zooekologija u zaštiti bilja - agrif.bg.ac.rs. zooekologija uvod... · Šta to beše ekologija?...
TRANSCRIPT
Zooekologija u zaštiti bilja
Prof. Milan Radivojević
Šta to beše Ekologija?
Ovaj pojam se danas često koristi, u raznim
situacijama i za razne potrebe.
‘’Ovaj deterdžent je proizveden ekološkom tehnologijom’’ =
bez fosfata.. tj. ne zagađuje reke
‘’I ekološki je upakovan’’ = u ambalažu koja se može
reciklirati i sl. (mada je nekada pitanje da li je tako)
‘’Kod nas još nije dovoljno razvijena ekološka
svest’’= ne čuvamo i zagađujemo prirodu i sl.
‘’Kod nas još nije dovoljno razvijena ekološka
svest’’= ne čuvamo i zagađujemo prirodu i sl.
‘’proučavati ekologiju nečega ili nekoga’’
I u biologiji se uobičajeno kaže:
‘’proučavati ekologiju... nečega ili nekoga’’
Uopšteno govoreći, baviti se ekologijom znači
baviti se nekim od aspekata raznih, odnosa ili
delovanja
živih bića na druga živa bića
nežive prirode na živa bića
nežive prirode na živa bića
živih bića na neživu prirodu
i uzajamno jednih na druge...
i uzajamno jednih na druge...
i uzajamno jednih na druge...
i uzajamno jednih na druge...
a čovek je gotovo svuda i ‘navraća vodu na svoju vodenicu’
i uzajamno jednih na druge...
a čovek je gotovo svuda i ‘navraća vodu na svoju vodenicu’
Uporedo sa istorijskim razvojem čoveka kao
bića i činioca koji sve više i globalno utiče
na svet, prirodu ili tzv. životnu sredinu, u
kojoj živi zajedno sa drugim živim bićima,
razvijao se i interes čoveka da upozna ove
raznovrsne odnose i uticaje, sa
prevashodnim ciljem
da što više može da prepozna pa zatim i
kontroliše svoje delovanje na okolinu,
kako ono negativno
tako i ono pozitivno delovanje
tako i ono pozitivno delovanje
Zanimanje ljudi za ‘ekološka’ pitanja može
se istorijski podeliti na
- Prednaučni period i iskustveno bavljenje
(od preistorije a iskustveno i danas)
- Naučni period od XVIII veka nadalje
- Prirodno naučni XVIII/XIX v.
- Prirodno-humanističko n. XIX/XX
- Prirodno human-tehnološki XX/XXI
Prednaučni od raznih pisanih razmišljanja
antičkih mislilaca do narodnih iskustava
NAUČNI PERIOD od početka XVIII
- Anton Van Leewenhoek (1632 – 1723)
o lancima ishrane i regulaciji brojnosti ž.b.
‘otac mikrobiologije’
- Richard Bradley
o biološkoj produkciji biljaka
Charles Darwin (1859 Postanak vrsta)
o uticaju sredine na rasprostranjenje i prirodnu selekciju ž.b.
prekretnica
Dotle je sve bilo u okviru drugih bioloških disciplina
Nije još postojao ni termin ekologija
Ubrzo, 1868 Ernst Heckel uvodi termin ekologija,
od oikos (dom, mesto življenja) i logos;
Počinje razvoj, i XIX/XX to je već jasno posebna
naučna disciplina,
u početku dosta oštro podeljena na FITO- i
ZOOekologiju, ali ubrzo radovi
Klementsa i Šelforda
o biologiji kao jedinstvenoj nauci i kruženju
materija u prirodi,
Lindemana i Hačinsona (lanci i kruženje) i drugih,
povezuju ekologiju u jedinstvenu biološku
disciplinu.
