Fakultet hrvatskih studijaProf.dr. Slobodan Prosperov Novak

Građa II.

A.1

Uvod u ranonovjekovnu književnost Boke kotorske

U Kotoru na najjužnijem dijelu Jadrana, ondje gdje su se oduvijek spajali utjecaji latinskog i bizantskog svijeta , hrvatskog i crnogorskog,katoličkog i pravoslavnog, u gradu kojega su s obližnjih brda pritiskali ilirski ,a poslije i slavenski mitovi , već se u drugoj polovici 15. stoljeća pojavio interes za studia humanitatis. Mnogi

2

Kotorani već su u to doba odlazili u Veneciju , svoju tadašnju prijestolnicu pa je ondje , kao i u Padovi, književni život tih kotorskih Skjavuna koji su se okupljali oko svoje drevne bratovštine bio prilično intenzivan. Vidi se to i po tomu što je jednoga od njih , nekog Tripa Bizantija koji je u Italiji prijateljevao s Ariostom ,a koji je ondje podučavao klasične jezike, zadesila čudna bolest.Doduše on se od nje razbolio tek kad se vratio kući u Kotor i kad se u razmjerno opustjeloj sredini počeo osjećati usamljenim i depresivnim. Slučaj njegove melankolije i mizantropije opisan je u knjizi De litteratorum infelicitate.

U Kotoru nije se narodni jezik niti u lijepoj književnosti niti u kronikama dugo upotrebljavao. Prvi književni tekstovi na narodnom jeziku datirani su u ovom najjužnijem dijelu Dalmacije tek početkom XVII. stoljeća što se može tumačiti stanovitom obranom od divlje okoline ali i znakom odanosti venecijanskim gospodarima i njihovom talijanskom idomu. Jedan veliki Kotoranin ipak ostavio je traga i pisanju na narodnom jeziku i to još prije Marka Marulića. Bio je to Nikola, rodom iz Grblja, papin povjerenik i diplomat, humanist koji se često potpisivao kao Nikola Kotoranin a još češće kao Nikola biskup Modruški. Putovao je istočnom obalom Jadrana i njezinim zaleđem u svojstvu legata i pouzdanika pape Pija II. Piccolominija i to u osjetljivoj bosanskoj misiji u vrijeme kada se Stjepan Tomašević okrunio kraljevskom krunom i otkazao harač turskom sultanu a papa pripremao križarski pohod protiv Turaka na Balkanu. Bio je Nikola iz Grblja blizak ugarskom dvoru,pa se između njega i Ivana Viteza, tamošnjeg dvorskog moćnika i učenog čovjeka, razvilo veliko prijateljstvo .U Ugarskoj je nastao i jedan Nikolin opis zloglasnog transilvanskog princa Drakule kojega je ovaj posjetio u višegradskoj tamnici. Nikola Modruški tako donosi jedini danas poznati i posve vjerodostojni opis fizičkog izgleda Vlada Drakule, historijskog oca kasnijeg europskog vampirizma.Nikola se s Drakulom susreo u Korvinovoj tamnici gdje je vlaški grof upravo bio zatvoren jer je pokazao pretjeranu okrutnost prema Turcima ili barem ne onoliku kolika je od jednog balkanskog condottiera bila naručena. Kotoranin

3

Nikola biskup okupiranog Modruša inače je autor kronološki najstarije hrvatske tiskane knjige .To djelce koje je objavljeno 1474. u rimskoga tipografa njemačkoga podrijetla Johannesa Gensberga konvencionalni je posmrtni govor Oratio in funere posvećen tada vrlo utjecajnom kardinalu Riariju. Važan prilog Nikola je Modruški dao i ondašnjim znanjima o istočnoeuropskim Vlasima. Pa premda takvih zapisa ima i kod autoritativnog Flavija Bionda u traktatu De expeditio in Turcos, za slavenski aspekt vlaškog pitanja najzanimljiviji su tekstovi Nikole zvanog Episcopus Modrusssensis i to iz 1463. u njegovoj knjizi De bellis Gothorum .Tu biskup tvrdi ono što je posvema odgovaralo istini a to je da Vlasi,premda romani,vrlo često upotrebljavaju i svoj ilirski , dakle jezik većine Južnih Slavena, vernaculo tamen sermone,hoc est latino,ab incunabulis,loquuntur;et,cum ignotis congressi,dum linguae explorant comertium,an romane loqui norint interrogant. Pisac ovih riječi Nikola Modruški,rođenjem Bokelj iz prostora današnje Crne Gore , najavljuje ovim riječima onu, kasniju vrlo čvrstu vezu svoje mediteranske domovine s vlaškom Transilvanijom,vezu koju je konkretno najviše učvrstio tiskar Makarije kada je najprije radio među Crnogorcima na Cetinjupa je onda južnoslavenskom redakcijom staroslavenskog jezikom tiskao knjige rumunjskim Vlasima. Da je biskup Nikola dobro poznavao i glagoljicu te da je bio njezin promicatelj, vidi se iz pisma kojeg je uputio u svoju biskupiju, a u kojemu na hrvatskom jeziku veli kako je ondje poželjna uporaba glagoljice te da ta stvar nijednih listov i nijednih bul ne potribuje. Nikola Modruški, koji je umro u Rimu 1480, najbolje svoje stranice posvetio je pitanjima moralne teologije koju je obrađivao koristeći najbolju humanističku literaturu svojih prethodnika i vršnjaka. Pored spisa o sretnoj smrti i poniznosti, te traktata o crkvenim slobodama u kojem ima i autobiografskih stranica, njegovo najzrelije djelo čini se da je spis De consolatione napisan 1466. u kojem ispisuje važan prilog općoj povijesti liječenja duše. Utjeha i njezina retorika te liječenje utjehom privlačili su mnoge humaniste pa je istu temu obrađivao i Coluccio Salutati, a još prije njega i Petrarca u djelu De remediis. Za razliku od svojih prethodnika Nikola je Modruški, nakon

4

što je uvodno sistematizirao prethodnu građu, pokušao s polazišta tada nepostojeće psihologije ,koju je inače prvi imenovao Marko Marulić, i terapeutike, a koristeći se nizom zanimljivih primjera preuzetih iz baštine, ali i iz osobnog iskustva, predložiti lijekove ožalošćenima i svima kojima je potrebna utjeha. Pisan u obliku priručnika, taj tekst nadilazi sve što je o toj temi prije bilo napisano. Piščevi su izvori u isti mah bili poganski i teološki, iskustveni i knjiški, a aktualnost njegova spisa bila je povezana s inače pomodnom elegičnošću, onom raširenom i sugeriranom , humanistima bliskom tugom, koja poput plašta obavija sve tadašnje pisce i njihovo oduševljenje antičkim svijetom. Najmudriji među humanistima sugerirali su u svojim djelima snažan osjećaj prolaznosti stvarajući privid spiritističke povijesne seanse na koju je cijela europska kultura bila pozvana. Humanizam je pod svojom optimističkom koprenom zato razvio i senzibilitet za bol i suze, tugu i plač. Jer dok su jedni poput njemačkog humaniste Van Huttena uzvikivali Hopla mi živimo, neki posebno na istočnoj obali Jadrana baš i nisu imali razloga da se vesele.Upravo u tom smislu spis Nikole iz Grblja imao je veliku praktičnu i teoretsku, ali i simboličku važnost za narod kojem su lakrimariji u tim godinama s razlogom bili prepuni suza.Sa svih bedema mogla su se vidjeti turska nasilja pa Nikola kao da i nije bio zaprepašten količinom boli i nepravdi što ih je svijet u kojem je živio bio sposoban proizvesti.Stoga je pokušao kodificirati terapeutiku boli, ponuditi solacium, utjehu,ali i obrazložiti retoriku tužaljke, koja će kao književna vrsta i kao emocija prečesto odjekivati hrvatskom renesansnom književnošću. Nikola je Modruški napisao u tom spisu i pravu teoriju pogrebnoga govora, forme tako česte u svakodnevnoj praksi hrvatskih humanista, kojima se ton pogrebnih tužaljki, tako duboko usjekao u rečenice i stihove da su ga nesvjesno unosili i u svoje govore suprotiva Turkom, u latinske tekstove što su ih uporno govorili gluhim ušima, pozivajući moćnije i bogatije da ih čuju i spase. Bili su ti njihovi tekstovi tek stihovane utjehe kojima je Nikola Modruški nesvjesno posvetio svoju najljepšu knjigu.

5

Kotorski renesansni pisci sljedećeg renesansnog naraštaja svoja književna djela objavljivali su redovito na talijanskom i latinskom jeziku . Težio je taj krug kotorskih humanista nezavisnosti duha i autonomiji književnosti, a sudeći po kvaliteti njihovih djela, bili su ti učeni Kotorani razmjerno čvrsta i elitistička skupina koju su studia humanitatis pomogla da se okupljaju oko prvih mecena, oko prvih humanističkih biblioteka i javnih škola. Većina kotorskih humanista završavala je studije u Italiji, učila je kod dobrih profesora na dobrim sveučilištima, najčešće u Padovi, pa je gorka istina koju treba istaknuti da su se samo rijetki vraćali u rodni grad, koji je, smješten pod divljim planinama u nepristupačnom fjordu, s razlogom privlačio mletačke poslovne, a osobito vojne interese, pa se događalo da bi u Boki kotorskoj boravilo često više obrazovanih stranaca nego što je bilo domaćih u humanistici instruiranih ljudi.

Kad se Kotoru prilazi s mora, ali i kad mu se dođe s kopnene strane, najprije se moraju primijetiti njegove moćne utvrde. One su se u prvoj fazi prije nasipanja moćne obale dizale neposredno iz vode te se penjale uz brijeg po oštroj stijeni koja se kao nekim tektonskim pomakom odijelila od okolnog zemljišta. Kotorska tvrđava dramatično je uvučena u rasjed na lovćenskom masivu. Ona je jedna od najmoćnijih utvrda što su je Venecijanci uopće sagradili u svojim jadranskim posjedima. Strateška važnost gradu je silno narasla nakon što su Turci zauzeli Risan. To se dogodilo već koncem XV. stoljeća, a strateški značaj Kotora dodatno je ojačao kad su Ulcinj i Bar nakon Lepantske bitke 1571. pali u turske ruke. Grad je zbog tih turskih geostrateških dobitaka bio opkoljen sa svih strana, ali je stoljećima ostajao najdubljom točkom koja je ušla u turski teritorij; bio je lavlje ždrijelo, kako je tu stratešku situaciju nazvao mletački kroničar Marino Sanudo početkom XVI. stoljeća, najuvučenija točka zapadne civilizacije u tkivo turskog Balkana. Mlećani su Kotor po vojnoj važnosti uspoređivali s Krfom jer je u njemu bilo vrlo sigurno stanište za lađe u mirnodopskim razdobljima, kao i sasvim dobar zaklon iz kojega se neprimijećeno moglo krenuti u svaki pomorski obračun. Bio je Kotor upravno i političko središte regije koja se nazivala Albania Veneta i upravo je u njemu stolovao izvanredni providur za ovo područje. Od XIV. stoljeća Kotor je imao svoj statut, Statuta Civitatis

6

Cathari, izrađen na temeljima venecijanskog, ali i bizantskog prava s velikim poštovanjem domaćih usmenih tradicija, Kotorom je vladao knez, a uz njega gradsko vijeće i suci. Gradske službe obavljali su pisar, liječnik, ljekarnik, učitelj i brijač. U Kotoru se nalazila i pekara za mletačke mornaričke potrebe u tom dijelu Mediterana. Strateška važnost ovoga grada postala je posve razvidna tek nakon 1539. Kad je zaljevu jakom flotom zaprijetio turski zapovjednik Barbarossa nakon što je osvojio Herceg Novi i krenuo prema Kotoru. Taj pokušaj agresije na obzidani grad izazvao je mletačkog sindika Giustinianija, tadašnjeg visokog inspektora, da 1553. sačini pedantan opis strateških osobina Kotora i da im predvidi budućnost. Čitav sklop kotorskih zidina, premda ima mnogo srednjovjekovnih osobina, potječe iz razdoblja između 15. i 17. stoljeća. Od ranijih zidina vidi se jedan dio na istočnoj strani koji je okomito građen, a kasnije je podupiran da se ne bi srušio. Kotorske zidine penju se uz brijeg poput zmije i vijugaju prilagođavajući se hirovitom obliku stijena. Kroz taj fortifikacijski obruč ulazilo se u grad kroz četvera vrata koja su i danas sačuvana. Ona glavna, okrenuta prema jugu, otvaraju ulaz sred zidina i u kasnorenesansnom su slogu. Moćna su, premda danas ponešto nezgrapna jer im je temelj kod izgradnje obale značajno smanjen i uzidan pa su na neki način smanjena. Na sjevernim gradskim vratima vide se i danas rupe za nekadašnje željezne lance. Oni su pričvršćivali drveni mostić koji je bio nastavak moćnog kamenog mosta. Sjeverna vrata građena su u renesansnom slogu s trokutnim zabatom na kojem je reljef s lavom svetoga Marka i urezanom tvrđavom vrh grebena, no ona ne predstavlja kotorsku utvrdu, nego neki idealizirani utvrđeni grad. Istočna pak gradska vrata zbijena su između stijena i vodene površine. Strateški su dobro ukopana nad izvorom Gurdić te su karakteristična po vrlo uskim, gotovo zastrašujućim prolazima. Željezni lanci na njima opskrbljeni su teškim kuglama koje su bile protuteža mostiću i jedan su od ljepših detalja na tvrdom kotorskom ziđu. I konačno, četvrta kotorska gradska vrata nisu impresivna, ona su tek vrlo suženi i niski prolaz prema selu Šiljari u planinskom kraju iznad Kotora. Tu se na vratima čita i godina njihove gradnje: AD MDCCLXVIII. Strah Venecijanaca da će u slučaju pada Kotora izgubiti kontrolu nad čitavom Bokom kotorskom potaknuo je njihovu želju da zidine budu što tvrđe. Taj strah nije bio neutemeljen jer je ovdje postojala trajna opasnosti da će Turci, čim blokiraju Risan, a to

7

im je rano pošlo za rukom, pokušati preuzeti Kotor gdje ima dosta drva te u njemu napraviti arsenal svojih brodova kao i luku iz koje bi mogli kontrolirati cijelo područje Albanije i Apulije. Ono što se danas vidi od kotorskih utvrda samo je njihova završna faza izgradnje pa se tek može nagađati kako su izgledale prije 1420, a kako u vrijeme najsnažnijeg širenja u prvoj polovici XVI. stoljeća Zna se pouzdano da su zidine bile u lošem stanju kad su ih Mlećani preuzeli te da su tada još uvijek bile isprepletene privatnim kućama. Veći mletački zahvati započeli su tek u vrijeme gradnje citadele na vrhu sv. Ivana koja je nakon višegodišnjeg napora bila dovršena 1491. Grad je, razumljivo, najsnažnije bio utvrđen s morske strane gdje je sagrađen fortifikacijski sustav neobične ljepote i čvrstine. U samo predvečerje Lepantske bitke, 1570. Kad je paralelogram tih renesansnih utvrda bio uglavnom završen i kad je postigao današnji izgled, zastrašile su tursku flotu kad se pred njima stacionirala i otjerale je bez većih borbenih okršaja. Osim kula s kojih se djelovalo pješačkim oružjem ima u sklopu kotorskih utvrda i niz topničkih položaja kojih je u XVIII. stoljeću bilo i više od deset. Zidine su, što se obrane grada tiče, imale ipak i jednu slabost, a ta je da ih se moglo bombardirati s okolnih uzvisina te bi grad u tom slučaju bio neobranjiv. Srećom, takvi su napadi bili rijetki. Zato su ove zidine, kao i one dubrovačke, bili maska straha, svojevrsna kamena maska koja se prikazivala tuđincima kako bi mu ulila osjećaj straha, a svojim stanovnicima davala samopouzdanje čak i kad za njega u ovom vazda opasnom kraju nije bilo nimalo razloga.

Ovdje se nešto kasnije nego u drugim primorskim gradovima pojavila književnost na hrvatskom jeziku, ali je ovdje kao i u većini ondašnjih dalmatinskih gradova rano nastala i prava gradska humanistička povijest.Najstariji topografski i povijesni prikaz Kotora sastavio je Ivan Bona Bolicis, koji je u rodnom gradu nakon padovanskog studija prava radio kao sudac. Pisao je Bolicis i na talijanskom, pa se sačuvao i jedan njegov apeninski sonet, a ima od njega i nešto latinskih epigrama. On je inače autor najranije obrade života časne Ozane, čiji se kult odmah nakon blaženičine smrti štovao u Boki. Da je ovaj Bona bio dobar pisac, svjedoči i odulja pjesma koju mu je posvetio Ludovik Paskalić, a u kojoj prijatelju , uvjeren u njegove kritičke sposobnosti,ispovijeda svoje književne i ljubavne probleme, izravno svjedočeći o nekim danas izgubljenim

8

Boninim vrsnim književnim djelima. Glavno sačuvano piščevo djelo nastalo je oko 1540. i zove se Descriptio sinus et urbis Ascriviensis. Već na početku tog latinskog spjeva zaziva Bona ilirske muze da mu pomognu opisati krajolik domovine, i to, kako kaže, ne samo njezinog najužeg dijela, grada Kotora, nego i prostora oko njega, pa i one nad njim. Mislio je Ivan Bola Bolicis pri tome ne samo na svoj Kotor i Dalmaciju, nego još više na tamni i mitovima opterećen crnogorski vilajet, kojega su Kotorani doživljavali iz žablje perspektive i koji je svojom različitošću pritiskao trgove svih bokeljskih gradova. Da je imao posvema humanistički i antikom impregniran um, vidi se na mnogim stranicama njegova domoljubnog spisa. Ivan Bona Bolicis tako čak i katedralu Svetoga Tripuna doživljava kao antički hram pa joj opisuje samo njemu vidljivo grčko pročelje, a spominje i njezine četverokutne tornjeve, koji da su nalik piramidama jer svojim vrhovima dodiruju nebo. Bolicis je taj spis pisao neposredno nakon mletačko-turskoga rata pa se na njegovim stranicama osjeća blizina ratnih sukoba, nazire strah što ga je svuda oko sebe širio silni turski admiral Barbarossa kojega su se i kad je bio poražen Bokelji plašili. Kotorski pisac, poput mnogih svojih drugih suvremenika, vjeruje da je i njegov grad nastao kao grčka kolonija, vjeruje da mu je utemeljitelj bio sam Hesiod, rođen inače u Askri u Beotiji. Ono dakle što je humanistima u Dubrovniku bio Eskulap i njegov Epidaur, Kotoranima je trebao , naravno posve krivo, biti Hesiod i Ascrivium. Prva povijest Kotora pisana je u heksametrima i premda je u većem svom dijelu fikcionalni spjev, ona je, dok opisuje kotorske građevine, prvorazredno povijesno vrelo:

" Najprije duboko na najdubljem podnožju brda leži grad oivičen morem: bez imena brdo, a grad se zove Askrivij, a kula visoko na samome vrhu strši, u brdo se samo ovija bedemom svojim. Širok je pred gradom prostor, a brda obronak tamni blagom u zavoju sačinja luku, tu puhanje divlje vjetrova sviju se smiri, a površje ne dira mirno nikakav bijes, već ono u zatonu miruje stalno. Kraj grada tu i tamo su sela, tu vinograd buja, tamo pak rastu voćke u dugome nižuć se redu. Za njima dvije su gore, što šiljatim vršcima bodu u same zvijezde, tu lijevo od grada diće se Lovćen,

9

nadesno Peštingrad, a od njih nije ni Osa viša, ni Rodopsko gorje, ni visoki vrh Apenina."

Djelo je sa svojih 331 latinski heksametar živo privlačilo onovremene čitatelje, pa ga je Serafin Razzi već 1595. tiskao kao dodatak svojoj povijesti Dubrovnika jer mu se učinilo da je saderžaj njegov i tada bio aktualan. Ivan Bona Bolicis svoj opis Kotora piše za vrijeme i neposredno nakon rata i on zbog suvremenih događanja ne može izbjeći da mu djelo mjestimično ne postane i kronikom suvremenih bitaka koje su tom piscu, rođenom 1520. a preminulom 1572, dramatično omeđile životni vijek. Bonin povijesni i kroničarski opis Kotora oblikovan je kao putopisna plovidba za vrijeme koje se opisuju sva žanija mjesta u zaljevu pored kojih je prolazio piščev narativni brod. Dok govori o Herceg-Novom, prekida Bolicis nit svoga povijesnog spisa i počinje pripovijedati kaotičnu ratnu priču o tomu kako su pred kotorskim zaljevom najprije "Iliri" klali Turke, pa Turci "Ilire" i Španjolce, te priča kako je Muhamed protjerao hercega Stjepana Vukčića Kosaču, pa kako su onda kršćanske trupe otjerale Turke, da bi se na kraju Turčin Barbarossa osvetio Španjolcima pobivši ih na žalu i razvivši nad gradom otomanski stijeg. Bolicisov opis Boke tako je knjiga o suvremenosti, tekst iz kojega se čuje izravno upozorenje Turcima: "Uzalud zbijaš redove, uzalud vjetru razvijaš jedra. Ne boji se Kotor bitke ni turskog oružja: naprotiv, izaziva te borba."

Bitka za Herceg-Novi nije nadahnula samo povjesničara i književnika Ivana Bonu Bolicisa, nego je ona dramatično obilježila i veći dio književnoga djela svakako najznamenitijega renesansnog kotorskog pjesnika Ludovika Paskalića. Rođen oko 1500, i on je poput vršnjaka Bone studirao u Padovi, ali je kratko vrijeme boravio u Africi,valjda nekim tajničkim ili agentskim poslom, gdje su ga u Libiji poput Cervantesa zarobili maurski gusari. Bio je neko vrijeme i u državnoj službi na Kreti u Retimnu, a u Kotor se vratio 1538. Još dok je živio na Kreti javljao je prijateljima u Kotoru kako turski Barbari napadaju taj otok usred zime, prezirući studen i kako su vrlo opasni i za njihov zavičaj. Malo kasnije sam je opasao mač i sudjelovao 1539. u obrani Kotora što se vidi i po tomu kad u jednoj pjesmi na posvema tehnicistički način opisuje zamjenu kotorske straže i njezino raspoređivanje. Njegova latinska

10

Carmina objavljena su u Mlecima 1551, postumno i u izdanju mletačkoga polihistora i dramatičara Lodovica Dolcea, autora čiju je Ecubu prerađivao Marin Držić i onoga istoga koji je objavio kultnu knjigu Idea del teatro bosanskog izbjeglice Giulia Camilla. U toj Paskalićevoj latinskoj zbirci, koja se sastoji od četiri knjige ispisan je niz političkih pjesama. Među ostalima piše autor poslanicu Karlu V, caru rimsko-njemačkom i gospodaru najvećega dijela tadašnjeg svijeta, moleći ga da rastjera turske čete koje se kriju u kotorskom zaljevu, a u poslanici Ad Galliae regem nagovara Paskalić francuskoga kralja da stupi u savez s Europljanima protiv Sulejmana i da ne paktira s Turcima.Paskalić je u svojim pjesmama, latinskog i talijanskog izraza, izravno zainteresiran za ondašnja politička zbivanja. Bio je stihovani kroničar suvremenih ratnih sukoba. U jednom sonetu tako njegov pastir Mopso, stojeći na brdu ponad Prčnja gleda na zaljev i govori kako je s toga istog mjesta prije godinu dana vidio tiranina s Istoka kako vodi tisuće brodova, a sada veli "vidjeh te iste brodove protjerane s naših žala i vidim kako mi ostadosmo ovjenčani palmom mira i lovorom slave".

Redovito je u svojim političkim pjesmama Paskalić govorio o stvarnosti svoga kraja, u kojemu je mir bio najrjeđa, ali zato i najžuđenija stvar. Potičući francuskoga kralja da uđe u savez s ostalim kršćanima, Paskalić ga poziva neka najprije pogleda okrvavljene zidine Herceg-Novoga, a u pjesmi In foedus ictum inter principes christianos veseli se savezu koju da su zasnovali kršćani. Pozdravlja on i Vicenza Capella, mletačkoga ratnika, samo zato što se odlučno odupro turskom zulumu u Boki. Zbirku svojih talijanskih stihova, nazvanu Rime volgari, objavio je Paskalić u Veneciji 1549. Velika je srodnost između njegovih talijanskih i latinskih pjesama, a dodiri su među njima toliko brojni da se stječe dojam da pjesnik ta dva jezična medija nije razlikovao ni po naravi ni po funkciji. Uzori Paskalićevi, kako u latinskom, tako i u talijanskom pjesništvu, bili su osim rimskih klasika, a on bijaše izravni đak Tibula i Vergilija, još i djela njegovih suvremenika Pietra Bemba i Jacopa Sannazzara. Paskalić je u svoje doba bio vrlo cijenjen lirski pjesnik, pa su se njegove pjesme prevodile u Engleskoj, a uvrštavane su u najpoznatije talijanske antologije, čak i nekoliko stoljeća nakon piščeve smrti. Njegova ljubavna

11

lirika posvećena je Kotoranki Silviji, o kojoj iz pjesama doznajemo čak i da je pohlepna na blago, da je neko vrijeme bila bolesna, da je jednom prošavši pored pjesnika ispustila bijelu rukavicu, a da se poslije valjda udala za drugog i napustila rodni grad. Zanimljiva je kompozicija Paskalićevog talijanskog kanconijera, u kojem se opjevava put postepenog pjesnikovog hlađenja od svoje ljubavi te se fiksira stanje u kojem sve više postaje svjestan da ga je ne samo draga napustila nego da s Istoka na njegovu domovinu nadiru tirani. Prošao je Paskalić školu Bembova purificiranoga petrarkizma, naučivši u njoj cijeniti eleganciju starih rimskih lirika te imitirati njihovu vještu frazu i glatke stihove. Jedna od njegovih najljepših latinskih ljubavnih pjesama posvećena je draginoj ogrlici, pa se u njoj poredbe prikladno povezuju s tada posve suvremenim mitom o američkom bogatstvu i Englezu koji onamo brodi.Paskalićeva talijanska zbirka ima čak 96 listova i sastoji se od 120 soneta, od više desetaka kancona, madrigala. Svoju je zbirku autor pažljivo sastavio pa je, kako se vidi iz sačuvanih primjeraka, kasnije sam ispravljao tiskarske pogreške. Dok su u prvom dijelu knjige soneti pjesnikovoj Donni, a to je spomenuta Silvija, u drugom su dijelu pjesme posvećene uglednim ljudima i prijateljima, čija brojnost svjedoči o pjesnikovoj druželjubivosti. U svoju talijansku knjigu uvrstio je Paskalić i pohvalnicu Hanibalu Luciću, što nije samo gesta uzajamnoga prijateljstva nego i dokument njihove književne bliskosti. U vrijeme kad je Paskalić pisao pohvalnicu Luciću, Hvaraninova jedina knjiga još i nije bila tiskana, ali ju je Kotoranin očito poznavao, pa je s razlogom osjetio srodnost svojih talijanskih pjesama s Lucićevim hrvatskim kanconijerom, u kojemu je također presudan utjecaj Pietra Bemba i njegove reforme. Malo je hrvatskih pisaca onoga vremena koji su do prijateljstva držali onoliko koliko Kotoranin Paskalić. Jedna je od njegovih osjećajima najviše natopljenih tvorevina vrlo potresna pjesma Ad amicos, koju je napisao pred odlazak na Kretu, opraštajući se od zavičaja i prijatelja:Budite sada, stari drugovi, kratko vrijeme uza me, dok se po širokoj pučini morskoj ne otisnem na daleki put...Zdravo ostajte i vi, ilirske šume i brda, i sve rijeke poznatepo mojim pjesmama.Neka budu pozdravljeni i očinski lari i očinski penati i mjesta kojima sam ja posvećivao osobitu pažnju.

12

Paskalićeva latinska Carmina objavljena su postumno 1551. u knjižici koja ima 56 listova. U njoj je tiskano nekoliko posvema biografskih pjesama u kojima se opisuje pjesnikovo školovanje u Padovi, zarobljavanje u Africi, boravak na Kreti. Ljubavne pjesme Silviji središnji su dio i te zbirke, iako je danas zanimljiviji odjeljak u koji su uvrštene pjesme potaknute suvremenim zbivanjima, i to osobito svjetskim kontekstom sukoba koji se dogodio 1539. na ulazu u bokokotorski zaljev. U knjizi imade i više poslanica suvremenim književnicima, pa tako i jedna Jeronimu Bartučeviću, Hektorovićevu prijatelju, a druga Klementu Ranjini, kojega Paskalić ohrabruje neka objavi svoje književne radove, u čemu ga je ovaj i poslušao. Izvan talijanske zbirke ostalo je i nešto Paskalićevih soneta, koji su otkriveni tek u naše vrijeme, ali oni nisu promijenili čvrstu sliku koju je o sebi ostavio taj vrhunski lirik. Njegove pjesme nalik su dobro klesanim skulpturama, odlikuje ih visoka, formalna točnost, a njihov unutrašnji ritam pjesnik je s lakoćom primjerio inače vrlo raznolikim sadržajima. U latinskom jeziku on je izvrsno ovladao klasičnim formama, a njegov jezik kao da teče iz najboljih izvora antike. I u talijanskom jeziku Paskalićevo poznavanje toskanskoga narječja bilo je, kako su svjedočili suvremenici, sjajno. Paskalić svoje i latinske i talijanske pjesme razvija skladno, bez čestih opkoračivanja, tako da su mu stihovi obično posve samostalne smisaone cjeline, što im podaruje glatkoću i neku čudesnu smirenost koja u cjelini obilježava vrjednosno vrlo ujednačenu poeziju Kotoranina Paskalića. Malo je među novijim kritičarima onih koji ga nisu smatrali najboljim pjesnikom što su ga renesansi dale Mletačke Dalmacija i Albanija. On, žalibože, nije pisao i na hrvatskom jeziku, jer da jest, bio bi i u tom idiomu na razini svojih dvaju objavljenih kanconijera pa bi mu mjesto svakako bilo uz bok Lucićev, s kojim je dijelio ne samo jasnoću i točnost nego i oduševljenje za reformirani klasicistički petrarkizam što ga je najuvjerljivije zagovarao Pietro Bembo. Premda nije napisao stiha na hrvatskom jeziku, Paskalić je posvema urastao u njegov duhovni prostor te je u njemu obilježio ne samo trenutak u kojemu je djelovao već je i dugo nakon toga ostao trajati kao simbol visoke uljuđenosti mletačkih Slavena na Jadranu.

13

U Paskalićevoj generaciji u Kotoru je djelovao još jedan glasoviti pjesnik, Juraj Bizanti autor jednog tiskanoga talijanskog ljubavnog kanconijera. Pjesnik se rodio 1480. u Kotoru,školovao se u Padovi, a već mu se Pribojević divio, premda pjesnikove Rime amorose, u trenutku kad je Hvaranin 1525. izgovorio svoj govor nisu bile tiskane. Knjiga je Bizantijeva objavljena 1532. u Veneciji, dakle iste one godine kad je tiskan i Pribojevićev govor pa je možda Hvaranin, ukoliko Bizantija i nije poznavao otprije, mogao svoj tekst dopuniti svježim podatkom, naravno pod uvjetom da je u vrijeme tiskanja svoje knjige bio živ, što nam se ipak čini da nije bio slučaj.To potvrđuje da su Bizantijevi stihovi cirkulirali Dalmaciojom u prijepisima puno prije objave njegove jedine knjige. Bizanti je u Kotoru bio gradski odvjetnik i blagajnik a umro je u rodnom gradu 1560., okružen onima koji su se mogli sjećati kako je upravo on bio najstariji petrarkist svoga grada. Njegove Rime amorose nisu iznimno poetsko djelo, srodnih knjiga bilo je u talijanskim gradovima u ono vrijeme u velikom broju. Takve su knjige bile ponajprije društvene iskaznice, dokaz o dobroj naobrazbi, o udvornim manirama i društvenim aspiracijama autorovim. Tek u drugom planu bile su u tim zbirkama književne vrijednosti. U svim pjesmama Bizantijeva kanconijera vidljivo je da je pjesnik dobro svladao poetiku petrarkizma, što pokazuje korektnim kontrastima i pjesničkim slikama.Poezija u pjesnika kakav je bio Juraj Bizanti nije nipošto bila u središtu zanimanja. Bile su takve knjige više od svega posjetnice svojih autora. I Bizanti je slijedio pjesničku školu u ono vrijeme nezaobilaznoga Pietra Bemba. Kotoranin je u svoju knjigu iz 1532. uvrstio 48 soneta, nešto kancona, madrigala i jednu ottava rimu, a kad je objavljena, bila je ta njegova knjiga iz najstarija na talijanskom jeziku tiskana pjesnička zbirka iz pera nekog Hrvata. Juraj Bizanti pripadnik je vrlo glasovite kotorske obitelji koja je u ono vrijeme dala niz pisaca, biskupa i svećenika, koji su u okvirima svoga vremena ostavili i danas vidljive tragove.

Nešto stariji Jurajev rođak Ilija Tripo Biznati već je spomenut jer su njegova suicidalnost i depresija svojom iznimnošću zainteresirale suvremenike. Drugi glasoviti Bizanti, imenom Luko, koji je umro 1575, bio je biskup kotorski, vrlo aktivan borac protiv Turaka i sudionik koncila

14

u Trentu i teološki pisac. On je redigirao, a ponešto i dopunio stariju građu o kotorskom parcu svetom Tripunu, te ju je objavio u Veneciji 1561. u zasebnoj knjižici pod naslovom Offitium Sancti Triphonis Martyris. I danas se u Nürnbergu čuva njegov biskupski prsten dok se od njegova rođaka Jerolima Bizantija ne čuva nigdje ništa jer je taj svoje kosti ostavio na dnu mora, sudjelujući 1571. u bitci kod Lepanta. Potomci su toga hrabra čovjeka , ti kotorski Bizantiji slavili s velika junaštva. Među glasovitim kotorskim rođacima pjesnika Jurja bio je i neki Pavao Bizanti, poznat jer mu je Paskalić posvetio tri elegije i koji se također bavio književnošću. U plejadi renesansnih Bizantija bilo je i nekoliko bibliofila i pjesnika, zatim autora knjiga kojima se danas još jedino mogu spomenuti naslovi jer su ove izgubljene. Iz obitelji Bizanti potekao je naposljetku, da slika bude potpuna, i jedan palitelj knjiga.Taj obiteljski izrod ,zvao se Pavao i bio je sinovac biskupa Luke. On nije ništa pisao, ali se tako zdušno priključio posttridentskom plamenu da ga pisani izvori sve do danas jedino pamte po tomu što je po Austriji palio nepoćudne i opasne knjige.Bilo je dakle ,kao u nekoj tipičnoj građanskoj familiji,Bokelja koji su bili uzorni a onda bila je tu uvijek među njima i poneka bijela vrana.Ovaj Bizanti biblioklast koji knjige nije pisali ali ih je zdušno palio razmenti je sin svoje inače slavne i časne loze.

Potkraj 16. stoljeća s talijanskog jezika na hrvatski bio je, kako znamo po posrednim izvorima, preveden jedan danas izgubljeni tekst o životu Ozane . Nije poznato kada je nastao taj hrvatski prijevod,dakle jedan od ranijih domaćih izvora na narodnom jeziku, ali je nedvojbeno da se u njegovim rečenicama smjestio početak nove barokne faze književnosti u Boki u kojoj će se od tada javljati sve više djela na hrvatskom jeziku. Jedan od prvih takvih književnih tekstova povezan je s jednom knjigom glasovita talijanskog pisca Lodovica Zuccola, autora kojega i danas detaljno obrađuju najbolje povijesti talijanske književnosti, ponajviše zbog njegovih politoloških spisa kao i tipičnih starijih priručnika za samopomoć. U takvoj jednoj Zuccolovoj knjizi naslovljenoj kao Discorsi dell Honore bilo je objavljeno prvih šest hrvatskih stihova što ih je napisao neki Bokelj. Pisac im je bio Jeronim Pima, potomak Bernarda, inače prvog ovjenčanoga kotorskog pjesnika s početka 16. stoljeća. U Dalmaciji je Talijan Zuccolo bio dobro znan jer je između ostaloga kraće vrijeme

15

radio na dubrovačkoj školi. Nije poznato kako se Pima povezao s Zuccolom, ali je nedvojbeno da su se njegovi hrvatski stihovi našli u Talijanovoj knjizi. Nakon tih stihova iz 1623. godine bila su u Boki sve češća djela na hrvatskom jeziku, a također je sve češća pojava da njihovi pisci nisu bili samo iz Kotora nego podrijetlom i iz ostalih bokeljskih gradova.Ipak , ako ćemo se držati datuma, onda ni Pimi ne pripada primat prvih hrvatskih stihova.To bi prvenstvo imao neki Maro Dragović .O tom autoru samo jedne posvetne pjesme i to Bartolu Kašiću u izdanju knjige Pjesni duhovne od pohvala Božijeh iz 1617. ne zna se ništa osim da mu je sačuvano tih nekoliko stihova iz uz njih oznaka zavičajnog podrijetla. Na samom početku XVII. stoljeća kojim je dominirao niz lirskih pjesnika izdvaja se golemim opusom konvencionalnih prigodnica i ljubavnih pjesama Ivan Dživo Bolica ..Ali prije nego ocijenimo njegovo opsežno prigodničarsko lirsko djelovanje , treba spomneuti rad njegovog nešto starijeg srodnika Marijana Bolice koji je ostavio samo jedno ali vrlo značajno prozno književno djelo na tečnom talijanskom jeziku . Upravo dok su Pima i Dragović pisali svojih šest odnosno petanest historijskih stihov na hrvatskom jeziku Marijan Bolica oblikovao je prozni opis skadarskog sandžakata. Ta pouzdana i izvrsno napisana putopisna knjiga , pobudila je veliku pozornost pa je još u XIX. stoljeću smatrana važnim historijskim ali i posve književnim izvorom. Za taj memorandum pisac je pored stanovite učenosti prije svega trebao posjedovati značajnu hrabrost da otputuje u nepredvidivi i slabo poznati turski posjed. U najvažnijem dijelu toga izvještaja iznosi Bolica obilje građe o selima i gradovima Turske carevine, o njihovim stanovnicima i domovima, o vjeri tih ljudi i o njihovim običajima, o naoružanju što ga taj narod posjeduje i o snazi njegovih gospodara. O Marijanu Bolici piscu ove putopisne promemorije malo se inače zna. Tek toliko da je sudjelovao u nemirima što su se početkom stoljeća rasplamsali čitavim mletačkim posjedima pa zato dokumenti i bilježe da Kotoranin Marijan Bolica sudjeluje u jednoj od hvarskih pobuna s početka stoljeća. Da je fizički bio vrlo spretan vidi svatko koji pročita njegov izvještaj o skadarskom sandžakatu jer je iz tog teksta bjelovidno da je što pješice a što na konju pregazio veći dio Albanije, Crne Gore i dio Hercegovine. Svoj spis uputio je 1614. u Veneciju ali nije posvema jasno što je s njime želio postići. Svakako mu je namjera

16

bila da objektivno i razložno prikaže snagu sultanove vojske i da ponudi tipologiju turske uprave nad slavenskim pučanstvom. Taj politički sloj njegovog djela samo je jedan , recimo obavještajni aspekat njegove knjige u kojoj ovaj Bolica pokazuje i zavidan osjećaj za prirodu pa čak i za takve detalje kao što je lov ribe na Skadarskom jezeru i na ušću Bojane pri čemu se nazire dobra piščeva kontrola cjeline teksta i osjećaj za zanimljivost detalja. Uz sve to bio je i pionir tadašnjeg poštanskog prometa pa je s ushitom promovirao moderan način distribucije pošte i njezino prenošenje iz Venecije preko Kotora do Carigrada i to kopnenim putem iznoseći pri tom i niz reformnih prijedloga za distribuciju pošte Mediteranom a posebno Turskom carevinom. Marijan Bolica potpuno i ispravno je shvatio veliko značenje razvitka komunikacija i to posebno ukoliko se doista želi Slavene osloboditi turskog ropstva i ukoliko se nešto želi postići s ekumenizacijom balkanske raje. Bio je on po tomu neka vrsta domaćeg Taxisa(Tassa!) jer je barem kada je riječ o razvitku poštanskih komunikacija s nešto zakašnjenja on bio dostojni nasljednik slavne europske poštarske obitelji. Boličin memorandum u vrijeme kad je napisan nije bio tiskan ali je i u rukopisnom obliku poslužio kao dobar izvor informacija i zanimljiv izvještaj o nepristupačnim zemljama. Moguće je da je taj Boličin talijanski memorandum koji je u Kotoru tijekom 17. stoljeća kružio u brojnim prijepisima, a koji je više puta prepisivan u Italiji, bio poznat Rafaelu Levakoviću kada je ovaj zajedno sa pretendentom na carigradsko prijestolje Jahjom maštao kako će upravo iznad Kotora u Skadarskom sandžakatu poraziti tursku silu. I Marin Bizza biskup barski koji se rodio 1570. bio je jedan od hrabrih putnika koji su se nakon što su upoznali ovaj brdski rubni sandžakat pa i šire prostore Turskog carstva, odlučili o svojim iskustvima napisati knjige. Rabljanin Bizza od 1608. nadbiskup Bara, zatim upraviteljem budvanske biskupije , nosio je i naslov primasa Srbije a s obzirom na svoju odvažnost i veze s nekim Turcima odigrao je značajnu ulogu u pokušajima oslobađanja Slavena koji su bili pod turskom vlašću. Bio je jedan od najviših velikodostojnika katoličke crkve kojemu je uopće pošlo za rukom da već početkom 17. stoljeća i to u vrijeme vrlo zategnutih odnosa istoka i zapada, obiđe Tursku carevinu te da kao primas Srbije pregleda naselja koja su barem na papiru bila u njegovom nadleštvu. Spretnome Rabljaninu taj pothvat omogućio je

17

neki Mahmud-paša koji je i sam bio podrijetlom s Raba. Bizza je, odvažan kakav je bio, krenuo kao i Marijan Bolizza, u unutrašnje dijelove Turske carevine pa je ondje posjetio Prokuplje, Trepču, Novi Pazar, Prijepolje, Pljevlja i Trebinje. Na tom opasnom putovanju nadbiskup je jedva sačuvao živu glavu a kad je 1612. stigao u Rim on je koristeći prethodne bilješke napisao izvještaj velikog obima koji je predao papi. Bizzina Relatione della visita nelle parti della Turchia, Antivari, Albania e Servia jedna je od važnijih putopisnih knjiga onoga vremena i svakako znameniti dokument o osobnoj hrabrosti svoga pisca koji je dobar dio života proživio na području današnje Crne Gore. Pred samu smrt zahvalio se Bizza na časti biskupa u Baru te je nadalje živio u Rimu gdje je umro 1625. Dok je njegov izvještaj , kao i onaj Marijana Bolizze kružio u brojnim rukopisima od kojih se jedan čuvao u rimskoj knjižnici obitelji Barberini. Bili su ti izvještaji dragocjeni za svakoga koji je htio nešto pobliže doznati o unutrašnjosti Balkana. Tekstovi poput Boličinog memoranduma ili Bizzinog putopisa čitali su se u ono doba s velikim interesom pa je indikativno da su upravo u to vrijeme , oko 1600. Kad su oni bili pravim hitom,čak i urotnička pisma Marina Držića na neko vrijeme bila posuđena s arhivskih polica državnog arhiva u Firenzi i da su od nepoznatog korisnika bila konzultirana. Držićev 1566. napisani memorandum o Dubrovniku zainteresirao je neke avanturiste koji su početkom 17. stoljeća tražili politička rješenja za Balkan, i koji su mačem htjeli provjeravati valjanost ideja o vjerskom ekumenizmu među balkanskom rajom.Njima su se i Dubrovnik i Kotor i Bar, učinili nezaobilaznim u planiranju ozbiljnijih vojnih pothvata protiv turske sile. Tako se dogodilo da je i Držićev urotnički tekst pola stoljeća nakon što je napisan, bio pročitan u sasvim novom ključu i to ovaj put kao izvor informacija o Dubrovniku ali i o njegovom zaleđu. Držićev poziv na rušenje oligarhijske i pokvarene dubrovačke vlasti sada su čitali kao geografski priručnik, izvrsno sročenu uputu za bolje snalaženje u nepoznatoj i stranoj zemlji. Bilo je u to vrijeme vrlo moderno pisati, ali i čitati izvještaje o egzotičnim i opasnim zemljama. Da bi te zamamljive knjige mogli pisati bokeljski pisci nisu morali odlaziti predaleko, jer taj egzotični svijet, takvim se on činio čitateljima s pristojne zapadnoeuropske distance, vidjeli su čak s prozora svojih kuća i slutili ga iza okolnih brda ali i na stjegovima lađa koje su im nepozvane često uplovljavale u luke.

18

Drugo veliko prozno djelo ovoga razdoblja u Boki kotorskoj bio je svojevrsni barokni theasurus Timoteja Cizile pod naslovom Bove d'oro iliti Zlatni vol .To historiografsko djelo ,gtipična barokna monstr knjiga,posvećeno je utjecajnoj obitelji Bolica .Ono sadrži pravo bogatstvo građe koja se čas otpućuje u svjetsku a čas vraća domaćoj povijesti, koja miješa tradiciju i pisanu povijest, praznovjerje sa stvarnošću. Knjiga je nastala 1624. pri čemu je sasvim jasno da je njezin pisac imao književnoga dara i nešto historiografskog nerva. Svećenički njegov poziv odvodio je i njega ne jednom in partibus Turcharum. Taj raznovrsni zbornik u kojemu ima vrlo dobro sročenih proza posvetio je pisac plemićkoj kući Bolica pa odatle i čudan naslov jer se tada pretpostavljalo da je etimologija prezimena ove obitelji povezana s talijanskom riječu bove. Cizila je osim što je misionario među rajom u Turskom carstvu bio još i prior benediktinskog samostana Svetoga Jakova na Višnjici kod Dubrovnika, a bio je dušobrižnik na otoku svetoga Đurđa kod Perasta. Jedno vrijeme vodio je opatiju u Ulcinju. Talijanski jezik on nije baš najbolje poznavao ali to nije spriječilo njegovu samouvjerenost da na tom jeziku napiše čak i skladnih fragmenata. Čini se da je bio vještiji hrvatskom jeziku ali od toga njegova rada ništa se nije sačuvalo. Radio je i na jednom missale in lingua illyrica tipis a da je bio oduševljeni Slovin može se naslutiti što je u daljem i neizravnom rodu bio s Mavrom Orbinijem piscem knjige Il Regno degli Slavi i to tako što mu je maćeha bila sestra Orbinijeva. U svojim spisima Bolica ističe slovinstvo Bokelja tvrdeći kako ondje svi govore svojim izvornim jezikom pa kaže da samo u Kotoru pučani govore talijanski. Taj jezik što ga je u Boki govorio slavenski puk naziva on slavenskobosanskim pa kaže da je među svim drugim jezicima slovinskoga imena na sve četiri strane svijeta najljepši te da je on slavenskim narodnima ono što je toskanski među drugim jezicima Talijana. Po tomu bio je ovaj Cizila blizak pogledima Bartola Kašića i mnogih drugih suvremenika koji su se zalagali za ptokavštinu kao središnji jezik Hrvata. U Zlatnom volu, tom jedinom sačuvanom piščevom djelu ima tekstova koji se izdvajaju svojom konciznošću i ljepotom, osjećajem za poantu koja je najčešće povezana s nekom pretvorbom kao u ovoj bajci o morskoj ženi koju pisac datira u 1400. i

19

smješta u Bar:U prošlim vremenima u Baru je živio neki bogat i moćan plemić. Njegovi su ribari jedne noći imali dobar ulov. Ulovili su razne vrste riba, a među ostalima bila je uhvaćena i jedna morska žena, nijema, ali u svemu ostalom jednaka svim našim ženama.

Od svih kotorskih pjesnika iz XVII. stoljeća,a sad ćemo mu se nakon ovog proznog intermezza vratiti, najuporniji je bio Ivan Bolica Kokoljić. Taj nadripjesnik ,ako bismo u ocjeni upotrebljavali estetske kriterije, najbolje je sam vrednovao svoju pjesničku vještinu kad je nespretno i sasvim u svom stilu kazao:

Ja ne umijem pjeti/ni mi se pristoji/da se pjesnik rijeti/ i mogu nijesam koji.

Premda je ta izjava sa sadržajne strane potpuno točna, ona je u svojoj sintaktičkoj nakaradnosti i pretencioznosti ipak najrječitiji pjesnikov paratekst. Koliko je Ivan Bolica bio plodan pjesnik, to je nakon njegove smrti 1685. bilo tek rijetkima poznato. Njegove pjesme sačuvale su se samo u unikatnom korčulanskom rukopisu i po svojoj kvantiteti jedna su od najvećih hrvatskih pjesničkih zbirki u cijelomu svom XVII. stoljeću. U pjesmama Bolica je najviše od svega bio kroničar svoje epohe, popisivač njezine nomenklature, pjesnik protokolaran i dežuran, dosadan i sitničav, osoban, ali i udvoran prema mletačkoj vlasti. Bilježio je svaku sitnicu društvene kronike, bio je budan građanin, ali ne i pjesnik. Bolica je bio nekom vrstom novinara onoga doba, s tom razlikom što su njegove pjesme zanimljive samo onomu kojega su se izravno ticale. Bolica je pjesnik primjenjene poezije. On poeziju daruje onima za koje vjeruje da su zavrijedili da prime njegov darak. U jednom trenutku Bolica je povjerovao da takav dar zaslužuje i zaštitnik kotorski sveti Tripun,pa mu je posvetio i oveći ep na talijanskom jeziku. Taj kotorski patricij,koji je tridesetih godina 17. stoljeća sam izabrao dužnost gradskoga poete, opjevao je sve providure koji su se izredali Mletačkom Dalmacijom i Albanijom, od Antonija Pisana, koji je na tu dužnost stupio 1626. pa sve do Pietra Ciurana, koji je prestao vladati Dalmacijom 1675. Posljednjih desetak godina života pisao je Bolica manje, valjda zato što je samoga sebe poslao u pjesničku mirovinu. On je naime književnost i doživljavao kao

20

da je rad i marljivo bilježenje protokolarnih događaja. Malo je onih koje je Bolica u svom kanconijeru zaboravio. Od biskupa do providura i vojskovođa, od rektora i propovjednika, do kapetana i mornara, liječnika i odvjetnika, slikara i pisara, svi su se barem jednom našli na njegovom popisu, a kad bi ih uočio to bi značilo da će od njega ubrzo dobiti na dar sonet, poneki madrigal, a onimanje važni barem otavu. Sudeći po izljevima venecijanskoga patriotizma, bio je Bolica veliki štovatelj Serenissime. Svomu gradu ,pak,bio je iznimno vjeran, nije ga napuštao gotovo nikada. Kao i većina njegovih kotorskih suvremenika bio je svjestan nevolja što su Bokeljima dolazile iz zaleđa.Bolica je toj, kako ju je nazivao, infamnoj gomili i bestidnom mnoštvu upućivao najgore uvrede.On je s prezirom govorio o nevjernicima koji da su nekoć pod lancima držali čak polovicu Ilirije. Istini za volju on se u pojmovima kao što su Iliri, Slaveni, Talijani, Venecijanci, Kotorani nije baš najbolje snalazio.Inače među njegovim pjesmama malo je onih koje su doista privatne. Takva je primjerice jedino ona u kojoj oplakuje prerano preminulu kćer, ili ona u kojoj zahvaljuje slikaru Alessandru Ciniju, inače scenografu na izvedbi Palmotićeve Atalante 1628, što mu je izradio portret. Među talijanskim pjesmama ima i nešto ljubavnih stihova od kojih mu je uspjela jedna cjelina o gospi koja veze i plače. U hrvatskom pak dijelu Boličina opusa manje je pohvalnica, ali je zato više refleksivnih pjesama. Upravo s njima ulazi Ivan Bolica u maticu onovremene hrvatske književnosti, jer on ako ne vrijednošću onda svakako energijom stoji uz bok autorima kakvi su u Dalmaciji bili Ivan Mršić ili Ivan Ivanišević, u Dubrovniku Ivan Bunić ili Vladislav Menčetić, a u banskoj Hrvatskoj Matija Magdalenić ili Fran Krsto Frankopan. O slovinskom jeziku imao je stajalište sukladno većini svojih južnohrvatskih vršnjaka. Materinski jezik nazivao je slovinskim, a kad je želio biti nešto sustavniji taj je jezik povezivao u široku skupinu slavenskih jezika.Bolica je bio vrijedan čitatelj prethodne hrvatske književnosti, pa se u pjesnikovim Compositioni illiriche, kojih se sačuvalo šezdesetak, može prepoznati i jedna daleka parafraza Lucićeve Vile, a vidi se da je pjesnik čitao Pelegrinovićevu Jeđupku, a nema dvojbe da mu je bio poznat i Gundulićev opus. To naravno njegovim pjesmama nije donijelo neku posebnu vrijednost, ali je

21

pjesničkom jeziku, leksiku i sintaksi njegove lirike dalo temelje:Među hrvatskim Boličinim pjesmama ima i nešto parafraza iz suvremene talijanske lirike, nešto prijevoda iz grčke poezije, a ima i tematskih dubelta s vlastitim talijanskim kanconijerom. O suvremenim hrvatskim pjesnicima u Bolice ima više izravnih spomena, ali oni nisu povezani s nekim sustavnijim zanimanjem za njih. Tako on spominje Dubrovčanina Frana Bobaljevića Kuka, kojega je čitao, i hvali njegovu pjesmu o Troji, a poznavao je i Bračanina Vicka Prodića, pisca mjesne kronike kojemu se javio u povodu ujakove smrti. Dok je talijanska Boličina zbirka u cjelini bila optimističnije intonirana i dok se ona više bavila protokolom i društvenim obvezama, dotle je hrvatski dio zbirke refleksivniji i na neki način turobniji. U njemu ima više zasebnih pjesama o prolaznosti svih vrijednosti, o himbenosti kojom je čovjek okružen, o ništavilu. U takvim pjesmama bio je Bolica najbliži svomu izvornom glasu i u takvim je stihovima najosobniji, napose kad bi izravno govorio o nerazumijevanju okoline:

A i brijeme sad je tako

došlo u tebe, moj Kotore,

da svi ki te veće dvore

dvoreni su naopako.

U tomu bio je Ivan Bolica tipičan hrvatski pisac jer i njega kao i većinu ostalih onodobnih pjesnika nitko zbog poezije nije smatrao društveno relevantnim. Pjesnički najtočnija i najambicioznija Boličina hrvatska pjesma je parafraza stihova Jacoponea da Todija čiji topos cur mundus militat daje okvir katrenima koji su zasigurno najbolje što je Bolica napisao na hrvatskom jeziku a počinje stihovima Veće vjeruj slovom koji na ledu su upisani.

Svoj književni rad Bolica je poželio okruniti talijanskim epom San Trifone kojega je zgotovio 1660. i koji je kotorskoj sredini ttrebao biti isto ono što je Palmotićeva Kristijada bila u Dubrovniku, a što su Vitaljićev Ostan Božije ljubavi ili Kanavelićev Sveti Ivan biskup trogirski u isto vrijeme bili u Dalmaciji. U svom pobožnom epu slijedio

22

je Bolica Tassovu muzu, povodeći se i za savjetima brata Marina koji je u Italiji bio na glasu kao žestoki kritičar Vergilijeve epske tehnike. Ep o gradskom parcu u dvanaest pjevanja sastavio je za vrijeme turske opsade Kotora, pa je i to djelo, kao i srodne kontinentalne tekstove o sigetskom boju, potaknuo aktualitet više nego izravni piščev arheološki, teološki ili poetološki interes. Boličini su izvori o svetom Tripunu bili ponajprije sačuvani u pisanim kronikama, ali i usmenoj predaji koju je on, jer mu se učinila razmjerno linearnom, razradio nizom apostrofa i digresija. Tako se u njegovu epu jednako kao i u Tassa i kod Gundulića pojavljuje skup podzemnih sila zla koje napastuju sveca, a koje će on, kao kasnije blaženica Ozana, poraziti oružjem svoje svetosti. U svoga San Trifonea uveo je Bolica znamenitu povijesnu epizodu u kojoj su Bokelji 1539. odbili napad Turaka aludirajući time na sličnu situaciju u kojoj se grad , jer je ponovno divljao mletačko-turski rat nalazio u trenutku dok je on pisao svoj ep. Nikada Ivan Bolica ni jednu od svojih pjesama, a ni svoj talijanski ep, nije poželio tiskati. Njegova književnost živjela je točno onoliko koliko je trajala radost onih što ih je pjesnik obdario nekom prigodnicom ili pohvalnicom. Srećom da je Bolica vodio dvostruko knjigovodstvo svoga pjesničkog posla, pa se zato njegov opus u cjelini sačuvao u čak dvadesetak sveščića.Oni kojima je pjesme poklanjao očito ih nisu čuvali! Taj neko vrijeme i predsjednik kotorske akademije de'Rischiarati ne može se uspoređivati s najboljim svojim suvremenicima. Za razliku od njih većinu je stihova podredio aktualnosti, kojoj je neštedimice upućivao svoje rime, potvrđujući čak i na taj paradoksalni način da poezija ima i nekog konkretnog smisla

U pučkoj kulturi ali i književnosti Boke kotorske nepismena crnogorska pastirica koja je u redovništvu uzela ime Ozana ostavila je znamenita traga. Zvala se Jovana Đujović i potjecala je iz Peleze u lješanskoj nahiji.U Kotoru je bila sluškinja u obitelji Buća, a onda je kao dominikanka trećoretkinja došla na glas zbog svoje vidovitosti i proročanstava. Crnogorska Kasandra rodila se 1493. i već za života bila je najčvršća točka sveukupnoga bokeljskog ekumenizma. Njezina askeza i mistika, sklonost traganju po vlastitim dubinama i po

23

dubinama povijesti i budućnosti doveli su joj osjetljivu dušu na prag svetosti. U četrdesetčetvrtoj godini života povukla se ona u usku i neudobnu ćeliju, iz koje je "progledala" unutrašnjim očima. Savjetovala je mudre i moćne, slabe i bolesne, biskupe i providure, bila je u svom vremenu nekom vrstom posljednje postaje kršćanstva pod divljim stijenama Lovćena. Od nepismene pastirice i kasnije mistične blaženice nije sačuvano pisanih tragova, tek jedan na svili vezeni tekst Apokalipse. Crnogorsku srodnicu Katarine Sienske ali na neki način i Jean d'Arc opjevala su u 17. stoljeću čak trojica književnika, osjećajući kako se u njezinoj osobi povezuje i usklađuje katolička Boka s opasnim mitovima svoga zaleđa. Ozanin mistički duh u isposničkoj ćeliji povezivao je nespojivo, tamu balkanskih mitova i askezu nove vjere.

Najstariji pjesnički zapis o Ozani djelo je Vicka Bolice Kokoljića, koji je u hrvatskim osmercima opjevao život svetice prateći njezin put sve od mladosti, dolaska u Kotor te prvih mističkih doživljaja i zatvaranja u ćeliju. Građu za Život blažene Ozane ovaj Bolica, koji je bio gradski sudac i rektor škole u Kotoru i koji je umro sredinom 17. stoljeća našao je u biografiji kotorske blaženice koju je 1592. na talijanskom jeziku tiskao Serafino Razzi, inače pisac dubrovačke povijesti i izdavač renesansnog Boninog opisa grada Kotora. U malenu spjevu o Ozani pjesnik Vicko Bolica u samo 188 osmeraca pripovijeda "o nevještoj Vlahinjici koja se u tursko selo rodi" i pred kojom su se već tu u pustoši rastvorila najdublja pitanja čovjekove egzistencije, pitanja o tomu "tko visoke stvori gore, tko li ovo slano more, tko li polja, tko li rijeke". Ozana se kasnije u kotorskoj ćeliji borila s demonima djetinjstva, podrijetla i mitologije što ih je donijela sa sobom . O blaženoj Ozani razmjerno opsežan ep napisao je i splitski dominikanac Vicko Dudan pod kraj 17. stoljeća. Njegov Život blažene Hosane ima 1204 stiha i u njemu je autor inzistirao na opisivanju predsmrtnih trenutaka buduće blaženice. I pater Dinko Ceci, koji je umro 1709, napisao je Život svete Hosane Crnogorkinje u osmeračkim katrenima, posvetivši najveću pozornost svetičinim čudima i njezinoj postmortem egzistenciji, pri čemu se trudio prikupiti građu za provođenje službene kanonizacije ove kotorske blaženice. U svomu spjevu Ceci je na marginama donosio i

24

biblijske citate i izvore, trudeći se da djelo oblikuje kao dokumentaciju ne samo Ozanine nego uopće neke samo njemu jasne dalmatinske svetosti. Cecijev spjev bio je vrlo popularan, što se i vidi po brojnim prijepisima, a uz to neki su se njegovi dijelovi uz mise u kotorskim crkvama i pjevali. U Boki Kotorskoj blažena Ozana ,i sve što je vezano s njom, imalo je u svakodnevlju posebno mjesto, tako da se može reći da su sva tri hrvatska spjeva, kao i talijanski Razzijev životopis blaženioce , ostali do danas Bokeljima dio Ozanina relikvijara.

Katolička obnova koja je nastupila odmah po završetku Tridentinskog koncila bila je na Jadranu nekom vrstom druge renesanse,a jer je bila reforma ,koja se ,jer joj je Luther već ukrao naziv, morala nazvati na sasvim drugačiji način.Umjesto reforme ona je okrštena obnovom čime je uzela dio imena renesansi, to jest ponovnom rođenju, dakle obnovi! Katolička obnova krenula je u XVII. stoljeću velikom žestinom i to naročito rubnim prostorima u kojima su katolici živjeli u blizini većih i snažnijih grupacija drugih crkava. S velikim uspjesima obnovitelji su zato djelovali u Boki kotorskoj koliko u Poljskoj, uspjeli su purificirati tragove reformacije u Austriji, a s posebnim žarom započeli su raditi na institucionaliziranju pučkih pobožnosti u sredozemnim zemljama, što je značilo i u svim južnim dijelovima Hrvatske,pa tako i Boki Kotorskoj, gdje nije bilo protestantizma, ali je bilo naznaka pobune protiv autoriteta, zatim naznaka mlakosti vjere a uz to postojala je i blizina pravoslavlja. Unijela je katolička obnova u Hrvatsku posve nov odnos prema seoskoj kulturi, što je i u Slavoniji i u Bosni,ali i u malim naseljima Boke ,donosilo nove tipove pobožnosti uz pomoć kojih se barem za neko vrijeme sprečavala islamizacija i prepuštanje tih krajeva sljedbama i inovjerstvu. Katolička je obnova bila pokret protiv nesputanih oblika vjerske što će reći u ovom slučaju pučke svijesti koji su se od sredine 16. stoljeća pojavljivali sa sve većom energijom. Svagdje u Europi crkvene su vlasti među katolicima zaustavljale procese antiautoritarizma, pokušavale su vratiti ugled rimskom papi, a to znači da su radile na učvršćenju njegove besprigovorne vlasti. Vatikanu je vraćen do dvorski život, ojačane su diplomacija i brojne institucije moći, uvedena je neka vrsta teološkog apsolutizma. Katolička obnova bila je reforma katolika, a to znači i

25

njihovih pojedinačnih egzistencija. Bila je ona i reforma pojedinca jednako onoliko koliko je Lutherov pokret bio reforma općeg katoličanstva i njegovih temelja. Razlika je bila u tomu što su se sada pojedinačno reformirali katolici, što se svaki od njih pojedinačno morao mijenjati i primjeriti novom autoritarizmu i novim tipovima pobožnosti. Program je bio posve jasan jer je proizlazio iz zaključaka koncila u Trentu.U svojoj prvoj i ponešto represivnoj fazi ova obova rimskog katolicizma počela je uspostavljanjem kvalitetnijeg odnosa s intelektualcima. Bio je to trenutak u kojemu su se prvi put u modernom smislu pojavili organski intelektualci kao vanjski , laički zagovornici pokreta, kao slobodni mislioci crkvene doktrine zamaskirani retorikom vlasti i prividnom slobodom svoga položaja. Oni su pomagali obnoviteljima da vrate identitet i autonomiju Crkvi, ali i da se odupru laicizmu humanizma i njegovoj oduševljenosti filologijom i antikom, što je sve zajedno, kako su ocjenjivali obnovitelji, uglavnom i skrivilo pojavu Lutherove reformacije.

Već osamdesetih godina 16. stoljeća rimski su inicijatori akcije među Ilirima na Balkanu promišljali osnovne obrise zajedničkog i većini tamošnjeg stanovništva prihvatljivog jezika i pisma, stvarajući obrise prve zajedničke povijesti i tražeći izvorišta jedinstvene mitologije. Osjećali su ti misionari i filozofi zbunjenost pred balkanskim zagonetkama,doživljavali su zbunjenost sličnu onoj koju su upoznali protestanti u Urachu dok su pred tim istim pitanjima ostajali bez odgovora. Razlike između ta dva pothvata bile su goleme. Onaj protestantski slomio se jer nije znao sanjati, jer je bio odveć praktičan i odveć okrenut brzom rješenju, a katolički projektobnove koji su najizravnije razrađivali rimski isusovci, među kojima je bilo dosta Hrvata, bio je projekt dužega trajanja, računao je na sjećanje i sposobnost prenošenja zapamćenog i on je imao vremena.

Od svih Peraštana najglasnije je u hrvatsku baroknu književnost, onu koja se javljala na idejama katoličke obnove, stupa Peratanin Andrija Zmajević, čovjek koji je učio u pjesničkoj školi Gundulićevoj a koji je imao prilike da se 1684. u oslobođenomu Risnu, držeći križ u ruci, uspne na dojučerašnji minaret i propovijeda okupljenu puku o novom dobu koje mu dolazi. Potjecao je iz obitelji koja se starinom doselila u

26

Perast iz Njeguša. Cijeloga života bio je zainteresiran za širenje kršćanstva u krajeve koji su bili pod turskom vlašću tako da je pod kraj života doživio oslobođenje Risna i Herceg Novoga, dok odlazak Turaka iz Bara, gdje je bio nadbiskupom, nije dočekao. Umro je 1694., ostajući zapamćen kao pisac harmonične poeme Slovinska Dubrava potaknute potresom a posvećene Dubrovniku i njegovoj obnovi. Zmajevićev službeni epistolar vrlo je zanimljiv jer u njemu ima točnih i dobro napisanih izvještaja o stanju vjere, ali i o društvenim i duhovnim okolnostima u njegovoj okupiranoj nadbiskupiji. Sastavio je i jednu opsežnu ljetopisnu svaštaru neki zibaldone kako bi rekli na Apeninima ili kuljen kako bi rekli Dubrovčani i to u tri sukladne jezične verzije. Rodio se 1628. na samom početku zlatnoga doba Perasta,gradića koji je upravo za života ovoga svoga sina doživio bujanje pomorskog i trgovačkog prometa,i preživio jednu slavu bitaka s Turcima. Mladost je proveo na dobrim učilištima, pri čemu mu je Rim ostao u najboljoj uspomeni pa se s ponosom u svom Letopisu crkovnom prisjećao kako je ondje dostojnu slavu dao švedskoj kraljici Kristini kad je jednom posjetila njegov seminar i kad su je studenti u duhu tadašnjega plurilingvizma pozdravili na dvadeset šest jezika, među kojima i Zmajević "našijem slovinskijem". Još kao rimski đak pisao je on hrvatskih stihova, prvi put 1654. na vijest da su njegovi Peraštani porazili Turke u odlučnoj pomorskoj bitci. Već tada je poznavao i Gundulićeva djela i ona su na njega ostavila dubok dojam te je kasnije sve što je napisao na hrvatskomu jeziku bilo rezultat toga ranog oduševljenja. Vrativši se u rodni grad Zmajević je neko vrijeme služio kao opat na otočiću svetoga Đurđa, a župnik je u Perstu bio sve do 1671, kada je imenovan primasom kraljevstva Srbije i nadbiskupom barskim. Potres koji je 1667. pogodio Dubrovnik i koji je iz temelja uzdrmao čitavu Boku Kotorsku potaknuo je Zmajevića da napiše poemu u znak solidarnosti sa srušenim Dubrovnikom. I sam je jedva preživio taj isti potres jer se pod njegovim nogama, dok je na Gospinom otočiću služio misu, otvorila mramorna grobnica. On se tada upravo spremao da nakon mise otplovi u Dubrovnik.Iz razumljivih razloga odgodio put, ali je zauzvrat napisao Slovinsku Dubravu u kojoj je služeći se vrlo raznovrsnim metrima opjevao najprije svoj doživljaj

27

trešnje i svoju namjeru da otputuje u Dubrovnik da bi u tekstu što ga izgovara Slavuj prvobitno cviljenje pretvorio u trionfo slovinskoga Dubrovnika,toga "grada slavnoga jezika". "Gradu mojemu", dakle Dubrovniku, proriče Zmajević slavnu budućnost, pri čemu je u njegovim stihovima više optimizma nego u istovremenim i srodnim dubrovačkim pobudnim i ponešto umornim stihovima. Uglađenost Zmajevićeve poeme ne treba čuditi jer on je bio pažljivi baštinik dubrovačkog pjesništva.Izbor Andrije Zmajevića za primasa Srbije pročuo se po Dalmaciji i potaknuo je mnogo oduševljenja koje su suvremenici zabilježili u zborniku stihova posvećenih pjesniku. U tom zborniku, već pripravljenu za tisak, koji je ipak ostao netiskan, ima i poslanica Korčulanina Petra Kanavelića, zatim domaćeg bokeljskog pjesnika Tripa Škure.Sa Škurom njegovao je Zmajević i posebno prijateljstvo, pa se tako sačuvalo nekoliko poslanica koje su oni razmijenili od kojih je najzanimljivija polimetrijska Zmajevićeva pjesma Škuri koju zaključuje podrugljivo sestina napisana kadno bura sred siječna mora ledi a u kojoj prijatelju savjetuje neka i on pračića pečena izije,da mu bura ne dodije.

Godinama je Andrija Zmajević radio na svom životnom djelu Ljetopisu crkovnom što ga je nazivao Država sveta. To djelo napisao je na latinskom jeziku, ali onda i u verziji hrvatskoj, i to najprije latiničnim pismom, da bi djelo dao prepistai u istom jeziku čak i ćirilicom za potrebe onih koji u zaleđu nisu poznavali latinice. Djelo je svojevrstan galimatijas crkvene i svjetovne, opće i privatne povijesti, prožeto je mnoštvom digresija koje su i najbolji dio te čudne knjige. Tri su se verzije Zmajevićeva djela nakon piščeve smrti razdvojile, pa se čuvaju danas u knjižnicama Padove, Rima i Splita. Ta kompilacija, u kojoj je autor posuđivao iz Tome Arhiđakona, Orbinija, Lukarevića i Lučića, doživljava se kao osobni spomenar ovog raskošnog uma koji je dobar pisac čak i kad prepričava biblijski tekst,koji piše s osjećajem za ritam rečenice i nadasve za detalj.Zmajevićev crkveni ljetopis ostao je netiskan, a ni kasniji pokušaji njegova nećaka Vicka nisu uspjeli. Ako i nije uspio tiskati svoje tekstove, moćni je prelat ipak uspio sagraditi onaj prelijepi oktogonalni zvonik na crkvi što je i danas nazivaju

28

njegovim mauzolejem. Danas je to, pored književnih tekstova, jedina uspomena na ovoga Zmajevića. Onoga minareta s kojega je u tek oslobođenom Risnu propovijedao 1684. odavno nema. Porušili su ga oslobodioci.

Andrijin nećak Vicko u razdoblju između dva hrvatska ekumenska vizionara Jurja Križinića i Josipa Jurja Strossmayera bio je najkontroverznija osobnost hrvatske crkve i njezine publicistike. Bio je žestoki polemičar koji se sukobljavao sa svima koje je nazivao šizmaticima.Izvrstan propovjednik, poznat po čitavoj Dalmaciji kraj života dočekao je kao zadarski nadbiskup.Moćni Vicko Zmajević veći dio života nije proživio u rodnom Perastu nego u Zadru ostavljajući dubok trag u onodobnoj crkvenoj praksi. Bio je u svoje doba najizrazitiji crkveni poglavar, neke vrste modernog političara, a donekle i književnika. Studij teologije i filozofije i on je pohađao u Rimu. Rođen 1670, u glasoviti Collegio Urbano stiže kao petnaestogodišnjak s uvjerljivim preporukama strica Andrije, koji je s ponosom isticao kako mladić već vlada grčkim i latinskim jezikom. Rimski gojenac ne samo što je bio marljiv u svladavanju školskih znanja nego je već tada napisao i čitav zbornik slovinskih besjeda što ih je održao u rodnom gradu o Gospinim blagdanima. To najstarije djelo Vicka Zmajevića, Razgovor duhovni, u kojemu je sabrano šest propovijedi, nastao je u piščevu dječaštvu i jedino je poznato Zmajevićevo djelo na hrvatskom jeziku. Spise je pisao na latinskom i talijanskom, pa i na albanskom jeziku, ali je s najvećom lakoćom pisao dok je kao dječarac u peraštanskim crkvama iskušavao svoja rana retorička i teološka znanja. Propovijed u kojoj Gospu prispodobljuje palmi jedna je od najbolje sročenih propovijedi njegova vremena.

Vrativši se sa studija u rodni grad, dok je obnašao dužnost opata samostana na otočiću Svetom Jurju, napisao je Zmajević latinsku zbirku Musarum chorus i posvetio je mletačkom zapovjedniku Antoniju Zenu. Za života nosio je naslov nadbiskupa barskoga, bio je i papinski vikar za kršćanske zemlje pod turskom vlašću. U zrelim godinama više je desetljeća Zmajević obnašao nadbiskupsku čast u Zadru. Smatrali su ga nekom vrstom albanskog apostola, i to zato što je

29

njegovim zalaganjem na početku 18. stoljeća kolonizirano nekoliko arbanaških rodova u okolicu Zadra. Zmajević je 1703. tiskao zaključke albanskog crkvenog sabora u Mrkinju posvetivši ih papi Klementu XI. kojemu je tom prigodom ovako pisao:Vidjeh, jao, provinciju koja je nekad bila prva, sada pod teretom danka, – gospodarica naroda, pritisnuta gorčinom boli, – štit jakih, odbačen, – ranije zid i predziđe naše moći, sada razrušen. Vidjeh pogane kako ulaze u Božje svetište, okaljane hramove, obeščašćene oltare i jedva da se ondje nađe mjesto gdje bi se narod mogao sakupiti na svečanost. Vidjeh starce kako jauču, svećenike, službenike Gospodnje, kako tuguju, izudarane pastire, raspršene ovce, koje lutaju po bespuću.

Vicko je Zmajević bio veliki protivnik crnogorskog vladike Danila pa je, čini se, ne bi li uništio vladiku, tajnim putem slao Turcima o njemu kompromitantne podatke. Bio je žestoki borac protiv shizmatika, protivnik pravoslavnih Slavena koje je nazivao Grcima. Zapravo bio je protivnik autokefalnog pokreta, a osjećajući novu energiju Rusije on je predosjetio, i to točno, svu dramatičnost ulaska malih balkanskih naroda u novi europski poredak u kojem se upravo od njegovog vremena uključila ravnopfravno i carska Rusija. Zmajević je točno shvatio da na Balkanu ima mnogo više naroda nego država. Bio je osjetljiv na specifično dvovlađe koje se pojavilo napose među Srbima kako u Bosni tako i u Mletačkoj Dalmaciji, gdje je vlast bila u rukama patrijarha ali i osmanskih sultana ili mletačkih providura. Zmajević je uočio kako Srpska pravoslavna crkva, kojoj je još od 16. stoljeća bila omogućena stanovita autokefalnost, sve više širi svoj utjecaj ne samo u prostorima Turskoga Carstva nego ,što mu se činilo posebno pogubnim ,i u dijelovima slobodne Hrvatske. Osjećao je Zmajević kako je Srpskoj crkvi Porta dala velike ovlasti, tako da je rukama patrijarhovim bila povjerena gotovo sva civilna vlast. Za Zmajevića neprihvatljivo je što su patrijarsi za Srbe postali i njihovi etnarsi te su ovi u vrlo širokom području od Slovačke do Jadrana zadobili i duhovnu i svjetovnu vlast nad velikim brojem vjernika. Zmajević je bio glasnogovornik agresivnoga katoličanstva, koje je dobilo krila nakon ozbiljnih poraza što su ih Turci nakon poraza pod Bečom 1683.

30

doživljavali u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ali je paradoksalno bio i zagovornik ekumenizma prilagođena novim pobjedničkim uvjetima. Zmajevićev politički realizam nažalost je jednosmjeran jer je Peraštanin vidio samo ruski kontekst srbijanskog etničkog širenja, ali on, kao mletački patriot, nije bio kadar to širenje odčitati u kontekstu sve jasnijih austrijanskih katoličkih istočnih aspiracija. Bio je vjeran podanik Venecijanske Republike pa su odatle potjecala njegova politička ograničenja, stanoviti provincijalizam njegovih više političkih nego ekumenskih vizija. Zmajević je 1701. bio imenovan primasom Srbije, a uz to je , kao i njegov pokojni stric nekoć, bio nadbiskup barski, te mu je bilo povjereno administriranje budvanskom biskupijom. U vrijeme kad mu je brat Matija zbog umiješanosti u političko ubojstvo Vicka Bujovića morao napustiti Perast i sam se Vicko 1709. neko vrijeme skrivao pred osvetom u Kotoru, a kad su ga doista pokušali ubiti premjestio je papa toga svoga dragocjenoga pastira u Zadar gdje ga odmah proglase nadbiskupom.Odlazeći tajno iz Boke Vicko Zmajević piše lucidno političko pismo bratu Matiji. Pismo je tek nakon piščeve smrti bilo tiskano u Švicarskoj u Yverdonu 1778. a datirano je 1713. Ovo pismo ispisuje eruptivni Zmajevićev duh koji, napuštajući zavičaj, pokazuje dobro poznavanje suvremenih europskih prilika.Pismo bratu,poslije nazvano Lettera politico-morale, ima samo trideset osam stranica tiskanoga teksta i neka je vrsta Vickove biografije i autobiografije. To je djelce prepuno aforizama i kultiviranih političkih analiza, u njemu sve pršti od učenosti i udvornosti. U pismu su najčešće riječi čast, vrlina, slava, ime, dužnost, vjera, hrabrost i vrijednost. Svome bratu Matiji, prognaniku koji je preko Carigrada, Petrovaradina, Beča i Karlstadta u Rusiji Petra Velikoga našao novu domovinu, piše Vicko Zmajević s ljubavlju, pri čemu razorno i bez okolišanja analizira nedemokratičnost i tiranstvo suvremenoga ruskoga dvora. U duhu onovremenih francuskih prosvjetitelja Vicko Zmajević dobro razaznaje da je Petrov dvor najnestalniji i najpokvareniji dvor onoga vremena. Peraštaninu je strano neeuropejstvo Petra Velikoga, ali mu nisu nepoznati ni napori što ih taj vladar ulaže da bi Rusiju uveo među moderne nacije. Njemu je poznato da negdašnja Moskovija nije nikad upoznala ni feudalizma ni moderne tehnologije, ali mu je poznato

31

da se ondje postupno uvode europske novotarije. To što Rusi prihvaćaju novinu tiskarstva, što razvijaju svoju mornaricu, što jačaju vojnu tehnologiju nije ostalo nepoznato drugim Slavenima u to doba, a posebno onima koji su bili svjesni da je ruska vojska najozbiljnija prijetnja Turskom Carstvu. Ruski društveni poredak, veli Zmajević, širi nesreću, to društvo je umrtvljeno, a tko tamo živi, teško da i može sačuvati svjetlost, jer ondje se stanuje među mrtvacima, ondje se živi u tmini. Zmajević tješi brata prognanika govoreći mu da je bolje živjeti u tjeskobi, a časno, nego se poniziti, a sve u nadi za sjajnim dobicima. U pismu bratu ispisuje nadbiskup Zmajević pravu teoriju dvorjaništva, ispisuje rečenice pune blage mudrosti, za njega je povijest galerija rijetkih dijamanata, arsenal dobro opskrbljen oružjem, glumište koje živo prikazuje minule događaje i sugerira popise mudrosti za budućnost. Povijest je, veli Vicko Zmajević, škola u kojoj se o tuđem trošku uči ratna vještina, a dvor joj je laboratorij, mjesto ćudljivo i uzburkano, opasno i nalik moru. Ako je ponekad tu zrak i vedar, to ne znači da se iznenadno neće pojaviti oblaci i nevera. Jer mučno je ploviti po nemirnu moru. Ali dobar peljar često zagledava u zemljovid i važe brodski teret kako se u pličini ne bi nasukao. Zato, piše Vicko bratu Matiji, Vama koji ste vojnik i kojemu je zanat pomorstvo, neće biti teško da shvatite da je opasnije ploviti po ruskom dvoru nego po Baltiku. Za prosvijećenoga biskupa tri su kapitala što ih dvorjanik posjeduje, prvi je duša koju se duguje Bogu, drugi je kapital život koji se duguje caru, a treći je čast, i ona se ne duguje nikomu nego samomu sebi.

Dolazak Vicka Zmajevića u Zadar u političkim, a i crkvenim krugovima, dočekan je s velikim zanimanjem. Prije nego što je preuzeo palij dobio je Zmajević prigodu da pred upravnim tijelima Serenissime iznese svoje poglede na međureligijske odnose u Dalmaciji. Nadbiskupovo venecijansko izlaganje, pod naslovom Uffizio, kružilo je Dalmacijom u talijanskoj verziji i na izravan je način najavilo buduće Zmajevićeve polemike sa srpskim crkvenim poglavarima. Najvažniji oponent Zmajevićev bio je vladika Ljubibratić, episkop pravoslavnih vjernika u Dalmaciji. Svoje poglede u odnosima Katoličke crkve i

32

pravoslavnih vjernika Zmajević je iskazivao u više tekstova, od kojih su najartikuliraniji, ali i najžešći, oni koji su napisani oko 1720. i koji se zovu Specchio della verità i Dialogo tra cattolico e Serviano. Na te netolerantne spise Zmajeviću je jednako netolerantno odgovorio Grk Nikola Papadopuli, profesor u Padovi i bivši isusovac koji je u jednoj oštroj Apologiji optužio pisca Ogledala i Dijaloga da je svlađalica i klevetnik. Zmajevićevi spisi, a još više njegove akcije, imale su stanovitoga rezultata jer je ubrzo vladika Ljubibratić bio protjeran iz Dalmacije, a došlo je i do iseljavanja nekih srpskih obitelji iz Dalmacije prema sjeveru, pa čak i u Rusiju.Vicko Zmajević bio je jedan od najnetolerantnijih Hrvata svoga vremena. Žestok i preosjetljiv, on je vidio samo tuđe slabosti ne raspoznajući čak ni svoju kratkovidnost. Preosjetljiv na pitanja pravoslavlja on nije dobro razumio ulogu što ju je na Balkanu sve više dobivala Rusija a uz nju i Austrija. Vidio je u vlastitom zavičaju i u vlastitoj biskupiji samo vjerski problem, ali nije raspoznavao cjelinu nacionalnih i društvenih odnosa. On je govorio isključivo kao mletački podanik te je bez temelja podcijenio naprednije austrijske poglede na pitanje odnosa Katoličke i Pravoslavne crkve na novooslobođenim teritorijima. Svoj vjerski i kulturni rad Vicko Zmajević okrunio je osnivanjem velikog ilirskog sjemeništa u Zadru, za koji je suglasnost dobio već 1727. Spretan kakav je bio, lako je osigurao novac za realizaciju te važne domaće obrazovne ustanove, ali nije doživio i ostvarenje svoga projekta, do kojega je došlo tek tri godine nakon Zmajevićeve smrti. Naime tek 1748. Zmajevićev učenik i nasljednik na biskupskoj stolici Matija Karaman otvorio je Seminarium Zmajoillyricum. Inače toga svoga nasljednika Splićanina Karamana uputio je Zmajević u Rusiju da ondje studira slavenske jezike i da se pripremi za ekumenski pastoralni rad među pravoslavnima.U Rusiji Karamana je srdačno primio nadbiskupov brat Matija Zmajević, a ondje je upoznao i mladoga Matiju Sovića s kojim je pokrenuo konzervativnu i posve neuspješnu reformu liturgijskoga jezika za Hrvate, preuzimajući posve neumjesno bez ikakva utemeljenja crkveni jezik ruske redakcije. Bio je taj pothvat neprirodan i suprotan svekolikom dotadašnjem jezičnom razvitku u Hrvata, pa čak i u Srba. Kad se 1745. pojavilo Karamanovo izdanje novoga Misala, u

33

rusificiranoj odjeći čak i službeno poduprto odlukom pape Benedikta XIV, ništa nije moglo pomoći da Karamanov posao ne ostane još jednom promašenom duhovnom investicijom na istočnoj obali Jadrana.

U boljim trenucima poticao je Zmajević Ivana Tanzlingera Zanottija da prevede rimski katekizam na hrvatski, a poticao je i franjevca Marka Kuzmičića da hrvatskim slovima svetoga Jeronima, dakle glagoljicom, priredi priručnik Krste Pejkića Zrcalo od istine meju carkve istočne i zapadne koji je 1716. ćirilicom izvorno tiskan u Veneciji. Svoj književni ukus i mecenatstvo Zmajević je najuspješnije pokazao kad je vlastitim novcem dao tiskati vrlo kvalitetne Uzdahe Mandaljene pokornice Ignjata Đurđevića. Dubrovčanin se tada Peraštaninu izravno zahvalio, jer da je upravo on onaj koji se i pismom i riječi, i razumom i hrabrenosti... stavio suproć... odmetnicima rimskoj pravovjernosti. Zelotizam Zmajevićev nije doduše bio bez europskoga konteksta. Bio je i on, jednako kao i Đurđević, osjetljiv na, u ono vrijeme snažno kritizirane, pokrete jansenista i drugih poluvjeraca. Opasnost poluvjerstva u vlastitoj sredini i u vlastitom susjedstvu prepoznavali su Hrvati među pravoslavnim Srbima i Crnogorcima, ne pokazujući pri tome ništa manje arogancije od svojih francuskih suvremenika. Vicko je Zmajević umro 1745. u Zadru. Posljednji je Zmajević kasnije ostavio njihovu veliku knjižnicu peraškoj obitelji Burović, ali se dogodilo da je tada većina njihovih knjiga, i Andrije i Vicka, izgorjela u požaru koji je zadesio kuću ovih nasljednika. Bio je Vicko Zmajević sljedbenik onoga što je njegov stric Andrija u svom životnom djelu nazivao "crkvenom državom", bio je najmoćniji hrvatski prelat svoga doba, tvrdi ekumenist opsjednut evangelizacijom oslobođenih krajeva, opsjednut širenjem katoličke vjere među Slavenima koji su i dalje živjeli u Turskom Carstvu. Bio je čovjek širokih poteza, nesposoban da prepozna pojedinosti i da se u njima snađe. Premda je mnogo pisao, njegov je opus ostao bez književnih realizacija. Pamtit će ga se kao pisca dobrih propovijedi na hrvatskom jeziku, ali i autora zapjenjenih i senilnih tekstova protiv dtrugačijih. Najmudrija od svih njegovih književnih djela ostaje ona socijalno-moralna epistola što ju je uputio bratu Matiji na početku njegova ruskog prognanstva.

34

Inače najveću inozemnu književnu slavu od svih Bokelja stekao je Kristofor Ivanovich veliki libretist i povjesničar, Budvanin , naturalizirani Venecijanac, suvremenik Andrije Zmajevića ,koji u baroknoj crkvi San Moisè nedaleko Piazze San Marca ima veličanstvenu grobnicu s bistom. U svijetu mletačke opere bio je čitavo jedno desetljeće pravom zvijezdom. Rodio se 1618. u plemićkoj obitelji iz Budvi te je i kasnije rado isticao da je nobilis buduensis i da ima veze s drevnim Epirom. Volio je kad bi ga , jer je bio pristaloga lika,zvali Febom iz Epira. Školovao se u Padovi a onda se vratio u rodni grad gdje je odmah pokazao književnu nadarenost. Tada se prihvatio rada na ambicioznom historiografskom djelu Anali di Budua koje nije dovršio ali su se sačuvala 35 poglavlja i to iz prve knjige koja se prepisivanjima i kasnijim neumjesnim dodacima prilično oštetila. Ivanovich je radeći na Analima prepisao Budvanski statut tako da ga je spasio od propadanja. Kad se doselio u Veneciju došao je na glas kkao onaj od kojega je malo tko bolje i brže sklapao lagane i pjevne stihove,a malo je tko bolje od njega fabulirao dogodovštine prinčeva i princeza, smještao ih na udaljene i romantične dvorove a sve skupa koristeći antičke ili novije historijske izvore. Postao je jednim od najslavnijih autora dramma per musica ,tada u Veneciji najpopularnijeg kazališnog žanra. Njegova libretta L' amor guerriero iz 1663, La Circe 1665, Il Coriolano iz 1669, La costanza trionfante 1673. i Lisimaco koji je premijerno postavljen na scenu 1674. doživjeli su velike uspjehe na mnogim izvedbama i to ne samo u Veneciji nego u Beču i u drugim gradovima Europe. Inače Ivanovich je s velikom pomnjom pratio gradski kazališni život, marljivo je popisivao predstave, sakupljao potrebne podatke i utemeljio je istraživanje repertoara kao teatrološku disciplinu koja je kasnije ,pa i u njegovo vrijeme dobila sjajnih radnika.O tomu je svjedočanstvo njegova knjiga Minerva al tavolino koja se pojavila 1681. i onda i 1687. Mogao mu je konkurirati samo dugogodišnji ravnatelj Vatikanske knjižnice Grk Lione Allacci, rukovoditelj našega Stejapana Gradića.Bio je Budvanin pravi abate svoga vremena, duhovit, zajedljiv, kritičan i sitničav, kad mu se činilo da je to galantno i frivolan, a opet uzdržan kad je to odgovaralo predodžbi o njegovom kleričkom statusu. Dopisivao se i s kardinalom Mazarinom kojemu je izlagao važnost otpora Turcima na istoku Europe jer je osjetio da u vrijeme pobjede pod Bečom

35

treba započeti zajednička akcija svih zapadnih saveznika. Godinama je radio na šestosveščanom rukopisu Istoria della Lega ortodossa contro il Turco ali to djelo niti je završio niti objavio.Ono se danas u rukopisu čuva u biblioteca američkog Sveučilišta Harvard.

Posve netipičan književni život proživio je i nadasve neobično djelo ostavio je Ivan Krušala ,Arapin, inače naturalizirani Bokelj. Taj se književnik rodio u Mistri na Peloponezu neke danas nepoznate godine u drugoj polovici 17. stoljeća. Kratko se zvao Hasan,sve dok ga Peraštani u dječačkoj dobi nisu zarobili u nekoj pomorskoj bitci te su ga doveli u Boku i pokrstili. Tamnoputi dječak pokazivao je veliku nadarenost pa ga je njegov poćajko Matija Krušala , davši mu ime,poslao u Rim na više škole, gdje se mladac obrazovao u kolegiju za neofite. Teologiju je doktorirao u Padovi, a kad se 1704. vratio u Perast neko je vrijeme ondje zamjenjivao opata i napisao epsku Pjesan od boja peraškoga evocirajući u stihovima legendarnu pobjedu Peraštana nad Turcima u vrijeme Kandijskoga rata 1654, pri čemu autobiografski elementi u pjesnikovu prvjencu nisu nevažni .U spjevu Krušala se sjećao svojih dječačkih pomoračkih iskustava iz vremena dok je prije zarobljavanja plovio na turskim gusarskim brodovima. Krušalina poema sporim i dugim trinaesteračkim distisima iznosi kroniku te slavne pomorske bitke odajući ono što sam pjesnik na jednom mjestu priznaje, a to je da je malo vještan od jezika sada slovinskoga. To što se mučio s hrvatskim stihovima nije smetalo njegovim suvremenicima, koji su ih čak i uglazbili da ih svake godine na 22. srpnja izvode na fašinadu,dok su im lađe plovile prema otočiću Gospe od Škrpjela, usred pučkoga veselja, s pucanjem topova i maškaravanjem, uz bacanje šešira u zrak. Događaj što ga je Krušala opjevao u svojoj junačkoj ratnoj poemi nije bio tek sporedni vojni uspjeh nego je to bio prijelomni trenutak u modernoj povijesti Perasta. Bila je to vojna pobjeda koja je potaknula i Petra Zrinskoga da malo dana kasnije posjeti Perast na svojoj lađi. Krušalin spjev se početkom 18. stoljeća posve skladno uklopio u novoprobuđeni kršćanski optimizam koji je ojačao nakon turskih poraza u Ugarskoj, a napose nakon oslobođenja Herceg-Novoga i Risna, te u vrijeme uspješnih prodora austrijskih trupa u Bosnu i

36

Srbiju. Krušalin spjev rimovana je nada u skoro oslobođenje Balkana od turskog jarma. Ali pjesnika su daljine privlačile više od svakoga aktualiteta, pa je nakon deset godina što ih je proživio u domaćoj crkvenoj službi otišao u Veneciju gdje je kraće vrijeme podučavao talijanskom jeziku ruske mornare iz flote cara Petra Velikoga. U rusku službu stupio je posredovanjem Peraštanina admirala Matije Zmajevića koji mu je pomogao da u Veneciji 1719. stupi u službu grofa Sava Vladislavića, jednog balkanskog avanturiste i ruskog pouzdanika,koji je peraškoga opata i neofita poveo sa sobom u Petrograd. Ondje Krušala ostane čak šest godina, sve do 1725, kada iz posve nepoznatih pobuda otputuje u Kinu, sve do najistočnijih dijelova azijskoga kontinenta.Četiri je godine trajalo opatovo azijsko putovanje, o kojemu je napisao samo jedan ,ponešto nepravilni sonet na talijanskom jeziku u kojemu je opjevao Put peraštanskog opata viteza Krušale od carskoga Petrograda po Velikoruskom Carstvu sve do Kine. Krušalin sonet po svemu je jedinstveno djelo u cjelokupnoj svjetskoj putopisnoj literaturu, to je jedan od najkomprimiranijih putopisa ikada napisan, to je pjesma u kojoj je Krušala precizno izveo čitav mali privatni zemljopis. U tom svomu jedinom sonetu peraštanski je opat pobrojao sve važnije toponime svoga puta, ponudivši neobičan, ali vrlo realan opis te pustolovine koja ga je od Petrograda dovela do Kineskoga zida, do te, kako veli, "uzaludne stijene".

Kada se Krušala nakon putovanja Kinom vratio u Petrograd i nakon što je ondje napisao svoj sonet poželi da posljednje godine života proživjeti u zavičaju. U Perastu se iskrcao na istu onu rivu na koju su ga pola stoljeća ranije doveli kao zarobljena dječaka Hasana. Taj pustolov, pjesnik jedne junačke poeme i pisac jedinstvenoga sonetnog putopisa umro je 1735. u prosincu i, kako se sjećaju kroničari, posljednje je svoje dane proživio pomračena uma.

Umro je Krušala iste one godine kad je u Tavrovu u dalekoj Rusiji umro i njegov dobrotvor i sumještanin Matija Zmajević, rođen 1680, koji je služio Petra Velikoga kao zapovjednik moćne crnomorske flote.I Matija Zmajević, koji je na kraju života postao gubernator Astrahana, za sobom je ostavio dosta tekstova, među kojima se izdvajaju

37

uznemirena pisma ženi kojoj s velike daljine prigovara da ga je zaboravila pa joj prijeti da nikada unaprijed pisati vam neću ukoliko mu odmah ne odgovori.

Na razmeđi 17. i 18. stoljeća posebno je Perast a manje Kotor dao više odličnih književnika i memoarista. Među njima isticao se učitelj ruskih mornara Marko Martinović. Taj pomorski pedagog, koji se rodio 1663. napisao je dva odulja teksta koji izrazitom narativnošću i neobičnim temama unose posve nov duh u tadašnju hrvatsku prozu. U prvom od Martinovićevih proznih traktata ispisana je neka vrsta scenarija peraških poklada u kojoj se opisuje svečanost s ritualnim klanjem vola , onakva kakve su se priređivale stoljećima diljem Dalmacije, a uvijek su koincidirale sa zimskim boravcima mletačke flote u hrvatskim lukama. Drugi Martinovićev prozni tekst prava je kriminalistička pripovijest u kojoj se pisac trudio da naracijom, ali i kombinacijom poluistina i neprovjerljivih indicija, opravda ubojstvo što su ga politički protivnici 1709. počinili nad peraštanskim kondotijerom Vickom Bujovićem. Marko Martinović nekoć je i sam bio Bujovićev prijatelj, ali se u proznoj rekonstrukciji njegove pogibije trudio opravdati ubojice, a atentat prikazati kao slučajnost, inače dobrodošlu za socijalni mir Perasta. Da bi opravdao skandaloznu javnu egzekuciju uključio je Martinović u naraciju i Bojovićevu ženu Jelu, pokrštenu Turkinju , koju on opisuje kao neku Defoeovu Moll Flanders: Na koga se vi to žalite, gospodine konte Bujoviću, i razmišljate prema svojim načelima da tko je iznio takve stvari protiv vaše časti? Nemojte se tužiti protiv prečasnih prelata tvrdeći da su Vam oni sve to izmislili, nego kaznite svoju ženu Turkinju, koja se ne zna suspregnuti ni u smijehu, ni u odijevanju, ni u hodu i koja to sve radi za inat svim časnim ženama. Kada je ulazila u crkvu, izgledala je kao velika kneginja nizozemska, prezirala je sve i od svih je bila prezrena. Vodila je ljubav s mnogima tajno i javno i htjela je da se o tomu šuti. Smatrala je da joj nijedna žena nije ravna, a Peraštanke nisu htjele s njom govoriti, gledajući je kako je slobodna u ponašanju...

Razvoj trgovine kao i dulje mirnodopsko razdoblje ostavili su traga u duhovnoj atmosferi tadašnjih bokeljskih naselja. U cijelom zaljevu

38

bila je tada na djelu a tako je bilo tijekom čitavog XVIII. stoljeća renesansa urbane duhovnosti, proces kakav u tom vremenu nije poznavala niti jedna južnohrvatska regija. U živopisnom naraštaju bokeljskih pisaca isticao se tako i mornar Julije Balović koji je, kad je napustio pomorsko zvanje, postao gradski sudac i počeo se baviti prepisivanjem tuđih književnih djela, zapisivanjem pučkih pjesama što ih je čuo od sugrađana i crnogorskih došljaka.Sastavio je priručnik za brodske pisare, ali je njegovo životno djelo opsežna Peraška kronika koja je napisana u prvoj polovici XVII. stoljeća da bi do danas ostala najbolji narativni prinos gradskoj povijesti. Balovićev priručnik za brodske skrivane dobro je došao njegovu nešto mlađem sugrađaninu Krstu Mazaroviću, koji je također zapisivao narodnu poeziju, prepisivao starija književna djela i bilježio suvremene događaje. Taj Krsto Mazarović tako je iz prve ruke 1716. opisao krvavi boj u kojemu su Peraštani pobijedili i naočigled mletačkih zapovjednika zarobili gomilu Berbera i potopili mnoštvo turskih lađa. Ovako Mazarović opisuje prizor poslije bitke: Paluba tartane bila je puna mrtvih i okrvavljenih tjelesa koja su presvukla brod grimiznom bojom. Osamdeset i šest grabežljivih pljačkaša svučeno je i bačeno u valove, a za njih dostojan grob. Na brodu isparavala se krv koju su mornari ispirali da se ne bi okužili od smrada koji je bio pomiješan s mirisom baruta, znoja i krvi što su svojim vrenjem kužili zrak. Krsto je Mazarović pokazivao i zanimanje za jezična i pravopisna pitanja pa je, svjestan sve manje raširenosti zapadne ćirilice, izdanje knjige Fiore di Virtù, što ga je svojevremeno ćirilicom priredio Pavle Posilović, sada u Veneciji 1712. tiskao latiničnim pismom poprativši taj zahvat i manjom jezikoslovnom bilješkom. Bio je diletant ali ne samo u književnosti, jer je, kao svi diletanti bio neumjeren,pa se okušao i u arhitekturi izradivši nacrt nove peraštanske crkve koji je ostao nerealiziran. Umro je 1725.,pri čemu su mu ipak najveći životni uspjesi bili hrabra sudjelovanja u krvavim pomorskim bitkama.I sin spomenutog Marka Martinovića Drago, rođen 1697., okušao se u književnosti pa je sastavio obiteljsku kroniku u koju je uklopio i živo pisanu autobiografiju s nizom dobro ispripovijedanih epizoda. Već u predgovoru te obiteljske kronike objasnio je čitatelju da se na posao

39

odlučio kako bi pobijedio zavist sugrađana koji su se, veli, poslužili krađom spisa, krivotvorinama pa i uništavanjem kompromitantne građe. Zato, kaže taj racionalist, ti ljudi, ako su i pokušali uništiti mnoge izvore, nisu mogli uništiti piščevo razumno rasuđivanje. Od oca je naslijedio osjećaj za živo pripovijedanje, što je došlo do izražaja naročito u onim dijelovima knjige u kojima obrađuje pogibiju gusara Grila od kuće Cvjetkovića, a onda i romantično oslobađanje njegove žene Grkinje Garofalije iz saraja skadarskoga paše.

I Nikola Burović, koji je također bio rodom iz Perasta, svoj je pomorski zanat dopunjao književnim radom. On je tako prepisao i spasio od uništenja jednu od najstarijih hrvatskih drama, Vetranovićevu Istoriju od Dijane, a pisao je i vlastitih stihova, koji su pretežito panegirični. U tim stihovima nije se trudio oponašati ritam suvremenih Dubrovčana nego je radije pjevao na način bugarštica u stihovima razvezanim, kakva mu je Pohvala kavalijeru Ivanu Buroviću .Među piscima iz Boke čija su djela u onim vremenima bila tiskana našao se, doduše ne svojom voljom, Nikola Luković iz Prčanja. Rođen 1650, taj sin admirala bokeljske mornarice studirao je u Rijeci, da bi kao svećenik služio u mnogim mjestima Boke. Zanimao se za staroslavenski jezik i glagoljicu, ali je njegovo jedino književno djelo nastalo kad je iz starijeg dubrovačkoga prijevoda Ariostova Bijesnog Orlanda preuzeo epizodu o Lidiji i Alcesteu i prenio je u vlastitu poemu koju je naslovio Lidija iz Pakla. Luković je umro u rodnom mjestu 1728, ali je njegov neoriginalni fragment pedeset godina nakon piščeve smrti privukao nečiju pozornost pa su ga potomci tiskali 1775. čak pedeset godina nakon piščeve smrti.

Poput Perasta i Prčanja, a Lukovići su bili iz toga naselja, i Dobrota je silno uznapredovala potkraj XVII. a napose u prvoj polovici XVIII. stoljeća. To urbano pomorsko naselje između crkava svetoga Eustahija i svetoga Matije, koje počinje na samim zapadnim prilazima Kotoru, svojom duljinom nadilazi većinu dalmatinskih gradova. Taj jednostruki vijenac elegantnih palača što su ih domaći kapetani gradili za svoje obitelji prostor je u kojemu je tijekom desetljeća nastajala cijela jedna biblioteka ljubavnih pjesmarica. Anonimni tvorci tih pjesama bili su

40

najčešće pomorci sami, a pokatkad valjda i njihove supruge. Dobrotske ljubavne kanconijere pisali su oni na hrvatskom jeziku. Njihove čeznutljive pjesme nastajale su za kratkih zimskih sunčanih dana, onda kad bi se pomorci vratili kući. Ima među njima i stihova koji su zacijelo napisani na pučini, u inozemnim lukama, za vrijeme dugih plovidbi i samovanja. U dobrotskim pjesmaricama anonimni autori oslanjali su se na iskustva talijanske i latinske ljubavne lirike što su je upoznali u školi i u antologijama, ali je također u tom stihovlju očigledno iskustvo dubrovačkih, a i kotorskih prethodnih petrarkiziranja, kao što su u toj poeziji vidljiva i sjećanja na gradske podoknice kakve su se Dalmacijom pjevale još od srednjeg vijeka. Sačuvano je petnaestak dobrotskih pjesmarica koje su nastajale u duljem i danas teško odredivu odsječku vremena. Za razliku od onodobnih kajkavskih zbornika, bokeljski kanconijeri nisu djela poznatijih književnih radnika nego su te pjesme pisali oni kojima je poezija bila tek razbibriga i dopuna svakodnevici. Najčešće su to pjesme o čežnji razdvojenih ljubavnika, o uzburkanu moru, o noćnom nebu, zvijezdama i mjesecu, to je lirika u kojoj se opsesivno pjeva trenutak rastanka i bol razdvojenosti: Sve pjesme iz dobrotskih pjesmarica izravno su tematizirane oko mora. One su dnevnici ljubavnih povijesti, ali i dokumenti o životu pomoraca stare Boke. One su intimističke verbalne varijante bokeljskih zavjetnih slika. Tek što u tim pjesmama u kutu ne bdije Bogorodica nego nestašni Kupido koji raspaljuje ljubovnike. U tim pjesmaricama odjekuje elegični ton čije verbalno tkanje podsjeća na glasovitu dobrotsku čipku. Mirisom te pjesme kao da su nastale u blizini kužina u kojima su dobrotske gospe spravljale svoje torte od mjendula, plakale sričući ove tužne stihove o potonuću broda i smrti osamljenih pomoraca.

Iz Budve koja je zbog otežane branjivostio ekonomski zaostajala , ali koja nikad u ranom novom vijeku nije posvema zamrla, potekla su dva značajna književnika, spomenuti polihistor i libretist Cristoforo Ivanović te prozaik i avanturist Stjepan Zanović.Uz to u Budvi je nastao na razmeđu XVII. i XVIII. stoljeća jedan važan rukopisni zbornik starije poezije i drame u kojemu su se oko danas neobjašnjive energije na istom mjestu okupili brojni, drugdje uglavnom zagubljeni

41

stihovi. U toj pjesmarici, koju su prozvali po mjestu u kojemu je nastala, zapisano je dosta lirike i dramskih tekstova koji se mogu datirati još u 15. stoljeće, ali je po nekim indicijama vidljivo da je sastavljač, ili sastavljači, toga zbornika imao uvid i u suvremenu dalmatinsku književnu produkciju, pa mu sudeći po izravnom spomenu nije bila nepoznata ni Kita cvitja razlikova Bračanina Ivana Ivaniševića.

Budvansku pjesmaricu uokviruju, poput dva pilona, crkvena prikazanja o Kristu. Odmah na početak uvršten je adventski tekst Od rojenja Gospodinova, poznat u starijim glagoljaškim i latiničnim rukopisima, a opsežna Muka gospodina našega Jezukrsta, čije su mlađe verzije nastajale i u drugim dalmatinskim gradovima, zaključuje ovu važnu zbirku. U pjesmaricu je anonimni prepisivač uvrstio i niz dijaloških i monoloških pjesama, nekoliko pohvala Bogorodici, ima tu i pjesama u počast sveticama i svecima, nešto psalama i himni te dramski prizor u kojemu se Isus javlja Luki u Emausu. Premda pretežito konzervativnog sadržaja Budvanska je pjesmarica pravi rudnik tadašnje dalmatinske lirske nostalgije, ona je dokument o visokoj razini duhovnoga pjesništva koje se pamtilo i prenosilo i u tadašnjoj Boki. Ne samo u Budvi nego i u Perastu, Kotoru i Prčanju sastavljale su se i prepisivale tijekom XVII. i početkom XVIII. stoljeća slične takve zbirke u kojima su prevladavale dramatizacije nekih epizoda iz Novoga Zavjeta. U Perastu je tako sačuvan i kraći scenski prikaz posljednje večere pod naslovom Prikazanje razgovora Jezusova s učenicima svojijema u vrijeme napokonje večere u kojemu je prvi put u hrvatskoj književnosti prikazan izravan scenski susret Isusa i Jude. Dok se u cikličkim dalmatinskim prikazanjima dramatiziralo tek Judino samoubojstvo, dotle su u bokeljskoj dramatizaciji Posljednje večere pokazani Juda i Krist za istom trpezom, pri čemu je klimaks drame bio u trenutku kada Juda uzbuđen ustaje od stola i bježi izvan scene. U Boki Kotorskoj se u ono vrijeme nisu dramatizirale samo novozavjetne teme nego je sačuvan i jedn scenski tekst naslovljen Boj kneza Lazara u kojoj se na temelju srpskog Žitija cara Lazara u prvim desetljećima XVIII. stoljeća u katoličkom okruženju ,oni koji su poznavali i verziju

42

kosovske bitke po Orbinijevoj fabulaciji, priredili za scenu dramu o kosovskom porazu.U toj dramatizaciji bokeljski su autori još jednom bili osjetljivi na temu Jude pa su posebnu pozornost posvetili njegovoj postfiguriranoj izdaji. U središtu dramatizacije, koja ima ukupno 1172 dvanaesterca, nalazio se novovjeki Juda, srpski Juda, vitez Vuk Branković, kojega inače usmena tradicija krivi za Lazarovu smrt. Kosovski ciklus posredovanjem Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena bio je u južnoj Hrvatskoj dobro poznat, ali je razmjerno rana pojava kosovske legende u peraštanskoj dramatizaciji posvema nedvosmisleno najavljivala pojačani interes za balkansku mitologiju u književnosti onoga doba i to u katoličkim krajevima. Prema nekim indicijama djelo se izvodilo u Perastu na glavnom trgu vjerojatno u obliku onovremenih oratorija tako da su narativne djelove izgovarali Pisac i Pisnik dok su tekstove osoba kao što su knez Lazar, Miloš Kobilić, Vuk Branković, kneginja Milica i Jug Bogdan izgovarali glumci koji su ih prikazivali .

Barokna Boka nije nažalost mogla institucionalizirati svoju književnost.U njoj umijeće pamćenja nije imalo dovoljno institucija. Bila je Boka Kotorska daleko od tiskara, daleko od akademija, bila je udaljena od velikih luka i sveučilišta. Bez pristupa bogatstvu tadašnje filologije ondje su pisci bili prepušteni sami sebi premda su neki od njih postigli značajnih rezultata stvorivši čitav niz narativnih djela u kojima su opisivali svoju svakodnevicu ili su pak u lirici tematski inovirali inače vrlo sužene prostore tadašnje hrvatske književnosti. Inače najveći produkcijski obim imala su u Boki kotorskoj scenska prikazanja uskršnjeg ciklusa u kojima su dramatizirani prizori Kristovog mučenja a onda i njegove smrti na križu.Ni kod Peraštana ni kod Budvana nisu prikazanja s uskrsnom tematikom bila izvorna nego su se u njima prepisivali ili minimalno prerađivali predlošci starijih prikazanja iz srednje i sjeverne Dalmacije.Najbolji od tih bokeljskih dramskih tekstova je Plač blažene Gospe kada plaka gorku muku prislatkoga svoga sinka Jezukrsta gospodina našega, koji je po svom postanku vrlo drevan i mogao bi se datirati u 15. stoljeće pri čemu su bokeljske preinake uglavnom povezane sa sitnijim jezičkim a manje

43

dramaturškim elementima.U drami je vrlo zanimljivo preplitanje domaće štokavštine sa slojem dalmatinske čakavice .Tekstovi ovih prikazanja bili su prepisivani u svečanim prilikama .Među njima izdvaja se kavlitetom jedan koji je djelo anonimnog prepisivača sa samog početka XVIII. stoljeća,zatim primjerak Marka Balovića iz 1733., te treći Nikole Mazarovića koji je nastao u drugoj polovici stoljeća. Poznat nam je jedan peraški Plač blažene gospe sinka svoga mrtva držeći pod križem , zatim jedno Otajstvo muke Jezusove, u kojem su anđeli na čelu s Gabrijelom sudjeluju u procesiji "noseći pojedina otajstva muke Jezusove": peneze, čašu, konop i verigu,spužvu, svitu, ruku, stub, bičeve, krunu, čavle, sunđer , koplje, skale, kliješta a kao u drugim dalmatinskim prikazanjima i ove tvorbe poznaju topografske konkretizacije pa se pisac na jednom mjestu obraćao Peraštanima riječima O vi, braćo Peraštani, Jezusovom krvju sprani. Ono što fascinira u tim rukopisa nisu samo tekstovi nego ilustracije u njima koje su izrađene s dosta slikarske vještine koje prikazuju vrlo konkretne prizore s dramskih izvedaba.U vrlo velikoj produkciji prikazanja sačuvano je i jedno koje je s obzirom na temu posve neobično i unikatno.Radi se o Prikazanju razgovora Jezusova s učenicima svojijema u brijeme napokonje večere. Predložak čuva i vrlo zanimljivu scensku sliku posljednje večere s točnim kazališnim rasporedom njezinih sudionika pri čemu valja napomenuti da je u samom tekstu te drame neki kasniji čitatelj osjetio potrebu da upiše kako je posljednje prikazivanje ove drame bilo 1800.

Najambiciozniji bokeljski književnik u XVIII. stoljeću bio je župnik i graditelj dobrotske crkve Svetoga Stasa Ivan Antun Nenadić. On se u svojoj crkvi dao portretirati u kutu slike Polaganja u grob što mu je i jedini sačuvani portret .Bio je dramatičar i crkveni pisac zainteresiran za pitanja jezične standardizacije. Objavio je izuzetno popularan Nauk krstajnski kojemu je pridodao upute za ispovijed i pričest a napisao je još jedno djelo o križnom putu.Da je njegov Nauk krstajnski koji je tiskan 1768. imao mnogo čitatelja svjedoči to što je doživio čak tri izdanja. U sestoj rimi Nenadić je napisao kraći spjev s naslovom Šambek satarisan koji je u istoj godini kad je tiskan zbog goleme popularnosti doživio dva izdanja.Drugo mu je izdanje potpomogao

44

neki Francuz koji je i sam bio sudionk opisane bitke. Napisao je Nenadić i pjesmu o vrlo popularnoj bokeljskoj junakinji udovici Garofaliji, Grkinji vjernoj svome ubijenom mužu gusaru krilu Cvjetkoviću zvanom Grilo. Da je Nenadić bio vrlo cijenjen u svoje vrijeme svjedoči i to što mu je spjev o satarisanom šambeku utjecajni Andrija Kačić Miošić uključio u svoj Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Najoriginalniji lirski frgament iz Nenadićeva pera je i prigodna pjesma u povodu odlaska Tonine Barižoni u samostan .

U povodu ovoga autora dobro se prisjetiti cjeline kazališnih nastojanja na bokeljskom tlu, nastojanja kojima je upravo Ivan Antun Nenadić dao važan doprinos. I dok je libretistički i teatrološki opus Cristofora Ivanovicha bio usmjeren isključivo venecijanskim opernim teatrima i Veneciji u kojoj je nastao , rad je Nenadićev na polju drame ,premda snažno inspiriran talijanskim predlošcima ,sav bio na hrvatskom jeziku i namijenjen domaćoj sceni. Nenadić koji je za studija u Padovi stekao zvanje „naučitelja u obadva zakona" bio je u bokokotorskoj crkvi sve što se ondje moglo u to vrijeme biti, župnikom dobrotskim, kanonikom kotorskim i onda generalnih vikarog kotorskog biskupa Stjepana dell' Oglio. Umro je 1784. i pokopan je ispred oltara crkve svetoga Stasa pri čemu se u narodu pričalo da su mu srce, valjda zbog nekih prethodnih sukoba , pojele vještice pa je zapisano ovo: "Lasno da će bit tad rekli: vikaru, dakako, vještice srce izjedoše što se pošao boriti s njima". Nenadić je autor dva dramska teksta i to najprije prikazanja koje naziva tragedijom u pet činova a koje se punim naslovom zove Bogoljubno prikazanje muke gospodina našega Jezukrsta .Djelu do danas niti nakon višekratnih komparatističkih traženja nije pronađen talijanski izvor premda se s velikom sigurnošću mogu naslutiti u firentiskom krugu takvih prikazanja u kojima je upravo tijekom XVII. i XVIII. stoljeća Isus gubio svoj scenski značaj dok ga je dobivao Juda i njegova izdaja.Druga piščeva drama je Izak prilika našega otkupitelja za koju je utvrđeno da je prijevod Metastasijeve drame Isaaco figura del redentore. Rukopisi obje ove drame nalaze se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i oni su po svemu sudeći autografi . Za Bogoljubno prikazanje sam autor u bilješci kaže da je preneseno iz italijanskoga u slavinski jezik naš. O načinu na koji je Nenadić prevodio talijanske predloške može se mnogo razabrati iz njegovog

45

prijevoda Metastasijeve drame .On je ;prevodio doslovno ali i vrlo uspješno s obzirom na poštovanje izvornika.Evo kako Nenadić posve vjerno ostvaruje prijevod ovih osam Metastasijevih stihova koji naravno nisu iznimka:

Madre, amico, non piangetelungi ancor presente io sono:non è ver, non vi abbandono,vado al padre, e tornerò.Ei respira in questo petto:ei vi parla, a lui credete:voi fra poco, lo prometto,voi sarete ov'io saro..

i kako ih gotovo savršeno i tečno pretvara u hrvatske stihove:

Majko moja, prijatelju, ah, nemojte već suziti, pošto ispunim ćajka želju, opet ću se povratiti.Ko da mi je srce ispalo ... Al vas neću ostaviti, vjerujte mi da do malo i vi ćete sa mnom biti.

Nenadićeva drama o Kristu obrađuje Isusovo suđenje,zatim njegovu muku i smrt na križu.U radnji sudjeluju brojna lica, upravo onako kako i savjetuju isusovački poetičari.Lako je zamijetiti da se u drami pojavljuje i kor koji je bio nepoznat u starijim hrvatskim prikazanjima a djelatno lice je i alegorijsko Milosrđe. To što sam Isus nema replike u svojoj vlastitoj drami i nije čudno s obzirom na njegovu šutljivost barem u vrijeme odvijanja stvarne muke.Ali Krist u Nenadićevom prikazanju neće izgovoriti čak ni onaj slavni jedini tragični iskaz svoje muke, rečenicu Bože,Bože zašto si me ostavio .Isus je šutljivi Bog, on je povijest a na sceni govore uglavnom samo oni koji su grješni i koji su zbog toga ispali iz povijesti otkupljenja. Ovaj stav dijelio je Nenadić i s Metastasijem koji slično zagovara u svom predgovoru jednoj svojoj drami o Isusu u kojoj se Bogočovjek ne pojavljuje kako se ne bi

46

miješao s običnim i grešnim ljudima. Radnja Nenadićeve drame o Kristovoj muci započinje u dvoru Kaifasa poglavice od Žudjela, gdje vijeće ,kao da je neko pakleno vijeće iz baroknih epova, donosi odluku o ubojstvu Isusa.Središte drame je prizor Judinog prekasnog pokajanja pa nije slučajno da je taj dio drame potakao jednog beogradskog redatelja da ovu dramu 1973. izvede s na sceni s promijenjenim naslovom Kako je Juda izdao Jezusa. Posve u duhu srednjovjekovih prikazanja je retrogradna i završna slika drame koja je apoteoze s majkom Božijom koja u skutu drži mrtvoga sina dok ih okružuje grupa učenika .Ta dramska pietà , ukočena živa slika,posve odudara od jednog bizantinskog ulomka koji se sačuvao u bokeljskim zbirkama a kojega je napisao slavni Melod, u kojem majka Isusova preklinje učenike što su izdali njezina sina ,što ga nisu do kraja slijedili i spriječili njegovo umorstvo. Nenadić radnju svoje drame o Isusu ,a ustvari o Judi, vrlo slobodno premješta u razne prostore,sad je scena u Kaifinoj kuće,zatim je u grad pa onda u dubravo,te u kući Markovoj, te na sudu i konačno u domu Pilatovovom. Inače u Nenadićevoj drami o Kristu ključne su one scene koje se prikazuju kao vizije ,kao neka vrsta živih slika koje uz škrtu riječ komentara ili iskaze anđela evociraju a ne dramatiziraju postaje Isusova puta, njegovu posljednju večeru s apostolima, molitvu u Getsemanskom vrtu, scenu u kojoj ga vode vaznih očiju, bičuju na sramnom stubu, raspinju na križu i konačno skidaju s križa i polažu u krilo Majke. Premda je na sceni mnogo događaja i lica Nenadićeva drama o Isusu spora je , razvučena i monotona. U dramatizaciji značajan udjel ima oklijevanje Poncija Pilata da krvnicima preda Isusa.Vrlo dobro je prikazan apostol Petar i njegova trostruka izdaja učitelja a konačno već spomenuta muka Judina pretvara ovog antagonistu u protagonistu ove drame. U tekstu ima nešto scenskih napomena koje bi se mogle odnositi na scenografiju i scenske efekte.Tako se iz tmine čuju glasovi anđela ili se u jednom drugom prizoru prosvjetljuje mjesto pomalo. Koristi se u drami i to na dva mjesta stilsko sredstvo koje je bilo omiljeno u starijih baroknih pisaca a to je topos jeke koja se javlja najprije u monolozima apostola Petra a onda Jude. Ovaj se stilski postupak često koristio u opernim libretima toga vremena. Inače Nenadićeva drama je polimetrijska , tako da ne

47

poznaje dominantnog stiha,premda je u njoj najviše osmeraca ali ima i kraćih stihova i to šesteraca, peteraca i četveraca koji su najčešće bez rime a ima u tekstu i posve nenadanih rimovanja.Da se djelo izvodilo u svoje doba na sceni svjedoče mnoge riječi preuzete iz svakodnevnog govora tako talijanizmi kao što su ola, si, basta, pjaca ili turcizmi kao harač, aspra, bre pri čemu nije nevažno reći da se neke od ovih rječica javljaju kod dubrovačkih i hvarskih dramskih autora još od Hanibala Lucića do Petra Kanavelića. U drami se lica na mnogo mjesta izravno čude nekim navodnim Isusovim propustima što je inače bila više konvencija u bizantinskim starijim dramama nego u onim zapadnoga kruga.Tako se Marijin suprug Josip , Isusov poočim , u trinaestoj slici drugoga čina čudi jer je Isus pred Poncijem Pilatom šutio pa je ,kako on posve krivo izvodi, upravo zbog toga izazvao Pilatovu ljutnju. Zanimljiv je i kolokvijalni Pilatov prijekor iz trećeg čina kad ovaj u drugoj slici židovskim poglavicama ,koji su željni osvete nad Isusom, kaže Veće ste mi dodijali su toliko vaše buke. Što se tiče druge drame Nenadićeve koja je prijevod Metastaijeve drame o Izaku i ona je doslovni prijavod Metastasijeve drame koju je u Dubrovniku samo koju godinu ranije već bio preveo franjevac Timotej Gleđ. Zanimljivost ove boeljske drame jest u tomu što se u njoj žrtva na brdu Moria dramatizira tako da potpuno ostaje izvan okulara publike jer je u središtu drame Izakova majka Sara koja u prvom prizoru doznaje od svoga muža Abnrahama razloge njegovog noćnog odlaksa i Božjeg poziva.U tako izvedenom obratu drama dobiva posve melodramatični finale kada se Sara jer zna da će otac ubiti njihovog sina onesvješćuje jer se ovaj vraća živ i zdrav pa se njoj čini da je upravo ugledala njegovoga duha.U okviru teatrološke dokumenatcije osamnaestostoljetne Boke kotorske neće biti naodmet protumačiti ovdje i jedan vrlo važan teatrološki dokument sumarno već spomneutog bokeljskog pisca Marka Martinovića . Tekst Martinovićev nešto je stariji od Nenadićeva opusa,ali svakako je važan izvor jer narativno fiksira na vrlo zanimljiv način neki karnevalski spektakl koji se odigrao na peraštanskoj pjaci 1715. godine , a koji u stariju književnost inaugurira miteme žrtvovanju vladareve djece antičkim bogovima. Naime, karnevalski a

48

ustvari ritualni spektakli, jednako kao što su pored njih to bile liturgijske svečanosti , dugo su zadržali svoju ritualnu provenijenciju. Središnji je smisao rituala da poveže Boga sa čovjekom, pa zato opetovano izvođenje rituala , cikličnost njegovih izvedaba,njegovim sudionicima učvršćuje postojeću vezu unutar komunalne zajednice. Stoga je i religijska drama, osobito u nekim starijim epohama, imala veliki ritualni naboj, kao što ga je kasnije sačuvala karnevalska dramu kakvu opisuje Marko Martinović da se događala na peraštanskom pjaci . Sačuvani scenarij ovaj ritualni prizor fiksira u scenskoj slici koja ima klimaks u trenutku kad je kćeri generalovoj već prislonjen bodež na vrat.Kao i u fabulaciji o Abrahamovom sinu Izaku, ali i posve različito od šutljivog Abrahama, ovdje akteri mole milost najprije od samoga Vladara,dakle, vlastitog oca-generala, a time i od Bogova, i ta molitva nije usmjerena poštedi život, nego odgodi smrti. Žrtvovanje djevojke koja je kćerka generalova zapravo je ritual u kojem se prinosila ljudska žrtva na oltar boga Jupitera.Princeza u peraštanskom prikazanju govorila je: Moj pridragi oče! Umirem zadovoljna, najprije jer te vidim vesela pobjednika, pa će se tvoj glas raširiti po cijelom svijetu, pak i zato da se udovolji ovome zavjetu u zadovoljštinu bogu Jupiteru, jer je možda po njemu bilo tako suđeno u ime zahvale. Ali te molim, daj mi mjesec dana da kroz to vrijeme pripremim dušu, pa ću umrijeti zadovoljna. Inače, kćerina želja,a ona je postfiguracija biblijske Jiftahove bezimene kćeri koja proživljava istu sudbinu, biva uslišana, pa joj se žrtva zamjenjuje životinjskom, a to će u ovom ritualu biti odsijecanje volovske glave: Tako će sjest otac i kćerka sa savjetnicima uz klicanje svega naroda, uz pet hitaca iz mužara i udaranje bubnja. Zatim će dva lakaja sa četiri dvorske dame plesati uz udaranje kitara i bubnja. Potom će dovesti bika sred pjace na spremljeno mu mjesto, a oni, koji ga dovedu, skakat će s golim mačevima. Na generalov znak odrubit će mu glavu od prve, ukoliko budu mogli, uz opće klicanje i udaranje bubnja i pet hitaca. Nakon toga mladići će, otkrivši lice, plesati kolo i pjevati po mjesnom običaju.Pretpostavlja se da je običaj odsijecanja volovske glave mogao biti ostatak dionizijskih svečanosti iz antičke grčke, budući da se sačuvao i u današnjoj Trakiji. Nije nikako neobično što se spominje Jupiter u ovom bokeljskom pokladnom tekstu

49

jer je njegovo spominjanje povezano s ritualnim ubijanjem vola koje su inače od najstarijih vremena izvodili mladići skačući i vitlajući mačevima.Tada bi se dovuklo vola na određeno mjesto pa bi mu se na generalov znak odsjekla glava uz klicanje, udaranje bubnja i pucnjavu pušaka. Naravno ovaj običaj odsijecanja volovske glave podsjeća i na biblijske ali i starogrčke rituale prema kojima su se na žrtvenike prinosile životinjske žrtve, o čemu svjedoči najvažnija starozavjetna fabulacija o Abrahamu i sinu mu Izaku. Od XVII. stoljeća odsijecanje volovske glave uoči pokladnih svečanosti, pri čemu su mladići smjeli nositi oružje, osobito mačeve, bilo je uobičajeno u Korčuli, korčulanskim selima na istočnoj strani otoka,zatim u Splitu i drugim dalmatinskim gradovima.Uz ritualno odsjecanje glave plesala bi se moreška a na Korčuli njezina brutalnija i danas sačuvana varijanta koja se naziva kumpanja.

Koliko god fabulacija sa žrtvom generalove kćeri imala homologija sa starozavjetnim tekstom o Abrahamu i Izaku ona zbog toga jer se temelji na biblijskoj priči o žrtvi Jafetevo anionimne kćeri impregnira neobično složene značenjske slojeve. Naime, ovdje je sakralni sadržaj priče cenzuriran jer je zbog pokladnoga konteksta u tada kršćanskoj religioznoj komuni Perasta uvodio naraciju o antičkim božanstvima, dakle za učesnike ovoga spektakla, priču s profanim dramskim licima. Martinovićeva priča o vladarevoj kćeri čije će žrtvovanje biti odgođeno i zamijenjeno životinjskom žrtvom vola, nosi važne signale koji upućuju na svakodnevni život peraške zajednice. Ova pokladna inscenacija uvodi i stilizira neke oblike pomorskog života,a nije slučajno da je pisac Martinović bio školovani pomorac, sam je podučavao ruske moranre u vrijeme cara petra Velikog,pa se iz ove kratke priče razaznaje da se otac-general, koji je odslik tadašnjih peraštanskih morskih condottiera, zavjetovao samome Jupiteru da će mu ukoliko pobjedi u nekoj bitci žrtvovati vlastitu kćer. Poznato je iz arhivskih izvora kako su se mnogi peraštanski pomorci, a o čemu postoji i tisuće sačuvanih zavjetnih pločica u crkvama Boke Kotorske, a osobito na otoku Gospe od Škrpjela, zavjetovali samoj Bogorodici. Sasvim je jasno da se peraštanski pomorci nisu zavjetovali ni Jupiteru,

50

niti Zeusu već je poznato da su zavjet davali Bogorodici, sve od konca XVI. stoljeća i dalje. Time se otvaraju dva bitna problemska punkta rituala odsjecanja volovske glave u Perastu: s jedne se strane u antički mit zakrabuljio svakodnevni liturgijski ritual pripadnika pomorske komune, dok je s druge strane u vidokrugu publike cenzurirana drama koja bi uključila ne žensku sveticu, već samu Bogorodicu. Tako se i dogodilo da je u ovoj pokladnoj inscenaciji žrtvovana kćer, a ne sin što je uostalom i bilo uvriježenije u mitskim fabulacijama o žrtvovanju vladara. U Perastu nisu ovom prilikom bili „važni“ Abraham i Izak,Jefta i njegova kćer, koliko su bili važni rituali zavjetovanja Bogorodici koja nije mogla, zbog historijskoga konteksta, kao žensko lice dobiti meritornu ulogu u jednoj maloj, patrijahalnoj zajednici.

Iz bokeljske pučke baštine treba spomenuti i jedan zabilježeni vrlo dobro sročeni iskaz vještice s razmeđa 17. i 18. stoljeća koji je izrečen posvema u duhu narudžbi što su ih pred mučene žene postavljali muški krvnici. Pod mukom ali jezikom svojih mučitelja izrekla je mučena žena svoj kratak ali gotovo udžbenički opis vještičenja koji se i danas uza sav smireni ritam njezinih talijanskih rečenica čita s uzbuđenjem jer se iz njih čuje krik uplašene žene koja se poput Šeherezade, pokušava spasiti fabulacijom:Kazat ću sudu način kojega smo se držale kada smo sisale krv rečenom djetetu. Odredismo između nas, tri vještice, dan kada ćemo dići s ovoga svijeta rečenog dječaka i, kada je bilo uvečer, nakon dva sata noći sastasmo se i pošto smo se svukle gole....

Jedno poglavlje ženske književnosti stare Boke Kotorske nije pohranjeno niti u tekstovima navodnih vještica niti u ljubavnim pjesamam bokeljskih pjesmarica, niti žrtvoavnih djevica u karnevalskim ritualima. Književna sudbina pa i pisani trag o ovom poglavlju bokeljske društvene povijesti dio je životne priče Turkinje Jele udate za konte Vicka Bujovića, jednog od najslavnijih i svakako najnasilnijih Bokelja u čitavoj povijesti ovoga tla. .Taj se Bujović rodio u Perastu 1660. i od njega nije sačuvano mnogo tekstova, tek nekoliko pisama i vojnih naredbi. Bio je pustolov i hrabri vojnik koji je vojevao za interese Mletačke Republike. Dubrovčanima bio je omražen pa su protiv njega pokušali više puta naručiti

51

atentate.Najviše se kao mletački condottiere istakao za vrijeme morejskog rata koji je trajao između 1684. i 1699. godine. Život mu je okončan 1709. mučkim ubojstvom na peraštanskoj rivi kada ga je nakon beznačajne svađe smaknula grupa sumještana. Bujovićevo je ubojstvo bilo planirano i inscenirano jer njega nije bilo lako ubiti.Bio je vješt u dvobojima pa je tako jednom naočigled brojnih svjedoka porazio hercegnovskog kapetana Osman-agu ali tako da je do kraja pred okupkjenim vojnicima zadržao časno ponašanje .Naime taj dvoboj nije završio egzekucijom gubitnika nego mirenjem pa je Bujović okupljenima, poput jednog od trojice francuskih mušketira, tom prilikom kazao da se nije radilo o drugom nego o megdanu iz ljubavi. Ubojstvo Bujovića koje se dogodilo 1709. uzbudilo je dalmatinsku javnost pa se dogodilo da je nekoliko Peraštana, posebno onih iz roda Zmajevića , bilo prisiljeno zbog odmazde otići u izgnanstvo. Ali kulturnoj povijesti još je zanimljivija od Vicka Bujovića njegova žena Jela.U Nadžupnom arhivu u Perastu čuva se jedno njezino rječito pismo datirano u Dubrovniku 24. lipnja 1697. Taj tekst jer ga je pisala jedna žena i jer je time u svojoj vrsti i u maskulinoj sredini iz koje potječe, posjeduje kulturološki ali i psihološki značaj koji mnogo govori o odnosima spolova u ono vrijeme. Jelena Bujović bila je kći Turčina Bal Agića koji je živio u Trebinju. On je kćerku po ondašnjem običaju predao u kršćansku peraštansku kuću Krsta Zmajevića na odgoj i čuvanje to jest na dušu kako se tada govorilo. Čim je djevojka poodrasla oteo ju je nasilni Bujović s kojim je godinama živjela najprije u nevjenčanoj vezi u kojoj se rodilo i jedno dijete. Brak su sklopili 1703. a na vjenčanju im je kum bio slikar Tripo Kokolja, čovjek koji je oslikao svetište na Gospi od Škrpjela. Jela i Vicko su se vjenčali u vrijeme dok je Bujović bio na vrhuncu moći i kad je od venecijanskog Senata pustolovni conte dobio velike posjede kod Herceg Novog u Kumboru .U isto vrijeme Senat dubrovački ga je tajno osudio u oglusi na smrt pa je bila za njegovu glavu ponuđena bogata nagrada i to svima koji bi moćnog peraškog kapetana ubili i o tomu donijeli dokaze . Jedan dio zajedničkog života s Vickom Bujovićem lijepa je Jela provela u Dubrovniku naravno prije proglašenja spomenute smrtne presude .Premda je imao slobodan pristup Gradu i tada je Bujović zbog mletačke lojalnosti ondje priman kao nemili gost i s podozrenjem. Jela je Vicku Bujoviću pisala spomenuto pismo iz

52

Dubrovnika .Napisala je jedno zanimljivo i zajedljivo pismo::Piso mi si u tuđoj knjigi da imam pamet. Ma je ja imam, samo mi je vele žo bilo da mi u druzijem knjigam to pišeš, neka sfak zna. Mogo mi si knjigu pisat.

Jela Bujović posjedovala je stanovito obrazovanje, čak za ono vrijeme i znatnu pismenost.Njezino pismo baca svjetlo na osobu ove izuzetno zanimljive žene slobodnog ponašanja. Iz arhivskih spisa ali i iz ovog oduljeg pisma nazire se da je u Dubrovniku , za vrijeme Bujovićevih odsustvovanja ,Jelin ljubavnik bio neki Đivo Madin Sorkočević,plemić kojega u pismu ona emocionalno spominje pojačanim iskazom Sam se gospar Đivo Madin čudio, da bi onda još citirala i riječi koje je on navodno rekao: Đe su se đeli? govoreći o nekim banalnim mjendulima. Pismo Jele Bujović najraniji je dokumentiran ženski iskaz ovog tipa u bokeljskom ranom novovjekovlju. Iz njega je jasno da Jela nije prihvaćala da bude tretirana kao da je muževljeva svojina , kao predmet o kojem on može govoriti kao o robi ili kao osoba koja bi se željela osjećati kao da je u njegovu posjedu. Premda je od početka 17. stoljeća, kao posljedica ideoloških promjena na Koncilu u Trentu, bio uspostavljen mnogo stroži odnos prema seksualnim slobodama, događalo bi se da je ženama, u ovom slučaju Jeli, kojoj su očito sam suprug ali i okolina javno prigovarali zbog slobodnijeg ponašanja,bio ostavljen, paradoksalno čak i veći prostor da u privatnoj komunikaciji izražavaju slobodno svoje misli i osjećaje. Zanimljivo je da Jela Bujović, premda je u trenutku dok piše svoje pismo, dakle 1697, još uvijek nevjenčana Bujovićeva supruga, ne prihvaća maskulinu objektivizaciju svoga položaja, nego se tom stanju protivi izravnim iskazom. U tom je smislu posve netipično i njezino očito intimno poznanstvo s plemićem Đivom Sorkočevićem.Naravno da o toj diskretnoj stvari nisu sve okolnosti posve jasne premda bi se moglo pretpostaviti da je taj odnos mogao poticati i ohrabrivati upravo njezin suprug, što je inače posve u skladu s onovremenim vezama uglednih žena s moćnim ljudima koji su mogli biti od neke koristi njihovim muževima, o čemu ima više dokumentiranih slučajeva. U tom je smislu Jelu, koja je imala stanovito obrazovanje, muž mogao koristiti kao svojevrsni izvor pouzdanih informacija. Po tome bi se Đivo Sorkočević mogao uklopiti u ideju o onome što se tada nazivalo cavalier servente ili cicisbeo, a o

53

čemu u dubrovačkoj literaturi postoji, doduše iz kasnijeg razdoblja, drama Marka Bruerovića Vjera iznenada. Na istočnoj obali Jadrana, jednako kao u suvremenoj Italiji, odnos prema ženama i njihovoj slobodi s jedne strane bio je posve strog, dok se s druge strane dopuštalo udatim i vezanim ženama da kontinuirano budu praćene od nekog muškarca njihova ili srodnog ranga koji im nije bio muž. Naravno, Jelu Bujović Turkinju podrijetlom iz Boke Kotorske nisu u Dubrovniku doživljavali kao plemkinju ravnu dubrovačkome plemstvu, ali kako je njezin muž ipak bio venecijanski conte, to je zasigurno pomagalo njezinu statusu. Cicisbeo Sorkočević, kojega ona naziva Đivo Madin i koji u njezinu pismu govori o bademima, bio je neka vrsta drugoga muža ove žene. U dubrovačkom arhivu se o tom plemiću iz roda Sorkočević mogu pronaći vrlo zanimljivi podatci i to posebno o fizičkim sukobima što ih je imao s ljudima koji su na neki način bili bliski Jelinom mužu Vicku Bujoviću.Tako samo nekoliko dana nakon Jelinog pisma mužu dogodilo se da je Đivo Sorkočević osobno i žestoko izbatinao sina jedne Jeline sluškinje.Izranjen ovaj je na sudu rekao da ga je gospar Đivo bacio na zemlju,da ga je koljenima pritisnuo na stomak i onda uz pomoć dva djetića vezao štapom, debelim kao ruka,te tukao po nogama i butinama dok štap nije pukao.Sjećao se mladić da ga je pobješnjeli plemić udario 150 puta. Bila je to osveta za neku indiskreciju ali svakako da je razlog žestokom kažnjavanju što je Đivo Sorkoćević upravo u to vrijeme prema iskazu jednog od svjedoka bio na popisu žrtava koji je ljubomorni Bujović navodno zbog slobodnog ženinog ponašanja sastavio . Isprebijani mladić očito je stradao jer je Bujoviću otkrio neke okolnosti o vezi Jele i njezinog dubrovačkog ljubavnika.Inače u arhivu su nestali tragovi o ispitavanju glavnog aktera ove tučnjave ,samog vlastelina Sorkočevića, pa se baš i ne zna koliko i kako je on bio kažnjen. Bujović je u Dubrovnik boravio često one godine kad mu je Jela pisala spomenuto pismo.Iz nekoliko dokumenata vidi se da je Bujović boravio u ljetnikovcu istoga toga Sorkočevića , ljubavnika svoje žene i da je pred njegovom kućom na Lapadu, u Gruškom zaljevu držao usidrenim svoj jedrenjak.Uvijek kad bi Vicko Bujović stigao u Dubrovnik zaredalo bi ondje nekoliko incidenata koji su bili povezani s njim. Tako je jedno jutro pronađen izmrcvaren neki župnik pri čemu su svjedoci sumnjali da su to ga tukli Bujovićevi mornari jer su ih u

54

mraku vidjeli kako bježe. Sljedeći put kad je došao u Dubrovnik Bujović je pred Orlandovim stupom, na najprometnijemm mjestu Dubrovnika sam bio ranjen s dva uboda nožem . Napadač se nakon napada bio sakrio u samostan Male braće a noću je pobjegao da bi kasnije isti taj bjegunac zamolio senat da ga pomiluje .Ovi su to ,jer se radilo o napadu na njihovog neprijatelja Bujovića , učinili s najvećom radošću što se vidi po tomu da je odluka prošla s 50 glasova za i samo 7 protiv.Bujović je i tom prilikom bio uvjeren da je napad na njega izravno podupirala dubrovačka vlast, a kako je bio na Dubrovčane ljut i zbog drugih stvari ,odluči da zauvijek napusti grad i da se u njega nikad više ni on ni Jela ne vrate. Iz Perasta pismeno je jednom poručio Dubrovčanima da će svakog njihovog vlastelina ako ga njegovi bravi uhite dati ubiti a da će svojim brodovima blokirati južni pomorski put prema Dubrovniku.Tim prijetnjama dubrovačke vlasti nisu odgovarale osim što su Bujovića osudile na smrt.Doduše uskoro po tim događajima jedna od osoba koju Jela spominje u svom pismu mužu 1697. počinila je teški zločin u Dubrovniku koji je uznemirio Dubrovčane i ponukao ih da zatraže zaštitu od samog venecijanskog Dužda jer su smatrali da je počinjen od strane njegovih podanika.U zločinu je kako je ustanovljeno sudjelovao Jelin sluga Tripo Lalov ,čovjek koga ona na više mjesta spominje u svom pismu mužu, a koji je bio osobni čuvar Bujovićev a i Jelin u njegovom odsustvu.Naime u Dubrovniku je upravo taj Tripo Lalov oteo nekog uglednog plemića iz roda Cerva .Oteo ga je tako što ga je barkom odveo na pučinu, ondje izbatinao i na koncu tako izmrcvarenog izbacio na neku udaljenu morsku hrid. Ovom prilikom senat dubrovački nije zločinca pomilovao nego ga je premda ga nisu mogli uloviti iz ogluhe osudio na smrt vješanjem koja je još pooštrena time da se izreklo da će okrivljeniku biti prije egzekucije slomljene obje ruku .Presudu su izglasali svi senatori što je bilo pisve neuobičajeno.I ovom je prilikom iz arhivske knjige istrgano nekoliko listova o tom procesu jer je nekome očito bilo važno da se dokazi o događaju prikriju. Što se Bujovića i njegove žene tiče oni su u Perastu nastavili glamurozno živjeti, sagradili su i danas sačuvani spektakularni palac na morskoj obali uz zapadni ulaz u Perast .Dubrovčani nisu Bujovića ubili premda su to žarko željeli ali se dogodilo da je on bio ubijen od ruke svojih Peraštana i to u posve domaćoj zavjeri. O raskošnom životu Bujovićevom i njegove žene u

55

Perastu nazire se nešto iz jednog kasnijeg Vickovog pisma pravoslavnom episkopu Savatiju Ljubibratiću. Bujović episkopu piše dvije godine prije smrti u trenutku dok 1707.gradi svoju veliku palaču itraži od ovoga da mu posudi novac.Čudna je ta molba kad je bilo očito da Bujović u tom trenutku živi raskošnim životom i da je okružen brojnom poslugom i stražarima. Bujović svoj dug episkopu nije stigao vratiti pa je ovaj bio prisiljen novac potraživati od udovice Jele.Ona je nakon muževljeve smrti nastavila živjeti s njihovom djecom u grandioznoj palači.Druga njezina pisma ili neki pisani tragovi nisu se sačuvali..

Ovaj sinoptički ,a u nekim elementima i analitički pregled bokeljske književnosti u ranom novom vijeku na samom svom kraju mora sačuvati prostor za svakako najkontroverznijeg književnika s ovoga tla Budvanina Stjepana Zanovića.Bio je jedan od najvećih avanturista starije književnosti, značajan književnik jadranskog prosvjetiteljstva i onaj koji je naslućivao predromatičarsku osjećajnost. Taj prijatalj Giacoma Casanove rodio se sredinom 18. stoljeća.Živio je burno mijenjajući identitete, bježeći pred brojnim policijama i vjerovnicima, objavljujući knjige kao da su mu vizit karte. Kad su 1769. dva brata Stjepan i Primislav Zanović bili zavazda izgnani iz Venecije njihov je najveći grijeh , koji im se pripisivao,bila kocka ali imali su i jedan dopunski koji su vlasti formulirali kao nepoštivanje vjerskih obreda i huljenje Bogorodice i svetaca. Koju godinu kasnije spominjali su Stjepana i dubrovački istražitelji zbog sudjelovanja u nekom skandalu koji su oni označili da je masonski.Svoju enciklopedijsku kulturu Zanović je stekao izvan škole najintenzivnije za vrijeme putovanja na koja bi odlazio ,kako sam svjedoči ,jer je želio spoznati ono što se stiče samo iskustvom. U Firenci je tako u društvu Casanovinom imao velikih financijskih uspjeha u kartaškim igrama ali ne bi on bio kontroverzan da u isto vrijeme nije u tamošnjoj Akademiji degli Apatisti javno interpretirao svoju liriku pa onda objavio i neki spis kojim je proslavljao rusku caricu Katarinu.Ovaj apatični firentinski akademik ubrzo je optužen ali ne zbog tih knjiga nego zbog kockarskih prijevara pa je iz Firenze prebjegao u Pariz gdje je ,kako je inače običavao, došao na glas najprije zbog uspjeha u ženskom društvu da bi potom stekao i niz uglednih poznanika kakav je bio čak i

56

Jean Jacques Rousseau kojega je smatrao svojim učiteljem a upoznao je u Parizu ne samo D'Alamberta nego još i Voltairea kojemu je posvećivao sonete na talijanskom i francuskom jeziku.I naravno potkradao mu tekstove proglašavajući ih svojim! Iz Pariza Stjepan Zanović otputovao je u London navodno naplaćujući neke stare kockarske dugove ali isto tako ne zaboravljajući da mu je najbolja ulaznica u visoka društva poezija, raznovrsne njegove rimovane improvizacije i dosjetke.Vječito u pokretu, ustvari u bijegu Zanović je za sobom ostavljao brojne tekstove, vlastite knjige i razbacane stihove.Neke je i tiskao u vrlo malim i tankim izdanjima a neke i u većim cjelinama najčešće s lažnim oznakama mjesta u kojima su bile tiskane, lažući najčešće da se radilo, a naravno nije, o ponovljenim izdanjima tih istih knjiga.

Za vrijeme boravka u Dresdenu 1775. Zanović se osjećao progonjenim s mnogih strana.Optužbe za njegove kockarske prijevare stizale su sa svih strana,iz Venecije i Pariza, London..U toj svakako teškoj poziciji odluči se odbraniti jednim novim književnim djelom, knjigom koja je svakako njegova jedina uspješnica, djelo za koje se kasnije nije sam morao brinuti da ga suvremenici čitaju, prevode i pretiskavaju.Radilo se o knjizi Lettere turche ili Turska pisma objavljenoj 1776.Knjiga je odmah privukla pozornost ali čim su se otčitale njezine subverzivne poruke nije ni ona bila bez utjecaja što su joj autora koji mjesec kasnije prognali iz Dresdena.Turska pisma sastoje se od niza epistola što ih ispisuje neki izmišljeni Turčin Osman. Zanović hini da s tim Osmanom nema ništa nego da ih je on Stiepan Pastorvecchio našao u Dresdenu gdje ih je sakupio i objavio.Tek nakon Montesquieuovih Perzijskih pisama moda ovakovih egzotičnih epistolarija bila se proširila Europom pa je Zanović svojom knjigom ušao u jedan posve provjereni i popularni romaneskni oblik.Pisac tih pisama predstavlja se kao filozof koji na bezobziran način, ponekad neotesan i infantilan piše svoja pisma iz brojnih europskih gradova .Tu se spominju i Dubrovnik i Venecija, i Rim, zatim Pariz i Beč, Napulj i Leipzig, Petrograd...Djelo je odmah privuklo veliku pozornost čitatelja pa je s talijanskog bilo prevedeno na francuski i objavljeno u Leipzigu na nemačkom jeziku pa onda još

57

i u Berlinu oba 1777. Najviše je političkih uspjeha Zanović imao u Poljskoj čijoj je političkoj sudbini posvetio niz lucidnih analiza u knjizi Le destin politique de la Pologne u kojoj je koristio iskustva svoje vlastite domovine.Predstavljao se Šćepanom malim, izdankom ruskoga kralja Petra Velikoga, pretvarao se da je potomak albanskih prinčeva i da je u rodu sa Skender-begom Kastriotićem. Mnogo se čitala i Zanovićeva knjiga iz 1784. Le fameux Pierre III u kojoj iznosi mit o lažnom ruskom caru koji je postao gospodar Crne Gore, dakle on je bio onaj koji je u europsku svijest učvrstio mit o lažnom caru Šćepanu malom. Zanović je umro u amsterdamskom dužničkom zatvoru.Ondje je kad je shvatio da su mu prevare otkrivene i da mu nema spasa prerezao vene. U lirskom opusu Zanovićevom pojavljivali su se mnogi oblici tako da je pisao sonete i kancone, zatim kanconeta i kantate, madrigalae,i dosta anakreontika kao i nennija to jest tužaljki po grčkom uzoru. Svoje pjesme namjenjivao je glazbenom izvođenju pa spominje brojne instrumente koji bi ih trebali pratiti: citru, flautu, violu d'amore.Njegove su pjesme većinom prigodnice i gotovo uvijek nose odrednice o mjestima u kojima su nastajale pa su tako najviše od svega svojevrsni geografski priručnik onovremene Europe.Pisao je i ljubavne pjesme koje su tek improvizirana udvaranja i na svoj su mu način bile prigodnije od svih prigodnica.Najupornije se udvarao nekoj Leoni uvjeravajući sebe i nju da je ona njemu više nego Beatrice Danteu, Eleonora Tassu a Laura Petrarki.

Znajući da pjesnici prema Platonovoj definiciji ne govore istinu Zanović u skladu s poetikom njegova iluminističkog doba priznaje da pjesnik u lirskom rodu ipak oslikava stvari koje su daleko od istine i razuma ali je pri tom bio svjestan da postoji i ljepota laži,ona laž koja kad je časna može konkurirati istini i to posve ravnopravno.Zanoviću se vlastiti književni rad i život prepliću u svakoj molekuli pa on svoje koncepte lijepe ili korisne laži prenosi u svoju avanturističku svakodnevicu. Što se njegovih deklaracija o društvu tiče naglašavao je kako mu je, kao prosvjećenom i osjetljivom čovjeku prije svega stalo do čovječanstva u cjelini, jer on je kozmopolit i sve što radi ima za cilj da se čovjeku pomogne kako bi stigao do sreće.Nije slučajno da

58

je upravo Zanović naglašavao ono načelo američkog Ustava koje naglašava osobnu sreću kao cilj svakoga života.Vođen tom mišlju on se američkom kongresu jednom obratio i ponudio im samoga sebe za kralja.Što se vjerskih Zanovićevih nazora tiče ovaj ih je libretin isticao često jer je naglašavao da on nije poput filozofa Holbacha nevjernik nego da je ispravni vjernik koji je tolerantan prema svim drugim vjerama i metafizičkim osjećajima. Slijedeći Rousseaua njemu najbližeg mislioca Zanović se zalagao za jačanje pedagoške misli i prakse u ljudskom društvu za koje je smatrao da je zapušteno i prepuno barbarskih misli i prostota.U tom smislu on je kritički mislio o suvremenim Crnogorcima smatrajući ih okrutnima i nepovjerljivim prema strancima.U Zanovićevom opusu ima i sasvim iznimnih stranica i još uvijek nepročitanih odlomaka.Jedan od takvih je ono njegovo sasvim ozbiljno pismo Kongresu Amerike u kojemu se potpisao jednim od svojih pseudonima i pored toga što se predlažio za kralja novonastale države ponudio kongresnicima ideju o gradnji jednog velikog kipa Slobode,kipa koji su ,kao što je poznato Amerikanci sagradili stoljeće kasnije , naravno ne znajući više za Zanovićev proročanski prijedlog. Bio je Stjepan Zanović još jedan od izgubljenih sinova stare bokeljske književnosti.

Literatura koja je nastajala u XVIII. stoljeću nije se više htjela pisati kao da je piščev zanat ili kao da je u školi naučena vještina. Veliki dio nove književnosti nije više htio vjerovati da je književno umijeće tek zbirka naučenih vještina ili nešto što se moglo naučiti u školi pa onda imitirati. Nova prosvjetiteljska i predromantičarska literatura svoju je poetiku najprije tražila u individualnom talentu, u napornom radu i snažnoj emocionalnosti. Premda je prosvjetiteljstvo bilo svojevrsni zbroj ideja koje su od početka 18. stoljeća stizale iz Francuske te se širile čitavom zapadnom Europom, ono se u Boki kotorskoj nikako ne može percipirati kao doktrinarna suma nekih lako primjenjivih idejnih načela. Prosvjetiteljstvo je tu bilo vrlo složeni retorički sistem uz pomoć kojega su se iskazivale do tada neuočene duhovne vrijednosti.Taj retorički i misaoni sistem bio je sposoban oko sebe okupiti vrlo veliko jato sasvim različitih duhova. Prva velika epoha čovjekovog pluralizma i moderne kritičnosti,bila je sretni trenutak u kojemu je čovjek vlastitu visprenost i duhovitost, kapricioznost i

59

originalnost počeo doživljavati kao krepost a ne kao izgred ili manu. Ljudi su se tek u ovoj epohi počeli učiti kako više ni u jednom području nitko neće moći vladati ukoliko drugima ne ostavi značajan prostor slobodnog izbora . Naučilo se tada i da više nema smisla niti u školi a niti drugdje odvajati praktično znanje od teoretskog. Shvatilo se da međusobni dodiri do jučer nedodirljivih i odvojenih sfera prakse i teorije počinju omogućavati ljudima da postave do jučer sasvim nedokučiva pitanja bilo da su se ova ticala kriminalistike ili kemije,bili da su se odnosila na trgovinu ili , a što je za jadransku Hrvatsku bilo presudno, na udio slabo poznatih mitologija i malih naroda u općem stanju svijeta, u njegovom duhovnom i materijalnom razvitku. Iluminizam zbog svog duhovnog pluralizma zato je i otvorio neograničeni intelektualni prostor stvorivši neobični amalgam revolucionarnosti i konzervativizma, sklada i nesklada, retorike i šumova na poetičkim kodovima.Bilo je prosvjetiteljstvo književna epoha iz koje se po prvi put javio modernistički zahtijev za formiranjem nacionalnih zajednica , entiteta koji više nisu htjeli biti usko zavičajni nego će se početi organizirati potpuno nezavisno od eklezijastičkih ili aristokratskih načela ,daleko od kampanilističkih uskogrudnosti . Moderno vrijeme započelo je tek onda kad je razum doveden na pijedesetal čovjekovog vrijednostnog sustava i kad se po prvi put javno zagovarao pluralizam duha i duša.Sve to stvaralo je i u Boki kotorskoj uvjete za skori narodni preporod, za skore nacionalne izbore. Nakon samoubojstva Stjepana Zanovićeva i nakon smrti Ivana Antuna Nenadića nad Bokom kotorskom barem što se tiče književnog rada spuštala se koltrina jednog starog svijeta i umornog starog režima koji je u vrijeme dugogodišnje austrijske uprave ponekad imao još ekonomskih uzleta ali je sasvim nestajao i postepeno tonuo u mir legendarnih bokeljskih bonaca. Njih bi u XIX. i XX. stoljeću uzbibali tek poneki književni duhovi. Ne treba zaboraviti ni neoklasicistički doprinos starijih bokeljskih pisaca posebno u Loretu školovanog budvanskog svećenika i pjesnika na hrvatskom jeziku don Antuna Kojović.On je sastavio na talijanskom jeziku Budvanske anale koji su mu životno djelo.To je vrlo precizna kronologija događaja u Budvi i Boki Kotorskoj u vremenu između 1. prosinca 1806. i 26. prosinca 1819. Posebno su zanimljivi Kojovićevi opisi francuske vlasti u Budvi u kojima prema običaju onovremenih autobiografija sebe spominje u

60

trećem licu .Kojović bilježi i komentira događaje prilikom ulaska crnogorskog Mitropolite Petra I. u Kotor kojega su ovomu Francuzi,na kratko, predali u veljači 1814. Autor piše vrlo jasnom rečenicom trudeći se da mu zapis bude zanimljiv ne samo kao osobni podsjetnik nego prije svega kao svjedočanstvo vremena. Zanimljive su mu i pokladne pjesme koje se ističu libertinskim duhom.U poznim godinima XVIII. stoljeća počeo je nastajati predromantičarski pjesnički opus najmlađeg Zanovića , Stjepanova brata Miroslava inače važnog ilirskog pjesnika.Miroslav je objavio knjižicu Pjesama u vrijeme dok su Habsburzi preuzimali vlast nad Bokom Kotorskom kada su i bili pisani izvještaji o ovom Zanoviću kao zloglasnom grofu to jest berüchtigten Conte Miroslao Zannovich . Bilo je to vrijeme u kojem Miroslav, mlađi brat Stjepanov , objavljuje hrvatsku pjesmu za rođendan austrijskog cara i kada istome posvećuje odu u kojoj ga naziva primilim carem Franjom. Inače ovaj Zanović još je jedan nemirni sin svoga zavičaja, autor niza vrlo lucidnih misli koje su se za njegova života dosta čitale i prepisivale.Evo nekih: U dva dijela jest život ljudski razdijeljen: jedan za učiniti zlo, drugi za pokajati se.Ne valja se nikada pouzdati u onoga što nas je prevario, ni u onoga kojeg smo prevarili.Kada čovjek ne može naći pokoj u samom sebi, zaludu ga traži bilo gdje drugdje.Valja držati razum za sebe, život za ženu, a srce za svoga prijatelja.Tko će mnogo govoriti, valja da mnogo zna ili da mnogo laže.Najviša korist, što može čovjek sebi učiniti sa vlastelom mletačkom, što dolaze za knezove u Budvu, jest svaditi se s njihovim domom.Valja gledati veliku gospodu kao oganj - ni mnogo blizu ni mnogo daleko.Premda je bio blizak s maršalom Marmontom Miroslavu Zanoviću su nove austrijske vlasti ipak odobrile povratak u rodnu Budvu pri čemu mu je nostrificirano odlikovanje što ga je bio primio od Francuza i pretvoreno u austrijski red željezne krune. Ovaj najmlađi od sinova Antuna konte Zanovića,, brat Marka, Primislava, Hanibala i književnika Stjepana bio je posljednji muški izdanak svoje paštrovskobudvanske loze. Za njega je Marmont koncizno zapisao da je ono što je obilježilo čitav njegov život bilo to da je „svoj veliki ugled i uticaj kod svojih sunarodnjaka upotrijebio ponajviše u dobre i korisne svrhe.“ Uz Miroslava Zanovića u tim posljednjim danima staroga režima u Boki Kotorskoj traga je ostavio i jedan od najžešćih hrvatskih frankofila , zlosretni dubrovački franjevac Frano

61

Dolci .Avanturist on je još u vrijeme upada Napoleonove vojske u Dubrovnik otišao na Cetinje i ondje uzaludno nagovarao crnogorskog vladara iz roda Petrovića da mu je bolje postati saveznikom Francuza nego Rusa. Dolcija su zbog tih ideja u jednom cetinjskom manastiru mučki ubili optužujući ga da je strani agent. Crnogorcima su se njegove prozapadne ideje, a on je napisao i jednu proznu knjigu o demokraciji i slobodi, činile izrazito radikalnima. No svi ovi pisci iz prvih godina XIX. stoljeća , zajedno s brojnim bokeljskim književnim poslenicima novijega doba, kakvi su bili Viktor Vida ,Frano Alfirević,Gracija Brajković i Miloš Milošević, Niko Luković i Gracija Ivanović i konačno Branko Sbutega pripadaju nekoj drugoj knjizi o književnosti Boke kotorske

B.62

Nacrt književne i kulture povijesti medicine na

hrvatskom tlu

1. Uvod . U potrazi za prošlošću bolesti prvo moramo posegnuti za

knjigama iz povijesti medicine. O ovoj kompleksnoj temi, koja

obuhvaća mnogo starih pisanih izvora te proučavanje starih kostiju i

drugih arheoloških nalaza te literature koja ih opisuje kod nas su

63

opširnije pisali, već je spomenuto, Vladimir Bazala (1943. g.) i Mirko

Dražen Grmek. Neki od Grmekovih radova, koji će biti spomenuti u

ovom poglavlju su: odabrana poglavlja iz trećeg izdanja knjige Uvod

u medicinu (1996. g.), uvod iz knjige Bolesti u osvit Zapadne

civilizacije (1989. g.), rad Pregled razvoja medicine u Hrvatskoj od

pretpovijesnih vremena do XII. stoljeća (1954. g.). Povezivanjem

saznanja sakupljenih u navedenim radovima povjesničara medicine

dobit ćemo sliku shvaćanja bolesti i načina njezina liječenja od

prethistorijskih vremena do prvih stoljeća boravka Hrvata na ovim

prostorima.

