disciplinu misli irazbora. Filozofija sebe definira kao ono Sto transcendira pismo i,poistovjecujuci stanovite aspekte funkcioniranja jezika s pismom,pokusava se osloboditi tih problema odbacivanjem pisma kao pu-kog umjetnog nadomjeska govoru. Ta osuda pisma, kod Platona idrugdje, vrlo je vazna zato sto je fonocentrizam, koji pismo drziprikazbom govora, a govor dovodi u izravni i prirodni odnos s zna-cenjem, nerazmrsivo zdruzen s logocentrizmom metafizike, filo-/ofskom usmjerenoscu prema jednom poretku znaenja misao,istina, razbor, logika, Rije shvacenom kao fundament, kao nestoSto postoji samo p sebi. Problem koji prepoznaje Derrida ne obuh-vaca samo odnos govora i pisma u filozofskom diskurzu ve itvrdnju da su suparnicke filozofije verzije logocentrizma. Odista,rnogao bi reci Derrida, one i mogu postati suparnikim filozofijamasamo zato sto su sjedinjene u ovoj potrazi za fundamentom, za ne-im od cega dalje ne moramo ici.

Filozofija je bila metafizika prisutnosti, jedina metafizika kojupoznajemo. Moglo bi se pokazati, pise Derrida, da su svi nazivikoji su se ticali fundamenta, naela ili sredista vazda oznacavalikonstantu prisutnosti (UEcriture et Ia diffrence, str. 411/279). Fo-nocentrizam, povlascivanje glasa,

stapa se s povijesnom odredbom znaenja bica opcenito kao pr-sutnosti, s svim pododredbama koje ovise o toj opcenitoj formii koje unutar nje organiziraju svoj sustav i svoju povijesnu pove-zanost (prisutnost objekta pogledu kao eidos, prisutnost kao sup-stancija/esencija/egzistencija (ousia), vremenska prisutnost kao

79

toka (stigtn) sada ili trenutka (aun), samoprisutnost cogita, svi- jjesti, subjektivnosti, suprisutnost sebe i drugoga, intersubjektiv-nosti kao intencijskog fenomena ega itd.). Logocentrizam bi tako jbio tijesno povezan s odredbom egzistentnog bica kao prisutnos-1ti. /De la- grammatologie, str. 23712/Svaki od ovih pojmova, koji svi sadrze zamisao prisutnosti, igrao l

je svoju ulogu u flozofskim pokusajima da se opise ono fundamen- italno i drzan je sredisnjom, temeljnom snagom ili naelom. U opre-kama kakve su znaenje/oblik, dusa/tijelo, intuicija/ekspresija, do-slovno/metaforicko, priroda/kultura, pojmljivo/osjetno, potvrdno/nijecno, transcendentalno/empirijsko, ozbiljno/neozbiljno, nadre-deni naziv pripada logosu i visa je prisutnost; podredeni naziv ozna-uje pad. Logocentrizam dakle pretpostavlja prvotnost prvoga nazi-va, a drugi shvaca u odnosu prema prvome, kao njegovu komplika-'ciju, negaciju, manifestaciju ili rascjep. Opis ili raslamba tako po-staje

pothvat strateskog vracanja, u idealizaciji, na izvor ili naprvotnost, videnu kao jednostavnu, netaknutu, normalnu, is-tu, standardnu, samoistovjetnu, da bi se pptom zamislila /pourpensor ensuite/ derivacija, komplikacija, izoblienje, sluaj itd.Svi su metafizicari tako postupali, od Platona do Rousseaua, odDescartesa do Husserla: dobro prije zla, potvrdno prije nijenog,isto prije necistog, jednostavno prije slozenog, bitno prije slu-ajnog, oponasano prije oponasanja itd. To nije tek jedna metafi-zicka gesta medu ostalima; to je metafizika prijeka nuznost, naj-stalniji, najdublji i najmocniji postupak. /Limited Inc., str.66/2367

I zbilja, mi opcenito pretpostavljamo da je to postupak koji valja sli-jediti pri svakoj ozbiljnoj raslambi: opisati, primjerice, jednos- 1tavni, normalni, standardni sluaj dekonstrukcije, slikajuci njezinubitnu narav, i odatle krenuti dalje, u razmatranje drugih sluaja,koji se potom mogu odrediti kao komplikacije, derivacije i izoblie-nja. Teskoca zamisljanja i praktinog provodenja drugaijih postu-paka znamen je posvudasnje prisutnosti logocentrizma.

Medu poznate pojmove koji ovise o vrijednosti prisutnosti spa-daju: neposrednost osjeta, prisutnost konanih istina u bozanskojsvijesti, djelatna prisutnost izvora u povijesnom razvitku, spontanaili neposredna intuicija, transumpcija teze i antiteze u dijalektikusintezu, prisutnost logickih i gramatikih struktura u govoru, istinakao ono sto opstoji iza pojava te djelatna prisutnost cilja u koracimakoji do njega vode. Autoritet prisutnosti, njezina moc valorizacije,strukturira svekoliko nase misljenje. Predodzbe poput razjasnje-nja, shvacanja, zornog prikazivanja, otkrivanja, pokazi- ]vanja o kakvom se slucaju radi, odreda prizivlju prisutnost. Tvrdi-

80

li, kao u descartesovskoj cogito, da se ja opire radikalnoj dvojbisloga sto je u inu misljenja ili dvoumljenja u sebi prisutno jedna jevrsta pozivanja na prisutnost. Druga je zamisao kako je znacenjekakva izrijeka ono sto je prisutno u svijesti govornika, ono sto on iliuna imaju na umu u trenutku izrijeka.

Kako pokazuju ovi primjeri, metafizika prisutnosti prodorna je,poznata i utjecajna. Postoji, medutim, problem na koji redovno nai-lazi: kada dokazi navedu zasebne sluaje prisutnosti kao temeljedaljnjeg razvitka, stalno se pokazuje da su ti sluaji zapravo vec slo-Jene konstrukcije. Ono sto se predlagalo kao neka danost, kao ele-mentarna sastavnica, pokazuje se produktom, ovisnim ili izvedenimna riacine koji ga lisavaju autoriteta jednostavne ili iste prisutnosti.

