SEMINARSKI, DIPLOMSKI I MATURSKI RADOVISEMINARSKI, DIPLOMSKI I MATURSKI RADOVI IZ SVIH OBLASTI, POWERPOINT PREZENTACIJE

I DRUGI EDUKATIVNI MATERIJALI.

WWW.DIPLOMSKI-RAD.COM

WWW.SEMINARSKI-RAD.COM

AKO VAM TREBA EDUKATIVNI MATERIJAL BILO DA JE TO SEMINARSKI, DIPLOMSKI , MATURSKI RAD, ILI POWERPOINT PREZENTACIJA NA NASIM SAJTOVIMA CE TE NACI SVE NA JEDNOM MESTU . SVI VAM PRUZAJU SAMO IME ZA SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI MATURSKI RAD A MI VAM DAJEMO DA POGLEDATE SVAKI RAD NJEGOV SADRŽAJ I PRVE TRI STRANE U PDF-U TAKO DA MOŽETE TACNO DA ODABERETE PRAVI RAD BEZ PROMASAJA. NASA BAZA SADRZI SVAKI GOTOV SEMINARSKI, DIPLOMSKI I MATURSKI RAD KOJI CE VAM IKADA ZATREBATI, MOŽETE GA SKINUTI I UZ NJEGOVU POMOC NAPRAVITI JEDINISTVEN I UNIKATAN RAD. AKO U BAZI NE NADJETE SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI MATRUSKI RAD KOJI VAM JE POTREBAN, U SVAKOM MOMENTU MOZETE NARUCITI DA SE IZRADI NOVI POTPUNO UNIKATAN SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI MATURSKI RAD NA LINKU NOVI RADOVI. SVA PITANJA I ODGOVORE MOŽETE DOBITI NA NAŠEM FORUMU KAO I BESPLATAN SEMINARSKI, PREPRICANE LEKTIRE, PUSKICE I POMOC. ZA BILO KOJI VID SARADNJE ILI REKLAMIRANJA MOZETE NAS KONTAKTIRATI NA KONTAKT FORMI.

5. SADRŽAJ

1. UVOD---------------------------------------------------------------------------------------2

2. POREMEĆAJI U PONAŠANJU I RAZVOJU ADOLESCENATA---------3

2.1. UZROCI POREMEĆAJA U PONAŠANJU--------------------------------------3

2.2. NAJČEŠĆI POREMEĆAJI U PONAŠANJU U RAZVOJU ADOLESCENATA---------------------------------------------------3

2.3. ŠKOLSKI NEUSPIJEH---------------------------------------------------------------4

2.4. ADOLESCENTSKA KRIZA---------------------------------------------------------4

2.5. NEUROZE-------------------------------------------------------------------------------5

2.6. ZLOUPOTREBA OPOJNIH SREDSTAVA--------------------------------------5

2.7. RIZIČNO SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO PONASANJE-------------6

2.8. POREMEĆAJ U HRANJENJU------------------------------------------------------8

2.9. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA------------------------------------------ 11

2.10. DEPRESIJA KOD ADOLESCENATA----------------------------------------- 12

3. ZAKLJUČAK------------------------------------------------------------------------------13

4. LITERATURA ----------------------------------------------------------------------------14

5. SADRŽAJ ----------------------------------------------------------------------------------15

2

1. UVOD

Termin adolescencija dolazi od latinske riječi adolescere, što znači rasti prema zrelosti. Adolescencija je vrijeme odrastanja, prijelaza iz nezrelosti djetinjstva u zrelost odrasle dobi.Taj prijelaz obuhvaća biološke, psihološke i socijalne promjene. Takođe, povećava se nezavisnost i emocionalna razdaljina prema roditeljima, a raste važnost pripadanju grupi vršnjaka i prvih ljubavnih odnosa. Određivanje tačnog početka i završetka adolescencije nije strogo definisano. Uobičajeno se razlikuju rana, srednja i kasna adolescencija. Rana obuhvaća razdoblje od 11 do 14 godine, srednja od 15 do 18, a kasna od 19 do 21 godine. Neki autori predlažu da se kao kriterijumi početka i kraja adolescencije uzmu biološka i sociološka odrednica, odnosno promjene u samom razvoju organizma (sekundarne polne odlike, početak menstrualnog ciklusa kod djevojčica i sl) i socijalna zrelost pojedinca (zasnivanje radnog odnosa, pronalaženje partnera, zasnivanje porodice i sl). Sociološka odrednica se najčešće uzima kao kriterijum završetka adolescencije.Ono što je bitno je da je ovo period velikih promjena u životu adolescenta, a označen je promjenama u odnosu prema roditeljima, vršnjacima, moralnim, ideološkim i drugim vrijednostima, ali prije svega promjenama u odnosu na samog sebe.Adolescent gleda sebe „drugim očima“ primjećujući na sebi fizičke i psihičke promjene koje su nastupile. On od sebe očekuje mnogo, ali i njegova okolina, roditelji, nastavnici, prijatelji koji nekada pred njega postavljaju nerealne zahtjeve.Početak adolescencije obilježen je pubertetom, nizom promjena koje završavaju postizanjem spolne zrelosti i sposobnosti reprodukcije. S.Freud je adolescenciju nazivao „genitalnim stadijem“ razdobljem u kojem se ponovo bude instiktivni nagoni i premještaju se u genitalno područje tijela, te tako rezultiraju psihološkim konfliktom i nestabilnim nepredvidljivim ponašanjem. Brzina kojom adolescenti prolaze pubertet razlikuje se. Nekoj djeci treba samo jedna godina, dok drugoj treba čak pet godina da prođu pubertet. Hormonalne promjene direktno utiču na raspoloženje adolescenata a njihovo djelovanje očituje se i na psihološkoj razini, jer tjelesne promjene i promjene raspoloženja mijenjaju lični doživljaj vlastitog tijela, sliku o sebi i samopouzdanje. U toj dobi mijenjaju se navike higijene, koncepti ljepote i atraktivnosti, te adolescenti eksperimentišu sa svojom slikom, npr: šminkanje, tetovaže, način odijevanja i dr. U adolescenciji mladi preispituju svoj identitet kroz pitanje: “Ko sam ja?“ i „Šta želim biti?“, otkrivaju sebe, preispituju roditeljske stavove i vrijednosti, istražuju nove mogućnosti i inerese, te stvaraju svoj sistem vrijednosti, novu sliku o sebi i razvijaju intelektualne i socijalne vještine, te šire svijet vlastitih interesa. U potrazi za vlastitim identitetom eksperimentišu sa različitim ulogama. Inače, promjene koje se dešavaju u ovom periodu izuzetno su značajne za dalji razvoj osobe, a ukoliko se u ovom periodu ne završe uspiješno razvojni zadaci, kasnije moze doći do lošeg prilagođavanja u ulozi odraslog. Sve te promjene imaju za cilj da integrišu događaje iz ranijih životnih faza i omoguće razvoj stabilnog identiteta. Jedan dio mladih uspiješno prevlada ovaj period i prolazi kroz krizu identiteta bez posljedica, dok drugi dio mladih ulaze u dublje krize identiteta koja se može očitovati izolacijom od roditelja i vršnjaka, osjećajem bezizlaznosti niskog samopoštovanja, te različitim destruktivnim ponašanjem.

