povijest zgrade oŠ „manuŠ“ i povijest djelovanja Škole
Post on 15-Dec-2016
322 Views
Preview:
TRANSCRIPT
MANUŠKI JUBILEJI
SPLIT 2012.
-obilježavanje 100 godina zgrade OŠ
Manuš i 60 godina djelovanja škole-
2
Izdavač
OSNOVNA ŠKOLA”MANUŠ”
Vukovarska 11
Za izdavača
Marita Guć
Urednici
dr. sc. Stanko Piplović
Arsen Duplančić
Lektura
Tamara Domić
Stručna oznaka
CIP - Katalogizacija u publikaciji
S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A
U S P L I T U
UDK 373.3(497.5 Split)
RELJIĆ, Dragica
Manuški jubileji : obilježavanje 100
godina zgrade OŠ Manuš i 60 godina
djelovanja škole / Dragica Reljić. - Split
: Osnovna škola Manuš, 2012.
Bibliografija.
ISBN 978-953-99067-1-7
I. Osnovna škola Manuš (Split) --
Spomenica II. Školstvo -- Split III. Split
-- Povijest školstva
140629020
Prijelom i tisak
Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split
Naklada
500 primjeraka
3
Dragica Reljić
MANUŠKI JUBILEJI
-obilježavanje 100 godina zgrade OŠ Manuš i 60 godina djelovanja škole-
Split 2012.
4
Sadržaj
Predgovor 5
Uvod 6
1. ZGRADA OŠ „MANUŠ“ 8
1.1. Namjene u prošlosti: nahodište 9
1.1.1. Obrtaljka 11
1.1.2. Splitsko nahodište u 19. stoljeću 11
1.2. Zaklada Martinis-Marchi 12
1.3. Salezijanci na Manušu 15
1.4. Zavod u Drugom svjetskom ratu i nakon njega 17
1.5. Naše useljenje 18
1.6. Kulturno - graditeljsko značenje 18
2. OSNUTAK I DJELOVANJE OŠ „MANUŠ“ U SPLITU 19
2.1.Osnutak VIII. narodne škole u Splitu 19
2.2. Prvi koraci 20
2.3. Adrese i imena 21
2.3.1. Zlata Šegvić ( 1913. - 1942. ) 22
2.3.2. OŠ „Manuš“ 23
2.4. Svaki početak je težak 23
2.5. Ratna 1991. g. 24
2.6. Naša svakodnevica 25
Zaključak 26
3. KRATKI PRIKAZ POVIJESTI SPLITSKOG OSNOVNOG ŠKOLSTVA 27
3.1. Srednji vijek - mletačka komuna 27
3.2. Francuska vlast ( 1806. - 1813.) 28
3.3. Austrijska vlast - 19. stoljeće 28
3.4. Kraljevina Jugoslavija 29
3.5. Drugi svjetski rat 30
3.6. Nakon Drugog svjetskog rata 31
DODATAK- POVIJEST MANUŠA 32
Uvod 33
Manuš je stariji od Splita 34
Ad basilicas pictas 35
Postanak splitskih predgrađa 37
Ime Manuš 38
Smještaj 39
Nastanak i razvoj 40
Sveti Roko – zaštitnik Manušana 43
Osnutak župe svetog Roka na Manušu 45
Bratovština svetog Roka 47
Težački Manuš 49
Odjeća stanovnika splitskih predgrađa 52
Car Franjo Josip I. na Manušu 56
Zaključak 56
Literatura 58
Zaboravljene riječi splitskog govora 60
5
Predgovor
Ova knjižica nastala je kao još jedan u nizu događaja kojima obilježavamo
naše jubileje: 100 godina zgrade i 60 godina djelovanja naše škole. Nastojali smo na
jednom mjestu izložiti sva do danas prikupljena saznanja o bogatoj prošlosti zgrade u
kojoj je smještena naša škola i o djelovanju same škole. Pri tome su nam pomogle
mnoge kulturne ustanove grada Splita, kao i istaknuti pojedinci. Posebno se
zahvaljujemo gospodinu Stanku Piploviću, povjesničaru umjetnosti i arhitektu, koji se
i sam bavio istraživanjem Fondacije Martinis-Marchi te su njegove sugestije pomogle
u osmišljavanju i vjerodostojnosti naše knjižice. Također, u njezinu nastajanju
pomogao je i gospodin Arsen Duplančić koji nam je omogućio pristup bogatom fondu
vrijednih i rijetkih knjiga knjižice Arheološkog muzeja u Splitu čiji je voditelj. Svojim
prijedlozima doprinio je kvaliteti i točnosti podataka iznesenih u knjižici. Svojom
strpljivošću i ljubaznošću dirnula nas je gđa Hanja Mladineo, voditeljica knjižnice
Državnog arhiva u Splitu.
Ova knjižica skroman je doprinos zavičajnoj povijesti koja je, nažalost, dosta
zanemarena u našem školskom programu. U njoj je iznesena povijest zgrade i škole
od osnutka do danas. Sama zgrada i škola nisu izolirani svjetovi, već su dio lokalne
zajednice, priča o zgradi i školi, ujedno je i priča o prošlosti Manuša i Splita. U
dodatku na kraju knjižice nalazi se i povijest Manuša, nekada splitskog predgrađa
naseljenog težacima, a danas četvrti u samom središtu grada.
Knjižica je, u prvom redu, namijenjena nama Manušanima, učenicima i
učiteljima, roditeljima, djedovima i bakama, svim ljubiteljima povijesti, posebno
ljubiteljima splićanistike.
Marita Guć
6
Uvod
jeca su naša budućnost. Odnos prema djeci određuje nas u potpunosti.
Povijest više svjedoči u prilog tome kako je čovjek u prošlosti
zanemarivao dijete i najčešće mu pristupao, kao maloj rastom, ali odrasloj osobi.
Krajnja nebriga obitelji i društva prema djeci jest njihovo napuštanje. Bilo da je riječ o
zakonitoj ili nezakonitoj djeci, napuštanje djece posvjedočeno je još od najstarijih
vremena. Prema istraživanjima, ono je doživjelo svoj vrhunac u razdoblju od druge
polovice 18. do kraja 19. stoljeća. Statistike pokazuju da je u tom razdoblju čak 40%
ukupno rođene djece moglo biti ostavljeno. Stoga ne iznenađuje da je u književnosti
19. stoljeće često nazivano i „stoljeće nahoda“. 1
Povijest svjedoči i o tome koliko smo kao društvo okrutni prema svima koji su
slabi. Stupanj uljuđenosti nekog društva može se izmjeriti njegovim odnosom prema
slabijima. Govoreći o hrvatskom društvu, tragove spoznaje kako je nužno pomagati
ovisnima i ugroženima, nalazimo u ranom srednjem vijeku. O tome svjedoči
nadgrobni natpis kraljice Jelene iz 976. g. u kojem između ostalog stoji: „…I ona
koja je za života bila kraljevstvu majka postade i ( majkom ) sirota i zaštitnicom
udovica…“ Kralj Zvonimir u krunidbenoj prisezi iz 1075. g. obvezuje se papi Grguru
VII.: „ Zaštićivati ću siromahe, udovice i siročad.“ I naš sugrađanin Marko Marulić u
svom Evanđelistaru izdanom 1516. g. piše kako je nužno davati milostinju jer taj čin
„čisti grijehe“.2
Zgrada u kojoj je smještena naša škola, a u kojoj je nekad bio smješten dom za
napuštenu djecu, spomenik je te tisućljetne tradicije skrbi o ugroženima. S obzirom da
u okviru OŠ „Manuš“ djeluje i skupina za djecu koja imaju poteškoća u razvoju, naša
škola posebno je senzibilizirana za dijete i njegove potrebe.
Ujedno, to je i najstarija zgrada u kojoj je smještena jedna splitska osnovna
škola. Podignuta je u razdoblju od 1911. do 1913. g., što znači da uskoro slavi svoj
100. rođendan.
Još je po nečemu naša školska zgrada jedinstvena u gradu Splitu. Ona je
kamena jednokatnica i kao takva predstavlja primjer dalmatinskog tradicionalnog
graditeljstva prepoznatljivog na prostoru čitavog Sredozemlja.
1 Bertoša, 2005., str. 17., 21., 22. 2 Raukar, 1997., str. 242. i 243.
D
7
S obzirom na svoje posebnosti, zgrada je uvrštena u Registar kulturnih dobara
Republike Hrvatske.
8
1. ZGRADA OSNOVNE ŠKOLE “MANUŠ”
Osnovna škola „Manuš“ nalazi se u Vukovarskoj ulici na broju 11 (bivša
Balkanska). Smještena je u staroj kamenoj zgradi čije su vizure poznate naraštajima
Splićana. To je velika kamena jednokatnica koja se sa svojim zelenim škurama
idealno uklapa u mediteranski krajobraz što ubrzano nestaje pred naletima moderne
gradnje. Ona je svjedok drugačijeg, prošlog vremena.
U travnju 1911. g. Povjerenstvo Javne dobrotvornosti raspisalo je natječaj za
gradnju nove zgrade Zavoda Martinis-Marchi. Natječaj je bio objavljen tijekom istog
mjeseca u splitskim dnevnim novinama „Naše jedinstvo“. Primljeno je šest ponuda
natjecatelja, a Povjerenstvo se odlučilo za ponudu građevinskih poduzetnika Vicka
Šakića i Lovre Lisičića i drugova,
s kojima je kasnije sklopljen
ugovor. Građevinske radove
izvodili su prema nacrtima
arhitekta Eduarda Žagara i uz
stručni nadzor inženjera Petra
Senjanovića.3
Zgrada Osnovne škole
„Manuš“ nalazi se na povišenom
platou iznad sjeverne strane
današnje Vukovarske ulice. To je slobodnostojeća kamena građevina koja ima tlocrt
pravokutnika položenog u pravcu sjever-jug. Sjeverni i južni dijelovi širi su i viši od
središnjeg izduženog dijela. Zgrada ima podrum, visoko prizemlje i kat. Također, ima
i potkrovlje čije je osvjetljenje postignuto malim prozorima od opeke u obliku elipse
na pročelju.
Građena je od fino obrađenog kamena slaganog u pravilnim redovima, jedino
su donji niži slojevi od grubo obrađenog kamena. Između katova je razdjelni vijenac.
Podrumski prozori završavaju segmentnim lukom. Krovište s pokrovom od kupe
kanalice ima isturenu drvenu strehu. Glavni je ulaz smješten na južnom pročelju te je
iznad njega terasa sa željeznom ogradom. Na sredini zapadnog i istočnog pročelja
nalaze se također dva ulaza.
3 HR DASt-87, Javna Dobrotvornost u Splitu, kutija 10., spisi, red. br.77
9
Zgrada bivšeg Zavoda Martinis-Marchi monumentalna je građevina podignuta
u duhu tradicionalnog dalmatinskog graditeljstva, ali s reminiscencijama na neostilsku
arhitekturu.4 Upravo to je čini jedinstvenom zgradom neke osnovne škole u Splitu.
Zgrada OŠ „Manuš“ oko 1920. g.
1.1. Namjene u prošlosti: nahodište
Kao što je već prije istaknuto, zgrada je podignuta kako bi u njoj bio smješten
dječački dom, zaklonište za napuštenu djecu.
Mnoge su slavne ličnosti bile napuštene u djetinjstvu. Primjerice, francuski
enciklopedist D'Alembert, skladatelj Johann Sebastian Bach, pisac Lav Nikolajevič
Tolstoj, pjevačica Ella Fitzgerald, slavni svirač jazza Louis Armstrong, glumice
Ingrid Bergman i Marylin Monroe, kompjuteraš John Paul Jobs i mnogi drugi.
Napuštanje djece poznato je u europskoj povijesti još od najstarijih vremena.
U prošlosti su nezakonita djeca bila izlagana na ulici da umru od gladi i hladnoće.
Nije bilo zakona koji bi to spriječio niti su postojale ustanove za nesretnu djecu. Bilo
je i tada pojedinaca koji su izloženu djecu uzimali i odgajali. To su činile obitelji bez
vlastite djece ili zločinci koji su nahočad kasnije prodavali kao prostitutke ili robove
ili bi ih osakatili da pobude samilost kod ljudi dobra srca i iznude milostinju.
Kršćanstvo je donijelo nove nazore. Evanđelje u više navrata spominje da
čovjek na temelju dobrih djela može postići vječni život. To je poticalo ljude na
4 Rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog ureda u Splitu od 6. prosinca 2006.g.
10
vršenje bogougodnih djela radi spasenja duše. Na Crkvenom saboru u Niceji 325.g.
određeno je da Crkva uzme u svoje ruke brigu za bolesne, bijedne i nemoćne, da ona
osniva bolnice, sirotišta, domove za stare, nahodišta i slično.5
Položaj marginaliziranih ljudi, kao što su bolesni, stari, nemoćni, siročad,
nešto je bolji od 13. stoljeća zahvaljujući pojavi siromašnih crkvenih redova kao što
su franjevci i dominikanci koji stižu i u naše krajeve.
Osnivanjem nahodišta započinje sustavna briga društva za napuštenu djecu.
Prvo u Europi osnovano je u Milanu 785. g., a na prostoru Hrvatske 1409. g. u
Zadru.6 U Splitu je osnovano prvo nahodište 1704. g. zahvaljujući splitskom
nadbiskupu Stjepanu Cosmiju koji je vlastitim novcem otkupio dvije kuće u blizini
stare nadbiskupije ( jugoistočni dio Dioklecijanove palače ) i uz podršku Bratovštine
Presvetog Sakramenta osnovao nahodište/ bolnicu za izloženu djecu.
Povijesna su istraživanja pokazala da je u tom pogledu posebno kritično
razdoblje bila druga polovica 18. stoljeća. Podatci govore da je u Splitu krajem 18.
stoljeća bio velik broj napuštene djece, a odnos nezakonite i zakonite bio je 1:6. Ovaj
odnos brojki govori o tome da je najučestaliji razlog zbog kojeg su roditelji napuštali
djecu u Splitu bio velika bijeda i siromaštvo. Roditelji su bili toliko siromašni da nisu
mogli uzdržavati djecu te su ih ostavljali pred vratima nahodišta. Mnoga od te djece
ostala su bez oba roditelja koji
su umrli u vrijeme epidemija
raznih bolesti što se nisu
uspješno liječile kao danas.7
Drugi razlog zbog kojega su
roditelji napuštali djecu bio je
osuda društva jer su ta djeca
često bila plod „grešne“
ljubavi.
