rimsko carstvo i pravo
Post on 20-Dec-2015
61 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
UNIVERZITET U TRAVNIKU
PRAVNI FAKULTET
OPĆE PRAVO
Rimsko pravo i carstvo-seminarski rad-
Mentor: Kandidati:Doc.dr. Dževad Drino Naziha Hasanović (1460) Dijana Memić (1455)
Kiseljak, april 2014.
S A D R Ž A J
1. RIMSKO CARSTVO I PRAVO.........................................................................................2
1.2. Podjela rimskog prava....................................................................................................2
2. RIMSKI CAREVI...............................................................................................................2
2.1. Cezar...............................................................................................................................2
2.2. Tiberije...........................................................................................................................2
2.3. Neron..............................................................................................................................2
2.4. Marko Aurelije................................................................................................................2
2.5. Karakala..........................................................................................................................2
2.6. Dioklecijan.........................................................................................................................2
2.7. Justinijan.........................................................................................................................2
2.7.1. Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis).......................................................2
2.8. Gaj Julije Cezar...............................................................................................................2
2.8.1. Građanski rat............................................................................................................2
3. ZAKLJUČAK......................................................................................................................2
L I T E R A T U R A................................................................................................................2
2
1. RIMSKO CARSTVO I PRAVO
Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) je pravni sustav koji je primjenjivan u
rimskoj državi od njezina osnutka (po legendi 754. Ili 753. pr.n.e) do smrti cara
Justinijana (565. god. pr.n.e). Premda je Zapadno Rimsko Carstvo propalo 476. god.,
povijest rimskog prava se smatra zaokruženom tek smrću cara Justinijana zbog
iznimne važnosti koju ima kodifikacija donesena u vrijeme njegove vladavine.
Rimljani su pravo nazivali ius. Kako su Rimski pravnici bili prvenstveno praktičari,
nisu bili skloni teorijskim i filozofskim uopćavanjima. Izbjegavali su definiranje
pojmova i formuliranje općih načela. Zbog toga nisu ostavili ni definiciju prava. Za
njih je riječ ius označavala pravo u objektivnom smislu, kao skup pravnih normi koje
propisuju određeno ponašanje pojedinaca, ali i pravo u subjektivnom smislu, kao skup
pravnih ovlasti koje pojedinci steknu na temelju objektivnih pravnih normi. Prvobitno
je ova riječ označavala vjersku formulu koja obvezuje, ali već u vrijeme zakonika 12
ploča (V.st.pr.n.e) za religijska se pravila koriste riječ fas, dok je termin ius vezan
isljučivo za nereligijska, svjetovna pravila.
1.2. Podjela rimskog prava
Podjela prava koju su izvršili rimski pravnici, velikim je dijelom prihvaćena i u
savremenoj znanosti. Ius civile, ius gentium, ius naturale1. Rimljani su imali dva
pravna sustava: ius civile i ius gentium. Sustavom civilnog prava (ius civile) mogli su
se koristiti samo rimski građani (cives), dok se drugi sustav ius gentium primjenjivao
na sve narode koji su živjeli na teritoriju rimske države. To znači da su su usporedo
vrijedila oba načela primjene prava: personalno i teritorijalno. Pravila civilnog prava
primjenjivana su ad personam, samo na Rimljane (ius proprium civium romanorum,
ius Quiritium), dok je ius gentium primjenjivan ad territorium, na sve stanovnike
rimske države. Oba pravna sustava sačinjavaju rimsko pravo jer im je rimska država
davala sankciju i brinula se o njihovoj primjeni.Rimljani su se u svojim međusobnim
odnosima mogli koristiti sa oba pravna sustava, a ostali stanovnici (peregrini) samo s
ius gentium. Ius civile je pravni sustav sastavljen od pravila koja su nastala u
1 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.
3
najstarijem razdoblju rimske povjesti. Kasnije su ova pravila kodificirana u zakoniku
XII ploča i dopunjavana zakonima ( leges), djelatnošću gradskog pretora i odlukama
senata. Staro civilno pravo je bilo strogo formalistično, konzervativno, siromašno i
primitivno jer je nastalo vrijeme kada je Rim bio siromašna i mala država. Zbog tih
karakteristika civilnog prava rimljani su svoje međusobne odnose uređivali pravilima
koja je predviđalo ius gentium jer je ovaj pravni sustav bio puno razvijeniji elastičniji i
manje formalan.
