2Alice McDermott

Srce mojemalo

Child of My Heart 2002.

3Za Harriet Wasserman

Tog sam ljeta vodila brigu o etiri psa, tri make, djeci Moranovih, mojoj osmogodinjojsestrini Daisy i Flori, malenom, tek prohodalom djetetu mjesnog slikara. Neko je vrijeme tu biloi leglo s tri umska zeia, ostavljeno ispod stubita iza nae kue. Bili su mokri i slijepi,sklupani poput liinaka, obavijeni nekom sivom opnom tako sitni da je bilo teko raspoznatipomiu li im se tijela u ritmu otkucaja srca ili to zapravo diu. Nije im bilo sueno da poive,kako su mi roditelji rekli, jer su divlji, unato tome to sam ih gotovo tjedan dana hranilavodenastom mjeavinom mlijeka i naupane djeteline. Ali to je bilo potkraj kolovoza.

Potkraj lipnja stigla je Daisy, srednje dijete jedine sestre mog oca. Dola je posve samavlakom s Long Islanda, ime i adresa bili su joj ispisani na istrganu komadiu smeeg pakpapira,zakaenom sigurnosnom iglom na njezinu haljinu. U mojoj sobi, koju smo trebale dijeliti, otvorilasam njezin koveg iz kojeg je ispala gomila paketa u sjajnim, glatkim omotima teniski dresovi,hlae duine do lista, bermude pa baby doli pidama i donje rublje, sve sasvim novo, jozamotano u celofan. Bio je tu i sasvim nov par tenisica, onih jeftinih, kakve se izvlae iz velikihkoara s robom na snienju, svezan onom istom plastinom vezicom o koju je bila ovjeenaceduljica s cijenom, i drugi, jo jeftiniji par krutih ruiastih cipela bez vezica, s naikanimplavim i tirkiznim draguljima. Cipele za kraljevnu. Daisy je bila strano ponosna na njih, vidjelasam to. Odmah me upitala bila je plaho dijete strogih roditelja pa je sve to bi rekla veinomukljuivalo i molbu za doputenje smije li izuti iznoene polucipele kombinirane u dvije boje, ukojima je putovala, i navui ove. Neu ih nositi vani do nedjelje, obeala je. Imala je onublijedu, gotovo prozirnu put, kao sve prave riokose osobe, sitno, sitno djetece pod gustomkosom i velikom glavom. Meni je bilo posve svejedno koje e cipele obuti i to sam joj rekla. Bilasam nekako uvjerena da ionako trebaju sluiti kao papue. Zato ekati do nedjelje? rekoh.

Prignuvi se na koljena meu te pakete u kojima je bila sva njezina odjea, upitala sam je:Zar nisi ponijela nita od stare odjee, Daisy Mae? Odgovorila je kako joj je mama rekla da sveostalo to od odjee zatreba moe posuditi od mene. Tog mi je ljeta bilo petnaest godina i ve sambila visoka poput oca, a sva garderoba koju sam imala u cijelome svom ivotu bila jepospremljena na tavanu i znala sam to time misli. Daisy je pak imala estoricu brae i sestru, i jasam unato svojih petnaest godina znala da teta i tetak zamjeraju mojim roditeljima to, za njihovpojam, troe pretjerano mnogo novca i vremena na mene, jedinicu. Znala sam, onako kako topetnaestogodinjakinje znaju nekako nagonski; nekako iskljuivo na temelju onih vrlo jasnih inepristranih zapaanja bia koje je ve dobrano zakorailo u ovaj svijet, no jo se nije sasvimuklopilo u njega da su Daisyni roditelji nezadovoljni mnogoime i da Daisy, dakako, nijenajmanje vaan uzrok njihova nezadovoljstva. Ona je bila samo jedno u dugom nizu djece kojunisu oekivali. Osmero u deset godina, a oni su oito kanili imati najvie dvoje ili troje.

Prolu zimu provela sam s njima jedan vikend u njihovoj urednoj kui u Queens Villageu.Dola sam iz East Hamptona posebno s namjerom da jadnu Daisy (za nas je ona uvijek bilajadna Daisy) povedem na Manhattan, na boinu priredbu u Radio Cityju. Teta Peg, oevasestra, dola je po mene na postaju Jamaica i odmah mi natuknula da nije od mene pristojno nipoteno to nisam pozvala i Bernadette, njezinu dvanaestogodinju ker. Teta Peg je bila mrava iizdrljiva ena, pa i lijepa, inilo se, samo da se mogla dobro naspavati. Njezina je suha koa podsunanim pjegama bila blijeda, a gusta, otra kosa imala je neku izblijedjelu i od sunca isuenucrvenkastosmeu nijansu. I dok je vozila, neprestano se naginjala prema naprijed, kao da se bori svjetrom, to je, dakako, jo vie isticalo njezinu odlunost i snalaljivost. (ivo sam u mislimavidjela kako kupuje gurajui kolica kroz trgovaki centar Great Eastern Mills u Elmontu, vadi izprepunih koara kratke hlaice i teniske dresove jedan, dva, tri, etiri, donje rublje, pidamu,cipele pa sve to ravno iz vreice istovaruje u koveg, ubacuje unutra etku za kosu i etkicu zazube, treskom zatvara poklopac, i gotovo.) Bernadette e se sutra morati zabaviti sama, tako mije rekla, naslanjajui se na upravlja kao da smo svi krenuli nizbrdo.

Kua im je bila na kraju slijepe ulice: uska kua od obojene cigle s dugakim kolnimprilazom, garaa natkrivena indrom i maleno etvrtasto stranje dvorite, dovoljno veliko tek za

4stalak za suenje rublja u obliku kiobrana i pjeanik kojim se ve odavno nitko nije sluio. Nakatu su bile tri sobe, a iza jo jednog niza stuba za jednim se vratima skrivao preureen tavan kojije sluio kao svojevrsna spavaonica za tri starija djeaka. Posvuda se osjeao miris djece to jebilo svojstveno svakoj kui s vie od troje djece koju sam ikad posjetila neko isparavanje domaihmirisa mlijeka i mokrih arapa pomijeanih s mirisom papira i ljepila i snanih raskunihsredstava iz hodnika osnovnih kola.

Unato tome to je u toj malenoj kui ivjelo mnogo ljudi, sve su prostorije davale dojamiznimne urednosti, ponajvie u spavaoj sobi tete i tetka, koja se nalazila na vrhu stubita. Bila jeto mala, etvrtasta soba s velikim prozorom koji je gledao na ulicu. U njoj se smjestila postelja naetiri stupa s platnenim svodom, jedan visoki toaletni stoli (njegov) i niska komoda (njezina) sazrcalom, dva nona ormaria i stolac uspravna naslona i sa sjedalom presvuenim ukrasnomtkaninom. Zavjese na prozoru, postavljene u kri jedna preko druge, bile su od bijele ipke. Iznadkreveta je visjelo raspelo, na suprotnom zidu veliko ulje na platnu, slika Presvetog Srca bilo je toprvo to se u toj sobi vidjelo iz hodnika a pod je bio prekriven istonjakim sagom u kojem jeprevladavala poput krvi crvena boja. Samo je jedna fotografija postojala u toj sobi: slika svjenanja tete i tetka. Drugim rijeima, ni traga od onih osmero djece zaete na tome velikomemadracu, pod vjeno urednim krevetnim prekrivaem. inilo mi se kako je to samo po sebi dokaznjihova oitog preputanja zaboravnosti, koje je i bilo uzrok svih onih neoekivanih trudnoa.Kad bi zatvorili vrata spavae sobe, nije im bilo teko povjerovati u to da su savreno slobodni zanovi poetak.

Tetak Jack bio je policajac u Odjelu za ouvanje reda i mira u javnom prijevozu. Lice mu jebilo izbrazdano, pravilnih crta, imao je tamne oi, tanke usne i tisuu i jedno neobjanjivo alinezaobilazno pravilo, koje se odnosilo na njegov dom i djecu. Nije se smjelo, primjerice, kroitina travnjak ispred kue. Ili sjediti na odbojniku njegova automobila parkiranoga na kolnomprilazu. Nije se smjelo dovikivati s prozora na katu kad bi se netko pojavio na ulaznim vratima.Nije se smjelo udarati loptom o zid garae ili omanji trijem ispred kunih vrata. Nije bilo hodanjabosih nogu po kui. Ni ustajanja od veere bez jasna odgovora na jasno postavljeno pitanje:Smijem li od stola? Ni sjedenja na rubu plonika ili stajanja pod ulinom svjetiljkom. Nije biloostavljanja posua na suilu za posue. Nisu se smjeli primati telefonski pozivi prijatelja nakonest poslije podne. Nije se smjelo igrati u podrumu poslije osam. Nije se smjelo spavati na kauuni danju ni nou, bio bolestan ili zdrav zbog ega sam i bila smjetena u najmanju od tri sobice, sDaisy i Bernadette, gdje je Daisy spavala na rasklimanomu vojnikom leaju na rasklapanje jer jasam bila gost, a Bernadette nee provesti onako krasan dan u gradu kao Daisy sutradan, stoga bise barem, kako je rekla teta Peg, mogla dobro naspavati.

Bernadette mi nije bila osobito draga bila je neugledna i bucmasta, no to je jo vanije, bilaje takoer iznimno bistra, zbog ega je postala podla. Kao da je ve procijenila koliko vrijedinjezina inteligencija u usporedbi s onim koliko e je cijeniti svijet pa je nagonski znala da eostati kratkih rukava. Iako sam uvijek nastojala biti suutna prema njoj, zapravo sam osjetila vieneko nadmono zadovoljstvo kad sam na Daisyn krevet stavila torbu sa stvarima za taj vikend ishvatila da ni sa svim svojim pohvalnicama kojima su bili oblijepljeni zidovi Bernadette ne moezasluiti moju privrenost, ni moje drutvo. Jer, koliko god je moda naklonosti u meni potaknuoizgubljen izraz njezina lica dok me je promatrala sa svoga cifrastoga krevetnog prekrivaa smotivima rasplesanih balerina (prekrivaa prikladna za neko sasvim drukije dijete), sve jerasprila pitanjima o tome kako podnosim ivot onako daleko na samom kraju Long Islandakad nakon ljeta odu svi zanimljivi ljudi.

Odbila je poi s nama u etnju. Prehladno je za hodanje, rekla je. Ovdje ionako nema nekogmjesta koje bi vrijedilo obii kao da je samo ona znala za neko bolje mjesto, mjesto u kojem svevrvi od vrijednih odredita. Ve mi je tada bilo jasno da je taj njezin hladan prezir posljednjeutoite neprivlanih (velikodunost i umilnost to je uvala za drutvo odraslih bilo jepretposljednje) i bilo mi je drago to joj ga preputam. Nema ovjekomrsca do debeljukastogovjekomrsca. Daisy i ja smo, znai, bile slobodne, mugnule smo kroz uski prolaz usjeenizmeu visoke ograde za zatitu od uragana to se prostirala du imanja mojih roaka i ianeograde oko susjedova posjeda, u uliicu koja je nesumnjivo bila na popisu zabrana tetka Jacka.Protezala se iza niza slijepih ulica od kojih se etvrt sastojala, mjestimice su je presijecali jo ui

5puteljci koji su spajali druga uska dvorita i druge kue te vodili na vanjske ulice. Jurile smonasumce kroz te manje prolaze, izranjale izmeu ograenih zimskih vrtova i spremnica, ilitronih, ulubljenih kanta za smee i nepreglednih, zamrenih hrpa odbaenih bicikala, na ulicekoje nijedna od nas nikad prije nije vidjela. Za pola sata sam, dakako, bila posve izgubljena, noDaisy me drala za ruku s posvemanjim povjerenjem, i divila se, vidjela sam, tome kako znamkamo treba zaokrenuti.

Kad smo izbile na iroki bulevar razdijeljen redom vrba ipkastih kroanja i grana ogoljelihod zime, ula sam kako pokuava doi do daha. Ovdje su sve kuice u svom prednjem dijeluimale ostakljene prostorije i, kao prema nekomu udesnom susjedskom sporazumu, svaki jepojedini prozor svake kue bio ukraen bojom nalik na snijeg, rasprivaem nanesenom u luku.U Bavarskoj smo, rekoh, a Daisy apne: Ozbiljno?, kao da je to iznenaenje, a i odredite. Aonda je poeo padati pravi snijeg. Da ste vidjeli kako je samo naglo pogledala u nebo, pomislilibiste da sam i snijeg isplanirala. Nakupljao se najprije na travi, a zatim sve bre na ulicama iplonicima. Nae su stope prve ostavile u njemu tragove. Koraale smo uskom razdjelnicom, podtanahnim vrbinim granama na koje se hvatao snijeg, bilo nam je nemogue razluiti je li to onouto nebo to se smrauje nad nama ili samo sve deblji svod od drvea obloena snijegom.Zabacile smo glave i otvorile usta, isplazile jezike, osjeale snjene pahulje u oima i grlu. Kad sudruga djeca poela izlaziti iz kua iza nas i uz ciku nadobudno strugati saonicama po plonicima,pobjegle smo od njih u trku, gore prema Aveniji Jamaica, gdje su ve svijetlile uline svjetiljke.Bila je to ona udesna svjetlost rane zime, kad poslijepodne prerano prelazi u elinoplavu no.Ule smo u prodavaonicu slatkiima na uglu, pred ulazom gdje je ve bilo sklisko od mokrihtragova cipela, a miris novinskog papira, okoladica i hladnih ogrtaa ljudi koji su upravo pristigliiz podzemne eljeznice izazvao je u nama osjeaj kao da smo uistinu prevalile dug put.

