c. j. sansom - kraljevska krv

8/9/2019 C. J. Sansom - Kraljevska Krv

1/341


2/341

C.J. SANSOMKraljevska krv

PRVO POGLAVLJE

Ispod stabala bijaše mrano, tek je malo mjeseine prodiralo kroz poluogoljene grane. Tlo je bilo gusto prekriveno lišem. Konjska kopita gotovo se nisu ula i bilo je teško rei nalazimo lise još na glavnoj cesti. Prokleta staza, tako ju je ranije nazvao barak, gunajui još jednom osurovosti barbarskog kraja u koji sam ga doveo. Nisam mu odgovorio jer bijah mrtav umoran,uboga su me lea boljela, a noge u teškim jahaim izmama bile su tvrde kao kamen. Usto, biosam i zabrinut, a neobina misija koja me ekala tištila mi je misli. Podignuo sam ruku s uzda i udžepu ogrtaa potražio nadbiskupov peat, gladei ga poput talismana i prisjeajui se

cranmerova obeanja: »bit ete posve sigurni, nema opasnosti.«Za sobom sam ostavio i mnoge brige jer prije šest dana bijah pokopao svoga oca u

Lichfieldu. Barak i ja otada smo pet dana mukotrpno jahali na sjever, cestama koje su bile ulošem stanju nakon tog kišnog ljeta 1541. Najzad smo stigli do divljih krajeva gdje su se selasastojala od takozvanih dugih kua, straara od slame i blata u kojima su pod istim krovom živjeliljudi i stoka. Tog popodneva skrenuli smo s Velike sjeverne ceste kod Flaxbyja. Barak je htio prenoiti u konaištu, ali ja sam inzistirao da nastavimo jahati, makar to potrajalo cijelu no.Podsjetio sam ga da kasnimo, da je sutra dvanaesti rujna i da do svog odredišta moramo stiimnogo prije kralja.

Cesta se, meutim, ubrzo pretvorila u blato i dok se no spuštala, odluili smo je napustitii krenuti sušim putem koji je zavijao prema sjeveroistoku, kroz šumovit kraj i gola polja gdje su

svinje rovale meu komadiima žutog strništa.Ubrzo smo zašli u gustu šumu i sada smo se ve satima polako probijali kroz nju. Jednom

smo skrenuli s glavnog puta i vraški se namuili dok smo ga ponovno pronašli u mraku. Sve je bilo tiho osim šapta opalog liša i povremenog šuštanja gustiša kad bi koji vepar ili divlja maka pobjegli od nas. Konji, natovareni bisagama s našom odjeom i drugim potrepštinama, bijahuiscrpljeni jednako kao Barak i ja. Mogao sam osjetiti Genesisov umor, a Sukey, Barakova inaeenergina kobila, bila je zadovoljna što može pratiti njegov polagan korak.

»Izgubili smo se«, progunao je.»U konaištu su rekli da pratimo glavni put južno kroz šumu. Uostalom, uskoro e

svanuti«, odvratio sam. »Onda emo vidjeti gdje smo.«Barak je umorno progunao. »Osjeam se kao da smo jahali sve do Škotske. Ne bi me

iznenadilo da nas otmu radi otkupnine.« Nisam ništa odgovorio, umoran od njegova prigovaranjate smo se u tišini nastavili probijati kroz šumu.

U mislima sam se vratio oevu sprovodu tjedan prije. Nekolicina okupljenih oko groba,lijes kako se spušta u raku. Moja roakinja Bess, koja ga je pronašla mrtvog u krevetu kada mu jedonijela zavežljaj s hranom.

»Da sam barem znao koliko je bolestan«, rekao sam joj kad smo se poslije vratili nafarmu. »Ja sam se trebao brinuti za njega.«

Umorno je odmahnula glavom. »Bio si daleko u Londonu i nismo te vidjeli više od


3/341

godinu dana.« U oima sam joj proitao da me okrivljuje.»I sam sam proživljavao teška vremena, Bess. Ali došao bih.«Uzdahnula je. »Dotuklo ga je kad je stari William Poer umro prošle jeseni. Posljednjih

godina borili su se ostvariti profit od farme i inilo se da je on jednostavno odustao.« Zastala je.»Rekla sam mu da bi ti se trebao javiti, ali nije htio. Bog nam šalje teške kušnje. Prvo suše

prošlog ljeta, a ove godine poplave. Mislim da se sramio novanih nevolja u koje je upao. A ondaga je uzela vruica.«

Kimnuo sam. Bio sam šokiran doznavši da je seosko imanje na kojem sam odrastao i koje je sada pripalo meni u teškim dugovima. Mojem je ocu bilo gotovo sedamdeset godina, a ninjegov upravitelj posjeda William nije bio mnogo mlai. Za zemlju se nisu brinuli primjereno i posljednjih nekoliko godina žetve su bile siromašne. Kako bi opstao, uzeo je hipoteku na farmukod bogatog zemljoposjednika u Lichfieldu. Za to sam prvi put doznao primivši pismo odvjerovnika, odmah nakon oeve smrti, u kojem mi je napisao da sumnja kako e vrijednostzemlje biti dovoljna za otplatu duga. Kao i veina bogatih posjednika tih dana, želio je poveatiispašu za svoje ovce i davanje zajmova s neumjerenim kamatama starijim farmerima bio je jedanod naina da to postigne.

»Ona krvopija sir Henry«, gorko sam rekao Bess.»Što eš uiniti? Pustiti da imanje propadne?«»Ne«, odgovorio sam. »Neu osramotiti oevo ime. Podmirit u dugove.« Sam Bog zna

da mu to dugujem, pomislih.»Dobro.« Naglo sam se prenuo kad se iza mene zaulo nemirno frktanje. Barak je pritegnuo

Sukeyine uzde i zaustavio je. I ja sam stao te se nelagodno okrenuo u sedlu. Njegov obris i siluetedrvea sada su bili oštriji, poinjalo se daniti. Uperio je prst ravno pred sebe. »Pogledajte!«

Malo ispred nas šuma je bila rjea. U daljini sam ugledao crvenu toku, nisko pod nebom.»Eno je!« uskliknuo sam trijumfalno. »Svjetiljka za koju su nam rekli da je tražimo,

postavljena na vrh crkvenoga tornja kako bi se putnici mogli orijentirati. Ovo je šuma Galtres, baš kao što sam rekao!«

Izašli smo iz šume. Hladan vjetar puhao je s rijeke dok je nebo postajalo svjetlije. vršesmo privinuli ogrtae i krenuli jahati u smjeru Yorka.

***

GLAVNA CESTA koja je vodila u grad ve je vrvjela teretnim konjima i kolimanakrcanim svim vrstama hrane. Bijahu tu i šumari s ogromnim kolima natovarenim cijelimdeblima iji su krajevi opasno visjeli sa stražnjih dijelova kola. Pred nama su se ubrzo ukazalegradske zidine, tamne od patine stotina godina, a iza njih bijahu tornjevi nebrojenih crkava nadkojim su dominirala dva tornja katedrale u Yorku. »Gužva je kao u dane sajma na tržnici uCheapsideu«, primijetio sam.

»Sve to za kraljevu velianstvenu svitu.« Nastavismo polako jahati, a svjetina bijaše tako gusta da smo se kretali puževim korakom.

Postrance sam promotrio svoga suputnika. Prošlo je više od godinu dana otkad sam zaposlioJacka Baraka kao pomonika u svojem odvjetnikom uredu, nakon što je njegov stari gospodar pogubljen. To negdašnje dijete londonskih ulica, koje je završilo u službi Thomasa Cromwellaobavljajui za njega sumnjive poslove, bijaše neobian izbor za pomonika, premda je bio pametan i na sreu pismen. No nisam zažalio što sam ga uposlio. Dobro se prilagodio radu zamene te je revno uio o zakonu. Nitko nije bio bolji u usmjeravanju svjedoka pri davanju izjave


4/341

pod prisegom ili pronalaženju opskurnih podataka, a njegov cinian, nesvakidašnji pogled nasustav bio je koristan korektiv mojem entuzijazmu.

Meutim, posljednjih nekoliko mjeseci Barak se esto inio potišten, a katkad bizaboravio na svoje ponašanje te postao nekulturan i podrugljiv, kakav je bio kad sam ga tekupoznao. Pribojavao sam se da mu je možda dojadilo i pomislio sam da bi ga put u York mogao

dozvati pameti. Ipak, bio je poput pravog Londonca pun predrasuda prema sjeveru isjevernjacima pa je gotovo cijelim putem gunao i prigovarao. Sada se nepovjerljivo ogledao okosebe, sumnjiav zbog svake sitnice.

Uz cestu su se poele nizati raštrkane kue, a potom se s naše desne strane ukazao visokistari zid s kruništem iza kojeg se uzdizao ogroman šiljasti toranj. Vojnici su patrolirali na vrhuzida sa željeznim kacigama na glavama, odjeveni u bijele tunike s crvenim križem kraljevskihstrijelaca. No umjesto lukova i strijela nosili su maeve i zastrašujua koplja, a neki su ak imali puške na fitilj. Iznutra je dopiralo gromoglasno udaranje i kovanje.

»To je zasigurno opatija sv. Marije, gdje emo odsjedati«, rekao sam. »Zvui kao da su utijeku velike pripreme kako bi sve bilo spremno za kralja.«

»Idemo li odmah tamo, ostaviti stvari?«»Ne, prvo bismo trebali vidjeti brata Wrennea, a potom otii u dvorac.«»Vidjeti zatvorenika?« upitao je tiho.»Da.«Barak je podignuo pogled prema zidovima. »Opatija je dobro uvana.«»Kralj ne može biti suviše siguran u dobrodošlicu, nakon svega što se ovdje dogodilo.«Diskretno sam govorio, ali ovjek ispred nas koji je hodao pokraj teretnog konja

natovarenog žitom okrenuo se i oštro nas pogledao. Barak je podignuo obrve i muškarac jeskrenuo pogled. Zapitao sam se nije li možda jedan od doušnika koji su radili za Vijee Sjevera.Takvi su u Yorku sada zacijelo imali pune ruke posla.

»Možda biste trebali odjenuti svoju odvjetniku halju«, predložio je Barak kimajui ravno pred sebe. Kola i pokuarci skretali su u opatiju kroz ogromnu kapiju u zidinama. Nedaleko odkapije zidine opatije sastajale su se s gradskim zidinama pod pravim kutom, a odmah do nje bijaše impozantna stražarnica ukrašena službenim grbom Yorka, pet bijelih lavova na crvenoj pozadini. Ondje je bilo postavljeno još stražara, s kopljima u rukama, elinim kacigama i prsnimoklopima. Iza zida, velebni tornjevi katedrale uzdizali su se prema sivome nebu.

»Ne namjeravam je sada vaditi iz torbe, suviše sam umoran.« Potapšao sam se po džepuogrtaa. »Ovdje imam dokaz komornikova autoriteta.« U džepu sam nosio i peat nadbiskupaCranmera, ali on je bio namijenjen samo za jednu osobu. Zagledao sam se ravno pred sebe, unešto što su mi rekli da oekujem, ali od ega sam ipak zadrhtao: etiri glave nabijene na visokekolce, skuhane i crne, koje su vrane napola pojele. Znao sam da su dvanaestorica pobunjenikauhiena tog proljea u Yorku bila pogubljena i da su im glave i dijelovi tijela postavljeni na svimgradskim vratima kao upozorenje ostalima.

Zastali smo na kraju kratkoga reda, a konji su oborili glave od umora. Stražari suzaustavili nekog siromašno odjevenog ovjeka i grubo ga ispitivali kojim je poslom došao u grad.

»Da barem požure«, prošaptao je Barak. »Umirem od gladi.«»Znam. Hajde, mi smo sljedei na redu.«Jedan od stražara zgrabio je Genesisove uzde, dok je drugi pitao za razlog našega dolaska.

Imao je sjevernjaki naglasak i grubo naborano lice. Pokazao sam mu komornikovo pismo.»Kraljev odvjetnik?« upitao je.

»Da. Ovo je moj pomonik. Tu smo kako bismo pomogli sa zahtjevima upuenim Njegovu Velianstvu.«


5/341

»Potrebna im je vrsta ruka tamo gore«, rekao je. Smotao je papir i mahnuo nam da proemo. Dok smo jahali kroz ulaznu kulu, lecnuo sam se od užasa ugledavši velik komad mesa pribijen na vrata oko kojeg su zujale muhe.

»Pobunjeniko meso«, rekao je Barak iskrivljena lica.»Da.« Odmahnuo sam glavom pomislivši na udne puteve sudbine. Da tog proljea nije

bila razotkrivena urota, ne bih bio ovdje niti bi kralj putovao na sjever sa svojom povorkom,najveom i najvelebnijom koju je Engleska ikad vidjela. Nastavili smo jahati kroz kulu u kojoj sukonjska kopita iznenada zaklopotala, a potom ušli u grad.

