aharon appelfeld-Životna priča

8/3/2019 Aharon Appelfeld-ivotna pria

1/73

Aharon Appelfeld-ivotna pria

Stranice pred vama ulomci su promiljanja i sjeanja. Pamenje je varljivo i izbirljivo: dri se onogaega se eli drati. Ne elim rei da biljei samo dobre i ugodne stvari. Kao i snovi, pamenje izitkoga tijeka dogaaja odabire odreene pojedinosti - katkada siune, naizgled beznaajne detalje- te ih pohranjuje u svojim dubinama, da bi ih u nekom trenutku izvuklo na povrinu. Kao i snovi,

pamenje nastoji zbivanjima pridati neko znaenje. Od djetinjstva osjeam daje pamenje iva i

uzavrela zaliha iz koje se napaja moje bie. Jo dijete, sjeo bih i predoio sebi ljetne praznike koddjeda i bake na selu. Satima sam tako sjedio uz prozor i zamiljao putovanje dotamo. Sve ega samse sjeao s prethodnih praznika vraalo mi se posve ivo. Sjeanje i mata katkada se udrue.Tijekom onih dugo zatomljivanih godina kao da su se nadmetali. Sjeanja su bila opipljiva, gotovokao da su tvarna. Mata je imala krila. Sjeanja su me odvlaila k poznatome, dok je mata plovila

prema nepoznatome. Sjeanja su me uvijek ispunjavala zadovoljstvom i mirom. Mata me nosila sjednog mjesta na drugo, no naposljetku bi me preplavila tjeskobom. S vremenom sam shvatio daneki ljudi ive samo zahvaljujui mati. Moj je ujak Herbert bio takav. Naslijedio je nemalo

bogatstvo, ali sve je protratio jer je ivio u svijetu mate i zavrio je kao puki siromah. Kada sam gabolje upoznao, ve je bio siromaan i preivljavao je zahvaljujui blagonaklonosti roaka, no ni uneimatini nije prestao sanjariti. Zagledao bi se nekamo daleko iza vas i uvijek je govorio o

budunosti, kao da sadanjosti ili prolosti nema. Nevjerojatno je kako jasna mogu biti ak inajudaljenija i najskrivenija moja sjeanja na djetinjstvo, posebice na Karpate i na iroke ravnice tose proteu u njihovu podnoju. Za posljednjih prijeratnih praznika pogledom smo gutali te planine i
http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/aharon-appelfeld-zivotna-pria-t5137.htm#83702http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/aharon-appelfeld-zivotna-pria-t5137.htm#83702


2/73

nizine, s bojaljivom enjom, kao da su moji roditelji znali da su to posljednji praznici i da e senakon toga ivot pretvoriti u pakao. Kada je izbio Drugi svjetski rat, imao sam sedam godina.Vremenski je slijed poremeen: nije vie bilo ljeta i zime, nije bilo dugih posjeta baki i djedu naselu. Na je ivot stijeten u skuen sobiak. Neko smo vrijeme proveli u getu, no potkraj jeseniistjerani smo odande. Tjednima smo putovali i naposljetku zavrili u logoru, iz kojega sam uspio

pobjei. Za rata ja nisam bio ja, nego maleno stvorenje sa svojom jazbinom, zapravo s nekoliko

jazbina. Misli i osjeaji bili su potisnuti. Zapravo, povremeno bi iz moje nutrine izbilo bolno pitanje- zato sam ostao sam - no takva bi se razmiljanja rasplinula zajedno s maglom u umi, a ivotinjau meni vratila bi se i obavila me svojim krznom. Malo se ega sjeam iz ratnih godina, kao da ihnije bilo est u nizu. Istina je da neke slike povremeno izrone iz guste magle: tamna prilika, sprenaruka, poderana cipela. Te slike, katkada silovite poput plamenog praska, zaas nestanu, kao daodbijaju razotkriti se, i onda je tu opet isti onaj crni tunel koji zovemo ratom. To su granicesvjesnoga sjeanja. Ali dlanovi, tabani, lea i koljena pamte vie od sjeanja. Da sam znao iz njihcrpiti, shrvalo bi me to to bih vidio. Bio sam povremeno sposoban oslukivati svoje tijelo, i tada

bih napisao nekoliko poglavlja, ali i to su tek djelii pulsirajue tame koja e zauvijek ostatiskrivena u meni. Nakon rata nekoliko sam mjeseci proveo na talijanskoj obali, a onda sam nekovrijeme boravio na obalama Jugoslavije. Bili su to mjeseci udesnoga zaborava. More, sunce i

pijesak zibali su nas i smirivali sve dok ne bi pao mrak, a naveer bismo sjeli uz vatru, pekli ribu ipili kavu. Plaama su se potucali raznorazni ljudi izali iz rata: glazbenici, ongleri, operni pjevai,glumci, sumorne gatare, verceri i lopovi. U tom arolikom drutvu bilo je i malih zabavljaa, odsamo est ili sedam godina, koje su posvojili pokvareni impresariji i povlaili ih od nemila donedraga. Predstave su se odravale svake veeri, katkada i dvije zaredom. A onda je zaboravsagradio svoje duboko ukopane podrume i ubrzo smo ih ponijeli sa sobom

u Palestinu. Kada smo stigli onamo, zaborav je u svima nama ve rairio svoje korijenje. U tom jesmislu Izrael bio svojevrstan nastavak Italije. Zaborav je tu naao plodno tlo. Naravno, tadanja jeideologija pomogla u tome i potaknula potiskivanje sjeanja, ali nalog da se podigne zid nije doaosamo izvana. Katkada bi se ono to sam vidio tijekom rata probilo iz zazidanih podruma sjeanja,zahtijevajui svoje pravo na postojanje. No nije imalo dovoljno snage da srui potpornje zaborava ielju za ivotom. Sam bi ivot tada rekao: Zaboravi! Uklopi se! Kibuci i razna naselja za mlade bilisu pravi rasadnici zaborava. Godinama sam ostao duboko uronjen u dremljiv zaborav. Moj se ivotodvijao na povrini. Naviknuo sam se na tijesne i pljesnive podrume u svojoj nutrini. Dodue, idalje sam ih se bojao. inilo mi se, i to ne bez razloga, da su mrane spodobe to su se komeale unjima sve jae i da e jednoga dana, kada im tamo postane pretijesno, izbiti na povrinu. I doista,

povremeno je dolazilo do takvih erupcija, no mo potiskivanja bi ih suzbila i podrum je bioponovno zapeaen. Koliko je to potrajalo - taj odmak, ta podjela na ovdje i ondje, gore i dolje?Povijest te borbe na ovim je stranicama i protee se u iroku rasponu: sjeanje i zaborav, kaos i

osjeaj nemoi sjedne strane te udnja za smislenim ivotom s druge. Ova knjiga ne postavljapitanja i ne daje odgovore na njih. Ove su stranice prikaz borbe, da se posluim Kafkinim rijeima.Sva su lica due zdruena u toj borbi: sjeanja na roditeljski dom, na vrletnu idilinu ljepotuKarpata, na djeda i baku, kao i toliko svjetla to se tada ulilo u moju duu. Nakon toga doao je ratsa svojim razaranjima i s oiljcima koje je ostavio. I, naposljetku, dugi niz godina u Izraelu:obraivanje zemlje, uenje jezika, prevladavanje mladenakih smutnja, studij i knjievni poeci.Ova knjiga nije rezime, nego pokuaj (moda ak oajniki pokuaj) da povezem razliite dijelovesvoga ivota i privedem ih natrag njihovim izvoritima. itatelj od ove ivotne prie ne bi trebaooekivati sustavan i precizan prikaz. Podruja su to moga ivota koja su isprepletena u sjeanju i josu iva i uzburkana. Mnoga su izgubljena, mnoga nagrizena zaboravom. Isprva se inilo da je

preostalo vrlo malo, pa ipak, kada sam poeo slagati dijelove jedan za drugim, uvidio sam da su s

godinama ne samo poprimili cjelovitost, nego su stekli tovie i odreeni smisao. IVOTNAPRIA 1. Gdje poinje moje sjeanje? ini mi se katkada da je poelo tek kada su mi bile etirigodine, kada sam prvi put otputovao s majkom i ocem na praznike u sjenovi-te, vlane ume


3/73

Karpata. No ponekad pomislim da je sjeanje propupalo u meni i prije toga, u mojoj sobi, uzdvostruko prozorsko okno ukraeno papirnatim cvjetovima. Snijei, i meke pahulje polako padaju u

pramenovima s neba, posve tiho, gotovo neujno. Satima sjedim i zadivljeno promatram, sve dok sene stopim s bijelom bujicom i ne utonem u san. Jasnije sjeanje povezano je s jednom rijeju,dugakom, koju je bilo teko izgovoriti: Erdbeeren, to na njemakom znai "jagode". Proljee je.Moja majka stoji uz otvoren prozor. Ja sam se popeo na stolac kraj nje i, iznenada, iz pokrajnje

uliice, pojavila se mlada Ukrajinka. Na glavi nosi veliku okruglu koaru od vrbova prua, punujagoda. "Erdbeerenl" doziva moja majka. Ali ne zove djevojku, nego mog oca, koji je u vrtu izakue, mnogo blie djevojci. Otac je zaustavi, ona spusti koaru s glave i razmijene nekoliko rijei.Otac se smije, vadi novanicu iz depa jakne i prua je djevojci, a ona mu zauzvrat daje koaru sasvim jagodama. Otac se penje stubama i ulazi u kuu. Sada se koara moe vidjeti izbliza: nije11

duboka, ali je vrlo iroka; jagode su sitne, crvene i jo snano miriu na umu. arko elim pruitiruku i zagrabiti punu aku iz koare, ali znam da se to ne smije i suzdravam se. No moja majkarazumije; uzme punu aku jagoda iz koare, opere ih i stavi ih pred mene u zdjelici. Od sree sam

bez daha.

Sad poinje ritual: malene plodove majka posipa eerom u prahu, dodaje vrhnje i svima posluujetu poslasticu. Suvino je traiti jo jednu porciju: majka samo grabi i grabi, a mi se sladimo svelikim tekom, kao da emo pojesti sve jagode. Ali nema bojazni, koara je jo puna, pa i akonastavimo jesti cijelu no, nee se isprazniti. "teta to nemamo goste", kae majka. Moj se otac

prigueno smije, poput urotnika. I sutradan uivamo u preobilnim porcijama, premda nekakorastreseno i ne vie onako pohlepno. Preostale jagode majka sprema u smonicu. Poslije sam svojimoima vidio kako su predi-vni plodovi postali sivkasti i smeurali se; ostatak dana, rastuio bih sesvaki put kad bih se toga sjetio. No pletena je koara od prua jo neko vrijeme ostala u naoj kui isvaki put kad bih je pogledao sjetio sam se kako je djelovala poput crvene krune na glavi mladeukrajinske seljanke. Jasnije se sjeam i etnja obalom rijeke, puteljcima uz polja i travnatimlivadama. Vidim kako se uspinjemo uz brijeg, sjedimo na njegovu vrhu i gledamo uokolo. Mojiroditelji malo govore i pozorno sluaju. Na majci je to oitije: kada slua, njezine su velike oiirom otvorene, kao da nastoje upiti sve oko sebe. I kod kue se vie uti nego to se govori. Iz tihdavnih dana u sjeanju mi nije ostala nijedna izgovorena reenica - samo majin pogled.12

Bio je tako ispunjen blagou i njenom brinou da to dandanas osjeam. Naa je kua prostrana,s mnogo soba. Jedan balkon gleda na ulicu, a drugi na park. Zavjese su dugake, povlae se po

parketu. Kada ih slukinja mijenja, miris tirke ispuni cijelu kuu. No od zavjesa drai mi je pod -

zapravo sag koji prekriva pod. Na njegovu cvjetnom uzorku gradim ulice i kue od drvenih kocaka inastanjujem ih plianim medvjediima i kositrenim psiima. Sag je debeo i mek, a ja ostajem satimauronjen u nj, pretvarajui se da putujem vlakom, prelazim kontinente i naposljetku stiem u djedovoselo. Kad doe ljeto, otputovat emo u djedovo selo, i sama pomisao na to omamljuje, dok navirusjeanja na prethodne praznike. No slike su u mom pamenju otad postale tako maglovite da su vienalik na san. Ipak, jedna je rije ostala, a to je mestameh - "vjerojatno". udna je to i nerazumljivarije, ali baka je ponavlja nekoliko puta na dan. esto sam zaustio da pitam to znai ta udna rije,ali na kraju nisam izgovorio pitanje. S majkom govorim njemaki. Ponekad mi se ini daje majcineugodno zbog toga kako govore djed i baka i da bi joj bilo drae da ne sluam njihov jezik.Svejedno, skupim hrabrosti da pitam: "Kojim to jezikom govore djed i baka?" "To je jidi", majkami ape na uho. Dani su na selu dugi, proteu se duboko u bijelu no. Na selu nema sagova, samo

rogoina. ak je i u gostinskoj sobi samo takva prostirka. Rogoina pod nogama isputa opor,utav zvuk. Majka sjedi pored mene i ree lubenicu. U selu nema restorana ni kina; dokasnasjedimo


4/73


5/73

djevojica otprilike moje visine. I ona stoji i bulji. Nedaleko od njih, drijebe se valja po travi.Snano, oblo stvorenje lei nauznak maui nogama po zraku kao da gaje netko sruio i bacaka se,kao to ja to ponekad inim. A onda, kako bi svima pokazalo da mu nije nita, ustaje. Deseci parioiju - konja, ovaca i koza - zapanjeno prate svaki pokret drebeta i blistaju od sree to se opetosovilo na noge. Djed utke koraa, no njegova utnja ne plai. Brzo hodamo, ali stanemo svakihnekoliko minuta. A meni se na trenutak uini da mi eli pokazati neto i rei mi kako se to zove,

kako to moj otac ini. U krivu sam. Djed nastavlja dalje u tiini, a to to mu se omaklo s usanazatomljeno je i nerazumljivo, no zatim izgovori nekoliko rijei koje uspijevam shvatiti. "Bog,"kae, "on je gore na nebu i niega se ne treba bojati." Od samih rijei jo su jasnije kretnje kojimasu popraene.

