1dr Stephen Etches

PREGLED CRKVENE POVIJESTI

Prijevod: Vladimir PerkoviLektura: Danijela Vidakovi dr Stephen Etches

2

3Sadraj

Rana Crkva

idovska pozadina .......................................................................... 7Poganska pozadina ........................................................................ 14Misijsko irenje ............................................................................... 20Postapostolsko razdoblje .............................................................. 31Sredita kranstva ........................................................................ 34Progoni i propaganda ................................................................... 36Krivovjerja ....................................................................................... 44Crkveni red i doktrina ................................................................... 62Nepovoljna stremljenja ................................................................. 67Uspon Rima i papinstva ............................................................... 83Crkva i drava nakon Konstantina ............................................. 88Ranokranska praksa................................................................... 93Uspon redovnitva ........................................................................ 97Mrano doba ................................................................................ 106

Srednji vijek

Pregled razdoblja ......................................................................... 109Redovnitvo .................................................................................. 112Papinstvo ....................................................................................... 121Razvoj dogme ............................................................................... 133Crkvena praksa ............................................................................ 136Kriarski ratovi ............................................................................ 138Uenost i filozofija ....................................................................... 145Misijsko irenje Zapadne crkve ................................................. 155Razvoj Istone crkve .................................................................... 159Istona pobonost ........................................................................ 160Istona teologija ........................................................................... 163Misijsko irenje Istone crkve .................................................... 164Veliki raskol .................................................................................. 170

Reformacija

Razlozi reformacija ...................................................................... 173

4Pretee reformacije ...................................................................... 177Luther i luteranstvo ..................................................................... 182Calvin i kalvinizam...................................................................... 205Anglikanska crkva ....................................................................... 224Radikalno krilo reformacije ........................................................ 236

Protureformacija

Nova katolika inicijativa ........................................................... 244Tridentski koncil .......................................................................... 247Pravoslavna crkva pod islamom ............................................... 252

Moderno Doba

Uspon racionalizma..................................................................... 255Kranski odgovor ....................................................................... 257Crkva u Francuskoj ...................................................................... 260Crkva i dravni nadzor ............................................................... 267Crkva u Rusiji ............................................................................... 267Crkva u Njemakoj i u Austriji .................................................. 270Evaneoska obnova ..................................................................... 274Uspon liberalne teologije ............................................................ 278Crkva u Engleskoj ........................................................................ 285Misijski pokret .............................................................................. 292Crkva na Balkanu......................................................................... 296Crkva u SAD-u ............................................................................. 300Uenje o viem ivotu ................................................................. 304Uspon pentekostalizma .............................................................. 306Karizmatski pokret ...................................................................... 309Razvoj Katolike crkve ................................................................ 311Evaneoski krani u Europi ..................................................... 320Teologija XX. st. ............................................................................ 321Ekumenski pokret ........................................................................ 330Crkva u totalitarnom drutvu .................................................... 331Njemaka crkva pod nacizmom ................................................ 334Ruska crkva pod komunizmom ................................................ 339Postmodernizam .......................................................................... 346Feminizam i homoseksualnost .................................................. 347Budunost ..................................................................................... 347

5UVOD

Kranstvo se u prvom stoljeu razvijalo na Zapadu unutar grko-rimske kulture, civilizacja koja je, u kristijaniziranom obliku, propalanakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka SjeverneAfrike i panjolske pod islam, raspao se klasini svijet i njegova kul-tura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli dra-matine promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su inepovratno izgubile dotadanji znaaj. Na Istoku arapski prodori supresjekli misijske dobitke nestorijanske crkve.

U osmom stoljeu kranstvo se irilo prvenstveno prema sjeverujer su na jugu Arapi prijeili put. Turski su muslimani, dodue, potomzaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krana.Time je tek potvrena injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uzuzlet Europe kao kulturne jedinke. Sredite dogaanja postupno sepremjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza iKijeva, zamijenivi tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova in-telektualna sredita vjerskog ivota.

Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na ijem su ozemlju do-stignuti vrhunci tadanje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesansei njemake reformacije, u 16. stoljeu, francuska se premo susrela sprvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveim teologom kojije ikada proizaao iz njezinog okrilja Jeanom Calvinom. ovjek kojije u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Machiave-llijevu logiku,potaknuo je zaetak nove civilizacije i tree ere kranstva na Zapadu.No, kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologijuirio meu narodima nizozemskog i engleskog govornog podruja,ija se drutva i pogled na svijet i danas temelje na zamislimaiznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-dravi enevi.

U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kranstva.Teologija ruske Crkve bila je mistina, a njezin izriaj proimao je du-hovne doivljaje staraca i njihov hipnotian utjecaj na ivote tamo-njih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptina vienja i utopisti-ka sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila udnima.No, Petra Velikog privlaio je sekularizirani oblik Zapadnog racionaliz-ma koji e vrhunac doivjeti 1917. g. tijekom Listopadske revolucije.Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog pro-tivnika vjere, kranstvo je dobilo novi zamah u zemljama koje je taj

6sustav podinio. No, i danas se ono suoava s izazovima: materija-lizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki brojidova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padomkomunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael otok Zapadnihvrijednosti u rastuem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak,jaanjem New agea ponovno se raa stari krivovjerni gnosticizam,te se ini da se Crkva nala tamo odakle je krenula.

Prouavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastitipoloaj te, u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjeipogreke koje je u prolosti inila Crkva. Tono ralanivi nove po-krete unutar kranstva lake moemo raspoznati krivovjerja koja sepojavljuju u novom ruhu. U okviru povijesti Crkve Bog se pojavljujekao pastir koji vodi svoj narod i ne d se nadmudriti. im vjernicimaponestane revnosti, potie obnovu i novi val probuenja. U vremenukada Crkva oekuje skori Kristov povratak, ba kao i u Starom za-vjetu, Bog ne doputa da nestane svjetla te ono danas svijetli jae noikada prije.

7RANA CRKVA

Rana Crkva djeluje od prvog, do poetka osmog stoljea (kada za-poinje srednji vijek). U osmom stoljeu rimsko drutveno ureenje do-ivljava potpuni slom, a kranska Crkva iskorauje na Zapad. Isto raz-doblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476.g) i mrano doba koje je trajalo od 5. do 10. stoljea (kad je Europaovisila o milosti lutajuih barbara).

Osnovne odrednice ranog razdoblja su: 1) idovstvo, 2) RimskoCarstvo, te 3) grka filozofija.

IDOVSKA POZADINA

Trebamo imati na umu, da su prvi krani bili idovi i da su Poslanicebile upuene prvenstveno obraenim idovima ili ljudima koji su dobropoznavali idovski nain razmiljanja. Stoga klju razumijevanja struk-tura i obreda (ak i polemika) rane Crkve lei estoput u razumijevanjuidovske pozadine.

Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalooko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalimdijelovima Rimskog Carstva inei deset posto njegovog stanovnitva.U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu jepostojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sina-goga. Vie je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji subili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 60 000). U Efezu je od 200 000 sta-novnika, 10 000 bilo idova. Domovinu i dijasporu (iseljenitvo) su uvelikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraeni novac slali za odravanjeHrama (tzv. hramski porez).

idovska knjievnost: U sreditu idovskog vjerovanja bilo je SvetoPismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razliitim inaicama. No, 90. g.,na koncilu u Jamniji, jedino je masoretski tekst proglaen prihvatljivimdok su ostale inaice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koris-tili su grki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istokukoristio aramejski Targum omiljena inaica krana idovskoga pod-rijetla.

Suoeni s kranima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, idovisu prihvatili nove grke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr.

8Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Pored toga, iz sinagokogleksionara izostavili su 53. poglavlje Izaije. Ortodoksni idovi priznavalisu iskljuivo palestinski kanon Pisma i sljedei redoslijed knjiga: Zakon,Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kranima prihvatljiv vre-menski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O mo-guem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrif-ne knjige, nema dokaza.

Talmud (uenje), koji je bio druga knjiga po vanosti poslije Starogzavjeta, sastoji se od Mine (usmeni zakon) i Gmare (dovretak). Minuje zapisao Rabi Juda ha-Nasi (135-220). Od palestinskog Talmuda iz450. g. znatno je vei babilonski Talmud iz 500. g. Izmeu 200. 500. g.,idovi su Mini dodali tzv. Gmaru kao komentar i tumaenje Mine.

idovska dijaspora ivjela je po cijelom bivom Grkom carstvu,ak i u Indiji. Dva glavna sredita dijaspore bila su u Babilonu i u Egiptu.Dok je zajednicom u Izraelu upravljao glavni rabin (nasi), u Babilonu jeistu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Ovakve zajednice isticalesu se vjerom, kao i privrenou Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturnoi obrazovno sredite te mjesto bogosluja, bila sredite ivotaiseljenitva. Bogosluje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Torei izlaganja. Ovaj uzor bogosluja kao i uzor upravljenja sinagoga, utjecalisu na kr-anstvo. Slino kranima, idovi u iseljenitvu bili su pozna-ti po istom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavilikaritativnim radom, posjeivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih,iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromane. Nei-dovi ih esto nisu shvaali (uostalom tako je bilo i s prvim kranima),i to iz sljedeih razloga:

1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima.2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima.3) Obrezivali su djecu, to je bilo odbojno poganima.Poboni neznaboci, tzv. bogobojazni, okupljali su se u sinago-

gama u dijaspori. Oni meu njima, koji su eljeli postati lanovima sina-goge, morali su biti obrezani ili uobiajenije krteni. U dijaspori ido-vi nisu zahtijevali obrezivanje obraenika, no takvom su se obiajuprotivile palestinske vlasti. Ova polemika se kasnije prelila na ranu Crk-vu.

idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovskasredita u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imalipoloaj povlatenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g., nakon Arhe-lajeve okrutnosti, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika

