bilten - hrvatski domu ovom broju pred-stavljamo životni put i vrijednosti ilije džepine. ilija je...

B i l t e n Udruge »fra Grga Vilić« | broj 13 | god. IV. | ljeto 2014. | str. 1 od 16

Bilten Udruge »fra Grga Vilić«

Franjo Bratić Književnik iz Usore Član Nadzornog odbora Društva pisaca BiH Član Središnje uprave HKD »Napredak«, Sarajevo

Četiri godine djelovanja

udruge »fra Grga Vilić«

Uz godišnju izbornu skupštinu (Odžak, 21. lipnja 2014.)

Poštovani čitatelji i čitateljice! Pred nama je 13. po redu Bilten Udruge »fra Grga Vilić«. Četiri godine nije veliko razdo-blje, a evo: ova Udruga u svojim njedrima ima ovaj biser, ovaj Bilten s kojim se pono-simo. On nas obavještava i o radu Udruge i o važnim događanjima. Danas kada su nesta-le ovakve tiskovine, Bilten dobiva još više na značaju: i kao novina i kao časopis. Pogodila nas je velika tragedija: poplava. Iz-vrstan tekst mr. Ružice Kopačević-Miličević u ovom Biltenu predstavlja vrijedno književ-no djelo koje se može usporediti s najboljim ostvarenjima objavljenim u posljednje vrije-me. Kako reče Ružica Kopačević-Miličević, poplava je poprimila biblijske razmjere. U Biltenu nema velikih i malih tema. Tu su teme koje se tiču ljudi koji žive sa nama. Nema velikih i malih ljudi. Postoje ljudi koji dijele svakodnevnicu našu, i u uspjesima i u tragedijama, i koji pomažu drugima. O tome čitamo u razgovoru sa Antom Božićem Čoj-kinim, povratnikom u rodni kraj. Važno je afirmirati ljude koji su primjer povratnicima. Ovdje ćete čitati i članke koji su zabilježili »Dane sjećanja« na žrtve Podvučjaka: Put

križa na Odića brdu (22. svibnja) i svete mi-se u modričkom selu Garevcu i odžačkoj Vlaškoj Mali (25. svibnja). Svoju misiju Ud-ruga ispunjava i tiskanjem knjiga. Tu je i bilješka o knjizi Škola u Vrbovcu Ive Lubine, kao i najava tiskane studije Čovjek u nevolji. Bez dobrih ljudi malo se što može učiniti. Mi svoj rad zasnivamo na pomoći drugima, a i na pomoći dobivenoj od drugih. Ovaj tis-kani Bilten dolazi do vas besplatno zahvalju-jući pokrovitelju Ilija Džepini, našem vrijed-nom suradniku, o kojemu također možete či-tati u Biltenu. Uspjesi ne dolaze sami. Za ovaj rad treba pohvaliti i rukovodstvo lista i Udruge. Nadam se da ćemo se još dugo družiti i istim putevima zajednički hoditi. ▪

Usora, 9. lipnja 2014.

Poplava u Bosni; svibanj 2014. (Foto: IN 7 Studio. Izvor: www.tolisa.info.)


Pokrovitelj »Biltena«: Ilija Džepina

Urednikova napomena: »Pokrovitelj Biltena« je su-radnik Udruge koji plati troškove tiskanja jednog broja. Zahvaljujući Pokrovitelju, sve primjerke tiskanog Bilte-na čitatelji dobivaju besplatno. U ovom broju pred-stavljamo životni put i vrijednosti Ilije Džepine. Ilija je rođen 1954. u Poljarima (župa Plehan, općina Der-venta), od oca Ivana i majke Anđe (djevojački Oroz). Ilija je predsjednik Udruge »Plehan« u Slav. Brodu. Osim toga, aktivan je i u Udruzi »fra Grga Vilić«: član je Suda časti, a i donator. Bio je domaćin jednom proširenom sastanku Upravnog odbora Udruge. Odr-žao je zapaženo predavanje na tribini »Bogatstvo i siromaštvo« (tribinu je priredila Udruga »fra Grga Vilić« koncem 2012. u Odžaku). Ilija pokazuje kako bogatstvo može ići uz darežljivost i pomaganje dru-gima. On je samozatajan u slanju pomoći povratnici-ma na Plehan, kao i raznim posavskim udrugama. Slijedi Ilijina životna priča.

Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić« __________________________

Moji su roditelji imali jedanaestero djece: šest sinova i pet kćeri. Ja sam deseto dijete u obitelji. Imam ukupno trideset nećaka i ne-ćakinja (pamtim sva njihova imena). Moja supruga Marica i ja imamo tri sina. Hrvoje je šef glavnog ureda HOK osiguranja u Sla-vonskom Brodu. Tomislav je odvjetnik i ima svoj ured u Sl. Brodu. Krešimir je student treće godine ekonomije u Osijeku. U Derventi sam 1972. završio srednju školu učenika u privredi (smjer: bravar). Iste godi-ne zapošljavam se u »Radi Končaru« u Za-grebu. Uz rad se školujem: završavam Višu tehničku školu, zatim Visoku tehničku i, na kraju, Poslijediplomski sveučilišni specijali-stički studij strojarstva s prosjekom ocjena 4,83.

U »Končaru« radim do 1982. godine. Nakon toga prelazim u »Đuru Đakovića« u Slavon-ski Brod. Od svojih 41 godinu radnog staža, proveo sam preko 35 godina na rukovodnim poslovima: poslovođe, rukovoditelja proiz-vodnje, rukovoditelja prodaje, direktora ko-mercijale i člana uprave. Novac? Čovjeku je novac potreban za zado-voljenje materijalnih i duhovnih potreba; za život, školovanje djece i pružanje pomoći drugima. Ali čovjek ne smije postati rob novca. Ne smije postati pohlepan. Normalno je da čovjek mojeg obrazovanja, staža i iskustva ima lijepu kuću, vikendicu te dobar i siguran automobil. Sve preko toga bilo bi zgrtanje novca, a tada čovjek više ne bi imao vremena ni za sebe, ni za svoju obitelj, ni za bilo koga drugog. A to onda i nije život. U životu su, po mom mišljenju, najvažnije dvije stvari: zdravlje i obitelj. Odnos prema zavičaju? Tko pri rođenju uda-hne zrak Bosanske Posavine, čija se svijeća upali u Bosanskoj Posavini, taj Posavinu uvijek nosi u srcu. Možeš ti živjeti bilo gdje, ali se u srcu nose samo ljepote rodnog kraja. Moja poruka? Članovima udruge »fra Grga Vilić« i čitateljima ovog Biltena poručio bih da rade na dobrobit naroda Bosanske Posa-vine, da ničim ne okaljaju časno ime koje udruga nosi, da budu složni i solidarni pa onda rezultati neće izostati. ▪

Ilija Džepina na predstavljanju knjige Pabirci o Ivanki Bubalo, Plehanu i Žeravcu fra Ivana Ćurića. Do njega su: fra Ivan Ćurić, Slavko Harni i Višnja Ružojčić. (Sl. Brod, 8. travnja 2014. Foto: Brankica Lukačević.)


Mr. Ružica Kopačević-Miličević Donji Svilaj (BiH) | Bad Ischl (Austrija)

Urednikova napomena: Mr. Ružica Kopačević-Mi-ličević rođena je 1967. u Donjem Svilaju (općina Odžak). Zbog rata prekida studij novinarstva u Sa-rajevu. Od 1994. do 2001. radi kao skrbnica za pro-gnanike, izbjeglice i osobe u azilskom postupku. Za-poslena je u Uredu za integraciju (Koordinatorin des Integrationsbüros Volkshilfe Flüchtlings- und Migrant-Innenbetreuung Integrationsbüro, 4820 Bad Ischl, Au-strija). Za osnivanje međunarodne ženske udruge, autorica je 2001. dobila priznanje biskupije (Diözese) Linz od strane Kirchenzeitung-a. U ovom tekstu auto-rica na umjetnički način opisuje dvije katastrofe koje su pogodile Bosansku Posavinu u zadnjih dvadesetak godina: 1) rat (1992.-1995.) i 2) veliku poplavu (svi-banj 2014.).


