203535487 gospodarski razvoj bosne seminar 1

SVEUČILIŠTE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ POVIJESTI

Martina Zovko, Patricija Mihaljević i Ivana Bradvica

GOSPODARSKI RAZVOJ BOSNE U XV. STOLJEĆU

Seminarski rad

Mentor: prof. dr. sc. Dijana Korać

Mostar, 2013.

SADRŽAJ

Uvod .................................................................................................................... 3

1. Rudarstvo .......................................................................................................... 4

2. Trgovina i obrt.................................................................................................... 8

2.1. Trgovina ............................................................................................ 8

2.2. Obrt .................................................................................................... 11

3. Gospodarski razvoj u gradovima ...................................................................... 13

3.1. Struktura i organizacija teritorijalno-upravnih jedinica ..................... 13

3.2. Gospodarski razvoj na primjeru grada Olova .................................... 14

Zaključak ............................................................................................................... 12

Literatura .............................................................................................................. 13

2

UVOD

U ovom radu je obrađena tema gospodarstva u Bosni i Hercegovini tijekom XV.

stoljeća, s tim da je obuvaćeno i razdoblje od polovice XIV. stoljeća. Najviše su

obrađene trgovina i rudarstvo, budući da su to bile glavne grane gospodarstva. U prvom

dijelu se govori o temi rudarstva, gdje smo posebno izdvojili osnovna obilježja rudnika,

kao što su pravni odnosi, njihovo osnivanje, te njihov rad nakon dolaska Turaka. U

drugom dijelu se govori o obrtu i trgovini koji su opet usko vezani i isprepleteni i sa

rudarstvom, ali smo ih nastojali odvojiti. U odjeljku trgovine smo poseban naglasak

stavili na Dubrovčane, to jest odnos domaćih trgovaca s dubrovačkim, koji su bili

osnova razvoja trgovine. I u trećem dijelu smo pokušali dati pregled i sliku tadašnjeg

društva, to jest organizacijsko-teritorijalni ustroj bosanske države koji je bio feudalan

kao i u većini ostalih zemalja. U drugom podnaslovu trećeg dijela smo na primjeru

grada Olova, njegovom trgovačkom odnosu s Dubrovačkom Republikom i općenito

trgovinom, pokušali prikazati sliku gospodarskog razvoja u pojedinom gradu i time

približiti stanje društva u XV. stoljeću.

3

1. RUDARSTVO

Eksploatacija rudnika u srednjem vijeku javlja se sa zakašnjenjem u odnosu na

druge okolne zemlje. Ona se može pratititi sa sigurnošću tek od vladavine kralja

Stjepana II. U drugoj polovini XIV. stoljeća za vrijeme kralja Tvrtka, bosansko

rudarstvo pokazuje poseban napredak. Novi rudnici se otvaraju na sve strane, dok u

Evropi opada proizvodnja. Ova znatna proizvodnja nastavlja se do sredine XV. stoljeća

sve dok nije došla pod Osmansku vlast. Dakle, krajem XIV. stoljeća proizvodnja

rudnika dostiže maksimum.1 U srednjem vijeku je po rudarstvu srebra Bosna došla na

dobar glas. Ističu se glamsko, bijelo i pliko srebro. Srednjovjekovni naziv za rudara u

Bosni je „rupnik“ što proizlazi iz dubrovačkih dokumenata za Srebrenicu i Novo Brdo.

Potok gdje se ispirala ruda iznad Fojnice naziva se i danas Rupnovac, put u Trepču se

zove se Rupnički put.2 Njemački rudari Sasi usko su povezani s razvojem rudarstva u

Bosni boravili su oko rudnika. Bilo ih je u Srebrenici, Fojnici i Ostružnici.3 Srednji vijek

štiti rudare, oni naseljavaju puste krajeve, oni bude u tim krajevima novi život, stvaraju

se prvi trgovi u Bosni, iznad kojih se podižu kraljeve utvrde.4 U isto vrijeme razvijaju se

kod rudnika kolonije Dubrovčana. I one su bile najbrojnije krajem XIV. stoljeća.5 Uz

kolonije rudara dolaze primorski trgovci, promet robom, prilIv novca. Karakteristično je

da su rudarska mjesta slobodna, dakle, direktno pod vladarem, a ne vlastelom. Građani

rudarskih trgova nazivaju se „purgari“, i imaju svoju samoupravu. Velikaši ne žive na

trgovima nego u tvrdim kulama. Bosanski banovi i kraljevi oduvijek drže u svojim

rukama krajeve rudarske proizvodnje željeza, srebra i olova. Oduvijek postoje Sutjeska,

Fojnica i Kreševo, a kasnije i Srebrenica, dok je visoko trgovište za izvoz. Vladaru

pripada desetina proizvedenog metala.