Djedova je sinagoga malena i sagraena od drva. Na danjem svjetlu nalik je kapelici uz cestu, alidua je i bez kipova i zavjetnih natpisa na proelju. Ulazna su vrata niska i djed se mora sagnuti daue. Idem za njim. Unutra nas eka iznenaenje: mnotvo je zlatnih svijea zabodeno u dva koritaispunjena pijeskom, bacaju raspreno, blago svjetlo i iz njih se iri miris voska. Molitve su jedvaujne. Djed moli sklopljenih oiju, dok mu na elu treperi svjetlo svijea. Svi su udubljeni u

molitvu, osim mene. Iz nekog sam se razloga iznenada sjetio grada, mokrih ulica poslije kie. Ljetise iznenada srui pljusak i otac me tada vue za sobom uskim uliicama, s trga na trg. Otac ne ide usinagogu; njega oduevljava ljepota prirode, on voli neobine graevine, crkve, kapelice, ali ikavane u kojima posluuju kavu u finim porculanskim alicama. Djed prekida moje sanjarenje.Saginje se i pokazuje mi molitvenik, velika crna slova propinju se s poutjelih stranica. Svaki je

pokret ovdje odmjeren i tajnovit. Nita ne razumijem. Na trenutak mi se ini da se lavovi iznadzavjetne krinje spremaju na skok. Molitve se izgovaraju aptom. Jedan glas povremeno nadglasadruge i onda ih povede. Ovo je kua Boja, i ljudi dolaze ovamo ne bi li osjetili Njegovu prisutnost.Samo ja ne znam kako da Mu se obratim. Da znam itati iz molitvenika, i ja bih imao pristupudima i otajstvima, no zasad se moram prikrivati kako se pred Bogom ne bi razotkrilo mojeneznanje. ovjek koji vodi molitvu ne prestaje itati, no pritom preskae neke dijelove, i izvija selijevo i desno. Najblii je zavjetnoj krinji, nastoji utjecati na Boga; i ostali podiu glave, svojuvolju pokoravaju volji Bojoj. Za to vrijeme, svijee zabijene u korita s pijeskom dogorijevaju, aonda mukarci skidaju svoje molitvene alove, dok im oi sjaje tihim uenjem, kao da sadashvaaju neto to prije nisu. Izlazak iz sinagoge dugo traje. Prvi odlaze starci, a za njima i ostali.Jedva ekam da budem vani, gdje je zrak svje i ljudi razgovaraju jedni s drugima, a ne s Bogom.Vraamo se kui. Djed pjevui molitvu, ali sada zvui drukije, oputenije. Svjetlo sa zvjezdanogneba razlijeva se po nama. Djed kae da u sinagogu treba uriti, ali da se iz nje vraa polako. Nerazumijem zato, ali nita ne pitam. To znam otprije: djed ne voli ni pitanja niti objanjenja. Svaki

put kad postavim pitanje, zavlada tiina, na odgovore treba dugo ekati, a i kad ih doekam, posvesu kratki. To mi vie ne smeta. Nauio sam takoer utjeti i oslukivati jedva ujne zvukove oko

sebe. Za razliku od grada, ovdje je zvukova mnogo, ali tihi su, premda tamu ponekad propara ptijekrijetanje. Hodamo oko sat vremena, a kada se primaknemo kui, baka nam dolazi ususret; i ona jeu bijelom. Majka i ja u svakodnevnoj smo odjei. Kidu i blagdanska veera tihi su poput molitve;tu smo samo nas etvero, da primimo Gospodina i sabat. Iz nekog razloga majka je za stolom uoisabata uvijek sjetna. ini mi se katkada da se neko znala obraati Bogu na svom jeziku, poputdjeda i bake, ali zbog nekog nesporazuma izmeu nje i Njega zaboravila je jezik. Veer uoi sabata,obuzme je ta tuga. Nakon veere odetamo do potoka. Djed i baka idu naprijed, mi za njima. Nouse taj rijeni rukavac ini irim. Tama tone, i nad nama se rastvara bijelo nebo, polako se raskriljuje.Rairim prste i osjeam kako bjelina struji ravno u moje dlanove.18

I"Mama", kaem. "Stoje, duo?"


6/73

Rijei koje sam traio ne bih li opisao svoj osjeaj izmiu mi. Ostavi bez rijei, sjednem iromotvorenih oiju i pustim da bijela no struji u mene. Molitve u petak samo su priprema za molitvena sabat, kada traju satima. Djed se sav zadubio u molitvenik, a ja sjedim kraj njega i vidim Bogakako dolazi i zauzima mjesto izmeu lavova na zavjetnoj krinji. udno mi je to se djed neuzbuuje zbog neega tako velianstvenog i zadivljujueg. "Djede..." ne mogu se vie suzdrati.

Djed stavi prst na usta i ne da mi da postavim pitanje. Nakon nekog vremena dva se ovjekaprimaknu krinji, a Bog, koji je sjedio izmeu lavova, nestane. To se dogodi tako naglo kao danikada i nije bio tamo. Ona su dva ovjeuljka zbog toga nezadovoljna: otvaraju krinju. Sada jeirom otvorena i molitve se ulijevaju ravno u nju. U tom sveanom trenutku, ao mije to se neznam moliti. Dvoje djece otprilike moje dobi ve stoje i mole kao odrasli. Oni ve znaju kako setreba obratiti Bogu, samo ja ostajem nijem. Preplavljuje me tuga zbog te nijemosti, svakim jetrenom sve vea, i sjetim se gradskog parka u kojem ponekad sjedim s ocem. U tom se parku nedogaaju uda. Ljudi utke sjede na klupama. Shvaam da ute jer se ne znaju moliti, i ta me misao

prizove k svijesti. Upravo se u tom trenutku svitak Tore vadi iz krinje i podie visoko. Svi supogledi na Tori i trnci mi prolaze leima. itanje iz Tore s bime, uzvienja usred sinagoge - to jepoput tajne u tajni. Sada mi se ini, kada zavri to aputanje tajni, svi e ti ljudi nestati i ja u ostati

sam,19

licem u lice s Bogom, koji prebiva u zavjetnoj krinji. etiri ovjeka postave se oko Tore i obraajujoj se kao da se Boga moe dodirnuti u tom svitku pergamenta. Na tren me obuzme uenje jer seBog, koji je beskrajno velik, stisnuo na tom malenom podiju. Nakon toga smotaju Toru i zapjevajuu nevjerojatnu zanosu. etiri mukarca na bimi podiu glas, kao da ele ponititi sebe same. Kada

pjesma zavri, Tora se podie uvis i vraa u zavjetnu krinju. krinja se zatvara, a vezeni pokrovparoheta sputa se preko nje. Uini mi se daje sve to bio samo san i da e me otac, kada seprobudim, odvesti daleko od te arolije, da emo se vratiti u grad, na njegove iroke ulice iraskrija, i u na dom, koji toliko volim. "Zato ne izae?" djed mi aptom nudi slobodu. Vani sam,stojim uz dva visoka stabla i osjeam da sam bio daleko od samoga sebe, od vlastitih snova, da samzaao u tue zamiljaje i daje dobro to sam otiao i vratio se sebi samom, pod stabla ije se tekesjene razlijevaju tlom. Svrnem pogled natrag na sinagogu. Graevina je tako krhka da je pitanje bi lise odrala na svojim klimavim temeljima da nije brljana kojim je obrasla. Iznenada me obuzmeuasan, nepoznat strah - strah da e svaki as iz sinagoge izai ljudi, zgrabiti me i odvui me unutra.Taj je strah tako opipljiv da osjeam prste stranaca kako se steu oko mene i zabijaju u kou;osjeam ak i duboke ogrebotine. "Tata!" Krik se prolomi iz mojih usta i ja potrim. Nakon nekogvremena strah me naputa i ja se vraam drveu na ulazu u sinagogu. Molitve su sada tihe i ulazim.Djed je utonuo u molitvu i ne primjeuje da sam se vratio. Stojim kraj njega i promatram zavjetnukrinju,

20koja kao daje zarobljena pod tekim vezenim pokrovom. Pokuavam uhvatiti barem jednu od rijeikojima se ljudi obraaju Bogu, ali ne uspijevam. Sada je jasno: nijem sam. Svi apuu, ulau napor,samo meni manjkaju rijei. Upirem pogled, premda me oi bole. Ja od Boga nikada nita neu moizatraiti jer ne poznajem Njegov jezik. Ni moji roditelji ne poznaju Njegov jezik. Otac mi je jednomve rekao: "Nemamo nita do ono to vidimo svojim oima." Tada nisam razumio, ali sada mi seini da sam naslutio to to znai. Molitve su zavrile, iako je meni to promaklo. Posljednja jemolitva izgovorena u snanu zanosu, kao da sve poinje ispoetka. No tu je kraj, i ljudi koji sumolili ustaju. Prilazi mi starac i pita kako se zovem. Bojim se i vrsto se drim za djedov kaput.Starac zuri u mene i nita me drugo ne pita. Tada se iznose medenjaci i aice s piem, a blagoslovi

lebde zrakom


7/73


8/73

eova je odjea odisala nenapadnom otmjenou, koja je svejedno odmah upadala u oi. Govorio jemnogo jezika i trudio se pravilno izgovarati. Njegov je njemaki bio besprijekoran, a njegovelanke o poljoprivredi objavljivali su ne samo u Cernovcima nego i u Lavovu i Krakovu, a hvalilisu ih zbog preciznosti jezika i jasnoe stila. Stric Felix po zanimanju je bio agronom, no njegova jenaobrazba prelazila granice struke. itava je polica bila ispunjena filozofskim tekstovima, druga je

bila posveena jezikoslovlju, a nekoliko polica knjievnosti; posebna je pria bila njegova zbirkaknjiga o poljodjelstvu, koje sam oboavao listati. U njima sam nalazio slike njiva, vonjaka,ivotinja, uma. Stric Felix doputao mi je da uzimam knjige iz njegove biblioteke, jer znao je da nekidam listove i da paljivo okreem stranice. inilo mi se katkada da su mu konji najvea ljubav.

Na imanju je bila tala puna vatrenih, snanih jahaih konja, o kojima su se brinula dva konjuara.Premda vie nije bio mlad, stric Felix mogao je uzjahati bez iije pomoi. Nekoliko su me putanjegovi konjuari podigli na konja, pa sam jahao sa stricem. Bojao sam se, no strah je bio pomijeans toliko uitka da bi ubrzo nestao. Jahali smo preko polja i livada, sve do ume. Duboko u uminalazilo se jezero. Bilo je doista veliko, no predveer kao da se povlailo u sebe, nedokuivo, azbog sutona to je treperio na njegovoj mranoj povrini izgledalo je poput golema oka stranezvijeri. U povratku, moja bi nas majka doekala veselim pozdravom. Bile su mi etiri godine,

moda etiri i pol. Nisam esto viao strievu enu Reginu. Taje bole-ljiva ena veinu danaprovodila odmarajui se u svojoj sobi. Slukinja koja se brinula o njoj bila joj je slina kao25

da su sestre. Razlika je bila u tome stoje strina Regina leala u krevetu, dok ju je slukinjadanonono odano njegovala. Strinina prostrana soba odisala je neim velebnim i zastraujuim,moda zbog tame koja je ondje vladala ak i za vruih ljetnih dana. Jedva bih koju rije progovorios njom. Pogledala bi me, ali me nikada nita nije pitala. Kao da joj je um otupio od boli, ili memoda u svom bunilu nije ni vidjela. Strina Regina dobro je poznavala francusku knjievnost i umladosti je napisala knjiicu o Stendhalu. Moja je majka nije voljela, ali cijenila ju je zbog njezinenaobrazbe. Ponos i radost strica Felixa bile su slike koje je nabavio u Beu i Parizu - izmeuostaloga, jedan Modigliani, jedna Matisseova grafika i nekoliko prekrasnih akvarela. Slike su sesavreno slagale s profinjenim pokustvom. Imuni idovi iz te generacije pretrpavali su svoje kueskupim i glomaznim namjetajem; na zidove su vjeali sentimentalna ulja; njihove su primae sobe

bile zaguene vazama i prepariranim ivotinjama, a podovi su bili prekriveni debelim i uglavnomneukusnim sagovima. Stric Felix i predobro je poznavao takve imune Zidove, njihovu pohlepu igramzivost, a kad je bio dobre volje, imitirao ih je. Posebno je volio oponaati lo njemaki kakavsu govorili, njihovu neukost o idovskim uenjima, neukus u odijevanju i nimalo uglaeno

ponaanje. Rugao se i tome kako se odnose prema svojim suprugama. Osjeao je prema njimaodbojnost i klonio ih se. Stric Felix nije imao djece. Kada su bili mladi, on i strina Regina posvojilisu malog Ukrajinca i predano se posvetili njegovu odgoju. Djeak je sa sedam godina pobjegao i

vratio se u svoje selo k ludoj majci. Odbio je vratiti se pooimu i pomajci. Stalno sam zapitkivaomamu o malom Ukrajincu. Majka mi je poneto26

ispriala, ali nije ulazila u pojedinosti. Iz nekog sam se razloga poistovjetio s djeakom i zamiljaonjegov bijeg iz strieve kue u majinu kolibu. Dolazili smo ponekad i zimi. U zimskim su semjesecima oblaci nadvijali nad imanjem i neprekidno je snijeilo. Volio sam sjediti uz upaljenu pe,oslukivati pucketanje drva. Ljeti su dani bili dugi i protezali se duboko u no, no zimi su bili kratki

poput daka povjetarca.

