August enoa:

Seljaka buna

Historika pripovijest XVI vijeka

Preasnomu i prevrijednomugospodinuMIHOVILU PAVLINOVIUkanoniku svetojerolimskomu,hrvatskom knjievniku,zatoniku narodnjega pravaposveuje i prikazuje ovo djelou znak poitanja

Pisac

"Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subditorum. Quumque miseros a tyrranide Turcica haud quamquam tueri queant, eodem modo eosdem expilant et in servitutem redigunt, quo ipsi Turcae."

(Littera Archeppi Antonii Vrani ad imperatorem)

"Zar zloin?Al neka bude - zaludna vam rije,To crno ruho, sramotno uz ime- to skriva lice il se ini skrivat -Namamiti e vie eljnih oi,Neg stotine te naoko vam slika,to sjaju tu u arenom veliju,Sve vae roblje - a krvnici puka!- - - - - - zloin? Kakav zloin?Spomenuti bi bolje bilo ine,Da gledalac tu barem jednom saznaTaj zloin otkle li je zbilja niko."

(Byron, Marino Faliero, . V. Pr.1)

Preasni gospodine prijatelju!

Otkako je hrvatsko pero pustilo prvi put nau rodnu rije u svijet, a na krilo naroda, bud da mu digne duh, bud da mu osladi duu, uvijek je bila navada da knjievnik pripie i prikae plod svoga srca i duha glavi dinoj i uvenoj me narodom, neka bude okriljem njegovoj knjizi. I ja evo, putajui u svijet uspomenu krvave ali plemenite borbe naega puka proti poveljenim krvnicima, ne htjedoh iznevjeriti se tomu staromu obiaju, i ja odluih to djelce svoje posvetiti kojoj dinoj glavi. Obilazei krugom zape mi oko na onoj strani naega doma gdje je stajala kolijevka naih kraljeva, zape mi na alu mora sinjega. Nije to sluaj, ve prava promiljena volja. Sjetih se Menetieve "Trublje", sjetih se Karnarutieva "Vazea Sigeta grada", i dosjetih se da ve u ono gluho po nas doba nije Velebit bio meaem koji cijepa Primorje od Posavja, ve slavno roite iskrenih hrvatskih dua. I kakogo glasnice stare slave preletjee od mora preko Velebita do Save, tako otpremam ovu svoju skromnu knjiicu od Save preko Velebita k hrvatskomu moru, a na Tvoje junako krilo. Pripisujem, posveujem je Tvojemu imenu. Primi je, prigrli je, ako je mala, ako je smjerna, vjeruj, estita je. A pita li zato li je uresih Tvojim imenom? Koga je go hrvatska rodila majka, lako e odgovoriti na to pitanje. Ta nijesi li i Ti nikao iz hrvatskoga puka? Nijesi li se Ti digao na junake noge da oda sna prene drijemnu duu primorskoga puka, da ga gromom glasa svojega budi u svijest, da korov iupa iz vinograda rodnoga, pravi zatonik naega prava, pravi apostol nehinjene slobode? Eto, zato je Tebi pripisah, dobru pastiru vrla stada. Ne pii mi u grijeh reknem li ovdje dvije-tri izvie, ali dobro, da si narod sam zaviri u duu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prolost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgrijeio i posrnuo, gdje li se proslavio i prodiio. To neka mu je naukom za budua vremena. Poznata je odavna, ali vazda istinita ona rije staroga Rimljanina "Historia vitae magistra". A nama Hrvatima, razdvojenim i rastrojenim, treba i koliko te nauke da budemo jedanput od glave do pete ljudi i svoji ljudi. Ta istina ponuka i mene, a nuka me i sad, da iznesem u spodobi pripovijesti nau davninu, stare grijehove, staru slavu nau. ao mi je samo da mi nije dano, da ne mogu svu duu, sav ivot svoj posvetiti tomu radu, da ne moe jasno sunce svijetliti mojemu peru, ve da je samo u noi dano ruci, umornoj od danjega teanja, crtati prole zgode mojega naroda: mjesto jednog niklo bi sto zrna. Ali neka je, kad je tako. Znam da nam jote ne svanu medicejski vijek, nu i to gorko uvjerenje nije jako u meni ubiti ono ivo pregnue da bar onoliko radim koliko mi daju prekratki asovi dokolice ili ure ugrabljene nonomu pokoju. Od toga pregnua postala je i ova knjiica. Ne mogu da ne spomenem kako je postala, koliko je vrijeme. "Seljak kralj" lebdio mi je od mladih dana pred oima; za tom tajinstvenom osobom, koja i sad ivi u pameti naega zagorskoga puka, otimala mi se mata. Uvidjeh dakako da mu se hoe zrela pera, da mladi neiskusan nije dorasao tomu poslu. Pa gdje bijahu i izvori? Zakopani u praini, a mi vikasmo udilj: "Tko e pisati kad nema gradiva?" Vrijeme je minulo, ja dozrio, a izvori isplinue sretno navrh. Sad dakako velimo: "Boe moj, tko e to gradivo svladati?"Od velike je cijene za opis "seljake bune", to presv. g. Ivan Kukuljevi Sakcinski priopi u povijesti "Susjedgrada" i "Medvedgrada" (Arhiv), od jo vee cijene je pako obilna ona graa koju izda na svijet pre. g. dr Franjo Raki u spisima Jugoslavenske akademije, jer se tu piscu nanua obilje potankosti, karakteristikih za ivot onoga doba, jer se po Rakovim spisima moe ocijeniti smjer i razmah cijele bune. Nu uz to dragocjeno gradivo valja posegnuti dalje, da izvadi neokrnutu cjelinu iz povijesti, jer samo takovu cjelinu moe zaodjenuti umjetnim ruhom pripovijesti. Tako uradih i ja, posegnuh za starim netiskanim izvorima naeg zemaljskog arhiva, prouih sve mijene nesretne one dugotrajne parnice za Susjedgrad, koja je zaetnicom seljakoj buni, i tad istom naoh poetnu i zaglavnu toku silne katastrofe. ao mi je veoma da nema traga istrazi proti samomu Gupcu. Ja mislim da je suvremena ruka unitila te sudbene zapiske, jer ini se da ih je bilo. Opirni dakako nisu biti mogli, jer meu bitkom stubikom i uasnom smrti Gupevom ne proe nego nekoliko dana. Imajui sve gradivo pred sobom, pohodih, nosei tonu mapu uza se, sve krajeve koji bijahu pozoritem bune. Tako mi bude jasan in, mjesto i vrijeme, svi povodi, svi karakteri, sve potankosti - a istom onda dozri u mojoj dui potpuna slika "seljake bune". Sama buna bijae dakako kratka - trajala je samo nekoliko dana, ali se je bila nairoko rairila, i upravo po tom se vidi da to nije bio nenadani proplamaj zdvojnoga puka, ve osnova promiljena. Tko ita to je u toj osnovi i najlui seljak na mukama ispovijedio, i tko je pregledao kraj gdje se je sve to dogodilo, uvjerit e se o istini mojih rijei. Povijesti nijesam se iznevjerio. Nije mi toga ni trebalo. Sve su osobe u toj knjizi - pa i zadnji sluga - historine, svi uasni prizori, sva zlodjela krvnika su istinita, nipoto u kronici upisana, ve po svjedocima pred sudom dokazana. Sve sam ih prikazao, jer je morao biti silovitoj posljedici i silovit povod. Nu iz svih ovih strahota razabrat e jedno. Seljaka buna nije prosta gungula usijanih glava, nipoto, ve pravedna borba puka za pravo i potenje. Seljak se nije digao dok su mu otimali vola i kuu, seljak je planuo kad mu osramotie enu i ker. I kad se je digao, kad su se silne ete razlijevale bez uzde po svoj zemlji, nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraza. itaj izvore i vidjet e da je tako, da onim grozotama o kojima neki historici govore nema traga, a suci bili bi ih jamano zapisali u svojim istragama. Po tom dobiva buna veu, etiniju cijenu, a seljatvo izlazi opravdano pred svijet. Pravi zaetnik bune bio je stubiki seljak Matija Gubec. Trudio sam se pri svem da vjerno prikaem i ostalu povijest nae domovine, da karakteriem ivot velikakih porodica, njihove stranke i svae. Htjedoh toj knjizi dodati opaske da se vidi istinitost moga pripovijedanja, ali bi te biljeke narasle na drugu jednako debelu knjigu, i stoga ispustih historiki tuma. italac, vjet povijesti, znat e ionako da sam se do najtanje malice drao historije, a ostalomu opinstvu navest u samo izvore kojima sam se sluio piui ovu pripovijest, a to su: dr Franjo Raki: Graa za povijest seljake bune. Kukuljevi: Povijest Medvedgrada (Arhiv). Povijest Susjedgrada (Njeke gradine i gradovi, 1869.). Mesi: "Zvijezda Zrinjska", Istvanfi, Kreli, Habdeli, Ratkaj, maarsko genealogiko djelo: Magyarorszag scaladai (Ivan Nagy). Zatim u zemaljskom arhivu: Zapisci hrvatskih sabora, spisi o parnici susjedgradskoj i stubikoj, velika istraga proti Tahomu, izvjetaji kameralnih provizora, maarskih tridesetnika itd.Sada, preasni gospodine, zna i Ti, a zna i svaki drugi italac, kako i odakle je moja "Seljaka buna" postala. Primi taj smjerni darak na svoje dino ime i junako srce, pa ugodi li Ti ovaj maleni poklon u islu ostalih ljepih narodnih odlika, nikomu nee zaista milije biti negoli Tvojega junakog imena

U Zagrebu, na Duhove 1878.

osobitomu poitnikuA. .

I.

