august senoa - karanfil sa pjesnikova groba

1

August enoa: Karanfil sa pjesnikova groba

August enoa:

Karanfil sapjesnikova groba

aka priica

2


Vani je zima. Sjever sijee nemilo motajui krupne pahuljice po ulicama, snijeg do koljena, s krovavise ledene svijee. Kruta i ljuta, prava i zdrava je zima. Ja sjedim u svojoj sobi sam kraj plamteepei, sjedim sam i prebirem malu utu knjiicu. Malena je, ali puncata i mojemu srcu mila. Tosijeva, to gori, to plamti, gotovo misli da plamen iz poutjele hartije lie. Deset puta protio samte vrstice i opet ih itam. Tu ima duha, ima srca. A znate l' tko je napisao tu malu siroticu?Nesretni jezini doktor, kako Kranjci fikalu vele, nesretni Franjo Preern. A znate li ija je bila?Preernova. No je l' udo da mi je mila? Gle, meu utim listovima i cvijetka! Karanfil je, mislim, ilije bar bio. Ubogi cvijetak! Kako je stisnut, kako je ut! I nije ala. Dvadeset godina drijema u tompapirnatom grobu. Nekad da, nekad je sjao i cvao. Milota ga je gledati bilo. I ja sam ga vidio. Kolirumen, koli pun, kako se je milo zibao o vjetriu, kako je na njem treptjela rosa. Takav bijae -protekla tomu prole jeseni dvadeseta godina - a cvao je u Kranju na Preernovu grobu. Boe moj!Kako se to mijenja u svijetu! Da, i mi smo kao i cvijee: pupolj, cvijet, uvelina - djevojka, ena,baba, da mi prostite. Gledam ga i gledam.

Zimska je no; oko mene mir, vatra praska, drobni plameci skakuu po bukovoj kladi, svjetiljkadre na stolu preda mnom, iz moje pameti uzvijaju se ugasle, blijede slike, i postaju ivlje i rastu. Imoj karanfil kanda se rumeni, kanda cvatui die glavicu, kanda govoriti eli. Govori, cvjetiu,govori, nek te sluaju dobri ljudi! Nee to biti umna pria natanko predena i fino bruena; bit e toaka rijei onako baena u svijet na dobru sreu, a iz mladih dana. ta je da je, od srca je. Pa to nijezlo.

Bijah ak, vesela vragoljasta krv. Ni bijesa nijesam se bojao - samo se enskih plaio strahovitopremda su mi pod nosom ve cvjetali prvi brii. Dolazio sam esto u drutva. Naa jeunesse doredizala je visoko svoje makove glave evrljajui o kakvu vis--visu s ozbiljem s kakvim diplomatiraspravljaju istono pitanje; makove glave pravile su furore, a ja sam, meutim, kvario etvorkeili sam, znojei se, utei sjedio kraj svoje plesaice kod kotiljona. Poslije promijenilo se, dakako, ito. Briga nijesam imao nikakvih, al puna torba, a svojih zlatnih ne bih prodao ni za carevu krunu.Gradio sam i stihove. Valjda znate ta je onakav mlad stihotvorac komu se tlapi prvi put o idealu.Ne mislim da ima smjeniji stvor na svijetu to takav mladi vilin sin, koji na rubu svoje kolskeknjige gradi epave sonete ili, idui ulicom, redovito posrne kad god se sastane sa svojimkonkretnim idealom kad se vraa od podnevne mise. Ba takav bio sam i ja; hvala bogu te nijesamsvojih tadanjih pjesnikih plodova tiskati dao. Uenje ba mi nije mnogo muke zadavalo, preskoiobih sve to, tono se veli, skokom. Ali, govorei bez obzira na enske, bijah nemirne upaljive krvi, adua mi se krilila u svijet - u iroki svijet. Oprostite mi te karakteristine opaske sa kolske klupe.Nijesam ve ak, neu ih ni aki pripovijedati, a nije neugodno sjeati se poezije onog zlatnogdoba ivota koje aliboe ne traje due od leptirova vijeka, za koga u ovjejem srcu niunajplemenitiji osjeaji koji su kod zrelijih ljudi u nae nemedicejsko doba vrlo rijetki. Valja mi rei ito da su te crtice upravo potrebite za moju neeljanu priu koju e moda koji veleueni sudac inpoeticis badava kuati mjeriti svojim teoretikim rifom. Stvarca napokon nije nego pria ozabludjeloj ovci. Na krivonosi direktor - nos mu se nagibao nalijevo - doe jednog dana obrijanmeu nas, bunu eljad, koja je brujila u kui na Trgu svete Kate, nad kojom je zaonda visiladvoglava crna ptica kao nad kakvom trafikom, premda se ondje nije prodavao burmut ve svjetskamudrost. Doe, rekoh, direktor, zamiri jedanput, nakalja se dvaput, pljunu triput i zabode svojiljati nos visoko u zrak kao pijevac kad se napije. Valja rei da nam taj feljbaba germanizacije nijeosobito u volji bio, nije toliko zbog krivog nosa ve jer je bio po udi Torquemada en miniature.Zbog njega zamrzio sam bio na pjesme veseljaka Horacija. Krivonosi Torquemada raskrajao nam jeplodove toga dvorskoga pjesnika obino popodne za sparnih ljetnih dana, povrativ se nakien odkakva kanonikoga objeda te nas znao namuiti dozlaboga. Jednu jedinu stranu Horacijakomentirao nam je potanko: pivnice, boce, zdravice rimske i razne vrsti latinskoga vina.Velezanimljiva bijae njegova rasprava o razlici meu falernskom kapljicom i bukovcem. Premdadirektor nije ljubio Hrvate, mililo mu se silno hrvatsko vino, a o starorimskom motu govorio je stolikom vjetinom kanda je u kolu saturnalske brae pijan skakao po trgovima Vjenoga grada.

3


Uostalom, jamio je njegov zoroliki nos za potpunu vjetinu u toj grani arheologije. No ovaj putisprijei se direktor kao farneki Herkul te stade sipati na nae nemirne glave vreu latinskihposlovica, umijesi nekoliko fraza o veleaustrijskom patriotizmu nekim neobinim patosom koji jemnogo naliio na klopotanje rvnja, a jezgra cijele peroracije bijae da su nastali praznici, asovizlatne ake slobode. Kad se cijela klasina ceremonija svri, prebaci na Cerber skutove svogakaputa te izie olimpijskim korakom iz kue, a za njim provalismo mi - buna rulja ispod kriladvoglavog orla, ispod nepominih obrva naeg pastira naroda. Uzdahnusmo iz dubine nae due,a ja, da dokaem potpunu slobodu, potpuno gospodstvo svoje, prognah starca Omira k Ciklopima,Vergilija u Tartar, a svu ostalu znanost za pe. Odluih poi u svijet. To je svakako velika odluka.Ali ta je svijet? U tom ne slau se svi ljudi. Neki seljak estinac ree mi jednom: Nama izlazisunce od Zagreba, a zalazi u selu Vrapu. To je na svijet. Valjda znate da ovjeku ne treba negodvije ure da obie taj mikrokozmos potenog estinca. I ja, materin slatki mazunak, imao sam vrlohomerian pojam o svijetu. Nijesam, dakle, pravo znao kojemu da vjetru povjerim svoja krila. Alipomoe prijatelj Albert. Zovem ga tako jer se i danas drukije zove. Lijep, zdrav, krepak i bistarmladi. Bijae srednjeg stasa, pun, jakih miia - za mladih ljeta vie muevna lica. Po iroku, aliotru licu, po jakim usnicama, po gustim obrvama nad crnima arkima oima, po bujnoj vrankosi,po strasti i fantaziji poznao si na prvi mah da ne polazi ni od Hermana ni od Thuznelde.

Albert bijae porijeklom uistinu Slaven - Nehrvat, ali birokratsko dijete. Vi me razumijete. Unjegovoj obitelji govorili su ljudi samo sa sluavkom materinjim jezikom, inae uredovnim, da nebude sumnje o panslavizmu. ta ete, takvo je bilo vrijeme. Mene je jednom krivonosi direktoritavo izgrdio naav kod mene Lazaricu irilicom tiskanu. Zato, ree, kvarite oi tim kineskimhijeroglifima koji samo rusku propagandu ire? Da, i Kaievu pjesmaricu baci neki Tirolac,ravnatelj nekoga zavoda, u pe jer je irilicom tiskana bila. A Kai bar ne stoji u silabusu No,htjedoe nas radikalno utui, da budemo i moralni panduri. To kod nas Hrvata. A molim vas, tatekar Albert, sin birokrata! Da je Slovenac, mogao si razabrati iz krsnog lista, i kako spomenuh, izrazgovora s kuharicom. Nije dakle udo da je Albert po uputi svoga oca rije Austrijanac zbiljasmatrao etnografskim pojmom i po tom udesio svoje rodoljublje. Nije mrzio na slavenstvo, bijaeplemenit mladi, ali duh tadanjega vremena stvori od njega sujet mixte. Ideje mu se nijesu krililena sjever, na istok, na jug preko crno-utih meanih stupova, jer je bilo dozvoljeno uvozitiinostranu duevnu robu samo od zapada - iz Germanije. Albert utio je dodue da je i u Hrvatskojbar napol kod kue, ali je vazda u desnom depu nosio Schillera; a u lijevom Goethea, no nipoto niWilhelma Tella ni Gtza von Berlichingen jer se je to smatralo u ono doba za aberratio mentishumanae. Bijah tada jo napol djeakom, nijesam imao oka koliko ga danas imam, ali kad dozivljemAlberta u pamet, kad razmiljam o njegovoj udi, to sada nakon toliko godina uviam kako jenaravno cijepljenje tuega duha izvrnulo bilo svu ivu, strasnu narav estitog slovenskog mladia.Moj Albert posta sentimentalan, melankolian, da, nesretan; premda o kakvoj nesrei nije imaoni pojma ivei uz roditelje bezbrino i udobno. Boe moj! Kako je gutao Goetheova Wertherajedan, dva, tri puta. Napokon bijae uvjeren da je sam uistinu drugo ivo izdanje Werthera. Ni janijesam bio stao na svoje noge, kako ete kasnije vidjeti, no kako sam vie epske nego lirskenaravi, znao sam se nejedanput i nasrditi halucinacijama moga Alberta, i jednom mu rekoh dostaciniki: Ta kupi do bijesa kuburu i dotjeraj novoga Werthera dokraja.

Podveer nijesam s Albertom iao u etnju jer mi je pri mjeseini neprestano deklamovao pjesmuAbendlandschaft od Mathissona, kojoj bi kadto dodao elegiju na ruevinama staroga grada.Napokon se zakopa i u Lenaua. Od Werthera posta ujedanput Faust... da od Alberta mlada nijepostao Lenau, ne onaj divni Lenau, pun pjesnike sile, ve nesretni Lenau, u Dblingu, iju jefantaziju pokrivao crni mrak ludila, Albert ne pie ve pjesama, ali je imao vrlo ivu arku fantaziju.Mislim da je mogao postati pjesnikom. Njegov Pegaz zapregnut je sada pod prozaika kola. Alionda Lenau. Poeo mi je posve ozbiljski govoriti o nekoj neizvjesnoj tjeskobi, o glavobolji, kako seu njegovoj fantaziji slike iz minulog doba mijeaju sa sadanjima; govorio mi je o tom kako i podkojim uvjetima nastaje ludilo, a ja mu kroz smijeh ukratko odvratih: Amice, ne govorimo o

4


postojanju ludila, ti si ve ionako itavo poludio. Uvrijedih ga, ali se pomirismo. I boja srea! MojAlbert se zaljubi, moj Albert ozdravi poneto. Ideal njegov - dosjetljiva gradska gospoica - vraalamu je dodue ljubav ako se mladenaka igrarija ljubavlju krstiti smije, ali je sve njegove pjesnikehiperbole vjeto odbijala pecavim dosjetkama i naravskim onim humorom koji je naim istimHrvaticama priroen. S prvine je to sanjara Alberta, dakako, boljelo, ali poslije bijae presretan odtih pecavica jer da iz njih provire Heineov sarkastiki duh, to je uostalom posve kriva prispodobabila. Sad je Albert udario u diple Heineove te stao kopirati Knjigu pjesama. Napisa cijelu knjigupjesmica, a to bijae spasonosan oduak njegovoj svjetskoj tjeskobi. No kad vam reknem da jeidealu - zvao se je, ini mi se, Zorica - bilo dvadeset godina, a Albertu osamnaest, dapae je joakom bio, priznat ete da je situacija bila nenaravna, i da lijek nije mogao biti trajan. Albertovideal nije, dakle, povrijedio pristojnosti kad je, slijedei raun cijeloga svijeta, jedne pokladnenedjelje sio pod vijencem u koiju te se povezao u crkvu svetoga Marka da postane nerazdruivomdrugaricom vrijednoga mua.