1 DESANKA KOVAČEVIĆ, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 13, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka , Sarajevo, 1961., str. 139-141.

2 SKUPINA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463., 1, HKD Napredak, Sarajevo, 21991., str. 70-72.



5 DESANKA KOVAČEVIĆ, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 13, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka , Sarajevo, 1961., str. 140.

4

Rudarski pravni odnosi su bili u potpunosti sređeni, postoji posebno rudničko

pravo, uređeni su socijalni i imovinski odnosi između rudara i rudnika, a zatim i

trgovaca. Prema njima vladar nema pravo davati povlastice doseljenicima. Vrlo važan

spomenik koji je sačuvan jest službeni osmanski popis rudarskih propisa i običaja, po

odredbi sultana Sulejmana. Nazvan je „saski zakon“, gdje se vidi da je rudarstvo bilo na

nivou, a ti propisi nisu preneseni iz Njemačkog ili Ugarskog rudarskog prava kao što

neki tvrde. Neka od prava rudaru su: sloboda gore i šume tj. okupacija rudnog nalazišta,

neograničene upotreba šume, pravo na pašu i prihvaćaj iskrčene zemlje.

Rudnici po tom pravu nemaju veze s vlasništvom površine. Čim rudar opazi znakove

rude okupira to mjesto time što postavlja križ. Pravo rupnika je preče nego

zemljovlasnika. Rudari su neovisni i slobodni, imaju posebnu nošnju i štap, imaju pravo

na seljenje kad nema rada. Tako se rudari miješaju, iseljuju, a doseljuju se strani, što je

dobro za povećanje razine domaće industrije. Rudari su sudjelovali i u tadašnjim

ratovima. Rudari i zanatlije su većinom bili katolici, pa u rudarskim naseljima postoje

katoličke crkve.6 Gotovo u svim rudnicima srebra je bilo u najvećim količinama. Po

aktivnosti rudnika posebno treba izdvojiti Fojnicu.. U izvorima se rijetko spominje

izvoz zlata iz Bosne. Iza srebra po obujmu proizvodnje dolazi olovo. Rudnik Olovo koji

počinje raditi u drugoj polovici XIV. stoljeća, tada se eksploatira još više. Proizvodnja

željeza u uporedbi s prethodna dva je bila neznatna. Vareš, glavni centar proizvodnje

željeza, razvija se nakon dolaska Turaka, kojima je željezo bilo potrebno zbog stalnih

vojnih akcija. Može se zaključiti da bosansko rudarstvo u drugojpolovici XIV. stoljeća

karakterizira intenzivna eksploatacija srebra.7 U rudarskim naseljima se razvio obrt, tu

se brzo doseljavaju primorski trgovci- „valturchi“, koji su na lošem glasu jer uzimaju

dio u zalog. Postaju suvlasnici, oni samo ulažu kapital, a njihovim jačanjem pada

ekonomska i politička snaga rudara koji postaju ovisni o njima. Materijalna sigurnost

valturcha i sloboda eksploatacije rudnika i jesu glavna svrha ugovora što ga ban Stjepan

Kotromanić 1339. sklapa s Trogiranima, a Tvrtko s Mlečanima. Sva je dakle financijska

strana rudarskog rada u rukama primorskih trgovaca, to jest Dubrovčana. Oni su tad u

Bosni svemoćni kapitalisti, zaštićeni od vlasti i vlastele. Sami nisu rudari, ali sav

procvat u Dubrovniku ovisi od rudarskog napretka u Bosni i Srbiji. I rudari su bili



5

slobodni poduzetnici, radnici ali kako kapital jača od samostalnih poduzeća stvara sebi

ovisne. Dolazi i do borbi. Godine 1458. je rudarska carina Srebrenice donosila Tomašu

prihod od 30000 dukata. Ni za jedan grad se nije borila kao za Srebrenicu, koja je od

1462. u turskim rukama. Kralj Tvrtko II. uvodi žigosanje svog srebra, na što se

Dubrovčani bune i žale, predlažu da se žigosanje uvede kod samih rudnika, ali Bosna

više ne popušta. Zatim podiže i kovnicu novca da zadrži u Bosni dubrovačku zaradu.

