UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJEFAKULTET ZA EKOLOGIJU

BANJA LUKA

ZAKON O LOVSTVU U BIH I UTICAJ ZAKONA NA DIVERZITET VRSTA

P R I S T U P N I RAD

Mentor : Student :Prof. Dr Radoja Radić Dragan Spremo

Index 7/ 2012/13

Banja Luka, januar, 2013.

UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJEFAKULTET ZA EKOLOGIJU

BANJA LUKA

NASTAVNI PREDMET:

Metodologija naučnoistraživačkog rada

Dragan Spremo

P R I S T U P N I R A D

ZAKON O LOVSTVU U BIH I UTICAJ ZAKONA NA DIVERZITET VRSTA

Banja Luka, januar, 2013.

SADRŽAJ

ZAKON O LOVSTVU U BIH I UTICAJ ZAKONA NA DIVERZITET VRSTA .................. 6

APSTRAKT ............................................................................................................................... 6

1. UVOD .................................................................................................................................... 6

2. METODE ISTRAŽIVANJA ........................................................................................... 7

3. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DISKUSIJA ................................................................. 7

ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 14

LITERATURA ................................................................................................................ 14

5

ZAKON O LOVSTVU U BIH I UTICAJ ZAKONA NA DIVERZITET VRSTA

Dragan Spremo*

Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina, draganspremo@gmail.com

APSTRAKT

Suočavajući se sa ozbiljnom krizom biodiverziteta i velikom brzinom kojom pojedine vrste nestaju sa lica zemlje, društvo je u zakonskoj i moralnoj obavezi da preduzme neophodne korake kako bi se umanjili antropogeni pritisci na prirodu i njene ostale stanovnike čiji opstanak zavisi od trenutnog stanja u životnom staništu i direktne pomoći ljudske vrste. Ta pomoć ne treba i ne smije da se završi samo poštivanjem zakonskih normi i stavljanjem pojedinih vrsta na liste zaštićenih i ugroženih vrsta nego i preduzimanjem konkretnih koraka na terenu, kako u cilju razumjevanja tako i iznalaženja rješenja problema. U ovom radu je ukazano na problem opšte prihvaćenih pravila društva iz oblasti zakonske zaštite divljači i biodiverziteta uopšte, te mogućnosti prevazilaženja istih uz korištenje i primjenu naučnih saznanja sa primjerom na konkretnoj vrsti. U radu se sagledava isti problem u zemljama u okruženju i njihov način rješavanja istog.

Ključne riječi: Zakon o lovstvu, divljač, zaštita biodiverziteta.

1. UVOD

Pristup problemu zaštite ugroženih životinjskih vrsta u BiH trenutno diktiraju Zakoni o lovstvu (Sl.n.F BiH 4/06) i (Sl.g. RS, 60/09). Mada je zakonska regulativa zaštite divljači na entitetskom nivou, zakoni su su u velikoj mjeri slični i usklađeni. Važnost problema zaštite životinjskih vrsta ogleda se u tome što Zakoni o lovstvu u BiH obuhvataju iznimno veliki broj vrsta (RS – 186 vrsta i F BiH – 145 vrsta) od kojih se ogromna većina ne lovi ali njihovu sudbinu regulišu Zakoni o lovstvu. Istraživanja u radu ukazuju da nadležna Ministarstva nemaju odgovarajuće kapacitete, interes i stručnost da bi broblemu zaštite tolikog broja vrsta pristupili na odgovarajući način. Vršeno je istraživanje Zakona o lovstvu u BiH u periodu od 1949. do 2012 godine, njihovo poređenje, progres i destruktivnost. Uticaj zakona na određenu vrstu dat je na primjeru Velikog tetreba (Tetrao urogallus L.), naše najveće šumske koke ali i najugroženije. Podvrsta velikog tetreba, koja je zastupljena na našim područjima, po sistematici spada u klasu ptica (Aves), red kokoški (Galliformes), porodicu fazana (Phasianidae), potporodicu šumskih koka (Tetraonidae), vrstu veliki tetreb (Tetrao urogallus) i podvrstu Tetrao urogallus major. Areal rasprostranjenosti podvrste je centralna Evropa uključujući i zapadne Karpate preko Dinarida i Alpa pa do južne Skandinavije. Dugotrajnom fizičkom odvojenošću populacija podvrsta, može se govoriti i o postojanju varijeteta ali ozbiljnija istraživanja u tom pravcu nisu vršena. Pojedini autori (M e n o n i, E., et al., 2008) iznose tvrdnju da postoji 12 poznatih geografskih rasa.Globalno posmatrano status ugroženosti većine koka u današnje vrijeme nije kritičan – od 18 priznatih vrsta (2006) nijedna nije istrjebljena niti je kritično ugrožena. Međutim, problem se * Dragan Spremo dipl. ekolog