Razmotrimo, naprimjer, let strijele. Ako je stvarnost ono sto jeprisutno u svakom danom trenutku, strijela polucuje paradoks. Usvakom se danom trenutku ona nalazi u nekoj osobitoj tocci; ona jevazda u nekoj osobitoj toci, a nikada u kretanju. Zelimo posebnonaglasiti, posve opravdano, da strijela jest u kretanju, u svakom tre-nutku od pocetka do konca svoga leta, p ipak, njezino kretanje ni-kada nije prisutno ni u jednom trenutku sadasnjosti. Proizlazi da jesadasnjost kretanja pojmljiva samo ako je svaki trenutak vec obilje-zen tragovima proslosti i buducnosti. To c reci da kretanje moze bi-ti prisutno samo ako sadasnji trenutak nije nesto dano, vec ako jeproizvod odnosa izmedu proslosti i buducnosti. Nesto se moze zbi-vati u danom trenutku samo ako je taj trenutak u sebi vec podije-Ijen, nastanjen neprisutnim.

Ovo je jedan od Zenonovih paradoksa, na koji upozoravamo ka-ko bismo demonstrirali nemogucnost kretanja, ali on uvjerljivije os-likaya teskoce kakva sustava utemeljena na prisutnosti. Mi o stvar-nome razmisljamo kao o neemu sto je u bilo kojem danom trenut-ku prisutno stoga sto se taj sadasnji trenutak cini jednostavnim,neraslanjivim apsolutom. Proslost je neka prijasnja sadasnjost, bu-ducnost neka anticipirana sadasnjost, ali sadasnji trenutak jednos-tavno jest: jedna autonomna danost. No pokazuje se da taj sadasnjitrenutak moze posluziti kao temelj samo onda ako nije cista i auto-nomna danost. Da bi kretanje bilo prisutno, prisutnost vec mora bitiobiljezena razlikom i vremenskom odgodom. Moramo, kaze Derri-da, penser l prsent partir du temps comme diffrance 7pro-misljati prisutno polazeci od u odnosu prema vremenu kao diff-rance*/ (De Ia grammatologie, str. 237/166). Pojam prisutnosti i

* Nap. prev. Derridin glasovit naziv diffrance Culler na engleskiprevodi trima rijeima: difference, differing and deferral [razlika, razlikova-nje i odgoda]. U nas se prevodi ponekad samo kao razlika ili pak, domisljati-je, kao razluka. Kako se pritom ne uspijevaju sauvati znaenjske mogucnos-ti Derridina naziva, a i sam je taj naziv vec dovoljno poznat, drzim da jenajbolje ostaviti ga u izvornom obliku.

6 O DEKONSTRUKCIJI 81

i/veden je: on je posljedica razlika. Mi stoga pocinje-I I H > , pise Derrida, prisutnost postulirati... ne vise kao apsolutnumaticu-rormu bica, vec prije kao 'uposebnjenje' i 'posljedicu'. Odre-denje i posljedicu unutar sustava koji vise nije sustav prisutnosti ne-go sustav razlike (Marges, str. 17/Diffrance, str. 147).

Ovdje je problem bila hijerarhijska opreka prisutnost/odsutnost.Dekonstrukcija bi ukljucivala pokazivanje kako prisutnost, da bifunkcionirala onako kako je to reeno, mora posjedovati kakvoekoje p pretpostavci pripadaju njezinoj opreci, odsutnosti. Prematome, umjesto da odsutnost definiramo na temelju prisutnosti, kaonjezinu negaciju, mi mozemo prisutnost drzati posljedicom uop-cene odsutnosti ili, kao sto cemo ubrzo vidjeti, posljedicom diff-rance. Ta c operacija mozda postati jasnijom razmotrimo li drugiprimjer teskoca koje se javljaju u okviru metafzike prisutnosti. Tajse primjer tice signifikacije i mogao bi se nazvati paradoksom struk-ture i dogadaja.

Prihvatljivo je tvrditi kako je znaenje neke rijeci ono sto govor-nici njome podrazumijevaju. Znaenje rijei unutar sustava kakvajezika, koje znaenje nalazimo potrazimo li rije u rjeniku, poslje-dak je znaenj sto su joj ih govornici dali u prijasnjim cinovimapriopavanja. A ono sto vrijedi za rije vrijedi i za jezik opcenito:struktura kakva jezika, njegov sustav normi i pravilnosti, proizvodje dogadaja, posljedak prijasnjih govornih cinova. Uzmemo li, me-dutim, ovaj dokz zaozbiljno i ponemo promatrati dogadaje za ko-je je reeno da odreduju strukture, otkrivamo da je svaki dogadaj isam vec odreden i omogucen prijasnjim strukturama. Mogucnost dase kakvim izrijekom izrekne neko znaenje ve je upisana u struktu-ri jezika. I same su strukture uvijek proizvodi, ali koliko se god dale-ko pokusavamo probiti unatrag, ak i kad pokusamo zamisliti ro-denje jezika i opisati izvorni dogadaj koji je mogao proizvesti prvustrukturu, otkrivamo kako moramo pretpostaviti prijasnju organiza-ciju, prijasnje razlikovanje.

Kao i u sluaju uzronosti, nalazimo samo neizvorne izvore. Akospiljski covjek treba uspjesno inaugurirati jezik oznacivsi jednimosobitim groktajem hranu, moramo pretpostaviti da je taj groktjvec razluen od ostalih groktaja i da je svijet vec bio podijeljen na ,kategorije hrana i ne-hrana. Cinovi oznaivanja ovise o razli-kama, kakva je opreka medu hranom i ne-hranom, koja opre-ka dopusta da se hrana oznai, ili pak opreka medu oznaujucimelementima, koja dopusta da neki niz funkcionira kao oznacitelj.Niz zvukova kos oznacitelj je stoga sto je u opreci s nizovima ps,nos, kos, kob, kas, kus itd. Sum koji je prisutan kada netko k'azekos nastanjen je tragovima oblika koji se ne izriu, i moze funkcio-

nirati kao oznaitelj samo ako se sastoji od takvih tragova. Kao i ui.luaju kretanja, ono za sto se pretpostavlja da je prisutno vec je slo-Jeno i diferencijalno, obiljezeno razlikom, proizvod je razlika.