Kratkotrajno je danje svjetlo bilo sivkasto i blijedo ak i u podne. Veeri na imanju strica Felixa bilesu ispunjene sitnim obrocima. U etiri sata pio se aj i uz njega se posluivao kola od krukeukraen trenjama, a u sedam, velianstvena veera. Odugovlaili smo s jelom, ispunjeni tiinom


9/73

to nas je okruivala. U domu strica Felixa malo se govorilo i rijetko svaalo; nikada se nisupretresale uplje prie. Veeri su se uglavnom provodile uz knjigu ili glazbu. Bio sam u mnogimtihim kuama, no tiina u domu strica Felixa bila je sasvim posebna: ta je tiina izvirala iz samoga

prostora i obavijala vas ugodnom brinou. Strina Regina ustala bi kadikad iz svoje bolesnikepostelje i dola u dnevnu sobu. Stric Felix bi ustao daje pozdravi. Doimala se kao da jedva podnosibol. U nekim sluajevima nije bilo druge nego pozvati lijenika, no uglavnom bi je njezina slukinja

uspjela nagovoriti da se vrati u krevet pa bi joj izmasirala lea i noge, uvjeravajui je da e jojuskoro biti bolje. Strina Regina nije bila navikla na nepoznata lica. Jednom je ula u dnevnu sobu iugledala me kako sjedim na podu i listam knjigu. "Tko je taj djeak?" upitala je svoju slukinju, kaoda joj nisam neak, nego dijete koje prvi put vidi. No unato takvim neugodnim ispadima,27

dani na strievom imanju meni su prolazili mirno i bez veih smetnja. Stric Felix dobro je ivelikoduno upravljao imanjem. Nikada nijedan radnik nije prigovorio da nije dobio zasluenu

plau. Strievo voenje poslova odraavalo je njegove slobodarske nazore: to vie pruiradnicima, to e vie dobiti zauzvrat. Bio je imuan, ali ne i krt poput skorojevia, koje je njihovalakomost inila slijepima za potrebe drugih. Lijepih je dana bilo i zimi, dana okupanih suncem,

kada bismo izali da se saonicama sputamo niz obronke breuljaka. Ponekad bi nam se u timpustolovinama pridruio i moj otac. Meni bi dali prednost, da bolje vidim spust. Stric Felix bio je iu tome pravi majstor. Unato svojoj dobi, sputao se saonicama niza zavoje kao daje mladi. Mojisu se roditelji znali i prevrnuti, ali stric Felix ne. I stabla na strievu imanju bila su via od ostalihkoja sam viao; krajolik je bio raskoniji, sluge krupniji, tako da su glavom gotovo dodirivali strop.Striev ivot i njegovo imanje bili su prava legenda; veina je pria bila zabavna, no neke su bilestrane. Jedna je bila o pijancu koji je poludio, pa je sa sjekirom u ruci proklinjao idove i njihovo

bogatstvo i prijetnjama natjerao slukinje u bijeg; zatim o konju koji je zbacio konjuara, pobjegaoiz staje i onda divljao po dvoritu. Jednoga ljeta kada sam ja bio ondje, nou je na stubama predkuom ostavljeno novoroene; sluge su ujutro otkrile zaveljaj i pozvale noga strica. Na njegovu

je imanju vladala duboka, ali ne potpuna tiina. Nonim se zrakom prolamao zov ptica grabljivica,zavijali su vukovi. Stric Felix imao je vrlo neposredan odnos prema prirodi. Odmalena je volio

biljke i ivotinje.28

j otac, stari rabin, nije blagonaklono gledao na njegov nain ivota i interese, ali nije mu prigovarao,jer i sam je gajio neku vrstu potajne sklonosti prema ivotinjama: u vrtu je drao pelinjake, U ljeto1937- ivot se promijenio do neprepoznatljivosti. Vlasti su postale antisemitski nastrojene, a

policija se u tome udruila s ruljom i ljudima s drutvenog dna. Granice su izbrisane, none supljake postale uobiajena pojava. Stric Felix - koji je od mladih dana ivio na imanju, sagradiokuu, obraivao polja i uvao ume, a kretao se u neidovskom drutvu - nastojao je ne samo

izdrati sve to, nego i oduprijeti se. Nou bi nataknuo na glavu vunenu kapu i izaao rastjerivatilopove. Jedne je noi uhvatio petnaestogodinjaka koji se zaklinjao Isusom da nikada vie neekrasti. Stricu Felixu ta prisega nije bila dovoljna i zahtijevao je uvjerljivija jamstva. Prestravljen,djeak je kleknuo i molio guei se u jecajima. Stric Felix ga je pustio, a djeak je pojurio premadvorinim vratima kao pas upravo puten s lanca.

Strina Regina umrla je tog ljeta, a sprovod je bio svje-tovan jer je ona tako htjela. eljela je bitipokopana na imanju, na jednome od breuljaka to su se nadvija-li nad udolinom i potoiima kojisu protjecali njome. Stric Felix, koji je volio i nju i njezine hirove, s najveom se pomnjom

pobrinuo da ispuni sve njezine elje tono onako kako je ona htjela. Na sprovodu su se itale Rilke-

ove pjesme, grob je bio prekriven cvijeem, a kvartet je svirao Mozartove sonate. Kvartet jedoveden iz ernova-ca i svirao je svako jutro i svaku veer, svih sedam dana alovanja. StrinaRegina ostavila je popis skladbi, i svi-rane su tim redom. Strina je mrzila ortodoksne idovske


10/73

obrede. Godinama ju je stric Felix nastojao preobratiti. Jednom je29

na imanje doao idov u tradicionalnoj nonji. Kad ga je ugledala, poela je histerino vritati kaoda su kuu preplavile sablasti. Nakon smrti svoje ene stric Felix se promijenio i sve se vie

povlaio u sebe. Doao bi katkada u grad, sjedio je kod nas u dnevnoj sobi i pio aj s limunom.

Moji su ga roditelji oboavali. Znali smo daje svestrano obrazovan, ali on se nije razmetao svojimznanjem i nikada nije bio ohol niti pun sebe. Donosio mije prekrasne igrake i razgovarao sa mnomkao s odraslim, jer smatrao je da su djeca obdarena pronicavim senzibilitetom i prirodnominteligencijom te da ih treba sluati. Potkrepljivao je to latinskim izrekama i citatima iz Talmuda.uo sam ga jednom kako govori mojoj majci: "Prava je teta to idovi ne znaju kakvu nevjerojatnukulturu imaju. Da znaju, plakali bi kao djeca." Kada bi doao u grad, stanovao je kod nas. Njegovomiljeni hotel otiao je u steaj, a on ni u jednom drugom nije mogao biti. Kad god bi mu se pruila

prilika da doe u grad, donio bi nam neku dragocjenost iz svoje zbirke. Moja se majka bunila, nostric Felix je odgovarao da nitko ne zna kada istjee njegovo vrijeme i da mu je drae podijelitisvoje vrijedne stvari dok je jo iv, onima koje voli. Ja sam dobio ljupku, antiknu talijansku violinu.Stric Felix ispitao je moj sluh i zakljuio: "Odlian sluh. Zasluuje violinu." Ja sam sa svoje strane

obeao da u svaki dan vjebati barem tri sata. ak ni moj stric nije znao kako su tona bila njegovapredvianja: stanje se pogoravalo iz mjeseca u mjesec. Isprva se suprotstavljao provalnicima ipljakaima; kada su mu rekli da su lopovi zapravo u dosluhu s policijom, odluio30

je boriti se i protiv policije. No kada je i pokrajinski naelnik stao na stranu oloa, stricu Felixu nijepreostalo nita drugo nego da natovari kamion pokustvom i preseli u grad. Pohranio je svojuimovinu u naem velikom skladitu i imanje dao u zakup gotovo besplatno. Stric Felix ivio je uunajmljenom stanu u naem susjedstvu i posjeivao nas je jednom, katkada dvaput tjedno. Nije vienosio otmjena odijela kao nekada na imanju. Oblaio se jednostavno, to mu je takoer pristajalo idavalo posebnu ar njegovoj sijedoj kosi. Nikada ga nisam uo da se ali ili bilo koga optuuje.Kada bi u razgovoru bila spomenuta strina Regina, kao da mu je elom proao lagan oblak. Premdasu bili po mnogoemu razliiti, bili su bliski. Moja majka to je uvijek isticala s uenjem. Najveidio svoje umjetnike zbirke stric je prenio k nama. Slike su promijenile izgled naega doma; poeo

je pomalo nalikovati na muzej. Moja je majka bila silno ponosna na zbirku i pozvala je nekolikoobiteljskih prijatelja daje dou vidjeti. Stric Felix zadrao je svoju uobiajenu staloenost ak i kada

je ivot postao doista teak. Jedan njegov stari poznanik, Ukrajinac, veliki zemljoposjednik, htiogaje sakriti na svom imanju, ali je stric Felix odbio. Kada su nas zatvorili u geto, ivio je s nama u

jednoj sobi. Uspjeli smo ponijeti sa sobom dragocjenu zbirku, ali nismo znali kako emo jesauvati. Stric ju je naposljetku predao upravitelju mjesne banke koji je obeao da e je drati nasigurnom za neka bolja vremena. Taj visoki ovjek krupnih aka doao je po pakete jedne noi.

Znao sam da vie nikada neemo vidjeti to blago.

Dola je zima i natjerala nas da se jo vie drimo jedni drugih. Nije bilo drva za ogrjev ni vode.Stric Felix,31

bivi asnik austrijske vojske, zadrao je svoje uspravno dranje i za tih tmurnih dana. Poslije,tijekom deportacijskog mara, cijelim dugim putem kroza samo srce ukrajinskih stepa, stric Felix

pomagao je pokopati ljude kako ne bi postali plijenom strvinara. Umro je od tifusa u nekom taglju;moj gaje otac htio pokopati, ali nije uspio pronai lopatu. Poloili smo ga na stog sijena.

32

3. U ljeto 1937. majka i ja vraali smo se kui nonim vlakom. Ne znam zato smo tako naglo


11/73

prekinuli odmor u svojoj ladanjskoj kui. Putovali smo sa svim udobnostima, u polupraznom kupeuprvog razreda. Mama je itala knjigu, ja sam listao album. U odjeljak su prodirali izmijeani mirisikolaa i duhana, i bilo je zabavno gledati malo slike, malo to se zbiva uokolo. Majka me upitala

jesam li umoran, odgovorio sam da nisam. Nakon toga su svjetla u vlaku priguena. Majka jesklopila knjigu i zadrijemala. Dugo sam pozorno oslukivao jedva ujne umove u vagonu. Tada seiz mraka na drugom kraju vagona iznenada pojavila punana konobarica. unula je, zagledala se u

mene i pitala me kako se zovem. Rekao sam joj. "A koliko ti je godina?" Ne znam zato, ali pitanjemi je bilo smijeno; ipak sam joj odgovorio da mije pet godina. "A kamo putuje?" "Kui.""Predivan djeak na putu u predivan grad", rekla je. Njezine me rijei nisu nasmijale, ali svejednosam se nasmijao. Za to je vrijeme ona ispruila svoje krupne ruke,33

dlanova okrenutih prema meni, i rekla: "Zato mi ne da ruku? Zar ne eli da budemo prijatelji?"Poloio sam ruke na njezine rastvorene dlanove. Poljubila ih je i rekla: "Predivne ruke." udna mi

je ugoda prostrujila tijelom. "Doi, dat u ti neto lijepo", rekla je vrsto me drei, dok mepodizala u naruje. Grudi su joj bile velike i tople, ali od visine mi se zavrtjelo u glavi. Na krajuvagona imala je svoju kabinu sa sklopivim krevetom, malom komodom i ormarom. "Doi, daj da

potraimo neto lijepo za tebe. to bi ti htio?" upitala je i spustila me na svoj sklopivi krevet."Halvu", odgovorio sam, ni sam ne znam zato. "Halvu", ponovila je, prilino zbunjeno. "Samodjeca sa sela jedu halvu. Djeca iz dobrih obitelji vole profinjenije stvari." "Koje?" "Odmah u ti

pokazati", rekla je. Drei me za obje noge, nabrzinu mi je skinula cipele i arape i ugurala mojenone prste u svoja usta. "Fino, jako fino", promr-mljalaje. Dodir je bio ugodan, ali lagano samzadrhtao. "A sada emo ovom zgodnom deku dati neto jako fino", rekla je i iz svoje torbiceizvukla okoladu. Bila je to jeftina okolada u obinom papirnatom omotu, marke Zdrava i ukusna -u naoj kui bilo je to drugo ime za sve jeftino i prostako. "Ne eli lije kuati?" "Ne", odgovoriosam kroza smijeh. "Dobra je, stvarno", rekla je skidajui omot i pokazujui mi smeu tablu."Probaj. Ja volim ovu okoladu." "Ne, hvala." "Pa, koju ti okoladu voli, slatki moj razmaenko?"34

