Pompea

-1-

Dan Wells

Ja nisam serijski ubojica

Naslov izvornika: I Am Not a Serial Killer

Pompea

-2-

Trebao sam biti par oštrih kandži koje brazdaju dno nijemih mora.

Ljubavna pjesma J. Alreda Prufrocka

T. S. ELIOT

Pompea

-3-

1.

Gospođa Anderson bila je mrtva.

Ništa spektakularno, jednostavno starost - jedne noći otišla je u krevet i više

se nije probudila. Kažu da je to spokojna i dostojanstvena smrt, što

pretpostavljam da je istina, no tri dana koja su bila potrebna da netko

primijeti kako je već neko vrijeme nije vidio, najvećim su dijelom uklonili

dostojanstvo iz te situacije. Njena je kćer naposljetku navratila da provjeri

što je s njom, i pronašla njeno truplo, koje je već tri dana trunulo, i smrdjelo

poput životinje pregažene na cesti. Pritom najgori dio uopće nije bila trulež,

nego ta tri dana - tri cijela dana prije nego što se itko sjetio reći " Čekaj

malo, gdje je ona stara gospođa koja živi dolje kraj kanala?" U tome nema

baš mnogo dostojanstva.

No spokojna? To sigurno. Prema mrtvozorniku, umrla je tiho u snu,

tridesetog kolovoza, što znači da je umrla dva dana prije nego što je nešto

Jebu Jolleyu iščupalo utrobu i ostavilo ga u lokvi iza praonice rublja. Tada

to još nismo mogli znati, ali to je gospođu Anderson učinilo posljednjom

osobom u okrugu Clayton koja je umrla prirodnom smrću u idućih gotovo

šest mjeseci. Ostalih se dočepao claytonski ubojica.

Zapravo, većine. Svih osim jednoga.

Mi smo tijelo gospođe Anderson dobili u subotu, drugog rujna, nakon što je

mrtvozornik obavio svoje - to jest, valjda bih trebao reći da su tijelo dobile

moja mama i teta Margaret, ne ja. One vode pogrebno poduzeće, ja imam

samo petnaest godina. Gotovo cijeli taj dan proveo sam u gradu,

promatrajući kako policija čisti ono što je ostalo od Jeba, i vratio se kući

taman kada je sunce počelo zalaziti. Ušuljao sam se na stražnji ulaz, za

slučaj da mi je mama negdje kod prednjeg. Nju nisam htio vidjeti.

Iza još nije bilo nikoga, samo ja i tijelo gospođe Anderson. Ležalo je na

stolu savršeno mirno, pod plavom plahtom. Smrdjelo je na pokvareno meso

i sprej protiv kukaca, a samotni ventilator koji se glasno vrtio iznad moje

glave nije previše pomagao. Tiho sam oprao ruke, pitajući se koliko imam

vremena, i nježno dotaknuo truplo. Stara koža bila mi je najdraža - suha i

naborana, teksture starog papira. Mrtvozornik nije baš očistio tijelo kako

Pompea

-4-

treba, vjerojatno zato što su imali pune ruke posla s Jebom, no po smradu

sam zaključio da su barem ubili kukce. Nakon tri dana na ljetnoj vrućini,

najvjerojatnije ih je bilo mnogo.

Odjednom su se širom otvorila vrata prednjeg dijela mrtvačnice i ušla je

žena odjevena poput kirurga, u zelenim gumenim rukavicama i s maskom

na licu. Skamenio sam se, mislio sam da je moja mama, no žena me samo

okrznula pogledom i otišla do radnog pulta.

"Zdravo Johne", rekla je skupljajući nekoliko sterilnih krpa. To nije bila

moja mama, nego njena sestra Margaret - bile su blizanke, i kada su nosile

maske, jedva sam ih razlikovao. Doduše Margaretin glas bio je malo

svjetliji, malo energičniji. Shvatio sam da je razlog za to bio što se nikada

nije udavala.

"Zdravo, Margaret." Odmaknuo sam se korak natrag.

"Ron postaje sve ljeniji", rekla je uzimajući sprej za dezinfekciju. "Nije ju ni

oprao, samo je proglasio prirodnu smrt i poslao je ovamo. Gospođa

Anderson zaslužuje bolje." Okrenula se da me pogleda. "Hoćeš li samo

stajati tu ili ćeš mi pomoći?"

"Oprosti."

"Operi ruke."

Nestrpljivo sam zasukao rukave i vratio se do umivaonika.

"Iskreno", nastavila je, "uopće mi nije jasno što oni uopće rade, ondje u

uredu mrtvozornika. Nije da su prezaposleni - mi jedva da imamo posla."

"Umro je Jeb Jolley", rekao sam, brišući ruke. "Našli su ga jutros iza

praonice rublja."

"Automehaničar?" upitala je Margaret, spustivši glas. "To je užasno. Bio je

mladi od mene. Što se dogodilo?"

"Ubijen je", rekao sam, i skinuo masku i pregaču s kuke na zidu. "Prvo su

mislili da je možda bio divlji pas, ali utroba mu je bila nekako složena na

hrpu."

"To je užasno", ponovila je Margaret.

"Pa ti inače brineš što nemamo posla", rekao sam. "Dva mrtvaca u jednom

vikendu, eto zarade."

"S time se nemoj ni šaliti, Johne", rekla je, gledajući me mrko. "Smrt je

nešto jako tužno, čak i kada ti otplaćuje hipoteku. Spreman?"

Pompea

-5-

"Da."

"Ispruži joj ruku."

Uzeo sam desnu ruku trupla i ispravio je. Rigor mortis učini da tijelo postane

toliko kruto, da su pokreti jedva mogući, ali to traje samo otprilike dan i pol,

a ovo je bilo mrtvo već toliko dugo da su se mišići opet opustili. Iako je

koža bila poput papira, meso ispod bilo je mekano, kao tijesto. Margaret je

ruku poprskala sredstvom za dezinfekciju i počela je nježno brisati krpom.

Čak i kada mrrvozornik obavi svoj posao i opere tijelo, mi ga uvijek još

jednom operemo prije nego što počnemo. Balzamiranje je dugotrajan

proces, velik i vrlo precizan posao, i tijelo za početak mora biti doista čisto.

"Ovo stvarno smrdi", rekao sam.

"Ona."

"Ona stvarno smrdi", rekao sam. Mama i Margaret bile su nepokolebljive u

svom zahtjevu da se s pokojnicima ophodimo s poštovanjem, ali za to je sad

bilo malčice prekasno. To više nije bio čovjek. To je bilo samo tijelo.

Predmet.

"Zaista zaudara", rekla je Margaret. "Jadna žena. Da ju je barem netko ranije

našao." Pogledala je gore prema ventilatoru koji se vrtio iza svoje rešetke u

stropu. "Nadajmo se da nam neće pregorjeti noćas." Margaret je to govorila

svaki put prije balzamiranja, kao svetu mantru. Ventilator je nastavio

škripiti nad našim glavama.

"Noga", rekla je. Otišao sam do drugog kraja stola i povukao za stopalo da

izravnam nogu, a Margaret ju je pošpricala sredstvom za dezinfekciju.

"Okreni glavu." I dalje držeći stopalo u rukama zaštićenim zelenim

gumenim rukavicama, okrenuo sam se i zabuIjio u zid, dok je Margaret

podigla plahtu da opere bedra. "Barem će jedna dobra stvar proizaći iz svega

ovoga", rekla je. "Možeš se kladiti da će svaka udovica u cijelom okrugu

danas ili sutra dobiti posjet. Svatko tko čuje za gospodu Anderson odmah će

otići ravno svojoj majci, samo da provjeri. Druga noga."

Htio sam reći da će svatko tko čuje za Jeba odmah pohitati do svog

automehaničara, ali Margaret nije baš voljela takve šale.

Napredovali smo po tijelu, s noge na ruku, s ruke na torzo, s torza na glavu,

dok nije sve bilo izribano i dezinficirano. Soba je mirisala na smrt i sapun.

Margaret je krpe bacila u kantu za prljavo rublje i počela uzimati sredstva za

Pompea

-6-

balzamiranje.

Pomagao sam mami i Margaret u mrtvačnici još od malih nogu, još od prije

nego je tata otišao. Prvi posao koji sam preuzeo bilo je čišćenje kapelice:

skupljanje programa, pražnjenje pepeljara, usisavanje poda te drugi sitni

poslovi koje je šestogodišnjak u stanju samostalno obaviti. Kako sam rastao,

dobivao sam sve veće poslove, ali u stvarno cool stvarima - balzamiranju -

nisam smio pomagati dok nisam navršio dvanaest godina. Balzamiranje je

poput... ne znam kako bih to opisao. Poput igranja s ogromnom lutkom;

odijevaš je, kupaš, a možeš je i otvoriti da vidiš što je unutra. Kad mi je bilo

osam godina, jednom sam vireći kroz odškrinuta vrata gledao mamu kako to

radi. Zanimalo me u čemu je ta velika tajna. Ne vjerujem da je išta povezala

kada sam idući tjedan rasporio svog plišanog medu.

Margaret mi je pružila komad vate i ja sam joj ga držao dok je pažljivo

umetala malene pramenove pod vjeđe leša. Oči su se počinjale povlačiti,

sahnuti od gubitka vlage, a s pomoću vate može se zadržati pravi oblik tako

da dobro izgleda poslije u otvorenom sanduku. Također pomaže i da vjeđe

ostanu zatvorene, no Margaret je ionako uvijek dodavala malo kreme, za

svaki slučaj, kako bi se vlaga zadržala i oči ostale sklopljene.

"Johne, dodaš mi molim te pištolj za upucavanje igala?" zamolila je, i ja

sam brzo odložio vatu i uzeo pištolj s malog metalnog stolića u kutu. To je

dugačka metalna cijev s dva prstena sa strane u koje se umetnu prsti, izgleda

poput šprice.

"Mogu li ja ovaj put?"

"Naravno", rekla je odigavši mrtvačev obraz i gornju usnu. "Evo, tu."

Nježno sam prislonio pištolj na njeno zubno meso i pritisnuo. Pištolj je

zabio malenu iglu u kost. Zubi su bili dugački i žuti. Nakon još jedne igle u

donju vilicu, provukli smo žicu kroz obje i ufitiljili je, tako da usta ostanu

čvrsto zatvorena. Margaret je još nanijela malo ljepila na komad plastike

veličine i oblika kore na kriški naranče i stavila joj ga u usta, kako bi

sigurno ostala zatvorena.

Kada smo završili s licem, pažljivo smo namjestili tijelo u pravu "mrtva

sam" pozu, optuženih nogu i ruku prekriženih na prsima. Kada formalin ude

u mišiće, zgrče se i postanu kruti. Zato se najprije moraju posložiti udovi,

tako da obitelj pokojnika na sprovodu ne mora gledati deformirano tijelo.

Pompea

-7-

"Drži joj glavu", rekla je Margaret, a ja sam poslušno položio ruke s jedne i

druge strane leševe glave i čvrsto je držao. Margaret je kratko nešto pipala

prstima iznad desne ključne kosti, zatim povukla dugačak, plitak rez u

udubini staričina vrata. Kada se zareže mrtvo tijelo, nema skoro nimalo krvi.

Zato što srce ne radi, nema krvnog daka i gravitacija svu krv u tijelu povuče

dolje u leđa. Kako je ovo bilo mrtvo dulje nego što je obično slučaj, prsa su

bila mlohava i prazna, a leđa gotovo ljubičasta, poput goleme modrice.

Margaret je malom metalnom kukom posegnula u otvor i izvukla dvije

velike žile - zapravo, da budemo potpuno precizni, jednu venu i jednu ar-

teriju - i obje podvezala uzicom. Žile su bile ljubičaste i glatke, dvije tamne

petljice koje su sezale nekoliko centimetara van tijela i ponovno se vraćale

unutra. Margaret se okrenula da pripremi pumpu.

Većina ljudi ne zna koliko se raznih kemikalija koristi pri balzamiranju, no

prva stvar koja čovjeku upadne u oči nije koliko ih je, nego u koliko su

različitih boja. Formaldehid, sredstva protiv grušanja krvi, sredstva za

spaljivanje rana, baktericidna sredstva, korektori itd. - svaka je boca druge

jarke boje, poput voćnih sokova. Polica s kemikalijama za baizamiranje

podsjeća na preljeve za sladoled svih mogućih okusa. Margaret je

kemikalije birala pomno, kao da bira sastojke za juhu. Nisu za svako tijelo

potrebne sve kemikalije, i smisliti pravi recept za određeno truplo istodobno

je umjetnost i znanost. Dok se ona bavila time, ja sam spustio glavu i uzeo

skalpel. Nisu mi uvijek dopuštale da režem, no ako bih to učinio dok ne

gledaju, obično je prolazilo bez veće frke. Dobro sam to radio, zato mi je i

prolazilo.

Kroz arteriju koju je Margaret izvukla, u tijelo se upumpa kemijski koktel

koji je upravo spravljala; dok se tijelo puni, tjelesne tekućine kao što su krv i

voda bivaju istisnute iz tijela i istječu iz izvučene vene u odvodnu cijev, pa u

odvod u podu. Bio sam iznenađen kada sam doznao da sve jednostavno

odlazi u kanalizaciju, ali kad malo bolje razmisliš - a kamo drugamo? Nije

to ništa gore od bilo čega drugog dolje. Čvrsto sam držao arteriju i polako je

zarezao, pazeći da je ne prerežem. Kad je rez bio gotov, uzeo sam kanilu -

zakrivljenu metalnu cjevčicu - i tanji kraj umetnuo u otvor. Arterija je bila

gumasta, poput tankog šlauha, i prekrivena tankim nitima mišićnog tkiva i

kapilara. Nježno sam odložio metalnu cjevčicu na prsa, načinio jednak rez

Pompea

-8-

na veni, pa u nju umetnuo odvodnu cijev spojenu s velikim kolutom

prozirnog plastičnog crijeva koje je poput zmije vijugalo do odvoda u podu.

Zategnuo sam uzice koje je Margaret bila svezala oko dviju žila i tako ih

hermetički zatvorio.

"Ovo dobro izgleda", rekla je Margaret i dogurala pumpu do stola. Imala je

kotačiće da nam ne bi smetala kad je ne koristimo, no sada je zauzimala

počasno mjesto nasred sobe, dok je Margaret glavno crijevo spajala s

kanilom koju sam umetnuo u arteriju. Kratko je provjeravala kako sam

zatvorio žile, kimnula u znak odobravanja i u spremnik na vrhu pumpe ulila

prvu kemikaliju, sredstvo jarko narančaste boje za razbijanje krvnih

ugrušaka. Pritisnula je tipku i pumpa je uz trzaj pospano proradila. Zvučala

je sinkopirano poput pravog srca. Margaret ju je pažljivo promatrala

petljajući oko dugmadi kojima se reguliraju tlak i brzina. Tlak u tijelu brzo

se normalizirao i uskoro je tamna, gusta krv počela otjecati u kanalizaciju.

"Kako je u školi?" pitala je Margaret, skidajući gumenu rukavicu s jedne

ruke da se počeše po glavi.

"Tek je počela, prije nekoliko dana", rekao sam. "U prvome tjednu nikada se

ne događa ništa osobito."

"Ali to ti je prvi tjedan srednje škole", rekla je Margaret. "To je prilično

uzbudljivo, zar nije?"

"Pa i ne baš", rekao sam.

Sredstvo za rastvaranje krvnih ugrušaka bilo je pri kraju, pa je Margaret u

pumpu ulila svijetloplavo sredstvo koje žile priprema za formalin. Sjela je.

"Jesi li upoznao neke nove prijatelje?"

"O da", rekao sam, "preko ljeta se u grad doselila cijela jedna nova škola

ljudi, tako da sada nekim čudom više nisam ograničen na one ljude koje

poznajem još od vrtića. A ti novi su, naravno, odmah pohrlili upoznati se s

čudakom. Bilo je super".

"Ne bi smio sam sebe tako ismijavati", rekla je.

"Zapravo sam ismijavao tebe."

"Ni to ne bi smio činiti", rekla je Margaret. Pritom sam joj u očima vidio da

se blago smiješi. Ponovno je ustala i dolila kemikalije u pumpu. Sada, kada

su prve dvije kemikalije već prolazile kroz tijelo, počela je miješati pravi

koktel za balzamiranje - vlažnu kremu i omekšivač vode, da spriječe

Pompea

-9-

oticanje tkiva; konzervanse i baktericidna sredstva da održe tijelo u dobrom

stanju tj. najboljem mogućem, u tom stadiju raspadanja), i boju, da tijelo

dobije malo rumenila i životniji izgled. Ključnu ulogu pritom, naravno, igra

formaldehid, jak otrov koji ubije sve u tijelu, očvrsne mišiće, konzervira

organe i općenito zapravo obavi sav posao "balzamiranja" tijela. Margaret je

dodala poveliku dozu formaldehida, a potom gusto, zeleno, mirisno sredstvo

koje je trebalo ubiti prodoran smrad. Spremnik pumpe sada je bio pun guste

uskovitlane mase jarke boje i podsjećao me na spremnike automata za

ledeni sok kakvi često stoje na benzinskim crpkama. Margaret je spustila

poklopac i izvela me na stražnja vrata. Ventilator nije bio dovoljno pouzdan

da bismo riskirali ostati u prostoriji s toliko formaldehida. Vani je bio pao

mrak, i grad je gotovo potpuno utihnuo. Sjeo sam na stubu, a Margaret se

naslonila na zid i gledala unutra kroz otvorena vrata, za slučaj da nešto

krene po zlu.

"Jesi li već dobio kakvu domaću zadaću?" pitala je.

"Moram preko vikenda pročitati uvode gotovo svih udžbenika, što naravno

svaki učenik uvijek učini, i moram napisati referat iz povijesti."

Margaret me pogledala pokušavajući djelovati opušteno, no usne su joj bile

čvrsto stisnute i počela je treptati. Dobro sam je poznavao i znao sam kako

to znači da je nešto muči.

"Na neku zadanu temu?" upitala je.

Potrudio sam se izgledati ravnodušno. "Važne osobe američke povijesti."

"Dakle... George Washington? Ili možda Lincoln?"

"Već sam ga napisao."

"Super", rekla je, neiskreno. Šutjela je još trenutak, i onda se prestala

pretvarati. "Moram li pogađati ili ćeš mi reći o kojem si od svojih psihopata

pisao?"

"Nisu to 'moji' psihopati."

"Johne..."

"Dennis Rader", rekao sam, gledajući van na ulicu. "Uhvatili su ga tek prije

nekoliko godina, pa sam mislio da ta priča ima lijepu malu notu

aktualnosti."

"Johne, Dennis Rader je poznat kao VMU manijak. On je ubojica. Trebao si

pisati o nekoj velikoj povijesnoj ličnosti, a ne o..."

Pompea

-10-

"Profesor je rekao da pišemo o nekoj važnoj osobi, ne o velikoj, tako da i

zločinci dolaze u obzir", rekao sam. "Čak je predložio Johna Wilkesa

Bootha kao jednu od mogućnosti."

"Postoji velika razlika između politički motiviranog atentatora i serijskog

ubojice."

"Znam", rekao sam, okrenuvši se prema njoj. "Zato sam ga i odabrao."

"Ti si stvarno pametan dečko", rekla je Margaret, "zaista to mislim.

Najvjerojatnije si jedini koji je već napisao referat. Ali ne možeš... to nije

normalno, Johne. Zaista sam se nadala da ćeš prerasti tu opsjednutost

ubojicama."

"Ne ubojicama", rekao sam, "Serijskim ubojicama."

"To je razlika između tebe i ostatka svijeta, Johne. Mi ne vidimo razliku."

Ponovno se vratila unutra kako bi počela raditi na trbušnoj šupljini -

isisavati svu žuč i otrov, sve dok tijelo iznutra ne bude čisto. Ja sam ostao

vani u mraku. Gledao sam u nebo i čekao.

Ne znam što.

Pompea

-11-

2.

Jebovo tijelo nismo dobili ni te večeri ni nekoliko idućih dana, i taj tjedan

proveo sam u napetom iščekivanju. Svako popodne poslije škole trčao sam

kući vidjeti je li stiglo. Osjećao sam se kao za Božić. Mrtvozornik je tijelo

zadržao mnogo dulje nego što je uobičajeno kako bi izveo potpunu

obdukciju. The Clayton Daily svakodnevno je objavljivao članke u vezi s

Jebovom smrti i u utorak je napokon potvrdio da policija istražuje ubojstvo.

Njihov prvi dojam bio je da je Jeba napala neka divlja životinja, no nekoliko

je dokaza očito upućivalo na složeniju namjeru. Kakvi su to dokazi bili, to

naravno nije bilo objavljeno. Bio je to najsenzacionalniji događaj u okrugu

Clayton u cijelom mom životu.

U četvrtak smo dobili natrag referate iz povijesti. Dobio sam pet, i sa strane

je pisalo "Zanimljiv izbor". Dečko s kojim sam se družio, Maxwell, dobio je

tri. Ocjenu manje zbog dužine, i još jednu zbog pravopisnih pogrešaka;

napisao je pola stranice o Albertu Einsteinu, i pritom prezime Einstein

napisao svaki put drukčije.

"Pa nije baš da se ima puno za reć o Einsteinu", rekao je Max, dok smo

sjedili za stolom u kutu školske menze. "Otkrio je E=mc2 i atomske bombe,

i to je to. Sretan sam što sam uopće uspio izvući pola stranice iz toga."

Nisam baš volio Maxa. To je, u socijalnom pogledu, bila jedna od

najnormalnijih stvari na meni - nitko nije baš volio Maxa. Bio je nizak,

debljuškast, nosio je naočale, imao je inhalator i ormar pun rabljene odjeće.

Povrh toga bio je prijeke naravi, uvredljiv i naporan i govorio je preglasno i

previše autoritativno o stvarima o kojima nije previše znao. Drugim

riječima, ponašao se poput školskih nasilnika, ali bez i trunke njihove snage

ili karizme kojima bi to potkrijepio. Sve to meni je savršeno odgovaralo, jer

imao je jednu osobinu koja mi je kod školskih drugova bila daleko

najvažnija - volio je govoriti i pritom mu nije bilo pretjerano važno slušam li

ga ili ne. To je bio važan element u mom planu da ostanem neupadljiv.

Svaki sam za sebe, bili bismo jedan čudan klinac koji razgovara sam sa

sobom i drugi čudan klinac, koji nikada ni s kim ne razgovara; skupa, bili

smo dva čudna klinca, pri nečemu nalik na razgovor. Nije bilo bogzna što,

Pompea

-12-

ali tako smo se doimali barem malo normalniji. Dva minusa daju plus.

Zgrada gimnazije u Claytonu bila je stara i derutna, kao i sve drugo u gradu.

Djeca iz cijeloga okruga stizala su autobusima, i rekao bih da je dobra

trećina đaka dolazila iz mjestašaca i s farmi izvan grada. Nekoliko njih

nisam poznavao - u nekim obiteljima izvan grada djeca su se do gimnazije

školovala kod kuće - no većinom su ljudi ovdje ipak bili ista ona stara ekipa

koju sam poznavao od vrtića. U Clayton nikad nitko nije svraćao. Svi bi

samo projurili autocestom i u prolazu jedva bacili pogled. Naš grad ležao je

pokraj te autoceste i trunuo, poput mrtve životinje.

"O kome si ti pisao?" pitao je Max.

"Molim?" Nisam ga bio slušao.

"Pitao sam te o kome si pisao. Pretpostavljam o Johnu Wayneu?"

"Zašto bih pisao o Johnu Wayneu?"

"Pa po njemu si dobio ime."

Bio je u pravu; zovem se John Wayne Cleaver, a moja sestra Lauren Bacall

Cleaver. Moj je otac bio velik obožavatelj starih filmova.

"To što si dobio ime po nekome, ne znači automatski da ti ta osoba mora biti

zanimljiva", rekao sam, još uvijek promatrajući ljude u menzi. "Zašto ti nisi

pisao o Maxwellu Houseu?"

"Šta je to stvarno neki tip?" pitao je Max. "Mislio sam da je to samo marka

kave."

"Pisao sam o Dennisu Raderu", rekao sam. "On je bio VMU."

"Što je to VMU?"

"Veži, muči, ubij", rekao sam. "Dennis Rader se tako potpisivao u pismima

koja je slao novinama."

"Čovječe! Bolesno", rekao je Max. "Koliko je ljudi ubio?" Njega to očito

nije pretjerano uznemiravalo.

"Možda desetak", rekao sam. "Policija još nije točno utvrdila."

"Samo deset?" rekao je Max. "To je ništa. U jednoj pljački banke možeš

pobit’ više od toga. Onaj tip o kojem si pisao lani, bio je mnogo veća faca."

"Nije bitno koliko ljudi netko ubije", rekao sam mu. "I tip nije faca - to je

bolesno."

"Zašto onda stalno govoriš o njima?" pitao je Max.

"Zato što je bolesno zanimljivo." Bio sam samo djelomično usredotočen na

Pompea

-13-

razgovor; više sam razmišljao o tome kako bi bilo cool vidjeti potpuno

rastavljeno truplo nakon obdukcije.

"Čovječe, ti si čudak", rekao je Max, i zagrizao sendvič. "Tu se ništa više

nema za reć. Jednog dana ćeš pobiti gomilu ljudi - najvjerojatnije više od

deset, jer si takav štreber - i onda ću ja bit’ na televiziji i pitat će me jesam li

očekivao tako što, a ja ću im reć’, 'Nego šta, tip je bio lud k’o zmija'."

"Onda valjda trebam prvo ubiti tebe", rekao sam.

"Dobar pokušaj", rekao je Max, smijući se i vadeći svoj inhalator. "Ja sam ti

jedini prijatelj, ne bi ti mene ubio."

Duboko je udahnuo iz inhalatora i gurnuo ga natrag u džep. "Osim toga, moj

tata je bio u vojsci, a ti si samo jedan mali, štrkljavi emo. Volio bih te vidjeti

kako pokušavaš."

"Jeffrey Dahmer", rekao sam, samo napola slušajući što govori.

"Što?"

"Moj prošlogodišnji referat bio je o Jeffreyu Dahmeru", rekao sam.

"Kanibalu koji je u zamrzivaču držao odrezane ljudske glave."

"Sad se sjećam", rekao je Max, a pogled mu se smračio. "Imao sam noćne

more zbog onih tvojih postera. Koji mrak."

"Noćne more su ništa", rekao sam. "Ja sam zbog njih morao psihijatru."

Već dugo sam bio fasciniran - nastojim ne upotrijebiti riječ "opsjednut" -

serijskim ubojicama, no tek nakon tog referata o Jeffreyu Dahmeru,

posljednji tjedan šestog razreda, moja mama i nastavnici zabrinuli su se

dovoljno da me pošalju psihijatru. Moj psihijatar zove se dr. Ben Neblin, i

preko ljeta sam kod njega bio svake srijede ujutro. Razgovarali smo o

mnogim stvarima - npr. o tome da nas je moj otac napustio, o tome kako

izgleda mrtvac, o tome kako je vatra lijepa - no pretežno smo razgovarali o

serijskim ubojicama. Rekao mi je da tu temu ne voli i da mu je neugodno

razgovarati o tome, no to me nije spriječilo. Moja mama je plaćala te

razgovore, a ja nisam imao nikoga s kime bih mogao razgovarati o tome, pa

je Neblina zapalo slušati sve to.

Kad je najesen počela škola, termin smo pomaknuli na četvrtak popodne.

Nakon posljednjeg školskog sata nakrcao sam naprtnjaču s puno previše

knjiga i odklipsao tih šest ulica do Neblinova ureda. Na pola puta, na uglu

kod starog kazališta, skrenuo sam i nastavio obilaznim putem - praonica

Pompea

-14-

rublja bila je samo dvije ulice dalje, a htio sam proći pokraj mjesta gdje je

ubijen Jeb.

Sada konačno više nije bilo policijske vrpce i praonica je bila otvorena, ali

prazna. Na njenom stražnjem zidu bio je samo jedan prozor, malen, žut, s

rešetkama, pretpostavljao sam da pripada zahodu. Dvorište je bilo gotovo

potpuno izolirano, što je, kako je pisalo u novinama, otežavalo policijsku

istragu - napad nitko nije ni vidio ni čuo, iako se prema njihovoj procjeni

dogodio oko 10 navečer, kada je većina barova još otvorena. Jeb je

najvjerojatnije bio na putu kući iz nekog od njih kad je umro.

Gotovo sam očekivao da ću na asfaltu vidjeti kredom nacrtane obrise - jedan

za tijelo, a negdje u blizini još jedan za tu zloglasnu hrpu iznutrica. Umjesto

toga, cijelo područje bilo je oprano posebnim šmrkom pod visokim đakom, i

više nije bilo ni krvi ni šljunka.

Bacio sam bicikl uza zid i polako krenuo naokolo da vidim hoću li išta

vidjeti. Asfalt je bio u sjeni i hladan. I dio zida bio je opran, gotovo do

krova, i nije bilo teško pogoditi gdje je ležalo tijelo. Kleknuo sam i počeo

izbliza zuriti u do. Tu i tamo primijetio sam pokoju crvenu mrlju u teksturi

asfalta, na mjestima gdje se sasušena krv zadržala i oduprijela vodi.

Nakon jedne minute, u blizini sam na tlu pronašao tamniju mrlju veličine

šake, od nečega crnjeg i gušćeg od krvi. Malo sam noktom zagrebao po

tome i odvojili su se sitni komadići, poput masnog pepela, kao da je netko tu

očistio roštilj na ugljen. Obrisao sam prst o hlače i ustao.

Bilo je čudno stajati na mjestu gdje je netko umro. Čuo se zvuk automobila

koji su sporo prolazili cestom, prigušen zidovima i daljinom. Pokušao sam

zamisliti što se tu dogodilo - odakle je Jeb došao, kamo je išao, zašto je

krenuo kroz tamno stražnje dvorište, i gdje je stajao kada je ubojica napao.

Možda je kasnio nekamo, i krenuo tuda da uštedi na vremenu, ili je možda

bio pijan i teturao ne znajući gdje je. Zamišljao sam ga crvena lica i

nacerenog, potpuno nesvjesnog smrti koja ga je vrebala.

Zamislio sam i napadača, i pritom razmišljao o tome - samo na trenutak -

gdje bih se ja sakrio da tu želim koga ubiti. Dvorište je bilo puno sjena - u

kutovima između ograde, zidova i da. Ubojica je možda čekao pritajen iza

starog auta, ili iza telefonskog stupa. Zamišljao sam ga kako vreba u mraku,

njegove zlobne oči upiljene u Jeba koji posrće dvorištem, pijan i

Pompea

-15-

bespomoćan.

Je li bio ljutit? Je li bio gladan? Policija je imala mnoštvo zloslutnih teorija,

koje su sve jako draškale moju maštu - što to može napasti tako divljački i

okrutno, a ipak toliko oprezno, da su dokazi upućivali istodobno na čovjeka

i na zvijer? Zamišljao sam oštre kandže i bijele zube kako sijevaju kroz

mjesečinu i meso, i mlazove krvi kako šikljaju visoko na zid u pozadini.

Zadržao sam se još trenutak, upijao sve to, i pritom osjećao krivnju. Znao

sam da će se dr. Neblin pitati zašto kasnim i ukoriti

me ako mu kažem gdje sam bio, no nije me brinulo to. Svojim dolaskom

ovamo potkopavao sam temelje nečega mnogo većeg i dubljeg, grebao po

zidu koji nipošto nisam želio probiti. Iza tog zida, koji sam sam bio podigao,

bilo je zarobljeno čudovište; sada se počelo micati i protezati, nemirno

sanjajući. Činilo se da se u gradu pojavilo novo čudovište, i pitao sam se

hoće li njegova prisutnost probuditi ono koje sam držao skriveno.

Bilo je vrijeme da pođem. Sjeo sam na bicikl i odvezao se posljednjih

nekoliko ulica do Neblinova ureda.

"Danas sam prekršio jedno od svojih pravila", rekao sam gledajući kroz

žaluzine na prozoru Neblinova ureda dolje na cestu. Blještavi automobili

prolazili su u neujednačenoj povorci. Osjećao sam Neblinove oči na svojem

zatiljku, kako proučavaju.

"Jedno od tvojih pravila?" pitao je. Glas mu je bio ujednačen i miran. Bio je

jedan od najsmirenijih ljudi koje sam poznavao (doduše, nisam poznavao

mnogo ljudi, većinu vremena provodio sam s mamom, Margaret i Lauren);

ta mirnoća bila je jedan od razloga zbog kojih sam rado dolazio k njemu.

"Imam svoja pravila", rekao sam "kako ne bih učinio nešto... loše."

"Kao?"

"Mislite, kakva pravila?" upitao sam, "Ili, što bih to loše mogao učiniti?"

"Zanima me oboje, no možeš početi s čime god želiš."

"Onda bolje da počnemo sa stvarima koje pokušavam izbjeći", rekao sam.

"Pravila vam neće imati nikakvog smisla ako to ne znate."

"U redu", rekao je, i ja sam se okrenuo prema njemu. Bio je nizak čovjek

gotovo sasvim ćelavog tjemena i nosio je male, okrugle naočale s tankim

crnim okvirima. Uvijek je kod sebe imao blokić u koji bi povremeno

bilježio bilješke dok smo razgovarali. Prije me to živciralo, no ponudio mi

Pompea

-16-

je da ih pogledam kad god poželim. Nikada nije pisao stvari poput "koji

frik" ili "ovaj mali je lud", samo obične bilješke da se prisjeti o čemu smo

razgovarali. Siguran sam da je imao i jednu "koji frik" knjižicu, ali držao ju

je negdje skrivenu.

Ako je dotad i nije imao, znao sam da će je nakon tog razgovora napisati.

"Mislim", rekao sam, gledajući ga u oči da vidim reakciju, "da mi je suđeno

postati serijski ubojica".

Podigao je obrvu, ništa više. Kao što rekoh, bio je vrlo miran.

"Tja", rekao je, "očito je da te fasciniraju - više si pročitao

o toj temi od ikoga u gradu, uključujući mene. Želiš li postati serijski

ubojica?"

"Naravno da ne", rekao sam, "upravo to želim izbjeći. Samo ne znam kakve

su mi šanse".

"Znači, stvari koje izbjegavaš su npr. što - ubijanje ljudi?" Gledao me ispod

oka, što je, kako sam tada već dobro znao, značilo da se šali. Uvijek bi rekao

nešto pomalo sarkastično kada bismo počeli ulaziti u stvarno tamne sfere.

Mislim da je to bio njegov način na koji se nosio s tjeskobom. Kada sam mu

jednom prigodom ispričao kako sam secirao živu krticu, sloj po sloj, ispalio

je tri šale zaredom i zamalo se zahihotao. "Ako je to pravilo koje si prekr-

šio", nastavio je, "bit ću primoran otići na policiju, bez obzira na obavezu

čuvanja liječničke tajne".

Već na jednom od naših prvih susreta, kada sam mu prvi put govorio o

podmetanju požara, naučio sam sve o njegovoj obavezi čuvanja liječničke

tajne. Ako liječnik misli da je pacijent počinio neko kazneno djelo, ili da to

namjerava učiniti, ili ako smatra da pacijent predstavlja ozbiljnu opasnost za

nekoga, zakon nalaže da 0 tome izvijesti nadležne vlasti. Prema zakonu je

također smio slobodno razgovarati s mojom majkom o bilo čemu što sam

mu rekao, imao za to dobar razlog ili ne. Njih dvoje cijelo su ljeto jako

mnogo razgovarali, i ti su mi njihovi razgovori gadno zagorčali život.

"Stvari koje nastojim izbjegavati mnogo su niže na ljestvici od ubijanja",

rekao sam. "Serijski ubojice većinom su - zapravo gotovo uvijek - robovi

svojih poriva. Ubijaju zato što su prisiljeni, i ne mogu si pomoći. Ne želim

da dođe do toga, pa sam si zato zadao pravila koja se odnose na manje stvari

- poput moje sklonosti da promatram ljude. Ne dopuštam si da predugo

Pompea

-17-

promatram istu osobu. Ako to počnem činiti, prisilim se da tu osobu cijeli

tjedan potpuno ignoriram, i ni ne mislim na nju."

"Znači, tim svojim pravilima zabranjuješ sebi sitne postupke tipične za

serijske ubojice", rekao je Neblin, "da bi ostao koliko god možeš daleko od

krupnih stvari?"

"Točno tako."

"Mislim da je zanimljivo", rekao je, "što si upotrijebio riječ 'prisiljeni'. To

donekle ukida odgovornost za vlastite postupke."

"Ali, ja prihvaćam odgovornost", rekao sam. "Nastojim to spriječiti."

"Da", rekao je, "i to je vrlo pohvalno, no ovaj si razgovor započeo rekavši

da ti je 'suđeno' postati serijski ubojica. Ako sam sebi govoriš da je tvoja

sudbina postati serijski ubojica, nije Ii to pokušaj bijega od odgovornosti i

prebacivanja krivnje na sudbinu?"

"Kažem 'sudbina', pokušao sam mu objasniti, "jer je riječ o nečemu što

uvelike nadilazi male neobičnosti u ponašanju. Postoje neke strane mog

života na koje nikako ne mogu utjecati, i koje se mogu objasniti jedino

sudbinom".

"Kao na primjer?"

"Dobio sam ime po jednom serijskom ubojici", rekao sam. "John Wayne

Gacy ubio je tridesettroje ljudi u Chicagu, i većinu pokopao pod svojom

kućom."

"Roditelji te nisu nazvali po Johnu Wayneu Gacyju", rekao je Neblin.

"Vjerovao ili ne, to sam baš provjerio kod tvoje mame."

"Doista ste je to pitali?"

"Pametniji sam nego što izgledam", rekao je. "A osim toga, moraš biti

svjestan činjenice da mala, slučajna poveznica s jednim serijskim ubojicom

nije sudbina."

"Ime moga oca je Sam", rekao sam. "Sto znači da sam ja 'Samov Sin' -

serijski ubojica iz New Yorka koji je tvrdio da mu je pas naređivao da

ubija."

"Dobro, onda imaš male, slučajne poveznice s dvojicom serijskih ubojica",

rekao je. "To je pomalo čudno, priznajem, no još uvijek ne vidim u tome

nikakvu kozmičku urotu protiv tebe."

"Prezivam se Cleaver", rekao sam. "Koliko ljudi poznajete koji su nazvani

Pompea

-18-

po dvojici serijskih ubojica i hladnom oružju?"

Dr. Neblin je promijenio položaj u naslonjaču i počeo lupkati nalivperom po

blokiću. To je, dobro sam znao, značilo da razmišlja. "Johne", ubrzo je

rekao, "volio bih znati točno kakve te stvari plaše. Vratimo se stoga na ono

što si govorio maloprije. Reci mi nešto više o tim svojim pravilima".

"Rekao sam vam da si ne dopuštam predugo promatrati ljude. To je vrlo

važno pravilo. Promatranje ljudi mi je jedna od najdražih stvari, ali znam da

ako koga predugo promatram, ta će me osoba početi zanimati - htjet ću je

pratiti, gledati kamo ide, s kime sve razgovara, i općenito otkriti sve o njoj.

Prije nekoliko godina shvatio sam da zaista uhodim jednu djevojčicu iz

škole - pratio sam je doslovno posvuda. Takvo što vrlo brzo može otići

predaleko, pa sam zato smislio pravilo: ako se zateknem da predugo

promatram istu osobu, prisilim se da je potpuno ignoriram cijeli jedan

tjedan."

Neblin je kimnuo glavom, ali nije me prekidao. Bilo mi je drago što me nije

pitao za ime te djevojčice, jer ionako sam već imao osjećaj da samim

pričanjem o njoj u tom kontekstu opet kršim svoja pravila.

"Onda, imam i jedno pravilo u vezi sa životinjama", rekao sam. "Sjećate li

se što sam učinio onoj krtici?"

Neblin se nelagodno osmjehnuo. "Krtica se toga sigurno ne sjeća." Zbog

živčanosti, njegove su šale postajale sve lošije.

"Nije to bio jedini takav slučaj", rekao sam. "Otac je znao u našem vrtu

postavljati zamke za krtice i druge štetočine, a moj zadatak bio je svako

jutro obilaziti zamke i lopatom zatući sve što nije već bilo mrtvo. Kada sam

imao sedam godina, počeo sam ih rezati, da vidim kako izgledaju iznutra, no

kada sam počeo proučavati serijske ubojice, prestao sam s time. Jeste li čuli

za Macdonaldovu trijadu?"

"Tri uzorka ponašanja koje nalazimo kod devedeset i pet posto svih serijskih

ubojica", rekao je dr. Neblin. "Mokrenje u krevet, piromanija i mučenje

životinja. Kod tebe su, priznajem, također prisutna sva tri."

"To sam otkrio kada sam imao osam godina", rekao sam. "Ono što me

pritom uzdrmalo nije bilo to što okrutnost prema životinjama upućuje na

nasilnu osobnost - nego to što, dok to nisam pročitao, nikada nisam ni

pomislio da činim nešto loše. Ubijao sam životinje i komadao ih, i pritom

Pompea

-19-

imao emotivne reakcije djeteta koje se igra lego kockicama. Kao da one za

mene uopće nisu bile stvarne - bile su mi samo igračke. Predmeti."

"Ako nisi mislio da je to nešto loše", pitao je dr. Neblin, "zašto si onda

prestao?"

"Jer sam tada prvi put shvatio da se razlikujem od drugih ljudi", rekao sam.

"Činio sam to cijelo vrijeme i pritom nisam mislio ništa posebno, a onda

sam otkrio da je ostatku svijeta to nešto odvratno i nepojmljivo. Tada mi je

postalo jasno da se moram promijeniti, i zato sam počeo smišljati pravila.

Prvo po redu bilo je; nema 'igranja' sa životinjama."

"Misliš, nema ubijanja životinja?"

"Nema više ničega u vezi s njima", rekao sam. "Neću imati kućnog

ljubimca, neću pogladiti psa na cesti, i ne volim ni ući u kuću u kojoj ljudi

drže životinje. Izbjegavam svaku situaciju koja bi me mogla navesti da opet

počnem činiti stvari koje znam da ne smijem."

Neblin me nakratko pogledao. "Ima li ih još?" pitao je.

"Ako osjećam poriv da nekoga povrijedim", rekao sam, "umjesto toga im

dam kompliment. Ako me netko živcira baš toliko da ga počnem mrziti i

zamišljati kako ga ubijam, kažem nešto lijepo i nabacim što veći smiješak.

To me natjera da mislim lijepe misli umjesto ružnih, a taj netko nakon toga

obično ode."

Neblin je na trenutak razmišljao prije nego što je zaustio "Zbog toga toliko

čitaš o serijskim ubojicama", rekao je. "Ti nemaš isti osjećaj za dobro i zlo

kao drugi ljudi, pa čitaš o tome da bi saznao što moraš izbjegavati."

Kimnuo sam potvrdno. "Naravno, pomaže i to što su serijski ubojice

prilično zanimljivo štivo."

Zapisao je nekoliko bilješki u svoj blokić.

"Onda, koje si svoje pravilo danas prekršio?"

"Otišao sam na mjesto na kojemu su pronašli tijelo Jeba Jolleya", rekao sam.

"I pitao sam se kako to da njega još nisi spomenuo. Imaš li i pravilo prema

kojemu ne smiješ odlaziti na mjesta mučnih ubojstava?"

"Ne baš točno tako formulirano", rekao sam. "Upravo tako sam si to i uspio

nekako opravdati. Nisam prekršio nijedno konkretno pravilo, iako se jesam

ogriješio o duh u kojemu su sva moja pravila osmišljena."

"A zašto si otišao onamo?"

Pompea

-20-

"Jer je ondje ubijen čovjek", rekao sam. "Morao sam... to vidjeti."

"Znači bio si rob svog poriva?" pitao je.

"Ne biste smjeli okretati pilu."

"Zapravo, točno to moram činiti", rekao je Neblin. "Ja sam psihijatar."

"Pa ionako cijelo vrijeme gledam mrtvace u mrtvačnici", rekao sam, "i

mislim da je to u redu - mama i teta Margaret rade ondje već godinama, i

nisu postale serijski ubojice. Dakle, vidim mnogo živih ljudi i vidim mnogo

mrtvih ljudi, ali nikada nisam vidio nekog živog kako postaje mrtav. Samo

sam... znatiželjan."

"A otići na mjesto zločina najviše je što se možeš tome približiti, a da

pritom sam ne počiniš zločin."

"Tako je", rekao sam.

"Gledaj, Johne", rekao je Neblin naginjući se naprijed, "ti zaista jako

naginješ ponašanju karakterističnom za serijske ubojice - zapravo, mislim

da imaš više predispozicija za to nego što sam ikada vidio kod ikoga. No, ne

smiješ zaboraviti da su predispozicije samo to - one upućuju na to što bi se

moglo dogoditi, ne proriču što će se dogoditi." Devedesetpet posto serijskih

ubojica mokri u krevet, podmeće požare i muči životinje, no to ne znači da

će devedesetpet posto djece koja čine te stvari postati serijski ubojice. Ti

sam određuješ što je tvoja sudbina, i ti sam donosiš svoje odluke - nitko

drugi. Činjenica što uopće imaš ta svoja pravila, i što ih se tako pomno

pridržavaš, mnogo govori o tvom karakteru. Ti si dobra osoba, Johne."

"Ja sam dobra osoba", rekao sam, "jer znam kako se dobri ljudi ponašaju, pa

ih oponašam."

"Ako si doista temeljit koliko tvrdiš da jesi, nitko nikada neće otkriti tu

razliku."

"Ali ako nisam dovoljno temeljit", rekao sam gledajući kroz prozor, "tko

zna što bi se moglo dogoditi?"

Pompea

-21-

3.

Mama i ja živjeli smo u stanu iznad mrtvačnice; prozori naše dnevne sobe

bili su točno iznad prednjeg ulaza u kuću, a kroz vrata našega stana izlazilo

se na zatvoreno stubište koje se spuštalo na kolni prilaz uz kuću. Ljudi

većinom misle da je živjeti iznad mrtvačnice jezovito, no zapravo je jednako

kao živjeti u bilo kojoj najobičnijoj kući. Doduše, u podrumu imamo

mrtvace, ali zato u kući imamo i kapelicu, pa je tako na kraju ipak sve

izjednačeno, zar ne?

U subotu navečer još uvijek nismo dobili Jebovo tijelo. Mama i ja večerali

smo šuteći, puštajući da pizza i buka televizora nadomjeste ugodno druženje

i razgovor kakvi bi bili normalni u zdravom odnosu majke i sina. Na

programu su bili Simpsoni, ali zapravo ih nisam gledao - samo sam želio to

tijelo. Znao sam da ga, ako ga policija zadrži još dugo, nećemo moći

balzamirati, nego samo zatvoriti u vreću i održati sprovod sa zatvorenim

lijesom.

Mama i ja nikada se nismo mogli složiti kakvu pizzu da naručimo, pa smo

uvijek naručivali po polovicu od dviju vrsta: na mojoj polovici bilo je

kobasice i gljiva, a na njenoj ljutih papričica. Čak su Simpsoni bili

kompromis - bili su na programu nakon vijesti, a kako je mijenjanje

programa značilo moguću svađu, jednostavno ga nismo promijenili.

Kada je počeo prvi blok reklama, mama je posegnula za daljinskim

upravljačem, što je obično značilo da namjerava stišati zvuk i započeti

razgovor o nečemu, što je pak značilo da ćemo se posvađati. Stavila je prst

na tipku za gašenje zvuka i čekala, ne pritiskajući. Toliko dugo oklijevanje

značilo je da je to o čemu namjerava razgovarati najvjerojatnije nešto

prilično gadno. Nakon nekoliko trenutaka, maknula je ruku s daljinskog,

uzela nov komad pizze i odgrizla zalogaj.

Idući dio epizode prosjedili smo u napetosti, znajući što slijedi i smišljajući

svatko svoj idući potez. Nakratko sam čak razmišljao 0 tome da ustanem i

odem, pobjegnem prije idućeg bloka reklama, ali to bi je samo još više

razljutilo. Žvakao sam sporo, tupo gledajući Homera kako skače i urla i

mahnito trči po ekranu.

Pompea

-22-

Počeo je idući blok reklama i mamina ruka ponovno je bila nad daljinskim

upravljačem - ali taj put je ubrzo pritisnula tipku za zvuk. Žvakala je,

progutala, i progovorila.

"Danas sam razgovarala s dr. Neblinom", rekla je.

I mislio sam da bi to moglo imati neke veze s tim.

"Rekao mi je da... rekao mi je neke vrlo zanimljive stvari, Johne." Gledala je

u televizor, u zid, u strop. Svagdje, osim u mene. "Imaš li mi što reći u vezi

s tim?"

"Hvala ti što me šalješ psihijatru, i žao mi je što mi je zaista i potreban."

"Nemoj već na početku razgovora tim svađalačkim tonom, Johne. Imamo

mnogo za razgovarati, i rado bih prošla što veći dio toga prije nego se

počnemo svađati."

Duboko sam udahnuo i nastavio gledati televiziju. Simpsoni su ponovno

počeli, ništa manje mahniti bez zvuka. "Što je rekao?"

"Rekao mi je da ti..." Pogledala me je. Imala je blizu četrdeset godina, za što

je tvrdila da je zapravo prilično mlado, no u noći kao što je bila ta, svađajući

se pod slabašnim i ružnim svjedom televizora, crne kose skupljene na

zatiljku i zelenih očiju umornih od brige, izgledala je izmučeno i istrošeno.

"Rekao mi je kako misliš da ćeš ubiti nekoga." Nije me trebala pogledati.

Nije mi smjela reći takvo što i gledati me, a ne biti preplavljena osjećajima.

Gledao sam kako joj se od toga lice zacrvenjelo i pogled postao kiseo. "To

je doista zanimljivo", rekao sam, "jer to nije ono što sam mu rekao. Jesi li

sigurna da je izgovorio baš te riječi?"

"Nije sad bitno koje je riječi upotrijebio", rekla je. "Ovo nije šala, Johne,

ovo su ozbiljne stvari. Mislim... Ne znam... Zar će zaista sve tako završiti?

Ti si mi sve što imam u životu, Johne."

"Riječi koje sam ja upotrijebio", rekao sam, "bile su da se držim strogih

pravila kako ne bih učinio nešto loše. Čovjek bi mislio da ćeš zbog toga

biti sretna, ali umjesto toga, ti vičeš na mene. Eto zašto mi je potreban

psihijatar."

"Ono što osjećaš kada tvoj sin mora slijediti nekakva pravila da ne bi ubijao

ljude nije sreća", opalila je. "Kada ti psiholog kaže da ti je sin sociopat, to

nije sreća. Sreća je - "

"Rekao je da sam ja sociopat?" To je bilo nekako cool. Već sam dugo i na to

Pompea

-23-

sumnjao, ali bilo je zgodno imati službenu dijagnozu.

"Antisocijalni poremećaj osobnosti", rekla je, povišenim glasom. "Nešto

malo sam pročitala o tome. To je oblik psihoze." Skrenula je pogled. "Sin

mi je psihotičar."

"APO se prvenstveno definira kao nesposobnost suosjećanja", rekao sam. I

ja sam nešto malo pročitao o tome, prije nekoliko mjeseci. Suosjećanje

omogućuje ljudima da interpretiraju emocije, isto kao što uši interpretiraju

zvukove. Bez toga, čovjek je emotivno gluh. "To znači da se emotivno ne

povezujem s drugim ljudima. Baš sam se pitao hoće li se odlučiti za tu

dijagnozu."

"Zašto ti to uopće znaš?" rekla je. "Imaš petnaest godina, zaboga, trebao bi...

ne znam, ganjati cure, ili igrati kompjutorske igrice."

"Govoriš sociopatu da ode ganjati cure?"

"Govorim ti da ne budeš sociopat", rekla je. "To što si nekako tmuran, ne

znači odmah da si duševno bolestan - to možda znači da si tinejdžer, ali ne i

psihopat. Shvati, Johne, ne možeš se izvući iz života liječničkom

ispričnicom. Živiš u ovome svijetu, kao i svi mi ostali, i moraš se nositi s

njime, kao i svi mi."

Bila je u pravu, biti službeno proglašen sociopatom nosilo je po mom

mišljenju mnoge pogodnosti. Za početak, to bi me oslobodilo od onih

iritantnih grupnih projekata u školi.

"Ja sam za sve kriva", rekla je. "Dovlačila sam te u tu prokletu mrtvačnicu

dok si još bio dijete, i to te zauvijek poremetilo. Gdje mi je bila pamet?"

"Nema to veze s mrtvačnicom", rekao sam. Nakostriješio sam se već na sam

spomen - to mi nije smjela oduzeti. "Koliko dugo ti i Margaret već radite u

mrtvačnici? I niste još nikoga ubile."

"Ali, nismo ni psihotične."

"Znači, obrćeš priču", rekao sam. "Prvo kažeš da me poremetila mrtvačnica,

a onda da me poremetila jer sam već bio poremećen? Ako ćemo tako, mogu

samo izgubiti, i ja tu ne mogu ništa, zar ne?"

"Možeš mnogo toga, Johne, i ti to znaš. Kao prvo, prestani pisati referate o

serijskim ubojicama - Margaret mi je rekla da si napisao još jedan."

Margaret, izdajico jedna. "Dobio sam peticu za taj referat", rekao sam.

"Profesor je bio oduševljen."

Pompea

-24-

"To što si dobar u nečemu što ne bi smio raditi, ne čini to nimalo boljim",

rekla je mama. "To je bio sastavak iz povijesti", rekao sam. "Serijski ubojice

dio su povijesti, jednako kao i ratovi, rasizam i genocid. Zaboravio sam se

prijaviti na predmet 'povijest isključivo sretnih događaja', žao mi je."

"Kad bih samo znala zašto," rekla je.

"Što - zašto?"

"Zašto si tako opsjednut serijskim ubojicama."

"Pa svatko mora imati neki hobi", rekao sam.

"Johne, nemoj se šaliti s time."

"Znaš li tko je John Wayne Gacy?" pitao sam.

"Sad znam", rekla je podigavši ruke u zrak, "zahvaljujući dr. Neblinu. Bože,

kako sad žalim što sam ti dala to ime."

"John Wayne Gacy bio je prvi serijski ubojica za kojega sam ikada saznao",

rekao sam. "Kada sam imao osam godina, u jednom sam časopisu vidio

svoje ime uz sliku klauna."

"Upravo sam te prije deset sekundi zamolila da prestaneš stalno o tim

serijskim ubojicama", rekla je. "Zašto sad govorimo o tome?"

"Jer si rekla da želiš znati zašto", rekao sam, "pa ti to pokušavam objasniti.

Vidio sam tu sliku i pomislio da je to možda film o klaunovima u kojem

glumi John Wayne - tata mi je cijelo vrijeme puštao samo njegove vesterne.

Ispalo je da je John Wayne Gacy bio serijski ubojica koji se za zabave u

susjedstvu prerušavao u klauna."

"Ne vidim kamo ovo vodi", rekla je mama.

Nisam znao kako joj objasniti što sam mislio. Biti sociopat ne znači samo

biti emotivno gluh, nego također i emotivno nijem. Osjećao sam se poput

likova na ekranu našeg utišanog televizora, koji su mahali rukama i vikali,

ali nisu mogli reći nijednu riječ. Bilo je kao da mama i ja govorimo

različitim jezicima, i komunikacija je bila nemoguća.

"Sjeti se malo kaubojskih filmova", rekao sam, hvatajući se za slamku. "Svi

su jednaki - kauboj s bijelim šeširom ide uokolo i ubija kauboje s crnim

šeširima. Znaš tko je dobar, znaš tko je loš, i znaš točno što će se dogoditi."

"I?"

"I kad taj kauboj ubije nekoga, ni ne trepneš, jer se to događa stalno. Ali

kada klaun nekoga ubije, to je nešto posve novo - to je nešto što još nikada

Pompea

-25-

nisi vidjela. Netko za koga si bila uvjerena da je dobar, upravo je učinio

nešto toliko užasno, da normalne ljudske emocije s tim uopće ne mogu izaći

na kraj - a onda se okrene i opet učini nešto dobro. To je fascinantno, mama.

Nije čudno biti opsjednut time, čudno je ne biti."

Mama je na trenutak zurila u mene.

"Znači, serijski ubojice su neka vrsta filmskih junaka?" rekla je.

"To nisam rekao, ni približno", odgovorio sam. "Bolesni su i izopačeni, i

čine užasne stvari. Ja samo ne mislim da je željeti doznati više o njima

odmah bolesno i izopačeno."

"Velika je razlika između želje da o njima doznaš nešto više, i mišljenja da

ćeš postati jedan od njih", rekla je. "Slušaj me, ne krivim tebe - ja nisam

najbolja majka na svijetu, a sam Bog zna da ti je otac bio još i gori. Dr.

Neblin mi je rekao da si sam sebi postavio neka pravila kako bi te čuvala od

loših utjecaja."

"Da", rekao sam. Konačno je počela slušati - obraćati pozornost na dobre

stvari umjesto samo na loše.

"Želim ti pomoći", rekla je, "pa evo onda jednog novog pravila: nema više

pomaganja u mrtvačnici."

"Što!?"

"To nije dobro mjesto za djecu", rekla je, "i uopće ti nisam smjela dopustiti

da nam pomažeš s truplima."

"Ali ja - " Ali, što? Što sam mogao reći a da je još više ne šokiram?

Mrtvačnica mi treba jer me povezuje sa smrću na način koji je bezopasan?

Mrtvačnica mi treba jer želim vidjeti tijela kako se otvaraju poput cvjetova i govore

mi sve što znaju? Izbacila bi me iz kuće.

Prije nego sam dobio priliku reći bilo što, mamin mobitel zasvirao je svoju

malu elektronsku verziju uvertire iz Wilhelma Tella, koju je mama kao

melodiju zvona dodijelila pozivima iz mrtvozornikova ureda - poziv na

dužnost. Postojala je samo jedna jedina stvara zbog koje bi mrtvozornik

zvao u subotu u pola jedanaest navečer, i to smo oboje znali. Uzdahnula je i

počela kopati po torbi u potrazi za mobitelom.

"Bok, Rone", rekla je. Stanka. "Ma ne, sve je u redu, ionako smo taman

gotovi s večerom." Stanka. "Da, znam. Očekivali smo to." Stanka. "Bit ću

dolje za minutu, a ti dođi kad dođeš. Stvarno, u redu je - obje smo znale

Pompea

-26-

kakvo je radno vrijeme kada smo birale posao." Stanka. "Ti isto, okej,

čujemo se."

Prekinula je vezu i uzdahnula. "Pretpostavljam da znaš o čemu jc riječ",

rekla je.

"Policija je završila s Jebovim tijelom."

"Donijet će ga za petnaest minuta", rekla je. "Moram sići. razgovor ćemo

morati završiti poslije. Žao mi je, Johne, zbog svega. Ovo je mogla biti

lijepa obiteljska večera."

Bacio sam pogled na televizor. Homer je upravo davio Barta.

"Želim ti pomoći", rekao sam. "Prošlo je deset sati - ako to pokušaš sama

odraditi, bit ćeš na nogama cijelu noć."

"Margaret će mi pomoći", rekla je.

"Onda će trajati pet sati umjesto osam - i to je previše. Ako i ja pomognem,

možemo biti gotovi za tri." Potrudio sam se reći to smirenim i ravnomjernim

glasom. Nisam mogao dopustiti da mi oduzme rad u mrtvačnici, no nisam se

usuđivao dati joj do znanja koliko mi je to važno.

"Tijelo je u vrlo lošem stanju, Johne. Rastrgan je. Trebat će nam mnogo

vremena da ga opet složimo, i bit će gadno, a ti si klinički psihopat."