9guvernera u Antiohiji. idovi su bili osloboeni od tovanja rimskihbogova i od vojne slube. Budui da su krani na poetku bili smatraniidovskom sektom, i oni su imali iste povlastnice. Ipak i oni, kao i idovi,su morali plaati rimske poreze, koji su iznosili 30-40% prihoda, kao iglavarinu.Unutar idovske zajednice u Palestini postojalo je nekoliko vanih sku-pina.Pismoznanci (soferim) su bili uvari, prepisivai i tumai Zakona (Tore).Bili su podijeljeni u bratstva (haverim). Imali su usmenu tradiciju (Tra-dicija starjeina) koja je zapisana u 3. stoljeu, a zove se Mishna (dosl.ponavljanje; komentari Zakona) koja je s vremenom dodana u Talmud(uenje). Pisari su znali biti neprijateljski nastrojeni prema sveenicimai saducejima.Saduceji (cadukim potomci sveenika Sadoka) su se birali iz visokosveenikih obitelji i koji su bili sasvim zadovoljni primati plau odbilo koga tko je bio na vlasti. Smatralo ih se suradnicima neprijatelja istoga ih je veina naroda prezirala dok su bili odani farizejima. Saducejinisu preivjeli dogaaje 70. g. pos. Kr. kada se dogodilo unitenje hrama,a s njime i unitenje itavog sveenikog sustava. Pobunjenici supogubili saduceje koje su smatrali suradnicima Rimljana.Teoloki gledano, oni su bili konzervativci (utoliko to su prihvaalisamo Toru) i drali su arminijansku teologiju.Herod je postavlja velike sveenike iz dijaspore (iz Babilona i Egipta)kako bi ih mogao lake kontrolirati.Farizeji (hebr. Perushim, aram. Perisajja separacionisti) su, smatralose, bili vjerni Zakonu i svojoj zemlji. Oni su potomci Hasidima iz ha-monejskog razdoblja koji su se razili s Ivanom Hirkanom kada je pre-uzeo dvojaku ulogu, kralja i velikog sveenika.Pokuavali su prilagoditi judaizam suvremenom svijetu oni su biliproizvod izgnanstva kada nije bilo hrama niti teokracije. Teoloki gleda-no, bili su progresivni vjernici. Vjerovali su u predestinaciju, uskrsnue,anele i duhove.Osim ove dvije glavne skupine, postojale su i dvije glavne sekte:Zeloti (aram. qananayya revni) su bili, ini se, ekstremno krilo farizeja.Kako bi uspostavili idovsku neovisnost i poslunost Zakonu bili suspremni i na nasilje. Neki, poput Barabe, su bili vjerski teroristi. ak jei meu Isusovim uenicima bio jedan zelot (imun). Bili su spremniubiti svakoga tko je suraivao s Rimljanima. Kasnije, tijekom idovskihratova drugi idovi su postali taocima njihove politike nasilja.

10

Eseni (iz aram. Hasja poboni, sveti) datiraju iz vremena Makabejaca.Veina su bili redovnici koji su ivjeli izvan svojeg glavnog samostanau Kumranu gdje su pouavali ljude. Iako su bili strogi idovi ipak su usvojim uenjima imali i elemente strane judaizmu (naroito zoroastriskidualizam). Svoj poetak duguju razdoblju Makabejaca kada je sveen-stvo suraivalo sa Antiohom Epifanom i njegovim programom heleni-zacije koji bio poput kulturne revolucije! Meutim, kada je makabejskadinastija (Hamonejci) poela spajati slube velikog sveenika i kralja,odluili su se povui u samostane skupa sa svojim voom kojeg suzvali Uitelj pravednosti.

Kumranska zajednica je bila jedna od mnogih, poput esenskih, zajed-nica koje su obitavale u pustinji. Svi oni su bili pod dojmom apokalipse,ali neki su bili pacifisti, a neki nisu. Mogue da je Ivan Krstitelj proveoneko vrijeme u jednoj od ovih esenskih zajednica. Takoer je vrlo vjero-jatno da je neka od ovih zajednica imala zajedniku kuu u Jeruzalemu.Kako je Isus bio u dobrim odnosima s njima, vrlo je mogue da je upravou toj njihovoj kui Isus blagovao posljednju pashalnu veeru sa svojimuenicima. Mukarac koji je nosio vodu oigledno je bio lan te zajednicejer ene (koje su inae radile taj posao) nisu smjele biti lanovi.Voa kumranske zajednice je sebe nazivao Uiteljem pravednosti.Njegov smrtni neprijatelj je bio jeruzalemski veliki sveenik kojega jesmatrao otpadnikom pa ak i antikristom. Smatrali su se hiperfarize-jima i vjerovali su kako e upravo oni biti instrumenti suda kada Bogbude sudio tim otpadnicima nakon kojih e, naravno, oni preuzeti vlast.Smatrali su kako e zadobiti boansku naklonost i okajati grijehe svojegrjene brae prouavajui i izvravajui Zakon. Uitelj praved-nostije navodno imao boanske moi u izlaganju Pisma koje je uglav-nomprimjenjivao na ljude i okolnosti onoga vremena. Drali su kako su oninovo, proieno sveenstvo koje e preuzeti vlast kada nastupi novodoba.Prema njima, kraj vremena e biti okarakteriziran pojavom triju kljunihfigura: Proroka (poput Mojsija), davidijanskog Mesije i velikog svee-nika iz Aronove linije. U novom dobu sveenik e postati glava drave(kao u Ezekijelu) i bit e vaniji i od davidijanskog Mesije. Mesija jetrebao biti princ-ratnik koji e povesti Izraelsku vojsku u pobjedu nadsinovima tame (meu kojima su Rimljani bili glavni). Na kraju sadanjegvremena Prorok e ljudima govoriti volju Boju kao to je to Mojsijeinio na poetku.

11

Isus i idovstvo: Isusova jedinstvena osobnost i uenje bile su bliskepobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilopromicanje svetosti u svim drutvenim krugovima. Mudraci su vlastitezamisli irili po kolama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel)bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.

Farizeji su bili podijeljeni u dvije kole: amaiovu (strou) i Hillelovu(liberalnu). amai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori, anjegova je poruka glasila: izgubljeni ste ako ste neposluni i najmanjojodredbi Zakona. Hillel (iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pakkako je bit Tore istovjetna duhu Zakona: bitno je drati se duha Zakona.Vjerovao je kako je vano omoguiti i idovima i obraenicima da buduposluni Zakonu (time je bio blii Isusu od amaia). Isus je zapravodoveo Hillelovo uenje do loginog zakljuka, tzv. idovskog univerza-lizma, utemeljivi novu religiju kranstvo.

Etinom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i za-grobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pobone idove,obine ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neiste, te ak i ne-idove. Narod je pouavao javno, a povjerljivo uenje ostavljao je zavlastite sljedbenike. Njegovo uenje bilo je usredotoeno na vlastitusudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.

idovi odbacuju kranstvo: idovsko drutvo i veliki broj krananisu se mogli meusobno sloiti iz sljedeih razloga:

1) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. Kraljevstvo (mi-lenij) nije dolo.

2) Budui da kranstvo nije bilo nacionalni oslobodilaki pokret,teko je moglo privui ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovskupobunu protiv Rima.

3) U odnosu na idovske voe, koji su zauzimali kompromisan stavprema rimskim vlastima, kranski pokret bio je odve revoluciona-ran. Konzervativci su se osjeali ugroenima jer bi pobunom izgubilinadzor nad narodom.

4) idovima se nije sviao stav krana prema poganima.5) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca

(objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeliprihvatiti krane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda.Odbacivali su kransko alegorino tumaenje Staroga zavjeta.

U Jeruzalemu su odnosi izmeu idova i konzervativnih krana(poput Jakova) bili skladni do 62. g.. No, tada je Jakov ubijen jer je od-

12

bio javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poetka idovskog ustan-ka odnosi su se i nadalje pogoravali.

Prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66), stav seidovskog naroda zaotravao prema evanelju. Osim toga, Rimljaninisu vie promatrali kranstvo kao idovsku sektu. To je za ishod imalozbjeg mnogih idovskih krana, koji nisu eljeli biti povezani sa idov-skim nacionalizmom, u Pellu i Malu Aziju.

idovski prevrat doivio je vrhunac 70. g. Dolo je do unitenja Je-ruzalema zajedno s Hramom, ime se ispunilo Isusovo upozorenje iproroanstvo. Godine 135. isti grad je jo jedanput razoren, a njegovipuani rasprili se po svijetu.

Prvi rat trajao je od 66. do 73. g. Meutim, unato sumornom opisuJosipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galilejinije pretrpjela trajnu tetu. Okolnosti su, dodue, bile drugaije u Jeruza-lemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih sredita otpora. idovi suna obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se potom okupiosinhedrin (knesset ha-gadol) = idovski parlament).

Prije izbijanja drugog idovskog rata (32-35) dolazi do niza idovskihpobuna u gradovima dijaspore. U Sjevernoj Africi pobunjenici su eljeliuspostaviti nezavisnu idovsku dravu. U Mesopotamiju idovi su sepobunili zajedno s Partima. Mnogi idovi i drugi su bili masakrirani.

Drugi idovski ustanak protiv Rimljana buknuo je pod vodstvomimuna Ben-Kosibe (na aramejskom: Simon Bar-Kohba) (132). Iako supobunjenici zajedniki djelovali ishod je bio poguban. U borbi jeuniteno pedeset tvrava i gotovo tisua sela. U amfiteatru u Cezarejipogubljeno je deset voa pobune dok su luke na Sredozemlju bile pre-pune izbjeglica koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama uMamri i Gazi prodavani su idovski zarobljenici. Kako ih je bilo mnogo,cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je preostalim ido-vima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu. Nisu smjeli obrezivatimuku djecu ni postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je za-branjen pod prijetnjom smru. Hadrijan je 135. g. odluio obnovitiJeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu. Budui da se odredba strogoprovodila, kranska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamije-niti idovskog biskupa biskupom neidovskog podrijetla. Ostatak i-dovskog puka preselio se u Uu, selce u Galileji, a Izrael kao narod pre-stao je postojati.

Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe bilo je gotovopotpuno prekidanje veza izmeu idovstva i kranstva. Iako je Bar-

13

Kohba osobno naredio drakonske kazne za krane koji ne prokunu ine odreknu se Isusa, nekoliko se manjih skupina hebrejskih kranaipak uspjelo privremeno odrati. Najvea preostala zajednica nalazilase u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uenjakOrigen kasnije osnovao kolu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bilisu Pamfilije i Euzebije. idovsko kranstvo je cvjetalo i u Arabiji (sdruge strane Jordana) gdje je u Bostri, u treem stoljeu, odran crkve-ni koncil.