Pravila ius gentiuma su nastala u svezi s trgovinom i prometom s peregrinima, koji se
zbog načela personaliteta nisu smjeli koristiti civilnim pravom. Za rješavanje odnosa
peregrina iz raznih provincija, kao i rimljana i peregrina bio je nadležan poseban
pravosudni magistrat – praetor peregrinus, koji nije bio formalno vezan za civilno
pravo. Zbog toga je u rješavanju sporova mogao primjeniti najpraktičnija rješenja koja
su pružala prava raznih provincija. Zato je ius gentium jednostavnije, razvijenije i
potpunije od civilnog prava. Usporedo s odgovarajućim društvenim i gospodarskim
promjenama nestala je razlika između ova 2 pravna sustava i sredinom principata
došlo je do njihova stapanja. U III.stoljeću n.e razlika između njih nema više nikakav
značaj.
Ius naturale obuhvata one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima.Ius
naturale je shvatano kao pravo koje pripada svakom živom biću već samim njegovim
postojanjem i koje postoji van svih ustanovljenih državnih pravnih sustava i bez
zakonodavčeva izričitog priznavanja. U Justinijanovim Institucijama ius naturale
shvata se kao nepromjenjljivo, metafizičko pravično pravo. Upravo razvitak rimskog
prava najbolje pokazuje da ne postoji metafizičko nepromjenjljivo idealno pravo jer je
i pravo podvrgnuto stalnim promjenama pod uticajem raznih čimbenika.
Ius publicum, ius privatum
Kriterij podjele prava na ius publicum, ius privatum je interes koji pravna norma štiti.
Ulpijan objašnjava da je javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno
na korist pojedinca. Javno se pravo odnosi na sakralne stvari, svećenike i magistrate, iz
čega bi proizlazilo da sva ostala pravna pravila sačinjavaju privatno pravo. Dakle, pod
javnim pravom (ius publicum) podrazumijevaju se norme koje se odnose na interes
državne zajednice, dok privatno pravo (ius privatum) obuhvata pravne norme koje štite
privatni imovinski interes. Ova je podjela preuzeta i u savremenu doktrinu premda
4
postoje određeni prigovori da se teoretski ne mogu postaviti granice između javnog i
privatnog prava. Kao norme javnog prava danas se smatraju norme koje se odnose na
organizaciju države i djelatnost državnih organa (ustavno, upravno i kazneno pravo,
propisi o kaznenom i građanskom i sudskom postupku), dok u privatno pravo ulazi
građansko, odnosno imovinsko s nasljednim pravom, a po nekima i osobno i obiteljsko
pravo.
Ius cogens, ius dispositivum
Rimski pravnici su se koristili izrazom „ius publicum“ kako bi označili i norme
prisilne naravi. To su norme koje stranke svojim privatnim sporazumom ne mogu
izmijeniti niti od njih smiju odstupiti. Takve su norme u današnjem pravu označene
izrazom „ius cogens“. Neprisilne (ius dispositivum) su one norme od kojih stranke
mogu odstupiti, koje mogu svojom voljom promijeniti, prilagoditi konkretnom slučaju,
ili njihovu promjenu potpuno isključiti. Dispozitivne norme se primjenjuju onako kako
je zakonodavac predvidio ako stranke u odnosnom slučaju nisu nešto drugo odredile.
Ius commune, ius singulare
Ova je podjela izvršena s obzirom na krug subjekata na koji se odnosi pravni propis.
Ius commune (opće, redovito pravo) su norme koje vrijede za sve građane. Ius
singulare obuhvata pravila koja se odnose samo na užu skupinu građana ili čak samo
na određenog pojedinca. Ius singulare je iznimka od od općih načela. Donesena je iz
razloga svrsishodnosti. Kasnije se naziva beneficijum (povlastica) jer označava
povoljniji pravni položaj ili neko posebno pravo, koji se dopuštaju u određenim
situacijama. Ako se radi o većoj skupini osoba, rabi se termin privilegium.
Ius scriptum, ius non scriptum podjela prava na ius scriptum (pisano) ius non
scriptum (ne pisano) je izvršena s obzirom na izvore to jest kriterij je porijeklo
pojedine norme, a ne je li napisana ili nije. Ius scriptum proizlazi od organa javne
vlasti sa zakonodavnom funkcijom i u pravilu je redigirano napismeno. Rimljani u ius
scriptum ubrajaju: zakone (leges i plebiscita), magistratske edikte (magistratuum
edicta), zaključke senata (senatus consulta), mišljena i odgovore pravnika (responca
prundetium), carske konstitucije ( constitutiones). Ius non scriptum obuhvata običaje i
običajno pravo. Običaj (consuetudo, mores) je društvena norma koja se stvara
dugotrajnim ponavljanjem određenog ponašanja i obveznu snagu vuče upravo iz tog
5
ponavljanja. Običajno pravo nastaje kada običaj dobije državnu sankciju pravnom
zaštitom i kada se država pobrine za primjenu sankcije. Običajno se pravo ne stvara
pismenim aktom, niti se karakter tog prava mijenja ako bi ga neko pismeno redigirao.