6

pojavljuje na regionalnom, nacionalnom i lokalnom nivou gdje su mnoge populacije u opadanju a sa pojedinih staništa i potpuno nestaju. U Bosni i Hercegovini u devetnaestom, pa i do sredine dvadesetog vjeka, veliki tetreb je bio brojan i naseljavao je brdsko-planinska, slabije pristupačna područja zatvorenih šuma koje su činile stare sastojine mješane šume crnog i bjelog bora, bukve, jele i smrče. Areal im se počinje sužavati za vrijeme masovne eksploatacije šuma pod Austro-Ugarskom vladavinom da bi kulminirao od pedesetih godina prošlog vjeka ekspanzijom šumarske industrije, otvaranjem šumskih sklopova, prosjecanjem brojnih puteva za eksploataciju šume, stalnim prisustvom velikog broja šumskih radnika, promjenom izgleda i strukture staništa (sječom sklopova starih stabala), krivolovom i povećanim lovom. Mali tetreb (Tetrao tetrix) potpuno je istrjebljen na teritoriji Bosne i Hercegovine sredinom šesdesetih godina prošlog vjeka. Posljednji zabilježen primjerak odstreljen je u Hrbljinama, uvali karsnog bila između Kupreškog i Glamočkog polja. U manjem broju (2006) veliki tetreb još uvijek je zastupljen na Konjuhu, Igmanu, Zelengori, Vranici, Treskavici, Koprivnici, Stolovašu, Ljuši, Grmeču, Klekovači, Cincaru, Vitorogi, Zvijezdi, Plješevici, Osječenici, Srnetici, Goliji, Šatoru i Jadovniku, prvenstveno u očuvanim starim sklopovima šuma karakterističnim za stanište vrste. Zaštititi ugrožene životinjske vrste je moguće samo zakonima o zaštiti i upravljanju ugroženim vrstama a nikako Zakonom o lovstvu gde su korisnici i odgovorna lica lovačka udruženja čiji je prvenstveno cilj zadovoljavanje vlastitih potreba i upražnjavanje hobija – ma šta drugo zakon tvrdio.

2. METODE ISTRAŽIVANJA

Od metoda u radu je primjenjeno istorijsko istraživanje arhivske građe zakonodavstva, na sadašnjem području Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, koje se odnosi za datu problematiku. Deskriptivno istraživanje je primjenjeno u proučavanju trenutnog stanja zakonodavstva koje se tiče zadate problematike, kako na teritoriji Republike Srpske tako i u zemljama u okruženju, kao i pojedinih saznanja, radova i projekata koji se dotiču problematike ugroženosti tetreba te njegove zaštite, unapređenja i održivog upravljanja. Terensko istraživanje stanja staništa i vrste vršeno je u četvorogodišnjem periodu (2009. – 2012.), obilascima pojedinih staništa zimi po snjegu, radi lakšeg uočavanja jedinki i tragova prisustva na staništu. Uzročno-komparativno istraživanje za datu vrstu primjenjeno je za utvrđivanje uticaja zakonskih propisa, sukoba nadležnosti, odsustva stručne i naučne podrške pri donošenju zakonskih akata, negativnog uticaja interesnih grupa i antropogenog djelovanja na stanište.

3. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DISKUSIJA

Zaštita predstavlja skup odgovarajućih aktivnosti i mjera koje imaju za cilj izbjegavanje nepoželjnog ishoda. Kod zaštite ugroženih vrsta jedino je primjenljiva zakonska zaštita. Poslije Drugog svjetskog rata, po oslobađanju zemlje, krenulo je se u obnovu i socijalističku izgradnju ratom opustošene zemlje. Do tada brojno stanje divljači je bilo na zavidnom nivou pa tako i velikog tetreba. U cilju opšteg društvenog napretka, zakonom o šumama (S.l. N.R.BiH 1/49) čl. 1 sve šume u N.R.BiH, bez obzira u čijoj su svojini, služe opštim interesima narodne zajednice i nalaze se pod zaštitom države. Članom 21 i 22 podstiče se prirodno i racionalno podmlađivanje šuma što je u praksi dovelo do sječe starih, prezrelih stabala koja su neophodna za bitisanje tetreba u staništu a u cilju ustupanja mjesta za rast nove šume. Članom 30, u cilju što racionalnijeg iskorištavanja produkcione snage zemljišta prvenstveno je trebalo da se pošume