Za ankom sam nam svakoj kupila po alicu vrue okolade posebnim novcem koji samuvijek stavljala u cipelu kad sam putovala eljeznicom s Long Islanda. Bilo je to krasno pie,pripremljeno s vruom vodom, ne s mlijekom, na vrhu ukraeno tuenim vrhnjem iz posude odhladna srebra. Bilo nam je poslueno u okrnjenim, poutjelim alicama s tanjuriima, koje sublago mirisale na kavu njihovi su topli rubovi ugodno suhi i debeli prianjali uz nae usnice. Pijuipretvarale smo se da govorimo francuski-dobacujui se izmeu sebe rijeju chocolat i grleirukama alice poput Europljanki drale laktove na pultu. (Grljenje alica i laktovi na stolu su,dakako, rekla je Daisy, jo dvije zabrane njezina oca.) Plativi, upitala sam ovjeka na blagajni zaput kui, pravei se kao da samo elim potvrditi ono to ve znam, iako nisam sigurna da bi toDaisy uope zamijetila. Pokraj stalka za novine stajala je posuda s lizaljkama, s rukom pisanimnatpisom, DVA ZA PET CENTI. Roditelji su je odgojili previe pristojno da bi od mene trailalizaljku pa sam bez razmiljanja kupila sto komada, odbila uzeti papirnatu vreicu i umjesto togapotrpala nam ih u depove, u depove hlaa i depove kaputa, a zatim sam, podigavi rub njezinadempera, napravila jo jedan dep pa napunila i njega.

Kad smo se vratile kui, sve smo ih istovarile na njezinu brau i Bernadette, koji su leali napodu u dnevnoj sobi i gledali televiziju, onih sat vremena koliko im je bilo doputeno prijeveere. Lizaljke su u omotima bile vlane od snijega, neke od njih i blatne jer su nam bile ispalena putu kui. Gdje ste to dobile? upitala je Bernadette, ali prije nego to je Daisy moglaodgovoriti, ja sam rekla: Pronale smo stablo lizaljki. Trebali ste i vi ii s nama. Deki protisnu:Moe misliti, ali Bernadette nije izdrala a da nas ne obaspe pitanjima o pojedinostima,suenih oiju, u nevjerici otvorenih tankih usta kroz koja su se vidjeli zubii sitni kao u kuglasteribe.

Iz jedne kue na bulevaru, rekla sam. S jedne vrbe. Golema stabla vrbe prepunog lizalica zasvakoga tko eli uzeti. Drvo pripada jednome starom paru, nastavila sam, njihovo je jedino dijete,mali djeak, sanjao drvo s lizalicama u svome dvoritu one noi kad je umro, tono na dananjidan prije pedeset godina. Jednom godinje, i samo na taj dan, rekla sam, roditelji mu ostvare eljui cijelu vrbu okite lizalicama. (A neobino je u tome, rekla sam, to je u njegovu snu i snijeilo patako snijeg padne i svake godine na taj dan, onog asa kad njegovi stari roditelji na stablo ovjeseposljednju lizaljku.) Tada pozovu djecu koja ive u okolici kilometrima nadaleko. udim se to vinikad niste uli za to. Starci iznesu vruu okoladu van, na travnjak ispred kue, a djeca skupljajulizaljke sa stabla. Zaposle i visoke mukarce da pomau podiui manju djecu meu visoke grane.

6Jedino pravilo koje postoji jest da smije uzeti onoliko lizalica koliko ih moe ponijeti kui bezvreica ili torba, ah, i to da branje traje samo jedan sat, od sumraka pa dok se ne spusti no, doasa kad se pojavi prva zvijezda. Ba kako je protekao i onaj posljednji sat njihova sina na ovomsvijetu, jer je veernja zvijezda na tamnomodrome zimskom nebu bila prvo to je stari parugledao kad su prili prozoru u njegovoj sobi samo trenutak nakon to je lijenik prevukaoprekriva preko njegova smirena lia.

Iako je Bernadette sluajui cijelu priu s nepovjerenjem poprijeko gledala, u asu kad samzavravala, deki su ve okrenuli lea televizoru. Morat emo ii idue godine, ree potiho Jackmlai. Ali Bernadette se okomila na Daisy. Je li to istina? strogo je upitala. Daisy je slegnulauskim ramenima. Na gornjoj joj je usnici ostao trag vrue okolade, a na neukrotivoj kosi na vrhuglave ocrtavao se tamni krug od otopljena snijega nalik na kapicu. Trebali ste i vi ii, ree onaravnoduno, izbjegavajui la. Srce moje malo.

U osam sati moji su roditelji nazvali i rekli mi da u zbog mira u kui morati pozvatiBernadette da sutra poe s nama, to sam i uinila, na golemo, iako nevoljko iskazano, tetinozadovoljstvo. Bernadette, dakako, nije hodala s lakoom kao Daisy i ono joj golemo treperavodrvo u Rockefellerovu Centru nije uspijevalo odvratiti pozornost s promrzlih nonih prstiju. Nisuje oarale srebrne kugle na rukama ni staklene posude za novac u restoranu sasamoposluivanjem iz automata. Nije htjela poi kroz svjetinu za upadljivo naminkanom enomu krznenom kaputu, nesumnjivo jednom od plesaica iz skupine Rockettes, da bi otkrila tajnavrata na pozornici Music Halla. Takvom se estinom alila na okus peenih kestena koje samkupila na tandu u parku da se Daisy i ja vie nismo mogle praviti kako uivamo u njima. Nijemogla vjerovati da se u Radio City Music Hallu ne prodaju kokice. Nismo je mogle nagovoriti daskoimo autobusom u centar, samo da vidimo Greenwich Village. U vlaku se cijelim putemkui alila na trbobolju, a zatim nam je do kraja upropastila cijeli dan zamolivi te veeri mamuda mi kae kako ju je u neko doba tijekom poslijepodneva posjetila teta. Pretpostavljam da je tobila svojevrsna isprika zbog toga to je bila onakva gnjavatorica. Ili je to moda bio samoizgovor. Neto poput molbe za naklonou to je upuuje bie koje se i samo osjea potitenozbog sebe, zbog svoje nevesele osobnosti, nepokolebljive inteligencije, krupna lica i udova odega nita sama ne bi odabrala da je mogla birati kao to to zbog nje osjeaju i svi ostali.

Rekla sam teti da razumijem i toplo se nasmijeila Bernadetti u pidami, ali kad sam te noipozvala Daisy u svoj krevet, ili natrag u njezin vlastiti krevet, sklupala sam se oko njezina sitnatjeleca i, dok je njezina sestra spavala i patila, obeala sam joj da e mi tog ljeta doi u posjet,posve sama, na tjedan-dva, ili tri ili etiri koliko joj god otac bude dopustio. Samo nas dvije,aptala sam. Hoe li biti dovoljno hrabra sjesti posve sama na vlak? U mraku ona je kimnula uznak odobravanja. Hoe.

Moji su se roditelji preselili na Long Island kad su mi bile dvije godine. Uinili su to zato tosu ve tada znali da sam jedino dijete koje e ikad imati ve su zali u etrdesete godine i da ubiti lijepa. I bila sam, neobino lijepa. Elizabeth Taylor u mladim danima, tonije reeno. (Poslijesam za ljude s East Enda bila mlada Jackie Kennedy). Plavih oiju i crne kose, punih usana iblijede puti. Pomalo iznenaujua promjena od onih roaka rie kose i rumenih obraza koji su senadvijali nad moj djeji kreveti, nagaajui, kako su nastavili nagaati sve dok nisam zala utridesete godine, nisam li ja zapravo dokaz da u obitelji tee i neto francuske krvi. Ali majka jetvrdila da svoj izgled mogu zahvaliti samo tome to se za mene zauzela sv. Terezija od djetetaIsusa, moja galska svetica zatitnica to je bio njezin priprost i poboan nain da odagna i ononjihovo divljenje to potie tatinu, i sumnju da je negdje u nae irsko podrijetlo kapnulo netobezbone krvi.

Onakvi kakvi su bili djeca doseljenika, naitani ali nedovoljno obrazovani - moji su roditeljividjeli moju budunost samo u svjetlu toga kako u se udati, pa su smatrali da su mi izglediugroeni zbog idovske, irske, poljske, talijanske djece koja su preplavila grad i bliu okolicu,gdje su si mogli priutiti kuu. Odselili su se zato daleko na Long Island jer su znali da bogatiljudi ive u udaljenim krajevima Long Islanda, pa makar samo tijekom ljetnih mjeseci, i to to sume smjestili na mjesto gdje bi me mogao uoiti netko od bogataa za njih je znailo da su mi uivotu osigurali sve mogunosti.

Uope nije bilo vano to smo ivjeli u dvosobnoj kui koja je neko bila ribarska kuica, ni

7to to su nai susjedi, Moranovi, gomilali uloke za krevet s oprugama i automobilske dijelove udvoritu, ni to to su i majka i otac morali putovati na posao ak do Riverheada. Biti blizubogatih, to je bilo ono emu su teili i zbog tog su me cilja od moje desete godine poticali da seljeti javljam na oglase u kojima se trai osoba za uvanje djece ili pomonica, vozili me u lipnjuna razgovore da bi provjerili veliinu kue i bazena te brojnost pomonog osoblja prije nego toprihvatim posao. Odlazei na te razgovore, koraajui kroz ulazne prolaze visoka stropa koji suvodili na more ili oko kue do bazena gdje bi gospodarica kue uvijek vitka i ve preplanulavidjevi da dolazim sputala naoale, zacijelo sam se savreno uklapala u zgodne ljetne snovelijepih mladih majki s Pete avenije to su ih bile snivale u oujku. Uzeli su me odmah, na prvomrazgovoru, iako mi je bilo samo deset godina, a gospoa Carew je traila tinejderku. Idueg samljeta bila traena ve su me pomno provjerile i ostale mlade majke u Maidstone Clubu i na plaiMain Beach. Lijepa, pametna, napredna u izraavanju, premda tjelesno nerazvijena (jo jedanplus), odana staromodnim obiajima irskog katolicizma roditelja (koje su oni naslijedili od svojihroditelja, koji su pak radni vijek proveli sluei upravo ovom soju bogatih Amerikanaca) i,najbolje od svega, obljubljena meu djecom i kunim ljubimcima.

Ne znam kako to objasniti, nain na koji sam znala postupati s malim biima. Nikad mi nijeni palo na um da to uope pokuam objasniti. Budui da sam i sama bila dijete kad sam se poelabrinuti za drugu djecu, od samog sam poetka na njih gledala kao na dio svog svijeta, a svoj samnadreeni poloaj shvaala jednostavno kao dio prirodnog poretka bila sam meu njima najstarija(pa makar samo za godinu ili dvije) i bilo je prirodno da me kao takvu oboavaju i veliaju.Doista o tome nisam razmiljala vie od ovoga. I kad bi se mazno privijali uza me, kad bi djeacizaljubljeno sputali glave na moje krilo, a djevojice me moljakale da im dam nositi svojeprstenje ili da mi poeljaju kosu, osjeala sam kao da tako treba biti. Bila sam Titania meusvojim vilama (onog ljeta kad mi je bilo trinaest ak sam Kaufmanove klince nazvala Pauina iGraa, na njihovu beskrajnu radost); a psi, i make, i zeii i skoimii koji su slijedili svoje malegospodare u svojoj su privrenosti samo inili ono to im je priroda u naemu malom kraljevstvunalagala.

Neobino je to, ali upravo mi je moj odnos prema kunim ivotinjama prouzroio vienevolja s poslodavcima nego odnos prema djeci jer ako bi se katkad neka majka i znala pretvaratida je povrijeena to dijete uporno trai moju blizinu kad su ga probudili teki snovi ili je ogreblokoljeno, oeve je iskreno vrijeala promjena u odanosti njihovih ljubimaca. Posebno se sjeamjednoga mladog crnog labradora, po imenu Joker, koji se nije odvajao od mene, nije htio ak nipotrati na plai sa svojim gospodarom koji je doao na vikend, pa ni kad bih ga ja nagovarala,gurkala ga da ustane apui mu na barunasto uho. Samo je lagano mahnuo repom na zvuk mogaglasa pa mi opet sjeo uz noge na to su se djeca na trijemu ili na prostirci za plau grohotomnasmijala, a odbaeni je vlasnik ostao zgranut. Idueg sam ljeta prema djeci nekako zakljuila daje otac isposlovao da vie ne radim kod njih.

Ako je postojao neki trik, neka osobita vjetina zbog koje sam uspijevala u uvanju djece,bila je to, pretpostavljam, injenica da sam svojim zaduenjima bila ushiena jednako kao i onimnome. Iako sam vlastito djetinjstvo provela u svojevrsnom jednostavnom, zdravomzadovoljstvu, vei sam dio vremena bila sama, kao to to obino i jesu djeca jedinci starijih,zaposlenih roditelja osobito djeca jedinci starijih roditelja koji ive u selu prepunom kua za ljetniodmor i ljudi koji tu borave tek privremeno tako je vrijeme koje sam provodila u svojimobvezama bilo vjerojatno najdulje razdoblje koje sam ikad provela s nekim drugim, a ne sroditeljima i sama. Zbog toga i nisam morala smiljati igre i zabave za djecu koju sam uvala,samo sam ih trebala uklopiti u one stalne igre i oblike zabave koje sam ve odavno sama smislilaza sebe.