***

IZA GRADSKIH VRATA pružala se uska ulica ispunjena trokatnicama s niskimstrehama i duanima ispred kojih bijahu stolovi s izloženom robom i trgovci koji su sjedili na panjevima izvikujui cijene. York me se dojmio kao siromašno mjesto. Neke od kua izgledalesu poprilino trošno, crne grede bile su vidljive na mjestima gdje je otpala žbuka, a ulica je bilatek malo više od blatnjavog puta. Bilo je teško jahati kroz užurbanu gomilu, ali znao sam dagospodar Wrenne, kao i svi viši gradski odvjetnici, živi u blizini same katedrale, koju nije biloteško pronai jer je svojom veliinom dominirala cijelim gradom.

»Gladan sam«, rekao je Barak. »Pronaimo nešto za doruak.«Pred nama se pojavio još jedan visok zid. inilo se da je York grad zidova. Iza njega

uzdizala se katedrala. Malo dalje nalazio se veliki otvoreni prostor koji je vrvio štandovima s jarkim prugastim tendama što su lepršale na hladnom vlažnom povjetarcu. Domaice u teškimhaljinama žustro su raspravljale s trgovcima dok su zanatlije u jarkim livrejama svojih cehova svisine mjerkali izloženu robu, a psi i djeica u dronjcima tragali za otpacima. Opazio sam daveina ljudi nosi zakrpanu odjeu i iznošene drvene klompe. Posvuda su stajali stražari ulivrejama s gradskim grbom i motrili svjetinu.

Skupina visokih žutokosih muškaraca sa psima vodila je stado neobinih ovaca s crnimglavama rubom tržnice. Znatiželjno sam promotrio njihova lica otvrdnula od vremena i teškevunene ogrtae. To su zacijelo bili legendarni stanovnici Dalesa koji su inili temelj pobune prije pet godina. Potpuna opreka njima bijahu sveenici u crnim haljama i kapelani sa smeimkukuljicama koji su ulazili i izlazili kroz vrata u zidinama što su vodila u etvrt oko katedrale.

Barak bijaše odjahao do obližnjega štanda s pitama. Nagnuo se s konja i upitao kolikokoštaju dvije pite s ovetinom. Prodava je zurio u njega jer mu njegov londonski naglasak bijašenerazumljiv.

»Južnjaci?« progunao je.»Da. Gladni smo. Koliko... za... dvije... pite od ovetine?« Barak je govorio glasno i

polako, kao da se obraa idiotu.Prodava ga je prostrijelio pogledom. »Je l' sam ja kriv što gaeš ko patka?« upitao je.»Ti si taj koji melje rijei poput noža što škripi po tavi.«Dvojica krupnih muškaraca iz Dalesa prolazili su pokraj štanda i zastali vidjeti što se

zbiva. »Je l' ti ovo južnjako pseto pravi probleme?« upitao je jedan prodavaa. Drugi je posegnuo velikom žuljevitom rukom i zgrabio Sukeyine uzde.

»Pusti to, mamlaze«, prijetei je odvratio Barak.Iznenadio me bijes koji se pojavio na muškar evu licu. »Bahata južnjaka huljo. Dolazi ti

debeli Henrik pa odmah misliš da nas možeš vrijeat kako te volja.«»Poljubi me u dupe«, odvratio je Barak, netremice gledajui muškarca.Muškarac je posegnuo prema svome mau. Barakova ruka poletjela je prema koricama


6/341

njegova maa. Progurao sam se kroz gomilu.»Ispriajte nas, gospodine«, rekao sam umirujue, iako mi je srce snažno udaralo. »Moj

ovjek nije mislio ništa loše. Imali smo naporan put...«Muškarac me pogledao s gaenjem. »Grbavi lord, ha? Došli ste ovamo na tom finom

konju da nam opelješite ono malo novca što nam je ostalo?« Poeo je izvlaiti ma, a potom

zastao kad mu je netko pritisnuo vrh koplja na prsa. Nanjušivši nevolju, dvojica gradskih stražara pohitali su do nas.»Maknite maeve!« uzviknuo je jedan držei vrh koplja na srcu onoga grubijana, dok je

drugi uinio isto Baraku. Oko nas se poela okupljati svjetina.»Kakva je ovo gungula?« oštro je upitao stražar.»Onaj je južnjak uvrijedio prodavaa«, oglasio se netko od okupljenih.Stražar je kimnuo. Bio je zdepast, sredovjean, oštrih oiju. »Nemaju ti oni manira, ti

južnjaci«, rekao je glasno. »Moraš biti spreman na to, prodavau.« Iz okupljene mase zauo seneiji smijeh. Jedan od promatraa je zapljeskao.

»Samo želimo par vražjih pita«, rekao je Barak.Stražar je kimnuo prodavau. »Daj im dvije pite.«ovjek je podignuo dvije pite od ovetine prema Baraku. »Šestaka«, rekao je.»Što?«Trgovac je zakolutao oima prema nebu. »Šest penija.«»Za dvije pite?« u nevjerici je upitao Barak.»Plati mu«, obrecnuo se stražar. Barak je oklijevao pa sam ja hitro pružio nove

trgovcu. Hvastavo ih je zagrizao prije nego što ih je strpao u torbicu. Stražar se nagnuo premameni. »A sad, gospodine, idite. I recite svom ovjeku da pripazi na ponašanje. Ne želite valjdanevolje u vrijeme kraljeva posjeta, ha?« Podignuo je obrve i gledao dok smo se Barak i ja nakonjima udaljili natrag do glavnih vrata. Pomalo ukoeni, sjahali smo pokraj klupe uza zid, privezali konje i sjeli.

»Pobogu, kako me bole noge«, rekao je Barak.»I mene.« Imao sam osjeaj kao da nisu dio mene, a lea su me užasno boljela.Barak je zagrizao pitu. »Dobra je«, rekao je iznenaenim tonom.Spustio sam glas. »Moraš paziti što govoriš. Znaš da ovdje ne vole južnjake.«»Osjeaj je obostran. Budaletine.« Prijetee se zagledao u smjeru prodavaeva štanda.»Slušaj«, rekao sam tiho. »Pokušavaju održati mir. Ako eš se prema ljudima ponašati

kao maloprije, ne riskiraš samo da obojica dobijemo ma u želudac, nego bi mogao izazvatinevolje i za Kraljevsku povorku. Zar to želiš?«

Nije ništa odgovorio, samo je mrgodno piljio u stopala.»Što te spopalo posljednjih dana?« upitao sam. »Ve se tjednima ponašaš kao deran. Prije

si znao kontrolirati taj svoj oštri jezik. Prošli mjesec uvalio si me u nevolju kad si suca Jacksonatijekom sudske rasprave nazvao starom gusjenicom krmeljavih oiju.«

Uputio mi je jedan od svojih iznenadnih nestašnih smiješaka. »Znate i sami da je toistina.«

Nisam mu namjeravao dopustiti da sve okrene na šalu. »Što se zbiva s tobom, Jack?«Slegnuo je ramenima. »Ništa. Jednostavno mi se ne svia biti ovdje na sjeveru meu svim

ovim barbarskim budalama.« Pogledao me ravno u oi. »Žao mi je što sam izazvao nevolju.Pripazit u.«

Isprike nisu olako Baraku silazile s usana pa sam kimnuo u znak prihvaanja. Ali izanjegova neraspoloženja bilo je neega drugog osim samo nesklonosti prema sjeveru, u to bijahsiguran. Zamišljeno sam poeo jesti pitu. Barak je svojim tamnim živim oima preletio tržnicu.


7/341

»Izgledaju siromašno«, primijetio je.»Trgovina je ovdje ve godinama loša. Zatvaranje samostana samo je pogoršalo situaciju.

Ovdje je bilo mnogo samostanskih posjeda. Prije tri ili etiri godine meu ovom bi svjetinom bilomnogo više redovnikih halja.«

»Pa, s time je sad gotovo.« Barak je pojeo pitu i rukom obrisao usta.

S mukom sam ustao. »Prona

imo Wrennea. Mora nam dati upute.«»Mislite li da emo vidjeti kralja kada doe?« upitao je Barak. »Izbliza?«»Mogue je.«Ispuhao je obraze. Bilo mi je drago vidjeti da ta mogunost nije samo meni zastrašujua.

»U njegovoj pratnji jedan je stari neprijatelj«, dodao sam, »kojeg bismo trebali izbjegavati.« Naglo se okrenuo. »Tko?«»Sir Richard Rich. Stii e s kraljem i Krunskim vijeem. Cranmer mi je rekao. Zato budi

na oprezu, kao što sam rekao. Nemoj privlaiti pozornost na nas. Trebali bismo biti što manjeupadljivi, koliko god je to mogue.«

Odvezali smo konje i poveli ih do vrata gdje nam je još jedan stražar kopljem zaprijeio put. Ponovno sam izvadio službeno pismo pa nas je pustio da proemo. Pred nama se ukazalavelianstvena jorška katedrala.


8/341

DRUGO POGLAVLJE

PRILINO JE VELIKA«, rekao je Barak.

Nalazili smo se u širokom poploanom ogra

enom prostoru na

ijim su rubovima stajalezgrade, sve u sjeni velike katedrale. »Najvelebnija graevina na sjeveru. Rekao bih da je gotovo

velika kao i katedrala sv. Pavla u Londonu.« Promotrio sam masivna ulazna vrata koja su poivala ispod detaljno ukrašenog luka, gdje su poslovni ljudi stajali i razgovarali. Ispod njih, nastubama, sjedila je skupina prosjaka sa zdjelama za milostinju. Bijah u napasti zaviriti ukatedralu, ali ipak se okrenuh jer smo još juer trebali stii u Wrenneovu kuu. Prisjetio sam seuputa koje su mi dali i uskoro opazio zgradu s kraljevskim grbom iznad vrata. »Mislim da jenedaleko od one kue«, rekoh. Poveli smo konje preko dvorišta, pazei da se ne poskliznemo nališe koje je palo s drvea posaenog oko katedrale.

»Znate li kakav je ovjek taj Wrcnne?« upita Barak.»Samo to da je ugledan odvjetnik u Yorku i da ima iskustva s javnom službom. U

poodmaklim je godinama, vjerujem.«»Nadajmo se da nije neki starkelja nesposoban za posao.«»Sigurno je kompetentan ako rješava kraljeve zahtjeve. I ovjek od povjerenja.«Poveli smo konje u ulicu sa starim kuama koje bijahu stisnute jedna uz drugu. Rekli su

mi da potražim kuu na uglu s desne strane te ugledah visoko zdanje starinskog izgleda. Pokucaosam na vrata. Iznutra se zauo trom hod i vrata je otvorila stara žena okrugla izborana licauokvirenog bijelom kapicom. Mrzovoljno me pogledala.

»Da?«»Je li ovo kua gospodara Wrennea?«»Jeste l' vi ona gospoda iz Londona?«Lagano sam podignuo obrve zbog njezina manjka poštovanja. »Da. Ja sam Matthew

Shardiake. Ovo je moj pomonik, gospodar Barak.«»Oekivali smo vas juer. Siroti gospar sav se zabrinuo.«»Izgubili smo se u šumi Gal tres.«»E, niste ni prvi ni zadnji.«Kimnuo sam prema konjima. »Mi i naši konji smo umorni.«»Mrtvi umorni«, oštro je dobacio Barak.»Onda vam je bolje ui. Sad u ja zvat djeaka da odvede konje u staju i napoji ih.«»Bio bih vam zahvalan.«»Gospar Wrenne vani nešto obavlja, ali brzo e se vratit. Valjda ete sad htjeti nešto

pojest.«»Hvala vam.« Ona pita nije mi ni približno ublažila glad.Starica se okrenula i, vukui noge, povela nas u visoku središnju sobu izgraenu u

starome stilu, s ognjištem u središtu. U njemu je gorjela vatra naložena od grana iz šikare i dim selijeno uzdizao prema otvoru za dimnjak visoko meu crnim gredama. Na sobnom ormariu bijašeizloženo fino srebrno posue, ali zastor iza stola koji je stajao na povišenom podiju na elu sobeizgledao je prašnjavo. Sivi sokol velianstvenog perja stajao je na motki blizu vatre. Usmjerio jesvoje velike grabežljive oi u nas dok sam ja promatrao hrpe knjiga koje su ležale posvudauokolo, na stolicama, na škrinji od hrastovine, položene uza zidove, u hrpama koje su izgledalekao da e se svakog asa srušiti. Nikada nisam vidio toliko knjiga na jednome mjestu osim uknjižnici.


9/341

»Vaš gospodar ljubitelj je knjiga«, primijetih.»Bogme jest«, odvrati starica. »Donijet u vam malo juhe od povr a.« Povukla se vukui

noge.»Dobro bi nam došlo i malo piva«, viknuh za njom. Barak se zavalio na klupu pokrivenu

debelim pokrivaem od ov je kože i jastucima. Ja sam podigao veliku staru knjigu uvezanu u

kravlju kožu. Otvorio sam je, a potom podignuo obrve. »Bože mili. Ovo je jedna od starih rukomilustriranih knjiga kakve su izraivali redovnici.« Na brzinu je prolistah. Bijaše to kopija BedeovePovijesti, s prekrasnom kaligrafijom i ilustracijama.