3

2. POREMEĆAJI U PONAŠANJU I RAZVOJU ADOLESCENATA

Poremećaji u ponašanju predstavljaju skupni naziv za sve one pojave biološke, psihološke i socijalne geneze koje manje ili više pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost, reaktivnost, te neugodno ili čak šta više štetno utiču na druge pojedince i društvene organizme (npr: porodice, dječije i omladinske organizacije, te užu i širu zajednicu-Dobrenić, Poldrugać, 1974)Po nekim autorima (Vodak, Šulc, 1968) odstupanja od adolescentskog ponašanja od pedagoške norme razvrstavaju se na mane i poremećaje.Mane u ponašanju su ona odstupanja koja spadaju u pedagošku sferu, a nastale su većinom na odgojnom osnovu. Nasuprot tome poremećaji u ponašanju spadaju u medicinsku sferu i svakako da i oni nastaju na odgojnom osnovu, prerastajući u simptom bolesnog stanja.Teško je razlučiti kada se radi o mani, a kada o poremećaju u ponašanju.Dr.Muhamed Dervišbegović, 1997 ističe:“Kao djecu sa poremećajima u ponašanju označavamo onu djecu čije ponašanje uzrokuje konfliktne situacije. U tom slučaju, govorimo o emocionalnoj oštećenoj ili o socijalno neprilagođenoj osobi. Ako ponašanje ličnosti u određenoj okolini dobije oblik prekršaja onda se govori o delikventnom ponašanju.“Kovačević, Stančić, Mejovšek-1988- „Poremećaji u ponašanju, u širem smislu, obuhvataju kako poremećaje organske ili biološke etiologije, tako i psihološke i socijalne, pri čemu se ovim terminom prvenstveno upozorava na ona područja koja odstupaju na općem i području osobne i socijalne adaptacije“

2.1. UZROCI POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Uzroci za pravilan rast i razvoj dijele se na dvije skupine. Prvu skupinu čine biološki faktori koji dolaze do izražaja od početka razvoja embrija i djeluje sve do rođenja. Oni su odgovorni za pravilan tjelesni razvoj i pravilno razvijanje centralnog nervnog sistema. Drugu skupinu predstavljaju odgojni faktori. To su odgojni uslovi u kojima jedinka raste i gdje se priprema za život u društvu, stvarajuci za njegovo ponašanje stalno novu i višu motivaciju. Na motivaciju utiču i karakteristike životnog razdoblja, pa tako neispravne motivacije mogu da se pojave u pubertetu. Veoma je važno u toj dobi stvoriti sistem dobrih i čvrstih navika i stabilnosti motiva. Mnogi autori misle kako je glavni uzrok neprilagođenog ponašanja kod adolescenata je ANKSIOZNOST.

2.2. NAJČEŠĆI POREMEĆAJI U PONAŠANJU U RAZVOJU ADOLESCENATA

Uspiješnost razvoja mlade ličnosti zavisi od njene adaptacije na socijalnu okolinu u kojoj raste i razvija se. Proces adaptacije zavisi od običaja i navika. Naviku je mnogo lakše steći u ranijem dobu. Loši običaji uglavnom se odnose na uzimanje hrane i vode i neadekvatnoj higijeni osobe. Loše navike kao sto su gojaznost, pušenje, alkoholizam, drogiranje i rizična seksualna ponašanja mogu dovesti do ozbiljnih poremećaja, kako u psihičkom, tako i u

4

fizičkom i zdravstvenom razvoju adolescenata. Mnoge loše navike u adolescenskoj dobi mogu da pređu u ozbiljan poremećaj koji može dovesti do razlicitih devijacija kako u ponašanju tako i u daljnjem razvoju njegove ličnosti.

Poremećaj ponašanja možemo podijeliti na : aktivni oblik poremećenog ponašanja (nametljivost, uzornost, prkos, lažljivost,

agresivnost); pasivni oblici poremećenog ponašanja (plašljivost, povučenost, nemarnost); delikventno ponašanje (skitnja, prostitucija, krađa, nasilje i ubistvo).

U tom razdoblju održava se i završna faza separacije (odvajanja) od roditelja i individualizacija ličnosti u zrelu slobodnu i nezavisnu osobu. Osnovni zadaci koje adolescent na putu odrastanja treba ispuniti su: prihvatanje vlastitog tijela, formiranje seksualnog identiteta, emancipacija od obitelji, osobna identifikacija i afirmacija. Poremećaji ponašanja izraz su sukoba adolescenta i njegovih emocionalni potreba s okolinom. Ako okolina postavlja prevelike zahtjeve, na koje adolescent ne može odgovoriti, adolescent gubi osjećaj sigurnosti, razvija osjećaj straha, nepovjerenja i nesigurnosti i zbog svega navedenog prelazi u odbranu koja može izmijeniti njegovo ponašanje u tom smijeru da ulazi u stalne sukobe sa okolinom tj: u poremećaj ponašanja. Najčešći poremećaji u tom dobu su: školski neuspijeh, adolescentska kriza, neuroze, zloupotreba opojnih sredstava (pušenje, alkohol, droga), rizično seksualno i reproduktivno ponašanje (neželjene trudnoće, abortusi, HIV, sifilis, gonoreja) poremećaj u hranjenu (anoreksija, bulimija, gojaznost), delikvencija i depresija kod adolescenata. Ovakva problematična ponašanja vode do različitih psihičkih smetnji koji se kreću od apatije, depresivnih stanja, povlačenja u sebe i pokušaja suicida ili do drugačijih blažih oblika, npr. pokazivanje zanimanja za svašta osim za učenjem i školom, neracionalnim trošenjem vremena što rezultira problemima u adaptaciji.