A tu su bili i Moranovi. Osim jednoga starijeg para koji sam viala samo kad bi me mamaposlala u njihovu kuu sa staklenkom dema od ljiva, koaricom rajica iz naeg vrta ili s netoplave ribe preostale od oeva ulova, Moranovi su bili nai jedini stalni susjedi. Prema mojimnajranijim sjeanjima, gospodin Moran je u kui ivio sam. Nekako mi se ini da sam tada bilauvjerena kako je on umirovljeni pomorski kapetan moda je moj otac izvalio na tu temu neku alukoju sam ja pogreno protumaila (esto je govorio da se gospodinu Moranu uvijek ljulja tlo podnogama to je za estogodinje dijete bilo posve dovoljno da ga povee s pomorstvom), ili mi je

8moda moj ujak Tommy, majin razuzdani mlai brat, ispripovijedao tu priu i ja sam mupovjerovala (jer ako sam od ikog naslijedila znalaki pristup djeci i ivotinjama, bilo je tozasigurno od Tommyja). Ili je to bilo jednostavno zbog toga kako je gospodin Moran izgledao bioje krivonog i mrav poput Popeyea, vjeno s dva dana starom bradom. Njegova je kua bila izanae, pod pravim kutom u odnosu na nju, okruena visokom ivicom koja je zaklanjala sve osimpoljunanoga kolnog prilaza i manjeg dijela njegova zaputena travnjaka. Ne sjeam se da samga tada esto viala. ula bih ga katkad kako pjeva s druge strane ivice dok sam se igrala sama unaem dvoritu iza kue grlenim glasom, keltske narodne pjesme za koje sam mislila da sumornarske radne pjesmice a gdjekad sam vidjela oca kako avrlja s njim preko nae drveneograde ili na molu u luci Three Mile Harbor, gdje su obojica drali amce. Povremeno bi se naprilazu kui gospodina Morana zaustavio automobil gradske policije doveli bi ga kui, objasnio binam otac, nakon terevenke a dvaput su i moji roditelji morali zvati policiju zbog njega: jednomkad se u vrijeme veere pojavio na naim vratima rascijepljene usne iz koje je tekla krv; drugi putkad su ga pronali vani na hladnoi, na travnjaku uz nau kuu, s licem u travi i hlaamasputenim do glenjeva (pokuali su mi zakloniti oi, ali prekasno, ja sam prije toga ipak nakratkouspjela ugledati jezivi prizor, golemu blijedu stranjicu mukarca, sablasnu i usamljenu poputpjeana spruda zimi). Nedugo nakon toga u straaru se doselila ki gospodina Morana, Sondra,sa svojom obitelji.

Bilo je to one zime prije nego to sam preuzela svoj prvi posao pomonice kod gospoeCarew. Sondra je bila umjetna plavua onih dana Marilyn Monroe i jayne Mansfield, kad jebojanje kose u plavo samo po sebi jamilo zanosan izgled. Nosila je kaputi od crne janjee koei u naruju je drala bebu, a jo se troje sitne djeice svijetle kose klatilo oko nje. Onoga prvogdana nije bilo ni traga njihovu ocu. Stigli su u karavanu obloenom drvenom oplatom, koji jeiduih tjedan dana stajao parkiran i neraspakiran uz cestu. S kuhinjskog ih je prozora moja majkasve vidjela kako stiu, i nije prolo ni sat-dva kad sam izala na naa stranja vrata i naila na onatri maliana naikana na drvenoj dasci nae ljuljake na stablu. Iako je zasigurno bio sijeanj iliveljaa i u zraku se osjeala hladnoa s mora, samo je jedno od njih, djevojica, imalo na sebikaputi i kapu. Dva su djeaka bila u gornjem dijelu trenirke i donjem dijelu pidame. Sve trojeimali su arape na rukama, ali nijedno ih nije imalo na nogama, to je postalo i vie nego jasnokad se jedan od djeaka (Petey, kako se pokazalo), niti desetak sekundi nakon to sam gapozdravila, odvie nagnuo preko sjedala ljuljake i pao naglavce na ogoljeno i smrznuto korijenjestabla.

Potoci krvi koji su tekli preko ruiastog tjemena i razlijevali se kroz kratko oianu, sasvimsvijetlu plavu kosu ostat e za mene zauvijek simbol Moranovih klinaca.

Nitko mi nikad nije platio za njihovo uvanje, ali od tog dana pa nadalje samo sam trebalaizai kroz naa stranja vrata i odjednom bih imala jedno ili vie njih na brizi. Visjeli bi na naojogradi, sve etvero, a na kraju i sve petero, jer bi ih podivljali roditelji izbacili i zakljuali imkuu, ili bi koje od njih ojaeno sjedilo u naem dvoritu dok bi mu prljavim licem klizile suze,poesto i krv to bi probila odnekud iz ogrebena lakta, iz ranice od uboda komarca koju bi dijeteeui razgreblo. Dolo je i do toga da sam, kad bih dovela nekog od njih unutra da mu isperemposjekotinu i prljave ruke i lice, mogla bez pola muke rei kada i gdje je zaradio i sve preostaleoiljke koje sam pronala na njemu.

Sondrin je mu stigao otprilike tjedan dana poslije, neki mutan tip koji je uvijek nekudaodlazio i vraao se, katkad u tamnim odijelima, katkad u trapericama, katkad, nagaala sam,preruen u nekog posve drugog ovjeka. Svaala se s njim i sa svojim starim ocem, izmjenjivala snjima psovke i bacala na njih stvari, a onda bi uz buno kripanje izletjela autom s kolnog prilazau bilo koje doba dana ili noi, ostavljajui za sobom djecu ratrkanu na cesti, na naem travnjaku,na stubama iza nae kue, poput sitnih krhotina rasprenih nakon kakve eksplozije.

Povremeno bi se Moranova djeca pojavila s nekom novom ivotinjom, katkad su to bilimaka ili pas koje bi negdje pronali, s komadom konopca za suenje rublja oko vrata, katkadkornjaa ili dadevnjak ili tek operjala ptica. I o njima bih, dakako, na kraju ja vodila brigu,barem dok ne bi pobjegli ili uginuli ili dok po njih ne bi doli njihovi pravi vlasnici. Dvoje ih jeredovito stizalo i odlazilo: Rags, ugav ali sladak malen mjeanac, i Garbage, naranasti prugastidomai maak.

9Onog ljeta kad je dola Daisy svoje sam dunosti uvanja djece svela na Floru, dijete slikara,ali zaradu sam isto tako dodatno popunjavala etanjem nekoliko pasa i uvanjem maaka nekihljudi u susjedstvu. S Florom mi je bilo vrlo lako. Bile su joj dvije i pol godine i bila je ponajeeposluna, a imala sam obvezu doi po nju svakog jutra i, za lijepa vremena, odvesti je u kolicimado plae, dati joj ondje objed, staviti je da odspava pa je ponovno dovesti kui u etiri ili pet satikako bi je domaica mogla okupati i staviti u krevet. Kinih sam se dana igrala s njom u njezinojsobi ili bih proetala s njom do moje kue, gdje sam je, poput kakve krhke porculanske vaze,morala drati podalje od dohvata neistih ruku Moranove djece. Bila je sitna za svoje godine,imala je vrlo malo kose, a majka ju je uvijek odijevala u iroke bijele kompletie, kao bebu skakve slike. Majka joj je bila nekakva plesaica ili glumica. Bila je mrava i visoka, na njezinu jelicu bilo neega grubog iljast nos, visoke jagodice i tanka usta, a inae besprijekorna put bila jojje nekako tmurno hrapava, kao da je vrlo vjeto prekrivala lice betonom. Bila je mlaa od Florinaoca, slikara, dobrih trideset ili etrdeset godina - moda i vie. On je bio neugledan starac, snaoalama, u hlaama boje zemlje, pognuta dranja. Imao je dugaku bujnu bijelu kosu koja muse izdizala nad glavom poput istoga bijelog plamena zadimljene vatre. Mislim da nikad nisamuspjela dokuiti otkud poinje rasti, ali inilo mi se da mu je kosa vjeno u pokretu, poputplamena vatre koji su moda raspirivala neprestana previranja njegova umjetnikog mozga. Mojisu rekli da je pravi genij. Slikao je goleme apstrakcije u poput garae velikom ateljeu pokraj kue,a katkad i vani na ljunku samoga kolnog prilaza. Nisu to bile osobito ivopisne ili zanimljiveslike, ali nainio je i nekoliko crtea Flore i svoje ene koji su visjeli u Florinoj sobi, a oni su bilidovoljno dobri da me uvjere u to da zapravo zna to radi.

Kad sam prvi put uvala Floru, dao mi je jedan mali rad. Bilo je to jedne veeri u ranoproljee, onog travnja prije nego to je dola Daisy. Pozvali su me u zadnji as jer im je domaicapropustila vlak iz grada, a oni su morali obaviti neki posao (ili mi je tako barem rekla majka, kojaje preuzela telefonski poziv) u Southamptonu. Otac me ostavio pred vratima, a kuharica mepustila unutra. ekao je enu i crtao, zapravo u dva, tri uurbana, nemarna poteza ugljenomvrljao na papiru za skiciranje. im bi napravio jedan crte, bacio bi ga na pod pa poeo drugi.Predstavila sam mu se, a on, nastavivi crtati, ree da e cure odmah doi. Sjedio je postrance zamalenim radnim stolom, prekrienih dugakih nogu, crtao, bacao papir, opet crtao. I dok samekala (sjedila sam na rubu nekog modernog i nepraktinog kaua od bijele koe), on je potroiovaljda pedeset listova papira, a koliko sam sa svog mjesta vidjela, uzorak poteza na svakom je odnjih bio posve jednak. Kad je u sobu doteturala Flora, nije ni glavu podigao da je pogleda, pa nionda kad je nagazila na neke od njegovih porazbacanih papira. Bila je u bijeloj spavaici, a tankajoj je kosica stajala uspravno, ba kao i oeva. Lijepo dijete, na neki svoj neobian nain.Pokazala sam joj asopis koji sam prelistavala i ona se bez oklijevanja naslonila na moja koljena.Bila mi je u krilu kad je ula njezina majka (odjevena, koliko se sjeam, u neto elegantno ipomalo kineski), i dok sam primala uobiajene upute o tome gdje e oni biti i koja svjetla moramostaviti upaljena kad Flora bude ila spavati, zamijetila sam da on neprestano crta i baca crtee napod. Onda se njegova ena iznenada, bez ijedne rijei prignula i poljubila kerino tjeme, okrenuladugaak nos prema ulaznim vratima i izala za njim. U jednom sam se asu zapitala hoe li onuope poi s njom. ak sam pomislila da on moda uope nije mu, nego neki djed koji im jedoao u posjet pa se od mene oekuje da i na njega pazim. Neprestano sam Flori pripovijedala oslikama u asopisu, odvraajui joj pozornost, nastojei da ne vidi majku kako odlazi, aliistodobno motrei i njega krajikom oka. Nacrtao je jo nekoliko crtea, a onda je, kao da seodaziva na neki nepostojei poziv, poput nekoga tko je posve sam u sobi, polagano ustao,nakratko zastao, zatim se, onako uspravan nagnuo nad stol i jo jednom nacrtao isti motiv. Flora ija smo do tada prolistale cijeli asopis, sad me je ve drala za ruku i vukla prema koari sknjigama iza oeva radnog stola. Podignuo je glavu i ugledao je pa se odsutno nasmijeio, a zatimje pogledao mene. Skinuo je naoale. Imao je onu krhku, gotovo zguvanu, tanku kou kakvuviate u starih ljudi. Komad ugljena mu je bio u ruci, zaprljao mu je prste. Meni je uputio osmijehneke druge vrste, kotrljajui ugljen izmeu palca i kaiprsta, promatrajui me. Sijeda mu se kosalagano pomaknula kao da ju je zahvatio povjetarac. ujem da si dadilja par exellence, rekao jene onako kako bih to ja rekla, nego kao netko tko doista govori francuski. Odvratih mu dajednostavno volim djecu. Polako je kimnuo, kao da je to neki alostan, ali sloen podatak, a onda

10

se, stavljajui naoale, ponovno okrenuo crteu. Potpisao ga je ugljenom pa mi ga pruio, prekoFlorine glave. Onda, ponesi to kui i daj uokviriti, ree. Pomoi e ti da svu svoju djecukoluje na fakultetu. Bio je to sasvim obian crte zavijutak, crta, neto nalik na kokoju nogutakoer pomalo istonjaki. Papir je, dodue, bio debeo i lijep. Kad je otiao (odlutao premavratima kao da je to neki cilj koji je nasumce odabrao, iako sam kad ih je otvorio ugledala prednjasvjetla automobila u kojem je sjedila ona i ula kako motor nestrpljivo radi na mjestu), umetnulasam ga meu stranice asopisa Life pa odloila na stoli pokraj ulaznih vrata da ga ne zaboravim.Nisam toliko razmiljala o tome kako e mi pomoi pruiti fakultetsku naobrazbu svojoj djeci(svoj svojoj djeci), ve o tome kako bi mu bilo neugodno da se ja ne sjetim ponijeti crte kui.Moe on biti genij, znamenit umjetnik, ovjek iji su potpis i rkarije vrijedni, ali meni jepetnaest godina i lijepa sam, i ni na trenutak nisam posumnjala da sam ja ona koja ovdje uivaprednost.

