1 | 2015

UniverzitetDonja Gorica

Glavni i odgovorni urednik: Dragan K. Vukčević

Urednik broja „Civilitet, modernosti i humanizam”: Milan Podunavac

Redakcija: 1. Đorđe Borozan (Podgorica); 2. Radule Knežević (Zagreb); 3. Ilija Vujačić (Beograd); 4. Dragica Vujadinović (Beograd); 5. Milan Podunavac (Podgorica); 6. Cirila Toplak (Ljubljana); 7. Mirjana Maleska (Skoplje); 8. Asim Mujkić (Sarajevo).

Savjet: 1. John Keane (Sidney); 2. Nenad Dimitrijević (Beograd); 3. Olga Breskaja (Vilnius); 4. Ana Krasteva (Sofija, Lyon); 5. Panos Ljoveras (Solun); 6. Dmitar Mirčev (Solun); 7. Đuro Šušnjić (Beograd); 8. Radovan Vukadinović (Zagreb); 9. Tonko Maroević (Zagreb); 10. Viljam Smirnov (Moskva); 11. Rudi Rizman (Ljubljana); 12. Alpar Lošanc (Novi Sad); 13. Vesna Kilibarda (Podgorica); 14. Stefano Bianchini (Bologna); 15. Lidija Basta Fleiner (Freiburg); 16. Hans-Georg Ziebertz (Würzburg).

Sekretar: Vuk Uskoković

Dizajn: Mile Grozdanić

Lektura i korektura: Vladimir Janković

Priprema za štampu: Bojan R. PopovićMedeon, Podgorica

Izdavač: HS, UDG

Podgorica,2015.

1 | 2015

DRAGAN K. VUKČEVIĆ Uvodna riječ Glavnog i odgovornog urednika /5/

DIO I TEMA BROJA: CIVILITET, MODERNOST, HUMANIZAMJOHN KEANE Civility and Democracy in Modernity: Why Read Tocqueville’s Democracy in America /9/ALEKSANDAR MOLNAR Savremenost Tocquevilleove teorije modernosti i paradoks slabljena demokratije /23/LORELLA CEDRONI Civility and Fear in European Political Discourse: Political Thought of Guglielmo Ferrero /41/ALPAR LOŠANC Civilitet u kontekstu odnosa između luksuza i vrlina /55/MILORAD STUPAR Demokratija i konstitucionalizam /75/RADULE KNEŽEVIĆ Načelo humanizma u postmodernoj političkoj teoriji: Lyotard, Derrida, Agamben /89/LJILJANA GLIŠOVIĆ Koncept druge moderne u političkoj sociologiji Ulricha Becka /131/

DIO II STUDIJEMILAN PODUNAVAC Konstitucionalizam, građanska prava i religija /143/BORIVOJE ĐUKANOVIĆ Ljudska prava i religija u Crnoj Gori /149/RADOVAN VUKADINOVIĆ Rusko-američki odnosi od partnerstva do sankcija /171/NIKOLA ŠARANOVIĆ O jednoj inicijativi: Duša za Evropu između norme i stvarnosti /183/

DIO III RECENZIJEThomas Meyer, Uvod u politiku, CID – Politička kultura, Podgorica – Zagreb, 2013. (Bojan Vranić) /197/Radule Knežević, Politička kultura, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2012. (Branko Bošković) /203/Lidija R. Basta Fleiner i Tanasije Marinković (ur.), Key Developments in Constitutionalism and Constitutional Law, tom 4: Democracy and the Rule of Law, Eleven Publishing House, 2014. (Mirko Đuković) /207/Saša Brajović, Njegoševo veliko putovanje: Meditacije o vizuelnoj kulturi Italije, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2015. (Tonko Maroević) /213/Gojko Čelebić, Barok Crne Gore, antologija, CID, Narodni muzej, Ministarstvo kulture, Podgorica, 2015. (Saša Brajović) /217/Žorž-Anri Sutu, Evropa od 1815. do danas, CID, Podgorica, 2015. (Nikola Zečević) /223/

SADRŽAJ

213

Saša Brajović, Njegoševo veliko putovanje: Meditacije o vizuelnoj

kulturi Italije, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti,

Podgorica, 2015. (Tonko Maroević)