Konzervativni idovski krani nastavili su svetkovati subotu, kao iostale idovske blagdane. Obrezivali su svoju djecu, to je krane ne-idovskog podrijetla zabrinjavalo. Redovnici koji su preivjeli rimskounitenje samostana u Kumranu pridruili su se kranskoj crkvi, toje rezultiralo raskolom: jedno krilo je ostalo pravovjerno (no zadralisu neke idovske prakse), dok je drugo krilo postalo otvoreno krivo-vjerno. Pripadniki ovog heretikog krila ostali krani su nazvaliebionitima (izraz potjee od Pavlovog izraza jeruzalemski kranskisiromasi). Od drugog stoljea ebioniti nisu vjerovali u Kristovoboanstvo, kao ni u njegovo djeviansko roenje. Prema njima Isusu jeBog nadjenuo mesijansku titulu prorok poput Mojsija (Pnz 8,14-22)pri krtenju, te e se vratiti kao Sin ovjeji da kraljuje nad cijelimsvijetom.

U etvrtom stoljeu, i kasnije, u Siriji su postojale male idovske crkve.Imale su svoje Evanelje (tzv. Evanelje Hebrejima koje je Jeronimpreveo na latinski), koji je sauvalo poneto izmijenjenu predaju, odone kanonskoga grkog Evanelja, veliajui Gospodinova brata Jakovakao Mesijinog zamjenika. One su odbacivalie pisma apostola Pavla: unjihovim oima bio je izdajica idovske vjere i krivovjerac. Zapravo,korijeni starosirijske crkve su idovski: nasljednici izvornih idovskihkranskih obitelji jo uvijek ive u dananjoj Siriji. Znaajno je da seneki mesijanski kranski voe u dananjem Izraelu smatraju nasljedni-cima ebionita te su u dvojbi glede Isusovog boanstva. Jeruzalemskiidovski krani nisu prisustvovali Nicejskom koncilu (325). Budui dasu zadrali autonomiju, bili su izopeni i uskoro ih se smatralo krivovjer-cima. Od 4. stoljea postupno su izgubili identitet.

Na temelju arheolokih dokaza moe se zakljuiti kako su kranskiidovi jo 68. g., dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema.Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Baana.Lutali su oekujui povratak Mesije Isusa. Nakon pada Jeruzalema73. odnosno 74. g. vratili su se u razrueni grad. Kako su bili uvjereni

14

da je Isusov povratak odgoen, sagradili su kransku sinagogu kojase i danas moe razaznati jer okruuje Davidov pseudogrob kojeg supodigli kriari. Ista graevina vie nije bila usmjerena prema (unite-nom) Hramu ve prema mjestu uskrsnua (kasnije Crkva GrobaIsusova).

POGANSKI SVIJET

Rimsko Carstvo, na ijem su podruju djelovali prvi krani, naslije-dilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.

Kako se Carstvo irilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjed-nutim se podrujima upravljalo razliito. Egiptom, koji je pripadao caru,upravljao je prefekt kao potkralj. No, bilo je i protektorata i drevnihkraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih(na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom su se ozemlju idalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposred-no odgovornih caru (Sirija). Podruja posebnih obiljeja (npr. Judeju)vodili su prokuratori.

Iako nisu uivala znatnu neovisnost (unato postojanju pokrajinskihvijea), mir koji je vladao u takvim podrujima pogodovao je razvojutrgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Grado-vi su donekle bili neovisni budui su bili pod upravom skuptine (ekkle-sia) iji su lanovi bili graani, te koncila (boul) kojeg su inili istaknutipo-jedinci. Udruenja (cehovi) takoer su imala vanu ulogu u mjesnomi-votu.

Ljudi su mogli biti graani rodnog grada, ali isto tako i rimski gra-ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluaju), odnosnokupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graani bili su poteeninedostojnih i poniavajuih tjelesnih kazni, te su se mogli uloiti prizivcaru.

Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:

a) RELIGIA LICITA (tj. dravni kult) ukljuivala je tovanje rimskihbogova, a ponekad i cara. U potonjem sluaju najee se radilo o carukoji je ve preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan jo zavrijeme vlastita ivota prisvojili boanske asti. Od stanovnika Carstvaoekivalo se sudjelovanje u tovanju kao iskaz podanike vjernosti.idovi su, meutim, bili osloboeni ove obveze budui da je njihovareligija bila priznata kao religia licita. I krani su do 64. g. (ili malo prije)

15

bili u istom poloaju jer ih se dralo idovskom sektom.U gradovima su sveenici obavljali dunost sudaca odgovornih za

provedbu carskog bogotovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovizasluni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojnene-uspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjeri i nepotivanju bogova.Ostale religije potpadale su pod:

b) SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljueni istonjakikultovi i filozofija, kao i tovanja mjesnih boanstava pri kojima su seobavljali obredni inovi poput iskazivanja asti i prinoenja rtava (tj.udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od idovstva i kran-stva, pred tovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi. U hra-movima su se prinosile rtve, zazivala i iskala naklonost boanstava.rtve, najee hrana, bile su dar bogu. Dio je rtve bivao spaljivan,dok su ostatak sveenici i vjernici koristili za ishranu, odnosno za pro-daju na trnici (v. 1. Kor 8). Boanstvo se zamiljalo kao nevidljivi do-main gozbi koje su se u hramovima esto odravale. Neki kultovi bavilisu se tzv. kultnom prostitucijom to objanjava zbog ega je Korinanimatrebalo vremena kako bi isti obiaj ocijenili nemoralnim. Kako su takvereligije bile sastavni dio strukture tadanjeg drutva, prihvaanjekranstva znailo je uiniti potpuni zaokret u vlastitom ivotu.

Postojali su i istonjaki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon cere-monije uvoenja (gr. musterion), preporod i vjeni ivot. Slavljenjebogova bilo je popraeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorka-ma, proslavama, obrednim prinoenjem rtava, te (pogotovo u Izidinomkultu) seksualnim orgijama.

Meu istonjakim mistinim kultovima najznaajniji je bio kult Iz-ide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovaokultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog bogasvjetla Mitre, predstavljao isposniku religiju usmjerenu uglavnom namukarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po-sveeni objedi, ne posve razliiti od kranske euharistije; duama senudio put preko sedam planetarnih duhova koji su nakon smrti za-krili uspon mlijenom putu. Mitraizam se koristio simbolom starogadoba Bikom nakon kojeg slijedi razdoblja Ovna. Mitra je davaospasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na takvim se astrolokimpretpostavkama danas temelji filozofija New agea (konstelacija pro-ljetnog ekvinocija odreuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde subogovi koji utjeu na dogaaje na Zemlji, te mogu zaprijeiti put dospasenja i nirvane).

16

Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sveenici ivjeliisposniki u prosjaenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka.Nakon posta i tzv. dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25.oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnue svetkovala Hila-rija. Vrlo je vjerojatno kako su kranski Veliki tjedan i Uskrs postavljenikako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!

Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dua-listike religije mazdaizma (zervanizma) prema kojoj je svijet popritebitke izmeu naela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naela dobra (Or-muzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon egaslijedi konani sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muenje.Sveta knjiga mazdaizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci(magi). Kako se vjerovalo u oienje vatrom, najvaniji dio slube sla-vljenja odravao se oko vatrenog oltara.

Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i manihejstva, no iznena-da je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sa-stojala se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slav-ljenja jednog boga, duha dobra Aura Mazde.

FILOZOFSKA POZADINA

Rimljani, koji su bili vojnici i administratori, preuzeli su od Grka,koji su bili mislioca, filozofiju.

Rani grki filozofi:TALES IZ MILETA (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasinom

smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.Talesov uenik ANAKSIMANDER je kao izvor svega vidio apeiron,

tj. beskonano i kakvoom neodreeno, iz ega izdvajanjem suprotnostitoplog i hladnog nastaju opipljive stvari.

HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljee kasnije, vjerovao je kako jevatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve napo-sljetku vraa. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatrenastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenjasmjer te ponovno zavrava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vladaum tj. razum kojeg Heraklit naziva logosom. Aristotel, a kasnije i Hegel,njegove su zamisli ugradili u vlastite filozofije (usp. teorija velikog pras-ka).

17

PARMENID (roen 515. g. pr. Kr.), iz june Italije, vjerovao je kakouope ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje promatramosu prividne (usp. teorija stalnog stanja).

Kasnije su filozofi pokuali trajnost dovesti u vezu s promjenom.SOKRAT (oko 470 -399 pr. Kr.); Atenjanin koji se vie zanimao za

ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponaanje) nego za narav svijeta. Draoje kako iskljuivo moemo spoznati ovjeka. Istinska spoznaja je znatito bismo trebali biti, i to je zapravo svrha ivota, a to moemo postiijedino pravim obrazovanjem; ovjek moe sebe uiniti moralno dob-rim.

PLATONIZAM je idealistika filozofija Sokratovog uenika Platona(428- 348 pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijetnije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnostikoje postoje izvan ovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja dob-roga. Takva zamisao daje bezoblinoj tvari oblik i znaenje. Naime, usvijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savrenih idejas materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuivovrijedne ideje, koje odraava materija. Sve to je dobro proizlazi iz ideja;sve to je loe potjee iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko supovezani i jednako vjeni. ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt jesretno osloboenje due od ropstva tijela (materije).

Platonov uenik, i uitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384-324.pr. Kr) odbacuje gotovo sva uenja svoga prethodnika. Sve do sredinesrednjega vijeka (1080-1100) nije imao velikog utjecaja meu kranima.Pred svretak ivota osnovao je filozofsku kolu nazvanu Licej. Odba-civi Platonov koncept o vjenom svijetu ideja ustvrdio je kako postojisamo jedan svijet koji nema ni poetka ni kraja, a njegovo objanjenjenalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoeo isticiklus) uslijed neosobnog naela koje ne postoji izvan sustava u kojegje ugraeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM je empirijska(iskustvena) i materijalistika.

STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nauavao Zenoniz Kitiona (oko 335. do oko 264. g. pr. Kr.). Poput Sokrata vie se za-nimao za ljudsko ponaanje nego za narav svemira. Vjerovao je kakopostoji iskljuivo materija. Budui da su um i tijelo materijalni, ne postojiisti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je Boje tijelo, a on je njegova

18

dua. Iz navedenog se d zakljuiti kako se radi o obliku panteizma.ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog,kao dua svijeta, upravlja voen ljubavlju prema ovjeku kojemu elidobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora ii putem kojim ga vodiboanski razum (logos). Stoga se istinska osoba preputa Bojoj voljibez obzira na bol koja proizlazi iz takve odluke. Zakljuak: stoicizampokazuje to je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi ivioispravnim ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oitoobraa onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.

EPIKUREJSTVO je atenska filozofska kola nazvana po osnivauEpikuru (342 -270 pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljnijukakvou, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu sesreu moe postii iskljuivo nadzorom nad samim sobom, kao iivotom u tiini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnogizvora tjeskobe bilo kakve vjerske usredotoenosti na ivot nakonsmrti. ivota nakon smrti nema jer se bogovi ne optereuju ljudskimproblemima. Treba sa-mo potpuno i pozitivno ivjeti.

FILON (20 pr. Kr. 40), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet po-kuao povezati s grkom filozofijom. Nauavao je kako je sve to je isti-nito u grkoj filozofiji ve ranije izreeno idovskim Pismom. Dakle,Bog se objavio i grkom umu. Najvei Filonov problem bio je kako po-vezati biblijsko i grko poimanje stvaranja. Grka je filozofija naimetvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razrije-io problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeuBoga i svijeta. Stoga je isti najvia sila kojom je Bog okruen. Preko njeje Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavilesu traga na kranskim misliocima u Aleksandriji.

Skoro svi grki filozofi su vjerovali u vrhovnog Boga, Stvoritelja. Ovogledite je dovela u pitanje samo manjina materijalistinih filozofa kaonpr. Anaksimander i Epikur. I platonisti i stoici (poput Cicerona koji jesuprotstavio pjesnika Lukrecije koji drao da ne moemo se oslonitina svoje osjeaje, zbog toga moramo ostati agnostici) vjerovali u jednogaBoga. Stoici ak su promovirali argument od dizajna.

SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM Srednji platonizam djeluje u1. i 2. stoljeu, dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeu. Oba

19

pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli grke filozofije uzimajuikao temelj vjersko tumaenje Platonove filozofije.

Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcendentnost. Bogje aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa, planetarnihsila i globalne due. Platonovi oblici razvili su se u misli boanskogauma, a zlo se jo vie povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojalauskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije,odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vjena i nepro-mjenjiva je iskljuivo Boja rije.

Novoplatonizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealizam, mis-ticizam i isposnitvo. Njezin utemeljitelj PLOTIN (205-270) tvrdio jekako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naela tzv. Jednog. O Jednom ne postoji nikakav pojam, niti se o njemuita moe izrei rijeima jer je iznad svih odreenja. Prema vlastitomdjelovanju moe se oznaiti kao beskonano Jedno, dobra i najviasila. Emanacijom, tj. isijavanjem ili proistjeem, iz Jednog nastaje Um;naelo koje u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao viestrukosti. Istaviestrukost ukljuuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome seotkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emana-cijom Um raa Duu koja ukljuuje ideje kao oblike (uzore) stvarajuisvijet osjetilnih stvari. Jedno, Um i Dua, tri su hipostaze (grk. hupo-staseis) ili tri boanska naela novoplatonista. Za novoplatonista materijaje nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materijaje, nadalje, mrak i zlo.

Osjetilni svijet mjeavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikojmjeri da je produhovljena tj. pomijeana s duhom. Prema novoplatoni-stima sve to je proizalo iz Boga tei vraanju Bogu, i ponovnomupijanju u Njega kao utjelovljenju najvieg dobra. Isti cilj ovjek ne moepostii spoznajom ili razumom, ve iskljuivo u ekstazi i neposrednimjedinstvom s boanstvom, budui da je Jedno iznad Uma i zamisli.Putem izoliranja od stvari svijeta i putem mistike iluminacije (vrstatranscen-dentne meditacije), um moe svladati zapreke due kako biiskusio sve ono to je izvieno. Stoga se novoplatonizam moe oznaitikao izvor kasnijeg (prije svega kranskog) misticizma.

Srednjoplatonizam je utjecao na rane kranske mislioce kao to suJustin Muenik i Klement Aleksandrijski, dok je novoplatonizam utjecaona kranske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozijai Augustina. Zahvaljujui Dioniziju novoplatonizam postaje imbeni-kom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najvie utjee na oblikovanje

20

kranske mistine teologije (dakle i redovnike misli). ZahvaljujuiAugustinu novoplatonizam utjee na gotovo cjelokupnusrednjovjekovnu tradiciju na Zapadu.

Zakljuak: navedenim filozofijama zajedniko je sljedee:1) Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savrenog, vjenog svijeta

zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog.Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. ovjekovo tijelo pri-pada svijetu promjena, a dua, koja ima razum, iskra je boanskog izsvijeta postojanja.

2) Bog nije osoba, ve zamisao ili naelo. Oito ne radi se o pomirenjudvaju personaliziranih bia.

3) Nema jasne razlike izmeu Boga i drugih duhovnih bia.4) Materije je zlo: samo nematerijalni svijet je ist. Stoga put spasenja

je izbjegavanje materije. Spasenje nije pomirenje izmeu dvaju osobe.5) Sve te filozofije su imale zatvoreni sustav i cikliko vienje po-

vijesti.Novoplatonizam je dodao sljedee toke:a) Stvaranje duhova emanacijom (proistjeem), gdje prvi entitet

stvara (raa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kadaspominju raanje. Manjevrijedno boanstvo, a ne vrhovni Bog,stvorilo je vidljivi svijet od prapostojee materije.

b) Budui da ovjek ima iskru boanskog u sebi, i sm je dio boan-skoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovnoupijeni, primljeni u boanstvo (mistini nain spasenja).

c) Budui da vrhovni Bog ne moe biti u doticaju s ovim svijetom,potreban mu je posrednik Rije ili Razum (Logos). Rije je odvojena i,kao proizvod emanacije, podreena Bogu. Emanacija je izlazak manjesavrenog bia iz vieg i savrenijeg naela, a da se pritom vie naelone mijenja. Nainjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao to nivotani otisak nije od materijala od kojeg je peatni prsten.

SREDITA KRANSTVA

U to vrijeme poela su se razvijati sredita kranstva od kojih jesva-ko imalo posebna obiljeja ili ak vrstu kranstva.

STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je sredite bilo u Antiohiji, kasnijese proirila na istok. Starosirijska crkva nala se na udaru kritike Istonecrkve koja joj je predbacivala zagaenost gnosticizmom, a na njezinu

21

krajnju strogost gledala je podozrivo i s gnuanjem. U njoj su bile dvijestranke: mlaa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja jepotekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno domaa stranka) koju je pred-vodio Tacijan (Adai). Kako god bilo, ini se da je Jakovljev duh nepo-pustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheuitamo sljedee: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste pone-djeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vae se molitvemoraju razlikovati od njihovih. Molite kao to je Gospodin zapovjediou Evanelju: Oe na, koji jesi na nebesima... itd. Ovu molitvu izgovarajtetri puta na dan.

Kada su zbog podrke Nestoriju proglaeni krivovjercima (u petomstoljeu), morali su se povui izvan dohvata bizantskih progonitelja.Njihova glavna sredita uenja postala su Edesa, a kasnije na istokuNisibis. Misionari su otili na jug do Indije, a do 6. stoljea proirili suse do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krana, za koje sunastavili ivjeti u legendi o kranskom kraljusveeniku s Dalekogistoka, Presteru Ivanu, koji e jednog dana unititi islamske horde. Dana-nja Starosirijska crkva je u Kini, prije udara Dingis Kana i Temerlenka,u 12. i 14. stoljeu, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjelaje kao crkva Mar Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju).Druge rasprene zajednice zadrale su se na obroncima oko Mosula uSjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i progonstvima, svedok ih se nedavno nije ponovno otkrilo.

SJEVERNO-AFRIKA CRKVA: Sjeverna Afrika gotovo je jedinopodruje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovogpodruja vratio u Rim kojim je, u meuvremenu, vladao grki jezik.Osim toga Sjeverna Afrika je bila znaajna pokrajina Rimskoga Carstvakoja je osiguravala velik dio hrane za opskrbu Carstva.

Prva kranska djela na latinskom potjeu upravo iz Sjeverne Afrike.Iako je sjeverno-afrika crkva imala velike teologe (kao to su Tertulijan,Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odve teoloki obrazovan.Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije iTunisa, kao to je to bio sluaj u Egiptu. Sjeverno-afriko kranstvo(posebno njegov Donatov dio) bilo je naroito snano meu govor-nicima punskog jezika. Meutim, nedostajala im je Biblija na vlastitomjeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, tamonjaCrkva je nestala prilikom upada muslimana u 7. stoljeu. Postojanjeovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom.

22

EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala slina podjela sta-novnitva. Izmeu elite, koja je govorila grki te seljakih niih slojevakoji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je i doveodo podjele Crkve. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeu razbuktale raspraveo doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teo-logije bizantinskih patrijarha, podrku zaostalih, ali zato nepopustljivihKopta (tj. potomaka drevnih Egipana). Koptsko je kranstvo, zajednos nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret.

RIMSKA CRKVA: U ovoj Crkvi veina je lanova, do poetka treegstoljea, govorila grkim jezikom. Kako je sve vie ljudi iz visokih sloje-va drutva pridobivano za vjeru krani, koji su govorili latinski, postalisu veina.

Zahvaljujui sve veem rastu Crkva je 251. g. uzdravala ne samobiskupa, ve i 64 prezbitera, 7 akona, 7 podakona, 42 ministranta, 52istjerivaa demona, itae, kljuare i vie od 1 500 udovica i siromanihljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rimu se skrilo mnotvo bis-kupa; Crkva ih je morala uzdravati.