Idueg je jutra Flora pitala za mene im se probudila, a onda je zaplakala kad je shvatila dame vie nema u kui, i tako me njezina popustljiva majka nazvala i pitala bi li htjela povesti Floruna etnju u kolicima, a zatim me zamolila da je, ako mogu, vodim svakog dana nakon nastave paposlije, kad doe ljeto, i tijekom cijelog dana. Ako doe ljeto, rekla je nekako melodramatino,jer ve je tjednima bilo hladno, vlano i oblano, a njoj je, rekla je, dosadno, dosadno, dosadno uovoj zabiti ovako rano u sezoni. U ovoj zabiti, da bi njezin mu mogao raditi. Okrenula je nosprema mranom ateljeu, gdje su gorjele dvije gole elektrine arulje to su visjele u prozoru ibacale svjetlost na sumoran kolni prilaz. Bila je ovo nova uporaba te rijei za mene: nikad prijenisam povezivala crtanje i slikanje s rijeju rad. Svidjela mi se ta zamisao. A poela mi sesviati i njihova kua koja je bila dugaka i niska i prepuna velikih staklenih prozorskih ploha, ipredivno je mirisala na njezin Chanel i njegov duhan za lulu. Flora mi je ve bila draga.

Moji roditelji nisu bili nimalo zadovoljni ovim dogovorom jer on nije pruao onolikomogunosti za druenje s bogatim dekima, s dobrim prilikama, kao rad u kui burzovnihposrednika, odvjetnika ili plastinih kirurga, ali podsjetila sam ih da dolazi Daisy i da to znai dau, budem li provodila dan s Florom, moi biti i s Daisy, u suprotnom bi zbog mojih uobiajenihposlova pomonice Daisy morala biti sama sve dok se ne vratim. Jadna je Daisy, rekoh, zasluilalijepo ljeto, za promjenu, a moja majka - kojoj je saaljenje prema Daisy izvrsno sluilo kaosredstvo da izrazi negodovanje prema sestri mog oca - zakoluta oima i ponovi: Jadna Daisy itijek mog ljeta bio je odreen.

Prvo to moramo uiniti za tebe, rekoh Daisy, nije da ti raspakiramo odjeu, nego da jezapravo izvadimo iz omota. Sjela je na pod pokraj mene, ispruila tanke noge da bismo se objemogle diviti tvrdim ruiastim cipelama. Pokuala sam je nagovoriti da ih ne nosi s arapama jer,napokon, ljeto je, rekla sam, ali ona je stidljivo ustrajala na tome da su joj cipele s arapamaudobnije. Vidjela sam kako se presijavaju na sunevoj svjetlosti u mojoj sobi, pomalo metalno-plave ispod one ruiaste boje, a kad sam joj na to skrenula pozornost, rekla je ozareno da to prijenije zamijetila. Vjerojatno toga prije nije ni bilo, rekla sam joj. Tihim glasom upitala me to tomislim: Mijenjaju se, odgovorila sam bez razmiljanja. Nisu to vie one iste cipele kakve subile kad si ih pronala u trgovini Great Eastern. Nisu to ni one iste cipele koje ti je mama jutrosstavila u koveg. Pretvaraju se u neto drugo. Jo ne znam u to. Morat emo priekati pa vidjeti.Moda e kad bude odlazila kui biti potpuno plave ili ak srebrne. Moda e ovi kamenii,nagnula sam se i lagano lupnula prstom o jedan od tirkiznih poludragulja zalijepljenih na jeftinukou, postati pravi.

Razvrstala sam njezinu odjeu i posloila je na hrpice - etvere kratke hlaice, tri teniskadresa, trietvrt hlae za vonju biciklom, donje rublje, pidama - pa sve jedno po jedno razmotala,vadei pribadae i komadie kartona neobinih oblika. Dala sam joj da svaki komad odjeeisproba i sa zaprepatenjem otkrila ne samo to da e svaki kompleti trebati izglaati kako binestali nabori od tvornike izrade i pakiranja, nego i da joj je svaki prevelik barem za jedan ili dvabroja. Ogledao se u ovome nain na koji razmilja teta Peg, bio je to dokaz da joj je ogorenjezbog ivotnih nepravdi proimalo sve postupke. Nije htjela poslati svoje srednje dijete napuhanimHamptonima na ljetne praznike s kovegom punim stvari koje je naslijedila od Bernadette. A, ne.(U mislima sam je ula kako to govori tetku Jacku za njihovim kuhinjskim stolom, uz njegov

11

omiljeni desert, vonu salatu s kandiranim voem, posutu komadiima spuvasta slatkia odbijelog sljeza). A, ne, ne. Daisy e ii onamo s novom odjeom, jo u omotima. No isto tako nijehtjela da ja i moji roditelji smetnemo s uma kako za policajca iz Odjela za ouvanje reda i mira ujavnom prijevozu s osmero djece ivot nije lak, ni priblino tako lagan kao za zaposleni par skeri jedinicom, da luksuzi poput kratkih hlaica za jednu sezonu, kupljenih s polica, ne iz koara,jednostavno nisu sueni ovoj tako marljivoj obitelji radnih ljudi. Onaj je napjev jadna Daisynesumnjivo imao i svoje dobre strane jedna gladna usta manje tijekom nekoliko ljetnih tjedana,primjerice, jedno dijete manje o kojemu treba voditi brigu ali unato tome to je ivjelamuenikim i siromanim ivotom, teta Peg je htjela svoje dijete obiljeiti dokazima kako o svomdostojanstvu tako i o praktinosti.

Jadna Daisy stajala je u mojoj sobi u svojim ruiastim cipelama i zakaila palce o ovjeeneizreze za ruke na haljinici za tenis bez rukava, kao to Mr. Green Jeans na televiziji potee svojenaramenice. Malo je prevelika, rekla je i nasmijala se sama sebi, vidjevi kako joj plisirani rubhaljine see gotovo do koljena. Ispod bijele mjeavine poliestera i pamuka, od ega je bila jeftinahaljinica, vidjela sam njezin mravi prsni ko s tamnim udubinama i ruiastim bradavicama tegotovo prozirnim sjajem. Iako je bila ve u osmoj godini, oko njezine se koe irila neobina, nasvjetlo nenaviknuta aura kakva obavija tek roeno dijete. Ostavimo je za Bernadette, rekla sami ustala. Doi, Daisy Mae, pozvala sam je.

Naa je kua bila tako malena da su obje spavae sobe vodile izravno u dnevnu sobu, amjesto gdje je strop u dnevnoj sobi bio sputen da bi se tu moglo smjestiti stubite za tavanocrtavalo je rubove prostora blagovaonice. Prava ribarska kuica sagraena potkraj 19. stoljea,tako su nam rekli, s jednim kaminom od kamena i podovima od irokih drvenih dasaka te, ugornjem dijelu, s tavanom na kojem se osjeao miris cedrovine i kuglica naftalina i praine, a zasunanih dana poput ovoga, zadah ugrijana starog drveta. Stube koje su vodile na tavan bile sustrme i malo zakrivljene pri vrhu i dnu, i kad sam stigla do vrha i nagnula se dolje htijui je uzetiza ruku, osjetila sam kako Daisy drhturi. Doepavi se posljednjih dviju stuba, povukla je ruku odmene i nekako se etveronoke uzverala na tavanski pod, tek neznatno struui pritom onimruiastim cipelama po podu. Kad je uvidjela da je ispod nje siguran, vrst pod a onaj ulaz sastubita na tavan na dobroj udaljenosti, okrenula se i sjela rairenih nogu kao da se ovdje nala jerje odnekud pala, a ne zato to se popela. Jesi dobro? upitah je i malo se nasmijah, tek da ublaimnjezin strah. Kimnula je teko diui, ona prevelika haljina sad se rasprostrla oko nje poputkunog ogrtaa. Dobro sam, odgovorila je blago.

Taj mi je tavan bio najdrae mjesto u kui - a voljela sam svaki njezin kutak, jo onda. Sav jebio u kosim krovnim gredama, prepun pradavnih blaga i odbljesaka suneva svjetla to jedopiralo kroza zidove i onaj jedan maleni prozor. Dva su stara eljezna kreveta koja su pripadalajo roditeljima moje majke stajala pod jednom strehom, na njima su bila dva prastara proivenaprekrivaa i dva pomalo isluena jastuka od perja naa gostinjska soba, tako je to nazvala majka(moj ujak Tommy bio je jedini gost koji je u njoj ikad boravio). Bio je tu jedan troan stolac izvremena kraljice Anne, neke staromodne svjetiljke sa sjenilima ukraenim resicama. Nizak ormars dubokim ladicama. Veliko uspravno zrcalo u prirodnoj veliini. Golemi okovani putni kovegkoji se otvara postrance. Oev vojniki sandui na kojem su preko ablone bili ispisani njegovoime i in, s poutjelom naljepnicom za prtljagu s broda Queen Mary. Bilo je tu nekolikozamotanih sagova, nekoliko antiknih vreva i lavora. Kutije sa starim fotografijama, boinimukrasima, asopisima i knjigama. Moj rasklopljeni djeji kreveti. Moja crna djeja kolicaprekrivena starom plahticom. Moja blijedoplava klackalica, moj konji za njihanje. Tavanopremljen kao prava pozornica u svakom smislu. Moja pozornica.

Pod drugom je strehom bila dugaka metalna ipka s naim zimskim kaputima u platnenimormarima, a du preostaloga njezina dijela bio je nanizan cijeli moj ivot kroz odjeu. Majka jesve moje haljine i gornje dijelove odjee pa uske hlae, suknje i kratke hlaice posloilakronolokim redom po duini ipke, i tako je iza oeva ogrtaa stajala suknja moje kolske odoreiz katolike kole, odbaena prije samo tjedan dana kad su poeli ljetni praznici, bluze i demperikoji pripadaju odori, haljina i kaput za Uskrs, zelena koulja koju sam nosila za proslavu Dana sv.Patricka, moja barunasta boina haljina, jesenske suknje sa kotskim uzorkom i veste nakopanje, nakon toga sve ono to sam prerasla od prolog ljeta, pa moja odora iz prvog razreda

12

gimnazije, jo jedna uskrsna haljina i tako dalje. Sve je bilo dovoljno uredno poslagano dajemoglo posluiti kao pravi skup dokaza, i samo sam trebala odbrojiti rukave barunastih haljina iliramenih dijelova svojih uskrsnih kaputa ute, zelene, ruiaste ili plave boje da bih znala tonogdje trebam potraiti neto za Daisy.

Izvukla sam prvu haljinu koje se sjeam, bijelu s blijedoutim cvjetovima i irokom zelenomvrpcom od velura oko struka, s rukaviima nabranim u poluloptu i ljupkim ovratnikom, bogatomsuknjom. Daisy je jo sjedila na podu, ali kad sam joj pruila haljinu, polagano je ustala, opreznodokoraala k meni preko toplih, izlizanih podnih dasaka, kao da jo nije sigurna ima li u njihpovjerenja. Kleknuvi pred nju, otkopala sam joj haljinu za tenis i svukla joj je preko ramena.Ruke gore, rekla sam i prebacila joj moju staru haljinu preko glave. Okrenula sam je izakopala odostraga pa zavezala vrpcu. Prekrasno, rekoh ponovno je okreui, i doista je bila:one boje, uta, bijela i zelena, i njezini zarumenjeni obrazi i svijetlocrvena kosa.

Mogla bih je odjenuti za crkvu u nedjelju, rekla je, pomalo bez daha. A ja sam opet upitala:Zato ekati do nedjelje?

Pokazala sam joj odjeu koju sam nosila kao beba, na sasvim drugom kraju duge ipke. Malehaljinice na vjealicama, na polici ispod njih kutije s demperima i papuicama pa ak i netoiznoenih platnenih pelena, sve umotano u tanki prozirni papir, pritisnuto komadima cedrovine.Prinijela sam kutiju njezinu nosu i ponudila joj da omirie. Nije li to neto osobito, to to svamoja djeja odjea odie ovim mirisom? Kao da me roditelji uope nisu donijeli iz bolnice, ve izneke stoljetne ume. Pronali me na kakvu leaju od mahovine, uurenu meu korijenjemstarog drveta. Kako neobino, rekla sam zagonetno, i osjetila kako je volim zbog toga to meonako promatra, otvorenih usta i sjajnih oiju. Spustila sam poklopac na kutiju i turnula kutijunatrag na policu.

Sjea li se ti neega, Daisy Mae? upitah je. Iz vremena prije nego to si se rodila?Razmiljala je asak pa rekla da misli da se ne sjea.Ne sjea se Boga? Ili raja? Ili anela? Ili druge djece koja su ekala da se rode?Skupila je obrve. Mislim da ne, ree.Ne sjea se da si se nala s Kevinom, (jednim od njezine mlae brae), ili Brianom ili

Patrickom, (s drugom braom), prije nego to ste svi roeni?Odmahnula je glavom.Trebala bi se pokuati sjetiti, rekoh joj. Samo ti je osam godina. Ja sam se sve do prije

nekoliko godina sjeala mnogo toga. Morala bi malo vie razmisliti o tome pa e vidjeti to esve isplivati.

