Za sadašnji razvoj fizike i moderne tehnologije eksperimentiranje i rad u području niskih temperatura oboje je važno. To su zanimljivi fenomeni povezani sa supravodljivošću.

Njihova je uloga bitna i u istraživanjima i u primjeni. Na niskim temperaturama kvantno mehaničke pojave prvi put su se manifestirale na makroskopskoj razini. Ali, niskim temperaturama danas se koristimo čak i pri polariziranju nuklearnih meta Niske temperature neophodne su i za funkcioniranje snažnih supervodičkih magneta, ključnih dijelova nuklearnih fuzijskih reaktora i akceleratora koji se upravo razvijaju. U tehničke primjene pripadaju kriogensketehnike za postizanje vakuuma. Sve to samo je tek dio raznolikih primjena niskih temperatura u znanstvenim istraživanjima i u tehnologiji.

Postizanje niskih temperatura i njihovo održavanje povezano je s mogućnošću ukapljivanja plinova.

Razmotrit ćemo ovdje prije svega ukapljivače za plinove kojima se postižu niske temperature. Ukapljivač ima ove bitne komponente: kompresor, uređaj za hlađenje i izmjenjivač topline. Kompresor je recipročan termičkom motoru. Toplinu nastalu kompresijom odvodimo hlađenjem, npr. vodenim. Kompresor opskrbljuje uređaj plinom povišenog tlaka. Mehanički rad ovdje služi da iz sistema uklonimo toplinu, tj. Da sistem hladimo. Jedna od mogućnosti za hlađenje jest adijabatska ekspanzija uz obavljanje rada.

Plin Vrelište

N2 77K

H2 20K

4He 4.2K

3He 3.2K

Podsjetimo se zakonitosti za adijabatsku ekspanziju:

gdje je p tlak, V volumen, a indeksi i,f označuju početno i konačno stanje plina adijabatske konstante g. Koristimo prikladan oblik iste jednadžbe

da bismo pomoću opće jednadžbe stanja plina pV=nRT, mogli obaviti odgovarajuću supstituciju, pa slijedi da je konačna temperatura pri nekoj adijabatskoj promjeni

Ako je konačna temperatura Tf dovoljno niska, plin se ukapljuje. Pritom, naravno, plin kojim hladimo nije nužno onaj, kojeg ukapljujemo. To je, dakako, pojednostavljen pristup, jer jednadžbe idealnog plina ne vrijede u svim uvjetima.

(8.1)f f i ip V pV g

1 1 (8.2)f f f i i ip V V pVVg g

1

(8.3)if

f

VT T

V

g

Nezgoda je adijabatske metode hlađenja i ukapljivanja što se za rad pri ekstremno niskim temperaturama zahtijeva da mehanički pokretni dijelovi još uvijek posjeduju izražena svojstva dobrog zaptivanja. U ekstremnim uvjetima ti dijelovi pucaju kad god se, na primjer, u stublini formira led ili druge krutine.

Druga mogućnost hlađenja (bez vanjskog rada) jest protok plina kroz porozni materijal. Za tu izoentalpičnuekspanziju pri protoku vrijedi:

U izrazu (8.4) temperatura T je između početne i konačne vrijednosti, a Cp je toplinski kapacitet uz stalni tlak.

(8.4)i f

f i

p p

p pVT T T V

T C

Za idealni plin izraz u uglatoj zagradi iščezava. Na realni plin će se pri takvom protoku i u određenim obično niskim temperaturnim područjima hladili. Takozvani Joule-Thompsonov efekt daje mnogo manje učinke hlađenja od onih što se postiže adijabatskim strojem.

No u Joule-Thompsonovu ventilu nema pokretnih dijelova, pa se istoimeni efekt često primjenjuje u komercijalnim uređajima za ukapljivanje.

Na slici 8.1 je pojednostavljena shema mogućeg ukapljivača za helij u kojem tekući vodik služi da bi se helij u početku ohladio na temperaturu pri kojoj funkcionira Joule-Thompsonov ventil.