Ni Rimska crkva nije bila poteena razdora: 217. g. dolo je do ozbi-ljnije prepirke izmeu Hipolita i Kalista oko osobe koja e preuzeti slu-bu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipo-lita kao diteista (pristalicu shvaanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegovduh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst stav ogrijesima nakon krtenja: Kalist je, naime, drao kako i najvei grijesimogu biti oproteni nakon pokajanja, ukljuujui nemoral, ubojstvo iotpad-nitvo (apostaziju). Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavivlastitu zajednicu ime je unio razdor u Rimsku crkvu tijekom cijelogpokoljenja. Ista svaa nastala je izmeu Kornelija i Novacijana. Kornelijeje vjerovao da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na to se Novacijanodvojio i osnovao zajednicu.

Teoloko ova crkva je bila pod jakom utjecaj rabinskog judaizma.

MISIJSKO IRENJE

Sljedei imbenici utjeu na irenje evanelja meu neidovima:1) Razmjerno postojane politike okolnosti (Pax romana) (vidi 1 Tim

2,1-2).2) Zajedniki narodni grki jezik (koine), naslijeen iz doba Aleksan-

dra Makedonskog. Ovaj je poticao idove da se nasele na osvojenom

23

ozemlju i tako poveao njihov broj u Rimskom Carstvu.3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze).4) idovi iz iseljenitva.5) Septuaginta (grki prijevod Starog zavjeta).6) Ope nezadovoljstvo filozofijom i religijom.Prvi krani organizirano su pristupali propovijedanju evanelja.

Rast i razvoj novih crkava, koje su najee vodili akoni, pomno surazraivali sluajui savjete apostola, proroka i uitelja. Evanelje sepropovijedalo iz mjesne crkve iako je glavna sluba, za koju su oitopostojali potrebni darovi, bila vezana uz crkvu.

Teolozi i apologeti crkve, tj. pisci unutar crkve koji su branili kran-stvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pri-dobili za Krista, ve su organizirali biblijske kole za obuku novih evan-gelizatora i apologeta. S vremenom su se usredotoili na odreene sku-pine sluatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivo-vjerce. Pavao je naglaavao vanost starozavjetnih proroanstava, kaoi tipoloko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istume-todu primjenjujui je, neopravdano, na crkvu.

Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivnaknjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kran-skom nainu ivota, vjerojatno, bila namijenjena tritu lake i roman-tine knjievnosti.

Susjedi, i poznanici, rado su primali krane u vlastite domove jersu primjeivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bilisu, prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva drutva, te robovi.Ukratko; nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na sluatelje:

a) Kakvoa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeu ivota iporuke kakav je nedostajao iriteljima poganskih uenja.

b) Zajednitvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu,rasu i spol. Krani su se meusobno pomagali, a posebnu pozornostuivali su najslabiji: siroad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su ka-njavani radi Krista.

c) Radost vjernika irila se na druge ne jenjavajui ni za progona ilismaknua.

d) Propovijedanje evanelja bilo je esto popraeno ozdravljenjimai istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravajukranima. No, s vremenom uda su igrala sve manju ulogu u irenjuRadosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u Povijesti Crkve.

24

NAINI IRENJA EVANELJA

U prvih 150 godina povijesti Crkve nije bilo crkvenih graevina.Stoga su krani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale naraspolaganju, sve dok se idovi nisu zapoeli otro suprotstavljatikranstvu. U sinagogama su krani nailazili na sluateljstvo koje jebilo spremno pozorno posluati izlaganje Radosne vijesti. Njihove pro-povijedi sadravale su pet vanih smjernica:

1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.2) Starozavjetna proroanstva, kao i blagoslovi obeani Davidovim

potomcima, ispunjeni su po Isusu. Isusova smrt i uskrsnue ostvarenjesu proroanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika.

3) Oprotenje se nudi na temelju Mesijine zastupnike smrti.4) Sluateljima se mora ukazati na potrebu prihvaanja Isusa Krista

Spasiteljem upozoravajui ih na kobne posljedice odbijanja Kristoveponude, kao i na injenicu da se s Bojom milou ne moe igrati.

Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima raz-mjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspjenim te suga prigrlili ak i idovi. Krani su koristili i dar proricanja dok je evan-elje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popraenoneosporivim osobnim svjedoanstvima. Susreti su odravani po kuamakoje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta irenjaevanelja.

U osobnim svjedoenjima krani su koristili simbole ribe, kria, sidroi ja-njeta kako bi pobudili zanimanje za evanelje. Njihovo oglaavanjeje bilo diskretno. Komunicirali su pomou simbola meu sobom: paunje predstavljao vjenost, slika kita koji povraa Jonu nakon tri dana jepredstavljala uskrsnue, Rota je bila kod za A-paternoster-O. zatimsu imali kai-ro simbol koji je predstavljao prva dva slova rijei Hristos,zatim tu je bila riba koja je oznaavala ICHTHUS (Iesous Hristos TheouHuios Soter Isus Krist Sin Boji Spasitelj). U ranoj kranskoj umjetnostiIsusov lik nije bio prikazivan, no kada je kranstvo postalo legalnimIsusa se esto slikalo kao Apolona, bez brade ali s aureolom, ba kao iApolona, boga sunca. Kasnije, u bizantinskoj umjetnosti, Isusa se prika-zivalo kao Jupiter/Zeusa, glavnog boga, s bradom i ozbiljnim izrazomlica. Slino tomu je i lik Djevice Marije s malim Isusom izravna kopijaboginje Izide s malim Horusom (egipstski bog sunca) na krilu. Horovroen dan bio je 25 prosinca.

Molitva je imala vanu ulogu u oslobaanju ljudi od vlasti Sotone. I

25

unato injenice da im uenja esto nisu bila tona, barem ne u svakojpojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krana bile su izuzetne.

Misijsko irenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja:

PRVO RAZDOBLJE obuhvaa irenje Radosne vijesti meu ido-vima u Palestini i iseljenitvu, ak izvan Rimskog carstva (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju sluatelje Petrove prve propovijedi kaoprve obraenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanoveuenike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a slinost izmeuobraenja navedenih skupina i prvih apostola upuuje na svjesno po-navljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice,kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprijeuvrstila Jeruzalemu.

Nakon Stjepanovog muenitva Filip je otiao u samarijanski glavnigrad Neapolis dananji Nablus (u povijesti poznat i kao ekem) kakobi propovijedao tamonjim puanima. Potom se zaputio u druge grado-ve i sela tog podruja (Djela 8, 5. 25).

Evanelje se irilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje iobale. Vjera se proirila do Damaska, te je prestraeni idovski vladajuikrugovi poslali Savla u potjeru za kranima. U Djelima 9,31 usputnose spominje propovijedanje evanelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi,te irenje evanelja do Antiohije, treeg grada po veliini u RimskomCarstvu.

Razdoblje od 30. do 70. g. bilo je presudno za idovski narod koji jeimao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov po-vratak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Time bi se uspostavilo teokratskokraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladaocijelim svijetom. Prema doslovnom tumaenju starozavjetnih proroan-stava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni sviostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati evan-elje meu idovima u Palestini i iseljenitvu, a prvi krani oekivaliskori Isusov povratak.

DRUGO RAZDOBLJE obuhvaa irenje evanelja meu neido-vima. Prva misija za irenje evanelja meu neidovima djelovala je uAntiohiji. Propovijedanje evanelja meu neidovima poelo je na danPedesetnice. Meu ljudima koji su sluali Petra bilo je pobonih izcijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meane,Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog Carstva), Mezopotamce, Rim-

26

ljane, Kreane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije,Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskihpodruja oko rimske kolonije Cirene.Rana Crkva ubrzo se nala pred novim izazovom; treba li obraene po-gane prisiliti da se podrede idovskim obiajima, i tako zapravo po-stanu idovi!? Razmimoilaenja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova)i univerzalista (Pavla i ostalih idova u iseljenitvu) dovela su do Koncilau Jeruzalemu 49. g. (vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu,ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao irenje evaneljameu neidovima uvjerivi ostatak Crkve da ga podupre u tom planu,izloio je teoloku obranu u Rimljanima 1 11. Njegov naum bio jesauvati jedinstvo idovskih i neidovskih krana. Stoga je putovao uMalu Aziju, Grku, Rim, te vjerojatno u panjolsku, koristei pritomAntiohiju kao ishodite.

Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predajegovore o Bartolomejevom putovanju u Armeniju, druge o Markovomboravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Predaja govori oapostolskom djelovanju Jakova (starijeg) u panjolskoj.

Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. OTomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, gdje se nalazila idovskakolonija. U ovim zbrkanim izvjeima nema nieg nevjerojatnog jer jeIsus zapovijedio uenicima da evanelje pronesu do kraja svijeta.

Kranska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja).Bartolomeju je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su pro-boli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maem u Partiji, aFilip objeen na stup u Hijerapolu u Frigiji. imun Revnitelj skonao jeraspet u Perziji, a Tomu su zaklali u Indiji. Ako pretpostavimo da suove predaje istinite, zakljuujemo kako su mnogi apostoli bili ukljueniu evangelizaciju podruja istono od granica Rimskog Carstva.

Poetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovumajku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Hijerapolu (u Frigiju).Euzebije izvjeuje kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g) i izbijanjaPrvog ustanka (66. g) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospodina(proroanstvo?) o potrebi naputanja vlastitih domova, na to su semnogi zaputili na podruje dananje Kraljevine Jordan, Egipat, te u MaluAziju, dok su neki ostali u Judeji.

Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:a) Izuzetna pokretljivost prvih krana.b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari.

27

Tertulijan (oko 160. 225) pie u Sjevernoj Africi: Mi smo tu od ju-er, a napunili smo sva mjesta koja pripadaju vama naselja, otoke,utvrde, gradove, skuptine, ak i vojnike logore, plemena, gradskavijea, dvor, senat i trg. Ostavili smo vam samo hramove.

TREE RAZDOBLJE odnosi se na drugi narataj misionara. Kran-stvo se brzo proirilo na Siriju, Malu Aziju i Grku. Na sjeveroistokusu-oilo se s jezinom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim grado-m Edesom (danas Saliurfa, u jugoistonoj Turskoj) nalazilo se do 216.g. izvan granica Carstva. Tamonji ljudi govorili su zapadnu inaicuara-mejskog jezika, premda su obrazovani puani govorili i grki. Udru-gom stoljeu osnovana je kranska zajednica u Edesi, a njezin lanbio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoio svome bliskom prijateljukralju Abgaru IX. Nakon to je isti prihvatio kransku vjeru, pokrajinaje postala prvim kranskim kraljevstvom. Meutim, ta drava nijetrajala dugo.