Ispriala sam joj kako se sjeam imena Robert Emmet. Rekla sam da sam jednom, vjerojatnokad sam bila otprilike njezinih godina, pitala mamu tko je Robert Emmet, a ona mi je nakon dugeutnje rekla da je to jedan irski rodoljub koji je bio osobito drag njezinu ocu. Ja sam na to rekla danije, da je bio maleni djeai, beba o kojoj sam priala. Mala beba jo u djejem jastuku. To jetaj Robbert Emmet o kojem sam govorila.

Poslije sam otkrila da je majka prije mene imala jo jedno dijete koje je umrlo upravo u asukad je dolazilo na svijet i koje je bolniarka u raaonici krstila imenom Robert Emmet, zato to jeto predloio moj djed kad su za ime upitali mog oca, a on nije bio u stanju rei nita.

Oito je, rekoh, da smo se moj brat i ja sreli i jedno drugom rekli svoja imena, u nekom asuizmeu njegova i mog roenja. Nakratko sam ugledala i svog djeda, u to sam sigurna, ali tosjeanje nije bilo tako jasno.

Prila sam starome toaletnom stoliu i izvukla donju ladicu. Unutra su bile poredane brojnekutije za cipele, a u jednoj od njih majka je drala stari pribor za brijanje koji je pripadao njezinuocu: alica omotana u svileni papir, etkica, dugaka tanka britva. Smea boica s lovorovomvodicom i plutenim epom, na njezinoj naljepnici umrljana i poutjela sliica palme i plae.Izvadila sam boicu i pokazala je Daisy. Izvukla sam ep.

Boca je bila prazna, ali unutra je jo bilo neto mirisa. I opet sam joj rekla da pomirii.Nagnula se naprijed i duboko udahnula.Sjeam se da sam osjetila isti taj miris, rekla sam joj, malo prije svog roenja. Mislim da smo

moj djed i ja zacijelo proli jedan pokraj drugog, on na odlasku, ja na dolasku - on je umro uoujku, ja sam roena u travnju. Mislim da sam taj miris zasigurno osjetila kad se nadvio nad

13

mene i u prolazu me pogladio po glavi.Stavila sam ep natrag i vratila bocu u kutiju.To je ono, rekla sam, ega mislim da se sjeam.Pogledala sam Daisy. Kimala je glavom, podignutih obrva, usana izvijenih prema dolje, kao

da razmilja o svemu ovome i zakljuuje da je vrlo razumno, vrlo vjerojatno. Uivala sam u tomekako izgleda u mojoj staroj haljini, u svojim ruiastim cipelama i arapama, pa sam je podignulau zrak i okrenula nekoliko puta, a zatim je ponovno posjela. Vraajui se prema ipki s odjeomispriala sam joj kako moj ujak Tommy spava ovdje kad god doe u posjet, i kako bi uvijek prijenego to bi se uspeo stubama rekao: Ako vidim duha, prenijet u mu tvoje pozdrave.

Rekla sam joj da je katkad priao kako se stari ribar koji je sagradio ovu kuu pojavljivaonou, jednostavno je stajao ondje pokraj prozora, gledao van i puio lulu. Prvi put je ujak Tommyrekao. Mogu li vam pomoi, gospodine? A ovjek se samo neznatno okrenuo i mahnuo rukomiza lea pa rekao: Ne, ne. Ne, hvala", glasom tako stegnutim od snanih osjeaja da ujak Tommynije vie nita pitao, samo je promatrao starca kako zuri kroz prozor i pui, sve dok nije ponovnozaspao.

Jednom ga je upitao: Mogu li vam ponuditi stolac, gospodine? A ovjek je i opet odmahnuoi rekao: Ne, ne. No idueg je jutra ujak Tommy ipak primaknuo stolac prozoru i bio je vrlosretan kad se tijekom sljedee noi probudio i ugledao starca kako sjedi na njemu, oputen,prekrienih nogu. A da sve bude jo udnije, pripovijedao je ujak Tommy, u krilu mu je biomaleni usnuli djeak.

Tko je to bio? pitala je Daisy.Slegnuh ramenima. Tko zna?Izvadila sam ljetnu haljinu kockasta uzorka, crveno-plavu, bez rukava, s vrpcama koje je

trebalo svezati na ramenima. I ova je slatka, rekoh. Pa jo jednu bijelu vezenu haljinu. I parruiastih hlaa do listova koje e joj pristajati uz cipele. Moda emo jedne noi prespavatiovdje gore, rekoh. Ti i ja.

Naas je oklijevala, a onda prozborila: Dobro, pogledavajui haljinu koju sam prislonila onju.

Kako se ini, jedini duh kojeg emo vidjeti bit u ja, ali tvojih godina, rekla sam. Doi upogledati tko to nosi moju staru odjeu.

Prije nego to smo opet krenule dolje, rekla sam joj da izuje cipele ako se zbog stuba osjeanelagodno.

Odmahnula je glavom. Dobro mi je, rekla je.Pola sam ispred nje, s odjeom na vjealicama prebaenom preko ruke, okretala se na svakoj

stubi i provjeravala je li s njom sve u redu. Nije bilo nikakve ograde, pa se objema rukamapriljubila uza zid i silazila tako sporo i s takvim strahom i oprezom da biste pomislili kako hodapo rubu kakve izboine na kui.

Boji se visine, Daisy Mae? upitala sam je kad smo ve prevalile pola puta.Odmahnula je glavom. Nije htjela odvojiti pogled od stuba, ili ruba moje stare haljine ili

ruiastih cipela koje su zbog drvenih peta i skliskih sivkastosmeih potplata glasno udarale osvaku izlizanu stubu. Samo se bojim da u pasti, rekla je.

Svako sam se jutro budila na zvuk glasova mojih roditelja, koji su prodirali kroza zid iza mogkreveta. Spavali su u krevetima u paru s uzglavljima od podstavljene i proivene koe, izmeukojih je stajao jedan noni ormari, a njihovi su glasovi u tim prvim trenucima dana bili priguenii razgovorljivi. Neko sam vrijeme zamiljala da to oni jednostavno pripovijedaju jedno drugome osvojim snovima, te da bi na isti takav suhoparan nain mogli prenositi jedno drugome ipojedinosti nekog obinog i nezanimljivog obilaska trnice. Ne tvrdim da sam to razumjela: zbogega nikad nisu spavali u istom krevetu, ali svako bi jutro poeli razmjenjivanjem misli kao dadijele istu pamet. Zidne tapete u mojoj sobi, a i njihovoj, bile su pune utih rua, poput akekrupnih utih rua koje su se, dok sam zurila i oslukivala njihov razgovor i pokuavalaodgonetnuti to to govore, pretvarale u uta, poput ake velika, lica smeuranih beba, nacerenihnakazica i preplaenih anela uvara, zborskih djeaka nalienih ratnim bojama, s rastvorenimovalnim ustima.

14

Moji su roditelji ustajali u pet, oprali se pa pojeli zajutrak, i najee bi ve izali iz kue doest sati. Tijekom kolske godine polazila sam s njima, oni bi me ostavili kod asnih sestara umojoj koli udaljenoj tridesetak kilometara zapadno u biti privatnoj koli internatskog tipa zakeri bogatih Azijaca i Junoamerikanaca, u koju je jedva primljeno nas nekoliko dnevnihuenika, da se zadovolji mjesno stanovnitvo - ali ljeti je kua bila moja. Bilo je tako gotovootkad pamtim, premda je postojalo jedno razdoblje, prije negoli sam pola u kolu, mislim, kad seu tu jutarnju strku prije nego to bi moji roditelji otili na posao umijeala i stara gospoa Tuohey,umijeala poput one liice eera koju je moja majka uvijek u urbi stavljala u crni aj koji jekuhala sebi i ocu. ak i prije nego to sam stasala za kolu, gospoa Tuohey se svodila na kretnju,uglavnom neko premiljanje, i brzo bi se rasplinula u nepreglednoj osami male kue i mojoj veojsklonosti prema samoj kui. Jadna je ena, blijeda i krhka sitna udovica koja je ivjela u selu,ponajee provela dan na prvome mjestu na koje je sjela kad bi je otac doveo, kao da je sama tekneki duh.

Voljela sam tu kuu, kako sam ve rekla, i voljela sam je osobito onih ljetnih jutara kad jesunce obasjavalo kuhinju i sobe, a u dnevnoj se sobi zadralo prohladno i vlano i s nekimmirisom u zraku koji se irio iz staroga kamenog ognjita, nalik na miris tek nastanjene pilje.Prola bih kroz nju bosa i ula u kuhinju gdje su moji roditelji jedui slaninu i jaja nastavili istionaj razgovor koji je tekao kao da se dobacuju loptom amotamo, razgovor usputan i bezlian, kojisu vodili sve otkako bi ujutro doli k sebi. Kad bi me ugledali, otac bi izvukao trei stolac, amajka ustala po jo jedan tanjur, kao da sam neki neoekivani gost. Natoila bi mi malo aja kojije skuhala samo za njih dvoje i posula ga odozgo s malo eera, a ja bih za to vrijeme uzelakomadi prepeenca ili slanine s tanjura izmeu njih. Oni bi zatim nastavili razgovor, samo mipovremeno upuujui rijedvije, kao da mi dobacuju usputni pogled. Nastojali su govoriti tiho,kao da ja jo spavam, i uvijek su, tako mi se inilo, pomalo odvraali pogled.

Vjerujem da su moji roditelji u to vrijeme postali pomalo oprezni sa mnom. Nisu bili naoprezu tek zbog tjelesnih promjena, zbog dugih, bosih nogu koje sam znala podvui pod bradudok sam grickala prepeenac oblikujui neobine likove, ili zbog sve irih ramena pod majicom,raspupalih grudi, zbog toga kako se moja djetinja ljepota kojoj su se mogli diviti s lakoom hitromijenjala u neto mravije i izraajnije i svakako mnogo sloenije, ve su isto tako budnoiekivali i ono vrijeme, koje se prema njihovu vjerovanju vrlo brzo pribliavalo, kad e im seispuniti san to su ga njegovali za mene - da u se uklopiti u onaj svijet u koji su me uz tolikomuka nastojali ukljuiti.

Vjerojatno je ironino za njihove ambicije u vezi sa mnom, njihov odgoj i shvaanje njihsamih to me nisu mogli u potpunosti doivjeti kao dio toga sretnijeg svijeta bogatih ljudi inavodnih genija ako ja istodobno ne shvatim da oni nisu dio tog svijeta. Da bi im najveu potvrduda sam doista prela u bolji sloj drutva pruio moj prezir prema onome niem sloju kojemu onipripadaju.

Bili su dragi ljudi, i otac i majka, ali upravo zato to su tako ivo zamiljali moj uspon, zatoto su bili potpuno uvjereni daje moj uspjeh neizbjean, smetalo im je ono to su vidjeli kaoposljedice toga ljeta kad mi je bilo petnaest godina i jo nisam pripadala nijednoj drutvenojsredini osim vlastitoj. Okreui se od mene u oekivanju da u se ja okrenuti od njih, ostavljali sume tog ljeta samu mnogo ee nego ikad prije.

Kad su otili na posao, uzela sam breskvu iz zdjele s voem na radnoj plohi u kuhinji iponovno prela dnevnu sobu. Na je prednji trijem bio kratak i etvrtasta oblika, daske na podupremazane sjajnom sivom bojom, a ukrasi i ograda bili su bijeli i vlani u to doba jutra. Sjela samna stube s novinama i knjigom, mojim tivom za to ljeto. Sa svake strane trijema rasli su grmoviljiljana, oeve dalije du cijele drvene ograde. Preko uske neasfaltirane ceste bila je samo visokaivica, tamnozeleno nepromoivo platno protezalo se duinom ulice s namjerom da se skrijesjenica s druge strane, ali zbog njega je i naa kua izgledala kao da je jedina nastanjena ili modakao jedina kua (a mi jedina obitelj) u kojoj su ljudi dovoljno hrabri da ive izloeni pogledimastranaca. Proitala sam novine i pojela breskvu pa bacila koticu u travu. Spustila sam se niz tristube do grma s ljiljanima, protresla im grane i pohvatala kapljice rose koje su popadale na mojdlan pa istrljala ljepljiv sok s ruku. Zatim sam podigla lice uvis i zatvorila oi pa ponovno streslagrane da bih s usana uklonila breskvin sok. Rosa je bila hladna unato sunevoj svjetlosti to je

15

ve poela upirati u lie i ja podigoh kosu i, savivi se pod granama, osjetih sunce na potiljku.Stresla sam glavom i tako zanjihala i grm, i osjetila kako mi je kapljica rose pod kouljomkliznula niz kraljenicu. Jedna mi se grana zaplela u kosu dok sam se uspravljala i kad samposegnula za njom, osjetila sam kako mi se utiskuje u tjeme, kao da mi se neki koati prst sputaniz stranji dio glave. Primakla sam joj se, malo se odmakla pa joj opet prila i nedvojbeno jojae zamrsila kosu, ali sam uivala u tome kako me epala, kako me njeno pritisnula i zagrebla.Okrenula sam se pod granom, zabacila glavu unatrag, zaronila ramenima u zeleno lie svijajuise u luku poput make, osjeajui vlanost majice, kapljice rose rasprene na mojim rukama.Prola sam prstima kroz kosu, od sljepoonica do vrha glave, i pronala onu ilavu granu koja mezakvaila. Njeno sam je se oslobodila i koraknula od nje, a rijei za kojima sam u mislimatragala bile su u depnoj knjizi na stepenici: Poalji mi odnekle neku divnu ljubav jer u inaeumrijeti.