Negdje na mostu na
Manušu
5 Krnić, Radni materijali za seminar povijesti na temu Zadarska blažena djeca, 10. i 11.
siječnja 2008. 6 Krnić, isto 7 Kečkemet, 2002., str.483.
11
1.1.1. Obrtaljka
Zanimljivo je na koji su način roditelji napuštali svoju djecu. U Zadru je
zabilježeno postojanje valjka - obrtaljke. Napuštena i nezakonita djeca donosila su se
većinom noću i predavala preko valjka nahodištu. Valjak (ili obrtaljka, kolo) bila je
drvena sprava oblika polucilindra, duga, široka i visoka otprilike toliko da se u nju
moglo lako položiti napušteno novorođenče. Valjak je obično bio postavljen na ulazna
vrata nahodišta ili u njihovoj neposrednoj blizini. Upozorena zvoncem izvana,
priorica bi okrenula valjak na ulicu, a kada bi dijete bilo u nj položeno, povratila bi ga
unutra. Sve se to odvijalo noću kako netko ne bi vidio onog tko bi donio dijete. O
porijeklu nahoda nije se smjelo voditi računa ni istraživati.8
1.1.2. Splitsko nahodište u 19. stoljeću
O stanju u splitskom nahodištu 1806. g. izašao je članak u listu „Kraglski
Dalmatin“ : „ Postoji jedna kuća koju zovemo Nahodištem, namijenjena je napuštenoj
djeci. Jezite se, prijatelju. Kroz posljednjih deset godina tu su sklonjena šestotri
djeteta: svih šestotroje progutala je tu smrt: svih šestotroje tu je primljeno da bude
pokopano. Strahovito začuđujuća stvar jer je svih šestotroje pošlo tamo da jednom
postanu korisni i radni građani. Ali što? Takvo je to mjesto i tako držano, da izaziva
grozu i nije čudo da iz njega nije živa osoba izašla. Kolikogod bilo otporno živo biće,
ne može nikada odatle izići. To da je sklonište! Jedna jadna kućica bez stakla, bez
zraka. Samo dvije zipke ili mrtvačka nosila. Obično samo jedna, a rijetko dvije dojilje
koje mršavim i nedovoljnim mlijekom doje po koji čas na dan pet ili šest malenih
umirućih kostura, umotanih u poderane i zamazane krpe. To je mračna špilja, do koje
se treba verati uz opasnost života da bi se našlo nekoliko žrtava izmučenih od gladi i
osuđenih na neizbježivu smrt. Eto to je vjerna slika Kuće koja se naziva od Milosrđa
(Casa della Pieta).“9
Iz ovoga opisa vidljivo je kakvo je užasno stanje bilo u splitskom nahodištu
početkom 19. st. Imena koja su dobivala djeca napuštena od svojih roditelja i
ostavljana pred vratima nahodišta ponekad svjedoče o bezosjećajnosti osoblja koje se
brinulo o siročadi. Primjerice, njima su nadijevali imena poput : Mulica, Novembri,
Listopadka ili Decembrina.10
8 Krnić, isto 9 Kečkemet, 2006., str.36. 10 Bezić-Božanić, 2007., str.486.
12
Problemom sirotišta u Splitu pozabavio se Vicko Dandolo, civilni upravitelj
Dalmacije u vrijeme francuske vlasti (od 1806. do 1813.), koji je uredio bolnicu za
nahočad i pobrinuo se za bolnicu bolesnih siromaha. Dao je unajmiti i urediti jednu
lijepu kuću blizu mora na državni trošak. Kako bi osigurao sredstva za njezino
uzdržavanje, pozvao je Splićane na davanje stalnog godišnjeg doprinosa. Od šezdeset
prijavljenih ljudi osnovao je društvo pod nazivom Pubblica pieta (Javno milosrđe -
Javna dobrotvornost ).11
U drugoj polovici 19. stoljeća nahodište je bilo smješteno u prostorima stare
bolnice koja se nalazila na mjestu današnje Galerije umjetnina u Splitu.
Mnogi Splićani, bogati i oni manje bogati, suosjećali su s ugroženima koji su
se nalazili u takvim ustanovama te su im oporučno ostavljali svoju imovinu. U tom
pogledu posebno se ističe obitelj Martinis-Marchi čiji su posljednji muški potomci
odlučili veliki dio svoje imovine namijeniti siromašnima Splita. Nakon smrti
posljednjeg muškog člana Ivana Petra osnovana je 1856. g. Zaklada Martinis-Marchi.
1.2. Zaklada Martinis-Marchi
Obitelj Martinis-Marchi bila je ugledna splitska obitelj podrijetlom s otoka
Brača. Pripadnici obitelji Marchi 1671.g. primljeni su u splitsko Veliko vijeće te su
nosili titulu conte koju su dobili od Venecije.
Najznačajniji član obitelji bio je Ivan Petar Marchi, rođen u Splitu 1663.
godine. On je 1680. g. doktorirao pravo u Padovi, a u rodnom je gradu obavljao razne
dužnosti. Bio je među osnivačima te prvi predsjednik Ilirske akademije kojoj je
zadaća bila njegovanje i razvijanje hrvatskog jezika. Ivan Petar posljednji je muški
potomak obitelji Marchi te je svojom oporukom iz 1731. g. imovinu ostavio jednom
od sinova nećakinje Vicenze i Ivana Martinisa iz Bola na Braču. Da bi sačuvao
uspomenu na obitelj, odlučio je da treba svom prezimenu (Martinis) dodati i prezime
Marchi. Tako je nastala obitelj Martinis-Marchi. Ivan Petar Marchi u svojoj je oporuci
izrazio želju za osnivanjem odgojnih zavoda za siromašnu djecu. Tu njegovu
plemenitu zamisao ostvarit će njegovi potomci.12
11 Novak, Povijest Splita III.,1978., str.1695.-1699. 12 Knjižnica obitelji Martinis-Marchi, 2001., str. 14.
13
Grb obitelji Marchi
Posljednji potomci obitelji Martinis-Marchi bili su: Ante, Oktavij i Ivan Petar.
Nakon smrti posljednjeg od braće Ivana Petra 1856. g. , njegovom oporukom od 16.
studenog iste godine13
, propisani dio imovine (devet šesnaestina) pripao je Javnoj
dobrotvornosti. Kako je zapisao prof. Ante Kuzmanić: Zadužbina ili vam zapis braće
Martinišah iznenadi vas Split, jer od pamtivika nikadar nije bilo onoliko ujedan put
darovano tamo ubozima.14
Novcem Zaklade Martinis-Marchi uzdržavane su sljedeće
ustanove: Dječački dom Martinis-Marchi (Zavod Martinis- Marchi I) na Balkanskoj
cesti 25, Dom djevojčica Martinis-Marchi (Zavod Martinis- Marchi II) u Bribirskoj 6,
Dom starica u Popovićevoj 6 (Veli Varoš).15
Treba spomenuti još jednu osobu bez koje zaklonište ne bi bilo podignuto.
Riječ je o dobrotvoru Josipu de Marchiju (nije u rodu s obitelji Martinis-Marchi), koji
je bio zaposlen u službi Zaklade Martinis-Marchi. De Marchi, poduzetan i plemenit
čovjek, pokrenuo je akciju izgradnje zgrade Zavoda. Organizirao je prikupljanje
priloga jer je uvidio da se nova zgrada ne bi mogla sagraditi i održavati samo
ostavštinom braće Martinis-Marchi. I sam je oporučno ostavio Zakladi vrijednost od
6000 austrijskih florina. Kamen temeljac za radionicu i zaklonicu dobrotvornog
zavoda na cesti Split - Solin položen je 30. srpnja 1865. g. Svoje prve štićenike je
udomila 1871. g.
13 Sumarni inventar fonda Javna dobrotvornost, spisi, red. br. 85 ( DASt) 14 Grgičević, M., Javna dobrotvornost u Splitu (1807.-1946.)/1818.-1946., Sumarni inventar, DASt,Split,1998., str. 8. 15 Jelaska, Marjan, 2009., str. 437.
14
Javna dobrotvornost naručila je
izradu poprsja Josipa de Marchija kod
kipara Ivana Rendića u znak zahvalnosti
dobrotvoru. Poprsje Josipa de Marchija
mnogi smatraju značajnijim Rendićevim
radom i ono se nalazilo u atriju Zavoda.
Zaklonište ( Dječački dom ) 1914.
godine premješteno je na novu lokaciju, u
novu zgradu koja je podignuta u
neposrednoj blizini prve. Riječ je o zgradi u
kojoj se danas nalazi Osnovna škola Manuš,
u Vukovarskoj 11. Također je i nova zgrada
podignuta novčanim sredstvima Zaklade Martinis-Marchi te novcem dobrotvora
kanonika Vicka Valle, Filipa Koštre, Stjepana Tomića, Ivana Brajevića, Frane
Bollandija, Marijane Zlodre i Marije Villenik iz Splita te Josipa Lubine iz Runovića.16
U zgradi naše škole, od njezina svečana otvorenja 1914. g. pa sve do 1941.,
nalazio se Zavod Martinis-Marchi u sklopu kojega je djelovao Dječački dom.
Brigu o dječacima u prvo vrijeme, sve do 1936. g., vodila je Javna
dobrotvornost.
Javna dobrotvornost, kako je već prije spomenuto, bila je humanitarna udruga
koja je osnovana u Splitu 1807. u vrijeme francuske uprave. Predsjednik Javne
dobrotvornosti uvijek je bio splitski nadbiskup, kasnije biskup. Cilj organizacije bio je
pomagati ugroženima. Novčana sredstva za svoje djelovanje prikupljala je putem
ostavština građana, darova i drugih doprinosa, kao što su dobrovoljne kazališne
predstave ili dio prohoda od javnih plesova.
Nakon Prvog svjetskog rata Javna dobrotvornost vodila je brigu o domovima
osnovanim novcem Zaklade Martinis-Marchi. Svrha Zavoda u Balkanskoj bila je da
siromasi splitske općine, otoka Brača, Hvara i Šolte budu primljeni u svojim ranim
godinama u ovu instituciju te da budu upućeni na školovanje i zanate.
Štićenici doma dijelili su se u dvije osnovne grupe: tzv. besplatne koji su se
uzdržavali imetkom Zavoda i one koji su sami plaćali smještaj ili je netko plaćao za
njih. Uvjeti za primanje djece u Zavod bili su dobro zdravlje ( umna i
16 Osnovna škola Manuš – Split 1952.-2002., 2002., str. 12.
15
tjelesnsposobnost ), starost ne ispod sedam ni preko dvanaest godina, primjerno
vladanje i nedostatak novčanih sredstava za život. Kada bi zaklonjenici navršili
osamnaest godina, otpuštani su iz Zavoda.17
U dječačkom domu Javna dobrotvornost skrbila je o dvadesetak dječaka u
dobi od 6 do 18 godina. Tu su završavali pučku školu nakon koje su izučavali zanat, a
nakon završene izobrazbe napuštali su Zavod.18
U prostorima Zavoda u prizemlju
nalazile su se spavaonice, radionice, dvorane za školsku obuku, prostori za zabavu i
dr. Na prvom katu zgrade prostori su bili iznajmljeni Državnom dječjem domu.19
1.3. Salezijanci na Manušu
Starijim Splićanima zgrada naše škole poznata je i pod imenom Salezijana.
1936. g. brigu o dječacima u Zavodu Martinis-Marchi preuzeli su salezijanci.
Dolaskom salezijanaca, te zahvaljujući njihovom marljivom pedagoškom radu, Zavod
je postao važno društveno središte lokalne zajednice predjela Manuša i Lučca.
Salezijanci su rimokatolički crkveni red. Družbu svetog Franje Saleškog
osnovao je don Ivan Bosco u Torinu 1859. g. Cilj djelovanja salezijanaca je
okupljanje i odgajanje mladih ljudi, posebno onih koji su siromašni, napušteni,
odbačeni. Osnovna ideja vodilja utemeljitelja reda bila je: „ Kad nema straha jer
vlada ljubav, onda je to prava obitelj.“ Najveće djelo don Bosca je njegov preventivni
stav u odgoju djece: ljubavlju, pedagoškom obazrivošću i strpljivošću pretvarao je
zavod u pravu obitelj.
17 Sumarni inventar fonda Javna dobrotvornost, kutija 8., spisi red. br. 75., Statuto e regolamento, str. 13. 18 Jelaska, Marjan, 2009., str. 437. 19 Radica, 1931., str. 185.
16
Salezijanci su stigli u Hrvatsku 1922. g. kada su u Zagrebu otvorili svoju kuću
i crkvu posvećenu Mariji Pomoćnici. U Split su stigli 1936. g. i preuzeli brigu o
štićenicima Zavoda Martinis-Marchi na Balkanskoj cesti. Tu su se zadržali sve do
1947. g. kada su ih iz zgrade bivšeg Zavoda iselile komunističke vlasti. Popuštanjem
komunističkog režima 1968. g. vratili su se u Split i preuzeli župu Kman-Kocunar,
župu Marije Pomoćnice.
U trenutku kad su preuzeli brigu o Dječakom domu, u njemu se nalazilo 40-tak
štićenika koje su nazivali martincima. U Zavodu su salezijanci razvili bogat pastoralni
rad. Postojeću kapelu su posvetili don Ivanu Boscu, svom utemeljitelju. U siječnju
1944. g., u savezničkom bombardiranju, srušena je župna crkva Svetog Petra „Novog“
te je kapelica don Bosca poslužila kao župna crkva. U njoj se redovito nedjeljom
održavala Božja služba, tu se ispovijedalo, pričešćivalo, propovijedalo i dr. Posebno
su velike vjerske svečanosti bile prilikom obilježavanja blagdana don Ivana Bosca 31.
siječnja, za blagdan Marije Pomoćnice 24. svibnja, te za Božić i Uskrs.
