REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Braće Radić 2, Varaždin

2 K-25/14-128

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Božice Mišak kao predsjednice vijeća, te suca Rajka Kipkea, i sudaca porotnika Ane Kovačić, Dražena Copana i Irene Matić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Ivić, u kaznenom predmetu protiv optužene RUŽE ŠIMUNKOVIĆ, zbog kaznenog djela iz članak 91. točka 4. u vezi članka 33. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br.: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.) i zbog kaznenog djela iz članka 311. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97., povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj K-DO-8/14 od 8. veljače 2017., nakon javne rasprave s koje je javnost isključena za vrijeme ispitivanja optuženice, a koja rasprava je, zaključena dana 8. veljače 2017. u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Krešimira Žeželja, optužene Ruže Šimunković i branitelja Darka Šabijana, dana 13. veljače 2017. objavio je, a dana 8. veljače 2017.

p r e s u d i o j e

Optužena Ruža Šimunković, OIB: 68485264165, kći Jure i Jele Bilanović, r. Topalović, rođene 16. rujna 1964. u Baštini, općina Kotor Varoš, Bosna i Hercegovina, sa prebivalištem u Zasadbregu kbr. 116, državljanka Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, domaćica, nezaposlena, bez prihoda, udovica, majka dvoje punoljetne djece iz braka sa Zlatkom Šimunkovićem, pismena, sa završenom osnovnom školom, suvlasnica 1/3 dijela obiteljske kuće, bez čina i bez odlikovanja, osuđivana presudom Općinskog suda u Varaždinu 1149/09-14 od 15.6.2011., pravomoćnom 27.2.2013. zbog kaznenih djela prijevare iz članka 224. stavak 1. KZ/97 i računalne prijevare iz članka 224.a stavak 1. KZ/97. na kaznu zatvora od 8 mjeseci uvjetno na 2 godine i presudom Županijskog suda u Varaždinu K-18/12-141 od 9.9.2014. pravomoćnom 29.1.2015. zbog kaznenog djela poticanja na teško ubojstvo iz članka 91. točka 4. u vezi članka 37. stavak 2. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, ne vodi se drugi kazneni postupak

2 K-25/14-128

k r i v a j e

što je:

1) dana 18. listopada 2012. u jutarnjim satima u osobnom automobilu marke Mercedes, zaustavljenom uz regionalnu cestu Lukovica-Krašnja uz križanje za mjesto Trnjava u Republici Sloveniji, htijući oštećeniku Tihomilu Buterinu uzeti 12.000,00 eura, za koji iznos je znala da je držao uz sebe, nakon što ga je tijekom puta iz Hrvatske u Sloveniju omamljivala sredstvima za smirenje i antidepresivima, pokušala ga konopcem zadaviti dok je on spavao na spuštenom sjedalu, ali se oštećenik, čim je osjetio konopac na vratu, probudio i rukom potegnuo konopac tako da je puknuo, a zatim ga je nekim tupotvrdim predmetom jedanput udarila po glavi, nanijevši mu na lijevoj strani glave ranu dužine 15 mm s obručima oguljotine širine do 2 mm ispred rane i širine do 6 mm iza rane, trakastu oguljotinu dužine do 15 mm, krvni podljev u širem području vanjskog kuta lijevog oka, te iznad lijeve uške nakupinu ogrebotina i oguljotina ukupne dužine do 40 mm i širine do 10 mm, koje svaka za sebe i u ukupnosti predstavljaju tjelesnu ozljedu, a zatim mu zaprijetila da će ga ubiti pištoljem, pri čemu je rukom posegnula za svojom torbom, pa je oštećenik Tihomil Buterin u strahu pobjegao iz automobila,

dakle, s namjerom započela, ali nije dovršila da drugoga usmrti iz koristoljublja,

2) neutvrđenog dana i mjeseca 2012. u Zasadbregu 116, u putovnici Republike Hrvatske broj 074003683, koja glasi na ime Zlatka Šimunkovića, rođenog 16. siječnja 1958., na njegovu fotografiju selotejpom zalijepila svoju, a tako izmijenjenu putovnicu je imala kod sebe u torbi dana 18. listopada 2012. u mjestu Brdo pri Lukovici, u Sloveniji,

dakle, preinačila javnu ispravu s ciljem da takvu ispravu uporabi kao pravu,

čime je počinila, radnjom pod točkom 1) kazneno djelo protiv života i tijela – teškim ubojstvom u pokušaju, opisano u članku 91. točka 4. u vezi članka 33. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br.: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.), a kažnjivo po članku 91. točka 4. KZ/97., a radnjom pod točkom 2) kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave, opisano u članku 311. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97., a kažnjivo po članku 311. stavak 2. KZ/97., a sve u vezi članka 60. stavak 1. KZ/97.

Na temelju članka 60. stavak 1. KZ/97. optuženoj Ruži Šimunković se za počinjena kaznena djela utvrđuju slijedeće pojedinačne kazne:

- za kazneno djelo opisano u točki 1) izreke presude joj se po članku 91. točka 4. uz primjenu članka 33. stavak 2. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano u točki 2) izreke presude joj se po članku 311. stavak 2. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

2

2 K-25/14-128

Na temelju članka 62. stavak 1. KZ/97. optuženoj Ruži Šimunković se kao utvrđena uzima kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine na koju je osuđena presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-18/12-141 od 9. rujna 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-683/14-5 od 29. siječnja 2015., zbog kaznenog djela protiv života i tijela – poticanjem na teško ubojstvo, opisano u članku 91. točka 4. u svezi članka 37. stavak 2. KZ/97., kažnjivo po članku 91. KZ/97.

Na temelju članka 60. stavak 1. i 2. toč. c. KZ/97. optužena Ruža Šimunković se za počinjena kaznena djela

o s u đ u j e

NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 8 (OSAM) GODINA.

Na temelju članka 62. stavak 1. KZ/97. optuženoj Ruži Šimunković se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora na temelju presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-18/12-141 od 9. rujna 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-683/14-5 od 29. siječnja 2015., od 8. siječnja 2014. do 7. siječnja 2017..

Na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97. optuženoj Ruži Šimunković se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku od 18. listopada 2012. do 7. siječnja 2014., te od 7. siječnja 2017. pa nadalje.

Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13 – u daljnjem tekstu ZKP/08) oštećeni Tihomil Buterin se sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 140.000,00 kn upućuje na parnicu.

Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08, optužena Ruža Šimunković dužna je na ime troškova kaznenog postupka platiti ukupni iznos od 44.608,59 kuna (četrdeset i četiri tisuće šesto osam kuna i pedeset i devet lipa), u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, te podmiriti troškove obrane po postavljenom branitelju Darku Šabijanu, o čijoj će se visini donijeti posebno rješenje.

Obrazloženje

Okružno državno tužiteljstvo u Ljubljani je 14.3.2013. protiv optužene Ruže Šimunković pred Okružnim sudom u Ljubljani podiglo optužnicu zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 116. stavak 4. u vezi članka 34. Kaznenog zakonika Republike Slovenije te zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 251. stavak 3. istog Zakonika.

3

2 K-25/14-128

Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu u prosincu 2013. godine preuzelo je protiv optuženice kazneni progon od Republike Slovenije zbog spomenutih kaznenih djela i nakon provedene istrage pred ovim sudom podiglo optužnicu broj K-DO-8/14 dana 22.5.2014., kojom se optuženica tereti zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškim ubojstvom u pokušaju iz članka 111. točka 3. u vezi članka 34. stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj NN 125/11, 144/12, 56/16, 61/15 – dalje u tekstu KZ/11) i zbog kaznenog djela protiv pravnog prometa – krivotvorenjem isprave iz članka 251. stavak 3. Kaznenog zakonika Republike Slovenije.

Na pripremnom ročištu 5.11.2015. tužitelj je izmijenio optužnicu u pravnom opisu i pravnoj oznaci u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. u vezi sa člankom 34. stavak 1. KZ/11, stavljajući izmjenom optuženici na teret kazneno djelo iz članka 111. točka 4. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11.

Izmjenom optužnice na raspravi 8.2.2017. tužitelj je u konačnici optuženici stavio na teret počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela – teškim ubojstvom u pokušaju iz članka 91. točka 4. u vezi članka 33. stavak 1. KZ/97 i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave iz članka 311. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97, na način kako je to opisano u izreci ove presude, koja je činjenično i pravno u cijelosti identična opisu djela iz konačno izmijenjene optužnice.

Pozvana da se očituje o optužbi, optuženica je izjavila da se niti za jedno kazneno djelo ne smatra krivom.

U dokaznom postupku uz suglasnost stranka pročitani su: iskazi oštećenika Tihomila Buterina, te svjedoka Zuhdije Šakanovića, Vladimira Šajnovića, Gorana Mihelčića, Saše Završnika, Nine Popadića. Pročitani su ovjereni prijevodi slijedeće dokumentacije: zapisnika o očevidu od 18.10.2012. (list 1398-1399), službene bilješke od 18.10.2012. s listova 1401-1402, zapisnik o provedenom prepoznavanju osobe od 19.10.2012. (listovi 1403-1405), izvršen je uvid u album sa fotografijama s listova 23-29, pročitano je izvješće o kriminalističko-tehničkom pregledu putovnice na ime Zlatko Šimuković od 19.10.2012. (list 1406-1408), liječničko izvješće o pregledu optužene Ruže Šimunković od 07.11.2012. (list 260), izvješće o toksikološkim pretragama za oštećenika od 18. i 19.10.2012. (listovi 1426-1430 i 1539-1540). Izvršen je uvid u putovnicu na ime Zlatko Šimunković. Pročitana je medicinska dokumentacija (1671-1672) i zdravstveni karton (1679-1680), te je izvršen uvid u četiri fotografije u omotnici (list 1697) i u karton za utiskivanje štambilja (1767).

Uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz vještakinje Gordane Koželj i dopuna nalaza (458-460, 522-525), te njezin iskaz od 16.3.2016. (1692-1693), kao i nalaz i mišljenje vještaka prim.mr. Slobodana Macure s dopunama (1543-1544, 1431-1434, 486-488, 1435-1440) te njegov iskaz od 16.3.2016. (1693-1695). Uz suglasnost stranka pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za sudsku medicinu prof.dr.sc. Josipa Škavića (1771-1776).

Na raspravi je neposredno ispitan vještak za sudsku medicinu Josip Škavić (list 1787-1788), izvršen je uvid u izvadak iz kaznene evidencije za optuženicu (list 1785), a na raspravi 14.10.2016. ispitana je optuženica, pri čemu je pročitan i njezin iskaz od 19.10.2012. (list 1704-1714), te je reproducirana snimka njenog ispitivanja od 23.4.2014. (list 1365). Nakon ispitivanja

4

2 K-25/14-128

optuženice dokazni postupak je dopunjen dodatnim ispitivanjem vještaka za sudsku medicinu Josipa Škavića (1825-1826) i Slobodana Macure (list 1824-1825), izvršen je i uvid u spis Županijskog suda u Varaždinu K-18/12, te je na kraju iznova ispitana optuženica.

Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za ispitivanjem svjedokinje Štefanije Tomažič, a obrana od prijedloga za ispitivanjem svjedokinje Marije Šabanagić.

Odbijeni su dokazni prijedlozi obrane za provođenjem psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja optuženice i oštećenika, za ispitivanjem svjedokinja Mateje Ceserman i Irene Njivar, te za provođenjem djelomične rekonstrukcije događaja.

Kazneno djelo iz točke 1) izreke presude

U točki 1) konačno izmijenjene optužnice, čiji je opis identičan opisu djela u točki 1) izreke presude, optuženici se na teret stavlja kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju na štetu Tihomila Buterina.

U iskazu na raspravi optužena Ruža Šimunković navela je da oštećenog Tihomila Buterina zna kao stranku kojoj je "davala usluge savjetovanja" putem telefonskih kontakata u okviru svog obrta. Za uslugu savjetovanja oštećenik ju je prvi put zvao 2009. godine, nakon čega su nastavili povremene telefonske kontakte. Otprilike mjesec dana prije inkriminiranog događaja oštećenik je izrazio želju da je upozna, pa su se našli na ručku na Varaždin Bregu. U kasnijim telefonskim kontaktima oštećenik joj je spomenuo da treba ići u Ljubljanu, a kako ona u Ljubljani povremeno posjećuje poznanike Štefaniju Tomažič i Vladimira Šajnovića, dogovorila je s oštećenikom da je pokupi na Varaždin Bregu, što je i učinio. Prije slovenske granice usput su stali jer joj je htio pokazati kuću koju je navodno planirao kupiti za sebe i ljubavnicu, a potom su išli još i do njegove kuće. Ona ga čekala u automobilu oko 45 minuta, a on se iz svog doma vratio uzrujan i uznemiren, rekavši da su ga napali žena i sinovi. Odmah su krenuli za Sloveniju. U Sloveniji je oštećenik vozio autocestom bez vinjete, pa ga je zaustavila policija. Kada je plaćao kaznu i vinjetu vidjela je da u novčaniku ima dvije novčanice - jednu od 100 i drugu od 200 eura. Od 200 eura policajci su mu uzvratili 20 eura, a kako joj je optuženik rekao da ide u Ljubljanu rezervirati avionsku kartu za Madrid, nije joj bilo jasno kako to namjerava učiniti s preostalih 120 eura.