Prikaz jezika koji tezi vrstom utemeljenju nedvojbeno c s zna-i"ciijem zeljeti postupati kao s neim sto je negdje prisutno prisut-iio, recimo, u svijesti u trenutku u kojem se zbiva oznacivanje; nopolcazuje se da u svakoj prisutnosti sto je priziva vec prebiva razlika.1'okusa li tko, mectutim, umjesto toga zasnovati kakav prikaz znae-n j a na razlici, nece nista bolje proci, jer razlike nikada nisu danekao takve i uvijek su proizvodi. Obzirna teorija mora se pomicatisad ovamo, sad onamo izmedu tih gledista, dogadaja i strukture ili/>;;ro/e i langue, koja nikada ne dovode do sinteze. Svako gledistepokazuje pogresku onog drugog u nekoj nerazrjesivoj alternaciji ilinporiji. Derrida pise:

Ono sto Saussure kaze o jeziku mozemo prosiriti na sustav zna-kova uopce: Da bi govorni dogadaji (parole) bili razumljivi iucinkoviti, nuzdan im je jezini sustav (langue), ali su i oni nuznisustavu da bi se izradio.... Ovdje postoji jedan krug, jer akonetko strogo razluuje langue i parole, kd i poruku, shemu iuporabu itd., te ako mora pravedno postupiti s oba ovdje progla-sena naela, onda ne zna odakle da pone i kako nesto uopcemoze poeti, bilo da je rije o langue ili o parole. Zbog toga mo-ra, prije bilo kakvog razdvajanja langue i parole, kda i poruke, isvega sto usto ide, prepoznati sustavnu proizvodnju razlika, pro-izvodnju sustava razlika diffrance, medu ucincima koje bikasnije mogao s pomou apstrakcije i zbog osobitih razloga raz-luciti lingvistiku jezinog sustava (langue) od lingvistike govor-nih dogadaja (parole). / Positions, str. 39 40/287

Naziv diffrance sto ga Derrida ovdje uvodi cilja na tu neodlui-vu, nesinteticku alternaciju izmedu gledista strukture i gledista do-gadaja. Glagol diffrerznaci razlikovati i odgoditi. Diffrance zvuiposve isto kao i diffrence, ali sufiks -ance, koji se rabi za proizvod-nju glagolskih imenica, tvori novi oblik s znaenjem razlika-razli-kovanje-odgadanje. Diffrance tako oznauje i pasivnu razlikukoja vec postoji kao uvjet oznaivanja, i in razlikovanja koji proiz-vodi razlike. Analogan je engleski naziv spacing [razmaknuti reci,ali i razmaknuto redanje], koji oznauje i poredak i in distribucijeili redanja. Derrida zgodimice rabi i podudarni francuski naziv es-pacement, ali je diffrance utjecajniji i prikladniji stoga sto je diff-rence bio kljuan naziv u radovima Nietzschea, Saussurea, Freuda,Husserla i Heideggera. Istrazujuci sustave oznaivanja, oni su doslido isticanja razlike i razlikovanja, a Derridino neizgovorivo izobli-cenje tog naziva [nap. prev. postojee samo u pismu, ali ne i u iz-govoru], osim sto pokazuje da se pismo ne moze motriti kao puka

82 83

prikazba govora, pomaze da se jasno sagleda problem koji i deter-jminira i rusi svaku teoriju znacenja.

Diffrance, pise on,

jest struktura i kretanje sto ih ne mozemo shvatiti na temelju op-reke prisutnost/odsutnost. Diffrance je sustavna igra razlika,tragova razlika, razmaka i razmicanja /espacement/ kojima seelementi odnose jedni prema drugima. Taj razmak/razmicanjejest proizvodnja, istodobno aktivna i pasivna (ono a u diffranceoznacuje tu neodlucivost glede aktivnosti i pasivnosti, ono cimeta opreka jos ne moze upravljati i sto ne moze organizirati), inter-'vala bez kojih cjeloviti nazivi ne bi mogli oznacivati, ne bimogli funkcionirati. /Positions, str. 38 39/277

Ti se problemi dalje istrazuju u Derridinom citanju Saussurea uknjizi De Ia grammatologie. Moze se pokazati da Saussureov Coursde Hnguistique gnrale [Teaj opce lingvistike], koji je nadahnuo istrukturalizam i semiotiku, s jedne strane sadrzava snaznu kritikumetafizike prisutnosti, a, s druge trane, izriitu potvrdu logocentriz-

f ma i nepobitnu upletenost u nj. Derrida dakle pokazuje kako Saus-sureov diskurz dekonstruira sebe sarna, ali isto tako i dokazuje, a toje upravo ono sto ne smijemo izgubiti iz vida, da to samodekon-struktivno kretanje ni najmanje ne pobija vrijednost Teaja, vec jebitno za njegovu snagu i valjanost. Vrijednost i snaga kakva tekstamoze u znatnoj mjeri ovisiti o nacinu na koji on dekonstruira filozo- ifiju iz koje izrasta.

Saussure pocinje s definicijom jezika kao sustava znakova. Su-movi se priznaju kao jezik samo onda kada sluze izrazavanju ili pri-opcavanju ideja, p stoga narav znaka za Saussurea postaje sredis-nje pitanje: sto to znaku daje njegov identitet i osposobljuje ga dafunkcionira kao znak. Saussure tvrdi da su znakovi arbitrarni i kon-vencionalni te da je svaki znak odreden ne bitnim osobinama, vecrazlikama koje ga razlucuju od drugih znakova. Jezik se dakle shva- jca kao sustav razlika, a to dovodi do razvitka distinkcija o koje su se ]oslonili strukturalizam i semiotika: distinkcije izmedu jezika kaosustava razlika (langue) i govornih dogadaja sto ih omogucuje tajsustav (parole), izmedu proucavanja jezika kao sustava u bilo kojemvremenskom trenutku (sinkronijsko prouavanje) i proucavanja me-dusobnih odnosa medu elementima iz razliitih povijesnih razdob-lja.(dijakronijsko prouavanje); izmedu dva tipa razlika unutar sus- jtava, sintagmatskih i paradigmatskih odnosa; i izmedu dviju sastav-nica znaka, oznacitelja i oznacenoga. Te temeljne distinkcije zajed-no tvore lingvisticku i semioticku zamisao objasnjavanja jezicnihdogadaja razjasnjavanjem sustava odnosa koji te dogadaje omogu-cuju.