U zgradi Zavoda salezijanci osnivaju i konvikt.20
U konviktu su primali na
stan i hranu siromašne mladiće iz okolice Splita. Oni su u Splitu pohađali gimnazije ili
strukovne škole. U početku osnivanja konvikta bilo je oko sedamdesetak tzv.
konviktoraca o kojima su salezijanci vodili brigu. Za smještaj i hranu plaćali su 500
dinara. Neki od njih postali su ugledni stručnjaci. Primjerice, poznati zagrebački
liječnik dr. Ante Hrabar, dr. Andrija Torba, dipl. pravnik Vjekoslav Matijević jedno
su vrijeme boravili u Zavodu Martinis-Marchi.
Salezijanci su veliku pažnju posvećivali organizaciji svakodnevnog života
svojih štićenika. Dnevni život konviktoraca i martinaca bio je reguliran kućnim redom
pod nadzorom asistenata. Znalo se točno vrijeme za učenje, vrijeme za odmor i
rekreaciju, znalo se kad je ručak i sl. Pitomci su imali svoje učionice, spavaonice,
dvoranu za stolni nogomet, glazbenu dvoranu, dva dvorišta za igru…Nadzirali su ih
ne samo zaduženi asistenti, već i vanjski stariji srednjoškolci, primjerice, Jure
Kaštelan koji je bio učenik Klasične gimnazije. Pitomci su odgajani u religioznom
duhu što znači da se u konviktu redovito molilo i to ne samo ujutro i navečer, već i
tijekom dana, primjerice, prije jela. Važno je istaknuti da su djeca, koja su dolazila sa
20 Lat. zavod u kojem se odgaja i zajedno živi mladež koja inače polazi vanjske škole.
Konvikti se u organizaciji povode za organizacijom samostana; razvili su se ondje gdje je postojao utjecaj Katoličke crkve. Uzdržavaju se najčešće doprinosima i darovima donatora i njihovim zakladama. U konviktima se prefekti brinu za odgoj pitomaca i pomažu im pri učenju.
17
sela i koja su lako mogla doći pod negativan utjecaj gradske sredine, u Zavodu bila
sigurna pod budnim okom svojih odgajatelja.
Nedugo nakon dolaska u Split salezijanci su počeli oko sebe okupljati vanjske
dječake i mladiće pa su osnovali dva oratorija. 21
U svojim oratorijima okupljali su
mlade, zabavljali ih, odgajali, ulijevali u njih etičke vrijednosti. Glavni cilj oratorija je
zaštititi mladež od negativnog utjecaja ulice. Jedan od splitskih salezijanskih oratorija
bio je na Balkanskoj i njegov je voditelj bio salezijanski klerik don Ivo Ljubić, drugi
je bio kod svetog Petra i njega je vodio salezijanac don Frane Babić, a ravnatelj
Zavoda je bio dr. Toma Kelenc. Ti su oratoriji okupljali 600-tinjak dječaka i mladića.
Sav taj marljivi rad salezijanaca zaustavljen je 1941. g. od strane talijanskih
okupacijskih vlasti.22
1.4. Zavod u Drugom svjetskom ratu i nakon njega
Drugi svjetski rat bio je teško razdoblje za salezijance i njihove štićenike u
Zavodu. Talijanska vojska odmah je u početku 1941. g. uzela za svoje potrebe veći
dio prostora u Zavodu i ubrzo je prestao postojati konvikt i oratorij. Talijani su
tijekom 1942. g.u prostore Zavoda smjestili talijansku školu, a kasnije su tu bili
smješteni njihovi vojnici. Salezijanci su i dalje vodili brigu za dvadesetak siromašnih
dječaka koje je slala Javna dobrotvornost.
Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943.g., u zračnim napadima na Split od
strane Nijemaca stradale su brojne kuće. Mnogi Splićani ostali su bez krova nad
glavom te su jedno vrijeme našli utočište u Zavodu kod salezijanaca.
Kako je već spomenuto, u siječnju 1944. g., u savezničkom bombardiranju
razorena je župna crkva svetog Petra „Novog“ i crkva svetog Roka na Lučcu. U
takvim okolnostima, kapelica svetog Ivana Bosca kod salezijanaca poslužila je kao
župna crkva vjernicima Manuša i Lučca.
Ulaskom partizana u Split, u listopadu 1944. g., nova komunistička vlast u
Zavod smješta izbjeglice iz Italije koje se nakon rata vraćaju kući te čekaju na
prijevoz. Tu su bili smještani i vojnici koji su čekali na trajnije rješenje svoga statusa.
Salezijanci su se i dalje brinuli za nekolicinu dječaka.
21 Lat. naziv i za katoličku udrugu, društvo ograničenog broja članova, koji su u manjim kapelama održavali molitvene sastanke. 22 http://sdl.sdb.org/gsdl/collect/salesian/index/assoc/HASHb3e7.dir/doc.pdf,10.4.2012.
18
Krajem siječnja 1945. komunistička vlast grada Splita zahtijeva od salezijanca
da joj prepuste čitavu zgradu. Salezijanci preostale štićenike preseljavaju časnim
sestrama na Lovret. Nakon večernjih molitava 27. siječnja oprostili su se s djecom.
Salezijanci su pokušali odluku komunističkih vlasti o preuzimanju Zavoda
osporiti na sudu. Zbog ideoloških uvjerenja sudaca i pristranog suđenja u tome nisu
uspjeli, te 1947. g. u listopadu i posljednji salezijanci napuštaju prostor zgrade.
Poslijeratne komunističke vlasti imale su izrazito negativan stav prema Crkvi.
Sami komunisti za sebe su tvrdili da su ateisti. Na njihovu udaru posebno su se našli
salezijanci koji su svoje djelovanje usmjerili na rad s mladim ljudima. Svi režimi u
povijesti bili su jako zainteresirani za pridobivanje mladeži. Zadoje li mlade ljudi
svojim idejama, osigurali su sebi budućnost. Svjesni toga, komunisti su oduzeli
salezijancima sve njihove odgojne ustanove i na taj su način htjeli prekinuti s
tradicionalnim vjerskim odgojem u Hrvatskoj. Htjeli su uvesti novi obrazovni sustav
koji bi stvorio novog čovjeka za novo doba. 23
1.5. Naše useljenje
9. listopada 1954. g. odlukom gradskih vlasti naša škola pod imenom VIII.
narodna škola useljava se u prostore bivšeg Zavoda Martinis-Marchi. Prije toga
datuma škola je djelovala na nekoliko adresa. Prostore Zavoda dijeli sa V. narodnom
školom, danas OŠ „Bol“. Obje škole rade izmjenično u suprotnim smjenama.
Početkom školske godine 1969./70. iz zgrade iseljava OŠ „Bol“, odnosno OŠ
„Bratstvo i jedinstvo“, kako se tada zvala. U prostorima zgrade ostaje samo naša
škola, OŠ „Zlata Šegvić“ što je popravilo kvalitetu djelovanja same škole.
1.6. Kulturno-graditeljsko značenje
Zgrada naše škole kulturno je dobro Republike Hrvatske i kao takva nalazi se
u Registru kulturnih dobara na Listi preventivno zaštićenih kulturnih spomenika. Ta
kamena ljepotica svjedok je prošlog vremena i načina gradnje s početka 20. stoljeća.
Kamen kao građevni materijal mediteranskog civilizacijskog kruga nestaje pred
nemilosrdnim naletom betonizacije, i to je čini jedinstvenom zgradom neke osnovne
škole u Splitu.
23 http://sdl.sdb.org/gsdl/collect/salesian/index/assoc/HASHb3e7.dir/doc.pdf, 10.4.2012.
19
2. OSNUTAK I DJELOVANJE OŠ ”MANUŠ” U SPLITU
2.1. Osnutak VIII. narodne škole u Splitu
Temeljem zapisnika 41. sjednice izvršnog odbora Narodnog odbora grada
Splita koja je održana dana 13. srpnja 1951. g., pod prvom točkom dnevnog reda
raspravljalo se o problemima školstva. Kao jedan od problema pred početak nove
školske godine 1950./1951., tadašnje gradske vlasti istaknule su problem školskog
prostora. Gradske vlasti kao primjere navode III. i V. osmogodišnju školu u kojima se
tijekom dana u nekoliko učionica smjenjuju i po tri odjeljenja. Loše rezultate koji su
postignuti u splitskim osnovnim školama na kraju nastavne godine 1950./1951.
povezuju upravo s tim problemom nedostatka prostora, odnosno prenatrpanosti
učionica. Gradske vlasti navedene probleme u splitskom školstvu odlučile su riješiti
otvaranjem nove škole. U Zapisniku stoji:“ Radi pretrpanosti i prevelikog broja viših
odjeljenja u III., IV. i V. osmogodišnjoj školi, upravitelji škola su predložili, a Savjet
20
( za prosvjetu i kulturu ) je prihvatio i donio odluku, da se u cilju rasterećenja ovih
škola formira nova Osmogodišnja škola na Lučcu sa sedam viših odjeljenja.“ 24
2.2. Prvi koraci
Sam početak djelovanja naše škole početkom rujna 1952. g. popratila je
svojim člancima i fotografijama „Slobodna Dalmacija“. U članku pod naslovom Prvi
dan škole čitamo: „…Ovogodišnji priliv đaka znatno je veći nego prošle godine ( još
ne raspolažemo točnim brojem ), a to je i razumljivo, jer već prilaze poslijeratne
generacije, kada se natalitet počeo normalizirati. Na Lučcu je ove godine otvorena
Narodna osmogodišnja škola…“.25
24 HR DASt-35, Narodni odbor grada Splita, knjiga 6., Državni arhiv u Splitu 25 Prvi dan škole, Slobodna Dalmacija, 1.9.1952., str.2.
21
Škola je započela djelovati na Lučcu u Radovanovoj ulici na broju 7, kao VIII.
Narodna osmogodišnja škola. Školu su pohađala djeca sa predjela Lučca i Manuša
koji su tada bili periferni dijelovi Splita. „Slobodna Dalmacija“ od 2. rujna 1952. g. i
člankom „ Na pragu“ popratila je početak nove školske godine 1952./1953. :
“…Zanimljiva su ova dječica što ih ponosne matere prvi put vode k „meštru“. Za njih
je ovo veliki sudbonosni dan. Iščešljani su, dobro oprani, pojmljivo odjeveni i tu ih na
slici vidite u dvorištu škole Lučac na prvom prozivanju. Mamice će morati da otiđu, a
mali učenici će plakati. “ Tako su novine popratile prvi dan u novootvorenoj Narodnoj
osmogodišnjoj školi na Lučcu u Radovanovoj ulici. Na jednoj fotografiji se vidi i prvi
ravnatelj, odnosno upravitelj Rikard Mišurac kako proziva učenike.26
2.3. Adrese i imena
U svojoj je burnoj prošlosti OŠ „Manuš“ promijenila nekoliko adresa i imena.
Od 1. 9. 1952. kada je započela s radom do 1. 9. 1953. djeluje u Radovanovoj 7 na
Lučcu, a onda se preseljava u
zgradu Učiteljske škole u
Zagrebačkoj ulici ( tadašnja
ulica Ive Lole Ribara ) na broj
2, dok se zgrada u koju će se
useliti preuređuje. Samo mjesec
dana, od 1. 9. 1954. g. do 8. 10.
1954. g., nalazi se u Teslinoj
ulici 12, gdje kao podstanar
dijeli prostorije sa IX.
narodnom školom, danas OŠ „Spinut“ . Nakon toga, 9. 10. 1954. podstanarski život
prestaje zauvijek i useljava se u zgradu u tadašnjoj Balkanskoj, danas Vukovarskoj
ulici na broj 11, u kojoj i danas djeluje. Prostor zgrade dijeli s tadašnjom V. narodnom
školom (danas OŠ „Bol“). Obje škole rade naizmjenično u suprotnim smjenama.
Takvo stanje potrajalo je sve do školske godine 1969./1970. kada se iz zgrade iseljava
tadašnja OŠ „Bratstvo i jedinstvo“ koja preseljava u novo sagrađenu školsku zgradu.
26 Na pragu, Slobodna Dalmacija, 2.9.1952., str.2.
22
2.3.1. Zlata Šegvić ( 1913.-1942.)
Kao što je već rečeno, naša škola osnovana je pod imenom VIII. narodna
škola. To ime zadržala je sve do 3. lipnja 1960. g. kada Narodni odbor općine Split
prihvaća prijedlog Školskog odbora i Nastavničkog vijeća škole da se škola
preimenuje u OŠ „Zlata Šegvić“ Split.
Zlata Šegvić rođena je 1913. g. u Preku na otoku Ugljanu gdje su njeni
roditelji službovali kao prosvjetni radnici. Veći dio svoga djetinjstva i mladosti
provodi u Splitu. Fakultetsko obrazovanje stekla je u Beogradu gdje je diplomirala na
odsjeku za slavistiku. Predavala je hrvatskosrpski jezik kao jedna od prvih profesorica
na Muškoj gimnaziji u Splitu. Nije se dugo zadržala na tom mjestu jer ondašnja
šovinistička sredina nije mogla prihvatiti ženu na tom položaju. Pratili su je komentari
poput: „Tko joj je dao mjesto na Kraljevskoj gimnaziji?“ ili „Van s njom!“ Ubrzo je
premještena u Sinj gdje predaje hrvatskosrpski, ruski i francuski jezik. Posebno se
istaknula u borbi za prava žena, bila je u predsjedništvu Društva za prosvjetu žena u
Splitu. U Splitu je 8. 3. 1941. g. održana konferencija žena za Dalmaciju na kojoj je
Zlata Šegvić podnijela referat o stanju i zadatcima među ženama. Kao simpatizerka
Komunističke partije, često je bila na udaru vlasti u Kraljevini Jugoslaviji.
Tijekom Drugog svjetskog rata
bila je sudionica partizanskog pokreta. U
antifašističkom pokretu sudjelovala je
pod konspirativnim imenom Nora.