"Au."

Vratila je stvari natrag u torbicu. "Ili će ti to biti teško za podnijeti, u kojem

slučaju ne bi trebao ići, ili neće, u kojem si slučaju još odavno trebao

prestati ići."

"Zar me zaista želiš ostaviti ovdje samog?"

"Ti ćeš si već naći nešto konstruktivno za raditi", rekla je.

"Ponovno ćemo složiti rastrgano tijelo", rekao sam, "što je konstruktivnije

od toga?" Lecnuo sam se čim sam to izustio - crni humor nije mi mogao

pomoći. Bio je to refleks, pokušaj ublaživanja napetosti šalom, kao što je

činio i dr. Neblin.

"I ne sviđa mi se kako zbijaš šale na temu smrti", rekla je.

"Mi pogrebnici okruženi smo smrću - ona je u zraku koji udišemo, svakog

trenutka, svakoga dana. Od toliko kontakta možemo izgubiti

strahopoštovanje koje bismo prema njoj trebali imati. To sam već primijetila

kod sebe, i to me smeta. Vjerojatno bi za tebe bilo bolje da ti smrt nije toliko

bliska."

Pompea

-27-

"Ali ja sam sasvim dobro, mama", rekao sam pitajući se kako da je uvjerim.

"Znaš da ti treba pomoć, i znaš da me ne želiš ostaviti samog." Ako ja nisam

imao suosjećanja, mama ga je imala, a to je značilo da ga mogu upotrijebiti

protiv nje. Gdje ne pomaže logika, osjećaj krivnje može spasiti stvar.

Uzdahnula je i čvrsto zatvorila oči braneći se od neke slike o kojoj sam

mogao samo nagađati. "U redu, ali prvo dovršimo pizzu."

Moja sestra Lauren otišla je od kuće šest godina prije toga, dvije godine

nakon tate. Tada je imala samo sedamnaest godina, i tko zna što je sve

prošla kad nije bila doma. Nakon što je otišla, u kući je bilo mnogo manje

vikanja, što je bilo lijepo, ali sve deranje sada je obično bilo upućeno meni.

Otprilike šest mjeseci prije tog mog razgovora s mamom, Lauren se vratila u

Clayton. Došla je auto-stopom, tko zna odakle, i pokajnički skrušeno

zamolila mamu za posao. Još uvijek gotovo uopće nisu razgovarale, i

Lauren nas nikada nije posjećivala, ili nas pozvala u svoj stan, ali radila je u

mrtvačnici kao recepcionarka i prilično se dobro slagala s Margaret.

Svi smo se dovoljno dobro slagali s Margaret. Ona je bila gumena izolacija

koja je sprečavala kratke spojeve i iskrenja u našoj obitelji.

Mama je nazvala Margaret dok smo dovršavali pizzu, a Margaret je očito

nazvala Lauren, jer kada smo se konačno spustili u mrtvačnicu, obje su bile

dolje - Margaret u trenirki, a Lauren sva napirlitana za subotnji izlazak.

Pitao sam se jesmo li je omeli u nečemu posebnom.

"Bok, Johne", rekla je Lauren. Izgledala je krajnje neumjesno iza otmjenog

stola na recepciji. Nosila je jaknu od sjajnog crnog vinila preko kričavo

crvene majice s naramenicama, a imala je i frizuru u stilu osamdesetih i

izgledala kao da na glavi ima vodoskok. Možda je u klubu te večeri bila

"Večer osamdesetih".

"Bok, Lauren", rekao sam.

"To su papiri?" upitala je mama gledajući je preko mog ramena.

"Evo, još malo i gotova sam s njima", rekla je Lauren, i mama je otišla u

stražnju sobu.

"Je li već tu?"

"Upravo su ga donijeli", rekla je, drugi put provjeravajući papire. "Margaret

je s njim, otraga, u sobi za balzamiranje."

Okrenuo sam se da odem.

Pompea

-28-

"Kako preživljavaš?" upitala je Lauren. Jedva sam čekao vidjeti tijelo, ali

okrenuo sam se natrag prema njoj.

"Dovoljno dobro. Ti?"

"Nisam ja ta koja živi s mamom", rekla je. Stajali smo još trenutak u tišini.

"Jesi se čuo šta s tatom?"

"Posljednji put u svibnju", rekao sam. "Ti?"

"Posljednji put za Božić." Tišina. "Prve dvije godine slao mi je čestitke za

Valentinovo."

"Kako je znao gdje si?"

"U par navrata sam ga zamolila za novce." Odložila je svoje naliv-pero i

lagano ustala. Suknja joj se slagala s jaknom, crni sjajni vinil.

Mami bi bila grozna, i Lauren ju je vjerojatno zato i kupila. Uredno je

posložila papire i krenuli smo u stražnju sobu.

Mama i Margaret već su bile ondje, zaokupljene bezveznim ćaskanjem s

mrtvozornikom Ronom. Na stolu za balzamiranje ležala je svijetloplava

vreća. Morao sam se suzdržavati da ne otrčim onamo i mahnito potegnem

patentni zatvarač. Lauren je mami dala papire, ona ih je nakratko preletjela

pogledom prije nego što je potpisala nekoliko listova i potom ih predala

Ronu.

"Hvala, Rone. Laka ti noć."

"Žao mi je što sam vam to uvalio u ovo doba noći", rekao je. Obraćao se

mami, ali gledao je u Lauren. Bio je visok i imao je crnu zalizanu kosu.

"Ma, nema problema", rekla je mama. Ron je uzeo papire i izašao na stražnji

izlaz.

"Mene više ne trebate", rekla je Lauren. Osmjehnula se meni i Margaret i

pristojno kimnula glavom prema mami. "Uživajte." Otišla je natrag na

recepciju i trenutak potom čuo sam kako se ulazna vrata zatvaraju i

zaključavaju.

Napetost mi je bila neizdrživa, ali nisam se usuđivao išta reći.

Mama je ionako jedva podnosila što sam bio tu, i da joj se još učinilo da

jedva čekam početi, najvjerojatnije bi me izbacila.

Mama je pogledala Margaret. Kada su imale vremena urediti se, izgledale su

prilično različito, ali ovako na prepad - u odjeći za po kući i bez šminke -

jedva ih se moglo razlikovati. "Na posao."

Pompea

-29-

Margaret je upalila ventilator. "Nadajmo se da nam ventilator noćas neće

pregorjeti."

Stavili smo pregače, oprali ruke, i mama je povukla patentni zatvarač na

vreći. Za razliku od gospođe Anderson, koja je bila gotovo netaknuta, Jeb

Jolley bio je toliko izriban i opran, Ron i forenzičari toliko su ga detaljno

obducirali, da je smrdio gotovo isključivo na sredstva za dezinfekciju.

Smrad truleži počeo se polako širiti kada smo izvukli tijelo iz vreće i

položili ga na stol. Imao je ogroman rez u obliku slova Y, koji je sezao od

jednog do drugog ramena i dolje do sredine prsa; kod većine obdukcija, taj

se rez nastavlja sve do medunožja, ali u ovome se slučaju tik pod rebrima

gubio u nepravilnoj mreži razderotina na trbuhu. Rubovi rana bili su djelo-

mično zašiveni, ali nedostajali su cijeli dijelovi kože. Kroz rupe na njegovu

abdomenu virili su vršci plastične vrećice.

Odmah sam pomislio na Jacka Trbosjeka, jednog od prvih zabilježenih

serijskih ubojica. On bi svoje žrtve tako strašno unakazio, da je većina njih

bila jedva prepoznatljiva.

Je li Jeb Jolley bio žrtva serijskog ubojice? To je svakako bilo moguće, ali

kakvog? FBI serijske ubojice dijeli na dvije kategorije: organizirane i

neorganizirane. Organiziran serijski ubojica je primjerice netko kao Ted

Bundy - uglađen, šarmantan i inteligentan. On svoja ubojstva planira i

poslije ih prikriva što bolje može. Neorganiziran ubojica je netko poput

"Samovog Sina", koji se borio protiv svojih unutarnjih demona i onda

iznenada brutalno ubijao svaki put kada bi ga ti demoni nadvladali. Sam je

sebe nazivao gospodin Čudovište. Koja je vrsta ubila Jeba, sofisticirani ili

čudovište?

Uzdahnuo sam i natjerao se da odbacim tu misao. Nije to bio prvi put da

sam imao želju pronaći serijskog ubojicu u svom gradu. Morao sam se

usredotočiti na samo tijelo i doživljavati ga kao ono sto je stvarno bilo, ne

ono što bih želio da bude.

Margaret je otvorila abdomen i izvadila veliku plastičnu vreću koja je

sadržavala većinu unutarnjih organa. Oni bi ionako bili izvađeni tijekom

obdukcije, no u ovome su slučaju izvađeni u trenutku smrti ili malo prije.

Mi smo ih u svakom slučaju morali balzamirati ne smijemo jednostavno

baciti dio nečije voljene osobe samo zato što nam se to ne da raditi, a i

Pompea

-30-

nismo imali krematorij. Margaret je vrećicu stavila na kolica i odgurala ih

do zida kako bi počela raditi na organima; uvijek budu puni žuči i drugih

tekućina koje ometaju djelovanje drugih sredstava, tako da se sve to mora

isisati. Inače se to obavlja nakon upumpavanja formalina, no kod tijela koja

dođu s obdukcije zgodno je to što se može istodobno balzamirati tijelo i

raditi na organima. Mama i Margaret već su toliko dugo zajedno obavljale

taj posao, da je sve išlo glatko i bez riječi.

"Johne, daj mi pomogni", rekla je mama, posežući za sredstvom za

dezinfekciju - bila je prevelik perfekcionist da preskoči pranje prije

balzamiranja, čak i u slučaju tako čistog tijela. Trbušna šupljina bila je

prazna. Iako su srce i pluća bili gotovo netaknuti, središnji dio Jebova tijela

izgledao je poput ispuhana, krvavog balona. Mama ga je najprije oprala pa

prekrila plahtom.

Pala mi je na pamet jedna nepozvana misao. Organi su bili složeni na hrpu

na mjestu zločina, a rijetko se koji ubojica zadržava pokraj tijela nakon

ubojstva. Serijski ubojice to međutim čine. Katkada tijelo postave u neki

položaj, ili ga unakaze, ili se jednostavno igraju njime kao lutkom. To se

naziva ritualizacijom ubojstva, i ono što se dogodilo s Jebovim organima

imalo je velike sličnosti s tim.

Možda je doista bio posrijedi serijski ubojica. Zatresao sam glavom,

pokušavajući odagnati tu misao, i pridržavao tijelo dok ga je mama prskala

sredstvom za dezinfekciju.

Jeb je bio krupan muškarac, a udovi su mu bili još masivniji sada kada su

bili puni zaostalih tjelesnih tekućina. Prstom sam mu pritisnuo stopalo, i

otisak se zadržao nekoliko sekundi prije nego što se polako povukao, kao da

sam pritisnuo sljezov kolačić.

"Prestani se igrati", rekla je mama. Oprali smo tijelo i onda opet povukli

plahtu s trbuha. Utroba mu je bila prošarana masnim tkivom. Budući da je

dovoljno velik dio krvožilnog sustava ostao neoštećen, mogli smo koristiti

pumpu, no sve te otvorene rane i rupe po tijelu prouzročile bi gubitak

tekućine i tlaka, pa smo ih morali zatvoriti.

"Donesi mi konca", rekla je mama. "Otprilike dvadeset centimetara." Skinuo

sam gumene rukavice, bacio ih u smeće, i zatim odmjerio i odrezao

nekoliko komada konca. Ona je posegnula rukom u trbušnu šupljinu i

Pompea

-31-

pokušala napipati veće arterije koje su bile prerezane. Svaki put kada bi koju

pronašla, ja bih joj dodao komad konca da je podveže. Za to vrijeme,

Margaret je već počela isisavati zaostalu sluz iz jednog po jednog organa,

služeći se pritom alatkom koja se zove trokar, što je zapravo obična sisaljka

na vakuum s cijevi zašiljena vrha. Zabola bi ga u organ, isisala svu sluz, pa

prešla na drugi.

Mama je jednu venu i jednu arteriju u prsnome košu ostavila otvorene i

počela na njih spajati pumpu i odvodnu cijev; kako je prsni koš već bio

otvoren, nismo morali otvoriti rame. Ovaj put je prva kemikalija u pumpi

bio koagulant, koji se sporo širio tijelom i zatvarao žilice koje su bile

premalene da bi se mogle zatvoriti rukom. U jednome je trenutku počeo

istjecati u prazni torzo, no to je ubrzo prestalo jer se, čim je došao u dodir sa

zrakom, stvrdnuo i sasvim zatvorio sve žilice. Prije sam brinuo da bi mogao

začepiti i odvodnu cijev, ali toliko je velika da se to ne može dogoditi.

Dok smo čekali, ja sam proučavao rane na trbuhu. Doista su izgledale kao

da potječu od zvijeri. Ozljede na lijevom boku izgledale su kao tragovi

kandži - četiri usporedne, grube razderotine, na razmacima od otprilike tri

centimetra, protezale su se najmanje trideset centimetara prema trbuhu. To

je naravno bilo djelo demona, ali tada to još nismo znali. Kako bismo i

mogli? Tada nitko od nas još nije ni pomišljao da demoni doista postoje.

Položio sam ruku preko razderotina i zaključio da, tko god je te tragove

ostavio, ima ruku mnogo veću od moje. Mama je to vidjela, namrštila se i

upravo htjela nešto reći, kada je Margaret zagrmjela:

"A u klinac, Rone!" viknula je. Nije baš previše poštovala mrtvozornika.

Ignorirao sam je i nastavio promatrati tragove kandža.

"Što je?" upitala je mama prilazeći joj.

"Nema jednog bubrega", rekla je Margaret, i isti čas privukla moju pažnju.

Serijski ubojice često uzimaju suvenire svojih ubojstava, i dijelovi tijela

prilično su tipičan izbor. "Dva puta sam pregledala vrećicu", rekla je

Margaret. "Čovjek bi pomislio da je Ron sposoban isporučiti sve organe, za

boga miloga."

"Možda ga nije ni dobio, pa ga nije mogao ni isporučiti",

rekao sam. Pogledale su me, a ja sam se potrudio izgledati što ležernije.

"Možda ga je ubojica ponio sa sobom, tko god to bio."

Pompea

-32-

Mama se namrštila. "To je..."

"Sasvim moguće", rekao sam prekinuvši je. Pitao sam se kako joj to

objasniti a da ne spomenem serijske ubojice. "Vidjela si koliki su oni tragovi

kandži, mama - ako mu je životinja rovala po utrobi, možemo pretpostaviti

da je nešto i pojela." To je imalo smisla, ali ja sam znao da to nije bila

životinja. Neki su raspori bili previše precizni, a tu je naravno bila i uredna

hrpica iznutrica. Možda je u pitanju bio serijski ubojica koji lovi sa psom?

"Provjerit ću papire", rekla je mama, skinula gumene rukavice i bacila ih u

smeće na putu prema uredu. Margaret je još jednom pretražila vrećicu, a

onda odmahnula glavom; bubrega nije bilo. Jedva sam obuzdavao

uzbuđenje.

Mama se vratila s kopijom papira koje je Lauren vratila mrtvozorniku.

"Među komentarima piše: 'Nedostaje lijevi bubreg.' Ne piše da su ga

zadržali kao dokaz ili radi daljnje istrage, samo piše da nedostaje. Možda

mu je odstranjen za života, ili takvo što."

Margaret je podigla drugi bubreg, i pokazala na prerezanu cjevčicu kojom je

bio povezan s nedostajućim. "Ovo je svjež rez", rekla je. "Nema ožiljnog

tkiva, ničega."

"Čovjek bi se nadao da će Lauren takvo što spomenuti", rekla je mama

gnjevno, spustila papire i uzela iz kutije nov par gumenih rukavica. "Morat

ću porazgovarati s njom."

Mama i Margaret vratile su se na posao, no ja sam ostao nepomično stajati.

Nalet neke energije istodobno me punio i praznio. Ovo nije bilo obično

ubojstvo, i nije bila riječ o divljoj životinji.

Jeb Jolley bio je žrtva serijskog ubojice.

Možda je došao iz nekog drugog grada, ili mu je Jeb možda bio prva žrtva,

no u svakom slučaju, u pitanju je bio serijski ubojica. Znakovi su mi sada

bili posve jasni. Žrtva je bila nezaštićena, nije imala poznatih neprijatelja, ni

bliskih prijatelja, ni rođaka. Njegovi prijatelji iz bara rekli su da je cijelu

večer bio miran i dobro raspoložen, i da se ni s kim nije posvađao ili

potukao, dakle nije bio posrijedi zločin iz strasti ili zbog pijanstva. Netko s

potrebom za ubijanjem čekao je u dvorištu iza praonice rublja, i Jeb je bio

prigodna žrtva, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Iz novina i sa samog mjesta zločina mogla se iščitati samo zbunjujuća priča

Pompea

-33-

o bijesu pomiješanom s jednostavnošću - bezumnom zvjerskom nasilju koje

potom ustupa mjesto racionalnom ponašanju. Ubojica je organe uredno

poslagao na hrpu a onda si, po svemu sudeći, uzeo još malo vremena da,

nakon što je rastrgao čovjeka, malo uspori i odvoji određeni organ.

Ubojstvo Jeba Jolleyja bilo je školski primjer djela poremećenog serijskog

ubojice. Prvo se gubi u naletu divljačkog nasilja, a onda se zadržava na

mjestu zločina, bez emocija ili suosjećanja, kako bi ritualizirao ubojstvo -

posložio, uzeo suvenir i izložio ostatke, da svi vide.

Nikakvo čudo što policija nije spomenula ukradeni bubreg. Kada bi se

pročulo da serijski ubojica krade dijelove tijela, nastala bi silna panika.

Ljudi se i bez toga nisu osjećali osobito sigurno, a ovo je bilo tek prvo

ubojstvo.

No, bilo je jasno da neće biti zadnje. To je, na kraju krajeva, određujuća

osobina serijskih ubojica: nastavljaju ubijati.

Pompea

-34-

4.

Bio je početak listopada, sezona paljenja suhoga lišća. Jesen mi je bila

najdraže godišnje doba, ali ne zbog škole ili sezonskog povrća, ili ičega tako

prozaičnog, nego zato što bi stanovnici Claytona u svojim dvorištima tada

sve suho lišće skupili na hrpu i zapalili ga. Vatra i dim vinuli bi se visoko u

nebo i ispunili svjež jesenji zrak. Naše je dvorište bilo maleno i bez stabala,

ali stari bračni par preko puta imao je veliko dvorište puno hrastova i javora,

a nisu imali djece ili unučadi koji bi im ga uređivali. Ljeti sam im kosio

travu za pet dolara na tjedan, zimi čistio snijeg s kolnog prilaza za nekoliko

šalica vruće čokolade, a na jesen po dvorištu grabljama skupljao suho lišće,

samo za uzbuđenje koje sam osjećao gledajući ga kako gori.

Vatra je kratkotrajna, privremena stvar - sušta prolaznost. Iznenada zaživi,

ričući, kada se spoje visoka temperatura i gorivo, i gladna pleše dok se sve

oko nje uvija i crni. Kada više nema što proždrijeti, nestane, ne ostavljajući

za sobom ništa osim pepela svog nepotrošenog goriva - onih dijelova drva i

lišća i papira koji su bili previše nečisti da bi izgorjeli, nedostojni pridružiti

se vatri u njenome plesu.

Meni se čini da vatra za sobom ne ostavlja baš ništa - pepeo nije dio vatre,

nego goriva. Vatra ga mijenja iz jedne stvari u drugu,

izvlači mu energiju i pretvara ga u... više vatre. Vatra ne stvara ništa novo,

ona jednostavno jest. Ako mora uništiti druge stvari da bi postojala, to je za

nju sasvim u redu. Što se nje tiče, te stvari samo zato i postoje. Kada njih

više nema, vatra također nestane, i mada možda možemo naći dokaze da je

bila tu, nećemo naći ništa od nje same - ni svjetlost, ni vrućinu, ni sićušne,

crvene ostatke plamena. Nestaje opet onamo odakle je došla i, ako je uopće

u stanju osjećati ili sjećati se, ne možemo znati je li nas osjetila i sjeća li nas

se.

Ponekad, dok zurim ravno u plavo srce rasplesanog plamena, pitam ga sjeća

li me se. Ti i ja smo se već vidjeli. Poznajemo se. Sjeti me se kad me više ne bude.

Gospodin Crowley, starac čije sam lišće spaljivao, volio je sjediti na trijemu

i "promatrati svijet kako prolazi", kako je govorio. Ako bi se dogodilo da

mu obavljam nešto oko kuće dok on tako sjedi vani, usput bi mi pričao o

Pompea

-35-

svom životu. Gotovo cijeli život bio je inženjer u vodovodu našeg okruga,

sve do prošle godine kada se razbolio pa je morao otići u mirovinu. No,

ionako je već bio star. Danas je izašao na trijem vrlo polako, i kada je sjeo,

podigao je nogu na mali stolac, uz vidljive bolove.

"Dobra ti večer, Johne", rekao je, "dobra ti večer." Bio je star, ali krupan

čovjek, jake građe i snažan. Zdravlje ga je postupno napuštalo, ali još je bio

daleko od krhkosti.

"Dobra večer, gospodine Crowley."

"Znaš, to još ne moraš čistiti", rekao je pokazujući na travnjak prekriven

suhim lišćem. "Mnogo će ga još pasti prije nego što bude gotovo, i onda ćeš

morati ponovno čistiti."

"Ovako je duže uredno", rekao sam, i on je zadovoljno kimnuo glavom.

"Dobro zboriš, Johne, dobro zboriš."

Još sam neko vrijeme nastavio grabljati, sakupljajući palo lišće dugačkim

ravnomjernim pokretima. Drugi razlog zašto sam tog popodneva želio čistiti

njegovo dvorište bio je što je bilo prošlo gotovo mjesec dana, a ubojica nije

ponovno napao. Ta me napetost ispunjavala nervozom, i morao sam nešto

spaliti. Nikome nisam l)io priopćio svoju sumnju da je posrijedi serijski

ubojica, jer – tko bi mi povjerovao? Rekli bi da sam opsjednut serijskim

ubojicama, da onda naravno mislim da je i tu jedan bio na djelu. To me nije

smetalo. Kad imaš pravo, nije ti važno što drugi misle.

"Hej Johne, dodi malo ovamo", rekao je gospodin Crowley i dao mi rukom

znak da priđem. Napravio sam grimasu jer me prekinuo u poslu, ali smirio

sam se i ipak otišao k njemu. Razgovor je normalna stvar - to je ono što

normalni ljudi rade kad su zajedno, a meni je trebala vježba. " Što znaš o

mobitelima?" upitao je pokazujući na svoj.

"Nešto malo", rekao sam.

"Htio bih ženi poslati pusu."

"Želite poslati pusu?"

"Kay i ja smo si ih jučer kupili", rekao je, nespretno prčkajući po telefonu, "i

rekli su nam da njima možemo fotografirati i jedno drugom slati slike. Ja

Kay želim poslati pusu".

"Želite se fotografirati s napućenim usnama i poslati joj to?" Koji put

stvarno nisam shvaćao druge ljude. Promatrati gospodina Crawleyja kako

Pompea

-36-

govori o Ijubavi, bilo je kao da ga slušam kako govori neki strani jezik -

nisam imao blagog pojma o čemu on to govori.

"Ti si to sigurno već radio", rekao je i pružio mi telefon drhtavom rukom.

"Daj mi pokaži kako se to radi."

Tipka za kameru bila je prilično jasno označena, tako da sam mu pokazao

kako se to radi, i on je, drhćući, uspio mutno snimiti svoje usne. Pokazao

sam mu kako da fotografiju pošalje i vratio se svome grabljanju.

Pomisao da bih mogao biti sociopat, nije za mene bila ništa novo - već sam

odavno bio svjestan da nisam u stanju uspostaviti veze s drugim ljudima. Ja

nisam shvaćao njih i oni nisu shvaćali mene, i kojim god emocionalnim

jezikom oni govorili, činilo se da ga ja nisam u stanju naučiti. Antisocijalni

poremećaj osobnosti ne može se službeno dijagnosticirati maloljetniku -

prije osamnaeste godine života to je samo "poremećaj u ponašanju". Ali,

budimo iskreni: poremećaj u ponašanju samo je obziran način da se rodite-

ljima priopći kako im dijete ima antisocijalni poremećaj osobnosti.

Po mom mišljenju, bilo je besmisleno okolišati oko te teme kao mačak oko

vruće kaše. Bio sam sociopat, i bilo je bolje da se s time odmah uhvatim u

koštac.

Suho lišće sam pograbljao na hrpu u velikoj jami s jedne strane kuće,

posebno iskopanoj za loženje vatre. Crowleyjevima je ljeti služila za

krijesove i pečenje hrenovki, na što su pozivali čitavo susjedstvo. Ja to

nikada nisam propuštao. Ljude bih ignorirao, i posvetio bih se samo vatri -

ako je vatra droga, gospodin Crowley bio je moj najbolji diler.

"Johnny!" doviknuo je gospodin Crowley s trijema, "i ona je meni poslala

pusu! Dođi vidjeti!" Osmjehnuo sam mu se, i natjerao se da odglumim

nepostojeću emotivnu povezanost. Želio sam biti pravi dječak.

Zbog odsutnosti emotivne povezanosti s drugim ljudima, čovjek se osjeća

izdvojeno i otuđeno poput vanzemaljca - kao da ljudski rod promatra iz

daljine, ne pripadajući mu, nepoželjan. Tako sam se osjećao već godinama,

mnogo prije nego što sam upoznao dr. Neblina i mnogo prije nego što je

gospodin Crowley počeo slati smiješne ljubavne poruke sa svog mobitela.

Ljudi trčkaraju uokolo, obavljajući svoje male poslove, podižući svoje male

obitelji i izvikujući svijetu svoje besmislene osjećaje, a ti cijelo vrijeme

stojiš po strani i sve to zbunjeno promatraš. Zbog toga se neki sociopati

Pompea

-37-

osjećaju superiorno, kao da je cijeli ljudski rod samo divljač u njihovoj

šumi; drugi osjećaju vreli ljubomorni bijes, očajnički želeći ono što ne mogu

imati. Ja sam se jednostavno osjećao sam-samcat, list koji leži miljama

daleko od velike zajedničke hrpe.

Pri dnu hrpe lišća pažljivo sam složio kup triješća za potpalu i u njegovo

središte ubacio zapaljenu šibicu. Plamen se primio i počeo rasti usisavajući

zrak, i trenutak potom nad hrpom suhog lišća razuzdano je zaplesala glasna

vatra.

Kroz glavu mi je prošlo pitanje: Kad vatra dogori, što će ostati ?

Te noći ubojica je opet napao.

Vijest sam vidio na televiziji dok smo doručkovali; prvo ubojstvo pobudilo

je izvjesno zanimanje ne samo lokalnih medija, zbog stravičnog načina na

koji je počinjeno, ali drugo - jednako krvavo kao i prvo, no mnogo javnije -

privuklo je pozornost velegradskog novinara koji je došao sa svojom

snimateljskom ekipom tako da su, na užas claytonskog okružnog šerifa, u

cijeloj saveznoj državi emitirane mutne snimke tijela bez utrobe snimljene

iz daljine. Netko je očito uspio fotografirati truplo prije nego što su ga

policajci pokrili i udaljili promatrače.

Sada više nije bilo nikakve sumnje - na djelu je bio serijski ubojica. Mama

je čuvši vijest došla iz druge sobe polunašminkanog lica. Pogledao sam je, i

ona mene. Nismo rekli ni riječ.

"Ted Rask uživo iz Claytona, inače mirnog gradića koji je danas bio

poprište uistinu stravičnog ubojstva - drugog te vrste u manje od mjesec

dana. Ovo je ekskluzivan izvještaj za Five Live News. Pokraj mene je šerif

Meier. Recite nam, šerife, što za sada znamo o žrtvi?"

Šerif Meier imao je iznimno mrzovoljan izraz lica pod širokim sijedim

brkovima, i ljutito je pogledao novinara kada je ovaj koraknuo prema

njemu. Rask je bio poznat po senzacionalističkoj melodramatičnosti, a po

šerifovu mrkom pogledu čak sam i ja mogao zaključiti da je ovaj

nezadovoljan novinarovom nazočnošću.

"U ovim trenucima ne želimo prouzročiti dodatnu bol obiteIji žrtve", rekao

je šerif, "ili nepotreban strah među stanovnicima ovog okruga. Bit ćemo

zahvalni svima ako budu surađivali, na način da ostanu mirni i ne šire

glasine ili netočne informacije o ovom događaju."

Pompea

-38-

Uspio je u potpunosti zaobići novinarevo pitanje. Činilo se da Rask iz njega

neće izvući ništa, barem ne bez borbe.

"Je li utvrđen identitet žrtve?" pitao je novinar.

"Kod žrtve smo našli isprave, no informacije o identitetu žrtve nećemo

objaviti dok ne izvijestimo obitelj."

"A identitet ubojice?" rekao je reporter. "Imate li ikakvih tragova koji

upućuju tko bi to mogao biti?"

"U ovome trenutku nemamo komentara."

"Budući da je ovo ubojstvo uslijedilo ubrzo nakon prošlog, i budući da su

tako slične prirode, mislite li da bi mogla biti povezana?"

šerif je nakratko zatvorio oči, kao da je vizualno uzdahnuo, i načinio malu

stanku prije nego što je nastavio. "Kako ne bismo ugrozili istragu,

trenutačno ne želimo razgovarati o prirodi slučaja. Kao što sam maloprije

rekao, bilo bi nam od velike pomoći kada bi ljudi pokazali smirenost i

diskreciju glede ovog slučaja i suzdržali se od širenja glasina."

"Hvala vam, šerife", rekao je novinar, i kamera se ponovno vratila na

njegovo lice. "Ponavljam, ako ste nam se tek priključili, nalazimo se u

okrugu Clayton, gdje je, vjerojatno opet isti, nepoznati ubojica, za sobom

ostavio novu žrtvu, a cijeli grad u užasu."

"Glupi Ted Rask", rekla je mama polako prilazeći hladnjaku. "Posljednje što

ovome gradu treba jest sveopća panika zbog masovnog ubojice."

Masovno ubojstvo i serija ubojstava dvije su potpuno različite stvari, ali u

tom trenutku nisam imao osobitu želju započeti prepirku oko te razlike.

"Ja mislim da su posljednje što nam treba ta ubojstva", rekao sam oprezno.

"Panika zbog ubojstava bila bi pretposljednja stvar."

"U malom mjestu poput ovoga, panika bi mogla biti jednako pogubna, ili

čak i gora", rekla je ulijevajući si mlijeko u čašu. "Ljudi se prestraše i odu,

ili počnu navečer ostajati kod kuće iza zaključanih vrata, i odjednom mjesno

gospodarstvo počne propadati i napetosti postanu još veće." Otpila je gutljaj

mlijeka. "U takvoj situaciji dovoljno je da neki maloumnik krene u potragu

za žrtvenim jarcem, i panika se vrlo brzo pretvori u kaos."

"Ne možemo vam pokazati tijelo", na televiziji je govorio Rask, "jer prizor

je uistinu stravičan, i policija nam ne dopušta da se dovoljno približimo, no

neke detalje ipak imamo. Svjedoka samoga ubojstva nema, ali oni koji su

Pompea

-39-

tijelo vidjeli izbliza kažu da je prizor mnogo krvaviji nego kod prethodnog

ubojstva. Ako se radi o istome ubojici, moguće je da postaje sve nasilniji,

što bi mogla biti zloslutna najava događaja koji su pred nama".

"Ne mogu vjerovati da to govori", rekla je mama Ijutito prekriživši ruke.

"Danas pišem pismo postaji."

"u blizini tijela na tlu se nalazi masna mrlja", nastavio je Rask, "možda od

ulja iz neispravnog motora vozila za bijeg. Nove detalje o slučaju donosit

ćemo kako ih budemo doznavali. Ted Rask, u ekskluzivnom javljanju za

Five Live News, 'Smrt vreba u srcu Amerike'".

Sjetio sam se mrlje koju sam vidio iza praonice rublja, crne i masne, poput

užegla blata. Je li mrlja pokraj nove žrtve bila iste vrste? Ovaj slučaj krio je

mnoge, duboko skrivene tajne, i bio sam odlučan sve ih razotkriti.

"Glavno pitanje pri stvaranju psihološkog profila ubojice", rekao sam,

napeto piljeći u Maxa dok je jeo svoj ručak, "nije što ubojica čini nego što je

to što ubojica čini, a ne mora?"

"Stari moj", rekao je Max, "ja mislim da je u pitanju vukodlak".

"Nije vukodlak", rekao sam.

"Pa vidio si danas na vijestima, ubojica ima inteligenciju čovjeka i surovost

životinje. Što bi drugo moglo biti?"

"Vukodlaci ne postoje."

"Reci to Jebu Jolleyju i mrtvom tipu na državnoj cesti br. 12", rekao je Max,

uzeo novi zalogaj i nastavio punim ustima. "Nešto ih je baš pošteno

rastrgalo, i to ne neka pičkica od serijskog ubojice."

"Legende o vukodlacima najvjerojatnije su nastale upravo zbog serijskih

ubojica", rekao sam. "Kao i one o vampirima. To su ljudi koji love i ubijaju

druge ljude, a meni to zvuči kao serijski ubojica. Tada još nije bilo

psihologije, pa su, samo da bi imali bilo kakvo objašnjenje, izmislili

nekakvo ludo čudovište."

"Odakle ti samo izvlačiš ta sranja?"

"Crimelibrary.com", rekao sam, "ali vratimo se na ono što sam maloprije

pokušavao reći. Ako želiš ući u um serijskog ubojice, moraš postaviti

pitanje 'Što je to što čini, a ne mora?'"

"A zašto bih ja ulazio u um serijskog ubojice?"

"Molim?" rekao sam. "Zašto ne bi - okej, slušaj, trebamo otkriti zašto čini to

Pompea

-40-

što čini."

"Ne, ne trebamo", rekao je Max, "za to postoji policija. Mi smo u srednjoj

školi, i mi trebamo otkriti jedino koje je boje Marciin grudnjak."

Kog se vraga družim s tim klincem?

"Ajmo ovako", rekao sam. "Recimo da si veliki obožavatelj... čega si veliki

obožavatelj?"

"Marci Jensen", rekao je, "i 'Halo', i 'Green Lantern', i - "

"Green Lantern", rekao sam. "Stripovi. Ti si dakle veliki obožavatelj

stripova, pa recimo da se u grad doseli neki novi autor stripova."

"Cool", rekao je Max,

"Da", rekao sam, "i on radi na nekom novom stripu, i ti želiš otkriti o

kakvom se stripu radi. Bi li to bilo cool?"

"Upravo sam rekao da bi", rekao je Max.

"Cijelo bi vrijeme razmišljao o tome, pokušavao bi pogoditi što radi, i

uspoređivao svoje teorije s teorijama drugih, i to bi ti bilo super."

"Naravno."

"Tako ti je ovo za mene", rekao sam. "Novi serijski ubojica je poput novoga

autora, koji radi na novom projektu, i sada je baš ovdje, u ovome gradu,

svima nama pred nosom, i ja ga pokušavam shvatiti."

"Čovječe, ti si lud", rekao je Max. "Ti si stvarno, sto na sat, za ludaru lud.

"Kad smo kod toga, moj psihijatar misli da sam sasvim u redu", rekao sam.

"No dobro", rekao je Max. "Kako ono glasi naše veliko pitanje?"

" Što je to što ubojica čini, a ne mora?"

"Kako znamo što mora činiti?"

"Sve ono što u tehničkom smislu mora učiniti", rekao sam,

"pretpostavljajući da je osnovni cilj pri ubijanju ljudi, upucati ih. To je

najlakši način".

"Ali on ih rastrgne", rekao je Max.

"Onda je to prva stvar: osobno im priđe i napadne ih." Izvadio sam

bilježnicu i zapisao to. "To najvjerojatnije znači da žrtve želi vidjeti izbliza."

"Zašto?"

"Ne znam. Što još?"

"Napada ih noću, po mraku", rekao je Max. Sada se već polako počeo

ufuravati. "I zgrabi ih kad nema nikog drugog u blizini."

Pompea

-41-

"To vjerojatno ulazi u kategoriju stvari koje mora činiti", rekao sam,

"pogotovo ako ih želi napasti osobno - ne želi da ga netko vidi."

"Zar to ne ulazi u naš popis?"

"Valjda, ali nitko tko ubija ne želi biti viđen, tako da to baš i nije neko

jedinstveno svojstvo."

"Samo ti to lijepo zapiši", rekao je Max, "ne moraju uvijek samo tvoje ideje

biti na popisu".

"Okej", rekao sam zapisujući, "evo, na popisu je: ne želi biti viđen; ne želi

da itko zna tko je".

"Ili što je."

"Ili što je", rekao sam, "u redu. Idemo dalje".

"Žrtvi izvadi utrobu", rekao je Max, "i složi je na hrpu. To je prilično cool.

Mogli bismo ga zvati 'Slagač utrobe'".

"Zašto bi slagao njihovu utrobu na hrpu?" pitao sam. Jedna cura je prošla

pokraj našega stola i čudno nas pogledala, pa sam spustio glas. "Možda želi

provesti što više vremena sa svojom žrtvom, i uživati u ubojstvu."

"Misliš da im vadi utrobu dok su još živi?" pitao je Max.

"Mislim da to nije moguće", rekao sam. "Htio sam reći, možda želi uživati u

ubojstvu nakon samoga čina. Ima jedna čuvena rečenica Teda Bundyja - "

"Koga?"

"Teda Bundyja", rekao sam. "On je sedamdesetih godina ubio tridesetak

ljudi, diljem zemlje; on je bio taj zbog koga su izmislili naziv serijski

ubojica."

"Ti stvarno znaš neke čudne stvari, Johne."

"Uglavnom", rekao sam, "u jednom intervjuu prije smaknuća rekao je da,

nakon što nekoga ubiješ, ako imaš dovoljno vremena, taj netko može biti

tko god želiš da bude."

Max je kratko šutio.

"Nisam siguran da želim nastaviti ovaj razgovor", rekao je.

"Kako to misliš? Do prije minute nije te uznemiravao."

"Do prije minute govorili smo o crijevima koja ispadaju", rekao je Max, "a

to je samo odvratno, ali nije zastrašujuće. Ali ovo sad je skroz nastrano".

"Ali tek smo počeli", rekao sam. "Tek smo se ufurali, sastavljamo

psihološki profil serijskog ubojice, naravno da će biti nastran."

Pompea

-42-

"Gle, samo mi polako postaje nelagodno, to je sve, okej?" rekao je Max.

"Ne znam. Moram na zahod." Ustao je i otišao, ali hranu je ostavio na stolu.

Barem nije otišao zauvijek. Nije da bi me smetalo i da jest.

Zašto nisam mogao jednostavno imati normalan razgovor s nekim? O

nečemu o čemu sam ja htio razgovarati. Zar sam zaista bio toliko

poremećen?

Da, jesam.

Pompea

-43-

5.

U blizini Claytona nalazi se jezero, samo nekoliko milja udaljeno od naše

kuće. To jezero zapravo se zove, nimalo čudno, Clayton, jer se sve u

cijelome okrugu zove Clayton, no ja ga zovem Frikovo jezero. Široko je

otprilike milju i nekoliko milja dugačko, ali na njemu nema marine ili čega

sličnog; obala je močvarna i obrasla trskom, a voda svakoga ljeta prekrivena

algama, tako da nitko onamo ne odlazi ni na kupanje.

Do zime, kad se jezero smrzne, bilo je još mjesec ili dva. Zimi su ljudi

odlazili pecati kroz rupu u ledu ili klizati se, i to je bilo sve - u svako drugo

doba godine nije bilo nikakvog razloga odlaziti onamo, pa nitko nije ni

odlazio.

Barem sam tako mislio, prije nego što sam otkrio frikove.

Iskreno, uopće ne znam jesu li doista frikovi, ali moram pretpostaviti da

nešto s njima nije u redu. Pronašao sam ih prethodne godine, kada više ni

sekunde nisam mogao izdržati kod kuće sam s mamom, pa sam skočio na

bicikl i odvezao se cestom, bilo kamo. Nisam vozio prema jezeru, samo sam

vozio, a jezero je slučajno bilo u tom smjeru. Prošao sam pokraj auta u

kojemu je sjedio neki tip, samo sjedio, parkiran uz cestu, i gledao jezero.

Onda sam prošao pokraj još jednoga. Pola milje dalje prošao sam pokraj

praznog kamiona - ne znam gdje je bio vozač. Sto metara dalje naišao sam

na ženu koja je izašla iz auta i stajala naslonjena na haubu. Nije ništa gledala

niti s kime razgovarala, samo je stajala ondje, naslonjena.

Zašto su svi oni bili ondje? To jezero nije bogzna što za vidjeti. Ondje se

nema što raditi. Odmah su mi na pamet pale nezakonite radnje -

kupoprodaja droge, tajne ljubavne veze, bacanje trupala... ali, ne mislim da

je to bilo posrijedi. Mislim da su svi oni bili ondje iz istoga razloga kao i ja:

morali su se maknuti od svega drugoga. Bili su frikovi.

Poslije sam odlazio na Frikovo jezero svaki put kada sam htio biti sam, što

je bilo sve češće. Frikovi su bili ondje, ponekad neki drugi, ponekad opet

isti, nanizani duž ceste uz jezero poput odbačene biserne ogrlice. Nikada

nismo razgovarali - nismo se uklapali nigdje drugdje, pa bi bilo glupo

pomisliti da ćemo se bolje uklopiti jedni s drugima. Samo bismo došli, bili

Pompea

-44-

ondje, razmišljali, i otišli.

Max me se, nakon izgreda za ručkom, do kraja dana klonio, i poslije škole

odvezao sam se na Frikovo jezero da malo razmislim. Lišće je već odavno

bilo izašlo iz jarko narančaste faze i izblijedjelo je u smeđu, a trava uz cestu

bila je kruta i mrtva.

"Što je to što ubojica čini, a ne mora?" rekao sam naglas, bacio bicikl na

zemlju i stao na jedno mjesto obasjano suncem, gdje je bilo toplo. Vidio

sam nekoliko automobila, ali bili su predaleko da bi me ljudi u njima mogli

čuti. Frikovi su međusobno poštovali privatnost. "Prvome je uzeo bubreg,

ali što je uzeo drugome?" Policija ništa nije objavila, ali tijelo je uskoro

trebalo biti dopremljeno k nama u mrtvačnicu. Podigao sam kamen i bacio

ga u vodu.

Pogledao sam nekoliko stotina metara niz cestu do najbližeg auta. Bio je

bijel i star, a vozač je gledao prema jezeru.

"Jesi li ti ubojica?" upitao sam tiho. Toga dana je ondje, razasuto duž ceste,

bilo ukupno petero ili šestero ljudi. Pitao sam se koliko će još vremena proći

prije nego što se ostvari mamino predviđanje i ljudi u gradu počnu

optuživati jedni druge. Ljudi se boje onoga što je drukčije, i glavni zgoditak

na lutriji lova na vještice čekao je onoga tko se najviše razlikuje. Hoće li to

biti jedan od frikova s jezera? Što će mu učiniti?

Svi su znali da sam ja frik. Hoće li mene optužiti?

Tijelo je stiglo u mrtvačnicu osam dana poslije. Mama i ja smo malo

razgovarali o mojoj sociopatiji, ali kako bih je skrenuo s traga - naveo je da

razmišlja o mojim dobrim osobinama, umjesto o lošim - više sam se

potrudio u školi. Očito je upalilo, jer kad sam poslije škole došao kući, ušao

u mrtvačnicu i zatekao ih kako rade na tijelu druge žrtve, mama me nije

pokušala spriječiti da stavim pregaču i masku i da im se pridružim.

"Što nedostaje?" upitao sam, pridržavajući mami boce s kemikalijama dok

je ulijevala formalin u pumpu. Margaret je na radnoj plohi sa strane imala

samo nekoliko organa, marljivo u njih zabadala trokar i čistila ih.

Pretpostavljao sam da su ostali organi već unutra. Mama je već bila prekrila

tijelo plahtom i nisam htio riskirati i gledati pod nju dok je mama ondje

stajala.

"Što?" upitala je promatrajući oznake na spremniku pumpe dok je u nj

Pompea

-45-

ulijevala kemikalije.

"Prošli put je uzeo bubreg", rekao sam. "Koji organ nedostaje ovaj put?"

"Svi organi su tu", rekla je smijući se. "Malo si prestrog prema Ronu, pa

neće valjda svaki put nešto izgubiti. Ali, porazgovarala sam s tvojom

sestrom. Rekla sam joj da mora malo pažljivije čitati dokumentaciju i

upozoriti nas na sve anomalije na koje naiđe. Koji put doista ne znam što ću

s tom malom."

"Ali... jesi li sigurna?" upitao sam. Bio sam uvjeren da je ubojica nešto uzeo.

"Možda žučnu kesicu, i Ron je možda mislio da je tip otprije imao operiranu

žuč pa nije išao za tim."

"Johne, Ron i policija - a i FBI, da napomenem - imali su tijelo više od

tjedan dana. Forenzički stručnjaci pregledali su pod povećalom svaki

milimetar u potrazi za makar i najsitnijim tragom koji bi im pomogao

uhvatiti tog bolesnika. Da je koji organ nedostajao, sigurno bi primijetili."

"Curi", rekao sam pokazujući prstom na lijevo rame trupla. Ispod plahte

polako je istjecala svijetloplava tekućina pomiješana s ugrušcima krvi.

"Mislila sam da sam to bolje zašila", rekla je mama, začepila formalin i dala

ga meni. Podigla je plahtu i otkrila batrljak ramena čvrsto zamotan

zavojima, koji su sad u donjoj polovici bili natopljeni plavo-ljubičastom

sluzi. Ruke nije bilo. "Ajajaj", rekla je i pošla po još zavoja.

"Ruka fali?" Pogledao sam mamu. "Pitao sam te što nedostaje, i tebi nije

palo na pamet spomenuti ruku?"

" Što? " upitala je Margaret.

"Ubojica je uzeo ruku", rekao sam, prišao truplu i zadigao plahtu. Kao i

prošli put, trbuh je bio rasporen, ali ni približno onako groteskno;

rasjekotine su bile manje i malobrojnije. Mrtvome farmeru - Daveu Birdu,

kako je pisalo na kartončiću koji mu je visio s nožnog palca - utroba nije

bila izvađena. "Ovaj put nije izvadio i složio utrobu?"

"Što to radiš?" rekla je mama osorno, istrgnula plahtu iz moje ruke i

ponovno prekrila tijelo. "Pokaži malo poštovanja!"

Previše sam govorio, i bio sam svjestan da govorim previše, ali nisam

mogao prestati. Kao da mi je netko razrezao glavu pa su mi misli curile na

pod.

"Mislio sam da radi nešto s organima", rekao sam, "ali samo ih je pretražio

Pompea

-46-

da bi našao što je tražio. Nije ih slagao niti se igrao s njima, niti... "

"Johne Wayne Cleaveru!" rekla je mama oštro. "O čemu ti to, zaboga,

trabunjaš?"

"Ovo u potpunosti mijenja cijeli profil", rekao sam, pokušavajući pritom

smoći volju da ušutim, ali moja su usta samo nastavila. Moje novo otkriće

bilo je previše uzbudljivo. "Znači, ne radi se o tome što radi s tijelima, nego

što im uzima. Vađenje utrobe bilo je samo najlakši način da dođe do

bubrega, nikakav posmrtni ritual... "

"Posmrtni ritual?" upitala je mama. Margaret je spustila trokar i uprla

pogled u mene; osjećao sam kako me probadaju pogledima, i znao sam da

sam u nevolji. Rekao sam puno previše. "Bi li mi objasnio što je s tobom?"

upitala je mama.

Trebao sam se nekako izvući, ali bio sam preduboko zaglibio.

"Samo sam rekao da se ubojica ne igra s tijelima", rekao sam. "To je dobro,

zar ne?"

"Bio si uzbuđen", optužila me mama. "Sav si se ozario kada si vidio truplo

ovog čovjeka, i kako je rastrgan."

"Ali... "

"Vidjela sam radost na tvom licu, Johne, i mislim da to nisam vidjela nikada

prije, a sve zbog mrtvaca - čovjeka, koji je imao obitelj, i život, a ti se ne

možeš nasititi."

"Ne, nije... "

"Van!" rekla je mama, tonom koji je odavao neupitnu konačnost te odluke.

"Molim?"

"Van", ponovila je, "više ne smiješ ulaziti ovamo".

"Ne možeš tako!" uzviknuo sam.

"Ja sam vlasnica, i tvoja mama", rekla je, "a ti se daleko previše uzbuđuješ

oko ovoga, i ne sviđa mi se ni kako se ponašaš, ni stvari koje govoriš."

"Ali..."

"Trebala sam to učiniti još davnih dana", rekla je podbočivši se. "Zabranjen

ti je pristup ovoj prostoriji - ni Margaret te neće puštati unutra, a reći ću i

Lauren. Vrijeme je da si nađeš normalan hobi i normalne prijatelje, i ne

želim od tebe čuti ni riječi."

"Mama!"

Pompea

-47-

"Ni riječi!" rekla je. "Odlazi."

Htio sam ju udariti. Htio sam udarati po zidovima i stolovima i po mrtvom

farmeru na stolu, i uzeti trokar i zabiti joj ga u njeno glupo lice i isisati joj

taj glupi mozak...

Ne.

Smiri se.

Zatvorio sam oči. Kršio sam previše pravila. Nisam si smio dopustiti takve

misli; nisam smio dopustiti da me svlada bijes. Držao sam oči zatvorene i

polako skinuo rukavice i masku.

"Oprosti", rekao sam. "Ja..." Nisam mogao samo otići odade i nikada se više

vratiti, morao sam se boriti, i...

Ne. Smiri se.

"Oprosti", ponovio sam. Skinuo sam pregaču i izašao na stražnja vrata. O

tome sam mogao brinuti poslije. U tom trenutku najvažnija su bila moja

pravila.

Čudovište sam morao zadržati iza zida.

Mrzim Noć vještica. Sve je to tako glupo - nitko se zapravo ne boji, svi

hodaju uokolo namazani umjetnom krvlju, ili s gumenim noževima, ili, u

najgorem slučaju, u kostimima koji uopće nisu ni trebali biti strašni. Noć

vještica trebala bi biti noć u kojoj zli duhovi hodaju Zemljom, noć u kojoj

su, u davnoj prošlosti, druidi spaljivali djecu u kavezima od šiblja. Kakve to

ima veze s prerušavanjem u Spidermana?

Za Noć vještica prestao sam mariti kada mi je bilo osam godina, otprilike u

isto vrijeme kada sam počeo učiti o serijskim ubojicama. To ne znači da

sam se prestao maskirati, samo sam prestao sam birati svoje kostime - svake

godine mama bi mi ga izabrala i ja bih ga odjenuo i ignorirao, i onda

zaboravio do iduće godine. Jednoga dana trebao bih joj reći za Eda Gaina,

kojeg je majka većinu njegova djetinjstva odijevala kao curicu. Većinu

svojeg odraslog života proveo je ubijajući žene i izrađujući odjeću od

njihove kože.

Čovjek bi pomislio da će te godine Noć vještica u Claytonu biti prilično cool

- na koncu konca, u gradu je doista bio pravi demon, s očnjacima i

pandžama i svim ostalim. To bi trebalo značiti barem nešto. No nitko od nas

Pompea

-48-

to još nije znao, i do tada je ubio samo dvoje ljudi, pa smo, umjesto da se

zaključani u podrumima tresemo od straha i molimo za spas, završili u

sportskoj dvorani naše škole i pretvarali se da uživamo u plesu povodom

Noći vještica. Iskreno, uopće ne znam koja je od te dvije stvari gora.

Školske zabave u osnovnoj školi bile su grozne, ali mama me svaki put

natjerala da odem. Kako ona nije imala namjeru promijeniti tu politiku kad

sam krenuo u gimnaziju, nadao sam se da će barem zabave postati bolje.

Nisu. Ples u Noći vještica bio je osobito glup - prilika za sve zbunjene,

nezgrapne, polurazvijene mutante u školi da se okupe, kostimirani, i onda

stoje uza zid sportske dvorane pod anemičnim bljeskovima šarene rasvjete

dok zamjenik ravnatelja preko školskog razglasa pušta prošlogodišnje

Kitove. Mama me, u okviru inicijative "nađi si normalne prijatelje", naravno

prisilila da idem, no kao znak dobre volje dopustila mi je da sam izaberem

kostim. Znajući da će je to naljutiti, prerušio sam se u klauna.

Max je bio neka vrsta komandosa, odjeven u tatinu maskirnu jaknu, lica

umrljana nekakvom smeđom šminkom. Unatoč mnogim upozorenjima

ravnatelja da ne donosimo oružje, ponio je i plastični pištolj, koji je onda,

naravno, morao predati na ulazu.

"Ovo je u banani", rekao je Max, stisnutih šaka, bijesno gledajući ravnatelja

na drugom kraju dvorane. "Ukrast ću si ga natrag, psu, majke mi moje.

Misliš da će mi ga vratiti?"

"Jesi ti to mene upravo nazvao 'psu'?" pitao sam.

"Stari, tako mi svega, uzet ću si ga natrag, a on to neće ni znat’. Tata mi je

pokazao nekoliko prejebenih trikova, ovaj nikad neće ni saznati da sam bio

tamo."

"Nemaš dovoljno dobro maskirno odijelo za to", rekao sam. Bili smo na

našem standardnom položaju, pritajeni u kutu, i ja sam promatrao strujanje

ljudi od zidova do stola s hranom i pićem i natrag.

"Tata je ovu jaknu dobio u Iraku", rekao je Max, "bolje od ovoga ne

postoji".

"Onda će biti prejebeno kada ti g. Layton sakrije pištolj u Iraku", rekao sam,

"ali sada smo na školskom plesu usred Amerike. Ako ne želiš da te

primijeti, trebaš se maskirati u žrtvu automobilske nesreće. Njih noćas ima

koliko god hoćeš. Ili trebaš lažnu rupu od metka na čelu". Jeftina imitacija

Pompea

-49-

krvoprolića bila je na dnevnome redu za najmanje polovicu prisutnih.

Čovjek bi pomislio da će nakon dva stravična ubojstva u gradu, ljudi biti

malo osjetljiviji na to, ali eto. Bar se nitko nije prerušio u automehaničara

kojem je izvađena utroba.

"To bi bilo fora", rekao je Max gledajući u rupu od metka koja je upravo

prolazila pokraj nas. "Sutra ću tako maskiran ići od vrata do vrata - svi će se

usrat od straha kad me vide."

"Ići ćeš od vrata do vrata?" nasmijao se netko. Bio je to Rob Anders, koji je

prolazio s nekoliko prijatelja. Svi su me oni mrzili još od trećeg osnovne.

"Dvije bebice idu od vrata do vrata - zabava za malu djecu!" Prošli su

smijući se.

"Idem samo radi moje male sestre", promrmljao je Max bijesno im zureći u

leđa. "Idem ja po svoj pištolj; ovaj kostim izgleda šugavo bez pištolja."

Odšuljao se prema udaljenijim vratima, a mene ostavio samog u mraku.

Odlučio sam otići po piće.

Stol s hranom i pićem bio je prilično skroman - jedan pladanj sa

smežuranim povrćem, nekoliko polovica krafni i zdjela puna jabučnog soka

i Spritea. Natočio sam si jednu čašu, koja mi je isti čas ispala jer me netko

odostraga gurnuo. Sok je upao natrag u zdjelu, zajedno s čašom, pljusnuo i

smočio mi ruku. Rob Anders i njegovi kompići udaljili su se cerekajući se.

Nekoć sam imao popis ljudi koje ću jednoga dana ubiti. Sad je to bilo u

suprotnosti s mojim pravilima, ali ponekad mi je doista jako nedostajalo.

"Ti si Stvor?" začuo se neki djevojački glas. Okrenuo sam se i ugledao

Brooke Watson, curu iz moje ulice. Bila je odjevena slično kao moja sestra

neku večer, u odjeću iz osamdesetih.

"Ja sam - što?" upitao sam vadeći čašu iz zdjele.

"Klaun iz Stvora, one knjige Stephena Kinga", rekla je Brooke.

"Ne", rekao sam izažimajući rukav u čašu i sušeći ga ubrusima. "Inače,

mislim da se taj klaun zvao Pennywise."

"Ne znam, nisam je pročitala", rekla je i spustila pogled. "Stoji mi doma na

polici, vidjela sam sliku na omotu, pa sam mislila da si se možda prerušio u

njega - ne znam."

Čudno se ponašala, kao da... nemam pojma. Naučio sam dobro tumačiti

sitne detalje u govoru tijela ljudi koje dobro poznajem, da bih znao što

Pompea

-50-

osjećaju, no osoba poput Brooke bila mi je nečitljiva.

Rekao sam jedinu stvar koja mi je pala na pamet. "A ti si pankerica?"

"Što?"

"Kako su zovu oni ljudi iz osamdesetih?" upitao sam.

"Oh", nasmijala se. Imala je lijep smijeh. "Ja sam zapravo moja mama -

mislim, ovo je njena odjeća iz srednje škole. Ali,

vjerojatno bih trebala govoriti da sam Cyndi Lauper ili takvo što, jer

maskirati se u svoju mamu nije baš neka fora."

"I ja sam se zamalo prerušio u svoju mamu, ali onda sam se zabrinuo što bi

na to rekao moj psihijatar."

Ponovno se nasmijala, i shvatio sam kako misli da se šalim. Tako je

vjerojatno i bilo bolje, jer da sam joj opisao cijeli kostim - uključujući i

golemi plastični nož kroz glavu - najvjerojatnije bih je prestrašio. Bila je

doista prilično zgodna - duga plava kosa, bistre oči, i jamice na obrazima

kad bi se nasmijala. I ja sam se njoj osmjehnuo.

"Hej, Brooke", rekao je Rob Anders prilazeći nam s malicioznim osmijehom

na licu. "Zašto razgovaraš s tim djetetom? On u noći vještica još uvijek ide

od vrata do vrata."

"Stvarno?" upitala je Brooke gledajući me. "I ja sam mislila ići, ali nisam

bila sigurna - još uvijek mi se čini zabavno, iako smo sada u srednjoj."

Možda i nisam shvaćao koje je osjećaje pokazivala Brooke, ali osjećaj

nelagode poznavao sam i predobro, a to je bilo ono što je Rob Anders sada

odašiljao u valovima.

"Ja... da", rekao je Rob. "Mislim da stvarno zvuči pomalo zabavno. Onda,

možda se sretnemo."

Odjednom sam osjetio jak poriv da ga izbodem nožem.

"Ali kakav si ti to klaun, Johne?" pitao je, skrećući pozornost na mene.

"Hoćeš li nam izvesti malu točku žongliranja, ili nagurati čitavog sebe u

auto?" Nasmijao se i bacio pogled iza sebe da vidi smiju li se i njegovi

prijatelji, ali oni su bili otišli razgovarati s Marci Jensen - ona je bila u

kostimu mačkice, koji je vrlo jasno pokazivao zašto je Max bio opsjednut

njenim grudnjakom. Rob se na trenutak zablenuo, a onda se brzo okrenuo

natrag. "Onda, za što si se odlučio, klaune? Šta se ceriš?"

"Ti si stvarno gala kit, Robe", rekao sam. Pogledao me u čudu.

Pompea

-51-

"Što?" upitao je.