Ve poetkom 2. stoljea kranstvo je stiglo do Adiabene (u gornjemtoku Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad).Glavni razlog ovome pothvatu bila je prisutnost velikog broja ljudi kojisu se ve obratili na idovstvo. Evanelje se takoer irilo iz Rima iEgipta u Sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojimase govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na istijezik.

Do 150. g. kranske zajednice su osnovane u Egiptu (zahvaljujuiMarku koji ih je posjeivao iz Rima), panjolskoj, Africi i Indiji. Poznatoje da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhne (u Galiji) kojuje osnovao Krescent (2. Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (podvodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravoGali prvi donijeli evanelje roacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice,znalo da je propovijedao na keltskom kao i na grkom.

Do 180. g. krana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kaoi u Mezopotamiji. Prorauni govore da je od sveukupnog stanovnitva,koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krana. No, crkve su bilenejednako rasporeene. Vee skupine vjernika mogle su se, stoga, naiu Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Ar-meniji i Etiopiji.

Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prelo na kranstvo. Tamoje evanelje propovijedao Grgur Thaumaturg (udotvorac) iz Ceza-reje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujui radu Grgura Prosvjetitelja (240.

28

332), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kranstvo bilo prihvaenokao dravna religija.

Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji kojaje, u petom stoljeu, postala kranska drava. Tamonji kralj Mirijanobratio se na kranstvo 326. g. zahvaljujui slubi robinje Nino iz Ka-padocije.

Kranstvo se proirilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Ta-monji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeivalis rimskom uljudbom. Kranstvo je ostalo vezano uz manjinskustarosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grko-rimsku kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezo-potamije preli na kranstvo. Meu novim vjernicima bilo je ak iTuraka koji su kranstvo odnijeli u sredinju Aziju.

Iako se kranske zemlje, Armenija i Gruzija nisu mogle pohvaliti nijednim velikim misijskim pokretom, mnogi su Armenci umrlimuenikom smru jer ih se kao krane, kako smo ve spomenuli,povezivalo s Rimljanima.

Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kas-pijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveaose na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedite u Sisku, Ptuju,Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrenoj crkvenoj tradicijiosnovane su biskupije u Solinu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvomstoljeju zahvaljujui djelovanju Tita, a kasnije Dujma, Andronika idrugih.

Kranstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se pro-irila prema jug uz rijeku Nil u Nubiju i zatim u junu Etiopiju (dravuAksum), gdje se prikljuilo etiopskim trgovinskim kontaktima s Ara-bijom i konano sa Sirijom. Semitski jezik, Geez, je postao liturgijskijezik etiopske crkve. Zahvaljujui Sirijskoj crkvi Etiopska crkva je po-primila odreene idovske karakteristike.

Juni Jemen (Saba ili eba) zaposjeli su Etiopljani od 350. do 375. g.Tijekom tog razdoblja cijelo podruje bilo je sustavno kristijani-zirano.Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poeo progoniti krane,Etiopija je ponovno zaposjela podruje kojeg je drala do 628. g. Tadaje i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proirili su se junoi istono u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojaveislama, (622).

U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles,Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trier i Rheims. Sje-

29

verozapadna Francuska je bila, zahvaljujui slubi Martina Tourskog(umro 397), evangelizirana po selima.

Kranstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku zahvaljujuirimskim vojnicima iz Druge legije koja je, prije premjetanja u Britaniju,sluila u Palestini. Neki od lanova rimske crkve ne samo da su biligra-ani Rima i pripadnici najvieg drutvenog stalea (npr. bogati sena-tor Rufus), nego su pripadali i britansko-rimskoj kraljevskoj obitelji(Klaudija, njezin mu, i njezin brat Lin, su bili djeca engleskog kraljaKaraktak kojeg su rimljani drali talac u Rimu). Predaja takoer govorio Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeu osnovao kransko sre-dite kod Glastonburyja. No, prie o njegovu gralu, legendarnom udo-tvornom peharu iz kojeg je Krist pio na posljednjoj veeri i u koji jeJosip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon to je isti bioproboden na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenoenjuKristova pokrova iz Jeruzalema u tvravu Britio u Edesi, a ne u Britaniju.Osim toga, prema gru-zijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv upokrov a ne u pehar.

Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja iSv. Pancrasa (u Londonu). Meutim, do 250. g. nije zabiljeenopostojanje crkvenih graevina. Koncilu u Arlesu (314) prisustvovalo jenekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (iliLincolna). Ovi rimo-britanci vjerojatno su u obrambenoj strategijievangelizirali kotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno je (sudei premaPelagijevom sluaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonijeu Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrtenarimska provincija. Od 407. do 409. provale barbara odsjekle su Britanijuod ostatka Europe. Englezi pod vlau Pikta i kota traili su pomo odSasa, ali Sasi su napali i Engleze. Provala Sasa ve je zapoela kada jePatrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora,krani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani od Europe.Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima (597), ne bi lipridobio pogane za kranstvo u jugoistonoj Engleskoj.

Koncem 3. stoljea uslijedili su prvi pokuaji kranskih misionarada smiljeno pokrste pripadnike poganskih religija, te ih tako uklopeu kranstvo. Crkve su zamijenile hramove, muenici negdanje bogoveu pukom bogotovlju, a kranski su blagdani nadomjestili poganskesvetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraenja kraljevske obitelji,slijedilo je openarodno prihvaanje kranstva. Ovakvi povrni nainikristijanizacije postali su s vremenom esti u Europi, posebice u vrije-

30

me Karla Velikog. Redovnik Mesrop Matoc (361-441) bio je izumiteljarmenskog pisma, to je bio odluujui korak u jaanju Armenske crkve,vlasti Kraljevine Armenije te integraciji Armenaca ratrkanih po Kralje-vini, Bizantskom i Perzijskom Carstvu (Wikipedija).

ETVRTO RAZDOBLJE misijskog irenja odnosi se na obraenjebarbara. U poetku su pojedinci prelazili na kranstvo preko trgovaca,zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, ratrkane skupine koje suobino bile izloene progonstvima. Daljnjim irenjem kranstva, na-kon dueg ili kraeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuen u Crkvu (kaoto je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili suvladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeuulogu), a obraenje se esto izjednaavalo s poslunou. Religiju seuglavnom shvaalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinacnema pravo odbaciti. U protivnom odbacio bi kult vlastite skupine ibio optuen za izdaju. Krtenje je esto bilo znak podreivanja stranomosvajau.

Redovnici su neto vie vremena posveivali pouavanju kranstva,no trebalo je protei mnogo godina prije nego se kranstvo ukorije-nilo. Openito postojale su dvije skupine:

1) Obini ljudi (pokrteni pogani) od kojih se oekivalo da izgovarajupropisane molitve i vjeroispovijedanja te dolaze u crkvu (drugim rije-ima da se dre obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganskiobred drugim).

2) Ozbiljni krani (plemstvo, redovnici i sveenstvo). Najvie sveen-stvo imenovali su mjesni vladari, vie kao upravljae nego kao sveenike.

U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom bar-bara, galsko-romansko stanovnitvo je oekivalo zatitu Crkve. Za ob-inog vjernika kranstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavlja-nje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, po-stojala je mogunost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovineba.

Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila saveznitvopoganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Melituprije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime,savjetuje da se hramovi ne rue: Idoli bi trebali biti uniteni, no hra-move poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiajprinoenja volova avolima zamijenite kranskom proslavom nalikblagdanu svetih muenika. Tako se vie ne e rtvovati ivotinje avlu,

31

ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga. Poganski obiaji timeipak nisu izumrli. U crkvi blizu Bea kokoinjci se jo uvijek mogunazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. stoljea drani piliikako bi se rtvovali Svetom Vitu u svrhu iscjeljivanja ljudi.

Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom slubiprvih misionara. Kranstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanijeod poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kae: Crkva se hraniude-sima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmljezalijevamo ga dok ne ovrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo gazalijevati. Nakon prelaska na kranstvo, poganstvo je, ipak, ostaloblizu drutvene povrine, osobito za vrijeme haranja kuge kada sucvjetala arobnjatva, a ljudi naputali Crkvu. Stoga su mnogi misiona-ri ponovno odlazili na propovjednike obilaske.

Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje evanelja meu barbarimabio je Ulfila (311-383). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krane,oteli Goti prilikom pljakakog napada. Kasnije se, meutim, vratio kaogotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskupomzaduenim za podruje sjeverno od Dunava. Tamo je (na podruju da-nanje Rumunjske) zapoeo misiju meu Vizigotima. Preveo je Biblijuna gotski, iako je bio arijevac. Oko 381. g. u Carigradu je postojala gotskacrkva (lanovi su bili gotski vojnici koji su sluili u rimskoj vojsci) ukojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meu Gotena Krimu i sjeverno od Crnog mora; ovi su prodrli kroz Kavkazosnovavi crkve ak i meu Hunima. Goti su postali misionari meuostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavalapo Rimskom Carstvu, prihvaala su kranstvo. Arijevstvo su prihvatiliOstrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Suevi u panjolskoj, Burgundiu Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U dananjoj Vojvodiniarijevstvo se javilo vrlo rano. Sredite mu je bio u Sirmiju (dananjojSremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osije-ka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) odrali, izmeu 351. i 359. g.,etiri koncila.

Martin Tourski (315-397) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dal-maciji prije dolaska slavenskih plemena. Za njihov su pak prelazak nakranstvo na podruju dananje Hrvatske zasluni talijanski misiona-ri. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Ok. 240 g.Denis ili Dionizije je poslan od pape Fabiana u Francusku kako bievangelizirao kelte, ali 250.g. umire muenikom smru.

Tek su u 6. stoljeu ovi arijevski krani prihvatili katoliku vjeru.

32

Godine 506. Franaki kralj Klodvig prihvatio je kranstvo pod utjeca-jem supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme pri-hvatilo katoliku vjeru.