Sto Saussure zatim stroze provodi svoja ispitivanja, sve vise dola-/ i do naglasavanja posve relacijske naravi jezicnog sustava. Samwik, tvrdi on uvjerljivo, ne moze pripadati sustavu; on dopusta ma-nifestaciju jedinica toga sustava u gov.ornim inovima. Slijedi za-kljucak: u jezicnom sustavu postoje samo razlike, bez pozitivnihii:ixiva (Cours, str. 166/120). Ta je formulacija radikalna. Uobica-I I - M O je nedvojbeno shvacanje da se jezik sastoji od rijeci, pozitivnihfiiliteta, koje se spajaju da bi oblikovale neki sustav i tako jedne sdrugima uspostavljaju odnose, no Saussureova rasclamba naravi je-/icnih jedinica dovodi do posve oprenog zakljuka da su znakovipioizvodi sustava razlika; i zbilja, oni uopce nisu pozitivni entitetinego ucinci razlike. To je snazna kritika logocentrizma; p Derridi-nom tumaenju, zakljuciti da se sustav sastoji iskljucivo od razlika,/naci srusiti svaki pokusaj zasnivanja teorije jezika na pozitivnimcntitetima, koji bi mogli biti prisutni ili u govornom dogadaju ili uMistavu. Ako u jezicnom sustavu postoje samo razlike, primjecujel )errida,

igra razlika obuhvaca sinteze i odnosenja koja spreavaju da ta-mo u bilo kojem trenutku ili na bilo koji nacin postoji neki jed-nostavan element koji je prisutan sam p sebi i iz sebe i koji upu-cuje samo na sebe. Bilo u pisanom bilo u govorenom diskurzu, nijedan element ne moze funkcionirati kao znak ako nije u odnosus drugim elementom, koji kao takav nije jednostavno prisutan.To povezivanje znai da se svaki element fonem ili grafem- konstituira s obzirom na trag drugih elemenata niza ili sustavau sebi. To povezivanje, to tkanje, jest tekst, koji se proizvodi is-kljuivo kroz preobliku nkog drugog teksta. Ni u elementima, niu sustavu, nigdje nista nije jednostavno prisutno ili odsutno. Svu-da postoje samo razlike i tragovi tragova. /Positions, str.37-38/26/

Arbitrarna narav znaka i sustav bez pozitivnih naziva daju nam pa-radoksalnu predodzbu instituiranog traga, strukture beskonacnogodnosenja u kojem postoje samo tragovi tragovi sto prethode bi-lo kakvom entitetu cijim bi tragom mogli biti.

U isto vrijeme, medutim, u Saussureovom dokazivanju postojipotvrda logocentrizma. Pojam samoga znaka, od kojeg Saussure ipocinje, temelji se na distinkciji izmedu osjetnog i pojmljivog; ozna-citelj postoji da bi omogucio pristup oznaenomu p se stoga cinidaje potinjen pojmu ili znaenju sto ga priopcuje. Osim toga, da bijedan znak razlucio od drugoga i da bi izlozio kada su to materijal-ne varijacije znacenjske, jezikoslovac mora pretpostaviti mogunostrazumijevanja oznacenoga, cineci ga svojim polazistem. Pojam zna-ka je toliko upleten u temeljne pojmove logocentrizma da bi Saussu-reu bilo vrlo tesko pomaknuti ga, sve da je to i zelio. Premda mnoge

84 85

od njegovih rasclambi djehiju s tim ciljem, on izriito potvrduje lo-gocentricnu koncepciju znaka i tako svoje analize upisuje unutargranica logocentrizma. To dolazi na vidjelo, za Derridu najzanimlji-vije, u Saussureovom postupku s pismom, koje on protjeruje u dru-gotni i izvedeni status. Premda je zvuk kao takav posebno iskljucioiz jezinog sustava i insistiro na formalnom znacaju jezinih jedini-ca, on tvrdi da predmet jezine raslambe ne odreduje kombinaci-ja pisane rijeci i govorene rijei; taj predmet sainja jedino govore-na rije (Cours, str. 45/23 24). Pismo je samo sredstvo prikazbegovora, tehniki izum ili izvanjski dodatak sto ga ne treba uzeti uobzir pri prouavanju jezika.

Ovo bi moglo izgledati relativno bezazlenim potezom, ali je za-pravo, kako pokazuje Derrida, kljucno za zapadnu tradiciju razmis-Ijanja o jeziku, u kojoj se govor motri kao prirodno, izravno priop-cavanje, a pismo kao umjetna i posredna prikazba prikazbe. Branecitakav poredak stvari, mozemo navesti injenicu da djeca nauce go-voriti prije negoli pisati, ili da milijuni Ijudi, ak i itave kulture, po-sjeduju govor, ali ne i pismo; no kad se navode takve injenice, on-da se one ne bave demonstriranjem upravo injenine ili mjesneprvotnosti govora prema pismu, vec pokazuju jednu zloslutniju sve-opcu i opseznu prvotnost. Govor se motri kao da je u izravnom do-diru s znaenjem: rijei izviru iz govornika kao spontani i gotovoprozirni znakovi njegove prisutne misli, a nazoni se slusatelj nadada c tu misao razumjeti. S druge strane, pismo se sastoji od fizikihoznaka koje su razdvojene od misli koja ih je mogla proizvesti. Pis-mo na sebi svojstven nain funkcionira u odsutnosti govornika, pru-za nepouzdan pristup k misli, i moze se ak pojaviti kao posve ano-nimno, odsjeeno od bilo kakva govornika ili autora. Stoga se cinida pismo nije tek tehniki izum za prikazivanje govora, nego iskriv-Ijenje govora. Ta je osuda pisma stara koliko i sarna filozofija. UPedra [Phaedrus] Platon pismo osuduje kao nezakonit oblik priop-cavanja; odijeljeno od svog oca ili izvora, pismo moze dati povodasvim vrstama pogresnih razumijevanja, budui da nema govornikakoji bi slusatelju objasnio sto to ima na umu.

Povlascivanje govora shvacanjem pisma kao njegove nametnikei nesavrsene prikazbe nain je da se ustranu odgurnu stanovite odli-ke jezika ili aspekti njegova funkcioniranja. Ako su udaljenost, od-sutnost, pogresno razumijevanje, varljivost i dvosmislenost odlikepisma, onda se razlucivanjem pisma od govora moze izgraditi mo-del priopcavanja koji za svoju normu uzima ideal zdruzen s govo-rom u kojem rijeci nose znaenje i slusatelj naelno moze shvatititono ono sto govornik ima na umu. Moralni zar kojim se odlifcujeSaussureova rasprava o pismu nagovjesuje da je u pitanju nesto

vazno. On govori o opasnostima pisma, koje da zakrabuljuje je-/ ik i u zgodnoj prilici cak i prigrabljuje ulogu govora. Tiranijapisma je mocna i podmukla: dovodi, prirnjerice, do pogresaka u iz-govoru koje su patologike, do kvarenja ili zarazenosti prirodnihnovornih oblika. Jezikoslovci koji vode brigu o pisanim oblicimapadaju u stupicu. Pismo, koje je p pretpostavci prikazba govora,ugrozava cistocu sustava kojem sluzi (De Ia grammatologie, str.31 _ 63/34 -43).

