Talijanske bajke

KOŠULJA SRETNOG čOVJEKAeki kralj imao sina i volio ga kao svjetlost svojih očiju. Ali taj kraljević bijaše neprestano nezadovoljan. čitave je dane provodio na balkonu gledajući u daljinu.- A što ti nedostaje? - pitao ga kralj. - Što ti je?- Ne znam, oče moj, ni s?m ne znam.- Jesi li zaljubljen? Ako želiš djevojku, samo reci, i ja ću ti je dati za ženu, bila ona kći najmoćnijega kralja na svijetu ili najsiromašnijeg seljaka.- Ne, oče, nisam zaljubljen.Kralj ga na razne načine pokuša razonoditi. Kazališta, plesovi, glazba, pjesme, ali ništa nije pomagalo, i s kraljevićeva je lica iz dana u dan nestajala ružičasta boja.Kralj izda proglas, pa sa svih strana svijeta dođoše najobrazovaniji ljudi: filozofi, liječnici, profesori. Pokaže im kraljevića i zatraži savjet. Oni se povukoše da razmisle, a onda se vratiše kralju:- Veličanstvo, razmislili smo, čitali u zvijezdama. Evo što treba učiniti: potražite sretnog čovjeka, ali sretnoga u svemu i zbog svega, pa zamijenite košulju svojeg sina za njegovu.Istoga dana kralj pošalje skoroteče da po čitavom svijetu traže sretnog čovjeka.Dovedoše mu nekog svećenika.- Jesi li sretan? - upita ga kralj.- Jesam, veličanstvo!

- Dobro. A bi li ti bilo drago postati mojim biskupom?- Ah, kamo sreće, veličanstvo!- Odlazi! Gubi ser odavde! Tražim čovjeka sretna i zadovoljna sa svojom sudbinom, ne onoga koji bi htio živjeti bolje.I kralj pričeka slijedećega. U susjedstvu je živio neki drugi kralj za kojega mu rekoše da je baš sretan i zadovoljan: imao je lijepu i dobru ženu, mnogo djece, u ratu pobijedio sve svoje neprijatelje, i zemlja je živjela u miru. Kralj pun nade odmah pošalje skoroteče da od toga kralja zatraže košulju.Susjedni kralj primi skoroteče, i: - Da, da, ništa mi ne manjka, ali je zlo što čovjek koji posjeduje toliko dobra mora umrijeti i sve ostaviti! Ta misao me tako progoni"da mi ne da spavati! - I skoroteče su dobro učinili što su se vratili.Da svom jadu dade oduška kralj ode u lov. Opali u zeca i povjeruje da je njegov, ali zeko hramljući pobježe. Kralj za njim i tako se udalji od pratnje. Usred polja začu glas čovjeka koji je pjevao neku pučku pjesmu. Kralj zastade: »Tko tako pjeva, mora biti sretan!« pa slijedeći pjesmu ude u vinograd te između čokota vidje mladića koji je pjevajući obrezivao lozu.- Dobar dan, veličanstvo - nazva mladić. - Već tako rano u polju?- Ti si, čini se, sretan. Hoćeš li da te povedem sa sobom u prijestolnicu? Bit ćeš moj prijatelj.- Ha, ha, veličanstvo, ne pada mi ni na pamet, hvala. Ne bih se ni s papom mijenjao.- Ali zašto, tako lijep mladić...- Ne, ne, kažem vam. Ovako mi je dobro, sretan sam i točka. »Najposlije, jedan sretan čovjek!« pomisli kralj.- Mladiću, slušaj, moraš mi učiniti uslugu.- Ako mogu, od svega srca, veličanstvo.- Pričekaj trenutak - i kralj sav uzbuđen i zadovoljan otrči potražiti svoju pratnju: - Dođite! Dođite! Moj sin je spašen. - I dovede ih k mladiću.- Blagoslovljeni mladiću - zavapi - dat ću ti sve što želiš! Ali daj mi, daj mi...- Što veličanstvo?- Moj će sin umrijeti. Samo ga ti možeš spasiti. Dođi ovamo, pričekaj! - I zgrabi ga, te mu poče otkopčavati kaput. Odjednom zastade, obeshrabren.Sretan čovjek nije imao košulju.(Julijska Krajina) BIBL10CL"1TJELO-BEZ-DUŠEivjela nekoć udovica sa sinom koji se zvao Giuanin (Duanin). U trinaestoj godini Giuanin htjede otići u svijet da traži sreću. Majka mu reče:- Što ćeš raditi u svijetu? Zar ne vidiš da si još malen? Kad budeš valjan jednim udarcem noge oboriti onu piniju iza naše kuće, onda možeš otići.Otada se svako jutro, netom bi ustao, zalijetao i nogom udarao u borovodeblo. Bor se nije micao, a on padao na zemlju koliko je dug i širok. Podizao se, stresao zemlju sa sebe i povlačio se u svoj kutak. Najposlije, jednog lijepog jutra udari stablo svom snagom i ono se prignu, prignu, korijeni iziđoše iz zemlje, i bor se sruši iščupan. Giuanin otrči majci, koja dođe pogledati, dobro provjeri i kaza mu:- Sine moj, sada možeš otići kamo želiš. - Giuanin je pozdravi i put pod noge.Poslije nekoliko dana hoda stiže u grad. Kralj toga grada imao konja koji se zvao Rondello, ali ga nitko nije bio kadar jahati. Svi koji su pokušali, u prvom se trenutku činilo da su uspjeli, a onda bi ih Rondello bacao na zemlju. Giuanin je to neko vrijeme promatrao i opazio da se konj plaši svoje sjene. Zatim ode k njemu u staju, zovnu ga, pomiluje, pa odjednom skoči na sedlo i izvede ga van, pazeći da mu njuška bude okrenuta prema suncu. Konj nije vidio sjenu i nije se plašio. Giuanin stisnu koljena, povuče8uzdu i poleti u galopu. Za kratko vrijeme Rondello je bio ukroćen, poslušan kao janje, ali je samo Giuaninu dopuštao da uzjaše.Od toga je dana Giuanin stupio u kraljevu službu i on ga je tako zavolio da su se druge sluge počele

izjedati od zavisti. I stadoše razmišljati kako da ga se otarase.Treba znati da je taj kralj imao kćer koju je prije nekoliko godina oteo vrač Tijelo-bez-duše i nitko o njoj nije više ništa znao. Sluge rekoše kralju da se Giuanin pred svima hvalio kako će je osloboditi. Kralj ga pozove; Giuanin se snebivao od čuda pa mu odvrati da o tome ništa ne zna. Ali na samu pomisao da se netko time htio našaliti, kralju se smrači pred očima pa viknu:- Ili ćeš mi je osloboditi, ili ću ti skinuti glavu!Giuanin, videći da nema načina da ga urazumi, zatraži da mu dade zarđali mač što je visio na zidu, osedla Rondella i otide. Prolazeći kroz šumu ugleda lava koji mu dade znak da se zaustavi. Giuanin se malo uplaši lava, ali ne htjede pobjeći, pa side sa sedla i upita ga što želi.- Giuanine - oglasi se lav - vidiš, ovdje nas je četvoro: ja, pas, orao i mrav, a trebamo ovog mrtvog magarca razdijeliti; ti imaš mač pa podijeli i svakome odredi jedan dio! - Giuanin odreže magarcu glavu i dade je mravu:- Drž', poslužit će ti kao leglo i unutra ćeš naći jela koliko želiš. Zatim odrede noge i dade ih psu:- Ovo možeš glodati do mile volje! - Izvuče utrobu i dade je orlu:- Ovo je hrana za tebe, a možeš je i ponijeti na vrh stabla gdje se budeš spustio!- Sve ostalo dade lavu koji je od četvorice bio najkrupniji pa mu je to i pripadalo. Ponovno uzjaše i već htjede krenuti kadli začu da ga zovu. »Joj - pomisli - zar nisam pravedno podijelio!« Ali mu lav reče:- Bio si dobar sudac i dobro si nas poslužio. Što ti možemodati u znak zahvalnosti? Evo ti jedne od mojih pandža; kad je staviš, postat ćeš najgrabežljiviji lav na svijetu. A pas:- Evo ti jedne dlake iz mojih brkova; kad je staviš pod nos, postat ćeš najbrži pas koji je ikada postojao.A orao:-*Evo ti jedno pero iz mojih krila: postat ćeš najveći i najsnažniji orao koji leti nebom. A mrav:- Dajem ti jednu od svojih nožica i, kad je staviš, postat ćeš mravčić, tako malen, tako malen da te ni povećalom neće nitko vidjeti.Giuanin uze sve poklone, zahvali životinjama i otide. U moći tih poklona još je sumnjao, jer se moglo desiti da su mu se narugali. Pa, čim se udaljio zastade da ih iskuša. Postade lav pas orao mrav, pa zatim mrav orao pas lav, pa onda pas mrav lav orao i uvjeri se da su pokloni uistinu čudotvorni. Sav zadovoljan nastavi put.Prošavši šumu ugleda jezero i u blizini dvorac. Bio je to dvorac vrača Tijela-bez-duše. Giuanin se preobrazi u orla i odletje na podboj jednog zatvorenog prozora. Zatim se pretvori u mrava i kroz pukotinu ude u sobu. Bila je prostrana i lijepa soba a pod baldahinom je spavala kraljeva kći. Giuanin-mrav prošeta obrazom princeze dok je ne probudi. Giuanin skine mravlju nožicu i kraljevna odjednom ugleda pred sobom lijepog mladića.- Ne boj se! - reče on, dajući joj znak da šuti - došao sam da te oslobodim! Potrebno je da od vrača saznaš kako ga se može ubiti.Kad se vrač vratio, Giuanin ponovno postade mrav. Kraljevna ljubazno dočeka vrača, zamoli ga da sjedne kraj njenih nogu i položi glavu na njezina koljena. A zatim reče:- Dragi moj vraču, ja znam da si ti tijelo bez duše pa ne možeš10umrijeti. Ali stalno strahujem da netko otkrije gdje ti je duša i ubije te, pa brinem.Onda joj vrač objasni:- Tebi mogu reći, ionako si ovdje zatvorena i ne možeš me izdati. Da ja umrem potrebno je da se nade tako snažan lav koji će ubiti crnog lava u šumi; kad ubije lava, iz njegova će trbuha izići crni pas tako brz da ga može stići samo najbrži pas na svijetu. A kad se ubije crnog psa, iz njegove će utrobe izići crni orao s kojim se ni jedan orao ne bi usudio sukobiti. A kad bi i crni orao bio ubijen, bilo bi potrebno iz njegova trbuha izvaditi crno jaje i to mi jaje razbiti na ćelo, tada bi moja duša poletjela i ja bih umro. čini ti se lako? Još misliš da treba brinuti?Giuanin je svojim mravljim uhašcima sve to slušao pa svojim koračićima iziđe iz pukotine i vrati se na prozorsku dasku. Tu se ponovno pretvori u orla i poleti u šumu. U šumi se promijeni u lava i

poče kružiti između stabala dok ne nade crnog lava. Crni lav nasrnu na nj, ali je Giuanin bio najjači lav na svijetu pa ga raskomada. (U dvorcu vrač osjeti vrtoglavicu.) Kad raspori lavlji trbuh, strelovito poleti brzi pas, ali Giuanin postade najbrži pas na svijetu i dostiže ga, pa se onda zajedno valjali i grizli dok se crni pas ne opruzi mrtav. (U dvorcu vrač morade leći u krevet.) Rasporivši trbuh psu, poleti crni orao, ali Giuanin postade najveći orao na svijetu pa obojica poletješe nebom, kljuvali se i grebli pandžama, dok crni orao ne sklopi krila i pade na zemlju. (U dvorcu je vrač imao vrućicu i šćućuren ležao pod pokrivačima.)Giuanin, postavši ponovno čovjek, raspori orlu trbuh i nade crno jaje. Ode u dvorac i dade ga kraljevni koja bijaše sva sretna.- Ali, kako ti je uspjelo? - upita ga ona.- Ah, ništa, sitnica - odreza Giuanin. - Sad je na tebi red. Kraljevna ode u vračevu sobu.- Kako si?- Ah, jadan ti sam, netko me izdao...11- Donijela sam ti šalicu juhe. Popij! Vrač se podiže i prignu da popije juhu.- Pričekaj da ti razbijem jedno jaje, bit će juha bolja - i kraljevna mu razbi jaje na čelu. Vrač Tijelo-bez-duše sruši se mrtav.Giuanin dovede kralju njegovu kćer, svi su bili sretni i zadovoljni, i kralj mu je odmah dade za ženu.(Zapadna obala Ligurije)12GIOVANNIN NEUSTRAŠIVIio jednom mladić imenom Giovannin (đo-vanin) Neustrašivi jer se ničega nije bojao. Lutao Giovannin svijetom i jednom došao u neku krčmu da prenoći.- Ovdje nema mjesta - reče mu gazda - ali, ako se ne bojiš, poslat ću te u jedan dvorac.- Zašto bih se bojao? _^_^_i_i__^ - Zato što se tamo čuju čudnizvukovi, ima duhova, pa iz tog dvorcanitko nije uspio živ izići. Ujutro tamo ide družba s nosilima i uzima onoga koji je smogao hrabrosti da tamo prenoći.Zamislite Giovannina! Uze svijeću, bocu vina i kobasicu, pa ode u dvorac.U ponoć je sjedio za stolom i jeo, kadli iz pokrova nad ognjištem začuje glas:- Da bacim?A Giovannin odgovori:- Pa baci!Iz dimnjaka pade čovječja noga. Giovannin ispi čašu vina. Zatim se ponovno javi onaj glas:- Da bacim?A Giovannin: - Pa baci! -1 pade ozgo druga noga. Giovannin zagrize kobasicu.- Da bacim?- Baci! - i pade jedna ruka. Giovannin poče fućkati.13- Da bacim?- Baci! -1 još jedna ruka.- Da bacim?- Baci!I pade trup koji se nasadi na noge i ruke, i pojavi se čovjek bez glave.- Da bacim?- Baci!Pade glava i skoči na vrh trupa. Bila je to golema Ijudeskara, a Giovannin podiže čašu i reče:- Uzdravlje! Ljudeskara viknu:- Uzmi svijeću i dođi. - Giovannin uze svijeću ali se ne pomače.- Idi ti prvi! - reče čovjek.- Idi ti! - odvrati Giovannin.

- Ti! - zagrmi čovjek.- Ti! - odreza Giovannin.Onda čovjek krenu prvi iz jedne sobe u drugu, kroz cio dvorac, a Giovannin za njim sa svijećom u ruci. U podstubištu bijahu neka vratašca.- Otvori! - reče Giovanninu. A Giovannin:- Otvori ti!I čovjek otvori-gutnuvši ih ramenom. Ukazu se zavojite stepenice.- Sidi! - viknu čovjek.- Sidi najprije ti - odvrnu Giovannin.Siđoše u podrum, i čovjek pokaže neku ploču na podu.- Podigni je!- Podigni je ti! - odvrati Giovannin, i čovjek je podiže kao da je kamenčić.14Pod njom su bila tri ćupa puna zlata.- Odnesi ih gore! - reče čovjek.- Ponesi ih ti! - odvrati Giovannin. I čovjek, ih ponese jedan po jedan.Kad su ponovno bih* u dvorani s ognjištem, čovjek reče:- Giovannine, čarolija je gotova! - I otpadne mu jedna noga pa se ritnu u dimnjak.- Jedan od ovih lonaca je za tebe - pa mu se odvoji jedna ruka te se uzvere uz dimnjak.- Drugi je za družbu koja će doći po tebe vjerujući da si mrtav - i odvoji mu se druga ruka te pode za prvom.- Treći je za prvog siromaha koji naiđe - i otpadne mu druga noga te on ostade sjediti na podu.- Dvorac neka ostane tebi - i odvoji mu se trup pa ostade samo glava položena na pod. - Jer je rod gospodara ovog dvorca zauvijek izgubljen - pa se i glava podiže i ode u dimnjak.čim se razdanile, začula se pjesma: Smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine! Bila je to družba s nosilima koja je došla po mrtvog Giovannina. A ugledaše ga na prozoru kako puši lulu.Giovannin Neustrašivi obogatio se tim zlatnicima i sretno živio u dvorcu. Dok mu se jednoga dana nije dogodilo da se okrenuo i ugledao svoju sjenu pa se tako prestrašio da je umro.(Sjeverna Italija)15KRALJEVIć KANARINACio jedan kralj koji imadaše kćer. Majka te kćeri bijaše umrla, a maćeha bila ljubomorna na pastorku i pred kraljem uvijek ružno o njoj govorila.Djevojka očajavala, opravdavala se, ali je maćeha toliko toga nabajala, toliko učinila da kralj, premda je kćerku volio najposlije stade na. stranu maćehe i reče da je odvede iz kuće. Ali da je mora smjestiti na neko dobro mjesto, jer on ne bi dopustio da je zlostavljaju.- Što se toga tiče - odvrnu maćeha - možeš biti sasvim miran i ne moraš uopće brinuti - i djevojku dade zatvoriti u dvorac usred šume. Pozove čitav odred dvorskih dama i postavi ih za njezine čuvarice, s naredbom da joj nikada ne dopuste izići niti se pojaviti na prozoru. Naravno, plaćala ih je iz kraljevske blagajne. Djevojka je imala lijepo uređenu sobu, mogla je jesti i piti što je željela, samo nije smjela izlaziti. Dobro plaćene gospode, s toliko slobodna vremena na raspolaganju, živjele su na svoj način ne mareći mnogo za djevojku.Kralj je povremeno pitao suprugu:- Kako je naša kćerka? Što radi? - i kraljica, želeći se pokazati brižnom, ode je posjetiti.Netom je u dvorcu izišla iz kočije, gospode joj potrčaše usus-ret, uvjeravajući je da može biti sasvim mirna, jer je djevojka16dobro i vrlo zadovoljna. Kraljica se na trenutak popne u djevojčinu sobu.- Dakle, dobro si? Ne manjka ti ništa? Vidim, dobro izgledaš, zrak je odličan. Budi vesela, eh! A sad te pozdravljani! - pa ode. Kralju reče da njegovu kčer nikada nije vidjela tako zadovoljnu.Međutim je princeza, neprestano sama u toj sobi, s pratiljama koje je i ne gledaju, tužno provodila dane uz prozor. Stajala nalakćena na ppdboj i sigurno bi na laktovima dobila žuljeve da se ne sjeti

staviti jastuk na prozorsku dasku. Prozor je gledao u šumu, i princeza je čitav dan promatrala vrhove stabala, oblake i u daljim lovačku stazu. Jednoga dana tom stazom prođe sin nekoga kralja. Slijedio je divlju svinju pa prošavši blizu dvorca, za koji je znao da je nenastanjen, iznenadi se videći znakove života: prostrto rublje između zupčana kruništa, dim iz dimnjaka, otvorene prozore. Gledajući tako opazi na jednom od gornjih prozora ljepotu djevojku i nasmiješi joj se. I djevojka opazi kraljevića u žutom odijelu s lovačkim dokoljenkama, kako gleda gore i smiješi se, pa mu se i ona osmjehnu. I tako su se cio sat gledali, osmjehivali se jedno drugome i klanjali se, jer se zbog razdaljine koja ih je dijelila nisu mogli drukčije sporazumijevati.Sutradan se taj kraljević u žutom odijelu, pod izlikom da ide u lov, opet našao tamo pa su se gledali dva sata; osim osmijeha i naklona ovaj su put stavili ruku na srce i dugo mahali rupčićima. Treći se dan kraljević zadržao tri sata i jedno drugome poslaše poljubac s vrha prstiju. četvrti je dan bio ponovno tamo, kadli se iza jednog stabla pojavi čarobnica i poče se grohotom smijati: Ha! Ha! Ha!- Tko si? Zašto se smiješ? - reče živahno kraljević.- Zato što se nikad nije vidjelo da dvoje zaljubljenih stoje na takvoj udaljenosti!- O da znaš kako bih joj se rado približio, bakice! - odvrati kraljević.•IBLIOBUS17- Sviđate mi se - na to će čarobnica - pa 61 vam pomoći.Zakuca na vrata dvorca pa dvorskim damama pruži staru, požutjelu i zamazanu knjižurinu, govoreći da je to njezin poklon princezi kako bi provodila vrijeme u čitanju. Gospode je odnesoše djevojci koja je odmah otvori i pročita: »Ovo je čudotvorna knjiga. Okrećeš li stranice u pravom smjeru, čovjek postaje ptica, a okrećeš li ih u protivnome, ptica postaje čovjek.«Djevojka otrči k prozoru, nasloni knjigu na podboj i žurno započe okretati stranice gledajući mladića u žutom odijelu, koji je stajao nasred staze, kadli odjednom momak pomače ruke i zaleprša njima kao krilima i preobrazi se u kanarinca koji poče letjeti, već je iznad vrhova stabala, približava joj se i spusti se na jastuk na podboju. Princeza ne odolje kušnji da tog lijepog kanarinca stavi na svoj dlan i poljubi, zatim se sjeti daje to mladić i postidje se, onda razmisli nanovo i ne postidje se, nego zaželje da ga ponovno vrati u mladića. Poče listati stranice knjige u protivnom smjeru, a kanarinac nakostriješi žuto perje, zašumi krilima, poče micati rukama i ponovo bude mladić u žutom odijelu s lovačkim dokoljenkama pa klekne pred njom govoreći: - Volim te!Kad su jedno drugom izrazili svu svoju ljubav, bila je već noć. Princeza je polako počela listati stranice knjige. Gledajući je u oči mladić nanovo postade kanarinac, stade na podboj, zatim na strehu, onda se preda vjetru i odleti dolje u velikim krugovima, te side na jednu nisku granu stabla. Tad ona okrenu stranice u protivnom smjeru i kanarinac je opet bio kraljević. On skoči na zemlju, zazviždi psima, baci poljubac prema prozoru i udalji se stazom.Tako se knjiga svakog dana listala da bi kraljević poletio na prozor na vrhu dvorca, ponovo listala da bi poprimio ljudski lik, pa opet listala da odleti, i da se ponovno vrati svojoj kući. Dvoje mladih bijahu sretni kao nikada ranije.18Jednoga dana kraljica dođe u posjet pastorci. Prošeta sobom neprestano govoreći:- Jesi li zdrava? Malo si mršavija, ali to nije ništa, zar ne? Dobro se osjećaš, je li?I nastojala se uvjeriti da je sve u redu. Ali, kad otvori prozor i pogleda van, na stazi opazi kraljevića u žutom odijelu kako se približava sa svojim psima. »Ako ova pretvorica, misli igrati namigušu na prozoru, ja ću je poučiti«, pomisli. Zatraži da joj donese čašu vode sa šećerom, zatim žurno izvuče iz kose pet, šest velikih igala i stavi ih u jastuk i to s vrstima uvis, ah' tako da ih se nije moglo vidjeti. »Tako će naučiti da ne smije stajati na prozoru!« Djevojka se vrati sa slatkim napitkom, ali joj maćeha reče:- Ah, nisam više žedna, popij ti, malena! Moram se vratiti tvom ocu. Treba li ti što? Zbogom! - i ode.Netom se kraljičina kočija udaljila, djevojka žurno poče listati stranice knjige, kraljević se pretvori u kanarinca, poleti k prozoru i poput strijele sleti na jastuk. Odmah jauknu od bola. Žuto se perje oboji krvlju, velike igle zadjenu mu se u grudi. Podiže se očajničkim zamahom krila, prepusti se

vjetru, odleti u nesigurnim krugovima i sruši se na zemlju raširenih krila. Prestrašena princeza, ne znajući još što se dogodilo, okrenu hitro stranice u protivnom smjeru, nadajući se da će rane nestati kad mu ponovno vrati ljudski lik, ali, jaoh, iz njegova je tijela tekla krv iz dubokih rana, a na grudima mu bješe rastrgano žuto odijelo, i tako je ležao nauznak okružen svojim psima.Na zavijanje pasa dotrčaše drugi lovci, pružiše mu pomoć i odnesoše ga na nosiljci od granja, a on nije ni pogledao prozor svoje ljubljene, užasnute od bola i straha.Ni u svojoj palači kraljević nije odavao znakove ozdravljenja, liječnici nisu znali kako da mu pomognu. Rane ne zacjeljivahu i neprestano ga boljele. Njegov otac kralj dade razglasiti na svim19raskrižjima putova da će veliko bogatstvo dati onome tko uspije izliječiti ga; ali se nitko ne nade.Princeza je međutim očajavala što ne može do svoga ljubljenoga. Stade rezati plahte na uske trake i vezivati ih zajedno tako da načini dugo, dugo uže, pa se jedne noći pomoću tog užeta spusti s visoke kule i uputi lovačkom stazom. Ali zbog guste tmine i zavijanja vukova odluči sačekati jutro, pa našavši stari hrast s udubinom u deblu, zavuče se unutra i onako umorna odmah usnu. Probudi se dok još bijaše duboka noć; učini joj se da čuje zvižduk. Osluhnu i čuje drugi, pa treći i četvrti zvižduk, i ugleda četiri plamićka voštanica što joj se približavahu. Bile su to četiri čarob-nice, koje su dolazile sa četiri strane svijeta, i sastanak zakazale pod tim stablom. Kroz pukotinu u deblu, princeza je, neopažena, virila u četiri starice s voštanicama u ruci, koje su se dobro zabavljale i grohotom smijale: - Ha! Ha! Ha! - Zapališe kriješ u podnožju stabla pa sjedoše da se ognju i ispeku par šišmiša za večeru. Kad su se dobro najele, počeše jedna drugu ispitivati što su vidjele po svijetu.- Vidjela sam turskog sultana koji je kupio dvadeset novih žena.- A ja sam vidjela kineskog cara koji je pustio da mu perčin naraste tri metra.- Ja sam vidjela kanibalskog kralja koji je greškom pojeo dvorskog komornika.- A ja sam vidjela susjednoga kralja kojemu je sin bolestan a nitko ne zna lijeka, samo ga ja znam.- A koji je to lijek? - upitaše tri čarobnice.- U njegovoj sobi ima jedna nepričvršćena pločica, ispod te pločice nalazi se bočica, a u bočici mast od koje će mu sve rane nestati.Princeza unutar stabla gotovo kriknu od radosti; morala se ugristi za prst da bi šutjela. čarobnice su bile već sve rekle što su20imale da kažu, i svaka pode svojim putem. Princeza skokom iziđe iz skrovišta, i u svanule se uputi prema gradu. U prvoj staretinarnici kupi Hječnički haljetak i naočale pa pokuca na vrata kraljevske palače. Sluge, vidjevši tog liječnika loše odjevena, ne htjedoše ga pustiti unutra, ali kralj reče:- Mom jadnom sinu on ne može zlo nanijeti, jer mu gore nego je sada ne može biti. Pustite da i taj pokuša.Lažni liječnik zatraži da ga ostave sama s bolesnikom, i to mu bi udovoljeno.Kod uzglavlja ljubljenoga, koji je jecao bez svijesti, princeza htjede briznuti u plač i prekriti ga poljupcima, ali se suzdrži, jer je hitro morala slijediti čarobničine upute. Stade hodati sobom uzduž i poprijeko dok ne naiđe na nepričvršćenu pločicu. Podiže je i nade bočicu punu masti. Tom je mašću trljala prinčeve rane, i čim bi položila ruku namazanu mašču, rana bi nestala. Puna zadovoljstva pozove kralja i kralj ugleda svog sina bez rana kako mimo spava.- Zatražite sve što hoćete, doktore - reče kralj - sve blago državne riznice bit će vaše.- Ne želim novac - odgovori liječnik - dajte mi samo prinčev mač s obiteljskim grbom, prinčevu zastavu i njegovu žutu bluzu, onu probodenu i krvavu. -1 dobivši ta tri predmeta ode.Poslije tri dana kraljević je bio ponovno u lovu. Prođe pored dvorca usred šume, ali i ne pogleda princezin prozor. Ona odmah poče listati knjigu, i kraljević se, iako mrzovoljan, pretvori u kanarinca. Poleti u sobu, a princeza ga ponovo preobrazi u čovjeka.- Pusti me da odem - reče on - zar ti nije dovoljno što si me probola svojim iglama i nanijela mi tolike patnje? - Kraljević je doista bio izgubio svaku ljubav prema djevojci, misleći da je ona uzrok njegove nesreće.21Djevojka se prestravi. - Ali ja sam* te spasila! Ja sam ti pomogla da ozdraviš!