Partija joj je povjeravala brojne značajne
i odgovorne zadaće, između ostalog
imala je važnu ulogu u održavanju veze
između članova CK KPH i Pokrajinskog
komiteta za Dalmaciju. Na jednom
takvom zadatku početkom 1942. uhitila
ju je ustaška policija. Odvedena je u
zloglasni logor Stara Gradiška gdje je
ubijena u noći sa 27. na 28. kolovoza
1942. g. Imala je tek 29 godina. 27
27 http://www.ratnakronikasplita.com/kronika/1942, 31.7.2011.
23
2.3.2.OŠ „Manuš“
Nakon raspada socijalističke Jugoslavije i uspostave Republike Hrvatske škola
ponovo mijenja ime. Odlukom Školskog odbora 1991.g. škola se zove Osnovna škola
„Manuš“. Takva je odluka donesena jer je škola smještena u splitskom predjelu
Manuš. Iste je godine odlučeno da se Dan škole Manuš obilježava 24. svibnja na
blagdan Marije Pomoćnice.28
Naime, još dok su salezijanci boravili u Zavodu
Martinis-Marchi započeli su s obilježavanjem blagdana Marije Pomoćnice.
Utemeljitelj salezijanaca don Ivan Bosco ujedno je utemeljitelj i Družbe kćeri
Marijinih Pomoćnica koje su djelovale u Splitu od 1940. do 1947. g.
2.4. Svaki početak je težak
Školski vjesnik u lipnju 1952. g. donosi članak Napredak u radu osnovnih
škola otoka Hvara u kojem između ostalog navodi glavne boljke hvarskog, odnosno
hrvatskog školstva te davne 1952. g. Autor članak navodi kako je u Hvarskom kotaru
na kraju nastavne godine 1950./51. bilo preko 90% pozitivno ocijenjenih, ali sumnja u
realnost te statistike. Navodi da đaci iz Brusja nemaju pojma o mjerama, djeca u
nekim školama ništa nisu znala o prvjenicima Petogodišnjeg plana, u Pitvama su
knjižnicu pojeli miševi te su djeca bila pod jakim utjecajem klera, a u školu su
dolazila prljava i neuredna. 29
Također, jedna je od boljki hrvatskog školstva 1952. g., kao i danas,
nedostatak financijskih sredstava za opremanje škole. „Školski vjesnik“ izvještava
kako je u našoj školi, zahvaljujući prije svega trudu učitelja i učenika u okviru
njihovih bioloških grupa, opremljen kabinet biologije. Učenici i djelatnici škole se
hvale: “ Danas, u prvim počecima rada, imamo 50 raznih knjiga iz prirodnih nauka i
40 prepariranih raznih životinja.(…) Imamo pojedine dijelove čovječjeg kostura
(glavu, ruke, noge, kralježak itd. (…) Imamo dermoplastičke suhe preparate: bijelog
miša, dugouhog šišmiša, guštera, rovca, zelenog konjica…“ 30
Osim kabineta
biologije i kabinet fizike imao je „praznu knjigu inventara“. Zahvaljujući pomoći
Industrijske škole, Škole učenika u privredi zanatskog smjera te VII. narodnoj školi
dobili smo najnužniju opremu. I sami su učenici doprinijeli opremanju kabineta,
sakupili su preko 40 novih i vrijednih aparata i učila. Primjerice, učenici grupe mladih
28 Osnovna škola Manuš –Split 1952.-2002., 2002., str. 12. 29 Napredak u radu osnovnih škola otoka Hvara, Školski vjesnik, lipanj 1952. 30 Rad biološke grupe u VIII. osmogodišnjoj školi u Splitu, Školski vjesnik, lipanj 1952.
24
fizičara nabavili su 2 Burdonova manometra, galaktometar, 2 kuglična ležaja, 2
magneta, 1 akumulator, nekoliko leća i dr.31
Pored navedenih poteškoća koje su uspješno svladane, učenici i djelatnici naše
škole tih prvih godina suočavali su se s još jednim problemom, a to je derutnost i
trošnost školske zgrade. Podrumski prostor, gdje je trebalo smjestiti učionice i
kabinete, bio je u potpunosti devastiran.32
Iako su radovi na obnovi započeli i prije
našeg useljenja u listopadu 1954. g., ni dvije godine kasnije nisu bili dovršeni.33
Zgrada je temeljito obnovljena u periodu od 1987. do 1989. sredstvima doprinosa
građana Splita. Radove na obnovi izvelo je građevinsko poduzeće „Visokogradnja –
Split“, a projektant radova bio je arhitekt Emil Jovan.
I samo okruženje škole bilo je različito od današnjeg. Okolni teren nije bio
ograđen već je služio kao javni prolaz. Učenici i djelatnici oplemenili su prostor oko
škole sadnjom cvijeća i povrća. S obzirom da su zgradu dijelile dvije škole, V. i VIII.
narodna osmogodišnja škola, vrt je bio podijeljen: desna strana vrta pripadala je V.
narodnoj školi, a lijeva nama, VIII. narodnoj školi.34
Izgradnjom stambene zgrade
ispred škole ( u Vukovarskoj ulici ) 1959. g. uništen je vrt i park. Danas je prostor oko
škole ograđen i betoniran. Zahvaljujući daru JP „Parkovi i nasadi“ sa zapadne i
sjeverne strane, zasađeno je devet stabala kostele koja oplemenjuju naše školsko
dvorište.35
Kao što je već spomenuto, u razdoblju od 1954. do 1969. u zgradi su djelovale
dvije škole, a u prvom polugodištu 1957./1958. djelovala je i treća škola kao gost u
međusmjeni. U to vrijeme u zgradi je vladala velika gužva, zbornicu, koja se nekad
nalazila u prizemlju ( s desne strane ulaza u školu ), koristile su tri škole.36
U školskoj
godini 1969./1970. V. narodna škola preseljava u novu zgradu ( danas zgrada OŠ
„Bol“ ). Nakon odlaska V. narodne škole broj učenika dosegao je rekordnu brojku od
1557 u školskoj godini 1970./1971.
2.5. Ratna 1991. g.
Te ratne 1991./1992.g. škola je brojila 659 učenika u 12 nižih i 12 viših
razrednih odjela. Rad je bio otežan zbog rata u kojem je domovina napadnuta od
31 Petrić, P., Mladi fizičari i njihov rad u VIII. osmog. školi u Splitu, Školski vjesnik, lipanj 1952. 32 Školski vjesnik, br.10,1956. 33 Spomenica OŠ „Bol“, 25.,26. 34 Spomenica OŠ „Bol“, str.31.,32. 35 Spomenica OŠ „Manuš“, str. 29. 36 Spomenica OŠ „Bol“, str.38.
25
strane JNA, pobunjenih Srba i paravojinh jedinica s prostora Srbije. I naš grad je
pretrpio ratna razaranja: 15.11.1991. g. stari dio Splita raketirala je ratna mornarice
JNA. Toga dana nije održana nastava. Tijekom prvog polugodišta 1991./1992. nastava
je u više navrata bila prekidana zbog ratne opasnosti, stalnih uzbuna i odlazaka u
sklonište. Jednom je prilikom nakon oglašavanja uzbune i podrum škole poslužio kao
ratno sklonište.
Djelatnici i učenici te ratne 1991. organizirali su humanitarnu akciju „Dobro je
činiti dobro“ u kojoj su skupili veću količinu konzervirane hrane, cigareta, čokolade,
higijenskih potrepština za gardiste 141. splitske brigade. Ravnatelj škole i učiteljica
engleskog jezika Nada Dvorski posjetili su pripadnike iste brigade koja je boravila na
obroncima Moseća.
2.6. Naša svakodnevica
Danas OŠ „Manuš“ broji 547 učenika u 12 nižih i 12 viših razrednih odjela. O
njezinoj kvaliteti svjedoči i podatak da je 1995. g. imenovana vježbaonicom
Filozofskog fakulteta odnosno Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti i
odgojnih područja: hrvatskog jezika, matematike i prirode i društva.37
Također, visoku
kvalitetu svoga rada dokazuje i sudjelovanjem na brojnim natjecanjima, od gradske
do državne razine, na kojima naši učenici postižu zapažene rezultate. Uspjehe naših
učenika na natjecanjima, njihove literarne i likovne radove, fotografije sa ekskurzije i
druge zanimljivosti mogu se pronaći u školskom listu „ Mravac“ koji uređuju sami
učenici novinarske grupe predvođeni učiteljicom hrvatskog jezika. Možda nekim
starijim generacijama nije poznat „Mravac“, već „Smješko“ ili „Naš put“, kako se
zvao naš školski list u razdoblju 1970.-1981./ 1982. g.
Tijekom školske godine brojna su zanimljiva događanja u školi. Neka od njih,
kao što su Dan škole, Dan kruha, Dan športa, akcija „I u mom gradu svijetli
Vukovar“, Pričigin, Memorijalni turnir Sandra Glavina postala su tradicionalna
događanja. Posebno treba istaknuti Dan škole koji se obilježava 24.5. na blagdan
Marije Pomoćnice Kršćana. Od početka školske godine učenici zajedno s učiteljima
marljivo pripremaju nastup za školsku priredbu. Svake godine posebno zapažen
nastup ostvari naša folklorna grupa čije se djelovanje dugi niz godina njeguje u školi.
Također, svake smo godine domaćini Županijskog natjecanja iz astronomije.
37 Spomenica OŠ „Manuš“, str.29.
26
Kad već govorimo o tradicijama u našoj školi, djelatnici kojih je 59, svake
godine na Badnjak, na kraju prvog polugodišta, okupljaju se i druže oko blagdanskog
stola u zbornici. Pred kraj školske godine druženje se nastavlja i na našim
tradicionalnim putovanjima prilikom kojih smo posjetili: Vukovar, Sarajevo, Istru,
Zagorje, a ove školske godine planiramo posjet susjednoj Sloveniji.
Zaključak
Povijest naše škole priča je o naraštajima učenika koji su sjedili u njezinim
klupama. To je priča i o njihovim učiteljima koji su ih pripremali za život. To je priča
o nama. U toj priči, kako pjesma kaže ima „ vrića smija i šaka suza“. Sav naš trud je
usmjeren da njezinim hodnicima odzvanjaju veseli glasovi učenika i da „vrića uvik
bude puna samo smija.“
27
3. KRATKI PRIKAZ POVIJESTI SPLITSKOG OSNOVNOG ŠKOLSTVA
Povjesničari smatraju da početke organiziranog školovanja u Hrvata treba
vezivati uz kneza Trpimira i gradnju prvog benediktinskog samostana u Rižinicama
kraj Solina sredinom 9. stoljeća. Benediktinski samostani diljem srednjovjekovne
Europe bili su ognjišta pismenosti i kulture pa ne postoji razlog da ne vjerujemo kako
su to isto značili i za Hrvatsku u 9. stoljeću. 38
Unutar benediktinskih samostana nalazile su se
škole, to su prve škole na tlu Hrvatske.
3.1.Srednji vijek-mletačka komuna
Za sam grad Split znamo da je u doba pune
autonomije, dakle zasigurno od 13. stoljeća, a
vjerojatno i prije, imao javnu komunalnu školu.
Upravitelja i učitelje financirala je splitska komuna.
U komunalnoj školi podučavala se aritmetika i
matematika, a učitelji su uglavnom bili stranci, s one
strane Jadrana. Djeca imućnijih Splićana, primjerice,
sam Marko Marulić vjerojatno je pored javne
komunalne škole pohađao i privatnu nastavu. Iz zapisnika sjednice Velikog vijeća
splitske komune 1352. g. doznajemo da je prvi poznati splitski učitelj po zanimanju
bio kirurg i zvao se Blaž.39
Daljnje više školovanje mladi su nastavljali izvan Splita, najčešće u Italiji na
sveučilištu u Padovi koje je bilo jedino sveučilište na tlu Mletačke Republike, kojoj je
pripadao i Split. U Splitu su djelovale i crkvene škole pri samostanima u kojima su se
obrazovali budući redovnici i pri Kaptolu gdje su se obrazovali budući svećenici.40
Mletačke vlasti, koje su gospodarile hrvatskim jugom od 1420.g. do 1797.g., nisu
pretjerano marile za razvoj školstva u našim zemljama. Jedan od najvažnijih događaja
za splitsko školstvo u to vrijeme bilo je otvaranje nadbiskupskog sjemeništa 1700. g.,
a za što je zaslužan splitski nadbiskup Stjepan Cosmi. Odlukom austrijskih državnih
38 Munjiza, 2009., str. 25. 39 Školski vjesnik, god. VI. / br.7., str. 7., 1952.g. 40 Split Marulićeva doba, 2001., str. 17.
28
vlasti 1817. godine sjemenište postaje državna i svjetovna škola te prerasta u prvu
splitsku gimnaziju.
3.2. Francuska vlast ( od 1806. do 1813. g.)
Opće je uvjerenje da je kratkotrajna francuska vladavina ( 1806.-1813.)
donijela kulturni razvoj našim zemljama. Ipak, činjenice ne govore uvijek tomu u
prilog, bar kad je u pitanju razvoj osnovnog školstva u Splitu. Grga Novak u svojoj
Povijesti Splita navodi da nakon odlaska Francuza u Splitu nije djelovala nijedna
osnovna škola. Francuska vlast je imale dobre namjere u tom smjeru, ali odluka
civilnog upravitelja za Dalmaciju da općine financiraju rad škole, odnosno da roditelji
plaćaju učitelje, doprinijela je takvom, lošem stanju u osnovnom školstvu na prostoru
Dalmacije.41
3.3. Austrijska vlast- 19. stoljeće
Uskoro nakon odlaska Francuza, nova austrijska vlast, odnosno pokrajinska
dalmatinska vlada donosi odluku o osnivanju pet normalnih ( pučkih ) škola sa tri
razreda na prostoru cijele Dalmacije. Školu su bila obvezatna pohađati sva djeca od
šeste do trinaeste godine. Školske godine 1817./1818. jedna takva škola započela je s
radom u Splitu. Splitski poglavar Henrik Reha u svom je izvješću za 1822. g.
zabilježio da u Splitu osim gimnazije postoji jedna trorazredna škola. Ova škola se od
samog osnutka nalazila u samostanu dominikanaca kod Srebrnih vrata. To je bila
jedina javna škola, a pohađala su je muška djeca iz samog grada kao i iz predgrađa
Lučca, Manuša, Velog Varoša i Dobrog.42
U Splitu je tada djelovala i židovska škola,
a pri samostanu svete Klare od 1824.g. djelovala je i ženska pučka škola. Nastavni
jezik bio je talijanski.