Bilo je podne na izmaku mjeseca veljae, a ljeta gospodnjega 1564. Snijeg po gorama bio ve okopnio od ivih sunanih zraka, Sava je jae strujila u svom koritu od navale gorskih voda razlijevajui se irom ravnice pod Susjedgradom. Do visoka prozora sjeae u omaloj sobi grada ena pristara ali krepka, u crno zavita. Da joj nije plava, prosijeda kosa prieljana bila s obje strane visokog oblog ela, da se nijesu savijali dugi okrajci crne kape oko poutjeloga lica, bio bi ovjek rekao da tu sjedi obrijana muka glava. Lice bilo joj je veliko, vilice jake, nos dugaak, nad usta privinut, usta iroka, usnice blijede i tanke, ute obrve guste i svedene, a ispod njih buljile u svijet do dvije zagonetke, do dva blijedomodra, malne sumorna oka, iz kojih si zaludu gatati kuao kakovi se osjeaji u tom srcu bude, kakove li misli tom glavom sijevaju. Bore na obrazima, oko oiju i ustiju pokazivahu dodue da su u tom srcu silovite strasti bojak dijelile, ali sada bila je ena mirna kao od kamena, a na tvrdom joj licu nijesi vidio ni traka enske blagosti, ve tvrdu neslomivu volju, jak duh i neodoljivu odvanost. Jako, visoko tijelo bijae odjeveno u saboritu haljinu od crna sukna, oivenu mrkom svilom. Oko pasa savijao se krupan srebrn lanac, o kojem je sveanj velikih kljueva visio. Suhi, tvrdi prsti ene poivahu na srebrnoj krinjici to je pred njom na stoliu stajala. as bi okom svrnula na golu umu, na poplavljenu ravnicu pod gradom, as opet na krinjicu. Ujedljiv smijeh zadrhta joj kadto na usnama, i prsti joj se jae pritisnue krinji, kao da tu lavica svoje mlade uva. Sluga, uniav na velika vrata, probudi je napokon oda sna. ena krenu malko glavom i zapita promuklim glasom:- ta je, Ivo?- Oprosti mi plemenita gospo - odvrati sluga pokorno - u ovaj par doe nam pred dvore na konju ovjek, po govoru Maar, a po vidu plemi.- Kako mu je ime? Odakle ide?- Toga mi ne ree, ve samo zapovjedi da ga vaoj milosti prijavim. Veli da mora pred vae lice jer da vam ima o vanim poslovima govoriti.- Maar? Plemi? O vanim poslovima da mi ima govoriti? Da vidimo kakvu sreu taj Maar nosi! Reci mu neka slobodno doe preda me. Pa uj, zavedi mu konja pod krov; daj mu zobi i sijena po volji, da se ne potui na hrvatsku gospodu. Idi!Sluga izie pokloniv se, a za nekoliko asova zazveknue ostruge nepoznatog gosta na kamenom podu sobe. Unie ovjek visok, suh, male, obrijane glave, protegnuta i bradata lica. Ispod duge, smee kabanice bilo je vidjeti plavetan suknen haljinac, sapet na prsima srebrnim orasima. Lijeva mu je ruka bila pod kabanicom, a desnom drao je kumu kapu.- Hvaljen Isus i Marija, plemenita gospojo! - pokloni se Maar kratko i odvano. Gospoja omjeri ga od glave do pete, pa e za asak mirno:- Na vijeke, amen! Tko ste, gospodine? iji ste? to mi nosite?- Ja sam, na slubu vaoj milosti, Mihajlo Palffy, plemi ugarski, i srea mi dade te po meni alje moj milostivi gospodar, velemoni knez Andrija Bator, kraljevski sudac, plemenitoj svojoj roakinji Uruli Heningovoj pozdrav i poklon.- Gle, gle! Hvala mu, hvala - prihvati Urula smijeei se. - Eto, kako me se moj mili gospodin roak lijepo sjea. Bilo mu za duu. Sjednite, gospodine Palffy; bacite kabanicu i kapu. Vidim da ste veleumorni od daleka puta.Doljak uini kako mu gospoja ree, zatim progovori:- Ponajprije zapovjedi mi moj velemoni gospodar da javim vaoj milosti kako ga je srce kruto zabolilo kad mu je smrt ugrabila milog roaka gospodina Andriju Heninga, vrijednoga vam druga.- Eto, kako je gospodin kraljevski sudac milostiv meni, siroti udovici! Ni toga nije zaboravio kraj tolikih prevanih poslova, u toli burno vrijeme. Da, da. Lani na osamnaesti dan listopada ostavi moj premilostivi gospodin Andrija ovaj svijet i mene, sinju kukavicu - a ba u najgori as. Pa moga miloga roaka jo i sad plemenito srce boli! Dobre li due, ba mu hvala! Nu recite mi, egregie ac nobilis domine, jeste li vi samo zato prevalili tolik put da mi donesete suze alosnice svoga gospodara? Nije li vam nita govorio o drugim poslovima?- Jest, vaa milosti; gospodin me kraljevski sudac posla radi Susjedgrada i Gornje Stubice, ne bi li se zajedniko gospodarstvo bolje urediti moglo.- Eto, drago mi je da se je gospodin Andrija dozvao pameti malo kasno, ali i tako je dobro. im sahranih svoga pokojnoga gospodina, poslah odmah pismo Andriji Batoru neka mi bude na pomoi jer nam je nekakav rod, a Susjed i Stubica da je ionako zajedniko imanje moje i njegove obitelji; poslije pisah mu deset puta, ali nikad od njega odgovora. Nu mjesto pomoi posla mi odmo, posla za svoga upravitelja uru Svesvetikog, koji bi se po pravici morao Svevrai zvati. Taj ljivar, koji nema ni dva jarma volova, napuhnuo se jer mu je brat Stipo kanonik zagrebaki, kanda su u njega Zrinjski gradovi i Frankopanov grb. Otkako je ovamo na Susjed pao kao muha u mlijeko, razbacuje se kao gospodar, baca mi klipove pred noge i harai mi tu pod nosom kanda je sve imanje batorsko, a ja sa svojom kukavnom djeicom kanda smo ovdje samo na hrani i stanu, na tuoj milosti.- Oprosti mi vaa milost - progovori neto nemirno Maar, komu ta itulja nije nimalo po volji bila.- Pustite nek svrim, gospodine Palffy - odsjekne otro gospa Urula. - Sve valja vam uti, pa onda suditi. Gospodin Svesvetiki, velim vam, pravi je razbojnik, a uza se ima dva vjerna ortaka, Janka Horvata i Nikolu Golubia. Svaki as dolazi mi na grad koji jadan kmet da se pritui meni, svojoj gospodarici. Pukom i sabljom zalijee se ta bijesna eta na mirne seljake i hara bez obzira. Jednom razbie kmetu momu na Krapini mlin, drugomu odnijee u Jakovlju sve ito, a u selu Trgovini, tu pod Susjedom, odvede Svesvetiki panu dvije najljepe krave i prisvoji ih sebi. Pozvah ga na raun, jer da u silom na njega udariti, ali on mi se nasmija velei da se babe ne boji, a u gradu da su gospodari Batorovci. Zatim pokupi sve puke, lumbarde i sav prah te ih stavi pod svoj klju premda je to oruje zajedniko. Sav prihod imanja ima se jednako porazdijeliti, ali da! Svesvetiki vara me na itu, na sijenu, na vinu, pa kad je prigovora, vie kroz smijeh da njemu nema ni suda ni zakona jer je njegov gospodar najvii sudac komu babja pravda nahuditi ne moe.- Ali vjeruj mi milosti vaa - zaletio joj se Maar u rije - da to ne biva s voljom moga velemonoga gospodara.- Nije istina, gospodine Palffy - kriknu ena i oi joj bljesnue ivlje - nije istina. Ne rekoh li vam da sam roaku Andriji sve to natanko ispisala, a on ni rijei, ve mi taj bezbonik Svesvetiki pokaza pismo od njega, gdje ga Bator hvali, i neka ne haje za moje prigovore. A, to velite na to, plemeniti poslanie moj?! - viknu Urula i dignu se naglo, oinuv okom Maara da je nikom poniknuo i zabunjen utio.- Sa mnom - produlji druim glasom Urula, staviv se pred njega - nije teko trenje jesti kad si poten, ali kad mi tko zaleice zanjke plete, zaboravljam da sam enska glava, a volja mi je jaka, jaa od gospodina Batora, toga prvoga pravednika krune ugarske. Vie od sto godina sjede Heningovci na Susjedu i Stubici, vie su od sto godina ovdje gospodari. Gledajte onu ensku sliku to visi nad kaminom: - to vam je nesretna Dora od starog hrvatskog plemena Arlandovaca, koja se uda za Andriju Heninga prvoga te namre svojoj krvi Susjedgrad i Stubicu, a unuka joj Kata, majka mojega mua, udade se za gospodina Teuffenbacha, na koga je ime i imanje Heningovaca preneeno bilo. Dosta se moj pokojni i ja napatismo muke i natroismo novca da otmemo Susjed i Stubicu rukama razbojskih velikaa koji su na prijevaru od novoga kralja Ferdinanda ishodili darovnice. Istisnusmo sretno iz djedovine nametnika panjolca don Pedra de Laza, silovitog biskupa imuna Erd(da, lutorskog baruna Ivana Ungnada, generala Kacijanera, pa kad tomu izdajniku knez Nikola Zrinjski po pravici raskoli glavu, prigrabi sve imanje kraljevski fiscus, iz ijih panda teko opet izvinusmo bar Susjed i Stubicu, a elin moradosmo ostaviti u rukama otimaa Bakaa. Toliko se muke napatismo, toliko izgubismo, sedmero sam djece pod srcem nosila i truda se nanosila, sina jedinca sam izgubila, izgubila mua, a od est keri tekar se tri udomie, jadna sam udovica - pa sada se iri po naem starom gnijezdu kobac i radi istisnuti mene, sinju kukavicu, crnu udovicu, tko? Moj roak, prvi sudac ugarske krune - Andrija Bator. Jao si ga zemlji gdje pravica na takovim rukama stoji. Ali piite vi, gospodine Palffy, svomu gospodaru da mu rauni na slaboj petlji stoje, piite mu da je u stare Heningovice glava od kamena, da je Heningovica prouila sve svoje pravice koje su u onoj srebrnoj krinji sahranjene, da zna za sve vae latinske finte kao kakov prokurator, pa je neete prevesti ednu preko vode; recite mu da su uz mene junaci zetovi Mihajlo Konjski, Mato Kereenj i Stjepko Gregorijanec, sin podbana Ambroza. Pa ako je Batoru preostalo od vojevanja na Turke vremena da sa enom dijeli mejdan, e, dobro, znat e i Urula ispaliti koju lumbardu u tu krivu sudaku vagu, jer je ki Meknicera, vojvode krajikoga. Ali ta se tude i prepiremo! Ja sam ve lani predala dvije tube. Jednu preda moj zet Mihajlo Konjski na Martinje banu Petru Erd(du proti Batorovcima, a drugu sam svojom rukom na dan svete Jelisave poslala kraljevoj svjetlosti u Poun proti uri Svesvetikomu. Kralj naredio je istragu. Nek pukne najprije sud pa onda, ako ustreba, puka.Plemenitomu gospodinu Palffyju bilo je udno pri dui kako se je bujica iz Heningoviinih ustiju sipala na njegovu glavu. Zablenut buljio je u tu udnovatu enu koja je arka lica, sijevajuih oiju koracala hrlo amo-tamo po sobi, u kojoj se sada nije nita ulo do petnjaka gospodariinih na kamenom podu, do tekoga disanja ljute joj due. Za asak se Maar neto razabra.- Vaa milosti - prihvati krotko - alim od srca to sam eto nehotice povodom bio te se toliko razljutiste. Vi ste pravednica, udovica, majka ste. Krivda vas boli, a to je i pravo. Govorili ste vanih, tekih rijei, izbrojili velike nepravde, a ja, cijenei va plemeniti gnjev, neu o njima podvojiti. Moj milostivi gospodar dokazao mi je natanko odakle polazi i ije li je pravo na Susjedu i Stubici. Nu premda se sve nepravde to ih ovdje doivjeste ne mogu pisati u grijeh momu velemonomu gospodaru, ve vie meteu koji je u ovoj kraljevini i u Ugarskoj poslije nesretnog muhakog poraza zavladalo bio, priznaje i ali gospodin kraljevski sudac da je moebit i on neto kriv, ali manje od zla srca nego od estine u ovo razvraeno vrijeme i od krive upute nevrijednih slubenika. ao mu je, i tvrda je u njega volja popraviti sve kako valja. Ja sam dakle poslanik mira i molim vas, plemenita gospojo, da me asak mirno sluate.Palffy umuknu ekajui to li e gospoja Urula odgovoriti.