- Nije istina - reče kraljević. - Spasio me neki liječnik stranac koji nije tražio drugu nagradu nego moj grb, moju zastavu l moju okrvavljenu bluzu!- Evo tvog grba, evo tvoje zastave i evo tvoje bluze! Ja sam bila taj liječnik! A igle je stavila moja okrutna maćeha!Kraljević, zapanjen, pogleda je na trenutak u oči. Još mu se nikada nije činila tako lijepom. Pade pred njezine noge tražeći oproštaj, izražavajući joj zahvalnost i svu svoju ljubav.Iste večeri reče ocu da želi oženiti djevojku iz dvorca usred šume. ' -- Ti moraš oženiti samo kćerku nekog kralja ili cara - reče otac.- Uzimam ženu koja mi je život spasila.Pripremi se vjenčanje i pozvaše sve okolne kraljeve i kraljice. Dođe i princezin otac, ne znajući ništa. Kad ugleda nevjestu, uskliknu: - Kćeri moja!- Kako? - reče kralj domaćin. - Vjerenica moga sina je vaša kći? A zašto nam to nije rekla?- Zato - odgovori nevjesta -jer se ne smatram više kćerkom čovjeka koji je dopustio maćehi da me zatvori - i pokaže prstom na kraljicu.Kad je otac čuo sve kćerine nevolje, osjeti ganuće prema njoj i prezir prema svojoj zlobnoj supruzi. I ne pričeka povratak kući da bi je dao zatvoriti. Tako se vjenčanje svetkovalo u radosti i veselju sviju, osim one zlosretnice.(Torino)22CRIC I CROCjednoj dalekoj zemlji bijaše čuveni kradljivac kojeg su zvali Cric (Krik) i nikako ga ne mogahu uloviti. Taj Cric htjede upoznati drugog kradljivca zvanog Croc (Krok), čuvenoga kao i on, da se udruže. Jednoga jutra Cric je u gostionici jeo za stolom s nepoznatim čovjekom. Htjede pogledati koliko je sati i opazi da je ostao bez sata. »Ako mi je ovaj ukrao sat a da nisam primijetio -pomisli - onda je to sigurno Croc«, i odmah mu ukrade torbu s novcem. Kad nepoznati htjede platiti, nade se bez torbe pa reče kolegi:- Dakle, ti si Cric. A onaj drugi:- A ti si Croc. -Da.- Odlično! Pljačkat ćemo zajedno - pa se udružiše. Odoše u grad, i tu bješe kraljeva riznica sva okruženačuvarima. Ali oni uđoše kroz neku podzemnu rupu i poharaše je. Vidjevši da je opljačkan kralj ne znade što učiniti. Ode jednome koji je bio u zatvoru zbog krade, zvanom Nosivapno, i reče mu:- Ako mi kažeš tko je ukrao moje blago, pustit ču te na slobodu i postat ćeš plemić.Nosivapno odgovori:- To može biti samo Cric ili Croc, ili obojica zajedno, jer su23oni najveći lupeži na svijetu. A ja ću vam reći kako da ih ulovite. Naredite da se meso prodaje po sto lira librica*. Tko ga kupi, lopov je.Kralj naredi da se meso prodaje po sto lira librica i nitko ga više nije kupovao. Najposlije mu rekoše da je u jednoj mesarnici neki fratar kupio meso. Na to će Nosivapno:- To je sigurno bio prerušeni Cric ili Croc. A sad ću se j ja prerušiti pa idem po kućama prositi. Tko mi dade mesa, označit ću mu vrata crvenim znakom i stražari će ga brzo naći.Ali kad stavi crveni znak na Cricovu kuću, lupež to primijeti pa crvenim oznaci sva ostala vrata u gradu i tako se više ništa nije razumjelo. Nosivapno reče kralju:- Nisam li vam rekao da su lukavi? Ali ima netko tko je lukaviji od njih. Poslušajte me: na dnu stuba riznice stavimo bačvu punu vrele smole. Tko dođe da krade, past će unutra i naći ćemo mu les.Cric i Croc, koji međutim potrošiše novac, vratiše se kradi. Najprije u riznicu ode Croc i u mraku upade u kacu. Vidjevši da mu je prijatelj mrtav u smoli, Cric pokuša izvući les ali mu ne uspije. Onda mu odrubi glavu i ponese je.Sutradan kralj ode da vidi.- Sad ga imamo, sad ga imamo! - ah* nade les bez glave, pa se nije moglo prepoznati niti što saznati

o pomagaču.Nosivapno reče:- Ima još jedan način. Naredi da konji vuku mrtvaca po čitavom gradu. Gdje se začuje plač, to je lupežova kuća.I doista, kad Crocova žena vidje s prozora da muževljev les vuku ulicom, poče urlati i plakati. Ali tu bijaše Cric i odmah shvati* mjera za težinu, oko 327 grama24da to znači biti otkriven, pa poče razbijati tanjure i zdjele te lemati ženu. Uđoše stražari dozvani plačem i vidješe ženu koja je razbila tanjure, i čovjeka koji je tuče a ona plače.Kralj onda dade pribiti na sve uglove ulica odluku da oprašta lupežu koji je ukrao, ali se mora pokazati tako vrsnim da mu ukrade i plahte s kreveta. Cric se prijavi i reče da je sposoban to učiniti.Navečer se kralj svuče i ode s puškom u krevet, očekujući lopova. Od nekog grobara Cric dobije les, obuče ga u svoje odijelo i odnese na krov kraljevske palače. U ponoć je les, vezan uzetom,' visio pred kraljevim prozorom. Kralj pomisli daje Cric, opali hitac iz puške i vidje da tijelo pada skupa s uzetom. Potrči dolje da vidi je li mrtav, a Cric se međutim spusti u sobu i ukrade mu plahte. Tako mu bi oprošteno, a budući više nije krao, kralj mu dade svoju kćer za ženu.(Monferrato)25RASPOLOVLJENIedna je žena očekivala dijete i zaželjela se peršina. U njenoj blizini bila neka ča-robnica, čuvena čarobnica koja je imala vrt pun peršina. Vrtna vrata bijahu uvijek otvorena jer je peršina bilo toliko da ga je mogao uzeti tko je htio. Žena koja se zaželjela peršina ude i stade jesti list po list, te jela, jela dok nije potpuno raščistila polovinu vrta. Kad se čarobnica vrati i vidje pola vrta očupana da ne bijaše više ni jednog zelenog struka, reče:- Gle, netko mi sve želi pojesti... Sutra ću stražariti da vidim tko to dolazi.Sutradan se žena vrati i stade jesti preostali peršin. Netom je obrstila posljednji struk, iskoči čarobnica i kaza:- Ah, ti si mi dakle pojela sav peršin? Žena se prestraši:- Zaboga, pustite me, čekam dijete...- Naravno da ću te pustiti - odvrati čarobnica - ali dječak ili djevojčica koja će se roditi, kad navrši sedam godina, pola će biti za tebe a pola za mene.Usplahirena se žena složi samo da može pobjeći. Rodi se dječak. Rastao, rastao, napuni šest godina, i prolazeći ulicom u kojoj je živjela čarobnica, ona ga vidje te izusti:- Hej, podsjeti svoju majku da još manjka godina. Dijete ode kući i kaza:26- Majko, jedna mi starica reče da još godina manjka.- Ako ti opet kaže, reci joj da je luda.Djetetu su manjkala tri mjeseca do sedam godina i čarobnica mu kaza:- Reci svojoj materi da manjkaju tri mjeseca. Aon:- Gospodo moja, vi ste ludi! A starica:- Da, da, vidjet ćemo jesam li luda!Poslije tri mjeseca starica uhvati dijete na ulici i povede ga kući. Stavi ga na stol i nožem raspolovi na dva dijela, pola glave, pola tijela.Jednoj od tih polovina reče:- Ti idi kući - a drugoj polovini: - Ti ostani sa mnom. Jedna polovina ostade a druga polovina ode kući. Kod kućereče majci:- Vidiš li, majko, što mi je učinila ona starica? A ti si govorila da je luda! -1 mati je mogla samo zalomiti rukama i šutjeti.Ova polovina dječaka poraste i ne znajući koji zanat da izabere, odluči biti ribar. Jednoga dana lovio je u jeguljniku i ulovio vrlo dugačku jegulju. Povuče je a jegulja prozbori:

- Pusti me, ionako ćeš se ponovno vratiti da me loviš. - On je baci u vodu, ponovno baci mrežu pa je izvuče punu jegulja. Vrati se s barkom prepunom jegulja i zaradi lijepe pare.Sutradan nanovo ulovi onu veliku jegulju, koja mu reče:- Pusti me, molim te, za ljubav jeguljice, a što god zaželiš, bit će ti ostvareno - i on je odmah pusti.Jednoga dana ode kao obično u ribolov i prođe pored kraljevske palače. Na balkonu bijaše kraljevna sa svojim pratiljama. Kraljevna vidje čovjeka s pola glave, pola tijela i jednom nogom te prasnu u smijeh. On je pogleda pa izusti:27- Ah, ti se smiješ... E pa onda, za ljubav jeguljice, neka kraljevna rodi moga sina.Malo poslije kraljevna očekivala dijete i roditelji to primijetili:- Ali kako se to zbilo - upitaše je.- Ja ništa ne znam - odgovori djevojka.- Kako? Ništa ne znaš? Tko je otac?- Uistinu ne znam, ne znam ništa - i unatoč upornosti roditelja koji je nagovarahu da im kaže, jer su joj oni oprostili, ona je uporno ponavljala da ništa ne zna. Onda je počeše zlostavljati, ponižavati te ona bijaše bez mira i pokoja.Rodi se dijete, prekrasan dječak; ali su roditelji plakali zbog sramote što u kući imaju dijete bez oca, pa pozvaše vrača da se on domisli. Vrač reče:- Pričekajmo da dijete napuni godinu. A kad mu je bila godina, vrač reče:- Treba prirediti veliku svečanost i pozvati svu gradsku gospodu, pa kad svi budu u dvorani, treba uokolo ponijeti dijete s jednom zlatnom i jednom srebrnom jabukom. Zlatnu če jabuku dati svom ocu a srebrnu jabuku svom djedu.Kralj objavi proglas i dade pripraviti veliku dvoranu s brojnim naslonjačima uokolo. Kad su sva gradska gospoda sjedila u naslonjačima, pozove dadilju s djetetom i dade mu dvije jabuke u ruke. - Ova je za tvog oca, a ova za tvoga djeda.Dadilja prošeta dvoranom, vrati se pred kralja i dijete mu dade srebrnu jabuku.- Da sam tvoj djed to znam, nažalost - poče kralj - ali želim znati tko je tvoj otac.Dijete je kružilo, kružilo, ali zlatnu jabuku nikom ne dade. Ponovno pozvaše vrača.- Sada - kaza vrač - pozovite na svečanost sve gradske siromahe - i kralj objavi proglas.28Kad Raspolovljeni ču da su u palaču pozvani svi siromasi gradski, reče svojoj majci:- Pripremi mi pola košulje, pola moje jakne, jednu nogavicu hlača, moju cipelicu i pola kape jer me kralj poziva u dvor.Sva je dvorana bila puna siromaha, ribara, prosjaka. Kralj je dao uokolo postaviti klupe. Dadilja s djetetom poče kružiti dvoranom, a dijete je u ruci imalo zlatnu jabuku.- Hajde ljepotane - govorila je dadilja - daj je svom ocu - pa nastavi kružiti. Netom je dijete ugledalo Raspolovljenoga, poče se smijati i baci mu se u naručje, te izusti: - Oče, uzmi ovu jabuku!S klupa naokolo svi siromasi prasnuše u smijeh:- Hahaha! U koga se zaljubila kraljevna! Između sviju samo je kralj sačuvao mir.- Dakle - procijedi - to je zaručnik moje kćeri!I brzo ih vjenčaše. Mladi iziđoše iz crkve vjerujući da ih čeka kočija. čekala ih je međutim prazna bačva: Raspolovljeni, njegova žena i dijete moraše ući, onda ih zatvoriše i bačvu baciše u more.More bijaše uzburkano pa je bačva čas nestajala čas plutala na valovima, dok im se ne izgubi iz vida, pa u kraljevskoj palači svi rekoše da je potonula.Međutim je plutala. A unutra Raspolovljeni, vidjevši da kraljevna drhti od straha, reče joj:- Hoćeš li, ženo, da ovu bačvu izvučem na kraj, na neko žalo? A mlada jedva čujno.- Ako si kadar, hoću.Rečeno - učinjeno. Za ljubav jeguljice bačva se nade na žalu. Raspolovljeni razbi dno i svi iziđoše. Bilo je vrijeme ručku pa se, za ljubav jeguljice, pojavi prostrti stol za troje pun jela i pića. Nakon što su dobro jeli i dobro pili, Raspolovljeni upita:- Ženo, jesi li zadovoljna sa mnom?- Bila bih još zadovoljnija - odvrati ona - da si cijeli umjesto polovine.

29Onda on kaza u sebi: »Za ljubav jeguljice neka budem cijeli i ljepši nego prije«, i u isti tren postade prekrasan mladić, cijeli, cijeli, i odjeven gospodski. - Jesi li sad zadovoljna?- Da, da, zadovoljna sam, zadovoljna, ali bih bila još više da smo u lijepoj palači umjesto na pustom žalu.A on u sebi: »Za ljubav jeguljice, neka se nađemo u lijepoj palači s dva stabla jabuka, svako na svojoj strani, jedno koje plodi zlatnim a drugo srebrnim jabukama, i nek budu poslužitelji, dvorski upravitelji, dvorske gospođice i sve ono što je potrebno u jednoj palači.Tek što dovrši misao, sve je već postojalo: palača, jabuke, dvorski upravitelji.Poslije nekoliko dana Raspolovljeni, koji više nije bio polovina nego cijelac, pozove na' gozbu sve obližnje kraljeve i kraljice, pa dođe i ženin otac. Raspolovljeni ih dočeka na vratima:- Samo vam jedno preporučam, ne dirajte one zlatne ni one srebrne jabuke, jer jao onome tko ih dirne.- Budite spokojni, budite spokojni - odgovoriše uzvanici. -Držat ćemo ruke k sebi.Počnu jesti i piti, a Raspolovljeni reče u sebi: »Za ljubav jeguljice neka jedna zlatna i jedna srebrna jabuka odu u džepove moga tasta.«Poslije ručka povede goste u šetnju vrtom i vidje da nedostaju dvije jabuke.- Tko je to učinio? Svi kraljevi viknuše:- Ja ne. Ja nisam dirnuo ništa. A Raspolovljeni:- Upozorio sam vas da ne želim da te jabuke itko dira. Sad moram pretražiti vaša veličanstva.I poče pretresati kralja po kralja, kraljicu po kraljicu. Ni kod30\koga nisu bile jabuke. Najposlije priđe tastu i nade one dvije jabuke. U svakom džepu po jednu.- Gle, gle! Nitko se nije usudio dirnuti ih, samo ste mi vi ukrali dvije! Sad ćete imati posla sa mnom!- Ali ja ne znam ništa... - trudio se objasniti kralj. - Ja ne znam kako se to zbilo... Ja ih nisam uzeo, mogu se zakleti!A Raspolovljeni:-1 svim dokazima unatoč htio bi reći da je nevin?A kralj:-1 jesam!- Onda, kao što ste vi nevini, tako je bila nevina i vaša kći, pa je ispravno da vam učinim ono što ste vi učinili svojoj kćeri.U tom se trenu pojavi mlada.- Nek se nikada ne kaže - uzviknu - da je moj otac patio zbog mene. Iako je on prema meni bio okrutan, on je moj otac i ja molim milost za njega.Sažalivši se Raspolovljeni ga pomiluje. Kralj, zadovoljan što je pronašao svoju kćer za koju je vjerovao da je mrtva i što je saznao da je bila nedužna, povede ih sve sa sobom u svoju palaču i tamo su živjeli zajedno u miru i ljubavi. Ako nisu umrli, bit će još tamo.(Venecija)31DANSKI KRALJEVIćijahu nekoć kralj i kraljica koji nisu mogli imati djece. Najposlije, zahvaljujući mnogim molbama svojim bogovima, kraljica uspije dobiti djevojčicu. Da bi saznala sudbinu svoje kćeri, pozove dvanaest astrologa; jedanaestorici od njih pokloni zlatni teleskop, a dvanaestomu, koji je bio najstariji,.dade srebrni teleskop. Astrolozi su se skupljali oko kćeri, pa netko reče da će biti lijepa,netko reče da će biti vrijedna, netko puna vrlina, jednom riječiuobičajene priče. Samo je najstariji šutio.- Da i vas čujemo - reče mu kralj.I astrolog, koji se bio uvrijedio zbog srebrnog teleskopa, odgovori daje sve onako kao što rekoše ostali, ali da će se djevojka zaljubiti u prvog čovjeka kojeg joj budu imenovali.

- A kako to možemo spriječiti? - upita kralj.- Treba načiniti palaču koja će biti spojena s ovom - objasni astrolog - i koja će imati sve što je potrebno kraljevni, pa je tu smjestiti s dadiljama i sobaricama. Ali ta palača ne smije imati prozore, osim jednog okanca visoko, visoko.I tako bje učinjeno. Kralj je posjećivao kćer jedanput mjesečno, gledao kako raste i biva sve ljepšom, kao što su i predvidjeli astrolozi, ali što je više rasla, sve je više shvaćala da ne može ostati vječito zatvorena, i da mora postojati neki drugi svijet različit od ovoga u kojem bijaše zatočena.32Jednoga dana dok su njezine dvoriteljice bile u vrtu, djevojka ode do onog prozorčića visoko, visoko, i započe praviti kulu od stolova, stolića i stolica jedno na drugo dok ne uspije doprijeti do prozorske daske. Odatle je mogla vidjeti nebo sa suncem i oblacima ali i zemlju, a sa zemlje su samo dopirali zvukovi i riječi.Začu glasove dvojice mladića koji su prolazili ulicom. Jedan reče:- A kakva je to palača pokraj kraljevske?- Ne znaš? Unutra je kraljevna; drže je zatvorenu jer su joj prorekli da će se zaljubiti u prvog čovjeka o kojem čuje govoriti.- A lijepa je?- Kažu da jeste, ali je nitko nije nikad vidio.- Može biti lijepa koliko ti duša hoće, ali lijepa kao danski kraljević sigurno nije. Znaš li da je danski kraljević tako lijep da mora preko lica nositi sedam koprena? I neće se oženiti dok ne nade ženu lijepu poput sebe.čuvši te riječi kraljevna se uzbudila daje pala na tlo. Dotrčaše njezine gospođice i nađoše je da plače i bjesni:- Hoću van odavle, van odavle!- Smirite se - rekoše gospođice - pričekajte dok dođe vaš otac pa to njemu kažite.Krajem mjeseca, kao obično, posjeti je otac, a ona brižnu u plač i reče mu da je zatočena bez razloga i da želi izići. Kralj joj dopusti da prijeđe u njegovu palaču i naredi da se nikada pred njom ni jedan muškarac ne imenuje. Ali je djevojka već imala na umu danskog kraljevića i bila stalno sjetna. Otac je neprestano pitao što joj je, a ona odgovarala: - Ništa, ništa! - Najposlije jednoga dana smogne hrabrosti, ude u očevu radnu sobu, baci se na koljena i ispriča mu o danskom kraljeviću.- Oče moj, preklinjem vas, pošaljite glasnike da ga pitaju hoće li me uzeti za ženu.33- Ustani i smiri se - odgovori joj kralj. - Odmah ću otpraviti glasnike. Ja sam moćniji od danskoga kralja i ne može me odbiti.Glasnici stigoše u danski kraljevski dvor. Danski kralj pozove sina. Dođe sin, sa sedam velova preko lica, i otac mu reče da ga traže za muža.Tada on podiže prvi veo i upita glasnike:- Je li lijepa kao ja? A glasnici odvrnu:- Jeste, visočanstvo.I tako podiže sve velove jedan za drugim, a kad ukloni i posljednji upita:- Je li lijepa kao ja? Glasnici oboriše glavu:- Nije, visočanstvo.- Onda joj recite da je ne želim.- Ali rekla je - nastojahu uporno glasnici - da će se objesiti ako je vi odbijete.Danski kraljević tada uze uže i baci ga glasnicima. - Uzmite to uže i recite joj neka se objesi.Glasnici se vratiše s uzetom u ruci a kralj pobjesnje. A djevojka plakala, uzdisala, molila oca, tako da on ponovo pošalje glasnike danskome kralju.I ovog puta danski kraljević podiže sve velove s lica i upita:- Je li lijepa kao ja?- Nije, visočanstvo.- Onda joj recite da je ne želim.- Rekla je da će uzeti nož i ubiti se.

- Uzmite ovaj nož i recite joj nek se ubije.Vratiše se s nožem, a kralj htjede objaviti rat Danskoj, ali ga kćerka moljakanjem i preklinjanjem smirila i poslije nekoliko mjeseci nagovorila da još jednom pošalje glasnike.Danski kraljević postavi ista pitanja.34- Visočanstvo, nije - odgovore mu glasnici kad podiže posljednji veo - ali ako je odbijete, rekla je da će uzeti pištolj i pucati u sebe.- Evo vam pištolj, pa nek puca.Vratiše se s pištoljem. A kralj ponovno pobjesnje i kći udari u plač.- Molim Vas oče - reče - načinite željeznu bačvu, zatvorite me unutra i pustite bačvu da pluta morem.Otac ne htjede ni čuti da se o takvom nečem govori, ali kći molbama postiže da je smjeste u bačvu. Ušla je kraljevski odjevena, s krunom na glavi, s uzetom, nožem i pištoljem i s nešto hrane za put. I otplovi morem.Nakon što je dane i dane plutala, more je ponese na neki otok, gdje je bio dvorac neke kraljice. Dvoriteljice ujutro otvoriše balkone i vidješe bačvu na žalu.- Ah, veličanstvo! - rekoše. - Da vidite kakvu je lijepu bačvicu more izbacilo na obalu.Kraljica naredi da se bačva donese. Otvoriše je u njezinoj prisutnosti a iz nje iziđe lijepa djevojka.- Zašto plutaš po moru? - upita je kraljica, i ona joj sve ispripovjedi.- Ništa, ništa, nemoj se toliko mučiti i kiniti - na to će kraljica. - Danski je Jcraljević moj brat i svakog mjeseca me posjeti da popije čašu morske vode. Morao bi doći za nekoliko dana.Dođe danski kraljević. Kraljica, njegova sestra, umjesto da pošalje uobičajenu dvoriteljicu da mu pruži čašu morske vode, pošalje djevojku. A on, vidjevši je, odmah se zaljubi.- Tko je ta lijepa djevojka? - upita sestru.- Jedna moja prijateljica.- Sestro moja, znaš li što ću ti reći? Unaprijed te neću posjećivati jedanput mjesečno nego svakih petnaest dana.55Vrati se poslije petnaest dana i ona djevojka mu donese čašu morske vode.- Sestro moja, znaš li što ću ti reći? - kaza on. - Umjesto svakih petnaest dana doći ću svakih osam dana.Vrati se poslije osam dana, ali mu sada čašu vode donese kao obično ranije neka dvoriteljica. Danski kraljević ne htjede popiti.- Ona lijepa djevojka nije više tu? - upita.- Ne osjeća se dobro.- Želim je posjetiti.Djevojka je bila u krevetu a na plahti bijahu uže, nož i pištolj. Ali je on samo nju gledao i drugo ne primijeti. Ona se međutim oglasi:- Dakle, koju od ove tri stvari moram upotrijebiti?On ne shvati, a ona mu onda objasni da je kći onog kralja koji mu je slao glasnike.- Ja sam prevaren! - zavapi. - Da sam znao da si tako lijepa, bio bih odmah prihvatio!Djevojka tada ustade i napiše svom ocu: »Nalazim se u kući te i te kraljice a tu je i danski kraljević koji me želi oženiti.«Otac sav zadovoljan ode po nju, svi pođoše danskom kralju i tamo se obavi vjenčanje.(Venecija)36čAROBNI PRSTENedan siromašni mladić reće svojoj majci:- Majko, idem u svijet; ovdje u selu smatraju me manje vrijednim od suhog kestena pa ništa neću postići. Želim drugdje potražiti sreću, a onda će i tebi, majko, svanuti sretni dani.Tako reče i ode. Stiže u neki grad i dok je hodao ulicama, vidje stančiću kako se penje strmom uličicom i dašće pod težinom dva velika vjedra puna vode, koja je nosila obješena o štap. Približi

joj se i prozbori:- Dajte da vam poneseni vodu, to je preteško za vas. - Uze vjedra, otprati je do njezine kućice, pope se stubama i stavi vjedra u kuhinju. Kuhinja bijaše puna pasa i mačaka koje su se skupljale oko starice, veselile joj se i prele.- Što ti mogu dati kao nagradu? - upita staričica.- Pa to nije ništa - odgovori. - Samo mala ljubaznost.- Pričekaj - reče staričica; iziđe i vrati se s prstenom. Bijaše to neki običan, jeftin prstenčić; nataknu mu ga na prst i reče: -Znaj daje ovo dragocjen prsten; svaki put kad ga okreneš i narediš mu ono što želiš, tvoja će se želja i ostvariti. Samo pazi da ga ne izgubiš, jer bi to bila tvoja propast. A da bih bila sigurna da ga nećeš izgubiti, dajem ti i jednog od mojih pasa i jednu od mojih mačaka da te posvuda prate. To su valjane životinje koje će ti jednom sigurno biti korisne.Mladić joj od srca zahvali i ode, ne mareći nimalo za ono što37je starica rekla, jer u to uopće nije vjerovao. »Priče starih ljudi«, reče u sebi, i ne pomisli ni da okrene prsten, da ga barem iskuša. Izađe iz grada a pas i mačak hitro koracali i vrtjeli se oko njega. On je neobično volio životinje i bio sretan što ih je dobio, igrao se s njima i gonio ih da trče i skaču. Tako trčeći i skakućući ude u šumu. Bilo se smračilo te morade potražiti odmor pod nekim stablom; pas i mačak legoše pored njega. Ali ne mogaše zaspati jer bijaše vrlo gladan. Onda se sjeti prstena koji mu je bio na ruci. »Ako pokušam, ništa ne gubim«, pomisli; okrenu prsten i reče: - Naređujem jelo i piće!Još nije izgovorio dokraja a već je pred njim stajao prostrt stol s raznim vrstama jela i pića i sa tri stolice. Sjede i stavi ubrus oko vrata a na druge dvije stolice smjesti psa i mačka, i njima veže ubrus oko vrata pa su sve troje jeli s mnogo teka. Sad je vjerovao u prsten.Dovršivši jelo opruzi se na zemlju i stade smišljati mnoge lijepe stvari koje će sada moći imati. Zbunjivao ga je samo izbor: čas je smišljao da poželi hrpu zlata i srebra, čas kočije i konje, čas zemlje i dvorce, i tako je jedna želja istiskala drugu. »Poludjet ću od tih misli - reče najposlije kad više nije mogao maštati - toliko sam puta čuo da ljudi gube glavu kad se obogate, a ja svoju glavu želim sačuvati. Dakle za danas dosta, sutra ću razmišljati.« Leže na bok i duboko zaspi. Pas mu se sklupčao kraj nogu, mačak kraj glave, i čuvali ga.Kad se probudio, sunce je sjalo kroz zelene vrhove stabala, puhao vjetrić, ptičice pjevale a njemu prošao sav umor. Pomisli da od prstena zatraži konja, ali šuma bješe tako lijepa daje radije išao pješice; pomisli narediti doručak, ali ispod grmlja bješe tako lijepih jagoda da se zadovoljio njima; pomisli da zatraži piće, ali tu bijaše tako bistar izvor da je radije pio iz dlana. Hodajući livadama i poljima dođe do nekog dvorca; uz otvoren prozor bijaše prekrasna djevojka koja se radosno osmjehnu mladiću što je38veselo hodao s rukama u džepu, a za njim pas i mačak. On je pogledao pa, ako je prsten sačuvao, srce je odmah izgubio. »Ah, sad je trenutak da se poslužim prstenom«, reče sam sebi. Okrenu ga i kaza:- Naređujem da se pored ovog dvorca nade drugi još ljepši, sa svime što je potrebno.I u tren oka nade se tu dvorac, još ljepši i još veći od djevojčina, a u njemu mladić kao da je tu oduvijek živio, i pas je bio u svojoj kućici, a mačak lizao šapice blizu ognjišta. Mladić ode do prozora, otvori ga i vidje da mu je upravo sučelice prozor prekrasne djevojke. Osmjehnuše se jedno drugome, uzdahnuše, i mladić shvati da je došao trenutak da zatraži njezinu ruku. Ona bje zadovoljna, roditelji također, i poslije nekoliko dana obavi se vjenčanje.Prve zajedničke noći, poslije poljubaca, zagrljaja i milovanja, ona odjednom skoči i upita:- Reci mi kako je tvoj dvorac nikao odjednom kao gljiva poslije kiše?On se dvoumio da li da joj kaže ih' ne, a onda pomisli: »Moja je žena a pred ženom ne smije biti tajni.« Pa ispriča zgodu s prstenom. Zatim zadovoljni zaspaše.Ali, dok je on spavao, nevjesta mu polako, polako skinu prsten s ruke. Zatim ustade, pozove sve sluge:- Brzo, izađimo iz ovog dvorca i vratimo se u kuću mojih roditelja!

A kad se vratila kući, okrenu prsten i reče:- Zapovijedam da se dvorac moga muža premjesti na najviši i najstrmiji vrh one tamo planine! -1 dvorac nestade kao da nikada nije postojao. Ona pogleda planinu i vidje ga gore na samom vrhu.Mladić se ujutro probudi, ne nade nevjestu uza se, otvori prozor i ugleda prazninu. Pogleda bolje i na samom dnu vidje duboke provalije a naokolo snježne planine. Hoće dodirnuti39prsten, ali ga ne nade; pozove sluge, ali se nitko ne odazva. Doticaše međutim pas i mačak koji su ostali, jer je on ženi sve rekao o prstenu ali ništa o psu i mačku. U prvi tren ništa ne shvaćaše, a zatim malo pomalo shvati da je njegova žena sramna izdajica, i proniknu kako se sve to dogodilo; ali to bijaše mala utjeha. Pogleda bi li nekako mogao sići s planine, ali su svi prozori i vrata gledali okomito nad provalijama. Hrane je u dvorcu bilo dovoljno samo za nekoliko dana, pa mu se javi strašna misao da bi mogao umrijeti od gladi.Kad pas i mačak vidješe svoga gospodara tako tužna, približiše mu se i pas reče:- Gospodaru, još ne treba očajavati, ja i mačak ćemo sigurno pronaći neki put da siđemo niz hridine, a kad budemo dolje, prsten ćemo sigurno naći.- Drage moje životinjice - reče mladić - vi ste moja jedina nada, inače bih se radije bacio niz litice negoli umro od gladi.Pas i mačak odu, penjali se, skakali po vrletima i vrhovima i uspjeli se spustiti niz planinu. U dolini moraše prijeći neku rijeku; onda pas uze mačka na leda i otpliva na drugu obalu. U dvorac žene izdajice stigoše tek u noći; svi su spavali dubokim snom. Prodoše tiho, tiho, kroz rupu za mačku na ulaznim vratima. Mačak reče psu:- Sada ti ostani ovdje i čuvaj stražu, a ja idem vidjeti što se može učiniti.Tiho, polagano pope se stubama do sobe gdje je spavala izdajnica, ali su vrata bila zatvorena i nije mogao ući. Dok je razmišljao što učiniti, projuri miš. On ga zgrabi. Bio je neki veliki, krupni miš koji poče moliti mačka da mu poštedi život.- Poštedjet ću ti ga - odvrnu mačak - ali ti moraš nagristi ova vrata tako da ja mogu ući.Miš počeo odmah grickati; gricka, gricka, zubi mu se istrošili40a rupa je još uvijek bila tako malena da kroz nju nije mogao proći ni miš a nekmoli mačka: Onda mačak zapišta:- Imaš li djece?- Kako da ne! Imam ih sedmoro ili osmoro, jedno živahnije od drugoga.- Idi brzo po jednoga - zavapi mačak - a ne vratiš li se, stići ću te gdje god bio i pojesti.Miš otrči i malo kasnije se vrati s jednim mišićem.- Slušaj, maleni - strogo će mačak - budeš li lukav, spasit ćeš život svom ocu. Uđi u sobu ove žene, popni se na krevet pa izvuci prsten koji nosi na ruci.Mišić otrči unutra, ali je malo kasnije, sav žalostan, bio već natrag.- Nema prstena na ruci. Mačak ne klone duhom.- To znači da je u ustima - reče - uđi ponovno, dirni joj repom nos, ona će kihnuti i otvoriti usta, prsten će iskočiti, ti ga brzo uzmi i donesi ovamo.Sve se zbilo baš kako mačak reče; trenutak kasnije mišić se vrati s prstenom. Mačak uze prsten i velikim se skokovima sruči niz stepenice.- Imaš li prsten? - upita pas.- Naravno da imam - odreza mačak. Istrčaše iz dvorca i od-juriše, ali se u svom srcu pas izjedao od ljubomore, što se baš mačak dočepao prstena.Stigoše do rijeke. Pas predloži:- Ako mi dadeš prsten, prenijet ću te na drugu obalu.AH mačak ne htjede pa se počeše prepirati. U svađi mačak ispusti prsten. Prsten pade u vodu, u vodi bila riba koja ga proguta. Pas odmah zgrabi ribu zubima i tako prsten bude njegov. Prenese41mačka na drugu obalu, ali se ne izmiriše nego u svađi dođoše gospodaru.- Imate li prsten? - upita on sav zabrinut. Pas pljucnu ribu, riba pljucnu prsten, ali mačak prozbori:

- Nije istina da vam ga on nosi, ja sam uzeo prsten a pas mi ga ukrao.A pas:- Da ja nisam zgrabio ribu, prsten bi bio izgubljen. Onda ih mladić pomiluje obojicu i reče:- Dragi moji, ne prepirite se, obojica ste vrijedni i obojica ste mi dragi. -1 dugo jednom rukom milovao psa a drugom mačka, dok dvije životinje nisu opet bile prijatelji kao i prije.Ode s njima u dvorac, okrenu prsten i kaza:- Naređujem da moj dvorac side gdje je moja žena izdajica, a moja žena izdajica i čitav njezin dvorac neka dođu ovamo gdje sam ja sada.I dva dvorca poletješe zrakom i promijeniše mjesta: njegov dolje usred doline a njezin gore na vrletni vrh dok je ona unutra kričala kao orao.Mladić je doveo i svoju majku te joj pružio starost kakvu joj bijaše obećao. Pas i mačak ostali su s njima, svađajući se uvijek pomalo, ali su uglavnom živjeli u miru. A prsten? Prsten je ponekad koristio, ali ne odviše jer je s razlogom mislio: »Nije dobro da čovjek postiže odviše lako sve što želi.«Kad su se popeli na planinu, njegovu su ženu našli mrtvu od gladi, suhu poput čavla. Bio je to okrutan kraj, ali bolji nije zaslužila.(Okolica Trenta)42TRI PSAio nekoć vremešan seljak koji je imao sina i kćer. Pred smrt ih pozove uza svoj bolesnički krevet i reče:- Djeco moja, ja ću umrijeti a nemam vam što ostaviti, samo tri ovčice u staji. Nastojte se slagati i nećete gladovati.Kad on umre, brat i sestra nastavili živjeti zajedno: mladić je čuvao ovce, a djevojka u kući prela i pripremala jelo. Jednoga dana dok je mladić bio s ovcama u šumi, prođe neki čovječuljak sa tri psa.- Dobro ti jutro, dijete.- Dobro vam jutro, čovječiću.- Kakve lijepe ovce imaš!- A vi imate tri lijepa psa.- Hoćeš li kupiti jednoga?- Koliko stoji?- Ako mi dadeš jednu ovčicu, ja ću ti dati jednog od moja tri psa.- A što će na to reći sestra?- Što bi rekla? Pas vam je potreban da pazi na ovce.I mladić se dao nagovoriti: dade mu ovcu i uzme psa. Upita kako se pas zove, a čovječić mu odgovori:- Lomigvožde.Kad dođe vrijeme da se vrati kući, mladiću srce drhtalo od43straha da će ga sestra sigurno karati. I doista, kad djevojka pode u staju pomusti ovce, opazi samo dvije ovce i jednog psa, pa mu izreče sve i svašta i namlati ga.- Što ćemo s tim psom, reci mi ako znaš? Ako mi sutra ne vratiš sve tri ovce, vidjet ćeš što će ti se desiti!Ali se kasnije i ona dade uvjeriti da im je pas potreban za čuvanje ovaca.Sutradan mladić ode na isto mjesto i ponovno susretne onog čovječuljka sa dva psa i jednom ovcom.- Dobro ti jutro, dijete.- Dobro vam jutro, čovječiću.- Ovčica mi umire od tuge - reče čovječić. -1 moj pas umire od tuge - odvrnu dječak.- Onda mi daj još jednu ovčicu a ja ću ti dati još jednog psa.- Majko mila! Sestra me htjede pojesti zbog jedne ovce, a kamoli da ti dadem još jednu!- Ali poslušaj, jedan ti pas malo služi; naiđu li dva vuka, kako ćeš se spasiti?