"Suchard", iskreno sam joj odgovorio. "Suchard. Skupa okolada, a bljutava. okolada treba bitibogata okusa, s puno ljenjaka." Tog me trena ponovno podigla, zavrtjela me kroza zrak i onda meprivinula na svoje krupno tijelo. "Suchard je okolada za bogatae, ali prebrzo se pojede. A mivolimo puno okolade. Shvaa?" Nisam shvatio, ali kimnuo sam kao da jesam. "Kada e se vlakzaustaviti?" pitao sam, ni sam ne znam zato. "Ovo je ekspresni vlak. Ekspresni staje samo na po-sljednoj postaji, a posljednja postaja su ernovci", rekla je pokazujui svoje velike zube i upornomilujui moje tabane. "Godi?" upitala je. "Jako", nisam mogao a da joj ne priznam. "Ja u tebezabaviti sve do jutra", nasmijala se. I dok me ona stiskala, ljubila i tipala, otvorila su se vrata

malene kabine, a na njima je stajala moja majka. "to vi to radite ovdje?" Oi su joj bile iromotvorene u udu. "Nita, igramo se. Erwinu je bilo dosadno i htio se igrati." "Erwinu nikada nijedosadno", ispravila ju je moja majka. "Vi ste zaspali i Erwinu je postalo dosadno. Zgodan deko

poput Erwina ne bi se smio dosaivati. Tono?" Okrenula se licem prema meni. Mama iz nekograzloga nije skidala pogleda s mene. Nije bila ljutita, ali njezin je zgreni osmijeh odavaosumnjiavost. "Dugo ste ovdje?" upitala je mama. Sada sam znao da neto nije u redu. "Idemo",rekla je pruajui ruku.35

"Erwin je jako pametan deko" rekla je konobarica nastojei pridobiti moju majku. "Ali ne idovoljno oprezan." Mama se nije mogla suzdrati. "Mudar je on, i oprezan, uvjeravam vas."

Konobarica je progovorila sa seljakim naglaskom. Mama nije reagirala. Odluno me odvukla uprolaz, prema naem odjeljku. "to ste radili?" pitala je kada smo ve bili sasvim blizu naihsjedala. "Priali smo." "Trebao bi vie paziti." "Zato?" "Jer ljudi te vrste ne znaju emu slue


12/73

granice." Vlak je iao dalje svojim putem. Prvo svjetlo osvita obojilo je tamne oblake blagoruiasto. Majka je utjela. Njezino mije lice bivalo sve nepristupanijim. Sada vie nije bilosumnje: bila je bijesna. "Mama." "to je?" "Kada stiemo kui?" "Uskoro." "A tata e nas ekati nakolodvoru?" "Trebao bi." ^ Htio sam je odobrovoljiti, pa sam rekao: "Sedam puta sedam je etrdesetdevet." Kada je to ula, zagrlila me. "Sljedei tjedan znat u cijelu tablicu mnoenja, obeavam."

Nitko me nije silio da nauim napamet tablicu mnoenja, noja sam oito mislio da e to usreiti

mamu. "Ali trebao bi vie paziti." Nije zaboravila to sam zgrijeio.36

Otac nas je doekao na kolodvoru. Potrao sam mu usret. Podigao me visoko u zrak i poljubio uobraz. "Kako ste putovali?" s blagocu je upitao otac. "Nije bilo loe", hladno je odgovorila majka."Je li bilo zastoja?" "Nije." "to bi se jo uope moglo pitati?" odvratio je otac poprimivi majinton glasa.

37

4. Tisuu devetsto trideset osma bila je gadna godina. Kolale su svakakve prie i uskoro je postalojasno da smo uhvaeni u klopku. Otac je slao brzojave roacima i prijateljima u Urugvaj i ile,pokuao je ak dobiti vizu za Ameriku, ali uzalud. Nita vie nije ilo glatko. Ljudi koji su nekadbili rado vieni u naoj kui, poslovni partneri od povjerenja ili prijatelji iz djetinjstva, odjednom suse poeli ponaati kao da nas ne poznaju ili su nam ak postali neprijateljima. Beznae je vrebalo

posvuda. Zaudo, i tada je meu nama bilo optimista koji su svaki preokret u zbivanjima slijepotumaili kao dobar znak; vrlo su samouvjereno dokazivali da je Hitlerova mo samo privid i da e

Njemaka na kraju opet postati to je nekad bila. Tvrdili su daje to samo pitanje vremena. Otac jemeutim osjeao da nam gori pod petama i kucao je na sva vrata. U proljee smo doznali da je djeds majine strane teko bolestan i da su mu dani odbrojani. Djed je to mirno prihvatio. Njegovmjesearski pogled kao daje postao samo jo prodorniji. Jedne je veeri rekao mojoj majci: "Ta

podjela na ive i mrtve puki je privid. Prijelaz je mnogo laki nego to se obino misli. Samo sepremjesti, kat vie."38

Moja se majka na te rijei rasplakala kao malo dijete. Diedova se dnevna rutina nije nimalopromijenila. Ujutro bi otiao na molitvu, a po povratku iz sinagoge neto bi pojeo na verandi.Sjedei na verandi, na neki se nain pripremao za svoja istraivanja. Katkada je istu knjigu drao

pred sobom vie dana, katkada bi promijenio knjigu u jednom danu, no na njegovu stolu nikadanisu bile vie od dvije knjige istodobno. Otac je stalno nekamo iao i urio, a kad bi se naveervratio kui, bio je smrknut u licu. Moja se majka trudila da mu ugodi tako to je kuhala njegova

omiljena jela. Nakon veere sjeo bi na sofu sklopljenih oiju, potiskujui sve u sebi. Smrt jeposvuda vrebala, ali ne i u djedovoj sobi. Tamo su prozori bili otvoreni, a zavjese su leprale napovjetarcu. Moja bi mu majka svako malo odnijela alicu aja s limunom. Djed bi joj zahvalio ineto je svaki put upitao, a mama bi sjela kraj njega. Bilo je oito da voli ker i da je sretan kada jeona u njegovoj blizini. Svi su nastojali zatajiti njegovo zdravstveno stanje od njega samog. Nastojalisu takoer sakriti od njega to se dogaa oko nas. No djed je ionako sve znao i nije doputao dasmutnja ili zbrka upravljaju njime. Govorio je o smrti jednako kao stoje nekada govorio o bilokojem duljem putovanju na koje se spremao. Kada je baka bila iva, pokuala bi ga nagovoriti daspakira jo jedan kaput ili vestu, ali djed je volio laku prtljagu, a to je zapravo ponavljao i sada: putnije dug, i nema razloga za strah. Jednom dnevno otiao bih ga i ja vidjeti. Pomilovao bi me poglavi, pokazao mi slova u knjizi koju je prouavao i ispripovijedao mi kratku priu ili parabolu.

Jednom mije39


13/73

ispriao jednu koju nisam mogao shvatiti. Kada je vidio da ne razumijem, rekao je: "Nije vano,bitno je uivati u ovom jutru." Ni to nisam mogao shvatiti. No pamtim to jo danas, poput udesnezagonetke. ini mi se kadikad da djedu nije bilo mjesto medu nama, daje samo doao u posjet iznekog drugog svijeta - toliko se razlikovao. Tog proljea jo je ivio u selu u kojem su roeni i on injegov otac i otac njegova oca. Isprva je odbijao napustiti imanje, no kada mu se stanje pogoralo i

bolniko lijeenje postalo nuno, pristao je doi u grad. Moja je majka oslobodila jednu sobu za

njega i otila po njega koijom. Tako je doselio k nama. Od trenutka kada je doao, mama se posvepromijenila. Lice joj je postalo sjetno; esto je i nervozno hodala od kuhinje do njegove sobe inatrag. Djed nije nita traio, no mama je tono znala to mu treba. Kada bi mu posluila kompot odljiva, lice bi mu na tren zablistalo. To je oduvijek bilo jedno od njegovih omiljenih jela. Ujutro bise protegnuo, ustao i otiao u sinagogu. Vjera mu je oito bila snanija od tijela,

koje je svakim danom slabjelo. Mama gaje esto pokuavala nagovoriti da ne ide na ranojutarnjumolitvu u sinagogu. Ali nije se dao razuvjeriti, ak ni njoj za ljubav; odlazak na molitvu kao daje iznjegova tijela izvlaio nove izvore snage. Vratio bi se kao obasjan udom. Ponekad bi ga obuzelaenja za rodnim selom. Taje enja bila gotovo tjelesna, kao da bi ga vratila stablima i potocima

kojima je okruen njegov dom. Sada je njegova kua bila zakljuana, a dva su se seljaka brinula ovokama i povrtnjaku. Perad i druge domae ivotinje odavno su prodani, osim jedne krave, koju jedjed htio po svaku cijenu zadrati na imanju. uo sam ga jednom40

kako govori mojoj majci: "Molim te, odvedi me natrag u selo; tako mije teko biti daleko od doma."Mama je oklijevala. "ut emo to kau lijenici", rekla je. Naveer je svratio doktor Feldman iuvjerio djeda da je u njegovu stanju najbolje da ostane to blie bolnici, a ne u selu, pedesetakkilometara izvan grada. Djed gaje sasluao i rekao: "ini se da mora biti tako." U naoj kui nije

bilo Tore niti su se potovali vjerski propisi, no otkako je djed doselio, to se iz korijena promijenilo.Majka je kuhala iskljuivo koer i jeli smo samo vegetarijansku hranu; na sabat nismo palili vatru, akad je otac htio puiti na sabat, otiao bi iza kue ili u susjednu ulicu. Victoria, naa ostarjelaslukinja, odnosila se prema djedu s neizmjernim potovanjem. Svaki je dan ribala pod u njegovojsobi. uo sam je kako kae mojoj majci: "Nisu svi te sree da imaju oca kakav je va. On je pravisvetac." Victoria je znala rei stvari koje su me plaile. Jednom je rekla: "idovi su zaboravili da nanebu ima Boga." "Nisu svi", usprotivila se moja majka, nastojei ublaiti njezine rijei. "U sinagogiujutro jedva ima dovoljno ljudi da se odri molitva", nije poputala Victoria. Ja uope nisamsumnjao u Boga na nebu koji upravlja ne samo zvijezdama nego i Svojim stvorenjima. Tu je vjeruusadila u mene druga slukinja, koja je nakratko zamijenila Victoriu. Mlaa od Victorie inevjerojatno lijepa, Anna-Maria mije potajice stalno ponavljala daje na nebu Bog i da On upravljane samo zvijezdama nego i Svojim stvorenjima.