7

obešumljene površine šumskog zemljišta, krš i goleti. Samim tim počeli su nestajati proplanci neophodni za pjevališta tetreba, nestajale su postepeno brojne površine pod borovnicom, malinom, kupinom, šumskim jagodama i brusnicom, biljkama i njihovim plodovima koji su zastupljeni u ishrani tetreba u toku ljeta i jeseni i do 80%. Preduzetim aktivnostima oko radova u šumi povećano je konstantno ljudsko prisustvo u šumi što je opet direktno dovelo do uznemiravanja populacija, njihovog postepenog smanjenja te povlačenja jedinki u viša i nepristupačnija područja. Pozitivna strana zakona je bila ta da su svi radovi u šumi bili zabranjeni dva mjeseca od početka vegetacije tako da su gotovo sve životinje, pa i tetreb, imale mir za vrijeme reprodukcije i izvođenja mladih. U zakonu o šumama ni jednom rječju nisu spomenjene divlje životinje. Da bi se razumjele osobine i životne potrebe neke životinjske vrste potreban je cjeli niz stručnjaka za određenu oblast (biolog, ekolog, zoolog, veterinar, ornitolog ...) a lovac i inžinjer šumarstva nikada nisu bili „sve u jedan“. Ali, slijedeći nekakvu logiku da je većina životinja u šumama i da je Ministarstvo šumarstva već prisutno na terenu, a u cilju racionalizacije, izlazi Zakon o lovu (S.l. N.R.BiH 1/49) gdje članom 3 Ministar šumarstva rukovodi i nadzire nad svim organima koji upravljaju lovištima i daje uputstva za upravljanje lovištima. Članom 6 lovljenje obuhvata gonjenje, hvatanje i ubijanje divljači, a kao divljač smatraju se životinjske vrste oba pola pa su nabrojani predstavnici sisara (27) i ptica (48) od kojih svi predstavnici ptica grabljivica, veliki i mali tetreb i njihove koke, sove... Istina, članom 7 divljač je zaštićena i nezaštićena a koja je koja određuje Ministar šumarstva. Članom 8 zaštićena divljač se zaštićuje lovostajem i po pravilu za vrijeme njenog parenja i razmnožavanja. Tu sreću nema ni veliki ni mali tetreb, lov na njih je naj uzbudljiviji za vrijeme proljetnog parenja i udvaranja kada se mužjaci glasno oglašavaju, zaokupljeni su borbom na pjevalištu i postaju neoprezni. Na takav način ih je najlakše pronaći i odstrijeliti. Takav način lova je postao poguban za opstanak vrste jer se redovno odstreljuju dominantni primjerci sa najboljim genetskim osobinama karakterističnim za vrstu. Mladi tetrebovi kao i oni sa slabijim kondicionim stanjem ostaju na pjevalištu preuzimajući dužnost produženja vrste. Pri takvom parenju uglavnom dolazi do manjeg broja oplođenih jaja u gnijezdu. Za malog tetreba je karakteristično da se pjetlovi okupljaju u velikom broju na otvorenim poljanama, gdje nastaju žestoke borbe među suparnicima pa je lov na njega pravi masakr. Lovci pri takvom lovu odstrele više od polovine jata a ukoliko se izlasci na teren ponove uzastopno više puta u toku sezone, populacija se desetkuje za samo jednu sezonu. Po važećem zakonodavstvu (Sl.g. RS, 60/09) lov (lovostajem) zaštićene divljači isključivo se vrši lovačkom puškom ili sokolom. Sokolarstvo je neopravdano bilo slabo zastupljeno jer se smatralo kao zaostavština aristokratije pa kao takvo nepoželjno. I u današnje vrijeme sokolarstvo je zapostavljeno i marginalizovano kako zbog neuređenih zakonskih propisa tako i zbog neosnovanih apela različitih udruženja za zaštitu životinja i „ljubitelja prirode“ u zemljama u okruženju. Ptice grabljivice u lovu obično hvataju plijen koji je lošijeg kondicionog stanja od ostalih jedinki dok lovac sa puškom redovno odstreljuje kapitalce. Do smanjenja brojnosti ptica grabljivica u prirodi nije dovelo sokolarstvo nego Zakon o lovu (S.l. N.R.BiH 29/55) koji članom 4 kaže da podizanje i unapređenje lova mora biti u skladu sa interesima poljoprivrede i šumarstva kao i drugim granama privrede. Tako je, članom 29, na području koje nije uključeno u lovište dozvoljeno uništavanje nezaštićene divljači (među kojima su ptice grabljivice) i licima koja nisu članovi lovačkog društva, dok na području lovišta vlasnici i posjednici zemljišta i zgrada mogu tamaniti svaku nezaštićenu divljač a na otvorenom zemljištu vuka, šakala, lisicu jazavca, tvora, vidru, orla, jastreba, kopca, eju, vranu, svraku, kreju i sivu čaplju. Trovanje određene vrste divljači bilo je dozvoljeno članom 33

8

korisnicima lovišta uz prethodno odobrenje upravnog organa opštine nadležnog za poslove privrede. Ovdje je potrebno napomenuti da su, u planinskim stočarskim krajevima, tim istim odobrenjem trovane lešine uginulih životinja da bi se potrovali supovi koji su za kratko vrijeme potpuno istrebljeni. Da bi se donekle spasilo šta se spasiti može Naredbom o određivanju zaštićene divljači i vremenu lovljenja zaštićene divljači (S.l. S.R.BiH 10/70) stalna zabrana lova, pored ostalih, uvodi se za supa, orla, škanjca, lunju i eju čije su populacije gotovo potpuno uništene, malog tetreba koji je potpuno istrebljen te koku velikog tetreba. Stalna zabrana lova se uvodi i za „novu“ vrstu tetreba - tetreba kopilana. Naime, masovnim lovom pjetlića na pjevalištima malog tetreba – ruževca i njihovim potpunim istrebljenjem, u staništima je ostao izvjestan broj koka malog tetreba koje su prešle na pjevališta velikog tetreba i sa njim se parile. Izleženi su bastardi koji su bili neplodni ali su imali normalan životni ciklus. Prisustvo bastarda u staništima se povećavalo dok posljednje koke malog tetreba nisu uginule od starosti da bi i njihovo brojno stanje počelo da se smanjuje sa starošću i smrću jedinki i krivolovom. Stavljanjem bastarda na listu stalne zabrane lova nanesena je velika šteta populaciji velikog tetreba zato što se koka velikog tetreba često parila i sa bastardima i redovno ležala na neoplođenim jajima, direktno smanjujući reprodukciju vlastite vrste. Da je krivolov bio izražen i da su stručnjaci iz šumarske i lovne struke pogrešili, pokazuje podatak Zakona o lovstvu iz 1977 (S.l. S.R.BiH 7/77) u kome se tetreb kopilan više ne pominje. Sve ovo ukazuje da divljač, koja je društveno vlasništvo i dobro od opšteg interesa, nije uživalo posebnu zaštitu kod vlasti a po važećim zakonima. U novije vrijeme, zakonska regulativa u zemljama u okruženju pretrpjela je izvjesne izmjene.

