ÁDÁM BODOR: NaDBiskupOv pOsjet

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

KNJIGA 44

ÁDÁM BODOR NaDBiskupOv pOsjet

pRijevOD Djela Az érsek látogatásaNaklaDNik MeandarMedia, Zagreb 2011.za NaklaDNika Branko ČegecuReDNik Branko ČegecpRijevOD Kristina Peternai AndrićlektuRa/kORektuRa Jasmina HanDizajN

pRijelOM MeandarMedia/Tomica Zobectisak Kika Graf Zagreb

© ÁDÁM BODOR. All rights reserved.© MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 791365

ISBN 978-953-334-002-9

Printed in Croatia 11/2011

Izdanje u projektu: Europski roman od Atlantika do Baltika

s mađarskog prevelaKristina Peternai Andrić

NaDBiskupOv pOsjet

ÁDÁM BODOR

5

Tjedan dana prije Medardova1 prve mušterije fri-zeraja stigle su s viješću da su u ranu zoru ulovljene sestre Senkowitz. Te su dvije stare cure prije više mjeseci utekle iz četvrti zvane Izolda, iz karan-tene za plućne bolesnike. Pobjegulje je, vodeći ih na kožnatoj uzici, natrag u okrug navodno doveo duhovnik logora Gábriel Ventuza te ih zatvorene u kokošinjac odmah izložio pogledu javnosti. Moja pomajka Colentina Dunka nije htjela vjerovati svo-jim ušima, ali budući da je u frizeraju već nastala gužva pa nije mogla otići, poslala je mene i frizer-ku Nataliju Vidra da doznamo što je od svega toga istina. Put do livade, gdje počinju ograde logora kojima su radoznalci uvijek prilazili, nalazi se uz obalu rijeke i pješice traje manje od deset minuta. Ipak, dok smo nas dvoje stigli, više nije ostalo ništa što bi se moglo vidjeti. Nigdje nije bilo kokošinjca, nigdje sestara Senkowitz. Kasnije smo čuli: pobje-gulje su u međuvremenu kamenjem zatukli ostali bolesnici.1 Dan Sv. Medarda, 8. lipnja. U narodu je rašireno vjerovanje da ako na Medardovo kiši, tako će biti punih 40 dana i možda izazvati opći potop. Nastala je izreka: Sveti Medard što nam daje četrdeset dana traje.

ÁdÁm bodor

6

Izoldom se ovdje, u Bogdanski Dolini, ne doziva ni djevojka ni žena, ovdje je to ime karantene. Tako su zvali cijelu livadu oko logora okruženog bodlji-kavom žicom gdje su na vjetrometini, u barakama izblijedjelim od sunca, od najranijih vremena drža-li bolesnike i druge nepoželjnike. Tu je završavao grad, s druge strane logora, na Midijskim livada-ma, već su slijedili deponiji smeća koje su pohodili galebovi.

Još prije nekoliko mjeseci, za vrijeme uobičajene

jutarnje prozivke, ispostavilo se da u baraci pred-viđenoj za stare cure nedostaju sestre Senkowitz. Njihov pokrivač i slamarica već su se potpuno ohladili, na njihovim jastucima umjesto oproštaj-nih pisama ostali su tek otisci glava. Zacijelo su prethodnu večer, odmah poslije gašenja svjetla, hinile da spavaju i potom, kada su prvi valovi hrkanja preplavili prostoriju, krenule na put. Pod ispod njihova kreveta bio je raskopan, na njegovu mjestu zjapila je vlažna crna rupa. A njih nigdje. Zemlja ih je progutala.

Vidra, učitelj geografije, imao je fiks-ideju da nekoć, u pradavna vremena rijeka Medvegyica nije prema Tisi krivudala obronkom doline, nego je zalazila nekamo u dubinu, pa se i sada napušteni kanali ponornice umrežuju ispod ulica, kuća i dvorišta. Malo mu je tko vjerovao, iako je na mno-

nadbiskupov posjet

7

gim mjestima zemlja ispod podruma klokotala i žuborila. Sestre su po jednom takvom skrovitom, vodom izdubljenom koridoru, iz dobro čuvane ka-rantene dospjele na Midijske livade, na kojima se poneki odvojak otvarao u slobodu.

Sestre Senkowitz bile su kržljave, hirovite i po-malo ograničene žene, nitko ne bi pomislio da u njih može biti toliko dovitljive lukavštine i podmuk-le prepredenosti. Već su godinama pred očima cijele barake žlicom za juhu duble i greble zemlju pod svojim krevetom, ali drugi bolesnici nisu baš najbolje shvaćali kog vraga time namjeravaju po-stići. Iako je onaj tko je bio odgovoran za baraku posumnjao i svako jutro zapisivao u izvješće da rupa pod krevetom sestara biva sve dublja i dublja, poznajući sestre Senkowitz, u upravi su se vijesti-ma smijali: neka samo čeprkaju. Da će se te muš-karače jedne noći pokupiti i poput tekunica išetati na livadu, na to se ozbiljno nije moglo ni pomisliti. A dogodilo se upravo to. Kroz vodom izdubljene prolaze provukle su se iz logora na slobodu i dok su ih tiraspolski redovnici sa psima tražili uzduž i po-prijeko po šikari i u grmlju pokraj obale, one su se na deponiju lijepo ukopale u jednu hrpu smeća. I njihov se trag odmah izgubio na gnjilom području.