Prije nego krenemo u konstrukciju ovog pregleda prema

navedenim autorima, važno je spomenuti da kad govorimo u

pristupima bolesti i njezinu liječenju, odnosno o medicini moramo

imati na umu dva njezina vida, koje Bazala naziva narodna ili

primitivna medicina te školska medicina.1 Primitivna (narodna)

medicina ostatak je starih narodnih iskustava; u hrvatskom narodu to

je mješavina iskustava s kojima su Hrvati došli u novu domovinu i

iskustava naroda koje su u novoj domovini zatekli. Školska (ili

znanstvena2) medicina je ona koja je došla putem redovnika i

školovanih ljudi, odnosno liječnika koji su svoje znanje stekli u

inozemstvu (dok kasnije i u hrvatskim krajevima nisu otvorene

medicinske škole).3 Ova je medicina u temeljima grčka medicina čiji

1 Usp. Bazala 1943, 9.2 Grmek 1954 (1), 63.3 Usp. Bazala 1943, 9.

64

su najutjecajniji autori Hipokrat (oko 460. pr. Kr.-oko 377. pr. Kr.)4 i

Galen (129.-199. g.).

Prema Grmeku, ljudima je u prošlosti bilo teško prihvatiti

mišljenje da bi bolesti mučile čovjeka od samoga trenutka njegove

pojave na zemlji, jer bi se to protivilo njihovom osjećaju za

pravednost.5 Postojali su mitovi o zlatnom dobu u kojem nije bilo

bolesti. Heziod (oko 700. pr. Kr.-VII. st. pr. Kr.), grčki pjesnik, navodi

Grmek, piše u spjevu Poslovi i danio zlatnom dobu u kojem su ljudi

živjeli bezbrižno i daleko od svake muke i jada.6 Njih je naslijedio

slabiji, srebrni ljudski rod, a njih gvozdeni rod. Ljudi gvozdenog roda

suvremenici su pjesnika Hesioda i oni pate od iscrpljenosti i bijede.

Njih će nasljediti još slabiji ljudski rod, jer prema pjesniku,

čovječanstvo u cjelini stari i gubi početnu krepost. Iako mitske priče

ne spominju bolesti u trenutku stvaranja čovjeka, na scenu ih uvode

vrlo rano, piše Grmek, pa se one pojavljuju već nakon prvoga grijeha,

a u grčkoj mitologiji donosi ih Pandora, zatvorene u jedan vrč kao

zlokoban miraz ljudskom rodu.7Mit o zlatnom dobu, napominje

Grmek, ne odražava stvarnu uspomenu na prvotno doba, nego je

zabluda psihološkog podrijetla – uopćava osobno sjećanje na

kreposnu i snažnu mladost.8Kasniji će autori, počevši od Platona (427.

pr. Kr.-347. pr. Kr.) pa dalje Plutarha (46.-125. g.), zatim i Celza (1.

st.) ove mitove racionalizirati objašnjenjima da je najveći broj bolesti

4 Sve godine rođenja i smrti (te obnašanja određene dužnosti) u ovom radu (ako nije drugačije označeno) preuzete su iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže.5 Grmek 1989, 9.6 Isto.7 Isto, 10.8 Isto, 11.

65

uzrokovan raskošnim i dokoličarskim načinom života, čega nije bilo u

starijim vremenima.9

Vratimo se čovjekovim shvaćanjima konkretnih bolesti. Prema

Grmeku primitivni je čovjek razlikovao dvije vrste bolesti: one koje

nastaju uslijed vidljivih materijalnih uzroka (traume, trovanja

poznatim otrovom itd.) i one koje su tajanstveno djelo razljućenog

božanstva, opsjednutost zlim duhom ili plod neprijateljskog čaranja.10

Nastavlja zatim, da bolesti koje nastaju uslijed vidljivih materijalnih

uzroka primitivni čovjek liječi sam ili se obraća majci ili nekoj drugoj

ženskoj osobi.11Ovdje se radi o empiričkoj medicini, koja se temelji na

iskustvu i stara je koliko i čovjek, piše Grmek u Pogledu u prošlost

medicine.12 Nosilac je ove medicine žena, majka, a sastoji se u

liječenju ozljeda i poznavanju ljekovitih svojstava biljnih droga,

sunca, vatre i vode.13 Kao glavne uzroke bolesti, narodi na

primitivnom stupnju razvoja smatraju uzroke magično-religiozne

prirode, a to su, piše Grmek, kazne uvrijeđenih bogova, hirovi

demona, zle posljedice kršenja tabua, neprijateljske vradžbine i

slično.14 Kod takvih bolesti primitivni čovjek traži sredstva adekvatna

uzroku pa se u tim slučajevima obraća znalcima magije – plemenskim

vračevima.15 Magija se koristi za izazivanje i sprečavanje bolesti, a

zaštitna mjera su različiti apotropejski predmeti i znaci (npr.

9 Usp. Grmek 1989, 10-11.10 Grmek 1954 (1), 37.11 Isto.12 Grmek 1996, 86.13 Isto.14 Isto.15Grmek 1954 (1), 37.

66

tetoviranje je magički način obrane od bolesti).16 Magija je, uz

iskustvo, drugi izvor primitivne medicine, one koju Grmek naziva

magično-religiozna medicina. Plemenski vračevi, odnosno čarobnjaci

ili šamani liječili su ne samo pomoću prirodnih sredstava nego i

pomoću svojih tobožnjih čarobnih moći i znanja te su bili posrednici

između bolesnika i tajanstvenih sila koje vladaju prirodnim

pojavama.17 Liječenje je bilo nadnaravni akt, sakralni obred.18

Dakle nadalje ćemo raspravljati ovim redom:Od pretpovijesti

kroz doba Ilira, Grka, Rimljana, Slavena do Hrvatadonosi kronološki

pregled medicinskih shvaćanja primitivnih naroda, Grčke i Rima,

Slavena pri dolasku u novu domovinu te utjecaje narodakoje su

Slaveni, odnosno Hrvati u novoj domovini zatekli na njihova

vjerovanja i shvaćanja u patogenezi bolesti i liječenju. Poglavlje

zahvaća i razdoblje ranog Srednjeg vijeka i utjecaje širenja kršćanstva

na medicinu u hrvatskim krajevima.

Treće poglavlje Srednji vijek donosi kratak pregled općeg

zdravstvenog stanja na području Hrvatske u Srednjem vijeku te se

zatim pobliže posvećuje zdravstvenim i higijenskim odredbama statuta

srednjovjekovnih gradova i srednjovjekovnim ugovorima o liječenju,

koji su se sklapali između liječnika i bolesnika koje su liječili.

Sljedeća 4 poglavlja posvećena su istaknutim liječnicima koji su,

ili podrijetlom iz Hrvatske, ili su na području Hrvatske djelovali.

Četvrto poglavlje posvećeno je zadarskom liječniku Federiku

Grisogonu (1472.-1538. g.). Donosi njegov životni put i njegova 16 Isto.17 Usp. Grmek 1996, 86.18Grmek 1996, 86.

67

medicinska shvaćanja u kojima se ističe njegovo zastupanje astrološke

medicine.

Peto poglavlje posvećeno je Amatusu Luzitanusu (1511.-1568.

g.), židovskom liječniku iz Portugala, koji je 3 godine proveo u

Dubrovniku i ostavio vrijedan zapis svojeg djelovanja u tom

hrvatskom gradu u svojoj VI. knjizi Centurija. Poglavlje donosi

pregled njegova života i rada, boravka u Dubrovniku, spomenute VI.

knjige Centurija te zapis o njegovu liječenju hrvatskoga pjesnika Sabe

Bobaljevića (1529./1530.-1585. g.).

Šesto poglavlje govori o Santoriju Santoriju (1511.-1568. g.),

liječniku rođenu u Kopru koji je velik dio svoga života proveo baveći

se liječničkom praksom Veneciji, a dio života provodi i u Hrvatskoj.

Poznat je po konstrukciji instrumenata za potrebe svojih

eksperimenata u kojima je vršio mjerenja koja koristi u objašnjavanju

svoje statičke medicine. U poglavlju se donosi pregled njegova života

i medicinskih shvaćanja.

Posljednje, sedmo poglavlje, nakon kojega slijedi zaključak,

posvećeno je Gjuri Bagliviju (1668.-1707. g.). Baglivi je rođen u

Dubrovniku, gdje je živio i školovao se do svoje 14-te godine. Budući

da je rano u djetinjstvu izgubio roditelje, nakon 14-e godine posvaja

ga liječnik Pier Angel Baglivi i odvodi ga u Lecce u Italiji. Sa svojim

ijatromehaničkim shvaćanjem medicine brzo postaje slavan među

suvremenicima. Poglavlje donosi pregled njegova života i medicinskih

shvaćanja u dvije njegove knjige: De praxi medica (1696. g.) i De

fibra motrice et morbosa (1702. g.).

68

2. 1. Pretpovijesno doba

Najstariji podaci o bolesti i njezinu liječenju na području

današnje Hrvatske potječu iz paleolitika.19O tome je detaljnije pisao

Grmek (1954. g.) dok Bazala istom razdoblju u svojoj knjizi (1943. g.)

posvećuje petnaestak redaka. Podaci koje imamo iz toga razdoblja

poznati su nam zahvaljujući otkriću Dragutina Gorjanovića-

Krambergera u špilji Hušnjakovo u Krapini iz 1899. g. Pronađeni su

ostaci koji vjerojatno potječu od 23 osobe,20na čijim su kostima

proučeni tragovi bolesti i preboljelih povreda na temelju kojih se

pretpostavlja da je pračovjek znao liječiti i fiksirati prelomljene

kosti.21 Starost Gorjanovićeva nalaza procjenjuje se na 130 000 godina

pr. Kr.22 Budući da je pračovjek znao zapaliti vatru, ona mu je

omogućila, napominje Grmek, pečenje i kuhanje hrane, grijanje

bolesnih dijelova tijela, upotrebu vruće vode, priređivanje

raznovrsnih ljekovitih dekokta, zaustavljanje krvi užarenim

predmetima, spaljivanje ektoparazita i nesvjesno provođenje

dezinfekcije.23

19 Grmek 1954 (1), 35.20 Dimitrijević 1998, 30.21 Usp. Grmek 1954 (1), 35.22 Dimitrijević 1998, 30.23 Grmek 1954 (1), 36.

69

Neandertalca su potisnule nove ljudske rase, a novi važniji ostaci

koji su nađeni na našem području pripadaju neolitiku (otprilike 6000.-

3500.g. pr. Kr.24).25 Neka nalazišta iz toga vremena su Vinča, Vučedol,

Grabčeva špilja na Hvaru itd. Glineni idoli iz toga vremena imaju

izrazite ženske značajke, što daje naslutiti da je društvena uloga žene u

neolitiku od velike važnosti, te da su one vjerojatno bile nosioci

empiričke medicine u tom razdoblju.26

U vremenskom razdoblju između mlađeg kamenog doba

(neolitika) i željeznog doba, piše Grmek, čovjek je upoznavao različite

lijekove biljnog, životinjskog i rudnog podrijetla, a magična se

medicina razvijala iz prvobitnih mutnih ideja u zaokružene sustave

vjerovanja.27 Isto tako, upotreba metalnih instrumenata mnogo je

značila za napredak kirurgije (nađene su prethistorijske pincete, igle,

britve, kliješta i sl.).28

2. 2. Povijesno doba

U vrijeme iz kojeg potječu najstariji pisani izvori za našu

povijest, na području današnje Hrvatske boravila su različita ilirska i

ilirsko-keltska plemena (Dalmati, Liburni, Japodi, Jasi, itd.).29Iliri su

se, piše Grmek, bavili stočarstvom, ratarstvom, lovom i ribolovom.30

Hranili su se žitaricama, voćem i povrćem, mesom divljih i domaćih

životinja, ribama, mlijekom, sirom i uljem. Muškarci su se opijali

pivom i medovinom, a nakon što su Grci i Rimljani posadili vinograde 24 Težak-Gregl 1998, 59.25Grmek 1954 (1), 36.26 Isto, 37.27 Isto, 37-38.28 Isto, 37.29 Isto, 38.30 Isto.

70

u Dalmaciji, odnosno u Srijemu, vino je potisnulo ostala alkoholna

pića. Stanovali su u zemunicama i nisu brinuli o čistoći. Prali su se

dva puta za života (iza poroda i pred vjenčanjem), a treći put na odru.

Unatoč takvom načinu života, bili su snažni i izdržljivi. Varon (116.

pr. Kr.-27. pr. Kr.) piše da su ilirske žene lako rađale, često na

otvorenom polju bez ičije pomoći, a odmah nakon poroda nastavljale

rad s novorođenčetom u ruci.31

Ilirska medicina poznata je samo iz vremena nakon rimskih

osvajanja i to samo na temelju bilježaka grčkih i rimskih pisaca, pa je

teško odvojiti autohtone elemente od superponiranih helensko-

romanskih utjecaja.32U Grmekovu opisu njihove medicine prepoznat

ćemo gore opisane elemente shvaćanja bolesti primitivnog čovjeka.

Iliri su vjerovali da bolesti bez vidljivog vanjskog uzroka nastaju zbog

neprijateljskog čaranja, urečenosti ili opsjednutosti te su mislili da

takve bolesti mogu izazvati ljudi s urokljivim očima koji mogu imati

dvije zjenice u svakom oku. Takve su se bolesti morale liječiti na

uzroku adekvatan način: čaranjem i bajanjem plemenskih vračeva i

iskusnih, starih žena. Poštovali su posebne bogove, zaštitnike

medicine. Nađeni su natpisi Eskulapu, ilirskom bogu Medauru,

bogovima ljekovitih izvora Vidasu i Tijani. Kao magična zaštitna

sredstva upotrebljavali su se amuleti i crtarije.Važno sredstvo za

zaštitu od bolesti bila je crvena boja, a Tračani i Japodi rado su se

tetovirali, što je, piše Grmek, sigurno imalo apotropajsko značenje.33

Osim magičnih ceremonijala ilirski su vračevi poznavali racionalna 31 Opis Ilira prema: Grmek 1954 (1), 38.32 Usp. Grmek 1954 (1), 38.33 Grmek 1954 (1), 39.

71

medicinska sredstva. Bile su im poznate različite ljekovite biljke,

lijekovi animalnog i mineralnog podrijetla te otrovi. Također, izvodili

su manje operacije i služili se primitivnom simptomatologijom i

teorijom bolesti.Ime ilirske ljekovite biljkeaspalathos Grmek

spominje kao podrijetlo imena grada Splita.34

2. 2. 1. Grčki utjecaji

U V. i IV. stoljeću pr. Kr. u Grčkoj je prevladana magično-

teurgična medicina i dolazi do izuzetnog napretka prirodnih znanosti i

medicine.35 Ovo je osobito izraženo u djelima koja se prepisuju

Hipokratu. Njegovi sljedbenici drže da je organizam sastavljen od

sokova, od kojih su najvažniji krv, sluz te žuta i crna žuč. Čovjek je

zdrav kad je odnos tih sokova pravilan. Ako se taj odnos poremeti,

čovjek oboli. Za pojavu bolesti može biti odgovoran i zrak, koji je

potreban svim dijelovima ljudskoga tijela. Osim toga, ljudsko zdravlje

ovisi i o geografskoj sredini. Pri liječenju treba ojačati cijelo tijelo i

pomoći organizmu u njegovoj prirodnoj borbi protiv bolesti.36

Grci su i tvorci znanstvene higijene, čije je osnovno pravilo

umjerenost.37Vrijedna je antička spoznaja, piše Grmek, da zdrav duh

može biti samo u zdravu tijelu.38

Grčka dostignuća u medicini prihvatili su i Rimljani pa nova

medicinska nauka u naše krajeve dopire na dva načina: izravno preko

grčkih kolonista (grčke kolonije na Jadranu nastaju u zlatnom dobu

34 Opis ilirske medicine prema: Grmek 1954 (1), 38-40.35 Grmek 1954 (1), 40.36 Opis Hipokratovih shvaćanja prema: Grmek 1996, 94.37 Grmek 1996, 94.38 Isto.

72

grčke znanosti) i posredno preko rimskih vojnika i doseljenika.39 I

Bazala i Grmek spominju poziv ilirskih vladara Hipokratu da dođe

suzbijati epidemiju kužne bolesti koja je bila zavladala.40 Bilo je to

vjerojatno oko 436. g. pr. Kr., a prema Hipokratovu biografu Soranu

iz Efeza (kraj I. st.-početak II. st.), Hipokrat je odbio poziv nakon što

se raspitao kakvi vjetrovi prevladavaju u ilirskim zemljama.41

Poznato je da su u naše krajeve dolazili grčki liječnici, što nam

potvrđuju i pronađene nadgrobne ploče općinskog liječnika Lukija

Luska Eukarpa (III. st., Dobrota kraj Kotora) i vojničkog liječnika

Marka Mucija Hegetora (II. st., Sisak).42

Širenje grčkih kulturnih utjecaja u našim krajevima možemo

pratiti i rasporedom Asklepijevih svetišta.43 Asklepije je grčki bog

liječništva, čiji znak (štap sa zmijom) i danas simbolizira medicinu.44

Njegova mitološka kći Higijeja bila je božica zdravlja. Asklepijevi su

hramovi u Starom vijeku bili važna medicinska središta. Jedno su

takvo svetište Grci osnovali u Epidauru (današnjem Cavtatu) prema

istoimenom gradu u Argolidi. U našem Epidauru, osnovan je

sanktuarij u kojem su bolesnici spavali u iščekivanju da im bog preko

snova dade upute za liječenje. Asklepijevi svećenici, koji su zapravo

bili iskusni liječnici, ujutro su bolesnicima tumačili snove i otkrivali

njihov smisao. Smatra se da se cavtatski asklepion nalazio na brdu

Snježnici uz mjesto gdje se danas nalazi Eskulapova špilja. Budući da

39 Grmek 1954 (1), 40.40 Bazala 1943, 11. Grmek 1954 (1), 40.41 Grmek 1954 (1), 40.42 Isto.43 Isto.44 Grmek 1996, 92.

73

se smatra da su izbjeglice iz Epidaura osnovale Dubrovnik, na jednom

stupu kneževa dvora u Dubrovniku napuljski je graditelj Onofrio de la

Cava u XV. stoljeću isklesao Eskulapa (rimsko ime Asklepija) kao

bradatog starog alkemičara, kojeg posjećuje seljak s pijetlom u ruci

kao tradicionalnom plaćom za liječnički savjet. Uz Eskulapov stup

uzidana je kamena ploča sa stihovima u latinskom heksametru koji

govore o tome da je na stupu uklesan Eskulap – slava naša. Stihovi

dalje govore da je Eskulap rođen u Dubrovniku i da je pronašao

liječničke vještine i proučio koja je trava dobra za koju upotrebu.

Nastavlja se zatim, da je mudrost otaca htjela da bude uvršten među

bogove, jer je nadmašio ljudske hvale, a gotovo nitko nije bolje od

njega koristio cijelome svijetu. Primjetit ćemo da se u heksmatru tvrdi

da je Eskulap rođen u Epidauru, što je po grčkoj mitologiji točno, ali

ne potječe ipak iz našeg Epidaura, već iz prije spomenutog Epidaura u

Argolidi na Peloponezu.45

2. 2. 2. Rimski utjecaji

Iako je Asklepijev kult do naših krajeva došao već iz Grčke, do

proširenja Asklepijeva kulta po cijelom našem teritoriju dolazi pod

rimskim vladanjem. Pronađeni natpisi svjedoče da su u Rimsko

vrijeme postojali Eskulapovi hramovi u Naroni (Vid kod Metkovića),

Saloni (Solinu), Poli (Puli) i Taurunumu (Zemunu). Brzom širenju

ovoga kulta našim krajevima doprinjela je činjenica da su Iliri od

davnine poštovali zmije (i njihov je mitski praotac zamišljan je kao

45 Opis Aklepijevih hramova i kulta prema: Bazala 1943, 11-14. Grmek 1954 (1), 40-41.

74

zmijolik), a kao što je spomenuto, Eskulapov je simbol zmija ovijena

oko štapa.46

Gradovi koji su dobili status kolonija i municipija (Jader, Salona,

Narona, Pola, Siscia, Sirmium itd.) uređeni su po uzoru na Rim. U

njima su bile kuće od kamena i opeka, pravilne popločene ulice,

prostrani trgovi, sportska igrališta i kupališta. Akvedukti (ostaci u

Solinu, Zadru, Puli, Novalji itd.) su dovodili svježu vodu, a u

mjestima gdje nije bilo akvedukata postojale su cisterne (ostaci u

Istri). Kanalizacija i odvoz smeća bili su na velikoj visini. U svrhu

liječenja upotrebljavali su većinu naših toplica (npr. Aquae Jasae,

Aquae Balissae), a nema sumnje da su se prirodnim vrelima služili već

ljudi neolitika, a zatim i ilirsko-keltska plemena. Postojali su članovi

gradske uprave edili koji su u svakom gradu nadzirali čistoću ulica,

trgova i javnih kupališta, ispravnost živežnih namirnica na tržnici,

način gradnje novih zgrada, vodovoda i kanalizacija, raspodjelu vode,

sahranjivanje i uopće brinuli o svim ustanovama i zbivanjima u vezi s

komunalnom higijenom. U većim gradovima postojale su vješte

babice, koje su pružale pomoć trudnicama, dojiljama i babinjačama te

liječnici koji su poznavali grčku filozofiju i znanstvenu medicinu, iako

njihov društveni i ekonomski položaj uglavnom nije bio povoljan.

Najugledniji predstavnici liječničkog zvanja bili su općinski liječnici

(archiatri populares), koji su bili oslobođeni municipalnih poreza i

primali redovitu plaću, uz dužnost da besplatno liječe siromahe,

46 O širenju Eskulapova kulta prema: Grmek 1954 (1), 41.

75

podučavaju izabrane mladiće u liječničkoj vještini i brinu za zaštitu od

epidemija.47

2. 2. 3. Širenje kršćanstva

Kršćanstvo se u Iliriku počinje širiti u III. i IV. st. Kod različitih

čaranja miješaju se poganski i kršćanski elementi, iako nova religija

sve više potiskuje poganstvo. Dok s jedne strane kršćanstvo dovodi do

zanemarivanja tjelesne kulture i opće higijene, s druge strane pomaže

medicinska djela propovjedanjem milosrđa. Legenda o sv. Hilarionu,

koji je sažgao zmaja u Cavtatu simbolički prikazuje slom Eskulapova

kulta. Nakon raspada Rimskog Carstva 395. g. dalmatinski gradovi

potpadaju pod bizantsku vlast pa se u njima održava visoka razina

praktične i teoretske medicine. U VI. st., u vrijeme cara Justinijana

(482.-565. g.) zakonski su regulirana pitanja javne zdravstvene službe

i liječničke prakse te se uređuju bolnice i medicinske škole. Po uzoru

na slične ustanove u Carigradu, u Zadru je 559. g. osnovan javni

hospital.

U VI. st. Europu zahvaća jedna od najtežih pandemija kuge, koja

je 544. harala u Dalmaciji (osobito u Saloni), a 545. opustošila je i

Zadar. Novi val epidemije kuge prošao je našim područjem 587.-591.

g., a tad su osobito stradali dalmatinski gradovi i Istra.48

2. 3. Rani srednji vijek

U VI. i VII. stoljeću naseljuju se u Ilirik (upravo opustošen od

epidemije kuge) slavenski narodi. U novoj domovini zatekli su

Ilirokelte, Romane, Gote, Hune i dr. Starosjedioci su se najduže 47 Opis rimske komunalne higijene i liječnika prema: Grmek 1954 (1), 41-44.48 Opis vremena širenja kršćanstva prema: Grmek 1954 (1), 45.

76

održali u primorskim gradovima jer su slavenski došljaci prvenstveno

naseljavali obradiva zemljišta uz rijeke i u primorju. U VIII. stoljeću

postoje hrvatske kneževine u Dalmaciji i Panoniji, a otprilike u IX.

stoljeću pokrštavaju se Hrvati, što je važno za povijest zdravstvenih

prilika, budući da je u to vrijeme europska medicina bila u rukama

crkvenih organizacija. Osobit položaj dalmatinskih gradova, koji su

politički pripadali Bizantu, omogućio je Hrvatima da rano upoznaju i

prihvate tekovine bizantske i latinske znanosti. Medicina u našim

krajevima u ovom je razdoblju smjesa autohtone narodne animističke

medicine (donesene iz slavenske pradomovine), ostataka medicine

ilirsko-rimskih starosjedilaca i elemenata bizantske, arapske i

samostanske latinske medicine. Bazala spominje i germanski i

njemački utjecaj.49U prvim stoljećima nakon doseljenja prevladavala

je slavenska medicina, a nakon pokrštenja jača samostanska latinska

medicina, dok se stara slavenska medicina potiskuje kao ostatak

poganstva.50

2. 3. 1. Medicinska shvaćanja Južnih Slavena

Sačuvano je malo neposrednih podataka o zdravstvenim

prilikama i medicinskim shvaćanjima Južnih Slavena.51 Ono što je

poznato moralo se rekonstruirati na temelju usporednih analiza

povijesnih vijesti te etnografske i filološke građe.52Bazala donosi vrlo

oskudne informacije o medicinskim shvaćanjima Hrvata, odnosno

Južnih Slavena nakon dolaska u novu domovinu, ali tom se problemu

49 Bazala 1943, 18-19.50 Slika dolaska Slavena s obzirom na zdravstvene prilike prema: Grmek 1954 (1), 46-47. Grmek 1996, 96.51 Grmek 1954 (1), 47.52 Isto.

77

detaljnije posvetio Grmek pa ćemo dolje iznijeti neka njegova

saznanja.

Južni Slaveni bili su visoka i vitka stasa, ali krepki i snažni,

crvenkaste puti i svijetle kose; hrana im je bila jednostavna i nisu

mnogo marili za tjelesnu čistoću (Prokopije, 490.-565. g.). Lako su

podnosili žegu, studen, kišu, golotinju i nestašicu hrane (Maurikije,

539.- 602. g.). Bavili su se ratarstvom, stočarstvom, pčelarstvom,

lovom i ribolovom; a hranili se žitaricama, voćem i povrćem, mesom

divljači i domaćih životinja, ribama, mlijekom, sirom i medom. Pili su

medovinu i pivo od ječma i hmelja, a zbog pijanstva su katkad stradali

u bitkama. Stanovali su u niskim drvenim kolibama i zemunicama u

malenim naseljima, sastavljenim od članova jedne obitelji

patrijarhalnoga tipa. Odjeću su radili od platna, sukna i krzna. Tehniku

obrade metala razvili su još u staroj domovini. Jedini pouzdani

podatak o religiji starih južnih Slavena donosi Prokopije. On piše da

vjeruju u jednoga boga, tvorca strijela, gospodara svega, a žrtvuju mu

goveda i svakojake žrtve; o sudbini neznaju ništa, niti dopuštaju da

ima kakvu moć nad ljudima. Poštuju i rijeke i vile i neka druga

božanstva pa i njima prinose žrtve i kod tih žrtava vračaju. U

slavenskim jezicima vračanje znači i liječenje i vršenje magičnih

postupaka pa je onda vrač ujedno i liječnik i čarobnjak. Magija i

empirija nerazlučivo su povezane u primitivnoj slavenskoj medicini.

Velik broj starih narodnih naziva za dijelove tijela i važne organe

svjedoči o dobrom poznavanju anatomije. U fiziologiji, važno je

pneumatsko shvaćanje prema kojemu je osnova života duša, koja je

78

zapravo dah. Čovjek umire kad posljednji put izdahne, odnosno kad

izdahne dušu. Sjedište duše je krv (koja je i nosilac životne snage), ali

i neki organi (oči, srce i slezena). Pet je vrsta uzroka bolesti:

nepovoljni materijalni faktori, psihička stanja, humoralne poremetnje

u organizmu, nasljeđa ili magično-teurgični uzroci. Jedan od

nepovoljnih materijalnih faktora je pogrešna prehrana, a vrijedan

podatak o slavenskom poznavanju ispravne prehrane donosi Pavao

Đakon (720.-799. g.), koji piše da je njegov pradjed Lopichis oko 620.

g. pobjegao iz avarskog ropstva i u svojem lutanju došao u zemlju

Južnih Slavenagdje mu je neka stara žena pružila utočište. Slavenska

je starica vidjela da je izgladnio pa ga je u početku hranila malim

obrocima, koje je postepeno povećavala. Da ga je odmah obilno

nahranila, sigurno bi obolio. Teška tuga smatrala se opasnim

psihičkim stanjem jer može dovesti do bolesti i smrti. Najvažniji

humoralni patogenetski faktori su promjene u krvi (pokvarena krv),

koje mogu izazvati osipe na koži i žive rane (nemaju vidljivog uzroka,

nego su odraz unutrašnjih poremećaja, izbijaju same od sebe kao što

živa voda izvire iz zemlje). Bila im je poznata i mogućnost

nasljeđivanja bolesti. Vjerovali su u magičnu patogenezu, pa se

smatralo da su gotovo sve bolesti unutrašnjih organa posljedica

neprijateljskog čaranja, opsjednutosti zlim duhovima ili kazna

uvrijeđenog božanstva. Bolesti nastaju tako da se čovjeku magičnim

putem oduzme nešto bitno (npr. dio duše), ili nešto suvišno uđe u

ljudsko tijelo (npr. nekakav predmet, crv ili zao duh). Takvog zloduha

su stari Slaveni zvali бѢс, što nam objašnjava podrijetlo riječi bjesnilo

79

i bjesnoća, kojima se u narodu označavaju manična psihička stanja.

Brojni sinonimi za vrućicu (jeza, ognica, groznica, tresavica) pokazuju

da su Slaveni taj simptom smatrali značajnim. Slavenski nazivi bolesti

(sušica, žutica, svrab) svjedoče nam o poistovjećivanju bolesti s

najupadljivijim simptomom, što je uobičajeno kod primitivnih naroda.

Kao što uzroci bolesti mogu biti i prirodni i magično-teurgični, tako i

terapija može biti dvovrsna. Najvažniji terapijski čin kod Južnih

Slavena bio je zavjet i žrtva božanstvu. Bolesnici su se obraćali

plemenskim čarobnjacima, koji su poznavali magične postupke

liječenja pomoću riječi (bajanje), grafičkih znakova (čaranje), bilja i

glazbe. Najčešći nazivi za plemenskog liječnika bili su volhv i vrač

(oboje indoeuropskog porijekla pa ukazuje na prastare utjecaje).

Suvremene riječi liječnik, lijek i liječiti nalaze se već u

staroslavenskom jeziku лекарЪ, лекЪ, лечити, ali su zapravo

preuzete od Gota koji su svoje liječnike zvali lekeis. Liječenjem su se

bavile i slavenske žene, a takve se žene u starim hrvatskim izvorima

zovu tvarnice. One su poznavale ljekovito bilje od kojeg su pripremale

lijekove, ljubavne napitke i abortive. Pomoć kod poroda bila je u

rukama starih žena, babica. Slavenski su plemenski vračevi mnogo

znali o djelovanju biljnih droga, o raznim kirurškim intervencijama i

psihoterapiji. Etimologija nekih starih imena biljaka pokazuje da su

starim Slavenima bila poznata njihova farmakološka svojstva (npr.

bun ili blen izaziva stanje bunila, od kihavca se kiše, itd.). Južni

Slaveni vjerovali su da za gotovo svaku bolest postoji specifična

ljekovita biljka, i isto tako da je gotovo svaka biljka ljekovita za barem

80

jednu bolest. Jedna pak trava (koja se u narodu zove trava od razgona)

liječi sve bolesti.53

2. 3. 2. Utjecaji na južnoslavenska, odnosno hrvatska shvaćanja

medicine

Slaveni su dolaskom u novu domovinu zatekli na tom prostoru

narode koji su ovdje obitavali već prije njihova dolaska. Medicinska

shvaćanja starosjedioca utjecala su i na njihovu medicinu.

Od ilirsko-rimskih starosjedilaca preuzeli su neke magične

koncepcije (prastaro mediteransko vjerovanje u urokljive oči) i neke

racionalne lijekove (maslinovo ulje i kamilicu, koju su zvali raman ili

rmanj – rimska biljka).Preko dalmatinskih gradova širio se utjecaj

bizantske medicine, sastavljene od starogrčke znanstvene medicine,

romanskog načina organizacije zdravstvene službe i javne higijene te

kršćanske teurgije. Bizantinci daruju Zadru moći sv. Stošije, a Kotoru

moći sv. Tripuna. Kršćani su svetačke relikvije cijenili kao najbolju

obranu od bolesti (isto tako i kao najbolji lijek) pa su ovo bili vrlo

dragocjeni pokloni. Kroničari bilježe mnoga čudesna ozdravljenja

804. g. kad je zadarski biskup Donat prenosio tijelo sv. Stošije iz

Carigrada u Zadar. Vidimo dakle da su ijatričke funkcije poganskih

božanstava prelazile na kršćanske svece. S vremenom zaštitnik

Dubrovnika će postati sv. Vlaho, pomagač u bolesti grla, zaštitnik

Hrvata uopće sv. Rok, koji liječi razne neizlječive rane i čijim se

imenom nazivaju mnogi pučki lijekovi, sv. Kuzma i sv. Damjan postat

će i kod nas zaštitnici bolesnika i liječnika. Kršćanstvo je prihvatilo i

vjerovanje u demonsko podrijetlo pojedinih bolesti pa su redovnici 53 Opis Južnih Slavena i njihovih medicinskih shvaćanja prema: Grmek 1954 (1), 47-50. Grmek 1996, 96.

81

počeli istjerivati zle duhove. Razdoblje od IX.-XI. st. doba je velikog

razvoja arapske medicine, veliki liječnici arapske sfere (Rhazes, 865.-

925. g., Avicena, 980.-1037. g.) živjeli su u isto vrijeme kad i hrvatski

vladari (Domagoj, vladao oko 864. do 876., Branimir, prva polovica

IX. st.-nakon 892., Tomislav, hrvatski vladar približno od 910. do

928., odnosno Stjepan Držislav, oko polovice X. st.-997., Svetoslav,

hrvatski kralj od 997. do približno 1000., Krešimir, hrvatski kralj

približno od 1000. do približno 1030. i Gojslav, druga polovica X. st.-

oko 1020.), međutim nemamo sigurnih podataka o vezama Hrvatske s

arapskom medicinom. Ipak ona je Hrvatima morala biti poznata, na

što ukazuje i srednjovjekovna balada o Lijepoj Vidi, koju je arapski

trgovac namamio u svoj brod jer joj je obećao lijek za njeno bolesno

dijete. Unatoč ranim izravnim vezama Hrvata s Arapima, arapska će

medicina na našim prostorima dobiti veće značenje tek u XIV. i XV.

st. kad dopire u latiniziranom skolastičkom obliku i kad je donose

turski osvajači. Za razvoj hrvatske medicine u Srednjem vijeku

presudan je zapadnoeuropski utjecaj. Medicinu između VI. i XI. st.,

koja postoji u zapadnoj Europi povjesničari nazivaju latinskom

samostanskom medicinom. To je primitivna medicina, skromni

ostatak antičke znanosti i u tom je razdoblju u rukama katoličkih

svećenika i redovnika. U medicinskoj i znanstvenoj djelatnosti

najvažniji je bio benediktinski red. U Hrvatskoj tada postoji niz

benediktinskih samostana (Zadar, Rab, Biograd, Split itd.), a prvi se

na poziv kneza Trpimira otvara 852. g. u Rižinicama. Svi su oni

uređeni po benediktinskim pravilima (Regula sv. Benedikta), u kojima

82

je cijelo jedno poglavlje posvećeno uputama o postupku s bolesnom

braćom. Postoji poseban redovnik koji brine za bolesnu braću i jedan

koji brine za nemoćnike i siromašne bolesnike koji nisu zaređeni. U

samostanskim se vrtovima uzgaja ljekovito bilje, a u samostanskim

knjižnicama se čuvaju rukopisi medicinskih djela (enciklopedija

Izidora iz Seville, između 560. i 570-636. g., djela Dioskorida, oko

40.-90. g., Galena itd.).Najstariji po imenu poznati Hrvat koji se bavio

liječenjem je benediktinac Grgur, opat samostana sv. Petra u Selu (od

otpr. 1090. do 1106. g.), što saznajemo iz samostanskog kartulara.

Kad bi onemoćali ili teško oboljeli, u benediktinske su se samostane

sklanjali i crkveni i svjetovni veledostojnici.54

Osim onoga u Zadru koji se pojavio već u VI. st. i osnovan je po

bizantskom uzoru, hospitali su u Hrvatskoj osnovani nakon XI. st.i to

po zapadnoeuropskim uzorima. Funkcija im je bila više humanitarna,

nego medicinska, a nastajali su u autonomnim gradovima uz

samostane. Za njihov osnutak važan je dolazak novih crkvenih redova:

templara i cistercita.55

Samostanska medicina prevladavala je do prve polovice XIII. st.,

a u drugoj polovici XIII. st. u Hrvatsku prodire napredak europske

medicine te se uz samostansku javlja i skolastička medicina.56 U

Hrvatsku tada dolaze liječnici izučeni na znamenitim europskim

sveučilištima,57a o nekima od njih bit će više riječi u kasnijim

poglavljima.

54 O utjecajima na južnoslavensku i hrvatsku medicinu prema: Bazala 1943, 20. Grmek 1954 (1), 50-54.55 O hospitalima prema: Grmek 1954 (1), 56.56Usp. Grmek 1954 (1), 63.57 Grmek 1954 (1), 63.

83

2. 3. 3. Srednjovjekovno shvaćanje bolesti i liječenja

U Srednjem vijeku su vjerska shvaćanja bila odlučna za

objašnjavanje svih prirodnih pojava, pa su tako i bolest i ozdravljenje

bili moralni, metafički problem. Bolesti su često imale moralnu

genezu, shvaćane su kao božje kazne ili iskušenja. Isto se tako

vjerovalo da bolesti može izazvati Sotona. U Brižinskim

spomenicima, nastalim negdje prije 1000. g. tvrdi se da, da Adam nije

sagriješio ne bi bilo ni bolesti, ni starosti, ni smrti. Bolesti su kazna za

grijehe, djelo su sotone i napadaju ljudski rod jer je povjerovao

zloduhu. Srednjovjekovni Hrvati vjerovali su u zloduha nežita, koji

ulazi u čovjekovu glavu i srče mu mozak, lomi čeljusti, krivi vrat i

runi zube. Nakaznosti su se smatrale kaznama za grijehe roditelja.

Spomenuto je već da su za najbolji lijek smatrani zagovori svetaca.

Liječilo se po analogiji: npr. kosti svetačke ruke liječe bolesti ruku. U

našim crkvama postojale su moći s dijelovima tijela svetaca. Neki su

već spomenuti (moći sv. Tripuna u Kotoru, sv. Stošije i sv. Šimuna u

Zadru, sv. Vlaha u Dubrovniku). Vjerovalo se da pojedini ljudi već za

života imaju sposobnost da ozdravljuju bolesnike, a bolesnici su se

često zavjetovali da će, ako ozdrave pokloniti crkvi neki posjed ili se

zarediti.58

3. Srednji vijek

Spomenuto je da su na našem području od XI. st. nadalje

podizani hospitali (Sv. Petar na Bojišću kod Nina 1186. g., Dubrovnik

58 Srednjovjekovno shvaćanje bolesti i liječenja prema: Grmek 1954 (1), 54-56.

84

1347. g., prvi hospital u Zagrebu spominje se 1357. g. itd.59), kojima

svrha nije bila toliko liječenje bolesnika, koliko humanitarna.Od

drugih zdravstvenih ustanova postojale su i ljekarne. Najstarija

europska ljekarna Male braće osnovana je u Dubrovniku 1317. g.

Ljekarna u Splitu osnovana je 1352. g., a u Zagrebu (na Griču) 1355.

g.60 U početku ljekarnama su upravljali liječnici, odnosno ljekarnik

koji je ujedno bio i liječnik, osobito ako je to bio svećenik koji je učio

i liječništvo i ljekarništvo i poznavao ljekovito bilje, a kasnije se

liječništvo i ljekarništvo razdjeljuje te se ljekarnicima i liječnicima

zabranjuje udruživanje,61 što ćemo vidjeti i u statutima dalmatinskih

gradova.Pojedini su gradovi držali po dva liječnika: liječnika-fizika i

liječnika-kirurga. Budući da su se operacije držale nedostojnima

pravoga liječnika njima su se bavili kirurzi, a liječenjem unutarnjih

bolesti fizici.62Gradski statuti sadržavali su zdravstvene propise o

kojima će više riječi biti dalje u radu. Za izolaciju gubavaca postojali

su posebni hospitali – tzv. leprozatoriji (Zagreb; Dubrovnik 1320. g.

na Pilama, 1463. g. na Pločama; Trogir 1372. g. na Čiovu).63 Zbog

čestih epidemija kuge Dubrovnik 1377. g. uvodi karantenu, jednu od

prvih u Europi.64Strancima i domaćima koji su dolazili iz zaraženih

krajeva bilo je zabranjeno ući u grad bez da su prvo proveli mjesec

dana na otoku Mrkanu ili Cavtatu (gdje su bile karantene) te se ondje

podvrgnu temeljitom čišćenju.65 Zbog navale kuge u Dubrovniku

59 Bazala 1943, 20-22.60 Bazala 1943, 26.61 Usp. Bazala 1943, 26.62 Isto, 40-41.63 Bazala 1943, 32.64 Isto, 32-33.65 Isto, 34-35.

85

1526. g., kad je umrlo 84 plemića i 80 plemkinja, više nije bilo dosta

plemića da popune Veliko vijeće.66 Tada je odlučeno da se za plemiće

postave ugledniji građani i od onda Dubrovnik ima dvije vrste

plemića, stare i mlađe.67

Prvi liječnici u Panonskoj Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu su

bili svećenici, koji su uz bogoslovlje učili i neku vrstu liječništva

(pastoralnu medicinu). Šestina kanonika zagrebačkog kaptola morala

je biti osposobljena za liječnike, a medicinom i liječenjem morali su se

baviti po posebnim propisima. Njihovo je znanje bilo slabo, osnovano

na već tada zastarjelim srednjovječnim idejama, a služili su se

latinskim djelima tadašnje medicine ili raznim hebrejskim, grčkim i

arapskim djelima u latinskom prijevodu.68 Svećenici-liječnici nisu se

bavili kirurgijom i operacijama, jer je, kao što je već spomenuto,

liječnicima taj posao ispod časti, a i kao svećenicima to im je branila i

bula pape Honorija III. (papa od 1216. do 1227. g.).69

Situacija se donekle popravila kad su 1511. g. kao kalendarski

prilog misalu zagrebačke biskupije objavljena salernitanska pravila,

iako su ona u ostalom kulturnom svijetu već davno bila zastarjela.

Medicinska škola, koja se razvila u Salernu, grčkom gradu u Južnoj

Italijiu ranom Srednjem vijeku, igrala je neobično važnu ulogu u

medicini kroz cijeli Srednji vijek, no k nama je došla prilično kasno.

Ideje salernitanske škole bile su s vremenom mijenjane i popravljane,

a neke i posve zabačene u trenutku kad je ta škola počela širiti svoj

66 Isto, 37.67 Isto.68 O medicinskoj situaciji u sjevernoj Hrvatskoj prema: Bazala 1943, 48-49.69 Usp. Bazala 1943, 50.

86

utjecaj u našim krajevima. U XII. st. nastala je knjižica Regimen

sanitatis salernitanum (Salernska pravila o zdravlju70) koja je

sadržavala nešto anatomskih i fizioloških podataka, i dosta dijetetskih,

farmakoloških i terapeutskih uputa. Ima nekih savjeta koji ne mogu

podnijeti kritiku, ali i nekih sasvim ispravnih. Kroz Srednji vijek

knjižica je doživjela stotine izdanja i teško je reći koja je varijanta

prva unesena u naše krajeve, ali sama činjenica da je jedna varijanta

ovamo presađena u XVI. st., piše Bazala, pokazuje, kako je u to

vrieme kod nas i medicini bio još uvijek živ Srednji viek!71

U Varaždinu liječnici se prvi put spominju u zapisnicima od

1454.-1464. g., mada ih je nesumnjivo bilo i prije. Društveni im je

položaj skroman, uz liječenje bavili su se i obrtima, trgovinom i

poljodjelstvom. I samo im je liječenje bilo obrt, nisu bili školovani,

već izučeni kod kojeg drugog majstora, a i oni su uzimali mlađe k sebi

na nauk. Lijekove su radili sami i skupo ih naplaćivali.72

3. 1. Statuti srednjovjekovnih gradova

Naši najstariji sudsko-medicinski i higijenski propisi sačuvani su

u statutima autonomnih gradova i općina, koji su nastali u XIII. i XIV.

stoljeću, te su kasnije nadopunjavani.73U njima su postojale odredbe o

odstranjivanju smeća i nečisti, o suzbijanju razvratnosti, uređena su

pitanja prodaje mesa i ribeitd.74

70 Prijevod prema natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže: Salernska medicinska škola.71 Bazala 1943, 50. O salernitanskoj školi prema: Bazala 1943, 49-50.72 O liječnicima u Varaždinu prema: Bazala 1943, 53-54.73 Usp. Bazala 1943, 31. Ferri 1954, 138.74 Usp. Bazala 1943, 31.

87

Nešto o zdravstvenim uredbama u Zagrebu u svojoj knjizi (1943.

g.) piše Bazala. Prvo što spominje je uredba iz Zlatne buleBele

IV.slobodnom gradu na brdu Gradecu iz 1242. g. u kojoj je određeno,

da je onaj tko drugoga rani dužan platiti ranjeniku liječnika:

Ako pak netko rani drugoga nožem, mačem, sulicom ili strijelom ili na

neki sličan način, a ranjenik bude bez gubitka udova izliječen, neka

namiri liječnika oštećenoga i plati oštećenome 25 penza, a 5 penza na

korist općine. Ako pak bude osakaćen, neka namiri oštećenikova

liječnika i neka plati oštećeniku 10 maraka, a općini 10 penza.75

O higijeni kakva je vladala Bazala zaključuje prema propisima

gradskih magistrata, koji redovito zabranjuju neke nepodopštine, loše

navike ili uopće nehigijenski rad građana te uvode propise za njihovo

poboljšanje.76 U ediktu zagrebačkog magistrata iz 1425. g. propisuje

se da štacunari i ljekarnici moraju imati valjane mjere, maksimiraju se

cijene kruha, ulja i nekih drugih namirnica. Ribarima se dozvoljava da

prodaju samo onu ribu koju su sami uhvatili, a općenito je zabranjeno

prodavanje izvan trga. Čovječje blato u kući sabrano i drugi smrdljivi

gad, piše Bazala, ne smije se bacati na javne ulice.77 Svinje se moraju

držati zatvorene, ako kome učine štetu ili potkopaju gradske zidine

sudac i prisežnici ih mogu uzeti za sebe. Lešine ljudi i životinja ne

smiju se bacati na ulicu; nijedna prodavačica na trgu ne smije, dok

prodaje, šivati ili presti nad svojih stvarima.78

75Zlatna bula Bele IV. slobodnom gradu na brdu Gradecu g. 1242.1952, 50. 76 Bazala 1943, 31.77 Isto.78 Opis higijenskih odredbi u Zagrebu prema: Bazala 1943, 31-32.

88

U statutima dalmatinskih gradova nalazimo također mnoge

propise koji se odnose na higijenu, odnosno zdravstvena pitanja. I u

njima nalazimo netom spomenutu odredbu o predenju. U Statutu

grada Trogira, iz 1322. g. stoji odredba:

Ako koja žena prodavajući nešto na trgu (što se može zagaditi) prede

ili češlja vunu, neka plati komuni globu od pet solida. I svatko može

(taj prekršaj) prijaviti i neka (za to) dobije polovicu globe.79

Općenito, u statutima dalmatinskih gradova, regulirana je prodaja

mesa (u mesnici), ribe (u ribarnici) te prodaja vina, izvoz i dovoz žita

itd.

Gore u radu vidjeli smo da Zlatna bula Bele IV. određuje kaznu

za onoga tko bi nekoga ranio. Ova su pitanja precizirana u statutima

dalmatinskih gradova pa se u njima posebne odredbe donose za

ozljede u kojima je rana nastala ili nije, u kojima je došlo do krvarenja

ili nije, o kažnjavanju onoga tko nekoga udari, o kažnjavanju onoga

tko nekoga udari batom ili štapom, o kažnjavanju onoga tko nekoga

udari toliko da izgubi ud itd. U Mljetskom statutu iz 1345. g. stoji,

primjerice, odredba O ranama koje nisu smrtonosne, koja također

određuje plaćanje troškova liječenja:

Naređujemo i određujemo za svakog onog koji bude drugoga ranio

mačem, nožem, željeznom toljagom, kamenom ili drugim oružjem i

okrvavi ga, a ranjeni ne umre, da mora platiti svaki put mljetskoj

Općini pet perpera globe, a ranjenome troškove liječenja i svu štetu

koju mu je nanio tom ozljedom. A tko ozljedi drugoga pesnicom ili

79Statut grada Trogira 1988, 91. Preveli: Marin Berket, Antun Cvitanić i Vedran Gligo.

89

rukom po obrazu tako da mu poteče krv iz nosa, mora odmah rečenoj

Općini platiti jedan perper.80

Kazne za svakolika ranjavanja u statutima dalmatinskih gradova

uglavnom su novčane, nekad i recipročne (ud za ud, nos za nos). Tako

npr. odredba O gubitku udova iz Korčulanskog statuta određuje:

Isto tako je određeno i naređeno, ako onaj tko je ozlijeđen izgubi koji

ud uslijed udarca, tj. ruku, nogu, nos, oko (ili) jezik, neka ozljeditelj

plati sto perpera, od kojih polovica neka bude Komuni, a druga

polovica onome tko izgubi ud, ako (ga) bude u roku tužio. A ako

ozljeditelj ne bude imao odakle platiti, neka izgubi ud za ud. (To

pravilo ne vrijedi) ako je (to) počinio braneći se, (a) ta se

(samo)obrana mora zakonito dokazati (iskazom) dvojice

vjerodostojnih svjedoka ili time da je općepoznata.81

Komunalna higijena još je jedno od važnih pitanja u statutima

dalmatinskih gradova. Zabranjuje se bacanje izmeta na ulice (Statut

grada Skradina, 1304./1312. g.82)83, zabranjuje se vršenje nužde pred

tuđom kućom, ostavljanje smeća pred vratima grada, držanje svinja u

gradu i predgrađu (Statut grada Splita, 1312. g.)84. Statut grada

Dubrovnika (1272. g.) ima propise o kanalizaciji i septičkim

jamama,85 a Korčulanski statut ima odredbu i o gradnji cisterni86. Nije

zanemarena ni briga o izvorima vode, pa donosimo jedan od propisa o

80Mljetski statut 2002, 61. Preveli: Ante Marinović i Ivo Veselić.81Korčulanski statut 1995, 113. Preveo: Antun Cvitanić.82 Datacija prema: Birin 2002, 131.83Statut grada Skradina 2002, 219.84Statut grada Splita 1998, 657, 669, 725.85Statut grada Dubrovnika 2002, 299, 323.86Korčulanski statut 1995, 199-200.

90

zaštiti lokvi iz Bračkoga statuta(1305. g., Treća knjiga reformacija iz

1435. g.):

Također utvrđujemo i naređujemo, ako bi ubuduće koja žena ili osoba

prala kakvu stvar u lokvama Pišće ili u lokvama svetoga Andrije ili u

lokvi Poganici ili u kojoj drugoj ograđenoj lokvi ili lokvi koja služi za

opskrbljivanje ljudi (vodom), neka takav prekršitelj plati kaznu od pet

libara malih (denara) od koje globe polovica neka pripadne komuni a

druga (polovica) prijavitelju. A ako takva osoba-prekršitelj ne

uzmogne platiti niti ima odakle platiti, neka se bičuje od crkve svete

Marije u Nerežišćima pa do crkve svetoga Petra. Nego, ako bi netko

htio prati, može prati u kamenicama koje su blizu lokava ili inače

izvan rečenih lokava.87

U Statutu grada Trogira spominju se konkretno liječnici i

ljekarnici, kojima se zabranjuje udruživanje u poslovanju i udaljavanje

iz grada bez dozvole. Ovako glase te odredbe:

O KAŽNJAVANJU LJEKARNIKA I LIJEČNIKA KOJI SE

UDRUŽE U POSLOVANJU

Određujemo da se nijedan ljekarnik koji prima plaću od komune ne

smije udruživati u poslovanju s liječnikom kojega komuna plaća kad

se radi o stvarima ljekarne tog plaćenog ljekarnika ili pak liječnika

koje služe za potrebe bolesnika. A ako bi se otkrilo da su liječnik ili

ljekarnik u takvom ortaštvu, neka svatko od njih jer su napravili takav

prekršaj plati trogirskoj komuni dvadesetpet libara malih, a to

ortaštvo neka ne vrijedi i neka ne obvezuje. I taj liječnik i ljekarnik

87Brački statut 2006, 427. Preveo: Antun Cvitanić.

91

moraju se zakleti kada polažu prisegu (pri nastupu) svoje službe da

nikako neće skupa osnivati ni imati takvo ortaštvo.88

O KAŽNJAVANJU LIJEČNIKA, NOTARA I LJEKARNIKA KOJI SE

UDALJE IZ GRADA BEZ DOZVOLE

Naređujemo da se plaćeni trogirski komunalni liječnik, notar i

ljekarnik ne smiju nikako udaljiti iz trogirskog distrikta bez

dopuštenja kneza i njegovih sudaca ili većine njih. A onaj tko postupi

suprotno, neka za kaznu plati komuni i to liječnik dvadesetpet libara

malih, a notar i ljekarnik pet libara za svaki prekršaj. Ako netko od

njih dobije spomenuto dopuštenje, tada je trogirski knez dužan

zapisati sve dane tokom kojih je (taj) bio odsutan i pobrinuti se da se

ti dani odrade u korist komune. A ako ne bi dobio dopuštenje a ipak bi

se udaljio, kao što je rečeno, uz plaćanje prije navedenih globa, neka

je dužan odraditi sve dane tokom kojih je bio odsutan.89

I kužna opasnost očitava se u statutima dalmatinskih gradova.

Statut grada Splita90 i Statut grada Trogira91 brane cjelivanje mrtvaca

i bacanje na tijelo mrtvaca da se počinitelji ne bi zarazili ili okužili. U

Bračkom statutu(Druga knjiga reformacija, 1423. g.) određuje se

poseban način sastavljanja oporuke u vrijeme kuge.92Korčulanski

statut ima propis o onima koji dolaze iz okuženih mjesta:

Isto tako određujemo da se nijedan građanin ili otočanin ne usudi

prihvatiti kući neku osobu koja dolazi iz okuženih mjesta ili (onih) 88Statut grada Trogira 1988, 107.89 Isto, 107-108.90Statut grada Splita 1998, 665.91Statut grada Trogira 1988, 205-206.92Brački statut 2006, 393.

92

gdje hara kuga, pod (prijetnjom) kazne od pedeset perpera, od kojih

polovica neka pripadne komuni, a druga (polovica) prijavitelju. A ako

tko uputi zahtjev (komunalnoj vlasti) u njihovu korist ili (ga) dade

uputiti, neka plati komuni dvadeset pet perpera. A ako tko kupi od njih

neku odjeću, neka bude prognan i izgnan na prisilni boravak s otoka

na dva mjeseca.93

O zdravstvenim propisima dalmatinskih statuta iz srednjega

vijeka pisao je Rafo Ferri u svojem radu Zdravstveni propisi

dalmatinskih statuta iz srednjeg vijeka(1954. g.). On piše da su statute

dalmatinskih gradova uglavnom sastavljali pravnici školovani u Italiji

pa oni većinom odražavaju romanske pravne nazore prilagođene na

naš teren, odnosno na svaki grad i njegovo lokalno običajno pravo, a

tome u prilog govore i brojni slavenski izrazi u tim statutima (npr.

babica, bakul, župan, lokva, njiva, sinokoša).94 Za potrebe svoga rada

proučio je statute sljedećih gradova (navodimo ih kako su označeni

Ferrijevu radu): Korčule (1265. g.), Dubrovnika (1272. g.), Zadra

(1305. g.), Splita (1312. g.), Trogira (1322. g.), Hvara (1331. g.),

Skradina (cca 1350. g.), Šibenika (1379. g.), te otoka Brača (1305. g.)

i brđanske republike Poljica (1400. g.).95 Napominje, naravno, da su

neke odredbe donesene kasnije te da skupine tih kasnijih odredaba

obično čine Knjige reformacija.96 Osim Poljičkog statuta, koji je pisan

hrvatskim jezikom i bosančicom, svi su navedeni statuti pisani

latinskim jezikom.97

93Korčulanski statut 1995, 152-153.94 Ferri 1954, 138.95 Isto.96 Usp. Ferri 1954, 138.97Ferri 1954, 138.

93

U posebnim odlomcima Ferri se osvrnuo na odredbe statuta o

liječnicima, apotekarima, vračima, javnoj higijeni, zaraznim

bolestima, mjerama protiv malarije, alkoholizma i perverznosti,

sudsko-medicinskom vještačenju, radnim uvjetima i prehrani. Gdje su

nedostajali spomeni u statutima nadopunio ih je spomenima u

službenim spisima i arhivskim podacima. Ovdje ćemo donijeti

saznanja iz nekih od tih odlomaka.

Iako Statut grada Dubrovnika iz 1272. g. ne spominje liječnike,

oni se spominju u službenim spisima od 1280. g. Liječnici su od grada

dobili stan i plaću, a iz reformacija dubrovačkoga statuta iz 1310.

saznajemo da je vanjskim liječnicima koji nisu bili u gradskoj službi

bilo zabranjeno vršenje prakse. Statut grada Splita određuje da

liječnik ima pravo na honorar samo ako izliječi bolesnika, s time da

ako se bolest vrati kroz 15 dana iza izlječenja liječnik mora vratiti

dobiveni honorar. Inače gradski je liječnik primao i stalnu plaću od

grada. Statut grada Trogira spominje liječnike, a te su odredbe

donesene gore u radu. Šibenski statut gradskog liječnika spominje u

odredbi o prijavi tjelesnih ozljeda. Hvarski statut ne spominje

liječnike, ali se oni spominju u naknadnim zakonima iz 1641. g. u vezi

povisivanja plaće. Tad se određuje da plaća liječniku bude za jednu

trećinu veća nego kirurgu. Ferri ovdje napominje da su još od

Srednjega vijeka samo liječnici bili školovani, dok su kirurzi bili

empiričari, koji su se istovremeno bavili brijanjem.98 Kirurgija se

razvila u posebnu granu medicinske nauke tek razvojem anestezije u

98 Isto, 140.

94

početku 19. st.99U statutima Zadra, Korčule, Skradina, Brača, Lastova,

Mljeta, Stona i Poljica, liječnici se ne spominju.100

Ljekarnici se spominju u Statutu grada Dubrovnika gdje je

određeno da moraju imati točne vage, u Zadarskom statutu, koji

propisuje da moraju imati sve droge čiste i ispravne bez patvorina.

Šibenski statut dozvoljava da ljekarne budu otvorene i za najvećih

blagdana.Statut grada Splita spominje ljekarnika u odredbi u kojoj mu

zabranjuje udruživanje s liječnicima, a ovu smo odredbu vidjeli gore u

Statutu grada Trogira. Ova se odredba nalazi i u Dubrovniku u

zakonu iz 1331. g.101

Dalmatinski statuti vrače nazivaju herbarii. U početku je to

imalo značenje travari, a kasnije čarobnjaci, analogno našoj riječi

vrači. Razvitkom znanstvene medicine slabila je primjena pučkog

empirizma kod naših vračeva, a jačala primjena čarobnjaštva pa te

dvije metode dolaze do izražaja iu stilizaciji statutarnih propisa. Tako

se u statutima Brača i Hvara vračarska praksa naziva herbaria pa je

kazna relativno blaga (prema nahođenju gradskog kneza i njegovih

sudaca). U Dubrovniku i Korčuli vračarski se rad naziva erbaria vel

maleficium erbarie pa su i kazne strože. Statuti predviđaju smrtnu

kaznu za one vračeve koji bi svojim liječenjem osakatili ili usmrtili

bolesnika. Najstroža je kazna za vračeve u Splitu, Trogiru, Šibeniku i

Skradinu u čijim se statutima vračarski rad naziva artes magicales vel

herbarie, a kazna je da se ti vrači sažgu (igni comburetur). Iz statuta je

vidljivo da su se vračanjem bavili i muškarci i žene, jedino najmlađi, 99 Isto.100 Pregled spomena liječnika u statutima prema: Ferri 1954, 138-140.101 Pregled spomena ljekarnika u statutima prema: Ferri 1954, 140.

95

poljički statut spominje samo žene i naziva ih višćice, čarobnice ili

vražarice. Iz toga je vidljivo, piše Ferri, da je krajem XIV. st.

vračarski rad prešao iz muških u ženske ruke.102

Neke propise o javnoj higijeni, zaraznim bolestima i sudsko-

medicinskom vještačenju (kazne prema nanesenim ozljedama) vidjeli

smo gore u radu. Dopunit ćemo ih Ferrijevim nalazima. Što se tiče

javne higijene, u početku je svatko morao čistiti onaj dio ulice koji se

nalazio ispred njegove kuće, a Splitski je statut određivao i nadzornike

toga rada. Jedna je odredba određivala da zahodske jame budu

prekrivene, a zabranjuje se i ostavljanje magaraca, volova, svinja,

ovaca, slame i sijena i ostalog smrada i gada u crkvama. U

Dubrovniku postoji dosta zdravstvenih propisa izvan statuta.

Zabranjeno je držati svinje u dvorištu, psi se moraju vezati, od 1415.

g. postoji i služba javnih čistača. U Stonu se oko 1400. g. zabranjuje

pasti životinje uz obalu solane, prati robu kod javnog izvora. Trogirski

statut daje kao dužnost gradskom knezu da brine za urednost ulica i

putova. Šibenski statut zabranjuje uriniranje ili drugu nečistoću u

blizini crkve. U Zadru je zabranjeno da se nečist baca na ulicu, a

putevi se moraju čistiti svaki tjedan. Izolacija ljudi i robe koji dolaze

iz okuženih ili sumnjivih krajeva vrši se u dalmatinskim gradovima

još u Srednjem vijeku. Na osnovu tih mjera nastaju lazareti, koji

spadaju među najstarije zdravstvene ustanove u našim krajevima. U

Dubrovniku je 30-ero dnevna karantena prije ulaska u grad (onih koji

dolaze iz okuženih krajeva) određena već 1377. g. Već je spomenuto

da Korčulanski statut zabranjuje primanje u dom osoba koje dolaze iz 102 Ferri 1954, 141. Pregled spomena vračeva u statutima prema: Ferri 1954, 140-141.

96

sumnjivih krajeva i odredbe protiv ljubljenja mrtvaca u statutima

Splita, Trogira i Šibenika. Korčula je 1420. g. izdala i posebne propise

protiv malarije. Što se tiče sudsko-medicinskog vještačenja (koje su

vjerojatno vršili liječnici ondje gdje ih je bilo), spomenut ćemo još

posebne propise o odšteti za prolivenu krv – vraždi, koji su postojali u

Dubrovniku i Šibeniku, a vjerojatno su razumijevali ne samo odštetu

za liječenje i nesposobnost, nego i otkup od krvne osvete, jer se davala

ne samo za ranjene nego i za mrtve. Spominje ju i Poljički statut, a

praktično je označavala cijenu ljudskog života koja je u raznim

krajevima i vremenima varirala. U Dubrovniku i Šibeniku liječnici su

bili dužni prijaviti vlastima ozljede koje bi ustanovili.103

3. 2. Srednjovjekovni ugovori o liječenju

U srednjovjekovnim gradovima često su se sklapali ugovori

između liječnika i bolesnika, piše Grmek, a u njima su bile uglavljene

međusobne obveze u pogledu načina terapije, odgovornosti za

neuspjeh, honorara i dr.104 Većina se takvih pogodbi sklapala usmeno,

no katkad su sastavljane pred javnim bilježnikom kao pisani ugovori

koje je bilježnik sastavljao i ovjerio.105 U arhivima naših gradova

sačuvalo se nekoliko desetaka takvih ugovora, koji osvjetljuju

kulturno-povijesne aspekte društvenog položaja jedne grupe liječnika-

kirurga i njihovog odnosa prema bolesnicima.106

Neke od tih ugovora (dubrovačke) u svojoj knjizi (1943. g.)

spominje Bazala, no opširnije je o njima u svom radu Srednjovjekovni 103 O javnoj higijeni, zaraznim bolestima i sudsko-medicinskom vještačenju prema: Ferri 1954, 141-144.104 Grmek 1954 (2), 147.105 Isto.106 Isto.

97

ugovori o liječenju s hrvatskoga područja iz 1954. g. pisao Grmek. On

u svom radu spominje autore koji su se tom problematikom bavili

prije njega, ali oni su uglavnom objavljivali tekstove ugovora bez

kulturno-povijesne analize, stoga Grmekov tekst čini izuzetan

doprinos toj problematici.

Ugovori su sastavljani na latinskom, budući da je to tada bio

službeni jezik sudstva i administracije. Većina je tih tekstova

nerazmjerno dugačka, piše Grmek, bez jezične i stilske elegancije,

opterećeni glomaznim pravnim formulama, s mnogo ponavljanja, što

je sve odraz nastojanja, da se što točnije utvrdi pravni sadržaj

pogodbe i izbjegnu nesporazumci i sporna tumačenja.107 Najstariji

poznati ugovor o liječenju iz naših krajeva datiran je 6. 11. 1305. u

Dubrovniku. Iako nema poznatih ugovora iz XIII. st., to ne znači da se

oni nisu pisali, već su nepoznati zato što je većina arhivskog

materijala iz tog vremena propala. Gotovi svi poznati takvi ugovori

potječu iz XIV. i XV. st. Sastavljali su se i u XVI. st. i kasnije, ali u

manjoj mjeri.108

Pisane su ugovore u našim krajevima sastavljali uglavnom

neizučeni liječnici, barbiri, putujući lito- i hernio- tomisti. Rijetko to

čine i diplomirani doktori medicine.109 Razlog je tome što je svrha

većine ugovora o liječenju da se lječnik zaštiti od eventualnog

progona u slučaju neuspjeha. Diplomirani su liječnici bili već po

svojim kvalifikacijama osigurani od takvih progona. Liječnici-

empirici, s druge strane, su zbog strogih odredbi srednjovjekovnih 107 Isto.108 O ugovorima o liječenju prema: Grmek 1954 (2), 147-148.109 Sačuvana su 4 takva ugovora, 3 iz Dubrovnika i 1 iz Zadra (Grmek 1954 (2), 157.).

98

statuta bili u delikatnom položaju što se tiče kaznene odgovornosti za

neuspjele operacijske zahvate, pa su se bili prisiljeni pravno osigurati

prije izvođenja težih zahvata. Zbog njihova slabog stručnog znanja i

stanja tadašnje kirurške struke, operativna je smrtnost bila velika.

Ugovor koji ćemo dolje spomenuti sadrži samo obveze pacijenta,

odnosno njegove skrbnice, budući da je bolesnik maloljetan, bez

ikakvih obveza sa strane operatera.110Evo tog splitskog ugovora:

Split, 1. III. 1369. Stana, kćer pok. Jakoba iz Splita, vidjevši da

joj se sin Franjo nalazi u životnoj opasnosti zbog mokraćnih

kamenaca za koje nema drugog lijeka osim incizije, predaje

dragovoljno ovim ugovorom svojeg sina Petru Ivanovom Ungaru,

koji, kako sam tvrdi, ima u liječenju te bolesti veliko iskustvo. Mnogi

su bili izliječeni u sličnim slučajevima. Stana daje svojeg sina

navedenom Petru kao mrtvog (pro mortuo) i poziva Petra da ga

slobodno liječi incizijom za ekstirpaciju kamenca ili na bilo koji drugi

način. Ugovor je sastavljen na trgu sv. Lovre u prisutnosti dvaju

plemića kao svjedoka.111

Petar, sin Ivanov nije bio diplomirani liječnik fizik, a vjerojatno

ni stručno izučeni kirurg, nego putujući litotomist-empirik. Prema

njegovu pridjevku Ungaru čini se da je u Dalmaciju došao iz

nekadašnje Slavonije ili Ugarske. Stana se dakle, uzdaje samo u

Petrovu tvrdnju da je uspješno izliječio mnogo sličnih slučajeva.

Formula koju smo vidjeli u ugovoru, da se pacijent predaje kirurgu u

ruke kao mrtav je tipična i održala se u narodnoj medicini sve do XIX.

110 O sastavljanju pisanih ugovora prema: Grmek 1954 (2), 148.111 Jedan splitski ugovor kako ga donosi Grmek 1954 (2), 148.

99

st. U narodu je još od Srednjeg vijeka postojao i običaj da kirurg prije

operacije dade svoj nož bolesniku, a bolesnik zatim taj nož stavi u

kirurgovu ruku. Na taj je način s kirurga skinuta odgovornost za

eventualnu smrt bolesnikate su se kirurzi tako štitili od krvne osvete.112

Liječnički ugovori koji su se sklapali uglavnom su se odnosili na

kirurško, a ne internističko liječenje te su najčešći ugovori o liječenju

mokraćnih kamenaca, kilavosti, traumatskih osteomijelitisa i

raznovrsnih ozljeda.113 Iz jednog zadarskog ugovora iz 1377. g.

saznajemo i to da su srednjovjekovni kirurzi u svojim kućama

hospitalizirali bolesnike, koji nisu stanovali u istom mjestu.114

Također, interesantna je klauzula jednog zadarskog ugovora u kojoj se

ističe da se pacijent mora držati propisane dijete i slušati liječnikove

medicinske savjete.115 U suprotnom navedeni liječnik (brijač) nije

odgovoran za terapijski neuspjeh i može prekinuti daljnje liječenje uz

potpunu isplatu dogovorenog honorara.116

Sačuvan je i jedan zadarski ugovor o liječenju iz 1435. g., koji je

u važan jer je bolesnik bio Grgur Ždralić od roda Mogorovića,

pripadnik hrvatskoga praplemstva, iz plemena koje se spominje već u

ispravama iz XI. st. Iako je bilo iznimaka, ugledni su plemići rijetko

sklapali ugovore o liječenju, jer su ih obično liječili istaknuti liječnici-

fizici. Velikaši su imali svoje stalne liječnike, a osobit je primjer ban

Mladen Šubić (oko 1275.-1341. g.), koji je u XIV. st. kao svog

tjelesnog liječnika imao znamenitog medicinskog pisca i profesora 112 O navedenom ugovoru prema: Grmek 1954 (2), 148.113 Grmek 1954 (2), 149.114 Isto, 150.115 Isto, 151.116 Isto.

100

medicine Guglielma da Varignana (oko 1270.-1339.

g.117).118Varignana je inače bio i politički i diplomatski savjetnik i

poslanik bana Mladena Šubića, a njegovo djelo Secreta sublimia

medicinae ad varios curandos morbos (1319. g.) načinjeno je po

nalogu samoga bana Mladena Šubića.119 Na jednom rukopisu, piše

Bazala, koji se čuva u Državnoj knjižnici u Münchenu stoji dedikacija

Mladenu Šubiću a počinje inicijalom u kojem je prikazan Mladen

Šubić u nošnji mletačkih patricija, a pred njim kleči Guglielmo u

ljubičastoj togi.120Nakon pada Mladena Šubića 1322. g. nudio se

Varignana Dubrovčanima121 pa su ga dubrovački poslanici, piše

Bazala, snubili, da dođe u Dubrovnik. Podpisao je već i ugovor na 2

godine po 20 libara, ali ipak nije došao, pa Dubrovčani odlučiše

tražiti drugoga, jer ih ovaj „vuče za nos“.122

Liječnike se često optuživalo da su iz nemara ili neznanja skrivili

pogoršanje bolesti ili smrt svojih pacijenata, s tim da su te optužbe bile

češće protiv diplomiranih liječnika nego protiv nekvalificiranih

nadriliječnika, empirika i baba-vračara.123

Pri svršetku ugovora o liječenju najčešće je dolazilo do sukoba u

pitanju, je li bolest izliječena i u kojoj je mjeri poboljšana.124 Sporne

slučajeve bilo je lako riješiti ako su u ugovoru bili unaprijed određeni

stručnjaci koji će o tome odlučiti, a ako to nije bio slučaj ti su sporovi

117Guide to da Varignana Guglielmo, Secreta Sublimiaad Varios Curandos Morbos circa 1500s cop. 2008, 4.118 O liječenju velikaša prema: Grmek 1954 (2), 151-152.119 Bazala 1968, 259.120 Isto.121 Isto.122 Bazala 1943, 41.123 Grmek 1954 (2), 149.124 Isto, 152.

101

dolazili pred gradske suce koji su onda imenovali službene vještake i

preslušavali svjedoke.125

Najstariji riječki ugovori o liječenju potječu iz XV. st., budući da

tek iz tog razdoblja potječu najstarije riječke notarske knjige. U XIV.

st. u Rijeci nije bilo liječnika, a tijekom cijelog XV. st. sva je

liječnička praksa bila u rukama brijača. Stoga, kad je uglednijim

riječkim građanima u Srednjem vijeku bila potrebna liječnička pomoć,

obično su se obraćali mletačkim liječnicima.126 Sačuvan je jedan takav

ugovor između Nikole Rayntalera, bogatog riječkog građanina i

lovranskog kapetana i mletačkog kirurga Jakoba:

Rijeka, 24. VIII. 1440. Na glavnom općinskom trgu sklapaju

ugovor pred dva svjedoka magister Jakob, liječnik iz Venecije, i

Nikola Rayntaler. Magister Jakob obvezuje se, da će liječiti i

osloboditi navedenog Nikolu od ranâ i bolesti na potkoljenici. Nikola

će platiti 16 zlatnih dukata, i to tako, da će, čim ozdravi dati liječniku

8 dukata, dok će drugih 8 dukata deponirati kod nekog pouzdanog

čovjeka. Tih 8 dukata ostat će u pologusve do budućeg blagdana sv.

Margarete. Ako Nikola ostane zdrav do navedenog roka ili se bolest

vrati zbog njegove vlastite krivnje, tada će Jakob dobiti cjelokupni

iznos. Ako u navedenom roku bolest recidivira bez Nikoline krivnje,

tada Jakob ne će dobiti drugih 8 dukata, nego će morati ponovo

liječiti Nikolinu potkoljenicu. Nikola mora u slučaju pogoršanja

svojeg zdravstvenog stanja o tome pismeno obavijestiti liječnika

Jakoba.127

125 Isto.126 O liječničkim ugovorima u Rijeci prema: Grmek 1954 (2), 152-153.127 Jedan riječki ugovor kako ga donosi Grmek 1954 (2), 153.

102

Osobitost je ovoga ugovora klauzula o pologu kojom se bolesnik

osigurava u slučaju recidiva.128 Danas se ne okrivljuje liječnika, ako

neka bolest recidivira, ali po srednjovjekovnim shvaćanjima recidiv je

uvijek značio da bolest nije bila dobro izliječena.129

Spomenuto je već da je naš najstariji sačuvani liječnički ugovor

onaj iz Dubrovnika iz 1305. g. Evo kako glasi:

Dubrovnik, 6. XI. 1305. Liječnik Estesanus (Ostesanus?) sklapa

ugovor s Nićiforom Ranjinom, da će izliječiti Dragoša iz Bosne od

fistule, koja je posljedica strelice zabodene u koljeno. Estesanus

obećaje, da će izvaditi navedenu strelicu i izliječiti fistulu, a kad mu to

uspije, dobit će za svoj trud 30 perpera. Ako ne izliječi Dragoša, ne će

dobiti ništa, ni za svoj rad, ni za utrošene lijekove. Estesanus

potvrđuje, da je primio od Nićifora kao zalog dvije srebrne čaše i 4

zlatna prstena. To je zalog za 30 perpera. Liječnik mora vratiti zalog

kad dobije honorar ili ako Dragoš ne ozdravi.130

U ovom ugovoru vidimo, ono što je karakteristično za

dubrovačke ugovore o liječenju, da se liječniku honorar ne isplaćuje

unaprijed, već umjesto toga u zalog dobiva vrijedne predmete.131

Nije nam poznat nijedan srednjovjekovni liječnički ugovor iz

Zagreba ili Varaždina.132Tamo nije bilo uređenih notarskih službi kao

u Dalmaciji i Primorju, a najvažniji zagrebački locus credibilis bio je

kaptol.133Međutim, na temelju nekih sudskih procesa, piše Grmek,

128 Grmek 1954 (2), 153.129 Isto.130 Prvi dubrovački liječnički ugovor kako ga donosi Grmek 1954 (2), 155.131 Grmek 1954 (2), 155.132 Isto, 154.133 Isto.

103

možemo naslućivati, da su se i u Zagrebu sklapali ugovori o liječenju,

koji su po svojem pravnom sadržaju bili jednaki dalmatinskim

ugovorima.134

4. Federiko Grisogono (1472. g.-1538. g.)

Federiko Grisogono živio je na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće.

U to vrijeme, zbog brojnih problema na području Hrvatske u XVI. st.

(ratovi, kuge, ustanci), na medicinu se i nije moglo previše misliti,

piše Bazala, a koliko je bijaše u gradovima, ona se obavljala po

„salernitanskim pravilima“.135Liječnika ili nije bilo, ili ih je bilo

toliko malo da do naroda i širokih slojeva nisu ni došli.Kirurški cehovi

postojali su u Zagrebu i Varaždinu. U provinciji nije bilo ni ljekarni ni

ljekarnika pa su lijekove diljem zemlje prodavali trgovci, koji su uz

ostalu robu prodavali ljekovite trave i neka tajnovita sredstva, koja su,

piše Bazala, često bila problematična i škodljiva.136 Ipak, situacija je

bila bolja u mletačkim gradovima Dalmacije (što je uostalom, i

Grisogonov Zadar) gdje su boravili talijanski i domaći liječnici, i u

Dubrovniku, čiji su liječnici bili na glasu. U to je vrijeme nekim

krajevima Hrvatske proputovao i Paracelsus (1493.-1541. g.), te je

ovdje saznao za pokoju ljekovitu biljku.137

134 Isto.135 Bazala 1943, 54.136 Isto, 57.137 Medicina u 16. st. prema: Bazala 1943, 54-61.

104

4. 1. Život Federika Grisogona

Veliki doprinos poznavanju života Federika Grisogona dao je

Grmek138, a na temelju vlastitih i Grmekovih istraživanja, o

Grisogonovoj je obitelji detaljnije pisao Stjepan Antoljak139.

Bibliografiju Grisogonovih djela i sekundarne literature sastavila je

Ivana Skuhala Karasman te je ista tiskana kao prilog izdanju

Speculum astronomicum (Astronomsko zrcalo kojim se ljudski um

uvodi u svako znanje140) iz 2007. g.

Grisogono je prvi liječnik iz naših krajeva čija su djela tiskana u

obliku samostalnih medicinskih i filozofskih astroloških knjiga i jedan

od rijetkih naših ljudi koji su dali originalni doprinos razvoju svjetske

znanosti.141Iako njegova ideja o privlačnosti Mjesecu ili Suncu

protivne točke na nebu nije bila ispravna kao objašnjenje druge

dnevne plime, omogućila je da se u okviru geocentričnog sustava

dobiju jednaki kvantitativni rezultati kao da je upotrijebljena

Newtonova teorija (uz isti stupanj aproksimacije).142

Prema Grmekovu istraživanju, Grisogono je rođen 1472. g. od

majke Katarine Giorgi i oca Antuna.143 Potomak je starih zadarskih

plemićkih obitelji i po ocu i po majci.144 Obitelj Grisogono spominje

se od kraja 12. stoljeća, a njezin je prvi član (prema Antoljakovu

istraživanju) Cossa Grisogoni (1190.-1208. g.).145Federiko potječe od

138Životna staza zadarskog učenjaka Federika Grisogona (1974. g.). Više radova vidi u Karasmaninoj Bibliografiji (2007. g.).139„Artium et medicinae doctor“ Federik Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru (1974. g.).140 Prijevod Žarka Dadića u: Dadić 1982 (2), 62.141Grmek 1974, 55.142 Detaljnije u: Dadić 1982 (2), 64-71.143 Grmek 1974, 55-56.144 Isto, 55.145 Antoljak 1974, 28.

105

one obiteljske grane koja je imala pridjevak de Barthulacij, de

Bartolazzi, odnosno (u starim hrvatskim ispravama) Bartolačić.146

Imao je dvojicu braće: Bartola i Jeronima i sestru Margaritu147.148

Majka im je umrla 1477. godine, a otac Antun nešto prije svoje

supruge.149 Supruga mu Elizabeta vjerojatno potječe iz zadarske

plemićke obitelji de Soppe.150 Imao je šestero djece, sinove:

Jeronima(zvanog Fracasso), Julija i Pompeja, te kćeri: Katarinu,

Lukreciju i Cintiju.151Za života je tiskao dvije knjige: Speculum

astronomicum (29. 11. 1507. g.) i De modo collegiandi(O načinu

sprečavanja, proricanja i liječenja groznica, o ljudskoj sreći i

napokon o plimi i oseci mora152) (1528. g.).S obzirom da mu je

oporuka datirana 30. prosinca 1538. g. (u to se vrijeme oznaka godine

mijenjala na dan Kristova rođenja pa se zapravo radi o 1537. g.), a

otvorena i proglašena 3. 1. 1538. godine, Grmek pretpostavlja da je

Grisogono umro prvih dana siječnja 1538. g.153

Kao što se iz gore navedenih podataka dade uočiti, Grisogono je

ostao bez oba roditelja sa samo 5 godina starosti. Ovo saznajemo iz

govora kojeg je priložio svojem djelu Speculum astronomicum, gdje je

zapisao: U petoj godini svoga života, u jednom sam danu ostao bez

oba roditelja,...154 Nakon smrti roditelja skrbnikom mu postaje stric

Franjo Grisogono. Grisogono je studirao u Padovi (kao podanik

146 Grmek 1974, 56.147 Grmek spominje da su Federikovi roditelji imali dvije kćeri (Grmek 1974, 56.).148 Antoljak 1974, 49.149 Isto.150 Isto, 50.151 Isto, 51.152 Prijevod Žarka Dadića, u: Dadić 1982 (2), 63.153 Grmek 1974, 69.154 Grisogono 2007, 9. Preveo: Tomislav Ćepulić.

106

Mletačke Republike nije mogao izabrati drugo sveučilište), a prvu je

naobrazbu stekao u Zadru. Prvo je studirao pravo, a onda je,

zavoljevši matematiku prošao cijelu Europu vojujući pod vodstvom

različitih vojskovođa. Budući da se u zadarskim notarskim spisima

njegovo ime ne spominje između 1495. i 1509. g., Grmek

pretpostavlja da se upravo u ovo vrijeme Grisogono nalazi na svojim

lutanjima u želji da usavrši svoje poznavanje matematike.155 U Padovu

se vratio oko 1501. godine i započeo redoviti studij na artističkom (tj.

filozofskom i medicinskom) fakultetu; u isto je vrijeme na tom

Sveučilištu filozofiju i medicinu studirao i Nikola Kopernik (1473.-

1543. g.). Doktorat filozofije i medicine Grisogono je stekao krajem

1506. ili početkom 1507. g. te je tada imenovan profesorom

astrologije i matematike na Padovanskom sveučilištu. U jednom

izdanju djela Dunsa Scotusa (1266.-1308. g.) iz 1506. g. nalazi se

latinski četvrostih kojemu je kao autor označen Federicus Grisogonus

artium cultor. Sljedeće 1507. g. izlazi Grisogonovo prvo tiskano djelo,

već spomenuti Speculum astronomicumu kojem se diči naslovom

doktora filozofije i medicine. Ovom je djelu priložio gore spomenuti

govor: Oratio clarissimi artium et medicinae doctoris Federici

Chrysogoni Iadertini in Academia Patavina publice habita (Govor

preslavnog doktora umijeća i medicine, Federika Grisogona

Zadranina, održan javno na Akademiji u Padovi). Danas su poznata

samo dva primjerka ovoga djela, koja se nalaze u javnim knjižnicama,

jedan u Nacionalnoj knjižnici Marciana u Veneciji, a drugi u knjižnici

155 Grmek 1974, 56.

107

Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore u Brescii.156 Djelo je

najvjerojatnije zbirka Grisogonovih predavanja,157 a u njemu su

obrađena četiri predmeta kvadrivija: geometrija, aritmetika, astrologija

i glazba.158 Godine 1509. Grisogono se nastanio u Zadru, budući da je

iz političkih razloga morao prekinuti svoju profesorsku aktivnost u

Padovi. On i njegov brat Jeronim posjedovali su zemljište u Zadru i na

otoku Ugljanu, solane na Pagu i kuće u nekoliko dalmatinskih

gradova. Povratkom u Zadar oženio se i vodio kućanstvo od 10

osoba,upravljao svojim posjedima, liječio svoje sugrađane, zanimao se

za komunalna pitanja i razmišljao o matematičko-fizičkim pitanjima.

Dijagnoze je postavljao na temelju astroloških tablica svojih

bolesnika. Upuštao se i u krupne državničke prognoze pa je, kad je

1511.-1512. g. boravio u Veneciji, donio niz proročanstava koja se

nisu ostvarila te je bio izdan nalog za njegovim hapšenjem, ali je na

vrijeme uspio pobjeći. Godine 1525. bio je izabran za gradskog

vijećnika, a otad pa do smrti često je vršio tu funkciju. Malo kasnije,

1527.-1528. g. bio je savjetnik kneza. Te, 1528. g., tiskano je njegovo

glavno djelo De modo collegiandi. Grmek je locirao sedam primjeraka

ove knjige (Nacionalna knjižnica u Parizu, Britanski muzej u

Londonu, Knjižnica Wellcome u Londonu, Knjižnica sv. Marka u

Veneciji, Nacionalna medicinska knjižnica u Bethesdi i primjerci u

privatnom posjedu izvan naše zemlje).159 Djelo je posvećeno

mletačkom duždu Andriji Griteu (ne kao privatnoj osobi, nego kao

156 Girardi-Karšulin 2007, XIII.157 Isto, XVI.158 Dadić 1982 (2), 63. 159 Grmek 1974, 65.

108

šefu države). Medicinski dio rasprave ima samo kulturnohistorijsko

značenje, piše Grmek, a astronomski računi i opažanja imaju donekle i

objektivnu znanstvenu vrijednost.160Valja još spomenuti da je 1537. g.

gradski magistrat Riminija sklopio pogodbu s Grisogonom o popravku

riminske luke. Grmek pretpostavlja da su od njega tražili proračune u

vezi s morskom plimom.161 Budući da je iste godine obolio (i umro u

prvim danima 1538. g.), ne zna se je li bio od pomoći riminskom

magistratu.162

Grisogono pripada krugu mislilaca koji su razbijali

srednjovjekovnu sliku svijeta, ali im još nije uspjelo da doista stvore

novu znanost, piše Grmek.163 Paradoksalno je, nastavlja Grmek, da je

Grisogonov kritički stav prema zabludama alkemije naišao na pokudu

suvremenika i pisaca 17. st., dok su njegove astrološke

fantazmagorije potakle niz autora da ga hvale i da mu se dive.164

4. 2. Medicinska shvaćanja Federika Grisogona

O Grisogonovu shvaćanju bolesti i medicine u novije su vrijeme

u svojim radovima pisali Erna Banić-Pajnić165, Nicoletta Cabassi166 te

Karasman i Luka Boršić167. Prije toga ovoj se temi u više navrata

posvetio i Grmek, Biserka Belicza168 te Vladimir Dugački169.170

160 Isto.161 Isto, 69.162 Prikaz života Federika Grisogona u ovom odlomku prema: Grmek 1974.163 Grmek 1974, 68.164 Isto.165Astrologijska medicina u djelima renesansnih filozofa M. Ficina i F. Grisogona (2007. g.).166Alessandro Benedetti i Federik Grisogono: svjedoci kuge (2013. g.)167Federik Grisogono, the iatromathematician (2016. g.)168Medicinska shvaćanja Federika Grisogona (1974. g.).169Federik Grisogono i kužne bolesti (1974. g.).170 Potpunu bibliografiju (do 2006. g.) vidi u: Karasman 2007.

109

Od stranih autora u prošlom stoljeću na Grisogonov medicinski

rad osvrnuo se Lynn Thorndike (1882.-1965. g.171) i Karl Sudhoff

(1853.-1938. g.172).173

Grisogonu je uloga astrologije značajna upravo u liječništvu, pa

više puta ističe da nema dobrog liječnika koji ne poznaje astrologiju.174

Za njegovu je prognostičku medicinu karakteristično, piše Grmek, da

se esencija bolesti i karakteristični dani određuju prema situaciji

neba, kako u času početka bolesti, tako i u času rođenja bolesnika.175

Sastavljanje horoskopa objasnio je konretnim primjerom, pa se u

njegovoj knjizi nalazi astrološki dijagram jednog čovjeka koji je

obolio u Zadru 1527. godine na dan Merkura (tj. u srijedu, 9. listopada

u 21 sat i 43 minute).176 U ovaj su dijagram uneseni svi elementi

astroloških odnosa važni za astrološku dijagnozu.177

Prema Grisogonu, sve se trpnosti zdravlja i bolesti svode na

nebeska tijela kao počela.178 Međutim, osim astralnih uzroka pojava

(slike što ih čine zviježđa, međusobni položaji nebeskih tijela itd.),

postoje i tvarni uzroci, koje čine elementi, tjelesni sokovi i svojstva.179

Grisogono je prihvatio, piše Biserka Belicza, Aristotelovo naučanje

da se čovjek sastoji od dvije supstancije – vječne i propadljive – duše i

tijela, kao i stav da je tijelo podložno nebeskom tijelu a volja samo

bogu.180 Sva prirodna djelovanja, osim intelekta i volje kod čovjeka, 171 Godina rođenja i smrti prema Encyclopedia.com. 172 Isto.173 Vidi više u: Belicza 1974, 103.174 Banić-Pajnić 2009, 27.175 Grmek 1974, 65.176 Isto.177 Isto.178 Banić-Pajnić 2009, 28.179 Isto.180Belicza 1974, 104.

110

podliježu utjecaju nebeskih tijela.181 No, i djelovanje intelekta i volje,

koji jedini u čovjeku ne podliježu nužnosti, piše Belicza, mogu se po

Grisogonu spriječiti jer djeluju preko organa.182 Stoga i intelekt i volja

akcidentalno podliježu utjecaju nebeskih tijela, jer zvijezde (dobro ili

loše) utječu na organe.183 Prema Grisogonu ovo je još jedan razlog da

se astrologija prihvati kao glavni dio medicine.184

Iz djela De modo Collegiandi uočavamo, piše Belicza, da je

Grisogono prihvatio Hipokratovu doktinu o četiri tjelesna soka (krv,

sluz, crna i žuta žuč), koji izgrađuju živabića na isti način kao što

četiri elementa (zemlja, vatra, voda i zrak) izgrađuju neživu

materiju.185Prihvaća i učenje da elementima odgovaraju četiri temeljne

kvalitete (vruće, hladno, suho i vlažno) te Aristotelovu binarnu

kombinaciju (voda je vlažna i hladna, vatra vruća i suha itd.).186

Groznice promatra kao skupinu bolesti čija se simptomatologija

zasniva na promjenama temeljnih kvaliteta: topline (vruće i hladno) i

vlažnosti (suho i vlažno).187 Njihovu podjelu temelji na Galenovoj

podjeli u tri opće kategorije groznica, a to su, piše Belicza:

efemeralne – koje nastaju zbog poremećaja spiritusa u krvi i

odražavaju se samo na toplinu tijela; humoralne groznice, koje

nastaju zbog promjena tjelesnih sokova i direktno aficiraju toplinu

srca,odakle se onda groznica širi u ostalo tijelo; i konačno, hektičke

181 Usp. Belicza 1974, 105.182 Belicza 1974, 105.183 Isto.184 Isto.185 Isto.186 Isto.187 Usp. Belicza 1974, 106.

111

groznice, koje potječu iz čvrstih dijelova tijela – groznica počinje

periferno i mora prvo dospjeti do srca da bi se dalje širila po tijelu.188

Jedno poglavlje svojega djela De modo Collegiandi Grisogono je

posvetio raspravi o kugi. Na prijelazu između XV. i XVI. stoljeća na

Europu su se obrušile velike epidemije kuge, piše Nicoletta Cabassi,

koje su, u panorami medicinske literature, podstakle nastajanje

jednog pravog književnog roda, koji nije odgovarao samo na zahtjeve

znanstvenog interesa, već, istovremeno, i na zahtjeve javnoga

mnijenja.189Nastajali su traktati, čiji je sadržaj bio sve specijaliziraniji,

a bilo je i tekstova koji su bili okrenuti metodama sprečavanja širenja

bolesti (traktati, knjige recepata, almanasi i litanije).190 U Grisogonovu

Zadru epidemija kuge za njegova života zabilježena je nekoliko puta

(1481., 1485., 1500. i dva puta 1530. g.).191Svoj traktat o kugi napisao

je potaknut strahotom kužnih bolesti, i bijednim stanjem oboljelih, od

kojih nisu bježali samo rođaci i prijatelji, nego i liječnici.192 On sam

kaže da se ni najmanje ne boji kuge, jer zna kako je liječiti, te je

mnoge od kuge i izliječio, pogotovo one kod kojih je liječenju

pristupio u prvim trenucima bolesti.193 Drugi razlog koji ga je

potaknuo na pisanje o tom problemu jest nezadovoljnost dotadašnjom

literaturom o kužnim bolestima, koja je bila ili prekratka ili preduga.194

Predispozicija za kugu prema Grisogonu nastaje pod utjecajem

188 Belicza 1974, 106.189 Cabassi 2013, 83.190 Isto, 83-84.191 Dugački 1974, 114.192Isto, 116.193 Isto.194 Isto.

112

nebeskih tijela, a bolest se stvara u svakoj pojedinoj osobi.195

Simptomatologija će, piše Belicza, odgovarati kompleksiji svakog

bolesnika, mjestu nastanka bolesti (tjelesni sokovi, spiritusi, organi; u

centru ili na periferiji), te konačno šansi bolesnika za život ili smrt.196

Kugu tretira kao vrstu otrovanja sličnog kao kod ugriza zmije,

škorpiona ili bijesnog psa (jer i u tim slučajevima može proći dugo

vremena od ugriza do pojavljivanja simptoma197) te ne prihvaća da je

prenosiva.198 Ovo je njegovo mišljenje zanimljivo, piše Belicza, jer

upravo u njegovo vrijeme pod utjecajem zapažanja o širenju bolesti

značajno mjesto u obrani od epidemija dobiva izolacija bolesnika, te

osoba i robe što su bili u dodiru s bolesnikom.199 Osim toga, u Zadru

je pred zidinama predgrađa podignut leprozitorij već u srednjem

vijeku, a poduzimane su i druge mjere za izolaciju okuženih i

sumnjivih.200Možda njegovo mišljenje da kuga nije prenosiva, nije

toliko neuobičajeno ako uzmemo u obzir da njenu etiologiju traži u

lošoj konstelaciji zvijezda, te ju tretira kao vrstu otrovanja sličnu

trovanju kod ugriza nekih životinja. O liječenju kužnih bolesti

Grisogono donosi 12 pravila ili kanona u kojima između ostaloga

preporučuje da se liječenju pristupi što hitnije da otrovne stvari ne bi

stigle do srca i uništile pneumu i sokove, daje nekoliko savjeta za

izvlačenje otrovnih tvari iz organizma, a u 11. kanonu donosi

preporuku za božansko piće koje gasi žeđ i donosi čudesno

195 Belicza 1974, 109.196 Isto.197 Dugački 1974, 117.198 Belicza 1974, 109.199 Isto.200 Belicza 1974, 109-110.

113

ozdravljenje kod svih groznica te je poznato u čitavoj Dalmaciji sve

do Bizanta i u čitavoj Africi i Aziji.201 To božansko piće je zapravo

kiselo mlijeko, za koje donosi i recept, te tvrdi da je s tim napitkom

uspješno liječio oboljele od kuge i tuberkuloze.202 Treba na kraju

naglasiti da je Grisogonov astrološki pristup traženju etiologije kuge

sasvim u skladu s medicinskim postavkama XVI. stoljeća.203

Grisogonove medicinske rasprave čine najstariji poznati

medicinskoteoretski rad liječnika s našeg područja i ujedno

predstavljaju najstariji tekst domaćeg autora liječnika koji razmatra

pitanja patologije, fiziologije i terapije epidemijskih i internih bolesti

te psihičkih poremećaja.204

5. Amatus Luzitanus (1511. g.-1568. g.)

Amatus Luzitanus živio je u XVI. stoljeću. Rođen je u Portugalu,

tijekom života svojim se radom bavio u Francuskoj, Nizozemskoj,

Ferrari, Anconi. Dio života provodi i u Hrvatskoj, točnije u

Dubrovniku,gdje je boravio 3 godine baveći se liječničkim radom i

zapisujući zanimljivije slučajeve s kojima se ondje susreo u svoju VI.

knjigu Centurija.

5. 1. Život Amatusa Luzitanusa

Amatusu Luzitanusu jedno je poglavlje posvetio Jorjo Tadić u

svojoj knjizi Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća (1937.

g.). Zatim o njemu pišu Risto Jeremić i Tadić u Prilozima za istoriju

201 Usp. Dugački 1974, 118-119.202 Isto, 119.203 Isto, 121.204Belicza 1974, 111-112.

114

zdravstvene kulture starog Dubrovnika (1939. g.). U radu pišu o

kuracijama iz V. i VI. centurije te donose neke recepture i pacijente

koje je Luzitanus liječio u Dubrovniku zajedno s njihovim

dijagnozama.Godine 1940. Lavoslav Glesinger izdaje monografiju

Amatus Lusitanus i njegov liječnički rad u Dubrovniku (1556-1558) u

kojoj osim studije o Luzitanusu donosi prevedene (zapravo sažete)

kuracije iz VI. centurije te poseban dodatak o Luzitanusovu liječenju

Sabe Bobaljevića (1529./1530.-1585. g.).U istoj knjizi u prvoj fusnoti

donosi manju bibliografiju (domaćih) radova o Amatusu Luzitanusu.

Luzitanusu jedno poglavlje posvećuje i Nikica Talan u dvojezičnoj

knjizi Hrvatska/Portugal: kulturno povijesne veze kroz stoljeća (1996.

g.), a spominje ga i Slobodan Prosperov Novak u svojoj Povijesti

hrvatske književnosti (1997. g.).

Amatus Lusitanus (pravog imena João Roderiguez) rođen je

1511. g. u portugalskom mjestu Castelo Branco od roditelja marana

(silom pokrštenih Židova). Medicinu je studirao u Salamanci gdje je

1530. g. promoviran u zvanje liječnika. Dvije godine kasnije vratio se

u Portugal, ali u strahu od novih progona odlazi u Francusku, a ubrzo

zatim i u Nizozemsku u židovsku koloniju u Anversu (Antwerpenu),

gdje je ostao 7 godina vršeći liječničku službu te je postao čuven u

svojoj struci. Tamo 1536. g. objavljuje i svoje prvo znanstveno djelo

(o medicinskoj botanici) Exegmata in duos priores Dioscoridis de

arte medica libros. U Anversu je, piše Tadić, prvi put čuo i za

Dubrovnik, o kome su mu pričali Jevreji iz Soluna, koji su kroz taj

grad prolazili na putu iz Turske za Anversu.205 Godine 1540. 205 Tadić 1937, 282.

115

Luzitanus se nalazi u Ferrari gdje je postao profesor medicine

(odnosno kirurgije). U Ferrari je Luzitanus stekao brojna poznanstva,

bavio se anatomskim (kao kirurg rasporio je 12 ljudskih trupova) i

botaničkim proučavanjima te stekao veliki ugled. Budući da je u to

vrijeme dobio dva privlačna poziva: poljski poslanik u Veneciji nudi

mu mjesto liječnika na dvoru kralja Sigismunda II., a u Dubrovniku

mu se nudi položaj gradskog liječnika, zahvaljuje na profesuri u

Ferrari i odlazi u Anconu. Ondje se uputio da bi bio bliži Dubrovniku

(prihvatio je ponudu za mjesto gradskog liječnika), ali pregovori s

dubrovačkim senatom su se odugovlačili pa za to vrijeme boravi u

Anconi gdje se bavio liječničkom praksom i znanstvenim radom.

Liječio je mnoge uglednike, među njima papu Julija III. (papa od

1550. do 1555. g.), njegovu sestru i nećaka. Nakon smrti pape Julija

III., papa postaje Pavao IV. (papa od 1555. do 1559. g.), koji donosi

mnoge protužidovske odredbe, koje su zahvaćale i Anconu u kojoj se

Luzitanus tada nalazio pa se on sklanja u Pesaro. Tamo se nije dugo

zadržao, jer se već 1556. g. nalazi u Dubrovniku, gdje ostaje do kraja

1558. ili početka 1559. g., kad se nalazi u Solunu, u kojemu je deset

godina kasnije, 21. siječnja 1568. g. umro od kuge.206

Luzitanus je tijekom svojih mnogih godina bavljenja liječničkom

praksom promatrao tijek bolesti svojih pacijenata te na osnovu tako

stečena iskustva poduzimao sve za njihovo liječenje, istovremeno

prateći medicinsku literaturu svoga vremena.207 U svojem djelu

Curationum medicinalium Centuriae septem opisao je zanimljivije i

206 O životu Amatusa Luzitansa prema: Glesinger 1940. Selak 1996. Tadić 1937.207 Tadić 1937, 282.

116

važnije slučajeve iz svoje medicinske prakse.208 Djelo se sastoji od 7

Centurija, a u svakoj od njih nalazi se po sto slučajeva.209 Ispred

svakog slučaja nalazio se kratak opis bolesti; kod opisa bolesti

detaljno su izneseni svi simptomi, način liječenja te konačni rezultat

Luzitanusova rada.210 Na njegovu dubrovačku praksu odnosi se VI.

centurija i o njoj će više riječi biti kasnije u radu. Djelo je dovršeno u

Solunu 1561. g. te je tiskano (pojedine centurije i čitavo djelo)bezbroj

puta.211 Drugo je njegovo važno djelo komentar Dioskoridu In

Dioscoridis Anazarbei de Materia Medica Enarrationes tiskano prvi

puta 1554. g. u kojem je obrađena čitava medicinska botanika i

materia medica toga doba, a djelo svjedoči i o samostalnim

Amatusovim botaničkim studijama.212 O njegovu liječničkom umijeću

svjedoče imena njegovih pacijenata (najistaknutije ličnosti onoga

vremena), profesura na ferrarskom sveučilištu te uspjeh u njegovoj

liječničkoj praksi.213

5. 2. Boravak u Dubrovniku

Amatus Luzitanus stigao je u Dubrovnik u proljeće ili ljeto 1556.

g.214 (podsjećamo, na poziv dubrovačkog senata). U vrijeme njegova

dolaska u Dubrovnik, u državnoj javnoj službi bila su 4 liječnika

(Talijana); dva liječnika-fizika (Caesar iz Pesara i Giacomo Pacino) i

dva liječnika-kirurga (Paolo Celentano i Giovanni-Batista

208 Isto, 283.209 Glesinger 1940, 15.210 Tadić 1937, 283.211 Glesinger 1940, 15.212 Isto.213 Usp. Glesinger 1940, 15.214 Talan 1996, 107.

117

Vanucci).215Sam Luzitanus se po dolasku u Dubrovnik bavio

privatnom liječničkom praksom.

Za njegova boravka u Dubrovniku, jedne noći početkom veljače

1558. g. napadnut je kirurg Vanucci (sličnih napada, posebice na

liječnike bilo je dosta).216 O tome je odmah provedena istraga,

međutim završena je bezuspješno, a Vanucci je mjesec dana kasnije

zamolio vladu da dobije 3 mjeseca neplaćenog odsustva, da bi mogao

riješiti neke poslove u Italiji.217Vanucciju je molba odobrena, a

Luzitanus koji se do tada bavio privatnom praksom, što mu je baš u

vrijeme Vanuccijeva odlaska zabranjeno (po odluci vlade iz 23.

ožujka trebao je zatražiti dozvolu nadbiskupa da bi u Dubrovniku

mogao vršiti liječničku službu) javio se vladi sa željom da na sljedeća

tri mjeseca upotpuni Vanuccijevo mjesto.218Na njegovu je molbu vlada

pozitivno odgovorila 28. travnja iste godine: da se uzme u našu službu

gospodin Amatus Jevrejin za vrijeme od šest slijedećih mjeseci s istom

plaćom, koju ima magister Giovanni Battista Vanucci naš kirurg, te

ima vršiti u našem gradu besplatno i s ljubavlju kako zvanje fizika,

tako i kirurško.219 Budući da je većina senatora glasala za ovaj

prijedlog (23 za, 12 protiv), Tadić zaključuje da je to znak da je

Luzitanus bio cijenjen u Dubrovniku i da je unatoč odluke vlade 23.

ožujka i dalje liječio dubrovačke građane i pri tome pokazao veliko

znanje.220 Dva dana kasnije, 30. travnja Malo vijeće donosi zaključak:

215 Tadić 1937, 276. Talan 1996, 107.216 Tadić 1937, 276.217 Isto, 276-277.218 Isto, 277.219 Cons. Rog. LIV, 133', u: Glesinger 1940, 22.220 Tadić 1937, 277.

118

da se gospodinu Amatu Jevrejinu izda priznanica za tri mjeseca na

njegovu plaću prema zaključku primljenom u Vijeću umoljenih

(senatu).221 No, postojao je jedan nedostatak koji vlada nije uzela u

obzir – Luzitanus se još nije pobrinuo da ishodi nadbiskupovu dozvolu

za bavljenje liječničkom praksom koja je bila zatražena zaključkom iz

23. ožujka.222 Ovo je odjednom iskrsnulo kao odlučna zapreka da

Luzitanus bude primljen u službu te je problem 2. svibnja iznesen pred

dubrovačku vladu. 223 Odlučeno je da odluka o tome bude donesena

odmah (bez da se prvo razgovara s nadbiskupom) te je onda velikom

većinom (27:8) odlučeno da mu se oduzme služba i plaća.224 Tadić

zaključuje da su kod ovog otpuštaja ulogu imali neki drugi razlozi, a

ne nadbiskupova dozvola za koju se mogla zauzeti i dubrovačka

vlada.225 Ovome u prilog govori i činjenica da se nije čekalo na

razgovor s nadbiskupom već je odluka o otpuštanju iz službe uslijedila

odmah 2. svibnja, kad je prijedlog iznesen.226 Osim toga, neobično je,

ističe Glesinger, da su neki Dubrovčani ustali s tvrdnjama da se ne

smije dopustiti da židovski liječnik liječi kršćanske bolesnike, budući

da su i prije i poslije Luzitanusa u Dubrovniku djelovali židovski

liječnici, neki i u javnoj službi.227 Glesinger s toga zaključuje da je

čitav napad na Luzitanusa vjerojatno potekao iz redova dubrovačkih

liječnika; i to zaključuje Glesinger, vjerojatno od Caesara iz Pesara ili

Giacoma Pacina (ili obojice zajedno), budući da je s dvojicom

221 Cons. Min. XLIV, 58', u: Glesinger 1940, 22.222 Glesinger 1940, 22-23.223 Tadić 1937, 278.224 Isto.225 Isto, 278-279.226 Isto.227 Glesinger 1940, 28.

119

dubrovačkih kirurga Luzitanus održavao dobre odnose, što se vidi u

njegovim Centurijama.228 Još neko vrijeme nakon ovoga Luzitanus je

ostao u Dubrovniku, a zatim je otputovao negdje u blizinu dubrovačke

države, odakle je namjeravao otputovati u Veneciju.229 Da si osigura

potpunu sigurnost zatražio je od dubrovačke vlade vjeru (fidem

publicam) za 15 dana po dolasku u Dubrovnik, kako bi odatle mogao

otići u Veneciju.230 Karakteristično je da traži upravo fides publica,

koji ga ima očuvati od bilo kakvih progona (u Dubrovniku se obično

davao salvum-kondukta da štiti dužnosnike od proganjanja njihovih

vjerovnika), no čini se da to nije bilo bez razloga, jer nakon što mu je

vlada 29. srpnja zatraženu vjeru i dala, već 12. kolovoza ju je i

opozvala.231 Nakon ovoga Luzitanus se više nije vraćao ni u Italiju,232

a kako je rečeno nakon toga nalazimo ga u Solunu. Objašnjenje za

Luzitanusovo traženje fides publicam Glesinger nalazi u Amatovoj

zakletvi, jednom poglavlju VII. centurije.233 Zakletva je

karakteristična, jer za razliku od primjerice Hipokratove zakletve, ne

obećava etičko vršenje liječničke prakse u budućnosti, već njome

Luzitanus polaže račun za svoj liječnički rad u prošlosti.234Donosimo

ju u Prilogu 1 (str. 56), budući da bi nam njezin sadržaj mogao nuditi

odgovor za što su to točno krivili Luzitanusa u Dubrovniku.

228 Isto, 30.229 Tadić 1937, 280.230 Isto.231 Isto.232 Isto.233 Glesinger 1940, 33.234 Isto, 35-36.

120

5. 3. VI. knjiga Centurija

Kao što je već rečeno, na Luzitanusov rad u Dubrovniku odnosi

se VI. knjiga Centurija. Kao i ostale i ona donosi 100 kuracija. Na

čelu svake kuracije, piše Glesinger, nalazi se kratak opis slučaja,

zatim slijedi ime i starost bolesnika, točan opis njegove bolesti i

liječenja, a nekim slučajevima dodao je Amatus još i tumačenje

(scholia), u kojemu citira stare autore (Hipokrata, Galena, Avicenu,

Mesue itd.).235 Osobito opširno opisuje način liječenja pa donosi i

recepte,236 a neke recepture, već je spomenuto, donose Jeremić i

Tadić.237VI. knjiga Centurija počinje predgovorom, koji je pisan u

formi razgovora; nakon čega slijedi kratak opis Dubrovnika te

naposlijetku dolaze i kuracije.238 U svojim je centurijama Luzitanus

zabilježio imena gotovo svih bolesnika, što je od velike koristi jer na

taj način saznajemo kojim su krugovima ti bolesnici pripadali i koje su

bolesti u kojim krugovima vladale.239 Najveći dio njegovih bolesnika

pripadao je patricijskim obiteljima,240 a iz opisa njihovih bolesti

razaznaje se da su bili izvrgnuti pojedinim epidemičkim i drugim

bolestima kao i ostali građani.241 U tim su krugovima bili poprilično

česti slučajevi luesa (sifilisa),242 a patricij Dživo Lučić tom je bolešću

zarazio svoju ženu, što vidimo u 48 kuraciji:

Cur. XLVIII. In qua agitur de marito et uxore morbo Gallico infectis.

235 Isto, 38.236 Isto.237 Jeremić, Tadić 1939, 107-116.238 Glesinger 1940, 39-40.239 Isto, 77.240 Sve pacijente i njihove dijagnoze vidi u: Jeremić, Tadić 1939, 116-120. Također vidi sažetke 100 kuracija VI. centurije u: Glesinger 1940, 40-76.241 Glesinger 1940, 79.242 Isto.

121

Bolesnici: Joannes Luca, Patritius Ragusaeus, i njegova žena.

Muž je inficirao ženu luesom. Amatus im je prepisao radix synarum

idecoctum guajaci.243

Za vrijeme boravka u Dubrovniku Luzitanus nije liječio samo

Dubrovčane već i bolesnike iz obližnjih mjesta,244 za savjet ga moli i

sin sultana Sulejmana(1464.-1566. g.) Selim(1524.-1574. g.), kojega

zanima kako da ustanovi ako je neka žena plodna ili nije.245

Zanimljiva je i 62. kuracija u kojoj Luzitanus opisuje liječenje

francuskog prokuratora Jacobusa:

Cur. XLII. In qua citatur casus mirus de quodam nobili Gallo,

imaginatricem corruptam habente et eiusdem curatione faceta.-

Bolesnik: Jacobus, Francuz i prokurator francuskog kralja Henrika u

istočnim krajevima.

Bolesnik, koji otprije boluje od luesa, došao je radi liječenja u

Dubrovnik pod konac zime 1556./57. Utvarao je sebi, da ima pod

desnim bokom neku oteklinu (apostema), od koje mora umrijeti.

Napisao je stoga oporuku i legao u krevet. Postao je melankoličan, pa

je počeo i delirirati, no uz to je mnogo jeo i pio. Amatus je odmah

vidio, da je čitava bolest umišljena, pa stoga mu 8. III. 1557 u

prisutnosti još trojice liječnika otvori tobožnji apsces na desnom boku

i od toga časa osjećao se bolesnik zdravim. (Amatus mu je pokazao

malo mlijeka i kokošje krvi, tvrdeći, da je to tobože iscurilo iz

otekline)...246

243 Cur. XLVIII. kako ju donosi Glesinger 1940, 57.244 Glesinger 1940, 82.245 Cur. XCVI. kako ju donosi Glesinger 1940, 74.246 Cur XLII. kako ju donosi Glesinger 1940, 55.

122

Sudeći prema trima slučajevima opisanim u VI. centuriji čini se

da se Luzitanus u Dubrovniku bavio i vještačenjem na sudu.247

Donosimo, osim navedene 62. kuracije,248 još jedan takav slučaj, u

kojemu je Luzitanus istupio protiv praznovjerja:

Cur. LXXXVII. In qua agitur de impostura quadam, videlicet, quod

muliercula incantamentis iuvenem surdum fecerit.-

Neka dubrovačka djevojka, koja nije bila na naročitom glasu, bila je

optužena, da je svojim čarolijama ogluvila nekoga mladića. Amatus je

kao vještak dokazao nemogućnost ove optužbe, dokazavši, da je

mladić ogluvio od luesa. U svome mišljenju pozvao se Amatus među

ostalim na riječi Sv. Tome, da riječi ne mogu naškoditi zdravlju.249

U VI. centuriji susrećemo svakolike bolesti s kojima se

Luzitanus suretao u Dubrovniku. U III. kuraciji spominje se dječak

koji je izbacio 300 velikih glista te od toga umro.250 U XI. kuraciji

spominje se jedan slučaj dizenterije za koji Amatus između ostaloga

propisuje rižinu vodu i kišnicu.251Liječio je Luzitanus i Didaka Pira

(1517.-1599. g.), poznatog pjesnika, još jednog portugalskog Židova,

koji se 1558. g. naselio u Dubrovniku.252 Budući da se ovaj bio vratio

iz Carigrada, gdje je vladala kuga liječio ga je u lazaretu na Pločama, a

bolesnik je ozdravio za 4 dana.253Kuracija LXIII. spominje bolesnika

koji je umro jer je zabunom pojeo otrovno sjemenje biljke ricinus

247 Glesinger 1940, 83.248 Isto.249 Cur. LXXXVII. kako ju donosi Glesinger 1940, 70.250 Cur. III. kako ju donosi Glesinger 1940, 41.251 Cur. XI. kako ju donosi Glesinger 1940, 45.252 O njemu vidi više u: Tadić 1937, 298-314. Talan 1996, 61-102. Novak 1997 (1), 454-458.253 Talan 1996, 116.

123

communis misleći da se radi o pistaciji.254 U LXIX. kuraciji spominje

se kako je izliječio nekog bolesnika koji je bolovao od dijareje

propisivanjem nekih antidijaroikai klistira.255 Liječio je i jednog

monaha koji je doputovao iz Stona zbog bolova u trbuhu tako jakih da

je glasno vikao; Amatus je među ostalim propisao klistire i voćne

sokove.256

Iz Luzitanusovih Centurija vidljivo je da je odlično poznavao

dotadašnju medicinsku književnost na latinskom i grčkom jeziku. U

svim je granama medicine bio Galenov sljedbenik, osim u anatomiji,

jer je na obdukcijama sam došao do drugih uvjerenja. Kao uzroke

bolesti navodio je razne čimbenike: južni vjetar pun vlage izaziva u

Dubrovniku razne bolesti, močvare zarazu, nezdravo vino mokraćni

kamenac, raskalašenost lues i gonoreju itd. Liječio je simptomatično

po načelu contraria contrariis (što ćemo kasnije vidjeti i kod Santoria

Santoria, 1561.-1636. g.), što znači: toplo hladiti, hladno topliti i

vlažno sušiti, a suho vlažiti. Terapeutske mjere, koje je primjenjivao

kod svojih dubrovačkih bolesnika, piše Glesinger, odgovaraju stanju

terapije u ono vrijeme. I on je bio velik pristaša venesekcije, kojom se

služio i u dječjoj praksi. Izdašno se služio purgancijama i

emenagogama, stojeći na stanovištu humoralne patologije, da su

opstipacija i suppressio menstruationis najčešći uzroci svih mogućih

oboljenja.257 Ozdravljenja bolesnika smatrao je svojim uspjehom dok

je neuspjehe pripisivao raznim uzrocima. Smrtne ishode nekih

254 Cur LXIII. kako ju donosi Glesinger 1940, 61.255 Cur. LXIX. kako ju donosi Glesinger 1940, 64.256 Cur. LXXIX. kako ju donosi Glesinger 1940, 67-68.257 Glesinger 1940, 91.

124

bolesnika koje je primio naliječenje nakon kolega liječnika tumačio je

njihovim neznanjem, a hvalio se, pišu Jeremić i Tadić, svojim

uspesima i izumom obturatora za defekt u nepcu i stakla za izvlačenje

mleka iz dojaka sa uvučenim bradavicama.258

5. 4. Liječenje Sabe Bobaljevića (1529./1530. g.-1585. g.)

Rečeno je da je Luzitanus u svojoj praksi u Dubrovniku većinom

liječio članove patricijskih obitelji. Među njegovim pacijentima

nalazimo tako i Sabu Bobaljevića. Prema Novaku on je prvi veliki

hrvatski lirik boli.259 Iako je za života bio cijenjen kao jedan od

najboljih versifikatora, njegove talijanske pjesme tiskane su tek nakon

njegove smrti 1589. g., a budući da hrvatske pjesme nije sabrao u

kanconijer, ono što se sačuvalo od njih tek je, piše Novak, slučajna

zbirčica u koju su sakupljene jedna zvučna i vrlo poletna Jeđupka,

zatim i jedno Arijadnino tuženje Tezeju izgovoreno u manirističkom

krajoliku s labirintom, otokom, smrću i kosturima.260 Osim toga,

sačuvan je prijevod dijela iz Tassova Aminte, pregršt prigodnica i

manja skupina ljubavnih pjesama.261

Luzitanus Bobaljevića spominje u XXV. kuraciji VI. centurije:

Cur. XXV. In qua agitur de surditate contracta ab malum vitae

regimen.-

Bolesnik: Sebastianus Bubalius ex Ragusaeis Patrittis 34 god.

258 Jeremić, Tadić 1939, 124. O Luzitanusovu shvaćanju bolesti i liječenja prema: Glesinger 1940, 91. Jeremić, Tadić 1939, 121-124.259 Novak 1997 (2), 480.260 Isto, 483.261 Isto.

125

Bolesnik, koji već dugo boluje od luesa, počeo je osjećati

vrtoglavicu i sluh mu je postao sve slabiji. No ne znajući, da je tome

kriv njegov neumjereni život, nastavio je dotadašnjim načinom života,

te je pomalo posve ogluvio. Inače je bolesnik jak i čvrst i dobre

tjelesne konstrukcije. Sada je posve gluh, a to je, kako veli Amatus,

obično posljedica lezije slušnoga živca ili onoga dijela mozga, odakle

taj živac izlazi, no često ima i drugih uzroka. Već od početka svoje

bolesti osjeća bolesnik zujanje u oba uha,koje također biva sve jače i

nesnosnije. To zujanje ima isti uzrok kao i gluhoća, t. j. loš sastav

sokova u glavi, i zato je bolest neizlječiva. Amatus je ipak pokušao

terapiju i nakon 20 dana počeo je curiti iz oba uha neki sekret,

katkada bijele, a katkada tamne boje, koji je Amatus brižljivo

otstranio. Sada je bolesnik osjećao i u vanjskom meatusu ono zujanje,

koje je prije osjećao u glavi, a katkada i bolove. Bolesnik je sada

pozvao kirurga, koji mu je preporučio mazanje živom, no od toga se

stanje još više pogoršalo.262

Prema podacima iz ove kuracije godina Bobaljevićeva rođenja

bila bi 1523. (a ne 1530. g.), s čime se povjesničari književnosti ne

slažu, budući da je Bobaljević 10. 1. 1550. g. postao članom Velikoga

vijeća, što su sva mlada dubrovačka vlastela postali po navršetku 20.

godine života.263 O svojoj bolesti Bobaljević, prozvan Glušac, žali se i

u svojim pjesmama i poslanicama:

Gdi sam, kako panj u gori,

gluh, a mogu rijet se nijem,

262 Cur. XXV. kako ju donosi Glesinger 1940, 50, 100.263 Glesinger 1940, 98.

126

zač govorit ne umijem,

ne čuv gdi se što govori.

Nu razmisli boles, muku,

jadno srce koju ćuti,

gdi ne čujem negli buku

jakno gdi se more smuti.264

A spominje u njima i terapiju o kojoj govori Luzitanus u svojoj

kuraciji:

Dvaška obdan pehar blage

tej drvene vode pijah,

pak se za njom tojli ukrivah,

znojiv dokle teče snage.

Još lijek drugi noge i ruke

čudnovatom masti oblagah

s koga podnijeh mnoge muke,

nu se kusom tad pomagah.265

Drvena voda koju ovdje pjesnik spominje zapravo je, piše

Glesinger decoctum ligni guajaci, a čudnovata mast zapravo je živina

mast koju mu je prepisao kirurg.266Bobaljević se kasnije žalio i na

očne smetnje, ali o daljnjem tijeku njegove bolesti nemamo vijesti.267

264 Bobaljević 1968, 340-341.265 Isto, 341.266 Glesinger 1940, 101.267 Isto.

127

6. Santorio Santorio (1561. g.-1636. g.)

Santorio Santorio živio je krajem XVI. i početkom XVII. st.

Rođen je u Kopru, studirao je u Padovi te kasnije veći dio života

provodi u Veneciji gdje se bavi liječničkim radom. Dio svog života

proveo je i u Hrvatskoj, gdje je također provodio svoja mjerenja.

6. 1. Život Santorija Santorija i njegov boravak u Hrvatskoj

Poznavanju života i rada Santorija Santorija uvelike je pridonio

Grmek svojom knjigom Santorio Santorio i njegovi aparati i

instrumenti (1952. g.). U djelu piše o Santorijevu životu, njegovim

djelima i nazorima te o njegovom povijesnom značenju. U radu donosi

i popis Santorijevih tiskanih djela i rukopisa, a na kraju i opširnu

literaturu o Santorijevu životu i njegovim djelima. O Santorijovoj

statičkoj medicini pisao je Žarko Dadić u radu Santorijeva statička

medicina u svjetlu korelacije i interakcije fizike i medicine (1987. g.),

a posvećuje mu i nekoliko stranica u svojoj Povijesti egzaktnih

znanosti u Hrvata (1982. g.).

Kao liječnik, Santorio je u medicinu uveo kvantitativna mjerenja

– za njega nije bilo važno samo koji će lijek bolesnik uzeti, već i koju

količinu.268 Mjerio je temperaturu i težinu tijela te je svoje medicinske

zaključke izvodio iz podataka dobivenih mjerenjem.269

Santorio je rođen 29. 3. 1561. g. u Kopru od oca Antonija

(furlanskog plemića rodom iz Čedada) i majke Elizabete Cordonie

(pripadnice poznate koparske plemićke obitelji), kao najstarije dijete u

obitelji. Imao je brata Izidora i dvije sestre. Neki smatraju da je 268 Dadić 1982 (3), 191.269 Isto.

128

Santorijeva obitelj slovenskoga podrijetla. Djetinjstvo je proveo u

Kopru, gdje je vladao živ interes za probleme prirodnih nauka, a

potom obitelj seli u Veneciju. U Padovi je studirao filozofiju i

medicinu i postao poznat u sveučilišnim krugovima zbog svog velikog

znanja i umijeća. Godine 1582. stekao je laureat doktora medicine.

Ostao je tada u Padovi i bavio se liječničkom praksom te započeo

svoja prva statička istraživanja. Navodi se da se je poljski kralj 1587.

g. obratio padovanskom sveučilištu da pošalje sposobnog liječnika, na

što se po slaganju mnogih Santorijevih biografa Santorio odazvao,

međutim Grmek tvrdi da podaci o Santoriovu boravku u Krakovu nisu

pouzdani.270 Od 1599. g. stalno boravi u Veneciji te se bavi privatnom

liječničkom praksom. Vezu s rodnim gradom održava do kraja života

budući da mu ondje žive brat i sestre, a i član je koparskog učenog

društva Accademia Palladiana. Bio je prijatelj Galilea Galliea (1564.-

1642. g.), Paola Sarpija (1552.-1623. g.) i drugih. Vjerojatno je

poznavao Marina Getaldića (1568.-1626. g.) i Markantuna de

Dominisa (1560.-1624. g.).Godine 1602. u Veneciji tiska svoju prvu

knjigu, raspravu o metodici izbjegavanja pogrešaka u liječničkom

umijeću. Zbog svojih uspjeha 6. 10. 1611. imenovan je profesorom

teoretske medicine na arhiliceju u Padovi. Određena mu je plaća dva

puta veća od uobičajenog profesorskog honorara. Preuzimajući

profesuru, piše Grmek, štampao je Santorio svoje djelo „De medicina

statica“, malu zbirčicu medicinskih aforizama, koja mu je pronijela

slavu po cijeloj zapadnoj Europi.271 U to je vrijeme konstruirao i

270 Grmek 1952, 9. Vidi više u: Grmek 1952, 13-14.271 Isto, 10.

129

usavršio razne svoje aparate i instrumente. Godine 1616. dekretom je

postavljen za predsjednika novog kolegija, koji je trebao omogućiti

promoviranje nekatoličkih i siromašnih studenata. Zbog nepravednih

optužbi na njegovu nemarnost u vršenju službe (koje je sud odbacio)

1624. g. odlazi iz Padove te se vraća u Veneciju. Tamo se povlači iz

javnog života zbog svoje kronične bolesti (vjv. hipertrofija prostate).

Godine 1630. izabran je za predsjednika mletačkog liječničkog

udruženja, a iste godine mletački mu senat povjerava organizaciju

borbe protiv epidemije kuge, koja je počela harati. Bolest mu se tako

pogoršala, te u prosincu 1635. g. sastavlja oporuku, a umire 6. 3.

1636. g. u Veneciji.272

Santorio je više puta boravio u Hrvatskoj i Ugarskoj, pozvan od

nekih velikaša. Grmek navodi Capellovo objašnjenje, da su Santorija

pozivali u te zemlje radi suzbijanja epidemija.273Njegov boravak u

Hrvatskoj potvrđen je u njegovim knjigama. U komentarima

Avicenina kanona opisuje Dunav i njegove pritoke, a zatim i neka

svoja opažanja u Panoniji. U istom djelu opisuje i uređajekoje je na

nagovor nekih prijatelja iz Hrvatske napravio da bi mjerio jačinu

vjetra i vodene struje. Taj njegov opis donosi Dadić:

Jednima naime škodi kišovito vrijeme, jednima vjetrovito a drugima

koristi. Slično tome jedne veći zamah vodâ, koje padaju ili teku,

uspavljuje, a druge razbuđuje. Zgodno se isticalo šumom vjetra i

snažnim tokom rijeka, pa je taj šum katkada uspavljivao tamošnje

stanovnike, a katkada je pospane razbuđivao. Najavio sam da se

272 O Santorijevu životu prema: Grmek 1952, 7-11.273 Grmek 1952, 14.

130

pomoću vage mogu izmjeriti oba zamaha [vjetra i vode] radi

temeljitijeg spoznavanja uzroka, pa sam, prisiljen od prijatelja, da bih

to prikazao, stavio na dvije vage željeznu ploču, da jednom prikažem

zamah vjetra, a drugom zamah vode. Onom [vagom] na kojoj je

željezna ploča s gornje strane, točno izmjerimo zamah vjetrova, pa

spoznavši početak povećanja lako predviđamo buduće morske oluje i

izbjegavamo opasnost od poplave. Konačno s potpunom sigurnošću

izjavljujemo da li zamah počinje rasti ili padati.274

Santorio je u Hrvatskoj boravio negdje između 1587. i 1599. g.275 U

Hrvatskoj se bavio liječenjem velikaša, ali je i nastavio svoja statička

ispitivanja, piše Grmek, konstruirao različite aparate, vršio

klimatološka mjerenja (naročito je važno bilo prvo mjerenje jačine

vjetra), pa napisao ili barem smislio svoje prvo štampano djelo:

„Methodi vitandorum errorum omnium etc.“.276 Godine 1598. u

Hrvatskoj se razbuktala kuga, te početkom 1599. g. Santorio odlazi iz

Hrvatske. Naime u svojem djelu De medicina statica (1614. g.) kao

najbolje sredstvo za zaštitu od kuge predlaže što brži odlazak iz

zaraženih krajeva.277 U djelu zapisuje: Oni, koji predlažu za zaštitu od

kuge druga sredstva osim bijega, ili su budale ili varalice.278

6. 2. Medicinska shvaćanja Santoria Santoria

Prema Santorijevu shvaćanju zdravlje je harmonija tjelesnih

sokova279, ali tu Hipokratovu tvrdnju više ne interpretira kvalitativno,

274 Santorijev opis sprava za mjerenje jačine vjetra i vode iz: Dadić 1982 (3), 191-192.275 Usp. Grmek 1952, 13-16.276 Grmek 1952, 16.277 O Santorijevu boravku u Hrvatskoj prema: Dadić 1982 (3), 191. Grmek 1952, 14-16. 278 Citat iz De medicina statica prema: Grmek 1952, 15.279 Grmek 1952, 31.

131

već kvantitativno.280 Interpretira je kao ravnotežu inkremenata i

ekskremenata organizma.281 Čovjek, dakle, mora izlučiti količinu tvari

jednaku onoj koju je pojeo i popio.282Dadić piše: Mjereći količinu

inkremenata koja ulazi u tijelo kao hrana i količinu ekskremenata

koja izlazi vidljivo kao fekalije i urin, Santorio vidi da ravnoteža nije

ispunjena, jer je količina inkremenata veća od količine

ekskremenata.283 Ovu neravnotežu Santorio objašnjava nevidljivom

perspiracijom. Budući da je ona kod njega težina, isto kao i vidljivo

izlučivanje, ona sada postaje nešto drugo od onog što se o nevidljivoj

perspiraciji mislilo u staroj Grčkoj.284

Kao što je zdravlje, po Santorijevu shvaćanju harmonija tjelesnih

sokova, bolest je, dakle, narušena ravnoteža sokova, a ona se liječi

popravljanjem narušene ravnoteže.285 Gore spomenuta mjerenja vršio

je da bi bolje upoznao tu ravnotežu, jer navodi Grmek Santoria, tek

poznavanje količina nevidljive perspiracije omogućuje liječniku

ispravnu dijagnozu, prognozu i terapiju.286Višegodišnjim vaganjima

odredio je količinu nevidljive perspiracije, njezin omjer prema

vidljivoj ekskreciji i ovisnost o različitim faktorima, a ta su ga njegova

mjerenja i ispitivanja dovela do konstrukcije ostalih mjernih

instrumenata (termometar, higrometar, anemometar, itd.).287 O svojoj

statičkoj medicini Santorio je pisao u djelu De medicina statica

280 Dadić 1978, 119.281 Isto.282 Grmek 1952, 31.283 Dadić 1978, 120.284 Isto, 121.285 Usp. Grmek 1952, 31.286 Grmek 1952, 32.287 Usp. Grmek 1952, 32.

132

objavljenom 1614. g. u Veneciji, a na početku svoje knjige obraća se

čitatelju: Novo je i nečuveno u medicini, da bi bilo tko mogao točno

izmjeriti težinu nevidljive perspiracije.288 Spomenut ćemo još da je

Gjuro Baglivi (1668.-1707. g.), o kojem će više riječi biti kasnije u

radu, Santorijevu statiku i Harveyevo (William, 1578.-1657. g.)

otkriće optoka krvi nazvao (po Grmekovu sudu veoma pretjerano)

dvama osnovnim stupovima cijele medicine.289Baglivi je također

1704. g. priredio jedno izdanje Santorijeva djela De medicina

statica.290

Santorio je, kako piše Grmek, bio duboko human, što vidimo iz

njegovih nastojanja da smanji tegobe i patnje bolesnika te ublaži

njihove boli.291Spomenut ćemo neke njegove metode ublaživanja

patnji bolesnika. Osmislio je, primjerice, krevet koji preporučuje za

kronične bolesnike, a koji ima šest prednosti. Krevet se može

namjestiti tako da pacijent preko dana može sjediti, kroz rupu koja se

nalazi na krevetu moguća je defekacija bez napuštanja kreveta, krevet

se može podići uvis i lagano ljuljati što uspavljuje bolesnika, a

uspavljivanju pomaže i blagi zvuk koji dolazi od 4 šuplje obješene

kugle. Kad je potrebno, na ručke od stolice moguće je montirati stol ili

drvenu ploču na koju se stavlja hrana te se bolesnik može bez

naprezanja premjestiti u drugi krevet da bi se promijenila posteljina.292

Santorio predlaže i neke metode za suzbijanje boli, jedna od njih bila

je omamljivanje pacijenta opojnim parama. Za uspavljivanje i 288 Citat iz De medicina statica prema: Grmek 1952, 32.289 Grmek 1952, 22.290 Grmek 1997, 391.291 Grmek 1952, 59.292 Opis Santorijeva bolesničkog kreveta prema: Grmek 1952, 59.

133

ublaživanje boli koristio je, primjerice, isparavanja dekokta

mandragore i makova soka. Za stišavanje boli koristi lokalnu primjenu

leda, ali, što je zanimljivo, napominje da se snijeg ili led umota u

rubac da bolesnik i prisutni ništa ne zamijete, jer ljudi, ako znaju,

preziru ono što je jednostavno.293

Glavni su mu terapeutski principi kod liječenja bili hipokratski:

contraria contrariis curantur i primum non noncere. Bilo mu je važno

da se ne omete prirodni proces ozdravljivanja te da se stoga

izbjegavaju previše energični zahvati. Veliku važnost također je

pridavao fizikalnoj terapiji.294

Santorio je, piše Grmek, bio praktičar, ali volio je umovanje.295

Priznaje prvenstvo iskustva nad umovanjem, a posebice nad

autoritetima te upozorava da u njegovo vrijeme na mnogim europskim

sveučilištima više vjeruju Aristotelu, Galenu i Hipokratu nego

vlastitim osjetilima. Za razliku od gore spomenutoga Grisogona,

Santorio odriče svaku vrijednost astrologiji, koja se tad još predaje na

medicinskim fakultetima.Njegova je zasluga što u medicinu uvodi

novu metodiku: matematiku, opće fizikalno-kemijske principe,

eksperimente i mjerenja. Iako nije bio iatromehanist, stvorio je temelje

na kojima su iatromehanisti gradili. On je, piše Grmek, prvi liječnik

koji mjeri sistematski i s punom sviješću zamašaja onoga, što čini.296

Samo uvođenje vage u fiziologiju bilo bi dostatno da proslavi

Santorija, a osim nje u fiziologiju uvodi i druge (već spomenute)

293 O Santorijevim načinima stišavanja boli prema: Grmek 1952, 59.294 O Santorijevim terapeutskim principima prema: Grmek 1952, 21.295 Grmek 1952, 20.296 Grmek 1952, 28.

134

mjerne instrumente. Bio je, piše Grmek, jedan od prvih branilaca

nekih mehanističkih ideja u biologiji, osnivač individualne biometrije

i kvantitativnih fizioloških eksperimenata, začetnik klimatoloških

mjerenja i konstruktor različitih mjernih, kirurških i terapeutskih

sprava.297

7. Gjuro Baglivi (1668. g.-1707. g.)

Gjuro Baglivi rodio se u drugoj polovici XVII. st. u Dubrovniku.

Iako nije cijeli svoj život proveo u Hrvatskoj, živio je i školovao se u

Dubrovniku do svoje 14. godine. Bazala u svojoj knjizi (1943. g.) ne

spominje osobite promjene na polju medicine koje bi uslijedile na tlu

Hrvatske u XVII. st. u odnosu na XVI. stoljeće, o kojem smo nešto

pisali u poglavlju o Grisogonu. Spominje liječnike koji su djelovali u

Zagrebu, Varaždinu i Dubrovniku.298U Zagrebu tada još uvijek hara

kuga pa se diže bolnica za okužene u Vugrovcu, a da se bolest odvrati

od grada drže se razni obredi i procesije, a 1655. g. gradi se i zavjetna

kapelica na Peneznoj gorici u čast sv. Roka.299 Bazala naglašava

mletački utjecaj na dalmatinske gradove, pa spominje da je primjerice

1641. g. određeno da za općinske liječnike na Hvaru mogu biti birani

samo liječnici padovanskoga sveučilišta.300Uz neke varaždinske

ljekarne, spominje i otvorenje ljekarne u Osijeku 1678. g.301

297 Isto, 29. O Santorijevim postignućima prema: Grmek 1952, 21-28.298 Vidi više u Bazala 1943, 62-67.299 Bazala 1943, 62.300 Isto, 67.301 Isto, 67-68.

135

7. 1. Život Gjure Baglivia

O Gjuri Bagliviju pisali su Nikola Selak (1891. g.), Belicza

(1996. g.), Grmek (1997. g.), a u svojoj knjizi 101 Dalmatinac i

poneki Vlaj (2007. g.) spominje ga i Novak. Opširnu literaturu o

Bagliviju donosi Grmek, kao prilog hrvatskom prijevodu Baglivijeva

djela O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu (1997. g.), a osim

literature o Bagliviju, na istom mjestu donosi i popis njegovih tiskanih

djela.

Zanimljivo je da Selak i Grmek, koji pišu opširnija djela o

Bagliviju, na početku svojih radova spominju da su ih na proučavanje

Baglivija, odnosno naših medicinskih velikana uopće, potakli stariji

uzori koji su ih upozorili da je sada red na vama mladima da dadete

kritičku ocjenu doprinosa naših medicinskih velikana.302 Spominjemo

ovo kao kuriozitet, budući da upravo Baglivi u Predgovoru svojeg

djela O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknuviše puta spominje

mlade liječnike i piše: Iz onoga što ćemo uskoro reći bit će jasno da

mi je, između više razloga, najvažnije bilo nastojanje da budem

zaslužan za mladež,...303

Gjuro Baglivi rođen je kao Gjuro Armeno 8. 9. 1668. g. u

Dubrovniku od oca Vlaha Armena i majke Ane de Lupis. S jedva

navršene dvije godine on i njegov mlađi brat Jakov ostaju siročad i za

njih nekoliko mjeseci brine stric Jakov Armen. Nakon njegove smrti

1679. g. jedno vrijeme o dječacima je brinula njegova bivša služavka

Marija Dragišić, a potom su ih, posredstvom strica kanonika Andrije

302 Grmek 1997, 359.303 Baglivi 1997, 23. Preveo: Augustin Pavlović.

136

na uzdržavanje i školovanje preuzeli isusovci. Jedan od učitelja na

isusovačkom kolegiju u Dubrovniku bio mu je i Ardelio Della Bella

(1655.-1737. g.). Nakon 14-e godine posvaja ga liječnik Pier Angel

Baglivi i odvodi ga u Lecce u Italiji, a Gjurina brata Jakova posvaja

doktorov brat, kanonik Oronzo Pilidoro Baglivi. I Gjuro i njegov brat

Jakov slijedili su zanimanja svojih poočima, Gjuro se posvetio

medicini, a Jakov teologiji.Pier Angelo Baglivi i njegova žena

Margarita d'Amato formalno su posvojili obojicu braće (Oronzo

Baglivi kao svećenik nije mogao formalno posvojiti Jakova) u travnju

1687. g. i otad braća nose prezime Baglivi. Gjuro medicinu studira u

Napulju, a doktorat stječe u Salernu.Godine 1688. boravi kod poočima

u Lecceu, a zatim slijedi razdoblje mnogih putovanja na kojima je

posjetio Dubrovnik, Veneciju, sveučilišta u Padovi, Bologni, Firencu,

Pisu. Na putovanjima proučava funkciju tvrde moždane ovojnice (u

Paviji), vrši pokuse na životinjama i secira mrtve životinje i bolesnike

preminule u padovanskim bolnicama itd. Kad je Baglivi putovao

obalom Dalmacije, piše Grmek, posjećivao je bolnice i zanimao se za

postupke po kojima se u njima liječilo.304 Od jednog je dalmatinskog

mornara i saznao za postupak liječenja rana hladnom vodom, o kojem

je pisao u svojem najstarijem znanstvenom tekstu, pisanom, za razliku

od ostalih koji su pisani latinskim, talijanskim jezikom. Riječ je o

raspravi O korisnom i rijetkom postupku liječenja rana hladnom

vodom, čiji je tiskani primjerak pronašao Grmek u knjižnici Lancisi u

Rimu.305 Rasprava je tiskana 1735. g. (dakle nakon Baglivijeve smrti)

304 Grmek 1997, 369.305 Isto.

137

u Constantini u Perugi kao dodatak jednoj drugoj knjizi306, ali nastala

je 1694. g. u Rimu. Baglivijeva putovanja završavaju kad 1692. g.

stiže u Rim da bude osobni tajnik Marcela Malpighija (1628.-1694.

g.), čiji je učenik i suradnik bio u Bologni, te da mu pomaže u

liječničkom i znanstvenom radu.Pri dolasku u Rim Malpighi je

Baglivia predstavio papi i upoznao ga s nizom učenih ljudi. U Rimu,

piše Grmek, Baglivi secira ljudska i životinjska trupla, proučava

mikroskopsku građu njihovih organa, radi pokuse na psima i proučava

djelovanje ljekovitih biljaka, bavi se liječničkom praksom te se

dopisuje s uglednim liječnicima izvan Italije.307Iako još ništa nije

objavio u tiskanom obliku pročulo se da otvara nove vidike

primjenjujući Galilejevo poimanje mehanike i induktivno-deduktivnu

eksperimentalnu metodu na živu prirodu pa Baglivi uspostavlja vezu s

ijatromehaničkim intelektualnim strujanjima na sjeveru

Europe.308Nakon smrti Malpighija 1694. g. ostaje u Rimu te ga 1695.

g. papa imenuje svojim osobnim sekundarnim liječnikom, a u rujnu

1696.,po preporuci pape Inocenta XII. (papa od 1691. do 1700.

g.)postaje profesorom praktične medicine na rimskom arhiliceju

Sapienza. Krajem iste godine objavljuje, piše Grmek, svoje prvo i

najpoznatije djelo De praxi medica, posvećeno papi.309 Djelo je od

mnogih europskih liječnika i prirodoslovaca doživljeno kao idealni

izraz najnovijih težnji i kao program koji im je otvarao nove vidike pa

je Baglivi naglo stekao slavu, neuobičajenu, piše Grmek, za

306 Vidi više u: Grmek 1997, 369-372.307 Grmek 1997, 374.308 Isto.309 Isto, 377.

138

znanstvenika koji još nije navršio 30-u godinu života.310 Primljen je

kao član mnogih uglednih učenih društava: engleskog Royal Society

(1698. g.), njemačke Academia Caesareo-Leopoldina Naturae

Curiosorum (1699. g.), talijanske Academia dei Fisiocratici (1700.

g.), rimskeArcadie(1699. g.).311 Baglivi je na glas došao i kao uvjerljiv

govornik i izvrstan predavač i pedagog; govoreći o njegovim

predavanjima jedan bečki liječnik kaže da su predavanja bila

pripremljena kao kazališne predstave, elegantna i ozbiljna, s velikom

brigom i za najmanje detalje, govornički dotjerana kao da Ciceron

govori o medicini i često popraćena originalnim pokusima na

životinjama, prenosi Grmek.312 Smrću pape Inocenta XII. u rujnu

1700. g. Baglivijev položaj nije ugrožen, novi papa Klement XI.(papa

od 1700. do 1721. g.) također ga postavlja kao svog sekundarnog

liječnika, a 1701. g. postaje i profesor teoretske medicine na rimskoj

Sapienzi. Tad je datirana i posveta njegove knjiga De fibra motrice et

morbosa (O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu, stvarno tiskana

1702. g.) novom papi.Prvo izdanje Opera omnia, piše Grmek, izašlo

je u Lyonu 1704., no tek su u izdanju istog nakladnika tiskanom 1710.

godine sabrana gotovo sva Baglivijeva djela (s iznimkom rasprave o

liječenju rana hladnom vodom i komentara Santorijeve knjige o

koristi vaganja za higijenski način života).313 Osim svojih liječničkih

uspjeha, Baglivi je pridonio i arheologiji grada Rima i općoj povijesti

medicine. Umro je mlad od neke želučane bolesti, za koju Grmek piše

310 Isto, 382.311 Isto.312 Isto, 383.313 Isto, 193-394.

139

da je prije smrti dijagnosticirana kao tympanitis, tj. peritonitis, koji je

prešao u ascites.314 Umro je u Rimu 14. 6. 1707. g. u 39-oj godini

života.315

7. 2. De praxi medica i De fibra motrice et morbosa

Godine 1696. tiskao je Baglivi svoje djelo De praxi medica (O

liječničkoj praksi). To je, piše Grmek, programska deklaracija o

nužnosti povratka na hipokratske principe neposrednog promatranja

bolesnika i pokušaj definicije zadataka „nove medicine“.316Reakcija je

to, prema Grmeku, na galenističku medicinu i renesansne medicinske

sisteme, konkretno – na dotadašnju konceptualizaciju bolesti i

konkretni pristup bolesniku.317 Iako Baglivi naglašava da je teorija

modernih liječnika sigurnija od teorije galenista (budući da je

osnovana na pažljivim pokusima te uzroke i simptome bolesti traži po

matematičkoj istini, a ne po nesigurnim pretpostavkama), ne smije se

zaboraviti da je praksa galenista djelotvornija od prakse modernih

znanstvenika.318 Razlog je terapijskih uspjeha starih liječnika u

njihovu izvanrednom strpljenju pri promatranju bolesnika. U knjizi

Baglivi ističe, piše Grmek, metodološku neutemeljenost dotadašnjeg

načina liječničkog rada i ispraznost filozofskih spekulacija i s druge

strane važnost nepristranog kliničkog proučavanja simptoma, potrebu

„točnog opisa svih fenomena bolesti“, važnost pažljivih anatomskih

razudbi i ljudskih trupala i fizioloških pokusa na životinjama.319 Mladi

314 Isto, 396.315 O životu Gjure Baglivia prema: Grmek 1997.316 Grmek 1997, 378.317 Isto.318 Isto.319 Isto.

140

liječnici trebali bi se kritički odnositi prema knjiškom znanju, jer

nijedan opis bolesti nije poučniji od neposrednog promatranja

bolesnika. Vrhunac medicine vidi u Hipokratovim djelima, a ponovno

dostizanje visoke znanstvene razine medicina postiže u XVII. st.

zahvaljujući eksperimentalnoj filozofiji tadašnjeg vremena. Postoji

šest glavnih zapreka koje otežavaju napredak medicine, Grmek ih

ovako nabraja:

prezirni stav prema hipokratskim kliničkim načelima i uopće

zanemarivanje antičkih medicinskih autora (...); predrasude kojih se

liječnici slijepo drže i koje štuju kao idole; lažne usporedbe;

neispravne indukcije ili analogije utemeljene na nepostojećim

odnosima; čitanje knjiga bez pravog izbora i promišljanja; pogrešne

interpretacije tekstova i manija stvaranja sistema, te zanemarivanje

aforističkog stila mišljenja i izražavanja.320

Prva poglavlja ove knjige i danas su za Grmeka prikladno štivo budući

da sadržavaju uvijek aktualne principe kliničke prakse.321 Ova je

knjiga, ukratko rečeno, piše Grmek,

kritički osvrt na nedostatke kliničke medicine onog vremena i lucidni

program metodike koju će ostvariti tek majstori liječničkog umijeća u

XIX. stoljeću. To djelo ne sadržava nijedno epohalno medicinsko

otkriće, ali je ono ipak odigralo odlučnu ulogu u povijesti medicine,

jer je pridonijelo stvaranju modernog pojma bolesti kao kliničkog

sindroma, novoj definiciji nozoloških jedinica i njihovoj sistematskoj

klasifikaciji.322

320 Isto, 379.321 Isto.322 Isto. O knjizi De praxi medica prema: Grmek 1997, 378-380.

141

Vidjet ćemo da neka ovdje spomenuta Baglivijeva uvjerenja

možemo poduprijeti njegovim riječima iz Predgovora knjige O

zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu, čiji nam je hrvatski prijevod

dostupan. Knjiga je prvi puta tiskana 1702. g., a u tom je izdanju

obrađen samo prvi dio knjige, dok su ostala tri dijela ostala samo

sažeci.323

Evo kako u spomenutom Predgovoru te knjige Baglivi hvali

Hipokrata:

Kad sam dakle postao svijestan da tim putem nikad neću doći do

željenog cilja, tada sam se, stavivši na stranu ostale knjige, sav dao

na studij Hipokrata da bih otud dokučio neki način dobrog liječenja.

Kad sam ga pak ne jedanput pročitao i gotovo napamet naučio, htio

sam, na svoju ruku, u talijanskim bolnicama iskušati njegove naputke,

pa sam, ne bez divljenja, zapazio da je njegovo naučavanje istinito,

kao da dolazi od proročišta. Spoznao sam napokon da je on vođa,

učitelj i predvodnik liječničkog umijeća; tu sam istinu na temelju

dugog iskustva jasno spoznao. Tko je sve Hipokratove tekstove

zapamtio, zatim ih znao uskladiti te usklađene primijeniti na liječenje

– taj će rijetko pogriješiti u liječenju bolesnika. U tom se sastoji sva

mudrost prakse.324

Valja napomenuti da govoreći o Bagliviju i Hipokratu, Grmek

napominje da se Baglivi ne zalaže za povratak Hipokratu već se

vraćanje na Hipokrata odnosi samo na metodu kliničkog promatranja i

suzdržljivosti u primjeni brojnih i raznovrsnih lijekova.325 Baglivijevo 323 Vidi više u: Grmek 1997, 386-388. 324 Baglivi 1997, 15.325 Grmek 1997, 399.

142

gledište o lijekovima također možemo naći u Predgovoru spomenute

knjige:

Malo je lijekova potrebno za liječenje bolesti ako je bolest osjetljiva

na liječenje; ako je pak neizlječiva, ona će se upotrebom lijekova

osiliti te će bolesnika dovesti u pogibao; doista, neprimjerenim će

lijekovima oslabiti sposobnost probave i iz dana u dan će se

pojavljivati nova žarišta bolesti na štetu bolesnika. Kad se vrućice i

druge bolesti produljuju na duže vrijeme, nema boljeg načina

liječenja nego suzdržati se od lijekova držeći se samo primjerene

prehrane, kojom se jača narav i ne slabi se sposobnost probave. Znam

da su mnogi tako ozdravili.326

Napomenut ćemo ovdje da je Baglivi prvi teorijski predvidio

specifičnu kemoterapiju.327

Spomenuli smo također da Baglivi kritizira isprazne filozofske

spekulacije, pa poziva mlade liječnike da svu svoju pozornost usmjere

na liječenje:

Tko se predao medicini, ako želi nastojati oko najbolje prakse, neće se

smjeti ometati nekim ispraznim naučavanjima i umijećima koja su

medicini skroz tuđa. Doista, budući da je to umijeće vrlo teško, bolesti

se ne mogu liječiti ako liječnik svu pozornost ne upravi na ispitivanje

svih najmanjih okolnosti, ako ne drži na pameti Hipokratove tekstove

te ako njih, kako prije rekoh, ne uspoređuje, usklađuje i primijeni na

bolesti. Tko to zanemari i, vođen vlastitim osjećajem, prekomjerno

slijedi druge znanosti i izobrazbe, nek sasvim odloži pouzdanje da će

326 Baglivi 1997, 17, 19.327 Belicza 1996, 31.

143

ispravno predvidjeti i sretno izliječiti. Doista, duh, odveden drugim

mislima, neće se moći baviti bolestima, kojih liječenje zahtijeva cijelu

pozornost čovjeka. Štoviše, spoznat će, ne bez čuđenja, da katkada

star i malo naobražen liječnik, koji jedva zna latinski, ali je razborit i

marljiv te potkovan u Hipokratovu učenju, uz upotrebu nekog

djelotvornog lijeka te uz primjerenu i pravovremenu prognozu, ništa

za liječenje bolesnika ne treba uzeti od raznih naučavanja učenih

liječnika našega vremena, niti mu treba poznavanje jezika. Moji

početnici, što liječniku vrijedi raspravljati o odjeći starih Arkađana, o

Ahilovu štitu, o kapi Serana i starih Brahmana te o sličnim tricama,

od kojih se duh nadima, a ne napreduje, ako međutim umre bolesnik o

čijoj je bolesti [liječnik]maloprije kićeno i elegantno raspravljao?328

Donijeli smo neke izvatke iz predgovora knjige, a o samom

sadržaju, odnosno značenju De fibre motrice et morbosa pisao je

Grmek.329 On piše da je Baglivi svojim mikroskopskim istraživanjima

došao do zaključka da su osnovni strukturni elementi ljudskog tijela i

svih životinjskih organizama fibre, živa vlakna.330 Sastavljene su od

atoma i imaju pasivna mehanička svojstva i prirođeno svojstvo

podražljivosti i aktivne kontrakcije. Za njega su one, kao nosioci

životnih funkcija i sjedišta bolesti važnije od četiri tjelesna soka

tradicionalne medicine. Time je, piše Grmek, Baglivi unesao u svoju

ijatromehaničku koncepciju organizama i jednu vitalističku

komponentu.331 Vlakna dijeli na mesna i opnasta; mesnim ili mišićnim

328 Baglivi 1997, 21, 23.329 Grmek 1997, 385-391.330 Isto, 389.331 Isto.

144

vlaknima središte je srce, a opnasta vlakna pokreće tvrda moždana

ovojnica. Tako su srce i tvrda moždana ovojnica, prema Bagliviju, dva

središnja pokretača organizma. Organizam je stroj, kojim neprekidno

upravlja duša, čije je sjedište u mozgu.332

Budući da je mišiće razlikovao ne samo po funkciji nego i po

strukturi, on je zapravo već uočio razliku između poprečnoprugastih i

glatkih mišića, piše Grmek.333 Jasno je razlikovao svojstvo osjetljivosti

(sensibilitas) i podražljivosti (irritabilitas), dao je prvu fiziološku

formulaciju pojma stimulans, a značajno je i njegovo tumačenje

lokalnog doprinosa energiji životnih gibanja.334

Život je za Baglivija, piše Grmek, izvanredno zamršen i

usklađen skup zbivanja u organizmu, mehaničke prirode, ali

uvjetovan i dirigiranim vitalnim svojstvima fibra. Ako se naruši

ravnoteža i sklad neprekidnog gibanja vlakana, nastupa bolest ili čak

smrt.335 Sjedište je velike većine bolesti, a možda i svih, u čvrstim

dijelovima tijela. Osnovni patološki proces uvijek treba tražiti u,

navodi Grmek Baglivija, pogrešnom tonusu, elastičnosti ili građi

čvrstih dijelova tijela, u poremećenoj ravnoteži među različitim

čvrstim dijelovima ili među čvrstim i tekućim dijelovima.336U krajnjoj

liniji sve se bolesti svode na promjene napetosti tjelesnih vlakana.

Baglivi i duševne bolesti, spavanje, san i emocije tumači

332 O Baglivijevu opisu vlakana i organizma prema Grmek 1997, 389.333 Grmek 1997, 389.334 Isto, 390.335 Isto.336 Baglivi u: Grmek 1997, 391.

145

posredovanjem jednoga mehaničkoga faktora (periodičkim mijenama

tonusa tvrde moždane ovojnice i njegovim poremećajima).337

8. Zaključak

Vrijednost ovoga rada nalazi se u njegovoj sintetskoj prirodi.

Donosi, okupljena na jednom mjestu određena poglavlja iz naše

medicinske prošlosti, koja na taj način još nisu objedinjena. Donosi

uvid u trenutno stanje istraživanja određenih tematika te donosi neka

saznanja iz literature koja danas više nije lako dostupna.Vidljivo je iz

samoga rada i korištene literature da je npr. postojeća literatura o

Santoriju Santoriju i liječničkim ugovorima skromnija (a i starija i teže

dostupna), od one o Federiku Grisogonu. Literature o Amatusu

Luzitanusu s druge strane, isto ima više, ali je također uglavnom

starijih datuma te je teže dostupna.

Okupljanjem samo nekih poglavlja iz naše medicinske prošlosti

u ovom radu, iskazuje se potreba sa sintetskim i komparativnim radom

koji će uključiti više naših zaslužnih ljudi na području medicine, a i

svih ostalih aspekata koji u to područje pripadaju od kojih neki jesu, a

mnogo njih nije uvršteno u ovaj rad (npr. ljekaruše, narodna medicina,

spomeni bolesti u književnosti, ljekarnici itd.). Da bi mogao nastati

veliki rad koji bi objedinio i stavio u kontekst sve aspekte iz

medicinske prošlosti, potrebno je isto tako istražiti i osvijetliti

pojedine dijelove iz toga korpusa koji su danas još uvijek slabije

istraženi.

337 Baglivijevo shvaćanje bolesti prema: Grmek 1997, 390-391.

146

Literatura

1. Antoljak, Stjepan. „'Artium et medicinae doctor' Federik

Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru“, u:

Zbornik radova o Federiku Grisogonu, Filozofski fakultet u

Zadru, Institut za povijest znanosti u Zagrebu, Zadar, 1974, 27-

54.

2. Baglivi, Gjuro. O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu,

Prometej, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,

1997.

3. Banić-Pajnić, Erna. "Astrologijska medicina u djelima

renesansnih filozofa M. Ficina i F. Grisogona",Prilozi za

istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol.35., br. 1-2 (69-70)

(2009):11-35. // Dostupno na:https://hrcak.srce.hr/66811(2. 9.

2018.)

4. Bazala, Vladimir. Poviestni razvoj medicine u hrvatskim

zemljama, Hrvatski izdavalački bibilografski zavod, Zagreb,

1943.

5. Bazala, Vladimir. "Uloga crkvenih redova u medicini i farmaciji

kod Hrvata",Bogoslovska smotra, vol. 38, br. 2(1968): 240-

262. // Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/40097 (3. 9. 2018.)

6. Belicza, Biserka. "Đuro Armeno Baglivi",Priroda: časopis za

popularizaciju prirodnih znanosti, god.86, br. 831, listopad (10)

(1996): 30-31. // Dostupno na:

http://library.foi.hr/m3/pregled.aspx?

147

z=100&zad=&sql=SDDDDC(C996(DD83C-DDD-

SSDD3D&od=&do=&B=1&vrsta=kat&grupa=PRIRODOSLOV

LJE&H=priroda&X=S00001 (28. 8. 2018.)

7. Belicza, Biserka. „Medicinska shvaćanja Federika Grisogona“,

u: Zbornik radova o Federiku Grisogonu, Filozofski fakultet u

Zadru, Institut za povijest znanosti u Zagrebu, Zadar, 1974, 103-

112.

8. Birin, Ante. „Datacija“, u: Statut grada Skradina, Matica

hrvatska Skradin, Zagreb-Skradin, 2002, 125-132.

9. Bobaljević, Sabo. „Odgovor Saba Mišetića Piligrinu“, u:

Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, knj. 5, priredio Rafo

Bogišić, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1968, 340-346.

10. Brački statut. Književni krug, Split, 2006.

11. Cabassi, Nicoletta. "Alessandro Benedetti i Federik

Grisogono: svjedoci kuge",Miscellanea Hadriatica et

Mediterranea, vol. 1, br. 1 (2013): 79-107.// Dostupno

na:https://hrcak.srce.hr/118801(2. 9. 2018.)

12. Dadić, Žarko. Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, knj. 1 i

2, Liber, Zagreb, 1982. (1)

13. Dadić, Žarko. „Prirodna filozofija i znanstveni doprinos

Federika Grisogona“, u: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata,

knj. 1, Liber, Zagreb, 1982, 61-73. (2)

14. Dadić, Žarko. „Santorijeva statička medicinau svjetlu

korelacije i interakcije fizike i medicine“, u: Zbornik radova 26.

sastanka naučnog društva za historiju zdravstvene kulture

148

Jugoslavije, ur. Franjo Krmpotić, Znanstveno društvo za povijest

zdravstvene kulture, Rijeka, 1978, 117-123.

15. Dadić, Žarko. „Santoriovi fizikalni pokusi u Hrvatskoj“, u:

Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, knj. 1, Liber, Zagreb,

1982, 190-193. (3)

16. Dimitrijević, Stojan. „Srednji paleolitik“, u: Prapovijest,

knj. 1, Naprijed, Zagreb, 1998, 24-39.

17. Dugački, Vladimir. „Federik Grisogono i kužne bolesti“, u:

Zbornik radova o Federiku Grisogonu, Filozofski fakultet u

Zadru, Institut za povijest znanosti u Zagrebu, Zadar, 1974, 113-

122.

18. Encyclopedia.com. // Dostupno na:

https://www.encyclopedia.com(19. 8. 2018.)

19. Ferri, Rafo. „Zdravstveni propisi dalmatinskih statuta iz

srednjeg vijeka“, u: Iz hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb,

1954, 138-146.

20. Girardi-Karšulin, Mihaela. „Temeljni problemi i recepcija

Astronomskoga zrcala Federika Grisogona (1472-1538)“, u:

Astronomsko zrcalo, Institut za filozofiju, Zagreb, 2007, XIII-

XXXVII.

21. Glesinger, Lavoslav. Amatus Lusitanus i njegov liječnički

rad u Dubrovniku (1556-1558), Biblioteka jevrejskog narodnog

kalendara, Zagreb-Beograd, 1940.