»Mislio sam da su sve spaljene«, primijeti Barak. »Wrenne bi trebao pripaziti.«»Da, trebao bi. Znai, nije reformator.« Vratio sam knjigu na mjesto, lagano kašljui od

oblaa prašine koji sam podigao. »Isuse, ona kuna pomonica nije suviše radišna.«»Meni se ini da je prestara za to. Ali možda je nešto više od kune pomonice ako je i on

star. Ako je to istina, stari baš i nema neki ukus.« Barak se udobno smjestio na jastucima izaklopio oi. Ja sam se spustio u naslonja i pokušao ugodno namjestiti svoje ukoene noge.Osjetio sam kako su mi vjee teške te sam se lecnuo kad se starica vratila u sobu nosei na pladnju dvije zdjele guste juhe od graška koja se pušila i dvije krigle piva. Željno smo poeliobjedovati. Juha je bila bezukusna i nezainjena, ali zasitna. Nakon jela, Barak je iznova sklopioi. Pomislio sam na to da ga probudim, jer bijaše nepristojno zaspati u salonu našega domaina,ali znao sam koliko je umoran. U sobi je bilo mirno, buku izvana prigušivali su vitrajni prozori, avatra je ugodno pucketala. I ja sam zaklopio oi. Rukom sam okrznuo džep u kojem je poivao peat nadbiskupa Cranmera i u sjeanje mi se vratilo razdoblje otprije nekoliko tjedana, kao i nizdogaaja koji su me doveli na ovo mjesto.

***

PROŠLA GODINA za mene je bila teška. Od pada Thomasa Cromwella, ljude koji su bili povezani s njim postalo je opasno poznavati i nekoliko me klijenata napustilo. Usto, prekršiosam konvenciju zastupajui londonsko Gradsko vijee u sluaju protiv kolege odvjetnika izLincoln’s Inna 1. Stephen Bealknap možda jest bio jedna od najveih hulja koje je Bog ikadstavio na zemlju, ali ipak sam povrijedio naelo profesionalne solidarnosti poduzevši mjere protivnjega pa su me neki kolege odvjetnici, koji su mi neko slali sluajeve, sada poeli izbjegavati.Situaciju nije olakšavala ni injenica da je Bealknap iza sebe imao jednog od najmonijih pokrovitelja u zemlji: sir Richarda Richa, kancelara Suda za poveanje kraljevskih posjeda.Zatim, poetkom rujna, stigle su vijesti o smrti moga oca. Još sam bio u stanju šoka i tuge kadsam nakon nekoliko dana ujutro ušao u svoje odvjetnike odaje i zatekao Baraka kako me ekazabrinuta izraza lica.

»Gospodine, moram razgovarati s vama.« Bacio je brz pogled prema mom inovnikuSkellyju, koji je sjedio prepisujui dokumente dok su mu se naoale bljeskale na svjetlosti što jeulazila kroz prozor, a potom trznuo glavom prema mojemu uredu. Kimnuo sam.

»Glasnik je došao dok ste bili vani«, rekao je zatvorivši vrata za nama. »Iz palaeLambeth. Nadbiskup Cranmer osobno vas želi vidjeti ondje veeras u osam.«

S mukom sam sjeo. »Mislio sam da sam gotov s posjetima monicima.« Oštro sam promotrio Baraka jer smo zahvaljujui prošlogodišnjem zadatku za Cromvella stekli moneneprijatelje. »Znai li to da smo u opasnosti? Jesi li uo kakve glasine?« Znao sam da još uvijekima kontakte u mutnom dijelu kraljeva dvora.

Odmahnuo je glavom. »Ništa otkad sam uo da smo sigurni.«Duboko sam uzdahnuo. »Pa, izgleda da u morati doznati iz prve ruke.«


10/341

Tog dana jedva sam se uspijevao usredotoiti na posao. Otišao sam rano i pošao kui naveeru. Dok sam hodao prema glavnoj kapiji, spazio sam kako ulazi visoka mršava prilika u finojsvilenoj halji, plavih kovr a koje su provirivale ispod kape. Stephen Bealknap. Najpodliji inajgramziviji odvjetnik kojeg sam ikad upoznao. Naklonio mi se.

»Brate Bealknap«, rekao sam pristojno, kako su nalagala pravila odvjetnike komore.

»Brate Shardlake.

ujem da još nije odreen datum saslušanja za naš slu

aj na Sudu lordakancelara. Doista su spori.« Odmahnuo je glavom, iako sam znao da mu svako kašnjenje

odgovara. U sluaju se radilo o malenom ukinutom samostanu u blizini gradskih vrataCripplegate koji je Bealknap kupio. Prenamijenio ga je u rasklimanu nastambu s jeftinimstanovima bez uvoenja primjerene kanalizacije, što je prouzroilo pravi pakao susjedima. Ishodsluaja ovisio je o tome ima li on pravo pozivati se na izuzee samostana iz regulacija Gradskogvijea. Podržavao ga je Richard Rich, kancelar Pljenidbenog suda, koji je upravljao zemljištimaukinutih samostana, jer ako Bealknap izgubi sluaj, to je znailo da e kupoprodajna vrijednosttih zemljišta pasti.

»Ured šest inovnika, ini se, ne može objasniti ovo kašnjenje«, rekao sam Bealknapu. Nekoliko sam puta poslao Baraka, koji je mogao biti zastrašujui kad je htio, da ih probanagovoriti, ali bez uspjeha. »Možda bi vaš prijatelj Richard Rich mogao znati.« Istoga sam asa poželio da to nisam rekao jer sam u stvari optužio kancelara Pljenidbenog suda za korupciju. Taomaška samo je bila dokaz pritiska pod kojim sam bio.

Bealknap je odmahnuo glavom. »Baš ste zlobni, brate Shardlake, kad tvrdite takvo što.Što bi na to rekao rizniar Lincoln’s Inna?«

Ugrizao sam se za usnicu. »Žao mi je. Povlaim ono što sam rekao.«Bealknap se široko nakesio, pokazujui odvratne žute zube. »Opraštam vam, brate. Kad

ovjek ima slabe izglede za pobjedu u sluaju, ponekad od brige zaboravi na ono što govori.« Naklonio se i produžio dalje. Pogledao sam za njim, želei da ga mogu opaliti nogom u košatuguzicu.

***

NAKON VEERE ODJENUO sam svoju odvjetniku halju i amcem se odvezao nizrijeku do palae Lambeth. London bijaše tih, kao što je bio cijelo to ljeto, jer su kralj i njegovdvor bili na sjeveru Engleske. U proljee su stigle vijesti o novoj pobuni u Yorkshireu sasjeenoju korijenu i kralj se odluio na velianstveno putovanje na sjever zemlje kako bi uliostrahopoštovanje sjevernjacima. Prialo se da su on i njegovi savjetnici silno zabrinuti. I to sdobrim razlogom, jer prije pet godina cijeli sjever Engleske ustao je protiv vjerskih promjena, aHodoaše milosti, kako je samu sebe prozvala pobunjenika vojska, skupilo je trideset tisualjudi. Kralj ih je lažnim obeanjima nagovorio da raspuste vojsku, a potom poslao vlastitu vojskuda ih uništi. Ali svi su strahovali da bi sjever iznova mogao skoiti na oružje.

Tijekom lipnja kraljevi dvorski dobavljai vršljali su ulicama Londona, praznei duane iskladišta od hrane jer se prialo da e na sjever putovati tri tisue ljudi. Bilo je teško pojmititakve brojeve, bijaše to stanovništvo omanjega grada. Kada su otišli krajem lipnja, kolona kolanavodno se protezala dulje od kilometra i pol i London je cijelo to kišno ljeto bio neobino tih.

Laar je prošao pokraj Tornja Lolarda 2 na sjevernom kraju palae Lambeth i dok sesumrak spuštao, ugledao sam svjetlo na zatvorskom prozoru pri vrhu tornja gdje su držaliheretike u nadbiskupovu pritvoru. Cranmerovo oko koje motri London, tako su neki nazivalitoranj. Pristali smo kod Velikih stuba. Jedan stražar odobrio mi je ulazak i poveo me prekodvorišta do Velike dvorane gdje me potom ostavio sama.


11/341

Stajao sam zurei u velianstveni svod s drvenim gredama. Pristupio mi je inovnikodjeven u crno, mekanih koraka. »Nadbiskup e vas sada primiti«, rekao je tiho. Poveo me krozlabirint polutamnih hodnika dok su mu koraci lagano tapkali na rogožini.

Odveo me u malenu radnu sobu niska stropa. Thomas Cranmer sjedio je za stolom itajui papire pri svjedosti svijenjaka postavljenog na zid pokraj njega. Vatra je snažno gorjela u

kaminu. Duboko sam se poklonio znamenitom nadbiskupu koji se odrekao papina autoriteta,oženio kralja za Anne Boleyn i bio prijatelj i saveznik Thomasa Cromwella u svakojreformacijskoj akciji. Kada je Cromwell svrgnut, mnogi su oekivali da e i Cranmerova glavazavršiti na panju, ali on je preživio, unato zastoju u reformaciji. Henrik mu je prepustio vlast nadLondonom dok je on na kraljevskome putovanju. Prialo se da mu kralj vjeruje više nego ikome.

Dubokim tihim glasom ponudio mi je da sjednem. Do tada sam ga vidio samo iz daljine,kada bi propovijedao. Nosio je bijelu sveeniku halju s krznenom stolom, ali skinuo je kapu iotkrio upavu prosijedu kosu. Zamijetio sam bljedilo njegova širokog ovalnog lica, bore oko punih usta, ali ponajviše od svega njegove oi. Bile su velike, tamnoplave. Dok me prouavao, unjima sam proitao tjeskobu, kao i kolebanje i strast.

»Znai, vi ste Matthew Shardlake«, rekao je. Prijazno se nasmiješio kako bi me pokušaoopustiti.

»Moj lorde nadbiskupe.«Spustio sam se na stolicu nasuprot njemu. Veliki prsni križ od ista srebra svjetlucao mu

je na grudima.»Kako posao u Lincoln’s Innu?« zapitao je.Oklijevao sam. »Bilo je i bolje.«»Vremena su teška za one koji su neko radili za grofa Cromvella.«»Da, moj lorde«, odvratio sam s oprezom.»Kad bi barem skinuli njegovu glavu s Londonskog mosta. Vidim je svaki put kad ga

prelazim. Barem ono što su galebovi ostavili.«»Tužno je to za vidjeti.«»Znate, posjetio sam ga u Toweru. I ispovjedio. Ispriao mi je o zadnjem zadatku koji ste

obavili za njega.«i su mi se raširile i zadrhtao sam unato vruini od vatre. Znaci, Cranmer je znao o

tome.»Rekao sam kralju sve o potrazi za Crnom vatrom. Još prije nekoliko mjeseci.« Na

trenutak sam ostao bez daha, ali Cranmer se osmjehnuo i podignuo ruku ukrašenu prstenjem.ekao sam da njegov gnjev zbog lorda Cromwella i braka s Anne Cleves splasne i da mu ponenedostajati njegov stari savjetnik. Pojedinci odgovorni za ono što se dogodilo sada hodaju kao po jajima, iako su zanijekali da stoje iza toga, obmanjivali i lagali.«

Na um mi je pala zabrinjavajua pomisao. »Moj lorde — zna li kralj za moju ulogu usvemu?«

Umirujue je odmahnuo glavom. »Lord Cromwell zamolio me da ne kažem kralju. Znao je da ste ga služili najbolje što ste mogli i da želite sauvati svoju privatnost.«

Znai, na kraju je ipak milostivo mislio na mene, taj veliki ovjek suoen sa surovomsmr u. Osjetio sam kako mi se u kutovima oiju pojavljuju suze.

»Krasile su ga mnoge kvalitete, gospodaru Shardlake, unato njegovim grubim postupcima. Kralju sam rekao samo da su u potrazi sudjelovali službenici lorda Cromwella. Njegovo Velianstvo nije postavljalo dodatna pitanja, iako je bio ljut na one koji su ga prevarili. Nedavno je rekao vojvodi od Norfolka kako bi volio da mu se Cromwell može vratiti i da su gana prijevaru nagovorili da smakne najveeg podanika kojeg je ikad imao. Što je Cromwell i bio.«


12/341

Cranmer me ozbiljno pogledao. »Lord Cromwell rekao je da ste ovjek od velike diskrecije,dobri u uvanju ak i najveih tajni.«

»To je dio moje profesije.« Nasmiješio se. »Odvjetnike? Svi znaju da su odvjetnike komore u Londonu legla

traeva. Ne, grof je rekao da je diskrecija poput vaše rijetka kvaliteta.«

U šoku sam shvatio da je Cromwell u Toweru nadbiskupu govorio o ljudima koji bi mu jednom mogli biti od koristi.»Žao mi je što ujem da vam je otac preminuo«, nastavio je nadbiskup.i su mi se raširile. Kako je znao za to? Uhvatio je moj pogled i nasmiješio se. »Želio

sam razgovarati s vama pa sam se raspitao kod rizniara Lincoln’s Inna jeste li u Londonu i on mi je rekao za vašeg oca. Bog mu dao pokoj duši.«

»Amen, moj lorde.«»Živio je u Lichfieldu, zar ne?«»Da. Za dva dana moram otii tamo, na sprovod.«»Kralj je ve puno dalje na sjeveru. Kod Hatfielda. Kraljevska povorka imala je nekih

teškoa, zbog svih onih pljuskova u srpnju. Poštari jahai kasnili su i esto nije bilo lako utvrditikraljeve želje.« Odmahnuo je glavom, a lice mu je poprimilo napet izraz. Prialo se da Cranmernije vješt politiar.