2.3. ŠKOLSKI NEUSPIJEH

Naročito u prvim razredima srednje škole dolazi do problema adaptacije što adolescente jako uznemiri. Oni postaju napeti, ne mogu se koncentrisati i više razmišljaju o svom neuspijehu, nego što uče. Sami donose zaključke da sa njihovom memorijom nije nešto u redu i da možda nisu za školu. Oni tada postaju frustrirani, a to može dovesti do „bullying-a“ tzv: maltretiranja i zlostavljanja. O školskom nasilništvu govorimo u situacijama kad jedan ili više učenika uzastopno ili namjerno uznemiruje, napada ili povrjeđuje drugog učenika koji se od toga pritom ne može obraniti. To nasilništvo može biti izravno ili neizravno. Tako izravno nasilništvo uključuje ruganje, vrijeđanje, ponižavanje, kritiziranje, naređivanje i dominiranje (psihološko i verbalno zlostavljanje),  te naguravanje, udaranje i čupanje (fizičko zlostavljanje). Neizravno nasilništvo se teže uočava i uključuje npr. namjerno isključivanje učenika iz grupnih aktivnosti ili ogovaranje (psihološko zlostavljanje). Školsko nasilništvo se najčešće događa u prostorima koji su izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba (hodnici, dvorišta, igrališta, školski WC-i, prostori oko škole, itd.). Može se događati i u razredu, pred drugim učenicima, koji zbog svog straha, nedostatka suosjećanja ili nezainteresiranosti najčešće neće priskočiti u pomoć žrtvi nasilničkog ponašanja.

2.4. ADOLESCENTSKA KRIZA

U adolescenskoj krizi uočavaju se potištenost i nekontrolisana razdraganost, dramatiziranje situacije, teatralnost u gestama, tjeskobnost, prolazno odavanje alkoholu, drogi, asocijalno ponašanje, zapuštanje školskih obaveza, pa i pokušaj samoubistva. Kod adolescenata najteže

5

je razgraničiti normalno i patološko. Većina autora smatra da se „adolescentska kriza može smatrati normalnim razvojnim fenomenom“, da adolescencija bez normitivne krize nije adolescencija jer su mnoge krize nužne u tom razdoblju. Drugi smatraju da se u povoljnim uslovima uz povoljan stav odraslih, prelaz u zrelost može biti lagan i bez posljedica.

2.5. NEUROZE

Najčešće psihičke smetnje u tom razdoblju su neuroze koje u tom razvojnom dobu pokazuju neke osobitosti i prevenciju pojedinih simptoma. Uzrok neuroza su uglavnom egzogeni, okolinski-npr.pritisci okoline, konflikti i slično. Neuroze se javljaju kao smetnje koje nastaju kao posljedica neprilagođenosti na frustrirajuće situacije ili na nemogućnost ostvarenja vlastitih ciljeva. Oblici neuroza:

Konverzivne reakcije -smetnje u funkcionisanju pojedinih organa ili organskih sistema (poremecaj hranjenja, anoreksija, bulimija, proliv, zatvor, povraćanje, noćno mokrenje, kašalj, astma, mucanje, tepanje, nesanica, noćni strah, tikovi, grizenje noktiju, bolovi u trbuhu, srcu itd.

Depresivne reakcije -adolescent djeluje tužno, nesretno, povučeno, sklono samookrivljavanju.

Fobične reakcije - strah od odvajanja(separacijska anksioznost)strah od mraka i škole.

Neurotske smetnje mogu ometati aktivnosti i učenje, te zahtijevaju angažman psihologa koji će odrediti terapiju.

2.6. ZLOUPOTREBA OPOJNIH SREDSTAVA

Ovisnost je stanje organizma koje nastaje uslijed uzimanja tvari koje uzrokuju ovisnost, kad više za održavanje homeostaze organizmu više nije dovoljno unošenje hrane i redovna fizička aktivnost i san (tj. osnovne ljudske potrebe), nego postoji fizička potreba organizma za određenim stimulansom na koji se organizam privikao. Takvo stanje se očituje raznolikim simptomima, ovisno o tvari o kojoj je čovjek ovisan. Organizam fizički ovisnog čovjeka može postići homeostazu samo ako je stimulativna tvar prisutna u organizmu.

Pušenje- je jako loša i rasprostranjena navika kod omladine i svakim danom sve je više mlađih konzumenata ove tvari. Najčešći razlog zašto omladina puši je taj da se izjednačavaju sa odraslom osobom i tako se poistovjećuju sa zrelošću. Pušenje često povlači za sobom i druge loše navike kao druženje sa osobama problematičnog ponašanja, dovodi do konflikta sa roditeljima i profesorima, javljaju se veće potrebe za novcem, a često se javlja laž i krađa.

Alkoholizam- Konzumiranje alkohola jednom sedmično tijekom izlaska vikendom relativno je uobičajena pojava kod adolescenata, ali u posljednje vrijeme zabrinjava povećanje "rizičnog pijenja" tj. šest i više puta u mjesec dana, čija se učestalost u zadnjih dvanaest godina višestruko povećana i kod dječaka i kod djevojčica. Raširenost konzumiranja alkohola raste s dobi kod oba spola, a mladići i dalje piju više i češće nego djevojke. No podatak da je svaki peti učenik u posljednjih mjesec dana pio alkohol 10 i više puta, što znači u prosjeku svaki treći dan, upozorava na zabrinjavajuću pojavu kod djece koja su jedva napunila šesnaest godina. Prema izvještaju objavljenom u časopisu Alcoholism: Clinical & Experimental Research, adolescenti ovisni o alkoholu najviše se opijaju u ranoj adolescenciji. Prema dr. Tapert, to je vrlo bitno razdoblje za razvoj mozga, što zasigurno ostavlja trajne posljedice u procesu prosuđivanja, planiranja i rješavanja problema.