Meutim, glavni misijski pokret meu barbarima nakon onoga Ulfile,su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaestmisionara. U sedmom je stoljeu glavno sredite misijske djelatnostibila Irska, a u osmom stoljeu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engles-ka ostale poteene od barbarskih navala, razvile su se u uporita izkojih su se evangelizirali barbari u Europi.

Prvi propovjednik u kotskoj, meu junim Piktima, vjerojatno jebio Ninian (360-432). Pikti su bili prvi stanovnici kotske (bolje reenoPiktske zemlje), prije nego to su koti naselili iz Irske na ta podrujau 5. stoljeu. Ninianov uitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. Onje zapoeo slubu ubrzo nakon povlaenja Rimljana iz te pokrajine.Rimljani su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskihobitelji.

Propovijedanje evanelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom(373-463) koji je tamo doao iz Sjeverne Engleske. Za vrijeme provalePikta i kota je zarobljen, te prodan voi plemena u Antrimu. Kasnijeje grad Armagh (u Sjeveroj Irskoj) postao glavnim sreditem njegovarada.

Za veliko misijsko irenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su biliredovnici Zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog bis-kupa. Na tom podruju nije bilo ozbiljnih protivnika Katolike crkve.Manje oporbene skupine donatista, marcionita, montanista i gnostika,s vremenom su ieznule. Prednost kranstva sastojala se u zatiti kojeje imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane,na Istoku se Pravoslavna crkva morala suoiti s islamom dok joj jedrava ograniavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bilesu povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razraen sustav kojeg biponudili umjesto kranstva, dok su se na Istoku krani morali suoitisa sloenim religijama. Bilo kakva mogua veza s Rimom bila im je natetu. Nisu imali mjesne dravice koje bi ih podravale, ve su ovisili ovlastitim sitnim uporitima. Iznimno su nestorijanci imali misijskeporive. Meutim, islam i budizam su im i to oduzeli.

Drugi veliki propovjednik u Sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Dene-galski (oko 521-597) koji je poeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijemsreditu uenja i propovijedanja evanelja meu Piktama. U Engleskojkralj Northumbrije zatraio je 633. g. slanje propovjednika te je, jedan

33

od njih, Aidan uspjeno osnovao samostan nedaleko od northumbrijskeobale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Lindisfarne jepostao odskonom daskom za evangelizaciju anglosasa u Engleskoj.Cuthbert (u. 687) je evangelizirao sjevernu grofoviju Cumberland (dosl.Cuthberts land ili Cuthbertova zemlja). Kolumban (540-615) Bangorskiu Sjevernoj Irskoj propovijedao je evanelje u istonoj Francuskoj (uzapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostaneu Luxeuilu, Annegrayju i Fontaineu. S vremenom je djelovao i na pod-ruju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostolom uistonoj vicarskoj, dok su u Sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otiliValry, kao i Eustahije i Omer.

Irski redovnici Kilian, Kolman i Totnan su evangelizirali istone Fran-ke. Fergal je postao Salzburkim nadbiskupom.

Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (u. 709)propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meu Sasima u grofoviji Sus-sex. Meu Jutima i Anglosasima evanelje propovijeda 597. g. AugustinRimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokuao keltsku crkvuuklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukob koji je razrijeen 664. g.na crkvenom sinodu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogue podrei-vanje Keltske crkve Katolikoj crkvi. Naalost, odluujui glas imao jelakovjerni kralj Oswy od Northumberlanda koji se upravo obratio odpoganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljueve od raja, kako jetvrdila Katolika crkva, nikako nije elio ostati izvan istoga. BiskupKoloman i njegova keltska svita ljutiti su se vratili u Irsku. Na sinodu uAutunu (670) odlueno je bilo da keltski samostani u Europu morajuprisvojiti rimsku benediktinsku regulu.

Willibrord (658-739) je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uzpropovijedanje evanelja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht,Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680-754), pravog imenaWinfried iz Creditona, postao je apostolom Germana. Nakon to je os-novao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigaoje 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Wrz-burgu prije nego to je poeo propovijedati evanelje Sasima u IstonojGermaniji. Plemstvo je igralo kljunu ulogu u evangelizaciji seljaka, jersu bili prvi obraenici te su podupirali misionare.

Ostali misionari: Na Istoku i na Jugu kranstvo je uzmicalo. Vandalisu 406. g. napali panjolsku, a 429. g. provalili su u Sjevernu Afriku.

Muhamed je umro 632. g., a etiri godine kasnije Arapi su zauzeliPalestinu (642. g. osvojili su Sjevernu Afriku i Egipat). panjolsku su

34

pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu KarloMartel 732. g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao jekarolinku dinastiju.

U 7. stoljeu nestorijanski misionari uli su u srednju Aziju, propo-vijedajui Turcima, a zatim su otili dalje do Kine (635. g) u vrijeme di-nastije Tang (618-907).

irenje kranstva u Danskoj i vedskoj povezano je uz Ansgara (801-865). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovor-nost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja uDanskoj krten je kralj Harald, te je Danska pod vlau njegova unukaKnuta slubeno postala kranskom zemljom.

Kranstvo je ulo u Norveku zahvaljujui djelovanju OlafaTryggvessona (1000) i Olafa Haraldsona (1030). Nakon pokuaja nasil-nog nametanja kranstva, odluujuim imbenikom pokazala sekraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganskereligije zadrale su se u vedskoj sve do 12. stoljea.

POSTAPOSTOLSKO RAZDOBLJE

Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.Padom Jeruzalema sredite se kranskog utjecaja preselilo u ob-

alne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu (uHijerapolu je poglavar crkve bio Papije). Pred kranima nije bio nimalolak zadatak. Oni su koncem prvog stoljea bili raspreni u male skupinepripadnika niih slojeva drutva to se okupljaju po domovima. ivjelisu u strahu od progona unutar drutva kojem su morali prenijeti porukuevanelja. Osim toga muili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.

APOSTOLSKI OCI

Apostolski oci najraniji su kranski pisci, izvan Novoga zavjeta. Pri-padali su tzv. postapostolskom razdoblju. Njihovi zapisi predstavljajumost izmeu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali u 2. stoljeu(od kojih je prvi Justin Muenik). Eshataloko je oekivanje blizogdolaska Kristova u tim spisima, openito govorei, jo veoma ivo isvjee, a naroito treba istaknuti ivu i proivljavanu svijest jedinstvas Kristom uskrsnulim, te stoga naglaenu kristocentrinost kranskogivota (posebno Ignacije Antiohijski). Ti spisi spadaju meu vrela ukojima se nalazi ta teologija, iako u nekima od tih spisa postoje ve

35

naglaeni helenistiki elementi (Poslanica Klementova, Ignacije). (B)Prema njima vjera i krte-nje je samo prvi korak spasenja koje se dostiepo vjeri, po sakramentima (implicitno) i po djelima. Knjievnost post-apostolskog razdoblja ine:

1) DIDAHE: vjerojatno odraava stanje judeo-kranske zajedniceu Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti ocrkvenom redu, kao i zakljuni dio o neizbjenom kraju pojavi varalica,lanih proroka i estokog suda u ijem je sreditu lani Mesija. Didahese ukazuje kao jedne vrste katekizam u kojem nema neke teoloke ten-dencije o shvaanju Boga i Krista. Teoloki sadraji prvenstveno suprisutni u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i u Oe-nau. Stil pisma podsjea na stil knjige Izreka (prvi dio), a u drugomdjelu se bavi o liturgiji eucharistije (izraz zahvale) i postupak premakarizmatiarima.

Didadhe spominje Malahija 1,11: koje je najprjeporniji redak u knjizi.Ukoliko se glagol prevodi u sadanjem vremenu (a tako se moraprevesti budui da nedostaje hebrejski glagol, a uostalom ovako redaki dobiva najbolji smisao) tada implicira da su se rtve prinosile meuneidovima. Znai li ovo priznanje ispravnosti pognskih religija (Djela10, 35)? Ne nuno; moda Bog tek govori da ga barem pogani potuju(koliko god to oni krivo inili), i to prije svega Perzijanci, za razliku odIzraelaca. Drugi pak redak tumae kao da govori o neidovima koji seobraaju na judaizam, a ve su prinosili duhovne rtve. Kako god bilo,redak govori o vremenu kada e neidovi prinositi Bogu prihvatljivurtvu po Isusu Kristu. Ignacije i drugi crkveni oci, iz drugog stoljea,drali su kako se redak odnosi na rtvu mise (mnotva)!!! No, ne radise o ponovljenoj rtvi Krista, nego o rtvi samog sebe (tj. ponovnogposveenje).

2) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voe crkve u Antiohiji; naputu u Rim (gdje je trebao biti baen lavovima) napisao je sedam pisamakojima je pozivao na suzbijanje raskolnitva i krivovjerja (judaizam idoketizam). Njemu se pripisuje izum monarhistikog episkopata (jedanbiskup/pastor vlada itavom zajednicom). Pastore koje spominje biralaje zajednica. itav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaeniza posao koji se obino svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj susvake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije biopobornik ovakvog ureenja bili su praktine prirode:

36

1) izbjegavanje borbe za vodee mjesto (kao to je bio sluaj u Korintugdje je crkva otpustila starjeine te je ih zamijenila s mlaima).

2) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Za-lagao se da Gospodnja veera bude sredite bogosluja (pod biskupo-vim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veera jeKristovo tijelo i krv lijek besmrtnosti). Ignacije je traio od pastiracrkve u Smirni i Ivanovog uenika Polikarpa da imenuje novog voucrkve u Antiohiji.

Suoen sa izazovom doketskog krivovjerja, Ignacije je pretjerao gledevanosti lokalnog biskupa, rimskog biskupa, doslovnog tumaenjaeuharistije i muenitva, a na taj nain stvara jo nova krivovjerja.

3) KLEMENTOVA POSLANICA Klement Rimski najvjerojatnijenije uope bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se tozaklju-uje na temelju njegove poslanice Korinanima, koja se tako uskonadovezuje na starozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaitiako Klement ne bi bio judeokranin. Danas se openito dri da je PrvaKlementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade,ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95-96, jer se u njoj aludira na toda su neki vjernici jo u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7, 1),koji moe biti samo Domicijanov.