Tijekom vremena javlja se sve veća potreba za školom u predgrađima pa je
Općinsko vijeće 9. 6. 1849. predložilo da se otvori po jedna niža muška i ženska
škola na Lučcu s Manušem i u Velom Varošu s Dobrim. Jedno desetljeće poslije u
Splitu djeluju u predgrađima dvije pučke škole sa po tri razreda: jedna muška i jedna
ženska. S obzirom da su djevojčice i dječaci odvojeno pohađali nastavu, možemo reći
da su bile otvorene još četiri osnovne škole. Također još jedan važan događaj za naše
školstvo bila je odluka ministarstva prosvjete od 1848. g. da se nastava u nižim
razredima izvodi na materinskom jeziku ili „illirico“ kako su ga nazivali. Otvorene
41 Novak, 1978., str. 42 Kovač,T., „Ženska osnovna škola- Lučac“ i „Muška osnovna škola Lučac“ (1890.-1962.), sum. inventar, DASt, 1993., str. 2.,3.
29
škole bile su niže osnovne škole. U prvom razredu djeca su učila čitati i pisati na
talijanskom jeziku i na „illirico“, odnosno hrvatskom, a u drugom razredu učenici su
pisali diktate i čitali uz pravopisno tumačenje. Učiteljske plaće financirala je općina.
Treba istaknuti kako su učiteljice bile slabije plaćene od učitelja, čak su i od
pomoćnog učitelja imale manju plaću.
Podatci nam govore da je Split tijekom 19. stoljeća imao vrlo malen broj škola
u odnosu na broj stanovnika, odnosno broj djece koja su bila obvezatna pohađati
školu. Podatci za školsku godinu 1856./1857. govore da je u Splitu bilo 1029 dječaka
školskih obveznika, a školu je pohađalo samo 529 dječaka, znači oko 50%. Podatci za
djevojčice još su porazniji. Školske godine 1859./1860. bilo je 1000 djevojčica
školske dobi, a od toga broja samo je 87 djevojčica stvarno pohađalo školu. Glavni je
uzrok zašto roditelji nisu slali djecu u školu veliko siromaštvo i bijeda zbog koje nisu
mogli osigurati djeci pristojnu odjeću za školu. 43
A kako bi se popravio kućni budžet,
dječji rad se koristio u kući i na polju. S obzirom da je društvo namijenilo ženi ulogu
majke i domaćice, školovanje ženske djece i bogatim roditeljima često je izgledalo
suvišan trošak.
Još jedan događaj važan za splitsko školstvo u 19. stoljeću bio je pohrvaćenje
splitske gimnazije 1880. g. Evo što je o tome zabilježio u svojim sjećanjima učenik
Ivan Bulić: “ Veliko bijaše narodno veselje kada smo nas nekoliko mališa u oktobru
1880. g. stupili u prvi pohrvaćeni razred splitske gimnazije. Svjesni smo i ponosni bili
da nosimo nacijonalnu stečevinu i pobjedu.(…) razrednik i profesor hrvatskog i
latinskog jezika bijaše nam profesor Nikola Ivanović. On je nama dječacima znao da
ulije u srce svu ljepotu jedrog, nepokvarenog narodnog jezika.44
3.4. Kraljevina Jugoslavija
U Kraljevini Jugoslaviji sve do 1929. g. nije postojalo jedinstveno
zakonodavstvo kada je u pitanju školstvo. Iako je stara Austro-Ugarska propala
1918.g., tek je jedno desetljeće poslije, točnije 1929. g., donesen Zakon o narodnim
školama u Kraljevini Jugoslaviji prema kojem se naziv „pučke škole“, uobičajen na
hrvatskom prostoru, mijenja nazivom „ narodne škole“. Prema tom Zakonu škole se
dijele na niže i više četverogodišnje narodne škole. Školska obveza započinje u 7.
godini, a obvezatno školovanje treba trajati 4+4: 4 godine nižeg školovanja koje
43 Novak,1978., str. 1838., 2321., 2323., 2324. 44 Udžbenik iz povijesti za 7. razred, Erdelja i Stojaković, str.87.
30
završava malom maturom i 4 godine gimnazije koja završava velikom maturom. I
dalje je velik broj obveznika koji izbjegavaju pohađanje škole.
Uobičajena praksa u prvoj polovici 20. st. na hrvatskim prostorima bila je
pohađanje niže četverogodišnje škole.
Za razvoj splitskog osnovnog školstva posebno je važna školska godina
1930./31. kada su splitski osnovci dobili dvije nove školske zgrade. Radi se o
školskim zgradama koje su i danas u funkciji: u jednoj djeluje OŠ „Marjan“, a u
drugoj OŠ „Dobri“ . Bile su to najmodernije školske zgrade u Kraljevini Jugoslaviji.
Pred sam početak Drugog svjetskog rata, školske godine 1939./1940. u Splitu djeluje
19 narodnih škola: u samom gradu 4 ženske i 4 muške narodne škole, a u selima
splitske općine 11 miješanih narodnih škola. Dok su u Splitu djevojčice i dječaci
odvojeno pohađali nastavu, u selima oko Splita to nije bio slučaj. O socijalnim
razlikama među djecom toga vremena ( tridesete godine 20. Stoljeća ) pisao je M.A.
Tomić, učenik Osnovne škole Lučac u svojim sjećanjima. Opisujući učeničke
bilježnice u učiteljevu ormaru, navodi da su bile dvije vrste bilježnica. Prve su bile
tanje s papirnatim plavim koricama koje su kupovala siromašnija djeca, a druge su
deblje, tvrdo uvezane u korice s mramorastim zelenim ili crvenosmeđim uzorkom i s
platnenim crnim hrptom.
Bilježnice, olovke, gumice, pera,
tintarnice i druge potrepštine
učenicima je prodavao učitelj,
koji je na taj način dopunjavao
skromne učiteljske prihode. 45
3.5. Drugi svjetski rat
Tijekom Drugog
svjetskog rata na prostoru
Hrvatske nailazimo na dva, a
možda i tri školska sustava. Na
prostoru Nezavisne Države
Hrvatske djeluje školski sustav koji je izrazito nacionalno orijentiran.
Na oslobođenom teritoriju nova narodna vlast organizira svoj školski sustav koji se
temelji na novoj socijalističkoj ideologiji. Split je tijekom rata jedno vrijeme pod
45 Jelaska, Marjan, str.304. - 308.
31
talijanskom okupacijom koja provodi žestoku talijanizaciju. U samom Zavodu
djelovala je jedno vrijeme talijanska škola.
3.6. Nakon Drugog svjetskog rata
Nakon Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji naslijeđeno različito
školstvo transformirano je u jedinstvenu osmogodišnju obvezatnu školu kakvu
poznajemo i danas. Definitivno napuštanje šestogodišnje škole i njezino prerastanje u
osmogodišnju školu ostvareno je u školskoj godini 1954./55. u vidu narodnih
osmogodišnjih ( osnovnih ) škola.
Nastavni planovi iz 1958., 1965., 1972., 1989., 1991., 1998. i kasnije,
potvrđuju tezu o dinamičnom izmjenjivanju nastavnih planova zbog stručnih,
pedagoških, kulturoloških i ideoloških razloga koje proživljava naša osnovna škola od
rata do danas. 46
46 Munjiza, 2009., str. 50., 51., 55., 59., 61.
32
DODATAK
POVIJEST MANUŠA
33
Uvod
Naša škola, Osnovna škola „Manuš“ nalazi se u Vukovarskoj ulici, bivša
Balkanska u Splitu. Smještena je u staroj zgradi čije su vizure poznate naraštajima
Splićana. To je velika kamena jednokatnica sa zelenim škurama.
Kamen kao građevni materijal od pamtivijeka se koristi na ovim našim
prostorima. Zgrada naše škole idealno se uklapa u mediteranski krajobraz koji
ubrzano nestaje pred naletima moderne gradnje. Ona je svjedok drugačijeg, prošlog
vremena i predstavlja kulturno dobro Republike Hrvatske.
Škola je dobila ime po predjelu Manuš iznad kojega se smjestila, nalazi se
malo izvan granica samog Manuša. Manuš predstavlja povijesno predgrađe Splita.
Njegove tragove, kamene pučke kuće nalazimo u još ponekoj manuškoj ulici.
Kada govorimo o povijesti Splita, uvijek počinjemo s carem Dioklecijanom i
njegovom slavnom Palačom. I ponekad s time i završavamo. Kao da ne postoji ništa
izvan Palače i ništa osim nje. A davno je to bilo kada je Split napustio prostor unutar
zidina Palače i proširio se u njezinoj neposrednoj blizini.
Nas zanima upravo taj Split izvan Palače, Split težačkih predgrađa. Nasuprot
carevoj kasnoantičkoj vili s njezinim glasovitim Mauzolejom, Peristilom, hramovima
stoje skromne pučke kuće težaka. Njihova povijest za nas, Manušane, nije ništa manje
uzbudljivija i zanimljivija od carske.
Pučka kuća na Manušu u Zagrebačkoj 1
34
Manuš je stariji od Splita
Manuš je jedna od najstarijih četvrti u Splitu koja se razvila iz nekadašnjeg
pučkog predgrađa. Nalazi se sjeveroistočno od Dioklecijanove palače.
Arheološka istraživanja na prostoru Manuša otkrila su ostatke naselja koje je
postojalo prije izgradnje Dioklecijanove palače. Stoga, s pravom možemo reći: Manuš
je stariji od Splita.
Arheolozi su na Manušu, točnije preko puta bivše Općine u ulici
Domovinskog rata, iza zgrade Vodovoda i kanalizacije, pronašli ostatke antičke
(rimske) građevine zakrivljenog tlocrta iz 1. ili 2.st. za koju se pretpostavlja da je
odeon. Odeon je bila građevina oblikom slična teatru u kojoj su se održavale glazbene
i recitatorske priredbe. S obzirom na njegovu veličinu, mogao je primiti 5 do 6 tisuća
gledatelja pa su stručnjaci procijenili da je okolno naselje brojilo između 18 i 20
tisuća stanovnika. To naselje je Spalatum i nalazimo ga na čuvenoj Tabuli
Peuntingeriani, kopiji rimske karte iz 1.st. Stoga možemo zaključiti da je naselje
Spalatum gotovo 400 godina starije od Dioklecijanove palače. 47
Tabula Peuntingeriana je karta s ucrtanim rimskim cestama, a
sačuvana je kopija iz 4. ili 5. stoljeća. Original je nastao u vrijeme cara
Augusta u 1. stoljeću. Za nas je zanimljiva jer je na njoj ucrtano naselje
Spalato.
47 Šarac, D., Ima Splita do Splita, Slobodna Dalmacija, 20.3.2005.
35
Ad basilicas pictas
Iznad antičkog sloja (odeon) pronađeni su ostaci dviju ranokršćanskih bazilika,
crkava koje su podignute nad ostacima antičkog odeona. Bazilike s krsnim zdencem
izgrađene su krajem 5. ili početkom 6.stoljeća, a pronađeni ostaci podnog mozaika,
fresaka i mramornih oplata svjedoče da su bile bogato ukrašene. Zbog bogatstva
ukrasa lokalitet je poznat pod imenom Ad basilicas pictas što znači Kod oslikanih
bazilika.
Ostaci krsnog zdenca iz 5.ili 6. stoljeća i njegova rekonstrukcija ( ispod ). U to
su vrijeme krsni zdenci bili velikih dimenzija jer su sakrament krštenja primali
odrasli ljudi.
36
Ostatak mozaika iz
Oslikanih bazilika i
njegova
rekonstrukcija na
slici ispod.
Istovremeno, kad su
Avari i Slaveni uništili Salonu,
početkom 7.st. uništen je i ovaj
crkveni kompleks.
U razdoblju od 9. do 11.
st. sklop je obnovljen. Splitski
kroničar iz 13.st. Toma
Arhiđakon u svom čuvenom
djelu Historia Salonitana
spominje crkvu sv. Andrije kao oslikanu. Upravo u njoj je prema arhivskim
podatcima održana crkvena sinoda 1185.g. Crkva sv. Andrije i crkva sv. Ivana
Evanđelista koja se nalazila odmah do nje, uništene su u 15. ili 16.st. u vrijeme turskih
provala. 48
Arheološki nalazi pronađeni na Manušu, točnije u blizini raskrižja Bihaćke,
Vukovarske i ulice Domovinskog rata „ukazuju na kontinuitet života i gustu
naseljenost od rane antike, 1. i 2.stoljeća, te govore o postojanju naselja prije gradnje
palače.“ 49
Arheolog Luka Jelić najstarije naselje na prostoru Splita smješta upravo na
naš Manuš. 50
48 Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, 1999., str. 7.-19. 49 Isto, str.8. 50 isto, str 9.
37
Postanak splitskih predgrađa
Pomalo neobični i jedinstveni u svijetu jesu početci Splita, grada koji je nastao
iz Palače. Dugo se grad i zadržao unutar čvrstih zidina careve vile, ali s vremenom je
njegovim stanovnicima postalo tijesno. Povijesni izvori svjedoče da u 11. stoljeću
postoje brojne kuće izvan zidina palače.51
Model grada Splita u rukama svetog Duje, dio oltarne slike u franjevačkom samostanu na Poljudu, rad je mletačkog slikara G. Santacrocea iz 1549.g. Model u rukama sveca najstarija je vjerodostojna slika Splita. Predstavlja pogled iz luke na dio grada: na slici se vidi zapadni zid i dio južnog pročelja palače, zvonik i katedrala, također vidi se i Mletački kaštelet, te naselje koje nastalo uza zapadni zid, izvan palače.
52
Iz Palače se grad prvo širio prema zapadu, na današnji Narodni trg (Pjacu) i
oko njega. To naselje vrlo brzo postaje sastavni dio grada i njegovi stanovnici su
punopravni građani splitske komune.