No, ako pismo moze stetiti govoru, onda je odnos medu njimaslozeniji nego sto je to isprva izgledalo. Hijerrhijsku shemu koja jeprednost dala govoru, a pismo uinila ovisnim o njemu, nadaljeukoso iskrece Saussureovo pribjegavanje primjeru pisma dabi objas-nio narav jezinih jedinica. Kako ilustrirati zamisao cisto razlikovnejedinice? Buduci da je istovjetno stanje stvari vidljivo u pismu,drugom sustavu znakova, posluzit cemo se pismom da bismo po-vukli nekoliko usporedbi koje c razjasniti citav problem (Cours,str. 165/119). Slovo , prirnjerice, moze se pisati na razliite nacinelako dugo dok ostaje razlicito od /, f, i, ditd. Ne postoje esencijalnaobiljezja koja moramo sacuvati; identitet slova posve je relacijski.

Tako se pismo, za koje je Saussure tvrdio da ne bi trebalo bitipredmetom jezikoslovnog istrazivanja, pokazuje najboljom ilustra-cijom naravi jezinih jedinica. Govor se mora shvatiti kao jedna for-ma pisma, kao jedan slucaj temeljnog jezinog mehanizma, manifes-tiranog u pismu. Saussureov dokaz prouzrouje ovaj obrat: preokre-ce se obznanjena hijerarhija, koja pismo cini izvedenom formomgovora, nametnickim nacinom prikazbe pridodanim govoru, p sesada govor prikazuje i tumai kao jedna forma pisma. To nam dajenovi pojam pisma: uopceno pismo koje bi kao podvrste imalo vo-kalno [glasovno] pismo i grafiko [slovno] pismo.

Prateei meduigru govora i pisma u Platonovim, Rousseauovim,Husserlovim, Lvi-Straussovim i Condillacovim tekstovima, jedna-ko kao i u Saussureovim, Derrida dolazi do sveopceg dokaza da,ako pismo definiramo kakvoama koje mu se tradicionalno pripisu-ju, onda govor vec jest jedna forma pisma. Naprimjer, pismo se ces-to gura ustranu kao puka tehnika biljezenja govora u napisima kojise mogu ponavljati i kolati uokolo u odsutnosti one oznaujuce na-mjere koja pokrece govor; no moze se pokazati daje ta ponovljivostuvjet svakog znaka. Niz zvukova moze funkcionirati kao oznaiteljsamo onda ako je ponovljiv, ako se u razliitim okolnostima mozeprepoznati kao taj isti. Mora biti moguce da j nekoj treoj osobiponovim ono sto je netko rekao. Govorni niz nije znakovni niz akose ne moze citirati i pustiti da kola medu onima koji nemaju znanjao izvornom govorniku i njegovim oznacujucim namjerama. Izri-

86 87

jek Ris-Orangis je juzno predgrade Pariza nastavlja oznaivatikoliko se god ponavlja, citira ili, kao ovdje, navodi za primjer; onnastavlja oznaivati bez obzira na to imaju li oni koji ga ponovo iz-riu ili citiraju ista na umu. Ta mogucnost ponavljanja i funkcio-niranja bez obzira na neku osobitu oznaujucu namjeru uvjet je je-zicnih znakova uopce, a ne samo pisma. O pismu se moze razmislja-ti kao o materijalnom zapisu, ali kao sto zapaza Derrida, ako 'pis-mo' znaci zapis i pogotovu trajno zasnivanje znaka (i to je jedinanesvodiva jezgra pojma pisma), onda pismo u uopcenom smislu po-kriva oitavo podrucje jezicnih znakova.... Sama ideja zasnivanja,dakle arbitrarnosti znaka, nezamisliva je prije obzora pisma i izvannjega (De Ia grammatologie, str. 65/44). Pismo u uopenorn smisluje archi-crture, arhipismo ili prapismo koje je uvjet i govora i pis-ma u uzem smislu.

Odnos izmedu govora i pisma pruza nam strukturu koju Derridaprepoznaje u brojnim tekstovima i koju naziva, rabeci termin sto gaRousseau primjenjuje na pismo, logikom suplementa.* Suple-ment je, prema Websterovom rjecniku, nesto sto nadopunja ili stoini dodatak. Suplement kakvom rjecniku je poseban dio koji sepridodaje, ali mogunost dodavanja suplementa upucuje na to da jesam rjenik nepotpun. Jezici su stvoreni da bi se govorili, piseRousseau; pismo sluzi samo kao suplement govoru. A taj pojam

. suplementa, koji se u Rousseaua posvuda javlja, u sebi nastanjujedva znacenja ije je sustanarstvo isto toliko udno koliko i nuzno(De Ia grammatologie, str. 208/144). Suplement je nebitan dodatak,pridodan neemu sto je samo p sebi potpuno, ali se suplement pri-dodaje zato da upotpuni, da nadoknadi kakav nedostatak u onomesto bi p pretpostavci imalo biti samo p sebi potpuno. Ta se dvarazlicita znacenja suplementa spajaju snaznom ;logikom i suplementse u oba znacenja prikazuje kao izvanjski, stran bitnoj naravionoga emu se pridodaje ili sto nadomjesta.

Rousseau pismo opisuje kao tehniku pridodanu govoru, stranunaravi jezika, ali se pokazuje da je ovdje na djelu i drugi smisaosuplementa. Pismo se govoru moze pridodati samo ako govor nijesamodovoljna, prirodna potpunost, samo ako u govoru vec postojineki nedostatak ili odsutnost koja pismu daje pravo da je nadomjes-ti. To se izrazito ocituje u Rousseauovoj raspravi o pismu, jer on,osudujuci pismo kao destrukciju prisutnosti i bolest govora, isto-dobno svoju vlastitu spisateljsku djelatnost prikazuje posve tradici-

* Nap. prev. kako se vidi iz daljnjeg izlaganja, naziv suplement is-todobno pokriva dva znaenja: dodatka (neemu cjelovitom) i nadopune(neemu nepotpunom, tj. nadomjeska za nedostajue).

onalno, kao pokusaj da se preko odsutnosti, svojstvene pismu, ob-novi prisutnost koja je iseznula iz govora. Evo sazete formulacije izhpovijesti[Confessions]: Volio bih drustvo kao i drugi, kad ne bihMo siguran u to da se pokazujem ne samo na svoju stetu ve i kaoposve razliit od onoga sto jesam. Donio sam odluku da pisem i dase skrivam, i to je upravo ono sto mi odgovara. Da sam prisutan, Iju-di nikada ne bi saznali koliko vrijedim (De Ia grammatologie, str.205/142).