22. Grisogono, Federiko. „Govor preslavnog doktora umijeća i

medicine, Federika Grisogona Zadranina, održan javno na

149

Akademiji u Padovi“, u: Astronomsko zrcalo, Institut za

filozofiju, Zagreb, 2007, 9-25.

23. Grmek, Mirko Dražen. Bibliografija o Gjuri Bagliviju, u:

O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu, Prometej, Medicinski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1997, 400-425.

24. Grmek, Mirko Dražen. „Pogled u prošlost medicine“, u:

Uvod u medicinu, Globus, Zagreb, 1996, 84-104.

25. Grmek, Mirko Dražen. „Pregled razvoja medicine u

Hrvatskoj od pretpovijesnih vremena do XII. stoljeća“, u: Iz

hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb, 1954, 35-63. (1)

26. Grmek, Mirko Dražen. Santorio Santorio i njegovi aparati

i instrumenti, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,

Institut za medicinska istraživanja Jugoslavenske akademije,

Zagreb, 1952.

27. Grmek, Mirko Dražen. „Srednjovjekovni ugovori o

liječenju s hrvatskoga područja“, u: Iz hrvatske medicinske

prošlosti, Zagreb, 1954, 147-160. (2)

28. Grmek, Mirko Dražen. Uvod: Bolesti u osvit zapadne

civilizacije, Globus, Zagreb, 1989, 5-22.

29. Grmek, Mirko Dražen. „Život, djela i povijesno značenje

Gjure Baglivija“, u: O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu,

Prometej, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,

1997, 359-399.

30. Grmek, Mirko Dražen. „Životna staza Zadarskog učenjaka

Federika Grisogona“, u: Zbornik radova o Federiku Grisogonu,

150

Filozofski fakultet u Zadru, Institut za povijest znanosti u

Zagrebu, Zadar, 1974, 55-70.

31. Guide to da Varignana Guglielmo, Secreta Sublimiaad

Varios Curandos Morbos circa 1500s. University of Chicago

Library, cop. 2008. // Dostupno na:

https://www.lib.uchicago.edu/ead/rlg/ICU.SPCL.CRMS12.pdf

(3. 9. 2018.)

32. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski

zavod Miroslav Krleža. // Dostupno

na:http://www.enciklopedija.hr/(3. 9. 2018.)

33. Jeremić, Risto, Jorjo Tadić. „Amatus Lusitanus“, u: Prilozi

za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, knj. 2,

Beograd, 1939, 89-124.

34. Jeremić, Risto. Zdravstvene prilike u jugoslavenskim

zemljama do kraja XIX veka, Škola narodnog zdravlja u

Zagrebu, Zagreb, 1935. // Dostupno na:

http://library.foi.hr/knjige/knjiga1.aspx?C=1537 (2. 9. 2018.)

35. Karasman, Ivana Skuhala. Bibliografija o Federiku

Grisogonu, u: Astronomsko zrcalo, Institut za filozofiju, Zagreb,

2007, 219-227.

36. Karasman, Ivana Skuhala i Luka Boršić. "Federik

Grisogono, the iatromathematician",Croatian Studies Review,

vol. 12, br. 1 (2016): 21-43. // Dostupno

na:https://hrcak.srce.hr/177346(2. 9. 2018.)

37. Korčulanski statut. Književni krug, Split, 1995.

151

38. Mljetski statut. Književni krug, Zavičajni klub „Mljet“,

Split-Dubrovnik, 2002.

39. Novak, Slobodan Prosperov. „Đuro Baglivi, anatom i

papinski liječnik“, u: 101 Dalmatinac i poneki Vlaj, V. B. Z.,

Zagreb, 2007, 87-88.

40. Novak, Slobodan Prosperov. „Portugalci: Didak Pir i

Amatus“, u: Povijest hrvatske književnosti: od humanističkih

početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., knj. 2,

Antibarbarus, Zagreb, 1997, 454-458. (1)

41. Novak, Slobodan Prosperov. „Sabo Bobaljević – pjesnik

osjećajne prenapregnutosti“, u:Povijest hrvatske književnosti: od

humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604.,

knj. 2, Antibarbarus, Zagreb, 1997, 480-485. (2)

42. Salernska medicinska škola. Hrvatska enciklopedija,

mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. //

Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?

id=54176 (2. 9. 2018.)

43. Selak, Nikola. Život i djela Gjura (Armena) Baglivi-a,

Dubrovčanina, profesora anatomijei teoretične medicine na

rimskom arhiliceju „Sapienza“. Tisak dioničke tiskare, Zagreb,

1891.

44. Statut grada Dubrovnika. Državni arhiv u Dubrovniku,

Dubrovnik, 2002.

45. Statut grada Skradina. Matica hrvatska Skradin, Zagreb-

Skradin, 2002.

152

46. Statut grada Splita. Književni krug, Split, 1998.

47. Statut grada Trogira. Književni krug, Split, 1988.

48. Tadić, Jorjo. „Amatus Lusitanus“, u: Jevreji u Dubrovniku

do polovine XVII stoljeća, La Benevolencia, Sarajevo, 1937,

275-297.

49. Talan, Nikica. „Amatus Lusitanus“, u: Hrvatska/Portugal:

kulturno povijesne veze kroz stoljeća, Društvo hrvatskih

književnika, Zagreb, 1996, 103-122.

50. Težak-Gregl, Tihomila. „Neolitik“, u: Prapovijest, knj. 1,

Naprijed, Zagreb, 1998, 59-62.

51. „Zlatna bula Bele IV. slobodnom gradu na brdu Gradecu g.

1242.“, u: Historijska čitanka za hrvatsku povijest, ur. Jaroslav

Šidak,knj. 1., Školska knjiga, Zagreb, 1952, 49-52.

153

Prilog

Amatusova zakletva (Amati jusjurandum)

Kunem se svemogućim i vječnim Bogom (i svetim 10 zapovijedima,

koje smo primili na brdu Sinaju iz ruke Mojsije, zakonodavca naroda

izraelskoga, koji ga je izbavio iz egipatskoga ropstva) da se u svojoj

liječničkoj praksi nikada nijesam odalečio od svega onoga, što nam je

predano za dobro naše i našega potomstva, da nikada nijesam ništa

promijenio za volju svoje lične koristi, da sam se uvijek trudio da

činim dobro cijelom čovječanstvu, da nikoga nijesam hvalio ili kudio,

ako to nije zahtijevala istina. Ako govorim neistinu, neka me Bog i

njegov anđeo Rafael kazne svojim vječnim gnjevom i neka nitko

odsada više nema pouzdanja u mene. Nijesam bio pohlepan za

nagradom za svoj liječnički rad i liječio sam mnoge ne primivši

nagrade, ali ipak savjesno. Često sam sa samoprijegorom i uporno

odbio nagradu koja mi je bila ponuđena, jer me više zadovoljilo da

savjesno i brižljivo izliječim bolesnika, nego da se obogatim njegovom

velikodušnošću. (Pružao sam pomoć jednako savjesno svima, i

Jevrejima i kršćanima i muslimanima.) Nikada nije na mene djelovao

položaj bolesnika i uvijek sam jednako savjesno liječio siromaka i

bogataša. Nikada nijesam izazivao bolesti. U vršenju svoje dužnosti

uvijek sam pričao ono, što sam vjerovao da je istina. Nijesam dao

prednost apotekaru, ako se nije isticao nad drugima spretnošću u

svom zvanju i karakterom. Prepisivajući lijekove bio sam umjeren, te

sam uzeo obzira na fizičko stanje bolesnika. Nikada nijesam otkrio

154

tajnu koja mi je bila povjerena. Nikada nijesam dao bolesniku

smrtonosan napitak. Nijedna žena nije izvršila mojom pomoću

pobačaj. Nikada se nijesam nepošteno ponašao u kući u koju sam

ušao po svom liječničkom zvanju. Ukratko, ništa nijesam činio, što bi

se moglo smatrati nečasnim ili nedostojnim liječnika, smatrajući

uvijek Hipokrata i Galena svojim uzorima, koje je vrijedno oponašati,

a nijesam zanemario ni propise brojnih drugih istaknuth predstavnika

našega staleža. Bio sam marljiv i nijesam dopustio, da me bilo što

odvrati od studija dobrih autora. Podnio sam gubitak svog pri atnog

imetka, poduzeo sam česta i opasna putovanja, podnio sam mirno i

nepokolebivom odvažnošću progonstvo, kao što dolikuje filozofu.

Brojni učenici, koji su došli k meni, štovali su me kao da su mi sinovi,

a ja sam se trudio što sam više mogao, da ih poučim u znanju i

ponašanju. Objelodanio sam svoja liječnička djela, ne zato da

udovoljim svojoj taštini, nego zato, što hoću da u stanovitoj mjeri

pridonesem poboljšanju zdravlja ljudskoga roda. Prepuštam drugima

sud o tom, da li mi je to uspjelo. Takav je barem uvijek bio moj cilj i

ta želja stajala je uvijek na prvom mjestu u mojim molitvama.

Solun, godine 5319 [1559. g.]338

338„Amatusova zakletva“ (Curationum medicinalium Centurie septem), u: Glesinger 1940, 33-35.

155

C.Tri zaboravljena i progonjena hrvatska književnika XX. stoljeća :Ivo Pilar, Ljubomir Maraković i Antun Bonifačić

156

Brojnim naraštajima hrvatskih čitatelja Pilarova knjiga Južnoslavensko pitanje bila je jedini sustavno izložen kritički pogled u genezu velikosrpske imperijalne ideje. Mnogi naš intelektualac i politički praktikant upravo je na stranicama ove knjige , izvorno napisane na njemačkom jeziku na samom kraju I. Svjetskog rata , u njezinom laganom ali personaliziranom, gotovo konverzacijskom , ponekad ispovjednom stilu koji često podsjeti na najbolju bečku historiografsku feljtonistiku svoga vremena, doznao i sistematizirao prva znanja o genezi, ciljevima i metodama srpske imperijalističke ideologije. Budući da je ta ideologija Hrvatima i Hrvatskoj obilježila čitavo XX. stoljeća a svoj aktualitet nije izgubila ni danas , dogodilo se da knjiga Pilarova potpisana pseudonimom Südland, u većim svojim dijelovima nosi poruke koje kao da su napisane jučer poslijepodne ,usuprot tomu što ona ove godine navršava stogodišnjicu postojanja i što je ovo ako smo dobro izbrojali njezino sedmo cjelovito premda još uvijek ne i kritičko izdanje ,a peto kojeg njezin autor nije uspio vidjeti.

Činjenica da Ivo Pilar svoju knjigu zgotovljuje još 1917., kada su ideologemi velikosrpstva naspram hrvatskih interesa tek zadobivala obrise svoga pravog lica te izlazili iz idealističke faze,to sve i još mnogo dodatnih njezinih sadržaja, ne oduzima ovoj knjizi ništa od njezine izvorne vrijednosti. Svakim svojim novim izdanjem i novim kontekstom u kojem se pojavljivala, zadobivala je ona i njezin pisac sve više poštovatelja. Uostalom ono se i pojavljivalo u presudnim trenutcima pa taj slijed izdanja (1918,1943,1990,2017) kao da korespondira s nekim ključnim hrvatskim datumima novije povijesti. Posegnuti za Pilarom postajalo je nuždom kao što je i danas to nasušnom potrebom zbog rastućeg neshvaćanja upravo onih pitanja o kojima ovaj autor u svom životnom djelu argumentirano govori.

Svi oni kojima je Pilarovo Južnoslavensko pitanje prvi put došlo u ruke kad su bili mladi ili se tek formirali imali su sreće da kasnije budu pošteđeni mnogih zabluda, obmana i lutanja. S ovom knjigom u rukama bilo nam je lakše misliti Hrvatsku iz njezinih vlastitih

157

kategorija a uz to knjiga je ova koja je naraštaje svojih čitatelja oslobađala defetizma i višestoljetne pogubne ukletosti hrvatske političke misli koja je sve do Ive Pilara ali i dugo poslije njega mazohistički uživala u martirskoj ulozi svojih narodnih vođa.

Pilar svoju knjigu 1918. suprostavlja onoj slici koju u isto vrijeme ali i kasnije mladi Miroslav Krleža ironizira ali od koje sam nije uspio pobjeći. Pilar je prvi hrvatski pisac koji je bez zazora iznio kako je sposobnost za uspjeh temelj svakog doživljaja političke dužnosti. Hrvatska povijest prepuna je martirskih političkih gubitnika,prepuna je onih čiju žrtvu ,a uvijek se tu radilo o žrtvi za domovinu, ne razumiju ni vlastiti suvremenici. Hrvatska povijest bila je povijest martira koji se unesrećuju za opće interese ali time nesvjesno rade protiv budućnosti vlastite domovine jer nisu spoznali da praktične politike ukoliko nije uspješna jednostavno nema i da njezini akteri možda postanu literarni junaci ali oni svojim mučeništvom samo umnažaju nacionalnu nesreću.

Poslušajmo zato što cinično zbori Miroslav Krleža o akterima vremena kad je nastalo Pilarovo Južnoslavensko pitanje pri čemu veliki pisac upravo izgovara tekst defetizma protiv kojeg Pilar izravno ustaje: Kad je ono prošlog decembra u sušačkoj luci pristala lađa s urnom pepela Frana Supila, zagrmjeli su kraljevski topovi počasnu salvu sa trsatske tvrđave. U onoj svečanoj grmljavini topova i zvonjavi zvona,lovorom ovjenčani pjesnik Vladimir Nazor uzveličao je svete mošti rodoljuba Frana, koji je poludio od očaja nad Hrvatskom i umro u tuđini od žalosti. Poeta laureatus pozdravio je mučenički prah Frana Supila ovim riječima:Sušak ti,Frano Supilo,kliče da te ne će nikad zaboraviti;da će se uvijek ponositi, što si u njemu začeo rad, kojim si doprinijeo našem oslobođenju i našem ujedinjenu pod slavnim žezlom Karađorđevića.“ Krleža ovu stvarnosnu sliku završava konstatacijom da je od tog žezla Karađorđevića pod kojim smo se navodno ujedinili upravo Frano Supilo poludio,a da se zbog tog žezla veli on u glavi predsjednika Radića, hrvatskog vođe,sada goste crvi.

Ovaj martirski kaos dokinut je na stranicama Pilarove knjige koja je već zbog toga nesumnjivo jedna od tri najvažnije hrvatske knjige

158

svoga stoljeća ali je s obzirom na recepciju ona bila i jedna od najnesretnijih i najodsutnijih .

Pilar na stranicama svoje knjige odbacuje tragični defetizam jer zaključuje da će svaka ideja srpsko hrvatske zajednice ako bi se realizirala biti na štetu Hrvata jer sve jedno živjeli oni na tlu historijske Bosne i Hercegovine ili živjeli na tlu trojednice oni će po teoremu velikosrpske ideologije postajati žrtve srpske mitomanije i onoga što je malo kasnije nazvano balkanskim barbarogenijem , monstrumu koji se divio mladom fašizmu( a i on njemu!) a od kojega svojim pogledima nisu bili daleko ni Lenjin u Petrogradu ni D'Annunzio u Rijeci , koji su obojica bili imperijalistički antipodi koji su se u isti čas odbijali i privlačili.

Ivo Pilar piše svoje Južnoslavensko pitanje ne bi li osvijestio Hrvate da prestanu pomagati raskid s monarhijom a time organizirati pogreb europske Hrvatske. Pilarov zagovor hrvatskog europejstva temeljna je poruka knjige koju držite u rukama! Europa je ovom autoru izvor modernizacije do koje je Pilaru stalo još od teksta prve knjige Secrsija a s druge strane prema njemu Hrvatskoj nužno treba Europa kako bi ona u svojim granicama dokinula ono što se u to vrijeme željelo, a želi se valjda i danas, dokinuti na razini opće europskoj a to je odnos ruba i središta. Kao što se iz Pilarova očišta Hrvatska sagledava kao zemlja koja je svugdje središte i kojoj je svaki rub središte tako ovaj autor i hrvatski Europu doživljava kao pravedni suodnos rubova i središta. Hrvati ne smiju prihvatiti ulogu naroda s margine veli Pilar jer tada neće postati čitljivi ostatku Europe niti će ih tamošnje modernizacijske prakse uopće znati prepoznati.

Novi duh hrvatske književnosti u Pilarovo doba bio je paralelan s ubrzanim razvitkom industrije i tehnike. Svakoga dana mijenjao se izgled hrvatskih gradova, ubrzavao ritam njihova života, smanjivale su se udaljenosti bržim prijevoznim sredstvima. Hrvatska provincija ,a odnosilo se to najviše na Bosnu i sjevernu Dalmaciju , te Hercegovinu sada je bila sve manje provincijom premda je i dalje najveći dio kulturnih institucija bio smješten u Zagrebu. Bilo je to doba u kojemu su nicale električne centrale i u kojemu je bilo uvođeno električno

159

osvjetljenje na ulice i u stanove, u urede i javne prostore. Razvoj kemijske industrije doveo je do izuma plastičnih masa. Automobili i kamioni, tramvaji i autobusi potpuno su istisnuli dotadašnju upotrebu životinja u prijevozu ljudi i robe. Telefonsko prenošenje ljudskoga glasa na daljinu, kao i izum radiofonije te gramofonske reprodukcije glasa i filmsko bilježenje pokreta, bitno su odredili ne samo tehnički razvitak čovječanstva nego su bili usko povezani s idejom moderne umjetnosti ali i politike te njezinog utjecaje na sve šire pismeno i emancipirano pučanstvo. Čovjekovu neposrednu životnu sredinu okružili su do tada nepoznati upotrebni predmeti kao što su frižideri, strojevi za pranje, usisavači koji su bitno olakšavali svakidašnji život u gradovima. U poljoprivredi novi su strojevi bitno povećali proizvodnju hrane, a kemijska otkrića u području umjetnih gnojiva tom su procesu bitno pomogla. U medicini bilo je to vrijeme otkrića ne samo u području kirurških inovacija nego izuma do tada nepoznatih seruma. Uz to su pisci u svakidašnjem radu sve više rabili mehaničke pisaće strojeve s mogućnošću pisanja u više kopija. Sve to događalo se u vrijeme koje su omeđila dva krvava svjetska rata. Bilo je to doba koje je doživjelo nezapamćeni tehnološki razvitak ali je svjedočilo do tada neviđenim pokoljima i nasilju. Epoha koja je počela dinamično i vremenom secesije kojoj Pilar posvećuje svoju prvu knjigu , svoje civilizacijske efekte nije ograničila samo na uski pojas zapadne Europe. Bila je to prva epoha svijeta kao cjeline,prva globalizacija, doba političke i ekonomske afirmacije Sjedinjenih Američkih Država. Modernitet i destrukcija išli su ruku pod ruku, zajedno s njima imperijalizam i nacionalizam, fašizam i komunizam. U toj epohi stvorena je u Rusiji prva komunistička država svijeta. Dvije suprostavljene a tako srodne ideologije su određivale svaku molekulu tadašnje društvenosti, te su ideologije čovjeku toga doba progutale stvarnost u kojoj su tek rijetki ljudi, a Ivo Pilar bio je jedan od njih, uspijevali orijentirati u poremećenim koordinatama vremena. Ratovi te epohe osim što su bili industrije smrti, bili su i savršeni iskazi imperijalističkih gospodarstava. Ratovima velike su se nacije borile za imoerijalistički primat na svjetskom tržištu. Protekcionizam i monopolizam ključne su riječi Pilarove epohe.

160

U Hrvatskoj novo doba kao da je počelo 1903. kada je s banskog položaja, nakon dvadeset godina vladavine uklonjen ban Dragutin Khuen Hedervary. U hrvatsku politiku stupio je tada naraštaj vrlo mladih ljudi koji su spoznali praktične neuspjehe i ograničenja Starčevićeva pravaštva ali koji su mu baštinili žestinu . U novim okolnostima,a to je ono što je najizravnije zasmetalo Pilaru, pokret mladih političara unosi u Hrvatsku sasvim nov i pomirljiv odnos prema istočnom susjedstvu. Ali se isto tako afirmira i kvalitativno novi suodnos Dalmacije i kontinentalne Hrvatske, unosi kulturna vizija hrvatstva u Istru,ali se oko Bosne i Herecgovine s istoka sijalo sjeme zla. Hrvatskoj nakon 1903. zanavijek je prošlo vrijeme koje su u politici određivali nekad moćni Mažuranić, Strossmayer i Starčević. Sada je najlucidnija hrvatska politička glava pripadala Franu Supilu, rodom iz Cavtata, koji je bio lider politike novoga kursa kojemu su glavne značajke bile u isticanju nužnog sjedinjenja Dalmacije s banovinskom Hrvatskom i zalaganje za nastanak potpuno nove u najboljem slučaju konfederativne državne zajednice Južnih Slavena.

Ivo Pilar protiv te politike našao je izlaz u sasvim novom odnosu prema jugosistoku Europe i zagovoru europejstva Hrvatske. Nepobitno je da Supilovu politiku novog kursa nisu u Hrvatskoj prihvaćali mnogi ali ona je razmjerno brzo postala dominantnom i realizaciju joj nisu mogli omesti ni recidivi pravaštva ni srpsko stranačko osamostaljivanje, pa čak ni Hrvatska pučka seljačka stranka što ju je osnovao učeni i tragični Stjepan Radić,koji je u doba Pilarove mladosti bio rastuća zvijezda hrvatske političke scene, čovjek čijoj će se stranci uoravo Pilar približiti nakon atentata u beogradskoj skuptšini i pred samu smrt, ali s kojom sigurno nije doijelio obrise Radićeve istočne i panslavenske politike.

U svojem životnom djelu knjizi Južnoslavensko pitanje , Ivo Pilar Hrvatsku doživljava kao zemlju koja će biti ravnopravni partner europskim suvremenicima pri čemu je on prvi hrvatski politički pisac koji posve argumentirano iznosi ideju hrvatske državne samostalnosti a to što tom smislu ne izvlači posljednju konzekvencu nezavisnosti od habsburškog Carstva povezano je s činjenicom da je bio oprezan oko

161

aktualnog monarhijskog trijalizma. Njemu je Hrvatska u zadatim državnopravnim okolnosti konfederalna s atributima autonomije a kako je točno primijećeno njemu je monarhijski trijalizam bio tek izlaz za nuždu i priprema samostalnosti koja je Hrvatima i Hrvatskoj nužna kako bi sami sebe počeli misliti iz vlastite biti.

Vrijeme je dokazalo i nepobitno potvrdilo istinitost glavnih Pilarovih teza te je njegovu knjigu o južnoslavenskom pitanju učinilo danas aktualnijom nego je bila ikad. Nama su njezine stranice posebno rječite u onoj dimenziji u kojoj se iz očišta Bosne i Hercegovine sagledava cjelina južnoslavenskih zemalja i njihova geostrateška budućnost . Posebno su dramatične a i danas aktualne Pilarove stranice koje govore o nemoći Hrvata da se pravim sredstvima suprostave srpskoj penetraciji u Bosni i Hercegovini,a još više kad pisac pojašnjava hrvatsko nesnalaženje u kategorijama samobitnosti koje su Pilaru bile posve vidljive i samorazumljive.

Ivo Pilar ,sin Đure Pilara inače utemeljitelja hrvatske geologije i paleontologije ,rodio se u Zagrebu 1874.godine. U rodnom gradu primio je najbolje moguće srednje obrazovanje na tamošnjoj Klasičnoj gimnaziji da bi zatim nastavio jednogodišnji studij najprije na Hochschule für Welthandel u Beču. Nakon prvih iskustava s gospodarstvom prešao je na Pravni fakultet Bečkog sveučilišta gdje je posebno izučavao nacionalnu ekonomiju i u njegovo doba vrlo modernu i sve razvijeniju sociologiju. Mladi je Pilar upisao još i niz kolegija na slavnoj pariškoj École de droit gdje je također slušao predavanja iz socioloških predmeta čime je potpuno zaokružio ne samo svoju pravničku nego i opću naobrazbu. Doktorirao je na bečkom Rudolfovom sveučilištu gdje je svečanu promociju imao u srpnju 1899. godine. Jedno se vrijeme zadržao se u monarhijskoj prijestolnici gdje je bio tajnikom u korporaciji za željeznu industriju. Vrlo brzo prešao je službom u Sarajevo gdje je bio izabran za tajnika Zemaljske banke. Jedno vrijeme bio je službenik kod Sudbenog stola pa onda i odvjetnički perovođa da bi nakon 1905. prešao u industrijsku Tuzlu gdje je ostao sve do 1920. i gdje je vodio prosperitetnu odvjetničku kancelariju.

162

Došavši u Bosnu i Hercegovinu Pilar je grupi književnika koji su se u Sarajevu okupljali oko Silvija Strahimira Kranjčevića i časopisa Nada zagovarao načela hrvatske moderne . On je u tadašnjem oštrom sukobu mladih sa starima nekoliko godina prije dolaska u Sarajevo i Tuzlu u svoja dva ključna mladenačka spisa,u knjižici Secesija iz 1898. koju je napisao dok je još živio u Beču i u sociološkoj raspravi Zagrebački literarni pokret pet godina kasnije 1903. zauzeo vrlo izravne , polemičke i sociološkim uvidima obogaćene stavove o hrvatskoj umjetnosti i književnosti. Poticaj za pisanje prve studije dali su mu retrogradni tekstovi Kerubina Šegvića, Jovana Hranilovića i posebno Franje Kuhača koji je tekstom Anarhija u hrvatskoj književnosti potakao mladog Pilara da raspozna govor onih koji su se grčevito hvatali starih, naspram mladih tendencija i koji su branili navodnu njihovu znamenitost,utjecaj i moć. Pred očima Pilarovim to je umirao hrvatski Ilirizam i on je bio onaj koji je najodlučnije u svom naraštaju branio sveopću modernizaciju društva i to na svim razinama od gospodarstva do politike i estetike. Ipak od svih modernista Pilar je kratko ostao uz estetsko krilo toga pokreta premda je to samo djelomično točno jer u njegovim kasnijim geostrateškim i političkim spisima opstaju sve karakteristike modernizma ali ovaj put iskazane drugim sredstvima i kroz zagovor društvenih dinamika .

U manifestnoj publikaciji Secesija .Studija o modernoj umjetnosti pisac je opsjednut stilizacijom i denaturalizacijom te zagovara novu estetizaciju književnost i njezino povezivanje s likovnim umjetnostima . Premda izravna reakcija na kritike tzv.starih ona je zagovar potpune slobode u umjetnosti što je imalo značiti da umjetnik stvarajući,tj. nastojeći proizvesti nešto novo i originalno, mora prije svega «da iznosi svoju dušu,sve ono što osjeća baš onako kako osjeća.»Na optužbe o nemoralnosti moderne umjetnosti Pilar je dometnu kako mladi ne priznaju da postoji u nama jedan stilski kompleks osjećaja i misli koji je sam po sebi nemoralan i koji može biti isključen iz svakog prikazivanja, nego da je upravo taj dio tako jak da ga umjetnost ne može nikako zaobilaziti. Pilarova knjižica Secesija, zajedno s načelnim proglasima Marjanovića,Dežmana i

163

Livadića ,ostaje ključnim tekstom pokreta Mladih i književne moderne. Rasprava se bavi i moralnim pitanjima koliko estetskim, sociološkim i psihološkim koliko književnim jer u njoj autor pokušava starima dokazati da zlo koje oni vide u moralnom liku nove umjetnosti nije zlo imanentno tim djelima nego da je to njihovo vlastito zlo koje oni stvarnosti podmeću kao da pripada njoj a ne njima. Pilar vrlo artikulirano i posve moderno dokazuje da nije problem u čovjeku samom nego u instrumentalizaciji čovjeka, a što će kasnije biti misaoni okvir za njegove historiografske i političke analize. Pilarove studije kako one koje se bave estetikom a tako one iz sfere psihologije i sociologije te geopolitike unose u hrvatski duhovni prostor raskid s dotadašnjim ilirskim utilitarizmom, što će reći i s njim povezanim diletantizmom. U svim svojim rečenicama ispisuje Ivo Pilar jedan vrlo vidovit i važan tekstualni sustav koji je prije svega apologija progresa i osuvremenjenja Hrvatske,nešto što ne bi bilo moguće shvatiti da on nije iz prve ruke živio na izvorima novih duhovnih gibanja u Beču i Parizu. Ondje je u njemu sazreo zagovor modernog doživljaja i odlučni zahtjev za društvenim angažmanom kao i spoznaja važnosti moralnog principa u svim argumentacijama. Tražeći ozdravljenje književnog života on zadire duboko u bit vlastitog vremena gdje uzroke krize nalazi u nerazvijenom društvenom biću koje teško pronalazi pravi korelativ uz pomoć kojeg bi iskazalo svu puninu svojih vizija.

Onečišćeni hrvatski politički i javni život, strančarenje i socijalna nerazvijenost bili su uzrok ne samo estetskih slabosti od kojih je Pilar krenuo nego su bile te slabosti u dosluhu sa svim drugim tipovima javno političkog diskursa i javnog govora. Kao što u Hrvatskoj zbog niske društvene svijesti nije bilo zdravog i u punini iskazanog modernizma nije bilo zrelosti ni u onim najvažnijim stvarima oko kojih se odlučivala ne samo društvena sadašnjost nego i ono što je nama danas povijest. Ili što bi kasnije Krleža u nešto drugačijem kontekstu rekao spomenuvši da je u hrvatskoj stvarnosti bilo Glembayevih onda ih on ne bi morao izmišljati.

164

U politički život Monarhije Ivo Pilar uključio se sudjelovanjem u pravaškim političkim grupacijama , već prije dolaska u Tuzli, pri čemu treba naglasiti da se on izravno uključuje u politiku kao suutemeljitelj vrlo utjecajne Hrvatske zajednice inače organizacije bosansko hercegovačkih Hrvata preko koje je mogao ostvarivati utjecaj na brojne ljude i institucije ne samo u Bosni i Hercegovini nego u Hrvatskoj i na bečkom dvoru. Dogodilo se da je nakon objavljivanja studije Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica koja je tiskana u Sarajevu 1908. Pilar doživio kritike iz crkvenih krugova kojima, svima osim nadbiskupa samog, nije odgovarala pravaška Pilarova teza kako crkva u Bosni i Hercegovini nedvojbeno ima iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata, ali da nisu nevažne i da se ne smiju zanemariti stanovite razlike koje postoje između interesa naroda , zatečene višekonfesionalnosti i institucionalne Crkve. Samo nekoliko godina nakon tih nesporazuma postaje Ivo Pilar vrlo bliski suradnik nadbiskupa Stadlera pa mu u više prilika pomaže u formuliranja čitavog niza javnih dokumenata posebno u vrijeme raspada habsburške monarhije i političkog i vjerskog meteža koji je tim povodom nastao.

Prema načelima Hrvatske zajednice a njih je upravo definirao sam Pilar Bosna i Hercegovina, pojedinačno ali i kao cjelina imale su se smatrati zemljama hrvatskog državno/pravnog prava što je bilo posve u skladu s idejama koje će kasnije tvoriti okosnicu Pilarovih izvoda u knjizi Južnoslavensko pitanje a što je sve prije nego je tiskano on iskazivano u okviru političke platforme Hrvatske zajednice nastojeći obuzdati sve izravnijih nasrtaja srpskih tajnih službi,ali i otvorene velikosrpske iskaze državne beogradske politike u vezi s integritetom Bosne i Hercegovina te naspram njezine složene ali zapadu orijentiranu nacionalne slike. Pilar je u svakodnevnoj politici djelovao mudro i uvijek iz drugog plana. On je upravo na temelju spoznaja i argumenata koji su u njemu sazrjeli za tih bosanskih godina stvorio monumentalnu građevinu svog životnog djela , knjigu koja je bila završena 1917. a koja se pojavila u svom prvom njemačkom izdanju u Beču pod naslovom Die südslawische Frage und der Weltkrieg.

165

Tiskana prvi put u godini kad je završen rat i pred sam raspad habsburške Monarhije 1918. bila je ova knjiga najbolji polemički odgovor na u ono vrijeme vrlo utjecajni prosrpski spis engleskog profesora i politologa R. Seaton-Watsona The southern Slav Question and the Habsburg Monarchy koji joj se prethodno pojavio u Londonu 1911., dakle, samo godinu dana nakon što je u Bosni i Hercegovini Pilar osnovao Hrvatsku zajednicu i nekoliko godina nakon habsurške aneksije. U svom političkom radu kao i kasnije u knjizi Južnoslavensko pitanje Pilar je na neki način polemizirao s uglednim Englezom vodeći naravno računa da je ovaj najprije zagovarao model reformiranja Habsburške monarhije da bi kasnije sve izravnije zauzimao stav kako će upravo raspad monarhije biti glavni motiv nastanku nove države Južnih Slavena ,države koja će biti članica Antante, te garantirati mir u tom dijelu Europe. Ivo Pilar s ovim je stavovima u potpunoj suprotnosti jer je bio duboko uvjeren da je hrvatskoj državnoj politici prioritet zaštita interesa i prava Hrvata najprije u Bosni i Hercegovini,a onda i u hrvatskoj trojednici pri čemu njegov zagovor europske Hrvatske u što je uključena i cjelovita Bosna i Hercegovina upravo danas, kad je hrvatska članica Europske unije,a Bosna i Hercegovina to još nije, ima veliku aktualnost kao što ju je imao u vrijeme kad je prvi put objavljen. Aktualnosti mu doprinosi opasna teza koju izravno promoviraju današnji srpski čelnici kako je tzv. balkansko europejstvo jedan manji gotovo nevažan element u srodnosti zemalja koje su nastajale nakon raspada druge Jugoslavije pa kako u tom regionalnom sustavu navodno tek zajednički jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca treba da je silnica novih balkanskih ujedinjenja i prožimanja iz kojih oni na Pilarovo i naše iznenađenje ne isključuje Hrvatsku.

Čitana u tom svjetlu knjiga Ive Pilara postaje udžbenik ne neke bivše nego i aktualne hrvatske državnosti jer svojom preglednošću, jasnim izlaganjem najkompleksnijih pitanja ona pobjeđuje čitavo jedno stoljeće kroz koje je bila svjesno umanjivana i brisana . Stoga je njezino prvo stoljeće povijest jedne nepravedne odsutnosti.

166

Prva ambicioznija politološka studija koju je Pilar napisao ipak nije bilo njegovo slavno Južnoslavensko pitanje. Prethodile su ovom djelu dvije znatno manje knjige srodne tematike.Prva pod naslovom Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata objavljena je u Zagrebu 1915. u drugoj godini rata pod pseudonimom dr Jurčić . Upotreba pseudonima ostat će piščevim običajem i ubuduće pa će on sve svoje opsežnije politološke tekstove , osim Političkog zemljopisa hrvatskih zemalja ,potpisivati drugim pseudonimima. U spomenutoj studiji o Hrvatima i svjetskom ratu Pilar svoje izvode temelji na vjeri u budućnost Monarhije ali kako su se događaji na jugoistoku Europe odvijali usuprot njegovim očekivanjima on nije bio zadovoljan tim malim spisom pa grozničavo ispisuje opsežni tekst Južnoslavenskog pitanja . Paralelno s tom monumentalnom knjigom Pilar je u Sarajevu 1918. na dva arka u malom formatu objavio i jedan sažeti ,lucidni i posve pionirski Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija svjestan da ,kako kaže u hrvatskoj književnosti nije postojalo nešto slično o političkoj geografiji u navedenom smjeru. Njegov opis hrvatske prirodne geografije mnogima i dan danas smeta, smatraju ga agresivnim premda je u njemu u analizi riječnih slivova, glavnih gorskih pravaca i nesretno oblikovane široko raskrečene kobasice Trojednice pospremio autor ključ za dugoročno društveno,a time i gospodarsko a ustvari državno rješenje na područjima koja obuhvaćaju današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

U svim Pilarovim tekstovima iz toga vremena potrebno je samo zamijeniti riječ Monarhija riječju Europska unija naravno pod uvjetom da niti jednom mislećem stanovniku Hrvatske ne treba misliti europejstvo kao da se ono ima zaustaviti na utoku Save u Dunav ,a što je danas u sve češći slučaj i u mnogim hrvatskim a i u većini srpskih glava.

Inače Južnoslavensko pitanje Pilarovo u svom njemačkom izvornom liku doživjelo je odmah po izlasku cenzuru pa se vrlo brzo to djelo pojavilo u posve okljaštrenom i smanjenom drugom izdanju,a ono prvo , doduše kao i ovo drugo masovno su otkupljivali srpski agenti

167

po svim knjižarama tako da je knjiga čim se pojavila postala raritetom, a kako je napisana njemačkim jezikom, imala je minimalni utjecaj na one kojima je bila namijenjena, pa se njezina recepcija u hrvatskoj publicistici pokušavala umanjiti tvrdnjom da je autor zagovornik tek propale monarhije pa da je njegovo djelo stvar posve promašena i neke vrste literarno nedonošće . Tako se što tajno a što javno pokušavalo iskriviti njezine poruke i onemogućiti ih da dođu do čitatelja.

Sam Ivo Pilar u sudbini svoje knjige kasnije nije više iamo prilike izravno sudjelovati.Jer u godinama kad se vratio u Zagreb 1920. on je najprije bio sudski potvoren i progonjen te mu je suđeno na tzv. veleizdajničkom procesu zbog nacionalnog djelovanja kad i Šufflayu 1921/2. U političkim strankama za vrijeme prve Jugoslavije Pilar nije djelovao premda je iz njegovog privatnog arhiva vidljivo da je nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. ulazio u intenzivnije kontakte sa svim važnijim hrvatskim političarima. Okolnosti zavođenja okrutne diktature Kralja Aleksadra Karađorđevića davali su mu za pravo pa su sve njegove ključne teze koje su do tada namjerno bile opstruirane sada postale citirane i u argumentaciji korištene. Osim toga nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i njegove susljedne smrti u hrvatsku praktičnu politiku počeo je s punim plućima ulaziti i onaj dio hrvatskoga naroda koji je do tada bio gotovo posve nevidljiv i šutljiv,njegov središnji, recimo poluotočki etnos vezan uz središnju Bosnu, sjevernu Dalmaciju koji je nakon smrti Radićeve tek počeo zadobivati posve novi politički glas i tijelo . Ta promjena kao i prvi znakovi albanskog nezadovoljstva u tzv. Staroj Srbiji doveli su do izravnog i na pojedince orjentiranog terora srpske tajne policije u Zagrebu. Tako je mučki 1931. ubijen Pilarov prijatelj Milan Šufflay a godinu dana kasnije brutalni atentat na književnika i odvjetnika Milu Budaka samo zbog spleta okolnosti nije uspio. Pilar se u doba tih atentata sve više približavao idejama Hrvatske seljačke stranke koju je revidirao izvornim pravaštvom njemu vrlo bliskim što je vidljivo u njegovim posljednjim spisima napisanim pred smrt.Uostalom upravo na početku

168

proglašenja diktature u jednom zagrebačkom časopisu počeo je u nastavcima izlaziti tekst njegovog Južnoslavenskog pitanja ali je objava bila brutalno prekinuta zbog nasilja i cenzure.

Postoje kontroverzni izvještaji o Pilarovoj smrti koja je nastupila u njegovom stanu u Tuškancu 1933.,Nakon pregleda više objavljenih izvora u tom vremenu čini se da je najbliće istini verzija prema kojoj je on bio ubijen u svom domu hicima iz pištolja kojega niti je posjedovao niti ikad upotrebljavao. Mrtvog Pilara s prostrijeljenom glavom je toga jutro jer se spremao na neki izlet,bio je naime pasionirani planiran, pronašla suprugu kada ga je u sedam sati po prethodnom dogovoru došla buditi. Pokojnika je mrtvog zatekla pred zrcalom, prozor prema dvorištu je bio otvoren i sve je upućivalo na nasilnu smrt i bijeg ubojice. U trenutku Pilarove smrti u listu Nezavisna hrvatska država koji je izlazio u Berlinu smrt se naziva umorstvom. U Zagrebu kružile su dvije verzije Pilarove smrti. Prema jednoj Ivo Pilar ubio se očajan zbog teškog stanja u kojem se našlo hrvatsko društvo izmučeno diktaturom i ekonomskom krizom,propašću političkih institucija. Prema drugoj verziji njega su usmrtili beogradski agenti po istom onom scenariju po kojem je umoren Milan Šufflay i po kojem je teško ranjen Mile Budak. Je li taj događaj bio u vezi s činjenicom što je pred samu smrt pokojnik u Berlinu objavio lucidnu analizu pod naslovom Immer wieder Serbien.Jugoslawiens Schiskalstunde? i je li upravo to djelo u kojem je još jednom izlagao svoju opsesivnu temu o opasnost srpskog imperijalizma koji za glavni cilj ima zator hrvatskog naroda nitko nije u stanju sa sigurnošću odgovoriti.

Jedno je pouzdano Ivo Pilar u trenutku smrti duboko je vjerovao da među Hrvatima postoje biološki i moralni resursi koji će ponuditi unutrašnje poticaje narodnim snagama da izbore svoj samostalni put i samostalnu državu. Je li upravo to uvjerenje dozvalo ubojice ostat će tajnom koju čuva Pilarovo posljednje počivalište na zagrebačkom Mirogoju. Sve drugo pohranjeno je u njegovom životnom djelu koje vam ovom prilikom još jednom predajemo.

169

Kad sam 1969. godine počeo studirati na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu jedna od najintrigantnijih urbanih legendi u krugu tadašnjih studenata i mlađih nastavnika bila je jedna priča iz prapovijesti zagrebačke komparatistike. Bila je ta naracija svojevrsnom arheologijom tadašnjeg komparatističkog Odsjeka koji je, kao što je bilo poznato, osnovan 1956. godine dok je legenda koja se prepričavala pomicala pokušaj njegovog osnivanja u 1936. godinu.

Nastanak te predaje bio je povezan s našim u to vrijeme najstarijim profesorom i osnivačem te katedre slavnim Ivom Hergešićem, čovjekom koji je , tada u poznim godinama, bio svojevrsni relikt nekih davnih dana u kojima je bio jedan iz grupe građanskih kritičara i novinara Obzora , upravo onih kojima je Miroslav Krleža posvetio polemički Moj obračun s njima. Upravo zbog te činjenice bilo je svima jasno zbog čega ovaj poliglot, autor niza odličnih knjiga o svjetskim književnicima, stručnjak za francusku, englesku i španjolsku književnost nije ni tada a niti ranije bio u srdačnim odnosima s tadašnjim književnim mainstreamom kojemu su ključne časopise i institucije držali Miroslav Krleža i njegovi adlatusi. Ivo Hergešić nije bio članom tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a u njegovim poratnim tekstovima lako je bilo iščitati k7ako se čak i 1948. sprdao s Krležinim suradnicima i bliznicima parodirajući naslove njihovih knjiga pa je tako Dramaturske eseje Marijana Matkovića nazivao on Dramom turske ešije jer da je ta knjiga pod tim naslovom bila zavedena u nekoj biblioteci. Bilo je posve jasno da Hergešić nije bio iz kruga onih koje bi zaposlenje u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu ili rad u krugu Krležine enciklopedije pomilovao od grijeha prošlosti. On je svoju književnu poziciju nosio uznosito , posve siguran u sebe i svoj književni i javni put.

Premda smo mi studenti tada sve rjeđa Hergešićeva predavanja slušali s najvećom pozornošću bio je on ,u tim uzbudljivim i budućnosti okrenutim godinama Hrvatskoga proljeća, samo još jedan suvišni i bivši čovjek, jedan od onih čije stare bitke , sukobi i polemike više

170

nisu nikoga zanimale a niti impresionirale. Po tomu dijelio je sudbinu Josipa Horvata, Mate Ujevića,Tona Smerdela i brojnih drugi.

Ipak jedna od priča iz njegove biografije bila je za nas studente zagrebačke komparatistike i dalje intrigantom . Bila nam je uzbudljiva ne samo zato jer je bila povezana s poviješću našeg Odsjeka za komparativnu književnost nego i stoga što je u svojoj pojednostavnjenoj varijanti ona uključivala u to vrijeme pored Hergešićeve još i , u ono vrijeme, posve opskuriranu biografiju Ljubomira Marakovića. O Marakoviću nije se znalo mnogo jer je on na neki način bio izmješten s one pozicije koja mu je pripadala u hrvatskoj književnoj stvarnosti. I posve utišan ovaj ,jedno vrijeme od Titovog režima, utamničeni pisac bio je u hrvatskoj kritici ocjenjen kao onaj koji je bio blizak kulturnoj politici Nezavisne države Hrvatske. Tu ocjenu još je više učvršćivala činjenica da je on bio osuđenog na višegodišnju tamnicu .Naravno marginalizacija pisca koji je za života, a umro je 1959. godine bio najbolji poznavatelj dotadanje hrvatske prozne književnosti, kritičara koji je pisao o gotovo svim dramskim prinovama, pisca koji je autor vrlo dobrih sinteza ,te brojnih objektivnih i studioznih kritika ukazivala je na osvetoljubivost tadašnjih moćnika i na posve krive rasporede u hrvatskom književnom prostoru. Uz to Maraković je što je nama studentima teorije književnosti bilo poznato bio autor jedna posve uspješne i vrlo temeljite teorije književnosti namijenjene srednjoškolcima . Mi smo tu knjigu poznavali premda nje nije bilo na popisima naše ispitne literature. Doduše ta inače odlična knjiga imala je jedan posve neprikladni, i očito, bez autorove volje nakalemljeni dodataka. Naime u svom završnom dijelu , gdje se govorilo o retorici književnog teksta netko je Marakovićevom izvornom tekstu dodao dva govornička primjera preuzeta iz nastupa Ante Pavelića i Mile Budaka. Još nešto navodno retrogradni Maraković bio je jedan od prvih naših pisaca upućenih o filmu, a uz to njegove prosudbe hrvatskih suvremenih književnika bile su vrlo vrlo balansirane, posve neostraštene i objektivno pa se u svakom razgovoru o Marakoviću spominjalo kako je on bio vrlo dobro upućen u Krležin književni opus,

171

da je o njemu pisao ne samo često nego i vrlo objektivno premda su im ideološke pozicije, što je svima bilo očito, bile posve suprotne.

Inače o književnom sukobu Ive Hergešića i Ljubomira Marakovića, ili o bilo kakvoj vezi ove dvojice nije ni u literaturi ni za tadašnjim kavanskim stolovima bilo poznato baš ništa. Doduše govorilo se, ali bez provjere i autopsije kako su Hergešić i Maraković 1935/36. bili kandidati za isto profesorsko mjesto na Filozofskom fakultetu. Znam jednog uspaljenog kolegu koji je iznosio navodnu istinu o nemirima studenata u to vrijeme i o njihovim protestima protiv Hergešića, ali mi tom štreberu kao nismo vjerovali .U svemu što se o tom možebitnom sukobu ili binomu Hergešić Maraković znalo očito je bilo stavljeno ad acta 1936. te je zagrebačka komparatistika tada u osvit nastanka Banovine Hrvatske poslano u neku birokratsku ladicu i bila zaboravljena čitava dva desetljeća.

Što se to uistinu tada, sredinom tridesetih godina XX. stoljeća, događalo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i što je bilo uzrokom da je osnivanje studija komparativne književnosti odloženo za više od dva desetljeća nije ni meni ni mom studentskom i književnom naraštaju bilo razjašnjeno. Tada smo se zadovoljili naklapanjima i pretpostavkama, poluinformacijama pa se vrlo dobro sjećam jednog razgovora o ovoj temi s Branimirom Donatom koji, a on je doista svašta o hrvatskoj književnosti iz prve ruke znao, o ovoj temi nije mogao reći ništa više od spomenutih anegdotalnih i polovičnih podataka.

Kad me nedavno prijatelj Tihomil Maštrović obavijestio da kani organizirati znanstveni skup o Ljubomiru Marakoviću spremno sam mu najavio kako ću i ja sudjelovati i kako ću kolege izvijestiti o onome što mi bude moguće doznati o navodnom Hergešić-Marakovićevom sukobu i o možebitnom uklanjanju kako jednog a tako i drugog iz konkurencije za mjesto pročelnika zagrebačke komparatistike 1936. godine a zbog čega je osnivanje toga odsjeka odgođeno sve do konca pedesetih godina XX. stoljeća.

172

U potragu o istini, posve neambicioznu krenuo sam u Hrvatskom državnom arhivu gdje sam vrlo rako pronašao dossier , kojemu sam bio prvim čitateljem, zatvorenika Ljubomira Maraković .Ta tanka fascikla bila je uglavnom form7iran u ljeto 1947. godine kad je Maraković stigao u Staru gradišku a bila je zaključena dvije godine kasnije kada je od tamo pušten . Zanimljivo je da u izvrsno napisanoj i kritički preciznoj monografiji o Ljubomiru Marakoviću iz pera Zvonimira Lončarevića ta dokumentacija nije navedena i to svakako zbog toga jer u njoj i nije bilo ničeg spektakularnog osim tragikomičnog teksta , drugdje poznate ,optužnice i sudske presude, zatim nekih tričarija koje su o zatvoreniku zapisivali njegovi tamničari. Tako su oni zapisali da su utamničili zagrebačkog profesora u šezdesetoj godini životu, pobrojali su sve stupnjeve njegovog školovanja pri čemu nisu propustili navesti činjenicu da je studirao u Beču, zapisali su da je bio visok 166 centimetara, da mu je lice bilo okruglo i upalo, kosa manjkava, oči plave, uši srednje a usta velika. Zapisali su i da mu7 je profil lica oštar, hod da mu je brz, da nosi naočale i da govori naravno. U Gradiški Maraković je bio osuđen na strogi, radni zatvor a njegovi su tamničari prema njemu bili nemilosrdni što se vidi iz dokumenata koji svjedoče kako su namjerno zadržavali njegove usrdne molbe da Božićne blagdane, posljednje za boravka u tamnici, provede kod kuće. Na njegov ljubazni i potkrijepljeni dopis nisu odgovarali mjesecima nego su mu odbijenicu predali pred sam izlazak iz tamnice, usred ljeta, tek da zadovolje birokratsku formu. O tomu postoje bestidni papirići s urednim proceduralnim frazama, čuvaju se papirići koji su isto toliko ružni kao što su jadni i ružni sačuvani dokumenti sa suđenja.

Kako taj montirani proces nevinom čovjeku izlazi iz okvira ovoga teksta spomenut ću jedino da je sav grijeh Marakovićev bio što je jednom 1944. godine u Spremnosti pisao o književnim djelima Vladimiru Nazoru vrlo pozitivan tekst naslovljen po jednoj frazi iz teksta a koja je s obzirom da je u trenutku objave M7arakovićeve kritike Nazor bio u partizanima nekome mogla bi9ti aluzivna jer je glasila: Nazor u magli! Uz to bio je inkriminiran i jedan kratki

173

Marakovićev tekst koji je očito od redakcije bio naručen i u kojemu on iznosi kratki pogled na suvremenu književnu produkciju u Njemačkoj i to tako što je recenzirao jednu od novijih antologija tadašnje njemačke književnosti. O trećem Marakovićevom krimenu na suđenju i u dokumentima se najmanje govorilo ali je danas lako razvidno da je on , dvije godine nakon rata, bio osuđen zbog autorstva jednog vrlo dobro sačinjenog srednjoškolskog udžbenika Žetva u koji je urednik, koji je, što je uvidom u dokumente jasno da je bio Vinko Nikolić, tadašnji činovnik u državnom uredu za prosvjetu , dodao dva kraća teksta Milen Budaka i Ante Pavelića i predstavio ih kao primjere retoričke proze iz suvremenosti. Taj urednički akt , koji s Marakovićem nije imao veze, osuđen je prilikom procesa kao čin ustaškog karaktera i iskaz ustaških načela, te je utvrđeno da udžbenik odiše, kako stoji u presudi ,čisto fašističkim duhom. Zanimljivo je da su Marakovića osudili i zbog pozitivne kritike njegove knjige koju je napisao i objavio spomenuti Nikolić u listu Nova Hrvatska u studenom 1944. a za koju se u presudi kaže da je pisana u nacističkom duhu ali je posebno inkriminirajuće po Marakovića bilo to što je ovaj kritičar(tada na privremenom radu u Argentini!) ispravno shvatio poruku Marakovićeve knjige a ta je bila, doslovno kaže sudac: propaganda za fašizam, propagiranje fašističkih odnosno ustaških i nacional-socijalističkih načela. U sudskoj presudi Marakoviću ima jedno vrlo neobično i cinično mjesto koje vrijedi citirati a gdje se kaže ovo: U koliko je optuženi Maraković spomenute tekstove napisao iz kukavičluka a ne namjerno to ne mijenja na stvari i ne utiče na utvrđenje njegove krivnje, jer je on morao biti svjestan da s takvim radom škodi svome narodu.

Toliko o toj epizodi. U Hrvatskom državnom arhivu inače drugih dokumenata o Marakoviću nisam našao, pa sam paralelno sa čitanjem zagrebačkih dnevnih novina iz 1935. i 1936. nastavio svoju potragu za binomom Hergešić Maraković u izvrsno uređenom Arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tu sam očekivao da ću razriješiti tajnu one ubrane legende zbog koje i pišem ovaj teksta. I doista u zapisnicima sastanaka Fakultetskom vijeća koji su bili vrlo pomno

174

vođeni , lapidarnim stilom, ali posve pregledno, našao sam niz vijesti koje omogućuju da se rekonstruira istina u vezi s propalim pokušajem osnivanja Odsjeka za komparatistiku.

Najprije je Filozofski fakultet je zaprimio molbu Ive Hergešića za privatnu docenturu iz poredbene književnosti kako se tada pravilno govorilo. Dva mjeseca kasnije, a bilo je to već 5. siječnja 1935. dekan je izvijestio nazočne vijećnike o Hergešićevoj molbi pa je zaključeno da se molba dade na referat profesoru hrvatske književnosti Franji Fancevu, uglednom akademiku, tada u naponu istraživačke snage, čovjeku ideološki svakako bližem književnicima da stvari pojednostavim pa ću reći, u terminologiji onoga vremena, katoličke a ne masonske orijentacije, dakle Marakoviću a ne Hergešiću koji je bio blizak liberalnim ali svakako antikomunističkim krugovima.

Opći je dojam bio da su na tadašnjem Filozofskom fakultetu ovi drugi bili moćniji a posve jasnom aritmetikom vidi se da su oni u tadašnjem profesorskom vijeću bili brojniji. Prijedlog Hergešićev dakle našao se kod profesora Fanceva u trenutku kad se o njegovoj eventualnoj političkoj tempiranosti nije vodilo računa pa ovom predmetu nikakva prethodna ovjera nije bila potrebna niti je ikoga zanimalo da je kandidat bio bliži liberalnijim a Fancev konzervativnijim krugovima u tadašnjoj javnosti. Doduše na toj prvoj razini iz sačuvanih zapisnika ne vide se nikakvi problemi oko Hergešićeve docenture. Zanimljivo je ipak ,što se očito tim povodom ,na profesorskom vijeću pokrenula diskusija koja je spominjala novu praksu Beogradskog sveučilišta gdje se broj privatnih docentura počeo ozbiljnije ograničavati. Uglavnom ništa se oko prijedloga da se Fancevu dade stvar na ocjenu nije se više događalo, tek je zapisano da je ugledni profesor Stjepan Ivšić stvar Hergešićeve molbe zdušno podupro. Dugo je trajao rad Fancevljev na prvom izvješću koje je on u jesen te 1935. godine napisao i kolegama predočio. Bio je to pozitivan izvještaj u kojem je profesor Fancev utvrdio da kandidat dr. Ivo Hergešić ima sve kvalifikacije za spomenutu docenturu. Kad se pristupilo glasovanju o izvještaju profesora Fanceva skrutatori su bili etnolog Milovan Gavazzi i profesor književnosti Antun Barac koji su prebrojili glasove što ih je

175

tajno ispunilo devetnaest vijećnika. Skrutatori su utvrdili da je Hergešićeva molba uz pozitivan Fancevljev izvještaj prihvaćena i to s 15 pozitivnih i 4 negativna glasa. Bio je to u usporedbi s drugim sličnim situacijama vrlo pozitivan rezultat po kandidata koji je u tom trenutku bio izvan fakultetski kandidat za neku funkciju i izbor. Nakon glasanja vijećnici su uz Fanceva izabrali još dva člana komisije, i to dva nastavnika književnosti kroatistu Antuna Barca i romanistu Mirka Deanovića, obojicu koji su bili pripadnici zagrebačke masonske lože, one kojoj u tom vremenu nije dalek bio niti Ivo Hergešić. Ova je komisija dobila zadaću da napiše opsežni i meritorni izvještaj o Ivi Hergešiću kako bi Vijeće moglo tajnim glasovanjem definitivno odlučiti o njegovoj privatnoj docenturi a onda i o pokretanju studija poredbene književnosti.

a daljnji razvitak ovoga Hergešićevog izbora nije nevažno što se sve ovo događalo upravo u vrijeme kad su zagrebačko Sveučilište potresale vrlo česte i nasilne obustave rada. Jedna od takvih obustava upravo je potrajala preko Božićnih praznika sve do sredine siječnja 1936.godine, dakle upravo u vrijeme kad su se ove proceduralne stvari oko Hergešićeve docenture dolazile na Profesorsko vijeće . Tu vrlo nasilnu obustavu rada predvodili su studenti i ona je bila povezana s najavama izvan sveučilišnih kretanja i korjenitih promjena u tadašnjem hrvatskom društvu ali i u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji. Pojavili su se ,naime, prvi izvanjski koraci zatopljivanja srpsko hrvatskih odnosa pa se počelo pripremati teren za soluciju koja bi kod Hrvata umanjila političko nezadovoljstvo a povećala njihova nacionalna prava. Studenti su na te političke najave seizmički reagirali pa su se na Zagrebačkom sveučilištu upravo oko obustave rada stvorena dva ideološki sukobljena tabora među studentima. U tim ideološkim podjelama nije bio nevažan porast narodnosnih pokreta, kao i pojačavanje utjecaja katoličke crkve te traženja snažnije ekonomske i teritorijalne hrvatske suverenosti .Kretalo se prema osnivanju Banovine Hrvatske o čemu se već i javno govorilo a što su studenti kao najosjetljiviji dio društva prvi uveli kao politički diskurs u javni prostor.

176

Komisija koja je u predmetu izbora Ive Hergešića bila osnovana koncem 1935. svoj je izvještaj podastrla Vijeću koje ih je izabralo već 28. ožujka sljedeće 1936. godine. Sada je izvještaj javno pročitan. Potpisali su ga Fancev , Barac i Deanović a glasovanje je ovaj put , rezultatski ,bilo značajno izmijenjeno. Naime od 27 nazočnih za izvještaj je bilo 14 članova profesorskog vijeća, dakle kao i prošli put. I ovaj put su četiri negativna glasa, jednako kao i prošli put, samo što se sada pojavilo 9 novih glasača,. Koji su prošli put izbjegli sjednicu, a koji su svi glasovali praznim listićem. Skrutatori su konstatirali je da je Ivo Hergešić izabran za docenta s jednim glasom prevage.

Samo tjedan dana nakon ovog tijesnog glasovanja na Zagrebačkom su sveučilištu izbili još jednom vrlo ozbiljni studentski neredi. Protest je bio vrlo nasilan, jer su studenti okupirali središnju zgradu na današnjem Trgu Republike Hrvatske. U opsadi je sudjelovalo dvije stotine studenata. Nemiri su se nakon nekoliko tjedana smirili ali je sveučilište postalo još polariziranije , studenti i profesori su se svrstali u nekoliko tabora ali svakako jedan od njih je bio bliži nacionalnim pokretima a drugi u vezi s tim osjećajima nije bio nimalo entuzijastičan.

Što se Hergešićeva izbora ticalo izgledalo je izvana gledano, premda je rezultat bio tijesan da je sve oko njega u savršenom redu. Tako je U Jutarnjem listu od 1. srpnja, kad su se nemiri već bili smirili napisao Ivan Esih članak, ustvari kombinaciju vijesti i biografske razrade, u kojem saopćava da je Profesorsko vijeće Filozofskog fakulteta izabralo Ivu Hergešića. Sada slijedi onaj dio članka u kojem se čitatelju nudi vrlo afirmativan popis Hergešićevih zasluga te se vrlo precizno navode svi Talijani, Francuzi, Česi, Nijemci, Poljaci i Bugari i Hrvati koji su pisali o njegovim komparatističkim radovima pa se navode poimence značajni strani slavisti kao što su Cronia, Maver, Vaillant,Matl, Bratowski, Wollmann i Dončev te još i hrvatski pisci kao što su Livadić, Barac, Deanović i , a to je prvi spomen njegova imena u ovom kontekstu, i književni kritičar Ljubomir Maraković. Bilo je to tijekom leta 1936. godine.

177

Naoko sve je bilo mirno oko Hergešićeve docenture i tako je ostalo sve do jeseni koja je taj mir pretvorila u nered i nemir. Naime kad je 10. listopada Ivo Hergešić imao zakazano prvo nastupno predavanje u zgradi Filozofskog fakulteta u današnjem Rektoratu i pravnom fakultetu za vrijeme toga događaja novoizabrani docent bio je napadnut fizički, dogodili su se u dvorani studentski nemiri , bolje rečeno neredi u kojima je sudjelovalo stotinu studenata te su prema prosudbi tadašnjih sveučilišnih vlasti počinjena dva javna i kažnjiva prijestupa. Najprije je onemogućeno predavanje i to upadicama, bukom i neredom što je bio iskaz neposluha prema fakultetskim i gradskim vlastima. Da su neredi za vrijeme nastupnog predavanja docenta Ive Hergešića bili vrlo vehementni svjedoči činjenica da je nakon njih došlo do obustave svih predavanja na Fakultetu i da je takvo stanje trajalo čak tri dana. Objavljen je u to vrijeme i službeni Oglas sveučilišnih vlasti kojim se osuđuje grupa slušača, kako se u tom dokumentu nazivaju prosvjednici, koja je na neakademski način omela jedno nastupno predavanje profesora Hergešića.

Profesorsko vijeće Filozofskog fakulteta o tom događaju održalo je hitni sastanak. Za vrijeme diskusije o onome što se dogodilo i o mjerama koje bi trebalo poduzeti tadašnji rektor Hondl je izjavio kako će on čim profesor Ivo Hergešić bude počeo predavati osobno prisustvovati svim njegovim predavanjima. Kako se to više nikad do 1956. godine nije dogodilo rektor Hondl nije ni morao ispuniti svoju prijetnju. U raspravi koja se pokrenula pred profesorskim vijećem vrlo je glasan bio filozof Albert Bazala koji je zahvalio rektoru na energičnom postupku s uključivanjem gradskih vlasti u razrješenje događaja jer je bilo očito da su redarstveni organi umirili protest u predavaonici. Bazala je zatim naglasio kako ovo nije bio prvi takav slučaj pri čemu je zatražio i da se nakon Rektorata oglasi Filozofski fakultet s izjavom bez fige u džepu. Jer kako je on kazao Filozofski fakultet mora javnosti pokazati da njegov kolektiv stoji na principima slobode nauke, prava na postavljanje nastavnika i svoje potpune autonomije. Drugačije je o incidentu govorio profesor Matičević koji je umanjivao ono što se dogodilo, pa je rekao da se nakon Rektorove

178

reakcije incident može smatrati riješenim a da sve što se dogodilo ima veze sa stanjem izvan Sveučilišta i da ne bi bilo pravedno kada bi se postupilo drastično protiv uznemirene omladine. Najjasniji iskaz na sastanku profesora o incidentu prilikom inagurativnog Hergešićevog predavanja ponudio je Stjepan Ivšić. Sloboda nauke je fraza počeo je on, jer nam je dobro poznato kakva je to sloboda nauke u današnjoj Njemačkoj, kakva je u Italiji. Omladina je uvijek reagirala na promjene i vanjske događaje političke i u Zagrebu i svugdje drugdje . Ivšić je nazočne podsjetio na neke prethodne događaje. Spomenuo je tako imena Šurmim, Manojlović, Šuflaj, Bauer, Barac, Bazala i skandale povezane s njihovim imenima .Svi smo mi za slobodu predavanja , rekao je, pa zbog toga mi trebamo izbjeći sve daljnje trzavice i stati na onome što je rekao rektor.

Na tu se diskusiju u kojoj nikad nitko nije spomenuo ime Ljubomira Marakovića nadovezao još i profesor Ljudmil Hauptman koje je rekao: Sveučilište je danas, a u tomu se svi slažemo, još jedan jedini otok čiste duhovne borbe, borbe umom, a ne borbe terorizmom. Naša popustljivost nije u interesu studenata. Zavedenim studentima mora se kazati da ne služe metodama koje se mogu jedino upotrebljavati izvan Sveučilišta. Proglas vlasti protiv studentskog terora bio bi neophodno potrebit. Jer ako se jedan student neće na ulazu da legitimira, onda on nije student i može ga se predati policiji. Na ovo je Franjo Fancev rekao da je profesorima najbolje prihvatiti izjavu rektora te da ispad nije potrebno uzimati tragičnim jer, rekao je: Studenti uvijek reagiraju na pokrete sredine. Protivan sam našem nasilju i zaprječivanju studenata pa je po njemu izjava fakulteta suvišna. Veli Fancev: To je posao Rektorata a mi nikako ne trebamo izazivati studente. Uključio se još jednom Hondl koji je rekao da bi izjava koju predlaže Bazala bila suvišna i da takve geste treba čuvati za teže eventualnosti, ako možda ustreba kasnije. Grga Novak smatrao je, dalje i uporno, da bi Fakultet trebao reagirati upravo zbog toga da ga se ne sudi, ako ne reagira, krivo, te da se ne pomisli kao da svojom šutnjom odobravamo incident. On je rekao da su tako njegovi studenti shvatili držanje Fakulteta po strani u ovoj aferi.

179

Po svemu sudeći ova diskusija nije bila ništa drugo nego odraz onog glasovanja kad je Hergešić izabran sa samo jednim glasom prednosti. Fakultet je bio podijeljen a studenti su samo iskazivali svojim gestama i svojom vehemencijom tu podijeljenost društva. Tada se još javio Bazala koji je izravno oštrim stavom bio potakao spomenutu diskusiju pa je shvativši da je u manjini konstatirao kako je za neku javnu izjavu potrebna jednodušnost a da ona u ovoj stvari očito ne postoji. Zbog toga je povukao svoj prijedlog jer nije htio da se on doživi kao neslaganje s vlastima. Tada su Novak i Matičević predložili pomirljivi zaključak koji je bio da Fakultetski savjet odobrava sankcije gospodina Rektora i da ga moli da uputi svoj apel na sve studente Sveučilišta neka se okane takvih postupaka u budućnosti.

U budućnosti na Zagrebačkom sveučilištu od ovdje prikazane situacije ništa se nije promijenilo. Studentske pobune i neredi su se nastavili pa je već u proljeće 1937. Rektor tražio reviziju studentskih društava jer je atmosfera postala sve više užarena. Što se Hergešićeva izbora iz 1936. godine tiče njega više nikada i nitko nije spominjao i on je stavljen ad acta. Ustvari kao da se nije niti dogodio! Za naše izvode važno je sada konstatirati i ovo:Iz svih sveučilišnih dokumenata koje smo pregledali posve jasnim proizlazi da se na niti jednom mjestu nije u spisima spomenulo ime Ljubomira Marakovića.

Ipak M Slobodan Prosperov Novak

Arakovićevo je ime u javnosti postojalo , ono je ondje u vezi s ovom aferom navođeno i s njime je licitirano pa je urbana legenda koja je Ljubomira Marakovića povezivala s ovim događajima, ipak donekle dokumentirana .Premda manjkavo ona je zabilježena u tisku toga vremena gdje se pokušao voditi pravi rat o binomu Hergešić Maraković i gdje se pokušavalo sukobiti ovu dvojicu književnika kako bi oni postali predvodnici dvaju književnih i intelektualnih pa i političkih struja. Zbog toga neka o tomu na završetku ove potrage posvjedoče istržci iz onodobne emeroteke!

Nakon što sam pregledao, što sam savjesnije mogao, sve važnije zagrebačke novine iz spomenutog perioda a to će reći Obzor, Hrvatski

180

dnevnik, Jutarnji list, Hrvatsku stražu, Novu riječ. U svim tim glasilima, već prema ideološkoj njihovoj orijentaciji izvještavala se o studentskoj pobuni za vrijeme Hergešićeva predavanja. U tim izvještajima opisivao se sam događaj ali je samo jednom na izravnu laž da je on sam i njegova podzemna kandidatura krivac tih nemira i nereda na Zagrebačkom Sveučilištu osjetio Ljubomir Maraković potrebu reagirati i ispraviti po zakonu o štampi iznesene laže. Taj Marakovićev tekst ovdje ćemo ekstenzivno citirati jer je on jedino relevantno što je izrečeno u vezi s aferom u koju ga se htjelo uvući a kako je ta izjava ostala neodgovorena onda se sve što je u njoj izrečeno ima smatrati činjeničnom istinom . Evo što je u odgovoru na podmetanja i insinuacije zapisao Ljubomir Maraković u jesen 1936. godine neposredno nakon što su pobunjeni studenti onemogućili održavanje nastupnog predavanja Ive Hergešića: Konstatujem da sam s gospodinom hergešićem uvijek bio u prijateljskim odnosima.

Čim je izjavio ovu tvrdnju odlučio je Maraković rečeno poduprijeti činjenicom da je upravo on bio pisac recenzije na osnovu koje je Hergešićev rukopis knjige Strani i domaći prihvaćen u Matici hrvatskoj za tisak. Nakon toga je istu Hergešićevu knjigu recenzirao u Hrvatskoj prosvjeti. Nakon toga Maraković konstatira da sukoba između njih dvojice nikad nije bilo nego da je javnost ta koja stvara taj sukob. Dalje nastavlja Maraković: Vezalo me je s njim(misli na Hergešića op.autora) to što mislim da u teškim vremenima Hrvati treba da imaju srodne interese, da surađuju složno i s povjerenjem u teškim vremenima. Zatim je Maraković osjetio potrebu da izjavi kako je on stojeći potpuno izvan Hergešićeve docenture te da je to što je toga dana bio svjedokom u nekoj parnici razlogom njegove spriječenosti da bude nazočan na najavnom predavanja. Maraković je nakon tih kratkih rečenica još osjećao potrebu reći ovo: Tako izgleda stvar s moje strane a kako s druge izgleda neka sudi javnost.

Nakon ovih izravnih odričnih izjava odlučuje Maraković reći još i ovo: 9. ovoga mjeseca(dakle listopada 1936.) došao je do mene Ivo Hergešić i zatražio od mene da dadem u novine izjavu iz koje će se vidjeti da se nisam natjecao za docenturu poredbene književnosti jer

181

da se povodom ovoga događaja moje ime spominjalo u vezi s demonstracijama protiv njega.

Ljubomir Maraković osjetio je potrebu da na ovakav način opiše susret s Hergešićem na kojemu nije on inzistirao nego izabrani docent, te da naglasi molbu istoga da se ogradi od bilo kakve umiješanosti u izborni postupak za mjesto privatnog docenta poredbene književnosti na Filozofskog fakulteta. Ljubomir Maraković je sve ovo odlučio spomenuti upravo zato jer je na navode iz Nove riječi koja je prema njemu bila najagresivnija, želio odgovoriti vrlo izravno. Naime zasmetala su mu neistine koje su iznijeli a najviše ona središnja koja je glasila da se upravo on natjecao na docentsko mjesto te da je time izazvao studentsku pobunu. Nemam običaj da hvatam ljude za riječ…U Novoj riječi su ustvrdili da sam se ja interesirao za tu docenturu a da je stvar profesorskih krugova bila da izaberu docenta i da o njegovom izboru odluče. Dakle nije istina da se za ovu docenturu interesirao još jedan književni historičar nego je istina da se ja nisam interesirao za tu docenturu i da uopće nisam nikako učestvovao u natječaju.

Ova Marakovićeva tvrdnja bila je posve istinita ali je ona posve odudarala od glasina koje su se proturale u tadašnjim tiskanim medijima i u javnosti a prema kojima se on , valjda zajedno s Hergešićom , natjecao na objavljeni natječaj Filozofskog fakulteta. Kako sve to nije imalo temelja u činjenicama nastavlja Maraković u svome odgovoru ovako: Prema tome nije istina da je stvar profesorskih krugova da odluče i izaberu nego je istina da između kandidata koji su se natjecali i čovjeka koji se nije uopće natjecao ne može biti izbora. Uz to nije istina da sam bio prefekt orfanatorija(to su tvrdili u Novoj riječi op. autora) nego je istina da nikad ni u kojem svojstvu nisam bio namješten u orfanatoriju jer sam gimnaziju završio u Travniku, Sveučilište u Beču a u Zagrebu sam stalno od 1919. godine.

Detalj s podmetanjem izmišljenih biografskih činjenica i spominjanje orfanatorija nije svakako bilo središnji dio tadašnje polemike. Ono što je u njoj s pozicije našeg istraživanja , ali i samog Marakovića , bilo

182

jedino relevantno jest to da je Ljubomir Maraković odbio svaku svoju izravnu vezu s izborom Ive Hergešića na mjesto privatnog docenta Filozofskog fakulteta na predmetu poredbena književnost a što je prema činjenicama koje smo arhivski utvrdili bila potpuna istina. Naravno Ljubomir Maraković nije ni mogao a ni želio odgovoriti na činjenicu zbog čega se , kad je sukob došao do prljave naše javnosti, kako sam kaže u svom tekstu, dakle zbog čega se njegovo ime spominjalo kao ime onoga koji bi morao i mogao biti Hergešićev konkurent u izboru na katedru koja se upravo osnivala.

Da je Ljubomir Maraković govorio istinu i da on s tim događajima nije imao nikakve izravne veze uvjerili smo se u jedino relevantnim dokumentima iz Arhiva Filozofskog fakulteta. Tamo nema spomena o nekom drugom kandidatu na tom izboru premda je iz ishoda posljednjeg glasovanja vidljivo da je i na Filozofskom Fakultetu i u njegovom Profesorskom vijeću došlo do oštre podjele u stvari ovoga izbora. Ta podjela ili se preselila iz fakultetskog vijeća u prljavu hrvatsku javnost da opet citiramo Marakovića ili je ona bila iskaz te javnosti i onoga njezinoga dijela kojem u nije odgovarao Hergešićev izbor na mjesto prvoga nastavnika poredben e književnosti u Zagrebu. U svakom slučaju ono što se nadalje događalo nije bilo nešto što bi na podijeljenoj hrvatskoj duhovnoj sceni predstavljalo izuzetak. Ipak dojam koji se nadaje nakon današnjih uvida ovaj je: Studentski protest za vrijeme Hergešićeva nastupnog predavanja uspio je odložiti dijelu javnosti zbog ideoloških razloga neprihvatljiv izbor novoga docenta. Uz to hrvatska je javnost na svoj, ponešto nespretan način, pokazala da i ona može ,zbog uzavrelosti ideoloških podjela, obznaniti svoga kandidata čak i kad ovaj , što je posve očito, u tomu nije izravno sudjelovao. Čini se da je to istina o ovom događaju koji je u svoje doba značajno uznemirio hrvatsku intelektualnu javnost.

Dva desetljeća kasnije osnovan je Odsjek za komparativnu književnost. Bila je veljača 1956.godine. kad je Ivo Hergešić izabran za profesora na Filozofskom fakultetu, a na njegov prijedlog i po njegovu nacrtu, tada je bila osnovana Katedra za komparativnu književnost. Tako se od školske godine 1956/57. komparativna to jest

183

poredben a književnost mogla slušati kao jednopredmetni studij te kao prvi ili kao glavni predmet na filozofskom fakultetu.

Ljubomir Maraković je u tom trenutku živio u Zagrebu posljednje godine svoga života. O tomu što je tada , kad je končano osnovana Katedra za komparativnu književnost razmišljao već umorni Ljubomir Maraković u svojoj lijepoj, urednoj i velikoj biblioteci u zagrebačkoj Gajevoj ulici nije nam naravno poznato. Je li pred nekim komentirao Hergešićev izbor ostat će tajnom. Ljubomir Maraković umro je dvije godine kasnije a već 1971. dobio je izbor iz njegovih djela mjesto u uglednoj matičinoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Bilo je to prvo posmrtno priznanje ovom časnom čovjeku . Ivo Hergešić umro je 1977. pa je doživio objavu te Marakovićeve knjige. Je li se povodom njezine objave prisjetio događaja iz 1936. godine također nam nije poznato.

Antun Bonifačić hrvatski književnik rodio se 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku u obitelji vinogradara Frane i majke kućanice Kate rođene Maračić. Ovaj romanopisac, pjesnik , vrsni esejist, prevoditelj i urednik bio je vrlo obrazovan u romanističkim studijama. Na hrvatski jezik prevodio je najutjecajnije francuske knjige onoga vremena . Premda je u književnost stupio sredinom dvadesetih godina on je svoju najvažniju knjigu Vječna Hrvatska napisao u Južnoj Americi a objavio u Chicagu 1954. godine. Gimnaziju je budući književnik pohađao u Pazinu, Ljubljani i Sušaku. U Beogradu je završio jedan semestar prava a onda je u Zagrebu

184

redovito i uspješno studirao romanistiku i kroatistiku. Još kao mladića zaokupila ga je Europa i europejstvo. Doktorirao je u dvadeset i trećoj godini tezom Les éléments romantiques chez Gustav Flaubert. Tada je boravio na jednogodišnjoj stipendiji pariške Sorbonne .U to vrijeme preveo je Flaubertovu knjigu Iskušenje sv. Antuna. Antun Bonifačić u početku svog javnog djelovanja kao da se tražio između posve oprečnih ideologija . Najprije je bio kozmopolit i mason, čak jedno vrijeme podupiratelj kralja Aleksandra pa se njegovo ime nalazi na popisu onih koji su predlagali da se Punat na Krku bezrazložno nazove imenom tog ubijenoga srpskoga kralja. Faza njegovog političkog sazrijevanja srećom je bila kratka. Često je Bonifačić zbog svojih profesorskih službi mijenjao gradove pa je tako predavao jedno vrijeme u Sušaku, bio je profesor u maloj gimnaziji na Krku, a onda i u u Somboru. Prva zbirka pjesama Pjesme tiskana mu je 1926. u Zagrebu gdje je godinu dana kasnije počeo živjeti i od kada počinje njegov intenzivniji književni rad. Objavljuje tada u Vijencu i Savremeniku. Tiskao je 1929. knjigu eseja o francuskim književnicima A.Gidu i H. Montherlantu Ljudi Zapada, prevodio je Gideov roman Tijesna vrata a kronika bilježi da je u to vrijeme bio blizak masonskoj loši Maksimilijan Vrhovec. Stalniju služnu dobio je tek 1930. na zagrebačkoj III. Muškoj realnoj gimnaziji gdje je nastavnikom do 1940. Uređivao je s Milanom Begovićem vrlo ugledni časopis Savremenik. U Matici hrvatskoj 1932. Antun Bonifačić objavljuje svoju drugu samostalnu knjigu lirike naslovljujući i nju kao prvu zbirku Pjesme. Te iste godine s brojnim hrvatskim književnicima sudjeluje u protestu nakon atentata na književnika i odvjetnika Milu Budaka.Matica hrvatska objavljuje mu 1935. prvi roman Krv majka zemlje nakon čega odlazi Bonifačić na još jedan dulji studijski boravak u Pariz . Po povratku objavljuje treću zbirku Pjesme i roman Mladice. Pred rat izlazi mu u Matici hrvatskoj važna studija Paul Valery kao i prijevod Gideovih Krivotvoritelja lažnog novca. Odmah po izbijanju rata Antun Bonifačić koji je jedno vrijeme bio i

185

mason, iskreno prilazi ustaškom pokretu. Tijekom svih ratnih godina radio je tako kao načelnik za međunarodne odnose u Vladi NDH a bio je na dužnosti potpredsjednika Društva hrvatskih književnika. Uza sve te nove funkcije čini se da ovaj učeni čovjek i odličan pisac od svojih prethodnih načela niti jedno nije mnogo mijenjao. I dalje je vjerovao u Europu, ovaj put Europu novog poretka ali još uvijek Europu slobodnih nacija među kojima je maštao slobodu svoga naroda. Bio je pristaša ideja Action francaise pa je smatrao sasvim primjerenim da pjesnik služi ideologijama .Tu ne baš mudru lekciju naučio je od nekih svojih francuskih suvremenika sve jedno da li su se zvali Celline ili Malraux,Gide ili Montherlan i svejedno da li su dolazili s ljevice ili desnice. U tom smislu i on je bio izvan ideologija i imao je poziv da služi ideji vječne Hrvatske.To je bila njegova ideologija!Na kraju ratu zatekao se u emigraciji pa je preko Rima gdje je boravio neko vrijeme. Tek kad nije uspio dobiti željenu vizu za Španjolsku otišao je u Rio de Janeiro gdje se zaposlio kao nastavnik francuskog jezika. Bila je 1947. kada Bonifačić počinje objavljivati svoje prve emigrantske eseje i publicističke tekstove najviše u polugodišnjaku Hrvatska koji je izlazio u Buenos Airesu. Ondje su mu 1950. godine tiskali i njegov treći roman Bit ćete kao bogovi . U Hrvatskoj mnogi su pisci stradali za vrijeme II. svjetskog rata. Mnogi su nestali u koncentracionim logorima i na bojištima, neki su streljani bez suda i obrane pri čemu nisu bili ubijani i zatvarani samo organizirani komunisti, već i mnogi građanski političari kao i javni radnici koji su bili bliski kompromisnim stavovima Hrvatske seljačke stranke i njezinog vođe Vlatka Mačeka ili su jednostavno bili neprijatelji nacističkog terora. Nažalost oslobođenje Europe od Hitlerovog terorizma nije Hrvatima odmah donijelo političko i nacionalno smirenje. Nastupilo je u našoj domovini vrijeme komunističkog terora pa su u samo nekoliko mjeseci pobijeni ne samo najviđeniji politički vođe ustaškog režima nego i nevini vojnici koji su se predali nedaleko austrijske granice u Bleiburgu a među njima i deseci tisuća civila među kojima mnoštvo žena i djece.

186

U niti mjesec dana nakon završetak rata ubijeni su a da im se ne zna grob ustaški doglavnik romanopisac Mile Budak, filozof Julije Makanac, smrtno je stradao Dubrovčanin Albert Haller koji je za vrijeme rata postao profesorom novije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Strijeljan je Andrija Radoslav Glavaš, učeni franjevac, idealističke duhovne orjentacije, činovnik u ustaškoj Vladi i pisac razornog teksta o partizanskom zločinu na Širokom Brijegu.U Bleiburgu nestali su mladi književnici Branko Klarić autor šest vrlo odmjerenih i dubokom duhovnošću određenih pjesničkih zbirki ,Vinko Kos autor vrlo popularne poeme Šišmiš,pisac kvalitetnih i vrlo emotivnih stihova,zatim Vladimir Jurčić koji je 1936. objavio zapaženu i proročansku knjižicu Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici. U Bleiburgu nestao je pisac nježnih intimističkih lirika Jakša Ercegović koji je neko vrijeme radio u Pavelićevom Ministarstvu vanjskih poslova.U Bleiburgu je u pokolju nestao i Marijan Matijašević koji je za dramu U brodolomu primio posljednju predratnu Demetrovu nagradu,ubijen je i samouki pravdoljubivi Ivan Softa ,pisac knjiga Na cesti, Nemirni mir i Dani jada i glada. Istu je sudbinu doživio i pjesnik Gabrijel Cvitan pisac knjige Glas zemlje. Poslije rata u nepoznatim okolnostima u Parizu je nestao Zlatko Milković koji je napisao dva politička romana Zrinjevac i Tamnica .Sličnu emigrantsku sudbinu doživio je i Ličanin Jure Pavičić. Ubijen je u Rimu 1946. taj pisac koji je 1940. objavio zbirku novela Krčevina inspiriran prozama Mile Budaka. Poratna osveta mnoge je hrvatske književnike za uvijek obeshrabrila, utrnula im stvaralački žar, ponizila ih.Ponižavali su pobjednici legendarnog Tina Ujevića ,ponižavali su dostojanstvene građanske intelektualce kakvi su Milana Begovića i Ante Tresić Pavičić. Ponižavali su i pisca izvrsnog romana Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića ,bleiburškog zarobljenika rođenog 1913. koji je nakon poratnih patnji i poniženja odustao od originalnog književnog rada.Gorkim oduševljenjem ratnih pobjednika i rasulom gubitničke vojske završavala je epoha koja je počela udivljenjem prema svemu što je

187

bilo dinamično, prema svemu što je bilo temeljeno na tehnici, što se htjelo kretati prema naprijed, epohe u kojoj je Antun Bonifačić od ranih svojih dana poželio ostaviti angažirani ali i intimistički trag. Poražen na kraju krvavog sedmogodišnjeg svjetskog rata nacizam je svijet napustio u kontradikcijama koje nisu bile ništa manje od onih s početka stoljeća. Najpresudnija bila je ona koja je omogućila daljnju prisutnost pa i novu penetraciju komunističke ideologije , u zapadnom svijetu koji je previdio njezin totalitarizma i koji je olakšao njezino širenje u zemlje istočne i jugoistočne Europe. Komunizam sovjetskoga modela još je u ratu stekao status antifašističkog pokreta pa je zato, u toj podloj mimikriji kroz samo nekoliko godina u svim zemljama iza europske željezne zavjese pokazao svoju totalitarnu odoru. Bonifačić na svoj apatridski književni put kreće u trenutku kad je Hrvatskoj poput luđačke košulje bio navučen komunizam. Pred tim zlom Antun Bonifačić emigrirao je , postao apatridom i zagovornikom Vječne hrvatske. Jedno zlo bilo je tek zaustavljeno a novo koje se pojavilo nije bilo ni provizorno pa ni uvozno.Godinu dana nakon objave romana Bit ćete kao bogovi 1951. Antun Bonifačić napušta Rio de Janeiro te se preseljava u Sao Paolo gdje jedno vrijeme radi kao profesor i prevodilac .Tada započinje s Vinkom Nikolićem uređivati Hrvatsku reviju nekadašnji Matičin časopis koji je sada bio izmješten u emigraciju i koji je kroz godine postao središnjim glasilom hrvatskih emigranata.Važan datum u Bonifačićevom životnom i književnom putu dogodio se 1954. kada mu je u Chicagu u izdanju Cultural Publishing Centera Croatia tiskana knjiga Vječna Hrvatska. U to vrijeme prekinuo je posao na uređivanju Hrvatske revije te se preselio u Chicago gdje postaje urednikom mjesečnika Nezavisna država Hrvatska i tajnikom Hrvatskog povijesnog instituta. U tim godinama suradnik je i urednik niza zapaženih političkih i povijesnih publikacija kao što je bila opsežna knjiga Croatian Nation in the struggle for freedom and independence ili djela Histoire Le monde contemporain koje je tiskana u Parizu 1962. godine kod uglednog izdavača Hachette. Inače svoje

188

Sabrane pjesme Bonifačić je objavio u Chicagu 1974. godine a samo godinu dana kasnije izabran je za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta(HOP).Tu je u emigraciji vrlo uglednu funkciju obnašao sve do 1981. kada se na njoj zahvalio i kada je osamdesetoj godini života završio svoj aktivni javni život. Umro je Antun Bonifačić u Chicagu 1986. godine ne dočekavši proglašenje slobodne, međunarodno priznate i demokratske hrvatske države.U romanima što ih je objavljivao tridesetih godina bio je Bonifačić najekstremniji hrvatski predstavnik proizvodnog industrijskog romana, blizak socijalističkoj literaturi Uptona Sinclaira i njegovom u doba svjetske recesije mnogo čitanom romanu Oil iz 1927. Bonifačićeva Krv majke zemlje koja je objavljena samo osam godina kasnije posjeduje konvencionalnu ali naftom natopljenu fabulu o mladiću sa sela koji u gradu pokušava napraviti karijeru, koji u toj nakani uspijeva što usput omogućava piscu da iznese brdo nefikcionalne građe o crnom zlatu i njegovoj eksploataciji u Podravini. Bonifačićev tekst svjesno gomila stvarnost i postiže razmjerno neuspio umjetnički rezultat u kojem su najbolje one stranice koji fiksiraju tipove tadašnjih gradskih skorojevića i karijerista , mladih ljudi iz navodno viših krugova na kojima se zrcale stranputice i pasdovi jednog vremena koje je povjerovalo da će promijeniti do tada ustajalu i zaostalu sredinu. . Pisac je sve ovo još više radikalizirao u drugom svom romanu Mladice u kojemu 1938. godine sada izravno potaknut francuskim romanima kakve je inače prevodio izgovara na usta ne uvijek uvjerljivih likova sve najvažnije političke ideje i programe svoga vremena. I u ovom romanu ima pored fikcionalne građe i mnogo tekstova koji dolaze iz historiografije, socijalne psihologije a nadasve iz konkretnog političkog iskustva koje je i Bonifačića i njegove likove posve obuzimalo. Moglo bi se reći da je pisanje Bonifačićevo u ovim romanima blisko nazorima tadašnje Hrvatske seljačke stranke i nauka Stjepana Radića. Uostalom ta je činjenica ovim romanima i davala na aktualnosti i čitateljskoj privrženosti. Nakon završetka rata i u emigraciji napisao je Bonifačić

189

još i roman Bit ćete kao bogovi u kojemu se pripovijeda stvarna tragična sudbina protagoniste Oskara Juranić u vrijeme Dachauskih procesa. U romanu koji ima jasnu antikomunističku tendenciju pojavljuje se i niz konkretnih političkih protagonista od Josipa Broza Tita do Mile Budaka pri čemu pisac građu iznosi po modelima tada već demodirane američke plakatske proze, govoreći čas reportažnim stilom, čas izravno iznoseći dokumentarnu građu, dakle prosedeom koji je on primjenjivao u svojim prvim romanima iz tridesetih godina. Inače svoj književni rad Bonifačić je započeo kao pjesnik te je 1926. objavio je prvu svoju zbirku Pjesme a pod istim naslovom su mu zbirke izlazile još i 1932. i 1938. Sabrane pjesme ,kako' je već rečeno, redigirao je u dubokoj starosti i objavio ih u Chicagu 1974. Kao pjesnik bio je lirski samotnjak, jedan od onih koji je odustao od grupa i modernističkih manifesta, koji u lirici nije eksperimentirao ni formom a ni sadržajima. Bio je pjesnik viđenog, autor dopadljivih pejsažnih fotografija, opisivač zavičajnog mora ali još više pjesnik već ranije opisanih slika koje je nije ni trudio optereti do tada neviđenim metaforama. Bonifačićevi lirski krajolici gotovo su redovito posredovani, u njih uvijek nešto naknadno uđe,u njih uđe nešto što nije bilo priroda sama nego što je pripadalo civilizaciji, nešto što je na početku bilo neviđeno i što se onda kako konkretna stvarnost izlazi iz vidokruga sve više nazrijeva . Nije Bonifačić pjesnik nadrealnog svijeta nego je njemu pjesma prilika da odčudi viđeno, da ga jezikom učini još vidljivijim. U kasnijim godinama poezija mu je , koju je sve rjeđe pisao, bila politički angažirana, opsjednuta pitanjima povijesti i hrvatske nacionalne ugroženosti.Svoju opsjednutost poviješću i nacijom, zemljom i stvarnošću Bonifačić je maestralno obradio u najbitnijem političkom tekstu cjelokupne hrvatske desne emigracije u knjizi Vječna Hrvatska, u dvadeset i sedam eseja. Nigdje ni na jednom mjestu u nekoj knjizi ili časopisu nisu pregnantnije iskazani stavovi hrvatskih apatrida u poslijeratnom periodu, nigdje nije bolje potvrđena njihova transformacija u vremenu egzistencijske ugroženosti, u doba kad je

190

njihov odnos prema Hrvatskoj bio još uvijek zamućen kriminogenim naslijeđem Pavelićeve nacističke diktature ali kada su oni počinjali govoriti tekst u kojem su se nalazila iste one misle što ih je u tom trenutku izgovarala europska antikomunistička disidencija. Nije između Bonifačićeve Vječne Hrvatske i Miloszeva Zasušnjena uma samo kronološka srodnost nego između te dvije knjige i ta dva čovjeka struji srodna subina koja ih je obojicu dovela u Sjedinjene američke države nakon negativnih iskustava s domovinom. Za razliku od Bonifačića koji je domovinu morao napustiti već 1945.godine jer bi inače doživio sigurnu smrt bez suda i pravde, Cheslaw Milosz je imao nešto vremena da pokuša politički djelovati u oslobođenoj poratnoj Poljskoj ali samo kratko dok ona nije postala totalitarna Staljinova kolonija. Bonifačićeva knjiga Vječna Hrvatska podijeljena je u pet dijelova s karakterističnim naslovima Vječna Hrvatska,Da li je Bog umro?Gesta pro Croatos, Situacija i Put prema vrhuncima. Bonifačić u knjizi u bezbroj primjera konstatira kako hrvatski apatridi tek sada, kad su otrgnuti od doma, znaju što je Dom. Ne samo iz opreza nego iz mudrosti ali i iz uvjerenja ne spominje više pisac Poglavnika. Vraća se na svijetle primjere braće Radić i s razumijevanjem govori o potrebi da se druga i konačna hrvatska država temelji na moralnim zasadama.Vječna Hrvatska književna je afirmacija tadašnje Stepinčeve robije kojega autor naziva najslavnijim robijašem svih vremena, onom koji nosi svu dobrotu svijeta na svojim mučeničkim ramenima. Uostalom prema Bonifačićevoj Vječnoj Hrvatskoj svijetle točke na kojima treba ostvariti tu vječnu Hrvatsku jesu Ante Starčević i Stjepan Radić u politici, Alojzije Stepinac kao simbol hrvatskog otpora i morala te Ivan Meštrović i Tin Ujević kao vrhunski umjetnički dometi. Ima nešto mistično i duboko u Bonifačićevoj Vječnoj Hrvatskoj, nešto vizionarsko a u isti mah apokaliptično. Iz povijesti i suvremenosti izdvaja pisac mnoge primjere pa izvodi i smjelu iako vrlo točnu paralelu o Jurju Križaniću i tadašnjem emigrantu Anti Ciligi. Bonifačićeva mjestimično mistična a mjestimično utopijska proza o vječnoj Hrvatskoj traži uzroke

191

jobovske hrvatske sudbine u sebi samima. Bonifačić analizira retrogradnost narodnog bića i njegovih institucija, slijepilo onih koji su mogli doživjeti Hrvatsku bez Istre i Dalmacije. Ograničen pozicijom iz koje govori Bonifačić hrvatski problem vidi isključivo kao nacionalan i vjerski ne želeći se ,a nije takvo pto niti mogao ostvariti, suočiti s njegovom socijalnom i političkom razinom, onom koja je kasnije u sintezi s nacionalnim postigla nastanak prve moderne hrvatske države koju Bonifačić nije doživio jer je umro 1896.Nitko nije bolje od Bonifačića iskazao sudbinu hrvatskih apatrida i emigranata , ljudi koji su bili prisiljeni napustiti Hrvatsku te morali tražiti zaštitu i kruh u tuđini. Bonifačić je pregnantno opisao mistiku žrtve za vlastitu naciju, najavio je dugu borbu i bio vrlo pravedan prema onima koji su dok je pisao knjigu živjeli u Hrvatskoj i pisali knjige koje nisu morale voditi račune o apatridima iz njegove blizine. Tople su riječi koje je u Vječnoj Hrvatskoj posvetio Tinu Ujeviću, nešto žešće one o Nazoru dok je najostrašćeniji kad govori o Ivi Andriću i njegovom renegatstvu. Miroslavu Krleži Bonifačić sudi oštro ali vidoviti i s blagom rezignacijom izgovara rečenicu koju će kasnije Krleža u vrijeme studentskih nemira ponoviti i osjetiti vrlo bitnom, rečenicu o gorčini onih kojima se ispune ideali. Bonifačić je 1954. objasnio kako je to Miroslav Krleža u Titovom režimu dočekao živ i zdrav ostvarenje svojih snova ali jedino što tada kad je pisao svoju knjigu nije mogao znati jest da će upravo on sam mladima samo petnaest godina kasnije poručiti kako jedino što im ne bi poželio jest da im se kao njemu ostvare politički ideali. Bonifačić je prvi hrvatski pisac s književnom razinom koji je dostojanstveno i lirski progovorio o hrvatskim vojnicima koji su bili pobijeni u proljeće 1945. poslije predaje kod austrijskog gradića Bleburga. U vezi vojske , koja je pobijenom nakon što je prema ratnim konvencijama uredno položila oružje, Bonifačić je vrlo razumno poručio tadašnjim jugoslavenskim vlastodržcima neka znaju da se preko žrtava ne može prijeći ni frazom ni prešućivanjem i još ih

192

je upozorio da se jezivu ali zato savršenu ljepotu žrtve ne može ničim premašiti niti sakriti. Naravno znao je Bonifačić i za brojne civilne žrtve i za brojne svoje pjesničke kolege koji su bez suda i pravde bili pogubljeni u proljeće 1945. godine. Tek nakon Bonifačićeve Vječne Hrvatske moglo je biti jasno da pod zemljom u Bleiburgu, u tom olovnom gradu tučom olova pobijeni ,ne leže ideolozi nego žrtve ideologija, najprije žrtve komunističke ideologije koja ih je pobila a onda nacističke koja ih je izdala i kukavički prevarila. Nije bilo lako biti hrvatski apatrid nakon Drugoga svjetskoga rata. Bonifačićeva vizionarska i pravedna knjiga pomogla je da barem bude lakše.Čas se htjelo da su pisci moralni korektivi čas da budu sluge politikama, čas ih se prisiljavalo da budu prosvjetitelji podivljalih i slijepih masa. U malom narodu kakav je hrvatski i u teškim vremenima kakva su nastupila za vrijeme Drugog svjetskog rata a onda i nakon njega bila je književnicima namijenjena preteška zadaća. Antun Bonifačić jedan je od onih koji nije odbacio otrovanu košulju svoga vremena. Ponio ju je hrabro i uz velike žrtve. Trag njegovog ljudskog traženja knjiga je Vječna Hrvatska koju danas nudimo po prvi put nakon njezinog čikaškog izdanja iz 1954. Gotovo sedam desetljeća njezine neprisutnosti možda može nadoknaditi naš naraštaj koji konačno ima priliku u stvarnosti živjeti ono što je Antun Bonifačić mogao samo maštati . Jedno je sigurno: Mi njemu nemamo na mnogo čemu zavidjeti. A on nama?

193

D.Vlado Gotovac:Život i djela

194

Djetinjstvo i odrastanje

Hrvatski pjesnik, filozof i političar Vlado Gotovac rodio se u Imotskom 1930. godine a umro je u Rimu 2000.Ovo je knjiga o njegovom životu , njegovim stradanjima i književnim djelima kojima je obilježio europsku povijest druge polovice XX. stoljeća.

195

Ako bismo htjeli biti posve precizni rodio se Gotovac u Podima nedaleko Imotskog, u staji Ivana Grabovca. Bio je drugo nezakonito dijete Martina Gotovca ,žandara iz Vinova Gornjeg i Ane Blažević kućanice iz Prisike. Roditelji su mu neko vrijeme živjeli nevjenčani jer otac nije imao dovoljno godina službe da bi mu dopustili ženidbu. U takvoj je situaciji Vladina majka Ana uputila u Beograd molbu kraljici Mariji da im svojim zagovorom omogući sklapanje braka prije zakonskog roka. Mladi par je uskoro dobio dopuštenje za sklapanje braka pa su Vlado i njegova sestra Veronika bili pozakonjeni. Veronika koja je od Vlade bila starija godinu dana umrla je u nježnoj dobio već 1931. godine od meningitisa. Seoske žene su Vladi prorekle buran i kratak život, izložen mnogim opasnostima.

Prvo desetljeće života zbog očeve službe dječak je proživio u Bosni i Hercegovini , najprije u Bosanskom Novom a onda u Prnjavoru. Njegov otac Martin , bio je žestoki zagovornik Hrvatske seljačke stranke ,jednako onako kao što su sljedbenici politike u beogradskoj Skupštini ubijenog hrvatskog političara Stjepana Radića bili i svi drugi u Gotovčevoj obitelji ,posebno gorljivo majka Ana a onda i Vladin djed s kojim je u djetinjstvu dijelio snažne osjećaje.

Kasnije se Vlado Gotovac sjećao kako je kao pučkoškolac, u vrijeme dok je na čelu HSS bio Vlatko Maček i kad je ta plenarna hrvatska stranka sve više jačala , on , jer majka nije mogla ići na te zborove ,a otac svojom državnom službom bio zapriječen da na njima sudjeluje, nazočio na tada čestim političkim skupovima. Čim bi se mališan vratio kući on bi ocu i majci spremno reproducirao sve što je ondje na tim političkim skupovima čuo. Mali Vlado koji je imao fotografsko pamćenje ali koji riječima tih stranačkih prvaka nije razumijevao sav sadržaj, popeo bi se na mali kuhinjski stolić, na štokrl, kako se taj kuhinjski rekvizit nazivao u Bosni gdje su bili snažni utjecaji njemačkog jezika,, pa bi majci koja je kuhala ručak ponavljao tekstove i gestiku političkih govora i diskusija što ih je netom prije u živo slušao i zapamtio.

196

Tako je već u djetinjstvu onaj koji će kasnije postati najslavnijim govornikom svoga doba nesvjesno , kao dječak, uvježbavao ulogu narodnog tribuna, ulogu koju će kasnije ne jednom ponijeti. Isto je mališan postupao i sa svećenikovim propovijedima što bi ih slušao na nedjeljnoj misi. Naime , majka koja najčešće zbog obaveza ne bi sudjelovala na središnjoj velikoj misi kad je župnik izgovarao propovijed , nego je odlazila u crkvu rano ujutro, bila bi lišena propovijedi. I tada se mali Vlado po povratku kući s mise penjao na onaj svoj štokrl pa od riječi do riječi ponavljao svećenikovu postilu. A kad su kasnije , u drugim dijelovima dana ,kod Gotovčevih došli prijatelji na ručak ili na večeru, kad bi se oko stola svi okupili, onda su, sjećao se kasnije pjesnik, ovi od njega tražili da im tek tako za zabavu ali i pouku izgovori poneki od političkih govora ili neku od propovjedi što ih je zapamtio svojom neobičnom memorijom.

Prvu međunacionalnu nepravdu mali je Gotovac doživio kad su se na kraju drugog razreda pučke škole dijelile završne svjedodžbe .Dogodilo se tada da je Vlado , koji je bio najboljim đakom u školi, i koga su uvijek javno pohvaljivali i isticali, dobio u svjedodžbi sve petice ali i jednu četvorku i to iz crtanja. Ta je ocjena dječaka iznenadila a onda i zgrozila kad je shvatio da je mali Dule, inače sin sreskog načelnika i đak iz njegova razreda. dobio svjedodžbu u kojoj su bile sve petice. Tom Duletu Vlado je često pomagao pisati zadaće jer je sin sreskoga načelnika po sposobnostima bio osrednji đak.

Osmogodišnjak se na završni rezultat i onu nešto slabiju ocjenu silno uvrijedi i pobuni. Njegova učiteljica inače Srpkinja, voljela je Vladu nježnom ljubavlju, ali je u ovom slučaju pod načelnikovim pritiskom morala popustiti i pretvoriti žandarovog sin u slabijeg učenika. Bio je običaj da učiteljica na kraju godine, iz prijateljstva, posjeti Gotovčeve u njihovom obiteljskom stanu, pa je tako bilo i te godine. Uvrijeđeni Vlado, čim je ona ušla u njihov stan, otiđe u svoju sobu i ondje se zaključa .Učiteljica koja nije imala pojma da je Vlado

197

onom Duli pisao zadaće, brzo shvati zbog čega je Vlado izišao iz sobe i zbog čega je nije niti pozdravio. Tada otac Vladu silom dovede pred nju, pa ona izrekne riječi koje će dječak zapamtiti za čitav život: Znaš Vlado tvoj je tata žandarski podnarednik, a Dulin sreski načelnik. On je došao k meni u školu i rekao da ti ne možeš biti najbolji đak u razredu jer da je to nedopustivo iz više razloga. Prvo po društvenom rangu ali još više zbog toga što, tako je rekao, jedan mali Hrvatić ne može da bude bolji đak od Srbina.

Još dječačićem Vlado Gotovac po prvi put osjetio je da biti Hrvat i biti Srbin nije isto .Razumio je da to nikad i nigdje neće biti isto u Državi koja se nazivala Jugoslavija i u kojoj će on u dva njezina politička vida proživjeti najveći dio svoga života. Jer do tada je dječak mislio da se to stariji samo igraju Hrvata i Srba, baš onako kao što su se djeca igrala žandara i lopova. Vlado Gotovac od toga dana prestao je biti dijete. Dogodilo se da je baš toga dana postao Hrvatom i da je to bio dan koji će kasnije obilježite mnoge događaje njegova života ali i odrediti njegov stav prema njima.

U Imotskom u kojem je rođen i u kojem je proveo važan dio djetinjstva, u Imotskome koji mu je bio i ostao roditeljski zavičaj , hrvatstvo se oduvijek osjećalo kao neposredna i živa činjenica. Svoju nesretnu domovinu imotski su ljudi, osuđeni na stoljetna izgnanstva , da bi je obranili od tuđih nasrtaja i nepravdi idealizirali .Oni su je uvijek imali pored sebe kao utočište u koje će se vraćati, bila im je ona poput neke svjetlucave vizije kad im je bilo teško i kad su je oni u tom svom snu doživljavali boljom, ljepšom i podnošljivijom. Zbog toga nema Imotskoga ni Imoćanina bez snažnog hrvatskog osjećaja.

Jer Hrvatska bez Imotskoga nije moguća a hrvatstvo u Imotskom nikad nije bilo neki apstraktan osjećaj niti je ono ikome ondje bilo naučena činjenica. Hrvatstvo je ondje bilo i jest neposredno životno iskustvo i Gotovac ga je rano unio u svoj duh. Sve je u Imotskom određeno domovinom. Tako je to i kada jedeš i koliko jedeš , tako je

198

to i kada ideš i kamo ideš , tako je kako se osjećaš, tako je kad si sretan i kad si nesretan. Sve je ondje određeno domovinom.

Gotovčevi imotski srodnici i suputnici u političkom su smislu oduvijek bili nestrpljivi. Oni su više nego drugi duboko vjerovali da će upravo stvaranje nacionalne hrvatske države dokrajčiti jedan dio njihovih muka te da će se oni, susljedno tomu , tek onda, kad se ostvari hrvatski državotvorni mit, moći u svijetu ponašati drugačije i uznositije i da će tek tada moći punije i kvalitetnije živjeti na svojoj djedovini.

Za većinu naših današnjih znanja o pjesnikovom djetinjstvu glavni izvor su njegova kasnija sjećanja koja su se najintenzivnije kristalizirala u dva perioda Gotovčeva. Bilo je to prvi put početkom sedamdesetih godina za vrijeme uzništva u zatvoru u Staroj Gradiška a drugi put sredinom osamdesetih kad se neposredno nakon izlaska iz drugoga zatvora u Lepoglavi Vlado Gotovac teško razbolio i kada je proveo sedam mjesece u bolesničkom krevetu, posve u blizini smrti. U tim se vremenima djetinjstvo intenzivno useljava u Gotovčevu svijest, vraća se u nju i postaje glavnim pjesnikovim saveznikom. Oživljene slike djetinjstva, naoko krhke i slabašne, pomagale su Gotovcu da obnovi susret sa zapretanim praosjećajem kako život i smrt ovise o nekim drugim nevidljivim i davno potonulim činjenicama ,kako ne ovise samo o onome kako bi nam se to u stvarnom životu moglo činiti.

Kao dvanaestogodišnji dječak vidio je Vlado Gotovac svoje prve pobijene i mrtve ljude. Njihova lica i podbuhla tijela vraćat će mu se u mnogim kasnijim trenutcima. Bilo je to u Lovreću 1942. godine ,gdje su tada živjeli, kada je njemačka patrola na motociklu s prikolicom naišla na partizane koji su je iz zasjede pobili . Nisu partizani svoje žrtvi pokopali nego su ih ubijene, onako prorešetane i opljačkane ostavili da leže na cesti. Maleni Gotovac gleda i pamti te mrtvace u najstrašnijem stanju raspadanja i bubrenja, u stanju kojeg se kasnije s jezom prisjećao. Mrtvi su ,zapisuje on, ustvari doslovno kaže ,mrtvaci nisu ljudi ali i takvi oni imaju pravo na ljudskost .Mi živi

199

samo podnosimo slike mrtvih i tako dolazimo u posjed smrti. Gledati mrtvace znači preuzeti dio njihove vječnosti i njihova nepostojanja. Bili su, sjećao se kasnije, ti lovrećki mrtvaci nekoliko puta deblji od živih ljudi, bili su potpuno sivi i širili su oko sebe smrad raspadanja ljudskog tkiva, pakleni i najstrašniji smrad koji uopće može postojati.

Dječak je tada nad tim mrtvacima u Lovreću 1942. godine prvi put shvatio da ljudi mogu postati nakazne prikaze samo zato što su pristali sudjelovati ratu. Dugo nije mislio o ničem drugo nego o ovom prizor koji mu se za čitav život urezao u sjećanje. Tada još nije bio pročitao Rilkeovu rečenicu koja je glasila :Ne bojim se gledati mrtve. Ako dođu imaju pravo da se zadrže u našem pogledu kao i ostale stvari. Kasnije kad mu je ova Rilkeova rečenica postala bliska koristila mu je u svim rubnim životnim situacijama. Sjećao se mrtvaca s lovrećke ceste često. Sjetio ih se kad je već bio starac i kad su mu se živom u svijesti vraćali mrtvi , onda kad je u Rimu u posljednjim danima živ gubio život, kad su oprečni putevi života i smrti u njegovoj blizini bivali ukršteni. Dok je odlazio s ovoga svijeta ta mu se slika intenzivno vraćala i on ju je drugima opsesivno pripovijedao.

Prvi put Vlado je Gotovac bio uhićen još dječakom. Bilo je to malo poslije proglašenja Nezavisne države Hrvatske već u svibnju 1941. godine .Moglo bi se reći da je njegov život u novoj hrvatskoj državi započeo u ustaškoj tamnici. Bio je taj događaj posve paradoksalan i to ne samo zbog tadašnje svoje besmislenosti nego i zato što se dogodio upravo onome kojeg će komunisti samo koje desetljeće kasnije olako optuživati i uhititi pod optužbom da je zagovarao ustaštvo!

Zbog toga što je Vladin otac bio žandar i zbog toga što je i u novoj državi ostao u istoj službi, Martin Gotovac , kao i mnogi drugi, nakon prvotnog oduševljenja novom i žuđenom hrvatskom nacionalnom državom, uočio je kako ustaške vlasti bez suda počinju nevine ljude odvoditi u logore ili na stratišta. Govorio je Martin Gotovac tada javno i s gnušanjem da se tako ne može s ljudima

200

postupati, govorio je da je to krivo kako protiv Božjih tako i ljudskih zakona. Govorio je da postoje sudovi, pa da ako je tko nešto skrivio neka ga se izvede pred sud a ne da ga se ubija bez pravednog suđenja. Zbog takvih riječi i takvog odnosa prema novoj vlasti , Martinu su Gotovcu, koji je bio dugogodišnji član tada progonjene Hrvatske seljačke stranke, pripremili uhićenje. Gotovac stariji svojim progoniteljima ipak je uspio na vrijeme uteći u Split a svoga jedinca Vladu i njegovu majku Anu smjestio je u obližnjoj i zabačenoj Župi Biokovskoj uvjeren da ih ondje , u maloj sredini, nitko neće dirati niti njega tražiti. Ono što je Martin očekivao na žalost se nije dogodilo jer su ustaše dječaka i njegovu majku bezdušno zatvorile u jednu seosku štalu čekajući što će se nadalje događati s odbjeglim ocem.

Vlado Gotovac ima tada samo 11 godina i kasnije se sjećao da su ga sumnjičavi stražari ,kad bi iz staje gdje su on i majka spavali, i kad bi odlazio u poljski zahod pratili s otkočenim oružjem te mu zabranjivali da za sobom zatvori vrata. Njegov bi pratilac svaki put bdio nad njim dok je obavljao nuždu. Kako su se seljaci, a također župnik i učitelj, usprotivili protiv takvog postupanja prema dječaku i njegovoj majci ,bili su oni nakon tjedan dana pušteni iz tog stajskog pritvora na slobodu.

Bio je to prvi zatvor i bili su to prvi zatvorski čuvari koje je Gotovac upoznao. Dok su majka Ana i njezin sin bili u pritvoru otac je u Splitu uspio doći do nekih moćnih ljudi koji se smjesta založe za njega i pomognu mu da se izbavi od lažnih optužbi. Tako je cijela obitelj uskoro bila na okupu i preselila se iz Župe Biokovske u Lovreć gdje je Martin Gotovac počeo voditi žandarsku postrojbu. Od tada pa do kraja rata obitelj Gotovčevih živjela je uglavnom mirno i nitko ih nije uznemiravao, premda se otac jer je nastavio pomagati potrebite i progonjene ne jednom i dalje izlagao mogućim uhićenjima u maloj imotskoj sredini.

Malo nakon što je je 1945.godine rat završio i kad su Nijemci otišli ,a na vlast došli komunisti, ponovile su se u slučaju Gotovčeva oca,

201

okolnosti posve identične onima iz prethodnog razdoblja Tek što su se ovaj put one pojavile u još strašnijem obličju i s težim , višegodišnjim posljedicama. Otac je Vladin , odmah po prestanku ratnih operacija, uvidio kako komunisti u Imotskoj krajini pripremaju brojne tajne likvidacije mnogih nevinih ljudi , posebno onih za koje se znalo da su možda bogati ili da se nisu obradovali takozvanom oslobođenju , ljudi koji ni po čemu nisu bili nečasni niti su po ičem ikome mogli predstavljati ugrozu. Martin Gotovac te je svoje sumještane jednog po jednog ,kako bi saznavao da im se planiraju noćna hapšenja i likvidacije, obavještavao te im savjetovao kako i kada da bježe. To se opetovalo više puta sve dok jednog od tih ljudi , kojima je Martin pomogao, komunisti ne uhvatiše u bijegu . Tada se dogodi da im taj uhvaćeni bjegunac pod mukama prizna tko ga je prethodno obavijestio o hapšenju.

Prokazan od tog čovjeka kojega je inače spasio od sigurne smrti Martin je Gotovac po hitnom postupku bio uhićen i podvrgnut mučenju te osuđen na dvadeset godina robije s prisilnim radom. Zajedno s njime bila je uhićena pod sumnjom kolaboracije i njegova žena Ana. Martinu je dosuđena dvadesetogodišnja robija , odmah na sudu , čim su je izrekli bila prepolovljena jer je sudac formulirao presudu tako da mu oprašta polovicu kazne zbog prethodnih zasluga za narod, pri čemu se aludiralo na osuđenikovo pomaganje progonjenih za vrijeme proteklih ratnih sukoba . Nekadašnje žrtve s pravom su se sada sjećale nekadašnjih dobročinstava ovoga časnoga čovjeka ali mu ta ista dobročinstva nisu odobravali u novim okolnostima u kojima su oni od žrtava postali krvnici.

Ni ovaj put očevo kažnjavanje nije izbjeglo dječaka Vladu a još manje njegovu majku Anu. Oboje su , naime, već sutradan po očevom odvođenju, bili i sami uhićeni. Dogodilo se to neposredno pred Božić 1945.godine .Bilo je to u vrijeme dok je jedan navodno pravedni svijet slavio svoju pobjedu tako što se lažno predstavljao u demokratskom obličju, bilo je to u vrijeme kad je u Imotskom bilo

202

moguće da se jednog hipersenzibilnog petnaestogodišnjeg dječaka strpa u automobil i vezanog odvede u istražni zatvor .Tamo je u službenu prostoriju s malim zarobljenikom, nakon nekoliko sati psihičkih maltretiranja, upao neki partizanski kapetan koji je već danima vodio istragu protiv Martina Gotovca pa kad je vidio privedenog dječaka on povišenim glasom zapita nazočne: Pa što je ovaj mali unutra. Odgovore mu značajno :Ali to je njihov mali. Kapetan će na to: Pa zašto ste ga uhapsili? Odgovore mu: Naredile ste da ih sve pohapsimo. Ali ne njega bogamu! zaključi kapetan to mučenje nevinoga dječaka pa podvikne na Vladu : Hajde mali brzo van!

I tako je Vlado Gotovac , u vrijeme kad mu je oboje roditelja bilo uhapšeno, ostao sam u Imotskom bez ikoga svoga.

Zima je bila vrlo jaka pa su ga da ne bi umro od gladi lokalne vlasti primile u đačku menzu . Kako bi se mladi Gotovac ondje svaki put prije jela prekrižio zatraži od njega, neki nadobudni voditelj te menze, da to prestane činiti. Vlado je taj zahtjev odbio a onda je upravitelju još rekao: Ja ne tražim od onih koji se ne krste da se krste, pa zašto da vi od mene koji se krstim tražite da se ne krstim. Svak čini svoje. Samo malo će vremena proći do dana kad su ga iz te đačke menze definitivno izbacili na ulicu . Bio je to trenutak u kojem je njihova navodno socijalna država bila prokazana , trenutak u kojem je pokazala svoj patološki lik koji će Vlado Gotovac još mnogo puta u svom životu susretati.

Mještani, čim su doznali da je dječak ostao bez hrane, počnu Vladu pozivati kućama na ručak i večeru ili bi mu štogod hrane poslali u njegov dom kako bi je sam za sebe spravio. Svo to vrijeme Gotovčeve roditelje su držali u istražnom zatvoru u Makarskoj gdje ih je mladić svakoga tjedna, iako mu stražari nisu dozvoljavali da ih vidi ,uporno posjećivao. Bila je tamnica u Makarskoj po okrutnostima nadaleko poznata a zatvorenike su u njoj lišavali svake ljudskosti .Tu se zatvorenike, nakon što bi ih podvrgavali teškim mučenjima,

203

okrutno likvidirali pa je dječaku neki čovjek u Imotskome savjetovao da svojim roditeljima , zbog sigurnosti ,svakoga tjedna odnese čisto rublje a da ono prljavo, koje mu čuvari predaju, donese kad se bude vraćao kući jer da je tobože u njih u Imotskome takav običaj. Na taj ćeš način, rekao mu je taj čovjek, barem znati da su ti roditelji živi.

Gotovac ga je poslušao pa je te cijele zime jednom tjedno putovao iz Imotskog u Makarsku i ondje posjećivao zatvor gdje su mu bili roditelji a koje mu je bilo zabranjeno vidjeti. Prevozio bi se, kao neka vrsta slijepog putnika, u stražnjem i slabo natkrivenom dijelu kamiona čiji su se vozači bojali da će ih njihovi nadglednici, kad doznaju da su mladića ukrcali , kazniti. Svaki put našao bi se ipak neki dobri čovjek da mladića ukrca u svoj kamion ali je svejedno Vlado Gotovac stizao te zime i u Makarsku i u Imotski potpuno promrzao.

Bilo je posve monstruozno što on svoje roditelje za vrijeme tih posjeta nikad nije mogao vidjeti ali je ipak zbog njihova prljava rublja znao da su živi i da nije sam na svijetu. Kasnije mu je majka pričala kako su u makarskom zatvoru oca gotovo svake noći podvrgavali teškim torturama , da su ga mučili jer je on i tada bio vjerni sljedbenik politike Hrvatske seljačke stranke. O tim mučenjima otac i sin nikad kasnije nisu razgovarali niti je Martin sinu Vladi o tomu htio govoriti.

Oca Martina i majku Anu sin Vlado , nakon dugo vremena prvi je put mogao posjetiti i vidjeti tek nakon presude kad su mu roditelje, iz Makarske oca premjestili u Jasenovac to jest u Staru Gradišku a majku u žensku kaznionicu u Požegi. U to vrijeme su logori u Jasenovcu i Staroj Gradiški bili spojeni , jednako onako kao i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i to stoga jer se u kaznioničkom sustavu nove države malo toga promijenilo. O navodno promijenjenim okolnostima u tim kazamatima pisali su jedino komunisti u svojim novinama i knjigama ali im je u to tada malo tko vjerovao. U stvarnosti promijenili su se u tim kazamatima samo stražari a zatvorenici bili su i dalje isti nevini ljudi.

204

Možda najbolje ilustrira nepravde toga vremena zatvorenička sudbina slavnog dirigenta Lovre von Matačića koji je u Gradiški bio utamničen kad i Martin Gotovac.  Dirigent je kao i Martin uhićen već 1945. godine da bi mu onda partizanske vlasti smrtnu presudu strijeljanjem promijenili u petogodišnji zatvora i petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Za vrijeme izdržavanja kazne u Staroj Gradiški Matačić je vodio orkestar osuđenika sve dok s višeg mjesta i on nije bio pomilovan u kolovozu 1946. i pušten na slobodu.

Posjetivši oca u Staroj Gradiški vidio je šesnaestogodišnji imotski mladac, a da toga nije bio svjestan, kao u nekoj suludoj fantazmagoriji jedan kasniji segment svoga života. Ugledao je u blatnjavom krajoliku bodljikave žice svoju budućnost, vidio je sive barake a oko njih gomile jadnih i poniženih, promrzlih i izgladnjelih ljudi koji su ondje zatvoreni jer su navodno bili opasnost za tadašnje društvo. Iako mu je mnogo toga o svijetu u kojem je odrastao u tom trenutku bilo jasno Gotovac nije mogao znati da će samo dvadeset pet godina kasnije, kao četrdesetogodišnjak u toj istoj okrutnoj tamnici i sam robijati čak četiri godine. On, majka i otac proveli su nevini u kazamatima svoje okrutne domovine čitavu jednu četvrtinu stoljeća prokazujući svojim tijelima bezumno vrijeme kojemu su oni nevinošću spašavali čast.

Mladi Gotovac tada je shvatio ono što će kasnije u svojim tekstovima ne jednom ponavljati .Bila je to spoznaja o tomu kako je upravo duh čovjekov prečesto u povijesti birao stranu smrti i stranu zla. Rano je mogao vidjeti kako ljudsko tijelo nije imalo alate uz pomoć kojih bi razumjelo patnje i uništenja. Ali je shvatio da je čovjeka upravo zbog te njegove nesvijesti bilo moguće prisiljavati na patnju. U knjigama kasnije kao student čitao je Vlado Gotovac o radosnoj apokalipsi u vizijama filozofa ali u mladosti on se rijetko susretao s radosnim tijelima. Rano je ovaj imotski mladić shvatio paradoks prema kojem je čovjek u svojoj povijesti ponudio bezbrojne dokaze protiv sebe, ali je također shvatio da nitko čovjekovo vlastito zlu nije mogao

205

uspješnije suditi od njega samoga i od institucija koje su ljudi kroz povijest stvarali upravo zato da bi sami sebe spasili od ponora! U paklu Gradiške Vlado Gotovac ,koji je tek prestao biti dječakom ,shvatio je i tu lekciju nikad više nije zaboravio da u ljudskoj povijesti ne treba da bude podjele na žrtve i na krvnike, rano je shvatio da svi mi u jednom trenutku možemo biti proglašeni i jednima i drugima, da možemo biti poniženi upravo stoga što je nekima od nas nevinost bila apsolutna. Nasilje nad raznovrsnošću života bilo je ono što je Vlado Gotovac od mladosti naučio prezirati . U prepoznavanju nasilja on je posjedovao seizmografsku preciznost i to sve jedno je li se to nasilje koristilo apstraktnim kategorijama filozofije ili je bilo animalno i brahijalno.

Oca je u Staroj Gradiški našao u strašnom stanju, ispratio ga je u punini snage a sada ga je zatekao starcem .Bio je ošišan do gole kože i prljav, odjenut u neke smrdljive krpetine. Vlado se kasnije sjećao da je njegov otac i u takvom stanju hodao ponosno ali da su mu kretnje bile nalik pokretima oživljenog kostura, imao je upale obraze , bio je izgladnio i k tomu, što je sin odmah primijetio, imao je nekako odsutan pogled. Otac ga je samo zapitao Imaš li Vlado što jesti? Imam odgovorio je mladić i dodao: Ne brini, dobri ljudi su me primili. A onda je zapitao oca je li mu nešto treba a ovaj je promuklim glasom odgovorio da njemu ništa ne treba.

Inače paket koji mu je sin ponio iz Imotskoga ukrali su u vlaku neki lopovi, pri čemu su Vladi tada opljačkali i novac što ga je spremio za svoj povratak. Kasnije Vlado Gotovac često se prisjećao toga zatvora i paklenih prizora koje je ondje ugledao, vraćale su mu se opsesivno slike tamošnjeg blata, zatvorske galame i čuvarske surovosti ,posebno vike žena koju su ondje zatvarali s djecom. Bio je to za mladi Gotovčev duh bolan susret s metafizičkom nervozom i nepravdom. Probudila se u njemu spoznaja bezrazložnog zla koja ga čitavog života nije napuštala i koja će ga vrlo brzo donijeti u blizinu filozofa egzistencijalizma i apsurda. Zatvorski prizori koje je tada ugledao bili

206

su toliko upečatljivi i pakleni da ih on nije nikad reproducirao u svojim pjesmama ali je zato u jeziku reducirao besmislenost i bol koju je tada doživio i koja ga nikad nije napuštala nego je njegovoj kasnijoj poeziji nudila tijelo. U budućim vremenima on će ispitivati nijeme ostatke tih dubokih i ranih emocija. Kasnije će se naučiti kako ih povezati s poviješću svoje domovine i njezinih stranputica :

Naši su pradjedovi rušili carstva

Koja nisu znali zamijeniti

Njihova je snaga bila puna nedoumice

Poslije prvog slavlja

I divljeg otimanja…

Ocu Martinu , ipak , tijekom dvogodišnjeg robijanja u Staroj Gradiški, prvotna je desetogodišnja kazna strogog zatvora još jednom umanjena. Dogodilo se to zato što su neki ugledni ljudi iz Imotskoga, koji su sada postali partijski funkcionari, čak do Beograda molili da se nekadašnjeg žandara Martina Gotovca pomiluje jer da je on u svim vremenima bio častan čovjek. Tako je Martin Gotovac 1948. bio konačno pušten iz tamnice . Pustili su ga u isto vrijeme kad su iz zatvora u Požegi oslobodili i Vladinu majku.

207

Dolazak u Zagreb , godine školovanja i ulazak u svijet književnosti

Roditelji Vlade Gotovca su se , nakon što su ih pustili iz tamnice, vratili u Imotski ali mladić odmah po njihovom povratku odluči napustiti zavičaj pa krene prema hrvatskoj metropoli. Nastupale su godine njegova učenja ,vrijeme približavanja gradu koji će svojom kulturnom i političkom scenom duboko obilježiti njegov život. Dolazilo je vrijeme u kojem će postati akter jednog nadasve zanimljivog razdoblja u hrvatskoj povijesti, razdoblja u kojem su ga mnogi obožavali ali i vremena u kojem je prema njemu ,zbog neobične iskrenosti i izravnosti, nemali broj suvremenika gajio zavist i osvetoljubivost. Vlado Gotovac bio je uspješan čovjek. Bio je i samosvjestan čovjek, poduzetan i nadasve pošten, a to su sve osobine koje Hrvati svojim sunarodnjacima teško da ikad mogu oprostiti. Još k tomu bio je pjesnik što je imalo značiti da ga po definiciji nisu htjeli razumjeti nego su po Cervantesovom aforizmu to zvanje smatrali neizlječivom pa čak i prijelaznom bolešću. Glupost je u Hrvatskoj imala oduvijek ugledno mjesto pa nije Gotovac rano citirao ovaj iskaz Antuna Gustava Matoša s kojim će kroz život dijeliti mnoge iste emocije i prosudbe: Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva.

208

Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima" 

Zagreb je Vlado Gotovac vidio prvi put 1946. godine. O gradu u kojem će koju godinu kasnije završiti gimnaziju a onda početi studirati filozofiju tada još nije znao ništa. Bilo mu je poznato da u tom gradu postoji neki mitski Jelačićev plac sa spomenikom Banu, spomenikom koji je upravo u vrijeme njegova dolaska u Zagreb s toga trga jedne noći netragom nestati i bio pospremljen u skladište. U svom prvom dolasku u Zagreb se mladi Gotovac zaustavio na proputovanju dok je išao posjetiti roditelje u zatvoru, oca u Staroj Gradiški a majku u Požegu.

Stigavši u hrvatski glavni grad imao je fiksnu ideju da upravo tu ,u Zagrebu, treba nešto učiniti za svoje roditelje. Vjerovao je svom unutrašnjem glasu da njegove roditelje upravo on iz Zagreba može izbaviti iz tamnice. Svoju prvu velegradsku noć budući je pjesnik prospavao na Glavnom kolodvoru, na drvenoj klupi, da bi sutra preko dana smišljao i pokušavao pronaći načine kako da pomogne svojim nesretnim roditeljima. Tumarajući gradom , nedaleko Trga bana Jelačića, negdje na početku Vlaške ulice spazio je na jednoj dvokatnici ploču s natpisom Odvjetnik. Odvažio se i ušao u tu kuću, on golobradi, šesnaestogodišnjak, pokraden u vlaku, pokucao je na tu kancelariju i već s vrata, onima koji su ga htjeli saslušati, obratio se ovako: Moji su roditelji u zavoru i htio bih kod vas napraviti molbu da mi bar majku puste na slobodu jer živim sam samcat u Imotskom. Ubrzo je u toj nasumce odabranoj zagrebačkoj odvjetničkoj kancelariji dobio priliku ispričati sve o sebi , o svojim stradanjima i o zatvorenim nevinim roditeljima. I kasnije u životu ponavljat će Vlado Gotovac sličan model ponašanja. Pri tomu on neće imati straha da pred moćnijima i utjecajnima od sebe izloži svoje stavove, da mogućnicima bez straha iskaže svoje zamisli i da zatraži od njih sudjelovanje u nečem što je on u tom trenutku procijenio pravednim i vjerovao da je opravdano. U takvim je postupcima čitavog života bio

209

neumoljivo precizan posjedujući snažan osjećaj pravednosti. Njegovo bivanje u Zagrebu ostvarivalo je zato već od prvog dana svoju dvoznačnost .S jedne strane bio je oduševljen što se našao u središte hrvatske duhovnosti dok je s druge strane imao osjećaj da se tim dolaskom našao u svijetu potpune samoće , u svijetu koji je upravo postajao višegodišnje poprište njegovog hrvanja s duhovnom samoćom i njezinim ponorima, gdje će pokušati razvijati kulturu dijaloga u monološkom komunističkom režimu .

Bio je od početka svjestan da će njemu provincijskom dječaku trebati dosta vremena da postigne onu razinu koja je u tadašnjem Zagrebu kao civilizacijska i kulturna razina postojala oduvijek ,razinu koja je bila dosegnuta, razina koju je on slutio i koju je želio posvojiti ali prema kojoj je bio kritičan i prema kojoj je čitavog života sačuvao zdravu skepsu.

Zagreb u koji je Vlado Gotovac stigao pod kraj četrdesetih godina bio je još uvijek rubni grad nekih navodno važnijih država , bio je grad provincijski , ranjeni grad koji je svom novom stanovniku , nakon ratne kalvarije, najviše naličio patuljku s ogromnom glavom i kratkim udovima. Intuitivni imotski mladić to nije propustiti primijetiti. Svijet hrvatske metropole bio je tragično raspolovljen. S jedne strane grad su napučivali nedavni osloboditelji koji su došli u njega sa svojih planina i iz svojih šuma, koji su netom napunili jame navodno ideološkim protivnicima , pa njih urbs kao civilizacijski sadržaj dugo uopće niti nije zanimao. Oni su s navodnim razumijevanjem pjevali notorno nesklapni stih: U divljaka luk i strijela željeznica selo i grad… Na drugoj strani bile su u Zagrebu vidljive otužne i izranjene reliquiae reliquiarum nekoć poletnog a sada utišanog i raštimanog građanstva čiji je književni predvodnik kritičar Ljubomir Maraković upravo tada bio osuđen na dvije godine strog zatvora s prisilnim radom jer je za vrijeme rata objavio člančić u kojem je utvrdio da se pjesnik i tadašnji predsjednik Hrvatskog Sabora Vladimir Nazor otišavši u partizane našao u magli.

210

Osebujnu i oporu , raspolućenu stvarnost na koju je u Zagrebu naišao Vlado je Gotovac prevladavao je sporo i vrlo bolno. U Zagrebu on nije poznavao baš nikoga. Čim je izišao iz vlaka , sjećao se kasnije , zapitao je prvoga željezničara kako može doći do Trga bana Jelačića. Čuo je od tog čovjeka i prvu zagrebačku rečenicu čiju banalnost nikad nije zaboravio : Mladi Gospon tu bute našli tramvaj broj dva i on vas bu dovel na Trg.

Susret provincijskog dječaka i zapuštenog središta hrvatske duše bio je dramatičan i takvim je zadugo ostao. Dvije zagrebačke razdvojene polutke što ih je ondje zatekao vremenom će se ,ako ne približiti ali onda barem navikavati jedna na drugu i ostvariti kakvu takvu koegzistenciju. Sve će to prerano sazrelog dječaka pokrenuti u čvrstom uvjerenju, koje tada nije bilo samo njegovo, da uza sva svoja ograničenja taj lepi beli Zagreb grad jest pravo središte svega onoga što bi moderna i europska Hrvatska trebala biti i što je u vrijeme njegova studija počela ostvarivati u kulturi i znanosti. Bio je to europski put koji je mladoga Vladu Gotovca sudbinski odabrao i bio je to put koji ga je jedino zanimao .Odmah je to bio koncept europske Hrvatske da bi kasnije bio to koncept koji je on jednom nazvao dubrovačkom Hrvatskom, što će reći Hrvatskom koja se ponaša poput povijesnog Dubrovnika, mudro i gospodski. U konceptu te europske Hrvatske ali u okruženju brutalnog komunizma i njegovih totalitarnih navada, Gotovac će vrlo brzo sudjelovati punim plućima .

U školi a kasnije i na fakultetu imotski je dječak učio bolje i brže od drugih. Pri tome on kao da nije imao vremena za detalje u svom obrazovanju. Detalji su kako je jednom rekao pripadali onima imućnijima. Jezike je učio marljivo ali nikad fanatično i s osjećajem za praktičnost. Studirao je na Filozofskom fakultetu talijanski jezik, ali on strane jezike koje je poznavao nikad ,niti jedan od njih, nije svladao potpuno. Jezici bili su mu sredstva i nikad u niti jednom od njih nije živio niti htio živjeti osim u materinjem. Njegov jezični dom bio je u jeziku zavičaja, bio je jedino ondje, bio je ondje intenzivno i

211

bez ostatka. Na putu kojim je krenuo učio je bolje od većine svih svojih vršnjaka jer je provokativno mislio i još neobuzdanije pitao. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu posebno u seminarima njemu omiljenog profesora Vladimira Filipovića učio je odgovarati na neodgovorljiva pitanja, učio je kako se vjeruje ali i kako se sumnja, učio je biti onaj koji analizira. On nije studirao filozofiju zato da u njoj pronađe čvrstinu nego isključivo stoga jer je vjerovao da bi mu ona mogla uznemiriti duh i sve ono što je do tada naučio i poznavao, sve što je doživljavao.

Mnogi njegovi vršnjaci zapamtili su kako je za vrijeme studija volio polemizirati s kolegama i prijateljima, pri čemu je bio i ostao južnjački glasan. Jedan od njemu najbližih kolega iz studentskih filozofskih seminara bio je Edo Pivčević, kasnije sveučilišni profesor u Bristolu u Velikoj Britaniji. U društvu gdje su mnogi zbog osobnog komoditeta bili skloni skolastici marksizma Vlado Gotovac bio je spreman da grijehe svog mišljenja ponesene sa sobom i da račune za njihovo otjelovljenje sam plati. Po ničem on nije bio kompatibilan sa sredinom niti predvidiv u okolišu u kojem je bilo samorazumljivo da sveučilišni profesori i policajci, a onda i najbolji studenti , budu članovi jedne i jedine partije.

U sebi osjećao je poziv filozofa. To je bilo zato što je njegova vokacija bila da istražuje i da provjerava, da odvaguje težinu najtežih pitanja .Gotovac je rano učio kako ništa ne treba prihvatiti prije vlastite prosudbe. Zbog toga su ga čitavog života ušutkivali. Ovako on pjeva najintimnijim glasom :

Ja podnosim ono što mogu

Ostalo prepuštam anđelima

Oni preuzimaju nemoguće Premda je mnogo znao on nije htio biti pedagog. Bio je ono što je najviše volio a to će reći da je bio prorok koji je naivno vjerovao da

212

ljude može privesti istini. U tom smislu u njegovim nešto kasnijim polemikama, posebno onima sa srpskim posvojiteljima hrvatskog jezika i hrvatske starije književnosti ima zdrave patetike onoga koji nikad nije zaboravio potrebu da ga se čuje i razumije u najširim slojevima. Po tomu bio je on i čedo tadašnjeg hrvatskog novinarstva te nije slučajno da je više godina radio u radijskim i televizijskim redakcijama.

Bilo je kritičara koji su njegovim filozofskim prozama, posebno onima u knjizi Princip djela koja je objavljena 1966. prigovarali hermetičnost , neobičnu proročku aforističnost, bilo ih je ali su njihovi argumenti postajali besmisleni pred Gotovčevim koju godinu kasnije širokom puku upućenim tekstovima o nacionalnom pitanju, o ekonomiji, o geostrategiji.

Vlado Gotovac još kao student počeo je djelovati u grupi mladih književnika koji nisu tražili prevelike poveznice s prethodnicima bilo da su ovi dolazili iz partizanske šume ili da su pripadali utišanoj prošlosti. Bila je to klapa mladih književnika okupljena oko malog ali vrlo utjecajnog ,a od duhovnog okoliša posve otklonjenog časopisa Krugovi. Mladi su se pisci sami po svom časopisu prozvali krugovašima, a njima su pored Gotovca pripadali još njegovi prijatelji i suputnici. Najprije književni dioskuri Antun Šoljan i Ivan Slamnig, zatim kritičar i organizator Vlatko Pavletić, pjesnici Zlatko Tomičić, Milivoj Slaviček, te nešto stariji Slavko Mihalić. U Krugovima su se još okupljali dva pjesnika poljičkog podrijetla Nikola Miličević i Josip Pupačić te nešto stariji od njih, jedini partizan u tom društvu, Slobodan Novak i konačnoj Gotovčev najintimniji prijatelj Čedo Prica koji je pred kraj života svom imenu dodao oznaku Plitvički. Ovi su ljudi bili nukleus nove poratne hrvatske književnosti, s obzirom na izbor poetika bili su oni vrlo raznoliki ,ali ih je povezivao vrlo srodan pogled na totalitarnu stvarnost i na potrebu njezinog obezvređivanja, njezinog prevladavanja i konačnog dokidanja. Naravno nisu svi kako bi se ostvarili ti ciljevi birali ista sredstva niti je svima njima bio

213

zajednički radikalizam po kojem će se vremenom iz ove grupe izdvojiti Zlatko Tomičić i Vlado Gotovac .Uostalom obojica će biti uhićeni i poslani na višegodišnju robiju.

Trebamo zamisliti Vladu Gotovca kako u tim oskudnim vremenima nakon godina siromaškog učenja na klasičnoj gimnaziji živi u svojoj skromnoj studentskoj sobi , trebamo ga vidjeti kako hoda Gornjim zagrebačkim gradom, trebamo ga vidjeti oštroumnog i žestokog kako raspravlja u seminarima na tadašnjem Kazališnom trgu, pratiti ga strasnog ali lomljivog kako čita pred prijateljima svoju i tuđu poeziju, kako za kavanskim stolovima prati Alfirevića i Ujevića . Čitao je tada, kao što se vidi iz njegovih djela, ali i iz vlastitih priznanja, mnoge knjige ali isto tako rekli bismo da je pri tom bio kritičan. Naime kakav god halapljivi čitatelj bio Gotovac nikad nije čitao , a to je njegovo priznanje, previše knjiga .Njegov je stav bio da s tuđim idejama i rečenicama treba biti oprezan i da ih treba uzimati u ograničenim dozama da nam ne bi kastrirale vlastitu misao i iskaz. Jednom je govorio kako je slijepima lakše što ne moraju slijediti tuđe knjige nego idu u svojim tamama, svojim putem, svojim razmišljanjem.

Vlado Gotovac u svojim konstitutivnim godinama bio je prije svega učenik dvojice filozofa, najprije Nijemca Martina Heideggera a onda i Francuza Jean Paul Sartrea , koji je Heideggeru bio ne baš disciplinirani učenik, u najmanju ruku jednako onoliko koliko je Gotovac obojicu slijedio i koliko je od obojice učio te se s njima prepirao. Naime prema obojica pristupao je hrvatski pjesnik sa značajnim oprezom i kritičnošću, mnogo većom nego što ju je znao sačuvati prema onome kojemu se bezgranično divio pa mu bez ograda ponavljao ritam i rečenice, prema Friedrichu Nietzscheu. Knjige Gotovca u tim godinama učenja nisu posve zadovoljavale, kao da je imao faze bijega od knjige, faze u kojima je stvarao samostalnije slike i od uzora posve oslobođene riječi. Neobično je ali svakako istinito ,što će se kasnije sjećati, da je u tom vremenu izbjegavao

214

pretjeranu lektiru zbog vjerovanja da su se u knjigama često fiksirale čvrste i nekako neprobojne ideje i misli. Iz knjiga mu se činilo kao da ništa ne može pobjeći u prazan prostor nego da je misao u njima, budući da je posvojila autoritet medija, na svoj način zarobljena. Uostalom bila je to gesta koja je nalikovala onoj Sokratovoj koji je izrekao kako on niti ne želi biti sveznalicom, nego čovjekom svoje vlastite prodube.

Imao je uz Vlado Gotovac i jednu neobičnu navadu svoga vremena , svojevrsnu informacijsku bolest koja je bilo usko povezana s vremenom njegova duhovnog zrenja i uloge tiskanih medija, među kojima najviše dnevnih novina. Posjedovao je , naime, od ranih dana vrlo specifični talenat da posvoji što više vijesti iz svakodnevlja i da se prema njima, nakon što ih uoči na novinskim stupcima , odredi, da ih reproducira, da ih ismijava, kritizira, tumači drugima. U toj, kako rekosmo bolesti, ni njemu a ni mnogim njegovim suvremenicima nije bilo lijeka.

Vlado Gotovac je najveći duhovni užitak nalazio u detroniziranju čvrstih istina i u mobiliziranju novih. Pri tom njemu istine nisu bile samo one koje su bile dio etabliranih knjiga , onih što su imale težinu autoriteta i središta nego njemu kao i mnogim njegovim suvremenicima nije bilo strano da halapljivo upija svakodnevicu , da je posvaja u njezinoj materijalnoj , najčešće posve banalnoj pojavnosti. Ali ta i takva stvarnost nikad nije bila predmetom njegovih pjesama. Bila je ona tek organski dio njegovog stvaralačkog procesa i naravno informacijska melasa na kojoj su izrastale autorove kritičke političke procjene. Zbog toga bilo je samo pitanje dana kada će ovaj odvažni Imoćanin , koji je o hrabrosti ispisao desetke aforizama, zagrabiti u tu istu stvarnost punih ruku i kada će , što zbog njezine imanentne malignosti, a što zbog svoje njegove legendarne neopreznosti, obući njezinu otrovanu košulju.

Upravo zbog uronjenosti u svakodnevno, upravo zbog osjećaja djela kao čovjekove biti i kao principa koji ljudsku egzistenciju epifanijski

215

šalje u vječnost, bit će Gotovac u totalitarnom komunističkom režimu u kojem je proživio najveći dio svoga radnoga života , brutalno progonjen a njegova misao onemogućavanja, pjesništvo ušutkano.

Upravo stoga jer je u oskudnim vremenima Vlado Gotovac posjedovao višak svakovrsnih informacija , njegov će složeni i nepredvidivi duh doći u sraz s državom čiji su eksponenti povjerovali da imaju pravo zarobljavati ne samo tijela nego sve više umove svojih podanika i time im onemogućavati individualnost i dinamičnu različitost, dakle ono što je Gotovcu bilo najsvetije: slobodu.

Vlado Gotovac zbog svega se rečenoga već se u prvim svojim javnim iskazima i nastupima sukobio s monološkim ustrojem nedemokratskog društva tadašnje Jugoslavije . Još od mladosti nije želio pristati da se narodu kojem je pripadao sugerira osjećaj atavističke i gotovo genetske krivnje za neki navodno počinjeni zločin. Još od svog studija nije Gotovac prihvaćao sugerirani osjećaj da je društvo u kojem živi najbolji od svih mogućih svjetova , da su svi drugi izbori nepotrebni te da zbog javne profilakse trebaju biti i zabranjeni. Ako nešto Gotovac nije podnosio onda je to bio svijet kolektivnih istina. Njemu je takvo što bilo nepodnošljivo pa je stoga svaku svoju objavljenu riječ on usmjerio prema iskušavanju slobode i njezinih rubova u nečovječnim uvjetima.

Taj stav postao je komunističkim vlastima vrlo brzo nepodnošljiv. Doduše jedno su ga vrijeme tolerirali, valjda zbog esejističke i gnomske forme u kojoj je izrican, ali su vrlo brzo ovog preglasnog zagovornika slobode i različitosti proglasili narodnim neprijateljem, proglasili su ga nacionalistom, protivnikom socijalne pravde i čovjekom bez moralnih svojstava. U svemu tomu oni su bili u krivu , a život, kako onaj u tamnicama a tako i na slobodi bio je ništa drugo nego dokazni postupak protiv povijesne zablude koja je za više desetljeća onemogućila hrvatskom narodu prirodni moralni i državni život.

216

Zanimljivu sliku o Vladi Gotovcu iz vremena dok je još bio student i kad je objavljivao prve stihove, zabilježio je pjesnikov prijatelj Čedo Prica .U svojim Nenamjernim sjećanjima zabilježio je scenu u kojoj ga Gotovac u predvečerje sredinom pedesetih godina posjećuje u njegovom gornjogradskom stanu u ruševnoj palači Grlečić-Jelačić na gornjogradskom Markovom trgu. Nema u tom opisu nema ništa senzacionalnog ni dramatičnog ali on je epifanijski jer opisana blagost i veselost , neku autentičnu privlačnost koja je isijavala iz mladog pjesnika.

Njegova izvanjska veselost bila je u opreci s činjenicom da je Gotovac do tada već doživio mnoga zla , a uz to veselost prizora u kontrastu je s godinama patnje i zatvorske izolacije koje su bile pred njim.

Prica fiksira trenutak u kojem mladi Gotovac grli Zagreb ,ljubi ga ne doduše kao što je njegov asfalt koje desetljeće kasnije glumio jedan drugi Gotovac i njegov rođak Tomislav! Bio je u trenutku kojega je zabilježio Prica mladi Gotovac onaj kojega grad razgaljuje, bio je to trenutak u kojem je on već naučio sve one stvari koje su ga u samo nekoliko godina oplemenile i produhovile. Scena je to u kojoj stara, plemenita gospođa Orešković, tadašnja gornjogradska legenda, kroz prozor svoje oronule palače, ugleda Vladu koji prijatelju dolazi u posjet. Plemenita gospa čim zapazi mladog pjesnika kliče: Dolazi naš vitez, monsieur Prica, il deja marchè. Doviknula je to obojici i čitavom dvorištu, doviknula je tu francusku rečenicu a onda je zatvorila svoj prozor. Dotle je prijatelj mogao i sam slušati Gotovčeve korake , kako je zapisao, korake duge, trome i otegnute. Sjećao se Prica ovako: Nema dvojbe tako je koračao samo Vlado Gotovac. Namjerno je činio svoj dolazak čujnim i posebnim. Ispod ogoljele i od prvog snijega bjelinom oslikane lipe Gotovac se glasno da ga čuju cijelo dvorište i palača obratio školskim zvučnim Carduccijevim stihovima:Lenta la neve, fiocca, fiocca, senti una zana dondola pian piano. Čak i gospođa Štefica koja je stanovala preko puta palače ,u

217

bivšoj Kuščevićevoj konjušnici, a koja baš i nije bila poklonik poezije, zapali tada i ona svjetlo, rastvori prozor i bučno pozdravi Vladu, radujući se njegovoj srdačnoj i teatralnoj gesti, njegovom hodu , recitiranju i veselosti, njegovom smijehu. Odozdo sve ih je još jednom došla pozdraviti lady Orešković jer je očekivala da će Vlado , sada samo za nju ,izrecitirati čitavu Barbaru Jacquesa Prèverta. I Prica rastvori prozor svoje sobe koja je bila okrenuta dvorištu . Pred njim se ukazala arhetipska čistoća i bjelina zagrebačkog predvečerja, neka prozirna ljepota gornjogradske svježine. Zapisao je: Radost i glasovna polifoničnost natapali su tu mirnu, bijelu noć, natapali su i naše duše, kako je već sutradan govorila lady Orešković sjećajući se Vladove posjete .

Dogodilo se to 1958. godine u jedno poetično a posve obično veće usred sive hrvatske stvarnosti . U to vrijeme jedan kasniji Gotovčev književni suputnik Tvrko Zane, mlađi od Vlade četiri godine, dvadesetogodišnjak, naglo prekida bavljenje literaturom jer je bio osuđen kao član nacionalističke studentske grupe zbog podrivanja socijalističkog sustava i veza s emigracijom što se tada u montiranom procesu njemu dokazivalo objavom nekih priloga u hrvatskoj emisiji Radio Madrida. Upravo tih dana koje Prica evocira u svom zapisu Tvrtko je Zane bio pušten na slobodu nakon dvogodišnje robije u Staroj Gradiški. Dok je Zane bio na robiji prijatelji su, a da to on nije znao, tiskali pod izmišljenim imenom u časopisu Prisutnosti njegove ranije napisane eseje. Nakon izlaska iz tamnice mladi književnik mijenja ime i uzima pseudonim kako bi mogao nastaviti objavljivanje književnih tekstova. Ostat će nepoznato kako su Gotovac i Prica komentirali kolegin povratak iz tamnice. Oni o tomu nisu ostavili pisanog traga ali taj događaj bio je zasigurno jedan od onih koji su ustalasali književni život tadašnjih mladih pisaca. U isto vrijeme i jedan zadarski gimnazijalac, tada osamnaestogodišnji pjesnik Ante Stamać , sin uglednih srednjoškolskih nastavnika, bio je isključen iz svih škola tadašnje države i osuđen na sedam mjeseci strogog zatvora na Golom otoku. Bio je to gorki književni i policijski kontekst one

218

lijepe gornjogradske večeri, onog trenutka u kojem je u pjesmama i esejima počela sazrijevati Gotovčeva za komunistički totalitarizam subverzivna misao o tomu kako je i najlošija sudbina vrjednija od najbolje knjige. Gotovčeva misao da se dobro može pisati i u tamnici, da je uvijek akt pisanja neki boravak u azilu bila je prirodni okoliš tekstovima onoga koji u svojim tekstovima gotovo opsesivno ističe neizostavnost slobode, nužnost odgovornosti, potrebu djelovanja na ugroženim mjestima, te stalnu brigu za svakodnevno i njemu neizbježni susret sa vječnošću. Repertoarom svojih toposa Vlado je Gotovac već po objavi svoje prve knjige Pjesme od uvijek postao slučaj. On je to kazao još izravnije: Rano sam dotjerao do slučaja! Rano je dospio do točke na kojoj može tvrditi: Pjesnik danas nije ni prorok, ni šaman, ni inženjer duša, ni eremita: on je govor onoga što je tu - ekstatični krik cijele sadašnjosti!

Vlado Gotovac već u svojim književnim počecima teži obuhvatiti sadašnjost kao cjelinu. O sebi kaže da dnevno bilježi istrške svakodnevnog , da u njima uvijek sačuva poneku kasniju misao, neki događaj, neki odnos. Te bilješke veli nisu namijenjene ničem drugom, što njemu znači da one ništa drugo ne mogu postati. Gotovac već tada, a tako je ostalo do poznih dana, piše isključivo noću, piše poslije 10 sati, a radom završava između 3 i 4 sata ujutro, često i kasnije u vrijeme najveće tišine u gradu. Potrebna mu je tišina dok radi. Tišina i cigarete, potrebno mu je puno cigareta. Za rad se čitavog života pripremao šetnjom po sobi. Zapisao je o tomu: Neko vrijeme hodam gore-dolje, a onda sjednem za stol. I čim negdje zapnem- opet počinje šetnja: sve teškoće rješavam krećući se.

Još jednu epizodu iz Gotovčevog života, s nešto manje detalja od Pricinog opisa gornjogradskog predvečerja čuva vrlo emotivan , doduše znatno mlađi zapis o privatnom Gotovcu, tekst koji je svakako odličan prilog njegovom psihoportretu. Evo što bilježi o Gotovcu pjesnik Nikica Petrak, pripadnik jedne druge, mlađe generacije pjesnika, koju su za razliku od krugovaša po njihovom časopisu

219

Razlogu prozvala razlogovcima : Dugujem mu mnogo, dugujem mu posve konkretne ljudske stvari. Vrlo se zanimao za nas tada mlade pjesnike. Horvatića, Stamaća, Severa, mene i druge, zanimao se za sve ono što se s početka zvalo razlogovcima .Na stanovit način mi smo mu bili bliži od njegovih vlastitih krugovaša…Prisjetio se Petrak kako je Gotovčeva književna nesebičnost i njegova prirođena uljudnost odmah obilježila njihovo poznanstvo. Išlo je to i dalje, premda se nismo svakodnevno viđali ...Kad mi se rodio sin, jedan i jedini, od svih se mojih književnih sudrugova pojavio jedini on s cvijećem u ruci, u podstanarskoj našoj sobi, u kojoj smo moja supruga , netom rođeni sin i ja živjeli. Rekao je s vrata :Hoću ga vidjeti! misleći na tek rođenog pjesnikovog sina Marka. Petrakovi ganuti i uzbuđeni, nikada mu to nisu zaboravili…

A sada završetak ,to jest drugi dio ovoga Petrakovog sjećanja, ovaj zapis potječe iz mlađeg perioda: Odmah po povratku s njegove prve robinje,1976., a svi smo znali da se vratio, vidim ga gdje mi izdaleka na zagrebačkoj špici odjednom ide u susret, uredan i čist, s kravatom, u lijepom kišnom kaputu. Bilo je tu u tom trenutku i mnogih koji su ga poznavali, ali razmicali su se kao da ga ne vide, gradili su oko njega razmak i nepostojeći prostor. Takvi smo bili. Petrak mu se , ne vodeći računa o tim drugima , jako razveselio: Krenuo sam ravno prema njemu, te smo se srdačno izgrlili i izljubili. Poslije mi je rekao kako je ljudski jako teško osjećao zrak društvenog žiga i praznine oko sebe na ulici, strah i kukavnost mnogih svojih znanaca koji su se bojali ma i pozdraviti ga. Ovako je Gotovac pisao povodom povratka iz tamnice:

Uskoro se vraćam!Već riječi sabirem!

Lica postaju jasnija i glasovi u telefonima…

Sa zvijezdom Zagreb znakove izmjenjuje!

U dočeku-visine!...

A ti obavijesti prijatelje, Vlasta:

Na mojim crnim stubama pali šibice.

220

Dok su drugi govorili o njemu Vlado je Gotovac jednom memoarski kazao i nešto o svome psu Lukiju koji je ostao nijemi ali vrlo izražajni svjedok njihove vezanosti. Učen kakav je bio Gotovac u tom zapisu najprije citira onaj Rilkeov stih u kojem se iskazuje opažaj trenutka u kojem nam se učini da bi nam bliske životinje nešto htjele reći ali onda , kad ostanu nijeme, u nijemost koja ih dijeli od nas mi prepoznamo njihovu patnju. Gotovčeva zapis o Lukiju ima svakako posebno mjesto u hrvatskoj književnoj animalistici: Ja sam u par navrata imao taj osjećaj koji opisuje Rilke sa svojim Lukijem…Luki je bio četrnaest godina sa mnom. I kad sam se vratio iz zatvora dogodilo se nešto nezaboravno. Prvi čas nije me prepoznao a onda kad me je prepoznao onda je pao u nesvijest. Kad je došao k svijesti on se tri dana i tri noći nije uopće micao od mene, nije niti jeo, nije niti pio , niti obavljao svoje fiziološke potrebe. Ništa. Gotovčev opažaj pokazuje kako je Rilke doista bio u pravu.

Južnjak Gotovac bio je bačen u metropolu u teškom razdoblju svoga života .Stiže on iz Imotskog na kontinent kao i mnogi drugi prije njega. Iz svog krškog zavičaja donosi on u Zagreb intelektualnu svježinu, donosi sa sobom dovitljivost i mediteransku emocionalnost ali i osjećaj za nove ideje. U novu sredinu unosi nešto od oporog karaktera svojih zemljaka a naravno da je ponio sa sobom i novoj sredini poklonio nevjerojatnu vitalnost. Bio je katolik u komunističkoj diktaturi.. U totalitarnom komunizmu ,njemu, sinu progonjenog imotskog žandara i militantnog podržavatelja Radićeve i Mačekove Hrvatske seljačke stranke .nisu bili ostavljeni mnogi izbori.

U tim oskudnim vremenima mladi će Gotovac izabrati za sebe najteži put, put učenja i duhovne otvorenosti, put znatiželje i otpora takozvanim velikim istinama kojima je komunizam obilovao i s kojima je hranio svoju povijesnu uzaludnost. U svijetu koji je ,čim bi je prepoznao, kažnjavao raznolikost Gotovac se u svakoj prilici zalagao za dijalog. U stihovima, jer to je bio njemu najprirodniji medij

221

ostvarivao je slike i tvorio pojmove koji su mu kasnije obilježili čitav život, pisao je stihove snažne , pune energije ali također i ranjive::

Htio sam nešto učiniti za domovinu,

Ali probudio sam se

Izgovarajući slučajne riječi…

-Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku;

A najbolje je to ne otkriti.

Onda skinuti zastavu

Potpaliti vatru nad glavom

Bezbrižan prema plamenu otići

Tamo gdje tragovi ne ostaju…

Gotovčevo pjesništvo prije uhićenja

222

Gotovčevu poeziju jednako kao i prozu nije moguće antologizirati. Njegovi se stihove rijetko govore naizust. U tom opusu kao da nema cjelina. Ovo pjesništvo kao i Gotovčeve proze ,kao i njegove životne geste, čini se rascjepkanim. Bolje rečeno to je književni svijet koji je htio biti fragmentaran. To su riječi koje su pisane u panici. Zbog toga Gotovca treba čitati u nizovima, treba ga doživjeti u neprestanoj fragmentarnosti, treba ga u sebi čistiti, treba prebirati po njemu i konačno treba probirati iz njega. U njegovoj poeziji, ni u onoj ranoj ni u onoj zreloj, ništa nije ponuđeno da bi čitatelju olakšalo muku čitanja. Takav stav samo je djelomično u suprotnosti s činjenicom da je sam pjesnik vrlo često želio čitatelju olakšati razumijevanje ali ne u pjesmama samim nego u njima posvećenim tumačenjima, u svojevrsnim razlozima za pjesmu. Svi Gotovčevi tekstovi, kako prozni tako ritmički, kako oni u kojima govori o svom psu ili dok pjeva o domovini, kad piše o prošlosti ili kad proročanski najavljuje budućnost, dok pozdravlja rođenje kćerke ili opisuje unutrašnji život pompejanskog stražara u trenutku katastrofe , kad brani slabije i ruži moćne, kad rabi uzvišenu metaforu i zamagljuje bilo kakav stvarni podražaj ili dok prepoznatljivo prepisuje stvarnost, svi oni zajedno nisu drugo nego jedan unutrašnji poetski prostor koji ovaj pjesnik nikada nije napuštao niti bio spreman obustaviti. U tom pjesničkom svijetu korice zbirki tek su privid koji i sam pjesnik prekoračuje ali i od čitatelja traži da ih i on prekoračuje.

Nikica Petrak koji je Gotovčevu književnu strategiju uspio vrlo točno opisati izabrao je upravo stihove koje ćemo sada citirati a koji, prema njemu , znatnije nego u bilo kojeg drugog hrvatskog pjesnika, svjedoče o pjesnikovoj posvećenosti čovjekovom daru da govori u stihovima, svjedoče o posve zaumnoj njegovoj posvećenosti pjesmi i poeziji. U njima ali i tisućama svojih stihova Gotovac pokazuje vjeru da je upravo stih zaboravljeno žarište prvobitnih moći, da je on fokus

223

primordijalne snage koja svjedoči o trenutku u kojem čovjek u pjesmi ostaje sam sa sobom, možda s Bogom a možda i bez njega:

Ove su riječi nesvjestica zemlje;

Rastopljene pahuljice.

Ove su riječi mrtvi slučaj;

Puste spilje.

Ove su riječi ni o čemu;

Ničije.

Ove su riječi prazna rupa,

Rupa u svemu,

Nijema rupa,

Glatka,

Sve crnja.

Iznad njih treperi nevina tajanstvenost.

Premda je po izvornoj vokaciji bio filozof Gotovac je od prvih svojih javnih iskaza izabrao biti pjesnikom. To je bio njegov glavni identitet. Ako ga se pitalo koje je njegovo zanimanje njegov odgovor čitavog života bio je samo jedan: pjesnik! Nije bilo lako u diktaturi izabrati za sebe odoru pjesnika čiji se stihovi ne recitiraju na trgovima i mitinzima, na školskim priredbama .Pisao je ovako o funkciji poezije:

Pjesnici su prvo molili za svijet onda ga izazivali i na kraju postali suvišni

To je povijest tvoga rada prijatelju povijest ljepote na zemlji…

Ja ne opominjem tebe nego objašnjavam tvoju propast

Gledajući kako naše vrijeme u tvojim pjesmama gubi mnoge novosti…

Caru su i pohvale suvišne ako nisu svima razumljive i potrebne

On svoje opravdanje od drugih ne traži nego im ga nalaže.

