Tema: „ŽIVOT JE SAN“ KAO FILOZOFSKA ALEGORIJA

PEDRO CALDERON DE LA BARCA

1.RADNJA DRAME

2. IZMEĐU SNA I STVARNOSTI

3. PITANJE KRIVICE

4. PITANJE SLOBODE I SUDBINE

UVOD

Ova nestvarna legenda i nestvarni likovi poslužili su Calderonu da izrazi razmišljanja o

ulozi odgoja u ljudskom životu, o sudbini koja visi nad čovjekom (da li možemo utjecati

na nju), o snazi razuma i volje koji se suprostavljaju sudbini, o snu i stvarnosti i o

prolaznosti svega.

RADNJA DRAME

Pod pretpostavkom da ste pročitali Život je san, ili ćete ga pročitati, jer je to najmoćnije

djelo Pedra Calderona de la Barce koji se pored Lope de Vege smatra najvećim španskim

dramatičarem, podsjetit ćemo se samo ukratko kompozicije ovog djela.

Uplašen proročanstvom da će mu sin biti zlotvor i tiranin, poljski kralj Bazilije dadne

kraljevića Sigizmunda odmah nakon rođenja zatvoriti u samotnu kulu, gdje dijete odrasta

u divljini i okovima. Prije konačne odluke o razbaštinjenju, Bazilije odluči da sina ipak

jednom stavi na kušnju te ga uspavana prebacuje u svoj dvorac i predaje mu prividno

vlast u ruke. No Sigizmund, navikao jedino na surovost i okrutnost, pokazuje stvarno

tiransku ćud, našto ga kralj, omamljena, vraća u njegovu tamnicu, gdje se mladić

sutradan budi u nedoumici što je san a što java. Međutim, narodu ne odgovara što

Bazilije želi staviti moskovskog kneza, Astolfa, na vlast te diže pobunu. Oslobađaju

Sigizmunda koji drugi put vlada pravedno. Neočekivano, daje zatvoriti vođu pobune i

drama završava Sigizmundovim monologom gdje on ističe da mu je san bio učitelj.

U međuvremenu, kroz dramu se odvijaju druge paralelne radnje. Klotaldo, Sigizmundov

čuvar, se suočava s činjenicom da ima kćerku Rosauru koja je prvobitno se u drami

pojavila prerušena u muškarca. Klotaldo prepoznaje da je to njegova krv po maču kojeg

je Rosaura nosila. Knez Astolfo se nalazi u ljubavnom trokutu sa princezom Stelom i

Rosaurom. Znajući da Stela pripada plemićkoj krvi, Astolfo se plaši posljedica ukoliko bi

oženio Rosauru koju ne smatraju pripadnicom časne loze sve dok Klotaldo ne otkrije na

kraju da je to njegova kći. Sigizmund, nakon svog krunjenja, daje Astolfu Rosauru, a on

odluči oženiti Stelu.

IZMEĐU STVARNOSTI I SNA:

Kalderon se bavi problematikom razlikovanja sna od budnosti, iluzije od stvarnosti. U

samom naslovu djela pitamo se da li je život zaista san? Ako je san šta je onda java?

 U Sihismundu se odigrava borba između onoga šta je stvarno i onoga što je privid,

iluzija. Živjeti u iluziji znači živjeti u irealnosti i neobjektivno sagledavati stvarnost.