Pismo moze biti nadoknada, suplement govoru, samo zato sto jegovor vec obiljezen kakvoama koje su openito pripisane pismu:odsutnoscu i pogresnim razumijevanjem. Kako zamjecuje Derrida,govoreci, istina, o jezinoj teoriji opcenito, a ne o RousseauovojIvrdnji, pismo moze biti drugotno i izvedeno samo pod jednim uv-jctom: da 'izvorni', 'prirodni' itd. jezik nikada nije ni postojao, danikada nije bio ist, netaknut pismom, vec da je sam oduvijek biopismo, arhipismo (De Ia grammatologie, str. 82/56). Derridino raz-matranje tog opasnog suplementa u Rousseaua ovu strukturuopisuje u mnostvu raznovrsnih podruja: Rousseauovi raznovrsniizvanjski suplementi pozvani su da nadopunjaju/da se pridodajuupravo stoga sto u onome sto nadopunjaju/emu se pridodaju vaz-ei a postoji nedostatak: izvorni nedostatak.

Rousseau, primjerice, razmatra odgoj kao suplement prirodi. Pri-i oda je nacelno potpuna, ona je prirodna potpunost, a odgoj je nje-/.in izvanjski dodatak. No, opis te suplementacije odaje jedan inhe-rentan nedostatak u prirodi; da bi uistinu bila ono sto jest, prirodamora biti upotpunjena suplementirana odgojem: da bi se Ijud-ska narav pojavila onakva kakva uistinu jest, potreban je pravilanodgoj. Logika suplementarnosti tako prirodu ini prvotnim poj-iriom, potpunoscu koja postoji na poetku, ali u njoj razotkriva je-dan inherentan nedostatak ili odsutnost, tako da i odgoj, dopunskidodatak, postaje bitnim uvjetom onoga sto nadopunja/cemu se pri-dodaje.

Rousseau govori i o masturbaciji kao o opasnom suplementu.l ona je, poput pisma, perverzan dodatak, praksa ili tehnika prido-dana normalnoj seksualnosti kao sto je pismo pridodano govoru.Ali masturbacija isto tako zamjenjuje ili nadomjesta normalnuseksualnu aktivnost. Da bi funkcionirala kao nadomjestak, ona naneki bitan nacin mora sliciti onome sto zamjenjuje; i zbilja, temelj-na struktura masturbacije zudnja kao samouzbudenost koja seusredotocuje na kakav zamisljen objekt sto ga nikada ne mozemoimati ponavlja se u drugim seksualnim odnosima, koje stoga mo-derno motriti kao momente uopcene masturbacije.

Bilo bi, medutim, tonije govoriti o uopcenom nadomjesku, jerono sto otkrivaju Rousseauovi suplementi beskonaan je lanac sup-

89

lemenata. Pismo je suplement govoru, ali je vec i sam govor suple-ment: djeca, kaze Emile, brzo naue rabiti govor kao suplementsvojoj vlastitoj slabosti... jer nije potrebno mnogo iskustava da biuvidjela kako je ugodno djelovati pomou tudih ruku i pokretatisvijet pokrecuci samo jezik (De Ia grammatologie, str. 211/147). Uodsutnosti Madame de Warens, svoje Ijubljene Maman, Rousse-au pribjegava suplementima, kao sto opisuju Ispovijesti: Ne bihnikada zavrsio kada bih morao potanko opisati kakve sam sve lu-dosti pocinio sjecajuci se svoje drage Mame kada ona vise nije bilakraj mene prisutna. Kako sam cesto Ijubio svoj krevet sjecajuci seda je ona u njemu spavala, zavjese i sav namjestaj u sobi jer je pri-pdao njoj i jer ga je dodirivala njezina lijepa ruka, p ak i pod, nakoji sani niice padao misleci na to da je ona p njemu hodala (DeIa grammatologie, str. 217/152). Ti suplementi u njezinoj odsutnostifunkcioniraju kao nadomjesci za njezinu prisutnost, ali tekst smjestanastavlja: Ponekad sam cak i u njezinoj prisutnosti pocinio neum-jerenosti sto ih je, cinilo se, bila u stanju nadahnuti samo najvatreni-ja Ijubav. Jednoga sam dana za stolom, upravo kad je ona stavila za-logaj u usta, kriknuo da sam na njemu vidio vias. Ona je taj zalogajvratila na svoj tanjur; j sam ga pohlepno zgrabio i progutao.Rousseauov ulomak preko oznaitelja ostroumno naznacuje struk-turu koja ovdje djeluje. Ono sto je kriknuo da vidi na zalogaju hra-ne istodobno je i nesto strano i nevazno (un cheveu) i njegova osob-na zudnja (un je veux), koja funkcionira preko sluajnih supleme-nata.

Taj bi se lanac nadomjestaka mogao nastaviti. Mamina ga pri-sutnost, kako vidimo, ne zatvara. Sve da ju je Rousseau i, kako ka-zemo, imao, to bi jos uvijek bilo obiljezeno odsutnoscu: la pos-session physique, kaze Proust, o d'ailleurs l'on ne possde ri-en.* A Mama je i sarna nadomjestak za nepoznatu majku, koja bi isarna bila suplement. U ovom nizu suplemenata ukazuje se jedanzakon: zakon beskonacno povezanog niza koji neizbjezno umnazasuplementarna posredovanja, koja opet daju smisao samoj onojstvari sto je odgadaju: dojam same te stvari, neposredne prisutnosti,izvornog opazanja. Neposrednost je izvedena. Sve pocinje s posred-nikom... (De Ia grammatologie, str. 226/157).

Rousseauovi tekstovi, poput mnogih drugih, ue da je prisutnostvazda odgodena, da je suplementacija mogua jedino zbog izvornognedostatka, te stoga predlazu da ono Sto zovemo zivotom shvati-mo na modelu teksta, na modelu suplementacije sto ga tvore ozna-cujuci procesi. Ti spisi ne podupiru stav da izvan empirijskih teksto-

* Nap. prev. fiziko posjedovanje u kojem se uostalom nista ne posje-duje.