224

Od samog početka Gotovčeva je poezija bila slučaj. Neka vrsta poetskog šoka, neočekivani i posve nepredvidiv svijet koji teško da je nalazio dosluh sa svojim vršnjacima. Zbog toga se pjesniku i dogodilo da su mu jedni , već od prve zbirke, upućivali bezgranične i prevratničke pohvale, dok su mu drugi poeziju kudili, pjesnika ponižavali i optuživali za neiskrenost. Svim njegovim pjesničkim knjigama uočene su kao njezine temeljne poetičke značajke filozofičnost, intelektualističnost, pojmovnost, kontemplativnost,, stvaralački asketizam, svjesno odustajanje od metaforičnosti i slikovnost te konačno sistematično zaziranje od svakog književnog tehnicizma. Gotovcu je , pored svih tih dodijeljenih mu epiteta, od početaka javnog govora bilo jasno da ga svi nisu baš najbolje razumjeli. Na počecima, još uvijek samo pjesnik, on je postao naraštajni disident, onaj koji je u racionalnom okružju izabrao provjeravati rubove prethodno dogovorenih vrijednosti i navika, onaj koji iritira poetski dogovor i to ne zbog toga što bi u prostoru tadašnjeg pjesništva htio nekoga popraviti nego stoga jer je njemu nakana bila da se jednoumlje u kojem je živio dokine raznovrsnošću.

U početku ,a tako je ostalo manje-više čitavog njegovog života, Gotovčev se tekst ne bavi svakodnevnim, nije uronjen u melasu svakodnevice, ali je već od prvih objavljenih pjesama pjesnik deklarirao poziciju prema kojoj je on uposlenik povijesti, dakle onaj koji je želi mijenjati svijet ali ne zbog naloga tadašnjih planiranja nego zbog najdubljih duhovnih pobuda i razloga onoga koji je već iskusio nepravdu režima i koji zna da tradicionalnim stazama neće moći doći do duhovnih dubina kojima se odlučio spustiti. .

U intervjuu Vlatku Pavletiću upravo o tim pitanjima rekao je Gotovac ovo: Ja sam studirao filozofiju, ja se njome i dalje bavim. Neke kritičare već taj podatak zavodi: oni gotovo u svemu što pišem nalaze filozofiranje na krivom mjestu. Ali to je jednostavno neozbiljno. Danas filozofija nije sretnija od pjesništva: u istoj je statici epohalne

225

sadašnjosti….Za moje loše radove, ispovijedao se nije kriva prisutnost filozofije, već zato što je nisam tražio.

U hrvatskoj književnoj kritici ima onih koji su upravo na Gotovčevom slučaju pokazivali animozitet prema intelektualnom u pjesništvu. Gotovac je za njih samo zbog nabreklog svog intelektualizma bio nevrijedan pjesnik. Ipak stavovi o njegovom pjesničkom djelu nisu bili unisoni. Bili su oni vrlo različiti. Dok su ga jedni smatrali značajnim pjesnikom, drugima je bio previše intelektualan pa time ne i osobito vrijedan. Gotovac je na takve stavove odmah odgovorio izravno rekavši da ga takvo što ne uznemirava. Naprotiv da ga smiruje. Objasnio je svojim kritičarima da je već u književnim početcima prihvatio Novalisovo mišljenje kako biti pjesnikom bez filozofije znači biti manje pjesnik. To je bio i to je ostao njegov kredo. Vjerovao je kako pjesnik nikad ne zna dovoljno. Nije vjerovao u pjesništvo neznalica, nego mu se činilo da intelektualac ako sam i nije mjera pjesništva, ali je zato upravo pjesništvo njegovo pravo mjesto, to je prostor u kojem su njegov duh i tijelo pronašli idealno križište na kojem se može dogoditi pjesma. Premda je Gotovac uporno ponavljao značaj intelektualnosti poeziji on pod znalstvom nije mislio na neko mnogoznalstvo, na nečiji enciklopedizam, nego je mislio na živo znanje, na mišljenje koje je upoznao kod antičkih filozofskih škola. U vezi s prijeporima oko tih tema navodi Gotovac primjer prema kojem intelektualac nema potrebe da skače u ponor ali zato on zna sve razloge za skok. Zbog toga između intelektualca i pjesnika vlada u Gotovčevom duhu krajnje neizvjestan odnos. Njemu su jer slijedi Heideggera filozofija i pjesništvo dva najbliža ali i dva najudaljenija vrhunca. Doduše u svojoj poeziji Gotovac nikad nije izostavio i treći vrhunac do kojega mu je bilo jako stalo: teologiju.

Prva Gotovčeva pjesnička knjiga otvara se uvodom u kojem se pjesnik obraća čitatelju:

Čitatelju, Htio bih te začuditi, jer želim s tobom razgovarati. Razgovor će pokazati oblik naše uzajamnosti. Želio bih da ti je

226

najveće čudo raditi nesudbonosno.Ova knjiga nije istinita, ona je stvarna.

Neobičan je to pjesnički početak. Neobičan jer je maksimalistički. Primijećeno je da je svojom prvom objavljenom zbirkom koju je tiskao 1956. i naslovio Pjesme oduvijek išao na sve ili ništa. Ulog je bio veliki ,bio je ogroman a rizik još puno veći.

Najčešći motiv u ovoj prvoj pjesnikovoj zbirci zbirci jest strah koji je bio odjek onovremene egzistencijalističke paradigme. Strah bio je opsesija postratnog hladnoratovskog vremena. Ima kod mladog pjesnika i nešto metaforike koja je u tadašnjoj hrvatskoj poeziji bila neizbježna, metaforike u kojoj su odjekivali Kaštelan i Lorka. Ima u toj zbirci i mnogo gnomskih formulacija i kratkih filozofskih meditacija kojih u tadašnjoj hrvatskoj poeziji gotovo da i nema. Što se tiče žanrovskih konvencija o njima mladi pjesnik nije vodio računa i po tomu je tvroba stihova od one u njegovih suvremenika i prijatelja posve različit.To je naime ono što ga razlikuje od Pupačića i Mađera, Šoljana, Slamniga ili Mihalića. Za razliku od njih Bio je Vlado Gotovac pripadnik naraštaja koji je zakasnio u rat i prema kojem su stariji pjesnici nastupali s nepovjerenjem . U javnosti prihvaćani su ti mladi ljudi s nepovjerenjem. Upravo zbog toga oni su imali odveć razloga da se osjećaju autsajderima ali su ih književne činjenice i vrijednosti oko kojih su nastojali , vrlo brzo uvjerile da oni ne pripadaju ni književnoj ni društvenoj margini. Upravo su takve okolnosti u šezdesetim književnim godinama posve odredile Gotovca.

U vrijeme objavljivanja prvih pjesničkih zbirki bio je Vlado Gotovac slavljeni mladi književnik, postao je antologizirani pisac, uvažavan . Njegova druga pjesnička cjelina poema Jeka stekla je već u vrijeme objave 1961. kultni status. I doista Gotovčeve rane zbirke doimaju se i danas, kao i u vrijeme svoga nastanka, kao maksimalistički okršaj s nemogućim. Tonko Maroević s pravom je primijetio da je pjesnik već od prve zbirke išao na sve ili ništa, te da je odmah samom sebi vrlo visoko postavio ljestvicu očekivanja. Već u prvim svojim zbirkama a

227

tako je najizrazitije u poemi Jeka koja je bila objavljena 1961. godine Vlado Gotovac piše poemične pjesme, stihovlje u kojem ima mnogo govorne mase sa značajnom ritmičkom zanjihanošću . Poema Jeka izvorno je objavljena u časopisu Književnik a onda i kao posebno izdanje, kao separat toga časopisa. Dočekana je kao značajan datum u hrvatskoj književnosti, kao događaj povijesne težine.Antun Šoljan je o Jeki napisao da je ona neka vrsta kreda u stihovima, on vjeruje da je to poema kojom nam autor pokazuje put za pristup vlastitim stihovima. Šoljan zaključuje:Gotovac je tim stihovima više nego dokazao autentičnost svoje poezije učvrstio se i pročistio do jednog od najzanimljivijih poetskih izraza naše suvremene literature.Šoljanova ocjena bila je opće prihvaćena.Prva uvodna meditacija iz poeme Jeka postala je miljenicom antologičara. Gotovac se ljutio što su antologičari njegov golem pjesnički napor sveli na samo jedan fragment iz uvoda . Bio je zbog toga očajan i povodom toga je pisao o neizvjesnosti koja prati njegovu poeziju. Pisao je da je sudbina pjesme sve sličnija čovjekovoj sudbini zato jer su putevi života i put pjesništva izgubili svoju dublju povezanost i profetski smisao.Svemu usuprot stihove iz Jeke Gotovčev su najvažniji poetski dobitak u prvih deset godina njegova pjesničkog rada.

U drugoj pjesnikovoj zbirci iz 1961. godine čuje se u naslovu samokritička svijest o riziku .Zbirka Opasni prostor mnogo je koncentriraniji od one prethodne i prve na teme zavičaja i zemlje. I dalje su kod Gotovca jake reference na jezik ali je još više osnaženo etičko zagovaranje pojmovlja kao što su sloboda, neizvjesnost, strah. Primjetljivo je kako stihovi iz ove druge zbirke imaju znatniji iskorak prema svakodnevnom, da se u njima čuju izravni metapoetički iskazi , te da je jasniji zagovor esejizma kao mogućeg pjesničkog govora ali se javlja i čitav niz najava nešto mlađih Gotovčevih proza koje će svoj vrhunac imati na stranicama knjige Princip djela iz 1966.

228

Odmah nakon tiskanje te druge zbirke Gotovac u javnosti doživljava velike pohvale. U zbirci Opasni prostor autor postavlja teška pitanja, pjeva oskudna vremena i priziva Hölderlinov poučak o oskudnom vremenu. Ovdje je on filozofski praktikant koji se bori protiv ništavnosti koja prijeti svijetu i svakoj osobi . Ondje gde postoji opasnost tamo je njegova pjesma, tamo je bila njegova svijest. Premda živi u svijetu koji sve više gubi opravdanost i premda živi u vremenu koje na tu činjenicu odgovora ravnodušnošć , lirski i filozofski subjekt Vlade Gotovca neće pristati na tu datost. Protiv nje on usmjerava svoje pjesmu. Ono što ga zanima etos je pjesnikova rada.

U poeziji, veli pjesnik, nije riječ ni o vještini ni o kombinatorici.Pjesništvo je apsorbiranje sveukupnosti. Pjesnik iz sveukupnosti apstrahira odsustvo i prazninu jer esencija kod njega prethodi egzistenciji. Pjesnika ne treba zanimati kako bi neka pjesma mogla funkcionirati,njega ne zanima ni njezina vrsta, ni njezin rod,nije mu stalo do versifikacije,niti do bilo kakve predvidljivost.Ono što pjesnici trebaju opevati realna je slika egzistencije,ali egzistencije kojoj prethodi esencija .

U kritici je sada s pravom bilo postavljeno pitanje je li Vlado Gotovac, u svom poetskom iskazu ambiciozniji od drugih književnih vršnjaka. Posve je bilo razvidno da je on nakon prve tri zbirke , a bio je tada u svojoj trideset i prvoj godini života, kako u kritici a tako i među vršnjacima izborio poseban status. Izdvajao se time što su ga bezgranično prihvatili i pisali mu apologetičke tekstove , upravo u vrijeme kad mu izlaze tiskom Jeka i druga knjiga Opasni prostor, tada najmlađi pjesnici okupljeni oko Razloga, pisci od Gotovca mlađi jedno desetljeće.Prihvatili su ga najviše zbog ovakvih iskaza:

Ako smo puni nastojanja da i naše vrijeme ima svoje pjesnik

Moramo potražiti njegovu opasnost.

Tako će se roditi snaga iza koje možemo nestati-

229

Snaga jedina jaka za pjesmu.

Ovakvim govorom stekao je Gotovac ne samo mlade hvalitelje nego isto tako i mlade osporavatelje. Pozicija je to koju svaki pjesnik može samo poželjeti. Najviše je bila kritizirana šjesnikova potreba da zadovolji brojne estetske zahtjeve i da ih što više uključi u jedinstveni tekst. Samo je Gotovac imao u hrvatskoj tadašnjoj književnosti potrebu da u jednom tekstu ponovi slikovnost Lorcinu ali i cerebralnost Eliotovu i Rilkeovu,da osluhne egzistencijalizam Sartreov, mitologoju apsurda Camkusa i fundamentalnu ontologiju Heideggerovu. Takav postupak jednima je bila znak pjesnikove veličine dok su drugi u tomu vidjeli njegovu neorginalnost i nesklapnu duhovnu razmetljivost.

Gotovčev najžešći kritičar bio je kasnije proslavljeni književnik Veselko Tenžera. Bile su mu samo dvadesetidvije godine kad se nije dao impresionirati činjenicom što je Gotovac u svojim pjesmama u usporedbi sa svojim hrvatskim suvremenicima pokazivao najveći stupanj asimilacijske spremnosti. Tenžerina primjedba jest da Vlado Gotovac nije dovoljno koncentriran pjesnik te da zbog toga ne može poetski u novoj cjelini razvijati sve zadate premise. Kritičar zaključuje da mu se zbog toga događa da svoje uzore oponaša samo u načinu. Kritičar je Gotovčevu asimilicaiju tih brojnih poticaja nazvao uvredljivom sintagmom da je je Gotovčeva poezija primjer kržljave poetske vegetacije.

Tenžerin nemilosrdni stav nije omeo pjesnika da nastavi raditi u onom smjeru europske poezije u kojem je desetljećima i prije i poslije njega odjekivao proslavljeni Hölderlinov upit:Čemu pjesnici u oskudnom vremenu? Premda se taj upit u XX. stoljeću često banalizirao,te se ne jednom pretvorio u cviljenje o socijali, Gotovac je na njega ponudio relevantan i za filozofiju relevantan odgovor. Naime znao je on da se do suštine tih oskudnih vremena može doći spoznajom onoga koji razumije da ondje gdje postoji opasnost uvijek postoji i ono

230

spasonosno. To spasonosno Vlado Gotovac prepoznao je u pjesnikovoj snazi za jaku pjesmu!

Pitanje originalnosti teško se uspostava u vremenima u kojima je reprodukcija dobila staus gotovo jednak izvornom umjetničkom djelu.Heine je jednom rekao da je prvi pjesnik koji je usporedio ženu sa cvijetom bio zasigunro genijalan, dok je onaj drugi koji je to napravio bio običan cimbal. I doista ova misao jedno je vrijeme bila točna ali već dugo više nije. Obustavljena su tijekom XX. stoljeća pravila romantizma i moderne , a završio je i period njihove agonije.Gotovac je zbog gornje slutnje nosio u sebi duh postmodernizma, nosio ga je a da ga izrijekom nikada nije osvijestio. Nova su vremena kucala na vrata s nepoznatom osjećajnošću i s novim modusima poetskog . Gotovac je nesvjesno i vrlo rano bio akter te novosti.Zbog rečenog od njega znatno mlađi hrvatski književnici uključili su ga u svoj krug. On postaje jednim od urednika u njihovom časopisu Razlogu, časopisu kojega se osjećalo, barem kad se filozofskih temata tiče, nekom vrstom književnog preteče filozofskog časopisa Praxis .Naravno etička pa i doktrinarna praksa Praxisa s Gotovcem ne će imati dodira jer je on samo nekoliko godina nakon njihove pojave iz političkih ali i moralnih razloga postao njihovim najžešćim kritičarem .

Eklekticizam Gotovčevog pjesništva kod dijela publike izazvao je čuđenje. Pjesnik nije vidokrug kritičarskog očekivanje iznenadio ni novom motivikom ni novim sadržajem nego time što je svjesno prekoračio žanrovsku konvenciju tadašnje liričnosti. Negirajući uobičajeno i očekivano zakucao je Vlado Gotovac na neizvjesna vrata, našao se u najužem tjesnacu kako je tu poziciju nazvao Paul Celan, te je tadašnjoj sve češćoj duhovnoj nemoći bacio u lice rukavicu. Svjesno kreće u duhovnu avanturu koju je najlapidarnije opisao kad je rekao: Moje su pjesme neuspjeh na koji sam poučen. Njemu se ne jednom događalo da pišući pjesme iste opoziva, pisao ih je kao vid pristanka ne nemoguće. To je bilo zbog toga jer je pjesnik

231

znao da nikako drugačije s njima i ne može djelovati. Upravo zbog mogućeg opoziva njegove su pjesme tražile podršku u objašnjenjima ,u nekoj vrstu proznih glosa koje je Gotovac kasnije marljivo dopisivao pjesmama.

Pjesnikova druga zbirka iz 1961. dobila je ispovjedni ali i upozoravajući naslov. Nazvana Opasni prostor ona je središnja knjiga svih pjesnikovih metapoetskih potraga u vremenima prije pojave esejističkog Principa djela iz 1966. godine. Gotovca u toj drugoj pjesničkoj zbirci sve više opsjedaju pitanja koja su obilježila ne samo njegov kasniji pjesnički nego i stvarni život, koja su najavljivala sve njegove slučajeve. U Opasnom prostoru javlja se pojačano pjesnikovo zanimanje za domovinu, za zemlju i za jezik. U toj novoj teksturi na red su došle stare egzistencijalističke teme o neizvjesnosti života ali je znatnija pjesnikova usredotočenost na pitanja slobode pojedinčeva djelovanja. Iz ovako uspostavljenog tematskog paralelograma bio je samo mali bio put do Gotovčeve domovinske zabrinutosti za nacionalnu tematiku koja je, kako su godine prolazile, sve više zaokupljale pjesnika .

Za njega pjesništvo je bilo jedini preostali prostor iz kojeg se o cjelini svijeta može govoriti totalitetom čovjekovih jezičnih sposobnosti. Vjerovao je Vlado Gotovac da je poezija apsolutni zagovor individualnosti, znao je da se u njoj osobnost oglašava koliko obilnošću toliko i oskudnošću ,da joj pripada vidljivo ali i nevidljivo, da govori glasom racionalnim ali i iracionalnim, da u istom stihu može biti iskaz o Svemiru ali i o tratinčici, o duši i o tijelu.

Nakon objave zbirke Opasni prostor otvorio je pjesnik svoje književno najplodnije desetljeće. Do uhićenja 1972. on će tiskati još osam pjesničkih knjiga koje su u zbirci Opasni prostor dobile piščev program u tekstu Ars poetica. Svojevrsni je to prolog pjesmi Da zrno ne ugine gdje se nalazi onaj vrlo često citirani Gotovčev stih, to jest aforizam koji glasi: Stihovi su najprikladniji za pisanje eseja:

Nema više bohema mi smo stručnjaci i samo232

diletanti

imaju još nešto hrabrosti

Stihovi su najpodesniji za pisanje eseja

Ovaj aforizam postao je amblem Gotovčeve poezije. U drugoj Gotovčevoj zbirci javlja se jedan novi ali vrlo značajni sloj poemičnosti, tekstura rascjepkana na fragmente u kojima se nazire muka pjesnikova da pjeva diskontinuitet i fragmentarnost. I u ovoj zbirci dominantna je pojmovnost njegovih izričaja, njihova strogost i udaljenost od dnevne patetike. Sve to dovelo je Vladu Gotovca da ga mladi pjesnici kako je on ušao u sredinu tridesetih godina života počnu doživljavati kao svojevrsnog svog tutora , zaštitnika tih mladih kako se tada govorilo filozofičnih pjesnika.

Gotovčevu poetiku karakteriziraju najprije mozaičnost doživljaja kakav sugerira lirski subjekt, zatim neka dubinska fragmentarnost koja je u njegovu poeziju došla iz pjesnikove osobnosti ali je bila znatno inspirirana iskustvima Thomasa Stearnsa Eliota što je bilo posebno vidljivo u ne odveć originalnoj Gotovčevoj zbirci Proljetni kvartet iz 1964. godine.

Tematski Gotovčeva poezija objavljivana u šezdesetim godinama bliska je prethodništvu koje je nalazio kod Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića. U svjetskoj lirici pjesnik je tražio blizinu Hölderlinovu i zagovor pitanja o opstojnosti čovjeka u oskudnom vremenu. Vlado Gotovac u tim vremenima često je po sjećanju prepjevavao Rilkea i Eliota, što je kritika lako prepoznala, ali on u ovih pjesnika nije preuzimao površinski sloj nego je na njihovom tragu propitivao modus onovremenog duha, otvarao se pitanjima čovjekova opstanka a onda i opstanka pjesme same. Time došao je u veliku blizinu tadašnjeg egzistencijalizma i njegovih eksponenata ali isto tako i filozofije apsurda. Gotovac nikad nije bio ljubimac Hegelove filozofije velike naracije, nego se priklonio Sartreovoj ideji

233

čovjeka kao povijesnog, društvenog i egzistencijski slobodnog bića. Zbog toga smrtnost i konačnost nije on tražio niti u transcendenciji niti po Hegelovim stranicama. Egzistencijsku tjeskobu koja mu je i dalje velika tema on je rješavao tako što je mu pjesnički glas misli opasnost, i što zagovara osjećaj tjeskobe, nesigurnosti i usamljenosti. Gotovčev pjesnički tekst govor je onoga koji najintenzivnije brine metafizičku brigu tako što istražuje spasa od egzistencijskih nedoumica i strahova. Vlado Gotovac javno je deklarira da pisanje poezije nije polaganje javnog ispita o obrazovanosti, niti da je ono javno pokazivanje privatne osjećajnosti. Preostao mu je uski prostor u kojem je pokrenuo svoje pjesničke težnje i nastojanja da biće poezije bude ona sama, ali u njegovom iskustvu postavljena u komplicirane relacije prema našoj sudbini. Vjerovao je da je time postigao da mu poezija ne bude surogat i da upravo ona bude paradoksalni iskaz čuda ovoga svijeta:

Na početku bijaše ova ista, bitna oskudica:

Nikad u čovjekovu životu nije bilo više sreće.

Jedini on među svim bićima odmah ostade

bez onoga, što je iznad svega želio.

I nikad se ne smanji oskudica.

Na bezbroj načina sreće je malo.

To je prvo čudo ovoga svijeta.

O pjesnikovoj poetici možda najbolje mogu posvjedočiti njegove razorne ocjene svojih pjesničkih suvremenika, svojih prijatelja prema kojima je bio nemilosrdan. On koji je odbacivao krugovašku metaforiku o sebi najbližim hrvatskim književnicima iskazuje negativne i razorne stavove. On te stavove objavljuje nemajući straha od njihove ubojitosti ali isto tako obvom negativnom poettikom vrđšnjaka govori mnogo o sebi i svojim poetskim načelima. Tako on

234

za Milivoja Slavičeka izravno kaže da ovaj na opća, pa time trivijalna pitanja našeg doba, nudi pastoralno pojednostavljene odgovore svoga potpuno besproblematskog humanizma. O Slavku Mihaliću čije je stihove kritika visoko ocjenjivala kaže da mu je pjesništvo formulirano bez konačne odluke, da mu u stihovima pjesnikovo pouzdanje nema cilja,pa se u njega događa da psihološko preuzme ulogu ontološkog što je logički posve nemoguće i nakaradno. Takova zamjena psihološkog i ontološkog tvrdi Gotovac u poeziji je nemoguća. Doduše ona je stvorila privid koji je mogao obmanuti neke lakovjerne kritičare. Za Ivana Slamniga veli Gotovac da mu poezija sudeluje u velikoj iluziji prema kojoj su u pjesnikovim rukama elementi za razrješenje sudbine kriznog svijeta. U toj operaciji vjeruje Gotovac Ivan Slamnig je u svojoj poeziji potpuno izgubio poeziji nužno potreban sudbonosni karakter. Kod Josipa Pupačića, s kojim je Gotovac kao i s Šoljanom i Pricom, bio intimno vrlo blizak, uočava poetski napor ali mu se taj čini jednostranim, jer ne zahvaća zavičajni svemir, nego se samo bavi pjesnikovim svakodnevnim životnim prostorom. Gotovac Antunu Šoljanu spremno priznaje zaslugu što mu je čitav opus metafora o sudbini njihove generacije , hvali ga jer mu se čini da je govor o neuspjehu njihovog naraštaja bio neizbježan.Antun Šoljan, kaže Gotovac, čini u svom pjesničkom djelu pogreške pri čemu one same po sebi nisu opasne , te njegove pogreške, nego je opasan olaki način na koji ih je počinio.Za Šoljanove sudove o poeziji Gotovac je rekao : Ako oni i nisu istiniti, bar su dobro nađeni! Toliko o najbližima tek da se vidi Gotovčev kjritički i nemilosrdni duh.Bio je nemilosrdan prema drugima ali ne manje i prema samom sebi.

U zbirci I biti opravdan iz 1963. Vlado Gotovac se nastavlja lucidno baviti određivanjem onoga što pjesma jest i što je njezin prostor. Kao u nešto starijoj Jeci i u ovoj zbirci on umnožava sentencije koje glase: S pjesmom bi se trebalo raditi. Pjesma danas nije osvajanje. Pjesma ona je još samo kolebanje. Mi se ne bojimo pjesme jer se ne bojimo

235

života… Inače knjiga je vrlo neobično komponirana. U njoj ima i nešto novih pjesma, ali su uključena i četiri eseja koji će za tri godine postati nukles knjige Princip djela ,a onda još i trinaest kratkih priča koje su posve netipične za Gotovčev književni opus. Gotovčev pjesnički rad doima se kao neprekinuto pjevanje.

Mala zbirka Osjećanje mjesta iz 1964. sastojala se od pjesama koje su nastajale kroz dulji gotovo desetogodišnji razmak . U njoj je devet pjesama bilo preuzeto iz ranijih zbirki, a čitava knjižica imala je tek dvadeset i tri pjesme . U zbirci Gotovac se primjetno bavio zavičajem, tako da je motivika u toj zbirci prije svega rodovska i mjesna, pjesničke slike povezane su sa zbiljom zavičaja, s kamenom, s pticama, povezane su s prijateljima, dok ima mnogo antičkih reminiscencija . Uspjeh i ove knjige jest da u njoj i dalje nema ni sentimentalnog ni osobnog psihologiziranja. Taj sloj nikada nije ovladao ni jednim Gotovčevim stihom koji ostaje čist i u reminiscencijama na zavičaj koje pjesnik opterećuje jedino antropološkim refleksijama .

U poeziji Vlade Gotovca opasnost je poprimila anđeosko lice. On se u vlastitim pjesmama boji da ga one same svojom izravnošću ne pozovu u propast, ponavlja kako ga u njima vreba sudbina, jer riječi su žive i one nikako nisu vrijeme svršeno.

Kritika je gotovo jednoglasno u Gotovčevom pjesničkom opusu, naročito u prvom desetljeću njegova stvaranja, nalazili mnoge naplavine nadrealizma i imažinizma, uspoređivali su ga, možda ne potpuno umjesno, sa Slavkom Mihalićem ali su više od svega hvalili njegovu intelektualnu kontrolu, mogućnost sublimacije i redukcije kojom je postizao uspješne emotivne slike. U Gotovčevoj ranoj poeziji a u tomu su svi kritičari bili suglasni, javlja se obilje šokova smisla, kako se to tada formuliralo, a bilo je njegovim kritičarima u Gotovčevim pjesmama posve očit i vrlo značajan sloj prisjećanja , sloj koji je čak dominira nad onim refleksivnim, također snažno nazočnim. U Gotovca pjesnika misao je u lirici prečesto napuštala

236

stvorene slike ,u njega je tijelo dolazilo redovito u sukob s bestjelesnošću. To je bilo zato jer je on najradije poeziju krajnjih pitanja, poeziju teških upita, pri čemu je odgovore na ta pitanja izgovarao u kategorijama esejističkim. Zbog toga mu stihovi nisu uvijek znali najbolje objasniti zbog čega uopće nose lirsko ruho, zbog čega im je potrebna tehnika pjesme kad od nje inače tako rado bježe. Ipak njegove pjesme koje ne poznaju rimu i nisu pisane izometrijski, svoju dubinsku rimotvornost ostvaruju vrlo uspjelim sintaktičkim i semantičkim ponavljanjima. Ta ponavljanja su i jedna od konstanti Gotovčeva pjesništva, ona su nadomjestak za manjak izvanjske ritmičnosti . Da je pjesnik bio prema svom pjesničkom radu samokritičan najbolje svjedoči njegov nešto kasniji iskaz o vlastitom ciklusu Odričem se mora. On je te pjesme smatrao svojom blamažom, na vrlo sentimentalan način govorio je o promašaju koji je ostvaren jer je pisao pjesme koje nisu uvjeravale vrijednošću nego programom. Grozio se svoga pada u tom ciklusu jer je objasnio da izlagani program u tom stihovlju čak i nije bio pjesnički nego da je dolazio iz svijeta izvanpjesničkog. Premda ovako razorno iskren prema vlastitom neuspjehu nije Gotovac bio od onih koji su svoje zbirke značajno skraćivali, koji bi iz njih izlučivali porod od tmine.

Premda je napisao desetak antologijskih pjesama, Gotovac nije stvorio liriku koja bi ga uvrstila među najbolje, među one , ako te kriterij pjesničke izvrsnosti uopće uzmemo u obzir, čiji se stihovi naizust ponavljaju. Gotovac u pjesmama opsesivno govori o pjesmi, on u pjesmama zaziva svoje i tuđe stihove, on u pjesmama apostrofira pjevača, kudi ga i mazi u svim mogućim terminima, ali rijetko dopušta pjesmi da sama postane sadržaj pjevanja, da poprimi tijelo. Njegov lirski subjekt želi biti tematski začudan, želi biti neobičan i nesvakodnevan, ali sve to tek kad bi mogao postići s čitateljem konsenzus, kad bi ostvario s njim razgovor i uzajamnost. Gotovac bi u poeziji da čitatelja život ne prihvati kao nešto sudbonosno nego on

237

traži od njega da se tomu suprotstavi i da nesudbonosno prihvati kao svoju životnu orijentaciju .

S pravom je Tonko Maroević primijetio da je Vlado Gotovac u pjesništvu bio ambiciozniji a onda i apstraktniji od većine svojih vršnjaka. Zbog toga je u krugu svojih krugovaških vršnjaka izborio istaknut i po svemu poseban položaj. Njegov glas postao je primjetljiviji i obilježeniji od glasa većine vršnjaka pa je pjesnik sve češće dolazio u priliku da mu tekstovi u javnosti budu primijećeni te da povodom njih ulazi u dijaloge, ako još ne polemike i diskusije, s moćnicima, s kulturnim birokratima, ali i s kolegama koji su nastupali s dogmatskih pozicija tadašnjeg režima.

Prepevi po sjećanju bili su objavljeni u biblioteci Razlog Zagreb 1968. U zbirci ima jedna pesma koja je bila ranije obavljena to je Pjesma o trubaduru. Djelo je imalo snažan odjek u javnosti ali je dobila posve oprečne sudove kritike.Hvalio ga je Igor Mandić koji je pisao :Iz kruga krugovaša Gotovac se vrlo brzo iščilio kao odjeliti, samosvojni pjesnik, razvijajući do virtuoznosti juednu misaonu, filozofsku liriku, strogo i sustavno kao malo koji od negovih vršnjaka ili bližih prethodnika.

Gotovčev pjesnički svijet imao je dugo trajanje i nije kroz vrijeme bitnije mijenjao svoja počela i načela. Zbog toga su lako uočljiva ulančavanja u svim pjesnikovim zbirkama, kako onim starijim a tako i novijim knjigama. Najpoznatije su osim već spomenutih knjiga piščeve lirike još njegovi Prepjevi po sjećanju, te zbirke Sporne sandale i Sadržaj vjetra koje su sve bile objavljene prije odlaska u zatvor.Svoje knjige pisao je, kako je rekao s mišlju da mu je Svaka je knjiga jedna duša na putu .U svima njima prostor pjesme jest poprište pjesnikova bića, pjesma je sudbina koja traje između pjesnika i svijeta, ona mu služi da bi smanjio razliku između sebe i svijeta. Ona je u oskudnosti vremena njegov jedini osobni dobitak. Vlado Gotovac gaji golemu ljubav prema poeziji jer ona je za njega jezik sam. Zato misao o jeziku ima u Gotovčevoj poeziji katarktičnu dimenziju. U

238

vremenu koje nije slobodno pjesma priziva slobodu.Zato pjesnik kaže: Požurimo, makar i u propast, pri čemu pomozimo ovom vremenu da bude što potpunije to što jest.

U Gotovčevim stihovima ima mnogo meditacijskog intelektualizma, mnogo kontemplativnosti, esejističkog rasporeda kojega je sam pjesnik više puta morao braniti od onih koji su njegovoj poeziji zamjerala manjak tjelesnosti i višak erudicijskog gotovo enciklopedijskog sloja. Uz to u svim ovim stihovima, posebno u najranijim zbirkama pjesniku su pjesma i pjesništvo opsesivni toposi. Kritika je uz to kod njega uočila stanovitu hermetičnost ali i cinizam, ali više od svega uočila je strogoću i samokritičnost , osobine koje su konstanta svih kasnijih Gotovčevih pjesničkih knjiga.

Zanimljivo je da je i srpska književna kritika od prvih objava vrlo dobro reagirala na Gotovčevo pjesništvo pa je on u toj sredini sve do uhićenja 1972. godine budio razmjerno značajan kritički interes. U Srbiji su tako jednom tiskali njegovu opsežnu knjiga izabranih pjesama a isticali su pjesnikovu tihu tugu i zaplašenost pred unutrašnjim doživljajem.

U svojoj lirici gostovao je Vlado Gotovac i na terenu likovne umjetnosti te je u tom području ostavio dvadesetak tekstova i desetak pjesama koje je sve odreda tumačio iz obzora njemu bliske egzistencijalističke misli koje je pronalazio u likovnim djelima svoga vremena. Gotovca nije zanimala likovna kritika kao djelatnosti ali jesu likovna djela kao činjenice sudbine, kao Djela. Za njega su slike koje je tumačio uvećavale izazove slobode i zbog toga su ga privlačile. Te likovne teme smjestile su se u jednu mračnu pjesmu što ju je posvetio zidovima Altamire a napisao u zatvoru 1972. godine. Posebnu sklonost imao je Gotovac prema opusima Jurja Dobrovića, pisao je laude još neafirmiranom Ivanu Lovrenčića, inspirirala su ga djela njegovih intimnih prijatelja inače umjetničkog para Frana Šimunovića

239

i Ksenije Kantoci. Ovi ljudi su mu bili srodnici, prijatelji. Svoju pjesmu Moj portret u jednom danu napisao je kad su mu bile dvadeset i dvije godine i u prvoj objavio posvetio ju je kiparu Kosti Angeli Radovaniju. Što se pak tiče Gotovčevog pohađanja izložaba ima u zapisima piščevim više tragova pa je posvema jasno da se oduševljavao radom Ede Murtića kod kojega je zamijetio realnost koja raduje. Pisao je o Stančiću i o Prici, o kasnom nastupu Šebaljevom, analizirao je Vaništin portret Krleže s uzdignutim rukama što prekrivaju lice. Inspirirao ga je Kulmerov otpor svakom ideološkom presizanju pa je u katalogu za Kulmerovu izložbu napisao o aktu pisanja o likovnoj umjetnosti: Pisati o slikarstvu znači omogućiti i opravdati napuštanje svega što nije slika. Riječi nas trebaju do toga dovesti nestajući. I samo onaj koji o slikarstvu tako piše da riječi postaju suvišne vodi nas na pravo mjesto: u tišinu gdje se slika točno vidi.

Gotovca intenzivno zanima ono po čemu slika ili kip sudjeluju u svijetu, a to je zato jer njemu nije do žanrovskih ni cehovskih određivanja. Pisao je Gotovac i o stranim likovnim umjetnicima pa su tako jako zanimljivi njegovi razmjerno opsežni zapisi o Miróovim grafikama povodom izložbe u Galeriji Forum gdje ima vrlo točnih sintagmi o mediteranizmu, o zavičajnosti, o katalonskoj fatalnosti u čemu je naravno prepoznao usud svoje neslobodne domovine. Boraveći u Rimu , kasnije u zrelosti, zapisao je nekoliko ,lucidnih rečenica nad umjetnošću Giorgia de Chirica, misleći više na sebe nego na slikara. Bilo je to 14. siječnja 1993. u vrijeme kad upravo izlazi iz teške bolesti i dugotrajnih liječenja i kad gorko bilježi:

Gotovo tri desetljeća ni s kim ne razgovaram o pjesništvu, o filozofiji. Posve sam sam…Sve je progutala politika,a preostalo malo koga zanima…Drugi zapravo ne znaju što bi samnom. Djelujem ali na način koji od njih previše traži. Ne mogu biti dekorativna činjenica- u tomu je teškoća… Danas sam bio na de Chiricovoj izložbi. Pictor optimus je mislim stvar prošlosti. Ne želim biti ironičan-u nekim

240

njegovim slikama još susrećem ozbiljno lice svog mladenačkog modernizma, njegovu pobunu, koja je neusporedivo radije prihvatila njegovu metafiziku, nego nastojanje da se točno prikaže realni svijet…Ostala je zauvijek radost prave hrabrosti, radost autentičnosti, radost opasnosti koja se zna igrati čineći novo…U tome nam je i de Chirico bio jedan od onih koji smo smatrali ispitom…

Svoju poeziju Gotovac je stvarao bez natruha sentimentalizma i bez biografizma, stvarao ju je kao povijest vlastite duše. Njegove pjesme su svoju pojedinačnost rastvarale pred sudbinom svijeta. Nikad kod ovog pjesnika nije bilo misli o tehnologiji pjesme.On stvara poeziju koja i kad je zamračena teškim pojmovima želi biti tek jedno poglavlje iz vedre Pedagogije života.Vladu Gotovca nisu zanimala pravila vlastite pjesmovne tekstualnosti. Njega je vodila briga da kod čitatelja potakne svijest o mogućnosti središnjeg govora, svijest o svojoj povijesnoj ulozi.

Još od prvog objavljenog ciklusa Lazareva pjevanja i prve zbirke Pjesme oduvijek, Gotovac u lirici , sve do posljednjih predsmrtnih pjesama, izbjegava govor o efemernom. Njega zanimaju vertikale, on uvijek pjeva dubinu iskona i ne plaši se u tim svojim ranijim zbirkama ali onima iz zrelosti niti prejakih niti velikih riječi, niti opasnih općenitosti. Kao što i naslov njegove prve zbirke veli, pjevao je stihove iz dubina, kao da dolaze oduvijek, prepjevavao ih je po sjećanju kako glasi još jedan mlađi naslov njegove zbirke Prepjevi po sjećanju koji su bili objavljeni u biblioteci Razlog u Zagrebu 1968. Knjiga je imala snažan odjek u javnosti ,a dobila je posve oprečne vrijednosne sudove kritike.Igor Mandić bio je jedan od njezinih laudatora. Pisao je uz ovu knjigu kako se Gotovac iz kruga krgovaša vrlo brzo iščilio kao odjeliti, samosvojni pjesnik, razvijajući do virtuoznosti misaonu, filozofsku liriku, razvijajući je strogo i sustavno kao malo koji od negovih vršnjaka ili bližih prethodnika. Ocjenjeno je povodom ove zbirke da je Vlado Gotovac među prvim hrvatskim pjesnicima u suvremenosti postavio sebi zrelo i proumljeno, bilo

241

privatno, bilo u pjesmama, pitanje o samoj biti pjesništva, o funkciji pjesništva u vremenu,o njegovom odnosu prema povijesti i sudbini.Zaključio je Igor Mandić da se Gotovac opravdanije i snažnije od drugih odredio prema aktualnosti i prema smrti, prema većini eminentno filozofskih tema s kojima se u koštac ne može uhvatiti bilo tko. Zaključio je kritičar da se s tim važnim problemima, što su ih u svjetskim književnostima utemeljili brojni veliki meštri, mogli su se i mogu se nositi sao pjesnici izuzetne kulture i naročito obrađena duha, pisci odgojeni na vrhunskim(folozofski) dometima ljudske misli!

Posljednja značajna Gotovčeva pjesnička knjiga prije odlaska u zatvor bila je zbirka Sporne sandale tiskane u Splitu 1970. i to kod u ono vrijeme vrlo propulzivnog izdavačkog poduzeća Marko Marulić . Doduše pred samo pjesnikovo uhićenje u Zagrebu je bila tiskana još i njegova mala zbirka Sadržaj vjetra koja je bila bibliofilsko izdanje dvadeset pjesama otisnutih s grafičkim listovima Ede Murtića pri čemu treba reći da su tričetvrtine pjesama već prethodno bile objavljene. Zbog toga se mora reći da je upravo je na stranicama vrlo uspjelih Spornih sandala započelo skandalozno ušutkivanje Vlade Gotovca, javna sramota koja je nevinom čovjeku onemogućila stvaranje kroz puna dva desteljeća . I još nešto: nakon ta dva desetljeća šutnje pjesnik se, premda je u posljednjih deset godina života objavio i stotinjak novih pjesama, nije nikad s punom snagom vratio u pjesničku maticu.U svojim posljednjim stihovima prije nego što je osuđen na dvije dugogodišnje zatvorske kazne stigao je Vlado Gotovac opjevati mjedene Empedoklove sandale, filozofov trag zaostao na rubu vulkanskog kratera.Gotovac se od javnosti tom knjigom i slikom Empedoklovih napuštenih sandala nad vulkanskim kraterom oprostio od javnosti i svojih čitatelja, ali se oprostio i od onih onih koji njegovu ljudsku i pjesničku gestu nisu nikad htjeli razumjeti.U vulkan Etnu Empedoklo je skočio čist isto onako kao što je Vlado Gpotovac zakoračio u grotlo jugoslavenskog zla. Skočio je i on kao Empedoklo u vulkan ,skočio je čist od svih banalnosti, očišćen

242

od sentimentalizma i patetike, skočio je da u zatvoru spasi čast svoje domovini.

Nakon ove knjige počelo je definitivno prožimanje Gotovčeve poezije i njegova života,pred očima njegovih bližnjih i njegovim nastajao je vulkanski amalgman u kojem se jedno i drugo, barem kao pojedinačno , život i djelo, više neće razlikovati. Naravno kao i u slučaju Empedoklovom bilo je onih koji filozofu nakon što je skočio u grotlo vulkana nisu vjerovali, nisu mislili da to uopće ima smisla i uostalom nisu ga htjeli poštovati kao različitog od sebe. Međutim filozof Empedoklo jednako kao i pjesnik Gotovac ostavio je na rubu vulkanskog grotla jednu mjedenu sandalu, trag za koji se nesumnjivo moralo reći da je Empedoklov. Grčku su priču o Empedoklu neki odbacili jer su kazali da je njezin junak postavio uz vulkan lažnu sandalu te da je onda otišao u daleku zemlju odakle se nikad nije vratio. To je , ipak, bila tek jedna varijacija iz klasične starine a ona iz Hrvatske , priča o skoku u vulkan komunizma, tek je nakon objave knjige Sporne sandale mogla započeti.

243

Knjiga Princip djela i njezin kontekst

Jednom pitali su Gotovca: Pjesniče zbog čega ste pročitali čitavu biblioteku knjiga. Odgovorio je: Pročitao sam je da bih bio sažet. U sebi pokušavao je vezati najudaljenije krajeve duše ali ne uz pomoć lako čitljivih sadržaja nego s pomoćju posve nevidljivih slutnji.

Vlado Gotovac je svaku novu pjesmu doživljavao avanturom u koju je stupao u punoj neizvjesnosti i u toj avanturi koja je njemu ozbiljna dužnost nije moglo biti mjesta za romantičnost. Njemu se romantičnost bez izuzetka činila pretjeranom i suviše očiglednom. On je bio onaj vječni stražar iz Pompeja koji se našao usred apokalipse i koji zna da :

mi ne možemo spasiti ni grad ni svijet

mi smo samo dvostruki plijen što ga obilaze zvijezde

i potomci...

Premda se pjesnik u pjesmama nikad nije razmetao učenošću, njegovi su ga najžešći kritičari optuživali da upravo to čini, to jest da pjesmu pretrpava znanjem i iskustvima do kojih su prije njega došli drugi. Danas je jasno da ništa nije pogrešnije od tog opažaja. Vlado Gotovac impresionirao je suvremenike svojim stihovima ne zato što mu je to bilo nakana nego zato što bi se oni s pravom impresionirali svaki put kad bi u njegovom tekstu prepoznali do tada sakrivenu unutrašnju organizaciju pjesnikova uma. Vlado se Gotovac vrlo intenzivno trudio oko svakoga svoga stiha jer je vjerovao da se upravo

244

u pojedinostima može popraviti čitav svijet. U tomu on je bio maksimalist pa je logično što su mu političari ne jednom cinično govorili neka on samo popravljaj svoja djela , savjetovali su ga da se ne brine o svijetu jer da će se o svijetu brinuti oni. Na takvu ponudu Vlado Gotovac nije bio spreman pristati. Jer njemu je vječnost bila poslanje. Zato je mogao u skučenosti tamnicama , ondje gdje je prisilno proživio svaki deseti dan svoga života ,biti iznimno bogat:

Jedan veliki zasun

Brava koja je popušta

Čvrsto okovana vrata

Uzalud se zatvaraju

Ono što je postalo nemoguće

Svima jednako nedostaje

Zatvorenik je dakle u svijetu

Njemu je i memljiva , zaboravljena ćelija bila čitav svemir .U samoći tamnice bespogovorno je nosio svačiji teret. U tome smislu bio je Šimun Cirenac hrvatskog komunizma.

Među Gotovčevim knjigama objavljenim prije uhićenja 1972. njegov Princip djela je najkarakterističniji piščev filozofski traktat,njegova najmisaonija knjiga , tekst paradoksalan i aforističan koji intonaciju posuđuju u profestskom tonu onoga što se nazivalo Nietzscheovom renesansom.Uostalom upravo 1961. godine bila je i objavljena slavna Heideggerova reinterpretacija Nietzschea, dok je veliku popularnost imala angažirana Sartreova Kritika dijalektičkog uma pa je Gotovac u svojemu Principu djela mogao samo produbiti neka od bitnih polazišta tih dvaju knjiga koje je s pomnjom čitao i nad čijim dubinama nije osjetio nemoć osobnog stava .Hrvatski pisac strasno ispisuje svojevrsni filozofski brevijar, objašnjavajuć8i kroz petnaest poglavlja kako se upravo Djelo i Djelovanje imaju postaviti u samo središte čovjekove egzistencije.

245

I dok historija intenzivno diše u Gotovčevim pjesmama, dok je ona odjekivala njegovim govorima čak i kad su se oni na oko bavili efemerijama, ona se najdublje očitovala u njegovim esejima iz ove knjige i to posebno na onim mjestima gdje je pisac govorio o hrabrosti i vječnosti, o slobodi i njezinoj avanturi. Povijest u Gotovčevim tekstovima nikada ne želi postati završeni dokument. Ona je njemu, kao i stvarnost, kao i pjesma, kao i ljudski život uvijek nezavršena i otvorena, ona je nesvjesnost koja jedino zbog djela kojim oživljava može zadobiti vedrinu vječnosti. I ono što je zadaća pjesnikova jest da vječnost dotiče u malenim a nepreglednim događajima svoga života, u Djelima.

Vlado Gotovac čitavog je svoga života istraživao sudbinu Hrvatske i nalazio se u potrazi za koordinatama njezinog europskog položaja. Tu potragu obavljao je jednakim žarom , kako na stranicama svojih eseja tako i u stihovima svojih pjesama, obavljao je tu potragu u bestidnim sudnicama i okrutnim tamnicama, radio je uvijek i svugdje sa strašću zatvorenika kojega je gotovo nemoguće potpuno osloboditi jer je njegova temeljna pozicija uvijek bila da govor iz odsutnosti, da bude u azilu. Upravo će ta činjenica iznenađivati njegove krvnike. Oni neće moći razumjeti da je on iz zatvora govorio o slobodi a da je kad bi ga oslobodili slobodu zagovarao tako što je govorio o zaptu. Kad Vlado Gotovac u svom Principu djela govori o djelovanju on nikad niti ne pomišlja da bi djelo bilo jedino fiksirana umjetnička tvorevina. Djelo je Gotovcu sve ono što nastaje u brizi za ljudsku sudbinu, Djelo je njemu sve što u vrijednosti transcendira trenutačnost, Djelo je za njega sve što dokida monolog vlasti i što nadilazi banalnost trenutka te ga upućuje vječnosti.

Zemaljski život Vlade Gotovca pjesnika ,prema toj ideji, jest Djelo isto onoliko koliko su to njegovi pojedinačni književni tekstovi. Između jednog i drugog postojalo je suglasje i jedinstvo. Djelo je bilo Gotovčev zagovor istine i zagovor života u istini te patnja koju mu je prouzrokovala odlučnosti da živi istinu. Njegov je život i njegovi

246

književni tekstovi djelo su koje svoga tvorca približavaju idealnom duhovnom tragu vremena koje ga je izdvojilo onako kao jablane u slavnoj Ujevićevoj pjesmi:

… za svoju snagu oni su zahvalni patnji,bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.Oni imaju snagu vjere što živi u smakui vrelo svjetlosti što tinja u mrakui sunce u oblaku...…u samoći njihova je glavaispravna i čista povrh mračne ruljegdje ih ne razumiju glupani i hulje,kao vršak divnih, zelenih jablana,režući do munje vedri obzor dana.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,oni, sami, gordi, dršću u visini…

U Gotovčevom Principu djela mnoge se stranice odlikuju ganutljivom ratobornošću, ima u toj knjizi rečenica koje prosvjetljuju , ima riječi iz kojih govori nevina psihologija jednog strasnog pjesničkog zelotizma . Princip djela pisan je nestrpljenjem onoga koji što prije želi stići na mjesto odluke, perom onoga koji je nestrpljivo želio ući u sam epicentar svoje epohe. Zbog toga gotovo svaka rečenica u Principu djela djeluje subverzivno, djeluje provokativno, ali kad je se sagleda u odnosu na buduće događaje pjesnikovog života onda djeluje proročanski i epifanijski, djeluje kao najava budućnosti osobne i kolektivne.

Gotovac je pišući svoj Princip djela vjerovao da je i najlošija sudbina vrjednija od najbolje knjige .Tu vjeru on zainteresirano svjedoči čitavog života, pa čak i onda kad se njegov idealizam bolno sudarao s političkom stvarnošću nove Hrvatske za koju je godinama robijao i koju je bezgranično volio ali za koju mu se činilo da nije dovoljno to

247

što smo je dobili nego da je još važnije da ona bude kvalitetna. Kad je ostvarenoj Hrvatskoj u lice rekao da ne želi da ona bude bilo koja i bolo kakva, onda je iz njegovih usta i pročišćene misli ta je rečenica imala posebnu težinu:

Ne smijemo dopustiti da ostanemo izvan Zapada- jer na taj način gubimo temelj svoga opstanka i budućnost koja iz njega proizlazi. Mi smo sama osobnost Zapada- izvana stoljećima izložena činjenicama burne, dramatične granice s Bizantom 8i Islamom, iznutra- ali neprekidno- uznemiravana svojim položajem susretišta Mediterana i Srednje Europe… Hrvatska mora biti puna Europe i- koliko je to isto- puna svijeta- dakako: kao osobita forma, a ne kao skladište.¸ Nikad više ne smijemo biti tek daleka, graničarstvom određena provincija. Tako se stari snovi pretvaraju u aktualne političke sadržaje. Snovi kao kontinuum koji postupno prelazi u svakodnevne činjenice.

Upravo danas pitanje stvarnih ali i duhovnih hrvatskih granica aktualnije je čak nego je bilo dok je Gotovac živio i o njemu govorio. Sad kad je njegov život završio, kad je njegovo književno djelo fiksirano i kad se on sam više ne može ni o njemu ni o svojoj biografiji brinuti ,ove riječi dobivaju novu energiju. One otvaraju pitanje koje pita: Što je vrijednije život ili tekst? Je li vrjedniji Gotovčev patnički životni put ili njegove knjige ili je sve to jedno te isto!

Gotovac koji je veći dio života pisao u azilu pisao je o tomu ovako: Istina jest da se može dobro pisati u azilu. Možda je najtočnije reći da se jedino u azilu može pisati dobro. Ali ja to prezirem. Zato sam uvijek isticao zavisnost čovjeka i djela, isticao sam svu mnogostrukost te zavisnosti, isticao sam neizostavnost slobode, važnost odgovornosti, važnost djelovanja upravo onda kada je sve ugroženo, djelovanja prema onima koji su slabi, stalnu brigu za svakodnevno. On je vjerovao da onaj koji ovako bude radio ništa ne može napustiti jer sve što ga okružuje on halapljivo treba ,ali pri tom

248

on sve to mora svaki put iznova osvajati. Pjesnik filozof je na stranicama svoga Principa djela svjedočio kako uvijek postoje moćnici koje nas žele lišiti sudjelovanja u svetim ciljevima. Bio je uvjeren da takve sile postoje čak i onda kad nam se učini da smo stigli na cilj i da smo ga postigli. Princip djela knjiga je koja je usred diktatornog jugoslavenskog komunizma afirmirala stanje otvorenosti, u vrijeme kolektivnog i zarobljenog uma ona je afirmirala pojedinčevo pravo na samostalnost odluke, pravo na izbor. To je knjiga čiji autor u vrijeme kad se jugoslavenski komunizam navodno obračunavao sa lošim pojedincima iz svojih redova, strasno osporava elitu tih sivih utopijskih planera. U Principu djela čita se dnevnik pjesnikovog obračuna sa šupljim ljudima i šupljim riječima , na stranicama te knjige in ultima linea otvara se posve izravni otvara sukob s aktualnom ideologijom onoga vremena. Jer godina je to 1966., godina je to u kojoj je jugoslavenski diktator Josip Broz Tito u vlastitoj spavaćoj sobi otkrio prislušne uređaje. Moćan kakav je bio on je uspio obračunati sa svojim izravnim protivnikom šefom zloglasne Službe državne bezbjednosti srpskim liderom Aleksandrom Rankovićem kojega je smijenio. Tim aktom diktator je zadao udarac srpskim pretenzijama na vođenje Jugoslavije, ali je ohrabrio autonomističke težnje do tada posve marginaliziranih naroda, poput Hrvata i Slovenaca . Gotovčev Princip djela pojavljuje se izlazi u društvenoj klimi u kojoj se najavljuju stanovite promjene, stanovito napuštanje totalitarne matrice. Upravo na stranicama te knjige ta se matrica nagriza uspješnije nego u stotinama drugih prilika

U Hrvatskoj upravo se tada programatski organiziraju velike proslave kulturnog predznaka, slavi se stogodišnjica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali se pojačava aktivnost Matice hrvatske i njezinih ogranaka. Osjećaju se barem naznake novoga duha koji će u 1968. dobiti politički zamah ne samo u studentskim pobunama diljem Europe i Amerike nego u okolnostima Praškog proljeća, kako njegovog buđenja tako i gušenja. U Hrvatskoj studentske pobune nisu

249

imale znatnijeg odjeka ,ali su se su se vrlo dobro shvatile poruke Praškog proljeća . Uz to u Matici hrvatskoj 1967. nastala je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Sve je počelo na plenumu Društva književnika Hrvatske na kojem je jedna od točaka dnevnoga reda bila akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima zajedničkog jezika. Već tada pojavio se tekst Deklaracije koji je jednoglasno podržan na brojnim skupovima u akademijinim institutima, razredima, na fakultetskim katedrama.Za koji dan objavljena je Deklaracija u kojoj se tražila ravnopravnost svih jezika naroda koji su bili konstitutivni u tadašnjoj Jugoslaviji. Napadi na Deklaraciju koja je sastavljena u prostorima Matice hrvatske i pod njezinom egidom još su više homogenizirali hrvatsku inteligenciju. Sve je bilo pripremljeno za početak Hrvatskog proljeća u kojem je Gotovac pronašao po prvi put u svom životu jedan veliki povijesni događaj u kojem je mogao stvoriti Djelo.

Ono što je najavljivao u Principu djela sada postaje stvarnost. Epifanijski povijesni trenutak je započinjao . O takvom dodiru pojedinačnosti i vječnosti Gotovac je do tada često pisao što će u njegovoj terminologiji reći da je na tomu neumorno radio. Ti epifanijski trenutci su ga ne jednom gorko iznenađivali ali su mu redovito davali snage koju je priželjkivao govoreći o hrabrosti pojedinca. Zato će uskoro moći ponoviti za njega tipičnu rečenicu: Sve što mi se moglo dogoditi dogodilo se . Nju će ponovno zapisati ulazeći u tamnicu prvi put 1972. a onda još jednom, po treći put, krećući na drugo suđenje 1981. godine. U toj konstataciji samo je naoko nestalo savršeno Djelo koje je zagovarao u svome Principu djela. U toj knjizi govori je, citiraju Williama Blakea da je savršeno zastrašujuće jer je simetrično. Zato je sada pisao: Ne pozivam se na savršenost jer se pozivam na vječnost. Pozivam se na vječnost koja je teret slobode.

250

U svojim esejima o pjesništvu, o svojim filozofskim traktatima, pa tako i u Principu djela Vlado se Gotovac nikada nije brinuo za struku, kao što se nije brinuo za pjesničke i filozofske škole nije se brinuo niti za moguće privilegije. I u tomu dotjerao je on do slučaja. Njega su uvijek jedni bezgranično obožavali a drugi bezobrazno osporavali . Nije mu to bilo olakšano time što je znao da je to usud usamljenih, da je to sudbina onih koji u vječnosti ostavljaju trag.

Između Gotovčevog pjesništva i njegove esejistike postoji veza koja nikad nije poslužila ni jednom ni drugom polu njegovog rada kao uzajamno objašnjenje, bilo da se radilo o poeziji bilo o esejistici. Ta se činjenica zaboravljala na Gotovčevu štetu. Zaboravljalo se da se eseji uvijek pišu u povodu nečega a da pjesma nadilazi svaki povod, da ona postoji kako bi onemogućila povod. Princip djela pisan je u povodu promjene matrice koja je nastupala u tadašnjoj Hrvatskoj. Ta knjiga njezina je proročka najava.

Gotovčevo shvaćanje Djela zbog svega rečenoga ne dolazi iz tradicionalne estetike ali ni etike. Govoreći o djelu on misli upravo na onu dubinu u kojoj čovjek otkrije da nije pobijedio iskon i da ne vlada svojim duhovnim porijeklom. Nakon takvog otkrića ostaje mu jedino da se brine za povratak izvornom jeziku a to će reći izvornim pojmovima svoga doma i da povjeruje kako postoji mogućnost za opći i zajednički pothvat duša. Vlado Gotovac ne jednom afirmira ideju da čovjek nije sam u takvim pothvatima . To nikako ne znači da on upravo zbog toga neće još upornije govoriti tekst samoće i straha kako možda zbog zla i gluposti, zbog njihove kobne i dobre raspoređenosti ipak neće doći do punog zagrljaja svjetskih duša.

Pjesma ili filozofski traktat Vladi Gotovcu nisu moderni jer bi se bavili sadašnjošću. Oni su njemu moderni jer nude sadašnji izgled drevnim stvarima, jer obnavljaju drevnu misao i prastaru sliku . Glas pjesnikov stiže zato uvijek iz primordijalnog sloja, on vibrira u sadržajima koji su bili zaboravljeni. Tekst kao i njegov pisac zbog toga sumnjaju u svaku stalnost i zbog toga su posvećeni Djelu.

251

Kad je Vladi Gotovcu ušao u svoju 33. godinu, a to je bilo dvije godine prije objave Principa djela dogodilo se na grobu Antuna Gustava Matoša nešto što će značajno obilježiti sljedeće godine kako njegova života a tako i života čitave hrvatske književnosti. Bila je 1964. kad se na grobu modernističkog pjesnika Antuna Gustava Matoša, kultnog pisca, okupilo nekoliko književnih naraštaja da mu obilježi godišnjicu smrti, okruglu polustoljetnu. Antun Šoljan jedan iz Gotovčeva naraštaja, bliski prijatelj Vladin, održao je tom prilikom za ono vrijeme disidentski govor. Već sutradan taj je govor izazvao sankcije među kojima je bilo ukidanje netom odobrene dotacije za novi književni časopis njihove generacije. Na grobu nije se dogodilo ništa senzacionalno ali dovoljno da se režim uzbudi. Antun Šoljan je tada davno pokojnom pjesniku rekao samo ovoliko što je bilo dovoljno da izazove bijes moćnih: Došli smo k tebi da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada. Došli smo da nam oprostiš za svaki slabi trenutak. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavjeli i otupjeli i što nismo često imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi. Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove no što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi a većoj nagradi.

Taj Šoljanov govor iz 1964. bio je rezime višegodišnjeg pokušaja jedne generacije, koja se približavala književnoj zrelosti, da samo u estetici pronađe svoj prostor, a izgovoren je dan prije negoli što su komunistička partija i njezini fondovi mladim piscima, tada već u tridesetim godinama trebali dodijeliti dotaciju za ozbiljan a ne više omladinski časopis. Šoljan se na grobu, kako je kazao, živog mrtvaca, vođen etičnošću kao estetskom činjenicom, došao ispričati se zbog slabosti, zbog pristajanja da se uzme novac od onih koji nisu vrijedni da ga dijele. Grob su tom prilikom u žurbi napustili prisutni komunisti a od sutra časopis dojučerašnjih »mladih« više nitko nije spominjao. Nad njima se nadvilo prokletstvo koje je u komunizmu doživio svatko

252

koji je iz estetskog prešao u etičko, kao što je svatko doživio sankcije ako je jugoslavenski nacionalni osjećaj javno zamijenio hrvatskim.

Dogodio se taj grobljanski incident iste one godine kada je u Zagrebu u ambijentu Filozofskog fakulteta pokrenut Praxis, časopis o čijoj se budućnosti u trenutku pokretanja nije mnogo znalo, osim da su njegovi pokretači kritičari staljinizma što nakon Hruščova, kad bi se samo o tomu radilo i nije u Jugoslaviji bila naročita novost. Od tada, od toga Šoljanovog govora, a još više kad se probudi Matica hrvatska i njezino članstvo i njezini takozvani članovi radnici, započet će u hrvatskoj književnosti i filozofiji novo doba, ne samo zbog spomenutih činjenica koje jedna s drugom i nemaju dodira, koliko zbog promijenjenih okolnosti u kojima su se događaji od sada počeli nizati neviđenom brzinom. Od tada javno iskazivanje nezadovoljstvo društvenim poretkom postalo je tekstom mnogih pisaca iz Gotovčeve blizine i postajalo je sve jasnije da ima onih koji javno i bez zazora književnost i njezinu proizvodnju počinju doživljavati iz građanskog obzora. Novo, koje su oni do tada shvaćali samo kao estetsko, sada je sve više donosilo pitanja o tuđem etičkom probabilizmu. Gotovac će prvi među vršnjacima u svojim tekstovima radikalizirao ta pitanja i počeo ga je iskazivati u kategorijama i akcijama koje će ga šest godina nakon obilježavanja Matoševe obljetnice odvesti u zatvor. Od tada Vlado je Gotovac iskazivao stavove koji ga sve više izravno povezuju s aktualnom istočnoeuropskom disidencijom. To je bilo jedno krilo Gotovčevih iskaza a drugo ga je povezivalo s onim što se u zemljama zapadne demokracije u kojima nije bilo sovjetskog ili komunističkog utjecaja nazivalo kulturnim radikalizmom.

Gotovac kreće prema angažmanu, on bi rekao prema djelu Počinje njegov hod prema Matici hrvatskoj i njezinom obnoviteljskom programu, u zajednici ondje okupljenih ljudi i ideja pronašao je Gotovac sličnosti, pronašao je prostor u kojem moće djelovati izvan pjesničkog teksta i filozofskog diskursa.Dobio je priliku da poveže svoju biografiju i svoj stih na način kako to prije njega u Hrvatskoj

253

gotovo da nitko nije učinio. Barem ne s tolikom energijom i s tolikom patnjom.Tek će se sada vidjeti da je u njegovoj esejistici bilo nešto sudbinsko, nešto prema čemu on sada ide kao da je poluprobuđeni Mjesečar.

U početku blizak mlađim kolegama okupljenim oko Razloga, a onda jedno vrijeme kritičkim glasovima koji su se javljali oko Praxisa. Gotovac će taj svijet ubrzo napustiti da bi se približio piscima i intelektualcima koji su se okupili oko programa Matice hrvatske. U tom svijetu on nudi najtočnije i najliterarnije analize nacionalnih prijepora, sudjeluje u polemikama o nacionalnoj autonomiji, a ne izbjegava ni rasprave o liberalizaciji političkog sustava, posebno u sferi ekonomskih i uopće demografskih uzurpacija. Taj obnovljeni Gotovac najprije je skrenuo pozornost svojim lucidnim Autsajderskim fragmentima koji izlazu u časopisu kritika što ga uređuje njegov stari književni drug i prvi urednik Vlatko Pavletić. U objašnjavanju naslova tih svojih svitaka kako ih je nazivao Gotovac kaže bez ograde da pripada naraštaju koji nazivaju krugovaškim. Svi kaže nadalje u koncu šezdesetih godina žive mladenačkim životom, godine su veli malo promijenile njihov društveni status. Veli: Za nas je rezervirano toliko vremena da ćemo i umrijeti mladi! Ono što mu je tada smetalo bilo nalazilo se u činjenici da još uvijek nije bila ispitana vrijednost njegovog naraštaja niti utvrđeno njihovo mjesto u hrvatskoj književnosti. To je govorio zato jer su njihovi stariji kolege u tim godinama već bili klasici! Imali su društveno značenje, dobivali značajne dužnosti, obavljali djelotvorne poslove. Smetalo mu je što je svugdje još vrijedio stari raspored. Gotovac je najavljujući svoje Autsajderske fragmente govorio točno premda su se okolnosti po njegove vršnjake donekle počele mijenjati u osamdesetim godinama kad će nakon sloma Hrvatskog proljeća oni postepeno uza sav svoj otklon od tadašnje ideologije početi ulaziti u kanon. Tako će u osamdesetim godinama svoje knjige u ediciji Pet stoljeća dobiti i Pavletić i Slamnig i Šoljan i Novak i Mihalić., pri kraju i Prica a jedini

254

koji u toj ediciji svoju knjigu neće dobiti nikada bio je upravo Vlado Gotovac. I u toj činjenici leži dio jedne čudne književne sudbine koju je živio.

A što se Principa djela iz 1966. tiče bilo je mnogima jasno pa čak i onima koji nisu razumjeli hermetični Gotovčev esejizam da je on izrekao profetski govor koji se rastvorio prema svakodnevici te da je počeo izgovarati tekstove koji će se sve češće i sve više čuti i sve bolje razumijevati.

Rad u Matici hrvatskoj i uhićenje

Na početku svoje književne karijere, u godinama poslije rata, pripadao je Vlado Gotovac onim mladih hrvatskim književnicima koje su bez

255

zazora nazivali novom inteligencijom, onom valjda koja ,za razliku od onih starijih , nije trebala provjere kako bi nakon njih bila ubrojena među takozvanu poštenu inteligenciju . Mladi književnici bili su poštena inteligencija u onodobnoj partijskoj terminologiji sve dok im se nije dokazalo suprotno. Tako je Gotovčev prijatelj i književni vršnjak Antun Šoljan bio primljen u Komunističku partiju ali je za samo nekoliko mjeseci bio isključen jer mu je zamjereno što hlaće pegla na crtu što je ocijenjeno kao buržoaska navika. Uz to bilo je još nešto što je nadležnima zasmetalo, naime mladić je volio slušati jazz!

Po završetku Drugog svjetskog rata kad su mnoge socijalne i institucijske okolnosti bile poremećene i nepovratno izgubljene mjesto književnosti i književnika još se neko vrijeme određivalo po starim kriterijima. Biti hrvatskim književnikom za Gotovčev naraštaj značilo je obvezno članstvo u Društvu književnika Hrvatske, kako se u novostvorenom genitivu nazivalo nekadašnje i današnje Društvo hrvatskih književnika. Članstvo u tom cehovskom društvu mladom je piscu osiguravalo kakav takav društveno potvrđen status. Bio je to znak da je novi poredak premda je uveo nova pravila ipak omogućio hrvatskoj inteligenciji da zadrži svoj prijašnji tanak ali barem garantiran status. U Društvu književnika Hrvatske bila je udružena hrpica pisanju posvećenih ljudi .Oni su, kao po nekom pravilu, svojom nazočnošću popunjavali prostor rezerviran nacionalnoj duhovnosti. Bili su oni u tom smislu tolerirani ostatak prethodnih vremena , ali bili su oni svi zajedno nemoćan kolektiv koji je više služio kontroli nepoćudnih nego što bi pridonosio književnom životu. Ipak toj katkad komičnih, a još češće tragičnih ,osoba , ljudi društveno vrlo nemoćnih, bila je povjerena duhovna briga o naciji koja je trajno bila bez države ali koja je , upravo u takvim oazama imala mnogo ponosa. Vlado Gotovac premda je živio u nevremenu i premda je djelovao u doba kad je hrvatskoj naciji bio zapriječen svaki suverenistički iskaz ipak je sudjelovao u grupi ljudi kojima je ideja samostalne države i mit o njezinoj državnosti bili zamućeni osjećajem krivnje koji se tada hranio prokletstvom Nezavisne države Hrvatske koja je i zvanim

256

i nezvanim omogućila gušenje svakog državotvornog govora pa čak i svijesti. Uza sva ograničenja mladi su pisci okupljeni u Društvu književnika Hrvatske u svojim knjigama i časopisima bili ponos vrlo potreban tadašnjoj Hrvatskoj . Kad je jedan nešto stariji Gotovčev suvremenik Radovan Ivšić zbog različitosti i zbog odlaska u Pariz iz Društva književnika Hrvatske bio isključen značilo je to prestanak svih njegovih veza s časopisima , s izdavačem, s domovinom. Pripadala je ta hrvatska književna inteligencija, kao i njihovi ruski uzori, što je kao usporedba od Starčevićevih vremena bilo posve uobičajeno, klasi porezovnika, pri čemu osobnoga plemstva oni uglavnom nisu imali, a u trgovačke cehove nisu bili uvrštavani ni oni a ni njihovi roditelji .U socijalnoj strukturi hrvatska je književna inteligencija bili dostatna samima sebe a to je značilo bez mogućnosti da bi oni drugi koji su bili politički moćniji ili od njih bogatiji uopće ikad vodili računa. Ono po čemu se ta inteligencija razlikovala od ostalih društvenih slojeva bilo je njihovo obrazovanje zbog kojega su nastupali kao zasebni društveni razred. Tako uspostavljeni oni su funkcionirali u hrvatskim zemljama onako kako je u drugim razvijenijim i ekonomski snažnijim sredinama djelovalo građanstvo.

Druga institucija koja je nakon prvih nekoliko godina poratnog osvećivanja bila postepeno obnovljena bila je stoljetna Matica hrvatska koja je početkom šezdesetih godina nakon objave nekoliko ključnih knjiga o hrvatskoj povijesti i hrvatskoj književnosti vraćena u samo središte tada oslabljene hrvatske nacionalne ideje. Premda su i neke druge nacije u hrvatskoj blizini imale svoje Matice ona je u Hrvatskoj bila potpuni specifikum. Taj duhovni prostor bio je izdavačka dopuna Akademiji, bio je to prostor koji je u sebe asimilirao ono najbolje što je imalo Sveučilište ali nije nikad postao izdavačem profesorskih knjiga. Matica hrvatska bila je namijenjena hrvatskom puku što se posve uspješno moglo sprovesti zbog vrlo dobre mreže matičinih ogranka koji su još od Kukuljevićeva vremena u većini značajnijih gradskih sredina. Hrvatskim piscima već u

257

vrijeme Gotovčeve književne mladosti postajala je Matica hrvatska važna institucija nacionalnog opstanka, institucija u kojoj su se još od Preporoditelja iz kola oko Draškovića, Gaja i Kukuljevića neformalno okupljali ljudi različitih shvaćanja i svih političkih boja. Vrlo brzo Matica hrvatska nakon zlosilja koja su nad njom provođena u prvim poratnim godinama postala je oko svojih časopisa i u početku kržljavog izdavaštva nukleus hrvatske inteligencije kojoj je kako je vrijeme prolazilo diktatorni komunizam sve manje uspijevao smetati. U tu instituciju novo je doba zakoračilo s pokretanjem kolekcije Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja je bila zamišljena u više od 150 svezaka na čijim je stranicama trebala biti prezentirana hrvatska književnost od Baščanske ploče pa do tada djelatnih pisaca.

Književnici Gotovčevog naraštaja odbijali su da ih se ubroji u one kojima se tada govorilo da su intelektualni proleteri. Nasuprot tomu oni su, kao što je to bilo s književnicima i u XIX. stoljeću , postojali kao stališ građana ali bez ekonomske baze. Bili su učeni ali bez katedara i snažnijeg utjecaja na institucije, bili su klapa, ljudi vrlo bliski ali oko njih bila društvena pustoš, koja je i njih gurala prema prostorima jada i siromaštva. Sve se to Gotovčevim vršnjacima događalo usuprot tomu što su imali velike pretenzije na život europskog građana, unatoč tomu što su žudno željeli živjeti i pisati onako kako se živjelo i pisalo na zapadu i naravno što su živjeli u vrijeme kad je među njih bio infiltriran o mnogo bezbojnih komunističkih aparatčika koji su ih kontrolirali i onemogućavali.

O ranom razdoblju svoga pjesničkog i društvenog djelovanja nije Gotovac uvijek zapisivao samo smirujuće rečenice. Evo i drugačijih koje dosta govore o njegovom društvenom položaju:

Kad sam se godine 1952. našao među krugovašima šašavost i gorčina već su počeli dobivati karakter bezizlazne smućenosti, s prvim napadima malodušne svijesti o izgubljenosti mog slučaja i dubokom tjeskobom zbog toga; moja se jednokratnost činila nemogućom! U meni je bjesnio osjećaj suvišnosti, ljudske nezaposlenosti i

258

bespomoćnosti. Izbijale su mi suze na oči u trenucima suzbijanja samoga sebe…Bilo mi je strašno hladno na zemlji! Nigdje trenutka nježnosti, trenutka topline!...Duša mi je gorjela ni za što!...Između napada očaja i napada zanosa, već iscrpljen neredom i nestvarnošću svog života postao sam potpuno nenadano novinar.

Dogodilo se jedne večeri sredinom pedesetih godina da mladi pjesnik u nekom kasnonoćnom susretu gane tadašnjeg direktora Radio- Zagreba Ivana Šibla. Čime ga je ganuo njemu je ostala tajna premda je bio uvjeren da je to bilo zbog njegovog jadnog izgleda. Bilo kako bilo bio je to za pjesnika ulazak u građanski život, u stanje koje ga je, kako je priznao, spasilo od gladovanja i golotinje.

Zbog svoje imanentne skučenosti hrvatska je inteligencija, kao i zbog svog jadnog socijalnog i ekonomskog položaja , još od vremena Hrvatskog narodnog preporoda i Iliraca bila onemogućavana da djeluje kao prava i odgovorna društvena i duhovna elita. Krivica za tu nemoć nije kod hrvatskih pisaca u poslijeratnom periodu bila individualna. Oni su za svojih konstitutivnih godina još u vrijeme Gotovčeve književne mladosti stjecali kulturu koja je bila na razini europske kulture njihova vremena .Oni su zbog toga u svoju svakodnevicu preslikavali zapadna mjerila, ali ti mladi pisci su svoje književne rezultate nažalost ostvarivali u sredini nedorasloj, skučenoj i retrogradnoj. S pravom je zato rečeno da je živjeti mentalitetom i težnjama Pariza, Beča ili Rima u narodu s 80% analfabeta stvar po definiciji osuđena na propast i neku neobičnu jalovost. Ondje gdje su još uvijek u svakom drugom čovjeku drijemali atavizmi krvne osvete, tu su europske tekovine mnogima bile tuđe a moćnima još i nepotrebne.

Grupu književnika koji su kao i Vlado Gotovac počeli objavljivati u pedesetim godinama XX. stoljeća , sačinjavali su mladi ljudima koji su u ratu bili djeca pa ih poratne podjele nisu izravno zahvatile. Ta nova elita hrvatske duhovnosti poželjela je po ranije naslijeđenom mehanizmu i po nekoj antropološkoj navici, postati predvodnikom

259

svoga naroda. U takvo što oni su vjerovali premda o tomu nisu izravno govorili ali im se taj put činio posve prirodnim. Pri tomu treba znati da su oni, tada u pedesetim godinama, jedva primjećivali da su se okolnosti promijenile te da oko njih gotova da nema neke društvene brige, nego da su usamljeni i napušteni. Neki od njih znali su iskazati tu emociju, znali su naglasiti kako govore i pišu gluhima, kako žive u vremenu u kojem, kao što je , za svoje XVI. stoljeće govorio Marin Držić, ljudi ogluhoše ter se ne ima komu pripovijedat . Kad god bi Gotovčevi vršnjaci ovu datost shvatili bilo bi im teže ali bi oni svejedno nastavljali borbu s vjetrenjačama, borbu koja je sve krugovaše, gotovo bez izuzetka u osamdesetim a onda još više u devedesetim godinama uvela u samo središte hrvatskog književnog kanona.

Hrvatski književnici predugo su vjerovali, a sve na način idealističkog i liberalnog XIX. stoljeća, kako će sve na koncu biti riješeno idejom progresa. I sada u novom poretku koji se nazivao socijalizmom a imao oznake totalitarizma mladima je taj utopijski progres bio svakodnevno sugeriran iz aktualnih partijskih komiteta i sekretarijata. Zbog toga su Gotovčevi književni vršnjaci sve češće dolazili u konflikt sa stvarnošću. Ta njihova sukobljenost, koja nije bila individualna, bila je posve logična. Jer koliko su se oni više udaljavali od društveno proklamiranih istina to je cenzorima i dušobrižnicama jasnijim postajao njihov duhovni program i njegova udaljenost od pripitomljene stvarnosti koja im je bila namijenjena. Gajili su ovi obrazovani mladi ljudi iz Gotovčeva naraštaja antipatiju prema profesorštini u književnosti. To je na svoj način bilo posve logično jer se vrlo brzo vidjelo da su sveučilišni profesori zagospodarili Akademijom, da su oni među njima s mentalitetom seoskih učitelja i partizanskih prvoboraca došli na čelu Matice, a da oni koji nisu bili ni jedno ni drugo i koji nisu dolazili iz povlaštenih struktura zaslužnih prijeratnih i ratnih komunista u toj podjeli duhovne moći nemaju mjesta. Zbog toga je među njima piscima koji su se najprije okupili oko časopisa Krugovi kiptilo je od nezadovoljstva.

260

Naravno dok su bili mladi ali nije nepotrebno sada, posve anakrono, naglasiti da su u osamdesetim godinama većina njih a to su i Novak, i Šoljan i Mihalić i Slamnig i Kušan dobili mjesta u temeljnim školskim i pedagoškim edicijama, te da su se svi odreda postali akademicima. Svi osim Vlade Gotovca, koji čak nije dobio svoju knjigu u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti kojoj su posljednji svesci bili tiskani 1993. godine.

Kad je u Hrvatskoj koncem šezdesetih godina XX. stoljeća započelo vrijeme političkih a time i kulturnih reformi, kad su se pored estetskih među književnicima počela otvarati etička a time i društvena pitanja priključio se Vlado Gotovac pokretu k nazvanom Hrvatsko proljeće. Upravo je Gotovac bio jedan od onih pisaca koji je najglasnije tražio veću autonomiju za Hrvatsku u Jugoslaviju .Bio je od onih koji je vlastitim tekstovima najavio nenadani usklik američkog predsjednika Nixona koji je u Zagrebu pozdravio Slobodnu Hrvatsku i to u Banskim dvorima, koji su i tada 1970. bili centar republičke moći. Nixon je u svečanom govoru, očito svjesno ali bez neke pripreme, rekao kako će Hrvatska vječno živjeti. Kasnije je enciklopedist Josip Šentija, zabilježio da su Nixonove riječi uznemirile američku diplomaciju, koju je tada vodio Henry Kissinger, jer je bilo moguće da se zbog njih pogoršaju američki odnosi s Jugoslavijom. Ipak te su riječi imale golem utjecaj na hrvatske intelektualce kao što su domaće komuniste značajno uzrujale. U to je vrijeme Gotovac vrlo angažirano zagovarao dijaloško društvo , društvo duginih boja kako se tada moglo govoriti jer tada još dugu nisu zaposjeli queer pokreti. Počeo je pisati vrlo razložne tekstove kojima je prokazivao mitologiju ali i praksu integralnog jugoslavenstva , tekstove u kojima je izlagao logičnost odnosa između osobnih i nacionalnih sloboda. Kritizirao je Gotovac tada servilnost jednog dijela hrvatskih lingvista, obrazlagao stranputice jezične politike kakvu su zagovarali posve izlizani Bečki i Novosadski dogovor. Nije htio pristati da navodno zajednički jezik bude alat državnog jedinstva koje je jezikoslovne razgovore željelo riješiti vojnom silom. Već tada Gotovac je predobro znao da ono što

261

uzurpatori danas nazivaju dijalektom i nekakvim područnim govorom sutra može postati nacionalnim jezikom ali jedino pod uvjetom političke nezavisnosti, političke slobode i kad nacionalni jezik bude branila njegova vlastita vojska i njegovo vlastito oružje. Tako govoriti o hrvatskom jeziku u vrijeme jugoslavenskog komunizma bilo je opasno a one koji su te misli javno iznosili i argumentirali vodilo je ravno u tamnicu. Prokazivao je pri tom Vlado Gotovac još i infantilno jugoslavenstvo vjerujući da je ono stvar prošlosti, objašnjavajući kako retorika toga pokreta pripada prošlosti. U Matici hrvatskoj gdje su se ovakvi stavovi najglasnije artikulirali unitaristička jezična politika kakvu je zagovarao i znanstveni ali i politički Beograd prokazana je kao dio plana kojemu je glavni cilj reducirati hrvatske kulturne i nacionalne posebnosti.

O ovim temama Vlado Gotovac nije uvijek mogao govori izravno a ni posve slobodno, bilo je to vrijeme kriptičnih govora ali on je svakako bio jedan od rijetkih koji je o ovim temama uspio izreći mnogo više od bilo kojeg suvremenika. Dovoljno je s polustoljetnim otklonom pročitati tekst slavne Deklaracije o hrvatskom jeziku da se prepoznaju okolnosti u kojima se tada 1967. uopće moglo govoriti o tako delikatnim pitanjima. U tim tekstovima lako je danas uočiti slojeve autocenzure, ali kad se usporede s člancima koje je na iste teme a u istom vremenu pisao Vlado Gotovac lako je uočiti s kolikom ih je oslobođenošću pisao ovaj hrabri pisac. On je bio onaj koji je politički nejasnim okolnostima užarenim nacionalnim temama ispitivao rubove , bio je onaj koji je nastupao izravnije od drugih. Jedino se on usuđivao u oči javnosti reći da se hrvatski jezik pretvorio u ludnicu, u pravu i golemu ludnicu navodnih dubleta i sinonima, riječi raspadnutih , riječi koje su izgubile porijeklo, identitet i svoje izvorno značenje: šizofreni, sifilitični jezik, sišavši s uma jezik, jezik koji banči nad našim grobom. Shvatio je a onda to i izrekao kako upravo neki provincijski srbijanski Caligule na očigled svima dekapitiraju jezik ne samo svog nego još i hrvatskog naroda. Tražio je opći obrat u filologiji a time i u zdravom razumu, smatrao je to općom obavezom,

262

tu revoluciju u filologiji jer je svojim suvremenicima vrlo razložno objasnio da se tu ne radi o jeziku kao lingvističkoj činjenici nego da je to početak teritorijalne agresije.

Vlado Gotovac nikada nije izbjegavao govoriti o Srbima u Hrvatskoj ili još preciznije o slučaju Srba u Hrvatskoj kako je on definirao taj kompleks problema. Prema njemu čitava se srpska prošlost u Hrvatskoj pretvarala u jednu privremenu, improviziranu epizodu iz povijesti toga naroda izvan domovine. Takav iskaz bio je posve u suprotnosti s nazorima tadašnjih moćnika koji su srpsko pitanje u Hrvatskoj koristili kako bi nad Hrvatima proizvodio kompleks krivnje, prokletstvo Nezavisne države Hrvatske i Jasenovca, a onda kako bi se hrvatskim Srbima sugeriralo da njima domovina nije Hrvatska nego Jugoslavija te da su oni, kako se tada govorilo, cement Jugoslavije. Sve to, upozoravao je Gotovac bilo je u funkciji moćnih vanjskih faktora koji na očigled sviju trude svjedočiti iznimnu važnost hrvatskih Srba , pri čemu im se na vrlo nizak način oduzima jedina domovina, a to je Hrvatska. Ta se operacija nad Srbima u Hrvatskoj obavlja kako bi se ponizilo Hrvate ali i kako bi se hrvatske Srbe pokorilo time što im se sugerira da oni nemaju druge domovine nego onu koja nije njihova i koja ih navodno posvaja a to radi samo zato da bi da uz njihovu pomoć zlostavljala sve druge. Koliko li je samo istine i današnje aktualnosti u ovom Gotovčevom izvodu! On je posve točno uočio kako pozivanje na vjeru Srba nije pozivanje na njihovo značenje unutar Hrvatske, nego je upućeno središtima moći izvan nje, pri čemu je to jedan mračni falsifikat koji spada u uobičajene reakcionarne pothvate tako česte na ovom prostoru.

Dok je ovako govorio nisu ga ni tada a teško da bi ga i danas razumjeli, tek su ga olako optužili da mrzi Srbe kad bi im rekao da zločin nema pamćenje,, a on ih je jedino upozorio da je njima kad žive u Hrvatskoj ona i jedina domovina i da nemaju oni neku drugu i zamjensku uz pomoć koje će kad se to nekome svidi dokidati Hrvatsku.

263

U Autsajderskim fragmentima koji u vrijeme kad su izvorno objavljivani u časopisu Kritika nisu ukoričeni u knjigu uspostavljene su sve stožerne teme Gotovčeva političkog naraštaja. Ovi tekstovi obilježili su svo piščevo kasnije političko djelovanje, kako ono u Matici hrvatskoj prije uhićenja, a oni će obilježavati njegovu misao za vrijeme provedeno u zatvoru ali i u periodnima slobode ali zapriječenog govora sve do 1989., a onda i za vrijeme desetogodišnje djelovanje o nezavisnoj hrvatskoj državi nakon 1990. godine u obnovljenoj Matici hrvatskoj i liberalnim strankama . Te opsesivne njegove teme bile su prije svega ljubav prema domovini, zatim promišljanje pojedinčeve slobode te zagovor nacionalnih osobina i razlika u jugoslavenskoj federacija što je bilo izravno povezano s budućnošću hrvatskoga naroda i konačnim ostvarenjem njegovog državotvornog mita što se i ostvarilo 1990. godine.

Izvori Gotovčevih političkih stavova nalaze se prije svega u politološkim tekstovima grčkih mislilaca koje je dobro izučio u fakultetskim seminarima profesora Vladimira Filipovića ,a kasnije projasnio s filozofom Vanjom Sutlićem i njegovim legendarnim noćnim diskusijama oko kavanskog stola. Bio je među Gotovčevim politološkim izvorima još i Dante Alighieri kojega ovaj student talijanistike često navodi, ništa manje nego političku misao Dostojevskog i Gandija. To je zato jer je o nasilju u modernom društvu Gotovac pisao mnogo prije nego što će totalitarni režim nad njim početi uvježbavati svoju strogost, svoj nečuven i primitivan teror nad ovim nevinim čovjekom . Svojim krvnicima uzvratio je Gotovac često ponavljanim aforizmom: Tko prezre pojedinca taj će prezreti naciju a tko prezre naciju taj prezire svijet .

Vlado Gotovac je strasno istraživao identitet svoga naroda ali je tragično da je sukus onoga što je spoznao o toj temi on morao iskazati braneći se od svojih satrapa na sudu. Tada je samo po sjećanju, kako bi on rekao u naslovu svoje slavne zbirke pjesama, prevodio svoje Autsajderske fragmente. Najprije je podsjetio svoje krvnike 0govoreći

264

im iz pozicije okrivljenika na činjenicu da su upravo Hrvati čitavom svojom poviješću svima polagali račune, da su se svima za nešto morali opravdavati, pred mnogima podastirati dokaze da uopće postoje i da uopće imaju pravo postojati. Oni pred kojima su Hrvati polagali svoje račune daleko su prelazili njihove granice i njihove povijesne moći. Uvijek se od Hrvata tražilo da nekomu nešto dokazuju, da se pred nečim i nekim brane. A traženje dokaza, podsjećao je Gotovac, uvreda je ne samo za nevina čovjeka nego je uvreda i za Boga. Hrvati su Europi od uvijek nudili svoj idealizam ali su za uzvrat dobili povijest punu gorčine kako za pojedince tako i za cijeli narod. Vlado Gotovac je zagovarao potrebu da Hrvati zato jer žele imati budućnost iz temelja reinterpretiraju, danas bi se reklo resetiraju, svoje izvore kako one povijesne tako i misao svoga identiteta. Tek tada vjerovao je ovaj vidoviti čovjek moći će postati ravnopravan dio ujedinjene Europe gdje su jedino i oduvijek pripadali.

U svim svojim tekstovima bio je Vlado Gotovac brižno zauzet samoćom svojom i svojih prethodnika. Nije slučajno što je upravo on koji je samoću i odbačenost intenzivno spoznao na nju podsjećao svoje suvremenike, da im je govorio o slučajevima velikih nacionalnih prethodnika. Da dopre do suštine hrvatskog nacionalnog bića i njegove dotadašnje neuspješnosti i česte poraženosti dovoljno mu je bilo pomisliti na strašnu i na tragičnu europsku samoću urote Zrinjskih i Frankopana. Posve je nužno bilo se sjetiti na gotovo pustinjačku usamljenost Vitezovićevog obnavljanja Hrvatske, na neshvatljivu nestvarnost Kvaternikove Rakovice, na nesreću Starčevićeva učenja o Bogu kao jedinom savezniku djelotvorne samoće.

Gotovac je bio jedan od onih hrvatskih umnika koji je shvatio da su Hrvati bez idealizma nemogući, da su oni bez raznolikosti nemogući i da će ako prihvate bilo koji oblik monološke svijesti biti neostvareni. Gotovac je u samoći svoga puta shvatio presudnost činjenice da je hrvatski suverenizam iznutra policentričan ali da mu to stanje ne

265

ometa cjelovitost koja je upravo zbog toga još uvjerljivija. Citirao je tim povodom Mihovila Pavlinovića koji veli da je narodnost život i pravica, da je narodnost vesela kao mirna duša, da je bistra kao istina, da je mila kao prirodna ljubav. Dok je tako govorio oko njega nije nitko živio idilu. Oko njega bio je život u laži, bio je život kojeg su projektirali jednoumni silnici. O svemu je učio od najboljih hrvatskih povjesničara i filologa, od snažnog duha hrvatskih mučenika. Iz svega toga on je izvukao zaključak da su Hrvati oduvijek imali nekoliko neprijatelja, svakog na drugom kraju svoje zemlje te da je svaki rub hrvatskoga bića bio prisiljen voditi svoju bitku, otvoriti svoje zasebno ratište. Shvatio je da Hrvatska nema središta, da je njoj središte svugdje i da je to njezina snaga, da je to njezino oružje koje nikad nitko neće moći poraziti. Kazao je Hrvatska povijest bila je oduvijek isti račun ali druge vrijednosti! Narod učio je Gotovac svakoga koji ga je htio slušati to je prije svega oblik raznolikosti čovjekova svijeta i ta činjenica po njemu bila je i bit će zalog hrvatskog zajedništva. Shvatio je da jedino raznolikost, za razliku od jednoumlja i monologa ne izaziva sukobe, da ne izaziva mržnje i nasilja. Zbog svega toga prema tijelu Vlade Gotovca ustremila su se zla onih koji su nastojali sve svesti na jedno, sve svesti na isto, pri čemu su, kako je on govorio, zamjenjivali pravdu pustinjom a slobodu besmislom .

Proces političke demokratizacije s konca šezdesetih godina bio je Gotovcu posve prirodni okoliš i on se u njemu savršeno snalazio. Demaskirati dogmatski totalitarizam činilo mu se svetim zadatkom. Djelo o kojem je glasom filozofa i proroka govorio u knjizi iz 1966.godine, sada mu se ukazivalo kao puna stvarnost a sve manje kao opravdanje za pjesmu. Prepoznao je u tim političkim slutnjama do kojih je došao uz pomoć pjesništva i filozofije jedinstvenu priliku da Hrvatska iziđe iz provincijalizma. Nazirao je da Hrvatska ima priliku postati kotačić svjetskog procesa koji je upravo tada radio na sudbini svijeta.

266

Bio u pravu što se ticalo svijeta ali što se ticalo njegove osobne sudbine nije bio oprezan. Uostalom nije on slučajno jednom citirao Solženjicina koji je govorio kako oprezan čovjek nije nikakav čovjek. Gotovac nije bio oprezan, on je bio nestrpljivi Mediteranac koji je Hrvatsku slobodu projektirao prije nego što joj je sazrio europski kontekst. Na taj kontekst on je čekao osamnaest godina u komunističkim kazamatima i u samoći jednoumnog jugoslavenskog režima..

Neko vrijeme Vlado Gotovac o svim ovdje spominjanim pitanjima samo je pisao na stranicama u to vrijeme sve čitanijih hrvatskih književnih časopisa, među kojima su odskakali sadržajnom raznolikošću i smionošću Matičini časopisi Kritika i Kolo, a onda u javnosti sve rašireniji novopokrenuti Hrvatski tjednik. Gotovac se već 1970. nakon niza kristalno jasnih političkih i kulturoloških analiza svakodnevnog , kako je to istakao u naslovu svoje tada objavljene knjige U svakodnevnom, približio organizacijskim tijelima Matice hrvatske. Bio je izabran u njezin Upravni i Izvršni odbor a u Hrvatskom tjedniku kojemu je tiraža svakodnevno rasla počeo je objavljivati jezgrovite i točne analize. Kad je nakon tri mjeseca izlaženja ovoga mjesto glavnog urednika Hrvatskog tjednika zbog drugih obaveza napustio tada tridesetogodišnji urednik Matičinog Kola, pjesnik i likovni kritičar Igor Zidić , odlučio je Vlado Gotovac preuzeti to užareno mjesto.

O okolnostima toga događaja sjećao se kasnije u jednom zapisu književnik i filmski redatelj Zvonimir Berković: Početkom ljeta 1971. godine nakon dvanaest brojeva Hrvatski tjednik ostao je bez glavnog urednika. Posve amaterska redakcija tih vrlo utjecajnih novina koje su postali stožerni glas svih hrvatskih proljećara i buntovnika našla se na raskrižju .Budućnost tog jedinog opozicijskog lista na socijalističkom dijelu planeta, posebno u svijetlu brahijalnog gušenja Praškog proljeća, bila je sasvim neizvjesna. Do tada se pokazalo da je Tjednik iskreno obradovao rodoljubivo građanstvo, da ih je oduševio .

267

Ali Berkoviću i drugima urednicima iz tadašnje redakcije bilo je jasno da taj tjednik upravo zato jer do tada nitko s njegovih stranica nije odbio nacionalističke radikale, ulazi u vrlo osjetljivu fazu .Naime tjednik je počeo svojim sadržajima, njihovom argumentiranošću ali i radikalnošću, ne samo njegove dobro raspoređene protivnike nego i uplašeno partijsko rukovodstvo koje je bilo sklono reformama i autonomističkim iskazima. Ta činjenica za razvitak pokreta koji je sve više dobivao stvarne političke konture i koji je sve više predstavljao opasnost unitarističkoj strukturi tadašnjih jugoslavenskih vlasti nije bilo dobro.

U svom memoarskom zapisu ističe Zvonimir Berković činjenicu da je Hrvatski tjednik značajno iznervirao hrvatske Srbe koji nisu shvatili da se taj diskurs nije protiv njih nego je upravo usmjeren za njihov probitak, pri čemu ih brani da ne upadnu u zamku koju su im ispleli jugoslavenski unitaristi .Uz to Hrvatski je tjednik značajno razbjesnio u ono dobo posve razularene ali vrlo moćne boračke organizacije. Da je sve to poprimilo posve ozbiljne naznake shvaćali su tadašnji Matičari već i po tomu što je njihov rad , kako bi ih izvještavali oni navodno uvijek dobro informirani, značajno namrgodio samog Josipa Broza Tita. Zato su Berković i ostali urednici znali da ih, ako nastave raditi, pored nevolja s političarima čekaju sve veći tržišni uspjesi, da se njihovo čitateljstvo širi upravo svakodnevno i da je brojka od stotinu tisuća prodanih primjeraka bila već gotovo dosegnuta. U tom smislu svi su u Hrvatskoj , tada je to bila Socijalistička republika Hrvatska, a jednako je i danas, znali da je ta brojka, tih magičnih stotinu tisuća primjeraka ,posve dostatna da zaljulja sve političke institucije u zemlji. Nastao je politički prostor koji se više nije mogao mjeriti s onih u doba Ilirca Ljudevita Gaja magičnih 3000 pretplatnika Danice.

Pred očima svoga vlastitog odbora postajala je Matica hrvatska najvažnija politička i duhovna moć u Hrvatskoj, pri čemu treba reći da je Hrvatski tjednik bila prva novina koju su pored toga što se mnogo

268

čitala u domovinskoj Hrvatskoj bila široko distribuirana među emigrantima u dijaspori koja je u najvećem svom dijelu bila otvoreno antikomunistička. Nastavlja Berković: Odlučili smo se da potražio novog glavnog urednika, dogovorili smo se oko jednog, samo jednog imena, a ako taj, a bio je on Vlado Gotovac, ne pristane, po svoj prilici prestat ćemo s izlaženjem.

Drugi dan krenuli su tadašnji odgovorni urednik Hrvatskog tjednika Jozo Ivičević i Zvonimir Berković u ono vrijeme glavni urednik kulture do njihovog prijatelja i suradnika Vlade Gotovca. Nismo se previše nadali. Našeg odabranika pratio je glas čestitog intelektualca, ali ne i požrtvovnog radnika. Međutim Gotovac je, ne čekajući ni jedne riječi nagovaranja, odmah pristao i tako zapečatio svoju sudbinu. Naravno nije bilo samo to nego je tim pristankom Vlado Gotovac odredio i redoslijed mnogih događaja Hrvatskog proljeća koje se upravo zahuktalo i došlo do svojih središnjih prijepora.

Koncept osobne hrabrosti i javne zauzetosti o kojem je Vlado Gotovac opsesivno pisao na stranicama svoga Principa djela ušao je u svoju posve neočekivanu fazu. Gotovac je pristankom da postane urednik najvažnijeg glasila Hrvatskog proljeća krenuo na susret sa sudbinom. Otvorila su se širom vrata koja su on i njegovi europski pjesnički vršnjaci u poeziji nazivali najužim tjesnacem. Sada to nisu bila samo vrata pjesništva, bila su to vrata povijesti, njezinog središnjeg nacionalnog rukavca. Da mu se takvo što dogodi imotski je mladić bio spreman još od svojih prvih objavljenih pjesama. Sada više neće morati biti nestrpljiv jer će sve što se moglo ticati njegova Djela određivati drugi ,oni koji su se trudili da njegovo doba ostane zabilježeno kao doba gigantskog totalitarizma, kao vrijeme njegove represije, doba do tada rijetko poznate podlosti i licemjerja, doba neizrecive okrutnosti i na kraju bezobzirnog šarlatanstva.

Živio je Vlado Gotovac u vremenu u kojem su komunistički vođe u jugoslavenskom režimu često doživljavali javne kritike i osude, a onda i moralne padove. Bio je to privid demokratičnosti. Bila je to neka

269

navodna dinamičnost koja je navodno vladala u partiji ali ona nije mogla zavarati nikoga. Najmanje onoga koji je u šezdesetim godinama postajao disident zapadnoeuropskog kova a to će reći koji je savršeno poznavao praksu upotrebe pisaca od strane režima. Slučaj Nobelovca Solženjicina kojega je Hruščov iskoristio u sukobu sa staljinizmom a kasnije kao krpu odbacio bio je sasvim dobra poduka mnogima i u Jugoslaviji.

Vlado Gotovac vrlo je rano mogao shvatiti pojam propalog komunističkog političara, čovjeka koji je bio zatvaran zbog svojih ideja ali čija patnja nije podrazumijevala nikakvo kasnije stradanje nego mu je bila honorirana tako što je kad bi se vratio s Golog otoka ta komunistička jedinka dobivala ugledne poslove, vraćene bi joj bile profesure, direktorska mjesta i svi su se kao čudili tom posrtanju. U komunizmu postojala je praksa prema kojoj je s većim udjelom u vlasti raslo pojedinčevo pravo na pogrešku. To je neminovno dovodilo do toga da je jedina, uvjetno rečeno, efikasna kritika vlasti dolazila isključivo od vlasti same i da je postajala njezin privilegij. U komunizmu ljude poput Vlade Gotovca upravo zbog toga neizmjerno je vrijeđala takozvana samokritika koja je dovela do toga da je istinska slobodu govora bila zamijenjena slobodom brbljanja. Ta sloboda brbljanja počela se u šezdesetim godinama XX. stoljeća širiti kontroliranim medijima ali je ona bila u funkciji stvaranja prividne slobode u društvu koje je svaku pravu slobodu i raznolikost susprezalo i zabranjivalo.

Sve to dovodilo je komunističke vlasti u stanje u kojem su oni počeli prezirati javnost. Oni su javno i bestidno ignorirali mišljenje javnosti te su pokušali dokinuti čak i njezino postojanje. Navodni Brozov antistaljinizam Vlado je Gotovac rano u svojim tekstovima detektirao kao zakrabuljeni staljinizam i tako ga tumačio.

Prvi Gotovčevi politički i angažirani tekstovi iz kraja šezdesetih godina , posebno oni o pitanjima nacionalnog identiteta , kao i tekstovi polemični s obzirom na odgovor iredentističkim osporavateljima

270

hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti , doveli su ga u poziciju da već od 1969. Godine postane jedan od najistaknutijih glasogovornik Hrvatskog proljeća.Ta se činjenica posve zaoštrila kada je upravo on pola godina prije sloma Hrvatskog proljeća postao glavni urednik navažnijeg i najtiražnijeg glasila Hrvatskog tjednika. U tom listu, kojem je izdavač bila zagrebačka središnjica Matice hrvatske. on će objavljivati svoje uvodnike,pisat će za taj list i prije nego mu postane urednikom djelotvorne političke pamflete . Gotovac je s tim tekstovima, kao i s onima koje je objavljivao na stranicama matičina časopisa Kritika dobiti snažni nacionalni i javni legitimitet.

Hrabrost je Vladi Gotovcu bila jedna od najsnažnijih vrlina. Upravo zato bilo je onih koji su Gotovca, kasnije kad je već bio ostario i kad su oni osjetili da je u posljednjim godinama života, željeli ukaljati izmišljenim fabulacijama o nekoj njegovoj navodnoj izdaji koja se dogodila prije njegovog nastupa na javnoj sceni Hrvatskog proljeća. Radi se tu o anegdotalnoj izmišljotini, recimo poluistini, o tomu kako je upravo on bio onaj koji je u Beograd 1967. Srbima i srpskim književnicima odnio Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku i kako je u trenutku objave toga prevažnog dokumenta upravo on bio onaj koji je pred grupom srpskih književnika usred Beograda zagovarao njegovo nepostojanje i koji je ,dakle, taj dokument negirao.

Bila je to tipična hrvatska priča, priča jalna, poluistina zavidna i niska, laž izrečena podmuklo i bez dokaza ali proširena od onih koji i nisu imali što izgubiti jer očito nikakvih vrlina niti nisu imali a nisu niti nikakvih žrtava za Hrvatsku podnijeli. Po njima bi Hrvatska svaki dan trebala izgubiti po jedno djelo , po jednog čovjeka i mogla bi čak biti dokinuta za njihovu samovolju. Samo četiri godine nakon tog navodnog čina kojeg da je počinio 1967. godine bio je Vlado Gotovac osuđen na višegodišnji zatvor u Staroj Gradiški zbog hrvatskog nacionalizma i uostalom i zbog širenju mržnje prema Srbima i pokušaja rušenja jugoslavenskog socijalističkog poretka. Bio je Gotovac osuđeni zbog onoga što oni koji su ga potvorili nikad

271

nisu usudili javno izreći, nego je to bilo ono o čemu su možda tek šaputali među svoja četiri zida ili najradije šutjeli.

Što se odnosa srpskih filologa i uopće povjesničara prema hrvatskom jeziku i književnosti , a time i njihovog uzurpiranja hrvatskih zemalja tiče Gotovac je svakako bio među najizravnijim i najdjelotvornijim njihovim kritičarima i poricateljima. Pisao je o tim temama kada se zbog toga odlazilo u zatvor. Pisao je upravo ovako i pisao je izravno ne okolišajući:

Cijelo jedno stoljeće svi oni znanošću nazivaju nastojanje da se megalomanskom geslu Vuka Karadžića Srbi svi i svuda, čak i protiv njegove staračke volje ,naknadno podigne osnova ,izradi opravdanje;da se dokaže točnost te egzaltirane izjave. Nije skandalozno to da je samouki Karadžić svašta govorio u pomutnji svoga zanosa i slave, nego je skandalozno to da ga oni ozbiljno u tome shvaćaju.

Vlado je Gotovac u tim polemikama savršeno dobro shvaća da je za razgovor o hrvatskom karakteru Dubrovnika potrebno naglasiti tim nerazumnim ljudima koji će koje desetljeće kasnije poslali topovi, tenkovi i zrakoplove da im provjere njihove teze, potrebno reći da je svejedno tko ta književna djela što ih oni svojataju stvara, tko je bio taj čovjek i što je on sam govorio o svojoj nacionalnosti. Gotovac ih je poučio da jedino što je bilo bitno i tada i danas jest karakter tih ljudi i njihova vrijednost. Jer jedino se po tomu može odrediti kojoj historiji neki ljudi pripadaju i kakvo mjesto u njoj zauzimaju. To je naravno značilo da su tzv. dubrovački i dalmatinski pisci po svojim djelima pripadali hrvatskoj književnosti čak i onda kad bi svi oni bili Srbi i to bi tako bilo prema duhovnim, prema kulturno historijskim, prema književno historijskim, prema jezičnim mjerilima On je te uske i opasne ljude upozorio, dok je još bilo na vrijeme, da ne pokušavaju u arhivima pronalaziti dokaze duhu! Takvi dokazi nalaze se jedino u smislu, oni su zapreteni u značenju.

272

Nitko bolje od Vlade Gotovca nije prokazao insuficijenciju ljudoždernih srpskih akademika i to mnogo prije nego što su oni napisali svoj notorni memorandum i prije nego što su poslali tenkove da ga lektoriraju . Gotovac je bio onaj koji je prvi najdjelotvornije prokazao srbijansku vratolomnu sinonimiku koja je rabila sve narodonosne pridjeve za Hrvate ali ne i onaj koji je jedino ispravni: hrvatski. Taj narodnosni pridjev bio je granica koju se nije smjelo preći. Sve ali ne i on!

Tako je pred očima Gotovčevog naraštaja hrvatska renesansna književnost u Dubrovniku postala jugoslavenska renesansa književnost čiji su pisci u hrvatskim gradovima pisala srpskohrvatskim jezikom. Na takvo što malo je tko u Hrvatskoj mogao pristati ali na takvo što mnogi bi odšutjeli ili odmahivali rukom. Vlado Gotovac nije! On to nije učinio jer je on posjedovao jasne pojmove o pojedincu i naciji pa se u njima snalazio bolje od većine suvremenika. Nije mogao ovaj istinoljubivi čovjek pristati da se kaplja njegova naroda po nečijim vanjskim narudžbama ulije u „ okean sveta“ a da se toj istoj kaplji negira hrvatsko more o koje su se kako usred XVII. stoljeća veli pjesnik Vladislav Menčetić odbijali turski valovi! Gotovac nije pristajao da se hrvatska kap uliva u oceane a da joj se niječe more.

Vladu Gotovca uhitili su u Zagrebu. Uhitili su ga nakon dugotrajnog pretresa njegovog stana 11. siječnja 1972. godine. Čitavo vrijeme do suđenja proveo je u istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu. Istragu je počeo voditi sudac Vladimir Primorac koji je, prema uhićenikovom svjedočanstvu već od prvog dana pokazivao kako ne vjeruje u Gotovčevu krivnju. Takvo što baš i nije bilo uobičajeno u pravosudnom sistemu jedne komunističke nedemokratske zemlje. U prvim danima istraga koja se provodila nad Gotovcem pretvorila se u raspravu o književnosti i filozofiji, tek manje o politici. Bio je to trojni razgovor koji se vodio između Gotovčevog branitelja Zdravka Zaninovića, optuženika i suca Primorca. Za vrijeme tih razgovora

273

ponekad bi im se pridruživali i neki drugi istražitelji od kojih je jedan pokazivao znakove nervoze jer mu se sve što se događalo činilo neugodnim. Kad se približio dan u kojem je Gotovcu nakon prve tromjesečne istrage trebalo ili produžiti pritvor ili ga pustiti sudac Primorac zastupniku optužnice rekao je da će Gotovca pustiti i da će svakako to učiniti ukoliko ne dobije neki stvarni znak njegove krivnje. On je još rekao da u istrazi takvih dokaza nije našao .Budući da je o tomu pred pritvorenikom javno govorio otvorio se problem. Naime kad je izrekao taj stav pa još ga i ponovio Vlado je Gotovac primijetio da je zastupnik optužnice izjurio iz sobe suca Primorca. Sutra Primorac se više nije pojavio nego je slučaj preuzeo novi sudac Vladimir Sučević. Primorca su uklonili iz postupka, a onda je napustio sudačko zvanje i prešao u privatne odvjetnike. Nije htio taj časni čovjek sudjelovati u progonima nedužnih ljudi.

Neobično je da je Vlado Gotovac istražnog suca Sučevića poznavao još od mladosti, Sučevićeva sestra studirala je s Gotovcem, družili su se. Prema Gotovčevom svjedočanstvu novi se sudac prema njemu odnosio korektno, s povjerenjem i srdačno ali on nije sumnjao u činjenicu prema kojoj svako suđenje koje zahtjeva Partija ima stanovitu opravdanost. On je očito vjerovao da postoji posve opipljiva institucija političkog kriminala pa je u tom smislu on i vodio istragu nad Gotovcem. Njemu je od početka bilo jasno da istraga neće dokazati baš ništa ali mu je bilo sasvim prihvatljivo da istragu vodi Partija koja se priprema za veliki politički proces, koja analizira prethodne događaje a u njima traži navodnu krivnju pojedinaca.

Gotovac je za Sučevićevo isljeđivanje kasnije kazao da je ono bilo stalno ponavljanje istoga, da se to ponavljanje odvijalo u nedogled i da to nije bila nikakva sudska rasprava nego ubijanje vremena i naravno činjenica.

Kad je istražni proces bio završen Vlado Gotovac izveden je pred sud gdje mu je sudio sudac Ranko Radović. Sam taj sudac sam je rekao da on sudi tako što čuva svoj položaj. Optužnicu je zastupao stanoviti

274

Žarko Jovanović. Tekst njegove optužnice Gotovcu se učinio da ima gigantske razmjere, bio je to tekst dosadan, neinventivan, prepun besmislenih izmišljotina i ponavljanja. Gotovcu se činilo da je i sam tužitelj taj Galimatijas jedva podnosio.

O ovom suđenju zapisao je nekoliko rečenica, doduše sedamnaest godina kasnije Predrag Matvejević, čovjek blizak Titovom režimu ali također i onaj koji je rado ispisivao tekst bezopasnog disensa: Što se tiče zatvaranja pisaca za mišljenje koje je javno izrečeno, pa i za uređivanje Hrvatskog tjednika koji je legalno izlazio, smatrao sam to od početka ne samo štetnim nego skandaloznim, ne jadnim nego tragičnim. Jadni su,više negoli tragični, bili sami zatvoreni pisci(a bilo je više takvih)koje sam molio da samnom potpišu pisma .Oni su to odbijali iz straha ili konformizma, unatoč patetičnim gestama kojima su inače iskazivali domoljublje. Matvejević se još prisjetio, jer tada kad je ovo govorio Miroslav Krleža bio je mrtav .Kazao je: Zamolio sam ga da intervenira za pisce u zatvoru ali on to nije učinio. Ustvari učinio je ali jedino, i to možda na najvišem mjestu kod Josipa Broza Tita, da pomiluje Franju Tuđmana. Za Gotovca, Pavletića i Tomičića starac to nije htio učiniti.

Sve što je Vlado Gotovac na slobodi napisao do uhićenja 1972. godine bilo je najava njegova disidentstva i ljudske samoće , najava njegove osobne hrabrosti. Sada nakon njegova uhićenja i u sljedeća dva desetljeća bio je njegov slučaj jedan od najčišćih primjera istočnoeuropske disidencije . Njegov slučaj može se bez ostatka usporediti sa srodni događajima oko istočnoeuropskih disidenata Milosza i Michnika, Havela i Kundere,Venclove i Konrada , Saharova i Solženjicina, Brodskog i Kiša.… Razlika među svim tim sudbinama naravno ima ali model je bio isti, krvnici su bili jednaki, a govor žrtava bio je vrlo srodan. U istražnom zatvoru Gotovac je pisao:

Politički sam zatvorenik, koji se nikada nije bavio politikom. Sve što sam u tom pogledu učinio odnosilo se na pretpostavku za nju: na

275

samu mogućnost politike. Jer, na primjer, braniti Hrvatsku u obzorju planetarnog pluralizma nije političko pitanje.

Gotovac je rano naučio da postoji neka neizbježna nervoza zbog svakog postavljanja hrvatskog pitanja. To pitanje izazivalo je nesporazume, sumnjičenja, eksplozije. U njegovom slučaju čim je zatvoren bilo mu je jasno da je Budućnost njegove domovine još jednom ušutkana u ime fantoma prošlosti. U istražnom zatvoru Gotovac je čitao novine, onoliko koliko su mu dopuštali. Bilo je dovoljno da se snađe u stvarnosti tadašnje svoje domovine. Tako je iz zatvora uočio kako jedan vrlo popularni pisac, on za njega kaže opsjenar koji svoju niskost nastoji učini zabavnom napisao u Vjesniku koji je Gotovac pročitao nešto vrlo ružno o njemu. Zabolio ga je taj tekst jer isti je čovjek sedam godina ranije pozitivno i učeno pisao o njegovoj poezijiu: Taj baraba je objavio da on neće braniti zatvorene pisce. Ali, tko je od njega uopće tražio, ili očekivao ,da to učini!?Tko bi- pod bilo kakvim uvjetima!- dopustio da ga netko takav u bilo čemu i bilo gdje zastupa!?Književnost postoji dokle je jedne knjige na svijetu-kaže baraba. A to je sjajna perspektiva! Koliko je samo lomača u njoj! Naprijed, dakle, do posljednje- naravno: barabine!...knjige!

I konačno Gotovčev ironični ali duboko istiniti zaključak: Baraba je danas efikasan suradnik vlasti, sutra njezin opušteni sluga, prekosutra otrov u njoj. Naravno baraba je i tada i danas imao ime i prezime .Bio je to književnik Igor Mandić.

Pratio je Gotovac iz istražnog zatvora i neke sretnije događaje ali su i oni kod njega poticali gorčinu. Tako je doznao da je Dobriša Cesarić, tada u sedamdesetim godina dobio Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Pitao se podrugljivo: Kome li danas uzbuđeno plače na ramenu, koga li grli govoreći: Oni mene vole! Dobriša Cesarić, žestoki Hrvat nakon litre vina, navečer, koji tiho govori ;ujutro,mamuran prestrašeno se raspituje da nije, možda, napravio kakav skandal; popodne smireni klasik koji tuguje što nije

276

dobio odgovarajuća priznanja za svoje djelo…Ali onda zapisuje i nešto o međugeneracijskom kritičkom odnosu, nešto o književnosti i njezinom susretu sa sudbinskim, s poviješću: Svi smo ga čitali i nitko ga nije slijedio. To je krhki događaj bez potomstva; ali i dalje mio mnogima…Tu liriku ne muti ni jedno iskušenje .Ona ne privodi jasnoći, ona od nje počinje. Jer ne postoji Cesarićev svijet, nego samo njegova osjećajnost među prizorima svijeta. On ništa ne podiže i ništa ne ruši. On je nježni suputnik u životnim zgodama; kojeg zato rado primaju…-njega koji blag, ganutljiv i čist ne obvezuje.

Boraveći u istražnom zatvoru Gotovac nakon susreta sa ženom Vlastom doznaje strašne pojedinosti, spoznaje težinu koju žele natovariti na leđa njegovoj malodobnoj kćerkici Ani. Zapisuje kako mu Vlasta kaže da je neki liječnik(Georgijevski ili Georgijević) u Vinogradskoj bolnici Anu, nakon pitanja tko joj je otac! Pustio puna četiri i pol sata da čeka na njegovu intervenciju. Gospodin doktor je čak i na ručak otišao u međuvremenu! To je onaj mentalitet koji je osigurao znanstveni rad u koncentracionim logorima! Otac je u zatvoru, kćerka je izuzeta iz ljudske skrbi!...Ali moja Ana je pametna i hrabra. Nju takve podlosti neće zbuniti! Ona je odgojena u kući koja ne gubi lako ni dostojanstvo, ni nadu!... Ani je posvetio svoje najdirljivije i vrlo aluzivne stihove:

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu

Ti me poput besmrtne ptice iz drevne bajke

Nosiš sve dalje dok se trošim

I ja sam jači što si ti sretnija…

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet

I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost

I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk

I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja…

Ne ja nisam čaronjak već jednostavni radnik

277

Teško mi je jer su stvari koje pravim istinite

Ali sam sretan jer su za svačiji život stvarne

Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih…

Grčki filozof Sokrat bio je Gotovcu politički ideal jer je njegov slučaj bio idealan primjer klasične disidencije. Sokrat je taj koji u otporu ide do kraja. Nije on bio ni Voltaire ni Helvetius da spomenemo tek tu dvojicu francuskih intelektualaca koji su opsesivno govorili protiv represivnog režima svoga vremena, ali od strane toga istoga režima nisu nikada doživjeli sankcije osim nekih manjih neugodnosti. Vlado Gotovac , za razliku od njih, a kao što je išao Sokrat, ide do kraja. Za razliku od Sokrata čak je i Isus Krist mogao , jer je bio Židov ,a da nije bilo Rimljana, slobodno izgovarati svoje tekstove a ne biti kažnjen. Ali Krista su ubili Rimljani jednako kao što Gotovca u višegodišnji zatvor šalju oni koji su u Hrvatskoj 1971. godine imali ulogu Rimljana, šalju ga u zatvor gospoda delegirana iz figurativnog Rima, hrvatske mizerije koje su se preko noći preobukli u krvnike za interese komunističke diktature, pa su time postali zagovornici srpske supremacije u tadašnjoj državi. Bili su ljudi koji su naloge primali iz Beograda ali ih nisu mimoilazile upute koje su Josipu Brozu Titu stizale iz Moskve.

Gotovčeve istomišljenika u disidenciji stoga ne treba tražiti niti u biblijskim vremenima niti u antičkoj Ateni. Oni su bili njegovi suvremenici i živjeli su u tadašnjoj Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj, u Sovjetskom savezu, u Argenitini,u Čileu, živjeli su u Poljskoj, u Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Madžarskoj, živjeli su aparthejd Južnoafričke Republike….

Jedina razlika između tih ljudi i starih Grka proizlazila je iz činjenice da su ovi iz druge polovice XX. stoljeća živjeli u okruženju navodne suvremene demokracije pa se ta razlika odnosila na činjenicu, koja je ipak predstavljala korak naprijed, a ta je bila da režimi iz Gotovčevog

278

vremena svo je kritičare, ako baš nije bilo najnužnije, ne ubijaju. Oni svoje disidente puštaju da žive pri čemu za se sebi uzimaju pravo da iz pozicije vlasti o disidentima javno govore kao o kriminalcima, da ih javno ponižavaju i prikazuju kao zločince i ništarije, da se o njima govori kao o ljudima koji nemaju nikakvih etičkih osobina pa ih zbog toga u ime čitavog društva zbog opće sigurnosti i društvenog zdravlja režim osuđuje i odbacuje .

Iz te pozicije pisao se i izgovarao tekst hrvatskih i jugoslavenskih komunista o disidentima. Gesta prividne pomirljivosti kakva je bila glumljena u tadašnjoj Jugoslaviji značajno je umrtvila oštricu mnogih disidentskih iskaza. Ta činjenica promijenila je mnoge ljudske sudbine jer je kod nekih disidenata potakla odustajanje od borbe a onda i prihvaćanje intelektualnih specijalizacija kao idealnih pribježišta u otuđenom , poniženom i jednoumnom svijetu .

Austrijski filozof Martin Buber svjedočio je jednom o tomu iz vlastitog iskustva , doduše iz vremena Hitlerovog režima. On pripovijeda kako su njega puštali da govori, svi su ga puštali i njemu bliski Židovi i Nijemci, puštali su ga da javno govori dok je samo kritizirao, dok je pokušava izgovarati tekst istine. Buber svjedoči kako mu je to uspijevalo sve do onog trenutka u kojem mu se, figurativno, glava nije susrela sa zidom i dok se nije ozlijedio da bi ubrzo spoznao kako je pred njim zid i da dalje ne može ići.

Vlado Gotovac lekciju sudara sa zidom nije prihvaćao, on u svom djelovanju redovito ide kroz zid i nije o niti jednoj prepreci vodio računa. Bilo je tako ne samo kad je odlazio u prvi četverogodišnji zatvor i kad za razliku od većine pisaca nije prihvatio samocenzuru .Bilo je tako i drugi put kad je deset godina kasnije bio suđen za isti delikt ,to jest za navodni zločin koji niti je postojao u zakonu niti ga je itko njemu mogao pripisati. Nikako nije bilo slučajno što je u vrijeme izricanja obje te presude jedan od najmoćnijih hrvatskih političara bio stanoviti Jakov Blažević, čovjek

279

koji je bio državni tužilac na notornom zagrebačkom procesu protiv kardinala Stepinca 1946. godine.

Gotovac je jednom zabilježio ove teške rečenice o sebi i svom pisanju:Gotovo sve što sam napisao, napisao sam u panici-u panici zato što je svaki tekst mogao biti koban i posljednji ;u panici zato što je demoniziranje trivijalnosti već zauzelo mjesto sudbini za cijeli svijet ;u panici zato što se posvemašnji aktualizam-to pohlepno i pomamljeno mišljenje, s karakterom slijepog junaka-. Pretvorio u monomaničnog diva: u Saturna. To je strašna nesreća kad je pisanje nerazdvojno od Kairosa…Pisao je Gotovac u panici zato jer su panikom za vrijeme njegova života i zrelosti upravljali oni koji nisu mogli upravljati sobom;zato što su svijet mijenjali oni koji nisu mogli mijenjati sebe. Bili je to zato što su Novo zastupali oni koji nisu imali Staro;zato što su povijest tumačili oni koji nisu ispitivali sebe. I konačno pisao je u panici jer je za njega bilo prebolno što je bio prisiljen dijeliti sudbinu napuštenog individuuma.

Pred Gotovcem ,kao i pred Stepenicem, tri desetljeća ranije, domovina je u zatvorenikovoj ćeliji u istražnom zatvoru u siječnju 1972. godine obukla svoju luđačku košulju:

U tom sam trenutku susreo domovinu u luđačkoj košulji, okruženu sveobuhvatnom zlobom i nemilosrdnošću, opsjednutu demonom samoporicanja i njegovim fantazmagorijama, u požaru besciljnog razaranja života, u divljem trku prema zlu i propasti.

Gotovčeva književna egzistencija bila je puna stradanja. Prije svega intelektualnog i moralnog stradanja ,a onda stvarnog, mučeničkog boravljenja u komunističkim kazamatima. Tajne i javne zabrane pritiskale su ga čitavog života. On je uvijek imao poziciju koju je definirao doduše u pluralu ovako: Mi možemo napraviti nešto dobro, čak odlično, može se to na jedan način i priznati. Ali ne možemo prekoračiti u oblast odlučivanja; ni kao savjetnici, naravno. Da su naša djela potpisivali stariji- ona bi bila sjaj na i uvećala bi njihov ugled. Nama su donijela samo, uglavnom jadne honorare i ponekad

280

međusobna priznanja. O generaciji prethodnika on je ovako točno napisao: S porastom slobode padalo je njihovo značenje: u nekim slučajevima i vrijednost… Vlado Gotovac sa slobodom nije imao što izgubiti. Osjetivši njezin okus on je na krilima Hrvatskog proljeća postao njezinim šamanom. Među onima koji su godinama bili gurani u stranu on je izišao na veliku nacionalnu scenu. Sada ga više nisu pitali zbog čega je do tada bio po strani i koje su mu bile tajne namjere, sada na središnjoj pozornici kad je sve postajalo javno i svima čujno i vidljivo on je počeo živjeti opasnost i počeo je njegov stotinama puta najavljivani susret sa sudbinom. Gotovac je počeo govoriti o tomu da je socijalizam ipak društvo koje može imati i kulturu, koje može disati slobodu.

281

Kako je biti disidentom u Hrvatskoj

U općoj predodžbi nije uobičajeno da se književna ili filozofska disidencija smatra poslom pjesnika. U toj činjenici i jest paradoks percepcije Gotovčevog književnog i paralelno s njim političkog rada . Uostalom on koji je vjerovao da je poezija najprikladnija forma za pisanje eseja, lako je , i to već na početku svog književnog rada, povjerovao da je pjesništvo najbolji početak pobune protiv ustajalog društva i totalitarne države. Zbog toga je Vlado Gotovac i kad je kritizirao politički i društveni ustroj komunističke Jugoslavije bio pjesnikom. On onima oko sebe uporno govori , govori im poput Hamleta koji majci Gertrudi ponavlja , ne mareći hoće li ga tko čuti, kako upravo u kritici svega oko sebe mora biti okrutan jer, pojašnjava on majci, da je to gesta koju mora zauzeti ukoliko želi biti pravedan. Ovom književniku između kritike i pravednosti čvrsta je veza. Vlado Gotovac nije bio od onih koji bi protest želio svesti na niz tihih prigovora, nije bio od onih koji bi kritiku izgovarali kao da je tek marginalna pokuda.

Za Gotovčev maksimalistički program bilo je to premalo. On je u kritici bio neustrašiv , njemu je bio stran iskaz onih koji nisu bili hrabri, onih koji su se plašili da im protest vlastima ne postane razumljiv. Jer govor Gotovčev o svakodnevnom , premda se i u njemu on redovito pozivao na kategorije vječnosti, bio je svima razumljiv a time komunističkim vlastima razoran . Pjesnikov retorički skalpel rezao je izravno u tkivo vlasti, prodirao je u njen diskurs tako što ga je lakoćom preuzimao i varirao, čas odbacivao a čas ironizirao. Utopija koju su komunisti nudila u stvarnosti pod njegovim perom postajala je jedna nova, obnovljena utopija a time svojevrsni urotnički tekst . Svoje buntovne tekstove izgovarao je glasom profetskim. Gotovac je govorio suprotiva moćnika rečenicama koje

282

su samo naoko njima bile nerazumljive a istina je da je kroz njegov govor pulsirala ponornica nezadovoljstva i odvažnosti. Gotovac je iz svoje društvene nemoći u tim i takvim rečenicama postajao sve moćan. Govorio je kao da je heroj iz antičkih vremena, pa je netko naivan mogao povjerovati da je on retrogradan i da ne stiže iz doba u kojem su heroji .i na sceni i u literaturi ,postali obična romantična brontulala. Jer Gotovac za sebe i svoj slučaj nije izabrao tekst egzistencijalističke drame s antičkom tematikom i posrnulim herojem u središtu. Vlado Gotovac nije volio laku šifriranost takove , u njegovo doba vrlo popularne literature, a uz to smetalo mu je kako su se u takvim dramama olako apsolvirali najteži sadržaji. Vjerovao je kako se takvim moderniziranim herojskim diskursom ne može doći do suštine promjene koje su bile potrebne njegovoj domovini .Domovina njemu je bila umanjenica za cijeli svijet:

Moja mala domovina

Može podnijeti i najveću misao

Pogledajte samo njen čudni lik na zemlji

Što djeluje tako zagonetno

Kao znak pisma davno izgubljenog….

Moja mala Hrvatska

Tako rijetko radosna.

Europski disidenti, posebno oni iz druge polovice XX. stoljeća ljudi su s kojima je Gotovac zajedno mislio i zajedno izgovarao vrlo srodne tekstove. Svi ti ljudi, koji su dolazili iz najrazličitijih sredina istočne Europe nisu u svom jeziku i svojim iskazima bili uvijek efikasni. Njihovi tekstovi naoko hrabri, njihov govor o zarobljenom umu ili o antipolitici činio se mnogima u njihovim vlastitim sredinama posve nerealan. Uz to oni najglasniji među njima bili su spremni napustiti svoju domovinu čim bi im se zato ukazala prigoda. Vlado Gotovac domovinu nije napuštao ni onda kad mu je ona bila zla

283

maćeha. On je metodom vlastitih osjeta osluškivao njezine tektonske poremećaje, sudjelovao je u njima ne čekajući da netko drugi , nenadano i izvana objavi kraj poratnog totalitarizma.

Da potkrijepimo takav stav dovoljno je spomenuti jedan primjer iz Gotovčeve blizine. To je slučaj samozvanog jugoslavenskog disidenta Predraga Matvejevića , buntovnik s partijskom knjižicom , čovjeka koji dok je Gotovac bio u zatvoru, traži u otvorenom pismu od diktatora Josipa Broza da , ni manje ni više nego, podnese ostavku na sve svoje diktatorske ovlasti. Naravno ni adresat a ni oni oko njega nisu uopće percipirali maskirani govor toga čovjeka koji nikad nije znao što bi sa svojom vlastitom domovinom. Gradio se kako mu je ona amo zato da sa sebe skine njezinu težinu i opasnost. Bio je Matvejevićev tekst koji je jedino on nazivao disidentskim tek ubod komarca koji je diktatoru čak i odgovarao jer je površnoj javnosti nudio slobodarski privid. Ni Josip Broz Tito ni njegovi adlatusi nisu ni primijetili taj navodno pobunjenički govor, tekst koji svjesno zaboravlja, da upravo diktator i jedino on može abdicirati ali ne zato što bi bio slab nego upravo zato što jedini on čak i činom abdikacije može pokazati teatar svoje apsolutne snage . U slučaju Josipa Broza ta se pozicija još za vrijeme njegova života iskazivalo sloganom I poslije Tita Tito!

Vlado Gotovac se lažnim iskazima salonske disidencije koja se njegovala u krugu oko zagrebačkog filozofskog časopisa Praxis, a kojoj je bio samozvanim glasnogovornikom spomenuti Matvejević nije bavio. Gotovac je svojim tekstovima i gestama ranjavao tijelo vlasti izravno u srce najprije zato jer je prokazivao nemoć onih koji su se predstavljali za moć a , drugo, jer je svima obznanio činjenicu da i oni što su ih proglašavali nemoćnima mogu javno, za sve, tražiti život u istini kao imperativ. Bila je to situacija iz Andersenove bajke o Carevom novom ruhu samo dječak koji je ugledao gologa cara nije više bio dječak a i nije u tom opažaju bio sam.

284

Gotovčeva kritika monološkog diktatornog društva nije bila apstraktna niti je težila dopadljivoj frazi. Njegov govor je sav bio usmjeren vlastitoj sredini, obraćao se svim njezinim stratumima pa možda najmanje disidentovim srodnicima i istomišljenicima. Dogodilo se da je Gotovac upravo njih svojom nepredvidivošću i žestinom iznenađivao, svojom upornošću i neukrotivošću. Njima, a o tomu ima mnogo dokaza nije zasmetao sadržaj Gotovčeve društvene kritike jer o tomu se i nije radilo .Njima, njegovim suvremenicima , smetala je njegova vehemencija , smetao im je njegov zagovor forme i tvrdnja da nije u svijetu nikad tragičan sadržaj, da nije on ni najvažniji nego da je zlo kojeg treba amputirati smješteno u formu. Podsjećao je suvremenike da samo naivni mogu u vrijeme režima Josipa Broza promisliti kako je problem toga režima u njegovom sadržaju, kako je njegova tragedija u broju žrtava ili u zbroju osobnih nesreća. Ne , to nije bila matematika te diktature pa zbog toga tu diktaturu i nije boljela kritika njezinog sadržaja. Takvu kritiku kad bi se i pojavila vlast bi doživjela kao da je simptom površinskog zanovijetanja. Cinični režim Josipa Broza jedino je mogla omesti kritika njegove forme, napad na potpunu niskost i bijedu njegovih navodno najsvetijih sadržaja.

Pjesnik i filozof Vlado Gotovac svojim disidentskim tekstovima, kao do jučer svojim pjesmama i esejima, napao je samo središte toga režima koji se temeljio na nakaradnoj interpretaciji nacionalnih sadržaja svojih federativnih sastavnica , režima koji je prešućivao zločine nad Hrvatima a naglašavao navodnu genocidnost čitavog jednog naroda, a koji je ekonomske temelje države projicirao u srbijanskim središtima moći i kojemu je sva svjetskost završavala na ušću Save u Dunav. Gotovčev kritički diskurs slijedili su mnogi u trenutku dok je on bio izgovoren ili ispisivan , ali mnogima je u Hrvatskoj ostao nepoznat njegov koncept hrabrosti kao hrvanja sa vertikalnim, ostao im je nejasan govor o hrabrosti kao odbacivanja svih horizontalnih iskušenja. Hrabrost je njemu bila susret sa sudbinom, hrvanje s poviješću.

285

Slika o Gotovcu disidentu nije nešto što bi pripadalo samo njegovoj biografija nego je ta slika u njegovom slučaju uključivala figuru koja je opće mjesto svake do danas poznate disidencije i svake javne kritike moćnih. Zlosilja totalitarnog komunizma u zemljama istočne i južne Europe tom modelu etičke i književne geste donijela su niz novih osobina koje su sve odreda imale stanovitu srodnost s kulturnim radikalizmom tadašnjih zapadnoeuropskih i američkih buntovnika koji su ovim istočnim disidentima bili vrlo srodni.

Već biblijski prorok Amos, da spomenemo ovdje najstarijeg među disidentima pisane povijesti, nije mnogo mario za stavove suvremenika o svome buntu , njega se nije ticalo što oni misle o njegovim iskazima niti kakav odnos imaju prema žestokoj kritici koju je upućivao narodu Izraelskom dok ga je upozoravao da oni, potomci Izakovi, upravo idu krivim putem i da pri tom kobno griješe. Biblijski prorok Amos bio je jedan od najstarijih disidenata pisane povijesti, on je autor provokativnog kritičkog teksta. Bio je čovjek iskren i neustrašiv dok je svojima govorio o njihovim manama i stranputicama na koje su ih te mane dovele. Sljedeći srodnik Amosov bit će filozof Sokrat. On pred sucima atenskim tumači svoju kritičnost i svoju ljubav prema istini, tako što svoju figuru prispodobljuje heroju Ahilu. Sokrat je smatrao da se on u rubnoj situaciji u kojoj se zatekao jednako kao nekad slavni ratnik izlaže riziku života i smrti. Svjestan je Sokrat bio da njegova duhovna pobuna nije ničim zaštićena, da njezino mjesto ne može biti u bjelokosnoj kuli mudrosti nego da je izloženo javnim provjerama, da je nezaštićena od sankcija i progona. Sokrat je , jednako kao Gotovac u Hrvatskoj, Milosz i Michnik u Poljskoj, Havel u Češkoj, Brodski u Rusiji, Konrad u Mađarskoj, posve u pravu dok izgovara svoj disidentski tekst s obzirom na ljudske i povijesne činjenice. Svi oni su u pravu dok zagovaraju život u istini. I još jedno im je zajedničko: svi su oni na ovaj ili onaj način doživjeli da im njihovi sugrađani u velikom broju okreću leđa, da se možda načelno s njima slažu ali da im ne daju masovnu podršku i da ostaju nezainteresirani za njihove patnje i njihovu muku .Suvremenici

286

su sve ove ljude osudili na samoću, onu samoću o kojoj je Gotovac tako uporno govorio dok ju je najavljivao u svojim starijim pjesmama i esejima, dok je najavljujući vlastitu budućnost govorio o epizodama kroz koje prolazi ugroženi pojedinac i kako se tome opire:

Ovo je knjiga o pojedincu kojega nisu progutali ni Povijest, ni Bitak, ni Vječnost ;niti su mu pružili neku ispriku. Vidljiv je u svakoj tami. Nije provjerljiv ni u kakvom pokusu. Nije svodljiv. On je sam. Samoća ga omogućuje. Njegova je genealogija apsolutna. Njegova je biografija njezin konkretni slučaj…On ne prilagođuje biografiju povijesti ni povijest biografiji. Mijenja se samo u pravcu osobnosti- ili propada. Najviša misao najviše ga obvezuje.

Sokrat je kad se našao u toj situaciji pristao na smrt, popio je otrov i umro. Gotovac kad se nad njim ponovila slična situacija bio je drakonski kažnjen višegodišnjom izolacijom i zabranom govora, pokušali su ga ušutkati. To što moćnici nisu Sokrata kaznili ni šutnjom ni izgonom ni tamnicom nego smrću bila je stvar okolnosti jednog opasnog i primordijalnog vremena. Istina Sokratu su omogućili da umire okružen prijateljima , da čak umire ponosan na svoju kritičku misiju i na to što se bez ograda mogao suprostaviti posrnuloj ljudskosti. U Gotovčevo vrijeme pozicija proroka se promijenila pa on ne bez razloga citira jednu drastičnu sliku novoga doba u kojem su umrle misterije, u kojem su mnogi duhovni ljudi varalice ,a sveci lude, i gdje je nestala radost samoga života a postoji samo akcija i razonoda. U tom životu kaže on ponavljajući onog mudrog Francuza koji je rekao: Ne možeš više pljunuti kroz prozor na ulicu a da ne pljuneš na nekog proroka!

Sokrat u svojoj Apologiji radi isto što Vlado Gotovac , radi isto što dva tisućljeća kasnije njegov hrvatski duhovni sin ostvaruje u svojim disidentskim ali i filozofskim i profetskim tekstovima u kojima su sačuvane mnoge premonicije i slutnje budućih patnji. Gotovac je propitivao istinu, zalagao se za život u istini, tražio je dokaze o tuđim lažima. U svemu tomu nije mu nedostajalo pedagoškog žara kojim je

287

podučavao svoje sunarodnjake kako da slijede dobro za sebe i za svoju sredinu. Slično se suvremenicima obraćao i Amos kad ih je upozoravao kako je od svih plemena na zemlji on izabrao upravo svoje pleme da mu uputi kritički govor , da za njega popravi svijet. On je suvremenicima , koji ga nisu najbolje razumjeli, htio javiti radosnu vijest prema kojoj čovjekovo srce nije uzaludno i nije napušteno. Ovi najraniji disidenti izgovarali su svoje tekstove iz kategorija platonističkih i stoičkih učenja .

Ipak sve njih je nadmašio Onaj koji je usred Povijesti počeo govoriti središnji tekst iskupljenja. Taj disident, koji se zvao Isus Krist, dok govori svoj tekst mira ili dok izgovara tekst svoje disidencije ne poznaje mržnju nego iz ljubavi se odvaja od većine svoga naroda . Ni njega oni kojima se obraćao nisu uvijek najbolje razumjeli. Naime premda je metafizički iskupitelj čitave Povijesti Krist je i prorok koji je imao snage da u lice svojim sunarodnjacima i suvremenicima kaže i ovo :Nemojte pomišljati da sam došao kako bih na svijet donio mir. Ove riječi ali i ove koje su im slijedile zapisat će evanđelist Matej (10,34-36.) a Vlado Gotovac ih ne jednom citira prema sjećanju, on im se često i uporno vraća: Nisam došao donijeti vam mir, nego nemir. Ustvari došao sam kako bih odvojio sinove od otaca, kako bih odvojio kćerku od majke, snahe od svekrva. I svi će nakon moga dolaska imati u vlastitoj obitelji neprijatelje. Dok govori ovako Isus Krist je najradikalniji kritičar društva, on je onaj koji želi promijeniti svijet ali ne na razini njegove anegdotalne pojavnosti nego tako da mu posve mijenja strukturu. Taj Kristov tekst to je isti onaj govor koji Gotovac upućuje svojim navodnim pomagačima, i istomišljenicima kad ih upozorava da mu nikako ne pomažu kako bi se borio da u zatvorima budu kvalitetnije slamarice ili da stražari postanu nešto milosrdniji. Ne, njega nikad nije interesiralo poboljšanje komunističke diktature, njega ne zanima kritički marksizam s ljudskim licem kojeg zagovaraju komunisti u Praxisovim traktatima ili u izlaganjima za vrijeme njihovih savjetovanja na izoliranoj Korčuli.

288

Gotovcu disidentu pred očima je samo jedan jedini cilj i on ga uporno ponavlja , zagovara ga svakodnevno u vrijeme Hrvatskog proljeća , ali i u samoći tamnica, a to je apsolutna promjena društva u njegovoj suštini i u osnovnim njegovim načelima koja se tiču uzajamnosti osobnih i nacionalnih sloboda, koja se tiču ekonomske nezavisnosti i nepodređenosti tuđem nasilju. Govoreći takav tekst Vlado Gotovac u drugoj polovici šezdesetih godina postaje najizrazitiji disident komunističke Jugoslavije i Hrvatske u njoj. On je bio onaj koji je dok je izgovarao tekst hrvatskog oslobođenja, premda zbog okolnosti vremena tada pod kraj šezdesetih godina XX. stoljeća nije inzistirao na bezuvjetnom raspadu tadašnje države, najjasnije mašta hrvatsku domovinu oslobođenu od totalitarizma..

Pred smrt i sam Krist u jednom trenutku pokazuje ranjivost. Nju je Gotovac iskusio na vlastitoj koži a kad ju je citirao činio je to u formulaciji iz Camusovog eseja o budućnosti tragedije . Bila je to ranjivost koju Propeti iskazuje prema svom ocu , koju iskazuje prema neizdrživom bolu i u trenutku kad se osjetio posve sam i napušten .Tek tad je izustio:Eli, Eli, lama sabahtani. Bože moj!Bože moj! Zašto si me ostavio? . Izgovoreno je to samo trenutak pred smrti. To je trenutak u kojem Bog koji je postao čovjekom izgovara središnji osjećaj svake disidencije, osjećaj ostavljenosti. Bio je to iskaz onoga koji je spreman na apsolutni rizik, onoga koji je spreman podnijeti prezir i mržnju svojih bližnjih, koji upravo doživljava poniženja od strane onih za koje se žrtvovao. Taj trenutak Kristove kratkotrajne sumnje sublimira osamljenost svake disidencije, ali on je i mjesto njezinog bezgraničnog heroizma, on je govor onoga koji je izabrao samoću pa čak i prezir gomile koja ne shvaća kako bi joj on, nemoćnik, uopće mogao pomoći.

O tom osjećanju govorio je Vlado Gotovac: Tragičan prizor bojišta ne poziva na ukidanje razlika među ciljevima palih, ali njegove boli neprestano nas opominju da pod čovjekovim nogama svagda podrhtava mračno propadalište…dok on, podigavši pogled , slijedi

289

zvijezdu svoga sna….Postoji neopravdani bijes pravednosti, ali mora postojati i njezina blagost, njezina ljubav, jer bi bez toga ona bila neljudska. Pobjeda koja s ljubavlju ne prekida osvetni niz, propada u oholoj brutalnosti, pripremajući novo barbarstvo.

I smrt Sokratova i smrt Isusova otvaraju pitanja koja ni Gotovčev slučaj, a ni mnogih njegovih suvremenika, nije riješio. Smrt pobunjenikova rizik je njegove filozofije i ona je tek trenutačni slom njegovih proročanstava .Posve je nemoguće govoriti o drugačijem završetku Kristove priče na Golgoti, ali je zato u Sokratovom slučaju kad bismo ga smjestili u suvremenost možda bilo moguće zamisliti posve drugačiji kraj. Moguće je tako zamisliti disidentovo oslobođenje nakon milosti moćnika, moguće je zamisliti njegovo slanje na neku manje uglednu sveučilišnu profesoru, na odluku o daljnjem financijskom podupiranju njegovih istraživanja istine. Završetak je to koji po svemu ne bio heroičan ali zato on u novijem dobu nije nemoguć.

Doduše disident Gotovčeva kova na takvo što nikad ne pristaje, jer on konzekventno odbacuje mogućnost bilo kakve naplate svog zagovora istine. Njega jedino zanima čast muke i njega zanima patnja zbog istine, osobna patnja koja će kad tad svojoj zajednici otkriti sebi pripadajuću katarktičnu funkciju. Upravo zbog te nade u vječnost Vlado Gotovac neće dopustiti da mu itko uzme pravo na zagovor istine, jer čim bi mu oduzeli to pravo, čim bi ga prisilili da svoju nevinost pretvori u priznanje krivnje njegovo bi se disidentstvo posve rasplinulo i izgubilo dah vječnost do koje je ovom pjesniku i filozofu jedino i bilo stalo. Jer Gotovcu su se mogle nanijete sve nepravde ali ne i nepravda priznanja krivnje. Njemu oduzeti ekskluzivno pravo na život u istini bilo je ravno smrti, bilo bi afirmacija stvarnosti u kojoj se jedino moglo živjeti u laži. Uostalom borba za slobodu za ovog njezinog svećenika bila je uvijek borba za cjelovitost. On kaže na jednom mjestu: U Termopilima se obavljala dužnost, jer se branio jedan svijet, a ne pojedini ciljevi! Samo opći ideali pokreću događaje.

290

Živjeti u istini to je Gotovčevo poslanje i za takav život on je bio spreman žrtvovati sve pa i vlastiti život. Ubili ga nisu ali su ga zatočili u tamnicama gdje je upravo on u zlim vremenima čuvao hrvatsku slobodu. Gotovci, njegov otac i majka, pa onda na kraju i njihov sin Vlado, doista su u vučjim vremenima i u doba zlih vojni, u drugoj polovici XX. stoljeća svojim tijelima i svojim duhom u tamnici branili ideju hrvatske države kao zajednice slobodnih pojedinaca. Mi ne možemo mijenjati svijet, govori Gotovac, napuštajući vlastitu stvarnost. Njemu je stvarnost nacionalnog bila mjerilo svih stvari Jer, kako je rekao pjesnik, nema vječnosti bez otisaka prstiju. Zbog toga je i morao toliko toga sanjati, toliko toga maštati, da bi mogao izreći ono malo istine. Jedna od tih istina glasila je ovako:

Obrana Hrvatske obrana je svijeta u kojem je nihilizam onemogućen svrhom svakog pojedinca. To je obrana čuda od bezoblične trivijalnosti i njezina demoniziranja; obrana raznolikosti i neponovljivosti od totalitarističkog identiteta.

Opći je dojam da je fenomen književnog disidentstva u istočnoj Europi na teoretskoj razini razmjerno dobro obrađen ali je činjenica da su se zaključci redovito izvodili na osnovi premalo primjera i bez uvida u dovoljan broj sudbina. Nije moguće sve istočnoeuropske disidencije i njihove tekstovne dokumentacije iscrpiti u nekoliko najslavnijih primjera.

Takav odnos doveo je Gotovčev slučaj i njegovu disidenciju u neravnopravan položaj i u prostor smanjene prepoznatljivosti. Hrvatski književno-politički binom ne funkcionira u snažnom književnom i političkom paru Havel-Kundera. I u Hrvatskoj su doduše 1990. odjeknule češke parole o tomu kako treba dovesti književnost na vlast, ali se one u Hrvatskoj nisu nikad ostvarile i svjesno su izbrisane iz svijesti. U Hrvatskoj i kad je bilo književnika na vlasti, njihove pozicije —čak ni dok su bili zatvarani, a još manje kad su prije toga neko vrijeme bili aktivisti komunističkih programa — nisu imale veze s liberalno demokratskom disidencijom što ju je na Zapadu

291

simbolizira Vacláv Havel, a u Hrvatskoj jedini ju je u tom pročišćenom koncentratu predstavljao Vlado Gotovac.

Možda je i pretjeran bio zahtjev kako bi književnici uopće trebali doći na vlast, ali nikada i nigdje ne će biti pretjerano tražiti da se nemoć njihovih moćnih riječi nikada ne stavlja u tamnice, ili da se njihovi utopijski tekstovi proglašava oružanom pobunom, da im se duh utamniči u ime navodno viših ciljeva oslobođenja čovjeka, a da se onda režimima odanim piscima za uzvrat dopušta da im država nadoknadi talent, da im vlast zajamči značenje, da im položaj odredi veličinu, a da im nagrade daju vrijednost kao protuuslugu za to što su vlast branili od svojih kolega.

Da bi se prikazao puni književni i disidentski profil Vlade Gotovca i da bi se istaknuli neki njegovi pogledi a lik bio jasnije ocrtan, moraju se u naraciju uvesti neke osobe i neke sudbine iz onovremene hrvatske književnosti. U tom smislu jedna je od ključnih dramatis personae njegova života bio Antun Šoljan koji je Gotovcu, mlađi od njega dvije godine, bio blizak u većini književnih i društvenih preferencija. Šoljan nije nikada bio zatvaran, iako je bio protivnik totalitarizma, premda je bio zagovornik građanskih životnih nazora i javnog aktivizma, onoga što su tadašnji češki disidenti nazivali drobna prace, sitnog rada. O Šoljanu Gotovac u istražnom zatvoru, u vrijeme suđenja, zapisuje ovo:

Šoljan svaki dan dolazi na suđenje. I tako me odmah ujutro obraduje: Jer dokazuje da moje brundanje nije bilo opravdano, ma koliko bilo razumljivo iz moje ćelije. Među nama dvojicom bilo je nesporazuma. Oni su nas udaljavali… ali nikad toliko, da mi on prestane biti draga osoba. I onda smo se opet lako približavali.-Tonko je od mene vještiji u životu, praktičniji, elastičniji. To ipak nije bilo dovoljno da izbjegne sve nesporazume oko našeg rada: često smo zajedno primali iste udarce! U njegovoj i u mojoj sudbini ima istog, grubog prediva…Obojica smo njime isprebijani!I zato je razumljivo što dolazi i zato bi se moglo dogoditi da ne dolazi;što bi bilo ružno, ali ne i

292

bestidno.Dakle:dogodilo se ono pravo! I ja se zbog toga radujem. Njemu nije više dovoljna literarnost, meni filozofičnost.

Šoljan je bio autor više uspješnih romana, niza esejističkih knjiga, drama i nekoliko knjiga poezije, antologija hrvatske i svjetske književnosti, prevodilac s engleskog i njemačkog a u vrijeme Gotovčevog uhićenja i prve dvije godine nakon presude bio je predsjednik hrvatskog PEN kluba. U krugu Gotovčevih vršnjaka najartikuliraniji je već u pedesetim i u prvoj polovici šezdesetih godina bio glas toga pisca koji se u svojim tekstovima i književnim akcijama kretao na nesigurnoj poveznici između etičkog i estetskog, ali tako kako je govorio da se uvijek bude samo u estetskom. Etika se u ovoga pisca podrazumijevala. Ona se izvodila iz estetskog i to je bila bitna novina. Šoljan je prvi među hrvatskim poratnim mlađim piscima radikalno iskazao, već prije 1960. stav da samo nedostatak estetičkih utemeljenja omogućuje njihov moralni probabilizam. Preventivni esteticizam ove teze dugo je štitio ovog pisca od progona. Tragači za nepoćudnošću sudarali su se s ovom postavkom koju je Šoljan ugradio u svoj književni rad, a i u polemike. On je o politici govorio jedino s književnog stajališta, a kad je dao ostavku na funkciju predsjednika PEN-a, jer je 1973. godine upravo zbog slučaja Vlade Gotovca prosudio da nije više u mogućnosti štititi svoje zatvorene kolege. Čak i tada je Šoljan govorio o estetici, čak i tada je htio da mu estetika osigura etičnost. Kada to više nije bilo moguće povukao je konzekvence i odustao. Tada su, žešće no ikada prije počeli nemilosrdni napadi koji su kulminirali 1978. godine kada su ga besprizornim napadima pokušali slomiti i moralno i književno. Te napade, koji su pogađali ne samo Šoljana nego i pjesnika Slavka Mihalića, predvodio je tadašnji Ždanov hrvatske književnosti Goran Babić koji je čim je proglašena demokratska hrvatska država emigrirao u Beograd gdje i danas živi.

U povijesnom smislu zanimljiva je i uloga Hrvatskoga PEN Centra u događajima oko Gotovčevog uhićenja, kao i činjenica da su hrvatski

293

književnici nakon 1972. sasvim proračunto pokušavali djelovati upravo u okruženju Hrvatskoga PEN kluba, vodeći računa da se radilo o domaćoj filijali jedne ugledne međunarodne udruge. U tom smislu nije bio beznačajan ni pokušaj Heinricha Bölla, tadašnjeg predsjednika Međunarodnoga PEN-a, da 1973. internacionalizira Gotovčev slučaj, čemu su se i tada opirali oni kojima je odgovaralo da događaje koji su proizašli iz hrvatskog proljeća prikažu rubnom i nacionalističkom epizodom, koji su htjeli kazati da je Gotovčevih šest godina tamnice i pet godina lišavanja građanskih prava u Jugoslaviji primjer žrtve koja je zbog nacionalizma zaslužila svoju sudbinu.

Takav stav je posve zlonamjeran i ne odgovara činjenicama, a to će reći objavljenim tekstovima Vlade Gotovca, kao i poznatim namjerama njegovih tamničara i njihovih nalogodavaca. I sedamdesetih godina, kao i danas, slučaj Vlade Gotovca bitno prelazi uske horizonte domaćih nacionalista koji su opremljeni idejama iz XIX. stoljeća.

U vrijeme Gotovčeva zatočeništva bilo je i nekoliko pisaca koji su isticali svoju lijevu i marksističku orijentaciju, ali su, svjesni svjetskih kretanja u književnosti i filozofiji, sa stanovitim otklonom od vladajuće narudžbe uspjeli misliti položaj književnosti u društvu na način koji je bitno prevladavao razmišljanje filozofa okupljenih oko časopisa Praxis i bio u priličnom raskoraku sa stavovima vlasti. Za razliku od filozofa okupljenih oko Praxisa ti su ljudi prepoznali Gotovčev slučaj, te su, iako se s njim nisu slagali niti ga uvijek izravno spominjali, branili njegovo, ali i opće pravo na slobodno iskazivanje kritike.

Ali grupa oko Praxisa posebno je nervirala Gotovca koji je zbivanja oko toga časopisa vrlo pozorno pratio. Dok je bio u istražnom zatvoru,analizirao im je tekstove pri čemu ga je posebno rastužila činjenica da njegovi kolege iz Hrvatskog filozofskog društva, izdavača časopisa Praxis, nisu o njegovom slučaju, o njegovom uhićenju i o suđenju , rekli nikada ni jedne riječi niti osjetili potrebu da ga barem

294

tekstualno u javnosti zaštite i da istaknu njegovu nedužnost.Gotovac ih je zato podsjećao da kad je uhićen 1972. oni nisu uopće prosvjedovali, da kad je prvi put osuđen na četiri godine nisu također prosvjedovali, niti kad mu je zabranjeno javno djelovanje na sedam godina također nisu prosvjedovali, kada se godinama nije mogao zaposliti nisu prosvjedovali kada je ponovno protiv njega pokrenut sudski proces 1980. nisu prosvjedovali…Posebno ga je ponizila činjenica da su ti isti ljudi koji njega nisu ni pokušali zaštiti niti braniti kada je u Beogradu nekoliko filozofa bilo otpušteno spremno reagirali na odluku o progonu tih kolega.

Gotovac hrvatske filozofe nije obavijestio kako bi on imao nešto protiv te reakcije nego ih je podsjetio na Ustav i na činjenicu da bi u našoj zemlji svi ljudi trebali imati pravo na slobodu, koja ne ugrožava slobodu drugih, koja isključuje svako nasilje nad čovjekom. Ponizili su ga pa im je dometnuo: Među nama može biti značajnijih ali ne može biti slobodnijih.

Govoreći o grupi oko časopisa Praxis Gotovac nije moguće mimoići već spomenutog Predraga Matvejevića koji je tražio od Josipa Broza da dade ostavke i abdicira.. Taj Gotovčev vršnjak, profesor francuske književnosti na filozofskom fakultetu u Zagrebu,kasnije nastavnik na rimskoj Sapienzi gdje je uvodio teror jugoslavenskog književnog nacionalizma, bio je opsjednut svojom javnom ulogom. Ovaj profesor pronašao je prostor iz kojega je, doduše neuspješno, ali ipak javno, u drugoj polovici sedamdesetih i u osamdesetim godinama branio pisce u zatvoru. U vrijeme Gotovčevog uhićenja s pozicije poćudnog čovjeka, kao komunist ali i jugoslavenski nacionalist što je bilo poželjno i ovaj pisac knjige Jugoslavenstvo danas posjećivao je pjesnika u tamnici, pjesnika koji je ondje ležao upravo zbog takvih koji su se divili njegovoj apologiji moralno sasvim razorene Jugoslavije.

Odnos Vlade Gotovca naročito u zatvorskim zapisima prema Praxisu i ljudima iz njegove blizine bio je žestoko negativan. Da je

295

zatvorenikov gnjev bio posvema opravdan svjedoče mnogi tekstovi iz ondašnjih novina i časopisa, gdje su ti filozofi opravdavali uhićenje pisaca i davali za pravo vlastima. Njima se, naime, činilo da je posve u redu što je zatvoren još jedan zagovornik građanskoga društva ili — kako se tada govorilo — trulog liberalizma.

U Hrvatskoj su oduvijek stradavali i stradavaju oni koji zagovaraju svakodnevno i koji zagovaraju sadašnjost, koji zagovaraju princip djela, što je i naslov Gotovčeve knjige iz 1966! Sedam godina kasnije autor Principa djela odlazi u zatvor zbog aktivizma koji za njega nikad nije bio politička kategorija, nego je proizašao izravno iz filozofskih ideja i društvenih kretanja u 60-im godinama. Bio je taj aktivizam, taj princip djela književna gesta ovoga pisca, njegov antipolitički projekt. Većina književnika Gotovčeva naraštaja koji su u književnosti nastupili pedesetih godina, a koje Gotovac zove neofita, radikalno su zagovarali načela slobode umjetničkog stvaranja. Ta načela mladi su, bez obzira na nevolje i na okruženje koje je od njih tražilo da opisuju život u omladinskoj radnoj brigadi i da se čude »zašto je čovjek koji voli Moby Dicka ipak kapitalistička hijena«, dosljedno zagovarali u svojim tekstovima. Njihove estetske preference vidljive su u repertoaru prijevoda iz angloameričke poezije, francuske i njemačke filozofije, a i u bliskosti sa slikarima iz grupe Exat koja je okupljala njihove likovne vršnjake. Treba tražiti formu tvrdila je ova nova komunizmu posve daleka generacija, treba tražiti formu kako bismo uz njezinu pomoć prenijeli novi smisao. Jer piše Gotovac: Ništa ih tako ne raspaljuje kao slobodan čovjek. Oni kliču: sve, sve, samo ne forma. Ukinite formu. Onemogućite je. Svugdje…

Gotovčev stav o slobodi stvaranja, suprotstavljanje onima kojima je originalnost subverzija, zatim svakodnevno zagovaranje aktiviteta stavili su generaciju iz pedesetih godina u središte književnih događanja. Nisu ni hrvatski komunisti sjedali posve skrštenih ruku.Oni su rano shvatili da sa socrealizmom kao umjetničkim programom protiv takvog mladenačkog novog aktivizma ne postižu

296

mnogo. Može se kazati da se komunisti nakon šezdesetih godina više oko socrealizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji nisu niti trudili, estetika ih više nije zanimala, pa su se počeli baviti etikom. Bio je to početak njihova pada! Jer u svemu, samo ne u etici, mogli su oni preživjeti.

Od pojave Praxisa započinje u hrvatskoj književnosti i filozofiji novo doba, ne toliko zbog spomenutih činjenica koliko zbog promijenjenih okolnosti u kojima su se događaji nizali neviđenom brzinom. Od tada novo je postalo zovom piscima koji su književnost doživljavali iz građanskog obzora. Novo, koje su oni do tada shvaćali samo kao estetsko, sada je sve više donosilo pitanja o tuđem etičkom probabilizmu. Gotovac je prvi među vršnjacima u svojim tekstovima radikalizirao ta pitanja i iskazivao ih u kategorijama i akcijama koje će ga šest godina kasnije odvesti u zatvor. Iskazivao je stavove koji ga izravno povezuju s aktualnom istočnoeuropskom disidencijom, ali i s načelima kulturnog radikalizma npr. Susan Sontag ili Herberta Marcusea koji su radikalizam u kulturi zagovarali u slobodnim sredinama zapadne demokracije. Svi se istočnoeuropski pokreti iz šezdesetih i sedamdesetih godina bitno razlikuju od događaja iz 1989. Dok je većina istočnoeuropskih zemalja 1989. žudjela za starim vrijednostima i njihovom obnovom, kao spasom od komunizma, pokreti u Čehoslovačkoj 1968. ili ovaj u Hrvatskoj 1971. obilježeni su težnjom za novim. Staro tada nitko nije spominjao ni u književnim ni u političkim polemikama. Staro se zagovaralo u nostalgičnim i za književnost nevažnim publikacijama u emigraciji gdje je dio kulturnih radnika nekoć pripadao poraženoj eliti Pavelićeve marionetske i zločinačke države s Hitlerovim protektoratom.