Personae-res-acitiones
Podjelu privatnog prava na personae, res i actiones je izvršio rimski pravnik Gaj u
Institucijama. Ius quod ad personas pertinet (pravo koje se odnosi na osobe) obuhvata
pravne norme kojima su regulirana takozvana osobna prava i osobni odnosi. Unutar
ovih normi se razlikuju dvije posebne grane prava: obiteljsko pravo koje regulira
položaj osoba unutar rimske obitelji i statusno pravo koji regulira položaj osoba
izvan obitelji i koje se odnosi na pitanja pravne i poslovne sposobnosti.
Ius quod ad res pertinet (pravo koje se odnosi na stvar) sadrži pravna pravila kojima
su regulirani imovinski odnosi između ljudi. Obuhvata dvije velike skupine pravila:
inter vivos (između živih) mortis causa (za slučaj smrti). Pravila inter vivos se dijele
na dvije skupine: iura in re-prava koja neposredno ovlašćuju na korištenje stvari, i iura
in persona- prava potraživanja nečega od drugih osoba. Pravila mortis causa su
označena kao pravila nasljednog prava. Tako su izdvojena pravila stvarnog, obveznog
i nasljednog prava2.
Ius quod ad acitones pertinet je pravo koje se odnosi na tužbe i na postupak. Ono je
od iznimne važnosti za razvitak rimskog prava jer je bilo prožeto pravilima
materijalnog prava. Rimljani su smatrali da određeno subjektivno pravo postoji samo
ako je za njegovu zaštitu bilo predviđena posebna tužba. Ustanovljenjem posebne
tužbe stvorene su ili priznate mnoge ustanove materijalnog prava. Na taj je način
izgrađena osnovna klasifikacija instituta privatnoga prava, koje danas obuhvata
sljedeće grane: Statusno pravo, Obiteljsko pravo, Stvarno pravo, Obvezno pravo,
Nasljedno pravo, Građanski postupak.
2. RIMSKI CAREVI
2 Dr. Obrad Stanojević, Rimsko pravo, Sarajevo
6
2.1. Cezar
August, pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan (lat. Gaius Julius Caesar
Octavianus), pranećak Julija Cezara (unuk Cezarove sestre Julije), bio je trijumvir u
drugom trijumviratu, a kasnije i prvi rimski car.
Bezpogovorno povijesno ocijenjen kao jedan od najvećih rimskih careva. Premda su
njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme Rimske Republike, vladao je
autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U
zasluge mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje
razdoblje građanskih ratova i donio Rimu mir (Pax Romana), razvoj i prosperitet, te
udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao
poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. pr. Kr. ,
a znači Uzvišeni3, pa se u povijesti uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao
početak Rimskog Carstva.Dok je tijekom građanskog rata Oktavijan bio nemilosrdan
prema protivnicima što je dovelo do stvaranja mržnje običnog stanovništva prema
okrutnom vođi nakon pobjede on postaje milostiv davajući oproste gotovo svima
(Cezarion je bio izuzetak). Kao veliki političar on tada zna da treba pridobiti srca
stanovništva kako bi mogao nastaviti vladati.
Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se još od doba svoga testamentarnog
usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati
kao tijekom rata s minimalnim obzirom na kršenje zakona. Tada 27. godine pr. Kr. na
iznenađenje stanovništva on vraća Senatu kontrolu nad vojskom i provincijama. To
davanje ipak nije bilo bez garancija pošto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio
konzul, što ga je činilo praktički nedodirljivim. Također njegova politička baza se i
dalje nalazila među bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali
ekonomske ili političke koristi od njega tijekom građanskog rata.Da bi se riješila ova
situacija tijekom siječnja 27. pr. Kr. Senat Oktavijanu daruje titule Augustus i Princeps.