41Popodne bi djed ustao iz postelje i izaao na verandu. On nije govorio o svojoj vjeri, ali sve to jeinio bilo je usmjereno u skladu s tom vjerom. inilo mi se katkada da je osamljen jer je neshvaen,no drugi bih put osjetio daje njegova soba puna ivota - puna nevidljivih gostiju koji su ga doli

posjetiti i s kojima je razgovarao jezikom tiine. Moji su se roditelji katkada svaali u kuhinji,raspravljali stisnutih aka, nastojali uvjeriti jedno drugo bujicom rijei. Kada rijei nisu nikamovodile, udaljili bi se jedno od drugoga i zautjeli. No u djedovoj utnji nije bilo ljutnje; bila je prije

poput tekog jastuka na koji se moe spustiti glavu. Kada je djed doselio k nama, moj je otacprestao kritizirati idove i njihovu vjeru. Postao je povuen, uglavnom utljiv, a kad bi se vrationakon iscrpljujuih pokuaja da nam nabavi putne isprave, otiao bi ravno u kuhinju, gdje bi mu

mama natoila alicu kave i namazala pekmezom dvije krike kruha. Jeo je brzo i rastreseno; zaasbi pojeo obje krike. Takvo je ozraje vladalo u naemu domu te godine: djedova staloenost ioeva uznemirenost. Ponekad, obino naveer, otac bi me izveo i onda smo lutali satima. Volio je


14/73

tihe none ulice. Dugim je koracima prolazio ulicama, dok sam ja trkarao za njim. Zastao bi svremena na vrijeme i neto rekao: reenicu ili tek nekoliko rijei. Nisam siguran kome se obraao.Katkada bi iz njega izbila neka vrsta iznenadne, udne radosti, ak bi zapjevao iz svega glasa. Tako

bismo doli do rijeke. Otac je volio rijeku i vie nego jednom vidio sam kako se naginje prema njoj.Jednom mije rekao: "Voda nam je blia nego zemlja", pa se nasmijao, kao daje izgovorio

besmislicu. Te uurbane etnje nisu uvijek bile ugodne, no sjeam ih se ivlje nego

kua u kojima sam bio.42

Nisam mogao znati da su to posljednji dani koje emo provesti kod kue, ali stalno sam govoriosebi da moram biti uz djeda i paziti na njega. Osjeao sam da ne smijem skidati pogled s njega doksjedi na verandi, da ne smijem zaboraviti kako je izgledao udubljen u knjigu. Ni majka, koja jesjedila uz njega, ne smije pasti u zaborav. Osjeao sam da predstojei dani nee biti dobri, ali nitkonije mogao zamisliti plimni val koji se punom snagom ve valjao prema nama. Satima sam leao ukrevetu, itao Julesa Vernea, sam igrao ah i alio to je otac tako rastresen - ujutro se nije brijao i iz

kue je izlazio navrat-nanos. inilo mi se katkada da otac pokuava prokopati tunel kako bi nasspasio, ali da napreduje tako sporo da ga nee stii dovriti na vrijeme. Istodobno, nastojao je

pronai nam mjesta na brodu koji bi nas odvezao do Gibraltara. Svaki je dan bio jo jedan oajnikipokuaj da se probije iz obrua koji se stezao oko nas. No mama je bila toliko zaokupljenadjedovom boleu da oeve rijei - ili, tonije, njegovi planovi - nisu na nju ostavljali nikakavdojam. Na njezin nemar i rastresenost otac je odgovarao nervoznim slijeganjem ramenima; poletjele

bi grube rijei, a zatim su spominjali imena ljudi i mjesta za koja nikada prije nisam uo. Smrt nasje okruivala sa svih strana, no moj otac kao daje vjerovao da, potrudimo li se dovoljno, morapostojati mogunost odgode ili moda ak spasa. "Ne smijemo se predati", govorio je. Teko je bilodokuiti na to zapravo misli, no uvijek je najvie zamjerao samome sebi, nama gotovo nikada.Jednom sam ga uo kako govori djedu: "Nama treba milost Boja, jako puno milosti." Pitao sam sekako se tako neto moe uti iz njegovih usta i inilo mi se daje i djed iznenaen. U naoj je kuitada43

proaptano mnogo nerazumljivih reenica. inilo se da ivimo usred usijane zagonetke. Majka bikatkad odmahnula rukom kao da pokuava otjerati zle duhove. Ti su njezini pokreti iz nekograzloga ljutili mog oca i govorio je da sada treba misliti hladne glave, a ne oajavati. No ba nas jeoaj obuzimao. Mama bi se na tren pribrala, a onda bi mi se opet uinilo da bi se mogla svaki asrasplakati. Krajem ljeta, jednoga vedrog dana bez najmanjeg oblaka, djed je zaspao i vie se nikadanije probudio. Victoria je primijetila da vie ne die i odjurila pozvati moju majku. Mama je pala na

koljena ne ispustivi ni glasa. Kada me ugledala na pragu sobe, pograbila me i rekla: "to e tiovdje?" Odmah me odvela susjedi, staroj gospoi Horowitz. Nisam htio ii i dao sam se u dreku.Mama je zbog moje vriske vjerojatno postala jo odlunija u svojoj nakani i pljusnula me. GospoaHorowitz mije pruila bombon u zlatnom celofanu i rekla: "Ne plai, dijete." U svom bijesu i

ponienju uporno sam toptao nogama. Kasno te noi, iscrpljena i smuena, odveli su me natragkui. U meuvremenu se naa kua toliko promijenila da je postala neprepoznatljivom. Bila je punaljudi. Victoria je posluivala kavu, a dnevna soba bila je posve zadimljena. Otac je stajao postrani.

Na glavi je nosio jarmulku i njihao se poput pijanca. Majka je sjedila na podu umotana u deku,okruena nepoznatim ljudima. Nije se razgovaralo o djedovoj smrti, nego o praktinim pitanjima;moda su tako htjeli mami odvratiti pozornost, ali nisu uspjeli. Oi su joj bile velike i iromotvorene. Odjednom mi se uinilo da su svi sretni to je smrt otila i to sada mogu samo sjediti i

ispijati kavu koju44


15/73

je Victoria posluivala. Povrijedio me taj osjeaj da sve ide dalje kao da se nita nije dogodilo ipobjegao sam u svoju sobu. Na moje veliko iznenaenje, i tamo je sve bilo puno ljudi. Taj se putotac nije suzdravao. Tada, tamo, pred svima, rugao se onome to je nazvao plemenskim pogrebnimobiajima u kojima nije bilo potovanja prema pokojniku niti trunke dobrog ukusa. Posebno seobruio na idovsko pogrebno poduzee jer su bili tako nestrpljivi da molitve zavre i jedva sudoekali da oaloenima predaju lopate, a onda su povrh plae

traili jo i napojnicu. Znao sam da ne gleda s odobravanjem na idovske pogrebne obiaje, no taj jeput doista dao oduka svom bijesu i nita nije preutio. Na koncu je zakljuio: "U svakom sluaju,ja im neu prepustiti svoje mrtvo tijelo. Bolje da me pokopaju u zajedniku grobnicu s gubavcimanego da zavrim na idovskom groblju." Ljudi su se ubrzo zatim razili, a oev je glas odzvanjao

praznom kuom. Nisam znao slae li se majka s njim. Sjedila je na podu ne ispustivi ni glasa. Utome kako je sjedila bilo je neeg djedovog. Moda zbog toga kako je naslonila ruku na koljena.45

5. U getu djeca i luaci bili su prijatelji. Uruio se itav drutveni poredak: nije bilo kole, domaih

zadaa, rano-jutarnjeg ustajanja i tjeranja na spavanje naveer. Igrali smo se po dvoritima,stubitima, meu stablima i u svakakvim mranim zakucima. Katkada bi nam se u naim igrama

pridruili luaci. Novonastali kaos i njima je iao naruku. Umobolnica je zatvorena i ljudi koji suputeni iz nje lutali su ulicama s uzaludnim osmijehom na licu. Bilo je u njihovu osmijehu izluradog naslaivanja, kao da govore: "Svih ovih godina smijali ste nam se jer brkamo stvari, nesnalazimo se u vremenu; grijeili smo, nazivali mjesta i stvari udnim imenima. Ali sada je oito dasmo mi bili u pravu. Niste nam vjerovali, svi ste bili tako prokleto samouvjereni da ste nas smatrali

posve bezvrijednima. Strpali ste nas u ludnicu i za nama dobro zakljuali vrata." Bilo je neegzastraujueg u vedrini njihova osmijeha. Svoju su slobodu slavili na udne naine. Leali su u

parku nauznak i pjevali, a mlai meu njima dobacivali su djevojkama i enama komplimente. Nouglavnom su sjedili na klupama i smijeili se. Prema djeci su se odnosili kao prema sebi ravnima.Sjeli bi prekrienih nogu i pikulali, igrali domino i ah. Igrali su se i lovice, ak su46

igrali nogomet. Zabrinuti roditelji, ne znajui to bi drugo, nasrnuli bi na njih. Luaci su nauiliizdaleka uoiti roditelje i na vrijeme pobjei. Bilo je meu luacima i opasnih ljudi, koji su nam

prijetili u pravoj srdbi. I mi djeca nauili smo spaziti ih izdaleka, pa bismo pobjegli. No veina ihje bila mirna i ljubazna, a to to su govorili imalo je smisla. Bilo je i takvih za koje nikada ne bistepomislili da su ludi, takvih koje ste mogli ispitivati matematiku, zemljopis, ili o knjigama JulesaVernea. Meu luacima bilo je i lijenika, odvjetnika, imunih ljudi; nekima su, im su zatvoreni uumobolnicu, djeca prepisala na sebe svu imovinu. Povremeno bi neki luak prekinuo igru da nam

pria o svojoj eni i djeci. Neki su od njih bili veliki vjernici i pomolili bi se svaki put prije nego tobi neto pojeli, ili su nas pokuavali nauiti jutarnje i veernje molitve. Volio sam ih promatrati.Lica su im bila izraajna. Uivali su u igri, ali nisu znali pobjeivati. Bili smo u tome bolji od njih.Kad bi izgubili, prasnuli bi u smijeh i rekli: "I najmanja su derita bolja od nas." Istina, bilo je i onihkoji bi se razbjesnili zbog poraza, neki bi prevrnuli ahovsku plou ili razbacali stvari uokolo. Notakvih nije bilo mnogo. Veina ih je prihvaala poraz dobroduno, ak s osmijehom. Povremeno binetko od luaka dobio napadaj, divlje mahnitao ulicama, mlatio ili grizao ljude oko sebe. Odmah bi

pozvali getovsko redarstvo. Nisu gubili vrijeme, sve bi ih smjesta pokupili. Nakon to su ih dan-dvadrali iza reetaka opet bi ih pustili. A mi bismo ih odmah pozvali na partiju aha ili domina.Zaudo, nisu zamjerali ni redarstvenicima ni onima koji su ih prijavili. Volio sam promatrati njihovekretnje - kako dre tanjur, otkidaju komade kruha. Zaspali bi katkad u parku,

47

sklupani, kao da nisu odrasli ljudi, nego djeca koja su se umorila usred igre. Kada su poele


16/73

deportacije, pokuavali su pobjei, sakriti se, ali policajci su, naravno, bili lukaviji. Onako naivni,luaci bi se sakrili ispod klupe u parku ili bi se popeli na stablo. Nije bilo teko uloviti ih, ak su itrali nespretno. Redarstvenici iz geta bezobzirno bi ih dograbili i utrpali u

kamione. Nitko se nije zauzimao za njih - kao da su se svi slagali da, ako nas ve moraju sve

deportirati, onda oni moraju otii prvi. Ni njihove vlastite obitelji nisu pokuavale spasiti ih.Tijekom jedne deportacije vidio sam kamion pun luaka. Ljudi su im dobacivali krike kruha,komade pite i peene krumpire. Skakali su da uhvate hranu ve u zraku, no uglavnom uzalud.Stajali su uz reetkastu pregradu kamiona i smijeili se kao da ele rei: "Nikada nismo bili u stanjuuiniti to treba i zato nismo bili voljeni. Ali sada kad nas odvode od vas, zato nas ispraatezasipajui nas hranom? Ne treba nam sad vaa hrana. S malo panje, malo ljubavi, postigli bistemnogo vie. Umjesto toga, zavaravate nas bacajui nam bljutavu hranu." S tim su nas izrazom licazauvijek napustili.48

6. Svaki je grad, ini se, imao svog Janusza Korczaka. U naem je gradu slijepu djecu na eljezniki

kolodvor odveo ravnatelj Doma za slijepe, profesor Gustav Gote-sman. Bio je nizak, iste visine kaoi djeca, i sve je radio brzo. Bio je poznat po svojim nastavnim metodama: sve se uilo uz glazbu. IzDoma za slijepe neprekidno su dopirale melodije. Gotesman je vjerovao da glazba nije samo dobarnain da se neto naui, nego da u ljudima budi i osjeajnost. Sva su djeca iz Doma govorilamelodino, ak i kad su razgovarala meusobno; krhkost njihovih malenih tijela nadopunjavala jeljupkost njihova govora. Popodne bi sjeli na stube i zapjevali. Pjevali su tradicionalne i narodne

pjesme na jidiu. Glasovi su im bili skladni i blagi, i prolaznik bi zastao uz ogradu da ih poslua.Bilo je dobro poznato daje Gustav Gotesman komunist, uhien je vie puta. Kada bi zavrio uzatvoru, njegove bi dunosti preuzeo zamjenik, takoer komunist niska rasta. Da nije bio tako

predan poslu, upravni odbor Doma odavno bi ga otpustio. Ugledni trgovci iz odbora tvrdili su daGustav djecu poduava komunizmu, da loe utjee na njih i da e, kad odrastu, iriti otrov kojiupijaju. Ipak, mudriji lanovi odbora nisu gajili takve zle slutnje i49

smatrali su da nije vano to Gotesman poduava - pre. sudna je bila njegova potpuna predanostposlu. Drali su da komunisti slijepi od roenja ne predstavljaju nikakvu opasnost; naprotiv,komunistika dogma iz njihovih e usta zvuati smijeno. Svae meu lanovima upravnog odboranisu jenjavale. Jedan od trgovaca, koji je svojim prilozima pokrivao pola budeta Doma, bio jegorljiv vjernik. Postavio je dva uvjeta: vjerska naobrazba i potovanje sabata u Domu. Rasprava otome je potrajala. Naposljetku je postignut kompromis: vjeronauk dvaput tjedno i veernja molitvauoi sabata. U Dom je kao vjerouitelj doveden sin rabina iz Zja-dova. Redovito je dolazio dvaput

tjedno poduavati djecu hebrejskom i Tori, a petkom naveer vodio je molitvu. Djeca su voljelanjegove satove vjeronauka i molitve. Ubrzo su veernje molitve uoi sabata postale poznate ucijelom gradu. Ljudi bi se okupili uz ogradu i zadivljeno sluali. Gustav Gotesman nije odustajao.Tvrdio je da djeja molitva nije molitva, nego pjesma, i da ih glazba, a ne vjerska uvjerenja,usmjerava na njihovu ivotnom putu. Govorio je da je odavno prolo vrijeme kada je religija imalautjecaja i da je sada preostala samo vjera u ovjeka, u njegovu sposobnost da mijenja stvari, daizgradi pravedno drutvo i da se rtvuje za druge. U to je danonono uvjeravao djecu, a umjestotradicionalne molitve Pouj, Izrade, koju su trebala izmoliti svake veeri, skladao je pjesmu Pouj,ovjee, u kojoj se ovjeka pozivalo da dijeli to ima sa svima potrebitima. Kao i svi vjernici, iGotesman je bio fanatik. Svoj rat protiv sina zja-dovskog rabina vodio je svim raspoloivimsredstvima. Ipak, jedno nije bilo doputeno: propovijedati daje reli50