- Govorite brzo, kratko! - odvrati ena ni ne osvrnuv se na poslanika i stane prekrtenih ruku gledati kroz prozor na ravnicu. Tada prihvati Maar:- Imanje o kojem se radi, to jest Susjed i Gornja Stubica, veliko je i plodno. Od sela Stenjevca protee se sve do tajerske mee na Sutli, a od Stupnika do blizu Bistrice. Ima tu oranica, livada, vinograda, uma, panjaka, majura, klijeti, mlinova, dva tvrda grada i velik broj jakih, radenih kmetova. Nije dakle udo da se mnogi za njim polakomie, nu nema ni dvojbe ije da je to pravo. Po nasljedstvu spada napol obitelji Heningovoj, napol obitelji Batorovoj, jer je pokojna gospoja Kata, roena Rozgonj, a mati gospodina kraljevskoga suca, bila po tankoj krvi Heningovica. Nu to nedvojbeno pravo bude silovito povrijeeno, kako i sami rekoste, za nesretno ono vrijeme kada se Ferdinand Habsburg i Ivan Zapolja otimahu za ugarsku krunu, doim je uz to po ovoj kraljevini i Turin harao. Teko je u takovo silovito doba obraniti i najjasnije pravo. Kad koji vladar posegne za novom krunom, prva mu je briga prikupiti oko sebe to vie jakih pristaa, i njim na korist, a sebi na hasan istrgnut e preko reda pokoji list iz knjige pravednosti. Ne mari on sred takve stranake borbe za rije quid juris, ve se dri naela: Do, ut des. Moj gospodar prista uz Ferdinanda, a i pokojni gospodin Andrija Hening ili, kako se je prije po svojoj obitelji zvao, Teuffenbach, to je i posve naravski jer je bio njemakog porijekla. Ali kralj Ferdinand pokloni najprije imanje svome konjuniku, to nije nikakvo udo. panjolac je jeziav laskavac i vazda uz kralja. Dade ga poslije imunu Erddu, biskupu zagrebakomu; ni to nije udo. Obitelj Erdda je bogata, silna, junaka, a malo je koji izme njih bio toli tvrd i neslomiv, toli ustrajan i smion, koliko pokojni biskup imun, glavni stup Ivana Zapolje u Hrvatskoj, i Ferdinand bio bi mu i vie dao nego Susjed i Stubicu da ga premami k Habsburgovoj stranci. Za generala Kacijanera je mislio da je jak i vjet istjerati Turke, dok ne izie na vidjelo da su ga Turci kupili. Eto, svagdje se je pitalo tko li je koristio novomu vladaru, nipoto u koga da je jae pravo. Napokon opet nadvladae Batorovi i Heningovi sve nametnike. Godine 1559. potvrdi Ferdinand kralj u Lincu obitelji Batorovoj i Heningovoj posjed imanja Susjeda i Stubice.- Da - doda gospoja Urula malko krenuv glavom - svakoj obitelji pol uivanja, i to ostanku mukoga i enskoga spola.- Nu kako se to zbilo, i tko je to ishodio, plemenita gospo?- I Batori i moj pokojni gospodin zajedno.- Istina - odvrati Palffy - i Batori i Andrija Hening podnijee kralju molbu. Ali tu pobjedu vaega prava - oprosti mi vaa milost te rijei - drao je ponajvie ugled vrhovnog suca kraljevine Ugarske. Moj gospodar eli sada, gdje je kralj Ferdinand oteo mah nad Ivanom, neka pravo obitelj tvrdo i stalno bude, a nije mu ni na kraj pameti dirnuti u onu polovicu koja pripada rodu Heningovu.- To jest - okrenu se gospoja sasvim - imanje je nerazdjeljivo i obiteljsko, prihod i uitak imade se meu nae obitelji napolak dijeliti. Takov je smisao kraljevske darovnice, i takov utakmi ugovor moj pokojni gospodin sa gospodinom Batorom u Stubici.- Da, da - odvrati Maar, poneto zbunjen.- Moram vam rei i to - nastavi gospoja Urula - da sam godine 1559. svomu pokojnomu gospodinu Andriji uzajmila od svoga materinstva sedam tisua ugarskih forinti, te ishodila zalono pravo na etvrtinu svega imanja. Ne zaboravite ni toga da je na imanju bilo duga kad ga preuzesmo. Vjerovnici barun Klainach, Jakov Sekelj i Ladislav Kereenj nemilo dodijavahu momu pokojniku; na sreu se nae dobar ovjek, gospodin podban Ambroz Gregorijanec, te isplati pijavicama dug od 2033 ugarskih forinti, pridrav si dakako zato zalono pravo, to ga poslije prenese na svog sina Stjepka kad se je ovaj oenio mojom keri Martom.- Znam i za to, vaa milosti, ali ne mogu sve to drukije tumaiti nego da taj teret pada na Heningovu polovicu.- utite mi - viknu gospoja Urula lupiv nogom o pod - nema tu polovice. Dug pada na cijelo zemljite. Ni kraljevski sudac ni kralj nee nae djedovine noem na dvoje raskrojiti dok je na meni iva glava, premda mi se to dvojako gospodarstvo na jednoj zemlji ini kao onaj udni dvoglavi orao komu jedna glava gleda nadesno, druga nalijevo.- Eh, ta to je, milosti vaa - viknu Palffy, skoiv na noge, i oi mu pri tom udno sjevnue. - Dakako, dakako. Tako mislim ja, tako moj velemoni gospodar. Pustimo sumnje i osvade! Zavrimo tu pravdu koja, evo, itavu uru traje. Gospodin kraljevski sudac nije rad da doe stvar pred sud jer je i on sudac, pa takove pravde meu rodbinom gotovo su prokletstvo.- Ah! - nasmija se gospoja Urula zlorado - moj mili rod boji se dakle suda? Dobro da znam. On se barem razumije u zakone. Po tom se ini da njegovo pravo o slabu lasu visi. Ali da ujemo, gospodine Palffy, vae uvjete.Gospoja Urula poe odmjerenim korakom, prekrtenih ruku hodati amo-tamo po sobi, upirui oi u pod, a uz nju koracao je Palffy sve klanjajui se i maui rukama.- Pro primo - ree Maar dignuv palac - uru Svesvetikog valja ukloniti. Silovit je ovjek, moebit s revnosti za svoga gospodara i neto za svoju kesu, ali valja ga ukloniti jer nije po udi vaoj milosti, pa je ionako vrlo slab i bolestan. To e biti najbolja izlika da ga odstranimo.- Bene - ree gospoja - govorite dalje.- Pro secundo - nastavi Maar dignuv i kaiprst - za svoga upravitelja postavit e velemoni moj gospodar literata Grgu Dombroja, ovjeka mirna, pravedna, koji ovdje blizu nikakova roda nema, pa nije ni oenjen. Njemu e se inventarno predati to ima vina, stoke, ita, sijena, pokustva, ukoliko spada na polovicu moga milostivog gospodara.- Bene! - opetova gospoja - ali oni zlotvori Horvat i Golubi moraju iz kue, jeste li uli?- Na svaki nain! Smjesta emo ih otjerati, vaa milosti - pristajae Maar uz gospoju. - Pro tertio ostaje imanje, quoad dominium et possessionem et omnina jura possessionaria nerazdjeljivo, samo treba pronai nain te dvojake uprave razborito urediti.- Dalje - ree Heningovica, poglednuv ispod oka poslanika.- Posao nije teak, kako se moebit u prvi mah ini. Prije svega treba imati na umu da po pravu valja sav prihod dijeliti na dvoje. Nu, priznat ete mi da je vrlo muno da dva gospodara na istom mjestu gospodare; to uope nije nikakvo gospodarstvo jer se jedan u drugoga zadijeva, a najmanje je dostojno da vaoj milosti zanovijetaju kojekakvi pani i kastelani, kao to je na primjer uinio Svesvetiki. Ja bih dakle rekao ovako. Sav fundus instructus popisat e se inventarno, te se ne smije nikad umanjiti. Zatim se ima proraunati prihod od pojedinih zemljita, kmetova, te se imaju pronai dvije polovine jednake. Na jednoj poli gospodarit ete vi, milostiva gospo, na drugoj upravitelj velemonoga mi gospodara. Svake godine pregledat e se inventar; na jednom, i to boljem gradu stanovat ete vi, milostiva gospo, a ovdje na Susjedu stanovat e upravitelj batorski.- A! - viknu gospoja Urula - dakle opet poeste dijeliti, gospodine Palffy. A to e mi pravo posjeda u Susjedu osigurati? Nikad, nikad!- Umiri se vaa milost - nastavi prostoduno Maar - o tom sam i ja mislio, i posve je pravo da se i u tom osigurate premda su Batori va rod. Ne govori vam sada zastupnik kraljevskog suca, ve prijatelj va. Da vam bude siguran posjed, moe ovdje u gradu stanovati jedan va potkastelan, pouzdan, neporoan ovjek, plemi koji e ovdje tititi vae pravo. Sve to moemo sastaviti na pismo poput ugovora koji e vezati jednu i drugu stranku.- Pa zato da ja ne ostanem na Susjedu? - progovori Urula, predomisliv se asak. - To je pravo sjedite porodice Heningove.Iza tih rijei stade Urula motriti ispod oka Maara, koji se u prvi mah lecnuo bio, ali se brzo popravi i hrlo progovori:- Na vaem mjestu ne bih za to ni pitao. Vi ionako izmjenice prebivate na Susjedu i Stubici, a stubiki dio imanja je svakako bolji od susjedskoga. Sastavljajui popis neemo svako zrnce vagnuti; moj milostivi gospodar pristaje pae i uz to da in majorem vim juris prebivate svake godine dva mjeseca na Susjedu, a on vama na Stubicu nikoga svoga poslati nee. Pitat ete zato je gospodin kraljevski sudac izabrao Susjed? Blii je Zagrebu, na mei je tajerskoj, blizu Kranjske. U Zagrebu ima prijatelja koji e pripaziti na gospodarstvo; vi ne prodajete svoga priroda daleko, nu Batori stanuje u Ugarskoj, u pounskoj upaniji, njemu treba vie novaca pa moe tu prirod lake prodavati u susjedne pokrajine. Mislim da je ta ponuda iskrena i potena, moebit i manje korisna za moga gospodara. Ali on mi zapovijedi naroito, da toli povoljne uvjete stavim, neka vaa milost vidi da Heningovcima od Batora nema zle volje ili varke, ve da goje u svom srcu ljubavi za rodbinu, makar i neta tetovali. Sudite sami, plemenita gospojo.Udovica zaustaviv se prekrtenih ruku opirae svoje blijede oi u gospodina Palffyja, ne bi li kako iz njegova lica uhoditi mogla lae li, govori li istinu. Ali poslanik ne poniknu nikom. Urula spusti glavu, poe predomiljati se. Ponuda bijae dosta korisna, stubiki dio mnogo bolji. Udovica poe potajno raunati, ugovor bio je dapae vrlo povoljan. Bila je napokon i mira eljna. Burne, nemirne bijahu prve godine njezina braka. Dva kralja u kraljevini, dvije bijesne stranke velikaa, dvije protivne ete plemstva; zakoni nijesu gotovo nita vrijedili, pravo krojila sablja, sud sudio buzdovan. Pokojni Andrija Hening bijae slab ovjek, a ona sa est keri plijenom svaije razbojske lakomosti koja se je prikrivala ishitrenim kakovim kraljevskim listom. Da se pusti u novu pravdu? Zar sa silnim Andrijom Batorom, prijateljem i tienikom kralja Ferdinanda, komu je bio u rukama najvii sud?Ujedanput dignu Urula glavu i rei e Palffyju mirno:- Plemeniti gospodine! Posao, o kojem smo se evo do sita nagovorili, vrlo je vaan i tie se cijele moje obitelji. Ja sam poneto vjeta vaim zakonima, ali za prvo hoe se toj stvari razmiljanja, za drugo i dogovora sa ostalom rodbinom. Upitat u svoje zetove, a i podbana Ambroza. Vie oi vie vidi. Strpite se dakle donle. Ne velim da ponuene uvjete naprosto odbijam, ni da ih primam. Budite mi meutim gostom, posluite se ovdje kanda ste kod kue, kanda je cijeli grad va. Za malo dana moi ete velemonomu gospodinu knezu Andriji Batoru javiti to smo utakmili; nu jer je u mukarca hladnija krv i vea vjetina, povjerit u cijeli dogovor svojemu zetu Mihajlu Konjskomu, koji je lani pred banom podigao tubu u moje ime. On je zapoeo rat, on neka uglavi mir ako je mogue.- Sretan u biti - odvrati udvorno smijeei se Maar - budem li ja mogao udariti peat pod pomirbu dviju toli slavnih porodica, a dobra mi slutnja veli da e mira biti.- Bilo to mu drago, gospodine Palffy - zavri Urula otro - to pamtite vi, to neka pamti va gospodar, da Urula Heningovica ne zna za alu, i izie li u tom poslu na vidjelo i najmanja varka, tako mi rana bojih, bit e zla, bit e krvi bez obzira. A sada, laka vam no!Urula mahnu Palffyju rukom, a ovaj pokloni se duboko udnoj eni i zae na poinak u svoj stan, to mu ga je Ivan u Stranjem tornju grada pripravio bio.