U prijevodu značenje prve je uzvišeni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu Princeps
su dobivali stariji, veoma poštovani senatori čija imena su se uvijek pisala prva u
popisima članova Senata.Kada je 27. pr. Kr. August prepustio sve položaje koje je
držao od doba građanskog rata (osim onog konzula) Senat se našao u nedoumici što
učiniti, tako da jedina njegova konkretna odluka postaje vraćanje svom vladaru svih 3 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.
7
njegovih položaja. U dogovoru koji će uslijediti August priznaje Senat kao najviši
državni organ od kojeg potječe sva vlast u Rimu. Da to ne bi ostale samo prazne riječi,
princeps (u ovom slučaju August) će dobivati vremenski ograničen mandat
vladanja.Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više
nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan vladar stvarao. Te manipulacije
možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. Kr. August
protuzakonita dolazi do testamentaMarka Antonija kako bi dobio narodno podršku za
svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general Marko Antonije želi biti
pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i
zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i
dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti
za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina Senat i narod mu je dodjeljivao
bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je
druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se
žrtvuje za državu.Tu sliku on je htio uvijek zadržati znajuću veoma dobro da mu daje
popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastične ustavne
promjene u njegovu korist 27. i 23. pr. Kr. on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju
provincija dok se stvari ne slegnu.Osjećajući da mu se bliži kraj života August je
tijekom proljeća 14. godine donio odluku o nasljeđivanju. No, ta odluka trebala je biti
donesena suptilno tako da se narod ne prepadne autokracije monarhije. Narod je htio
da on za svog nasljednika proglasi popularnog Germanika (sin Tiberijevog brata
Druza), ali on je to djelomično odbio smatrajući da je on s manje od 40 godina
premlad za najvišu državnu dužnost. Istovremeno želeći urediti nasljeđivanje države
na duže razdoblje on za svog nasljednika proglašava Tiberija koji bi potom, prema
dogovoru s Augustom, trebao postaviti Germanika za svog nasljednika. Tijekom
kolovoza 14. godine Augustovo zdrastveno stanje se drastično pogoršalo pa je pozvan
Tiberije kako bi kao nasljednik bio uz njega tijekom posljednjih dana života. August je
preminuo 19. kolovoza14.4 godine, a njegovo posljednje riječi su bile: „Da li vam se
svidjela moja predstava“.
2.2. Tiberije
4 Bourne, Ella. "Augustus as a Letter-Writer", (Knjiga 49, 1918.)
8
Tiberius Claudius Nero Caesar (16. studenog42. pr. Kr. - 16. ožujka37.godine) je
bio istaknuti vojskovođa, a od 14 - 37. i drugi rimski car. Za suvladara cara Augusta
Oktavijana proglašen je 13. a sljedeće godine, poslije smrti Augusta, postaje carem.
Kao sposoban vojskovođa, ugušio je pobunu dalmatinskih i panonskih plemena u
Batonskom ratu, pobunu u Germaniji, kao i u provincijama Traciji, Galiji i Numidiji.
Za vrijeme njegove vladavine narodne skupštine se prestaju sastajati. Tako je njihove
ovlasti, izbor magistrata, Tiberije bio prenio na senat. Rimljani su poduzeli nekoliko
vojnih pohoda protiv Germana (koje je osobno vodio Tiberijev nećak Germanik), ali je
Tiberije sve to obustavio, smatrajući da one iziskuju velika sredstva. Germanik je
inače bio popularan kako u vojsci, tako i u prijestolnici. Tiberije je zato poslao
Germanika u misiju na Istok, s ciljem da zapravo bude što dalje od Rima. Tamo su
Kapadocija i Komarena pretvorene u rimske provincije. Nakon toga Germanik je
otišao u Egipat, a zatim se vratio u Siriju. 19. godine je u Antiohiji iznenada umro
(navodno ubijen po Tiberijevoj naredbi). Nakon toga odnosi između Tiberija i senata
se pogoršavaju. Pošto je dao velika ovlaštenja Sejanu, zapovjedniku svoje
Pretorijanske garde, povlači se na otok Capri. Sejan provodi teror po Rimu i organizira
zavjeru protiv Tiberija, s namjerom da preuzme carske ovlasti, te i ubija (truje)
carevog jedinog sina Druza (iz braka s prvom ženom Vipsanijom Agripinom). Zavjera
propada, zahvaljujući carevoj šogorici Antoniji, i Sejan je smaknut, ali se Tiberije više
nije vraćao u Rim. Pred kraj života postaje sve više sumnjičav i paranoičan te likvidira
sve one koji bi mu bili mogući protivnici.