I


17/73

.. opijum za narod. No premda mu je bilo zaprijeeno Havati takve izjave u javnosti, privatno jemrmljao to god gaje bila volja. Taje borba okonana 1941. Dom za slijepe, smjeten u sirotinjskojetvrti, preko noi se naao u samom sreditu geta. Pjesme su se neprestance razlijegale kroznjegove prozore i melodije su se irile getom, lebdei nad njegovim izmuenim stanovnicima svedo veeri. Nitko nije znao to donosi sutranji dan, no slijepa djeca kao da su znala neto to minismo. Pretpostavljala su da budunost nije odve svijetla. Jednu su pjesmu pjevala stalno iznova,

svake veeri: Smrt treba umrijeti. S vremenom je to postala domska himna. Bila je to pjesmapostojana ritma i zvuala je kao prkosna elegija. Gotesman je danonono radio s djecom. Veina jenjegovih poduka bila uglazbljena, no u predasima je svoja uvjerenja prenosio djeci: krajnje tekeokolnosti u kojima se nalazimo ne smiju poljuljati nau vjeru u ljude; moramo pomagati slabijimaak i ako to znai podijeliti s njima posljednju koricu kruha; istinski komunizam ne znai samo

pravedniju raspodjelu dobara, nego i davati od srca. Trinaestog listopada 1942. ravnatelju Doma zaslijepe nareeno je da svoje male tienike odvede na eljezniki kolodvor. Djeca su obukla svojunajbolju odjeu za sabat; svatko je u svoju naprtnjau stavio jednu knjigu na brajici, zajedno stanjurom, alicom, vilicom, licom i neto odjee. Gotesman im je objasnio da put do kolodvoranije dug i da e napraviti pet kratkih stanki za predah. Tijekom stanki pjevat e tradicionalne i

pjesme na jidiu. Kada dou na kolodvor, otpjevat e svoju himnu. Djeca su bila uzbuena, ali ne i

prestraena. Gotovo da su nestrpljivo iekivala. Shvaala su da e se od tog51

trenutka suoiti sa stvarima kakve dotad nikada nisu morala initi. Prva je postaja bila kod Carskeesme. U gradu je bila poznata po izvrsnoj vodi. Ortodoksni idovi ipak nisu pili s nje, budui da suse njome sluili svi itelji grada, pa su vodu ondje uzimali i gostioniar i neidovski mesar. Na toj

prvoj postaji djeca su pjevala Schubertove napjeve. Puhao je snaan vjetar i djeca su se upinjala nebi li bila to glasnija. U blizini esme nije bilo nikoga osim njih i njihova je pjesma zvuala kaomolitva. Gotesman je obino pazio da ne prigovara djeci izvan kruga Doma. No ovaj put prekrio jevlastito pravilo i rekao: "Pjesma je svetinja i ni u najteim uvjetima nijedna njezina nota ne smije

biti zanemarena." Na drugoj postaji, na Radnikom trgu, opet ih nitko nije doekao. Djeca suotpjevala Bachov napjev i Gotesman je bio zadovoljan izvedbom. Na tom su se trgu prvog svibnjaokupljali idovski komunisti. Okupljanje nikada ne bi potrajalo vie od nekoliko minuta, jer bi

policija odmah dojurila maui palicama kako bi rastjerala prosvjednike. No ovaj put na trgu nijebilo ive due, osim nekoliko mladih Ukrajinaca koji su se popeli na stabla, bacali kamenje i vikali:"Zidove u stone vagone!" Na treoj postaji ene su djeci donijele vodu i krike kruha pokropljeneuljem. Djeca su se obradovala tom srdanom doeku i zapjevala pjesme na jidiu. Kada su zavrila,ene ih nisu htjele pustiti. "Ne damo vam svoju djecu!" vikale su. Umijeao se Gotesman: "Pridruitemo se svima ostalima. Nismo nita drukiji. S nama e biti to i sa svima drugima." Jedna se enanije mogla suzdrati i viknula je: "Komunist!" Na etvrtoj postaji, uz ogradu geta, ekalo ih jeuzbueno mnotvo, koje ih je zasipalo darovima. Neki je

52

" viek iz svega glasa doviknuo s balkona: "Djeco, volimo vas i uskoro emo se ponovno sresti.Nikada, nikada neemo zaboraviti vau pjesmu. Vi ste bili aneoski zbor naega geta." Djeca sunaizmjence pjevala klasine napjeve i narodne pjesme. ak i jednu Verdijevu ariju. I tu su eneokruile djecu i nisu dale da nastave put. Ali djeca vie nisu bila sama. Vojnici postrojeni uz ogradugeta zamah-nuli su svojim palicama i pjesma je istog trena utihnula. Na uskoj cesti koja vodi dokolodvora djeca su ponovno stala i zapjevala. uvari su vjerojatno bili zateeni, pa su ih isprva

pustili da pjevaju, ali ne zadugo. Palicama su se obruili na djecu, a ona, drei se za ruke, drhtalasu kao jedno tijelo. "Ne bojte se, djeco", aptao je Gote-sman, i djeca su podnijela bol. Na

kolodvoru su uspjela otpjevati cijelu svoju himnu, prije nego to su ih ugurali u stone vagone.53


18/73

7.

iUpoznao sam prekrasnih ljudi za dugih ratnih godina. Na neki je nain teta to je sve prolo kao umagli i to sam bio jo dijete. U ratu se na djecu nije obaziralo. Bila su poput slamke po kojoj svigaze. No bilo je divnih ljudi koji bi u opem meteu utjeili siroe, dali mu kriku kruha ili ga

ogrnuli kaputom. Na putu u Ukrajinu, na eljeznikom kolodvoru zakrenom deportircima, vidiosam kako se neka ena brine o siroetu. Djeak je imao otprilike etiri godine i pravu grivu na glavi,a ona je sjedila na kovegu i eljala ga dugim, sporim potezima, kao da su u parku, a ne usredkolodvorske vreve. Na djeakovu blijedom licu italo se uenje; inilo se da shvaa daje to

poseban in njenosti kakav se doivi jednom u ivotu. Naveer je na kolodvor doao dugaakteretni vlak i vrata su se vagona razjapila. Ukrajinski su vojnici nasumce ibali svojim bievima izavladala je uasna pomutnja. ena, koja je oito znala to nas eka, nagovarala je djeaka da bjei.Pokazala mu je uzak prolaz ispod stepenica, ali on joj je obujmio noge i preklinjao: "Neu, neu."Kada gaje pokuala odvui, proaptao je: "Bojim se." "Ne smije se bojati", ena je podigla glas.54

"Bojim se", ponovio je djeak, kao daje moli da uzme k srcu njegove rijei. "Ali ne smije sebojati", odrjeito je ponovila. Od tona njezina glasa, djeak kao da se sav skvrio. "Ljuti me!" enase uspravila, silovito vukui djeaka za sitne ruice. No on joj je obgrlio noge i nije se ni

pomaknuo. "Ako ne pobjegne, namlatit u te!" zaprijetila je. Djeak se od toga samo jo jaeuhvatio za njezine noge. "Makni se! Idi!" Promijenila je ton i sada mu se obraala kao da ne govoris djetetom nego sa tencem. Djeak se jo ustrajnije opirao. "Udarit u te", rekla je i povukla jednunogu. No djeak se oito vrsto drao. Ljudi su naguravali enu sa svih strana, a ona je, u istomoaju, podigla glas i viknula: "Maknite ga od mene! Ne mogu to vie podnijeti!" Nitko se nijeosvrtao ni na nju niti na njezine povike. Gurali su ih u teretne vagone, oito pretijesne za tolikoljudi. Na koncu se netko spotaknuo o djeaka i on je pustio enine noge. Njoj je oito laknulo,

podigla je svoj zaveljaj i ponijelo ju je mnotvo koje se tiskalo prema

otvorenom vagonu. Djeak je nestao u umi ljudskih nogu. "Tina!" odjednom se prolomio djeakovglas, nadvikujui ostale. "to hoe?" viknula je ena da bude sigurna da je uje. "Tina!" ponovio jedjeak i, nije bilo sumnje, preklinjao je. ena je odbacila zaveljaj. Naglim se pokretom uspjelaosloboditi pritiska ljudi koji su se gurali i tiskali; vratila se na isto mjesto odakle ju je mnotvo

ponijelo. "Gdje si?" dozivala je traei dijete na tlu.55

Napokon ga je pronala. Leao je na tlu, krvav. Sa-gnula se i odvukla ga u kut do kojeg ibanje i

bievi nisu dopirali. Nagnula se nad djeaka, obrisala mu krvavo lice skutom haljine i proaptala:"to si to uinio?" Djeak je irom otvorio oi. "Moram ii. to ja mogu? Mora shvatiti." Stiska ivreva su se pojaale i ena je pokuala posljednji put, izvikujui upute: "Idi ravno do prolaza ispodstepenica. S perona e te odvesti u polja. Nikome nemoj rei da si idov. uje li me? Sad ustani,uje li me?" Djeak je oito shvatio, ali kao da nije imao snage pomaknuti se. "Tri! Bjeiodavde!" pourivala gaje. No djeak nije reagirao, pa ga je zagrlila i podigla u naruje. Viknula jeglasom koji kao da nije bio njezin: "Pustite da proem, imam ranjeno dijete!" Vladao je opi mete,svi su se gurali i nitko se nije ni obazirao na nju; na koncu, snaga kojoj se nije mogla oduprijeti,toliko jaa od nje, odgurala ju je ravno ujedan teretni vagon i ona je nestala u gomili.56

8. Od svretka rata prolo je vie od pedeset godina. Mnogo sam toga zaboravio, ak i ono to mi jebilo vrlo blisko i poznato: posebno mjesta, datume i imena. Pa ipak, te dane jo osjeam svakimdijelom tijela. Svaki put kad pada kia, hladno je ili pue jak vjetar, ja sam opet u getu, u logoru ili u


19/73

umama, u kojima sam proveo toliko vremena. Sjeanje, kako se ini, duboko je ukorijenjeno utijelu. Gdjekad je vonj natrule slame ili prodoran krik ptice dovoljan da me vrati, probadajui me unutrini. Kaem nutrina, premda jo nisam naao rijei koje bi izrazile te usijane oiljke mogasjeanja. Godinama sam, mnogo puta, pokuao vratiti se i dodirnuti daske na kojim smo spavali ulogoru, okusiti vodenastu juhu koju su ondje dijelili. No svi ti napori nisu urodili niim drugim dolizbrkanim reenicama, pogrenim rijeima, isprekidanim ritmom, mlakim ili preestokim likovima.