Vozeći prema Ljubljani dvaput su stali na benzinskim postajama radi WC-a, ali nisu išli na piće. Međutim, još kad je na Varaždin Bregu ušla u auto, primijetila je da iza svog sjedišta oštećenik ima dvije boce Coca cole – jednu punu, a drugu djelomično punu, te jednu staklenu bocu Jägermeistera za koju je rekao da u njoj drži rakiju od kruške. Povremeno je pio i iz staklene boce i iz boce Coca cole, a ona nije pila ništa. Stali su u Grosuplju i posjetili neke oštećenikove prijatelje kod kojih su se zadržali skoro do ponoći, a potom su nastavili put prema Ljubljani. Međutim, dva-tri puta su stali jer je oštećenik imao neke probleme sa gorivom, nešto se kvarilo i morao je to popravljati. U Ljubljanu su ušli oko 2 sata noću, u međuvremenu ih je bila zaustavila i policija. Tražili su Bežigrad, ljubljanski kvart u kojem je stadion, no nisu ga našli, pa su izašli iz grada i poslije 3 sata ujutro stali su uz cestu kod neke stare kuće, kako bi oštećenik kada svane dan iznova popravio automobil. Oštećenik je ugasio motor, sprijeda se pokrio jaknom kao

5

2 K-25/14-128

prekrivačem, ostao je sjediti na mjestu vozača, a ona je ostala na suvozačkom mjestu. Nijedan od njih nije spuštao sjedišta u ležeći položaj.

Nadalje, optuženica navodi da je oštećenik u jednom trenutku maknuo jaknu, vidjela je da mu je šlic otkopčan, a spolovilo vani. Rekao joj je "popuši mi ga", ona je to šokirano odbila, a on ju je moljakao "daj, daj" i u jednom ju je trenutku uhvatio za kosu i povukao njenu glavu prema svom spolovilu. Branila se, rukom se upirala o njegovo sjedište i nekako je uspjela iskočiti napolje, pa je otvorila stražnja vrata i sa stražnjeg sjedišta dohvatila je svoju torbu sa stvarima i počela bježati. Na putu joj se ispriječio potok, pa ju je oštećenik s otkopčanim šlicem sustigao i udario je nogom u desnu potkoljenicu, od čega još uvijek ima ožiljak. Od tog je udarca leđima pala na tlo i pri padu je osjetila da su joj leđa udarila u neki tvrdi predmet. Dok je bila na tlu, oštećenik je raskopčanih hlača gazio po njezinim nogama. U jednom se trenutku prednjim dijelom tijela nadvio nad nju tako da mu je glava bila prignuta prema njoj, no i dalje je stajao na svojim nogama. Ležala je na tlu, ali je rukama mahala prema njemu, no i dalje je osjećala da ju nešto tiska ispod leđa, pa je rukom dohvatila taj predmet i vidjela da se radi o komadu pune cigle, dimenzija otprilike 10x10 cm. Tim komadom cigle udarila ga u sljepoočnicu, potom se pridigla i počela trčati. Pobjegla je na cestu i bježala po cesti, a oštećenik je trčao za njom. Kroz jedno 300-400 metara utrčala je u jedno dvorište i tada je uočila da Buterin više ne trči za njom. Međutim, ona je nastavila trčati dalje i udaljavati se od mjesta događaja, sjeća se da je hodala nekud po šumi. Bilo joj je neugodno držati se ceste jer je bila sva mokra i prljava od pada na tlo. Kada je malo odmaknula zazvonio joj je oštećenikov mobitel, kojeg je usput dograbila dok je uzimala stvari iz automobila. Nakon što je telefon odzvonio, ona je s oštećenikovog mobitela nazvala svog poznanika Zuhdiju Šakanovića, rekla mu je za pokušaj silovanja i molila ga da dođe po nju. Pokušala mu je opisati gdje se nalazi jer ni sama nije znala gdje je točno. I dalje je hodala po polju i po šumi i sjeća se da su je u jednom trenutku pronašli policajci sa psima. Policajci su se ponašali agresivno, bili su brutalni i pustili su pse da gaze po njoj. U zatvoru ju je pregledala "komandirka" Mateja Ceserman, pri čemu se morala skinuti do gola. Nakon toga ju je pregledala i liječnica, ali površno, primijetila je da ne mari za njezine ozljede i samo joj je rekla da na to treba stavljati obloge. Što se ozljeda tiče, navodi da joj je desni gležanj bio otečen od toga što joj je oštećenik stao na nogu, imala je modricu na leđima od pada na komad cigle, modricu na dojki i modrice po trbuhu.

Naprijed izloženoj obrani koju je optuženica iznijela tijekom rasprave, a u kojoj negira da bi iz koristoljubivih pobuda pokušala usmrtiti oštećenika, izravno je suprotstavljen njegov svjedočki iskaz.

Naime, oštećeni Tihomil Buterin naveo je u iskazu na raspravi, koji je u bitnome identičan njegovim iskazima pred tužiteljem i istražnom sutkinjom u Ljubljani, da je prvi kontakt sa optuženicom ostvario negdje 2009. godine kada joj se zbog bračnih problema radi savjeta javio telefonom na oglas u kojem se ona predstavljala kao "vidovnjakinja Rajna po Božjoj strani". U tom razgovoru dala mu je točne podatke o tome gdje se i s kim nalazi njegova supruga, za koju je sumnjao da ga vara, pa joj je nakon toga jako vjerovao. Stoga se s njom više puta čuo telefonski kada bi mu trebao neki savjet. Nakon što je već uspostavio kontakte sa "vidovnjakinjom Rajnom", kroz izvjesno vrijeme dobio je pismo iz Španjolske da je naslijedio iznos od 12.750.000,00 dolara iza obitelji koja ima isto prezime kao i on, a koja je stradala u tsunamiju na Baliju 2005. godine. Iz pisma je proizlazilo da taj iznos može podići ako donese polog od 10.650 eura. Kako taj novac nije imao, konzultirao je "vidovnjakinju Rajnu", koja mu je potvrdila da je

6

2 K-25/14-128

sve to točno i rekla mu da ga vidi s novcem u rukama, a da taj posao oko novca u Španjolskoj rade tri osobe koje imaju svoje kancelarije. Sugerirala mu je da podigne kredit ako nema novca ili da se zaduži kod kamatara. Ohrabren njenim savjetom on je podigao kredit u banci u iznosu od 18.000 eura, od čega je zatvorio neke stare kradite, nakon čega mu je ostalo još 12.300 eura. O tome je obavijestio Rajnu, koja mu je predložila da će se njim ići u Španjolsku, veseleći se da će joj to biti prvo putanje avionom. Ona je preuzela brigu oko organizacije puta, predložila je da će njezina sestra koja živi kod Ljubljane kupiti avionske karte i kad ga je obavijestila da je njena sestra karte kupila, oni su se dan prije leta uputili u Ljubljanu.

Oštećenik ističe da je Rajnu pokupio na kružnom toku kod Varaždina, usput je kupio Coca colu u velikoj boci za put. Prije puta su išli na ručak u hotel na Varaždin Bregu, zatim su se ponovno uputili prema njegovoj kući u Oroslavju da napuni rezervoar, budući da se koristio bio gorivom, odnosno prerađenim uljem iz friteze. Putem prema Oroslavju zaustavio se u Krapini jer je Rajna rekla da ju boli glava i da mora kupiti nekakve lijekove u apoteci. Dao joj je 20,00 kn iz svog novčanika, a kako je ona sjedila na suvozačkom mjestu vidjela je i preostali novac koji je u novčaniku držao. Naime, u novčaniku je imao svih 12.300 eura, i sjeća se da se Rajna začudila kada je vidjela novac u novčaniku, te ga je pitala zar se ne boji taj novac nositi sa sobom, na što je odgovorio da ga nema koga biti strah. Osim toga, još prije puta ga je pitala je li ponio potrebni novac, a on joj je potvrdio da jest. Dok je bila u apoteci, izvadio je 12.000 eura iz novčanika i sakrio ispod navlake sjedišta vozača, a kada se vratila iz apoteke, Rajna mu je vratila 10,00 kn, koje je spremio u novčanik. Prilikom vraćanja u novčanik Rajna je primijetila da u novčaniku više nema eure, pa joj je rekao da ih je sakrio, ali nije rekao kamo. Putem prema kući u Oroslavju ostavio je Rajnu da ga pričeka u jednom kafiću, a nakon što je natankirao s njom je popio kapučino koji ga čekao na stolu. Potom su krenuli na granični prijelaz Bregana, koji je Rajna prešla sa osobnom iskaznicom. Zaboravio je kupiti vinjetu, pa je prilikom kontrole morao platiti kaznu od 150 eura i još 15 eura za vinjetu, a nakon toga je Rajna preuzela vožnju, a on je sjeo na mjesto suvozača i zaspao. To je bilo oko 20,00-20,30 sati, a Rajna ga probudila kada je bila potpuna noć i rekla mu je da je promašila skretanje za Ljubljanu, pa je onda on preuzeo volan. Negdje poslije ponoći na putu prema Domžalama zaustavila ih je policija, a Rajna je rekla da su se uputili k njezinoj sestri, pri čemu im je policajac davao uputu kako doći do tog mjesta. On je i dalje bio pospan, pa su stali na jednom parkiralištu uz cestu kako bi se naspavao. Rajna ga iznova probudila i rekla mu da tu ne smiju stajati jer ju je na to upozorila policija, pa su krenuli dalje i stali na jednom većem parkiralištu, gdje je on ponovno zaspao, no Rajna ga iznova probudila i opet mu je rekla da moraju otići dalje jer im policija ne dopušta zaustavljanje. Stoga je on vozio dalje, a Rajna ga vodila do jedne napuštene kuće udaljene od glavne ceste 15-20 metara. Tu je ugasio motor, spustio vozačevo sjedište u skoro vodoravni položaj i na sjedištu zaspao.

Oštećenik opisuje da se nakon nekog vremena prenuo iz sna jer je oko vrata osjetio stezanje konopca. Kako je bio na sjedištu spuštenom u gotovo vodoravni položaj, zabacio je glavu ulijevo i prema otraga i pritom uočio da su otvorena stražnja lijeva vrata na automobilu i da se između otvorenih vratiju i štoka nalazi optuženica u polučučećem položaju i rukama poteže konopac oko njegova vrata. Konopac iza njegove glave nije bio vezan u čvor, nego je samo bio prebačen oko njegovog vrata, a optuženica je svakom rukom držala jedan kraj konopca i povlačila ga prema sebi. Dohvatio je konopac rukom iza svoje glave i potegnuo ga prema naprijed, tako da je pritom puknuo jer je bio vrlo tanak. Odmah potom, dok je još ležao na svom sjedištu, vidio je kako Rajna zamahuje rukom prema njegovoj glavi i već u slijedećem trenutku osjetio je udarac tupim predmetom u lijevu sljepoočnicu. Radilo se o jednom vrlo jakom udarcu

7

2 K-25/14-128

od kojeg ga je odmah oblila krv, ali nije vidio čime ga je udarila. Rajna je sa stražnje strane obišla vozilo i došla do suvozačkih vratiju, te ih otvorila, a on ju je pokušao udariti skupljenim nogama, no u tome nije uspio. Tada ga Rajna upitala želi li da ga upuca pištoljem, potom je otvorila stražnja desna vrata na automobilu i dohvatila svoju torbicu sa stražnjeg sjedišta. On je u tom trenutku kroz svoja vrata izašao iz vozila i potrčao prema cesti, pa stoga ne zna je li ona u torbici stvarno imala pištolj. Kada je već dotrčao do ceste, okrenuo se i vidio da Rajna stoji kraj automobila i prema njemu viče "kuda ćeš, što je bilo, tko ti je to uradio, nisam ti to ja uradila". Pokušao je zaustaviti neko vozilo, isprva mu nitko nije htio stati, no na kraju se zaustavio jedan autobus. Zamolio je vozača da nazove policiju, no Rajna se u međuvremenu izgubila, budući da je u blizini bilo grmlje na koje se nastavljala šuma. Policajci su stigli vrlo brzo i odmah su počeli tražiti oko kuće. On pak je ispod navlake na sjedištu vozača uzeo onih 12.000 eura i vratio ih u svoj novčanik, time da policajcima nije pokazivao taj novac. Nije primijetio da bi policajci pri pretrazi našli neki predmet za koji bi sumnjali da je njime udaren u sljepoočnicu, a niti konopac kojim ga davila nije pronađen na mjestu događaja. Potom su ga odvezli u Domžale, gdje mu je pružena liječnička pomoć, uzeta krv i sanirana ozljeda glave. Dan nakon toga je u policijskoj postaji u Ljubljani prepoznao Rajnu po fotografiji u foto albumu i tada je čuo da je riječ o Ruži Šimunković koja je već u Hrvatskoj htjela ubiti svoga muža.

Što se tiče pića koje je konzumirao tijekom puta, oštećenik je naveo da je pio Coca colu koju je kupio prije puta, no u jednom trenutku je uočio da je znatno svjetlija od boje koju ima prava Coca cola. Rajna nije pila tu Coca colu, a kada je pred njom primijetio da je svjetlija, ona mu je uzvratila da će ju prosuti, što je i učinila. Osim toga, optuženica je u termosici ponijela i kapučino, koji mu je točila tijekom puta, a ponijela je i dvije keramičke šalice. Vidio je da i sebi toči iz termosice, ali ne zna je li stvarno popila ono što si je točila.