Prognanik na kapi vode

1. Travanjsko sunce mamilo je bilje da izađe iz svoje utrobe, da buja i da se množi u krugu zemaljskom. Ćud prirode pozivala je nevid-ljive pomagače, mrave, crve, oblake, snagu sunca i mjeseca da još jednom zauzmu svoje uloge u poredku svijeta, da kao poslije apo-kalipse, ožive mrtve svjetove sjemenki, koje će se preko noći obući u svemirsko ruho opojnih boja i mirisa. Ona, priroda, nije se obazirala na rat, progon, suze i bol. Nezau-stavljiva u svojoj namjeri da oživi mrtvu zemlju usred kaosa, prkosila je čovjeku i njegovoj ludosti. Čovjeku koji je, zaslijep-ljen strahom i mržnjom, ubijao svoj svijet. Tihi glasić iz djetinjstva (koji već dugo ni-sam čula) šaputao mi je i prepričavao moj nedavni san o »slavenskim plemenima« za-tečenim usred rijeke Save. Zarobljeni u nje-nom kovitlacu koji ih vrti, udara, baca od obalu i onda kao sažvakanu hranu ispljuvava. Otkud ta slika sna? Da je baka živa, sve bi bilo jasno. Ona me učila da osluškujem svo-

je snove, da ih pamtim. I sad je čujem kako govori: »Snovi su kao voda, upozoravaju, a ako ih ne slušate – kažnjavaju. A voda? Ona sve pamti, potajno pati i čeka da se osveti stanovniku zemlje zbog njegove pohlepe, bahatosti i zaborava.« Rijeka je tekla skoro neprimjetno. Ove godi-ne izlila se samo do visine gležnjeva. Nakon svog povlačenja ostavljala bi tragove (viju-gave brazde) zmija, žaba i otiske ptičjih sto-pala. Ispod zamućenog zelenog pokrivača, provirila bi pokoja žaba i svojim velikim očima buljila u mene toliko dugo dok je ne bih izgubila iz vida. U zraku se osjećao mi-ris blata. Obala, siva i teška, ličila je na odore mrtvih slonova. Ukopana u svoju tugu sa slikama Sarajeva, koji sam napustila prije dva dana, naslonila sam se na ogradu skele. Gledala sam u mlaz vode, koji je za sobom ostavljao široki otisak skele, dijeleći pritom rijeku na dva dijela. Kao nožem rasječena zastava, usijecala se u moje oči ta posljednja slika rodnog zavičaja. To me podsjećalo na izlazak Židova iz Egipta. U zraku se čulo brujanje aviona, koje je pa-ralo tešku tišinu, okovanu u još težu slutnju nečega neodređenog, bolnog i neizvjesnog. Odlazak, neplaniran i neželjen. Nisam bila svjesna da sam tim ulaskom na skelu i pre-laskom na drugu obalu postala prognanik. Metamorfoza moje sudbine. Ukoračila sam u priču prognanog, kročila na put svih onih koji su otišli prije mene. Pored mene je sje-dila djevojka, koja je rekla da dolazi iz Ma-glaja i da ide tetki u Hrvatsku. Pomislih: Evo mi suputnice. Nažalost, njen put se završio u prvom slavonskom selu. Tu je imala tetku, koja ju je mrzovoljno primila, jer je bila trideseti član rodbine iz Bosanske Posavine. I dalje je moj pogled bio prilijepljen za oba-lu rodnog mjesta. Prilike ljudi su se polako smanjivale sve dok se nisu pretvorile u siću-šne figurice nalik lutkarskom kazalištu, koje se naziralo iz zadnjeg reda, te se lagano isto-pilo pred mojim očima. Vidokrug sela prera-stao je u maglovit, savjesti prepušten slučaj. Tjeskoba i osjećaj krivice radi napuštanja


mjesta gdje je smrt, prvim granatiranjem Vukovara, bila sveprisutna. Kao gorka plju-vačka u grlu.

Posljedice rata u Bosanskoj Posavini: ruševna kuća u Pećniku kraj Modriče (4. 6. 2012.).

Sjedeći tako, prisjećala sam se svih priča o egzodusu. Sa svakim novim udahom i izda-hom vidjela sam sliku Duha svetoga kako lebdi iznad voda i Sina Čovječjega kako korača po svijetloj površini, prelazi na drugu obalu i tamo me sačekuje ispruženih ruku. Iz mojih misli trgnu me bombardiranje sela i rijetki pucnji iz pušaka. Osjećala sam svoje bubrege kako podrhtavaju od straha, pa mi se činilo da je i sama tekućina moga tijela, kao napaćeni životni eliksir, smetala mojim mislima da se srede. Kamo vodi ovaj put? Ni slutila nisam da je moj konačni cilj – egzil (progonstvo), mjesto stanovanja, moja nova domovina. Nakon iskrcavanja sa skele ušla sam u automobil rođaka koji je vozio druge izbjeglice za Njemačku. Mene je osta-vio na parkingu odmarališta u blizini Salz-burga. Tu su me preuzeli prijatelji mojih roditelja. U Austriju sam stigla s jednom torbom u ruci. Njen sadržaj je bio sve što mi je ostalo; jedini dokazni materijal života kojim sam prije živjela. Foto-album, diplo-ma, crveni sako koji sam nosila kad sam išla na prvi sastanak sa svojim dragim, jugosla-venski pasoš, osobna karta. Više se ničega ne sjećam. Dolazak u sabirni centar »Molken«. To je gostionica sa crvenim kariranim zavjesama, idilično smještena u dvorište zaraslo u zele-no grmlje. U njoj su se svakog četvrtka pek-

la svinjska rebra, specijalitet kuće. Nas peto-ro smjestili su u jednu prostoriju. Troje od nas nije jelo svinjetinu. To, nažalost, nikoga nije zanimalo. Na kraju uskog hodnika nala-zio se zajednički WC i tuš. Ljudi su obavljali nuždu po strogom rasporedu, tuširali se više puta dnevno sapirući tako svoj znoj, svoje suze. Prljave otiske ruku vojnikā. U dvorište se izlazilo na stražnja vrata gos-tionice, kako bi se izbjeglo da uplašene izbjeglice svojim zbunjenim izrazom lica i očima nateklim od plakanja ne bi pokvarile apetit gostima. Stražnji dio dvorišta služio nam je kao mjesto društvenog života. Tu se dovozila stara rabljena roba, šporeti, frižideri i švercovane cigarete. Tu se zajedno plakalo i primalo vijesti iz domovine. Iza leđa »Gasthausa« su se ugovarali poslovi »na crno«, jer vlast protjeranim osobama nije dozvoljavala da rade. Nisam znala šta ću sa sobom, svojim tijelom, rukama. Mislima. Sve je bilo opasno i pove-zano u grčevitom nastojanju da shvatim gdje sam te da sebi sama objasnim zašto sam tu. Da nađem smisao u tom čekanju dok ne završi rat. Sa izbjegličkim kartonom u ruci. I boravišnom dozvolom (paragraf 12) privre-menog boravka, bez riječi njemačkog jezika. Čekanje, besramno privođenje i saslušavanje na policiji za strance. Mjesto polaska. Opis puta, ljudī i činjenicā bez osjećaja. Prijevoz-na sredstva kojima sam putovala. Priča bi se pričala više puta unakrsno postavljenim pita-njima, kako bi se provjerilo da li je istinita. Sjećanje vas je moralo dobro služiti, inače bi vas optužili za lažne iskaze što je bilo kaž-njivo djelo. Posljedica stoga – deportiranje za Hrvatsku. Sjedeći tako u tijesnoj sobici sa austro-karo dizajnom i plastičnim cvijećem na prozorči-ćima sa zelenim oknima, ličila sam ženi zarobljenoj u burku, koja je kroz jedan šlic medijskog izvješća gledala u budućnost. Paragraf 12 Zakona o boravku bio je epicen-tar u koji je smještena moja sudbina. I či-novnici koji su se natjecali u svojoj hladnoći i pogledom davali do znanja da si brojka,


prolazna činjenica ubilježena u njihovu dato-teku privremenih bića na teritoriju Austrije. Prvi puta sam shvatila što znači teritorij. Slobodan teritorij. Tuđi teritorij. Okupirani teritorij. Granica između mira i rata. Produ-žetak kuća u nizu, a onda granični prijelaz. U glavi. Iz ludila i straha u stanje zbunje-nosti. Zbunjenosti radi tišine, cvrkuta ptica i smijeha ljudi, koji su me užasno vrijeđali svojom srećom. Zavidjela sam im na neče-mu što sam donekoć i sama imala. Kako ne bih poludjela, počela sam plesti pulovere od stare vune. Potom sam ih parala i opet izno-va plela nove. Nikada ih nitko nije obukao. Dani su bili dugi, s pogledom uprtim u tele-vizijsku kutiju i iščekivanje vijesti koja bi za jedan dan, jedan sat promijenila moju sudbi-nu. Vijest da je gotovo. Okončano ratovanje. Ništa od toga.