Zatresla sam rub majice, podigla ga i izvrnula, ne zato to je bio mokar, nego zato to samhtjela osjetiti jutarnje sunce na trbuhu. Bila bih je skinula do kraja da sam imala hrabrosti. Streslasam kosu pa je zavinula straga na vratu. Dlanovima sam otrla rosu s ruku pa krenula kroz travu isunce prema stranjem dijelu kue, gdje se pod prozorima obiju spavaonica prostirala ivica.Zakoraila sam iza nje, utonula bosim nogama u meku, vlanu zemlju, i kod svog se prozoranagnula prema prozorskoj dasci. Prislonila sam usne na zatitnu mreu, na mjestu gdje je prozorbio podignut, udahnula njezin metalni okus i rekla: Margaret Mary Daisy Mae, hoe li vejednom ustati?

Kroz jedva prozirnu mreu vidjela sam je kako se mie u mom krevetu pa, zastavi samonaas, naglo sjeda uspravna i ogleda se oko sebe. Pritisnuh usne na mreu. Okus breskve jo mi jebio negdje pri dnu jezika. Imamo posla, rekla sam joj, a ona protrlja oi i jo omamljenaodvrati: Budna sam.

mugnula sam iza ivice pa unutra kroz stranja vrata. U smonici je bilo peciva pa sam jojugrijala jedno i namazala ga maslacem i majinim demom od ljiva. Natoila sam joj sok iupravo sam to dvoje nosila k njoj kadli se pojavila iz moje sobe, u haljini s cvjetiima i svojimbijelim arapama u ruiastim cipelama, zamrene kose i tako blijede puti kao da je od neega nemnogo vreg od prozrane pamune tkanine majinih ljetnih zavjesa. Poloila sam au itanjuri na stol u blagovaonici. Jesi dobro, Daisy Mae? upitala sam je, a ona je kimnula iposluno sjela. Samo sam pospana, ree. Promatrala sam je dok je jela. Jela je suzdrano, jednuje ruku i ubrus drala u krilu, odgrizala je komadi po komadi i oprezno vakala zatvorenih usta.Nakon svakog gutljaja soka od narane dotaknula bi ubrus usnama. Sva ona uglaenost koju jetetak Jack zahtijevao za stolom od ultrapasa u pretrpanoj kuhinji, u onoj pretrpanoj kui gdje samga vidjela kako za dorukom sjedi na elu stola s pitoljem i futrolom Policijskog odjela zaouvanje reda i mira u javnom prijevozu koja mu je jo od prole noi ostala na bokovima. Uzelasam drugu polovicu peciva, presavinula je napola i upitala: Ti ovo nikad ne radi?

Odmahnula je glavom. Oi su joj bile umorne. Pokazala sam joj mjesto gdje je pecivo bilopresavinuto. Zagrizi ovdje, rekla sam joj i ona je zagrizla, a zatim sam joj pokazala okruglurupu koju je nainila u sredini. Rekoh joj neka podigne kaiprst pa joj nataknuh pecivo na nj,poput nekog prevelikog prstena. Sad ga moe ponijeti sa sobom, rekoh. I grickati ga cijelogdana. Podigla sam njezin tanjur i au pa ih, na putu prema stranjim vratima, ostavila na pultu ukuhinji. Najprije moram izvesti psa Kaufmanovih, rekla sam joj. A onda psa Richardsonovih.Zatim emo, kad poemo po Floru, usput nahraniti make kod Clarkeovih. Kad smo prole krozvrata ograde iza kue, uzela sam je za ruku. Na drugoj je i dalje pokuavala odrati pecivo. U kuiMoranovih sve je bilo tiho dok smo prolazile pokraj nje, kapci na prozorima prednje sobe bili susamo djelomice i nejednako pozatvarani, pridajui kui onaj udan, glup izgled osobe koja spavas jednim staklenastim okom napola otvorenim. Na travi je leao zahrao neunitiv izvanbrodskimotor, pokraj njega neka velika zgnjeena kartonska kutija, odbaeno crijevo za vodu uz ispuhaniplitak djeji bazeni, porazbacani dijelovi igraaka, nekoliko bicikala, par bijelih djejih mukihgaica visio je sa ivice i izgledao tono poput rasprsla balona. Osjeala sam zahvalnost to jonigdje nije bilo i Moranovih klinaca. Htjela sam da Daisy ovog jutra bude jedino dijete.

Hodale smo sredinom ceste i zajedno pjevale pjesmicu iz Disneyevog crtica, maui rukamanatrag i naprijed sve dok nije izgubila ravnoteu u onim ruiastim cipelama pa sam je morala

16

povui za ruku da ne ogrebe koljeno to, dakako, nije bilo teko; bila je tako lagana da bih je slakoom mogla podii iznad glave. Neto od jueranjeg straha preletjelo je njezinim licem kad jedola k sebi, no uspjela sam je ponovno nasmijati rekavi: Jesi se dobro provela u zraku? Sunceje sada ve bilo posve visoko iznad drvea, ptice su u njima marljivo vrgoljile. Sa smeih,krumpirom zasaenih polja i zelenih travnjaka na veim se imanjima jo podizalo netoizmaglice, a oni malobrojni ljudi koji su prolazili pokraj nas u automobilima dobroduno su namdomahivali. Posvuda je bilo jo dovoljno zeeva da Daisy ostane zauvijek oarana.

Dosad sam izostavljala iz ove prie, pa i iz vlastita sjeanja veim dijelom, onu jesen i zimukoje su bile pred jadnom Daisy jer to, iako bi mogla biti bit prie, uope nije razlog zbog kojegsve pripovijedam, ve je to ono jutro koje je spomenula na telefonu jo onda u Queens Villageu,krajem veljae ono jutro kad smo vidjele sve zeeve, rekla je. Ono jutro kad je na prstu, poputprstena s granatom, nosila okruglo pecivo namazano demom od ljiva. Sve dok ga Red Rovernije pojeo. Ono jutro u lipnju.

Kua Kaufmanovih bila je prilino skromna, prizemna kua s krovom od cedrove indre, sazavojitim poljunenim kolnim prilazom i bijelim kapcima na prozorima i zelenim sanducima zacvijee i crvenom fasadom. Kod njih sam bila pomonica prije dva ljeta, kad sam njihovimblizancima, Colbyju i Patriciji, dala nadimke Pauina i Graa. Prolo su ljeto proveli sa svojommajkom u Europi (moja je pak majka, s pravom, posumnjala da je to zbog rastave), a ove sugodine trebali ii u djeji kamp do kolovoza. No otac im je bio ovdje tijekom ljeta i on je bio tajkoji je nazvao i pitao mogu li mu pomoi oko pasa tri dana u tjednu kad on bude u gradu. Bio jedrag ovjek, nizak, proelav idov, mnogo prijazniji od svoje (sada bive) ene plavue,prezbiterijanke koja nosi odjeu od madrasa marke Brooks Brothers.

Jednog poslijepodneva kad sam ondje radila, dok smo sjedili za stolom pokraj bazena netomse vrativi s plae, on se odjednom nagnuo prema meni i prislonio podlakticu uz moju. Ja sam ukrilu drala napola usnule blizance umotane u runike za plau, no oboje su se poeli boriti davide to im to otac radi. Pogledaj ovo, ree on. Ruka mu je bila izrazito preplanula, obraslagustim crnim dlakama, moja je bila blijedocrvena, kao i obino nakon plae. Jesmo li to midanas proveli dan pod istim suncem? upitao je. Zatim se nadvio nad mene i izvukao tanke,zlataste djeje ruice iz runika, i kako smo se trudili poredati svih naih osam ruku jednu dodruge, kleknuo pred mene, golim grudima okrznuvi rahlo moja koljena, pa nas sve nekakoobgrlio. Zapodjenula se rasprava o tome koji je od blizanaca tamniji ja sam odmah proglaenanajmanje preplanulom, a njihov otac ponajvie i oni pozvae njihovu majku da donese odluujuiglas. Upravo je iskoraila iz kuice uz bazen. Ve se istuirala, na sebi je imala kimono od laganepamune tkanine s naborima i prugaste papue, a oko glave runik ovijen kao turban. Prila namje i sagnula se pa i sama prinijela ruku arolikom nizu. Bila je lijepe nijanse, neto svjetlija oddjejih ruku, tamnija od moje. Koa joj je bila glatka i svjetlucava, mirisala je na limun. Zadralaju je tu tek jedan as na trenutak joj se rastvorio haljetak i vidjela sam pauinaste bijele oiljke nanjezinim preplanulim prsima a onda je, ne proglasivi pobjednika, ustala i rekla muu, koji jegrudima jo prianjao uz moja koljena: Mogu li, molim te, razgovarati s tobom?

Dr. Kaufman se nagnuo preko mog krila i poljubio svakom djetetu ruicu. Oboje steprekrasni, rekao je, a zatim je ustajui preletio prstima du moje ruke. Dotaknuo mi je kosu irekao: I ti, Irkinjo, prije nego to je poao za enom unutra. Blizanci su odmah navukli runikepreko glava i opet se ugnijezdili u mom krilu. Pauina je jo sisao palac, a Graa je u ustima imalavrak svoje pletenice. Pjevuila sam im neke boine pjesmice to su voljeli Tiha no, sveta noi Kakvo je to djetece? pa O, Betleheme sve troje mirisali smo na vodu iz bazena iCoppertone, ugodno zagrijani i umorni od sunca, u hladu pod suncobranom, na blagompovjetarcu to je strujao s kopna prema moru. A onda sam zaula kako kroz otvorene prozore kojisu gledali na stranji dio kue dopiru glasni povici njihove majke. Najprije sam pomislila da joj jeneto palo ili je neto izgubila pa govori: Oh, to se to dogodilo? ili Oh, pa gdje je to? Zatim samnakratko razmiljala sve dok se nisam sjetila tko je ona pokuava li moda pjevati.

No onaj se zvuk nikad nije oblikovao u govor ili pjevanje, a ton i boja, jaina njezina glasazvuali su kao neto to jo nikad prije nisam ula, svakako neto to nikad nije doprlo do menekroz onaj ruama obloen zid koji je razdvajao spavau sobu roditelja i moju sobu. Nastojala samgledati dolje u djecu: Pauini je mokri palac pao u krilo, ali osjeala sam, iako to nisam vidjela,

17

da su Patricijine oi sirom otvorene. Glas njihove majke postao je jai. Oh, sto se dogodilo? Oh,gdje je? Ali na jeziku koji nisam poznavala. Ovako povien ton ula sam samo kad se netko ljuti -u svai Daisyne brae ili kad bi one najgore opatice u koli zahtijevale od nas da im iskazujemopotovanje - i premda sam znala da ovo nije ljutnja, nisam bila ni iznenaena kad je poelaizgovarati psovke, ili neto to je zvualo poput psovanja, a zatim napokon i izvikivati muevoime Phil, Phil, Phil. Negdje u pozadini svega ovoga pomislila sam da ujem kako on govori, tiho,tiho, no onda je i to nadjaao njezin glas koji je preao u neku vrstu vriska. Jo mnogo prije negoto sam sama sebi priznala da shvaam to se dogaa, osjetila sam nagon da prekrijem djeci ui.Onaj je krik ustupio mjesto prepoznatljivu jecaju, zapravo beskrajnom nizu jecaja, a onda su -uope nisam shvaala neku razumnu zakonitost u ovome preli u duboki grleni smijeh koji jenakon svega komeanja u posljednjih nekoliko minuta zvuao posve neprimjereno, lano,neobuzdano kao da se namjerno trudi da je se uje. Da je ja ujem. Nastala je tiina, a zatim samula kako on vie, Oh, oh, oh, kao da mu netko svija palac unatrag.

Prolo je neko vrijeme prije nego to su se pojavili iz kuice, sada oboje istuirani i odjeveni.Djeca su vrsto spavala u mom krilu i upravo su se ponovno poela mekoljiti, a ja sam u objemanogama osjeala trnce. Njeno ih je uzela od mene, povela ih u kuu gdje im je kuharica vepoela spremati veeru, zatim se okrenula i pitala me hou li zaplivati posljednji put prije odlaskakui, onim svojim uobiajeno pomalo bezlinim glasom, oteui kroz nos. Zaronila sam u vodu,ponajvie da bih prikrila kako mi je neugodno, a kad sam izala van, samo je on stajao napoploenom dijelu dvorita i petljao oko rotilja. Navukla sam majicu preko mokroga kupaegkostima, pokupila torbu za plau i runik pa uskoila u japanke. Laku no, dr. Kaufman, reklasam, a on se okrenuo i pogledao me preko ramena, ne gledajui me uistinu, tek je u mom smjeruokrenuo lice, ne i oi. Rekao je: Laku no, srce, bio je to onaj isti izraz njenosti kojim seobraao i svojoj djeici. Jeli su prepeeni sir za stolom u kutu za dorukovanje i ja sam ihpoljubila za laku no, a na ulaznim sam vratima stala odmicati Pauinine ruke s mog strukastotinu puta ga uvjeravajui da se vidimo ve sutra rano ujutro. Odetala sam kui u svjetlost toje naglo prelazila u sumrak, s djeliem nadiruega modrocrnog neba i naranastocrvenog odsjajaumirueg sunca usaenim poput tamna dragulja u moju vlastitu viziju branog ivota - mojevlastite, neoblikovane budunosti.