Duboko urezana iskustva, to sam nauio, lako je iskriviti. Ni ovaj put neu ni pokuati pribliiti setoj vatri. Neu pripovijedati to je bilo u logoru, nego o onome to se dogodilo s onima koji supobjegli iz njega, kao to sam i ja pobjegao kad mije bilo deset godina, ujesen 1942. Ne sjeam sekako sam zaao u umu, ali pamtim trenutak kada sam zastao pred stablom punim crvenih ja57

buka. Bio sam tako iznenaen da sam ustuknuo nekolik koraka. Vie nego moja svijest, ini se da semoje tijelo sjea tih koraka unatrag. Napravim li pogrean pokret, ili odjednom posrnem unatrag,vidim stablo puno crvenih jabuka. Tada ve dva dana nisam okusio nikakvu hranu, a preda mnom jestajalo stablo puno jabuka. Mogao sam ispruiti ruku i ubrati ih, no samo sam stajao u udu, i tosam dulje stajao, to je dublje tiina putala korijena u meni. Naposljetku sam sjeo i pojeo malenu

jabuku sa zemlje, napola trulu. Bit e da sam nakon toga zaspao. Kad sam se probudio, ve se

mrailo. Nisam znao to u, pa sam kleknuo. I taj poloaj, na koljenima, osjeam dan--danas. Svakiput kada kleim, sjeam se zalaska sunca stoje blistalo kroz kronje i sretan sam. Tek sam sutradanubrao jabuku sa stabla. Bila je tvrda i kisela, i od svakog su me ugriza

boljeli zubi, no uporno sam vakao i zalogaji su se sputali niz moje stegnuto grlo. Nakon nekolikodana bez hrane naposljetku se pre-gladni. Nisam se micao odande. inilo mi se da se ne smijemudaljiti od jabuke i od jarka kraj nje. No e me nagnala da potraim vodu. Potraga je trajala cijelidan i tek sam predveer pronaao potok. Kleknuo sam i pio. Voda mi je vratila vid i ugledao samsvoju majku, koju si danima nisam mogao predoiti. Najprije sam je vidio kako stoji kraj prozora igleda van, kao to je obiavala. No zatim se iznenada okrenula prema meni, pitajui se kako samzavrio sam u umi. Poao sam prema njoj, ali odmah sam shvatio, odem li predaleko, da vie neuvidjeti potok, i stao sam. Vratio sam se do potoka i zagledao se u procijep u kronjama kroz koji se

probila zraka svjetla to mije donijela sliku majke, ali bio je zatvoren.58

Mama je ubijena poetkom rata. Nisam to vidio, ali v sain jedan jedini krik. Njezina je smrt dubokou meni, no ak i vie nego njezina smrt, dio je mene to uka-zanie nakon smrti. Kad god sam sretanili tuan, vidim niezino lice. Ili je naslonjena na podboj prozora ili stoji na pragu nae kue, kao dae mi poi ususret. Danas mi je trideset godina vie nego to je ona imala kada je umrla. Njojvrijeme nije donijelo breme godina. Ona je uvijek i zauvijek mlada. Strah da u izgubiti potok bio je

neutemeljen. Slijedio sam ga itavim njegovim tokom, a on se sreom nastavljao sve do ruba ume.Bio je to potoi poput onih kojih sam se sjeao s praznika koje sam provodio s roditeljima, sporoje tekao, zasjenjen vrbinim granama. Svakih nekoliko sati kleknuo bih i napio se vode iz njega. Udjetinjstvu nisam nauio moliti, no to mije kleanje vraalo ivo sjeanje na seljake koji suobraivali polja i onda bi se spustili na koljena i utke se prekriili. U umi se ne umire od gladi.

Naiao sam na grm borovnica, a uz jedan panj rasle su umske jagode. Pronaao sam ak i stablokruke. Da nou nije bilo tako hladno, vie bih spavao. U to vrijeme jo nisam imao jasnu

predodbu o smrti. Ve sam vidio mnogo mrtvih u getu i u logoru, i znao sam da mrtvac vie neeustati i da e ga naposljetku spustiti u raku. No jo nisam doivljavao smrt kao svretak. I dalje samoekivao da e roditelji doi po mene. Ta nada, to napeto iekivanje pratilo me sve do kraja rata izatim bi me opet preplavilo svaki put kada bi oaj zario svoje pande u mene. Koliko sam dana

proveo u umi? Moda sve dok nije poelo kiiti. Svaki mi je dan meu drveem postajalo svehladnije. Nisam se imao gdje skloniti i kia je natopila moju tanku odjeu. Sreom, nosio sam niskeizme


20/73

59

na vezanje koje mi je mama kupila nekoliko dana prije njemake invazije, ali i one su navukle vlagui postale teke. Nije mi preostalo drugo nego da potraim zaklon u nekoj od seoskih kua ratrkanihna vrhu brijega kraj ume. Ispostavilo se da su prilino daleko. Nakon dugog pjeaenja, stao sam

pred kolibom slamnata krova. Kada sam priao dvorinim vratima, psi su jurnuli na mene i jedva

sam uspio pobjei. Za kinih dana seljaci ne izlaze iz svojih koliba. Stajao sam na kii i znao sam danee proi mnogo vremena prije nego to padnem u kakav blatnjavi jarak i nesta-nem. Od pomislida vie nikada neu vidjeti roditelje zaklecala su mi koljena i pao sam. Dok je oaj stezao svojstisak oko moga tijela, spazio sam nisku kuu na susjednom obronku i odmah uoio da ondje nema

pasa. Pokucao sam na vrata i iekivao u strahu. Nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila, a napragu je stajala mlada ena. "Dijete, to ti hoe?" "Hou raditi", odgovorio sam. Odmjerila me odglave do pete. "Ui." Izgledala je kao seljanka, no neto je na njoj bilo drukije. Nosila je zelenu

bluzu sa sedefastim gumbima. Govorio sam ukrajinski, materinski jezik nae slukinje Victorie.Volio sam i nju i njezin jezik. Nije me udilo to me ta ena podsjea na Victoriu, premda joj

izgledom uope nije bila slina. "to radi ovdje?" upitala je. Instinkt mije priapnuo da ne odajemistinu, pa sam joj rekao da sam roen u Luincu, da su mi roditelji poginuli u bombardiranju i daotad lutam. Zurila je u mene60

i na tren se uinilo da e me pograbiti za kaput i pljusnuti me. Iznenadio sam se kada to nije uinila."Nisi lopov?" upitala je prodorno me gledajui. "Nisam", rekao sam. I tako sam ostao kod nje.

Nisam znao tko je niti to u raditi. Kiilo je kao iz kabla i bio sam jednostavno sretan to su okomene zidovi, a nadomak ognjite iz kojega isijava toplina. Prozori su bili maleni i zastrti svijetlimseljakim zavjesama. Na zidovima je bilo mnogo slika izrezanih iz asopisa. Ve sam sutradan

pomeo kuu, oprao posude, ogulio krumpire i repu. Otada sam svaki dan rano ustajao i radio dokasno u no. Jednom tjedno odlazio sam u seosku trgovinu kupiti eer, sol, kobasice i votku za nju.Od kolibe do trgovine trebalo mi je pjeice sat i pol. Put je iao kroz travu, izmeu visokih stabala, au blizini je pasla stoka. Samo dvije godine prije imao sam roditelje. Sada se moj ivot svodio naono to sam vidio neposredno ispred sebe. Uspio bih povremeno ukrasti nekoliko trenutaka samo zasebe i tada bih otiao sjesti uz potok. Moj se prijanji ivot inio tako dalekim, kao da ga nikada nijeni bilo. Samo nou, u snu, bio sam opet s majkom i ocem, u dvoritu ili na ulici. Probuditi se ujutro

bio je ok, kao da me netko pljusnuo. ena se zvala Maria i nije bila udana. Gotovo svake veeri ukolibu je dolazio drugi mukarac i onda bi se povukli iza zastora koji je dijelio prostoriju. Najprijesu razgovarali i pili votku, a zatim se uo glasan smijeh i, na koncu, tiina. To se, uvijek istimredoslijedom, ponavljalo iz veeri u veer. "Ne boj se", govorio sam sebi, ali bojao sam se. Osim

straha, obuzela bi me katkad udna ugoda.61

Veer ne bi uvijek zavrila mirno. Povremeno bi izbila svaa. Maria nije imala dlake na jeziku; kadjoj se neto nije svialo ili je mislila daje netko hoe prevariti, vikala je stranim glasom od kojegase ledila krv u ilama i zidovi su se tresli. A ako to nije bilo dovoljno, bacila bi katkad tanjur, cipelu,to bi joj god dolo pod ruku. No bilo je i veeri koje su zavravale mirno, poljupcima. Mukarac bi

joj izjavio ljubav i obeao darova u izobilju, a Maria se smijala i zadirkivala ga. Marijina se kolibasastojala od jedne jedine dugake prostorije pregraene zastorom. Sjeo bih na veliku pe i

prislukivao. Katkad se nisam mogao suzdrati i virio bih kroz pukotine u daskama iznad pei.Uglavnom sam se bojao previe da bih uspio ita vidjeti, no jednom sam na trenutak vidio Mariu, a

ona je bila posve gola. Preplavio me topao uitak. Rekla bi mi s vremena na vrijeme da izaem inabe-rem poljskoga cvijea. Kada bih se vratio u kolibu, napunio bih vreve vodom i stavio u njihcvijee. Jednom je, u trenutku bijesa, pograbila vr i zavitlala ga ravno u glavu visokog seljaka koji


21/73

je reao na nju iz dubine grla, poput medvjeda. Maria se niega nije bojala. Kada joj neto nije bilopo volji ili se mukarac nije pristojno ponaao, zasula bi ga bujicom kletvi. Ako se ovjek ne biispriao ili joj se isprika nije inila dovoljno iskrenom, bacila bi neto na njega ili ga istjerala izkolibe. "Vjetice!" uo sam vie nego jednom kako joj dobacuju mukarci. U kolibi je drala tridrvena korita. U najmanjem je prala noge; u srednjem bi oprala tijelo nakon to muterija ode; a utreem, najveem, kupala se i ugaala sebi. Na koncu se satima namakala u njemu, pjevala, brbljala,

preputala se uspomenama, ak se ispovijeda62

ia Vie nego jednom promatrao sam je kako ljenari u velikom koritu, uronjena u vodu - to visoko,besposleno stvorenje koje nije stalo ni u golemo korito. Iznenada je stigla zima i mukarci vie nisudolazili kao prije. Maria je esto sjedila za stolom i mijeala karte. Kartanje ju je zabavljalo.Katkada bi prasnula u smijeh, no drugi put lice bi joj se odjednom smrknulo i kriknula bi. Jednomkad je bila u tom mranom raspoloenju, nije joj se svidjela uina koju sam joj pripremio, pa me

pograbila i prodrala se: "Nitarijo obina, ubit u te!" Ali nije stalno bila bijesna. Raspoloenje jojse mijenjalo kao vrijeme vani. im bi nestali oblaci s njezina lica, prtala je radou. Znala me ak

podignuti u naruje. Nije bila naroito krupna, no bila je iznimno snana. Mogla je sama ugurati

kravu u talu. Uglavnom je bila zadubljena u misli i nije mi se obraala. inilo mi se tada daje umati negdje drugdje. Jedne duge zimske veeri ispriala mije da ima obitelj u udaljenom gradu, uKiinevu, i da namjerava otputovati da ih posjeti. Htio sam je pitati kada, ali naposljetku nisam. Vesam bio nauio da je najbolje ne postavljati pitanja. Pitanja su je ljutila, a ja sam zbog njih vedobio pokoju pljusku. Nastojao sam biti to neupadljiviji i postavljati to manje pitanja. Zimi jespavala dokasna ili ljenarila u krevetu. Posluio bih joj alicu kave i okrajak kruha namazanmaslacem, a ona je dorukovala u krevetu, naslonjena na jastuke. Djelovala je mlae. esto je

pjevala, izraivala cvijee od papira, pekla kolae ili satima sjedila pred zrcalom i eljala se. Namoje iznenaenje, jednom me pitala: "A jesi li imao brae ili sestara?" "Nisam."63

"Bolje. Ja imam dvije sestre, ali nismo bliske. Udane su i imaju odraslu djecu. Ni roditelji me nevole", rekla je smijeei se. No uglavnom se nije obazirala na mene. Duboko zamiljena, mrmljala

je sebi u bradu, prisjeala se imena mjesta i ljudi i proklinjala ih. Kletve su joj bile zlobne i zvualesu strasnije ak i od vriske i dernjave. Kada smo zali duboko u zimu, primijetio sam da su mi rukeojaale. Hrane nije bilo u izobilju, ali ja bih se nou iskrao iz kreveta i ukrao komad kobasice ilihalve, ostatke veera koje je Maria pripremala za svoje goste. Sada sam ve s lakoom izvlaio

puno vjedro iz bunara i nosio ga sve do kue bez odmora. Prijanji mi se ivot inio tako dalekim,kao u magli. Ponekad bi me iznenada uznemirila rije, reenica, mutno sjeanje na roditeljski dom,i to bi me duboko potreslo. Jednom kada sam radi kupnje bio u selu, neki mi je mali Ukrajinac biostalno za petama i vikao: "idov! idov!" Sledio sam se. Strah da e me netko razotkriti nije me

naputao otkako sam pobjegao iz logora, a u povicima toga djeaka moja su se strahovanjaostvarila. Reagirao sam nagonski i potrao za njim. Zateen mojom drskou, poeo je zvatiupomo i onda nestao u jednom dvoritu. Bio sam zadovoljan svojom reakcijom, no ozbiljno sam toshvatio kao upozorenje: neto jo uvijek odaje tko sam. Otada sam pazio da prikrijem svaki znakkoji bi me mogao raskrinkati. U upi sam pronaao staru, iznoenu odjeu i pitao Mariu smijem lijenositi. Naao sam i par cokula, koje sam vezao uzetom, kao to to ine ljudi na selu. Zaudo,odrpana stara odjea ulila mi je novu snagu.64

Krajem zime shvatio sam da sam narastao. Nije to bila velika promjena, ali osjeao sam je. Dlanovisu mi postali iri i otvrdnuli. Stekao sam povjerenje Marijine krave i nauio musti. to je jo

vanije, vie se nisam bojao pasa. Uzeo sam dva tenca i svaki put kad bih se vratio iz sela, izali bida me pozdrave cvilei od sree. tenci su bili moji prijatelji. Obraao sam im se katkada na svommaterinskom jeziku, priao im o svojim roditeljima, o svojoj kui. Rijei to su navirale iz mene