90

v pisama kakve kulture nicega drugoga i nema, vec da su tosto se izvan njih nalazi novi suplementi, itavi lanei suplemenata, alime se dovodi u pitanje distinkcija izmedu unutrasnjeg i izvanj-skog. Pri pomnijem bi se ispitivanju pokazalo da maticu onoga stoKousseau naziva zbiljskim zivotom, s svim njegovim drustveno--ekonomskim uvjetima i javnim dogadajima, osobnim seksualnimiskustvima i spisateljskom djelatnosu, konstituira logika suplemen-tarnosti, bas kao i tvarne predmete kojima se Rousseau obraca unlomku o Mami, u svojim Ispovijestima. Derrida pise:

Slijedeci provodnu nit opasnog suplementa, pokusali smo po-kazati da u onome sto zovemo zbiljskim zivotom tih bica odkrvi i mesa, izvan i iza onoga za sto vjerujemo da se moze opi-sati kao Rousseauovo djelo [oeuvre], nikada i nije bilo niega dopisma, nikada i nije bilo nicega do suplemenata i nadomjesnihoznacivanja, sto su se mogla pojaviti samo u lancu razlinih refe-rencija. Zbiljsko pridolazi ili se dodaje samo u primanju zna-cenja od kakva traga ili kakva prizivanja suplemenata /un appelde supplment/. I tako u beskraj, jer smo u tekstu proitalida nam je apsolutno prisutno, Priroda, ono sto imenuju rijeikakve su zbiljska majka itd., svagda vec izmaklo, da nikada ni-je ni postojalo: da ono sto uvodi znaenje i jezik jest pismo kaonestanak prirodne prisutnosti. /De Ia grammatologie, str.228/158 -59/

Ta posvudasnja prisutnost suplementa ne znai da nema nikakverazlike izmedu prisutnosti Mame ili Thrse i njihove odsutnos-li, ili izmedu kakva zbiljskog i kakva izmisljena dogadaja. Te surazlike kljucne i igraju utjecajnu ulogu u onome sto nazivamo nasimiskustvom. Ali uinke prisutnosti i povijesne zbilje omogucuje sup-lementacija, razlika, i oni se pojavljuju unutar nje, kao posebna od-redenja te strukture. Mamina je prisutnost stanovit tip odsutnos-ti, a zbiljski povijesni dogadaj, kako su se trsili pokazati brojni teo-reticari, stanovit tip izmisljaja. Prisutnost nije izvorna nego uspos-tavljena (UEcrture et Ia diffrence, str. 314/212).

Metafizicka strategija koja djeluje u Rousseauovim tekstovima, akoja se istodobno pokazuje opovrgnutom, sastojala se u iskljuiva-nju ne-prisutnosti odredivanjem suplementa kao puke izvanjskosti,kao cistog dodatka ili ciste odsutnosti. . . . Ono sto se pridodaje nijenista, zato sto se pridodaje potpunoj prisutnosti, kojoj je izvanjsko.Govor se pridodaje intuitivnoj prisutnosti (entiteta, biti, eidos-a, ou-,v/a-e, i tako dalje); pismo se pridodaje zivom, p sebi prisutnom go-voru; masturbacija se pridodaje takozvanom normalnom seksual-nom iskustvu; kultura prirodi, zlo neduznosti, povijest izvoru i takodalje (De Ia grammatologie, str. 237 38/167). Vaznost tih struktu-ra i vrijednosti koje im pripisuje nase misljenje upucuju na to da da-vanje prednosti govoru pred pismom nije pogreska sto su je autori

91

..W -r

mogli i izbjeci. Za cin guranja pisma ustranu kao suplementa, nagla-sava Derrida, odgovornost snosi svekolika povijest metafizike, a tajje cin stovise kljucan u gospodarstvu metafzikih pojmova.

Povlasten pplozaj glasa [phon] ne ovisi o izboru koji se mogao iizbjeci. On je sukladan jednom trenutku sustava (recimo, zivo-ta, povijesti, ili bica kao odnosa prema sebi). Sustav cuti/razumjeti sebe kad govorimo /s 'entendre parler/ preko foni-ke supstancije koja se pojavljuje kao ne-izvanjski, ne-svjetov-ni i stoga ne-empirijski ili rie-sluajni oznacitelj nuzno je gos-podario povijescu svijeta tijekom citava jednog razdoblja, i, sto-vise, proizveo je ideju svijeta, ideju podrijetla svijeta, koja idejapotjece od razlike izmedu svjetovnog i ne-svjetovnog, izvanjskogi unutrasnjeg, idealiteta i ne-idealiteta, univerzalnog i ne-univer-zalnog, transcendentalnog i empirijskog itd. /De Ia grammatolo-gie, str. 17/7-87To su opsezne tvrdnje. Postaju razumljivije opazimo li da ideja

svijeta, kao onoga sto je izvan svijesti, ovisi o distinkcijama kakvaje unutrasnje/izvanjsko, a svaka od tih opreka ovisi o tocci razliko-vanja, toci u kojoj se izvanjsko poinje razlikovati od unutrasnjega.Tom distinkcijom ravna tocka razlikovanja. Derridina je tvrdnjadvostruka. Prvo, moment govora, ili bolje: moment svojega vlastitoggovora, gdje se oznaitelj i oznaceno ine istodobno danima, gdje seunutrasnje i izvanjsko, tvarno i duhovno ine stopljenima, sluzi kaoreferencijska tocka s obzirom na koju se mogu postulirati sve ovebitne distinkcije. Drugo, to upucivanje na moment svog vlastitog go-vora omogucuje covjeku da iz toga proizlazece distinkcije drzi hije-rarhijskim oprekama, u kojima jedan naziv pripada prisutnosti i lo-gosu, a drugi oznacuje pad u odnosu na prisutnost. Dirati u povlas-ten polozaj govora znacilo bi ugrozavati svekoliku ovu gradevinu.

Govor moze igrati tu ulogu stoga sto se ini da se u trenutku ka-da govorimo materijalni oznacitelj i duhovno oznaeno pojavljujukao nerazdvojeno jedinstvo, u kojem pojmljivo gospodari osjetnim.Pisane se rijeci mogu pojaviti kao fizike oznake koje citatelj moraprotumaciti i oziviti; mozemo ih vidjeti, a ne razumjeti ih, i ta mo-gucnost pukotine dio je njihove strukture. Ali kada govorim, moj seglas ne cini necim izvanjskim, sto prvo moram uti, a tek potom raz-umjeti. Cuti i razumjeti svoj govor dok govorim ista je stvar. To jeono sto Derrida nazi v sustavom s'entendre parler, a taj francuskiglagol djelotvorno stapa in uti se s inom razumjeti se. U go-voru izgleda kao da imam izravan pristup do svojih misli. Oznacite-Iji me ne razdvajaju od moje misli, vec se pred njom smjerno povla-ce u drugi plan. Ne cini se da su oznaitelji izvanjska sredstva, uzetaiz svijeta i stavljena u uporabu. Oni se spontano pojavljuju iznutra ikroz njih se prozire misao. Trenutk u kojem ujemo/razumijemo

92

mio sto govorimo pruza jedinstveno iskustvo oznacenoga koje sesivara samo iz sebe sarna, a unato tomu ipak, kao oznaeni pojam,i i clementu idealiteta ili univerzalnosti. Ne-svjetovni znacaj tog sadr-/ i ja izraza sastavni je dio tog idealiteta. Ovo iskustvo gubljenja oz-naitelja u glasu nije tek jedna od mnogih iluzija buduci da je uv-|rl same ideje istine... (De Ia grammatologie, str. 33/20).