"Super si", rekao sam. "I imaš jako dobar kostim, a pogotovo mi se sviđa

rupa od metka na čelu." Nadao sam se da će otići

kad to kažem. Govoriti lijepe stvari ljudima kad me stvarno razbjesne bilo je

jedno od mojih pravila, kako stvari ne bi eskalirale, ali nisam bio siguran

koliko ću izdržati.

"Ti se to meni smiješ?" upitao je bijesno zureći u mene.

Nisam imao pravilo za slučaj da osoba kojoj sam dao kompliment ne ode.

"Ne", rekao sam. Pokušao sam improvizirati, ali bio sam zatečen. Nisam

znao što da kažem.

"Ja mislim da se smiješiš jer si totalni debil", rekao je, koraknuvši prema

meni. "'Čovječe, ja sam sretni klaun'."

Bio sam stvarno bijesan. "Ti si..." trebao mi je kompliment. "Čuo sam da si

super napisao onaj test iz matke jučer. Bravo." To je bilo sve čega sam se

uspio sjetiti. Trebao sam samo otići, ali... htio sam razgovarati s Brooke.

"Slušaj, debilčino", rekao je Rob, "ovo je tulum za normalne ljude. Tulum

za frikove je niz hodnik, u wc-u, s darkerima. 'Ajde se ti lijepo gubi

odavde".

Nastupao je agresivno, ali to je bila samo gluma, tipično mačo-pozerstvo

jednog petnaestogodišnjaka. Bio sam toliko bijesan, da sam ga mogao na

mjestu ubiti, ali uspio sam se smiriti, natjerao sam se. Bio sam bolji od toga

- bolji od njega. Htio me zastrašiti? Odlučio sam mu pokazati što je

zastrašivanje.

"Smiješim se jer zamišljam kako izgleda tvoja utroba."

"Što?" pitao je Rob, i onda se nasmijao. "Ohoho, faca, pokušava me

zastrašiti. Misliš da si me prestrašio, bebice?"

"Klinički mi je dijagnosticirana sociopatija", rekao sam. "Znaš li što to

znači?"

"Znači da si frik", rekao je.

"Znači da si mi ti važan otprilike koliko i, recimo, kartonska kutija", rekao

sam. "Ti si stvar - komad smeća koji još nitko nije lgnacio. Je li to ono što bi

želio da kažem?"

"Začepi", rekao je Rob. Još uvijek je glumio velikog frajera, ali krijesta mu

je na očigled postajala sve manja - nije znao što bi rekao.

Pompea

-52-

"Znaš, najzanimljivija stvar u vezi s kartonskom kutijom", rekao sam, "je to

što je možeš otvoriti. Iako je izvana neopisivo dosadna, unutra može biti

nešto zanimljivo. Tako da, dok ti govoriš sve te glupe i dosadne stvari, ja

zamišljam kako bi bilo otvoriti te i vidjeti što je unutra".

Prestao sam govoriti i samo zurio u njega, a on je zurio u mene. Bojao se.

Pustio sam ga još trenutak da se paca u tom strahu, i onda opet progovorio.

"Stvar je u tome, Robe, što te ja ne želim otvoriti. Ne želim biti ta vrsta

čovjeka. Zato sam si smislio pravilo: svaki put kad poželim nekoga

razrezati, umjesto toga mu kažem nešto lijepo. I zato ti kažem, Robe

Anderse iz Ulice karanfila 232, ti si super tip."

Rob je zinuo kao da će nešto reći, onda je zatvorio usta i ustuknuo. Sjeo je

na stolac, još uvijek me gledajući, i potom ustao i napustio prostoriju. Cijelo

vrijeme sam ga pratio pogledom.

"Ja...", rekla je Brooke. Bio sam zaboravio da je ona tu. "To je bio zanimljiv

način da ga se riješiš."

Nisam znao što da kažem - nije to trebala čuti. Pitao sam se zašto sam takav

idiot.

"Ma ništa", rekao sam na brzinu, "to... je iz jednog filma. Tko bi rekao da će

ga to tako prestrašiti?"

"Da", rekla je Brooke. "Moram... bilo je lijepo popričati s tobom, Johne."

Nesigurno se osmjehnula, i otišla.

"Stari, ovo je bilo brutalno", rekao je Max.

Okrenuo sam se iznenađeno. "Koliko dugo već tu stojiš?"

"Skoro sve sam čuo", rekao je i krenuo prema meni zaobilazeći stol s

hranom i pićem, "i bilo je bru-tal-no. Anders se skoro usro u gaće."

"I Brooke se prepala", rekao sam. Gledao sam u smjeru u kojem je otišla, ali

vidio sam samo gomilu ljudi u mraku.

"Presmiješno!" rekao je Max, i zagrabio malo punča. "I to nakon što je tako

otvoreno pokazala da joj se sviđaš."

"Sviđam?"

"Ti - ti to nisi primijetio? Šta si slijep? Totalno te htjela pitati za ples."

"Zašto bi to učinila?"

"Jer smo na plesu", rekao je Max, "i jer si ti užarena peć puna klaunovske

Pompea

-53-

Ijubavi. Bio bih doduše iznenađen ako ikada više s tobom popriča; ovo je

bilo pre-jebeno".

Iduće smo večeri Max i ja pošli od vrata do vrata s njegovom malom

sestrom Audrey. Prvo smo obradili njegov kvart, u pratnji njegove mame,

koja je hodala za nama, napeta, sa svjetiljkom u jednoj i papar-sprejom u

drugoj ruci. Kada smo tamo završili, odvezla nas je u moj kvart. Gospodin

Crowley zatresao je glavom kada smo mu pozvonili.

"Ne biste smjeli biti vani ovako kasno", rekao je mršteći se. "Opasno je,

onaj ubojica je negdje vani."

"Ulična rasvjeta je upaljena", rekao sam, "i svjetla na verandama, a imamo i

pratnju. Na vijestima su čak rekli da će noćas vani biti više policije nego

obično. Vjerojatno smo noćas u manjoj opasnosti nego bilo koje druge

noći."

Gospodin Crowley malo se sagnuo iza vrata i glasno zakašljao, a onda se

opet okrenuo nama. "Nemojte se predugo zadržati vani, u redu?"

"Bit ćemo oprezni", rekao sam, i gospodin Crowley nam je podijelio

slatkiše.

"Ne želim da ovaj grad živi u strahu", rekao je žalosno, "ovdje je prije sve

bilo tako sretno". Ponovno je zakašljao i zatvorio vrata.

Stvari koje su na danjem svjetlu izgledale budalasto - lažna krv i kojekakve

proteze - po mraku su se činile mnogo zloslutnije. Mnogo jezivije. Svi su

bili živčani jer im je u mislima bio ubojica -

i kojekakve gluposti kupljene u dućanu za Noć vještica zamijenio je stvarni

strah od smrti. Bila je to najbolja Noć vještica ikad.

Pompea

-54-

6.

Ja sam Ted Rask, gledate ekskluzivnu reportažu za Five Live News iz

Claytona, inače mirnoga gradića, u kojemu sve više eskalira kriza koju neki

nazivaju Claytonski ubojica. Mnogi u ovome gradu noću se više ne usuđuju

napuštati svoje domove, a neki se boje čak i na danjem svjetlu. No usprkos

tom sveprisutnom strahu, pojavio se tračak nade. Mjesna policija i FBI

postigli su zapanjujući napredak u istrazi."

Bilo je šest sati navečer, i gledao sam vijesti. Mama je rekla da je neobično

da petnaestogodišnjak voli gledati vijesti, ali budući da ni jedna od

televizijskih postaja koje smo hvatali nije prenosila suđenja, obično su

vijesti lokalne televizije bile jedino u cijelom programu što me imalo

zanimalo. Inače, serijski ubojica još je bio vruća tema, a neprestani izvještaji

Teda Raska bili su najgledanija emisija u gradu - unatoč, ili možda upravo

zbog njegove ekstremne melodramatičnosti. Vani je bjesnila snježna

mećava, u Claytonu tipična za studeni, a mi smo se unutra grijali uz vatru

medijske histerije.

"Kao što se sjećate iz mog prvog izvještaja o smrti mjesnog farmera Davida

Birda", rekao je Rask, "na mjestu zločina pronađena je nekakva masna tvar;

isprva se sumnjalo na motorno ulje koje je iscurilo iz vozila za bijeg, no

forenzička istraga pokazala je da je tvar biološkog podrijetla. Od

neimenovanog izvora iz redova istražitelja doznali smo da je FBI u toj tvari

pronašao vrlo malen uzorak DNK u poodmaklom stadiju degeneracije. Rano

jutros, ustanovili su da je posrijedi ljudska DNK, no trag tu, nažalost,

prestaje. Utvrđeno je da DNK ne pripada nijednoj od žrtava, nikome od

trenutačno osumnjičenih, nijednoj od osoba koje se vode kao nestale, niti

ikome iz državnog registra DNK. Moram međutim napomenuti da je

registar DNK ove savezne države prilično ograničen - radi se o novoj

tehnologiji, i takvi registri u rijetko kojem gradu sežu više od pet godina

unatrag. Bez sveobuhvatnog testiranja DNK, usporedivog sa saveznim

registrom otisaka prstiju, vlasnik tog DNK potpisa možda nikada neće biti

nađen."

Bio je tako postojan i ozbiljan, kao da ima izgleda osvojiti novinarsku

Pompea

-55-

nagradu samo na temelju karizme. Mama ga je još uvijek mrzila i odbijala je

gledati njegova javljanja - govorila je da je samo pitanje vremena kada će

početi upirati prstom u nekoga, koga će onda linčovati. U gradu je vladala

velika napetost, a vjerojatnost trećeg ubojstva visjela nam je nad glavama

poput tamnog oblaka.

"Ali dok je policija proučavala dokaze s mjesta zločina", govorio je Rask,

"ekipa Five Live News vodila je vlastitu istragu, i pronašli smo nešto vrlo

zanimljivo, još jedan neriješen slučaj, star više od četrdeset godina, u

kojemu se također pojavljuje crna tvar slična onoj pronađenoj u ovome

slučaju. Hoće li taj podatak pomoći pri pronalaženju ubojice? Više o tome

donosimo večeras u deset. Ted Rask, za Five Live News. Vraćamo se u studio,

Sarah?"

No, Ted Rask nije se javio u deset - dočepao ga se claytonski ubojica.

Njegov snimatelj pronašao ga je malo poslije pola devet u uličici iza njihova

motela, izvađene utrobe i bez noge. Lice i glava bili su mu namazani nekom

jetkom, crnom, sluzavom tvari. Zacijelo je bila vrela, jer koža mu je od nje

dobila plikove i pocrvenjela, kao u raka.

"'Čuo sam da teroriziraš djecu u školi", rekao je dr. Neblin.

Ignorirao sam ga i samo zurio kroz prozor. Razmišljao sam o Raskovom

truplu. Nešto tu... nije štimalo.

"Ne želim da se mojom dijagnozom služiš kao oružjem za strašenje ljudi",

rekao je Neblin. "Ovo činimo kako bi se tvoje duševno zdravlje popravljalo,

a ne zato da bi svoju patologiju mogao bacati ljudima u lice."

Bacati u lice. Raskovo je lice bilo namazano onom sluzavom tvari - zašto?

To se činilo ponižavajućim - nešto što ubojica prije nije činio. Što se

događalo?

"Ignoriraš me, Johne", rekao je Neblin. "Razmišljaš o novom umorstvu koje

se sinoć dogodilo?"

"Serijskom ubojstvu."

"Ima li tu kakve razlike?"

"Naravno da ima", rekao sam okrećući se da bih se zapiljio u njega. Zbog

njegova neznanja osjećao sam se gotovo... izdano. "Vi ste psiholog, to biste

morali znati. Umorstvo je... druga stvar. Počinitelji umorstva su pijanci, ili

ljubomorni muževi - imaju razloge za svoje djelo."

Pompea

-56-

"A serijski ubojice nemaju razloge?"

"Njihov razlog je samo ubijanje", rekao sam. "U serijskom ubojici postoji

nešto što je gladno, ili prazno, i ubijanje je način kako popunjava tu

prazninu. Nazivajući takvo ubijanje umorstvom, pretvarate ga... u nešto

jeftino. Nešto glupo."

"A ti ne želiš da serijsko ubijanje ispada glupo?"

"Ma nije stvar u tome, nego... Ne znam kako bih to rekao." Opet sam se

okrenuo prema prozoru. "Samo imam osjećaj da nije tako, to je sve."

"Možda ti pokušavaš pretvoriti serijske ubojice u nešto što oni nisu", rekao

je Neblin. "Želiš im pridodati neki poseban značaj."

Prkosno sam ga ignorirao. Vani su auti polako vozili po cesti prekrivenoj

slojem crnog leda. Priželjkivao sam da jedan od njih odskliže u pješaka.

"Gledao si vijesti jučer?" upitao je Neblin. Vraćao se na moju omiljenu

temu da bi me namamio natrag u razgovor. Nastavio sam nijemo buljiti kroz

prozor.

"Malo mi je to sumnjivo", rekao je Neblin. "Onaj je novinar najavio da je

pronašao trag koji bi mogao voditi do ubojice, i onda je ubijen samo sat i

pol prije nego što je htio objaviti o čemu je točno riječ. Čini se da je bio na

dobrom tragu."

Svaka čast, Sherlock. Isti je zaključak iznesen i u vijestima u deset.

"Ne želim o tome razgovarati", rekao sam.

"Onda možda možemo razgovarati o Robu Andersu", rekao je Neblin.

Opet sam se okrenuo prema njemu. "Mislio sam vas pitati tko vam je rekao

za to."

"Nazvala me jučer školska pedagoginja", rekao je Neblin. "Koliko znam,

ona i ja smo jedini s kojima je razgovarao. No, zadao si mu noćne more."

Nasmiješio sam se.

"To nije smiješno, Johne. To je znak agresije."

"Rob je nasilnik", rekao sam. "Još od trećeg osnovne. Ako vas zanimaju

znakovi agresije, samo ga pratite nekoliko sati."

"Agresija je normalna pojava kod petnaestogodišnjeg dječaka", rekao je

Neblin, "bio on nasilnik ili ne. Ja se međutim zabrinem kada agresija dolazi

od petnaestogodišnjeg sociopata koji je opsjednut smrću - osobito jer si do

sada bio školski primjer nekonfliktnog ponašanja. Što se nedavno

Pompea

-57-

promijenilo u tvom životu, Johne?"

"Pa, u gradu se pojavio serijski ubojica koji uzima dijelove tijela svojih

žrtava. Možda ste i načuli nešto o tome. Bilo je na vijestima."

"Nazočnost serijskog ubojice u gradu utjecala je na tebe?"

Čudovište iza zida se pomaknulo.

"Vrlo mi je blizu", rekao sam, "bliže od ijednoga kojega sam do sada

proučavao. Pregledavam knjige ili pretražujem internet, čitam o serijskim

ubojicama iz... mislim, ne iz zabave... ma znate što mislim - ali svi su oni

tako daleko. Stvarni su, i njihova stvarnost dio je fascinacije, ali... to je

uvijek dosad bio Nigdjegrad, SAD. Oni bi trebali biti stvarni negdje

drugdje, ne ovdje."

"Bojiš li se ubojice?"

"Ne bojim se da će me ubiti", rekao sam. "Sve tri žrtve do sada bili su

odrasli muškarci, pa pretpostavljam da će se držati toga - što znači da sam ja

siguran, a i mama i Margaret i Lauren su sigurne."

"A što je s tvojim ocem?"

"Moj otac nije ovdje", rekao sam. "Ni ne znam gdje je."

"Ali, bojiš li se za njega?"

"Ne", rekao sam sporo. To je bila istina, ali bilo je tu još nečega što mu

nisam rekao, i vidio sam da je primijetio.

"To je sve?"

"A trebalo bi biti još?"

"Ako ne želiš o razgovarati tome, onda nećemo", rekao je Neblin.

"Ali, što ako bismo morali?" pitao sam.

"Onda hoćemo."

Ponekad psihijatri znaju biti toliko otvoreni za nove ideje, da je pravo čudo

što im išta ostaje u glavi. Neko vrijeme sam zurio u njega, odvagujući

moguće posljedice razgovora za koji sam znao da predstoji, i naposljetku

odlučio da ne može škoditi.

"Prošli tjedan sam sanjao da je moj tata taj ubojica", rekao

sam.

Neblin nije reagirao. "Što je radio?"

"Ne znam, nije me ni došao vidjeti."

"Jesi li želio da te povede sa sobom kada ide ubijati?" upitao je Neblin.

Pompea

-58-

"Ne", rekao sam. Postalo mi je neudobno na stolcu. "Htio sam...htio sam ga

odvesti sa sobom, nekamo gdje više ne bi mogao ubijati."

"Što se dalje dogodilo?"

Iznenada više nisam htio razgovarati o tome, iako sam sam bio pokrenuo tu

temu. To je bilo kontradiktorno, znam, ali snovi o ubijanju vlastita oca

mogu imati takav efekt na čovjeka. "Možemo li razgovarati o čemu

drugom?"

"Naravno da možemo", rekao je i zapisao nešto u svoj blokić. "Mogu vidjeti

tu bilješku?" pitao sam.

"Naravno." Dodao mi je svoj blokić.

Prvi razlog: ubojica u gradu Ne želi razgovarati o ocu.

"Zašto ste napisali 'prvi razlog'?" upitao sam.

"Prvi razlog zašto si prestrašio Roba Andersa. Ima li ih još?"

"Ne znam", rekao sam.

"Ako ne želiš razgovarati o svome ocu, možemo li o tvojoj majci?"

Čudovište iza zida se pomaknulo. S vremenom sam to počeo nazivati

čudovištem, ali to uopće nije bilo nešto poput demona koji ubija. To bi bilo

nešto stvarno, a ovo je bilo samo... pa - ja. Ili, moja mračna strana.

Vjerojatno mislite da bi bilo jezivo kad bi se u vama krilo pravo čudovište,

ali vjerujte mi - mnogo je gore kada je čudovište u stvari samo tvoj vlastiti

um. Nazivajući ga čudovištem, uspio sam se malo distancirati od toga dijela,

zbog čega sam se osjećao bolje po tom pitanju. Ne mnogo bolje, ali bolje

išta nego ništa.

"Moja mama je idiot", rekao sam, "i zabranila mi je pristup mrtvačnici. Već

skoro mjesec dana ne smijem onamo".

"Do prošle noći, skoro mjesec dana nitko nije umro", rekao je. "Zašto si

uopće htio u mrtvačnicu kad se ondje nije imalo što raditi?"

"Prije sam često odlazio onamo razmišljati", rekao sam. "To mi se sviđalo."

"Imaš li koje drugo mjesto kamo možeš otići razmišljati?"

"Idem na Frikovo jezero", rekao sam, "ali sada je prehladno za to".

"Frikovo jezero?"

"Jezero Clayton", rekao sam. "Ondje se skupljaju čudni ljudi." Ali praktički

sam odrastao u toj mrtvačnici, ne može mi to oduzeti."

"Rekao si mi da im pomažeš pri balzamiranju tek posljednjih nekoliko

Pompea

-59-

godina", rekao je Neblin. "Ima li još čega u mrtvačnici što ti je važno?"

"Jučer je ubijen onaj novinar", rekao sam, ignorirajući njegovo pitanje, "i

možda ćemo ga dobiti - naravno, za sprovod će ga poslati kući, ali možda će

ga prvo dati nama na balzamiranje. Moram vidjeti to tijelo, a ona mi to neće

dati".

Neblin je nekoliko trenutaka šutio.

"Zašto moraš vidjeti tijelo?" pitao je.

"Da bih znao što mu je u glavi", rekao sam, gledajući kroz prozor.

"Pokušavam ga shvatiti."

"Ubojicu?"

"Nešto je čudno u vezi s njim, a ne uspijevam shvatiti što."

"No dobro", rekao je Neblin. "Možemo razgovarati o ubojici ako to želiš."

"Stvarno?"

"Stvarno. Ali kad završimo s time, morat ćeš mi odgovoriti na bilo koje

pitanje koje ti postavim."

"Koje pitanje?"

"To ćeš otkriti kada ti ga postavim", rekao je Neblin, smiješeći se. "Dakle,

što znaš o ubojici?"

"Jeste li znali da je prvoj žrtvi uzeo bubreg?"

Neblin je lagano podigao glavu. "Nisam to čuo."

"Nitko nije", rekao sam, "pa neka to ostane tajna. Kada je truplo stiglo u

mrtvačnicu, nedostajao je jedan bubreg. Sve ostalo izgledalo je rastrgano, ali

bubreg je bio prilično precizno odrezan."

"A druga žrtva?"

"Uzeo je ruku", rekao sam, "i rasporio mu je trbuh, ali utrobu nije izvadio -

većina unutarnjih organa još je bila unutra".

"A trećoj je uzeo nogu", rekao je Neblin. "Zanimljivo. Znači na hrpu

posloženi organi u prvome slučaju bili su samo slučajnost, on ne ritualizira

ubojstva, samo uzima organe."

"Točno to sam i ja rekao mami", rekao sam, podigavši ruke u zrak.

"Neposredno prije nego što te izbacila iz mrtvačnice?"

Slegnuo sam ramenima. "Valjda je to prilično sablazna stvar za reć’."

"Ono što je meni zanimljivo, je način kako ostavlja tijela. Ne uzima ih, niti

skriva, jednostavno ih ostavlja ondje da ih ljudi pronađu. To inače znači da

Pompea

-60-

serijski ubojica pokušava nešto reći, tako da kada vidimo tijelo, shvatimo

poruku koju nam pokušava poslati. No ako je istina ovo što ti kažeš, on

uopće ne izlaže tijela, samo brzo napadne i nestane, zadržavajući se pri

svojim ubojstvima što je kraće moguće."

"Ali što to znači?" pitao sam.

"Za početak", rekao je Neblin, "najvjerojatnije mrzi to što radi".

"Ima smisla", rekao sam, kimajući glavom. "Meni to nije palo na pamet."

Osjećao sam se glupo što meni to nije bilo palo na pamet. Zašto nisam

pomislio da ubojica možda uopće ne uživa u ubojstvima? "Ali, novinaru je

unakazio lice", rekao sam, "znači u tom je slučaju htio nešto više, nego

samo okončati njegov život."

"Kod serijskih ubojica", rekao je Neblin, "motivi su obično emotivne

prirode: bio je ljutit, ili frustriran, ili zbunjen. Ljudi griješe kad misle da

sociopati ništa ne osjećaju - itekako osjećaju, samo ne znaju što bi sa svojim

osjećajima."

"Rekli ste da ne voli ubijati", rekao sam, "ali do sada je svaki put uzeo

suvenir. To nema smisla, zašto bi uzimao uspomenu na događaj kojega se

ne želi sjećati?"

"To si dobro primijetio", rekao je Neblin, i na brzinu to zabilježio u svoj

blokić, "Ali o tome ćemo mozgati poslije, a sada je vrijeme za moje

pitanje."

"U redu", rekao sam uzdahnuvši i ponovno se okrenuo gledati kroz prozor.

"Obavimo to."

"Reci mi što je Rob Anders radio neposredno prije nego što si mu zaprijetio

da ćeš ga ubiti."

"Nisam mu zaprijetio da ću ga ubiti."

"Na prijeteći način si govorio o njegovoj smrti", rekao je Neblin. "Nemojmo

cjepidlačiti."

"Bili smo u školskoj sportskoj dvorani na plesu povodom Noći vještica",

rekao sam, "i on me počeo gnjaviti - zadirkivao me, bacao mi piće iz ruke i

takve stvari. I onda, taman kad sam s nekim razgovarao, došao je do mene i

počeo mi se rugati, i znao sam da ga se mogu riješiti samo na dva načina -

da ga udarim ili prestrašim. Ozlijediti nekoga bilo bi teško kršenje mojih

pravila, pa sam ga prestrašio."

Pompea

-61-

"Nemaš pravilo o prijetnji ljudima da ćeš ih ubiti?"

"Do sada još nije bilo potrebe", rekao sam. "Sada imam."

"S kime si bio razgovarao?"

"Zašto je to važno?"

"Samo me zanima s kime si razgovarao."

"S nekom curom."

Čudovište iza zida zarežalo je, duboko i potmulo.

Dr. Neblin je podigao glavu. "Ima li ona ime?"

"Brooke", rekao sam, i odjednom mi je postalo neugodno. "Ništa posebno.

Već godinama stanuje u mojoj ulici."

"Jel’ zgodna?"

"Malo je mlada za vas, doktore."

"Da preformuliram", rekao je, smiješeći se. "Sviđa li ti se?"

"Mislio sam da razgovaramo o Robu Andersu", rekao sam.

"Samo sam znatiželjan", rekao je, i zapisao nešto u blokić. "Ionako smo

skoro gotovi za danas. Ima li još nešto o čemu bi htio razgovarati?"

"Mislim da ne." Buljio sam kroz prozor; auti su pažljivo prolazili između

zgrada, poput kukaca u labirintu. Kombi Five Live News polako je prošao u

smjeru istoka - van iz grada.

"Izgleda da ih je otjerao", rekao je Neblin, prateći moj pogled.

Vjerojatno je imao pravo... čekaj malo. To je bilo to. To je bilo ono što mi je

promicalo.

Ubojica ih je otjerao.

"To nije serijski ubojica", rekao sam iznenada.

"Nije?" pitao je Neblin.

"Sve je pogrešno", rekao sam, "nemoguće. Nakon ubojstva nije odmah

pobjegao - izložio je truplo, baš kako ste rekli, namazao ga onom sluzavom

tvari. Nije samo pokušao spriječiti objavu vijesti, pokušao ih je prestrašiti da

bi otišli. Shvaćate? Ima razlog!"

"A ti misliš da serijski ubojice nemaju razloge?"

"Nemaju", rekao sam. "Pretražite cijelu kriminalističku arhivu i nećete naći

ni jedan jedini slučaj serijskog ubojice koji je ubio samo zato što mu se

netko previše približio - većina ulaže velike napore za što više medijske

pozornosti, ne manje. Obožavaju to. Pola njih piše pisma novinama."

Pompea

-62-

"Ne ubraja ii se slava u razloge?"

"To nije isto", rekao sam. "Oni ne ubijaju zato što žele pozornost, oni žele

pozornost za svoje ubijanje. Žele da ljudi vide što rade. Glavni razlog im je

još uvijek samo ubijanje - osnovna potreba koju pokušavaju zadovoljiti. A

ovaj tip ima nešto drugo. Ne znam što, ali ima."

"A što je s Johnom Wayneom Gacyjem?" pitao je Neblin. "On je ubijao

homoseksualce jer ih je htio kazniti. To je razlog."

"Od ljudi koje je ubio, vrlo je malo bilo homoseksualaca", rekao sam.

"Koliko ste zapravo pročitali o njemu? Ta stvar s homoseksualnošću bila je

samo izgovor, a ne pravi razlog - imao je potrebu ubijati, a tvrdnja da

kažnjava grešnike omogućivala mu je da se osjeća manje krivim."

"Sada se malo previše uzbuđuješ, Johne", rekao je Neblin. "Možda bismo

trebali prestati."

"Serijski ubojice nemaju vremena ubijati znatiželjne novinare, previše su

zauzeti ubijanjem ljudi koji odgovaraju profilu njihovih žrtava: stari

muškarci, mala djeca, plavokose studentice, što god", rekao sam. "Zašto je

ovaj drugačiji?"

"Johne", rekao je Neblin.

Počeo sam osjećati blagu vrtoglavicu, kao da hiperventiliram. Imao je pravo

dr. Neblin, bilo je vrijeme da prestanem. Duboko sam udahnuo i zatvorio

oči. Biti će za to vremena i poslije. Ipak, osjećao sam nalet energije, poput

zvuka jake vodene struje u ušima. Ovaj je ubojica bio nešto drukčije, nešto

novo.

Čudovište iza zida zlovoljno je onjušilo zrak. Njušilo je krv.

Pompea

-63-

7.

Skitnicu sam prvi put primijetio pokraj kina, u centru grada. I u Claytonu,

kao i u svakom drugom gradu, ima skitnica - ljudi u prolazu u potrazi za

poslom, ili hranom, ili novcem za autobusnu kartu do sljedećeg grada - no

ovaj je bio drukčiji. Nije prosio, i nije razgovarao s ljudima. Samo je gledao.

Promatrao. Nitko toliko ne promatra ljude, osim mene, a ja sam imao

ozbiljne emocionalne probleme. Odlučio sam držati na oku svakoga tko me

podsjeća na mene - kao potencijalnu opasnost.

Moja pravila nisu mi dopuštala da ga pratim, ni da ga tražim, ali u sljedećih

nekoliko dana vidio sam ga još nekoliko puta - sjedio je u parku i promatrao

djecu kako se sanjkaju niz snježne brežuljke koje je ralica načinila uz

rubove parkirališta, stajao na benzinskoj postaji pušeći i promatrao ljude

kako pune spremnike automobila... Činilo se kao da nas procjenjuje, prema

stavkama nekog popisa kriterija u njegovoj glavi. Gotovo sam očekivao da

će ga pokupiti policija, ali nije činio ništa protuzakonito. Samo je bio tamo.

Većina ljudi - pogotovo ako nisu, poput mene, iz zabave čitali knjige o

kriminalističkom profiliranju - samo bi prošli mimo njega. Imao je neku

čudnu sposobnost biti neupadljiv, čak i u tako malom mjestu kao što je

Clayton, i ljudi ga jednostavno nisu primjećivali.

Kada sam na vijestima nekoliko dana poslije čuo za provalu, prvo sam na

njega pomislio. Bio je pozoran, bio je analitičan, i promatrao je naš grad

dovoljno dugo da bi znao koga se isplati slijediti kući i orobiti. Pitanje je

bilo, je li bio samo provalnik ili je bio i još nešto drugo? Nisam znao koliko

je dugo u gradu - ako je tu bio već neko vrijeme, lako je mogao biti

claytonski ubojica. Bez obzira na moja pravila - morao sam vidjeti što će

dalje učiniti.

Bilo mi je kao da stojim na rubu litice i pokušavam sam sebe nagovoriti na

skok. Svojih sam se pravila pridržavao s jakim razlogom - sprečavala su me

da učinim nešto što nisam želio učiniti - ali ovo je bio izniman slučaj, zar

ne? Ako je skitnica bio opasan, i ako bih kršenjem pravila pomogao

zaustaviti ga - a to je ionako bilo jedno od manje važnih pravila - onda je to

bilo u redu. Onda je bilo u redu učiniti to. Tjedan dana sam se borio sam sa

Pompea

-64-

sobom, i konačno si uspio opravdati ideju da je, dugoročno gledano, bolje

prekršiti to jedno pravilo i pratiti lutalicu. Postojala je mogućnost da time

čak spasim nečiji život.

Dan prije Dana zahvalnosti nisam imao školu, i mada nam je toga jutra

stiglo tijelo Teda Raska, mama mi nije dopustila da im pomažem, pa sam

imao slobodan dan. Otišao sam u centar i vozikao se otprilike sat vremena

dok ga nisam pronašao. Sjedio je na klupi na autobusnom stajalištu kod

Allmanove željezarije. Otišao sam u fast food Friendly Burger, koji je bio

preko puta autobusnog stajališta, sjeo kraj prozora i promatrao ga.

Po veličini je mogao biti claytonski ubojica - ne ogroman, ali velik, i

izgledao je dovoljno snažan da svlada čovjeka poput Jeba Jolleyja. Kosa mu

je bila smeđa, duga otprilike do visine brade i raščupana. U Claytonu to nije

bio neobičan izgled, pogotovo zimi - bilo je ledeno, a duga kosa grijala je

uši. Bilo bi mu bolje da je imao kapu, ali pretpostavljam da skitnice ne

mogu biti baš previše zahtjevni.

Dahom je stvarao oblačiće - ne lijene, velike oblake pare kao ostali ljudi na

ulici. To je značilo da diše brzo, što je pak značilo da je nervozan. Je li

tražio žrtvu?

Autobusi su dolazili i odlazili, a on nije ušao ni u jedan. Promatrao je nešto

na drugoj strani ceste - prekoputa, što je značilo da je to bilo na istoj strani

na kojoj sam bio i ja. Pogledao sam uokolo - lijevo od restorana gdje sam

sjedio bila je knjižara Twain Station, a desno Earlov dućan lovačke opreme.

Skitnica je gledao u dućan lovačke opreme, što samo po sebi nije slutilo na

dobro. Pred dućanom je bilo parkirano nekoliko automobila, od kojih mi je

jedan izgledao nekako poznat. Koga sam poznavao tko vozi bijelog Buicka?

Kada je iz dućana izašao gospodin Crowley natrpan ribičkom opremom,

znao sam zašto mi je taj auto bio tako poznat - većinu vremena bio je

parkiran petnaest metara od moje kuće. Kada se siliš ne razmišljati ni o

kome, teško je sjetiti se čak i tako jednostavnih detalja.

Kada je skitnica ustao i otklipsao na drugu stranu ceste prema gospodinu

Crowleyju, znao sam da je situacija iznenada postala vrlo ozbiljna. Htio sam

čuti taj razgovor. Izašao sam na ulicu, čučnuo kraj svoga bicikla i pravio se

da otključavam lanac. Nisam ga bio zaključao, ali kako je bicikl bio

naslonjen na stup, mislio sam da ni gospodin Crowley ni skitnica neće

Pompea

-65-

primijetiti. Bio sam dobrih deset metara udaljen od njih - uz malo sreće,

mislio sam, uopće neće obratiti pozornost na mene.

"Idete u ribolov?" pitao je skitnica. Izgledao je kao da ima otprilike trideset i

pet ili četrdeset godina, prilično oronuo od vjetra i zuba vremena. Rekao je

još nešto, ali bio sam predaleko da čujem. Malo sam se okrenuo da bih imao

bolji pogled.

"Na pecanje kroz rupu u ledu", rekao je gospodin Crowley i pokazao mu

svrdlo koje je držao u ruci. "Jezero se zaledilo prije tjedan-dva, i mislim da

više nije opasno hodati po njemu."

"Ma što ne kažete", rekao je lutalica. "Ja sam svojedobno često išao u

zimski ribolov. Mislio sam da to nitko više ne radi."

"Kolega ribič?" upitao je gospodin Crowley, i podigao pogled. "U ovome

gradu nema baš puno ljudi koji vole zimski ribolov - Earl je ovo svrdlo za

mene morao posebno naručiti. S obzirom na to koliko je hladno, i da vjetar

postaje sve jači, kladim se da danas ondje čak neće biti ni klizača - imat ću

cijelo jezero samo za sebe."

"Zaista?" upitao je lutalica. Namrštio sam se - u njegovu glasu bilo je nešto

što me smetalo. Je li kanio opljačkati Crowleyje- vu kuću dok je ovaj na

jezeru? Ili ga pratiti do jezera i tamo ga ubiti?

"Imate li malo vremena?" upitao je gospodin Crowley. "Strašno je dosadno

kad je čovjek sam na tom jezeru, i društvo bi mi dobro došlo. Imam i štap

viška."

Crowley, budalo! Povesti tog tipa sa sobom, bilo kamo, bila je loša ideja.

Možda Crowley ima Alzheimerovu bolest?

"To je vrlo lijepo od vas", rekao je lutalica, "ali ne bih se htio nametati".

Gospodin Crowley mi zbilja nije bio jasan. Htio sam otrčati do njega i

upozoriti ga, no zaustavio sam se. Ionako sam si najvjerojatnije sve to samo

umišljao, i taj tip je vjerojatno bio posve bezopasan.

Iako, Crowley je savršeno odgovarao profilu ubojičinih žrtava - postariji

bijelac krupne građe.

"Bez brige", rekao je gospodin Crowley. "Samo upadajte. Imate li kapu?"

"Bojim se da nemam."

"Onda ćemo vam usput nabaviti jednu", rekao je Crowley, "i još jedan

ručak. Društvo za pecanje vrijedi i puno više od pet dolara."

Pompea

-66-

Ušli su u njegov auto i odvezli se. Umalo sam skočio da ga ipak upozorim,

ali znao sam kamo su krenuli - a znao sam i da će im trebati malo vremena

da kupe još jedan ručak i kapu. Moglo je biti riskantno, ali možda sam

mogao stići onamo i sakriti se prije nego što stignu. Htio sam vidjeti što će

se dogoditi.

Za samo pola sata stigao sam do najkorištenijeg dijela jezera, gdje je padina

od ceste do obale blaga i može se doći do samog ruba vode. Gospodin

Crowley i njegov opasni suputnik još nisu bili ondje, a nije bio ni itko drugi.

Činilo se da ćemo imati cijelo jezero za sebe. Bicikl sam sakrio u hrpi

snijega na južnoj strani čistine i pritajio se iza nekoliko gusto zbijenih

stabala na sjevernoj strani. Znao sam da će gospodin Crowley, ako doista

ode na pecanje s tom skitnicom, doći na to mjesto. Sjeo sam i čekao.

Jezero je bilo zaleđeno, kako je Crowley i očekivao, i prekriveno tankim

slojem finog, suhog snijega. Na suprotnoj strani jezera uzdizalo se malo

brdo, koje se doimalo visoko samo zbog kontrasta s horizontalom površine

jezera. Vjetar je šibao preko jednoga i drugoga, vrteći spirale zraka vidljive

zbog zakovitlanog snijega, stvarajući vrtloge i mala tornada.

Čučao sam šćućuren u sjeni stabala i smrzavao se, dok je vjetar crtao lica po

nebu.

Smrt od sila prirode - hladnoće, vrućine, vode - potpuno je

dehumanizirajuća. Nasilje je strastveno i stvarno - u posljednjim trenucima

borbe za život, kad pucaš iz pištolja, hrveš se s napadačem ili zoveš

upomoć, srce ti glasno tuče i cijelo tijelo gori od čiste energije; u tom si

kratkom trenutku budniji, življi i čovječniji nego ikada prije u cijelom svom

životu. Sa silama prirode druga je priča.

Kad si izložen na milost i nemilost elementarnim silama, događa se

suprotno: tijelo postaje tromo, misli se uspore, i shvatiš koliko si zapravo

mehanička naprava. Ljudsko tijelo je stroj, pun je cijevi i ventila i motora,

električkih impulsa i hidrauličkih pumpi, a sve to funkcionira kako treba

samo pod određenim uvjetima. Kad temperatura pada, stroj zakazuje.

Stanice se počinju smrzavati i propadati, mišići troše sve više energije a

postižu sve manji učinak, krv teče presporo, i na pogrešna mjesta. Osjetila

postupno slabe, tjelesna temperatura strelovito pada, mozak nasumce

odašilje signale, ali tijelo je preslabo i više ih nije u stanju interpretirati ni

Pompea

-67-

slijediti. U tom stanju, više nisi ljudsko biće, nego defekt - motor bez ulja

koji sam sebe melje, u posljednjem uzaludnom pokušaju da ispuni svoju

posljednju besmislenu zadaću.

Čuo sam automobil kako se približava i skreće na čistinu. Neprimjetno sam

okrenuo glavu kako bih promatrao krajičkom oka, ostajući skriven iza

stabala, i prepoznao Crowleyjev bijeli Buick. Skitnica je prvi izašao iz auta i

natmureno se zagledao u jezero, dok se nisu otvorila i druga vrata i začuo

Crowleyjev kašalj.

"Već cijelu vječnost nisam bio u zimskom ribolovu", rekao je stranac

bacivši pogled natrag prema gospodinu Crowleyju. "Hvala vam još jednom

što ste mi dopustili da vam se pridružim."

"Ma nema problema", rekao je gospodin Crowley hodajući prema

prtljažniku. Dodao je strancu ribički štap, jednu kantu punu alata, mrežu,

svrdlo za led i dva stolca na rasklapanje, i zatvorio prtljažnik. I on je ponio

jedan štap, i mali hladnjak. "Uvijek imam od svega po dva komada, za svaki

slučaj", rekao je s osmijehom. "Imam dovoljno vruće čokolade da obojica

cijeli dan budemo ugrijani i sretni."

"Ne morate se brinuti", rekao je skitnica, "onaj ručak je stvarno bio više

nego dovoljan".

"Ovdje smo partneri", rekao je Crowley, "što je moje, to je i vaše, i

obratno." Nacerio se.

"Sto je vaše, to je i moje", rekao je lutalica, i odjednom sam osjetio

opasnost. Što je bilo gospodinu Crowleyju? Tako pokupiti lutalicu, opasno

je po život i ako ga ne odvezeš nekamo usred pustoši - i da negdje vani nije

ludi ubojica.

Pogledao sam strančeve ruke tražeći neko oružje u obliku pandži, no nije

bilo ničega. Možda ipak nije ubojica, pomislio sam. Kako bilo, umirao sam

od znatiželje - ako je bio ubojica, htio sam vidjeti kako to radi.

A onda sam se namrštio, začuđen nad samim sobom. Zar mi je zaista bilo

važnije promatrati ubojicu na djelu, nego spasiti Crowleyja? Znao sam da ne

bi smjelo biti tako - da sam bio normalna, suosjećajna osoba, skočio bih i

spasio Crowleyju život. Ali nisam bio.

Pa sam gledao.

Gospodin Crowley počeo se oprezno spuštati niz padinu prema obali, a

Pompea

-68-

stranac ga je pratio u stopu. Još sam se više šćućurio u svom skrovištu iza

stabala, pokušavajući biti što manji i neprimjetniji.

"Samo čas", rekao je stranac, "ona kava je konačno učinila svoje. Moram se

pomokriti." Spustio je kantu i na nju pažljivo položio štap. "Za minutu sam

natrag." Kidnuo je natrag uz padinu i ja sam se zgrčio, prestravljen da će

doći pišati kod mojih stabala, no otišao je na drugu stranu, s druge strane

auta.

Moj je bicikl bio upravo ondje. Bio sam siguran da će ga vidjeti.

Toliko dugo mu je trebalo da nađe dobro mjesto, da sam postao sumnjičav.

Bacio sam pogled na Crowleyja i učinilo mi se da je i on postao sumnjičav.

Lice mu se naboralo od napetosti, i pogledao je na zaleđenu površinu jezera

kao da gleda neki golem sat, a nekamo kasni. Bolno je zakašljao.

Očekivao sam da će skitnica svakoga časa vidjeti moj bicikl i viknuti, ili da

će iz šume izvaditi motornu pilu i obrušiti se niz padinu urlajući, no ništa se

nije dogodilo. Našao je mjesto koje mu se svidjelo, neko vrijeme mirno

stajao, i nakon duge stanke zakopčao hlače i okrenuo se.

Morao se praktički spotaknuti o moj bicikl. Zašto nije ništa rekao? Možda

ga je vidio i znao da sam tu, i čekao povoljan trenutak da ubije Crowleyja i

mene odjednom.

"Moram ponovno reći da je ovo stvarno jako lijepo od vas," rekao je

lutalica. "Stvarno ste me zadužili, gospodine, i ne znam kako vam se ikada

mogu odužiti." Nasmijao se. "Najljepša stvar koju imam je ova kapa, a nju

ste mi vi kupili."

"Već ćemo se nečega sjetiti", rekao je Crowley, i skinuo rukavicu da bi se

počešao po čekinjastoj bradi. "Ako ništa drugo, reći ću da sam ja upecao sve

najbolje ribe." Široko se osmjehnuo, onda opet zakašljao.

"Taj kašalj zvuči kao da se pogoršava", rekao je stranac.

"Samo mali problemčić s plućima", rekao je Crowley, i ponovno se okrenuo

prema zaleđenom jezeru. "Neće to dugo trajati." Koraknuo je na jezero,

iskušavajući led jednom nogom.

Skitnica je stigao do kraja padine, i trenutak ostao stajati kraj svoje kante s

alatom. Posegnuo je prema njoj da je podigne, onda zastao, na brzinu se

osvrnuo natrag prema cesti i segnuo rukom pod kaput. Kada ju je ponovno

izvadio, držao je nož - ni skakavac ni lovački nož, nego običan kuhinjski

Pompea

-69-

nož prekriven prljavštinom i hrđom. Izgledao je kao da ga je ukrao s otpada.

"Mislim da bismo se trebali uputiti u onome smjeru", rekao je Crowley

pokazujući prstom na sjeveroistok. "Svagdje na jezeru jednako jako puše, ali

ondje je najdublji dio jezera, i blizu je ušće rijeke. Imat ćemo malo jaču

struju pod sobom, a to znači bolji ulov."

Lutalica je stupio naprijed, u desnoj ruci čvrsto stišćući nož, s lijevom

rukom blago podignutom ustranu radi ravnoteže. Bio je samo dužinu ruke

daleko od Crowleyjevih leđa. Još jedan korak, i mogao bi zadati smrtonosni

udarac.

Crowley se opet počešao po bradi. "Htio bih vam zahvaliti što ste došli

ovamo sa mnom." Kašalj. "Bit ćemo dobar tim, vi i ja."

Skitnica je prišao korak bliže.

"Ti nemaš obitelj", rekao je Crowley, "a ja jedva dišem". Kašalj. "Nas

dvojica skupa, otprilike smo jedna kompletna osoba."

Čekaj malo - što?

Skitnica je zastao, iznenađen koliko i ja, i u tom djeliću sekunde Crowley se

okrenuo i zamahnuo rukom bez rukavice - koja je sada bila nekako duža, i

tamnija, nemoguće izduženih noktiju, pretvorenih u oštre pandže od

bjelokosti. Prvim je zamahom zatečenom i prestrašenom čovjeku iz ruke

izbio nož, koji je odletio ravno pokraj mojih stabala, a drugim ga je

vanjskom stranom ruke udario po licu i srušio u snijeg. Skitnica se s mukom

osovio na noge, ali Crowley je ispustio hladnjak i štap i skočio na njega,

ričući poput zvijeri. Sad mu se i druga ruka pretvorila u šapu s oštrim

pandžama. Probile su kroz rukavicu, koja je pucala kako je šapa rasla.

Objema šapama udarao je po strančevoj podignutoj podlaktici trgajući meso

s kosti. Čovjek je sada bio sakriven od moga pogleda, duboko u snijegu, ali

čuo sam njegov krik - bezoblični urlik boli i šoka. I Crowley je riknuo,

ustima punim sjajnih, oštrih zubi. Još dva žestoka udarca, i sve je utihnulo.

Gospodin Crowley čučao je nad žrtvom, ovijen oblakom pare, predugačkih

ruku koje su završavale sablasnim pandžama jarkocrvenim od krvi. Glava

mu je sad bila deformirana i tamna, a uši šiljaste poput noževa. Vilica mu je

bila neprirodno nisko, i sva načičkana zubima. A onda je, teško dišući, pred

mojim očima ponovno poprimio oblik koji sam poznavao - ruke i šake su se

skratile, pandže povukle i pretvorile u obične nokte, glava se smanjila i

Pompea

-70-

preoblikovala. Trenutak poslije, opet je bio obični stari gospodin Crowley,

normalan da normalniji nije mogao biti. Da nije bilo krvavih mrlja

na njegovoj odjeći, nitko nikada ne bi pogodio u što se trenutak prije bio

pretvorio ni što je učinio. Zakašljao je, s lijeve ruke skinuo ostatak rukavice

i umorno je ispustio na tlo.

Sjedio sam u šoku, lica išibanog vjetrom i nogu mokrih od vlastite mokraće.

Nisam ni primijetio kad sam se upišao.

Gospodin Crowley bio je čudovište.

Gospodin Crowley bio je ono čudovište.

Bio sam previše prestrašen da bih razmišljao o skrivanju - jednostavno sam

sjedio i gledao, promrznut i s mučninom u želucu. Crowley je desnu ruku

ponovno pretvorio u šapu s pandžama i počeo parati strančevu odjeću.

"Mene bi ubio?" mrmljao je. "A kupio sam ti kapu." Objema rukama

posegnuo je prema dolje, lice iskrivio u grimasu, i začuo se odvratan zvuk

lomljenja kostiju - jedno, dva, tri, četiri, pet, šest - slomljenih rebara.

Sagnuo se još niže, izvan mog vidnog polja, i u idućem trenutku opet ustao,

držeći u rukama dvije bezoblične, krvave vreće.

Pluća.

Gospodin Crowley počeo je otkopčavati jaknu... potom prvu flanelsku

košulju... pa drugu... pa treću. Uskoro je stajao na hladnoći golih prsa.

Zaškrgutao je zubima, duboko dišući i zatvarajući oči. Premjestio je pluća u

svoju lijevu, ljudsku ruku, demonske pandže približio trbuhu i rasporio se

ispod rebara. Bio sam toliko zgranut, da mi se oteo uzdah, ali baš u tom

trenutku Crowley je tiho zastenjao, i činilo se da me nije čuo. Iz otvorenog

trbuha počela je liptati krv i na trenutak je zateturao, ali ubrzo se opet

uspravio.

Bio sam više nego šokiran - toliko omamljen od svega što sam vidio, da

nisam bio u stanju učiniti išta, doli tupo buljiti.

Gospodin Crowley opet je zakašljao, sav u grču od boli, i počeo očajnički

ugurivati pluća kroz rasjeklinu na trbuhu. Lice mu se potpuno izobličilo od

boli i pao je na koljena, a ja sam gledao kako i posljednji dio pluća nestaje u

njemu, kao da ih je nešto povuklo unutra. Odjednom je razrogačio oči, više

nego što sam mislio da je moguće, i počeo prestrašeno otvarati usta u

jalovom, nijemom pokušaju da udahne. Iz rane mu je počelo istjecati nešto

Pompea

-71-

tamno, i on je brzo posegnuo za tim, i izvadio druga pluća - slična onim

prvima, ali bolesno crna, poput onih pušačkih pluća na fotografijama koje

nam pokazuju da ne bismo pušili. Crna su pluća uz glasan zvuk kliznula van

kroz rasjeklinu, i on ih je bacio na tijelo mrtvoga stranca ispod sebe. Na

trenutak je zastao, obamro u potpunoj tišini gušenja, a onda je odjednom

glasno udahnuo, poput ronioca koji se pojavljuje na površini i očajnički lovi

zrak. Još tri puta je tako udahnuo, silovito i halapljivo, a onda počeo disati

mirnije i ravnomjernije. Desna mu se ruka ponovno smanjila na normalnu

veličinu, iz čudovišnog opet prešla u ljudski oblik, i objema je rukama

stisnuo otvorenu ranu. Rupa se zatvorila, kao da je patentni zatvarač. Pola

minute poslije, prsa su mu ponovno bila čitava, bez ikakvog ožiljka i

potpuno bijela.

Grane iznad moje glave iznenada su popustile pod teretom i nemala hrpa

snijega pala je na do oko mene. Ugrizao sam se za jezik da ne bih vrisnuo, i

bacio se na leđa u udubinu između dva debla. Više nisam mogao vidjeti

Crowleyja, ali čuo sam kako je skočio na noge. Zamislio sam ga napetog i

spremnog za borbu - spremnog ubiti bilo koga tko je vidio i najmanji dio

onoga što je učinio. Zadržao sam dah kada je krenuo prema meni, ali nije ni

zastao ni zavirio medu drveće. Prošao je i sagnuo se tražeći nešto u snijegu -

odbačeni nož, pretpostavljao sam - i nakon otprilike minute ponovno se

uspravio i vratio do auta. Čuo sam otvaranje prtljažnika, šuškanje nekakve

plastike, i zatim kako je zalupio poklopac i krenuo natrag prema mrtvome

strancu, ujednačenim i odlučnim koracima.

Bio sam upravo vidio kako umire čovjek. Kako ga ubija moj najbliži susjed.

To je bilo previše, da bi to moj mozak mogao procesuirati. Ne znam da li od

straha ili od hladnoće, ali odjednom sam se počeo nekontrolirano tresti.

Pokušao sam svom snagom pritisnuti noge kako ne bi zatresle i žbunje oko

mene i odale me.

Nisam siguran koliko sam dugo ostao tako ležati u snijegu, osluškujući što

Crowley radi i moleći Boga da me ne otkrije. Snijeg mi je bio ušao u cipele,

pod hlače i jaknu, za vrat i pod košulju iznad struka - toliko hladan da me

peklo. Malo dalje od mene, čulo se šuškanje plastike, mukli udarci, i uvijek

iznova nekakvo šljapkanje. Cijelu vječnost poslije, čuo sam ga kako odvlači

nešto teško, potom stenjanje od napora i udarce njegovih čizama po ledu.

Pompea

-72-

Dva koraka. Tri koraka. Kada je prešao deset koraka, dopustio sam si da se

malčice pridignem - vrlo polako - i provirim iza drveta. Crowley je hodao

preko zaleđenog jezera, s crnom plastičnom vrećom prebačenom preko

ramena i pilom za led obješenom o remen. Hodao je polako, oprezno

provjeravajući izdržljivost leda i boreći se s nemilosrdnim vjetrom. Njegova

silueta bila je sve manja i manja, a snažni udari vjetra bjesnjeli su oko njega

kovitlajući ledene iglice, kao da je priroda ljutita zbog onoga što je učinio -

ili kao da neka mračna sila slavi. Kad se udaljio otprilike pola milje, njegov

usamljeni obris potpuno se izgubio u uskovitlanom snijegu, i Crowley je

nestao.

Nespretno sam izbauljao iz svoga skrovišta, klecavih nogu i užarene glave.

Znao sam da nekako moram prikriti tragove, pa sam otkinuo nisku borovu

granu. Hodao sam natraške prema biciklu brišući svoje tragove - vidio sam

kako jedan Indijanac to čini u nekom od onih starih filmova Johna Waynea.

Nije bilo savršeno, ali morao sam se zadovoljiti time. Kada sam stigao do

bicikla, podigao sam ga i potrčao s one strane drveća, nadajući se da

Crowley neće primijetiti otiske mojih stopala toliko daleko od mjesta

ubojstva. Kad sam se dočepao ceste, skočio sam na bicikl i počeo mahnito

okretati pedale kako bih stigao do grada prije nego što se Crowley vrati i

prođe pokraj mene u svom autu.

Oko mene, borovi su bili crni poput demonskih rogova, a na svjetlu

zalazećeg sunca gole hrastove grane bile su crvene poput krvavih kostiju.

Pompea

-73-

8.

Te sam noći spavao vrlo malo, progonjen onim što sam vidio na jezeru.

Gospodin Crowley ubio je čovjeka - ubio ga, tek tako. U jednom je trenutku

bio živ, vikao i borio se za život, a u idućem samo hrpa mesa. Život, što god

to bilo, iščezlo je iz njega, rasplinuo se u ništa.

Žudio sam da to opet vidim, i mrzio se zbog toga. Gospodin Crowley bio je

neka vrsta čudovišta - zvijer u ljudskom obliku koja je čini se bila u stanju

apsorbirati pluća čovjeka kojega je ubila. Pomislio sam na nogu Teda

Raska, bubreg Jeba Jolleyja, i ruku Davea Birda - je li Crowley i njih

apsorbirao? Zamislio sam ga potpuno sastavljenog od dijelova mrtvaca: dr.

Frankenstein i njegovo čudovište spojeni u jedno pakleno, ubojito biće. Ali,

gdje je počelo? Što je bio prije nego što je ukrao prvi dio? Ponovno sam

vidio grubu tamnu kožu, deformiranu glavu i dugačke pandže slične sječivu

kose. Nisam religiozan, i ne znam gotovo ništa o okultnim ili nadnaravnim

stvarima, ali riječ koja mi je padala na pamet bila je "demon". Samov Sin je

čudovišta u svome životu nazivao demonima. Zaključio sam da je ono što je

bilo prihvatljivo Samovu Sinu, prihvatljivo i meni.

Mama je bila dovoljno pametna da me pusti na miru. Kada sam stigao kući,

bacio sam zapišanu odjeću u prljavo rublje i otuširao se. Pretpostavljam da

ju je našla, ili namirisala, i zaključila da mi se opet dogodila nezgoda.

Neobično je da netko tko mokri u krevet izgubi kontrolu dok je budan, no

svi mogući razlozi - intenzivna tjeskoba, tuga ili strah - bili su osjetljive

teme pa ih je te večeri izbjegavala, i svoju frustraciju iskalila na prljavom

rublju umjesto na meni.

Kada sam izašao ispod tuša, zaključao sam se u svoju sobu i nisam izlazio

gotovo do podneva idućeg dana, a bio sam u napasti da ostanem i duže. Bio

je Dan zahvalnosti, Lauren je odbila doći, i znao sam da će napetost u kući

biti gotovo opipljiva. Ali, nakon onoga što sam upravo prošao, večera u

napetom ozračju nije bila ništa. Odjenuo sam se i otišao u dnevnu sobu.

"Bok, Johne," rekla je Margaret. Sjedila je na kauču i gledala kraj Macyjeve

svečane parade.

Mama je bila u kuhinji. Podigla je pogled s radne plohe i rekla: "Dobro

Pompea

-74-

jutro, dušo." Nikada me nije zvala dušo, osim kada se pokušavala iskupiti za

nešto. Promrmljao sam nekakav pozdrav i napunio si zdjelicu žitnih

pahuljica.

"Sigurno umireš od gladi", rekla je mama. "Ručak je za sat-dva, ali samo ti

jedi, nisi ništa jeo od jučerašnjeg ručka."

Mrzio sam kad je bila tako dobra prema meni, jer mi se činilo da to čini

samo u kriznim situacijama. To je bilo kao otvoreno priznanje da nešto nije

u redu. Ja sam radije puštao da stvari trunu u tišini.

Sporo sam žvakao razmišljajući o tome što bi mama i Margaret učinile kada

bi znale istinu - da se nisam skrivao zbog straha od emocionalnog kaosa,

nego zato što sam bio fasciniran mogućnostima nadnaravnog ubojice. Cijelu

sam noć slagao dijelove slagalice i stvarao profil zločinca, i bio sam

oduševljen kako se sve dobro uklapalo. Ubojica je krao dijelove tijela da

nadomjesti one koji mu više nisu radili - Crowley je imao bolesna pluća, pa

je nabavio nova, i bilo je logično pretpostaviti da je i druge žrtve ubio iz

istog razloga. Prije ga je jako boljela noga, ali jučer je hodao bez napora i

nije šepao - jer je svoju bolesnu nogu nadomjestio onom koju je ukrao Tedu

Rasku. Crna sluzava tvar pronađena uz svaku žrtvu bila je ostatak starih,

bolesnih dijelova tijela koje je odbacio. Žrtve su bile stariji, krupni muškarci

jer je Crowley bio stariji, krupan muškarac, i trebao je odgovarajuće

dijelove. Dvojna priroda ubojstava, mahnito nasilje a zatim metodičnost,

proizlazila je iz njegove dvojne prirode - bio je demon u ljudskom tijelu.

Ili, točnije rečeno, demon u tijelu sastavljenom od više ljudi. U slučaju

starom četrdeset godina koji je Ted Rask bio otkrio u Arizoni, vjerojatno se

radilo o istoj stvari - istom demonu. Je li bilo još takvih demona? Je li

Crowley prije četrdeset godina bio u Arizoni? Rask je, unatoč tome što je

bio jeftini senzacionalist, čini se otkrio nešto doista važno, i zbog toga je

ubijen.

No cijelo vrijeme dok sam razmišljao o tome, misli su mi se uporno vraćale

na samo ubojstvo koje sam vidio, na krv, i zvukove, i urlike umirućeg

čovjeka. Bio sam svjestan, teoretski, da bi me to moralo više mučiti - da bih

trebao povraćati, ili plakati, ili potiskivati sjećanja. Umjesto toga, ja sam

jednostavno jeo žitne pahuljice i razmišljao o tome što učiniti. Mogao sam

poslati policiju u njegovu kuću, ali kakve bi dokaze pronašli? Žrtva

Pompea

-75-

posljednjeg ubojstva bio je skitnica kojeg se nitko neće ni sjećati, a još će

manje ikome nedostajati; osim toga, Crowley je tijelo i sve druge dokaze

potopio u jezeru. Postajao je lukaviji. Zar bi pretraživali jezero na temelju

anonimne dojave? Zar bi na riječ petnaestogodišnjaka premetali kuću

uglednog čovjeka? Nisam to mogao zamisliti. Da bih uvjerio policiju,

morao sam ih dovesti na poprište ubojstva - morali su ga uhvatiti s

demonskim šapama umjesto ruku. Ali kako ?