»Ljeto je doista bilo loše«, primijetio sam. »Onoliko mokro koliko je prošlo bilo suho.«»Bogu hvala da se vrijeme popravlja. Kraljici je bilo loše.«»Kruže prie da je trudna«, usudio sam se dometnuti. Nadbiskup se namrštio. »Glasine«, odvratio je. Na trenutak je zastao kao da pribire misli,

a potom nastavio. »Kao što možda znate, u kraljevskoj pratnji ima nekoliko odvjetnika.Kraljevsko putovanje poput ovoga još nije vieno u Engleskoj i odvjetnici su potrebni kako bi semogli razriješiti sporovi unutar samog dvora, kao i oni s dobavljaima na putu.« Duboko jeudahnuo. »Isto tako, kralj je sjevernjacima obeao da e biti pravedan. U svakom gradu poziva podnositelje zahtjeva koji imaju pritužbe protiv lokalne vlasti i odvjetnici su potrebni da ihrazvrstaju, izdvoje one triave i budalaste, arbitriraju gdje mogu, a ostatak pošalju Vijeu sjevera. No jedan je od kraljevih odvjetnika umro, ubogi ovjek, obolio je od upale plua. Komornikovured poslao je zahtjev Vijeu da pošalju zamjenu koja bi se pridružila Kraljevskoj povorci kadastigne u York, jer e tamo biti mnogo posla. Ja sam se sjetio vas.«

»Oh.« Ovo nije bilo ono što sam oekivao. Ovo je bila usluga.»A kako ete ve biti na pola puta do tamo, tim bolje. Vratili biste se u sklopu Kraljevske

povorke krajem mjeseca i za svoje usluge primili pedeset funti. Bilo bi vam dopušteno povestisamo jednog slugu. Najbolje bi bilo da sa sobom uzmete svoga pomonika, a ne obinog slugu.«

Bilo je to velikodušno, ak i za visoke nagrade koje su primali oni u kraljevskoj službi.Ipak, oklijevao sam jer nisam imao želju ponovno se nai u blizini kraljeva dvora. Duboko samudahnuo. »Moj lorde, ujem da je sir Richard Rich dio Kraljevske povorke.«

»Ah, da. Stekli ste neprijatelja u Richu tijekom potrage za Crnom vatrom.«»I još uvijek sam umiješan u sluaj u kojem on ima interes. Rich bi mi napakostio im mu

se pruži prilika.« Nadbiskup je odmahnuo glavom. »Neete biti u kontaktu s Richom ni s bilo kojim

kraljevskim savjetnikom. On je ondje u ulozi kancelara Pljenidbenog suda kako bi savjetovaokralja o rukovoenju posjedima koji su oduzeti pobunjenicima u Yorkshireu. Ni savjetnici nikralj nee zapravo imati veze sa zahtjevima — odvjetnici e se svime baviti.«

Oklijevao sam. Ovo bi riješilo moje novane brige, omoguilo mi da se oslobodimdužnosti prema ocu. Osim toga, osjetio sam uzbuenje pri pomisli da u prisustvovati tom


13/341


14/341

izabrao Broderickova tamniara. ovjek je to kojem se može vjerovati, iako mu nije reeno zašto sumnjiimo Brodericka. Zadužen je za Brodericka u zatvoru u jorškome dvorcu. Ime mu jeFulke Radwinter.«

»To mi ime nije poznato, moj lorde.«»Sve je bilo organizirano u žurbi i pomalo sam... zabrinut.« Nadbiskup je naškubio usne,

igrajui se mjedenim pe

atom na stolu. »Radwinter ima iskustva u

uvanju i... ispitivanjuheretika. ovjek je prave i istinske vjere i može mu se vjerovati da e dobro paziti na

Brodericka.« Duboko je udahnuo. »No Radwinter zna biti grub. Jedan je njegov zatvorenikumro.« Nabrao je obrve. »Želim da još netko bude prisutan i brine se za Broderickovu dobrobitdok ne bude prebaen u Tower.«

»Shvaam.«»Ve sam pisao vojvodi od Suffolka i dobio njegov pristanak. Razumije moju zabrinutost,

mislim.« Podignuo je peat i položio ga ravno pred mene. Veliki ovalni peat s Cranmerovimimenom i funkcijom napisanim na latinskome oko ruba te prikaz bievanja Krista u središtu.»Želim da uzmete ovo, kao dokaz vašeg autoriteta. Imat ete potpuni nadzor nad Broderickovomdobrobiti, u Yorku i sve do Londona. Vaš razgovor s njim bit e sveden samo na pitanja onjegovu zdravstvenu stanju, zadaa vam je pobrinuti se da mu se ne dogodi kakvo zlo. Radwinterzna da šaljem nekoga i poštovat e moj autoritet.« Nadbiskup se ponovno nasmiješio, onimsvojim tužnim smiješkom. »Znate, on je u mojoj službi. uva zatvorenike pod mojomnadležnošu, u Tornju lolarda.«

»Razumijem«, odvratio sam neutralno.»Ako su lanci koji sputavaju zatvorenika suviše neudobni, uinite ih labavijim, iako ništa

manje sigurnima. Ako je gladan, dajte mu hrane. Ako je bolestan, pobrinite se da ima lijenika.«Cranmer se nasmiješio. »To je posve milostiva zadaa, nije li?«

Duboko sam udahnuo. »Moj lorde«, rekao sam. »Pristao sam poi u York samo kako bihradio na zahtjevima za kralja. Moja prethodna zadaa koja je bila od važnosti za državu donijelami je veliki nemir. Sada bih želio, kako je rekao lord Cromvell, sauvati svoju privatnost. Vidiosam mnoge koji su umrli stravinom smr u...«

»Onda se u moje ime pobrinite da jedan ovjek preživi«, tiho je rekao Cranmer, »i da živiu pristojnim uvjetima. To je sve što želim i mislim da ste vi pravi ovjek za to. I ja sam neko bio privatna osoba, gospodaru Shardlake, sveuilišni nastavnik na Cambridgeu. Sve dok me kralj nijeizabrao da ga savjetujem u vezi s kraljevskim razvodom. Bog nas ponekad poziva na teškedužnosti. Onda«, pogled mu iznova bijaše neumoljiv, »onda moramo pronai hrabrosti za to.«

Pogledao sam ga. Ako odbijem, nesumnjivo u izgubiti svoje mjesto u Kraljevskoj povorci i neu moi otplatiti hipoteku na farmu. Usto, ve sam stekao dovoljno neprijatelja nadvoru i nisam se želio zamjeriti i nadbiskupu. Bio sam u zamci. Duboko sam udahnuo.

»U redu, moj lorde.« Nasmiješio se. »Sutra u vam poslati službeni nalog u kuu. Djelovat ete kao odvjetnik u

sklopu Kraljevske povorke.« Podignuo je peat i spustio ga na moj dlan. Bijaše težak. »A ovo jedokaz mojeg autoriteta koji ete pokazati Radwinteru. Bez papira.«

»Smijem li rei svome pomoniku? Baraku?«»Da. Znam da mu je lord Cromwell vjerovao. Iako je rekao da nijedan od vas dvojice nije

osjeao istinski žar za reformu.« Iznenada me ispitivaki promotrio. »No vi ste ga neko osjeali.«

»Odslužio sam svoje naukovanje.« Nadbiskup je kimnuo. »Znam. Jedan ste od onih koji su od ranih dana reformacije radili

kako bi Englesku približili vjerskoj istini.« Intenzivno me promotrio. »Istini da prava glava Crkve


15/341

u Engleskoj nije rimski biskup, ve kralj, postavljen od Boga za vrhovnog poglavara svoganaroda, da ga vodi. Kada kraljeva savjest radi, to sam Bog progovara kroz njega.«

»Da, moj lorde«, odvratio sam, iako nikad nisam vjerovao u to.»Ovi urotnici opasni su i zlobni ljudi. Potrebne su oštre mjere. Ne sviaju mi se, ali

prisiljeni smo poduzeti ih kako bismo zaštitili sve ono što smo postigli. Iako nas eka još mnogo

posla ako želimo izgraditi kršansko zajedništvo u Engleskoj.«»Doista, moj lorde.«

Nasmiješio se, shvativši moje rijei kao potvrdu svojih. »Onda poite, gospodaruShardlake, i neka vas Bog vodi na vašemu putu.« Ustao je. Naklonio sam se i izašao iz odaje.Ovo nije nikakva milostiva misija, pomislio sam odlazei. uvat u ovjeka na sigurnome kako bi ga potom mogli baciti na muke u Toweru. Što li je to Broderick uinio da je izazvalo onaj pogled straha u Cranmerovim oima?

Moje misli prekinuli su glasovi izvan sobe. Probudio sam Baraka lagano ga gurnuvšistopalom te smo brzo ustali lecnuvši se jer nam noge bijahu ukoene. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao muškarac u poprilino izlizanoj odvjetnikoj halji. Gospodar Wrenne bijaše pleatmuškarac i vrlo visok, od Baraka viši za glavu. Laknulo mi je kada sam vidio da unato poodmakloj dobi i duboko izboranu etvrtastu licu ima vrst i postojan korak i da su mu plave oiispod izblijedjele crvene kose pune života. vrsto mi je stisnuo ruku.

»Gospodaru Shardlake«, obratio mi se jasnim glasom sa snažnim lokalnim naglaskom.»Ili bih možda trebao rei, brate Shardlake, moj brate po pravu. Giles Wrenne. Drago mi je štovas vidim. Naas smo se pobojali da vas nije zadesila kakva nesrea na putu.«

Primijetio sam da mu se, dok me prouavao, pogled nije zadržao na mojim grbavimleima, kao što je sluaj s veinom ljudi. Senzibilan ovjek. »Bojim se da smo se zbog meneizgubili. Dopustite da vas upoznam sa svojim pomonikom, Jackom Barakom.«

Barak se naklonio, a potom prihvatio Wrenneovu pruženu ruku.»Pobogu«, rekao je starac. »Kakav snažan stisak za jednog inovnika.« Potapšao ga je po

ramenu. »Drago mi je to vidjeti, danas mladii premalo vježbaju. Toliko je inovnika ovih dana blijedo kao kre.« Wrenne je pogledao prazne tanjure. »Vidim da vas je moja dobra Madgenahranila. Odlino.« Otišao je do ognjišta. Sokol se okrenuo prema njemu dok mu je zvoncezavezano oko noge zazveckalo te mu je dopustio da ga pogladi po vratu. »Oktavijo moja stara, jel' ti toplo?« Okrenuo se prema nama s osmijehom. »Ova ptica i ja mnoge smo zime zajedno lovilioko Yorka, ali sada smo oboje prestari. Molim vas, ponovno sjednite. Žao mi je što vam ne mogu pružiti smještaj dok ste u gradu.« Polako se spustio u stolicu i potišteno promotrio prašnjavo pokustvo i knjige. »Bojim se da otkad je moja supruga preminula prije tri godine, nisam zadržaonjezine standarde voenja kuanstva. Znate kako je kad je muškarac sam. Zadržao sam samoMadge i jednog djeaka, a Madge je sve starija, ne bi se mogla brinuti za troje. Znate, ona je bilaslužavka moje supruge.«

Toliko o Barakovoj teoriji o Madge, pomislih. »Imamo smještaj u opatiji sv. Marije, hvalavam.«

»Da.« Wrenne se nasmiješio i protrljao ruke. »Ondje ete moi vidjeti svakakvezanimljivosti, kralja i njegovu svitu u punom sjaju. Ali sada bi bilo najbolje da se odmorite.Predlažem da se obojica vratite sutra u deset ujutro pa možemo cijeli dan provesti radei nazahtjevima.«

»U redu. ini se da su u opatiji sv. Marije radovi u punom jeku«, dodao sam.Starac je kimnuo. »Pria se da podižu svakojake udesne zgrade. I da je ondje Lucas

Hourenbout, koji sve nadgleda.«»Hourenbout? Kraljev flamanski slikar?«


16/341

Wrenne je kimnuo smješkajui se. »Kažu da je najvei projektant u zemlji, poslijeHolbeina.«

»I jest. Nisam znao da je ovdje.«ini se da opatiju pripremaju za nekakvu sveanost. Nisam bio u njoj, ulaz je dopušten

samo ljudima koji sudjeluju u radovima. Neki kažu da je kraljica trudna i da e je ovdje okruniti.