Splitski statut iz 1312. godine razlikuje burgus kao novi grad i civitas kao stari
grad. Naziv burgus odnosio se na naselje oko Narodnog trga, nekada Trga svetog
Lovre, koji postaje novo upravno središte komune. U starom gradu - civitasu, koji se
nalazio unutar zidina Palače, Trg svetog Duje ( Peristil ) ostaje i dalje glavno crkveno
središte grada. Dakle, Splitski statut iz 14.st. ne spominje predgrađa ni njegove
stanovnike.
51 Novak, Povijest Splita II., 1978., str.848. 52 Kečkemet, 2002., str.56.
38
U kasnijim povijesnim izvorima iz 15., 16. i 17. stoljeća naziv burgus ili borgo
( i suburbium) odnosio se na predgrađe koje se nalazilo izvan utvrđene gradske
jezgre, na maloj udaljenosti od njezinih utvrda. U Matrikuli bratovštine svetog Križa
iz 16. stoljeća predgrađe se naziva hrvatskom riječju zagradgie.53
To predgrađe jesu
današnje gradske četvrti u samom središtu Splita: Veli Varoš, Lučac, Dobri i Manuš.
Spomenuta povijesna predgrađa jače se razvijaju od 15.st. priljevom
izbjeglica pred prodorom Turaka. Nalaze se na maloj udaljenosti od grada, a njihovi
stanovnici nisu pripadali ni splitskom plemstvu, ni splitskim pučanima. Povijesni
izvori ih nazivaju „malim pukom“ i varošanima.54
Naselja izvan zidina dugo su bila svijet za sebe, odvojen od grada.55
Starija i naseljenija bila su predgrađa Veli Varoš na zapadu i Lučac na istoku,
dok su Manuš i Dobri kasnijeg nastanka i rjeđe naseljena. Razlog tome je njihov
smještaj u plodnom području gdje se nalaze polja i vinogradi i koje je prošarano
brojnim izvorima vode.
Ime Manuš
Ime Manuš prvi put se spominje 1427.g. u jednoj mletačkoj ispravi. U
ispravama 16. stoljeća nailazimo na isti naziv Puteus Manus što znači bunar Manuš.
Također i isprave 17. stoljeća spominju Apud puteum Manus što znači pokraj bunara
Manuš. Navedeni nazivi ne odnose se na naselje Manuš već na područje. Tek isprave
18. stoljeća izričito navode Borgo Manus što bismo mogli prevesti kao predgrađe
Manuš. S obzirom da se i danas na Manušu nalaze brojni bunari (zdenci) nije
iznenađujuće da je ova splitska četvrt dobila ime baš po izvoru vode.
Međutim, postoji još jedno tumačenje naziva Manuš. Prema njemu naziv
Manuš dolazi od imena ilirskog plemena Mani (Manijci) koje je naseljavalo ovaj
prostor prije dolaska Rimljana.56
Ovo mišljenje zastupao je arheolog don Luka Jelić.
U prilog tome možemo spomenuti pojam Sinus Manius što znači Zaljev Manuš kako
se nekad nazivao Brački kanal.57
53 Jelaska, 1985., str.126. 54 Ercegović, 2002., str.9. 55 Spli'ska grandeca, 1989., str. 13., 14. 56 Ercegović, 2002., str.29. 57 Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, 1999., str.9.
39
Smještaj
Manuš se nalazi sjeveroistočno od zidina Palače. Njegove povijesne granice čine
sljedeće ulice: na istoku Tolstojeva, na jugoistoku Zagrebačka, na zapadu je Manuška
poljana i Livanjska ulica, dok sjeverna granica nije jasno izražena jer su se tamo
prostirala manuška polja. 58
Na Santinijevom planu iz 1666.g. Split je unutar zidina koje su
učvršćene bastionima, a predgrađa su bila izvan sigurnih zidina.
58 Ercegović, 2002., str.69. i 70.
Bunar u Vukasovićevoj ulici na Manušu
40
Crtež Splita viđen sa sjevera iz 1666.g. S te strane grada bila su
samo polja, vinogradi i maslinici. Tu su se zatim izgradila težačka
predgrađa Manuš i Dobri.59
Nastanak i razvoj
Početak naseljavanja predgrađa nije moguće točno utvrditi. S vremenom je
njihovo stanovništvo brojem preraslo stanovništvo Grada. U 15. i 16. stoljeću
zabilježen je porast stanovnika u predgrađima zbog dolaska mnoštva izbjeglica iz
Bosne i Hercegovine, Zagore i Poljica.
Život u predgrađu bio je posebno otežan u 16. i 17. stoljeću zbog neposredne
turske opasnosti. Već početkom 16. stoljeća zaredale su se pljačkaške provale Turaka
u Splitsko polje, sve do samih gradskih zidina (1510.g.). Pljačke su bile popraćene
odvođenjem ljudi u ropstvo.
Stanje se još više pogoršalo nakon što su Turci u 17.st. osvojili važne utvrde: Klis
na sjeveru i Kamen na istoku, koje su bile zaštita gradu. Turskim nevoljama posebno
je bilo izloženo stanovništvo predgrađa koja nisu bila utvrđena: Turci bi opljačkali
njihove kuće, odnosili stoku, a katkad i djecu u ropstvo.60
59 Kečkemet, 2002., str.106. 60 Novak, Povijest Splita II., 1978., str.939., 940.
41
U vrijeme turskih napada Split je bio pod vlašću Mlečana. Na slici se vide Vrata svetog
Dominika iznad kojih se nekad nalazio mletački lav, simbol Mletačke Republike.
Lavovi su otučeni u listopadu 1943.61
Broj stanovnika predgrađa tada se smanjuje: od 180 kuća, koliko ih je bilo
1553. u predgrađu, nakon Ciparskog rata, točnije nakon 1583., ostalo ih je svega 60.62
Iako je život u predgrađima bio nesiguran, ona su se neprekidno obnavljala
pučanstvom hrvatskih sela iz unutrašnjosti, koje se naseljavalo uz primorske gradove
bježeći pred turskom opasnošću.63
U 17.st., nakon što se granica s Turcima „povukla“
u unutrašnjost i tako prestala neposredna opasnost, zbog naglog povećanja
stanovništva osnivaju se za predgrađa nove župe: svetog Križa za Veli Varoš i Dobri
i župa svetog Petra za Lučac i Manuš.
Sa sigurnošću možemo reći da od 17. stoljeća postoji naselje ( borgo,
predgrađe ) Manuš kao jedno od četiriju tadašnjih predgrađa.
Iako je mletačka vlast jedno vrijeme zanemarivala obranu Splita, ipak se
tijekom 16., a posebno u 17. stoljeću podižu obrambena utvrđenja oko grada. Ona su,
posebno tvrđave Gripe i Bačvice, odigrale važnu ulogu u obrani grada od Turaka
1657.g. u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.).
Mlečanin Girolamo Brusoni 1648. g. bilježi da su na području zagrađa Manuš
"kućerci od slame pa ih je providur Alviž Cocco dijelom dao porušiti jer su umanjivali
obrambenu vrijednost gradu".64
Predgrađa nisu bila obuhvaćena obrambenim
zidinama.
61 Duplančić, Kulturna baština, br.18, 1988., str.30. i 31. 62 Jelaska, 1985., str.127. 63 Ercegović, 2002., str.18. 64 Osnovna škola Manuš-Split 1952.-2002.,2002, str.11.
42
Za vrijeme francuske uprave 1808. g. general Auguste Marmont dodjeljuje
splitskoj općini sredstva namijenjena ukrašavanju grada i poboljšanju života. Između
ostalog, naređuje se gradnja Manuškog trga, danas Manuške poljane. Također se
naređuje gradnja kanala koji će odvesti vodu s Manuškog trga u luku.
Za austrijske vladavine, u doba načelnika Vitturija od 1853. do 1859. g.,
popravljaju se ulice kako bi se osposobile za kolni promet, uređuju se i čiste bunari.
Na katastarskoj mapi i kasnijem nadopunjenom izdanju s kraja 19.st. uočava
se pojačana izgradnja u rubnim dijelovima, na prostoru današnje Manuške poljane i u
južnom dijelu Tolstojeve ulice. Ipak još uvijek prevladavaju polja i bunari žive vode
po kojima je Manuš i dobio ime.
1877.g. kroz samo središte Manuša izgrađena je željeznička pruga (do
Siverića) koja je naselje podijelila na dva dijela: zapadno od pruge ostao je manji dio,
a istočno veći dio Manuša. 65
Tek u dvadesetim godinama 20.st. Manuš se preobražava iz predgrađa u
gradsku četvrt u čijim se rubnim dijelovima grade reprezentativne zgrade kao što je
zgrada bivše Sveučilišne knjižnice u Zagrebačkoj ulici, zgrada Velike realke također u
Zagrebačkoj i drugo. Manuš se danas nalazi u samom središtu Splita i predstavlja
mirnu stambenu četvrt na korak
udaljenu od poslovnog užurbanog
središta grada.
65 Ercegović, 2002., str.71.
Most kraj Istarske ulice ispod
kojega je prolazila željeznička
pruga
43
Sveti Roko- zaštitnik Manušana
Osim pljačkaških provala Turaka još je jedna opasnost prijetila Splićanima.
Riječ je o kugi: zabilježeno je da je u razdoblju od 1348.g. do 1815.g. trideset puta
kuga poharala Split.66
Posebno je bila pogubna epidemija iz 1525. godine koja je
usmrtila 6000 stanovnika .
Izvorište kasnijih epidemija kuge često je bio lazaret na splitskoj obali
podignut krajem 16. stoljeća. Tamo je pristizala roba s prostora Osmanskog Carstva u
kojemu je često harala kuga. Primjerice 1606. kuga se pojavila u Sarajevu da bi se
sljedeće 1607. trgovačkim putovima proširila do Splita.
U lazaretu se pristiglu robu raskuživalo u posebnim bazenima, a zaraženi
trgovci i putnici bili su zadržani u prostorima lazareta koje nisu smjeli napuštati kako
ne bi proširili zarazu. Ipak je kuga nalazila put iz lazareta i ugrožavala Splićane.
Veduta Splita francuskog slikara L. F. Cassasa iz 1782.g. U prvom planu,
ispred Dioklecijanove palače vide se zgrade splitskog lazareta. Ta je
građevina stradala tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a
ostaci su potom uklonjeni.
66 Petrić, P., Čakavska rič br.1., 1991., str.5.
44
S obzirom na sve navedeno, nije čudno da
su Splićani zarana počeli štovati svetog Roka ,
“iscjelitelja bolesnih“.
Sveti Roko rođen je 1300.g. u Francuskoj u
Montpellieru. Rano je ostao bez roditelja, s
dvadeset godina, podijelio je imanje siromasima te
krenuo na hodočašće u Rim. Na povratku iz Rima,
u Piacenzi susreće se s kužnim bolesnicima koje
njeguje s velikom ljubavlju. Njegujući ih i sam
obolijeva, a da ne bi nikog zarazio, povukao se u
šumu. Preživio je jednu vrstu bubonske kuge
zahvaljujući psu koji mu je svakodnevno donosio
hranu. Kad se vratio kući u Monpellier, nitko ga
nije prepoznao zbog lica unakaženog ranama. Mislili su da je uhoda te su ga bacili u
tamnicu. Na samrti je otkrio svećeniku tko je. U tamnici umire. Nakon 1327. godine
na njegov zagovor događala su se brojna čudesna ozdravljenja od zaraznih bolesti i
postao je jedan od najpopularnijih svetaca u Europi. Papa Urban VIII. potvrdio je
njegov kult 1629.g.
U Splitu se sveti Roko posebno časti od 1451.g. kada je osnovana bratovština
svetog Roka. Vjerojatno je njegovo štovanje u Splitu povezano s epidemijom kuge, a
u 15. st. zabilježene su dvije: 1420. i 1456.g. Zadaća bratima bila je da se brinu o
svojim bolesnim članovima, vjerojatno i o onima oboljelima od kuge. A sveti Roko je
najbolji „ primjer herojske ljubavi prema bližnjemu, prema braći koja trpe. Trebalo je
rasijecati i čistiti kužne otekline, podnositi okužena tijela bolesnih koja zaudaraju,
slušati vapaj umirućih, pokapati tijela umrlih, a sve bez straha od zaraze i od smrti. I
danas po splitskim crkvama nailazimo na nadgrobne ploče okovane i s natpisom OB
PESTEM tj. „od kuge“.“ Crkva na Lučcu nalazila se na položaju današnjeg malog
parka i prolaza iz Rokove u Ulicu kneza Mislava. Crkvu je posjetio 1578.g. splitski
nadbiskup Foconi, a 1603.g. apostolski vizitator Priuli. Prilikom prvog i drugog
posjeta spominje se bratovština svetog Roka koja brine o crkvi.67
67 Petrić, Čakavska rič, br.1., 1993., str. 6 i 7.
Crkva sv. Roka srušena u
siječnju 1944.g.
45
Osnutak župe svetog Roka na Manušu
Za povijest pučkog predgrađa Manuš važan je posjet nadbiskupa Stjepana
Cosmija crkvi svetog Roka 4. siječnja 1683.g. U svom izvještaju nadbiskup navodi:
“…žele stanovnici ovog predgrađa kojih se broj dnevno povećava da se ova kapela
podigne u župnu crkvu“68
, tj. da se osnuje
župa na Manušu.
Broj stanovnika predgrađa posebno je
porastao u 17. i 18.st. dolaskom izbjeglica
pred Turcima. Za 1725. godinu imamo točan
popis stanovnika iz kojeg je vidljivo da
zagrađa Lučac i Manuš imaju 612 stanovnika,
od čega 299 djece.69
Osim zbog povećanja broja stanovnika
postojao je još jedan razlog za osnivanje župa
za predgrađa.
Zidine su štitile grad, a ne predgrađa,
koja su ostala nezaštićena. Gradska vrata su se
noću zatvarala pa se događalo da stanovnik
predgrađa umre noću bez podjele sakramenta
posljednje pomasti jer je župnik živio u gradu.
U ona vremena takvo što je bilo nedopustivo.