XX vek odlikuje nagli razvoj ekologije
To je uslovljeno, pre svega, naglim rastom
ljudske populacije,
pa i njenog globalnog uticaja, naročito
negativnog, na ž. sredinu,
a uporedo sa tim i postepenom spoznajom da
se te negativnosti teško mogu ili nikako ne
mogu prevazilaziti spontano, ‘prirodno’, već da
čovek mora i da smanjuje negativno dalovanje, i
da sanira štetu koju izaziva.
Preduslov je na nauci zasnovano poznavanje
problema.
DEFINICIJE
od početka pa i danas dosta su šarolike
ELTON (1927, 1958, 1966) ‘Naučna istorija
prirode’ – prilično uopšteno
ALEE (1949) ‘Odnosi organizama i životne
sredine’
ODUM (1957) ‘Strukturne i vremenske promene
ekoloških sistema’
Kod nas počelo naučno krajem XIX (J. Pančič)
Utemeljivači ekologije kod nas su
SINIŠA STANKOVIĆ
definicija: ‘Ekologja ispituje zakonitosti na kojima
počivaju odnosi živih bića međusobno i sa
neživom prirodom’
1935 ‘Okvir života’
1962 ‘Ekologija životinja’
Ova knjiga je i osnova za ovaj naš predmet
MILORAD JANKOVIĆ
1962 ‘Fitoekologija sa osnovama fitocenologije i
pregledom tipova vegetacije na Zemlji.
NEKI OPŠTI POJMOVI I POJAVE KOJIMA SE BAVI EKOLOGIJA
Ekološki sistemi
ODUM (1957) ‘Strukturne i vremenske promene ekoloških sistema’
To su organizacioni nivoi životom naseljene prirode kao životne sredine živih bića,
od biosfere preko njenih osnovnih podcelina,
biohidrosfere, biolitosfere i bioatmosfere pa dalje preko tzv. biociklusa (slane vode, slatke vode itd), do ekosistema kao osnovnog gradivnog i funkcionalnog entiteta biosfere i životne sredine uopšte.
Biosfera je životom naseljeni deo naše planete.
Sa po nekoliko km najvećih nadmorskih visina kopna i
dubina okeana, nije ni kao kora od jabuke na planeti
Biosfera je promenljiva istorijski i po čisto prostornoj
organizaciji kopna o mora, i klimatski.
najstariji nalazi insekata oko 400 miliona godina (Devon)
Ekosistem je celokupnost živog sveta
(biocenoze) i neživih uslova (biotopa) sa
nekom njihovom karakterističnom
kombinacijom, koja jedan tip ekosistema
razlikuje od drugih. (livada, šuma, jezero,
močvara, reka, pećina, pustinja itd.)
Niži ekološki sistemi, koji su komponente ili
elementi ekosistema, a koji se iz praktičnih
razloga u ekologiji uobičajeno posebno
razmatraju i proučavaju su: bicenoze,
životni kompleksi, biotop, stanište,
populacije i jedinke.
ŽIVOTNA SREDINA
Jako mnogo korišćen ekološki pojam, koji se često nejasno povezuje sa ekološkim sistemima.
Oxford dictionary of Biology:
Environment – Fizički, hemijski i biološki uslovi regiona u kojem neki organizam živi.
Dakle, životna sredina jeste pre svega ekosistem gledan kao skup uslova (ili faktora) u kojima žive živa bića koja ga naseljavaju. Za živa bića koja naseljavaju više ekosistema, i pojam životne sredine je širi. Za čoveka je to praktično čitava biolitosfera, a delimično i biohidro- pa i bioatmosfera, pa se često pod životnom sredinom misli na čovekovu životnu sredinu, a to je znatno više nego jedan ekosistem, praktično cela biosfera.
ŽIVOTNO STANIŠTE
Ekosistemi su nastanjeni raznim ž. b., ali ne žive svi svuda,
niti jedinke iste vrste borave stalno na jednom mestu,
a neki članovi redovno ili povremeno žive u dva ili više biotopa, tj. ekosistema.
Zato se koristi termin životno stanište
Tradicionalno, ž.s. se definiše kao deo biotopa, jednog dva ili više susednih, ali je ispravnije
Životno stanište je stvarno naseljeni deo jednog ili više ekosistema od strane neke vrste ž. bića.