Veliko djelo i više nego zanimljiv lik pjesnika i vladike Petra Pe-trovića Njegoša odavno su predmet sustavnih istraživanja i tu-mačenja. Filološki i filozofski, politički i povijesno, stilski i mo-tivski, Njegošev je opus u tančine analiziran i iz raznih rakursa čitan, tako da razvijena njegošologija zauzima već čitave biblio-teke studija i knjiga. Opravdano je naglasak stavljen na etičke i humanističke aspekte, na regionalne i univerzalne sastojke, na kreativne i misaone domete, tako da je značajni pisac, državnik i crkveni dostojanstvenik intelektualno osvijetljen s raznih strana.Nećemo kazati da je Njegošev odnos prema europskoj kulturi i

umjetnosti ostao sasvim zanemaren, nećemo previdjeti brojne pri-nose posvećene komparativnim istraživanjima i duhovnim parale-lizmima, ali nijedno djelo dosad nije bilo tako metodično posveće-no razmatranju Njegoševih relacija i spoznaja o univerzalnoj baštini kao što je to knjiga Saše Brajović. Njezin dvodijelni naslov upućuje na dva problemska područja. „Njegoševo veliko putovanje” govori o pjesnikovoj spremnosti i pripremljenosti da se poduhvati svojevr-snoga duhovnog (i fizičkog) hodočašća u – geteovski rečeno – „ze-mlju gdjeno limun cvate”, dok „Meditacije o vizuelnoj kulturi Ita-lije” svjedoče o piščevim – eksplicitnim i implicitnim reakcijama na pojedine spomenike i cjelovite ambijente susjednoga poluotoka.

Poznavajući u potpunosti Njegoševe raznolike spise i prateći go-lemu stručnu literaturu što se odnosi na umjetnine i urbane sre-dine talijanskih strana (na njihovu prošlost i sadašnje stanje), spi-sateljica ove knjige sklapa zanimljiv kolaž i interpretira pjesnikova ushićenja i nadahnuća viđenim djelima i prizorima. Ponajprije, slu-žeći se dragocjenim navodom iz Njegoševa pisma prijatelju Dimi-triju Vladisavljeviću (upućena u Trst), ispisuje svojevrsnu poetiku putovanja: „Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba uči-ti što je svijet.” Dakle, autorova perspektiva podrazumijeva otvo-renost prema drugomu i drugačijemu, pogotovo prema onome što čovjek obogaćuje i, takoreći, dublje očovječuje. Njegoš nema dvoj-

214

be o blagotvornom utjecaju atmosfere i podneblja u koji se upu-ćuje: „Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagoslovljeno, lijepo i blagodatno nebo širi i smije.”

Saša Brajović podsjeća kako su sva Njegoševa putovanja u svijet išla prvo preko Jadrana, do Trsta, tangencijalno dodirujući i Ve-neciju. Poslovni razlozi su ga vodili potom u Beč i Rusiju, ali i to-kom takvih usmjerenja nije mogao ostati neosjetljiv na čar viđenoga i doživljenoga, što posvjedočuju razni tekstovi. Ali duže putovanje, krajem 1850. i početkom 1851. godine, potaknuto istodobno i tra-ženjem što ugodnije klime za oboljelo tijelo i slijeđenjem estetskih pobuda i potrebe uvećavanja znanja za duhovnu okrijepu, doista ima i karakter „Veliko putovanja” (tzv. Grand Tour), što ga sustavno po-duzimahu brojni europski „turisti” (otuda i ime), uglavnom boga-ti predstavnici viših društvenih slojeva i naglašenih intelektualnih ambicija. Kao uzori i modeli takvih hodočašćenja u Italiju namet-nuli su se likovi Byrona i Goethea, vrhunskih europskih autoriteta u svojim jezičnim (ali i u inojezičnim) područjima.

Njegoš, dakako, nema potrebu imitirati navedene primjere (osim toga, on i sam već pripada sredozemnoj, a ne srednjeeuropskoj, kul-turnoj matrici), ali usporedba se ipak nameće (to više što Njegoš poznaje njihova djela). Štoviše, ma koliko god se vladika povreme-no skrivao, oblačeći se u „građansku” odjeću, često je i u inoze-mnim sredinama prepoznat i komentiran. A jedan firentinski list čak ga ovako opisuje: „Bije puškom kao Bajron, pravi lako stihove kao Bajron, ljuti Italiju kao Bajron, sumoran je kao Bajron.” I po recepciji, znači, ulazi u kontekst Grand Toura.