San ostaje u našem sećanju, ali u tom sećanju čovek ima utisak da živi. Zbog toga je

Sihismundo imao utisak da živi stvarni život, jer  jedino što mu je djelovalo realno jeste

Rosaurina ljepota. I drugi likovi misle da “sanjaju‟, ali je njihova koncepcija stvarnosti

manje zbunjujuća.Prolaznost života i subjektivno doživljavanje snova dovelo je do toga

da čovjek posumnja u realnost života. Ovu problematiku srećemo i u Bibliji, arapskoj

književnosti, latinskoj i grčkoj mitologiji i filozofiji. Sihismundo je poslužio kao igračka

Kalderonu da obradi filozofsko stanovište stvarnosti. Spoznaja čovJekove stvarnosti ima

korjene u Platonovoj filozofiji i njegovom mitu o  pećini. I gra “nestvarna stvarnost”

dovodi do toga da Sihismundo ne shvata šta je stvarno, a  šta je san? Ono što je istinito u

stvari je prividno, a ono što je prividno je istina.To nam pokazuje da  je san ono što je

doživjeo kao knez,sva slava i moć koju je imao, a da su stvarnost i istina vladati dobro

i biti dobar čovek. Sihismundo se probudio iz svog fizičkog sna, ali se nije probudio u

stvarnom životu, već je uronuo u san, probudio se fizički, ali se uspeo duhovno. Igra sna i

stvarnosti budi u njemu sumnju, nakon buđenja u kuli počinje da sumnja da je sav raskoš

i slava koju je doživjeo u stvari samo jedan san. On sanja, ali sanja sa istom stvarnošću iz

palate dok je boravio u njoj. Od tada njegovo poimanje stvarnosti počinje da se mijenja i

buđenje počinje sa sviješću o životu kao snu.

‘Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje,

Prazna sjena što nas ovi.

O, malen je dar nam dan,

jer sav život-to je san,

a san su i samo snovi.’

Vizija života kao sna kazuje nam prolaznost života. Za Sihismunda život je san, zbog

toga se plaši da se probudi iz tog sna. Ako je pak sve to stvarnost, onda se plaši da ne

zaspi. Uticajem drugih i sam počinje da vjeruje u nevjerovatno. Oscilira između

stvarnosti i privida stvarnosti i zamišlja da nešto što je stvarno u stvari je nestvarno.

Bazilije i Klotaldo su likovi koji najviše  pomućuju Sihismundovo viđenje stvarnosti.

Sihismundo stvara ideju sna kao bijeg iz surovosti stvarnog svijeta. Tu se javlja pitanje

Platonove filozofije o idealizmu, da predmeti čulnog sadržaja  predstavljaju relativnu

stvarnost tj. svijet stvari koje postaju i nestaju. Za Sihismunda san  predstavlja relativnu

stvarnost koja se brzo raspline. Prava stvarnost ne leži u materijalnom svijetu već

duhovnom. San mu je poslužio da potraži prave vrijednosti u životu, a to je sticanje

blaženstva koji ne može nadoknaditi ni sav raskoš koji je imao.  To blaženstvo se stiče

samo dobrim djelima, Sihismundo je ipak uspio da potraži humanost. Nova spoznaja

života je početak njegove mudrosti. Zahvaljujući intelektualnom preobražaju  postaće

razuman i spoznaće razliku između dobra i zla.

PITANJE KRIVICE:

U samom Sigizmundu je utjelovljena drama ljudske ličnosti, dostojanstva i egzistencije.

Njegovi monolozi su prožeti filozofskim razmišljanjima o životu i smrti, božanstvu,

sudbini i moralu.

Na samom početku, u svom monologu on nevidljivo božanstvo pita u čemu je njegova

krivnja. Šta je to on zapravo zgriješio da ga prati tako zla sudbina? Je li sav njegov grijeh

u tome što se rodio? Jer ako životinje i ptice i ribe koje ne posjeduju inteligenciju čovjeka

mogu živjeti slobodno, zašto je to uskraćeno njemu kao razumnom biću koji se rađa

slobodan i čije je osnovno pravo sloboda. On se pita da li postoji još krivnje u njemu

zbog kojeg će ga nebesa kazniti. Tu se odmah javlja i pitanje slobode. Da li jedan čovjek

ima pravo (u ovom slučaju kralj, njegov otac) uskratiti drugom čovjeku osnovno ljudsko

pravo.

‘No već time što sam rođen,

Znam kakvim sam zlom pogođen.