EKOLOGIJA KAO NAUKA
fundamentalna ekologija:
današnja ekologija sa svojim osnovnim
pravcima formirala se naročito u I/2 XX v.
Pored čisto bioloških novih saznanja, u to vreme
je ekologija dobila i znatnu praktičnu
aktuelnost. Formirano je opšte mišljenje da
samo temeljno, na nauci zasnovano poznavanje
zakonitosti koje vladaju u prirodi, omogućava
racionalno delovanje čoveka na njenom
očuvanju i prihvatljivom (održivom) menjanju i
iskorišćavanju.
PODELA EKOLOGIJE NA UŽE DISCIPLINE
Jedan logičan pristup podele, koji se istorijski
formirao i iz metodoloških razloga, jeste na
discipline koje izučavaju različite nivoe
integracije ekoloških sistema.
Analitička iIi idioekologija metodski pristupa
izučavanju jedinki pojedinih vrsta, izloženih
delovanju nekih ispitivanih uslova sredine.
Sintetička ekologija se bavi izučavanjem viših
nivoa integracije ekoloških sistema, a posebno
populacije, biocenoze i ekosistema.
Prisutna je i taksonomska podela: Zoo, Fito,
Ekologija riba,...Ekologija insekata.
EKOLOGIJA I DRUGE NAUKE
prirodne su i brojne veze ekologije sa drugim biološkim
disciplinama. Neke veze postoje iako su same discipline
ostale odvojene.
Morfologija i fiziologija svake vrste je kroz tzv. životnu formu
kojoj pripada odraz prilagođenosti određenim uslovima za
život, što je rezultat dugog evolutivnog procesa
Prirodna selekcija povezuje
ekologiju sa taksonomijom,
biogeografijom, arealologijom,
filogenijom, paleontologijom i
drugim disciplinama koje imaju
veze sa biodiverzitetom.
Neke discipline su se ‘fuzionisale’ u nove
zajedničke, kao što su ekofiziologija, genetička
ekologija, ekotoksikologija i dr.
Logična je i jasna veza ekologije sa drugim
prirodnim naukama, kao što su
fizika, hemija, geografija, klimatologija,
geologija, hidrologija, pedologija itd.
Matematika i statistika su tesno povezane, bolje
reći ugrađene u ekologiju, zato što ona u velikoj
meri operiše sa kvantitativnim podacima i
statističkim pojavama.
Tehničko-tehnološke nauke imaju raznolike veze:
neke su ‘uslužne’, kroz obezbeđivanje tehničke
podrške metodologiji istraživanja (aparati itd.),
neke tehnologije su izvor ekoloških problema,
a neke obezbeđuju rešenje problema
(na pr. reciklaža otpada itd)
SVE U SVEMU EKOLOGIJA JE NAGLAŠENO
SINTETSKA NAUKA,
UPOREDO SA
FUNDAMENTALNOM EKOLOGIJOM
RAZVIJALA SE I
EKOLOGIJA KAO PRIMENJENA NAUKA
EKOLOGIJA KAO PRIMENJENA NAUKA
Rekli smo da je pokretač razvoja ekologije bio porast ljudske populacije i globalni ekološki problemi XX v.:
- Zagađenje živ. sredine:
EKOLOGIJA KAO PRIMENJENA NAUKA
Rekli smo da je pokretač razvoja ekologije bio porast ljudske populacije i globalni ekološki problemi XX v.:
- Zagađenje živ. sredine:
vode
vazduha
zemljišta biljaka
životinja
- Narušavanje prirodne ravnoteže
- zagađivanjem
- stihijskom eksploatacijom planetarnih resursa
- i na druge načine: na pr.
U intenzivnoj poljoprivredi izraženi su brojni
ekološki problemi, između ostalog i štete od
bolesti i štetočina. Tu je i problem zagađenja
hemizacijom, a pesticidi se pojavljuju i kao
rešenje jednog problema, a i novi problem sam po
sebi.