"Johne, možeš li mi pomoći s nadjevom?" Mama je stajala za stolom,

sjeckala celer i gledala paradu na televizoru u drugoj sobi.

"Naravno", rekao sam i ustao. Dodala mi je nož i dvije glavice crvenog luka

iz hladnjaka. Nož je bio gotovo jednak onome kojim je lutalica namjeravao

ubiti Crowleyja. Na trenutak sam zastao, osjetio njegovu težinu u ruci, a

onda zarezao kroz slojeve luka.

"Vrijeme je za temeljac", rekla je i izvadila puricu iz pećnice, a onda je

uzela veliku špricu, zabola je u puricu i pritisnula klip. "Ovo sam jučer

vidjela na televiziji", rekla je. "Pileći temeljac, sol, bosiljak i ružmarin.

Trebalo bi biti jako fino." Iz navike je špricu zabola iznad puričine ključne

kosti, upravo ondje gdje bi inače zabola cijev pumpe u truplo. Promatrao

sam je kako uštrcava, i zamišljao kako temeljac teče kroz puricu i balzamira

je solju i začinima, ispunjava je umjetnim savršenstvom, dok gusta krv i

ostale odvratnosti istječu kroz donji dio i nestaju pod zemlju. Ogulio sam

koru s druge glavice luka, suhu poput papira, i rasjekao je popola.

Mama je poklopila zdjelu s puricom i vratila je natrag u pećnicu.

"Zar ne trebamo staviti nadjev u puricu?" upitao sam.

"Nadjev se zapravo ne kuha u purici", rekla je, tražeći nešto u kuhinjskom

ormariću. "Bilo bi samo pitanje vremena kada ćemo se otrovati hranom."

Izvadila je staklenu bočicu, s malo neke smeđe tekućine na dnu. "Joj ne, ovo

je pri kraju. Johne, dušo?"

Opet ta riječ. "Da?"

"Možeš li mi skoknuti do Watsonovih po malo vanilije? Peg sigurno ima

malo za posuditi. Barem je netko normalan u ovoj ulici."

Peg je Brookeina mama. Nisam si dopuštao misliti na Brooke otkad me dr.

Neblin ispitivao o onom incidentu. Osjećao sam da previše razmišljam o

njoj i da se to počinje pretvarati u fiksaciju, pa je bilo vrijeme da primijenim

Pompea

-76-

svoja pravila i zaustavim to. Htio sam reći mami da ne idem, ali nije mi se

dalo objašnjavati zašto. "Naravno."

"Obuci kaput, opet je padao snijeg." Uzeo sam jaknu i sišao niza stepenice.

U mrtvačnici je bilo mračno i tiho. Volio sam kad je bilo tako. Htio sam

poslije opet doći, ako bude moguće, a da mama ništa ne posumnja. Izašao

sam na sporedna vrata i bacio pogled prekoputa na Crowleyjevu kuću.

Snijeg je sve prekrio pet centimetara debelom bijelom dekom. Nakon što

padne snijeg, više ništa nije prljavo, barem ne ono što se vidi; svaki krov,

automobil i rešetka kanalizacije bili su bijeli i mirni. Probio sam se kroz

snijeg do Watsonovih, dvije kuće dalje, i pozvonio.

Kroz vrata se začuo prigušen povik. "Ja ću." Zatim sam čuo korake, i

Brooke Watson otvorila je vrata. Na sebi je imala traperice i gornji dio

trenirke, plavu kosu bila je smotala u čvor kroz koji je provukla olovku.

Izbjegavao sam je još od školske zabave kad se

onako oprezno udaljila. Sada se osmjehnula - zaista se osmjehnula kad me

vidjela. "Hej, Johne."

"Bok. Mami je ponestalo vanilije. Imate li vi malo za posuditi?"

"Šta, sladoleda od vanilije?"

"Ne, to je nešto smeđe, za kuhanje."

"Mama", viknula je, "jel’ imamo vanilije?" Njena mama došla je u

predsoblje, brišući ruke u ručnik, i mahnula mi da uđem.

"Uđi, uđi - što ga puštaš da stoji vani, Brooke, smrznut će se." Nasmiješila

se kada je to rekla, a Brooke se nasmijala.

"Daj uđi", rekla je s osmijehom. Otresao sam snijeg s cipela i ušao, i Brooke

je zatvorila vrata.

"Brooke, ti si na redu, daj dođi!" začuo se visok glasić, i ugledao sam

njenog malog brata i tatu ispružene na podu oko raširene ploče Monopolyja.

Brooke se izvalila na pod i bacila kockice, zatim odbrojila nekoliko polja

svojom figuricom i jauknula. Njezin mali brat, Ethan, veselo je blebetao dok

je ona brojila novac.

"Prilično je hladno vani, ha?" upitao je njezin otac. Bio je još u pidžami, a

na nogama imao debele vunene čarape.

"Ti si na redu, tata, ajde", rekao je Ethan.

"Nije tako strašno", rekao sam, sjećajući se prošle večeri. "Barem više ne

Pompea

-77-

puše." Dobro je i što nisam skriven među drvećem dok moj susjed čovjeku čupa

pluća.

Peg Watson ušla je u sobu s malom plastičnom posudom punom vanilije.

"Ovo bi trebalo biti dovoljno", rekla je. "Jesi za šalicu vruće čokolade?"

"Ja bih čokolade! Ja bih čokolade!" uzviknuo je Ethan i otrčao u kuhinju.

"Ne, hvala", rekao sam, "mami ovo treba za nešto, i pretpostavljam da bih se

trebao vratiti što prije".

"Ako vam zatreba išta drugo, samo se javi", rekla je sa smiješkom. "Sretan

Dan zahvalnosti!"

"Sretan Dan zahvalnosti, Johne", rekla je Brooke. Otvorio sam vrata, i ona

je ustala da me isprati. Izgledala je kao da želi nešto reći, ali samo je zatresla

glavom i nasmijala se.

"Vidimo sc u školi", rekla je, i ja sam kimnuo glavom.

"Vidimo se u školi."

Mahnula mi je dok sam silazio niza stube, široko se osmjehujući tako da joj

se vidio aparatić za zube. Tolika ljepota bila mi je bolna, i morao sam se

prisiliti da odvratim pogled. Moja pravila bila su već preduboko

ukorijenjena. Tako je bilo sigurnije.

Odgegao sam se natrag kući, s vanilijom duboko u džepu, stisnutih šaka,

zbog hladnoće. Prekrivene snijegom, sve su kuće izgledale isto - bijeli

travnjak, bijeli kolni prilaz, bijeli krov, zaobljenih kutova i neoštrih obrisa.

Nitko tko bi ovuda prošao ne bi mogao znati da je jedna od tih kuća dom

jedne sretne obitelji, druga jedne nesretne poluobitelji, a da je u trećoj

jazbina jednog demona.

Večera na Dan zahvalnosti prošla je najbolje što je to kod nas moguće. Na

svakom je programu bio ili obiteljski film ili ragbi utakmica; mama i

Margaret jele su i nezainteresirano gledale televiziju. Ja sam sjeo tako da

imam dobar pogled na Crowleyjevu kuću, i za cijelo vrijeme večere zurio

kroz prozor.

Mama je neumorno mijenjala programe. Dok je tata živio s nama, Dan

zahvalnosti bio je dan gledanja ragbija, od jutra do večeri, i mama se svake

godine žalila zbog toga. Sada je agresivno preskakala programe s

utakmicama, zadržavajući se isključivo na nesportskim programima, kao da

im je tako htjela dati viši status. Nisu je podsjećali na tatu, dakle bili su bolji

Pompea

-78-

od ostalih.

Moji roditelji nikada se nisu osobito slagali, ali posljednjih nekoliko godina

prije nego što je tata otišao, postalo je vrlo loše. Na kraju se on odselio u

jedan stan na drugom kraju grada, i ondje ostao gotovo pet mjeseci, koliko

je bilo potrebno da njihov zahtjev za razvod braka prođe kroz probavni trakt

okružnog suda. Ja sam svaki drugi tjedan provodio kod njega, ali čak i to

malo kontakta koliko su imali prilikom primopredaje, bilo je za njih previše,

pa su naposljetku jednostavno ostajali svatko u svojem autu, na suprotnim

stranama velikog parkirališta, kasno navečer kada nije bilo nikoga, i ja bih

po mraku prenio svoj jastuk i naprtnjaču iz jednog u drugi auto. Imao sam

sedam godina. Jedne noći, kada sam bio na pola puta do maminog auta, iza

sebe sam začuo riku motora tatinog auta. Upalio je svjetla, odjurio na cestu,

zavio iza ugla, i nestao u prolomu gromoglasne buke. Tada sam ga

posljednji put vidio. Slao mi je darove za Božić, i kojiput za rođendan, ali

nikada nije bilo adrese pošiljatelja. Praktički kao da je umro.

Večera je završila pitom od bundeve iz dućana i šlagom iz limenke. Puričin

kostur stajao je na sredini stola, poput kakvog koščatog pauka; razmišljao

sam o mrtvacu na jezeru, ispružio ruku i prstima slomio jedno rebro. U

pozadini je brujao televizor. Vladala je glasna tišina - nije bilo nikakve

svađe; to je kod nas bilo najbliže moguće sreći.

"Dobra večer, i dobrodošli u Five Live News. Ja sam Walt Daines."

"A ja sam Sarah Bello. Sve se više ljudi odlučuje Dan zahvalnosti proslaviti

uz pohanu puricu, ali friteze mogu biti opasne. Više o tome kasnije, a sad

donosimo novi izvještaj o claytonskom ubojici, koji je do sada oduzeo već

tri života, među njima i život novinara Five Live News, Teda Raska. Iz

Claytona se javlja Carrie Walsh."

Sve troje smo se uspravili i zapiljili u televizor.

"Gradić Clayton je u strahu", rekla je mlada novinarka. Stajala je pokraj

praonice rublja; slučaj ju je vjerojatno zapao jer je bila previše nova na

poslu, a da bi ga svalila na nekog mlađeg. Na televiziji je bilo mnogo

svjetlije nego što je u tom trenutku bilo vani, pa sam pretpostavio da je tu

reportažu snimila negdje oko dva popodne. "Policija patrolira ulicama 24

sata dnevno, a mene u svakom trenutku, pa čak i sada, u po bijela dana, prati

nekoliko naoružanih policijskih službenika." Kamera se udaljila kako bi se

Pompea

-79-

vidjelo da joj sa svake strane stoji po jedan policajac. "Čega se svi toliko

boje?" rekla je. "Tri neriješena ubojstva u samo tri mjeseca. Policija ima

vrlo malo tragova, no naš novinar, Ted Rask, otkrio je dokaze koji su toliko

osjetljivi, da je zbog njih ubijen." Glas joj je bio miran, ali oči su joj bile

podlivene krvlju i prstima je toliko grčevito stiskala mikrofon, da su joj

zglobovi bili potpuno bijeli. Bila je prestravljena.

"Danas vam, uz pomoć agenta Formana iz FBI-a, donosimo te dokaze, u

nadi da bi to moglo pomoći u hvatanju ubojice."

U idućoj sceni vidjela se neka prostorija koja je izgledala kao arhiv, i glas

agenta FBI-a ispričao je priču o Emmetu T. Oppenshawu, građaninu

Arizone koji je nestao iz svoje kuće prije četrdeset i dvije godine. Prikazali

su i njegovu sliku: bio je odrastao muškarac, ali ne baš star, možda oko

četrdesete. Nisam dobar u procjenjivanju dobi ljudi. Izgledao mi je nekako

poznato, kao što često biva s ljudima sa starih fotografija - onaj osjećaj da

kada bi osoba sa slike imala modernu frizuru i modernu odjeću, bila bi

netko koga viđaš svaki dan. Policija je pronašla krv i tragove nasilja, ali ne i

tijelo. No najvažnije od svega, i razlog zašto je ta priča dovedena u vezu sa

slučajevima u okrugu Clayton, bilo je što su i ondje pronašli lokvicu crne

sluzave tvari, nasred kuhinjskog poda. Policija je imala nekoliko teorija o

podrijetlu te tvari, koje nam je novinarka nervozno prenijela, no nijedna nije

odgovarala onome što sam ja vidio - kako bi i mogla?

Buljio sam u televizijski ekran i zamišljao gospodina Crowleyja u Arizoni.

Pokucao je na vrata, taj čovjek mu je otvorio, i Crowley mu je prodao neku

priču o pokvarenom autu ili izgubljenoj karti. Pitao ga je može li ući, čovjek

ga je pustio, i kada mu je okrenuo leđa, Crowley mu je iščupao grkljan i

ukrao njegovo... što? Policija nikada nije pronašla tijelo, tako da nikada nisu

doznali da je ubojica uzeo dio.

Ali, zašto je tada skrivao tijela svojih žrtava, a sada prva tri nije sakrio? To

nije imalo smisla. Prema klasifikacijama FBI-a, to bi značilo da je prije bio

organiziran ubojica, a onda odjednom postao neorganiziran. A sada je pak,

ubojstvom skitnice, ponovno postao organiziran. Zašto?

Sada je u kadru bio agent FBI-a. Sjedio je u nekom bezličnom uredu i

odgovarao na pitanja. To je očito bilo snimljeno prije. "Laboratorijsko

ispitivanje DNK u slučaju Clayton", rekao je agent Forman, "pokazalo je da

Pompea

-80-

je sluzava tvar pronađena uz claytonske žrtve jednaka u sva tri slučaja. FBI

nije u mogućnosti utvrditi o čijem se DNK-u radi, ali sigurno je da je riječ o

istoj osobi".

Jednoj osobi? Ni to nije imalo smisla. Ako je ta sluz bila ostatak odbačenih

organa, i ako je svaki organ bio iz drugog tijela, zar ne bi onda i DNK bio

svaki put različit? Znanstvena pitanja te vrste bila su nažalost malčice iznad

razine prvog razreda srednje škole, tako da sam to nisam bio u stanju

dokučiti, a kako sam svoje teorije temeljio na informacijama kojima agent

FBI-a nije raspolagao, ni on mi nije mogao pomoći.

"Emmet T. Oppenshaw umro je jako davno, nažalost, kad laboratorijsko

ispitivanje DNK još nije bilo moguće", rekao je agent Forman, "a tvar

pronađena u njegovoj kući nije sačuvana kao dokazni materijal. Iskreno

rečeno, mi ne znamo zašto je ta informacija važna, ni je li uopće važna -

znamo samo da ubojica nije htio da izađe na vidjelo. Ako vam ta

informacija išta znači, ili ako raspolažete bilo kakvim drugim informacijama

koje bi nam mogle pomoći u daljnjoj istrazi, molimo vas da se obratite

policiji. Vaš identitet ostat će tajan. Hvala vam."

Na ekranu je sad ponovno bila novinarka uživo, koja je kratko kimnula

glavom i pogledala u kameru. "Carrie Walsh, za Five Live News. Natrag u

studio. Sarah?"

Bilo kakve informacije? Čak i besmislene?

Bilo je očito da je taj demon više od zbroja svojih dijelova. Ruke je bio u

stanju pretvoriti u demonske šape s pandžama, iako je jedna od njih do prije

samo dva mjeseca pripadala drugom čovjeku. Bili su mu potrebni dijelovi

tijela drugih ljudi, barem to je čini se bilo sigurno, ali nakon što bi ih

apsorbirao, postali bi dio njega. Poprimili bi njegova svojstva, snagu i, po

svemu sudeći, njegov DNK.

Ali ako je to bilo točno, zašto je DNK bio nesumnjivo ljudski? Jesu li

demoni uopće imali DNK?

Apsurdno ili ne, morao sam otići na policiju. Jedina alternativa bila je da ga

sam pokušam zaustaviti... a ne bih znao ni gdje početi. Upucati ga? Izbosti

ga nožem? U samo nekoliko sekundi, zacjeljivale su mu prilično gadne rane,

pa sumnjam da bi išta od toga imalo ikakvog smisla. Osim toga, znao sam

da to ne bi bilo u redu. Previše sam vremena proveo pokušavajući se zaštiti

Pompea

-81-

od razmišljanja o nasilju, a da bih sada tako upao u to. Čudovište iza zida

napinjalo se i režalo, budno i željno slobode. Nisam se usuđivao osloboditi

ga - tko zna što bi učinilo?

Moja jedina dilema bila je kako postići da mi policija povjeruje. Morao sam

im dati nešto više od pukih riječi - morao sam ponuditi nekakav dokaz.

Kada bi došli i pregledali Crowleyjevu kuću, najvjerojatnije ne bi našli

ništa. On je sada bio previše oprezan, i predobro je prikrivao svoje tragove.

Da bi bili sigurni, morali su vidjeti ono što sam ja vidio - morali su ga

uhvatiti na djelu, spasiti njegovu žrtvu i vlastitim očima vidjeti njegove

demonske pandže.

Jedini način na koji sam to mogao postići, bio je da ga pratim i pozovem

policiju kad opet krene u akciju. Morao sam postati Crowleyjeva sjena.

Pompea

-82-

9.

Najteže je bilo učiniti prvi korak: izaći iz kuće, prijeći ulicu i popeti se na

trijem gospodina Crowleyja. Oklijevao sam prije nego što sam pokucao.

Ako me vidio na jezeru - ako imalo sumnja da znam njegovu tajnu - mogao

me ubiti na licu mjesta. Pokucao sam. Bilo je nekoliko stupnjeva ispod

ništice, ali držao sam ruke izvan džepova, da mogu zadržati ravnotežu

budem li morao potrčati.

Vrata je otvorila gospođa Crowley. Je li i ona bila demon?

"Dobar dan, Johne, kako si?"

"Dobro sam, gospodo Crowley, hvala, kako ste vi?" Čuo sam kako iza nje

škripi pod - gospodin Crowley polako je hodao iz prostorije u prostoriju. Je

li ona znala što je on?

"Dobro sam dušo, što te dovodi ovamo po ovoj hladnoći?"

Gospođa Crowley bila je sitna i stara, najtipičnija bakica koju sam ikada

vidio. Nosila je naočale, i tek mi je tada došlo do mozga da gospodin

Crowley nije - je li svaki put kada bi mu stare oči dotrajale ukrao nove?

"Prošle noći je padao snijeg", rekao sam. "Došao sam vam očistiti prilaz

kući."

"Na Dan zahvalnosti?"

"Da", rekao sam. "Nemam što drugo raditi."

Gospoda Crowley se vragolasto nasmiješila. "Znam ja radi čega si ti

zapravo došao", rekla je. "Radi vruće čokolade."

Osmjehnuo sam se - pažljivo, dobro uvježbanim osmijehom, s kojim sam

trebao izgledati točno kao dvanaestogodišnjak uhvaćen u bezazlenu klopku.

Cijelu sam noć radio na tom osmijehu. Gospoda Crowley dala bi mi vruću

čokoladu svaki put kada bih im počistio snijeg; jedino su me tada pozivali u

kuću. Toga dana sam radi toga i došao - morao sam vidjeti je li gospodin

Crowley zdrav ili bolestan, a ako je bolestan, u kakvom je stanju. Znao sam

da će prije ili kasnije morati ponovno ubiti, a da bih mogao pozvati policiju

da ga uhvati na djelu, morao sam točno znati kada će to biti.

"Idem je ja odmah prirediti", rekla je. "Lopata ti je u šupi." Zatvorila je

vrata, a ja sam pošao oko kuće. Slušao sam kako snijeg tiho škripi pod

Pompea

-83-

mojim nogama i mislio: počelo je.

Gospodin Crowley izašao je na trijem nekoliko minuta kasnije. Izgledao je

kao oličenje zdravlja, uspravan i visok, i nijednom nije zakašljao. Novi

udovi dobro su funkcionirali. Došao je do ograde trijema i gledao me.

Pokušao sam ga ignorirati, ali bio sam previše uzbuđen a da bih mu mogao

biti okrenut leđima. Uspravio sam se i pogledao ga.

"Dobra večer", rekao sam.

"Dobra večer, Johne", odgovorio je, očito vrlo dobro raspoložen. Ni po

čemu nisam mogao zaključiti sumnja li u mene ili ne.

"Jeste li lijepo proveli Dan zahvalnosti?" upitao sam.

"Jako lijepo", rekao je, "jako lijepo". Kay jako fino ispeče puricu, najbolje u

državi, vjeruj mi na riječ."

Nije gledao samo mene, nego svuda uokolo - snijeg, drveće, kuće, sve.

Gotovo bih rekao da je bio sretan, što je i imalo smisla. Imao je nova

novcata, zdrava pluća - doslovno je dobio još jedan život. Pitao sam se

koliko će potrajati.

Nisam imao dojam da me namjerava ubiti, uopće nije izgledao kao da

sumnja da znam njegovu tajnu. Umiren spoznajom da nisam u opasnosti,

nastavio sam čistiti snijeg.

Iduća dva tjedna danju sam čistio snijeg, a noću molio Boga da ga padne

još. Svaka dva-tri dana našao bih nov izgovor za posjet Crowleyjevima -

čišćenje novog snijega, ili cijepanja drva za potpalu, ili donošenje namirnica

iz dućana. Gospodin Crowley bio je ljubazan kao i uvijek, stalno je govorio,

šalio se i ljubio svoju ženu. Bio je oličenje savršenog zdravlja, dok jednoga

dana pomažući pri raspakiranju vrećica iz dućana, nisam primijetio bočicu

laksativa.

"Malo ga muči trbuščić", rekla je gospođa Crowley, nestašno se smiješeći.

"Mi starci ne možemo više jesti kao u mladosti - malo-pomalo, sve otkazuje

poslušnost."

"Meni izgleda skroz zdravo."

"Ma ima samo mali problemčić s probavom. Nema razloga za zabrinutost."

Hm, osim ako je gospodin Crowley bacio oko na vaš probavni sustav.

Ali nisam se bojao za nju. Kao prvo, njene, sedamdeset godina stare organe

ne bi se isplatilo ukrasti, a osim toga, gospodin Crowley bio je zbilja dobar

Pompea

-84-

prema njoj; poljubio bi je svaki put kada bi ušao u prostoriju. Čak i ako mu

je bila samo paravan, znao sam da njoj sigurno ne bi naudio.

U subotu devetog prosinca kasno navečer, gospodin Crowley iskrao se iz

kuće i skinuo registarske tablice s auta. Promatrao sam ga s prozora svoje

sobe, potpuno odjeven i spreman, i čim je uklonio pločice i odvezao se, tiho

sam se odšuljao niza stube i iskrao van kroz sporedna vrata. Vjetar je bio

toliko jak, da sam usprkos šalu na licu osjećao njegov ledeni ugriz, i morao

sam voziti polako kako ne bih izgubio ravnotežu na zaleđenoj cesti. Bio sam

skinuo mačje oči s bicikla, pa sam bio gotovo nevidljiv u tami, ali nisam se

bojao da bi me mogao udariti auto, ulice su bile potpuno prazne.

Gospodin Crowley također je vozio polako, tako da sam mogao pratiti

njegova stražnja svjetla sa sigurne udaljenosti. Jedino što je u to doba noći

bilo otvoreno, bili su bolnica i bar po imenu Flying J., na suprotnim

krajevima grada. Pretpostavljao sam da će se uputiti prema baru kako bi

opet pokupio kakvog skitnicu, ali umjesto toga on se samo polako vozikao

prema središtu grada. To je imalo smisla - u to doba noći u centru grada

vjerojatno nije bilo ni žive duše, tako da je, ako ipak naiđe na koga, žrtvu

mogao ubiti ne brinući hoće li ga tko vidjeti. Nije bilo otvorenih dućana,

ondje nitko nije stanovao, dakle nije bilo opasnosti da će svjedoci čuti

vriske.

Iznenada se, daleko ispred mene, iza ugla pojavio još jedan automobil, i stao

na semaforu paralelno uz Crowleyjev. Policijski automobil. Zamišljao sam

kako ga pitaju je li sve u redu, treba li mu što, je li vidio što sumnjivo. Jesu

li ga pitali za registarske tablice? Jesu li uopće primijetili da ih nema? Na

semaforu se upalilo zeleno svjetlo, još su neko vrijeme tako stajali, a onda

su se odvezli - policijski automobil produžio je ravno, a Crowley skrenuo

desno. Morao sam jako brzo voziti da bih ga sustigao. Pretpostavljao sam

kamo će dalje, pa sam skrenuo u sporednu ulicu da izbjegnem one

osvijetljene uličnom rasvjetom. Nisam htio da me vide ni Crowley, ni

policija.

Kada sam ga ponovno pronašao, Crowleyjev je auto stajao na cesti, uz

pločnik, a on razgovarao s čovjekom na pločniku. Neko vrijeme sam ih

promatrao. Čovjek se dvaput uspravio i pogledao niz ulicu. Nije mi izgledao

kao da traži nešto određeno, jednostavno je gledao. Hoće li on biti taj ? Na

Pompea

-85-

sebi je imao tamnu vjetrovku s kapuljačom i šiltericu - ni izdaleka dovoljno

za tu hladnoću. Crowley mu je sigurno ponudio prijevoz: "Uđi, skloni se od

te hladnoće, pojačat ću grijanje i odvesti te kamo želiš. Na pola puta, izvadit

ću ti utrobu kao mrtvoj ribi." Čovjek je opet podigao pogled. Gledao sam ga

bez daha. Doista ne znam jesam li želio da uđe u auto ili ne. Kanio sam

pozvati policiju, svakako, ali nije bilo sigurno da će stići na vrijeme. A što

ako i njega ubije? Trebam li odustati od plana, otrčati onamo i upozoriti ga?

No kad bih njega spasio, Crowley bi jednostavno našao drugu žrtvu. Nisam

ga mogao vječito pratiti i upozoravati ljude. Morao sam riskirati i pričekati

pravi trenutak.

Čovjek je otvorio vrata na suvozačevoj strani i sjeo u Crowleyjev auto. Sada

više nije bilo povratka.

Pokraj benzinske crpke u glavnoj ulici, bila je telefonska govornica. Pod

uvjetom da dovoljno brzo stignem do nje, mogao sam pozvati policiju i reći

im da nađu Crowleyjev automobil. Mogli bi ga uhititi, mogli bi ga ubiti, u

svakom slučaju, sve bi time bilo gotovo. Crowleyjev auto skrenuo je desno,

pa lijevo, izbjegavajući osvijetljene ulice, dok nije nestao iz vida.

Kada sam stigao do govornice, slušalicu sam prekrio šalom, i nisam skinuo

rukavice da ne bih ostavio otiske prstiju. Nisam htio da me na temelju tog

poziva identificiraju.

"Ovdje 911, navedite adresu hitnog slučaja."

"Claytonski ubojica ima novu žrtvu, u svom autu, upravo sada. Javite

policiji da potraže bijeli Buick La Sabre, negdje između centra grada i

pilane."

"Claytonski ..." operaterka je na trenutak zastala. "Kažete da ste vidjeli

claytonskog ubojicu?"

"Vidio sam kad je pokupio novu žrtvu", rekao sam, "pošaljite nekoga,

odmah".

"Imate li ikakvih dokaza da je taj čovjek doista claytonski ubojica?" upitala

je operaterka.

"Vidio sam ga kako ubija prošlu žrtvu", rekao sam.

"Večeras?"

"Prije dva tjedna."

"Jeste Ii taj događaj prijavili policiji?" Operaterka je zvučala gotovo kao da

Pompea

-86-

joj je... dosadno.

"Vi me ne shvaćate ozbiljno", rekao sam. "Upravo sada, sprema se ubiti

čovjeka. Pošaljite policiju."

"Jedna patrola upućuje se na područje između centra i pilane, na temelju

anonimne dojave", rekla je operaterka dosađujući se. "hlače ovo je već

trinaesta anonimna dojava ovoga tjedna. Osim ako mi ne želite reći svoje

ime?"

"Sutra ujutro ćete se osjećati jako glupo", rekao sam. "Odmah pošaljite

policiju - a ja ću ga pokušati omesti."

Poklopio sam slušalicu i skočio na bicikl. Morao sam ih pronaći.

Bili su krenuli prema pilani, ali od tada je bilo prošlo gotovo deset minuta.

Sada su već mogli biti bilo gdje, uključujući i Frikovo jezero. Krenuo sam

glavnom ulicom, natrag prema mjestu gdje je skrenuo, s namjerom da

pokušam slijediti tragove u snijegu ili pogoditi kamo je otišao, ali na pola

puta čuo sam zvuk zatvaranja automobilskih vrata i krenuo u tom smjeru.

Jedan i pol blok zgrada ispred mene, okružen nijemim izlozima, osvijetljen

blijedom mjesečinom stajao je automobil gospodina Crowleyja. Bio je

parkiran uz rub ceste, iza drugog automobila.

Crowley je upravo hodao od prtljažnika svog automobila prema nekakvoj

gomili na tlu. Kada sam se približio, vidio sam da je ta gomila zapravo

truplo, na nekakvoj ceradi. Zakasnio sam.

Ostavio sam bicikl u sjeni i počeo se šuljati prema Crowleyju dok mi je bio

okrenut leđima. Došao sam do ugla njegova bloka zgrada. Sad sam bio pola

bloka daleko od njega, i sakrio se u mraku ulaza u jedan dućan. Pretpostavio

sam da je drugi auto žrtvin. Nesretniku se dogodio kvar, u najgorem

mogućem trenutku, na najgorem mogućem mjestu - u mraku, gdje ga nitko

nije mogao čuti, i blizu gospodina Crowleyja. Crowley je očito bio naišao

na njega dok je ovaj tražio pomoć, i ponudio mu da pogleda motor.

Na ceradi pokraj tijela bila je i hrpica one crne sluzave tvari, iz koje se

dizala para - Crowley je očito već bio zamijenio organe, želudac ili crijeva

ili što god to bilo što mu je taj put trebalo. Čak je bio toliko oprezan da je na

do najprije postavio ceradu, kako ne bi za sobom ostavio potencijalno

opasne dokaze. Poravnao je rubove cerade i počeo u nju umotavati tijelo, ali

na vidiku su se pojavila svjetla policijskog automobila. Sagnuo sam se što

Pompea

-87-

sam niže mogao dok su prolazili pokraj mene, ali nastavio sam promatrati

gospodina Crowleyja kroz ugao staklenog izloga. Zastao je, pognuo glavu, a

onda se polako uspravio.

Jedan policajac izašao je iz auta i stojeći zaklonjen iza otvorenih vrata

izvukao pištolj; od drugoga, koji je bio za upravljačem, vidio sam samo

siluetu; razgovarao je preko radioveze. Tijelo je već bilo zamotano u ceradu

i nije se vidjelo, ali na tlu je bilo krvi.

"Ruke uvis!" rekao je policajac. Neke claytonske policajce sam poznavao,

ali toga u mraku nisam mogao prepoznati.

"Ležite s licem prema tlu! Odmah!"

Gospodin Crowley polako se okrenuo.

"Gospodine! Ne okrećite se! Ležite, s licem prema tlu! Smjesta!"

Crowley je stajao na blještavom svjetlu policijskih reflektora, onako visok i

krupan, sada već potpuno okrenut prema njima. Njegova se sjena protezala

gotovo do kraja bloka zgrada. Div, sačinjen od tame.

"Hvala Bogu što ste došli", rekao je Crowley, "upravo sam ga našao. Mislim

da je to djelo onog ubojice." Crowleyjeve hlače bile su natopljene žrtvinom

krvlju; zapanjilo me što im je uopće pokušao prodati tu laž.

"Okreni se i lezi na trbuh!" ponovio je policajac. Njegov pištolj izgledao je

kao produžetak ruke, crn i ravan. Crowleyjeve pandže sada su bile skrivene,

izgledao je savršeno ljudski, no i vrlo prijeteće. Oči su mu bile uski tamni

prorezi, a usta čvrsto stisnuta u ravnu, beživotnu crtu.

"Okreni se i lezi na trbuh!" rekao je policajac. "Zadnji put ti kažem!"

Crowley kao da ga je htio probosti pogledom. Pitao sam se što li u tom

trenutku osjeća. Bijes? Mržnju? Pogledao sam malo bolje, i vidio nešto

svjetlucavo na njegovu obrazu. Suze.

Bio je žalostan.

Policajac za upravljačem, otvorio je vrata i izašao iz auta. Bio je mlađi od

svog kolege, i ruke su mu drhtale. Kad je progovorio, i glas mu je bio

drhtav. "Pojačanje stiže..." rekao je, no prije nego je to uspio izgovoriti do

kraja, Crowley je skočio na njih, još uvijek u punom ljudskom obliku, ali

bijesno režeći. Stariji policajac izviknuo je upozorenje i obojica su počeli

pucati. Metak za metkom pogađao je Crowleyjeva prsa, i u idućem trenutku,

ležao je na cesti.

Pompea

-88-

"Isuse..." rekao je mladi policajac.

Stariji je polako spustio pištolj i pogledao kolegu. "Gotov je", rekao je.

"Nikad ne bih rekao da će se ta dojava pokazati pravom. Koja je to bila po

redu noćas, treća?"

"Četvrta", rekao je mladi policajac.

"No, šta čekaš?" rekao je stariji. "Zovi hitnu."

U djeliću sekunde, Crowley je opet stajao pokraj starijeg policajca,

neprirodno izdužena lica, s čeljustima punim oštrih zuba. Pandžama bijelim

poput kosti razderao je policajčev trbuh, i ovaj je umro gotovo istoga

trenutka. Demon Crowley tada je skočio preko policijskog auta na mlađeg

policajca, koji je počeo vrištati i pucati kao sumanut. Pogodio je jedino

stražnji blatobran Crowleyjeva auta. U sljedećem trenutku ovaj ga je srušio,

tako da mi više nisu bili u vidnom polju. Policajac je još jednom vrisnuo, i

onda utihnuo.

Borba je prestala jednako naglo kako je i počela. Policajci, demon, pištolji,

ulica, hladno noćno nebo - sve je utonulo u grobnu tišinu.

Trenutak kasnije, Crowley se opet pojavio sa strane policijskog automobila,

desnom rukom vukući tijela mrtvih policajaca, dok mu je lijeva samo

beskorisno visjela. Opet je bio u ljudskom obliku. Odmotao je ceradu i tijela

policajaca bacio pokraj tijela prve žrtve. Na trenutak je samo stajao

razmatrajući situaciju - tri mrtvaca, more krvi, dva auta viška, i rupa od

metka u njegovom. Nije mogao toliko toga sakriti do dolaska policijskog

pojačanja.

Otišao je do policijskog auta i ugasio svjetla. Poprište krvoprolića sad sam

vidio samo kao sive obrise. Još je kratko prekapao po unutrašnjosti

automobila. Čuo sam samo grebanje i lomljenje, a onda se konačno pojavio

i bacio nekakve dvije crne kutije na gomilu mrtvih tijela. Pretpostavio sam

da je to bila videokamera, ali bio sam previše daleko da bih bio siguran.

Još je bilo vremena. Policajci su bili pozvali pojačanje, a i bez toga, prije ili

kasnije netko je morao naići i vidjeti ga. Nikako nije mogao na vrijeme

sakriti sve to.

Svukao je sa sebe kaput i flanelsku košulju, bacio ih na gomilu, i ostao

stajati polugol na mjesečini. Lijevo rame bilo mu je teško ozlijeđeno

metkom. Mučno stenjući, počeo je čačkati po rani. Posegnuo je prema njoj

Pompea

-89-

desnom rukom - na kojoj je sad imao pandže - i prvo je nakratko naslonio na

rame, pripremajući se na nešto. Stao je na pločnik i pažljivo namjestio

stopala kako bi bio što stabilniji, ali iznenada se trgnuo kad mu je o pojasu

glasno zazvonio mobitel. Zgrabio ga je neozlijeđenom rukom, otklopio i

prinio uhu.

"Bok Kay. Oprosti draga, nisam mogao spavati." Stanka. "Nisam ti rekao jer

te nisam htio buditi. Nemoj se brinuti draga, nije ništa, samo nesanica.

Otišao sam se malo provozati." Stanka. "Ne, ne boli me želudac, dobro

sam." Pogledao je dolje na gomilu trupala na ceradi. "Što se toga tiče, draga,

mnogo sam bolje nego posljednjih par tjedana." Stanka. "Da draga, brzo ću

doći doma. Samo ti spavaj. I ja tebe volim. Volim te."

Ona dakle nije bila demon. Ništa nije znala.

Isključio je mobitel i nespretno ga vratio u futrolu o remenu. Onda je opet

prinio ruku rani, zario pandže u nju i razderao svoje lijevo rame. Odvojio je

meso, ogolio kosti i uz jeziv zvuk iščupao vlastitu ruku iz ramena. Od

zaprepaštenja sam ustuknuo. Glasno je uzdahnuo padajući na koljena i bacio

iščupanu ruku na prvu žrtvu, gdje je isti čas počela cvrljiti i raspadati se.

Odvojena od mračne energije koja je demona održavala na životu, ruka se u

samo nekoliko sekundi pretvorila u onu crnu sluzavu tvar.

Nespretno, drugom rukom, Crowley je isto učinio i s truplom policajca,

uklonivši najprije odjeću, a onda lijevu ruku. Prinio ju je svome razderanom

ramenu, i tada sam ostao bez daha; meso na ramenu kao da je posegnulo

prema novoj ruci, obuhvatilo ju je i privuklo, stopilo se s njom kao da je

netko zakitao spoj. Trenutak kasnije, ruku je već mogao micati, dizati u

ramenu, i vrtjeti je u krug. Opisivao je njome prvo male a onda sve veće i

veće krugove, ispitujući njenu težinu i pokretljivost. Zadovoljan, i dršćući

od hladnoće, iz prtljažnika je izvadio nekoliko vreća za smeće i počeo u njih

trpati trupla.

Uhvatio sam sebe kako razmišljam zašto nije jednostavno uzeo ruku prve

žrtve - zašto se mučio razodjenuti policajca kad je pokraj njega bilo jedno

sasvim dobro i već pripremljeno tijelo, s kojega se samo trebao poslužiti.

Čuo sam da se približava neki automobil, gume koje se probijaju kroz

bljuzgu, i pogledao iza sebe. Jedan i pol blok zgrada iza nas, u glavnoj ulici,

pod svjetlom ulične rasvjete zablistao je jarko crven kamionet. S te

Pompea

-90-

udaljenosti i po takvom mraku, nikako nisu mogli vidjeti grozotu koju je

Crowley učinio. Kamionet je prošao, i zvuk njegova motora izgubio se u

daljini.

Crowley je radio brzo i efikasno. Policajce je nagurao u prtljažnik

automobila prve žrtve, a prvu žrtvu, dobro umotanu u vreću za smeće, u

prtljažnik vlastitog automobila, zajedno s ostacima svoje odjeće, krvavom

ceradom i ukradenom opremom iz policijskog auta, koje je također dobro

zamotao u vreće za smeće. To je bio prilično lukav plan - značio je da će

istražitelji, kada konačno pronađu policajce, misliti da su to jedine žrtve, i za

ubojstvo osumnjičiti vlasnika automobila u kojem su ih našli. Pod uvjetom

da Crowley dobro sakrije njegovo tijelo, moglo se dogoditi da policija nikad

ne shvati da je i on te večeri bio žrtva ubojstva. Umjesto toga, bio bi glavni

osumnjičeni i odvratio bi policiju i FBI od Crowleyjeva traga.

Crowley je ušao u svoj automobil, upalio ga i odvezao se prije nego što je

itko došao. Izvukao se.

Sukobio se s dva naoružana policajca i na kraju prošao bez ogrebotine -

zapravo, bio je u još boljem stanju nego kada su stigli. Sve dokaze ponio je

sa sobom, a dokazi koje je ostavio, upućivali su na nekoga drugog. Čim je

nestao s vidika, otrčao sam do bicikla i odvezao se u suprotnom smjeru,

okrećući pedale najbrže što sam mogao - posljednje što sam htio bilo je da

me netko zatekne na mjestu događaja i dovede u vezu sa zločinom.

Kako bi itko mogao zaustaviti tog demona? Bilo ga je doslovno nemoguće

ubiti, i bio je previše snažan i lukav čak i za policiju. Učinili su sve što su

mogli, upotrijebili svu svoju vještinu i silu - zaboga, izrešetali su ga - i sada

su bili mrtvi. Svi koji su te noći vidjeli Crowleyja bili su mrtvi.

Svi osim mene.

To je bilo glupo. Što sam mogao? Opet dojaviti policiji, i poslati još

policajaca u smrt kao što sam poslao onu dvojicu? Bili su mrtvi zbog mene -

Crowley ih je ubio, ali samo zato što sam ga ja na to prisilio. On je te noći

htio ubiti samo jednog čovjeka, ali onda sam se umiješao ja, i sad su još

dvojica trunula u prtljažniku automobila. Nisam to mogao ponovno učiniti.

Pitao sam se da li

bi bilo bolje da ga ostavim na miru, da ga pustim da ubija svojim tempom -

jednog u mjesec dana, a ne trojicu u jednoj noći. Tako ne bih bio odgovoran

Pompea

-91-

ni za jednu daljnju smrt.

Samo što više nije ubijao jednoga na mjesec - od prethodnog ubojstva bilo

je prošlo manje od tri tjedna. Intervali su postajali sve kraći - možda mu se

tijelo sad brže raspadalo. Hoće li uskoro početi ubijati jednog tjedno?

Jednog dnevno? Nisam htio biti odgovoran ni za te smrti, ne ako sam ih

mogao spriječiti.

Ali kako? Prestao sam okretati pedale i ostao sam sjediti na biciklu nasred

ceste, duboko zamišljen. Nisam ga mogao napasti, čak ni da sam imao

pištolj - vidio sam koliko je glupa bila ta ideja. Ako ga dva policajca, dobro

obučena za borbu, nisu mogli ubiti, onda to sigurno nisam mogao ni ja. Ne

na taj način.

Čudovište iza zida pomaknulo se, budno i gladno.

Ja to mogu.

Ne.

Ne?

Možda bih mogao. To je bilo ono čega sam se bojao, zar ne? Da ću jednoga

dana nekoga ubiti? Ali, što ako je taj netko demon? Zar to onda ne bi bilo u

redu?

Ne, ne bi. Imao sam jake razloge zašto sam se kontrolirao - stvari o kojima

sam razmišljao, stvari zbog kojih sam sagradio onaj zid, kako bih spriječio

da se dogode, bile su zlo. Ubijati je zlo. Nisam to htio raditi.

Ali znao sam da, ako ja to ne učinim, Crowley hoće, ponovno i ponovno.

"Ne!" rekao sam naglas - ljutit na sebe, ljutit na Crowleyja.

Tako je, razbjesni se! Izbaci to iz sebe!

Ne. Zatvorio sam oči. Bio sam svjestan svoje mračne strane, i znao sam što

sam u stanju učiniti - iste stvari koje su bili u stanju učiniti svi serijski

ubojice o kojima sam čitao. Zlo. Smrt. Iste stvari koje je Crowley bio u

stanju učiniti. Nisam htio biti poput njega.

Ali ako prestanem nakon što učinim ono što moram, razmišljao sam, neću

biti kao on.

Ako zaustavim prvo njega, a onda sebe, nitko drugi više neće morati

umrijeti.

Da li bih bio u stanju zaustaviti sebe? Kada jednom srušim onaj zid, da li

bih ga uspio ponovno podići?

Pompea

-92-

Jesam li uopće imao izbora? Možda sam bio jedina osoba koja ga može

ubiti. Alternativa je bila reći nekome, ali ako bi to donijelo smrt nedužnih

osoba, makar jedne jedine, onda je to bila lošija alternativa. Bilo je bolje da

ga sam ubijem. To je značilo manje smrti i manje boli, za sve. Nije bilo

potrebno da itko pati, osim Crowleyja i mene.

Ako se na to odlučim, morao sam biti vrlo oprezan. Crowley je bio

utjelovljenje moći, previše moćan a da bih se s njim suočio licem u lice.

Taktike koje sam bio proučavao, ubojice koje bih mogao oponašati, bili su

specijalizirani za ubijanje slabijih od sebe, svladavanje onih koji se ne mogu

braniti.

Odjednom mi se digao želudac, okrenuo sam glavu i povratio na cestu.

Sedmero mrtvih. Sedmero ljudi u tri mjeseca. A sada je ubrzavao. Koliko će

ih još umrijeti ako ga ne zaustavim? Mogao bih ga zaustaviti. Svatko ima

slabosti, čak i demoni. Naposljetku, on i ubija zbog jedne svoje slabosti -

tijelo mu se raspada. Ako ima jednu slabost, sigurno ima još koju. Ako ih

uspijem otkriti i iskoristiti, mogu ga zaustaviti. Mogu spasiti grad, i okrug, i

svijet. Mogu zaustaviti demona.

I hoću.

Nema više pitanja, nema više čekanja. Donio sam svoju odluku. Vrijeme je

da srušim zid, da ukinem sva pravila koja sam ustanovio.

Bilo je vrijeme da oslobodim čudovište.

Popeo sam se na bicikl i odvezao se kući, putem ukidajući pravila. Ciglu po

ciglu, srušio sam zid, a čudovište se počelo protezati, oštriti pandže i

oblizivati se.

Odlučio sam da sutra idemo u lov.

Pompea

-93-

10.

Grad je sutradan osvanuo pod novim slojem snijega - ni tri centimetra, ali

sasvim dovoljno za izgovor koji mi je trebao. Bilo je pospano nedjeljno

jutro, ali ja sam već u osam prelazio cestu s lopatom u ruci.

Crowleyjev automobil stajao je na kolnom prilazu, prekriven slojem svježeg

snijega. Na tren sam zastao od iznenađenja vidjevši da je na stražnjem

blatobranu umjesto rupe od metka sada velika zgužvana ulupina. Svjetla su

bila razbijena i boja je otpadala u komadićima. Auto je izgledao kao da je

imao prometnu nesreću. Još malo sam ga gledao, a onda otišao do ulaznih

vrata i pozvonio.

Vrata je otvorio sam gospodin Crowley - veseo, ljudsko biće od glave do

pete, nije mogao izgledati nevinije. U prethodnih mjesec dana, svojim sam

očima vidio kako ubija četiri čovjeka, pa ipak sam gotovo posumnjao -

samo na trenutak - da bi taj čovjek bio u stanju i mrava zgaziti.

"Jutro, Johne, što tebe dovodi... ma vidi ti to, opet je padao. Tebi to ne može

promaknuti, je li?"

"Ne može."

"Pa, jedva da je išta napadalo", rekao je, "a mi danas ne moramo nikamo.

'Ajde ga ovaj put ostavi, pustit ćemo ga da još malo napada prije nego što se

prihvatiš posla. Nema smisla da se mučiš dvaput."

"Ma nije to meni nikakva muka, gospodine Crowley", rekao

sam.

"Tko je to na vratima?" doviknula je gospođa Crowley, koja se iznenada

pojavila u predsoblju. "O, dobro jutro Johne. Bille, makni se s vrata, ubit će

te ta hladnoća!"

Gospodin Crowley se nasmijao. "Dobro sam Kay, časna riječ - čak mi ni nos

ne curi."

"Cijelu noć je bio budan", rekla je gospoda Crowley ogrćući ga kaputom,

"tko zna gdje, radeći tko zna što, i onda mi kaže da je razbio auto. Bolje će

biti da pogledamo štetu, sad po danjem svjetlu."

Bacio sam pogled na Crowleyja, koji mi je namignuo smijuljeći se.

"Malo sam se proklizao po ledu, a ona odmah sumnja na nekakvu

Pompea

-94-

komunističku urotu."

"Nemoj se šaliti, Bille, ovo je - ajme meni, pa ovo je gore nego što sam

mislila."

"Išao sam se malo provozati noćas", rekao je gospodin Crowley, izašao iz

kuće i pridružio nam se vani na trijemu, "i kod bolnice me malo zanijelo -

sletio sam s ceste i zabio se u betonski zid. Na najboljem mogućem mjestu -

u par sekundi, kraj mene je već bio cijeli tim doktora i sestara, i ustanovili

su da je sa mnom sve u redu. Cijelo vrijeme joj govorim da sam dobro, ali

ona ipak brine." Stavio joj je ruku preko ramena, i ona se okrenula da ga

zagrli.

"Samo sam sretna što si dobro", rekla je.

Nakon što se riješio tijela prve žrtve, rupa od metka na automobilu bila je

jedini dokaz koji ga je povezivao s jučerašnjim ubojstvima, ali i za to se

pobrinuo. Bio je zbilja izvrstan u uklanjanju tragova, to se moralo priznati.

Jednostavno je izvadio metak i udario tim dijelom auta o zid, dovoljno jako

da nastala šteta prikrije rupu. Učiniti to pred bolnicom bilo je osobito lukavo

- sada je imao pregršt svjedoka koji su bili uvjereni da točno znaju što se

dogodilo s njegovim autom i mogli su, ako zatreba, i svjedočiti da je u

vrijeme ubojstava bio na suprotnom kraju grada u odnosu na mjesto

ubojstava. Jednim potezom uklonio je posljednji inkriminirajući dokaz, i

priskrbio si odličan alibi.

Počeo sam ga gledati s novim poštovanjem. Bio je pametan, okej - ali zašto

tek sad, a ne i prije? Ako je tako pametan, pitao sam se, zašto je prva tri

tijela ostavio na mjestu ubojstva da ih nađe prvi prolaznik? Palo mi je na

pamet da je možda ipak početnik, i da tek uči kako se to radi. Možda onog

čovjeka u Arizoni ipak nije ubio on - ili je to ubojstvo možda bilo nekako

drukčije, pa ga nije pripremilo za ova.

"Johne", rekla je gospođa Crowley, "samo da znaš, mi stvarno cijenimo sve

što činiš za nas - posljednjih par tjedana, kamo god se okrenemo, evo tebe,

na usluzi."

"Ma, nije to ništa", rekao sam.

"Ne, ne", rekla je. "Ovo je jedna od najgorih zima posljednjih godina, a mi

smo previše stari da je sami prebrodimo - vidio si kako se Billovo zdravlje

popravlja i pogoršava kako se sjeti. A sada još i ovo. Dobro je znati da naši

Pompea

-95-

susjedi paze na nas."

"Nemamo vlastite djece", rekao je gospodin Crowley, "ali ti si nam praktički

kao unuk. Hvala ti."

Piljio sam u njih, promatrajući znakove zahvalnosti koje sam uočio tijekom

godina - osmijehe, sklopljene ruke, a kod gospođe Crowley i pokoju suzu u

oku. Od nje sam to i očekivao, ali čak se i sam Crowley doimao ganuto.

Podigao sam lopatu i počeo čistiti stube.

"Ma nije to ništa", ponovio sam.

"Ti si stvarno drag dečko", rekla je gospođa Crowley, i oboje su ušli u kuću.

Nekako mi se učinilo prikladnim da je jedina osoba koja misli da sam drag,

žena koja živi s demonom.

Ostatak jutra proveo sam čisteći staze i kolni prilaz do njihove kuće, i

smišljajući kako ubiti gospodina Crowleyja. Svako malo pomislio bih na

svoja pravila, iako sam se trudio ne misliti na njih - bila su preduboko

ukorijenjena da bi ih mogao tako lako odbaciti. Razmišljao sam o raznim

načinima na koje bih ga mogao ubiti, i isti čas bih se uhvatio kako govorim

lijepe stvari o njemu. U mislima sam prolazio njegov dnevni raspored, i

odmah bi se uhvatio kako skrećem na druge teme. Dvaput sam čak prestao

čistiti snijeg i krenuo kući, podsvjesno pokušavajući spriječiti fiksaciju na

njega. Prije bi mi moja pravila nalagala da ga onda izbjegavam cijeli tjedan,

kao što sam se bio prisilio ignorirati Brooke, ali situacija je sada bila

drukčija, i pravila sam morao ukinuti. Godinama sam sam sebe prisiljavao

držati se podalje od ljudi, srezati u korijenu bilo kakvu privrženost koja bi se

počela stvarati, no sada sam morao srušiti sve te brane, isključiti sve te

mehanizme, ili ih privremeno ukloniti, ili uništiti.

U početku je bilo jezovito - kao da mirno sjediš dok ti se žohar penje na

cipelu, pa uz nogu, pa pod majicu, a ti ga ne skidaš sa sebe. Zamišljao sam

sebe prekrivenog žoharima, paucima i pijavicama, koji gmižu, bockaju me i

grickaju, dok ja moram mirno sjediti, i čekati dok se potpuno ne naviknem

na njih. Morao sam ubiti gospodina Crowleyja (crva koji mi se penje na

lice), želio sam ubiti gospodina Crowleyja (crva koji mi ulazi u usta), želio

sam ga razrezati (gomilu crva koji mi gmižu po cijelome tijelu i pokušavaju

se ukopati u mene) - ispljunuo sam ih tresući se, vraćajući se u stvarnost.

Ponovno sam stajao na pločniku i čistio snijeg. Shvatio sam da će proces

Pompea

-96-

potrajati.

"Johne, uđi, čeka te vruća čokolada!" viknuo je gospodin Crowley s vrata.

Dovršio sam zadnji metar pločnika i ušao u kuću, sjeo za kuhinjski stol,

pristojno se smiješio, razmišljajući hoće li uopće išta vrijediti rasporiti

gospodina Crowleyja. Sjećao sam se rasjekotine na njegovu trbuhu kad je

ukrao skitničina pluća, i kako se zatvorila poput patentnog zatvarača. Bio je

u stanju zacijeliti rane čak i od kiše metaka. Ponovno sam se nasmiješio,

otpio još jedan gutljaj čokolade, i zapitao se bi li mu mogla izrasti i nova

glava.

Cijeli ostatak dana, po glavi su mi se motale mračne misli i ukidao sam

svoja pravila, jedno po jedno. Idućeg jutra kad sam pošao u školu, bio sam

sav izmožden i prestravljen - kao da sam nova osoba u starom tijelu, koje

više ne pristaje. Ljudi bi me samo kratko pogledali i ignorirali, kao i uvijek,

ali sad ih je gledao novi par očiju, novi um promatrao je svijet iz svoje

čudne ljušture. Hodao sam hodnicima, sjedio na satovima i gledao ljude oko

sebe kao da ih prvi put vidim. Za vrijeme odmora, u hodniku me netko

trknuo, i počeo sam ga pratiti i zamišljati kako bi bilo osvetiti mu se, polako,

komad po komad, dok visi obješen o kuku u podrumu. Zavrtio sam glavom i

sjeo na stube, teško dišući. To nije bilo uredu; to je bilo ono protiv čega sam

se cijeloga života borio. Rijeka djece prolazila je pokraj mene kao stoka u

klaonici, kao krv u mreži arterija. Zvono je glasno zazvonilo i svi su nestali

poput žohara, raspršili se i nestali u svojim rupama. Zatvorio sam oči i

pomislio na gospodina Crowleyja. On je razlog zašto to radiš, njega želiš Druge

ostavi na miru. Duboko sam udahnuo i ustao, brišući hladan znoj s čela.

Morao sam u razred. Morao sam biti normalan.

Usred sata, ravnatelj je pozvao sve nastavnike na nekakav poseban sastanak.

Moja profesorica engleskog, gospoda Parker, vratila se nakon petnaest

minuta, blijeda kao leš. Razred je utihnuo kada je ušla, i svi su gledali kako

polako prilazi svome stolu i stropoštava se na stolac, kao da na ramenima

nosi sav teret ovoga svijeta. To je moralo imati neke veze s ubojicom. Na

trenutak sam se zabrinuo da je Crowley ponovno nekoga ubio, a da mi je to

promaklo, ali nije. Premalo je vremena prošlo. Moralo se raditi o tome da su

našli tijela ubijenih policajaca.

Nakon minute mrtve tišine, u kojoj se nitko nije usudio progovoriti, gospođa

Pompea

-97-

Parker podigla je pogled.

"Vratimo se na posao."

"Čekajte", rekla je Rachel, jedna od Marciinih najboljih prijateljica. "Zar

nam nećete reći što se događa?"

"Žao mi je", rekla je gospođa Parker, "samo sam doznala neke jako loše

vijesti. To je sve". Zaškiljila je čim je to rekla, oči su joj pocrvenjele, i

pomislio sam da će se rasplakati.

"Izgleda da su svim nastavnicima priopćene jako loše vijesti", rekla je

Marci, "i mislim da bi i mi trebali znati o čemu se radi."

Gospođa Parker protrljala je oči i zavrtjela glavom. "Trebala bih se bolje

nositi s ovim. Zato i jesu prvo rekli nastavnicima, da bismo vama olakšali.

Meni to očito ne uspijeva." Obrisala je oči i podigla pogled. "Ravnatelj

Layton upravo nas je izvijestio da su pronađene još dvije žrtve." Cijeli

razred bio je konsterniran. "Tijela dvojice policajaca pronađena su u

prtljažniku jednog automobila u centru grada."

Brooke na tom satu nije bila u istom razredu sa mnom, i pitao sam se da li i

kod nje nastavnik upravo objavljuje iste vijesti. Kako će Brooke reagirati?

"Je li opet isti ubojica?" upitao je dečko po imenu Ryan, koji je sjedio dva

reda iza mene.

"Pretpostavlja se da jest", rekla je gospođa Parker. "Ozljede... koje su...

nanesene žrtvama... iste su kao kod prvih triju žrtava. I opet je nađena ona...

ona crna tvar."

"Kako su se zvali policajci?" pitala je Marci. Bila je blijeda kao krpa. Tata

joj je bio policajac.

"Nije tvoj tata, dušo. On je bio taj koji je pronašao taj automobil i prijavio

slučaj."

Marci je briznula u plač. Rachel je otišla k njoj i zagrlila je.

"Je li ubojica uzeo neki dio tijela?" pitao je Max.

"Mislim da je to doista neumjesno pitanje, Maxwelle", rekla je profesorica.

"Kladim se da jest", promumljao je Max.

"Znam da je to teško", rekla je gospođa Parker. "Vjerujte mi, ja sam... eto, ja

sam jednako potresena kao i vi. U školi imamo samo jednog psihologa, i tko

želi, slobodno može otići porazgovarati s njim, ali ako želite razgovarati sa

mnom, ili otići na zahod, ili samo malo sjediti u tišini... ili, možemo i svi

Pompea

-98-

zajedno razgovarati o tome, cijeli razred..." Pokrila je lice rukama. "Rekli su

da ne trebamo brinuti, da se modus operandi nije promijenio, ili tako nešto -

ne znam zašto bi to trebalo biti utješno, i stvarno mi je žao. Da bar znam što

reći u ovom trenutku."

"To znači da nije promijenio metodu", rekao sam. "Brinu se da ćemo misliti

kako postaje sve gori, jer je ovaj put ubio dvije žrtve, a ne jednu."

"Hvala, Johne", rekla je gospođa Parker, "no ne moramo se zadržavati na...

ubojičinim metodama."

"Samo vam objašnjavam što su mislili kad su to rekli", rekao sam. "Očito su

mislili da ćemo se bolje osjećati kad to čujemo."

"Hvala ti", rekla je, kimajući glavom.

"Ali on ovaj put jest ubio dvojicu", rekao je Brad. On i ja svojedobno smo

bili prijatelji, kad smo bili mali, ali već godinama se nismo družili. "Kako

mogu reći da nije promijenio metodu?"

Gospođa Parker je nekoliko sekundi razmišljala što da kaže, ali ništa nije

uspjela smisliti, samo je tupo gledala. Onda se okrenula meni. Ja sam bio

stručnjak za te stvari.

"Ono što time žele reći je", rekao sam, "da se ubojica još uvijek kontrolira.