Žalosna majka iz brčanskoga kraja1 I opet nova noć. Dan drugi. Evanđelje po prognaniku se nastavljalo. Ni slutila nisam da će moja akcija spašavanja fizičkog tijela biti ubijanje duha. Polagano, neprimjetno oduzimanje života baš kao u igri kad te pogode loptom i ti ispadaš. Iz svog stabilnog svijeta u kojemu si imao svoje mjesto, ulogu i status. Imao svoga frizera, doktora, omilje-no kino, najdraži kafić. Sve nestaje. Tone u neko nepostojeće nagodbeno vrijeme, koje se mimo tvoje volje pogađa sa silama zla. Sveden na izbjeglički karton čekaš da se nastavi igra u kojoj ćeš opet imati svoje mjesto, ime i cilj. 1 Slika je preuzeta iz knjige Bojna Gromovi. (Brčko: HNV Brčko

distrikt BiH i Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih brani-telja Ravne-Brčko, 2011.), str. 92. Sve opaske u ovom Biltenu napisao je urednik A. K.

Preko noći počneš dijeliti sudbinu sa tisu-ćama prognanih. Sa milijunima protjeranih. Tvoj status postaje tvoja sudbina, tvoja do-movina. Tvoje državljanstvo. Tvoja nacio-nalna pripadnost. A ti sâm, dio naroda koji luta po livadama i brdima Gospodnjeg pros-tora preko granica ucrtanih na geografskim kartama. I niti jedan pogrešan korak ne smi-ješ napraviti, inače se može desiti da se na-đeš na drugom teritoriju koji je za tebe nad-ležan. Gubiš status i privremenu domovinu. U lipnju 1992. godine dobila sam vijest da su moji roditelji izbjegli za Zagreb. Željela sam ih vidjeti, zagrliti. Nestrpljivo sam išče-kivala gospodina Mayera, socijalnog radnika, koji nas je posjećivao jednom tjedno. Dono-sio nam je šampone, rječnike njemačkoga jezika i ugovarao termine za liječnika. Poku-šala sam mu objasniti moju namjeru da odem do Zagreba. On je problijedio i ozbilj-nim izrazom lica, a s nevjericom u očima, počeo mlatarati rukama i crtati granice kako bi gestikulacijom i uz još par riječi dočarao moj odlazak: »Du gehen, Kroatien... bum, nix Austria.« Njihov smisao razumjela sam tek kad je gospodin Mayer otišao. Nakon par mjeseci, kada sam malo naučila jezik, došla sam do zaključka da gospodin Mayer ne zna nje-mački. Istrčala sam iz improviziranog ureda i povratila na pragu »Gasthausa«. Taj cijeli dan sam povraćala. Mučninu sam pripisivala lošoj i često usta-jaloj hrani koju su nam davali, ovaj put makaronima sa starim užeglim sirom. Safeta, udovica sa dvoje male djece, sa kojom sam dijelila sobu, ubrzo je opovrgnula moju teo-riju o trovanju hranom. »Bona ženo, da ti nisi trudna?« Bila sam trudna. Što bi Marko rekao na to? – pomislih sa čežnjom. Imala sam potrebu da mu to što prije kažem. Da smo sada kod kuće, bila bi to radosna vijest, ali ovdje – bila je kao kamen oko vrata. Davila me i vukla u dubinu. Tjerala na odluku, radi koje bih se mogla pokajati: Ne, ne dolazi u obzir! Marko mi to nikada ne bi oprostio.


Doktor se uspravi i reče: »Čestitam, dobili ste djevojčicu.« Razumjela sam samo riječ djevojčica. Onu prvu riječ nisam razumjela, jer mi od moga dolaska u Austriju još nitko ni na čemu nije čestitao. Ana je rasla i postajala smisao moga života. Jedinu radost, pored nje, pričinjavala su pis-ma prijateljice iz Londona. Otvarala sam ih pohlepno kao kad se otvara dugo željena čokolada. »Draga moja, još ništa nisam čula za majku, otac je u logoru, a sestra je nestala preko noći… Kako si ti? Jesi li uspjela išta saznati za svoje, za Marka…?« I tako mjese-cima. Potraga za nestalima, loše i dobre vije-sti preplitale su se te su iz minute u minutu gubile na svom značaju, svojoj aktualnosti. Godina 1996. ostat će zapamćena po obilnim padavinama u Austriji i Njemačkoj. Kiša je padala već treći tjedan. Ustala sam iz kreve-ta i uključila stroj za kavu. Kava je svojim mirisom ispunila sobu i pomiješala se sa mirisom marmelade od marelice. Na stolu je stajao buket visibaba. »Sretan rođendan«, rekoh Ani, ljubeći joj obraz, čelo i sitne prstiće. Uključila sam televizor kako bih vidjela kakvo će danas biti vrijeme. Nakon dobre vijesti da će padavine prestati, objavili su vijest o masovnoj grobnici koja je pronađena u Bosni. Ana je pila kakao koji joj se cijedio iz usta, dok sam ja užasnuto gledala lice njenog oca kako leži ukopan u blato, sa mojom slikom u ruci. Dvije velike suze kao dvije obale rijeke Save, odlomile su se iz srca i skotrljale u šolju kave. Čula sam puc-njavu i sirenu koja je urlala u mojim ušima, moju osobnu osudu na samoću i tugu. Vris-nula sam njegovo ime i kleknula na pod. Ana je nešto brbljala, a potom i sama briz-nula u histeričan plač. Iz usta mi se slijevala pljuvačka boje marelice na komad kruha: kao ugrušak bola ispala je iz mojih usta. Vani se čula galama djece koja su veselo čavrljala na njemačkom jeziku. Smogla sam snage da dođem do prozora. Pogled mi se zaustavio na visibabama koje su cvale oko zgrade. Poštar je ubacio pismo u moj sandu-

čić. Znala sam od koga je i da dugo neću smoći snage da ga otvorim. Otvorila sam ga tek nakon Markove sahrane. 2. Probudila sam se i brzo otrčala u kupaonicu. Ana me nestrplijvo čekala na vratima. »Po-žuri, mama, zakasnit ćemo«, rekla je nervoz-no. Dok smo žurno trčale niza skaline, govorila je: »Baka je zvala, rekla je da u Bosni već par tjedana pada kiša.« »Nek pada«, odgovorih i uključih auto. Oba-dvije smo šutjele: ja od straha, a Ana radi moga odgovora. Moja majka je bila žena sa sela, skromna i pobožna. U tom svom malom trokutastom svijetu: kuća-crkva-doktor, sreću je mjerila po jačini kiše, toplini sunca i količini usjeva. Po broju izmoljenih molitava. Narod Božji dijelila je na dobre i loše. Sada je zgrčeno sjedila preko puta mene, sa novim poredkom svijeta, koji se, od kako je voda poplavila Bosnu, sastojao od Boga i njegovog napaće-nog naroda. Lica zgužvanog i očiju utonulih od nespavanja, dok joj je brada podrhtavala, platnenim rubcem brisala je suze koje više nisu tekle. To je bio bolni refleks, navika, jer je to već danima i godinama radila. Kašljucala je kako bi time spriječila plač. A potom je smogla snage da progovori: »Po drugi puta sam iseljena. Da mi je njeko to proreko, nebi mu vjerovala. Znaš, Vesna«, nastavi dalje, »nije meni teško što sam ja morala ić, nego radi mrtvih. Viđe li ti ono: i grobovi plutaju?! To je Sudnji dan.«

Gospa iznad potopa. (Foto: IN 7 Studio. www.tolisa.info.)