U gradu su upravo tada čekali nadbiskupa Zilavu, pa je sve nepoželjne osobe, osobito takve

ÁdÁm bodor

8

bolesnike koji lutaju na slobodi, trebalo po svaku cijenu uhvatiti. Za njima dvjema raspisana je tjera-lica. Onomu tko ih uhvati obećali su jednogodišnji kupon za hranu koji je sretni nalaznik mogao po-dići u naturi – uobičajenu ponudu činili su keksi, šljive i čvarci – ali po želji i u gotovini, što je pak u ono vrijeme značilo nekoliko milijuna. Sada je sve to pripadalo Gábrielu Ventuzi. On ih je jutros, svezane na uzici, dopratio natrag u Izoldu.

Kad sam s frizerkom Natalijom Vidra stigao do zaštitne ograde, radoznalci su se već razilazili. Možda se ranije nešto i moglo vidjeti, ali kad smo mi stigli, preostala je tek hrpica smeća nad kojom su se svađali galebovi.

Narod u Dolini nije pretjerano razgovorljiv, pa smo uspjeli doznati tek da su pobjegulje, nesumnji-vo izvučene direktno ispod smeća, čak i iz kaveza užasno zaudarale. Na kokošinjac, složen od slabih daščica i obične žičane mreže, odmah su sletjeli nezasitni galebovi; kuckali su po daskama, kljucali prema unutra, kao da su tražili zadovoljštinu. Bo-lesnici su počeli bacati kamenje, navodno tek s na-mjerom da otjeraju galebove. Ipak, završilo je tako što na tome mjestu nije ostalo ništa, samo smeća za dvije-tri lopate. Ne samo da ostaci nisu izgledali kao dva leša nego nije izgledalo ni kao da je riječ o jednom: nijema isparavajuća mesna kaša, u njoj

nadbiskupov posjet

9

dronjci, piljevina i triješće. Galebovi su čak i toga malo ostavili.

Kada sam dakle s Natalijom Vidra stigao do ograde, unutra su bolesnici već prodavali zjake, s rukama u džepovima vukli su noge po dvorištu. Vidjeli su, naravno, radoznalce s ulične strane, ali nisu prilazili blizu ograde, ovdje to nije bilo uobi-čajeno. Među njima je bio i Sebastian Vidra, učitelj geografije i muž Natalije Vidra. Čekao sam, možda će škicnuti prema nama, ali on je samo tupo zurio uokolo.

– Mahni barem mužu – rekao sam Nataliji Vi-dra – možda jednom ipak pogleda ovamo.

– A zašto – odgovorila je – kada ćemo se uskoro sresti.

– Ne umišljaš si valjda da će ga pustiti van?– To ne, ali ipak ćemo uskoro biti zajedno.

Natalija Vidra bila je omiljena frizerka moje pomajke. Ima već deset godina kako ju je prvi put primila na probni rok u svoj frizeraj i stalno iznova otpuštala. Ponekad bi joj se uzvitlale mušice, pa bi naglo najurila Nataliju Vidra, zatim joj je slala umiljate poruke, pridobivala je natrag i ponovno primala na probni rok.

Otkako su muža Natalije Vidra, učitelja geogra-fije, držali u Izoldi, ona se ljeti povlačila s pustinja-

ÁdÁm bodor

10

cima na Bogdanski visoravni, u brezovu šumu. Na visoravni su vršili brojna iskopavanja jer je zemlja bila puna rude koja je privlačila čak i oblake. Cijelo ljeto mjesto su pohodili divlji gromovi i malo tko od planinskog življa nije na sebi nosio biljege tih ratova nebesa. Grom je već udario i Nataliju Vidra. Od udara groma otpala joj je sva kosa, nije ostala ni jedna dlaka, iščeznule su čak i paperjaste dlačice. Obrve si je, na primjer, sama crtala olovkom, svako jutro drugdje, i zato je njezino lice svakoga dana bilo malčice drugačije. Čovjek je se nije mogao nagleda-ti. Svećenici su se najradije frizirali kod nje, bilo je i onih koji su samo zbog nje dolazili u salon. I moja pomajka Colentina Dunka bila je zaljubljena u nju.