Republika Slovenija na osnovu Zakona o divjadi in lovstvu (Uradni list RS, št. 16/2004) te izmjenama i dopunama (U. l. RS, št. 17/2008) članom 2 st. 1 divljači smatra vrste slobodno živećih sisara i ptica ali samo one koje se love. Koje vrste se love i kada regulisano je sa Uredbo o določitvi divjadi in lovnih dob (U. list RS, št. 101/2004) gdje su sve lovne vrste (17 sisara i 6 ptica, od kojih je jarebica samo iz uzgoja) lovostajem zaštićene. Tetreb nije lovna divljač. Republika Hrvatska na osnovu zakona o lovstvu (NN 14/2005) divljači smatra zakonom određene vrste koje slobodno žive u prirodi na površinama namjenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja. Pod divljači se smatraju 21 vrsta sisara i 23 vrste ptica. Tetreb nije lovna divljač. Crnogorski Zakon o divljači i lovstvu (S. l. CG 52/08) divljači smatra 20 vrsta sisara (od kojih je 5 zaštićeno trajnom zabranom lova a 10 lovostajem) i 22 vrste ptica (od kojih su dvije zaštićene trajnom zabranom lova i 17 lovostajem). Veliki tetreb je zaštićen trajnom zabranom lova. U Republici Srbiji Zakonom o divljači i lovstvu (Sl.g.R.S. 18/10) pod divljači se smatraju zakonom određene vrste sisara i ptica. Na osnovu Pravilnika o lovostajem zaštićenih vrsta divljači (Sl.g.R.S. 9/12) lovostajem su zaštićene 22 vrste sisara i 23 vrste ptica. Veliki tetreb nije lovna vrsta – trajno je zaštićen propisima koje reguliše zaštita prirode. U Bosni i Hercegovini i lovstvo i zaštita ugroženih vrsta regulisani su zakonima o lovstvu na entitetskom nivou, koji su veoma slični, nedefinisani te sadrže paradokse i imaginarnosti. Sa kojom neozbiljnošću je se prišlo donošenju ovih zakona pokazuju sljedeći primjeri.Zakonom o lovstvu Federacije Bosne i Hercegovine (Sl.n.F.BiH 4/06) divljači se smatraju određene vrste životinja (lovna divljač) koje slobodno žive u prirodi. Lovnu divljač čini 25 vrsta sisara i ravno 120 vrsta ptica. Veliki tetreb-mužjak je lovostajem zaštićena vrsta. Članom 15 nisu zaštićeni: jelen obični, divlji kunić, utve i ražnjevi te je njihova sudbina nepoznata. Primjenom čl. 15 alinea 2, kojom se zaštićuju pojedine vrste iz alinea čl. 13b prekršeno je pravilo da se štiti

9

cijela alinea pa samim tim, vrste koje nisu nabrojane u čl. 15 alinea 2 nisu zaštićene. Članom 16, stalna zabrana lova određuje se za kirgijsku sađu i galicu čolicu, vrste zaštićene divljači iz čl. 15 a da ih uopšte nema na popisu divljači iz čl. 13b. Članom 17, lovostajem se zaštićuju vrste koje nisu zaštićene članom 15: vuk, kuna- nepoznato koja, divlja svinja i crna liska. Lovostajem se zaštićuju i šljuke, koje se ne nalaze na spisku zaštićenih vrsta kao i divlji golubovi (mada je od 3 vrste samo jedna sa tim nazivom) te grlice, dok gugutke nisu. U Republici Srpskoj, Zakonom o lovstvu (Sl.g. RS, 60/09), članom 12. Stav 1, zaštita ugroženih vrsta divljači se vrši u skladu sa ovim zakonom. Zakon reguliše sudbinu čak 186 životinjskih vrsta (26 vrsta sisara i 160 vrsta ptica). Pri „dešifrovanju“ ovoga zakona i zaštićene divljači iz klase ptica pojavljuju se brojni paradoksi, nejasnoće i imaginarne vrste. U članu 6 stav 3 u zaštićenu divljač iz klase ptica spadaju šumske koke i poljske koke iako se u članu 5b ne spominju kao takve nego, u tački 1 i 2 stoji porodica tetreba i porodica fazana. Nejasno je onda zašto se u članu 6, stav 3, štite liske a ne porodica liski ili barske koke. Članom 6 stav 3 ne zaštićuje porodicu pataka, nego pojedinačno nabraja vrste iz člana 5b tačka 3 (labudovi, rode, divlje patke, divlje guske), pa samim tim ostalih 16 vrsta nisu zaštićene. Tih 16 vrsta utvi, pataka i gusaka su uglavnom migratorne vrste i trebale bi da imaju zakonsku zaštitu kao i u zemlji iz koje dolaze. Međutim, zakon o lovstvu je i na to „računao“ pa ih je stavio u lovni fond pošto član 13 stav 1 kaže da migratorne vrste imaju takvu zakonsku zaštitu ali ukoliko se ne nalaze u lovnom fondu Republike. Dalje, član 6 stav 3 štiti pojedinačne vrste (ne porodice) iz člana 5b, tačka 8 i 9 , tako da 7 vrsta (od kojih je jedna izumrla na našim prostorima) ostaju nezaštićene. U članu 6 stav 3 u zaštićenoj divljači iz klase ptica nalazi se gavran kojega nema ni u članu 8 (stalna zaštita) ni u članu 9 (lovostajem zaštićena divljač). Na spisku privremeno zaštićene divljači ne može se naći jer članom 10, stav 1, korisnik lovišta to može učiniti samo za vrste lovostajem zaštićene i nezaštićene divljači. Koliko je zaštita ugroženih vrsta u Republici Srpskoj stavljena na marginu vidi se u članu 45, stav 1, gdje lovna osnova i privremeni godišnji plan gazdovanja lovištem mora biti usklađen sa strateškim planovima razvoja poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, pa tek poslije toga stoji zaštite prirode i zaštite životne sredine. U Republici Srpskoj postoji Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju gdje bi sektor za zaštitu životne sredine trebao donositi zakonske akte iz oblasti zaštite biodiverziteta. Međutim u navedenom Ministarstvu, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, za ta radna mjesta je predviđena pretežno šumarska ili poljoprivredna struka (istina na jednom mjestu dolazi u obzir i ekološka struka). Koliko je šumarska struka znala, uspjela i imala vremena da štiti ugrožene vrste vidjeli smo kroz istorijat zakona. U ovim vremenima opšte krize biodiverziteta i izumiranja vrsta, u najmanju ruku je neozbiljno da se zakonska zaštita faune (sisara i ptica), kroz zakon o lovstvu, prepusti Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede - posebno ne ugroženih vrsta. Navedeno Ministarstvo ima i previše problema i obaveza u svojim sektorima putem kojih treba da uredi održivo i ekonomično poslovanje prvenstveno poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede a ne da brine još i o ugroženim vrstama. Nekompetentnost Ministarstva da donosi zakon koji bi trebao štititi ugrožene vrste jeste u ne postojanju stručnog osoblja iz oblasti biologije i ekologije životinjskih vrsta, čime nesvjesno mogu postići kontra efekat. Nepoznavanjem vrsta i ekologije vrsta članom 8 pod stalnu zaštitu je stavljen mungo (Mungos mungo) – Afrička vrsta mungosa. Vjerovatno se mislilo na sivog (mali indijski) mungosa (Herpestes javanicus), (T v r t k o v i ć i K r y š t u f e k 1990) koji je uvežen iz Indije i 25.08.1910. introdukovan na ostrvo Mljet (u Evropi je prisutan samo na dalmatinskim ostrvima i Hercegovini). Unešeno je 11 primjeraka (7 mužjaka i 4 ženke) u cilju regulisanja