6

Droge- Adolescenti uzimaju drogu iz mnogo različitih razloga: nesigurnost, tjeskoba, defict psihološke topline u porodici, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, slab ego, radoznalost, žele da budu “cool”, impulsivnost. Prvo, roditelji moraju biti informirani o znakovima i pažljivo pratiti svog adolescenta. Neki od znakova mogu biti: hronično crvene oči, jako proširene ili sužene zjenice, velike promjene raspoloženja, veće promjene u ritmu spavanja, hranjenja, osobne higijene, školskog uspjeha, druženja, promjene u tjelesnoj težini, izbjegavanje kontakta i sl. Početak eksperimentiranja psihoaktivnim sredstvima počinje marihuanom, koju je 10 posto dječaka i šest posto djevojčica uzelo više od tri puta u životu. Ecstasy uzima tri posto obaju spolova: 60 posto ih je uzelo iz znatiželje, a oko 30 posto iz osjećaja "haj". Prosjek početka uzimanja psihoaktivnih sredstava je za marihuanu 14 godina, psihostimulanse 17 godina, opijate 20 godina, a intravenozne droge 20,6 godina. Razdoblje od prvog jointa do posljednje ili prevelike doze ima četiri faze:

1. Faza znatiželje - vrijeme konzumacije, najčešće marihuane, ne traje dugo i moguć je povratak u normalan život.2. Faza dvostrukog života - vrijeme konzumacije u kojem se počinje mijenjati ponašanje i koje može potrajati duže. Gube se moralne norme, a povratak u normalan život je težak. U ovoj fazi najvažnije je prepoznati početne znakove.3. Faza stalnog traženja euforije - stvorena je psihička ovisnost, a rehabilitacija je teška.4. Faza fizičke ovisnosti - izlječenje je prilično teško.

Ne postoji jedan uzrok ovisnosti o drogama kod adolescenata. Međutim, većina istraživača se slaže da okolina igra najvažniju ulogu u tome hoće li adolescent postati ovisnik. Najvažniji pokazatelj hoće li dijete postati ovisnik je da li ono živi u porodici ovisnika, što znači da li dijete živi u porodici, gdje je barem jedna osoba (najčešće roditelj) alkoholičar ili ovisnik o nekoj drugoj drogi. Drugi faktori koji tome doprinose su nedostatak efikasne roditeljske brige, da li njihovi vršnjaci uzimaju drogu, da li puše ili konzumiranju neke druge supstance u umjerenim količinama, te imaju li drugih psihosocijalnih problema.

2.7. RIZIČNO SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO PONASANJE

Seksualno ponašanje adolescenata je jedno od najvažnijih i najosjetljivijih područja ljudskog razvoja.Rizično seksualno ponašanje uvijek, a osobito u adolescenciji može imati neposredne i dugoročne neželjene posljedice.Motivi za stupanje u rane seksualne odnose najčešće su izvan konteksta seksualnosti. Djeca koja stupaju u rane seksualne odnose imaju i različite druge rizike kao:

Neželjena (maloljetnička) trudnoća, Spolno prenosive bolesti,

Cervikalna displazija / karcinom vrata maternice,

Neplodnost.

68% studenata i 57% studentica spolno je aktivno. Srednja dob stupanja u seksualne odnose je 16,9 za studente i 17,4 za studentice.

7

studenti i studentice koji ne žive s roditeljima češće su seksualno aktivni__

Poremećaj polnog identiteta - u adolescenciji je specifičan psihopatološki oblik koji se povezuje sa neuspešnom integracijom psiholoških procesa u prihvatanju svoga pola, svoje polne uloge i uopšte, polnosti, tj. muškosti ili ženskosti, uz sasvim normalno biološko određenje pola. Ispoljavanje ovog poremećaja je najčešće u periodu kasne adolescencije i praćeno je brojnim simptomima i oblicima ponašanja: intenzivan strah (sve do razvoja panike), depresivnost praćenja osamljivanjem, suicidalna razmišljanja, pa i pokušaji suicida, poremećaji ishrane i spavanja. U jednom slučaju mladi izbegavaju svaki kontakt sa osobama suprotnog pola, a u drugom se upuštaju u brojne heteropolne veze. Porodični sastav, (ne)kompletnost porodice i atmosfera koja u njoj vlada, presudni su činioci za uspešno oblikovanje muškosti i ženskosti. U porodicama u kojima mladi odrastaju bez istopolnog roditelja, nedostaje identifikacioni uzor, što bitno utiče na formiranje polnog identiteta. Problemi mlade osobe će se javiti kada u njoj ojača potreba za jasnom polnom identifikacijom, prihvatanjem polne uloge, zrelijom komunikacijom sa osobama istog pola i ispoljavanjem heteropolnog interesa. Problemi ovakve vrste najčešće se javljaju na početku studija, kada mlada osoba napušta porodicu, kada prvi put ode na ljetovanje bez roditelja, na odsluženju vojnog roka ili u sličnim situacijama. Treba naglasiti da je poremećaj polnog identiteta u adolescenciji prolazan psihički poremećaj i da se uspešno prevazilazi kada se uklone prepreke u razvoju polnosti i dostizanju polnog identiteta.

8

Seksualno aktivni studenti prema načinu stanovanja

6370

5458

0

10

20

30

40

50

60

70

80

Žive s roditeljima Ne žive s roditeljima

Studenti

Studentice

- Faktori koji uticu na inicijaciju u seksualnu aktivnost - Inicijacija u seks među adolescentima je predvođena složenom mješavinom socijalnih, psiholoških, religioznih i fizičkih uticaja. Djevojčice najčešće spominju pritisak vršnjaka, nešto manje zaljubljenost, osjećanje zrelosti, ili osjećaj seksualne želje. Dječaci, takođe navode pritisak društva kao razlog za seks, a odmah zatim osjećanje seksualne želje, uspeh i radoznalost. Ranije sazrele djevojčice su sklonije ranijem započinjanju seksualnih aktivnosti, nego djevojčice koje su kasnije sazrele. Faktori koji potpomažu inicijaciju u seksualnu aktivnost kod djevojčica uključuju i rizična ponašanja (alkoholizam, i korisćenje droga), nizak socioekonomski status porodice, rasturenu porodicu, loše obrazovanje, nizak nivo samopoštovanja ili odsustvo oca. Nekoliko faktora koji mogu odložiti inicijaciju u seksualnu aktivnost uključuju izgled za visoko školovanje, cilj postizanja karijere i veća religioznost.