II.

etiri dana iza dogovora s gospojom Urulom u rano jutro skoi gospodin Mihajlo Palffy pred Susjedgradom na konja i mahnu rukom na oprotaj Mihajlu Konjskomu, ovjeku visoka krupna uzrasta, koji je maarskoga gosta pred vrata ispratio bio.- Zbogom, egregie domine! - nasmija se Batorov poslanik - zakratko vidjet emo se opet.- Bit e mi drago - odvrati Konjski pokloniv se ozbiljno.- A i meni je milo da se prijateljski rastajemo. Za dva dana eto me natrag i dovest u Grgu Dombroja. Bilo bi vrlo dobro da se donle sastavi inventar.- Za to se ne brinite. Ja u pripaziti.- E, pa hvala vam i zbogom! - zavri Maar nakloniv se i odjuri vesela lica prema Zagrebu.Gospodin Palffy nije konja svoga nimalo tedio. Nemilo zatiskivae mu ostruge u rebra, te se je vidjelo da mu je velika prea. Ne osvrnuv se ni nadesno ni nalijevo, prevali sela Stenjevec, Vrape, ernomerec, a lice mu se jo vema razvedri kad se je o jutarnjem nebu iza gorskoga zagiba pojavio toranj svetoga Kralja.Ljuto potegnuv uzde i nagnuv se konju na vrat zagrabi jo jae, da su ga seljaci idui kraj vrtova Ilice u grad u udu gledali. Bezobzirce prejuri preko trga Tridesetnice, zae pod Kaptolska vrata i ustavi se pred zidanom kanonikom kuom nedaleko od fratarskog samostana. Ne ekajui da mu tko otvori, skoi sa konja, otvori mala pokrajna vrataca, na koja ue vukui za sobom na uzdi konja. Privezav ga za stup, pope se brzim korakom uza stube i otvori prva vrata.Tu sjeahu do prozora dva ovjeka; na klupi odebeo gospodin silna trbuha; podbradak mu se sputao ispod lica na crnu kanoniku haljinu, i male sive oi krijesile se veselo nad krupnim, irokim nosom; a uz njega na stolcu ovjek suh i blijed, kratke kose i podrezanih brkova. Suhonja gledae zgrbljen u zemlju, te nijesi mu od gustih obrva vidio oiju.- Hvaljen Isus! - viknu Maar veselo, otvoriv vrata, i baci svoju kapu na veliku ilovu pe kraj ulaza.- Na vijeke, amen! - odvrati kanonik. - Vae gospodstvo palo mi je u dvor kao iz vedra neba grom.- Kakov grom! - nasmija se P(lffy od srca - ele, admodum reverende, fina li ste lija. Stipo Svesvetiki se zovete, drite se kao svetac, a onamo ispod mire tri vraga vire. Niste me ekali, niste, je l'? Ha, ha, ha! Vi Hrvati kano da ste to pretvaranje od Turaka nauili.- Eh, da znate, egregie amice - nasmjehnu se kanonik stisnuv oi - ako nijesmo to od Turaka, a ono smo od vas Maara. Bar vi ste majstor, a i va gospodar. Nu ded, govorite kako ste obavili svoje poslove, i im vam ja na pomoi biti mogu? - Pri tim rijeima dignu se kanonik i pogleda zinuv doljaka. Suhonjavi mu drug pako ni da se je maknuo, te oinu samo ispod obrva Maara.- Za poslove pitate me, admodum reverende amice? Do vraga poslovi! Od Pouna ovamo potresao sam svoje kosti na konju nemilo. Pa, domine kanonie, na kakvu sam radost doao? Da mi se je barem s Turinom ogledati, ajde de! Ali sa previjanom babom slijepa mia igrati, to je suvie za muku glavu, i volio bih travu jesti. Nu kakva hasna, ponimo u ime boje, ako vam je s voljom.- Sve po vaoj volji - odvrati kanonik.- Ali, molim vas, prigledajte da nas ne buni nepozvan gost.- Hou - ree Stipo - rei u svojim ljudima neka nikoga k meni ne putaju, ma ni svetoga Petra.Debeli kanonik poklipsa prema vratima te se izvue iz sobe.- Ergo, domine Georgi! - prihvati Palffy zasuknuv si brkove - jeste li svome bratu Stipi utuvili o em se radi?- Jesam i nijesam - odvrati kaljucajui suhonja. - Natanko nijesam, ve sam samo s daleka natuknuo. Nije bilo prave prilike. Po vaem naputku pooh iz Susjeda u Zagreb, im onamo stigoste. Rekoh ljudima da idem u grad lijenika pitati za svoju bolest. Svi su povjerovali, i stara Urula, taj vrag u enskoj spodobi. Pa nije napokon ni udo, jer me groznica dri kao klijetima. Prvi dan ne naoh brata. Bio je negdje kod svetog Ivana pro testimonio fide digno. A drugi dan nahrupi cijela hajka veleasne gospode kanonika pod ovaj krov. Ponajprije brbljavi piskar Antun Vramec, koji ne govori nego o babjim priicama, zatim rogoborni Franjo Filipovi, koji i jezikom odsijeca Turcima glave, pa onda Krsto Mikuli, Ivan Dombrin, uro Hereinec, i kako se sva ta litanija zove. Pred tim svjedocima dakako nijesam ni pisnuo o elji gospodina kraljevskoga suca. Sada nahrupiste vi, egregie domine, i udim vam se da ste toli brzo doli. Baba Urula je tvrd orah i gotov fikal. Ja sam se dosta muio s njome, ali joj nijesam nikako haka doi mogao. Pa kako je bilo?- Dobro je, domine Georgi! nasmjehnu se Maar - i ja se uistinu sam sebi udim jer - - - Uto se povrati kanonik.Sad kanda smo zakopani pod zemljom, egregie ac nobilis domine, jer se, kako e moji ljudi svakomu rei, kanonik Stipo Svesvetiki nalazi na svom prediju u Bijeniku; sada ponimo - ree kanonik spustiv svoje debele ruke na trbuh.Palffy prebaci noge i nasloniv glavu na desni lakat uze frui svoj brk ovako govoriti:- Va ovaj brat, admodum reverende amice, valjda vam je onako iz daleka priapnuo kakov da je meritum naega poslovanja. - Kanonik kimnu glavom.- Bene! Nu da bude tkanina jaa, svrstit u vam jo jednom niti. To vam je dakle glavni posao. Momu velemonomu gospodaru Andriji Batoru pripada polovica Susjeda i Stubice secundum donationem domini regis Ferdinandi.- Znam - doda kanonik.- Bene - nastavi Maar - moj gospodar uivao je polovicu prihoda, polovicu Heningovci, a Batorovim dijelom upravljao je evo ovaj va brat uro Svesvetiki, koga stara Heningovica grdi, psuje i tui.- Znam - potvrdi opet kanonik.- Ali ega vi, veleasni amice moj, ne znate, evo je ovo. Moj gospodar, judex curiae, stanuje pri Pounu. Vaa Hrvatska, ergo i Susjed i Stubica, pri vragu je daleka. Ta Turci vam vele: "Dobro jutro!" Vi se dakako tuete i otimljete, ali srea je ciganica: moglo bi biti te bi turski konji boga molili sred Zagreba, a od Zagreba do Susjeda nije daleko. Eh, vi ste junaci, ali se junatvu hoe i utaka, a kraljeva je kesa prazna, ergo magnificus moj boji se za Susjed i Stubicu, jer to uistinu onako na kocki stoji. Rad se je toga rijeiti, a opet nita ne izgubiti. To je bijes. Quid consilii? Da sve to proda, dobro proda! Je l'? Per se! Ali nije to lako. Stara Ura ima otar jezik, otrije nokte, brate moj, prefrigan fikal. Moj gospodar dugo je o tom premiljao, da, naao je i kupca. Tako sluajno.Veleasni gospodin Stipo, sluajui tu pripovijest Batorova izaslanika sve pozornije, poe od uda sve jae izvaljivati male oi, ali ne ree nita.- Eto, kako je bilo - nastavi Palffy. - Lani na 8. rujna dao je svijetli na gospodar Ferdinand u Pounu svoga sina Maksu krunisati za apotolskoga kralja. Vas Hrvata bila je itava eta pod knezom Nikolom Zrinjskim. Ba su stjegonoe kraljevina stajali kraj krunidbenoga breuljka, a njima na elu drao je ugarsku zastavu veliki konjunik Franjo Tahi, rodom takoer Hrvat premda mu je djed bio ista maarska krv. Nu gospodin Tahi zaboravio je svoje porijeklo, zavukao se posve k vama i uz vas razbija se sa Turcima.- Da, da - dometnu kanonik - gospodin Tahi je vraki ovjek. Junak dodue, ali boje ga se domai ljudi kogo i Turci, jer kud on nogom stane, nee vie niknuti trava.- Dok se je veliki konjunik, drei zastavu, na konju znojio i od podagre nekako mrio lice, dojezdi na vrancu judex curiae, moj gospodar, pa e gospodinu Franji: "Da si mi zdravo, brate Frane, otkad se, zaboga, ne vidjesmo! Ti ko stari medo ami u svom zakutku meu Dravom i Savom. Kako si mi?" - "Nikako, brate kraljevski sue." - "Pa koja ti nevolja?" - "Troji me pritisnue jadi, brate Andrija. Ponajprije podagra, koja me nemilo tipa, za drugo Turci, koji nam se sve ee prikuuju, a za tree moj mili uro Nikola Zrinjski. Poklonio svojoj sestri Jeleni Bojakovinu, a ove godine saleti nas na prijevaru ter baci i mene i sestru napolje. Lijep je to brat. Je l'? Nikola je gori od Turina!" - "Znam za tu vau pravdu. E, Nikola je Nikola, i kralj se tih Zrinjskih boji. A gdje mi ti obino ivi?" - "Kojekuda ko Ciganin. as u Meimurju, as u Zablau, as na gradu Stettenbergu u tajerskoj, as na svojoj pusti u Ber(nyu. Imam hvala bogu i bez Bojakovine dosta, ali nigdje ne mogu si saviti pravoga gnijezda, i moja gospoa Jelena ljuti se bez kraja i konca." Tad se Bator neto predomisli, pa e viknuti onako od ale: "Brate, ima li novaca?" - "Ta naao bi se, hvala bogu, u mene koji groi", odvrati Tahi. - "uj me", nastavi Bator, "imam polovicu od dva imanja dolje pri kraju svijeta, Susjed i Stubicu. Susjed stoji na Savi, ba na srijedi meu tajerskom i omoem. To mjestance kao da je bog za tebe stvorio. Meni mnogo ne slui, daleko je. Volio bih si kupiti ovdje imanja. Kupi Susjed i Stubicu." - "Poto daje tvoj dio?", upita Tahi. - "Jeftino, dajem sve za 50.000 ugarskih forinti." Tahi nekako zavrti glavom i htjede neta progovoriti, ali trube zatrubie, mladi kralj se pope na breuljak, i stjegonoe poee se prikupljati. Videi moj gospodar da od toliko klicanja nema zasada razgovora, doviknu Tahiju na rastanku: "Doi veeras k meni da se pogodimo!" Tako se razminue, nu drugi dan dokaza mi moj gospodar cijeli taj njihov razgovor dodav da je Franji Tahomu prodao polovinu svojih hrvatskih imanja za 45.000 ugarskih forinti. ta velite, amice kanonie?Gospodin Stipo t'ro si, nekako zamiljen, svoj nos.Ele, ja velim - progovori napokon - da bi od toga trista jada biti moglo.