Tek 1461. dozvoli kralj Stjepan Tomašević Dubrovniku da mogu izvoziti srebro iz

Bosne, ali da mora biti bolano. Dubrovčani su se manje zanimali za proizvodnju željeza

koji je bio važniji ali manje unosan. Babonići i Šubići imaju moć na proizvodnju

željeza. Autonomijom Bosne raste proizvodnja željeza, a jačanjem željezne industrije

jača i trgovina. U Fojnici se primjerice oružje izrađuje na veliko. Bosna je tad jedina

zemlja koja podmiruje svoje potrebe željezom i potrebe istočnih i južnih krajeva

Balkana. Također, mletačka vojska je oboružana hrvatskim mačevima i štitovima, koji

se proizvode u Bosni. Pojedina naselja željezne industrije prema potrebi specijaliziraju,

to jest dobivaju imena kao što su : Kopljari, Štitari... Glavar rudara i rudnika se zvao

„hutman“-koji se bira od rudara, a on određuje isplate, početak i obustavu rada...

Povjerenik vlasti za rudnik se zvao „urbarer“, koji daje dozvolu za početak rada,

određuje rudarska prava pojedinaca, omeđuje rovove... Zadnji u hijerarhiji je sabor koji

određuje pravne popise i čuva red.8

Budući da XV. stoljeće obuhvaća i dio povijesti poslije dolaska Turaka, tj. pada

Bosne 1463. g., reći ćemo nešto i o razvoju rudarstva nakon dolaska Turaka na naše

prostore. Osvojenjem naših zemalja Turci su, kao ratnički narod, trebali ovladati

zatečenim načinom rudarske proizvodnje. Zna se da su rudnici na Balkanu po svojoj

proizvodnji predstavljali najunosnije rudnike u Osmanskoj Carevini. Turci su u Bosni

nastavili eksploataciju sa zatečenim stručnim snagama i istom tehnologijom. Turci se

drže zatečenih zakona, doslovno ih prevode ili ih sadržajno uklapaju u svoje kanune. Iz

njih saznajemo koje su aktivne rudnike zatekli, kakva je ruda u kojem rudniku i kakav

je bio privredni značaj pojedinih rudnika. Kao i u vrijeme bosanske države svi rudnici

postali su vladarske regalije, to jest pripali carskoj vlasti. Ujedno je u carsku vlast bilo

uključeno i određeno područje oko rudnika, naselja zajedno sa stanovništvom. Rudarska

proizvodnja i dalje ima težište na plemenitim metalima srebru, zlatu, olovu i bakru.


6

Srebro je i dalje na prvom mjestu. Fojničko srebro je osobito kvalitetno i neštu skuplje

od srebra ostalih rudnika. U turskim izvorima zlato se obično spominje na prvom

mjestu, međutim ono je samo u Fojnici povremeno bilo na prvom mjestu. Olovo je u

početku proizvođeno jedino u Olovu, a najviši nivo dostiže krajem XV. stoljeća, dok je

od kraja XV. je u stalnom opadanju. Najbogatije područje željezom je bilo Čajniče i

okolina. Lazur (plavi kamen) je proizvođen jedino u rudnicima Fojnice i Kreševa. Opće

kretanje rudarske privrede od dolaska Turaka pratimo u tri etape. Prva je od početka

turske vlasti do vladavine Sulejmana Zakonodavca (1520.) kada se vidi polagani uspon

u svim rudnicima. Druga etapa je vladavina sultana Sulejmana (1520.-1566.) što je

vrijeme posebnog porasta rudarske privrede. A u trećoj etapi, u vremenu poslije

Sulejmana uočljivo je opadanje. Promjena vlasti je izazvala velik poremećaj u

proizvodnji ruda, nastavljena je samo u najproduktivnijim rudnicima, a velik broj ih je

napušten. Za vladavine Bajezida II. je doneseno nekoliko zakona i za bosanske rudnike,

kad proizvodnja ponovo raste, a već početkom XVI. stoljeća se osjeća zastajanje

rudarske tehnologije u odnosu na zapadne zemlje.

Proizvodnja soli je predstavljala poseban vid rudarske proizvodnje. Turci su

slane izvore u Tuzli zatekli zanemarene. Tek 1477. je počela proizvodnja soli. Tu su od

ranije utemeljena naselja Donje i Gornje Soli. U narednih pola stoljeća proizvodnja je

povećana. Iako je tuzlanska proizvodnja soli bila relativno malena, državni prihod i

jedne i druge solane iznosio je približno koliko je iznosio najviši državni prihod od

proizvodnje olova u Olovu .Kao i u rudnicima država je svoje prihode u solanama

davala u zakup privatnim zakupnicima.9

9 SKUPINA AUTORA, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine 2, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987., str. 10-13, 36-37.