Nadbiskup Cosmi ispunio je želju stanovništva. Njegovim Dekretom od 12.
veljače 1692.g. osnovana je župa svetog Petra za predgrađa Lučac i Manuš. Naime
tadašnja kapela svetog Roka, koja je trebala postati župnom crkvom, bila je u rukama
siromašnih bratima i bez prihoda, stoga je odlučeno da župnom crkvom postane sveti
Petar na Lučcu koji je imao prihode.
Cosmijev nasljednik, nadbiskup Stjepan Cupilli u svom izvještaju Rimu
1713.g. ipak navodi za Split: „….dva su predgrađa, jedno svetog Križa, za Veli Varoš
68 Petrić, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992., str.319. 69 Osnovna škola Manuš-Split, 1952.-2002., 2002., str.11.
Nadbiskup Stjepan Cosmi
46
i Dobri, a drugo svetog Roka, za Lučac i Manuš.“ Cupilli spominje predgrađe svetog
Roka jer se crkva svetog Roka nalazila na granici Lučca i Manuša, dok je crkva
svetog Petra izvan samog Lučca.70
Dekret nadbiskupa Cosmija od 12. veljače 1692.g.
Tako je u 17. stoljeću zbog porasta broja stanovnika u predgrađima osnovana
župa svetog Petra koja je obuhvaćala Lučac i Manuš.
Današnja župa svetog Roka, koja uglavnom obuhvaća gradsku četvrt Manuš,
osnovana je 1983.g.
Kapela svetog Roka na Lučcu bombardirana je u siječnju 1944.g. U dvorištu
župne kuće u Glagoljaškoj 7 podignuta je 1990.g. nova crkva posvećena ovome svecu
čiji se blagdan obilježava 16. kolovoza.
70 Petrić, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992., str.324.
47
Bratovština svetog Roka
Matrikula svetog Roka iz 1762.g.
Bratovštine su srednjovjekovne zajednice vjernika laika. Razlikovale su se
vjerske od strukovnih. U strukovnima bratimi su bili povezani strukom te im je cilj
bio zaštita vlastitog obrta. Jedna od najstarijih u Splitu bila je bratovština svetog
Nikole osnovana u 14.st. koja je okupljala pomorce.71
Cilj takvih zajednica bio je pružanje neposredne pomoći u svakodnevnom
životu bratima: posebno u tegobama i bolesti, a nakon smrti sprovoditi ih do
zajedničkih grobnica.72
Svaka bratovština imala je svoja pravila ili matrikulu gdje je
bio naznačen cilj udruživanja i odnosi među bratimima. Bratovštine su nosile ime po
svecu zaštitniku i najčešće su se brinule o njegovu oltaru i crkvi.
Bratovština svetog Roka osnovana je 1451.g., a evo nekih odredaba iz njezina
pravilnika ( matrikule ) sastavljenog 4. studenog 1762.g.:
O dužnostima župana i bratima:
POGLAVLJE VI
Također hoćemo da naš Poglavica ili Župan bude dužan reći na trošak naše
bratovštine, svake godine četiri mise to jest na prvi dan Korizme, na dan svetoga Roka
našega zaštitnika, na spomen svih vjernih Mrtvih i na dan svetog Sebastiana. Na
71 Petrić, Čakavska rič, br.1, 1991., str. 3. 72 Raukar, 1997., str.237.
48
navedene mise trebaju doći svi naši bratimi, i koji ne dođe bez valjanog razloga bit će
kažnjen svotom od 1 libre i 20 soldini.
U slučaju da netko od bratima umre izvan Splita, Matrikulom je predviđeno sljedeće:
POGLAVLJE VII
Također ako bi netko od naših bratima preminuo izvan Grada, a u njegovoj državi,
naši bratimi dužni su ždrijebom između sebe izabrati one koji će poći po njega. Ako je
preminuli bio bogat troškove će platiti on ( njegova obitelj ), a ako je bio siromašan,
troškove prijenosa platit će bratovština. A ako netko od bratima izostane neka bude
kažnjen librom i 16 soldina.
O primanju novih bratima:
POGLAVLJE IX
Također hoćemo kada jedan od naših bratima prijeđe u drugi život, a netko iz njegove
obitelji, od njegovih ukućana se želi upisati na njegovo mjesto mora odmah platiti 12
soldini za njegovo dobro (…)
POGLAVLJE X
Također hoćemo da ne može postati naš bratim svaki onaj koji ne može biti poslušan i
služiti našem Starješinstvu.
O ponašanju bratima na skupštinama bratovštine:
POGLAVLJE XV
Također hoćemo da na zasjedanjima Skupštine naše bratovštine ne može bez
dopuštenja Starješina nitko uzimati riječ. Kazna za to bit će 4 soldina. Kome bude
dopušteno govoriti da mu nitko ne upada (uzima) riječ ili će taj koji upada u riječ biti
kažnjen svotom od 4 soldina, i tako jedan može govoriti, …“
Evo i imena nekih od bratima koja su navedena u Matrikuli iz 1762.g.: župan Marko
Kragić, bratimi: Stjepan Todorić, Toma Lisičić, Marko Vesanović, Pavao Duplančić,
Tadija Barić, Duje Ružić, Andrija Aljinović, Luka Zorić, Jerolim Goić, Petar
Klaić,…i drugi.73
Postojanje jedne takve organizirane zajednice, kao što je bratovština na
Manušu još od početka 15. stoljeća, dokaz je da ljudi na ovom prostoru već
stoljećima nastoje vlastitim snagama učiniti svoj život boljim, sigurnijim i
kvalitetnijim.
73 Petrić, Čakavska rič, br.1., 1993., str.18.,19.,20.
49
Težački Manuš
Stanovnici predgrađa bili su uglavnom težaci, u manjem broju ribari i obrtnici.
Težaci su obrađivali zemljišne posjede u vlasništvu splitskih plemića, građana,
bratovština i Crkve. Rijetki su imali vlastitu „bašćinu“ koju su obrađivali.Većina ih je
bila u kolonatskom odnosu, što znači da su na temelju kolonatskog ugovora bili dužni
vlasniku zemlje davati stalan dio prihoda. Takvi odnosi zadržali su sve do u 20.
stoljeće, odnosno do raspada Austro-Ugarske 1918.g..
Nijemac Franz Petter službovao je u Splitu kao profesor na gimnaziji od 1827.
do umirovljena 1853.g. U njegovim opisima nalazimo težački Split kojeg više nema:
“Međutim, kako su zemlje predgrađa udaljene, u proljeće i jesen vidi se neobičan
prizor - čitava stada magaraca koji u njega odlaze ili iz njega izlaze. Budući da su ti
magarci uglavnom natovareni poljodjelskim oruđem, plodovima i travom, jahač ne
sjedi na sredini, nego radije na sapima svoga magarca, a pred njim nerijetko jaši
magarca još nekoliko djece…“74
Povratak splitskih Varošana iz polja u vrijeme berbe grožđa i
pravljenja vina. Tada bi oživjeli putovi okolice grada, kao i uličice i
dvorišta predgrađa.
Tragove staroga Splita susrećemo i u opisima Ivana Kovačića ( rođen 1897.g.) u
njegovoj knjizi „Smij i suze starega Splita“ u kojoj se prisjeća svoga djetinjstva s
početka 20. stoljeća. Evo opisa težačke kuće:
74 Kečkemet, 2002., str.136.
50
“ Većina kuć težaški bile su potleušice i one od jednoga poda.(…) Te boje
kuće jemale su baratule i išlo se po njima s vanjske strane u kuću. Nike baratule su
bile pokrivene a nike otvorene, a okolo baratule na podignuten zidiću cure su goile
cviće u pitarin, ol' važima od kunerola,ol' marmelade.
Pa i u tin bojim kućan težaci su manje bacilali za komore ven za konobe, jer
komore su bile puno niske…(…)
U većen dilu težaški kuć kužina je bila pri tleju, a manji dil je jema kužine u
šufitu. Kužine u šufitu su bile boje i čistije, jer je manje dima salazila po ciloj kući, ka
ča je išla onam di su kužine bile pri tleju.
U moje rano ditinstvo ni' tle naše kuće bilo popločano, ven je bila nabijena
gnjila, tako da je zimi bilo i blato po kužini i konobi (…) Da nevoja bude veća i tovara
smo tišćali u konobu šotoskale, pa niko vrime i malega praščića u jednoj staron kaci.
Dakle bilo je i smrada, sve zara velike potribe….
Ponistre su usve bile dvi, jedna u pomišće, a druga u komoru i to sa unjulim
caklima, sa škuran koje bi se po noći tvrdo zatvarale, pa i priko lita, zara mrci, da ne
bi ulizli u kuću i jude na posteju zaušili…Dočim priko dana škure su se držale ka na
po otvoreni libar, a zvalo se to u svežo, da mušice ne ulazu u komore u jata…ven
samo jedna za drugon…
Nad kominom bila je prisvođena napa, a iz njezinega neba su virili ganci i ranpini o
kojiman se obišalo komade praščevine ol' kaštradine da se na dimi i teplini od ognja
osušu i pocrnu. Iz sridine neba o' nape visila su komoštra sa verugan da si o njizi
moga zapet i obisit bronzin ol' stanjadu po reguli…Po otvorenomu kominu bilo je još
svakakvi teć i lopiž o' pečene crjenice…
Napa je za vrime juga slabo gucala dimu, pače bi je forca juga vraćala iz
fumara, koji je o' vitra grmija ka da je u njemu burat, i dima se mililila po ciloj kući i
tirala suze kroz oči i nos.“75
Atmosferu toga izgubljenog vremena možemo pronaći u Libru Marka Uvodića
Splićanina: „…i veselo je to onda sve u jono doba bilo, najskoli ako bi bilo užežin
kojega sveca, pa bi zvona sa crikav se čula izdaleka kako slavu, a povrj Varoša bi se
slega dim o' pršurat. Zvizde bi se ukazale i podikad bi ispalila po koja roketa.
75 Kečkemet, 2002., str.184., 185., 186., 187.
51
Kod crikve pusto veseje, baluni od obruča, sve zelenilon narešeno, puste
bandire troglave, kupila se lemozina, molilo se Boga, pili punči i kupovali se kolači.
Tolomaška mužika bi udarala, a po ponistran su visile kuverte o' posteje s kvadriman
o' svetac i konta Tona Bajamonta. Žene su dozivale s ponistar, pune ulice dice, i sva
bi dica vikala, smijala se, skričala i plakala, a tovari bi uz put revali. Veseje je bilo
veliko, a ja na tovara priko ulice ka car Murat, kako san van reka, ka u karocu do
kuće. U kuću bi donili iz poja onu arju zdravu i frišku, vonj trave i lozja, u joni vonj o'
konobe, starežine i paučine.“76
76 Uvodić, 1973., str.89.
Balatura sa natkrivenim sularom u
Vukasovićevoj ulici
52
Tragove težačkog Manuša nalazimo i danas. Na slici vidimo kameni dio
turnja za pravljenje vina
u Vukasovićevoj ulici.
Odjeća stanovnika predgrađa -
splitska narodna nošnja
Kad govorimo o splitskoj narodnoj nošnji, onda mislimo na odjeću stanovnika
predgrađa: Varoša, Dobrog, Lučca i Manuša. Kako je već prije rečeno, to je
stanovništvo pristiglo iz Poljica i Dalmatinske zagore. Oni su sa sobom donijeli svoj
način života i svoj način odijevanja. Možemo reći da splitska narodna nošnja ima
puno sličnosti s narodnom nošnjom stanovnika Dalmatinske zagore i Poljica, ali i s
mediteranskim kulturnim krugom, što se ogleda, primjerice, u crnoj suknji s gustim,
uskim, pravilnim naborima.
Glavni razlog zašto se odijevamo praktične je naravi: zaštita od klimatskih uvjeta,
okoliša, insekata…No odjeća ima i druge funkcije. U prošlosti, kao i danas odjeća je
pokazivala i pokazuje društveni status, bogatstvo, vjeroispovijest, nacionalnost ili
osobnost pojedinca. Tako, primjerice, slikovni prikazi i svjedočenja o odijevanju
splitskih varošana u 19. stoljeću ukazuju da je nošenje perčina,
53
duge kose isprepletene u pletenicu i posebne
vrste kape koja se zvala osmica, predstavljalo
statusni simbol.77
Pretpostavlja se da su to bili statusni
simboli onih koji su pripadali bogatijem sloju
pučana. Također, prema svjedočenju iz
1947.g. devedesetogodišnjeg starca Tome
Kaliterne: “…Za nevjeste prvo vrijeme nakon
udaje bio je obligatan crveni korpet ( ženski
prsluk ), i kad bi ujutro išle po vodu, nosili bi
maštil samo u crvenom korpetu i bijeloj
košulji…“ Ovdje nailazimo na odjevni premet, crveni korpet koji je razlikovao tek
udane žene od neudanih, odnosno od onih koje su već duže vrijeme bile u braku.78
Ono što većina stručnjaka uočava jest da je ženska narodna nošnja bila puno
raskošnija te je makar iz daljine pratila promjene koje su se događale u
mediteranskom, odnosno europskom stilu odijevanja. Za razliku od ženske, muška
narodna nošnja bila je konzervativna i gotovo do kraja 19. stoljeća imala je velike
sličnosti s odjećom stanovnika Dalmatinske zagore.79
Dobar primjer za to kako su Splićanke bile „in“ kad je u pitanju odijevanje,
pojava je „drugog baroka“ u drugoj polovici 19. stoljeća koja se lijepo prepoznaje na
fotografijama Splićanki toga vremena. „Drugi barok“ je pojava koja u modu uvodi
punu, široku suknju i uzak struk. Ta punina i širina suknje mogla se postići pomoću
krinoline koja se pojavila 1856.g.. Jesu li Splićanke nosile krinolinu ili ne, to ne
znamo, a punoća i širina suknje mogla se postići i pomoću nekoliko šotana odnosno
podsuknji.80
Naravno, nisu sve pripadnice splitskih varoši mogle pratiti modna
kretanja. Na fotografijama su zabilježene samo pripadnice bogatog sloja.