Ni sama ne znam kako je dugo govorila. Svejedno, nisam je više čula. Vidjela sam baku kako sjedi na drvnjaku sa stogodišnjim kalendarom u ruci i čita proročanstva o čire-vima, potresima i poplavama. Raspletene sijede kose vijorile su se na vjetru, dok se nebom prolamala buka crkvenih zvona. Čula sam kako me zove da joj još jednom ispri-čam san o vodi i slavenskim plemenima. Nisam morala. Uključila sam televizor. Na svim kanalima izmjenjivale su se slike po-plave, propagiralo bratstvo i jedinstvo. Sim-bol nove zastave napaćenih naroda bio je sli-ka psa koji pluta na vodi i na svojim leđima nosi svog praiskonskog neprijatelja: mačka. Pomislih da je neka davno uskrsnula voda sakupila sve isplakane suze naroda od čije siline se uzemirilo sámo Panonsko more te se ono vratilo u korito Save, iz kojega je isteklo i zauvijek nestalo iz sjećanja žiteljā sjeveroistočne Bosne. To drevno more, bijesno i ljuto, nosilo je krave, kuće, zastave, kokoši, zemlju i nad-grobne ploče. Zemlja se pomicala sa svog vjekovnog mjesta. Bunari se pretvarali u je-zera hitajući u zagrljaj velikoj vodi, velikom potopu. Voda je drobila, mrvila i unakazi-vala lice zemlje. Davala joj novi lik. Brisala stare granice. Uništavajući prošlost i oduzimajući ljudima ono malo što su posjedovali, liječila je zem-lju blagoslovom i prokletstvom. Tako je san o zajedničkoj državi sa više ple-mena dobio jednu novu dimenziju zasnova-nu na mogućnosti sveopćeg utapanja prošlo-sti. Nada da će voda utopiti i zauvijek izbri-sati rat, zlo, mržnju i siromaštvo širila se re-gijom i izvan nje. Slika zajedničkog neprija-telja dijelila se na Facebook stranicama, kao tek odkrivena mesijanska poruka. Težnja za jednom novom kvalitetom i novom vizijom budućnosti uvlačila se u srca ljudi. Topografska slika sveopće nevolje vrtjela se po svim društvenim mrežama sa apelom za pomoć. Zajednička sudbina trebala je da am-

nestira sve pojedinačne krivnje i ujedini u gorčini narod željan kruha, ćevapa, šerbeta, salameta i mira. Svijest o sebi postala je svijest o drugima. Više nije bilo razloga da se mrzimo. Naime, svi smo plutali po kanalima, septičkim jama-ma i zvali spasilačke brojeve Europske unije i mrsku braću i sestre u dijaspori. Zemlji je polagano prijetila najezda kartonskih kutija, konzervi i epidemije. Glava mi je pucala gledajući slike sentimentalno-karitativne eu-forije koja je pisala jedno novo poglavlje povijesti »slavenskih plemena«. Lokalni potop poprimio je razmjere onoga iz Noinog doba. Konvoji sa hranom postali su metafora njegove korablje spasa. Množile su se kapi vode, kao tajne šifre, pišući Božji zavjet zajedničkog sudca, u kojima su se utapali entiteti, dok je moja stara majka čekala povratak u svoju Bosnu, pričajući mi po tko zna koji puta priču o pravoslavnom popu koji je prvi dohitao u katoličko selo da pomogne ljudima. Baka mi je mahala rukom, sakrivena iza tamnocrvene zavjese i prstom pokazivala prema prozoru. Ustala sam i pogledala kroz prozor. Vani su se igrala katolička, pravo-slavna i muslimanska djeca pjevajući pjesme radosnice. Na njemačkom jeziku. ▪

Bad Ischl, Austrija, 23. 05. 2014.

Poplavljeno selo Vojskova kraj Odžaka. (Foto: Monika Barišić. 30. svibnja 2014.)


Anto Božić Čojkin Rodom iz Potočana kraj Odžaka Povratnik iz Švicarske

Urednikova napomena: S Antom Božićem Čojkinim razgovarali smo 2. travnja 2014. godine, prije velike poplave koja je zahvatila donja sela odžačke općine. Razgovor je obavljen na njegovu imanju, uz ribnjak u koji stalno dotječe voda s izvora što pripada obitelji fra Grge Vilića. Anto Božić je rođen 1964. godine. Nakon završene srednje škole i nemogućnosti zaposlenja u Odžaku, otišao je u Švicarsku (1982.-1983.). Bio je aktivan u zavičajnom klubu »Župa Potočani«. Vratio se u zavičaj iz ljubavi prema rodnoj grudi. Uložio je dio ušteđevine u benzinsku crpku u Odžaku. Napravio je lijepu kuću u rodnom selu Jošava. Sudjelovao je u donacijama za odjel dijalize Doma zdravlja u Odžaku. Pomogao je u podizanju velikoga križa na Odića brdu. Nakon ovoga članka slijedi opis triju događaja vezanih uz ovogodišnje »Dane sjećanja« na žrtve Podvučijaka iz svibnja 1945. godine. Prvi događaj je upravo Put križa na Odića brdu, a slijede dvije svete mise: jedna u modričkom selu Garevac, a druga u odžačkom selu Vlaška Mala. (Te je priloge priredio predsjednik Udru-ge »fra Grga Vilić«.) Nakon toga objavljujemo osobno svjedočanstvo starije žene iz Vlaške Male. Ona govori o krvavoj tragediji koja se dogodila u odžačkom kraju koncem svibnja 1945. godine.


Ljubav prema zavičaju Ne vidim ja neko oduševljenje sa povratkom, ni mojim ni bilo čijim povratkom u zavičaj. Naravno, nisam očekivao da netko baca crvene tepihe pred nas. Ali nisam očekivao ni ovo što mnogi kažu: »Da li je to normalno? Je li on normalan?« To sam čuo čak i od svojih: »Pa jesi li ti normalan što si se vratio?« To mene strašno vrijeđa. Znaju često pitati jesam li se ovdje navikao. A ja i u šali i ozbiljno odgovaram: »Ja se

nikad nisam ni odvikao!« Na što se ja imam navikavati? Meni su ovdje i korijeni i život. Ja samo nastavljam život gdje sam stao. I mislim da bi se mnogi trebali vratiti, poseb-no iz moje generacije. Mislim da je starijima, koji vani situiraju svoju djecu, ovdje za-garantiran mir u trećoj dobi. Ja ne bih volio još jednom iskusiti odlazak u inozemstvo. Kad bih ponovo otišao na Za-pad, osjećam da bih mogao tamo proživjeti možda još nekih 4-5 godina. I to bi bila neka... neka patnja od života. Ovdje sam našao sebe i nove početke. Vratio sam se iz Švicarske prvenstveno zbog sebe. Pa da, bio sam dosta nostalgičan. Maloprije sam spomenuo i vašer. Mislim da je vašer ovdje, u Odžaku, mnogo bolji nego na Zapadu. Naš vašer ima svoje čari kojih na Zapadu nema. Ovdje imamo manje štresa i drugih negativnih stvari. Da nam je samo urediti egzistenciju! Uvijek volim reći da smo smješteni na do-brom mjestu. Bog nas je stvorio između dvi-je rijeke, Save i Bosne, a doslovce smo že-dni. Ako se neke stvari promijene i poslože, ovo će biti raj na zemlji. Znamo da Hercegovci iskoriste svaki pedalj zemlje. Mi u odnosu na Hercegovce imamo daleko plodniju zemlju, bolju i finiju klimu i još puno boljih stvari. Hercegovci više ulažu u poduzeća; čuvaju svoje zajedništvo; imaju pravu politiku. Ovi naši, lokalni hrvatski po-litičari, napravili su pravi egzodus hrvatskog naroda. Oni su doslovce rastjerali hrvatski puk odavde. Nedavno mi je unuk bio jako bolestan. Raz-bolio se iz ničega. Zarazio se u Švicarskoj, ali se to osjetilo ovdje, u Posavini, prošlog ljeta. Naglo se to desilo. Dijete je od igranja doslovce u minuti padalo u nesvijest, u komu. Naši su liječnici znali da je to nešto opasno, ali nisu znali šta je. Davali su mu antibiotike, ali nisu davali lijekove koji liječe baš tu bolest. Rekao sam da mu samo Bog može pomoći.