Saša Brajović je skrupulozno proučila naznake iz Njegoševe „Bi-lježnice”, podatke o Njegoševoj biblioteci i spoznaje o tada suvre-menim putopisnim (bedekerskim, čičeronskim, eruditskim, kom-pilatorskim) djelima, kako bi ustanovila izvore piščevih znanja i informacija. Počam od „Putovanja mladog Anaharzisa po Grčkoj” (iz kojega je teksta pisac dobio također platonističke i novopitago-rejske spoznaje), preko spisa Čertkova i Greča, Falconettija i Va-leryja, pa do, najutjecajnijega, Wahlenova „Novog rječnika”, dobili smo konture Njegoševe prijeputne formativne orijentacije.

Mnogo značajnije, međutim, praćenje je Njegoševih stvarnih za-nimanja i konkretnih putnih doživljaja. Doznat ćemo tako da je on empatijski posjećivao Vergilijev i Tassov grob (uzimajući pri tom skromne suvenire, s pravom sljedbenika idealnih predaka), te da je u firentinskoj crkvi Santa Croce (nacionalnom Panteonu) meditirao pred Machiavellijevim i Alfierijevim spomenicima i pred Danteovim kenotafom. A susret s grobom slikara Rafaela u rimskom Panteo-nu navodi spisateljicu na metodičnu i primjerenu analizu Njegoševa odnosa prema tom velikom umjetniku, svojevrsnom tvorcu estet-skog ideala, nadzemaljske ljepote. Pred Rafaelovom slikom „Preo-braženje” Njegoš je sjedio pola sata u dubokoj kontemplaciji, pre-poznavajući u njoj svjetlosne impulse ili čak borbu svjetla i tame,

215

što će biti leitmotiv njegove „Luče mikrokozma” (inače „metafizič-kog putopisa”, prema definiciji Saše Brajović).

Ne možemo – i ne trebamo – u recenziji iscrpiti sve teme i mo-tive bogate i poticajne problematike tretirane u knjizi. Možemo pri-dodati kako je Njegošev rimski boravak protekao u pohodu na sve značajnije crkve, palače i ruševine, zahvaljujući i papinoj dozvoli i pratnji dubrovačkog franjevca Čurčije. Možemo istaknuti njegovo uspinjanje na kupolu crkve sv. Petra, gdje 1. I. 1851. ispisuje pje-smu panteističkog, kozmičkog zanosa. Možemo zabilježiti njegovo ruinističko nadahnuće, kao komponentu tada popularne estetike pitoresknog, estetike sublimnoga.

Boravak u Napulju bio je pak najduži, uvjetovan zdravstvenim potrebama: „što sam bliži ekvatoru, to mi je sve prijatniji vazduh (Njegoš u pismu Karadžiću)”. Četiri zimska i proljetna mjeseca proš-la su u brojnim posjetama i primanjima (posebno ljudi iz naših kra-jeva i ruske kolonije), a bitan je susret s Ljubomirom Nenadovićem, koji je u svojim „Pismima iz Italije” ostavio najčvršća i najpotpu-nija svjedočanstva o Njegoševu stanju i ponašanju. Naš se pjesnik penje i na Vezuv (istina, u nosiljci), a u dva navrata ide u Pompe-je, gdje će biti prisutan otkrivanju jedne kuće (njemu u čast) i gdje će spjevati elegičnu pjesmu „Polazak Pompeja”. Njegoševa lumini-stička opsesija (uostalom, i prosvjetiteljska tendencija) prepoznat će se već u početnim stihovima: „Dogore li zraka svjetla na brijegu vječne noći”. Napulj i Kampanija, kao locus amoenus, udovoljavaju i klasicističkim zahtjevima i romantičarskom senzibilitetu, te savr-šeno zaokružuju motiviku Grand Toura.

Knjiga Saše Brajović predstavlja primjerenu dopunu Njegoševa kreativnog profila i eruditske spreme, a ujedno nudi prinos općoj kulturnoj povijesti iz perspektive naizgledne margine (civilizacijskog ruba). Skrupulozna u povijesnim referencama i literarnim citatima, pouzdana u interpretaciji i valorizaciji tretirane građe (potpomo-gnuta dobrim izborom starih, gotovo Njegoševu putu suvremenih, fotografija razmatranih spomenika), knjiga „Njegoševo veliko pu-tovanje” s „Meditacijama o vizuelnoj kulturi Italije” nudi nam pri-liku da u duhu putujemo i sami s pjesnikom (i njegovim svojevr-snim Vergilijem ili Eckermannom, Nenadovićem), kako utabanim stazama tako i zavodljivim stramputicama poetske evokacije „du-gim trajanjem” posvećenoga prostora Italije kao snažnoga sredoze-mnog ishodišta i temelja.