7

2. TRGOVINA I OBRT

Zbog značaja koji je imala u privrednom i društvenom životu, trgovina

srednjovjekovne Bosne zaslužuje biti izdvojena i posebno proučavana. U prvom dijelu

su obuhvaćene teme trgovinskih odnosa Bosne sa Dubrovnikom, tema predmeta

trgovine, trgovačkih putova, uvoza, izvoza itd. Obrt se uz trgovinu i rudarstvo i dolazak

spretnih Dubrovčana prirodno počinje razvijati uz rudarska podrčja i trgovišta.

(Odnos dubrovačkog i domaćeg trgovačkog sloja u Bosni)

Dubrovčani su bili pripadnici vanbosanskih feudalnih državnih hijerarhija, boravili su u

Bosni kao i drugi stranci i imali određena prava i dužnosti u tuđoj zemlji. Položaj

stranaca u Bosni regulisan je na najvišem nivou, tj. poveljama koje su predstavljale

sporazume između Bosne i drugih zemalja. Bosanskim vladarima bilo je interesantno

prisustvo stranaca jer su oni utjecali na podizanje ekonomske moći srednjovjekovne

Bosne, zato su i dobijali razne povlastice. Koncentracija Dubrovčana dovela je logično

do formiranja dubrovačkih naseobina u Bosni isto kao i u drugim zemljama. U XV. 8

stoljeću formiranje dubrovačkih kolonija uzima veći zamah. Visoko je bilo bosanski trg

na kojem je najranije došlo do formiranja. Tu se Dubrovčani javljaju 1382. godine, dok

su kasnije naselili i područja Fojnice, Srebrenice, Drijeva, Foče. Članovi kolonija bavili

su se u prvom redu trgovinom. Pored trgovine bave se i drugom vrstom poslova, od

kojih prvo mjesto zauzima zakup carina u rudnicima i trgovinama. To se radilo tako što

su svoje pravo na ubiranje carina vladari davali u zakup, čime bi se vladar oslobađao od

carinske službe, a određena svota novca u vidu zakupnine mu je bila zagarantirana. U

svojim kolonijama imali su radnje, kuće i nastambe za molitvu. Dubrovčani su znali

ocijeniti pravu vrijednost nekog trga ili rudnika i prema tome isplati li se uzeti njegove

carine pod zakup. Dubrovčani nisu bili službenici bosanskog kralja, jedino su bili

obavezni da kralju isplate ugovorenu svotu novca u vidu zakupnine. Razumljivo je da

su se u isto vrijeme upuštali u razna trgovačka poduzeća. Međutim, dubrovačke kolonije

ostaju čvrsto povezane sa svojom metropolom, koja ih kontroliše. Dubrovačka vlada

vodi računa da imovina Dubrovčana, koji su umrli u Bosni, ne propadne nezaštićena, i

stalno održava vezu s trgovcima. Unutar kolonije Dubrovčani žive na svoj način i time

daju našim rudnicima i trgovima posebno živopisno obilježje. Obično su trgovačka

društva pravljena od dva člana i obično je jedan član ulagao kapital a drugi je obavljao

sav ostali posao do ostvarivanja zarade, koju su zajednički dijelili. Prvi član se

zvao socius stans, a drugi socius tractans. Trgovačka društva su omogućila razvoj

trgovačkog sloja u srednjovjekovnoj Bosni i njihov izlazak na vanjska tržišta.

Ugledajući se na strane trgovce domaći trgovci su ulazili u trgovačka društva sa njima

zarađujući tako dio kolača koji je nudila razmjena Bosne i Mediterana. Ukoliko bi

dolazilo do sukoba stranaca sa domaćim stanovništvom postojao je sud sastavljen od

predstavnika obje strane putem porote. U sukobe među strancima domaći ljudi se nisu

mješali, takvi sporovi su bili u nadležnosti konzula i sudija iz njihovih kolonija.

U praksi je strani trgovac ulagao novac u trgovinu npr. srebrom, a domaći trgovac se

brinuo o njegovom dopremanju na tržište. Od uloženog novca domaći trgovac je

kupovao srebro u rudničkoj jami, plaćao prevoz srebra do tržišta u primorju, a razlika u

cijeni srebra koja se ostvarivala u primorju pokrivala je sve troškove uloženog i

potrošenog i omogućavala objema stranama dobru zaradu. Vremenom su i domaći

trgovci ulazili u svoja trgovačka društva. Poznato je da su i velmože pa i vladari imali

učešća u trgovini, te bili vrsni trgovaci. Primjer kralja Tvrtka II Kotromanića je

9

ilustrativan. Tvrtko II je poslao srebro u Dubrovnik, ali ga nije odmah prodao nego

uložio u depozit (na čuvanje) da stoji dok se ne postigne odgovarajuća cijena koja bi

omogućila još veću zaradu. Bosanci su trgovali istim artiklima sa Dubrovčanima i sa

drugim stranim trgovcima. Razlika je jedino u obimu. Domaći trgovac je uglavnom

aktivan na trgovima istočne Bosne, naročito u Prači, Foči i Goraždu, donekle i u

Višegradu i Borču. Domaći trgovci su puno naučili od Dubrovčana što se tiče tehnike

poslovanja, a oni su ostavili trag svoje kulturne baštine.