Zavjetovao sam se Bogu da ću na Odića brdu podići veliki križ, za posljednju postaju Puta križa. To sam uzeo na sebe dok mi je unuk bio bolestan. Rekao sam: »Nešto mo-ram uradit!« Uradio bih ja to i bez zavje-tovanja, ali mi je unukova bolest bila jedan od osnovnih motiva. Ja ću križ uraditi onako kako treba i ostaviti ga za generacije poslije nas. Veliki križ je od bora, centralni, ovako širok. Bit će visok 14 metara, impregniran. Trebao bi biti gotov do Uskrsa. Sve će to biti nategnuto na šarafe, obojeno onom bojom. Ja sam pokupovao šarafe; eno ih tamo, u garaži. Pomoći će mi i Dugonjivci oko guljenja bora, impregniranja i ostaloga. Onda će doći distribucija da uko-pa taj centralni bor metar duboko u zemlju. To će biti prelijepo. Vidjet će se i iz Sla-vonije. Sve će biti završeno za »Dane sje-ćanja« [koncem svibnja 2014. godine].

Obrisi ljudi ispred osvijetljenoga križa na Odića brdu. (Snimio: Pavo Vilić.)

I dao Bog: spasio se unuk! U Švicarskoj su dijagnosticirali bolest. Bio je to neki virus od krpelja, koji napada ili mozak ili pluća. Igrom slučaja bilo je dobro što je napao pluća. Napravili mu operaciju na plućima. Unuk se oporavlja i dobro je. Oporavak bi trebao trajati godinu dana. Međutim, već poslije tri mjeseca, kad su snimili, vidi se da je jako dobro. Dao Bog da tako i ostane! ▪

Put križa na Odića brdu Četvrtak, 22. svibnja 2014. godine. I ove je godine moljen Put križa u sklopu »Dana sjećanja« na odžačke žrtve pale koncem svibnja 1945. godine. Odlazimo s prijateljem u selo Duge njive, na župi Potočani. Nalazimo se na mjestu gdje će uskoro biti izgrađena mrtvačnica. Polazi-mo u 19 sati od kapelice pokraj groblja Smrekovac. Predmoli fra Mladen Jozić, potočanski župnik.

Zahvaljujući vrijednim Dugonjivcima i Jo-šavcima, uređen je šumski put. Postavljeni su i novi drveni križevi na svim postajama. Put križa je put životnih muka. I naših, potočanskih muka. Molimo se za duše preminulih, počevši (u mislima) od čuvenog potočanskog hajduka Ivana Grgića Kike (1796.-1832.). Kiko je rano ostao bez roditelja. Za Kikom i njegovim sudrugom, čuvenim posavskim hajdukom Jurom Bošnjakovićem Zelom iz Johovca, osmanske su vlasti pokrenule niz bezuspješnih potjera. Za odmazdu su mučile i povješale nedužne seljake sa odžačkih sela. Na imanju Marka Kneževića (Drmića), blizu potočanskoga Doma, stajali su do 1960-ih kameni biljezi. Kao spomen na te nedužne žrtve. I njih se sjećamo u ove »Dane sjećanja«. Kiko i Zelo su pogubljeni na Carevoj ćupriji u Sarajevu 1832. godine.


Potočanci su ginuli ne samo za osmanskoga, nego i za austrijskoga Cara. Tijekom prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) pale su brojne posavske žrtve. Ostavili su svoje kosti i na istočnom bojištu (u Galiciji) i na zapadnom bojištu (na rijeci Soči, u Italiji). O njima je pisao Mato Blažević, književnik rodom iz Bosanskog Šamca. I tih se žrtava prisjećamo dok se penjemo na Ódića brdo. Molimo se i za naše prijestupe i uvrede nanesene drugi-ma.

Odića brdo je nazvano po uglednoj obitelji. I odvjetnik Zdenko Odić je jedna od žrtava Podvučijaka, pala u drugom svjetskom ratu. Fra Grga Vilić piše da je Zdenko bio dobar čovjek: »Bio je Hrvat, ali za suživot sa Sr-bima i Muslimanima. U Odžaku je postojala žandarmerijska ispostava u kojoj je ostavio i žandare Kraljevine Jugoslavije.«2 Dok se polagano uspinjemo prema posljed-njoj postaji, prisjećamo se i svih onih koji su stradali koncem svibnja 1945. godine. Pri-sjećamo se i onih koji su ovdje stradali i odavde izbjegli u ljeto 1992. godine. Dolazimo do zadnje, 14. postaje Puta križa. Veliki drveni križ podigli su domaći ljudi, na čelu s Antom Božićem Čojkinim. Sa Odi-ća brda pruža se divan pogled u daljinu. Na obzorju se spajaju, u dugačkoj vodoravnoj crti, plavo nebo i zelena Posavina ravna. 2 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak:

HKD Napredak, 2005.), str. 9.

Ispod nas se vide i poneka poplavljena po-dručja. Izgledaju poput malih jezerca: imaju površinu glatku kao staklo. Među ovim vjer-nicima ima i onih koji su sada, u svibnju 2014. izbjegli od poplave iz donjih sela. Tu je i domaća baka u crnoj marami. Sa Odića brda laganim korakom vraćamo se prema Smrekovcu. Otvaram kapiju groblja da se pomolim za preminule. Vjeruje se da ne valja ići na groblje nakon zalaska sunca, ali za one koji počivaju sunce nikada ne zalazi. Nakon toga vozimo se kući. Iz naše avlije vidi se kuća obitelji Vilić. Vidi se, u daljini, i lijepo osvijetljen križ na Odića brdu.

Osvijetljen križ na Odića brdu

Odnekud se čuje pjesma posavskog glazbe-nog sastava »Zovik band«. U večernjoj tišini selom se razliježu riječi pjesme:

»Gradi sebi ti budućnost bolju, sve uz vjeru i uz Božju volju. Sve u znaku nade i dobrote, i nutarnje snage i ljepote...

Vidjet ćeš mnoge koji svijetom kroče, na križanju oni ne znaju što hoće.

A ti uvijek uzmi cestu pravu, koja vodi u vječnu slavu«... ▪


»Dani sjećanja 2014.« U odžačkom selu Vlaška Mala vođena je 25. svibnja 1945. posljednja bitka drugoga svjet-skog rata na europskom tlu. Od tada su se promijenili i način života i imena nekih odžačkih sela. Jedan partizanski izvor piše: »Poslije rata [nakon 1945.] su nazivi jednog broja tih sela izmijenjeni. Selo Mrka Ada zove se Ada, Balegovac – Novo Selo, a Vlaška Màhala [zapravo: Mâla] – Posavska Mahala.«3 Taj izvor ne spominje zašto su imena selā promijenjena. Uspomenu na odžačke žrtve iz 1945. danas čuvaju »Dani sjećanja«. Ta se manifestacija sastoji od kulturno-znanstve-nih i vjerskih sadržaja. Prvi su »Dani sjećanja« održani 25. svibnja 1997. godine. Tada je svetu misu vodio fra Grga Vilić u porušenom Odžaku, pred stoti-nama ožalošćenih majki u crnini (koje su iz-gubile sinove i u ratu od 1992. do 1995. godine). O prvim »Danima sjećanja« izvje-šćivao je tadašnji Posavski glasnik: »Svetu misu nadahnuto je vodio fra Grga Vilić uz sudjelovanje još sedmorice svećenika. Više stotina stanovnika, čini se, nije niti trepnulo, a mnogi nisu skrivali suze slušajući njegov go-vor [...]. Fra Grga je na kraju poručio da je isti-na da je ovo prva sveta misa za branitelje hr-vatskog Podvučijaka, ali je istina i to da će se ubuduće svake godine održavati istoga da-na.«4 Tako je i bilo. U svibnju 2014. godine odr-žani su (u Odžaku) 17. »Dani sjećanja«. Udruga »fra Grga Vilić« bila je predvidjela (u sklopu »Dana sjećanja«) održati književ-nu večer posvećenu posavskom piscu Mati Blaževiću. (Blažević je pisao o posavskim žrtvama u prvom svjetskom ratu, kao i o žrtvama ranijih poplava u Prudu.) Zbog sa-dašnje poplave književna večer je otkazana.

3 Ahmet Đonlagić, 27. istočnobosanska divizija. (Beograd: Vojno-

izdavački zavod, 1983.), str. 501, bilješka 38. 4 Đurica Lović, »Gorjele su svijeće i kucala srca za 3.165 poginu-

lih Podvučijačana«, Posavski glasnik, broj 74 (28. svibnja 1997.), str. 2.