Put za rešavanje ovih problema je
Prvo, kroz fundamentalna ekološka istraživanja
upoznati zakonitosti i principe;
Drugo, kroz primenjena istraživanja doći do
optimalnih pristupa u rešavanju problema, tj. u
prevenciji, smanjenju i/ili sanaciji problema
Zato je moderna ekologija umnogome danas
primenjena nauka.
Polazeći od čitave biosfere, jedan njen veliki deo, u kome je čovek prisutan makar po svom delovanju, naziva se antroposfera.
Znatan deo prostora ove antroposfere čini prostor na
kome se ljudi bave poljoprivredom, pa se taj deo
biosfere naziva agrosfera, čiji su osnovni elementi
agroekosistemi, sa agrobiocenozama itd.
U okviru primenjene e. jedna od glavnih disciplina
je AGROEKOLOGIJA
Obuhvata jednu vrlo kompleksnu problematiku
vezanu za poljoprivredu, i praćena je jednom
specifičnom terminologijom, gde se obično na
osnovni ekološki termin dodaje prefiks AGRO-
Agroekosisteme, pa i njihove agrobiocenoze, generalno odlikuje nestabilnost i zavisnost od čovekovog delovanja.
Glavni činioci nestabilnosti agroekosistema su vezani za jako narušenu prirodnu ravnotežu u njima, koju odlikuje:
-siromašna flora i fauna, sa često nepotpunim lancima ishrane, u odnosu na divljinu;
- fitocenoza je često svedena na nekoliko ili čak jednu biljnu vrstu, obično čak sortu, sa vrlo malo divljih biljaka koje se smatraju nepoželjnim korovom koji treba uništavati.
- Zoocenoza je takođe osiromašena. U još i stočarstvu postoji kategorija krupnih biljojeda,
dok u čistoj biljnoj proizvodnji nema ni njih.
Veliki deo proizvedene biljne organske mase se redovno
iznosi iz sistema,
a njen glavni potrošač je čovek, neposredno ili
posredno.
Međutim, agroekosistemi sa svojim bogatstvom biljne
hrane i narušenom prirodnom ravnotežom, pogodno
su tle za pojavu i prenamnožavanje raznih
konkurenata čoveku, koji uzimaju redovno manji ili
veći deo onoga što bi čovek hteo samo za sebe, pa
mu je to neki gubitak u proizvodnji.
Zato su ti gubici za čoveka šteta, pa su zato i ti njegovi
konkurenti okvalifikovani kao štetni organizmi –
nepoželjne biljke - korovi, mikroorganizmi izazivači
bolesti i razne životinje - štetočine.
Zbog toga se u okviru agroekologije obrazovala jedna podoblast koja se bavi upravo ovim štetočinama, pa se i zove
Ekologija poljoprivrednih štetočina
Njeni glavni zadaci su da rasvetli činioce i zakonomernosti na kojima počiva
- prostorno geografski raspored vrsta i pogodnost nekih zona za njihovo prenamnožavanje i štetnost;
- pojava prenamnožavanja nekih populacija;
- povezanost brojnosti štetočina i pričinjenih šteta
- mogućnost čovekovog intervenisanja u cilju sprečavanja ili umanjivanja šteta.
EKOLOGIJA INSEKATA
Insekti su, sa svojih oko 700 000 vrsta, dominantna grupa životinja, bar na kopnu, pa već samim time opravdavaju interesovanje biologa uopšte, pa i ekologa.
Veći deo tih vrsta je fitofagan, i mnogi su u stanju da izazivaju štete u biljnoj proizvodnji.
Zato upravo entomologiji pripada glavni deo EPŠ,
Međutim, Ekologija insekata obuhvata i još dosta širu problematike od samo EPŠ,
prvo, stoga što su mnogi insekti korisni čoveku, a mnogi su jednostavno interesantni za fundamentalna ekološka proučavanja.