Ali nitko ne zna sa sigurnošu.« Zastao je. »Jeste li vi

uli nešto o tome?«»Tek iste glasine kao i vi.« Sjetio sam se Cranmerove zlovolje kada sam mu bio

spomenuo tu glasinu.»Ah, što ete. Mi Jor ani doznat emo kad bude prikladno da doznamo.«Oštro sam pogledao Wrennea, razaznavši iza njegove otvorenosti trunku gor ine. »Možda

e okruniti kraljicu Catherine«, odvratio sam. »Na kraju krajeva, uspjela je ostati živa ve duljeod godine.« Namjerno sam iznio taj komentar. Želio sam mu dati do znanja da nisam jedan odonih uštogljenih ljudi u kraljevskoj službi koji o kralju zbore samo s dubokim poštovanjem.

Wrenne se nasmiješio i kimnuo, shvativši moju poruku. »Pa, eka nas puno posla sazahtjevima. Drago mi je što u imati vašu pomo. Moramo ih probrati i izdvojiti sve one budalaste zahtjeve, poput onoga gdje se neki ovjek spori s Vijeem sjevera oko komadiazemlje, ije sam dokumente juer proitao.« Nasmijao se. »Ali vama su zasigurno poznate takve budalaštine, brate.«

»Doista. Imovinsko pravo moja je specijalnost.«»Ah! Požalit ete što ste mi to otkrili, gospodine.« Namignuo je Baraku. »Jer sada u sve

imovinske sluajeve prepustiti vama na brigu. Ja u zadržati potraživanja i sporove s nižimslužbenicima.«

»Zar su svi zahtjevi takvi?«»Veina.« Podignuo je obrve. »Rekli su mi da je poanta pokazati kako je kralju stalo do

svojih sjevernih podanika. Mi emo imati kraljev autoritet kao arbitri za rješavanje manjihsporova, a oni vei bit e upueni Kraljevskom vijeu.«

»Kako e naša arbitraža biti provedena?«»Na neformalnim saslušanjima temeljem prenesenih ovlasti. Ja u voditi arbitražu, a vi i

predstavnik Vijea sjevera sjedit ete sa mnom. Imate li iskustva u takvom poslu?«»Da, imam. Znai, kralj nee osobno sudjelovati u manjim sporovima?«»Ne.« Zastao je. »Ali možda emo ga ipak upoznati.«Barak i ja smo obojica ustali. »Kako, gospodine?«Wrenne je lagano pognuo glavu. »Sve od Lincolna, u gradovima i mjestima uz glavni put,

kralj je primao pokorna zaklinjanja lokalnog plemstva i gradskih vijenika, svi oni koji su prije pet godina bili na strani pobunjenika sada su pali na koljena, molei ga za oprost. On ih želiiznova vezati za sebe prisegama odanosti. Zanimljivo je što je nareeno da se u isto vrijeme nesmije okupiti previše pokornika. Vidite, oni su još uvijek u strahu. S kraljem putuje tisuuvojnika, a kraljevska artiljerija poslana je brodom u Hull.«

»Ali zasad nije bilo nevolja?«Wrenne je odmahnuo glavom. »Nimalo. Ali naglasak je na što poniznijem obliku predaje.

Ceremonija u Yorku trebala bi biti najspektakularnija dosada. Gradski vijenici trebali bi sesusresti s kraljem i kraljicom izvan grada u petak, odjeveni u priprostu odjeu, te podnijeti pokorne molbe i isprike što su dopustili pobunjenicima da zauzmu York 1536. Graanstvo nee biti prisutno jer bi za obian puk bilo loše da vidi svoje gradske voe u tako poniznom stanju...«Wrenne je podignuo svoje guste obrve. »A i zbog bojazni da bi ih kraljeva prisutnost moglarazgnjeviti. Vijenici e potom predati darove Njihovim Velianstvima, velike pehare punenova. Organizirano je sakupljanje novca meu graanima.« Cinino se nasmiješio. »Uz malo


17/341

obmanjivanja.« Duboko je udahnuo. »I pria se da emo možda poi i mi, kraljevi odvjetnici,kako bismo mu formalno predali zahtjeve.«

»Znai, nai emo se u samom središtu dogaanja.« Unato Cranmerovu obeanju, pomislih.

»Možda. Tankerd, glavni gradski sudac, sav se raspametio zbog govora koji mora održati.

Gradski dužnosnici u stalnoj su prepisci s vojvodom od Suffolka kako bi sve bilo upravo onakokako kralj želi.« Osmjehnuo se. »Priznajem da imam veliku želju vidjeti kralja. Vjerujem da sutrakree iz Hulla. Kralj i njegova svita proveli su u Pontefractu više vremena nego što su planirali pasu otišli u Hull prije Yorka. I izgleda da se kralj poslije vraa u Hull. Zeli reorganizirati njihovuobranu.« A Hull je mjesto gdje emo zatvorenika smjestiti na brod, pomislih.

»Kada e to biti?« upitao sam.»Poetkom sljedeeg tjedna, mislim. Kralj e ovdje boraviti tek nekoliko dana.« Wrenne

mi je ponovno uputio jedan od svojih prodornih pogleda. »Možda ste vi kao Londonac ve i prijevidjeli kralja.«

»Vidio sam ga tijekom procesije kada je okrunjena Nan Boleyn. Ali samo iz daljine.«Uzdahnuo sam. »Pa, ako ve moramo biti prisutni na toj sveanosti, dobro da sam spakirao svojunajbolju halju i novu kapu.«

Wrenne je kimnuo. »Da.« Podignuo se na noge sporošu koja je otkrivala njegovu dob.»Pa, gospodine, zasigurno ste umorni nakon duga putovanja — trebali biste potražiti smještaj idobro otpoinuti.«

»Da. Umorni smo, istina.«»Usput, ovdje ete uti mnoge udne rijei. Ono što je možda najvažnije zapamtiti jest da

mi sjevernjaci ulicu zovemo gate 3, a gradska vrata bar.«Barak se poeškao po glavi. »Shvaam.«Wrenne se nasmiješio. »Naložit u da vam dovedu konje.«Oprostili smo se sa starcem i ponovno odjahali do gradskih vrata koja su vodila u etvrt s

katedralom.»Pa«, rekao sam Baraku, »gospodar Wrenne doima se kao dobar stari gospodin.«»Da. Veseo je za jednog odvjetnika.« Pogledao me. »Kamo sada?«Duboko sam udahnuo. »Ne možemo više odgaati. Moramo posjetiti zatvor.«


18/341

TREE POGLAVLJE

ZASTALI SMO PRED vratima pitajui se koji put vodi do jorškoga dvorca. Zaustavio

sam malenoga žutokosog uliara i ponudio mu

etvrt penija da nas uputi u pravome smjeru.Sumnjiavo je podigao pogled.

»Pokažite mi nov, gosparu.«»Evo!« Podignuo sam nov u zrak. »A sada, momu, dvorac.«Pokazao je prstom niz ulicu. »Proite pokraj klaonice. Prepoznat ete je po smradu. Onda

preko trga dok ne ugledate toranj dvorca.«Pružio sam mu novac. ekao je da odemo, a potom povikao za nama: »Južnjaki

heretici!« te nestao niz uliicu. Neki od prolaznika nasmiješili su se.»Nismo baš popularni, zar ne?« rekao je Barak.»Ne. Mislim da svakoga s juga poistovjeuju s novom vjerom.«»Znai, svi su još uvijek zagriženi papisti, slijepo odani katolicizmu.«»Da. Ne cijene ovo radosno doba evanelja«, odvratio sam cinino. Barak je podignuo

obrve. Nikada nije izražavao svoja vjerska mišljenja, ali odavno sam pretpostavljao da dijeli mojstav, da ni evangelika ni papistika strana ni po emu ne zaslužuju veliku hvalu. Znao sam da još žali za Thomasom Cromwellom, ali njegova odanost starom gospodaru bila je osobna, a nevjerska.

Polako smo se probijali kroz mnoštvo. Barakova odjea, kao i moja, bijaše prekrivena prašinom, a snažno pristalo lice pod ravnom crnom kapom preplanulo mu je nakon nekoliko dana jahanja.

»Starog Wrennea jako je zanimalo je li kraljica trudna«, rekao je.»Kao i sve ostale. Kralj ima samo jednog sina, cijela dinastija poiva na jednome životu.«»Jedan od mojih starih prijatelja na dvoru rekao mi je da je kralj umalo umro u proljee

od problema koje mu je izazvao ir na nozi. Morali su ga gurati u malenoj stolici na kotaimakroz palau Whitehall.«

Znatiželjno sam promotrio Baraka. Od svojih starih pajdaša meu špijunima i posrednicima u kraljevskoj službi dolazio je do intrigantnih vijesti. »Princ koji nosi krv Howardaojaao bi papistiku frakciju na dvoru, s obzirom na to da je njihov voa, vojvoda od Norfolka,kraljiin stric.«

Barak je odmahnuo glavom. »Kažu da kraljicu nimalo ne zanima vjera. Ima tekosamnaest godina, još je samo lakoumno djevoje.« Lascivno se nasmiješio. »Kralj je sretnostaro pseto.«

»Cranmer mi je natuknuo da Norfolk više ne uživa kraljevu naklonost kao prije.«»Možda e onda ostati bez glave«, rekao je, a u glasu mu se osjetila gor ina. »S ovim

kraljem nikad se ne zna.«»Trebali bismo tiše zboriti«, rekao sam. Osjeao sam se nelagodno u Yorku. Ovdje nije

bilo prostranih središnjih ulica kao u Londonu, ovjek se posvuda osjeao opkoljen prolaznicima.Gužve su bile prevelike da bi se moglo jahati pa sam odluio da emo ii pješice. Iako su ulicevrvjele ljudima i posvuda se trgovalo u išekivanju Kraljevske povorke, nije se osjeala onavesela užurbanost Londona. Privukli smo još neprijateljskih pogleda dok smo polako jahali krozsvjetinu.

Djeak je imao pravo za klaonicu, smrad staroga mesa napao nas je ve s udaljenosti oddvadeset metara. Ujahali smo u drugu usku uliicu gdje su na štandovima ležali komadi mesa za


19/341

peenje oko kojih su zujale muhe. Odjednom mi je bilo drago što smo na konjima jer je cesta bila prekrivena odbaenim iznutricama. Barak je nabrao nos promatrajui trgovce koji su tjerali muhes mesa i žene koje su pridržavale rubove svojih suknji iznad otpadaka dok su se cjenkale s prodavaima.

Kada smo napokon prošli kroz taj odvratni dio grada, potapšao sam Genesisa i uputio mu

nekoliko umirujuih rije

i, jer ga je sav taj smrad uplašio. Na kraju druge, tiše ulice mogli smo udaljini vidjeti gradske zidine i još jednu ulaznu kulu koju su uvali stražari. Malo dalje bijaše

vidljiv visok zeleni hum s okruglom kamenom utvrdom na vrhu.»Jorški dvorac«, rekao sam. Neka djevojka dolazila je u našem smjeru. Zapazio sam je jer je sluga s kraljevim grbom

istaknutim na haljetku hodao iza nje. Djevojka je na sebi imala krasnu žutu haljinu i bila jeneobino lijepa, mekih crta lica, punih usana i zdrave bijele puti. Ispod bijele kapice bijaševidljivo nekoliko pramenova njegovane, plave kose. Uhvatila je moj pogled, a potom promotrilaBaraka i, dok smo prolazili kraj nje, smiono mu se nasmiješila. Barak je sa sedla skinuo kapu iuzvratio joj osmijeh, pokazavši krasne bijele zube. Djevojka je oborila pogled i produžila.

»Kakav ženski avolak«, rekao sam.Barak se nasmijao. »Pa djevojka se valjda smije nasmiješiti zgodnom mladcu, zar ne?«»Ne želiš se ovdje upuštati u prolazne romanse. Ona je iz Yorka, mogla bi te pojesti.«»Ne bih imao ništa protiv.«Stigli smo do ulazne kule. I ovdje na kolcima bijaše nabijeno mnoštvo glava, a odrezana

muška noga bila je privršena klinom iznad vrata. Predoio sam svoje pismo kao dokazautoriteta i stražari su nam dopustili ulazak. Nastavismo jahati uza zid dvorca, pokraj plitkogopkopa ispunjenog blatom. Podigavši pogled prema visokoj okrugloj kuli opazio sam da je uruševnom stanju, bijelih zidova koji bijahu prekriveni lišajevima, a niz sredinu protezala se pukotina. Ispred nas izmeu dvaju tornjeva nalazila su se vrata i drevni pomini most koji je presijecao opkop. Ljudi su ulazili i izlazili preko njega, a prizor odvjetnika u crnim haljama podsjetio me da su jorški sudovi smješteni unutar bedema dvorca. Dok su naši konji toptali prekomosta, dvojica stražara u kraljevim livrejama zakoraili su naprijed i preprijeili nam putukrstivši koplja. Trei stražar uhvatio je Genesisove uzde pomno me gledajui.