- Zato, admodum reverende amice?- Jerbo na pragu Susjeda sjedi gospa Ura, kao zmaj zubata je ono baba. Kako e uvesti gospodina konjunika u posjed? Heningovci smatraju to plemenskim imetkom jure haereditario, koje svakako u obitelji ostati mora, te svoj dio samo rodbini prodati moe. Gospoja Urula branit e se noktima.- Lako za to - nasmija se porugljivo Maar - ja ne znam kako ste vi Hrvati udni svatovi. to je pravo? Sve je pravo, samo valja zgodnu formulu nai. Formulom moe po naem zakonu sve opravdati.- Da ujemo - ree Stipo.- Kakav jus haereditarium? Kralj je poklonio imanje napol Heningovcima, napol Batorovcima. Ergo moe kralj dozvoliti da moj gospodar svoju polovicu na drugoga prenese. Ferdinand je momu gospodaru velik prijatelj, a i Tahomu, jer zna da samo po Batoru mladomu Maksu ugarski prijestol moe postati sigurnim sedlom. Napola mu je to ve i obeao. Pa uvesti u posjed? Valjda znate to je vis legalis? Utanaio sam s Urulom ugovor, evo ga ovdje. - I Palffy, izvukav hartiju iz njedara, poda je kanoniku i doda smijeei se: - itajte, kanonie! Je l' mudro? Zet stare, Konjski ga je napisao. udan ovjek! Omazao sam mu duge hrvatske brkove medom svojih rijei, pa ta zagorska budala vjeruje sve. O Tahom nijesam dakako ni pisnuo. Vaega brata sam naravski grdio onako naoko, i da u ga odmah ukloniti. To ih je zamamilo, to je staroj godilo. Urula ide dalje stanovati u goru, u Stubicu. Susjed bit e ist. Dombroja ve sam nauio kako se vladati mora. Klanjati se staroj treba, rekoh mu, da se ne dosjeti bijesu - pa onda iznebuke konjunika u posjed.- Ali - odvrati kanonik vrativ pismo - po zakonu kraljevine Slavonije morala bi se isprava proglasiti u skuptini stalia, i to pred banom.- Ostavi ti to svoje slavonsko pravo - mahnu Maar rukom - preko te nevolje preplivat emo lako. A ban? Boe moj! Tko je ban? Knez Petar Erd(di. Nije li prva ena banova bila Tahova ki? Pa makar i umrla, makar i poslije ban oenio Barbaru Alapievu, opet tast i zet ostae prijatelji, debeli prijatelji.- Da, da - zamisli se kanonik - ali uz Heningovicu stoji podban Ambroz Gregorijanec, silan ovjek.- Toga se bojimo najmanje. Ambroz bio je kastelan Nikole Zrinjskoga. Nikola i ban Petar ne gledaju se lijepo otkako je Nikolin sin ostavio na cjedilu banovu ker, ergo Petar mrzi Ambroza, a povrh toga ne moe ban podbana iva gledati otkako se radi samoborskih mea ljuto povadie. Ban e biti uz Taha, Alapi uz bana. Eto, vidite li sada jasno, kanonie?- Vidim, ali ta u ja pri svem tom?- Ta uvest ete gospodina Franju u posjed.- ta, ja? - uzmaknu kanonik dva koraka.- Vi, vi! Priekajte dok se Urula preseli u Stubicu. Dobit ete ugovor od Batora, uzmite upanijskog suca koga u vam poslije u pismu naznaiti. Kad bude sve isto, doi e Tahi sa etom svojih kanikih konjanika u Zagreb, a uz njega nekoliko prijatelja. Pod no poite u Susjed. Uvedite ga, nitko nee protestovati. Tahi e posjesti grad, napuniti lumbarde, zatvoriti vrata, pa neka doe gospoja Urula ako su joj gvozdene jabuke slatke. Bit e dakako parnice, ali neka tee; meutim moe Heningovica i umrijeti, hrvatski ban je Tahov zet, a Andrija Bator je kraljevski sudac.Kanonik stajae muei pred Palffyjem, koji je otro u njega upro oi, doim je upravitelj uro Svesvetiki neto pridigao glavu te as motrio brata, as Mihajla Palffyja.- Ne mogu - istisnu napokon kanonik - posao je opasan; ne mogu nikako. To bi bila oita povreda prava.- Ta ne mislite uvijek na svoje suhe formule - viknu Maar skoiv na noge - pamtite da vas silni ljudi uz koje pristajete nikad na cjedilu ostaviti nee. U ime gospodara svoga, kneza Andrije Batora, zadajem vam tvrdu vjeru da za vas nikakvo zlo izii nee. Evo vam ruke.- Nije li to ista ruka koja je ugovor sa Urulom Heningovom potpisala? - zapita ozbiljno kanonik.Palffy oinuv sveenika okom stade od ljutine upati brk te progovori ivahnije:- Govorimo iskreno, kanonie. Clara pacta, boni amici. Nije me moj velemoni gospodar za alu ovamo poslao. Njegova je tvrda volja da se taj posao obavi, bud ovako, bud onako, pa ako neete vi, nai e se moebit drugi, na primjer Franjo Filipovi, komu savjest nije okovana elikom. Nu poznavajui vaega brata uru, htjedoh vam pribaviti taj posao. A zato? Treba li odgovora? Va brat ima puno djece, ima enu, govorimo iskreno, rastronu.- Vau zemljakinju - promrmlja drui kanonik.- Svejedno - odgovori hladno Palffy. - Zaduen je dovrh glave. Vjerovnici se njegovi zovu knez Andrija Bator i Franjo Tahi, barun Stettenberki. Eto udna sluaja! uro Svesvetiki ivio je dakle o milosti kraljevskoga suca, a ta milost je velika, moda prevelika. Moj gospodar uzeo je vaega brata za upravitelja susjedskoga, masna je to krava, ali va brat nije samo dojio kravu i sebi prigrabio bolje mlijeko, on ju je muzao dok joj je ila krv - on je varao svoga gospodara.Kanonik zadrhta, a zgureni mu brat klonu dublje, zajeknuv zdvojno.- Da, varao - produi Maar kroz jar. - Znamo mi to iz pisma gospoje Urule kako je krao, znamo i vie. Ortaci njegovi izdae ga, pa su pripravni na njega svjedoiti. Vi, domine admodum reverende, ljubite brata, ljubite njegovu djecu, za njih kuca vam srce ivo; to i predobro znamo. Pa pomislite to moe od njega biti, dozovite si u pamet svu bijedu, svu nevolju, svu sramotu koja e ga smrviti migne li kraljevski sudac samo migom. Imanje njegovo prodat e se, djeca njegova ostat e u nevolji, a ime plemia bit e pribijeno na sramotitu. Hoete li, admodum reverende domine, da vam bude grb pred svijetom okaljan blatom, moe li vae srce preboljeti pla nejake djece?Palffy naslaivao se, prekrstiv ruke, neprilikom kanonika, koji je nijem upirui oi u zemlju pred njim stajao; napokon proapnu sveenik:- Vi ste, gospodine Palffy, okrutnik u koga srca nema.- Eto ga! Da nemam srca? udne doista ale. A je li va brat imao srca kad ga je varao? Da nemam srca! Boe moj! Kad ovjek ima pameti, velite mu da nema srca. Moj gospodar hoe pod svaki nain da bude Tahi uveden. To mora biti, razumijete li, kanonie, to mora biti. A ja sam posve pametno sraunao kako bi se to ovriti dalo. Nu, da ne duljim rijei. Ruka ruku pere. Ili ete vi uvesti Taha ili neete. Uvedete li ga, vaem su bratu oproteni grijesi, tavie oproteni i dugovi, a ban i Tahi - koji meu vaim staliima silnu stranku ima - pobrinut e se da ga va sabor izabere za suca. Ne uvedete li ga, eh, ode imanje, potenje, a va brat nee na sudaku stolicu, ve u sudaku tamnicu. Tu nema ale, nema pogodbe. Da ili ne, kanonie? Govorite!Stipo Svesvetiki problijedi na smrt, na elu mu skoile velike kaplje znoja, a ruka se hvatala srca. uro, brat kanonikov, dignu se polagano na noge. Lice mu bjee poutjelo, miice na obrazima silno se trzale od muke; razvaliv velike bijele oi, buljio je u brata da uje iz njegovih ustiju spasenje ili smrt. Kanonik je utio. Napokon pokroi uro korak, klekne pred brata i obujmiv mu koljena zavapi glasom, da bi ti puklo srce:- Brate! Brate! Velik sam grenik. Znam da nijesam smilovanja vrijedan, ali smiluj se mojoj djeici, mojoj ubogoj djeici kojoj si kum. Ta ona nijesu nita kriva. - I plaui spusti uro Svesvetiki glavu meu bratova koljena.- Boe! - uzdahnu kanonik - ti vidi tu nevolju i bijedu. Ako pogrijeim, ne inim toga radi svoje koristi, ve radi jadne djeice. Boe! Oprosti mi taj grijeh! Digni se, brate uro! Smiri se! Eto, to je izilo. Govorio sam ti: okani se lijepe, crnooke Maarice, vrele je krvi, laka je uma; krenut e vjerom. Prevarila te je, ostavila te je, napustila porod srca svoga, a ti bi ostao u bijedi, u sramoti pred svijetom, da te tvoj brat ne izbavi svojim potenjem!Vrele suze kapahu starcu niz lice dok mu je brat svejednako plaui cjelivao ruke, dok je Palffy prekrtenih ruku buljio kroz prozor hladna lica, hladne due, ledena srca.- Gospodine Palffy! - apnu kanonik kroz muke.- ta je? - zapita Maar hladno, krenuv glavom.- Kada e doi gospodin kraljevski konjunik u Zagreb?- Ne znam. Pisat u vam, amice kanonie. Svakako prije dva-tri mjeseca nee. Onda valja raditi. Jeste li se odluili?- Jesam! - apnu u pol glasa kanonik kimnuv glavom.- Bene! Tvrda vjera! Podajte mi ruku! - ree Palffy podavajui Stipi desnicu, koju ovaj plaho poniknute glave prihvati.- Jo danas javit u vau odluku svomu velemonomu gospodaru - nastavi poslanik - i nadam se da e mu vrlo drago biti. Evo vam ugovora meu kraljevskim sucem i vrhovnim konjunikom; kad se obavi posao, vratit e gospodin knez Bator uri sve svoje i Tahove obveznice. Nu valja bistro gledati preda se, a prije svega valja utjeti da stara Heningovica ne posumnja jer bi moglo sve propasti od nje. Vi, admodum reverende amice, ostajte meutim na miru. Vi, uro, vratite se sutra zorom na Susjed. Ne treba da nas zajedno vide. Ja u sa literatom Grgom Dombrojem preksutra stii onamo. Priredite inventar da se sve in optima forma zabiljei i predade. Plaa vam ostaje ko i prije. Moete u Zagrebu ivjeti. Ja u priekati dok se sve inventarno predade, da si Heningovica sve opet ne premisli. Sada, amice kanonie, zbogom! Prije nego poem iz Zagreba, vidjet emo se. Idem potraiti Dombroja. Ba mi je drago da je sve na dobro izilo. Zbogom! - Palffy pokloni se gospodski i pohiti brzo niza stube, do kojih ga je kanonik muei ispratio bio.