Ove godine održana su samo tri događaja vjerskoga značaja: put križa na Odića brdu i dvije svete mise (obje su slavljene u nedjelju, 25. svibnja 2014. godine u 11 sati).

Misa u Garevcu Sveta je misa slav-ljena kod Burića štale u Garevcu kraj Mod-riče. Za ovaj »Dan sjećanja« u Garevcu je pred dvjestotinjak vjernika misu pred-molio prof. dr. Pavo Jurišić, dekan Katolič-kog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu (na slici). On je u svojoj propovijedi istaknuo: »Vama je ovdje [u Garevcu] uglavnom sve po-znato. Mislim da je svaka obitelj na svoj način bila zavijena u tugu i žalost. Nakon tih strašnih događaja u vremenu od 23. do 28. svibnja 1945. majke su jecale u grlu, jer glasa više nisu imale da započnu gorki plač. Sinovi su im bili tu na dohvat ruke, a noć ih je jednostavno gutala. [...] Autori koji su istraživali ovaj zločin kažu da je na ovom mjestu [u Burića štali] bilo zatočeno 628 osoba – hrvatskih vojnika, iz okolnih mje-sta: Garevca, Čardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjače, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Riječana, Vlaške Male itd. Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Odavde su njih 545 partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u gare-vačku šumu Majdan i druga stratišta te ih ta-mo monstruozno masakrirali i ubijali.«5

Slike i imena žrtava iz Burića štale. (Ovu i gornju sliku snimila Mara Barišić 25. svibnja 2014.)

5 Mišo Perak, »Obilježeni deseti Dani sjećanja kod Burića

štale«.Tekst je objavljen 25. svibnja 2014. na http://www.posavina.org/vijesti/posavina/modrica/sva-naselja/garevac/4115-obilje%C5%BEeni-deseti-dani-sje%C4%87anja-kod-buri%C4%87a-%C5%A1tale.html.


Misa u Vlaškoj Mali Druga je misa slavljena na Nuića groblju u Vlaškoj Mali. Prije mise išla je procesija od vlaškomalske crkve do Nuića groblja. Pred-vodio ju je dr. sc. Slavko Slišković, profesor povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, skupa sa svećenicima Doborskog dekanata.6

Prof. Slišković je u svojoj propovijedi izme-đu ostaloga istaknuo: »Djeca nisu znala istinu o svojim očevima i promatrali su ih kao neprijatelje, a oni koji su znali istinu nisu je smjeli kazati. Cijena je bila odveć skupa. Previše crnine zamijenilo je ša-renu narodnu nošnju. Ostalo je mnogo praznih mjesta za obiteljskim stolovima, falilo je mno-go očinskih ruku koje će podizati potomstvo. Prema njima danas lete naše misli. Mada bi tražilo cijeli dan, jer ipak se radi o vi-še tisuća ljudi, trebalo bi ovdje i sada pročitati njihova imena. Bilo bi nužno iznijeti osnovne podatke o roditeljima, ženama, djeci, dobi... Valjalo bi ih pojedinačno predstaviti. Jer kad govorimo o tisućama poginulih, u opasnosti smo ljude pretvoriti u statistiku. Prijetnja je da osobe jednostavno postanu stradalnici ili žrtve jednoga povijesnog događaja, a da zaboravi-mo kako se iza svakog od tih imena krije čitava povijest, čitav jedan svijet koji je s njima rođen, rastao, živio i umro. Iza svakog imena jedna je sudbina, lice više ili manje izbrazdano tragovima života, misli pune želja, strahova,

6 Martina Barišić, »Hodočasnici na Danima sjećanja«. Tekst i slika

objavljeni 28. svibnja 2014. na http://www.posavina.org/vijesti/posavina/odzak/sva-naselja/pos-mahala/4121-hodocasnici.html.

uspjeha i padova, ruke pune žuljeva... Tek ta-da bi uvidjeli veličinu ove tragedije.«7 Nakon svibnja 1945. u selima odžačke Posa-vine ostale su brojne udovice s još brojnijom djecom. Učitelj Dušan Matić putovao je 1950. iz Odžaka prema Gornjem Svilaju. Evo kako opisuje siromašna odžačka sela Potočane i Vrbovac kroz koja je prolazio pet godina nakon završetka rata: »Kamion krenu prema Potočanima. Put u po-četku ide ravnicom, a onda se blago penje uz ogranke Vučjaka. Poslije nekoliko krivina i de-setak minuta putovanja stadosmo pred zadru-gom u Potočanima. Utovariše dvije-tri kante mlijeka, ostaviše isto toliko praznih i odmah krenusmo prema Vrbovcu. Put se čas penje čas spušta niz brežuljke na kojima primjeću-jemo veoma mnogo šljiva. Ima i drugog voća: jabuka, krušaka, trešanja i kajsija, ali daleko manje. Kuće su malene, najčešće napravljene od greda popunjenih zemljom i zaklonjene su šljivicima, a ograda oko dvorišta skoro nigdje nema, nego je sve oko kuća otvoreno. Uz većinu kuća primjećuju se i male štalice u koje jedva da može stati jedna krava ili dvije-tri ovce. Svinja primjećujemo u nekim od pletera ograđenim šljivicima u kojima je najčešće u jednom uglu napravljena nadstrješnica od sla-me ili nabacane trave. Ljudi skoro nigdje ne vidimo, većinom se susreću žene i djeca. S nama na kamionu je Boško Đ. iz Svilaja. Ide iz vojske na odsustvo i priča nam da u ovim selima žive Hrvati i da su tu ustaše carevale u toku prošlog rata. Počinili su mnoge zločine nad Srbima, ali su i oni izginuli u borbama 1945. godine. Zato i vidimo samo žene i dje-cu.«8 Srpski izvori obično navode veliki broj srp-skih žrtava na općini Odžak, a umanjen broj izginulih Hrvata. Oni navode da su na teri-toriju općine Odžak kao »žrtve fašističkog terora« (od Nijemaca, ustaša i četnika) pogi-nuli: 1151 Srbin, 71 Hrvat i 55 Bošnjaka.9 7 »Sjećanje na žrtve hrvatskih domobrana«, objavljeno prvo na

http://www.zupa-novoselo-balegovac.com, a zatim i na portalu http://www.posavina.org.

8 Душан - Душко Матић, Записи о Горњем Свилају, Доњој Ду-бици и Оџаку. (Београд: Општина Вукосавље (Оџак), 1996.), str. 7.

9 Živko Tadić i Milan Lj. Borojević, Knjiga drugova: otrgnuti od za-borava. (Šamac: Opštinski odbor SUBNOR-a; Modriča: Srpski kulturni centar, 2008.), str. 146.


U odžačkim je selima koncem svibnja 1945. izginuo razmjerno manji broj ustaša, a dale-ko više domobrana i civila.10 Fra Grga Vilić dokumentira da je od 1941. do 1945. pogi-nulo ukupno 106 odžačkih ustaša, a čak 2449 domobrana. Osim njih stradalo je i 672 hrvatskih civila. Većina je izginula u poslje-dnjim danima svibnja 1945. godine.11 Imajući te povijesne činjenice u vidu, spo-men-misa slavljena u Vlaškoj Mali 25. svib-nja 2014. godine može se nazvati i »sjećanje na žrtve hrvatskih domobrana«. Naime, u odžačkom se kraju nalazi »najveće grobište hrvatskih domobrana na prostorima Hrvat-ske i prostorima Bosne i Hercegovine«.12 Odžačka je bitka koncem svibnja 1945. go-dine bila i krvava i zamršena. Ginuli su tu ne samo domaći domobrani i civili, nego i ci-jele partizanske brigade, sastavljene uglav-nom od tek unovačenih mladića. O tome govori Blaž Glavaš, rođen 1932. u Potočani-ma. On je kao trinaestogodišnji dječak preži-vio 25. svibnja 1945. godine.13 Blaž Glavaš: »Jedni su [u svibnju 1945.] išli, moji pàrci [vršnjaci], na liniju. Talijanke pu-ške. [...] I, ovaj, bilo nas je tude jedno dvajest: ja i Mirko, Peje Grgića sin, Mate Brice... Idu ozgor. I Odžak pada. I mi se povlačimo pa ćemo za Vlašku Malu. Voj-ska. A ja idem. Kad, uvatili ustaše jedno šest partizana i viču njima: ‘Druže, ajd, ajd!’ Zaje..ju, znaš. Ja [imam] trines godina: znam ja sve! A oni [partizani] kažu: ‘Ljudi, vi ćete nas pobit! Ljudi, pao je Zagreb! Zagreb je pao, [Slavonski] Brod je pao, sve je palo! I 10 U Odžaku je 2007. održan znanstveni skup o žrtvama Podvuči-

jaka (1941.-1945.). Izlaganja s toga skupa objavljena su u knjizi Odžak – pouka povijesti: sjećanje na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata. Zbornik radova Desetih dana sjećanja. Urednik: dr. preč. Ivo Balukčić. (Odžak: HKD Napredak i katoličke župe Doborskog dekanata; Sl. Brod: Hrvatski institut za povijest Sla-vonije, Srijema i Baranje, 2009.).