Analizirajući naprijed iznijete iskaze, na temelju obrane optuženice, koja je u tom dijelu potvrđena iskazom oštećenika, nesporno je da je dan prije inkriminiranog događaja oštećenik svojim automobilom marke Mercedes pokupio optuženicu na Varaždin Bregu i da su se potom zajedno uputili prema Ljubljani. Nesporno je i to da su se tijekom noći na teritoriju Republike Slovenije zaustavili uz cestu i da je izvjesno vrijeme nakon zaustavljanja između njih došlo do konflikta, tijekom kojeg je optuženica jedanput udarila oštećenika tupotvrdim predmetom po glavi.

Sporno je – je li optuženica udarila oštećenika braneći se od njegovog seksualnog napada (kako ona to tvrdi), ili pak je udarac u glavu bio dio njenog višeaktnog napada na oštećenika, koji je započeo omamljivanjem, nastavio se pokušajem davljenja, te se završio nespornim udarcem u glavu (kako to proizlazi iz iskaza oštećenika), a sve sa ciljem da ga tako usmrti i potom se domogne njegovog novca.

Analizirajući suprotstavljene iskaze optuženice i oštećenika, sud je ocijenio da je iskaz oštećenika potkrijepljen provedenim dokazima, dok iskaz optuženice ne nalazi uvjerljivu potvrdu u rezultatima dokaznog postupka, pri čemu je njezin iskaz s rasprave u više bitnih elemenata u proturječju s njezinim ranijim iskazom.

Ponajprije valja naglasiti da je oštećenik dosljedan i uvjerljiv u pogledu razloga radi kojih su se on i optuženica našli zajedno na putu prema Ljubljani – on pred sutkinjom istrage u Ljubljani, potom pred tužiteljem i naposljetku pred sudom podudarno opisuje da su on i

8

2 K-25/14-128

optuženica u Ljubljanu krenuli nakon što je on, ohrabren vidovnjačkim savjetom optuženice i uvjeren da će u Madridu dobiti višemilijunsko nasljedstvo, ishodio potreban novac, te se s njom zaputio u Ljubljanu u uvjerenju da im je njezina sestra tamo rezervirala avionske karte za Madrid, kamo su trebali letjeti sutradan.

U obrani na raspravi koja je naprijed u presudi izložena optuženica spominje da joj je oštećenik rekao da ide u Ljubljanu rezervirati avionsku kartu za Madrid, pa da je tu okolnost iskoristila da se preveze s njim do Ljubljane, gdje povremeno posjećuje poznanike Vladimira Šajnovića i Štefaniju Tomažič. Pritom ne spominje da bi znala išta o razlozima oštećenikovog puta za Madrid ili da bi ga prethodno savjetovala o mogućem nasljedstvu u Španjolskoj, premda priznaje da je oštećenika upoznala dajući mu usluge savjetovanja u okviru svog obrta.

Međutim, već u tom dijelu je obrana optuženice s rasprave u suprotnosti s njezinom obranom pred sutkinjom istrage u Ljubljani, danom 19.10.2012., dan nakon inkriminiranog događaja. Naime, u tom je iskazu optuženica navela, suprotno obrani na raspravi, da je oštećenika upoznala preko besplatnih kontakata za upoznavanje koje objavljuje Nova Tv, te da se u to vrijeme više uopće nije bavila proricanjem niti je oštećeniku naplaćivala razgovore. Nadalje, dok na raspravi ne spominje da bi znala išta o razlozima oštećenikovog puta u Madrid, u iskazu od 19.10.2012. navodi da joj je oštećenik spomenuo da će naslijediti veću imovinu u Madridu, spominjao joj je 12 milijuna eura i obećao joj je da će joj novčano pomoći kada se vrati iz Madrida, ali joj nije rekao s kojim novčanim iznosom. Također, u obrani na raspravi optuženica ne spominje da bi imala saznanja da oštećenik uz sebe drži veći iznos novca, dok u iskazu od 19.10.2012. ona priznaje da joj je oštećenik rekao da je uzeo 18.000 eura kredita za put u Madrid, ali joj taj novac nije pokazao. U oba iskaza navodi da je u njegovom novčaniku opazila samo 300 eura.

Uzme li se u obzir prezentirani sadržaj iskaza optuženice danog dan nakon inkriminiranog događaja proizlazi da je optuženica tempore criminis itekako imala saznanja da oštećenik ima namjeru putovati u Madrid uvjeren da tamo ide radi višemiljunskog nasljedstva, a od njega je čula da uz sebe za put nosi i 18.000 eura.

Doduše, ona u iskazu od 19.10.2012. poriče da bi oko nasljeđivanja davala savjete oštećeniku, također poriče njegovu verziju prema kojoj je ona bila ta koja ga uvjerila da u Madrid idu zajedno, i to avionom za koji je karte rezervirala njezina sestra. Naime, u oba iskaza optuženica navodi da je samo htjela s oštećenikom ići do Ljubljane, pa tako u iskazu od 19.10.2012. govori da je željela obići prijateljicu Štefaniju Tomažič koju posjećuje jedanput godišnje bez najave, a na raspravi je navela da je htjela obići poznanike Štefaniju Tomažič i Vladimira Šajnovića koje povremeno posjećuje.

Međutim, optuženica nije uvjerljiva niti u tom dijelu u kojem opisuje razloge svog odlaska u Ljubljanu. Naime, Vladimir Šajnović ispitan je kao svjedok i u iskazu je potvrdio da zna optuženicu jer su iz istog kraja, a optuženica je brinula i za njegove pokojne roditelje i platila im pogreb jer on nije mogao doći iz Slovenije, gdje živi, budući da nema sređeno državljanstvo i dokumente. Stoga je optuženicu molio da mu pribavi dokumente, a obećao joj je i dio nasljedstva iza svojih roditelja na ime troškova koje je za njih imala. Potvrdio je da mu je optuženica u rujnu ili kolovozu 2011. godine doista u Sloveniju donijela domovnicu, izvadak iz matične knjige umrlih za roditelje i rješenje o nasljeđivanju. Tom prilikom kada je došla u Sloveniju on je bio u

9

2 K-25/14-128

društvu sa Štefanijom Tomažič na nekoj prezentaciji, pa ju je pozvao da navrati do Štefanije, iako se njih dvije prije toga uopće nisu poznavale i "nikada nisu bile nikakve prijateljice" te po njegovim saznanjima nisu imale nikakve telefonske kontakte. Kako optuženica nije imala sređeno noćenje, Štefanija Tomažič ju je te zgode pozvala da prespava kod nje, radilo se samo o jednom noćenju. Što se njega tiče, navodi da je optuženicu od 1973. godine naovamo vidio svega dvaput – jedanput u svom kraju i drugi puta 2011. godine u Sloveniji. Iz njegovog iskaza proizlazi da se s optuženicom telefonski čuo u rujnu 2012. godine, no optuženica mu tada nije spominjala da će doći u Sloveniju ili prolaziti kroz Sloveniju.

Dakle, iz ovakvog iskaza svjedoka Vladimira Šajnovića proizlazi, suprotno tvrdnjama optuženice, da nije istina da bi optuženica povremeno u Sloveniji posjećivala njega i njegovu poznanicu Štefaniju Tomažič. Upravo suprotno, on ju je u Sloveniji vidio samo jedanput, i to više od godine dana prije inkriminiranog događaja i upravo ju je on te zgode upoznao sa Štefanijom Tomažič koju optuženica prije toga nije poznavala niti s njom prijateljevala i održavala kontakte. Iako su se on i optuženica čuli nedugo prije inkriminiranog događaja, optuženica mu nije dala do znanja da uskoro planira doći u Sloveniju i posjetiti ga.

Osim što svjedok Vladimir Šajnović ne potvrđuje verziju optuženice o razlozima njezina puta u Ljubljanu, tu verziju ne podupire niti iskaz svjedoka Gorana Miheličića, policijskog službenika iz čijeg iskaza proizlazi, povezano s iskazom optuženice i oštećenika, da je tijekom noći prije inkriminiranog događaja zaustavio oštećenikovo vozilo. Sjeća se da je vozio muškarac, a suputnica je bila ženska osoba. Oboje su mu rekli da su se izgubili, time da je suputnica rekla da ima sestru u Spodnjem Logu u ljubljanskom kvartu Bežigradu. On joj je uzvratio da ne zna za takvo mjesto u Ljubljani, ali je pomoću navigacije u službenom vozilu provjerom utvrdio da takvo mjesto postoji u blizini Litije, pa ih je na njezinu molbu vodio dio puta. Vozač i suputnica činili su mu se malo umorni, druge posebnosti u ponašanju nisu pokazivali. Siguran je da je za vrijeme razgovora suputnica spominjala samo svoju sestru i da nije spominjala nikakvu prijateljicu, a i vozač je spominjao njezinu sestru.

Dakle, osim što svjedok Šajnović nije potvrdio optuženičine navode o njenim povremenim posjetama te o tome da bi mu optuženica u nedavnom razgovoru dala do znanja da će posjetiti njega ili Štefaniju Tomažič, niti svjedok Goran Mihelčić nije potvrdio da bi u noći prije spornog događaja optuženica spominjala da traži put do prijatelja – i ona i oštećenik spominjali su samo njezinu sestru. To pak se uklapa u iskaz oštećenika da je bio uvjeren, jer ga upravo optuženica u to uvjerila, da idu k njezinoj sestri koja im je rezervirala avionske karte za Madrid.

Slijedom navedenoga - polazeći od opisanih proturječja između iskaza optuženice na raspravi i njenog prvog iskaza od 19.10.2012. pred sutkinjom istrage u Ljubljani, imajući na umu da je već u tom prvom iskazu optuženica baratala podacima o navodnom višemilijunskom nasljedstvu koje oštećenika čeka u Madridu i da je potvrdila da joj je oštećenik rekao da je za put uzeo 18.000 eura te da iz iskaza svjedoka Šajnovića ne proizlazi da bi on ili Štefanija Tomažič očekivali posjetu optuženice - ocjena je suda da se u pogledu razloga radi kojih su se optuženica i oštećenik kritične noći našli na putu za Ljubljanu ima vjerovati upravo njegovom iskazu. Naime, oštećenik je u pogledu razloga za put u Ljubljanu uvjerljiv i dosljedan u verziji da su na put krenuli po zajedničkom dogovoru, nakon što ga optuženica, čijim je vidovnjačkim sposobnostima vjerovao, uvjerila da će dobiti nasljedstvo u Madridu i da je za njihov put u Madrid karte

10

2 K-25/14-128

rezervirala njezina sestra u Ljubljanu, koju su oboje i spominjali pred policijskim službenikom Mihelčićem, tužeći se da ne znaju pronaći put do nje.

Uvjerenje suda o istinitosti oštećenikovog iskaza dodatno je potvrđeno okolnošću da optuženica u obrani na raspravi prikriva da ima saznanja o navodnom oštećenikovom nasljedstvu u Madridu i o tome da joj je povjerio da uz sebe ima veći iznos novca. Očito je da opisanim prešućivanjem, premda je sve to u prvom iskazu potvrdila, optuženica nastoji otkloniti sumnju o mogućim koristoljubivim motivima postupaka koje će nastavno poduzeti.

Naime, nije sporno da su se u nastavku, izvjesno vrijeme nakon policijske kontrole, optuženica i oštećenik zaustavili blizu ceste te da je potom uslijedio ključni sporni dio događaja. Optuženica tvrdi da ju je oštećenik u automobilu htio prisiliti da ga oralno zadovolji, ona mu je pružala otpor i pobjegla napolje, no on ju je sustigao, bacio na tlo, pa ga je u obrani udarila komadom cigle po glavi, a nakon toga pobjegla. Oštećenik pak tvrdi da je zaspao na spuštenom sjedištu vozača a probudilo ga zatezanje za vrat, pa je strgnuo konopac, no u slijedećem ga trenutku optuženica jedanput snažno udarila po lijevoj strani glave i verbalno mu zaprijetila pištoljem, a on je otrčao na cestu tražiti pomoć, za koje se vrijeme ona udaljila.

I u pogledu ovog dijela događaja iskaz oštećenika obilno je potkrijepljen provedenim dokazima – iskazima svjedoka Saše Završnika, Nine Popadiča, tragovima zabilježenim u zapisniku o očevidu i rezultatima toksikološkog i sudskomedicinskog vještačenja.

Tako iz iskaza svjedoka Saše Završnika proizlazi da je upravo on bio vozač autobusa kojeg je oštećenik zaustavio u ranim jutarnjim satima u listopadu 2012. godine. Opisao je da je muškarac stajao nasred ceste i s obje ruke zaustavljao autobus. On je stao, vidio je da je muškarac preplašen, a glava mu je bila okrvavljena – krv mu je bila po čelu, a zakrvavljena mu je bila i odjeća po prednjem gornjem dijelu tijela. Rekao je da ga ženska osoba hoće ubiti, spominjao je nekakav kamen i pištolj, ali nije posve siguran u kojem kontekstu je koji predmet spomenut. Ne sjeća se je li pritom spominjao prijetnju pištoljem ili je pištolj bio spominjan kao sredstvo kojim ga je udarila po glavi. Primijetio je da je oko 20-50 metara od ceste parkiran automobil, no žensku osobu nije vidio. Taj muškarac koji ga zaustavio nije spominjao da bi ga netko davio, no molio ga da odmah nazove policiju.