Pokret protiv totalitarizma u Hrvatskoj je nosio sve značajke novog. Proljećem ga nisu slučajno nazvali po analogiji s praškim proljećem dok su ga neprijatelji, želeći prokazati njegovu zloćudnost, nazvali tipičnom komunističkom skraćenicom maspok ili masovni pokret. Bio je pod okriljem tog doista masovnog pokreta već vidljiv početak kraja totalitarizma u Hrvatskoj. Od kada je 1966. Josip Broz Tito u

297

dramatičnoj političkoj igri osobno smijenio čitav policijski vrh u Jugoslaviji se počelo disati nešto slobodnije. Između ostalog paljeni su dotadašnji policijski dosjei, a moglo bi se navesti na stotine pokazatelja tog iznenadnog oslobođenja. Jedno od njih je već spomenuto pokretanje časopisa Praxisa u kojemu filozofi, svi manje-više komunisti, počinju tražiti reformu komunizma i jačanje samouprave,u kojem počinju kritizirati birokratizaciju nosio je tonova koji prije toga nisu bili poznati. Ne može se u tom vremenu ne vidjeti kako na Sveučilištu iz okruženja koje izbjegava ući u latentne, ali sada sve otvorenije probleme, neki kritičari i teoretičari književnosti traže povratak odgovornosti u kritiku, traže njezino oslanjanje na svjetskost i traže da se prevlada ono što se do tada zvalo antipozitivističkom pobunom i što je zatvoreno u kulu svojih bezopasnih interpretacija postajalo izolacionizmom i dolazilo u nesklad sa suvremenom književnom praksom, s onim što je Gotovac nazvao principom djela. U tom duhu nastajale su kritičke knjige Svete Petrovića i Stanka Lasića, u tom duhu pisane su filološke rasprave Radoslava Katičića i Dalibora Brozovića. kroz isto to vrijeme Vlado Gotovac uporno ponavlja svoje stavove o odgovornosti. Iako u tome nije bio jedini bio je svakako najdosljedniji. Najdosljednije je ponavljao da nitko nije kriv, ali da smo svi odgovorni. Upravo je upornost takvih piščevih stavova pokrenula njegov sukob s vlastima.

Kasnije u zatvoru, nad dvojbom evanđeliste Mateja koji kaže Tvoja će te riječ opravdati i tvoja će te riječ osuditi  ispisuje Vlado Gotovac ove riječi o pjesništvu kao otporu i o snu kao slobodi :

Odbijam drugo postojanje,

odbijam pojavljivanje

Izvan mjesečine!

Među krilima anđela

Skriveni prsten vjernosti

298

Sa snom.

U Hrvatskoj je pokret otpora komunizmu i njegovoj ideologiji iskazivan gomilom tekstova o povijesti. Povijest kao prevratnički tekst pojavljuje se u Hrvatskoj šezdesetih godina kao reakcija na komunistički univerzalizam i scijentizam. Za Vladu Gotovca svijest o povijesti terapeutski djeluje na probuđene ljude, jer povijest i pisanje o njoj ima smisla samo ako je raznolikost i ako afirmira raznolikost. O tomu je on pisao prije uhićenja, , govorio je o tomu na sudu suprotstavljajući se unificiranim pogledima na hrvatsku povijest, a o tomu je pisao u zatvoru .Tvrdio je, polemizirajući s mnogima , kako ne postoji i ne može u Hrvatskoj postojati jedan pojam slobode. Govorio je tako o Hrvatskoj, a mislio je pritom i na Jugoslaviju, ukazujući na potrebu isticanja njezinih razlika i prilagođavanja tih razlika ne jedinstvu nego programu koji će moći zadovoljiti ono najbitnije u svakom pojedincu. Jer najbitnija je za ovoga pisca bila sloboda, a s njom i osobna odgovornost, koja je uvijek pojedinačna i koja ne može biti opća.

Razumljivo je da se ovakvo shvaćanje povijesti koja je raznolikost i koja treba da afirmira raznolikost nije sviđalo nikome; niti komunistima niti Gotovčevim zatvorskim kolegama među kojima su neki imali posvema neliberalne ideje o društvu. Iste takve riječi o povijesti i o raznolikosti zapisao je, uostalom i Litvanac Venclova u jednom od pisama Miloszu. Razmišljajući o povijesti kao raznolikosti,on kao da je citirao hrvatskog zatočenika. Takve su riječi ujedinjavale istočnoeuropsku generaciju koja je šezdesetih godina XX. stoljeća počela poduzimati relevantne društvene akcije. Naravno Gotovčevi stavovi imaju još veću vrijednost danas, jer su dolazili iz zemlje u kojoj se zbog njihova nerazumijevanja vodio krvavi rat oko sjećanja. Gotovac je bio jedan od onih koji je vjerovao da će izlazak iz komunizma biti brz, možda ne bezbolan ali da će biti brz. Na kraju to se nije dogodilo jer Hrvati su se prije vratili u formalnu Europu, u

299

Europsku uniju ali je kod njih nije na razini odlučivanja i slobodnog razmišljanja još uvijek napušten komunistički monološki tip svijesti.

Kulturni radikalizam 60-ih godina XX. stoljeća a Gotovac je bio jedan od njegovih glasnogovornika bio je obuhvatna pobuna i to prije svega pobuna protiv principa stvarnosti. Taj pokret svugdje je afirmirao djelo i neagresivnu težnju za promjenom. Bio je taj radikalizam borba protiv logike dominacije. Na stranicama Hrvatskog tjednika, dok je ondje pisao kolumne i dok je uređivao taj za hrvatske prilike visokotiražni tjednik , on osjeća nove okolnosti i osjeća dah moguće pobjede i promjene. Neka prethodna nemoć kao da se topila iz broja u broj Hrvatskog tjednika. Traži Gotovac odgovornost svih onih koji je nemaju i onih koji bi je morali imati. Zagovara u tim svojim tekstovima stare mediteranske vrijednosti, zagovara ih ne samo kao vrijednosti kulturne nego i kao politički program, a te su vrijednosti prije svega: jasnoća, točnost, kako voli reći, vjera u svetost pojedinca, zagovaranje bratstva, i duhovna arbitraža nad političkim.

Gotovčevo inzistiranje na snazi i energiji provlači se kroz sve njegove tekstove, a počiva na tezi da je književnost bliža tjelesnoj snazi negoli razumijevanju života. Znatni su dodiri ovih Gotovčevih teza o aktivitetu s tekstovima Hannah Arendt, a u istočnoj Europi paralelni su im izvodi Karela Kosika o pojmu djela što Havel kasnije prevodi u termin odgovornost. Djelo će i Gotovac, kada se nađe u tamnici, prevesti kao odgovornost za što u njegovom zatvorskom dnevniku ima na stotine primjera. I on zajedno sa Susan Sontag u djelu Styles of Radical Will misli da bi bilo iritantno željeti biti netko drugi od onoga što jesmo. Mi smo, kliče Gotovac u Principu djela ono što jesmo. Povijest je nestala, piše on sredinom šezdesetih, pa su zato moguće samo nostalgija i nada, a usuprot njima ostaje nam sadašnjost. A upravo stav da je sadašnjost jedini mogući svijet suprotstavlja Gotovca u potpunosti filozofima oko Praxisa čiji je stvaralački marksizam, kako su ga oni nazvali, nešto što je zatvoreniku bilo posvema iritantno. Njega ne smetaju toliko njihovi tekstovi koliko akcije koje iz

300

njih, kao njihove posljedice, proizlaze. O Praxisu izuzetno oštro i s gnjevom piše u svom zatvorskom dnevniku. Bilo je to u trenutku kada su mnoge osobe, pa i neke institucije ustale u Gotovčevu obranu, ali bio je to trenutak kada se Praxis, koji je bio izdanje Društva filozofa Hrvatske,a kojemu je Gotovac inače bio članom, ne samo što se nije niti oglasio, nego je štoviše grupa pisaca iz toga kruga pokušala opravdati utamničenje Gotovca pravdajući to razlozima njegova nacionalizma.

O Praxisu u zatvorskom dnevniku piše Vlado Gotovac na mnogim mjestima zaprepašten njihovim nerazumijevanjem njegove pozicije i njegova individualizma. Po svemu sudeći, a tekstovi to svakako mogu pokazati, njih je kod Gotovca smetalo ono što oni nazivaju građanskom ideologijom. Oni , jednako kao i istražni suci, bez dokaza aludiraju na njegov »nacionalizam« . Gotovac je o Praxisu već sa slobode izricao vrlo kritično mišljenje. Smatrao je da taj časopis zbog svoje marksističke impostacije može vidjeti samo dio hrvatskog problema i da ti mislioci previše očigledno kritički želi usavršiti svijet koji, kako kaže Gotovac »mi želimo ukinuti, ovakvoga kakav jest jer ne vjerujemo da ga možemo popraviti.« Pozivanje grupe oko Praxisa na znanost Gotovac s gorčinom odbacuje u zatvorskom dnevniku jer takvu njihovu znanost naziva pseudoznanošću. Razočaran što su se u njegovu slučaju solidarizirali s tamničarima, trudi se opovrgnuti im svaku idejnost. Govori protiv njihove pseudo filozofije pa kaže da je mnogo vrijednije iskustvo umjetnosti i da je ono u svemu ekvivalent ideologiji. Umjetnost, piše Gotovac, slijedeći moderni radikalizam svoga doba, omogućuje nam da vidimo i duboko osjetimo prirodu ideologije. A znanost kakvu nudi Praxis lažna je. Ona proizvodi bastard utopije. Zaključak takvih Gotovčevih izvoda jest da Praxis takav kakav jest koristi totalitarnom režimu. Premda u zatvoru, Gotovac je dobro osjetio da je ishod praksisovih ideja o korekciji komunizma, koji je inače za njih najbolji od mogućih svjetova, identičan društvenom ponašanju njegovih tamničara.

301

Gotovcu nije moglo promaknuti da su vlasti 1973.godine dok je on bio u kaznionici u Gradiški ukinuli Praxis i da je svjetska javnost zbog Praxisa protestira više negoli zbog zatočenih hrvatskih pisaca. Jedan od najmoćnijih praksisovaca, Predrag Vranicki, predmet je mnogih Gotovčevih zatvorskih zapisa, jer taj profesor i sveučilišni rektor zajedno s političkim rukovoditeljima ,koji su bili neposredni naredbodavci Gotovčeva hapšenja ,prisustvuje, a to se čita u jednoj vijesti službenog lista Vjesnik, dodjeli visokog državnog odličja osamdesetogodišnjem književniku Miroslavu Krleži.

Takvi rituali, kako Gotovac dobro sluti, iako u zatvoru nema dovoljno podataka, samo su pokušaj vlasti da zamaskira činjenice i da stvori osjećaj kako je u zemlji i u književnosti sve u redu, iako je u zatvoru, kako će reći za svoju zemlju Havel, a Gotovac ponoviti, bio zarobljen ponos Češke i Hrvatske.

Iz zatvora Gotovac poručuje u duhu radikalnih pisanja svoga vremena da nema neutralnosti u svijetu, moraš biti dio rješenja ili si dio problema. Za Gotovca Praxis je bio samo dio problema. U svomu zatvorskom dnevniku pisac, duboko svjestan konfuzije stvarnosti i povijesti, stvarnosti i fikcije, raspravlja o onome što on zove totalnom penetracijom diskursa. O svemu se kaže može govoriti i to što govoriš postoji ili kao diskurs ili kao ne-diskurs, postoji u svakom slučaju. Kako kritizirati stvarnost kad joj je ponos u tamnici, tko će je kritizirati kad je savjest zarobljena? O tomu razmišlja ovaj disident za kojega su mnogi suvremenici vjerovali da je u zatvoru bio zbog mržnje prema drugima.I dok oni to vjeruju on u dnevniku piše najviše o razumijevanju drugoga. Ono što tada zapisuje o Srbima sasvim je na tragu onoga što je pokušavao objasniti u svim dobima svoga života , samo ga poludjeli duhovi iz balkanskih otvorenih boca nisu čuli: Srbi u Hrvatskoj kao narod postoje samo po imenu. Jer, oni s nama imaju isti jezik, istu kulturu, iste gospodarske interese, što sačinjava osnovu naroda. Sadašnji pokušaji konstituiranja razlika pokazuju da to znaju oni, koji žele manipulirati s njima. Ali, to je poziv na odricanje od

302

cijele njihove prošlosti! To je poziv na svođenje njihovih dosadašnjih djela na zabludu, a današnjicu na materiju, koja se tek treba oblikovati. Strašan, tragičan i zlokoban poziv!

Ove riječi nije nitko mogao čuti iz tamnice, ali njihov ih je pisac govorio i one su ostale u jeziku kao opomena.

Svođenje hrvatskog proljeća iz 1971. na nacionalistički separatistički pokret ne samo što je opovrgla budućnost nego se takvo što, kada se studiraju dokumenti, a među njima na prvom mjestu zatvorski dnevnik Vlade Gotovca može potpuno isključiti. Bilo je u tom pokretu onih koji su u njega ušli s nostalgičnim možda i šovinističkim pobudama, ali oni su uza svu glasnost bili intelektualno neprisutni. U hrvatskom proljeću događalo se ono što se i inače događalo u mnogim pokretima nacionalnog oslobođenja u povijesti. U svim takvim situacijama, narod, to jest njegova elita, prvo prepoznaju svoju zaostalost i bivaju njome šokirani, zatim, drugo, spoznaju da se nalaze uklopljeni u civilizaciju koja im je strana i treće, počinju osjećati potrebu da se opreme kako bi se kulturno mogli uzdići. Sva ta tri elementa postojala su i u pokretu hrvatskog proljeća, ali oni su u dijelu koje je zastupao Vlado Gotovac bili iskazani kategorijama onoga što je povjesničar John Plamenatz nazvao zapadno liberalnim nacionalizmom. Onaj, tzv. istočni i naravno neliberalni nacionalizam također je bio djelatan u Hrvatskoj. Raznolikost sudbina i isprepletenost različitih civilizacijskih utjecaja, dovela je i do zagovaranja demokratskog zaostajanja i ograđivanja od svih svjetskih procesa. O tim procesima postoji u suvremenoj Hrvatskoj golema dokumentacija, ali tim retrogradnim procesima ni Gotovac, a ni većina književnih sudionika u hrvatskom proljeću nisu pripadali. Zato je i karakteristično da je komunistički režim u montiranom procesu Gotovcu imputirao vezu s dijelom emigracije profašističke orijentacije dokazujući u javnosti njegov ekstremni nacionalizam. Za takve veze i takve nazore nije bilo dokaza u Gotovčevom slučaju, ali su se uporno u tadašnjim medijima, a i u člancima grupe oko Praxisa provlačile na njih jadne aluzije. U

303

hrvatskom proljeću nacija i nacionalno bilo je jedna od središnjih tema samo zato jer je totalitarizam pokušavao uništiti svaki govor o individualnom, o razlikama a time i o naciji. Gotovac u zatvorskom dnevniku kritizira one koji su ga zatvorili i prije odlaska u tamnicu, ali ih iz tamnice prokazuje kao one koji su postali jedina individua u zemlji, koji su postigli to da je u njoj pojedinac izgubio individualnost. Oni su je stekli, a pojedinac ju je izgubio, piše Gotovac. To je, kaže on, začetak društva neodgovornih, društva s anonimnim odlučivanjem što nije slučajno nekoliko godina kasnije kulminiralo u odluci diktatora da nakon svoje smrti predsjedničku vlast preda osmorici zamjenika koji su doista to shvatili simbolično pa su njegovoj sjeni napravljenoj od papira godinama do početka rata na stadionima u svibnju prinosili žrtvu u vidu faličkog simbola mladosti.

Do razmimoilaženja Vlade Gotovca i takozvanih kreativnih filozofa došlo je zbog neslaganja u tumačenju pojma individualne odgovornosti u društvu. Za filozofe, a to su oni u Gotovčevom slučaju i demonstrirali, ako pojedinac »skrene«, to jest pogriješi kako se tada govorilo, društvo ga ima pravo kazniti u ime svih. Gotovac zbog toga u svojoj obrani izravno govori o pravu pojedinca na grešku, odnosno na individualnost, o pravu da se bude nepredvidiv.

Kad se nakon višegodišnjeg zatvora koncem sedamdesetih godina vratio u Zagreb i kad je o njegovim utamnjeničkim patnjama iz prve ruke htio čuti bard tadašnje hrvatske književnosti, tada osamdesetogodišnji Miroslav Krleža Gotovac mu je rado udovoljio želji, Posjetio ga je u njegovom stanu na zagrebačkom Gvozdu, gdje su razgovarali satima. Krleža je bio zgrožen onim što je čuo i kad je razgovor završio, starac je prišao komodi i s nje uzeo već ranije pripremljenu kovertu, očito s novcem, te se obratio Gotovcu i pokušao mu uručiti kovertu. Znao je da Gotovac ne može dobiti nigdje posla, da mu je zapriječeno objavljivati književne tekstove. Krleža je tada ovom disidentu koji je to bio u svakoj molekuli svoga postojanja uputio otprilike ove riječi: Gotovac ,uzmite ovo pa se

304

odmorite u Opatiji. Povratnik iz tamnice nije uzeo taj nespretni dar starog književnika, okrenuo se i otišao. Nikad se više nisu sreli jer Gotovcu je bilo nezamislivo da uopće pomisli kako bi on književni disident, kako bi on borac za novo društvo mogao biti na odmoru. Gotovac je uvijek i u svakoj situaciji ispunjao princip djela, ispunjavao je taj princip gdje god da je bio i što god da je radio.

Kazao je jednom Zvonimir Berković da je Hrvatski tjednik i njegovo uređivanje za Gotovčev život kupola koja će svima biti vidljiva iz velike daljine. To je posve točno jer je u Hrvatski tjednik uložio Vlado Gotovac cijeloga sebe . Ipak Gotovac kao pisac k nije bio graditelj književnih katedrala. On kao da je gradio stećke , to jest čvrste rečenične sklopove, fragmente okupljenih rečenica , koje je razbacao po brojnim svojim knjigama i časopisima ,koje je fiksirao u rječitosti svojih govora. Bio je on koji nije htio izabrati šutnju.On je čitavog života tražio priliku da ostvari stanje iz kojega bi režimu mogao govoriti ne. U isto vrijeme, usporedbe radi spomenuti treba angažiranog pjesnika iz Splita, Tonči Petrasov Marović, jednog od važnijih novijih hrvatskih pjesnika samo četiri godine mlađeg od Gotovca. Ovaj je pjesnik , naime,shvatio da se može i drukčije. Pa dok je Gotovac u vremenu političke krize i oskudnog vremena duboko vjerovao da je zadatak piščev moći govoriti ne, dotle je pjesnik Petrasov shvatio kako je to tek jedna od solucija .On je suprotno od Gotovca ,vjerovao da se pobuna pjesmom treba dovesti do stanja u kojemu će se moći ne govoriti, u kojemu će se estetski otpor vremenu pretvoriti u energiju odšućene odsutne riječi.

Gotovčevo poslanje nasuprot ovom stavu šutnje, bilo je da glasno izgovara riječi usuprot tiranima. Rečenice iz knjige Princip djela na kraju njegova životnog puta pokazale su se kao premonicija,kao najava,one su postale njegova duhovna biografija, njegovo sjećanja na budućnost. Vlado Gotovac nije bio onaj koji bi propuštao izazove. Bio je hrabar upravo na način koji je odredio u svom Principu djela . Tu je hrabrost dolazila od želje da se u svakoj pa i najmanjoj kako

305

književnoj tako i ljudskoj gesti susretne vječnosti. Najvažnija knjiga njegova života zato je bio on sam !

Zalažući se za princip djela, to jest za razobličenje lažne stvarnosti i za uvođenje osobne odgovornosti, boreći se za odustajanje od mlakosti i rastjerujući u suvremenika nepotrebni strah Vlado Gotovac se najviše od svih hrvatskih pisaca približio načelima tadašnje europske disidentske matice. Bio je blizak onima koji su u Istočnoj Europi odbacivali život u laži i koji su u javnosti i u knjigama dezavuirali one koji su na istoku Europe proizvodili zarobljene umove. Upravo zbog takvih antitotalitarnih stavova komunistička policija i političko sudstvo osudili su Gotovca i ušutkali čitava dva desetljeća. Oni koji su 1972. za nacionalizam optužili čovjeka koji je nebrojeno puta svjedočio toleranciju bili su i bit će zavazda zločinci. Krivi su što je godinama u komunističkoj tamnici ležao onaj koji je i onda kad je u demokratskoj Hrvatskoj čim je osjetio samo prizvuk nacionalizma,. prvi ustao u obranu načela tolerantnog a u njegovom slučaju izborom liberalnih političkih stranaka i liberalnog društva. On je uvijek vjerovao u bolju a ne u neku idealiziranu najbolju Hrvatsku. Vjerovao je u domovinu u kojoj će čovjek biti u središtu kako bi mogao omogućiti svojoj naciji da bude još važnijom i značajnijom:

Mi znamo da je nešto gotovo i da nešto počinje! I zato moramo biti spremni ne na Hrvatsku nego na novu Hrvatsku. Ne na povratak u svijet, nego na novi svijet….Zadnji velikani ovoga svijeta umrli su. Već desetljećima nema ni jednog imena kao što su bila riskantna i čudna imena jednog Heideggera ili jednog Camusa, imena koja su ujedinjavala u sebi svu dramatičnu zapletenost, tamu i veličinu ovoga trenutka. Oni su dovršili svoj posao. Na nama je nešto novo,. Ja sam sretan da to znam.

306

Drugo suđenje i obrana

U onoj godini kad je u svibnju umro Josip Broz Tito a bilo je to 1980. godine, objavio je Vlado Gotovac u listopadu i prosincu a onda još i u veljači 1981. svoj jedini disidentski sam izdat pod naslovom Slučaj u tri sveščića. Zanimljivo je da u toj tiskovini nema ni retka teksta koji bi na bilo koji način bio kritični prema tadašnjem režimu ili uopće da bi bilo čime otvorio neka od pitanja iz prethodnih Gotovčevih proznih knjiga ili onoga što je objavljivao u polemičnim svicima nazvani Autsajderski fragmenti. Gotovac u javnosti prvi put navodi te sveske kao svoju knjigu iz 1981. godine kada na unutrašnjim koricama svoje knjige Moj slučaj koju je tiskala slovenska izdavačka kuća Cankarjeva založna nakon sedamnaestogodišnje književne šutnje. Gotovčev sam izdat iz 1980/81. bibliofilski je raritet. U zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu on ne postoji u tom svom zagrebačkom šapirografiranom izdanju nego se javlja kao dio jednog nešto proširenog australskog izdanja koji je u to vrijeme objavio stanoviti Mladen Boban u Melbourneu. U ovom zagrebačkom sam izdatu tri su sveska otisnuta u tehnici šapirografa na ciklostil papiru formata A4 uvezana u vrlo labav uvezu od tankog kartona. Prva od tih šapirografiranih cjelina s naslovom Slučaj I ima 44 stranice, druga s naslovom Slučaj II ima 59 stranica dok je Slučaj III otisnut na 56 stranica. Na prvim stranicama svakoga od ovih svezaka stoji datacija , navodi se ime autora i adresa njegovog stana u Adžijina 4 što

307

je postalo Mislavova ulica i gdje danas stanuje Gotovčeva kćerka Ana. Na naslovnoj stranici ima još i opaska kako bi se znalo da je cijena: dobrovoljni prilog za sljedeći svezak. U primjercima su bile ručno unošene ispravke nekih tipkačkih pogrješaka , s tim da su u drugom svesku bili otisnuti ispravci pogrješaka iz prethodnog sveska. Količina grešaka u ovoj tehnici stvar je posve prirodna jer se voštane matrice na kojima su se ovakvi šapirografirani tekstovi pripremali i nije moglo ispravljati drugačije nego da se ponovno, zbog nekoliko pogrešaka prepiše čitava stranica. Tekstovi koje je Gotovac u ovom sam izdatu objavio na razmeđi 1980. i 1980. sudeći po elementima sadržaja ali i datacijama pisani su u vrijeme njegovog izdržavanja četverogodišnje zatvorske kazne u Staroj Gradiški između 1972. i 1976. pri čemu je biografski kontekst ovog sam izdata bio povezan s najavom novog suđenja Vladi Gotovcu zbog toga što je zbog intervjua inozemnim novinarima navodno prekršio termin koji mu je zadala sudska odluka o višegodišnjoj zabrani javnog nastupanja. Taj je biografski kontekst izrazitiji u skromnoj spomenutoj knjižici koja je uskoro tiskana u Australiji. Ovom djelcu koje je posve traljavo uređeno naslov je Tri slučaja. Obrana. Izdavač Boban iz Melbournea očito nije bio profesionalni nakladnik .Njegovi podaci navedeni su na prvoj unutrašnjoj stranici t izdanja gdje još stoji da je knjižica tiskana u Brunswicku. U prilično smušenom predgovoru izdavač, koji se naziva urednikom svoju knjižicu koja je imala nešto manje od 200 stranica namjenjuje radniku, đaku i studentu. U ovom australskom izdanju pretiskava se sve što je bilo tiskano u onim šapirografiranim sveščićima samo što je ovdje u odjeljku naslovljenom Slučaja III pridodano najvažnije poglavlje ove knjige s naslovom Umjesto autobiografije i pogovora. Taj dio u vremenu u kojem je bio objavljen imao je svakako posebnu vrijednost jer je uz Gotovčevo pismo Upravnom odboru Hrvatskog filozofskog društva, pretiskano još i otvoreno pismo tadašnjem političaru Juri Biliću koje je Gotovac uputio Vjesniku ali ga urednici nisu htjeli objaviti. Uz to u ovoj australskoj knjižici po prvi su put na hrvatskom jeziku bili

308

objelodanjeni dijelove inkriminiranih Gotovčevih intervjua koje su objavili novinari Bengt Goransson, Clara Falcone i Michel Barthelemy. U australskoj knjižici sada slijedi izvorni dokument sa sudskog procesa koji je održan pred Velikim vijećem Okružnog suda u Zagrebu od 2. do 4. lipnja 1981. godine. Ovaj spis ,koji je kasnije više puta pretiskavan , sastoji se u toj prvoj objavi od opsežne obrane Vlade Gotovca a onda još i završnog govora njegovog odvjetnika Zaninovića.

Prije i za vrijeme drugog procesa iz 1981. Vlado Gotovac nije bio hapšen nego mu je nakon provedene istrage dopušteno da se brani sa slobode. Istragu je vodio sudac Vladimir Cigale koji je, prema Gotovčevom svjedočanstvu bio posve nezainteresiran za išta osim za svoju karijeru. Optuženiku je sudio sudac Igor Baranović koji se, prema optuženikovom navodu, trudio na ovom procesu da ne učini ništa nepotrebno. Sudac optužbe bio je sudac Ivan Maračić o kojem Gotovac također bilježi da je u poslu na optužnici postigao apsolutnu beznačajnost, nigdje nikakva traga.

Tekstovi zbog kojih je Gotovac osuđen bili su vrlo izravni i na svoj način posve su odudarali od intervjua što su ih u to vrijeme strani novinari uopće mogli dobiti od domaćih disidenata. Francuskom radio izvjestitelju Barthelemyu govorio je u svibnju 1980.godine Gotovac ne samo o stanju sloboda u svojoj domovini nego mu je objasnio o svojim pogledima na disidentstvo ovo: Treba razlikovati našu situaciju disidenta o onih u drugim sredinama. Postoje posebni problemi koji su specifični za različite zemlje zbog povijesnih i drugih motiva koji djeluju na naša uvjerenja i na naš položaj koji u tim društvima imamo. Ono što je nama u Jugoslaviji zajedničko s ostalim europskim disidentima je nastojanje da se uvećaju sve lobode građanske, tj. Slobode pojedinaca i slobode grupa, odnosno slobode nacija. To je za sve nas koji se nalazimo unutar jednopartijskih država isto. Ali postoje specifični problemi. Na primjer u Jugoslaviji problem

309

reguliranja federacije, naime reguliranje međunacionalnih državnih odnosa unutar jedne zajedničke države.

O razlikama između sovjetskog i jugoslavenskog režima Gotovac izgovara tada izgovara ono što se u tadašnjoj Jugoslaviji smatralo posebno blasfemičnim: Razlike su marginalne. One se očituju u tomu, na primjer, kad ja dođem u Gradišku, osuđen na četiri godine ,ja bih u Sovjetskom savezu bio osuđen na deset godina i ne bih bio recimo u Gradiški nego bih bio recimo u Kolinu.Tamo je hladnije, tamo je vjerojatno nešto malo lošiji smještaj, ali sve drugo je isto. Prema tome, što ja nisam bio u tako hladnom i u tako okrutnom, da upotrijebim ovakav termin, to ne znači da je meni bilo dobro u Gradiški. To je isto tako jedan ružan zatvor- zatvor u kojem se čovjek osjeća nelagodno, zato što je naprosto čovjek. To je zatvor zbog kojeg je čovjeka sram da postoji, jer misli da u civiliziranom svijetu takav zatvor ne bi smio postojati. Kada ste u njemu gotovo da i zaboravite pitanja komunizma i neokomunizma , nego vas je sram što u vašem narodu postoji takav zatvor.

Nakon ovog recimo komparativnog dijela svojih razmatranja izgovorenih pred stranim novinarom prelazi Gotovac na još izravnije prokazivanje režima: Prema tome , da li u mom narodu postoji zatvor, kojega čuvaju komunisti ili zatvor kojeg čuvaju desničari, ako je on takav, ako je zatvor u kojem se osjećam nečovjek, onda ja moram biti protiv toga i ja moram smatrati da su one razlike koje neki meni nameću kao veličanstvene između Sovjetskog saveza i Jugoslavije, da su te razlike velike i presudne, da su zapravo lažne, da se u osnovi radi o istom…

U nastavku intervjua na posebno impresivan i vrlo sažet način govorio je Gotovac o tomu kako se u Jugoslaviji disidente prema inozemstvu i pred svjetskom javnošću želi predstaviti kao ljude koji su mračni, koji po svojim uvjerenjima spadaju u Srednji vijek ili najmanje u XIX. stoljeće, kojima govore da su fašisti, nostalgičari prema ustaškom režimu i zagovornici hrvatskog odcjepljenja: Sve je to krajnje drsko,

310

ali se ipak događa. Ukratko nas se želi predstaviti kao potpuno nesuvremene ljude, kao ljude koji ne znaju što su u ovom trenutku živi problemi ovoga društva i koji ne znaju čime bi se trebali baviti. Ali za jednog intelektualca posao je da misli, da to mišljenje izražava javno. Činjenica je da ja slobodno ne mogu govoriti i da se moje mišljenje nastoji spriječiti svim sredstvima.

U drugom od inkriminiranih tekstova ,onom izrečenom talijanskoj novinarki Falcone, Gotovac je bio još izazovniji jer je izravno govorio o prikrivenom ali vrlo stvarnom i dugoročno opasnom srpskom nasilju nad Hrvatima .Kazao je novinarki Falcone: Svaka marskističko-lenjinistička ideologija je opasna jer u sebi nosi klicu diktature. Iako vanjski izgled mijenja, suština ostaje ista. Problem Hrvatske nije, dakle, u njezinom nacionalizmu, već u državnom pluralizmu i ideologiji…. Nesreća je u tomu što je ova nova Jugoslavija ponovno oformljena zahvaljujući slomu bivše Jugoslavije. To je bilo monarhističko pansrpstvo, a ovo što živimo sada je republikansko pansrpstvo. U Srbiji mnogi književnici koji se nalaze u situaciji kao ja imaju pasoš. Ja ga nemam. Živim ovdje izolirano, pišući pjesme i eseje koje nitko ne objavljuje. Praktično nama vladaju Srbi. Ako ne zauzimaju ključna mjesta, kao što je mjesto šefa policije, onda su sive eminencije na radiju i televiziji. Sve što je Gotovac ovako sažeto kazao talijanskoj novinarki pripadalo je registru potpuno zabranjenih tema u javnom prostoru tadašnje Jugoslavije . Uz to govor o ovoj temi policija i potkupljeni novinari redovito su povezivali s hrvatskom emigracijom i njezinim suverenističkim idejama. To podmetanje izmišljenih veza s političkom emigracijom bilo je za Gotovca na ovom suđenju pogubno. Uostalom bilo je to izrečeno u vrijeme kad je za slične postavke u inozemstvu tajna jugoslavenska policija likvidirala emigrante.U samo desetak godina, upravo u vrijeme Gotovčevog robijanja brutalno su likvidirani deseci ljudi u raznim europskim zemljama.

311

Na suđenju Vlado Gotovac održao je dva briljantna govora. Najprije on je pred Velikim vijećem Okružnog suda u Zagrebu u lipnju 1981. iznio svoju opsežnu obranu za koju je odmah u prvoj rečenici kazao da je čim moje slobode i onda citirajući svetoga Pavla pitao: A zašto da moju slobodu druga savjest sudi? Njemu je obrana bila ispunjavanje dužnosti prema istini- bez obzira na njezin uspjeh ili neuspjeh.Jer on je vjerovao da zlo treba suzbiti i kad je borba uzaludna.U tom opsežnom obrambenom iskazu on je u posebnim poglavljima obradio prava pojedinca, zatim prava naroda i konačno međunacionalne odnose.Ta tri poglavlja bila su temelj njegove obrane i on je podsjetio sud da su ona bila izložena više puta u njegovim djelima te da su ovdje samo ponovljena.Ali to je bio tek uvod u obranu jer ono što je slijedilo bila je jedna neobična mješavina književnih i biografskih činjenica, niz optužbi na sustav pravde u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Tekst po svemu presudan da su ga Hrvati tada kad je izgovore mogli pročitati. Objavljen je doduše bio u Australiji iste godine ali posve nepoznat u domovini a u Gotovčevoj knjizi pojavio se kao integralni dio njegove knjige Moj slučaj iz 1989.

Tijekom procesa 1981. kada je osuđen na dvije godine zatvora koje je odslužio u Lepoglavi, Gotovac je izgovorio svoju Završnu riječ, tekst koncizan i svakako jedan od najboljih njegovih književnih iskaza uopće.Svojim sucima u lice je po sjećanju bacio ovaj citat: Bila bi dovoljna samo jedna pravedna duša da spasi Sodomu! Pitao se kakvo značenje ima pojedinac u toj rečenici. Znao je odgovor: On vrijedi za cijelu jednu vječnost: Kao što želim biti nepopustljiv prema sebi, tako želim biti nepopustljiv i u analizama svoje domovine. Upravo zato dolazi do paradoksalne situacije da tužitelj na jednoj strani brani Hrvatsku od mene, a na drugoj strani osporava moje pritužbe zbog njezine sudbine, zbog njezine podčinjenosti… rekao sam da o Hrvatima postoje mnoge ružne priče-i to mi se spočitava. Zar nije indikativna činjenica da u nekim krajevima Švicarske i danas djecu plaše Hrvatima?!Zar je to dobar glas o nama?!

312

Zaključio je obranu ovako: Ja sam sâm i spreman sam tu samoću podnositi sve dotle, dok istina podrazumijeva samoću. Jedan veliki indijski samotnik popio je u snjezima Himalaje otrov za spas čovječanstva. Iza njega ostala je jednostavna pouka: Samoća nije zaborav drugih, nego život prepun njih, život kao žrtva za njih…Stati pred vječno značenje svoga djela- to znači nešto poduzeti za druge;ne iz taštine, ne da ti budeš vječan, nego zato da objelodaniš smisao vječnosti.

Na kraju porotnicima i sucu još je rekao da jedino vjeruje u raznolik svijet i u san o tom svijetu, san o svijetu u kojem će biti dokinut tiranski monolog. Završio je govor ovako:Ako zbog toga sna moram biti suđen, ja na to pristajem;jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.

Tako je govorio jedan od najuvjerljivijih disidenata Europe u trenutku kad se spremao slom istočno europskog komunizma.

Djelovanje u vrijeme raspada Jugoslavije

313

Istočnoeuropski disidenti dok su zagovarali život u istini nisu imali ničije odobrenje niti ga je od njih itko tražio . Sve što oni govore bio je prije svega govor njihovih poniženih i osamljenih duša ,ali bio je to govor suprotstavljen dominantnoj paradigmi jednoumnog društva u kojem su živjeli. Ove disidente javno nije slijedila većina njihovih sunarodnjaka, barem ne s glasnom podrškom, niti je njihove tajno tiskane tekstove itko žudno kupovao. S njima događalo se kao u slavnoj Cesarićevoj pjesmi o oblaku , poput tog nenadanog oblaka i oni bi se odjednom pojavili, na nebu se zažarili pa bi nestali prije nego što su im se ideje proširile ili njihovi stavovi prihvaćeni .:I svak je išo svojim putem:za vlašću, zlatom il za hljebom,A on - krvareći ljepotu -Svojim nebom.

Čak i onda kada su suvremenici, veći njihov dio, bili uvjereni da su oni koji su se suprotstavljali jednoumlju bili u pravu , oni uglavnom iz straha nisu činili mnogo da disidente javno pomognu. Bilo je doduše pojedinaca koji su se javno izložili progonima zato što bi davali javnu podršku disidenatima. Takvi bili su rijetki jer svaki europski disident, a takvima je pripadao Vlado Gotovac, izgovarali su tekst mudraca Sokrata ali su ga ipak izgovarali pod Ahilovom ratničkom maskom. Širenje straha kod podanika bilo je osnovno oružje totalitarnih režima. Zbog toga i nije slučajno što su upravo antikomunistički disidenti pozivali svoje suvremenike da se ničega ne boje. Vlado Gotovac jedan je od tih europskih intelektualaca koji su na svoja pleća stavili težak teret pobune. Bio je Gotovac obdaren profetskim glasom koji je hranio njegov duh. Disidenti su, kao opće mjesto svojih tekstova, ponavljali kako oni ne žele da im govor po ičem bude sličan onom komunistički moćnici. To je bilo zato jer su antikomunistički disidenti Gotovčeva kova bili antipolitičari. Oni jesu vjerovali u politiziranog čovjeka ali u onoga koji ne želi biti političar. Vjerovali su u to i Vlado Gotovac i Václav Havel i Gyorgy Konrad ,

314

vjerovali su u čovjeka koji ne želi sudjelovati u moći ali koji djelovati kao protivnik moćnih, kao onaj koji neće političku moć ali koji hoće posvojiti njezin moralni i kulturni lik. Nisu slučajno ti ljudi bili vlasnici slogana: Dovedimo književnost na vlast. Kad se taj slogan u nekim zemljama i obistinilo bilo je to tek djelomično točno, naime književnost sa svojim kritičkim mehanizmima nije u istočnoj Europi nigdje i nikad došla na vlast . Ponegdje jest uspjelo književnicima da dođu na vlast ali to naravno nije bilo isto. Već je davno Antun Gustav Matoš to najavio kad je kazao kako mi imamo književnike ali nemamo književnost! U antipolitičkoj istočnoeuropskoj pobuni radilo se prije svega o stvaranju intelektualne protuteže aktualnoj komunističkoj moći. Ta pobuna anrtipolitičara bila je utemeljena na humanističkim tradicijama i po mnogo čemu bila je posve kompatibilna mnogim postavkama Hrvatskog proljeća. Jedino što se u hrvatskim uvjetima znatno razlikovalo od slučaja čeških ili mađarskih disidenata bilo je to što su Hrvati kad bi poput Gotovca izgovarali disidentski tekst nisu mogli antipolitiku pretvarati u govor onih koji se zalažu za razdržavljenja vlasti. Naime u Hrvatskoj takav se disidentski govor nije suprotstavljao mitu o hrvatskoj nezavisnoj državi .Bio je to govor koji je bio neizbježan zbog srpskih i komunističkih unitarističkih pritisaka. Disidentske ideje kakve je zagovarao Gotovac nisu u Hrvatskoj posebno nakon utišavanja komunističkih lidera koji su tijekom Hrvatskog proljeća predvodili promjene imale u javnosti znatniju potporu. Pobuna je bila utišana naročito nakon hapšenja niza književnika , povjesničara i znanstvenika koje se u javnosti prikazivalo vođama pokreta. U Hrvatskoj zato nije kao u Čehoslovačkoj potpisivana Karta 77. Premda je prostor za disidentski tekst postojao akcija formalnog sakupljanja potpisa istomišljenika na deklaraciji koja bi ujedinila disidentske stavove nije se u Hrvatskoj dogodila. U Čehoslovačkoj Kartu 77 do 1990. potpisalo je 1883 osobe, pedeset posto bili su stanovnici praga. Od tih osoba čak 260

315

njih kroz desetak je godina napustilo zemlju i nije se vraćalo dok je ondje vladali jednopartijski sustav pod paskom sovjetskog komunističkog režima. I u Poljskoj bilo je snažnih oblika disidencije koji su odudarali od organizacijskog modela pobune kakav je postojao u Hrvatskoj. Poljaci su 1975. u javnost poslali Memorandum pedeset devetorice među čijim su potpisnicima bili vrlo ugledni pisci kao što su Herbert, Kolakowski, Kornhauser, Lipski, Michnik,Szymborska. Još su Poljaci bili glasniji nakon izbora pape Poljaka Woytile 1978. godine. Tada su se odnosi s vlašću zaoštrili pa je pod jednim dokumentom koji nije bio znatno različit od teksta češke Karte 77 bilo skupljeno čak 40.000 potpisa. U Hrvatskoj sve je bilo drugačije jer je vlast stvarala efektom otvorenih granica privid većih sloboda. Uz to postepeno su komunisti koji su srušili vođe Hrvatskog proljeća Savku Dabčević Kučar i Miku Tripala odlučili prihvatiti neke od zahtjeva proljećara pa su ih uključili u novi jugoslavenski Ustav iz 1974. godine. Sve to stvaralo je privid društvenoga mira , nečega što se nazivalo stabilizacijom ili normalizacijom kako su se već takvi periodi nazivali. Za to razdoblje u kojem je Gotovac dva puta robijao i kada mu je gotovo dva desetljeća bilo zabranjeno javno nastupati, u Hrvatskoj je ponuđeno vrlo točno ime: hrvatska šutnja. Vlado Gotovac još kao dijete u zavičaju i u krugu obitelji doživljavao je brojne nepravde moćnih. Bio je to sigurno razlog što je bio osjetljiv na nepravdu i što je kao zreo čovjek sistematski odbacivao svaku represiju . Već od prvih djetinjih iskustava otvarali su se pred njim prizori apokalipse, prizori ne odveć različiti od onih koji su se obnovili u njegovoj zrelosti. U Titovoj Jugoslaviji nisu svi disidenti bili antikomunisti. Dobar dio njih bili su pali anđeli s komunističkog neba. Tako su dvojica u Srbiji najvažnija komunistička otpadnika bili nekadašnji komunistički moćnici Dobrica Čosić i Milovan Đilas. Ovaj drugi živio je nakon višegodišnje izolacije i robije u inozemstvu a prvi se s Gotovcem posljednji put susreo i razgovarao 1988. godine za vrijeme kongresa

316

PENa na Bledu.Susret se dogodio u trenutku raspadanja Jugoslavije. Dobrica Čosić , kako se Gotovac sjeća, i pred njim i pred drugima govorio je i ponašao se kao patrijarh. Naravno taj patrijarh srpskog nacionalnog unitarizma tada na Bledu ipak je samo glumio smirenost. Gotovac se prilikom tog susreta prisjetio Čosićevog teksta iz 1972. kada je on navodno protestirao protiv hapšenja književnika.Bilo je to u nekom tekstu koji je trebao biti objavljen u časopisu Filosofija ali nije jer je časopisni broj bio zabranjen. Gotovac je kasnije uspio pronaći taj zabranjeni časopis, pa kad je pročitao disidentov članak ostao je zapanjen. Pročitavši Čosićevu pseudo obranu shvatio je da je ona u nekim dijelovima čak bila i gora i okrutnija od optužnice koja je bila podignuta protiv njega na montiranom procesu u Zagrebu 1972. U svom tekstu Čosić veli doslovno ovo : Pisci uhapšeni u Hrvatskoj bili su inspirisani i hranjeni, harangirani onim istim lažima, falsifikatima, mistifikacijama i mitovima kojima i ustaše. To što bili uhićeni Čosić je pravdao time što su oni nekritički nasjeli, to jest postali su jurišnici masovnog pokreta, pri čemu su bili obmanuti. Još dalje ide u svojim zaključcima pa kaže da su oni, a tu mu je Gotovac idealni primjer, nepravedno tretirani kao predvodnici dok su glavni krivci bili oni koji i dalje uživaju privilegije. S toliko podmuklosti o Gotovcu i njegovim drugovima iz procesa 1972. nisu govorili ni suci a ni potplaćeni novinari Čosić je pisao svoju „obranu“ kao denuncijantski tekst kojemu je glavni cilj bio da naglasi tezu , to jest da kaže kako on dopušta mogućnost da su intelektualci iz Hrvatskog proljeća bili organizaciono povezani s ustaškom emigracijom i konačno da su delali na restauraciji neke varijante Nezavisne države Hrvatske. Toliko o srpskim disidetima dok govore o Hrvatima.Bio je to srpski tekst o Gotovcu,ali ovaj tekst koji je 1972. godine izgovorio patrijarh srbijanskih pod unitarizmom zakukuljenih unitarista nije se promijenio ni nakon dva desetljeća. Čak što više on je ostao isti sve do rušenja berlinskog zida i jugoslavenske krize koju je otvaralo nasilno ponašanje Slobodana Miloševića. U tim godinama

317

taj tekst varirat će svi srpski intelektualci kad god budu htjeli nešto reći o Hrvatima i njihovim težnjama za svojom državom i svojom nacionalnom zasebnošću. Dobrica Čosić perfidno brani Gotovca od suđenja tako da ga intelektualno i moralno degradira, tako da ga naziva jurišnikom koji je nesposoban za kritičko mišljenje i etičko vrednovanje, tako da ga oslikava kao čovjeka koji je fanatik i spreman na zločin, nekog taštog budalaša koji sebe doživljava kao predvodnika, a zapravo je zaveden i obmanut. A zaključak mu je tipičan za golemi jad tadašnjih jugoslavenskih intelektualaca. Kaže naime Čosić kao da nekome želi pomoći:Neka im se sudi po Ustavu i zakonima ove zemlje. Cinizam ovog stava naravno igra se s istinom. Problem i jest u tomu što je Vladi Gotovcu bilo suđeno po zakonima te zemlje i u tomu i jest bio problem! Ono što je najviše zabrinjavalo u Čosićevom tekstu jest to da se sva hrvatska državno pravna tradicija svodi na pitanje , kako on kaže, nekakve varijante Nezavisne države Hrvatske. Bila je to najava pobune Srba u Hrvatskoj a još više najava agresije koja je 1991. opravdano kao borba protiv Republike Hrvatske koja je za takve istinoljupce bila tek restaurirana ustaško nacistička država.Čosićove rečenice i njegova misaona akrobacija ponavaljat će se u stotinama varijanata u devedesetim godinama XX. stoljeća. Bio je to stav koji je Vlado Gotovac sada počeo s posebnom pozornošću analizirati . Prvi njegov istup s jednom takvom programatskom analizom dogodio se na sastanku proširenog upravnog odbora Društva hrvatskih književnika 1989.godine. Gotovac je svoj prilog izgovorio pod naslovom Rasprava o napadajima na državnost i teritorijalni integritet SR Hrvatske. Skup je organiziran kao najava izlaska Društva književnika Hrvatske iz tada još uvijek postojeće krovne organizacije jugoslavenskih književnih udruženja. Povod je bio naoko nevažan ali ono što je tada Gotovac izrekao, ne imajući pred sobom nikakve bilješke, bila je u tom trenutku svakako najtočnija analiza hrvatskog nacionalnog pitanja osmišljena u svjetlu tadašnjih srpskih presizanja i agresivnih protuhrvatskih iskaza tamošnjih književnika.

318

Gotovac je u svom dugom govoru koji je trajao nešto manje do sat vremena ,vrlo izravno upozorio kako je Srbija već dva puta sunovratila svijet u ambis katastrofe svjetskih ratova pri čemu se citirajući njihovu tadašnju pjesmu prisjetio stiha: I opet će ako bude sreće.Svoj govor Gotovac je izgovorio u trenutku rušenja Berlinskog zida, usred europske godine koja je s pravom nazvana annus mirabilis, čudesnom godinom, u trenutku dok se do tada uzapćeni svijet europskog istoka oslobađao Hrvatima su se Hrvatima s istoka upućivale barbarogenijske invenktive u kojima je bilo guslarske patetike ali kavanske ležernosti. U tim neprijateljskim iskazima čule su se prijeteće rečenice , sve manje-više varijacije one najupornije koja je glasila Dokle srpski grobovi dotle Srbija . Gotovčev tekst sačuvao se jer izlaganja na skupu u Društvu hrvatskih književnika bila stenografirana:Ako dobro razumijem ovu gospodu, Hrvati jedva da uopće imaju komadić svoje zemlje. Oni su gotovo fantomi. Levitani. Moraju živjeti i ne dodirujući zemlju, jer ma gdje je dodirnuli- uglavnom nije njihova. Uvijek je već zaposjednuta nekim grobom. Ostalo im je nekoliko otočića, nekoliko odmorišta…Uz dobru međunarodnu politiku Srbije i to će nestati…Odbijam raspravu s ljudima koji su svoju kulturu sveli na laž i svoj grijeh protiv Duha prikazuju kao njezinu pobranu. Oni nastavljaju pustošenje koje nas je zahvatilo s totalitarizmom.Gotovca tumači ove riječi kao govor iza kojeg se skriva homocidnost, prokazuje ih jer kazuje kako upravo tako počinje kraljevstvo mrtvih na zemlji, kako iza takvog diskursa dolazi davno poznati usklik Živjela smrt! Vlado Gotovac nije se dao zbuniti što su taj homocidni tekst izgovarali pjesnici, radikalni pjesnici doduše. Hrvati su iz prethodnih iskustava dobro znali da iza tih radikalnih pjesnika uvijek stoje, kad im se prohtje, radikalni političari. Gotovca je užasavala činjenica da se upravo srpski pjesnici, čiju je poeziju on cijenio, sada pojavili kao praktikanti prostaštva. Premda su se trudili prikazati đentlmenima bili

319

su oni obični vampiri, balkanski noćni prinčevi, reinkarnacije Drakule. Prisjetio se Vlado Gotovac u svom govoru Ezre Pounda , prisjetio se onoga kaveza u kojem su ga zatvorili u Pizi.Rekao je: Ali kad uzmete Poundove stihove uvjerit ćete se da je umjetnost u njima uvijek pobjeđivala njegove političke pogreške. Pred njegovim pjesmama svejedno s koje ste strane kaveza: pjesme trijumfiraju. Srpski pjesnici nisu pisali pjesme oni su tada hrvatskim kolegama uputili ovu rečenicu: Mi se branimo mržnjom i netrpeljivošću protiv mržnje i netrpeljivosti koja nas okružuje. Analizirajući te poludjele tekstove srpskih kolega Gotovac lapidarno definira njihove nosioce i njihove nakane: Program tih ljudi bilo je uništavanje i samo uništavanje. Govoreći u Društvu hrvatskih književnika devet mjeseci prije prvih slobodnih i demokratskih izbora u Hrvatskoj Vlado se Gotovac nije plašio iskazati ono zbog čega su ga u prethodnom vremenu zatvarali. Treba imati na umu da su dok je on govorio na vlasti bili isti oni ljudi koju su ga zatvorili, njegovi kr4vnici sada u nekoj umekšanoj varijanti, uplašeni za svoju budućnost, u strahu pred osvetom onih koje su desetljećima zlostavljali. Premda su akteri bili isti vremena su se promijenila i Vlado Gotovac osjeća da može govoriti slobodno o temama zbog kojih su ga osudili na šest godina tamnice. Govor u Društvu hrvatskih književnika u jesen 1989. bio je njegov prvi ozbiljniji nastup nakon izlaska u zatvor. Istina jest da je u toj godini već bila objavljena Gotovčeva knjiga Moj slučaj ali javno do ovog trenutka u Društvu hrvatskih književnika on , osim jednom u Sloveniji, nije javno nastupao. Zatvorske godine, godine kad mu je bilo zabrajjeno javno nastupati, pisati i govoriti,godine u kojima je bio bez zaposlenja sve je to uzrokovalo cezuru u Gotovčevom kniževnom radu. On u komunističkim kazamatima nije pisao sisteatski, pisao je fragentarno i raskidano,pisao je kako je sam rekao u panici, pisao je na toaletnom papiru, pisao je u tajnosti da ne izazove bijes svojih čuvara.Pisao je za preusku publiku. Osjećao je usamljenost tako veliku da je niti jedan njegov prethodni stih ni esej nije ni slutiti mogao premda je u njima

320

često usamljenost bila temom.Kada je 1989. godine pred javnost izišao s prvom postzatvorskom knigom koja su na hrvatsko jeziku tiskali u Ljubljani njegov je tekst morao biti popraćen čak s tri i recezntske obrane(ali i djelolmčne pokude) ljudi koje je režim doživljavao podobnima, Slavka Goldsteina, Predraga Matvejevića i Brune Popovića. Te ocjene Gotovčevoj knjizi nisu dodale ništa tek su joj možda svojom ljigavom opreznošću mnogo toga oduzele. Gotovčev De profundis bio je idealan primjer istočnoeuropske disidentske proze, knjiga nalik svim drugim knjigama antikomunističkih pobunjenika. Ova hrvatska inačica europskog disidentskog pisma objavljena je u trenutku dok se rušio Berlinski zid i dok se svijet spremao na novi ustroj i dok se počela raspadati komunistička Jugoslavija koju su demontirali upravo oni koji su se do tada na nju najčešće pozivali punim ustima pozivali.Sada u Društvu književnika Hrvatske, je mogao govoriti posve slobodno, mogao je govoriti usred instituciji u koju se učlanio još u pedesetim godinama XX. stoljeća. Uz to mogao je govoriti o temi vrlo delikatnoj , o temi koja je njemu bila bliska u vrijeme Hrvatskog proljeća, o kojoj je pisao u zatvorskom dnevniku, koju je spominjao na sudskim obranama. Sada je mogao bez ikakvih ograda i kontrole reagirati na opetovane tvrdnje srpskih pisaca da je Dubrovnik srbijanski Hong-Kong. Pitao se, podrugljivo, što će se dogoditi ukoliko Mađari saznaju za tu genijalnu izmišljotinu, možda tada zatraže da grad Rijeka postane mađarski Hong-Kong. Govorio je:Istina nam omogućuje da se tome smijemo. I dobro je što se možemo smijati…jer zašto bismo tugovali kad ludost pokazuje svoje pravo lice!? Ali ovo što je po znanosti smiješno, može u politici postati užasno.Gotovčeva je analiza bila neumoljiva, njegov govor bio je tada državnički, bio je točna i razoran. Već tada dok se sve figure u tom balkanskom igrokazu nisu rasporedile on shvaća nezainteresiranost Europe za ovaj srbijanski agresivan govor. Uz to on prokazuje Zapad koji još jednom sagledava jugo istok Europe kao poglavlje iz

321

arhajskog folklora, kao još jednu varijaciju infantilnog i iracionalnog drugog. Posve je neobično s kojom preciznošću Vlado Gotovac u ovom svom govoru sagledava ono što će se uskoro događati sa Srbima, posljedično i s Hrvatima. Gotovac ovom prilikom govori o nezainteresiranosti koju Europa pokazuje za našu sudbinu, već tada njihove predstavnike prokazuje zbog smještanja hrvatske sudbine na rub, među provincijske i nevažne epizode. Ta činjenica koju već tada razobličuje dovodi ga do spoznaje da je Hrvatska,. Kakva god bila, središte europskog duha i to ne zato što bi joj to netko morao nezasluženo pokloniti nego zbog toga što je ona činjenica svijeta. Još jednom ponavlja on svoju najdražu tezu o Hrvatskoj koja sama nema jedno središte nego joj je središte svugdje jednako kao što Europa nema središte nego joj se ono sada preselilo ondje gdje se Hrvatima sprema krvavi pir poludjelih susjeda. Gotovac je upozoravao Europljane da će se najavljeno dogoditi i da budu pripremljeni na svoju ulogu . Spašavajući Hrvatsku mi spašavamo svijet kliktao je Gotovac premda niti njega ovaj put nisu čuli ni razumjeli jednako kao što ni stoljećima prije nisu čuli ni razumjeli naše umnike kad bi govorili suprotiva Turkom!Vlado Gotovac u svom najvažnijem političkom govoru svoje političke zrelosti nije bio nekritičan prema vlastitoj sredini. Izravno u uho vlastitoj oholosti govori on tekst koji će u sljedećem desetljeću, sve do svoje smrti, često ponavljati. Taj tekst je tada u osvit rata glasio ovako: Ali nemojmo za svoju sliku okrivljavati samo srpske pisce. Ono najgore što se tamo govori i u Hrvatskoj se dugo, dugo govorilo. Mislim prije svega na ustaštvo. Od rata pa do danas s njim se u Hrvatskoj ušutkava, sudi, onemogućava i likvidira; s njim se stavlja izvan zakona, s njim se ima pravo na sve…To je univerzalno represivno sredstvo kojim se ukida kritika i isključuje promjena….Jer nitko ne zna tako uporno, tako bezobzirno biti protiv Hrvatske kao Hrvat.Govoreći tada u Društvu hrvatskih književnika Vlado je Gotovac znao da mu je govor, jer je bio bivši robijaš, još uvijek doživljavan kao

322

nevjerodostojan. Znao je da je zbog presude nekima bio još uvijek sumnjiv. Zbog toga se sjetio kako on koji je nakon gotovo dva desetljeća prvi put u domovini mogao slobodno govoriti, da je šest godina ležao u tamnici, da osamnaest godina nije imao pravo raditi, da je bio ušutkavan, i prisiljavan na izolaciju :Ušutkajte pjesnika!I bit će manje riječi među nama-Manje slučajnog sjajaManje tajanstvenog leta…Sigurniji bit će trenutak,A izgubljeno bit će doba

Razlog zbog kojeg Gotovac govori o temi međunacionalnih odnosa ležao je u činjenici da je on htio svojim sunarodnjacima prenijeti poruku o tomu kako oni nikad ne smiju postati Srbima slično. To je zato jer mi nikad s njima neće dijeliti njihovu mržnju, njihov bijes, njihovu spremnost na teror i uništavanje. Samo dvije godine kasnije, kad je agresija na Hrvatsku dobivala svoje sve strašnije dimenzije i kad je rat započinjao izreći će Vlado Gotovac svoj drugi slavni govor .Ovaj put govorio je pred vojnom komandom okupatora. Govorio je pod prozorima onih koji su uzurpirali njegovu domovinu i koji su tisuće hrvatskih mladiće prisiljavali da iz njihovih kasarni i na njihove komande pucaju na svoje očeve, majke i djevojke.

Bio je to sasvim običan dan, bio je to dan u kojem Gotovac shvaća i želi saopćiti svojim sunarodnjacima da se Hrvati nalaze pred najgorim mogućim izazov, a to je da mogu, ako ne budu vjerni svojim idealima i ako ne budu pravi kršćani, postati jednaka svojim protivnicima. Zato je majkama tih zarobljenih mladića rekao Ne dopustite da vas sa sobom izjednače. Bila je to središnja misao tog slavnog Gotovčevog govora, možda najslavnijeg teksta kojeg je u svom životu stvorio. Još nešto poželio je Vlado Gotovac prenijeti toga dana svojim suvremenicima . Bila je potrebno upravo u tom trenutku

323

kazati Hrvatima kako je njihova domovina jedino stvarno mjerilo njihovih vrijednosti, kako bez njezinih identitetskih vrijednosti ničega nema i da ukoliko ljudi ne budu zdušno stali uz te vrijednosti tada neće uspjeti u niti jednom od svojih ciljeva a u tom trenutku to je značilo obraniti svoju domovinu!

Vlado Gotovac posjedovao je istančani osjećaj složenosti i mnogostrukosti političkih stanja. On dok je govorio majkama kao da je vodio računa i o onima koji su bili s druge strane ograde, onima koji su se skrivali iza prozora Komande V. armijske oblasti na zagrebačkom Trgu kralja Krešimira. On , koji je dobro znao što znači biti s druge strane zida, s druge strane brave, što znači biti sam, svojim je riječima htio podsjetiti te srpske oficire da on zna kako njihov položaj nije ni lagan ni jednostavan . Podsjetio ih je da nije dobro i to za sve stranke u tom sukobu što su se oni navikli da teška pitanja rješavaju lako i jednostavno, što će, u slici dugogodišnjeg zatvorenika, značiti s brutalnom hladnoćom krvnika. Jer ti ljudi postavljali su pogrešna pitanja, onako kao i srpski književnici, pa je posve razumljivo bilo što su na pogrešna pitanja oni davali promašene i opasne odgovore. Oni su povjerovali kako je njihova dužnost da sačuvaju državu koja se sačuvati ne može i da im je zadaća da stvore vojsku koja bi još jednom obnovila Jugoslaviju. Jednom kasnije, komentirajući taj svoj govor pred vojnom komandom okupatora Gotovac je o ljudima iza zidova te zgrade rekao ovo: Nema tako male ideje od koje zaslijepljen čovjek ne bi bio u stanju napraviti veliku ideju.

A ovako je govorio majkama hrvatskih ročnika zatočenih u neprijateljskim vojarnama, ovako im je ponudio svoju ljubav i otvorio ranjeno srce:

Kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: 'U Navari se umiralo od srama.' I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo,

324

kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!

Kad je ovo izrekao podsjetit će Gotovac okupljene u kojoj su se povijesnoj zgradi zabarikadirana ta strašila koja su se još nazivala generalima. Bilo je to zdanje Hrvatskog radiše podignuto zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. I u tu zgradu koju su sagradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe sada su se krili posljednji čuvari komunizma i ubojice hrvatskog naroda!

Iz Gotovca su tada progovorila stoljeća hrvatske patnje, čuo se glas osobnog stradalništva:

Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju!

I onda je slijedila u tom trenutka prevažna pouka o tomu da je sve što ti ljudi u generalskim uniformama žele bilo da nas izjednače sa

325

sobom. Podsjetio je Gotovac da oni žele da budemo divlji kao oni, da oni žele da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni… Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!...Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenoga dostojanstva.

Nazvao je Vlado Gotovac te ljude demonima koji se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Imao je još potrebu da ih podsjeti neka znaju da je smrt, koja im je prišla, definitivna jer ono što je s totalitarnim komunizmom umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje u Zagrebu i u Hrvatskoj.

U istoj situaciji i na istom trgu književnik Nedjeljko Fabrio tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika rekao je: 'Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!'.

Upravo tada, kao dopunu tih riječi, Vlado Gotovac osjetio je potrebu da ih dopuni pa je rekao da to nije dovoljno jer da će na kraju svega jedino ostati hrvatski narod: Hrvatski će narod ostati sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? - Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Nastupala su vremena u kojima će Gotovac s lakoćom pronalaziti tekst, ali nastupala su i vremena njegovoig umora, godine bolesti i iskušenja politike koja mu je bila izazov.Nekadašnji antiplitičar u politici nije se najbolje snalazio. Pragmatika nije bila njemu omiljena

326

riječ jer on je vjerovao da se politika bavi etikom i moralom.U tomu bio je u krivu ili se možda samo rodio prerano.

U nezavisnoj i demokratskoj Hrvatskoj

U zatvorskom svom dnevniku Vlado je Gotovac zapisao da je jedina Hrvatska, koja je Hrvate zanimala bila europska Hrvatska. Time je

327

još jednom potvrdio da su događaji iz vremena Hrvatskog proljeća koje je komunistička policija koncem 1971.godine brutalno ugušila ,bili općenarodni pokret za slobodu, pokret koji je otvorio temu izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. Nije slučajno ekonomist Hrvoje Šošić na stranicama Gotovčevog Hrvatskog tjednika tražio da se Hrvatska primi kao zasebna država u Ujedinjene narode pri čemu je navodio primjer Ukrajina koja je već tada uživala takav status. Nije Hrvatsko proljeće bilo tek pokret za popravljanje Jugoslavije kako su ga kasnije zlonamjerno htjeli tumačiti . Bio je to pokret koji je tražio onoliko slobode za Hrvatsku koliko drugi tada u Jugoslaviji nisu prepoznali da mogu tražiti za sebe.

Kasnije ,pa i novije vrijeme, ti su se događaji umanjivali jer ih se s predumišljajem prikazivalo kao perifernu epizodu kako u cjelini hrvatske povijesti a tako i u povijesti raspada federacije kakvu je još za Drugog svjetskog rata projicirao Josip Broz Tito i njegovi jugoslavenski komunisti.

U Hrvatskoj se činjenice oko pokreta iz 1971. umanjivalo jer se htjelo naglasiti kako je hrvatski suverenistički i državotvorni homo novus nastao tek 1990, te da je sve ono što je k tomu vodilo prije bio tek niz uzgredna epizoda .Novo je vrijeme imalo jednu važnu karakteristiku. Hrvatska državnost imala je povijesnu premjernost i novo je nemilosrdno brisalo sve ono što je bilo staro, što je bilo prošlost i čemu je kontekst bio komunizam.U Hrvatskoj druge polovice šezdesetih godina Havelov termin posttotalitarna Češka , u prijevodu posttotalitarna Hrvatska, nije se htio upotrijebiti za razdoblje koje je neposredno prije Hrvatskog proljeća započelo društvenim reformama.

Da će se tako nešto samo dva desetljeća nakon Hrvatskog proljeća i dogoditi Vlado Gotovac najavljivao je u zatvoru a onda je o tomu u prvim godinama novonastale hrvatske države javno kritizirao nerazumijevanje najbliže hrvatske povijesti. Uostalom nerazumijevanje činjenica iz Hrvatskog proljeća dovele su do neuspjeha tzv. Koalicije narodnog sporazuma s kojom je Gotovac

328

izišao na izbore 1990. godine i bio poražen. On koji je robijao za slobodnu Hrvatsku udružen s komunistima koji su bili lideri promjena u Hrvatskom proljeću nije imao šanse protiv grupacije koju je okupio Franjo Tuđman pod egidom Hrvatske demokratske zajednice u kojoj je bilo mnogo bivših ali sada posve presvučenih komunista ali je bio značajan i udio hrvatskog iseljeništva posebno onog iz Kanade i Australije i Njemačke . Gotovcu je s pravom smetalo što je većina reformiranih komunista a sada državotvornih Hrvata koje je okupio Franjo Tuđman korijene hrvatske državnosti vidjela prije u krnjem i nedemokratskom komunističkom zasjedanju titoističke antifašističke koalicije iz II. svjetskog rata nego u Hrvatskom proljeću. Oni o borbi za hrvatsku državnost u vrijeme komunizma te u Ustavu iz 1974. koji je izravna posljedica toga pokreta, čak i njegova skrivena pobjeda nisu raspoznavali najavu nastanka hrvatske nezavisne demokratske države 1990. i 1991.godine. Gotovac je o toj povijesnoj kratkovidnosti govorio u devedesetim godinama : Svaki dan neki velikan iz hrvatske povijesti u njihovim tekstovima izgubi svoje povijesno mjesto. S njim uvijek i Hrvatska nešto izgubi u sadašnjosti. Postaje manja, jednoličnija i provincijalnija. To su tekstovi koji izoliraju, smračuju, pustoše — da bi mogla postojati sadašnjost koja je po njihovoj mjeri, jedina sadašnjost koju oni razumiju i koju oni mogu podnijeti.

O slobodnoj i demokratskoj Hrvatske on je, sad kad se ostvarila, govorio pošteno i točno, govorio je patetično,i dalje koristeći derivacije egzistencijalističke i fenomenološke filozofije koje su mu bile bliske čitavog života.Ti tekstovi iz prvih godina slobodne hrvatske države sakupljeni su u više njegovih knjiga od kojih su oni najvažniji sabrani u knjizi Znakovi za Hrvatsku koja je 1995. godine bila tiskana kao dio piščevih Izabranih djela.

Kao što je nekoć dok je bio na slobodi prije 1972. godine Vlado Gotovac kao pjesnik, kao pisac političkih komentara i filozofskih eseja izazivao sporenja, tako je sada u dev3edesetim godinama on kao političar bio smetnja mnogima. Treba reći da on nije bio od onih

329

političara koji bi imali sreće da im se ideje realiziraju. I u politici kao u poeziji govorio je o slutnjama,govorio je o nevidljivom, izgovarao je utopijske projekte koje on sam nije ostvario.A to što su te projekte ostvarivali drugi ili će ih ostvarivati oni treći i sretniji s Gotovčevom biografijom nije imalo nikakvog dubljeg odnosa. Nitko ga u političkoj areni nije više pitao za teške puteve koje je prolazio da bi stigao do svojih spoznaja.Bio je od onih koji je sve dokaze za budućnost tražio u prošlosti u vrijednostima koje su u njoj bile potvrđene ali u vrijednostima o kojima je u suvremenosti malo tko više vodio računa. Po tomu sličan je Anti Starčeviću s kojim je dijelio govorničku vještinu i liberalnu ideologiju, s kojim je dijelio snažan patriotizam ali i onu svakidašnju političku nepragmatičnost, gotovo nestvarnu naivnost. Čudio se što živi u društvu koje je odlučilo da svoje krvnike smatra svojim najboljim čuvarima. Čudio se suvremenicima kad su vjerovali da uopće mogu postojati dobivene bitke.On nije vjerovao u njih, on je vjerovao u proces oslobođenja.Tribalni trijumfalizam bio mu je stran i odvratan. Pa kad su mnogi povjerovali da u Hrvatskoj ne smije više biti nedoumica oko ičega on je takvu lakoću življenja otklonio. On je pozivao na uznemirujuću neizvjesnost, pozivao je protiv trivijalnog optimizma. Bio je poput onog brazilskog urođenika o kojem je pisao koji je na zrakoplov koji je nadlijetao njegovu prašumu bacao koplje. Nije slučajno upozoravao da dubok i misaon čovjek svaku moć smatra ranjivom. Njemu mala Hrvatska nije bila tijesna i on nije pristajao na zov onih koji su nametali redukciju kao suštinu hrvatskog stanja. Kao što je obračunavao s onima koji su se hrvatstvom bezrazložno nadmetali tako je bio žestok prema onima koji su se i dalje bojali hrvatstva, kojima je ono bilo nešto opasno i sitno, onih koji su se stidjeli pred probuđenosti sebe samih.

Što se tiče pjesničkih zbirki koje je Vlado Gotovac objavio nakon izlaska iz zatvora i nakon prestanka zabrane javnog djelovanja prva se u Naprijedu 1987. pojavila Zabranjena vječnost s pjesmama pisanim u zatvoru u Lepoglavi u razdoblju 1982 do 1984. godine. U toj a i u

330

nekoliko prije smrti objavljivanih zbirki Gotovac nastavlja svoj prethodni pjesnički projekt kako na razini smisla tako i na razini jezika .Meditativni ton iz prethodnih zbirki ostaje i u ovim novim knjigama u kojima čak ima više manjih, u hitnji pisanih cjelina koje kao da su u formi haiku. Od tematskih novosti kojih ima u ovoj prvoj post zatvorskoj zbirci na naglašenija je relativizacija univerzalne funkcije pjesništva. Osjeća se gorko iskustvo zatvora, pa u stihovima odjekuje patnja i sumnja u pjesnički poziv. Naravno u zbirci, na način prethodnih Gotovčevih zbirki, nema ni traga nekoj dokumentarističkoj kronici. Pjesme na način prethodno iskušavane Gotovčeve poetike bilježi nova iskustva, otkrivaju do tada nepoznate i naslućene oblike esencije. Bila je to , u usporedbi s prethodnom lirikom, ista pronicljivost, bila su to ista pitanja.Uostalom ta istost karakteristika je te faze Gotovčeva stvaranja pa nije nikako slučajno što se njegova prozna knjiga objavljena 1990. godine naziva Isto jer pjesnik podsjeća na antičkog mudracu i njegov zahtjev da se o istom piše i govori isto. U prvim oslobođenim pjesmama osjeća se melankolični i fatalistički ton rezignacije. Osjećaju se oni tonovi koje pozna i Gotovčev zatvorski dnevnik kojega je objavio 1995. pod aluzivnim naslovom Zvjezdana kugu. Čuju se sve više u Gotovčevim tekstovima sjećanja na imotski zavičaj, osnažila je memorija pjesnikova, mnogo je više intimne tematika ali je ona i dalje sublimirana , nikad prepoznatljiva u dokumentarističkom ili psihografskom smislu. I dalje pjesnik razgovora s drugim pjesnicima. Česte su reference iz Dantea, a od hrvatskih pisaca najviše iz Šoljana te ima odjeka iz Danijela Dragojevića s kojim je na daleko i u mislima često drugovao dok je bio u tamnici.

Pjesnička zbirka Čekati sjevernije iz 1995. posljednja je lirska knjiga koju je autor sam otpratio izdavaču i tiskao za života. Pisac je zbirku objavio u istoj godini kad su mu tiskana i iza/sa/brana djela, kad je očito odlučio svoj opus opremiti za budućnost. I u toj posljednjoj zbirci nastavlja se autorova novija sklonost gnomskoj formi.

331

Posljednju za života tiskana Gotovčeva lirska knjiga je Čekati sjevernije. U toj knjizi ima i starijih i novijih pjesama, pjesama iz velikog vremenskog razmaka, čak ima i onih napisanih prije pedeset godina, što autor čini zato pokazao razložnost s kojom prepliće slike i slojeve iz udaljenih vremena s onim novijima. U zbirci Čekati sjevernije ima nekih vrlo uspjelih autobiografskih i testamentarnih antologijskih pjesama kakve su Groblje u Imotskom i Slučaj nevinoga, a ima mnogo pjesama koje su posvećene osobama kojima je pjesnik najviše dugovao. Česte su ovdje najave smrti, obilne su metafore tame i hladnoće, sjećanje na roditelje:

Ovo groblje smrt nije nikad posve osvojila.

I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila:

A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,

Poškropljeno kužnim sjajem nevidljivih zvijezda….

Nas troje zajedno sklapamo ruke;

Koliko je stara ova zaliha čuda?- Iste čujemo zvuke,

Ista je blizina neizreciva.

Majka, otac i sin

To više nije nikakav redoslijed:

Susretljiv je beskraj, rastopio se led;

Molitva, patnja i čin-

Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.

I svejedno gdje smo nas troje:

Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.

U stihovima ima nešto više ironije i gorčine, patos kao da nestaje a sve su češći spomeni pjesnikove nemoći. Ratna stvarnost Hrvatske se

332

osjeća se u ovoj zbirci ali je u njoj nazočan, više nego ikad prije, motiv žene, misao često ide prema tajni nasljeđivanja, prema naglašavanju neke iskonske muškosti.U tim kasnijim Gotovčevim pjesmama osjeća se prodor melankoličnih emocija i fatalizma ovog uspravnoga čovjeka koji je strpljivo podnosio patnju osuđene nevinosti. Vlado Gotovac bio je među svojim književnim vršnjacima u širokoj javnosti svakako najslavniji, premda to kao pjesnik s obzirom na pjesme kojue bi se govorile naizust ili javno čitale on nije bio .

Bio je Gotovac pisac knjiga koje su čitali rijetki.Tomu nije pomogla ni činjenica njegove goleme popularnosti u hrvatskom narodu,pa ni poštovanje koje je uživao. Tako se dogodilo da su se primjerci njegovog disidentskog vrhunca knjige Moj slučaj iz 1989. godine još godinama kasnije nalazili neprodani u sve rjeđim hrvatskim knjižarama.Zato je pjesnik bio u pravu kad je meditirao u svojoj slavnoj Jeci najavljući budućnost:

Malo vrijede sve te naše riječi

Svaki je pothvat od njih važniji

One idu od iluzije do nerazumljivosti

A već dugo sve se pjesme same ubijaju

Dok pjesnici kolebaju oko njihovih značenja

I ne znaju sigurno što je najvažnije reći...

Svi imaju razloga da mijenjaju naš posao

I mi imamo razloga da to prihvatimo

I pišemo tako da razaramo pjesmu

Sve dok riječi ne odgovore opasnostima

A ne pjesnici

333

Kroz devedesete godine, za vrijeme dok je bio predsjednik Matice hrvatski te čelnik liberalnih stranaka objavio je Gotovac i na desetke dobro osmišljenih eseja, među kojima ima varijacija na posve konkretne političke događaji , ali je najviše kulturoloških razmatranja.Ti tekstovi vrlo su često izravna kritika nekih autoritarnih postupaka tadašnjih hrvatskih vlasti i bili su objavljivani kao uvodnici u časopisu Vijenac koji je nakon 1993. obnovljen izlazio kao središnji glasnik Matice hrvatske.

Vlado Gotovac je u dva mandata od 1991. godine bio predsjednikom Matice hrvatske pri čemu je ne jednom , čak i hrvatskom Saboru gdje je prvi put izrabran 1992. napadan ružnim argumentima i optuživan da sa suradnicima usred Matoice hrvatske ruši Hrvatsku. Bio je 1994. žrtvom jedne nedostojne peticije koju su 1994. potpisala dvadeset sedmorica hrvatskih književnika optužujući ovog vječnog disidenta da narušava ustavni poredak Republike Hrvatske i ugrožava njezin vanjskopolitički status i sigurnost. Na najvećeg individualista hrvatske književnosti uvijek je nasrtala grupa i uvijek ga se vrijeđalo u pluralu.Argumenti nacionalne slobode kakva se u Hrvatskoj prakticirala nakon slobodnih izbora 1990. nisu zadovoljavali bivšega uznika koji je na antidemokratske nasrtaje odgovorio u nekoliko briljantnih saborskih govora.U slobodi govorio je ovako:

Još donedavno mi smo puno lakše prepoznavali Hrvatsku u dobrom vojniku nego u dobrom političaru. Vjerovali smo da mač može djelotvornije ujediniti politički , državni i duhovni sadržaj domovine!Meni se čini da je sad pred nama veliki posao u kojem će se sve što nazivamo regionalnim povijesnim radom integrirati u jedan cjelovit, jedinstven koncept hrvatskog života. U njemu se krije neprocjenjiva vrijednost i velika šansa Hrvatske. Jedinstvena po svom položaju, jedinstvena po zadaći koju treba riješiti, spojivši u jedinstven kulturni prostor Srednju Europu i Mediteran;jedinstvena po svom tragičkom iskustvu s krajem totalitarizma- jer samo mi ga tako tragično doživljavamo!-napokon jedinstvena po regionalnom

334

bogatstvu.Hrvatska je u ovom trenutku ključni slučaj svjetskog obrata.Pitanje je jesmo li spremni za takvu suidbinu kad manjina postaje ključ za većinu....Zato ne smijemo dopustiti da nas ubojice zavedu!Da nam prekriju pravo obzorje i pravo značenje našeg trenutka, njegov povijesni smisao....Silno su nam važni ovi već obavljeni poslovi, kojih je značenje evidentno, kojih je temeljitost i zaštita protiv bilo kakvih lažnih legendi, bilo kakvih mitičkih imitacija povijesti, čemu su tako skloni naši neprijatelji, u čemu se od njih, bar za sada, posve razlikujemo... Hrvatski narod jedan je od rijetkih naroda koji nikada nije krivotvorio svoju životnu situaciju. To je sudbonosna činjenica!U Hrvatskoj nema praktično ni jednog lažnog spomenika, nema palače koja prelazi mogućnosti,vrijednosti i životne okvire onih koji palače grade.Nema lažnog predstavljanja,nema krivotvorenja,nema mitomanije!Tu čestitost moramo vrtaiti u hrvatski svakodnevni život.

Naravno ovo je Vlado Gotovac govorio jer je predosjećao opasnost da neki nedostojni ljudi slobodnu Hrvatsku pretvore u naciju kiča i oponašanja,naciju s malim provincijskim kompkesima, sa šepirenjem skorojevića.Smetala mu je uzrujanost provincije kako je govorio, smetala mu je moguća njezina sajamska dekorativnost. Ipak bile su sitnice njegovoj spoznaji prema kojoj su već za naših života bili u Hrvatskoj obavljeni važni poslovi, presudni za budućnost naroda koiji je dobivši državu u svoje ruke konačno dobio svoju povijest, svoju budućnost i naravno sadašnjost da je oblikuje prerma mjeri svojih snova i ideala.

Iz vremena nakon Gotovčeva zatvoreništva iznimno su vrijedne dvije njegove već spomenute zatvorske knjige, najprije dokumentarni traktat Moj slučaj, koji je tiskan 1989. u Ljubljani, te dnevnik Zvjezdana kuga koji je vođen za vrijeme piščeva boravka u istražnom zagrebačkom zatvoru tijekom 1972. i 1973. a objavljen 1995.godine. Zatvorski Gotovčev dnevnik jedna je najboljih literarnih osuda

335

komunizma, novovjeki hrvatski De profundis pisan smirenim tonom, mjestimično polemičnim.

Vlado Gotovac nije nikad svoju u komunističkim kazamatima stečenu karizmu pokušao iskoristiti u svrhu političkog pragmatizma. Dapače on je svoju osobnu povijest vratio riziku, svoje javno djelovanje vratio je novoj opasnost. U javnom djelovanju, on vječiti tragalac za istinom, čuvat će i sačuvati u svakom danu slobodne hrvatske države svoj moralni integritet i svoju čast . Tim je to važnije jer su u političkoj tranziciji bila u Hrvatskoj vremena u kojima su mnogi gubili obraz. U tom nevremenu Gotovac je znao sačuvati glas proroka, utišani glas onoga koji upozorava da jest Hrvatska nama iznad svega ali da se u tom slučaju ne smije raditi o bilo kakvoj Hrvatskoj .Pisao je u lice tadašnjoj često iskazivanoj javnoj oholosti i govorio bez ikakve kalkulacije.Pisao je i dalje svjestan Djela s velikim D , svjestan odgovornosti i dužnosti, pripravan da svakim svojim činom u svome biću priprema mjesto na kojem će se vječnost susresti s prolaznim. Ipak ne može se reći da nije bilo nedostojnih ljudi koji su pokušavali koristiti njegovu stečenu karizmu, koji su pored njega proizvodili političku buku nedostojnih sadržaja, takvih da po ničem njemu nisu pripadali.I to je ovaj ponosni čovjek otrpio, noseći i taj teret strpljivo .

Gotovčev život u posljednjem desetljeću XX. stoljeća i posljednjem desetljeću njegovog života bio je i dalje delikatna sinteza poetskoga i svakodnevnoga,zbroj vječnosti i efemernosti. Gotovac je bio onaj koji je najjasnije i najuprnije upozoravao Hrvate da ne smiju u ratu po ničem nalikovati svojim neprijateljima. Ponavljao je taj stav ma koliko da je on bio nepopularan, ponavaljao ga je sve do svoje smrti jer je predobro znao ,nakon svih svojih teških i dubokih životnih iskustava, da bi takvo što već na prvom koraku značilo poraz svih ideala te da bi to bilo najava neprijateljeve pobjede.Pred njim su nse u godinama rata i uništavanja hrvatskih domova otvarale slike povijesti i njezinih prizora:

336

Nikad Hrvati nisu imali vremena

Dovršiti svoje poslove. Haron im ne popušta!

Samo bi ponekad zastalo vrijeme, naš crni meteor,

Da ostavi trag svoje slučajne moći:

Jednu katedralu neljudski uzvišenu usred vihora

Kojim raznosi hrvatske za,misli.Nikad oproštene!

Od smrti, do smrti, u maršu, u daljini-

Uvijek se negdje hrvatski transport sledi.

Bio je na strani mrtvih i to je bila jedina strana koju je u ratu on izabrao.Bio je na strani onih koji su bili izgnnani iz svojih domova, kojima su barbari uzeli sve pa i ponos. Na njihovoj je strani bio i s njihove strane izgovarao je svoje ratne i poratne tekstove. Njegov slavni govor pred središtem vojne moći jugoslavenske vojske u Zagrebu jedan je od najljepših tekstova ikada sročenih u hrvatskoj povijesti.To je tekst u kojem se sastaju sve silnice njegova života, riječi u kojima odjekuje bol svih hrvatskih naraštaja ali i nada robova koji su se trudili da i u slobodi znaju pjevati o slobodi. Govorio je tuđim majkama kao da govori svojoj, govorio je ženama koje su uz svakog čovjeka u najtežim trenutcima njegove egzistencije.Govorio je majkama koje jesu pored čovjeka kad se rađa , kada stoji na izlaznim vratima svoga života ali je pred Bogom i pred ljudima zavapio da one ne smiju biti ondje gdje im djeca umire jer to nije njihovo mjesto. Vjerovao je u novu istinu prema kojoj hrvatske majke više neće pokapati svoje u borbi za slobodu poginule sinove,vjerovao je da ni jedna hrvatska majka nikad više neće učiniti. Govorio je to jer je znao da pripada naraštaju Hrvata koji je u svojoj povijesti prvi put dobio zadovoljštinu za stoljetne nepravde. On je toj povijesnoj neumitonosti bio beskrajno zahvalan. Majke ne smiju pokapati sinove govorio je, one od njih trebaju primiti najveću ljubav a ne da kao što je stoljećima bio topos hrvatske povijesti nariču bolne stihove nad

337

kenotafima svojih sinova. Učinilo mu se da smrt upravo prestaje biti jedina kula slobode.

Vlado Gotovac bio je cijeloga svoga života arbiter in ethicis.To je nažalost bila lakša pozicija u vrijeme totalitarnog nasilja nego u mladoj hrvatskoj državi koju su neki zamijenili za trenutačnost a da se pri tom nisu ni potrudili shvatiti kategoriju njezine vječnosti:

Postoji niz činjenica zbog kojih se hrvatska sudbina u Europi vidi na pogrešan način. Moramo računati s tim da je u Europi vođen specifičan rat protiv Hrvatske.Bio je to rat kojim je uništavana naša geografska i kulturna nazočnost. Mi smo 70 godina živjela na čudan način, postojali smo samo kao dežurni mkrivci. Hrvatska je u svijetu predstavljana regionalno, nikako kao cjelina i država.Bili smo fantastičan primjer nacije koja postoji samo po nekim od svojih moralnih osobina. Posljednjih 45 godina predstavljani smo kao genocidni narod bez vlastitog prostora.

Gotovac je o svemu ovome razmišljao i u zatvoru,tada sav očajan zbog vijesti koje su mu stizale, ali i zbog ponašanja nekih ljudi.Kazao je tada kako je povjerovao da će Hrvatska ako i kada izabere pravu vlast, da će onoga trenutka kad se Hrvati oslobode tu vlast kamenovati, jer će ona, ta vlast od njih zahtijevati toliko da će se oni protiv toga zahtjeva pobuniti. Nakon ovog misaonog karambola tek slijedi Gotovčev vrlo lucidni ali posve paradoksalni zaključak koji je ovog velikog čovjeka udaljavao od pragmatične poetike. Evo što zaključuje:

Meni je, naime, svaka vlast koju Hrvati s oduševljenjem dočekaju sumnjiva.Ja u takvu vlast ne vjerujem. Ja vjerujem da Hrvati upravo zato glasuju za neke stranke jer one od njih ništa ne traže.

Zbog rečenoga nije bio od onih političara kojima su se birači divili. On nikome pa ni onima najbližima nije podilazio.On im nije pričao kako oni ne samo što su jedan od najstarijih naroda nego da će takav i ostati.On im je govorio o njihovim greškama, pričao im je o tomu da

338

ih treba ispraviti i da takvo što počiva na svakome od nas.Bio je političar koji je vjerovao da je politika među ljudima kako bi pred njih postavljala zadatke, kako bi im postavljala zahtjeve koji su mišljeni kao oblik njihove osobne slobode. Zbog rečenoga nije dr snalazio u prostoru politike jer on nije htio Hrvate uvjeravati da su oni u svemu dobri, ili da će sve s njima biti u redu ako malo pričekaju da se ono dobro s njima ostvari.On nije znao govoriti ono što nije bilo istina.Njegovo poslanje bilo je :život u istini.Čak je jednom rekao:Biti Hrvat, to je nesreća koja nikad ne dolazi sama! Htio je Hrvatima pred oči postaviti zrcalo da oni tako vide i sagledaju istinu o sebi.

Potrebno je naglasiti da Vlado Gotovac u vrijeme svog političkog djelovanja nije ni po čemu imao iluzija o nekom dobrom stanju duha u Europi.Znao je dobro da se ondje ne radi o nekom sretnom ni dovršenom svijetu. Lupeštvo govorio je jedan je od najvećih suradnika politike pa zato i u Europi djeluje đavo zavisti, đavo korupcije i caruju krađe a uz političare se veže potreba za slavom i što brzim bogaćenjem. Zbog takvih stavova možda se Gotovčev lik neće nikada naći na hrvatskom izdanju novčanice od 100 Eura premda je posve jasno da je on to mjesto doista zaslužio. Bilo bi i bit će naravno i drugih kandidata za tu čast ali on je jedan od njezinih uvjerljivijih kandidata, barem među književnicima i političarima.

Ranije od drugih Vlado je Gotovac detektirao aberacije u novoj hrvatskoj državi. Prije drugih on je o njima govorio ali ne da bi gunđao i tražio neku naplatu za svoju kritiku, ili da bi se riješio neke svoje mrlje iz prošlosti.On mrlja jednostavno nije imao pa je to snažnije odjeknulo kad je dok je još trajao rat izreako ovo:

U tužnom igrokazu naše mitomanije pojavila se nova figura- državni Hrvat. Nesumnjiv. Ispravan. Nedodirljiv. Uvijek na usluzi vlasti.Protiv njega su samo neprijatelji Hrvatske- jer Hrvatska je u njemu ispunjena do sveobuhvatne besproblematičnosti....Brani Hrvatsku od svijeta- kao instinktivni graničar provincijalanosti, samodostatnosti i ksenofobične monomanije. Mrzi poliglotske činjenice. Njegovu je

339

hrabrost prorekao Dostojevski u liku Ferdiščenka:On pobjeđuje u svakom natjecanju za najsramnotniji pothvat. Taj gomoljasti mutant hrvatskih mana poduzima sve da preuzmke glavnu ulogu u našoj sudbini.On dopušta sve što uključuje ukus, takt, fantaziju, lucuidnost, mjeru. Ništa ga toliko ne izaziva, ne raspaljuje njegov gnjev kao slobodan čovjek.Čuvaj se, Hrvatska, onih bez biografije, jer svemu oduzimaju vrijednost, kao prirodni neprijatelji originalnosti- jer glupani su jednaki, različitost uspostavlja duh.

Tako je Gotovac govorio , govorio je tako u vrijeme kad se ovakav tekst osjećao kao opstrukcija, govorio je kao nekoć u Hrvatskom proljeću, i još jednom bio je na isti način točan i istinit. Ali on je uvjerljiv i dok najavljuje Hrvatskoj sretnu budućnost:

Ne boj se, Hrvatska ,vrtoglavice Velikih vidika! U njima je snaga slobode i moć budućnosti! Koliko je svijeta u tebi, toliko si ti u njemu. To je nedokučiva pravda onoga opstanka u kojem s opasnošću raste spasonosno.

Govoreći ovako on je dobro znao o kakvim opasnostima radi, a isto tako znao je poput starog morskog vuka o kakvim se to izazovnim plovidbama prema novom svijetu i prema spasonosnom tlu radi.On koji u pragmatičnoj politici nije uvijek bio pobjednik bio je pripadnik naraštaja koji je po prvi put u čitavoj hrvatskoj povijesti mogao imati razloga na ponos pa glasno reći kako mu je mentalitet pobjednika obilježio život. Toj novoj ljudskoj situaciji Hrvatske Vlado je Gotovac višekratno ponudio svoj ushit ali i potrebnu skepsu. To je bilo zato jer kad god je pisao o politici on je uvijek mislio na estetiku,a kad je pisao o estetici on je uvijek mislio na etiku i časnu političnost.

U svakoj situaciji i u svakoj svojoj gesti bio je pjesnik i u toj generičkoj oznaci sažimalo se sve što je napisao,što je želio i što je kao čovjek ostvario.Uostalom kad su ga na kraju života jednom pitali što je on za života bio, odgovorio im je :Pjesnik, samo pjesnik.

340

Malim ljudima bio je učitelj dubine, a one koji su pretendirali na visinu zbog svojih osvojenih položaja podsjećao je na opasnost mjesta s kojeg se u svijetu govori, s kojeg se djeluje. I s kojeg se može povjerovati da je drugima uopće moguće odrediti smjer prema kojem se ide k vječnosti. Ondje gdje su još uvijek živjeli, pa i bili društveno utjecajni, Gotovčevi tamničari,u Hrvatskoj devedesetih godina XX. stoljeća književnost nažalost nije mogla ponijeti prevratničku energiju. Aksiom o književnosti na vlasti Gotovac je poznavao ali ga je namjerno zaboravljao. Taj zaborav pomogao mu je da kaže i napiše u posljednjim godinama života mnoge utopijske i proročanske stranice.Od cjelokupnog Gotovčeva književnog opusa kao vrhunci i svakako kao veliki doprinosi hrvatskoj književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća raskošno su se smjestila dva njegova esejistička remek djela, knjiga Princip djela i svitci nazvani Autsajderski fragmenti. Po tom njegovom esejističkom i filozofskom doprinosu zavazda će se pamtiti hrvatske književne šezdesete godine XX. stoljeća.Ovim proznim knjigama treba svakako dodati njegov De profundis zatvorski dnevnik Zvjezdana kuga iz 1995., kao i ispovjedno esejističku knjigu Moj slučaj tiskanu 1989.To su prozne knjige po kojima Gotovac ima iznimno mjesto u hrvatskoj književnoj povijesti. Njima su naravno posve ravnoprave njegove brojne knjige pjesama koje je do odlaska u zatvor nakon prvih Pjesama od uvijek iz 1956. objavljivao s velikom ustrajnošću a onda nastavio publicirati i u poznim godinama sve do posljednje knjige pjesama što ju je tiskao za života a koja nosi naslov Čekajući sjevernije.Nije Gotovac bio ni najbolji hrvatski pjesnik ni najbolji prozaik svojega naraštaja ali je više od drugih bio spreman da na leđima ponese teret stoljetnog hoda prema nacionalnoj i osobnoj nezavisnosti. Poput Atlasa, htio je sam ponijeti preteški teret domovine.Bio je žrtva toga tereta kojem je svojim mučeničkim životom smanjio težinu.U komunističkoj tamnici sačuvao je dostojanstvo moderne hrvatske književnosti.

341

Smrt u Rimu

U hrvatskoj politici devedesetih godina XX. stoljeća, u posljednjem desetljeću svoga života , Vlado Gotovac ostavio je dubok trag. Bio je pokretač Hrvatske socijalno liberalne stranke poznatije po sigli HSLS , koja je bila prva demokratska politička stranka osnovana u Hrvatskoj za vrijeme komunističkoga režima. Od 1990. predsjednik te stranke bio je Dražen Budiša kojega je Gotovac zamijenio u jednom kratkom razdoblju unutrašnjih stranačkih kriza između veljače 1996. i studenoga 1997. godine. Nezadovoljan HSLS-om Vlado Gotovac okuplja 1998. grupu istomišljenika s kojima osniva Liberalnu stranku koja je na parlamentarnim izborima 2000. godine imala dva zastupnika u Saboru pa je ušla u koalicijsku vladu s reformiranim komunistima.

Vlado Gotovac u Hrvatski sabor biran je tri puta, najprije 1992. i 1995., na listama HSLA- a onda posljednji put u godini svoje smrti 2000.godine na listi LS. Inače 1991.godine bio je izabran za predsjednika Matice hrvatske koju su komunisti ugasili na kraju

342

Hrvatskog proljeća 1971. godine , a koja je u slobodnoj hrvatskoj državi odmah obnovljena i pretvorena u središnju kulturnu instituciju hrvatskoga naroda. Predsjednikom Matice hrvatske Gotovac je bio do 1996., kada je dao ostavku na tu dužnost jer je bio izabran za predsjednika političke stranke što je po njemu bilo nespojivo.Za vrijeme njegovog predsjedničkog mandata u Matici hrvatskoj obnovljena je izdavačka djelatnost, obnovljeni su ogranci širom Hrvatske, ponovno su pokrenuti nekadašnji časopisi, započelo je izlaženje dvotjednih novina Vijenac, svojevrsne inačice Hrvatskog tjednika kojeg je nekoć Gotovac uređivao.

Vlado Gotovac sudjelovao je i na izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1997. godine . Bio je predstavnik grupe manjih oporbenih stranaka te je bio protukandidat prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Zdravka Tomca kojega je podupirali tadašnje lijeve stranke. Za vrijeme izborne kampanje Gotovca je u Puli za govornicom fizički napao i ozlijedio pijani čovjek koji je vikao Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!. Taj vandalski čin najoštrije su osudili Gotovčevi izborni konkurenti kao i brojne međunarodne organizacije. Izbori su nakon tog događaja održani i na njima je pobijedio Franjo Tuđman.

Nakon tog događaja osjetio je Gotovac uzaludnost bavljenja aktivnom politikom .Ispovjedio se o tomu književniku Miljenku Jergoviću u predsmrtnom intervjuu što mu ga je dao u svom rimskom stanu u jesen 2000. godine. Rekao je tada: Neusporedivo sam se više trebao baviti književnošću nego Hrvatima. Pogotovo sam se trebao manje baviti hrvatskim svakodnevnim životom u kojem posebice publika igra degradirajući i degenerirajuću ulogu. Bila je to spoznaja onoga koji se politikom počeo baviti prije svega s idejom da pokuša promijeniti način prakticiranja politike. Želio je toj sferi nacionalnog života vratiti dostojanstvo. Želio je svoje suvremenike i sunarodnjake navesti da razmišljaju o dugoročnim ciljevima politike . Sa žarom apostola trudio se da zajednica uz njegovu pomoć procijeni što ona jest i što

343

ona može u Europi i što treba učiniti da u europskom prostoru dobije mjesto koje joj pripada.

Pred smrt često je govorio o vjeri naglašavajući njezinu sudbonosnu ulogu. Govorio je mudro o vjeri kao grandioznom pothvatu u čovjekovom pokušaju da shvati svijet i sebe u njemu. U poznim trenutcima svojega života , govoreći o smrti citirao je često Martina Bubera njemu bliskog mislioca koji je govorio da je čovjek svakog dana izložen istoj težini pitanja, istoj zagonetnosti posljednjih pitanja ali i istom naporu da na ta pitanja pokuša pronaći odgovor. Premda je čitavog života pisao u buri panike, Gotovac pred bogom nikad nije osjećao paniku. Niti je osjećao, on pravednik, nemir pred mišlju o nekoj mogućoj Božjoj kazniteljskoj ulozi. Bio je onaj koji nikad nije vjerovao da se Božja moć može tumačiti u bilo kojem slučaju uz pomoć kazne. On nije vjerovao da kazna može biti strašni sud. Gotovac je više puta svjedočio o kršćanskom konceptu patnje . On je muku življenja osjećao kao metaforu borbe s nevidljivim, kao zagonetku koja je uspostavljena kad se čovjek nađe između dobra i zla. Nije htio vjerovati da može postojati Božja odluka koja bi bila sposobna da nas zauvijek sebi približi ili da nas zauvijek od sebe odaleči. Ideja strašnog Boga kao suca bila je ovom mučenika strana jer je njezinu stravu on je pobijedio u svojim samoćama.

U posljednjim svojim iskazima sjećao se svoga rada i rado o njemu govorio. Tako je ovo zapisano o epizodi s Hrvatskim tjednikom:Ukoliko se pod mojim ponašanjem u vrijeme dok sam uređivao Hrvatski tjednik o ičem radi onda je to inzistiranje u provođenju mojih načela i očuvanju mog dostojanstva.Za mene uvijek je bilo najvažnije raditi na zaštiti osobe i njezine slobode i vrijednosti .Zbog toga su možda u pravu oni koji kažu da nisam zašutjeo kad su svi zašutjeli, kažu ne bi me hapsilo! Da, bio sam kamikaza, a zapravo sam samo bio čovjek na dužnosti koja je mogla donijeti sve a nije morala donijeti ništa.

344

Tako je pred Vlado Gotovac smrt objašnjavao svoj životni put. Znao je ovaj hrabri čovjek cijeloga svoga života da ne bude li nitko činio ono što je on kanio činiti,da će tada svi platiti, a budem li ja to činio, možda će i drugi imati prostora za istu stvar. Govoreći tako, procjenjujući sebe u vihoru tadašnjeg političkog trenutka prisjećao se jedne od svojih najvrjednijih, najtočnijih i najvažnijih pjesama. Bio je mlad kad je napisao Raport stražara iz Pompeja. Ta pjesma najava je njegovog ponašanja u javnom životu, najava je njegovog susreta s osjećanjem dužnosti i odgovornosti. Oduvijek je znao, poput svoga pompejanskog stražara , da mu je dužnost da bude na straži. Ta straža u pjesmi čuvala je Rim i njegove vrijednosti:

Toga dana svijet se od čovjeka odijelio

I grad se otrijeznio padajući iz odmora u smrt

A ja sam prešao u tišinu u kojoj se više ne prolazi

Nijem kao sve što ne može slobodu izgubiti…

Ne tugujte jer oni što će dalje krenuti

Ostavljajući vas u ovoj tihoj prašini

Vratit će se i pozdraviti ovim istim riječima

Svejedno je koliko traje put.

Gotovac je čitavoga svoga života na straži čuvao svoju Hrvatsku i čitav svijet, čuvao ju je jer je još dječakom preuzeo obvezu da će za odabrane vrijednosti živjeti i umrijeti i da ih se neće odreći ni onda kad dođu nevolje i kataklizme. Bio je to san imotskoga dječaka, bio je to san koji se pretvorio u jedan od najuvjerljivijih hrvatskih života uopće.

Ima nešto duboko i sudbinsko u Gotovčevom nastojanju da djeluje, u njegovom shvaćanju da nevolja uvijek nadilazi i nas same i naše vrijednosti ali da nevolje jedino može prevladati osjećaj dužnosti i

345

odgovornosti. Kao njegov stražar iz Pompeja znao je da ni u vrijeme apokalipse nema niti jednog razloga da čovjek, a on je uvijek metafizički stražar nekih svetinja i nekih vrijednosti, da nema niti jednog razloga da čovjek bude razriješen svojih obveza. Govorio je: Ako odustaneš, ti više nisi ti! Citirao je sebi bliskog Ortegu Y Gasseta koji kaže:Pobjedili su nas samo tamo gdje smo napustili svoje položaje.Citirao ga je jer on nikad nije napustio položaje s kojih je čuvao svoju domovinu.

Za života bio je Vlado Gotovac brutalno onemogućen, on pjesnik i esejist, izvrstan govornik, političar bez stvarne moći ali moralist najčvršćeg kova. On nije zbog nasilja komunističkih vlasti uspio stvoriti zaokružen književni opus. Proživio je težak i patnički život, pisao je, kako je rekao u panici. Mrtav barem nije morao vidjeti kako mu nakon smrti moralnu čvrstinu hvalili čak i protivnici. Znao je najvažniji poučak etike i često ga je ponavljao :Etika je jednokratna kao što je jednokratan i naš život. Govorio je to iz najbližeg autopsijskog iskustva : Čovjek bez osobe je najopasniji čovjek na zemlji jer je suradnik svih kolektivističkih užasa.

Vlado Gotovac je iz nepovoljnih okolnosti svoga života predobro razumio Hannu Arendt kada kaže da u svakom od nas neprekidno postoji mogućnost da svakodnevno pobjeđuje totalitarnu svijest. Naučio je iz životnog iskustva da ima onih koji prelako prihvaćaju navodne prednosti te totalitarne svijesti a one su da se u svijet unosi neodgovornost, da se stvaraju okolnosti u kojima ljudi žive po zadanoj stazi što im je na oko lagodno i jednostavno, a ustvari donosi pristanak na logiku prema kojoj je sve dopušteno. Takav je svijet bez odgovornosti prezirao, svaku je njegovu mogućnost odbacivao. Stradavao je Vlado Gotovac u vremenu u kojem su govorili da čovjek nije ništa a da je Partija sve. U vremenu o kojem je pjevao onaj isprazni stih da će onaj koji je ništa postati Sve!

Bio je Vlado Gotovac ponosan što je bio jedan od onih koji su iz samoće svojih pobuna razrovali tkivo bezdušnog i titanskog

346

komunističkog mehanizma. Ljudi Gotovčeva kova bili su svjesni strahote što ju je takav diktatorni, monološki svijet unosio u čovjekovu povijest pri čemu se sa sigurnošću može reći da je pripadao naraštaju koji je bio svjedok njegovog kraja.

Naravno zbog svega rečenoga bio je od onih koji su posjedovali oprez jer nisu olako pristajali na bubnjeve neke tribalne sreće. Plašio se u svojim predsmrtnim mislima da se još jednom, u nekoj nama neizvjesnoj budućnosti ne bi ponovili prethodni procesi totalitarne svijesti. Čak je u predsmrtnom stanju izrekao strašnu rečenicu: Možda će totalitarizam koji dolazi nakon propasti komunizma biti još strašniji, možda će biti podliji. Vlado Gotovac jedan je od onih hrvatskih pisaca kojima suvremenici nisu pomagali ni u čemu ali su im zato odmagali u svemu.

U zatvoru on je vidio i shvatio koliko nisko čovjek može pasti. Tu je ugledao dno ljudskosti i to je u njemu stvorilo tjeskobu koje se nikad nije oslobodio. Zbog toga mu se ne jednom učinilo da je sve što radimo beznadno. To je bilo samo zato jer je pogledao u lice ljudske bijede. Jer je shvatio koliko dno čovječnosti može biti cinično i besramno. Zato je s prijekorom govorio o svojim tamničarima i njihovom dugom roku trajanja. Ipak blago je rekao da im oprašta , njima koji su ga pokrali za unutrašnji mir, koji su mu ga oteli zauvijek.

U posljednjoj godini života Vladi Gotovcu se ponovno vratila kronična bolest jetre kojom je bio zaražen u zatvoru. Kad ga je u Rimu bolesnog posjetio hrvatski veleposlanik i njegov prijatelj Davorin Rudolf zapisao je da je  Vlado djelovao umorno, da mu je nekakva zemljana boja zašla u lice, ali je primijetio da je duhovno bio vrlo svjež. I takav je ostao do posljednjih trenutaka svoga života.

Vlado Gotovac vječno smirenje našao je u kasnim jutarnjim satima 7. prosinca u svom obiteljskom stanu u Rimu. U tim je trenutcima pored njega bila supruga Simona. Za njim ostala je kćerka Ana kojoj je posvetio jedan od najnježnijih hrvatskih stihova koji glasi: Kćeri moja

347

kroz tebe sam ja domahnuo životu. U hrvatskom Zavodu svetoga Jeronima 8. prosinca održana mu je posmrtna liturgija a onda je njegovo tijelo zrakoplovom prenešeno u Zagreb gdje je pokopan na groblju Mirogoj. Ondje su se od njega oprostili mnogi a među njima i oni koji su mu u životu nanijeli mnogo boli.

Tada je pred otvorenim grobom bilo najprimjerenije ponoviti ono što je sam Vlado Gotovac bio izrekao na sprovodu svome prijatelju Bruni Anti Tandari. Ali to što se moglo tada nije se tada i dogodilo ! Zato ću to učiniti sada u ovoj parafrazi na kraju knjige za koju molim oprost od Vlade i od njegovog prijatelja.

Živeći dostojan život bio je Vlado Gotovac svima nama uzor. Za ovu domovinu za koju je patio i za koju je patnju primao, sve što je lijepo, a on je tu ljepotu volio, sve što bude dobro a on se za tu dobrotu borio, sve što ima budućnost, a on je toj budućnosti pripadao, sve je to s Vladom u Vladi i s nama.

Nitko ne može prekinuti jedan dostojanstven život. Tijelo je slabo, rekao je i Krist, a duh ostaje. I kako budete taj duh primili tako će Vlado živjeti. Sve što od tog duha napustite napustit ćete od Vlade, a ako budete njegov duh prihvatili bit ćete njegovi prijatelji i doista ćete učiniti ono što je on htio da učinite. Znam da će tako biti, jer i činjenica da ove riječi sada čitate pokazuje ovo što govorim na najljepši način.

Ničije riječi ne mogu tako temeljito dočarati da je ovaj hrvatski pjesnik imao pravo. Jer samo s pravim čovjekom nema velikog gubitka, jer samo pravi ljudi ne odlaze, jer samo pravi ljudi ostaju u svakom od nas. Mi ih dijelimo isto kao što se dijeli kruh nebeski, isto kao što se dijeli na pričesti tijelo Gospodinovo. Isti je to duh, isto je to tijelo, ista je to razdioba neprekidna i stalna. U nama, u našoj djeci, u našim unucima uvijek će se dijeliti jer to je domovina jedina koju imamo. Prava ljudska domovina - to su ta srca koja protežu iz koljena u koljeno isti duh, istu vrijednost, istu ljepotu, istu vjeru, isto dobro.

348

Vlado Gotovac bio je čovjek koji je to sve u sebi imao. Ne zaboravite da je ono što je on od Hrvatske htio bilo tek časno lice, lice lijepo, lice ponosno, lice dobro, lice koje se u svakom trenutku može svijetu pokazati s ponosom, čašću i ljubavlju. Nikakvu Hrvatsku mržnje, nikakvu Hrvatsku podlosti, nikakvu Hrvatsku osvete, mi smo iznad toga i ostat ćemo iznad toga. Borio se za jednu zemlju suvremenu, civiliziranu, za jednu zemlju mira i spokoja, radosti i užitka.

Ta se zemlja Vladi Gotovcu sada treba zahvaliti za njegov život. Sjećajte ga se. Ne trebate ga se sjećati samo po imenu; nego kad god nešto dobro učinite to će biti sjećanje na njega, kad god nešto lijepo doživite to je sjećanje na njega ,i kad god se sjetite svoje domovine sjetit ćete se njega kao i svih onih koje u beskrajnom nizu smrti gledamo i vraćamo im se. To je naša domovina. Kakvi su mrtvi takva je i domovina. Ne zaboravite to nikada jer njihova nas pouka prati kako mi dalje živimo.

349

Kronologija vremena

1930. 18. rujna rodio se u Imotskom Vlado Gotovac. Ruski pjesnik Vladimir Majakovski izvršio je samoubojstvo . Ostavio je sljedeću poruku: Ne bih ovo preporučio drugima. U godini u kojoj se Gotovac rodio američki su carinici oduzeli jednom putniku primjerak Voltaireove moralne satire Candide zbog navodne opscenosti. To se posve uklapalo u godinu dana stariji događaj kad su iste vlasti jednom putniku oduzeli primjerak Rousseauvih Ispovijesti jer da se radi o knjizi koja se narušava javni red. Penzionirani krvnik John Ellis inače vlasnik londonske krčme Kod veselog krvnika prerezao si je grlo. U Abessiniji krunidba Haile Selassija. Sigmund Freud:  Das Unbehagen in der Kultur. Vladimir Nabokov: Защита Лужина.

1931. Lijeve stranke pobjeđuju na izborima u Španjolskoj. U Zagrebu ubijen književnik i profesor Milan Šuflay. Albert Einstein jedan od najvećih učenjaka svih vremena i njemački književnik Heinrich Mann putem međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost da digne glas prosvjeda zbog umorstva zagrebačkog profesora. Iljf i Petrov: Золотой теленок .

1932. Dollfuss postaje kancelar u Austriji. Salazar dolazi na vlast u Portugalu. Postumno izlazi roman Rakovica Milutina Cihlara Nehajeva. Louis-Ferdinand Céline:Voyage an bout de la nuit.

1933.Hitler na vlasti u Njemačko, Paljenje Reichstaga u Berlinu.Kongres svjetskog PENa održan Dubrovniku u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića . Neredi u Španjolskoj. Zabrana sindikata u Njemačkoj. Njemački plemić Baldur von Sirach imenovan vođom Hitlerove mladeži. André Malroaux:La Condition Humaine. U Zagrebu pod neriješenim okolnostima umro Ivo Pilar pisac kultne knjige Južnoslavensko pitanje.

350

1934. U Austriji ubijen kancelar Dollfuss. Nemiri fašista u Francuskoj. Mao Ce Tung započinje Dugi marš. Maurice Willson pokušao se popeti na Mount Everest ali je poginuo. Kako je bio prodavač ženske odjeće jedna je kineska ekspedicija nešto kasnije pronašla ženske cipele i ženski donji veš na mjestu njegove pogibije. Robert Graves: I, Claudius. Umro Andrej Beli.

1935. Započinju talijanska neprijateljstva u Abessiniji. Staljinovi procesi protiv nedužnih u Sovjetskom savezu. Austrijski skladatalj Alban Berg umro je od uboda insekta. Godinu dana kasnije engleski kralj Edward VIII. skočio je kroz prozor kako bi izbjegao neki neželjeni intervju. Umro Fernand Pessoa.

1936. Pobuna vojske u Španjolskoj pod vodstvom generala Franca. Internacionalne komunističke brigade stižu u Španjolsku. Milan Begović: Kvartet. Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha. Martin Heidegger:Hölderlin und das Wesen der Dichtung. Ubijen Federico Garcia Lorca.

1937. Mussolini u službenoj posjeti Njemačkoj. Japanske novine javljaju da su se dva japanska časnika Mukai i Noda takmičili tko će biti prvi koji će odsjeći stotu kineskih glava. Miroslav Krleža: Deset krvavih godina.

1938. priključenje Austrije Njemačkom III. Reichu. Kristalna noć u Njemačkoj. Njemački lider Heinrich Himler poslao je ekspediciju na Tibet da traži ostatke superljudske rase . Poginuo je mađarski dramatičar Odon von Horváth u Parizu nakon što mu je za vrijeme oluje na glavu pala grana.Za vrijeme dok je Orson Wells emitirao radio drama nastalu po tekstu H.G. Wellsa: War of the Worlds paniku je izbila u Americi . Mnogi su ljudi svršili u bolnici zbog šoka ili zbog slučajno nanešenih ozljeda. Jean-Paul Sartre: La Nausée,

1939. Njemačka okupacija Čehoslovačke. Pobjeda Franca u Španjolskom građanskom ratu. Napad Hitlera na Poljsku označava početak II. svjetskog rata. U romanu Gadsby E.V. Wright u potpunosti izbjegao upotrebu slova e. Umro Sigmund Freud u izgnanstvu. Umro

351

irski pjesnik W.B.Yates. T.S. Eliot:Old Possum's Book of Practical Cats.

1940. Ana Ahmatova: Requiem.Umro slikar Klee.Hitler osvaja Dansku i Norvešku.Otvoren je front za napad na Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Hitler u Parizu kao pobjednik. U Vichyu marionetska francuska vlada .Početak pokreta otpora U sam osvit svjetskog rata u Times magazinu nutricionist J.R.B. Branson objavio je članak o koristi jedenja svježe trave i potrebi njezinog uzgajanju u okućnicama.U vrijeme potrage za njemačkim špijunima jedna mlada gospođica kćerka provincijskog vikara prijavila je jednog britanskog časnika za špijuna jer je zaboravio pustiti vodu na toaletu.U Bagdadu otkrivene žare od terracote za koje se sumnjalo da su 250 godina prije Krista služile kao baterije za električnu energiju jer su posjedovale bakrene cilindre. Slavna glumica Hedy Lamarr prijavila izum naprave za navođenje torpeda uz pomoć signala radijom. Umro F. Scott Fitzgerald.

1941 Proglašena nezavisna država Hrvatska . Hitlerov general Rommel sudjeluje u afričkim ratovima . Napad na zemlje jugoistočne Europe. Zračni desant na Kretu.Započela njemačka opsada Petrograda. Više od milijun stanovnika umrlo u opsadi. Preživjeli su otkopavali grobove da bi se prehranili. Staljin proglasio početak Velikog otadžbinskog rata. Sastanak Roosevelta i Churchilla i potpisivanje Atlantske povelje. Napad Japanaca na Pearl Harbour.U Zagrebu ubijen književnik August Cesarec. Književnik Ilija Jakovljević zatočen u Jasenovcu. Umro James Joyce.

1942. Počele borbe za Staljingrad. Američki zubar Lytle S. Adas predložio Bijeloj kući oružje protiv Japanaca koje bi se sastojalo od mnoštva lansiranih šišmiša. Predsjednik Rooswelt je prihvatio ideju ali projekt ostaje neostvaren. Albert Camus:Le Mythe de Sisyphe. Samoubojstvo Stefana Zweiga u Braziliji.Robert Musil:Der mann ohne eigenschaften.

352

1943.Napad Saveznika na Siciliju. Kao pomoćna snaga sudjeluju američki mafijaši talijanskog podrijetla. Mussolinijeva kapitulacija u rujnu. Saveznici u Rimu. U Sjedinjenim američkim državama zabranjena je prodaja kruha rezanog na kriške.Amerikanac Eric Brown dinamitom digao u zrak oca i njegova invalidska kolicima tvrdeći da je to napravio jer mu se nije sviđalo očevo ponašanje. Ubijen književnik Ivan Goran Kovačić. Godinu dana kasnije objavljena njegova poema Jama. U Jajcu na zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije Josip Broz sa suradnicima stvorio temelje komunističkoj Jugoslaviji.Jean-Paul Sartre:L'Être et le Néant.

1944. Sovjetska Crvena armija kreće u protuofenzivu i oslobađa svoje i tuđe teritorije. Umrli slikari Kandinsky i Mondrian.Hitler preživio atentat koji su organizirali njegovi časnici. Izdavači odbili moralnu basnu Animal Farm Georga Orwella jer da za vrijeme rata nema dostatnog tržište za knjiga o životinjama .Na sudu potvrđen pravni akt protiv navodne veštica Helen Duncan koju su okrivili da je vradžbinom potopila neki brod. Neuspio pokušaj pro engleskog puča ustaških ministara Vokića i Lorkovića u Zagrebu. Enver Čolaković:Legenda o Ali paši.

1945. Na zidu neke utvrde na Verdunu ,krvavom bojištu iz I. svjetskog rata, američki vojnik Austin White iz Chicaga po drugi put urezao svoje ime ali s ovim tekstom: Ovo je posljednji put da pišem svoje na ovom zidu! Ustaški poglavnik Ante Pavelić napušta Hrvatsku. Njemačka potpisala kapitulaciju. Dva japanska industrijska grada bombardirana atomskim oružjem. Na Jalti održana konferencija na kojoj je svijet podijeljen u interesne zone velikih sila. Egzekucije stotina tisuća nevinih hrvatskih građana, vojnika i izbjeglica, među njima desetaka tisuća žena i djece. Osnivanje Ujedinjenih naroda. Privremena podjela Austrije. Strijeljan književnik Mile Budak.Ivo Andrić: Travnička hronika i Na Drini Ćuprija.Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Komunisti

353

zabranjuju knjigu Ilije Jakovljevića Koncologor na Savi. Bertnard Russel: A History of Western Philosophy.

1946. Samuel Beckett i Josephine Baker dobili od generala De Gaullea u oslobođenom Parizu Croix de Guerre. Suđenje nacističkim zločincima u Nürnbergu. Indija proglasila nezavisnost. Holanđanin Hans van Meergeren zatvoren pod optužbom da je Hitler prodao jedno Vermeerovo platno. Osuđen je na smrt ali se obranio tvrdeći da se radilo o falsifikatu. Nikis Kazantzakis:Grk Zorbas.

1947. Viđeni neidentificirani leteći objekti u Meksiku.Panika Švedskoj. Potvrđene glasine da je supruga lorda Mountbattena za vrijeme dok je ovaj bio vice kralj Indije imala ljubavni odnos s tamošnjim liderom Jawaharlalom Nehruom inače prijateljem Josipa Broza Tita. Albert Camus: Le Peste. Thomas Mann:Doctor Faustus.

1948. Blokada Berlina zbog nesređenih odnosa među saveznicima. Osnovana država Izrael.Norman Mailer u svom romanu The Naked and the Dead riječ fuck promijenio u fug. Komunisti zatvaraju književnika Iliju Jakovljevića koji je u zatvoru navodno počinio samoubojstvo. Atentator Nathuram Godse ubio Mahatmu Gandhija.

1949. Osnovane dvije njemačke države: Savezna republika Njemačka i Demokratska Njemačka republika. Konrad Adenauer postao je kancelar zapadne njemačke države. Proglašenje Narodne republike Kine. Merilyn Monroe postala Kraljica Artičoka u Kaliforniji. George Orwell:1984.

1950. U Dubrovniku osnovane Dubrovačke ljetne igre. Početak rata u Koreji. Staljinistički montirani procesi u zemljama istočnog bloka u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Madžarskoj, Bugarskoj . Progoni crkvenih vođa u tim zemljama. Francuzi ratuju u Indokini. Pismo poslano prije 56 godina dospjelo na adresu u Cambridge u Velikoj Britaniji. Poruka u pismu bila je kratka: Je li ti prihvatljivo da se sretnemo sljedeći weekend. U ljubavi Owen. Vladan Desnica:Zimsko ljetovanje.

354

1951. U Sjedinjenim američkim državama službeno proglašen završetak rata s Njemačkom. Znanstvenici Ethel i Julius Rosenberg osuđeni na smrt pod optužbom da su špijunirali u korist Sovjetskog saveza. U Sjedinjenim američkim državama zabranjeno prikazivanje filma Oliver Twist Davida Leana zbog navodnih antisemitskih slojeva. Rano Marinković:Geste i grimase.J.D. Salinger: The Catcher in the Rye. U Zagrebu zabranjena knjiga stihova Đerdan Josipa Stošića.

1952. Hladni rat između dojučerašnjih saveznika. Neki Nigerijac kažnjen nakon što je na ulici ulovio pa se kući spremio pojesti goluba. Izvedena kompozicija Sound of Silence Johna Cage . Izvođač je na početku podigao poklopac klavira i onda ga nakon trajanja tišine od 4 minuta i 33 sekunde zatvorio. U Zagrebu pokrenut časopis Krugovi. Ernest Hemingway:The Old Man and the sea.Umro Knut Hamsun.

1953.Kraj rata u Koreji. Radnički ustanak u DDRu. Nakon smrt sovjetskog diktatora Staljina započinje politike novog kursa u Rusiji. Politika liberalizacije u Mađarskoj. Slobodan Novak:Izgubljeni zavičaj. Samuel Beckett:Waiting for Godot. Arthur Miller:The Crucible.

1954.Konferencija ministara vanjski poslova u Berlinu završila bez uspjeha. Izbio rat u Alžiru. Njemačka ulazi u Nato pakt. Riješena tršćanska kriza. DDR proglašen suverenom državom. Prestanak ere makartizma i žestokog antikomunizma u Sjedinjenim američkim državama . Nakon 145 godina lubanja Josipa Haydna ujedinjena je s ostatcima njegovog tijela u Željeznom u Austriji. Umro Matisse. Slavko Mihalić:Komorna muzika. Winston Churchill završio objavljivanje svoje knjige The Second World War.

1955. Umro Tin Ujević. Godinu dana ranije objavljena njegova posljednja zbirka Žedan kamen na studencu. Proglašena neutralnost

355

Austrije . Osnovan Varšavski pakt kao pandan NATO paktu. Njemački kancelar Adenauer u Moskvi. Početak političkih promjena u Mađarskoj, Umro slikar Maurice Utrillo čija je majka najprije tvrdila da mu je otac slikar Renoire koji ga nije priznao ,a zatim je rekla da mu je otac slikar Degas koji je tvrdnju zanijekao. Umro Thomas Mann. Antologija svjetske lirike Slavka Ježića i Gustava Krkleca.

1956. Kriza u Suezu. U Mađarskoj protusovjetski i protukomunistički narodni ustanak. Ulazak Crvene armije u Mađarsku i odmazda. Zabrana rada Komunističke partije u Njemačkoj. Dok je Hruščov na kongresu sovjetskih komunista čitao svoj referat protiv Staljina nekoliko je slušalaca doživjelo srčani udar. Tvrdi se da je jedan francuski ministar sasvim ozbiljno predložio Englezima da Francuska postane dio Britanskog kraljevstva i Commonwealtha. To je navodno učinio stanoviti Guy Mollet.Čimpanzi koji se zvao Congo otvorena je izložba slika u Institutu suvremene umjetnosti u Londonu. Vlado Gotovac objavljuje svoju prvu knjigu Pjesme od uvijek. Ulazak Crvene armije u Mađarsku i odmazda nad urotnicima. Friederich Dürrenmatt: Der besuch der alten dame. Umro je slikar Sidney Pollock.

1957. Tonči Petrasov Marović u Krugovima objavljuje poemu Sonata za staro groblje na Sustipanu.Afroazijski sastanak u Kairu. Talijanske novine izvijestile o uspješnoj žetvi špageta što je u nekim dijelovima svijeta izazvalo posve neobične reakcije. Naime bilo ih je koji su povjerovali u tu vijest. Umro Wilhelm Reich veliki psihoanalitičar, umro je u tamnici. Izumio je Orgon box za orgastičko emitiranje seksualne energije. Nikola Šop:Kućice u svemiru.Ted Hughes: The Hawk in the Rain.Boris Pasternak:  До́ктор Жива́го.

1958. U Francuskoj V. Republika.U Iraku revolucija. Rasni nemiri u Južnoafričkoj republici. L.Ron Hubbard utemeljitelj scijentizma objavio knjigu Have you live before this life. Antologija hrvatskih pjesama u prozi. Priredili Dragutin Tadijanović i Zlatko Tomičić.

356

Tomaso di Lampedusa:Gattopardo. Jean Genet, Les Nègres.Clownerie.

1959. Kubanska revolucija. Fidel Castro postao predsjednik. Cipar proglasio nezavisnost .U jednom američko staračkom domu jedan je čovjek doživio srčani udar za vrijeme stripteasea kojeg je za grupu pitomaca izvodila pitomica istoga doma Gladys Elton. U tom trenutku gospođa Elton imala je 81. godinu. Ivo Frangeš: Stilističke studije.Günter Grass:Blechtrommel.

1960. Hrvatski pjesnik Viktor Vida umio se u Argentini.Kriza u Kongu. U Ženevi konferencija o razoružanju. Francuska postaje nuklearna sila. Sastanak zemalja istočnog bloka u Moskvi. Za američkog predsjednika izabran John F. Kennedy.17 zemalja u Africi steklo nezavisnost. U automobilskoj nesreći poginuo Albert Camus. Umro Boris Pasternak.

1961. Izgradnja Berlinskog zida. Adenauer po četvrti put postao njemački kancelar. Nacionalna kriza u talijanskoj pokrajini Južni Tirol.Pobuna generala u Alžiru. U Beč održan susret Kennedy Hruščov.Nakon sukoba Između Flamanaca i Valonaca razgraničena su jezična područja u Belgiji.Antun Šoljan:Izdajice. Uvod u književnost.1.izdanje.uredili Zdenko Škreb i Fran Petre. Pokrenut časopis Razlog. Vlado Gotovac:Jeka. Richard Yates: Revolutionary Road. Samoubojstvo Ernesta Hemnigwaya.

1962. U trenutku dok je astronaut John Glenn izvodio prvi ljudski let u orbiti američki predsjednik Kennedy od svojih je vojnih funkcionera primio memorandum o tomu kako će se ako Glenn strada za vrijeme leta za njegovu smrt optužiti režim u Kubi te da će to biti povod za invaziju na otok. Također postojao je projekt o ubojstvu Castra tako što će mu se u cigaru montirati eksplozivna naprava. Postavljene ruske rakete na Kubu.Miroslav Krleža: Zastave. Umro Herman Hesse.

357

1963. Mona Lisa stigla u Sjedinjene američke države. Ubojstvo američkog predsjednika Kennedya u Dallasa. Ugovor o prijateljstvu Njemačke i Francuske.Otvorena prva svjetska diskoteka Whiskey-a-go-go u Los Angelesu. Prvi let legendarnog zrakoplova Boing 727. Ivan Slamnig:Naronska sijesta.Dubravko Horvatić:Zla vojna.Umro Aldou Huxley. Vaclav Havel: Zahradní slavnost. Tiskane Izabrane pjesme Frane Alfirevića.

1964. Leonid Brežnjev učvršćuje vlast u Rusiji. Nemiri u Indiji. Kina postaje nuklearna sila. Engleska vokalno instrumentalna grupa The Beatles započinje turneju u Sjedinjenim državama Amerike.Vatikan službeno osuđuje kontracepcijske tablete koje u nekim zemljama ulaze u slobodnu prodaju .Ivan Slamnig: Disciplina mašte. U Zagrebu počinje izlaziti filozofski časopis Praxis. Slavi se pedeseta godišnjica smrti Antuna Gustava Matoša. Sarte odbio Nobelovu nagradu,

1965. Utemeljeni njemačko izraelski diplomatski odnosi.Kulturna revolucija započinje u Kini. SAD se vojno angažiraju u Vijetnamu. Započinju u toj zemlji napadi iz zraka. Nemiri u južnoj Americi. U Vatikanu papinski dokument Nostra Aetate nakon 2000 godina traži da prestane svako javno optuživanje Židova za smrt Isusa Krista. Ranko Marinković:Kiklop. Umro T.S. Eliot.

1966. U Njemačkoj na vlasti je koalicija lijevih i desnih partija. Demonstracije protiv rata u Vijetnamu diljem Europe. Indira Gandi postaje premijer Indije. U Virginiji petorica muškaraca koji su pripremali neki grob izvijestili su medije da su ugledali smeđu ljudsku prikazu s krilima kako leti oko njih a onda slijeće na stablo pored groba. Kreatura je, navodno, imala svjetleće oči .Gotovac objavljuje Princip djela. Jugoslavenski komunisti na plenumu koji je održan na Brijunima smjenjuju do tadašnjeg šefa zloglasne UDBE Aleksandra Rankovića. Počinje izlaziti trideset godina prije napisani roman

358

Мастер и Маргарита Mihaila Bulgakova.Tom Stoppard. Rosencranz and Guildenstern are Dead.

1967. Državi udar u Ateni. Izrael pobjeđuje u šestodnevnom ratu. Osvojen je Sinaj, Zapadna obala i istočni Jeruzalem. Snažni studentski nemiri u čitavom svijetu. Nestao australski premijer dok je boravio na plaži . Ima glasina da su ga oteli Kinezi posebnom podmornicom. Komemoracija mu je održana u Plivačkom centru u Melbourneu. Zasnovan pokret mladih zvan Yippies Youth International Party. U isto vrijeme kandidirana je svinja na izborima za američkog predsjednika. Gabriel Garcia Márquez:Cien años de soledad.McLuhan i Fioer:The Medium is the Message. Matko Peić:Skitnje.

1968. Veliki studentski nemiri u Francuskoj. U Čehoslovačkoj započinje reformni kurs pod vodstvo Dubčeka. Praško proljeće je ugušeno vojnom intervencijom trupa Varšavskog pakta. Samospaljivanje studenta Jana Palaha u centru Praga. Prije nego je ubijen kandidat za američkog predsjednika Robert Kennedy odlučio se ošišati jer su mu njegovi pristaše prigovarali da sliči na hippya. Atentat na Martina Luthera Kinga crnačkog vođu. Nikica Petrak: Razgovor s duhovima. Franjo Tuđman: Velike ideje i mali narodi. Carlos Castaneda:The Teachings of Don Juan.Svetozar Petrović: problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti.

1969. Prvi ljudi na mjesecu. Willy Brandt postao je njemački kancelar.Španjolski diktatator Franco najavio je da će ga , kad za to dođe vrijeme, naslijediti španjolski kralj Huan Carlos. Salvador započinje invaziju na državu Honduras zbog poraza na nogometnoj utakmici.Marijan Matković:General i njegov lakrdijaš. Mario Puzo:The Godfather.Philip Roth:The Portnoy's Complaint.

1970. Igor Zidić:Slučaj Alilović objavljen u Kolu.Nemiri u Španjolskoj. Ustanak radnika u Poljskoj. U Egiptu predsjednika Nasera zamjenjuje Sadat koji započinje pomirbenu politiku s Izraelom. Građanski rat u Nigeriji. Allende preuzima vlast u Čileu. Japanski romanopisac Yukio Mishima počinio harikiri seppuku na

359

balkonu vojne barake nakon što nije uspio nagovoriti vojsku na državni udar i vraćanje Caru prijašnje moći.Stanko Lasić:Sukob na književnoj ljevici 1928-1952. Umro Erich Maria Remarque. Vlatko Pavletić u Matici hrvatskoj objavljuje veliku antologiju hrvatske poezije pod naslovom Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva. Ivan Kušan:Toranj.

1971. Tiskano u dva sveska Suvremeno hrvatsko pjesništvo Zvonimira Mrkonjića. Honecker dolazi na vlastu DDRu. Promjene u Kini. General Idi Amin došao na vlast u Ugandi i proglasio se doživotnim predsjednikom svih životinja na zemlji i riba u moru. Vlado Gotovac postaje glavni urednik Hrvatskog tjednika Matice hrvatske. Studentski štrajk u Zagrebu. Sastanak hrvatskih komunista s Josipom Brozom Titom i kraj pokreta koji je nazvan Hrvatskim proljećem. Knjiga Moj križ svejedno gori Josipa Pupačića objavljena postumno. Ljudevit Jonke: Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. Frederick Forsyth:The Death of the Jackal. Stipe Čuić:Staljinova slika i druge priče.Dalibor Cvitan:Ironični narcis.

1972. Umro Ezra Pound .Poboljšanje odnosa Amerike i Kine. Po prvi put u slavni Oxfordski rječnik ulazi riječ fuck. Vito Acconci masturbirao u galeriji ispod rampe kojom su prolazili posjetitelji. Uhićen Vlado Gotovac zajedno s desetak hrvatskih književnika i intelektualaca. Gotovac je osuđen na četiri godine strogoga zatvora. Stjuardesa Vesna Vulović nakon eksplozije jugoslavenskog aviona nad Čehoslovačkom pala s visine od 10.000 metara i preživjela pad. U Berlinu ubijen hrvatski disident i vođa pokreta za državnu nezavisnost Branimir Jelić. U Londonu tiskan Hrvatski pravopis autora Babića, Finke i Moguša kojem je godinu dana ranije u Hrvatskoj bila uništena čitava naklada. Preživjeli putnici nakon pada jednog urugvajskog zrakoplova u Andama pojeli svoje suputnike. U Španjolskoj objavljena zbirka Borisa Marune Govorim na sav glas. Danijel Dragojević:Četvrta životinja.

360

1973. Umro Pablo Picasso. Tiskan i odmah zabranjen roman R2 hrvatskog književnika Ivana Dragojevića. U romanu je autor obradio povijest komunističkih egzekucija na otočiću Daksa kod Dubrovnika 1944. U Zagrebu počinje izlaziti list za kulturu Oko pod kontrolom ideološke komisije koju je vodio Ivica Račan. Rat na Blisko istoku poznat kao Jon Kippur. Helsinška konferencija o sigurnosti velika naftna kriza. Obje Njemačke primljene u Ujedinjene narode. Watergate skandal u Americi. Završetak rata u Vijetnamu. U vojnom puču ubijen u Chileu predsjednik Salvador Allende.Gore Vidal:Burr. Umro W.J. Auden. Nikola Miličević: Zlatna knjiga španjolske poezije.

1974. Za vrijeme koncerta velikog orkestra u Atalanti dok se izvodila 1812 Overture Petra Iljiča Čajkovskog došlo je do greške pa je ispaljeno svih 16 topova u jednom trenutku što je izazvalo gluhoću kod dijela publike a nekima je za vrijeme gašenja požara koji je izbio bio oštećen vid. Ciparska kriza i rat grčkih i turskih trupa na tom otoku. Anarhistički i ultra lijevi pokreti Crvene brigade i Frakcija crvene armije napadaju pojedince u Italiji i Njemačkoj. Ukidanje diktature u Portugalu. Kraj vladavine Haile Sellasia u Etiopiji. Predao se posljednji ratnik iz Drugog svjetskog rata poručnik Hiroo Onada u džungli na otoku Lubang na Filipinima. Poslije njega pronađen je 1980 još jedan japanski vojnik također na Filipinima.Erica Jong:Fear of Flying. Bogdan Radica:Hrvatska 1945 .

1975. Smrt diktatora Franca . Njegov doktori tajili su je više tjedana jer su željeli da smrt istoga dana kada je umro Francov idol Miguel Primo de Rivera. U jednoj vijesti bilo je obavljeno: General Franko još uvijek je mrtav! Izbili sukobi u Eritreji.Carlos Fuentes: Terra nostra. U Ostiji pored rima ubijen talijanski književnik Pier Paolo Pasolini .

361

1976. U jednom meksičkom kinu došlo je do sukoba šakama između dva velika južnoamerička pisca Kolumbijca Gabriela Garcie Marqueza i bolivijskog romanopisca Maria Vargasa Llose. Nemiri u Južnoj Africi. Ujedinjenje Vijetnama. Umro je Mao Tce Tunga. Obračun s četveročlanom bando. Teng Hsiao Ping preuzima vlasti u Kini. Pojava snažnih pokreta zelenih u Njemačkoj. Umrla Agatha Christie.

1977. U ovoj godini giljotinirana je posljednja osoba. Tu čast imala je gospođa Haida Djandoubi .Car Bokasa proglasio se carem a susljedno tomu i 13. apostolom. Desni blok dolazi na vlast u Izraelu. Vode se mirovni pregovori između Izraela i Egipta.Umrli Groucho Marx i Charlie Chaplin. Nikola Miličević:Ruke pune mošta.

1978. Umro je papa Pavle VI. Nakon nekoliko mjeseci nakon izbora mjesečne vladavine pape Ivana Pavla I. palij preuzima Poljak Ivan Pavle II. čiji izbor najavljuje promjene na istoku Europe i u čitavom sovjetskom bloku. Puč u Afganistanu, gdje je ubijen predsjednik premda je objavljeno da se povukao iz zdravstvenih razloga. Bio je to početak ruskog angažmana u toj zemlji. Na most Waterloo u Londonu ubijen je otrovanim kišobranom i smrtno stradao bugarski disident Georgi Markov.Zagovornik nezavisne Hrvatske novinar Burno Bušić ubijen u Parizu. Omladinski list Polet dostiže nakladu od 150.000 primjeraka. Dalibor Brozović objavljuje važnu filološku studiju Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika. Milivoj Solar:Uvod u filozofiju književnosti.

1979. Rušenje iranskoga šaha Reze Pahlevija. Dolazak na vlast fundamentalističkog Ajatolaha Homeinija. Sandinisti u Nikaragvi. Margareta Thacher postaje britanska premijerka. Navodno u trenutku kad je jedan od engleskih lordova htio u britanskom parlamentu pozdraviti svoga prijatelja ministra Neila Martena i kad mu je

362

doviknuo Neil grupa turista iz Azije kad su to čula spremno su kleknula. Naime to ime na engleskom jeziku znači klekni!Italo Calvino:Se una note d'inverno un viaggiatore.Milan Kundera:Knihi smichu a zapoměni.

1980. Lech Walesa proveo prvi u nizu štrajkova sindikata Solidarnošć u Poljskoj .Pobune intelektualaca. Umro Josip Broz Tito . Pogrebu su prisustvovale delegacije iz 127 država svijeta. . Ubijen John Lennon u New Yorku. Vojni puč u Turskoj. U National Theatre u Londonu cenzurirana predstava The Romans in Britain zbog opscenih scena u kojima se siluju druidske djevojke.Umro Jean-Paul Satrte. Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje u dva sveska Povijest Dubrovnika do 1808  Vinka Foretića.

1981. Japanac Issei Sagawa pojeo svoju prijateljicu iz Holandije u koju bio zaljubljen. Mjesecima je čuvao njezino meso u frižideru . Umrla Dr Charlotte Bach znanstvenica koja je zagovarala teoriju da su najvažniji poticaj evolucije životinjskih vrsta seksualne deformacije. Autopsija je pokazala da je gospođa bila muškarac. Vlado Gotovac osuđen na dvogodišnju zatvorsku kaznu jer je prekršio zabranu javnog djelovanja. Papa Ivan Pavle II. preživio atentat na trgu Svetoga Petra u Rimu. Umro književnik Miroslav Krleža. Vlado Gotovac objavljuje u tri sveščića sam izdat Slučaj. Marko Veselica hrvatski disident osuđen na 11 godina zbog intervjua u njemačkom tjedniku Der Spiegel. Kazna mu je smanjena na sedam godina.

1982.U Zagrebu utemeljen tjednik Danas. List je imao značajan udio u demokratskim promjenama u sljedećih nekoliko godina. Obavljena knjiga New Money Sistem u kojoj autorica denuncira đavolsku rabotu prepoznatljivu u uvođenje barkoda koji prema njezinoj analizi sadrže

363

đavolske šifre. Gotovac i Tuđman u Lepoglavi.Isabel Allende:La Casa de los espiritos.

1983. Zasnovana nagrada koja se dodjeljuje najgluplje i najneuspješnijem početku nekoga romana. Hrvatski disident, autor niza knjiga o jugoslavenskom komunizmu Stjepan Đureković ubijen u Njemačkoj. Umro Miró.Pavao Pavličić:Dunav. Objavljena knjiga dogmatskih polemika Gorana Babića Možda uzaludno.

1984. Dva tjelohranitelja ubila indijsku premijerku Indiru Ghandi.Nakon što je jedan filharmonijski orkestar izveo neke kompozicije Sebastijana Bacha javili su se gradski poreznici koji su tražili da im se donese dokumentaciju kako bi mogli izvršiti povrat porezu gospodinu Bachu. Ivo Banac objavljuje prvo izdanje knjige The National Question  in Yugoslavia: Origins, History, Politics .Aleksandar Flaker: Ruska avangarda. Milan Kundera: Nesnesitelná lehkost bytí. José Saramago:O Ano da morte de Ricardo Reis.

1985. Za vrijeme svjetskog kupa u vodenim sportovima koji se održavao u Melbourneu nastao je politički skandal kada je greškom prije susreta Izraelske i Australske reprezentacije emitirana njemačka himna umjesto izraelske. Boca vina iz podruma američkog predsjednika Thomasa Jeffersona prodana je za 150.000 dolara. Vino se u njoj nije mogla piti jer je bilo pokvareno. U Zagrebu u Klovićevim dvorima tadašnjem Muzejskom prostoru otvorena velebna izložba Pisana riječ u Hrvatskoj. Danijel Dragojević:Rasuti teret.Patric Süskind:Parfume. Nedjeljko Fabrio:Vježbanje života.

1986. Objavljen zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti u neautoriziranoj verziji. Patentiran je kišobran montiran na

364

šeširu. Ugušilo se nešto manje od dvije tisuće ludi koji su živjeli u podnožju ugaslog vulkana u Kamerunu u zapadnoj Africi. Radoslav Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnog jezika.Umro Jorge Luis Borges.

1987. Umro neortodoksni konceptualni umjetnik Andy Warhol .Bio vrlo pobožan čovjek pa je svakodnevno pohađao katoličku crkvu bizantinskog obreda. Nijemac Mathias Rust prevario je rusku zračnu obranu i sletio malim avionom na Crveni trg u Moskvi. U Rusiji započinje proces perestrojke i glasnosti koju predvodi Mihajl Sergejević Gorbačov.U Srbiji počinje politički uspon nacionalističkog lidera Slobodana Miloševića.U Torontu izlazi knjiga Franje Tuđmana o povijesti rješavanja hrvatskog pitanja. U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti izlaze u dva sveska djela Antuna Šoljana. Ivo Frangeš :Povijest hrvatske književnosti. Haruki Murakami:Noruwei no mori. Sthepan King:Misery.

1988. Anarhist Ian Paisly izbačen je sa zasjedanja Europskog parlamenta koje je bio zastupnik jer je za vrijeme govora pape Ivana Pavla II vikao Antikrist. Slobodan Milošević nakon organiziranih uličnih prosvjeda ukida Autonomnu pokrajinu Vojvodinu.Salman Rushdie:The Satanic Verses.

1989. Osnovan Hrvatski socijalno liberalni savez, prva politička stranka osnovana u Hrvatskoj u vrijeme komunističkog režima. Među osnivačima je Vlado Gotovac. Princ od Walesa oženjen za princezu Dianu,budući engleski kralj, uhićen kako telefonira svojoj ljubavnici i današnjoj supruzi Camilli Parker Bowles iskazujući joj svoju spolnu želju na način da je poželio biti njezin vaginalni tampon. Umro Salvador Dali. Po prvi put instalirane kamere u javne zahode kako bi

365

se mogle naplaćivati kazne onima koji ne povuku vodu Nakon vršenja nužde. Vlado Gotovac: Moj slučaj. Osnovana prijelazna uprava do tada ukinute Matice hrvatske kojoj se na čelu nalazi Petar Šegedin. Izlaganje Vlade Gotovca u Društvu hrvatskih književnika povodom istupanja hrvatskih pisaca iz udruge jugoslavenskih književnika. Umro Samuel Beckett. Umro Thomas Bernhard.

1990. Prvi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Pobijedio je uvjerljivo HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Koalicija narodnog sporazuma na čijoj je listi bio Vlado Gotovac poražena jer je dobila samo tri mandata. Za vrijeme iračko američkog rata jedna je medicinska sestra iz Kuvajta svjedočila kako je nazočila situaciji u kojoj su u bolnici u kojoj je radila vojnici izbacivali bebe i inkubatora. Kasnije je utvrđeno da ona nije boravila u toj bolnici i da je bila kćerka kuvajtskog ambasadora u Sjedinjenim američkim državama. Obnoviteljska skupština Matice hrvatske. Vlado Gotovac izabran za predsjednika. Vlado Gotovac:Isto. Prvi broj hrvatskog izdanja europskog časopisa Lettre internationale.

1991. Vlado Gotovac pred komadom Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu drži slavni govor na prosvjedu kojeg su organizirale majke zatočenih hrvatskih vojnika u tadašnjim kasarnama. Početak oružanih sukoba na hrvatskom tlu i prvi organizirani napadi srpskih pobunjenika. U džungli u Ugandi pronađen dječak kojega su odgojili majmuni. Stanoviti David Icke, sportski komentator proglasio se sinom Božjim i obznanio da svijetom vladaju ljudi koji su potomci izvanzemaljskih guštera. U kolovozu započinje izravna agresija snaga JNA i pobunjenih Srba na Hrvatsku. Raketni napad na hrvatsko državno vodstvo početkom listopada u Zagrebu. Gojko Šušak imenovan ministrom obrane u Vladi Republike Hrvatske. Herojska obrana Vukovara je nakon višemjesečnih borbi slomljena. Napadi na historijsku jezgru Dubrovnika s kopna, mora i zraka.Umro Isaac Bashevis Singer. Željka Čorak:Krhotine.Prilog poznavanju hrvatske

366

provincije u XIX. stoljeću. U Dubrovniku u neprijateljskom bombardiranju JNA ubijen književnik Milan Milišić.

1992. Međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Primanje Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda. U Singapuru iz nepoznatih razloga zabranjena je prodaja i upotreba žvakaćih guma. Iz katekizma katoličke crkve Papa Ivan Pavle II izlučio je koncept čistilišta. Jednom za korupciju optuženom južnoameričkom ministru, za vrijeme sudskog procesa utvrđeno je da je spavao sa sučevo ženom i sa dvije njegove kćeri. Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. UNPROFOR preuzima odgovornost za mir u Hrvatskoj.Vlado Gotovac prvi put izabran u Hrvatski sabor. Michael Ondaatje, English Patient. Branimir Donat:Crni Dossier.

1993. U Matici hrvatskoj u Zagrebu pokrenut je dvotjednik Vijenac u kojem Gotovac piše zapažene uvodnike.. U Londonu u Oxford Streetu uhićena je u krađi stanovita Julie Airi . Imala je 35 godina . Pritisnuta dokazima izjavila je da je to njoj jedini način da doživi orgazam. Nakon liječničkih analiza bila je oslobođena. Srušen turski most u Mostaru. Vlado Gotovac aktivno sudjeluje na 59. svjetskom kongresu koji je održan u Dubrovniku i Hvaru u nazočnosti više stotina pisaca iz čitavog svijeta.

1994.Papa Ivan Pavle II. u zagrebu slavio misu pred mnoštvom vjernika na Hipodromu. Ruski predsjednik Boris Jeljcin nije bio sposoban izići iz zrakoplova kako bi održao važan međunarodni sastanak. Ostao je u svom zrakoplov jer je bio mrtav pijan. Sedamdeset ljudi izvršilo je ritualna samoubojstva istovremeno u Francuskoj, Kanadi i Švicarskoj. Bili su pripadnici jednog od New Age kultova. Neki od njih bili su otrovani, nekima se pucalo glavu a jedan dio se ubio tako što je sebi stavio na glave plastične vrećice. Jedna grupa francuskih samoubojica tijelima je prije smrti oblikovala

367

zvijezdu. U Zadru osuđeni pripadnici terorističke srpske grupe koja je izvršila napade na taj grad 1991. Potpisan je hrvatsko američki sporazum o vojnoj suradnji.Herta Müller:Herztier.Umro Eugen Ionesco.Gotovac sudjeluje na svjetskom kongresu PENa u Pragu.

1995. Otvorenje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Hrvatske trupe u operaciji Bljesak oslobađaju okupirane dijelove Zapadne Slavonije. U Britaniji donesen zakon prema koje svi oni koji budu šetali sa svojim svinjama kao kućnim ljubimcima moraju imati posebne dozvole. U američkoj saveznoj državi Mississippi ratificiran je amandman na ustav iz 1865. kojim se abolira ropstvo .Bilo je potrebno 135 godina da se donese taj zakon.U velikoj vojnoj akciji Oluja oslobođeni svi krajevi okupirani od strane pobunjenih Srba potpomognutih nekadašnjom JNA i srbijanskim paravojnim trupama. Mirovnim sporazumom potpisanim u Daytonu prestale vojne operacije u Bosni i Hercegovini. Tiskana u sedam svezaka Djela Vlade Gotovca. Započeo je proces Mirne reintegracije okupiranog Vukovara.

1996. Liječnik F. Hanyu obavio je knjigu s dugim naslovom Hepatopancreatoduodenectomy u kojoj iznosi sve informacije potrebne onima koji hoće izvaditi svoju jetru, svoj pankreas i svoj dvanaesterac. Vlado Gotovac daje ostavku na mjesto predsjednika Matica hrvatske i postaje čelnik Hrvatskog socijalno liberalnog saveza to jest HSLS-a. Kod Dubrovnika se srušio zrakoplov s visokom američkom delegacijom u kojoj je između ostalih bio i američki ministar gospodarstva. U Münchenu na jednom skupu u organizaciji tvrtke Siemens Jacques Derrida sudjeluje u raspravi o Gotovčevim disidentskim spisima.Umro Jozef Brodski.

368

1997. J.K. Rowling:Harry Potter.Nelson Mandela najslavniji disident svoga vremena kad je susreo članice ansambla Spice Girls rekao im je: Ovo je najsretniji trenutak u mom životu. Svjetski prvak u boksu Mike Tyson odgrizao je komad uha svome protivniku Evanderu Holyfieldu. Sudac ga e nakon toga blago ukorio kaznio na što je on krenuo odgristi i komad drugog uha svoga protivnika ali je tada diskvalificiran. Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj što je izazvalo pravu euforiju nacionalnog ponosa. Pokušaj atentata na Vladu Gotovca za vrijeme govora u kampanji na izborima za predsjednika Republike Hrvatske.Čedo Prica:Plovidbe ateljeom Ede Murtića.

1998. Završen je proces mirne reintegracije Vukovara u pravni i politički sustav Republike Hrvatske. Slikar Cris Ofili dobio je uglednu nagradu za sliku na kojoj je kao glavni materijal koristio slonovski izmet.19 europskih država spremno je zabraniti ljudsko kloniranje. Objavljeni znanstveni dokazi o širenju svemira. Srpske trupe ubile 19 Albanaca koje su navodno otkrili dok su švercali oružje iz Albanije na Kosovo. Sličnih je događaja u toj godini bilo nekoliko s još više poginulih. Vlado Gotovac osniva Liberalnu stranku kojoj postaje predsjednikom. Michel Houellebecq : Les particles Elementaires. Tonko Maroević objavljuje antologiju hrvatskog pjesništva Uskličnici.

1999. Umro Franjo Tuđman. Prijelazni čelnik Republike Hrvatske postao je Vlatko Pavletić Gotovčev prvi urednik u časopisu Krugovi 1952. Uvedena jedinstvena europska valuta EUR. Južnoafrički blizanci Motsoeneng varali na utrci ultra maratona u kojem se trčalo 90 kilometara ali su otkriveni kontrolnom kamerom. Na cilj čak i nisu stigli prvi nego deveti. Shakespeareova komedija Na tri kralja kojoj se radnja zbiva u renesansnom Dubrovniku zabranjena u jednoj američkoj školi u New Hamshireu jer je uzbudila školski odbor zbog

369

presvlačenja djevojaka u dječake a dječaka u djevojke. Pokrenut u Zagrebu kratkotrajni umjetnički časopis Cicero. Njemački književnik Peter Handke negira zločine u Srebrenici i piše apologiju Slobodanu Miloševiću. Umrla Iris Murdoch.

2000. U čitavom se svijetu slavi dolazak novog Milenija. Vladimir Putin izabran je za predsjednika Rusije. U Beogradu ubijen srpski terorist i plaćeni ubojica Željko Ražnatović Arkan. Austrijski sud osudio je povjesničar David Irvinga na trogodišnji zatvor jer je u svojim knjigama kontinuirano poricao postojanje holokausta za vrijeme Drugog svjetskog rata. On se za vrijeme suđenja sucu obraćao sintagmom Mein Fürer. U automobilskoj nesreći na Braču poginula hrvatska kazališna i filmska diva Ena Begović. Liberalna stranka kojoj je Vlado Gotovac predsjedavao od 1998. nakon izbora ulazi u vladajuću koaliciju koju predvode reformirani komunisti . Gotovcu se pogoršava zdravlje. Umro je u Rimu 7. prosinca.

370

E.Hrvatska književnost protoprosvjetiteljstva, prosvetiteljstva, neoklasicizma i predromantizma

371

Krajolici opasnih ali privlačnih mitova:znanstvenici, putnici i sakupljači

Duh ranoga prosvjetiteljstva udobno se smjestio u prirodnim znanostima. Tu mu je, čini se, u početku bilo prostranije nego u diskursu humanističkih znanosti, koje su još neko vrijeme bile podložnije izvanjskom nadzoru i autoritetima. Ponukan Descartesovom i Newtonovom fizikom, potaknut novošću njihovih zakona i sinteza, moderni je čovjek već od druge polovice 17. stoljeća svemir sve češće doživljavao kategorijama ondašnje mehanike. Ideja da je i ljudski rod smješten u idealnu svemirsku mašinu, koju je na prapočetku vanjskim poticajem sam Bog stavio u pokret, za ljude toga doba bila je opsesivna slika koja je hranila maštu mnogih slobodnih umova. U takvoj, na temelju moderne fizike izmaštanoj,mašineriji svatko je sebi pridavao ulogu barem jednog od kotačića, a bilo ih je koji su u tom svemirskom stroju pokušavali pomiriti nemoguće, naime, pokušavali su uskladiti načelo božanske trajnosti s vlastitom prolaznošću. Doživljaj svemira

prenosio se u termine prirode koja je čovjeka okruživala i koju su ljudi

na pragu modernoga doba sve više doživljavali kao vlastiti produžetak. Onovremeni mislioci, ali i slabije obrazovani ljudi, između svemirske mašine i vlastitog organizma otkrili su brojne sličnosti. Od vitalizma što su ga poznavali antički prirodoslovci do fiziokratskih učenja novoga doba preostao je samo jedan, ali važan korak, preostalo je da se usustave autonomne spoznaje o životinjskim i biljnim vrstama, o prirodnim pojavama, o mehanici i konačno o čovjekovu tijelu.

Od ideje da je svemir tek idealna mašina nije bila daleko ni spoznaja o ljudskom tijelu kao o idealnoj tvornici koja je cjelovita onoliko koliko i svemir, koja je kao i on idealan i u sebe zatvoren stroj. U središtu mehanicističkih teorija o čovjekovu tijelu, a onda i o

372

cjelini ljudskoga društvenog funkcioniranja, našao se i jedan Dubrovčanin. Zvao se Đuro Baglivi i u svojoj slavnoj knjizi De praxi medica iz 1696. tumačio je on ljudsko tijelo mehaničkim zakonima, vrlo uvjerljivo uspoređujući organe sa strojevima koji su mu bili poznati. Za njega su pluća bila mijeh, trbuh retorta, a srce opruga. Baglivi nije bio ni prvi ni jedini koji je izlagao takve poglede, ali je on, izlažući ih na način pregledan i svima lako razumljiv, stekao svjetsku slavu. Rodio se u Dubrovniku 1668. u obitelji doseljenih Armenaca. Kao dječak ostao je siročetom pa ga je posredovanjem nekih profesora na dubrovačkoj školi usvojio talijanski liječnik Pier Angelo Baglivi iz Leccea. Tu je armenski dječarac s dubrovačkim djetinjstvom i talijanskim prezimenom svoga novoga oca započeo medicinsko školovanje. Učio je u Bologni kod slavnoga Marcella Malpighija, papinskog liječnika koji je darovita mladića pozvao u Rim. Tamo je Baglivi stigao 1692. i ubrzo postao jedan od najslavnijih liječnika praktičara svoga vremena. Bio je borac protiv spekulatizma, zagovornik eksperimenata i promatranja, pristaša liječenja u kojemu se očekuje suradnja liječnika i pacijenta. Bio je u mnogomu sljedbenik izvornog Hipokrata. Njegova De praxi medica, posvećena papi Inocentu XII., priskrbila mu je katedru na rimskoj Sapienzi. Baglivi je bio slavan i po svojim anatomskim sekcijama. On je za ono doba dao jednu od ključnih klasifikacija bolesti, a uz pomoć biljaka i kemijskih smjesa obavljao je vrlo uspješne kemoterapije. Bavio se istraživanjem zubi i srca, zanimao se za otrovne ugrize pauka, ali i za protuotrove, eksperimentirao je s mineralima, proučavao krvne žile. Svojim radom toliko se proslavio da su ga izabrali u Kraljevsku akademiju u Londonu, bio je član njemačke Carske akademije, a također i član rimske Arkadije u kojoj je odabrao pastirsko ime, sjećajući se rodnoga Dubrovnika, Epidaurno Piggiense. Nazivali su ga još i Ciceronom medicine, a on je, da uzvrati slavi i počastima kojima su ga obasipali, radio neumjereno tako da je umro mlad i iscrpljen i prije nego što je navršio četrdesetu godinu života. Po mnogo čemu bio je blizak Istraninu Santoriju Santoriju, koji je na početku 17. stoljeća izvodio

373

srodna istraživanja i koji se zalagao za nov odnos liječnika i bolesnika, prožimajući liječenje znanstvenim istraživanjem. Baglivi je još više od svoga istarskog prethodnika bio čovjek novoga, mehanicističkog pogleda, koji je u njegovo vrijeme prevladao u mnogim područjima. Mehanicistička istraživanja u medicini potaknula su poslije mnoga specifična istraživanja i dala snažan poticaj budućim anatomskim istraživanjima, a posebno su afirmirala eksperimente s magnetizmom i elektricitetom, parom i uopće novim energijama. U medicinskim istraživanjima kakva je zagovarao Đuro Baglivi javljao se nov i posve moderan koncept dvostruke prirode, one pred kojom je bio nemoćan i koju je tek mogao pokušati upoznati i one koju je mogao konstruirati, usmjeriti, čak joj dati dušu.

U vrijeme u kojem je živio Đuro Baglivi ljudi su prvi put počeli, i to s razlogom, vjerovati kako će u skoroj budućnosti produljiti rok trajanja čovjekove mašine, kako će u budućnosti proizvoditi i umjetna bića. U spisima Đure Baglivija rađale su se romantične ideje o homunculusu, o Frankensteinovu sinu. Prenesen u društvene znanosti, koncept artificijelnoga bića imao je istaknutih sljedbenika i može se prepoznati u mnogim budućim društvenim utopijama. To da su se smjerovi društvenog razvitka sve češće izvodili iz kategorija prirodnih zakona, bila je dramatična potvrda o novom duhovnom modelu, o svijesti da ispod filozofskih i znanstvenih spoznaja postoje nevidljivi, ali jednako važni svjetovi osjetilnoga, svjetovi u sebe zatvoreni, koji se upravo zato mogu izvana kontrolirati. Baglivi, koji je umro 1707., u desetak je medicinskih djela dao naslutiti dramatične lomove nove znanosti. Pod njegovim mehanicističkim izvodima sluti se moć nevidljivog i snaga osjetilnog.

Dok je Đuro Baglivi svojim teorijskim spisima pobirao brojne pohvale, dok su se ne samo među pacijentima prepričavali njegovi klinički uspjesi i dok je njegova mehanicistička medicina postala lijek za mnoge dvojbe, u tišini dominikanskog samostana živio je svjetskoj javnosti posve nepoznat skromni dubrovački medicinski pisac Ignjat

374

Akvilini. U rodnom su ga gradu dobro poznavali jer je, kako svjedoče njegovi biografi, bio upućen u cijeli niz vještina, od zlatarstva i alkemije do glazbe i historiografije. Bio je knjižničar u samostanskoj biblioteci pa ju je uredio i usustavio po modernim načelima. Akvilini je 1689. i 1690. u Veneciji i Anconi objavio dva pobožna oficija koje je posvetio blaženoj djevici Mariji i svetom Dominiku. U Dubrovniku bio je najradije čitan i prepisivan njegov medicinski priručnik iz 1705., koji je imao naslov Liječnik kućni bez spenze. Ignjat Akvilini nije liječio ni kraljeve ni pape, nije imao medicinske katedre, niti su ga zbog zasluga primali u svjetske akademije. On se u okvirima svoje sredine brinuo da pomogne sugrađanima kako bi bez velikoga troška, a uz pomoć priručnih lijekova i trava, mogli izliječiti bolesno dijete i kako bi olakšali muke umirućemu starcu. Rodio se Akvilini 1644. u obitelji domaćega postolara koji mu je na krštenju dao ime Vlaho, ali je mladić poslije, ušavši u red dominikanaca, postao Ignjat. Suvremenici su poznavali čak četrnaest njegovih književnih i popularnih djela, većinom izgubljenih, među kojima je znamenit i njegov pokušaj pisanja povijesti dominikanskoga reda u Dubrovniku. Akvilinijev pak medicinski spjev svakako je bio najviše čitano medicinsko djelo u onodobnom Dubrovniku. Jer ondje Baglivija nisu čitali, njime su se samo ponosili, ali su im njegove dalekovidne mehanicističke teorije bile vrlo daleke. Dubrovčanima je bio blizak njihov domaći Liječnik kućni bez spenze.