Zato dobar razlog vodi

Vašu strogost- moram reći-

Jer čovjekov grijeh najveći

U tome je što se rodi.’

PITANJE SLOBODE I SUDBINE

U drami se razmatraju pitanja koja se tiču čovekove egzistencije kao što su

pitanja ljudske volje, slobode, sudbine. Kalderon predstavlja život iz perspektive

filozofije.Pojavljuje se teorija slobodne volje, teme jako prisutne u književnosti španskog

baroka.Zatim nam govori o  postizanju pravih vrijednosti kojima treba teziti u životu i

vrlinama koje treba posjedovati. Kakva nas sudbina čeka  zavisi od nas samih, kako

gradimo sebe u unutrašnjosti, tako cemo izgraditi i svijet oko sebe. ‘Ko hoće da pobjedi

sudbinu, mora biti vrlo razuman i umjeren.”- kaže Sigismund. Najbolji primjeri na

kojima možemo vidjeti problematiku čovjekovog postojanja jesu Sigismundo i Rosaura.

Oboje žele slobodu, ali u čemu se ta sloboda sastoji? Zašto im je pravo na slobodu

uskraćeno? Otuda i Sigismundovo pitanje šta je zgriješio kada je završio u tamnici.Taj

nedostatak kontakta sa svijetom van kule čini ga oholim i grubim kada sreće Rosauru,

uskraćeno mu je pravo na slobodu da živi kao i sav normalan svijet, zaslugom njegovog

oca koji vjeruje u Sigismundovu sudbinu zapisanu u zvijezdama. Njegova sudbina je bila

zapisana u palati, a ne u zvijezdama. On će postati najdrskiji, najgori, najnepravedniji

-to je njegova sudbina prema proročanstvu.

U Rosauri se takođe odigrava borba za slobodu, ona želi da je povrati time što će

povratiti svoju ukaljanu čast. Oboje predstavljaju likove koji dijele istu sudbinu. Rosaura

mora sama da razriješi svoju sudbinu i zatraži od Astolfa da je oženi. Rosaura u sebi

gradi svijest o slobodi, da povrati čast, u ovom slučaju ne fizički već duhovno i moralno.

Tu dolazimo do teorije slobodne ljudske volje, da čovjek edino može promjeniti sebe i

svoj život zarad mira i sklada. Jedino šta čovjek ne može promjeniti to je rađanje i smrt, a

sve ostalo je u njegovim rukama.

Ipak, ako za primjer uzmemo Bazilija, zaključit ćemo da on nije mogao promjeniti svoju

sudbinu iako je pokušao. Zapravo je njegovo djelovanje protiv sudbine (tj. Proročanstva)

bilo presudno da se svjedočanstvo ispuni. Da je Sigizmund odrastao u palači s nježnosti

svog oca, uz pravilan odgoj, on nikad ne bi postao nasilni tiranin.

ZAKLJUČAK

Calderon nas navodi da se zapitamo šta je zapravo život, da li je život buđenje iz sna, ili

je zapravo smrt neka vrsta buđenja. Pošto je taj život ili prividni život konačan, mi se

trebamo pozabaviti pravim vrijednostima, duhovnim, a ne materijalnim dobrima. To kako

ćemo živjeti i kakva je naša sudbina ovisi o nama samima, samo se trebamo služiti

razumom kao što je tu učinio Sigizmund. Prema njemu, san je bio njegov učitelj koji ga

je naučio da treba biti dobar i pravedan. Sigizmund je time pobijedio sebe. Zato je

nebitno da li sanjamo ili ne, bitno je da pronađemo razlog svog postojanja, svrhu života.

Iako je Calderon zavirio u ljudsku dušu i proniknuo u neka životna pitanja, on ipak nije

bio filozof, te ovo djelo ne treba posmatrati kao filozofsko. Tamo gdje nije mogao riješiti

pitanje filozofijom, poslužio se svojim pjesničkim umijećem.