Prolog ljeta, kad je majka posumnjala kako onaj izlet u Europu znai da se Kaufmanovirastaju, pomislila sam da je ono poslijepodne pravi dokaz da nije u pravu. Nisam znala, tvrdila je,kako je ljudima koji nisu katolici postalo lako dobiti rastavu braka. Nije znala (ja sam topropustila ustvrditi naglas) to su sve Kaufmanovi bili kadri raditi u onim posljednjim satimaljetnog poslijepodneva kad se sputa mrak.

Kuica za pse bila je odostraga, iza kue uz bazen. Bazen se bez djejih igraaka i kolutovaza plivanje doimao naputenim, a kad nas je ugledao, Red Rover se bacio na ogradu kao da samuredila da se svi vrate. Bio je pravi ivani irski seter, ali ponajee se sasvim pristojno ponaaopa nisam oekivala da e onako navaliti na Daisy im sam otvorila vrata ograde, u askupohlepno progutati njezin kola, a zatim je gotovo sruiti svojim vrpoljenjem i mahanjem repa.Trgnula se, ali nije se uplaila i premda je uzmaknula, inilo se da e se prije nasmijati negozaplakati. Zgrabila sam ga za ogrlicu i zakaila mu uzicu u asu dok je bio zauzet lizanjem demas laloka. A onda je okrenuo glavu prema meni i kao da je izgovorio: O, pa to si ti! i gotovo savizvan sebe od radosti poeo mi lizati lice i bradu, drei ape na mojim grudima. Morala sam gaodgurnuti sa sebe i izgurati kroz vrata tenare, a Daisy je za to vrijeme visjela na ogradi i sada sezadihano smijala.

Krenule smo dalje, dolje prema plai Coast Guard, gdje sam ga mogla pustiti da tri bezuzice. Daisy je jo bila malo iscrpljena pa sam joj rekla neka sjedne na kamen i izuje cipele iarape prije hodanja u pijesku. Moda bi sutra mogla obui tenisice, rekoh. Sjela je kako samjoj rekla, ali se nije ni pomaknula da skine ruiaste cipele. Jednim sam okom pratila Reda, kojise neprestano vraao pa odlazio naprijed, manje-vie ekao je na nas, ali bi svaki put otrao malodalje. Znala sam da je prevelika kukavica da otri vrlo daleko, ali nisam se htjela dovesti unepriliku da moram ii po njega u Amagansett morala sam do devet biti kod Flore.

Okrenula sam se prema Daisy, ali ona i dalje nije skidala cipele. Pijesak e ih unititi, DaisyMae", rekoh i prignuh se da joj ih sama izujem. Naglo je povukla noge od mene, a kad sam je

18

pogledala, pomalo iznenaena, digla je nos visoko u zrak, u jednoj od onih poza kakvu sam estoviala u druge, razmaene djece, no nikad kod nje. to je bilo? upitala sam, a ona je, da biupotpunila tu sliku, prekriila ruke preko grudi, preko gornjeg dijela haljine s ovratnikom paprkosno rekla: Neu ih skinuti. Sunce je na njezinoj neposlunoj, neoeljanoj kosi isticalocrvene i zlatne vlasi i onu mogunost da doista, kako su me uvjeravale njezina majka iBernadette, ima ud jedne riokose.

Ustala sam i slegla ramenima. Kako hoe, rekla sam i bez ijedne rijei i pogleda zbacila snogu svoje isluene bijele tenisice pa potrala prema Red Roveru, koji je ovo pak shvatio kaoznak da mora punom snagom pojuriti ispred mene. Trala sam za njim neko vrijeme, s uzicom uruci, a zatim usporila i stala koraati dok je on pretraivao i njukao sve na to bi du obalenaiao, igrajui neku svoju igru u kojoj me on, kao posve neprimjetno, dri uza se. Kad sam senapokon okrenula i pogledala iza sebe, Daisy je trala plaom prema meni. Trebalo mi jenekoliko trenutaka da shvatim da u rukama dri svoje ruiaste cipele, a na nogama jo ima onebijele arape i da plae. Ispruila sam ruke prema njoj kad mi se pribliila pa sam je, kad medostigla, podigla i zavrtjela u zraku. Kad sam je opet spustila, zajecala je u moj bok. Moda testrah da e ti ih netko ukrasti? pitala sam je, a ona prieka asak pa kimne. Hoe skinuti iarape? rekoh, a ona proapta: Ne. Red nas je u skokovima dostizao i ja podignuh komadnaplavljena drveta pa mu ga odbacih da ga potjeram natrag prema cesti. U redu, rekla sam.

Sjedei na onom istom kamenu Daisy je istresla pijesak s tankih arapa pa brzo preko njihnavukla cipele. Jo ih ne eli skinuti? pitala sam, a ona odmahne glavom. Nema pijeskaizmeu prstiju? Smijeei se ponovno je odmahnula glavom. Slegnula sam ramenima. S djecomnikad ne zna. Mogao je posrijedi biti slomljeni nokat. Moglo je biti da su joj braa ili Bernadettegovorili da joj noge smrde. Moglo je biti da se doista boji da bi joj njezine arobne cipelice moglebiti ukradene. Mogao je to biti neki hir.

Privrstila sam Red Roveru uzicu pa smo opet krenuli prema kui Richardsonovih. Oni suimali dva kotska terijera posve razumljiv izbor za par krutih Njujorana s laganim britanskimnaglaskom. Terijeri su se lijepo slagali sa seterom pa smo vraajui Reda kui navratili i po njihda bih utedjela na vremenu. Njihova je kua, dakako, bila graena u tudorskom stilu i poprilinoraskona, s krasnim cvjetnim vrtovima i mnogo posluge. Richardsonovi su sami vodili svoje psena etnju, na dobrih sat vremena svakog poslijepodneva - tada sam ih i upoznala - kad sam sepoetkom lipnja s plae vraala kui s Florom. Gospoa Richardson je bila jedna od onihneumjesnih, glasnih ena sa ikama na elu, koja kao da je bila uvjerena da su njome svioduevljeni kao to je ona sama oduevljena sobom zbog toga to je tako razborita i izravna i, ponjezinome, tako velika zastupnica ravnopravnosti. Ona i njezin mu ostali su zaprepateniiznenadnom provalom mahanja debeljukastim repiima koja je zahvatila njihova dva psia doksmo se mimoilazili, pa se jo jae zgrozili vidjevi kako su se trbusima pripili uza zemlju kad samse sagnula poekati ih iza uiju. Inae su strano suzdrljivi, ree ona na svoj polubritanskinain. Naginjui se preko ruba kolica i Flora je uivala u njima i tako se meu nama zapodjenuorazgovor, a gospoa Richardson je izravnim ispitivanjem doznala da ivim u onoj slatkoj kuici sdalijama (koje su je zanimale), da idem u privatnu gimnaziju (to ju je jo vie zanimalo) i dauvam ovo dijete poznatog umjetnika (a to ju je zanimalo ponajvie) koji ivi tu u ulici. Zureiravno u moje lice, s boanskim pravom kakve plemike udovice ona ree: Vrlo si lijepa, je li?Okrenula se muu, koji je drao lulu. Nije li? Oboje nas je dovela u negodan poloaj. Sigurnosi i pametna i vrijedna, je li? Bila je kao kakva biserjem nakiena glumica to tumai crno-bijelelikove dok je onako zurila u mene kroz monokl. Moje si pse svakako oarala, ree. Upravo kadsmo se rastajali - terijeri su zabadali sive noktie u cestu izraavajui nevoljkost da krenu daljepripomenula sam da izvodim u etnju i pse nekih naih susjeda. Ma nemoj? rekla je.Samozadovoljno se nasmijeila suprugu nisam li rekla da je vrijedna? pa se opet okrenula meni.No, dobro, rekla je, vidjevi kako su me njezini psi zavoljeli, a vidjevi kako su se udebljali,zanimalo ju je ne bih li moda ponekad ujutro htjela doi do njih i malo proetati s njima dok onai njezin mu igraju golf. Htjela bih, rekoh, kao da je ispravljam (a poslije sam, kad smo nastavilesvojim putem, rekla Flori da ni ne bih dolazila kad ne bih htjela dolaziti, je li?). I tako je to bilodogovoreno.

Kao i obino, pse mi je na stranjim vratima predavala jedna od slukinja. (Slukinja?

19

proaptala je Daisy, smijui se kao da sam rekla vilenjak ili kentaur.) Budui da su bili mnogopredvidljiviji od Red Rovera, predala sam obje njihove uzice Daisy, a Redovu sam zadrala sama.Ulica u kojoj su ivjeli Richardsonovi bila je ira i prostranija, s nizom visokih hrastova, bujnih isvjeih u ovo doba godine, obrubljena zelenom travom i tamnom ivicom, i dok smo tako hodaleuz drvored, u jednom sam asu malo zastala i promotrila Daisy kako sa svojom raupanomcrvenom kosom (zaklela sam se da u je poslije splesti u pletenice) i u mojoj staroj haljini i onimoboavanim ruiastim cipelicama i arapama punim pijeska koraa dostojanstveno izabucmastih i razmaenih kotskih terijera, koje su, one iste godine kad je Daisy roena svojim oddjece izluenim roditeljima, poslali zrakoplovom, u prvom razredu, iz Edinburgha u Idlewild,gdje su ih predali u eljni zagrljaj gospoe Richardson.

Odvele smo Red Rovera natrag u njegov ograeni dio dvorita, ostavili mu svjee vode inekoliko pseih kolaia uvjeravajui ga da emo opet doi kasno poslije podne, a zatim smo sterijerima odetale natrag do moje kue i uzele nae stvari za plau prije nego to smo krenule poFloru. Tony i Petey Moran ve su sjedili na stubama iza moje kue, Petey s novom posjekotinomu obliku mladog mjeseca ispod oka od koje je ono gotovo posve pocrnjelo. Dva su se djeakaobruila na dva psia im smo se s njima nale u dvoritu doslovce su se bacili na njih, poputzaostalih seljaia to jure za masnim prasetom, najprije ih pritisnuvi grudima, rairenih ruku, aonda su se kotrljali na travi dok se psi, zauujuom brzinom i pribrano pa ak i malo reei, nisurazbjeali. Morala sam podviknuti (na deke, ne na pse) da bi ponovno zavladao mir, a onda samoba djeaka i oba psa i Daisy posjela u krug na travnjaku. Siroti terijeri ve su se tako zadahtali, iPetey i Tony bili su zadihani od ljubavi, elje i svoje mahnite bezazlene privrenosti svimstvorenjima koja su mogli dragati i grliti, a pritom im esto i nanijeti bol. Dopustila sam Peteyuda sjedne pokraj jednog psia (Angusa, mislim; nikad ih nisam raspoznavala) i Tonyja pokrajdrugoga (Ruperta) pa nekoliko minuta promatrala kako njeno miluju svoje psie, koji su se pakbrzo priviknuli na duge, umirujue poteze rukom iako ne i na lica malenih djeaka to su lebdjelapokraj njihovih glava, kao da im se spremaju dati poljubac. U jednom je asu Tony rukom obgrliopsa i pokuao ga povui u krilo, no ja sam ga zaustavila. Nisu oni toliko stari psi, objasnila sammu, ali imaju vrlo stare vlasnike i ako deki ne budu mirni, mogli bi im odgristi nos. Uzela sam ihza ruke pa im pokazala kako da ih glade po glavi pa niz lea. Lijepo, mirno, rekla sam. Zatimsam im predstavila Daisy, i njih dvojica netremice se zagledae u nju u svom zanosnomiskazivanju ljubavi. Ovo je moja sestrina. Dola mi je pomagati tijekom ljeta.

Bok, rekli su, a zatim je Petey dodao, sviaju mi se tvoje cipele, glasom u kojem seosjealo neto poput pohlepe i spremnosti na krau, tonom kojem je nesumnjivo pridonijela i onamasnica na oku slina gusarskom povezu. Peteyu je tog ljeta bilo moda devet ili deset godina itek se nedavno rijeio navike da me u razmacima od tri minute neprestano ispituje: Voli me?Voli mog brata? Voli moju mamu? Voli mene? Bio je najzahtjevniji od Moranove djece,a svi su oni bili zahtjevni i eljni ljubavi. Dva je puta prole godine proveo no uza ivicu ispredprozora moje sobe, a dvaput su moji roditelji razmiljali da zbog njega pozovu socijalnu slubu.Ali bio je dobro uhranjen, iao je u kolu, a njegove se posjekotine, ogrebotine i modrice nisurazlikovale od posjekotina, ogrebotina i modrica njegove brae, i inilo se da su sve plod loesree, pogrene procjene trenutka, sluajnosti i sudbine. Kad sam upitala Peteya to je to uinio sokom, Tony je umjesto njega stao objanjavati kako je trao uokolo s dvije ae na licu, glumeida mu je to dalekozor, i zaletio se ravno u dovratak.