Da je ovaj put na primjer ubio drugi tip žrtve, ili postao još okrutniji, ili

počeo češće ubijati, to bi značilo da se nešto promijenilo." Sve su oči bile

uprte u mene, i nitko se nije mrštio ili cerio, slušali su me. To mi se svidjelo.

"Znate, serijski ubojice ne napadaju nasumce, imaju specifične potrebe i

duševne poremećaje koji određuju sve što čine. Iz nekog razloga, taj tip ima

potrebu ubijati odrasle muškarce, i ta potreba postaje sve jača i jača, dok na

kraju ne izgubi kontrolu i preda joj se. Taj proces u njegovu slučaju traje

otprilike mjesec dana, i zato smo do sada imali jedno ubojstvo mjesečno."

Sve je to bila laž, i on jest ubijao češće od jednom mjesečno, i nije bio običan

serijski ubojica, i njegova potreba bila je fizička a ne psihička, ali to je bilo

ono što je policija mislila, i ono što je razred htio čuti. "Dobre vijesti su to

što iz toga slijedi da neće ubiti nikoga u ovoj prostoriji." Dok ne postane

očajan, a vi se nađete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

"Ali ovaj put su dvije žrtve", rekao je opet Brad. "To je duplo više ovaj put,

meni se to čini prilično velika razlika."

"Nije ubio dvojicu zato što postaje sve gori", rekao sam, "nego zato što je

Pompea

-99-

bio glup." Nisam htio prestati govoriti, bio sam previše oduševljen

činjenicom da me ljudi zaista slušaju. Govorio sam o onome što sam volio, i

nitko me nije ušutkavao, ili mi rekao da sam frik; željeli su to čuti. Bio je to

osjećaj moći. "Vidjeli ste kako jednostavno ostavlja tijela na mjestu ubojstva

da ih bilo tko nađe - vjerojatno jednostavno zaskoči prvog pogodnog

prolaznika, ubije ga i pobjegne. Ovaj put je to bio policajac, a policajci

uvijek patroliraju s partnerom, a on je prekasno shvatio da ne može ubiti

samo jednoga, ako ne želi da ga uhvate.

"Umukni!" viknula je Marci ustavši. "Umukni, umukni, umukni!" Bacila je

knjigu prema meni, ali otvorila se i udarila o zid. Gospođa Parker skočila je

da je obuzda.

"Smirite se svi", rekla je gospođa Parker. "Marci, pođi sa mnom - daj njenu

torbu, Rachel. Tako je, idemo." Zagrlila ju je i pažljivo je povela prema

vratima. "Vi ostali, ostanite tu, i budite mirni. Odmah se vraćam." Izašle su,

a mi smo ostali sjediti, prvo nekoliko minuta u tišini, a zatim u tihom

žamoru pojedinačnih razgovora. Netko je nogom udario u moj stolac i rekao

mi da prestanem biti kretenčina, ali onda mi je prišao Brad i postavio mi

pitanje.

"Jel’ stvarno misliš da mu se metode ne mijenjaju?"

"Naravno da ne", rekao sam. Sada kada nije bilo gospođe Parker, mogao

sam započeti malo življu diskusiju. "Do sada je u svakom napadu ubio jednu

bespomoćnu osobu, a ovaj put dvojicu naoružanih policajaca. To je

eskalacija, htjeli oni to priznati ili ne."

"Sranje, čovječe", rekao je Brad. Dečki oko njega zavrtjeli su glavama.

"To je uobičajeno kod serijskih ubojica", rekao sam. "Kakva god da je ta

njegova potreba, jedno ubojstvo mjesečno više mu nije dovoljno da je

zadovolji. To je poput ovisnosti, nakon nekog vremena, jedna cigareta više

nije dovoljna, pa trebaš dvije, onda tri, onda cijelu kutiju, i tako dalje. Gubi

kontrolu, i počet će ubijati mnogo češće."

"Neće", rekao je Brad, prilazeći još bliže. "Tijela su našli u autu, što znači

da toga gada sad mogu naći preko registracije. A onda ću mu ja osobno doć’

doma i ubit’ ga." Ostali dečki mrko su kimali glavama. Lov na vještice je

počeo.

Brad nije bio jedini koji je htio osvetu. Policija nije objavila ime vlasnika

Pompea

-100-

automobila, ali jedan njegov susjed prepoznao je automobil na vijestima u

18 sati, i već na vijestima u 22 sata moglo se vidjeti podivljalu rulju pred

njegovom kućom; bacali su kamenje i tražili krv. Jadna Carrie Walsh još

uvijek je morala izvještavati o slučaju, i kamera ju je prikazala šćućurenu

pokraj televizijskog kombija, dok razularena gomila iza nje bjesomučno

izvikuje ratne pokliče.

"Za Five Live News, Carrie Walsh uživo iz Claytona, gdje se kolektivni bijes,

kao što možete vidjeti, opasno razbuktava."

U gomili sam prepoznao i Maxovog tatu. Urlao je i mahao šakama. Još

uvijek je imao kratku vojničku frizuru, kao dok je služio u Iraku, i lice mu je

bilo tamnocrveno od bijesa.

"Policija je ovdje", rekla je Carrie, "još od prije nego što su se ovi ljudi

okupili. Ovo je dom Grega i Susan Olson, i njihova dvogodišnjeg sina.

Gospodin Olson je građevinski radnik, i vlasnik automobila u kojemu su

danas pronađena tijela ubijenih policajaca. Gdje se nalazi gospodin Olson, u

ovome trenutku još uvijek nije poznato, ali policija ga traži u vezi s

ubojstvima u okrugu Clayton. Policijski službenici sada su ovdje i kako bi

ispitali članove njegove obitelji, a ujedno da bi ih zaštitili."

U tom trenutku mnoštvo je počelo još glasnije urlati, a kamera se okrenula i

zumirala na jednog čovjeka - istog onog agenta FBI-a koji se i prije pojavio

na televiziji u vezi sa slučajem u Arizoni, agenta Formana, koji je iz kuće

upravo izvodio ženu i dijete. Pratio ih je claytonski policajac s koferom u

ruci, a još nekoliko njih obuzdavalo je masu. Carrie i njen snimatelj probili

su se kroz mnoštvo, i ona je počela izvikivati pitanja policajcima. Policajci

su pomagali gospodi Olson i njenom sinu pri ulasku u patrolna kola, a agent

Forman prišao je kameri. Sa svih strana ljutiti su ljudi skandirali: "Udata za

ubojicu."

"Molim vas", rekla je Carrie, "Možete li nam reći što se ovdje događa?"

"Stavljamo Susan Olson pod policijsku zaštitu, radi njene sigurnosti i

sigurnosti njenog djeteta." Govorio je brzo, kao da je izjavu pripremio još

prije nego što su izašli iz kuće. "U ovome trenutku još ne znamo je li

gospodin Greg Olson krivac ili žrtva, no svakako je osoba koju istražujemo

u vezi s ovim slučajem, i danonoćno radimo na tome da ga pronađemo.

Hvala." Agent Forman ušao je u automobil i odvezao se, nakon čega su se

Pompea

-101-

ostali policajci bacili na rastjerivanje rulje i ponovno uspostavljanje reda.

Carrie je izgledala kao da želi ostati što je moguće bliže policiji, i ruke su joj

se tresle, ali našla je osobu iz gomile koju je počela intervjuirati. Totalno me

šokiralo kad sam vidio da je to gospodin Layton, ravnatelj moje škole.

"Oprostite gospodine, mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?"

Gospodin Layton nije skandirao poput ostalih, i izgledao je pomalo zatečeno

kada je shvatio da je kamera uperena u njega; sutra ujutro vjerojatno će ga

čekati mali razgovor sa školskim odborom.

"Emm, da da, naravno", rekao je, škiljeći pod svjetlom kamere.

"Što biste nam mogli reći o osjećajima koji su danas obuzeli stanovnike

Claytona?"

"Pa, vidite i sami", rekao je. "Ljudi su ljutiti, vrlo ljutiti. Ponijeli su ih

osjećaji. Gomila je uvijek glupa, jasno, osim u trenutku kada ste dio nje, i

onda je potpuno u pravu. Ja se već osjećam glupo što sam ovdje", rekao je, i

opet pogledao u kameru.

"Mislite li da bi se ovo moglo ponoviti kod sljedećeg ubojstva?"

"Moglo bi se ponoviti sutra", rekao je gospodin Layton podigavši ruke u

zrak. "Moglo bi se ponoviti kad god nešto uzruja ljude. Clayton je vrlo mala

sredina, i vjerojatno je svatko u gradu poznavao barem jednu od žrtava, ili

živi u jednoj od pogođenih četvrti. Taj ubojica, tko god bio, ne ubija strance

- on ubija nas; ubija ljude koji imaju lice, ime, obitelj. Zaista ne znam koliko

dugo ova sredina može podnositi takvo nasilje, a da ne eksplodira." Po-

novno je zaškiljio u kameru, a onda nestao s ekrana.

Rulja oko njih se razilazila, ali do kada?

Nakon samo nekoliko dana, stigli su rezultati nove DNK analize, koji su

Grega Olsona praktički oslobađali svake sumnje, i policija ih je isti čas

razglasila na sva zvona kako bi gospođi Olson i njenome sinu vratili barem

dio njihova života. Policija je naravno očistila snijeg na mjestu zločina i

pronašla pločnik prekriven krvlju, koja je najvećim dijelom gotovo sigurno

pripadala samome Olsonu, a na temelju količine krvi bilo je gotovo sigurno

da je bio žrtva, a ne počinitelj. Počele su se širiti glasine o tragovima guma

trećeg automobila, fantomskim mecima koji su bili ispaljeni ali ne i pro-

nađeni i, najvažnije od svega, o DNK potpisu koji je odgovarao onome u

misterioznoj crnoj tvari, samo što ovaj put DNK nije pronađen samo u crnoj

Pompea

-102-

sluzi, nego i u mrlji krvi u policijskom autu. To je značilo da je na mjestu

zločina bilo četvero ljudi, a ne troje, i forenzičari iz FBI-a bili su sigurni da

je ubojica taj četvrti čovjek, a ne Greg Olson.

Naravno, neki su ljudi počeli sumnjati da je ondje bio i peti.

"Danas si nekako drukčiji", rekao je dr. Neblin kad sam u četvrtak došao na

naš redoviti sat terapije. To je bio peti dan otkako sam počeo rušiti svoj

sustav pravila.

"Kako to mislite?" pitao sam.

"Samo si... drukčiji", rekao je. "Ima li što nova?"

"Uvijek me to pitate nakon što netko umre", rekao sam.

"Uvijek si nekako drukčiji nakon što netko umre", rekao je Neblin. "Što

misliš o ovom posljednjem slučaju?"

"Trudim se ne razmišljati o tome", rekao sam. "Znate već, moja pravila. Što

vi mislite?"

Neblin je na trenutak zastao prije nego što je odgovorio.

"Tvoja te pravila prije nikada nisu sprečavala da razmišljaš o tim

ubojstvima", rekao je. "Prilično smo mnogo i razgovarali o njima."

To je bila glupa greška. Pokušavao sam se ponašati kao da se još uvijek

pridržavam svojih pravila, ali očito mi nije baš uspijevalo. "Znam, samo...

sada se sve čini nekako drukčije, zar ne?"

"Svakako", rekao je Neblin. Čekao je da nešto kažem, ali nije mi padalo na

pamet ništa što ne bi bilo sumnjivo. Nikada prije nisam pokušao nešto

sakriti od njega - bilo je teško.

"Kako škola?" pitao je.

"U redu", rekao sam. "Svi se boje, ali to je valjda normalno."

"Bojiš li se ti?"

"Pa baš i ne", rekao sam, iako sam se bojao više nego ikada prije u životu,

samo ne iz onih razloga koje je Neblin mogao pretpostaviti. "Strah je...

čudna stvar, kad malo razmislite o tome. Ljudi se uvijek boje drugih stvari,

nikada samih sebe."

" A trebali bi?"

"Ljudi se boje onoga što ne mogu kontrolirati", rekao sam, "budućnosti,

mraka, ili nekoga tko ih hoće ubiti. Ljudi se ne boje sami sebe jer uvijek

znaju što će učiniti."

Pompea

-103-

"Bojiš li se ti samoga sebe?"

Pogledao sam kroz prozor i na pločniku vidio ženu koja je stajala uz nanos

snijega i promatrala promet. "Na primjer ona žena", rekao sam pokazujući

na nju. "Možda se boji da bi je mogao udariti auto, ili da bi se mogla

poskliznuti na ledu, ili da na drugoj strani ulice neće imati gdje stati, ali ne

boji se prelaženja ceste - prijeći cestu njezina je vlastita odluka, i već ju je

donijela, i zna kako se to radi, i to bi trebalo biti prilično lako. Pričekat će

dok ne bude auta i pažljivo zakoraknuti na led, i učinit će sve što je u

njezinoj moći da bi bila sigurna. Ono što je plaši su stvari koje ne može

kontrolirati. Stvari koje bi joj se mogle dogoditi, a ne stvari koje sama čini.

Ne leži ujutro u krevetu misleći 'Nadam se da danas neću doći ni do jedne

ulice, bojim se da bih je mogla pokušati prijeći.' Eto, ode ona."

Žena je dočekala trenutak kad nije bilo automobila i požurila preko ceste.

Ništa se nije dogodilo.

"Na sigurnom je", rekao sam. "Ništa joj se nije dogodilo. Sad ide natrag na

posao, i tamo će razmišljati o drugim stvarima kojih se boji - 'Nadam se da

neću dobiti otkaz; nadam se da će pismo stići na vrijeme; nadam se da ček

ima pokriće.'"

"Poznaješ je?" upitao je Neblin.

"Ne", rekao sam, "ali broj stvari koje pješakinja u ovom dijelu grada u četiri

popodne možda obavlja doista je ograničen - najvjerojatnije nije došla po

nešto, jer ne nosi ništa osim ručne torbice, tako da su banka ili pošta

najočitije pretpostavke." Naglo sam prestao govoriti i pogledao Neblina. Još

nikada nisam pred njim teoretizirao o drugim ljudima - moja mi pravila nisu

dopuštala da toliko razmišljam o nekoj stranoj osobi. Htio sam ga optužiti

da me navukao na tanak led, ali on nije učinio ništa, samo me pustio da

govorim. Gledao sam ga u oči, tražeći neki znak da mu je jasna važnost

onoga što sam upravo učinio. On je pak zurio u mene, i razmišljao.

Analizirao.

"Dobre pretpostavke", rekao je Neblin. "Ni ja je ne poznajem, ali kladim se

da si u pravu u većini toga." Čekao je nešto - možda da priznam što sam

učinio, ili da mu objasnim zašto su moja pravila toga dana toliko drukčija.

Ništa nisam rekao.

"Najnovije vijesti u vezi s ubojstvima prošlog vikenda, bile su o dojavi

Pompea

-104-

policiji", rekao je.

Uh - oh.

"Netko je čini se nazvao s govornice, s one na glavnoj ulici, i prijavio napad

claytonskog ubojice. U ovome trenutku pretpostavlja se da je ubojica ubio

Grega Olsona, netko je to prijavio, i kad je policijska patrola došla provjeriti

prijavu, ubojica je sredio i njih."

"Nisam to čuo", rekao sam. "Ali ima smisla. Znaju li tko je nazvao?"

"Nije htio dati ime", rekao je Neblin. "Ili možda nije htjela. Glas je bio

prilično visok, pa misle da je riječ o ženi ili o djetetu."

"Nadam se da je bila žena", rekao sam.

Neblin je podigao obrvu.

"Štogod da se dogodilo te noći", rekao sam, "siguran sam da nije bilo nešto

što bi ijedno dijete ikada trebalo vidjeti. Takvo što moglo bi ga zbilja

istraumatizirati".

Pompea

-105-

11.

Gospodin Crowley svaki se dan budio oko pola sedam. Nije mu trebala

budilica, jednostavno bi se probudio - nekoliko desetljeća buđenja u isto

vrijeme radi posla stvorilo je naviku, i iako je već odavno bio u mirovini,

više to nije mogao promijeniti. Znao sam to zato što sam ga već nekoliko

dana promatrao s prozora svoje sobe. Vidio sam koja se svjetla pale i kada, i

kada sam ustanovio pogodna mjesta, počeo sam se sakrivati oko njegove

kuće i prisluškivati. Bilo bi za očekivati da to ne mogu činiti a da pritom za

sobom ne ostavim inkriminirajuće tragove u snijegu, ali, slučajno je netko

sve prilaze i stazice oko kuće gospodina Crowleyja održavao savršeno

čistima. Mogao sam dolaziti i odlaziti kako sam htio.

U pola sedam ujutro, gospodin Crowley bi se probudio i opsovao. Kao

švicarski sat - on je bio jedan stari, vulgarni, švicarski sat. Koliko sam ja

imao prilike čuti, gospodin Crowley psovao je samo ujutro poslije buđenja,

inače ne; valjda mu je to pomagalo da razbistri glavu i svježe započne novi

dan, kao da je sve mračne misli prethodne noći skupljao u pošten hračak

mentalnog šlajma, i onda ga ispljunuo kroz tu jednu psovku. Njegova

spavaća soba bila je u stražnjem desnom kutu kuće. Nakon svoje

svakodnevne psovke, po mraku bi otišao do kupaonice, gdje bi se,

pretpostavljam, najprije umio nad umivaonikom. Nakon toga, upalilo bi se

svjetlo, začuo bi se vodokotlić, a onda bi se istuširao toliko vrućom vodom,

da bi se prozor kupaonice začas potpuno zamaglio. U sedam sati već bi

odjeven došao u kuhinju.

Što doručkuje, pogađao sam uglavnom prema mirisima koji su dopirali kroz

ispušni otvor nape. U početku to bi bio samo bezmirisni oblačić pare od

vode koja ključa, nakon čega bi se osjetila blaga aroma instant-kave, i

naposljetku predivan jak miris mljevene pšenice i javorova sirupa, od kojeg

bih svaki put ogladnio. Sa svog mjesta pokraj kuhinjskog prozora mogao

sam se popeti na uski rub temelja kuće. S ceste me se tu nije moglo vidjeti, a

kroz razmak u zastorima mogao sam gledati Crowleyjevu ruku dok je jeo.

Prinio bi žlicu ustima i onda je opet spustio dok sažvače. Činio je to sporo i

u savršenom ritmu. Da sam htio, mogao sam se još malo pomaknuti kako

Pompea

-106-

bih bolje vidio, ali tako bih riskirao da me otkrije. Zato sam radije ostajao

nevidljiv, i zamišljao ono što nisam mogao vidjeti. Nakon jela odgurnuo bi

stolac, prešao šest koraka do sudopera i isprao zdjelu mlazom vode, što je

zvučalo kao krčanje na radiju. Tada bi se obično probudila i Kay i ušla u

kuhinju, i on bi je poljubio za dobro jutro.

Tako sam ga špijunirao cijeli tjedan. Jedan dan sam čak markirao školu

kako bih vidio što radi preko dana. Ono što sam tražio, a nisam mogao naći,

bio je strah. Htio sam otkriti čega se boji, kako bih to upotrijebio da ga

zaustavim. Nisam se kanio upustiti u izravnu borbu, naravno; jedini način da

pobijedim tog demona bio je da ga nekako nadmudrim, dovedem u poziciju

nemoći, i onda zgnječim poput kukca. Većini serijskih ubojica to nije bilo

teško postići, jer uvijek su napadali slabije od sebe. Ja sam se međutim

spremao napasti nešto mnogo jače, dakle znao sam da se on nikako neće

bojati mene - morao sam naći nešto drugo čega se boji. Time bih ga mogao

bockati, promatrati kako reagira, a u slučaju da reagira dovoljno burno,

možda ga čak natjerati da učini neku glupu grešku i tako stvoriti sebi

priliku.

U njegovu ponašanju međutim nisam otkrio ništa što bi upućivalo na strah,

stoga sam odlučio vratiti se na početak - na psihološki profil koji sam počeo

graditi na početku, kad sam prvi put posumnjao da je riječ o serijskom

ubojici. Kasno jedne noći, iskopao sam svoj notes i počeo čitati bilješke:

"Prilazi svojim žrtvama i ubija ih iz neposredne blizine." Prije sam mislio da

to govori nešto o njegovoj osobnosti i duševnom stanju koje ga tjera da

ubija, no sada sam znao više - činio je to što je činio jer su mu trebali novi

organi, a ubijao ih je iz neposredne blizine zato što su demonske pandže

najbolje oružje koje ima na raspolaganju.

Iduća stavka na popisu bila je upravo ono što sam tražio: "Ne želi da itko

zna tko je." To sam bio zapisao na Maxovo inzistiranje, a ja sam tada

smatrao da je to previše očito. Bilo je toliko očito, da o tome nisam ni

razmišljao. Pa da - to je bilo ono čega se bojao! Da netko sazna što je

zapravo! Osmjehnuo sam se.

"Nije vukodlak, Max, ali bio si blizu."

Gospodin Crowley bio je demon, i nije htio da to itko sazna. Ni obični

ubojica ne bi htio da itko sazna njegove tajne. Ono od čega je gospodin

Pompea

-107-

Crowley strepio, čime sam na njega mogao početi vršiti pritisak - bilo je

razotkrivanje. Bilo je vrijeme da mu pošaljem poruku.

Pisanje poruke pokazalo se kompliciranijim nego što sam očekivao. Kao i

kad sam zvao 911, nisam htio da mi se na temelju poruke uđe u trag.

Naravno, nisam je smio napisati rukom, dakle trebalo mi je računalo i pisač.

No i s time je postojao problem - sjetio sam se jednog slučaja tobožnjeg

samoubojstva o kojem sam bio čitao, gdje je ekspert utvrdio na kojem je

pisaćem stroju napisano lažno oproštajno pismo, i bojao sam se da je tako

moguće identificirati i pisač. S tim u što sam se upuštao nije bilo šale, dakle

pisač kod nas doma nije dolazio u obzir. Druga teoretska mogućnost bili su

pisači u školi, no da bismo koristili školska računala, morali smo se

ulogirati, a to je značilo ostaviti za sobom jasan elektronički trag. Odlučio

sam poslužiti se pisačem u knjižnici, u vrijeme kad je ondje najveća gužva,

kad nitko nema vremena obraćati pozornost na petnaestogodišnjeg klinca. U

to vrijeme mogao sam se ušuljati, ispisati poruku, i nestati bez traga. Budući

da je vani još uvijek bilo jako hladno, čak sam pritom mogao nositi rukavice

i izbjeći otiske prstiju, a da pritom nitko ništa ne posumnja. Poruku sam

ubacio u sredinu nekog besmislenog teksta, za slučaj da netko prije mene

stigne do pisača i počne čitati što sam napisao. Kada sam se vratio

kući, izrezao sam tu rečenicu i zalijepio je na čist list papira. Moja prva

poruka bila je jednostavna;

ZNAM ŠTO SI

Dostaviti poruku bilo je jednako teško kao i napisati je. Morao sam je

ostaviti negdje gdje ju Kay neće naći, jer ona bi s njom najvjerojatnije otišla

ravno na policiju, ili bi se, u najmanju ruku, povjerila nekom susjedu. Svaka

normalna osoba bi to učinila. Gospodin Crowley, s druge strane, sigurno bi

to zadržao za sebe; ne bi nikome otkrio nešto što bi moglo baciti sumnju na

njega. Kada bi poruku odnio na policiju, htjeli bi saznati više o njemu - ima

li neprijatelja, je li učinio nešto zbog čega bi mu se netko htio osvetiti.

Sigurno nije htio da policija uopće postavi ta pitanja, a kamoli da na njih

nade odgovore. Da, bilo je sigurno da će šutjeti o poruci - ako bude jedini

koji zna za nju.

Drugi problem bio je smisliti kako dostaviti poruku, a da ne bude očito da

Pompea

-108-

sam ja to učinio. Bilo bi lako ostaviti je u šupi, na primjer, jer Kay je ondje

nikada ne bi našla, ali ja sam stalno bio u šupi, i bio bih prva osoba na koju

bi Crowley pomislio pokušavajući pogoditi tko ju je ondje ostavio. Nisam je

htio sakriti ni na nekom mjestu koje bi ugrozilo moja skrovišta za uhođenje

gospodina Crowleyja. Da sam mu poruku ubacio kroz, recimo, kuhinjski

prozor, nikada se više ne bih mogao ondje sakriti i promatrati ga dok

doručkuje. Morao sam biti vrlo oprezan pri izboru načina dostave.

Na kraju sam se odlučio za njegov auto. Kay ga je vozila koliko i Crowley,

ali postojale su stvari za koje su auto koristili sami; Kay je, na primjer,

njime odlazila u kupnju namirnica, uvijek srijedom ujutro, i uvijek sama.

Najpouzdaniji orijentir što se tiče gospodina Crowleyja bile su ragbi

utakmice, koje je vrlo često gledao u baru u centru grada. Počeo sam

promatrati njegove večernje navike i uspoređivati ih s TV programom, i

ustanovio da u taj bar odlazi svaki put kada je na ESPN-u utakmica Seattle

Seahawksa; valjda kod kuće nije imao taj program. Sljedeći put kada su

igrali Seahawksi, prišuljao sam se do auta prije nego što je krenuo, i pre-

savijenu poruku zataknuo pod brisač.

Promatrao sam njegov kolni prilaz sa svoga prozora, vireći kroz razmak

između žaluzina toliko malen, da me nikako nije mogao vidjeti. Izašao je iz

kuće veselo se smiješeći zbog nečega, i otključavajući vrata automobila

primijetio poruku. Uzeo ju je, rastvorio, i mrkim pogledom pretražio ulicu.

Više nije bio veseo. Povukao sam se s prozora i nestao u mraku svoje sobe,

odakle sam ga jedva vidio, ali čuo sam da je ušao u auto i odvezao se.

Nekoliko noći posije toga, imali smo zabavu naše kvartovske straže. To je

inače bilo okupljanje cijeloga susjedstva u vrtu Crowleyjevih, gdje su svi

razgovarali, smijali se i pretvarali da je sve u redu, pri čemu su kuće bile

prazne i izvrsna meta za provalnike. No taj put se na zabavi nije govorilo o

provalama, nego o serijskom ubojici - svi smo bili na okupu, sigurni u

velikoj grupi ljudi, gdje smo pazili jedni na druge. Netko je čak održao mali

govor o sigurnosti, zaključavanju vrata i takvim stvarima. Htio sam im reći

da bi prvi korak k sigurnosti bio ne dolaziti u vrt gospodina Crowleyja, no te

se noći doimao dovoljno pitomo. Ako je i bio u stanju pobiti pedeset ljudi

odjednom, barem nije bilo naznaka da se to sprema učiniti na toj zabavi. A

Pompea

-109-

ni ja još nisam bio spreman napasti ga - još sam ga proučavao. Kako ubiti

nešto što se oporavilo od tridesetak prostrijelnih rana? Takvo što mora se

pomno isplanirati, a za to treba vremena.

Ali prava svrha tog okupljanja nisu bile te govorancije o mjerama opreza.

Ono što se htjelo postići bilo je da sami sebi pokažemo kako nismo

pobijeđeni - da se, iako je ubojica u gradu, ne bojimo i da se nismo

pretvorili u izbezumljenu rulju. Kako bilo, važnija od ispraznih deklaracija

hrabrosti bila je činjenica da smo pekli hrenovke, što je značilo da sam

dobio priliku zapaliti vatru u Crowleyjevoj jami.

Odmah na početku raspalio sam žestoku vatru spaljujući nekoliko velikih

komada drva od mrtvog stabla iz vrta Watsonovih, koje su bili posjekli toga

ljeta. Vatra je bila svijetla i topla, savršena

za početak zabave. Kad su se svi uljuljkali u te razgovore o mjerama

sigurnosti, počeo sam raditi žaračem i dugačkim mašicama oblikujući i

kultivirajući vatru kako bih stvorio debeo sloj jarkocrvene žeravice. Vatra za

pečenje ne smije biti bilo kakva, jer potreban je postojan i ravnomjeran

izvor topline. Plamenovi su se povukli i ustupili mjesto tihom žarenju drva.

Pomno sam rasporedio žeravicu, načinio minijaturne kanale kroz koje je

mogao strujiti kisik, i golemi roštilj bio je spreman. U pravi čas, jer

zasjedanje na temu sigurnosti je završilo i ljudi su se okrenuli pečenju

hrenovki.

Tu je naravno bila i Brooke i njena obitelj. Diskretno sam promatrao kako

ona i njen mali brat nabadaju par hrenovki na dugačke štapove i prilaze

vatri; Brooke se smiješila i čučnula uz žeravicu pokraj mene. Brat joj je bio

s druge strane. Ispružili su svoje štapove nad središte vatre, gdje je još

uvijek plesalo nekoliko plamenova. Gotovo pola minute borio sam se sa

sobom dok se nisam konačno usudio reći joj nešto.

"Probaj ondje", rekao sam, pokazujući mašicama na hrpicu žeravice. "Ondje

će ti se bolje ispeći."

"A-ha", rekla je Brooke i odmah pokazala Ethanu to mjesto. Pomaknuli su

svoje hrenovke, koje su isti čas počele mijenjati boju i peći se. "Vau", rekla

je, "kako dobro. Ti znaš dosta o vatri."

"Četiri godine u izviđačima", rekao sam. "To je jedina organizacija za koju

znam koja doista podučava dječake kako da nešto zapale."

Pompea

-110-

Brooke se nasmijala. "Ti si značku za palež sigurno osvojio kao od šale."

Htio sam još razgovarati s njom, ali nisam znao što da kažem

- na školskoj sam zabavi bio rekao puno previše. Vjerojatno sam je

prestravio, i to nisam htio ponoviti. S druge strane, njen smijeh mi je bio

predivan, i htio sam ga opet čuti. Pomislio sam, ako se ona upravo našalila

na temu paleži, mogu i ja, bez da ispadnem nastran.

"Rekli su da sam bio najbolji učenik kojeg su ikada imali", rekao sam.

"Većina izviđača samo spale kolibu, a ja sam spalio tri kolibe i jedno

napušteno skladište."

"Prilično dobar rezultat", rekla je, sa smiješkom.

"Poslali su me na državno natjecanje", dodao sam. "Sjećaš se onog velikog

šumskog požara u Kaliforniji prošloga ljeta?"

Brooke se nasmiješila. "Oh, to si bio ti? Svaka čast."

"Za taj sam dobio i nagradu. To je jedna statua, kao Oscar, ali u obliku mede

Smokeyja, i napunjena je benzinom. Moja mama si je jednom njime zalila

palačinke jer je mislila da je unutra med."

Brooke se glasno nasmijala i zamalo ispustila svoj štap s hrenovkom, a onda

se opet nasmijala toj svojoj nespretnosti.

"Jesu sad gotove?" upitao je Ethan, proučavajući svoju hrenovku.

Već ju je peti put bio maknuo s vatre, i jedva da se bila nešto malo ispekla.

"Ma valjda jesu", rekla je Brooke, promatrajući svoju hrenovku i ustajući.

"Hvala, Johne!"

Kimnuo sam glavom i gledao za njima kad su otišli do stola po peciva i

senf. Vidio sam kako se nasmiješila i uzela bocu kečapa od gospodina

Crowleyja, i čudovište u mojoj glavi uspravilo se i optužilo pandže, bijesno

režeći. Kako se usuđuje dirati je? Izgledalo je da ću morati paziti na Brooke

da bi bila sigurna. Shvatio sam da sam počeo režati, i prisilio se da se

umjesto toga nasmiješim. Ponovno sam se okrenuo prema vatri i vidio

mamu kako mi se vragolasto smiješi s druge strane. U sebi sam opet zarežao

- nije mi se dalo slušati njene glupe komentare o Brooke kada se vratimo

kući. Odlučio sam ostati na zabavi što dulje mogu.

Brooke i Ethan nisu se više vratili do vatre, i te večeri više nisam imao

prilike razgovarati s njom. Vidio sam je kako dijeli plastične čaše vruće

čokolade, i nadao se da će i meni donijeti jednu, ali gospođa Crowley ju je

Pompea

-111-

preduhitrila. Popio sam čokoladu, bacio čašu u vatru i promatrao kako se

plastika izvija, crni i nestaje u žeravici. Brookeina obitelj je ubrzo nakon

toga otišla kući.

Uskoro su sve hrenovke bile ispečene, i kad su se ljudi počeli razilaziti,

nahranio sam vatru s još nekoliko velikih klada, složivši ih tako da daju

velik stup ričućeg plamena. Bilo je predivno - vatra je bila toliko vruća da su

se crvena i narančasta pretvorile u zasljepljujuću žutu i bijelu, toliko vruća

da su se svi ostali udaljili od nje, a ja sam morao svući jaknu. Blizu te vatre

bilo je svijetlo i toplo kao usred vrućeg ljetnog dana, iako je svugdje drugdje

bila kasnoprosinačka noć. Hodao sam oko nje, bockao je, razgovarao s

njom, smijao se s njom dok je razarala drvo i uništavala kartonske tanjure.

Vatra u većini slučajeva pucketa, no to zapravo uopće nije glas vatre, nego

drveta. Da bi se čulo samu vatru, potrebna je takva buktinja, oganj toliko

žestok i moćan da stvara vlastiti vjetar. Prišao sam joj koliko god sam

mogao i osluškivao njen glas, tiho zavijanje od radosti i bijesa.

Na biologiji smo učili kako se definira život: da bi nešto moglo biti

klasificirano kao živo biće, mora jesti, disati, razmnožavati se i rasti. Pas to

čini, kamen ne; stablo to čini, plastika ne. Vatra je, po toj je definiciji,

totalno živa. Jede sve, od drveta do mesa, a neprobavljeni ostatak izbacuje u

obliku pepela; diše zrak, isto kao mi, trošeći kisik i ispuštajući ugljik. Vatra

raste, i širi se, stvarajući nove vatre, koje se također šire i stvaraju nove

vatre. Vatra pije benzin i izbacuje pepeo, bori se za teritorij, voli i mrzi.

Kojiput kad gledam ljude oko sebe kako se vuku kroz svoju svakodnevnu

rutinu, mislim da je vatra življa od nas - svjetlija, toplija, sigurnija u sebe, i

sigurnija kamo želi ići. Vatra se ne zadovoljava kompromisima; vatra ne

tolerira; vatra ne "životari". Vatra čini.

Vatra jest.

"Na kojim se krilima usuđuje uzletjeti?" začuo se glas. Okrenuo sam se i

nekoliko metara iza sebe ugledao gospodina Crowleyja. Sjedio je u

sklopivoj stolici, zadubljen u vatru. Svi drugi već su bili otišli, ali ja sam bio

previše obuzet vatrom da bih to primijetio.

Gospodin Crowley doimao se odsutno i zamišljeno; nije se obraćao meni,

kao što sam prvo pomislio, nego sebi. Ili možda vatri. Ukočena pogleda,

ponovno je progovorio. "Koja se ruka usuđuje zgrabiti vatru?"

Pompea

-112-

"Molim?" pitao sam.

"Molim?" rekao je, kao da ga je tko probudio iz sna. "Oh, Johne, ti si. Ništa,

recitirao sam jednu pjesmu."

"Tu još nikad nisam čuo", rekao sam, i okrenuo se natrag k vatri. Sada je

bila manja, još uvijek jaka, ali nije bjesnjela. Trebao sam biti prestravljen,

sam usred noći s demonom. Odmah mi je palo na pamet da me nekako

prozreo, shvatio da znam njegovu tajnu i da sam ja taj koji mu je ostavio

poruku. No, bilo je očito da je u mislima odlutao tko zna kamo. Očito ga je

nešto uznemirilo, inače ne bi bio u tako melankoličnom raspoloženju.

Možda je mislio na poruku, ali ja mu nisam bio ni na kraj pameti.

No i više od toga, vatra mu je apsorbirala misli, uvukla ih u sebe, upila, kao

što spužva upija vodu. Promatrajući ga kako gleda u vatru, shvatio sam da je

voli koliko i ja. Zato je ono rekao - ne zato što je sumnjao na mene, nego

zato što smo obojica bili povezani s vatrom, a time, na neki način, i jedan s

drugim.

"Nikad nisi čuo tu pjesmu?" pitao je. "Pa čemu vas danas uče u toj školi? To

je William Blake!" Slegnuo sam ramenima, i trenutak potom ponovno je

progovorio. "Nekoć davno znao sam je napamet." Ponovno je odlutao u

sanjarenje. "Tigre, Tigre, vatro žarka, što me gledaš iz šumskog mraka, koja

besmrtna ruka, i kad, oslika taj strašni sklad?"

"To kao da mi je poznato", rekao sam. Nikada nisam baš pazio na satovima

engleskog, ali pjesme o vatri valjda bih se sjećao.

"Pjesnik pita tigra tko ga je stvorio, i kako", rekao je Crowley, brade

uvučene duboko pod ovratnik. "Koji čekić? Koji lanac? U kojoj je peći bio

tvoj mozak?" Vidjele su mu se samo oči, crne rupe koje su odražavale

razigranu vatru. "Napisao je dvije takve pjesme, znaš? Janje i Tigar. Jedna je

čista ljupkost i ljubav, a druga skovana od užasa i smrti." Crowley me

pogledao. Oči su mu bile crne i teške. "Kad su zvijezde bacile svoja koplja, i

nebo namočile suzama - je li se osmjehnuo, vidjevši svoje djelo? Je li onaj

koji je stvorio janje, stvorio i tebe?"

Vatra je pucketala. Naše su sjene plesale po zidu kuće iza nas. Gospodin

Crowley opet se okrenuo prema vatri.

"Volio bih vjerovati da je isti tvorac stvorio oboje", rekao je. "Volio bih to

vjerovati."

Pompea

-113-

Stabla iza vatre svijetlila su bijelim odsjajem, a ona iza njih bila su u

potpunoj tami. Zrak je bio nepomičan i taman, i dim je visio u zraku, poput

magle. Vatra je sve to osvijetlila, obojila, nadjačala svjetlo ulične rasvjete, i

sakrila zvijezde.

"Kasno je", rekao je gospodin Crowley, ne mičući se. "Odi ti doma. Ja ću

ostati tu s vatrom dok joj se ne ugasi sav žar."

Ustao sam i pružio žarač prema žeravici s namjerom da je rasporedim po

tlu, ali on je ispružio svoju drhtavu ruku i zaustavio me.

"Pusti je", rekao je. "Ne volim ubijanje vatre. Samo je pusti."

Spustio sam žarač i otišao kući. Kada sam stigao u svoju sobu, pogledao

sam kroz prozor i vidio ga kako i dalje sjedi i zuri u vatru.

Svojim sam očima vidio kako taj čovjek ubija četvero ljudi. Gledao sam ga

kako čupa organe, svoju vlastitu ruku, i pred mojim se očima pretvara u

nešto groteskno i neljudsko. No unatoč svemu tome, ono što je te noći rekao

uz vatru, nekako me uznemirilo više od ičega drugog što je ikada učinio.

Opet sam se zapitao zna li za mene - i ako zna, još koliko vremena imam

prije nego što i mene ušutka kao što je ušutkao Teda Raska. Na zabavi sam

bio siguran, i neposredno nakon nje, jer je bilo previše svjedoka. Da sam

nestao iz njegova vrta, nakon što me ondje vidjelo pedeset ili više ljudi, bilo

bi previše sumnjivo. Zaključio sam da ja tu ionako ne mogu ništa. Ako nije

znao, morao sam nastaviti sa svojim planom, a ako jest, ionako nije bilo baš

mnogo toga što sam mogao učiniti da ga zaustavim. U svakom slučaju, znao

sam da moj plan funkcionira - moja poruka ga je uznemirila, možda čak vrlo

duboko. Morao sam nastaviti vršiti pritisak, malo-pomalo povećavati njegov

strah, sve dok ne bude prestravljen, jer tada bih ga mogao kontrolirati.

Idućeg dana, ostavio sam mu drugu poruku, na drugi način, da mu pojasnim

svoje namjere:

UBIT ĆU TE

Pompea

-114-

12.

Brooke je svakoga dana ustajala oko sedam; njezin tata bi ustao u pola

sedam, istuširao se i odjenuo, i onda bi probudio djecu, dok je mama

pripremala doručak. Otišao bi u Ethanovu sobu i upalio svjetlo, koji put bi

ga malo zadirkivao potezanjem pokrivača, koji put bi glasno pjevao, a

jednom mu je čak, kada je Ethan baš odbijao ustati, u krevet ubacio vrećicu

smrznute brokule. Brooke, s druge strane, bila je povlaštenija - tata bi joj

jednostavno pokucao na vrata, rekao neka se probudi i otišao nakon što bi

čuo odgovor. Ipak je ona bila mlada žena - odgovornija od svoga malog

brata, a i morao je poštovati njenu privatnost. Nitko joj nije upadao u sobu,

niti zavirivao, nitko je ne bi vidio dok ona to ne bi poželjela.

Nitko osim mene.

Brookeina soba bila je na katu, u stražnjem lijevom kutu kuće, što je značilo

da je imala dva prozora - jedan sa strane koji je gledao na kuću

Petersonovih, na kojem je uvijek imala navučene zastore, i drugi na

stražnjem dijelu kuće, koji je gledao na njihov vrt i šumu iza nje, i na kojem

nikada nije bilo zastora. Živjeli smo na samome rubu grada, iza nas nije bilo

kuća, dakle iza nismo imali susjede. U tom smjeru miljama daleko uopće

nije bilo ljudi. Brooke je mislila da je nitko ne može vidjeti, a ja sam mislio

da je lijepa.

Gledao sam je kako poslije buđenja sjeda na krevet i odguruje pokrivač,

graciozno se proteže i prolazi prstima kroz kosu. Spavala je u debeloj, sivoj

trenirci, što mi se činilo neobično dosadnom bojom za nju. Ponekad bi se

počešala ispod pazuha ili po stražnjici - nešto što nijedna djevojka nikad ne

bi učinila kad bi znala da je netko gleda. Kreveljila se pred zrcalom; koji put

je malo plesala. Nakon minutu-dvije, uzela bi odjeću i izašla iz sobe, valjda

put kupaonice.

Razmišljao sam da li da i Watsonovima ponudim čišćenje snijega, tako da

ga mogu gomilati gdje hoću, isto kao i kod gospodina Crowleyja, i te

zaklone koristiti za lakši pristup njihovu posjedu. No to bi ipak bilo malo

sumnjivo, osim ako bih to činio i za sve ostale u cijeloj ulici, a za to nisam

imao vremena. Već sam imao i previše posla.

Pompea

-115-

Svakoga dana našao bih načina da gospodinu Crowleyju ostavim novu

poruku - koji put na autu, koji put bih je prilijepio na prozor ili zataknuo za

vrata, ali toliko visoko da ih Kay nikako nije mogla dosegnuti. Nakon one

druge, više nijedna nije bila izravna prijetnja. Umjesto toga, slao sam mu

dokaze da znam njegovu tajnu:

JEB JOLLEY BUBREG DAVE BIRD RUKA

Kada sam mu ostavljao poruke o žrtvama, pazio sam da ne spomenem

skitnicu kojeg je ubio na jezeru - kao prvo, nisam mu znao ime, a osim toga,

još uvijek sam se bojao da je onoga dana možda primijetio tragove mog

bicikla u snijegu, i nisam htio da zbroji dva i dva.

Zadnji dan škole, ostavio sam mu poruku koja je glasila:

GREG OLSON ŽELUDAC

Ta je bila ubojita, jer tijelo Grega Olsona još nije bilo pronađeno - i Crowley

je bio uvjeren da nitko ne zna da je od njega uzeo želudac. Nakon što ju je

pročitao, zaključao se u kuću i neko vrijeme mozgao. Idućeg jutra otišao je

u željezariju i kupio dva lokota, kojima je dodatno osigurao vrata šupe i

podruma. Bio sam malo zabrinut da će postati paranoičan i da će biti teže

uhoditi ga, ali čim ih je postavio, došao je k nama i dao mi novi ključ šupe.

"Stavio sam lokot na vrata šupe, Johne. Danas čovjek ne može biti dovoljno

oprezan." Pružio mi je ključ. "Znaš gdje stoji sav alat, ti samo lijepo nastavi

čistiti, kao i uvijek, i hvala ti još jednom za svu tvoju pomoć."

"Hvala", rekao sam. Još uvijek je imao povjerenja u mene! Htio sam skočiti

u zrak od sreće. Nabacio sam svoj najbolji "osmijeh posvojenog unuka".

"Što se tiče čišćenja snijega, budite bez brige."

Mama je sišla niza stube i odjednom se našla iza mene. "Dobar dan

gospodine Crowley, je li sve u redu?"

"Stavio sam neke nove lokote", rekao je. "Preporučio bih i vama da to

učinite. Ubojica je još na slobodi."

"Kod nas je sve dobro zaključano", rekla je mama "a otraga gdje držimo

kemikalije imamo i prilično dobar alarmni uređaj. Mislim da možemo biti

mirni".

"Imate dobrog sina", rekao je sa smiješkom. Onda su mu brige smračile lice,

Pompea

-116-

i bacio je sumnjičav pogled niz ulicu. "Ovaj grad više nije siguran kao što je

nekad bio. Ne pokušavam vas prestrašiti, samo..." Ponovno se okrenuo

prema nama. "Samo se pazite." Okrenuo se i odgegao preko ceste, obješenih

ramena. Zatvorio sam vrata i nasmiješio se.

Nije me pročitao!

"Imaš kakvih planova za danas?" upitala me mama. Pogledao sam je

sumnjičavo, a ona je nedužno podigla ruke: "Samo pitam."

Provukao sam se pokraj nje i krenuo uza stube. "Idem malo čitati." To mi je

bilo standardno objašnjenje za sve one sate koje sam provodio zatvoren u

svojoj sobi, promatrajući Crowleyjevu kuću. U to doba dana nisam ga

mogao uhoditi izbliza, pa mi je promatranje s prozora sobe bilo jedina

šansa.

"U posljednje vrijeme provodiš previše vremena u svojoj sobi", rekla je

mama penjući se za mnom. "Danas je prvi dan božićnih praznika - trebao bi

izaći, provoditi se."

To je bilo nešto novo. Što li mi je sad spremala? Unutra sam provodio

jednako vremena koliko i vani, šuljajući se oko Crowleyjeve kuće, i

Brookeine. Mama nije znala gdje sam bio ni što sam radio, ali nije bilo

moguće da misli kako sam previše u svojoj sobi. Posrijedi je bilo nešto

drugo.

"Onaj film za koji smo gledali reklame", rekla je. "Konačno igra u

gradskom kinu. Od jučer. Mogao bi poći i pogledati ga."

Okrenuo sam se i pogledao je. Što to izvodi ?

"Joj, samo ti predlažem da se odeš zabaviti", rekla je i pobjegla u kuhinju,

da se skloni od mog pogleda. Bila je nervozna. "Ako želiš u kino",

doviknula je, "imam nešto novca, dat ću ti za karte".

"Karte", to je plural - nije valjda to naumila? Nije dolazilo u obzir da odem

u kino sa svojom mamom. "Ti ga možeš gledati ako hoćeš", rekao sam. "Ja

želim dovršiti knjigu."

"Oh, nemam ti ja vremena za to", rekla je pojavljujući se iz kuhinje s

gomilom računa u ruci. Pokazala mi ih je napeto se smiješeći. "Možeš otići s

Maxom. Ili s Brooke."

Aha, znači u pitanju je bila Brooke. Osjetio sam kako crvenim, okrenuo se i

bijesno odmarširao u svoju sobu. "Rekao sam ne!" Zalupio sam vratima i

Pompea

-117-

zatvorio oči. Bio sam ljut, ali nisam znao zašto. "Glupa mama, šalje me u

glupo kino, s glupom..." nisam mogao naglas izgovoriti njeno ime. Trebalo

je da nitko ne zna za Brooke - čak ni sama Brooke nije znala za Brooke.

Šutnuo sam svoju naprtnjaču, ali samo se prevrnula. Bila je previše natrpana

knjigama, da bi odletjela na drugi kraj sobe, kako sam htio.

Sjediti u mraku s Brooke uopće ne bi bilo loše, pomislio sam, bez obzira na

to kakav je film. Zamislio sam je kako se smije, i odmah počeo smišljati

dosjetke kojima bih je opet mogao nasmijati. "Koje smeće od filma -

režisera bi trebalo zadaviti njegovim vlastitim filmom." Na to se nije

nasmijala; razrogačila je oči i ustuknula, isto kao na školskoj zabavi.

"Ti si frik", rekla je. "Ti si bolestan, ludi frik."

"Nisam - pa ti me znaš! Ti me poznaješ bolje od ikog drugog na svijetu, i ja

tebe poznajem bolje od bilo koga drugoga na svijetu. Vidim stvari koje

nitko drugi ne vidi. Zajedno smo radili zadaću, gledali televiziju, razgovarali

preko telefona..."

Glupi telefon - s kim je to razgovarala? Kanio sam ga naći i ubiti.

Opsovao sam obraćajući se prozoru i...

Bio sam u svojoj sobi, teško disao. Brooke me nije dobro poznavala, jer

nikada ništa nismo podijelili jedno s drugim, jer ono što smo zajedno radili

zapravo je bilo samo ono što je ona radila sama dok sam je ja gledao kroz

prozor. Nekoliko dana prije toga, navečer sam je gledao kako piše zadaću, i

znao sam da je ista kao i moja, ali nismo je pisali zajedno, jer ona nije ni

znala da sam ondje.

I onda, kada joj je zazvonio telefon, podigla je slušalicu i nekome drugom

rekla halo, to je bilo kao da je netko zabio klin između nas. Nasmiješila se

tom uljezu, a ne meni, i htio sam urliknuti, ali znao sam da zapravo nitko

ništa nije prekinuo, jer sam ja bio jedini na svijetu koji je mislio da se išta

događa.

Pritisnuo sam oči dlanovima. "Uhodim je", promumljao sam. Nije trebalo

biti tako; trebao sam uhoditi gospodina Crowleyja, a ne Brooke. Pravila sam

ukinuo zbog njega, a ne zbog nekog drugog, ali čudovište je srušilo zid i

preuzelo vlast prije nego sam uopće i primijetio što radi. Nisam više ni

mislio na čudovište, jer smo se potpuno stopili u jedno. Podigao sam pogled,

žurno otišao do prozora i zagledao se u kuću gospodina Crowleyja. "Ne

Pompea

-118-

mogu ja ovo." Otišao sam do kreveta i opet šutnuo naprtnjaču, ali ovaj put

jače, tako da se malo odsklizala po podu. "Moram se vidjeti s Maxom."

Zgrabio sam jaknu i izjurio van, bez riječi mami. Bila je ostavila novac na

kuhinjskom ormariću i uzeo sam ga u prolazu, gurnuo u džep i zalupio vrata

za sobom.

Maxova kuća bila je svega nekoliko milja od naše, i biciklom sam do nje

mogao stići prilično brzo. Dok sam prolazio mimo Brookeine kuće, odvratio

sam pogled, i previše brzo odjurio niz ulicu, ne obraćajući ni najmanju

pozornost na led ili aute. Zamišljao sam se kako polažem ruke oko

Brookeina vrata i prvo ga milujem, a onda počinjem stiskati sve dok ne

počne vrištati i koprcati se i gušiti.

i dok joj se svaka misao u glavi ne usredotoči na mene, i ništa osim mene, i

postanem sam cijeli njen svijet i...

"Ne!"

Stražnji kotač mi je proklizao na ledu i zanijelo me u stranu. Uspio sam ne

pasti, ali čim sam ponovno mirno stajao, skočio sam s bicikla, podigao ga i

tresnuo o telefonski stup. Zazvonio je i zavibrirao mi u rukama, čvrst i

stvaran. Bacio sam ga, naslonio se na stup i zaškrgutao zubima.

Trebao bih plakati. Ne mogu ni plakati kao ljudsko biće.

Brzo sam pogledao oko sebe da vidim gleda li me tko. Cestom je prolazilo

nekoliko automobila, ali nitko nije obraćao pozornost na mene. "Moram

vidjeti Maxa", opet sam promrmljao, i podigao bicikl. Već tjednima ga

nisam vidio izvan škole - sve svoje vrijeme provodio sam sam, skrivajući se

u mraku, ili pišući poruke gospodinu Crowleyju. To nije bilo zdravo, čak i

bez mojih pravila. Pogotovo bez mojih pravila. Bicikl je izgledao prilično u

redu - bio je izgreben, ali ne i ulubljen. Upravljač se bio malo zaokrenuo, a

bio je previše čvrsto stegnut a da bih ga bez alata mogao ispraviti, ali mogao

sam voziti i tako. Krenuo sam ravno prema Maxovoj kući i prisilio se ne

razmišljati ni o čemu drugome osim o njemu. On je bio moj prijatelj. To je

bilo normalno. Nisam mogao biti luđak ako sam imao prijatelja.

Max je živio u kući s dva stana blizu pilane, u četvrti u kojoj je uvijek

mirisalo na piljevinu i dim. Većina ljudi u Claytonu radila je u pilani,

uključujući Maxovu mamu. Tata mu je bio vozač kamiona. Obično je

prevozio drvo iz pilane, i pola vremena je bio na putu. Nisam baš volio

Pompea

-119-

Maxovog tatu, i svaki put kada bih išao k Maxu, najprije bih pogledao stoji

li pred kućom njegova ogromna šoferska kabina. Danas ga nije bilo, što je

značilo da je Max najvjerojatnije sam kod kuće.

Bacio sam bicikl na zemlju pred kućom i pozvonio. Pozvonio sam i drugi

put. Max je otvorio tupa izraza lica, ali oči su mu zablistale kada me

ugledao.

"Pazi ovo, kompa - vidi šta mi je stari kupio!" Bacio se na kauč i podigao

džojstik Xbox-a 360 kao neki trofej. "Ne može biti doma za Božić, pa mi ga

je dao ranije. Predobro!"

Zatvorio sam vrata i svukao jaknu. "Cool." Igrao je neku igricu s trkaćim

autima. Odahnuo sam - to je bilo upravo ono što mi je trebalo, ubijanje

vremena nečim glupim. "Imaš još jedan džojstik?"

"Uzmi tatin", rekao je i pokazao prema televizoru, pokraj kojeg je stajao.

"Samo pazi da ga ne pokvariš, jer kad se tata vrati, dovest će Madden, i

skupa ćemo odigrati cijelu jednu ragbi sezonu. Popizdit će ako mu ga

pokvariš."

"Pa neću ga udarati čekićem", rekao sam, priključio ga i vratio se na kauč.

"Hoćemo?"

"Evo, samo malo", rekao je, "moram najprije ovo dovršiti." Pritisnuo je play

i odvozio još nekoliko utrka, objašnjavajući mi poslije svake da je to serija

utrka, i da će brzo završiti, ali da ne zna kako pohraniti rezultat dok ne dođe

do kraja. Nakon toga smo se konačno počeli utrkivati jedan protiv drugoga,

i tako proveli idućih sat-dva. Pobijedio me u svakoj utrci, ali nije me bilo

briga - radio sam nešto što rade normalni dječaci, i nikoga nisam morao

ubiti.

"Stvarno si debil", rekao je konačno. "I gladan sam. 'Oćeš pohane piletine?"

"Može."

"Ostalo nam je od jučer. Imali smo raniju proslavu Božića zbog tate." Otišao

je u kuhinju i vratio se s polupraznom zdjelom pohane piletine. Sjedili smo

na kauču, gledali televiziju i jeli, bacajući kosti natrag u zdjelu. Njegova

mala sestra tiho je ušla u sobu, uzela komad i jednako tiho opet se vratila u

svoju sobu.

"Jel’ ideš negdje za Božić?" pitao je.

"Kamo bih išao?" rekao sam.

Pompea

-120-

"Ni mi." Obrisao je ruke o kauč i počeo ponovno prekapati po kostima u

potrazi za još kojim batkom. "Onda, što si radio ovih dana?"

"Ništa", rekao sam. "Ti?"

"Ne seri", rekao je, i pogledao me poprijeko. "Skroz si nestao zadnja dva

tjedna, što znači da si nešto radio. Sam. Ali što?

čime se to mladi psihotičar John Wayne Cleaver bavi u slobodno vrijeme?"

"Aj dobro, uhvatio si me", rekao sam, "ja sam claytonski ubojica".

"To sam i ja pomislio", rekao je, "ali on je ubio samo, koliko ono, šestero

ljudi? Ti bi sigurno bio puno bolji".

"Više nije automatski i bolje", rekao sam, i vratio se gledanju televizije.

"Kvaliteta valjda isto nešto vrijedi."

"Kladim se da znam što si radio", rekao je uperivši batak u mene. "Cmakao

si se s Brooke."

"Cmakao?" pitao sam.

"Ljubakao", rekao je Max, i napućio usne. "Žnjarao. Vas dvoje brijete."

"Mislim da 'brijati' znači živjeti u krivom uvjerenju", rekao sam.

"A ja mislim da si krivo zabrijao", rekao je Max.

"Misliš da živim u nekom krivom uvjerenju, ili da se loše ljubim?" pitao

sam. "Zbunjuješ me."

"Mislim da meni ne možeš prodavat’ fore. Daj ajde, totalno si potelio za

Brooke", rekao je, uzeo zalogaj piletine, i počeo se smijati širom

razjapljenih usta. "Nisi čak ni rekao da nisi."

"Nisam mislio da moram zanijekati nešto što nitko živ ne bi ni povjerovao",

rekao sam.

"I još uvijek nisi rekao da nisi."

"Što bih ja s Brooke?" upitao sam, "kad to ni ne zna da sam... prokletstvo!"

"Vau", rekao je Max. "Što je to bilo?"

Nazvao sam Brooke "to". To je bilo glupo - to je bilo... zastrašujuće. To

nisam bio ja.

"Jesam li ja to pogodio u sridu?" pitao je Max, i opet se opustio.

Ignorirao sam ga, i samo buljio pred sebe. Nazivati ljude "to" bila je

uobičajena karakteristika serijskih ubojica - oni o drugim ljudima ne

razmišljaju kao o ljudskim bićima, nego kao o objektima, jer im je tako

lakše mučiti ih i ubijati. Teško je povrijediti "njega" ili "nju", ali lako ako je

Pompea

-121-

u pitanju "to". "To" nema osjećaje. "To" nema prava. "To" je stvar, a sa

stvarima svatko može činiti što god želi.

"Halo", rekao je Max. "Zemlja zove Johna."

Ja sam leševe uvijek nazivao "to", iako su me mama i Margaret opominjale

da to ne činim kad god bi me čule. Ali nikada prije nisam tako nazvao živu

osobu. Gubio sam kontrolu. Zato sam i došao k Maxu, da ponovno

uspostavim kontrolu, ali nije išlo.

"Jesi za kino?" upitao sam.

"Hoćeš li ti meni reći koji je tebi kukuruz?" pitao je Max.

"Moram u kino", rekao sam, "ili tako nešto. Moram biti normalan - moramo

raditi nešto normalno."

"Kao, sjediti na kauču i pričati o tome kako smo normalni?" pitao je Max.

"Mi normalni to stalno radimo."

"Jebote Max, ovo nije šala! Ozbiljno ti kažem! Ovo je ozbiljna stvar. Sto

misliš zašto sam uopće došao ovamo!?"

Oči su mu se pretvorile u uske proreze. "Ne znam", rekao je. "Zašto?"

"Jer sam... nešto se događa", rekao sam. "Nisam... ne znam! Gubim do pod

nogama!"

"Gubiš šta?"

"Sve", rekao sam, "sve gubim. Prekršio sam sva pravila, i čudovište je

pobjeglo, i ja više nisam ja! Razumiješ?"

"Kakva pravila?" pitao je Max. "O čem' ti pričaš čovječe?"