III.

Trea je nedjelja od Uskrsa. Na prisoju proljetnoga sunca zeleni se po breuljcima hrvatskoga Prigorja mlada uma, a iz zelenila proviruju bijeli plemiki dvorovi. Hrlo vije se Sava pod mladim utim vrbinjem, blijetei od sunanog svjetla. Popodne je, sunce prigiba se na zapad. Po plavetnom nebu lebde rujni tanani oblaci, zaklanjajui asomice sunce; iza oblaka sipaju se ravnicom prema jugoistoku gdjegdje arke pruge, gdjegdje steru po njoj oblaci ogromne sjene. Zrak je ist poput kristala. Kud ti oko sie vidi mladu strn, ivo zelenilo bujnih livada i gajeva, a sred te ravnice moe daleko razabrati kako bijela snaa poljem koraca, kako konjik juri cestom, kako viti, visoki jablan, stojei samotan sred ravna polja, stere svoju sjenu po svijetlom zelenilu. Eno na jugu orijake gromade sa sto svijetlih i tamnih zagiba. To je Okika gora. Iz rebra joj skoilo samotno brdo, a na glavici peri se u isto nebo Okigrad. Blie i nie pod gorom poviruju kuice mjesta Samobora, ko golubice: nad Samoborom ljeska se limeni toranj crkvice svetoga Lenarta. Od Okia k zapadu niu se kranjske planine, guste im ume igraju tamnim rumenilom, iz kojeg prodiru sive okrugle kule mokrikog grada i pitomo selo Jesenice, gdje je brod gospodina Gregorijanca. Na istoku pomalo blijedi nebo, a o njem crta se tamnomodro gorje zagrebako tekui do Save, gdje se na obali istie brdo a na njemu Susjedgrad, komu po zidinama igra rumeni, sunani ar. Usred te krajine stoji selo Brdovac. Jedva ga vidi. Sijede starice, drvene seljake kue pod starim slamnatim krovom skrivaju se za gustim vonjacima, koje je osulo bijelo cvijee, i malo koji traak prodire u dvorite, gdje sunano svjetlo igra u bari oko koje gega eta utih, pavuljastih guica. Samo crkveni toranj istie nad vonjake svoju crvenu kapu. Za selom na livadici, boe, udne li cike i vike! Gledaj djeurliju. uta im je kosa ko klas, puno lice ko rumena jabuka, nemaju na sebi nego kouljicu, pripasanu remenom. To skae, to vie, to pljeska ruicama i baca tapom velike kruglje, zagluit e te; pae i sam drznik vrabac, koji na cvatuoj glogovoj ivici vreba na zlatne muice, preplai se i otprhne preko pletene ograde. Voljko je, toplo je, cvijee die cijelom duom, a ovjeja dua otvara se poput cvijeta. Sad su umuknule orgulje, svijet ide od veernice. Meu ivicom stupaju hrlo seljaci i seljakinje. Samo gdjegdje stoji na prijelazu koja kuma odjevena u bijelo pod crvenom peom, preklapajui sa susjedom o mrazu, o gredi, o svatovima, kako je ve enski jezik tomu vian.Na kraju sela, sred ljivika, stoji seljaka kua, uz nju hlijev, sua i kurunjak. Bijela je ko snaa na mladu nedjelju, lijepo pokrivena frikom slamom. Gust je ljivik, samo po sljemenu kue, samo po brcima drvea treperi sunce, a nie dolje sve je lijep hlad. Kraj drvenog pristreka stoje razi zemlje velika vrata. To ti je pivnica, a do vrata stol i dvije drvene klupe. Pod ljivikom na cjelini prebacivaju se djeca oko drijemajueg kudravog pseta; na stepenicama pristreka sjedi maka istei si apom bijelo lice, a iz oblinje tale tura mrka krava svoju radoznalu glavu. Vidi se da tu bojeg blagoslova i ljudske sree ima, a ta tiha srea sijeva ponajljepe na rumenim licima lijepe, jake ene koja, upirui se u gole, pune lakte, sa pristreka gleda crnim oima u taj zakutak domaeg blaenstva. Put joj je bijela ko i halja, usne pune, rumene kao i gusti nizovi koralja to joj padaju niz bujna prsa; punano lice nema bora, vrana kosa, skupljena pod ealj od mjedi, nema sijeda lasca; kraj dugih trepavica, kraj bujnih usnica drhtne kadto posmijeh i pokazuje bijele zube, a posmijeh ti veli da je i srce taj par drhtnulo od radosti. Ali ivlje joj zasine oko kad zapne na ovjeku koji kraj stola pod trijemom u veselu drutvu stoji. Nije ve mlad, al je jak i pristao. Visok, da se mora sagibati i pod crkvenim vratima. Ispod bijele razgaljene koulje proviruju iroka prsa, kanda si ih savio od gvoa, na vitu vratu sjedi velika obla glava. Plava mu je kosa ostriena, brada obrijana, samo se sputaju niz jake usnice drugi prosijedi brci najljepi ures irokog, dugog lica, iz koga su sijevala dva tamna modra oka ko dva gorska krijesa. Boe, koliko je bure prohujilo preko toga lica, koliko kie ga je pralo, koliko ege ga je prilo. Mrko je, re bi saliveno od mjedi, ali lijepo je, krepko je, ko u junaka. ovjek nema na sebi nego koulju, gae i nove opanke. Valjda je kod kue. Lijevim se laktom upire u zid kue, desnim se podboio, jednu nogu prebacio preko druge. Tako stoji i gleda mirna lica tri ovjeka koja za punim zemljenim vrem "Goljaka" brbljaju. Malo govori, pozorno slua, kadto se zamisli, kadto se nasmjehne, kadto gucne ljudski iz vra.- A to se je ono kod vas na Susjedu prevrnulo? - zapita ovjek jasnim glasom tanahna crnomanjasta kicoa stisnuta lica, koji je sjedei na stolu nogama zvonio da mu se vide fine iljaste izme i bijele vezene gae.- E - odgovori kico, naheriv crnu kapicu nalijevo i protjerav muhu sa skrletnog prsluka - selimo se, kume Ilija, to jest, naa stara se seli i gospodine Sofica, Kata i Anastazija; ja i kastelan gospodin Franjo Puhakovi ostajemo za sjeme na Susjedu. Tako je naa milostiva gospoja Urula zapovijedila. Sama e sutra ili posutra u Stubicu.- udne gusle - promrmlja krljav, malen suhonja, komu je bila glava nalik staroj kvrgastoj vrbi, a ria kosa suhomu sirku - udno - ree buljei poduprtih lakata u kicoa - da se je stara sova iz svoga gnijezda dala.- E - ree kico pucnuv jezikom - ni moja luda pamet ne moe tomu koncu kraj nai. Meni se ipak ini da ju je nekakva maarska majstorija iskadila iz Susjeda. Recite mi da nijesam Andrica Horvat, slubenik njezine milosti gospe Heningovice, ve crni Ciganin, ako tako nije.- A reci mi, dragi Andro - prihvati domain Ilija Gregori - ta svemu tomu vele gospoda zetovi?- Bog bi znao - slegnu Andro ramenima - ne znam je li im pravo, nije li. Gospodin Konjski dugo je u no govorio sa tom maarskom trtom koju posla Bator, i lijepo su se na rastanku rukovali; gospodina Kereenja nema, a gospodin Stjepan Gregorijanec doao je iznenada iz Mokrica, pa je siav s konja slugu strano oinuo biem, i ini mi se da se je vrlo ljutio. uli smo poslije kako je sa starom Urulom i Konjskim vikao i po stolu lupao. Vraja krv, ta to je ve njegova navada.- Da, da - potvrdi brdovaki sudac Ivan Horvat, zguren starac podrezanih bijelih brkova, odjeven u modro sukno, koji je dosad mirno sjedio i drei objema rukama tap buljio nepomino u drijemajueg kudronju - da, da, gospodin Stjepan je vraka krv. To zna cijelo Prigorje, a znaju i ondje preko Save Kranjci i Jeseniani. Otkako je on oenio nau gospodinu Martu, mijeaju se gospoda na Susjedu kao pikori.- Lako njemu - progovori rii suhonja Matija Gueti, izbijeliv kroz smijeh svoje zube kao to vuk u umi - ta to je gospodski, gospodi je sve slobodno.- Negdje sam uo rije - nastavi sudac - da je teko sluiti dva gospodara, a naa ija zna ponajbolje da ta rije ne lae. Ja se tud po suiji motam ve trideset godina, a bog mi je svjedok da vie puta i natate nijesam znao jesam li muko ili ensko, tako mi je glava umila od samih gospodara. Ovaj vue ovamo, onaj onamo, a mi tu raspeti stojimo, i sa dva kraja padaju batine na naa lea.- Ne bojte se, dragi sue - nasmija se Andro - sad ete dobivati batine samo s jedne strane. Susjeani i Brdovani spadaju pod Maara Batora, a Stubiani pod moju milostivu babu. Ja i gospodin Puhakovi gledat emo za Heningovicu samo iz prikrajka kako maarski mii nau slaninu glou. Mi smo ovdje samo na strai.- A tko e biti za Batora gospodar? - zapita Gueti.- Pa ti toga ne zna, moj epasti Matija - pljesnu kico rukama - nijesi jo vidio debelog Grgu, gospodina Grgu Dombroja, koji je doao mjesto ure Svesvetikog? To ti je nekakov Meimurac, ne zna je li Hrvat, je li Maar, ali po trbuhu vidi da vae koliko pitan vol. Kumo Kato - okrenu se kico prema eni na trijemu - uvajte svoje guske, pure i praie jer e vam novi Batorov provizor pojesti sve skupa i s perjem i s etinjama. Njegov eludac je prava fratarska vrea. Vjere mi, nikad toga nijesam vidio. Taj dobri Grga pol dana jede i pije, a pol dana hre i, mjesto da iljastim perom slae raune, mae si iljaste brkove smrdljivim lojem. To e vam biti gospodarstvo, kao da su skakavci u Brdovac na protenje doli.- A to je od starog provizora, gospodina Svesvetikog? - zapita sad Kata, ena Ilije Gregoria.- Bijes ga znao - odvrati kico - vjetar otpuhnu ga preko noi bez traga. Da je obolio, da mora u Zagreb - i ta ja znam. Znamo kakva je to udna bolest kad mora zdrav gorku medicinu piti. Nu ja opet svega toga ne razumijem. Svesvetiki je, vrag mu obrio brkove, dodue krao i harao kao martoloz, ali je uvijek radio za Batora i uz nos Heningovici, koja ga je ljubila kao avo duplire. Pa evo sad ga Bator tjera. udni rauni, prezauzlani za nae lude glave.- E, bilo, to bilo - progovori Ilija - znam da se mi seljaci pod naom gospodom raja doekati neemo, ali je opet kakva-takva srea da je staroga provizora odnijela voda, jer je bio silovit razbojnik, pravi palikua koji nam je po volji otimao nae siromatvo, i on i njegova dva pomagaa, Janko i Nikola - - -- Ah, da - zaviknu Andro - mal nijesam zaboravio, i ti su morali oboliti i za starim provizorom u Zagreb.- ta je bolje, kakva srea? - nasmija se ujedljivo Gueti - od dana do dana nam je gore. to zasadi, ofuri mraz, to mraz ne ofuri, odnese Sava, to Sava ne odnese, pojede gospodska daa, to daa ne pojede, ugrabi provizor, pa ako si togod sakrio od provizora, pojest e ti tu zadnju mrvicu pounska tibra. Kad ti je ito dozrelo za srp, zovu te, hajd anji najprije gospodski klas; kad je vrijeme orat, tjera te varmeijski sudac da ide pod Ivani ili Koprivnicu ance kopati; kad bi trebalo obrati groe, gone te u vojsku na Turina i, ako donese zdravu glavu kui, nai e prazan dom. Do vraga takov ivot!- E, moj Mate - nasmijei se Ilija zafrknuv brk - istina je to si rekao, teko se ivi, i svaki kmet nosi svoje breme; to bog zna, ali se meni ini da si ti vie utura negoli janjiara poharao, pa bi dobro bilo da su ti, dragi susjede, dlanovi vie ouljeni, ne bi ti mjeseina virila u krov, a sunce u opanke.- Gledajte gospodina - zakrinu Matija oinuv okom domaina - to tebe, Ilija, moja poderana oha kota, nijesi je ti kupio; ili si zato bolji ovjek to ti frika slama nad glavom stoji? Ti si sebi koju hrpicu prigospodario - ali pazi, kume, jo nije trei put zvonilo na misu, nai e se za tvoju kost kakvo gospodsko pseto, a moja je kesa uplja, pa gdje nita nije, i car nita ne dobije. Ne hvali se, poslije nedjelje ide petak.- Ne zadijevajte se jedan u drugog - promrmlja sudac - je li vas bijes snaao! Ilija je pravo rekao da je srea to je Svesvetiki otiao; bar za njega znam kako je za Iliju govorio i on i Nikica Golubi. Samo da mi je Iliju vidjeti na vjealima, znao je provizor rei.- Nije teko pogoditi zato - nasmjehnu se kico poglednuv enu ispod oka - provizora su od Katina lica oi zaboljele, pa je doao k njoj medicine traiti.- Ali mu je Kata kropom neiste ruke poparila - progovori ena ivo porumeniv - kad je u nju dirnuo!- A Ilija mu je mlatom lea blagoslovio - nasmija se od srca Gregori - ej, znam ja da bi me gospodin uro za to pojeo, da nijesam bio vojnik i krvav pod koom i da me gospa Heningovica nije dobro pazila, a gospodin podban Ambroz od kuge uvao.- Govorite vi to vam drago - odree ravnoduno Gueti - okrenite vreu na ovu ili onu stranu, ni zrna dobrote iz nje istresti neete.- Ala si crn prorok, kume Matija - odvrnu Ilija mirno - ta tko bi htio ivjeti a da se boljemu ne nada? Vidi, na meni su se mnoga kola slomila, ali sam opet nekako sretno iziao.- Dobro, dobro - mahnu Gueti rukom - nije jo svemu koncu kraj. Pamti, Ilija, to sam ti rekao. Da bog da, da se varam, ali mi srce nekako ne sluti na bolje.Ovako je drutvo pred kuom Ilije Gregoria dokazivalo svoje jade i nade, kad se ujedanput pojavie dvije vrlo nejednake osobe idui putem uz ivicu. Mlada djevojka od jedno etrnaest godina vodila je za sobom na tapu slijepa starca. Hrlo i slobodno premetala djevojka svoje bose noge. Bijae puna i jedra ko trenja, bijae laka ko ptica. Rumeno, puno ali odugo lice, iz koga si razabirao i odvanost i bistar um, nanualo se dahu proljetnog vjetra, crne sjajne oi gledale veselo u cvatui cvijet, a dvije tamne pletenice padale uz bijeli opleak, izvezen crvenom vunom, kao to i bijela suknja koja se je ispod crvenog pojasa savijala oko vitog stasa mladice. Sred rumenih joj usnica stajao bijel glogov cvijet, a na prsima ljeskalo meu rujnim koraljima malo ogledalce. ivo se pomie putem, da ima krila, poletjela bi, djevojake prsi joj se nadimlju, oi joj sijevaju; da nema cvijeta u ustima, zapjevala bi kao eva. Za djevojkom gegao na tapu starac, zguren i suh. Na mrkom upalom licu vidio si tragove bijele brade i neki mir koji e sve pregorjeti, svaku bol preboljeti, mir koji ne pita ima li razlike me sreom i nesreom. Starcu je bio iroki troni eir spuznuo na vrat, na leima mu stajala uz breme godina vrea, a o bedru mu se klatila arena torba. Bijae siromah, ali ist. Prije negoli e to dvoje minuti Gregorievu kuu, povie Kata sa trijema glasno:- Oj, Jano! Kamo to letite ti i tvoj aa, kao da vas puka nosi.