Iz zapisnika o očevidu Policijske uprave Ljubljana, Policijska postaja Domžale (list 1398-1400) proizlazi da je policija dana 18.10.2012. u 6,24 sata obaviještena da je nepoznata ženska osoba udarila oštećenika po glavi i da ga želi ubiti, nakon čega je odmah obavljen očevid. Pri očevidu je uz regionalnu cestu Lukovica – Trojane blizu napuštene kuće zatečen parkiran osobni automobil marke Mercedes, crne boje, hrvatskih registarskih oznaka KR-175-GN. Pregledom je utvrđeno da su sjedala vozača i suvozača spuštena prema nazad – vozačevo gotovo u potpunosti do zadnje klupe, a suvozačevo 5 cm manje, pod kutom od cca 45 stupnjeva. U unutrašnjosti automobila nađene su crvene mrlje – jedna na unutarnjoj tapeti vozačevih vrata, a druga na navlaci volanskog obruča. Pregledom okolice automobila i kuće nisu zapaženi nikakve specifičnosti ili predmeti. Nadalje, iz zapisnika o očevidu proizlazi da su na oštećeniku Tihomilu Buterinu bile vidljive ozljede na vratu i lijevoj strani glave, koje su i fotografirane.

11

2 K-25/14-128

Iz službene bilješke o uhićenju i iskaza svjedoka Nine Popadiča proizlazi da optuženica nije zatečena blizu oštećenikovog automobila, nego je policijskom potragom pronađena nekoliko kilometara dalje dok se skrivala u šumi.

Tako iz službene bilješke o uhićenju (list 1401-1402) proizlazi da je ophodnja upućena u potragu za optuženicom u 7,15 sati. Policijski službenici Nino Popadič i Denis Zalar upućeni su u potragu svaki sa po jednim službenim psom, a policijski službenik Bogdan Balant osiguravao je potragu dugocjevnim oružjem. Potraga je usmjeravana u skladu sa obavijestima građana o mogućem kretanju tražene ženske osobe, na temelju kojih je policijski službenik Popadič došao do šumarka blizu kuće na adresi Brdo pri Lukovici 1 i tu je s povodca pustio službenog psa. Slijedeći psa službenik Popadič je uz veće stablo oko kojeg je bilo gusto grmlje uočio žensku osobu odjevenu u crnu odjeću kako se skriva. Zapovjedio joj je da ne radi nagle pokrete, no protivno zapovijedi ona je putnom torbom zamahnula prema službenom psu, na što ju je pas počeo napadati zaštitnom košarom. Na to je dotrčao i policijski službenik Denis Zalar sa drugim službenim psom, pa su obojica zapovjedili ženi da legne i baci torbu na zemlju, no ona to nije poslušala i dalje držeći torbu uz sebe. Stoga ju je policijski službenik Popadič zahvatom na lijevu podlakticu oborio na zemlju, a ruke su joj potom vezane lisicama, čime je u 10,04 sati uhićena. Pri uhićenju nije bila ozlijeđena niti se žalila na bolove.

Policijski službenik Nino Popadič u svom je svjedočkom iskazu potragu opisao istovjetno onome kako je prikazana u službenoj bilješki o uhićenju. Naveo je da je u potragu poslan sa kolegama Balantom i Zalarom, s time da su on i Zalar išli sa službenim psima. Na mjestu događaja saznali su da je optuženica viđena u kamenolomu i da je otišla u smjeru šume, a jedna ih je mještanka uputila prema napuštenom dvorcu. U šumi je službeni pas osjetio miris i pronašao trag tražene osobe. Sjeća se da su je pronašli uz oveće drvo okruženo grmljem, bila je odjevena u tamnu odjeću, uz sebe je držala manju putnu torbu. Ženu je odmah upozorio da bude mirna i da ne radi brze poteze, bilo je evidentno da se skriva, ali ništa nije upućivalo na zaključak da se nečega boji. Na njegove zapovijedi žena nije odgovarala riječima niti se zapovijedima pokoravala, nego je usprkos traženju da ostane mirna zamahnula svojom torbom prema službenom psu, koji je potom skočio i okrznuo je brnjicom po nozi. On je odmah primirio psa i ženi zapovjedio da legne na tlo jer su baratali podatkom da je moguće naoružana pištoljem. Međutim, ona njegovu zapovijed nije izvršila, pa ju je on oborio na tlo zahvatom na ruku. Žena pritom nije jaukala niti plakala, nije se žalila ni na kakve ozljede niti je on na njoj ozljede vidio. Sjeća se da su u potragu krenuli od mjesta gdje je bilo parkirano vozilo uz cestu, a za koje su dobili podatak da se upravo tu desio sporni događaj. Međutim, optuženica je pronađena na mjestu od vozila udaljenom nekoliko kilometara, 2-3 km sigurno, a možda čak i 5. Njihova je potraga trajala otprilike 2,5 sata, a teren po kojem su je tražili je dosta težak za hodanje – šumovit i dosta strm. Njegova je procjena da bi im, čak i da su točno znali gdje trebaju tražiti, njihova potraga trajala sigurno sat vremena hoda od mjesta gdje je bio automobil do mjesta gdje je pronađena.

Prilikom očevida (list 1398-1400) na licu mjesta u putnoj torbi koju je žena držala uz sebe pronađena je vozačka dozvola na ime Ruža Šimunković, putovnica na ime Zlatko Šimunković te dva mobitela (LG i Samsung), a pokraj torbe na tlu zamijećeno je medicinsko sredstvo plavozelene boje i manja metalna žličica.

Imajući u vidu prostorno-vremensku dinamiku događaja koja proizlazi iz prezentiranih iskaza svjedoka Završnika i Popadiča te iz bilješke o uhićenju, kao i podatke iz zapisnika o

12

2 K-25/14-128

očevidu, po stajalištu suda očigledno je da ponašanje i postupci optuženice i oštećenika te uočeni tragovi nesumnjivo ukazuju na to da je oštećenik bio napadnut od strane optuženice, a ne obrnuto.

Naime, svjedok Sašo Završnik potvrdio je da je oštećenik izjurio na cestu prestrašen i okrvavljen, a čim ga je zaustavio tražio je da zove policiju jer ga ženska osoba udarila po glavi i hoće ga ubiti. Stanje prestrašenosti, vidljive ozljede glave praćene krvarenjem i okolnost da traži pomoć i intervenciju redarstvenih vlasti, jasno upućuju na zaključak da je upravo on neposredno prije pretrpio napad. S druge strane, da je optuženica doista bila izložena seksualnom napadu od strane oštećenika, kako ona to tvrdi, tada bi teško bilo očekivati da bi imala razloga s mjesta događaja bježati u šumu. Naprotiv, u toj bi situaciji logično bilo da je umjesto oštećenika ona istrčala na obližnju cestu i tražila pomoć.

Osim toga, tijekom skrivanja u šumi optuženica je bila u prilici zvati policiju i tražiti pomoć, ukoliko je bila napadnuta, budući da su u njezinoj putnoj torbi pronađena dva mobitela, od kojih je barem jedan bio u funkciji. Naime, iz iskaza njenog poznanika, svjedoka Zuhdije Šakanovića, proizlazi da ga je to jutro optuženica zvala telefonom, što ona i sama priznaje. Doduše, svjedok Šakanović navodi da mu je optuženica tom prilikom rekla da ju je muška osoba htjela silovati, da se ona pritom branila i da je u obrani udarila tog muškarca ciglom po glavi, a njega je molila da dođe po nju. Međutim, svjedok ističe da nije mogao doći po nju jer je bio oko 30 km dalje od tog mjesta, no misli da ju je uputio da se javi policiji.

Dakle, proizlazi da je optuženica imala funkcionalni mobitel i da se htjela maknuti s mjesta događaja, no ona ne zove policiju, nego poznanika, a policiji se ne obraća za pomoć čak ni onda kada joj taj poznanik, svjedok Šakanović, daje do znanja da ne može doći po nju i kada je on sam upućuje da se obrati policiji. Sve to jasno ukazuje da je optuženica bježala od policije, a okolnost da se optuženica u razgovoru sa svjedokom Šakanovićem prezentirala kao žrtva seksualnog napada trebala je poslužiti tome da ga motivira da dođe po nju kako bi umaknula policiji koja ju je tražila.

Da je optuženica doista bježala od policije vidljivo je po njezinoj upornosti u skrivanju i po njezinim reakcijama kada je uočena, o čemu je svjedočio Nino Popadič. Naime, optuženica je od policije bježala nekoliko sati, skrivala se po strmom i šumovitom terenu, a čak i kada je uočena nije se pokoravala zapovijedima policijskih službenika, nego je umjesto suradnje sa policijom nasrnula na službenog psa, ne pokazujući pritom nikakav strah. Da je doista bježala od oštećenika, bilo bi za očekivati da će s olakšanjem dočekati policijske službenike i prijaviti im da je bila izložena pokušaju silovanja.

Opisani bijeg i višesatno skrivanje optuženice pred redarstvenim vlastima te istodobno zaticanje oštećenika u stanju prestrašenosti i sa vidljivim krvarenjem glave upućuju na zaključak da je oštećenik predmetne zgode bio napadnut od strane optuženice, upravo kako on to i tvrdi.

Nadalje, po mišljenju suda nema nikakve dvojbe da je taj napad bio onakav kako je opisano u točki 1) izreke presude – da je optuženica najprije kemijskim supstancama izazvala umor i omamljenost oštećenika, potom ga pokušala ugušiti, te ga naposljetku udarila tupotvrdim predmetom.

13

2 K-25/14-128

Što se tiče omamljivanja oštećenika, on je opisao da je po ulasku u Sloveniju vrlo brzo osjetio umor i da je radi toga optuženici prepustio da vozi, a on je za to vrijeme spavao. Iako je kasnije opet preuzeo vožnju, osjećao je da je i dalje pospan, pa je u nekoliko navrata zaustavljao vozilo kako bi se naspavao. Oštećenik je skrenuo pozornost da je u više navrata tijekom puta konzumirao piće kojem je i optuženica imala pristup – još u Hrvatskoj ga je optuženica čekala u kafiću s već naručenim kapučinom, tijekom puta mu je u automobilu točila kapučino iz termosice, a pio je Coca colu iz plastične boce koju je držao u vozilu, no optuženica ju je prosula kada je pred njom primijetio da je Coca cola svjetlija nego obično. Time je oštećenik izrazio sumnju u mogućnost da je upravo optuženica odgovorna za njegov umor jer je tijekom puta imala priliku omamiti ga.

Ove njegove sumnje doista su i potvrđene rezultatima toksikološkog vještačenja povezano sa podacima iz njegovog zdravstvenog kartona.

Naime, iz nalaza i mišljenja te iskaza sudske vještakinje za forenzičku toksikologiju i alkoholometriju mag. Gordane Koželj proizlazi da je nakon inkriminiranog događaja, odmah istoga dana oštećeniku uzeta krv u 13,20 sati, a naredni dan u 12,40 sati uzeta mu je mokraća. Na temelju potvrde njegovog liječnika vještakinja je raspolagala podatkom da oštećenik uzima lijekove Siofor i Tamsu, te da ih je uzeo večer prije spornog događaja oko 21,00 sat. Međutim, analiza njegove krvi pokazala je prisutnost dijazepama u koncentraciji 0,15 mg/L i mirtazapina u koncentraciji 0,003mg/L, premda Siofor i Tamsu ne sadrže niti dijazepam niti mirtazapin.

Pojašnjavajući svojstva i djelovanje dijazepama, vještakinja ističe da se radi o lijeku iz kategorije benzodijazepina, zaštićeno tržišno ime mu je Apaurin. Primjenjuje se u različite svrhe – kao anksiolitik (smanjuje psihički nemir i tjeskobu), kao sredstvo za smirenje, kao miorelaksans (smanjuje napetost mišića), a sprječava i moždane grčeve, ima jak i izrazit utjecaj na psihofizičke sposobnosti, djeluje usporavajuće na središnji živčani sustav, učinci ovise o količini lijeka, a prvi učinci pojavljuju se u roku od 30 minuta i traju 12-24 sata. Već i jednokratna doza dijazepama može prouzročiti važne promjene psihofizičke sposobnosti, a maksimalan učinak lijeka nastupa otprilike 2 sata nakon konzumiranja i traje barem 3 do 4 sata. Među učinke spada smanjena sposobnost djeljive pozornosti, dulje vrijeme reakcije, pogoršanje koordinacije udova, smanjenje pažnje, shvaćanje informacija, psihofizičkih i kognitivnih sposobnosti.

Što se pak tiče mirtazapina, vještakinja Koželj navodi da se radi o lijeku koji spada u skupinu antidepresiva, ima mali do umjereni utjecaj na psihofizičke sposobnosti, može štetno utjecati na koncentraciju i pozornost pacijenta, smanjiti koncentraciju i budnost, posebice na početku liječenja, te može okrijepiti sedativno djelovanje benzodijazepina i drugih sedativa. Istodobna uporaba dijazepama i mirtazapina može dovesti do pojačavajućeg depresivnog utjecaja na središnji živčani sustav, s time da oba lijeka mogu sniziti tlak pa ih je potrebno vrlo pažljivo odmjeravati kod osoba koje već konzumiraju lijekove za sniženje krvnog tlaka, kako je to slučaj sa oštećenikom koji konzumira lijek Tamsu.