11 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 345.

12 Vidjeti članak balegovačkoga župnika vlč. Matije Šimića u tekstu »Sjećanje na žrtve hrvatskih domobrana« objavljenom prvo na http://www.zupa-novoselo-balegovac.com, a zatim i na portalu http://www.posavina.org.

13 Blaž Glavaš je sudionik projekta »Usmena povijest Bosanske Posavine« koji provodi Udruga »fra Grga Vilić«. Intervju je snimljen digitalnom kamerom 12. ožujka 2013. u Blaževoj kući.

mi smo isto mobilisani! Nemerete se odr-žat!’ I otjeraše ji tam. Dal su ji [ustaše] po-bili...? Reko[h]: Bože! Kažu [zarobljeni par-tizani]: ‘Mi smo seljaci.’ Vidim, bâ, njeki opanci na nogama: Srbijanci, iz Srbije. Jer pravi partizan nije ćeo da gine tude [nakon završetka rata], nego je mobiliso ono, znaš: ‘Napreeed!’ I dal su ji pobili, neznam. [...] Svanilo se. Ja [idem] kući Beljanovoj, kod kuće Čančareve, u Balegovcu, tamo prikò njīvā kući Beljanovoj. Odo[h] ja svojima, tam su mi goveda, Ána, máma, svi. I ja idem, a prid kućom zaklan čojek! Al nije posve zaklan: gleda me, tak ti Boga!« Ko je zaklan? Blaž Glavaš: »Partizani zaklali nekog čoje-ka.« Partizani zaklali nekog? Blaž Glavaš: »Jȁ! Al nije ga zaklalo dobro! Gleda mene čojek, a zaklan! A jâ – bježi! [...] I kroz Vlašku Malu nemeš proć: ljudi mrtvi! Sklonjaju ljude po kanalima. Partizani pje-vaju u školi. Jedno dvi-tri žene privrću mr-tve oko kućā Nuića, znaš, di je groblje; pri-vrću, pòznājū [prevrću, prepoznavaju]. I mi tuda oko deset sati prošli. I dojdem u Lipik i ostavim stoku. I sutradan najdem ovo gor, reko sam ti, jedno pedeset ustaša [koji su se probili iz partizanskog obruča]. Tad mi je bilo najteže, jer otac nije izišo [živ].«

Blaž Glavaš (Snimljeno u ožujku 2013.)

Jedan svećenik, duhovni subrat fra Grge Vi-lića, piše da su u proljeće 1945. i bosanski Hrvati prisilno novačeni u partizane i da su sudjelovali u borbama na odžačkom ratištu. Franjevac dr. Ivan Tomislav Međugorac ro-đen je 1928. u Viništu kraj Žepča. Kao 17-godišnjak prisilno je unovačen u Titovu voj-sku 15. travnja 1945. Fra Ivan svjedoči o to-me što je doživio na odžačkom ratištu: »Partizani su se i inače, a pogotovo ovdje, na ovim prostorima [na odžačkom ratištu u svib-nju 1945.], bez skrupula, smatrali apsolutnim gospodarima nad svime i svakome na ovom


području: nad osobama mladima i starima u kućama, u dvorištima i sokacima; nad materi-jalnim blagom, kako stokom u štalama i dvori-štima, tako i zlatnim nakitom u koferima. Ta psihoza je djelomično (samo djelomično) za-hvatila i domaće stanovništvo te su rezignirali, pa su i oni gledali partizane tim očima, tj. ap-solutnim gospodarima nad svim, i mladim i starim osobama, i nad muškarcima i nad že-nama. U toj općoj psihozi treba gledati i oru-žane osobe, i one koji su se predali partiza-nima, kao i one koji su hrabro išli u sigurnu smrt u pokušaju da se probiju iz obruča. To se zorno očitovalo i u slučaju Burićeve štale. [...]«14 Fra Grga Vilić je znao da su u partizanske redove novačeni mnogi bosanski Hrvati, čak i nakon službenoga završetka rata u Jugosla-viji (15. svibnja 1945.). Takvi su bili i uno-vačeni mladići iz okolice Livna koji su »iz-ginili na Odžaku«. To je fra Grga saznao dok je kao kapelan služio u Livnu (1975.-1976.).15 Ipak je fra Grga sve do svoje smrti (2009.) vjerovao da »još nije došlo vrijeme« da se među žrtve upišu i brojni Hrvati-parti-zani, koji su izginuli na odžačkom području potkraj svibnja 1945. godine, u posljednjoj bitci 2. svjetskoga rata na europskom tlu. Do sada je o odžačkoj tragediji iz 1945. bila upoznata uglavnom domaća javnost. O toj tragediji inozemna javnost ne zna gotovo ništa. Stanje se ipak počinje mijenjati. O toj će temi ove godine biti riječ na jednoj europ-skoj znanstvenoj konferenciji. Na međuna-rodnoj konferenciji će predsjednik Udruge »fra Grga Vilić« govoriti o 25. svibnju 1945. u Odžaku i Vlaškoj Mali kao posljednjoj bitci drugoga svjetskog rata u Europi. Izlaganje će biti na engleskom jeziku. Uvod-ni dio izlaganja sadržavat će osnovne podat-ke objavljene u socijalističkoj Jugoslaviji,16

14 Dr. fra Ivan Tomislav Međugorac, Sjećanja jednog bosanskog

fratra na ratne godine 1941.-1945. (Zagreb: vlastita naklada, 2008.), str. 83-84.

15 U popisu pastoralnog osoblja župe Livno naveden je i »fra Grga Vilić, kapelan (1975.-1976.)«. Vidjeti http://www.zupalivno.com/index.php/povijest-zupe/zupnici-i-kapelani.

16 Ahmet Đonlagić, 27. istočnobosanska divizija. (Beograd: Vojno-izdavački zavod, 1983.), str. 501-520; Drago Karasijević, Peti korpus NOVJ. (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1985.), str. 320;

kao i rezultate povijesnih istraživanja objav-ljenih nakon demokratskih promjena.17 Najveći dio izlaganja sadržavat će nove po-datke koje je prikupila udruga »fra Grga Vi-lić«. Udruga je 2011. počela dugoročan pro-jekt pod nazivom »Usmena povijest Bosan-ske Posavine«. U projektu se snimaju (digi-talnom kamerom) stariji Posavci i Posavke koji odgovaraju i na pitanja o drugom svjet-skom ratu. Udruga posjeduje prvi digitalni arhiv s vrijednim, još neobjavljenim etno-povijesnim sadržajem. U sklopu projekta su-stavno se prikupljaju svjedočanstva očevida-ca iz odžačkoga kraja koji su preživjeli tra-gediju koncem svibnja 1945. godine. ▪

Pjesmom od lošeg jučer »za bolje sutra«

Pjesma nikad nije zamrla u podvučijačkom kraju, čak ni nakon tragedije koncem svibnja 1945. godine. U fra Grginoj rodnoj župi Po-točani izvorna seljačka pjesma pjevala se ju-čer (Jozo Brašnjić Jerkan), a pjeva se i danas (mladi Zvonko Jurkić). Sada tu odjekuju i suvremeni zvuci. Potočanac Josip Barukčić Bullet [»Metak«] pjeva rap, uz klasičnu pozadinu, o zavičajnim temama. ▪

kad spomenem sviju koji me znaju

želim da budu sretni u svome zavičaju

i da me pamte po dobrome i kakav jesam

jer za njih su vrata otvorena gdje god da sam

(Sa CD-a »Za bolje sutra«; foto: Josip Barukčić Bullet)

Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945. (Beograd: Voj-noistorijski institut, 1957.), sv. 2, str. 588; Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944-1945. (Beograd: Vojni istoriski institut, 1957.), str. 608-609.