2.3. Neron
Neron (15. prosinca37. - 9. lipnja68.) bio je peti rimski car5, zadnji iz Julijsko-
Klaudijevske dinastije. Puno ime mu je bilo Neron Klaudije Cezar August
Germanski.Lucije Domicije Neron (lat. Lucius Domitius Nero), sin Agripine i Gneja
Domicija Ahenobarba, bio je rimski car od 54. do 68. godine. On je također posljednji
potomak julijevsko-klaudijevske kuće. Na tron rimskog cara dovela ga je majka
Agripina Mlađa nakon što je prethodno otrovala svoga muža, cara Klaudija (vladao
41. - 54.). Neron je nastavio politiku cara Tiberija (vladao 14. - 37.) - vodio je oštru
borbu protiv rimske aristokracije (senatorskog staleža), a koja se protivila sužavanju
prava Senata i jačanju carske vlasti. U početku je vladao umjereno zahvaljujući
5 http://www.moljac.hr/biografije/neron.htm, 15.04.2014.
9
utjecaju svojih savjetnika Seneke i pretorijanskog preferkta Bura i supruge Oktavije.
Međutim uskoro se ispostavilo da je Neron svirep vlastodržac. U skladu s tim pogubio
je mnoge ugledne Rimljanje i konfiscirao njihovu imovinu. Godine 55. dao je otrovati
svoga brata Britanika. To je bio samo uvod u njegove zločine. Četiri godine kasnije
(59.) otišao je tako daleko da je ubio čak i vlastitu majku (59. godine). Godine 62. ubio
je Bura i suprugu Oktaviju da bi oženio svoju konkubinu Popeju Sabinu koju je
također nekoliko godina kasnije ubio.Neron je bio bolesno ambiciozna osoba. U toj
svojoj nerealnoj ambiciji želio je ponoviti djelo Aleksandra Makedonskog te je vodio
skupe i nesigurne ratove na Istoku uzalud pokušavajući osvojiti Armeniju, sjevernu
obalu Crnog mora i Etiopiju. Mnogo novca Neron je trošio na kazalište, cirkuske igre i
raskošan život. Uobražavao je kako je velik umjetnik te se često pojavljivao u
kazalištu i cirkuskoj areni kao glumac, pjevač, svirač i sudionik u utrci dvokolica.
Zbog opterećivanja državne blagajne, koje se posebice osjetilo u provincijama kroz
nove poreze, za njegove vladavine izbili su ustanci u Britaniji, Španjolskoj, Galiji i
Judeji. Godine 64. nakon velikog požara u Rimu nezadovoljstvo je zahvatilo i Rim jer
glasine su za požar krivile Nerona. Poslije paleža Rima Neron je započeo sa sustavnim
progonima kršćana jer je njih smatrao krivima za paljevinu Rima. U tim progonima
stradali su Isusovi apostoli, Petar i Pavao. Sljedeće godine smaknuo je mnogo
protivnika, ali i nevinih osoba, nakon otkrivanja urote za njegovo svrgavanje. Seneka,
koji se već prije povukao s dvora bio je prisiljen počiniti samoubojstvo 65. godine.
Između 66. i 67. godine posjetio je Grčku gdje je i sam sudjelovao u raznim javnim
natjecanjima. Za vrijeme njegove odsutnosti iz Rima izbija pobuna u provincijama
(Galija, Hispanija, Germanija). Kada se vratio u Rim, Senat ga je proglasio
neprijateljem rimskog naroda i osudio na smrt, te je car u 31-oj godini života počinio
samoubojstvo, ali neki smatraju da je ubijen. Vjeruje se da su mu posljednje riječi bile:
"Kako velik umjetnik umire sa mnom."