(putevi)Što se tiče trgovačkih puteva Neretva je od svih rijeka bila najvažniji

vodeni put srednjovjekovne Bosne. Putne komunikacije u srednjovjekovnoj

Bosni naslanjaju se na ranije ilirske i rimske putne komunikacije kao osnovne trase

puteva. To su kolski i karavanski putevi trasirani dolinama rijeka i preko planinskih

visova kojima su najstariji stanovnici savladavali udaljenosti između sjevernijih

planinskih i južnih primorskih dijelova ovog područja. Kolski promet nije bio razvijen

zbog nedostatka puteva. Konj je bio glavno prijevozno sredstvo, a Vlasi stočari

najvažniji čimbenik u vođenju prometa po unutrašnjosti Balkana, pa i u Bosni Na

putevima su bile organizirane karavanske stanice u kojima su putnici sa robom mogli da

se odmore, prenoće i zamijene svoje tovarne životinje. Brojne karavanske stanice

pretvorile su se u začetke prvih naselja, obzirom da je na tim stanicama domaće

stanovništvo nudilo svoje proizvode ili nabavljalo robu koja im je bila potrebna.

Karavani koji su odlazili u Bosnu ili prolazili kroz nju, bili su izloženi obaveznom

plaćanju carina. Naplata carina u srednjem vijeku bila je drukčija nego danas: nije bilo

graničnih carina, već se uvozna carina naplaćivala tek na prvom trgu, i tu ne za svu

količinu, već na onaj dio koji se prodavao. Trgovci i nakon što plate carine i dadžbine

nisu bili sigurni da će im roba ostati neoštećena. Zato Tvrtko u povelji obećava

Dubrovčanima da će štiti njihove trgovce od svake zlobe.

Kroz srednji vijek ta je mreža usavršavana prema razvoju države i ekonomije, a ona je

ostala u nasljeđe i savremenom dobu po prepoznatljivim glavnim pravcima. Glavne

komunikacije predstavljale su povezivanje Bosne sa Dubrovnikom i Splitom, centrima

koji su Bosancima omogućavali izlazak u mediteranski i zapadnoevropski svijet. Glavni

put koji je spajao Dubrovnik i bosanske vladarske rezidencije i rudarska središta u

centralnoj Bosni zvao se Via Narenta ili Via Bosna. Išao je od Dubrovnika

10

preko Drijeva, dolinom Neretve koju napušta presjecajući planinske vijence Prenja do

Vrapča i Konjica, a onda dalje prema Visokom. Druga značajna komunikacija zvala

se Via Drine. Ona je išla od Dubrovnika prema istočnim dijelovima Bosanskog

kraljevstva do Srebrenice. Iz Dubrovnika je put skretao u Trebinje, a dalje

preko Čemernog izlazio na Foču i preko Goražda uz Drinu do

Borča, Prače, Višegrada i Srebrenice. Foča je bila čvorište odakle se put račvao prema

Despotovini spajajući se sa čuvenim Carigradskim drumom koji je išao

linijom Beograd-Carigrad. Put prema Kotoru račvao se iz Trebinja i izlazio naZetski

put koji je bio žila kucavica Zete.

(šta se izvozilo)Glavni izvozni artikl iz Bosne je srebro, koje je svo u rukama

Dubrovčana. Ono nije slabije kvalitete od srebra iz ostalih krajeva. Drugi po važnosti je

olovo, koje izvoze i domaći ljudi. Od ostalih proizvoda izvozi se bakar i željezo. Od

izvoznih artikala se mora spomenuti i vosak, koji se dobavlja najviše iz istočne Bosne.

U trgovini stokom spominje se izvoz konja, koji se također dobavljaju najviše iz istočne

Bosne. Od ostalih stočarskih proizvoda bitan je sir, te kože. Dalje se izvozi drvena

građa, med i žito.