22/73

zvuale su meni samome

tako udno da sam se osjeao kao da im laem. Jedne me veeri Maria iznenadila pitanjem opodrijetlu moje obitelji. Bez imalo sam krzmanja odgovorio: "Ja sam Ukrajinac. Sin Ukrajinaca", ibio sam zadovoljan kako je moj odgovor zvuao. Otiao sam spavati, ali njezino je pitanje u meni

izazvalo uzbunu: zato gaje uope postavila? Naviknuo sam se na svoj novi ivot i mogao bih akrei da mi se sviao. Volio sam kravu, tence, kruh koji je Maria pekla, jogurt iz glinenog upa;volio sam ak i teke kuanske poslove. Jednom se Maria zatvorila iza svog zastora i uo sam kakone prestaje plakati. Nisam mogao ni naslutiti zato, a nisam se usudio pitati je. Njezin je ivot, kakose ini, bio isprepleten u zamreno klupko sa ivotima mnogih ljudi. Povremeno bi joj stigli

pozdravi od roditelja i sestara. I bivi joj je mu dodijavao izdaleka. Ona je takoer bila progonjena,moda ak i vie nego ja, ali nije se predavala. Suprotstavljala se svojim neprijateljima svomsnagom. No borila se ponajprije sa samom sobom i s demonima koji su je opsjedali. Uporno jetvrdila da demoni vrebaju posvuda i da treba imati oi na leima da bi ih se vidjelo. Maria je svojunesreu utapala u votki, koju je neprestance pila. Mukarci su udjeli za njezinim tijelom, ugrizikoje su joj ostavljali

65

na vratu i ramenima jasno su se vidjeli. Proklinjala je t koji grizu, zvala ih svinjama, ali bila je iponosna to ih i znala izludjeti poudom. Votka, mukarci i svae bi je iscrpili, pa bi katkadaprespavala sve do kasnog popodneva. San joj je godio Ustala bi vedra i svjea, pjevuei. Ja bih jojdonio alicu kave, a ona bi me nazvala svojim "aavim janjetom" jer mi je kosa bila kovrava.Znala me katkad od milja utipnuti za stranjicu. Volio sam njezinu vedrinu i strepio od njezinihcrnih raspoloenja. Kada je bila sretna, pjevala je, plesala, zazivala Isusa i govorila: "Moj meljubljeni Spasitelj nikada nee iznevjeriti." Marijina sretna razdoblja ispunila bi kolibu udesnimsvjetlom, no njezina su tmurna raspoloenja bila silo-vitija od sree. Bila su duboka, dugo su trajalai mogla su u trenu zamraiti cijelu kolibu. Jednom se, kad je bila loe volje, izderala na mene:"Kopile, sine kopi-lana! Laljive, sine laljivaca! Grkljan u ti prerezati kuhinjskim noem!" Tame prijetnja zapekla duboko u dui, vie od bilo koje druge. Bilo je jasno da zna moju tajnu, a kaddoe vrijeme za to, ostvarit e svoje prijetnje. Da nije snijeilo, pobjegao bih, no premda snijeg vienije bio tako gust, i dalje je danonono padao i kroz njega se nije probijalo svjetlo. Snijeg jenaposljetku prestao padati, a onda su zapoele kie. U mome ivotu vie nije bilo uspomena, postao

je jednolian i ravan poput panjaka oko mene. Roditelje vie nisam vidio ni u snovima. inilo mise katkada da sam i roen u tom mraku, daje sve prije toga bilo puka tlapnja. Jednom sam sanjaosvoju majku, vidio sam je, inilo se da i ona vidi mene, ali onda mije okrenula lea. To me tolikozaboljelo da sam sutradan iskalio bijes u tali, na sirotoj kravi.66

7ima je zavrila, ali moje se tijelo nije ugrijalo. Put A kolibe do sela pretvorio se u ljepljiv glib.Vraao sam kui sav blatnjav. Ne znam zato, ali mladii koje je Maria voljela vie nisu dolazili.Umjesto njih posjeivali u je stariji seljaci, smrknuti i utljivi, a ona ih je zvala starom tegleommarvom. Nerado je lijegala s njima, a u cjenkanju poslije toga nije poputala ni za dlaku. S jednimod njih se zamalo i potukla, i poteno gaje izgrebala. Dani su postali vedriji, no meni nisu donijelimir. Bojao sam se Marie. Ispijala je bocu za bocom, psovala i bacala stvari. Pa i na mene. Ako jojkobasice ili votka nisu bile po volji, ogrebla bi me po licu, nazvala me "kopila-nom, sinomkopilana" i dobacivala mi psovke. Ono od ega sam strahovao naposljetku se obistinilo, ali neonako kako sam zamiljao. Snani vjetrovi to su udarali o kolibu vie od mjesec dana, na koncu susruili krov i zidove. Stara je drvena koliba oito ve otprije bila sva rastoena i uruila se pod

naletom vjetra. Odjednom,


23/73


24/73

kroz kukuruz. Kao daje plivala, ne ulaui gotovo nikakav napor. Siuna je prilika bila daleko, noipak sam joj jasno mogao razaznati pokrete. Dok sam pogledom slijedio malu tamnu priliku, zauosam priguene glasove iz daljine, um vjetra pomijean s prijeteim ljudskim glasovima. Osvrnuosam se uokolo, ali nita nisam vidio. Tamna je prilika sada bila blie i inilo se da se pokuavadomoi ume. Napreui se ne bih li dokuio odakle dopiru glasovi, uspio sam na drugoj strani,takoer uza sam rub kukuruzita, razabrati skupinu ljudi koji su brzo napredovali, kao da plove na

splavi. Isprva sitnu priliku koja se probijala kroz kukuruz nisam povezao s krupnim tijelimanoenima strujom, no nakon nekog sam vremena shvatio da se kreu izvikujui bojne poklike, da serazdvajaju i lepezasto ire ne bi li70

ga opkolili. Sitnu priliku, koja je na prvi pogled plivala kroz kukuruz bez napora, sada je oitosvladavao umor. Udaljenost izmeu njega i ume prema kojoj je iao nije se bitno smanjila. Sve seto zbivalo na nekoliko stotina metara od mene, i premda sam vidio ljude, te sam snane pokrete

pripisivao prirodi, a ne njima. inilo se da vjetar skuplja snagu kako bi jurnuo naprijed, rairio seiznad polja kukuruza i ponjeo ih. Nije mi dugo trebalo da shvatim to se uistinu zbiva. Sitna prilika

bila je zapravo djeak, a njegovi su progonitelji bili seljaci. Bilo ih je mnogo, bili su naoruani

sjekirama i kosama, brzali su naprijed, odluni da ga uhvate. Sada sam posve jasno vidio djeaka:teko je disao i svaki se as osvrtao. Bilo je oito da im nee umaknuti. Nije im mogao pobjei. Biloih je mnogo i mogli su ga sustii; uskoro e mu presjei put. Stajao sam i promatrao preplanula,

jedra seljaka lica kako brzo napreduju. Djeak se upinjao iz sve snage, ali uzalud. Mislim da su gauhvatili nadomak ume; uo sam ga kako ih moli za milost. Vidio sam zatim kako se gomila vraa uselo. Slavodobitno su klicali, kao nakon uspjenog lova na divlja. Dva su mladia vukla djeakadrei ga za nadlaktice. Znao sam da e ga uskoro, preivi li, predati policiji, a u dubini sam dueznao takoer da e me, kada doe vrijeme, sustii ista sudbina. Ipak, kada sam te veeri poloioglavu na zemlju, bio sam sretan to sam iv i to kroz kronje vidim zvijezde. Znao sam daje tosebian i grean osjeaj, no cijelog me proeo i uukao u dubok san.71

10.Susreo sam tijekom rata vie hrabrih i plemenitih ljudi. Najbolje pamtim bradu Rauchwerger. Visokii krupni, izgledali su kao ukrajinski seljaci koji rade u skladitu. Njihova posve neidovska

prostodunost izbijala je iz svakog pokreta. Vjerovali su ljudima i nisu se cjenkali. Svi su ih varali,ali oni se nikada nisu ljutili, nikada nisu vikali niti podigli ruku na nekoga. Najstariji, Otto,godinama je radio u skladitu drvene grade. Vlasnik, sitan smeuran idov, iskoritavao je Ot-tovuizdrljivost i tjerao ga da radi duboko u no. Otto se nije ni alio ni traio da mu se plate

prekovremeni sati. Povremeno bi otiao u gostionicu, iskapio nekoliko aica i pozvao svu sirotinjuda mu se pridrui u piu. Bio im je drag, pa bi se skupili oko njega kao da im je stariji brat. U

gostionici je bio sretan i rasipao novac. Ugledni ljudi nisu voljeli Otta. Njegovu prostodunost ipotenje pripisivali su gluposti. Govorili su: "ovjek koji se ne zna zauzeti za sebe i ne zahtijevaono to mu po pravu pripada obina je budala." Kada je buknuo rat, sva su skladita zatvorena i, bakao i mnogi drugi, Otto je ostao bez posla. Proveo je nekoliko dana u gostionici, spiskao sve stojeimao, a kada72

je ostao bez posljednjeg novia, otiao je dobrovoljno raditi u sirotite. Ujutro bi nacijepao drva inapunio spremnike vodom, otiao po hranu i ogulio krumpire. Naveer je kupao siroad, pjevao imi oponaao glasanje raznih ivotinja. Zatim bi ih spremio na poinak pjevajui uspavanke. Oni koji

su ga dobro poznavali govorili su daje njegova vedrina u getu pravo udo. Kada su poeledeportacije, Otto je sakrio siroad u podrum i zatim ih kroz kanalizaciju odvodio na seoska imanja iu samostane. Nakon takvih pothvata lice mu je blistalo kao djetetu. Ni on, naravno, nije uspio


25/73

izbjei deportaciju. Za usiljenog mara preko ukrajinskih stepa pomagao je nemonima i pokapaomrtve. U ratu mu se lice promijenilo, izrasla mu je brada i na kraju je izgledao kao rabin koji jeuskrsnuo u neidovskom tijelu. Nisam bio s njim u logoru za prisilni rad, ali ponovno sam ga sreonakon osloboenja. Bio je mrav. Lice mu je zrailo produhovljenou. Veina je izbjeglicadjelovala nesretno i potiteno, ali Otto, to se toga tie, nije se nimalo promijenio: jednako se kao i

prije naginjao prema sugovorniku pozorno sluajui, imao istu prirodnu potrebu da priskoi i

pomogne, istu samozatajnost i portvovnost. Nakon osloboenja ljudi su upravo bolesno skupljalizalihe hrane i odjee. Otto nije mijenjao svoje navike. inio je isto to i u getu. U javnoj kuhinjikoju je vodila idovska dobrotvorna udruga iz Amerike gulio je krumpire i prao posude. Ljudi su seu ratu promijenili do neprepoznatljivosti. Ugledni ljudi koji su nekad upravljali velikim tvrtkama73

krali su kruh pod okriljem mraka, a poteni trgovci preko noi su se pretvorili u neprijatelje vlastitedjece. No bilo je i takvih koji su napokon doli do izraaja: uglavnom obini ljudi, koji su se sasvim

posvetili drugima. Takav je bio Max, srednji od brae Rauchwerger. Nakon stoje Maxova obiteljuhvaena i poslana u logor, a on ostao sam, poeo je dobrovoljno raditi u bolnici. Zbog svoga je

potenja i portvovnosti ubrzo stekao dobar glas i svaki put kad bi se pojavio na ulici skupljajui

priloge za bolesnike, ljudi bi mu koaru napunili kruhom, solju, eerom i slatkiima za djecu.Vjerovali su mu i zato su mu rado davali ono to su mogli pojesti sami ili sauvati za vlastitu djecu.Dogodilo se vie puta da mu donesu pola narane ili pola limuna, "jer bolesnima je potrebnije".Samo nekoliko mjeseci prije Max je prodavao ugljen pod ceradom koju je postavio na naputenomgradilitu i satima ekao kupce, da bi naposljetku sve rasprodao za nekoliko novia. Tom ovjekunije vie bilo ni traga. Maxova je preobrazba bila tako potpuna da ljudi nisu vjerovali svojim oima.Uspravnije se drao i nadvisivao je sve oko sebe. Nita vie nije podsjealo na posao kojim seneko bavio. Izgledao je poput nosaa: preplanuo, spreman podmetnuti plea pod bilo koji teret.

Neki su govorili da je siao s uma, no veina je znala da je Max posve predan bolesnima, upotpunosti posveen novom poslu - i da nije lud. Radio je od jutra do kasno u no, a spavao je usobiku uz drvarnicu. Kada su bolesnici deportirani, Max je otiao s njima. Karl, najmlai brat, bio

je gluhonijem od roenja. Budui da je bio visok i snaan poput brae, zaraivao je za ivot kaonosa, uglavnom u selidbama. Radio je za74

nekog prijevoznika, prostaka koji gaje zlostavljao, tukao i pljuskao. Karl, bezazlen kao dijete, nijese alio niti je ikada podigao ruku na gazdu; radio je od jutra do mraka i jedva spajao kraj s krajem.Kada smo zatvoreni u geto, Karl se vratio u svoj nekadanji dom: Zavod za gluhonijeme. Osoblje gase sjealo i doekalo gaje rairenih ruku. Dani u getu bili su njegov trenutak slave. Karl je prenosionamjetaj, vree krumpira, bave, sve i s

aharon appelfeld-Životna priča

Documents