2.4. Marko Aurelije
10
Marko Aurelije6, lat. Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus, rođen
kao Marcus Annius Catilius Severus, vladao od godine 161. do smrti (po jednima od
raka, po drugima od malarije), rimski car i filozof. Marko Aurelije je posljednji car iz
perioda znanog kao Pet dobrih careva (96. - 180.). Skoro čitava njegova vladavina
ispunjena je ratovima. 162. godine partski kralj Vologaz III. je napao Armeniju i
učvrstio na prijestolju svog kandidata. Namjesnik provincije Kapadokije mu je
pokušao pružiti otpor, ali je poginuo u bitki. Partske postrojbe upale su u Siriju i
napale sirske gradove. Rimljani su zauzeli Armeniju, a zatim i Mezopotamiju. Rimska
vojska je prešla Tigris i upala u Mediju. Ali, među postrojbama se iznenada pojavila
kuga, koja je Rimljanima nanijela velike gubitke. Rat je završio 166. Armenije je
ponovno postala kraljevina. Veliki dio osvojenog teritorija vraćen je Partskom
kraljevstvu. Pod rimskom vlašću ostao je samo sjeverozapadni dio Mezopotamije. U
Arabiji je sagrađen limes. Već 167. na teritorij carstva provaljuju Markomani, Kvadi i
Sarmati. Marko Aurelije je pripremio novi pohod, ali je već na njegovom početku
umro Aurelijev vojskovođa i suvladar Lucije Var. Rat je završio pobjedom Rimljana
175., a dio barbara naseljen je na rimskom teritoriju. Rat s Kvadima i Markomanima je
obnovljen 177. i Marko Aurelije kreće u novi pohod. I ovaj je pohod završio pobjedom
Rimljana, ali se car razbolio i umro na području današnjeg Beča. Naslijedio ga je
nesposobni sin Komod.
2.5. Karakala
Rođen 5. aprila 188. u Lyonu, sin rimskog cara Septimija Severa. Pravo ime mu je
Lucije Septimije. Na prijestolje dolazi nakon smrti svoga oca Septimija Severa. Nakon
smrti Septimija Severa 4. veljače 211., Karakala dolazi u Rim zajedno sa svojim
bratom Getom, kako bi zajedno vladali. Karakali je tada bilo 22., a Geti 21. godina.
Vladali su zajedno godinu dana, ali između braće izbija sukob koji završava Getinom
smrću od Karakaline ruke. Nakon toga Karakala započinje eliminaciju Getinih
pristaša. Neki izvori kažu da je tada stradalo i do 20 000 ljudi.
Karakala je na početku svoje vladavine povećao plaće vojsci, no značajan je bio
njegov vlastiti edikt, kojim je dodjeljeno rimko građansko pravo svim slobodnim
6 http://www.luc.edu/roman-emperors/marcaur.htm, 15.04.2014.
11
stanovnicima Rimskog carstva. Po njegovu nalogu sagrađene su čuvene terme u Rimu.
U znak poštovanja prema Antoninima, uzeo je pridjev Antonin, pa se dinastija Severa
također naziva i "drugom antoninskom dinastijom". Kao car, malo je vremena
provodio u samom Rimu. Karakala je velik dio svoje vladavine posvetio vojnim
pitanjima (ratovi s Germanima i Partima). Bio je fasciniran ratnim pohodima
Aleksandra Velikog. Krenuo je na vojni pohod protiv Parta, a 217. je na tom pohodu i
ubijen.
2.6. Dioklecijan
Dioklecijan, (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; Gaj Aurelije Valerije
Dioklecijan), (Salona, 22. prosinca 245.[1] - Split, 3. prosinca 316.) bio je rimski car7
(285. - 305.), rodom iz Dalmacije. Svojim dolaskom na vlast okončao je razdoblje
polustoljetne anarhije i bezumnih borbi za prijestolje.Porijeklom je iz seljačke
porodice. Uzdigao se od običnog vojnika do vojnog zapovjednika u Meziji i
zapovjednika carske tjelesne garde. Poslije smrti Numerijana u nerazjašnjenim
okolnostima Dioklecijan uspijeva da ga vojska 284. proglasi carem, tj. pobunjenikom
protiv cara Karina. Odlučujuću vojnu bitku za vlast Dioklecijan gubi, ali, ne gubeći
duh, organizira ubistvo Karina postavši tako napokon car. Samo godinu dana kasnije,
tj. 286. godine imenovao je svog prijatelja Maksimijana augustom i suvladarom,
predavši mu na upravu zapadni dio carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u
Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija, koga je oženio svojom kćerkom
Valerijom. Istodobno je i Maksimijan za svog suvladara i cezara proglasio Konstancija
I Klora.
Time je u državi provedena tetrarhija:
Dioklecijan je neposredno upravljao azijskim dijelom države, Trakijom i Egiptom,
Balkanskim poluotokom i Podunavljem, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i
Afrikom.
Zakone, koji su vrijedili za čitavo carstvo, izdavala su zajednički sva 4 vladara. Kao
car bio je najžešći progonitelj kršćana, a progone je otpočeo oko 303. godine
objavljivanjem tzv. Četiri edikta. Najpoznatija žrtva njegovih progona bio je biskup
7 Šušnjar, Bogdan, Sveti Dujam i salonitanski mučenici, Naklada Bošković, Split, 2004.