(šta se uvozi)Što se tiče uvoza, posebno mjesto zauzima sol. Bosna, kao

stočarska zemlja, nije mogla time zadovoljiti ni potrebe ljudi. Ali, imala je na svom

području vrlo razvijeno i poznato tržište soli, na trgu Drijeva, koja je Stjepan II. osvojio

od Srbije. U samim Drijevima nije se proizvodila, već uvozila s Jadranskog mora. So se

prema starim ugovorima mogla uvoziti samo preko četiri primorska mjesta: preko ušća

Neretve, preko Dubrovnika, preko Kotora i preko Sv.Đorđa na Bojani. Glavni centar iz

kojeg se nabavljala sol je Dubrovnik. Od proizvoda koji se uvoze na drugom mjestu su

tkanine, koje se dosta uvoze iz gradova Italije. Zlatne nakite, svilu i kadifu rado su

kupovali bosanski velikaši, osim toga uvožene su gotove haljine , a od ostalih artikala

koje su dubrovčani dopremali u Bosnu su srebrni i zlatni nakit svake vrste, oružje,

konjska oprema, staklo (za piće i ogledala), sapuni, mirisi, začini, južno voće, ribu, ulje,

vino. U Bosnu se uvozi i „naceto“, zlatni brokat azijskog porijekla. Poznati su podaci o

uvozu magaraca, ulja, ribe, vina, cinka, papira, pojaseva, perla, svile, igli...

U pogledu novčanog prometa prevladava kredit. Kako nije bilo dovoljno

količine novca, trgovina se nije mogla odvijati. Kreditori su Dubrovčani ili drugi strani

11

trgovci, a dužnici domaći ljudi. Razvijeni su i novčani poslovi u kojima domaći ljudi

pozajmljuju novac od stranih uz zalog.10

2.2 OBRT

S osjetnijim procvatom feudalizma, koji dolazi kao rezultat razvoja rudarstva i

trgovine u Bosni, proizvodi seoskih obrtnika nisu više mogli zadovoljiti potrebe

bosanskih banova, kraljeva i krupnih feudalaca, jer se ovi sve više uključuju u otmjeniji

način života, po uzoru na zapadni svijet. Dakle, razvoj feudalnih odnosa lomi kućnu

radinost. Obrtnici iz primorskih gradova su u Bosnu dolazili na određeno vrijeme i uz

tačno precizirane uslove. Sa svakim od njih je sklapan ugovor. Pored rudnika gdje ih je

bilo najviše, moglo ih se sresti i u razvijenijim trgovima kao što su Prača, Goražde,

Gacko, Zvornik.11 U Bosnu dolaze i graditelji, koji sa sobom vode svoje šegrte. Stranci

sve više i domaće ljude uključuju u obrte. Jedan broj domaćih ljudi odlazio je i u

prekomorske gradove na izučavanje obrta. Najviše ih je ipak bilo u Dubrovniku, gdje

odlaze na izučavanje kožarskog i obućarskog obrta. Vrijeme provedeno na izučavanju

obrta traje od dvije pa najviše do devet godina. Osim mladih obrtnika nisu rijetki i

primjeri odlaska starih majstora u Dubrovnik, u najvećem broju kovača i klesara. Iz

kovačkog obrta u Bosni izrasta i oružarska djelatnost. S razvojem gradova raste i broj

obrtničkih grana i njihovo usavršavanje, gdje su i domaći i strani obrtnici mogli puno

više prodati i lakše pronaći sirovinu.12

10 DESANKA KOVAČEVIĆ, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 13, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka , Sarajevo, 1961., str. 43-139, 158-188.

11 PAVO ŽIVKOVIĆ, Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV. i XV. stoljeću, Univerzal-Tuzla, Tuzla, 1986., str. 20-22.

12 PAVO ŽIVKOVIĆ, Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV. i XV. stoljeću, Univerzal-Tuzla, Tuzla, 1986., str. 22-25.

12

3. GOSPODARSKI RAZVOJ GRADOVA U BOSNI U XV. STOLJEĆU

Najrazvijeniji, najbogatiji gradovi u XV. stoljeću u srednjovjekovnoj Bosni su,

dosad već spomenuti: Srebrenica, Foča, Goražde, Livno, Jajce, Vareš, Travnik, Olovo,

Vrhbosna koju Turci poslije 1448. godine razvijaju u grad Sarajevo. Srebrenica se u

povijesti prvi put spominje 1333. godine kao grad „Srebrnik“, vlasništvo bana Stjepana

II Kotromanića i jedan je od najbolje očuvanih starih gradova u BiH. Ugarski kralj

Matija Korvin zauzeo ga je 1464. godine, a postaje i centar Srebreničke banovine.