"Imam neka pravila, da bih ostao normalan", rekao sam. "Da bih bio...

siguran. Da bi svi bili sigurni. Jedno od tih pravila jest da se moram družiti s

tobom, jer ti mi pomažeš da ostanem normalan, a to pravilo sam u

posljednje vrijeme zanemario. Serijski ubojice nemaju prijatelje, i nemaju

partnere, osamljenici su. Znači, kad sam s tobom, siguran sam, i neću učiniti

nikakvu glupost. Kako ne shvaćaš?"

Maxov izraz lica se smračio. Poznavao sam ga dovoljno dugo i znao sam

njegova raspoloženja - što je radio kad je bio sretan, što kad je bio ljutit. U

tom trenutku je škiljio, i nekako se mrštio, a to je značilo da je tužan. To me

iznenadilo i u šoku sam zurio u njega.

"Zato si došao ovamo?" pitao je.

Kimnuo sam glavom. Očajnički mi je trebala bilo kakva komunikacija,

Pompea

-122-

osjećao sam se kao da se utapam.

"I zato se družiš sa mnom već tri godine", rekao je. "Prisiljavaš se, jer misliš

da te to čini normalnim."

Daj me vidi. Molim te.

"E pa čestitam, Johne" rekao je. "Normalan si. Ti si jebeni kralj normalnog,

sa svojim glupim pravilima, i lažnim prijateljima. Jel’ išta što radiš

iskreno?"

"Da", rekao sam. "Ja..." U tom trenutku, dok je tako zurio u mene, nisam se

mogao sjetiti ničega.

"Ako se samo pretvaraš da si mi frend, onda ti ja uopće ne trebam", rekao je

i ustao. "To možeš i sam. Aj bok."

"Ma daj, Max",

"Gubi se odavde", rekao je.

Nisam se pomaknuo.

"Gubi se!" viknuo je.

"Ne znaš što radiš", rekao sam. "Trebam..."

"Da se nisi usudio kriviti mene za to što si ti frik!" vikao je. "Za ništa što

učiniš nisam ja kriv! Sad se gubi van!"

Ustao sam i uzeo svoju jaknu.

"Vani je obuci", rekao je Max, i širom otvorio vrata. "Baš ti hvala, Johne,

cijela škola me mrzi, a sad više nemam čak ni svog ludog frenda." Izašao

sam na hladnoću i on je zalupio vrata za mnom.

Te noći Crowley je ponovno ubio, a ja sam to propustio. Kada sam se vratio

od Maxa, Crowleyjeva auta nije bilo, a gospođa Crowley je rekla da je

otišao gledati utakmicu. Te večeri nije igrala nijedna od njegovih momčadi,

ali ipak sam se odvezao do centra da ga pokušam naći. Njegov auto nije bio

ni pred njegovim omiljenim barom, ni pred ijednim drugim, čak sam se

odvezao do Flying J.-a da vidim je li ondje. Nije ga bilo. Kad sam se vratio

kući, već je odavno bio mrak, a njega još nije bilo. Bio sam toliko bijesan,

da sam htio vrištati. Opet sam zavitlao svoj bicikl i sjeo na kolni prilaz da

razmislim.

Htio sam otići vidjeti što radi Brooke - očajnički sam htio vidjeti što radi -

ali nisam. Ugrizao sam se za jezik, izazivajući sam sebe da si pustim krv, ali

zaustavio sam se i umjesto toga ustao i udario šakom u zid.

Pompea

-123-

Nisam smio dopustiti da čudovište preuzme vlast. Imao sam zadatak, morao

sam ubiti demona. Nisam si smio dopustiti da izgubim kontrolu prije nego

što obavim to što sam morao. Ne! To nije bilo u redu - uopće si nisam smio

dopustiti da izgubim kontrolu! Morao sam se sabrati. Morao sam srediti

Crowleyja.

Nisam ga mogao naći, ali mogao sam mu barem ostaviti poruku. Toga dana

bio sam toliko smeten, da je još nisam bio pripremio, a morao sam mu dati

do znanja da znam što je učinio, iako to nisam vidio. Pokušao sam smisliti

čime da je napišem, a da se pritom ne odam. U mrtvačnici je papira za

pisanje, naravno, taman nestalo, a nisam se usuđivao otići gore u stan po

papir, jer nisam znao je li mama još budna. Otrčao sam u Crowleyjev vrt i,

gotovo nevidljiv u mraku, počeo tražiti nešto drugo. Na kraju sam na

njegovu trijemu našao vreću soli; držao ju je ondje jer je redovito posipao

stube i staze u vrtu. To mi je dalo ideju.

U jedan ujutro, kada se Crowley dovezao i zaokrenuo na svoj kolni prilaz,

odjednom je naglo stao, napola unutra, napola na cesti. Obasjana svjetlima

njegova automobila, pred njim je na asfaltu svjetlucala kristalima soli, metar

velikim slovima, ispisana riječ:

DEMON

Trenutak potom, gospodin Crowley prešao je autom preko nje i razmrljao je,

a zatim je izašao iz auta i ostatke soli uklonio nogom. Promatrao sam ga iz

tame svoje sobe, bodući se iglom i mršteći se od boli.

Pompea

-124-

13.

Sretan Božić!"

Margaret je upala u sobu s rukama punim darova i mama ju je poljubila u

obraz.

"I tebi sretan Božić", rekla je mama, uzela nekoliko darova i počela ih

slagati na hrpu, po tri. "Je li ti ostalo što u autu?" "Samo salata, ali nju

upravo donosi Lauren."

Mama je zinula u čudu, a Margaret se vragolasto nasmiješila.

"Stvarno je tu?" tiho je pitala mama i provirila na stubište. Margaret je

kimnula glavom. "Kako si to uspjela?" pitala je mama. "Ja sam je pozvala

već pet puta, ali nikad nije htjela doći."

"Jučer smo lijepo popričale", rekla je Margaret. "A mislim i da ju je otpilio

dečko."

Mama je grozničavo pogledala oko sebe. "Nije postavljeno za četvero -

Johne, otrči dolje po još jednu stolicu; ja ću staviti još jedan pribor za jelo.

Margaret, divna si."

"Znam", rekla je Margaret skidajući kaput. "Šta bi ti bez mene?"

Ja sam za to vrijeme sjedio uz prozor i pomno promatrao Crowleyjevu kuću.

Mama me morala još dva puta zamoliti da

odem po stolicu prije nego što sam ustao, uzeo njene ključeve i uputio se

dolje. Dirati ključeve mrtvačnice bilo mi je opet dopušteno tek od prije

nekoliko dana, i to samo zato što je nakupovala previše hrane za Božić, pa

smo višak morali staviti u zamrzivač u mrtvačnici. Na stubištu sam se

mimoišao s Lauren.

"Bok, Johne", rekla je.

"Bok, Lauren."

Lauren je pogledala prema vratima. "Je li dobre volje?"

"Skoro je poludjela od sreće kada joj je Margaret rekla da dolaziš", rekao

sam. "Vjerojatno upravo žrtvuje kozu tebi u čast."

Lauren je zakolutala očima. "Baš me zanima koliko će to potrajati." Opet je

bacila pogled prema gore. "Samo budi blizu, okej? Možda će mi trebati

podrška."

Pompea

-125-

"Da, i meni tvoja." Spustio sam se još korak, i potom zastao i pogledao je.

"Jesi dobila šta od tate?"

"Ma kakvi."

"Paketi su jučer stigli - po jedan za tebe i mene." Ja sam svoj tresao,

opipavao i držao prema svjetlu, ali nisam uspio odgonetnuti što je unutra.

Jedino što sam zaista želio, bila je čestitka - to bi bio prvi glas od njega od

prošloga Božića.

Uzeo sam stolicu iz kapelice u mrtvačnici i odnio je gore. Mama je letjela iz

sobe u sobu, prihvatila i odložila kapute, postavljala stol, provjeravala kako

napreduje ručak, cijelo vrijeme naglas razgovarajući sama sa sobom. To je

bilo tipično za nju: neizravno posvećivanje osobi - nije ni razgovarala s

Lauren niti joj na bilo koji drugi način ukazala neku posebnu pažnju ili

dobrodošlicu. Pokazivala je da joj je stalo samo time što se radi nje bacila na

posao. To je nekako slatko, pretpostavljam, ali je u njenom slučaju također

začetak svađe u kojoj urla "Toliko radim za tebe, a tebi uopće nije stalo".

Očekivao sam da će za najviše tri sata Lauren bijesno izjuriti iz kuće, ali

nadao sam se da ćemo prije toga barem uspjeti završiti s ručkom.

Za božićni ručak imali smo šunku i krumpir, ali mama je, poučena

iskustvom za Dan zahvalnosti, odustala od kuhanja - kupili smo kuhanu

šunku i držali je nekoliko dana u zamrzivaču u prostoriji za balzamiranje, i

onda je na božićno jutro podgrijali. Gotovo deset minuta jeli smo u tišini.

"Ovdje fali malo božićnog veselja", iznenada je rekla Margaret i spustila

vilicu. "Božićne pjesme?"

Samo smo je pogledali.

"To sam i mislila", rekla je. Dakle, vicevi. Svatko će ispričati po jedan, a

najbolji dobiva nagradu. Ja ču prva. Johne, jesi li u školi već imao

geometriju?"

"Jesam, zašto?"

"Tako, nije bitno", rekla je Margaret. "Dakle, bio jednom jedan indijanski

poglavica i imao tri kćeri, iliti skvo. Svi hrabri ratnici u plemenu željeli su

se njima oženiti, i poglavica je odlučio prirediti natjecanje. Objavio je da svi

ratnici trebaju otići u lov, i da će njegove kćeri za žene dobiti trojica koji iz

lova donesu najbolja krzna."

"Svi znaju taj vic", rekla je Lauren prevrćući očima.

Pompea

-126-

"Ja ne znam", rekla je mama. Ni ja ga nisam znao.

"Onda ću nastaviti", rekla je Margaret smiješeći se, "i da se nisi usudila

odati. Dakle, svi su ratnici otišli u lov, i nakon dugo vremena počeli su se

vraćati donoseći vučja krzna i zečja krzna i takve stvari. Poglavica nije bio

oduševljen. Onda se jednoga dana jedan ratnik vratio s krznom grizlija, što

je prilično zadivljujuće, i poglavica mu je dao za ženu svoju najmlađu kćer.

Onda se vratio sljedeći ratnik, donoseći krzno polarnog medvjeda, čime je

zavrijedio još veće divljenje, pa mu je poglavica dao za ženu srednju kćer.

Nakon toga su još dugo čekali, dok se konačno nije vratio i posljednji ratnik.

Taj je donio kožu nilskog konja."

"Nilskog konja?" pitala je mama. "Mislila sam da se radnja događa u

Sjevernoj Americi."

"I događa se u Sjevernoj Americi", rekla je Margaret, "i baš zato je koža

nilskog konja bila toliko zadivljujuća. To je bilo nešto najfenomenalnije što

je pleme ikad vidjelo, i poglavica je tom hrabrom ratniku dao za ženu svoju

najstariju i najljepšu kćer.

"Starija je od mene dvije minute", rekla je mama i pogledala me podrugljivo

se smiješeći. "Ne da mi da to zaboravim."

"Ne prekidaj me", rekla je Margaret, "ovo je najbolji dio. Ratnici i

poglavičine kćeri su se vjenčali, i nakon godinu dana svi su dobili djecu:

najmlađa skvo rodila je sina, srednja skvo rodila je sina, a najstarija skvo

rodila je dva sina."

Načinila je dramsku pauzu, i na trenutak smo svi zurili u nju, čekajući.

Lauren se nasmijala.

"Ima li tu kakva poanta?" upitao sam.

Lauren i Margaret u glas su odgovorile: "Sinovi kćeri s hipopotamusom

jednaki su zbroju sinova kćeriju s druga dva krzna."’

Nasmiješio sam se, Mama se nasmijala vrteći glavom. "I to je poanta? Šta je

tu uopće smiješno?"

"To je Pitagorin poučak", rekla je Lauren. "To je matematička formula za...

nešto."

"Pravokutne trokute", rekao sam i značajno pogledao Margaret. "Rekao sam

ti da sam već imao geometriju."

Mama je malo razmišljala, i onda se opet nasmijala, kad je konačno shvatila.

Pompea

-127-

"To je najgluplji vic koji sam ikad čula. I mislim da je riječ skvo uvredljiva."

"Onda se ti sjeti nekog boljeg", rekla je Margaret. "Ali, sad je na redu

Lauren."

"Pomogla sam ti oko tvojeg", rekla je Lauren nabadajući salatu. "To vrijedi

kao sudjelovanje."

"Onda si ti na redu", rekla je Margaret obraćajući se mami. "Znam da u toj

svojoj glavi imaš i nešto smiješno."

"Ajoj", rekla je mama, naslanjajući bradu na šaku. "Vic, vic, vic. Aha, sjetila

sam se jednog."

"Da čujemo", rekla je Margaret.

"Dvije žene uđu u bar", rekla je mama. "Prva pogleda onu drugu i kaže: 'Ni

ja ga nisam vidjela.' " Mama i Margaret prasnule su u smijeh, a Lauren je

zaječala.

"Malo je kratak", rekla je Margaret, "ali neka ti bude. Okej, Johne, ti si na

redu. Što imaš?"

"Ja ne znam nijedan vic", rekao sam.

"Sigurno znaš neki", rekla je Lauren. "Gdje je ona stara knjiga s vicevima

koju smo imali?"

"Stvarno ne znam nijedan", rekao sam. Sjetio sam se kako se Brooke smijala

kad smo se šalili o onoj izviđačkoj znački za palež, ali to nisam mogao

upotrijebiti kao vic. Jesam Ii znao ijedan? "Čekajte, mhm. Max mi je

jednom ispričao vic, ali taj vam se neće svidjeti."

"Nema veze", rekla je Margaret, "prepusti to nama."

"Stvarno će vam biti bez veze", rekao sam.

"Ma daj, reci", rekla je Lauren.

"Samo bez prljavih viceva", rekla je mama.

"Bez brige", rekao sam, "ovaj je baš o čišćenju".

"O, sad si me zainteresirao", rekla je Margaret i nalaktila se na stol.

"Što učiniš kad ti se pokvari perilica posuda?" Nitko nije ponudio odgovor.

Duboko sam udahnuo. "Opališ joj šamar."

"Imao si pravo", rekla je mama namršteno. "Stvarno je bez veze. Ali, ima i

jedna dobra vijest: upravo si se dobrovoljno ponudio za pospremanje stola.

Moje dame, 'ajmo mi u dnevnu sobu."

"Znači, ja sam pobijedila", rekla je Margaret ustajući. "Moj je bio

Pompea

-128-

najsmješniji."

"Mislim da sam ipak ja pobijedila", rekla je Lauren, "jer sam se izvukla od

pričanja vica."

Prešle su u drugu sobu, a ja sam počeo skupljati posude sa stola. Inače sam

to mrzio raditi, ali danas me nije smetalo - svi su bili sretni i nitko se nije

svađao. Činilo se da ćemo možda ipak izdržati i više od tri sata.

Kada sam svo posuđe složio u sudoper, pridružio sam im se u dnevnoj sobi i

podijelili smo darove. Ja sam svima kupio kremu za ruke, a mama je meni

poklonila novu svjetiljku za čitanje.

"Toliko vremena provodiš čitajući", rekla je, "često i noću, pa sam

zaključila da će ti dobro doći."

"Hvala, mama", rekao sam. Hvala ti što nasjedaš na moje laži.

Margaret mi je kupila novu naprtnjaču - jednu od onih velikih, za

planinarenje, s ugrađenim spremnikom za vodu i cjevčicom za piće. Uvijek

sam se smijao klincima koji su nosili takvu naprtnjaču.

"Ona tvoja se raspada", rekla je Margaret, "remenje samo što nije otpalo".

"Par končića još drži", rekao sam.

"U ovome možeš nositi sto kila knjiga i neće se raspasti."

"Hvala, Margaret." Odložio sam je misleći kako ću poslije pokušati maknuti

tu glupu cjevčicu.

"Nisam je pročitala, možda je smeće", rekla je Lauren pružajući mi dar koji

je očito bio knjiga. "Ali znam da je po njoj snimljen film, a i naslov mi se

učinio prikladan, ako ništa drugo."

Skinuo sam ukrasni papir i vidio debeo tvrdo ukoričen strip - ilustrirani

roman, ili kako se to već zove - naslova Hellboy. Podigao sam ga i upro

prstom u naslov, i Lauren se nacerila.

"To su ti dva poklona u jednom", rekla je kroza smijeh, "strip i nadimak".

"Jupi", rekao sam bez imalo oduševljenja.

"Prva osoba koja ga oslovi s 'Hellboy' morat će svoje darove otvarati vani",

rekla je mama vrteći glavom.

"Svejedno, hvala ti", rekao sam Lauren, i ona se nasmiješila.

"Sad možete otvoriti tatine", rekla je mama, i Lauren i ja uzeli smo svatko

svoj paket - obične kutije od smeđeg kartona. Nismo ih bili otvorili jer

nismo znali jesu li darovi unutra zamotani. S tatom se nikada nije znalo.

Pompea

-129-

Moj je paket bio malen, otprilike veličine školskog udžbenika, ali znatno

lakši. Ljepljivu vrpcu sam prerezao svojim ključem od kuće. Unutra su bili

čestitka i iPod. Čestitku sam namjerno otvorio vrlo polako, trudeći se

prikriti uzbuđenje. Na njoj je bio neki glup crtež mačke i jedna od onih

užasnih pjesama o tome kako sam ja divan sin. Ispod svega, bila je tatina

poruka. Tiho sam je pročitao:

"Hej, frajeru - sretan ti Božić! Nadam se da ti je lijepo prošla ova godina.

Uživaj u devetom razredu dok još možeš, jer iduće godine krećeš u srednju

školu, a to ti je sasvim druga priča. Cure ti neće dati mira! Ovaj iPod će ti se

sigurno svidjeti - napunio sam ti ga svojom najdražom glazbom i pjesmama

koje smo zajedno pjevali. To ti je kao da tatu nosiš u džepu!

Vidimo se!

Sam Cleaver"

Već sam bio u srednjoj školi, drugim riječima zaboravio je cijelu jednu

godinu, ali zanimala me ta glazba u iPodu, pa me nije bilo briga. Nisam

znao ni gdje mi tata stanuje - nije napisao adresu pošiljatelja - no sjećao sam

se kako smo se vozili u autu i pjevali pjesme njegovih najdražih bendova:

Eagles, Journey, Fleetwood Mac, i drugih. Ne znam zašto, ali nekako me

iznenadilo što se i on toga sjećao. Sada sam mogao jednostavno uključiti

iPod, izabrati pjesmu, i biti bliže tati nego ikada u proteklih pet godina.

Kutija iPoda još je bila u zaštitnoj foliji. Poderao sam foliju, zbunjen, i

otvorio kutiju; iPod je bio netaknut, potpuno prazan. Zaboravio ga je

napuniti.

"Dovraga, Same!" rekla je mama. Okrenuo sam se i vidio da je pročitala

čestitku - vidjela je pogrešnu školsku godinu i neispunjeno obećanje.

Žalosno obješene glave, trljala je sljepoočnice i rekla: "Jako mi je žao,

Johne."

"To izgleda cool", rekla je Lauren bacivši pogled prema meni. "Ja sam

dobila prijenosni DVD player i DVD s Apple Dumpling Gangom - kaže da

smo to zajedno gledali, pa je valjda mislio da je nešto posebno. Ja se toga ne

sjećam."

"Joj, kako me taj čovjek može razbjesniti!" rekla je mama, ustala, i otišla u

kuhinju. "Nije u stanju ni kupiti vašu Ijubav, a da nešto ne zajebe."

"Meni se iPod isto čini super poklon", rekla je Margaret. "Zar je pokvaren?"

Pompea

-130-

Pročitala je čestitku i uzdahnula. "Jednostavno je zaboravio, Johne. Sigurna

sam."

"U tome i jest problem!" doviknula je mama iz kuhinje. Iskaljivala je bijes

na posudu, lupala njime, klepetala po sudoperu i bacala ga u perilicu.

"S druge strane", rekla je Margaret, "ionako je bolje dobiti prazan iPod -

možeš staviti u njega ono što ti želiš. Mogu ga vidjeti?"

"Izvoli", rekao sam ustajući. "Ja idem van."

"Čekaj, Johne", rekla je mama i dojurila iz kuhinje, "daj da prvo pojedemo

desert - kupila sam dvije vrste pite, i šlag, i..."

Ignorirao sam je, uzeo jaknu iz ormara u hodniku i izjurio van. Ponovno me

pozvala, ali zalupio sam vratima, sjurio se niza stube, i zalupio i donja vrata.

Popeo sam se na bicikl i odvezao se ne osvrnuvši se da vidim je li tko izašao

za mnom, i ne podigavši pogled da vidim gleda li me tko s prozora. Nisam

pogledao kuću gospodina Crowleyja, nisam pogledao Brookeinu kuću,

samo sam okretao pedale i gledao kako prolijeću crte na pločniku, i kod

svake ulice koju sam prelazio molio Boga da naleti kamion i razmaze me po

cesti.

Dvadeset minuta poslije, bio sam u centru grada. Shvatio sam da sam se

odvezao gotovo ravno do ureda dr. Neblina. Bio je zatvoren, naravno,

zaključan, prazan, i mračan. Prestao sam okretati pedale i samo sam sjedio

ondje, možda deset minuta, gledao kako vjetar stvara u zraku male kovitlace

snijega, poigrava se njima i razbija ih o zidove od opeke. Nisam imao što

raditi, nisam imao kamo otići, nisam imao nikoga s kime bih mogao

razgovarati. Nisam imao ni jedan jedini razlog za postojanje.

Sve što sam imao, bio je gospodin Crowley.

Na kraju ulice bila je telefonska govornica, ona ista iz koje sam mjesec dana

prije toga bio nazvao policiju. Nemajući pojma zašto to činim, naslonio sam

bicikl, ubacio četvrt dolara i okrenuo broj mobitela gospodina Crowleyja.

Dok je zvonilo, podigao sam donji rub majice i njome omotao slušalicu

kako bih prikrio glas, moleći Boga da to uopće funkcionira. Nakon što je tri

puta zvonilo, javio se.

"Halo?"

"Halo", rekao sam. Nisam znao što da kažem.

"Tko je to?"

Pompea

-131-

Zastao sam. "Ja sam onaj koji ti ostavlja poruke."

Prekinuo je vezu.

Opsovao sam, izvadio još jedan novčić i ponovno okrenuo njegov broj.

"Halo?"

"Nemoj prekinuti vezu."

Klik.

Imao sam još samo dvije kovanice. Ponovno sam birao broj.

"Okani me se", rekao je. "Ako toliko znaš, onda znaš što ću ti učiniti ako te

nađem." Klik.

Morao sam se sjetiti nečega čime ću ga zadržati na vezi. Morao sam s nekim

razgovarati, s bilo kime, makar to bio demon. Ubacio sam posljednji novčić

i ponovno ga nazvao.

"Rekao sam ti...!"

"Boli li?" upitao sam prekinuvši ga. Čuo sam ga kako diše, duboko i ljutito,

ali nije prekinuo vezu. "Iščupao si vlastitu ruku", rekao sam, "i rasporio

vlastiti trbuh. Samo želim znati da li to boli".

Čekao je, šuteći.

"Ništa što radiš nema smisla", rekao sam. "Neka tijela sakriješ, druga ne. U

jednom trenutku osmjehneš se čovjeku, u idućem mu iščupaš srce. Ne znam

ni što..."

"Užasno boli." Trenutak je šutio. "Boli svaki put."

Odgovorio mi je. U njegovu glasu bilo je nešto čudno - neka emocija koju

nisam mogao odrediti. Ne baš sreća, ne baš umor. Nešto između toga dvoga.

Olakšanje?

Znatiželja koja se gomilala mjesecima, oslobodila se poput vode koja je

probila branu. "Moraš li čekati da ti neki dio tijela otkaže da bi ga

zamijenio?" pitao sam. "Moraš Ii krasti dijelove tijela od drugih ljudi? Što je

bilo s onim tipom u Arizoni - Emmettom Oppenshawom? Što si od njega

ukrao?"

Tišina.

"Njemu sam ukrao život."

"Ubio si ga", rekao sam.

"Nisam ga samo ubio", rekao je Crowley, "uzeo sam mu život. Da nisam,

mislim da bi dugo živio. Barem koliko i ja. Oženio bi se i imao djecu."

Pompea

-132-

To je zvučalo čudno.

"Koliko je godina imao?" pitao sam.

"Tridesetak, rekao bih. Ja ljudima govorim da su mi sedamdeset i dvije."

Pretpostavljao sam da je Oppenshaw bio stariji, kao što su bile žrtve u

Claytonu.

"Njegovo si tijelo sakrio - toliko dobro da ga nitko nikada nije našao. Zašto

onda nisi sakrio i tijelo Jeba Jolleyja? Ili ona dva poslije njega?"

Tišina. Zvuk zatvaranja vrata.

"Još uvijek ne znaš, je li?"

"Ponašaš se kao da si ubojica početnik", rekao sam, trudeći se postavljati

prava pitanja. "Sa svakim novim ubojstvom bio si sve bolji, počeo si i

sakrivati tijela. Da si početnik, to bi bilo logično, ali ti si već prije ubijao.

Pretvaraš se? Ali zašto? Zašto bi se pretvarao da si neiskusan, kada si sve to

mogao učiniti tako da nitko ne dozna?"

"Čekaj malo", rekao je, i zakašljao. Pokrio je telefon, ali ipak sam čuo

glasan kašalj. Zvučalo je zapravo kao lažni kašalj, a u pozadini se čulo još

nešto drugo. Neka čudna buka. Prestao je pokrivati slušalicu, no ipak sam ga

čuo slabije nego prije, čulo se nekakvo krčanje.

Što je to radio?

"Ponašao sam se kao da sam neiskusan, jer sam to i bio", rekao je. "Uzeo

sam više života nego što možeš i zamisliti, ali Jebov je bio prvi koji nisam...

zadržao."

"Nisi zadržao? Ali..." Zar je mogao zadržati nečiju dušu? Apsorbirati nečiji

život kao što je apsorbirao dijelove tijela?

Ili je mogao uzimati živote umjesto dijelova tijela?

"Uzeo si cijelo Emmettovo tijelo", rekao sam, "njegov oblik. A prije toga,

tijelo nekoga drugoga, i nekoga drugog prije toga. Sad shvaćam. Nikada

prije nisi morao sakrivati tijela jer si ih jednostavno uzimao, a svoje staro

tijelo bi ostavio. Zato je kod Emmetta bilo toliko puno one sluzi - odbacio si

cijelo tijelo, ne samo dio, i onda si..."

Ding... ding... ding...

"Što je to bilo?" upitao sam.

"Sto?" rekao je.

"Taj zvuk. Zvučalo je kao..." Kao oparen, poklopio sam slušalicu i zgrabio

Pompea

-133-

bicikl, unezvjereno gledajući niz cestu.

To je bio zvuk žmigavca. Crowley je bio u autu, i tražio mene.

U glavnoj ulici nije bilo žive duše. Skočio sam na bicikl, odjurio do ugla,

skrenuo u prevelikoj brzini i odsklizao se po ledu. Nije bio ni u toj ulici.

Ustao sam i, najbrže što sam mogao, odjurio do idućeg ugla i opet

zaokrenuo, u smjeru suprotnom od njegove kuće i puta kojim se

najvjerojatnije upravo vozio.

Zato je toliko govorio. Nazvao sam ga na mobitel, na displeju je imao broj s

kojega ga zovu, valjda je pogodio da je to poziv s neke govornice, pa me

držao na vezi, izašao iz kuće, sjeo u auto i krenuo me tražiti. U cijelome

gradu postojale su svega dvije-tri govornice, i vjerojatno je krenuo obići ih

sve, jednu po jednu - onu ispred Flying J.-a., onu ispred benzinske crpke kod

pilane, i onu pred benzinskom crpkom u glavnoj ulici, odakle sam ga

nazvao. Hvala bogu, bio je Božić pa je crpka bila zatvorena, nije bilo nikoga

tko bi me mogao opisati kada se pojavi dragi stari gospodin Crowley i

postavi par pitanja. Ali, to što je bio Božić bio je i problem - u centru grada

sve je bilo zatvoreno, sva vrata zaključana, svi dućani prazni. Nisam se imao

kamo sakriti.

Što je otvoreno na Božić u tako malenom gradu kao što je Clayton?

Bolnica - ali i ispred nje je sigurno bila govornica, i Crowley se u potrazi za

mnom svakog trenutka mogao pojaviti ondje. Čuo sam zvuk automobila,

odmah sišao s pločnika na snijegom pokriven travnjak ispred jedne

stambene zgrade, i počeo se probijati kroz snijeg. Na polovici uskoga

prolaza između dviju zgrada nalazio se plinomjer. Provukao sam se oko

njega, šćućurio se s druge strane i počeo promatrati komad ulice koji sam

mogao vidjeti na kraju dugačkog kanjona od opeke. Automobil koji sam

čuo, više se nije pojavio. Nisam znao tko je to bio, ni kamo je otišao, znao

sam samo da moram ostati sakriven.

Tako sam proveo ostatak popodneva i večeri, drhćući od hladnoće. Osjećao

sam kako mi tijelo od studeni obamire, ali nisam se usudio micati.

Zamišljao sam Crowleyja užarena pogleda kako pretražuje grad uzduž i

poprijeko, stežući mrežu oko mene sve čvršće i čvršće. Tek gotovo sat

vremena nakon što je pao mrak, izvukao sam bicikl iz skrovišta. Udovi su

mi bili ukočeni, a šake i stopala gorjeli od hladnoće. Vratio sam se kući,

Pompea

-134-

vidio da je Crowleyjev auto uredno parkiran na njegovom kolnom prilazu, i

pošao gore.

Kuća je bila potpuno tiha i prazna; svi su bili otišli.

Pompea

-135-

14.

Iduća tri dana, po glavi mi se stalno motao razgovor s gospodinom

Crowleyjem. Ni o čemu drugom nisam mogao razmišljati. Mama se na

Božić uvečer vratila kući sva uplakana i počela vikati kako su me cijeli dan

tražili, i da gdje sam bio, i da je tako sretna što sam dobro, i još tisuću

drugih stvari koje uopće nisam slušao jer sam bio potpuno obuzet mislima o

gospodinu Crowleyju. Dan nakon Božića, Margaret je opet došla i sve troje

smo otišli u restoran, ali ja sam bio duboko u svojim mislima i ignorirao i

njih i hranu. Siguran sam da su mislile kako sam duhom odsutan zbog

tatinog božićnog dara, ali to sam već bio gotovo zaboravio. Mislio sam

samo na ono što mi je Crowley dan prije priznao i natuknuo, u mojoj glavi

nije bilo mjesta ni za što drugo. U srijedu me mama više nije ni pokušavala

oraspoložiti, ali tu i tamo uhvatio bih je kako me gleda s drugoga kraja sobe.

Bio sam zahvalan što konačno ponovno imam malo mira i tišine.

Dakle gospodin Crowley mi je praktički priznao da je prije uzimao cijela

tijela, a da sada uzima samo dijelove. To je objašnjavalo mnogo toga: zašto

je u onoj tamnoj sluzi svaki put bio isti DNK - zato što je cijelo tijelo

pripadalo Emmettu T. Oppenshawu. Također je objašnjavalo i zašto je bio

tako vješt u ubijanju, ali ne i u uklanjanju dokaza. Vjerojatno je Jeba

Jolleyja ubio iz očaja jer mu je prijetila smrt zbog otkazivanja bubrega, i

jednostavno nije unaprijed smislio što će s tijelom - a takav problem nikada

prije nije morao rješavati. Kako je vrijeme odmicalo, nastavio je ubijati i

postajao je sve vještiji, čak je počeo tražiti anonimne žrtve, poput skitnice

kojeg je odveo na Frikovo jezero. Od tada je već bilo prošlo mjesec dana, ali

još uvijek nitko nije znao da je claytonski ubojica uoči Dana zahvalnosti

ubio još jednu žrtvu; nitko još nije znao ni za ubojstvo pred Božić - ono koje

sam i ja propustio - pa sam pretpostavljao da je i to bio neki skitnica. Možda

ih je bilo još za koje ni ja nisam znao.

Također je to mogao biti odgovor na pitanje zašto od svake žrtve uzima

samo po jedan dio tijela. Ako je, kada bi uzeo cijelo tijelo, poprimio i izgled

te osobe, vjerojatno se bojao da bi mu uzimanje više dijelova tijela od iste

osobe moglo vidljivo izmijeniti izgled, koji se trudio zadržati. Njegovo je

Pompea

-136-

tijelo očito moglo apsorbirati sad tuđu ruku, drugi put tuđi bubreg, a da se to

ne primijeti, ali kad bi odjednom u njega ušlo više toga od iste osobe, možda

bi izgubio identitet Billa Crowleyja, koji je pošto - poto htio zadržati.

Dobro, bio je dakle sve uspješniji u tom novom načinu ubijanja, ali pitanje

je bilo zašto je uopće promijenio način. I zašto četrdeset i dvije godine nije

ubio? Pokušao sam zamisliti da sam na njegovom mjestu - da sam demon

koji luta Zemljom, ubije nekoga, uzme njegovo tijelo i započne nov život.

Kad bih mogao raditi što god hoću, zašto bih bio tu u Claytonu? Da mogu

biti mlad i jak, zašto bih bio star - toliko star da mi tijelo počinje otkazivati ?

Da mogu ubiti čovjeka i nestati bez traga, zašto bih se zadržavao na

jednome mjestu i ubio desetak ljudi ostavljajući za sobom sve više dokaza s

pomoću kojih me policija može otkriti?

Pokušao sam sastaviti nov psihološki profil, krećući od istog ključnog

pitanja: što to ubojica čini, a ne mora? Ostajao je u mjestu. Zadržavao je isti

identitet. Ostario je. I ubijao je, iznova i iznova - to je sigurno nešto značilo.

Je li uživao u tome? Nije se činilo. Ali ako sam ja sve to dobro shvatio, onda

je ubijanje svih tih ljudi svakako bilo nešto što nije morao činiti. Imao je

alternativu. Zašto je to onda činio?

Ako je činio nešto što nije morao, to je značilo da je to htio činiti. Zašto je

htio ostarjeti? Zašto je htio ostati u tako bezveznom gradu. Bogu iza leđa

usred ledene pustoši? Što je to bilo u Claytonu, što demon nije mogao naći

nigdje drugdje? Sam to nisam bio u stanju dokučiti. Trebao sam dr. Neblina.

Terapiju sam imao u četvrtak, što je značilo da sam imao jedan dan da

smislim strategiju za razgovor s njim. Kako dobiti potrebne odgovore, a

pritom ne odati o čemu je riječ?

Mama me sutradan za doručkom podsjetila na termin kod dr. Neblina, i

doimala se doista iznenađeno kada sam to popodne, bez ikakvog

podsjećanja, sjeo na bicikl i odvezao se u grad. Iz njene perspektive, to je

bila prva konstruktivna stvar koju sam učinio otkako sam na Božić onako

izjurio iz kuće; za mene pak, to je bila prilika za razgovor s nekim u koga

sam imao povjerenje.

"Kako si se proveo za Božić?" pitao je Neblin, nagnuvši glavu stranu. To je

činio kad je nešto pokušavao prikriti - taj put vjerojatno činjenicu da je sve o

našem Božiću već bio čuo od mame. Dr. Neblin je nevjerojatno loše lagao;

Pompea

-137-

pomislio sam da bih s njim jednom trebao igrati poker.

"Imam jedan scenarij za vas", rekao sam. "Zanima me vaše mišljenje."

"Kakav to scenarij?"

"Zamišljeni psihološki profil", rekao sam. "Tijekom božićnih blagdana

zabavljao sam se smišljajući ih, i na jednom sam zapeo."

"Okej", rekao je. "Da čujem."

"Recimo da možete mijenjati svoj oblik", rekao sam. "Možete promijeniti

lice, ići kamo god želite i biti tko god želite. Sve možete izabrati, dob,

tjelesne proporcije, nacionalnost, možete raditi što god želite. A sad

zamislite da ste u lošoj situaciji, i prisiljeni ste činiti nešto što vam se nimalo

ne sviđa. Ako imate sve one mogućnosti, zašto biste odlučili ostati u toj

situaciji?"

"Dakle, to je pitanje rizika i dobiti", rekao je. "Mogu ostati ja i živjeti u

teškoćama, ili pobjeći od teškoća, ali po cijenu da izgubim sebe."

"Vi niste vi", rekao sam i lecnuo se shvativši koliko se time izlažem -

otvarao sam se za mnoštvo neugodnih pitanja, osobito ako pomisli da

zapravo govorim o sebi. "Pravoga sebe ste izgubili još odavno, i već tko zna

koliko dugo, vi ste čitav niz drugih ljudi."

"Onda je to i pitanje identiteta", rekao je. "Ako sam netko drugi, je li to

jednako dobro kao i biti ja? Ako više ne mogu biti ja, je li mi bolje uopće ne

biti nitko, ili si izabrati novu osobnost?"

"Tako je", rekao sam kimajući glavom. "Možete ostati ta jedna osoba, na

istome mjestu, s hrpom teškoća, ili se možete osloboditi svega toga - svih

obaveza, svih problema, čitavog tereta osobne prošlosti."

Kratko me promatrao. "Nešto mi želiš reći?"

"Želim da mi kažete što bi moglo biti razlog da ostanete u toj teškoj

situaciji", rekao sam. "Znam da mislite da se radi o meni, ali nije tako - ne

mogu vam to objasniti. Ozbiljno vas pitam - u prvome slučaju nemate ništa,

u drugome imate sve. Zašto biste ostali?"

Nekoliko je minuta razmišljao o tome, lupkajući olovkom po svome blokiću

i mršteći se. Zato sam odlazio dr. Neblinu - shvaćao me ozbiljno, što god ja

govorio i koliko god ludo zvučao.

"Jedno pitanje", rekao je. "Jesam li sociopat?"

Pompea

-138-

"Molim?"

"Ovo je tvoja zagonetka", rekao je Neblin, "a kao što smo već mnogo puta

ustanovili, ti imaš jake sociopatske sklonosti. Želim znati trebam li

odgovarati sa stajališta normalnog emocionalnog stanja, ih sa stajališta

nedostatka istoga?"

"U čemu je razlika?"

Dr. Neblin se nasmiješio. "Eto, to ti je odgovor. Rekao si da druga opcija,

ostaviti sve i započeti niz novih života, znači slobodu - bez 'tereta osobne

prošlosti'. Gdje sociopat vidi teret prošlosti, normalna osoba vidjela bi

emotivne veze. Prijatelje, obitelj, ljude koje voli - većina ljudi tome svemu

ne može tako lako okrenuti leđa. Ti ljudi nas čine onim što jesmo. Ponekad

su ljudi oko nas ono što nas čini cjelovitom osobom."

Emotivne veze. Ljudi koje volimo.

"Kay."

"Što?"

"Rekao sam... rekao sam okej."

Znači, razlog je bila Kay. Gospodin Crowley ju je stvarno vo

lio - nije se pretvarao, nije ju koristio kao paravan, istinski ju je volio.

Pokušavao sam se uživjeti u gospodina Crowleyja, ali nisam uspio, ali ne

zato što je njegov um bio previše čudan, nego zato što je moj to bio. Demon

je volio svoju ženu.

"Moram ići", rekao sam.

"Tek si došao."

Crowley je to bio učinio možda već stotine puta, možda tisuće puta, prelazio

je iz tijela u tijelo, iz života u život. Otišao bi u nov grad i počeo ispočetka, i

kad njegove demonske moći više ne bi mogle održavati dotrajalo tijelo na

životu, jednostavno bi ga odbacio i otišao dalje. To je učinio u Arizoni s

Emmettom T. Oppenshawom, i pobjegao u Clayton da se sakrije i počne is-

početka - ali, tada je upoznao Kay i sve se promijenilo. Napustiti tijelo

značilo bi napustiti nju, a to nije mogao učiniti, tako da se umjesto toga

počeo krpati dio po dio - nadomještajući uvijek samo onaj dio koji je upravo

bio otkazao, umjesto da jednostavno počne iznova.

"Johne?"

"Ha?"

Pompea

-139-

"Želiš Ii o čemu razgovarati sa mnom?" pitao je dr. Neblin.

"Ne, ne, ja... moram ići. Moram razmisliti."

"Nazovi me", rekao je Neblin ustajući i vadeći posjetnicu. "Poželiš li

razgovarati, o bilo čemu, nazovi me." Na poleđini je napisao još jedan broj,

valjda privatni, i pružio mi posjetnicu. Odjednom sam shvatio da je

zabrinut. Duboke bore brige za mene urezale su mu se u lice poput rana,

pogled mu je bio pun tjeskobe.

"Hvala", promrmljao sam i izašao iz ureda, u čekaonici uzeo jaknu i krenuo

dolje stubištem. Sjeo sam na bicikl i odvezao se kući. Nisam se besciljno

vozikao, nisam bio očajan, ni živčan; prvi put u posljednjih nekoliko

tjedana, bio sam potpuno smiren. Konačno sam znao što je bila njegova

slabost.

Ljubav.

Tu sam večer proveo zaključan u svojoj sobi, pregledavajući bilješke i

vrebajući gospodina Crowleyja s prozora. Sada sam znao što je pukotina u

njegovu oklopu - ljubav prema Kay - ali još nisam imao plan kako to

iskoristiti. Smislio sam i odbacio desetak različitih ideja, očajnički

pokušavajući pronaći način da ga zaustavim prije nego što ponovno ubije,

ali zdravstveno stanje već mu se pogoršavalo i bilo mi je jasno da će uskoro

ponovno napasti, a ja još nisam bio spreman.

I doista, malo nakon ponoći, gospodin Crowley oteturao je do svoga auta.

Izgledao je gore nego ikad - očito je taj put odgađao popravljanje tijela do

posljednjeg trenutka. Pitao sam se hoće li ovaj put morati zamijeniti više od

jednog dijela tijela, i pitao sam se bi li to uopće bilo moguće - ili bi, kad bi

uzeo previše od jedne osobe, postao ta osoba, htio to ili ne. To bi objasnilo

zašto je do sada od svake žrtve uzimao samo po jedan dio.

Tiho sam otvorio vrata svoje sobe. Mama je još bila budna, gledala je

Lettermana. Ponovno sam ih zatvorio, zaključao, i otišao natrag do prozora.

Prozor je bio visoko, ali morao sam krenuti, inače bi mi Crowley pobjegao.

Odjenuo sam jaknu, na glavu stavio svoju najnoviju stečevinu - fantomku - i

skočio.

Gospodin Crowley je već bio odmaknuo, predaleko da bih mogao slijediti

njegova svjetla, pa sam krenuo prema Flying J.-u, vozeći najbrže što sam

mogao, u nadi da je i on krenuo onamo potražiti još jednog skitnicu. Do

Pompea

-140-

Flying J.-a bilo se teško dovesti biciklom, pa sam ga ostavio u podnožju

brežuljka i pješke se uspeo gore, izbjegavajući cestu i svjetla. Kad sam

stigao gore, Crowleyjev auto upravo je kretao s parkirališta. Bio je sam. Još

nije bio našao pogodnu žrtvu. Sjurio sam se niz snijegom pokriven

brežuljak, i odvezao se nekoliko blokova, do autoceste, gdje sam vidio da je

krenuo natrag u grad, prema pilani. Pomislio sam da će se možda pokušati

dočepati noćnog čuvara ili takvo što, nekog nedužnog običnog čovjeka koji

se zatekao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Auto mu je opasno

krivudao po cesti, i shvatio sam da više ne može čekati da nađe nekoga tko

nikome neće nedostajati - morao je ubiti prvu osobu na koju naiđe. U jedan

ujutro, bilo je malo vjerojatno da će itko naići. Slijedio sam ga na

udaljenosti od nekoliko blokova, skrivajući se u potpunom mraku.

Malo prije pilane, skrenuo je u sporednu ulicu. Kada sam stigao do ugla,

vidio sam kako se zaustavlja iza tegljača. Motor kamiona bio je ugašen,

vrata otvorena, i iz kabine je skočio muškarac; dah mu je lebdio u zraku

poput duha. Čovjek je krenuo prema prednjem dijelu kamiona, a Crowley je

izašao iz auta i nešto mu doviknuo. Čovjek je zastao i odgovorio. Nisam čuo

što su govorili. Čovjek je pokazao na kuću iza sebe. Bila je to kuća s dva

stana.

Srce mi je stalo. Pogledao sam gore na ploču s nazivom ulice. Pisalo je:

Ulica Redwood.

To je bio Maxov tata.

"Ne!" viknuo sam iz petnih žila, ali bilo je prekasno. Maxov tata pogledao je

ravno u mene, u sljedećem trenutku Crowley je doteturao do njega

ispruženih pandži, oborio ga jednim zamahom i obrušio se na njega poput

divlje zvijeri. Nakon toga, vidio sam samo još bljeskanje pandži i šikljanje

krvi. Crowley se potom uspravio, jedan trenutak stajao nad njime klateći se,

potom se srušio na do pokraj njega. Obojica su ležali na smrznutoj

bljuzgavici. Ulicom je zavladala grobna tišina.

Nesigurno sam koraknuo naprijed. Crowley je bio posve iscrpljen - možda

čak preko granica svoje sposobnosti regeneracije. Organ još nije bio uzeo.

Postojala je mogućnost da je Maxov tata još živ, da mu mogu pomoći. Sve

su kuće bile tamne i tihe - moj vrisak nitko nije čuo, kao ni Crowleyjev

napad. Počeo sam polako hodati prema mjestu gdje su ležali. Na jednome

Pompea

-141-

sam se mjestu poskliznuo na ledu i zamalo pao. Ništa se nije pomaknulo.

Kada sam im se približio, vidio sam da Maxovom tati više nema pomoći -

bio je raskomadan, hrpa crijeva iz koje se dizala para ležala je pokraj njega

na smrznutom asfaltu. Osjećao sam da se čudovište u meni uzbudilo više

nego ikada prije. Tjeralo me da kleknem pokraj tijela i dodirujem

svjetlucave organe. Zatvorio sam oči, pokušavajući se kontrolirati. Kada

sam ih ponovno otvorio, pogledao sam Crowleyja. Ležao je licem prema tlu.

Još uvijek je bio napola demon, ruke su mu još uvijek bile izdužene, imale

su neljudske mišiće. Njegovi dugi crni prsti završavali su strašnim

pandžama, bijelim kao mlijeko. Kao i iz hrpe crijeva na zaleđenom asfaltu, i

iz njegova se tijela dizala para.

Htio sam ga udarati nogama. Htio sam ga tući, mlatiti ga dok više ništa od

njega ne ostane - ni demonske pandže, ni ljudsko tijelo, ni odjeća, ni

sjećanje na njega. Bjesnio sam od pomisli na sve zlo koje je počinio, ali tu je

bilo još nešto drugo: bio sam ljubomoran. Ubio se sam, i time mi uskratio

priliku da ja to učinim.

Dok sam tako stajao nad njim i promatrao, tijelo mu se odjednom zgrčilo.

Odskočio sam unatrag, okliznuo se i pao na leđa. Demon je iznenada

podigao glavu i široko razjapio čeljusti hvatajući dah. Bile su načičkane

nevjerojatnim brojem oštrih zuba. Brzo sam ustao i povukao se natrag.

Demon se jedva uspio rukama nekako odignuti od tla, okrenuo se prema

meni i pogledao me. Groteskno je žmirkao svojim tamnim vjeđama, kao da

me ne može dobro vidjeti. Opipao sam svoje lice da provjerim je li još

prekriveno fantomkom. S njom na glavi, i po toj tami, vjerojatno me nije

mogao prepoznati. Zubi su mu slabo sjajili u mraku, svijetli i fosforescentni.

Klateći se na sve četiri, pomaknuo se prema meni, jedva za dužinu svojih

pandža, i potom se opet srušio. Zakašljao je i okrenuo glavu tražeći nešto, i

kada mu je pogled pao na razderano tijelo Maxovog tate, zaboravio je na

mene i. očito u bolovima, otpuzao do njega.

Prešao sam nekoliko brzih koraka pokušavajući vidjeti mogu li odvući tijelo

izvan demonova domašaja - no bilo mu je preblizu, i za to je sad bilo

prekasno. Bilo mi je jasno da će se demon oporaviti i potom krenuti u lov na

mene. Mogao sam se samo nadati da me u mraku nije prepoznao. Ako se

brzo dam u bijeg, pomislio sam, i ako ne dopustim da me sustigne, možda

Pompea

-142-

nikad neće znati da sam bio tu.

Moja je kuća bila dvadesetak minuta daleko, po danu, no taj put stigao sam

za deset - vozeći jako brzo, posred praznih cesta, bezglavo jureći kroz

raskrižja, pazeći jedino na to da ne vozim kroz snijeg kako ne bih ostavio

tragove.

Pažljivo sam naslonio bicikl na zid kuće, nastojeći ga ostaviti u jednakom

položaju u kojem je prije bio, za svaki slučaj; sve je moralo izgledati točno

onako kako je izgledalo kad je Crowley odlazio, da ne posumnja na mene.

Odšuljao sam se uza stube i stao osluškivati na vratima stana - televizor je

bio ugašen i zvučalo je kao da je mama otišla spavati. Tiho sam otvorio,

skliznuo u mrak, i opet pomno zaključao. Skinuo sam rukavice i fantomku,

zahvalan za toplinu, i umorno se srušio na kauč. Bio sam na sigurnom.

Ali nešto nije bilo u redu, a nisam se mogao sjetiti što.

Sve je bilo tiho, ali ne i pretiho - sat u kuhinji kucao je kao i uvijek, peć je

hučala kao i obično. Osluhnuo sam pred vratima mamine sobe, trljajući ruke

zbog hladnoće, i čuo njeno duboko ravnomjerno disanje. Sve je bilo u

redu...

Zašto je bilo hladno? Isprva to nisam primijetio jer je unutra ipak bilo

mnogo toplije nego vani, ali sada sam shvatio da je, pogotovo tu u hodniku,

osjetno hladnije nego što bi trebalo biti. Pošao sam u svoju sobu, da

provjerim kako je ondje, no nisam mogao otvoriti vrata. Bila su zaključana.

Bio sam izašao kroz prozor, i još uvijek je bio otvoren.

Znao sam da će se gospodin Crowley svakoga časa vratiti kući. Bilo je jasno

da će se pitati tko ga je promatrao. Onda će vidjeti moj prozor otvoren i

ispod njega tragove u snijegu. To će mu biti sumnjivo, pokušat će se sjetiti

je li moj prozor bio zatvoren kada je odlazio. Doći će provjeriti i naći me

samog u mraku, budnog u jedan ujutro, kako ne mogu u svoju sobu. Mama

će se probuditi i upitati - pred njim - kako sam izašao iz sobe. On će znati

odgovor, i smjesta nas oboje ubiti.

Krenuo sam natrag prema stubištu kako bih opet izašao i zatvorio prozor, ali

onda sam shvatio da bi to bilo još gore - Crowley bi me, kada se vrati, vidio

kako se pokušavam popeti u vlastitu kuću kroz prozor na katu, i odmah bi

znao da sam ga pratio.

Vrata moje sobe otvarala su se prema unutra, tako da nisam mogao ni doći

Pompea

-143-

do panti i izvaditi ih iz okvira. Palo mi je na pamet razvaliti ih, ali nisam

znao mogu li to uopće, a znao sam da bi me mama čula i probudila se, i da

mi nikada ne bi oprostila što sam razbio vrata. Zapravo, čudio sam se što se

još nije probudila od te hladnoće. Provirio sam van kroz prozor dnevne

sobe. Na ulici nije bilo nikoga. Još ga nije bilo, imao sam još vremena. Sto

sam mogao učiniti?

Znao sam da bi Crowley odmah sve shvatio kad bi vidio da se pokušavam

sakriti, ali upitao sam se što bi bilo kad se uopće ne bih skrivao. Ulica je još

bila potpuno pusta. Svukao sam jaknu i obukao drugu, staru - drugačije boje

od one u kojoj me te večeri bio vidio - i izašao iz kuće bez rukavica i kape.

U zadnji čas. Taman sam stigao do nanosa snijega ispod mog prozora i

uspuzao na nj, kad su se na kraju ulice pojavila svjetla automobila

gospodina Crowleyja. Gledao sam kako se približavaju, kako automobil po-

staje raspoznatljiv, i kad je već bio blizu i počeo usporavati, istrčao sam

pred njega divlje mašući rukama. Auto se zaustavio, i Crowley je spustio

prozor.

"Johne, koga vraga radiš ovdje vani?"

"Mogu li noćas spavati kod vas?" pitao sam.

"Molim?"

"Posvađao sam se s mamom", rekao sam. "Skočio sam kroz prozor svoje

sobe. Htio sam pobjeći od kuće, ali... tako je hladno. Mogu li, molim vas,

noćas spavati kod vas?"

Bacio je pogled na našu kuću, vidio otvoren prozor moje sobe i zastore na

njemu kako vijore na vjetru.

"Molim vas", rekao sam.

"Mislim da to ne bi bilo baš pametno", rekao je. "Moja kuća nije... opasno je

noću biti vani, Johne, vani se smucaju svakakvi... čudaci. Ovo je opasno i za

tebe i za tvoju mamu."

"Nemojte me poslati natrag kući", rekao sam, pokušavajući proizvesti suze,

ali neuspješno. "Ne želim da mama uopće zna da sam otišao."

Kratko je razmišljao. Vidjelo se da je zdraviji nego prije - budniji, pribraniji,

i daleko stabilniji. Jedva da se moglo naslutiti da je koji sat prije bio onako

bolestan.

"Ako ti obećam da te neću odati mami, hoćeš li otići kući?"

Pompea

-144-

"Vrata svoje sobe zaključao sam iznutra, u nju sad ne mogu ući, a kad ujutro

vidi da sam u dnevnoj, znat će što je bilo."

Još je malo razmišljao, nervozno pogledavajući oko sebe. Očito je mislio da

ga onaj svjedok ubojstva još uvijek promatra. "Moje ljestve su dovoljno

visoke", konačno je rekao. "Možemo te vratiti unutra istim putem kojim si

izašao - ali moraš mi obećati da više nećeš ovako bježati."

"I sigurno ništa nećete reći mami?"

"Obećavam", rekao je. "Jesmo li se dogovorili?"

"Jesmo." Odvezao se na svoj kolni prilaz, a onda smo iz njegove šupe

izvukli ljestve na razvlačenje i postavili ih pod moj prozor. "Hoćete li ih

moći sami vratiti na mjesto?" pitao sam.

"Jesam doduše star", rekao je smiješeći se, "ali nisam bespomoćan".

"Hvala vam", rekao sam, i popeo se do prozora. Ušao sam u sobu, mahnuo

mu, i on je sklopio ljestve i odnio ih natrag. Zatvorio sam prozor, navukao

zastore, i nastavio ga promatrati iz mraka. Opet sam ga prevario.

Gospodin Crowley pospremio je ljestve i ušao u kuću - ali nije za sobom

zatvorio ulazna vrata. Nastavio sam promatrati, zaintrigiran. Trenutak

potom vratio se i učinio nešto što nisam očekivao - napisao je nešto na

komad papira i zalijepio ga na vrata. U mraku sam počeo prekapati po sobi

u potrazi za dalekozorom. Našao sam ga i uperio prema cedulji izoštravajući

sliku, trudeći se da ne dodirnem zastore. Bilo je previše tamno da bih mogao

pročitati. Cijelu sam noć tako prosjedio na svome prozoru i čekao. Kad je

konačno počelo svitati, ponovno sam pogledao kroz dalekozor, i na slaboj

svjetlosti pročitao poruku.

NISI ME USPIO ZAUSTAVITI, I NIKADA NEĆEŠ.

To je bila poruka onome koji ga uhodi. Razmetao se svojom moći i

praktički obećavao da će nastaviti ubijati, ponovno i ponovno. Od

prethodnog ubojstva jedva da je bilo prošlo tjedan dana, i pitao sam se

koliko će vremena proći do sljedećeg. On je bio ubojica, hladnokrvan i zao,

koliko god volio svoju ženu ili pomagao susjedima. Bio je demon. To je bilo

demon.

I moralo je umrijeti.

Pompea

-145-

15.

Idućeg jutra, novo ubojstvo bilo je u svim medijima: tijelo Rogera Bowena,

vozača kamiona iz Claytona, muža i oca, pronađeno je rastrgano na dva

dijela na ulici pred njegovom kućom. Ubojica se nije potrudio ni maknuti

tijelo s ceste, a kamoli sakriti ga.

Mama je izgledala kao da me želi zagrliti - kao da me želi umiriti, ili možda

samu sebe uvjeriti da će sve biti u redu. Pretpostavljam da je to ono što

majke trebaju činiti, i osjećao sam se krivim što moja to nije mogla. Po

načinu kako me gledala, vidio sam da me želi tješiti, ali da zna kako ne

trebam utjehu. Nisam bio tužan, bio sam zamišljen. Nisam se osjećao loše

zato što je mrtav, osjećao sam se krivim zato što nisam uspio zaustaviti

ubojicu. Tada sam se zapitao činim li ja sve to zato što želim spašavati

dobre, ili samo želim ubiti zlog. A pitao sam se i je Ii to uopće važno.

Nakon nekog vremena, mama me pitala želim li nazvati Maxa. Znao sam da

bih to trebao učiniti, ali nisam znao što bih mu rekao, i nisam ga nazvao.

Kao što nitko nije mogao tješiti mene, ni ja nisam mogao tješiti druge - za to

je bilo potrebno suosjećanje, a ja sam za to bio potpuno nesposoban. Valjda

sam mu mogao reći "Hej, Max, znam tko ti je ubio tatu, i zato ću ja ubiti

njega", ali, iako možda jesam sociopat, nisam idiot. Dovoljno sam pametan

da znam kako drugi ljudi tako ne razgovaraju. Bilo je bolje da to ostane

moja tajna.

Čim je policija očistila mjesto zločina, u subotu navečer održano je bdijenje

za Maxovog tatu. Ne sprovod - forenzičarski tim FBI-a tek je počinjao s

obdukcijom - nego jednostavno okupljanje. Svi smo došli, zapalili svijeće i

pomolili se, ili što već. Ja sam umjesto toga htio promatrati Crowleyjevu

kuću, ali mama me natjerala da pođem s njom. Iz neke je ladice izvukla

dvije svijeće, i odvezli smo se. Iznenadilo me koliko je ljudi došlo na to

bdijenje.

Max je sjedio na trijemu kuće, s mamom, sestrom i svim članovima šire

obitelji koji su doputovali da bi bili s njima. Meni bi se činilo prirodnijim da

su svi željeli pobjeći iz grada u kojem hara serijski ubojica, a ne doputovati

u njega, ali što ja znam? Zbog emotivne vezanosti za druge činiš gluposti,

Pompea

-146-

pretpostavljam.

Pridružila nam se i Margaret, i zajedno smo položili cvijeće na mjesto na

kojem je tijelo bilo nađeno, gdje se već nalazila velika hrpa cvijeća. Neki su

pokraj te hrpe položili cvijeće i za Grega Olsona, koji je također bio

obiteljski čovjek, i za kojim se još uvijek tragalo, no ta je hrpa bila mnogo

manja. Mnogi su još uvijek vjerovali da je nešto skrivio. Gospođa Olson sa

sinom također je došla pokazati solidarnost, no u blizini je za svaki slučaj

bila i njena policijska pratnja.

Bilo mi je hladno, i jedva sam čekao da se vratim kući i nastavim promatrati

Crowleyjevu kuću, a najviše od svega, bilo mi je dosadno - samo smo bez

veze stajali i držali svijeće, i ja u tome nisam vidio baš nikakvog smisla.