- Hvala na pitanju, kumo Kato, doma idemo iz sela - odvrati djevojka vrtei usnama cvijetak pa se zaustavi, a starac neto promrmlja.- A kakva vas turska sila eka kod kue - progovori Kata opet - de, navrnite se malo k nam; znam da Jurku nee kapljica "Goljaka" koditi.Starac nasmjehnuv se kimnu glavom i promrmlja opet nekoliko rijei.- Bi li se navrnuli, tato? - zapita Jana starca, krenuv glavom.- E, pa u ime boje, kad je nedjelja a kuma Kata dobra dua.Otac i ki zaoe u dvorite.- Hvaljen Bog i majka Boja - pozdravi djevojka goste, a starac zamrmlja za njom:- Hvaljen Bog!- Amen - odzdravi Ilija - sjedni, Jurko, sjedni! Nagucni se do volje boje!Starac krenuv glavom prema strani, odakle mu odzdrav doe, dignu lice uvis kao da je rad domaina gledati i, nasmjehnuv se dobroudno, apnu:- Bog ti platio, Ilija!Kerka skinu mu meutim vreu s lea i eir s glave, pa posadi starca na klupu, a sudac mu doda vr. Jurko potegnu dva puta; pucnu jezikom i, vrativ sucu vr, obrisa si brkove rukavom.Jana uspe se skokom preko stepenica ka kumi Kati i prisloni se na trijemu uz nju, ne marei kako ju je kico Andro oima pojesti htio.- Kako, Jurko? - upita Ilija - ve te nijesam vidio od Uskrsa.Kako? - nasmjehnu se starac - kako je travi bez rose, tako je ovjeku bez oi. Nitko te ne vee a zatvoren si, pred tobom put dokraj svijeta, a ne moe ni od nosa dalje! Nevolja, dragi ljudi, nevolja, kad ne vidi ni sunca ni mjeseca ni bijeloga dana! Nijesi me dugo vidio, da, da! Ne izlazim. I ta bi! Kad ne vidi, emu pred svijet iznositi svoju nevolju? Ali hvala bogu i za to, samo kad je uz mene Jana, moja Jana. Evo, prologa mjeseca bilo je deset godina kako su mi crne kozice uzele vid. Jo je moja pokojna ivjela, a Jana je skakala po dvoritu sa piliima. Lijepe li onda sree! Vidio sam i sunce i zelenu travu, i zdrava ljudska lica i Boga na oltaru. Sad nita, ama nita. ena mi je umrla, nijesam joj ni groba vidio, samo katkad me vodi Jana na groblje pa opipavam svojoj pokojnoj eni kri. Da, Jana, to vam je dua, kume Ilija. Na njezine oi gledam, njezinim se rukama hranim, po njezinu tragu hodim, Bog je blagoslovio! Da mi nje nema, ili bih umro ili bih - Bog mi prosti grijeh - poludio.- Ali, dragi tato - zakri mu mlada, porumeniv, rije - ta tu svemu svijetu vazda o meni govorite? Ima sto drugih stvari, i nijesam li vam ki?- Ali nema, Janice, kakva si ti - odvrati starac - nema od Zagreba do Brdovca.- Pusti, Jano - ree kuma Kata pogladiv djevojci glavu - neka otac govori, pravo je. Dobrota nije nikakva sramota, a tko starima dobro radi, put si na nebo gradi. Da bog da, da budu djeca tvojega kuma Ilije kakva si ti.- Ba vam je bog fino kume dao, kume Ilija - nasmija se Andro - a Jurkov zet nee dobiti draa za eir. uj, Jano, u tebe su bistrije oi nego u tvoga tate, jesu li se ve gdje na mukom brku zadjele?Djevojka obori oi i ne odgovori nita, ali e mjesto nje Kata:- Ej, Andro, neoprani jezie! ta vas kotaju Janine oi? Mislite vi da su ogledalce za vae brezobrazno lice? Ne raste ta trava za vas, i hvalite bogu ako vam srea danas-sutra da da si zataknete koprivu za eir. Vidi vam se po govoru da se uvijek me gospodom mijeate i nekrtene rijei sluate. Sram vas bilo!- Oj! Oj! kumo Kato - odvrati Andro mirnije - to vas je ta moja ala u srce ubola? Ta post je minuo, minula i veernica, pa je jeziku slobodno skakati. Ali uj, Jano, to e ti sada? Stara gospodarica se seli u Stubicu, pa s njome i gospoica Kata i Anastazija i Sofika, tvoja sestra po mlijeku. Koga e sada u gradu polaziti, tko e te darivati?Djevojka, problijediv malko, pogleda Katu, i velike joj suze skoie na oi:- A da! - ree Jana plaho - ja Andri ne vjerujem. Andro lae kad zine.- Istina je - dometnu Gueti, koji je dosele sve mirno preda se gledao. Djevojka uzmaknu na korak, motrei suznim oima nepomino Katu.- Da, da, Jano, ovaj put Andro nije slagao - potvrdi Kata. Djevojka ne ree nita, ali se rukom uhvati za srce.- Gospoja Urula se zbilja seli? - zapita Jurko dignuv lice i otvoriv usta - kakve su to novine? Zato se seli, i tko e mjesto nje doi? Ouvaj nas bog svakoga zla - ali mi se sve muti krv pred oima. Nauhnuo sam i ja neto u selu da e na Susjedu samo Batorovci vladati, da stari gospodari odlaze. Velim vam, djeco, bit e zlo. Ja sam star, ja to znam. Preko moje sijede glave preletjela je mnoga zla godina, kao voda preko kamena u potoku, i kad bih htio prebrojiti sve one crne dane koji su preli preko staroga Susjeda, ne bi bilo dosta skupiti sve prste cijeloga sela. Da tu nije Dora?- Kakva Dora? - zapita Andrija radoznalo.- Ti je bar pozna, Andrija - odvrnu slijepac - ta slui u gradu.- Ja ne znam nego za nau debelu mljekaricu Doru iz Jakovlja - nasmija se sluga - huda je, istinabog, pa me je koji put izgrebla kad sam pogledati htio jesu li joj se obrve srasle, ali radi te debeljue valjda se nee spustiti zla godina na cijeli kraj.- Rugaj se, rugaj starini, ti zelena ibo - nastavi zlovoljno starac - ta zna tvoja nezrela glava ta je nekad bivalo u ona stara vremena! To su babje prie, je l'?- Ali, oe Jurko, ne znam ni ja ta je Dora, a valjda sam ovo dvadeset godina to sam se ovdje naselio sto puta bio na gradu - ree Ilija.- I ti - nasmija se Jurko - vi ste slijepci, vi, a ja dobro vidim. Doite amo blie da vam kaem - progovori starac potie.- Bilo je davno - prije moga djeda i pradjeda, da, prije. Sav je muki rod pomro na Susjedu, samo je jedna djevojka ostala - Dora, zvali ju lijepom Dorom jer je bila krasna kao bijeli snijeg i rumena jagoda, ali srce joj bilo zmijsko, krv grijena, i ako je spazila gdjego mladia - bio plemi, bio kmet - prigrabila ga k sebi i drala ga svojim noktima dok mu nije isisala krv, a poslije, da joj sramota ne bude imala svjedoka, potajno ga otrovala. Pod Susjedom je ivjela starica, tuna udovica, ali je imala hranitelja, jedinca sina. Bio je jak, lijep, nijedan knez po kraljevini nije mu bio par. I njega je spazila Dora. Zlo po njega! Lijep je bio mladi, lijepa i Dora. Predobila ga. Kad krv pobjesni, ne pita se to je plemenito, to li kmetsko. Ljudi smo. Opominjala majka sina: uvaj se zmije! Da! uvaj se, kad si slijep i gluh. Jednom poe sin na grad. Svaki bi dan poao onamo. Majka eka do podneva, sina nema; eka do mraka, nema ga; eka do zore, i opet ga nema. Zazeblo ju. Znala je da je zmija glatka i arena, da su joj oi biserne - ali otrovni zubi. Poe na grad; provali do Dore. Pita za raun, za ivot, za sina. Dora se grohotom nasmija. "Ludo", ree "dosta mi ga je bilo, skrhao si je vrat, trai mu kosti." - "Jao!" ciknula majka i rekla: "Oj, sramoto enska! Da te ne bilo! Ne mogu ti nita jer si jaka, a ja slaba starica, ali moe Bog koji sve vidi, sve uje! Vidio je tvoj grijeh, nek uje i moj blagoslov. Ako ustrai mua, ne nala ga, ako ga nae, ne imala mukoga poroda; ako porodi muko edo, presahlo mu sjeme u prvom koljenu, a keri se trgale za djedovinu, ko to vuice za strvinu. ene gospodarile ovim gradom, a mukarci im ga oteli; prokleti da su ovi krvavi dvori, prokleta ti, krvopijo ljuta! Ne do ti Bog raja ni u grobu mira; bludila po tim nesretnim dvorima poput nonoga straila, prestravljena sama zadavala gospodarima strah; bludila ovuda prokleta po tom gospodskom stanu dok je kamena na kamenu, dok ga boja strijela ne rastepe!" Tako je starica klela Doru, ali Dora se smijala. Dora je imala dva mua i jednoga sina. Da, i sin joj se Ivan oeni, uze banovu ker. Nu doe na Doru starost i slabost, bijes je ostavi, krv joj ohladi, ali osta joj pamet koja se sjea minulih grijeha, osta joj u srcu crv koji te jede dok si iv, koji te pojede kad umre. Dora je plakala, postila, do krvi se bievala; Dora poludila i luda po gradu hodala kao kakvo strailo, dok se jedanput ne baci sa prozora tornja, odakle je sina starice majke bacila bila. I kako ju je starica proklela, tako je bilo. Sin joj je imao petero djece, imamo dva lijepa sina, ali prije no im poraste brada, umrijee sinovi, ostae djevojke - sjeme presahnu, od krvi bude mlijeko - ali otrovno. Keri se trgale za djedovinu, dooe stranci - potee krv - silna pusta krv. Grabilo se, ubijalo se na gradu - a jadni kmetovi zaman vapijahu do boga za svoje muke. Ali kad se go pojavi nov gospodar, kad go zaprijete novi jadi, pojavi se u noi Dora - blijeda, luda, i Dora plae i plae za svoje grijehe, iz srca joj se izvija zlatna zmija, pa moli boga da rastepe grad. Malo tko zna za ovu priu; znadu stari gospodari, ali taje priu od svijeta. Jeste li vidjeli onu starinsku sliku u gospojinoj sobi? Lijepa je to enska na starom platnu. Kanda je vidim. U crno je odjevena, je l'? Na glavi joj zlatna kruna, o vratu biser, a u ruci joj jabuka, avolov dar. Kad gleda u te crnomanjaste, slatke oi, zazebe te, i stoji kao da si prikovan. Pogledaj je, Andro, pogledaj. Pa vidite! Ima tomu nekoliko vremena da mi se o staroj Dori snilo. Sto puta vidjeh tu sliku dok mi je bila pokojna ena gospoici Sofiki dojiljom, pak sad mi se opet u snu pokazala kao i na slici, samo joj je iz srca ila zlatna zmija. Ve je to potonulo bilo u mojoj staroj pameti, ali kad je ono Maar doao k naoj gospodarici, i kad su istili stan, pala je slika sa zida. Pazite, Dora se mie. Meni je to rekao Ivan Sabov sa grada, a drugu no sam u snu vidio Doru. Pazite, bit e zla!Svi su utjeli mramorkom, samo kuma Kata apnu: - Oslobodi nas napasti! - i, prekrstiv se, zavue Janu u kuu.- A! - progovori prvi Andro plaho - sad znamo; to je ona starinska slika u sobi gospoje Urule. Boga mi, pravo je govorio Sabov. Mi smo poredili stan, i slika je pala, pa se je gospa prestraila. Pala je zbilja. Vidi. Nijesam znao je li to Mara, je li Dora, ni svu tu strahotu. Oslobodi nas bog!- Amen - doda stari sudac. - Ja za sve to to nam je sada Jurko govorio nijesam znao, ali nekakvo jest to prokletstvo u gradu. Nikad mira, nikad pokoja, vjene pravde i kavge, da bi kadto ovjek volio poloiti svoje stare kosti u crnu zemlju. Tu stojimo i dane brojimo, ali jedan crnji od drugoga. Sin pita oca: "Kako je bilo?" Otac veli: "Zlo kao i sad." Otac pitao djeda: "Kako te je srea sluila?", a djed je odgovorio: "Nikako!" Pak pitam: moemo li mi svojoj djeci ta boljeg kazati, ili e djeca naoj unuadi spominjati sretnije dane? He, nekako se ini da je Jurko istinu govorio, jer bez prokletstva to nije. Opuvaj nas sveti bog!Gueti sluao je sve te rijei mirno. Samo kadto pokazao bi se na njegovu licu porugljiv posmijeh. Napokon posegne za vrem, nagnu ljudski i, lupiv akom o stol, zaviknu:- Lude bene! Kakva Dora! Kakvo strailo! Kakvi vrazi! Kakvi aneli! Sve je to uplji bab, a Jurko je bio pijan kad je snivao. Ne nosi nam nikakvo strailo zlo, nose ivi ljudi, nose gospoda. Znam ja, bio sam po svijetu. Gospoda, gospoda, kojih je ena nosila kao i nas, kojih je pop krstio kao i nas, kojih e vrag odnijeti.- Kao i tebe - ree srdito Jurko.- Pa makar - odvrati ee Mato, i uto mu lice porumeni - gore mi nee biti nego ovdje, i da zbilja ne znam da me je okrstio pop, da smijem sluati orgulje i popovske vigilije, gotovo bih pomislio da sam blae, da, i gore. Jer gospoda davaju blaetu barem obrok sijena, ali mi - i pri tom potegne Gueti opet iz vra - moemo glodati onaj goli kamen to kraj puta lei. ta je Dora koja nas bije, mota, gazi i vjea? To je naa robija. Da, Kranjci, to su ljudi, ti su pokoji put iskadili svoju Doru. Bio sam ondje. Kazivali su mi kako je bilo. Kad su im poela njemaka gospoda zabijati avle za nokte, primili se oni svoje "stare pravde" - debele batine, pa pucaj po gospodskim leima, i kad ih je dobra srea namjerila na kakvu kamenu kolibu, potkurili su gospodi da su se sve i po zimi znojila. To su ljudi!- Mato, Mato! - primijeti Andro - vino ti je istjeralo strane mjehure po pameti. Pritegni taj tvoj jezik jer vragometno skae. Ja te bogme izdati neu niti ikoji od nas, ali da koji gospodski sin nauhne kako o staroj pravdi fabuluje, mogo bi outiti emu je konoplja dobra i zla.- ta to? - odsjeknu Gueti - bolje ovjekom umrijeti negoli ivinom ivjeti. Ve ti rekoh da ne marim ako me vrag odnese. A sad zbogom, ljudi!Po tim rijeima skoi Mato na noge, natue eir na glavu i krenu nekako teturajui prema selu.Drutvu je tijesno pri dui bilo. Vince nekako nije htjelo kroz grlo.- Idemo i mi - ree sudac - da bog da, sve dobro bilo! Zbogom, kume Ilija! - To rekav poda domainu ruku i krenu sa Androm u selo, a malo zatim povede Jana na tapu slijepca si oca pjevajui na poinak.Djeca zala u kuu, maca se zavukla u kuhinju, a pseto leglo pod stepenice. Sve se umiri, i kad veerna rumen zadrhta po bijelom cvijeu vonjaka, zatvori Ilija kuna vrata.