Albert, dakako, nije mogao shvatiti te posve zdrave logike te je tragikim patosom poput Otelauskliknuo: Izdajstvo! Jo jednom uveer poe pod prozore nevjernice da bar za bijelim zastorimavidi jo jednom crnu siluetu nevjernice, ali ideal nije imao kad pokazati se, i drugog dana dobi mojAlbert gradskom potom sve svoje Heineove imitacije uz utivu opasku da e njegov razbor (tarije bijae pogrena) uvidjeti da udata gospoa nikako ne moe uvati rukopis drugoga mua.Uostalom da ga uvjerava o iskrenom prijateljstvu itd.

To je bilo na poetku praznika.

- Prijateljstvo! - nasmija se Albert gorko zgnjeiv pisamce - ta je rije lijep sjajan cvijet u kojem sekrije otrov nevjere. Kolika ironija! Prijatelju - nastavi oajnik ozbiljno - ne mogu da diem taj zrakgdje die izdaja. Ja idem u istu djeviansku narav, u kranjske divne gore, da ondje iskalim srce.Poi i ti. Hoe li?

- Hou - odvratih - i tu poinje pria zabludjele ovce.

Prije nego vam stanem priati o naoj mladenakoj Odiseji, dozvolite mi da vam predstavim idrugog junaka ove priice, to jest - sebe. Ne budi vam za to ao. Znam da je poneto bezobrazno,premda je to u mnogih pisaca i uenjaka ulo u obiaj. No moj grijeh nije vam toliki. Ne goni me nato tatina ili slavinost, ve je to iskrena ispovijed mojega srca, a gdje je moje srce, tu moram biti ija. Pa neu ni mnogo rijei troiti. Definicija moje smjerne osobe je: zagrebaki sin. Vi shvaate poprilici tu rije, kad znate to je Zagreb. Kad vam velim zagrebaki sin, morate nehotice netoblijedo ili neto areno dozivati u pamet ili, kako Francuzi vele: sujet indcis. Zagrebaka djecabijahu zaonda i kod kue tuim duhom odgojena: mali Zvonimirii i Duanii, male Zorice iZlatice njemukale su strahovito - pa onda jo i njemake kole gdje smo imali posvema zamijenitihrvatsku svoju kou kozmopolitikim frakom. I ja bijah takav zagrebaki vapi. Zarana poznavaosam Schillera, Zschokkea, Brgera, znao sam djeakom ukrasti svojoj majci Bulwera, Dickensa,Viktora Hugoa; Rienzi, Pikvikeri, Notre-dame de Paris bijahu mi ve u desetoj godini dobri znanci,premda ih nijesam pravo razumio, ali kad prvi put douh u etrnaestoj godini ime Gunduli,pomislih da je to moebit nekakav hajduki harambaa. Razljutih se, zastidih se da o tom nita neznam. Hrvatski sam umio, ali kao kakva piljarica. Na sreu dobismo profesora Primorca Hrvata. Tajovjek kanda je bio saliven od mjedi. Kaplju po kaplju iste hrvatine ulijevao je u nau duu,makar se krivonosi direktor praakao kako mu drago. Bijah spaen - nap spaen, jer su gotovo sviljudi kod nas mislili da smo definitivno propali. Takva mlada trska o vjetru bijah dakle, kad se podjesen dadoh na put u kranjske gore sa svojim prijateljem Albertom. Da bude romantika potpuna,nabavismo i romantino odijelo. Haljinu od ruskoga platna, oko pojasa irok remen, visoke izme,uturu, valentajnski irok eir, gunj, drenovau i teleak od crne koe. U taj teleak bio samstavio neto bijele rubenine, kefu i Schillerove pjesme. Puni nestalnih nada i eljni pustolovinaproosmo s osobitim ponosom nekog veera kraj crno-ute mitnice kod rnomeraca iz bijelogZagreba u bijeli svijet.

5


Na ponos bijae samo jednom ivo uvrijeen u tajerskom mjestu Brecima. Ponosite glavestupismo u breaku krmu i, proavi kroz seljaku sobu, krenusmo u drugu gospodsku, ali se napragu isprijei pred nama krna Slovenka konobarica te nam vrlo ujedljivo doviknu: Tista pa jehia za gospodje - ta je soba za gospodu. - Nije nikakvo udo da nam je od gnjeva skoila krv umlada lica jer se mi, pjesniki racmanii, smatrasmo neim viim negoli su obini samrtni ljudi, aevo nas Mica drala za profanum vulgus. Poslije razumjesmo da su nas neki drali za garibaldince,drugi za putujue kalfe, i tako prevarismo se, zbog silnog dojma naeg romantinog odijela. Stisnuvmeutim zube i gurnuv Micu vrlo njeno u rebra, odvratih joj posve lakoniki: I mi smo gospodje,te tako provalismo u zaklonite breake aristokracije. Za jednim stolom sjeae pet individuasrui gradako pivo. Ponajznatnija osoba meu njima bijae trbuasta, elava ljudesina, velikihmutnih oiju. Na krupnom nosu sjeahu oale, brada bjee utisnuta u ovratnik, a na iji motala muse austrijska inovnika kapa. Gospodin kotarski predstojnik, govorahu mu drugi previjajui seamo-tamo. Dakle njemako birokratiko klupko. Nemili pozdrav na pragu probudi u nas neku icuopozicije te odluismo samo hrvatski govoriti. U prvi mah oinu nas Bezirksvorstand glupim okomi podignu svoj nos kao da je nae prisustvo okuilo zrak. Konverzacija birokrata zape jedan asak,no kad se bez obzira ponamjestismo skinuv svoje teleake, kad poesmo piti najbolje vino i jestifrigane pilie, stisnue birokrati glave virei ispod oka na nas i apui, a kad u svoj hrvatskirazgovor umijeasmo fraze kao kontitucija, Garibaldi, Napoleon, porumeni Bezirksvorstandpoput purana, poe teko disati kao parostroj, plati svoju au piva te ieta jarosno, a za njim cijelaeta. Tako iskadismo breaku aristokraciju, moj Albert iskapi u slavu te pobjede aulutemberkog vina, a ja se veselih od srca jer se u toj Leti utopila i zadnja uspomena izgubljenogideala.

Neu da vam dosadim opisujui na daljnji put. Ljudski izmueni stigosmo u kuu Albertovihroaka - u Kranj. Ja kanda sam se bio preselio u drugi svijet - u raj. Preda mnom pue sva divotakranjskoga gorja, svi oni strmi vrhovi, osuti tamnom jelovinom, svi hladoviti klanci, zapjenjenipotoci, svijetlozeleni proplanci, drobne crkvice navrh brda - a k tomu na breuljku to staro -starako mjestance. Tu se jo viju pod mahom ostaci staroga gradskoga zida, ondje penje se podoblake na peini sivi, propukli toranj gdje su nekad muili vjetice, tu stara gradina davnihkranjskih vojvoda, ondje starinska gotska crkva puna kamenih vitezova i zmajeva. Pa kad uveerpada rumen na gorske vrhove, kad nadaleko uje kako pokuckavaju srebroglasna zvona! Nikad nezaboravih jednog prizora - veernjice. Ve se je mrailo; pod mrkim svodovima gotske crkvedrhtahu svijee, orgulje brujile udnovato kao grom, irom crkve kleahu seljakinje. Ispod bijelepee rumenjelo im se puno plemenito lice, pri aru svijea ljeskahu im se crne velike oi, a iz grlaim se orila starinska slovenska pjesma. Toga sklada, toli njena, toli priprosta, ali i uzvina suglasjane uh nikad u svom ivotu. Stisnut u kutu, gledah taj narod, sluah taj pjev, i dua mi se dubokopotrese. Kad sam iza toga stao itati Schillera, inio mi se posve drukiji. Sve razmiljah irazmiljah, dok se napokon ne upitah: je li Schiller za to gorenjsko podneblje? Nijesam pravo znaoodgovoriti na to pitanje, ali skoro naoh taj odgovor.

Kua Albertovih roaka zvae se Stara pota - a uistinu je gostionica. Gospodar doeka nasljubezno, gospodarica, ena mu, namjesti nas kao da smo joj sinovi od srca. Vele se zaudihneemu. U Albertovoj kui u Zagrebu nijesi uo nego njemaki, kod ujaka mu u Staroj poti ninjemake besjedice - sve slovenski; morali smo tako i ja i moj Albert.

Ujak bijae ovjek nestar, jak, ali neka bolest mu je ubijala ivot. No nikad ne bi pokazao svojemuke, vazda alei se, veselei se. ena mu malo je preko dana govorila s nama i s gospodom,radei junaki po gospodarstvu, da je bila milota gledati je kako zasukanih rukava vlada po dvoru.Ti ljudi, dosta imuni, nijesu imali od srca poroda, ali su bili uzeli u kuu djevojku, daljnju eninuroakinju, napol seljakinju, negdje od koruke mee. Ne znam pravo kako da vam je opiem. Jesteli vidjeli rosu na listu, pticu na ivici, rumenu jabuku na tananoj granici - takva bijae Nea. Nebijae varoko dijete, kako vam rekoh, ali kako je sitno koraala; kako se njeno ponaala, ruicamamahala, a drobna usta na smijeh skupljala, bijae toli njena, toli fina, toli tankoutna da si nehotice

6


pomisliti morao: nije li to djevoje uteklo iz kakva salona, nije li se za alu mlada preobukla useljake svite kao to Marta? A opet ni sjenke koketerije - prava, zdrava, ista, nedodirnuta narav,cvijetak, kako ga je sred polja zasadio bog, bez priine ljudske. Bijae crnka, malena, drobna,puna, ali brza kao vjeverica, pecava kao trn, njena kao hladak, a kad bi se od srca nasmijala, kandasu se s gore svi srebrni zvonii ozivali. Vie puta promatrao sam to draesno lice. Bijaedugoljasto, slovensko, isto, bez piknjice, rumeno i bijelo, ruica na snijegu, puno kao dvavanjkuca na bojem oltaru. Obrvice crne, tanane, ravne, pri kraju zavinute, usta - puna malina,palac iroka, a crne oi, te oi kao u ptice, nestane, mile pjevaice. Djevojka govorila je brzo, hrlo -ve kao Kranjice, nije umjela ni tri rijei njemaki, a kad se je govorilo pred njom tim tuimjezikom, gledala je u zemlju, gladila je rukom svilenu pregau. Ljudi vele da ima ovjeje okonajarobniju mo - ja velim da ima i ovjeje grlo, bar njezino je imalo; kad bi ona zapjevala, tad bihja stisnuo oi, srce, pucaj, glavo, poludi! No ta tu i ronim u davno matanje, a vama na dosadu. Jasam skakao po grmlju i krlju, a moj Albert dosjeti se opet da je u Zagrebu izgubio ideal, pa skreeislo suznih njemakih elegija. Kad je ovakvu lamentaciju ispreao bio iz tintarnice, znao me jepozvati u vrt za kuom. ja bih legao u zelenu travu potrbuke i puio kratku lulicu. Albert, sjedeipreda mnom, deklamovao je traginim patosom njemaku elegiju, maui rukama, dok ga izruinoga grma ne zakri milozvuan smijeh, a nad rue se izvi Neina glava.

- Joj - nasmija se djevojka - kako Albert lijepo njemaki prodekuje, teta da ne ide za popa uKoevje!

Albert se je takvom prilikom, dakako, silno razljutio.

- teta to je toli lijepa djevojka personificirana proza! - znao mi je rei, a ja mu odgovorih:

- Brate moj! Ta proza ima u sebi vie prave poezije negoli tvoj patos.

Jednom sjeasmo u vrtu za veerom; gospodar, gospodarica, Nea, Albert i ja. Bila je ba lijepamjeseina. Zlatno svjetlo prodiralo je kroz vinovo lie sjenice gdje smo na panjevima za dugimstolom sjedili. Nikad ne zaboravih toga asa. Albert bijae van reda ozbiljan, ljut i odbijao je dimovesvoje smotke s nekom bjesnoom prema mjesecu. utjeli smo.

- ta je, Alberte? - zapita kroz smijeh gospodarica - ti ne jede, ne pije, a kako silno dimi, kanda siljut.

- Nita, ujno - odvrati Albert.

- Ne pretvaraj se - ree Nea poneto razdraena - na mene se srdi, je l?

- Zato, bijesa? - nasmjehnu se gospodar motajui palce.

- Tako je bilo: - nastavi Nea jasnim glasom, i oko joj sinu - jutros dooh u vrt da izvadim povrtniceza objed. Najedanput zaujem nekakvu prodiku. Zavuem se za grm, pogledam. Boe moj! udna liuda! Ovaj gospodin Hrvat lei u travi na trbuhu pa pui, a Albert sjedi, vrti glavom, okree oi,mae rukama, uzdie i govori nekakvu vapsku litaniju. Stisnula sam duu, ali badava, udarila sam ugrohot i rekla Albertu da bi bio dobar za fajmotra (upnika) u Koevju. Je l' tako, gospodineHrvate? - okrenu se djevojka plamena lica k meni.