I mladić pristade.- Kako se zove?- Kidajlanac.Kad se navečer vrati kući s jednom ovcom i dva psa, sestra ga upita:- Jesi li doveo sve tri ovce? - On ne znade što odgovoriti. Promrmlja:- Jesam, ali nije potrebno da ideš u staju, ja ću ih pomusti. Ali se djevojka htjede uvjeriti i brat ode u krevet bez večere.- Ubit ću te, ako se sutra ne vratiš sa sve tri ovce - reče mu sestra.Kad je sutradan bio u šumi na paši, ugleda onog čovječuljka s dvije ovce i posljednjim psom.- Dobro ti jutro, dijete!44- Dobro vam jutro, čovječiću!- Ja sad imam ovog psa koji mi umire od tuge. -1 moja ovca također.- Daj mi tu ovčicu i uzmi ovog psa.- Ne, nikako.- Sad imaš dva, zašto ne bi i trećega? Imat ćeš barem tri psa, jednog boljeg od drugoga.- A kako se zove?- Razbizid.- Lomigvožde, Kidajlanče, Razbizide, dođite sa mnom. Kad se poče spuštati noć, mladić nije imao hrabrosti da se vratikući. »Bolje je da idem lutati svijetom«, pomisli.I tako hodao, hodao, sa psima koji mu utirahu put po šumama i dolinama. Započe pljusak, smrači se a on ne znade ni kuda ni kamo. U dnu šume ugleda osvijetljenu palaču okruženu visokim zidom. Mladić zakuca, ali nitko ne otvori. Doziva, nitko ne odgovori. Onda reče:- Razbizide, pomozi mi.Nije ni dorekao, a Razbizid s dva udarca nogom razbi bedem. Mladić i psi prodoše, ali se nadu pred gustom željeznom ogradom.- Lomigvožde, na tebi je red! - reče mladić, i Lomigvožde s dva ugriza skrha ogradu.Ali je palača imala vrata zatvorena teškim lancima.- Kidajlanče! - zovnu dječak, i pas jednim ugrizom oslobodi vrata i ona se otvoriše.Psi se upute stubama, a dječak za njima. U palači ne bijaše žive duše. U jednoj sobi upaljeno ognjište i prostrt stol sa svim blagodatima božjim. Sjede da jede, a pod stolom bijahu tri zdjele s juhom za pse. Kad je pojeo, ode u drugu sobu gdje je bio krevet spreman za spavanje i tri pasje ložnice. Kad se ujutro probudio, nade spremnu pušku i konja za lov. Ode u lov, a kad se vrati kući,45nade prostrtu trpezu s ručkom, uređen krevet, sve sjajno i čisto. I tako su prolazili dani, on nikoga nije vidio, a imao je sve što je želio, jednom riječi živio je kao gospodin. Onda poče misliti na svoju sestru koja sigurno bijedno živi, pa reče: »Idem po nju pa neka živi s nama, a budući da nam je tako dobro, sad me sigurno neče grditi zbog ovaca.«Sutradan uze pse, uzjaše konja, odjeven gospodski, pa ode u kuću svoje sestre. Kad stiže, sestra, koja je na kućnom pragu prela, ugleda ga izdaleka i reče: »Tko bi mogao biti taj gospodin koji dolazi k meni?« Ali kad vidje da je to njezin brat opet s tim psima umjesto s ovcama, poče ga napadati uobičajenim riječima.Ali joj brat odgovori:- Ma hajde, zašto me i dalje grdiš kad ja živim kao gospodin, a došao sam po tebe da i tebi bude dobro, sada kad nam više nisu potrebne ovce!Podiže je na konja i odvede u palaču gdje je i ona živjela kao prava gospoda. Sve što bi joj palo na um, odmah je imala. Ali pse i dalje nije podnosila, i svaki put kad bi se brat vratio kući, ona bi počela brundati.Jednoga dana, dok je brat bio u lovu sa psima, ona ode u vrt i na kraju vrta ugleda lijepu naranču; htjede je ubrati i dok ju je trgala s grane, izleti Zmaj i nasrnu na nju da je pojede. Ona poče plakati i moliti, govoreći da nije ona nego njezin brat prvi ušao u vrt, i da bi stoga njena brata trebalo pojesti.

Zmaj odgovori da njezina brata ne može pojesti jer je neprestano s ona tri psa. A djevojka, da spasi život, upita Zmaja što bi trebalo učiniti da mu omogući pojesti njezina brata; Zmaj joj reče neka pse veže lancima izvan ograde i izvan vrtnoga zida. Djevojka obeća i Zmaj je pusti da ode.Kad se brat vratio kući, djevojka poče gunđati da ne želi više gledati te psine oko sebe dok jede jer zaudaraju. I brat, koji joj je uvijek strpljivo ugađao, veže pse kako mu ona reče. A kad se vrati,46pošalje ga da joj donese jednu naranču s onog drva pri dnu vrta, i mladić ode. Upravo ju je trgao s grane kadli iskoči Zmaj. Shvativši sestrinu izdaju, mladić zovnu:- Lomigvožde! Kidajlanče! Razbizide! -1 Kidajlanac raskine lance, Lomigvožde sruši ogradu, a Razbizid otvori rupu u zidu; stigoše, skočiše na Zmaja i raskomadaše ga.Mladić se vrati sestri i reče joj:- Sad je dosta! Zar je to dobro koje mi želiš? Htjela si da me Zmaj pojede! Neću više da živim s tobom.Uzjaše konja i sa tri psa ode u svijet. Dođe nekom kralju, koji je imao jedinicu kćer, a Zmaj ju je morao pojesti. Predstavi se kralju i kaza mu da želi njegovu kćer za ženu. Kralj mu odgovori:- Svoju ti kćer ne mogu dati jer je mora pojesti strašna životinja; ako si je kadar osloboditi, bit će tvoja!- Dobro, veličanstvo, za to ću se ja pobrinuti. - Ode potražiti Zmaja, napadne ga i psi ga pojedoše. Vrati se kao pobjednik i kralj ga zaruči sa svojom kćeri.Dođe dan svadbe, a zaručnik, zaboravivši što se dogodilo, pozove i svoju sestru. Poslije vjenčanja sestra, uvijek kivna na brata, reče:- Večeras ja želim spremiti postelju svom bratu - i svi odobriše, vjerujući daje to lijepa sestrinska pažnja. Ona, naprotiv, na bratovo mjesto stavi ispod plahte oštru pilu. Navečer brat leže i ostade raspolovljen. U velikoj ga žalosti odvedoše u crkvu s tri vjerna psa uz mrtvački odar; zatim zatvoriše vrata, a tri psa ostadoše unutra motreći posmrtne ostatke, jedan slijeva, drugi zdesna, a treći kraj glave.Kad su psi vidjeli da nema više nikoga, jedan od njih smrsi:- Sad idem po nju. A drugi:- Ja ću je donijeti.- A ja ću ga namazati - dočeka treći.47I tako dva psa otrčaše i vratiše se sa zdjelicom mirisave masti, a treći, koji je ostao čuvati, namaze ranu tom mašću i mladić bude opet živ i zdrav.Kralj naredi da se istraži tko je stavio pilu u krevet, pa otkrivši da je to bila sestra, osudi je na smrt.Mladić je sada bio sretan sa svojom ženom, to više što se stari kralj, umoran, odrekao prijestolja, pa njega proglase kraljem. Tištila ga je samo bol što su psi nestali i koliko god ih je tražio po cijelom kraljevstvu, nije ih bilo moguće pronaći. Plakao je, očajavao, ali se morao pomiriti sa sudbinom.Jednog mu jutra najaviše nekog glasnika i taj mu reče da su na pučini ukotvljena tri broda na kojima su tri uglednika i da te ličnosti žele ponovno uspostaviti staro prijateljstvo s njim. Mladi se kralj osmjehnu zato što je on bio seljak i ugledne ličnosti nije nikad poznavao. Unatoč tome pode s glasnikom da se sretne s onima koji su se najavili kao njegovi prijatelji. Nade dva kralja i jednog cara koji mu se jako obradovaše govoreći:- Zar nas ne poznaješ?- Ali, gospodo, vi ste se sigurno zabunili - reče im.- Ah, nikad ne bismo povjerovali da ćeš zaboraviti svoje vjerne pse!- Što? - uzviknu on. - Lomigvožde, Kidajlanac i Razbizid? Preobraženi na taj način?Odgovoriše mu:- Jedan nas je čarobnjak preobrazio u pse i nismo mogli postati ono što smo bili dok seljak ne sjedne na prijestolje. Dakle, moramo tebi zahvaliti, kao što i ti moraš biti zahvalan nama, jer smo se uzajamno pomagali. Od sada unaprijed bit ćemo dobri prijatelji pa se u svakoj prilici sjeti da imaš dva kralja i jednoga cara uvijek spremne da ti pomognu.48

Zadržali su se nekoliko dana u gradu uz velike svečanosti. Kad je došao dan odlaska, rastadoše se uz pregršt uzajamnih najljepših želja. I uistinu bijahu sretni do kraja života.(Romanja)49čOBANIN NA DVORUeki je dječak čuvao stado. Jedno janje mu pade u jarak s vodom i uginu. Vrati se kući a roditelji, koji ga baš nisu voljeli, grdili ga i tukli; zatim ga izbaciše iz kuće u mrklu noć.Dječak vrludao planinom, zatim nade neku udubinu u kamenu, hitnu unutra suhog lišća pa se šćućuri nekako, protrnuo od studeni. Ali zaspati nije mogao.U tu duplju, u mraku, dođe neki čovjek i reče mu:- Ti si mi oteo krevet, drzniče. Što tu radiš u ovaj sat? Dječak pun straha ispriča mu kako je izbačen iz kuće i zamoliga da tu prenoći.čovjek reče:- Donio si suhog lišća, vrlo dobro! Meni to nikad ne pada na pamet. Ostani tu. -1 leže pored njega.Momčić se sav skupi da bi bio što manji, da mu ne smeta, pa ni prstom nije micao, gradeći se da spava, ali oka nije sklopio kako bi pazio na tog čovjeka. Ni čovjek nije spavao, mrmljao je sam sa sobom, vjerujući da onaj drugi spava. »Što mogu pokloniti ovome momčiću koji mi je kamenu postelju napunio lišćem i tu se stisnuo sasvim na rubu da mi ne smeta? Mogu mu dati končani ubrus na kojem se, svaki put kad se razastre, nade zgotovljen ručak za sve prisutne; mogu mu dati kutijicu u kojoj se, svaki put kad se otvori,50nade zlatni novčić; mogu mu dati orguljice na svirku kojih počnu plesati svi koji je čuju.«To mrmljanje dječaka malo pomalo uspavalo. Probudio se u zoru i vjerovao da je sanjao. Na ležištu pokraj njega bijahu ubrus, kutijica i orguljice. čovjeka ne bješe više. A on mu ni lice ne vidje.Poslije duga hoda stiže u neki grad pun svjetine, gdje se pripremala viteška igra. Kralj je toga grada kao nagradu odredio ruku svoje kčeri skupa sa svim državnim blagom. Momčić reče sam sebi: »Sad bih mogao iskušati kutijicu. Ako mi dade novaca i ja ću se natjecati.« Započe je otvarati i zatvarati, i svaki put kad bi je otvorio unutra bijaše zlatni novčić, sjajan, sjajan. Kupi konje, oružje, kneževsko odijelo, uze konjušare i sluge i predstavi se kao sin portugalskog kralja. U igri je neprestano pobjeđivao i kralj ga morao proglasiti zaručnikom svoje kćeri.Ali taj momčić, rastao medu ovcama, ponašao se na dvoru kao neotesanac: jeo rukama, brisao ih o zastore, rukom udarao po ramenu markizice. I kralj posumnja u njega. Pošalju glasnike u Portugal i sazna da se kraljev sin nije ni micao iz palače budući da ima vodenu bolest. Onda naredi da se mladić-lažac odmah zatvori u tamnicu.Zatvor bijaše upravo ispod dvorane za gozbe. Netom momčić ude dvanaest zatvorenika koji su bili unutra, podrugljivo ga pozdraviše jer su znali da je htio postati kraljev zet. Ali ih on pusti da govore što hoće. U podne tamničar donese zatvorenicima uobičajeni lonac graha. Momčić se baci na lonac, udari ga nogom i sve prospe po zemlji.- Ti si lud! A što ćemo sad jesti? Platit ćeš nam za to! Aon:- Tihi budite, sad ćete vidjeti - izvadi iz džepa ubrus i reče: -Za dvadeset! - i razastre ga. Pojavi se ručak za dvadesetoricu, s juhom, jelima i dobrim vinom. I svi su slavili mladića.Tamničar je svakoga dana nalazio lonac sa grahom prevrnut57na zemlji, a zatvorenici bijahu sitiji i živahniji nego ikada, pa ode to kazati kralju. Kralj, znatiželjan, side u tamnicu i upita što se to događa. Momak stupi preda nj:- Neka znate, veličanstvo, da ja hranim i napajam svoje drugove bolje nego na kraljevskoj trpezi. Štoviše, ako prihvaćate, i vas pozivam i siguran sam da ćete biti zadovoljni.- Prihvaćam - odvrati kralj. Momak razastre ubrus i reče:- Za dvadeset i jednoga, i to kraljevski! - Pojavi se ručak kakav se nikad ne vidje, pa kralj sav zadovoljan sjede da ruča skupa sa zatvorenicima.Poslije ručka kralj upita:

- Hoćeš li mi prodati taj ubrus?- Zašto ne, veličanstvo? - prihvati on. - Ali uz uvjet da mi dopustite jednu noć spavati s vašom kćeri, mojom zakonitom zaručnicom.- Zašto ne, sužnju? - odgovori kralj. - Ali uz uvjet da budeš miran i tih na rubu kreveta uz otvorene prozore, upaljeno svjetlo i dvanaest čuvara u sobi. Ako pristaješ, dobro, ako ne, nikom ništa.- Zašto ne, veličanstvo? Dogovoreno!Tako je kralj dobio ubrus, a momak jednu noć spavao s princezom, ali bez riječi i bez dodira. Ujutro je ponovno odveden u zatvor. Kad vidješe da se vratio, zatvorenici ga počeli zadirkivati u sav glas:- O glupane! Gle budale! Sad ćemo opet svakodnevno jesti grah! Lijep si ugovor sklopio s kraljem!A momak hladnokrvno:- Zar novcem ne možemo kupiti jelo?- A tko će nam ga dati?- Sad ćete vidjeti - reče on i poče izvlačiti zlatne novčiće iz torbe. I tako su u obližnjoj gostionici kupovali bogate ručkove, a lonac s grahom i dalje prosipali.52Tamničar ode ponovno kralju, i kralj side. Sazna sve o kutijici i:- Hoćeš li mi je prodati?- Zašto ne, veličanstvo? - pa sklopi isti ugovor kao i prije. Dade mu kutijicu i prespava još jednu noć s princezom, ne dodirnuvši je i ne progovorivši.Kad ga zatvorenici nanovo ugledaše, opet mu se podrugivali:- Hm, sad smo opet na grahu, veselo!- Naravno, veselja ne smije manjkati. Ako nećemo jesti, plesat ćemo.- Što hoćeš reći?A momak izvuče orguljice i zasvira. Zatvorenici počeše plesati, s lancima oko nogu koji su vraški štropotah'. Menueti, gavote, valceri nisu prestajali; dotrči tamničar pa i on poče plesati sa svim ključevima koji su zveckali.Uto kralj i njegovi uzvanici tek započeše gozbu. Odozdo iz zatvora začuše glazbu orguljica pa skočiše na noge i stadoše plesati. I kao da bijahu vragom opsjednuti, ništa se više nije razumjelo, gospode su plesale s konobarima a vitezovi s kuharicama. Plesao je i namještaj; stolni pribor i kristalno sude razmrvljeni; pečeni pilići letjeli; netko je lupao glavom o zidove, netko o strop. Kralj plešući neprestance urlao da prestane ples. Momak odjednom prekinu svirku i svi padoše na pod, s vrtoglavicom i izmorenih nogu.Kralj, zadihan, side u zatvor.- Tko je tako dosjetljiv? - zaurla.- Ja, veličanstvo - istupi mladić. - Hoćete li vidjeti? - Zasvira samo jednu kajdu na orguljicama, a kralj već podiže nogu u plesnom pokretu.- Prestani, prestani! - zavapi uplašeno. A zatim: - Hoćeš mi to prodati?55- Zašto ne, veličanstvo? - dočeka on. - Ali pod kojim uvjetom?- Onim istim.- Eh, veličanstvo, sada treba sklopiti nov ugovor, ili ja počinjem svirati.- Ne, ne, reci svoj uvjet!- Meni je dovoljno da nočas mogu razgovarati s princezom i da mi ona odgovori.Kralj razmisli i najposlije pristade.- Ali ja ću postaviti dvostruku stražu i dva svijećnjaka.- Kako želite.Onda kralj potajno pozove kčer i kaza joj:- Pazi dobro, zapovijedam ti da nočas na sva pitanja onog lopova odgovoriš - ne, i ništa drugo nego - ne. - Princeza obeča.Pade noč i momak ode u sobu svu osvijetljenu i punu stražara, opruzi se na rub kreveta, dosta udaljen od princeze. Zatim se oglasi:- Zaručnice moja, čini li vam se da na toj svježini moramo imati otvorene prozore?

A princeza: -Ne.- čuvari, jeste li čuli? - viknu momak. - Na izričitu zapovijed princeze neka se prozori zatvore! -1 čuvari poslušaše.Prođe četvrt sada i momak reče: - Zaručnice moja, čini li vam se da je dobro biti u krevetu sa svim tim čuvarima uokolo? A princeza: -Ne. Mladić viknu:- čuvari! Jeste li čuli? Na princezinu izričitu zapovijed idite i da vas više ne vidimo. -1 čuvari odoše spavati, gotovo ne vjerujući da je to stvarnost.Poslije četvrt sata opet će:54- Zaručnice moja, čini li vam se da je lijepo biti u krevetu s dva upaljena svijećnjaka?A princeza:-Ne.On ugasi svijećnjake i nastade gusti mrak.Ponovno se skutri na rub kreveta, pa reče:- Draga, mi smo zakoniti zaručnici i usprkos tome daleko smo kao da je između nas trnov grm. Misliš li da je to dobro?A princeza:-Ne.Onda je on zagrli i poljubi.Kad je svanulo, kralj dođe u sobu, a ona mu reče:- Ja sam poslušala tvoju naredbu. Što je bilo, bilo je. Ovaj mladić je moj zakoniti muž. Oprosti nam.Kralj, doveden u škripac, naredi veliko svadbeno slavlje, plesove i natjecanja. Mladić postade kraljev zet, a zatim kralj, te od čobanina, što bijaše, prstom sudbine provede na kraljevskom prijestolju čitav svoj život.(Pistoia)55ZAčARANI DVORACdavno vrijeme neki kralj imao sina imenom Fiordinando koji je stalno sjedio nad knjigama. čitao je neprestano zatvoren u svojoj sobi, sklapao knjigu i kroz prozor gledao perivoj i šume, te opet nastavljao čitati i razmišljati. Iz svoje sobe izlazio je samo za ručak i večeru, a rijetko ga se moglo vidjeti da prošeta perivojem.Jednoga dana kraljev lovac, mladić bistre glavice, koji je od djetinjstva živio s kraljevićem, reče kralju:- Veličanstvo, dopuštate li mi da posjetim Fiordinanda? Već ga dugo vremena nisam vidio!Kralj odgovori:- Samo idi. Tvoja će posjeta razonoditi mog vrlog sina. Lovac ode u Fiordinandovu sobu a ovaj ga dočeka:- Kakvo ti je zanimanje na dvoru kad nosiš planinarske cipele? Mladić objasni:- Kraljev sam lovac - i opiše mu raznovrsnu divljač, lukavost ptica i zečeva i šumske predjele.Fiordinandu usplamtje mašta.- Slušaj - odvrnu mladiću - želio bih se i ja ogledati u lovu. Nemoj ništa govoriti mom ocu da to ne izgleda kao tvoj utjecaj; ja ću ga pitati da mi dopusti jedno jutro otići s tobom.- Uvijek na vašu zapovijed - odreza mladić. Sutradan za ručkom Fiordinando reče kralju:56- Jučer sam čitao neku knjigu koja govori o lovu pa mi se tako svidjela da i ja želim to iskušati. Dopuštate li mi?- Lov je razonoda puna opasnosti za onoga tko nije vičan -odgovori kralj. - Pa ipak, ne želim ti uskratiti ono što ti se dopada. Kao pratnju dat ću ti svog lovca koji to zanimanje pozna bolje nego itko drugi. Ne udaljuj se nikada od njega.I tako sutradan u ranu zoru Fiordinando i lovac uzjašu konje pa s oružjem prekoramice odu u šumu. Lovac je pucao na svaku pticu ili zeca koje bi ugledao i obarao ih na zemlju; Fiordinando ga nastojao oponašati pa i on pucao, ali ne ulovi baš ništa. Prođe dan i lovac imao prepunu torbu da ju

jedva nosio, a Fiordinando ne obori ni perce. Spusti se večer, pa između svjetlosti i tame Fiordinando ugleda zečića koji se pritajio u grmu i htjede opaliti, ali je zečić bio tako malen i preplašen pa ga htjede uhvatiti živa. Potrči prema grmu ali u tom trenu zeko pobježe, a on za njim. Svaki put kad mu bi na dohvatu, zečić pobježe, a onda se činilo kao da se zaustavio i čeka, da bi ponovno pobjegao dalje. I tako se Fiordinando prilično udaljio od lovca, da više nije znao pronaći put. Viknu iz svega glasa, zatim još jednom, pa još jednom, ali mu nitko ne odgovori. Bila je tama, a zečiću više ni traga.Fiordinando, iznemogao, side sa sedla i sjede pod neko stablo duboko zabrinut. Odjednom mu se učini da između stabala, u mraku vidi neko svjetlucanje. Uze konja za uzdu i ude u guštaru. Usred šume prostirala se velika livada a u dnu livade bijaše raskošan dvorac.Ulazna su vrata bila otvorena i Fiordinando viknu:- Hej, ukućani!Nitko ne odgovori, čak ni jeka. Ude. Nade dvoranu, upaljen kamin, vino i čaše. Fiordinando pričeka, odmori se i ogrije te popi malo vina. Zatim ustade, prijeđe u drugu dvoranu s prostrtom trpezom za dvije osobe. Stolni pribor, tanjuri i čaše bijahu od zlata i srebra. Zastori, stolnjak i ubrusi od svile prošivene biserima i57dijamantima, a sa stropa visjeli lijepi zlatni svijećnjaci veliki kao košare. Vidjevši da nema nikoga, a bio je vrlo gladan, Fiordinando sjede.Tek što je prinio ustima prvu punu žlicu, začuje šuštanje odjeće po stubama i ugleda kraljicu u pratnji dvanaest dvorskih gospođica. Kraljica bijaše mlada i vrlo lijepa stasa, ali lica prekrivena velikom koprenom; ne prozbori ni riječi a i pratilje bijahu bezglasne. Tako šutljiva, kraljica sjede sučelice Fiordinandu, a pratilje posluživahu i natakahu bez riječi. Ručak je protekao u tišini, a kraljica prinosila jelo k ustima pod tim gustim velom. Kad su završili, kraljica ustade a dvorske je pratilje ponovno otprate uza stube. Ustade i Fiordinando i nastavi kružiti dvorcem.Naiđe na kneževsku sobu s krevetom spremnim za odmor, pa se Fiordinando svuče i uvuče medu pokrivače. Iza nebnice bijahu tajna vratašca; otvore se i ude kraljica i dalje šutljiva i zastrta koprenom, s dvanaest pratilja za sobom. Fiordinando, podnimljen na uzglavlju, gledao otvorenih usta. Pratilje svukoše kraljicu ostavivši joj samo koprenu na glavi, položiše je tik do Fiordinanda pa odoše. Sad je Fiordinando očekivao da ona nešto kaže ih' se otkrije, međutim je već bila utonula u san. On je još malo gledao koprenu koja se pod dahom dizala i spuštala, razmišljao malo o svemu tome pa se i sšm prepustio snu.U zoru se pratilje vratiše, ponovno obukoše i odvedoše kraljicu. I Fiordinando ustane, prionu dobrom doručku koji je već bio spreman a onda side u konjušnicu.Njegov je konj jeo žito; Fiordinando uzjaše i u galopu ude u šumu. Cijelog je dana tražio neku stazu za povratak kući ili neki trag svog ortaka lovca, ali se nanovo izgubi, a kad pade mrak, pred njim bijahu livada i dvorac.Ude i ponovno doživje sve što i prve večeri; ali se sutradan, galopirajući opet šumom, namjeri na lovca koji ga je već tri dana tražio, pa se zajedno vratiše u grad. Na lovčeva pitanja Fiordinan-58do smrsi neku dugu priču punu nezgoda, ali ne oda svoj neobičan doživljaj.Vrativši se u kraljevsku palaču, Fiordinando bijaše drugi čovjek. Njegov se pogled nije uspijevao zadržati na stranicama knjige, i često je s prozora skakao i trčao prema šumi. Vidjevši ga namrštena, uznemirena i tužna, majka ga poče salijetati ne dajući mu mira kako bi saznala tajnu koju je skrivao. Danas jedno pitanje, sutra neka molba i Fiordinando joj najposlije ispriča od početka do kraja sve što mu se dogodilo u šumi, te joj otvoreno reče da je zaljubljen u tu lijepu kraljicu i da ne zna što učiniti da mu postane zaručnicom, obzirom da ona ne govori i ne pokazuje lice.A majka:- Ja ću ti reći što moraš učiniti. Idi još jednom s njom na večeru, i kad budete za stolom, učini nešto da joj padne viljuška ili žlica. Kad se ona sagne da je dohvati, ti joj povuci koprenu s glave. Budi siguran da će ti nešto reći.Netom ču taj savjet, Fiordinando osedla konja i u velikom trku odjuri u šumski dvorac, gdje je bio

primljen na uobičajeni način. Za vrijeme večere laktom gumu kraljičinu viljušku i ona pade; kraljica se prignu a on joj strže koprenu. Na tu gestu kraljica ustade, lijepa kao mjesečeva svjetlost i usplamtjela poput sunčeva žara.- Nesmotreni mladiću! - viknu. - Ti si me izdao. Da sam još jednu noć mogla spavati tik do tebe, bila bih oslobođena čarolije i ti bi bio moj zaručnik. Ovako sad moram otići osam dana u Pariz a odatle u Petrograd, gdje će me odrediti kao nagradu u viteškoj igri na konjima, i sam Bog znade komu ću pripasti. Zbogom! I znaj, ja sam portugalska kraljica!U tom trenutku nestade i ona i dvorac, a Fiordinando se nade sam u gustom šikarju pa mu je trebalo mnogo muke i truda da pronađe put kući. Ali jednom kod kuće, nije gubio vrijeme: napuni59torbu novcem, uze sa sobom vjernog lovca i na konju otputuje u Pariz. Galopirao, galopirao mrtav umoran i ne side sa sedla dok ne stiže do nekog svratišta tog čuvenog grada.Nije se baš mnogo ni odmarao jer je želio saznati je li uistinu portugalska kraljica u Parizu. Pa započe salijetati krčmara:- Ima li kakvih novosti u ovom kraju? Krčmar odgovori:- Nema ih, brate. Kakve bi novosti mogle biti? A Fiordinando:- Ima raznih vrsta novosti: ratovi, proslave, boravak uglednih ličnosti.- Ah! - uskliknu krčmar. - Onda ima jedna novost. Prije pet dana došla je u Pariz portugalska kraljica i za tri dana putuje u Petrograd. To je vrlo lijepa i vrlo učena gospoda; zabavlja se posjećujući rijetke stvari, a svako poslijepodne seta s dvanaest pratilja tu pred našim vratima.-1 mogu je vidjeti? - upita Fiordinando. A krčmar:- Kako ne? Kad ona javno seta, svaki je prolaznik može vidjeti.- Dobro, dobro - reče Fiordinando - u međuvremenu nam pripremite nešto za jelo i bocu crnog vina.Treba znati da je taj krčmar imao kćer koja je sve prosce odbijala jer joj se ni jedan nije dopadao. čim je ugledala Fior-dinanda sjahati s konja, ta djevojka reče da će se udati za njega ih' se nikad neće udati. I odmah ode svom ocu pa mu reče da se zaljubila i da on mora pronaći način kako daje uda za tog stranca.I tako krčmar upita Fiordinanda:- Nadam se da ćete se dobro osjećati u Parizu i da ćete imati sreću pronaći lijepu zaručnicu.Fiordinando će na to:60- Moja je zaručnica najljepša kraljica na svijetu i ja je slijedim po cijelom svijetu..Krčmarovu kći, koja je slušala iza vrata, obuzme strašan gnjev pa, kad je otac pošalje u podrum po vino, stavi punu šaku opijuma u bocu. Kad su Fiordinando i lovac izašli pred vrata da čekaju prolazak portugalske kraljice, obuze ih tako težak san da su zaspali na travi kao skamenjeni. Malo zatim prođe kraljica, prepozna Fiordinanda, prignu se, zovnu ga, pomiluje, prodrma, okrenu ga na jednu i na drugu stranu ali nije bilo načina da ga probudi. Onda skinu dijamantni prsten s prsta i stavi mu ga na čelo.Treba znati da je u obližnjoj pećini živio pustinjak koji je između stabala promatrao taj prizor. čim kraljica otir'e, pustinjak polako iziđe, uze prsten s Fiordinandova čela i v,»d se u svoju jazbinu.Kad se Fiordinando probudio, bijaše već mrak i dugo mu je trebalo da se sjeti gdje se nalazi. Prodrma i probudi lovca i oni okriviše odveć jako crno vino i požališe što nisu sreli kraljicu.Drugoga dana rekoše krčmaru:- Dajte nam bijelo vino i molim vas da ne bude tako jako. -Ali krčmarova kći opijumi i bijelo vino, pa ta dvojica ponovno brkahu na livadi.Portugalska kraljica, očajna što ne može probuditi Fiordinanda, stavi mu na čelo čuperak kose i pobježe. Pustinjak se odjednom pojavi između stabala, uze čuperak, a kad se Fiordinando i lovac probudiše kasno u noć, ništa nisu znali od onoga što se dogodilo.Fiordinando poče sumnjati u taj san koji ga je hvatao svako poslijepodne. Sad je već bio posljednji dan prije kraljičina odlaska u Petrograd i htjede je vidjeti pod svaku cijenu. Krčmaru naredi da mu više ne donosi vina, ali kći opijumi juhu. Netom stigoše na livadu, Fiordinando osjeti težinu u glavi. Onda izvuče iz džepa dva pištolja i pokaže ih lovcu.