Vojska Otomanskog carstva ga zauzima početkom XVI. stoljeća, da bi u XIX. stoljeću

njegov značaj opao.13

3.1. STRUKTURA I ORGANIZACIJA TERITORIJALNO-UPRAVNIH

JEDINICA

Klasično vrijeme feudalizma u Bosni je XII. i XIV. stoljeće, točnije od bana

Ninoslava do proglašenja kraljevstva. Zemlja je kao što znamo bila podijeljena na

vlastelu, krupne i sitne feudalce. No za razliku od većine zemalja u Europi u Bosni je

seljak uvijek mogao otkupiti zemlju od vlasnika. Bosna je u to doba imala sustav

baština, a baština je dobro pojedine osobe, uglavnom nasljedno, obično dakle baštine

feudalaca iako su i seljaci imali pravo na slobodnu zemlju. U početku je feudalno

13 http://www.camo.ch/povijestbih03.htm, Gradovi srednjovjekovne Bosne, (14. 11. 2013.).13

vlastelinstvo primarno gospodarska institucija, a kasnije preuzima i velik dio poslova

javne uprave. Često vlastelinstvo zauzima jednu seosku općinu (selo), što je nekad

jedna kuća, nekad čitava župa. Glavne feudalne kategorije su feudalna oblast i

vlastelinstvo. Praktično sve velmože (baruni) su morali biti i gospodari manjih ili većih

feudalnih oblasti. Jedan od najčešćih načina osnivanja feudalnih oblasti je prerastanje

župe u feudalnu oblast. A prakticiralo se i političko nasilje. Na čelu feudalne oblasti je

stojao velikaš koji je najčešće nosio titulu kneza. Tek poslije smrti kralja Tvrtka se širi

naslov vojvode, a u kasnijem feudalizmu dolazi do pojave herceštva. Veličina feudalnih

oblasti se kretala u velikom rasponu od nekoliko seoskih općina do širokih područja

koja zauzimaju preko pola državnog teritorija. Tako na primjer oblasti Hrvoja Vukčića

Hrvatinića ili Sandalja Hranića su bile veće od područja kojim su upravljali bosanski

kraljevi. U zamršenoj hijerarhiji vazalnih odnosa vezanih za javne službe dolazilo se do

apsurda da je Hrvoje na primjer bio u isto vrijeme i podanik i gospodin (senior) kralja

Ostoje. Što se tiče razlika u Bosni, oblasti u Gornjoj Bosni nisu prelazile granice jedne

župe, vjerojatno zbog toga što su bliži centralnoj vlasti pa nisu mogli rasti i razvijati se,

i njihovi vladari su kraljevi vazali. Dok su feudalne oblasti na jugu bile puno veće. One

u perifernim krajevima su specifične, jer su brzo nastajale, množile se i širile. Ove

prethodne riječi o feudalizmu su uvod za govor o kasnom feudalizmu koji traje od 1377.

do 1463.godine. Upravne jedinice koje funkcioniraju u Bosni u to vrijeme su feudalna

oblast, upravni kotar (distrikt), vlastelinstvo, općina trgovišta ili varoši, rudarska općina,

seoska općina, vlaški katun. A karakteristično kasnofeudalne upravne jedinice su:

upravni kotar i općina varoši ili trgovišta. Kotar se najčešće nazivao knežijom ali i

župom i gradom, imenom glavne seoske općine. Najčešće se formirao od polovine,

trećine ili četvrtine župe. Vjeojatno je preuzeo poslove nekadašnje župe. Centri kotara

su najčešće bili utvrđeni gradovi iz čega se zaključuje da su vojni poslovi i sigurnost bili

njihova osnovna zadaća. Upravo su se u centrima kotara razvila brojna varoška naselja.

U to doba kotar postaje najefikasnija jedinica lokalne vlasti i u njih se uklapaju seoske,

neke varoške općine, te manja vlastelinstva.

Za razliku od kotara, trgovište ili varoš je vršilo funkciju centralne upravno-

političke jedinice najnižeg ranga. S vremenom postaju i politički centri. Stupanj i

karakter organiziranosti je bio različit. Pa tako neke općine koje su se razvile na osnovi

rudarstva su imale široku autonomiju, primjerice Olovo, Srebrenica i Fojnica. A u

drugim nosioc lokalne uprave je bio pojedinac-knez kojeg imenuje kralj. U trgovištima 14

se obavljala periodična, uglavnom tjedna trgovina. To je nekad dalo ime čitavom

naselju, primjerice „Utorkovište“ u Vrhbosni, „Četvrtkovište“ kod Kladnja, „Subotište“

u Donjem Polimlju, prema danima kad se trgovalo. Naselje u kojem se trgovina toliko

razvila da su mu karakter davale stalne trgovine i zanatske radnje ima status –varoši. Što

se tiče gradova, oni su u prvom redu tvrđava-utvrda, tek sekundarno on je i naseljeno

mjesto.14

3.2. GOSPODARSKI RAZVOJ NA PRIMJERU GRADA OLOVA

U srednjem vijeku, poznati rudnik olova po kome je naselje i dobilo ime Olovo,

postalo je mamac za dubrovačke trgovce, koji su svoje gospodarske veze uspostavili već

u XIV. stoljeću. Izuzetno tražena olovna ruda ne samo u gradu podno Srđa nego i šire u