- Jest! - odgovorih.

- Ti si mi se narugala, ti si me uvrijedila! - odsijee Albert.

- Bog i dua, nijesam, Alberte - ree dobroudno djevojka - i ako sam te nehotice dirnula u srce,podaj mi ruku, oprosti! Nije od zla srca. ta e? Mi smo ovdje slovenski ljudi, priprosta krv, mi tegospodske nijemtine ne razumijemo. Pa kad si tako vikao i mahao, kad si nerazumljive rijeigovorio, kao kad pop govori svoj dominus vobiscum, bio si smijean, oprosti, veoma smijean. Inijesam se mogla spregnuti, nijesam, srce mi nije dalo.

- Pa da - puhnu Albert jarostan - ti ne zna nego kranjski, ti ne zna ta je poezija.

Porumenjev, skoi djevojka na noge, pohiti u kuu i povrati se zaas meu nas nosei malenuknjigu. - Da ne znam ta je poezija? - progovori Nea razdraenim glasom - na, itajte - nastavi

7


pruiv mi otvorenu knjigu - itajte vi, gospodine Hrvate, ja znam tu knjigu napamet od prvog dozadnjeg pismena. Recite vi, znam li ja za poeziju?

Uzev knjigu, proitah Albertu glasno naslov:

- Poezije doktora Franceta Preerna. V Ljubljani. Pri A. Giotiniju 1847.

Zautjesmo Albert i ja. On od stida poniknu nikom, a ja pogledah u udu djevojku koja je osovljeneglave za stolom pred nama stajala u mjeseini.

- To - ree djevojka staviv ruku na srce - to razumijem, to osjeam; za tvoje njemke litanije nemarim.

- No, pa ded, Neo - nasmjehnu se gospodarica - kad ti to napamet zna, zapjevaj jednu Preernovu.

- Zato ne - odvrati Nea prostoduno - ma se Albert i srdio! - i jasnim, milim, skladnim glasomozivala se s malenih usnica pjesmica:

Luna sije,Kladvo bije,Trudne pozne ure e;Pred neznane,Srne raneMeni spati ne puste.

Oko sijevae djevojci udnovato, grudi joj se nadimahu silno, ja gledah, gledah i priapnuh Albertu:

- Brate moj, podneblje nije za Schillera.

Od onog dana buljio je moj Albert udnovato u zemlju; dim iz njegove smokve povlaio semelankoliki po zemlji kao magla po nejasnoj jesenskoj krajini. Dua mi zadrhta jer sam i opet unjegovim sumornim crtama opazio melankoliju Lenauova Fausta. Ne znam ta li je kuhalo na dnunjegove sentimentalne due, ali svakako se je pripravljao nekakav dramatian prekret, komu bijaepovodom Preernova serenada o mjeseini, koja je leprala iz djevianskih usta neuvenim doslijemiljem. Premda je ta psiholoka zagonetka vrlo zanimljiva i moda dosta pojmljiva bila, to opetnijesam imao kada odgonetnuti je jer su se i u mojem srcu komeali osjeaji kao infuzorije ukapljici vode. Mojima oima nametao se je neprestance nenadani clair-obscur posljednje noi uvrtu. Snivao sam pae o tom. Vidio sam fine crte djevianskoga tijela poput crne siluete, a za njomjasnu mjeseinu, kako srebrolika dre na vinovu liu. - pa onda je djeva krenula glavom - sadvidjeh fini profil, iskre nonoga svjetlila u njezinu oku - i opet sluah Preernovu pjesmu: - bilo mije da mi srce kuca o prsa, kao kad kladvo s tornja starinske crkve javlja pono - a u to tajnoarobno doba sijevnu djevojka bajnim svjetlom poput vile, i svi slavuji po ruinim grmovima, pozelenim lugovima razastrijee krioca sred tihe sjajne noi, svi slavuji zapjevnue za djevojkom usladak, omamljiv glas: Luna sije, kladvo bije. I srcu bjee tuno, i srcu bjee teko, i srcu bjeemilo, i srcu bjee voljko, srce se topilo kao gruda snijega u proljetnjem suncu. Bio sam u kolinauhnuo da su Stari Slaveni imali vila. Od one noi vjerovao sam da ih ima i u nae doba, ako inijesu zlatokose, pletikose. No Albertu ne pisnuh kako vjerujem u vile, kako uh da slavuji i oponoi pjevaju, ali ga i ne upitah zato dim njegove smotke melankoliki pue po tlima.

- Neice - rekoh joj jednog jutra poslije kave - posudite mi svoje poezije, rad sam ih itati.

- Ta hou drage volje - nasmjehnu se mlada - no svakako mi ih morate vratiti, jer je to svetinja, tojest meni, gospodine Hrvate - doda stisnuv lopovski male usnice - ne znam hoe li to za vas biti, zamladu varoku gospodu. Nije svakomu svaka jabuka slatka, ta vi me razumijete, ja sam samoKranjica, to vam je samo kranjska poezija, koja se pjeva kao to eve pjevaju, koja se nepropovijeda kao to njemki popovi prodiu. - Djevojka govorila je zadnje rijei kimajui glavicomkroz ujedljiv, ali aroban posmijeh lagano i lagano, kao da je svakom rijecom nekoga ubosti htjela.

8


Moj Albert poniknu secundum ordinem nkom, uhvati se za nos, kao da je u njem osa ostavila svojpecavi alac, na to e mu Neica opet tobo ozbiljno doviknuti:

- Alberte, Alberte! Lice ti je nekako kiselo. Znam ta je, oprosti! Metnula sam ti premalo sladora ukavu, je l'?

Porumenjev, dignu se moj pobratim, izleti u vrt gdje je meu grmljem groica, sloenih stragaruku i uzdignute glave, etao dvadeset puta amo-tamo, i to korakom heroikim, patetikim, kaokakav junak Schillerove drame po drvenim daskama pozorita. Ako nije bilo Etna, Heklom jesvakako moj prijatelj Albert postati htio. Ja nijesam iao nimalo za Albertovim tragom. Zavukoh seu kut pod staru lipu i, sjedei na mahovini, uio sam pobono Preernove pjesme, kao djevojka kadkradomice ita prvo ljubavno pisamce, kao dijete kad guta iz knjige arobne priice. Bog zna ta jeto bilo; u mojoj dui poelo se mijeati. Malo-pomalo sputala se u moje srce na laganim krilimamelodinog slovenskog jezika udna ona melankolija koja prodrhtava kroz Preernove stihove;premda zelen mladi, shvatio sam u sebe svu onu duboku tugu Preernova srca, sve alobiteglasove izgubljenog mu nesretnog ivota. Bilo mi je kanda tu sve ptice pjevaju po Preernovojmelodiji, kanda se iz drueg lia oziva njegova tjeskoba, kanda sva gorska zvona kucaju ponjegovoj noti, kanda po zelenim gorama visi sto harfa Eolovih, a po njihovim icama da struje divniglasovi Oprotaja mladosti. esto bi se zaustavila moja dua na kojoj misli, na kojoj slicipjesnikovoj, kao to leptir na sjajnu, mirisavu cvijetu, i zanesoh se u nove misli i gledah tu divnu,zelenu goru, to vedro i jasno nebo. Ne znam to mi je bilo. Iz Preernove knjige nicahu udni,neveseli osjeaji, ali arki kao to sunce na nebu, ali duboki kao to gorska esma. Ujedanput stvorise domaica preda mnom. Smijeei se, upita me:

- A ta vi tu radite, gospodine Hrvate? Da je no, rekla bih da brojite zvijezde.

- itam Preerna, gospoo.

- A, Preerna! Je l' vama ga Neica dala?

- Jest.

- Nijeste ga prije poznavali?

- Po imenu samo.

- Kako vam se mili? Lijepe pjesme, je l'? Nea ih se ne moe dosta naitati.

- Lijepe, divne doista, al tune, iz tuna srca.

- Da, pravo rekoste, iz tuna srca. Tuan, nesretan bijae taj na nesretni jezini doktor.

- Vi ste ga dobro poznavali?

- Kako nijesam. Koliko je vremena probavio u naoj kui!

- O, kazujte mi togod o njem. Kako proitah njegove poezije, udan sam o njem togod saznati.

- Hou, drage volje - ree dobra gospa sjednuv do mene - al mnogo neete saznati, moda banajmanje onoga to traite, jer ja sam enska priprosta, pa kazujem samo ono to sam vidjela. Da,na France, nitko mu ne bi bio rekao da toli lijepe stihove pie - bar za nas lijepe jer ih razumijemopa se primaju srca. Preern malo je mario za svoje odijelo. Hodao je kojekako. Nejedanput ukorilasam ga za to ljudski, al on slegnu ramenima. Nije se on puno brinuo to se o njem govori.Poniknute glave, buljei pred sebe, znao je za aom vina sjediti itave ure. Kadto izvadio bi izdepa dugog kaputa krpicu papira pa naarao togod, valjda kakav stih. A dobar bijae, predobar,kao dijete, al udan kao mjesenjak; te njegove velike oi gledale su plaho u svijet, nigdje, nigdjenije znao nai sebi pravoga kuta, nikad nije znao kamo bi se djeo. Katkad znao bi mi proitati kojupjesmu, al malo je o njima govorio. Kad bi ga tko pohvalio, nasmjehnuo bi se. Bijae vele zamiljenkao svi ljudi kojim je puna glava; malo kada pokazivae lice veselo. A ta je to bilo? Pekla ga je rana,stara duboka rana. enska bijae tomu kriva. ovjek koji vazda po zvijezdama ivi, vidi na zemljisvagdje zvijezde, a uena glava najprije e poludjeti. I Preerna je enska na to spravila, ona jekriva da nijesmo kod njega vidjeli vesela lica. Zvala se Julija P.., no valjda ste joj ime itali na

9


poetku njegovih malih pjesama. Ljepota, mislite? Nipoto. isto obino lice, ali Preernu je upalilamodane. E, svaki ovjek ima svoje oi pa vidi cekin gdje ne raste neg svijetli groi. Preern seutopio dovrh glave u njezine oi, a ona se udala za nekakvog gospodina od ureda. Sada, ini mi se,ivi u Novom Mestu. I nije moglo drukije biti. Ona gospoica, fina gospodska ki, lutka. Nije negonjemaki brbljati htjela, a Preern je bio Kranjac, tvrdi Kranjac. Kranjske pjesme od kranjskogadoktora, to je za nau gospodu gotova sramota, bar smijeno. Udala se dakle. Briga nju zaFrancetove vigilije. To ga je ujelo za srce, od te rane nije se izlijeio sav svoj ivot. I meni je o njojgovorio; tjeila sam ga, badava. Govorio je osobito kad ga je vince neto ugrijalo bilo. Zvao me jemajkom, premda mi ne bi bio mogao biti sinom; sluao me vie puta kao krotko janje, al katkadbijae divlji, bijae mrk. Jednom malda nije bilo nesree. Sjedio je mirno, posve mimo, pa pio. Jaiziem po poslu na dvorite, al ujedanput eto cike i vike iz kuhinje. Pohitim da vidim ta je.Djevojke blijede ko krpe lomile rukama. Moj jezini doktor objesio se na onom velikomeljeznom klinu koji je u kuhinji zabit nad penim vracima. Zato, bog zna. I nijesam mnogomozgala, ve bre-bolje ue prerezala. Tako ga spasismo. Nikad ga nijesam za to pitala, nit mi je ongovorio o tom. Malo s kim se je druio, samo s malim crnim postolarom koji i sad dolazi vie putaovamo piti. Moda ste ga vidjeli. Bilo je kao da se je na njegovu glavu spustila tuga kao crnamrtvaka koprena. Malo vremena pred smrt izvadi, sjedei za mojim stolom, iz depa knjigu - onuistu knjigu to u rukama drite - svoje pjesme. Dade mi ih, velei da drugog ta pametnijeg nema,nek to uvam za uspomenu. I umre. Poslije je Nea dola u nau kuu, i prekapajui moje stvari,iznijela Preernovu uspomenu. Pa je ne da iz ruku. I ona je takva glava koja se brzo upali, vruakrv, i umije lijepo i skladno pjevati. Da, govorite joj ta na doktora, prekipjet e. Ve je takvanarav. Kako li se je srdila kad sam joj priala da Julija nije htjela toga ovjeka. A gdje joj je duabila, viknu srdito, da nije pola za mua koji zna takve lijepe pjesmice skladati da te odmah uhvatiza srce? Da je Preern danas iv, pa i star, ne bih se dugo premiljala, ve ni pet ni est za njegaako bi njegova dobra volja bila. Da je Kranjac bio! Boe moj, znala je rei, ta i Kranjci su ljudi, pasvaki gudi kako mu je gospod bog sagradio gusle. To nije nikakva sramota. A molim vas, dragatetko, to su te nae ljubljanske frajlice? Kad ponu njemki gukati i pjevati, odmah im se pozna daim ta francutina nije jeziku prirasla. ula sam ih ja, pa ako i ne umijem njemaki, ipak mi je toudno klopotalo. Ne - neka, tetko, neka ih voda nosi, ja ne idem nikad u njihovu kumpaniju, nit uikad ljubljanskom frajlicom biti, i dadne li mi dobri bog mua, nee me povesti k oltaru nego podvelikom zlatnom kapom koju mi je namrla pokojna baka. Tako vam se rasrdila Nea na ljubljanskefrajlice radi doktora Preerna, komu i sad grob lijepim cvijeem kiti. Recite joj neka vas povede nanjegov grob; sigurno ete uti ljudsku litaniju. Alberta je ve ionako dva-tri puta poteno oinula.