Infekcija HIV-om-predstavlja neočekivan događaj u životnom ciklusu pojedinca u ovom slučaju adolescenta. Saznanje o prisustvu virusa ili o pojavi manifestne oblasti bitno remeti individualnu psihosocijalnu ravnotežu. Takođe, značajno utiče na porodičnu dinamiku. Sa aspekta životnog ciklusa porodice kriza uzrokovana HIV infekcijom predstavlja neočekivanu, tj. paranormativnu životnu krizu. HIV infekcija remeti očekivani životni razvoj i značajno utiče na kvalitetno rješavanje razvojnih zadataka u pojedinim fazama životnog ciklusa. Prilikom prelaska iz jednog životnog ciklusa u drugi dešavaju se emocionalni procesi i strukturisanje promjena. To saznanje dovodi do niza novih reakcija kao što su: odbacivanje, izolacija, mržnja, agresivnost, konflikt među roditeljima itd. Porodica najčešće nema kapaciteta, niti dovoljno znanja kao ni energije da prevaziđe krizu. U tom trenutku moguće je rasturanje porodice, prolongiranje sukoba, psihijatrijsko dekompenzovanje članova porodice, kao što su: neurotične reakcije, depresije, psihotične reakcije, zloupotreba supstanci i drugo. Ovakav mogući ishod negativno deluje na doživljavanje i stavove okoline (prijatelji, radna sredina) koji vrlo često odbacuju ovakvu porodicu i oboljelog adolescenta. Zbog toga je neophodno predložiti brojne preventivne kao i terapijske aktivnosti koje doprinose prevazilaženju nastale krize. Tokom životnog ciklusa sa rastom HIV pozitivnog adolescenta dešavaju se nove teškoće u pojedinim fazama životnih ciklusa koje su se ispoljavale na intrapsihičkom i interpersonalnom planu. Adolescent postaje svjestan svoje različitosti, koja može da dovede do različitih reakcija. Na socijalnom planu gotovo po pravilu događa se izolacija ili socijalna stigmatizacija koja dodatno otežava mogućnost razvoja osobe. Značajno je da njegova porodica prolazi kroz iste faze prilagođavanja rigidnoj socijalnoj sredini, sukoba zbog izolacije, nemogućnosti ostvarenja sopstvenih potencijala kao i drugih, često brojnih, ograničenja. U situaciji loše porodične i socijalne podrške porodica se često dekompenzuje.

2.8. POREMEĆAJ U HRANJENJU

Anoreksija nervoza - je psihički poremećaj u kojem mlade djevojke u strahu od debljanja počinju namjerno mršavjeti do stanja teške tjelesne iscrpljenosti i stvarne životne ugroženosti. Bolest je poznata od najstarijih vremena, ali prvi detaljni opisi potječu iz 17. vijeka. U zemljama zapadne civilizacije sve se češće govori o epidemiji poremećaja jer se anoreksija javlja u prevalenciji do 5% što znači da od 100 mladih djevojaka u ovom trenutku vjerojatno 5 anoreksičnih. Uzroci poremećaja nisu u potpunosti poznati. Od bioloških činilaca možemo spomenuti konstitucionalnu predispoziciju. Anoreksija se češće javlja u osoba koje su u porodici imale rođake s nekim oblikom problema s prehranom bilo da je riječ o mršavosti (sumnja na anoreksiju), bulimiji, debljini ili dijabetesu. Među rođacima anoreksičnih djevojaka češće se mogu naći osobe s poremećajem raspoloženja (depresija) ili osobe ovisne o alkoholu ili drogama. Psihički su činioci bili detaljno proučavani. Najveći broj anoreksičnih

9

osoba prve simptome dobije početkom adolecencije. Nesigurnost koja nastaje radi naglog fizičkog razvoja, anksioznost, stid zbog bujanja tijela, tjeskoba od navale uzbuđenja u tijelu može zbuniti mladu osobu i otežati joj odrastanje. Želja za osjećanjem prihvaćenosti okoline vodi djevojku prema izboru mršavljenja kao najjednostavnijem načinu za postizanje sigurnosti u krugu vršnjaka, jer je opsjednutost vitkošću među mladima jedna od glavnih tema. U anoreksičnih djevojaka nalazimo veliku povezanost s majkom, s oscilacijama između jake privrženosti do odbacivanja. Majke anoreksičnih djevojaka obično su anksiozne osobe. Takve su majke pretjerano zaokupljene hranjenjem svojih sasvim malih djevojčica koje pokorno sisaju i često su „debeljuce“. U adolescenciji dolazi u ovih djevojaka po prvi put do pojave otpora prema zahtjevima majke. Načelno, za razvojnu fazu u kojoj se dijete pokušava odmaknuti od roditelja i potvrditi kao posebna i odgovorna osoba, suprotstavljanja su posve normalna. Čini se da dijete nesvjesno pronalazi upravo jedenje kao najosjetljivije područje suprostavljanja svojoj majci. U obiteljima u kojima je hrana iznimno važna upravo će anoreksija biti pojava koja će roditelje najviše uznemiriti. Na nastanak poremećaja djeluju i socijalni faktori. U savremenom društvu kroz medije se propagira vitka linija kao najuzvišeniji cilj i jedini kriterij ljepote, ne vodeći računa o zdravlju. U želji da se svidi i da se pokaže kako drži do sebe, veliki je broj djevojaka pod stalnom dijetom ili je planira. Sve u namjeri približavanja idealu ljepote. Anoreksiju je jednostavno prepoznati kada se njena klinička slika potpuno razvije. Simptomi su: namjerno mršavljenje, strah od debljanja, pad tjelesne težine ispod indeksa tjelesne mase 17.5 (indeks tjelesne mase = tjelesna težina (kg) / visina izražena u metrima na kvadrat), opsejdnutost izgledom tijela i dijetama, precjenjivanje važnosti tjelesne težine i izgleda i izostanak menstruacije. Bolest je teže primjetiti jer se javlja podmuklo, gotovo neprimjetno. Nakon naoko beznačajnog neugodnog događaja ili neke usputne primjedbe o izgledu, mlada djevojka postaje nesigurna, povlači se iz društva, zaokupljena je mišlju da je debela i počinje razmišljati o dijeti. Počinje pretjerano vježbati („trbušnjaci“ su najomiljeniji), ide na fitness ili aerobik. Uskoro zna kalorijsku vrijednost svih namirnica i uporno sakuplja podatke o dijetama. Iz prehrane isključuje sve više namirnica pod raznim izgovorima (meso deblja, okrenula se vegetarijanskoj prehrani, makrobiotici, jaja imaju holesterol, sve ostalo je opasno jer deblja). Na kraju jede samo nekoliko jednostavnih niskokaloričnih jela. Sve je rjeđe za stolom s ostalim članovima porodice. Ne želi da se sazna koliko malo jede. Ponekad kao da se stidi jesti pred drugima jer je u njihovom iskrivljenom pogledu na svijet to izraz sramotne slabosti. Važno je samo biti mršava i sve imati pod kontrolom. Do sada tiha i mila djevojčica postaje razdražljiva, ljuta i svadljiva kada netko spomene jelo. Anoreksija je ozbiljan poremećaj zato što se djevojke ne znaju zaustaviti u mršavljenju. Javljaju se tjelesne promjene – stanje potpune fizičke iscrpljenosti, usporen puls, niski krvni tlak, osjetljivost na hladnoću, promjene na koži (suha i ljuskava koža, dlakavost), promjene u krvnoj slici, poremećaj elektrolita koji je posebno opasan u osoba koje uz smanjenje unosa hrane namjerno povraćaju kako bi spriječile „debljanje“. Nastaju brojne endokrinološke promjene i demineralizacija kostiju koje mogu u kasnijim godinama prouzročiti neplodnost i osteoporozu. Anoreksija je životno opasni poremećaj i mora se liječiti. U većine bolesnica najprije se teži postizanju bar djelomičnog tjelesnog oporavka. Potom slijedi psihoterapija tijekom koje se radi na ukljanjanju psiholoških uzroka poremećaja. Liječenje je dugotrajno i redovito komplicirano početnim odbijanjem bolesnice svakoj promjeni. Pacijenticu je važno što ranije uključiti u liječenje, jer svako odlaganje umanjuje mogućnosti izlječenja.Posebno valja upozoriti roditelje da djevojke, kada se konačno u obitelji počne razgovarati o njihovom odbijanju hrane, često obećavaju da će jesti i popraviti se. Roditelji su u panici, izbjegavaju sukobe i rado im povjeruju. Kćer, iako ne želi namjerno prevariti roditelje, obzirom da nema pravu predstavu o tome koliko jede, uglavnom sve ostavlja po starom. Roditelji moraju upotrijebiti svoju brižnost i autoritet na traženje i podržavanje liječenja jer anoreksija neće proći sama od sebe.