Klement bio je etvrti biskup rimski ili trei nasljednik Petra. Neki(Tertulijan) misle da ga je Petar zaredio za prezbitera, a Origen dri daje bio suradnik apostola Pavla i da je to ista osoba koju spominje Apostolnaroda u poslanici Filipijanima (4,3). Povod su mu dali neredi nastali ukorintskoj crkvenoj opini. Vjernici su se pobunili protiv svojihpoglavara, prezbitera, i svrgnuli ih. Uzrok nam je nepoznat. RimskaCrkva saznavsi za ovu bunu i sablazan koja je iz toga nastala za itavuCrkvu, smatrala se obvezanom intervenirati i smiriti duhove u Korintu.Klementova je poslanica rado primljena u korintskoj Crkvi i postigla jesvoj cilj. Mnogo je itana, a sirijska ju je Crkva ubrojila meu knjige Sv.pisma.Poslanica prua nam neke informacije o boravku apostola Petra i Pavlau Rimu, o Pavlovu putovanju u panjolsku, o muenitvu dvojiceapostola izazvanom zaviu i ljubomorom. Klement je svjestan hijerar-hijske strukture kranske zajednice: voe zajednice svoju vlast dobi-vaju nasljedstvom od Apostola, tako da je ne mogu ponititi lanovizajednice. Poslanica zauzima stanovite o izvjesnom prvenstvu rimskeCrkve prema drugim Crkvama, iako se to prvenstvo ne odnosi na

37

autoritet nego sa-mo na moralni presti (prvenstvo u ljubavi).Klement podsjea itatelje na ono to je Bog uinio za njih upozoravajuiih kako se trebaju ponaati. Podsjea ih na dolazei sud potiui ih dane grijee: Otro kori krane iji ivoti nalikuju ivotima njihovih su-sjeda nekrana. Upadljivo je Klementovo znanje Sv. Pisma kao i stilpisma koji podsjea na onaj Poslanice Jakoba (slian propovijedi u si-nagogi).

4) BARNABINA POSLANICA slina je Didaheu jer pisac govori oDva puta. Svrhu spisa oznaio je sam autor kao priopavanje dubljegznanja (gnoze). Sredinja tema je naime tumaenje, u duhovnom smislu,Mojsijevog zakona. Barnaba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakonshvaaju doslovno, jer isti ima duhovno znaenje koje se odnosi na Isusa.On stoga sve alegorizira poruujui da Mojsijevi zakoni o hrani znaezabranu razliitih poroka. Na alost autor u tome esto krivo razumijeStari Zavjet. Alegorijsko objanjavanje pisma daje zakljuiti da je pisacpod utjecajem Filona Aleksandrijskog koji je propagirao alegoriziranje,a onda i to da je pripadnik aleksandrijske kole. Barnabina alegorizacijaStaroga Zavjeta je naprosto apsurdna.U kranskoj je starini uivala velik ugled, gotovo ravan ugledu kanon-skih novozavjetnih spisa. Ve su je Euzebije i Jeronim smatrali apokri-fom. Danas je vie nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje Barnabi.Veina strunjaka, zaradi alegorijske interpretacije Svetog pisma,smatra da poslanica potjee iz aleksandrijskog podneblja. KlementAleksandrijski i Origen izuzetno su je cijenili. Razlog pisanja tog pismabio je vjerojatnije Hadrijanovo oputanje postupanja prema idovima,koji je rezultirao obnovom idovske kulture i religije. Barna-binaPoslanica ok. 130.g. bi oznaavala dakle kranski odgovor.

5) HERMIN PASTIR niz je usporedaba i vienja koja se bave kran-skim ivljenjem. Posebno se usredotouju na grijeh nakon krtenja, tetvrde da se ovjeku prua samo jedna mogunost nakon javnog priz-nanja i pokajanja. Naime, radi se o pogrenom tumaenju PoslaniceHebrejima 6 i 7. Piev pogled na krtenje proizlazi iz vjerovanja da sugrijesi prije krtenja uinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti.Nakon krtenja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslunouBojem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava uenja o spasenju vjerom(pokazana u krtenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjigelei u injenici to je piev brat Pio bio biskup Rima.

38

Hermina kristologija je vrlo problematina, jer, prema njemu, IsusKrist je prema svojoj ovjejoj naravi adoptivni Sin Boji (Krist je ovjekobdaren boanskim duhom i adoptiran u Sina Bojega radi svojihzasluga). Judeokranski utjecaj, osim po adopcionistikoj kristologiji,oit je i po angelolokoj kristologiji, motivom Imena Bojega, prisut-nou teme o dva puta.

U Smirni je ivio Leucije, mladi ovjek koji je ukoren zato to je na-pisao pripovijesti poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama,gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima setvrdilo da je Toma posjetio Indiju (da propovijedi evaneliju idovima).

U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavajuihobiljeja:

1) Nezdravu elju za muenitvom (Ignacije)2) Vjerovanje u transsupstancijaciju (Ignacije)3) Spasenje krtenjem i djelima (Hermin Pastir)4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba)5) Nezdravi legalizam (Didahe)

APOLOGETI

Apologeti su se morali suoiti ne samo s poganima punima pred-rasudama protiv krana, ve i s carevima progoniteljima. Meusobnosu se razlikovali prema metodi koju su koristili.

1) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su ustupke poganskim raz-miljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan,Arnobije, Laktancije (u Sjevernoj Africi), Tacijan (Justinov uenik) uOsroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid predao je Caru(Hadrijanu) iscrpnu apologiju kranstva (125). Arnobije (oko 327) uapologetskom je spisu (Adversus gentes) branio krane od optuaba dasu krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaanju upitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnostikom,platonistikom ili aristotelovskom.

2) GRKI APOLOGETI su bili skloni davati ustupke filozofiji zakoju su drali da je priprema za primanje evanelja. Prema sugovorni-cima su se odnosili s potovanjem ukazujui na ogranienja njihovogstava. U etici bili su se slagali, u osudi nemorala, sa stoicima ili plato-nistima.

39

Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Alek-sandrije. Dok je Klement branio kranstvo pred bogataima, Origense suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su na-glaavala vanost proroanstava, analogije i tipologije. Vjerovali su kakoapologije prvenstveno brane kransku vjeru, a zatim pozivaju ljudena obraenje. Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzou vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napalakranstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Grki apologeti teili susintezi filozofskih sustava i kranstva. Njihove pobude zasluuju po-hvalu, no ishod je na koncu ipak poguban. Nastojali su evanelje ob-jasniti na poganima razumljiv nain koristei filozofiju. Meutim, ukranstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane.Najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kranstva u prvomrazdoblju je CELZO (Kelsos). On je oko g. 178. napisao protiv kranstvana grkom jeziku spis Alethes Logos, u etiri knjige. Celzo je u dru-tvenom i politikom smislu konzervativac, on kranstvu prvenstvenoprigovara njegovu novost, upravo nedavnost, njegov raskid s tradici-jom, njegovu to bismo danas rekli drutvenu subverzivnost, jer sebavi posebno robovima, sirotinjom, neznalicama. Iz Celza progovaraneto to bismo danas nazvali rasizmom, a to je, uostalom, bilo helen-ska batina, nije to Celzo zapoeo: kranstvo je barbarskog podrijetla,pa ve stoga ne moe vrijediti za Helene; ono se otvara univerzalizmu,a to je ve samo po sebi, po Celzovu shvaanju, subverzivno u odnosuprema rimskoj dravi i drutvu. Suvremeni e itatelj u Celzovu spisuotkriti borbu za sakraliziranu sliku svijeta, gdje demoni sve pokreu, ioptubu protiv krana da desakraliziraju svijet, jer ne vjeruju udemone. Ve i povrnom itaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanakimaju oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kaotakvi mogu uklopiti u opi Panteon rimske dravne religije. idovskureligiju Celzo osuuje, jer se pod Mojsijem izdvojila od opegreligioznog toka, te idovi sebi na temelju nje prisvajaju izuzetan ijedinstven poloaj izabranog Bojeg naroda. Ali ipak, idovska religijapo Celzu zavreuje neki respekt, jer je to na kraju krajeva ipak jednanacionalna religija. Kranstvo, meutim, ne zavreuje nikakav respekt,jer ono nije religija nijednog naroda, ono se odvojilo i od idovstva,ono je potpuna izdaja religije kao normalne pojave, jer ono sebeapsolutizira, pridajui si boansko podrijetlo: zbor aba koje sjede ubari i krekeu da je poradi njih stvoren svijet. U filozofskom smislu,Celzo ustaje protiv mogunosti bilo kakve boanske objave ili Bojegzahvaanja u ljudsku povijest: Ni jedan Bog ni Boji Sin nije nikada

40

siao niti e ikada sii, Osnovica Celzove argumentacije, ukoliko onipolazi s filozofskog stanovita, jest platonistiki dualizam i strogo na-glaena Boji transcendencija. Origen u svome djelu Contra Cel citiraCelzovo djelo po redu i doslovno, i onda pobija svaki odlomak.PORFIRIJE iz Tira (232-304), koji je sirskog podrijetla, napisao je okosto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protivkrana (Kata Christianon, 15 knjiga). Njegovo je pravo ime Makhus(neto kao Kraljevi). U mladosti je upoznao istone religije (Kaldeje,Perzije, Indije, Egipta). U spisu Protiv krana ne napada Krista onakvomotri-nom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao to je to inioCelzo. Porfirije se to ee obara na apostole, na Petra, a sasvim posebnona Pavla. Evanelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi, koji su napisaliizmiljene lai i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad nainio. Petarje bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadija, pa kako biIsus njega uinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kodCe-zareje Filipove) morao biti pijan, ili je stojei spavao, jer kako ovjekne bi zadrhtao pri pomisli da onakav ovjek prima kljueve nebeske ivlast da vee i razreuje, ovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastitemane! Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalnonedosljedan, ali je to proraunata lukavtina, svjesna dvolinost, jerPa-vao eli biti svima sve, idov sa idovima, Grk s Grima, barbarins barbarima, a sve je to laskanje poudama ljudi u elji za tatom slavomi za dobrim parama.Krani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedei ni idejeGrka ni obiaje barbara, pokazuju kao ateisti koji naputaju tradicional-ne bogove pomou kojih se dri svaki grad i s