Jednostavna pripovijest domaice o pokojnom pjesniku dirnu me udnovato. Sad sam razumio tearke i alobne izlive njegove razjaene due, onu mrku sjenu koja pada na nizove sjajnih njegovihstihova. Ne bijae to nikakva maglovita svjetska bol koja nam cijeli svijet prikazuje samo s crnestrane, nikakvo hinjeno jadikovanje; u te pjesme sloio je Preern sve svoje osjeaje slovompriprostim, ali divnim. Pelin je to, iznikao na gorenjskom tlu, a ona gospoda komentatori kojiPreerna usporeuju sa Schillerom, varaju se kruto. To su dva posve razliita ovjeka, pa ako seFrance zanese u ivo Petrarkino mjerilo, ako svoje sjajne misli i okiva verigama arapskih gazela -opet je tvrd Kranjac - Slaven od glave do pete. Tuma gorenjske gostioniarke bijae mi uistinu stoputa drai nego bogzna kakvo dosjetljivo razmatranje uenih komentatora. A ta knjiga bijaenjegova, upravo njegova. Drei je rukama, outjeh kao da mi munjevna struja prolijee ilama,kanda drim nekakve svete moi.

Pohitjeh k Albertu, dokazah mu cijelu priu, i premda ga je neka zagonetna zlovolja hvatala, opetstade sluati sve poznije, i kako sam nesretnu romantinu ljubav mnogo ivlje iskitio negoli dobradomaica, planu Albert ujedanput te se i on svom duom posveti Preernu. Ve sam spomenuo daje Albert vrlo plemenita dua. alost naputenog nesretnog pjesnika primi se i njegova srca. Modas velike strane zato jer je mladi i o sebi uvjeren bio da ga je sramotno izdao njegov zagrebakiideal. Ali nije ga samo ta umiljena analogija dirnula. Zato je bio Preern nesretan do groba, zato

10


ga je djevojka nemilo odbila? Jer je bio Kranjac, jer je bio Slovenac, sin pogaenog naroda na koji sutuinski velikani prezirno gledali, komu su se vlastiti odmetnici rugali; jer nije htio napustitimajinog mlijeka, jer je odjenuo divne svoje misli u rijei krne Samove unuadi. Nije li to i grijehai smijeha vrijedno? Kranjski pjevati! Nije li to prosto i ludo? Vie puta znao sam Albertu govoriti daon Nijemac nije, da nijesam ni ja, da opet ne bi glavna naa briga biti morala velianje tuegapremda velikog naroda, da i manji narodi imaju pravo pristupiti u svjetsko kolo. Ali vazda bi seAlbert gorko nasmjehnuo, vazda mi odvratio: - Da, plemenito je to, al ta e, tu nema lijeka.Sudbina povijesti je nemila, ona nas je odsudila. Od kakve bi koristi bila takva termopilska bitka?Poklonimo se sudbini, grijmo se o slavi Schillera i Goethea kad nemamo vlastitih sunaca. - No sadave nije govorio tako. Naputen, prezren, nesretan, jer je Kranjac, jer je Slaven! To ga je dirnulo,preporodilo. Mladi planu ivim plamenom. - ta - ree gnjevno zgriv pest - komu je bog daopovlast da me gazi, da me prezire jer sam Kranjac, tko ima pravo zahtijevati od mene da budem janesretan samo da on sretnim biti moe? Jesu li narodi divlja zvjerad koja se meu sobom jede?Zato mogu postati uzvienim samo uz uvjet da se odreknem svoje krvi, svoga materinjeg mlijeka,svoje naravi, svoga imena? - I zamisli se, ali brzo nanovo planu: - Da, pobratime, pravo si govorio,ast i slava svakoj velikoj ideji, svakomu vrlomu narodu, al ta veliina i slava ne smije od menetraiti da budem izdajicom, da grijeim proti naravi, nikad! Preziru Kranjce; i ja sam Kranjac...slovenska krv, al upravo jer Kranjce preziru, hou da budem tvrd i ist Kranjac, ko to je Preernbio. Vi Hrvati ste sretniji. Vama nijesu kronike prolosti spalili kao nama, vi nijeste samo privezaniuz ralo i plug. Al i vi ste prezreni, barbari pred svijetom. Mi tui teaci, vi tui panduri, mi i vislavenska krv.

- Al to neka ne bude vie! - kliknuh uhvativ Alberta za ruku.

- Ne, ne smije - odvrati stisnuv mi desnicu - budimo ono to jesmo, za to nas je bog stvorio. Stidme je da je to prije drukije biti moglo. Ta jesmo li gori od drugih? Nije li naa glava bistra ko to udrugih, je li nae srce manje arko no u drugih? Da, makar i bila termopilska bitka, slavna je,muevna je. A nema li nas vie od ake? Bio sam djeak, pravi djeak, a ne bih nikad zasluio zvatise muem da sam se iznevjerio svomu korijenu, jer to je malodunost i kukavtina.

Zagrlismo se, i nae pobratimstvo bude ivlje, jae negoli je dosele bilo. Od onoga dana itasmopomno Preernove poezije. Ne znam jesu li vam te priice akoga uvstvovanja mile, ali vjerujtemi da su istinite, da mi osobito, sveto, neopisivo uvstvo grije duu kad god se sjetim tih asova ukranjskom gorju. Nikad neu zaboraviti da me je poezija privela k istini, povratila naravi. Zanesenibluasmo po romantinoj okolici snujui pjesme, kujui stihove, a vazda nosei sa sobom Preerna.Povrativi se jednog dana od takve vilinske ekspedicije do Stare pote, namjerismo se na kunompragu na domaicu, a ona pokaza mi odmah prstom ovjeka gdje sjedi pod vratima i ree:

- Gospodine Hrvate! elite li se upoznati s Preernovim drugom, s postolarom? Eno vam ga!

Krenuh glavom. Za stolom sjeae vrlo malen ovjeac podupirui laktima lice, gledajui u boicuprosta vina koja je pred njim stajala. Bijae to dosta udan svat. Na malenoj glavi strila mu je uviscrna kosa poput bodljike ter se sputala na nisko iroko elo. Lice bijae mu crveno, kratko,stisnuto, obrijano, nos malen i iljast pokazivao je osobitu razdraivost, a nad kratkom iljastombradom bijahu stisnute iroke, tanke, ali vragometne usne. Na lijevom uhu visio je malomupostolaru srebrn obod u spodobi crnake glave. Sjedosmo do njega, a on, promjeriv nas od glave dopete malima crnim oima, ne pisnu. Dadosmo donijeti oku najboljeg vina. Natoih mu, ali meovjeac udno pogleda. Prista napokon uz nas da nas ne uvrijedi. Navrnuh govor na jezinogdoktora. Sad se je topio led. ovjeac lijevao je au za aom u sebe, poeo strijeljati oimapoput maka i lupati akom po stolu.

- Preerna da l' sam poznavao? I kako! Ovako smo sjedili zajedno i pili. Pri mojoj dui... uengospodin, puna glava, kao puna vrea. Tomu je ilo sve ko iz rukava. Bog ga utjeio! Bio jenesretan, vazda bi glavu objesio. Al dobar, boe moj, dobar. Ja sam mu ivao izme. Pa nije bio oholkao druga gospoda, a pametniji nego druga gospoda... prazne makovice, s doputenjem. Nije se

11


stidio govoriti s majstorom ili seljakom, nije se stidio kranjski govoriti. Pa je stihove pravio,kranjske stihove, da ih bar naa dua razumije. I kako se to pjeva, pjeva kao pri veernjici, pobonoi slatko. Priaju da je mnogo toga na smrtnoj postelji spalio. teta! Vele da su to bile avolskeprie. Ne vjerujem. Kako bi takva dobra dua -postolar umuknu, istrusi au. Zatim dignubodljikavu glavu, porumenje jae, izvrnu oi i poe, lupajui akom i maui glavom, pjevatipromuklim, hrapavim glasom:

Luna sije,Kladvo bije,Trudne pozne ure e.

Sjetih se napokon i pjesnikova groba za koji mi je bila domaica govorila.

- Neice - rekoh jednom pri objedu djevojci - gospa tetka vaa uputi me na vas. Povedite mene iAlberta na Preernov grob. Hoete li?

- Drage volje - odvrati mlada - kad god elite.

- Kad vas volja.

- Svejedno. Odmah danas.

- Pa dobro. Danas.

Bilo je popodne. Ljepeg, jasnijeg dana nijesi vidio. Visoke gore isticale se otro pod plavetno,jasno nebo. Sunce igralo je udesno na tamnozelenoj jelovini. Gora je sijevala kao da su je vilepreplele mreom zlatnih misli. Svijetli panjaci po breuljcima prostirahu se poput svilenih sagova,i drvene kuarice po vrcima provirivahu zadovoljna lica u svijet. udno je drhtalo svjetlo po sivomkamenju kraj potoka i na mahovitim zidinama staroga tornja. Sve je toli mirno, toli voljko bilo da jedui isto godilo prolaziti tim vedrim, ozarenim krajem. Poosmo na groblje. Ne bih vam ga znaodobro opisati. Ta mnogo je tomu godina, pa vam se to lako izbrie i iz najvjernije pameti. Nije niudo. Koliko je odonda po svijetu sinulo raznolikih slika i krajeva u moje oi. Pa groblje je napokongroblje, osobito na selu. Na srijedi raspeti sin boji, a oko njeg humci i kriii. Puna knjigapreivljenih radosti i jada, mrvica svjetske povijesti, ali knjiga zatvorena sedmerim peatom, a naknjizi upisane neizbrisivim slovom Preernove rijei: Dolgost ivljenja naega je kratka. Samojednu toku groblja upamtih ivo - Preernov grob.

- Gospodo moja! - kliknu Nea zvonkim svojim glasiem otvoriv vrata nae sobe - ako je vaemugospodstvu milo, ajdmo pohoditi Preerna.

Za dva aska dadosmo se na put. Pred nama koraae djevojka. Saborita kratka suknjica mrke bojerazlijevala se u skladnim zagibima od tankoga pojasa. Male noice u izrezanim, crnim postolicamapomicahu se lakim, krilatim korakom, jedva se dodirujui krnoga tla. Njeno, ali punano tijelo,sapeto u prsluk od plavetna sukna, zibalo se poput cvijetka pred nama, a na njem mala glavica okokoje bijahu svinute tamne, sjajne plete privrene velikim, srebrnim zabodaama. Tako je djevojkastupala kraj ivice vie skakuui. Sad bi uplaila leptira sa grma, sad ubrala kupinu, crnu kao tonjezine oi, sad bi utrgnula koji cvijetak, a sve onako mimogred, sve tiho pjevakajui. Ja i mojAlbert slijedismo je slijedom. Ni rijei nijesmo govorili. Gledali smo preda se - u djevojku. Valjdasmo previe gledali, zato i nijesmo pisnuli - moda se je jedan plaio drugoga. Tako je. Kad su ti,otimljui se za ljepotom, oi odvie ive, kad ti je srce prepuno, zanijemi jezik.

Doosmo i na groblje. Toliko pamtim da ne stoji daleko od mjesta, da je sama ravnica, da jeograeno. Vie i ne vidjeh jer vidjeh samo Neu. Djevojka udari srijedom i dovede nas, lakokoraajui meu humcima, do poveeg stupa od siva latena granita. Spomenik je zdola neta ui,gore iri, a vrh nalii, ne vara li me vrijeme, malenu krovu.

12


- Tu je! - ree djevojka zaustaviv se i pokazav nam prstiem kamen, oko kojeg je zeleno grmlje punoarena cvijea stajalo.