10

Bulimija- je psihički poremećaj koji se najčešće javlja u mladih djevojaka. Karakteriše ga potreba za prejedanjem velikih količina visokokalorične hrane. Nakon prejedanja slijedi namjerno povraćanje koje nastaje zbog straha od debljanja i nezadovoljstva izgledom vlastitog tijela. Od sto mladih djevojaka, njih tri do pet bori se s ovim poremećajem. Bulimija je prvi put opisana u medicinskoj literaturi 1979. godine. Praksa prejedanja i povraćanja, odnosno čišćenja laksativima bila je poznata već u starom Egiptu, Grčkoj, Rmu i Arabiji. Liječnici su nekada povraćanje i čišćenje smatrali potrebnim radi očuvanja zdravlja. U literaturi se još uvijek raspravlja jesu li ove pojave i činjenica da su se bogati Rimljani često gostili, a nakon toga čistili, zapravo bile neke varijante danas poznate bulimije nervoze ili ne. U kasnijim stoljećima kroz literaturu se spominju osobe koje su prema povijesnim izvorima imale simptome nalik bulimiji s ciljem namjernog mršavljenja. Danas prevladava mišljenje kako je riječ o novom poremećaju jer do novijeg datuma nije postojao potpun opis bolesti kakvu danas poznajemo. Poremećaj je lako prepoznati po povremenoj potrebi jedenja velikih količina hrane. Prejedanje prati osjećaj kako ne postoji kontrola uzimanja hrane, odnosno, osoba ne može prestati s jelom. Prestaje jesti kada količina uzete hrane počinje smetati tijelu i kada se pojavi osjećaj boli zbog prepunog želica. Tada se javlja strah od debljanja i potreba za sprečavanjem debljanja povraćanjem, čišćenjem laksativima ili diureticima. Istovremeno se javlja potreba za kompenzatornim gladovanjem ili pretjeranom tjelesnom aktivnošću u svrhu mršavljenja. Da bi se takvo ponašanje moglo nazvati bulimičnim, mora se događati najmanje dva puta tjedno kroz tri mjeseca. U bulimičnih i anoreksičnih osoba opaža se kako je procjena vlastite vrijednosti pretjerano povezana s procjenom oblika i težine tijela. One su stalno pod pritiskom jer su opsjednute dijetama i razmišljanjem o vlastitom tijelu. Treba napomenuti da se povremena prejedanja i povraćanja mogu javiti i tijekom anoreksije nervoze. Bitna razlika između anoreksije i bulimije je u tjelesnoj težini. Kod bulimičnih je osoba tjelesna težina normalna ili malo povećana, dok je u anorektčnih izrazito niska. Bulimija nervoza javlja se u djevojaka u razdoblju srednje i kasne adolescencije, dakle, javlja se u pravilu nešto kasnije od anoreksije. Uzroci poremećaja nisu u potpunosti poznati. Vjerojatno se radi o poremećaju koji uzrokuje više činilaca. Bulimija se češće javlja u porodicima u kojima je bilo osoba sa pretjeranom tjelesnom težinom, depresijom ili je netko od članova bio sklon zloupotrebi alkohola ili droga. Individualna iskustva koja mogu biti činioci rizika za razvoj poremećaja su zaokupljenost dijetom i izgledom tijela, život u porodičnoj neslozi i seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Bulimične pacijentice obično rano seksualno sazrijevaju, već prije nastupa bolesti imaju nisko samopoštovanje i sklone su anksioznosti. Bulimične su osobe obično izrazito impuzivne, nagle naravi, teško se suzdržavaju i kontrolišu, a iz toga proizlaze i njihovi brojni sukobi s okolinom. U načelu su to osobe koje pokušavaju biti dobre, poslušne i nastoje održati dobar kontakt s članovima svojih porodica, no to im zbog impulzivne naravi, ponekad ne polazi za rukom. Naglost i sklonost uznemirenosti te slabo podnošenje frustracija, bulimične osobe navodi da povremeno konzumiraju alkohol ili droge kako bi smanjile svoju napetost ili uklonile depresivnost. Bulimija počinje prejedanjem. Važno je shvatiti zašto osoba odjednom razvija potrebu za prekomjernom količinom hrane. Vjeruje se da je u pozadini ove potrebe poseban problem odnosa s majkom. Čini se da bulimične osobe doživljavaju hranu kao simboličnu zamjenu za ljubav, što nije specifično samo za njih, već je to univerznalna pojava. Posebnost je bulimičnih osoba što su u djetinjstvu imale dojam kako s majkom komuniciraju samo na konkretnoj razini, kroz hranjenje. Svaki puta kada su uznemirene nesvjesno traže hranu i tako hranom zamjenjuju ljubav. Osjećaji nesigurnosti, uznemirenosti i žalosti za njih su nepodnošljivo bolni i moraju ih odmah suzbiti hranjenjem. U konačnici, pretjeranim jedenjem izaziva se tjelesna bol koja služi kao spas od psihičke boli. Jednako tako u bulimičnih osoba često postoji sklonost samopovređivanja koje također služi otkanjanju