Vezano za količine dijazepama i mirtazapina koje su konkretno izmjerene u krvi oštećenika, iz nalaza i mišljenja vještakinje Koželj proizlazi da je koncentracija dijazepama bila unutar terapeutske doze, a koncentracija mirtazapina bila je zanemariva, odnosno bitno ispod terapeutske koncentracije. Naime, mirtazapin u krvi oštećenika nađen je u koncentraciji od 0,003 mg/L, a terapeutska doza tog lijeka kreće se u rasponu od 0,02 do 0,10 mg/L. Dijazepam, pak je

14

2 K-25/14-128

izmjeren u koncentraciji od 0,15 mg/L, a njegova terapeutska doza kreće se u rasponu od 0,07 do 0,25 mg/L. Imajući u vidu vrijeme poluraspada ovih tvari, vještakinja je u iskazu dodatno naglasila da unutar jednog dana koncentracija dijazepama svakako nije prelazila terapeutsku koncentraciju, a mirtazapin je najvjerojatnije nije niti dosegnuo, a izvjesno je nije premašio. Vještakinja ističe da su učinci mirtazapina zanemarivi uz koncentraciju utvrđenu u krvi oštećenika. Međutim, izmjerena terapeutska koncentracija dijazepama u krvi oštećenika mogla je izazvati umor i pospanost, ako na dijazepam nije bio naviknut. Naime, vještakinja naglašava da su reakcije na ovaj lijek individualne, ovisne su o psihofizičkom stanju osobe te o tome uzima li osoba lijek jednokratno ili redovito.

Ovakav nalaz i mišljenje vještakinje Gordane Koželj prihvaćen je u cijelosti, budući da je vještakinja stručna osoba, vještačila je na temelju rezultata laboratorijske analize krvi i mokraće oštećenika, u njezinu objektivnost i stručnost ničim nije izazvana sumnja, a ni stranke nisu imale prigovora njezinim stručnim zaključcima.

Iz tako prihvaćenog nalaza i mišljenja vještakinje Gordane Koželj proizlazi da utvrđene koncentracije dijazepama i mirtazepina izvjesno nisu mogle izazvati smrt oštećenika – koncentracija dijazepama je unutar terapeutske, a koncentracija mirtazapina bila je još i niža. Međutim, iz njezinog nalaza i mišljenja isto tako proizlazi da je konkretno bilo moguće da dijazepam izazove umor i pospanost, ako oštećenik na njega nije bio naviknut i ako ga nije uzimao redovito. Oštećenik pak očigledno na ovaj lijek nije bio naviknut – naime, iz njegovog zdravstvenog kartona proizlazi da tri mjeseca unazad inkriminiranog događaja oštećeniku nisu bili propisivani nikakvi drugi lijekovi osim lijekova Siofor i Tamsu, a za ta dva lijeka vještakinja se izjasnila da ne sadrže niti dijazepam niti mirtazepin. Jasno je stoga da oštećenik nije imao naviku uzimanja dijazepama, a umor koji je oštećenik opisao potvrdila je i optuženica u svom iskazu pred sutkinjom istrage dana 19.10.2012.. Naime, ona je navela, sukladno oštećeniku, da je nakon jednog zaustavljanja na benzinskoj postaji oštećenik rekao da ne vidi dobro i da je umoran, pa je ona vozila oko sat vremena, a on je spavao. Također je potvrdila da je upravo oštećenik u noći tražio da zaustave vozilo, pa su spustili sjedišta i oštećenik je zaspao, a ona nije zaspala. Time je i ona potvrdila da je oštećenik pokazivao znatno više znakova umora u usporedbi s njom. Doduše, ona u obrani na raspravi više ne spominje da bi oštećenik tijekom puta u bilo kom trenutku spavao, poriče čak i to da su spuštali sjedišta, no očito se to i u pogledu ovih okolnosti ima pripisati njenom namjernom podešavanju iskaza, eliminiranjem onih detalja koji ne idu u prilog njezinoj verziji događaja.

Slijedom navedenoga – uzevši u obzir da oštećenik u terapiji nije imao ordiniran dijazepam, da stoga na njega nije bio naviknut, i da je u tim okolnostima taj lijek i u terapeutskoj dozi mogao izazvati umor i pospanost, a da je bio pospan potvrđuje i optuženica u prvom iskazu – kao jedino moguć i logičan nameće se zaključak da ga je ovim lijekom omamila optuženica. Ona je za to imala niz prilika tijekom prethodnog dana. Naime, iz oštećenikovog iskaza proizlazi da su prije puta najprije ručali na Varaždin Bregu (što i optuženica priznaje u iskazu od 19.10.2012.), oboje su suglasni da ga ona čekala u kafiću za vrijeme dok je on tijekom puta svratio kući, time da oštećenik navodi da ga čekala s kapučinom kada se vratio, a optuženica priznaje i to da je tijekom puta oštećenik pio Coca colu iz plastične boce koju su držali u vozilu, pa je stoga i njoj bila dostupna. Iako prilikom uhićenja nikakvi lijekovi nisu nađeni među stvarima optuženice, ta okolnost ne isključuje mogućnost da ih je prethodno imala i njima

15

2 K-25/14-128

omamila oštećenika, jer se eventualnog viška neupotrijebljenih lijekova imala prilike riješiti tijekom višesatnog skrivanja pred policijom u šumi.

Optuženica i oštećenik različito opisuju način na koji je oštećenik zadobio ozljede koje će mu istog i narednog dana biti dijagnosticirane od strane liječnika.

Naime, oštećenik tvrdi da je omamljen zaspao, a iz sna na spuštenom vozačkom sjedištu prenuo se kada je osjetio stezanje konopca oko vrata, a zabacivši glavu vidio je da konopac za oba kraja rukama povlači optuženica kroz otvorena stražnja vrata iza njegovog sjedišta, pa je konopac automatski strgnuo, no odmah nakon toga optuženica ga jedanput nečim udarila u lijevu strane glave pa je počeo krvariti.

S druge strane, optuženica poriče da bi oštećenika pokušala zadaviti i da bi ga udarila dok je ležao na spuštenom sjedištu vozila. Ona tvrdi da ju je oštećenik u automobilu pokušao prisiliti da ga oralno zadovolji, da mu je uspjela pobjeći napolje ali ju je sustigao, da ju je udario nogom u desnu potkoljenicu tako da je pala na tlo i leđima udarila o neki tvrdi predmet, a potom je na tlu gazio po njenim nogama i kada se nagnuo glavom nad nju, dohvatila je predmet na koji je pala, komad pune cigle veličine 10x10 cm, i njome ga jedanput udarila u sljepoočnicu te počela trčati.

Odmah treba naglasiti da u pogledu ovog dijela događaja medicinska dokumentacija o obavljenim pregledima te rezultati provedenih sudskomedicinskih vještačenja ne potvrđuju obranu optuženice, ali podupiru verziju oštećenika.

Kada su u pitanju ozljede optuženice iz liječničkog izvješća Irene Lasič, dr.med. (list 260) proizlazi da je optuženica pregledana 20.10.2012.. Pri pregledu je navela da je bila pretučena i da po čitavom tijelu ima modrice i jake bolove. Međutim, liječnica u izvješću navodi da prilikom pregleda nije uočila tragove ozljeda, osim manjeg otoka gležnja desne noge i minimalne modrice, s time da je optuženica pri pregledu navela i ozljedu desnog gležnja prije tri godine.

Na temelju navedenog dokumenta stalni sudski vještak za sudsku medicinu prof.dr. Josip Škavić, dr.med., u nalazu i mišljenju je naveo da se minimalni otok gležnja ne povezuje sa ozljeđivanjem u predmetnom događaju od 18.10.2012., s obzirom na podatak o traumi gležnja prije tri godine. Što se pak tiče minimalne modrice, za koju indirektno proizlazi da je također u području gležnja desne noge, vještak ističe da ona predstavlja svježu ozljedu nastalu djelovanjem sile slabog intenziteta, no nije moguće zaključiti je li nastala udarcem ili padom, ali je mogla nastati 18.10.2012., s obzirom da je bila vidljiva prilikom pregleda nakon dva dana.

Na temelju dokumenta o pregledu optuženice i ovakvog nalaza i mišljenja vještaka Josipa Škavića proizlazi da je dva dana nakon spornog događaja na tijelu optuženice uočena jedino manja modrica u predjelu gležnja desne noge, što se nikako ne uklapa u iskaz optuženice prema kojem ju je oštećenik nogom udario u potkoljenicu tako snažno da je od udarca pala na leđa i potom je gazio na tlu po njezinim nogama. Uz takav mehanizam izvjesno bi se vezale brojnije i vidljivije ozljede na tijelu optuženice.

Doduše, optuženica tvrdi da je imala modricu na leđima od pada na komad cigle, modricu na dojki i modrice po trbuhu, ali da joj ih liječnica nije utvrdila jer ju je pregledala površno. Međutim, nije prihvatljiva ovakva njezina obrana, budući da iz liječničkog izvješća (list 260)

16

2 K-25/14-128

proizlazi da se optuženica pri pregledu žalila na brojne modrice po čitavom tijelu, pa je stoga neuvjerljivo da u tim okolnostima liječnica ne bi obavila pregled čitavog tijela. Osim toga, čak niti laički nije moguće razumijeti kako bi uz udarac u potkoljenicu i gaženje po nogama optuženica mogla zadobiti modrice po trbuhu i dojki, kako ona to tvrdi.

Što se pak tiče manje modrice u području gležnja desne noge, iz nalaza i mišljenja vještaka Josipa Škavića proizlazi da je mogla nastati i pri padu, što se može povezati i s njezinim obaranjem na tlo prilikom uhićenja od strane policijskog službenika Nine Popadiča. Osim toga, iz iskaza Nine Popadiča razvidno je da je i službeni pas optuženicu napadao zaštitnom košarom (brnjicom), pri čemu je opisanu modricu mogla zadobiti i udarcem, a i udarac je po vještaku Škaviću također moguć mehanizam nastanka modrice.

Na temelju navedenoga utvrđeno je da obrana optuženice nije uvjerljiva niti u dijelu u kojem ona opisuje da je bila napadnuta od oštećenika te da je pritom s više oštećenikovih udaraca nogama zadobila više modrica po različitim dijelovima tijela – takva obrana u suprotnosti je s objektivno utvrđenim ozljedama od strane liječnika te sa rezultatima vještačenja po vještaku Josipu Škaviću. Posljedično tome, budući da nema dokaza da bi optuženica bila izložena napadu oštećeniku kakav je opisala, neprihvatljiva je i njezina tvrdnja da je oštećenika udarila u sljepoočnicu dok se branila od njegovog napada.

Suprotno tome, oštećenikove tvrdnje o mehanizmu ozljeđivanja uvjerljivo su potkrijepljene. Već ranije je navedeno da je svjedok Saša Završnik potvrdio da je vidio oštećenika kako je prestrašen i okrvavljen zaustavljao autobus kojim je on upravljao, a iz zapisnika o očevidu proizlazi da su i policijski službenici uočili ozljede na glavi i vratu oštećenika. Nakon toga je oštećenik istoga dana u 7,39 sati pregledan u Domu zdravlja Domžale. Već pri tom pregledu oštećenik je naveo da ga je poznata osoba napala kamenom i udarila po glavi, a prije toga pokušala ga zadaviti užetom. Pregledom mu je dijagnosticirano nekoliko plitkih rana na lijevom licu i vlasištu i vidljivo crvenilo na vratu (list 1671).

U postupku je provedeno i vještačenje oštećenikovih ozljeda po vještaku za traumatologiju prim.dr. Slobodanu Macuri, dr.med., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je oštećenik 19.10.2012. na Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Ljubljani najprije pregledan po asistentu dr. Arminu Alibegoviću, dr.med.. Pri tom pregledu su utvrđene slijedeće ozljede na tijelu oštećenika:

- na lijevoj strani glave u području sljepoočnice rana ravnih rubova duga 15 mm ispred koje je blago crveni obruč oguljotine širine do 2 mm, a iza rane je nešto svjetliji obruč oguljotine širine do 6 mm; u širem području vanjskog kuta lijevog oka je svježi krvni podljev nepravilnih rubova; iznad lijeve uške je nakupina ogrebotina i oguljotina djelomično pokrivena krastama ukupne dužine do 40 mm, širine do 10 mm,

- na lijevom licu nađene su dvije ogrebotine (od 15 i od 5 mm),- na prednjoj strani vrata iznad hrskavice grla nađena je okruglasta ogrebotina promjera do

5 mm, a na desnoj strani vrata približno na sredini ispod desnog kuta donje vilice nađena je ozljeda u vidu jedva primjetnog skupa usporednih ogrebotina međusobno udaljenih manje od 1 mm, koje zajedno pokrivaju približno okruglastu površinu promjera do 10 mm.

Naprijed opisane ozljede su prilikom pregleda i fotografirane te po sudskom vještaku Slobodanu Macuri dostavljene sudu prilikom ispitivanja (omotnica na listu 1697).

17

2 K-25/14-128

Na temelju prednjeg opisa ozljeda vještak Slobodan Macura je u prvom nalazu i mišljenju (list 1543-1544, 1431-1434) ocijenio da je oštećenik "zadobio povrede na način kako ih navodi u spisu", te da se u konkretnom slučaju radi "o pokušaju omamljivanja, pokušaju gušenja i da je ozlijeđeni dobio udarac u glavu". Za ozljedu lijeve strane glave i lica ocijenio je da je "niskoenergijska jer je na ozlijeđenom uzrokovala samo manji prekid kontinuiteta kože" te je zaključio "da je navedena ozljeda zadobivena tvrdim predmetom, kamenom". O pokušaju gušenja zaključio je na temelju ogrebotina na vratu, no istaknuo je da do gušenja nije došlo jer je oštećenik prekinuo tijek događaja, a sve ozljede – kako ozljede glave tako i ogrebotine vrata – kvalificirao je kao "lakše tjelesne ozljede".