Da, tu je bio Preernov grob. Tako je govorilo i zlatno pismo na kamenu. Ja i Albert sjedosmo naoblinji humak motrei divnu, priprostu sliku koja se je prikazivala naima oima. teta da uz nasnije bilo slikara. Ja i moj pobratim umjeli smo za silu crtati olovkom po hartiji, ali ta su te mrtve,crne oi bez plavetnog neba, bez zelenila, bez rumenila, bez sijevajuih oiju, bez punog ivota?

Bilo je tiho. Ni listak da se je makao, ni oblaka na kristalnom nebu, samo na zapadu nad nijemimgorjem prelijevala se modrina u blijedo rumenilo. Modrinjak cvijet, ipak, divlji mak bujao je poniskim grobovima, meu drvenim krstiima. Samotan, nepomian isticao se Preernov stup, kaodiv virei u arobni kraj. Sunce je blijetilo na glatkom granitu, na zlatnim pismenima kao dablagosilja taj zadnji biljeg slavnog genija, onaj kamen koji je laki bio nesretnom pjesniku negolibreme pustog ivota. A oko kamena cvjetahu rue sagibljui glavice grobu, cvjetae karanfil diuiarke, rumene zvjezdice svoje k nebu, cvjetae skromna, stidljiva sirotica, lijepa poput gospodskekadife. Kadto sjednu na ruu utokril leptir, katkad psiknu preko grmlja zlatna mara. Doe iptiica, sjednu na kamen, naheri glavicu, pogleda djevicu, cvrkutnu i otprhnu preko groblja podnebo. A Nea? Kleala je mirno pred Preernovim grobom. Toli milo razlijevale se suneve zrakena njeno zaokruene crte Neine, na poniknutu glavicu, na to fino lice, na te svilene dugetrepavice pod kojima su do dva crna oka gledala pjesnikov grob, dok su ruke, sklopljene k molitvi,poivale u djevojakom krilu. Izgubih se motrei tu sliku. U hip osovi djevica glavu, skoi na noge.Pristupi grobu, sagnu se vitka i pridahnu k rui, poe amo, poe tamo, tu pridignu pupolj, ondjeotrgnu uveo list i baci ga. Pri tom ree mi:

- Hvala bogu, cvijee lijepo uspijeva. Ja sam ga zasadila. Ne smijte se. Nije li pravo? Taj ovjek kojitu spava nema due na svijetu, ni due da mu nakiti grob. Kamen su mu postavili, da, tvrd kamen,ko to su ljudska srca. Je li to dosta? Cvijee je ljepe, to die, to mirie, to ivi. Za karanfil sam sejako bojala, iao je nekako na zlo. Al se oporavio. Gledajte kako je pun, kako je rumen. Milota.

- A tko vas je naputio, Neice, da posadite cvijee na grob toga nepoznatog vam ovjeka?

- Tko? Ala ste udni! Srce. Kad nije drugi htio, pa sam ja sirota djevojka. Mislim da nijesamzgrijeila. Koliko puta itala sam isto sama te njegove lijepe-prelijepe pjesme. Valjda vjerujete i vida su lijepe, ako su i kranjske. Prije itala sam samo koledari i prie o Laljivom Kljukcu. Ha, ha,ha! Miljah luda da je to med, a ono vam je smet. Kad su mi te pjesme dole u ruke, ej, to su bilidrugi rauni. Znate li kako je ovjeku pri dui na Veliki petak, ili kad vam majka umre, ili kad tolijepo, slatko snivate, kad vam to onako ivo ide u srce? Tako su me se primile i te poezije. Nekakomi je tuno i dobro bilo. Ne razumijem, dakako, svega. Ima tu latinskih imena, a gdjeta je iprevisoko pisano. Dakako, Preern je bio uen gospodin, a ja luda djevojka. Al to razumijem da jemorao dobar biti, da je nesretan bio - radi nekakve djevojke. Ne znam kako je kad tko drugog ljubi adrugi njega ne ljubi - al zlo mora svakako biti. Pa mi je Preerna ao bilo. Vidi, rekoh sebi, tajsiromah je toliko lijepih pjesama napisao. Za koga? Za sve ljude. Nije li istina? Svakomu srcu godikad njegove poezije pjeva ili ita, svakoj dui je milo. Ne znam kako, zato, ali jest. A ta ima odtoga? Na, ovaj kamen, ovaj tvrdi kamen. To je sve. A kad je iv bio, nije se nitko za njega brinuo.Zato sam mu posadila cvijee. Ni od toga nema, dakako, nita. Al ako pogleda s neba na svoj grob,veselit e ga to da na njegovu grobu ive rue i karanfil. Pa i to. Veli se, kad je tiha no, kad cijelisvijet spava da se cvijee sagiblje na grob i da ape pokojniku to li je po danu lijepa vidjelo, to lisu ptice pripovijedale, a pokojnik sniva o tom. Moda mu je ova rua pripovijedala kako mu uvam ikitim grob. Znam da bi mu to drago bilo uti da mu ostatke uva bar jedna iva dua.

Djevojka govorila je te rijei glasom priprostim, iskrenim, a na licu vidjelo joj se da je svaka rije izdue nikla.

- Recite mi sad: je l' pravo to radim? - zapita nas Nea poslije aska.

13


- I dino je - rekoh. - Blagoslovljen svaki grob koji ima takva anela uvara, i sretan slavni pjesnik dazlatno sjeme njegove poezije cvate toli lijepim cvijeem u vaem srcu.

- Neo - skoi Albert na noge - ti si uistinu zlata vrijedna.

- Gle, gle - nasmjehnu se Nea - sad sam zlato, dragi Alberte, a prije? Ja ti velim da nijesam nisrebro, ni zlato, ni drago kamenje, ve Nea, jesi l' uo, Nea, u koje ima pravo, zdravo srce. Al sadse vratimo, ve je vrijeme, tetka bi se mogla rasrditi. ekajte - zaustavi se - ponesite spomen sapjesnikova groba. Hoete li?

- Molim vas pae lijepo.

Djevojka pristupi grobu, razmaknu rukom grmlje i ubra napokon velik lijep karanfil koji se je divnoario rumenilom.

- Evo vam karanfila - ree podav mi cvijet - vjerujte da mi je ao to sam ga ubila, jer ovo cvijeekanda su mi braa i sestrice. No al vam neka bude. uvajte ga, bar ete se sjeati poslije mnogogodina Preernova groba. Ne bojte se. Svijet veli da nije dobro trgati cvijee s groba. Ja sve mislimda korijen svakoga cvijeta see do pokojnikova srca, da je to srce i poslije smrti ivo. A kakvo zlonam moe donijeti ovakav skroman, mirisav cvjeti koji je iznikao iz dobra, plemenita srca? Nevjerujem zato u tu ludu bajku.

- Hvala, Neice - odvratih - hou ga uvati dok budem iv.

- A meni nita? - zapita uvrijeen Albert.

- Jesi l' ti to i zasluio? - nasmjehnu se ispod oka djevojka - ta tu ti ne cvatu gospodski tulipani igeorgine, tu cvate samo rua i karanfil, samo kranjsko cvijee.

- Neo! - namrti se Albert.

- Dajte i njemu, dajte - umolih je - vjerujte, zasluio je.

- Neka mu, da mu ne bude ao. Na dr'! - prui mu djevojka drugi karanfil - da ne plae. Ba ganijesi potpuno zasluio. I da mi se ve nijesi rugao Kranjcima, jer ta si ti nego Kranjac. uvaj miklinac, ne zavrgni ga. Pitat u te ja za raun! - nadoveza mlada dignuv tobo prijetei prsti.

- Ne boj se, Neo - odvrati Albert - od tebe sam nauio da sam Kranjac, Slovenac, i vjeruj mi, to u iostati dok bude u meni due. Da, pobratime - okrenu se mladi k meni stisnuv mi ruku - na ovomsvetom mjestu, pri ovom slavnom grobu zakunimo se, ti Hrvat, ja Slovenac, da emo ostati vjernisinovi svoga plemena.

- Da, Alberte, kunimo se da nas nee nikakvo zlatno mito otkinuti od naega stabla, da emo s njimdijeliti sve jade, za nj boriti se za cijelog naeg ivota; da emo dizati s drugim potenjacimadomovinu iz ropskoga praha. Ni jedno zlo ne odvrati nas od toga; bit emo estiti ljudi, a uit emoi svoju djecu da budu vrla i estita. Sluit emo velikoj ideji Slavenstva do svoga groba.

- Hoemo, svjedokom budi nam bog na nebu, ovo divno slovensko gorje, slavni pjesnik u grobu.

- I ova dobra djevojka.

- Amen! - pljesnu djevica rukama - tako valja, sad ste dobri ljudi.

Izljubismo se Albert i ja, a djevojka e kroz posmijeh veselo:

- E, kad ste takvi potenjaci, kad mi srce toli veselo skae, zapeatit u i ja to svjedoanstvo. Doboga je visoko, do groba duboko, tu nijesam neg ja. Nijesam kriva, i nee mi biti grijeh, to enajbolje znati dobri bog i Franjo Preern.

Zatim sagnu glavicu i, poljubiv Alberta, a poslije mene ivo, porumenje dovrh glave, i ne rekavrijei, krenu hrlo preko groblja kui, a mi za njom. Putem sloih svoj karanfil u knjigu, meuPreernove pjesme. Kad doosmo opet na Staru potu, pozdravi nas domaica kroz alu:

- Jeste li ve jednom doli? Ve sam mislila da ste se gdje na putu izgubili. Ta morali ste bar desetlitanija izmoliti na groblju.

14


- Ne bojte se, tetko - otpovrnu Nea kroz alu - dobri su to ljudi. Posve se popravie. Ja sam ihdokraja izlijeila.

- E, samo kad si ti zadovoljna - kimnu gospodarica - pa je sve dobro, jer si ionako gora nego kakavjezini doktor.

*

Na zavjet na pjesnikovu grobu prevrnuo nam je posvema duu. I moj prijan i ja bili smo vedriji,veseliji. Kad drvo presadi u zemlju koja mu ne prija, nekako zakrljavi i objesi grane, ali kad gavrati priroenoj zemlji, zazelenjet e ivlje, dizat e slobodno grane prema nebu. Tako mi,prekrtena mlada slavenska krv. Moj Albert nije ve itao svojih njemakih klasika, dim njegovesmotke dizao se u plavetnim kolucima k nebu. alio se, veselio se. Ali i to nae veselje bilo jenekako udno. U prisutnosti djevojke utjeli smo obojica kao mravi. Neto nam je bilo na putu,neto nam je grlo stezalo, nijesmo je pravo pogledati smjeli, a opet smo je neprestance gledaliispod oka. Kad smo sami bili, malo kada bi njezino ime spomenuli. Osnovasmo orijake osnovekojih vam ne bih pripovijedati smio. Meni se prije vazda motao po glavi stari toranj kraj mjesta,muila, iroki krvniki ma, zaralo koplje, pozlaeno sudako ezlo, uope sva romantikaropotarija koja se uva u mjesnom arkivu. U mojoj glavi raa se strahovita romantina pjesma ovitezovima, vjeticama i nesretnoj ljubavi dakako. Sad je bilo drukije. Romantika ispuila mi sepreko noi - odsad gledao sam samo istu, bistru narav, divotni kraj, krepki taj narod, i dua bijaemi puna puncata. Ja i Albert ivljasmo u nekom deliriju koji je domaici dosta povoda dao da namse naruga, da nas ljudski pokara, te je nejedanput spomenula da se Nea veoma vara ako misli dasmo izlijeeni; prvanja bolest da je dodue minula, ali sada da se pojavila nova, mnogo opasnija.

Pravo je govorila dobra domaica. Bila je enska iskusna, a u glavi joj do dva zdrava oka. emu datajim to ste valjda ve i sami pogodili. Obojica, to jest ja i Albert, zaljubismo se ujedanput u Neu.ta ete? To je sve ono nesretno svjedoanstvo na Preernovu grobu, ona umiljatost, onajnehinjeni naravski ar koji je jak odoljeti i razboritu muu, nekmoli golobradim mladiima kojipovrh toga i stihove grade. Taj vrlo zapleteni sluaj gdje dva pobratima zavoljee jednu te istudjevojku, nije nimalo nov, a bio je posve naravan kod nas, jer uistinu ne pamtim da je u ono dobaivjela u Kranju jo koja druga krasotica koja bi bila smjela oarati bud Alberta bud mene teodvrnuti nas od Neice. Nijesam uistinu znao kako e se taj dramatiki sukob rijeiti, jer ako jedjevojka moda i razumjela kako nam se njezino lice po glavi vrti, opet bijae toliko mudra da je svepoklone, svu lasku primala za prijateljstvo, te jednakom njenosti vraala prijazan da se nijedan odnas dva mlada zelenjaka nije smio pohvaliti veim uspjehom. Svakako bijae pametnija od nasmeu kojima nastade od to doba neko tajno ali strasno takmljenje. Skladasmo pjesme, ode,ditirambe, sonete, oponaasmo narodne pjesme, ali sve - narodu, domovini, Slavenstvu, a teplodove nesretne mate itasmo jedan drugomu kao pobratim pobratimu. No povrh toga gradilismo ljubavne pjesme sve Nei i Nei. Ali te robe ne priopismo jedan drugomu. Nae takmljenjebijae, dakako, djetinjasto. Kad je trebalo Nei da namota vunu, prepirasmo se tko li e joj vunudrati; kad joj pade marama na zemlju, poletjeli bismo obojica tko e joj maramu dii, i vie tedjetinjarije. A ona se samo smijeila, kao to se zvijezda smijei ovjeku sred noi. Svakako joj je togodilo. Molim vas, sirotica cijelu godinu sama - uvijek za gospodarstvom. Bila je dobra gospodarica.I neka je enska glava kakva mu drago, nevina kao ljiljan na polju, ista kao jutarnja rosa, tedjevojke nema na svijetu kojoj ne bi laskava rije iz usta mladia ugrijala to malo srdace. No posveje naravski da ta ljubavna diplomacija nije kraj naih usijanih glava dugo potrajati mogla.