11

osjećajne boli jer se ona teže podnosi od fizičke. Bulimične su osobe, za razliku od anorektičnih, kritičnije prema svojoj bolesti i imaju potrebu da se promijene. Ipak, one se ne javljaju odmah liječniku prije svega jer se stide svoje bolesti. Doživljavaju je kao „lošu naviku“ s kojom mogu prestati kada žele, što im je zabluda. Osjećaj krivnje zbog „grešnog“ odnosa prema hrani navodi ih na trajno prejedanje i povraćanje. Obično odlaze na terapiju tek kada obitelj otkrije što se događa i kada počne vršiti pritisak. Kada je kasnih sedamdesetih prvi puta opisan ovaj poremećaj, nije bilo jasne predodžbe o veličini problema i broju zahvaćenih osoba. Pacijentice su se počele javljati liječnicima tek kada se o tom poremećaju počelo više govoriti u medijima. Pokazalo se da je, zapravo, riječ o tajnoj bolesti. Osobe oboljele od bulimije imaju i neki dodatni psihički problem. Najčešće je to depresija. Uspješnost liječenja koje se sastoji od prihofarmakoterapije i psihoterapije ovisi prije svega o kombinaciji bulimije s još nekim od psihičkih poremećaja. Važno je naglasiti kako za bulimiju nema magičnog lijeka. Psihoterapija zahtijeva velika odricanja i može biti dugotrajna. Dobri se uspjesi postižu primjenom kognitivnobihevioralne terapije u osoba koje nemaju kombinirane poremećaje. Bulimija ne prolazi sama od sebe. Roditelji moraju shvatiti kako nije riječ o „zločestoći“, lošem ponašanju ili lošoj navici koja se vlastitom odlučnošću može dokinuti, već je riječ o poremećaju – medicinskom stanju koje zahtijeva liječenje.

Gojaznost- Obicna gojaznost nema potpuno isto značenje i ne budi asocijacije kao anoreksija ili bulimija, ali predstavlja znatno česći problem. Svaka druga djevojčica u dobi od 14-te, te tri od četiri djevojke u dobi od 17 godina doživljavaju da imaju višak tjelesne težine, budući da je vrijeme tinejdžerstva vrijeme i krupnih tjelesnih promjena. Mnogi mlađi, takođe, naginju definiranju sebe polazeći od toga kako izgledaju. Odstupanja od idealnog mogu prouzrokovati loše samoosjećanje i negativnu sliku sebe samog,t e u ekstremnim slučajevima medicinske rizike koje se odnose na povišenu količinu holesterola, povišen krvni pritisak i šećernu bolest.

2.9. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA

Pojam delikvencija (tal. delinque – pogriješiti, činiti kaznena djela ) obuhvaća teže oblike asocijalnog, antisocijalnog, socio-patološkog i kriminalnog ponašanja s izuzetkom ubistva, kao što su krađa, pljačka, namjerno izazivanje šteta, požara, prijestupništva, devijatno ponašanje, huliganstvo, razbojstvo, vršenje kaznenih djela, krađa i vožnja automobila i motora itd. Fizički se ova djeca ne razlikuju mnogo od ostale djece. Niža inteligencija može da utiče posredno na pojavu maloljetničke delikvencije, jer se ove osobe teže socijalno prilagođavaju, teže uče i prije napuštaju školu, slabije uspjevaju u poslu. Pored toga, djeca sa smanjenom inteligencijom su sugestibilnija, nego djeca prosječne inteligencije, manje kritična, tako da lahko mogu da potpadnu pod uticaj drugih, posebno ako su im jedini prijatelji vaspitno zapuštena djeca. Za normalne adolescente bitan je skladan razvoj ličnosti i uspješan društveno prilagođen odnos sa sredinom. Maloljetni delikventi ne ispunjavaju ni jedno, ni drugo. Rad sa emocionalno nezrelim maloljetnim delikventima je veoma težak i nije rijedak slučaj da postanu duševni bolesnici, posebno ako imaju teške životne uslove. Emocionalna nezrelost i nestabilnost ove djece ispoljava se u raznim oblicima neadekvatnog emocionalnog ponašanja (agresivnost, stalno protivljenje, česta razdražljivost, neposlušnost, poplava bijesa i sl. ). Ova djeca često pružaju otpor svima i na projektivnim testovima pokazuju veću agresivnost nego druga djeca.Maloljetni delikventi su socijalno nezrele osobe. Neki psiholozi smatraju da su svi maloljetni delikventi, koji prekidaju sa školom i koji su neuspješni na profesionalnom osposobljavanju ili radu, su socijalno nezreli.  Utvrđeno je da neki maloljetni prestupnici, kada uključe u zdravu sredinu i rade ono što ih interesuje mogu da postignu odlične rezultate i da budu socijalno uspješni. Mnogi maloljetni delikventi ispoljavaju izrazito implusivno,

12

nemirno ekstovertno, agresivno ili destruktivno ponašanje. U svojim antisocijalnim stavovima najčešće protiv vlasti i autoriteta, tvrdoglavi su i sumljičavi, često nezadovoljni i neraspoloženi sa svim i svačim i protiv svega i svačega, skloni da mrze i da prkose svakome. Osobine ličnosti maloljetnih delikvenata razlikuju se od osobina ostale djece. Roditelji, predškolske ustanove, škole i društvo u cjelosti morali bi voditi stalnu brigu, odgojno djelovati, provoditi prevenciju od najranijeg djetinjstva, a ne samo kad se uoče smetnje i poremećen psihosocijalni razvoj djeteta. Praksa pokazuje, a iskustvo nas uči, da rano otkrivanje, dijagnosticiranje poremećaja, sistemno, znalačko i organizirano provođenje odgojnih i korektivnih mjera s djecom – kod kojih se primjećuje kršenje društveno – etičkih normi, delikvencije i činjenje prijestupa – daju zadovoljavajuće rezulate.