61- Znam da si mi vjeran - reče mu - ali ako ovog puta ne budeš budan i mene ne održiš budnim, ovi će pištolji biti za tebe. Ispalit 61 ti ih u mozak, budi uvjeren.Rekavši to, ispruži se koliko je dug i skok i poče hrkati. Lovac se štipao da bi ostao budan, ali je između jednog štipanja i drugog sklapao oči, pa su uštipi bivali sve rjeđi, dok i on ne poče hrkati.Stiže kraljica pa opet povicima, grljenjem, pljuskanjem po licu, poljupcima i drmanjem htjede probuditi Fiordinanda. Videći da ne uspijeva poče plakati tako jako da su joj umjesto suza potekle niz lice dvije kapi krvi. Rupčičem obriše krv s obraza i taj rupčić stavi na Fiordinandovo lice. Zatim ude u kočiju i odjuri ravno u Petrograd. Pustinjak iziđe iz svoje spilje, uze rupčić i ostade u blizini da vidi što će se dogoditi.Kad se Fiordinando noću probudio, njegov je gnjev što je izgubio i posljednju priliku bio tako silan da izvuče pištolje i pripremi se održati obećanje da će ih ispaliti u glavu lovca koji je još spavao, kadli ga pustinjak zaustavi uhvativši ga za ruku i reče:-Taj nesretnik nije kriv. Kriva je krčmarova kći, koja je stavila opijuma u crno vino, bijelo vino i juhu.- Ali zašto? - upita Fiordinando. -1 kako vi to znate?- Zaljubljena je u vas i dala vam je opijuma. Ja sve znam, iza stabala promatram što se događa. Tri je dana ovdje prolazila portugalska kraljica i htjela vas probuditi a onda vam na čelp ostavljala dijamant, pramen kose i rupčić natopljen krvavim suzama.- A gdje je sve to? Na to će pustinjak:- Ja sam sve uzeo i sačuvao jer u blizini ima dosta lopova koji bi to ukrali i vi nikada ne biste ništa saznali. Evo, uzmite i čuvajte te stvari i ako postupite razborito, naći ćete svoju sreću.- Ali kako postupiti? A pustinjak:- Portugalska je kraljica otišla u Petrograd gdje će se održati62viteška igra. A vitez koji će igrati s ovim prstenom, ovim pramenom i ovim rupčićem na vrhu koplja bit će nepobjediv i oženit će kraljicu.Fiordinandu nije trebalo reći dva puta. Iz Pariza odjuri nav-rat-nanos u Petrograd i uspije stići na vrijeme da se prijavi kao takmac, ali pod lažnim imenom. Sa svih strana svijeta dođoše u Petrograd čuveni borci, s velikom pratnjom i poslugom, i oružjem svjetlucavim kao sunčeva kugla. Usred grada bio je ograđen prostor s ložama uokolo, i tu se moralo boriti na konju da se zasluži portugalsku kraljicu.Fiordinando, sa spuštenim vizirom na kacigi, prvi dan pobijedi s dijamantom na vrhu koplja, drugi dan pobijedi s pramenom kose i treći s rupčićem; a konji i konjanici padali na zemlju poput slijepih miševa dok na nogama ne ostade ni jedan. Proglašen je pobjednikom i kraljičinim zaručnikom, pa tek tada podiže kacigu. Kraljica ga prepozna i od sreće se onesviješćena sruši u naslonjaču.Održi se velika svadba, Fiordinando pozove svog oca i majku koji su ga već smatrali mrtvim. Predstavi im nevjestu i reče:- Ovo je zečica koju sam slijedio, ovo je žena zastrta koprenom, ovo je portugalska kraljica koju sam oslobodio strašne čarolije.(Pistoia)63BIVOLIčINA GLAVAeki seljak ljutio se u polju kopajući svoju škrtu zemlju, kadli udari željezom o nešto tvrdo. Polako odgurau zemlju u stranu i ugleda bivoličinu glavu, dvostruko veću od svih glava svih bivolica, uspravnih rogova, sjajne dlake i ot-r'// \J\J vorenih očiju da se činila živom. I nije (J) \\ se samo činila; kad seljak na taj ružanX\_ prizor, zamahnu lopatom da je udari, glava prozbori i reče:- Stani, nemoj me ubiti. Ja ću biti sreća jednoj od tvojih kćeri. Poštedi me, stavi negdje sa strane.Seljak, nagađajući čaroliju, pažljivo uze glavu, stavi je na kraj polja i pokrije svojim kaputom. Kad najstarija kći dođe i donese mu pogaču za ručak, reče joj:

- Pogledaj što ima ispod mog kaputa. Djevojka podiže kaput i urliknu:- Uh! Kakva ružna grdosija! - i pobježe kući vičući neprestano.Mati, vidjevši je tako ustrašenu, pomisli da se nešto dogodilo njenom mužu pa reče srednjoj kćeri:- Idi k ocu i vidi je li mu što treba.I njoj seljak zapovjedi da pogleda ispod kaputa, i ona poput vjetra pobježe vičući:- Uh! Kakva strašna njuška!Onda mati pozove najmlađu, koja je bila najživahnija i najod-64važnija, pa je pošalje u polje. Kad joj otac reče da podigne kaput, djevojčica se stade smijati i milovati bivoličinu glavu.- Ah, kakva lijepa glava! Kakvi lijepi rogovi! Kakvi lijepi brčići. Oče, gdje ste našli tu h'jepu bivoličinu glavu?Na te ljubaznosti Bivoličina glava uspravi njušku kmečeći od radosti pa reče:- Lijepa djevojčice, hoćeš li živjeti sa mnom? A djevojčica:- Što se mene tiče došla bih odmah, ako otac dopusti. Seljak se nije usprotivio. Bivoličina glava poče hodatiskokovito na rogovima a djevojčica je išla za njom skačući i plješćući rukama.Usred šume bijaše otvor s poklopnim vratima, Bivoličina glava otvori ih rogom i sruči se dolje u skokovima. Djevojčica je s dna čula njezin glas koji je govorio:- Skini cipele pa sidi i ti. Polako, polako jer su stepenice od stakla.Djevojčica side staklenim stepenicama i nade se u pravoj kneževskoj dvorani; Bivoličina glava bijaše u jednom naslonjaču.U toj podzemnoj kući djevojčica se vrlo dobro osjećala. Bivoličina glava poučavala je u raznim poslovima: održavanju čistoće u sobama, kuhanju, glačanju, bolje negoli prava pravcata mati. U svemu je njezina učenica bivala sve vrednija, pa i u čitanju i pisanju, i rasla je kao iz vode, tako da ubrzo postade lijepa djevojka a Bivoličinu glavu tako je zavoljela da ju je zvala »majkom«.Poslije nekoliko godina življenja u toj rupi djevojka poče govoriti:- Majko, pošaljite me trenutak na livadu da udahnem malo zraka.Bivoličina glava se izgleda protivila, ali je djevojka bila uporna i ona joj dade srebrnu haljinu i stolicu te joj dopusti sjediti na travi i plesti čarapu.65Dok je posred livade plela čarapu, ugleda je neki lovac koji je bio zalutao. Bio je to sin kralja tih krajeva. Zametnuše razgovor i malo bje potrebno da se u nju zaljubi.- Lijepa djevojko - reče joj - vi mi se sviđate u svakom pogledu, i ako me ne odbijete, ja ču vas oženiti.Djevojka odgovori:- Ja vas neću odbiti, ali moram najprije čuti što kaže moja majka. - Udalji se i side staklenim stepenicama kroz otvor na zemlji.Bivoličina glava se ne usprotivi:- Učini ono što ti je drago; ako me hoćeš ostaviti, ostavi me. Ali upamti, ne budi nezahvalna. Sve što imaš, meni duguješ, iako si odmah našla zaručnika kraljevića.Kraljević obeća da će se vratiti po zaručnicu za osam dana i to s dvorskim gospođama, vitezovima i kraljevskom kočijom, a zaručnica je međutim pripremila opremu uz pomoć Bivoličine glave, i to bijaše prava kraljevska oprema.- Upamti - govorila joj Bivoličina glava - kad budeš napuštala ovu kuću, nemoj ništa zaboraviti. Zaboraviš li nešto, može ti se desiti velika nevolja.A kad dođe kraljević sa svojom pratnjom, zaručnica bijaše tako uzbuđena i užurbana da ne samo što zaboravi uzeti sa sobom češalj, nego zaboravi i pozdraviti Bivoličinu glavu, te odjuri a da ni vrata nije zatvorila.Povorka se bila već prilično udaljila kad se zaručnica udari dlanom po čelu.- Visočanstvo, vratimo se, vratimo se! Zaboravila sam češalj. Kraljević odgovori:- Bojiš se da u mojoj palači nećeš naći češalj? Ili da ih je nestalo u dućanima moga grada?

Ali mu ona plačljivim glasom odvrati:- Bojim se da će mi se dogoditi neka nesreća, jer mi je majka66rekla da ne smijem, ništa zaboraviti u kući, ako ne želim stradati. Molim vas, visočanstvo, vratimo se. -1 kraljević naredi da se konji okrenu pa se svi vrate u šumu.Otvor na livadi bio je još otvoren; zaručnica side i stade tražiti češalj.- Oh, zar nisi otišla? - upita je Bivoličina glava.- Jesam, majko - odgovori ona - ali sam u žurbi zaboravila češalj, a sad ga ne mogu naći.- Zaboravila si češalj, je li? - reče Bivoličina glava. - Samo češalj? Potraži ga sama.Djevojka, sva uznemirena, otvori ladicu komode i gurnu glavu da prekopa unutra. Kad je nanovo podiže, ogleda se u zrcalu i kriknu. Glava joj se preobrazila u veliku bivoličinu glavu.- Majko! Majko! - viknu. - Joj, kakva nesreća! Dođite, spasite me!Bivoličina glava prozbori:- Ja ne mogu. To je nagrada za tvoju nezahvalnost. Otišla si a da mi ni zbogom nisi rekla.- A što će sada reći moj zaručnik?- Zadržat će te takvu kakva jesi. Već je obećao da će te oženiti.Djevojka ne smogne učiniti ništa drugo nego oko glave oviti gusti veo i tako stupiti pred kraljevića.- Zašto si tako prekrila glavu? - upita je on. A djevojka odgovori da je dobila jaku upalu očiju.Na dvoru su kraljevićeva majka i sve velike gospode znatiželjno očekivale tu prekrasnu djevojku. Dođe i trenutak kad ostade sama s kraljevićem i kad morade dići koprenu. Zamislite kako se zapanjio vidjevši da je njegova zaručnica postala pravo čudovište. U početku pomisli da naredi lomaču i da je spali, ali se svjetuje s majkom koja ga nagovori da to stvorenje zatvori u potkrovlje palače. Tako i učini, a na dvoru razglasi da ju je zatvorio67iz ljubomore. Tajnu je znala samo njegova majka i, gledajući ga sve tužnijim, patila zbog toga. Jednog mu dana reče:- Sine moj, tu Bivoličinu glavu treba ipak otjerati i razmisliti o izboru zaručnice koja ti pristoji.Aon:- Kako ću je otjerati kad sam joj dao riječ da ću je vjenčati?- Postoji način, poslušaj - odvrnu majka. - Na dvoru su dvije lijepe djevojke koje samo sanjaju da se udaju za tebe. Priredimo natjecanje između njih i Bivoličine glave. Neka u roku od osam dana svaka od njih isprede libricu lana. Onu koja bude najljepše isprela, uzmi za ženu.Kraljević posluša savjet. Djevojke stadoše marljivo presti svoju libricu lana, zatvorene u svojim sobama. Jadna zaručnica ništa ne uradi, samo plače nad svojom hudom sudbinom. U subotu navečer spusti se uzetom iz potkrovlja palače i otrči u šumu do stana Bivoličine glave.- Majko, majko - zavapi - pomozite mi, izvucite me iz ove nevolje, vi to možete. Od sretnice kakvom ste me bili učinili svojom dobrotom, doveli ste me u ovo jadno stanje i sad sam najnesretnija od svih žena!Bivoličina glava odgovori:- A nezahvalnost ti se čini neznatnim grijehom? Ne mogu ti pomoći. Mogu ti samo dati ovaj orah. Sutra ga pruži kraljeviću i reci mu neka u zamjenu za libricu lana koju ti je dao ispresti, pojede jezgru ovog oraha.U nedjelju djevojke predadoše kraljičinu sudu svoj lan ispreden nit po nit, i kraljica reče:- Ah! Nije loše. Ali ima nekih nedostataka, nije sve jednoliko. Sad pogledajmo rad ove druge.Zaručnica pruži orah.- Hoćeš mi se narugati? - reče kraljević. Ali kad otvori orah,68unutra nade libricu lanena povjesma savršeno ispredena kakvog se nikada vidjelo nije. Ali kraljica reče:- Istina, lan je lijep, ne može se nijekati. Pa nećeš valjda zbog librice lana uzeti za ženu neko čudovište? Treba ih staviti na još jednu kušnju. Sad ćemo tim gospodicama dati da šasiju platnenu košulju i koja u roku od osam dana najbolje šasije, bit će tvoja žena.

I opet su žene, zatvorene u sobi, strasno prionule poslu: bod po bod, iz trenutka u trenutak svojski šivale; a zaručnica, naprotiv, neprestano plačući, i ne dotače platno. U subotu navečer ponovno side pomoću užeta i vrati se Bivoličinoj glavi.- Majko, pomozite mi! Oprostite mi ono što sam vam uskratila! Zar je sasvim nestala vaša ljubav prema meni?- Ti samo znaš plakati i jadikovati - reče Bivoličina glava. Nisam valjda ja kriva što si u takvom položaju. Nisam li te na vrijeme upozorila? Sve što mogu učiniti, evo, tu je. Uzmi ovaj lješnjak, daj ga kraljeviću, neka ga zdrobi i pojede, ako mu ne prija, neka ga ispljune.Kad je kraljević zdrobio lješnjak, iz njega izađe košulja sva izvezena zlatom, s tako sitnim i gustim bodovima da nije bilo oka koje bi ih moglo pronaći.Kraljica reče:- A sad ih stavimo na odlučnu kušnju. Za osam dana priredit ćemo veliki ples. Naredi ovim gospodicama da nastoje biti što ljepše, i dna koja bude najljepša, bit će tvoja žena.Netom se dvije gospođice nađoše u svojim sobama, započeše se uljepšavati: trljale se mirisnim vodicama, rumenile obraze, češljale se na razne načine, oblačile i svlačile haljine; ni spavale više nisu, i da se ogledalo može trošiti, sad već ne bi bilo ni mrvička. A što je zaručnica mogla učiniti s tom bivoličinom glavur-69dom na vratu? Provede tjedan u plaču, i u subotu uvečer vrati se u šumsku nastambu.- Opet si došla cmizdriti? - reče Bivoličina glava.- Majko, a što bih drugo mogla učiniti? Ako mi ne oprostite, sad više nema lijeka.- Imaš ono što si htjela. Poslije svega dobra što sam ti učinila, otišla si poput psa!- Ali, majko, nije bilo zle namjere, šta da činim? Bila sam tako radosna, nepromišljena, zbunjena.- A kad bi sada morala otići kao onog dana, što bi uradila?- Ah, majko! Pozdravila bih vas, poljubila i zagrlila, i ništa ne bih zaboravila, i zatvorila bih dobro otvor.- Hajde, opraštam ti - reče Bivoličina glava - potraži svoj češalj.Djevojka ode do komode, otvori svoju ladicu, prekopa je i nade češalj. Podigavši se, kakvo bijaše njezino udivljenje kad u zrcalu ugleda svoju prijašnju glavu, ali još ljepšu, još blistaviju. Skačući i potcikujući od radosti otrči Bivoličinoj glavi, zagrli je i poljubi, izrazi stotinu ljubaznosti i duboku zahvalnost.U nedjelju se u kraljevskoj palači sastao čitav dvor s kraljem i kraljicom koji su sjedili na povišenom prijestolju, a njihov sin na dnu stepenica. I dođoše tri žene, zastrte gustom koprenom od glave do pete. Kraljević podiže prvoj veo i reče:- Gle! Sva je opšivena krpama! Stupi druga i kraljević podiže veo:- Gle! Sva je puna vrpca i šara!Koprenu svoje zaručnice ne usudi se podići, ali kad je podiže, zapanji se.- Evo moje žene! Evo kakvu sam je našao da sjedi i plete čarapu usred šume. I još je ljepša negoli onda! Draga majko, ja sam izabrao, moja žena je djevojka koja me očarala svojom ljepotom i Ijupkošću.70Uze je za ruku i povede da sjedne uz njega na prijestolju i čitav je dvor klicao kraljici. Od toga dana bijahu zajedno zaneseni pobjedom i življahu sretni i radosni.(Pistoia)71TORINSKI PUTNIKgradu Torinu živio imućan čovjek sa tri sina. Najstariji se zvao Giuseppe (đu-zepe), oštrouman mladić kojemu se neprestano vrtjela po glavi misao o putovanju: želio je vidjeti Carigrad. Otac, koji ga je htio oženiti i od njega dobiti potomstvo, ne htjede ga pustiti na to putovanje; ali Giuseppe nije ni na što drugo mislio nego na putovanja. Naposljetku se oženi srednji sin, i otac pomisli na njega kao na onoga koji će naslijediti njegove poslove i koji će nastaviti njegovo ime, pa odluči dopustiti Giuseppeu da otputuje, i on se sa sandukom punim robe i alata i novca ukrca na brod prema

Carigradu.Na pučini ih zahvati oluja, brod se ljuljao tamo-amo i mornari nisu više njime upravljali. Izgubi pravac putovanja i udari o greben. Sva čeljad nestade u valovima i utopi se. Giuseppe skoči s broda koji je tonuo i uzjaše svoj sanduk, od kojega se nikada nije rastajao, i tako čitavu jednu noć provede plutajući u oluji, dokle ga vjetar ne odvuče na žalo nekog otoka dok je sunce izlazilo iz mora koje se polako stišavalo. Otok se činio pustim, iako bogat stablima i plodovima.Dok je Giuseppe izviđao uokolo, pojavi se skupina divljaka odjevenih u životinjske kože. Giuseppe im ode ususret, zatraži gostoprimstvo i zamoli ih da mu ponesu sanduk, ali nije bilo načina da ga shvate. Giuseppe izvuče zlatni novčić i pruži ga72divljacima: oni ga pogledaše kao da ne znaju što bi s tim. Pokaže im sat, i bilo je isto kao da im je pokazao potpeticu cipele. Pokaže im nož i njim odreže granu stabla: divljaci su ga gledali sa zanimanjem, i mnogi pružiše ruke da uzmu nož. Giuseppe im pokretima reče da ga ne želi dati nikome od njih, nego nekome tko je iznad njih, pa oni uzeše sanduk na leda i povedoše ga u pećinu gdje je stanovao njihov kralj. Između kralja i Giuseppea rodilo se ubrzo pravo prijateljstvo. Torinjanin je stanovao u kraljevskoj pećini i naučio njihov jezik. Divljake je naučio mnogim stvarima koje oni nisu znali; vidio je, na primjer, da na otoku ima mnogo kamena vapnenca i ilovače i naučio ih je peći opeke i graditi kuće. Kralj ga imenovao potkraljem i najposlije mu ponudio svoju kćer za ženu. Ova posljednja počast nije se dopala strancu u prvom redu zato što je već imao jednu lijepu divljakinju u koju je bio zaljubljen, a potom i zato što je kraljeva kći bila najružnija djevojka koju bi putnik mogao ikada susresti. Ali bijaše s&n, usred tog divljeg naroda, na otoku s kojeg se nije moglo pobjeći, i teško njemu izgubi li kraljevo prijateljstvo. Morao je pristati na svadbu; sa svojom ljubljenom rastao se plačući, ali uvijek u ljubavi i slozi. Giuseppe oženi kraljevu kćer, a njegova ljepotica, da ne izazove sumnju, udala se također za nekog starog ribara. Što se blagostanja tiče, Torinjanin nije mogao živjeti bolje: nije bio kralj, ali malo je nedostajalo; samo zadovoljstva nije imao i osjećao se zatvorenim poput roba, pa se kajao što nije poslušao svog oca.Kraljeva se kći odjednom razbolje i umre. U cijelom je kraljevstvu bila velika žalost, kralj se nije mogao utješiti zbog toga gubitka te neprestance plakao i jadikovao. Da ga utješi, Giuseppe mu reče:- Ali, veličanstvo, poslušajte me, treba se na neki način pomiriti sa sudbinom. Vi nemate više svoje kćeri, ali ja ostajem uz vas.73- Eh! - odvrati kralj - ne plačem ja samo zato što sam izgubio kćer, nego i zato što i tebe gubim.- Mene? - uzviknu Giuseppe. - Što mislite time reći, veličanstvo?- Zar ne poznaš zakone ove zemlje? - izusti kralj. - Ako jedno od supružnika umre, mora se i drugo s njim pokopati. Zakoni i običaji to naređuju. Treba se pokoravati.Uzaludni bijahu njegovi prigovori i plakanje. Započe pogreb. Nosači nosili mrtvački kovčeg supruge odjevene kraljevski, za njim išao Giuseppe izbezumljen od straha, a narod u povorci plakao i jaukao. Grob bijaše velika podzemna spilja zatvorena golemim kamenom; tu bi, pomaknuvši kamen, spuštali mrtvace sa svim njihovim blagom. Giuseppe htjede da s njim bude spušten i njegov sanduk pun vrijednih stvari, a dadoše mu i hrane za pet dana i svjetiljku. Kad je obred završio, otvor spilje zatvoriše golemim kamenom i ostaviše ga sama s mrtvacima.Giuseppe, sa svojom svijećom, htjede dobro istražiti spilju. Bila je puna mrtvaca, nekih svježih, drugi već kosturi, a s mrtvima bijaše zlata, srebra i dragog kamenja. A on razmišljao kako je sve to bogatstvo bezvrijedno za njega osuđena da tu završi svoje dane zbog jednog divljeg običaja. Umoran i očajan sjede na svoj sanduk, od vremena do vremena pogledavao na sat i pripremao se na smrtnu uru. Poslije ponoći začu nešto poput topota, pogleda uokolo i vidje da mu se približava neka životinja slična govedu. Životinja se približi jednom mrtvacu, zgrabi ga zubima za kosu, zamahnu njime i stavi na pleća, pa s lesom na hrptu ode i nestade u mraku. Drugu noć u isto vrijeme, životinja se vrati i odnese drugi les. Ovaj put Giuseppe ode za njim; spilja je završavala silaznim hodnikom, i po pjenušanju vode na dnu shvati da vodi u more. Otkriće ga ispuni radošću, osjećao se sigurnim da će uspjeti izići živ iz spilje, ali nije htio pobjeći praznih ruku pored svega blaga

74koje mu bijaše na dohvatu. Stoga bijeg odgodi za sutradan, jer je ionako već svitalo a nije htio da ga otočani otkriju.Dan provede u pripremanju stvari koje će ponijeti sa sobom, kad začu uobićajeni pjev koji prati sprovode i vidje da se rastvara ulaz u spilju. Spustiše les nekog čovjeka a za njim side žena sa svijećom i košarom hrane. Giuseppe, skriven iza jedne stijene, pričeka da spilju zatvore da otkrije svoju supatnicu. Ona, vidjevši u dnu spilje Giuseppeov sanduk, približi se i plačući reče:- Jadni moj Giuseppe! Sad je već mrtav, a mene čeka ista okrutna sudbina.Tada Giuseppe otkrije u ženi svoju davnu ljubav koja se bila udala za starog ribara, sada mrtva. Izađe iz skrovišta, zagrli je i zavapi:- Ne, nisam mrtav, niti ću biti, nego ću skupa s tobom pobjeći iz ovog groba.Žena, svladavši prvi užas i bojazan daje Giuseppe već sablast, izusti:- Nitko odavle nije izišao živ. Kako se možeš nadati? Giuseppe joj ispriča svoje otkriće, pa zajedno pojedoše zalihusvježe hrane koju je žena donijela, čekajući dolazak goveda.Kad govedo dođe i odnese les, Giuseppe za njim tiho, tiho dok u dnu spilje ne ugleda mjesečev odsjaj u moru, i vola koji je plivao bježeći s mrtvacem na hrptu. Giuseppe zapliva, napravi krug oko otoka, pope se u mraku do otvora spilje, i s velikim naporom uspije maknuti stijenu. Spusti uže koje je imao omotano oko struka, a njegova ljubljena, koja ga je zabrinuta čekala, vezivala dolje stvari koje je on podizao. Bile su to životinjske kože skinute s mrtvaca i napunjene zlatom, srebrom i dragim kamenjem; posljednji je podignut Giuseppeov sanduk, i na kraju žena. Kad oboje bijahu s robom izvan spilje, uputiše se prema granici drugog kraljevstva koje je bilo na otoku, i uspjeli je prijeći prije svanuća.75Predstavili se vladaru, ispričali svoje doživljaje i bili velikodušno primljeni u samu kraljevu nastambu.Giuseppe je u tom kraljevstvu proveo mnoge godine i imao tri sina. Iako mu ništa nije nedostajalo, postao je čak predsjednik vlade, stalno je žudio vratiti se u svoj rodni grad Torino.Sagradi lađu govoreći da će mu služiti za razonodu, pa sa ženom odlazio na more, ali se navečer vraćao, da kralj ne bi što posumnjao. A jedne mirne, vedre noći ukrca se sa ženom i djecom i sandukom i svim dobrima pa veslao, veslao dok mu otok nestade s vidika. A kad mu se pri mjesečevoj svjetlosti učini da u daljini vidi brod, puhnu u mornarsku trublju dozivajući pomoć. To bješe brod koji je plovio u Carigrad. Tako Giuseppe naposljetku okruni svoj mladenački san, ode u Carigrad i s bogatstvom iz spilje mrtvih otvori zlatarnicu i draguljarnicu; pa se bogat i sretan vrati u Torino svom starom ocu koji ga je neprestano čekao.(Pistoia)76JABUKA-DJEVOJKAili jednom kralj i kraljica, očajni što nemaju djece. Kraljica je govorila:- Zašto ne bih niogla rađati djecu kao što jabuka rada jabuke?I tako se dogodi da kraljica umjesto djeteta rodi jabuku. Bijaše to lijepa i rumena jabuka kakve se nikad vidjelo nije. I kralj je postavi na zlatnu pliticu na svom balkonu.Sučelice tom kralju živio neki drugikralj i taj drugi kralj kad je jednom stajao uz otvoren prozor, ugleda na balkonu susjednog kralja lijepu djevojku, bijelu i rumenu kao jabuka koja se prala i češljala na suncu. On ju je začuđeno gledao jer nikada ne vidje tako lijepe djevojke. Ali netom opazi da je netko gleda, djevojka otrči plitici, ude u jabuku i nestade. Kralj se međutim u nju zaljubi.Smišlja i razmišlja pa zakuca na vrata susjedne palače i upita kraljicu:- Veličanstvo - reče joj - molim vas jednu uslugu.- Vrlo rado, veličanstvo, ako se medu susjedima može biti korisnim... - odgovori kraljica.- Želio bih onu lijepu jabuku koju imate na terasi.- Što kažete, veličanstvo? Zar ne znate da sam ja majka te jabuke i da sam tako čeznula da mi se

rodi?Ali je kralj toliko govorio, toliko navaljivao, da je morala pristati kako bi se sačuvalo prijateljstvo medu susjedima. I tako on77ponese jabuku u svoju sobu. Pripremao joj sve potrebito za pranje i češljanje, i djevojka je svakog jutra izlazila, prala se i češljala a on je gledao. Drugo ništa, jer djevojka nije jela, nije govorila. Samo se prala i češljala.pa onda vraćala u jabuku.Taj kralj življaše s maćehom koja, vidjevši ga neprestano zatvorena u sobi, poče sumnjati:- Dala bih ne znam što da saznam zašto se moj pastorak stalno skriva!Navijesti se rat i kralj morade otići. Srce mu se stezalo što mora ostaviti svoju jabuku. Pozove svog najvjernijeg slugu i reče mu:- Ostavljam ti ključ svoje sobe. Pazi da nitko ne ude. Svakog dana pripremi vodu i češalj jabuci-djevojci, i sve učini da joj ništa ne manjka. Pazi, ona će mi poslije sve ispričati. (Nije bila istina jer djevojka nije govorila, ali on sluzi tako reče.) Pazi dobro, ako za vrijeme moje odsutnosti izgubi dlaku s glave, ode tvoja glava!- Ne brinite, veličanstvo, učinit ću sve što stoji do mene. Netom je kralj otputovao, kraljica maćeha dade se na posaoda ude u njegovu sobu. Sluzi stavi opijum u vino i kad on zaspa, ukrade mu ključ. Otvori i pretraži čitavu sobu, ali što je više tražila to je manje nalazila. Na zlatnom poslužavniku bijaše samo ona jabuka.- Ništa drugo ne može biti povod njegovu maštanju nego ta jabuka!Poznato je da kraljice u pojasu nose bodež. Uze bodež i stade ubadati jabuku. Iz svakog uboda poteče potočić krvi. Kraljica maćeha se uplaši, pobježe i ključ vrati u džep usnula sluge.Kad se sluga probudio, nije se snalazio u onome što se dogodilo. Otrči u kraljevu sobu i nade je natopljenu krvlju. - Jadan ti sam! Što da radim? - i pobježe.Ode do svoje tetke koja je bila čarobnica i posjedovala sve čarobničke praške. Tetka mu dade prašak koji čini dobro78začaranim jabukama i još jedan koji čini dobro opčinjenim djevojkama.Sluga se vrati jabuci i stavi joj malo praška na sve ubode. Jabuka se raspuknu a iz nje iziđe djevojka sva povezana i puna melema.Vrati se kralj i djevojka po prvi put progovori i reče:- Slušaj, tvoja me maćeha svu izbola, ali me tvoj sluga izliječio. Imam osamnaest godina i oslobođena sam čarolije. Ako me želiš, bit ću tvoja žena.A kralj:- I te kako te želim!I bude svečanost s velikom radošću dviju susjednih palača. Nedostajala je samo maćeha koja je pobjegla, i nitko više za nju nije znao.I tu oni bivali ipirovali, Meni ništa ne davali. Ne, dođoše mi jedan novčić I ja ga stavih u sandučić.(Firenca)79FIRENTINACio jednom neki Firentinac koji je svake večeri odlazio na posijelo i slušao razgovore ljudi koji su putovali i vidjeli svijeta. On nije imao što pričati jer je bio stalno u Firenci pa mu se činilo da je pravi bukvan.I tako poželio putovati pa se nije smirio dok sve nije rasprodao, spremio prtljagu i otputovao. Hodao hodao, a kad se smračilo, potraži prenoćište ukući nekog župnika. Župnik ga pozove na večeru i dok su jeli, upita ga za razlog njegova putovanja. čuvši da Firentinac putuje da bi se kasnije vratio u Firencu i mogao nešto ispričati, reče:- I mene je toliko puta obuzela ta želja, pa, ako pristajete, mogli bismo ići zajedno.- Kako da ne - dočeka Firentinac. - Gotovo ne vjerujem da sam našao društvo.I sutradan ujutro Firentinac i župnik krenuše zajedno. U suton stigoše do nekog seoskog imanja.