U dopuni nalaza i mišljenja (list 486-488) vještak Slobodan Macura je naveo da su ozljede na vratnom dijelu nastale najvjerojatnije samo sa konopcem, patentni zatvarač je isključio, navodeći da bi njime nastale i rane na koži, a ne samo ogrebotine. Za ozljede oštećenikove glave pak je ponovio da su najvjerojatnije nastale kamenom.

Gornje ocjene vještak Slobodan Macura ponovio je i pred sucem istrage (list 1435-1440) i na raspravi 16.3.2016. (list 1693-1695), naglašavajući da je konopac morao biti tanji, do 5 mm, te pojašnjavajući da je to zaključio na temelju izgleda ozljeda na vratu i podatka iz iskaza oštećenika da je konopac puknuo pri povlačenju. Na raspravi je pojasnio da smatra da je dugotrajnijim povlačenjem konopca moglo doći do smrti oštećenika gušenjem. Što se pak tiče ozljeda glave, na raspravi je naglasio da su one najvjerojatnije nastale udarcem kamena, ali da su mogle nastati i udarcem nekog drugog tupotvrdog predmeta neravne površine ili oblika.

Ovakav nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Macure nije bilo moguće prihvatiti bez rezervi. Naime, već iz osnovnog nalaza i mišljenja bilo je vidljivo da se vještak manje bavi mogućim mehanizmima nastanka ozljeda i sredstvima koja su ih mogle izazvati te da ozljede oštećenika primarno sagledava u kontekstu verzije događaja koja proizlazi iz oštećenikovog iskaza, npr. uzimajući kao utvrđeno da je oštećenik uspio "prekinuti tijek događaja" i na temelju toga ocjenjujući "sve je ostalo u pokušaju". Nadalje, u dopuni vještačenja (list 487) vještak Macura ocijenio je kako je oštećenik bio omamljen "ne svojom krivicom". Time je vještak nedvojbeno ušao u područje ocjenjivanja koje pripada sudu, a iznosio je i ocjene koje ulaze u područje psihijatrijskog vještačenja (primjerice, ocijenio je da su ozljede oštećenika i način njihova nanošenja ostavile traga na njegovoj psihi te da oštećenik nije mogao biti pribran jer je bio davljen).

S obzirom na ovakvo zadiranje u područja koja pripadaju ocjeni suda te u područja vještačenja koja su izvan dometa njegove specijalnosti, sud je ocijenio nužnim ozljede oštećenika i moguće mehanizme njihova nastanka utvrditi po drugom vještaku, i to s područja sudske medicine, a ne s područja traumatologije kojem pripada vještak Macura.

Novo vještačenje ozljeda oštećenika provedeno je po stalnom sudskom vještaku za sudsku medicinu prof.dr. Josipu Škaviću, dr.med.. I on je za podlogu vještačenja uzeo podatke o pregledu oštećenika u Domu zdravlja Domžale i u Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Ljubljani, te fotografije koje prikazuju ozljede oštćenika.

18

2 K-25/14-128

Ozljede lijeve strane glave u području sljepoočnice (opisane na str. 17, odlomak 5, alineja 1 presude) vještak Škavić je svaku za sebe i u ukupnosti utvrdio kao tjelesne ozljede, a u pogledu mogućeg mehanizma njihova nastanka naveo je da su nastale djelovanjem sile slabog intenziteta, udarcem nekog tupotvrdog sredstva neravne površine, što može biti kamen, cigla ili slično sredstvo. Za ozljede iznad lijeve uške (opisane na str. 17, odlomak 5, alineja 1 presude) vještak Škavić također navodi da su posljedica djelovanja sile slabog intenziteta i kosog smjera. Ozljede lijeve strane glave i iznad lijeve uške mogle su nastati već jednim udarcem istog tupotvrdog sredstva veće i izrazito neravne kontaktne površine.

Nadalje, po ocjeni vještaka Škavića, ogrebotine lijeve strane lica iznad sredine ruba donje čeljusti (opisane na str. 17, odlomak 5, alineja 2 presude) nastale su povlačenjem po koži tupotvrdog sredstva male kontaktne površine, npr. nokta ili sličnog sredstva.

Naposljetku, dvije okruglaste ogrebotine na vratu (opisane na str. 17, odlomak 5, alineja 3 presude) po mišljenju vještka Škavića nastale su kosim djelovanjem sile, najvjerojatnije pritiskom i povlačenjem nekog tupotvrdog sredstva čija kontaktna površina odgovara približno veličini svake od navedene dvije ozljede. Međutim, radi se o nespecifičnim mehaničkim ozljedama, što znači da njihove karakteristike ne upućuju na samo jedno, točno određeno sredstvo ozljeđivanja. No, imajući u vidu izgled i svojstva ovih ogrebotina, vještak Škavić isključuje da bi se radilo o brazdi davljenja koja nastaje u slučaju stezanja vrata omčom. Vještak pojašnjavanja da u slučaju takvog stezanja na vratu nastaje tanja ili šira brazda – pruga koja ima okomit tijek na osovinu vrata i u pravilu se nalazi na sredini vrata te se pruža kružno dijelom ili potpunom cirkumferencijom vrata.

Konačno, vještak Škavić iznosi ocjenu da pretpostavljenim sredstvima i intenzitetom sila koje su u konkretnom slučaju bile stvarno ostvarene nije moguće zadati niti običnu tešku niti osobito tešku tjelesnu ozljedu, što znači da uz ostvarene intenzitete sila i primijenjena sredstva nije mogla nastupiti smrtna posljedica.

Na raspravi 14.10.2016. vještak Josip Škavić ustrajao je u ocjeni da ozljede na vratu oštećenika ne upućuju na zaključak o davljenju. Ponovio je da brazda davljenja objektivno pregledom nije utvrđena i opisana, nego su na vratu oštećenika utvrđene samo dvije okruglaste ogrebotine, i to međusobno izolirane – jedna promjera od 5 mm na prednjoj strani vrata, a druga promjera do 10 mm na desnoj strani vrata. Vještak naglašava da takve ozljede ne mogu nastati povlačenjem konopa širine 5 mm ili sličnog sredstva, pa i bez obzira je li sila bila slabija ili jača, kontinuirana ili višestrukog djelovanja. Nadalje, vještak Škavić ističe da niti u slučaju držanja konopca za krajeve, svakog u jednoj ruci, a potom zatezanja, opet ne bi nastale ozljede kakve su u konkretnom slučaju uočene – naime, i tada bi morala nastati brazda, najjače izražena na prednjoj strani vrata, no širila bi se bočno okomito na uzdužnu os vrata i postajala sve plića, te bi se gubila na stražnjoj strani vrata. Isto tako, vještak Škavić navodi da niti u hipotetskom slučaju da osoba koju se davi potegne strangulacijsko sredstvo i onemogući davljenje, opet ne bi nastale ozljede kakve su konkretno nastale – tada bi se radilo o linearnoj kraćoj ili dužoj površinskoj ozljedi tipa ogrebotine, postavljenoj okomito na uzdužnu os vrata, i to na jednoj ili obje bočne strane vrata.

Što se pak tiče ozljeda lijeve sljepoočne regije glave i iznad lijevog oka, vještak Škavić je na raspravi 14.10.2016. ponovio da se radi o tjelesnim ozljedama koje su mogle nastati jednim

19

2 K-25/14-128

udarcem tupotvrdog predmeta neravne površine, primjerice cigle ili kamena, i to silom slabog intenziteta. Mogle su nastati na otvorenom prostoru, ali i u skučenom prostoru, npr. u kabini vozila, jer za njihov nastanak nije potreban snažan zamah i mnogo prostora. Za jači intenzitet sile bio bi potreban i veći prostor za snažniji zamah, a krov vozila i njegova konstrukcija sigurno bi u tom pogledu imala limitirajuće djelovanje. Međutim, pretpostavljenim tupotvrdim predmetom uz djelovanje sile srednje jakog ili jakog intenziteta mogla je nastati teška ili osobito teška tjelesna ozljeda, pa i takva koja bi rezultirala smrtnom posljedicom.

Ovakav nalaz i mišljenje vještaka Josipa Škavića potvrđuje ocjenu vještaka Slobodana Macure da je oštećenik pojedinačno i u ukupnosti zadobio samo (lake) tjelesne ozljede, a suglasni su i oko toga da su ozljede lijeve strane glave (lijevo sljepoočno i iznad lijeve uške) mogle nastati samo jednim udarcem tupotvrdog sredstva neravne površine, npr. kamena, cigle ili sličnog sredstva, pa su u tom dijelu mišljenja obojice prihvaćena.

Međutim, niti nakon dopunskog ispitivanja vještak Škavić nije se pokolebao u ocjeni da ozljede vrata u vidu okruglastih ogrebotina ni pod kojim uvjetima ne ukazuju na davljenje strangulacijskim sredstvom, kako to tvrdi vještak Macura, pa su na okolnost ove razlike obojica vještaka pozvana na istu raspravu dana 25.1.2017.. Međutim, obojica su ustrajala kod svog mišljenja – vještak Macura ostao je kod tvrdnje da okruglaste ogrebotine na vratu mogu biti posljedica potezanja konopa, uz pretpostavku da je potezanje trajalo kratko, a da je sila zatezanja bila slabog intenziteta. Okolnost da su ogrebotine međusobno izolirane vještaku Macuri nije problematična, jer je moguće da je oštećenik posegnuo za konopom na vratu i podmetanjem dlana djelomično spriječio pritisak konopca. Smatra da je za očekivati da je upravo tako postupio i oštećenik – da se jednom rukom pokušao osloboditi konopca sa vrata, a drugom da je dohvatio konopac iza glave. Međutim, vještak Macura je priznao da na temelju samog izgleda ozljeda na vratu, a bez oštećenikovog opisa o načinu njihova nastanka, on ne bi mogao zaključiti da su one posljedica pokušaja davljenja. U tom slučaju konkurirali bi različiti drugi mogući mehanizmi nastanka ozljeda, a tek negdje na kraju, "pri repu", bi možda dopustio da se radilo o pokušaju davljenja.

Ovakvo dodatno pojašnjenje vještaka Macure nije uvjerilo sud da su ozljede na oštećenikovom vratu posljedica zatezanja tankog konopca. Naime, sam vještak je u konačnici priznao da objektivno, na temelju samog izgleda ozljeda, on te ozljede ne bi povezao sa davljenjem, a da je to učinio upravo zbog saznanja o načinu ozljeđivanja koji je opisao oštećenik. Međutim, suočen sa tvrdnjom vještaka Škavića da bi potezanje konopca ostavilo linearnu brazdu na oštećenikovom vratu, a ne dvije međusobno izolirane ozljede, vještak Macura sada hipotetski fingira situaciju za koju nema osnove u iskazu oštećenika – on tvrdi da su međusobno izolirane ogrebotine mogle nastati podmetanjem dlana koji je djelomično spriječio pritisak na vrat, premda oštećenik uopće nije opisao da bi podmetnuo ruku ispod konopca na vratu, nego tvrdi da je posegnuo za konopcem iza svoje glave i strgnuo ga.

Slijedom navedenoga, budući da vještak Macura nije otklonio nedostatke koji su se ticali pretjeranog oslanjanja na verziju oštećenika, nego je još dodatno sam naglasio da je upravo verzija oštećenika bila odlučna za njegovu stručnu procjenu, sud nije prihvatio ocjenu vještaka Macure prema kojoj su ogrebotine na vratu oštećenika posljedica zatezanja konopcem.

20

2 K-25/14-128

S druge strane, sud je u pogledu toga prihvatio stručno mišljenje vještaka Škavića, koji je opsežno, detaljno i bez nagađanja sa sigurnošću isključio mogućnost da bi ozljede na vratu oštećenika upućivale da je davljenje otpočelo – ponovio je da te ozljede nisu tipične niti karakteristične za davljenje.

Međutim, iako je prihvaćena ocjena vještaka Škavića da ozljede vrata nisu posljedica davljenja, time nije isključena verzija oštećenika prema kojoj je osjetio stezanje u predjelu vrata. Naime, i vještak Škavić je na raspravi 25.1.2017. naveo da je moguće da je oštećeniku bio prebačen konopac preko glave do predjela vrata, ali da zbog nedostatka pritiska od toga nisu nastale ozljede.

Iz tako prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka Škavića proizlazi da se isti uklapa u iskaz oštećenika. Naime, vještak je potvrdio da su ozljede lijeve sljepoočnice i iznad lijeve uške mogle nastati na način koji je opisao oštećenik – jednim udarcem kamena ili sličnog tupotvrdog predmeta, pa i ukoliko je ležao u automobilu na spuštenom sjedištu vozača, budući da za nastalu ozljedu nije bio potreban snažni zamah. Također, vještak Škavić dopušta mogućnost da je oštećeniku bio prebačen konopac oko vrata, ali da nije bilo pritiska dostatnog za ozljeđivanje. Upravo to i sud smatra uvjerljivim. Naime, oštećenik je u svim svojim iskazima opisao da ga iz sna prenuo osjećaj stezanja vrata te da je odmah rukom posegnuo iza vrata, dohvatio konopac i strgnuo ga. Dakle, očito se radilo o tome da je oštećenik reagirao na početni pritisak čiji je intenzitet bio dovoljan da ga razbudi, ali nedovoljan da prouzroči ogrebotine. Istina, konopac nije pronađen prilikom očevida, no optuženica je za eliminaciju ili skrivanje konopca imala priliku tijekom višesatnog skrivanja u šumi prije uhićenja.