Pisac tog stihovanog priručnika umro je 1715. u Orašcu, +pateći od podagre koju mu nije mogla izliječiti ni medicinska upućenost ni prekrasni pogled što se s Orašca pruža prema dubrovačkim Elafitima, prema Daksi, Koločepu i Lopudu. U isto vrijeme kad je Akvilini pisao svoga Liječnika kućnoga, nastajali su i medicinski spisi Dubrovčanina Petra Bianchija, inače brata akademika Ispraznoga Dominika. Taj je Petar Bianchi još kao student sudjelovao u polemikama što ih je svojim čudnim tezama izazvao devetnaestogodišnji student medicine Giambattista Paitoni iz Zadra. Golobradi Zadranin tvrdio je kako nisu

375

utemeljene ovističke teorije o nastanku embrija iz oplođena jajeta. On je, ne bi li privukao pozornost javnosti, zastupao nebuloznu tezu prema kojoj bi plod u majčinu tijelu imao nastati jednostrano, to jest isključivo iz muškog sjemena. Petar Bianchi, i sam još mladić, ipak je u pitanjima oplođivanja bio bolje upućen pa je ustao protiv Paitonija kojega je u nekoj strukovnoj epistoli ismijao. Dubrovčanin, čini se, i nije odveć držao do te svoje polemičke letere pa je valjda nije ni poželio objaviti, ali je to učinio onaj konzervativni i poraženi Zadranin, radeći tako na vlastitu štetu. Bianchijev polemički odgovor tiskan je 1724. i ostaje zanimljivom obranom spolne i prokreativne ravnopravnosti. To je i jedini tiskani tekst toga pisca. Vrativši se sa studija u rodni grad, Petar je Bianchi ondje došao na glas kao vrlo sposoban liječnik. Zrele godine proveo je u Beču, gdje je umro 1747. na dužnosti dubrovačkog ambasadora. Njegovu talijansku medicinsku diplomu u Beču najprije nisu htjeli nostrificirati pa je u toj stvari, jer je Bianchi bio ne samo dobar liječnik nego i koristan diplomat, intervenirala carica Marija Terezija, koja baš i nije držala do autonomije sveučilišnih odluka.

Dobar dio dalmatinskih i dubrovačkih liječnika onoga vremena svoju slavu i dobar glas stjecala je u turskom zaleđu gdje su liječili islamske dostojanstvenike za dobru plaću, ali i po cijenu svakovrsnih poniženja. U tom smislu bogata su iskustva i dubrovačkoga liječnika Marka Florija koji je o njima ostavio i relevantno pisano svjedočanstvo. Taj sin brijača dobio je stipendiju iz ostavštine Tome Budislavića i nakon studija u Padovi on je u dva navrata u Bosni liječio turske velmože. Kada se 1745. nakon uspješna liječenja Ibrahim-paše vratio kući, zamole ga prijatelji da opiše svoje putovanje u opširnijem izvještaju. Taj Florijev tekst, premda namijenjen venecijanskim prijateljima, pobudi pozornost medicinske javnosti pa je uskoro i tiskan u časopisu Europae medicina, i to kao koristan komparativni prilog o stanju higijene i zdravstva u onom dijelu Europe koji je još bio pod turskom vlašću. I jedan bokeljski liječnik,

376

Peraštanin Mihovil Grubaš, rođen 1682., nakon što je liječio turske dostojanstvenike, bio je u prilici da u pero, doduše policiji, izdiktira i izvještaj o svojim brdskim medicinskim iskustvima. Grubašev izvještaj iz 1733. najmanje je medicinskoga karaktera. Taj se izvještaj odnosio na političke ocjene o nazočnosti Dubrovčana na dvorima turskih velmoža. Grubaš je kotorskomu istražitelju ipak govorio kao onaj koji je do političkih informacija došao posredovanjem svojega umijeća. Tako je pričao kako je pohodio nekoga Bećira Čengića u Foči, koji je ondje zalegao zbog rane na lijevoj nozi prouzrokovane zatrovanom krvlju, a onda i samog pašu u Travniku, koji je imao problema s katarom u crijevima i nedostatkom teka.

  

Dok su se liječnici po balkanskim bespućima trsili oko bogatih turskih bolesnika, dotle su mnogi hrvatski svećenici u isto vrijeme, ali na udaljenim kontinentima, skrbili za spas čistih domorodačkih duša. Nakon Ivana Ratkaja, koji je početkom stoljeća misionario Tibetom, još je jedan Ratkaj, imenom Ivan, odabrao težak misionarski poziv. Rođen u Ptuju 1647., taj je Ratkaj najprije postao paž cara Leopolda I., na čijem su ga dvoru zbog nježne građe prozvali anđelom. Tu je stekao i znatna znanja o astronomiji i prirodnim znanostima. Iz je Cádiza osamdesetih godina 17. stoljeća krenuo prema Meksiku. U prvom pokušaju nije uspio jer mu je brod doživio havariju, a već sljedeću priliku iskoristio je da dođe namišljenom cilju. Na sjeveru Meksika, u Tarahumari, on je brzo naučio jezik domorodaca i tu se uključio u postojeću redukciju, u kojoj je zajedno sa subraćom nad zatečenim stanovništvom u laboratorijskim uvjetima vježbao najstarije oblike komunističkog poretka. U meksičkim socijalnim laboratorijima, oboružan Campanellinom utopijom i Loyolinom podukom, Ivan je Ratkaj nomadsko stanovništvo uvodio u kršćanstvo i u europski civilizacijski kôd. Radio je to na način na kojemu bi mu pozavidio i sam Platon. O tome da je Ivan Ratkaj izgarao u misionarskom radu, svjedoče i brojke iz kojih je vidljivo da je

377

zatečenu redukciju sa šestotinjak pokrštenih Indijanaca u vrlo kratku vremenu udvostručio. Pri tomu, hrvatski je plemić živio svetim životom. Naseljima je hodao u pohabanu odijelu, spavao je zajedno s urođenicima u bijednim kolibama, nudeći im doktrinu isusovačkoga komunizma. Bio je uporan u iskorjenjivanju, po njemu, nekršćanskih indijanskih običaja, pa je s posebnim marom zatirao njihova noćna opijanja i opijumske seanse, crne mise i životinjske žrtve. Sve je to Ratkaj radio s tolikom revnošću da se ubrzo zamjerio svojoj indijanskoj subraći te su ga nakon dvogodišnjega misionarenja 1683. otrovala nekim opijatom. U svom kratkotrajnom i žestokom misionarenju ostavio je tri vješto pisana izvještaja o boravku među meksičkim Indijancima. U tim tekstovima ima privatnih i ispovjednih dijelova, ali mnogo etnografskih i kartografskih opažanja. Ratkaj je za vrijeme boravka u Meksiku uspio izraditi vjernu kartu nove domovine, pridruživši se tako onim Hrvatima koji su u domovini nakon proboja turske opsade pod Bečom odmah nakon 1683. naoštrili olovke i počeli crtati nove karte oslobođene i oživljene domovine. Za Ratkaja, cio je svijet bio domovina i on je u tom smislu bio zaražen isusovačkim kozmopolitizmom.

Tijekom cijeloga 17. stoljeća i prve polovice 18. stoljeća upravo su se među isusovcima regrutirali oni koji su se svijetom i njegovim prostranstvima kretali otvorena srca ne vodeći računa o uskim interesima svoje domovine. Odnosilo se to na Ivana Ratkaja jednako kao i na Splićanina Ivana Uremana, nešto starijega hrvatskog zvjezdoznanca koji je na početku 17. stoljeća u Kini promatrao Mjesec i mjerio magnetske deklinacije, proučavao razlike azijskog i europskog vremena, izučavao prastaru kinesku astronomiju. Isti kozmopolitizam hranio je duh i onoga Ferdinanda Konščaka po čijem se imenu i dandanas naziva jedan otočić u Kalifornijskom zaljevu. Bio je taj Konščak pisac, u svoje doba, rado čitana dnevnika koji je izvorno objavljen na španjolskom, a onda preveden i na druge europske jezike. Rođen 1703. u Varaždinu, plovio je zapadnom

378

obalom Sjeverne Amerike sve do Colorada. I on je poput Ivana Ratkaja susretao Indijance, i on ih je pokrštavao, ali je bio nešto oprezniji od svoga prethodnika. Uz to, Konščak je ispravno shvatio da nije dovoljno pokrštavati Indijance nego da treba duhovno raditi i s doseljenicima iz Europe koji su bili zapušteniji od domorodaca, koji su Indijancima silovali žene i djecu, koji su, našavši se u Novom svijetu bez ikakvih zabrana, bili skloni najgorem nasilju. I danas se Konščakovi dnevnici, tiskani u Barceloni u skupnoj knjizi, mogu čitati sa zanimanjem. I danas su oni dobra literatura, svejedno iznosi li pisac u njima podatke iz prirodopisa ili se bavi etnografijom, ili daje doprinos kartografiji ili antropologiji. U Vera Cruz uplovio je Varaždinac, koji je pisao i latinske stihove, 1734., upravo u trenutku kad se u Hrvatskoj, nakon doba krvavih oslobodilačkih ratova, učvršćivala novostečena sigurnost. Sve svoje životne zadaće obavio je Konščak u Kaliforniji, daleko od domovine. Ljudi njegova soja – svejedno jesu li ih Indijanci otrovali ili su umirali u naručju svoje kineske subraće, svejedno jesu li kao pisci bili poznati suvremenicima ili su im djela propadala u lokalnim ratovima i besmislenim požarima, svejedno gdje i kada su živjeli, svi oni jednako su umirali od nostalgije koje najčešće nisu ni bili svjesni. Umirali su od nostalgije koja je grabila njihova odbjegla tijela i treperave duše. Bili su onaj dio Europe koji je bježao pred izazovima svoga zavičaja vjerujući da će na dalekim kontinentima možda pronaći ključ svojih nemira. Daleko od domovine gubili su se tako mnogi veliki duhovi, daleko od domovine topila se energija ljudi koji su voljeli daljine, koji su na nov i vrlo uzbudljiv način otkrivali usporednost udaljenih iskustava. Svi oni bili su duhovna braća Jurja Križanića, sibirskog utamničenika i najvećeg fantasta među hrvatskim bjeguncima. Svi oni završavali su u anonimnim i zaboravljenim grobovima, iz kojih su svome vremenu pomagali da se manje plaši nepoznatog i udaljenog.

 

379

  I malahno književno djelo pjesnika Ivana Krušale iz Perasta sudbinski su obilježile daljine. Taj književnik rodio se u Mistri na Peloponezu danas nepoznate godine u drugoj polovici 17. stoljeća. Najprije se zvao Hasan, a Peraštani su ga u dječačkoj dobi zarobili u nekoj bitci te su ga doveli u Boku i pokrstili. Tamnoputi dječak pokazivao je veliku nadarenost pa ga je njegov poćajko Matija Krušala poslao u Rim na više škole, gdje se obrazovao u kolegiju za neofite. Teologiju je doktorirao u Padovi, a kad se 1704. vratio u Perast neko je vrijeme ondje zamjenjivao opata i napisao epsku Pjesan od boja peraškoga, evocirajući u stihovima legendarnu pobjedu Peraštana nad Turcima u vrijeme Kandijskoga rata 1654., pri čemu autobiografski elementi u pjesnikovu prvencu i nisu nevažni jer se u spjevu Krušala sjećao i svojih dječačkih pomoračkih iskustava dok je prije zarobljavanja plovio na turskim gusarskim brodovima. Krušalina poema sporim i dugim trinaesteračkim distisima iznosi kroniku slavne pomorske bitke odajući ono što sam pjesnik na jednom mjestu priznaje, a to je da je »malo vještan od jezika sada slovinskoga«. To što se mučio sa stihovima nije smetalo njegovim suvremenicima, koji su čak i uglazbili Krušaline stihove pa su ih svake godine 22. srpnja izvodili na fašinadu, usred pučkoga veselja, s pucanjem topova i maškaravanjem, uz bacanje šešira u zrak. Događaj što ga je Krušala opjevao u svojoj junačkoj poemi nije bio tek sporedni vojni uspjeh, nego je to bio prijelomni trenutak u modernoj povijesti Perasta. Bila je to vojna pobjeda koja je potaknula i Petra Zrinskoga da posjeti Perast na svojoj lađi. Krušalin spjev se početkom 18. stoljeća posve skladno uklopio u novoprobuđeni kršćanski optimizam koji je ojačao nakon turskih poraza u Ugarskoj, a napose nakon oslobođenja Herceg–Novoga i Risna, te u vrijeme uspješnih prodora austrijskih trupa u Bosnu i Srbiju. Krušalin spjev o bitci Peraštana i Turaka rimovana je i aktualizirana nada u skoro oslobođenje Balkana od turskog jarma. Ali daljine su pjesnika privlačile više od svakoga aktualiteta, pa je on, nakon deset godina što ih je proživio u domaćoj crkvenoj službi, otišao u Veneciju gdje je

380

kraće vrijeme podučavao talijanskom jeziku ruske mornare iz flote cara Petra Velikoga. U rusku službu stupio je posredovanjem Peraštanina admirala Matije Zmajevića. U Veneciji Krušala je 1719. stupio u službu grofa Sava Vladislavića, koji je peraškoga opata i neofita poveo sa sobom u Petrograd. Ondje Krušala ostane čak šest godina, sve do 1725., kada iz posve nepoznatih pobuda otputuje u Kinu, sve do najistočnijih dijelova azijskoga kontinenta.

Četiri je godine trajalo opatovo azijsko putovanje, o kojemu je napisao samo jedan ponešto nepravilni sonet na talijanskom jeziku u kojemu pjeva Put peraštanskog opata viteza Krušale od carskoga Petrograda po Velikoruskom Carstvu sve do Kine. Krušalin sonet po svemu je jedinstveno djelo u cjelokupnoj svjetskoj putopisnoj literaturu, to je jedan od najkomprimiranijih putopisa ikada napisan, to je pjesma u kojoj je Krušala precizno izveo čitav mali privatni zemljopis. U tom svomu jedinom sonetu peraštanski je opat pobrojao sve važnije toponime svoga puta, ponudivši neobičan, ali vrlo realan opis te pustolovine koja ga je od Petrograda dovela do Kineskoga zida, do te, kako veli, »uzaludne stijene«:

 

Mraznim stazama do Moskve od Ingrije,

pa Vladimir, Murom, te Nisovu, Oku,

na kolima prijeđoh, i Volgu duboku,

gdje Čaremiš pogan jed u srcu krije.

 

Prijeđoh preko Vjatke k Permu, u ravnicu

rijeke Kame kojoj Sal izvore tvori,

te šumama kročih prema Rifej–gori

po vječnome snijegu kroz užas i tmicu.

381

 

Suhih nogu zatim Ob i Tobol prođoh,

i Jenisej, diku cijele Sibirije,

minuh pustu već Barabinsku nizinu.

 

Niz Imav u Saku u Tunguskoj dođoh,

kroz neplodan Daur, preko Mongolije,

desno od Koreje, stigoh i u Kinu

 

pred kojom se uzdizaše

drevni zid ko čudo – uzaludna stijena

spram divljih Tatara, ljubitelja plijena.

 

Kada se Krušala vratio u Petrograd i nakon što je ondje napisao svoj sonet, poželi on posljednje godine života proživjeti u zavičaju. U Perastu se iskrcao na istu onu rivu na koju su ga pola stoljeća ranije doveli kao zarobljena dječaka Hasana. Taj pustolov, pjesnik junačke poeme i pisac jedinstvenoga sonetnog putopisa, umro je 1735. u prosincu i, kako se sjećaju kroničari, posljednje je svoje dane proživio pomračena uma. Umro je Krušala iste one godine kad je u Tavrovu u dalekoj Rusiji umro i njegov dobrotvor i sumještanin Matija Zmajević, rođen 1680., koji je služio Petra Velikoga kao zapovjednik moćne crnomorske flote. Matija Zmajević, koji je na kraju života postao i gubernator Astrahana, za sobom je ostavio dosta tekstova, među kojima se izdvajaju uznemirena pisma ženi kojoj s velike daljine prigovara da ga je zaboravila i kojoj prijeti da nikada unaprijed pisati vam neću ako mu odmah ne odgovori.

382

 

U Rusiju nisu iz Hrvatske odlazile samo pohvalnice prosvijećenomu caru Petru nego su iz iluminirane Rusije u Hrvatsku stizale i knjige. Tako su se u pravoslavnom samostanu u Gomirju nedaleko Karlovca u 18. stoljeću prepisivale i igrale izvorne ruske klasicističke drame. Episkop gornjokarlovački Danilo Jakšić nekoliko je puta od ruske carice Elizabete, nasljednice Petra Velikoga, tražio materijalnu pomoć za samostan, a jednom su mu, valjda u nedostatku novca, poslali paket historijskih deklamacija Aleksandra Petroviča Sumarokova, među kojima su se izdvajale tragedije Semira i Shakespeareov Hamlet, koji je u ruskoj verziji postao Gamlet i koji je u rusku književnost uveden posredovanjem francuske obrade. Te su drame privukle pozornost monaha koji su poput isusovačkih samostanskih gojenaca te drame izvodili u vrijeme karnevala ili na školskim svečanostima. U dalekoj Rusiji Sumarokov je stvarao temelje nacionalnom kazalištu, a u Gomirju dolazak ruske verzije Hamleta bio je i prvi glas o engleskom dramatičaru. To što je taj glas najprije dospio iza zidova srpskoga pravoslavnoga samostana u Gomirju, i to ruskim i francuskim posredovanjem, daje tom prvom hrvatskom susretu sa Shakespeareom znatnu bizarnost.

 

Za razliku od Ivana Krušale i svoga prisilno raseljenog brata Matije, moćni je Vicko Zmajević cio život proživio u Hrvatskoj, ostavljajući dubok trag u onodobnoj crkvenoj praksi. Bio je u svoje doba najizrazitiji crkveni poglavar, neka vrsta modernog političara, a donekle i književnika. Studij teologije i filozofije taj je Peraštanin pohađao u Rimu. Rođen 1670., on je u glasoviti Collegio Urbano stigao kao petnaestogodišnjak s uvjerljivim preporukama strica Andrije, koji je s ponosom isticao kako mladić već vlada grčkim i latinskim jezikom. Rimski gojenac ne samo što je bio marljiv u svladavanju školskih znanja nego je već tada napisao i čitav zbornik slovinskih besjeda što ih je održao u rodnom gradu o Gospinim

383

blagdanima. To najstarije djelo Vicka Zmajevića, Razgovor duhovni, u kojemu je sabrano šest propovijedi, nastao je u piščevu dječaštvu i jedino je poznato Zmajevićevo djelo na hrvatskom jeziku. Spise je pisao na latinskom i talijanskom, pa i na albanskom jeziku, ali je s najvećom lakoćom pisao dok je kao dječarac u peraštanskim crkvama iskušavao svoja rana retorička i teološka znanja. Propovijed u kojoj Gospu prispodobljuje palmi jedna je od najbolje sročenih propovijedi njegova vremena:

 

Palma, prema naravi svake ostale voćke i drva u korijenu tanka je, koru imajući veće od ostalih hrabeljavu, pogledu ljuckomu malo običnu, u gornjoj strani povisoka i podebela, pogledu je vele draga, mila i ugodna, đe grane svoje raširuje i voćem plemenitijem narešena diči se. Djevica slavna u korijenu, to jest u stvari ovoga svijeta, tanka bi, pokle ima vele ubog dom, uboga roditelja, uboga zaručnika, tako ubogo i male cijene pokujstvo, da ga lasno, bježeći u Egipat radi straha Irudova, ostavi. Imajući sina koji nju bogatu učinit mogaše, ubogo živje, bogatstvo mrzeći. (...) Palma prava je i visoka i pod tegotom ne pregiblje se, radi toga slavnoga je dobića obilježje. Tko li tako prav i visoke kreposti, tko li tegote, tuge, nevolje na ovomu svijetu podnosi veće od Djevice slavne? A navlastito kada sina svoga, nje gizdavi bostan i nje perivoj, vide nagrđena, popljuvana, poplesana, izranjena, koga bješe prisvetijem svojim mlijekom dojila, žuči i osta napijena, na križu propeta.

 

Vrativši se sa studija u rodni grad, dok je obnašao dužnost opata samostana na otočiću Svetom Jurju, napisao je Zmajević latinsku zbirku Musarum chorusi i posvetio je mletačkom zapovjedniku Antoniju Zenu. Za života nosio je naslov nadbiskupa barskoga, bio je i papinski vikar za kršćanske zemlje pod turskom vlašću. U zrelim godinama više je desetljeća Zmajević obnašao nadbiskupsku čast u

384

Zadru. Smatrali su ga nekom vrstom albanskog apostola, i to zato što je njegovim zalaganjem na početku 18. stoljeća kolonizirano nekoliko arbanaških rodova u okolicu Zadra. Zmajević je 1703. tiskao zaključke albanskog crkvenog sabora u Mrkinju, posvetivši ih papi Klementu XI. kojemu je tom prigodom ovako pisao:

 

Vidjeh, jao, provinciju koja je nekad bila prva, sada pod teretom danka, – gospodarica naroda, pritisnuta gorčinom boli, – štit jakih, odbačen, – ranije zid i predziđe naše moći, sada razrušen. Vidjeh pogane kako ulaze u Božje svetište, okaljane hramove, obeščašćene oltare i jedva da se ondje nađe mjesto gdje bi se narod mogao sakupiti na svečanost. Vidjeh starce kako jauču, svećenike, službenike Gospodnje, kako tuguju, izudarane pastire, raspršene ovce, koje lutaju po bespuću.

 

Vicko je Zmajević bio veliki protivnik crnogorskog vladike Danila pa je, čini se, ne bi li uništio vladiku, tajnim putem slao Turcima o njemu kompromitantne podatke. Bio je žestoki borac protiv shizmatika, protivnik pravoslavnih Slavena koje je nazivao Grcima. Zapravo, bio je protivnik autokefalnog pokreta, a osjećajući novu energiju Rusije, on je predosjećao svu dramatičnost ulaska malih balkanskih naroda u novi europski poredak. Zmajević je točno shvatio da na Balkanu ima mnogo više naroda nego država. Bio je osjetljiv na specifično dvovlađe koje se pojavilo napose među Srbima i u Bosni i u Mletačkoj Dalmaciji, gdje je vlast bila u rukama patrijarha i osmanskih sultana ili mletačkih providura. Zmajević je uočio kako Srpska pravoslavna crkva, kojoj je još od 16. stoljeća bila omogućena stanovita autokefalnost, sve više širi svoj utjecaj ne samo u prostorima Turskoga Carstva nego i u dijelovima slobodne Hrvatske. Osjećao je Zmajević kako je Srpskoj crkvi Porta dala velike ovlasti, pri čemu je u ruke patrijarha povjerena i gotovo sva civilna vlast. Za Zmajevića je

385

bilo neprihvatljivo što su patrijarsi za Srbe postali i njihovi etnarsi te su u vrlo širokom području od Slovačke do Jadrana zadobili i duhovnu i svjetovnu vlast nad velikim brojem vjernika. Zmajević je bio glasnogovornik agresivnoga katoličanstva, koje je dobilo krila nakon ozbiljnih poraza što su ih Turci doživljavali u Ugarskoj i Hrvatskoj, bio je zagovornik ekumenizma prilagođena novim pobjedničkim uvjetima. Zmajevićev politički realizam bio je nažalost jednosmjeran jer Peraštanin je vidio samo ruski kontekst srbijanskog etničkog širenja, ali on, mletački patriot, nije bio kadar to širenje odčitati i u kontekstu austrijanskih katoličkih istočnih aspiracija. Bio je vjeran podanik Venecijanske Republike i odatle su potjecala njegova politička ograničenja, stanoviti provincijalizam njegovih političkih i ekumenskih vizija. Zmajević je 1701. bio imenovan primasom Srbije, a uz to je bio i nadbiskup barski, te mu je bilo povjereno administriranje budvanskom biskupijom. Bio je svemoćni propagandni povjerenik na istočnom Jadranu i u svojim rukama skupio je veliku moć. Nije se zadovoljio ulogom što ju je na istom području imao njegov stric Andrija. U vrijeme kad mu je brat Matija zbog umiješanosti u političko ubojstvo Vicka Bujovića morao napustiti Perast, i sam se Vicko neko vrijeme skrivao u Kotoru, a kad su ga pokušali ubiti premjestio je papa toga svoga dragocjenoga pastira u Zadar gdje ga odmah proglasiše nadbiskupom.

 

Odlazeći tajno iz Boke, Vicko Zmajević piše još jedno lucidno političko pismo bratu Matiji. Nakon piščeve smrti to je pismo bilo tiskano u Švicarskoj u Yverdonu 1778. Datirano je inače 1713., a ispisao ga je eruptivni Zmajevićev duh koji, napuštajući zavičaj, pokazuje dobro poznavanje suvremenih europskih prilika. To pismo bratu, koje je nazvano poslije Lettera politico–morale, ima samo trideset osam stranica tiskanoga teksta i neka je vrsta Vickove biografije i autobiografije. To je djelce prepuno aforizama i kultiviranih političkih analiza, u njemu sve pršti od učenosti i

386

udvornosti, u njemu su najčešće riječi čast, vrlina, slava, ime, dužnost, vjera, hrabrost i vrijednost. Svome bratu Matiji, prognaniku koji je preko Carigrada, Petrovaradina, Beča i Karlstadta u Rusiji Petra Velikoga našao novu domovinu, piše Vicko Zmajević s ljubavlju, pri čemu razorno i bez okolišanja analizira nedemokratičnost i tiranstvo suvremenoga ruskoga dvora. U duhu onovremenih francuskih prosvjetitelja, Vicko Zmajević dobro razaznaje da je Petrov dvor najnestalniji i najpokvareniji dvor onoga vremena. Peraštaninu je strano neeuropejstvo Petra Velikoga, ali mu nisu nepoznati ni napori što ih taj vladar ulaže da bi Rusiju uveo među moderne nacije. Njemu je poznato da negdašnja Moskovija nije nikad upoznala ni feudalizma ni moderne tehnologije, ali mu je poznato da se ondje postupno uvode europske novotarije. To što Rusi prihvaćaju novinu tiskarstva, što razvijaju svoju mornaricu, što jačaju vojnu tehnologiju nije ostalo nepoznato drugim Slavenima u to doba, a posebno onima koji su bili svjesni da je ruska vojska najozbiljnija prijetnja Turskom Carstvu. Ruski društveni poredak, veli Zmajević, širi nesreću, to društvo je umrtvljeno, a tko tamo živi, teško da i može sačuvati svjetlost, jer ondje se stanuje među mrtvacima, ondje se živi u tmini. Zmajević tješi brata prognanika govoreći mu da je bolje živjeti u tjeskobi, a časno, nego se poniziti, a sve u nadi za sjajnim dobicima. U pismu bratu ispisuje nadbiskup Zmajević pravu teoriju dvorjaništva, ispisuje rečenice pune blage mudrosti, za njega je povijest »galerija rijetkih dijamanata, arsenal dobro opskrbljen oružjem, glumište koje živo prikazuje minule događaje i sugerira popise mudrosti za budućnost«. Povijest je, veli Vicko Zmajević, škola u kojoj se o tuđem trošku uči ratna vještina, a dvor joj je laboratorij, mjesto ćudljivo i uzburkano, opasno i nalik moru. Ako je ponekad tu zrak i vedar, to ne znači da se iznenadno neće pojaviti oblaci i nevera. Jer mučno je ploviti po nemirnu moru. Ali dobar peljar često zagledava u zemljovid i važe brodski teret kako se u pličini ne bi nasukao. Zato, piše Vicko bratu Matiji, Vama koji ste vojnik i kojemu je zanat pomorstvo, neće biti teško da shvatite da je opasnije ploviti po ruskom dvoru nego po

387

Baltiku.. Za prosvijećenoga biskupa tri su kapitala što ih dvorjanik posjeduje, prvi je duša koju se duguje Bogu, drugi je kapital život koji se duguje caru, a treći je čast, i ona se ne duguje nikome nego samome sebi.

 

Dolazak Vicka Zmajevića u Zadar u političkim, a i crkvenim krugovima, dočekan je s velikim zanimanjem. Prije nego što je preuzeo palij, dobio je Zmajević prigodu da pred upravnim tijelima Serenissime iznese svoje poglede na međureligijske odnose u Dalmaciji. Nadbiskupovo venecijansko izlaganje, pod naslovom Uffizio, kružilo je Dalmacijom u talijanskoj verziji i na izravan je način najavilo buduće Zmajevićeve polemike sa srpskim crkvenim poglavarima. Najvažniji oponent Zmajevićev bio je vladika Ljubibratić, episkop pravoslavnih vjernika u Dalmaciji. Svoje poglede u odnosima Katoličke crkve i pravoslavnih vjernika Zmajević je iskazivao u više tekstova, od kojih su najartikuliraniji, ali i najžešći, oni koji su napisani oko 1720. i koji se zovu Specchio della verità i Dialogo tra cattolico e Serviano. Na te netolerantne spise Zmajeviću je jednako netolerantno odgovorio Grk Nikola Papadopuli, profesor u Padovi i bivši isusovac koji je u jednoj oštroj Apologiji optužio pisca Ogledala i Dijaloga da je svađalica i klevetnik. Zmajevićevi spisi, a još više njegove akcije, imale su stanovitoga »uspjeha« jer je ubrzo vladika Ljubibratić bio protjeran iz Dalmacije, a došlo je i do iseljavanja brojnih srpskih obitelji iz Dalmacije prema sjeveru, pa čak i u Rusiju.

Zmajevićev pragmatizam i netolerancija bili su razorni za Pravoslavnu crkvu u Dalmaciji i za buduće nepovjerenje među religijskim zajednicama. Ovako je grmio u Ogledalu istine: »U državi katoličkoga vladara ne treba zbog vjerskih razloga i državnih interesa tolerirati srpske pogreške. Pošto zlo dolazi od zaraženoga svećenstva, koje sačinjavaju episkopi i kaluđeri, od njih se mora držati daleko narod i na taj ga se način mora sačuvati od zaraze i učiniti ga vjernim

388

Bogu i vladaru. Njihovim udaljavanjem nestat će i svaki razlog zla, a samim tim nestat će i heretički otrov u tom grubom, nevinom i slatkom narodu. Kada se konačno odstrani taj uzrok, Morlaci Srbi svoju će mržnju prema katoličkoj vjeri zamijeniti poštovanjem prema njoj. Tako će vladar imati mirne i odane podanike pa će ih s interesima prijestolja čvrsto vezati u lanac vjere.« Vicko Zmajević bio je jedan od najnetolerantnijih Hrvata svoga vremena. Žestok i preosjetljiv, on je vidio samo tuđe slabosti ne raspoznajući čak ni svoju kratkovidnost. Preosjetljiv na pitanja pravoslavlja, on nije dobro razumio ulogu što ju je na Balkanu sve više dobivala Rusija. Vidio je u vlastitom zavičaju i u vlastitoj biskupiji samo vjerski problem, ali nije raspoznavao cjelinu nacionalnih i društvenih odnosa. On je govorio isključivo kao mletački podanik te je bez temelja podcijenio austrijske poglede na pitanje odnosa Katoličke i Pravoslavne crkve na novooslobođenim teritorijima. Svoj vjerski i kulturni rad Vicko Zmajević želio je okruniti osnivanjem velikog ilirskog sjemeništa u Zadru, pa je za taj pothvat suglasnost dobio već 1727. Spretan kakav je bio, lako je osigurao novac za realizaciju te važne domaće obrazovne ustanove, ali nije doživio i ostvarenje svoga projekta, do kojega je došlo tek tri godine nakon Zmajevićeve smrti. Naime, tek 1748. Zmajevićev učenik i nasljednik na biskupskoj stolici Matija Karaman otvorio je Seminarium Zmajoillyricum. Svoga nasljednika Splićanina Matiju Karamana uputio je Zmajević u Rusiju da ondje studira slavenske jezike i da se pripremi za ekumenski pastoralni rad među pravoslavnima.

U Rusiji je Karamana srdačno primio nadbiskupov brat Matija Zmajević, a ondje je on upoznao i mladoga Matiju Sovića s kojim je pokrenuo konzervativnu i posve neuspješnu reformu liturgijskoga jezika za Hrvate, preuzimajući bez ikakva utemeljenja crkveni jezik ruske redakcije. Bio je taj pothvat neprirodan i suprotan svekolikom dotadašnjem jezičnom razvitku u Hrvata, pa čak i u Srba. Kad se 1745. pojavilo Karamanovo izdanje novoga Misala, u nepriličnoj

389

rusificiranoj odjeći, čak i službeno poduprto odlukom pape Benedikta XIV., ni to nije pomoglo da Karamanov posao ne postane još jednom promašenom duhovnom investicijom. Za života Vicko je Zmajević imao mnogo boljih jezičnih i književnih investicija od te retrogradne Karamanove pustolovine kojom je Peraštanin djelomično kumovao krivo usmjerenim entuzijazmom. U boljim trenucima poticao je Zmajević Ivana Tanzlingera Zanottija da prevede rimski katekizam na hrvatski, a poticao je i franjevca Marka Kuzmičića da hrvatskim slovima svetoga Jeronima, dakle glagoljicom, priredi priručnik Krste Pejkića Zrcalo od istine meju carkve istočne i zapadne, koji je 1716. ćirilicom izvorno tiskan u Veneciji. Svoj književni ukus i mecenatstvo Zmajević je najuspješnije pokazao kad je vlastitim novcem dao tiskati Uzdahe Mandaljene pokornice Ignjata Đurđevića. Pjesnik se Peraštaninu Zmajeviću tada izravno zahvalio, jer da je upravo on onaj koji se i pismom i riječi, i razumom i hrabrenosti... stavio suproć... odmetnicima rimskoj pravovjernosti. Zelotizam Zmajevićev nije doduše bio bez europskoga konteksta. Bio je i on, jednako kao i Đurđević, osjetljiv na, u ono vrijeme snažno kritizirane, pokrete jansenista i drugih poluvjeraca. Opasnost poluvjerstva u vlastitoj sredini i u vlastitom susjedstvu prepoznavali su Hrvati među pravoslavnima, ne pokazujući pri tome ništa manje arogancije od svojih francuskih suvremenika. Vicko je Zmajević umro 1745. u Zadru. Taj posljednji Zmajević svoju je veliku knjižnicu ostavio obitelji Burović u koju se udala njegova nećakinja Marija, ali je nešto kasnije većina njegovih knjiga izgorjela u požaru koji je zadesio kuću nasljednika. Bio je Vicko Zmajević sljedbenik onoga što je njegov stric Andrija u svom životnom djelu nazivao »crkvenom državom«, bio je najmoćniji hrvatski prelat svoga doba, tvrdi ekumenist opsjednut evangelizacijom oslobođenih krajeva, opsjednut širenjem katoličke vjere među Slavenima koji su i dalje živjeli u Turskom Carstvu. Bio je čovjek širokih poteza, često nesposoban da prepozna pojedinosti i da se u njima snađe. Premda je mnogo pisao, njegov je opus ostao bez književnih realizacija. Pamti ga se kao pisca dječačkih

390

propovijedi na hrvatskom jeziku, ali i autora zapjenjenih i senilnih tekstova protiv pravoslavnih. Najmudrije od njegovih književnih djela ostaje ona socijalno–moralna epistola što ju je uputio bratu Matiji na početku njegova ruskog prognanstva.

 

Nisu svi hrvatski pisci u 18. stoljeću o kontroverzama između zapadnog i istočnog kršćanstva zauzimali stajališta poput Vicka Zmajevića. Uostalom, nisu svi poput njega ni imali bliskih kontakata s pravoslavcima poput Stevana Ljubibratića. O istim pitanjima mnogo pomirljivije pisao je tako Franjo Ksaver Pejačević, inače profesor filozofije i teologije na fakultetima u Beču, Grazu i Zagrebu. Taj isusovac, rođen u Osijeku 1707., starinom je potjecao iz Bugarske, odakle su njegovi preci u netom oslobođenu Slavoniju stigli bježeći od turskoga zuluma. Franjo Ksaver i nije bio prvi odvjetak te obitelji koji se bavio znanošću jer je već nešto stariji srodnik Jakob napisao, a u Zagrebu 1714. objavio, geografski priručnik Veteris et novae geographiae compendiosa congeries. Franjo Ksaver, koji se inače najintenzivnije bavio pitanjima pravoslavne vjere, a zatim bugarskom i srpskom poviješću, svoj je spis o kontroverzama istočne i zapadne Crkve objelodanio u Grazu 1752. Njegove Controversiae ecclesiae orientalis et occidentalis nisu tek poučni spis uz čiju bi se pomoć katolici trebali učvrstiti u vjeri, a pravoslavni pridobiti za nju, nego je to po svemu učeno djelo upućeno teolozima druge strane, intelektualcima iz pravoslavnih sredina. Takve namjene donijele su pomirljiv i zapravo nepraktičan, teorijski ton u Pejačevićeve knjige. Tom inače dogmatskom djelu bliska je i piščeva povijesna rasprava Historia Serviae u kojoj se, slijedeći vlastita istraživanja u izvornoj građi, ali i političke zamisli Pavla Rittera Vitezovića, izlaže Pejačevićev religijski, ali i svjetovni aspekt srbijanskih odnosa sa zapadnim kršćanstvom. U djelo Historia Serviae Bugarin Pejačević upućuje se oboružan tezom da su temelji svakoj vjeri njezini sveci, zato izlaže da su sveci Srpske crkve bili odani rimskoj crkvenoj grani.

391

Na osnovi dokumenata i sekundarnih izvora, Pejačević tumači odnose prvih Nemanjića s Rimom, zaključujući da je do poremećaja došlo tek nakon turske agresije i osvajanja Balkana kada su Srbi pali pod tursku političku, a grčku crkvenu vlast. Prigovore suvremenika srpskoj neiskrenosti Pejačević bez većih provjera u dokumentima posve odbacuje, proglašavajući ih vulgarnim predrasudama. Pejačevićeva Povijest Srbije zamišljena je kao dijalog Bugarina i Srbina i napisana je u duhu onovremenoga austrijanskog političkog ekumenizma. Pejačevićeva stajališta poticala je ideja o potrebi zapadne inicijative na istoku Balkana i u krugu vjernika Pravoslavne crkve. Pejačević je od onih koji su se trudili da i druga strana prepozna dobre namjere katolika pa je u tome bio posvema oprečan žestokom i netolerantnom Vicku Zmajeviću. Pejačević je iskušavao poroznost sučeljenih crkvenih sustava i, premda je njegovo iskustvo budućnost najčešće opovrgavala, ostaje njegov tekst časnim intelektualnim pokušajem da se na novi način, a iz vizure Vitezovićeva ilirizma i pankroatizma, odrede razmjeri hrvatskih odnosa s istočnim susjedima. Franjo Ksaver Pejačević investirao je u zagovor vjerskog i političkog ekumenizma svoj osobit senzibilitet za pitanja pravoslavnih na Balkanu. Pejačevićeva knjiga o povijesti Srbije ozbiljnija je od mlađe i ne uvijek tolerantne Istorije raznih slavenskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov, što ju je u četiri sveska u Beču na kraju stoljeća objavio Srbin Jovan Rajić. Pejačević u svojim knjigama nije mogao najaviti i rješenje budućih crkvenih i političkih odnosa na Balkanu, ali je on u vrijeme dok još nisu bile raspoznatljive sve koordinate buduće austrijske politike na istoku vrlo smiono, a iz hrvatskih pozicija, zagovarao toleranciju među narodima, stvar ne uvijek najiskrenije prakticiranu među Južnim Slavenima.

  

Pohvalnice Petru Velikomu pisali su u ono vrijeme mnogi Talijani i Francuzi pa je posvema logično da su to vrlo marljivo radili i Hrvati koji su već od prije bili živo zainteresirani i za opće

392

oslobođenje Slavena iz turskog uzništva, ali i za pitanja crkvenih reformi. Nije samo u Boki slava Petra Velikoga nadmašila čak i slavu Eugena Savojskoga. Ono što su u vrijeme Ivana Gundulića Dubrovčanima značili Poljaci i njihovi vlastiti vladari sada je, doduše u nešto izmijenjenim političkim okolnostima, postao prosvijećeni dvor Petra Velikoga. To što su moderni Rusi sve više nosili naprašene vlasulje, što su učili talijanski i francuski jezik, kuhali čokoladu i pisali komedije u Molièreovu duhu približavalo ih je hrvatskim piscima iz Dalmacije i Dubrovnika. Tako je i dubrovački isusovac, vlastelin Ignjat Gradić, već 1710. posvetio Petru Velikomu udvorničku poemu Plam sjeverski. Emfatični panegirik koji je imao 460 stihova poslao je taj pjesnik deset godina kasnije u Rim kako bi ondje njegov tekst mogli ocijeniti upućeniji čitatelji. Gradićeva pohvala ruskomu caru svidjela se suvremenicima koji su cijenili njezin uzvišeni sadržaj, a sviđalo im se što su stihovi toga akademika Ispraznoga bili neopterećeni ukrasima. Bilo je to s obzirom na njegovu bliskost arkadskom stilu posve prirodno. Gradićev Plam sjeverski na svoj je način u kontradikciji s aktualnom odlukom dubrovačkih vlasti koje su odbile poduprijeti zahtjev ruskoga cara da se u gradskim zidinama Dubrovnika odobri izgradnja pravoslavne bogomolje. U Dubrovniku je izgradnja takve bogomolje bila tada nepoželjna, pa i nepotrebna, ali su u isto vrijeme dubrovačko divljenje Petru Velikomu, kao i financijska pomoć pravoslavnima na turskom tlu ili donacije redovnicima na Hilandru, bili posvema prirodni i dubrovačkom establishmentu logični. Gradićev Plam sjeverski poema je antiturskog oduševljenja što ga je kod Dubrovčana pobudio Jan Sobjeski kada je odbio Turke pod Bečom 1683. Uza sve svoje kontradikcije, pravoslavni se ruski vladar dubrovačkom isusovcu pričinio posvema modernim Europljaninom, iskrenim antiturskim borcem i srodnikom po slavenskom rodu. Ignjat je Gradić svoje stihove osim u Rim uputio još i Crnogorcu Savi Vladislaviću, Petrovu opunomoćeniku u Veneciji i svojevrsnu ruskom ministru za Balkan. Vladislaviću je Gradić Plam sjeverski poslao zajedno s pismom u

393

kojemu veli da bi mu bila posebna čast ako bi pjesmu pročitao i sam car moskovski. O tome je li Petar Veliki ikada pročitao Gradićev panegirik nije poznato ništa, ali je zato dobro znano da je odluka dubrovačkoga senata da ne odobri gradnju pravoslavne bogomolje razbjesnila moćnoga cara. U isto to vrijeme još je jedan Dubrovčanin proslavljao u stihovima Petrove političke i vojne uspjehe. Zvao se Stijepo Rusić i poput Ignjata Gradića bio je jedan od društva dubrovačkih Ispraznih. Svoju pjesmu, koja se zove Petar Aleksiović aliti 15 zlamenja djela i česti Petra Prvoga cara i samodršca rusinskoga, napisao je 1717. pokušavajući petnaest slova careva imena dovesti u vezu s njegovom sudbinom. Zbog toga je Rusić svoju poemu i organizirao u petnaest pjevanja, izvodeći na vrlo isprazan način svoju banalno numerološku zamisao. Stijepo Rusić, rođen 1687., bio je suputnik dubrovačkih Ispraznih i prevodio je za vlastiti užitak, ali i za akademijske svečanosti, poeziju G. B. Marina te Arkađanina Carla Maggija. Taj slavitelj Petra Velikoga najviše je zapamćen kao prevodilac Novoga zavjeta, pri čemu je bio protivnik općega crkvenoslavenskoga liturgijskoga jezika i žestok kritičar rusificiranog misala zadarskog biskupa Matije Karamana. Svoj Misal napisao je na živom narodnom jeziku slijedeći iskustva Kašićeva i Bandulavićeva. Moćni nadbiskup Karaman osujetio je tiskanje Rusićevih Misala i Lekcionara, pa se oni i danas u rukopisima čuvaju u Rimu i Dubrovniku, baš kao što je u rukopisu ostala i pjesnička igrarija što ju je Stijepo Rusić posvetio Petru Velikomu vjerujući da je otkrio numeričku tajnu njegove moći. Zanimljivi dubrovački opat umro je u Dubrovniku 1770., nepravedno zaboravljen od suvremenika.

  

Dok su Dubrovčani Ignjat Gradić i Stijepo Rusić štovali ruskoga cara Petra samo s udaljenosti, skupina je Peraštana, što u Veneciji, a što kod kuće, podučavala čak carske časnike pomorskim vještinama, ali i europskim običajima. Među tim učiteljima ruskih mornara isticao se Marko Martinović. Premda oskudno obrazovan, osjetio je

394

Peraštanin potrebu da svoja iskustva prenese i u književni medij. Taj pomorski pedagog, koji se rodio 1663., napisao je dva odulja teksta koji izrazitom narativnošću i neobičnim temama unose posve nov duh u tadašnju hrvatsku prozu. U prvom od Martinovićevih proznih traktata ispisana je neka vrsta scenarija peraških poklada. Martinovićeva naracija odnosi se na stvarni karneval iz 1715., kada je na rivi prikazan igrokaz o trijumfalnom generalovu povratku i o zavjetu prema kojemu se imao pogubiti upravo onaj nesretnik ili nesretnica koji bi se pobjedniku prvi došao pokloniti. Melodramatiku tog igrokaza s obiljem grotesknih obrata Martinović prenosi u prozni tekst koristeći buduće glagolsko vrijeme kako bi čitatelju sugerirao da mu je u ruci pravi scenarij po kojemu je kazališni i obredni prizor i izvođen. Martinovićev opis ima vrhunac u prizoru u kojemu strogoga generala dolazi pozdraviti vlastita kći. Kad general shvati da će je, zato što je uranila, morati pogubiti, odlučuje uteći se simboličnoj žrtvi pa naređuje, kako bi pomilovao kćer, da se na rivi ima odmah ritualno odrubiti volovska glava. Martinovićev scenarij o poništenu zavjetu i o žrtvovanju vola jedan je od najstarijih poznatih opisa nekoga kazališnog prizora u Hrvatskoj i jedan je od najgrotesknijih proznih tekstova svoga vremena. To je svojevrsna novela, zapravo fabulacija kazališnog prizora:

 

Onda će general izvući goli mač, da udari kćer, a ona će glasno zamoliti oca da smije progovoriti. General će se na kćerinu riječ sustegnuti da ne udari, a ona će:

»Moj predragi oče! Umirem zadovoljna, najprije jer te vidim vesela pobjednika, pa će se tvoj glas raširiti po svemu svijetu, pak i zato da se udovolji ovome zavjetu u zadovoljštinu bogu Jupitru, jer je možda po njemu bilo tako suđeno u ime zahvale. Ali te molim, daj mi mjesec dana da za to vrijeme pripremim dušu, pa ću umrijeti zadovoljna.«

395

Uto će se umiješati savjetnici s molbom da udijeli zatraženi rok. Na to će se on primiriti plačući, uvući mač u korice, svojim će rukama uspraviti kćer na noge, poljubiti je u čelo i reći:

»Rok ti dopuštam, pa sjedni, predraga moja kćeri, sa mnom na prijestolje, ovdje pripravljeno, da se zajedno naužijemo svečanosti koju je moj narod za me priredio, a zatim se pripravi na moj obećani zavjet.«

Tako će sjesti otac i kći sa savjetnicima uz kosobanje svega naroda, uz pet hitaca iz mužara i udaranje bubnja. Zatim će dva dvorjanika s četiri dvorske dame plesati uz udaranje kitara i bubnja.

Potom će dovesti bika sred trga na spremljeno mu mjesto, a oni koji ga dovedu skakat će s golim mačevima. Na generalov znak odrubit će mu glavu jednim udarcem, ukoliko budu mogli.

 

Takve svečanosti s ritualnim klanjem volova priređivale su se stoljećima diljem Dalmacije, a uvijek su koincidirale sa zimskim boravcima mletačke flote u hrvatskim lukama. Martinovićevu opisu peraštanskoga karnevala srodan je opis hvarskih poklada iz pera Višanina Matijaševića Karamanea, ali ni Martinović, a ni Karamaneo, ne opisuju samo kazališni prizor nego se trude da opišu i atmosferu rive i cijeloga grada. U Perastu je trgom dominirao golemi kip nevjernika s turbanom, dok je cijeli prizor bio omeđen jedriljem mletačkih brodova. Martinoviću nije promaknulo da je tek nakon obreda s volovskom glavom na trgu počela gozba koja je potrajala svu noć. Još mu se važnijim učinilo da zabilježi kako su poslije i neke kazališne družine izvodile komedije dell'arte, a nije zaboravio da se svu noć pucalo, da su udarali bubnjevi, svirali pifari i prebirale gitare uz opću viku Živio rat, živio rat, živio rat!.

Drugi Martinovićev prozni tekst prava je kriminalistička pripovijest u kojoj se pisac trudio da naracijom, ali i kombinacijom

396

poluistina, opravda ubojstvo što su ga politički protivnici 1709. počinili nad peraštanskim kondotijerom Vickom Bujovićem. Marko Martinović nekoć je bio Bujovićev prijatelj, ali se u proznoj rekonstrukciji njegove pogibije trudio opravdati ubojice, a atentat prikazati kao slučajnost, inače dobrodošlu za socijalni mir Perasta. Da bi opravdao skandaloznu javnu egzekuciju, uključio je Martinović u naraciju i Bojovićevu ženu Jelu, koja je bila pokrštena Turkinja i koju on opisuje kao neku Defoeovu Moll Flanders: Na koga se vi to žalite, gospodine konte Bujoviću, i razmišljate prema svojim načelima da tko je iznio takve stvari protiv vaše časti? Nemojte se tužiti protiv prečasnih prelata tvrdeći da su Vam oni sve to izmislili, nego kaznite svoju ženu Turkinju, koja se ne zna suspregnuti ni u smijehu, ni u odijevanju, ni u hodu i koja to sve radi za inat svim časnim ženama. Kada je ulazila u crkvu, izgledala je kao velika kneginja nizozemska, prezirala je sve i od svih je bila prezrena. Vodila je ljubav s mnogima tajno i javno i htjela je da se o tome šuti. Smatrala je da joj nijedna žena nije ravna, a Peraštanke nisu htjele s njom govoriti, gledajući je kako je slobodna u ponašanju...

Jela Bujovićeva, koju proza Marka Martinovića pokušava prikazati suodgovornom za smrt muža, ostavila je i jedno vješto i psihološki vrlo složeno pismo na hrvatskom jeziku, koje je 1697. odaslala mužu iz Dubrovnika, i to u vrijeme dok je on u Perastu gradio veliki palac, a ona se, slobodna i nestašna kakva je bila, provodila u Dubrovniku. Upravo taj Jelin dubrovački izlet bio je i izvor mnogih tračeva koji su kćer Turčina Bal–Agića dočekali kada se vratila u Perast i kada je počela živjeti s mužem u novosagrađenoj palači. Ona je u Perast stigla kao dijete i tamo je bila povjerena na brigu domaćoj pobožnoj obitelji, ali ju je još malodobnu oteo Vicko Bujović i oženio se njome tek kad mu je rodila prvo dijete. Jela je pisala mužu iz Dubrovnika u Perast opisujući svoju svakodnevicu, spominjući neko vino koje je popila sa svojim kavalirima, naručujući od njega skupocjene predmete, ali ga i prekoravajući što ju je ocrnio u tuđoj

397

knjigi i što joj je u pismu upućenu drugima govorio da ima pamet. Jela bez okolišanja upozorava muža da ima pamet: Ma je ja imam, samo mi je vele žo bilo da mi u druzijem knjigam to pišeš, neka svak zna. Mogo mi si knjigu pisat. Jela, žena Vicka Bujovića iz roda Bal–Agića, nadživjela je nesretnog muža cijelo desetljeće. Umrla je u Perastu 1719. nadživjevši i Marka Martinovića koji ju je onako ocrnio ne shvativši njezinu nestašnu i modernu društvenost.

Naraštaj kojemu su u Boki pripadali pomorski pedagog Marko Martinović, kondotijer Vicko Bujović i njegova žena Jela, naraštaj u kojemu je stasao i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević te ruski admiral Matija, unio je u hrvatski književni krajolik do tada neviđenu živopisnost i tekstualnu raznolikost. Samo u malom Perastu potkraj 17. stoljeća rođeno je desetak učenih i književnosti posvećenih ljudi. Malo je sredina koje su u starijim razdobljima poput gradića Boke istodobno doživjele skladni kulturni i ekonomski procvat. Zlatno doba toga zaljeva nastupilo je u prvim desetljećima 18. stoljeća, kada je Venecija proširila i učvrstila posjede u sjevernoj Dalmaciji, kada su oslobođeni do tada zaposjednuti dijelovi zaljeva i kada je cijela Boka postala ratnom lukom Serenissime.

 

Razvoj trgovine, kao i dulje mirnodopsko razdoblje, ostavili su traga u duhovnoj atmosferi bokeljskih naselja. U Boki je tada na djelu bila renesansa urbane duhovnosti, proces kakav u tom vremenu nije poznavala većina hrvatskih regija. Od tada pa nadalje sve će jasniji biti rezovi između urbane i ruralne Hrvatske, sve će dramatičnija biti njihova prožimanja. U spomenutom živopisnom bokeljskom naraštaju isticao se i mornar Julije Balović koji je, kad je napustio pomorsko zvanje, postao gradski sudac u Perastu. On je zapisao veliki broj pučkih pjesama što ih je čuo od sugrađana i crnogorskih došljaka, a prepisivao je i rukopise dubrovačkih književnika pa je tako u mletačkoj karanteni 1692., da prikrati vrijeme, prepisao Danicu Junija Palmotića kojoj je pridodao i vlastitu pjesmu Slijepac pjeva zgode

398

koje ljubav nosi. Taj Balović, koji se rodio 1672., a umro 1727., sastavio je i priručnik za brodske pisare, ali je njegovo životno djelo opsežna Peraška kronika koja je ostala najbolji narativni prinos gradskoj povijesti. Balovićev priručnik za brodske skrivane dobro je došao njegovu nešto mlađem sugrađaninu Krstu Mazaroviću, koji je također zapisivao narodnu poeziju, prepisivao starija književna djela i bilježio suvremene događaje. Taj Krsto Mazarović tako je iz prve ruke 1716. opisao krvavi boj u kojemu su Peraštani pobijedili i naočigled mletačkih zapovjednika zarobili gomilu Berbera i potopili mnoštvo turskih lađa. Ovako Mazarović opisuje prizor poslije bitke: Paluba tartane bila je puna mrtvih i okrvavljenih tjelesa koja su presvukla brod grimiznom bojom. Osamdeset i šest grabežljivih pljačkaša svučeno je i bačeno u valove, a za njih dostojan grob. Na brodu isparavala se krv koju su mornari ispirali da se ne bi okužili od smrada koji je bio pomiješan s mirisom baruta, znoja i krvi što su svojim vrenjem kužili zrak. Krsto je Mazarović pokazivao zanimanje i za jezična i pravopisna pitanja pa je, svjestan sve manje raširenosti zapadne ćirilice, izdanje knjige Fiore di Virtù, što ga je svojevremeno priredio Pavle Posilović, pretiskao u Veneciji 1712. latiničnim pismom, poprativši taj zahvat i manjom jezikoslovnom bilješkom. Bio je diletant ne samo u književnosti pa se okušao i u arhitekturi izradivši nacrt nove peraštanske crkve koji je ostao nerealiziran. Umro je 1725., a da su mu ipak najveći životni uspjesi bili sudjelovanja u krvavim pomorskim bitkama.

Sin Marka Martinovića, Drago, rođen 1697., okušavao se u književnosti pa je sastavio obiteljsku kroniku u koju je uklopio i živo pisanu autobiografiju s nizom dobro ispripovijedanih epizoda. Već u predgovoru te obiteljske kronike objasnio je čitatelju da se na posao odlučio kako bi pobijedio zavist sugrađana koji su se, veli, poslužili krađom spisa, krivotvorinama pa i uništavanjem kompromitantne građe. Zato, kaže taj racionalist, ti ljudi, ako su i pokušali uništiti mnoge izvore, nisu mogli uništiti i njegovo razumno rasuđivanje.

399

Drago je Martinović od oca Marka naslijedio osjećaj za živo pripovijedanje, što je došlo do izražaja naročito u onim dijelovima knjige u kojima obrađuje pogibiju gusara Grila od kuće Cvjetkovića, a onda i oslobađanje njegove žene Grkinje Garofalije iz saraja skadarskoga paše. Martinović, koji je bio svjedok događaja, zadihano opisuje posljednje dane gusara Grila: Bio je ipak obasut velikim prokletstvom, ali on za to nije mario, nego je postigao da cijeli turski Levant pred njim drhti. To je sve išlo do trenutka kada je nagomilao toliko blaga te je došao na pomisao da se povuče pošto ga je dobro naoružana turska karavela svagdje slijedila. Donio je odluku, zakupio je neki francuski brod, na koji je ukrcao sve blago zajedno sa suprugom Grkinjom, svastikom, njezinom kćerkom i nekolicinom povjerljivih ljudi i poslugom... Vjerovao je da je pod francuskom zastavom zdrav i siguran, ali je njegov osjećaj bio pogrešan jer su lukavi Ulcinjani prepoznali da je on onaj čuveni gusar Grilo. Zato ga nenadano napadnu njihovi oružani čamci, ne obzirući se na zastavu. Uhvatiše ga i objesiše na križnom jedru za grkljan kao izdajicu. Oduzeše mu cjelokupni plijen neprocjenjive vrijednosti, zarobiše ženu i svu ostalu pratnju. Žene su darovali skadarskom paši uz mnogobrojne darove da bi ga privoljeli na šutnju, a plijen je razdijeljen među Ulcinjanima«. Dalje slijedi Martinovićev opis otmice iz saraja. Pisac napominje da je to bio događaj koji je »zadivio cijeli svijet i pri tom su svi hvalili Peraštane, koji su imali dovoljno hrabrosti da izvedu taj pothvat. Sve se to dogodilo 1747. na otoku Gospe od Škrpjela i danas se čuva dragi kamen što ga je Grkinja Garofalija ondje položila kao svoj zavjet kad se pred Gospom poklonila i zahvalila bosa i razvezane kose.

I Nikola Burović, koji je također bio rodom iz Perasta, svoj je pomorski zanat dopunjao književnim radom. Rođen 1655., on je ratovao u Moreji i Modoni, a neko je vrijeme bio i načelnik peraštanske općine. U svoje je vrijeme bio najuporniji prepisivač starijih, poglavito dubrovačkih tekstova. Njegovim marom sačuvani su

400

mnogi važni rukopisi koji bi, da nije bilo Burovića, danas zasigurno bili nepoznati. On je prepisao i spasio od uništenja jednu od najstarijih hrvatskih drama, Vetranovićevu Istoriju od Dijane, a pisao je i vlastitih stihova, koji su pretežito panegirični. U tim stihovima nije se trudio oponašati ritam suvremenih Dubrovčana, nego je radije pjevao na način bugarštica u stihovima razvezanim, kakva je i Pohvala kavalijeru Ivanu Buroviću, koju izgovara Zora:

Prosuo si slavno ime na ove krajine,

Većma nego ja po svijetu moje pramove.

Tursku zemlju ti otimaš, duždu podavaš

A dužd tebe naresuje s kolajnama.

Ti si mjestu tvomu rodnu dika i slava,

Koji tursko robje vodiš i kule raljaš.

Turke sječeš, Turke vodiš i lagumavaš,

A kući si Burovića jedina slava.

Turci od tebe i tve sablje mnogo se boju

Većma nego putnik mrnar čekat fortunu.

Turci od tebe straha imu na ove krajine,

Tere bježu na daleko i u planine.

Ti si ime vječno steko od kavalijera

Er si duždu ti podao lijepa Trebinja

I popali i porobi ravna Ljubinja

I dovede sve junake od Ljubomira

I opušće s tvoga straha Hercegovina.

401

Nažalost, veći dio književnoga rada onodobnih Bokelja ostao je u rukopisima jer su i oni poput Dubrovčana svoja djela radije umnažali prepisivanjem nego što su ih nosili mletačkim tiskarima. Među piscima iz Boke čija su djela u onim vremenima ipak bila tiskana našao se, doduše ne svojom voljom, Nikola Luković iz Prčanja. Rođen 1650., taj sin admirala bokeljske mornarice studirao je u Rijeci, a onda je kao svećenik služio u mnogim mjestima Boke. Zanimao se za staroslavenski jezik i glagoljicu, ali je njegovo jedino književno djelo nastalo kad je iz starijeg dubrovačkoga prijevoda Ariostova Bijesnog Orlanda preuzeo epizodu o Lidiji i Alcesteu i prenio je u vlastitu poemu koju je naslovio Lidija iz Pakla. Luković je umro u rodnom mjestu 1728., ali je njegov neoriginalni fragment pedeset godina nakon piščeve smrti privukao nečiju pozornost. Tiskali su ga 1775. u Veneciji i ne znajući da je tu riječ o prijevodu prijevoda. Kasnim Lukovićevim izdavačima bila je bliska ljuvena Lidijina žrtva i njezin nemir pred oštricom mača:

Reče meni: »Eto bolje

Bit će, kćerce, od potrebe

U Alčesta poć na polje

I dati mu sama sebe.

Od ništa te stid ne budi

Jer za hranu sve podoba.

Podaj njemu sve što žudi,

A slobodni da smo oba.«

A to mišljah i ja sama

402

Jer se žena na sve stavi,

Ter ne gleda već ni srama

Kada vidi mač na glavi.

Odpravih se da otidem,

Tresući se sva u meni,

Kad Alčeste ču da idem,

Uputi se prema meni.

Kada blizu mene dođe

I zamjeri mu priliku,

Taj čas srce njega ođe

Ter izgubi ljucku sliku.

Poput Perasta, i Dobrota je bila silno uznapredovala potkraj 17., a napose u prvoj polovici 18. stoljeća. To urbano pomorsko naselje između crkava svetoga Eustahija i svetoga Matije, a na samim zapadnim prilazima Kotoru, svojom duljinom nadilazi većinu dalmatinskih gradova. Taj vijenac elegantnih palača, što su ih domaći kapetani gradili za svoje obitelji, prostor je u kojemu je tijekom desetljeća nastajala cijela biblioteka ljubavnih pjesmarica. Anonimni tvorci tih pjesama bili su najčešće pomorci sami, a pokatkad valjda i njihove supruge. Dobrotske ljubavne kanconijere pisali su na hrvatskom jeziku. Nastajale su te čeznutljive pjesme za kratkih zimskih sunčanih dana, onda kad bi se pomorci vratili kući. Ima među njima i stihova koji su zacijelo napisani na pučini, u inozemnim lukama, za vrijeme dugih plovidbi i samovanja. U dobrotskim

403

pjesmaricama anonimni autori oslanjali su se na iskustva talijanske i latinske ljubavne lirike što su je upoznali u školi, ali je također u tom stihovlju očigledno iskustvo dubrovačkih, a i kotorskih prethodnih petrarkiziranja, kao što su u toj poeziji vidljiva i sjećanja na gradske podoknice kakve su se Dalmacijom pjevale još od srednjeg vijeka. Sačuvano je petnaestak dobrotskih pjesmarica koje su nastajale u duljem i danas teško odredivu odsječku vremena. Za razliku od onodobnih kajkavskih zbornika, bokeljski kanconijeri nisu djela poznatijih književnih radnika nego su te pjesme pisali oni kojima je poezija bila tek razbibriga i dopuna svakodnevici. Najčešće su to pjesme o čežnji razdvojenih ljubavnika, o uzburkanu moru, o noćnom nebu, zvijezdama i mjesecu, to je lirika u kojoj se opsesivno pjeva trenutak rastanka i bol razdvojenosti:

Ispod zdraka sunčanoga vidjeh ja

rajsku vilu u bostanju prelijepo đe sja.

Ja joj rekoh: »Dobro jutro, danice,

što si tako blijeda, dušo, u lice?«

Ona otvori justa od meda i reče,

niz lice joj grozna suza proleće,

i reče mi, već ovako žalosna:

»Kako ću ti, dušo, biti radosna,

kad sam čula da ćeš na put oditi,

sinje more na daleko broditi...«

404

Većina dobrotskih pjesama u trenutku nastanka bila je tek dio zbiljskih ljubavnih povijesti. Nastajale su te pjesme usred romansi i one su za svoje pisce, a i prve čitatelje, imale posve konkretno značenje. One su bile oruđe njihovim konkretnim doživljajima, one su davnim i danas zaboravljenim ljubavnicima pojačavale ljubavni plam, one su kod njih mogle razgorjeti čežnju, jačale su im erotski nemir. Najljepše među tim pjesmama pjevaju daljinu i trude se premostiti je, pokušavajući nemoguće, kao u ovoj minijaturi o Mjesecu i susretu ljubavničkih pogleda na njegovoj svjetlosti:

Blijedo sunce tamne noći,

Koji po nebu zemlju slijediš,

Ko god tebi svrati oči

Svojijem ga zdrakom vidiš.

Ko zna i moja vjerenica

Da sad nebo i more gleda

I sred blijeda tvoga lica

Žarki pogled nje zagleda.

Ter naše oči u jedno doba

Čim se u tebe zagledaju,

Pogleda se naša oba

U tvoje lice susretaju.

405

Sve pjesme iz dobrotskih pjesmarica izravno su tematizirane oko mora i nastajale su tijekom 18. stoljeća. One su dnevnici ljubavnih povijesti, ali i dokumenti o životu pomoraca stare Boke. One su intimističke verbalne varijante bokeljskih zavjetnih slika, tek što u tim pjesmama u kutu ne bdije Bogorodica, nego nestašni Kupido raspaljuje ljubovnike. U tim pjesmaricama odjekuje elegični ton koji tkanjem podsjeća na glasovitu dobrotsku čipku. Mirisom, te pjesme kao da su nastale u blizini mirisnih kužina u kojima su dobrotske gospe spravljale svoje torte od mjendula, plakale sričući i ove tužne stihove o potonuću broda i smrti osamljena pomorca:

Kad žalosna začuh glasa

Ufanje sam izgubio

Đe govoru da pod nama

Brod je vodu otvorio.

Neki plače ljubi svoje

Koje mu ostavit treba je paka,

Su dva sina u povoje,

Roneć suze brez pristanka.

Neki žali svoju sestricu,

Neki oca žali svoga,

Neki svoju vjerenicu,

Neki brata rođenoga.

406

A ja žalit nemam koga,

Razmišljajuć zgodu koju,

Nego plačem sebe istoga

I žalosnu mladost moju.

O moru i pomorstvu nisu pisali samo pomorci. Nešto književnih tragova ostavio je i Bonaventura Božić, rođen u Kijevu kod Knina 1693. Taj franjevački misionar, koji je veći dio života služio kao vojni kapelan u raznim inozemnim regimentama, plovio je 1740. na brodu Alta san Demetrio. Za vrijeme jednogodišnjega puta ispisao je Diario ovvero divertimento di un passegero, a čini se da mu je to plovidbeno iskustvo dalo poticaj da napiše i tiska, danas nažalost izgubljeni, priručnik o tome »kako se valja biti na veliki brodi«. Spisi toga franjevca čuvaju se danas u Šibeniku.

Smještena na najdaljem jugu mletačkih posjeda, drevna je Budva od svih dalmatinskih gradova bila najizloženija nevoljama gusarenja. Bez protočnog zaleđa bila je grad izbjeglica, neka vrsta karantene za one koji su u njoj čekali priliku da otplove onamo kamo su ih putovi i sudbine nosile. U Budvi domaćega slavenskog plemstva u nekom znatnijem broju nije ni bilo, a urbani život okupio se oko niže škole i ono nekoliko učenijih ljudi koji su pripadali crkvenoj hijerarhiji. Zaostala, ali ne i posvema zamrla sredina, iz koje je svojedobno potekao venecijanski polihistor Cristoforo Ivanović, proizvela je na razmeđu 17. i 18. stoljeća ipak jedan važan rukopisni zbornik starije poezije i drame u kojemu su se oko danas neobjašnjive energije na istom mjestu okupili brojni, drugdje uglavnom zagubljeni stihovi. U toj pjesmarici, koju su poslije prozvali po mjestu u kojemu je nastala, zapisano je dosta lirike i dramskih tekstova koji se mogu datirati još u

407

15. stoljeće, ali je po nekim indicijama vidljivo da je sastavljač, ili sastavljači, toga zbornika imao uvid i u suvremenu dalmatinsku književnu produkciju pa mu, sudeći po izravnom spomenu, nije bila nepoznata ni Kita cvitja razlikova Bračanina Ivana Ivaniševića. Budvansku pjesmaricu uokviruju, poput dva pilona, crkvena prikazanja o Kristu. Odmah na početak uvršten je adventski tekst Od rojenja Gospodinova, poznat u starijim glagoljaškim i latiničnim rukopisima, a opsežna Muka gospodina našega Jezukrsta, čije su mlađe verzije nastajale i u drugim dalmatinskim gradovima, zaključuje zbirku. U pjesmaricu je anonimni prepisivač uvrstio i niz dijaloških i monoloških pjesama, nekoliko pohvala Bogorodici, ima tu i pjesama u počast sveticama i svecima, nešto psalama i himni te dramski prizor u kojemu se Isus javlja Luki u Emausu. Premda pretežito konzervativnog sadržaja, Budvanska je pjesmarica pravi rudnik tadašnje dalmatinske lirske nostalgije, ona je dokument o visokoj razini duhovnoga pjesništva koje se pamtilo i prenosilo i u tadašnjoj Boki. Ne samo u Budvi nego i u Perastu, Kotoru i Prčanju sastavljale su se i prepisivale i tijekom 17. i početkom 18. stoljeća takve zbirke u kojima je prevladavala novozavjetna dramatizacija. U Perastu je sačuvan i kraći scenski prikaz posljednje večere pod naslovom Prikazanje razgovora Jezusova s učenicima svojijema u vrijeme napokonje večere, u prikazan izravan scenski susret Isusa i Jude. Dok se u cikličkim dalmatinskim prikazanjima dramatiziralo tek Judino samoubojstvo, dotle su u bokeljskoj dramatizaciji Posljednje večere pokazani i Juda i Krist za istom trpezom, pri čemu je klimaks u trenutku kada Juda uzbuđen ustaje od stola i bježi izvan scene. U Boki se u ono vrijeme nisu dramatizirale samo novozavjetne teme nego je sačuvana i dramatizacija naslovljena Boj kneza Lazara, u kojoj se na temelju srpskog Žitija cara Lazara u prvim desetljećima 18. stoljeća priredila za scenu drama o kosovskom porazu.

U toj dramatizaciji bokeljski su autori bili osjetljivi na temu Jude pa su posebnu pozornost posvetili izdaji. U središtu dramatizacije,

408

koja ima ukupno 1172 dvanaesterca, bio je srpski Juda, Vuk Branković, kojega inače usmena tradicija krivi za Lazarovu smrt. Kosovski ciklus, posredovanjem Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena, bio je u južnoj Hrvatskoj dobro poznat, ali je razmjerno rana pojava kosovske legende u peraštanskoj dramatizaciji posvema nedvosmisleno najavljivala pojačani interes za balkansku mitologiju u pučkoj književnosti onoga doba. Bio je to proces koji će svoj apogej doživjeti tek u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Anonimni bokeljski dramatičar samo je najavljivao novo razdoblje koje je balkansku povijest čitalo u novom ključu i s novim senzibilitetom. Za razliku od pisca te peraštanske drame o Lazaru, tvorci budvanske pjesmarice bili su okrenuti prošlosti svoga zavičaja, oni su grčevito bilježili vlastito jezično blago želeći u tom iskustvu pronaći urbani identitet. U skupljanju zavičajne duhovne baštine, zapisivanju bratovštinske lirike, ti Budvani nisu bili osamljeni. Poput njih, i Zadranin Šimun Vitasović sastavio je u 18. stoljeću nostalgičnu pjesmaricu u kojoj se i on, kao i svi drugi onovremeni prepisivači starije duhovne lirike, trudi, gdje god je to moguće, sagraditi spomenik svomu gradu. U tim pjesmaricama često se spominju imena gradova u kojima su stihovi nastajali ili bili prepisivani, pa tako tu sve vrvi od spomena Zadra, Budve, Hvara, Raba ili Korčule za koje pobožni pisci i prepisivači traže blagoslov. Dalmatinske pjesmarice zaštitnim su znakom svojih zavičaja i njihove jezične tradicije, u njima je kolektiv iskazivao svoj jezični, ali i socijalni identitet. U budvanskoj pjesmarici ima tako jedna pjesma koja se zove Benedictio super populum u čijim nevještim stihovima pisac ne samo što proslavlja grad Budvu nego i sve tamošnje staleže, pa tako zaziva blagoslov na »koludrice, udovice, fratre i pope, djeve čiste i pješce, konjike i mornare, artižane i postolare, kovače i zlatare, pelicare i brijače, liječnike i kalafate, bačvare i trgovce, seljake i kopače«. U tom popisu najbolje se iskazuje narav kasnih dalmatinskih pobožnih pjesmarica, njihov zavičajni univerzalizam, svijest njihovih

409

tvoraca da su upravo pod grubim ritmovima i šepavim rimama pospremili djetinjstvo cijeloga jezika i zrelost zavičaja.

U starim hrvatskim pjesmaricama kao u nekom laboratoriju susreću se živi i mrtvi pjesnici, bivši i budući čitatelji. Na stranicama tih rukopisnih zbornika okupljala se energija mnogih naraštaja, različitih urbanih i samostanskih zajednica. U koricama tih pjesmarica pospremljen je napor danas najčešće zaboravljenih prepisivača. Ali u tim zbirkama nisu pohranjeni samo davni stihovi, u njihovim koricama čuvaju se tisuće sati anonimnih čitanja, u njima umnažani su trenuci onih koji su te stihove čitali i pamtili, pjevušili i ponavljali i kojima je doslovno, dok su ih čitali, svijeća dogorjela do nokata. Mnogo se voska iscijedilo po stranicama ovih zbornika koji se i danas doimaju poput složne obitelji kojoj su svi članovi, premda vremenom i prostorom udaljeni, na svoj način ravnopravni. Hrvatske pjesmarice što su nastajale tijekom 17. i na početku 18. stoljeća prave su akademije mrtvih pjesnika, klubovi bliskih, a razdvojenih duša. Ove pjesmarice najbogatija su nalazišta pjesničkih iskustava književnosti koja je nastajala u retrogradnim uvjetima i u krajolicima koji literaturi nisu uvijek nudili modernu fortunu. Zato i nije važno je li riječ o pobožnim stihovima budvanskih prepisivača, ili o ljubavnim pjesmama dobrotskih anonima, ili o filološki rigoroznom dubrovačkom Kuljenu Lovra Cekinić, ili je riječ o Erlangenskom rukopisu ili o pjesmarici Šimuna Vitasovića. Jer svi ti zbornici i zbirke, pjesmarice i kanconijeri, dolazili oni iz Istre ili iz sjeverozapadne Hrvatske, Boke ili Srijema, Dalmacije ili Slavonije, bili oni tiskani ili u rukopisu, moraju se doživjeti kao jedinstveni tekst. Oni su tek jedna zajednička antologija koju isto oko nikada nije moglo pregledati, ali je zato sve te stihove stvorilo jedno te isto iskustvo jezika i povijesti, jedno te isto osjećanje prolaznosti svih vrijednosti, ali i jedan te isti osjećaj životne radosti. Da su mogli, i bokeljski i dubrovački prepisivači rado bi prepisali i stihove ove uspavanke što je

410

tiskana u Beču 1701., u najznamenitijoj kajkavskoj pjesmarici koja se zvala Cithara octochorda:

Vusni, moja rožica, vusni, mâ fiolica,

Malahna, ah ljubljena, vusni, mâ grlica.

Vusni, dragi cvetek nov, vusni, kinč vseh cvetov,

Malahni, ah ljubljeni, vusni, kinč ljubavi.

Vusni, polski lilijum, vusni, gumbelijum,

Malahni, ah ljubljeni, vusni, sin jedini.

Vusni, duše zrcalo, vusni, kinč i blago,

Malahni, ah ljubljeni, vusni, Ježuš želni.

Vusni, moja zvezdica, vusni, mâ dušica,

Malahna, ah ljubljena, vusni, moja ptica.

Zavičajnost bila je vrijednost, ali i ograničenje ovih pjesmarica. Jednu od najstarijih među njima nazvali su Pavlinskom, po redu u kojemu je nastala. Taj zbornik, zaključen 1644., u kojem ima nešto proznih dijelova, imao je karakter obrednog priručnika. U njemu se čuva šezdesetak duhovnih pjesama, od kojih je većina na hrvatskom jeziku. Pjevale su se u sklopu liturgije, ali i izvan nje, i sve su te pjesme, uz koje su ponegdje zapisane i note, bile djela učenih pjesnika i prepisivača, autora koji su poznavali i mnoge starije izvore, tako da se u Pavlinskoj pjesmarici nađe stihova koji su bili poznati sastavljačima starije Prekomurske pjesmarice iz 1593., a dio se pjesama iz Pavlinske pjesmarice pojavljivao poslije i u mlađim sjevernohrvatskim pjesmaricama, i to onima kakva je Ščrbačićeva, koja je datirana 1687. Bijaše, dakle, riječ o pjesničkom blagu koje je cirkuliralo tadašnjim samostanima i burgovima, gradovima i selima

411

sjeverozapadne Hrvatske, pa je danas gotovo i nemoguće otkriti podrijetlo sve te goleme građe, a još je teže uputiti se u njezine točnije datacije. U Ščrbačićevoj je zbirci i udvorna zvučna pjesmica Srećno jutro i dan, milostivna madam, a u pjesmarici imade i pjesama koje su nekim novijim moralizatorima bile zazorne pa su ih cenzurirali križajući ih debelim potezima pera i ne štedeći tintu na nekim njihovim navodno slobodnijim dijelovima. Ti cenzori oboružani tintom prekrižili su tako i neku pjesmu u kojoj se pjevalo o kuharici koju pop kod kojega je kuhala nije držao baš samo u kuhinji. Tinta u slučaju te kuharice baš i nije posve prekrila stihove pa se, ako se pažljivije gleda, može uočiti kako se tu pjevalo da je gospodin biskup naredio »kuharica od popa da se stira svaka«. Ščrbačićeva se pjesmarica isticala svojim laičkim tonom, u njoj je manje turobnih i apokaliptičnih tonova, više se govori o prvim negoli o posljednjim stvarima, u njoj je najviše ritmova i slika preuzetih iz pučkih popjevaka kakve su se stoljećima pjevale širom Hrvatske:

Ptičice, drobni mladenci,

friški kako rožni venci,

veselo vrime vam se puni

iščuč sriče, doklam teče;

zatem smrt dojde naglavce,

koja vas skonča znevarce.

Veselo sada tancajte,

igre i šale zmišljajte,

veselja puni vu mladosti

i radosti prez žalosti.

412

Gda bute naj bol' veseli,

žitek se smrtjum premini.

Konje osobne jašite,

sablje vse zlate pašite,

vsaki si spravljaj svecku falu,

konjiku spravu okovanu.

Nigdor ne misli od smrti,

kâ vam nad glavom meč vrsti.

Najznamenitija kajkavska pjesmarica, a uz to u svoje vrijeme za razliku od drugih i tiskana, zove se Cithara octochorda. Prvi je put tiskana u Beču 1701., a onda se pojavljivala još i u obnovljenim izdanjima 1723. i 1751. Osmerostruna citara, kako bi se moglo prevesti njezin naslov, najimpozantniji je kajkavski pjesnički spomenik starijih razdoblja. U tom opsežnom zborniku crkvene poezije koji u prvom izdanju ima petstotinjak stranica, domaći su pjesnici do vrhunca doveli umijeće tuge i utjehe. Na mnogim mjestima te pjesmarice čuje se kako je za čovjeka najbolje da se uopće nije ni rodio. Jedino što je pjevačima tih pjesama svrha jest da pripreme čitatelje za dobru i kršćansku smrt. Govoreći o smrti i plašeći svoje čitatelje, ističući stravu smrtnoga časa, ti su pjesnici i ne htijući ispjevali vrlo uvjerljive, možda i najuvjerljivije tadašnje hrvatske stihove o životu. Tražeći argumente protiv zemaljskog uživanja, oni su ga zapravo afirmirali, nabrajajući njegovu ispraznost oni su pobrojali sve što je onodobni život čovjeku mogao pružiti. Svoj je naslov Cithara octochorda dobila po osmerostrukoj podjeli liturgijske crkvene godine. U taj obilni lirski obrednik uključeno je i nešto latinskih stihova kojima se otvaraju pojedini odsječci, dok su uvrštene

413

pjesme redovito na hrvatskom jeziku i najčešće nemaju naslova, nego su popraćene uputom po kojoj se noti neke prethodne ili poznate pjesme imaju pjevati. Notni su zapisi također uključeni u izdanje te pjesmarice i to tako da su u prva dva izdanja bilježene kvadratnim znakovima, a u trećem su otisnute kao rombovi. O autoru ili autorima te najveće hrvatske crkvene pjesmarice svoga doba teško je reći nešto preciznije osim da je možda stvarni poticatelj ovoga projekta bio zagrebački kanonik Tomo Kovačević, koji je umro 1724., a u Beču je boravio upravo u vrijeme tiskanja Cithare. Kovačević je za to vrijeme stanovao u hrvatskom kolegiju, a bio je poznat i kao dobar pjevač te je pripremio kraći spis na latinskom jeziku u kojemu je iznio teoriju glazbe i dao uputu za gregorijansko pjevanje. Cithara octochorda izdašno navodi tekstove iz starijih pjesmarica pa je lako zapaziti da u njoj ima pjesama što ih poznaju i Prekomurska jednako kao i Pavlinska i Ščrbačićeva pjesmarica. Najveći dio pjesama u Osmerostrukoj citari preuzet je iz općeeuropske baštine pobožne poezije, a u njoj ima i nešto novoskladanih pučkih pjesama u kojima se pored očekivane pobožnosti nađe izraza i ritmova pučkih pjesama koje su bile bliske slikama i emocijama građanskoga svakodnevlja:

Zakaj svet tak teče za dikum skazlivum?

Zakaj se za hvalum tak trudi lažlivum?

Tak je kratka radost toga sveta dika,

kak je kratka tršcem sejnjmena prilika.

Več se vufaj vu grâd, na ledu zidani,

vu rosu juternju, neg' vu svet ov jalni.

Ako si lep i mlad, bogat i plemenit,

muder i razumen, i pri ljudeh velik,

Kratka je nesmerno vsa ta svetcka radost,

414

ar joj je zasela vekivečna žalost.

Vojska, glad i kuga denes–zutra pride:

vu očnom megnenju vsa sreča odide.

Blago te ostavi, vse od tebe pojde;

beteg te dohiti, smrtno vreme dojde.

Nikaj ne pomore onda plemenščina,

nit pogleda na te prava tvâ družina.

Morebit se toga komaj čaka mira,

da tebe mrtvoga v črnu zemlju vtira.

Koji denes gine od tvoje ljubavi,

zutra ti jur kopa jamu pod petami.

Na suncu se krištal kruto lepo sveti,

ali kak opadne, na prah se razleti.

Cithara octochorda, u kojoj je veći dio pjesama preveden s latinskoga, navodi i nešto izvornih stihova. Posebnu vrijednost pjesmarici daju one pjesme koje su se pjevale, zapisivale i pamtile i u drugim nekajkavskim područjima Hrvatske. Neki stihovi, pa i čitave tematske cjeline iz Cithare, bili su tako već otprije poznati u Dalmaciji i Dubrovniku, neki u Istri, a svi zajedno stižu u 18. stoljeće iz dubokih naslaga općehrvatskoga pjesničkog sjećanja. Svojim dugim trajanjem ti tekstovi tek su u novijim vremenima zadobili dijalektalnu obojenost i znatniju zavičajnost, dok su u vrijeme kad su se prvi put pojavili, u 14. i 15. stoljeću, ti tekstovi posjedovali znatniju jezičnu, ali i emocionalnu općenitost. Cithara octochorda nalazište je općih mjesta europske poezije, ali je ona i rasadnik zavičajnih riječi i kajdi. Skladni i zvučni stihovi pjesmarice tvore najveći lakrimarij onodobne hrvatske

415

književnosti. Cithara octochorda epicentar je svekolike hrvatske zaokupljenosti posljednjim stvarima, u njoj se i najupornije pjevalo o strašnoj i hudoj smrti. Pjevajući o smrti, kajkavskim se pjesnicima javljao i duh oživljene građanske Hrvatske, duh što ga tako jednostavno iskazuje i ova drevna, ali obnovljena bratovštinska Popevka od smrti:

O, smrt strašna! o, smrt huda, kulika li činiš čuda!

Spominjanje žuhko tvoje rani jako srce moje.

Tvoj koteri čemer kuša, ž njega pojti mora duša,

Koga strela tvoja rani, barbir njega ne obrani.

Zahman su mu patekari, zahman fini i doktori,

Nê mu treba pojti v Padvu, nit v nijednu apoteku.

Zahman su mu hamalije, zahman vražje vse coprije,

Na stran mora deti listje, na stran flaštre i korenje.

Nit napitki alkermeša, niti prahi iz Becvara,

Ne mogu ga opčuvati, da bi ne bil suženj smrti.

Ar s kojega svite slači, žmehkum nogum njega klači,

Nit staroga ne miluje, a mladoga razlobuje,

Nit staroga ne miluje, a mladoga razlobuje,

Ne straši se srditoga, ne plaši se hrabrenoga. (...)

Vsem si vzela ti korune, vsem oružje, brze konje,

Da ne mogu vteči tebe, neg' opadnu vsi vu grobe.

Kam bogaci svojem srebrom? kamo skupci žutem zlatom?

Kam njihovi beli gradi? kamo dvori, vinogradi?

416

Kam varaši, zidmi jaki? kam orsagi preveliki?

Kamo konji nezjahani? kamo kinči nebrojeni?

Kam trnaci, kam marofi? kam dečica, mladi grofi?

U samostanu dubrovačkih malobraćana, otac Lovro Cekinić između 1731. i 1745. prepisivao je u veliki i jedinstveni rukopisni zbornik sve ono za što je smatrao da je vrijedno u prethodnoj književnosti njegova grada. Tako je nastala jedna od najopsežnijih rukopisnih pjesmarica onoga doba, koju je njezin sastavljač sam nazvao Kuljen, aludirajući na kobasicu u koju se nadijeva raznovrstan sadržaj. Lovro Cekinić, rođen 1692., za života nije objavljivao radova, ali je iza sebe, pored spomenuta Kuljena, ostavio i zaokružen, a za ono doba tipičan opus. Od njega sačuvan je tako zbornik propovijedi s naslovom Riječ Božja u kojemu je slijedio učenje slavnog Paola Segnerija, koji se uputio u reformu dotadašnjeg propovjedništva. Cekinić na tragu tog talijanskog isusovca u propovijedima iznosi dostojanstvenije sadržaje, a piše bez prenaglašenih stilskih figura. Na njegove propovijedi teško da se uopće i mogla odnositi opaska Đure Matijaševića prema kojoj da su neki tadašnji dubrovački propovjednici više sličili ljubavniku na pozornici negoli svećeniku na propovjedaonici. Uz redigiranje vlastitih propovijedi, radio je Lovro Cekinić i na talijansko–ilirskom rječniku, koji se nakon njegove smrti 1752. u Splitu u samostanu na Poljudu našao u rukopisu. Najspektakularnije je Cekinićevo djelo onaj njegov Kuljen, ta megapjesmarica, folijant s više od tisuću stranica, uvezan u pergament, u kojemu u dvoredima skuplja pisac velik dio najboljih dubrovačkih književnih djela iz 17. stoljeća. U svoj dvostupčani florilegij uvrstio je Cekinić i djela Paška Primovića, Ivana Gundulića, Petra Kanavelića, Ivana Šiška Gundulića, Ignjata Đurđevića, Vladislava Menčetića, Stijepa Đurđevića, Petra Bogašinovića, Bara Bettere, Jakete Palmotića... Kuljen je on ispisivao žaleći za boljim i

417

plodnijim vremenima, ali isto tako ispisivao je taj rukopis osjećajući važnost književne baštine. Kuljen je, za razliku od dobrotskih i budvanskih pjesmarica, ili od Cithara octochorda, djelo književnoga profesionalizma, pokušaj da se na posve moderan način, na jednom mjestu, skupi cijela knjižnica drama i poema, pjesama i pohvalnica.

Posvema su drugačije bile prepisivačke namjere nekog danas nepoznatog austrijskog časnika koji je u Vojvodini, najvjerojatnije negdje u Srijemu, i to u drugom desetljeću 18. stoljeća, čini se između 1716. i 1733., a za potrebe nadvojvode Eugena Savojskoga, skupio 217 raznorodnih, što kraćih, a što duljih pučkih pjesama, balada i romansi iz hrvatske, muslimanske i srpske tradicije. Tih jedanaest tisuća stihova učeni je zapisivač, koji je najvjerojatnije bio Nijemac, podrijetlom iz Sudeta, a koji je svakako dobro poznavao jezik pjesama koje je zapisivao, darovao biblioteci u Erlangenu. Bio je taj danas nepoznati prepisivač svjestan da će korpus što ga je skupio možda i u budućnosti nekomu biti od interesa. Erlangenska pjesmarica prava je kaligrafska umjetnina. To je prva cjelovitija zbirka hrvatske i srpske narodne poezije. Ona nije nastala ni iz estetskih, a ni iz znanstvenih sklonosti svoga sastavljača, ona je najvjerojatnije nastala iz sastavljačeva zanimanja za jedan slabo poznati jezik, za njegovu baštinu i za povijest njegovih govornika. Bila je ta pjesmarica nekom vrstom spomenara koji su sastavljač ili sastavljači namijenili nekom ugledniku, najvjerojatnije samomu Eugenu Savojskomu. U Erlangenskom zborniku sastavljač se nije trudio da uspostavi tematski redoslijed, nego je pjesme upisivao onako kako su mu pristizale i kako bi ga zainteresirale. Ipak, očigledan je sastavljačev interes za pjesme viteškog i pseudopovijesnog sadržaja, kao što je tu bio znatan broj pjesama ljubavnog pa i izravno erotskog sadržaja, a gotovo se četvrtina sveukupnog sadržaja zbirke odnosila na život bosanskih i slavonskih Muslimana. U erlangenskoj zbirci narodne poezije ostvaren je dramatičan i vrlo uvjerljiv dodir različitih narodnih

418

tradicija koje su u Bosni i Slavoniji i u Ugarskoj stoljećima zajednički živjele pod turskom upravom i koje su svoje iskustvo i posebnost pretočile u poeziju u kojoj je moguće uočiti vjerske i narodne, jezične i mentalitetne razlike, ali je još presudnije da se u toj poeziji, onako kako ju je okupio erlangenski zapisivač, mogu utvrditi i znatne tematske i sadržajne srodnosti. U erlangenskoj su pjesmarici poetskim jezikom bila zapisana poglavlja zajedničke povijesti Hrvata, Srba i Muslimana. U tom zborniku sačuvane su i neke od ljepših hrvatskih ljubavnih pjesama:

Ja putovah ljetni dan do podne

s one strane više Šibenika.

Nit me srete jelen ni košuta,

već lijepa gizdava djevojka.

Na glavi joj dva zelena v'jenca.

Jednog iskah, ne kte mi ga dati,

kupovah ga, ne kte ga prodati.

Svrgoh s vranca, uzeh oba v'jenca.

Erlangenski rukopis stoji na čelu novoga predromantičkog interesa za pjesničku baštinu i za folklor. Erlangenska zbirka narodnih pjesama, hrvatskih, srpskih i muslimanskih, nastajala je u isto vrijeme kad se i drugdje u Europi počelo buditi zanimanje za srednjovjekovnu i uopće pradavnu, nepatvorenu pjesničku baštinu. Vođeni tim novim interesom, u Hrvatsku i Bosnu uskoro će s perom u ruci stizati brojni filolozi i istraživači književne prošlosti. Za razliku od anonimnog sastavljača erlangenske pjesmarice, ti će imati i znanstvenih, a neki od

419

njih i estetskih pobuda. Oni će na Balkanu osluškivati glasove prošlosti, oni će stanovnike europskih rubova posjećivati u njihovim rezervatima, ne želeći pri tome vidjeti svu duhovnu složenost krajolika koji im se ukazao pred očima. Za njih Hrvatska ni tada kao ni prije neće biti zemlja u kojoj su književna djela pisali i Marko Marulić, Marin Držić, Dinko Ranjina, Ivan Gundulić i Pavao Ritter Vitezović. Za njih će Hrvatska i dalje biti Gundulić i Pavao Ritter Vitezović. Za njih će Hrvatska i dalje biti predvorje tamnom vilajetu, za njih će ona biti krajolik opasnih, ali upravo zato privlačnih mitova, posebno privlačnih mlađim naraštajima europskih intelektualaca koji su upravo u Hrvatskoj htjeli provjeravati kako »sretni« narodi ne mogu biti i povijesni.

420

Ignjat Đurđević posljednji pjesnik zlatnog dubrovačkog doba

Životni put pjesnika i povjesničara Ignjata Đurđevića poznat je u tančine. Taj galantni abbé neprestance je privlačio pozornost suvremenika, i to ne toliko zbog svojih naglih životnih odluka i ponešto proturječnoga ponašanja nego još više obiljem književnih tekstova, kako onih hrvatskih, tako i latinskih i talijanskih, obiljem svojih rukopisnih i tiskanih djela, te svojim detaljnim poznavanjem prethodne književnosti, ponajviše pak osjetilnom i intelektualnom znatiželjom. Zbog svih tih kvaliteta suvremenici su ga još za života smatrali jednim od najvećih pjesnika koji je ikada živio u Dubrovniku. Bilo je doduše i onih koji su ga olako proglašavali šarlatanom, pa je tako neki ondašnji biskup, kojemu se danas više nitko ni imena ne sjeća, javno i opetovano sumnjao u Đurđevićevu učenost. Ignjat Đurđević bio je doduše brz na jeziku, katkad prgav i nepromišljen, ali bio je strog sudac svojih suvremenika. Malo se tko prije njega u Dubrovniku usudio napisati i ovakvu latinsku rugalicu nekom svom vršnjaku i plemićkom istovrsniku:

Noću i danju, o velikom, nadutih obraza, vičeš,

Kožnoj na ispravi grb roda izvikuješ svog.

Već si na popis junačkih djela i slave predaka

Papir potrošio pust, s njime i crnilo sve.

Pričaš, kako tvoj pradjed odjednom je sasjeko trista

Ljudi i krvi po toj slavan odjedrio tad.

A tvoj kada je djed po Španjolcima toljagom lupo,

Silni odjek je čak treso o Strimonsku hrid.

421

Gord kad je vezane pojasom svojim kraljeve vuko,

Kraljevskom krvlju mu sav bijaše natopljen plašt.

Otac ti dive je mogo savladat i ponijet u vreći,

Vepre, po petnaest bi njih poždero u isti mah.

Kakova spilja mu bila ko šljem, a samom na vršku,

Ponad čelenke baš čitava šuma mu bje.

Koplje mu ko piramida, a tobolac amfiteatar,

Praćka tolika, da njom Atos bi hitnuo sav.

Kašalj mu pravi je vihor, a prdnjava, gromovi mukli,

Svojim pak hrkanjem taj potresa zemlju i svod.

Ipak, (o koliko varavog ima u stvarima ljudskim!)

Od te grdosije, gle, ništavni rodi se miš.

Opsežnu biografiju, ali i pouzdanu bibliografiju učena i plodna abata, samo tri godine nakon njegove nenadane i u javnosti dvojbene smrti, sastavio je dominikanac Saro Crijević. Monografiju o Ignjatu Đurđeviću uklopio je Crijević u svoju Bibliothecu Ragusinu postavljajući u njoj osnovne elemente za superlativne ocjene piščeva rada, koji mu se zbog opsega, kao i zbog tematske i žanrovske razvedenosti, učinio nepreglednim. Nakon Crijevićeve biografske upute, dobila su već u 18. stoljeću djela Ignjata Đurđevića još dva sažetka, i to iz pera Miha Rastića i Miha Zlatarića. Ti na hrvatskom jeziku napisani tekstovi inače su prava rijetkost u svome žanru, a ako im se još pridoda i vrlo precizna Genealogija piščeve obitelji, s ažuriranim podacima koje je talijanskim jezikom ispisao piščev prijatelj i pouzdanik Đuro Matijašević, onda se mora priznati da je Đurđević umro u doba koje je već posjedovalo vrlo razgranat sustav književne memorije. Miho Zlatarić, jedan od onih piščevih biografa,

422

bio je i Đurđevićev rođak po majci, pa je zbog obiteljske veze ponešto frizirao ujakov životopis, izbjegavajući da bilo što kaže o piščevim ljubavničkim pustolovinama. Za Zlatarića su najvažnije u piščevoj mladosti epizode koje su se odnosile na studij i marljivo učenje kod isusovca. Tom biografu važno je piščevo znanje jezika, od kojih da je poznavao grčki, latinski i hebrejski te talijanski, francuski i slovinski. Taj izvor navodi da je Đurđević, koji se tada zvao Niko, napustio družbu Isusovu zbog slaba zdravlja i da je onda u trideset prvoj godini života, nakon teških i napornih provjera, stupio u benediktinski red, u kojemu da je uzeo ime Ignacije kako bi se zahvalio onomu pod čijim je imenom najprije učio i školovao se. Sve su ovo ipak poluistine jer je iz posrednih izvora poznato da je mladi isusovački pripravnik u Rimu imao kriza i da mu je teško padao teret isusovačke strogosti. Miho Zlatarić u biografiji ističe naporan rad kao ispriku za mnoge piščeve teškoće. On čak i preranu, naglu pjesnikovu smrt 1737. također dovodi u vezu s naporima znanstvenoga rada, pa kao uzrok smrti spominje apopleksiju. Zlatarić zna da je Đurđević pod nerazjašnjenim okolnostima umro u kući prijatelja Šiška Tudizića, inače biskupa trebinjskog, ali ne govori ništa o sumnjama koje su postojale, a prema kojima je bio otrovan jer da se opirao nekim odlukama dubrovačkoga senata. O nerazjašnjenoj piščevoj smrti dugo nakon 1737. raspredale su se u Dubrovniku svakojake priče, pri čemu se prava istina nije nikada doznala. I smrt, jednako kao i mladost piščeva, obavijene su legendom. Taj kontroverzni i talentirani opat, galantniji od svih dubrovačkih starijih pjesnika, odnio je u grob i mnogo nejasnoća i tajni...

Rođen 1675. u obitelji novoproglašenih, ali i novoobogaćenih plemića, mladi Niko, kako mu je bilo krsno ime, proživio je burnu i seksualno vrlo aktivnu mladost. Sasvim je vjerodostojan podatak da je i latinske i hrvatske stihove počeo pisati kad mu je bilo šesnaest godina, kao što se može uzeti za provjereno da je najveći dio njegova

423

pjesničkog opusa nastao i prije nego što je navršio tridesetu. U političku nomenklaturu svoga grada uključio se mladi Đurđević, kako je i pristajalo njegovu rodu, već kao mladac od osamnaest godina, ali što zbog tek nedavno proglašena plemstva svoje obitelji, a što zbog vlastitih nestašluka, mladić je već kod prvih izbora na niže upravne dužnosti dobivao vrlo malo, a katkad i nimalo, glasova. Tako ga 1693. nisu izabrali, premda je bio predložen za člana nekoga poslanstva. Kad su ga jednom predlagali za kontrolora vina neslavno je propao ne dobivši čak ni glasa. Nešto više sreće imao je kad se biralo časnike za neprivlačno mjesto na tvrđavi Lovrjenac, gdje je pjesnik odslužio dva jednomjesečna mandata. Kad je navršio dvadeset godina, poslali su ga na Šipan gdje je knezovao od sredine 1695. i odakle se dopisivao s prijateljem Đurom Matijaševićem. Ta pisma, samo djelomično sačuvana, nude dovoljno građe o govorkanjima koja su se širila Dubrovnikom, a prema kojima je šipanski knez u kratko vrijeme na tom otoku uspio pokvariti sve žene, kako udate, tako i neudate. Kad je od prijatelja Matijaševića čuo za te priče, mladi se knez nije zbunio, nego je u odgovoru kliznuo na neutralnije teme, pa je umjesto o ženama otpisao prijatelju nešto o komarcima i cvrčcima, zatim nešto o nekom konju. Govoreći o ženama, on se naime nikomu nikada nije pravdao, o njima je najradije pjevao izravno, i to najčešće o sitnicama koje su ga najviše uzbuđivale, na primjer o prhuti na gospođinoj kosi, o djevojačkim ustima kojima je bio opsjednut, o komarcu, o skutu u kojemu bi htio umrijeti... Kad mu je na Šipanu istekao jednogodišnji mandat, vratio se u Dubrovnik, gdje ga nemilosrdni senatori odmah odrede da još jednom bude kapetan na Lovrjencu, ali tada on bez neke određenije najave, očito i protiv majčine volje, ode naglo u Rim gdje stupi među isusovce i započne dugogodišnje školovanje i teške provjere. Od sada će prijatelju Matijaševiću pisati iz Rima topla i iscrpna pisma u kojima nigdje neće otkriti pravi motiv nagle odluke da uđe u crkveni red. Neki od poticaja mogu se doduše nazrijeti u jednoj izravnoj i aluzivnoj pjesmi posvećenoj Mari Boždarevoj, djevojci koju u stihovima snubi da se razodjene i da mu naga otkrije sve nevidljive

424

draži svoga tijela. Istoj gospođi pisao je Đurđević i kasnije stihovanu ispriku, koja je jamačno u puritanskoj dubrovačkoj sredini imala nepovoljan odjek i bila odčitana kao dodatno javno sramoćenje već osramoćene poštene djevojke. Đurđeviću se neposredno prije odluke da pristupi isusovcima život, čini se, prilično zamrsio pa mu se nagli prekid s dotadašnjim, po mnogima preslobodnim načinom života, ukazao kao najbolji lijek. Lascivna Đurđevićeva poezija iz te prve faze nije ni sačuvana u cjelini jer ju je, kako se pretpostavlja, uništio sam pjesnik, ali već iz jadnih njezinih ostataka može se razvidjeti zbog čega je mladi pjesnik toliko uzbuđivao svoju sredinu. Uostalom, čak ga i suvremeni portretist na najčešće reproduciranom portretu, makar i u svećeničkom habitu, prikazuje s vragolastim, zavodljivim i gotovo satirskim osmijehom. Kakva je pak bila Đurđevićeva lasciva i kako je pjesnik u njoj prelazio granice očekivanoga, može se razaznati iz pjesnikove latinske elegije Somnium de Domina. Ta se Đurđevićeva pjesma na način rimske erotike bavi izravnim opisivanjem svih stupnjeva ljubavnog odnosa, od predigre do orgazma, ona je preseljenje dolce assalta humanističkih pjesnika u krajolik galantnoga stoljeća. Dubrovački abate bio je najbolji kad je erotiku umatao u galantne snove:

… Tada, kao što spretan borac na borištu čini,

Čvrsto joj obujmi vrat, za noge zgrabi je tad.

Oči sad s očima stapa, sad stapa sa usnama usne,

Dotaći htio bi sad jedrih joj njedara plod.

Draženjem sada je mamnim, sad žalbom, namamiti želi,

Gnjevnim se pričinja sad, sada molećiv mu glas.

Ona pak zbilja se bori, al' pobjedu ko da ne želi,

Boji se ne dat mu to, što mu ne dopušta sad.

425

Trči sad amo, sad tamo i bježanjem ko da ga draži,

Ne bi l' izmamila tim od njega cjelova još.

Žena za podajom žudi, al' ne voli žudnju da oda,

Junačan svaki je muž, varava žene je ćud.

Jaoh, niti je grizla, nit' bijesno se branila noktim',

Nit' je zazivao njen osvetu bogova zov.

Nit' je, ko Filomela, kad trački je tiranin svlada,

Kukala, rasuvši vlas niz svoj užasnut lik.

Nego se branila, tobož, ko negda u ljubavnoj igri

Mudra Helena, kad brod trojanski čekaše nju.

Sve sam promatrao tako, i dok sam promatrao, spremah

Sve, što pospješit zna nenadna srdžba i jad.

Više nego Buziris i nego podivljali Kiklop,

Moje srdžbe je nož krvavi tražio njih.

Triput sam pregnuo, da im tu ogavnu prekinem igru

I da Srdama zlim žrtvujem oboje njih.

Triput sam ustati htio, ali mi uzalud napor,

Ne mogoh k obali doć', ukočen bio mi hod.

I dok bacah pokrivač, dok tijelom u ognjici trzah,

I dok cio sam log stezo u zagrljaj pust,

Prenuh se naglo, i s bunovna lica mi pobježe Sanak...

Od kada je 1698. stupio u isusovački red, započeo je Đurđević sređivati svoja znanja. Učvrstio je filološku upućenost pa je, završivši

426

prve nauke, započeo taj isusovački gojenac predavati u nižim razredima na kolegijima u Loretu, Pratu i Ascoli Picenu. Ali čim je završio taj učiteljski staž, odluči pjesnik raskinuti s dotadašnjim životom pa naglo, kao što je u nj ušao, napusti isusovački red i vrati se u Dubrovnik. Još se zvao Niko i sa sobom je u pohrani donio nekoliko redigiranih vlastitih pjesničkih zbirki na latinskom i hrvatskom jeziku. Za vrijeme boravka u Italiji objavio je u Macerati i prigodni govor koji je održao u kolegiju. U to je vrijeme nastao i njegov omanji kanconijer In italiana favella kojemu središnji dio sačinjavaju deset soneta i tri madrigala. Sve te talijanske pjesme na svoj su način sukladne pjesnikovoj latinskoj zbirci, samo što se ti talijanski stihovi doimaju kao neka priprema za ambicioznije latinske inačice. U talijanskoj zbirčici ima pjesama o popularnim Gospinim čudesima kojima je Italija obilovala i u ono vrijeme, ima tu i stihova o slavnom Poljaku Stanislavu Kostki, kao što ima i aluzija na suvremene političke događaje. Zapravo, u maloj talijanskoj zbirci nazire se cio isusovački obrazovni program, kao i vrlo izravan piščev interes za političku zbilju modernoga svijeta. U talijanskim se Đurđevićevim stihovima može naslutiti unutarnji nemir i nezadovoljstvo stegom isusovačkoga reda, nađe se i poneka aluzija na unutarnju krizu, neki prijekor što se nema više vremena za poeziju. Vrativši se u Dubrovnik 1705., Đurđević je, kako naglašavaju njegovi biografi, i dalje živio u habitu, ali čim je bilo moguće, položi on zavjete benediktinskom redu i prijeđe u samostan Sv. Jakova na Višnjici nadomak Dubrovniku. U to vrijeme, već u prvim mjesecima redovništva, u bogatoj samostanskoj knjižnici redigirao je Đurđević, koji se sada već zove Ignjat, svoju latinsku zbirku Poetici lusus varii. Datacija u autografu označava godinu 1708. kao posljednji termin redakture, ali se ne odnosi na sve pjesme u zbirci. Ima ih koje su nedvojbeno nastajale kasnije i koje je sam pjesnik naknadno unosio u glavni rukopis. Posvema je sigurno da je glavnina Đurđevićeva latinskog pjesništva bila završena kad je pisac navršio trideset treću godinu. U latinskoj zbirci ima stotinu četrdeset pjesama što ih je sam pjesnik prepisao. Zbirka je vrlo raznorodna, pa

427

tako u njoj ima elegija, oda, epigrama, pjesama u heksametru, ali i stihova što ih je neka mlađa ruka kasnije upisala i koji možda čak i nisu pjesnikovi. Pjesnikove, kako ih sam naziva, »različite pjesničke igrarije« pokazuju znatan utjecaj suvremene isusovačke poetike i ideologije, što je lako vidljivo u temama nekih pjesama koje se sve odreda bave interkontinentalnim tečevinama kojima su upravo isusovci bili glavni zagovornici. Tako Đurđević pjeva o kavi, o duhanu i o kakau, a ima u njegovim pjesničkim igrarijama i metamorfoza o barutu koja možda nema veze s isusovcima, ali svakako ima veze s činjenicom da je pjesnik u mladosti bio zapovjednik vojnoj posadi na tvrđavi Lovrjenac i da je gledajući s te dobro naoružane tvrđave prema pučini, a preko topovskih cijevi, valjda zapisao i ovaj govor što ga kraljica Smrt izgovara u trenutku kad je shvatila kakva se snaga krije u sitnim zrncima barutnoga praha:

»O evo osvete, evo Rata, požur'te se najprije na strane

Sjeverne, kasnije malo na ostale narode pođ'te,

Raspite tako u prahu strahotnom nesreću skritu.

Kojeg li plijena mi otud i slave. I kojom li silom

Ja ću se dičit. Već sudbe vladara, već prekrita polja

Lješinam' krvavim, jauk i priore propale Troje,

Zgarišta kraljevskih kuća i žezla u plamenu gledam.«

Reče, i pozdravi pokolj, što poče po naredbi njenoj.

Među latinskim pjesmama Đurđevićevim pretežiti je dio religioznog sadržaja. Takve pjesme prevladavaju nad onima koje pjesnik posvećuje modernim industrijskim biljkama ili u kojima se spori sa suvremenicima. U toj zbirci koja je tematski udaljena od Dubrovnika uočava se ipak piščeva opsjednutost elementarnim

428

nepogodama i propastima gradova. Đurđević, premda rođen nekoliko godina nakon velike dubrovačke trešnje, odrastao je na ruševinama i zgarištima i bio je osjetljiv na slike propasti. On vrlo uvjerljivo pjeva san o propasti Nursije, on opjevava požar ilirskoga kolegija u Loretu, a također slaže uspjele stihove o zastrašujućoj podzemnoj tutnjavi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, i Đurđević je opsjednut ruševinama i razvalinama pa i on poput svojih suvremenika s lakoćom sriče stihove o propasti tvrđava i burgova, zidina i grobova, kao u ovoj pjesmi koja je inače posvećena svetoj Klari de Monte Falco:

Zašto iz grobnog ti humka ko miris tajinstveni hlapi?

Možda je skorog mi to pogreba turobni kâda.

Možda i mira je znamen, jer proljeće kada se vraća,

Sjever se rasprši ljut, miruhom zadiše cvijet.

Jaoh, o kakav to zvuk iz groba se prolama tvoga?

Nije li sudnjega to dana jezoviti glas.

Ah, ti glasi me sjećaju pjesme Amfiona drevnog,

Kada na njegov se pjev srušeni dizao grad.

Ali, kakav tožar me prožima cijelom nutrinom.

Kao da s neba je baš moćni dopirio dah.

Skrušenim zovom i plačem je smireno opet božanstvo,

Doista, razorni svoj sad je odložilo bič.

Sluh i oči su moje ti potresi punili stravom.

Grlo mi gušio gust otrovnog sumpora vonj.

429

Ima u zbirci Poetici lusus varii i pjesama ratobornih, ali i pjesama pobožnih, onih u kojima pjesnik nekom psovaču prijeti da će mu razbiti zube, ali i onih u kojima idilično opjevava rođenje Kristovo. U latinsku zbirku uvrstio je Đurđević i osamdesetak epigrama po uzoru na Marcijala, koji sa svoje strane potvrđuju Đurđevićev klasicizam, njegovu nostalgiju ne samo prema starorimskim pjesnicima nego i prema zaboravljenim dubrovačkim humanistima 15. i 16. stoljeća, kojih je bio požudan i zahvalan čitatelj. Premda je Đurđevićeva klasična muza imala vrlo slojevite poticaje, neki od njezinih nosivih elemenata stizali su ipak izravno iz kruga rimske Arcadije, iz poezije onih talijanskih pjesnika što su se u posljednjim desetljećima stoljeća okupljali oko prognane švedske kraljice. Na Kristinine rimske pjesničke seanse dubrovački je abate zakasnio, ali u njegovim pjesmama još živi duh kraljičinih salona, živi galantnost koja se iz njezinih budoara izravno preselila u buon gusto članova rimske Arcadije. I u kasnijim godinama pjevao je Đurđević na latinskom jeziku pa je tako u vrijeme pobjeda austrijske vojske na Balkanu spjevao pohvalnicu koju je nazvao Poema de victoria principiis Eugenii Sabaudi, uključivši se u trend onodobnih antiturskih panegirika, što je bilo prirodno za čovjeka koji je maštao veliku Iliriju i koji je bio Vitezovićev dubrovački alter ego. Da je za Đurđevića latinski jezik bio po svemu ravnopravan medij u suvremenim tekstovima vidi se i po tome što je sam pjesnik sastavio heksametarski prijevod prvoga pjevanja vlastitih Uzdaha Mandaljene pokornice i što ga je uvrstio u izdanje iz 1728., tvrdeći pri tome kako je najvažnija zadaća hrvatskomu pjesniku pisati ilirskim jezikom, ali da treba vlastitoj književnosti pronaći mjesto i u nadnacionalnoj jezičnoj zajednici. Đurđevićev izbor latinskog jezika kao općeg europskog jezika nije bio nelogičan, ali je s obzirom na hod modernoga svijeta ipak na stanovit način retrogradan.

430

U benediktinskoj se odori Đurđević u prvih nekoliko godina redovništva posve dobro snašao. To su bile godine njegova najintenzivnijeg znanstvenog i pjesničkog rada. Njegova vulkanska narav nije mirovala pa je ona već 1710. ponovno buknula. Te je godine naime došao benediktinski opat Ignjat Đurđević u žestok sukob s dubrovačkim vlastima. Protiv njega vođen je veoma strog stegovni postupak u kojemu se nije uspio obraniti od teških optužaba zbog navodnog suprotstavljanja senatu, a sve u svezi sa smanjivanjem, odnosno povećavanjem autonomije dubrovačkih benediktinaca. Bio je to sukob koji je u Dubrovniku tinjao od najstarijih vremena i kojemu Đurđević nije bio prvom žrtvom. Zbog istih razloga bio je prognan iz grada i književnik Mavro Vetranović na početku 16. stoljeća. U progonstvu proveo je pjesnik nekoliko godina potucajući se jugom Italije, radeći u Napulju na nekom benediktinskom učilištu, da bi mu tek na intervenciju iz Vatikana dubrovačke vlasti odobrile povratak na teritorij Republike. U Italiji objavio je Đurđević tada smo neke prigodnice, a kad se 1713. vratio u rodni grad posvetio se historiografskom radu. Obavljao je i dužnost opata, a njegovi biografi upamtili su da je zanimljivo propovijedao. Vrativši se iz Italije, Đurđević je neko vrijeme bio i djelatno uključen u rad Ispraznih, obavljao je, u kraćem mandatu, čak i dužnost predsjednika akademije, a predložio je da se u njezin grb ucrta sova. O tome da se među Ispraznima nije dobro osjećao ostavio je i sam dovoljno svjedočanstava. On je doduše po mnogo čemu bio srodan onovremenim Arkađanima, bio je pravim akademikom, ali njemu dubrovačka akademija, koja je pretvorena u igračnicu i u kojoj je vladao provincijalni duh, nije bila po volji. On je bio akademik, ali njemu nije trebala provincijska i zatucana akademija. Slučaj je to koji nije rijedak u povijesti akademika i hrvatskih akademija. Tu je naime oduvijek bilo više onih koji su čekali da akademija radi za njih nego što je bilo akademika spremnih da rade za akademiju.

431

Ignjat Đurđević u intelektualnim poslovima bio je čovjek visokih kriterija. Pored toga što je bio i najznamenitiji lirski pjesnik svoga vremena, bio je on i najdublji poznavatelj dubrovačkih historiografskih izvora, utemeljitelj znanstvenog istraživanja književne povijesti. Taj se pjesnik i znanstvenik nije osjećao ugodno u društvu neplodnih i Ispraznih akademika. Već je sam njegov radni stol bio čitava jedna akademija. Oko 1720. vratio se Đurđević ponovno svojim hrvatskim stihovima. U to vrijeme ne samo što je redigirao i zaokružio preostali korpus svoje starije lirike nego se posvetio završavanju Saltijera slovinskoga koji je u ono vrijeme bio ne samo vrijedan individualni pjesnički pokus nego je to bio i najozbiljniji bibliološki posao cijeloga naraštaja. Đurđevićev Psaltir ili Saltijer, kako ga on zove, prava je kovačnica pjesničke ingenioznosti, to je mjesto na kojemu je taj pažljivi čitatelj uspio oživiti tradicijsko sjećanje. U Psaltiru slovinskomu Đurđević se s jedne strane takmi s Gundulićevim prijevodom sedam psalama pokornih, koje i on prevodi u osmeračkim katrenima, dok se s druge strane u ostatku Davidovih psalama poigrava formom, eksperimentirajući čak i sa slikovnom poezijom, tako da u jednoj pjesmi slaže stihove u obliku križa i zapovijeda da »ova pjesan ima bit upisana tako, da prikazuje sliku svetoga križa«:

Na svak čas

u vas glas,

svi odi narodi,

pjesnima drazima

vapite

čestite

hvale, ter slavite tko zviezdam gospodi!

432

S istoka i zapada, o puci svi, sada

pjevajte vašega gospara, višnjega,

er za sît

svieh spasit

ter im zgar

dat se u dar,

bî svudi

vrh ljudi

sveđ stavna,

sveđ spravna

svo'a blagos,

svo'a dragos,

svo'a milos naravna.

Vjerne su, znam, svoje

besjede blažene:

obećô sve što je

vik ne zna promjene.

Stec' slavu gizdavu za harač i posluh

roditelj stvoritelj, sin sudac, parac duh.

Kô nazad sveđ dosad, rec' i sad, puče vas:

»Dovika velika bud' dika trojstvu i čas!«

Rad na Psaltiru završio je Ignjat Đurđević 1719., ali je djelo tiskom izišlo cijelo desetljeće kasnije u Veneciji, i to u doba kad se

433

već pojavila i poema o Mandaljeni pokornici, ta pjesnikova lirska i životna pokora, to iskupljenje prethodnoj tradiciji. Prepjevavajući psalme Davidove jačao je pjesnik vlastiti pjesnički instrument, senzibilitet i samosvijest. O tome da je Đurđevićev Psaltir do tada najbolji hrvatski primjerak te biblijske zlatne knjige, ne bi uopće trebalo dvojiti. U taj opsežni posao ušao je Ignjat Đurđević pripremljen kako stručno tako i s velikim vlastitim lirskim iskustvom, kao i s do tada nepoznatim stupnjem asimilacije prethodnika. Piščeva odluka da se prevodeći psalme ne drži samo jednog metričkoga oblika nego da djelo prepjevava u različitim ritmičkim predlošcima bila je potaknuta iskustvom Poljaka Jana Kochanowskog, kojega je Đurđević konzultirao i posebno cijenio. Uostalom, Đurđević svojim čitateljima nije krio da je htio i on poput Kochanowskog udovoljiti modernom čitatelju tako što će u Psaltiru na svjetlost vratiti zaboravljene pjesničke oblike i ritmove. Đurđević je, kako je dobro rečeno, od svoga psaltira napravio svojevrsnu palestru, vježbalište, prostor do tada nepoznate pjesničke razigranosti. U Saltijer slovinski autor je uložio golemu energiju, bila je to knjiga u kojoj se on takmio s najboljim prethodnicima, i u toj konkurenciji pokazao je upravo u toj svojoj verziji psalama Davidovih da je doista bio posljednji veliki pjesnik ranog hrvatskoga novovjekovlja.

Najvažniji dio Đurđevićeva pjesničkog opusa sabran je na više od šesto stranica opsežna i uredno prepisana kodeksa koji nosi naslov Pjesni razlike i koji je nepoznata ruka ispisala najvjerojatnije na temelju piščeva autografa. Zbirka za koju taj rukopis navodi da je spjevana »u prošasta vremena u Dubrovnika« sastoji se od pedeset ljuvenih pjesama, zatim od osam Egloga aliti razgovora pastirskih, devet oduljih narativnih Razlika zgoda nesrećne ljubavi, niza pjesama bogoljubnih, zatim grupe Pirnih pjesama iliti začinka, Pjesama za gutke, te dva fragmenta većih cjelina koje pjesnik »ne haja dovršiti«, a to su početak prijevoda Vergilijeve Eneide, kao i početak

434

tragikomedije Judita. Đurđevićeve Pjesni razlike mogle bi se dopuniti i još nekim tekstovima koje su i sam pisac, a i kasniji prepisivači, ostavili izvan temeljnoga kodeksa, a te su prije svega jedna zbirka basni, zatim niz zasebno zabilježenih ljubavnih pjesama, burleskna zgoda nesretne ljubavi nazvana Suze Marunkove, te pregršt bogoljubnih i molitvenih stihova. Uređujući svoju zbirku, Đurđević je na njezino čelo stavio Ljuvene pjesni, za koje kazuje da su nastale na tragu rimskoga pjesnika Ovidija, koji je iz očišta pjesnikova panilirizma također Slovin, i neke vrste pjesnikova ilirskog prethodnika, onaj koji mu nije samo ljuveni drug nego i daleki predak. Za Ovidija, kaže Đurđević doslovno, »obadva smo mi pjesnici i to zatravljeni«. U ljubavnom kanconijeru, jednako kao u pastoralnim i fabulativno romantičnim dijelovima Pjesni razlikih, Ignjat je Đurđević pjesnik krize europske savjesti, on je nositelj nove osjećajnosti što je iz aktualne društvene krize potkraj 17. stoljeća sve izrazitije ulazila u književne tekstove Đurđevićevih vršnjaka. Dubrovčanin intenzivno osjeća ono što filolozi inače nazivaju starošću toga doba. Đurđević ne skriva da mu je poznato da živi u ostarjelu vremenu, on ne taji da zna kako se ispod zarumenjenih obraza njegovih gospoja ili pod puderom i perikama njegovih ljubavnica kriju blijeda i uznemirena lica, kako se pod fabulama njegovih romantičnih pripovijesti kriju posve ispražnjeni mitologemi. Đurđević zato radije pjeva o sjedinama nego o lijepoj crničici poput Bunića. On pjeva ne samo o svojim sjedinama nego i o sjedinama svoje drage, svjestan dublje, ali na prvi pogled zastrte anemičnosti koja se inače skrivala iza prividno vedrih sličica, iza jedrih mitoloških prizora:

Vidim vrhu zlata tvoga

plame od srebra – nuti sreće! –

i od sniega pribieloga

i ti zimu ćutiš veće.

435

Slab moj oganj i nejaki

nije manji neg je bio;

pod pepelom tako jaki

gori kako Munčibio.

Nu unutrnje razmišljati

liepe diele pomnja mâ je,

od dobiti vidim ja ti

zdrelieh ljeta biljeg da je,

vjere krepke srca moga,

čâs i dika mê ljubavi

i od ognja ljuvenoga

mê žerave pepeo pravi.

U Đurđevićevoj lirici jedno se umorno stoljeće svodilo na svojevrsne fêtes galantes. Pjesnikovi stihovi eutanazija su dotadašnjeg figuralnog senzualizma, oni su pod koprenom energičnosti tek njegova noćna, umorna i anemična varijanta. Već su u vrijeme Đurđevićevih pjesničkih početaka u svim važnijim europskim književnim sredinama bila definirana neka od središnjih poetičkih pitanja novoga racionalizma, bili su postavljeni temelji nove prirodnosti. Pjesnici su najprije morali razgrnuti hinjenu artificijelnost dotadašnjih opisa prirode, oni su jeziku odlučili vratiti prostodušnost malih i konkretnih stvari, jednostavnih emocija i ushita, dakle onoga što su, ne posjedujući boljega termina, nazvali buon gusto. Za novi doživljaj prirode i prirodnosti, kako čovjeka tako i stvari koje su ga okruživale, posvema je tipična Đurđevićeva skladna pjesmica Zgoda ljuvena u kojoj su nazočni svi elementi te nove osjećajnosti i novoga ukusa. Tu ljubavnik usred noćnog prizora drži pod prozorom ljubavnice »lis

436

pisani« koji u tami ne može pročitati sve dok mu se ne objavi krilata zvijerca, svjetnjak, »od livade zvijezda mala, drobna iskra od ljubavi«:

Ja Ljubicu kon nje dvora

u zabitnoj čekah strani,

kad nje umjesto zgar s prozora

bi mi dodan lis pisani.

Mrem od želje za prie znati

što mi piše mi jedina,

nu môj želji svrhu imati

nenavidna brani tmina.

Nie pomoći: iza gora

jasni mjesec još ne istječe,

svieće rajskieh od prostora –

zviezde mi su prem daleče...

Ali u cvietju i u travi

srećnom zgodom meni tada

krilata se zvierca objavi

spried zlaćena, svietla ozada.

Ulovih je i nad svime

taj lov držah draži od zlata,

ter njim svietli nauči me

moja ljubav domišljata.

K pismu 'e prinieh i po njemu

437

pomno vodeć plam krilati,

na tem zraku živućemu

sve razviđeh što ht'jah znati.

Prije Đurđevića u Dubrovniku je bilo malo pjesnika koji bi tako točno osjetili vezu ljudske osjećajnosti s prirodom. Malo ih je bilo koji bi iz svakodnevlja znali iscijediti toliko emocionalnih uporišta. Novu prirodnost u njezinoj arkadskoj, rimskoj inačici upoznao je Ignjat Đurđević izravno, za vrijeme studija u Italiji, ali je trag te nove prirodnosti mogao prepoznati i u tekstovima nekih svojih vršnjaka i prethodnika, ponajviše u stihovima Antuna Gleđevića. Đurđevićev neoklasicizam vrlo je složenoga postanja, u njemu ima više slojeva koje je danas teško raspoznati. Klasika, posebice latinska, u Đurđevićevu opusu ima dvosmjerno podrijetlo, ona je s jedne strane posljedica izvorne lektire Teokrita, Vergilija ili Ovidija, ali je s druge strane njezino postanje povezano s aktualnim valom novoga racionalizma i pobune protiv prenaglašenih dekontekstualiziranih metafora. U neoklasicizmu Đurđevićeva naraštaja širom Europe oživljen je žanr vrlo slobodnih opisa ljubavnih susreta, neka nova ars amatoria u razblaženoj pastirskoj varijanti. Osjećalo se kao da ljubavnici trebaju »samo umjeti« pa da će na kraju moći reći »dikla je vaša«:

Ah kolikrat, kad najmanje

ufô sam se, put mi otvori,

da se smiri mê skončanje,

da moj pakô raj se stvori.

Ah kolikrat iznenade

među stražam bezbrojnimi438

sladke usti dikle mlade

u čas jedan dopusti mi!

U ljuvenom se krilu Đurđevićeve poezije raspoznaje Ovidijeva lektira, samo što ljubavni Đurđevićevi prizor, ta lirska natjeravanja stidljivih i rumenih cura s požudnim i galantnim ljubavnicima, premda bi htjela imati dodir sa zbiljom, stižu izravno iz neke muzičke kutije koju je navila nevidljiva ruka, stižu iz mrtvila da bi se prepustili galantnoj, a zapravo mrtvačkoj ljubavnoj igri, i to samo onoliko koliko im to omogućuju navijene opruge. Đurđević je u ljubavnim pjesmama pisac jasnoće i bistrih slika, sve drugo u njegovoj ljubavnoj poeziji pripadalo je umjetnom raju kakav je proizvodila pastoralizirana Arcadia:

Svi ini spahu ljeti u podne,

kad mi reče mâ gospoja:

»Hod'mo uživat sjence ugodne

domaćega perivoja«.

»Hod'mo, rekoh, nu zamani

svaka sjenca bit će za me:

ne gori me zrak sunčani

neg ti, o sunce, kê si uza me«.

Tuj sjedosmo gdi vode su,

kê pusteći narav plahu

u mirisnom tihu uresu

lug raskošni objerahu.

439

Svi razbludni, svi veseli

razgovori naši bjehu;

ubra ona cvietak bieli

ter ga na me vrže u smiehu.

Uhitih joj ruku tada

veleć: »Plakat vik meni je!

što da ufam, brače, ikada,

kad me isto cvietje bije?

Nu tač ruka tva draga je,

da udiruć blazni i travi.

i što izhodi njom zlatna je

striel medene od ljubavi.

Da si i ubit me u odluci,

isto gvozdje, znam, nemilo

toli liepu cvietu u ruci

u cviet bi se obratilo.

Tiem na milos dopusti mi,

rajski cviete moj čestiti,

celovima neizbrojnimi

liepoj ruci zahvaliti«.

Dospjeh s sladkiem celivanjem,

ljubeći je tisućkrati:

i mê srce zenu ufanjem

da za cvietom plod ću imati.

440

Đurđevićeva lirika svjesno odbija bilo kakvu povezanost s prethodnim petrarkiziranjem i zatečenim klišejima. To je lirika koja slijedi udvornost, koja i dalje želi zapanjiti obratom i neobičnošću, izravnošću i naglom jasnoćom. Premda je ne jednom opjevavao orgastička ljubavna stanja i ne jednom govorio o duhu koji u trenutku ljubavnog vrhunca napušta tijela ljubavnika, njegova je poezija pod koprenom strasti nudila novu ljubavnu umjerenost. Ona je emocionalno uzdržana čak i kad opisuje orgazam gole djeve ili dolce assalto udvorna, ali od strasti pomahnitalog ljubavnika, onoga koji uvijek zna da je žena ipak na kraju svoja vlastita stražnica:

Ti si vrata, ti stražnica

od kraljice česti u dvoru,

ti si zviezda provodica

po ljuvenom gorkom moru.

Ah kû neće čes imati

tko te umije kroz svies znanu

ustrpljeno pričekati

i prigrliti pričekanu!

Đurđevićeva žene imaju najviše problema sa svojim stidom, one se stalno nečega srame, gledaju u pod, one se crvene jer, kako pjesnik veli, »straši se svaka vila celivati ljubovnike«. Dok su mu ljubavnice sramežljive i razmjerno neaktivne, dotle zaljubljenici u Đurđevićevoj lirici najčešće ne znaju kamo bi sa svojim nabujalim osjećajima. Oni dok ljube Sunčanicu misle na Ljubicu, a dok su s Ljubicom misle na Sunčanicu:

441

Kad nju grlim, mâ gospoje,

na te miso moja leti;

kad celivam usti tvoje,

ona mi je na pameti.

Geneza Đurđevićeve ljubavne poezije je višeslojna. Premda je pjesnik pokazivao da ga veoma privlači stil Ivana Gundulića, mnoge svoje tonove i ritmove preuzima iz Bunićeve anakreontike, a nisu u njega rijetke ni sintagme iz Dinka Ranjine ili, još dublje, iz vremena Zbornika Nikše Ranjine. I Đurđević, kao i njegovi prethodnici, nije u hrvatsku književnost unosio talijanske pjesničke oblike jer ih je osjećao stranim. Metrički lik njegove poezije pravi je vatromet izvornih oblika, autohton je i posve usmjeren domaćim iskustvima. Sve drugo u poeziji dio je općeeuropske moderne osjećajnosti. Dok na talijanskom jeziku Đurđević piše pravilne sonete, on u hrvatskim pjesmama, kao i njegovi prethodnici, izostavlja sonet i ostaje vjeran domaćim stihotvornim iskustvima. Đurđević je u lirici bio eklektik, što je osobina koja je upravo u njegovu vremenu bila najcjenjenijim svojstvom i vrsnih slikara i boljih književnika. Njegovo je vrijeme eklekticizmu davalo važno mjesto, ono se nije dalo zbuniti pred stilskim sinkretizmom. Ako su taj sinkretizam i taj eklekticizam ostvarivali jasne i točne slike, ako su riječima vratili izvorna značenja, onda su oni bili i u skladu s narudžbom buon gusta. Ignjat Đurđević najbolji je eklektik onodobne književnosti, još točnije poezije, pisac koji se po energiji može usporediti samo s Vitezovićem, ali koji po rezultatima lirske pustolovine u svomu naraštaju ostaje bez prispodobe. Krajolik kojega Đurđević opjevava redovito je arkadski i pastoralan, u njega smješta pjesnik ljubavne susrete što ih opjevava u svojim kanconama, romancama, eklogama i minijaturama. I nije

442

važno je li pjevao o pastirima ili kraljevima, o ovcama ili pastiricama, i nije važno jesu li ti prizori davali okvir ljubavnim zapletima preuzetim iz Boccaccia ili Ariosta, važno je da je u njima bilo uvijek fiksirano idilično stanje u kojemu lica na početku skupljaju cvijeće, ogledaju se u potocima, sviraju flaute i citre dok se nešto naglo ne dogodi što će pomutiti prvobitnu idilu. U Đurđevićevoj poeziji jezero će zamutiti nagli vjetar, neki nepredvidivi furor zahvatit će do tada mirne ljude i oni će poput bačena kamena uzbibati dušu kao da je površina vode. Đurđević nije pjesnik nemira, on je samo opisivač nemirna trenutka, momenta u kojemu se uzbibana voda smiruje. On opisuje dušu u smirenju, dušu koja se poput vode još malo mreška dok nevidljivi kamen koji ju je uzburkao već lagano tone na dno. Đurđević je i kad pjeva proljeće i kad se veseli ljetu nadasve pjesnik ugodne jeseni:

Primaljetje lica svoga

bješe iznijelo diku urednu

i s stupaja srebrnoga

diglo rijekam okov lednu,

pošiljući ih po prostoru,

da ures njegov glase moru.

Indje medni pjet slavici

čujahu se najmilije,

a marsiljskoj po litici

pomlađene cičat zmije

i kršit se niz grebeni

vepri bludom ražeženi.

443

Pozna i dikla, da 'e proljetje,

er noć jača prikr'je doli,

kada među rijeko cvijetje

gora busjem uzroholi

i uzbuknu zgar na stijeni

po česvinah trn spleteni.

Niz hrid razbjen snijeg pjenjaše

rijekom bježeć topl'je lito,

snažnijem vjetrim jektijaše

šuplja procijep gromovito:

vlaga oblakom dima kruta

maglijaše razmrznuta.

Đurđevićeva lirika svojevrstan je ljubavni, ali i erotski roman. To je knjiga o ljubavnom zrenju. Ona je kodeks ljubavnog doživljaja, čas nježna rasprava o djevojačkom stidu, čas razorni razgovor sa samim sobom. To je autobiografsko djelo u kojemu pjesnik proklinje i svoje nestalno pero i svoje tašte pjesme koje su mu, ako mu je vjerovati, ne jednom donijele nesreću:

Raskidene na sto dila,

hude knjige, jur pođite,

kê vašega sred crnila

mê bolesti bilježite,

neka i vami mira nije,

444

čiem vas vihar silni uzvije;

poplesane, razmetnute,

po sviem stranam raznesene

svjedočite tuge ljute,

kê raznose gorko mene,

da se u vami vidjet bude

smrtni biljeg mê osude!

Onaj koji je žudno pobjeđivao dikle, koji je s lakoćom svladavao i njihov otpor i njihov stid, u lirici nije nikada opjevavao ljubavnu vještinu kao tjelesnu gimnastiku. On zna da je Helena otišla s Parisom ne zbog njegove lijepe prilike, nego zbog njegova moćna i udvorna govora. Đurđević je hvalitelj sretne prigode, on je vjernik boga Kairosa, on i u ljubavi i u književnosti vreba stanje ljuvene prigode, stanje koje samo najuporniji mogu dosegnuti. Đurđević radi na sretnoj prigodi čak i onda kad nije uza svoju dragu, kad joj za uzvrat šalje svoju sliku:

Pokli danas tvû sunčanu

nie mi dano vidjet diku,

pošiljem ti mû priliku,

hitrom rukom izpisanu.

Mrtva je ona, nu je triebi

da je primiš mjesto u moje,

pokli i ja, mâ gospoje,

mrtav živem samo u tebi.

445

Nu se uresu molim tvomu

da joj celov ne dopusti,

nek med rajski tvojieh usti

ne zavidim meni istomu.

Brzo doć ću, nek drazieme

sinem, dušo, tvo'im zracima

i celovim neizbrojnima

izgubljeno platim vrieme.

Žena se našla u središtu Đurđevićevih Pjesni razlikih. Pjesnik njezin lik i njezinu nutrinu na stotinama mjesta povezuje u nepredvidivi lanac prispodoba i antiteza. Ogledava je čas u dodiru s kozmičkim i nebeskim elementima, čas je povezuje s cvijećem i biljem pastoralnih krajolika, a nerijetko povezuje joj vrijednosti s vrijednim predmetima, s draguljima, sa zlatom i srebrom, s koraljem, ali i medom i mlijekom, snijegom i mramorom. Sav vidljiv svijet, svi toposi poznati u prirodi prelaze u Đurđevića u ženino tijelo, ali oni pri tome nisu samo metaforički prostor pjesnikova posla nego se u toj poeziji doimlju kao metonimija ženina tijela, kao njezina dopuna i produžetak. U tome bio je Đurđević na pola puta između suvremenih Arkađana i svojih prethodnika iz Gundulićeve i Marinove epohe, tu se njegova poetika našla na raskrižju između domaćih navika i moderne europske osjećajnosti. Đurđević je pjesnik kojemu je seicentistički figuralizam tek sredstvo da dođe do poetske svrhe, a taj je ostvaraj zaokružena, gotovo simetričnog ljubavnog prizora u krajoliku. Ignjat Đurđević u ljubavnoj lirici nije robovao stilskom nalogu, niti se on bilo kakvoj navici htio suprotstavljati. Njegova lirika ostavlja dojam slobodna prepuštanja poetizaciji i njegov je opus, premda kompromis prethodnih i aktualnih stilova, ipak više od svega iskaz uzbuđene i

446

eklektične piščeve personae. Taj ljubovnik sramežljivi, koji uzdahe povjerava papiru tako što pero iz Amorovih krila umače u vlastitu krv, najbolji je kad se igra i poigrava, kad odbacuje ili kad riječima siluje svoju gospu, kad je nesputan kao u ovoj minijaturi posvećenoj nemilosrdnoj gospi:

More ore, sije žale

a hita vjetar plah,

ufanja i hvale

tko stavlja u ženah.

Žena je zle ćudi

krepka stât ne može:

ljudi su prem ludi,

kî se njoj podlože.

Vienac se njoj vije,

i tad se oholi,

čovjeka kad zbije

i kad mu odoli.

Ne samo u Ljuvenim pjesmama nego i u eklogama i pričicama, u Pjesmama za gutke kao i u Razlikim zgodama nesrećne ljubavi, bio je Ignjat Đurđević pjesnik nove kompozicijske geometrije, u hrvatskoj književnosti do tada nepoznata linearnog rasporeda opjevavanih predmeta i događaja. Bio je zagovornik ravnoteže fragmenata i cjeline. U svojih osam Ekloga aliti razgovora pastijerskih pokazuje Đurđević, pored kompozicijske uravnoteženosti, još i dobro poznavanje prethodnika. U pastirskim se razgovorima očituje piščeva lektira

447

domaće ekloške tradicije, tako da se na mnogim mjestima u njima može naslutiti piščevo poznavanje Gundulićevih pastirskih prepiranja, može se prepoznati nesvjesno citiranje Bunićevih pastirskih monologa i dijaloga, može se nazrijeti da piscu nisu nepoznate ni one dubrovačke ekloge koje su poticale još iz vremena Džore Držića i Mavra Vetranovića. Smještene u arkadski krajolik, scene tih ekloga napučene su divljim satirima i zaljubljenim pastirima, nevjernim nimfama i nevinim pastiricama. U eklogama je Đurđević pjesnik koji parodira žanrovske konvencije, on vodi dijalog s prethodnicima. U središtu svih Đurđevićevih ekloga nisu zaljubljenici, nego je u središtu stanje njihove zaljubljenosti. U eklogama Đurđević je sljedbenik i Vergilijeve bukolike, ali je u svojih osam pastirskih razgovora Dubrovčanin slijedio i suvremenu arkadsku modu tadašnjih neoklasicista i akademika. U Đurđevićevim se eklogama prvi put u prostoru hrvatske pastorale javlja racionalni i geometrijski raspored suprotstavljenih energija. Za razliku od prethodnih ekloga, u kojima su mudri pastiri jednako kao i pravedni starci zagovarali mir i zakon, propovijedali razum i pravednost, za razliku, dakle, od ekloga koje su bile svojevrsne himne konkretnoj političkoj stvarnosti, u Đurđevićevim eklogama, posljednjim eklogama starije hrvatske književnosti, nikada se izravno ne govori ni o Gradu, ni o slobodi, ni o miru u Dubravi. Đurđeviću Dubrava nije sadržaj, ona je tu samo forma. Ona je svedena na geometrijski raspored suprotstavljenih pastoralnih sastavnica, na sklad višega mitološkog i nižeg pastirskog tematskog sloja, na harmoniju iz koje su otjerani svi dotadašnji za pastoralu uobičajeni ideologemi. Đurđevićeve Ekloge aliti razgovori pastijerski prebacuju tijelo društva u izvanpovijesnu Arcadiju u kojoj vladaju jedino zakoni slobodne ljubavi, ali i slobodno izabrane čistoće:

Ukratko riet ću sve: sloboda pridraga,

čistoća scienjena vrh zlata, vrh blaga,448

pastierska nevjera, udadba neblaga

u čistoj odluci živjet me podlaga.

Djevstvo mjesec, djevstvo ljubi

vedro sunce iza gorâ

i svoj nikad zrak ne gubi,

er se djevstvom diči zora;

pače u djevstvu svoj viek vodi

suncu i zviezdam tko gospodi.

Alegorija je zauvijek istjerana iz te nove bukolike, iz tih osam pastirskih razgovora. U tim eklogama svi stanovnici Dubrave javno deklariraju svoju svezanost pred slobodom, svi oni iskazuju stanje razblažene erotiziranosti, stanje koje najbolje tumači Ljubdrag kad se u petoj eklogi tuži Zelenku na nevjeru vile i doslovno kaže da »svezan osta(h) prid slobodom, er sve žudjeh ne smjeh ništa«. U Đurđevićevim je eklogama žudnja za drugim tijelom mnogo veća od ostvarenih dodira koji su uvijek suspregnuti i razblaženi. Hedonizam Đurđevićeve Arcadije nije hedonizam pjesnikove ljubavne lirike. Lektira Ovidijeve erotike, koja je nadahnula mnoge zasebne Đurđevićeve erotske stihove, u eklogama se uspavala. Predmet pjesnikovih ekloga ljubav je prerušena u pastirsku odjeću, stilizirana i suspregnuta. U eklogama Ignjata Đurđevića Radmio i Raklica doduše izmjenjuju poljupce, ali oni to rade tako što citiraju biblijsku Pjesmu nad pjesmama. U eklogama bučni se pastiri natječu koji će od njih bolje pjevati, a kad se ne mogu nagoditi tko je pobjednik, onda se grde i vrijeđaju jedan drugoga. U Đurđevićevim se eklogama monolozi posvećuju nestalim ili odbjeglim vilama, u tim se razgovorima nižu tužbalice o neuslišanim ljubavima, tu Medvjetko, koji je neka vrsta

449

smiješnoga ljubavnika, svojevrsni potomak Bunićeva Gorštaka, cvili za Bjelkom i Raklicom, uspijevajući uza svu svoju nespretnost i prostaštvo ipak biti čak i galantni ljubavnik. U Đurđevićevim eklogama skriven je pravi pučki mariazzo, a u jednoj od njih prikazuje se scena domestica u kojoj mati i kći u pastoralnom okruženju raspravljaju o neoštećenosti djevojčina himena na razmjerno izravan, ali i galantan način. U jednoj od ekloga pastir pripovijeda svoj erotični doživljaj pa se prisjeća kako mu je Lovorka, gonjena od zvijeri, gola dotrčala u spilju, prestrašivši ljubovnika količinom sreće i nenadane slobode.

U Đurđevićevim se eklogama nazirala sentimentalnost koja je u ono vrijeme posvema natopila i liriku cijeloga tadašnjeg pjesničkog naraštaja, i to ne samo onoga u Italiji ili Francuskoj nego još presudnije u Engleskoj, gdje su pravi Đurđevićevi srodnici bili Alexander Pope sa svojim Pastorals iz 1709. ili još poticajniji James Thomson koji je mjeru novom racionalnom sentimentalizmu zadao svojim The Seasons, objavljenima 1726. Toj novoj europskoj osjećajnosti nisu u Đurđevićevo vrijeme trebali više ni Vergilije ni Ovidije, a ako bi se i pojavili, onda tek kao žanrovski podsjećaji. Jer ono što je hranilo tu novu osjećajnost bila je radikalna neoklasična promjena emocionalnog i poetološkog ključa tadašnje lirike. Đurđević u svojim ekloškim idilama sluti taj novi ključ. On je onaj koji je u hrvatsku liriku toga doba donio ideju o prirodnosti koja nije drugo nego umjetnost, koja je sloboda da se iz zbilje zahvaća u kategorijama njezine samorazumljive čitljivosti. Zato Đurđevićevi pastiri samo misle na ljubav i na poeziju, a nimalo na stado ili na domovinu. Njihova izdvojenost iz zbilje približava ih iskustvima tadašnje idilične i pastoralne poezije Pietra Metastasija u talijanskoj književnosti. Dok su u starijim dubrovačkim eklogama pastiri bili tek prerušeni plemići i dok su izravno izricali ideološki pravorijek društva, sada su u Đurđevićevim ekloškim tekstovima ti isti pastiri svedeni na erotske i emocionalizirane strojeve za proizvodnju idile, sada oni govore iz

450

prostora ahistorijske nostalgije. Oni su nekom vrstom rafiniranih pjesnikovih galantnih vršnjaka, oni ljubav i zaljubljenost iskazuju u kategorijama nostalgije. U njihovoj novoj sentimentalnosti krila se tajna Đurđevićevih ekloga, nostalgijom se tu hranila sreća i užitak pjesnikovih čitatelja koji su, sričući Đurđevićeve Ekloge, doznali da je sjećanje na ljubav, sjećanje na autentičnost, njihova najveća sreća. U Đurđevićevoj ekloškoj Arcadiji sreća se zato iskazuje jedino kao sjećanje na bivši svijet i na bivše emocije, ona se iskazuje samo kao nostalgija. Tako se u tim idiličnim eklogama iskazivala i ljubav, tako se u njima iskazivala i sloboda, tako je iz njih govorila i poezija. Iz Đurđevićevih ekloga odjekuje glas koji se plaši ostarjelosti jedne civilizacije, u njima se iskazuje bol zbog izgubljena raja. Zato je njihova poetičnost upućena najosjetljivijim prostorima duše, zato je stizala onamo gdje se slutjela neizrecivost novog individualizma, ondje gdje je ljubiti značilo isto što i nestati u drugom:

Zorka: Razumno rieste sve; a sada kê dale,

kê biste darove na pir mu poslale?

Ljubica: Ja jedno zrcalo, kê mu je od potrebe,

er pozna on malo i druzieh i sebe.

Miljena: Zrcalo 'e man sliepu; tiem bih mu dala u dar

ja krunu priliepu, er sviem je gospodar.

Tratorka: Dobitnu ja pômu, er silna svo'a snaga

oholas svakomu i srce primaga.

Dubravka: Medom bih sladkime častila pir njegov,

osladi da njime ljuvenu svoju otrov.

Koraljka: Ja bih mu donila srce ovo mê na čns,

er mi je, jaoh, sila, čiem padoh njemu u vlas.

451

Zorka: Imala ja ne bih česa već da mu dam,

kad njemu poklonih i dosle sve što imam.

Đurđevićeve Razlike zgode nesrećne ljubavi bile su u vrijeme nastanka vrlo popularne. Ta dražesna i čvrsto komponirana zbirka romantičnih ljubavnih priča doživljavala se kao nadomjestak izvornom romanesknom štivu. U tim se stihovanim novelama građa preuzimala iz Boccacciova Decamerona, tu se, kao da se to radi prvi put, varira Ovidijevu fabulu o Piramu i Tizbi, tu se fabule posuđuju iz Ariostova epa o Rolandu. Sve pričice posjedovale su baladičan, ponešto sjetan ton, i njihovi mahom nesretni završeci bili su posvema u skladu sa sentimentalnim očekivanjem publike. U jednoj od tih balada pripovijedalo se prema Ariostovu izvorniku o stanovitoj Ljerki koja je spašavajući čast počinila ritualno samoubojstvo zapovjedivši nekom nasilnom arapskom gusaru da joj odrubi glavu kako bi sačuvala nevinost. U Đurđevićevim ljuvenim zgodama lica imaju kroatizirana imena i najčešće se motaju oko požudnih postelja. Tu se često pripovijeda o koketnim ženama i o požudnim muškićima, pa tako u jednoj od tih priča vitezovi Selimir i Ljubmir iskušavaju vjernost svojih supruga, ali obilazeći tuđe bračne postelje shvaćaju da je (ne)vjernost recipročna pojava. Đurđevićeve balade o raznolikim ljubavnim zgodama bile su idealno primjerene onodobnoj ženskoj publici, njihov sadržaj bio je visoko emocionaliziran, pripovijedanje usporeno, pri čemu je sva energija tih priča težila tužnim i nostalgičnim završecima. U jednoj će Đurđevićeva djevica odlazeći u bračnu postelju neposredno nakon pira ubiti svoga nevoljenog ljubavnika. Tako je ta Ljubica u šestoj zgodi poput neke nove, ideologijom neopterećene Judite, ubila Vladimira:

Dospje pir i sviem tu veselom u vinu

452

pirnicim i zetu svies sliepa poginu.

A vodeć Ljubicu Vladimir u slavi,

na zlatnu pernicu nje ljepos postavi

i sebe združa š njom, nu mrtav kô da je,

pospješno tvrdiem snom pritisnut ostaje.

Ljubica zgodni čas da 'e došô videći,

za svoju branit čas i novu čas steći,

u strašnoj odluci sta nadanj najpreče,

i njegov u ruci držeći mač reče:

»Da tebe ja ljubim, silniče, znaj, hinih,

i da te pogubim, pod licem srce krih.

Znat ćeš s mê desnice kako se osvetio

plien čiste Ljubice i mrtav Radmio.«

A zatiem snagom svom rani ga ne zaman,

dokle god s krvavom združi mu smrti san.

On streptje sa svu moć i s lomnje velike

pritegnu na pomoć najbližnje dvornike,

kî slavnom pri dìlu oružjem istime

nesrećnu, jaoh, vilu svršiše nad njime.

Među Đurđevićevim zgodama nesrećnih ljubavi nalazi se iz Ovidijevih Heroida preuzeta epizoda o noćnim plivačkim ljubavnim sastancima Heroje i Leandera . Đurđević je taj tekst našao u rukopisu

453

Šimuna Zlatarića pa je rođakov izvornik preradio i naslovio Od knjige Leandrove izvađene iz Eroida Ovidijevih :

Leandro mladac zatravljeni,

gizdav mimo sve ostale,

slideć svê vil zrak ljubljeni

njegda plova ove vale;

nu srditi val zaklopi

njegove oči plahom silom,

usred puta kad ga utopi

prikom vlasti i nemilom.

On se molit za slobodu

vjetru i moru tad ne krati,

da prinese u pohodu

a utopi ga u zavrati.

Od ovog prijevoda čitavo je stoljeće stariji Gundulićev spomen istoga književnog mita u Osmanu. Tom mitu o antičkim helespontskim ljubavnicima koji je u XV. stoljeću imao odjeka u zavičajnoj legendi o Lopudskoj sirotici i Đurđević i Gundulić su glavni izvor pronašli kod Ovidija, doduše i u jednom Marcijalov epigram o istoj temi. Spomen helespontskih ljubavnika pojavljuje se u Osmanu upravo na onom mjestu na kojem pjesnik opisuje putovanje Kizlar-age koji iz Male Azije putuje u Grčku pa dalje na Balkan tražiti ženu za svoga Sultana. Gundulić svoju naraciju zaustavlja upravo u trenutku kad Turčin dolazi do slavnog euroazijskog tjesnaca, danas poznatijeg pod imenom Dardaneli ili Çanakkale, za kojeg će kasnije Ignjat Đurđević reći da je „tijesan od mora na ustijeh ulazišta carigradskoga“. Ivan Gundulić to mjesto tek ovlaš povezuje s ljubavnim zgodama, pa je njemu za razliku od Ignjata Đurđevića važnije spomenuti da je to upravo ono mjesto gdje je Kserks tijekom Perzijskih ratova šibao

454

more. Ta činjenica nije zanimala Đurđevia koji je bio zaokupljen ljubavnom tragedijom koju on ne povezuje s Lopudskom siroticom valjda zato što je ona u njegovo vrijeme bila manje poznata od izvorog mita o Heroji i Leandru.

Premda je posve drukčije intonirana i premda su joj žanrovski temelji različiti, i burleskna poema Suze Marunkove svojevrsna je zgoda nesretne ljubavi. Nije slučajno da je jedan rukopis upravo i označava desetom u Razlikim zgodama. Poemu o nesretnoj ljubavi mljetskoga seljaka Marunka napisao je Đurđević za vrijeme duljega boravka na Mljetu, i to najvjerojatnije 1725. Djelo je u Dubrovniku odmah izazvalo niz moralističkih negodovanja, ali i dosegnulo znatnu popularnost, o čemu svjedoči i množina mlađih prijepisa. Suze Marunkove imale su status ako ne zabranjene i nepoželjne, ali svakako rubne književnosti. Doživljavalo se to djelo kao idealna reinterpretacija višestoljetne dubrovačke burleskne i parodijske poezije. Prije nego što je sročio Suze Marunkove, učeni benediktinski opat zagledao je u djela mnogih talijanskih i domaćih prethodnika. Nije poznato u kolikoj mu je mjeri koristio spjev La Nencia di Barberino Lorenza de' Medicija, također nije poznato je li poznavao Le stanze dello Sparpaglia alla Silvana, sua innamorata Francesca Donija, ali je razvidno da je nešto iz te talijanske tradicije čitao. Njegov Marunko vrlo je blizak svojim talijanskim prethodnicima i te srodnosti idu od jezične razine do tematske. Od domaćih žanrovskih prethodnika Đurđević je sigurno čitao maskerate sa smiješnim muškim likovima, a njemu nisu promaknuli ni Radonja Vladislava Menčetića ni Gorštak Ivana Bunića, on je zacijelo poznavao Derviša Stijepa Đurđevića. U svim tim poemama, jednako kao i u Suzama Marunkovim, čvrsto je žanrovsko pravilo da se središnji glas povjerava smiješnu i osamljenu liku koji se onda monologom obraća osobi drugoga spola u koju je protagonist inače nesretno zaljubljen. U Đurđevićevoj komičnoj poemi, jednako kao i u svim njezinim prethodnim hrvatskim srodnicima, nesretni zaljubljenik tugu i plač

455

iskazuje govorom za koji drži da je mnogo učeniji i uglađeniji od njegova obična, svakodnevnoga govora. Pomakom prema višem stilu pisci takvih poema postizali su komični efekt iznevjerena očekivanja jer su se konvencionalni i potrošeni izričaji ljubavnoga pjesništva, dakle razina visokog stila u monolozima tih smiješnih likova, miješali s izborom riječi iz nižeg i srednjeg stila koje su inače pripadale govornikovoj prirodnoj društvenoj i jezičnoj okolini. Ono što su za Derviša bili turcizmi, za Marunkov je monolog živopisni leksik mljetskoga sela, govor dobro poznat Ignjatu Đurđeviću koji je ondje u benediktinskom samostanu na jezeru proživio pune tri godine, i to od 1725. do 1728. U Đurđevićevoj komičnoj poemi ljubavne muke Marunkove izazvala je neka Pavica iz Babina Polja na Mljetu koja mu ne odgovara na snubljenje i izravne ljuvene nagovore. Marunko je parodija galantnom ljubavniku iz Đurđevićeve erotske poezije. Oni su, za razliku od Marunka, bili strpljivi dok su čekali svoju sretnu prigodu, a Marunko je agresivan i nestrpljiv, on je veoma uznemireni mljetski Don Juan. U toj poemi, koja ima pedeset šest sestina, osim nešto uvodnih izravnih pjesnikovih iskaza, sve drugo je Marunkov monolog. Tom iskazu od prvog do posljednjeg stiha ne pada intenzitet i on je sav prožet mjesnim jezičnim koloritom, izvrsno pronađenim hiperbolama i drastičnim usporedbama, on je pravi vatromet začudnih prenesenih značenja. Marunkovi jezični kalamburi svi odreda pogađaju Pavicu, ali ne mogu uzdrmati njezinu odlučnost da ne popusti izravnim seksističkim zaljubljenikovim nagovorima. Marunko ne može obljubiti Pavicu jer njegov jezik nije galantan, on ne može na kraju uskliknuti poput standardnih Đurđevićevih ljubavnika Dikla je vaša. Marunko je onaj koji pogrešno upotrebljava jezik ljubavi, on je onaj koji miješajući govorne razine uskraćuje sebi najvažnije ljuveno oružje, jezik sam. Nije nikakvo čudo da Marunko nije zaveo Pavicu kad joj je ovako govorio:

Prč s kozami, konj s kobilom,

456

ovan s ovcom ide i pase,

a ti mene goniš silom

i nikako neć me uza se!

To je ubit me, dušo, očito,

to je živjet stravestiti.

Prije bih muzo kravu i ženu,

prije bih glavu izgubio

neg li tvoju obljubljenu

dragu ljepos ostavio;

zasve zločes, pri tvom licu

ubio bih četvericu.

Đurđevićeva je poema dobro sročena parodija vlastitog, ali i tuđeg petrarkiziranja, ona je jedna od najkomičnijih umjetnina čitava hrvatskog 18. stoljeća, djelo velike duhovitosti, ali i neke fine sjete i razblaženosti, neke tuge koja se razotkriva tek u završnici parodijske poeme. Na kraju, razjareni će Marunko zazivati vlast da mu ona pomogne obuzdati Pavicu, zazivat će tada uvrijeđeni ljubavnik one koji bi njegovu nemilosrdnu gospu mogli ubiti, koji će je kao vješticu spaliti i probosti kolcem. Tu iz posljednjih strofa poeme kao da više ne govori razbješnjeli Marunko, tu se ispod Marunkove krinke javio stari opat, to on govori glasom razorena i razočarana ljubavnika, napuštena od svih, glasom onoga koji na kraju ljuvenih zgoda osjeća da je ostao sam na pozornici svojih ljubavnih fiksacija. Kad osjeti da ga nitko ne sluša, abate, skriven pod Marunkovu odoru, shvatit će da »s njom govorim, a nje nije«. Iz završnih se stihova poeme čuje tako izravni glas Đurđevićev, njegov samoironični pogled na vlastitu poeziju i na

457

prethodni život. Racionalistički opat, nekoć galantni ljubavnik, sada se na usta Marunkova sam sebi podsmjehuje pa veli »razvlačim se u ljubavi kako staro sukno mljetsko«. Pisac Suza Marunkovih pod maskom smiješnoga mljetskog seljaka ukrotio je ne samo svoju umornu privatnost nego i mnoga stoljeća prethodnoga petrarkiziranja. Ismijao je druge ne štedeći nimalo ni samoga sebe. U Suzama Marunkovim u parodiji se ugasio hrvatski petrarkizam. U toj poemi ostarjeli je zaljubljenik, umorni abate, mogao kazati da »ništa o meni već ne znam«:

Nu kud moj se bijes poteži?

Š njom govorim, a nje nije!

ona od mene trkom bježi,

a esperence i vragolije

moja pamet snijeva i panti –

pojte od mene, legromanti!

Ovo velim u nezdravi,

a nju pustit prem je teško;

razvlačim se u ljubavi

kako staro sukno mljetsko,

ništa o meni već ne znam ti, –

pojte od mene, legromanti!

Najbolje je časom časom

da se bačim more u sinje

458

il' se objesim ovijem pasom

ondi stare vrh gloginje

il' se nožem proparan ti, –

pojte od mene, legromanti!

Ostaševe poću od spile

ukopat se u dubinu,

kê tu stoju neka vile

bijedni život moj prikinu:

a sad skupa tutti quanti

nosite me, legromanti!