Zatražiše prenoćište, a upravitelj upita:- A zašto putujete? - Kad sazna, i njega obuze želja za putovanjem pa u zoru i on ode s njima.Trojica prevališe zajedno dugačak put dok ne stigoše do dvorca nekog diva.- Pokucajmo - reče Firentinac - pa kad se vratimo kući, moći ćemo pričati o divu.80Div im osobno otvori vrata i ugosti ih.- Ako želite ostati sa mnom - reče im - u župi mi nedostaje župnik, na imanju mi nedostaje upravitelj, a za Firentinca, iako mi baš Firentinci ne trebaju, naći će se i za njega neki posao.Trojica odgovoriše:- Pa dobro, u službi jednog diva vidjet će se mnoge neobićne stvari; tko zna koliko ćemo toga poslije moći pričati! - i prihvatiše. Div ih povede na počinak i rastadoše se s tim da će se sutradan o svemu dogovoriti.Sutradan div kaže župniku:- Dođite sa mnom da vam pokažem župne knjige - i povede ga u jednu sobu. Firentinac, koji je bio veliki radoznalac, nije htio propustiti priliku da vidi zanimljive stvari. Prislonio oko na ključanicu i vidio da je div sabljom odsjekao glavu župniku dok je stajao prignut nad knjigama i bacio je skupa s tijelom u neki otvor na podu.»Eh, kako ću ovo ispričati u Firenci!«, pomisli Firentinac. »Nevolja je što mi neće vjerovati.«- Župnika sam odveo na njegovo mjesto - reče div - sad ću smjestiti upravitelja. Dođite da vam pokažem isprave imanja.I upravitelj, ništa ne sumnjajući, pode za divom u onu sobu.Firentinac ga kroz ključanicu vidje nagnuta nad ispravama, i onda udarac divove sablje između glave i vrata, i kako obezglavljen završi u otvoru na podu.Već se veselio koliko će toga izuzetnog moći pričati po povratku, kadli mu pade nad um da je poslije župnika i upravitelja na njemu red pa neće moći pričati baš ništa. I obuze ga silna želja za bijegom, ali div upravo iziđe iz sobe i reče mu da želi ručati prije negoli njega smjesti. Sjedoše za trpezu, ali Firentinac nije uspijevao progutati ni komadićak, samo je smišljao plan kako umaći divovim rukama.81Div je imao jedno oko koje je gledalo poprijeko. Kad su ručali, Firentinac poče govoriti:- Šteta! Vi ste tako lijepi, ali to oko...čuvši primjedbe o svom oku, div se uznemiri, poče se vrtjeti na stolici, treptati kapcima i mrštiti se.- Znate? - reče Firentinac - poznam jednu travu koja je za bolesti očiju savršen lijek; čak mi se čini da sam je vidio na livadi vašeg vrta.- Ah, da? Ah, da? - dočeka odmah div. - Ima je na livadi? Onda je potražimo.I povede ga na livadu, a Firentinac je izlazeći dobro osmotrio vrata i brave da bi mu u glavi bio jasan put za bijeg.Na livadi ubere bilo koju travu i vrativši se kuci stavi je vreti u posudi s uljem.- Upozoravam vas da će vas jako boljeti - reče divu. - Jeste li kadri izdržati bol ne pomaknuvši se?- Hm, sigurno... sigurno ču izdržati... - zapišta div.- Slušajte, bolje je da vas vežem za ovaj mramorni stol, jer ako se pomaknete, operacija neće uspjeti.Divu je bilo mnogo stalo da uredi to oko pa dopusti da ga veže za mramorni stol. Kad je bio vezan poput salame, Firentinac mu izli lončić vrelog ulja u oči oslijepivši mu oba, a onda pobježe niz stepenice, misleći: »I ovo ću pripovijedati!«Div ustade s urlikom od kojeg se kuća tresla i sa stolom vezanim za njegova leda potrči za njim pipajući. Ali shvativši da ga slijep nikad neće dostići, pribježe lukavstvu:- Firentince! - viknu - Firentince! Zašto si me ostavio? Nećeš mi završiti operaciju? Koliko tražiš da bi me ozdravio? Hoćeš li ovaj prsten? I hitnu mu prsten. To bijaše začarani prsten.- Hm - promrmlja Firentinac - odnijet ću ga u Firencu i pokazivati onima koji mi ne vjeruju! - Ali čim ga podiže i nataknu na prst, prst postade od mramora, tako težak da je vukao po zemlji82

šaku, ruku i njega čitava. I Firentinac se više nije mogao micati jer nije mogao podiči prst. Pokuša skinuti prsten s prsta, ali mu ne uspije. Div mu bijaše gotovo za leđima. Firentinac, očajan, trže iz džepa nož i odreže sebi prst; tako uspije pobječi i div ga više nikada ne nade.Stiže u Firencu isplažena jezika, bez želje da luta svijetom i da priča o svojim putovanjima. A za prst reče da ga je odsjekao koseći travu.(Piša)83GRAŠčIć I VOLedna je žena kuhala slani grah. Prođe neka sirota i zamoli je da joj udijeli zdjelicu graha.- Ako ga vama dadem, neću ga jesti ja! - odreza žena. Onda joj sirota viknu zauzvrat:- Neka vam svi graščići u loncu postanu djeca! - i ode.Oganj se utrnu, a iz lonca, poput graha koji vrije, iskoči stotina djece, maleni kao zrna slanutka i počeše kričati:- Mama, gladan sam! Mama žedan sam! Mama, uzmi me u naručaj! - pa se razbježali po ladicama, po pećicama, posudicama. Žena, uplašena, poče skupljati ta mala bića, gurati ih u mužar i tuckom gnječiti kao da od njih pravi pire od slanutka. Kad je povjerovala da ih je sve pobila, stade pripremati jelo za muža. Ali misleći na ono što je učinila, ražalosti se i prozbori:- Ah, da sam barem jednog ostavila na životu, sad bi mi pomogao i odnio jelo svom ocu u radionicu.Uto začu glasić koji prihvati:- Majko, ne plači, tu sam još ja! - Bio je to jedan od sinčića koji se krio ispod ručke krčaga i spasio se.Žena bi presretna:- O, dragi, izidi, kako se zoveš?- Oraščić - reče mališan pa kliznu niz krčag i uspravi se na stolu.84- Bravo, moj Oraščiću! - odgovori žena - sad moraš ići u radionicu da odneseš ocu jelo. - Pripremi kotaricu i stavi je Oraščiću na glavu.Oraščić se uputi, a vidjela se samo kotarica pa se činilo da sama hoda. Nekoliko ljudi upita za ulicu u kojoj njegov otac radi i svi se uplašiše jer vjerovahu da kotarica govori. Tako stiže do radionice pa zovnu:- Oče, oče! Dođi, nosim ti jelo.Njegov otac pomisli: »Tko me to zove? Ja nikad nisam imao djece!« Iziđe i ugleda kotaricu a ispod kotarice dopiraše glasić:- Oče, podigni kotaricu pa ćeš me vidjeti. Ja sam tvoj sin Oraščić, jutros rođen.čovjek podiže kotaricu i ugleda Oraščića.- Evala, Oraščiću! - odvrati otac koji je bio bravar - sad ćeš doći sa mnom jer moram obići kuće seljaka da vidim imaju li što za popravak.I otac metnu Oraščića u džep pa odu. Ulicom sve vrijeme čavrljali i svijet gledao čovjeka koji govori sam sa sobom pa im se činilo da je lud.Po kućama pitao:- Imate li što da vam popravim?- Da, imamo puno toga - odgovoriše mu - ali vama ne damo jer ste ludi.- Zašto lud? Pametniji sam od vas! Što to rekoste?- Kažemo da ulicom neprestano govorite sam sa sobom.- Ma kako sam sa sobom. Razgovaram sa svojim sinom.- A gdje vam je taj sin?- U džepu.- Eto, što smo rekli? Ludi ste.- Hm, pokazat ću vam ga - pa izvadi Oraščića koji mu je sjedio na jednom prstu.85- Oh, kakav lijepi mališan! Ostavite ga da radi s nama, čuvat će nam vola.

- Hoćeš li ostati, Oraščiću?- Hoću.- Onda te ostavljam ovdje i doći ću po tebe večeras. Oraščića stave na volov rog pa se činilo da je vol sam u polju.Prodoše dva kradljivca pa vidjevši nečuvana vola htjedoše ga ukrasti. Ali Oraščić stade kričati:- Gospodaru, dođi, gospodaru!- Dotrči seljak a lupeži ga upitaše:- Dobri čovječe, odakle dopire taj glas?- Ah! - odvrati gospodar. - To je Oraščić. Zar ne vidite? Tamo je na volovu rogu.Ugledavši Oraščića lupeži rekoše gospodaru:- Ako nam ga ustupite na nekoliko dana, bit ćete bogati - i seljak dopusti da ode s lupežima.S Oraščićem u džepu lupeži odoše u kraljevu staju da kradu konje. Staja bijaše zatvorena ali Oraščić prođe kroz ključanicu, otvori vrata, odveže konje pa istrči s njima napolje skriven u uhu jednog konja. Lopovi ga vani čekali, uzjahali konje i u galopu odjurili kući.Stigavši kući rekoše Oraščiću:- Slušaj, mali, mi smo umorni pa idemo spavati. A ti daj sijeno konjima. - Oraščić poče stavljati zobnice konjima, ali ga san svladao i na kraju zaspi u jednoj zobnici. Konj ga ne primijeti i pojede ga skupa sa sijenom.Kradljivci, vidjevši da se ne vraća, siđoše u staju da ga traže.- Oraščiću, gdje si?- Tu sam - odgovori neki glasić - u trbuhu konja!- Kojeg konja?- Ovog ovdje!Lopovi raspore konju trbuh, ali ga ne nađoše.86- Nije ovaj. U kojem si konju?- U ovom! - i lopovi raspore trbuh drugom konju.I tako nastave vaditi utrobu jednom po jednom dok ih sve ne pobiše, ali Oraščića ne nađoše. Bili su se umorili pa izuste:- Šteta! Izgubili smo ga! A treba reći da nam je baš bio po volji! I k tome smo još izgubili sve konje! - Uzeše strvine, baciše ih na livadu i odoše spavati.Prođe tuda gladni vuk, ugleda rasporene konje pa ih se nasiti. Oraščić je još bio skriven u trbuhu jednog konja i vuk ga proguta. I tako se nade u vukovu trbuhu, a kad se vuku vrati glad pa se približi vezanoj kozi u polju, Oraščić iznutra poče kričati: - Vuk! Vuk! - dok ne dođe vlasnik koze i otjera vuka.Vuk reče: »Odakle ti glasovi iz mene? Mora da mi je trbuh pun zraka!« i poče se napinjati da odostrag izbaci zrak.»Hm, sad ga više neće biti«, pomisli. »Idem pojesti jednu ovcu.«Ali kad je bio blizu staje, Oraščić iz njegova trbuha ponovo zakriči: - Vuk! Vuk! - dok se ne probudi ovcin gospodar.Vuk bijaše zabrinut. »Imam još tog zraka u trbuhu koji proizvodi glasove«, i nanovo ga nastojao izbaciti. Praska zrak, jedanput, dvaput, trećiput iskoči Oraščić i skrije se u grmlje. Vuk, osjetivši se oslobođenim, uputi se prema stajama.Prodoše tri kradljivca i stadoše brojiti ukradene novce. Jedan od njih započe:- Jedan dva tri četiri pet...A Oraščić iz grmlja ga oponaša:- Jedan dva tri četiri pet... Kradljivac reče drugovima:- Šutite jer me zbunjujete. Tko kaže jednu riječ, ubit ću ga. Onda nastavi brojiti:- Jedan dva tri četiri pet... A Oraščić:87- Jedan dva tri četiri pet...- Nećeš umuknuti, je li? - reče kradljivac jednom od drugova. - Ubit ću te!

I ubije ga. A drugome:- Ako želiš jednako završiti, znaš što ti je činiti... - I ponovno započe: - Jedan dva tri četiri pet...A Oraščić ponovi: - Jedan dva tri četiri pet...- To ja ne govorim - reče drugi kradljivac - kunem ti se, nisam ja...- Misliš od mene praviti budalu! Ubit ću te! -1 ubije ga. - Sad sam sam - reče sebi - mogu u miru brojiti novce i sve zadržati za se. Jedan dva tri četiri pet...A Oraščić:- Jedan dva tri četiri pet... Lupežu se podiže kosa na glavi:- Tu je netko skriven. Bolje da bježim. Pobježe i ostavi novac.Oraščić s vrećom novca na glavi ode kući i zakuca. Njegova majka otvori i ugleda samo vreću novaca.- To je Oraščić! - reče. Podiže vreću a pod njom bi njezin sin pa ga zagrli.(Firenca)88ZALJUBLJEN U TRI ŠIPKA (Bijela kao mlijeko - crvena kao krv)raljević je neki jeo za stolom. Režući sir ozlijedio je prst i jedna kap krvi pade na sir. On reče svojoj majci:- Majko, želio bih ženu bijelu kao mlijeko i crvenu kao krv.- Ah, moj sinko, ona koja je bijela nije crvena, a koja je crvena nije bijela. Ali traži, možda ipak nadeš.I sin krenu na put. Hodao, hodao, pa susrete neku ženu:- Mladiću, kamo ideš?- E, baš ću tebi, ženi, to reći! Hodao, hodao pa susrete nekog starca.- Mladiću, kamo ideš?- Tebi ću reći, striče stari, jer sigurno znaš više od mene. Tražim ženu bijelu kao mlijeko i crvenu kao krv.A starčić:- Sinko moj, koja je bijela nije crvena, a koja je crvena nije bijela. Ali uzmi ova tri šipka; otvori ih i pogledaj što će iz njih izići. I to ućini samo blizu fontane.Mladić otvori jedan šipak a iz njega iskoči lijepa djevojka, bijela kao mlijeko i crvena kao krv, koja odmah viknu:Zlatousti počuj me mladiću, Ne daš li mi piti, umrijet ću.89Kraljević rukom zahvati vode i pruži je djevojci, ali ne stiže navrijeme. Ljepotica umre.Otvori drugi šipak pa iskoči druga lijepa djevojka, govoreći:Zlatousti počuj me mladiću, Ne daš li mi piti, umrijet ću.Donese joj vode, ali je već bila mrtva.Otvori treći šipak pa iskoči djevojka još ljepša od one dvije. Mladić joj hitnu vodu u lice i ona ostade u životu.Bila je gola kao od majke rođena i mladić je zaogrnu svojim ogrtačem i kaza joj:- Popni se na ovo stablo, a ja idem po haljine da te odjenem i po kočiju da te odvedem u palaču.Djevojka ostade na stablu blizu fontane. Na tu je fontanu svakog jutra dolazila po vodu Ružna Saracenka. Grabeći vodu zemljanim sudom ugleda u vodi lik djevojke sa stabla.Zar mene ovakvu ljepoticu Da s krčagom šalju po vodicu?l ne razmišljajući više baci sud na zemlju i razbije ga. Vrati se kući a gospodarica reče:- Ružna Saracenko! Kako se usuđuješ vratiti kući bez vode i bez suda! - Ona uze drugi sud i vrati se na zdenac. »Ah, ba'š sam lijepa«, reče sebi.Zar mene ovakvu ljepoticu Da s krčagom šalju po vodicu?I ponovno baci krčag na zemlju. Gospodarica je opet izgrdi,90ona se vrati na fontanu, razbi još jedan krčag, a djevojka na stablu, koja je sve to gledala, ne uzmože zadržati smijeh. Ružna Saracenka podiže pogled i ugleda je.

- Ah, vi ste? I zbog vas razbih tri krčaga? Ali, uistinu ste lijepi! Siđite, želim vas počešljati.Djevojka ne htjede siči sa stabla, ali je Ružna Saracenka bila uporna:- Dajte da vas počešljam, bit čete još ljepši.I natjera je da side, rasplete joj kosu i u njoj ugleda veliku iglu. Uze iglu i gurnu joj u uho. Djevojci iz uha kapnu krv i ona umre. Ali netom kaplja dodirnu zemlju, pretvori se u golubicu, i golubica odleti.Ružna Saracenka ščučuri se na stablu. Kraljevič se vrati kočijom i čim je ugleda reče: - Bila si bijela kao mlijeko i crvena kao krv; kako si postala tako crna?A Ružna Saracenka:Sinulo je sunce nemilice, Od njega mi potamnjelo lice.A kraljević:- A kako si glas promijenila? A ona:Udario vjetar grublji I glas mi postade dublji.A kraljević:- Ali, bila si tako lijepa, a sad si ružna. A ona:čim tanani lahor pirnu,91Ljepota me odmah minu.Dosta priče. Kraljević je uze u kočiju i povede kući.Otkako se Ružna Saracenka uselila u palaču kao zaručnica kraljeva sina, golubica je svako jutro slijetala na kuhinjski prozor i pitala kuhara:Kuharu, kuharu te kuhinje kužne Što kralj radi kraj Saracenke Ružne?- Jede, pije i spava - govorio je kuhar. A golubica:Juhica za me, Zlatna pera za te.Kuhar bi joj dao tanjur juhe a golubica bi se protresla pa su joj zlatna pera padala. Zatim bi odletjela. Sutradan ujutro se vraćala.Kuharu, kuharu te kuhinje kužne Što kralj radi kraj Saracenke Ružne?- Jede, pije i spava - odgovarao je kuhar.Juhica za me, Zlatna pera za te.Ona bi pojela juhicu, a kuhar uzimao zlatna pera. Poslije nekog vremena odluči sve ispričati kraljeviću. Kraljević sasluša pa reče:92- Kad se sutra vrati golubica, uhvati je i donesi; želim je imati uza se.Ružna Saracenka, koja je skrivena sve to čula, pomisli da golubica ne sluti na dobro; i kad se ona sutradan ujutro ponovno spustila na kuhinjski prozor, probode je ražnjem i usmrti.Golubica uginu. Ali jedna kap krvi pade u vrt, i na toni mjestu odmah niknu šipak.To je stablo imalo moć da onoga tko pojede njegov plod i na samrti ozdravi. Uvijek je bilo ljudi koji su Ružnu Saracenku molili da im dade jedan šipak.Najposlije na stablu ostade samo jedan, najveći od svih plodova, pa Ružna Saracenka reče:- Ovaj ću sačuvati za sebe. - Ali dođe neka starica i upita:- Hoćete li mi dati taj šipak. Moj muž umire.- Ostao mi je samo ovaj i želim ga sačuvati kao ukras - odvrati Ružna Saracenka, ali se u razgovor uplete kraljević i reče: - Toj jadnici umire muž, morate joj ga dati.I tako starica odnese šipak. A kad je ušla u kuću, muž je već bio mrtav.Starica je svako jutro odlazila na misu. Dok je ona bila u crkvi, iz šipka je izlazila djevojka. Palila je vatru, čistila kuću, kuhala i prostirala stol, a onda se vraćala u šipak. Kad bi se vratila kući, starica bi našla sve spremljeno i nije mogla shvatiti tko to radi.Jedno jutro ode na ispovijed i sve ispriča ispovjedniku. On joj reče:- Evo što ćete učiniti. Sutra se pričinite da idete na misu a međutim se skrijte u kući. Tako ćete vidjeti tko sprema i kuha.Sutradan ujutro starica tobože zatvori kućna vrata, ali ostane iza vrata. Djevojka iziđe iz šipka i poče čistiti kuću i kuhati. Starica ude prije nego se djevojka uspjela vratiti u šipak.

- Odakle si? - upita je starica. A ona:93- Budi blagoslovljena bakice, nemoj me ubiti, nemoj me ubiti!- Neću te ubiti, ali želim znati odakle dolaziš.- Stanujem u šipku... - pa joj pripovjedi svoju priču.Starica obuče djevojku po seljačku, kao što je i sama bila odjevena (djevojka je bila gola kao od majke rođena) i povede je u nedjelju na misu. I kraljević dođe na misu i vidje je. »O Bože blagi! Ova izgleda kao djevojka koju sam našao na fontani!« Zatim kraljević zaustavi staricu na ulici.%- Reci mi odakle je došla ta djevojka?- Nemojte me ubiti! - plačljivo odvrnu starica.- Ne boj se! Samo želim znati odakle je.- Iz šipka što ste mi ga vi dali.-1 ona u šipku! - uzviknu kraljević, pa upita djevojku: - Kako ste se našli u šipku? - i ona mu sve ispriča.On se vrati u palaču skupa s djevojkom i natjera je da sve opet ispriča pred Ružnom Saracenkom.- Jesi li čula? - reče kraljević Ružnoj Saracenki kad je djevojka završila svoju priču. - Neću te ja osuditi na smrt. Sudi sama sebi!Vidjevši da više nema izlaza, Ružna Saracenka reče:- Daj mi načiniti košulju od smole i spali me nasred trga. Tako se i zbilo. A kraljević oženi djevojku.(Abruzzo)94PRVI MAč I POSLJEDNJA METLICAila jednom dva trgovca koji stanovahu sučelice. Prvi je imao sedmoro muške a drugi sedmoro ženske djece. Onaj od sedmoro muških svakog je jutra otvarao balkon i pozdravljao onoga od sedmoro ženskih:- Dobrojutro, trgovce od sedam metlica. - A drugi se vrijeđao, povlačio u kuću i plakao od srdžbe. Vidjevši ga takva žena se žalostila i neprestano ga pitala šta je tome razlog, ali je muž šutio i plakao.Najmlađoj od sedam kćeri bilo je sedamnaest godina, bila lijepa kao sunce i otac je neizmjerno volio.- Ako me volite kao što kažete - reče mu jednog dana -povjerite mi svoju muku.A otac:- Kćeri moja, onaj trgovac sučelice svakog me jutra ovako pozdravlja: »Dobrojutro, trgovce od sedam metlica«, i ja se svako jutro skamenim i ne znam što odgovoriti.- Samo zbog toga, dragi oče? - upita kći. - Poslušajte što ću vam reći. Kad vam on tako kaže, vi mu odgovorite: »Dobrojutro, trgovce od sedam mačeva. Hajde da se kladimo! Pošaljimo moju posljednju metlu i tvoj prvi mač na francuski dvor pa ćemo vidjeti tko će prvi oteti francuskom kralju žezlo i krunu i donijeti ih ovamo. Ako uspije moja kći, ti ćeš mi dati svu svoju trgovačku robu, a ukoliko tvoj sin uspije, ja ću izgubiti svu svoju robu.« Tako95mu morate reći, pa ako prihvati, onda crno na bijelom, nek vam odmah potpiše ugovor.Otac je slušao te riječi pun iznenađenja. A kad je završila, upita:- Ah', kćeri moja, što govoriš? Hoćeš li da izgubim svu svoju robu?- Oče, ne bojte se, prepustite to meni; vi se pobrinite za okladu a ja ću za ostalo.Te noći otac nije mogao oka sklopiti i jedva čekao da svane. Pojavi se na balkonu prije negoli obično, pa je prozor sučelice bio još zatvoren. A kad se odjednom otvori, pojavi se otac sedmero sinova i baci mu u lice uobičajenu frazu: - Dobrojutro, trgovce od sedam metlica!A on spremno:- Dobrojutro, trgovce od sedam mačeva;.hajde da se okladimo: ja ću dovesti svoju posljednju metlu a ti svoj prvi mač, dat ćemo svakome od njih konja i torbu punu novaca, i vidjet ćemo tko će uspjeti da nam donese žezlo i krunu francuskoga kralja. Okladimo se za svu našu robu: ako pobijedi moja kći, ja ću uzeti svu tvoju robu, pobijedi li tvoj sin, ti uzmi svu moju.Drugi ga trgovac pogleda dobro u lice, zatim prasnu u smijeh i gestom mu reče daje lud.

- Dakle, bojiš se? Nemaš povjerenja? - dobaci otac sedmoro kćeri. A drugi, dirnut u srce, odvrati:- Što se mene tiče, prihvaćam, potpišimo odmah ugovor i pošaljimo ih na put - pa ode odmah sve ispričati svom najstarijem sinu. Najstariji sin, razmišljajući da će noć provesti s tom lijepom djevojkom, bio je sav radostan. Ali kad je u trenutku odlaska vidje odjevenu kao muškarca, na sedlu bijele ždrebice, shvati daje vrag odnio šalu. I doista, kad su roditelji, potpisavši ugovor, dali znak za polazak, ždrebica poletje trkom a njegov ugojeni konj s naporom je slijedio. Na putu u Francusku trebalo je proći kroz96gustu, mračnu šumu bez putova i staza. Ždrebica uleti u nju kao da je u svojoj kući: zdesna zaobišla hrast, slijeva zaobišla bor, preskakala ogradu božikovine i neprestano uspijevala biti prva. Trgovčev sin, naprotiv, nije znao kamo upraviti svog krupnog konja: čas je udarao bradom o neku nisku granu i padao sa sedla, čas kliznuo kopitima u blato prekrito suhim lišćem pa se životinja našla trbuhom na zemlji, čas se zapleo u kupinjak ne znajući kako se rasplesti. Djevojka je sa svojom ždrebicom već prošla šumu i galopirala daleko.Na putu u Francusku morali su prijeći planinu punu vrleti i provalija. Djevojka stiže do njena podnožja kad začu galop teškoga konja trgovčeva sina koji ju je upravo stizao. Ždrebica se uspne uzbrdicom i, kao da je kod svoje kuće, juri i skače usred kamenja i uvijek pronalazi put da stigne do klanca, a odatle trkom dolje po livadama. Mladić je naprotiv poticao svoga konja trzajući uzdama a nakon tri planinska ždrijela jedan ga odron vrati na predašnje mjesto, i naposljetku ga ohromi.Djevojka je već jurila prema Francuskoj. Ali do Francuske je još trebalo prijeći neku rijeku. Kao daje kod svoje kuće, Ždrebica je znala pronaći pličinu pa se baci u vodu jureći kao po cesti. Kad su se uspele na drugu stranu obale, okrenuše se i vidješe mladića sa svojim golemim konjem kojeg je podbadao ostrugama u vodi, slijedeći ih. Ali nije znao pronaći plićake, pa kad se spustiše u vodu, bujica odnese jahača i njegova konja.U Parizu djevojka odjevena kao muškarac dođe nekom trgovcu koji je primi za pomoćnika. Taj je trgovac snabdijevao kraljevsku palaču pa za odnošenje robe kralju uze tog mladića lijepa izgleda. Netom ga kralj ugleda, reče mu:- Tko ste vi? Izgledate stranac. Kako ste stigli ovamo?- Veličanstvo - odgovori djetić - zovem se Temperino i bio sam sjekač napuljskoga kralja. čitav niz nevolja doveo me ovamo.97- A kad bih vam našao mjesto sjekača francuske kraljevske kuće - reče kralj - bilo bi vam drago?- Veličanstvo, kad bi Bog dao!- Dobro, govorit ću s vašim gospodarom.I doista, iako nerado, trgovac ustupi svoga slugu kralju koji mu dade mjesto sjekača. Ali što ga više gledao, sve je više u njemu rasla neka sumnja. Jednoga se dana povjeri svojoj majci.- Majko, ovaj Temperino mi je veoma sumnjiv. Ima nježnu ruku, ima vitak struk, svira i pjeva, čita i piše. Temperino je žena koja me izluđuje!- Sine moj, ti si lud - odgovarala je kraljica majka.- Majko, žena je, kažem vam. Što treba učiniti da budem u to siguran?- Postoji način - odgovori kraljica majka. - Idi s njom u lov; ako lovi samo prepelice, žena je koja misli na pečenje, ako lovi češljugare, muškarac je kojemu je samo do užitka u lovu.Tako kralj dade pušku Temperinu i povede ga sa sobom u lov. Temperino uzjaše svoju ždrebicu od koje se nikad nije rastajao. Kralj, da bi ga zaveo, stade pucati samo na prepelice. Ali svaki put kad bi se pojavila prepelica, ždrebica bi skrenula drugdje i Temperino shvati da nije željela da puca na prepelice.- Veličanstvo - reče nato Temperino - dopustite nri da se usudim primijetiti: zar vam se zaista čini vrlinom pucati na prepelice? Uostalom, pečenje ste već pojeli. Pucajte i vi na češljugare, što je teže.Kad se kralj vratio kući reče majci:- Da, pucala je na češljugare a ne na prepelice, ali ja nisam osvjedočen. Ima nježnu ruku, ima vitak struk, svira i pjeva, čita i piše, Temperino je žena koja me izluđuje!- Sine moj, pokušaj još - dočeka kraljica. - Povedi ga u vrt da bere salatu. Ako joj bere samo vrhove,

žena je, jer smo mi žene strpljive; ako je čupa sa cijelim korijenom, muškarac je.98Kralj povede Temperina sa sobom u vrt i stade trgati samo vrhove salate. Sjekač htjede isto učiniti kadli ždrebica, koja ju je slijedila, poče gristi i čupati s korijenom cijele busene salate i Temperino shvati da treba tako uraditi. Na brzinu uspije ispuniti košaru salatom čupajući je s korijenom i zemljom.Kralj odvede sjekača medu cvjetne lijene.- Gle, kakve lijepe ruže, Temperino - reče mu kralj. Ali mu je ždrebica pokazivala njuškom drugu lijenu.- Ruže bodu - reče Temperino. - Berite karanfile i jasmine, ne ruže.Kralj je bio očajan, ali se nije predavao.- Ima nježnu ruku, ima vitak struk - ponavljao je majci - pjeva i svira, čita i piše, Temperino je žena koja me izluđuje!- Eh, pa sada, sine moj, ne preostaje ništa drugo nego da ga povedeš-sa sobom na kupanje.I tako kralj reče Temperinu:- Hajde, idemo se kupati u rijeku. Kad su došli do rijeke, Temperino kaza:- Veličanstvo, najprije se vi svucite - pa se kralj svuče i ude u vodu.- Dođi i ti! - doviknu Temperinu. U tom se trenu začu snažno rzanje i pojavi se ždrebica trčeći poplašena s pjenom na ustima.- Moja ždrebica! - viknu Temperino. - Pričekajte, veličanstvo, moram otrčati za poplašenom ždrebicom! - i pobježe.Otrči u kraljevsku palaču.- Veličanstvo - reče kraljici - kralj se svukao i u rijeci je, a neki stražari, ne prepoznavši ga, hoće ga uhapsiti. Poslao me po svoje žezlo i svoju krunu da bi ga prepoznali.Kraljica uze žezlo i krunu i preda ih Temperinu. Netom dobi žezlo i krunu, Temperino uzjaše ždrebicu i odjuri pjevajući:99Djevojka došla, djevojka se vratila, Žezlo i krunu ja sam osvojila.Prijeđe rijeku, prijeđe planinu, prijeđe šumu i vrati se kući, a njezin otac dobi okladu.(Napulj)100UčILIŠTE SALAMANCAio nekoć otac koji je imao sina jedinca. Tom sinu, koji je čini se bio pronicave pameti, otac reče:- Sine moj, ustrajnim naporom uspio sam uštedjeti stotinu dukata, jedan po jedan, i htio bih da ih podvostručim. Ali ne usuđujem se trgovati, bojim se da čemo ih sve izgubiti jer su ljudi, na ovaj ili onaj način, veliki lopovi, pa neprestano razmišljam dan i noč što da radim, i u sebi se samo žderem. Hajde, reci mi što ti o tome misliš? Što ti kaže ta tvoja glava?Sin je trenutak šutio, kao zamišljen, a kad dobro razmisli, odgovori ovako:- Oče, čuo sam pričati o učilištu Salamanca (Salamanka), gdje se mnogo, mnogo toga uči. Ako se s tih naših stotinu dukata mogu upisati, budi siguran da ću kad izađem znati što učiniti, bit će dovoljno da se latim posla i bit će para kao pljeve.Ocu se ta ideja svidjela, pa ne gubeći vrijeme krenuše prema planini. Išli, išli i stigli do pustinjakovog obitavališta.- Hej, hej, samotna kućo!- Hej, hej, tko ide?- Krštena duša kao što si ti!- Ovdje pijetao ne pjeva, ovdje svijeća ne svijetli, kako ti hodaš, srodna dušo? Nosiš li trepavicarez da odrežeš moje trepavice? Nosiš li škaretine da odrežeš moje obrvetine?101- Nosim trepavicarez, nosim škaretine da odrežem tvoje trepavice, da odrežem tvoje obrvetine. - čim se čuo taj odgovor, smjesta se otvore vrata te osamljene kuće pa otac i sin uđoše. Škarama odrezaše duge trepavice tog starkelje a kad je on mogao podići vjede i vidjeti ih, upitaše ga za

savjet.Pustinjak odobri njihovu odluku, dade mnoge savjete mladiću i naposljetku reče:- Kad stignete na vrh one daleke, daleke planine, udarite o zemlju ovim prutom koji vam dajem, iz podzemlja će izići starac stariji od mene, i to je Učitelj Salamance.Nakon toga su još malo razgovarah' a onda se pozdravili. Dva dana i dvije noći otac i sin su hodah* i stigavši na vrh planine učiniše kako im reče pustinjak: brdo se otvori i pojavi se Učitelj.Tada se ubogi otac baci na koljena i sa suzama u očima ispriča zašto je došao sve do vrha planine. Učitelj, ne ganuvši se nimalo, tvrda srca kao svi učitelji, uze sto dukata a zatim oca i sina pripusti u svoju kuću. Provede ih sobama i sobama i sobama, a te su sobe bile pune životinja svih vrsta; on je prolazio i zviždukao, a na taj su zvižduk životinje postajale brojni mladići, lijepi kao sunce. A Učitelj reče ocu:- Sad se više ne trebaš brinuti o svom sinu. Ovdje će se prema njemu postupati bolje nego prema knezu; ja ću ga uputiti u tajne znanosti, a na kraju godine, ako ga uspiješ prepoznati medu svim tim životinjama, odvest ćeš ga kući zajedno sa stotinu dukata koje si mi dao; ali, ako ga ne prepoznaš, ostat će sa mnom zauvijek.Na te turobne riječi jadni se otac rasplače; a onda; ohrabrivši se, zagrli sina, izljubi ga nekoliko puta, pa sam samcat krenu na put povratka.Učitelj je poučavao jutrom i večerom i mladić je brzo učio i napredovao krupnim koracima; poslije malo vremena bio je tako vrijedan daje bio jedan od onih koji su već znali sami sve obavljati.102Najposlije, kad godina prođe, učenik je naučio od Učitelja sve dobro i sve zlo.Otac, međutim, krenuo na put po njega, i jadnik bio očajan jer nije znao kako proći onu kušnju prepoznavanja među tolikim životinjama. Penjao se planinom kadli naleti vjetar, a kroz vjetar se začu neki glas: - Vjetar sam a čovjek postajem. - I gle, pred njim se pojavi njegov sin.- Oče - reče mladić - budi oprezan! Učitelj će te povesti u sobu punu golubova, čut ćeš jednog goluba kako guče; to ću biti ja. - Pa rekavši - čovjek sam a vjetar postajem - ponovno bude vjetar i odleti.Sav radostan otac nastavi put Salamance. Stigavši na vrh planine, udari prutom o zemlju, i paf, pojavi se Učitelj.- Došao po svoga dječaka - reče otac - i nadam se da će mi Bog pomoći da se na zabunim i da ga prepoznam.- Neka, neka! - odgovori Učitelj - ali budi siguran da ti ništa neće uspjeti. Dođi sa mnom.Vodio ga na jednu i na drugu stranu kuće, penjali se i silazili, sve činio da ga zbuni, a kad stigoše u sobu golubova, reče:- Sad je na tebi red: reci mi nalazi li se ovdje tvoj sin, ako ga nema idemo dalje.Usred golubova jedan bijeli i crni koji bijaše sama ljepota poče letjeti i gukati: - Gugu, gugu - a otac ne časeći časa:- Ovo je moj sin, osjećam da je ovaj, krv mi to kaže... Učitelj ostade pokunjena nosa. A što je mogao učiniti? Moraose držati ugovora i vratiti mu sina, a zajedno sa sinom i sto dukata, što mu je bilo još teže.Sretni i zadovoljni otac i sin vratiše se u svoje mjesto i čim stigoše, prirediše gozbu i pozvaše rođake i prijatelje pa su u veselju jeli i pili. Poslije mjesec dana bančenja sin ovako prozbori ocu:- Oče moj, stotinu dukata su još tu, a nisam ih podvostručio; ako bismo htjeli sagraditi kućicu, ne bi nam dostajali ni za opeke.103Onda, čemu sam išao u školu? Zar nisam išao da bih postao čovjek koji zna zarađivati novce kao pljevu? Poslušaj me: sutra je u Spon-ganu sajam svetog Vida, ja ću se preobraziti u konja sa zvijezdom na čelu i ti ćeš me odvesti na prodaju. Znaš, na sajam će sigurno doći i Učitelj i prepoznati me, ali me ti nemoj prodati za manje od stotinu dukata i to bez ulara. Nemoj zaboraviti da su u ularu sve moje nade.Svane jutro i sin se pred očima svog oca preobrazi u prekrasnog konja sa zvijezdom na čelu, pa odoše na sajam. Sva se čeljad s divljenjem vrtjela oko te prelijepe životinje, svi su ga htjeli, ali kad