Slijedom svega navedenoga sud je ocijenio da je iskaz oštećenika u cijelosti uvjerljiv i istinit – kako u pogledu razloga radi kojih se sa optuženicom uputio na put prema Ljubljani, tako i u pogledu onoga što se tijekom puta događalo. Njegov iskaz potvrđuju izvedeni dokazi, osobito iskazi svjedoka Saše Završnika i Nine Popadiča, te rezultati sudskomedicinskog i toksikološkog vještačenja.

S druge strane, obrana optuženice ničim nije potkrijepljena. Štoviše, medicinska dokumentacija i sudskomedicinsko vještačenje isključuju da bi optuženica zadobila ozljede kakve je pripisala napadu oštećenika, a iskazi svjedoka Vladimira Šajnovića i Gorana Mihelčića ne potvrđuju da bi se predmetne zgode optuženica u Ljubljanu zaputila u namjeri da posjeti poznanike. Osim toga, analizirana su i proturječja između njezinog iskaza s rasprave u odnosu na njezin prvi iskaz od 19.10.2012., a obrazloženo je da razlike u kasnijem iskazu pokazuju tendenciju da svoju ulogu u događaju optuženica naknadno prikaže na način kojim će otkloniti sumnju u vlastitu odgovornost za napad na oštećenika.

Stoga je na temelju u cijelosti prihvaćenog iskaza oštećenika, koji je na naprijed opisan način potkrijepljen izvedenim dokazima, sud utvrdio da je na mjestu i u vrijeme opisano u točki 1) izreke presude optuženica doista najprije omamila oštećenika dajući mu sredstvo za smirenje (dijazepam) i antidepresiv (mirtazapin), potom ga pokušala zadaviti konopcem koji je on strgnuo čim ga osjetio na vratu, da bi ga naposljetku jedanput udarila po lijevoj strani glave i tim udarcem prouzročila mu tjelesne ozljede opisane u točki 1) izreke presude, a nakon toga mu je još i riječima zaprijetila da će ga ubiti pištoljem ("hoćeš da te pištoljem?"), što je realno oznažila posezanjem ruke za svojom torbom. Brojnost radnji kojima je nasrnula na oštećenika, a koje su

21

2 K-25/14-128

zahtijevale prethodni plan i pripremu, upućuje na zaključak da je optuženica postupala s ciljem da oštećenika usmrti – omamljivanje je bilo u funkciji onesposobljavanja oštećenika za otpor, konopac oko njegova vrata trebao je poslužiti davljenju, no brza oštećenikova reakcija spriječila je takvu posljedicu prije nanošenja ikakvih ozljeda konopcem. Na kraju je jedan udarac tupotvrdim predmetom u sljepoočni dio glave u potpunosti učvrstio uvjerenje o stvarnoj namjeri optuženice da oštećenika liši života – radi se o udarcu u općepoznato životno važan dio tijela, koji je i prema mišljenju vještaka Škavića mogao prouzročiti smrt oštećenika da je sila bila srednjeg ili jakog intenziteta. Kako je oštećenik pružao aktivan otpor, a i sila je bila slaba, jer je zamah bio limitiran smještajem oštećenika u unutrašnjost vozila, do smrtne posljedice ipak nije došlo, nego je ozljeda ostala na razini tjelesne ozljede.

Nesumnjivo je da je optuženica pritom postupala iz koristoljubivih pobuda. Naime, iz prihvaćenog iskaza oštećenika proizlazi da je imao povjerenje u optuženicu, da je upravo iz povjerenja u njene vidovnjačke sposobnosti od nje tražio potvrdu da će dobiti nasljedstvo u Španjolskoj, da ga ona u to i uvjerila, radi čega je ishodio kredit kako bi sa sobom mogao uzeti iznos potreban da ishodi nasljedstvo, a potom ga ona uvjerila da je njena sestra za njih oboje rezervirala avionske karte iz Ljubljane za Madrid. Osim toga, u prvom iskazu pred sutkinjom istrage u Ljubljani optuženica je priznala da je znala za razloge oštećenikovog puta u Madrid i da joj je potvrdio da je za taj put uzeo kredit od 18.000 eura. Doduše, ona tvrdi da taj novac nije vidjela, no iz prihvaćenog iskaza oštećenika proizlazi da je u novčaniku držao 12.000 eura i da je optuženica taj novac vidjela kada joj je davao novac za ljekarnu, štoviše, da su pritom na tu temu razmijenili i nekoliko riječi. Međutim, iz oštećenikovog prihvaćenog iskaza proizlazi i to da je tijekom kupovine u ljekarni sakrio novac ispod navlake sjedišta vozača, tako da je pri vraćanju novca u novčanik optuženica primijetila da ga više nema. Spoznaja da oštećenik u automobilu ima novac kojeg se željela domoći ukazuje se kao jedini logični razlog radi kojeg je nasrnula na oštećenika i pokušala ga usmrtiti, kako bi potom pronašla novac koji je sakrio. Ništa ne indicira da bi optuženik i oštećenica prethodno imali bilo kakve druge sukobe koji bi mogli motivirati optuženicu na inkriminirano postupanje.

Opisanim postupanjem optuženica je ostvarila sve radnje činjenično opisane u točki 1) izreke presude.

Što se tiče primjene kaznenog zakonodavstva na ove radnje optuženice, stajalište je suda da u konkretnom slučaju, iako je kazneno djelo počinjeno u Republici Sloveniji, valja primijeniti domaće kazneno zakonodavstvo, i to ono koje je bilo važeće u vrijeme počinjenja djela.

Naime, prema članku 64. stavak 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Narodne novine 178/04) u slučaju preuzimanja kaznenog postupka zbog kaznenog djela počinjenog u inozemstvu sudi se kao da je počinjeno u Republici Hrvatskoj, no prema stavku 2. istog članka strano pravo primjenjuje se ako je blaže za okrivljenika.

U konkretnom slučaju radnje optuženice kažnjive su i prema kaznenom zakonodavstvu Republike Slovenije i prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Naime, opisanim radnjama optuženica je ostvarila obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 116. stavak 4. u vezi članka 34. stavak 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije za koje je protiv nje u Republici Sloveniji prvotno bila podignuta optužnica. S druge strane, tim radnjama ostvareni su

22

2 K-25/14-128

i elementi kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 91. točka 4. u vezi članka 33. stavak 1. KZ/97, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.

Za kazneno djelo ubojstva iz članka 116. stavak 4. Kaznenog zakonika Republike Slovenije propisana je kazna zatvora u trajanju od najmanje petnaest godina (list 1444), a prema članku 46. stavak 2. istog Zakonika za to je kazneno djelo moguće izreći i kaznu doživotnog zatvora (list 1758). Budući da se radi o pokušaju kaznenog djela, prema članku 34. stavak 2. Kaznenog zakonika Republike Slovenije kaznu je moguće ublažiti (list 1757-1758) do deset godina zatvora u skladu s člankom 51. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije (list 1759).

Za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točka 4. KZ/97 propisana je kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, koja se prema članku 53. stavak 3. KZ/97 može odmjeriti u rasponu od dvadeset do četrdeset godina, a u slučaju pokušaja moguće je zakonsko ublažavanje po članku 33. stavak 2. KZ/97, i to do tri godine zatvora prema članku 57. stavak 4. točka e) KZ/97.

Iz navedenog slijedi da je domaći KZ/97, koji je u vrijeme počinjenja djela bio na snazi, blaži od Kaznenog zakonika Republike Slovenije, a blaži je i od KZ/11 koji je na snazi od 1.1.2013., a koji istovjetno kazneno djelo predviđa u članku 111. točka 4. u vezi članka 37. stavak 2. KZ/11. Doduše, kao i KZ/97, tako i KZ/11, za ovo kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora, no prema članku 53. stavak 1. KZ/97 opći maksimum kazne zatvora je petnaest godina, dok je po članku 44. stavak 1. KZ/11 opći maksimum kazne zatvora dvadeset godina, a dugotrajni zatvor prema članku 46. stavak 1. KZ/11 kreće se u rasponu od dvadeset i jedne do četrdeset godina.

Na temelju svega navedenoga radnje optuženice iz točke 1) izreke presude pravno su opisane i označene po članku 91. točka 4. u vezi članka 33. stavak 1. KZ/97, kao najblažem primjenjivom zakonu.

Potrebno je naposljetku obrazložiti razloge odbijanja dokaznih prijedloga obrane za ispitivanjem svjedokinja Irene Njivar i Mateje Ceserman, provođenjem djelomične rekonstrukcije događaja uz sudjelovanje vještaka za sudsku medicinu te za psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem optuženice i oštećenika.

Svi ovi dokazni prijedlozi odbijeni su kao nevažni.

Mateja Ceserman i Irena Njivar predložene su da posvjedoče na okolnost tjelesnih ozljeda koje je optuženica zadobila u inkriminiranom događaju, uz tvrdnju da su ih obje vidjele – Mateja Ceserman jer je u svojstvu zatvorske službenice temeljito pregledala optuženicu, a Irena Njivar da je ozljede vidjela jer je s optuženicom u Ljubljani dijelila sobu. Međutim, sud ne nalazi potrebnim ispitivati ih na predložene okolnosti, budući da je dva dana nakon inkriminiranog događaja optuženica bila pregledana od strane liječnice koja je za tjelesni pregled i ovlaštena i koja se o utvrđenim ozljedama izjasnila u izvješću (list 260), kako je to već ranije u presudi obrazloženo.

23

2 K-25/14-128

Potrebnom se nije ukazala niti djelomična rekonstrukcija događaja uz sudjelovanje novog vještaka za sudsku medicinu umjesto vještaka Slobodana Macure, čijem je nalazu obrana prigovarala, osobito u pogledu ozljeda na vratu oštećenika. Naime, nalazeći opravdanim prigovore obrane, provedeno je novo vještačenje po vještaku za sudsku medicinu Josipu Škaviću, koji je detaljno i argumentirano odgovorio na sve zadatke vještačenja, uzeo pritom u obzir verzije sudionika događaja te otklonio nedostatke iz nalaza i mišljenja vještaka Macure, time da pri vještačenju nije ukazivao da bi mu za odgovore na postavljene zadatke bila potrebna i rekonstrukcija događaja.

Psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje optuženice i oštećenika predloženo je "na okolnost motivacije i upitne uvjerljivosti tvrdnji, naročito na strani oštećenika, čiji postupci, ako govori istinu, su doista na razini osobe u čije se objektivno rasuđivanje može posumnjati". Što se tiče motivacije optuženice, provedeni dokazi i bez vještačenja jasno upućuju na zaključak da je optuženica bila motivirana koristoljubljem, kako je to obrazloženo na stranici 22, odlomak 2 presude. Što se pak tiče iskazanih sumnji u mogućnost oštećenikovog objektivnog rasuđivanja – takve sumnje ničim nisu potvrđene. Iz zdravstvenog kartona za oštećenika (list 1679-1680) vidljivo je da se oštećenik nije liječio od psihičkih bolesti, ne postoje niti drugi dokazi koji bi dovodili u pitanje njegove mogućnosti rasuđivanja, a prema nalazu vještakinje za toksikologiju Gordane Koželj alkohometrička pretraga njegove krvi i mokraće tempore criminis bila je negativna. Osim toga, o motivima svog puta u Ljubljanu oštećenik je u svim iskazima tijekom postupka identično i uvjerljivo iskazivao, uvijek naglašavajući da je vjerovao vidovnjačkim savjetima optuženice koji su ga motivirali da s njom krene na put radi ostvarenja nasljedstva kojem se nadao. Takav oštećenikov pristup temeljen na osobnim uvjerenjima sam za sebe ne upućuje na zaključak o upitnim mogućnostima rasuđivanja, ali zato ukazuje na njegovu lakovjernost, a time i podložnost manipulaciji.

Kazneno djelo iz točke 2) izreke presude

U točki 2) konačno izmijenjene optužnice, čiji je opis identičan opisu djela u točki 2) izreke presude, optuženici se na teret stavlja kazneno djelo krivotvorenja isprave, na način da je u putovnici Republike Hrvatske izdanoj na ime Zlatka Šimunkovića, preko njegove fotografije selotejpom zalijepila svoju te je takvu putovnicu držala uz sebe 18.10.2012. u Sloveniji.

Iz izvješća o kriminalističko tehničkim nalazima pri pregledu putovnice, koji pregled je obavila kriminalistička policija Policijske uprave Ljubljana (list 1406-1408), proizlazi da je od optuženice 18.10.2012. prilikom očevida obavljenog zbog sumnje na kazneno djelo ubojstva u pokušaju od osumnjičene Ruže Šimunković oduzeta torba u kojoj je nađena putovnica Republike Hrvatske broj 074003683, koja glasi na ime Zlatko Šimunković, rođen 16.1.1958.. Pregledom sporne putovnice utvrđeno je da je primarna fotografija na biografskoj stranici putovnice zamijenjena i zalijepljena po gornjem i donjem rubu prozirnom ljepljivom trakom, a istodobno je na desnoj strani biografske stranice vidljivo da se na sekundarnoj fotografiji nalazi muškarac.