IV.

Lijepa je no, svibanjska no, tiha ko san. Ne uje u travici turka, ne uti na licu vjetria, zvijezde trepere na istom nebu; nakraj vidika vidi crne gomile, mrane brdine, a iza drvea gorske kose poviruje pomalo i plaho uti mjesec, kao da je i njemu ao mutiti svjetlom tajinstveni noni mir koji se razapinje kao orijaka crna pauina nad gorom i dolom, nad gradom i kolibom, i da kadto ne bljesne na trnu svijetla krijesnica, rekao bi: Eto, obumro je svijet!Cestom od Zagreba prema Susjedu idu seljaka kola. Konje tjera seljak, na kolima sjedi jak, u crno odjeven ovjek pod irokim eirom. Putnik, re bi, drijema, a seljak kadto pjevne, kadto pucne jezikom i sokoli konje, pa zatim umukne i prislukuje kako Sava pod mrakom umori. Dooe na mjesto gdje se pod Susjedom uspinje cesta, dooe i na brijeg. Seljak sie da zavre kolo. ovjek na kolima prenu se te vikne:- ta je, Ilija? Gdje smo?- Tu na brijegu, pod Susjedom, gospodine upnie, jaka je nizbrdica. Valja paziti da nas konji ne ponesu u Savu. Mladi su, plahi su, boje se svakoga grma.- Dobro, a ti, Ilija, zavri i pazi!Ilija Gregori uini kako mu brdovaki upnik ree, sjede na kola, pritegne k sebi voice, i tako se polako na kripeim kotaima sputahu nizbrdo. upniku ve nije bilo do drijema, i kada kola opet bre poletjee pod brdom udari sveenik u razgovor sa seljakom.- Ba ti hvala, Ilija, te si mi dao priliku - ree upnik seljaku prijazno - imao sam i neto svog posla u Kaptolu, ali mi je najvie bilo da kupim medicine u gradu. Ve sam svu potroio bio, a po selu ima dosta bolesti. Prole sam nedjelje poslije veernjice obiao sam deset ljudi. Bilo ti za duu!- E, pa zato ne bih dao, gospodine upnie! - odvrati seljak veselo - od gospotine nije nikakove zapovijedi bilo, svoj sam posao na polju kako-tako svrio, pa kako da vam ne inim po volji kad ste nama seljacima prijatelj te nas tjeite i nae rane zavijate.- Kako ti kua, kako ena i djeca? - zapita brdovaki upnik Ivan Babi.- to nas ima krtene eljadi pod krovom, sva je, hvala bogu, zdrava, a i na nijemu ivinu nije se potuiti. Strn dobro stoji, i trsovi lijepo kau. Ako ne bude sue ili tue, bit e i blagoslova; mraza se ve ne bojimo. Oko Stubice su bome zlo proli. Onomad se je moj kum Matija Gubec, idui za gospodskim poslom u Mokrice, k meni navrnuo. Veli da ih je mraz nemilo ofurio. Svi su vinogradi crni. Boga mi, gospoja se Heningova na zlo preselila. A znate li vi, gospodine upnie, bez zamjere! zato se stara iz Susjeda dala?- Ne znam, dragi Ilija, ja mnogo ne pitam za gospodske hire. ovjek je tako mirniji.- Istina je - potvrdi seljak i potjera konje dalje.Uto prooe kroz selo pod Susjedom. Psi zalajae silno iza ograda, ali po kuama nijesi vidio svjetla. Seljak prihvati:- Eto, nijedne lui po svem selu. Pravi su jazavci i u ljetnje doba. Ta po mom raunu nije vie od deset ura. Tako bar kau zvijezde.- I nije - odvrati upnik.Ilija opet potjera konje, i kad bijahu odmakli od sela Zapreia, progovori snova:- Nu recite mi, milostivi gospodine, na to ta promjena sluti? Vi ste siromaku kmetu dobar, vi ste uen gospodin, vi to morate znati.- Da znam, dragi Ilija, rekao bih ti ta je - odvrnu upnik. - Ali meni gospoda nita ne kazuju; nekako me - to samo tebi velim - dobro ne gledaju jer sam vama seljacima prijatelj.- Znam - potvrdi seljak - ali e vam Bog platiti - i njima - zamrmlja tie.- Da, u Boga se uzdajmo, sinko - ree starac sveenik mirno - ostajmo na pravoj mjeri kad je dobro, a ne gubimo srca i pameti kad je zlo. Srednji je put najbolji. Ima i na njem jama, trnja i kamenja - ali u kojem smrtnom ivotu nema nesree? Nu mirna dua zna da svako dobro, svako zlo ima na ovom svijetu svoj kraj, i da svaki dan ne pucaju gromovi. Boji sin nosio je svoj kri, nosimo ga i mi.- Eh, milosti vaa - zavrti seljak glavom - nanosili smo ga se i za dva ovjeka.- Znam - kimnu upnik - ali Bog e dati pa e dobro biti. Strpljen spaen!- Ah, ta strpljivost ve dugo traje; jedan gospodar baca nas drugome u ruke, kao da smo klipovi kukuruze, a svakomu ostane nekoliko zrna u ruci, i tako izlazimo napokon ko goli trukovi. Heningovci ne piju nam ba krv, ali vjerujte mi, svijet je po selima zlovoljan.Ve bijahu na primaku selu Brdovcu, komu se crni oris crkvenog tornja mogao razabrati o nebu, kad najedanput iza grma kraj ceste skoi ljudina te, dignuv ruku, zaviknu:- Stan'te, ljudi!Ilija, pritegnuv jednom rukom voice, posegnu drugom za pojas, gdje mu je mala puka stajala. Kola se ustave, a u njima skoi upnik brzo na noge.- Tko si? - kriknu Ilija ljutit - to mi tu plai konje?- Skini ruku s pojasa - odvrati mirno ljudina - toga nije treba. Nijesam ni Turin ni hajduk, ve potena dua. Pomoz Bog i sveti Nikola, ljudi boji, i ne budi vam ao to vam evo sred mrkle noi zakrih put. Odgovorite mi za volju boju to u vas pitati.- Govori - odvrati upnik svejednako mirno stojei u kolima. Ljudina primaknu se blie, i kako se je mjesec iznad gore podigao bio, a mjeseina padala na ovjeka, moglo se razabrati kakov je. Bijae visok i suh. Premda se zrake nonoga svjetlila upirale u njegovo lice, teko je bilo rei kakve je puti. Rekao bi gotovo da je to dugako, kotunasto lice sa orlovim nosom, pod kojim su dugi crni brkovi padali na prsa, da su i razgaljena prsa od mrke orahove kore. Na glavi stajao ovjeku crn kalpak sa crvenim jezikom, niz ramena mu visio gunj, a udno je mjeseina drhtala u crnim mu oima, na srebrnim tokama prsluka, na nou i malim pukama za pojasom i na tananoj cijevi diljke, koju je ovjek preko ramena prebacio bio.- Da vam pravo kaem, boji ljudi - prihvati neznani vojnik, staviv desnu ruku na kola - ja sam Marko Noina, Uskok vojnik iz Soica, i alje me moj gospodin kapetan Josa Turn iz Kranjske da ponesem pismo gospodinu banu. Ne znam ta je, ali rekao bih da se na krajini neto muti, premda na svijetli cesar uglavi sa Turinom mir. Vi znate ta je turska vjera, i da nam od nje diljka vazda na doeku biti mora. Nu bilo ta bilo, nosim pismo po zapovijedi, i gospodin kapetan ree mi na odlasku: "Na pisma Marko, ponesi ga banu. Znam da ti ga ni ivi avo, nekmoli Ture, oteti nee. Ali velju ti, ne titraj se, junae, ode li pismo po zlu, ode i tvoja glava." I tako ja put pod noge. Ali se, boji ljudi, i hrt tekui umori, kako nee ovjek. Padnuv pred ovo vae selo, vele sam sustao i stanem domiljati se, ne bi li se koja dobra dua nala da me primi na no i da me u ime boje edna napoji i gladna nahrani. Valja vam rei da imam u tom kraju po selima dosta od starine znanaca s kojima sam pod banovom zastavom tukao Turke. Ali ovuda, tek to koko sjedne na drvo, sve zaklano, kao da je bosanski paa tri dni i tri noi harao i sve ljudsko pleme istrijebio. Kucaj ovdje, kucaj ondje, odnikud ljudskog odzdrava, ve samo psi na te teku kanda te je rodio antikrist. Zavukoh se jadan za trn, ne bi li bilo od boga dobre namjere. Uto ujem kola, i eto vas ovdje, pa vas kumim zdravljem da me, krtena ovjeka, ne ostavite na nonoj rosi. Nijesam, bog i dua, ena, a vrijeme me se dosta napralo i naprilo, pa ne marim kad je tomu hora i kapetan zapovijeda - nu emu da se preko potrebe trapi? To vam velju, a vi pokaite da u vas due ima.Dok je Uskok ovako govorio i bogom ih za noite zaklinjao, smiri se i upnik pa sjednu, a Ilija, nagnuv se, upitat e stranca: - Ako si ti Marko iz Soica, a ti reci gdje si vojevao?- Za mnogo me pita - odvrati Uskok - ja drugo i ne inim. Ali u ti rei da sam - tee tomu sedma godina - tukao antikrista Ferhata kod Jeline, a pod Ivanom Alapiem i Ivom Lenkoviem. To je spomena vrijedno, a za malo pukaranje po ardacima ionako se ne pita.- A tko ti je bio vojvoda? - zapita opet Ilija.- Bio je Ognjan Strahini.- Dobro je. A jesi li poznavao koga vojnika, komu u ovom selu kua stoji a rodom je iz Like?- Jesam, vjere, valjda misli Matiju Guetia. Nije ljudesina, ali mu sablja ne zna za milost.- Eh, moj si ovjek - ree Ilija - vidim da istinu govori. Mate mi je pokoju o tebi govorio da si junak i potena dua; sjedni na kola do mene. Primam te za gosta, jer sam i ja pokoji krvav dan pod banovom zastavom prebavio. Sjedni, Marko! - Zatim se okrenu Ilija k upniku: - Ne zamjerite, milostivi gospodine, jer ga po glasu znam za dobra junaka.- Povedi ga, sinko - ree starac - bit e ti za duu. Boja je volja da gladne nahrani, edne napoji i putne nastani. Primi ga.Uskok skoi na kola, a Ilija, zatjerav ih hrlo u selo, rei e plaho upniku:- Znam, gospodine upnie, da u vaem dvoru svi spavaju i vatre nema, jer misle da ete se istom za dva dana povratiti kui. Gladni ste, edni ste, znam, i vi. Pa kad mi se ovakva lijepa prilika dala da dobra junaka u ime boje pogostim, ne ljutite se kad i vas svojim siromatvom nuam. Ne bih toga smio uiniti da nijeste ve vie puta moj siromani krov poastili.- Hou, dragi Ilija - kimnu upnik - na Spasitelj nije lomio kruh samo kod bogatca ve i pod krovom ubogara. Hou, jer je tvoj kruh poten kruh.Po tim rijeima zakrenu Ilija u svoje dvorite, a u isti as pojavi se Kata na trijemu kue. Seljakinja zaudi se nemalo videi u toli kasno doba toli nenadane i udne goste, ali se nabrzo lati posla kad joj Ilija dokaza kakov je ovjek Marko i kako ga edna i gladna na putu pobrae. Ilija nije ivio u zadrugi, ve sam sa svojom enom i djecom, jer nijesu ni on ni Kata bili rodom iz ovoga kraja. Zato im je i gospodarstvo bolje i kua ia bila. Gosti smjestili se u prostranoj sobi za hrastovim stolom koji je u kutu stojao, doim je drugi kut ispunjavala velika ilova pe. Od pei dalje poredane bjehu dvije iroke postelje, dvije arene krinje i tkalaki stan, a nad stolom visila slika svetoga Ilije, diljka, dvije turske kubure i konata torba.- Skini oruje, prijatelju - prihvati Ilija - dosta si ga se nanosio.- Jesam - nasmija se Marko, pokazav velike bijele zube, te baci gunj, torbu i pojas na krinju i prisloni diljku kraj prozora. Protegnuv se zatim, sjede kraj upnika koji se je mirno u kut smjestio bio. Dok su se gosti ovako smjetali, pomaljahu se iz postelje dvije ute glavice virei poput mia iz prikrajka, a kad se Uskok protegnu, zavukoe se plaho pod pokriva, ali se ne poplai trea glava koja se izvue iza velike pei. Bijae to crnokos djeti od est godina, velikih crnih oiju u platnenoj koulji. Sloiv ruke straga, postavi se djeko pred brkonju Marka te ga stade posve mirno motriti.- A iji si ti, sinko? - zapita vojnik maloga.- Ja sam Stjepko Gregori - odvrati mali ozbiljno, ne trenuv ni okom.- E, pa bog te poivio, sinko! Jesi li valjan? Zna li Boga moliti?- Znam - odgovori dijete - a tko si ti?- Ja sam, sinko, vojnik.- A ta e ti puka?- Da strijeljam Turke.- Eh, vidi eno puku - mali e pokazav prstom na zid - i moj je tata strijeljao Turke.- Hodi der amo, sinko - ree vojnik i, prihvativ objema rukama djeaka, posadi ga na svoje koljeno, a mali utei as gledao duge brkove, as prstima opipavao sjajne toke. Uto donese Kata veeru, a Ilija vr vina.- Idi u postelju - ukori Kata sina - ta tu dosauje gostu! Nije za tebe veera, ve postelja.- Pustite, kumo Kato - zakri joj rije Marko pogladiv maloga - nek sjedi mali junai. E, boga mi, lijep je, vrgo se u svoju majku.- A ba mu treba da vam tu dodijava, gdje ste se putem umorili, kume - primijeti kuma porumeniv od Markove laske.- Pustite. I ja imam kod kue djetia. Re bi da su mu oi trnjina; zdrav i jak je kao dren. Pa kad pod orujem obijajui bijeli svijet naiem na takova sokolia, smije mi se srce, i poljubim ga za svoga sina. - U oku se pojavi tajna suzna, i junak poljubi djeaka u elo, zatim doda: - Eh, ta ete, nije me majka rodila da gledam mirno kako mi porod cvate, ve da po svijetu kosim turske glave.- Ded'te, ded'te, kume Marko! - poali se Kata - kanite se Turaka i turske krvi, pa se primite mojih ganaca i naega vina.Marko se bome i primio, pa jeo i pio kao glavit junak, a i gospodin upnik krijepio se uz Uskoka, kanda je i njega gorska majka rodila. Govorio je malo, te se nekako sretno smijeio, a nije ni imao kada govoriti jer je Marku vince razvezalo jezik pa je udario u junake prie i govorio o knezu Jurju Slunjskom, o banu Nikoli, o Lenkoviu, i kako se je klao kod Virovitice, kako je obijao Vinodol i u Lici Turcima jade zadavao, kako ga je turska sablja kod Jeline zasjekla u rame, a druga posjeklica kako mu je u Krbavi nakitila lice. Govorio je junak kao da vila govori i pio uz to kao Kraljevi Marko kod krmarice Janje, a dijete zinulo i slualo Marka kanda popa slua. Napokon e Marko razigran:- Ele, brate Ilija, lijepo ti je bog dao. Reci ti, sveti oe! - okrene se k upniku - nije li Iliji lijepo, ne sjedi li kao pela u punoj konici?- Dobro mu je bog dao, junae - rei e upnik - jer je Ilija dobar ovjek i mukotrpan, pa se umije prebaciti preko svake nevolje.- Ta da, asnoga mi krsta - udari Uskok akom o stol, da se je djeak isto preplaio - vidi mu se da je valjan. Ali uj me, Ilija, po bogu brate, govorio mi je tvoj mali da si i ti strijeljao Turke. Sve se ini da mali ne lae, jer eno o zidu diljke i srebrom okovane kubure. Lijepo, due mi, oruje. To se ne privreuje za plugom, niti se tim strijeljaju vrane. Dao bih glavu, da je taj fini srebrokov komu Turinu krajiniku za pojasom stajao, a moj Ilija da ga je na mejdanu skinuo.- Bit e tako - primijeti upnik.- I jest tako, brate Marko - potvrdi Gregori, koji je kraj Kate sjedio.- Pa kako si zapustio puku i prionuo uz plug, kume? Kazujder mi!- Kad me pita - odvrati Ilija - rei u ti pravo, i neka ti ne bude ao posegnem li dalje u prole godine. Ja, da zna, nijesam se rodio u ovom selu, ve u Ribniku, tamo dalje za Dubovcem u vladanju frankopanskom. Frankopani nijesu kmetovima zli gospodari. Nema tu bia ni batine, ali Frankopani su junaci, nemirna krv koja se tue sa cijelim svijetom, a kud oni sabljom, tud njihovi kmetovi pukom i kopljem. Bilo mi je dvadeset godina, brate, mlada krv. Prokleti Turci imali Liku, a nai ljudi su esto i rado zalazili u Turke, u krvave goste. Zapalo je i mene. Iao sam kako rekoe, pa se pomalo priuio puki i nou, i kako sam bio mlad i bijesan, pohvalie me stariji ne jedanput. Jednom - brojila se godina 1535 - zaosmo do Obrovca; Turci pritisnue, izgubismo Obrovac, malo nas iznese glavu, a mene ranjena uhvatie Turci. Bio sam pristao i vraki djeak. To se je Turinu mililo, pa svi u glas na mene: obrei se, poturi se. Ja sam od majke dobar kranin i ne prodajem due za dinar. Ali ropstvo je veliko zlo, tursko ropstvo gotova smrt. Okivaju te, biju te, ea, gladuje, ne zna jesi li ovjek, jesi li pas. Bilo mi je teko, da zna, vrlo teko. ta u? Rekoh Turinu: hou, va u biti. Povjerovae budale. Otkovae me, nahranie, napojie me, dadoe mi i novaca, a jedan njihov zamrljani pop uio me kakov li je velik svetac njihov prorok. Ja sam sve te magaree litanije sluao kanda me je sam Muhamed rodio, i bilo je da e me sutra obrezati, a ja da u pogaziti krst. Bila no, mrka no. Za dana bijah se veselio, astio Turke, grdio - bog mi oprostio grijehe - kransku gospodu, pio sam, a Turci mislili da sam se opio. Stisnem oi, Turci opet misle da pijan spavam. Ali kad oni zahrknuli, otvorim oi, uzmem malu puku, no i kesu cekina. Potrbuke plazio sam do vode Zrmanje, a uz vodu dovukoh se do mora. Naoh barku, dadoh mornaru pol svojih cekina, a on me doveze do Senja, odakle sam doao u svoj kraj. Zbogom, Muhamede! Meni dakako nije bilo mira. Primim se iznova koplja. Stajao sam sa svojom etom u Dubici. Bilo je to godine 1538, kad je Petar Keglevi banovao. Gospoda Zrinjska, jer je Dubica njihova bila, poruie nam neka je junaki branimo. Bili smo momci od oka birani ko golubovi, ali rijetko posijani, a Turaka itava uma, deset na jednoga. Sjeam se ko i danas. Nas jedno dvadesetak zrinjskih strijelaca posla kapetan da zaemo u umicu nad cestom, kuda Turci proi moraju. Poosmo pjevajui na breuljak premda nam dua ba nije vesela bila jer smo glavu u torbi nosili. Svaki se postavi za svoj hrast, zapali ibu, pa da vidimo to e biti. Moglo je biti oko ponoi. Mjesec je stajao nad Unom, a ja gledah kako se svjetlo u vodi ljeska. Ujedanput zauo se amor, a s daleka stalo se rudjeti nebo. Pogledah, a na drugom brdu gori crkva. Zamalo uzvitla se cestom praina. Nema dvojbe, Turci idu. Poklekoh za hrastom i stavih puku na koljeno. Sad se izvi iz praha nekoliko konjanika. Dobro sam razabirao alme, a koplje im je sijevalo o mjeseini. Naprijed igralo mrko mome vranca. O sedlu mu visile dvije krvave glave. Srce mi zadrhta, krv zakipi. ekaj! Naperim, odapnem. Plane. Ture zakrijeti: "Aman", i lupi poleice u zemlju, ali vranac mu podivlja i nagnu letjeti zavlaei o stremenu sumrtvog konjanika. Munja za munjom bljesnu iza hrastova, a sve u gomilu tursku. Tu pade konj, pade konjanik, pogani poee se mijeati, kleti, vikati, ali mi stajasmo ovisoko, a oni sami konjanici. Sve vie navrvi Turaka. Poredae se pod breuljkom, navinue lukove, i dad strijela zaleti se u umu. uo sam kako strelice zvide, kako grane pucaju, kako lie pada. I drugi put izbacie strijele. Tri se zabodoe u moj hrast, etvrta proe momu susjedu sa strane kroz vrat. Na mjestu izdahnu. Ali nae puke obarale poput tue Turke. Svaki as bi se propeo konj, svaki as pao konjik. Najposlije sioe s konja, i urliui: "Alah!" tiskala se h