U frizeraju su to prijepodne svi iščekivali Gábri-ela Ventuzu, da ispriča što se i kako dogodilo. Živio je kao podstanar u stražnjem dvorištu frizerskog salona, u jednoj spavaćoj kamari. U Bogdanski Dolinu stigao je prije nekoliko godina s namjerom da odnese očeve zemne ostatke, ali na kraju je i sam ostao. Odmah prvi dan izgubio je sav svoj novac i isprave, naravno. Da ga moja pomajka nije uzela pod svoje, završio bi među prognanicima u krečani ili, u boljem slučaju, kao plućni bolesnik u četvrti Izolda. Teško da se još uvijek mogao nadati tomu da će od prihoda duhovnika logora moći staviti na stranu dovoljno novca za ekshumaciju i troškove prijevoza. No sada je ipak, iznenada, no-

nadbiskupov posjet

11

vac bio na hrpi. Činilo se da će, ako se uspije dogo-voriti s pogrebnicima i arhimandritom Tizmanom te nabaviti krivotvorene papire na sajmištu, uskoro moći otputovati iz grada.

Gábriela Ventuzu nekoliko se dana nije moglo vidjeti u Bogdanski Dolini. Tjedan dana prije Me-dardova iz smjera deponija smeća ranom je zorom izronio iz zavjesa magle, vodeći na uzici sestre Senkowitz.

– Gdje si se šetao – pitao ga je otac Jeronim, zapovjednik logora, sjedajući da uzme zapisnik i ispiše potvrdu na ime Gábriela Ventuze. – Ili mogu pogađati?

– Samo tu, u blizini. Već sam im dugo bio na tragu.

– Zato što prilično smrde, je li? A kako tek izgle-daju!

Kao da su i same od smeća, sestre Senkowitz bile su sive, vlažne, gotovo raspale, a njihova pro-žvakana kosa vijorila je zrakom. Jedva da su govo-rile. Otac Jeronim ih je upitao:

– Odakle da krenemo? Možda najbolje od po-četka. Samo ne u zboru.

Na to su se pogledale:– To nam smeta. I zato mu nećemo ništa reći.

Ni jednu jedinu riječ. Zamislite, oče Jeronime, za-nijemjele smo. Ne možemo ni beknuti.

ÁdÁm bodor

12

I doista, bile su to njihove posljednje riječi.Otac Jeronim nije izgubio strpljenje, poslao je

dva čovjeka u dvorište ekonomije da pogledaju gdje bi ih se moglo zatvoriti. Oni su se ubrzo poja-vili noseći jedan kokošinjac.

Gábriel Ventuza se kući, u dvorište frizeraja, vratio poslijepodne. Mantija mu je bila pokidana i blatna kao nekome tko je danima progonio pobje-gulje, premda je on sam sestrama Senkowitz po-mogao da pobjegnu iz dobro čuvane četvrti Izolda. I u frizerskom salonu Colentine Dunka svi su to znali. Zatim se zbilo to da ih je vratio očekujući nagradu.

– Bilo je riječi o tome da će stare cure odvesti sve do Erevana – rekla je frizerka Mauzi Anies, moja posestrima. – Što se moglo dogoditi?

Gábriel Ventuza skinuo je blatnu mantiju, obje-sio je da se suši, zakračunao vrata za sobom i legao. Nije ustao to poslijepodne, ni navečer, prozori su se danima tresli od njegova hrkanja.

Hrpe smeća u Bogdanski Dolini narasle su to-liko da su zaklanjale put sjevernom vjetru. Otkada se ondje odlaže otpad, nad gradom se već oko pod-neva zrak zamuti, samo želatinozan zvon njegova zadaha drhti nad krovovima kuća, a od njega zani-jeme čak i najdivljiji galebovi. Među zidove spušta se tišina od koje prolaze trnci, čuju se jedino muhe

nadbiskupov posjet

13

dok udaraju po prozorima. Prodiru i kroz staklo, kao crni udarci biča ošinu duž zamagljenih soba. Čovjeka u to vrijeme napušta sva snaga i ako baš nema neodgodivoga posla, ispruži se i drijema u najskrivenijem kutku kuće. Gábriel Ventuza spa-vao je bez prekida punih pet dana. Probudio sam ga dan prije Medardova, u podne, kada su ga traži-la dva tiraspolska redovnika sa psima.

Tiraspolci su se vozili biciklima, a pokraj sva-kog, pričvršćen za šipku na dugom lancu, trčao je jedan pas: slinav i širokih čeljusti. Oni su bili sluge arhimandrita Tizmana, ali im je u stanovitim pri-likama povjeravana i stražarska služba. U gradu su ih jednostavno zvali Tiraspolci sa psima.

Još ih je vikar Periprava uzeo za pospremanje i guljenje zelenja u kuhinji, ali budući da je on sada već godinama spavao, Tiraspolci su radili za arhimandrita Tizmana. O sebi su govorili da su stradalnici poplava, izlijevanja Odesse, siromašni redovnici koje je izbacilo bijesno more, ali nije isključeno ni to da su jednostavno pustili brade, odjenuli se u vreće i sivu čohu pa krenuli u svijet. O struku, za svaki slučaj, nisu nosili bodljikavu špagu, već nabijen torbak, vonjali su na užegli loj, a u njihovoj kosi, među kovrčavim pramenovima, kao prhut ili sol Crnoga mora, bljeskale su gnjide.