„Što tražite ovdje?« Naglasak je pokazao da je rije o još jednom stanovniku južnihkrajeva.

»Iz Londona smo. Tražimo gospodara Radwintera, nadbiskupova tamniara.«Stražar me oštro promotrio. »Poite u južnu kulu, s druge strane dvorišta.« Dok smo

prolazili kroz glavna vrata, okrenuo sam se i vidio ga kako zuri za nama.»Ovaj grad ima više zidina i vrata nego ljudi«, rekao je Barak dok smo ulazili u veliko

dvorište. Kao ostatak dvorca, i ono je vidjelo bolje dane. Nekoliko impozantnih zgrada bijašeizgraeno uz visoke zidove dvorce, ali mnoge su poput glavne kule bile prošarane lišajevima, srupama u žbuci. ak je i zgrada suda, gdje je još odvjetnika stajalo žustro raspravljajui nastubama, izgledala oronulo. Nije bilo ni udo što je kralj odabrao boraviti u opatiji sv. Marije.

Ugledao sam kako se nešto njiše s visoke glavne kule. Bijeli kostur, omotan teškimlancima.

»Još jedan pobunjenik«, rekao je Barak. »Ovdje doista vole zorno pokazati svojemišljenje.«

»Ne, ovaj je tu ve dugo, ptice su posve iskljucale kosti. Rekao bih da je to Robert Aske,koji je prije pet godina vodio Hodoaše milosti.« Bijah uo da su ga objesili u lancima. Zadrhtaosam jer to bijaše užasna smrt pa sam pritegnuo Genesisove uzde. »Hajde, pronaimo tamniara.«

Još jedan par tornjeva okruživao je prolaz kroz velika vrata na suprotnoj strani. Odjahali


20/341

smo do njih i potom sjahali. Bijah ukoen i umoran unato kratkom odmoru, iako se inilo da jeBarak povratio snagu. Veeras moram izvesti vježbe za lea, pomislih.

Prišao nam je stražar, muškarac mojih godina, tvrda, etvrtasta lica. Rekao sam mu da nasšalje nadbiskup Cranmer i da želimo vidjeti gospodara Radwintera.

»Oekivao vas je juer.«

»Kao i svi ostali. Zadržali smo se. Možete li odvesti naše konje u staju? I dati im neštohrane, jako su umorni i gladni.«Pozvao je drugog uvara. Kimnuo sam Baraku. »Poi s njima. Mislim da je najbolje da ga

vidim sam, ovaj put.«Barak je izgledao razoarano, ali je otišao s konjima. Prvi me uvar odveo do vrata u kuli,

otkljuao ih te me poveo uz usko spiralno stubište osvijetljeno malenim uskim otvorima,takozvanim puškarnicama. Uspeli smo se možda do polovice kule i ja sam teško dahtao kad smonajzad zastali pred masivnim drvenim vratima. Pokucao je, a iznutra se zauo glas: »Uite.«Stražar je otvorio vrata, stao sa strane da uem te ih zatvorio za mnom. uo sam njegove korakekako nestaju niz stubište.

Odaja bijaše u polumraku, a pogled na grad pružao se kroz još nekoliko puškarnica.Kameni zidovi bili su goli, ali mirisne rogožine bile su prostrte po poploanom kamenom podu.Uza jedan zid stajao je uredno pospremljen krevet na kotaima, a uz drugi stol prekriven papirima. Do njega je sjedio muškarac u stolici s tvrdim jastukom i itao knjigu, a na obližnjemstoliu svijea je osvjetljavala polutamu. Oekivao sam vidjeti prljavu odjeu tamniara, ali ovaj je ovjek nosio isti smei haljetak i pristojne vunene hlae. Zaklopio je knjigu i ustao sasmiješkom, elegantno poput make.

Bijaše mu etrdesetak godina. Na obrazima je imao par dubokih bora, ali osim toga crtelica bile su mu obine, uokvirene kratkom bradom, crnom poput njegove kose, no pomalosijedom oko kutova usana. Bijaše nizak, vitak, ali snažna izgleda.

»Gospodaru Shardlake«, prozborio je melodioznim naglaskom s blagim londonskimgrlenim »r«, pružajui ruku. »Fulke Radwinter. Oekivao sam vas juer.« Nasmiješivši se, otkrio je malene, bijele zube, ali svijetloplave oi bijahu mu bešutne i hladne kao led. Ruka koja jemoju uhvatila u stisak bijaše ista i suha, a nokti uredno podrezani. Ovo doista nije ni po emu bio obian tamniar.

»Jesu li vas stube izmorile?« upitao je brižno. »ini mi se da malo teško dišete.«»Morali smo jahati cijelu no, gospodaru Radwinteru.« Zborio sam odluno, jer je bilo

važno da uspostavim svoj autoritet. Posegnuo sam u unutarnji džep. »Trebao bih vam pokazatinadbiskupov peat.« Pružio sam mu ga. asak ga je prouavao, a potom mi ga vratio.

»Sve je u redu«, rekao je, još se jednom osmjehnuvši.»Dobro onda. Moj lord nadbiskup pisao vam je i obavijestio vas da u imati nadzor nad

dobrobiti sir Edwarda Brodericka?«»Tako je.« Odmahnuo je glavom. »Iako, da vam pravo kažem, za to nema potrebe.

Nadbiskup je velik i pobožan ovjek, ali nekad zna biti... odve revan.«»Znai, sir Edward je dobra zdravlja?«Radwinter je lagano spustio glavu. »Kada su ga prvi put priveli, kraljevi ispitivai dosta

su grubo postupali s njim prije nego što su neke stvari izašle na vidjelo pa je odlueno da ga se prebaci u London. Neke vrlo tajne stvari.« Podignuo je obrve. Zasigurno je znao da su prirodu tihstvari krili od mene podjednako kao i od njega. Cranmer mu je to nesumnjivo spomenuo u svom pismu.

»Znai, muili su ga prije nego što ste vi došli.«Tamniar je kimnuo. »Proživljava odreenu nelagodu, ali tu se ništa ne može. Osim toga,


21/341

sasvim je dobro. Uskoro e biti u Londonu. A ondje ga eka daleko vea nelagoda. Kralj želi daga se ispita što prije, ali još je važnije da to uine najvještiji pojedinci, a oni se nalaze uLondonu.«

Nastojao sam ne misliti o tome što zatvorenika eka na kraju njegova putovanja.Suspregnuo sam drhtaj.

»Pa, gospodine«, veselo je rekao Radwinter. »Želite li malo piva?«»Ne sada, hvala vam. Trebao bih vidjeti sir Edwarda.«Ponovno je lagano spustio glavu. »Naravno. Samo da uzmem kljueve.« Otišao je do

škrinje i otvorio je. Bacio sam pogled na njegov stol. Nalozi i nešto što je izgledalo kao papir s bilješkama ispisanim sitnim, oblim rukopisom. Njegova knjiga bila je, vidjeh, kopija TyndaleovePoslušnosti kršanina, reformacijskog djela. Stol se nalazio pokraj jednog od uskih prozor akroz koje se pružao dobar pogled na cijeli grad. Pogledao sam van i ugledao brojne crkvenetornjeve te jednu veu crkvu bez krova, bez sumnje još jedan zatvoreni samostan. U daljini se pružalo movarno tlo, a iza jezero. Spustivši pogled ravno dolje, primijetio sam da je opkop veina ovoj strani dvorca, širok kanal obrubljen gustim šašem. Oko njega su se vrzmale žene svelikim košarama na leima.

»Beru rogoz kako bi od njega napravili svijee.« Lecnuo sam se zauvši Radwinterov tihiglas pokraj sebe. »Vidite li ondje?« Pokazao je prema jednoj ženi koja je nešto skidala s noge.uo sam slabašan jecaj boli. Radwinter se nasmiješio. »Skupljaju pijavice koje ih grizu, zaljekarnike.«

»Kakav nesretan posao, stajati do koljena u blatu i ekati da vas ta stvorenja ugrizu.«»Noge su im zacijelo prekrivene malenim ožiljcima.« Okrenuo se prema meni i pogledao

me ravno u oi. »Kao što je tijelo englesko prekriveno ožiljcima koje je za sobom ostavila velika pijavica Rima. No dobro, poimo vidjeti našega prijatelja Brodericka.« Okrenuo se i otišao prema vratima. Uzeo sam svijeu pokraj njegova stola, a potom krenuo za njim.

***

RADWINTER SE TOPTAJUI HITRO popeo stubama na sljedei kat te zastao predteškim vratima s prozor em s rešetkama. Provirio je unutra, a zatim otkljuao vrata i ušao.Slijedio sam ga.

elija bijaše mala i mrana, jer je unutra bio samo jedan siušan prozor s rešetkama krozije je otvorene kapke ulazio hladan povjetarac. Studeni zrak mirisao je po vlazi i izmetu iosjeao sam kao da su rogožine pod mojim stopalima sluzave. Zveket lanaca natjerao me da seokrenem prema kutu. Tanka prilika u prljavoj bijeloj košulji ležala je na bijednom drvenomležaju.

»Imate posjetitelja, Broderick«, rekao je Radwinter. »Iz Londona.« Glas mu je zadržaosvoj miran, jednolini ton.

Muškarac se osovio na noge, dok su mu lanci zveckali, uinivši to tako polagano i bolnoda sam pomislio kako je zacijelo star, ali kad sam mu se približio otkrio sam da je lice ispod sloja prljavštine mlado i da se radi o mladiu od dvadesetak godina. Imao je gustu i upavu svijetlukosu, a neuredna brada okruživala mu je dugako usko lice koje bi pod normalnim okolnostima bilo pristalo. Pomislio sam kako ne izgleda opasno, ali dok me prouavao, ostao sam zapanjengnjevom u njegovim krvavim oima. Primijetio sam da je dugaak lanac, koji mu je prolazio krozokove oko zapeša, klinom privršen za zid kraj ležaja.

»Iz Londona?« Promukli glas bijaše glas gospodina. »Slijedi mi još igrica sa žaraem,znai?«


22/341

»Ne«, tiho sam odvratio. »Ovdje sam kako bih se pobrinuo da onamo stignete sigurni izdravi.«

Gnjev u njegovu pogledu nije se promijenio. »Kraljevi muitelji žele imati cijelo tijelo zarad, ha?« Glas mu je pukao te je poeo kašljati. »Zaboga, gospodaru Radwinteru, zar ne mogudobiti nešto za pie?«

»Ne dok ne ponovite stihove koje sam vam juer zadao.«Zagledao sam se u njega. »O emu govorite?«

Radwinter se nasmiješio. »Naložio sam Brodericku da svaki dan mora nauiti desetstihova iz Biblije, u nadi da e ista Božja rije na engleskome iskupiti njegovu papistiku dušu.Juer je tvrdoglavo odbio. Rekao sam mu da nee piti dok ne bude izrecitirao svoje stihove.«

»Donesite mu smjesta nešto za pie, molim«, rekao sam oštro. »Ovdje ste kako biste se brinuli za njegovo tijelo, ne za dušu.« Približio sam svijeu Radwinterovu licu. Usnice mu natrenutak bijahu vrsto stisnute. Potom se iznova nasmiješio. »Naravno. Možda je ipak malo predugo bez pia. Pozvat u stražara.«

»Ne, vi poite. Bit e brže. Ja u biti siguran, dobro je osiguran lancima.«Radwinter je oklijevao, a potom išetao iz elije bez ijedne rijei. uo sam kako okree

klju u bravi i zakljuava me. Stajao sam promatrajui zatvorenika, koji bijaše oborio glavu.»Trebate li još nešto?« upitao sam. »Obeavam, nisam ovdje kako bih vam naudio. Ne

znam za što vas optužuju, zadatak koji mi je nadbiskup povjerio jest samo da vas sigurnodovedem u London.«

Tada je podigao oi prema meni i nacerio se. »Cranmer se brine da bi se njegov ovjekmogao opako poigrati s mojim tijelom?«

»Je li to i uinio?«»Ne. Voli se poigravati mojim umom, ali na to sam otporan.« Broderick mi je uputio dug,

oštar pogled, a potom se ponovno ispružio na ležaju. Dok je lijegao, kroz otvoren ovratnikkošulje spazio sam tamnocrveni trag opekline na njegovim prsima.

»Dajte da to vidim«, rekao sam oštro. »Odvežite košulju.«Slegnuo je ramenima, a zatim ustao i razvezao vezice. Lecnuo sam se. Netko je preko

njegova tijela povlaio vrui žara, i to više puta. Jedna rana na njegovim prsima bijaše crvena iupaljena, a iz nje je curio gnoj, ljeskajui se pod svjedošu svijee. Divlje je zurio u mene, gotovosam mogao osjetiti njegov gnjev. Ako je Radwinter ovjek od leda, pomislio sam, onda je ovoovjek od vatre.