U dokaznom postupku izvršen je i neposredni uvid u putovnicu Republike Hrvatske izdanu na ime Zlatko Šimunković, rođen 16.1.1958., pri čemu se i sudsko vijeće uvjerilo da je na stranici koja sadrži osobne podatke korisnika putovnice, na mjestu za fotografiju preko originalne

24

2 K-25/14-128

fotografije zalijepljena fotografija optuženice. Fotografija je pričvršćena sa dvije trake prozirnog selotejpa, pri čemu jedna zahvaća gornji, a druga donji rub fotografije.

U obrani na raspravi optuženica je potvrdila da su policijski službenici pri pretrazi njezine torbe, koju su poduzeli nakon što je privedena zbog djela opisanog u točki 1) izreke presude, doista pronašli putovnicu izdanu na ime njezinog bivšeg supruga Zlatka Šimunkovića. Pojasnila je da je njen bivši suprug putovnicu držao u automobilu koji su zajednički koristili, budući da su nastavili živjeti u istoj obiteljskoj kući u Zasadbregu. Par mjeseci prije događaja iz točke 1) izreke presude ona je tu putovnicu uzela iz automobila jer ju je zanimalo da li njezine fotografije odgovaraju formatu potrebnom za putovnicu. Stoga je jednu od svojih fotografija samo prislonila na mjesto za fotografiju da to provjeri, ali pritom svoju fotografiju nikakvim sredstvom nije lijepila na fotografiju svog bivšeg supruga. Međutim, nakon te provjere njezina fotografija je ostala u putovnici, ali nezalijepljena. Pretpostavlja da je putovnicu s uloženom fotografijom potom odložila u svoju torbu i da je tu slučajno ostala. Kritične pak je zgode torbu na brzinu uzela sa sobom, pri čemu joj nije bilo na pameti da je u torbi putovnica. U Sloveniji putovnicu nikome nije pokazivala, ni na koji način nije ju uporabila niti je imala namjeru uporabiti je. U Sloveniji su joj policijski službenici nakon uhićenja pokazali putovnicu i već tada je vidjela da je njezina fotografija selotejpom zalijepljena preko fotografije njenog bivšeg supruga, ali naglašava da ne zna tko je to i kada učinio, ona to u svakom slučaju nije učinila.

Dakle, iz ovakve obrane proizlazi da optuženica osporava preinačenje putovnice na način na koji ju se tereti – tvrdi da selotejpom preko originalne fotografije nije zalijepila vlastitu fotografiju, premda potvrđuje da je predmetne zgode neposredno nakon uhićenja vidjela da je njena fotografija selotejpom prelijepljena preko fotografije njezinog bivšeg supruga, a potvrđuje i to da je putovnica pronađena u njezinoj torbi.

I u iskazu od 19.10.2012. (list 1704-1714), danom svega dan nakon što je kod nje pronađena putovnica, optuženica je pred istražnom sutkinjom u Ljubljani navela da je razmišljala o tome da si da napraviti novu putovnicu, a kako je imala stare fotografije, stavila ih je na fotografiju svog bivšeg supruga da vidi odgovara li stara fotografija po veličini, kako se ne bi morala ponovno fotografirati.

Iako je u tom dijelu njezin iskaz sukladan obrani sa rasprave, optuženica je tom prilikom navela da dopušta i mogućnost da je pritom selotejpom zalijepila svoju fotografiju, iako u to nije posve sigurna (list 1710/3). Međutim, u nastavku istog iskaza optuženica na izričito pitanje odgovara da je "svoju sliku na putovnicu bivšeg muža prilijepila, odnosno stavila prije otprilike par mjeseci" (list 1714/7).

Stajalište je suda da – imajući u vidu da je sporna putovnica pronađena upravo u torbi optuženice i da je njezina fotografija prelijepljena preko originalne – da nitko drugi osim optuženice nije imao interes za ovakvu preinaku. Osim toga, ona je i sama priznala da je nekoliko mjeseci prije manipulirala putovnicom svog bivšeg supruga i pritom uspoređivala svoju fotografiju s originalnom, a u prvom je iskazu dopustila mogućnost da je pritom svoju fotografiju doista i zalijepila selotejpom.

Doduše, optuženica odmah iznosi i svoju ocjenu da se jasno vidi da je slika na putovnicu namještena i da se s takvom putovnicom ne može prijeći granica. Međutim, neposrednim

25

2 K-25/14-128

pregledom putovnice utvrđeno je da je fotografija pričvršćena tankim prozirnim selotejpom, da dobro prianja na stranicu te da se glatka i sjajna površina selotejpa i ulijepljene fotografije stapa sa glatkom i sjajnom površinom plastificirane stranice, uslijed čega pri površnom pregledu preinaka nije upadljiva.

Stoga je ocjena suda je upravo optuženica svoju fotografiju selotejpom ulijepila u važeću putovnicu Republike Hrvatske izdanu na ime njenog bivšeg supruga Zlatka Šimunkovića te ju time preinačila. Okolnost da je takva putovnica zatečena među njezinim stvarima tijekom puta u inozemstvo, upućuje na zaključak da je takvu putovnicu imala namjeru uporabiti u slučaju potrebe. Kako pak je putovnica javna isprava koja u međunarodnom prometu služi utvrđivanju identiteta osobe i omogućava njeno kretanje, a u granicama ovlasti izdaje ju nadležno državno tijelo u posebnom postupku i u točno propisanom obliku, preljepljivanjem fotografije preko one koja je originalno ugrađena u putovnicu optuženica je ostvarila sva obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavak 2. KZ/97, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.

Kazneno djelo iz članka 311. stavak 2. KZ/97 ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 3. KZ/11, koji je na snazi od 1.1.2013., no kako je po oba zakona za to djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, proizlazi da KZ/11 nije blaži, pa je kazneno djelo iz točke 2) izreke presude pravno označeno po članku 311. stavak 2. KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme njegova počinjenja.

Iako je za kazneno djelo krivotvorenja isprave preuzet kazneni progon od Republike Slovenije, s obzirom na činjenične izmjene optužbe nije bilo osnove za primjenu kaznenog zakonodavstva Republike Slovenije. Naime, kazneni progon preuzet je za kazneno djelo krivotvorenja isprave ostvareno na način da je optuženica u Republici Sloveniji uz sebe imala putovnicu na ime Zlatko Šimunković sa prelijepljenom originalnom fotografijom, odnosno da je na području Republike Slovenije "izmijenjenu javnu raspravu čuvala radi uporabe", što je uz izradu i preinačenje javne isprave, jedan od modaliteta počinjenja kaznenog djela iz članka 251. stavak 3. Kaznenog zakonika Republike Slovenije (list 1444). Međutim, tužitelj je tijekom rasprave u konačnici optuženici na teret stavio drugi modalitet istog kaznenog djela u odnosu na istu javnu ispravu – preinačenje, i to na način da je upravo ona preko originalne fotografije u putovnicu ulijepila zamjensku fotografiju, ali da je to učinila na području Republike Hrvatske. Takvu izmjenu i sud je prihvatio na temelju rezultata dokaznog postupka, ponajprije na temelju iskaza same optuženice koja je opisala da je s putovnicom manipulirala kod kuće u Zasadbregu, dakle na području Republike Hrvatske, i to više mjeseci prije nego što je 18.10.2012. s njome zatečena u Republici Sloveniji. Stoga, budući da je utvrđeno da je radnja počinjenja kaznenog djela za koju se optuženica u konačnici tereti poduzeta na području Republike Hrvatske, moguće je na kazneno djelo iz točke 2) izreke presude primijeniti samo domaće pravo.

*****

Pri odluci o kazni sud je vrednovao sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža.

26

2 K-25/14-128

U pogledu stupnja krivnje sud je imao na umu da je oba kaznena djela optuženica ostvarila s izravnom namjerom, svjesna obilježja djela i htijući njihovo počinjenje.

Kao otegotnu okolnost sud je uzeo u obzir da je optuženica već dvaput pravomoćno osuđivana, od čega jedanput za kazneno djelo istovrsno onome iz točke 1) izreke presude. Naime, iz izvatka iz kaznene evidencije (list 1785) proizlazi da je presudom Općinskog suda u Varaždinu K-1149/09-14 od 15.6.2011. optuženica osuđena zbog kaznenih djela računalne prijevare i prijevare, a presudom Županijskog suda u Varaždinu K-18/12-141 od 9.9.2014. osuđena je zbog kaznenog djela poticanja na teško ubojstvo iz članka 91. točka 4. u vezi članka 37. stavak 2. KZ/97, koje je, kao i djelo iz točke 1) izreke presude, počinila iz koristoljubivih pobuda. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1) izreke, sud je otegotnom cijenio manipulativnost koju je optuženica pokazala uvjerivši oštećenika da treba krenuti na put u Španjolsku i sa sobom ponijeti novac, a potom i upornost koju je pokazala pri samom počinjenju djela – najprije time što je omamila oštećenika, a potom ga omamljenog htjela ugušiti konopcem, da bi ga naposljetku kamenom udarila u glavu.

S druge strane, iako je optuženica pokazala upornost pri pokušaju da oštećenika liši života, sud je imao na umu da posljedice na strani žrtve nisu bile teške, odnosno da su žrtvi nanesene (lake) tjelesne ozljede.

Vodeći računa o navedenim okolnostima, te činjenici da je kazneno djelo iz članka 91. točka 4. KZ/97 ostalo u pokušaju, ocjena je suda da je na temelju članka 33. stavak 2. KZ/97 za ovo kazneno djelo optuženici opravdano izreći kaznu blažu od propisane, slijedom čega joj je za to kazneno djelo utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, dok joj je za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavak 2. KZ/97 utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Također, kao utvrđenu sud je optuženici uzeo kaznu zatvora u trajanju od tri godine na

koju je osuđena presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-18/12-141 od 9. rujna 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-683/14-5 od 29. siječnja 2015., zbog kaznenog poticanja na teško ubojstvo. Naime, u ovom kaznenom postupku optuženici se sudilo za kaznena djela počinjena tijekom 2012. godine, a uvidom u spis ovoga suda K-18/12 utvrđeno je da je s izdržavanjem kazne zatvora u trajanju od tri godine koja joj je u tom postupku izrečena optuženica započela tek 8.1.2014.. Dakle, u ovom se postupku optuženici sudilo za kaznena djela počinjena prije nego što je započelo izdržavanje kazne po prijašnjoj presudi, čime su ispunjeni uvjeti iz članka 62. stavak 1. KZ/97 da se kazna zatvora izrečena prijašnjom presudom objedini s pojedinačnim kaznama zatvora utvrđenim u ovom postupku.

Utvrdivši na opisan način pojedinačne kazne, sud je primjenom odredaba o stjecaju optuženicu osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Tako utvrđene pojedinačne, a potom i odmjerena jedinstvena kazna zatvora, po mišljenju suda prikladne su da se njima izrazi adekvatna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, da se utječe na optuženicu i na sve ostale da kaznena djela ne čine i da se njihovom primjenom utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

27

2 K-25/14-128

S obzirom da je vrijeme od 8. siječnja 2014. do 7. siječnja 2017. optuženica provela na izdržavanju kazne zatvora izrečene presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-18/12-141 od 9. rujna 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-683/14-5 od 29. siječnja 2015., to joj je vrijeme primjenom članka 62. stavak 1. KZ/97. uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora. Također, a sukladno članku 63. stavak 1. KZ/97., optuženici je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme koje je provela u istražnom zatvoru tijekom trajanja ovog kaznenog postupka, i to u razdobljima od 18. listopada 2012. do 7. siječnja 2014., te od 7. siječnja 2017. pa nadalje.

Oštećeni Tihomil Buterin je na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u cijelosti upućen na parnicu jer podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu niti za potpuno niti za djelomično presuđenje njegovog zahtjeva.

S obzirom da je optuženica proglašena krivom sud ju je na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. bio dužan obvezati da podmiri troškove nastale vođenjem kaznenog postupka. Iznos od 44.608,59 kn obuhvaća troškove vještačenja (po vještacima Nenadu Horvatu, Josipu Škaviću, Slobodanu Macuri i Gordani Koželj u ukupnom iznosu od 17.475,71 kn), troškove stalnih sudskih tumača za slovenski jezik (Dubravke Šinko i Ratka Kovačića u iznosu od 21.371,25 kn), putne troškove svjedoka (u ukupnom iznosu od 1.761,63 kn), te paušal (u iznosu od 4.000,00 kn), time da je visina paušala utvrđena s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka. Naposljetku, optuženica je obvezana i na podmirenje troškova obrane za postavljenog branitelja, a o visini tog troška donijet će se posebno rješenje nakon dostave troškovnika.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Varaždin, 8. veljače 2017.

ZAPISNIČAR: PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Danijela Ivić, v.r. Božica Mišak, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik: Upraviteljica sudske pisarnice

Mirjana Badanjak

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude žalbu mogu podnijeti stranke i branitelj u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Oštećenik može pobijati presudu samo zbog odluke suda o

28

2 K-25/14-128

troškovima kaznenog postupka. U korist optuženika žalbu može podnijeti i njegov bračni i izvanbračni drug, rođak u uspravnoj liniji, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, predaje se neposredno ili se šalje preporučenom poštom, a o žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:1. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu, na broj K-DO-8/142. Optužena Ruža Šimunković, Zatvor u Varaždinu3. Branitelj optuženice Darko Šabijan, odvjetnik iz Varaždina4. oštećeni Tihomil Buterin, Kenzićeva 10, Oroslavje

29