Jednoga veera - bilo je dosta kasno - povratismo se u svoju sobu. Albert bijae zaudo nemiran. I umeni je nekako kuhalo.

15


- Prijatelju - ree mi stupiv pred mene i razvaliv strasno oi - rad sam ti itati pjesmu. Hoe li mesluati?

- Drage volje! itaj - rekoh sjednuv za stol i zapaliv novu smotku.

- Al je malo drugaija nego dosadanje. Ljubavna je - produlji Albert neto otrijim naglaskom.

- Svejedno - odgovorih kratko.

Moj Albert poe neto priduenim glasom itati odulje islo kitica, dosta skladnih dodue, ali punihvrlo hiperbolikih prispodoba, a sve se je kretalo oko mlade djevojke. Ta vi to znate. Takvomprilikom obiava mladi vilin sin oplijeniti Homera, Shakespearea, Kalidasa, koran, narodne pjesme,botaniku, zoologiju i mineralogiju, sve grko i rimsko pogansko nebo, pa k tomu i kranski pakao.

Albert je stihove vrlo dobro itao. Malo-pomalo oslobodio mu se glas, te je deklamovao upravozanosnim arom, pri emu mu je list papira drhtao u ruci. Pjesma bijae preduga, ali svakakovatrena. Kao da ga sad ujem. Upravo se zaletio u ogromnu sliku koja je po prilici glasila:

Orijakom koljkom ta je zelengoraSred valova nedoglednog svjetskog mora,A ko biser zrno divno u njoj sijevaiste due arobnica - mlada djeva.

Albert itao je tu vrlo titansku prispodobu uzvienim patosom, kad pod prozorom zatuli strahovitirog, a iza toga zakrijeti vukoliko grlo: Gospodari, gospodarice, dvanaesta je odbila, vatruzapretajte... itd. avec une grce infinie. Ja se s toga pasjeg koncerta potresoh do dna due. AliAlbert - Albert, komu ta kanibalska arija noobdije zakri cijelo more boanske harmonije,zadrhta, problijedi, baci papir, pogleda me kanda e me zadaviti i poleti k prozoru. Ja za njim. Sredjasne noi opazismo nasred trga pod naim prozorom crnu siluetu nonog straara, po maniriAlbrechta Drera, kako, drei koplje, rog i lampu, neumoljivom hladnokrvnosti na mjesec laje tezapeati napokon svoju velemudru lekciju apostrofom na svetoga Florijana. Albert bijae bijesan idoviknu uvaru nonoga mira vrlo nepjesniku Laku no koju mu ovaj bez obzira na pravilapristojnosti neto masnije odvrati i mirnim korakom svoj put nastavi. Kuao sam umiriti prijatelja.Razjasnih mu da se noobdiji ne moe ovaj neskladni intermezzo nikako u grijeh upisati, da ondapae vri svoje zvanje na istom mjestu gdje su ga po svoj prilici vrili njegovi predasnici kroznekoliko vjekova. Spomenuh mu i to da straar, poznavajui lokalne obiaje, nije mogao naslutiti dae tkogod u Kranju o ponoi deklamovati ljubavni ditiramb - da je sve to samo jedan od onihsluajeva koji se zove zlobom sudbine. Badava. Nemili, nenadani dojam nonoga kukurikanjatoliko bjee razjario mladia da se je tekom kletvom zakleo da e se osvetiti toj sovi javnesigurnosti. Uvjeriv se da su moji dokazi preslabi, doviknuh prijatelju koji je po sebi gnjevan amo-tamo koraao:

- itaj dalje!

- Neu, ne mogu.

- Alberte!

- ta je?

- Ova pjesma ide Neu. Ti je ljubi.

- Da, da - odreza Albert i doda obustaviv se preda mnom: - I ti je ljubi. Govori.

- Ne tajim da mi je mila.

- Znam, ve due vremena opazio sam to po tvojoj prevelikoj udvornosti.

- I ja sam to opazio.

16


Zautjesmo. Bilo mi je teko. Dva pobratima ljube istu djevojku. Valja mi priznati da smo doli dotoke gdje ljubav prelazi u sebinost. Djeaci!

- A tko e taj sukob rijeiti? - zapita Albert poneto strasno.

- Djevojka - odvratih.

- Dobro - prista mladi pruiv mi desnicu - mi moramo ostati prijatelji. Nas vee sveti vez. Ljubav zaNeu ne smije nam biti zaprekom naeg zvanja. Borimo se za nju otvoreno, poteno. Ona neka sudiija li e biti ljubeznica, ija li sestra.

- Tako valja, Alberte! Nea neka odlui. Bio ti, bio ja nesretan, svaki neka se pokori sudbini.

Tako se izmirismo sveano. Djeaci! Sad smo se manje bavili patriotikim pjesnitvom, jedan idrugi iupa svoj kontraband - ta ga je skovao bio bez znanja prijatelja - ljubavne pjesme Nei.Svake noi itali smo te plodove izmjenice i zaboravismo kraj te ivahne deklamacije da smosuparnici. Samo noobdija, taj crni demon, sjetio bi nas proze. Ali i njemu doe crni petak. Bilo jejedne ponoi. Utrnusmo svijeu. ekasmo za prozorom. Eno ga! Iz uske ulice klipe demon. Stane.Kukuriknu. Ali u taj par prsnu iz naega prozora kao iz lumbarde dad gnjilih jabuka i jaja na jadnogkopljanika koji je, prestravljen od tih neparfimiranih meteora, stisnuo glavu meu ramena te sunuopreko trga kao krijesnica preko neba, zaboraviv svetoga Florijana i zamumljav: Ferdamana krota!

Mi idealni ljudi nijesmo zaonda poznavali paragrafa o uvredi javne strae te se vrlo zaudismo da jetaj skandal postao glavnim predmetom konverzaciji cijeloga gradia. Na sreu bijae Albertov ujakgradski naelnik, ili vijenik, te cijelo bombardovanje nije imalo nikakvih posljedica, van to smoispod oka opazili na zelenoj uniformi straara zlatolikih tragova vjeto baenih jaja. Svakakopobijedismo mi. Noobdija nije vie kukurikao pod naim prozorom. Tako mogasmo do mile voljefabrikate srca svoga deklamovati do zore. Djeaci! Zar nijesmo i mi kukurikali? A Nea?

ta da rekne mlada djevojka kojoj je dua ista kao gorsko vrelo, kad iz dvije due, na dvoja usta ujedan hip prvi put uje o ljubavi? jer mi joj govorasmo napokon u sav glas, kako je ve navadanepromiljenoj mladei. Sirota se je snebivala, rumenjela, sirota nije znala ta e. Napokonpoesmo i njoj priopivati svoje ljubavne pjesme, a znao je za njih i ostali svijet po gradiu jer su seljudi i krasnoga i runoga spola silno gurkali u rebra pokazujui prstom na nas mlade vjetrenjake.Neki umirovljeni inovnik velevjet poznavalac gradskih starina, koji mi je znao matematikomtonosti oznaiti trgovaki put Mleana preko gornje Kranjske, gladei pri tom keficom svojebojadisane brkove - matematikom tonosti, s koje malda me nije vrag odnio, obiavao je u svojearheologino predavanje uplesti stanovite ironine zakaljaje, sipati iznad debelih oala vrloujedljive poglede i pri ai vina istiskati kojekakvih natuknica o Nei da je sirota djevojka stajalakao skuhan rak, a ja i Albert kao skuhane cikle. Djevojka je utjela i morala je utjeti. Da je samojednim okom vie nalijevo ili nadesno trenula, bila bi stvar dola na varoki bubanj, a ovako brusilese jeziine samo iz prikrajka. I Albert i ja bijasmo joj dragi, i due mi, ni sad ne bih znao rei kogaje od nas onako istinski ljubila; no smetena, nemirna bila je svakako. Vie puta znala je u vrtusjediti za vezivom ili pletivom, a nas dvojica do nje. Mi smo joj itali pjesme. Nea, sluajui tusvoju glorifikaciju, zaarila bi se dovrh glave, spustila duge fine trepavice te napola kroz smijehrekla: - Ta ja to nijesam, ja to nijesam; da znate, to je prava grehota. - Ja sam je naime bioprispodobio s nekakvom kranskom sveticom, a Albert s nekakvom poganskom boicom, jer mi,kolski pilii, nijesmo jo pravo znali da i u prirodi, meu ivim stvorovima, poezije ima. Tako nasje vazda znala odbijati alom, smijehom, ali toli udnovatim smijehom da sam joj dva-tri puta opaziosuzicu pod trepavicom. Nama mladiima - koji jote nijesmo znali za logiku i za silogizam osjeaja -oprostite mi taj paradoks - nama mladiima bilo je teko, muno. To usporedno takmljenje dvajuprijatelja - koje ionako nije moglo dovesti do cilja - bude nam upravo nesnosno. Domaica, fina oka,motrila nas je onako smijeei se te mi jednom ree:

- Nijesam mislila da u Hrvatskoj toliko igica ima; al se je i Albert pohrvatio. - Ja sam tu metaforuusprkos jedva minulom ispitu zrelosti - vrlo dobro razumio te se ljudski zastidio, no ta diplomatika

17


natuknica priproste Kranjice nije opametila ni mene ni Alberta. Nalazei se u takvoj maglovitoj ilirinoj situaciji, sjeasmo jednom, jedno tri etvrti ure od Kranja, kraj ceste jedan naprotidrugomu, odbijajui muke dimove iz svojih smotaka. Dim izvijao se je sve jae i gue, znaksilovite, rastue strasti. U taj par pojavi se na vrhu breuljka pod kojim smo sjedili neka uistinu vrloudna spodoba, sputajui se baletnim korakom nizbrdice. Bijae to ovjek visok, suh kao kolac uvinogradu. Imao je na sebi prekratke, crno i bijelo kockaste hlae, crn frak dosta izlizan, koji nijenikako njegovu stasu primjeren bio, ute papue na nogama, vrlo nejasnu koulju bez prsluka,crvenu, genijalno svezanu maramu oko vrata, troan, dosta elav cilindarski eir na lijevom uhu imalen, u plavetan rubac smotan sveanj pod desnim pazuhom. Mi se uasmo toj neobinoj prikazitim vie jer je suho kounasto lice pomno obrijano bilo. U crtama ovjeka nije se pokazivala ninajmanja karakteristika; bijae to prava zagonetka. Uzvinuta donja usnica pokazivala je netocezarske samosvijesti, a ona dva ukoena oka ispod tankih obrva ili bijahu znak bolesti koja sedelirium tremens zove, ili biljeg onog zanosa za koji se veli: Bog je u nama koji nas jari i grije.Pogaali smo dugo u koji bi se red sisavaca taj nenadani individuum uvrstiti mogao, te se napokonsloismo da bi to lan tovanog krojakog ceha biti mogao, koga progoni nemila sudbina. Nobudui svjetski ljudi i tovatelji svaije osobne slobode, odluismo ne dotjerati svoje radoznalosti nakraj, niti se mijeati u zvanje andara kojima pripada pravo upitati svakoga ovjeka na cesti zanjegov putni list. Stoga ne trenusmo trenom, nadajui se da e tobonji vitez igle i konca minutikraj nas kao oblak preko neba jasna. Ali se prevarismo. ovjek u kockastim hlaama kao da je biovrlo agresivne naravi. Doav do nas, stane, stavi kao matre de plaisir desnu papuu pred lijevu,snimi eir, uzvinu obrve, puhnu dva-tri puta u zrak i pokloni se nadesno i nalijevo poklonom skojeg posumnjasmo da tu kakav clown jahakog drutva incognito putuje. Ali i ovaj put prevarismose. ovjek progovori, buljei preda se, njemakim jezikom: - Na vijek je zator umjetnosti, utifigura docet. Ja, visokotovano opinstvo, ne letim na hipogrifu u vilinski svijet, kao to Wielandveli, ve per pedes apostolorum, evo ovako - i pri tom baci ovjek dostojanstvenim prezirom lijevupapuu od sebe. - Da, moja gospodo, vi me pitate s punim pravom: tko sam. ujte i plaite. Ja samKarlo Moor, Fiesko, Markez Poza, Egmont, mlinarski djeti Konrad et caetera, et caetera. Sjeateli se rijei: O prokleto komentatorsko doba! Sire, dajte, slobodu misli. Znate li to? - I pri tomokrenu se ovjek na peti. - Umjetnost! ha! ha! Fraza! A ja sam umjetnik. Po Triu, Radolci, Celjuori se moja slava, pae u Gracu proslavio sam se u ulozi sluge. A sad? Ne pitajte me! Bomba pade unae drutvo. Razletjesmo se; mene baci sudbina amo na cestu. Bit ili ne bit, to se pita, veliglasoviti Hamlet, a ja nemam ni groa. Odgovorite vi na pitanje danskog princa. Vidim da steplemeniti, a ja se zovem Artur Feldmann. Imam li vam vie rei? O, zato nije jo ovamo sinulosunce prosvjete? Apolo! Gdje si? Oh Apolo! Kako da on doe meu ovu kranjsku bagau? Je livrijedno da koturn gazi ovu barbarsku zemlju gdje ljudi ne govore Schillerovim jezikom ve laju kaopsi? - Karlo Moor prui nam svoj elavi cilindar pred nos da nam je desnica nehotice zabludila udep po onaj gro koga nije bilo u Arturovoj torbi. Olimpijski posmijeh pojavi se na licu komedijaakad opazi dvije srebrne estice u svom klobuku, kojima dodasmo svaki po jednu finu smotku.Fiesko nataknu cilindar, pobra lijevu papuu i, pristupiv graciozno k meni, ree: - Gospodine moj,dajte mi malo vatre! - Zapali i, dotaknuv se ponosito eira, ree: - ast mi je preporuiti segospodi! - Zatim odskakuta pjevakajui ariju iz Roberta: Pusta varka vam je zlato - i nesta ga zaumicom.