»Otkud vam te rane?« upitao sam.»Odavde, iz dvorca, od kraljevih ljudi nakon što su me odveli prije dva tjedna. Nisu me

mogli slomiti. Zato me i šalju u London, kako bi se mnome pozabavili uistinu vješti ljudi. Ali tove i sami znate.«

Nisam ništa odgovorio.Znatiželjno me prouio. »Kakav ste vi to ovjek, kad vas moje rane naizgled uznemiruju,

a ipak suraujete s Radwinterom.«»Ja sam odvjetnik. I ve sam vam rekao, ovdje sam kako bih se pobrinuo da dobijete

odgovarajuu njegu.«i su mu ponovno zaiskrile. »Mislite da e to dostajati u Božjim oima, s obzirom na

ono radi ega ste zapravo ovdje?«»Kako to mislite?«»Pobrinut ete se da budem živ i zdrav za muitelje u Londonu, kako bi mogli sa mnom

što dulje raditi što ih je volja. Radije bih umro ovdje.«»Mogli biste im jednostavno dati informacije koje žele«, rekao sam. »Izvui e ih iz vas


23/341

na kraju.«Usne su mu se razvukle u sablasnu grimasu. »Ah, vi ste jedan od onih kurtoaznih

ispitivaa. Ali nikad neu progovoriti, što god mi radili.«»Malo je onih koji odu u londonski Tower i na kraju ne progovore. Ali nisam ovdje kako

bih vas nagovarao. Ipak, trebao bi vas pregledati lijenik.«

»Ništa od vas ne tražim, grbave.« Ponovno je legao te uperio pogled prema prozoru. Natrenutak je vladala tišina, a potom je iznenada zapitao: »Jeste li vidjeli Roberta Askea koji još

uvijek visi s Cliffordove kule?«»Znai, to je ipak Aske? Da.«»Moji lanci dovoljno su dugi da mogu stati kraj prozora. Gledam van i prisjeam se. Kada

je Robert osuen za izdaju, kralj je obeao da e ga pri smaknuu poštedjeti vaenja utrobe, da evisjeti dok ne izdahne. Nije shvatio da kralj time želi rei kako e živ visjeti u lancima sve dok neskona od žei i gladi.« Zakašljao se. »Ubogi Robert koji je vjerovao Henriku Okrutnome.«

»Pazite što govorite, sir Edwarde.«Okrenuo se i pogledao me. »Robert Aske bio mi je najbolji prijatelj.«U bravi je zaškripao klju i u eliju je ušao Radwinter nosei kriglu slabog piva. Pružio ga

je Brodericku koji je ustao i otpio dugi gutljaj. Rukom sam dao znak Radwinteru da mi se pridruži u kutu.

»Je li progovorio?« oštro je upitao tamniar.»Samo mi je rekao da je poznavao Roberta Askea. Ali vidio sam opekline na njegovu

tijelu i ne svia mi se kako izgledaju. Jedna je upaljena, potreban mu je lijenik.«»U redu.« Radwinter je kimnuo. »Na kraju krajeva, ovjek mrtav od vruice nee biti od

koristi nadbiskupu.«»Pobrinite se za to, molim. Sutra u doi vidjeti kako je. Isto tako, trebali biste mu staviti

svježe rogožine na pod.«»Možda pomiješane s mirisnim travama?« Radwinter se i dalje smješkao, ali u glasu mu

bijaše hladni gnjev. »Dakle, Broderick«, nastavio je, »govorili ste gospodaru Shardlakeu oAskeu. Kažu mi da su prve zime nakon što je umro, pošto su gavrani pojeli sve meso i malenekosti stale padati na tlo, morali postaviti stražara jer su ljudi poeli odnositi kosti. Kosti njegovihruku i stopala papisti su sakrili po cijelome Yorku. Obino po gnojištima, jer to su najsigurnijamjesta u Yorku za sakrivanje relikvija. Uostalom, Askeove kosti pripadaju upravo ondje...«

Broderick je skoio na noge ispustivši zvuk koji bijaše izmeu jecaja i režanja. Lanci suglasno zazveckali kad je nasrnuo na Radwintera. Tamniar ga je promatrao, spreman za napad.Hitro je zakoraio unatrag, a lanci oko Broderickovih ruku zategnuli su se i s trzajem ga povuklinatrag na ležaj. Klonuo je s jecajem.

Radwinter se blago nasmijao. »Držite ga na oku, gospodaru Shardlake. Vidite, nije takoslabašan kakvim se doima. Pa, Broderick, zanemarit u vaše nasilje i utješiti se znanjem o onomešto vas eka u Londonu. Kao što kažu, u boli leži istina.« Prošao je pokraj mene i otvorio vrata.Slijedio sam ga bacivši posljednji pogled prema zatvoreniku. Broderick je ponovno netremice piljio u mene.

»Odvjetnik ste?« upitao me.»Rekao sam vam da jesam.«Gorko se nasmijao. »I Robert Aske je bio. Kada ga ponovno vidite, sjetite se kako ak i

odvjetnici mogu skonati.«»Pazite, sir Edwarde, pazite što govorite«, rekao je Radwinter dok sam prolazio kraj

njega. Tamniar je zakljuao vrata, a ja sam krenuo za njim niz stube. Kada smo se vratili unjegovu odaju, okrenuo se prema meni hladnih oiju i ozbiljna lica.


24/341

„Želio sam da vidite kako je opasan unato tome što izgleda bespomono.«»Zašto ste ga onda izazivali?«»Kako bih vam pokazao. Ali dovest u mu lijenika.«»Molim vas. Što god uinio, za tog se ovjeka treba pobrinuti koliko to sigurnost dopušta.

I trebali biste ga oslovljavati sa sir Edwarde — još uvijek ima pravo na uljudnost.«

»Sigurnost znai da mu treba dati do znanja tko je gospodar. Ne znate za što jesposoban.«

»Za malo toga, dok je onako vezan lancima uza zid.«Radwinterove usnice stisnule su se u crtu vrstu poput oštrice noža. Zakoraio je naprijed

tako da mu je lice bilo blizu mojega. Prodorno me pogledao.»Vidio sam da suosjeate s njim«, rekao je. »Suut na vašem licu. To me zabrinjava, radi

se o vrlo opasnom ovjeku.«Duboko sam udahnuo jer bijaše istina da me držanje ljudi u tamnicama duboko

uznemiravalo.»Taknuo sam vas u živac, vidim.« Radwinter se lagano nasmiješio. »Onda neka taknem

još jedan. Vaše suosjeanje u meni izaziva nepovjerenje, gospodine. Možda vas oni koji suizopeni diraju u dušu. Možda je to zbog stanja u kojem su vaša lea.«

Usta su mi se stisnula zbog njegove uvrede, a želudac mi se istodobno zgr io jer jetamniar, još jednom, imao pravo.

Kimnuo je. »Ja sam odgovoran za Broderickovu sigurnost i njegov povratak u London. Ugradu postoje ljudi koji znaju da je ovdje i koji bi ga oslobodili da mogu. Zato moram prouiti iistražiti svakoga koga sretnem, zagledati im se duboko u dušu. ak i vama, gospodine.«

Netremice sam gledao te hladne oi. »Dovedite mu lijenika«, rekao sam odrješito.»Ponovno u doi sutra da vidim je li mu bolje.«

Zurio je u mene još asak, a potom lagano spustio glavu. »U koje doba?«»Kada mi bude odgovaralo«, odvratio sam, a zatim se okrenuo i napustio sobu.

***

VANI, BARAK JE sjedio na klupi promatrajui ljude kako ulaze i izlaze iz zgrade suda.Podignuo se hladan jesenski vjetar skidajui liše s okolnog drvea. Znatiželjno me promotrio.

»Jeste li dobro?« upitao je. Zacijelo sam izgledao iscrpljeno kako sam se i osjeao.Odmahnuo sam glavom. »Ne znam koji je od njih dvojice gori«, rekao sam. »inilo se da

je tamniar, a ipak — ne znam.« Podigao sam pogled prema mjestu na kojem je visio Askeovkostur. Od povjetarca se zanjihao naprijed-natrag, kao da se mrtve, bijele kosti pokušavajuosloboditi iz svojih okova.


25/341

ETVRTO POGLAVLJE

JEDAN NAM JE STRAŽAR rekao da moramo slijediti ulicu Coneygate, želimo li doi

do opatije sv. Marije. Bijaše to još jedna uska uliica puna du

ana ispunjenih kupcima i ponovnosmo napredovali sporo poput puževa. Zamijetio sam još nekoliko užih uliica koje su se odvajale

i možda vodile prema drugim trgovima i dvorištima. Osjeao sam se opkoljen u ovome gradu.Dok smo prolazili pokraj neke kr me, ugledao sam skupinu mladia u šarenim haljetcima

s rasporima koji su stajali na dovratku, okruženi brižnim slugama te promatrali goste kako pijuvino iz kožnatih mješina. Jedan od njih, visok zgodan mladi tamne brade, prstom je pokazivaona neke od graana i smijao se njihovoj bijednoj odjei. Gnjevni pogledi koje je dobivao samo suga potakli da se još glasnije smije. Prethodnica Kraljevske povorke, pomislio sam. Ova bigospoda trebala pripaziti.

Poeo sam razmišljati o Radwinteru i Brodericku. Tamniar i zatvorenik, led i vatra. Bilo je oito da Radwinter pee Brodericka na laganoj vatri kako bi ga držao u pokornosti, alivjerojatno i iz vlastitog užitka. Takvo postupanje moglo bi biti opasno, jer je unato svojojmladosti sir Edward bio gospodin i nenaviknut na takvu torturu. Ona opeklina na njegovim prsima mogla bi krenuti nagore pa sam se nadao da u Yorku ima dobrih lijenika. Kada bi baremmoj stari prijatelj Guy bio ovdje. Ali Guy je bio daleko i radio kao ljekarnik u Londonu.

Nisam si mogao pomoi da me iznova ne uznemiri sir Edwardova optužba da ga držimzdravog za muitelje u Londonu. Imao je pravo. Ipak, unato svojim prkosnim rijeima, sirEdward molio je Radwintera da mu donese nešto za pie. A ja sam bio u mogunosti tamniarunarediti da to izvrši.

U sjeanje mi se vratila i Radwinterova opaska kako zbog svojega stanja osjeam samilost prema ubogim izopenicima. Kako li je samo znao proitati ovjeka. Je li se tom vještinomkoristio i kako bi proniknuo u umove heretika u Cranmerovoj tamnici na vrhu Tornja lolarda? Ali bio je u pravu, samilost prema Brodericku mogla bi mi utjecati na prosuivanje. Sjetio sam sezatvoren i kova iznenadnog nasrtaja na tamniara i ponovno se zapitao što je uinio da ga držetako utamnienog, poput ovjeka oboljelog od kuge.

Ispred jedne svjearnice ugledao sam punašna ovjeka kolerina izgleda u crvenoj halji icrvenom šeširu široka oboda, sa zlatnim lancem oko vrata, kako pregledava kutiju svijea.Gradonaelnik, pomislih. Svjear, pregae umrljane mašu, tjeskobno je gledao gradonaelnikakako podiže debelu žutu svijeu iz kutije i pomno je prouava. Kraj njih stajala su tri službenikau crnom, a jedan od njih nosio je zlatno žezlo.

»Bit e u redu, pretpostavljam«, rekao je gradonaelnik. »Pobrinite se da samo najfinijivosak bude dopremljen u opatiju sv. Marije.« Kimnuo je i grupica se otputila do sljedeegduana.

»Obilazi grad«, rekao sam Baraku. »Provjerava je li sve spremno za dolazak Kraljevske povorke. I...« Naglo sam prekinuo zauvši vrisak.

Na poetku jedne od sporednih uliica djevojka je gr evito držala veliku košaru natežuise s odrpanim mladiem s bradavicom na nosu koji joj ju je pokušavao oteti. Bila je to djevojkakoja je ranije namignula Baraku. Još jedan uliar, svjedokosi mladac slomljena nosa, držao ju jeoko struka. Barak mi je dobacio Sukeyine uzde i skoio s kobile izvlai ma. Par prolaznikahitro je zakoraio unatrag.

»Pustite je, budaletine!« zaurlao je Barak. Dvojica mladia istog su trena pustili djevojku,okrenuli se i glavom bez obzira odjurili niz uliicu. Barak je upravo htio krenuti za njima kad ga


26/341

je djevojka zgrabila za ruku.»Ne, gospodine, ne! Ostanite sa mnom, molim vas, ovo je za kraljicu Catherine.«Barak je vratio ma u korice smiješei joj se. »Sada ste sigurni, gospo.«Pažljivo sam sjahao držei uzde obaju konja. Genesis je s nelagodom pomaknuo kopita.„Što se zbilo?« upitao sam je. »Kako to mislite, ova košara je za kraljicu?«

Okrenula se prema meni širokih jarko plavih oiju. »Ja sam služavka u kralji

inoj privatnoj kuhinji, gospodine. Poslali su me da kupim neke od slastica koje kraljica voli.«

Pogledao sam u košaru. Unutra su bili štapii cimeta, bademi i komadii umbirova korijena.Djevojka se lagano poklonila savivši se u jednom koljenu. »Ime mi je Tamasin, gospodine.Tamasin Reedbourne.« Opazio sam da ima londonski naglasak i u oi mi je upala njezina haljinaod fustijana koja bijaše preskupa za pomonicu kuharice.