U Đurđevićevim Pjesnima razlikima ostalo je i nešto započetih, ali nezavršenih djela. Jedno je od njih početak prijevoda Vergilijeve Eneide na hrvatski jezik. Nakon Zadranina Tanzlingera Zanottija, bio je to drugi pokušaj da se ta velepjesan prenese u hrvatski jezik. Đurđević tu veliku zamisao nije ostvario, on je tek započeo posao. I taj njegov pokus svjedoči da mu je zainteresiranost za epiku bila i posvema stručne naravi. U piščevoj je ostavštini sačuvana tako i rasprava na latinskom jeziku u kojoj nastoji dokazati da Homer uopće nije autor Ilijade i Odiseje. Đurđević pedantno i posve neuspješno pokušava argumentirati da je oba ta epa napisao Pitagora. Đurđević je u raspravi o homerskom pitanju ipak bio blizak tadašnjim akademskim raspravama o antičkoj epici, a na svojevrstan je način bio i preteča Friedricha Augusta Wolfa i njegovih nešto mlađih homeroloških rasprava. Bio je Đurđević vrlo pomni čitatelj antičkih pisaca, pa tako za njega Ovidije nije bio samo inspiracija erotskih fantazija nego je tom velikom latinskom piscu Đurđević posvetio i jedan filološki

459

posao. Naime, u ostavštini svoga rođaka Šimuna Zlatarića, a inače sina pjesnika Dominka Zlatarića, koji je svojevremeno prevodio Ovidijeve Metamorfoze i dijelove iz Heroida, pronašao je Đurđević rukopis tih prijevoda. Tekst je Đurđević redigirao, uspoređivao s izvornikom i na kraju pripremio za tisak. Djelo u ono vrijeme nije tiskano, ali da jest, pjesnikov predak po majci Šimun, iz roda dubrovačkih Zlatarića, svakako bi se začudio nad dobročinstvima kojima ga je obasula učenost Đurđevićeva. Taj, naime, Zlatarić teško bi nakon opatove redakture svoje djelo uopće i prepoznao! Ovidije je pod perom Đurđevićeve filološke rigoroznosti doživio pravi remake. U ostavštini pjesnikovoj ostao je i početak jedne nikad završene drame. Riječ je o Juditi, s kojom se Đurđević, čini se, htio takmiti s Girolamom Giglijem, talijanskim piscem kojega je osobno poznavao i čiji je oratorij o Juditi na hrvatski jezik već bio preveo Antun Gleđević. Na osnovi samo nekoliko uvodnih scena, danas nije moguće izvoditi zaključke o cjelini Đurđevićeve dramaturške zamisli, ali je i u fragmentu očigledno piščevo dobro poznavanje starije tragikomedije, kao što je zamjetljivo da je u dramatizaciji priče o Juditi i Holofernu krenuo svojim putem rastvarajući fabulu u nekoliko paralelnih i sporednih romantičnih radnji. Tako je iz sačuvane građe vidljiva Đurđevićeva zamisao da Juditi, inače udovici, podari muškoga pouzdanika, kralja Oštrimira, koji je već na početku drame u okovima i koji je, kako se vidi iz poznatih stihova, svetoj udovici trebao pomoći da ubije Holoferna. To što zarobljeni Oštrimir ima i zaručnicu, neku Orlovicu, koja se odmah pojavljuje, i to u muškom ruhu, čini se da je u dramu uvedeno kako taj Oštrimir ne bi ničim ugrozio udovičku čistoću Juditinu. Već i po tim zahvatima jasno je da je Đurđević u isusovačkom učilištu izučio osnovne elemente dramaturgije, a čini se da je poznavao i dubrovačke tragikomedije, tako da je svoju Juditu zamislio u duhu suvremenih Kanavelićevih tragikomedija držeći se ipak srednjega puta, to jest biblijskog predloška.

460

U Pjesnima razlikim Ignjata Đurđevića, tom pravom rudniku piščeve invencije, posebno su zanimljive pjesme što ih rukopisi nazivaju popijevkama za gutke, to jest za pjevanje uz gusle. U toj skupini pjesama očito je pjesnikovo sustavno zanimanje za narodno pjesništvo. I Đurđević je, kao i mnogi pisci njegova naraštaja, ali i kao neki stariji od njega, na primjer Fran Krsto Frankopan, osluškivao ritmove pučkih popjevaka, poznavao kajde narodnih pjevača. Zainteresiran za baštinu svoga susjedstva, ispisao je Ignjat Đurđević ne samo gutke nego i Začinke ili pjesme pirne na običajnu priprosto spjevane za bit razmjenjene od svakoga. U takvim je pjesničkim zapisima učeni pjesnik ispisivao svoju autohtonu anakreontiku, osjećao je da se u jednostavnim i jedrim stihovima najbolje iskazuju načela njegove poetike o jednostavnosti i prirodnosti, da u njima često ima više buon gusta nego u stiliziranim akademskim prenemaganjima. U takvim pjesmama čuvao je pisac leksik dubrovačkoga zaleđa, turcizme i uopće neobične riječi, zvukove koji su bili neobični uhu njegovih gradskih suvremenika. U jednoj od tih pjesama na narodnu, za koju se izravno kaže da je bugarska, pjeva se na način guslara o nekom popu Jovanu. Svakako je najljepša Zlatarićeva gutka ona koju pjeva slijepac i u kojoj se oživljava carpe diem dubrovačkih karnevala. Tu pjesnik pod obrazinom slijepoga starca piše jednu od najuvjerljivijih skupina svojih stihova:

Čujte sliepca, gospoje,

što vam gude ter poje!

Ljubite se, ljubite,

tere dni ne gubite!

Kad vas tuge napadu

a prami vam opadu,

kad vam zubi izpadu

461

a oči vam upadu,

tada ćete poznati

ter se ljuto kajati.

Nie težega belava

negli staros kašljava,

kâ se muči, i što 'e gore,

hotjela bi, a ne more.

Samu imam sad rados,

jere ljubih u mlados

i s vilama, nebore,

tance vodih do zore.

Kad sam mlados istrajô,

svak se starca ohajô,

ter na suhe mê kosti

ne nahodim milosti.

Nu za svjete sej moje

dajte štogod, gospoje:

vrzite mi u torbicu

hljeba, smoka i jaspricu.

Posebno su lijepe i Đurđevićeve minijature na narodnu koje u mnogome podsjećaju na starije pjesme iz Ranjinina zbornika, samo što su ove pod opatovim perom postale nešto galantnije i stiliziranije. Dražesna je tako pjesma o narešenoj mladoj u kojoj se deseterac narodnih pjevača pojavljuje kao legitimni stih umjetničkoga

462

pjesništva, dapače kao zagovor novog i jednostavnog predromantičnog pjevanja i novog emocionalnog statusa što ga je Đurđević pridavao lirskoj pjesmi:

Liepa ti je gorica zelena,

a još ljepša mlada narešena:

cvieće stoji na nje rusoj glavi

kô na licu proljetnoj dubravi;

kô na dubju trepti podrastjelo

na prsi joj voće nedozdrelo;

lica joj su sniegom obsinuta

kako gruda ružicom posuta.

Na ušima i vrh grla naga

nosi čudo bisera i blaga;

mahramica zlatna po ramenu,

a što 'e pod njom, ima veću cienu.

Uzdahe Mandaljene pokornice, svoj glasoviti religiozni spjev, pripremao je Ignjat Đurđević godinama. Ono izdanje koje je sam pjesnik odnio u venecijansku tiskaru 1728. i što je bilo posvećeno zadarskomu nadbiskupu Vicku Zmajeviću, samo je najmlađa verzija djela koje je Dalmacijom kružilo u rukopisu barem dva desetljeća prije prvotiska. Poznavao je to djelo Splićanin Jerolim Kavanjin, koji je umro 1714., a prema posrednim vijestima poznato je da su Uzdasi Mandaljene pokornice bili završeni i da ih pisac nije redigirao poslije 1716. Od tada pa do pojave venecijanskoga izdanja osluškivao je Đurđević reakcije čitatelja. Neke od njih razljutile su pjesnika, pa je u

463

tiskanom izdanju poželio odgovoriti na neke prigovore. U prvo izdanje svoje religiozne poeme uključio je Đurđević svojevrsnu apologiju poetičkoga postupka. Tko su bili ti protivnici Uzdaha Mandaljene pokornice i je li njihovo protivljenje bilo isključivo književne naravi, danas je teško kazati, ali je nedvojbeno da je Đurđevićev odgovor ipak ostao u poetičkom području. Obraćajući se kritičarima, Đurđević je razotkrio temeljnu proturječnost svoje poetike. Pjesnik koji se inače zalagao za arkadsko načelo prirodnosti, u trenutku kad brani svoje Uzdahe od kritičara ustaje protiv tzv. naravnog načina, afirmirajući i suprotstavljajući mu kao alternativu, kao jedino moguć stilski izbor, ono što naziva »urešenim načinom«. Kritičari su Đurđevićevim Uzdasima Mandaljene pokornice prigovarali precioznost i erotiziranost, a zamjerili su, prema Đurđevićevim riječima, da uzdisanje Mandaljenino nije naravno i da tko plače nazbilj svoj grijeh, nije moguć urešeno bolovati. Na takve kritike Ignjat Đurđević izravno odgovara da kad bi to tako bilo, ne bismo nikad imali složiti ni jednu tužbu u pjesan, jer naravnijem načinom zaisto nitko ne poje tužeći se. Đurđević, koji je inače bio najizvorniji hrvatski zagovornik novoga racionalizma i akademizma, osjećao je svoj spjev o Mandaljeni pokornici kao nalazište bujna i neizbježna ornata, kao tekst kojemu je daleka i strana poezija u kojoj kneginja Vidosava plače kneza Nikolu... kidajući vlase, mečući ih... leleka i bugari: Jaohve si njoj žalosnoj. O tome da Đurđević, barem što se pjesama o Vidosavi i knezu Nikoli tiče, nije ništa izmislio, potvrđuje i to što je tadašnji nadripjesnik Pero Kontista, smiješni akademik jedne još smješnije akademije, doista napisao neko lelekanje o Vidosavi koja je lele, ostala udova. Ignjata su Đurđevića očito kritizirali diletanti, ali i oni koje je oslijepila zavist. Zato je bilo umjesno što se pjesnik ražestio na kritičare, i to posebno na one koji su ga pozivali na red zbog prevelike prirodnosti. Đurđević se nije branio radikalno, nego je izabrao tipično dubrovački srednji put, pojašnjavajući kritičarima da je i ornatus nositelj književne prirodnosti. Đurđevićevi Uzdasi Mandaljene pokornice nisu

464

nekonfliktno djelo. Poetika koja dominira poemom, taj spoj retoričke magnitudo i slikovne praesentiae, zbunjivala je suvremene čitatelje. Zbunjivalo ih je što se u Đurđevićevu religioznom spjevu ljubavna nostalgija pokornice opjevava u kategorijama izravne erotičnosti, a nisu bez protivljenja mogli prihvatiti ni da se razine njezina sjećanja ne bivši puteni grijeh isprepleću s govorom o uzvišenoj i netjelesnoj aktualnoj pokorničinoj zaljubljenosti u nebeskoga ljubavnika. U taj neočekivani koloplet oprečnih emocija i dva tipa retorike pjesnik je još uključio i didaktički sloj, neku vrstu teološke teksture koja je nad dijaloškim i erotiziranim dijelovima poeme pokušavala još vježbati i strogost:

Bî i još tko reče da Mandalijena neprilično besjedi, pokli duboko bogoslovstvo aliti teolodžija, koja se pod meštrom uči, malo se nahodi u ženah, premda prisvetijeh. – Snebivam se na taj govor, er Mandalijeni, koja Isukrsta istoga za učitelja u bogoslovstvu imala je, ako itkomu, podoba se na učiteljsku bogoslovno besjediti.

Rijet ću tkogod da drugo uzdisanje nije od izgleda prem duhovnoga, er ljuveni život Mandalijenin pripovijeda. Ali nije tako, pokli na ti način ne bi bila od prem duhovnoga izgleda ni zrcala od ispovijesti koja u sebi uzdrže sve vrste od grijeha izbrojene i prikazane. Znaj dakle, da kako djelo ispravnici aliti moralisti pripovijedaju i prikažuju te grijehe za štioce privesti na ispoviđenje i pokajanje, tako i ja htjeh stavit diklicam prid oči prilijepo i prikorisno ogledalo, neka se čuvaju i od malijeh početaka i neka bježe općenje od zlijeh družica, i ako se ćute da su što skrivile, isplaću, iskaju, ispokore svoj grijeh zajedno s grešnicom i pokornicom mladom, lijepom, gizdavom, gospodičnom Mandalijenom.

Samo na prvi pogled Đurđevićevi Uzdasi Mandaljene pokornice konvencionalno su djelo. Tomu se spjevu razumljivo može naći

465

desetak talijanskih homologija, a nije nemoguće uspostaviti vezu toga djela s domaćim prethodnicima, i to posebno s Gundulićevim Suzama sina razmetnoga, zatim najizravnije s Bunićevim spjevom o Mandaljeni pokornici, a onda svakako i s Vitaljevićevim Ostanom Božje ljubavi. Znakove srodnosti i homologije može se tu pronalaziti na mnogim razinama, od izbora metričkog oblika i izbora strofe do kompozicijske i retoričke impostacije pokorničkog iskaza. Đurđevićev spjev o Mandaljeni započinje u pustinji. Pokornica svoje prvo obraćanje izgovara sa strašnog i sablasnog mjesta, iz prostora bez povijesti i bez budućnosti, bez vremena i bez zbiljske topografije. Dok Mandaljena govori svoj obraćenički monolog, medvjedi reže, zavijaju vukovi, hrokče vepar i zviždi zmija; to je scenarij iz kojega dopire glas one koja svima koji je budu htjeli slušati govori kako se nitko ne smije zanijeti ljepotom i ljubavnim drhtajem, kako ima jedna druga plemenitija i dublja zbilja zbog koje vrijedi odbaciti svijet. U teksturi Mandaljeninih opominjanja nije lako razlikovati glas pokornice od glasa pjesnika koji u duetu sa svojom junakinjom kao njezin plačidrug traži i za sebe naplatu gotovo jednaku onoj što ju je primila ta bivša grešnica:

Tijem razlog je, kad nju pojem,

gdi u spilah svoj grijeh žali,

da me obasjaš zrakom tvojijem,

er te hvalim u nje hvali;

u nje slavi tvâ se krije,

er što 'e slavna, po tebi je.

Zato slabijem mo'im pjesnima

tvôm stavnosti stavnos stvori,

nek uvijeke ja po njima

466

rajski lovor stečem gori

i mâ trublja s boljom česti

vrhu zvijezdâ bude sjesti.

Najuzbudljiviji dijelovi Mandaljenina monologa njezina su sjećanja na grijeh, opisi vlastite ljepote i prvih drhtaja njezine osjetljive duše. Putenost u koju Mandaljena kobno i postupno tone važan je sloj Đurđevićeve poeme, koji je izravno kontrastiran njezinoj aktualnoj zaljubljenosti u Isusa. Pokazujući da Mandaljena voli Isusa kao zbiljskoga ljubavnika, nije Đurđević ništa učinio što bi bilo iznimkom u onovremenoj književnosti ili u tadašnjem slikarstvu. Skrušena Đurđevićeva Mandaljena i ovdje, a i kod drugih suvremenika, ne može pobjeći vlastitoj razbludi, ona ne može izbjeći drhtajima svoje putenosti. Njezino duhovno stanje, koje Đurđević smješta u bujicu sestina, nije samo nostalgija nego je rezultat njezine tjelesne rascvalosti. Isusova znanica, premda biblijski lik, ne može do kraja odbaciti okove svoga tijela. Ona je odbacila grijeh, ali ona je, kao i Đurđević, ekspert ljubavi i ne može krivotvoriti temeljne činjenice svoje biografije. Premda govori iz tame, premda joj retorika dolazi iz puste zemlje, premda u njoj »svakčas raste zima plaha«, premda su u njoj »magle od sumnje, gromi od straha«, najuvjerljivije stihove izgovara upravo dok pjeva proljeću:

Eto rados dragu svuda

ponovljena narav plodi,

ljepos, pokoj i razbluda

po livadah tančac vodi,

u ljuvezni sladkoj gore

zviezde, nebo, kopno i more.467

Tu i leži razlog zbog kojega su moralisti bili nezadovoljni tom poemom. Prigovarao joj je i blagonakloni pjesnikov prijatelj Đuro Matijašević. Za razliku od Gundulićevih Suza sina razmetnoga koje su težište našle u meditativnoj i metafizičkoj poeziji, za razliku od Bunićeve Mandaljene koja se sva kroz suze prelijeva k Isusu, Đurđevićeva Mandaljena u cijeloj je poemi ekstatična i zanesena žena, zaljubljena i putena ljubavnica:

Počeh ljubit, nu neredno

cijeć nevješta plama moga:

ljubjah ljepos svaku ujedno,

osobito ne nitkoga,

i nestavnijeh želja u smeći

svijeh ne ljubjahsvijeh ljubeći.

Ljubjah, ali još ne smijah

ljubovnicom zvati mene,

er ljubeći još ne umijah

znat da ljubim mê ljubjene;

znah što kušah da drago je,

ali ne znah prem to što je.

Mandaljena jest svetica, ali se njezina svetost preklapa s tjelesnom ekstazom. Ona koja je nekoć bila ljubavnica od ljudi, sada je ljubavnica od Boga, pa zato njezina zaljubljenost nije ograničena ni

468

prostorom ni vremenom, ona pripada drugom svijetu, možda čak i paklu kad bi tamo uopće i bilo moguće ljubiti Boga:

Tijem pomećem srca iz moga

mislit tvojoj o ljeposti

ter iz skuta zbiram tvoga

sve što mogu nać gorkosti;

tebi ostavljam što drago je, –

što 'e bolesno, mnim za moje.

Moj zvizd zmajski – tvoj glas pticâ

bud' ti u sjenci – ja sred jame,

moj čemer je – tvâ travica,

za te ruse – drača 'e za me,

s tobom tihi vir – sa mnome

vode kê se niz hrid lome.

Eto odijelih tvoga iz krila

što podobno, znam, meni je,

a tvâ dobra slatka i mila

nek uživa tko umije

boga slavit njegovima,

a ne vrijeđat, darovima.

U Đurđevićevoj poemi i ljubav, i grijeh, i pokora, i ekstaza postaju jedno te isto. Oni se razlikuju tek na razini Mandaljenine retorike, dio su njezina govorničkog statusa. Supstancijalno

469

Đurđevićeva Mandaljena uvijek govori isto ljubavno stanje. Hiperboličko iskazivanje toga stanja Đurđević ostvaruje na dva načina: ili urešenim i od uporabe istrošenim jezičnim sredstvima ili tako što pretjeruje rišući uzbudljive i emocionalne slike. To su dva modusa koji pokazuju jedno te isto, to su modusi koji nisu kadri razgraničiti proturječnosti ljubavi koja je jednom grijeh, a jednom svetost. Takva stanja najmanje su demarkirana u onim dijelovima Đurđevićevih Uzdaha u kojima se na način galantne poezije onoga vremena iskazuje visoka estetiziranost i u kojima se opisuju ili ljepota prirode ili osjećaj vlastitoga tijela pa i zavodljivosti vlastitih riječi kojima pjesnik–teolog inače sugerira ekstatičnu šutnju kao potpun iskaz ljubavnog zaborava:

Tad nesrećnom srcu momu

za zabavu jaoh omilî

u tanačcu razbludnomu

skladno izvijat stupaj mili,

tad besjedu dvorno učiti,

vješto pisat, pisma štiti.

Upravo u proturječnim dijelovima poeme, ondje gdje se opisuju Mandaljenina stanja prije grijeha, kruži nad Đurđevićevim strofama intenzivni žal pokornice, ali i pjesnika, za prvobitnom čistoćom, za onim što je u jedan čas, možda i zbog izostanka srama, tog omiljena toposa galantne poezije, bilo zauvijek izgubljeno i što se sada s pokorom mora okajati:

Liepi srame, po kojemu

470

ženska ljepos ljepos stječe,

teško uvieke, teško onemu

tko se jednom tebe odreče,

i da ružan ne spozna se,

tvê zrcalo vrže za se.

Ti si slika od nebesi,

zviezde tamni svjetlos tvoja,

ti gizdavi stražnik jesi

djevičkoga perivoja,

ures tiela neprošasti,

čas od duše, duša od časti.

U Đurđevićevim Uzdasima Mandaljene pokornice, koji su oblikovani kao lirski monolog svetice koja u špilji blizu Marsilje okajava svoje grijehe, dovedeni su eros i smrt u veliku blizinu. Đurđevićeva Mandaljena naravno nije Saloma da bi plesala s odsječenom glavom nekoga od svojih ljubavnika, ona nije ni osvetnica, niti u njezinu erosu ima ludila, ona je tek nositeljica ljubavne vatre i zagovornica ekstaze kao male smrti, kao nebeske smrti. Orgastička stanja svetičina idealan su predmet za teologa, ali nisu ništa manje zahvalna građa galantnom opatu:

Tijem ljubi ga ljubovnika,

čezni, veni, kopni, gori,

čin' da ljubav privelika

tijelo satre, spraži, umori

471

i š njim mrtvijem zemlji ostavi

sve zaprjeke tvê ljubavi.

Njega ljubi gdi 'e sve blago,

njega hvali gdi 'e sve slavno,

njega grli gdi 'e sve stavno;

ti već ne ti neg on budi

u nj stvorena po razbludi.

Priroda u koju je umetnuta Mandaljenina pokora i njezina ekstatična ljubav nije nalik krajoliku prethodnih Đurđevićevih canzonetta u kojoj su se likovi kao u nekom lijepo urešenu okviru zatekli u pokretu, u prozračnu i osvijetljenu prostoru u kojemu su sve perspektive i svi obrisi bili jasni i kristalno čisti. Priroda iz koje svoj monolog govori Đurđevićeva Mandaljena nije ni očišćeni i olakšani Newtonov prostor. U Uzdasima krajolik je stilski, ali i stvarno, retrogradan. To nije prizor arkadske jasnoće kakva preteže i u duljim i u kraćim Đurđevićevim pjesmama. U Uzdasima Mandaljene pokornice priroda se posvema stapa s bićima koja zajedno s elementima krajolika gube tjelesnost i koja su sve u jedinstvenom pulsiranju. Nije samo Mandaljena izgubila obrise i nestajala u svojoj ljubavi, nije samo ona prelazila u drugo agregatno stanje, nego se to u ovoj poemi događalo hridima u špilji koje plaču s pokornicom, to se događalo i rijekama suza koje su se lijevale ne samo po stvarima nego i po jeziku. Svejedno bila riječ o lijepu ili strašnu krajoliku, svejedno opisivala se cvjetna livada ili pustinja, u Đurđevićevoj religioznoj poemi dokinuta je demarkacija između živih bića i prirode:

Milos s slasti nerazdiona,

a ti od zemlje razbluda si;472

ti trjeskove zimnje, a ona

vječne osvete plame gasi:

njom se naša svijes ponovi

kako tobom vas svijet ovi.

Ti si od voća došastoga

plemenito srećno ufanje,

ona od blaga neumrloga

prikoobilno obećanje;

ti si plodnos kopna i mora,

ona od srca i od razbora.

Tobom pusti lug se odiva,

njom duh svakoj u kreposti;

tobom cvijetje, njom se uživa

lijer od prve pravednosti;

ti dan kažeš razvedreni,

a ona boga bez zasjeni.

Kao i sve njezine vrsnice, i Đurđevićeva je pokornica govorila idealnim glasom one koja je mogla iskazati ostarjelost svijeta, koja je mogla slutjeti propast vrijednosti, krizu savjesti i koja je, dakle, mogla dodirivati najdublje teme pjesnikova vremena. Možda posljednji put u starijim razdobljima hrvatske književnosti izgovarao je Đurđević na usta Mandaljenina s velikom uvjerljivošću topos o prolaznosti kojega će uskoro, barem za neko vrijeme, izbrisati optimizam novih društvenih zamisli. O tim zamislima Đurđević nije mogao znati mnogo, ali ih je on naslutio ostavivši pod svojim zvonkim stihovima

473

trag dosade koja se nadvijala i nad njegov društveni stalež i nad njegovu osjećajnost:

Ljepos svaka na svijet odi

poprav ima rijet se u stvoru

zid na snijegu, snijeg na vodi,

voda u rijeci, rijeka u moru,

zgledna svjetlos kâ skraća se,

bjeguć ures brz na čase,

grob pozlatjen, štetna mama,

medni čemer, smrt žuđena,

pjena, magla, vjetar, slama,

plam, hip, san, glas, prah, dim, sjena

s malo slave i godišta,

zemlja iz zemlje, ništa iz ništa!

To kako je Đurđević pod koprenom bujnoga stila znao skriti, ali zato i otkriti, umor i istrošenost bezbroj puta odslušanih toposa, visok je doseg njegova lirskog talenta. To kako je u svojoj lirici pa i u svojoj religioznoj poemi znao suspregnuti teologa, to kako se uspijevao kontrolirati, nije bila samo njegova zasluga, dolazio je on na sam kraj jedne goleme i snažne pjesničke škole, bio je posljednji veliki pjesnik ljubavi staroga Dubrovnika, onaj koji je vještije i od mnogo uvjerljivijih prethodnika znao pjevati o ljubavi kao o bolesti miloj, ali i o ljubavi bludnoj:

474

Ja im mjesec bjeh od noći,

ja im sunce bjeh od dana,

ja božanstvo višnje moći,

ja hvaljena, ja spijevana –

ja za prikor neba i svita

môm sramotom ponosita!

Za me igre privesele

za me časti spravne stahu,

za me u tancijeh noći cijele,

u posjedijeh danci iđahu

i krvavoj u zavadi

za me mrahu stari i mladi.

Onijeh držah u ufanju,

ovijem drago riječ prodavah,

svijeh u taštom obećanju

varah, i opet obećavah

i svađah se velekrati,

sve što obećah za ne dati.

Što ne motrih! što ne činih!

smetah, grabih, raspe budih,

moreć blaznih, blazneć hinih,

hineć ljubih, ljubeć udih

sebi i druzijem sa svom moći

mislim, djelom, u dne, u noći.

475

Teolog u njegovoj poeziji nije uvijek imao razloga skrivati se iza toposa ljubavi. Ponekad je odgovarao on i na najneugodnija pitanja. Kad je napisao stih »Što je bog, pitaš« – brzo, čak i prebrzo, odgovorio je: »On je tko je«. Bio je i u teologiji svjestan da se Boga najdublje misli iz odsutnosti. Po tome je on dobar učenik Ignacija Loyole, čije je Duhovne vježbe svakako upoznao u rimskom sjemeništu. Bio je pjesnik onoga koga nije bilo, pisac odsutnosti, pisac koji se s Mandaljenom pokornicom mučio više nego s bilo kojim sadržajem jer je u njoj još živjelo ono što je ona deklarirala da pripada prošlosti. O Mandaljeni pjevao je s mukom, o Bogu neprisutnom pjevao je s lakoćom:

Tijem najbolje boga znamo,

kad mislimo što bog nije:

nije bog svjetlos, kû gledamo,

nije bog nebo, kê nas krije,

nije bog sunce, komu plami

sunčani su pod nogami;

nije bog blago, carstvo i scjena

ni stvorene dike dio

neg kom služe sva stvorena;

nije bog slavan, lijep i mio

neg pričudna i pričista

slava, milos, ljepos ista.

Što 'e bog pitaš? On je tko je,

er mi pri njem, rijet ću, nismo

476

i u nam što je i koliko je,

sve mi iz njega primili smo;

sve što jesmo pod zvjezdami,

on je veće neg m u nami.

Što 'e bog pitaš? On je u sebi

duh prilijepi kijem sva gore;

blažen biti komu 'e trijebi

i neblažen bit ne more;

kî 'e sad sve što sveđ bio je,

i sveđ bit će sada što je.

Bio je Đurđević pjesnik ljepote i znao je pobijediti teologa u sebi. Tjelesnost u njegovoj lirici i u njegovoj poemi o Mandaljeni nije samo ljepota požudna tijela, spremna na ljubavnu igru. Tjelesnost je u njegovoj lirici i rascvjetala ljepota književnoga teksta koji je pisac kao neku biblijsku zaručnicu opremao na ljubav, pripremao na zavođenje. Zbog toga su mu moralisti i zamjerali mnogošto, zbog toga su u njegovoj bujnosti prepoznavali neprirodnost. Kao što je i red, moralisti su od Đurđevića tražili, a oni to uvijek traže, da skrije emocije, da priguši bujnost svojih riječi. Oni su htjeli samo gole slike, a on im je nudio i višak riječi, oni su kao svi moralisti htjeli šutnju, a Đurđević im je obilno ponudio bujnost govora. Galantni opat bio je posljednji koji je takvo što u tadašnjoj hrvatskoj književnosti znao još i ponuditi. On je napisao spjev o Mandaljeni pokornici da bi iskušao vlastite rubove. Svojoj pravoj naravi i svomu najdubljem glasu bio je najbliži dok pjeva zemaljsku i nebom neopterećenu žensku ljepotu. Uzdasima Mandaljene pokornice Đurđević nije mogao, a valjda ni htio, prebrisati liriku svoje mladosti:

477

Otkad me je ostavila

prigizdava tvâ ljepota,

živem tužan bez života

i bez duše, dušo mila.

Ginem, sahnem, gasnem, blidim

ranjen tugam bezbrojnijeme,

misleć kad će doći vrijeme,

mâ ljubice, da te vidim.

I razmišljam da jednako

nije bitje moje i tvoje:

ja umiram, o gospoje,

a ti uživaš dobro svako.

Mandaljenu pokornicu odnio je Đurđević osobno venecijanskom tiskaru. Učinio je to 1628. nakon boravka na Mljetu, nakon višegodišnje izolacije na koju se odlučio zbog sukoba s dubrovačkim nadbiskupom koji je imao prigovore na nešto slobodniji Đurđevićev privatni život. U Veneciji 1628. i 1629. Ignjat je Đurđević obavio neku vrstu inventure svoga dotadašnjeg pjesničkog opusa. Knjizi u kojoj je nosivi dio religiozna poema o Mandaljeni dodao je on niz pažljivo odabranih priloga, pri čemu je u popratnom tekstu popisao veći dio svog dotadašnjega književnog rada. U Veneciji je tom prigodom obavio i sve pripreme oko tiskanja svoga Saltijera slovinskoga, koji se pojavio samo godinu poslije Uzdaha, dakle 1729. Na lagunama stigao je dubrovački opat pregledati još i Della Bellin upravo tiskani rječnik. O tome da je u Venetu imao uzbudljiv i vrlo

478

naporan program svjedoči Đurđevićev pokušaj da na padovanskom sveučilištu dobije profesuru. Kako mu se taj naum nije ostvario, vratio se u Dubrovnik gdje je 1733. postao službeni teolog Dubrovačke Republike, zatim propovjednik svoje kongregacije. Bilo je to vrijeme u kojemu su ga i civilne i crkvene vlasti obasipale predsmrtnim nježnostima pa su mu ponudili i osjetljiv naslov trebinjskoga biskupa, što je pjesnik glatko i jamačno bez mnogo razmišljanja odbio. To su i sve važnije vijesti iz posljednjeg dijela Đurđevićeva života, u kojemu je galantni opat najviše vremena potrošio na sređivanje svojih starijih znanstvenih istraživanja dubrovačke i šire regionalne povijesti. U vrijeme kad je sva piščeva i hrvatska i latinska poezija bila već napisana, pa i opremljena za budućnost, u vrijeme kad je bio tiskan njegov prijevod svih Davidovih psalama, preostalo je još Đurđeviću da redigira i sve svoje dotadašnje historiografske spise po kojima ga se, bez ikakva pretjerivanja, mora ubrojiti u nekolicinu najučenijih Hrvata njegova vremena. Nažalost, njegovi stručni i znanstveni tekstovi pisani su ponajvećma na latinskom jeziku i nisu ni tada, a većina ni poslije, bili tiskani. Ta su djela ponajviše spomenici piščevoj marljivosti. Te rukopise koristili su kasnije historičari, ali zbog njihove netiskanosti ne jednom zatajili su potomci pravog autora. Bio je Ignjat Đurđević u mnogo čemu retrogradan znanstvenik. Nije bio sudionik suvremenih kolektivnih akademskih projekata, istraživao je u osami poput onog idealnog znanstvenika iz Baconove utopije, daleko od bližnjih, u mirnoj, ali vrlo zaposlenoj samostanskoj ćeliji. U tom poslu, barem u posljednjim godinama svoga života, nije nikomu dopustio da ga ometa. I on je, kao i Baconov znanstvenik, mogao birati koja će od svojih istraživanja ponuditi javnosti, a koja neće. Odlučio se da najveći dio rezultata ostavi u rukopisnim kodeksima, u nekoj vrsti tajanstvene samoće. Kada se po strani ostavi Đurđevićev prozni, na hrvatskom jeziku sročeni Život svetoga Benedikta, hagiografsko djelo skladne kompozicije, ali nevelike originalnosti, koje je bilo postumno tiskano, najvažnijim se piščevim teološko–historiografskim spisom mora smatrati latinska rasprava D. Paulus

479

apostolus in mari. U toj raspravi izlaže Đurđević problematiku brodoloma svetoga Pavla u Jadranu, to jest u moru »koje se sada zove Mletački zaljev«. O tome da se sveti brodolomac spasio na otoku Mljetu i prije se u znanosti šuškalo, ali je dubrovački benediktinski opat odlučio da golemom znanstvenom aparaturom, koristeći više od tristo pedeset izvora, objasni ne samo epizodu iz apostolske povijesti nego i da osvijetli neka poglavlja iz crkvene povijesti dubrovačkoga kraja. Da je samomu autoru do toga spisa bilo posebno stalo vidi se i po tome što ga je dao tiskati u Veneciji 1730., a što je, kad je riječ o njegovim znanstvenim djelima, prije iznimka negoli pravilo.

Najvažniji Đurđevićev znanstveni projekt, koji je i nakon piščeve smrti ostao torzom, jest golemi rukopis s naslovom Antiquitates Illyricae. To je djelo neka vrsta uvoda, ali i sume najstarije povijesti Ilirika. Sačuvalo se u dva odvojena rukopisa, od kojih je prvi zamišljen kao jedinstveni uvodni tekst, dok je drugi trebao biti sastavljen od dvjesto zasebnih rasprava i bio bi svojevrstan pandan također nezavršenu Vitezovićevu folijantu koji je imao naslov De aris et focis Illyriorum. Đurđevićeva svestranost tu je došla do punog iskaza, njegova vrlo pedantna, ali i prodorna znanja, njegovi svojeglavi, ali originalni zaključci, nisu se tu ograničavali samo na historiografiju i kritiku pisanih izvora, nego je Đurđević pokazao i veliko poznavanje arheologije i geografije. I on je poput Vitezovića, a i drugih nekih njihovih suvremenika, vjerovao da su stari Slaveni bili Iliri. I on je, dakle, imao vrlo maglovite predodžbe o nasljeđivanju kultura na Balkanu i na jadranskoj obali. Na svojoj sintetskoj povijesti Ilirika započeo je Đurđević raditi još za vrijeme studija na isusovačkim učilištima u Italiji, ali je, vrativši se u domovinu i prešavši u benediktinski red, u bogatoj knjižnici benediktinskog samostana Svetoga Jakova na Višnjici nastavio rad na knjizi. Prva pisana vijest o postojanju neke verzije rukopisa Đurđevićevih Ilirskih starina dolazi iz 1716. Iz piščeva pisma akademiku Ispraznom Ivu Aletinu Nataliću tada se razabire da je pisac svomu dopisniku iznio

480

cjelovit sadržaj djela te da mu je pokazao tri završene knjige toga sintetskoga djela. Petnaest godina kasnije neki izvori spominju Antiquitates Illyricae dovodeći duševnu i tjelesnu piščevu iscrpljenost u vezu s naporima što ih je iziskivao istraživački posao na brojnim izvorima. O veliku se Đurđevićevu pothvatu u Dubrovniku, a i izvan njega, dovoljno znalo čim je bilo moguće da neki Talijan 1734. pomiješa Đurđevićevo djelo s velikim kolektivnim isusovačkim projektom na kojemu su radili Riceputi i Farlati. Kad je taj talijanski znatiželjnik zapisao da Ignjat Đurđević piše knjigu kojoj da je naslov Illirico sacro, javio se sam pisac pojašnjavajući mu da ono što on radi nije nikakva knjiga o crkvenoj povijesti Ilirika, nego da je tema njegova rukopisa Illirico profano. Tim odgovorom Đurđević je izravno potvrdio svoj inače jasno iskazivan libertinizam i svoju temeljnu laičku erudiciju. U djelu o ilirskim starinama i Đurđević je poput Vitezovića iskazivao nenaklonjenost i nerazumijevanje za opus Ivana Lučića. Ocjenjujući Lučića bio je posve nekritičan. Lučićeva knjiga o kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske bila je sve samo ne »puna fantazija«, kako je o njoj bezrazložno sudio Đurđević. On koji je vjerovao da je sveti Jeronim tvorac prve ilirske Biblije, te da je shodno tome bio Slaven, svakako nije mogao razumjeti ispravne Lučićeve izvode o prvim stoljećima hrvatske povijesti. Zapravo, Đurđević je bio onaj koji je o najstarijoj povijesti svoje šire domovine fantazirao temeljeći ipak svoje izvode na nekritičkim izvorima. Đurđevićev tekst ostao je u rukopisu i njime se izdašno koristio talijanski pijarist F. M. Appendini kada je potkraj 18. stoljeća radio na prikazu povijesti Dubrovnika. Dakako, galantni opat o povijesti domovine pisao je manje u skladu s činjenicama, a više u skladu sa zamislima o aktualnoj Iliriji, o velikoj crkvenoj državi koju su još davno projektirali vatikanski geostratezi i ekumenisti. U tome smislu Đurđević, i kad se ne drži historijskih činjenica, slijedi političku utopiju koja je podupirana iz Rima, a koja je nakon Đurđevićeve smrti prešla u političku praksu nekih stranih vladara.

481

Dok su Đurđevićeva izvorna historiografska istraživanja uglavnom počivala na labavoj podlozi i dok su se njegove sinteze temeljile na površnim sekundarnim izvorima, piščev je rad na književnoj historiografiji izvoran i bez premca u njegovu vremenu. Njega su poslije, tijekom 18. stoljeća, možda nadmašili Dubrovčani Crijević i Slade-Dolci, ili Slavonci Jakošić i Katančić, ali nitko nije bolje od Đurđevića zaorao brazdu na potpuno neobrađenoj ledini. Ignjat je Đurđević utemeljitelj žanra književničkih biografija, on je stvorio model koji su njegovi nasljednici mogli samo oponašati. Da je benediktinski opat ozbiljno proučavao književnu građu, bilo je jasno već 1707. kad je u poslanici svećeniku Rafu Miličiću, u tekstu koji je do nas stigao i bez uvoda i bez datacije, u tekstu koji je možda dio duljega nekog pisma, dakle, kada je u posve neadekvatnom mediju Đurđević iznio čak šezdeset tri biografske i bibliografske cjeline o dubrovačkim piscima starijih razdoblja. Tu građu svrstao je u dvije skupine, i to prema načelu pisaca koji su djela objavljivali tiskom i onih koji su književni opus ostavili u rukopisu. U svom prvom prilogu književnoj znanosti Đurđević se najviše bavio bibliotečnim uvidom u prethodnu dubrovačku književnost pa se taj rani njegov tekst ima smatrati predradnjom za budući posao na istoj građi. Ono drugo veće i glavno Đurđevićevo književno historiografsko djelo koje ima naslov Vitae illustrium Rhacusinorum napisano je svakako prije 1715., i to prije piščeva povratka iz talijanskoga progonstva. Djelo je pisano latinskim jezikom i ostavlja dojam nezavršena ili barem doradi otvorena rukopisa. Moglo bi se kazati da su Đurđevićeve Vitae, premda su u najvećem dijelu pažljivo redigirane, svojevrsna priprava za završno i zaokruženo djelo o književnosti Dubrovnika, djelo koje pisac u nekoj definitivnoj formi nikada nije zgotovio. Po tome se Vitae razlikuju od ostalih važnijih dijelova Đurđevićeve književne ostavštine jer one nisu definitivno redigirane i opremljene za budućnost kao što su to sve tiskane knjige, poput Uzdaha Mandaljene

482

pokornice, kao što je to studija D. Paulus apostolus in mari, kao što je to Život svetoga Benedikta, kao što su to rukopisne latinske pjesme Poetici lusus varii ili kao što je to kodeks s Pjesnima razlikim. Vitae su bile svojevrsni piščev laboratorij, njegov sažetak prethodne dubrovačke književne baštine, njegov popis lektire i njegov astrolab. U Vitae uvrstio je Ignjat Đurđević stotinu pet biografija, koje su, osim malobrojnih iznimaka, poredane abecednim redom i to po prvom slovu krsnoga imena piščevoga. U sačuvanom se rukopisu vidi da je pisac tekst više puta preoblikovao i na novi način organizirao, da ga je pokušavao dovesti do kompozicijske i sadržajne ujednačenosti.

U Đurđevićevu biografskom leksikonu nisu obrađeni pisci njegova naraštaja, zaustavio se Đurđević na piscima koji su djelovali u 17. stoljeću. Pojedinačne natuknice među sobom, kako prema redoslijedu, a tako i što se tiče opširnosti, uglavnom su ujednačene, tako da u njima najprije dolaze vijesti o životu, zatim se navode pohvalne ili kritičke reakcije suvremenika, pjesme posvećene tom piscu donose se često u cjelovitu ispisu, slijede spomeni u tiskanim knjigama, a onda još i različiti biografski podaci, spominjanje nekih privatnijih pisama ili dokumenata. Đurđević, uz važnije pisce, donosi još i poneku od njihovih pjesama, i to redovito u izvornom jeziku, pa su tako njegove Vitae svojevrsna trojezična antologija u koju uvrštava stihove od kojih su neki danas poznati jedino zato što ih je Đurđević prepisao i tako sačuvao od propadanja. Đurđević književnost svojih sugrađana doživljava kao cjelovit korpus, ne dijeleći niti ističući neki od jezika u uporabi. Za Đurđevića to je jedinstvena, ali trojezična književnost kojoj je on bio prvim povjesničarom i koji je prvi sačinio inventuru dubrovačke dionice hrvatske ili, kako bi to Đurđević radije kazao, ilirske književnosti. Vitae memoriraju cjelokupnu dubrovačku književnu baštinu, onu od koje će i krenuti nacionalna homogenizacija kasnoga prosvjetiteljstva. Rad što ga je Ignjat Đurđević uložio u skupljanje građe o prethodnoj dubrovačkoj književnosti bio je golem. Da bi se došlo do rezultata koji je sačuvan u piščevu rukopisu trebalo

483

je zagledati sve postojeće izvore, a to će reći, pored niza privatnih knjižnica, još četiri tada najvažnije dubrovačke knjižnice, a to su isusovačka, zatim dvije najbogatije, franjevačka i dominikanska, i naposljetku, benediktinska, koja je samo stotinjak godina nakon Đurđevićeve smrti bila potpuno razgrabljena i opljačkana. Ima indicija da je Đurđević za svoj posao koristio i državni arhiv ili barem neke od njegovih serija, ali je jamačno bio u kontaktu s nizom suvremenika koji su ga opskrbljivali informacijama. O tome da je svaki boravak u inozemstvu iskoristio da još bolje upozna tiskana dubrovačka izdanja i nauči nešto o njihovim odjecima – ne treba sumnjati. Kada je završio rad na Životima uglednih Dubrovčana, Đurđević se nije prestao zanimati za rad na književničkim biografijama. Tako je u izdanje Saltijera slovinskoga 1729. uvrstio čak pet dodatnih biografija. Te osobe bile su sve na neki način povezane s Padovom, što je istražio za svoga boravka u pokrajini Veneto, kad je tiskao Uzdahe Mandaljene pokornice i kad se nadao padovanskoj profesuri. Prigodice je i vrlo iscrpno obradio biografije Marina Getaldića, Antuna Meda, Jurja Dubrovčanina, Dominika Zlatarića i Đura Baglivija, koji je i jedini piščev suvremenik kojemu je posvetio biografiju. Svojim samoprijegornim radom na književnoj povijesti, Đurđević je s pravom stekao reputaciju najučenijega Hrvata svoga doba, a ako netko provjerava tako visoku ocjenu, onda recimo da je Dubrovčanin jamačno bio čovjek koji je do tada u rukama držao i čitao najveći broj domaćih knjiga, što na hrvatskom, što na latinskom, što na talijanskom jeziku.

Ignjat Đurđević ostaje najplodnijim književnikom svoga vremena. Diletant u historiografiji, on je imao osjećaj za žive probleme svoga doba i dobro je osjetio važnost rada s izvorima. Kad je radio na pitanjima crkvene, političke i narodne povijesti, nije imao dovoljno kritičnosti. Zanosio se legendama i mitovima, vjerovao je kao mnogi klasicisti i ilirci njegova, ali i budućih vremena, da su mu

484

bolji dio starih Grka i Rimljana izravni preci, vjerovao je da su i oni kao i on Slovini i Iliri. Za razliku od Vitezovića, on panilirizam nije bezbolno prenio u kategorije pankroatizma. Đurđević nije imao politički osjećaj Senjanina Rittera. Diletant u historiografiji, nije bio diletant u istraživanju književnih tekstova i književničkih biografija. To je bilo područje u kojemu je najbolje povezao vlastitu akribiju i zainteresiranost za ono što je sam nazvao Illirico profano, za onaj dio povijesti svoga grada koji nije bio nadziran i ideologiziran, koji je bio slavan, ali slabo poznat, koji bi, da ga on nije inventarizirao, svakako još više bio prepušten bibliotečnom crvotočenju. Đurđević je bio prvi koji je tu baštinu, taj arhipelag hrvatske napisanosti, pregledao jednim pogledom. On sinteze o tom svom uvidu nije pisao, bio je onaj koji je napravio inventuru. U pjesništvu se okušao u svim žanrovima, premda je, sudeći i po nezavršenu prijevodu jednog rimskog epa i po fragmentu zamišljene, ali ne i ostvarene drame, bio ponajprije pisac lirskih sastava. Taj akademik bez akademije bio je iskreni štovalac arkadske poetike. Premda blizak Arcadijinoj mrzovolji prema baroknoj slikovnosti i agresivnim concettima, bio je Đurđević u istom tekstu i poštovatelj G. B. Marina, bio je sljedbenik Gundulićev, bio je pažljivi čitatelj Bunićev. Đurđević je zajedno s mnogim suvremenicima u opni latentnoga neoklasicizma naslutio rano prosvjetiteljstvo, bio je on u Hrvatskoj poput Gravine ili Metastasija u Italiji, pravi zagovornik iluminističke pastorale. Imao je osjećaj za parodijsko, za humor tako karakterističan za njegovu galantnu, ali i racionalističku epohu. Imao je i sluh za narodnu baštinu, nad kojom je vježbao svoj klasicistički ukus. Narodnu poeziju ne samo da je asimilirao u vlastitim stihovima nego ju je zapisivao i proučavao svjestan njezine novostečene aktualnosti. Đurđević je književnosti svoga grada vratio energiju, on je učinio ono što prethodna generacija koja je u Dubrovniku doživjela veliki potres nije ni mogla ni znala. Oni su jedan drugoga pozivali i hrabrili, ali je živost književnom životu vratio tek ovaj opat rođen osam godina nakon potresa. Zbog energije njegovih poletnih i jasnih, zvučnih i mišićavih stihova,

485

potomci su u njemu prepoznali pjesnika za sva vremena, prepoznali su onoga koji je bio početak, ali i kraj jedne književnosti, pisca koji je bio posljednji dubrovački klasik. Na općehrvatskom planu bio je Ignjat Đurđević srodnik Pavla Rittera Vitezovića, bio mu je nekom vrstom duhovnoga brata. Premda se nikada nisu sreli, njihovi su se duhovi dodirivali i dopunjavali. Zbog toga su obojica u vremenima koja su dolazila uspijevala naći brojne zagovornike, one koji su imali strpljenja i za njihove poruke i za njihova iskustva. Dok je Vitezoviću pripala uloga središnjega političkog pisca čitave epohe, njezina vizionara i tvorca prve panhrvatske utopije, dotle je Đurđević, koji se zaslugom svoga lirskoga talenta nije bavio ni politikom ni utopijom, u svomu lirskomu rukopisu u moderno doba prenio težinu dosegnutog pjesničkog jezika kao i svoja iskustva s osjećajima moderniteta.

Povjesničari, fabulatori i propovjednici protoprosvjetiteljstva

Dok se Ignjat Đurđević zanimao za književni rad prethodnika, njegov dubrovački vršnjak, stonski svećenik Đuro Grizić, u jednomu privatnomu pismu ispisao je pravu studiju o suvremenim književnicima Dubrovnika. Potjecao je iz siromašne vojničke porodice, taj kapelan stonske katedralne crkve koji se cijeloga života samozatajno bavio književnošću. U tišini i nekako postrani napisao je danas izgubljenu dramu o porodu Jezusovu, preveo je Stabat mater

486

Jacoponea da Todija, a pripremao je i prijevod Segnerijevih propovijedi koji nije nikada završio. Najvažniji je tekst njegova života pismo koje je uputio Matijaševiću dok je on živio u samoizabranom rimskom izgnanstvu. Taj Grizićev izvještaj o suvremenoj književnosti u Dubrovniku prvi je kritički prikaz tada još djelatnih pisaca, neka vrsta praktične književne kritike, sumarni pogled općih smjerova i dosegnutih razina. Grizić je pismo odaslao 1724., a u njemu ukratko opisuje rad Antuna Gleđevića i Ignjata Đurđevića, raspravlja o Vladislavu Gučetiću i Franu Laliću, o Petru Boškoviću i o Ivanu Šiškovu Gunduliću. U nomenklaturi suvremene dubrovačke književnosti taj se marginalac snalazio izvrsno. Njegovo pismo Đuri Matijaševiću svojevrsna je dopuna Đurđevićevih Života koji se nisu bavili suvremenicima. U Grizićevoj epistoli ispisan je tako prvi sinkroni pregled neke od suvremenih dionica hrvatske književnosti. To što je Grizić pisao o najživljoj književnoj sredini tadašnje Hrvatske dalo je njegovu izvještaju poseban naboj. Đuro Grizić preminuo je u Stonu, ostavljajući za sobom još mnogo nesvršenih i započetih djela. Sam nije bio književnik, ali je zato bio dobar promatrač suvremene književnosti i prvi koji je, doduše u privatnom pismu, ustvrdio njezinu društvenu i moralnu relevantnost. Uz to, bio je generacijski kritičar Ispraznih, njihov kroničar i tumač.

Dok je Ignjat Đurđević prvi iznio rezultate sustavna istraživanja dubrovačke književne baštine, njegov ga je nešto mlađi sugrađanin Saro Crijević, inače dominikanac, u mnogim elementima i širinom konzultirane građe bitno nadmašio. Bio je Crijević najvažniji tadašnji poznavatelj građe za književnu povijest Hrvatske. Taj autor najopsežnijega biografskog djela starije književnosti rodio se u Dubrovniku 1696. Njegova višesveščana Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur ima oko tisuću petsto gusto pisanih stranica. Nastajala je između 1740. i 1743., a kako je Crijević uopće došao na ideju da poduzme tako važan

487

pothvat i koje je svoje izvore koristio, govori sam u predgovoru svoje Dubrovačke biblioteke:

Dok sam skupljao podatke o dubrovačkim nadbiskupima, našao sam u javnim ispravama i drugim starim zapisima mnogo podataka o učenim ljudima. Da ih posve ne ispustim, odlučio sam ih ukratko spomenuti u biografijama nadbiskupa za vrijeme kojih su živjeli. Kako se, međutim, njihov broj iz dana u dan povećavao, smatrao sam da bi ih bilo vrijedno napose obraditi i neka imena dubrovačkih pisaca donijeti u posebnom djelu koje bi – po mogućnosti – bilo posvećeno isključivo njima i njihovim djelima. Tako odlučih napisati ovu Biblioteku. Tada sam ponovno pretresao javne arhive i sve stare rukopise do kojih sam mogao doći. Zatim sam pomnjivo pretražio sve autore koji su pisali o dubrovačkim stvarima, sve nekrologe, dokumente na pergamentu, bilješke i sve stare pisane spomenike, a posebno sam revno ispitao djela samih pisaca koja se kriju zakopana po bibliotekama, jednom riječju: ništa nisam propustio odakle sam mogao nešto doznati što spada na moj predmet. Znaš, dakle, odakle sam crpao gradivo za pisanje.

Crijević nije bio tek bibliotečni istraživač ni popisivač naslova koje je zatekao na policama, nego je on autor koji u vrlo uspjele cjeline povezuje podatke o djelima i vremenu kada su ona nastala, o piscima i njihovim životima, o sudbini njihovih djela i uopće o njihovoj društvenoj pa čak i o poetičkoj relevantnosti. Crijević s posebnim zanimanjem istražuje biografske podatke pa se tako posebice zanima za podatke o školovanju književnika, nisu mu nezanimljive ni njihove društvene pozicije, javna priznanja koja su primili, počasti i pohvale, pokude i polemike. Crijević ne bježi ni od izvanjskih opisa piščeva stasa, katkad donosi i vrlo koncizne, lucidne elemente za psihološki portret opisivanih autora. Bilo je njegovo

488

stajalište prema književnosti posvemašnja novina u hrvatskoj književnoj sredini. U njegovoj se Dubrovačkoj biblioteci najavljivao posve nov doživljaj književnoga rada i drukčija procjena društvene relevantnosti pisane riječi. Bila je Crijevićeva metodologija u skladu s postupcima onodobnih historičara u Italiji ili Francuskoj, Njemačkoj ili Engleskoj. I Crijević je svoju građu poredao, kao i njegov prethodnik Đurđević, prema abecedi, ali on nije bio nesvjestan periodizacije i stadijalnih promjena koje se mogu uočiti u obrađivanoj književnoj građi. U Crijevićevoj Biblioteci, jednako kao ni u Đurđevićevim Životima, res publica litteraria nije bila više samo christiana. Ona je, premda joj obrise ispisuje svećenik, sve više laička i usklađena sa srodnim modelima nacionalnih ili područnih književnosti kakve su se pisale u drugim europskim zemljama. Crijevićev duh bio je uronjen u materiju ranog prosvjetiteljstva, pa ne samo što je njegov biografski pregled dubrovačke književnosti bio vrlo objektivan i laički nego je tako bila napisana i njegova povijest dubrovačke Crkve, koja je upravo objektivnošću potaknula civilne cenzore da je nakon autorove smrti okrnje. Crijević je čak i zbog nasilnih brisanja što su ih njegova djela doživljavala post mortem bio prva ozbiljnija najava libertinskoga duha u hrvatskoj kulturnoj sredini. Unosio je u hrvatsku književnost glas razuma i potrebne objektivnosti. Dok je radio na rukopisima, a sva su njegova djela ostala netiskana, koristio je Crijević, i tu su mu dubrovačke vlasti izlazile ususret, sve dostupne izvore. Doduše, sve to ne bi mu koristilo da njegov kritički um nije bio u skladu s najvažnijim znanstvenim smjerovima njegova vremena. Dubrovačka vlada čekala je da prođe pet godina od Crijevićeve smrti kako bi 1764. ovlastila strogu i valjda učenu komisiju da pregleda, a zatim i cenzurira, piščeve rukopise. Komisija je najprije dominikanskoj knjižnici oduzela Crijevićevu pisanu ostavštinu, a onda je na njoj radila gotovo pola desetljeća. Kad je završila posao za koji je bila imenovana, ta je cenzorska komisija odlučila da se samostanskoj knjižnici mogu vratiti svi Crijevićevi kodeksi, ali je zaključila da se stanovit broj listova iz nekih svezaka

489

zbog javne sigurnosti ima istrgnuti, a da se neki dijelovi teksta trebaju precrtati debelim potezima pera. Odlučeno je nadalje da se istrgnuti listovi ne unište, nego da se pohrane u tajni i dobro čuvani državni arhiv. Crijević je tako desetljeće nakon smrti još jednom nadrastao svoju sredinu. Za života nadrastao ju je po svjetskoj razini svoje metodologije, po razini svojih europskih kontakata. Crijević se redovito dopisivao s dvojicom svakako najučenijih talijanskih suvremenika, sa Scipioneom Maffeiem i Antonijom Magliabecchijem.

Nije u onovremenom Dubrovniku samo Crijević doživljavao nevolje s cenzurom. Još čudnije epizode događale su se rubnim i manje poznatim autorima. Jednomu od njih, nekom dum Andriji Zvoniću iz Trebinja, spravili su dubrovački vazda budni biskupski cenzori vrlo zločeste i opasne stvari. Taj dum Zvonić, koji je bio župnik u Trebinju, sastavio je 1748. ćirilicom, valjda zato da se prilagodi jednom od pisama svoje okoline, neki rukom pisani sveščić koji je naslovio Pjesni famoze. Crkveni cenzori su na dum Andrijinu posjedu, valjda nakon nečije prijave, pronašli to inače posvema neoriginalno djelce pa je protiv autora sam biskup odmah odredio istragu. Zvonićeva vrlo bezazlena knjižica toliko je smetala tadašnjim cenzorima da su je analizirali stih po stih, riječ po riječ. Kako cenzori nisu bili vični hrvatskomu jeziku, a još manje poeziji, oni su nedužnoga Zvonića optužili da je pisao pornografsku poeziju, što su dokazivali time da u jednoj pjesmi koja počinje iskazom Uzorita, ma gospoje, ono uzorita ima značiti poorana, što opet u bolesnoj mašti tih cenzora hoće reći »Obljubljena, ma gospoje«. Optužen da je ispisao niz opakih i lascivnih stihova, optužen da, kako su doslovno napisali, ima pervertirani mozak, Andrija se Zvonić teško mogao obraniti. Njegova bezazlena knjižica pučkih stihova koju je sastavio za zabavu svoju i svojih prijatelja, a u kojoj pored zapisa narodne poezije ima najviše parafraziranih stihova Bunićevih i Đurđevićevih, dospjela je na lomaču što su je pripremili posrnuli moral i retrogradna svijest. Dum Zvoniću, koji se od optužaba više nikada nije oporavio, njegovi

490

su tužitelji u posebno zlo upisali to što je posjedovao gusle i što je uz taj instromento diabolico još i pjevao neke geste dei Turchi. U takvoj je atmosferi nastajalo Crijevićevo znanstveno djelo, u takvoj je klimi on istraživao književne tekstove, među takvim je čitateljima živio najbolji onodobni poznavatelj prošlosti. Zvonićevim cenzorima, među ostalim, pokušavao je Crijević pokazati relevantnost pisane riječi u suvremenosti, njih je htio podučiti o njezinoj važnosti u općoj povijesti čovječanstva.

O književnosti u svojoj Bibliotheca Ragusina pisao je Crijević najčešće pozitivno, ne kritizirajući autore, nego nastojeći da smireno dođe do što objektivnije prosudbe dokumenata o obrađivanim piscima. U tome on je najviše vjerovao činjenicama i čvrstim podacima, najvažnije su mu bile tuđe pohvale i uopće energija što su je emanirali književni opusi. Tomu je vjerovao više nego vlastitom ukusu. Za života ispisao je Saro Crijević, kako su izbrojali marljivi potomci, čak 6486 gusto pisanih stranica, i to u 21 svesku i 17 različitih djela. Za života obradio je petstotinjak književničkih životopisa te je on jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca svih vremena. Prema legendi koja se u Dubrovniku do današnjih dana prepričava, Crijevićeva dominikanska braća jednom kad su nakon njegove smrti otvorila grobnicu u kojoj je bio pokopan i kad su ondje htjeli pokopati tijelo nekoga tek preminuloga brata, našli su piščevo tijelo posve raspadnuto, osim desnice koja je na čudesan način ostala nedirnuta! Njegova Bibliotheca Ragusina ne samo što je golemih razmjera nego je i djelo pisano živim i jasnim stilom, to je jedna od najzanimljivijih knjiga starije književnosti, svojevrsna enciklopedija mrtvih, abecedno organizirana povijest dubrovačkih književnih sudbina ispričana elegantnim latinskim jezikom. Saro Crijević primio je dobru znanstvenu poduku za vrijeme redovitoga studija u Veneciji, ali je na stanovit način u znanosti bio samouk. Bio je prepušten vlastitoj intuiciji i darovitosti, daleko od velikih sveučilišta i daleko od zainteresirane publike, on je zato cijeloga života učio u najboljoj školi,

491

a ta je studij izvorne građe. Bio je od onih koji su poput Anselma Bandura ili Jeana Mabillona najprije željeli razdvojiti autentično od neautentičnog, kritičko od nekritičkog. U Veneciji se školovao upravo u vrijeme pobjede znanstvene metode u historiografiji. Prvu je poduku primio u vrijeme pobjede razuma u svim znanostima i po tome je bio bez ostatka uklopljen u prediluministički pokret kakav se i u hrvatskim zemljama, posebno u krugu primorskih akademija, razvio u prvim desetljećima 18. stoljeća i koji je bio homologan akademizmu i novom znanstvenom rigorizmu susjedne Italije.

Poslije Ivana Lučića nije u Hrvatskoj bilo boljega poznavatelja primarnih izvora od Crijevića. Njegovi znanstveni interesi nisu poput Đurđevićevih bili ilirski ili slovinski, dakle magloviti i djelomično ispolitizirani, nego su se usredotočili na povijest i kulturnu povijest rodnoga grada. Za njega nije u tom segmentu bilo velikih ili malih pitanja, za njega su sva bila jednako relevantna. Kada se odmah nakon studija vratio u Dubrovnik zainteresirao ga je natpis na nekom križu što se čuvao u samostanskoj zbirci. Da pročita taj ćirilički natpis i da ga poveže sa srpskim kraljem Urošem II. Milutinom nije Crijević posegnuo samo u učene knjige nego se obratio čak i episkopu Stevanu Ljubibratiću, trebinjskomu svećeniku, s molbom da mu pomogne. Crijević je bio znanstvenik širokih interesa, tumač cjelokupne humanističke baštine, čitatelj svih pisanih izvora koje je najprije upisivao i komentirao u brojnim svescima svojih Adversaria koje su bile prvobitna retorta skupljenih znanja. Prva Crijevićeva historiografska i biografska djela u kronološkom nizu njegove su blizanačke Monumenta Congregationis S. Dominici de Ragusio i njoj pridodana Iconotheca illustrium fratrum iste kongregacije. Na tim djelima, u šest rukopisnih svezaka, radio je Crijević šest godina, i to od 1728. do 1734. Drugo je njegovo važno historiografsko djelo i svakako njegov najambiciozniji tekst rukopis višesveščane knjige Sacra Metropolis Ragusina. To je ono djelo što su ga vlasti postumno cenzurirale i na kojemu je pisac počeo raditi 1744. Iste godine sročio

492

je i uvodnu studiju na istu temu, prikazujući u njoj povijest Dubrovnika od postanka i temeljeći svoje izvode poglavito na svjetovnim prilikama. U toj Prolegomena in sacram Metropolim Ragusinam iznosi Crijević čvrst i jasan pogled na cjelokupnu povijest dubrovačku, pogled koji dugo neće biti nadmašen. Sam autor svojim je životnim djelom smatrao tu Povijest dubrovačke crkve. Djelo je do suvremenosti stiglo ne samo oštećeno cenzorskim dobročinstvima nego su mu izgubljeni i čitavi svesci. Oni koji su živjeli uz Sara Crijevića dok je radio na tom djelu poslije su se sjećali da je te knjige pisao u stanju mentalne, ali još više tjelesne iscrpljenosti. Opseg obrađene i korištene građe u tom povijesnom djelu doista je fascinantan i nije slučajno što je isusovac Daniele Farlati imao namjeru da ga u cjelini tiska kao šesti svezak kolekcije Illyricum sacrum. Zašto se ta zamisao nije ostvarila danas je nejasno, iako bi neki od razloga mogli ležati u Crijevićevoj objektivnosti koja nije uvijek morala odgovarati isusovačkoj zamisli sveopće ilirske povijesti. Nemalen dio Crijevićevih znanstvenih rukopisa zauvijek je izgubljen, tako da su nekoć bile poznate i njegova povijest stonske biskupije, zatim povijest trebinjsko–mrkanjske biskupije, ali su ti spisi, kao i još deseci rukopisa, zauvijek nestali. Pored tih velikih pothvata napisao je Crijević i manju raspravu o pitanjima Ortodoksne crkve, a u ostavštini sačuvao je i ilustrirani svezak sa 172 slike dominikanskih svetaca i blaženika. Za taj svezak sam je pisac trgao slike svetaca iz suvremenih publikacija, a onda bi ih obojio i ulijepio u rukopis, uz kratki komentar, stvarajući tako sebi drag predmet, svojevrsnu slikovnicu, igračku svojih samostanskih samoća. Neprolazne su Crijevićeve zasluge za proučavanje književne povijesti, ali i književne suvremenosti rodnoga grada. Bio je taj pisac vrlo blizak većini Ispraznih i s pozornošću i poštovanjem bilježio je njihov rad. Od njih je dobivao korisne podatke i vijesti. Dopisivao se s mnogim tadašnjim dubrovačkim akademicima, među njegovim dopisnicima bili su i Stijepo Rusić i Vice Petrović, Ivo Natalić Aletin i Đuro Matijašević.

493

Crijević nije vodio iznimno aktivan društveni život. Bio je ponajvećma vezan za svoju ćeliju i samostansku biblioteku, tako da su mu potkraj života dopustili da i u svojoj ćeliji može čitati tajne državne arhivske spise. Saro je Crijević umro 1759., ostavivši iza sebe opsegom nepregledno djelo. U hrvatsku književnu memoriju on je uveo do tada nepoznate autore, čitao je njihova djela, istraživao je građu o njihovim životima. Za njega, jednako kao i za Ignjata Đurđevića, nije bilo dileme o tome da je za književnost Dubrovnika na isti način važan rad njezinih pisaca na hrvatskom kao i na latinskom pa i na talijanskom jeziku. U svoju je Bibliotheca Ragusina uvrstio mnoge Talijane, Grke i Židove, cijelu mediteransku melasu koja je uostalom i tvorila čudo dubrovačke povijesti. Trudio se da u toj imaginarnoj biblioteci ne zaboravi nikoga, pa je čak u dubrovačku književnu povijest greškom uvrstio i protestanta Matiju Vlačića, krivo shvaćajući latinski oblik njegova rodnoga Labina. Bio je Crijević integrativni duh, imao je osjećaj za tuđi rad. Bio je udionik europske književne republike koja je sve više stavljala razum na svoje zastave. U duhu vremena on je književnost doživljavao mnogo šire od samo belles lettres i točno je pokazao da je u Hrvatskoj proširenje prostora napisanosti uzrokovano nerazvijenim književnim institucijama te da su temeljna književna djela nastajala najčešće na margini, u neočekivanim žanrovima i neočekivanim kontekstima. Crijević je proširio i geografiju hrvatske starije književnosti, shvaćajući razmjere njezine povezanosti sa susjedima. Bio je u tome smislu i prvi hrvatski komparatist, onaj koji je, kad god mu je to bilo moguće, povezao neku pojavu ili književno djelo dubrovačko s onima u inozemstvu. Nedostaci njegove Dubrovačke biblioteke ponajviše su nedostaci njegova vremena, ali donekle i njegove odluke da živi osamljeno i povučeno u svojoj ćeliji, da sa svijetom komunicira jedino posredovanjem pisama. Bio je čovjek tinte, jedan od onih kojemu se ruka doista umorila držeći pero. Taj svećenik stroga i intelektualističkoga reda, koji za života nije tiskao ni jednoga svoga retka, obilježio je svojim djelima mnogo više nego deseci njegovih

494

»tiskanih« suvremenika. Najveći je doprinos Sara Crijevića u tome što je najavio nov odnos prema književnosti, što je artikulirao njezinu društvenu autonomiju i što je u prosudbu književnih djela iz skučene metodologije svoga vremena uveo znanja o piščevoj društvenoj okolini. Sve to iskazivao je Crijević kritičnošću koja ga ubraja među najsjajnije duhove prvoga prosvjetiteljstva na istočnom Jadranu.

Illyricum sacrum, ta veleknjiga izvorne građe za hrvatsku, ali i za opću balkansku crkvenu povijest, premda su joj autori i priređivači bili talijanski isusovci Filippo Riceputi i Daniele Farlati, u najvećem je dijelu plod hrvatskih znanstvenika i domaćih informatora. Saro Crijević bio je samo jedan od nesuđenih suradnika na tom projektu. Posao na projektu kojemu je prvi folijant tiskan 1751., a četvrti 1769., trajao je pola stoljeća, a naročito je intenzivan postao nakon 1722., kada se Farlati pridružio starijemu i tada već umornu ocu Riceputiju. Rođen 1690. u Friuliju, nakon studija u Bologni i Rimu, Farlati je, slijedeći Riceputijev adresar, okupio desetke hrvatskih znalaca koji su mu pomogli da sredi više od tristo sveščića redigiranih dokumenata. Illyricum sacrum djelo je velike pouzdanosti kojemu valja oprostiti poneku vjersku nesnošljivost i zagriženost. U korice edicije smjestili su se obrisi vatikanske i isusovačke ilirske ideje, tu još živi onaj obnoviteljski i evanđelizacijski žar što ga je potaknuo koncil u Trentu. Illyricum sacrum najavio je dalji razvitak ilirske ideje u regiji, i to mnogo prije nego što je austrijski dvor otvorio karte svoje istočne politike i mnogo prije nego što su ruski carevi pokazali naličje svojih i jadranskih apetita. Dug je popis Hrvata koji su surađivali na Riceputi–Farlatijevu pothvatu. Neki od njih poslužili su isusovačkom dvojcu tek kao usputni informatori, neki su im bez naknade prepustili već obavljena znanstvena istraživanja. Jedan od najvažnijih podupiratelja projekta, i to u njegovoj početnoj fazi, bio je Pacifik Bizza, rapski biskup, a kasnije i splitski nadbiskup, vrsni paleograf i podupiratelj glagoljaštva. Rukopis Diarium itineris Illyricum, koji je Bizza dovršio

495

1720., svojevrstan je protokol o do tada poduzetim istraživanjima i skupljenoj građi. Taj samo naoko suhi tekst prikaz je kulturne klime u Dalmaciji. Čudesno je koliko je onodobnih Dalmatinaca bilo upućeno u historiografiju i koliki su među njima bili strastveni skupljači i tumači građe. U svom Diariumu spominje Pacifik Bizza kotorskog odvjetnika Antuna Bizantija, inače prijatelja Apostola Zena, koji je Riceputiju, kad ga je taj posjetio u Kotoru, spremno ponudio svoje ispise drevnih dokumenata, kao što mu je odmah predložio da sam po toj građi napiše monografski prikaz slavenskoga roda. Svagdje u Dalmaciji Riceputi i Farlati nailazili su na topao doček, u razgovoru s učenim pravnikom Kotoraninom Antunom Bizantijem, ali i s umirućim trgovcem Nikolom Boškovićem ili s Višaninom Matijaševićem Karamaneom, kojega su na kraju s nepravom i ocrnili. Isusovac Riceputi nije se većini tih danas najčešće zaboravljenih ljudi stigao osobno zahvaliti, ali je njegovu zahvalu učenomu prelatu naknadno iskazao Farlati koji spominje Bizzu kao začetnika i poticatelja rada na zbirci Illyricum sacrum. Bizza je bio ilirac iz prvoga prosvjetiteljskoga naraštaja, čovjek koji je točno predosjetio rast što ga je doživio Split u hrvatskoj kulturnoj geografiji dolazeće epohe. On je zato i uložio veliku energiju u osnutak ilirskog učilišnog zavoda u Splitu, koji je trebao nadomjestiti postojeće propagandne zavode u Italiji. U tome Bizza nije uspio, ali mu je pošlo za rukom da splitsko sjemenište barem pretvori u najkvalitetnije učilište takve vrste u Dalmaciji. Poduzetan i pun energije, Bizza je za života u Veneciji neko vrijeme bio i kapelan hrvatskim zatvorenicima i galijotima. On je u atriju svoje splitske rezidencije utemeljio muzej u kojemu je dao pohraniti i izložiti epigrafičke solinske spomenike, a u Priku kod Omiša osnovao je i glagoljaško sjemenište. Taj Rabljanin, nekoć najmarljiviji Riceputijev suradnik, umro je u Splitu 1756. S njime je bilo završeno prvo razdoblje splitskog iluminizma, prvi val modernog ilirskog i hrvatskog oduševljenja Vitezovićevih vršnjaka, koji su učinili da hrvatska povijest kao i povijest Južnih Slavena dobije mjesto u sustavu svjetske povijesti. U tome su oni bili nasljednici

496

Ivana Lučića, koji je i dalje ostao nenadmašeni tumač povijesti svoga naroda.

Dubrovčanin Saro Crijević imao je na sjeveru Hrvatske, u Križevcima, dioskura u povjesničaru Nikoli Bengeru. Rođen 1695., taj je marljivi pavlin cio radni vijek potrošio na istraživanje izvora za povijest svoga reda. Pri tome je skupio i u svojim djelima pohranio niz dokumenata koji su pomogli da se u cjelini sagledaju okolnosti hrvatskoga duhovnog života s gornje strane Velebita tijekom 17. stoljeća, ali i u piščevo vrijeme. Poduku je Benger primio u rodnom mjestu, a studij teologije završio je u Lepoglavi, gdje su pavlini imali samostan i učilište. Bio je jedan od onih domaćih sinova koji izobrazbu duguju vlastitoj sredini i koji po znanje nisu morali odlaziti ni u Beč, ni u Graz, ni u Trnavu. Bio je to znak poboljšanih prosvjetnih prilika u Hrvatskoj u prvim desetljećima 18. stoljeća. Lepoglavska škola, na kojoj je Benger stekao visoko obrazovanje, već je 1674. dobila i pravo da u čast doktora promovira svoje gojence, a Benger bijaše jedan od najslavnijih proizvoda te škole. Sâm je poslije bio profesor na svom matičnom zavodu, generalni definitor, a zatim i provincijal pavlinske redodržave u Hrvatskoj. Taj pisac šesnaest latinskih knjiga, zajedno sa Sarom Crijevićem, ide u red najplodnijih znanstvenika onoga vremena. Bengerovo životno djelo su Anali njegova reda, i to od 1663. do 1743., koji su kao drugi svezak opće pavlinske kronologije bili 1743. tiskani u Bratislavi. Radeći taj posao, Benger je dopunio svoga prethodnika, ljetopisca Andriju Eggera. On je istraživač primarnih izvora, onaj koji je u historiografiju sjeverne Hrvatske uveo kritičnost i marljiv rad na do tada nepoznatoj građi. Bengerove brojne monografije, koje su većinom ostale u rukopisu, prava su remek–djela historiografske pouzdanosti. To se najviše odnosi na monografije o pavlinskim samostanima i posebno o samostanu u Lepoglavi, kojemu je Benger posvetio tekst s naslovom Synopsis historico–chronologica monasterii Lepoglavensis. Za

497

povijest književnosti od velike je vrijednosti Bengerovo biografsko djelo Cathalogus authorum ex religiosis ordinis s. Pauli eremitae u kojemu je sačuvana izvorna građa i spomenuti mnogi drugdje nepoznati podaci o pavlinima koji su ostavili traga u svojim ili tuđim knjigama. Pišući to djelo Benger nije morao krenuti od početka nego se, jednako kao što je Saro Crijević iskoristio predradnje Ignjata Đurđevića, poslužio rukopisom Ivana Krištolovca Brevis relatio koji je nastao 1722. i u kojemu je autor sažeto obradio životopise najistaknutijih hrvatskih pavlina. Premda nije imao učenost pa ni širinu Crijevićevu, a još manje europsku publiku Bandurovu, bio je Benger u krugu svojih vršnjaka jedan od najambicioznijih autora povijesnih spisa. Njegova zamisao da napiše knjigu s naslovom Historica epitome de regno et natione Illyrica, na kojoj se okušao 1734., inače je nadilazila duhovne snage toga sposobnog, ali za sintetski posao nedovoljno opremljena autora. Taj spis ostao je u piščevoj ostavštini nezavršen, ali i u tom torzu svjedočio je Benger kako je nakon Vitezovića bilo u Hrvatskoj, a u vrijeme dok je nastajao Riceputi–Farlatijev Illyricum sacrum, sve više onih kod kojih je u geopolitičkom, terminološkom i kulturološkom smislu ilirstvo već bilo povijesno i geografski artikulirano, što će reći da je bilo više ili manje kroatizirano. U tom svom povijesnom fragmentu raspravljao je Benger najprije o postanku imena i naroda koji on naziva ilirsko–slavonsko–hrvatskim, a onda je, koristeći pouzdane prethodnike, ponudio i popis knezova i kraljeva hrvatskih, što je sve korisni podsjećaj na prethodnike, ali i najava da su u svim hrvatskim regijama sve realnije bile ranoprosvjetiteljske zamisli o hrvatskoj Iliriji.

Đuro Bašić bio je u 18. stoljeću najslavniji među propovjednicima svoga grada. U Hrvatskoj je stekao glas Segnerijeva učenika, dao je i doprinos razvoju književne znanosti jer je u rukopisu ostavio djelce Elogia jesuitarum Ragusinorum u kojemu je, slijedeći biografska istraživanja Ignjata Đurđevića i Sara Crijevića, i on obradio

498

33 životopisa svoje isusovačke subraće. Podrijetlom iz Konavala, pučanin, rodio se taj suvremenik dominikanca Sara Crijevića 1695. i završio visoke škole na rimskom kolegiju. Neko vrijeme predavao je na nižim učilištima Italije, a onda se, nakon dodatnih provjera i ispita te kratkotrajnoga članstva u nostalgičnoj rimskoj Accademia della lingua slava, vratio u Dubrovnik. Tu je umro 1765. obavljajući u duhu onovremenoga misionarenja svoje ispovjedničko i propovjedničko zvanje. Njegove hrvatske propovijedi skupljene su pod zajedničkim naslovom Besjede krstjanske i tiskane su u Italiji iste one godine kada je Bašić umro u Dubrovniku. U predgovoru toj zanimljivoj i dobrim stilom pisanoj knjizi sam Bašić o svojim izvorima kaže:

U ovijeh mojijeh knjiga nijesam se hotio služit davnijem načinima u govorenju, ni riječima u rijetko čuvenijem, nego govorom običajnijem, i riječima čistijem, ali koje mogu razumjet svaka vrsta od čeljadi. Obro sam jezik i izgovor dubrovački, ne samo erbo sam se rodio u Dubrovniku, i naučio govorit, nu još er čisti dubrovački jezik jes isto što uređeni bosanski, među Slovincijem najplemeniti, stoga svijem Slovinom i ugodan i mio. Pisajući nastojao sam imat prid očima knjige velikoga oca Pava Segneri, navlastito Krstjanina uvježbana, ne toliko za izgledat se u njegove lijepe načine od govorenja, i u njegove izvrsne riječi, er pišem osobito za puka koji se nahodi izvan gradovâ, koliko za slijediti njegovo razloženje i načine podobne za pridobit grešnike u grijehu otvrdnute.

I Đuro Bašić dakle stigao je iz škole slavnoga Paola Segnerija, najčuvenijega tadanjeg talijanskog propovjednika. Jednako kao i njegov talijanski uzor, pripadao je naraštaju koji je u drugoj polovici 17., a onda sve više tijekom 18. stoljeća, odbacivao retoričku bujnost dotadašnjega propovjedničkog stila koji je u crkvenoj praksi vladao još od vremena proglasa Super lectione et praedicatione donesena

499

sredinom 16. stoljeća, a za vrijeme trajanja koncila u Trentu. Svoju književnu i retoričku normu taj je propovjednički stil preuzimao iz zbirke Dicerie sacre G. B. Marina, koja je bila objavljena 1618. i koja je barem jedno stoljeće bila uzornom knjigom svakoga katoličkog propovjednika. Tek kada je u drugoj polovici 17. stoljeća u promijenjenim društvenim uvjetima svakomu, pa i višim crkvenim vlastima, postalo jasno da retorsko umijeće posve zastire vjersku poruku, započelo se s reformiranjem propovjedništva koje se postupno vraćalo jasnoći iskaza i dosljednosti poruka. Glavni borac za retoričku jasnoću te nove propovijedi bio je Talijan Paolo Segneri, dakle upravo onaj kojega Đuro Bašić u svojim Besjedama krstjanskim izravno spominje kao svoj glavni uzor. Paolo Segneri u brojnim je knjigama, od kojih su najpoznatije Prediche dette nel Palazzo Apostolico i Il cristiano istruito, stvorio cijelu školu obnovljena propovjedništva u kojemu je dominirala izravna ili robusna elokvencija. Segneri je iz pripovijedi izagnao prejake metafore i isprazne antiteze, a vratio je u njih efikasne i jednostavno iskazane slike. On kao da je osluškivao poetiku rimske Arcadije, kao da je u njezinoj potrazi za novom jasnoćom našao i dio svojih poticaja. U govornoj provedbi Segnerijevo propovjedništvo, a isto bi se moglo reći i za Dubrovčanina Bašića, doista je u prvi plan stavljalo razumljivost i uvjerljivost. Ali od propovjednika tražila se i pojačana apelativnost koju je trebalo naglasiti vanjštinom propovjednikovom, njegovim gestama, odjećom i mimikom. U tom aspektu ni Segneri, a ni njegov dubrovački đak Bašić nisu nimalo slijedili poetiku suvremenih Arkađana. U gestici svojih propovijedi oni su se bez ostatka vratili osjećajnosti srednjovjekovnih prethodnika. Segneri bi, kako svjedoči očevidac njegova propovijedanja, izlazio na pulpit u dronjcima, umotan u kostrijet i bosonog, nosio bi brevijar, a podupirao se posve neizdjeljanim štapom. Na prsima je imao raspelo, a rozarij mu je visio oko pasa, čim bi pozdravio nazočne najprije bi se bacio pred njih na koljena pa bi onda pozivao sve vjernike da ga slijede. Vodio bi neko vrijeme procesiju crkvom, a onda bi započeo prodiku. Kad bi završio,

500

na glavu bi stavio trnovu krunu, a na golim ramenima i leđima gulio bi vlastitu kožu željeznim češljem, u prsa zabadao igle. Dok bi s njegova tijela curila krv, masa slušatelja započela bi glasno moliti oprost grijeha. Nakon Segnerijevih prodika vjernici su se ispovijedali u velikom broju, mnogi su se preobraćali, mirile bi se zavađene obitelji, a u gradovima trajno zabranjivale opscene igre i preslobodne pjesme. I Dubrovčanin Bašić, koji je prošao Segnerijevu školu, trudio se da zapanji svoje slušatelje, i to ne više stilskom ili retoričkom obilnošću nego zbiljom koju im je nudio, a ponekad i podsjećajima na vlastitu sredinu. Magnitudo prethodnoga propovjedništva zamijenila je praesentia reformiranih propovijedi. Gotovo da i nije bilo Bašićevih propovijedi u kojima on ne bi spomenuo makar posredno i grad Dubrovnik, dakle zbilju svojih slušatelja:

Moleći Boga sveti Vlasi na rečeni način, side s nebesâ jedan oblak, koji ga uze obsivat svojem svjetlosti, ter se čuše ove riječi od svakoga: Hrabreni vojniče, dobitniče moj pridragi, ja sam tvoj Bog, koji sam te proslavio po gradovih od Asije, a u naprijeda ću te proslaviti po svemu svijetu, isprosio si sve što si pito; Ja ću oslobodit od pogibjâ, i od suprotivâ, i od tugâ, i od progonstva, i od nemoći kogod se uteče meni, zovući tebe, ako bude ovako od moje slave, i još ti saviše obećavam da ću sve one koji učine od tebe uspomenu, napuniti darovima, i mojijem blagosovom, napunit ću žitom njihova gumna, a vinom i uljem njihove bačve, i umnožit ću sva njihova dobra, za ljubav tvoju.

Da je spominjanje društvene zbilje u onodobnih propovjednika bilo posve uobičajeno, svjedoči i jedna slučajno sačuvana propovijed franjevca Sebastijana Slade. Taj učeni čovjek u nazočnosti francuskoga konzula La Mairea, koji je tajno zapisao propovjednikove riječi, šezdesetih je godina 18. stoljeća izravno s pulpita prozivao

501

dubrovački politički establishment. Slade je za vrijeme propovijedi rekao ovo: Gospodo, čemu vam služi što u ljetopisima vremena tražite dobročinstva svoga zaštitnika svetoga Vlaha. Vi tamo tražite nešto što je on već napravio za vaš grad, tražite njegova prošla dobročinstva, a ne vidite da stalno imate pred očima čudo njegove zaštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava jednu državu bez ljudi i bez vojske, zar nije on onaj koji pomaže jedno vijeće bez mudrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novca, upravu bez moći i narod koji ne zna za vrline i poslušnost? Sladine je riječi Vijeće bez mudrosti svakako primilo s gorčinom pa i željom da ušutka neugodnu propovjednikovu izravnost. I Bašić i Slade bili su propovjednici novoga kova, bili su racionalisti kada bijaše riječ o verbalnim formulacijama, ali su bili iracionalni i emocionalni kada se radilo o teatralizaciji tih tekstova, o njihovoj apelativnoj i agresivnoj razini. U tome je bila većina onodobnih hrvatskih propovjednika bliska Paolu Segneriju jer upravo je angažiranost onovremenoga propovjedništva jedna od njegovih najvažnijih osobina. U tome je prednjačio lingvist Ardelio della Bella, kojega nisu slučajno prozvali apostolom Dalmacije. U onodobnoj proznoj književnosti i nije bilo življega žanra od propovijedi. One su na svojevrstan način prožimale cjelinu hrvatskoga kulturnoga prostora ne ostavljajući ni jednu regiju nepokrivenom.

Od propovjednika na početku 18. stoljeća nitko nije očekivao da bude i ekspert u spekulativnoj teologiji, zahtijevala se enciklopedijska upućenost. Od dobra se propovjednika tražilo da je verziran u Svetomu pismu kao i u tradicijskim izvorima koje je odobrio Tridentski koncil, od njega se očekivalo da poznaje papinske bule, da je čitao crkvene učitelje, uz to, samo po sebi bilo je razumljivo da on pored klasičnih jezika poznaje još i talijanski. Premda su se sve te osobine i deklarativno tražile, malo ih je bilo koji bi mogli zadovoljiti barem polovicu tih kriterija. U Hrvatskoj su najbolji propovjednici misionarili u netom oslobođenim regijama poput sjeverne Dalmacije i

502

Slavonije ili u Bosni, koja je još bila pod turskom upravom. U tim osiromašenim i zaostalim krajevima misionari su djelovali u uvjetima koji su se s pravom, onda kao i danas, prispodobljavali onima u Južnoj Americi. Misionare je stanovništvo tih poglavito ruralnih područja primalo s logičnim zanimanjem, kada se zna da su upravo novopristigli svećenici u monotoniju njihove svakidašnjice unosili velike duhovne promjene. U tim vrlo zapuštenim sredinama misionari su zagovarali novi moral, nepismenom pučanstvu približavali su knjige, učili ih načelima zapadne civilizacije koja im do tada nisu bila poznata. Nakon višetjednih misija, tadašnji bi hrvatski propovjednici postizali da dio puka prihvati njihovo učenje. Dokaz uspjeha bili su redovi onih koji su čekali da prime sakrament ispovijedi. Tada bi se misionari vraćali u svoje samostane sretni što su u tim zapuštenim sredinama uspjeli rastjerati dugogodišnju duhovnu uspavanost, što su zaboravljenom puku vratili nadu. Najčešće bi se, ipak, spektakularni misionarski rezultati istopili za čas jer bi se za samo nekoliko tjedana seljaci vratili prethodnom načinu života. Ostavljeni samima sebi, bez svećenika i pravoga duhovnog vodstva, ugroženi od seoskih harambaša i hajduka, oni nisu ni imali drugoga izbora. Preostajalo im je da čekaju nove misionare ili daleka vremena kada će biti moguće da svako selo ima svoga župnika. Mnogi hrvatski pisac onoga vremena bio je misionar, neki doduše u dalekim zemljama, u obje Amerike ili u Aziji, ali je dio tih pisaca–propovjednika, pisaca–apostola i pisaca–misionara djelovao u vlastitoj domovini, na njezinim zapuštenim rubovima. Među domaćim teoretičarima takva posla, od onih koji su ispisivali i stanovita načela misionarske askeze, isticao se već spominjani Benedikt Rogacci, koji je u svojoj u ono doba slavnoj knjizi Il cristiano raggiustato ne' conettti e costumi, ispisao pravi priručnik za misionare. Ta knjiga, koja je u Rimu tiskana 1711., ne bez razloga imala je velikoga uspjeha i prevedena je na mnoge jezike. Ali Rogačić nije imao iskustava s domaćim misijama, on je živio daleko od domovine zagovarajući askezu. U domovini je imao mnogo sljedbenika, nekih koji su ga slijedili zbog unutrašnjeg izbora, a i onih

503

drugih koji su ga slijedili jer nisu imali drugoga izbora. I u gradovima je propovjednički žar u prvim desetljećima 18. stoljeća bio također intenzivan, iskazivan najčešće u obliku kolektivnih pobožnosti i bratovštinskih sastanaka, na kružocima koji su vjernike pripremali za dobro umritje, na vjerničkim skupovima koji su se priređivali u isusovačkim samostanima i na kojima je glavna svrha bila dovesti vjernike do privatne ispovijedi ili do javnog ispovijedanja grijeha.

U Dubrovniku je u prvoj polovici 18. stoljeća osim Đura Bašića djelovao još jedan kvalitetan pisac novoga propovjedničkoga smjera. Zvao se Bernardo Zuzorić i bio je poput Bašića požudni čitatelj Segnerijevih propovijedi. Rođen u Dubrovniku 1683., on se nakon talijanskoga školovanja vratio u rodni grad gdje je postao znamenitim misionarom. Često je boravio u trebinjskom kraju, misionario je u okolici Senja, a propovijedao je i u tada zapuštenoj Istri. Umro je na glasu kao svet, a svojom gestikulacijom za vrijeme propovijedi, kao i svojim samoprijegornim misijama, Zuzorić je očitovao različitost od dotadašnjega literiziranog propovijedanja. I on je, kao i Đuro Bašić, kao i Ardelio della Bella, shvatio da odmah iza prvih brda po mjestih slovinskijeh žive ljudi koji neimaše jestojske to jest svetih knjiga. Hrvatski misionari toga doba shvatili su da su svećenici koji su do tada opsluživali vjerske potrebe puka i sami bili neobrazovani, da ne znadijaše drugoga jezika, razmi slovinskoga. U te sredine i među te ljude uputili su se Zuzorić i misionari njegova naraštaja. Bernardo Zuzorić bio je isusovac kriznoga vremena, misionar iz epohe u kojoj se isusovački red uza svu uloženu energiju nije uspio prilagoditi društvenim promjenama i kritičkim duhovima. Bilo je posve logično što su isusovci, izgubivši prostor u gradovima, odmah krenuli prema netom oslobođenu zaleđu i selima. Bernardo Zuzorić bio je flagelant toga novoga jezuitskoga vala, hodao je s guberima i zagrnut kostrijeti, spavao je na krevetu pletenom od pruća, bičevao se svakodnevno. Plod njegova iscrpljujućeg i samotnog rada njegove su Besjede duhovne, knjiga vrlo dobro sročenih propovijedi, ganutljivo

504

svjedočanstvo njegova misionarskog zvanja, kao i vježbalište njegove nemale učenosti. I danas su Zuzorićeve Besjede, za razliku od većeg dijela tadašnjega propovjedništva, skladno i zanimljivo štivo. U svojim je propovijedima taj asket i vidovnjak najradije i najdojmljivije govorio o smrti, o stravi otvorena groba, o stravi koju je koristio da izvuče ciničnu pouku svojim slušateljima:

Utroba otečena, raspuknuta, pljuštaše na sve strane gnoj pogani i bijaše počela svud okolo na smrdeće peče raspadat se; vrvljahu iznutra gadni crvi i vijahu se kao na klupka, svi u poganoj onoj paši zadubeni. Crines ejus non adhaerebant capiti. Glava njekad slavodobitnom lovorikom okrunjena, ne bijaše gola samo, nego jošter oguljena, a kose plave malo prije ko zlatni resi viđahu se tamo i amo po uzglavju iskubene ter gnjiladi natopljene. Dentes ejus apparebant labiis consumptis. Usne naokolo izgrižene kažahu strašnu pogan iskrečenijeh crnijeh zuba... sve je u trenuće oka izvjetrilo, sve se izlilo u ovi nalog kosti i praha i gnjiladi...

On koji je Boga ljubio kao ženu, tjelesno i istinski, znao je najuvjerljivije prijetiti ljubavnicima da će u grobu ugledati »smrdeću pogan«, vile, koju zazivahu »moje srce, moju ljubav, moju Božicu i za nju prodah dušu, Boga«. Dok tijela grešnika zaudaraju u grobovima, dotle u Zuzorićevim propovijedima sveci u grobovima šire rajske mirise, tijela su svetaca Zuzoriću »pristaništa duša«, ona su »ne ištećena, bijela, mekahna i rumena«. Zuzorić je umro u Dubrovniku 1762. na glasu svetosti, glasu koji je živio još dugo nakon njegove smrti, pa zato i nije čudno što su njegove Besjede duhovne, koje je sam pripremio za tisak, objavljene tek 1793., i to u novootvorenoj dubrovačkoj tiskari. Bilo je to vrijeme kad je već i Zuzorićev isusovački red bio ukinut, a njegove propovijedi ponešto zastarjele.

505

Iz Bosne je potjecao Zuzorićev vršnjak Jeronim Filipović, koji je s Dubrovčaninom, među ostalim, dijelio opsjednutost raspadnutim tijelima i koji je u propovijedima objavljenim u tri knjige, od kojih je prva tiskana 1750., plašio slušatelje upravo strašnim prizorima truljenja grešnih tijela u grobovima, svojevrsnom nekrofilijom:

Štio sam da jedan čovik, budući razumio da je umrla ona žena koja mu za napast bijaše i koje uspomena čestokrat u njegovoj pameti mučaše ga, zato otide, otvori grob i uze jedan dijo onoga tila smrdeća pak poče mirisati i kad bi mu god ovi igri u pamet došao, oni dijo onoga smrada koga sve sobom u korpi nosaše, sebi pod nos podnio bi i tako napast otišla bi. Ovako su i drugi mnogi činili, hodeći po grobnica i promišljajući što smo.

Jeronim Filipović rodio se 1688. u Rami i već kao mladića odveli su ga u Sinj gdje je stupio u franjevački red. Nakon studija u Ugarskoj i Italiji, boravaka u Firenci i Perugi, on je po povratku u domovinu bio nastavnik u Šibeniku, a neko vrijeme i u Budimu. U tekstovima Jeronima Filipovića, pisca trosveščanih Pripovidanja nauka krstjanskoga, nema ničega što se ne bi nalazilo i u drugih propovjednika onoga doba. Ipak, očito je da on, koji je umro u Sinju 1765., s dosta retoričke vještine uspijeva pisati jednostavno, da ima elegantnu sintaksu i da zna privući pozornost čitatelja, a zacijelo još i više slušatelja. Zbog toga su mu tekstove pretiskavali poslije oni koji su cijenili Filipovićeve plastične i vrlo uvjerljive izvode kakav je i ovaj o nužnosti povrata imovine koja je stečena na nepošten način:

Imadu jedni koji se ogovaraju za ne vratit govoreći: »Ja bi vratio, al ne znam čije je, komu ću vratit«. – Ja virujem da ima ovaki, jer oni nađe bračve u planini, ili gdi mu drago – zakolje, izide. U

506

onoga životinu tuđe bravče zamiša se, ne zna čije je, neće da pita, osvoji ga. Imadu oni koji iđući po polju utaru tuđe pšenice za kitu, tuđega kukuruza, odnesu tuđega sijena – ovako čine svake godine. Ako i uzimaju po malo, ništa ne manje, ovako uzimajući toliko učine da ono što su uzeli za dovoljno je da su smrtno sagrišili, i tako dužni su povratit. A komu će povratit – ne znadu. Sad, sad, ja ću im kazat.

Imadu pak jedni trgovci, koji ili prodajući, ili kupujući prifate tuđega nepravedno: sad soldin, sad gazetu, sad dram, sad uncu, sad libru, sad ono, a sad ono, sad po oni način, a sad po oni drugi – oni bolje znadu. Ovako čineći toliko su tuđe sastavili da su u grih smrtni padnuli, i tako dužni su povratit. Onomu čije je – nije moguće, jer biće ji iljada koje su ovako privarili.

Imadu i oni koji ogovaraju se da tuđe ne povrate, jer oni čije je bilo otišao je daleko, ili jer su oni u daleku mistu ukrali, i tako nije moguće njima povratit od koga su ukrali...

I Juraj Mulih, koji se 1694. rodio u Turopolju, ide u red istaknutih hrvatskih propovjednika i misionara. Množina njegovih objavljenih knjiga, golem broj napisanih stranica, tek su jedan aspekt biografije tog isusovačkog vaganta, putujućega propovjednika i sjajnoga glumca. Taj missionarius vagus djelovao je u područjima koja su tek bila oslobođena od Turaka, dakle u Slavoniji, u Vojnoj krajini, u Dalmaciji, u Šopronjskom kraju u Ugarskoj. Stizao je svuda gdje je bilo tragova islama, pravoslavlja, protestantizma ili kalvinizma, svuda gdje je osjećao da trebaju njegove usplahirene riječi. Mulih se školovao u Zagrebu u isusovačkoj školi, poslije još i u Trnavi. U Zagrebu je neko vrijeme bio i nastavnik, i tu je umro 1754. nakon novogodišnje propovijedi, ponukavši svoga nešto mlađeg suvremenika Adama Baltazara Krčelića da zapiše kako je bio »uistinu Božji čovjek i apostol«. Uza sve to, on je bio i hrvatski književnik, pisac čitave biblioteke, dvadesetak knjiga, od kojih su nekima poznati

507

tek naslovi jer im se s vremenom zameo trag. Sve Mulihove knjige pobožnoga su karaktera i većina tih djela je neoriginalna, preuzimana ili od starijih kajkavskih pisaca, ili doslovce prevođena s njemačkog ili latinskog. Ipak, u šumi Mulihovih molitvenika i misnih priručnika izdvajaju se dva djela kojima taj autor ulazi u maticu onovremene proze i crkvenoga govorništva. Zapravo, sva manja i nevažnija izdanja pobožnih Mulihovih spisa neka su vrsta izvoda iz dvaju piščevih najopsežnijih i najvažnijih djela, i to iz velikoga molitvenika Nebeska hrana vu sveteh jestvinah: kruhu i vinu koji je tiskan 1748., na više od šesto stranica, te velikog katekizma u dva sveska Posel apostolski vu navuku keršćanskem postavljen, koji je prvi put na oko tisuću osamsto stranica objavljen u Zagrebu 1742. i koji je bio čuven kao svojevrsni catechismus Croaticus. Mulih je u jezičnom smislu nasljednik Jurja Habdelića, njegov kajkavski jezik prošao je školu Habdelićeva Dikcionara, ali i zagrebačkoga svakodnevnog govora. Bio je Mulih u svojim ideološkim pogledima ipak konzervativniji od svih dotadašnjih sjevernohrvatskih jezuita. Upravo je on bio onaj koji je u Slavoniji započeo organizirani rad na iskorjenjivanju po njemu štetnih narodnih običaja, upravo je on bio najglasniji kad je trebalo zabranjivati puku da pjeva pradavne pjesme, da igra tradicionalne igre. Mulih je u Slavoniji na svakom koraku pronalazio i gušio ostatke poganskih vjerovanja, ne shvaćajući da time uništava i najstariju hrvatsku tradiciju, onu koja se održavala još od prijeturskih vremena. Mulihu, koji se usred Slavonije ponašao kao da je u prašumama Paragvaja, ipak nije ostalo mnogo slobodnoga prostora usred europskoga galantnog stoljeća. U jedno od mlađih izdanja svoje knjige Posel apostolski uvrstio je on posebno poglavlje u kojemu je iz tadašnjih priručnika kompilirao svojevrstan bonton za djecu i roditelje. Mulihove Regule dvorjanstva, koje su se pojavile 1744., nisu nipošto originalne, one su rekapitulacija europske građanske tradicije u kojoj se do tada stotinama puta i do dosade ponavljalo upute o čeprkanju nosa, pljuvanju na pod i u rupčić, o ponašanju za stolom i o uljudnom pozdravljanju. Kao što ni u tim regulama ništa nije izvorno, isto tako

508

ništa nije izvorno ni u onim Mulihovim pjesmama ili prozama koje je preuzimao iz tuđih knjiga, ne navodeći prema običaju toga pobožnoga žanra izvore koje je koristio. Mulihov golemi Posel apostolski namijenjen je, kako se izravno kaže, ne samo svomu užem zavičaju nego i drugdje stojećim našim dragim Horvatima. Mulih je svakako čitao Vitezovića pa kad je govorio o drugdje stojećim Hrvatima, svakako je imao na umu Ritterov pankroatizam. Juraj Mulih, premda nije originalan autor, dijelio je s najboljim onodobnim hrvatskim glavama, a to će reći s Đurđevićem i Vitezovićem, Della Bellom i Grabovcem, Kačićem–Miošićem i Bedekovićem, ideju svehrvatskog ili sveslovinskog ili sveilirskog zajedništva. Njega, kao i sve spomenute pisce, samo je korak dijelio od organizirana i programskog ilirstva kakvo će zahvatiti Hrvatsku u 19. stoljeću.

Mulih je pisac koji svojim tekstovima želi pomoći liturgiji, on sam veli da piše knjige kako bi ljude zaposlio prije mise, kako bi ih prisilio da ne vode isprazne razgovore. I to je važna razina njegove u mnogo čemu konzervativne književnosti. Što se pak tiče jezične osviještenosti, tu je on radikalan i svoj narodni osjećaj nužno ne povezuje s narječjem na kojemu piše. Bio je svjestan da je njegov dijalekt donekle razumljiv i u drugim dijelovima Hrvatske. Zato kaže da svoje djelo piše Zagrepcem, pri kojeh ovo pišem, a ne Karlovčanom, niti Varaždincem, niti Požežanom. Zanimljiv je Mulihov dijalektalni relativizam, sigurnost kojom se kretao i u jeziku i u hrvatskom zemljopisu. On, koji je obišao mnoge hrvatske zemlje, koji je sa štapom u ruci propješačio gotovo sve novooslobođene regije, nije razmišljao o jezičnoj standardizaciji, njegov je pogled na to pitanje bio zavičajan i vrlo optimističan, neopterećen ideologijom. On kao da je vjerovao da u Hrvatskoj treba postojati točno onoliko dijalekata koliko ima stanovnika. Čini se da je s dosta razloga vjerovao u takvo što jer on je bio misionar, onaj koji je tražio pojedinačne duše i koji ih je, kad bi ih ulovio, plašio strašnim propovijedima o grijehu i o posljednjim stvarima. U tekstovima Jurja

509

Muliha slute se društvene napetosti piščeva vremena, previranja i slom staroga poretka. On je sve to predosjetio, ali se ponašao kao da nije bio suvremenik Montesquieov ili Voltaireov. Kad govori o gospodi zemaljskoj i kad sluti opasnost od pobune protiv te gospode, Mulih je zaslijepljeni zagovornik staroga poretka, on društvenu kritiku doživljava kao pobunu protiv Boga samoga. Ali kad u tekstovima uđe dublje u socijalni problem, kad misionarskim okom raspozna da ima i kruto zle, krivične i grešne gospode, on neće ipak otići dalje od tvrdnje kako je to tek problem pojedinačne izvitoperenosti, pojava koja se ni po čemu ne može tretirati kao širi društveni fenomen. To kako je Juraj Mulih u knjigama svojem razmjerno velikom čitateljstvu, a u propovijedima i slušateljstvu, opisivao uspavanost zatečenoga poretka, to je posve odudaralo od društvene zbilje. Bio je u tome taj misionar barem iskren jer njegova je zatucanost bila s onoga svijeta i on je valjda i zbog toga bio uvjeren da izgovara jedino ispravne tekstove dok je pokušavao spriječiti premnoge grijehe svojih ovčica. Dok se oko njega pripremao teren za velike društvene promjene, dok se ljuljao stari režim, Mulih je vjerovao da je najvažnije da se izbjegava drugoga spola ljubljeno pogledanje, razgovarjanje, popevanje, plesanje, požeganje, kušuvanje, nepotrebno pajdašenje, svojega tela preobilno hranenje, pijančuvanje, traplenja zapušćanje, istoga tela nagnjenje, kinčenje, manjguvanje, i ktomu marlivo vražje skušavanje, pogibelno pajdašenje, omuhavanje, ljubljeno razgovaranje... Ganutljiva je moralistička zabrinutost toga čovjeka koji je svoju apostolsku ulogu shvatio na posve izokrenut način, pri čemu je od pravih prosvjetitelja bio udaljen barem nekoliko stoljeća. Dok su oni premjeravali čitav vidljivi i nevidljivi svijet, on je, naivan kakav je bio, spašavao slavonske snaše savjetujući im da se nakon poroda čuvaju od teškog zdiganja, nošenja, skakanja, tancanja, droncanja, voženja, vtekanja, prestrašenja, zazlobuvanja, srdenja, preganjanja, tugovanja, bijenja i svake druge teškoće. Opsjednut grijesima i raznovrsnim dnevnim tegobama, isusovac Juraj Mulih, misionar i književnik, bolje je od mnogih drugih osjećao zajedništvo hrvatskoga

510

kulturnoga prostora. Opsjednut tuđim tegobama, on je s velikom lakoćom ispisao tisuće stranica svojih neoriginalnih knjiga ne znajući da će one čak i danas svjedočiti kako je taj propovjednički vagant u sam osvit europskog i hrvatskog jakobinstva bio jedan od najupornijih branitelja staroga reda stvari. Zbog toga egzemplarnost Jurja Muliha i nije samo lokalna, po tome on je europska pojava.

O književnom erosu kapucina Štefana, rođena u Zagrebu 1688., kojega su zvali Zagrabec, najrječitije svjedoči onih tri tisuće tiskanih stranica njegove petosveščane Hrane duhovne. Prvi svezak toga djela bio je tiskan u Zagrebu 1715., a zatim su se, sljedećih dvadesetak godina, pojavljivali i ostali dijelovi te knjige. Štefan Zagrabec, gorljivi pristaša tiskarstva, žali se na visok stupanj nepismenosti u svojoj domovini, jer da je mnogo knjiga koje grizu miševi. Pater Štefan učinio je sve da knjige koje se objavljuju budu čitateljima zanimljive, a nadao se da će biti razumljive i cjelini hrvatskoga čitateljstva, koje je i geografski, a i formatom, vrlo točno odredio kazavši da svoje tekstove namjenjuje malem Horvatskoga, Slovenskoga i Dalmatinskoga naroda ljudem. Sebi je taj kapucin i neumorni propovjednik, koji je potkraj života oslijepio, često usmjeravao finu ironiju pa je jednom zapisao da nema ni jednoga propovjednika hrvatskoga jezika koji bi menje znal, a već govoril od patera Štefana Zagrapca kapucina. Svoje slušatelje zasipao je mnoštvom informacija trudeći se da povjeruju kako i nema druge stvarnosti osim one koju im sugeriraju njegove propovijedi. U tekstovima Štefana Zagrapca navode se tako, ponajvećma iz druge ruke, basne Ezopove i Fedrove, spominju se epizode s Aleksandrom Velikim, a nerijetko se raspravljaju tu i pitanja iz fizike i astronomije, pri čemu su kapucina osobito zanimali problemi gibanja, a još više pitanja mjerenja i mjernih instrumenata. Za njega su nemjerljivost neba i izbrojivost anđela tek poglavlja neke buduće primijenjene fizike:

511

...da je angelov tuliko vu nebu, da bi se vsi ljudi spravili na kup koji su bili od prvoga človeka Adama do onoga koji se najzadni pred općinskem sudom Božjem rodil bude, na vsakoga človeka od vseh oveh muškoga i ženskoga spola ljudi bi dopalo od vseh devet korušev angelskeh, najmre iz prvoga koruša deset angelov, iz drugoga koruša sto arkangelov, iz tretjega jezero, iz četrtoga deset jezer, iz petoga sto jezer; iz šestoga milion, iz sedmoga deset milionov, iz osmoga sto milionov kerubinov, iz devetoga koruša jezero milionov serafinov. Insumma, jednum rečjum, vsaki človek more imeti na svoju stran jezero stotin i jedenajst jezer milionov angelov, sto i jedenajst jezer i sto i deset.

Bio je Zagrabec pučki enciklopedist, ponekad razmetljiv, a najčešće lažno skroman, osobito dok je tuđa znanja prenosio kao svoja. Izmjerio je on za svoje čitatelje i visinu neba i dubinu pakla. Ovako im je pričao peldu o slobodnom padu mlinskoga kamena:

Najmre, da se naj spusti jeden melinski kamen iz ovoga neba na zemlju i prvo neg do zemlje doleti hoće minuti devetdeset i dve lete; vsaku pak vuru dvesto mil nisko hoće opasti. Brojte vure vu devetdeset i dveh letah, vu vurah brojte tuliko stotin jezer i milionov mil. Ali, kajti to bi preveč teško prebrojiti, ostavemo ada na stran, nego listor mislete da vam je jeden angel povedal da ravno vezda jeden takov kamen je iz neba na zemlju spuščen ter den i noč neprestance leti dole ravno zvrhu vašeh glav, ne bojte se nikaj, niti nikam ne bežete, stojte prez vsakoga straha na miru, ar on koji je mlad, hoče na dobu človeču dojti pače i starost dočakati. Kada vre gdo bude devetdeset i jedno leto star, onda si naj pazi da mu kamen na glavu ne opade.

512

U svojim je propovijedima Štefan Zagrabec svagdje prisutan, javlja se iz svake molekule teksta upadicama, duhovitostima, prijetnjama, blagošću i razmetljivošću. Kapucina nije zanimala literarizacija propovjedničkoga postupka, njega ne zanima retorički ures. Štefan je ponajprije pučki pripovjedač, što će reći onaj koji svoje slušatelje i čitatelje stalno povlači za rukav, koji ih stalno upozorava da ga moraju slušati. On pripovijedajući doživljava ono što bi želio da dožive i oni koji ga slušaju. I njemu se, a valjda i njima, lasi od straha nadižu, oči mi se plaču, srce mi dršče, krv vu meni nestaje. Štefanove propovijedi, koje su napisane kao da su kazališni predlošci, mogu se čitati i kao svojevrsni zapisnici propovjednikovih djelovanja, kao dokumentacija njegove govorničke prakse. U njima je autor jedini junak, on je onaj čiji se osobni glas, najčešće tek kao isprazna jeka, stalno vraća na svim stranicama Hrane duhovne. Štefan Zagrabec i danas je, uza sva ograničenja žanra, ostao jednim od najuvjerljivijih proznih glasova onodobne hrvatske književnosti. Zagrapčev glas u propovijedima nije individualiziran, to je glas glumca koji ponavljajući posuđenu tjelesnost ostaje bez duha i koji postaje tek govornik potrošenih sadržaja. Štefan Zagrabec zamke propovjedničke retorike dobro poznaje pa se zato i trudi da svoje propovijedi obogati digresijama i pričicama koje su i najbolji dio njegovih knjiga. I Zagrabec, kao i njegovi budući čitatelji, znao je da propovjedničkoj komunikaciji sa slušateljstvom, svejedno koliko ona bila literarizirana, nema mjesta osim u doista iznimnim autorskim rukopisima. O tome da su ga suvremenici često kritizirali svjedočio je i sam pater Štefan braneći se od optužbi da rabi preteške riječi, da prečesto spominje ime Božje. Branio se da sve to radi samo za potvrđenje mojega govorenja, negda iz šale, negda iz norije i to već iz navade koje mi se kakti ni moguće ostaviti. U moru tekstova što ih je ispisivao, ostavio je Zagrepčanin dosta kvalitetno napisanih stranica, na kojima se osjeća da su mu antiteze dobro odabrane, a figure primjerene temama. Takav je i njegov opis godišnjih doba u kojemu su se i Zagrabec i njegovo

513

stoljeće našli usred jedne od svojih omiljenih tema, one o osjećajnom prožimanju ljudskih stanja i krajolika:

Prešla je žalosna zima, koja je naša tela tak dugo trapila z svojem snegom i mrazom, naše oči z tulikemi meglami, deždevjem, suhem prez listja drevjem i golum prez travice črnum zemljun. Za kojem žalosnem zimskem vremenom nadospelo je protuletje prevugodno, vu kojem od veselja ptičice nebeske lepše neg celo leto popevaju. Suha dreva i črna zemlja z zelenem listem i vsakojačkem lepem cvetjem se pokrivaju, ter svojum lepotum oči i srca človečanska razveseluju. Za ovem tak veselem protuletjem hoče dojti vručina, nova muka tela človečanskoga, ar vu letu sunce pripeče i želja človeka trapi. Ali i za ovum mukum nadospeva vugodna jesen, vu koje niti od zime, niti od vručine mi budemo bantuvani, nego veselo budemo sad trudov našeh spravljali. Ali ne samo čez leto mi spoznavamo ova premenenja vremen, nego pače vsaki dan, ar vezda je oblačno, vezda vedro, vezda godina ide, vezda sunce sveti, kot dijaki imaju navadu govoriti: post nubila Phoebus. Ova istina spoznava se i među ljudmi, ar nekoje mi danas vidimo letati vu časteh, plivati vu bogactvah, koji pak pred malem vremenom pod obluki kruha jesu petljali: danes vidimo zdrave, friške, jake, vesele vnoge koji do večera budu žalosni, slabi, betežni i morebiti mrtvi.

Zagrebački barnabit Stjepan Škvorc, o kojemu nisu poznati precizniji podatci ni o rođenju, a ni o smrti, napisao je u prvoj polovici 18. stoljeća niz propovjedničkih i pobožnih knjiga, od kojih su sačuvane zbirka nedjeljnih propovijedi Vabitel vu kraljevstvo nebesko, koja je tiskana u Beču 1726., a osobito je popularna bila njegova knjiga Hasnovito z slatkem koja je tiskana 1724. u Zagrebu i koja je zapravo zbirka kratkih nauka staležima, svojevrsna analiza društvenoga uređenja tadašnjih srednjoeuropskih gradova. To djelo,

514

preradba knjige Etwas für Alle njemačkoga propovjednika i teologa Abrahama à Santa Clare, svojevrsna je satira na pojedinačne staleže. Knjiga je to koja se čitala kao društveni roman, doduše, roman bez protagonista. Njemački je pisac u izvorniku obradio čak stotinu staleža kroz stotinu poglavlja, dok je Škvorc građu prilagodio nešto jednostavnijoj društvenoj slici svoga Zagreba. I on će, doduše, kao i njemački autor započeti knjigu najvišim staležima, počet će od vladara i svećenika, državnih savjetnika, odvjetnika i vojnika da bi, kako knjiga prelazi na obradu nižih staleža, poneka poglavlja i zanimanja izostavljao. U knjizi Stjepana Škvorca ima tako samo četrdeset pet poglavlja i isto toliko zanimanja u kojima su ipak zadržani glavni obrisi Abrahamova djela. Šteta je što je Škvorc u epohi perika izostavio izvorno njemačko poglavlje o vlasuljarima, ali zato ipak nije mogao izostaviti poglavlje o štamparima u kojemu s razlogom nema ni jedne satirične opaske:

Kniga ada duhovna nê listor jestvina nego i rasvečenje arije, kakti za žganje steklo, koje, gda sunce čez nje na nekaj trak pusti, ono isto taki vužge; tak i knige srca človečja k ljubavi Božje vužgu. Duhovna kniga je jedno zrcalo, v kom se človek vnutre prekomce videti more. Duhovna kniga je jeden mučeči prodekator, kî pravično i verno istinu poveda. Kniga duhovna je jeden zbuditel, kî vnogoga iz grehov spališa zbudi, kniga duhovna je jedna vuzda, kâ zlo nagnjenje nazad steže. (...)

Pokehdob knige jesu tak velikoga preštimanja vredne, kak ne bi bili velikoga poštuvanja vredni i knig štampari, vredni stanovito, ali lestor oni, kî z pravicum hode, ne pak oni, kî drečno znaju kompožitore, kî z velikemi trudi i glave terenjem knige komponuju.

Ponešto drukčije pisao je Škvorc o svojim suvremenicima u poglavlju o čižmešijama. Pričajući o čizmarima, domaći autor

515

nadogradio je njemački predložak ispisujući, među ostalim, uvjerljiv prikaz onovremenog Zagreba i tjelovske procesije, ne krijući pritom gnušanje prema tancanju u ime boga Lada koji je, tako se barem nadao zagrebački barnabit, imao biti vre devno vu peklu zakopan:

Vu vsem svetom Pismu nemore se najti ta reč čizma, jošće menje čižmešija. Lucianus veli da ljudi zvezde na nebu nasleduju, kotere se pred očima našemi mešaju i verte kakti da bi tancale i zato veli da tancanje ima početak od zvezd. David, gda je Arku Božju iz dvora Obededom nazad vu svoj varaš (veli S. Pismo) da jepre njum iduć, tancal: David saltabat totis viribus ante Dominum. Njega su potlam nasleduvali Španjoli, ar gda su na Telovo z procesijum išli, išli su nekoji pred njum popevajuć, i tancajuć. More biti da su od njih Horvati tu navadu vzeli, ki jošće vsako leto na Telovo ne pred procesijum nego po procesije po pol dan na Kaptolomskom pijacu, pred Većnicum, skoro tja do noći, muži, žene, deklići na jeden kolobar z rukami kakti plot spletuć, tancaju i Bog zna kakve bolvanske popevke popevaju, od nekoga bolvanskoga boga Lado, koteri je vre zdravno vu peklu zakopan, kemi Boga ni malo ne dičiju niti hvale, dapače, njega kruto zbantuju...

Zagrepčanin Ivan Donati napisao je, a njegovi studenti izveli, latinsku dramu Sisciensis victoria. Tu domoljubnu tvorevinu, koju inače spominje kronika zagrebačkoga isusovačkog kolegija, gledatelji su mogli vidjeti 1717. na nekoj učeničkoj fešti. O tom događaju znao je mlađi povjesničar Adam Alojzije Baričević koji je knjigu tiskanu tom prigodom uvrstio u svoj katalog. Drama Donatijeva pisana je u jampskim stihovima, ima tri čina s po šest prizora, prolog s aluzijama na borbu turskoga polumjeseca i kršćanskog sunca. Premda bi prema sačuvanim podacima i neka druga autorstva dolazila u obzir, ostat će, dok se ne utvrdi suprotno, da je autor te originalno sročene latinske drame o sisačkoj pobjedi nad Turcima bio upravo slabo poznat zagrebački profesor koji očito nije imao ništa protiv što su se na

516

naslovnici njegove drame našla i imena nekih drugih, sve navodno od njega zaslužnijih ljudi, koji su nakon predstave sudjelovali u tekućim protokolarnim obvezama. Njihova su imena, za razliku od autora drame Donatija, pedantno popisana na naslovnici te knjige iz 1717., ali svejedno ona nisu mogla zavarati potomke. Ivan Donati, skromni dramatičar koji je preminuo 1728., bio je neko vrijeme profesor retorike na zagrebačkom isusovačkom učilištu, a u Varaždinu je bio na čelu konvikta Zakmardianum.

Dok su na sjeverozapadu Hrvatske propovjednici i misionari objavljivali svoje voluminozne knjige ili pisali učene školske drame, u njihovoj blizini kao da i nije ostajalo mjesto za pjesnike i liriku. Doduše, bilo je i stihotvoraca koji su se, barem što se tiče količine napisanih stihova, pokušavali natjecati s ondašnjim prozaicima. Teško da su ih ikada nadmašili! Sačuvan je tek manji dio njihove galantne lirike koja je bila nevidljiva u šumi pobožnih stihova što su se reciklirali izdanjima i rukopisima onodobnih molitvenika. Poznat je tako vjerodostojni katalog nekog kanconijera s danas ponajvećma izgubljenim pjesmama, potpisan inicijalima S. D., za koji se može pretpostaviti da mu je autor Stjepan Domjanić. Taj Domjanić bio je vlasnik utvrđenoga dvorca Preseka i jedno je vrijeme služio kao sudac u zagrebačkoj županiji i bio član Sudbenoga stola, sudjelovao je 1755. u buni krajišnika koja se podigla u križevačkoj pukovniji, a čim je zavjera razotkrivena i ugušena, vlasti su ga uhitile, osudile na doživotnu tamnicu i zatočile u utvrdi Kufstein u Tirolu. Domjanićev dvorac u Preseki bio je još za vrijeme pobune zapaljen, dok su sve pjesnikove stvari nakon što su ga uhitili i osudili bile zaplijenjene. Tom prigodom nestala je i Domjanićeva pjesnička, po svemu sudeći, vrlo obilna ostavština. Taj inače obrazovani sudac, ako je vjerovati sačuvanom Cathalogus cantionum, bio je među najraznovrsnijim kajkavskim laičkim pjesnicima svoga vremena. Osim što su u njegovoj zbirci bile i neke političke pjesme, među ostalim i dvije o osvajanju Beograda, bilo je u zbirci i stihova o Beču i o doktoru

517

Faustu, nešto karnevalskih pjesama, među kojima i jedna o tome kako žene muže vkanjuju. U Domjanićevoj zbirci nisu izostale ni uobičajene varijacije na antičke teme pa je ondje bila i poema o Piramu i Tizbi, a na popisu Domjanićevih pjesama bila je i neka strahovita. U izgubljenoj zbirci toga pobunjenika nalazila se i ona često varirana, a kajkavcima draga, galantna popevka o milostivoj madam, kojoj pjesnik želi srećno jutro i dobar dan.

Ni Domjanić, a ni drugi njegovi danas zaboravljeni pjesnički vršnjaci, ne mogu promijeniti dojam da na početku galantnoga stoljeća lirika barem za neko vrijeme nije više stanovala u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Bilo je to razdoblje kad su cvjetale prozne i pobožne knjige koje su se doduše mnogo čitale i čiji je sadržaj postao dio usmene baštine. Bile su to knjige koje su imale velikoga utjecaja na razvoj jezične komunikacije, bile su to knjige koje su pripomogle procesima standardizacije kajkavskoga književnog jezika. Neke od tih knjiga čitatelji su čuvali s pobožnim divljenjem pa su ih čak i donedavno štovali u kućama Hrvatskoga zagorja poput relikvija. Za svoje prve čitatelje, ali i za sljedeće naraštaje, magičnu, gotovo ritualno vrijednost posjedovale su Hištorije Štefana Fučeka, krapinskoga plebanuša. Njegova knjiga–relikvija doživjela je čudnu fortunu: čitatelji su poistovjećivali njezin fizički status s porukama koje je implicirao njezin sadržaj. Malo je knjiga koje su doživjele takvu sudbinu, pa se može reći da su Fučekove Hištorije za Hrvate sa sjevera imale funkciju sukladnu onoj što ju je među južnjacima imao dva desetljeća mlađi Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. To što su se Fučekovim Historijama pripisivala magična i fantastična svojstva imalo je temelje i u sadržaju te inače vrlo zanimljive i fantastikom natopljene prozne knjige. Prvo izdanje Hištorija, za koje pisac sam kaže da su »iz vnogeh pobožneh knig zebrane, zkup spravljene«, objavio je Fuček 1735., a ta je kultna knjiga tiskana za ono vrijeme u razmjerno visokoj nakladi od tisuću

518

primjeraka, a onda je 1753. doživjela i drugo, na tržištu vrlo rašireno izdanje. Fuček, koji je za sebe rekao da je tek »nevreden redovnik« nije se ni trudio da skrije neoriginalnost svoga djela. Gotovo u cjelini njegove su pelde preuzete iz različitih i u ono vrijeme vrlo popularnih pobožnih pripovijesti njemačkoga kapucina Petra Kohema.

Na četiri stotine stranica maloga formata pohranio je Fuček u Hištorijama mnoštvo ekonomično ispripovijedanih priča, u kojima su ključne riječi bile smrt i pakao. Zato su mlađi naraštaji pisca Hištorija, valjda zbog opsjednutosti paklom, ironično nazivali i hrvatskim Danteom. Ako bi se Fučekovu knjigu i moglo uspoređivati s bilo kojim pripovjednim žanrom njegova vremena, onda bi se njegovim peldama usporednice mogle pronaći jedino u pustolovnim romanima koji su izlazili u ono doba u časopisima i novinama i u kojima su u središtu bili zločesti protagonisti koji nisu prezali ni od zločina ni od preljuba i koji su, da bi zadovoljili svoju kriminogenu ćud ili svoj povišeni eros, uništavali najprije okolinu, a na kraju i same sebe. Ali Fuček nema što podijeliti s tim građanskim i avanturističkim pripovijestima jednostavno zato što je svijet njegovih priča kao i svijet njegove pretežito seoske publike bio napučen fantastičnim bićima i potpuno nevjerojatnim događajima. U Fučekovim fabulama vlada nečastivi koji je sad skriven u tijelo neke žene, sad u nekog muškarca, ali koji se, kad se sve razotkrije, ponovno očituje u svom poslovičnom, stvarnom obličju, s repom i dugim dlakama, čekajući sljedeću žrtvu:

Vu Parme varašu jeden purgar v pamet vzemši, da je njegov bližnji sused vu jutro pred zorjum z doma odišel, vu tmice išel je vu njegvu hižu, kade suseda svoga ženu na postelje samu speč najde i k njoj se na postelju postavi. Ona, nevolna, štimajuči svojega zakonskoga muža, nê mu kratila sobum ležati, zadnič i nečisto ž njum je pregrešil, onda odišel. Kada nje pravi muž domov povrnul se je, ova v pamet vzela je, da je od nekoga drugoga prekanjena, zbog česa

519

kruto jako žalosna je postala, vu cirkvu odišla i onde pred oltarom klečeč z velikami suzami nesreču svoju plakala. Kaj da bi bila činila, vu krivca nečisti duh je vlezel, krivec vu cirkvu pobegel, ali i onde vrag peklenski nê mu prostil, nego ž njim hitajuč vezda na zemlju, vezda vu zid do teh dob, doklam na viđenje one žene nesrečnu dušu iz tela njegvoga je stiral i nju vu pekel odnesel.

Fučekove su Hištorije bile primjerene očekivanju njegove seoske, ali i gradske publike, one su svojim čitateljima nudile lako razumljive pelde koje su se mogli prepričavati i širiti kao da su stigle sa stranica nekih suvremenih novina i koje su se mogle lokalizirati u vlastite gradove, sela i domove. Svejedno jesu li se Fučekove priče bavile krastavim žabama ili kraljevnama, svejedno je li se u njima pripovijedalo o razbojnicima ili zmijama, o preljubnicama ili vješticama, đacima ili ljepoticama, biskupima ili o soldatima, uvijek su one bile hrvatski nadomjestak za gotičke romane, štivo zbog kojega je čitatelje oblijevao hladan znoj i zbog kojega im se dizala kosa na glavi. Fučekove pripovijesti, koliko god plašile svoje čitatelje, na kraju su im ipak nudile utjehu: premda na svijetu najčešće pobjeđuje zlo, ipak postoji i neka druga egzistencija i neke druge sile koje ne uvijek, ali ponekad, mogu pomoći čak i onima koji upadnu u grijeh. Fuček nije bio prvi prozni pisac iz sjeverozapadne Hrvatske koji je suvremenicima objavio sveprisutnost grijeha, ni prvi koji ih je plašio đavlom, ali je bio prvi koji u povodu toga nije moralizirao, nego je pustio priče da same od sebe, iz svoje unutrašnje logike, potaknu čitateljeve zaključke. Fuček nije bio moralizator, on je onaj koji uživa pričati priču, on je onaj koji će ispripovijedati fantastične događaje kao da su se mogli dogoditi svakom čitatelju. Fuček u svojim pripovijestima ne jednom iznosi i poneki podatak o socijalnom statusu likova, nisu u njega rijetke ni geografske oznake, on ponekad opisuje atmosferu i društvene okolnosti u kojima se radnja događala. Ali ono što njega pri tome jedino zanima jest događaj, to jest naracija

520

događaja, ogoljena naracija u kojoj piscu nisu potrebni stilski snažni postupci. Fuček u Hištorijama ne traži jakih riječi, u njegovim pripovijestima dominiraju događaji i njihovo ulančavanje, njihov utjecaj na dalju sudbinu protagonista. Zbog svoje naracijske vještine postale su Fučekove Hištorije jedna od najčitanijih hrvatskih knjiga, a zbog fantastičnoga sloja svoje naracije postale su i svojevrsna relikvija pučke kulture, predmet koji je vlasnika čuvao od samoga vraga.

521

Dramske najave nove racionalnosti

U Hrvatskoj se tijekom prve polovice 18. stoljeća mnogo prevodilo, ali doličnu europsku transmisiju u kojoj su bile posredovane najaktualnije vrijednosti tadašnje književnosti ostvario je sistematski jedino Dubrovnik. Ondje su, doduše, i dalje prevodili talijanske molitvene knjižice i antičke pisce, ali su prevodili kako suvremenog Montesquieua, tako i također aktualnog ali nešto konzervativnijeg Pietra Metastasija. Ipak, središte dubrovačkoga prevodilačkog zanimanja usmjerilo se u prvoj polovici 18. stoljeća na Jean–Baptistea Poquelina Molièrea, koji je umro 1673., a svjetsku je slavu stekao još za života. Njegove su se komedije u isto vrijeme dok su se igrale na francuskom kraljevskom dvoru prevodile i igrale širom Europe. Jednu od njih, čekajući u austrijskoj tamnici pogubljenje, prevodio je 1671. književnik i urotnik Fran Krsto Frankopan, a u Dubrovniku komedije Andro Štitikeca i Ilija Kuljaš nastale su oko 1700. zavirivanjem u Molièreove predloške, ali i dopisivanjem novih scena na njegov način. U Dubrovniku je francuski pisac odmah bio istoznačnica za komediju pa se o tome hiperbolično izrazila jedna osoba u adaptaciji komedije Les Facheux: »Pretendžam se razumjet u komediju, prolego sam za najmanje deset puta Molirea, a sad promisli

522

znam li što je komedija«. Doista, u Dubrovniku su u prvim desetljećima 18. stoljeća mnogi znali što je komedija upravo zahvaljujući čitanju najboljega francuskoga komediografa. Čitali su ga u izvorniku tako da je Ignjat Đurđević u pismu prijatelju Matijaševiću iživciran mogao zapisati da u Dubrovniku dominira francuski jezik i da se svaki odmah uzdiže koji ga barem površno poznaje i da se prikazuje kao da je najpametniji i najbolji čovjek na svijetu. Na dubrovačkoj školi sudjelovao je u to vrijeme učeni Talijan Ludovico Moreno koji je u grad prvi unio virus francuskoga jezika i koji je na školi s mladim Dubrovčanima proučavao Molièreove tekstove. Kao što se nekoć na humanističkoj školi legalo Plauta, sada se u ranim godinama 18. stoljeća legalo Molièrea. Školnička čitanja i rana ljubav dubrovačkih dječaka za francuskoga klasika podarila je hrvatskoj književnosti izniman korpus u koji ulaze čak dvadeset tri adaptacije najpoznatijih Molièreovih dramskih tekstova.

U prvoj polovici 18. stoljeća samo su se najrazvijenije književne sredine mogle podičiti tako potpunim i sustavnim zahvatom u opus nekoga stranog književnika. O tome tko su autori tih adaptacija ni onda kao ni danas ne može se dati nedvojben odgovor. Ne samo imena adaptatora nego i datumi izvedaba do danas su posvema nejasni. Spominjala su se neka imena koje tradicija, doduše bez izravnih dokaza, povezuje s inače nepotpisanim komedijama. Tako se najčešće autorstvo dubrovačkih frančezarija povezivalo, doduše bez stvarnih dokaza I više na osnovu predaje, s Marinom Tudišićem, koji se rodio 1707. ,koji je bio Morenov đak na dubrovačkoj školi. Danas su dokazi pronađeni pa je moguće sa sigurnošću potvrditi da je taj Tudišić prevodio molijerističke komedije i to u jednoj prigodi sve njih zajedno. Dokaz se našao u činjenici što je jedini rukopis u kojem su sakupljene sve preevedene Molièreove komedije nastao upravo u kući rečenoga Marina Tudiševića I to u vrijeme dok je on ondje ugostio svoga brata Tomu , s kojim se sudski često sporio. Čini se da je Tomo dok je bio u gostima za uzvrat tom nenadanom gostoprimstvu prepisao

523

iz bratovih rukopisa sve te komedije pa ih s posebnih svešćića uveo u zajednički lijepo ilustrirani kodeks.To ne mora značiti da su sve komedije izvorno bile napisane iz jedne ruke ali je njihov uredni prijepis koji je nastao u kući Tudisi bio jedinstven i nastao u razmjerno kratkom vremenskom periodu. Naime taj kodeks Martinov brat Tomo spominje u svom testament i to dok govori o konvolutima koje je ostavio Ivanu Salatiću, inače u ono vrijeme marljivom prepisivaču i skupljaču starije baštine. Toliko se može reći u potvrdu Tudišićevog autorstva! Inače Tudišić je bio u svoje doba značajni pravni pisac pa je sačinio dva popisa upravnih tekstova za potrebe dubrovačke administracije. Bio je i diplomat pa je u Beču sudjelovao u neuspješnim pregovorima u vrijeme tursko ruskog rata početkom sedamdesetih godina. On koji se rodio 1707. umro je 1788. godine. Inače u krugu mogućih prevoditelja i adaptatora molijerističkih komedija spominjalo se još i Josipa Betondića koji je inače prevodio s mnogo jezika i koji je bio blizak dubrovačkim pariginama alla moda. U istom društvu javljalo se i ime Ivana Sarova Bunića koji je u svoje doba pokazivao trajno zanimanje za teatar i koji je, premda nešto stariji od spomenutih mladića, mogao biti čak i podupirač cijeloga posla. Taj unuk pjesnika Ivana Bunića bio je više desetljeća duša dubrovačkoga kazališnoga života, barem njegove organizacije. Sve do kasnih svojih godina, a umro je 1712, taj je akademik Isprazni doživljavan kao movens svih kazališnih događanja i teško je pretpostaviti da on ne bi bio uz one one koji su za scenu prerađivali i gradom širili Molièreove komedije. Onodobni izvori ,doduše bez stvarnih potvrda, naglašavaju njegov udio u tom poslu, pa se spominje da je on osobno preradio nekoliko komedija. Inače, Bunić je osim s francuskoga i talijanskog jezika prevodio još i s latinskoga, pa se sačuvao jedan Marcijalov epigram u njegovu prijevodu. Pravu slavu stekao pravnim spisom u kojemu je uzorno i razorno odgovorio na uzurpacije u njegovo doba omražena nadbiskupa De Robertisa. Među dubrovačkim prevoditeljima i adaptatorima Molièreovih komedija moguće je da se nalazio i Petar Bošković, sin Nikole Boškovića, brat znanstvenika Ruđera i

524

književnice Anice. Taj Bošković, koji je rođen 1704., već je od najnježnije dobi pokazivao velike umne sposobnosti. Živio je samo dvadeset tri godine jer je jedne noći, navodno u mjesečarskoj šetnji, poginuo kad je s trećeg kata obiteljske kuće pao na kameni pločnik. Njegov osjetljiv i akutan um ostavio je tek nekoliko pisanih tragova, pa mu je tako u ostavštini pronađena pobožna pjesmarica koja je 1729. postumno objavljena, našli su se i neki prijevodi iz Ovidijevih Heroida, prijevod nekih Loyolinih spisa, ali je najvredniji nedovršen prijevod Corneillove tragedije Cid. Petar Bošković živio je prekratko da bi zaokružio svoj opus, ali je izvjesno da je upravo on s Betondićem, Tudišićem i Sorkočevićem prevodio i Molièrea, i to, kako su se prisjetili književni biografi, ex Gallico Illyricis versibus. Petar Bošković živio je prekratko da bi zaokružio svoj opus, ali je izvjesno da je s Franaticom Sorkočevićem koji je sigurno preveo Molièreovu Psyche, sudjelovao u krugu molijerističkih adaptatora te je bio edan od onih koji su ex Gallico Illyricis versibus. U krugu tih prevoditelja i adaptatora spominjao se još i Josip Betondić koji je sam prevodio s mnogo jezika i koji je bio blizak ovim dubrovačkim pariginima alla moda. Molière je u galantnom Dubrovniku našao pun odjek, i to, čini se, ne samo zbog svojih komediografskih vrijednosti, nego zato što se u Dubrovniku Molière savršeno uklopio u dotadašnji razvoj komedije. Svojim suvremenicima činile su se adaptacije Molièreovih komedija kvalitetniji nadomjestak prethodnim domaćim pojednostavnjenim smješnicama, ali je još presudnija bila privlačnost Molièrevog perikama zamaskiranog svijeta koji je bio u sukladnosti s neofenzivnim i ponešto konzervativnim predodžbama što su ih dubrovačka vlastela i bogato građanstvo imali idealnom teatru svoga vremena. U Dubrovniku su zato komedije najboljega francuskoga komediografa osjećali kao nešto domaće i familijarno, zvali su ih frančezarijama, a ne jednom taj su korpus imenovali sentimentalnom sintagmom »Molière po našu!« Pučaninu Carlu Goldoniju, slavnom venecijanskom komediografu s pariškom adresom, u toj osjećajnosti nije bilo mjesta.

525

U Dubrovniku kao i u Parizu Molièreove komedije oblikovala je kazališna praksa. U tom glumištu, svejedno bila riječ o publici u kojoj se nalazio Kralj Sunce ili tek dubrovački mjesečni knez, uvijek se iznova, na praizvedbi kao i na reprizi, manipuliralo fizisom protagonista. U tim komedijama publici su se i glumčeva osobnost i krinka pod kojom je bio skriven prikazivali kao jedinstveno, ali mnogostrukim doživljajima otvoreno tijelo. Adaptacije, koje bi prepisivači poslije uredno posložili u kodekse i oslikali kopijama izvornih scenskih ilustracija, njihovi su dubrovački tvorci, prema vlastitom priznanju, napisali za činit se inijem smijat, ali su pridodali da su sve to obavili u doba od svoje najveće zlovoljnosti. Kao i Molière, i oni su poznavali Držićev teorem o srcu koje ide mučno i o maski koja ide rado, to jest volentieri, i oni su poznavali paradoks o glumcu. Molièreove komedije napučene su zato čvrstim tipovima, obrazinama koje su se na sceni obnavljale desecima puta i koje su s tim ponavljanjima napuštale anegdotiku i osvajale prostor univerzalnoga koji je oduvijek bio tako blizak komičkom žanru.

Savršeni mehanizmi Molièreovih komada omogućavali su publici da na različit način doživi udio protagonista u fabuli. Svaka osoba koja je stupila na scenu tih komedija imala je barem tri, a najmanje dva moguća motrišta iz publike. U Molièreovu teatru status osobe zato je redovito bio varav i relativan, i taj fenomen dobro je uočljiv u jednoj od najbolje sročenih Molièreovih komedija, u Amfitrionu koji je inače adaptacija istoimene Plautove komedije. Za razliku od Plauta, koji u prologu ne otkriva dvostruki identitet Alkmenina muža Amfitriona i koji publiku do kraja drži u napetosti i neznanju, Molière već u prologu iznosi fabulu tako da publika već od prve scene zna da Alkmena dok je obljubljuje svemogući Jupiter vjeruje da to ona spava sa svojim mužem. U Amfitrionu su nedostatak informacija imali samo Alkmena i njezin muž koji i ne slute da su ušli u začarani ljubavni trokut u kojemu je muž odjednom postao vlastitoj

526

ženi i ljubavnik i muž i rogonja, a supruga i žena i ljubavnica, pa čak i majka Herkula, djeteta koje je začela za vrijeme predstave, a u odnosu s Jupiterom. Na francuskoj premijeri te komedije na kraljevskom dvoru bio je nazočan Luj XIV., koji je sebe posve razumljivo prepoznao u Jupiteru, dok je u isto vrijeme Alkmena na toj sceni našla dvije identifikacijske točke u publici. Ondje su naime bile nazočne kraljeva službena ljubavnica, ali i kraljeva zakonita supruga. One su podijelile Alkmenino tijelo. Tko je pak bio Amfitrion i je li taj djelomični rogonja bio u publici, nije poznato, tek se zna da je publika, što je karakteristično za Molièreove komade, u isti tren imala predstavu i na sceni i u gledalištu, a kad bismo još imali podatke o ljubavnim trokutima među glumcima, onda se možda treća predstava igrala pod maskama i pripadala bi samo glumačkoj zbilji. U Dubrovniku tako složeni kazališni mehanizam nije bilo moguće u cjelini preslikati jer je teško da bi jednomjesečni dubrovački knez, ako je i bio na predstavi, sebe identificirao s Jupiterom, ali je jamačno u dubrovačkoj publici na početku 18. stoljeća bilo i rogonja i ljubavnika i ljubavnica koji su dobro razumjeli Jupiterov inače veoma moderan tekst o razlici između muža i ljubavnika, tekst koji bi mogao biti program galantne ljubavi:

Amfitrion ali Jupiter: Ja imam za tobom ćak veće ljubavi negli je ona koju kuša jedan muž, i ti ne znaš u ovo vrijeme od toliko sladosti koliko se sve potanko razgleda. Ti ne promišljaš nimalo da jedno srce koje nazbilj ljubi ima sto stvari najmanjijeh za koje se zadijeva; i zasve da je čestit, muči ga po komu je putu ta njegova čestitos. U meni, lijepa i draga Alkmena, ti razgledaš jednoga ljubovnika; nu sâm je ljubovnik, za rijet ti svom slobodom, komu se brinem, a stavljam se da mu je muž prid tobom od štete. Zato ovi ljubovnik, pun sumnje i strȁhe, žudi da se njemu samomu tvoje srce sasvijem podloži i njegova ljubav neće ničesa od svega onega što mu muž dariva. Hoće da od same tebe izhodi sva tvoja ljubav za nj, bez da mu ženidba ikakve

527

koristi donosi, da u svemu što čini ne čini za držanstvo, koje vidimo kako dan–današnji svakomu diže slas najdražijem milostima. Nasvrhu u sumnjam koje ga muču htio bi, za moć uživat onako kako žudi, da ga razlučiš od onega što ga vrijeđa i da ime od muža ne služi za drugoga nego za obranu samo od tvoje časti, a da ljubovnik ima sve tvoje srce i svu tvoju ljubav.

Alkmena: Uistinu, Amfitrione, ti se rugaš kad tako govoriš i strašila bih se veoma kad bi te ko čuo da bi te uzeo da nijesi u svom pameti.

Dubrovački su prerađivači Molièreov duh višestruko približili vlastitoj sredini. Piščeve komedije oni ni na koji način nisu reducirali i s njima nisu postupali onako kako su stariji kazališni prerađivači postupali s dramskim tekstovima Guarinijevim ili Cicogninijevim. Aktualizacija kakva je provedena u tim molijerističkim preradbama nije bila reduktivna, nego je tekstu izvornika dodavala još i dimenziju prirodnosti koju je samo donekle trebalo prilagoditi novoj publici i njezinoj nešto drukčijoj aluzivnosti. Jedino u komedijama Dom Garcie de Navarre ou le Prince jaloux, Amphitryon i La princesse d'Elide prerađivači su ostavljali izvorne toponime i antroponime, dok su u svim drugim slučajevima oni komedije potpuno lokalizirali i primjerili ih sredini za koju su frančezarije i pripremali. U dubrovačkim preradbama Molièrea, imena su likovima davana po navadi prethodnih domaćih komedija, pa se tako ljubovnici ovdje redovito nazivaju Anica i Džono, a smiješni starci su Reno i Ilija, djetić je najčešće Koštica, a djevojke su Franuša i Maruša. Kad se pojavljuju osobe u intermedijima, onda se one zovu kao i junaci starijih pastirskih igara, Raklica ili Zagorka na primjer. Svi su ti likovi lokalizirani ne samo imenima nego i podrijetlom pa su u tome smislu prerađivači umetali u govor tih čvrstih maski još i aluzije na različite predjele dubrovačke okolice, kao što su Lopud, Mljet i Konavle, trudeći se da govor osoba opskrbe još konkretnijim dijalektalnim

528

signalom. Preradbeni postupak u frančezarijama temeljio se na strogom poštovanju fabulativne mreže predloška. Najmanje su priređivači dirali u statičke prizore u kojima bi se izravnim iskazom pripravljao dalji razvoj radnje. Tu je prijevod bio gotovo literalan i bez ikakvih ekstemporacija, a isto je bilo i u galantnim prizorima u kojima su osobe iskazivale svoju pomodnu precioznost višim stilom. Te su prizore prerađivači preuzimali od riječi do riječi jer se osjećalo da je tu sve na svom mjestu i da uznositi stil predložaka ne treba dirati. Dubrovčani su u francuski predložak slobodnije intervenirali tek u prizorima koji su se odlikovali nižim stilom i koji su služili upravo za izazivanje smijeha u publike. Tu se u prizorima nižega stila ekstemporiralo, tu se napuštao izvornik. Ali ni u tim scenama nema ni jednog slučaja da bi prerađivači dopisali neki novi dijalog ili novu situaciju. Dubrovačke frančezarije bile su u prvom redu namijenjene sceni, ali su nastajale i u ambijentu škole, pa je stanovita strogost tih prijevoda, razmjerna filološka upućenost prevoditelja, bila povezana sa školničkom njihovom naravi. Prilagođavanja u fakturi komedija ticala su se ponajviše zahvata koji su osiguravali dosluh s konvencijama starijih dubrovačkih komedija, kako onih iz vremena Marina Držića, tako još presudnije i dubrovačkih smješnica iz druge polovice 17. stoljeća. Sve su dubrovačke frančezarije bile izvođene u Orsanu, tradicionalnom dubrovačkom kazališnom prostoru koji je u vrijeme molijerističke recepcije već postojao barem četiri desetljeća i koji je pamtio stanoviti tip kazališnoga jezika. Izvođene su te komedije pred brojnom, ali obrazovno i društveno vrlo raznolikom publikom. Molièreove komedije na scenu su vraćale sjaj zlatnoga doba dubrovačkoga teatra pa su se mnogi u povodu te bogate produkcije sjetili epoha starijega dubrovačkoga kazališta. Nije slučajno akademik Đuro Matijašević upravo u to vrijeme marljivo prepisivao komedije Marina Držića, nisu se uzalud dubrovački prerađivači Molièrea pozivali na djela najpoznatijih dramatičara 17. stoljeća, Ivana Gundulića, Junija Palmotića i Petra Kanavelića. U frančezarijama bile su uobičajene i izravne aluzije na političku zbilju,

529

u njima se nerijetko dubrovačka stvarnost crtala u mračnim bojama, u njima se govorilo o kriznom vremenu, o umoru koji je zavladao Dubrovnikom, tu su se kritizirali poroci i imenovale posljedice, kad se već nisu imenovali krivci. U preradbenom i prevodilačkom postupku dubrovačke su se preradbe Molièrea kretale između krajnosti, s jedne strane velike vjernosti francuskom predlošku, a s druge vrlo slobodnim parafraziranjem izvornika, što samo svjedoči o raznovrsnosti kolektivnoga kazališnog projekta. Sve te dubrovačke Žene pametne, sve te Udovice, svi ti Ilije Kuljaši, Jovadini, Lakomci i Muževi zabezočeni, Vukašini, Amfitrioni, Džoni i Tarti, sve te Ženidbe usilovane i Jarci u pameti, svi ti Nauci od muževa i Nauci od žena, kako su se zvale Molièreove komedije, nisu u Dubrovniku bile samo interpretacija tuđega kazališnoga svijeta nego su se u njima, uz pomoć francuskoga predloška, ispisivale vrlo precizne kritike domaće stvarnosti, tekli žestoki verbalni obračuni s uskogrudnim, retrogradnim mentalitetom koji je prijetio da proguta samu supstanciju nekoć vrlo otvorena grada. Upravo zbog toga na samoj granici društvenoga skandala odzvanjala je s dubrovačke scene mnoga od Molièreovih rečenica. Zato i nije čudno što dubrovački prerađivač u predgovoru Mizantropu, u tekstu koji ima naslov Štiocu, izjavljuje kako je ta komedija najgore prinesena u naš jezik i kako je on čovjek take ćudi da ne umije rijeti za nikijem zlo nijedno, nego, ako se može, obratio bi isto zlo u dobro.... Logične su te riječi koje ispisuje strah onoga kojemu su očito nakon predstave, a možda i prije, prigovarali da je komedija o mizantropu, tom neprijatelju svačijem, integralna aluzija na dubrovačku zbilju. Da bi izbjegao takvim primislima, prerađivač je u predgovoru zadržao vrlo izravnu pohvalu francuskoga autora, te mu je malo nedostajalo pa da kaže veliku istinu, da je Molière pored Luja XIV. bio, ako ne najmoćniji, a ono svakako još za života najslavniji Francuz:

530

Oni koji je učinio ovu komediju zove se Ivan Battista Molière, prvi komik kralja od Franče Luidži četrnaestoga; i od osam djela od komedija što je on dô na svjetlos najbolja mu je ova izišla, na taki način da u Franči veće se nije zvô svojijem imenom, nego po figuri od antonomazije autor od Mizantropa. Glasoviti Boelo u svomu nauku od poezije rekô je da u vreći od Škarpina nije mogô razaznat autora od Mizantropa, hotivši rijet: ko je učinio stvar ovako vrlu kakav je Mizantrop, ima biti s razlogom u svijem stvarima autor bez pomankanja. Ja za mene sve što sam veće štio ovu komediju, sveđ sam se veće potvrdivô u misli da za samu nju Molière ima imat prvo mjesto među Plautom i Terencijom.

Bilo je mnogo razloga da se upravo u Dubrovačkoj Republici na početku 18. stoljeća pojavi čudni Molièreov svat mizantrop koji ostaje enfin seul i koji izrica se da hoće poć u koju pustinju dje nije nikoga za ne gledat zle čeljadi po svijetu. Nije bilo prvi put da s dubrovačke scene netko zaziva pustinju, ali ovaj put nije to bio glas vapijućeg iz pustinje, nego je to bio glas onoga koji razočaran društvom vjeruje da mu je pustinja jedini spas. Mizantrop je pustinjak novoga doba, čovjek kojega je narcistička zavist dovela do nepodnošljive pozicije da samome sebi zabranjuje dodir s društvom. Pariški kao i dubrovački mizantrop, premda suvremenik Defoeova Robinsona Crusoa, nije nikakav utopist ni zagovornik prosvjetiteljskih otočkih solipsističkih eksperimenata. On je brodolomac novoga tipa kroz čija usta govori osvetoljubivost nepriznata građanstva, zamaskirana i teatralizirana. S Mizantropom na scenu tadašnje Hrvatske ulazi trag osjećajnosti koja je savršeno detektirala krizu europske savjesti. U Dubrovniku se ta kriza odčitavala na mnogim razinama, pri čemu su je posebno zaoštrili izvanjski vojni pritisci na dubrovačku samostalnost. Sobom zaokupljena narcistička Europa zaboravljala je na Dubrovnik, dok je s povećanom pozornošću motrila kako Turska slabi na Bosporu i kako

531

Venecija gordo umire na lagunama. U tu geografiju propasti Dubrovnik nije bio uračunat. Zato je mala Republika i dalje simbolično, sada već mrtvacima, odnosila harač na Bospor tražeći pri tome svoj pokidani identitet u plakanju stare slave, a još češće u mrzovolji. Zato Molièreov mizantrop, neprijatelj svačiji, nije u Dubrovniku govorio privatni tekst. Njegove emocije ondje su pripadale mnogima.

U samo nekoliko godina Dubrovčani su odgledali, ali i pročitali, čak dvadeset tri Molièreova teksta, pri čemu ih neki zbog napuklina političkog i društvenog konteksta nisu mogli ostaviti ravnodušnima. Jer Dubrovčani nisu mogli ne čuti Džona, to jest Don Juana, kako im s pozornice viče da su ovdje u ovom gradu svi zakoni poplesani, da je tu čak i nebo zanijekano. To što je te riječi govorio onaj kojega je u ono vrijeme malo tko na svijetu volio, manje je važno od činjenice da je Don Juan i na dubrovačkoj sceni kao i svagdje igrao načelo promjene, da se on na toj sceni igrao sa smrću tako što je raskrinkao besmislenu kratkoću života, tog, kako su svi u publici znali, prekratkog dara. Smrt toga romantičnog mrtvaca, koji se na dubrovačkoj pozornici nestrpljivo rukovao s Kamenim gostom, nije nikoga nigdje u Europi smirila pa nije mogla ni u Hrvatskoj. Ali zato ni slugu Sganarella, koji je od mrtvoga gospodara još tražio i svoju notornu plaću, ni u Dubrovniku, a ni drugdje, nisu razumjeli dok je govorio da je Džonova »smrt smirila svakoga«. Tu neistinu u dubrovačkom Orsanu nije više nitko čuo jer je naime smrt Don Juanova uznemirila svakoga. Oni koji nisu čuli Sganarella, ili kako su ga u Dubrovniku prozvali Trojana, čuli su zato Molièreova Tartuffea, kojega su u dubrovačkom Orsanu od milja prozvali Tartom. Najveći negativac svih frančezarija Dubrovčanima je odigrao odomaćenu figuru onih koji ništa ne traže, a dobiju sve što žele, onih koji budu raskrinkani tek onda kad dignu ruku na poredak koji ih je do tada milovao i kojemu su do tada služili. Od Tarta na kraju drame nitko neće tražiti ruku da bi ga uklonio sa scene, Tarto je naime neuništiv.

532

On neće kao mizantrop vapiti za pustinjom, on je poput virusa dobro raspoređen i neuništiv, čak i kad govori riječi za koje se i sam pisac u didaskaliji mora ispričavati, jer da je onaj koji ih govori opak i nevjeran:

Tarto (Ovdi pjesnik napomenuje da je opak i nevjeran koji ovako govori): Ja vam mogu, gospo, dignut ti strah kad hoćete i imam vas način za liječit skrupule. Istina je da nebo zabranjiva njeke guste i divertimente, ma se nahodi način za s njime se adžustat, Jes jedna skula koja, kako je kad od potrebe, raspuštava uzle i zavezaje od naše konšijence, akomodava sve stvari na ono što je nami i na pripozit i s čistoćom od dobre intencioni čini da diventaju dobra svaka još i zla naša djela. Basta, gospo, vi se pustite meni vladat; ja ću vas uvjedžbat i naučit svekoliko to naše sèkrêto. Pogodite samo mojijem požudam i ne strašite se od ničesa; ja vas asikuravam i uzimljem sve zlo više mene. Gospo, vi jako kašljete.

Mara: Istina je, veće mi je kašalj dodio.«

Iz dubrovačkih se frančezarija javio tako glas koji je inače bio vrlo uporan upravo u stoljeću koje je završilo revolucijama i kroz koje je prohujala falanga simpatičnih bezbožnika. To kako je Tarto na dubrovačkoj sceni otvoreno nagovarao ženu da mu se potpuno preda možda bi Giacomo Casanova ili markiz de Sade obavili nešto izravnije, ali bi oni obojica bez razmišljanja potpisali Tartuffeov prezir prema strahu od rasrdžbe nebeske. U galantnom Dubrovniku iz mnogo je razloga malo tko vjerovao onomu signor maggioru kad na kraju komedije dođe uhititi Tarta, malo mu je tko mogao povjerovati da će Tarta zaista i zatočiti. Jer publici tek na kraju postaje jasno da nije na sceni najgori baš taj Tarto nego da su još gori oni koji su ga najprije koristili, a onda su ga na kraju kad je taknuo u njihovu moć još i uhitili. Ako Tarto i nije najgori, on je na Molièreovoj, ali i

533

dubrovačkoj, sceni bio prikazan kao najprosječniji čovjek na svijetu. U dubrovačkim frančezarijama dorađivale su se mnoge tabuizirane teme. Bila je to anonimnim prerađivačima dobra prilika da iskušavaju granice dopuštene slobode, a glumcima su te komedije omogućavale da rascijepljenost društvenoga bića tvorno prikazuju i na vlastitim tijelima. Pod obrazinama mladih glumaca zaoštravala su se načela koja bi možda desetljeće ranije bilo neprihvatljivo uopće i spomenuti. U trećem desetljeću 18. stoljeća većina dubrovačkih frančezarija bila je već prevedena pa i prikazana na sceni. Bilo je to doba u kojemu su mehanizmi društvenih pritisaka, posebno u gradovima poput Dubrovnika, počeli gubiti krutost. Započelo je rastakanje staroga poretka i ono je u početku najviše pogodilo rubne staleže. U središtima Europe su naime i dalje zijevali od dosade i vjerovali u nepokretnost ustanova, u njegovu vječnost i božansku misiju. Molièreove komedije napisane su u ambijentu totalitarnoga dvora i bile su igrane za kralja koji se i inače hvalio da nikada nije pročitao ni jednu knjigu. Bile su te komedije po svemu preuranjen navještaj velikih društvenih pomaka. Dubrovački su parigini alla moda o tome pola stoljeća nakon piščeve smrti bili svjesniji nego što su to i sami htjeli formulirati. Oni su, klanjajući se Molièreovu geniju, odustali od potrebe da se s njime natječu, ali su jednako tako odustali i od potrebe da njegove predloške kvare. Oni su odlučili udahnuti Francuzu nešto modernosti, dodati mu nešto svoje nove prirodnosti i nešto od prethodne domaće tradicije, oni su poželjeli učlaniti ga u svoju kazališnu družinu. Za njih je to bio Molière po našu, dragi znanac uz čiju su pomoć nebrojeno puta uspjeli izazvati svoju umornu i dosadom okupanu okolinu. Ponovno se u Dubrovniku, dok su se gledale Molièreove komedije, čekalo da negdje daleko napuknu limesi, da se poremete odnosi moćnih i da se nanovo promiješaju geopolitičke karte. O Đurđevićevu Iliriku ti su pisci vodili malo računa, a ni Croatia rediviva Pavla Rittera Vitezovića nije ih zanimala, o domaćim akademijama brinuli su se još manje. Sva zasluga anonimnih ili manje anonimnih tvoraca tih hrvatskih frančezarija bila je da su bez

534

patriotskih i estetskih pobuda oni pristali da na lice sumorne dubrovačke zbilje stave vedru masku genijalnog komičkog svijeta koji je, doduše, u vrijeme kad su oni za njim posegnuli već bio ostario. Ali ništa manje nije ostarjela ni publika tih frančezarija, koje su upravo u svojoj dubrovačkoj, ranoprosvjetiteljskoj inačici, valjda zbog obostrana starenja, najprije za sebe, a onda i za svoju publiku, rastvorile neke prije neugledane poruke.

Talijan Pietro Trapassi, koji je u duhu arkadskoga pastirstva grecizirao svoje ime i postao Metastasio, bio je već za života najslavniji strani književnik u Hrvatskoj. Njegova se istočnojadranska fortuna može uspoređivati jedino s Molièreovom, ali je najbitnija razlika u tome što je Metastasijeva prisutnost u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća za razliku od Molièreove bila raširena i u vremenu i u prostoru. Dok su Molièrea, s iznimkom Frankopanova zatvorskoga fragmenta, poznavali jedino u Dubrovniku, Metastasio je bio prevođen i čitan i u Kotoru i u Dubrovniku, u Dalmaciji i u Slavoniji, i sve to ne samo nekoliko godina, nego dulje vrijeme. O nesvakidašnjoj popularnosti tog pjesnika i dramatičara, galantnoga ljubavnika, a neko vrijeme marijaterezijanskoga dvorjanika, svjedoči mnoštvo izvedaba i prijevoda njegovih djela na gotovo sve onovremene jezike. Na svijetu nije bilo kutka kamo taj pisac i njegovo djelo nisu dospjeli. Njegove zvučne rime prevodili su čak i na latinski. Putopisac L. A. Bougainville, koji je u 18. stoljeću obilazio južnoameričke redukcije, vidio je u San Salvadoru skupinu domorodaca kako pod vodstvom šepava patera prikazuju neki Metastasijev dramski tekst. Blizina Italije, Metastasijeve domovine, kao i blizina piščeva austrijskog boravišta, bila je presudna za njegovu hrvatsku fortunu. Uz to, u Hrvatskoj se nisu samo čitala i prevodila Metastasijeva djela nego je on jednom i osobno tu boravio, i to na imanju međimurske obitelji Althan. Na hrvatski je sjever stigao na poziv tamošnje ocvale gazdarice Marianne Althan, koja je bila nekadašnja carska ljubavnica i

535

kojoj se galantni pjesnik upravo te 1740. godine žestoko udvarao svojim zvučnim i prozirnim stihovima. Dolazak piščev u Hrvatsku koincidira i s prvim prijevodima njegovih drama. Igrali su ga isusovački gojenci u sjemeništima, a njegove knjižice, koje su se u Hrvatsku dopremale u velikim količinama i bile nekom vrstom kućnih relikvija u Dalmaciji, legale su se pokraj kamina naglas. U Beču se s njime družio romanopisac i pjesnik Budvanin Stijepan Zanović .Uz Metastasija suzila je čitava generacija žena po dalmatinskim i dubrovačkim saločama.

Prevoditelji Metastasijevi u Kotoru bili su Đuro Ban, koji je preveo dramu o Temistoklu, i Ivan Antun Nenadić, koji je preveo Posvetilište Izakovo, u Slavoniji je Talijana prevodio Aleksandar Tomiković, a u Bosni, kako svjedoče samostanske kronike, igrali su ga franjevci. U Dubrovniku, gdje je Metastasio bio najpopularniji, obilno i gotovo sustavno na njegovim je dramama radio Franatica Sorkočević, a još ranije piščev oratorij o Isukrstovoj muci prevela je na hrvatski Marija Dimitrović–Bettera. Odu o slobodi u hrvatske je stihove uveo Džankarlo Angeli, a da su tekstovi Pietra Metastasija bili rašireni po cijelom prostoru Hrvatske, najviše je učinio dubrovački franjevac Timotej Gleđ. Rođen 1696., bio je on čak dvije godine stariji od Metastasija. Ako je vjerovati inače pouzdanim dubrovačkim biografima, od kojih su neki Gleđa i osobno poznavali, preveo je malone sve Metastasijeve drame. Nažalost, taj je korpus uglavnom izgubljen, a poznate su samo tri drame što ih je Gleđ preveo s talijanskog jezika. One se danas čuvaju u Budimpešti kamo su dospjele posredovanjem bosanskih i slavonskih franjevaca, koji su Gleđeve prijevode poznavali pa ih tako djelomično i sačuvali. Timotej Gleđ, rođen u Šumetu iznad Dubrovnika, bio je u svoje doba glasovit propovjednik, ali je zbog prgave ćudi i protivljenja biskupu lišen i aktivnog i pasivnog prava glasa. Od njegovih prijevoda Metastasijevih drama sačuvana su samo tri, i to iz korpusa piščevih pobožnih libreta. Na hrvatski je Gleđ tako preveo Smrt Abela, Posvetilište Izakovo i

536

Josipa spoznanoga, drame koje je Metastasio napisao i objavio između 1732. i 1740. Gleđevi prijevodi, ako je vjerovati dataciji na sačuvanu rukopisu, bili su završeni točno šesnaest godina kasnije. Dubrovčanin je prevodio Metastasija razvezanim stihom, poprativši prijevod komentarima i citatima biblijskih izvora, što je bilo uobičajeno i u većini izvornih izdanja Metastasijevih drama. Metastasijeva libreta koja su u ono vrijeme na opernim scenama od Beča do Venecije, od Hamburga do Dresdena doživljavala veliki uspjeh, svojevrsni su neoklasicistički pokušaji da se na nov način interpretira zadana uzročno–posljedična povezanost događaja u biblijskim, a još češće mitološkim predlošcima. U navikom natopljene fabulativne sustave uvodio je Pietro Metastasio nova očišta pa tako u drami o Posvetilištu Izakovom on dramski prizor ne temelji ni na Abrahamu ni na Izaku, nego na Sari, Izakovoj majci, o kojoj biblijski predložak inače šuti. Metastasio je uvodeći Sarino očište preokrenuo psihološku strukturu priče. U Metastasijevoj drami, slično kao u dva stoljeća starijem Posvetilištu Abramovu Mavra Vetranovića, Sara se u noćnom prizoru Božjega zahtjeva budi i pokušava od muža doznati razloge noćnom odlasku. Metastasijeva Sara najupornija je Sara dotadašnje dramske književnosti i ona doznaje da otac ide na brdo žrtvovati jedinoga sina. Ta okolnost dramu o žrtvi pretvara u dramu o muci majke, koja na kraju, kad joj se vraća živi sin, ne može vjerovati da pred sobom ne vidi tek njegov duh. Bio je to tipičan Metastasijev dramaturški zahvat, neobičan i racionalan, jednostavan, ali zato psihološki vrlo jasan. Ovako je taj melodramatični obrat izgledao u Gleđevoj obradi izvorna Metastasijeva libreta:

 

Izak: Majko?