bi čuli gospodara da traži sto dukata, uzmicali su. Kadli, malo prije kraja sajma, približi se polako, polako neki starac, pogleda konja sprijeda i straga pa reče:- Koliko za njeg tražiš?- Sto dukata i bez ulara.čuvši tu cijenu starac promumlja nešto i poče se pogađati, govoriti daje odviše, ali vidjevši da ga neće prodati jeftinije, stade brojiti dukate. Otac je spremao u kesu novac, a ular konju još ne bješe skinuo, kadli prokleti starac, brz kao češljugar, skoči na sapi i poput vjetra odjuri sa sajma.- Stani! Stani! Moram uzeti ular! - vikao je za'njim otac očajnički, ali se više ni prašina nije vidjela.S Učiteljem na sapima konj je jurio pod tako gustim pljuskom batina da je krvario iz čitava tijela i zamalo grabimo o tle da srećom ne stigoše do neke krčme. Učitelj side sa sedla, konja sva izranjena odvedu u staju, veže ga za prazne jasle i ostavi ga bez sijena i bez vode s ularom na njuški.U toj je krčmi služila tako lijepa djevojka da je bila milota vidjeti je i dok je Učitelj jeo, ona slučajno prođe pored staje.- Ah, jadni konju! - uzviknu. - Tvoj gospodar mora biti baš prava psina! Ostavio te tako gladna i žedna i izranjena! Sad ću te104ja njegovati. - Najprije ga povede do zdenca da pije a da bi lakše pio, skinu mu ular.- Konj sam a jegulja postajem! - reče konj netom ga oslobodi ulara, i postavši jegulja baci se u zdenac.Učitelj to začu, ostavi tanjur makarona koje je jeo i otrči dolje zelen od bijesa.- čovjek sam a velika jegulja postajem - viknu pa se i on baci u vodu, postavši velika jegulja koja lovi malu.Učenik se ne obeshrabri i reče:- Jegulja sam a golubica postajem! - i puf! poleti iz vode postavši lijepa golubica. A vrač:- Velika sam jegulja a sokol postajem! - I poleti za njim preobražen u sokola. Leteći, leteči, stalno jedno blizu drugoga, stigoše u Napulj. U kraljevu parku, u sjeni pod stablom sjedila princeza. Promatrajući nebo odmah primijeti jadnu golubicu koju je progonio sokol pa joj se ražali. Netom je učenik ugleda, uz-viknu:- Golubica sam a prsten postajem. - Postade zlatni prsten i padne u njedra princezi. Sokol načini široki, široki krug a onda se spusti na crepove susjedne kuće.Kad se uvečer princeza svukla, skinula steznik, nade na ruci onaj prsten. Približi se svijeći da ga bolje pogleda i začuje ove riječi:- Kraljice moja, oprosti mi što sam ušao k tebi ne tražeći dopuštenje, ali moram spasiti život. Dopusti mi da ti se ukazem u svom pravom liku i čut ćeš cijelu moju priču.Začuvši taj glas princeza premre od straha, ali je znatiželja bila tako jaka da mu dopusti ukazati se.- Prsten sam a čovjek postajem! - Prsten zablista još jače i pojavi se mladić lijep kao sunce. Princeza bi očarana i ne skide više pogled s njega; kad sazna sve njegove vrline i nevolje koje je prepatio, zaljubi se u njega i htjede da ostane s njom. Danju je105mladić postajao ponovno prsten i ona gaje držala na prstu; uvečer, kad su bili sami, nanovo je poprimao svoj ljudski oblik.Ali Učitelj ne mirovaše. Jednog se jutra kralj probudi grčeći se od bolova. Pozvani su svi liječnici, dadoše mu sve lijekove i sve droge, ali bolovi ne prolažahu. Princeza je bila zabrinuta a mladić još više, jer je znao da je sve to Učiteljeva rabota. I doista, jednoga dana pojavi se u palači liječnik stranac iz neke zemlje s kraja svijeta, te izjavi ako ga puste kralju da će ga on ozdraviti. Odmah ga pustiše unutra, ali je princeza vidjela da prsten jače blista i shvatila da joj mladić želi nešto reći. Zatvori se u svoju sobu i mladić joj kaza:- Jaoh, što ste učinili! Onaj liječnik je Učitelj! Ozdravit će tvog oca a za uslugu će tražiti tvoj prsten! Ti reci da ga ne želiš.dati, ali ako te kralj prisili, baci ga snažno na zemlju!I tako se uistinu dogodi. Kralj ozdravi i reče liječniku:- Zatraži sve što želiš i ja ću ti dati. - Liječnik se najprije gradio da ništa ne traži, ali kako je kralj navaljivao, zatraži prsten koji je princeza imala na ruci. Ona poče plakati, vikati i kao da će se

obeznaniti, ali kad osjeti da ju je kralj zgrabio za ruku i da joj ga silom želi uzeti, odjednom ustade, skinu prsten i baci ga snažno na pod.čim ga je bacila, začuje se:- Prsten sam a šipak postajem! - šipak se rasprsnu i zrnca vrcnu po cijeloj sobi.- Liječnik sam a pijetao postajem! - reče Učitelj, postade pijetao i poče kljucati zrna jedno po jedno. Ali jedno zrno završi pod naborom princezine haljine i ona ga sakri.- Šipak sam a lisica postajem! - reče zrno, pa ispod princezinih nabora skoči lisica i pojede pijetla jednim zalogajem.106Učenik bijaše vrsniji od Učitelja! Lisica ponovno postade mladić, ispriča kralju svoj život i sutradan se pucalo iz svih topova slaveći princezinu svadbu.(Otranto)107LIOMBRUNOio jednom neki nesretni ribar kojem tri godine nije pošlo za rukom uloviti niti inćuna. Da bi obitelj nekako živjela, on, žena i četvoro djece, rasprodao je sve stvari i prosio milostinju. Ali bi svakog dana porinuo čamac u more i otisnuo se na pučinu da povuče svoje mreže. Vukao ih je, vukao, ali bez ijednoga raka___ ili kapice, pa je psovao iz dna duše.Jednom dok je tako psovao poslije vađenja mreže, nasred mora pojavi se Nečastivi.- Sto te tako srdi, mornaru?- Što bi bilo? Moja zla sudbina! Iz tog mora ne mogu izvući ni komad užeta da se objesim.- Slušaj, mornaru - dobaci Nečastivi - ako sklopiš ugovor sa mnom, imat ćeš ribe svakoga dana i postat ćeš bogat.- Kakav ugovor? - upita ribar.- Hoću tvog sina - odgovori Nečastivi. Ribar poče drhtati:- Kojega?- Onoga koji još nije rođen, ali će se uskoro roditi.Ribar pomisli da mu se djeca već više godina ne rađaju, niti će mu se roditi. Zato reče:- U redu, prihvaćam ugovor.- Onda - odvrati Nečastivi - kada tvom sinu bude trinaest godina, ti ćeš mi ga predati. A obilno ćeš loviti već od danas.108- A što ako se moj sin ne rodi?- Svejedno će ti mreže biti pune ribe, ne brini se, a meni ništa nećeš dati.- To sam htio znati. Dakle, potpisujem ugovor. Zaključivši ugovor, Nečastivi nestade u moru, a ribar izvučemreže koje su sad bile pune orada i tuna, hobotnica i cipala. I tako sutradan, i tako svaki dan. Ribar je postao bogat i već govorio: »Izigrao sam Nečastivog!« Ali gle čuda, rodi mu se sin lijep kao cvijet, koji bi sigurno bio postao najljepši i najjači od sve njegove djece. Dade mu ime Liombruno.Dok je bio nasred mora, pojavi se pred njim Nečastivi:- Hej, mornaru.- Što mogu za vas učiniti?- Obećanje je dugovanje, sjeti se. Liombruno je moj.- Da, gospodine, ali za trinaest godina.- Do viđenja za trinaest godina - i nestade.Liombruno je rastao i gledati kako postaje sve ljepši i snažniji za jadnog oca bijaše prava muka jer se dan približavao.Napuni se već trinaest godina, i ribar poče vjerovati da je Nečastivi zaboravio ugovor, kadli ga ugleda usred mora kako mu ide ususret i kaže:- Hej, mornaru.- Jadan ti sam - reče mornar. - Da, znam, vrijeme je. Reci mi što moram učiniti.

- Dovedi mi ga sutra - reče Nečastivi.- Sutra - ponovi otac plačući.I sutradan reče Liombrunu da mu donese kotaricu s jelom na jedno pusto mjesto na obali, gdje će on uploviti s lađom, kako bi mogao ribariti ne svraćajući kući. Mladić dođe ali ne nade nikoga; otac zaplovio na pučinu da ne vidi kako Liombruno pada Nečastivom u ruke. Videći da oca nema, dječak sjede na obalu da ga pričeka, a da mu vrijeme brže prođe, od komadića drva i pluta što109ih more izbaci gradio male križeve i raspoređivao ih ukrug oko sebe, pjevušeći. I tako pjevušio okružen križevima, i s jednim u ruci, kadli s mora stiže Nečastivi.- Što radiš, mladiću? - upita.- čekam svog oca.- Ti moraš ići sa mnom - reče Nečastivi, ali nije prilazio jer je dječak bio sav okružen križevima.- Razmetni te križeve! - naredi mu.- Ne, neću ih razmetnuti!Ali Nečastivi poče rigati vatru iz očiju, iz usta, iz nosa i tako prestraši Liombruna da on požuri razmetnuti križeve, ali mu onaj u ruci ostade.- Razmetni i taj, brzo!- Ne, neću! - odvrati dječak plačući, stojeći pred Nečastivim koji je nastavio rigati vatru. Uto se pod nebom pojavi orao. Mašući krilima načini veliki krug iznad Liombruna, spusti se nada nj, kandžama zgrabi za ramena i podiže u nebo pred nosom bijesnog Nečastivoga.Orao prenese Liombruna na neku planinu-pa se preobrazi u prekrasnu vilu.- Ja sam Orlovila - reče - i ti ćeš živjeti sa mnom, bit ćeš moj zaručnik.Za Liombruna započe kraljevski život, vile ga hranile i odgajale, podučavale u zanatima i u rukovanju oružjem. Nakon što je na planini proživio nekoliko godina, obuze ga čežnja za kućom pa upita Orlovilu da mu dopusti posjetiti oca i majku.- Samo idi, i ponesi blaga svojim starim roditeljima - reče Vila - ali mi se krajem godine moraš vratiti. Evo ti ovaj rubin: sve što ćeš zatražiti, imat ćeš. Ali nikome ne smiješ otkriti da sam tvoja zaručnica.Kad u Liombrunovu selu vidješe da stiže gospodin tako bogato110odjeven i naoružan, čeljad mu načini špalir. A kad ga vidješe sjahati pred vratima staroga ribara, rekoše:- Što tražite od te jadne čeljadi? - ali se Liombruno ne obazre na njih.Vrata mu otvori majka, a Liombruno, ne odavši se, zatraži konak. Velika smetenost obuze to dvoje jadnih staraca što moraju ugostiti gospodina tako otmjena i bogata izgleda.- Otkad izgubismo našeg ljubljenog najmlađeg sina - govorili su - ni do čega nam više nije stalo, pa smo i kuću pustih' da propada.Ali je Liombruno pokazivao da se znade zadovoljiti i s malim, te je uvečer zaspao na prostom ležaju, kao da je kod svoje kuče. Svi u kući spavahu kad Liombruno šapnu rubinu:- Rubine moj, pretvori ovu siromašnu kuću u palaču s gospodskim namještajem i učini da naši kreveti budu najmekši i najudobniji na svijetu. -1 rubin sve te želje pretvori u stvarnost.Tako se ujutro ribar i žena probudiše u mekanim krevetima da su u njih upadali.- Gdje, smo to? Mužu moj, gdje smo? - uzviknu starica uplašena.- A što ja znam, ženo moja? - odgovori ribar. - činjenica je da mi je baš udobno!A njihovo čuđenje još poraste kad, otvorivši vrata, ugledaju pravu kneževsku sobu, a umjesto njihovih dronjaka ostavljenih na stolici, zlatom i srebrom izvezena odjeća.- Ali kamo smo to dospjeli?- U svoju kuću - reče gospodin ulazeći - koja je i moja, jer sam ja vaš sin Liombruno za kojeg ste vjerovali da je zauvijek izgubljen.Tako za starog ribara i njegovu ženu zapeče bogat i sretan život zajedno s pronađenim sinom. Ali on jednoga dana reče da111

se mora vratiti, pa ostavivši im sanduke nakita i dragog kamenja, oprosti se i obeća da će ih posjećivati svake godine.Jašući prema dvorcu Orlovile prođe kroz neki grad gdje su najavljivali viteške igre na konjima. Tko pobijedi tri dana uzastopce, dobit će za ženu kraljevu kćer. Liombruno, koji se htio malo hvastati začaranim rubinom što ga je nosio na ruci, prijavi se na nadmetanje, pobijedi prvi dan i pobježe ne rekavši svoje ime. Drugi se dan ponovo pojavi, i opet pobijedi, i opet pobježe. Trećega dana kralj rasporedi pojačanu stražu oko borilišta, te pobjednika zadrže i dovedu pred kraljevu tribinu.- Viteže nepoznati - obrati mu se kralj - ti si sudjelovao u igri i pobijedio. Zašto se ne želiš otkriti?- Oprostite, veličanstvo, nisam se usudio doći pred vašu svjetlost.- Pobijedio si, viteže, i sad moraš oženiti moju kćer.- Žao mi je, veličanstvo, ali ne mogu.- A zašto?- Veličanstvo, vaša je kći prekrasna mlada djevojka, ali ja već imam zaručnicu koja je tisuću puta ljepša od vaše kćeri.Na te se riječi razliježe žamor u dvoru; princeza pocrvenje u licu kao žeravica, a plemići mrmljahu između sebe tiho, tiho. Kralj, ozbiljan, hladnokrvan, odvrati:- Da bismo mogli odobriti vaše hvalisanje, potrebno je da nam barem pokažete svoju zaručnicu.- Da, da - javiše se u koru plemići - i mi želimo vidjeti tu ljepotu.- Liombruno se obrati rubinu: - Rubine, rubine, neka se ovdje pojavi Orlovila.Ali je rubin mogao zapovjediti svakoj stvari osim Orlovili, od koje je potjecala njegova čarobna moć. Vila puna srdžbe što se Liombruno njome hvastao, na rubinov poziv pošalje svoju posljednju služavku.112Ali je i posljednja služavka Orlovile bila tako lijepa i bogato odjevena da su kralj i čitav dvor bili zapanjeni.- Sigurno, lijepa je tvoja zaručnica, viteže! - rekoše.- Ali to nije moja zaručnica! - kaza Liombruno. - To je tek njezina posljednja služavka.- A što čekaš da nam pokažeš svoju zaručnicu? - upita kralj. I Liombruno ponovi rubinu: - Rubine moj, želim da Orlovilabude ovdje.Ovaj puta je Orlovila poslala svoju prvu služavku.- Ah, ova je prava ljepota! - rekoše svi - ova je sigurno tvoja zaručnica.- Ne - odvrati Liombruno. - To je njena prva služavka.- Dosta je priče! - reče kralj. - Zapovijedam ti da dovedeš svoju pravu zaručnicu.Liombruno se upravo ponovno obratio rubinu, kadli se u sjaju poput sunca pojavi Orlovila. Dvorski plemići ostaše zabliješteni, nepomični poput kipova, kralj prignu glavu a princeza brižnu u plač i pobježe. A Orlovila približi se Liombrunu, uhvati ga za ruku i oduzme mu rubin s uzvikom:- Izdajnice! Ja sam za tebe izgubljena i nečeš me više pronaći dok ne izdereš sedam pari željeznih cipela - pa nestade.Kralj uperi prst u Liombruna:- Shvatio sam, ti nisi pobijedio svojom snagom nego rubinovom. Sluge, izbatinajte ga! - pa viteza izmlatiše, otjeraše i ostaviše isprebijana i u dronjcima nasred ulice.čim smože snage da stane na noge, uputi se tužan prema gradskim vratima, kadli začuje snažno udaranje čekića i shvati da je u blizini kovačnica, pa ude.- Majstore - reče - treba mi sedam pari željeznih cipela.- Da nisi možda sklopio ugovor s Bogom Ocem da ćeš živjeti koju stotinu godina i poderati sve te cipele? Što se mene tiče, mogu ti ih načiniti i deset, ili koliko hoćeš.113- Što se tebe tiče hoću li ih poderati? Važno je da ti ih platim, zar ne? Načini mi cipele i točka.čim je dobio cipele, plati ih, jedan par obuje, tri stavi u prednji a tri u stražnji džep bisaga i ode. Spusti se noć a on je hodao šumom. Začuje glasove koji se prepirahu; bila su tri lopova koji su se svađali oko podjele plijena.

- Hej, ti, dobri čovječe! Dođi da nam budeš sudac. U tebe se pouzdajemo da bismo znali što nam pripada.- Što morate podijeliti?- Jednu torbu koja pri svakom otvaranju izbaci stotinu dukata. Par čizama u kojima se trči milju brže od vjetra. I ogrtač koji čini nevidljivim onoga koji ga nosi.- Dajte da iskušam prije nego moram presuditi. Torba je uistinu kao što vi kažete. čizme, udobne su, nema šta. A ogrtač, čekajte da zatvorim ovo dugme. Vidite li me?-Da.-1 sad me vidite?- Da, još uvijek.- A sada?•- Ne, sad te ne vidimo.- I nećete me više vidjeti - dobaci Uombruno pa postavši nevidljiv trčao je brže od vjetra u čarobnim čizmama noseći torbu od stotinu dukata, i prelazio doline i šume.Ugleda dim i stiže do kućice prekrile kupinama, u mračnom klancu punom provalija. Pokuca.- Tko to kuca? - upita glas neke starice.- Siromah čovjek koji traži zaklonište.Vrata se kućice otvore i neka oronula starica reče: - O jadni mladiću! Kakva te napast navela da zalutaš ovamo gore?- Tetko moja - odgovori Liombruno - tražim svoju zaručnicu, Orlovilu, i neću se smiriti dok je ne nađem.- A što ćemo kad se vrate moja djeca? Oni će te htjeti pojesti.114- Zašto pojesti? Tko su tvoja djeca?- Ne znaš? Ovo je kuća vjetrova a ja sam Voria, majka vjetrova, i moja će se djeca uskoro vratiti.Voria skrije Liombruna u neki veliki sanduk. Začu se daleko šum kao da se stabla savijaju i grane slamaju, te bujanje u provalijama. To su se vjetri vraćali. Prvi bješe Tramontana, sav studen kao led, s mosurima koji su mu visjeli s odjeće, zatim Maistral, Levant, Lebić već sjedoše za stol kad stiže posljednji Vorijin sin, Šilok, kojeg je uvijek trebalo čekati, ali kad on ude, kuća se odmah zagrije.Svi ti vjetrovi, čim uđoše, odmah rekoše majci:- Ah, kakav miris ljudskog mesa! Neki je čovjek u kući. A Voria:- Vi sanjate, kakav čovjek može stići ovamo gdje samo kozorog može doći.Vjetrovi su međutim nastavljali da s vremena na vrijeme njuše uokolo i govore o mirisu čovjeka. Voria međutim posluži vrelu palentu i svi sinovi stadoše pohlepno jesti. Kad su bili sasvim siti, Voria reče:- Glad vam je dozivala ljudski miris, zar ne?- Sad kad smo siti - reče Maistral - da nam se u blizini i nade čovjek, ne bismo mu ništa učinili.- Doista mu ne biste ništa učinili?- Doista. Sigurno. Ne bismo ga ni dotakli.- Onda, ako mi se zakunete u sv. Ivana da mu ništa nećete učiniti, pokazat ću vam čovjeka od krvi i mesa.- Sto kažeš, majko? čovjek ovdje gore? Ali kako je došao? Da, kunemo ti se u sv. Ivana da mu nikakvo zlo nećemo učiniti ako nam ga pokažeš.I tako, pod udarima vjetrova koji mu gotovo nisu dopuštali da stoji uspravno, iziđe Liombruno i pod kišom njihovih pitanja ispriča svoj život.115Kad saznaše za njegovu potragu za Orlovilom, razmišljahu znaju li nešto o tome, pa jedan po jedan rekoše da je na svojim putovanjima po svijetu nisu nikad susreli. Samo je Šilok šutio.- A ti, Šiloče, znaš li nešto? - reče Voria.- Naravno da nešto znam - odgovori Šilok. - Nisam valjda pospan kao moja braća koja se ničeg ne mogu sjetiti. Orlovila bolesna je od ljubavi. Neprestano plače, kaže da ju je njezin zaručnik izdao, i od bola gotovo umire. A ja, kakva sam zloća, zabavljam se uzvitlati prašinu oko njezina dvorca,

rastvarati prozore i balkone i čak plahte u zrak bacati.- O moj lijepi Šiloče! Ti mi moraš pomoći! - reče Liombruno. - Moraš me poučiti kako da dođem do tog dvorca. Ja sam zaručnik Orlovile i nije istina da sam izdajnik. I ja ću umrijeti od bola ako je ne nađem.- Ne znam kako da ti pomognem - kaza Šilok - jer je to vrlo složen put da bih te mogao poučiti. Morao bi doći sa mnom, ali ja jurim tako brzo da me nitko ne može slijediti. Trebalo bi te nositi oko vrata, ali kako? Ja sam od zraka i ti ćeš mi kliznuti.- Ne brini se - reče Liombruno - ti idi svojim putem, a ja neću zaostajati.- Ah, ti ne znaš kako ja letim! Ako želiš pokušati, sutra ujutro u zoru idemo.Ujutro Liombruno s torbom, čizmama i ogrtačem krene sa Šilokim. Šilok se često okretao natrag i dozivao: - Liombruno! O, Liombruno!A ovaj:- Ej, što želiš? - Bio je tu pored njega. I Šilok se svaki put iznenadio.- Evo, stigosmo - reče u jednom trenutku Šilok. - Ono je balkon tvoje dragane. -1 Šilok ga u hipu rastvori; Liombruno hitro skoči unutra, ovijen svojim ogrtačem.116Orlovila bijaše u krevetu, a jedna joj od njezinih služavki govorila:- Gospodarice moja, kako se osjećate? Je li vam malo bolje?- Bolje? Ovaj strašan vjetar opet puše. Ja sam polumrtva.- Hoćete li nešto uzeti? Malo kave, čokolade, tanjur juhe?- Ništa, ne želim ništa.Ali je služavka toliko govorila i toliko je nastojala nagovoriti da uzme malo kave. Donese šalicu i ostavi je kraj kreveta. Liombruno, nevidljiv, uze šalicu i popi kavu. Služavka misleći da je Orlovila popila kavu, donese joj čokoladu. Liombruno i to popi. Služavka se vrati sa šalicom juhe i golubinjim prsima.- Gospodarice, obzirom da ste popili kavu i čokoladu, znak je da vam se vratio tek. Kušajte ovu juhu i pojedite ova golubinja prsa pa ćete živnuti.- Ali koja kava? Koja čokolada? - upitat će Orlovila, - Ja ništa nisam popila.Služavke se pogledaše kao da kažu: »Silazi s uma.«Ali čim su ostali sami, Liombruno skide ogrtač: - Ljubavi mojaprepoznaješ li me?Orlovila mu se baci oko vrata i oprosti mu. Prisezali su u svojuljubav, u patnje što su bili razdvojeni. I prirediše veliku gozbu udvorcu na kojoj su i vjetri bili pozvani da kovitlaju uokolo u znaksvečanosti.(Basilicata)117TRI SIROTANAeki čovjek sa tri sina umre od bolesti. Tri sina postaše tri sirotana. Najstariji jednog dana reče:- Braćo, odlazim. Idem potražiti sreću. - Stiže u neki grad i poče vikati ulicama:Tko me za momka hoće, Ja ga za gazdu hoću!Na balkonu se pojavi neki bogataš.- Ako se sporazumijemo, uzimam te za momka.- Slažem se, dajte mi što hoćete.- Ali ja tražim poslušnost.- Ja ću vas u svemu slušati. Ujutro ga pozove i reče:- Hej, uzmi ovo pismo, uzjaši ovog konja i pođi. Ali nikad ne dodiruj uzde, jer ako ih dodirneš konj će se vratiti. Pusti ga da slobodno juri i on će te odvesti onom kome moraš predati ovo pismo.Momak uzjaše konja i otputuje. Jaše, jaše i stiže do ruba neke provalije. »Past ću!« pomisli sirotan i povuče uzde. Konj se okrenu i vrati za tili čas u palaču.Vidjevši da se vratio, gospodar reče:- Vidiš! Nisi išao tamo kamo sam te poslao! Otpušten si. Idi do one hrpe novca, uzmi koliko hoćeš i

gubi se.118Sirotan napuni džepove i ode. Kako je izišao, ode ravno u pakao.Kad su druga dva sirotana vidjela da se brat ne vraća, srednji također odluči da otputuje. Ode istim putem i stiže u isti grad, pa i on poče vikati:Tko me za momka hoće, Ja ga za gazdu hoću!Pojavi se onaj gospodin i zovnu ga. Nagodiše se, i ujutro mu dade isti naputak kao i bratu te ga pošalje s pismom. čim stiže do ruba provalije, i on povuče uzde i konj se vrati.- A sada - reče gospodar - uzmi novaca koliko hoćeš i gubi se! - On napuni džepove i ode. Otputuje ravno u pakao.Vidjevši da se braća ne vraćaju, otputuje i najmlađi brat. Prođe istim putem, stiže u isti grad, viknu tko me hoće za momka, hoću ga za gospodara, pojavi se onaj gospodin, pozove ga u palaču i reče:- Ja ću ti dati novaca, dat ću ti hrane i sve što želiš, ali uz uvjet da me slušaš.Sirotan prihvati i ujutro mu gospodar dade pismo sa svim uputama. Stigavši do onog ruba provalije, mladić pogleda dolje niz urvinu, naježi se ali pomisli: »S nadom u Boga«, zatvori oči, a kad ih je otvorio, bio je već na drugoj strani.Jaše, jaše i stiže do rijeke široke kao more. Pomisli: »Utopit ću se, što da radim! Uostalom, s nadom u Boga!« Uto se voda razdijeli i on prijeđe rijeku.Jaše, jaše i ugleda rječinu crvenu od krvi. Pomisli: »Evo se utapam. Uostalom, s nadom u Boga!« i nastavi. Pred konjem se voda dijelila.Jaše, jaše i ugleda šumu tako gustu da ni ptičica ne bi mogla119proći. »Ovdje ću zalutati«, pomisli sirotan. »Uostalom ako zalu-tam, zalutat će i konj. S nadom u Boga!« i pode naprijed. U šumi susretne starca koji je rezao stablo ovsenom niti.- Ali što radiš? - upita ga. - Ovsenom vlati želiš presjeći stablo?Aon:- Reci još riječ i odrezat ću ti glavu. Sirotan odjuri naprijed.Jaše, jaše i ugleda vatreni luk sa dva lava, jedan s jedne, drugi s druge strane. »Prođem li kroz sredinu, izgorjet ću; ali ako iz-gorim ja, izgorjet će i konj. Naprijed, s nadom u Boga!«Jaše, jaše i ugleda ženu kako kleči na kamenu i moli se. Stigavši do nje konj se odjednom zaustavi. Sirotan shvati da toj ženi treba predati pismo, pa joj ga uruči. Žena otvori pismo, pročita, a onda uze šaku pijeska i baci ga u zrak. Sirotan uzjaše konja i vrati se.Kad se vratio gospodaru, a to je bio Bog, ovaj mu reče:- Moraš znati da je provalija ponor pakla, voda da su suze moje majke, krv je krv mojih pet rana, šuma su bodlje moje krune, da je čovjek koji siječe drvo ovsenom vlati smrt, plameni luk je pakao, dva lava su tvoja dva brata, a žena koja kleči je moja mati. Ti si me poslušao. Iz hrpe novaca uzmi koliko god hoćeš.Sirotan ne htjede ništa, ali naposljetku uze samo jedan zlatnik, pa se oprosti od Boga.Sutradan kad ode u kupovinu, trošio, trošio, ali je zlatnik bio stalno u njegovu džepu. Tako je živio sretan i zadovoljan.(Kalabrija)120COLA RIBAednom je živjela u Messini majka koja je imala sina imenom Cola (Kola), a taj se kupao u moru po vas božji dan. Majka ga je dozivala s obale:- Cola! Cola! D6di na kopno, što radiš? Nisi valjda riba?A on plivao uvijek sve dalje. Jadnu je majku sve boljelo od tolika kričanja. Jednog je dana natjera da toliko kriči, pa ga jadnica, kad više nije mogla vikati, prokune: - Cola, da-bog-da postao riba!Vidjelo se da su tog dana nebeska vrata bila otvorena pa je kletva pogodila u nišan: Cola odmah postade polučovjek-polu-riba, s plovnom kožicom medu prstima kao u patke i gušom kao u žabe. Na kopno se Cola više nije vratio, a jadna majka očajavala i poslije malo vremena umrla.Glas da u Mesinskom moru živi polučovjek-poluriba stiže i do kralja pa on naredi svim mornarima

koji vide Colu Ribu da mu kažu da želi s njim govoriti:Jednoga dana neki mornar, udaljivši se na pučinu, vidje ga kako pliva blizu barke.- Cola! - reče mu. - Mesinski kralj želi s tobom govoriti. I Cola Riba odmah otpliva prema kraljevskoj palači. Vidjevši ga, kralj ga prijazno dočeka.- Cola Ribo - reče mu - ti koji si izvrstan plivač, morao bi121oplivati oko cijele Sicilije i reći mi gdje je more najdublje i što se tamo vidi!Cola Riba posluša i stade plivati oko cijele Sicilije. Poslije malo vremena vrati se. Ispriča mu daje na dnu mora vidio planine, doline, spilje i ribe svakovrsne, ali gaje obuzeo strah samo dok je prolazio pokraj Fara jer tamo nije mogao vidjeti dno.- Na čemu je onda sagrađena Messina? - upita kralj. - Moraš sići i pogledati na čemu leži.Cola zaroni i ostade pod vodom čitav dan. Onda se vrati na površinu i reče kralju:- Messina je sagrađena na grebenu, a taj se greben naslanja na tri stupa: jedan zdrav, jedan napukao i jedan razbijen.O Messino, Messino grade, Jednom će te zvati jade!Kralj je bio zapanjen i povede Colu Ribu u Napulj da vidi dno vulkana. Cola side i poslije ispriča da je najprije našao hladnu vodu, zatim toplu vodu a na nekim mjestima izvore slatke vode. Kralj ne htjede vjerovati a Cola zatraži dvije staklenke pa ih pode napuniti jednu toplom a drugu slatkom vodom.Ali je kralja i dalje morila misao da more kod rta Fara nema dna. Dovede natrag u Messinu Cola Ribu i reče mu:- Cola, moraš mi reći koliko je tu kod Fara more otprilike duboko.Cola side i ostane dolje dva dana, a kad se vrati reče da dno nije vidio jer je ispod jednog grebena izlazio stup dima i mutio vodu.Ali je kralj gorio od radoznalosti pa reče:- Baci se s vrha kule Faro!Kula bijaše na samoj oštrici rta i u davnim vremenima u njoj bijaše čuvar, pa kad su vjetrovi puhali, svirao bi u trubu i mahao722zastavom da upozori brodove koji su plovili pučinom. Cola Riba baci se odozgo s vrha. Kralj pričeka jedan dan, pričeka drugi, pričeka treći, ali se Cola nije pojavljivao. Najposlije izroni ali blijed kao smrt.- Što se dogodilo, Cola? - upita kralj.- Umro sam od straha - odvrati Cola. - Vidio sam ribu kojoj bi u sama usta mogao ući čitav parobrod! Da me ne proguta, morao sam se skriti iza jednog od stupova koji drže Messinu!Kralj zinuo slušajući ga, ali ona vražja znatiželja da sazna dubinu Fara nije ga prošla. A Cola:- Ne, veličanstvo, ne ronim više, strah me.Vidjevši da ga ne uspijeva nagovoriti, kralj podiže krunu s glave, punu dragog kamenja koje je bliještalo, i baci je u more:- Idi po nju, Cola!- Što ste učinili, veličanstvo? Kraljevsku krunu?- Kruna kakve nema na svijetu - reče kralj. - Cola, moraš otići po nju!- Ako vi tako hoćete, veličanstvo - na to će Cola - sići ću. Ali srce mi govori da se neću vratiti. Dajte mi šaku sočiva. Ako iz-maknem pogibelji, vratit ću se; ali, ako vidite isplivati sočivo, znak je da se ja više ne vraćam.Dadoše mu sočivo i Cola side u more. čekali, čekali; poslije dugog čekanja ispliva sočivo. A Colu Ribu još uvijek čekaju.(Palermo)725DATULJO, LIJEPA DATULJOednom bio neki trgovac sa tri poodrasle kćeri: prva Rosa, druga Giovanna (Do-vana) a treća Ninetta, najljepša medu njima.