Tako ništa nismo mogli postići. Nismo pronalazili ubojicu, nismo štitili

nedužne ljude, a nismo ni Maxu dali novog tatu. Samo smo stajali ondje,

motali se i gledali kako nemoćni plamičci tope vosak u našim rukama, kap

po kap.

Na zabavi kvartovske straže barem je gorjela vatra. Mogao sam je i tu

zapaliti, barem bi nam bilo toplo, imali bismo svjetla, i... pa imali bismo

veliku vatru. Vatra je dobra sama po sebi. Počeo sam oko sebe pogledom

tražiti nešto što bi gorjelo, ali mama me odvukla na drugi kraj gomile.

"Zdravo, Peg", rekla je, i zagrlila gospođu Watson. Brooke i njena obitelj

upravo su bili stigli. Svi su plakali. Brookeino lice bilo je mokxo od suza,

velikih i okruglih poput bisera, i morao sam se suzdržavati da ne ispružim

ruku kako bih ih dodirnuo.

"Zdravo, April", rekla je gospođa Watson. "To je tako strašno, zar ne?

Jednostavno... Brooke, dušo, možeš li otići položiti cvijeće? Hvala."

"John će ti pokazati gdje", brzo je rekla mama, i pogledala me.

Slegnuo sam ramenima. "Pođi za mnom", rekao sam, i počeli smo se

probijati kroz gužvu. "Sva sreća što sam ja tu", rekao sam, napola šaleći se,

napola iživciran. "Kako bi inače našla ogromnu hrpu cvijeća nasred ceste?"

"Poznavao si ga?" pitala je Brooke.

"Maxa?"

"Njegovog tatu", rekla je brišući oči rukom u rukavici.

"Ne baš", rekao sam. Zapravo sam ga znao prilično dobro - bio je glasan,

arogantan, i energično je zastupao stavove i o stvarima

Pompea

-147-

o kojima zapravo nije imao pojma. Meni je bio grozan. Max ga je

obožavao. Bilo mu je bolje nemati takav uzor.

Stigli smo do hrpe cvijeća, i Brooke je položila svoje.

"Zašto su tu dvije hrpe?" pitala je.

"Ta druga je za onog nestalog, Grega Olsona."

Kleknula je, uzela cvijet iz svog buketa i koraknula prema manjoj hrpi.

"Brooke", rekao sam, pa zašutio.

"Što je?" Namrštila se. "Ne misliš valjda da je on ubojica?"

"Ma ne, samo sam... Jel’ ti misliš da ovo što radimo ima smisla? Bacamo

cvijeće na cestu, a sutra će ubiti nekog drugog. Ovime nikome ne

pomažemo."

"Ja mislim da možda pomažemo", rekla je Brooke. Šmrcnula je i obrisala

nos. Oči su joj bile crvene od plača. "Ne znam što se dogodi kad umreš, niti

kamo odeš, ali nešto mora postojati, zar ne? Raj, ili drugi svijet. Možda nas

gledaju. Ne znam... možda nas vide." Položila je cvijet na hrpicu za Grega

Olsona. "Ako je tako.

možda ih to malo usreći, ako vide da ih nismo zaboravili." Obgrlila se

rukama, tresući se od hladnoće, i zagledala se u tamnu daljinu.

"Max sigurno nije zaboravio svog tatu", rekao sam, "ali to ga neće vratiti. I

što je sa svima drugima? Sigurno postoje žrtve tog ubojice za koje ni ne

znamo. Sto posto. Kako je sakrio tijelo Grega Olsona, tako je sigurno sakrio

još koje. Ako je sjećanje važno, što je s njima? Za njih nitko ni ne zna da ih

više nema."

Brooke su ponovno granule suze na oči. "To je grozno." Lice joj je bilo

crveno od hladnoće, kao da ju je netko ispljuskao po oba obraza. Razljutilo

me vidjeti je takvu, i osjetio sam da sve brže dišem.

"Nisam te htio rastužiti", rekao sam. Zagledao sam se u svoju svijeću, u

samo srce plamena. Sjeti me se...

Brooke je uzela još jedan cvijet iz buketa, i položila ga sa strane,

započinjući treću hrpu.

"Za što je to?" pitao sam.

"Za sve druge", rekla je.

Pomislio sam na skitnicu na dnu Frikovog jezera. Je li mu išta značilo što je

neka glupa djevojčica položila cvijet na cestu? On je još uvijek bio na dnu

Pompea

-148-

jezera, a onaj koji ga je ubio, ubijao je dalje, i taj cvijet to nije mogao

promijeniti.

Okrenuo sam se da odem, ali netko je prošao pokraj mene i položio još

jedan cvijet na novu hrpicu. Zastao sam i zagledao se u ta dva cvijeta na

asfaltu. Trenutak potom, pridružio im se i treći.

Činilo se da su svi odmah shvatili. Poput jata ptica u letu, koje u djeliću

sekunde skreće, spušta se i diže, kao da je jedno biće - jednostavno su znali

što činiti, kao da imaju zajednički um. Sto se događa s drugim pticama -

onima koje ne razumiju signale, i nastavljaju letjeti ravno i kad jato skreće?

Začuo sam poznat glas i podigao pogled - bio je stigao gospodin Crowley, u

pratnji Kay, i razgovarali su s nekim svega tri-četiri metra od mene.

Crowley je plakao, baš kao i Brooke - kao i svi drugi, osim mene. U

pričama, junaci se moraju boriti s odvratnim demonima, očiju crvenih poput

užarena ugljena; oči moga demona bile su crvene jedino od plača. U tom

sam ga trenutku prokleo, ne zato što su njegove suze bile lažne, nego zato

što su bile iskrene. Prokleo sam ga jer mi je svakom suzom, i svakim

osmijehom, i svakom iskrenom emocijom pokazivao da sam ja tu pravi frik.

On je bio demon koji ubija iz hira, koji je tatu mog jedinog prijatelja ostavio

raskomadanog na zaleđenoj cesti, a ipak se bolje od mene uklapao medu

ljude. Bio je nenormalan i užasan, ali mjesto mu je bilo tu, medu ljudima, a

meni nije. Bio sam toliko udaljen od ostatka svijeta, da je između nas bio

demon.

"Jesi dobro?"

"Što?" upitao sam.

To je bila Brooke. Čudno me gledala. "Pitala sam, jesi li dobro? Škrgutao si

zubima - izgledaš kao da bi mogao nekoga ubiti."

Molim te pomozi mi, preklinjao sam je u sebi. "Ma, dobro sam." Nisam dobro, i

zaista ću nekoga ubiti, i ne znam hoću li se onda moći zaustaviti. "Dobro sam,

pođimo natrag."

Hodao sam natrag prema mami. Brooke je hodala sa mnom, ruku gurnutih u

džepove, i pogledavala moje lice svakih nekoliko koraka.

"Možemo li sad otići odavde?" pitao sam mamu. Pogledala me iznenađeno.

"Ja bih još malo ostala", rekla je. "Još nisam bila kod Maxove mame, a ni ti

kod Maxa, i... "

Pompea

-149-

"Možemo li sad, molim te, otići odavde?" Gledao sam dolje, ali znao sam da

svi zure u mene.

"Započeli smo još jedan kup cvijeća", rekla je Brooke prekidajući neugodnu

šutnju. "Sada ima jedan za gospodina Bowena, jedan za gospodina Olsona, i

jedan novi, za nepoznate žrtve. Za svaki slučaj."

Pogledao sam je, i ona je odvratila smiješkom, blijedim i... nekakvim.

Nisam znao što je taj osmijeh značio. Kako bih ja uopće mogao znati takvo

što? U tom trenutku sam je mrzio, i sebe isto, i čitav svijet.

Ljudi su još uvijek zurili u mene, a ja nisam znao gledaju li u ljudsko biće ili

čudovište. Više nisam bio siguran što sam.

"U redu", rekla je mama, "možemo poći. Drago mi je što smo se vidjele,

Peg. Margaret, molim te, izrazi Bowenima našu sućut." Otišli smo do auta i

ja sam bez riječi ušao, i počeo trljati noge na hladnom sjedalu. Mama je

upalila motor i grijanje stavila na najjače, ali potrajalo je nekoliko minuta

dok se išta ugrijalo.

"Bilo je jako lijepo od tebe što si položio cvijeće za nepoznate", rekla je

mama na pola puta do kuće.

"Ne želim razgovarati", rekao sam.

Osjećao sam da sam sve gore i gore - kroz glavu su mi prolazile mračne

misli, plazile i rovale po meni kao crvi u strvini, i to je bilo sve što sam

mogao učiniti da ih zaustavim. Htio sam ubiti gospodina Crowleyja, ali ne i

nekog drugog. Čudovište je bilo zbunjeno, i divljalo je u meni kao u

kavezu. Čas je šaptalo, čas rikalo, i neprestano me preklinjalo da pođem u

lov, da ubijem, da ga nahranim. Htjelo je još straha. Htjelo je posjedovati.

Htjelo je vidjeti maminu glavu na kolcu, i Margaretinu, i Kayinu. Htjelo je

vidjeti Brooke privezanu za zid, kako vrišti i zaziva nas. Posljednjih

nekoliko tjedana, urlao sam na njega da prestane, čak sam ozljeđivao samog

sebe kako bih ga ozlijedio, ali bilo je jače od mene. Osjećao sam da gubim

kontrolu.

Ostatak puta vozili smo se u potpunoj tišini, a kada smo došli kući, uzeo

sam zdjelicu žitnih pahuljica, sjeo i upalio televizor. Mama ga je ugasila.

"Mislim da moramo razgovarati."

"Rekao sam da ne želim..."

"Znam što si rekao, ali ovo je važno."

Pompea

-150-

Ustao sam i otišao natrag u kuhinju. "Nemamo o čemu razgovarati."

"Upravo o tome moramo razgovarati", rekla je gledajući me s kauča. "Tata

tvog najboljeg prijatelja je ubijen, i u protekla četiri mjeseca ubijeno je

sedmero ljudi - i ti se očito ne nosiš dobro s time. Praktički mi se uopće ne

obraćaš, još od Božića."

"Ne obraćam ti se još od četvrtog osnovne."

"Pa zar onda ne bi bilo vrijeme da se to promijeni?" upitala je, i ustala. "Zar

nemaš ništa za reći, o Maxu, ili tati, ili o bilo čemu drugome? Imamo

serijskog ubojicu u gradu, za Boga miloga, to ti je najdraža tema na svijetu.

Prije nekoliko mjeseci nisi mogao prestati govoriti o njima, a sada si

praktički zanijemio."

Otišao sam u kuhinju da pobjegnem od njenog pogleda. Uzeo sam još jedan

zalogaj pahuljica. "Nemoj bježati od mene", rekla je i došla za mnom. "Dr.

Neblin mi je ispričao sve o tvom prošlom posjetu."

"Dr. Neblin bi trebao držati jezik za zubima", rekao sam.

"Pokušava ti pomoći", rekla je mama. "Ja ti pokušavam pomoći. Ali, ne daš

nam prići. Znam da ništa ne osjećaš, ali barem mi reci što misliš."

Svom snagom, bacio sam zdjelicu o zid. Razbila se u sto komada, mlijeko i

pahuljice raspršili su se po cijeloj kuhinji.

"A što ti misliš da ja mislim?!" derao sam se. "Kako bi tebi bilo živjeti s

majkom koja misli da si robot? Ili čudovište? Misliš da mi možeš reći što

god hoćeš, da se sve jednostavno odbija od mene? 'John je luđak! Izbodimo

ga po licu - on ništa ne osjeća!' Misliš da ništa ne osjećam? Ja sve osjećam,

mama, svaki ubod, svako deranje, svako došaptavanje iza mojih leđa, i

spreman sam vam svima vratiti ubode, ako se tako dopire do vas! Lupio sam

šakom o stol, našao još jednu zdjelicu pa i nju zavitlao u zid. Zgrabio sam

žlicu i zavitlao je u hladnjak, onda sam uzeo nož i htio sam zavitlati i njega,

ali odjednom sam shvatio da se mama ukočila, problijedjela i razrogačila

oči.

Bojala se. Bojala se mene. Bila je prestravljena, zbog mene.

Iznenada su me prošli trnci - kao da me pogodila munja, udar vjetra. Bio

sam u plamenu. Ostao sam kao ukopan, zapanjen snagom toga što me

preplavilo, tog čistog, nefiltriranog osjećaja.

To je bilo to. Ono što nikada prije nisam osjetio - emocionalna povezanost s

Pompea

-151-

drugim ljudskim bićem. Pokušavao sam to postići Ijubaznošću, ljubavlju,

prijateljstvom. Pokušavao sam razgovarati, i dijeliti, i promatrati, ali nikad

ništa nisam postigao, do sada. Do straha. Osjećao sam njezin strah u svakom

centimetru svoga tijela, poput električnih vibracija, i prvi put u životu

osjetio sam da sam živ. Obuzela me silna želja za još, trebalo mi je više

toga, odmah, inače bih skapao od žudnje.

Podigao sam nož. Trznula se i učinila korak unatrag. Ponovno sam osjetio

njen strah, ovaj put još i jače, potpuno usklađen s mojim pokretima. Kao da

mi je netko u žile ubrizgao injekciju čistog života - ne samo da sam osjećao

njezin strah, nego sam imao i kontrolu nad njim. Opet sam zamahnuo

nožem po zraku, i lice joj je izgubilo i zadnji ostatak boje. Koraknuo sam

naprijed, ona je ustuknula. Bili smo povezani. Vodio sam njene pokrete, kao

u plesu. Mora biti da je takva i Ijubav, pomislio sam - tandem dvaju umova,

sklad dvaju tijela, potpuno zajedništvo dviju duša. Izgarao sam od želje da

učinim još jedan korak, da opet izazovem njenu reakciju. Htio sam naći

Brooke i u njoj zapaliti isti taj strah. Htio sam osjetiti to čudesno, divno

zajedništvo.

Nisam se pomaknuo.

To nisam bio ja.

Čudovište me potpuno obuzelo, toliko da više nisam znao gdje ono završava

a ja počinjem, ali i ja sam još uvijek postojao. Bio sam tu negdje.

Još! urlikalo je.

Mojeg zida više nije bilo, kavez za čudovište bio je uništen, ali ruševine su

još bile ondje, i u tom trenutku nekako sam uspio ponovno pronaći taj zid.

Stajao sam medu ruševinama života koji sam godinama mukotrpno gradio -

života u kojemu nije bilo veselja, jer sam se odrezao od njega, ali života koji

je za mene imao vrijednost, i bez veselja. Vrijednim su ga činile ideje na

kojima je bio sagrađen. Načela.

Ti si zao, reklo je moje ja. Ti si Gospodin Čudovište. Ti si ništa. Ti si ja.

Zatvorio sam oči. Čudovište si je upravo dalo ime - ukralo ga Samovu Sinu,

koji je sebe u pismu jednoj novinskoj redakciji nazvao Gospodin Čudovište.

Zamolio je policiju da ga ustrijele čim ga nađu, da ne bi nastavio ubijati.

Sam se nije mogao zaustaviti.

Ali ja sam mogao. Ja nisam serijski ubojica.

Pompea

-152-

Ispustio sam nož iz ruke.

"Oprosti", rekao sam. "Oprosti što sam vikao na tebe. Oprosti što sam te

prestrašio."

I njen strah je istekao iz mene, a s njim i sreća proizašla iz povezanosti, koje

sada više nije bilo. Ponovno sam bio sam. Ali, još uvijek sam to bio ja.

"Oprosti", ponovio sam, izašao iz kuhinje, i otišao u svoju sobu. Zaključao

sam vrata.

Grčevito sam se držao za krhku fasadu samokontrole, ali čudovište je još

uvijek bilo unutra, još uvijek snažno, i bješnje nego ikada prije. Ovaj put

sam ga uspio pobijediti, ali znao sam da će kad-tad ponovno izaći, a nisam

znao mogu li ga pobijediti i drugi put.

Tako je i Samov Sin završio svoje pismo: "Hoću da vas proganjaju ove

riječi: Vratit ću se! Vratit ću se!"

Pompea

-153-

16.

Nova godina prošla je bez izgreda - vatromet na televiziji, lažni šampanjac

iz samoposluživanja, i ništa. Otišli smo spavati. Izašlo je sunce. Svijet je bio

isti kao uvijek. Samo stariji. Još korak bliže svome kraju. Ne baš neki razlog

za slavlje.

Tih dana nisam radio gotovo ništa drugo, osim što sam promatrao

Crowleyja, danju kroz svoj prozor, noću kroz njegov. Jednoga dana, dok

sam mu pomagao oko kuće, iskoristio sam priliku i ukrao mu ključ od

podruma. Kroz jednu rupicu gurnuo sam ga u podstavu svoje jakne.

Savršeno sam poznavao i njihov dnevni raspored, i njihovu kuću. Uskoro su

zajedno otišli u kupnju - ona po namirnice, on po novu pipu za sudoper - i

dok ih nije bilo, kroz podrumska vrata ušao sam im u kuću. Labirint stare

krame u podrumu, dnevna soba s njegovim naslonjačem za gledanje televi-

zije, njihova spavaća soba, njegov krevet. Poruku sam mu ostavio pod

jastukom:

POGODI TKO?

U petak petoga siječnja, ujutro je u mrtvačnicu stigao Maxov tata - opran,

pregledan i donesen u tri bijele vreće. Crowley ga je rasporio i rastrgao na

dva dijela, a forenzičari FBI-a još dodatno re-

zali u potrazi za dokazima, tako da je mami trebala fotografija da bi ga

mogla složiti. Stajao sam na rubu kade i kroz prozor kupaonice gledao kako

Ron, mrtvozornik, i neki tip s FBI-evom šiltericom, unose vreće u sobu za

balzamiranje. Došle su mama i Margaret i njih četvero malo su popričali

dok su obavljali papirologiju. Uskoro su njih dvojica ponovno ušli u kombi i

odvezli se. U sobi za balzamiranje zabrujao je ventilator, i zatvorio sam

prozor.

Mama se penjala stubištem, vjerojatno je htjela nešto prezalogajiti prije

nego što se baci na posao. Brzo sam se povukao u svoju sobu i zaključao

vrata. Od one večeri kad sam joj prijetio nožem, gotovo patološki sam je

izbjegavao. Na moje iznenađenje, njeni koraci prošli su pokraj kuhinje,

kupaone, čak i njene sobe. Došla je do kraja hodnika, i pokucala na moja

Pompea

-154-

vrata.

"Johne, mogu li ući?"

Ništa nisam odgovorio, nastavio sam buljiti kroz prozor u Crowleyjevu

kuću. Bio je u dnevnoj sobi - vidio sam upaljeno svjetlo i plavkaste odsjaje

televizora.

"Johne, moram o nečemu porazgovarati s tobom", rekla je mama. "Imam

ponudu za primirje."

Nisam se ni pomaknuo. Čuo sam kako je uzdahnula i sjela na pod u

hodniku.

"Johne, slušaj", rekla je. "Znam da smo imali problema - priličnih problema

- ali još uvijek smo zajedno, zar ne? Mislim, u cijeloj obitelji, jedino nas

dvoje smo uspjeli izdržati i ostati zajedno. Čak i Margaret živi sama. Znam

da nismo savršeni, ali... još uvijek smo obitelj, i imamo samo jedno drugo."

Malo sam se pomaknuo na krevetu i pogled od prozora prebacio na njenu

sjenu ispod vrata. Krevet je pritom zaškripio, gotovo nečujno, ali znao sam

da je čula. Ponovno je progovorila.

"Puno sam pričala s dr. Neblinom, o tvojim osjećajima i tvojim potrebama.

Radije bih pričala s tobom, ali... evo, nešto ćemo pokušati. Znam da je to

ludo, ali..." Stanka. "Johne, znam da nam voliš pomagati pri balzamiranju, a

znam i da si se promijenio otkad sam ti to zabranila. Dr. Neblin smatra da ti

je to potrebno, više nego što sam mislila. Kaže da bi moglo dobro djelovati

na tebe. Dok si nam pomagao, mnogo bolje si... bolje si se kontrolirao, u

svakom slučaju, tako da možda ima pravo, možda ti to stvarno pomogne. Ne

znam. Osim toga, to je bilo jedino vrijeme koje smo zbilja provodili skupa,

pa sam mislila... Dakle, stiglo je tijelo gospodina Bowena, i sad ćemo početi

raditi, i... možeš nam se pridružiti ako hoćeš."

Otvorio sam vrata. Brzo je ustala. Dok je ustajala, učinilo mi se da joj je

kosa sada malo više prošarana sijedima nego što mi je bilo u sjećanju.

"Jesi sigurna?" upitao sam.

"Ne", rekla je, "ali pokušat ćemo."

Kimnuo sam glavom. "Hvala ti."

"Ali morat ćeš se držati nekih pravila", rekla je dok smo silazili stubištem.

"Kao prvo, nikome ne smiješ reći za ovo, osim možda dr. Neblinu.

Pogotovo ne Maxu. Drugo, radit ćeš točno ono što ti kažemo, kada ti

Pompea

-155-

kažemo. I treće..." stigli smo do sobe za balzamiranje i zaustavili se pred

vratima. "Ovo tijelo je u jezivom stanju, Johne. Gospodin Bowen rastrgnut

je na dva dijela, i većeg dijela abdomena uopće nema. Ako poželiš otići -

zaboga, otiđi. Ja ti želim pomoći, a ne istraumatizirati te za cijeli život.

Molim te, Johne, pokaži mi da mogu imati povjerenja u tebe."

Kimnuo sam glavom, a ona mi je još jedan trenutak zurila u lice. U očima

sam joj vidio i odlučnost i tugu. Pitao sam se može li mi kroz oči kao kroz

prozore vidjeti dušu, mrak u njoj i čudovište koje se ondje skriva. Otvorila

je vrata, i ušli smo unutra.

Tijelo Rogera Bowena ležalo je na stolu za balzamiranje, u dva dijela, s

razmakom od deset-petnaest centimetara između njih. Na prsima je imao

veliki rez u obliku slova Y, od oba ramena do prsne kosti, i od prsne kosti

dolje do onoga što je ostalo od njegova struka. Rez je bio labavo zašiven.

Margaret je stajala uz pult sa strane, vadila organe iz vrećice u koju su bili

stavljeni nakon obdukcije i spremala se očistiti ih trokarom.

Opet sam bio doma. Instrumenti na zidu bili su na svojim mjestima, pumpa

za balzamiranje poslušno je sjedila na pultu, formaldehid i niz ostalih

šarenih kemikalija poslaganih uza zid izgledali su svečano kao i uvijek.

Osjetio sam da se vraćam u staru, dobro poznatu rutinu - čišćenje,

dezinficiranje, šivanje, zatvaranje. Lice mu je bilo izubijano, vilica

slomljena, ali popravili smo je kitom, a boju lica šminkom.

Dok smo radili, razmišljao sam o Crowleyju, i tome kako se srušio nakon

što je ubio Maxovog tatu. Bio je prešao svoje granice odgađajući ubojstvo

do posljednjeg časa. Ali to je imalo smisla - time što je puštao da između

ubojstava prođe što više vremena, policiji je otežavao potragu, a

uznemirenoj javnosti davao vremena da se malo smiri, tako da ljudi opet

postanu manje oprezni. Ovaj put je, međutim, zamalo pretjerao s čekanjem,

tako da je jedva uspio zamijeniti bolesne organe i regenerirati se. I što je još

gore od toga, svjedoka ubojstva - mene - praktički je već imao u rukama, i

onda me morao pustiti da pobjegnem. Činilo mi se da je to bila slabost koju

bih mogao iskoristiti. Ali, kako?

Na stvar se uvijek moglo gledati s aspekta straha - nije htio da ga otkriju, ali

sada je, nesumnjivo, bio otkriven, i to kao demon. Sada je znao da onaj tko

mu je slao one poruke, tko god bio, nije blefirao.

Pompea

-156-

Ali gledajući ga one noći, otkrio sam još nešto - otkrio sam kako demon

funkcionira, u biološkom smislu. Već sam znao da mu tijelo otkazuje, ali

nisam znao koliko je krhko. Ako je predugim čekanjem mogao doći toliko

blizu smrti, onda ga uopće nisam morao ubiti; dovoljno je bilo da ga

spriječim ga da se regenerira i pustim da umre sam od sebe. Rasporen trbuh,

prostrijeljeno rame, te ozljede bio je u stanju zacijeliti možda čak za

nekoliko sekundi. Ali, njegovi su unutarnji organi iz nekog razloga bili

druga priča. Kad bi prestali funkcionirati, on bi prestao funkcionirati.

Trebao sam samo otkriti kako postići da trajno prestanu funkcionirati.

Služeći se fotografijom, mama i ja završili smo rekonstrukciju lica

gospodina Bowena, i potom prešli na samo balzamiranje. Tijelo je bilo

previše oštećeno, a da bismo ga mogli balzamirati na uobičajen način, što

nam je istovremeno i otežalo i olakšalo posao. Dobro je bilo to što smo

samo dio tijela trebali pripremiti za izlaganje u lijesu - gornji dio morali smo

odjenuti i izložiti, a donji dio i organe samo uredno zapakirati u dvije

plastične vrećice koje će biti skrivene u donjem, zatvorenom dijelu lijesa.

Bez obzira na to kako je netko umro, nikada nije dobra ideja pogledati u

donji dio lijesa. Iako pogrebnici balzamiraju cijelo tijelo, samo dio tijela

moraju pripremiti tako da se može izložiti. Dijelovi tijela koje pogrebnik

nije izložio, vjerojatno izgledaju tako da ih ne želite vidjeti.

Teškoća se pak sastojala u tome što smo kemikalije za balzamiranje morali

ubrizgavati na tri različita mjesta: jednu injekciju u desno rame i po jednu u

svaku nogu. Potrudili smo se što bolje zatvoriti sve veće žile prije

upumpavanja koagulanta za zatvaranje manjih, a onda je mama počela

spravljati koktel bojila i mirisa koji će pomiješati s formaldehidom. Ja sam

spojio odvodnu cijev, i uskoro smo gledali kako stara krv i sluz sigurno

istječu.

Margaret je pogledala ventilator, koji se neumorno vrtio iznad naših glava.

"Nadam se da neće krepati."

"Ajmo van, za svaki slučaj", rekla je mama. "Ionako smo zaslužili pauzu."

Bilo je kasno popodne, i temperatura je već bila ispod nule, pa smo otišli u

kapelicu umjesto pred kuću i sjeli na tanko tapecirane klupice da se malo

odmorimo, dok se tijelo sporo konzerviralo u drugoj sobi.

"Bravo, Johne", rekla je mama. "Odlično radiš."

Pompea

-157-

"Stvarno odlično", rekla je Margaret, zatvorila oči i počela trljati

sljepoočnice. "Sve troje smo odlični. Kad radim ovakav slučaj, poželim se

srušiti i kupiti jacuzzi."

Mama i Margaret izvodile su vježbe istezanja i uzdisale, bile su umorne i

bilo im je drago što smo bili gotovi, ali ja bih najradije odmah bio počeo

raditi na idućem tijelu. Taj me posao još uvijek fascinirao - ta preciznost

potrebna pri svakom potezu, pažnja koja se mora posvetiti detaljima,

neophodna vještina i usavršavanje. Tata je bio prvi koji me je počeo

podučavati. Uvukao me u to još kad mi je bilo sedam godina, pokazao mi

pribor, naučio me kako se što zove i čemu služi, i da u nazočnosti mrtvih

moram biti pun poštovanja. Upravo to poštovanje bilo je ono što je spojilo

moje roditelje, barem je to bila službena priča - dvoje pogrebnika, oboje

očajnički željni živog društva i impresionirani poštovanjem onog drugog

prema pokojnicima. Svoj su posao smatrali svojim pozivom.

Da je ijedno od njih znalo sa živima i upola tako dobro kao s mrtvima,

vjerojatno bi još uvijek bili zajedno.

Skinuo sam pregaču i otišao do recepcije. Lauren je bila ondje. Bilo je očito

da umire od dosade - ona i nije imala što raditi, igrala je Minestweaper na

računalu ubijajući vrijeme do pet popodne. Sada je bilo 16:54.

"Dali su ti da pomažeš", rekla je ne dižući pogled s monitora. Zbog odsjaja

ekrana, lice joj je izgledalo blijedo i beživotno. "Ja nikada nisam mogla ući

u to. Ovdje vani je puno bolje."

"Vidiš, možda zvuči čudno, ali unutra je puno življe nego ovdje vani", rekao

sam.

"Bravo, samo daj, nabijaj mi to na nos", rekla je. "Misliš da želim dane

provoditi ovdje ne radeći ništa?"

"Pa imaš dvadeset i tri godine", rekao sam joj. "Možeš raditi što god želiš.

Uopće ne moraš biti ovdje."

Klikala je po kvadratićima na svome malom minskom polju, postavljala

zastavice i pažljivo ispitivala područje oko njih. Kliknula je na pogrešnom

polju, i ekran je eksplodirao.

"Ti nemaš pojma što ovdje imaš", rekla je naposljetku. "Mama koji put zna

biti rospija, ali... voli nas, znaš? Voli te. Nemoj to zaboraviti."

Zagledao sam se kroz prozor. Ulica je već polako nestajala u mraku, i kuća

Pompea

-158-

gospodina Crowleyja izgledala mi je zloslutno.

"Ljubav nije bitna", rekao sam konačno. "Svi mi jednostavno radimo ono

što radimo, i nekako preživljavamo."

Lauren se okrenula prema meni. "Ljubav je jedino što je bitno", rekla je.

"Jedva podnosim biti u njenoj blizini, ali to je samo zato što se previše trudi

voljeti nas i održati obitelj na okupu, sama nositi cijelu roditeljsku

odgovornost. Dugo mi je trebalo da to shvatim."

Udar vjetra pritisnuo je prozorska okna i glasno zahujao oko ulaznih vrata.

"A tata?" upitao sam.

"Mama te voli dovoljno i za njega." Jedan trenutak je šutjela.

"A i ja isto." Bilo je pet sati, i ustala je. Pitao sam se koliko li je sari ondje

gdje je tata. "Čuj, Johne - zašto koji put ne navratiš k meni? Možemo se

kartati, ili pogledati koji film ili takvo što, ha? Šta kažeš?"

"Može", rekao sam. "Doći ću jedan dan."

"Okej, vidimo se." Isključila je računalo, obukla svoju skijašku jaknu i

izašla na vjetar. Ledeni vjetar navalio je na vrata, i morala se prilično

napregnuti da ih zatvori za sobom.

Pošao sam gore, razmišljajući o onom što je rekla. Ljubav možda i može biti

snaga, ali može biti i slabost. Bila je demonova slabost.

I sad sam znao kako to iskoristiti.

Uzeo sam iPod iz svoje sobe, netaknut još od Božića, sjeo na bicikl i

odvezao se do Media Markta. Tatin glupi dar ipak mi je mogao biti od neke

koristi.

Otkad sam počeo vrebari gospodina Crowleyja, bio sam u potrazi za nekom

njegovom slabošću. Sada sam znao za tri, a zajedno su činile moju šansu.

Razmišljao sam o tome oprezno vozeći po tankom sloju finog snijega koji je

bio pao tog popodneva. Za tu noć bila je najavljena prava snježna mećava, i

to sam također kanio iskoristiti.

Njegova prva slabost bila je strah da bude otkriven, a s time u vezi i odluka

da između dva ubojstva čeka najdulje što može. Znao sam da će opet čekati

i čekati, odgađajući ubojstvo do posljednjeg trenutka - to sam već bio vidio

svojim očima, i vidio sam kako je taj "posljednji trenutak" postajao sve

kritičniji. Činilo mi se da je tu bilo još nečega osim pukog straha -

izbjegavao je ubijanje kao da ga mrzi, kao da to nipošto ne želi činiti, sve

Pompea

-159-

dok ga biološka potreba ne bi na to prisilila. Bio sam duboko uvjeren da će i

sljedeći put biti na samom rubu smrti, i da ga čak neću morati ni gurnuti

preko ruba, nego jednostavno samo spriječiti da se vrati na ovu stranu.

Tu je u kombinaciju ulazila njegova druga slabost; njegovo je tijelo

propadalo brže nego što ga je mogao popravljati. One noći kad je ubio

Maxovog tatu zamalo je umro, i da nije pred sobom imao svježe ubijenu

žrtvu, najvjerojatnije ne bi preživio. Dakle morao sam mu samo odvući

pozornost od lova i nekamo ga odmamiti prije nego što uspije ubiti sljedeću

žrtvu, i kad bi mi to uspjelo, više se ne bi mogao regenerirati. Zamislio sam

njegov očaj kad shvati da ne može na vrijeme stići do nove žrtve, zamislio

sam kako će se znojiti i proklinjati, i istopiti u kipteću lokvu crne sluzi.

Stao sam kod Media Markta, naslonio bicikl na zid i ušao.

"Ovo sam dobio za Božić, ali već imam iPod", rekao sam, izvadio otvorenu

kutiju i stavio je na pult pred prodavača. Naravno, nisam imao još jedan

iPod, ali mislio sam da će zvučati bolje ako kažem da imam. To je moralo

uspjeti.

"Mogu li ga zamijeniti za nešto drugo?"

Prodavač je podigao kutiju i otvorio je. "Otvorili ste kutiju", rekao je.

"Ma, mama ju je otvorila", nastavio sam lagati. "Ona ne zna vaša pravila.

Ali, uopće nije korišten - jednom ga je upalila, na deset sekundi, i to je bilo

to. Jel’ ga još mogu zamijeniti?"

"Imaš li račun?"

"Nemam, nažalost", rekao sam, "dobio sam ga na dar". Stajao sam pred njim

i gledao ga, pokušavajući mu telepatski nametnuti svoju volju. Naposljetku

ga je skenirao i pogledao na ekran.

"Možeš uzeti nešto malo jeftinije", rekao je. "Hoćeš poklonbon?"

"Ne treba", rekao sam brzo, "Odmah ću potražiti nešto drugo, odmah se

vraćam."

Prodavač je kimnuo glavom, a ja sam krenuo prema GPS uređajima. Činilo

se da će moj plan funkcionirati. Bio sam siguran da mogu ubiti Crowleyja

na taj način - jednostavno mu odvraćati pažnju dovoljno dugo da se više ne

uspije regenerirati i umre. Jednom sam već vidio kako ga tijelo izdaje, i bio

sam siguran da se to može ponoviti. A smislio sam savršen način kako mu

mogu odvratiti pozornost. Njegova treća slabost: Ijubav. Za svoju ženu bio

Pompea

-160-

je spreman učiniti sve - čak sam vidio kako joj se javlja na telefon usred

ubojstva. Kada bi mu se opet dogodio takav poziv, i kad bi ga nešto uvjerilo

da mu je žena u neposrednoj opasnosti, sve bi ostavio i pohitao k njoj.

A uz odgovarajuću pripremu, ja sam mu mogao servirati vrlo uvjerljive

dokaze.

Konačno sam pronašao što sam tražio: GPS lokator, u kompletu s uređajem

na kojem se u svakom trenutku može odčitati točan položaj lokatora.

Provjerio sam cijenu, odnio ga na blagajnu i stavio na pult.

Prodavač je pogledao pomalo iznenađeno. Vjerojatno mu je bilo čudno što

tinejdžer mijenja iPod za dosadni GPS uređaj, ali onda je slegnuo ramenima

i naplatio ga.

"Hvala", rekao sam, i izašao. Sada kada sam imao plan, jedva sam čekao

provesti ga u djelo. Najradije bih bio odmah odjurio kući i prešao u napad,

ali znao sam da moram čekati. Morao sam prvo smisliti kako ukloniti sve

dokaze onoga što ću učiniti, tako da me policija nikad ne poveže s time. A

kada dođe pravi trenutak, morao sam prijetnju njegovoj ženi učiniti

besprijekorno uvjerljivom. Znao sam da će to biti teško izvesti, ali kad bi

upalilo, demon bi bio mrtav.

Pompea

-161-

17.

U nedjelju ujutro prišao sam demonu direktno, pod krinkom dobrodušnog

Johna Waynea Cleavera, i upitao ga ima li kakva posla oko kuće pri kojem

bih mu mogao pomoći. Već nekoliko dana snijeg nije padao, i iako je bilo

još dosta staroga, svoj uobičajeni izgovor nisam mogao upotrijebiti. Rekao

sam mu da želim zaslužiti značku "sam svoj majstor", i pokazao mu popis

popravaka za koje se još trebam osposobiti, pa smo cijeli taj dan tumarali po

njegovoj kući i popravljali pipe koje cure i boju na zidovima na mjestima

gdje je bila malo oronula. Znajući da će to kasnije sigurno dobro poslužiti,

pobrinuo sam se i da svakako podmažemo šarke na vratima njegove spavaće

sobe. Cijelo je vrijeme bio veseo, ali pomno sam ga promatrao i vidio da je

bolestan. Opet pluća, možda, ili srce. Od prošlog ubojstva bilo je prošlo tek

tjedan dana, ali opet je bio na pragu smrti. Morao je ponovno ubiti, i to

uskoro.

Na mom popisu nalazilo se i nekoliko popravaka na automobilu, i iako je s

njegovim sve bilo u redu, s oduševljenjem mi je dopustio da mu promijenim

ulje i uvježbam montažu rezervne gume. Za njega je međutim vani bilo

previše hladno, i ubrzo se povukao u kuću. Sjeo je u topli naslonjač i

uhvatio se za prsa. Tu sam priliku iskoristio da mu u auto postavim svoj

GPS lokator. Sakrio sam ga pod sjedalom i dobro pričvrstio ljepljivom

vrpcom, da slučajno ne počne klepetati u vožnji. Baterije su navodno trebale

trajati cijeli mjesec, ali meni se činilo da bi u lov mogao poći još iste večeri.

Kad sam se vratio kući, upalio sam mali monitor koji sam dobio uz lokator i

odmah vidio signal iz auta. Karta nije bila pretjerano detaljna, ali bila je

dovoljna za moje potrebe. Kay se tog popodneva autom odvezla do ljekarne,

i kad je krenula, pratio sam strelicu kako izlazi na cestu, putuje do centra

grada i ulazi na parkiralište uz ljekarnu. Vidio sam svako skretanje, svako

čekanje na semaforu i svako zastajanje na raskrižjima. Bilo je zadivljujuće.

Prije nego što se vratila, ušuljao sam se u njihov vrt i oprezno se popeo uz

stražnji zid kuće. Demon je u to doba dana obično drijemao, ali prvo sam

osluhnuo da bih bio siguran da spava. Disanje mu je bilo ravnomjerno, ali

povremeno je hripao i lovio zrak. Stanje mu se pogoršavalo. Prilijepio sam

Pompea

-162-

mu poruku na prozor, sišao natrag i zbrisao, hodajući stazama pomno

očišćenim od snijega, ne ostavljajući za sobom ni jedan jedini otisak stopala.

USKORO

Spakirao sam nekoliko stvari u svoju naprtnjaču, da budem spreman za

pokret. Trebalo mi je uže ili neka tkanina izrezana na trake za vezivanje

Kay, ali u demonovim kantama za smeće našao sam što sam tražio: stare

zastore koje su na Božić zamijenili novima, a tek sad bacili. Uzeo sam

jedan, i tiho se iskrao u naš vrt iza kuće, gdje sam ga razderao u dugačke,

debele trake, i spremio ih u naprtnjaču. Nisam bio siguran može li se i na

zastorima ostaviti otiske prstiju, pa sam za svaki slučaj nosio rukavice.

Demon se probudio nedugo nakon što se Kay vratila kući, i iz sata u sat

postajao je sve nemirniji. Vidio sam ga kako hoda tamo-amo pred svojim

prozorom, polako, šepajući. Povremeno je zastajao i hvatao se za prsa.

Drugom se rukom morao pridržavati za kauč da ne izgubi ravnotežu, i

pritom je radio bolne grimase. Bilo je očito da neće još dugo izdržati.

Oblaci na nebu zloslutno su pocrnjeli, i kada se spustila noć, na sve je pala

koprena od najčišće tame koja je sakrila i zvijezde na nebu. Nekoliko sati

poslije, kad više nije mogao izdržati, demon je na klimavim nogama otišao

do auta i odvezao se u potragu za novom žrtvom.

Bilo je vrijeme da ja upoznam svoju.

Bio sam već odjeven - vrlo toplo, u crno, s fantomkom na licu i u

rukavicama kako ne bih ostavljao otiske prstiju. Uzeo sam naprtnjaču i

bešumno se iskrao van. Mama je već spavala, i nadao sam se da spavaju i

svi ostali u našoj ulici. Bilo bi mi lakše da sam se u demonovo dvorište

mogao ušuljati sa stražnje strane, gdje bih bio sakriven od pogleda, ali tako

bih ostavio tragove u snijegu, pa je bilo bolje pretrčati cestu, kojom je bila

prošla ralica, i onda prilaznom stazom očišćenom od snijega. Uvijek sam

bio na oprezu da me netko ne bi vidio i prepoznao dok se motam oko

njihove kuće, ali te večeri moja paranoja bila je još milijun puta veća. Sad

više nije bilo odustajanja, nikakvim izgovorom nisam se mogao izvući iz

onoga što sam namjeravao učiniti. Kad sam otvorio vrata naše kuće, još sam

jednom provjerio ima li koga vani, uvjerio se da nema nigdje nikoga, i tek

onda pretrčao cestu. Srećom barem nismo imali uličnu rasvjetu.

Došao sam do Crowleyjeve kuće, otrčao otraga do podrumskih vrata i

Pompea

-163-

izvadio ključ.

Unutra je bio mrkli mrak, i kada sam ušao i zatvorio vrata za sobom, nisam

vidio prst pred nosom. Iz džepa sam izvadio malenu bateriju u obliku olovke

i kroz labirint od kutija i polica uspio stići do dna stubišta. Redovi staklenki

reflektirali su moje maleno svjetlo, i mada sam znao da sadrže samo ciklu i

breskve, zamišljao sam da se unutra nalaze konzervirani organi - bubrezi i

srca i mokraćni mjehuri i mozgovi, izloženi na policama kao da su na

rasprodaji u samoposluživanju. Kada sam se počeo penjati stubištem

usporio sam i brojao korake - otprije sam znao da šesta stuba glasno škripi

na desnoj strani, a sedma tiho na lijevoj. Pažljivo sam izbjegao ta mjesta i

popeo se gore.

Stubište je vodilo u kuhinju, koja je, osvijetljena samo mjesečinom,

izgledala pusto i bezbojno. Provjerio sam GPS monitor i vidio da demon još

uvijek vozi. Upravo je bio u centru grada, valjda misleći da će opet ondje

naći žrtvu - a možda je bio na putu prema autocesti, u nadi da će naići na

autostopera ili kakve druge putnike. Meni je to bilo svejedno, dokle god je

nastavljao voziti.

Oprezno sam hodao niz hodnik, s ugašenom baterijom. Hodao sam više po

sjećanju, na temelju boravka u kući prethodne subote. Demon mi je tom

prigodom pokazao cijelu kuću, i kako su mi se oči privikavale na tamu,

počeo sam prepoznavati gdje sam i kuda trebam ići. Hodnik se protezao od

kuhinje prema stražnjem dijelu kuće, a malo prije stražnjih vrata iz hodnika

se odvajalo glavno stubište, koje je pak vodilo natrag prema prednjem dijelu

kuće.

U kući je vladala potpuna tišina. Ponovno sam provjerio GPS - demon je još

uvijek vozio. Pošao sam gore.

Kad sam se popeo na kat, prebrojio sam vrata i prišao drugima zdesna.

Glavnoj spavaćoj sobi.

Vrata sam otvorio vrlo polako, pazeći da ne zaškripe, ali šarke su bile

potpuno bešumne; nasmiješio sam se, zadovoljan što sam dobro pripremio

svoj pothvat. Soba je bila u potpunom mraku, jedini izvor svjetla bile su

brojke na malenoj radio-budilici, koja je stajala na antiknoj komodi.

Gospoda Crowley je spavala, sitna i krhka. Čak i pod debelim poplunom,

koji je poprilično povećavao njen oblik, doimala se sićušno, kao da joj se

Pompea

-164-

životna energija povukla na noćni počinak i tijelo splasnulo. Izgledalo je

kao da ju je krevet progutao. Da joj se prsa nisu dizala i spuštala, posumnjao

bih da je mrtva.

I ta ženica bila je ono što je demon volio; toliko, da je bio spreman učiniti

sve kako bi ostao s njom. Spustio sam naprtnjaču na pod, zadržao dah i

upalio svjetiljku.

Nije se probudila.

Počeo sam prebirati po površini komode, mičući naočale i kutiju za nakit,

dok konačno nisam našao ono što sam tražio: mobitel gospođe Crowley.

Otvorio sam ga, otišao do vrata, okrenuo se prema krevetu, i počeo

fotografirati - klik, spremi, natrag, klik, spremi, natrag, klik, spremi, natrag,

svaki put iz sve veće blizine. Znao sam da će te slike, kad ih pošaljem, imati

dramatičan efekt. Za posljednju sam se sasvim približio i nagnuo nad

gospođu Crowley, mobitel sam držao svega nekoliko centimetara iznad

njena lica, kako bih dobio ekstreman krupni plan. Slika je bila ružna i

napadna - bila je savršena.

Bilo je vrijeme za drugu fazu plana.

Odložio sam mobitel, s jezivim slikama uredno pohranjenim u memoriji, i

polako otišao do suprotnog kraja kreveta. Zaustavio sam se i, tako stojeći

nad njom, razmišljao. Nisam to mogao učiniti - nije bilo nikakve šanse da ću

to ikada moći. Moje se čudovište već jednom bilo oslobodilo, prijetilo mojoj

mami i upijalo njen strah kao životvorni eliksir. Ako učinim i ovaj zadnji

korak, mislio sam, i stvarno učinim što sam naumio, čudovište će ponovno

izaći - a ja bih mu pritom držao vrata otvorena i još ga pozivao da izađe.

Prepustio bih svu kontrolu svojim najmračnijim nagonima, i više ne bi bilo

ničega što bi ga moglo spriječiti da sasvim podivlja i zapali cijeli svijet. To

se nisam usuđivao učiniti.

Ali, morao sam. Znao sam da moram. Predaleko sam otišao, a da bih

odustao; i osim toga, stati u tom trenutku značilo je osuditi nekoga na smrt -

žrtvu koju će Crowley te noći uloviti i ubiti ako ga ja ne odvučem natrag. A

znao sam da ako to ne učinim te noći, nikada ni neću, i Crowley bi nastavio

ubijati, ponovno, i ponovno, dok nas sve ne istrijebi. Morao sam se tomu

suprotstaviti, i to sam morao učiniti te večeri.

Duboko sam udahnuo i skinuo jastučnicu s jastuka gospodina Crowleyja.

Pompea

-165-

Još djelić sekunde sam oklijevao, držeći je nad Kayinom glavom, dok je

čudovište u meni divljalo, tražilo da to učinim, preklinjalo me, psovalo.

Zbog toga je čudovište i postojalo, zar ne ? Radi toga sam mu uostalom i

dopustio da izađe iz kaveza - da bi učinilo ono što ja ne mogu. Još jedan

trenutak zurio sam u Kay, u sebi joj se ispričavao, i oslobodio čudovište.

Moje su ruke otvorile jastučnicu i navukle je preko staričine glave.

Trznula se i probudila, ali imao sam dovoljno vremena da joj jastučnicu

energično navučem sve do ključne kosti. Nešto je promrmljala, još uvijek u

polusnu, i počela mlatarati rukama. Udarila me, ali udarac je bio vrlo slab.

Ispružio sam ruku prema komodi, zgrabio radio-budilicu, iščupao kabel iz

utičnice, i udario je po glavi. Gospođa Crowley ispustila je kratak prigušen

vrisak, koji se potom pretvorio u nekakvo stenjanje, i otkotrljala se s kreveta

meni pod noge. Zadao sam joj još jedan udarac radio-budilicom. Zvuk

udaraca bio je odvratan. Još uvijek se nije prestala micati, pa sam je udario i

treći put. Prema mom prvotnom planu, uopće je nisam kanio udariti, ali čak

i njen slabašni otpor bio je dovoljan da me na to natjera. Pokušavao sam je

onesvijestiti, što je na filmovima uvijek izgledalo tako lako - jedan brz

udarac, i gotovo - ali u mom slučaju, to je potrajalo, i bilo je brutalno, to

udaranje radijom po glavi, ponovno i ponovno, dok konačno nije ostala

nepomična. Ležala je na podu u grotesknoj pozi, a ja sam stajao nad njom i

hvatao dah.

Ponesen, opet sam zamahnuo da je dokrajčim - željan opet čuti tupe udarce

teškim predmetom o kost, željan megalomanskog uzbuđenja zbog apsolutne

moći nad žrtvom. Nagnuo sam se nad nju, ali u posljednjem trenutku ipak

sam se uhvatio za rub kreveta, povukao se i prisilio da odvratim pogled.

Moja je!

Ne. Fantomka me gušila, kao i jastučnica nju. Strgnuo sam masku loveći

zrak, očajnički se boreći za kontrolu nad sobom. Ponovno sam se nagnuo

nad Kay, ali tada sam se odbacio u stranu, tako da sam udario o zid. Osjećao

sam se kao da igram neku Maxovu videoigricu, kao da prtljam po

nepoznatom upravljaču i gledam kako moj lik na ekranu bespomoćno trči u

krug. Čudovište je ponovno riknulo, a ja sam se udario šakom u glavu,

uživajući u oštroj boli u ruci i tupom odzvanjanju u glavi. Pao sam na

koljena, duboko dišući, i činilo mi se kao da mi se na oči spustila nekakva

Pompea

-166-

magla. Sve me boljelo od želje da ponovno napadnem. Bio sam očajan, a

čudovište se smijalo. Nisam se mogao zaustaviti. Ponovno sam podigao

radio.

Ruka mi se zaustavila u zraku, radio sam stiskao toliko grčevito, da su mi

zglobovi prstiju bili potpuno bijeli, i u tom trenutku, pomislio sam na dr.

Neblina. On me jedini mogao odvratiti od toga. Jedva sam bio u stanju

razmišljati, ali znao sam da, kad bih u tom trenutku mogao porazgovarati s

njime, to bi spasilo život i meni i Kay.

Nisam razmišljao o posljedicama, nisam razmišljao o dokazima koje bih

time ostavio, nisam razmišljao o tome da se spremam sve priznati - samo

sam se šćućurio na podu, izvadio posjetnicu koju mi je Neblin dao i okrenuo

broj koji je napisao na poleđini.

Zvonilo je šest puta prije nego što se javio. "Halo?" Glas mu je bio hrapav i

umoran - vjerojatno sam ga probudio. "Tko je to?"

"Ne mogu se zaustaviti."

Dr. Neblin trenutak je šutio. "Ne možeš se zaustaviti... Johne, jesi to ti?"

Gotovo isti tren potpuno se razbudio, kao da je prepoznavanje moga glasa

okrenulo neki prekidač u njegovoj glavi.

"Izašlo je iz kaveza", rekao sam tiho, "i ne mogu ga vratiti natrag. Svi ćemo

umrijeti".

"Johne? Johne, gdje si? Samo se smiri, i reci mi gdje si."

"Na rubu sam, Nebline. Prešao sam ga - prešao sam rub, i padam u pakao s

druge strane."

"Smiri se, Johne", rekao je. "Prebrodit ćemo mi to. Samo mi reci gdje si."

"U fugama pločnika", rekao sam, "u prljavštini, u krvi, i mravi me gledaju, i

proklinjemo vas, Nebline, sve vas. U ponoru sam, i ne mogu izaći".

"Krvi? Johne, reci mi što se događa. Jesi li učinio nešto loše?"

"To nisam bio ja!" rekao sam, znajući da lažem. "To uopće nisam bio ja,

nego čudovište. Nisam ga htio pustiti iz kaveza, ali morao sam. Pokušao

sam ubiti demona, ali stvorio sam novoga, i ne mogu se zaustaviti."

"Slušaj me, Johne", rekao je dr. Neblin, ozbiljnije i prodornije nego što sam

ikada prije doživio. "Slušaj me. Slušaš li me?"

Zatvorio sam oči i zaškrgutao zubima.

"Johna više nema. Sada sam Gospodin Čudovište."

Pompea

-167-

"Nisi", rekao je Neblin. "Ti si John. Nisi John Wayne, niti Gospodin

Čudovište, niti itko drugi, nego John. Ti vladaš situacijom. Slušaš li me?"

Zibao sam se naprijed-natrag. "Da."

"Dobro", rekao je. "Sad me dobro slušaj: ti nisi čudovište. Ti nisi demon. Ti

nisi ubojica. Ti si dobra osoba, jake volje i visokog morala. Sto god da si

učinio, prebrodit ćeš to. Mi to možemo ispraviti. Slušaš li me?"

"Da."

"Onda ponovi za mnom", rekao je, "Mi to možemo ispraviti."

"Mi to možemo ispraviti." Pogledao sam tijelo Kay Crowley, izvaljeno na

podu, s jastučnicom preko glave. Osjećao sam da bih trebao plakati, ili joj

pomoći, no umjesto toga samo sam mislio, Da, mogu to ispraviti. Moj plan će

ipak uspjeti. Sve je ovo bilo vrijedno toga, ako ubijem demona.

"Dobro", rekao je dr. Neblin, "Sada mi reci gdje si."

"Moram ići", rekao sam, i podigao se na koljena.

"Ne prekidaj vezu!" viknuo je Neblin. "Molim te, ostani na liniji. Moraš mi

reći gdje si."

"Hvala vam na pomoći", rekao sam i poklopio slušalicu.

Tada sam shvatio da u drugoj ruci još uvijek držim radio, i odbacio ga sa

zgražanjem.

Pogledao sam Kay, pitajući se je li mrtva. Skinuo sam joj jastučnicu s glave,

jednako žustro kao i svoju fantomku, i počeo je opipavati da vidim ima li

vidljivih ozljeda. Nisam napipao ništa strašno, nikakve lomove ili krv, i

ujednačeno je disala. Bilo mi je nepodnošljivo gledati joj lice, i okrenuo sam

glavu. Nisam je htio doživjeti kao osobu. Nisam htio misliti da sam to što

sam upravo učinio, učinio živom ljudskom biču. Bilo je lakše bez lica.

Iznenada je zazvonio telefon. Trgnuo sam se i pogledao na displej. Dr.

Neblin. Tek tada mi je došlo do mozga da sam, nazvavši ga, ostavio tragove

- dokaze, i na njegovu i na mobitelu gospode Crowley, koji će neizbježne

istražitelje dovesti ravno k meni. Još jednom sam duboko udahnuo. Sada

više nije bilo druge - s dokazima ili bez njih, morao sam ubiti demona.

Pri pomisli na demona preplavio me strah. Provjerio sam GPS ekran. Auto

je još bio u pokretu, imao sam još vremena. Zatvorio sam oči da je ne vidim

i ponovno joj navukao jastučnicu preko glave, ovaj put nježnije, i onda uzeo

mobitel da je još koji put snimim. Neblin je prestao zvoniti. Trenutak

Pompea

-168-

kasnije, jedan kratki biip dao mi je do znanja da je ostavio govornu poruku.

Slike su mi sad bile efektnije, jer sam si uzeo vremena za namještanje tijela.

Izvaljena na podu, u spavaćici s cvjetnim uzorkom, s plavim bolničkim

soknicama na nogama i jastučnicom preko glave.

Okrenuta na leđa, pokraj glave razbijeni radio.

Leži ispružena na podu, moja sjena zloslutno pada preko njenog tijela.

Iz naprtnjače sam izvadio trake od poderanih zastora i svezao joj ruke,

najčvršće što sam mogao. Kosti su joj bile tanašne i krhke, i pomislio sam

da bih ih s lakoćom mogao prelomiti napola, kada bih htio. Tada sam postao

svjestan da je jednom rukom već pritišćem, gotovo do točke slamanja, i brzo

se zaustavio.

Ostavi je na miru!

Zavezane ruke sam joj nježno ispružio iznad glave i dobro ih svezao za

radijator pod prozorom. Isto sam učinio s njenim gležnjevima, prvo sam ih

zavezao jedan za drugi, a potom oba za nogu kreveta. Sve vrijeme sam je i

fotografirao, snimku za snimkom, i držao na oku GPS ekran.

Demonov automobil se zaustavio.

Ispustio sam mobitel iz ruke i objema zgrabio GPS, pogleda prikovanog na

blijedo svijetleći ekran. Bio je na suprotnom kraju grada, na raskrižju blizu

ulice u kojoj je stanovala Lauren. Prestao sam disati, ali ponovno je krenuo,

i ja sam ponovno prodisao. Lažna uzbuna.

Zadigao sam donji rub jastučnice, samo koliko je trebalo da otkrijem usta

gospode Crowley, i začepio ih trakom od zastora. Još uvijek je bila u

nesvijesti, i još uvijek je ravnomjerno disala, ali nisam htio riskirati da

zaviče upomoć ako se iznenada probudi. Još jednom sam joj snimio lice, i

ponovno navukao jastučnicu. Sad sam imao dovoljno fotografija. Čudovište

je ponovno zarežalo u mojoj glavi - slika njene ruke nasred poda, odvojene

od ostatka, bila bi vrlo efektna - ali borio sam se da tu ideju ignoriram.

Jednim okom cijelo vrijeme na GPS-monitoru, ponovno sam spakirao

naprtnjaču. Bilo je vrijeme za treću fazu.

A onda se demon opet zaustavio.

Raskrižje na kojemu je sada stao nije mi bilo poznato, ali obje su se ulice

zvale po nekom cvijeću, tako da sam mogao pogoditi da je u četvrti Gardens,

uz željezničku prugu koja prolazi kroz grad i vodi do pilane. Bio je vrlo

Pompea

-169-

blizu mjesta gdje je ubio Maxovog tatu. Ondje su sada policijske ophodnje

sigurno bile pojačane, i mnogo je riskirao. Postojala je mogućnost da je stao

zato što ga je zaustavila policija. U jednoj sam ruci držao GPS, u drugoj

mobitel, i čekao. Auto se nije micao. Bilo je sad ili nikad. Napisao sam

poruku, pridodao joj prvu fotografiju, i poslao je na broj gospodina

Crowleyja:

SAD SAM JA NA REDU

Čim sam poslao poruku, napisao sam još jednu, pa treću, onda još nekoliko.

Odložio sam GPS ekran kako bih mogao pisati objema rukama, i održavati

rafalnu paljbu užasa. Uskoro sam prestao slati poruke i nastavio samo s

fotografijama. Jedna za drugom, prikazivale su, korak po korak, sve što je

snašlo demonovu ženu. Zastao sam na trenutak da bacim pogled na GPS, i

glasno opsovao kad sam vidio nepomičnu strelicu. Zašto se nije micao? Što

je radio? Ako je to značilo da sam zakasnio i da je već ubio, cijeli moj plan -

sve što sam učinio - bilo je uzalud. Nisam mu htio dopustiti da ikoga više

ubije - ni jednu jedinu osobu. Jesam li predugo čekao?

Telefon je ponovno zazvonio. Trznuo sam se i zamalo ga ispustio iz ruke.

Pogledao sam tko zove, i na displeju vidio broj gospodina Crowleyja. Imao

sam njegovu pozornost. Nisam mu se javio, samo sam poslao još

fotografija: Kay kako spava, Kay s jastučnicom preko glave i krpom u

ustima, Kay zavezana za radijator. Trenutak kasnije, strelica na GPS ekranu

trznula se, okrenula i pojurila natrag. Mamac je upalio, ali pitao sam se hoće

li to biti

dovoljno. Napeto sam zurio u ekran, čekajući da strelica uspori ili da sleti s

ceste — bilo kakav znak da mu je tijelo konačno potrošilo zadnji atom

snage. No, ništa se nije mijenjalo.