17 Najobjektivnije istraživanje o bitci za Vlašku Malu daju Stipo Pi-lić i Blanka Matković: »Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije«, Bosna Franciscana, sv. 37 (2012.), str. 109-138. Vidjeti i Zoran Dujak, Berlin pa Odžak. (Locarno, Švicarska: vlastita naklada, 1993.); Stjepan Marčetić, »Odžačka Posavina - travanj, svibanj 1945. (rat poslije rata)«. Mentor: prof. dr. sc. Ivan Balta. (Zadar: Sveučilište u Zadru Odjel za povijest, 2008.), 34 str. [dostupno i na internetu].


Ruža Kaurinović Rodom iz Vlaške Male kraj Odžaka Živi u rodnom selu

Ruža Kaurinović; Mara udata Barišić (kći Ružine sestre Jele); Ružin suprug Marko Kaurinović.

(Snimljeno 8. 1. 2014. u Vlaškoj Mali kraj Odžaka.) Urednikova napomena: Ruža Kaurinović (djevojački Tipura) rođena je 1935. u selu Vlaška Mala kraj Odžaka. Kći je Ante Tipure i Mare Vuletić. Rodila je troje djece: Antu, Jelenu i Slavicu. Ruža je sudionica projekta »Usmena povijest Bosanske Posavine« koji provodi Udruga »fra Grga Vilić«. Intervju je snimljen digitalnom kamerom 21. veljače 2012. godine u kući Ruže i njezinog supruga Marka u Vlaškoj Mali. Ruža je kao desetogodišnja djevojčica vidjela kako je 25. svibnja 1945. godine poginuo njezin otac Anto.18 Donji tekst je prijepis jednog dijela intervjua s Ružom.


Skovčánice

Koga si od svojih najmilijih izgubila u životu? Ruža Kaurinović: »Ajoj! Pa oca! Ja sam s njim sjedila do posljednje minute kad će on poginit.« A kako je to izgledalo? Ruža Kaurinović: »Kako je izgledalo? Avio-ni idu, a mi sjedimo u jednoj [kolari]. Ne-znam đes ti, Jêle [okreće se mlađoj sestri], bila.«

18 Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; O-

džak: HKD Napredak, 2005.), str. 314.

Jela Knežević [Ružina mlađa sestra Jela, djevojački Tipura (1941.-2013.)]: »Ništa ja ne pantim.« Ruža Kaurinović: »U kolari njekoj, di su [volovska] kola, a oni [avioni lete] sve priko nas. On je možda za pola sata pogino. On mene poslo: ‘Ajd u kuću!’« Jela Knežević: »A jel granate su ga i ubile?« Ruža Kaurinović: »Kàkē granate! Došo, do-šli partizani, istjeraše ji iz kuće. To je bilo četeres pete, kad je završeno.« To je bio dvajes peti? Ruža Kaurinović: »Maj, maj. Jȁ! I, ovaj, doj-doše i Srbijanci. I dadoše im duvana: i čiči Jozi, i mom ocu. Otac nije pušio, al primio je, znaš, pa će dat [pušačima]. Al naidoše drugi [Srbi, iz susjednog sela], iz Novog Grada. Dobro, nisam ja znala odakle su toji drugi. I istjeraše ji. I pištolj: čvȁk, čvȁk! Ubiše ga.« Kak znaš da su iz Novog Grada? Ruža Kaurinović: »E, pa kasnije mi čuli. A oni Srbijanci... A jedan meni Srbijanac pjeva: ‘Oćeš da ti jednu pjesmu zapjevam?’ Pri-tresaju one stvari. I ajd, jâ, ono znaš, šta sam možda imala: devet godina? Kaže [partizan iz Srbije]: ‘Novi Gradu, pokraj Save smradu, iz tebe mi osustva ne dadu!’ A kaže mi da ima ćerku kao mene. Mislim, isti[h] godina. I dade mi skovčáncī.19 I moj otac òde tako.« Jela Knežević: »Jes ga vidla mrtvog?« Ruža Kaurinović: »Kak neš vidit! Joj, napala krmača [tijelo]!« Jela Knežević: »Kažu Ivkica Nuića, ona je komade tijelā sabjerala.« Ruža Kaurinović: »A u Barušu20 Kȉkića ja neznam kolko [je ispaljeno] metaka! A on – stoji!« ▪

19 Skovčanica – sigurnosna igla sa oprugom; služi za zakopčava-

nje (»kovčanje«) odjeće; »ziherica«, »skváča«. 20 Barišu.


»Škola u Vrbovcu«

Knjiga Ive Lubine Škola u Vrbovcu predstav-ljena je javnosti 5. travnja 2014. u Odžaku, a 6. travnja u Vrbovcu. Sunakladnik knjige je ud-ruga »fra Grga Vilić«. Knjiga je pobudila veli-ko zanimanje publike, mještana i posavskih internetskih portala. Autoru čestitamo! ▪

Sa predstavljanja knjige Škola u Vrbovcu (Odžak, 5. travnja 2014.)

»Čovjek u nevolji«

Uskoro izlazi iz tiska studija Čovjek u nevo-lji. To je drugi projekt Udruge »fra Grga Vi-lić«.21 Studija Čovjek u nevolji na 50-ak stra-nica sadrži priloge o raznim vrstama ljud-skoga stradanja. Petnaestak domaćih i stra-nih autora opisuju niz tema, od naizgled ne-važne nesanice i noćnih mora pa do napušte-nosti, siromaštva, samoće, bolesti, ratova, umiranja, ubojstava, samoubojstava, poplava (na slici dolje). Tekstovi su praćeni stručnim uvodom i primjerenim ilustracijama. ▪

Poplavljena Bosanska Posavina u svibnju 2014. (Izvor: www.posavina.org.)

21 Prvi projekt Udruge »fra Grga Vilić« bila je studija Bosanska

Posavina 2030. godine (na 44 stranice). Studiju je recenzirao prof. dr. Ivo Grgić s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. Bo-sanska Posavina 2030. godine tiskana je u veljači 2014. godine.

B i l t e n Udruge građana »fra Grga Vilić«

Predsjednik Udruge mr. sc. Anto Knežević

email: [email protected]

Predsjednik skupštine Udruge Miro Sirovina

Dopredsjednik skupštine Udruge

mr. sc. fra Petar Andrijanić

Upravni odbor Udruge Jozo Blažević Jokan ▪ Anto Knežević (predsjednik) ▪ Ivo

Lubina Dino ▪ dr. med. Matija Knežević-Marković ▪ fra Petar Matanović ▪ inž. Pavo Vilić ▪ fra Anto Zrakić

Tajnica Udruge

Anela Tipura email: [email protected]

Nadzorni odbor Udruge

Mijo Ćosić, dipl. ing. ▪ Ivo Matić, dipl. pravnik ▪ Suljo Tahirović, dipl. ing. polj.

Sud časti Udruge

Tomislav Božić, dipl. pravnik ▪ Ilija Džepina, Univ. spec. mech. dipl. ing. ▪

fra Mladen Jozić

ID number Udruge: 4254124190009 Beneficiary Bank: Raiffeisen Bank dd BiH

Bank Address: Zmaja od Bosne bb, Sarajevo, BiH Bank account number: 1610250029510066

Swift Code: RZBABA2S IBAN Code: BA391611250000640197

Full beneficiary name: Fra Grga Vilic Udruga gradjana Full beneficiary address: Potocani bb Odzak

Bilten uređuju

mr. sc. fra Petar Andrijanić ▪ Anto Knežević ▪ Ivo Lubina Dino

Tisak

Promedia, Modriča email: [email protected]

Fotografije

Uza svaku sliku (osim slikā suradnikā) naznačen je autor ili vlasnik. Ako ime nije navedeno, fotografiju je snimio predsjednik Udruge.

Logo Udruge Goran Bačić

web

www.fra-grga-vilic.com

email [email protected]

Adresa

Društveni dom Jošava Potočani bb ▪ 76290 Odžak

Bosna i Hercegovina

bilten - hrvatski domu ovom broju pred-stavljamo životni put i vrijednosti ilije džepine. ilija je...

Documents