2.10. DEPRESIJA KOD ADOLESCENATA

Depresija je bolest u kojoj dolazi do sniženja raspoloženja, ali u tolikoj mjeri da ta promjena raspoloženja utječe na sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i čovjekovo socijalno funkcioniranje. Mladalačka depresija je pojava sa kojom se često, i sve više, susreću mladi ljudi u procesu sazrijevanja. Ona je složen, podmukao i opasan fenomen. Složen je zbog brojnih komplikovanih uzroka i posljedica. Tinejdžersku depresiju je teško prepoznati, jer se njeni simptomi razlikuju od klasičnih simptoma depresije odraslih. Na primjer, blago depresivni tinejdžer se ponaša i govori normalno. Ne postoje spoljašnji znaci depresije. Blaga tinejdžerska depresija manifestuje se putem tmurnih fantazija, sanjarenja ili mračnih snova. Blagu depresiju može, u ovom stadijumu, da prepozna samo mali broj profesionalaca koji dobro poznaju ovu pojavu, ili veoma senzitivni roditelji i vaspitači koji dobro poznaju način razmišljanja tinejdžera i sadržaj njegovih misli. Najbolji način prepoznavanja depresije kod tinejdžera je da naučimo koji su različiti simptomi depresije i kako se razvijaju. Važno je shvatiti cijelu i detaljnu sliku simptoma, jer jedan ili dva simptoma mogu, a i ne moraju da označavaju istinsku depresiju. Važno je da mladalačku depresiju prepoznamo što prije jer je depresivni tinejdžer podložan štetnom pritisku vršnjaka, potencijalna je žrtva droge, alkohola, neprikladnih seksualnih iskustava, može se upustiti u kriminalne radnje i druge antisocijalne oblike ponašanja, uključujući i samoubistvo. Treba da razumemo da depresivni adolescent može da ima jedan ili više klasičnih simptoma depresije odraslih, uključujući osećaj bespomoćnosti, beznadežnosti, malodušnosti i očaja, probleme sa spavanjem (ili previše ili premalo sna), probleme sa ishranom, (prekomjerna ili nedovoljna, gojenje ili mršavljenje), nedostatak energije, nedostatak samopoštovanja, probleme sa obuzdavanjem gnjeva. Tinejdžerova djela koja proizilaze iz depresije nazivaju se „izražavanjem depresije“. Mladići su skloniji nasilju od devojaka. Oni pokušavaju da ublaže simptome depresije krađom, laganjem, brzom vožnjom, ili drugim oblicima društveno neprihvatljivog ponašanja. Raditi nešto uzbudljivo i opasno izgleda kao da nekako ublažava bol depresije. Provaljivanje u tuđe kuće, ili crtanje grafita na zabranjenim mjestima...donosi dašak uzbuđenja (u depresivnu dosadu) i zbog toga mnogi depresivni mladići to rade. Djevojke ispoljavaju svoju depresiju na manje agresivan način (mada se ovaj trend mijenja). One često svoju depresiju izražavaju seksualnim promiskuitetom, ublažavajući depresivni bol u toku bliskog fizičkog odnosa. Međutim, te djevojke se, obično, poslije odnosa osjećaju još gore, još depresivnije nego što su bile ranije zbog samoponiženja. Depresija i nedostatak samopouzdanja uglavnom su osnova djevojačkog promiskuiteta. Depresivni tinejdžer takođe može da izrazi svoju depresiju drogirajući se. Marihuana i depresija su vrlo opasna kombinacija, jer marihuana čini da se depresivni tinejdžer osjeća bolje (mnogi tinejdžeri ne smatraju marihuanu ili „travu“ drogom, i misle da je bezopasna)Marihuana nije antidepresiv. Ona blokira bol depresije. Tinejdžer se osjeća bolje samo zato što slabije osjeća bol. Naravno, kad marihuana prestane da djeluje, depresivna bol se vraća. Da bi zatim mogao da postigne

13

isti stepen olakšanja bola, tinejdžer mora poslije da uzme veću količinu. On polako postaje „pušač trave“...sve dok i to ne postane nedovoljno... posle čega slijedi nešto jače. Očigledan način na koji tinejdžer može da izrazi depresiju je pokušaj samoubistva. Ponekad je pokušaj samoubistva samo gest u kome tinejdžer ne želi stvarno da umre, već želi da privuče pažnju.

3. ZAKLJUČAK

Razdoblje adolescencije često je okarakterizirano kao razdoblje «bura i oluja», brzih izmjena raspoloženja, unutarnjih konflikata i svađa s okolinom, buntovništva, ispitivanja granica, besmrtnosti, znatiželje i istraživanja svijeta. Mnogi odrasli zaborave na vrijeme kada su i sami bili adolescenti, vrijeme kada su i oni testirali strpljenje svojih roditelja. Adolescenti se zbog njihovog drugačijeg načina odijevanja, ponašanja ili odabira glazbe, odraslima čine ekstremnima, drugačijima i teško razumljivima. Lako je zaboraviti da adolescenti istovremeno više nisu djeca, ali nisu još ni odrasli ljudi.

Recentna istraživanja pokazuju da gotovo polovica ispitivanih adolescenata smatra da imaju problema sa suočavanjem sa stresnim situacijama kod kuće i u školi. Velike životne promjene u toj dobi i drugi izvori stresa mogu dovesti do nekih poremećaja, npr: depresija, koja je povezana s brojem samoubojstava (1 od 3 adolescenta), poremećaji hranjenja (anoreksija, bulimija), ovisnosti (droga, alkohol). U svemu tome gestalt psihoterapija u radu s adolescentima zasigurno može jako pomoći.

14

4. LITERATURA

Zdravstvena psihologija-doc.dr.sci.Redžo Čaušević

Trauma i škola-doc.dr.sci.Redžo Čaušević-Zenica 2005

Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja-dr.Tomić Ruža-Tuzla,decembar 2005

Poremecaj u ponašanju kod djece i mladih-dr.Ruža Tomić-Tuzla 2005

Kako stvarno voleti svog tinejdžera“, Rosa Kembela (izdavač „Soteria“, Beograd, 2004)

Anoreksija i bulimija- prof.dr. Vesna Vidović-Zagreb 2008

Psihologija abnormalnog ponašanja-dr.sci.Šejla Šerifović Šivert-Tuzla ,april 2005

Psihosocijalni prediktori hiv bolesti kod mladih-prof.psiholog Sonja Belak Kovacević-Zagreb 2003

www.hope.hr

www. hr.wikipedia.org/wiki/Ponašanje

15

16