- Eto ti putujue kulture - rekoh Albertu.

- Putujua kuga - odvrati Albert. - Schiller okrenuo bi se zaista tri puta u grobu da vidi toga apostolagermanske kulture.

- Da se Schiller okrene - odvratih kroz alu - zatvorila bi ga policija, jer ti apostoli ili, bolje rei,vindleri imaju dan-danas u dravi privilegium.

Digosmo se da se povratimo kui. Deklamacije putujueg komedijaa nekako nas se udno dojmie.Bijasmo ljuti. Ovakav smet smije grditi Slavena na slavenskoj zemlji, a opet ga nadarismo.

18


Golubinja ili, bolje rei luda slavenska ud! Albert je te i sline misli vrlo estoko razlagao, ali naseto pred mjestom.

- Alberte! - rekoh - pustimo to. Doi e Vidovdan. I Slaveni e jednom rei: Afflavit deus, et dissipatisunt! Govorimo o drugom, o Nei. Ljubi li tebe ili mene?

- to ja znam - slegnu mladac ramenima - zato i pita?

- Kako neu? Uvai. Mi tu sjedimo u malenu mjestancu. Zaokupismo djevicu. Takmimo se. Onaljubi, da, ljubi, jer se je sva prevrnula. Nije li?

- Jest.

- Al koga? Toga ne zna ni ti ni ja. Djevojka ne smije da kae. Sluaj me. Pustimo da se djevicasabere, da razmilja. Uklonimo se. Kada nas ne bude ovdje, rei e joj srce koji li je pravi. Ondanek sudi. Hoe li?

- Dobro, pravo je tako. enja odaje pravu ljubav.

Sjeasmo opet u vrtu Stare pote za veerom. Pripovijedali smo o dramatikom prizoru krajceste, i bilo je dosta smijeha. Napokon izjavismo da emo dalje u goru na put - na Bledsko jezero,na Bohinjsko jezero - k izvoru Save - i to sutra zorom. Domain i domaica odobrie nau odluku.Nea zadrhta neopazice.

- Koliko ete proboraviti vremena? - zapita.

- etrnaest dana - odvrati Albert.

- Pa onda? - ree radoznalo Nea.

- Povratit emo se - otpovrnuh.

Domain zae u kuu i pozva sa sobom Alberta da mu preda pismo prijatelju u Bledu; domaicapoe prigledati u kuhinju. Za stolom osta pletui Nea i ja, gledajui preda se, motajui smotku.Oko druega plamena svijee vijali se noni leptiri, a mjeseina virila je kroz lie. Ujedanputozva se kladivo sa starog tornja. Jedanaesta ura.

- Luna sije, kladvo bije - istisnuh u pol glasa nehotice.

- Da - ree Nea nasmjehnuv se. - Zorom dakle polazite?

- Da. Al zbilja, moram vam povratiti Preernove Poezije.

- Ta vi ete se svakako povratiti.

- Hou.

- Ponesite ih sa sobom. itajte na Savici Krst pri Savici i vratite mi poslije knjigu.

- Dobro. Uinit u kako rekoste.

S tornja se opet ozva kladivo. etvrt na dvanaest.

- Kasno je - rekoh zamiljen - vrijeme je da legnemo.

- Istina - odvrati djevojka - sutra valja vam uraniti.

Digosmo se i laganim korakom iasmo prema kui. Bilo je tiho, tihano. Nepomino stajae drvee icvijee, nepomino visoka gora. Doosmo do vrtnih vrata.

- Pa zbogom, Neice, do vienja!

Djevojka prislonila se na stup. Nagnula bjee glavicu, skrstila ruice. Kanda je snivala. Tad, kandajoj neto mozgom munu, dignu glavu, pogleda me. U crnom joj oku sijevnu mjeseina. Uhvatih jeza ruku. Djevojka kanda e je ustegnuti, ali ne ustegnu.

- Laku no! - apnu Nea. Bilo je kanda joj je u oku sinula suza. Primakoh joj se blie. Osjetih arkijoj dah. Nehotice dotaknue se moja usta njezine usne. Djevojka ne pobjee, njezina ustaodgovorie mojim. Prenu se.

- Zbogom! Zbogom! - aptae uzrujana - do vienja!

19


- Da, zbogom, do vienja! - Djevojka utee. Mir i pokoj vladao je nad mjestancem, i kad je noobdijajavio pono, ve sam snivao - o Nei.

Kad je drugog dana sjajna rosa zatreptila o jutarnjem suncu, bjesmo ve dobrano odmakli odKranja put onih gorskih gorostasa gdje ivi neiskvarena jezgra slovenskoga naroda, gdje je udavnini bilo zadnje utoite slovenske slobode. Premda je dah jutarnjeg povjetarca ivlje jario naumladu krv i okrilio brze noge, to opet nijesam osjeao u srcu veselja. Teko se lui od svakogamjesta gdje si nekoliko ugodnih dana preivio, a nekmoli ja koji sam venuo i plamtio za Neu.Gledajui po raznim krajevima svijeta krasotu prirode u raznim spodobama, nehotice se podajemonekoj djetinjastoj enji, nehotice poelimo da bismo mogli poput boga svagdje u svako dobaprisutni biti, a uvjerenje da je ta elja luda, neispunjiva, probudi u nama neko bolno, neveseloosjeanje. Njezin poljubac jo mi je gorio na usnama. Kad god dozvah u pamet usplamaj crnog jojoka o mjeseini, uzdrhta mi srce, i ona rije Do vienja odjekivala je neprestance u mojoj dui.Tako koraah zamiljen uz Alberta. Kadto potisnuh bre, mislei da u, bre hodajui k naemucilju, i bre povratiti se Nei. O djevojci ne progovorismo ni rijei jer smo veoma mnogo o njojmislili. Doosmo na Bledsko jezero. Ja nijesam paysaista da vam ivom bojom oriem tajromantiki kraj. U vijencu tamne jelove gore stoji isto, odugako jezero; oko jezera vidi islobijelih ljetnika i zaselaka, ondje na alu stoji i crkva, pod crvenim krovom dakako. Dalje tik jezeraiznikla je okomita visoka peina, a vrh nje starinski, sredovjeni grad. Sred plavetnog jezera istiese otoi. Tu stoji sred zelenog gaja na breuljku crkvica djevice Marije do koje ti se valja uspetipreko devedeset stuba. Gdje se sada pjeva slava bogorodici, rtvovahu nekad slovenske djevojkeboici Ladi rtve. Evo vam u prozi Bledskog jezera. Koliko puta sjeasmo ja i Albert na vrkubrijega gledajui muke tu divotnu sliku. Tko da i govori, tko bi mogao govoriti kad mu se predoima razvija taj arobni amfiteatar, to srebrno jezero, to plavetno nebo, te bijele kuice, ti zelenigajevi, ti mrki vrhovi, a nada svim zlatno sunce. Bilo mi je da vidim na otoku Ladin gaj, da se izzelenila vije bijeli dim rtve pod nebo; bilo mi je da djevice pletu vijence, da pjevaju miloglasnepjesme, a pod svedenim granjem smijei se divna, stidna, krasna, priprosta boica Lada, ta slika iprilika Neina. Bilo mi je kanda to vidim. Ali probudi me zvonce crkvice. Lagano, milo kucalo jesrebrno zvonce preko sjajne vode, uz mrku goru kao udna tualjka, kao naricanje snudene due.Gore slovenske, uste li to? Duo slavenska, ne dre li iz toga tananog zvonca stara, starinskabugarka tvoja?

Ali dalje, dalje - doviknu nam nemirno srce - i poosmo dalje u grdno, divlje gorje, u zelenu pustinju- gdje nema ljudskoga glasa. Preko Bohinjskoga jezera nosio nas je ribarski amac. Voda je istakao staklo. Sunce dopire do dna igrajui na utom pijesku. U dubini vidi gdje poiva drven panj,gdje lei gorostasan siv kamen, gdje brza hitra pastrva. Tajanstvenim umom pljuska voda o amac.Ribar sjedi, ribar vesla, ribar uti. Vidi mu se, vjetar i bura su mu kumovali, grom mu je prijatelj.udno te spopada uvstvo, i nagiblje se k vodi, i pita taj panj, i pita taj kamen: gdje vam je vila,udna, arobita, slavenska vila? Sjedi li jo tu na dnu staklenog jezera kad mjeseina dre pomirnim valovima? Plae li, pjeva li, je li umrla? je li? A iz sjajne ljeskajue se vode kanda mi se jenasmijeilo milo djevojako - Neino - lice, i srce mi kliknu: - ivi vila, ah ivi!

Visoki, strmi, mrki diu se oko nas vrhovi, kao mrana vojska divova koja uva taj arobnitajanstveni kut. Iz rebara, nad glavom, iznikla je divovima tisuljetna uma, gdje nema sunca nisvjetla. A vie nad njima ljeskaju se o suncu vjeni snjenici kao ogromni srebrni titovi protituemu bijesu. Sad smo pristali na drugom kraju jezera. Ribar nas vodi stoljetnim hladom u goru.Ide i uti, uti i ide. Nema tu puta. Samo je bura meu umskim stupovljem utrla kukavnu stazu.uma ori se gromom, lie dre. Dalje ne moe. Visoka pukne pred tobom stijena, a sred stijenemrke i glatke probjenjuje, grmei s visoka, sjajan slap i baca se u dubinu, u kamenu kotlinu.Srebro je, misli. Uas te grabi. Kako nee! Ta i ono cvijee i drvee oko slapa dre od straha. Sadzabljesnu i sunce nad gorom. Milijuni alema sinue zrakom, milijuni kapljica trepte poput zvijezdena cvijeu i drveu. Uskliknuo bi, ali se kameni. Divota je to i strahota. To je Savica, mlada Sava.Srebrna umei, kipei baca se meu drevnom umom preko razmrvljenog kra, bijesna provali u

20


Bohinjsko jezero, pa iz njeg tee k jugu - jugu. Tu sam itao Preernov Krst pri Savici, tu sam gaoutio do dna srca, do najdublje dubine moje due. Sveti strah mi potrese tijelo. U veliajnomzakutku prirode bijahu slobodni Slovenci zadnji oajni boj proti tuem bijesu, pod ovim svetimrtvenikom tecijae zadnja rtva slobode, krv iz njihovih srca, u gromor slapa mijeao se zadnjioajni vapaj: Na tleh lee Slovenstva stebri stari! I gora zadrhta od uasa. Kraj mene i Albertastajae ribar, dugoljasta, kamena lica, visok kao gora, buljei u gromornu pjenu. Nije li to praunukonih koji tude izgubie glavu? Da, bit e. Bar takvi su i oni bili. Due nam klonu od svetoga uma.Tu iskapismo kupu iste ive vode, tu se pobratismo snova, prisegosmo vjenu vjeru Slavenstvu,a visoko nad nama sipao je slap svoj kristalni biser. Bilo je da vidimo zlatnu maglu, a kroz nju datrepti lijepo lice slavenske vile - lice djevojice Nee. Nijem, ukoen gledao nas je ribar. Mislio jevaljda da smo poludjeli. Zar nema vatre u njegovu srcu? Iskra ima, iskra! Samo da popuhne vjetar,iskra planut e plamenom. A mi bjesmo pokrteni, spaeni, prava djeca svojega roda.