Sigurno si jurio vrlo brzo, rekoh.Rekao je da juri za posljednjom ludom pticom na Zemlji, Tony e.A tko je ta luda ptica? pitala sam Peteya.Pognuo je glavu. Mala June, rekao je pa sav smeten zario lice u Angusov (ili Rupertov)

vrat. Zauujue, pas je to, i dalje daui, dopustio, ak je malo lupnuo repom i podignuo jednuapu kao da eli odrati ravnoteu. Moda je shvatio da u svih svojih osam godina koliko jeproveo kod Richardsonovih jo nikad nikome nije bio tako potreban. Nagnula sam se preko travei stavila ruku na Peteyevu bodljikavu glavu. Potpuno razumljivo, rekla sam, nadajui se da eto znaiti, Volim te, Petey.

Kad su tako deki i psi bili propisno umireni, predala sam krajeve uzica Daisy i polako ustalapa otila natrag u kuu. Prikupila sam nae stvari za plau i napravila nam sendvie cijelo sam to

20

vrijeme pogledavala kroz prozor, pazei da sve bude u redu jer s Moranovim klincima ovjeknikad ne moe biti siguran. Ali psi su sad ve leali na travi, deki su ih gladili po dlaci, ak seinilo da Petey, Tony i Daisy zapravo vode neku vrstu razgovora. Daisy je lijeno prepletala uzice,kimala glavom, a Tony je govorio i pritom lagano cupkao travice. Pitala sam se jadikuju li to onizbog toga to imaju previe brae i sestara i roditelje shrvane brigama i obitelj u kojoj si voljen,ali moda ne dovoljno. O kuama u kojima je mirisalo na mokru vunu, stare arape i olakorabljena industrijska sredstva za ienje, gdje roditelji pokatkad zapnu pri izgovaranju tvogimena ili te udare a da nisu htjeli, ili te pogledaju kao da bi najradije da te nema a zatim zatvorevrata i potpuno zaborave na tebe pa stanu kriati, Oh, gdje je? Oh, to se dogodilo? Oh, oh, oh - unevolji, i srei, i bijesu, i smijehu i boli.

Napravila sam jo dva sendvia za male Moranove, ali upravo kad sam ih donijela van,pojavile su se dvije od djevojica, Judy, kojoj je bilo oko jedanaest, i mala June, ija je oputenapelena bila toliko mokra da se inilo kao da poput pua ostavlja sluzavi trag na travi. Poslala samJudy natrag u njihovu kuu po novu pelenu i presvukla malenu tono ondje na travnjaku, a Tony iPetey stajali su pokraj mene, jeli sendvie i usput mi dijelili savjete (Ima malo trave na guzi),kao graevinski radnici na stanci za kavu. Odbacila sam mokru pelenu u praznu majinu koaruza rublje pokraj kue i dala dekima da vode terijere do ugla, i Judy i malena krenule su s nama,no tu sam im svima rekla da se doista moram latiti posla. Okrenuli su se bez oklijevanja, nonekoliko minuta poslije Tony i Petey dojurili su na svojim biciklima s izduenim sjedalima nalikna bananu pa pokraj nas usporili i stali kruiti oko nas, a nakon toga ponovno munjevito odjurili.ekali su nas ondje kad smo se pojavile s kolnog prilaza kue Richardsonovih nakon to smoostavile pse, pa nas slijedili veim dijelom puta i do Clarkeovih, sve dok im pozornost nijeodvratio neki crveni kabriolet prostrane i zaprepaujue bijele unutranjosti, koji je proaocestom to je presijecala nau. Ustavi uspravno na pedale, skrenuli su da vide mogu li ga uloviti iotkriti pripada li nekoj filmskoj zvijezdi. Javit emo ti, doviknuo je Petey preko ramena,dubokim i ozbiljnim glasom koji je, kao u stripu, odavao da je situacija hitna i vana. Bilo jejasno da sada postoje dvije osobe na koje eli ostaviti dojam.

Svia mu se, rekla sam Daisy, a ona se usiljeno zasmijuljila pa slegnula ramenima iizgovorila onaj obvezatan bljak, a onda, kad sam to rekla jo jednom, reda radi onaj, nesviam.

Zastala sam i sagnula se pa je uzela za mravu nogu. Podigla sam joj stopalo i ona se oslonilao mene, cupkajui na drugoj nozi i odravajui ravnoteu. Pravila sam se da joj pregledavamcipelu. Vidjela sam kako su bijele arape jo posute zrncima pijeska. Na koljenu joj je bio jedansjajni oiljak, a du lista posuta pjegama niz crnoplavih modrica. Djevojica koja ima brau.Cipele ti postaju sve ruiastije, rekla sam sputajui joj nogu pa joj podigla drugu. Sigurno sizaljubljena.

Kua Clarkeovih bila je graena u pomalo viktorijanskom stilu, s lijepim velikim prednjimtrijemom i poploanim dijelom straga, koji je gledao na prostrani nakoen travnjak i malo jezerookrueno rogozima i vilinim konjicima. Gospodin i gospoa Clarke bili su prijatelji mojihroditelja, podrijetlom iz istoga grada i istih prihoda kao i svi ljudi srednjega drutvenog sloja, akuu su naslijedili od ujaka gospodina Clarkea, neenje, koji je postigao velik uspjeh u industrijiodjee. U djetinjstvu sam bila oarana tom kuom, ne samo zbog jezerca i trijema, zbog stakala uromboidnim okvirima ugraenih u prozore izboene polukrune prigradnje ili zbog njezine kule iterase s koje se promatraju brodovi na moru, nego i zbog toga to sam godinama bila uvjerena daje gospodin Clarke tu kuu dobio od dobre vile od dobrog ujaka, kako bih ga ula rei, ili odujaka vilenjaka. U onoj zemlji udesa mojeg samotnog djetinjstva, takvo se nasljedstvo zamaharobnim tapiem rogoza, odbljesak suneva svjetla s nakoene staklene plohe, lepet krilavilinog konjica inilo i vjerodostojnim i predivnim. Da nisam tijekom prve godine u gimnazijidoznala pravu istinu (bilo je to, na alost, vie sporo otkrie puno razoaranja nego bljesakprosvjetljenja), moda bih ovoga krasnoga lipanjskog jutra, sada ve proeta pelinjim zujanjem,ptijim pjevom i mirisom pokoene trave, Daisy ispriala isto.

Clarkeovi su svako ljeto provodili u stanu na Sjevernoj obali kako bi od lipnja do rujna mogliiznajmiti kuu bogatoj obitelji iz Westchestera, Swansonovima. Make su pripadale

Clarkeovima, ali se obitelji iz Westchestera sviala zamisao da e u zakup dobiti i make jer

21

su im tako djeca mogla iskusiti kako je to imati kune ljubimce, ali bez obveza prema njimatijekom cijele godine. I ja sam bila dio tog dogovora. Brinula sam se za make radnim danom kadsu Swansonovi odlazili kui (za razliku od tako mnogo majki iji su muevi ljeti radili u gradu,gospoa Swanson nije htjela ovdje provesti sama pet dana u tjednu), a katkad sam djecu uvala isubotom uveer. Roditelji mi nisu doputali da od Clarkeovih uzimam novac jer su im to biliprijatelji, a oito su tekom mukom nastojali odrati staru kuu u dobrom stanju, no Swansonovibi za veerom uvijek mnogo popili pa bi mi, vrativi se kui, platili i dvostruko vie od onoga tosam zamolila.

Clarkeovi i njihovi stanari imali su onaj udan, dugotrajan odnos koji je vie nalikovaonekom dogovoru o uvanju kue tijekom ljeta nego o iznajmljivanju. Premda sami nisu imalidjece (imali su make, a injenica da su uz kuu bili voljni iznajmiti i svoje make vjerojatno vamgovori sve to o njima trebate znati), Clarkeovi su dopustili Swansonovima da postave obru zakoarku iznad garae i malu garnituru za ljuljanje u dvoritu pokraj kue. Takoer su im dopustilida u podrum stave jo jedan hladnjak i platnenu nadstrenicu iznad poploana dvorinog prostora.Kad su im Swansonovi ponudili da e zamijeniti sve kuhinjske aparate i nanovo obojiti veinusoba, Clarkeovi su se sloili. Dali su im i da kupe namjetaj od pletena prua za trijem i uklonerazmjerno nove sagove postavljene od zida do zida te prelakiraju drvene podove. Tijekom iduegljeta, ili dva, Swansonovi su se ponudili da e sagraditi bazen u dvoritu, to je bio pravi potez(prema miljenju mojih roditelja) za Clarkeove jer je time porasla vrijednost njihova imanja, abilo im je to i dodatno jamstvo da e se njihovi odani i velikoduni zakupci doista vraati ovamojo mnoga ljeta. Jo poslije, dugo nakon to sam se odselila odavde i usred razdoblja kad je natritu nekretninama zavladalo openito loe stanje s vrlo niskim kamatnim stopama, Swansonovisu Clarkeovima ponudili fantastino dobru cijenu za njihovu kuu dovoljno da za taj novac kupedrugu na Sjevernoj obali i stan u stambenoj zgradi na Floridi to je izazvalo brojne raspraveizmeu mojih roditelja i Clarkeovih jer su nas oni zduno nagovarali da i mi razgovaramo sposrednikom za nekretnine. Ali, rekli su moji, ta je ponuda puka sluajnost, nevjerojatna sreakoja je snala Clarkeove, iskljuivo izraz naklonosti Swansonovih. Nita za to to e za desetgodina kua Clarkeovih vrijediti i deset puta vie od onoga to su im platili Swansonovi, neko sevrijeme inilo da su elektriar i domaica iz Woodsidea nadigrali uspjenog bogataa izWestchestera, koji je, u ali se prialo, imao vie dolara nego pameti.

U kuhinji smo Daisy i ja promijenile vodu i oistile posudu s pijeskom pa iznijele tri zdjelicesa svjeom hranom za Moea, Larryja i Curlyja koji su nam kruili oko nogu i predui izraavalispremno svoju naklonost i odanost. Sjela je na pod uz njih i smijala se kad su joj poeli gazitipreko haljine koju je rairila i napela izmeu koljena, ili kad bi Curly protrljao lice o tvrdu kounjezinih ruiastih cipela. Tako su dragi, rekla je, a ja sam odvratila Tako se oni hrane.

Dok sam nekoliko minuta obilazila sve otvarajui prozore (bila je to jo jedna usluga za kojume zamolila gospoa Clarke), pokazivala sam usput Daisy kuu, koja je ak i ovako rano u sezonipripadala vie Swansonovima nego Clarkeovima, djelomice zbog jutenih prostirki na podovima iraskono izraenih vaza s uvelim poljskim cvijeem na svakom stolu i u djejim sobama.Swansonovi su imali dvoje djece, djeaka i djevojicu (izbor milijunaa, tako je to nazvala mojamajka), Debbie i Donalda, i zbog njih su dvije gostinjske sobe, koje su dok je kua bila u posjeduClarkeovih bile puste i poput samostanskih elija golih ukastosmedih zidova, s bijelimkrevetnim prekrivaima od enija, pojedinanim toaletnim stoliima od mahagonija - sada bileprepune ivih boja i u posvemanjem neredu, s djejim radovima od arena papira, plianimigrakama kriavih boja i oslikanim morskim koljkama te krevetnim pokrivaima i zavjesama usvijetloplavoj i otvorenoj ruiastoj boji. Make kojima je imena nadjenuo, dakako, gospodinClarke, ovjek kratkih ruku i okrugla svadljiva lica, krianac sva tri komina lika iz The ThreeStooges su nas pratile u svaku sobu i iz nje, drei repove i njukice u zraku pokazujui tako da sukao prave make uvjerene kako je bez obzira na ureenje ovaj dom samo njihov. Pitala sam seje lizbog njih Daisy, zavirujui u jednu pa u drugu sobu, imala osjeaj da mora aptati.

Na treem katu, koji je dijelom bio gostinjska soba, a dijelom nedovren tavan, pokazala samjoj malena vrata s izlazom na terasu za promatranje. U stara vremena, objasnila sam joj, kad nijebilo telefona pa ni telegrafa, ena je mogla znati dolazi li joj mu s mora jedino promatrajuipuinu ono ravno, neprekinuto plavetnilo danju, a nou, kad je bilo mjeseca, onaj gotovo

22

neprepoznatljiv pojas mranog crnila. Morala je gledati i gledati sve dok se njegov brod ne bipojavio, isprva samo kao nejasna tokica, siuno svjetlo ondje na rubu svijeta, nita vie.enama pomoraca i brodskih kapetana bilo je vano da mogu vidjeti ocean, tumaila sam joj,jednako kao to je nama vano imati telefon ili radio pa ak i potanski sandui jer nisi li moglagledati van i provjeriti nazire li se na obzoru njegov brod, bila bi prisiljena jednostavno ekati udnevnoj sobi sve dok se on ne pojavi na vratima. Ne bi znala vraa li ti se mu, ili sin ili otac svedok ne bi uao kroz vrata.

Sluajui pristojno, Daisy je kimnula pa gurnula neukrotivu kosu iza smijenih uiju poslunodijete koje zna da se od nje oekuje