Neke vrijednosti:

◦ He 40 K ◦ N2 621 K ◦ O2 764 K ◦ Ne 231 K

N2 i O2 se hlade kad ekspandiraju na sobnu temperaturu.

He i Ne se zagrijavaju kad ekspandiraju na sobnoj temperaturi

JT

H

T

p

Slika 8.1. Joule-Thompsonov tip ukapljivača za helij. Komprimirani helij u početnoj fazi struji lijevim spremnikom i prolazom kroz tekući vodik toliko se ohladi da prijelazom u drugi spremnik dovoljno ohladi Joule-Thompsonov ventil. Zatim se helij spušta desnom linijom i prolaskom kroz Joule-Thompsonov ventil toliko se ohladi da počne ukapljivanje.

Nedostaci:◦ Daje mnogo manje učinke od adijabatske metode

Prednosti:◦ Nema pokretnih dijelova

◦ Funkcionira na veoma niskim temperaturama

Kompresorska linija prolazom kroz tekući vodik osigurava da izotop 4He prije ulaska u Joule-Thompsonov ventil bude ohlađen u području temperatura za koje prisilno protjecanje kroz ventil daje efekt hlađenja. Stoga će se 4He, koji drugom linijom dolazi u ventil, ohladiti i ukapljivati u dnu desne posuđe. Izmjenjivačtopline dio je desne posude iznad ventila. U tom području hladni helij iz lijevog cilindra hladi ulazni helij do temperatura pri kojima se ostvaruje Joule Thompsonov efekt.

Područje niskih temperatura ne sastoji se samo od izoliranih točaka vrelišta plinova koja očito drže stalnu nisku temperaturu. Elementarna fizika pdsjeća nas na sniženje vrelišta sniženjem tlaka. To znači: ako plin držimo ukapljen pri tlaku manjem od atmosferskoga, temperatura tekućine bit će niža od njezina vrelišta pri normalnom tlaku. Dakako, takvo hlađenje odsisavanjem ne može se provoditi do apsolutne nule. Potrebno je za jednake korake u temperaturi odsisavali sve veće količine tekućine. Tehnikom odsisavanja postiže se sa 4He temperatura do 1,2 K a sa 3He temperatura od čak 0,3 K.

Dilucijski hladnjak. Prema milikelvinskom području upućuje nas nova tehnika hlađenja koja se koristi osebujnim svojstvima mješavine 3He i 4He na niskoj temperaturi (slika 8.2.b). Na temperaturi nižoj od 0,8 K tekuća mješavina tih dvaju izotopa separira se u dvije faze. Gornja faza praktički je čisti 3He, a u donjoj je fazi glavna komponenta izotop 4He. Princip hlađenja istaknut je na slici 8.2.b i uspoređen s uobičajenom tehnikom isisavanja (slika 8.2.a). Prije bismo crpili 3He i snižavanjem vrelišta snižavali temperaturu tekućine (slika 8.2.a).

Slika 8.2. Dilucijski hladnjak:

a) Klasični način hlađenja otpumpavanjem. Atomi 3He prolaskom kroz površinu tekućine i prelaskom u plinsku fazu hlade tekućinu.b) U mješavini 3He/ 4He e s otpumpavanjem helija-3 kroz mješavinu kao "teški vakuum" služi helij—4. Kada helij—3 prolazi kroz površinu odozgo nadolje, hladi se gornja komponenta.

Na slici 8.2.b idejno je prikazana nova metoda u kojoj je uzrok hlađenja otpumpavanje 3He. Znači, prijelaz iz čiste faze u mješovitu, hladi čistu fazu 3He. No zanimljivom igrom prirode postotak 3He u donjoj fazi ostaje isti, praktički neovisno o temperaturi, pa ćemo za jednake korake u sniženju temperature trebati crpiti jednake količine molekula 3He. U tome je bitna razlika od prijašnje tehnike otpumpavanja. Uloga izotopa 4He u donjoj je fazi dvostruka. On za izotop 3He djeluje kao "teški vakuum", a istovremeno zbog stalnog udjela 3He faze u smjesi, eliminira potrebu za pojačanim pumpanjem kako se temperatura snižava. Tlak para pri normalnom odsisavanju 3He snižava se eksponencijalno s temperaturom, a pri ovom postupku zapravo ostaje konstantan.