10

prevelike brojnosti zmija otrovnica. Koliko je u svom poslu uspješan pokazuje podatak da poslije 17 godina dva njemačka istraživača na cjelom ostrvu nisu mogli naći ni jednu zmiju. Zbog efikasnosti 1923. je naseljen na Korčulu (V u k o v i ć 1949) a potom i na Šoltu (T r e s i ć – P a v i č i ć 1936). Danas je još prisutan na Hvaru, poluostrvu Pelješac i na kopnu u okolini Mostara. U zakonu o lovstvu Federacije BiH (Sl.n.F.BiH 4/06) nigdje se ne spominje, mada naseljava pretežno površine njihove teritorije. Glavna hrana su mu glodari i zmije ukoliko ih ima u dovoljnom broju. U potrazi za hranom plijen mu postaju gušteri, kukci, gnijezda divljih ptica koje se legu na zemlji i niskom rastinju u kojima ispija jaja i tamani ptiće. Stradaju i peradarnici i sitne ptice koje noćuju na tlu – posebno prepelice. Pošto nema prirodnih neprijatelja veoma je invazivna vrsta. Prenamnožen, poremetivši odnose među drugim divljim životinjskim vrstama, mungos od 1949 godine ne uživa nikakvu zakonsku zaštitu. Svođenje na podnošljivo brojno stanje vrste nije do sada dalo pozitivne rezultate (F r k o v i č, A., 2000). Uvršten je i na IUCN-ovu listu 100 najgorih svjetskih invazivnih vrsta (D i F i o r e, S., 2001).Zbog toga je krajnje neodgovorno staviti takvu introdukovanu vrstu pod stalnu zaštitu ukoliko se iole misli zaštititi klasa ptica na našim područjima. Pri donošenju Zakona o lovstvu (Sl.g. RS, 60/09) korištena je mašta. Tako se u članu 5 a i b imaginarno nalaze vrste iščezle sa naših prostora. Do njihovog iščezavanja je, kao što smo vidjeli, došlo prvenstveno primjenom zakona o lovstvu kroz istoriju te krivolova. Mali tetreb-ruževac je nestao sredinom šezdesetih godina prošlog vjeka (2006). Posljednji primjerci bjeloglavog supa su nestali iz Hercegovine početkom devedesetih godina prošlog vIjeka. Početkom marta 2010. počeo je program vraćanja bjeloglavog supa u Republiku Srpsku (Popovo polje i Stara planina) u organizaciji Republičkog zavoda za zaštitu kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa, Instituta za biološka istraživanja Beograd, PMF Banja Luka, Fond za zaštitu ptica grabljivica Beograd i NVO „Južnjačko plavo nebo“ - Trebinje. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede nije pokazalo zainteresovanost za projekat. Smeđoglavog supa nema na našim prostorima kao ni strvinara bijelog. Sve vrste strvinara, prorjeđene u ranijem periodu, pedesetih godina prošlog vjeka su organizovano i sistematski trovane u cilju smanjenja širenja zaraze radi „opšte-narodnog napretka“ u grani stočarstva. Orao bradan (kostoberina žutoglava), nekada veoma brojna vrsta, (G r u b a č, B. 1990) naglo izumire na prostorima Bosne i Hercegovine u prvoj polovini dvadesetog vijeka, uslijed stalnog tamanjenja lovom i trovanja strihininom. Po podacima iz perioda 1847-1912 (R e i s e r, O. 1939) bradan se gnjezdio u kanjonu Ugra, Skakavcu kod Sarajeva, Ivan-planini, kanjonu Rakitnice, kanjonu Neretve kod Dobrogošća, kod Glavatičeva u kanjonu potoka Lađanice, na Crvanj-planini kod Nevesinja, Vlašiću, donjem dijelu Kupreškog polja, na Bjelašnici, okolini Kalinovika, Mostara i Trebinja. Jedino poznato i poslijednje gnijezdo bradana u bivšoj SFRJ bilo je u južnoj Makedoniji 1985 ali je ženka uginula u gnijezdu ležeći na jajima. Otrovana je zatrovanom hranom koju joj je donosio mužjak. Velike i male droplje odavno nema na našim staništima. Veoma upitne su i pojedine vrste orlova: orao krstaš, orao klokotaš, orao kliktaš, orao prugasti i orao patuljasti. Trenutno njihovo postojanje se potvrđuje na osnovu izjava lovaca a ne ornitologa koji treba da identifikuje vrstu. U Republici Srpskoj trenutno se nezna koje vrste uopšte žive na njenoj teritoriji. U napred izloženom se vidjelo da je osnovni cilj šumarstva i poljoprivrede sopstveno unapređenje i održivo upravljanje, dok se zaštita ugroženih vrsta kosi sa njihovim prevenstvenim ciljevima.Da se osvrnemo na velikog tetreba. Koliki uticaj na stanje populacije velikog tetreba ima antropogeni faktor najbolje pokazuje lično, četvorogodišnje terensko istraživanje pojedinih staništa. Zimsko terensko istraživanje, po visokom i zaleđenom snijegu, vršeno je u staništima