Jednoga dana trgovcu se pruži prilika za veliki posao i vrati se kući zabrinut.- Što vam je, oče? - upitaše djevojke.- Ništa, kćeri moje: morao bih u trgovanje a ne mogu otići i ostaviti vas same.- Vaše se gospodstvo odviše brine - prozbori najstarija. -Opskrbite nas za sve vrijeme što ćete izbivati, zazidajte vrata s nama unutra i vidjet ćemo se kad Bogu bude drago.Trgovac tako i učini: kupi obilne zalihe jela i pića i naredi jednom od svojih slugu da svako jutro s ulice zovne najstariju kćer i učini sve što mu ona naredi. Pozdravivši ih upita:- Rosa, što želiš da ti donesem? A ona:- Haljinu boje neba.- A ti, Giovanna?- Haljinu boje dijamanta.- A ti, Ninetta?- Ja želim da mi vaše gospodstvo donese lijepu granu datulja u srebrnoj posudi. Ako mi je ne donesete, neka brod ne uzmogne ploviti ni naprijed ni natrag.124- Ah, nesretnice - na to će sestre - ne znaš li da svog oca možeš začarati?- Ah, nemojte - odvrati otac - nemojte se na nju ljutiti, ona je mala i treba je pustiti da govori.Trgovac otputuje i iskrca se na dobro mjesto. Uspješno obavi trgovinu, a onda se sjeti da kupi haljinu Rosi i haljinu Giovanni, ali na granu datulja Ninetti zaboravi. Kad se ukrca i nade na otvorenu moru, naiđe strašna oluja: munje, gromovi, voda, veliki valovi i brod nije mogao ni naprijed ni natrag.Kapetan očajavaše:- Ma otkuda ta oluja? - A trgovac koji se sjetio kćerine čarolije reče:- Kapetane, zaboravio sam izvršiti jednu narudžbu. Ako se želimo spasiti, okrenimo kormilo.Kako bilo da bilo, čim su kormilo okrenuli, vrijeme se promijeni, i s vjetrom u krmu vratiše se u luku. Trgovac side, kupi granu datulja, stavi je u srebrni sud i vrati se na brod. Mornari podigoše jedra, i poslije tri dana mirne plovidbe brod stiže na odredište.U isto doba dok trgovac bijaše na putu, djevojke su bile u kući zazidanih vrata. Ništa im nije manjkalo, u dvorištu bijaše zdenac pa su mogle uvijek imati vode. Jednog se dana dogodi da najstarijoj sestri pade naprstak u bunar. A Ninetta kaza:- Nemojte se žalostiti, sestre, spustite me u zdenac i ja ću ga izvaditi.- Sići u zdenac, šališ se? - odgovori joj najstarija.- Da, želim sići i uzeti ga - i sestre je spustiše.Naprstak je. plivao na površini vode i Ninetta ga uze, ali podižući glavu ugleda rupu u zidu zdenca odakle je dopirala svjetlost. Podiže jednu opeku i ugleda prekrasan vrt sa svim vrstama cvijeća, stabala i voćaka. Prokrči sebi put skidajući opeke i uvuče se u vrt, a tu je najljepše cvijeće i najljepše voće bilo sve za nju.125Napuni pregaču, poviri u zdenac, postavi na mjesto opeke i viknu sestrama:- Povucite me! -1 vrati se svježa kao ruža.Sestre je vidješe kako izlazi iz otvora zdenca s pregačom punom jasmina i trešanja.- Gdje si uzela sve te lijepe stvari?- Što vas se tiče? Sutra me spustite ponovo da uzmem ostalo. To bijaše vrt portugalskog kraljevića. Kad vidi poharane svojelijene, kraljevič se razbjesni na jadnog vrtlara.- Ne znam kako se to dogodilo - odgovori vrtlar - a kraljević mu naredi da ubuduće bolje čuva, inače teško njemu.Sutradan je Ninetta bila spremna da side u vrt. Reče sestrama:- Djevojke, spustite me!- Što ti se vrti po glavi, ili si možda pila?- Nisam ni luda ni pijana, spustite me! -1 morale su je spustiti. Odmaknu opeke i side u vrt: cvijeća, voća opet puna pregača,

a onda:- Povucite me! - Ali dok je odlazila, kraljević se pojavi na prozoru i vidje kako odmagli poput zečića; potrči u perivoj, ali ona bješe već pobjegla. Pozove vrtlara:- Kako je ušla ona djevojka?- Koja djevojka, visočanstvo?- Ona što bere cvijeće i voće u mom vrtu.- Nisam ništa vidio, kunem se.- Dobro, sutra ću ja u zasjedu.I sutradan, doista, skriven iza ograde, vidje djevojku kako proviri između opeka, ude, napuni pregaču cvijećem i voćem sve do njedara. Skoči i htjede je zgrabiti ali ona, hitra kao mačka, skoči u rupu u zidu, zatvori je opekama i nestade. Kraljević osmotri zid sa svih strana, ali ne nade mjesto gdje se opeke pomiču. čeka sutradan, čeka drugi dan, ali prestrašena da je otkrivena, Ninetta se više nije spustila u zdenac. Djevojka se učini kraljeviću lijepom726kao vila; više nije imao mira ni pokoja, razbolje se i nitko od kraljevih liječnika nije znao što mu je. Kralj se posavjetuje sa svim liječnicima i mudracima i filozofima. Govori jedan, govori drugi i najposlije dade riječ nekom učenjaku.- Veličanstvo - reče učenjak - pitajte svog sina osjeća li dragost prema nekoj mladoj, jer tada je sve jasno.Kralj pozove sina i upita ga, a sin mu sve ispriča, i to da se smiriti neće ako ne oženi tu djevojku. Učenjak kaza:- Veličanstvo, priredite trodnevne svečanosti na dvoru i objavite da očevi i majke svih staleža dovedu svoje kćeri, ili će ih snaći smrtna kazna. - Kralj se složi i objavi naredbu.U isto vrijeme trgovac se vrati s putovanja, dade razidati vrata i pokloni haljine Rosi i Giovanni, a Ninetti granu datulje u srebrnom sudu. Rosa i Giovanna željno su očekivale neki ples pa stadoše šivati svoje haljine. Ninetta, međutim, zatvorena sa svojom granom datulja nije mislila ni na svečanosti ni na plesove. Otac i sestre govorahu da je luckasta.Kad je objavljen kraljev poziv, otac ode kući i reče kćerima.- Predivno! Predivno! - kliknuše Rosa i Giovanna, a Ninetta slegnu ramenima i kaza:- Samo vi idite, ja nemam volje.- A ne, kćeri moja - odvrati otac - tu je smrtna kazna a sa smrću nema šale.- A što ja imam s tim? Tko znade da vi imate tri kćeri? Zamislite da ih imate dvije.I - Moraš doći! - i - Neću doći - i prve večeri plesa Ninetta ostade kod kuće.Tek što su sestre izišle, Ninetta se obrati svojoj grani datulja i kaza joj:Datuljo, lijepa datuljo,Penji se i odjeni NinuDa bude lijepa kraljevu sinu.127Na te riječi iz grane datulje iziđe jedna vila, zatim druga vila i još mnoge mnoge vile. I sve su nosile haljine i ukrase kojima n^ma ravnih. Stadoše oko Ninette i jedna ju prala, druga splitala pletenice, treća odijevala: u tren oka je sasvim odjenuše, s ogrlicama, briljantima i dragim kamenjem. Kad je bila žeženo zlato od glave do pete, sjede u kočiju i ode u palaču, pope se stubama i svi ostadoše zapanjeni.Kraljević je vidje i prepozna, te otrči kralju da mu to kaže. Zatim dođe k njoj, nakloni se i upita:- Kako ste, gospodo?- Kao ljeto, kao zima.- Kako se zovete?- Svojim imenom.- A gdje stanujete?- U kući s vratima.- U kojoj ulici?- U uličici oblaka prašine.

- Gospodo, umrijet ću zbog vas!- Samo izvolite!I tako ljubazno čavrljajući plesali su čitavu večer dok kraljević nije malaksao, a ona uvijek bila svježa kao ruža. Kad završi ples, kralj, zabrinut za svoga sina, kriomice naredi svojim slugama da prate gospodu da bi vidjeli gdje stanuje. Ona ude u kočiju, ali kad primijeti da je prate, rasplete kosu i na pločnik padoše biseri i drago kamenje. Sluge se poput kokošaka na hranu baciše na bisere, pa zbogom, gospodo! Ona osinu konja i nestade.Kući stiže prije sestara; prozbori:Datuljo, lijepa datuljo,Siđi, s Nine skini haljinuDa negdašnju opet vidimo Ninu.128I za tren oka bje svučena i odjevena u uobičajene kućne halje. Sestre se vratiše.- Ninetta, Ninetta, da znaš kakva lijepa svečanost. Bila je jedna lijepa gospoda koja je malko tebi sličila. Da nismo znale da si tu, mislile bismo da si ti...- Da, bila sam ovdje s mojim datuljama.- Ali sutraveče moraš doći. svakako...Međutim su se kraljeve sluge vratile u palaču praznih ruku. A kralj:- Nevjernici! Za malo novaca ne izvršavate moje naredbe! Ako je sutraveče na budete pratili do kuće, teško vama.Ni sutradan Ninetta nije htjela ići sa sestrama na ples. - Ova će izludjeti sa svojom granom datulje! Idemo! - pa odoše. Ninetta se odmah obrati grani:Datuljo, lijepa datuljo,Penji se i ocijeni NinuDa bude lijepa kraljevu sinu.I vile joj spletu kosu, obuku svečanu odjeću, ukrase je draguljima.U palači svi je pozorno gledahu, osobito sestre i otac. Kraljević joj odmah priđe.- Gospodo, kako ste?- Kao ljeto, kao zima.- Kako se zovete?- Svojim imenom - i tako redom.Kraljević se nije ljutio i pozvao je plesati. Plesali su cijelu večer.- Mili Bože! - govorila je jedna sestra drugoj - ona je gospoda ista Ninetta.Dok ju je kraljević pratio do kočije, kralj dade znak slugama.129Kad vidje da je slijede, Ninetta hitnu punu šaku zlatnika, ali ih sada hitnu u lice slugama, pa komu povrijedi nos, komu zatvori oči, te oni izgube trag kočije i vrate se u palaču kao prebiti psi, tako da se i kralj ražali. Ali prozbori:- Sutra je posljednja plesna večer, na bilo koji način treba nešto saznati.Međutim je Ninetta kazivala svojoj grani:Datuljo, lijepa datuljo,Siđi, s Nine skini haljinuDa negdašnju opet vidimo Ninu.U tren oka bi u starim haljama, i sestre vrativši se ponovno pričahu kako joj sliči ona gospoda tako lijepo odjevena i ukrašena.Treću večer sve kao prije. Ninetta ode u palaču lijepa i blistava kao nikada. Kraljević s njom plesao još duže i rastapao se od ljubavi kao voštanica.U neko vrijeme Ninetta htjede otići, kadli je pozovu pred lice kralja. Sva drhtava ode i nakloni se.- Djevojko - prozbori - dvije večeri si mi se narugala, ali treću nećeš.- A što sam učinila, veličanstvo?- To da se moj sin izjeda zbog tebe. Ne misli da ćeš pobjeći.- A koja me presuda čeka?

- Bit ćeš kraljevićeva žena.- Veličanstvo, ja nisam slobodna, imam oca i dvije sestre.- Neka se pozove tvoj otac.Kad je jadni trgovac čuo da ga zove kralj, pomisli: »Poziv kralja, zlo se valja« i naježi se, jer je imao mnoge podvale na savjesti. Ali kralj mu oprosti sve slabosti i zatraži Ninettinu ruku.130Sutradan otvoriše kraljevsku kapelu za vjenčanje kraljevića i Ninette.Sretni i zadovoljni oni se ljube, A mi ovdje nek oštrima zube.(Palermo)131čUDOTVORNI BOBio jednom u Palermu neki don Giovanni (Dovani) Misiranti koji je u podne sanjao ručak a uvečer večeru, a obnoč bi sanjao oboje. Jednoga dana, s gladi koja mu je kruljila u utrobi, iziđe izvan grad-skih vrata. »O srećo moja! - govorio u sebi - kako si me napustila! - Hodao, hodao kad ugleda na zemlji jedan bob. Prignu se i uze ga. Sjede na kolobran i poče razlagati gledajući bob. »Lijepoga li boba! Posadit ću ga u posudu pa ćeniknuti biljka s mnogim lijepim mahunama. Mahune ću osušiti; onda ću ih zasaditi u pliticu i imat ću puno mahuna... Za tri godine iznajmit ću vrt, posadit ću bob i vidjet ćete koliko će ga biti. četvrtu godinu iznajmit ću skladište i postat ću veliki trgovac...« Međutim je nastavio hodati pa stigao pred Vrata svetog Antuna. Tu bijaše niz skladišta a pred jednim ulazom sjedila neka žena.- Dobra ženo, iznajmljuju li se ta skladišta?- Da, gospodine - odvrati mu žena - a tko ih traži?- Moj gospodar - dočeka on. - S kim treba razgovarati?- S gospodom koja stanuje tu gore.Don Giovanni Misiranti stade razmišljati pa ode posjetiti svoga kuma.- Za ime svetog Ivana - zavapi kumu - nemoj me odbiti. Posudi mi jedno svoje odijelo za jedan dan.132- U redu kume. -1 don Giovanni Misiranti se obuče od glave do pete, uzme još rukavice i sat. Zatim ode brijaču da ga obrije i sav lijepo uglačan prođe kroz Vrata sv. Antuna. U džepić prsluka stavi bob i katkada ga gledao ispod oka. Vidje ženu koja je i sada tu sjedila te joj reče:- Dobra ženo, je li moj sluga s vama govorio o iznajmljivanju ovih skladišta?- Da, gospodine, došli ste ih vidjeti? Dođite sa mnom, odvest ču vas ženi svoga gospodara.Don Giovanni Misiranti, sav ukočen, pode za ženom i predstavi se gospodarici skladišta. Gospoda, vidjevši tako otmjena gospodina sa šeširom, rukavicama i zlatnim satom, pozdravi ga s mnogo poštovanja pa započeše razgovor. Usred razgovora ude u sobu lijepa djevojka. Don Giovanni Misiranti raskolači oči.- Vaša rođaka?- Moja kći.- Za udaju?- Da, još je za udaju.- Drago mi je; i ja sam za ženidbu. Malo poslije doda:- čini mi se da ćemo nakon ugovora o skladištu prijeći na onaj o kćeri. Što kažete, gospodo?A gospoda odvrnu:- Sve je moguće...Stiže muž. Don Giovanni ustade i nakloni se.- Ja sam zemljoposjednik - kaza - i htio bih iznajmiti vaših trinaest skladišta da ih napunim bobom, slanutkom i svim ostalim plodovima ljetine. A pristanete li, želio bih vašu kćer uzeti za ženu.- Ah, a kako se zovete?- Ja se zovem »Don Giovanni Misiranti, vlasnik boba i slanut-ka, može više, može manje«.- Dakle, don Giovanni, dajte mi dvadeset i četiri sata da razmislim pa ću vam odgovoriti.Uvečer majka reče kćeri da je želi oženiti don Giovanni Misiranti, vlasnik boba i slanutka, može

više, može manje. Kći sva zadovoljna pristade.Sutradan don Giovanni ponovno zamoli svog kuma da mu posudi drugo odijelo, i prvo što učini, premjesti bob u džepić novog prsluka. Ode vlasnicima skladišta i, kad dobi odgovor, bi izvan sebe od radosti.- Znate, htio bih požuriti - izusti - jer moji brojni poslovi ne dopuštaju da gubim vrijeme.- U redu je, don Giovanni - prihvate djevojčini roditelji -odgovara li vam da ugovor sklopimo za tjedan dana?Sve je te dane don Giovanni posuđivao uvijek nova odijela pa su ga punica i punac smatrali vrlo bogatim. Potpisaše ugovor, a za opremu je dogovoreno dvije tisuće zlatnika u gotovu, plahte i rublje. Kad vidje toliko novaca pred sobom, don Giovanni se osjeti drugim čovjekom. Poče trošiti: pokloni mladoj, sebi odijela i sve što je potrebno da se istakne.Osam dana poslije ugovora oženi se u lijepom svadbenom odijelu s bobom u džepiću prsluka. Bilo je slavlja i gozbe, pa don Giovanni živio kao barun. Gledajući ga kako rasipa nemilice, punica se poče brinuti:- Don Giovanni, kad ćete povesti moju kćer da vidi vaše posjede? Vrijeme je ljetine.Don Giovanni se poče uznemiravati, nije znao kakvu izliku naći. Razmišljao, razmišljao, pa izvuče iz džepa svoju amajliju:- Srećo moja - šaptao je - sad mi opet moraš pomoći. Dade napraviti lijepu zatvorenu nosiljku za ženu i punicu pareče:- Vrijeme je da otputujemo. Idemo prema Messini. Ja ću naprijed na konju, a vi ćete za mnom.134Don Giovanni otputuje na konju. Kad ugleda neko mjesto koje odgovara njegovu slupaju, zovnu seljaka.- Evo ti dvanaest taria , netom vidiš nosiljku s dvije gospode i upitaju li te čije su ovo zemlje, moraš im reći: »Don Giovannia Misirantia, gospodara boba i slanutka, može više, može manje.«Prođe nosiljka:- Dobri čovječe, čije su sve ove lijepe zemlje?- Don Giovannia Misirantia, gospodara boba i slanutka, može više, može manje.Mati i kći se nasmiješe zadovoljne pa nastave put.Na drugom dobru zbilo se isto. Don Giovanni im je prethodio prolazeći cestom sa svojih dvanaest taria i bobom u džepiću koji bijaše sve njegovo blago.Došavši do mjesta gdje više nije bilo što vidjeti, don Giovanni reče sebi: »Sad ću potražiti neku krčmu i pričekati ih.« Pogleda uokolo i vidje veliku palaču i na otvorenom prozoru gospođicu u zelenoj haljini.- Hej, hej! - oglasi se gospođica i dade mu znak da ude. Don Giovanni se pope prostranim stubištem bojeći se da neuprlja stepenice, tako su bile čiste i sjajne. Gospođica mu dođe ususret i pokazujući širokom gestom ruke svijećnjake, sagove, zidove od čistog zlata, kaza: - Sviđa li ti se palača?- Kako mi se ne bi svidjela! - odgovori don Giovanni. - I mrtvome bi tu bilo lijepo...- Popni se, popni - pa ga provede sobama koje bijahu pune nakita, dragog kamenja, svilenih tkanina, stvari koje don Giovanni nije nikada sanjao.- Vidiš sve te stvari? Sve je tvoje, i znaj to čuvati. Ovdje su svežnji spisa o posjedu. To je moj poklon. Ja sam onaj bob koji si našao i čuvao u džepiću. A sada idem.* tari - stari novac135Don Giovanni joj se htjede baciti pred noge, izraziti joj svu svoju zahvalnost, ali gospođice u zelenoj haljini više nije bilo: iščezla je pred njegovim očima. A lijepa je palača postojala i bila je njegova, don Giovannia Misirantia.Netom je punica vidjela palaču:- Ah, kčeri moja, kakva te lijepa sreća dopala! Don Giovanni, sine dragi, tako lijepu palaču imaste, a ništa nam o tom ne rekoste!

- Ah! Htio sam vas iznenaditi... -1 povede ih da obiđu palaču, a i njemu to bijaše prvi put da je vidi, i pokaže nakit, i svežnje spisa o imanju, pa podrum pun zlata i srebra s lopatom usred hrpe, onda konjušnicu s kočijama, a zatim prođu u mimohodu ispred njih lakeji i sva posluga.Napisaše pismo puncu da sve proda i dođe u palaču živjeti s njima, a don Giovanni pošalje napojnicu i onoj dobroj ženi koja je sjedila pred skladištima.(Palermo)136KNEŽEVA SESTRAriča se i prepričava da je nekoć živio knez bogat kao more i da je imao osamnaestogodišnju sestru lijepu kao sunce i kao mjesec. Ljubomoran na tu sestru, on ju je držao zatvorenu u jednom krilu svoje palače, tako da je nitko nikada nije vidio ni upoznao. Lijepa kneginjica, koja više nije mogla živjeti zatvorena između četiri zida, započe noću, polako, polako, kopati rupu u zidu svoje sobe, ispod jedne slike. Uz kneževu je palaču bilapalača nekog kraljevića, i otvor u tom zidu gledao je u kraljevićeveodaje, ispod neke slike, tako da se nije vidio.Jedne noći kneginjica malo pomače sliku i proviri u kra-Ijevićevu sobu. Ugleda upaljenu skupocjenu svjetiljku pa joj reče:Svjetiljko zlatna, svjetiljko plava, Što kraljević radi, bdt ili spava?A svjetiljka:Uđite, gospođo, ne budite plaha. Kraljević spava, uđite bez straha!Ona ude i leže uz kraljevića. Kraljević se probudi, zagrli je, poljubi i reče:137Gospođo, recite mi, gdje živite samo? Iz kojeg li svijeta dolazite amo?A ona, osmjehujući se svojim lijepim usnama, odgovori:Što pitanjima vrijeme gubite? Kraljeviću, šutite i ljubite!Kad se kraljević ponovno probudi, a one lijepe boginje više nije bilo pored njega, hitro se obuče i sazva Vijeće.- Vijeće! Vijeće! - Sastane se Vijeće i kraljević ispriča što se dogodilo.- Što moram učiniti da je zadržim uza se?- Presvijetla Kruno - reče Vijeće - kad je zagrlite, privežite joj kosu za svoju ruku! Pa kad bude htjela otići, probudit ćete se sigurno.Pade noć a kneginjica zapita:Svjetiljko zlatna, svjetiljko plava, Što kraljević radi, bdi ili spava?A svjetiljka:Uđite, gospođo, ne budite plaha. Kraljević spava, uđite bez straha!Ona ude i uvuče se ispod pokrivača.- Gospođo, recite mi, gdje živite samo? Iz kojeg li svijeta dolazite amo?- Što pitanjima vrijeme gubite? Kraljeviću, šutite i ljubite!138Tako zaspaše, a kraljević za svoju ruku sveza lijepu djevojčinu kosu. Kneginjica uze škare, odreza kosu i ode. Kraljević se probudi.- Vijeće! Vijeće! Boginja mi je ostavila kosu i pobjegla! Vijeće odgovori:- Presvijetla Kruno, privežite oko vrata njezin zlatni lanac. Naredne noći opet se javi kneginjica:Svjetiljko zlatna, svjetiljko plava, Što kraljević radi, bdi ili spava?A svjetiljka odgovori:Uđite, gospodo, ne budite plaha. Kraljević spava, uđite bez straha!Kraljević, zagrlivši je, ponovno upita:Gospodo, recite mi, gdje živite samo? Iz kojeg U svijeta dolazite amo?A ona kao obično odgovori:Što pitanjima vrijeme gubite? Kraljeviću, šutite i ljubite!Kraljević ovi oko vrata njezin zlatni lanac, ali netom on usnu, ona raskide lanac i nestade. Ujutro:- Vijeće! Vijeće! - pa izvijesti što se opet dogodilo. A Vijeće:

- Presvijetla Kruno, napunite umivaonik šafranovom vodom i stavite ga ispod postelje. čim ona skine haljinu, bacite je u139šafranovu vodu... A kad htjedne pobjeći, ostavit će tragove za sobom.Naredne noći kraljević pripremi umivaonik sa šafranovom vodom i leže. U ponoć ona reče svjetiljci:Svjetiljko zlatna, svjetiljko plava, Što kraljević radi, bdi ili spava?A svjetiljka odgovori:Uđite, gospodo, ne budite plaha. Kraljević spava, uđite bez straha!Probudivši se, kraljević je kao obično upita:Gospođo, recite mi, gdje živite samo? Iz kojeg li svijeta dolazite amo?A ona mu kao obično odgovori:Što pitanjima vrijeme gubite? Kraljeviću, šutite i ljubite!Kad je kraljević utonuo u san, ona ustade tiho, tiho, htjede otići, ali haljinu nade u šafranovoj vodi. Bez riječi svom snagom izaže haljinu i pobježe ne ostavljajući tragove.Otada je kraljević uzalud očekivao svoju boginju, i zbog toga očajavao. A poslije devet mjeseci, probudivši se jedno jutro, nade uza se u postelji dijete lijepo kao anđeo. Obuče se hitro, vičući:- Vijeće! Vijeće! - i pokaže Vijeću dijete, govoreći: - To je moj sin. Kako sada da prepoznam njegovu majku?A Vijeće odgovori:140- Presvijetla Kruno, obznanite da je dijete umrlo, stavite ga nasred crkve i naredite da ga sve žene iz grada dođu oplakivati. Ona koja bude najviše plakala, bit će njegova majka.Tako kraljević ućini. Dolazile su žene svih staleža i govorile: - Sine, sine! - i'odlazile kao što su i došle. Najposlije dođe knegi-njica sva u suzama, koje su joj tekle niz lijepe obraze, čupala je sebi kosu i naricala:0 sine, sine!Da sačuvam čari ljepotice, Odrezak svoje smeđe pletenice, Zbog ljepote svoje ostah gola vrata, Odrezak lančić od suhoga zlata, A samo zbog taštine svoje Imam kalju šafranove boje.Kraljević i njegovo Vijeće u jedan glas povikaše:- To je majka! To je majka!U tom se času pojavi čovjek s isukanom sabljom. Bio je to knez koji uperi sablju na sestru, ali se kraljević baci između njih i reče:Sramote nema, nek miruje sablja tvoja, Kneževa sestra sad je žena moja.1 vjenčaše se u toj istoj crkvi.(Okolica Palerma)141SVJETSKA LUTALICAivjela majka udovica s dvije kćeri i jednim sinom koji se zvao Peppi i koji nije znao kako zaraditi komad kruha. Majka i kćeri su prele, a Peppi jednom reče:- Majko, znate što ću vam kazati? Lijepo vas molim da me pustite otići i lutati svijetom.Hodajući naiđe na neko imanje pa zapita:- Je li vam potreban momak? Odgovoriše mu:- Hej, hej! Drž'te ga, psi! - i psi zalajaše za njim. Peppi pobježe i u sumrak naiđe na drugo imanje.- Hvaljen Isus!- Hvaljen budi! Što je?- Kad bi vam bio potreban momak...- Oh - reče jedan - da, da, sjedi, sjedi, čini se da govedar odlazi. Pričekaj, idem pitati gospodara.I ode gore pitati gospodara koji odgovori:- Dajte mu jesti, a kad siđem, razgovarat ćemo.I tako staviše pred njega kruha i tanjur puine, i on stade jesti. Dok je gospodar silazio, sretne čuvara goveda:

- Je li istina da odlaziš? - upita gospodar.- Da, gospodine - odvrati govedar. Onda gospodar reče Pep-piu:142- Sutra ujutro pođi za govedima, ali slušaj sinko, ako želiš ovdje ostati, možeš se samo prehraniti i ništa više.- Ostat 61 - reče Peppi. - Neka bude kako Bog hoće. Prođe noć a ujutro uze kruha i malo prismoka te ode zavolovima. čitav je dan proveo uz volove a uvečer se Peppi vraćao namršten kući.Nadglednik pastira mu reče:- Peppi! -Oj!- Što ti je?- Ništa.Ujutro je odlazio s volovima, neprestano namrštena lica, kadli jednom sretne gospodara.- Peppi! -Oj!- Što ti je?- Ništa.- Ništa, Peppi? Zašto mi ne kažeš?- Što da vam kažem? Dolazi karneval a vi mi ni ovaj put nećete dati malo novca da odem i proveselim se sa svojom majkom i sestrama.- Uh! O svemu mi možeš govoriti samo ne o novcu: ako trebaš kruha, koliko ti srce želi, ali novaca nema.- A da moram kupiti malo mesa, što bih učinio?- Sporazumjeli smo se unaprijed i ne znam što da ti kažem. U zoru je Peppi krenuo za svojim blaženim volovima. I sjetansjede pod neko stablo. Začuje da ga netko zove: Peppi! - Okrene se na sve strane i pomisli: »To je zebnja u mom srcu od koje čujem i ono čega nema.« Ali ponovno začuje:- Peppi! Peppi!- Tko me zove?143Okrenu se k volovima.- Ja sam.- Što? Ti govoriš?- Da, govorim. Što ti je da si tako tužan?- Što mi je? Približava se karneval a gospodar mi ne daje ništa.- Ja ću te naučiti što da mu kažeš kad se večeras vratiš kući. Reci: »Zar mi ni staroga vola ne date?« Mene gospodar ne trpi jer nikada nisam htio raditi i rado će me pokloniti. Razumiješ li?Navečer se Peppi vrati kući nosa obješena kao dugačka truba i gospodar mu reče:- Peppi, što ti je da si uvijek tako snužden?- Moram vam nešto reći: zar mi ni staroga vola nećete dati, a stariji je od sove? Kad dođem kući barem ću ga zaklati i njegovo tvrdo meso stavit ću da se malo moči i smekša.- Uzmi ga - reče gospodar - poklonit ću ti i komad užeta da ga povedeš.Sutradan čim je svanulo, Peppi uze vola, bisage, osam hljebova kruha, natuče kapu na glavu i ode u selo. Na nekoj visoravni dojuriše dva poljara na konjima:- Bik! Bik! Pazi, čuvaj se! Bik dolazi i ubit će te! Vol tiho reče:- Reci im, Peppi: »Ako ga uhvatim, hoćete li mi ga dati?« Peppi to kaže poljarima.- Kad bi barem uspio! Ali ne. možeš, on će ubiti i tebe i tvog vola.Vol mu šapnu:- Peppi, stani iza mene i ne boj se.Naiđe bik raširenih nozdrva, udari glavom staroga vola i stanu jedan drugoga gurati, ali je stari vol bio tako tvrd da se bik nakon kratkog vremena zaustavi iznemogao i smeten.- Peppi, uhvati ga - reče stari vol - i veži ga za moje rogove. - Peppi veže bika, pozdravi poljare i ode dalje.