Milikelvinsko područje Koristimo smjesu 3HE –4He Ova se smjesa separira na dvije faze pri 0.8 K Prijelaz iz čiste faze u mješovitu hladi čistu

fazu plina Udio 3He u miješanoj fazi je praktično

konstantan i neovisan o temperaturi

http://en.wikipedia.org/wiki/Dilution_refrigerator

http://en.wikipedia.org/wiki/Adiabatic_demagnetization

Kriogenski ili niskotemperaturni uređaji osiguravaju postizanje niskih temperatura u određenom dijelu aparature. Da bismo se što bolje koristili takvim uređajima, trebamo taj dio sistema izolirati od onog dijela u kojem je temperatura bitno viša. Toplina se prenosi vođenjem, radijacijom i konvekcijom. Vođenje sprečavamo stavljanjem tankih (mehanički izdržljivih) slojeva toplinskog izolatora (na primjer teflona) na mjesta na kojima moramo uspostaviti dodir okoline i niskotemperaturnog sistema. Radijacija je još jedna opasnost kojom toplina napada naš hladni sistem. Put radijaciji presijecamo visokoreflektivnim površinama, npr. inoksom ili superizolacijom. Konvekcija označava transport topline fluidom. U zrakopraznom je prostoru očito eliminirana.

Vođenje – toplinski izolatori (teflon)

Radijacija – visoko reflektivne površine (inoks)

Konvekcija – u vakuumu zanemarivo

Za uskladištenje često se koristimo velikim Dewarovim posudama (slika 8.3) Dovođenje topline sprečava se vakuumskom izolacijom i visokom reflektivnošću površina. Nekada seto radilo i oblogom tekućeg dušika. Transport kapljevina među rezervoarima obavlja selinijama dvostrukih slijenki, između kojih je vakuum (slika 8.4). Mehaničku stabilnost unutrašnje cijevi prema vanjskoj u transfer liniji postiže se krilcima od teflona.

Slika 8.3.

Uskladištenje 4He.

Bačva s Dewarovim stjenkama. Dvostruko stjenke odvoditi tu vakuumom i imaju visok sjaj.

Slika 8.4. Transfer-linija za tekući helij. Cijev za pretakanje helija ponovno ima dvostruke stjenke s vakuumom među njima. Mehanička stabilnost pojačava se teflonskim krilcima položenim poprečno u cijevi.

Dakako, ne postoji jedan mjerni instrument pogodan za sva područja temperatura. U temperaturnom području od 90 K do 4 K mogu se koristiti plinski termometri, slika 8.5.

Idealni plin dovodimo uz konstantan volumen u dodir s objektom kojemu želimo izmjeriti temperaturu. Iz p=p(T) možemo odrediti temperaturu. Dovoljna je kalibracija mjerenjem dvije temperature. U nižem temperaturnom području možemo se za mjerenje koristiti ovisnošću otpora o temperaturi. Na primjer, obični (radio) otpornici od ugljika mijenjaju otpor za više redova veličine u temperaturnom intervalu od 0,1 do 1 K.

Slika 8.5. Jednostavnije mjerenje niskih temperatura. U posudi kontroliranog volumena je 4He. Prati se tlak plina i tako određuje temperatura.

Bourdonova cijev

p=p(T)

4He

Manometar

V=konst.

Ukapljivač za helij (Institut za fiziku Sveučilišta, Zagreb)

Helij ukapljuje aparatura na desnoj strani. Upotrebljava se Joule-Thompsonov ventil. Transfer-linija izlazi okomito iz aparature za ukapljivanje i prenosi ukapljeni helij. Veliki spremnik ukapljenog helija dominira lijevom stranom slike.

G.K. White, Experimental Techniques in Low Temperature Physics, Clarendon Press, 1979.

D.S. Belts, Refrigeration and Thermometry below One Kelvin, Sussex University Press, 1976.