11

koja se nalaze na nekadašnjim linijama razdvajanja zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini. Na istraživanim staništima nema ljudske aktivnosti, sječe šuma ni prisustva lovaca i krivolovaca zbog velikog broja zaostalih minskih polja iz prethodnih sukoba. U pojedinim odjelima sječe stabala nisu vršene od 70 - 80 godina prošlog vijeka a aktivnog ljudskog prisustva nema od početka devedesetih godina prošlog vjeka. Staništa su mjevošite sastojine smrče, jele, manjim djelom bukve, gorskog javora, bjelog i crnog bora. Bor je najčešće zastupljen na bivšim proplancima i po periferiji šuma, na nekadašnjim livadama i pašnjacima, gdje dolazi do prirodne sukcesije i širenja šuma. Unutrašnjost šumskih sklopova je ispresjecana ne tako čestim vjetroizvalama a rjetki proplanci i rjeđi djelovi šume su sa veoma brojnim mravinjacima. Stariji primjerci tetreba imaju naviku da noćivaju na istom stablu dok ih neki od predatora ne uznemire na tom mjestu. Mlađi tetrebovi se još uvjek drže raštrkane grupe koja se premješta po staništu tražeći svoju teritoriju i postepeno se osipa. Metodom indirektnog brojanja na osnovu prisustva, količine i krupnoće izmeta na snijegu ispod stabala koja služe za prenoćište lako se utvrđuje gustina i starosna struktura populacije. Na osnovu tih nalaza u istraživanim staništima je utvrđena veoma dobra brojnost polno zrelih jedinki i odlična podmladka. Vizuelnim posmatranjem uočene su veoma krupne, odrasle jedinke, sjajnog i uz tjelo priljubljenog perja. Pri polijetanju start je brz, energičan i veoma bučan. Na osnovu toga bi se moglo zaključiti da je zdravstveno stanje populacije dobro. Koke su plašljive i bježe pri uočavanju posmatrača dok su pjetlovi mirniji a pojedini pokazuju određenu dozu radoznalosti. Gustina populacije na dva istraživana lokaliteta – Klanac i Veliki javorni vrh (svaki pojedinačne površine oko 2 km²) u toku četiri uzastopne godine, u zimskom periodu, prikazan je u Tabeli 1.

Tabela 1. Gustina poulacija na istraživanim lokalitetima po godinama

Lokalitet 2009. 2010. 2011. 2012.Klanac 6 7 6 6

V. javorni vrh 4 6 5 4

Iz navedenog se vidi da na lokaciji V. javorni vrh, prosječna gustina populacije iznosi 2.37 jedinki po 1 km2, dok je na lokaciji Klanac ta gustina 3.12 jedinki po 1 km2. Neki od zvaničnih podataka govore da je brojnost velikog tetreba u Bosni i Hercegovini neznatno veća od 700 jedinki, što je upola manje u odnosu na 1992 (2006), kada isto nije bila zadovoljavajuća. Kada je u pitanju teritorija cijele BiH, po istom autoru, rezultati dobijeni na osnovu ankete provedene među lovcima pokazuju da gustina iznosi 0,3 jedinke/ km². Neki autori navode da prosječna gustina na Evroazijskim staništima varira od 1 – 3 jedinke/ km² (S t o r c h 2001). Dakle, stanje je nešto bolje nego kod nas. Stanje u zemljama u okruženju je lošije: u Republici Hrvatskoj brojnost se procjenjuje na nešto više od 400 jedinki (S t o r c h , I., 2007b), a u Republici Srbiji (bez Kosova) se procjenjuje na 10 – 15 parova (Pu z o v i ć , S., et al, 2003). Prema novijim podacima (S t o r c h, I., 2007b) procjenjeno stanje jedinki velikog tetreba u pojedinim zemljama Evrope je sledeće:

- Ruska Federacija (sa Azijskim djelom) – 4 miliona jedinki,- Finska – 400000 jedinki,- Švedskoj – manje od 220000 jedinki,

12

- Norveška – više od 150000 jedinki,- Rumunija – 10000 jedinki,- Belorusiji – manje od 7000 jedinki,- Francuskoj i Italiji – manje od 6000 jedinki,- Latviji – manje od 5000 jedinki,- Njemačkoj i Ukrajini – manje od 4000 jedinki,- Estoniji – 3000 jedinki,- Velikoj Britaniji, Španiji i Bugarskoj – 2000 jedinki,- Sloveniji – 1200 jedinki,- Švajcarskoj – 1000 jedinki,- Poljskoj – manje od 750 jedinki,- Bosni i Hercegovini – više od 700 jedinki,- Grčkoj – manje od 500 jedinki,- Hrvatskoj – manje od 400 jedinki,- Češkoj – manje od 200 jedinki.

Vidimo da je brojno stanje velikog tetreba kod nas veoma nisko, ali pod uticajem interesnih grupa, on je i dalje lovna vrsta i to za vrijeme parenja. Prema stohastičkom modelu, kojeg su uradili neki autori (G r i m m, S t o r c h, 2000), izračunato je da je minimalna veličina izolovane populacije koja je sposobna za dugoročni opstanak 470 jedinki na površini ne manjoj od 250 km². Rizik od nestanka populacije, po ovom modelu, pri navedenoj veličini prostora i brojnosti jedinki nije veći od 1% za 100 godina. Vještački uzgoj tetrijeba (malog i velikog) se odavno vrši u Njemačkoj, Češkoj, Rusiji i Škotskoj. Kod nas je to tabu tema jer se smatra nemogućim i nadležno Ministarstvo ne podržava takve ideje jer se zalazi u njihovu nadležnost i kad to njihovi „stručnjaci“ smatraju neizvodivim priča na tu temu se završava. U Njemačkoj je od 1970 na ovamo ispušteno preko 5000 ptica. U Bavarskoj ima uzgajalište koje proizvodi 400 do 500 ptica godišnje. Volijere su obicno 5 x 6 m za 3 do 4 ptice. Česi na 10 x12 m godišnje dobiju 30 do 50 pilića. Mladi se ispuštaju sa oko 1 god starosti. Proizvodnju uglavnom finansira ministarstvo Šumarstva, zaštite prirode i razne fondacije za prirodu. Postoje dva metoda vještačkog uzgoja u cilju reintrodukcije: Ruski i Njemački. Svaki ima svoje prednosti i mane. Procenat preživljavanja ispuštenih jedinki je oko 30 % a najviše stradaju od predatora. Kod nas i u srednjoj Evropi je tradicija da se tetreb lovi na pjevalištu u vrijeme parenja što je dokazano veoma štetno. U sjevernoj Evropi i Rusiji je to jesenji i zimski lov, što je dosta bolja varijanta za ovu vrstu i ovakav lov iz vještačkog uzgoja i kod nas ima perspektivu. U tom slučaju se ptice ispuštaju ranije, a procenat preživljavanja dominantnih, starijih pjetlova iz prirode bi bio veći što je opet dobro za populaciju. U većini zemalja je dozvoljeno volijerno držanje tetreba i velikog i malog, pod strogim nadzorom nadležnih institucija. To je pozitivno za ovu vrstu jer, uzgajivači imaju veću zainteresovanost da upoznaju karakteristike, probleme i bolesti vezane za vrstu, što nadležne institucije treba da iskoriste u cilju što efikasnijeg upravljanja divljim populacijama.

ZAKLJUČAK

13

Veliki problem u zaštiti ugroženih vrsta i prirode uopšte je neodgovarajući pristup i slaba organizacija zaštite prirode te niska ekološka kultura i informisanost, kako stanovništva tako i nadležnih institucija. Ma šta zakon tvrdio, u stvarnosti i praksi lovačka udruženja (kao krajnji korisnici i odgovorna lica) su osnovana prvenstveno radi zadovoljavanja zajedničkih potreba upražnjavanja hobija koji je u ovom slučaju lov. Odgovoran domaćin nikada nije vuku povjerio ovce na čuvanje. Veliki tetreb je odavno zaštićena vrsta ali takav način zaštite nije mu pomogao da se raširi na veće areale rasprostranjenosti, nego su se i postojeći sužavali i rascjepkavali što je dovelo do izolovanosti populacija i smanjene izmjene genetičkog materijala, te slabljenja kondicionog stanja te iste populacije. Zbog trenda opadananja brojnosti šumskih koka, 1993 godine osnovana je Grupa specijalista za šumske koke (GSG – Grouse Specialist Group) a predstavlja međunarodnu mrežu volontera koji se profesionalno bave proučavanjem, zaštitom i održivim upravljanjem šumskim kokama. Grupa djeluje pod okriljem Komisije za opstanak vrsta (IUCN - Species Survival Commission) u okviru Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN – The World Conservation Union), Međunarodne unije za zaštitu ptica (BLI – Bird Life International) i Međunarodnog saveza za zaštitu koka (WPA – World Pheasant Association). Za zaštitu ugroženih vrsta potrebno je uraditi plan upravljanja za svaku vrstu posebno. Kod nas je na prvom redu potrebno osnovati i institucionalno ojačati Zavod za zaštitu prirode, koji bi utvrdio koje vrste uopšte obitavaju u Bosni i Hercegovini, dao preporuke za zaštitu onih vrsta kojima je to potrebno i saglasnosti na planove upravljanja lovištima. Zakon o lovstvu treba da definiše samo one vrste koje su strogo lovne i zaštićene lovostajem te ostavlja mogućnost kontrole brojnosti predatorskih vrsta lovačkim udruženjima uz nadležnu saglasnost.