»Jeste li dobro, gospo?« upitao je Barak. »inilo se kao da e vam one hulje išupati telijepe ruke.«

Nasmiješila se pokazujui bijele zube i par dražesnih jamica u obrazima. »Nisam imhtjela dati košaru. Kad kraljica stigne, njezine odaje bit e ispunjene najdražim joj slatkim jelima,a sva e biti spravljena od sastojaka kupljenih ovdje u Yorku.« Pogledala nas je. »Jeste li ovdjezbog Kraljevske povorke, gospodo?«

»Da.« Lagano sam se naklonio. »Ja sam odvjetnik, Matthew Shardlake. Ovo je moj pomonik, Jack Barak.«

Barak je skinuo kapu, a djevojka mu se još jednom osmjehnula, ovaj put pomalo koketno.»Hrabri ste, gospodine. Ve sam vas ranije vidjela, nisam li?«

»Znate da ste mi uputili lijep osmijeh.«»Tada ste sa sobom imali slugu u kraljevskoj livreji«, rekao sam.»Da, gospodine. Ali gospodar Tanner zaželio je kupiti komad sukna pa sam mu dopustila

da poe u onaj duan.« Odmahnula je glavom. »Bilo je to budalasto, gospodine, zar ne?Zaboravila sam koliko je ovo mjesto barbarsko.«

»Je li ono on?« upitao sam upirui prstom prema mladiu uska lica s kraljevim grbom nahaljetku koji je upravo izašao iz duana na drugoj strani ulice. Prepoznao sam ga od jutros. Došao je do nas, ruke položene na dršku maa.

»Gospodarice Reedbourne?« upitao je nervozno. »Nešto nije u redu?«»Dobro da pitate, Tanneru! Dok ste vi birali sukno za svoj novi haljetak, dvojica mladia

pokušala su ukrasti kraljiine slastice. Ovaj me ovjek spasio.« Ponovno se nasmiješila Baraku.Gospodar Tanner spustio je pogled na tlo. Genesis je povukao uzde.»Moramo poi«, rekao sam. »Oekaju nas u opatiji sv. Marije. Hajde, Barak, vjerojatno

ekaju kao i svi ostali da nam kažu kako smo juer trebali stii.« Naklonio sam se gospodariciReedbourne, a ona se poklonila pregibom u koljenu.

»I ja sam smještena u Sv. Mariji«, rekla je ljupko. »Možda emo se opet vidjeti.«»Nadam se.« Barak je vratio kapu na glavu, a potom joj namignuo, zbog ega je

porumenjela. Odjahati smo.»Ovo je bilo poprilino uzbudljivo«, rekao je veselo. »Iako nije bilo prave opasnosti, bila

su to samo dvojica zamusanaca. Valjda su mislili da je u košari nešto vrijedno.«»Svaka ti ast«, rekao sam cinino. »Spasio si kraljiine slatkiše.«»I ona je djevojka pravi mali slatkiš. Ne bih imao ništa protiv igre skrivaa u mraku s

njom.«***


27/341

NA VRHU ULICE Coneygate skrenuli smo u ulicu koja se protezala uzduž visokih zidinaopatije. Kraljevi stražari patrolirali su na zidinama, a iza njih vidio sam visoki toranj koji smougledali pri dolasku, visok gotovo kao i jorška katedrala. Samostani su se inae nalazili unutarzidina, iako se nikad nisam susreo s ovoliko visokima. Opatija sv. Marije zasigurno je bilaogromna. Takve zidine pružale su veliku sigurnost i zapitao sam se je li to razlog zašto je opatija

izabrana za kraljevo sjedište u Yorku.Još smo jednom prošli kroz ulaznu kulu kod vrata Bootham Bar, ovoga puta skreilijevo kako bismo se pridružili povorci jahaa i pješaka koji su ekali kako bi ušli u opatiju. Mojsu nalog pomno prouili prije negoli su nam dopustili da uemo. Našavši se unutra, sjahali smo.Barak je s konja skinuo bisage s našim stvarima, prebacio ih preko ramena, a potom mi se pridružio. Zagledali smo se u prizor pred nama.

Ravno ispred nalazila se golema vlastelinska kua koja je neko zacijelo bila rezidencijaopata. Bila je velianstvena, ak i po visokim mjerilima opata velikih samostana, trokatnica odcrvene opeke s visokim uskim dimnjacima. Uza zidove pružale su se lijehe s malenim bijelimružama. Neko je ondje bio i travnjak, ali prolazak nebrojenih stopala i kola pretvorio ga je u blatnjavu zemlju. Neki muškarci iskapali su ono malo zemlje koja je ostala te je zamjenjivalikamenim ploama, a malo dalje još je radnika iskapalo bivše redovniko groblje, izvlainadgrobne ploe i utovarujui ih na kola. Iznad glavnih vrata kue kraljevski grb visio je navelikom štitu.

Iza vlastelinske kue stajala je golema samostanska crkva u normanskom stilu, jedna odnajveih koju sam ikad vidio. Na njezin etvrtasti toranj nastavljao se ogroman kameni zvonik, a proelje joj bijaše ukrašeno kienim upornjacima i rezbarenim stupovima. Vlastelinska kuacrkva inile su dvije strane golema dvorišta, dugakog dvjestotinjak metara. Ondje se odvijaonevjerojatan spektakl. Sporedne zgrade bile su porušene te su sada na mjestima gdje su neko stajali temelji bile jame. Deseci šatora bili su podignuti i stotine ljudi radilo je na otvorenome,dovršavajui posljednje faze konstrukcije dviju ogromnih paviljona. Visoki dvanaest metara, bijahu izgraeni kako bi nalikovali na dvorce pa su imali ak i tornjie i ulazne kule. Bili suizgraeni od drva, ali obojeni i oblikovani kako bi sliili kamenu. Radnici na ljestvama rojili suse nad tim velianstvenim graevinama, postavljali heraldike zvijeri od gipsa, bojali zidovežarkim bojama, ostakljivali prozore. Dok sam ih promatrao, pomislio sam kako mi je nešto poznato u izgledu tih paviljona.

Posvuda po dvorištu bili su postavljeni stalci za piljenje drva, a tesari su obraivali i blanjali dugake komade. Pedesetak trupaca mladoga hrasta bilo je naslagano u hrpu pokraj zidaopatije i posvuda je ležala piljevina. Drugi radnici rezbarili su ukrasne zidne vijence od štukaturesložena oblika i jarkih boja koje su se isticale u sumorno poslijepodne.

Barak je zazviždao. »Pobogu. Što to ovdje pripremaju?«»Spektakl kakav još u životu nisam vidio.«Još smo nekoliko trenutaka stajali promatrajui taj velianstveni prizor, a potom sam

dotaknuo Barakovu ruku. »Hajde. Moramo pronai ovjeka zaduženog za smještaj. Ime mu jeSimon Craike.« Nasmiješio sam se. »Poznavao sam ga, ali davno.«

Barak je lagano premjestio bisage na ramenima. »Doista?«»Bio je kolega student u Lincoln’s Innu. Ali nisam ga vidio sve otada. Nikad se nije bavio

pravom, zaposlio se u kraljevskoj administraciji.«»Zašto je to uinio? Radi plae?«»Da. Imao je ujaka u kraljevskoj službi koji mu je osigurao posao.«»Kakav je?«Ponovno sam se osmjehnuo. »Vidjet eš. Pitam se je li se promijenio.«


28/341

Poveli smo konje do vlastelinske kue koja je, inilo se, bila središte dogaanja. Ljudi suhitali van i unutra, službenici su stajali na stubama i izdavali naredbe, raspravljali i pregledavalinacrte. Upitali smo jednog stražara gdje bismo mogli pronai gospodara Craikea i on nam jeodgovorio da priekamo te pozvao konjušara da odvede konje. Dok smo tako stajali, visokislužbenik u zelenoj baršunastoj halji rukom nam je odmahnuo da mu se uklonimo, a potom se

jedan progurao izme

u nas kao da smo dva pseta na njegovu putu.»Budaletine«, promrmljao je Barak.»Hajde, maknimo im se s puta.«Odšetali smo do ugla kue u ijoj su se blizini dvije žene svaale sa službenikom koji je u

rukama držao nekakav nacrt. Klanjao se duboko do tla, riskirajui da mu nacrt padne u blato, dokga je raskošnije odjevena od dviju dama glasno grdila. Bila je tridesetih godina, smee kose ispoduresa za glavu obrubljenog biserima, a na sebi je imala haljinu visoka ovratnika od crvene svile.Žena visokog društvenog položaja. Njezino etvrtasto, obino lice bijaše rumeno odnezadovoljstva.

»Zar je toliko teško rei mi kako kraljica može izai iz svojih odaja u sluaju požara?«uo sam kako govori dubokim oštrim glasom. »Ponovno vas pitam, koja su vrata najbliža i tkoima klju?«

»Nisam siguran, moja gospo.« Službenik je okrenuo nacrt u rukama. »Kraljiina privatnakuhinja mogla bi biti najbliže...«

»Ne zanima me što bi moglo biti.«Druga žena spazila je kako ih promatramo i podignula obrve uvrijeeno nas pogledavši.

Bila je vitka, lica koje bi bilo privlano da nije imalo takav hladan, arogantnan izraz. Smeakovr ava kosa ispod obinog uresa za glavu bila je razvezana, što je znailo da je neudana, iako je i ona bila tridesetih godina. Meutim, nosila je skupocjeni zaruniki prsten: zlatni sdijamantom. Ponovno se namrštila pa sam Baraka lagano gurnuo laktom da se udaljimo. Potomsam se nasmiješio ugledavši muškarca u smeoj halji koji je izašao iz vlastelinske kue i zastaona stubama gledajui oko sebe. Oko vrata je plavom vrpcom imao svezan prijenosni stoli za pisanje. Na njemu su poivali tintarnica i pero, kao i debeli snop papira koji je bio privršen zanjega.

Simona Craikea prepoznao sam po njegovu tjeskobnom, ozlovoljenom raspoloženju. Danije bilo toga, teško bih ga prepoznao, jer godine su moga starog kolegu uvelike promijenile.Finoj dvorskoj hrani imao je zahvaliti za punašno lice i širok struk dok je od bujne svijetle kosekoje sam se sjeao ostalo vrlo malo, tek žuti uperak. Ali kad se okrenuo na moj poziv, njegoveizmuene crte lice najednom su se ozarile. Barak i ja skinuli smo kape kada nam je prišao, jednom rukom pridržavajui stoli oko vrata. Drugom je uhvatio moju u stisak.

»Gospodaru Shardlake! Odmah sam vas prepoznao. Godine su bile blage prema vama,gospodine. Još uvijek imate svu kosu. Niste ak ni posijedjeli.«

Nasmijao sam se. »Pravo udo, s obzirom na neke od sluajeva kojima sam se morao baviti.«

»Majko Božja, mora da je prošlo gotovo dvadeset godina.« Craike se tužno nasmiješio.»Svijet je otada doživio mnoge promjene.«

»Doista jest.« Pomislio sam na revoluciju u religiji, zatvaranje samostana i veliku pobunu.I moj otac je mrtav, prisjetio sam se s iznenadnom boli. »Znai«, rekao sam, »ujem da ste vizaduženi za smještaj gospode u Yorku.«

»Da. Nikada nisam imao zadatak teži od ove Kraljevske povorke. Sve vrijeme moramunaprijed suraivati s glasnicima kako bih osigurao da svi imaju smještaj u svakome mjestu gdje povorka stane. Sve te teškoe s kišom, a kralj svako malo izmijeni plan puta.«


29/341

»S Kraljevskom povorkom putujete od poetka?«»Da. Još nikada nije bilo vee povorke od ove.« Odmahnuo je glavom. »Koliko problema,

ne možete ni zamisliti. Najgore je bilo izlaziti na kraj s neisti. Gdje god smo stali, morale su seiskapati ogromne jame. S tri tisue ljudi i pet tisua konja, možete pretpostaviti kakav je toizazov.«

»Ne mogu li mještani iskoristiti konjski izmet za gnojivo?«»Bilo ga je mnogo više nego što trebaju. A tek smrad, možete samo zamisliti...«»Da.«ak i s jamama, sve ceste od Londona do Hulla posute su otpacima. To je nona mora,

gospodine, nona mora.« Odmahnuo je glavom. »A moja uboga supruga ostala je sama uLondonu.«

»Oženjeni ste?«»Da. Imamo sedmero djece.« Ponosno se osmjehnuo. »A vi, gospodine?«»Ne, nikad se nisam oženio. Dopustite mi da vam predstavim svoga pomonika. Ovo je

gospodar Barak.«Craike je ozbiljno prouio Baraka svojim blijed

c. j. sansom - kraljevska krv

Documents