Gubljenje oznacitelja u govoru uvjet je ideje istine stoga sto onoinogucnost objektivnosti ponovljive manifestacije, stalnog znace-n ju prisutnog u brojnim pojavama spaja s nadmoci znacenja nadpojavom. Utoliko ukoliko istina zahtijeva mogucnost stalnog znace-M j koje se moze objaviti i koje ne mogu promijeniti ili ostetiti sred-,lva u kojima se objavljuje, glas nas opskrbljuje nuznim modelom.Na temelju tog modela, u kojem je distinkcija izmedu znacenja iforme hijerarhijska opreka, u opreci izmedu istine i pojava nadmoc-IKI je istina.

No taj model, dakako, sadrzava jednu iluziju. Nestajanje oznaci-Iclja u govoru stvara dojam izravne prisutnosti misli, ali koliko godou brzo nestaje, govorena je rijec jos uvijek materijana forma koja,poput pisane forme, djeluje preko svojih razlika u odnosu na drugeforme. Ako se glasovni oznaitelj sacuva za ispitivanje, kao sto se toini na magnetofonskoj snimci, tako da mozemo cuti sebe kako go-vorimo, otkrivamo da je govor niz oznacitelja bas kao sto je to ipismo, slicno otvoren procesu tumaenja. Premda govor i pismomogu proizvesti razlicne vrste uinaka signifikacije, nema nikakvihtemelja za tvrdnju kako glas izravno predaje misao, kao sto nam tomoze izgledati kada u trenutku govorenja cujemo sebe kako govori-mo. Snimanje nasega vlastitog govora objasnjava nam da i govorcljeluje na temelju razlikovne igre oznacitelja, premda je upravo todjelovanje razlike ono sto povlascivanje govora zeli dokinuti. Go-vor i svijest o govoru sto c reci, jednostavno svijest kao prisut-nost p sebi fenomeni su samopobudivanja, dozivljeni kao uki-danje razlike. Taj fenomen, to pretpostavljeno ukidanje razlike, todozivljeno smanjenje neprozirnosti oznaitelja, izvor su onoga stonazivamo prisutnoscu (De Ia grammatologie, str. 236/166).

Promatrajuci kako sustav s 'entendre parler sluzi kao model pri-sutnosti i otkriva sloznost fonocentrizma, logocentrizma i metafizi-ke prisutnosti, istrazili smo razloge zbog kojih se govor stavljao iz-nud pisma. Ta se opreka, u svekolikoj svojoj strateskoj vaznosti,dekonstruira u tekstovima koji je potvrduju, budui da se pokazujedu govor ovisi upravo o onim istim kakvoama koje su se pridavalepismu. Teorije utemeljene na;prisutnosti bilo znaenja kao ozna-ujuce namjere prisutne u svijesti u trenutku izrijeka, bilo kakve ide-nlne norme koja se nalazi iza svih pojava ponistavaju same sebe,

93

tako sto se pokazuje da je pretpostavljeni fundament ili temelj za-fpravo proizvod nekog diferencijalnog sustava, ili bolje: diffrance '/razlike, razlikovanja i odgode/. No operacija dekonstrukcije ili s-1modekonstrukcije Jogocentricnih teorija ne dovodi do neke nove te-orije koja sve postavlja na pravo mjesto. Cak ni teorije poput Saus- \, s njegovom snaznom kritikom logocentrizma u pojmu cisto

razlikovnog sustava, ne uspijevaju izbjeci logocentricne premise ko- Jje zele srusiti: i nema razloga da vjerujemo da bi se ijedan teorijskipothvat ikada mogao osloboditi tih premisa. Posve je moguce da jeteorija osudena na strukturnu nedosljednost.

Sada se javlja pitanje, osobito za knjizevne kritiare, koji se vise bave implikacijama filozofskih teorija negoli njihovom dosljednos-cu ili njihovim srodnostima, kakve veze sve to ima s teorijom znace-nja i interpretacijom tekstova. Primjeri sto smo ih dosad istrazili do-,pustaju barem privremeni odgovor: dekonstrukcija ne rasvjetljujetekstove u tradicionalnom smislu pokusaja da se shvati sredisnjisadrzaj ili tema; ona ispituje djelovanje metafizickih opreka u njiho-vim neslaganjima i naine na koje tekstovne figure i odnosi, poputigre suplementa u Rousseaua, proizvode dvojnu, aporijsku logiku.Primjeri kojima smo se bavili ne daju razloga vjerovanju da dekon-strukcija, kao sto se to ponekad sugerira, interpretaciju ini proce-som slobodnih asocijacija u koji ulazi sve, premda se usredotoujena pojmovne i figuralne implikacije, a ne na autorske nakane. Medu-tim, dekonstrukcija opreke izmedu govora i pisma, pridajuci jezikukao kljucne one predikate koji se esto pripisuju iskljuivo naravipisma, moie imati implikacije koje jos nismo istrazili. Ako se, pri-rnjerice, o znaenju razmislja kao o jezicnom proizvodu, a ne kao oizvoru jezika, kako bi to moglo utjecati na interpretaciju? Implikaci-jama sto ih dekonstrukcija ima za modele oznaivanja mozemo nadobar nain pristupiti preko Derridina citanja J. L. Austina u raduSignature vnement contexte (Marges) i njegove kasriije raspra-ve s amerikim teoreticarom govornih inova Johnom Searleom.

2. Znacenje i ponovljivostPrema saussureovskom gledistu znaenje je proizvod jezinog susta-va, posljedica sustava razlika. Protumaiti znaenje znai pokazatiodnose oprenosti i mogucnosti kombiniranja koji tvore jezik. Taj jepostupak bitan za raslambu procesa oznaivanja, no glede teorijekoja ga predlaze moramo izreci dvije primjedbe. Prvo, kako smo vi-djeli slijedeci Saussureovu samodekonstrukciju, teorija zasnovanana razlici ne izmice logocentrizmu, vec otkriva da se i sarna poziva

94