LITERATURA:

1. A s c h e n b r e n n e r, H., (1985) Rauhfusshühner, Verlag M. & H. Schaper, Hannover.

2. D i F i o r e, S., (2001): Introduced Species Summary Project Small Indian Mongoose(Herpestes auropunctatus). World Wide Web. 10.2.2006.http://www.columbia.edu/itc/cerc/danoffburg/invasion_bio/inv_ssp_summ/Herpestes_auropunctatus.html

3. F r k o v i ć , A., (2000), Mungos na otoku Mljetu, Šumarski list br. 11-12, s. 693 – 698.

4. G r i m m, V., S t o r c h , I., (2000) Minimum viable population size of capercaillie Tetrao urogallus: results from a stohastic model. Wildlife Biology 6, 219 – 225.

5. G r u b a č, B., (1990) Bradan, Sarajevo: Svjetlost; Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

6. К у з н е ц о в, Б.А., (1972), Дичеразведение (искусственное разведение пернатой дичи), Издательство „Лесная промышленность“, Москва, c. 184.

7. M e n o n i, E., D u r i e z, O., S e g e l b a c h e r, G., L i u k k o n e n, T., M u n o z, R. (2008): Geographical distribution of capercaillie lineages: potential implications for the taxonomy of the species, 11th International Grouse Symposium, Whitehorse, Canada, p. 40.

14

8. Naredba o određivanju zaštićene divljači i vremenu lovljenja zaštićene divljači, „Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, broj 10/70, Sarajevo, 1970.

9. Pravilnik o lovostajem zaštićenim vrstama divljači, „Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 9/12, Beograd, 2012.

10. P u z o v i ć, S., S i mi ć, D., S a v e l j i ć, D., G e r g e l j, J., Tu c a k o v, M., S t o j n i ć, N., Hu l o, I., Ham, I., Vi z i, O., Š ć i b a n, M., R u ž i ć, M., Vu č a n o v i ć, M., J o v a n o v i ć, T., (2003), Ptice Srbije i Crne Gore – veličine i trendovi gnezdilišnih populacija: 1990-2002, Ciconia 12, 35-120.

11. R e i s e r, O., (1939), Materialien zu einer Ornis Balcanica i Bosnien und Herzegovina nebst Teilen von Serbien und Dalmatien, Wien.

12. S t o r c h, I., (2000b), Conservation status and threats to grouse world wide: an overview, Wildlife Biology 6, 195 – 204.

13. S t o r c h, I., (2001) Tetrao urogallus Capercaillie, BWP Update Vol 3 No.1, 5 – 8.

14. T r e s i ć - P a v i č i ć, A., (1936), Mungos na otoku Braču. Priroda 8, s.251-252.

15. T v r t k o v i ć, N., K r y s t u f e k, B., (1990): Small Indian mongoose Herpestes auropune t a tus on the Adriatic Islands of Yugoslavia. Bonn. zool. Beitr 4 1. s. 3-8.

16. Uredbo o določitvi divjadi in lovnih dob, „Uradni list Republike Slovenije, št. 101/2004, Ljubljana, 2004.

17. V u k o v i ć, A., (1949), Mungosi na otoku Korčuli, Lovački vjesnik 8/9, s.140.

18. Zakon o divjadi in lovstvu „Uradni list Republike Slovenije“, št. 16/2004, št. 17/2008, Lubljana, 2004, 2008.

19. Zakon o divljači i lovstvu, „Službeni list Crne Gore“, broj 52/08, Podgorica, 2008.

20. Zakon o divljači i lovstvu, „ Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 18/10, Beograd, 2010.

21. Zakon o lovstvu, „Službeni list Narodne republike Bosne i Hercegovine“, broj 1/49, Sarajevo, 1949.

22. Zakon o lovstvu, „Službeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine“, broj 29/55, Sarajevo, 1955.

23. Zakon o lovstvu, „Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, broj 7/77, Sarajevo, 1977.

24. Zakon o lovstvu, „Narodne novine“, broj 14/2005, Zagreb, 2005

25. Zakon o lovstvu, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 4/06, Sarajevo, 2006.

26. Zakon o lovstvu „Službeni glasnik Republike Srpske“,broj 60/09, Banjaluka, 2009.

15

27. Zakon o šumama, „Službeni list Narodne republike Bosne i Hercegovine“, broj 1/49, Sarajevo, 1949.

28. (2006). Studija „Ugrožene vrste divljači u Bosni i Hercegovini“, Magaprojekt/Waldprojekt, Banjaluka, 2006.

16