Evropi, nagnala je brojne trgovce iz Dubrovnika i drugih Italijanskih gradova da pođu u

srednju Bosnu i tamo je potraže. Trgovačke veze Dubrovnika i Olova započele su već u

drugoj polovini XIV. stoljeća, a puni su intenzitet dosegle tokom XV. stoljeća.

Trgovačke i kreditne veze Dubrovnika s Olovom ostavile su traga i na kulturnim

navikama i običajima u srednjoj Bosni, pa i u Olovu kao i na promjeni demografske

slike toga bosanskog srednjovjekovnog rudarskog središta. Dubrovčani koji se tamo

naseljavaju u dužem i kraćem vremenskom razdoblju donose i kulturne novine kao i

upravu i pravosuđe.

Pitanje odnosa Olova i Dubrovnika tokom srednjeg vijeka u domaćoj i stranoj

historiografiji nije dobilo zadovoljavajući obim, s obzirom na njegov značaj i

posljedice.Olovo je poznat još iz rimske prevlasti u Panoniji, Dalmaciji i Iliriku. Oživio

je tokom srednjeg vijeka te postao zanimljiv ne samo dubrovačkim trgovcima nego i

mletačkim. U blizini Olova nalazi se lokalitet Kamenica za koju neki historičari

smatraju da je riječ o istovjetnom naselju. Prvo pojavljivanje Olova u historiji datira u

1382. godinu, a Kamenice nešto ranije, u 1376. U vrijeme velike potražnje te rude u

Evropi, rudnici Olovo i Kamenica se bili eksploatisani. Najveći eksploatatori su bili

14 PAVAO ANĐELI,Ć Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 19-24, 89.

15

Dubrovčani. U blizini Olova postojao je još jedan rudnik-Čečelj. Olovna ruda nije se

samo kopala u Olovu nego i u Kamenici i Čečelju. Uglavnom su Dubrovčani dolazili u

rudnik i sami nabavljali traženu rudu, a tek početkom XV. stoljeća Dubrovčani su počeli

uključivati domaće ljude iz Olova u trgovinu.

Ruda iz Olova u izvorima se naziva terra gleta ili terra gheta. Zapravo je veoma traženi

olovni oksid. Gleta je žute boje i nosi naziv ochra plumbaria. Domaći trgovci

kreditiranjem kod dubrovčana su počinjali baviti se ovim poslom ili su ulazili u

„ortaštvo socci“ i tako zajednički nastupali u Dubrovniku. Pojedini domaći trgovci iz

Olova toliko su se obogatili da su se mogli uključiti u mnogo složenije poslove. Davanje

carina u zakup u odnosima Dubrovčana i Bosanaca bila je česta pojava. Vladar ili

gospodar carina oslobađao bi se organizacije te službe, a određena svota novca u vidu

zakupnine bila mu je uvijek zajamčena od strane zakupnika carine.

Veza Dubrovnika i Olova su ostavili dubok trag na kulturu Olovljana. Imućniji

predstavnici gradske klase u Olovu sve više prihvaćaju zapadnoevropski način života

što dolazi najviše preko Dubrovčana. Dubrovčani su izvršili veliki utjecaj na domaće

stanovništvo i u odijevanju i to najviše preko krojača koji su živjeli i radili u Bosni pa i

u Olovu.15

LITERATURA

ANĐELIĆ, PAVAO, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne,

Svjetlost, Sarajevo, 1982.

KOVAČEVIĆ, DESANKA, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, 13, Odjeljenje istorijsko-

filoloških nauka , Sarajevo, 1961.

SKUPINA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463., 1,

HKD Napredak, Sarajevo, 21991.

15 http://www.camo.ch/povijestbih03.htm, Gradovi srednjovjekovne Bosne, (14. 11. 2013.).16

SKUPINA AUTORA, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine 2, Akademija nauka i

umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987., str. 10-13, 36-37.

ŽIVKOVIĆ, PAVO, Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u

bosanskom društvu u XIV. i XV. stoljeću, Univerzal-Tuzla, Tuzla, 1986., str. 22-25.http://www.camo.ch/povijestbih03.htm, Gradovi srednjovjekovne Bosne, (14. 11. 2013.).

17

203535487 gospodarski razvoj bosne seminar 1

Documents