*

Bilo je kasno popodne, kad se vraasmo u Kranj. Jedno dvije ure od gradia stoji selo, ve mu nepamtim imena - a u selu kraj ceste lijepa ista krma s vrtom. Amo zakrenusmo da se okrijepimo.To je imala biti zadnja tacija. Sjednuv pod iroku sjenku, pozvasmo krmara. Umah pojavi sepred nama trbonja rumena nosa pod zelenom kapicom, i kad se opitasmo za utrobu njegovepivnice, omjeri nau romantiku uniformu te ree mirno i dostojanstveno:

- Eh, znate, ja imam kojekakva vina, pa za bolje goste i lutemberkog. - Na viteki ponos bijaetom prezirnom opaskom poneto uvrijeen, a ja odvratih vrlo hladno omanomu Ganimedu - imao,ini mi se, za cimer crvenog vola:

- Poto se i mi brojimo u bolje goste, donesite nam prije svega poli lutemberkog.

Crveni vol, s toga odgovora poneto zbunjen, otklipsa po vino. U taj par zaustavi se vrlo finakoija pred vratima, a glasan smijeh od ceste dokae da tu i krasna spola ima. Uistinu. Zaas uniuu vrt dvije dame i dva mlada gospodina te sjedoe za drugi stol pod brajdom. Mlaa dama, krupnacrnka, bila je po crtama lica i njemakom izgovoru svakako Slovenka, i druga, poneto suhaplavua, sa dugim uvojcima, kuala je zalud oponaati kakvu lady. Mladii, vrlo koketno na lovakuobueni, kao da su vie pomnje posveivali svojoj kosi negoli mozgu. Kraj najbolje volje ne moguvam opisati njihova lica jer su strahovito prazna bila. To drutvo bilo je bez sumnje juste milieumeu aristokracijom i birokracijom, gospoda bez gospotine. Plavua poe nas mjeriti oalinom, zanjom i ostali. Napokon prihvati plavua vrlo ravom francutinom:

- Voil des gens curieux!- Je voudrais savoir leur mtier - ree mlaa vrlo barbarski.

- Gens de rien - ree prvi birokrati.

- Leur prsence est en tout cas embarassante - ree drugi birokrati.

Ne marei za to birokratiko gatanje i za tu zlovolju, uasmo, dok je plavua radoznalim okompromatrala nae teleake, i stadosmo alei se jesti dva frigana pileta. Birokrati bijahuembarasirani, jer im je francutina vragometno epala.

- Peut-tre des ouvriers - progovori birokrati.- Mais non - ree mlaa - leur mains sont blanches.

- Et du quel pays?- upita plavua.

- Je comprends quelques mots - ree mlaa.

Nama je dosta bilo te aristokratike muke i vjebe po gramatici Machata. Dignuv se, poklonih seposve udvorno i rekoh mlaoj:

21


- Sans doute, mademoiselle! Vous tes Slovnes et nous sommes - pour vous servir - Croates ettudiants.Sve drutvo zaari se strahovito na moj francuski odgovor, osobito prvi birokrati, kog sam ponetomrko poglednuo bio. Ali opet odahnue i uzee njemaki brbljati, poto im francutina ionako ne bikoristila bila. Zato smo mi ivlje hrvatski govorili, a ja sam navla vrlo nerazumljive rijei divaniti,furuna, uprija, pekir, kurum i cijelu litaniju turskih fraza upletao u razgovor, kojihponijemena Slovenka nije, dakako, razumjeti mogla!

Lutemberko vino ugrija nam srce i glavu. Birokrati primakoe nam se blie. Zapodjesmoponajprije diplomatino, poslije i ivlje openje. enske udarie ispitivati o Hrvatskoj koja da je toliblizu Turskoj, pa kad je veselje mah preotelo bilo, zapjevasmo ja i Albert: Miruj, miruj, srcemoje! a mlaa birokratica planu iznenada i zapoe na veliko nae udo vrlo skladnim glasom:Luna sije, kladvo bije! Iza podulje, vrlo ivahne debate u kojoj su mladi birokratii vrlo mnogomoralnih batina odnijeli, prizna cijelo birokratiko drutvo da su i oni Slovenci. Quod eratdemonstrandum.

Po svemu tome nije nikakvo udo da smo, oprostiv se od svojih najnovijih znanaca, vrlo vesele voljei hrlim korakom hitjeli prema Kranju. Meni je bilo kao da su mi narasla krila. Bijasmo veseli, vanreda veseli za te divotne jesenske veeri. Da, ivo radovasmo se naemu junatvu da smo etiridue in partibus infidelium povratili slavenskom stadu. Sve to bijae, dakako, poneto iluzija, jer -hladno govorei - bili smo osvojili od neprijatelja samo na etvrt ure tvravu. Ve se je bio izviomjesec nad gore a zvijezde treperile kao briljanti na nebu kad se primicasmo Kranju. Kad spazihcrte starog tornja o veernjem nebu, uhvati me neto za srce. Sad je imao pui sud na iju li estranu pasti kocka koga da ljubi Nea. Vjerujte mi, neto me je davilo pod grlom. Iz mraka zasinuerasvijetljeni prozori. Crna gora oko nas. Dolje je umio potok ljeskajui se o mjeseini.Zaustavismo se. Zagrliv se, gledajui u puni zlatni mjesec, prevrui od zanosa oi, zapjevasmo:Luna sije, kladvo bije. Uosmo u gradi. Doosmo veseli do Stare pote. Ulaz pod kunimvratima bijae rasvijetljen. Pod ulazom kleae plaui sva druina. to je to? Zapanjismo se,klekosmo i mi. Sa stuba sie upnik u bijeloj kouljici nosei sveto otajstvo, a uz njega djeak sasvjetiljkom. Groza me je hvatala. Zapitah sluavku kleeu kraj mene:

- ta je? Tko je?

- Nea - odvrati djevojka kroz suze - zlo je, vrlo zlo. Nema pomoi. - Mozak mi se zavrti. Na stubamapojavi se domaica. Tiskajui pregau na oi i mahnuv rukom, zajeca:

- Izdahnula! Molite za njezinu duu.

Poletjesmo k domaici.

- Za rane boje - istisnuh zdvojan - gospojo, recite ta je to? ta je to? - ena prekrsti ruke natrbuhu, spusti glavu i odvrati jecajui:

- Prekasno ste doli. Pozdravlja vas. Umrla je. Boe moj! Boe moj! Majko boja! Zato nam jeuzeste? ta smo vam krivi? Ta bila je svadba kod susjede. I Nea poe onamo. Bijae druica. Onavrua, no hladna. Nazebla je. Vruica je spopala. Sad je mrtva, mrtva.

Da, mrtva. Meu est svijea leae na odru pod bijelim vijencem Nea. Bijae blijeda, no, kako jeve smrt. Ali kanda se je smijeila, milo smijeila - kao vila - kao zvijezda. Nas dva mladiaplakasmo kao djeca.

- Alberte - rekoh - sad nam je dosuen sud; ni ja ni ti, kocka je pala u grob.

Jo jednom pogledah to milo lice, te arke usne koje me poljubie, prije negoli zaklopie mrtvakukrinju. Boe moj, ali je ta narav grabeljiva zvijer! Tanko zvono zazvoni. Ispratismo je na groblje,onim putem kojim nas ono vesela povede na Preernov grob. Nedaleko od pjesnika zakopasmo je.Bilo je kao da su Preernove rue spustile glavice, da je karanfil klonuo, da sirotica u travici plae,bilo je kanda se obara ono plavetno nebo na nas. Drugog dana ostavismo Kranj. Na rastanku stisnumi domaica ruku i ree:

22


- Preernove Poezije pridrite. Nea mi ree da vam ih dam. uvajte ih. Zbogom poli, sretni bili.

Pohodismo novi grob. Da je bar tude cvao cvijetak, al nit' nego zemlja, tvrda zemlja!

Odosmo. Ja zaboravih Schillera i odnesoh Preernove pjesme, a u njima taj jadni, taj tuni karanfil.

*

Uminue ljeta i ljeta. Boe moj, kako li se odonda prevrnuo svijet! Koliko jada prohujalo mojimsrcem! Tko bi ih izbrojio? Ali jote uvam Preernove pjesme i suhi cvijetak sa njegova groba. Svese promijeni. Ali se ne promijenismo mi - ja Hrvat, Albert Slovenac, i jedan i drugi ostasmo vjerniSlavenstvu. Ja sam zaao u stihotvorce, on brani narod prozom. Dugo, dugo je tomu te se nevidjesmo, ali nam srce kuca jednako, kao onda o mjeseini pod sjenkom, kao onda na pjesnikovugrobu, kao onda kraj slapa Savice. A vi rue tamo u gorenjskom kraju, ako cvatete na Neinugrobu, sagnite glavu u tiho nono doba, apnite mladoj koja pod vama drijema: jo je iv onaj Hrvatkoga si poljubila, jo blagosilje tvoju uspomenu jer si ga povratila Slavenstvu, jo uva kao svetizapis Preernove pjesme, a meu njima drijema godine i godine, meu njima drijemat e jo dugo,dugo karanfil sa pjesnikova groba!

23


RJENIK

aberratio mentis humanae (lat.) - zabludaljudske pametiAfflavit deus et dissipati sunt - puhnuo jebog i oni su se raspriliavec une grce infinie - s beskrajnommilou

Bezirksvorstand (njem.) - kotarskipredstojnikBulwer, Edward George (1803-1873) -engl. pisacB rger, Gottfried August (1747-1794) -njem. pjesnik

Cerber - troglavi pas iz gr. mita koji uvaulaz u podzemni svijet, Kerberclair-obscur (franc.) - svijetlo-tamno

dominus vobiscum (lat.) - gospodin s vama

en miniature (franc.) - u malomEt du quel pays (franc.) - A iz koje zemlje?Etna, Heklom - imena vulkana

feljbaba (njem.) - narednikferdamana krota (njem.) - prokleta komaa(psovka)

Ganimed - u gr. mitologiji lijep djeak kojibogovima na Olimpu toi pieGens de rien (franc.) - ljudi ni za to

Heine, Heinrich (1797-1856) - njem.pjesnik

in partibus infidelium (lat.) - u stranamanevjernikain poeticis (lat.) - u pjesnitvu, uknjievnosti

Je comprends quelques mots (franc.) -razumijem koju rijeJe voudrais savoir leur mtier (franc.) -Htjela bih znati njihovo zanimanjejeunesse dore (franc.) - zlatna mladejuste milieu (franc.) - srednji put

Kalidasa (IV. st. pr. Kr.) - indijski pjesnikkotiljon (franc.) - dvoranski drutveni ples

Lada - staroslavenska boica proljea imladostiLenau, Nikolaus (1802-1850) - njem.pjesnikLeur prsence est en tout casembarassante (franc.) - njihovo je prisustvou svakom sluaju neugodno

Mais non, leur mains sont blanches(franc.) - ali ne, njihove su ruke bijeleMatre de plaisir (franc.) - nadstojnikzabave

obod - naunica

per pedes apostolorum (lat.) - pjeice(poput apostola)Peut-etre des ouvriers (franc.) - moda suradniciprivilegium (lat.) - povlasticaprofanum vulgus (lat.) - prosta svjetina

Quod erat demonstrandum (lat.) - to jetrebalo dokazati

rif (ma.) - stara ugarska mjera za duinu

Sans doute, mademoiselle! Vous etesSlovenes et nous sommes, pour vousservir, Croates et tudiants (franc.) - Bezsumnje, gospoice, vi ste Slovenci a mi smo,na vau slubu, Hrvati i studenti.secundum ordinem (lat.) - prema redu,kako mora bitisilabus (gr.) - popis, pregledsujet indcis (franc.) - neodreen (sumnjiv)predmetsujet mixte (franc.) - mijean sadraj

Tomas de Torquemada (1420-1498) -panj. inkvizitor

uti figura docet (lat.) - kao to primjerpokazuje

24


vigilija (lat.) - bdijenjeVoila des gens curieux (franc.) - evoneobinih ljudi

Zschokke, Heinrich (1771-1848) - njem.pisac

august senoa - karanfil sa pjesnikova groba

Documents