12
Dujam (danas poznatiji kao Sveti Duje). Vladao je apsolutistički i uveo je strogi
dvorski ceremonijal po orijentalnom uzoru. Svoju ličnost okružio je kultom, tako da su
Senat i preostale republikanske institucije i tradicije izgubile svaki značaj. U skladu s
tim Dioklecijan se proglasio sinom boga Jupitera i zahtijevao da svi pred njim moraju
pasti ničice (proskineza) i poštovati ga kao živog boga. Tako je s božanskim carem
(dominus deus) otpočeo dominat, a principat završio.
Državu je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija). Italiji je oduzeo dotadašnji
povlašteni položaj u pogledu plaćanja poreza. Uredio je finansije i porezni sistem te
reformirao novčani sistem. Također je reorganizirao vojsku i donio zakon o
maksimiziranju cijena živežnih namirnica i usluga (Dioklecijanov edikt o cijenama
301). Odvojio je i vojnu upravu od civilne i uveo hijerarhiju dvorskih i društvenih
staleža.
Za vrijeme vladavine vodio je ratove protiv Germana i Perzijanaca. Dvije godine prije
abdikacije (zbog bolesti) počeo je proganjati kršćane, iako im je prije toga bio
naklonjen. 1. maja 305. odrekao se carske časti (istovremeno je to učinio i
Maksimijan) i povukao se u svoju palaču u Dalmaciji, koju je dao sagraditi na
području današnjeg Splita (danas poznata Dioklecijanova palača). Nakon napuštanja
carske vlasti bavio se vrtlarstvom (najdraže mu je bilo uzgajanje kupusa). U privatnom
životu doživio je tešku tragediju kad mu je uzurpator Licinije dao ubiti ženu Prisku i
kćer Valeriju. Umro je, a postoji i teorija da se ubio (otrovao), 316. godine, u 81.
godini života jer se bojao kako će ga njegovi nasljednici ubiti.
2.7. Justinijan
Justinian I. Veliki, pravim imenom na latinskom Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus
(Tauresium [1] Dardanija, 11. maj 483. – Konstatinopolis, 14. novembar 565.), car
Istočnog Rimskog Carstva (Bizanta) od 1. augusta 527. do svoje smrti 5658. Nećak je i
nasljednik cara Justina I. Došavši na prijestolje, težio je uspostaviti nekadašnje
jedinstvo Rimskog Carstva, kojemu će središte biti Konstatinopolis. Za ostvarenje toga
cilja izabrao je dvojicu sposobnih vojskovođa, Belizara i Narzesa, kao i pravnika
Tribonijana. Osvajački su napori iscrpili snage zemlje i oslabili njezine pozicije na
Istoku, te se Justinijan obvezuje na plaćanje danka Perzijancima, a te nevolje uvećale
8 http://www.istorijskabiblioteka.com/art:justinijan-ii 17.04.2014
13
su i provale Slavena i Avara na bizantsko područje. Justinijan se rodio u Tauresiju
483. u blizini današnjeg Skoplja u Makedoniji. Justinijan I bio je savladar svog ujaka,
Justina I, već od 518, a stupio je na presto 527. kao neograničeni gospodar države i
crkve. Preduzimao je pohode protiv varvarskih naroda: Istočnih Gota u Italiji,
Zapadnih Gota u Španiji i Vandala u Africi, u nameri da obnovi carsku vlast u
zapadnom delu Rimskog CarstvaIstočno Rimsko Carstvo oko 550. Vodio je
odbrambene ratove protiv Persijanaca i Slovena koji su iz rubnih područja nadirali u
vizantijske oblasti.
2.7.1. Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis)
Već na početku vladavine Justinijan je odlučio kodificirati cjelokupno rimsko pravo:
ius i leges. Rad na kodifikaciji Justinijan je započeo 528. God, da bi već 529 godine
stupio na snagu Codex Iustinianus, zbirka carskih konstitucija izdatih prije Justinijana
i prilagođenih novim potrebama. Ovaj kodeks nije sačuvan. Nakon intenzivnog rada
od tri godine i pregledanih približno 2.000 knjiga četrdesetka Digesta ili Pandectae,
veliki zbornik pravničkog prava podijeljen na 50 knjiga. Digesta su najvažniji i
najopsežniji dio Justinijanove kodifikacije. Zajedno sa Digestama su stupile na snagu
Institutiones, koje predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom.