144Stigavši u neko selo kroz koje su prolazili, čuje ovaj proglas:Tko se osjeća sposobnim da u jednom danu obradi salmu zemlje, dobit će kraljevu kćer za ženu; ako je oženjen, dvije hrpe zlatnika; ako ne završi, ode mu glava.Peppi odvede volove u staju i prijavi se kralju. Straža ga nije htjela pustiti jer je bio sav odrpan, ali se pojavi kralj i pusti ga da ude. On ude u palaču i reče:- Na službu vašem veličanstvu!- Što želiš?- čuo sam proglas, imam dva vola i htio bih vidjeti mogu li obraditi tu salmu zemlje.- A jesi li čuo čitav proglas?- čuo sam: ako ne uspijem, ode mi glava. Ali, veličanstvo, morate mi dati plug i malo sijena, ja nemam ništa jer sam u prolazu.- Odvedi volove u moju staju - reče kralj - i nahrani ih. On ode po volove i povede ih, a stari vol mu reče:- Meni pola snopiča a biku cijeli.Ujutro Peppi uze volove, četiri snopića sijena i ode. Tražio je da mu pokažu zemlju, a onda ujarmi volove i poče orati.Kraljevi savjetnici promatrahu s balkona koji bijaše nasuprot pa rekoše kralju:- Veličanstvo, što radite? Zar ne vidite da onaj tamo završava oranjem? Zar ćete tom gadnom seljaku dati svoju kćer?A kralj odgovori:- Što mi vi savjetujete?- U podne mu pošaljite pečenu kokoš, mekog selena i bocu vina s opijumom...Poslaše služavku da Peppiu odnese jelo i piće.* stara mjera za površinu i zapremninu145- Dođite jesti, jer će se ohladiti! - On je trebao obraditi još samo trokut zemlje velik kao popovski šešir. Ode da jede, starom volu dade pola snopića sijena a biku snopić. Zatim stade grickati kokoš i piti vino. Popi sve što mu poslaše, pojede cijelu kokoš i zaspi. Stari vol pojede svoje sijeno, pričeka da bik pojede svoje i pusti da Peppi malo odspava. Kad je bik pojeo, stari vol poče gurati nogom Peppia.- Ah... Ah - govorio je Peppi u snu.- Ustani - prozbori vol - ako nećeš da ti prerezu vrat! Ustao je, oprao lice, podjarmio volove, i više snen nego budanobradio preostali komadić zemlje i stao da ga dotjeruje.- Dovraga! Opijuma je bilo malo - rekoše savjetnici na balkonu.Peppi je zdušno radio i oko deset sati navečer bilo je sve gotovo. Vratio se u palaču, dao sijena volovima i otišao kralju:- Tatice, blagoslovi me!- Oh, završio si? Što hoćeš? Dvije hrpe zlatnika?- Neženja sam, veličanstvo, što će mi zlatni novac? Želim se oženiti.Uzeše ga, opraše od glave do pete i obukoše kneževski. I sat 'mu staviše. I tako se oženi. Stari vol mu reče:- Sada kad se ženiš, moraš me ubiti i sve moje kosti staviti u košaru i zasaditi ih jednu po jednu u zemlju koju si orao; ostavi samo jednu nogu i stavi je u svoj madrac. Kuharu moraš reći da moje meso može pripraviti kako god hoće: kao meso kunića, zeca, pileta, purana, ovce čak i kao ribu.Tako je Peppi zaklao starog vola. Kralj mu nije htio dopustiti jer ga je i on bio zavolio, ali mu Peppi reče:- Ne, tatice, zakoljimo ga pa tako ne treba kupiti meso za svadbu.I naredi kuharu da meso starog vola pripravi kao meso raznih146vrsta životinja. Bilo je puno gostiju za stolom; jela su iznosili i svi su bili zadovoljni:

- Ovo je zečevina... ovo kunić... ovo je meso mekano... izvrsno meso!Navečer, čim je mlada zaspala, Peppi uvuče nogu svog starog vola u madrac, natovari na leda košaru s kostima, ode zasaditi kosti sve onako kako mu je vol naredio, i vrati se u krevet a da njegova žena nije ništa čula. Žena se malo kasnije probudi i reče:- Oh, kakav sam san usnula! Kao da mi mnoštvo trešanja, mnoštvo jabuka visi iznad usta; i puno ruža, puno jasmina sam vidjela... čini mi se da ih još vidim... - Pruži ruku i ubere jabuku.- Nije san, nije san: ovo je prava jabuka! - A muž odgovori:- Nije san, nije san; to su trešnje koje su mi več u ustima! -pa pružao ruku i brao trešnje.Dođe kralj da poželi dobar dan i nade sobu punu cvijeća i voća koje u to doba godine ne raste. Poče i on da ga jede.Savjetnici se pojave na balkonu i pogledaše zemlju koju je Peppi obradjo: bila je puna voćaka svake vrste. Pozvaše kralja.- Pogledajte, vaše veličanstvo, zar ono nisu stabla na zemlji koju je obradio Peppi? - Kralj je pozorno motrio.- Ah, da, da, to nije varka! Hajde da vidimo! - i udu u kočije. Kad stigoše tamo, nađoše naranče, limune, šljive, trešnje,vinovu lozu, sve puno plodova. Kralj ubere malo voća i vrati se kući zadovoljan.Treba znati da je kralj imao još dvije kćeri udate za prinčeve. I sestre počeše da pitaju sestra:- Zar sve te stvari čini tvoj muž?- A što ja znam! - odgovarala je ona.- Glupačo, pitaj ga kako to čini.- Eh, večeras ću ga pitati.- Hajde, a onda ćeš nam reći.Navečer, u postelji, žena ga poče zapitkivati i on joj sve povjeri147samo da ga pusti da spava. I kad su svi bili zajedno s kraljem, pašanci rekoše: - Hajde da se kladimo, pašanče Peppi!- Što da se kladimo?- Da smo u stanju reći kako vam je uspjelo da ona stabla porastu.- Da se kladimo!- Dakle: vi sve što ste ovdje dobili, a mi sve što posjedujemo. Odoše bilježniku i sastaviše ugovor. Onda mu pašanci sverekoše. Peppi, koji je u svoju ženu imao povjerenja, pomisli: »A tko im je to rekao? Sunce?«I tako on njima dade sve stoje imao i ostade puki siromah kao što je i prije bio. Pa s torbom ode na put, odjeven kao seljak, i stiže do neke kolibe. Pokuca.- Tko je?- Ja sam, oče pustinjače.- Što tražiš?- Znate li mi reći gdje izlazi Sunce?- Eh, sinko, večeras ovdje prespavaj a sutra ću te poslati drugoin pustinjaku koji je stariji od mene.Ujutro u zoru pustinjak mu dade hljeb kruha i Peppi ga pozdravi. Hodao je, hodao i stigao do druge kolibe gdje nade pustinjaka s bijelom bradom do koljena.- Prečasni oče, blagoslovljen budi!- Što je, što je?- Znate li reći gdje izlazi Sunce?- Eh, sinko, idi dalje dok ne nadeš drugog pustinjaka još starijeg od mene.Peppi se oprosti i ode dalje do slijedeće kolibe i poljubi ruku pustinjaku.- Veliki oče, budite blagoslovljeni!- Što tražiš?- Znate li mi reći gdje izlazi Sunce?148- Eh, sinko... Ali... ti ćeš možda stići. Poslušaj: uzmi ovu iglu te hodaj, hodaj a kad čuješ lavlju riku,

ti vikni: »Kume lave, šalje vam pozdrave vaš kum pustinjak i šalje vam iglu da izvadite trn iz šape, a zauzvrat morate mi pomoći da govorim sa Suncem.«Tako Peppi učini te izvadi lavu trn a ovaj mu reče:- Ah, vratio si mi život!- A sada mi morate pomoći da govorim sa Suncem. Lav ga odvede do nekog velikog mora s crnom vodom.- Ovdje se pomalja Sunce, ali prije Sunca pomoli se zmija i ti joj moraš reći: »Kumo zmijo, šalje vam pozdrave vaš kum lav, a zauzvrat morate mi pomoći da govorim sa Suncem.«Lav ode a Peppi opazi da se voda uzburkala: pojavi se zmija, a Peppi joj reče riječ po riječ kako ga je naučio lav. Zmija odgovori:- Brzo, baci se u vodu i sakrij se pod moja krila, jer će te Sunčeve zrake sažeci.Peppi se smjesti ispod jednog krila. Pojavi se Sunce a zmija reče:- Idi, Peppi, kaži Suncu što imaš reći prije nego što ode. A Peppi:- O Sunce izdajnice, samo si me ti mogao prevariti, a to mi nisi smio učiniti, izdajnice!A Sunce:- Ja? Nisam te ja izdao. Znaš li tko je to učinio? Tvoja žena kojoj si povjerio tajnu.- Onda oprosti, Sunce - reče Peppi. - Ali ima nešto što mi samo ti možeš učiniti, Sunce milo: moralo bi zaci u ponoć i pol jer ću tako ponovo dobiti svoju imovinu.- Samo ti idi, a tu ću ti uslugu rado učiniti.Peppi zahvali svima i oprosti se. Vrati se kući, žena mu pripremila čorbu, najede se i sjede u hlad. Prodoše njegovi pašanci kneževići.149- Pašanci - viknu im - hajde da se ponovno kladimo.- U što se kladiš? Imovine više nemaš.- Pa... ja se kladim u glavu a vi u moju imovinu.- Dobro, dakle ti glavu a mi tvoju i našu imovinu, ali kakva je oklada?Onda Peppi reče:- Kada Sunce zalazi!- Pa, ovaj je poludio, ne zna niti kada Sunce zalazi - rekoše pašanci između sebe. A njemu: - A što? U devet i pol!- A ja kažem da zalazi u ponoć i pol!Odoše da sklope ugovor a zatim da gledaju Sunce. U devet i pol Sunce upravo htjelo da utone kad mu Peppi reče:- O Sunce, zar je to riječ koju si mi zadao? - Onda se Sunce sjeti pa umjesto da zađe otezalo, otezalo sve do ponoći i pol.- Zar vam nisam rekao? - izusti Peppi.- Imaš pravo - odvrate pašanci pa mu vratiše njegovu i dadoše svoju imovinu.- Dobro - reče Peppi - hoću da vam pokažem kakvo je srce u seljaka (oni su ga uvijek zvali seljakom). I vrati im njihovu imovinu. - Drž'te, jer ja tuđe neću, hoću samo svoje.Peppi je nastavio raniji život skupa sa svojom ženom; kralj ga zagrli, skine krunu s glave i stavi je na Peppievu glavu. Pašanci su naravno bjesnjeli od srdžbe, ali to nisu pokazivali. Sutradan je bila velika gozba kojoj su prisustvovali svi rođaci. Zabavljali su se i veselili, jedno je jelo odlazilo sa stola, drugo dolazilo, a na kraju kava i sladoled. I tako je Peppi od govedara i pukog siromaha postao kraljević.(Salaparuta, južna Italija)150GOVOR ŽIVOTINJA I RADOZNALA SUPRUGAijaše jednom mlad oženjen čovjek, koji, ne mogavši više životariti u svom selu, ode u drugo mjesto i stupi u službu nekog popa. Jednoga dana, radeći na polju, nade veliku gljivu i ponese je svom gospodaru. A pop mu kaza:- Sutra se vrati na mjesto gdje je bila gljiva, kopaj i ono što nadeš, donesi mi.Seljak kopao i našao dva poskoka. Ubije ih i odnese gospodaru. Tog su dana popu donijeh' jegulja

pa on reče služavki:- Daj ih jesti onom mladiću, uzmi dvije tanke jegulje pa mu ih isprži. - Služavka pogriješi: isprži poskoke i dade ih seljaku. Seljak ih pojede s užitkom.Kad dovrši jelo, a kraj njega bijahu popova mačka i pas, seljak ču što oni govore. Pas kaza:- Meni pripada više mesa nego tebi - a mačka: - Ne, ja moram dobiti više.- Ja s gospodarom idem van - govorio je pas - a ti si u kući. Dakle, moram jesti više.- Ako izlaziš s gospodarom, to je tvoja dužnost - govorila je mačka - kao što je moja da budem u kući.Seljak shvati da je pojevši dvije zmije stekao sposobnost razumijevanja životinjskog govora.Side u staju da dade ječma mazgama, a mazge razgovarahu:151- Meni - reče mazgov - mora dati više ječma nego tebi jer na meni jaše.A druga mazga:- Koliko dade tebi toliko mora i meni jer ja nosim teret. Slušajući taj razgovor seljak podijeli ječam na jednake dijelove.- Vidiš da on radi ispravno, kao što ja rekoh! - reče mazga. Seljak se vrati gore, a mačka mu dođe ususret i kaže:- Poslušaj, znam da ti razumiješ kad mi govorimo. Gospodar je tražio poskoke, a sluškinja mu reče da ih je greškom dala tebi. Sad gospodar želi znati jesi li stekao sposobnost razumijevanja životinjskog govora, jer je. on to čitao u nekoj knjizi čarolija pa će te pitati, a ti moraš reći da ne razumiješ; on će biti uporan, a ti moraš uvijek tvrditi da ne razumiješ, jer ako mu kažeš istinu, umrijet ćeš, a ta će sposobnost prijeći na gospodara.Tako upozoren, seljak ne htjede ništa reći popu, iako mu je on postavljao brojna pitanja. Najposlije se popo umori i otjera ga. Putem susretne neko stado. Ovčari bijahu očajni jer im je svake noći nestajala poneka ovca.- Koliko ćete mi dati ako mi uspije da vam više nijedna ne uzmanjka? - upita seljak. Pastir odgovori:- Kad vidimo da više ne nestaju, dat ćemo ti kobilu i mladu mazgu. - Seljak ostade sa stadom i navečer leže vani, u plast slame. O ponoći čuje razgovor: to bijahu vukovi koji su dozivali pse:- Ej, kume Vito! A psi odgovore:- Ej, kume Cola!- Možemo li doći po ovce?- Ne, ne možete - odgovarahu psi - tu napolju leži pastir.I tako osam dana seljak spavao vani i slušao pse kako upozoravaju vukove da se ne približe, pa su ujutro sve ovce bile152na broju. Deveti dan dade ubiti pse izdajnike i na stražu postavi nove pse. Navečer su vukovi ponovo kričali:- Ej, kume Vito, možemo li doći? A novi psi odgovoriše:- Da, dođite, vaše su prijatelje pobili, mi ćemo lajati, a za vas će biti puščana zrna i prah.Sutradan pastiri dadoše seljaku kobilu i mladu mazgu pa on ode. Stigavši kući, žena ga upita čije su te dvije životinje.- Naše su - reče on.- A kako si ih dobio?Ali joj muž ništa ne objasni, šutio je.U obližnjem mjestu bio je sajam i seljak odluči otići tamo sa ženom. Oboje uzjahaše kobilu, a mazga je išla za njima. I kobila reče:- Hajde, hodaj, hodaj, ti si lagana, a ja imam na grbači dvoje. čuvši taj razgovor seljak prasnu u smijeh. Znatiželjna žena gaupita:- Zašto se smiješ? A muž:- Tako. Nizašto.

- Reci mi odmah zašto se smiješ, inače silazim i vraćani se kući.Na to će muž:- Hm, reći ću ti kad stignemo u Santo.Stigoše u Santo, a žena nanovo upita: - čuj, zašto si se smijao. Aon:- Reći ću ti kad se vratimo kući.Žena tada ne htjede više hodati po sajmu kako bi se odmah vratili kući. Jednom kod kuće: - Sad ćeš mi to reći.- Idi po ispovjednika - odgovori muž - a onda ću ti reći. Žena, sva zabrinuta, stavi veo na glavu, ode po ispovjednika ižurno ga dovede kući.153Muž je čekao ispovjednika i mislio: »Sad joj moram reći i umrijeti. Tužne li sudbine! Ali najprije ću se ispovjediti i pričestiti i tako umrijeti smiren.«I razmišljajući tako bacao je mekinje kokoškama. Kokoši navalile kljucati mekinje, ali je pijetao jednim skokom i jednim zamahom krila bio nad njima i tjerao ih. Seljak reče pijetlu:- Zašto ne pustiš kokoši da jedu? A pijetao:- Kokoši moraju raditi ono što ja hoću, iako ih je mnogo, a ne kao ti koji imaš samo jednu ženu i ona te natjera da radiš što ona hoće, pa ćeš joj sada reći da razumiješ naš govor i umrijet ćeš.Seljak malo razmisli a onda kaza pijetlu:- Ti imaš više pameti od mene.Uze remen, namoči ga, provjeri je li gibak, i pričeka. Vrati se žena pa izusti:- Sad će doći ispovjednik; reci mi zašto si se smijao.Muž uze kaiš pa udri po njoj, dok nije bila više mrtva nego živa. Stiže svećenik:- Tko se hoće ispovjediti?- Moja žena.Pop shvati i otide. Malo poslije žena dođe k sebi, a muž joj reče:- Jesi li oćutjela ženo, što sam ti htio reći? A ona:- Ne želim više ništa znati.I od toga dana više nije bila radoznala.(Agrigento)154BROD NATOVAREN...uz i žena imali sina i bili veoma odani sv. Mihovilu Arhandelu pa mu svake godine priređivali svetkovinu. Umre muž, a žena s malo novaca što joj ostade svake je godine nastavila svetkovati sv. Mihovila Arhandela. Dođe vrijeme kad više nije znala što prodati da bi priredila svetkovinu, pa uze sina i ode ga prodati kralju.- Veličanstvo - reče kralju - hoćeteli kupiti ovo moje dijete? Makar za dvanaest taria, koliko mi treba za svetkovinu sv. Mihovila Arhandela.Kralj joj dade stotinu onca i zadrži dijete. Poslije pomisli: »Gle, ova žena prodaje sina da bi mogla slaviti sv. Mihovila Arhandela, a ja sam kralj pa ga ne slavim.« Onda naredi da se sagradi kapela, kupi kip sv. Mihovila Arhandela i priredi svetkovinu; ali poslije slavlja stavi koprenu na kip i zaboravi na nj.Dječak, koji se zvao Peppi, rastao je u palači i igrao se s kraljevom kćeri koja je bila njegova vršnjakinja. I tako su danomice rasli zajedno, a kad narastoše zaljubiše se, dok velikaši ne rekoše kralju:- Veličanstvo, što se to događa? Zar ćete svoju kćer udati za tog bijednika?Kralj odgovori:- A što mogu učiniti? Da ga protjeram?- Učinite kako vam mi kažemo - odvrnuše velikaši - pošaljite155ga brodom u trgovinu, najstarijim i najtrošnijim koji postoji. Neka sam ostane na pučini; utopit će se

pa smo mirni. Kralju se dopade zamisao pa reče Peppiu:- čuj, moraš ići u trgovinu. Imaš tri dana vremena da natovariš svoj brod.Mladić čitave noći razmišljao što treba natovariti da učini dobar posao; prve mu noći ne pade ništa na pamet, druge također, treće misli te misli, pa stade dozivati sv. Mihovila Arhandela. Pojavi se Arhandel te mu kaza:- Ne kloni duhom, reci kralju da ti brod natovari solju. Sutradan Peppi ustade sav zadovoljan. Kralj ga upita:- Dakle, Peppi, što si smislio? Aon:- Neka mi vaše veličanstvo natovari brod solju. Savjetnici se razveseliše:- Izvrsno, s tim će teretom brod brže potonuti!Brod natovaren solju otplovi, vukući za sobom jedan mali brod.- A čemu taj? - upita Peppi kapetana. A kapetan odgovori:- Eh, to ja znam.Doista, stigavši na pučinu, kapetan siđe u manji brod i dobaci:- Laku noć - i ostavi Peppia sama.Brod je propuštao vodu, more bijaše nemirno, i malo je trebalo da potone. Peppi poče dozivati:- Mati mila! Gospode! Sv. Mihovile Arhandelu, pomozite mi!- I odmah se pojavi neki brod sav od zlata, sa sv. Mihovilom na kormilu. Baciše mu uže i Peppi veže svoj brod za onaj sv. Mihovila Arhandela, koji je poput strijele plovio morem sve dok ne uđoše u luku.- Jeste li za rat ili za mir? - upitaše iz luke.- Za mir! - odgovori Peppi, pa mu dopustiše da se iskrca.156Kralj te zemlje pozove na ručak Peppia i njegova druga (nije znao da je to sv. Mihovil Arhandel).- Slušaj - reče sv. Mihovil Peppiu - u ovoj zemlji ne znaju što je sol. -1 Peppi ponese sa sobom jednu vrećicu.Za kraljevskim stolom počeše jesti, i sve bijaše neukusno kao slama. Prozbori Peppi:- Ali, veličanstvo, zašto jedete tako bljutavo? Na to će kralj:- Takav je u nas običaj.Onda Peppi doda malo soli u tanjur svih gostiju za ručkom.- Veličanstvo, kako vam se sada čini? Kralj pojede nekoliko punih žlica i kaza:- O, odlično! Odlično! Imate li još te robe.- Pun brod.- A koliko je cijenite?- Kao zlato.- Onda ću ja sve kupiti.- Posao je sklopljen.Poslije podne iskrcaše i izmjeriše svu sol. Na jednoj strani vage stavljali sol a na drugoj zlato. Tako Peppi napuni brod zlatom pa, nakon što je zabrtvio pukotine, otputuje.Kraljeva kći provodila je dane na balkonu promatrajući more dalekozorom, čekajući povratak svoga Peppia. Kad ugleda brod, otrči svom ocu:- Oče, vraća se Peppi! Oče, vraća se Peppi!Kad brod bi u luci, i Peppi, poljubivši kralju ruku, poče is-tovarivati gomile zlata, savjetnici pozelenješe. Rekoše kralju:- Veličanstvo, s ovim nećemo izići na kraj. A kralj:- A što mogu učiniti? A savjetnici:- Poslati ga na drugo putovanje.757Poslije nekoliko dana kralj mu reče da razmisli o nekom novom teretu, jer mora ponovno ići u trgovinu. Peppi razmisli, a onda pozove sv. Mihovila. Sv. Mihovil mu kaza:- Neka ti natovare brod mačkama.Da bi Peppiu mogao dati toliko mačaka, kralj izda proglas:

Svi koji imaju mačkeneka ih donesuu 'kraljevsku palaču; kralj će ih otkupiti.Tako brod bude natovaren pa se otisnu morem mijaukajući.Stigavši na još otvorenije more nego prošli put, kapetan izusti: - Laku noć! - i ode. Brod poče tonuti, i Peppi pozove sv. Mihovila Arhandela. Pojavi se zlatni brod i poput strijele odvede ga u nepoznatu luku. U tu luku dođe neko poslanstvo da ih upita jesu li za rat ili za mir. - Za mir! - odgovoriše i kralj ih odmah pozove na ručak.Na trpezi je pored svakog tanjura bila metlica.- čemu služi? A kralj:- Sad ćete vidjeti.Poslužiše jelo, kadli se odmah pojavi mnoštvo miševa, koji su se penjali na stol i tražili jelo po tanjurima; gosti su ih morali metlicom tjerati, ali uzalud jer su se vraćali, a bilo ih je toliko da se nije moglo obraniti.Onda sv. Mihovil reče Peppiu:- Otvori onu vreću što donijesmo. - Peppi razveže vreću i oslobodi četiri mačke koje skočiše medu miševe i napraviše pravi pokolj.Kralj sav zadovoljan:158- O, kakve lijepe životinjice! - uzviknu. - Imate li ih još?- Pun brod.- Skupe su?- Kao zlato.- Ugovoreno. - Kralj ih sve kupi pa su na vagi s jedne strane bile mačke a s druge zlato. A Peppi, popravivši brod, vrati se i ovaj put natovaren zlatom.Kad je stigao, kraljevna je u luci plesala od radosti, nosači istovarivahu zlato, zlato, zlato, kralj bio zbunjen, a savjetnici zeleni u licu. Pa rekoše kralju:- Ni ovaj put nismo uspjeli, ali treći put hoćemo. Pustimo ga da se odmori tjedan dana a onda će ponovno otputovati.Sv. Mihovil, ovog puta, kad ga Peppi pozove, reče: - Reci neka ti brod natovare bobom.Kad je brod natovaren bobom gotovo potonuo, pojavi se uobičajeni zlatni brod, te se Peppi skupa sa sv. Mihovilom iskrca u neku luku.U tom je gradu vladala kraljica pa ih obojicu pozove na ručak. Poslije ručka kraljica izvuče karte pa reče: - Da odigramo jednu partiju? -1 započe neku staru igru na sreću. Kraljica je bila vrsna kartašica, a sve ljude koji bi izgubili, zatvarala je na dnu podruma.Ali sv. Mihovil nije mogao izgubiti i kraljica shvati da će nastavi li kartati, izgubiti sve svoje posjede.Onda reče:- Objavljujem vam rat.Utvrdiše sat početka rata i kraljica postroji sve svoje vojnike. Sv. Mihovil i Peppi bijahu sami sa svojim mačevima protiv svih, pa nasrnuše. Ali sv. Mihovil Arhandel dozove veliki vjetar pa se podiže oblak prašine koji vojnicima zaslijepi oči. Nitko ništa nije vidio, a sv. Mihovil Arhandel dohvati kraljicu i mačem joj odreže glavu.Kad se prašina slegla i svi vidjeli kraljičinu glavu odvojenu od759tijela, obradovaše se, jer tu kraljicu nitko nije podnosio, pa rekoše sv. Mihovilu:- Vaše gospodstvo, želimo da nam vi budete kralj. Sv. Mihovil odgovori:- Ja sam kralj u drugom svijetu. Za svoga kralja pobrinite se sami.Kraljičinu glavu metnuše u željeznu krletku i objesiše u prik-rajak, a sv. Mihovil i Peppi siđoše u podrume i oslobodiše zatvorenike. Tu bijaše puno ljudi što su zaudarali na plijesanj, izgladnjeli, a mrtvi skupa sa živima. Peppi im baci pune šake boba i oni ga jeli kao da su životinje. Tako ih okrijepiše, napraviše im juhu od boba i vrate ih svojim kućama.

U tom gradu ne vidješe nikad boba pa ga Peppi proda veoma skupo. Zatim brodom punim zlata te s vojničkom pratnjom otplovi prema svom gradu i pucnjevima iz topa najavi svoj povratak.Ovog puta ude u luku i zlatni brod i kralj ljubazno dočeka sv. Mihovila Arhandela. Na ručku sv. Mihovil reče kralju:- Veličanstvo, vi imate jedan kip kojem ste jedanput priredili svetkovinu, a onda ste ga prepustili paučini. Zašto? Možda vam nedostaje novaca?Kralj odgovori:- Da, to je sv. Mihovil Arhandel, i ja ga zaboravih. A sv. Mihovil:- Hajdemo ga pogledati.Dođoše u kapelu, a kip bijaše sav ovijen paučinom. Stranac prozbori:- Ja sam sv. Mihovil Arhandel i pitam vas, veličanstvo, zašto ste mi to učinili.Kralj se baci na koljena i zavapi:- Oprostite mi i recite što mogu učiniti za vas! Najljepšu svečanost!Svetac odvrnu:160- Svečanost vjenčanja vaše kćeri i Peppia jer se ovo dvoje mladih mora uzeti.Tako Peppi oženi kraljevnu, a u svoje vrijeme i sSm postade kralj.(Salaparuta)161 POGOVORUmjetničku bajku u modernom smislu riječi nalazimo najprije u Talijana. Već u 16. stoljeću pisac Giovan Francesco Straparola počinje sabirali i prerađivati narodno blago, a neke motive evropskih narodnih bajki zapisao je u knjizi Le piacevoli notti (Ugodne noći). Na razvojnoj liniji od narodne do umjetničke bajke značajno je ime pjesnika i noveliste Giambattista Basilea. U njegovoj knjizi Lo cunto de li cunti (Priča nad pričama), pisanoj na starom napuljskom dijalektu, prvi put nalazimo prerade bajki prožete dahom osobnosti, neophodnim uvjetom da preuzete priče postanu umjetničko djelo. Knjiga je objavljena 1634, a iz dijalekta ju je preveo Benedetto Croce 1925. i učinio poznatom u Italiji. U naše vrijeme višestrano darovit pisac Italo Calvino posvetio je dugi niz godina sabiranju i priređivanju zbornika narodnih bajki nas-talih u .posljednjih stotinu godina. Calvino je iz raznih dijalekata prenio u književni jezik dvije stotine bajki i to djelo objavio 1956. godine. Bajke sabrane u toj knjizi nazvao je »talijanske« ne zato što su izvorno i samo talijanske, nego zato što su dio talijanskog pripovjednog folklora. U Calvinovoj zbirci predstavljene su gotovo sve talijanske regije, a ime mjesta ili područja koje se nalazi na dnu svake bajke označava porijeklo verzije koja se autoru činila najboljom. Naš je izbor načinjen prema školskom izdanju Cal-vinova djela koje sadrži devedeset bajki u tri sveska, Sjeverna, Srednja i Južna Italija. I u našem izboru bajke su poredane tim geografskim redom.Italo Calvrno (1923-1985) najistaknutiji je suvremeni talijanski pripovjedač i romansijer koji je nekoliko puta bio u163najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Njegovo prozno djelo opsežno je i raznorodno. Napisao je deset romana, dvije zbirke pripovijedaka, brojne eseje i rasprave. Prepričao je Arios-tov viteški ep Bijesni Orlando, remek-djelo talijanske renesanse. Njegov roman za djecu Marcovaldo serija je priča o simpatičnom divljaku presađenom u industrijski velegrad. Knjiga je uvrštena u školsku lektiru i prevedena na brojne evropske jezike.Što je bajka? Postoje brojni više opisi negoli definicije bajke. Navedimo barem jedan: »To je pjesničkom fantazijom ostvarena pripovijetka, posebno iz čarobnog svijeta, čudesna pripovijest koja nije vezana za uvjete stvarnoga života, i koju veliki i mali slušaju s užitkom, iako je ne smatraju vjerojatnom.« Bajke su, pisao je Calvino, »općenito objašnjenje života, rođeno u davnim vremenima i sačuvano u dugom promišljanju pučke svijesti sve do naših dana«.I pored raskriljene mašte, fantastike i čudesnog bajka je uvijek u odnosu s pravim svijetom, uvijek prožeta društvenim kontekstom i obogaćena kolektivnim iskustvom. Bajka priča događaje čiste

izmišljotine koji se zbivaju na irealan način, a ipak saopćava suštinska životna iskustva; ne prikazuje stvarnost ali pruža povjerenje u suočavanju sa stvarnošću. Bajka prikazuje jedan uređeni svijet u kojem je svaki elemenat vrednovan pozitivnim ili negativnim znakom, u kojem se iskušenja prevladavaju, teški zadaci rješavaju, zli udesi otklanjaju i želje zadovoljavaju.Onaj početak bajke - Bio jednom... - formula je pripovjednog vremena koje označava da se priča ne odnosi na više ili manje daleko vrijeme, nego da se zbiva u vanpovijesno vrijeme, dakle uvijek suvremeno, vrijeme koje se u cjelini odvija u mašti.Likovi bajke su više tipovi nego jedinke i o njima gotovo nema opisa fizičkih ni psiholoških obilježja, a vrlo često nemaju ni vlastito ime. Oni nisu nadnaravna nego obična bića koja predstavljaju dobrotu, ljubaznost, velikodušnost ili pak zloću, surovost, okrut-164nost. I obično pobjeđuju najslabiji u grupi, najmlađi brat, sirotan ili onaj kojeg progone. I još nešto: ljudski i životinjski svijet nisu strogo razlučeni. Životinje govore i pomažu junaku priče. Mani-festira se, kao. što reče Calvino, »sjedinjujuća suština svega, ljudi životinja biljki stvari, beskrajna mogućnost preobrazbe svega što postoji.«Tijek zbivanja i njihovo trajanje ostvaruju se ponavljanjem sljednica, fraza, slika, što naglašava ritmički karakter priče. Zanemaruju se nepotrebne pojedinosti ali se inzistira na ponavljanju, primjerice kad bajka sadrži niz prepreka koje treba svladati. Kao što u poeziji rime sriču ritam tako i u prozi postoje zbivanja koja se međusobno rimuju.U svom posljednjem djelu (Američka predavanja, objavljenom posthumno 1988) Calvino kaže da ga bajke nisu privlačile iz odanosti etničkoj tradiciji »nego zbog interesa za stil i strukturu, za ekonomiju, ritam, jednostavnost i logiku s kojom su ispričane. U svom prepričavanju talijanskih bajki na temelju zabilježbi istraživača folklora prošlog stoljeća, bio sam izuzetno zadovoljan kad je originalni tekst bio kratak i jasan i kad sam prepričavajući ga morao poštovati sažetost i nastojao iz nje izvući vrhunsku pripovjednu snagu i poetski poticaj«.I naš prevodilački zadatak, želja i nastojanje bilo je izvući vrhunsku pripovjednu snagu i poetski poticaj ovih bajki.