Demon je bio u snazi, demon je bio pakleno bijesan, i demon je jurio ravno

prema meni.

Pompea

-170-

18.

Strelica na ekranu brzo se približavala. Pogledao sam po sobi - razbacane

plahte na krevetu, kaos na komodi, prebijena žena mog prvog susjeda na

podu, zavezana i začepljenih usta. Nije bilo vremena da išta od toga

dovedem u red - gotovo da nisam imao vremena ni izaći iz kuće prije nego

što se demon vrati, a kamoli još pronaći mjesto kamo bih se mogao sakriti.

To je značilo da ću za nekoliko sekundi biti mrtav, da će mi Crowley

rastrgnuti prsa i iščupati srce. Nakon svega što sam učinio njegovoj ženi,

bilo je vrlo vjerojatno da će pobiti i cijelu moju obitelj, iz čiste osvete.

No dobro, sve osim tate. Mnogo sreće u potrazi za njime. Ponekad se isplati

biti otuđen od svoga psihopatskog sina.

Ali iako sam se ja u sebi već bio predao, čudovište u meni nije. Kada sam

izronio iz tih fatalističkih misli, našao sam se kako skupljam svoje stvari -

GPS, fantomku, naprtnjaču - i krećem prema vratima. Kad mi je um na

kraju ipak uhvatio korak s nagonom za samoodržanje, vratio sam se u sobu i

počeo pregledavati pod da provjerim je li mi što ispalo. Nisam se brinuo za

DNK - u toj sam kući provodio toliko vremena iz opravdanih razloga, da bi

to vjerojatno objasnilo tragove koje bi policija mogla naći. Sam sebe sam

uvjerio da se i registrirani telefonski pozivi mogu objasniti, ili izbrisati, i da

će mi nekako ipak poći za rukom da ne otkriju tko sam. Ali, mobitel sam

ponio sa sobom, za svaki slučaj. Na kraju sam ugasio svjetiljku i izašao u

hodnik.

U kući je bio mrkli mrak, i očima je trebalo vremena da se priviknu.

Potpuno slijep, oprezno sam krenuo prema stubama pridržavajući se za zid,

ne usuđujući se upaliti baterijsku svjetiljku. I dalje pipajući, počeo sam se

oprezno spuštati stubištem, stubu po stubu. Na pola puta prema dolje, vidio

sam tračak svjetla koji je dopirao kroz staklo na stražnjim vratima kuće.

Mjesečina, slaba i tmurna. Stigao sam u prizemlje i krenuo prema

podrumskim vratima, no tada je kroz prozore na prednjoj strani kuće počelo

ulaziti sve više svjetla, blijedo žućkastog, i prigušen zvuk automobilskog

motora naglo se pretvorio u bijesnu buku.

Crowley se vratio.

Pompea

-171-

Odustao sam od podruma i potrčao prema stražnjim vratima, očajan da

izađem iz kuće prije nego što demon ude. Kvaka je zapinjala, ali snažno sam

je zaokrenuo, mali gumb je iskočio i brava se otvorila. Otvorio sam vrata,

izašao van, i zatvorio ih za sobom najbrže i najtiše što sam mogao.

Na kolnom prilazu zaškripale su gume, i stabla na kraju vrta odjednom su

bila preplavljena Ijutitim žutim sjajem, obasjana prednjim svjetlima. Čuo

sam otvaranje vrata automobila i riku demona, i tek tada shvatio da nisam

zaključao vrata kad sam izašao. Još uvijek sam bio šćućuren pokraj njih, i

umirao od straha, svjestan da sam mrtav ako ih dođe provjeriti. Htio sam ih

ponovno otvoriti i pritisnuti gumb da ih zaključam, ali čuo sam otvaranje

prednjih vrata i shvatio da je za to prekasno; demon je bio u kući. Preskočio

sam nekoliko betonskih stuba i otrčao do ugla kuće. S te strane bliještala su

automobilska svjetla i bilo je nemoguće sakriti se, ali ostati uz stražnja vrata

značilo je da će me vidjeti čim ih otvori. Duboko sam udahnuo, protrčao

kroz svjetlo i zaronio u sjenu šupe.

Nisam čuo nikakve zvukove iza sebe. Stražnja vrata nisu se otvorila.

Opsovao sam, ljutit na sebe što sam se toliko prestrašio zbog sitnice -

naravno da nije bilo za očekivati da će primijetiti taj sićušni gumb na

okrugloj kvaki, barem ne dok trči spasiti svoju ženu. U idućem trenutku čuo

sam nekakvo zavijanje s kata, što je potvrdilo moje pretpostavke. Otišao je

ravno k njoj, i možda sam ipak imao šanse pobjeći.

Oprezno se prikradajući, otpuzao sam natrag u svjetlo. Bio sam spreman na

trk, iako uvjeren da me nikakvo trčanje neće spasiti ako me vidi. Nisam

znao koliko imam vremena. Bilo je moguće da će odmah odvezati Kay, ali i

da će pričekati dok ponovno povrati ljudski oblik; da će ostati uz nju dok se

ne uvjeri da je dobro, ali i da će odmah izjuriti van pronaći onoga tko joj je

to učinio. Nikako nisam mogao znati kako će postupiti, ali znao sam da se

moji izgledi za uspješan bijeg smanjuju sa svakom sekundom odgađanja.

Morao sam krenuti odmah.

Držeći se što bliže kući, brzo sam hodao prema bliještećim svjetlima

automobila. Nisam gledao prema njima i rukom sam štitio oči od svjetla što

sam bolje mogao, da bih se lakše prilagodio na tamu koja me čekala.

Kada sam stigao do Crowleyjeva auta, optrčao sam ga i šćućurio se uz kotač

na strani okrenutoj od kuće. Vireći preko auta, mogao sam vidjeti pročelje

Pompea

-172-

kuće; ulazna vrata bila su širom otvorena, zastori na katu navučeni.

Pogledao sam prema našoj kući: milijun milja daleko, na drugoj strani ceste,

okružena snijegom i ledom na kojima sam se mogao poskliznuti ili ostaviti

trag - kao da je bila okružena nagaznim minama i bodljikavom žicom. Kad

bih uspio prijeći cestu i ući u kuću, bio bih spašen - Crowley možda nikada

ne bi ni posumnjao da sam umiješan - ali put do kuće bio je dug i uključivao

je prelaženje otvorene ceste. Bio je dovoljan jedan njegov pogled kroz

prozor u krivom trenutku, i sve bi bilo gotovo. Pripremio sam se za sprint...

...i tada ugledao tijelo na suvozačevu sjedalu.

Tijelo je bilo presavijeno tako da je bilo ispod visine prozora, ali na slabom

svjetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata jasno sam ga vidio - omanji

čovjek, napola sakriven sjenom i tamnim vunenim kaputom, ležao je u lokvi

krvi.

Klonuo sam na zaleđeni asfalt, oduzet od šoka. Ipak nisam spriječio demona

da ubije - nisam ga čak ni usporio. Previše sam vremena potrošio na

fotografiranje, razgovor s Neblinom, i na borbu s vlastitim mračnim

impulsima, i kad sam konačno omeo demona, od toga više nije bilo nikakve

koristi: već je bio našao žrtvu i ukrao organ. U međuvremenu se već bio

regenerirao. I sve to zato što se nisam mogao kontrolirati. Htio sam zalupiti

vratima, ili zaurlati, ali nisam se usudio proizvesti nikakav zvuk. Umjesto

toga, čudovište u meni podmuklo se prišuljalo pogledati truplo. Tijekom

svih tih mjeseci ubojstava i balzamiranja, još nijednom nisam bio sam s tek

umrlim. Htio sam tijelo dodirnuti dok je još toplo, pogledati rane, vidjeti što

je demon uzeo. Bio je to glup poriv, i glup rizik, ali nisam se zaustavio.

Gospodin Čudovište bio je previše jak.

Vrata na vozačevoj strani bila su otvorena, ali ja sam bio na suvozačevoj

strani, onoj okrenutoj od kuće, gdje sam bio zaklonjen. Tiho sam otvorio

suvozačeva vrata. Motor je bio upaljen i nadao sam se da će njegov zvuk

prekriti zvukove koje ću ja proizvesti. Odgrnuo sam kaput s tijela da vidim

rasporen trbuh, koji su imale sve dotadašnje demonove žrtve.

Trbuh nije bio rasporen.

Glava je bila groteskno zaokrenuta, lica zagnjurena u sjedalo, ali kad sam

malo bolje pogledao, vidio sam da je vrat prerezan, vjerojatno pandžom. To

je bila jedina rana. Kaput je bio neoštećen, i koliko sam mogao napipati,

Pompea

-173-

tijelo pod njim činilo se netaknutim. Sva krv na sjedalu i podu potjecala je

samo od rane na vratu.

Sto mu je demon uzeo? Malo sam se približio, da bolje pogledam ranu na

vratu. Glava nije bila odvojena od tijela, ali vene i grkljan bili su potpuno

prerezani. Koliko sam mogao vidjeti, međutim, ništa nije nedostajalo.

Napokon, okrenuo sam glavu, malo obrisao krv i maknuo slijepljenu kosu, i

pogledao čovjekovo lice. U tom sam trenutku zamalo vrisnuo.

Mrtvac je bio dr. Neblin.

Ustuknuo sam i zamalo ispao iz auta. Beživotno tijelo polako se prevrnulo.

U šoku, pogledao sam Crowleyjevu kuću, pa opet auto.

Ubio je dr. Neblina.

Moj um je počeo grozničavo tražiti značenje tog otkrića. Je li mi Crowley

bio za petama? Je li počeo ubijati meni bliske ljude? Ali, zašto Neblina, a ne

mamu, koja mu je bila odmah tu prekoputa?

Valjda zato što je trebao tijelo muškarca. Ali ne - to bi bilo previše čudno.

Nisam mogao povjerovati da zna za mene. Sigurno bih već bio uočio

nekakvu naznaku.

Ali, zašto Neblin?

Dok sam tako zurio u njegovo tijelo, prisjetio sam se našega telefonskog

razgovora, i sledio se. Neblin mi je ostavio poruku u govornoj pošti. Izvadio

sam mobitel i okrenuo broj, prestravljen onime što sam znao da ću čuti.

"Johne, sad ne smiješ biti sam; moramo razgovarati. Dolazim k tebi - ne

znam jesi li doma ili negdje drugdje, ali znam da ti mogu pomoći. Molim te,

dopusti mi da ti pomognem. Za par minuta sam tamo. Vidimo se uskoro."

Pošao mi je pomoći. Usred ledene, siječanjske noći, izašao je iz kuće i

krenuo pustim ulicama da bi pomogao meni. Pustim ulicama gdje je ubojica

upravo bio u potrazi za novom žrtvom, neuspješno sve dok jadni,

bespomoćni dr. Neblin nije izašao ravno preda nj. Jedini čovjek u cijelome

gradu kojega se demon te noći mogao dočepati.

A ja sam bio kriv što ga se dočepao.

Zurio sam u tijelo misleći na sve ostale, ubijene prije njega - Jeba Jolleyja i

Davea Birda, ona dva policajca koja sam također odveo u smrt; onog

skitnicu na jezeru, kojega sam možda mogao spasiti da sam viknuo; Teda

Raska, i Grega Olsona, i Emmetta T. Oppenshawa i koliko god ih je još bilo

Pompea

-174-

za koje nisam znao. Prava parada mrtvaca koji su sada obitavali u mome

sjećanju, kao da nikada i nisu bili živi - niz savršeno očuvanih vječitih

mrtvaca koji seže daleko u prošlost. Koliko dugo je to već trajalo? I koliko

će još trajati? Osjećao sam da sam proklet da zauvijek pratim taj niz, perem

i balzamiram svako njegovo novo truplo kao nekakav demonski sluga -

pogrbljen, zloban i nijem. Crowley je bio ubojica, a ja njegov rob. Nisam to

kanio ostati. Taj niz mrtvaca odmah je morao biti prekinut.

Demon još nije bio uzeo nijedan Neblinov organ, što je značilo da će svaki

čas izjuriti iz kuće, tjeran očajničkom potrebom da se regenerira. Kad bih

prije toga sakrio tijelo, bilo je moguće da će uvenuti i umrijeti. Zgrabio sam

tijelo za ramena i uspravio ga. Rukavice su mi skliznule niz tkaninu

natopljenu krvlju, a onda sam ga naglo ispustio kad mi je sinulo da se

upravo prekrivam dokazima. Odmaknuo sam se za korak, boreći se protiv

svoje paranoje. Jesam

li imao hrabrosti dovesti se u vezu sa zločinom? Do tada sam bio toliko

oprezan - tiho se kretao, sakrivao tragove, mjesecima planirao kako za

sobom ne bih ostavio ni najmanji dokaz povezanosti s njegovim napadima,

ili svojih reakcija na njih. Nisam mogao sve to odbaciti.

No, jesam li uopće imao izbora? Jedino ako sakrijem tijelo, imao sam šanse

ubiti demona, a nisam to mogao učiniti, a da se pritom cijeli ne umrljam

Neblinovom krvlju. Kad bih to pokušao izbjeći tako što ću tijelo vući za

noge, ostavio bih krvav trag na snijegu, koji bi uništio cijeli plan. Morao

sam spriječiti da krv dospije na tlo, što je značilo da ću se morati sav

zakrvaviti. Svukao sam jaknu, omotao je oko Neblinove glave i vrata, i

ponovno ga zgrabio za ramena.

Tišinu je iznenada prekinulo zavijanje koje se začulo iz kuće. Trznuo sam

se. Pogled mi je munjevitom brzinom odletio na stražnja vrata kuće, pa na

prednja, pa opet stražnja, i tako naprijed-natrag, naprijed-natrag, pitajući se

na kojima će se pojaviti demon. Gospodin Čudovište urlao je u mojoj glavi,

govorio mi da pobjegnem, da se maknem odatle, da se spasim i pokušam

ponovno neki drugi put. To bi bio pametniji potez, logičniji. Demon bi

nastavio živjeti, ali i ja također. Jednog dana sigurno bih pronašao način da

ga zaustavim ne riskirajući išta svoje.

Pompea

-175-

Pogled mi je pao na Neblina. On ne bi pobjegao, pomislio sam. Izašao je iz

kuće usred noći, iako je vrlo dobro znao da vani vreba serijski ubojica, zato

što mi je htio pomoći. Učinio je što je morao, iako se time doveo u opasnost.

Moram prestati razmišljati kao sociopat. Ako se sada ne izložim opasnosti, Crowley

će ponovno ubiti. Dva mjeseca prije, čak dva sata prije, izabrao bih logično:

spasiti sebe. Čak i u tom trenutku, znao sam da je to objektivno

najpametnije što mogu učiniti. Ali, Neblin je umro pokušavajući me naučiti

razmišljati kao normalan čovjek - osjećati kao normalan čovjek. A normalni,

obični ljudi, ponekad riskiraju svoje živote kako bi pomogli jedni drugima,

zbog onoga što osjećaju jedni za druge. Osjećaji. Povezanost. Ljubav. Ništa

od toga nisam osjećao, ali dugovao sam Neblinu da barem pokušam.

Primio sam ga ispod pazuha i privukao k sebi, osjećajući na sebi njegovu

krvlju natopljenu košulju. Sad sam bio sav zamazan inkriminirajućom DNK.

Iz kuće se opet začulo zavijanje, ali ignorirao sam ga. Odigao sam Neblina i

vukao ga sve dok mu noge - koje još nisu bile krvave - nisu pale na tlo.

Krv se zadržavala na meni i nije kapala na tlo. Stisnuo sam zube i krenuo.

Tijelo je bilo teže nego što je izgledalo. Sjetio sam se da sam negdje

pročitao kako je teže nositi mrtvo ili onesviješteno tijelo, jer neaktivni

mišići se ne prilagođavaju pokretima i ne pridonose održavanju ravnoteže.

Bio je poput vreće vlažnog cementa, nezgrapan i strašno težak. Njegovu

glavu i ramena čvrsto sam pritisnuo na svoja prsa, provukao ruke ispod

njegovih ruku i spojio ih na njegovim prsima. Oprezno sam se okrenuo,

održavajući ravnotežu na jednoj nozi, a drugom lagano gurnuo vrata. Već

sam ih gotovo zatvorio, kada je odjednom Neblinova ruka pala na stranu i

tijelo nezgodno promijenilo težište. Pao sam na auto, ali tijelo sam i dalje

čvrsto držao i nastojao da ostane uspravno. Na tlu nije bilo krvi. Barem još

ne.

Iz kuće se začuo nekakav lom, kao da se Crowley srušio na nešto - ili nešto

polomio u napadaju bijesa. Gurnuo sam vrata i tiho ih zatvorio, okrenuo se

prema cesti i krenuo natraške prema stražnjem dijelu Crowleyjeva vrta.

Hodao sam oprezno, korak po korak, uzdajući se da ću po sjećanju proći

očišćenim stazama ne oštećujući uredne hrpe snijega uz njih i ne ostavljajući

tragove. Korak po korak. Opet sam čuo lom u kući, taj put bliže, negdje u

prizemlju, i zaškrgutao zubima. Bio sam gotovo na cilju.

Pompea

-176-

Stigao sam do šupe i okrenuo se tako da Neblinove noge budu nad kolnim

prilazom. Šupa je bila paralelna s njime, okrenuta vratima prema cesti, i

pojas širine oko jedan metar ispred šupe uvijek je bio očišćen od snijega.

Tih nekoliko metara staze bilo mi je taman dovoljno da stignem do druge

strane šupe i uvučem Neblinovo tijelo u uski prostor između nje i drvene

ograde. Uvukao sam Neblina najdublje što sam mogao, tako da pritom ne

provirim van na drugom kraju tog uskog prolaza, i ispustio ga na snijeg.

Iznenada se začulo otvaranje stražnjih vrata kuće. Prestao sam disati.

Neblinova stopala još uvijek su virila van, doduše samo nekoliko

centimetara. Na razmak između šupe i ograde bacala je sjenu velika gomila

snijega ispred šupe, pa je postojala mogućnost da demon stopala ne

primijeti. No, znao sam da će ih sigurno primijetiti ako dođe pogledati, ako

sam ostavio ikakav vidljiv trag.

Beskrajno dugo sam držao dah i osluškivao: prigušen zvuk praznog rada

motora, tiho zvono upozorenja na otvorena vrata, kucanje vlastitog srca.

Demon je prešao nekoliko koraka s druge strane šupe, neritmičnih i

onemoćalih, a onda je zakoračio, ili možda posrnuo, u snijeg. Vanjski,

smrznuti sloj, glasno je pucao pod njegovim stopalima - jednom, dva puta,

tri puta, a potom su se opet začuli koraci po cementiranoj površini. Bio je

nestabilan i spor. Ovo će možda stvarno uspjeti.

Slušao sam kako se vuče niz kolni prilaz; korak - stanka, korak - posrtanje.

Još uvijek se nisam usudio disati. Zatvorio sam oči i pokušavao snagom

volje prisiliti demona da se sruši na tlo i umre, da se preda i konačno

nestane. Korak - stanka, korak - stanka, korak - jauk. Kretao se sporije nego

ikad prije. Stajao sam potpuno nepomično, nisam se usuđivao pomaknuti ni

za milimetar, i hladnoća, snijeg i oštar zrak počeli su uzimati danak. Opet

sam imao isti onaj osjećaj fizičkog sloma, kao i onaj put kad sam otkrio

demona, kad sam čučao skriven u snijegu na Frikovu jezeru, svjestan da mi

srce kuca sve sporije i osjetila otupljuju. Ruke i noge su mi gorjele kao da

me ubadaju milijuni sitnih iglica, osjećaj je potom izblijedio u trnce u

umrtvljenim udovima, i naposljetku ih više uopće nisam osjećao. Tijelo mi

je sada bilo poput stare ure u kojoj se opruga odvila gotovo do kraja. Još

nekoliko posljednjih, usporenih otkucaja, još jedan, zadnji pomak

zupčanika, i sve će zauvijek stati.

Pompea

-177-

Prolaz je bio previše uzak, da bih mogao dovoljno raširiti noge. Boreći se da

održim ravnotežu, nagnuo sam se naprijed i polako, neprimjetno, vukao

Neblina dok mu stopala nisu prestala viriti. Centimetar po centimetar, bez

ikakva zvuka. Po zvuku njegova posrtanja po kolnom prilazu, bilo je jasno

da je demon u agoniji. Savio sam Neblinove noge u koljenima i nečujno -

potpuno nečujno - naslonio ih na zid šupe. Demon je stao pred svjetla, i na

ogradu, šupu i vrt u pozadini, pala je njegova divovska sjena - ogromna

glava, deset srpolikih pandži, težak kaput i hlače koje vise s njegovih tankih,

neljudskih udova. Pitao sam se je li uopće imao vremena povratiti ljudski

oblik, ili je bio prisiljen pružiti Kay prvu pomoć u tome obliku. Bio sam

siguran da je nadomak smrti.

Oprezno sam zakoračio naprijed i provirio preko ruba šupe. Demon se borio

da ostane na nogama, posrtao oko auta, pandžama izgrebao haubu motora

jer se morao naslanjati na nju. Polako je ipak stigao do suvozačeve strane.

Na trenutak je zastao, pa se presamitio i posegnuo za kvakom. Kada je

maknuo ruku s haube motora, izgubio je ravnotežu i skljokao se postrance u

snijeg. Dah mi je zastao u grlu, a moje već preopterećeno srce počelo je tući

još brže. Je li to bilo to? Je li demon bio mrtav? Jadno stenjući, podigao se

na koljena, uhvatio za prsa i neljudski zaurlao. Još nije bio mrtav, ali bio je

vrlo blizu tome, i znao je to.

Strgnuo je sa sebe teški kaput i pao na auto. Ogromne bijele pandže kao da

su svijetlile. Stravičnom snagom, zario ih je u metal kako bi se ponovno

uspravio. Jednu je ruku počeo podizati prema kvaki, ali ruka se zaustavila u

zraku. Demon je zurio u auto kao skamenjen.

Vidio je prazno sjedalo. Shvatio da je njegova jedina nada iščezla. Pao je na

koljena i zaplakao - nije riknuo, ili zarežao, nego zajecao.

Taj mi se zvuk urezao u pamćenje, i zauvijek ću ga povezivati s riječju očaj.

Plač se potom pretvorio u urlik - bijesa ili frustracije, nisam znao čega.

Demon se s mukom osovio na noge. Koraknuo je prema cesti, pa onda u

suprotnom smjeru, previše zbunjen da bi se odlučio. Onda je opet pao na

koljena. Koristeći pandže, malo je otpuzao prema naprijed, da bi se konačno

stropoštao na tlo.

Imao sam osjećaj da taj trenutak traje satima. Čekao sam neki pokret, trzaj,

bacanje, zvuk - ali ništa. Svijet je bio zamrznut i nepomičan.

Pompea

-178-

Pričekao sam još jedan dug i očajan trenutak prije nego što sam se usudio

koraknuti. Demon je nepomično ležao na kolnom prilazu, jednako beživotan

kao i beton pod njim. Izašao sam iz skrovišta i počeo mu se polako

približavati, ne skidajući pogleda s njega. Gotovo nevidljivi oblačići pare

dizali su se kroz noćni zrak. Sporo sam hodao prema njemu, škiljeći pod

bliještećim automobilskim svjetlima, i pozorno ga promatrao.

Osjećaj je bio čudan, neko uzbuđenje u trbuhu koje se jako brzo pretvorilo u

opojan osjećaj nadmoći - to nije bilo samo bilo koje mrtvo tijelo, ovo je bilo

moje, moje vlastito. Bilo je kao umjetničko djelo, nešto što sam stvorio

vlastitim rukama. Ispunio me moćan osjećaj ponosa, i tada sam shvatio

zašto mnogi serijski ubojice svoje žrtve ostavljaju izložene: kad čovjek

stvori nešto tako lijepo, želi da to svatko vidi.

Čudovište je napokon bilo mrtvo.

Ali, zašto se nije odmah počelo raspadati, pitao sam se, kao što je dotad bio

slučaj sa svim njegovim odbačenim organima? Ako više nije bilo energije

koja ga je održavala, zašto je još uvijek bio... tu?

Krajičkom oka ugledao sam tračak svjetla, i podigao pogled. Svjetlo je

dolazilo s prozora moje kuće. Iduće sekunde, razmaknuli su se zastori. Bila

je to mama - sigurno je čula demonov urlik i sada je tražila objašnjenje.

Brzo sam se sagnuo, tik do auta, u sjeni, i svega koji metar od demonova

tijela. Dugo je stajala na prozoru. Na kraju se ipak povukla i zastori su se

opet zatvorili. Čekao sam da se svjetlo ugasi, ali ostalo je upaljeno. Trenutak

potom, upalilo se svjetlo u kupaonici, i odahnuo sam. Ništa nije vidjela.

U tom trenutku, demon se trznuo.

Sva moja pozornost ponovno se usmjerila na palog demona, koji je ležao

pokraj mene, praktički nadohvat ruke. Glava mu se okrenula u stranu, a

lijeva ruka počela se divlje trzati. Ustao sam i koraknuo natrag. Demon je

još jednom mlatnuo rukom, a onda je spustio na tlo i počeo se odizati.

Podigao je ramena, još uvijek klonule glave. Drhtavim pokretom pomaknuo

je nogu u stranu. Još se kratko mučio s nogom, ali naposljetku je odustao i

ispružio drugu ruku. Počeo je puzati prema naprijed.

Podigao sam pogled i vidio da se upalilo još jedno svjetlo - ovaj put u mojoj

sobi. Mama je valjda zavirila unutra, i sada je znala da me nema.

Učini nešto! viknuo sam na sebe. Demon se povukao prema naprijed za cijelu

Pompea

-179-

dužinu svoje tanke ruke, i onda ispružio drugu. Nekako je uspio oživjeti,

kao i onda kada je ubio Maxovog tatu. Samo što ovaj put nije na nekoliko

centimetara od sebe imao tijelo svježe ubijene žrtve - najbliži izvor novih

organa bio sam mu ja, ali činilo se da ne zna da sam tu. Umjesto toga,

nastavljao je puzati...

Prema mojoj kući.

Zario je pandže u asfalt i ponovno se povukao naprijed. Pokreti su mu bili

spori, ali odlučni i siloviti, i svaki sljedeći doimao se malo snažnijim, i malo

bržim od prethodnoga.

Pojavilo se još jedno svjetlo, a onda se nešto i pomaknulo - mama je otvorila

sporedna vrata kuće i izašla pod svjetlo. Stajala je ondje poput svjetionika, u

spavaćici preko koje je samo navukla kaput i u čizmama za snijeg.

"Johne?" viknula je. Jasno i glasno. Glas joj je bio malo hrapav, kao i uvijek

kad je bila zabrinuta. Izašla je tražiti me.

Demon je ponovno ispružio ruku i stravično zarežao, vukući se sve bliže

mojoj kući - sada još brže i odlučnije nego maloprije. Za sobom je na asfaltu

ostavljao hrpice crne sluzi, koja se, cvrčeći od neprirodne topline,

razgrađivala u nekoliko sekundi. Mama ga je sigurno čula, jer okrenula se i

pogledala ga. Sada je već bio na pola puta do nje.

"Bjež’ u kuću!" Povikao sam i pojurio prema njoj. Demon je jednim trzajem

digao glavu i svojim dugačkim rukama divlje posegnuo prema meni.

Optrčavao sam ga u široku krugu, ali digao se na noge i bacio na mene.

Izmaknuo sam se u stranu, a demon je pao na tlo, promašivši me za

nekoliko centimetara. Tresnuo je na cestu i zaurlao od boli.

"Johne, što se to događa?" viknula je mama, još uvijek užasnuto zureći u

demona na cesti. S mjesta gdje je stajala nije ga mogla jasno vidjeti, ali

vidjela je dovoljno da se prestravi.

"U kuću!" opet sam viknuo, projurio mimo nje i povukao je za sobom do

vrata. Moje rukavice ostavile su velike tamnocrvene mrlje na njenom

kaputu.

"Što je to?" upitala je.

"Ono je ubilo Neblina", rekao sam, i povukao je u kuću. "Požuri!"

Demon je sad opet puzao ravno prema nama, sa svojim brutalnim čeljustima

punim svijetlećih zuba oštrih kao igle. Mama je počela zatvarati vrata, ali ja

Pompea

-180-

sam ih zgrabio i ponovno otvorio.

"Što to radiš?"

"Moramo ga pustiti unutra", rekao sam i pokušao je odgurati u mrtvačnicu.

Nije se dala pomaknuti. "Moramo mu olakšati, inače bi mogao otići k

susjedima."

"Nećemo ga pustiti u kuću!" vrisnula je. Demon je sad već bio na pločniku s

naše strane ceste.

"To je jedini način", rekao sam i odgurnuo je. Ispustila je vrata i udarila o

zid, zureći u mene jednako užasnuto kao i u demona. Pogledom je prelazila

po krvavim mrljama na mojim prsima i rukama. Čudovište u meni propelo

se, sjetilo se one epizode s nožem u kuhinji i htjelo ponovno zagospodariti

njome pomoću straha, ali umirio sam ga. Otključao sam vrata mrtvačnice.

Uskoro ćeš smjeti ubiti.

"Kamo idemo?" upitala je mama.

"Otraga."

"U sobu za balzamiranje?"

"Samo se nadam da će i ono naći put do nje." Povukao sam je za sobom u

čekaonicu, upalio svjetla i pojurio prema sobi za balzamiranje. Iza nas,

zalupila su se vrata, ali nismo se usudili osvrnuti se. Mama je vrisnula, i

potrčali smo prema stražnjem hodniku.

"Imaš li ključeve?" pitao sam gurajući je prema vratima. Kratko je tražila po

džepu kaputa i izvukla snop ključeva. Iz predvorja se začula demonova rika,

i ja sam uzvratio iskonskim urlikom, dajući oduška svoj svojoj napetosti. U

trenutku kad je mama otključala vrata, čudovište se pojavilo iza ugla,

bauljajući. Sad mu je već praktički iz svake pore kapala sluz, tijelo mu se

raspadalo. Izjurili smo u stražnju sobu. Na vrhu kupa uredno smotanog

crijeva, ondje je ležala naša jedina nada - trokar za usisavanje. Okrenuo sam

prekidač i podigao pogled prema ventilatoru, koji se polako pokrenuo.

"Nadajmo se da neće krepati", rekao sam, i hitro stao uza zid odmah pokraj

otvorenih vrata. Na drugom kraju sobe, mama je otključala vanjska vrata i

širom ih otvorila, a onda se okrenula prema meni i pogledala me potpuno

prestravljena.

"Johne, tu je!"

Demon je upao u sobu i posezao za njom svojim sjajnim pandžama. U tom

Pompea

-181-

trenutku, iz sve snage sam zamahnuo trokarom i zabio mu ga ravno u prsa.

Posrnuo je natraške, razjapljenih čeljusti i razrogačenih očiju. Začulo se

glasno srkanje i nešto - možda krv, a možda i cijelo njegovo srce - iščupalo

se iz njegova poluraspadnutog tijela i kliznulo niz cijev. Demon je pao na

koljena, a isisavanje se nastavilo. Još krvi i organa otišlo je niz cijev, i začuo

sam poznato, odvratno cvrčanje mesa koje se pretvara u sluz. Cijev trokara

izvijala se i počela se pušiti od vrućine. Odmaknuo sam se i promatrao kako

demonovo tijelo proždire samo sebe, crpeći snagu i vitalnost iz svih udova u

jalovu pokušaju da nadomjesti tkivo koje mu je isisano. Demon je nestajao

pred mojim očima. Razgrađivao se u sporim valovima koji su se širili od

vršaka prstiju duž ruku i nogu pa preko torza.

Nisam primijetio kada mi je mama prišla, ali postao sam maglovito svjestan

da se grčevito drži za mene dok smo to užasnuto promatrali. Ja nju uopće

nisam držao - samo sam stajao i zurio.

Uskoro ga gotovo uopće više nije bilo - bio je samo još upala prsa i kvrgava

glava koja zuri u mene s čovjekolike lokve katrana koja se puši. Glava je

lovila zrak, iako mu pluća sigurno više nisu bila dovoljno čitava da udahnu.

Polako sam skinuo fantomku i prišao mu, tako da mi dobro vidi lice.

Očekivao sam da će biti lud od boli i bijesa i očajnički pokušati uzeti moj

život kako bi spasio svoj, ali umjesto toga, demon se umirio. Gledao me dok

sam mu prilazio, prateći me svojim žutim očima sve dok se nisam zaustavio

nad njim. I ja sam zurio u njega.

Otvorio je usta. "Tigre, tigre...", rekao je hrapavim šaptom. "Vatro žarka..."

Zakašljao je, u agoniji.

"Žao mi je", rekao sam. Ništa drugo nije mi palo na pamet.

Još jednom je otvorio usta pokušavajući udahnuti, no samo se gušio u

svome raspadajućem tijelu.

"Nisam vas htio povrijediti", rekao sam, gotovo ga moleći za oprost.

"Nikoga nisam htio povrijediti."

Zubi su mu sad mlohavo visjeli u čeljustima, poput uvelih vlati trave.

"Nemoj...", rekao je i ponovno strašno zakašljao, ali uspio se opet smiriti:

"Nemoj im reći."

"Kome da ne kaže?" upitala je mama.

Odvratno se lice zadnji put zgrčilo, od bijesa, napora ili straha, i taj jeziv,

Pompea

-182-

mučan glas izgovorio je svoju zadnju rečenicu:

"Sjećaj me se."

Kimnuo sam glavom. Demon je podigao pogled prema stropu, zatvorio oči,

i urušio se u sebe, razgradio i pretvorio u bezličnu hrpicu cvrčećeg crnila.

Demon je bio mrtav.

Vani je počeo padati snijeg.

Pompea

-183-

19.

Zurio sam u to crno čudo na podu, pokušavajući pojmiti što se J upravo

dogodilo. Samo minutu prije, ta sluz bila je demon - a samo koji sat prije

toga - moj susjed, drag starac koji je volio svoju ženu i častio me vrućom

čokoladom.

Ali ne, ta sluz bila je samo sluz - fizički ostatak nekog tijela koje zapravo

nikad nije ni bilo njegovo. Život u njemu, um ili duša

ili što god to bilo što živo tijelo čini živim, nestalo je. Bilo je vatra, a mi smo

joj bili gorivo.

Sjećaj me se kad me više ne bude.

"Što je to bilo?"

Podigao sam pogled i ugledao mamu; osjetio sam njene ruke kako mi

grčevito stišću ramena i shvatio da stoji preda mnom. Stala je između mene

i čudovišta. Otkad tu stoji? Svijest mi je bila umorna i mračna, poput olujnog

oblaka punog kiše.

"Demon", rekao sam oslobađajući se iz njenog stiska, i otišao do prekidača

za usisivač. Isključio sam ga, zvrjanje je prestalo i prepustilo nas tišini.

Cijev je bila groteskno svijena i rastopljena u odvratnu hrpu plastičnih

vijuga iz koje se pušilo. Izgledala je poput crijeva neke mehaničke zvijeri.

Cjevčica trokara bila je uronjena u masu sluzi na podu, i pažljivo sam je

izvukao.

"Demon?" upitala je mama i koraknula unatrag. "Što... zašto? Zašto demon?

Zašto je ovdje?"

"Htio nas je pojesti", rekao sam. "Na neki način." To je claytonski ubojica,

mama. To je ljudima kralo dijelove tijela. Bili su mu neophodni za

opstanak."

"Je li mrtvo?"

Namršteno sam pogledao hrpu sluzi na podu. Više je nalikovala ostacima

logorske vatre nego tijelu. "Mislim da je. Ali ne znam točno kako

funkcionira."

"Kako uopće znaš išta o tome?" pitala je i okrenula se da me pogleda.

Proučavala je moje lice, kao da nešto traži. "Zašto si uopće bio vani?"

Pompea

-184-

"Iz istog razloga kao i ti", slagao sam. "Čuo sam buku i izašao vidjeti što je.

Bilo je kod Crowleyjevih, ne znam što je radilo - valjda ih je upravo ubijalo.

Čuo sam vrisku. Dr. Neblin je bio u Crowleyjevom autu, mrtav, pa sam ga

sakrio da ga demon ne nađe. Onda si ti izašla, i došao je ovamo."

Buljila je u mene, u moju krvlju natopljenu jaknu i ostalu odjeću, mokru od

otopljenog snijega i hladnog znoja. Promatrao sam kako joj se pogled

odvaja od mene i počinje lutati po sobi, registrirajući krvave otiske mojih

ruku po zidovima i pultovima i hrpu sluzi na podu iz koje se još uvijek

pušilo. Po licu sam joj točno vidio što misli - poznavao sam tu ženu bolje od

ikoga na svijetu i čitao sam je gotovo lakše nego samoga sebe. Razmišljala

je o tome da sam sociopat opsjednut serijskim ubojicama. Razmišljala je o

onoj večeri kad sam joj prijetio nožem, o načinu na koji sam gledao trupla i

o svemu onome što je pročitala i čula i čega se bojala otkada je, prije mnogo

godina, shvatila da sam drukčiji od druge djece. Možda je razmišljala o

mom ocu, njegovoj sklonosti nasilju, i pitala se koliko daleko sam u stanju

otići tim putem - ili koliko sam daleko već otišao. Sve je to prolazila u sebi,

sve moguće scenarije, pokušavajući shvatiti što da povjeruje. A onda je

učinila nešto što mi je pokazalo da je zapravo uopće ne poznajem.

Zagrlila me.

Raširila je ruke i privinula me na prsa, obgrlivši me oko leđa jednom rukom

a drugom držeći moj zatiljak, i zaplakala - ne od

tuge, nego od prihvaćanja. Plakala je od olakšanja blago nas Ijuljkajući

naprijed-natrag, naprijed-natrag, uopće ne mareći što se pritom sva umrljala

krvlju s moje jakne i rukavica. I ja sam nju zagrlio, znajući da će joj to

goditi.

"Dobri moj dečko", rekla je i stisnula me još jače. "Dobar si ti. Učinio si

dobro." Pitao sam se koliko je naslućivala, ali nisam se usudio pitati. Samo

sam je držao u zagrljaju dok se nije sama odlučila odvojiti.

"Moramo nazvati policiju", rekla je, odstupila jedan korak i obrisala nos.

Zatvorila je stražnja vrata i zaključala ih. "I moramo pozvati hitnu, ako je

nešto učinio Crowleyjevima, kao što si rekao. Možda su još živi."

Otvorila je ormar i izvadila kantu i krpu za pod, ali onda je zavrtjela glavom

i vratila ih na mjesto. "Htjet će vidjeti sve upravo ovako kako je sada."

Pazeći da ne dotakne ništa što je bilo na podu, krenula je prema vratima.

Pompea

-185-

"Jesi sigurna da bismo ih trebali pozvati?" upitao sam hodajući za njom.

"Misliš da će nam povjerovati?" Slijedio sam je niz hodnik, do ureda,

gotovo joj gazeći na pete, i pokušavao je odgovoriti. "Mogli bismo

jednostavno sami odvesti gospođu Crowley u bolnicu - ali moramo se prvo

presvući, ja sam sav krvav. Posumnjat će na mene." Već sam se vidio u

zatvoru, na sudu, na psihijatriji, na električnoj stolici. "Što ako me uhite?

Što ako budu mislili da sam ja ubio Neblina, i sve druge? Što ako pročitaju

Neblinove spise i zaključe da sam luđak i zatvore me?"

Mama je zastala, okrenula se i pogledala me duboko u oči. "Jesi li ubio

Neblina?"

"Naravno da ne."

"Naravno da ne", rekla je. "I nisi ubio nikog drugog." Učinila je korak

natrag, otvorila svoj kaput i pokazala mi krvave mrlje na njemu, i na

spavaćici. "Oboje smo krvavi", rekla je, "i potpuno nedužni. Policija će

shvatiti da smo samo pokušavali pomoći, i ostati živi". Pustila je kaput i

ponovno mi prišla, čvrsto me uhvatila za ruke i malo se nagnula naprijed,

tako da su nam lica bila svega nekoliko centimetara jedno od drugog. "Ali

najvažnije od svega je da smo u ovome skupa. Neću im dopustiti da te

ikamo odvedu, i neću te napustiti, nikada. Mi smo obitelj. Uvijek ću biti uz

tebe."

Duboko u meni, u tom trenutku nešto je konačno sjelo na svoje mjesto, i

shvatio sam da su to bile riječi koje sam želio čuti cijeloga svog života.

Istodobno su me smlavile i oslobodile. Kao da mi se s njima vratio davno

izgubljen komadić duše. Sva napetost te noći, cijeloga toga dana, proteklih

pet mjeseci, počela je istjecati iz mene kao krv iz otvorene vene, i po prvi

put vidio sam sebe onako kako me vidjela moja mama - ne kao luđaka,

bolesnika, ili ubojicu, nego kao tužna, osamljena dječaka. Pao sam joj u

naručje i konačno, nakon mnogo godina, shvatio da mogu plakati.

U tih nekoliko minuta prije nego što je stigla policija, kad je mama otišla

preko vidjeti što je s Crowleyjevima, uzeo sam mobitel gospodina

Crowleyja iz njegova kaputa. Za svaki slučaj pretražio sam i Neblinove

džepove te uzeo i njegov. Nisam imao vremena riješiti ih se kako treba, pa

sam ih samo bacio - Kayin također - preko Crowleyjeve ograde, u šumu iza

njegova vrta. Ondje nije bilo nikakvih tragova, samo prostranstvo netaknuta

Pompea

-186-

snijega, pa sam se nadao da će ondje biti na sigurnom dok ih kasnije ne

pronađem i trajno uklonim. U zadnji čas, sjetio sam se i GPS-uređaja, i

izvadio ga iz Crowleyjeva auta. I njega sam zavitlao u šumu, upravo u

trenutku kada su se začule prve policijske sirene.

Uskoro sam ugledao policijska svjetla, a onda je stigla dugačka kolona

policijskih vozila, hitne pomoći, tim za uklanjanje opasnih kemikalija, čak

jedno vatrogasno vozilo. Susjedi su gledali sa svojih prozora i trijemova,

dršćući od hladnoće u kaputima i kućnim papučama, dok je cijela vojska

uniformi zaposjela ulicu i zatvorila cijelo područje. Pronašli su i

fotografirali Neblinovo tijelo, pružili prvu pomoć Kay, koja je još uvijek

bila u nesvijesti, i odjurili s njom u bolnicu, ispitali mamu i mene, i pomno

istražili i dokumentirali ostatke na podu naše mrtvačnice.

Agent FBI-a kojega sam bio vidio na televiziji, agent Foreman, ispitivao nas

je gotovo cijelu noć, u mrtvačnici - ispočetka zajedno, a zatim odvojeno,

dok su drugi čistili. Rekao sam mu, i svakome drugome tko je pitao, isto što

i mami - da sam čuo neobičan zvuk, izašao vidjeti što je, i vidio ubojicu

kako ulazi u kuću Crowleyjevih. Pitali su me znam li gdje je gospodin

Crowley, i odgovorio sam im da ne znam. Pitali su me i zašto sam odlučio

sakriti tijelo dr. Neblina. Nisam se mogao sjetiti razloga koji nije zvučao

ludo, pa sam im rekao da mi se u tom trenutku jednostavno učinilo da bih to

trebao učiniti. Sluzavu tvar u našoj sobi za balzamiranje jednostavno smo

ignorirali; rekli smo da nemamo pojma kako se ondje stvorila. Ne znam jesu

li nam povjerovali ili ne, ali na kraju mi se činilo da su bili zadovoljni onim

što su od nas dobili.

Prije no što su otišli, pitali su me želim li psihijatru, da mi pomogne nositi se

s istodobnim nestankom dvoje ljudi koji su mi bili relativno bliski, ali rekao

sam im da bi mi se odlaženje novom psihijatru radi razgovora o starome

nekako činilo kao nevjera. Nitko se nije nasmijao. Dr. Neblin bi.

Do jutra, priča se već pronijela gradom i mutirala; claytonski ubojica ubio je

Billa Crowleyja, dok je ovaj bio u noćnoj vožnji gradom, a onda i Bena

Neblina, na putu do Crowleyjeve kuće. Ondje je počeo tući i mučiti Kay

Crowley, ali njeni susjedi - mama i ja - primijetili su da nešto nije u redu i

omeli ga. Ubojica je pošao za nama, ali pobjegao je kad smo mu pružili

otpor. Nitko ne bi povjerovao da nas je napalo čudovište koje se onda

Pompea

-187-

dezintegriralo, pa to nikome nismo ni pokušali ispričati.

U priči je, naravno, bilo dovoljno rupa da se počnu širiti glasine - nisu

nađeni ni ubojica ni Crowley, dakle mogli su još uvijek biti živi - ali ja sam

znao da je patnjama konačno došao kraj, i prvi put u posljednjih pet mjeseci,

osjećao sam mir.

Siguran sam da bi policija mnogo više sumnjala u mene da me Kay nije tako

nepokolebljivo branila - na policiji se zaklinjala da sam krasan dečko i divan

susjed, i da se volimo kao da smo si obitelji. Kada su u njihovoj spavaćoj

sobi pronašli moju trepavicu, rekla im je da sam pomogao gospodinu

Crowleyju podmazati šarke na vratima; kada su na prozoru njihova auta

pronašli moje otiske prstiju, rekla im je da sam mu pomogao promijeniti ulje

i provjeriti tlak u gumama. Općenito, svaki trag koji je upućivao na mene

moglo se objasniti činjenicom da sam prethodna dva mjeseca gotovo svaki

dan bio kod njih. Jedini za mene doista pogubni dokazi nalazili su se u ona

tri mobitela, ali nitko ih nije pronašao.

Osim toga, pa ja sam bio samo klinac - mislim da me zapravo nikada nisu

ozbiljno razmatrali kao osumnjičenika. Da sam pokušao zatajiti upletenost u

događaje te noći, sigurno bih im bio sumnjiviji, ali mama i ja smo bez

odgode pozvali policiju i sve im pokazali, i to nam je priskrbilo malo

njihova povjerenja. Nakon nekog vremena, bilo je kao da se ništa od toga

nikad nije ni dogodilo.

Očekivao sam da će me demonova smrt više mučiti - da ću imati noćne

more ili takvo što - no umjesto toga, samo sam ustanovio da često

razmišljam o njegovim zadnjim riječima: "Sjećaj me se." Nisam bio siguran

želim li ga se sjećati - bio je podmukao, zli ubojica, i o nekima od tih

događaja, nikada više nisam htio razmišljati.

Samo, i prije je u mom životu bilo mnogo toga o čemu nisam htio

razmišljati - proveo sam godine trudeći se ne razmišljati o nekim stvarima -

ali ignoriranje tih stvari nije me odvelo nikamo. Zaključio sam da je došao

trenutak da poslušam Crowleyjev savjet, i da se sjećam. Kad ju je policija

napokon pustila na miru, otišao sam posjetiti Kay Crowley.

Kada me ugledala na vratima, zagrlila me. Bez riječi, bez pozdrava, samo

me zagrlila. Taj zagrljaj nisam zaslužio, no i ja sam zagrlio nju. Čudovište je

zarežalo, ali ušutkao sam ga. Sjećalo se te krhke ženice, znalo je kako bi je

Pompea

-188-

lako bilo ubiti, ali smogao sam svu svoju snagu i uspio se suzdržati. Bilo je

mnogo teže nego što sam htio priznati.

"Hvala ti što si došao", rekla je, i niz obraze su joj potekle suze. Na desnom

oku još uvijek je imala modricu. Kad sam je vidio, osjetio sam mučninu.

"Tako mi je žao."

"Dušo moja, nema ti zbog čega biti žao", rekla je i povukla me unutra. "Ti si

nam samo pomogao."

Pomno sam je promatrao, proučavao njeno lice, njene oči, sve. To je bio

anđeo koji je ukrotio demona, duša koja ga je uhvatila u klopku i držala

snagom koju nikada prije nije bio osjetio. Ljubavlju. Primijetila je intenzitet

mog pogleda, i zagledala se u mene.

"što je, Johne?"

"Jel’ mi možete malo pričati o njemu?"

"O Billu?"

"O gospodinu Crowleyju", rekao sam. "Odrastao sam prekoputa, ali zapravo

ga uopće nisam upoznao. Možete mi, molim vas, pričati o njemu?"

Sada je ona proučavala mene - beskrajno dubokim očima koje su me gledale

iz nekog davno prošlog vremena.

"Upoznali smo se šezdesetpete", rekla je i odvela me u dnevnu sobu. Sjela je

na kauč. "Vjenčali smo se dvije godine poslije - dogodine u svibnju bila bi

nam četrdeseta godišnjica braka."

Sjedio sam prekoputa nje i slušao.

"Oboje smo već imali preko trideset godina", rekla je, "a u ono vrijeme, u

Claytonu, žena koja je s trideset još bila neudata, bila je stara cura. Već sam

se bila pomirila s tim. A onda se jednoga dana pojavio Bill. Došao je tražiti

posao. Ja sam u to vrijeme radila u gradskom vodovodu kao tajnica. Bio je

jako zgodan, i bio je stara duša - uopće ga nisu zanimale one hippie-gluposti

kojima su tada svi bili zaluđeni. Bio je vrlo ljubazan i pristojan, i pomalo me

podsjećao na moga djeda. Na primjer, nosio je šešir, damama uvijek otvarao

vrata, i ustajao svaki put kad bi koja ušla u sobu. Dobio je posao, naravno, i

onda sam ga viđala svako jutro kada bi došao na posao - uvijek je bio vrlo

drag. On me je prozvao Kay, znaš - pravo ime mi je Katherine, i svi su me

do tada zvali Katie, ili Miss Wood, ali on je rekao da je čak i Katie

predugačko, i skratio ga je na Kay. Uvijek je bio u pokretu - uvijek je radio

Pompea

-189-

nešto novo, jurio s jednog mjesta na drugo. Živio je punim plućima. Već

nekoliko tjedana nakon što smo se upoznali, skroz sam se zagledala u

njega." Tiho se nasmijala, i ja sam se nasmiješio.

Život gospodina Crowleyja počeo mi se odmotavati pred očima poput kakve

slike jarkih boja, bogate teksture, duboke po umjetnikovom shvaćanju

predmeta koji slika. Gospodin Crowley nije bio savršen čovjek, ali neko

vrijeme - jako dugo - bio je dobar čovjek.

"Hodali smo godinu dana prije nego me zaprosio", nastavila je gospođa

Crowley. "Onda jedne nedjelje, bili smo na večeri

kod mojih roditelja, sa svom mojom braćom i sestrama i njihovim

obiteljima, i svi smo razgovarali i smijali se, i on je ustao i izašao iz sobe."

Sanjarski se zagledala u daljinu. "Pošla sam za njim, i našla ga kako plače u

kuhinji. Rekao mi je da nikad prije nije shvaćao; dobro se toga sjećam,

upravo tako je rekao: 'Nikad prije to nisam shvaćao, Kay. Tek sad mi je

jasno.' Rekao mi je da me voli više od ičega u raju ili paklu - uvijek je

govorio tako romantične stvari - i tada me pitao hoću li se udati za njega."

Jedan trenutak je sjedila u tišini, zatvorenih očiju, prepuštajući se

sjećanjima.

"Obećao mi je da će zauvijek ostati uz mene, u dobru i u zlu, u zdravlju i u

bolesti... U svojim zadnjim mjesecima, bio je više bolestan nego zdrav -

vidio si i sam - ali opet mi je svaki dan govorio: 'Zauvijek ću biti uz tebe.'"

Mislim da mama nije sasvim shvatila da se taj dan k nama uselila još jedna

osoba, i da je od tada s nama. Moje je čudovište bilo vani, zauvijek, i više ga

nisam uspijevao vratiti u kavez. Pokušavao sam

- svaki dan sam pokušavao - ali ne ide to tako. Kada bi bilo tako lako

riješiti ga se, ne bi bilo čudovište.

Sad kad je demon bio mrtav, pokušao sam ponovno sagraditi svoj zid i

uspostaviti svoja pravila, ali moja mračna strana odupirala se na svakom

koraku. Govorio sam sebi da više ne smijem razmišljati o povrjeđivanju

ljudi, ali čim bih na trenutak prestao paziti, misli bi mi se automatski

okrenule nasilju. Kao da je moj mozak imao screen saver s motivom krvi i

vrištanja, i kad god bih ga previše dugo ostavio besposlenog, te bi se misli

pojavile i zagospodarile mnome. Počeo sam nalaziti hobije koji zahtijevaju

koncentraciju - čitanje, kuhanje, mentalne igrice - bilo što što je moglo

Pompea

-190-

spriječiti aktiviranje tog screen savera. To bi nakratko upalilo, ali prije ili

poslije došao bi trenutak kada bih morao ostaviti svoju zanimaciju i otići u

krevet, a onda bih ležao sam u mraku i vodio bitku sa svojim mislima, sve

dok se ne bih ugrizao za jezik i počeo udarati šakom o madrac i preklinjati

za milost.

Kada sam konačno odustao od pokušaja da promijenim svoje misli,

zaključio sam da će rezultat biti gotovo jednako dobar ako se

usredotočim na djela. Prisilio sam se da ponovno počnem ljudima dijeliti

komplimente i zabranio si pristup tuđim vrtovima. Gotovo sam razvio

patološki strah od prozora, nisam sebi dopuštao ni da ih pogledam. Mračne

misli još su bile tu, ispod površine, no moji postupci bili su čisti. Drugim

riječima, stvarno sam se dobro pretvarao da sam normalan. Da ste me sreli

na ulici, nikada ne biste pomislili da vas zapravo žarko želim ubiti.

Jedno jedino pravilo nisam ponovno vratio na snagu. I čudovište i ja odlučili

smo ga ignorirati, iako iz različitih pobuda. Nije prošlo ni tjedan dana, i

mama me natjerala da se suočim s tim. Bili smo za večerom i gledali

Simpsone - to je bilo doslovno jedino vrijeme u danu kad smo razgovarali.

"Kako je Brooke?" pitala je mama, i ugasila zvuk na televizoru. Nastavio

sam zuriti u ekran.

Super je, pomislio sam. Uskoro joj je rođendan, i u njihovoj kanti za smeće našao

sam zgužvan papir s popisom prijateljica koje će biti na tulumu i ostati spavati kod

nje. Voli konje, manga-stripove, glazbu iz osamdesetih, i uvijek kasni na školski bus

taman toliko da mora potrčati kako bi se ukrcala. Znam njen raspored sati, njen

prosjek ocjena, njen broj socijalnog osiguranja i lozinku za njen e-mail sandučić.

"Šta ja znam", rekao sam. "Valjda je dobro. Ne vidimo se mi tako često."

Bio sam svjestan da je ne bih smio pratiti, ali... tja, htio sam to. Toga se

nisam htio odreći.

"Trebao bi je pozvati na spoj", rekla je mama.

"Na spoj?"

"Imaš petnaest godina", rekla je mama, "skoro šesnaest. To je normalno. Pa

nije ušljiva".

Da, ali ja vjerojatno jesam. "Šta si zaboravila da sam sociopat?" pitao sam.

Mama se namrštila.

"Nisam empatičan - kako bih onda po tvom mišljenju trebao biti sposoban

Pompea

-191-

za vezu s drugom osobom?"

To je bio najveći paradoks mog sustava pravila: nisam si dopuštao da

razmišljam o ljudima koji su me najviše zanimali da se ne bi dogodila neka

nesreća, ali time sam jednako sigurno izbjegavao i sreću.

"Tko govori o vezi?" rekla je mama. "S ulaženjem u vezu možeš čekati i do

tridesete ako hoćeš - to bi za mene zapravo bilo mnogo lakše. Samo sam

rekla da si tinejdžer, i da bi trebao izlaziti i zabavljati se."

Pogledao sam u strop. "Ja ne znam s ljudima, mama", rekao sam. "Ti bi to

barem trebala znati."

Mama je jedan trenutak šutjela, i pokušao sam zamisliti što radi - mršti se,

uzdiše, zatvara oči, ili razmišlja o onoj noći kada sam joj prijetio nožem?

"Sad si mnogo bolje", napokon je rekla. "Ovo je bila teška godina, nisi bio

sasvim svoj."

Zapravo sam prethodnih nekoliko mjeseci bio više svoj nego ikada prije u

cijelom svom životu, ali to joj nisam namjeravao reći.

"Johne, moraš biti svjestan", rekla je mama, "da se sve to može postići

vježbom. Kažeš da nisi vješt u ophođenju s ljudima - e pa, jedini način da to

postaneš je da se počneš družiti s njima. Nećeš razviti socijalne vještine

sjedeći ovdje sa mnom".

Razmišljao sam o Brooke, o mislima o njoj koje su mi se cijelo vrijeme

motale po glavi - neke lijepe, neke vrlo opasne. Nisam je se htio odreći, ali

nisam ni imao povjerenja u sebe u njenoj blizini. Ovako je bilo sigurnije.

Ali, mama je imala pravo. Pogledao sam je - umorno lice, iznošena odjeća -

i pomislio koliko Lauren sliči na nju. Koliko ja sličim na nju. Shvaćala je

kroz što prolazim, ne iz vlastitoga iskustva, nego zahvaljujući čistoj

empatiji. Bila mi je mama, i dobro me poznavala, ali ja nju gotovo uopće

nisam.

"Zašto ne bismo počeli s nečim lakšim?" rekao sam, čačkajući po svojoj

pizzi. "Na primjer, kako bi bilo da najprije bolje upoznam tebe, pa onda

polako napredujem upoznavajući druge ljude?" Ponovno sam je pogledao

očekujući nekakav podrugljiv komentar o tome kako je upoznavanje drugih

ljudi "napredovanje" u odnosu na upoznavanje nje, ali umjesto toga vidio

sam iznenađenje. Širom otvorene oči, stisnute usne, i nešto u krajičku oka.

Gledao sam kako se razvilo u suzu.

Pompea

-192-

Mama nije bila tužna. Dovoljno sam dobro poznavao svoju mamu da bih to

znao. To je bila suza kakvu kod nje nikada prije nisam bio vidio. Sok? Bol?

Radost?

"To nije fer", rekao sam, i pokazao na suzu. "Raspekmeziti se sa mnom. To

je varanje."

Mama se prigušeno nasmijala i čvrsto me zagrlila. I ja sam nju nespretno

zagrlio. Pritom sam se osjećao glupo, ali i nekako zadovoljno. Čudovište je

pogledalo njen tanak, nezaštićen vrat i zamislilo kako bi bilo prelomiti ga

napola. Zgrozio sam se nad samim sobom, i izvukao se iz zagrljaja.

"Hvala na večerašnjoj pizzi", rekao sam. "Dobra je". To je bio jedini

kompliment kojega sam se mogao sjetiti.

"Zašto si to sad rekao?"

"Tako."

Prošli su tjedni, pa mjeseci, istraga se nastavljala, ali na kraju su shvatili da

su ubojstva stvarno prestala, i u Clayton se ponovno vratilo nešto nalik

normalnom životu.

Još uvijek je bilo raznih naklapanja i suludih teorija, koje su s vremenom

postajale sve luđe: možda je ubojica bio neki skitnica, ili netko tko ubija jer

ga to uzbuđuje; možda je bio profesionalni ubojica koji je krao organe za

prodaju na crno; možda je iza svega stajao neki sotonistički kult koji je žrtve

koristio za svoje bolesne rituale. Ljudi su htjeli da objašnjenje bude jednako

spektakularno kao što su bila i sama ubojstva, ali istina je bila mnogo

strašnija: počinitelji pravih strahota nisu velika čudovišta, nego mali ljudi

nedužna izgleda. Ljudi poput gospodina Crowleyja.

Ljudi poput mene.

Kad nas vidite, već je prekasno.