Kada je u pitanju svečana narodna nošnja, neki znanstvenici govore čak o „kultu
zlata“. Car Franjo Josip I. 1875.g. posjetio je Split i tom je prilikom zamijetio kako
su Splićanke jako lijepo i bogato odjevene što je srušilo njegovu predodžbu o
Dalmaciji kao najsiromašnijoj zemlji njegove carevine. Splitski težak Ante Kovačić u
77 Spli'ska grandeca, 1998., str.27. 78 isto, str.20. 79 isto, str.15. 80 isto, str.18.
Tremanat- ukras u kosi
54
svojoj knjizi „Smij i suze starega Splita“ prema pričanjima svoje tete Ane ovako je
opisao taj carev doček u Splitu:“…tristotinjak okupljenih cur udavač, i špoži…obične
težačice pune zlata i svile.“81
Takvo bogatstvo odjeće i nakita nije bilo pravi prikaz
gospodarskog stanja pučkih obitelji. Jednostavno, lijepo odijevanje s vremenom je
postalo prava splitska tradicija. 82
Možemo postaviti pitanje zašto je ženska narodna nošnja toliko raskošnija od
muške. Splitski pučani bili su težaci koji su čitav svoj život obrađivali vinograde i
maslinike. Oni su nasljeđivali zemlju. Za razliku od njih, u većini slučajeva, kćeri
nisu nasljeđivale zemlju, već su dobivale dotu koja je uvijek podrazumijevala i bogato
ruho.
Svečana narodna nošnja, o kojoj je
uglavnom bilo govora, izlazila je na svjetlost
dana u vrlo rijetkim prilikama kao što je
Sudamja ili posjet cara Splitu. Nas zanima
svakodnevna odjeća stanovnika splitskih
predgrađa tamo s kraja 19. i s početka 20.
stoljeća koja se sačuvala i u opisima Ivana
Kovačića u njegovoj knjizi „Smij i suze
starega Splita“.
Osnovna razlika između svečane i
svakodnevne narodne nošnje jesu materijali koji su grublji i jeftiniji kad je u pitanju
svakodnevna odjeća. Bijela košulja je osnovni, vidljivi dio svakodnevne odjeće
pučanki. Košuja seže do koljena, njezin gornji dio gusto je nabran uz vratni otvor.
Nabore podržava vrlo uska ošvica. Na košuju se oblači korpet. Korpet je prsluk bez
rukava koji duljinom seže do bokova, poput steznika je i usko priliježe uz tijelo.
Kopča se na lijevoj strani prsa s 4 srebrna filigranska dugmeta. Također, na košuju se
oblači težačka suknja, brnica na koju opet ide traversa. Evo kako Ivan Kovačići u
svojoj knjizi opisuje trud žena da postignu što oštrije pjete na svojim brnicama i
traversama.“… U stariji žen brnice i traverse bile su prostije ( težačkije ) ven u mlaji
žen, jer ča smo god odili prema mlajiman sve je to bilo za vidit šesnije i raskošnije sa
višje prigiba i soča. Te brnice od povisma nisu se šumprešavale, ven bi ji inbazdali po
81 isto, str.22 82 isto, str.33.
55
sočiman i prigibiman pa stavjali pod slamnicu, ol bi ji pod platul pritiskali stinan, ka
težaci pršute, i tako pod težinon tila ol kamenja napravili bi se oštre pjete…“
Preko vrata prebacuje se svilena, kvadratna marama presložena u trokut, zvana
dubrovački šudar. Svi dijelovi svakodnevne odjeće izrađeni su u domaćoj radinosti
splitskih tkalja. Osnovna boja je modra. Jedini iskrojeni predmet je korpet, dok su
ostali odjevni predmeti izrađeni nabiranjem ravnih komada tkanina. U svakodnevnoj
nošnji ne nalazimo kurtin ni kapot. Kurtin je bio kratki haljetak dugih rukava koji
usko priliježe uz tijelo. On ostaje dio svečane nošnje. S obzirom da nisu nosile kurtin i
kapot, zimi su se žene omotavale vunenim šalovima. Obuća je bila raznovrsna od
opanaka do suvremenih geta. Gete su bile do gležnja visoke cipele izrađene od crne
boks kože. 83
Opis muške pučke odjeće možda nije tako zanimljiv kao opis ženske odjeće, ali
zaslužuje malo naše pažnje. Osnovni odjevni predmet muške narodne nošnje krajem
19. stoljeća bili su košuja na koju ide ječerma ili krožun ( krožet ), kratki prsluk bez
rukava. Ječerme se kopčaju gustim nizom filigranskih botuna. Iznad ječerme nosila bi
se zurka ili žurka, do struka kratka jakna. Zimi još i kapot. Gaće su bile na kolo jer su
pri dnu prednje strane imale urezan polukružni otvor kolo, zbog kojeg nogavice ljepše
padaju na visoke cipele gete.84
Splitsku narodnu nošnju i njezine mijene pratimo na slikama različitih autora od
18. stoljeća naovamo. Ona doživljava različite promjene tijekom kojih poprima sve
više elemenata građanskog načina odijevanja da bi s vremenom, do sredine 20.
stoljeća, potpuno nestala iz svakodnevnog života stanovnika Manuša, Dobrog, Lučca i
Varoša.
83 Spli'ska grandeca, 1998., str.223. 84 isto, str.28.
56
Car Franjo Josip I. na Manušu
U travnju 1875.g. Split je posjetio kralj Franjo Josip I. Za tu svečanu priliku, na Manušu je njemu u čast bio sagrađen slavoluk
te još jedan slavoluk u gradu na Pisturi (kraj cvjećarnice „Mia“ ).
Zaključak
Manuš možda i nije najpoznatiji splitski predio. Izvan naših prostora puno
poznatiji su, primjerice, Bačvice, Firule ili neki drugi. Ali Manuš je nezaobilazan u
povijesti Splita.
Mnogo toga nas upućuje da je sve započelo baš tu, u ovom splitskom kvartu.
O tome svjedoče ostaci iz antičkih vremena na nalazištu Ad basilicas
pictas.Vjerojatno je da se baš tu nalazio čuveni Spalatum kojega je zabilježila Tabula
Peuntigeriana (1.st.). Stoga s pravom možemo reći: Manuš je stariji od Splita.
Tragovi prošlosti svuda su oko nas. Dovoljno je da se prošećete
Sredmanuškom, Vukasovićevom, Zagrebačkom ulicom i neke slike podsjetit će vas
na stari težački Manuš. Dvori, balature, kamene skaline, luminari, fumari, volti,
kapelice, kameni turanj…sve je još uvijek tu. To su svjedoci težačkog života
Manušana.
57
Također, kada govorimo o početcima hrvatskog školstva u Splitu, ponovno se
moramo zaustaviti na Manušu. Povijesni izvori iz 17. st. svjedoče da se pri crkvi
svetog Roka vjeronaučna nastava održavala na hrvatskom jeziku. Nastavu vode
svećenici glagoljaši. Vrijedan je to podatak ako se prisjetimo nezavidnog položaja
hrvatskog jezika u ta mletačka vremena.
Danas je Manuš četvrt u strogom središtu Splita. Tragovi prošlosti još su
uvijek vidljivi. Ipak, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, njih je sve manje.
Moramo biti svjesni da je tu riječ o našoj kulturnoj baštini i naša zadaća jest njezino
očuvanje.
58
Literatura:
1.) OŠ „Manuš“: povodom obilježavanja 100 godina zgrade i 60 godina škole
1. Arhivski spisi o djelovanju Javne dobrotvornosti u Splitu i odluke NO Splita,
Državni arhiv u Splitu
2. Ivanković, M., Salezijanci i salezijanske odgojne ustanove u Hrvatskoj 1941.-
1960.
3. Jelaska, Marjan Z., Grad i ljudi: Split 1918.-1941., Split, 2009.
4. Kečkemet, D., Borba za grad, Društvo arhitekata Splita, 2002.
5. Knjižnica splitske obitelji Martinis-Marchi, Arheološki muzej u Splitu, 2001.
6. Munjiza, E., Povijest hrvatskog školstva i pedagogije, Osijek, 2009.
7. Novak, G., Povijest Splita IV., Split, 1978 .
8. Osnovna škola Manuš Split 1952.-2002., Split, 2002.
9. Petrić, P., Bilješke o trima starim splitskim župama ( Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji ), izdanja Konzervatorskog zavoda za Split i
Dalmaciju, 1992.
10. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.
11. Rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Splitu o
stavljanju OŠ „Manuš“ pod preventivnu zaštitu
12. Slobodna Dalmacija, 1. i 2. rujna 1952.g.
13. Split Marulićeva doba, Muzej grada Splita, 2001.
14. Spomenica OŠ „ Bol“
15. Spomenica OŠ „Manuš“
16. Školski vjesnik, 1952.g.,1956.
17. Erdelja, Stojaković, Udžbenik iz povijesti za sedmi razred, Školska
knjiga,2007.
2.) Dodatak: Povijest Manuša
1. Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, Split, 1999.
2. Duplančić, Mletački lavovi u Splitu, Kulturna baština, Godina XIII., br.18,
Split, 1988.
3. Ercegović, Pučka arhitektura starih splitskih predgrađa, Split, 2002.
4. Jelaska, Splitsko polje za turskih vremena, Split, 1985.
5. Kečkemet, Prošlost Splita, Split, 2002.
59
6. Novak, Povijest Splita II., Split, 1978.
7. Osnovna škola Manuš-Split od 1952.-2002., Split, 2002.
8. Petrić, Pravila bratovštine svetog Roka u Splitu na hrvatskom jeziku,
Čakavska rič, br.1., 1991.
9. Petrić, Bilješke o trima starim splitskim župama (Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji/ urednik Joško Belamarić)- 33 (1992.)
10. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.
11. Spli'ska grandeca, Split, 1998.
12. Šarac D., Ima Splita do Splita, Slobodna Dalmacija, 20.3.2005.
13. Uvodić, Marko, Libar odabranih proza, Šibenik, 1973.
60
Zaboravljene riječi splitskog govora:
antika - kultura grčko-rimskog svijeta(…),obuhvaća razdoblje od 8. st . pr. Kr. do 5.
st.
arja - zrak
bacilati - brinuti se
bandire (troglave)-barjak, zastava
baratula, balatura - u arhitekturi primorske kuće ulaz u prvi kat koji vodi s ulice ili iz
dvorišta kao stubište uz vanjski zid
bastion - istaknuti dio bedema u obliku peterokuta;kula tvrđave,grudobran
bašćina - zemljoposjed
bazilika - kršćanska sakralna građevina pravokutnog tlocrta sa 3 uzdužna prostora
(lađe) odijeljene stupovljem
bratimi - pripadnici bratovštine
bratovština - srednjovjekovna zajednica vjernika laika
brnica - suknja
bronzin - brončani kotlić u kojem se kuha nad otvorenom vatrom
crikva - crkva
dekret - pismena odluka ili naredba koja ima zakonsku moć
forca - sila, tjelesna snaga
freska - slika kao dio zida,izrađena vodenim bojama na svježoj žbuci
fumar - dimnjak
gete - cipele
gnjila – vrsta ljepljive zemlje ilovače
itinerar - putni vodič s potrebnim podatcima
kaca - vinogradarska posuda
kantun - ugao sobe
karoca - kolica; -ce - kola na opruge s konjskom zapregom; kočija, fijaker, karuca
kaštradina - sušeno bravlje meso
kolon, kolonatski odnos - zemljoradnik, nadničar,sitni zakupnik
komin - ognjište
komoštre - lanac o koji se vješa posuda u kojoj se kuha na ognjištu
konvikt - odgojni zavod u kojem gojenci imaju stan i hranu
61
konviktorac - gojenac konvikta
korpet - ženski prsluk, bez rukava, nosio se ispod kurtina pripijen uz tijelo
kunerol - vrsta margarina od kokosa
kurtin- kratki haljetak s rukavima izrađen u crnoj boji. Krojen je uz tijelo od finog
atlasa. Ispod kurtina nosio se prsluk ili korpet bez rukava, dok ga je iznad krasio
svileni bogato dekorirani šudar (marama).
kuverta - dio posteljine, navlaka za poplun
kužina - kuhinja
kvadar, -ri - okvir, slika ,obično svetačka
libar - knjiga
lopiža - lonac od crvene zemlje
luminar - prozor uzdignut nad krovom
lozje - osušena loza
matrikula (bratovštine) - pravilnik
mramor - vrsta kamena
mrci - mrtvi
najskoli - osobito
napa - naprava u obliku lijevka( iznad štednjaka) koja hvata paru ili dim i odvodi ih u
dimnjak
odeon - okrugla zgrada u staroj Ateni za održavanje muzičkih priredbi
omar - odmah
oratorij - soba za molitvu,bogomolja
pitar - posuda za cvijeće
pjat - tanjur
pjete –falde, nabori na suknji ili haljini
pomišće - potkrovlje
ponistra - prozor
posteja - krevet
pot - lončić
potleušica - prizemnica, kolibica, kuća u kojoj je stanovao siromašni svijet
povisma - fino laneno platno modre boje tkanog i četkanog da tkanina postane što
sjajnija
pršurate - fritule
62
ramina - kanta
roketa - vatromet
salezijanci - katolički crkveni red
stanjada - velik kotao (bakreni) za kuhanje, pranje robe
škancija - polica
škudela - zdjelica, lončić
škura - prozorski kapak
šotana - podsuknja
šotoskale - spremište ispod stepenica
šufit - tavan, potkrovlje
tišćati- držati
teća - posuda u kojoj se kuha
tolomaši - autonomaši, politička stranka u 19.st. koja se zalagala za autonomiju
Dalmacije
tovar - magarac
traversa - pregača
tremant - ukras u kosi
turanj - tijesak za pravljenje ulja i vina
unjulo - jednosložno
ulisti - ući
u svežo –na pola zatvoreni prozori
užežin - uoči
važ - limenka
ven - nego
veruge - lanci
volat - nadsvođeni prostor koji izgrađenim stambenim prostorom poprečno presijeca
ulice
vonj - miris
zurka ( žurka ) – gornji sloj muške splitske nošnje, kraćim haljecima koji se razlikuju
materijalom, krojem i ukrasom. Uz koporan (kaparan) pojavljuje se paralelno i žurka
(zurka ili surka)
top related