Nakon objavljivanja Kodeksa Justinijanusa Justinijan je donio 50 novih konstitucija
koje su zajedno sa prerađenim tekstom objavljene 534. Godine pod nazivom Codex
repetitae praelectionis. Nakon završetka rada na kodifikaciji Justinijan je izdao preko
150 novih konstitucija pod nazivom Novellae. Kodeks, Digesta, Institucije i Novele
obuhvaćeni su zajedničkim nazivom Corpus Iuris Civilis9.
2.8. Gaj Julije Cezar
Gaj Julije Cezar, latinski Gāius Iulius Caesar rimski vojskovođa, političar i
pisac.Najslavniji rimski Imperator, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno
9 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.
14
proširio utjecaj i vlast Rimskog imperija10. Pobjedivši Pompeja Velikoga u
građanskom ratu od 46. pr. Kr. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava
kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu,
Rimska Republika je od 27. pr. Kr. i formalno postala Rimsko Carstvo.63. pr. Kr.
Cezar postaje pontifex maximus. Ta funkcija je obuhvaćala dobivanje nove kuće
Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za
Cezara, rješavanje svih dugova.
Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za
urotu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih
bliskih suradnika i prijatelja poslani su u smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko
Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.
Cezar je 62. pr. Kr. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene
Pompeje. 61. pr. Kr. Cezar odlazi kao propretor u Španjolsku gdje je vojnim
osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. pr. Kr. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje
dugove. 59. pr. Kr. godine Cezar je zajedno s Pompejom i Krasom sklopio prvi
trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku
senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerojatno najbogatiji
Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za
sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kćer. Iako je ovo
bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.
Trijumviri su podijelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. pr. Kr.
Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. pr. Kr.. Rezultat rata je bila potpuna
pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Europe. 55. pr. Kr. Pompej i Kras su izabrani
ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. pr. Kr.
Cezarova kćer Julija je umrla tijekom porođaja. Kras je poginuo 53. pr. Kr. u bitci kod
Harana gdje ga je porazio partski zapovjednik Surena. Nakon Krasove smrti Pompej i
Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do
građanskog rata između njih.
2.8.1. Građanski rat
10 http://www.moljac.hr/biografije/cezar.htm_Cezar, 17.04.2014.
15
Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada
je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. pr. Kr., pozvan je u Rim od senata.
Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku.
Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili
ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio
naredbu senata i 10. siječnja 49. pr. Kr. prešao s vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je
bila granica s Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je
kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ("Kocka je bačena!").
Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa
sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i
mogućnost da obnove savezništvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu
donosi bitka kod Farsala, 48. pr. Kr.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od
Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.U Egiptu
Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri
VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pr. Kr..
Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici ("Dođoh, vidjeh,
pobijedih"). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike
i u bitci kod Thapsusa, 46. pr. Kr. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod
Munde, 45. pr. Kr.. 46. pr. Kr. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom
Emilijem Lepidom, a 45. pr. Kr. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje
apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pr. Kr.
Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem. Cezar je
ubijen od grupe senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, na ožujske Ide 15. ožujka
44. pr. Kr.. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu urote nalazili su se Marko Junije
Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi
upućene Brutu su bile: „Zar i ti, Brute, sine moj“.
16
3. ZAKLJUČAK
Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) jepravni sistem koji je bio
primjenjivan u rimskoj državi od njenog nastanka (po legendi 754 godine p. n. e.) do
smrti cara Justinijana (565 godine n. e.).
Rimljani su pravo nazivali ius, ali zbog suvišnihfilozofskih i političkih težnji za
uopćavanjem, kao posljedicu nisu ostavili jasnu i preciznu definiciju prava kao okvira
općih društvenih načela. Riječ ius je označavala pravo u objektivnom smislu; kao skup
pravnih normi koje propisuju određeno ponašanje pojedinca.
Izvori rimskog prava obuhvaćaju izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris
essendi) te izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi). Gotovo svi
instituti koje poznaju moderno pravo u potpunosti su preuzeti iz rimskog prava. Neki
instituti koje je ovaj sistem stvorio su čak dovedeni do toliko sitnih detalja da ih ni
moderno pravo ne preuzima u cjelosti jer nije dostiglo taj stepen razvijenosti u
određenim pravnim granama.
17
L I T E R A T U R A
1. Rimsko privatno pravo, Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Sarajevo 2006.
2. Rimsko pravo, Dr. Obrad Stanojević, Sarajevo
3. http://www.moljac.hr/biografije/neron.html (pristupljeno: 15.04.2014.)
4. http://www.istorijskabiblioteka.com/art:justinijan-ii (pristupljeno: 17.04.2014.)
18
top related