Abram: Ženo?

Izak: Gdi ide se?

Abram: Od koga bježi se?

537

Sara: Izače! Oh, Bože!

Spim li? Jesu li ti?

Izak: Ja sam, majko moja.

Dohodim noseći ti mir:

na tve zagrljaje vraćam se.

Sara: Ti... živeš.

Izak: Živem.

Nam Bog je otvorio njegovijeh od milosti blago.

Sara: Sinko...

Izak: Vajmeh! Ti vrljaš.

Sara: Ah! Sinko... ja... mrem.

 

  Bio je Timotej Gleđ vrlo plodan pisac. U njegovoj je ostavštini tako pronađem i prijevod školničke drame o svetomu Luigiju Gonzagi, isusovca Tolomeija, preveo je i neki zbornik duhovnih razgovora za časne sestre, a sačuvana su i dva njegova opsežna spjeva. Oba se sastoje od dvanaest pjevanja i posve su nejasna podrijetla. Prvi, naslovljen Život s tužnijem razgovorom iz Pojate Tratorke djevojčice persijanske, najvjerojatnije je tek prijevod nekog danas nepoznata, a svojedobno popularna orijentalnog romana koji je Gleđ prenio u osmeračke katrene i to najprije s jezika »česelbajskog aliti persijanskoga u jezik latinski, a iz jezika latinskoga u jezik slovinski«. O podrijetlu drugog spjeva, koji se zove Komedija Ljubdružice seoske djevojčice, autor nije ostavio nikakvih indicija. Drukčije je pak s Gleđevim pokušajem da u prozi prevede slavni roman Dianea venecijanskoga pisca G. B. Loredana. U vrijeme dok su u Europi već veliku popularnost imali romani poput Fieldingova Toma Jonesa, Prévostove Manon Lescaut ili Lesageova Gila Blasa, Defoeove Moll

538

Flanders. odlučio se i Gleđ da u dubrovačku sredinu uvede jedan slavni roman. Njegov izbor koji je bio ponešto staromodan odgovarao je konzervativnosti njegovih pretežito samostanskih čitalaca. U Gleđevo vrijeme bili su i Loredano i njegova nekoć slavna Dianea posvema zaboravljeni, premda su u svoje vrijeme uživali slavu koja se mogla mjeriti s onom Hvaranina Ivana Franje Biundovića. U Dalmaciji je bio poznat Loredanov romansirani životopis svetoga Ivana, biskupa trogirskog, a uz to bio je Loredano među najslavnijim erotskim piscima svoga vremena, zagovornik preljuba koji je vjerovao da se upravo u promiskuitetu najbolje oživotvoruje slobodna volja pojedinčeva. O tome da su ga mnogi podupirali ne treba sumnjati, tek što su za razliku od Loredana oni o tome radije šutjeli. Gleđa je privukao Loredanov romantični roman Dianea, koji je prvi put tiskan 1627., koji je bio pretiskavan i prevođen na mnoge europske jezike. Gleđ je bio posljednji prevoditelj, a valjda i posljednji čitatelj, koji je Loredanovu naraciju uzimao ozbiljno.

U Loredanovu se romanu sve okreće oko ciparske kraljevne Dianeje koja je potajno zaručena s Astidom, kraljevićem s Krete. Princezi bi sve bilo oprošteno da u nju nije zaljubljeno pola sredozemnih kraljeva pa čak i jedan islandski koji se u Dianeju zaljubio nakon što je vidio njezin portret. Kako u takvim romanima najčešće i biva, kraljevnu je pak otac namijenio onomu kojega ona uopće ne voli. Taj banalni sadržaj ispričao je Loredano, a Gleđ prenio u hrvatski jezik, vrlo živo, uključujući u pričanje prerušavanja i brodolome, gusarenje i dvoboje, tajne noćne sastanke i oluje. Tim romanom o ljubavi i dužnosti, o slobodi i posluhu, promicali su brojni likovi, među kojima je bio najmanje opasan Aron, onaj armenski kraljević kojega je ljepotici namijenio otac. Ljepotičin dvor, ali i sve kutke romana, opsjedaju sada trački kralj Amurite, pa onda neki Celardo koji je zli brat tajnoga kraljevnina zaručnika, pa islandski kraljević Osirdo, dok je najopasniji trački kralj Dorkone, kojega na koncu uspije pobijediti Astidamo, tajni ljubavnik, na početku nesretne,

539

a na kraju sretne Dianeje. A da bi u tom pustolovnom viteškom romanu sve bilo kako se očekivalo, uveo je pisac i parove dodatnih ljubavnika koji u usporednoj radnji doživljavaju peripetije ništa manje od onih Dianejinih. Za razliku od Ivana Franje Biundovića, Loredano se u ovom svomu romanu manje bavio politikom i praksom vladanja te u njega ima mnogo manje aluzija na zbiljske događaje. Ipak, i njegov bi se Cipar mogao pročitati kao Venecija, a Kreta kao Rim, ali sve to 1750. za Timoteja Gleđa nije bilo najbitnije, izblijedjelo je kao što je izblijedjela zanimljivost tih nekoć rado čitanih romana. Timoteju Gleđu, ljubitelju Metastasijevih drama, požudnu čitatelju suvremenih trivijalnih proza o orijentalnim ljepoticama, Loredanova se Dianea upravo zbog svoje galantne egzotičnosti morala svidjeti. Dok je prevodio Dianeju, dubrovački franjevac nije bio svjestan da je njegova Dianea prvi prijevod nekog modernog romana na hrvatski jezik, ali je zato svakako bio svjestan da su se već tada u Europi pisali romani kojima su upravo žene bile najpožudnije čitateljice. U Hrvatskoj takva vremena još nisu došla i njihov dolazak nije mogao ubrzati ni Timotej Gleđ, ma koliko osjećao nedostatak romanesknoga štiva u svojoj okolini. Timotej Gleđ još je na hrvatski preveo ali ne i objavio moralističke tekstove svetoga Alfonsa Liguorija.Uz to njemu se pripisuje prijevod drame Niccole Ptolomea La vocazione di S. Luigi Gonzaga alla Compagnia di Gesù koji je izgubljen. Sve što je Gleđ za života napisao ostalo je u rukopisu pa će biti da je sav taj njegov rad prolazio u samostanskoj širini. Ipak bio je njegov je rad poznat suvremeniku Sebastijanu Sladi Dolciju koji ga je zabilježio u svojim Fastima kao literarnu činjenicu na koju vrijedi računati.

  

Prevodilačko djelo Franatice Sorkočevića, praunuka Ivana Gundulića, nedvojbeno je najvažnija tadašnja hrvatska intervencija u europski dramski repertoar. Taj prevoditelj Anakreonta, Ovidija i Marcijala široko je posegnuo za Metastasijevim libretima, uz to

540

preveo je Maffeijevu tragediju Merope, a njegov je i prijevod Molièreove mitološke baletne fantazije Psyche. Nije isključeno da je Gundulićev praunuk bio autor i još neke od frančezarija. Glavnim svojim zanimanjem bio je Sorkočević pravnik, pa je na tom području znamenit njegov pokušaj da sistematizira najvažnije pravne i katastarske dokumente svoje malene Republike. U tu svrhu on je, među ostalim, prepisao jednu stariju takvu zbirku dokumenata Nikolice Bunića, intenzivno je istraživao konavoske zemljišne knjige, a da je bio učen pravnik svjedoči i njegov prijevod Montesquieova Duha zakona, koji nažalost nije sačuvan. Pripadao je naraštaju koji je ne samo u Dubrovniku nego i u cijeloj Hrvatskoj dao niz vrhunskih odvjetnika, a koji su punim plućima sudjelovali i u stvaranju književne i kulturne energije. Oni su kulturi u kojoj su dominirali klerici davali potrebnu laičku ravnotežu. Sorkočevićev je bio samo jedan u plejadi marljivih hrvatskih odvjetnika i pravnih pisaca. Dovoljno je prisjetiti se onog Jerolima Cippica Trogiranina koji je u obranu zemljoposjedničkih interesa svoje komune istraživao ne samo najstariji statut grada nego je radio i u arhivima i katastru ispisujući stotine i stotine stranica izvornih dokumenata i pravnih komentara. Taj je Cippico 1708. objavio Status grada Trogira, i to onaj isti što ga je tri desetljeća prije pripremio Ivan Lučić koji ga zbog zabrane mletačkih inkvizitora nije uspio tada tiskati. Jerolim Cippico je među ostalim napisao i povijest svoje obitelji s naslovom Benemerenze della Famiglia Cippico, a 1730. u Veneciji je anonimno objavio zbirku sabranih dokumenata i izvora o Trogiru. Dok se Cippico isključivo zanimao pravnom problematikom, pa od njega nije sačuvano književnih radnji, dotle je Dubrovčanin Franatica Sorkočević uza svu svoju pravničku aktivnost zapamćen ponajprije po svom književnom, i još više prevodilačkom, radu. Rođen 1706., taj je obrazovani Dubrovčanin učio kod benediktinca Ludovida Morena, obuzeta francuskim duhom. Mladi je Sorkočević veoma rano počeo prepisivati rukopise starijih dubrovačkih pisaca. Prepisivao je Palmotićeve drame, tekstove Šiška Gundulića i Vladislava Menčetića, Nikolice Bunića i

541

Stijepa Đurđevića. Prema svojim, ali i tuđim književnim radnjama, odnosio se s najvećom ozbiljnošću, pa tako hvaleći svoga vršnjaka i prijatelja Josipa Betondića i njegove prijevode Ovidija, naglašava kako je književni rad naporan, ali za zajednicu iznimno važan posao. Malo se sačuvalo Sorkočevićevih proznih tekstova, a i ono malo poznatih primjera svjedoči da mu je proza bila vrlo prohodna i sintaksa prirodnija nego u većine suvremenika. U njegovoj se prozi dobro odražava duh dubrovačkoga svakodnevnog govora, što se vidi i u Meditacijama isusovca F. A. Spinole, koje je preveo za neku rođakinju i koje su uglađenije od proze Timoteja Gleđa, prevoditelja Loredanova romana Dianea. Zanimljiv je ulomak u kojemu se govori o razmetnomu sinu:

 

Odijeli se sin i uputi se za nać oca: nije još dobro bio došao k kući, ma još daleko od kuće, kad ga vidje otac, i ganut na milosrđe zatrča se pušti se pasti više njegova vrata, zagrli ga i poljubi. Promisli u ovijem partikolaritatima rečenijem kako se Bog podnosi s grešnikom, koji se pokajan k njemu vraća. Još nije došo sin, nije još spovidio svoj grijeh, i samo mu razmišljanje od pokajanja svoga i pokore smiriva oca, dakle ne čeka da mu pošlje poklisare on ga je prvi vidio, na ovi se pogled ne gnijevi, ma inteneriškava, i ovako star ide stupajom od mlada. Ko dava ovemu ćaćku ovaki vid da vraćajući se sin s haljinom tako gnusnom, od glada umoren po obličju ga pozna on čas? Komu skriva uvrjede primljene od ovega sina? Ko ga potiče da s ovako brzijem stupajima ide? Ljubav očinska u njemu za njega se utječe, da mu drugi put život dâ; čini mu ga spoznat za svoga sina, zasve da ne zna njegovo biće, čini da više njega pade, i grleći ga da se podniži.

 

Jezična upućenost Franatice Sorkočevića bila je zavidna. Pored talijanskog i francuskog, čini se da je od suvremenih jezika svladao

542

još i njemački. Jednom je dulje boravio u Beču, a u samostan u Ettal otpratio je 1730. rođaka Frana Gundulića. Od izvornih pjesnikovih djela preostali su tek jadni ostaci, nešto pobožnih stihova, jedan epigram s latinskim umecima »u hvalu Eugenija od Savoje«, spjevan u vrijeme kad su Ignjat Đurđević i Vice Petrović pisali elegije istome vojskovođi. U ostavštini Sorkočevićevoj sačuvala se i njegova izvorna pohvalnica Lovru Cekiniću. Bio je Franatica Sorkočević ponajprije prevoditelj i tu je zadaću shvatio s najvećom kreativnom ozbiljnošću. S latinskoga je prevodio Ovidija pripremajući ga za objavljivanje pa je svoje Tomačenje knjiga iz Eroida priredio metodom testo à fronte. Prijevode je Sorkočević uvelike kristijanizirao, mučeći se ne samo s konceptom nego i s neodgovarajućim i tada već zastarjelim osmeračkim katrenom. S francuskog jezika preveo je Molièreovu dramatizaciju o ljubavi Psihe i Kupidona, koja je u različitim gradovima Europe doživljavala i raznoliku fortunu.

Ta priča o ljepotici i zvijeri, taj Molièreov balet o noćnoj ljubavi Psihe, po mnogočemu je pripadao porodu od tmine, pa je teško povjerovati da su i u Dubrovniku, kao u Parizu, u neoprezno prolivenu ulju iz Psihine svjetiljke prepoznali simbolični govor o euharistiji, o Kristu i Crkvi. Uza sve moguće ulaze u ovaj tekst, riječ je tu o vrlo nježnoj, ali izravnoj ljubavnoj priči koju je najprirodnije vidjeti u rukama Sorkočevićevih kćeri. Imao je pisac kod kuće cijeli samostan. Franatica Sorkočević, naime, otac je devet kćeri, koje su sve ostale neudane, ali od kojih ni jedna, što je za onodobni Dubrovnik bilo iznimno, nije otišla u samostan. Najvažniji se dio Sorkočevićeve prevodilačke djelatnosti odnosio na preuzimanje suvremenih talijanskih drama, pri čemu je u Metastasijev opus taj pisac posegnuo čak šest puta. Taj odjeljak Sorkočevićeva rada završni je akord dugotrajnu dubrovačkom nastojanju oko talijanske operne libretistike. Sorkočević je u 18. stoljeću radio ono isto što su s talijanskim libretima na početku 17. stoljeća radili njegovi preci Ivan Gundulić i Junije Palmotić, radio je ono što i Paško Primović, a poslije Antun

543

Gleđević i Petar Kanavelić. I za njega, kao i za njih, talijanska su operna libreta bila poticaj stvaranju domaćeg dramskog repertoara. Sorkočević pri tome stoji na kraju stoljetne tradicije, na kraju kazališnoga žanra koji u piščevo doba više nije imao volje da reducirani operni spektakl prenosi u kategorije dubrovačkih glumišnih očekivanja. Zato Sorkočević, dok prevodi Metastasija, dok sastavlja Mintea i Didonu, Kralja pastijera i Demetrija, Ćira spoznanog i Artasersea, gotovo da i nema iluzija o domaćoj kazališnoj živosti. Ona je, ako uopće postoji, bila evakuirana u komediju, a Metastasijevi su se prijevodi u hrvatskim inačicama mogli još samo ispod glasa legati uz kamine i na posijelima. Prevodeći Metastasija, Sorkočević se mučio pronaći metrički adekvat razvezanim i zvonkim talijanskim stihovima. Okovani katrenski osmerac u dramskoj literaturi više nije funkcionirao, u njima se nakupilo obilje jezičnih klišeja i navika koji su potpuno onemogućavali bilo kakvu prevoditeljsku slobodu. Sorkočevićevi stihovi i strofe, svejedno prevodi li Maffeija ili Metastasija, došli su na nultu razinu stila, oni su uza sve svoje rime postali »prozom« koju više nitko sa scene nije mogao izgovarati. Je li Franatica Sorkočević svega toga bio svjestan, danas je teško znati, ali je vidljivo da nije mogao izbjeći okovima tog posvema neadekvatnog stihovnog predloška. Ima ipak u njegovim dramskim prijevodima i nešto pokušaja s dvanaestercima bez sroka, ali u tim se primjerima pisac mučio najprije s proznim ritmom rečenice, a onda i s nemogućnošću da sadržajem popuni predugu i monotonu metričku jedinicu. Bio je taj pjesnik blizak nultoj razini stila čak i kad su mu stihovi bili osmeračko, jednolično deklamiranje, ali i onda kad su mu dvanaesterci postajali pravom, ali neželjenom prozom. Sorkočevićeve muke sa stihom najteže su kad u osmerački katren prenosi kratke i emocionalizirane, a za Metastasija vrlo uobičajene uzvike. Dubrovčanin za takvo što nije imao metričkoga predloška, pa u njega Metastasijevi eliptični uzvici

 

544

Elisa?

Aminta?

E sogno?

Ah no!

Tu credi

Dunque...

 

postaju neutralni katren u kojemu je doduše rečeno sve što i u predlošku, ali u kojemu nije prenesena ni jasnoća ni uzbudljivost izvornika:

 

Lijepa Eliza – drag pokoju

da nije ovo san što čuješ.

Ah! ne zovi san čes tvoju,

sve ovo dake ti vjeruješ.

 

Hrvatska libretistički zasnovana tragikomedija u prevoditeljskim pokušajima Franatice Sorkočevića izgubila je izvornu sceničnost, a to što se u Dubrovniku pripovijedalo kako se Franatica Sorkočević u Beču čak i osobno upoznao s božanskim Metastasijem nije moglo poboljšati razinu njegovih prijevoda. Čini se da je Sorkočeviću od Metastasijeva bio čak bliži dramski svijet Maffeijev, svijet u kojemu je bilo manje muzikalnosti, a više emocija, manje galantnih ljubavnika, a više majčinske ljubavi, manje poletnosti, a više patetike. Franatica Sorkočević, odvjetnik i književnik, bio je pjesnik gluhoga doba hrvatske lirike. On je u književnost stigao poslije Đurđevića i Gleđevića, on je u njoj djelovao poslije akademika Ispraznih, on je

545

mogao samo obnavljati tuđu slavu. U obiteljskom pamćenju taj odvjetak ženske strane Gundulićeve loze imao je mnogo vrijednih i znamenitih predaka. Ni jednoga nije nadmašio kvalitetom. Marljivošću nadmašio je većinu. Franatičin sin Petar, da zaključi porodični slijed, dopunio je ona dva pjevanja što ih je u Osmanu nedovršenima ostavio Ivan Gundulić, njegov prapradjed. Franatica Sorkočević u jednomu bio je jako srodan svomu nedosegnutom vrsniku Metastasiju. I on, kao Trapassi, kojega je inače obilno prevodio, stajao je na samom koncu ostarjele i akademizirane, stilizirane i beskrvne književnosti. U blagoj smrti te književnosti taj je praunuk Ivana Gundulića sudjelovao punim plućima. O nasilnoj skoroj smrti staroga režima on nije ni vodio mnogo računa.

 

Književni profil Josipa Betondića samo je na prvi pogled srodan onomu Franatice Sorkočevića. U književnosti su se doduše obojica javili tridesetih godina 18. stoljeća kad više nije na životu bilo Ignjata Đurđevića i u vrijeme kad su Isprazni bili tek uspomena. Pripadali su naraštaju koji je zdušno prevodio Metastasija, a francuski učio da bi mogao čitati i prerađivati Molièrea, bili su odgojeni na domaćim klasicima, Gunduliću i Palmotiću, i prva im je književna škola bilo prepisivanje i umnažanje starijih dubrovačkih tekstova. Neoklasicizam ih je odveo rimskim klasicima, pri čemu su novootkriveni interes za latinski jezik othranili na Ovidijevoj narativnosti i Horacijevoj umjerenosti. Na površini, dakle, bili su književni dioskuri. U njihovu blizanaštvu disonantna je ipak jedna važna osobina. Za razliku od nostalgične sentimentalnosti Metastasijeve arkadijske i marijaterezijanske lirike, koja je bila bliska vlastelinu Sorkočeviću, pučanin Josip Betondić, koji se rodio na Šipanu 1709., svomu neoklasicizmu tražio je uporište u narodnoj pjesmi i u njezinu zapisivanju. U tome je i bitna razlika između dvojice pisaca, od kojih je jedan odabrao prepisivanje ocvale sentimentalnosti, a drugi osluškivanje pučke točnosti. Josip Betondić jedan je od prvih

546

hrvatskih književnika koji je narodnu poeziju skupljao s modernim senzibilitetom. I on je u tim stihovima, a njegovom senzibilitetu bile su najbliže bugarštice, tražio podatke o prošlosti, i on je poput Rittera Vitezovića ili Đurđevića ili anonimnoga njemačkog sastavljača Erlangenskoga rukopisa vjerovao u istinitost materijalnih činjenica što su se u tim pjesmama spominjale, ali je on s Đurom Matijaševićem, koji je također zapisivao narodne pjesme, predosjetio njihov modernitet, prepoznao njihovu lirsku izvornost koja je u isto vrijeme otkrivana ne samo na Balkanu nego i u mnogim rubnim područjima Europe, gdje je škotski korpus bio najrazglašeniji. Sve u svemu zabilježio je Betondić osamnaest bugarštica. Pri tomu je on poseban interes pokazao za elemente kosovskoga mita, koji je u Dubrovniku bio dobro poznat najviše na temelju Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena, ali i nekih drugih povijesnih izvora. Zanimanjem za usmenu poeziju i osjećajem da ta baština ne nudi samo sliku povijesti nego da je ona i posao pjesnika, bio je Betondić prethodnik Andrije Kačića Miošića. Dubrovčanin doduše nije imao energije da povezuje epske zahvate s folklorom, on i nije osjetio potrebu za prerađivanjem, nego je po estetičkim kriterijima skupio i zapisao niz prelijepih cjelina iz te baštine. Nešto prije Betondića, za srodnu građu zanimao se i Đuro Matiješević, pa je tako i došlo do simbioze njegova i Betondićeva posla koji je obavio mlađi Matijašević, Ivan Marija. On je pjesme što su ih zapisala obojica skupljača uvrstio u zaseban zbornik, kojemu je dao naslov Popjevke slovinske skupjene g. G. 1758., u Dubrovniku. Datacija zbornika kronološki se našla u neposrednoj blizini Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga kojemu se prvo izdanje pojavilo tek dvije godine prije, a kojega Dubrovčanin izravno citira. Bili su to počeci predromantičarskog zanosa narodnim genijem, bio je to predosjećaj vremena koje će folkloru i zapisima narodne poezije dati nova i drukčija suzvučja, vremena koje će tu, do tada nevidljivu, književnost preseliti s ruba u samo središte nacionalne književnosti. O preseljenju interesa Betondić i nije morao ništa znati, on je zapisujući

547

osamnaest bugarštica ta nova težišta točno naslutio, osjećajući poetičnost čak i ovog odrubljivanja kraljevske glave:

 

Bješe s konja skočio ka kladencu hladne vode.

Kako se je prignuo da ispija hladnu vodu,

Za njedrima bijahu svijetla kralja zlatni križi,

Iz njedar mu sveti križi u kladenac upadnuše.

Kad vidio Nikola svijetla kralja svete križe,

Bješe ti ga nevoljna huda sreća nadahnula,

I biješe se Nikola na križe polakomio,

I on sablju povadi, osječe mu rusu glavu.

Mrtva glava poleće u kladenac hladne vode,

Tri se puta provrže, a četvrtom progovara:

– Što ovo, slugo, učini, vidio ti Bog veliki!?

Zašto danas pogubi kralja tvoga gospodara:

Da li zašto, slugo moja, neg' za moje svete križe?

Da mi si ih ti pit'o, ja bih ti ih darovao.

 

Nakon arkadskih iskustava s pjesničkom jasnoćom, nakon povratka interesa za klasičnu latinsku poeziju, bilo je nešto lakše raspoznati vrijednost tih bugarštica, svakako lakše nego prethodnim naraštajima koji su liriku tražili najčešće u dvosmislenom i nejasnom. Književna ostavština Josipa Betondića inače opsegom nadilazi ono što je ostalo od većega dijela njegovih suvremenika u Dubrovniku. Taj korpus, koji je za piščeva života u cjelini ostao netiskan, opsegom bi se čak mogao takmiti i sa znanstvenim folijantima ili s najvećim

548

propovjedničkim zbirkama sjeverozapadne Hrvatske. Bili su Betondićevi interesi veoma raspršeni, toliki da ostatak njegova opusa lako zastire onih 18 bugarštica, koje, premda malahne, predstavljaju samo središte piščeva književnog rada. Preveo je Betondić i trinaest Ovidijevih heroida, i to upravo one koje su u hrvatskoj književnosti prije bile ili dramatizirane ili obrađivane u drugim žanrovima. Njegov izbor upravo onih Heroida u kojima su protagonisti bili Ipsipila i Jazon, Didona i Eneja, Hermiona i Orest, Arijadna i Tezej, Paris i Helena, Heroja i Leandar bila je tek svojevrsna rekapitulacija omiljenijih tema hrvatske književnosti 17. stoljeća. Pored Ovidija prevodio je taj inače skroman pučanin i član lazarinske bratovštine još i Vergilija, i to četvrto pjevanje Eneide, prevodio je Katona, te još poneke dijelove slavnih Ovidijevih knjiga kao što su Fasti i Tristia. Da su i neke frančezarije potekle iz radionice toga pučanina, slažu se svi stariji biografi, kojima nije nepoznato da je nakon Bračanina Žuvetića Betondić 1757. na hrvatski preveo jezuitsku dramu Cristus iudex Stefana Tuccija. U ostavštini Betondićevoj ostala je nemala zbirka pobožnih pjesama, nešto prijevoda Davidovih psalama, preveo je niz himni, među kojima i onu svetoga Augustina Vae tempori illi, njegov je i jedan božićni dramski Razgovor pastijera koji pohode Jezusa u Betlemu porođena koji je najvjerojatnije bio izveden u nekom ženskom samostanu 1755., kada je i datiran. Betondić, kojega je zanimala narodna poezija, proživio je veći dio svoje zrelosti u malom Kobašu nedaleko Stona, gdje je imao nešto zemlje i prostranu kuću. Bavio se i ribarstvom, pa je tako bio vlasnik leuta i mreže za srdele. U tim ambijentima nastala je i vrlo raznovrsna Betondićeva zbirka satiričkih i šaljivih pjesama. Najzanimljivije je bilo Tuženje kacamorta od Trstenika, u kojemu pjesnik u monologu sanitetskog činovnika u pograničnom mjestašcu, na usta toga zaboravljena republičkog kacamorta, opisuje zimski, a zapravo pustinjski, ugođaj ne samo pelješkog krajolika nego i cijele jedne književnosti. Betondićeva satira bila je u svoje vrijeme popularna, ali ona ni izdaleka nije dosezala žestinu i razornost Palmotićeve Govnaide. Bilo

549

je to tek blago izrugivanje sa samim sobom, pretraga umorne baštine. Bilo je više takvih satiričkih Betondićevih pokušaja, ali oni su se s vremenom zagubili pa su od većine tih burleski sačuvani tek njihovi smiješni naslovi. Za buduću naraštaje ostao je on najprije skupljačem folklora, jedan od sretnijih zapisivača narodne poezije, onaj koji je još jednom osjetio ljepotu bugarštica. Bio je pisac slabašnih stihova, tek nešto jasniji kad je prevodio latinske klasike. Ono što je napravio u književnosti i nije mnogo, ali je u vrijeme krize bilo dovoljno da se ne ugasi plamen. S prijateljem i vršnjakom Franaticom Sorkočevićem on je na ognjištu tek premetao pepeo.

I njihov vršnjak Luko Bunić, rođen u Dubrovniku 1708., prebirao je nešto po tom pepelu. Taj šesterostruki knez Republike obilno je koristio školsko znanje latinskog jezika i nedovoljno poznavanje vlastitoga, pa je diletantskom samouvjerenošću prevodio sad antičke klasike, a sad mlađe španjolske ili talijanske pjesnike, pri čemu mu je najzanimljivija pjesma o Orfeju koju je preuzeo od Francisca de Queveda:

 

Za ljubi iznać izgubljenu,

Orfeo u tmasti Pako siđe;

A kud bolje iskat ženu

Sviesan mladić da otiđe?

Pievajuć je on slazio;

Ni mnim ino: znat je dosti,

Da je udovac tad hodio

Ter je pievo od radosti.

Muke u Paklu sve pristaju,

Čim njegove čuju pjesni:

550

Mužovima vik ne staju,

Kadar niesu zbilja sviesni.

Orfeu ženu Pako vrati:

Nu s njom zakon sej odredi

Ako putem k njom s' obrati,

Da je izgubit ima uredi.

Neznam kako glavu obarnu,

Čim izgubi taj čas ženu:

Ako hote, sviesno varnu,

Tol' nepoman, ugonenu.

 

Njegov je i spjev Aretuza u goru, Arion u rijeku, u kojemu je neuspješno imitirao Ovidijeve pritvore.

 

Franjevački osjećaj za rubnu Hrvatsku

551

  Tijekom 17. stoljeća nad Bosnom su se nadvijale krize i ratovi koji su joj potresali granice, ali i sve slojeve pučanstva, sve njezine vjerske skupine. U takvim okolnostima i nije ondje bilo neke trajnije domaće književnosti, kako na hrvatskom, tako ni na srpskom jeziku, kako na arapskom, tako ni na perzijskom, kako na latinskom, tako ni na turskom jeziku. Bilo je malo pisaca koji su potekli iz Bosne, a još manje onih koji bi u njoj književno djelovali. Sukobi koji su se valjali nad Bosnom u tu zemlju poroznih granica stizali su izvana, bili su potaknuti neshvaćanjem geopolitičke važnosti što ju je Bosna imala za zapadnu Europu. Zemljica Bosna, kako ju je nazvao njezin davni opisivač, olako je prepuštena turskim gospodarima te se nakon višestoljetne sultanove vladavine mnogima već činilo da je posvema prirodno što turske karaule i u 18. stoljeću dopiru do Save i do Jadrana. Zarobljena Bosna zarobljavala je i svoje susjede, dokidala im je međusobne komunikacije, a svoja prava i svoje običaje, svoje ustanove i svoje jezike, svoje identitete ta je eruptivna zona razlijevala daleko preko svojih granica. O Bosni koja je od starine bila gradivo putopiscima i geografima, povjesničarima i pustolovima, o tom tamnom balkanskom vilajetu na njezinu vlastitome tlu preostalo je malo izvornih dokumenata i književnih tekstova. Onaj tko bi htio opisati sve bosanske događaje i krize, tko bi joj htio premjeriti širinu i visinu, tko bi joj dopro do dubina, trebao bi najprije poznavati arhive u susjednim zemljama, trebao bi zapravo čitati na brojnim jezicima tih susjeda. Jer nema, a niti je bilo samo jedne istine o Bosni. Svaka narodna i religijska grupa, svaki stalež i svaki susjed nudio je o Bosni svoju i samo svoju istinu.

Najbrojniji tumači bosanskih istina bili su oni koji su svoj pravorijek unosili u ovu zemlju na konjskim kopitima. Nakon Dugoga rata, koji je u početku 17. stoljeća Bosnu financijski uništio, preko krvavih pomorskih i kopnenih bitaka s Mlečanima sredinom 17. stoljeća, koje nijednoj strani nisu donijele dobra, ulazila je Bosna u 18. stoljeće s velikim, ali neostvarenim očekivanjima. Ni prvi ozbiljniji

552

porazi što ih je turska sila doživjela u Ugarskoj, Slavoniji, Transilvaniji i Dalmaciji nisu Bosni donijeli ništa dobra. Upad Eugena Savojskoga u samo središte zemlje bio je tek pljačkaški pohod vojske koja za sada nije kanila u Bosni ostati. Oslobođenje Slavonije i dijelova sjeverne Dalmacije uzburkalo je i muslimansko i kršćansko stanovništvo te je izazvalo brojne seobe naroda, pri čemu su se Muslimani iz Slavonije spuštali prema Bosni, a kršćani iz Bosne u velikom broju odlazili u netom oslobođene krajeve, kako one u Dalmaciji, tako i u Slavoniji. Bosni ni tada kao ni prije nije bila ostavljena nikakva samoinicijativa, a u njoj središnje narodne snage i središnje ideje već dugo nije uopće bilo. Razbijena na brojne vjerske i narodne skupine, Bosna je bila prepuštena volji moćnijih susjeda. Otkako je u Beogradu 1739. bio sklopljen nešto trajniji mir koji je posljedica teška poraza što su ga austrijske trupe doživjele kod Banje Luke, postale su i bosanske granice nešto čvršće pa barem pola stoljeća Bosnu nije više nitko napadao izvana. Taj predah pomogao je da se složeni etnički i religijski sustav zemlje donekle stabilizira. Ipak, mir na bosanskim granicama nije umrtvio njezinu etničku križaljku. Mir je tu križaljku još više zakomplicirao jer je onima koji su do tada u Bosni afirmirali zasebne identitete pridodao još i ojačani osjećaj bošnjaštva, novog zajedništva, međuvjerskog i nadnacionalnog. Premda je Bosna i dalje bila pozornicom seoba i etničkih pomaka i premda se njezin lingvistički atlas po tko zna koji put uzburkao, bila je ta mirna Bosna dokazom da stara zamisao o bosanskom jeziku kao toskanskom narječju hrvatske književnosti nije potpuno izgubila na aktualnosti. Ta je zamisao nakon brojnih seoba i lingvističkih pomaka što su se dogodili u 18. stoljeću sada još više odgovarala ne samo vatikanskim crkvenim autoritetima i njihovim ekumenskim zamislima nego se za nju u praktičnom smislu počeo zanimati austrijski dvor koji je inače svoju istočnu politiku provodio sustavno i na duge pruge. Kotao bosanskoga jezika, kotao one tako često spominjane lingua bosnese, nastavio je i u 18. stoljeću vreti i prelijevati se među susjede.

553

Bio je to razvoj kakav se i u Beču, a i u Vatikanu, mogao samo priželjkivati.

Duh Zapada i Katoličke crkve u Bosni najbolje su predstavljali franjevci. Siromašni i bez izravnih prihoda koji bi im stizali iz Rima, slabo obrazovani i pod stalnom Paškom rimskih inkvizitora, franjevci su održavali pismenost i među kršćanima njegovali književnost. Oni su bili sve samo ne glasnogovornici nečijih geopolitičkih zamisli, oni su bili tek iskreni širitelji evanđelja i njihova zadaća bila je da sačuvaju jezik vjernika, njihove običaje, te da tu inače krhku i raspršenu zajednicu čuvaju od propasti. Franjevačke vrlo krhke veze s duhovnim svijetom Zapada zadugo su ostale jedine arterije kojima je zapadni duh cirkulirao Bosnom. Bio je to duh koji se, dok je Eugen Savojski napredovao prema Sarajevu, nadao potpunu vojnom i političkom obratu, bila je to duhovnost koja je pozorno promatrala kako austrijske trupe oslobađaju Slavoniju i Transilvaniju iz turske tamnice, bila je to duhovnost koja se u islamskom okružju naučila nešto povećanoj strpljivosti, smirenosti kakva se drugdje među Južnim Slavenima nije mogla sresti. Franjevcima su turske vlasti autonomiju jamčile ahdnamom izdanom u 15. stoljeću, ali franjevcima su glavni konkurenti i stalna prijetnja ipak bili pravoslavni episkopi koji su koristeći lukavost i tursku dvosmislenost činili sve da pridobiju i dio katolika za svoju vjeru. Jer Srbima u Bosni i nije bilo lošije nego u drugim pokrajinama Turske. Njihovim episkopima ondje je djelomično bila priznata i svjetovna vlast nad vjernicima, njihova patrijaršija u Peći, osnovana još u 16. stoljeću, postupno je radila na afirmaciji srpske nacionalne svijesti svagdje gdje su bili i srpski grobovi. Oni su u Bosni dobili mitropoliju bosansku 1699., a 1726. imali su već i svoju prvu nižu školu. Obrazovna razina njihovih svećenika nije bila visoka, ali je tijekom 18. stoljeća rasla pod utjecajem Srba koji su na tlu Austrije, najčešće u Ugarskoj, radili na reformi kulturnih ustanova svoga naroda. Taj proces bio je sukladan onoj već započetoj homogenizaciji hrvatske narodne svijesti u

554

gradovima Dalmacije i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ali dok se za Hrvate taj program sažimao u sintagmi hrvatskog ilirstva, u Srba, kako onih u Turskoj i u Austriji, tako i onih na tlu Venecije, a onda i u Bosni, bio je to ponajprije vjerski pokret s jasnim nacionalnim programom. Hrvatski narodni preporod, koji je svoje prve moderne obrise dobivao u ranim desetljećima 18. stoljeća, nije izvorno bio potican od viših crkvenih krugova, bio je liberalan pa i laički, nadnacionalan i samo donekle u dosluhu sa zamislima što ih je vatikanska propaganda desetljećima imala s Balkanom i što ih je prvi put promovirala nakon Tridentskog koncila. U onodobnoj Bosni, i Hrvati i Srbi sve su više dobivali nevidljivoga mentora u austrijskom dvoru i njegovoj sve moćnijoj birokraciji. Austrijanci će od tada pa nadalje koristiti te dvije nacionalne ideologije, srpsku i hrvatsku, na njihovu vlastitu štetu, a za interese svoje istočne politike. Za razliku od maglovita ilirizma što su ga zagovarali isusovci na početku 17. stoljeća, taj novi austrijski pragmatični ilirizam i slovinstvo, to novo panhrvatstvo, kako ga je najavio Vitezović, imalo je za Hrvate i racionalnu dimenziju u kojoj je zloguko najavljeno novo robovanje tuđim interesima. Srbi su na pragmatizam bečkoga dvora i maglovitih vatikanskih Ilirija odgovorili vlastitim pragmatizmom afirmirajući jedinstvo svoje Crkve i svoje nacije. Zapadni kršćani takvo što prirodom svoje Crkve nisu mogli poznavati pa su u sljedećim desetljećima imali u Bosni čak i manje duhovnoga prostora nego do tada. Bosanski franjevci i u tim okolnostima nastavili su svoj književni rad pa se upravo u vrijeme kad su obrisi prvih modernih narodnih svijesti i u Bosni postajali vidljiviji, pojavilo i ondje nekoliko hrvatskih pisaca koji su zbog izmijenjenih geopolitičkih okolnosti, a nakon oslobođenja sjeverne Dalmacije i Slavonije, intenzivirali ne samo svoj rad nego i njegovu zemljopisnu usmjerenost, koji su, zbog nešto šire publike, povećali razinu svojih djela i uopće stvorili nešto energičniju domaću književnost u Bosni.

 

555

  Sa Stjepanom Margitićem, kojega su još zvali i Markovac, iscrpla je povijesno opravdanje navada bosanskih franjevaca da knjige tiskaju bosančicom, to jest zapadnom ćirilicom. Nešto stariji od Lovre Šitovića i Filipa Lastrića, taj je franjevac stajao na prijelazu iz starih u nove jezične i civilizacijske navike. Kad su na početku 18. stoljeća bile objavljene dvije knjige tog vrlo popularnoga pisca, većinsko je područje Hrvatske, koja je državnopravno bila razdijeljena među različitim gospodarima, u jezičnom smislu pripadalo štokavskoj dijalekatskoj osnovici. Zapadna je ćirilica upravo nakon knjiga Stjepana Margitića Markovca počela uzmak pred latinicom pa se uskoro toga pisma nije moglo naći u hrvatskim knjigama. Latinica i štokavica postupno su prevladale u cijeloj Dalmaciji. Bio je taj izbor vrlo blizak i književnom jeziku starijih Dubrovčana. Taj je jezik u aspektima svoje civilizacijske prilagođenosti još zaostajao za kajkavskim, ali je, kao jezik većine Hrvata, jezik štokavske osnove uživao i među kajkavcima veliki ugled. Dijalekt kojim je pisao Stjepan Markovac, a kojim su nekoć pisali i Divković i Gundulić, pjevali Bunić i Đurđević, tek sada je dobio ključni položaj u geografiji hrvatske književnosti. Za njegovo širenje i njegovu standardizaciju sve su više bila zainteresirana inozemna središta moći, otprije već Rim, a sada sve više i Beč, jer je u granice svoga carstva primio brojno slavensko pučanstvo koje je u svakodnevnoj komunikaciji rabilo upravo jezik štokavske osnove. Taj je jezik sve više i presudnije počeo uspostavljati vezu s izvorno čakavskim i pretežito inzularnim područjima, a još izravnije s kajkavskim područjima na sjeverozapadu zemlje, trasirajući tako budući unitarni hrvatski lingvistički zemljovid. Jezik kojim su na početku 18. stoljeća pisali Margitić i Šitović, jezik kojim je nekoliko desetljeća kasnije Grabovac napisao Cvit, a Kačić Miošić Razgovor, bio je jezik koji je početkom 19. stoljeća izabran i za jezik prvoga modernog, tiskanog prijevoda Svetoga pisma na hrvatski, jezik Matije Petra Katančića, budimskoga franjevca. U vrijeme Stjepana Margitića Markovca počele su tako sazrijevati jezične i društvene okolnosti koje su vodile prema prvoj modernoj

556

homogenizaciji hrvatske književnosti. Rođen sredinom 17. stoljeća u Jajcu, taj je pisac poslije misionario u Bosni i Slavoniji, putovao je i Crnom Gorom, nisu mu bili nepoznati iz osobnog iskustva ni govori dubrovačke okolice i Dalmacije. Dvije su Markovčeve knjige tiskane i uživale su takvu popularnost da su jednu od njih u narodu zvali piščevim imenom, Stipanuša. Često pretiskavane, stekle su široko čitateljstvo među onima koji su razumjeli »hrvatski, ilirički ili bosanski«, kako je trojnom sintagmom svoj jezik inače nazivao taj pobožni pisac. Obje njegove knjige, od kojih je Izpovid krstjanska objavljena 1701. prozvana Stipanuša, a Fala od sveti bila tiskana 1708., imale su retrogradni grafički lik. Otisnute su zapadnom ćirilicom i bile su posljednji primjerci stoljetne franjevačke navade, ali i ostaci ekumenskih zabluda. Markovac je pišući svoje knjige osjećao svu dramatičnost jezične nestandardiziranosti pa se žalio što u njemu ima mnogo natruha iz drugih jezika. Bio je taj franjevac svjestan pokrajinskih razlika, ali i srodnosti između onih koje on naziva Šokcima, tj. Slavonaca, te Hercegovaca i Bodula, kako je krstio Dalmatince. Obje su Markovčeve knjige kompilacije i djelomični prijevodi tuđih radova, pa mu je tako za Izpovid krstjansku poslužilo djelo španjolskog isusovca Cristofora Vege Casos raros de la confesión, pri čemu je španjolski tekst bio tek temelj na koji je pisac nadogradio antologiju starijih hrvatskih izvornih tekstova o smrti i posljednjim stvarima. U svoju je knjigu o ispovijedi i grijesima dodao i inačicu Vetranovićeva prikazanja o tome kako je Isukrst izvodio svete oce iz limba, a unio je u knjigu i Visio Philiberti, taj najvažniji predsmrtni razgovor cjelokupne starije europske književnosti. Dok je u toj ponešto makabričnoj knjizi Stjepan Margitić Markovac raspravljao o grijesima i o posljednjim trenutcima vjernih i nevjernih, dotle je njegova Fala od svetih svojevrstan priručnik o crkvenim blagdanima organiziran kao niz pohvala svecima i njihovim krepostima, u kojemu je dobar dio teksta ipak bio izvoran piščev rad. U toj knjizi Margitić je pisac žive sintakse, sposoban da svojim, kako ih zove, »ubogim i nenaučnim« čitateljima ponudi neočekivano točne

557

slike i stajališta. U jednom antimilitarističkom odlomku ispisuje zahvalnicu svecu bojniku Jurju:

 

... Vojske mnogi pogrđuju i tko se naodio u vojsci i živ bio u vrime od vojske, ja ne znam tko ju može pofaliti. I što se zgodilo u vrime naše, tko se spomene, ne može suza održati. Zašto se sve veselje digne kada se promisli kolika su dobra odnesena i ognjem popaljena, koliki bogati ostali ubogi, toliki srićni ostali nesrićni. Poštene kuće i obitili od vojske udunute; kojim biaše ovi sviet od zlata u gvozdje se okrenu. Kolikim imena zlatna i slavna u pogrdi poginuše, kolike bolesti i pomori vojske slidiše, koliki su gradovi opaljeni i opustili, koliki zakoni boži pred noge udareni. Koliki umrše ne imajući rasgovora ni božanstvenoga ni ljudskoga, koliko crkvi i otara bi razoreni i opaljeni, koliki redovnici biše umoreni i pogiboše? Koliki starci u sužanstvo odvedeni, koliki izgiboše mladići, kolike odcvrnjene divice, koliki plač od udovica?

I svi narodi koji su nevolju vidili neka promisle po koliko se načina uvriđuje Bog svemogući. Nestaje svetinje, a umnožaju se opačine. Tko može faliti vojsku, ali vojnike?!

 

Bio je Margitić svojedobno i u svojoj sredini slavan pisac, jedan od onih koji su znali ugoditi željama puka. On je pisac kriznoga vremena, jedan od rijetkih koji svoju Bosnu nije napuštao zbog ugoda europskih putovanja, a kad bi putovao, odlazio je on još istočnije od Bosne, jednom čak i do Carigrada. Umro je Stjepan Margitić Markovac u Fojnici 1730.

  

Pisma od pakla propovjednika i franjevačkog profesora Lovre Šitovića, koja se pojavila u Veneciji 1727., svojevrsna je pučka lectura Dantis. Složena u »harvacki jezik i pivanje«, ta pjesma o

558

strahotama pakla koristila je mnoge standardne izvore pobožne poezije, ali je njezin nosivi sloj potjecao iz Danteovih opisa pakla. Za franjevce je lectura Dantis oduvijek bila posve prirodna i veoma česta. Dante je u malobraćana bio zastupljen stoljećima, za razliku od dominikanaca, bijelih fratara što ih je narod zvao i predikaturima, koji Danteu Alighieriju nisu nikako mogli oprostiti što nije podupirao njihovu tezu prema kojoj kultura treba biti integralno i bez ostatka religiozna. Franjevci su nasuprot njima i u Danteovoj Komediji i u piščevoj osobi prepoznali najpotpuniji iskaz laičke, ali i teološke redukcije zapadnokršćanskoga svjetonazora, u Danteu su našli književnu poruku koja se vulgarizirana mogla približiti najširem puku, i to jednako u gradovima kao i zabitima gdje je živost slika dugo sačuvala i mističnu nepomućenost. Lovro Šitović jedan je iz plejade hrvatskih svećenika koji su shvatili kako je svjež i vješt jezik jedino oružje u duhovnikovim rukama. Taj Bosanac shvatio je moć riječi da proizvode jasne, a kad je potrebno i strašne slike. Po tome bio je Lovro Šitović svećenik–prosvjetitelj, učitelj i poticatelj usmenoga književnog iskaza u jezično uzbibanim sredinama, u okružju koje su napučili izbjeglice i bezdomnici. Njima je ovako pisao u predgovoru Pisni od pakla tražeći da poslušaju njega, a ne pjesmu o Kraljeviću Marku:

 

Ti pivaš i slušaš pisne od Kraljevića Marka, Muse Arbanasa, Relje Bošnjanina, od vojske, junaštva, kralja, kapitanah i ostali, takojer lipote divojke, od rujnoga vina i od ostalih beskorisnih pisamah. Nećeš li ušima pameti tvoje poslušati jauke i kukanje tolikih krstjanah po paklu što ih muče, dave, deru, žegu i gnjave paklene vojvode Lucifer, Majmun, Asmadeo, Sotona, Belfegor, Belzebub, Behemot, i ostali nemili vragovi.

 

559

Bio je Šitović misionar već usred onih oslobodilačkih ratova koji su zavazda istjerali Turke iz Slavonije, bio je svjedok velikih kršćanskih pobjeda u Dalmaciji, bio je suvremenik prodora Eugena Savojskoga u Sarajevo. Imao je nadasve zanimljiv život. Rodio se u Ljubuškom 1682. kao Hasan u muslimanskoj kući iz koje je predan u zalog vrgoračkom harambaši. Kad je otac maloga Hasana otkupio i kad ga je vodio natrag kući, odluči se mladac na bijeg te, preplivavši rijeku Trebižat, vrati se on onim kršćanima kod kojih je nedavno bio taocem. Oni ga pokrste i pošalju u samostan najprije u Zaostrog u Dalmaciju, a zatim u Našice u Slavoniju. Studij je završio u Italiji, zaokruživši tako privatnom geografijom i biografijom malone cio hrvatski prostor. Sudbinom bio je on idealan Bosanac, onaj koji je vlastitim tijelom povezao razuđene pokrajine i razdvojene vjere, pa kao što Šitovićeva biografija povezuje Bosnu s Dalmacijom i Slavonijom, tako je i njegova lectura Dantis računala na publiku u svim tim pokrajinama. Vrativši se sa školovanja u Hrvatsku, mladi je Lovro Šitović najprije podučavao na franjevačkim školama u Dalmaciji, najčešće u Splitu i Makarskoj, dok je svoj ne odveć dug život završio u Šibeniku 1729. Za života pozivao je čitatelje u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji da poslušaju glase iz pakla, da čuju uzdahe onih koji pate i koji ne samo što se u paklu peku nego koji ondje, na tom nadasve vrućem mjestu, još stradavaju i od strašne zime:

 

Onde muči prižestoka zima

ka u sebi čudnu studen ima

koja čini sve vitre puhati

i snigove guste plastunati.

 

Koja čini potope dažditi

i studene vode zalediti

560

i krupice često udarati

bez pristanka sve slane padati.

 

I za dat im još to veće jade

ona kupi sve svitovnije lede

iz Kavkaza, Alpih, Apenina,

iz visokih studenih planina.

 

Šitovićeva Pisna od pakla ispjevana je u desetercu štokavskom ikavicom, dakle i stihom i narječjem koje je i nadalje sve više, a naročito u slavnom Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga afirmirano kao dominanta jezične i književne matice. Osmerac kakvim su još uporno pisali Dubrovčani prikazivao se sve više zastarjelim, a jezični izbor čakavskog ili kajkavskog narječja književnost kreirana u franjevačkim samostanima smatrala je nedovoljno »rvackim«. Šitović, doduše, svoje deseterce ne sklada za građane, njegove Pisni namijenjene su selu. To je književnost iz koje izbija duh starog i prastarog vremena, u kojemu je lectura Dantis bila poželjna samo zbog onoga obveznog ognja na kojemu su se pržili grešnici. Bili su opisi pakla nažalost jedina opća mjesta europske baštine što su legitimno uvođena u Bosnu i susjedne joj slobodne pokrajine:

 

Al se oganj to većma inadi

sve vrućine srdito razbudi

ke u sebi neizmirne ima

da ih muči veće nego zima.

561

 

Još vrućini svojoj pridružuje

s ovog svita goruće ugljevje

svake peći i klačine vruće

da ih muči nego zima veće.

 

I još kupi svitovnje plamene

i iz jame planinsku vrućinu

s Mondibela, Etne, Vezuvija

tek ih doli u paka saliva.

 

Muči oči kazujuć plamene,

muči uši zadajuć vrućine,

usta i nos sumpor livajući,

ruke, noge plamenom vežući.

 

Krv njihovu čini uzvirati,

u kostima mozak sažigati,

priljuto ih svaki čas mučeći

i gorke im rane zadajući...

 

Inače, napisao je Lovro Šitović i latinsku knjižicu Doctrina christiana et piae aligot cantilenae koju je tiskao u Veneciji 1713. i koju je namijenio učenicima. Bio je on i autor školske latinsko–iliričke gramatike koja se pojavila iste godine i koju su poslije često

562

pretiskavali. Shvaćajući zahtjeve novoga vremena, polemizirao je tu Šitović sa zastarjelim pristupima jezičnoj poduci, pri čemu vidoviti Bosanac tumači da je tomu što Frančezi, Španjoli, Italijanci, Nimci i Ungari lašnje nauče gramatiku nego mi Hrvati uzrok što oni svoje priručnike tiskaju na svojim jezicima pa im je lakše naučiti strane, ali i svoj jezik. Bio je Šitović dobro obrazovan autor koji se trudio prilagoditi izobraženosti publike. U njegovim predgovorima, pa i stihovima, dovoljno je dokaza koji mogu potvrditi njegovu prgavu i polemičnu narav. Ne samo što je polemizirao s gramatičarem Tomom Babićem nego je s posebnom strašću nabrajao zlodjela brojne đavolske družine tražeći od svojih čitatelja da i oni uživaju u tom porodu od tmine. Dantea u toj pučkoj verziji taj franjevac nije zasigurno namijenio publici čiji su suvremenici negdje u Francuskoj već čitali Voltaireova Candidea. O tome Lovro Šitović nije vodio odveć računa, on je naime predobro poznavao svoju publiku. Taj prilično samouvjereni neofit, premda mu mnogi stihovi pucaju od pizme, bio je prethodnik Filipa Grabovca i Andrije Kačića Miošića. On nije naslutio dolazak novog senzibiliteta, ali je u pravom trenutku oživio tradiciju bosanskih prethodnika, i to ponajvećma Matije Divkovića i Pavla Posilovića.

 

Filip Lastrić, najučeniji Bosanac svoga vremena, redodržavnik Bosne Srebrene, pisac elegantne latinske rečenice, dobar poznavalac hrvatskoga jezika, koji je inače nazivao slavobosanskim, rodio se u Očeviji kraj Vareša 1700. Škole je učio na franjevačkim učilištima Ugarske i Dalmacije. Zbog izvrsne naobrazbe ne jednom pozivali su ga u Beč i u Rim kako bi im objasnio tajnu bosanskoga pitanja, tajnu pravica te zemlje i napose Bosne Srebrene, provincije kojoj je pripadao. Da je kao tumač bosanskih prilika Lastrić imao dosta uspjeha, svjedočili su već i njegovi suvremenici. Najveći njegov pothvat je knjiga Epitome vetustatum provinciae Bosnensis, koju je najprije tiskao u Veneciji 1765. Tu knjigu Lastrić je napisao iako nije

563

bio povjesničar, ali je, veli, shvatio da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojemu boravi te ako ne zna kako je u nj došao i od koje je predaje potekao. U tom Sažetku starina bosanske provincije Lastrić je stvarni utemeljitelj izvorne bosanske historiografije. Bio je pravo dijete racionalističkog doba, onaj koji nije pisao povijest Bosne samo iz vizure njezine crkvene povijesti, nego je zbog svojih liberalnih pogleda naraciji dodao i poglede na svjetovnu i građansku Bosnu. Žalio je Lastrić što se historiografskim radom počeo prekasno baviti i što povijesnu građu nije počeo skupljati već u mladosti. Bilo je u njega gotovo pjesničke senzibilnosti. Mnoge njegove stranice ispisivala je ljubav prema Bosni, koju je slikao kao da je Arcadia:

 

Vrijednost i ljepota ovoga kraja uistinu je malo poznata svijetu. Geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutrašnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. Tko bi mogao prikazati ljepotu položaja gradova i gradića smještenih uz rijeke i potoke, prijaznost zraka barem u ljetno doba, zdravo podneblje, izvore živih voda, plodnost ravnica što se pružaju s obje strane rijeka, pašnjake u prodolinama, krasote proplanaka protkanih čas gajevima čas livadama...

 

Pobožne knjige Filipa Lastrića tematikom se nisu izdvajale iz standardne franjevačke produkcije. Bili su to propovjednički i misionarski priručnici, knjige u kojima je Lastrić bio najuvjerljiviji kada je očitovao dobro poznavanje hrvatskoga jezika i svojih bosanskih prethodnika. Osluškivao je u tim tekstovima bivše glasove, ali još više živi govor svojih sunarodnjaka. U svojim proznim djelima, a ona se zovu Kratak način činiti put križa, Koristan nauk dilovati molitvu od pameti, Od' uzame..., Nediljnik dvostruk, Svetnjak,

564

prerađivao je Lastrić pretežno talijanske propovjednike, slijedeći ekonomičan i uvjerljiv stil Paola Segnerija. Taj čuveni talijanski propovjednik bio je favorit ne samo Lastrićev nego i većine južnohrvatskih propovjednika. Lastrićev je rukopis, uza svu svoju temeljnu neizvornost, osjetljiv na okultno i magično. Lastrićeva je bosanska duša sinkretička, otvorena različitostima, pa je takav i njegov zapis u Nediljniku dvostrukom o bajavicama, balkanskoj vrsti vještica:

 

Zaradi tri uzroka maloumni utječu se k bajavicama. Prvo, niki zarad ispraznosti za znati nika došasta koja se naravnim načinom znati ne mogu, tako niki iđu na čaratarice ili nauče bajati, te im rešeto se okreće za znati tko im je što ukrao, il drugo što učinio, viruju u san, viruju cigankama kad im u dlan baju, te kazuju šta će im se dogoditi.

Drugo, zaradi zlobe, osvete i nenavidnosti za nauditi drugomu ili za omraziti one koji se miluju. Od ove su vrste čarke i bajanja okolo imanja i krava i za smankat mliko u drugije, a svoje uzmložati, s nikim ispraznim zlamenji, grabljama k sebi potežući i nike riči govoreći, konce motajući od drva do drva etc.

Također kada se koja ili koji nada združiti, pak im se ne dogodi, koje vragove ne čine za osvetu suprot združenju drugije. Tu se uzlići zavezuju, tu se katanci zatvaraju, bašlije ili igle glavate zadijevaju i druga prilična čine za nauditi onim koje zlobe.

Treće, za dostignuti i imati koje dobro vrimenito u svoji potriba utječu se niki k čaratarom, ištu viće od nji i nauk pakleni. Zovu bajavice, te im baju kod dice u bešici i nad bolesnici, u ono viruju, u ono ufaju, ono čine što ih nauče. Nike riči govore, nika izmirenja, priko vatre prinošenja, pod mlinom u mladu nedilju kupanja, praha ili brašna na vitar prosipanja i druga prilična: za udati se prije, za omiliti mlogim, za ozdraviti od nemoći, za naći blago i druga...

565

 

Lastrić je izvrstan prozaik i njegovi su tekstovi, kako oni na latinskom tako i oni na hrvatskom jeziku, bili jamačno najuvjerljiviji prozni bosanski glas nakon Divkovića i doprinos općoj europskoj književnosti. U njegovim je proznim pričicama i parabolama obilje fantastičnih detalja, tu prše golubice noseći svete knjige, a žabe se lijepe na lice onima koji lažu ili govore poruge. Dok je u pobožnim prozama bio neizvoran i dok je većinu primjera preuzimao iz tuđih propovjedničkih zbirki, u Sažetku starina bosanske provincije on nije prepisivao nikoga doli bosansku zbilju i tradiciju. Ta je knjiga djelo iznimne originalnosti i oštroumnosti i po njoj je Lastrić Bosni ono što je Ivan Lučić bio Hrvatskoj. I on prati povijest Bosne od njezinih prvih vladara, i on prikazuje i njezinu crkvenu i svjetovnu povijest kao mnogostrukost njezinih odnosa sa susjedima. Lastrić nije bio samo dobar poznavatelj davne povijesti nego je bio upućen i u suvremene okolnosti pa zato i nije čudo što su ga kao suradnika angažirali Daniele Farlati za Illyricum sacrum, a mađarski historičar Horányi za svoju Memoria Hungarorum. Boljega poznavatelja bosanske povijesti i suvremenih prilika od Filipa Lastrića oni se i nisu mogli sjetiti. Po svojim latinskim historiografskim radovima, kao i po proznim knjigama na hrvatskom jeziku, ostaje Lastrić najistaknutijom intelektualnom figurom u Bosni sredinom 18. stoljeća. Nekako usput bavio se i filozofijom, pa je u njegovoj ostavštini pronađen školnički spis s naslovom Philosophia u kojemu je dao sintezu po načelima Dunsa Scotusa. Umro je u dubokoj starosti u Sutjesci 1783., gdje je do posljednjeg daha vodio samostanski ljetopis. Bio je prvi koji je usred stoljeća prosvijećenosti progovorio o Bosni s građanskoga gledišta:

 

Iznešeni podaci se tiču redovničke i crkvene Bosne, kao što se vidi iz prethodno rečenog. Sada na to treba dodati nešto o svjetovnoj i građanskoj Bosni. Jedina mi je želja i cilj da potaknem buduća pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu

566

znanosti, koju ni naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih očiju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće prezreti moj trud zbog oskudnosti i nesavršenosti ovog djela. Umjesto toga nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti. Neka bude tako.

  

Na tragu Filipa Lastrića franjevac Bono Benić napisao je polemičku historiografsku raspravu o osnutku bosanske provincije. Tiskan bez oznake mjesta i bez datuma, taj problematični svezak s krnjim naslovom Cum auctor Epitomae djelo je progonjena čovjeka, pisca zatvarana upravo zbog političkih zamisli. Fra Bono Benić, koji se rodio 1708. nedaleko Kaknja, slao je nejednom u svijet uznemirujuće poruke, upozoravao je i Vatikan i svoju subraću da mir na bosanskim granicama ne znači i rješenje unutrašnjih neskladnosti i napetosti. Fratar Bono Benić bio je u Sutjesci pisac samostanske kronike koja je ostala netiskana, ali je zahvaljujući građi i vrlo živu stilu i nakon piščeve smrti taj ljetopis bio omiljeno štivo onih koji su do njega mogli doći. Ispisan lijepim i plastičnim rečenicama, Protocolum conventus Suttiscae djelomično je pisan latinskim, ali su zanimljiviji oni dijelovi što ih je žestoki fratar pisao materinskim jezikom. U tim dijelovima obiluje Benićev tekst talijanskim i turskim leksikom koji mu pridaje neobičnost. Dobar pripovjedač, Benić je znao poentirati opisane događaje, pa tako govoreći o gromu koji je u Travniku zapalio džebanu i pobio mnogo čeljadi završava poglavlje s ulomkom o sudbini odbjeglih zatvorenika. Bila je to tema koja ga je, jer je nekoć i sam bio u tamnici, posebno zanimala:

 

Kad je to puklo u gradu, onda na svima se avstima same bukagije otvorile i nijednomu avstu ništa nije bilo: i koji su onda

567

pobigli, nitko ih više ne traži; a koji ne umidoše pobignuti, opet ih metnuše u avst.«

 

I Nikola Marčinkušić iz Lašve radio je na tragu Lastrićevu i čak mu bio suradnikom. Taj franjevac, koji je umro u Jajcu 1750., opisao je bitku između austrijske i turske vojske kod Banje Luke, osjećajući svu dramatičnost kršćanskoga poraza. Kao mnogi hrvatski analisti, i on je bio dobar pripovjedač. To kako on opisuje početak ratnih sukoba u banjolučkom kraju i kako u priču uključuje Vlaha potvoricu kao da je istrgnuto iz nekoga suvremenog pustolovnog romana. Doduše, romani se u tadašnjoj Bosni nisu čitali, ali se po njihovu predlošku nesvjesno, a na temelju tradicijskih narativnih navika, pripovijedalo:

 

Međuto dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, tko god more oružje nositi; i prid njima glavari i starišine od mista. I Arnauti tu dojdoše. I skupi se jedna vojska strahovita. Ova vojska kad se diže s Ali-pašom Hećimovićem, prošastim vezirom, iz Travnika, i pade na prvomu konaku kod Karaula više Travnika: al' vode paši ničesova Vlaha, što su [ga] Turci jurve ufatili. Pitaju ga Turci: »tko je uzrok da počeše Nimci rat prvo vrimena?« Odgovara (ali ne znam ili čovik iz vraga, ili vrag iz čovika) Vlah: »gospodo, nitko drugi nego vaša raja i prid njom fratri«. – Kad to ču tursko mloštvo, sve gr[a]knu protiva ucviljenoj raji i fratrom. A paša, za ugodit Turkom, govori im: »Hodite«, reče, »da se na[j]pri udrimo s Nimci, kad se vratimo, sve ćemo okrenut pod mač i nabit na kolje što je muško do sedam godina, a žensko u robstvo«. – Oh, žalosna glasa i novine! Ele, za taki glas, reče ćehaja, i posikoše nevirnoga Vlaha.

 

568

I neki Ivan, koji se 1678. rodio u selu Stražemani pod Papukom u Slavoniji, napisao je opsežnu latinsku kroniku s topografijom franjevačke provincije Bosne Srebrene. Stasao u vrijeme optimizma koji se Bosnom širio nakon prvih pobjeda austrijske vojske, taj je dobar analitičar političkih okolnosti poslije osjetio i gorčinu poraza. S gorčinom je u svojoj Expositio provinciae Bosnae Argentinae bilježio turske zulume koji su se redovito povećavali čim bi se s Turcima sklopio neki, inače svagdje drugdje osim u Bosni, naširoko hvaljen mir. O tome da se u Bosni stoljećima malo toga mijenjalo svjedočio je taj pisac izravnije od drugih:

 

Doista, što sve nije poduzela pomamna barbarska okrutnost!? Sad bi jedne kamenovali, a druge zakopali pod zemlju u veoma duboke jame, a jedne šibali, nekima bi na tijela stavljali užarene predmete, druge zatvarali u tamnice, nekima nad glavama rezali duhan, udarali po licu, tukli po žilama, mučili u tamnicama, vezali užetima, vješali na križ, živima gulili kožu, nabijali na kolac, morili glađu i žeđu, ucjenjivali novcem te nanosili štogod se moglo smisliti od nedjela i muka. A sve je to smislila ona perfidna zloba uperena protiv bosanskih franjevaca koji su štovali Božje dostojanstvo. Tako su nemilosrdno nastavili i ustrajali sve do 1686. godine u Ugarskoj i Slavoniji, a u Banatu i Srbiji do 1716. i 1717. godine, dok u Bosni, nažalost, još do ovoga dana ljudi stenju i trpe muke.

 

Iskazivao je fra Ivan gorčinu takozvanih primirja. Njemu nije bio blizak trijumfalizam bečkoga dvora pa je naširoko i pedantno komentirao beogradski mirovni sporazum sklopljen 1739. između turske i austrijske strane, iskazujući nad tim dokumentom nezadovoljstvo, i to ne samo zbog općih okolnosti koje su dovele do potpisa nego još više grozeći se posljedica što ih je sporazum imao za budućnost franjevačke redodržave. A kada su bile učvršćene granice

569

Bosne i kada se austrijska vojska povukla na početne položaje, došlo je u Bosni do razdora među samim franjevcima, koji su i tom prigodom bili manipulirani izvanjskim političkim interesima. Tako su sredinom 18. stoljeća iz Bosne Srebrene bili izdvojeni dalmatinski i slavonski samostani svodeći nekoć veliku redodržavu strogo u granice turske Bosne. Kronika fra Ivana Stražemana ostala je u rukopisu, a neki su je mlađi i ne odveć časni čitatelji okradali prepisujući iz Ivanova rukopisa kao da je riječ o arhivskom dokumentu, a ne o izvornu historiografskom djelu. Expositio je nastajala pod pritiskom polemika koje su se vodile oko ustroja i modernizacije Bosnae Argentinae, pri čemu je neprilagodljivost novoj geopolitičkoj zbilji glavna osobina Stražemanova rukopisa u kojemu autor s velikim žarom brani inače logično i potpuno opravdano stajalište prema kojemu se Srijem i Slavonija ne smiju izdvojiti iz jedinstvene franjevačke redodržave. Fra Ivan nije bio ni sustavan pisac, niti u njegovu tekstu ima odveć lucidnih ideja. Njegov se historiografski spis više doima kao koncept nego kao završena knjiga. Fra Ivan nije pristajao na odvojenu povijest Bosne i Slavonije jer je želio da one imaju zajedničku budućnost. On nije bio tek hvalitelj prošlih vremena, nego mu se činilo da će razdvojenost te dvije zemlje biti kobna za obje pokrajine. Taj Slavonac i bosanski domoljub nažalost je bio u pravu, jer dok je Slavonija dobivala prve obrise moderne zajednice, i to po uzoru na ostale europske sredine, Bosna je i dalje ostajala tamna mrlja na europskom zemljovidu. O tome bi li se jedinstvena franjevačka provincija ponešto u kulturnom smislu promijenila i bi li nešto od slavonskih tečevina prešlo i u Bosnu, danas se može tek nagađati, ali da je fra Ivan iz Stražemana, koji je umro 1758., bio iskreniji i izravniji od većine tadašnjih europskih pregovarača i diplomata, o tome dvojbe ne bi trebalo biti.

  

Književnosti u Slavoniji, dok je bila pod turskom vlašću, uopće nije bilo. Kad je Splićanin Atanazije Georgiceo u nekom od svojih

570

službenih izvještaja opisivao tamošnje prilike, on je u Osijeku nabrojao tristo kuća, od čega ih je samo deset pripadalo kršćanima, a u gradu je, koliko je mogao vidjeti, bilo osam džamija. Tek se od druge polovice 17. stoljeća broj franjevaca i njihovih vrlo siromašnih nastambi povećao pa se u izvještaju pisanu za zagrebačkoga biskupa Petretića 1660. dade razabrati kako je jedan franjevački samostan bio u Našicama, a drugi u Velikoj, te da su redovnici obavljali i župničke poslove. Domaćega plemstva u Slavoniji uopće nije bilo jer je ono izbjeglo odmah nakon prvih turskih provala, stare crkve bile su potpuno porušene, a dozvole da se grade nove, turske vlasti nisu izdavale. Bogoslužje na narodnom jeziku slavilo se najčešće na grobljima i u zemunicama. Za vatikansko očište gotovo da i nije bilo razlike između slavonskoga puka i urugvajskih Indijanaca u južnoameričkim redukcijama. Papinski vizitatori koji su posjećivali zaposjednutu Slavoniju zato se i nisu najbolje slagali s tamošnjim franjevcima. Zbog predrasuda, mnogi misionari i diplomati što bi ih Propaganda slala u Slavoniju nisu razumjeli franjevačke popustljivosti prema pučkim, katkad i poganskim običajima, koji su bili rašireni u Slavoniji, a koji su potjecali iz davnina ili su bili tek novonastali obredni odgovor dezorijentiranoga puka. U slavonskom prostoru bile su pored katoličkih vjernika raspršene i skupine kalvinista, bilo je tu i razmjerno mnogo pravoslavaca koji su se zbog turskih povlastica osjećali povlaštenijim dijelom kršćanske populacije. Da odnosi među kršćanima nisu uvijek bili i miroljubivi svjedoči podatak zabilježen u vizitaciji nekoga Pavla iz Rovinja, da su katolici 1640. pravoslavnoga vladiku ubili jer se usudio i od njih tražiti neki porez. Svomu su stadu franjevci opraštali i poneki poganski incident i neposluh koji baš i nije bio u skladu s evanđeljem. Franjevci, koliko je poznato, nisu u tursko doba iskorjenjivali poganske običaje slavonskoga puka svih vjera i staleža. Jedan od takvih bilo je obožavanje i hodočašćenje čudotvornoj lipi u Cerniku. Franjevci su naime uočili da je čudotvorna cernička lipa čvrsto mjesto slavonskoga vjerskog i kulturnog sinkretizma i da je ona ljudima na takvu stupnju društvene svijesti bila potrebna.

571

Franjevcima nije bilo strano ništa što je pripadalo puku. Za njih ideologizacija nikada nije bila izravna, ona je uvijek bila posljedica i nevidljiv rezultat oprezna i tihog rada. Zato su franjevci slavonskim uvjetima i bili bolje prilagođeni od bilo kojega drugoga katoličkog reda. Neki od njih Slavoniju su rame uz rame s pukom oslobađali s mačem u ruci. Najslavniji Slavonac u vrijeme oslobodilačkih ratova bio je upravo redovnik fra Luka Ibrašimović, voditelj franjevačke škole u Požegi, narodni junak čija su djela opjevali mnogi pučki pjevači. Franjevaca, doduše, u vojnim formacijama nije na razmeđu 17. i 18. stoljeća bilo samo u Slavoniji. Na jugu se proslavio u vrijeme ratova i neki fra Ivan Filipović Grčić, koji je više puta ranjavan i naposljetku proglašen kavalirom svetoga Marka, ali koji je imao vremena i da dotiska Divkovićeve Beside, pokazujući time prožetost književnih i vojničkih nastojanja svoga naraštaja, i to na širokom prostoru od Klisa, gdje je 1717. umro, pa do naselja u hrvatskom Podunavlju. O pismenosti u Slavoniji za vrijeme turske vlasti nije moguće izvoditi pouzdanije zaključke, ali se iz sačuvanih spisa može pretpostaviti koliko je ljudi u katoličkoj zajednici uopće znalo pisati. Sačuvalo se tako pismo iz 1651. upućeno u Rim na adresu Propagande u kojemu skupina slavonskih krstjana, tužeći se na nekog bosanskog biskupa, izjavljuje da sada pišemo za veće virovanje u naš jezik... i za veće virovanje ozgor rečenoga pisma podpisujemo se našimi rukami. Na istom dokumentu nalazi se sedamnaest potpisa, od čega je sedam križića koje su upisali oni koji nisu znali pisati ili, kako se veli u pismu, tko ne umije svojom rukom pisati, krst stavlja.

Prve knjige koje su tiskane za oslobođenu Slavoniju i koje su upućene tamošnjem puku pojavile su se 1696. i bile su namijenjene prvoj katehizaciji i najosnovnijem opismenjavanju. Tiskane u krugu isusovačkog učilišta u Trnavi, toj utvrdi katoličke obnove i središtu za borbu protiv shizmatika, te su početnice izrađene po uzoru na slične starije bosanske priručnike. U Trnavi su tiskane Kratka azbukvica i Kratka abekavica s Kratkim krstjanskim katoličanskim naukom, pri

572

čemu su priređivači izabrali jezik kakav je bio uobičajen u pobožnim knjigama za bosanski puk. Premda su duhovnim životom oslobođene Slavonije vladali franjevci, u tu su zemlju zarana došli i isusovci, i to ne samo sa spomenutim vrlo promptno otisnutim početnicama nego su oni u Slavoniji bili spremni zasnovati i svoje školske zavode. Isusovci su u Slavoniju stigli odmah nakon bitke kod Haršanja, dakle već 1687., najprije u Osijek, ali su sjedište zasnovali u Požegi gdje su im već 1700. kraljevom donacijom predana sva dobra kutjevačke opatije. Tu su oni odmah otvorili i niže škole, a ubrzo i gimnaziju. U gimnaziji se od 1725. počela predavati i poezija, a onda i retorika po programu kakav je vrijedio u cijelom svijetu i na svim isusovačkim učilištima. U vrijeme oslobodilačkih ratova, dok su trajali naleti austrijske vojske i dok se puk nadao da će biti oslobođene i Bosna i Srbija, razlijevali su se Slavonijom oduševljenje i uzbuđenost. Upravo zato u prvim desetljećima slobode nije u Slavoniji bilo uvjeta za mirni razvoj. Ratne su operacije bile nastavljene sve do 1739., kada je i sklopljen nešto trajniji mir s Turcima. U prvom razdoblju, čim su Turci napustili Slavoniju, imenovao je austrijski car Leopold velike župane za sve tri tada osnovane županije. Od tada Slavonija je bez ostatka bila carevo vlasništvo, kolonijalna tečevina i ratni plijen, te je trebalo mnogo samoprijegorna rada domaćih svećenika, skromnih seljačkih sinova, da se puk i slavonski gradovi istrgnu iz nedostojne pozicije u kojoj su postali carskim ratnim plijenom. Car je dijelove Slavonije prema slobodnoj volji prodavao bogatašima ili poklanjao vojnicima stvarajući time od svoga novoga posjeda svojevrsnu ratnu granicu, novu vojnu krajinu i zemlju za koju je svatko osim cara htio vjerovati da je ničija. Iz Slavonije je austrijska carska obitelj desetljećima regrutirala vojnike za svoje elitne trupe koje su haračile središnjom i sjevernom Europom sijući smrt, ali i šireći tipično slavonski modni detalj – kravatu, rubac koji se vezao oko vrata na hrvatski način ili, kako se govorilo, alla croata. U samoj Slavoniji okolnosti su i dalje bile kaotične i za tamošnji puk beznadne. Jedno od najgorih zala bila je hajdučija, preostatak prethodnoga razdoblja, koja je nakon turskog

573

odlaska postala svojevrsnom institucijom slavonske svakodnevice. Zemljom je i dalje bilo opasno putovati, a kao što su se nekada uz ceste na kolce nabijale glave ubijenih Turaka, tako su sada novi hajduci na iste te kolce nabijali glave putnika i trgovaca, uopće onih koji su željeli sudjelovati u kolonizaciji Slavonije. Jer u toj zemlji hajduka i vojnika nisu postojali gotovo nikakvi uvjeti za ubrzaniji razvoj gradova. Liječnici i ljekarnici u slavonskim gradovima u vrijeme turske vlasti bili su posve egzotični. Komunalni i sanitarni sustav Slavonije bio je srednjovjekovni, gospodarstvo neorganizirano, a poljodjelstvo orijentirano tek na nasušne potrebe onih koji su obrađivali zemlju. Prije turske okupacije plodna i dobro vođena crkvena i plemenitaška dobra bila su posvema zapuštena. Na početku 18. stoljeća u Slavoniji je sve kretalo od početka, ta zemlja kao da je bila bogat, ali tek otkriven otok na rubu dalekog kontinenta, zemlja obećana svima samo ne njezinim vlastitim stanovnicima. U Slavoniji su zato u prvim desetljećima 18. stoljeća najvažniju ulogu dobili školnici, na njima je bilo da polože temelje kasnijem razvoju ove pokrajine i da stvore uvjete za njezinu integraciju u srednjoeuropski prostor.

 

U sam osvit slavonskog oslobođenja, dok Turci još nisu bili ni raspremili svoje podunavske čadore, pojavilo se među slavonskim franjevcima i nekih slabašnih književnih nastojanja koja su, doduše, postala vidljivijima tek nakon turskoga poraza pod Bečom 1683. Jedan od onih koji je hrvatske knjige objavljivao upravo dok su Turci uzmicali bio je i Mihovil Radnić, poglavar reda na Budimu. Svoj politički talent iskazao je taj franjevac u brojnim pismima što ih je slao papi ili prvacima svoga reda. Rodio se u Bačkoj, ali je nakon studija u Rimu neko vrijeme služio u Olovu, gdje je živio vrlo burno. Nagla ćud otjerala ga je, kako vele njegovi biografi, u zatvor, a jednom je nekom franjevačkom bratu oskubio bradu. Da među braćom u mlađim danima nije bio omiljen, vidi se i po tome što su ga nerado

574

birali na odgovorne dužnosti. Bio je gorljivi pristaša oslobođenja Bosne od Turaka pa se iz njegovih pisama, od kojih su neka datirana upravo u vrijeme nakon turskoga poraza pod Bečom, može razabrati da je zagovarao opći napad na Turke i da se unaprijed radovao misionarenju među vjernicima u novooslobođenim krajevima. Iz Dubrovnika, nadajući se u oslobođenje najbližega dubrovačkog zaleđa i Hercegovine, pisao je u Rim tajniku Propagande:

 

Nadao sam se, da ću vam saopćiti vijest u ovo vrijeme, kako su se ovi krajevi oslobodili od Turaka, ali se ništa nije dogodilo od onoga, čemu se svatko nadao: puno vike a u stvari ništa; dok je Turčin prije bio prestrašen, sada se još jače uzoholio, a oni jadni kršćani, koji se pouzdano priključuju kršćanskim knezovima i koji su ostavili svoj imetak u Turskoj, sada ovdje stoje neki bez posla, neki posve izgubljeni. Radi toga, kojega od njih Turci uhvate, toga okrutno muče, a isto čeka i nas redovnike.

 

Te razočarane riječi zapisane su 1684., ali one su se desetak godina kasnije razlile Hrvatskom kad se ondje jednom zavazda shvatilo da od oslobođenja Bosne zadugo neće biti ništa. Svoje dvije knjige tiskao je Radnić u Rimu 1683. Ni prva, koja ima naslov Pogrđenje ispraznosti od svijeta, ni druga, u kojoj su Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje, nisu originalna djela. Napisane jezikom koji pisac naziva slovinsko–bosanskim, te knjige donose zanimljivu leksičku građu u kojoj se nađe i talijanskih, mađarskih i turskih riječi, a čini se da je sam pisac osjećao stanovitu nesigurnost glede pravopisa pa je u predgovoru kazao da ni njemu samomu nije jasno »kako se što piše latinskijem slovima, a izgovara u našem jeziku«. Taj franjevački aktivist i gorljivi zagovornik radikalnih vojnih operacija na Balkanu umro je 1707. u Budimu, u vrijeme kad su svi imali drugoga posla nego da se prisjećaju njegove negdašnje

575

pronicavosti, kad je od pape tražio odlučnost i kad ga je upozoravao da su Turci preplašeni jer im je sva nada u neslozi kršćanskih vladara. Kad je Radnić umirao u Budimu, ti kršćanski vladari na koje je ciljao već su počeli voditi međusobne ratove. Slavonija im je bila ratni plijen, a Bosna preopasan i dalek zalogaj.

Po mnogočemu Radniću je srodan i nešto mlađi budimski franjevac Lovro Bračuljević, koji je stasao u već oslobođenom Podunavlju. Rođen 1685., on je upamćen kao pisac pobožnih moralističkih knjiga, od kojih je Uzao serafinske, naški goruće ljubavi neoriginalan priručnik različitih teoloških disciplina, ali je i doprinos ondašnjem hrvatskom pravopisu. Bračuljević je svomu djelu pridodao Opomenu za pravo, dobro i lako štiti ove knjige u kojoj tvrdi da je lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori. Zagovornik fonološkoga načela shvatio je »da svaki narod koji ima vlastita slova (koliko ja znam) kad se s tuđi slovi služi u svoj jezik, slidi način od pisanja s vlastitim slovi«. Taj budimski svećenik, koji je umro 1737., ostavio je traga i u Slavoniji i u cijelomu Podunavlju gdje su ga čitali sa zanimanjem i gdje mu je Stjepan Vilov napisao životopis, hvaleći mu stil. I doista rečenice Lovre Bračuljevića posjeduju neobičnu plastičnost, bilo da se uz njihovu pomoć objašnjavaju pravopisna načela ili neko pitanje iz moralke ili se priča kako su se na nogama svetoga Franje Asiškoga pojavile rane Isukrstove i kako mu je tilo nakićeno s ranama propetoga Spasitelja svoga Isukrsta, koga prilika biti željaše i kako mu se odmah na ruku i na nogu počeše ukazivati prilike čarnih čavalah, kojih varhovi na drugu stranu virahu i toliku krv prilivahu, da mu je često u njoj i svitice i siromaška odića topila se.

  

Franjevačke i isusovačke škole bile su žarišta ondašnjega kulturnog života u Slavoniji. Tu su napisane prve knjige domaćih profesora i teologa, a tu se mogu pronaći i podaci o počecima kazališta, koje je tada bilo najživlje u Požegi. Samostanski kroničari

576

bilježe kako je o Velikom četvrtku 1734. na posebnoj pozornici, koja je bila podignuta pred oltarom požeške isusovačke crkve, prikazana u šest slika Tragoedia u kojoj se pokazala muka i smrt Isusova. Nije sačuvan tekst predloška za tu izvedbu, ali je iz posrednih vijesti vidljivo da je središnji dio predstave bio alegorijski dijalog Pravednosti i Ljubavi. Kroničari su zabilježili da se predstava svidjela puku. Ali to i nije bilo prvo prikazivanje neke drame u Požegi, jer se već 1713. na javnom mjestu u Požegi recitiralo i na hrvatskom jeziku, a 1735. čak i na njemačkom, što je svakako pouzdan znak da je u tek oslobođenoj koloniji odmah nakon prvoga vala opismenjavanja domaćega puka stigao i val germanizacije. Slavonski đaci nisu nastupali samo u crkvenim prigodama nego su zabilježene i neke laičke kazališne manifestacije, kakva je bila jedna 1716., u kojoj su učenici požeške škole organizirali procesiju s četiri postaje na kojima su na hrvatskom jeziku recitirali pohvalnice Eugenu Savojskom i njegovoj pobjedi kod Petrovaradina. U to vrijeme izvodila se i neka komedija za koju da je puk pokazao veliko zanimanje, jer da nešto slično nije prije vidio. Prikazana je ta komedija pod šatorskim platnom i na njoj su sudjelovali vojnici i jedan guslač. U publici je bilo i žena, a je li ih bilo na sceni, nije poznato. Najstarija drama koja je izvođena u Slavoniji, a kojoj je poznati puni naslov, datirana je 1718. i zvala se Sapritus et Nicephorus. To što su među njezinim gledateljima u najvećem broju bili vojnici i časnici ni po čemu nije odudaralo od tadašnjega hrvatskog kazališnog prosjeka gdje je većina dokumentiranih kazališnih predstava bila namijenjena vojnicima. Tako je bilo na Hvaru, tako je bilo u Perastu, pa zašto tako ne bi bilo i u Požegi! U Požegi, kulturno najotvorenijem gradu tadašnje Slavonije, izveli su 1723. tamošnji sjemeništarci danas nepoznatu dramu Ephremum u kojoj se radnja, kako bilježi kroničar, zbivala u šumi. Na kraju su đaci koji glume u predstavi primili nagrade za zalaganje pa je među nagrađenima bio i đak Franjo barun Trenk, koji je nekoliko godina potom na bojištima stekao europsku slavu kao vođa pandura. Teatar koji je nastajao u Slavoniji i koji se u tim prvim desetljećima

577

18. stoljeća dade dokumentirati, nije u prvo vrijeme poznavao ni domaćih autora ni neke čvršće repertoarne slike. Bile su to tek školske izvedbe koje su u isusovačkim školama dio uobičajena nastavnog programa. Bilo je u Slavoniji i nešto pučkih predstava vjerojatno putujućih austrijskih glumačkih družina.

 

  Ako je kazališni život bio razmjerno hirovit i nesustavan, isto se ne bi moglo reći za one koji su poduzeli tešku zadaću opismenjavanja zapuštenoga slavonskog puka. Oni nisu radili bez plana, u njih je od samoga početka bilo čvrstih vizija. Jedan od prvih bio je Josip Milunović koji se prihvatio prosvjetnoga rada netom što su se stišale oslobodilačke vojne operacije. U svojoj knjizi Šest nedilja na poštenje s. Alojzije Gonzage Milunović, koji je rođen kod Nina u Dalmaciji i koji je gimnazijske nauke pohađao u Požegi gdje je poslije i sam bio nastavnikom, pokazuje izvrsno poznavanje slavonskih prilika. On ispisuje čitav prosvjetni program tadašnje Slavonije nagovarajući puk da se prihvati knjige te da odagna strah da će ga znanje udaljiti od vjere.

 

Pak da ovi što razlog valja, valjalo bi se ostati od stvari prez kojih ne možemo na ovom svitu živiti. Ne bi valjalo jisti, jerbo su jedni umrli zlo se i nerazložito s jistvinom služeći; ne bi valjalo vina ni rakije piti, jer se u vinu i u rakiji može pijanstvo dogoditi; ne bi valjalo, za obraniti svoj život, uza se oružja nositi, jer se po oružju more ubojstvo učiniti. Ali recimo i ovo, da su se niki luteranske knjige štijući s puta svrgli i od vire katoličanske odstupili, mnogo ih je i mnogo veće prez svake prilike, koji su po knjigi na put od spasenja dovedeni...

 

578

Za prvu generaciju slavonskih preporoditelja karakteristično je i uvjerenje kako je prosvjetno stanje u turskoj Bosni bilo ipak bolje negoli u oslobođenoj, ali još uspavanoj Slavoniji. Milunović zato apelira na svoje čitatelje da imaju »prid očima našim Bosnu, ako u čemu, u ovomu doista slavnu i bogoljubnu, koja među isti Turci uči knjižicu štiti, gdino nije toliko misnika i redovnika, koliko ih ima u ovoj zemlji«. Milunović je vjerovao da su za nisku prosvjetnu razinu u Slavoniji najviše krivi stariji naraštaji koji zbog vlastite zatucanosti ne pomažu mladeži da joj omile knjige:

 

O otci, otci, niste otci, nego krvoloci; niste roditelji, nego u dici vašoj Isukrstovi progonitelji! Ne ćete da dica knjigu uče, a morete ji pušćati i ob dan i ob noć da se skitaju i vratolome od igre do igre, od kuće do kuće. Ne ćete da dica knjigu uče, a morete ji pušćati na nikakvo vražje prelo, vražji končac, vražji jastučac. Ne ćete da dica knjigu uče, a morete ji izgledom vašim opakim učiti, da vragu pridaju, da viru, da dušu, da otca, da majku, da greh, da dasku sramote, ruže, grde, psuju i ne poštuju. Niste li dakle zlotvori duše vaše, zlotvori dice vaše?

 

Naivan zvuk Milunovićevih rečenica i do danas je sačuvao ganutljivu jasnoću što ju je taj Mediteranac unosio u svoj drugi zavičaj, u Slavoniju. Njegova jedina knjiga tiskana je u Zagrebu 1759., iste godine kada je taj zaslužni širitelj pismenosti preminuo u Požegi.

Nešto stariji od Milunovića je Ivan Grličić, pitomac kolegija u Loretu, koji je bio vrlo djelatan u Slavoniji, i to upravo u prvim godinama 18. stoljeća. Njegov Put nebeski tiskan je u Veneciji 1707. U njemu je ukratko izložio kršćansko učenje jezikom koji je Grličić nazvao bosankim. Knjigu je Grličić posvetio biskupu đakovačkom Đuri Patačiću, a čitava je knjiga kompilacija starijih priručnika,

579

prepuna stranica u kojima se osuđuju razna bajanja i čaranja s mrtvačkim kostima, s vlasima i noktima, razni rituali u kojima se krv razmazivala po tijelu. Grličić je moralist kojemu su smetale čak i igre na sreću, ali i horoskopi, a najviše su ga uzrujavali Slavonci kada bi plesali u kolu. Za Ivana Grličića taj inače drevni običaj koji s Turcima nije imao nikakve veze bio je figura diaboli. Grličić je tako bio među prvima koji su poveli rat protiv plesova i kola. U tome nije bio osobito originalan jer su o planetarnoj zloćudnosti igre i prije njega svoju rekli oni isusovci koji su se s đavolskom naravi plesa upoznali pokrštavajući Indijance u južnoameričkim prašumama. Prvi temeljito priređeni lekcionar koji je bio izravno namijenjen Hrvatima u Slavoniji i Ugarskoj pojavio se u Budimu 1740. Autor tih Epistola i evanđelja bio je Nikola Kesić, franjevac koji se rodio 1709. u Budimu i koji je u tridesetoj godini preminuo za vrijeme epidemije kuge. Kako svoga posla nije uspio završiti, malobraćani iz njegova samostana odluče sami završiti djelo pa ono iziđe iz tiska financijskom potporom Kesićeva brata Antuna, budimskoga trgovca. Kesićev lekcionar bitno je djelovao na standardizaciju jezika i običaja u Slavoniji, a poznato je da ta knjiga i nije bila u uporabi samo među crkvenim ljudima nego se držala i u seoskim i gradskim kućanstvima ne samo kao sveta knjiga nego kao svojevrstan priručnik potreban svakomu pismenom čovjeku. Kesićeve Epistole i evanđelja ni po čemu nisu originalno djelo, one su preradba starijega Bandulavićeva lekcionara kojemu je prvo izdanje tiskano 1613. i koji je poslije često pretiskavan. Taj je lekcionar bio na glasu kao najbolji hrvatski stariji lekcionar te se rabio svagdje u franjevačkoj redodržavi Bosne Srebrene, koja se do Kesićeva vremena prelijevala preko izvornih bosanskih granica i prema Slavoniji i prema Dalmaciji.

  

Slavonskim teolozima od prvih je desetljeća slobode jednom od opsesivnih tema bila kontroverza između istočnog i zapadnog kršćanstva, polemika između katolika i pravoslavnih. Bila je to u

580

Slavoniji sve samo ne teoretska rasprava, bio je to živi problem još od vremena turske vlasti, samo što je u vrijeme austrijske vladavine zadobio on nove elemente, od kojih su neki svakako bili na tragu tolerantnosti kakvu u isto vrijeme nije poznavao zadarski nadbiskup Vicko Zmajević u svojim polemikama što ih je vodio s pravoslavnim svećenicima na mletačkom tlu. I u Slavoniju, doduše nešto manje nego u Ugarskoj, i to napose u Vojvodini, naselilo se dolaskom austrijske vojske više skupina Srba pravoslavaca koji su ondje rado i lako stupali u vojnu službu da bi branili istočne granice austrijskih posjeda. Spisi koji su se bavili kontroverzama dviju crkava imali su dvije glavne svrhe, od kojih je prva bila da u vjeri učvrste vlastitu pastvu i da je homogeniziraju dokazujući slabosti pravoslavne crkvene doktrine, dok je druga svrha bila da se učenijem sloju pravoslavnih uputi poruka kako bi unija s Rimom bila najbolje na što bi oni mogli pristati i kako bi takav sporazum bio obostrano koristan. U svemu tome nije, razumije se, više bilo tridentskoga žara, taj je već davno bio ugašen, ali je još bilo onih koji su maštali o crkvenoj državi Slavena i kojima ne bi smetalo ako bi ona bila pod austrijskim ili, što im također nije bilo strano, pod ruskim carem. U svim tekstovima o vjerskoj kontroverzi nazirali su se elementi hrvatskosrpskoga dijaloga koji se uostalom površinski vodio o vjerskim pitanjima, iako je i tada, kao i kasnije, najčešće to bio tek razgovor o sudbini Bosne. U esejima na temu kontroverze nisu se slavonski autori iz ranoga prosvjetiteljstva trudili da razvodne izravnost i polemičnost svojih izvoda. Oni su nudili urednu argumentaciju koju su nažalost i tada, a i poslije, tek rijetki uzimali s punom ozbiljnošću. Najstariji među piscima o kontroverzi pravoslavnih i katolika u Slavoniji bio je Antun Bačić, rođen u Vrbi kraj Broda, koji je u Budimu 1732. objavio knjigu Istina katoličanska... s zbliženjem zabluđenja grškoga odmetništva iliti grčke erezije, u kojoj se ponavljala izjava, prenesena iz doba turske vladavine, koja se i u toj knjizi stavljala Srbima često u usta: Volijem se poturčiti nego pošokčiti. Mnogo uspješniji i tolerantniji bio je Razgovor prijateljski među krstjaninom i ristjaninom pod imenom

581

Francesca i Teodora Stjepana Vilova, budimskoga franjevca. Dijaloški spis tiskan 1736. posvećuje Vilov pozdravljanju i razlikama što ih je pozdravljanje imalo u pravoslavnih i katolika. Vilov zdušno brani katolički pozdrav Hvaljen Isus, ali s dosta tolerancije razmatra i tipičan srpski pozdrav Pomoz Bog koji mu se sviđa, ali ga baš i ne bi preporučio, možda tek kao alternativu, i to nakon unijaćenja. O pitanjima crkvenih kontroverzi pisali su i Slavoniji i drugdje u Hrvatskoj mnogi autori toga vremena pa se može reći da Antun Bačić i Stjepan Vilov i nisu bili najuspješniji obrađivači te teme. Oni su svoje spise pisali na hrvatskom jeziku i namjenjivali su ih puku, ali je njihova zasluga bila što su otvorili prostor temeljitijim knjigama Franje Ksavera Pejačevića, a onda i knjizi Kamen pravi smutnje velike požeškoga isusovca Antuna Kanižlića, koji će Srbima 1780. ovako poručiti: Poljubljena braćo moja, niste vi, niste ni rodom ni jezikom ni ćudom Grci, suprot kojima pišem, nego jeste plemeniti list slavne ilirijanske gore. Kanižlić je to pisao iz drugog vremena, najavljujući novu političku utopiju ilirstva. Bačić i Vilov nisu bili utopisti, njima je jedino stalo da poduče svoje tek opismenjene Slavonce. O ilirijanskoj gori oni Srbima još nisu govorili ništa.

 

Malo je u prvim desetljećima 18. stoljeća bilo među Slavoncima pripovjedača. Pored jednoga španjolskog Života Majke Božje Marije iz Agrede, što ga je prema nekom talijanskom prijevodu u ilirički jezik prenio Antun Bačić i koji je za života piščeva ostao netiskan, najviše je upornosti u proizvodnji narativnih djela pokazivao Osječanin Antun Josip Knezović. Bio je svećenik kaločke nadbiskupije i 1746. u Novom Sadu župnik. On je najplodniji pisac svoga naraštaja u Podunavlju, gdje su mu se knjige najviše i čitale. Svojim »poljubljenim domorodcem« napisao je dvanaesterački život svetoga Ivana od Nepomuka koji mu je tiskan u Pešti 1759., a u posebnim knjigama sastavio je 1761. u stihu i živote svete Genoveve i svete Olive, zaokružujući tako hrvatskim piscima inače dragu temu

582

proganjanih žena. Kompozicije Knezovićevih hagiografskih spjevova pravolinijske su i poznaju rijetke digresije. Nesklon figuralnom izrazu, Knezović je u njemu ispisao tisuće jednostavnih i od ureha posvema lišenih stihova. Njemu kao da je jedino stalo do odgoja svojih čitatelja. Pragmatični sloj Knezovićevih inspiracija najudobnije se osjećao u Životu svetoga Ivana od Nepomuka, koji je događajno najsiromašnija piščeva tvorba, ali je i spjev u koji je upisano i nešto refleksivnih naputaka. Život svete Genuveve, jednako kao i Život svete Olive, narativne su poeme koje obiluju čudesnim zbivanjima, patosom i sentimentalnošću. Priču o Genovevi zamislio je Knezović kao svojevrsnu kriminalističku priču o dva ubojstva, o odgonetanju, o pronalasku Genovevina pisma, o sakrivenom kuharevom tijelu. Retoriku pak svojih spjevova ovaj pažljivi čitatelj Zlatne legende Jacoba de Voragine nije posudio iz latinističkih seminara ni iz starijih hrvatskih epičara, nego ju je preuzeo iz folklornog blaga što su ga ionako već posjedovali njegovi slavonski čitatelji. Bio je Knezović pisac razvučenih i nezanimljivih rečenica, kovač dosadnih stihova, autor koji nikada u ruci nije imao ni jedne knjige suvremenih zagrebačkih propovjednika, pisac koji nije poznavao stihovanih narativnih tekstova prethodnika, a ni starije hrvatske epike. Bio je pionir u slavonskoj hagiografiji, ali je htio biti i pionir u stihotvorstvu, dakle u onomu u čemu to uopće nije mogao biti. U narativnoj vještini i u hrvatskoj sintaksi ondašnji pisci nisu morali kretati od početka. Knezović je, čini se, vjerovao u suprotno. Ali i on, kao i Bačić, zajedno s Vilovom i Kesićem, Radnićem, Bračuljevićem i Milunovićem, bili su tek početak gotovo srednjovjekovne slavonske književne samosvijesti. Tek nakon njih ulazit će u književnost te hrvatske pokrajine i nove teme, zaokupljat će tamošnje pisce povijesni i suvremeni događaji, počet će čitatelji u slavonskim gradovima slijediti i književne novosti koje su zanimale njihove vršnjake u Austriji ili Francuskoj, u Zagrebu ili Dubrovniku. Taj proces tekao je doduše sporo, onako kako je tekao i razvoj građanskoga društva u Slavoniji, a ubrzat će se tek nakon demokratizacije i laicizacije

583

školskoga sustava kada će nove zadaće biti ostavljene generacijama koje je Milunović učio pisati, a Kesić sricati Evanđelja.

  

Franjevačka privrženost pučkoj kulturi, njihov senzibilitet prema višejezičnim sredinama, njihov osjećaj da kulturni rad nije uvijek i jedino u službi Crkve, njihov program izgradnje duša, njihova osjetljivost na kategoriju slobode, sve to nailazilo je u Hrvatskoj na izvrstan odjek. Kada se od prvih godina 18. stoljeća i u selima kontinentalne Dalmacije i Slavonije počela širiti pismenost i kada su se u Mletcima nešto spustile cijene tiskarskih usluga, došlo je do prave eksplozije na hrvatskom knjižnom tržištu. U tome su franjevci prednjačili, kako nakladama, tako i naslovima. Njihove pobožne knjige postajale su svojevrsnim enciklopedijama, štivo prepuno povijesnih digresija, umetaka i uputa koje su mogle biti korisne u čitateljevoj svakodnevici. Petar Knežević, jedan od pisaca takvih knjiga, rodio se 1701. u Kapitulu kod Knina. Proveo je život franjevačkoga vaganta, školovao se u Splitu, u red je stupio na Visovcu, više studije završio u Šibeniku, glazbu studirao u Italiji, bio je propovjednik u Makarskoj, učitelj u Splitu, neko vrijeme tajnik bosanske franjevačke provincije, a na kraju i gvardijan samostana u Sinju, gdje je i umro 1768. Popis njegovih tiskanih knjiga razmjerno je velik, ali njegove Živote četiriuh svetacah, njegovu Duhovnu pivku, Pisme duhovne razlike, njegovu Pismu ćudorednu, Nauk mladog misnika, Osminu redovničku zabave duhovne nadmašila je piščeva više puta pretiskavana knjiga kojoj je bio možda manje autorom, a najviše izdavačem i redaktorom. Radilo se o Muci Gospodina našega Isukrsta i plaču matere njegove koja je prvi put tiskana u Mletcima 1753. i koja je bila omiljeno štivo u mnogim kućama Dalmacije i Bosne. Kneževićeva knjiga svojevrstan je tiskani oratorij u kojemu je pisac sabrao stihovna iskustva stoljetne pučke pasionske baštine, redigirajući ih i prilagođavajući ih vremenu. Knežević je bio pisac jednostavnih i jasnih stihova koji su se lako ponavljali. Njegova Muka

584

prava je drama za čitanje, tekst kojemu su se dijelovi pamtili i javno u obiteljima čitali. Knežević je bio i učen pisac, pa je cijeloga života radio na opsežnom lekcionaru koji je nakon njegove smrti izišao pod naslovom Pištole i evangjelja. Bio je on Gospin pjesnik, onaj koji je u samo dva stiha izrekao sav svoj marijanski program:

 

Ne mogu se nasititi

od Marije besiditi...

 

Bio je neumoran tvorac pobožnih stihova, onaj koji je usred proznog vremena još vjerovao u pjesništvo. Zato među njegovim duhovnim pjesmama ima i dobrih stihova, čak i onih u kojima je eksperimentirao metrom, pa se tako opjevavajući Gospu Sinjsku, čijemu je kultu znatno pridonio, prisjetio i Grkinje Saphe i »njezine« strofe. Kneževićevi sinjski jedanaesterci kao da stižu iz neke modernije faze hrvatske književnosti:

 

Uresu sinjski i majko čudesa,

kraljice zemlje i sviju nebesa,

primi trud ovi, koga dug moj novi

poklanja tebi.

A tko će čuda sva skazati tvoja,

kad su tolika, da im nije broja?

Svak dan se čuju i svud proglašuju

milosti nove...

 

585

U svojoj opsjednutosti tiskanom pobožnom knjigom nije Petar Knežević bio sam, u toj očito franjevačkoj navadi nije zaostajao ni Josip Banovac, koji se 1703. rodio nedaleko Skradina i koji je objavio dvadesetak pobožnih knjižica, od kojih je danas sačuvan tek manji broj. Bile su te knjige potrošna roba, njih se čuvalo naraštajima, ali kad bi stigla nova i modernija izdanja, lako ih se na selima gubilo i zaboravljalo na vlažnim tavanima. Banovac je u svoje doba bio cijenjeni propovjednik, pisac svima razumljivih prodika i jezično vještih zaklinjanja, od kojih je sačuvan opsežni Blagoslov od polja s ovim duhovito sročenim Zaklinjanjem ajera:

 

A tebi djavle, zato poglavaru i vojvoda svih vragova vitezova muka paklenih, zapovidam ti od strane Svemogućega Boga Oca† i Sina† i Duha† Svetoga. Zapovidam ti od strane Divice Marije odvitnice krstjana. Zapovidam ti od strane svega dvora nebeskoga. Zapovidam ti od strane svega pristolja nebeskoga. † Zapovidam ti od strane svetih duhov koji se nahode u dvoru nebeskomu. † Zapovidam ti od strane svetih angela službenika Božjih. † Zapovidam ti od strane svih svetih i svetica Božjih. † ... Zato ja zaklinjem tebe † proklinjem † stiskam † rasipljem † iskorenujem † i u ništar obraćam, da od neba, oblaka, vitara, gromova i sivanja ustegneš svaku silu, napastovanje i svaku privaru slati krupe, grade, vitre, grmljavine, munje, smučnje ajera i živine škodljive, nego li umiriti, razdružiti i u ništar obratiti imaš, ne samo čini, obećanja, dali još i zakletvom potvrđenom i učinjenom. Zato stiskam tebe na svaki posluh.

 

Banovac je profesionalac dobrih i boguugodnih djela, ali je najviše uživao biti popisivač svih zala. Imao je i naviku sastavljanja anagrama, pa nešto o njegovu ludizmu svjedoči i vlastiti anagram Zavonab Pisoj Arf.

 

586

  Franjevci su imali istančan osjećaj za rubno, za sve što se odnosilo na periferiju. Taj je osjećaj u Hrvatskoj nailazio na plodno tlo. Jer to da je svaki rub u isti tren i središte donosilo je u netom oslobođene slavonske i dalmatinske gradiće, pa i u bosanska sela, osjećaj novostečene sigurnosti i nade koja se najbolje iskazivala u jeziku. Sve više je književnost bosanskih, podunavskih i dalmatinskih franjevaca postajala univerzalnom hrvatskom činjenicom, njihove knjige i njihov jezik ili izbor vrijedili su u svakom kutku Hrvatske, pomažući da i oni koji su govorili i pisali kajkavskim i čakavskim književnim jezikom osjete štokavski jezični izbor i kao svoj. Taj proces bio je recipročan jer je sve više pisaca iz kontinentalne Hrvatske, onih koji su objavljivali knjige štokavskim narječjem, bilo svjesno da su dijalektalni rubovi zajedničke hrvatske jezične baštine udionici jedne te iste književnosti i jedne te iste sudbine. Kad je 1712. franjevac Tomo Babić u svojoj gramatici za ilirsku djecu zaključio kako se jezikom što ga je Bartul Kašić nazivao ilirskim »u mnogi kraljevstva služi, ma svako kraljevstvo na svoj način različito govori, toliko različito da se jedva more u drugomu razumit«, onda je on izrekao polazne elemente aktualne nacionalne i jezične unifikacije Hrvatske. Tomo Babić, rođen nedaleko Skradina 1680., koji je franjevcima pristupio na Visovcu, a škole učio u oslobođenom Budimu, već je iz svoga životnog iskustva osjetio svu različitost hrvatskih govora i hrvatskih književnosti. To da je hrvatski identitet bio skupina identiteta, da je on obilježen njihovim dijalogom i njihovom različitosti, bilo je tomu franjevcu Bosne Srebrene savršeno jasno. Najznamenitija Babićeva knjiga nije njegova Prima grammaticae institutio, koja je usprkos ozbiljnim kritikama Lovre Šitovića, koje je autor prihvatio, poslije bila cijenjena i često pretiskavana. Najvažnije je Babićevo djelo knjiga što su je u narodu od milja zvali Babušom, a pravi joj je naslov Cvit razlika mirisa duhovnoga. Tiskana prvi put 1726., ta čitanka raznolika sadržaja, u kojoj je najmanje izvorna autorova teksta, bila je prihvaćena kao pravi pučki kompendij u kojemu su se izmjenjivali sadržaji preuzeti iz Jurja

587

Barakovića i Matije Divkovića s onima iz srednjovjekovnih zbornika do tekstova iz suvremenih kronika. Sve to Babić je oblikovao u deseteračkom stihu koji je i zahvaljujući Babuši, a onda i mlađim knjigama Grabovca i Kačića Miošića, zadobio status središnjega stiha cjelokupne tadašnje hrvatske književnosti. U prvi dio Cvita razlika mirisa duhovnoga uvrstio je Babić pregled povijesti od početka svita pa do suvremenosti, ukratko, iznio je nauk krstjanski, da bi u drugi dio uvrstio pjesme duhovne, svojevrsne stihovane propovijedi koje u njega katkad dobivaju, a ponekad gube pokoji slog u desetercima. Pisac čitatelja ipak umiruje uvjeravajući ga da to neće ni zapaziti, posebno tko je pravi Arvat i pivalac. Tomo Babić, tvorac brojnih predložaka koji su poslije ulazili u usmeno kazivanje, pisac je kojega su generacije sricale, autor kojega su recitirali oni koji njegovu knjigu nikada nisu ni držali u rukama. Bio je važan pisac u krugu franjevačke subraće jer je pravovremeno shvatio preporodne i unifikacijske procese što su obuhvatili čitavu Hrvatsku, procese koji su do 1750., kada je otac Tomo Babić preminuo u Šibeniku, već uzeli maha u svim stratumima duhovnoga života.

588

Snovi o domovini s mnogo imena, s mnogo jezika i s mnogo gospodara

U Bečkom Novom Mjestu, gdje su 1671. krvnici pogubili književnike Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana, objavio je pavlin Josip Bedeković 1752. polemično i nadasve kroatocentrično djelo. Taj put nitko mu nije odsjekao glavu, niti su, kad je djelo pročitano, suci protiv njega pokretali ikakav kazneni postupak. Bedekovićev spis ima dugi latinski naslov Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi... koji na hrvatskom jeziku preveden u cjelini glasi: Rodno mjesto velikoga crkvenog učitelja svetoga Jeronima, skriveno pod ruševinama Stridona, objelodanjeno prema mišljenju vrsnih povjesničara i zemljopisaca, s kratkom ilirskom kronologijom i životopisom istoga grimiznog Dalmatinca. Knjiga se sastoji od dva dijela, prvoga koji je naslovljen Rodno

589

mjesto velikoga crkvenog učitelja svetog Jeronima stridontskoga Dalmatinca, i drugoga koji se zove Životopis velikoga crkvenog učitelja svetog Jeronima stridontskoga (štrigovskoga) Dalmatinca.U dijelu u kojem Bedeković donosi analizu povijesti Ilirika, važno mu je razraditi granice provincija u rimsko doba, osobito granice Dalmacije (rimske provincije) budući da je upravo to u izravnoj vezi s lokacijom Stridona, rodnoga mjesta sv. Jeronima.Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi Bedeković je nijekao pripadnost Međimurja Ugarskoj i s mnogo argumenata pokušavao dokazati da je ono tek dio Hrvatske. Taj među Mađarima omraženi spis nije bio mrzak Austrijancima, koji bi podanicima lakše vladali što bi ih dublje posvadili i podijelili. Bedeković, rođeni Međimurac »z Štrigove«, na vlastitoj je koži osjetio ugarski pritisak kada je kao prior pavlinskoga samostana morao odlaziti u sjedište provincije koje mu je bilo u županiji Žala, dakle u Ugarskoj. Poniženja koja je tamo doživio bila su navodno jedan od razloga što je počeo istraživati povijesne izvore i što je utvrdio da je Međimurje već kao posjed Zrinskih imalo visok stupanj autonomije. Tu činjenicu dokazivao je Bedeković na osnovi ispisa iz zemljišnih knjiga i atlasa, pri čemu mu je pošlo za rukom pokazati da je položaj posjeda Zrinskih, dakle Međimurja, stoljećima bio usporediv s položajem njemačkih nezavisnih kneževina koje su priznavale samo kralja kao vrhovnog gospodara. Bedeković dokazuje da je nakon propasti kuće Zrinskih to pitanje izgubilo državnopravnu važnost i da je postalo irelevantno u 18. stoljeću. Racionalizmu Bedekovićevu učinilo se nepotrebnim potezati neke navodne povijesne argumente po kojima je knez Juraj Zrinski u 16. stoljeću izdvojio Međimurje iz Varaždinske županije, dakle iz Hrvatske, za pisca je to nevažno pitanje jer je povezano s trenutačnim dnevnopolitičkim, ekonomskim ili crkvenim interesom. U svom lokalpatriotizmu Bedeković je u spisu Natale solum doista pretjerao kad je dao i čitav dokazni postupak na osnovi kojega je ustvrdio da je sveti Jeronim, čovjek koji ne samo što je preveo Bibliju na latinski nego, kako su i u 18. stoljeću neki još vjerovali, Slavenima priskrbio

590

svete knjige na njihovu jeziku i u zasebnom pismu, dakle da je ni više ni manje nego rođen u Bedekovićevoj rodnoj Štrigovi. Ipak, Bedeković nije bio tek fantast i lokalpatriot. Bio je on i ozbiljan povjesničar koji je iz kategorija svoga vremena i metodologije koja mu je bila dostupna uključio u svoju knjigu i povijest Ilirika te čitave Panonije. Među Hrvatima s one strane Velebita malo je bilo onih koji bi bili bolje upućeni u književnost južne Hrvatske od toga Međimurca. Bedeković je čitao Barakovića i poznavao Tanzlingera Zanottija, bio je svjestan aktualnosti slavonskog uključivanja u opći hrvatski kulturni prostor pa je u tom smislu u knjizi dao i niz potpornih dokaza za ideju o Hrvatskoj kao trojednici Slavonije, Dalmacije i onoga što se nazivalo užom Hrvatskom.

  Bedeković je u tom smislu neka vrsta zakašnjela Pribojevića. Za njega su i Aleksandar Makedonski i sveti Jeronim Slaveni, pa i Hrvati. Ali Bedeković je novi Pribojević koji je pročitao Ivana Lučića i Pavla Vitezovića, koji je doživio oslobođenje Slavonije i koji je shvatio naličje hrvatske političke rascjepkanosti, ali i njezinu multietničnost i multikulturalnost. On je, poput Filipa Grabovca, bio jedan od onih koji su sav život posvetili promišljanju hrvatskih identiteta, njihova prepletanja. Bedeković je pisac koji se nalazi na pragu novoga doživljaja o zajedničkom jeziku svih Hrvata i o njihovoj zajedničkoj književnosti. Bedekovićevo djelo mnogo je i rado čitano, bilo je poznato i Samoborcu Hilarionu Gasparottiju i Andriji Kačiću Miošiću iz Zaostroga, koji su obojica iz njega crpli građu za svoje žanrovski posve različite knjige. Znamenitost Bedekovićeva nije u lijepu stilu, nije čak ni u pouzdanosti njegovih zaključaka, ali jest u tome što je iz najsjevernijega dijela Hrvatske, iz knjige Natale solum, govorio glas koji je na novi način zahvatio cjelinu jedne književnosti i njezinih jezika. Dok je taj svoj latinski spis pisao za najširu publiku, dotle je njegova Ručna knjižica bila svojevrsni nauk kršćanski s abecedarijem i s objašnjenjem teže razumljivih hrvatskih riječi. Vrijednost Bedekovićeve knjige jest u tome što je u vrijeme ugarskih presizanja

591

nad hrvatskim zemljama napisao djelo kojim dokazuje da su stanovnici Međimurja Hrvati kojima je materinji jezik hrvatski te analizira višestoljetnu pripadnost Međimurja Hrvatskoj i naziva taj kraj „cvjetnjakom gornje Slavonije.“ Da bi dokazao pripadnosti Međimurja Hrvatskoj Bedeković pokazuje da je ono nekoć pripadalo Varaždinskoj (hrvatskoj), a ne Zaladskoj (mađarskoj) županiji. Potvrđuje to spisima povjesničara i geografa te darovnicom kralja Matije iz 1470. godine kao i darovnicom rimskog cara i kralja Ugarske Rudolfa II. iz 1603. godine te poveljom cara i kralja Ugarske Ferdinanda II. iz 1635. godine. O tomu piše ovako:

Naši Međimurci, iako potpadaju pod norme Zaladske županije, ne smiju smatrati Mađarima, nego Slavenima ili Hrvatima…U Međimurju nitko od plemića, nitko od pučana nije znao drugi jezik osim slavonskog jer je zajednički svim Međimurcima i upijen iz majčinih grudi ,osim ako osobitom revnošću ili kod kuće ili vani uz pomoć podučavatelja nauči drugi jezik, prema tome u spomenutom Međimurju ne postoji drugi jezik osim slavonskog. Zato su sva velečasna gospoda župnici po narodnosti Slavonci ili Hrvati te svoje crkvene obveze, kao što su propovijedi ili kršćanski nauk, ispovijedi, krštenje, vjenčanje zaručnika te druge takve stvari koje se tiču njih samih ne obavljaju na drugom jeziku nego na hrvatskom ili slavonskom.

O Zrinskima govori ovako :I napokon, preuzvišeni i presvjetli grofovi od Zrina, nasljedni gospodari i vlasnici Međimurja, makar bili rođeni i odgajani u njemu, ipak nikada nisu bili smatrani Mađarima, nego uvijek Hrvatima.

Bedeković je umro u Remetama pokraj Zagreba 1760., zapamćen kao domoljub, ali i vidovit čovjek kojemu stanovita srodnost s Vinkom Pribojevićem nije zasmetala da nasluti što je to njegov vlastiti natale solum.

592

Poput Bedekovića jednu vrlo solidnu kritičku knjigu o svetom Jeronimu napisao je dubrovački franjevac Sebastijan Slade Dolci . Rođen 1699. on je za života postao slavnim propovjednikom tako da su mu posebnu hvalu priskrbile korizmene prodike što ih je držao u talijanskim gradovima. Po vokaciji bio je povjesničar i za razliku od svojih prethodnika i učitelja benediktinca Ignjata Đurđevića i dominikanca Sara Crijevića on je svoja znanstvena djela objavljivao i nije ih ostavljao u rukopisu. Važna je njegova na talijanskom napisana povijest dubrovačke franjevačke provincije Monumenti storici della provincia Francescana di Ragusa  iz 1744.,pisao je jedan kritički spis o starosti dubrovačke biskupije i otisnuo ga 1761. Njegova biografija svetoga Jeronima Maximus Hieronymus iz 1750 . još je jedan, nakon Marulićeve biografije, pokušaj pisanja cjelovite monografije o ovom učenom svecu čijim su se dalmatinskim podrijetlom Dubrovčani dičili zaboravljajući možda samo u ovom slučaju svoje prijepore s tom regionalnom odrednicom. Moglo bi se reći da je upravo Sebastijan Slade bio prvi hrvatski autor koji je pokazao da je svetomu Jeronimu domovina ondje gdje žive njegovi potomci a to su svakako bili Hrvati bez obzira iz koje regiji dolazili. Premda su joj mnoge teze kasnije oborene nije bez interesa Sladina latinska knjiga De Illyricae linguae vetustate et amplitudine  u kojoj 1754. raspravlja o starosti ilirskog, dakle hrvatskog jezika i njegovoj raširenosti. Ipak najviše se Sebastijana Sladu spominje i danas s zbog njegovih književnih kronika. Slade je, naime, tim svojim leksikonskim ali ustvari povijesnim pregledom književnosti Dubrovnika do 1766. nakon do tada samo rukopisnih sličnih djela učinio dubrovačku dionicu hrvatske književnosti poznatu čitavoj europskoj književnoj zajednici-Njegovi slavni Fasti litterario-Ragusini sive virorum litteratorum obrađuju 271 autora u vrlo sažetim poglavljima ali na razini onodobnog stanja humanističke znanosti što će reći bez estetskih procjena ali sa znatnom količinom pozitivističkih podataka o njima. Bio je ova Sladina knjiga prekretnica u poznavanju starije književnosti Dubrovčana a bit će tek

593

nadmašena na početku 19. stoljeća kada Francesco Maria Appedinini objavi svoje Notizie koje su bile opsežnije ali ne i nužno točnije.

Čovjek koji je napisao najopsežniju knjigu starije hrvatske književnosti bio je Hilarion Gasparotti, koji se rodio 1714. u Samoboru. Poput Josipa Bedekovića i on je bio pavlin, djelovao je kao propovjednik u Lepoglavi, a bio je i vikar svoje provincije. U ne odveć dugu životu ispisao je Gasparotti cijelu enciklopediju kojoj je naslov Cvet sveteh i koja je u četiri sveska i na oko četiri tisuće stranica izlazila iz tiska cijelo desetljeće, i to od 1750., kada se prva knjiga pojavila u Grazu, pa do 1760., kada je posljednja, četvrta, bila tiskana u Beču. Taj hagiografski spis zamišljen je kao sustavni historiografski prikaz svetačkih života, u kojemu pisac prema običaju onoga vremena već na samom početku daje popis korištenih izvora. Gasparotti, koji je izvorni i rasni pripovjedač, trudio se predstaviti pod znanstveničkom krinkom, prikazuje se on to onovremenim bolandistom. Ali Gasparotti nije mogao odoljeti svom propovjedničkom žaru pa je u golemu knjigu ipak uključio i nešto prodika koje je povezao s blagdanima i svecima ostajući ipak čvrsto pri glavnoj zamisli, a ta je bila da ispiše zbornik svetačkih života, zbirku romansiranih biografija po ukusu pučkih pripovjedača. Premda bi volio da je bio crkveni historik, bio je Gasparotti ponajprije moralist, onaj koji nije uvijek bio kadar facta pretvoriti u dicta, onaj koji je moralizirao vjerujući da je upravo to tajna naracije. Bio je Hilarion Gasparotti pisac koji je žudio da ima široku publiku, on je vapio za čitateljstvom i osjećao je teretom to što je vjerovao da ga široki i višedijalektalni hrvatski publikum neće moći razumjeti ni prihvatiti. Gasparotti je bio učen pisac, njegova upućenost u prethodnu pobožnu literaturu bila je velika. On je čitao i Glavinića i Fučeka, Muliha i Bengera, Habdelića i Bedekovića, a iz njihovih djela preuzima ne navodeći izvora. Bio je to posve prirodan postupak za onoga koji je svakoj svojoj rečenici, svejedno odakle ona potjecala, pridavao novi zvuk, namjenjivao je novomu očekivanju. Gasparotti je

594

neobuzdan i osebujan pisac. Ponekad su njegovi zaključci šokantni, a izvodi mu nejednom bježe od logike prema nekoj izokrenutoj pučkoj lakoći i grotesknosti. Tako će on s ozbiljnošću tumačiti čitateljima kako su pravi krivci za tursku opsadu Beča 1683. bili sudionici karnevalskih veselja, dakle maškare, koje su potkraj sedamdesetih godina u raspojasanu i raspuštenu grad počinile silna zločinstva protiv Boga, koje su Beč pretvorile u leglo grijeha pa se Bog, zbog svih tih zala, ražestio te je odlučio uz pomoć Turaka kazniti grad i njegove stanovnike. Najprije je, priča Gasparotti, poslao repaticu, zatim kugu, a na kraju su njegovom voljom došli Turci i opsjeli grad. Kad je neko vrijeme Bog Turcima dopustio da se iživljavaju nad Bečanima, zasiti se nakon osvete te pošalje osloboditelje u liku Poljaka Jana Sobjeskog i Bavarca vojvode Maksimilijana. Gasparotti voli kumulirati zbivanja i pridjeve, on žudi zbrajati riječi i osobine, pa je tako njemu opis karnevalskoga ludila, opis tih krvoločnih fašenskih norcev prava prigoda da pokaže da je u Beču videti bilo vsakojačke norce i da su upravo ti norci, koje pisac pažljivo klasificira, krivci za jedan inače krvavi i na kraju odlučni povijesni događaj:

 

Ovdi je videti bilo vsakojačke norce, orehove norce, bala norce, muške norce, ciganske norce; i terbušaste norce, glumpaste norce, šantave norce, smerduče norce, oguljene norce; norce z zvončeci, norce prez zvončeca, norce z devenicum, norce prez devenica; svinske norce, oselske norce etc., ar gdo more vse i zbrojiti norce.

 

S takvom historiografskom metodom i pod vodoskokom pridjeva, malo je tko Gasparottijev tekst mogao pročitati kao izvornu historiografsku građu. Bio je on ponajprije dobar prozaik, onaj koji je s lakoćom stvarao zasebne i od zbilje udaljene svjetove, koji banalnost sublimiraju, a najuzvišenije sadržaje pretvaraju u najbanalnije. Najmilije je Gasparottiju svoje čitatelje bilo zaplašiti nekom strašnom

595

peldom, kakva je ona o grešnici koja je potražila nepoznata redovnika kako bi mu se ispovjedila jer od srama pod teretom grijeha nije mogla izići pred svoga župnika. Naposljetku žena i nepoznatom redovniku zataji grijeh te na mjestu umre. Ono što bi svakomu pripovjedaču bilo dovoljno, dakle smrt te grešnice, za Gasparottijev fantastičarski kôd tek je početak, tek tada počinje strašan opis ženine sudbine, opis koji mnogo duguje srodnim slikama Frane Glavinića, u kojemu umrla grešnica postaje varijanta grozne Meduze, najjezivijega ženskog stvora uopće:

 

Guščeri na glavi, jesu kaštiga mojega odviš velikoga kinčenja. Kače okolu vrata mene sesnuče, mojega nepoštenoga opipavanja koje sem okolu mene dobrovoljno prepuščala. Žabe na očeh sedeče, nečistoga pogledanja; kopje goruče, i čez vuha prebito, mojega grešnoga poslušanja nečisteh rečih i popevkih. Psi ruke grizuči, jesu kaštiga mojeh zleh činov i nepošteneh darov davaneh i prijeteh s kojemi bi se bile mogle i morale vnoge sirote okrepiti. Pozoj na kojem s mojum velikum mukum jašuča moram se neizgovorno peči, je kaštiga mojega nečistoga dela i nasladuvanja koje se na tuliku muku prehitilo, kaj ja tužna i nesrečna nesem hotela nigdar veruvati.

 

U nepreglednu mnoštvu Gasparottijevih slika najopsesivnije su ove koje se bave raspadanjem, gmizanjem zmija i vrvljenjem crvi. Crvi i stjenice i uopće sve sitne životinje šuljaju se Gasparottijevim hagiografskim prozama. Bio je pavlin opisivač noćnog i strašnog krajolika, on je pisac kojemu nije dovoljno znati da je čovjekovo mrtvo tijelo hrana crvima, on je pisac koji bi htio crva otkriti i u živu tijelu, on bi htio dokazati da je živ čovjek, posebno ako je grešnik, crv u čistom stanju, kao što i jest ovaj Gasparottijev jadnik, ali i sretnik, kojemu ispovjednik naređuje da gol uđe u škrinju s crvima:

 

596

Ispuni udilj skrušeni čovik strašnu pokoru postavljajući se u škrinju, gdi naskočen od onoga strašnoga mnoštva od crva gladnih bi vas iziden od glave do noguh i ostaše mu same ogoljene kosti koje našaste od njegovih kućanih bihu s mnogim pukom donesene u crkvu i ukopane kako častite kosti jednoga pravoga mučenika od pokore i veli rečeni pisavac da čine mnoga čudesa do njegovih dana.

 

Svijet što ga Gasparotti ispisuje sredinom 18. stoljeća nije sukladan većini činjenica svoga vremena. Na sadržajnoj razini Cvet sveteh bio je medijevalna fantastika, ali se nad uzbibanim Gasparottijevim rečenicama ukočila hladna i proračunana svijest moderna propovjednika koji je bio svjestan uzaludnosti svoga konzervativizma. U tekstovima Hilariona Gasparottija, u njegovoj izvanjskoj znanstvenoj aparaturi, skrila se želja osviještena propovjednika da prikrije pravu narav svoga teksta, da zataška njegovu zakašnjelost. Svijetu koji Gasparotti stvara vrijeme je već bilo iscurilo, on mu je bio posljednji relevantni glasnogovornik, onaj koji je još imao nešto snage, ali ne i uvjerljivost. Usred jednog po svemu optimističnog stoljeća bio je Gasparotti pisac crnila, noćnoga crvljiva vrvljenja, pisac opsjednut propadanjem. Uplašen kaosom, on je stalno upozoravao na kaotična gibanja jer je točno shvatio, kao dijete racionalizma, da ni na svijetu ni u svemiru nema nepokretnih kaosa. On zna da su pakao, ali i svijet, dva jako prometna i gibljiva, vrlo kaotična mjesta. Stanje promjena zato se skrilo u tekstovima Hilariona Gasparottija, u kojima se pisac pravio da ih nije bio svjestan. Nešto mlađi od Fučeka i Zagrapca, Hilarion Gasparotti još je jedan od velikih gornjohrvatskih propovjednika. Pisao je u vrijeme kad se još nisu bili pojavili na jakobinizmu odgojeni čitatelji, oni kojima su se njegove propovijedi mogle učiniti agresivnim i nemodernim. On nije doživio ono što su doživjeli naraštaji propovjednika mlađi od njega dvadesetak ili tridesetak godina, on neće doživjeti da ga iz samoga središta hrvatske narativne književnosti premjeste na sam njezin rub, u

597

trivijalni odjeljak iste književnosti. Samo nekoliko desetljeća nakon Gasparottijeve smrti teško da se u Hrvatskoj uopće i moglo naći čitatelja koji bi bili spremni povjerovati u navodno znanstveno dokazanu tvrdnju da je za vrijeme muke na Golgoti iz Isusova tijela isteklo točno sedamsto trideset tisuća i pet kapljica krvi te da

 

Otkupitel sveta tristopedeset i osem krat je za svoje svete lasi i bradu kakti jeden hudodelnik bil natezan. Ah, gdo se plače kada čuje da preželni sin Marije, dragi Bog naš, na onom britkom bičuvanju po sikčeh 6666, ali kak nekoji govore po 5475 je na svoje divojačko telo i gingavo prijel ran 6666?

 

Duh Gasparottijev na svoju sreću nije ni jednoga dana proživio zajedno s prvim hrvatskim jakobincima. Prvi od njih u Hrvatskoj su se pojavili tek nakon što je najplodniji prozaik svoga doba preminuo, na glasu velike pobožnosti i učenosti. S Gasparottijem je godine 1762. zauvijek uminulo jedno pismo koje će i dalje opstati, ali od sada daleko od središnje matice, prepušteno kreativnosti pučke publike i didaktičkim potrebama konzervativnih duhovnika.

Književnik Nikola Marči koji se rodio u Dubrovniku 1718. godine ostavio je dubok trag u pobožnoj epici. On koji je za života službovao kao župan u upravim mjestima Dubrovačke Republike ostavio je za sobom samo jedno književno djelo I to spjev Život i pokora svete Marije Egipkinje koji je objavljen 1791. u tek osnovanoj dubrovačkoj tiskari. U poemi o ovoj svetici, čiji je život bio u prostoru hrvatske književnosti čest obrađivan od srednjovjekovnih kodeksa do jedne modernije obrade Hilariona Gašparotija, koristio je Marči djelo Flos sanctorum španjolskog isusuvca Rabadeneyre i to najvjerojatnije u latinskoj Canisiusovoj verziji premda je najjasniji utjecaj Ignjata

598

Đurđevića i njegovih Uzdaha Mandaljene pokornice koji su bili tiskani kad je Marči bio destogodišnji dječak. Ta mladenačka lektira imala je na njega presudni utjecaj pa je on od Đurđevića preuzeo monološku formu svetičinog govora, oblikovanje refleksivnih i moralističkih umetaka, izbor osmeračke sestine i posve baroknog decoruma. Svoj spjev Nikola Marči počeo je pisati na polovici svoga životnoga puta ali je svoju tvorbu držao u ladici i nije je tiskao oko trideset godina. Pisac sam priznaje da se na obradu života ove pustinjske mučenice odlučio kad ga je uhitila bogoljubnost i kad je u onoj vrućini od moga uma ispisao svoje stihove. U Dubrovniku se Marčijev spjev prepisivao i čitao neposredno nakon je bio napisan. Da nije bilo tako ne bi se Marči u predgovoru branio protiv onih koji su govorili kako njegove pjesni nisu kako znanoga opata Injacija Džordži . Pjesnik priznaje da takvo što nikad niti nije pomišljao da se s velikim prethodnikom ujednači, premda je bio svjestan da je njegovo djelo u svojoj vrsti različito od drugih najviše zbog toga što je on imo pripovijedat nje život i pokoru tako da mu je trebovalo da stojim prilijepjen na nje život i pokoru, trebovalo je da stojim prilijepjen na nje životu i pokori kako su drugi upisali i pripovijedali, i ne inako, i nijesam mogo izmišljat, er bih lago i ne govorio istinu. Marčijev spjev žanrovski pripada skupini starijih religioznih poema, žanru čiji su se tekstovi ne baš posve točno nazivali plačevima a kojem su dubrovački rodonačelnik Gundulićeve Suze sina razmetnoga.Od svojih književnih vršnjaka Marčijev je spjev najbliži poemi Sveta Rožalija Antuna Kanižlića .Dubrovčanin je žvot svetičin izložio linearno, nižući događaje onako kako su se oni u stvarnosti zbivali pa zato njegov spjev opisuje najprije dom svetičin u Egiptu, njezino putovanje u Aleksandriju, njezino tamošnje prostituiranje, te odlazak u Jeruzalem, pokajanje, susret sa Zosimom, smrt i pokop. To je naravno ono što Marči kaže da je ispričao u malo riječi ali to nije sve u njegovoj pjesničkoj tvorbi koja poznaje čitav niz proširenja koja sam Nikola Marči u predgovoru naziva favole i iluzioni. Marči u prvom, drugom ,trećem i petom pjevanju pripovijeda život Marije Egipćanke,

599

njezin grešni put i konačno pokajanje i pokoru. Na ovaj način Marči opjevava ponešto neobični pokorničin susret s Venerom:

Dobro došla na ove strane

ja ti slutim svake sreće,

nu pod krilom me obrane

tva požuda slados steć će

samo ištem ove dare:

da počastiš me otare…

Mnozi puci puni hvala

meni pjesni začinjaju,

ljudi, žene,djeca mala

svi me časte i klanjaju,

pak pod sjenom me ljepote

posvećuju sve živote.

Ljepota je ma velika,

neumrlijem bogovima

ja sam sama slava i dika,

pokoj pravi ja sam svima,

njegovi me kad gledaju

zatravljeni svi ostaju.

600

Ne može se srećan rijeti

ko ne slijedi me stupaje

gore je živjet neg umrijeti

mladu jednom ki ne haje

iskat ljubav, ljubljen biti

kušat ljubav i ljubiti.

U četvrtom pjevanju pisac prekida svoje linearno vođenje fabule i prenosi radnju i pakao gdje paklene sile doživljavaju bijesne ispade jer su nemoćne pred sijedom obraćenicom tamne puti. U šestom pjevanju vraća se pisac izvornoj legendi pa pripovijeda o redovniku Zosimu koji otkriva sveticu u pustinji pa mu ona opisuje svoj život. Nije Nikola Marči bio među najvještijim hrvatskim stihotvorcima , ima u njega kompozicijske vještine, a više od svega on je u svom spjevu pokazao upornost kojom je slijedio svoje prethodnike kao što je iskazao posve neobičnu konzervativnost svoje sredine koja barem za njegovim pisaćim stolom nije odveć marila za duhovne promjene svoga vremena.

Da su sredinom 18. stoljeća snažni unifikacijski procesi proželi jezični i književni krajolik Hrvatske, razaznaje se i u tadašnjoj leksikografiji. Nakon jezikoloških istraživanja u krugu dubrovačkih, splitskih i zadarskih akademija, nakon važnoga leksikološkog pothvata Della Bellina, pojavio se 1740., s velikim zakašnjenjem, ali još uvijek u pravi trenutak, Belostenčev Gazophylacium koji je tada bio najpotpuniji hrvatski jezični priručnik i uz to djelo koje je uključivalo cjelinu hrvatskih književnih jezika, djelo koje je promoviralo suživot hrvatskih dijalekata i afirmiralo različitosti. Samo

601

dvije godine nakon pojave Belostenčeva rječnika iz tiska je izišao i veliki rječnik latinskog jezika s tumačenjima na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Taj Lexicon Latinum djelo je dvojice isusovaca, premda je na knjizi potpisan samo Andrija Jambrešić, rad na knjizi započeo je Međimurac Franjo Sušnik koji je umro 1739. usred posla, i to od posljedica živčane iscrpljenosti. Sušnikovi kolege nisu u potpunosti bili zadovoljni građom koju je pokojnik ostavio pa su se prihvatili redakture obavljena posla i ubrzo je pod Jambrešićevim vodstvom rad priveden kraju. Isusovci koji su surađivali na Sušnik–Jambrešićevu rječniku bili su pravi ranoprosvjetiteljski ilirci, oni kao da su sišli s Vitezovićevih stranica jer za njih se jezik koji nazivaju ilirskim posvema preklapa s jezikom hrvatskim. Oni poznaju sve sinonime kojima se taj jezik imenovao, a to su i dalmatinski i slovinski, ali uopće ne dvoje da su i štokavski i kajkavski jedan te isti jezik. Za njih je Illyricum, kojemu namjenjuju rječnik, jedno veliko kraljevstvo »kakti Horvatsko, Dalmatinsko, Bosansko, Bolgarsko, Serblinsko, sadašnje slovensko... etc.« U njihovu etc. stajao je program ne samo isusovačkih lingvista nego i većine tadašnjih Europljana koji su, ne znajući kako da omeđe jugoistočnu Europu, kako da joj definiraju granice na Balkanu, a kako granice u Panoniji, sve ono što nisu znali stavili u onaj etc. Nekoć je upravo Pavao Ritter Vitezović volio izbjeći teškoće lingvističke geopolitike kakvu je zagovarao, volio ju je naime ograničiti. Njegove nomenklature nisu završavale točkicama u koje bi svatko mogao staviti što mu je odgovaralo. Sada su, pak, dolazila vremena u kojima je stanovnicima Hrvatske i mnogim njezinim književnicima bilo jasno što je puni okvir i koje su to komponente što jamče cjelinu hrvatskoga jezika i njegove književnosti. Nažalost, to nije bilo jasno onima koji su Hrvatsku doživljavali iz svojih inozemnih kabineta i salona, sa svojih prijestolja i oltara, onima koji su s dnevnoga reda skinuli radikalno rješenje bosanskoga pitanja da bi time pomogli da europski moćnici još jednom odgode suočavanje sa složenošću kulturnih identiteta Slavena na jugoistoku Europe. Od tada pa nadalje hrvatski je književni

602

život počeo stjecati dodatnu napetost. Ideja o zajedničkom identitetu i potrebi unifikacije svih hrvatskih jezika i svih dotadašnjih književnosti nije nikoga ostavila ravnodušnim. Čak su se za nju silno zainteresirali i oni kojima je briga bila javni red. Za čuvare staroga poretka hrvatski je pisac postao zazoran, konačno se on više nije mogao žaliti da nikomu nije zanimljiv. Od tada su hrvatskim piscima radni stol sve žešće zamjenjivali tamničkom ćelijom. A to da su zatvori u koje su ih zatvarali bili daleko od Hrvatske samo je znak da su se i stranci ponešto naučili domaćoj geografiji. Književna djela nekih hrvatskih pisaca nisu više zanimala samo njihove domaće čitatelje. Ta djela i njihovi pisci postali su zanimljivi cenzorima, pa čak i tamničarima.

Zatočen u Spielbergu ponad Brna, uznik Mateša Antun Kuhačević, u trenutku kad doznaje za smrt svoga strica, inače senjskog glagoljaša, ispisuje ganutljivu osmrtnicu u kojoj, govoreći što sve nije bio njegov stric, izriče zapravo istinu o sebi i svom bavljenju politikom. Jer ono što nije bio pop Luka Kuhačević, sve je to bio njegov nećak Mateša:

 

Ni bi politicus, ni štal Machiavella,

s tim priprosta bihu sva njegova dela.

Ne biše statista, ni štal Mazarina,

nit znal činit vidit da j' brdo dolina.

Vindar je dobro znal s kih stran vetri pušu

i kâ dela rese a kâ rane dušu...

Nagnut domovini nitkom ne naškodi,

mnogoga s umićom od zla oslobodi.

Pun općinska dobra kad grad što zadobi

vesel, a žalostan kada što izgubi...

603

Ah! da bi svi tako svoj život peljali

ne bi vrazi ljustvo tuliko svojali...

 

Mateša Kuhačević bio je politicus bez političkoga programa, statist bez države, zatvorenik osuđen na doživotnu robiju, a da je malo njegovih suvremenika ikada i doznalo za njegovo zatočeništvo. On je zacijelo čitao i Machiavellija i dobro poznavao praksu kardinala Mazarina, ali je bio jedan od onih koji nikada nije htio pristati da za brdo govori da je dolina. Da je dobro raspoznavao »s kih stran vetri pušu«, to se baš i ne bi moglo reći, jer da jest onda ga svakako ne bi već pri prvoj javnoj političkoj akciji osudili i zavazda lišili slobode. Polovicu života proveo je u tamnicama austrijske carevine, bio je ispitivan i zatočen u Karlovcu, čamio je u štajerskom Gradecu i moravskom Brnu. U tamnici je on napisao sve svoje stihove, u tamnici je doživio brojna poniženja i opisao ih je izravno, bez uljepšavanja, slijedeći ritam stihova Marulićevih i Barakovićevih, slijedeći vlastiti glas. I prije njega hrvatski su književnici opisivali stravu tamnice, ali ovaj je put De profundis izgovarao pjesnik kojemu je to bila i autobiografija:

 

Častihu čemerno da s' ne može veće,

podaj Bogu dušu, a Bog duše neće.

Bacihu u turan skoro kot lupeža,

zapucaše noge u tarna železa.

Vrh njih pak z manjimi na križ okovaše,

za da j' tužnom srcu jedno malo lakše.

Tu med stražom ležah kot panj odsičeni,

ni kovke srebrne ni moć nać pri meni.

604

Kud okom posegneš oganj je i voda,

a za sebi pomoć ni vesla, ni broda.

Strašna opaz na me, drže za višćaca,

strah je da poletim, ne bude zapaca.

Stoga oštra straža dan i noć čuvaše,

i z golim oružjem sploh uza me staše.

Ovdi ćeš more bit upitat i reći:

Povi mi, molju te, ki bi križ najveći?

Vas ležah med križi kot u jednoj vreći,

ki će moć povidat ki j' od koga veći?!

Ranjenik od već ran kad se malo badne,

drži jadan da su sve jednake rane.

Obuzdani bihu svikolici udi,

a život privezan, sad vrh toga sudi.

Ne smidu se oči pomolit na stakla,

samo za povirit je l' se magla makla.

Uši zatvoreni ne čuju 'zvan zvone,

al' na mostu buku kad se kola gone.

Nos na mestu zraka na mestu mirisa,

davi se patuhom vodenoga plisa.

 

Podrijetlom je Kuhačević iz Senja, rođen u obitelji koja je starinom potjecala iz Bosne. U Primorju su Kuhačevići stekli dobar glas i uživali ugled, među njima bilo je i svećenika i trgovaca, ali je Matešino zvanje bilo vojno. Vješt u pravnim znanostima, neko je

605

vrijeme studirao pravo u Grazu, a u Beču se usavršio na tehničkom odjelu Vojne akademije. Od jezika, osim latinskoga, kojemu su ga naučili isusovci u kojih je u Rijeci pohađao niže razrede gimnazije, dobro je znao njemački i talijanski, a njegova upućenost o hrvatskoj jezičnoj baštini bila je temeljita. Nakon školovanja, Mateša Kuhačević, rođen 1697., obavljao je niz dužnosti u rodnomu Senju. Bio je zastupnik općine na carskom dvoru u Beču, služio je kao pravni savjetnik u vojnim jedinicama, plovio je na senjskoj galiji, kojoj je bio i zapovjednikom, a s vojničkim taborima proveo je neko vrijeme u Bavarskoj i Češkoj. Nakon lutanja i vojnih službi vratio se Kuhačević 1745. u zavičaj, gdje mu njegova nagla ćud, kao i iskustva što ih je stekao u prethodnim službama, nisu dali mira. Odmah se uključio u prijepore oko uređenja Vojne krajine, koja je bila pod izravnom vlašću bečkih ureda i u kojoj se već osjećao dah germanizacije. U Senju i u Krajini bilo je mnogima poznato da je Kuhačević dobro upućen u pravnu problematiku, i to posebno vojnog ustroja, pa je bilo više nego logično što su ga sunarodnjaci zamolili za savjetodavnu pomoć. Njegova uzavrela krv i domoljublje skrivili su da je svoju ulogu shvatio posve drukčije od pretpostavljenih mu austrijskih moćnika. Sukob kojemu je Kuhačević htio arbitrirati nije uopće bio bezazlen. Bijaše to začetak pobune hrvatskih časnika kojima nije bilo pravo što su se kršile stare autonomije. Kuhačević je taj pravni spor shvatio posvema ozbiljno pa je u prvoj fazi sukoba izradio i neku promemoriju s naslovom Synoptica informatio. Kako su događaji u okolici Brinja i u cijeloj Lici krenuli dramatičnim tokom i kad je već ondje u nekim jedinicama izbila pobuna, austrijske vlasti poduzmu sve da Kuhačevića liše slobode i da ga optuže za izdaju i poticanje na pobunu. Vlasti su senjskoga libertinca u svomu cinizmu optužile da je iz tuđega prava na slobodu izveo neke opasne zaključke i da je potaknuo događaje koji su bili izravna kritika aktualne austrijske vlasti i izravna uvreda Njezina Carskog Veličanstva Marije Terezije. U Kuhačevićevu slučaju još jednom se pokazalo da autoritarni režimi rado dopuštaju da se o slobodi govori, uostalom, i da režimu bliski

606

autori toj apstraktnoj i općenitoj slobodi pjevaju himne, ali se ni tada, a ni poslije, nije dopuštala borba za slobodu javnog prostora. Tada bi vlast redovito najizravnije intervenirala, i to represijom. Kuhačević je bio žrtva te jadne prakse pa čim je bio uhićen, pronađeni su i svjedoci koji su ga teretili da je osobnim angažiranjem, pa i novcem, podupirao pobunu. Zatvorenik se i tada, a i poslije, osjećao nevinim i on nikada te navode lažnih svjedoka ni na koji način nije potvrdio. Nevin, on je osuđen na doživotnu robiju, bio je uznik kakvih je u njegovu vremenu bilo sve više, uznik zbog uvjerenja nije više morao biti poznat kao Galilei ili de Dominis, niti je morao biti neka anonimna vještica, uznik je zbog uvjerenja mogao sada biti svaki obrazovani građanin koji se angažirao za javnu stvar. Kuhačević je po tome moderni uznik, jedan od onih koji najavljuje ciničnu demokratizaciju krivnje. Kuhačević je od onih zatvorenika koji samoću tamnice ne prihvaćaju kao kaznu, on ju je djelomično primao i kao nagradu. U tamnici se njegov duh raskrilio pa je iz društvene izopćenosti proizveo književnu prisutnost. U tamnici Kuhačević nije pristao da mu ostatak života bude skupljanje ostataka, on je preuzeo zadaću da, iako mrtav, kako je znao reći, tješi žive. Književni rad Mateše Kuhačevića u tamnici bio je grozničav i rastrgan. Sve što je napisao u zatvoru i što je do danas sačuvano korpus je jedinstvenoga djela koje je prvi moderni zatvorski dnevnik jednoga hrvatskoga pisca. Malo je pisaca onoga vremena koji su se poput Kuhačevića tako intenzivno bavili sami sobom. On je iz tamnice tješio posrnule i one koji su sumnjali, tješio je druge da bi lakše utješio sebe. Pisao je čak i sucu koji ga je tako drakonski osudio u Karlovcu, oprostio mu je sve želeći mu sreću u životu. Govorio je Pih čašu samoće prez ikakve muke – a znao je da pišući mrtav plače žive.

  

Mateša Kuhačević ni u jednom trenutku svoga zatočeništva, a on je u tamnici proveo gotovo tri desetljeća, nije povjerovao da je to što se njemu dogodilo išta drugo do Božja kazna. Po tome on nije bio zatvorenik koji bi se mogao uspoređivati sa svojim slavnim

607

suvremenicima Casanovom i de Sadeom. Oni su za svoje utamničenje tražili druge uzroke. Kuhačević je u tome smislu staromodan čovjek pa on zahvaljuje čak i svom krvniku jer veli da je popri bi posve hrom, sad ravno putujem, popri slip i gluh, sad vidim i čujem. Za Kuhačevića je tamnica čitav univerzum, mjesto osamljenosti i sabranosti, mjesto gdje se najprije stiže u nutrinu. U Spielbergu izrugivao se sebi samomu hvaleći navodno dobre zatvorske uvjete:

 

Sam gospon, sam sluga, – ča gospon zapovî,

to sluga ovrši, kad svrši, tad povî:

ljubav je med nami, vernost nima para,

ča ć' jedan, to ć' drugi prez svakoga kara.

Bol na pol dilimo, na polak veselje,

med jednim i drugim jednake su želje.

 

Kuhačević je pisao jezikom užeg zavičaja, mješavinom čakavskih i kajkavskih govora kakva se i prije javljala u tekstovima i u govornoj praksi. Da je poznavao i neka ključna djela prethodne domaće književnosti, nedvojbeno je. Kuhačevićevi dvanaesterci osluhnuli su mnoge čakavske prethodnike, u njima ima poznatih zvukova iz Marulića i Zoranića, snažnih podsjećaja na lektiru Barakovićeve Vile Slovinke i Jarule. Kuhačevićevi listovi stričevima, sestri, Senjanima, sucu, sva ta pisma izvanjskomu svijetu, pa zatim i njegova zasebna Utiha nevoljnih u zrcalu od pravde, sve su to neisplakane suze jednog od najnesretnijih, ali i najuspravnijih ljudi onovremene Hrvatske. O smrti je govorio s patosom čovjeka koji kao da je jednom već umro za slobodu, pa sad o tome priča budeći uspavani patriotizam svojih sunarodnjaka. Čašu samoće ispijao je gordo. On svoje zatvorske psalme iznosi iz dubine, ali su mu stihovi

608

uvijek i svojevrsne igračke uz čiju se pomoć još više približava domovini. S njima on premošćuje strah od smrti, pobjeđuje vrijeme i njegovu neumoljivost:

 

Viteško je umrit dilo

za pridragu domovinu,

je i takaj živit milo

za nje branit slobošćinu.

Jedno i drugo dilo slavno

izberi ko ćeš, bit će hvalno...

 

Kuhačeviću su Senj i Hrvatska bili sinonimi. On je i u Spielbergu bio zabrinut zbog zle sudbine senjske, raspada starih vrijednosti. Zato ondje i piše jeremijadu Narikovanje staroga Senja vrhu mladoga, pri čemu varira opća mjesta svih hvalitelja bivših vremena, ali se zalaže i za ono što ga je zapravo odvelo u tamnicu, zalaže se da Senj i njegovi građani budu svoji, da ne prihvate tuđe običaje. Iz svoje daleke tamnice pjesnik je svjestan da je njegov Senj izgubio kreljuti. Jer kak' će se letiti, pita se Kuhačević, kad su ostale samo dvije mogućnosti, ili valja se ponizit il zal glas dobit. Zbog treće opcije, a ta je da se bude svoj, Kuhačević je drugu polovicu života odležao u austrijskim pržunima. Bio je zagovornik domovine s pernatim krilima, zagovornik snage, on je bio simbolični glas nove i sve vidljivije Hrvatske raštrkane po mnogim kraljevstvima, carstvima i republikama, Hrvatska je u tom utamnjeniku našla svoj glas, osamljen, ali artikuliran. Kad su pjesnikovi tamničari naslutili da mu se život bliži kraju, najprije su ga premjestili u istu onu tamnicu u kojoj je nekoć ponad Graza bila zatočena Ana Katarina Zrinska u Schlossbergu. Tu se stanje utamničenikovo još više pogoršalo pa ga

609

milostivi krvnici nevina, nakon tri desetljeća uzništva, puste na slobodu. U domovinu nikada nije stigao, umro je čim je dospio na slobodu 1772., i to u nekoj gradačkoj ubožnici. Jer na slobodi taj propovjednik slobode više nije znao živjeti, nije imao snage da još jednom vidi svoj Senj. U trenutku dok Kuhačević umire u Grazu i dok ga polažu u siromaški i anonimni grob, njegov je život već bio pospremljen u pjesmama i u neiskazivoj nemoći čovjeka koji je najuspravniji hrvatski zatvorenik starijih razdoblja. Umro je u trenutku kad svijet u koji se i nije imao volje vratiti više uopće nije sličio onomu iz kojega su ga prije dvadeset sedam godina otrgnuli.

 

  U prosincu 1746. izdali su venecijanski državni cenzori hrvatskomu književniku Filipu Grabovcu, kapelanu u veroneškoj konjaničkoj Compagnia de' Croati, dopuštenje da može tiskati svoj Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog. Tada Grabovac nije mogao ni slutiti da će samo godinu poslije zbog stihova i stajališta izrečenih u toj knjizi biti optužen, uhićen i u okovima zatočen u mletačkoj tamnici Sotto i piombi. Da u Cvitu razgovora Grabovac u nekoliko izravnih i ubojitih rečenica nije optužio i neke svoje sunarodnjake, poglavito Sinjane, za izdajničko i kukavičko držanje, a nekog Grgu Nakića i za podmitljivost, ne bi valjda nikada ta hrvatska knjiga došla na stol mletačkih državnih odvjetnika. Tek nakon pritužbe sinjskih junaka koji su se pismom u listopadu 1747. potužili prokuratoru Foscariniju tvrdeći da se prohtjelo mudroliji nekog fratra da svojim žalcem rani ne samo vjernost jedne junačke krajine u Dalmaciji, nego da još putem javnog tiska izvrgne ruglu kod neprijatelja i službene predstavnike Prevedre Republike, Grabovac i njegov Cvit razgovora, dok se još tiskarska boja s primjeraka netom otisnute knjige nije osušila, našli su se u središtu neugodne i opasne istrage. Mletački magistrat odmah je dao zaduženje nekom dr. Nadalu Nassiju da uz petoricu časnih poznavatelja hrvatskoga jezika priskrbi prijevod sumnjivih dijelova Grabovčeve knjige i da ih nakon provjere

610

podastre sucima. Nassijeva je komisija već nakon prvog čitanja izgubila zanimanje za povrijeđenu čast onih uvrijeđenih Sinjana. Mletački sudski cenzori vrlo su brzo naime shvatili da hrvatska književnost nije tako nezanimljiva kako su inače vjerovali te da u njoj ima i knjiga koje baš i nisu osobito ljubazne prema Serenissimi. Tako se dogodilo da je mletački lav posve slučajno, ali ipak pažljivo, 1747. konačno pročitao jednu hrvatsku knjigu i odmah utamničio njezina autora. Posljedice su za pisca bile strašne. Uhićen je čim je komisija sucima predala prijevod onih dvojbenih dijelova i čim je shvaćena izravnost Grabovčevih stihova i njegova kritika mletačkih vlasti. To što Filip Grabovac u Cvitu razgovora nije počinio nikakav crimen, sud nije nimalo zanimalo. Sud je dosta pronicavo shvatio da je Grabovac u Cvitu razgovora reagirao na duhovnu i materijalnu depresiju koja je zavladala njegovim zavičajem, a shvatio je da je imenovao i one kojima je kriza Dalmacije koristila, one koji su je izazivali ne želeći prihvatiti promijenjene okolnosti, ne želeći odgovoriti na zahtjeve modernoga vremena. Pesimizam Grabovčev najviše je zasmetao opakim mletačkim cenzorima, i to naročito inkriminirana cjelina istrgnuta iz Grabovčeva Cvita razgovora, fragment koji je bio naslovljen Slava Dalmacije:

 

Dalmacijo, kruno svita,

eto spavaš puno lita.

Mnogi vrsni biše ljudi,

da te nitko ne probudi,

već Grabovac kasno dođe,

buditi te on sam pođe.

Nut ustani malo gori

ter ti sa mnom progovori...

611

Kamo tvoja stara sila,

kakva jesi prije bila?

Nevirnici sad te gaze,

što si bila, to ne paze...

Na što tužna danas spade,

osičena ka ostade!

Kamo tvoja prva slava,

gdi bijaše majka lava?

U sužanjstvu Bosna osta,

tog i tebi ima dosta...

Sad te svaka rđa gazi,

pak još iđe ter te mrazi.

Sad si puna svake rđe,

a još posli biće grđe.

 

Grabovac za stanje u Hrvatskoj ne okrivljuje samo mletačke vlasti, on je svjestan i domaće unutrašnje nesloge. On shvaća da nema u Dalmaciji duhovne snage koja bi prevladala razlike među hrvatskim identitetima. Zato se, misli pisac, i događa da se Hrvati bore na stranim bojištima i za tuđe interese prolijevaju krv. O tome Grabovac pjeva u pjesmi Od naravi i ćudi rvacke, zazivajući promjene u hrvatskoj samoinicijativi. Jer Grabovac je pisac osviještena puka, on je intelektualac naraštaja koji više ne mašta neke maglovite Ilirije nego Iliriju želi prepoznati u svom užem zavičaju i u narodu koji sredinom 18. stoljeća već zadobiva moderne obrise, bez obzira na velike unutrašnje razlike pokrajina, jezika i identiteta:

 

612

Da b' Rvati skladni bili,

ne b' ovako žalost pili.

Reko, da bi sklad imali,

svim bi svitom ti vladali.

Nà oružju junak vrli,

svaki kralj ji zato grli

i na službi svojoj drže,

pak s' među se oni prže.

Kad kralj oće da kog srve,

tad Rvate meće prve,

a dobitak kad se dili,

tad pitaju: »Gdi ste bili?«...

Gdi postanu godi rati,

svaki kralj ji zove brati,

a kada se oni smire:

»Nikakve su«, vele, »vire!«

Ne miluje, neg već kara,

žive peče, mrtve para...

 

Cvit razgovora nije bio prvi Grabovčev tekst koji su mletački cenzori pročitali. Grabovac je, čini se, bio njihov omiljeni pisac pa je tako venecijanskim sudbenim vlastima bio poznat i jedan piščev letak tiskan 1729. s talijanskim nadnaslovom Esortazione amorosa, a u kojemu je bila otisnuta pohvalnica vojvodi Antoniju Kumbatu u kojoj pisac kritizira hrvatske vojnike koji da su se odnarodili pa ne nose više nacionalnih odora. Nakon uvida u taj rani Grabovčev spis, mletačke

613

vlasti nisu poduzele nikakve zaštitne radnje protiv Grabovca, nego su na neizravan način poslušale pisca, i to tako da je dužd iste godine izdao strogu naredbu o odijevanju stranih vojnika u mletačkoj službi. Grabovac je pisac izravne rečenice i poruke, on je pravi pučki tribun u kojega su zazivanje čitateljeve pozornosti i neka dobroćudna uvjerljivost redovito u službi iznesena sadržaja. Njegovi tekstovi, posebno oni koji su ga doveli do mletačke tamnice i skore smrti, pobudni su i u njima je estetska funkcija suspregnuta, ako ne i posve izostala. Kad Grabovac zapiše da su se hrvatski vojnici u mletačkim trupama učinili Talijaši, ter govore: Mi nijesmo naši, onda ta rečenica nije ostavila traga tek u dušama Grabovčevih dalmatinskih čitatelja ili hrvatskih plaćenika nego je mogla potaknuti i samoga mletačkoga dužda na akciju i na promjenu stanja koje je pučki pisac otkrio. O istoj temi pisao je u svojim sutivanskim samoćama i Jerolim Kavanjin koje desetljeće prije Grabovca, samo što njegova upozorenja da Hrvat žive jur nijemski nije pročitao nitko, a najmanje neki austrijski cenzor. Takav uostalom u Sutivan i nije mogao stići prije početka 19. stoljeća, dakle čak stotinu godina nakon Kavanjinove smrti. Grabovčevi cenzori i njegovi krvnici bili su nažalost sredinom 18. stoljeća njegovi najpouzdaniji čitatelji, a nakon što su zabranili i uništili cijelu, bolje rečeno najveći dio cijele naklade Cvita razgovora, ostali su mletački birokrati i jedinom Grabovčevom publikom. Filip Grabovac bio je najodlučniji branitelj etičkih i moralnih vrijednosti za koje je vjerovao da su zajednička i neotuđiva baština njegove zajednice. Za Grabovca ta je zajednica bila baština i naroda i jezika ilirskoga aliti arvackoga. Pri tomu Grabovac nije vodio dovoljno računa o tome da pored kolektivnih vrijednosti postoje i pojedinačne koje mogu biti sitničave barem onoliko koliko je bila sitničava njegova kritika onih Sinjana. Grabovac je ispisao široku optužnicu jednomu vremenu, ali mu se tekst te optužnice vratio i svjedočio protiv njega samoga. Grabovcu je mletački sud izrekao smrtnu presudu. Doduše, takvu presudu utamničenik nikada nije primio, ali je bio žrtva postupka koji je vođen protiv njega. Nakon uhićenja i nakon povlačenja po tamnicama i

614

kućnim pritvorima, nije taj franjevac i vojni kapelan više nikada bio slobodan čovjek. Umro je optužen za veleizdaju jer je, kako su tvrdili njegovi tužitelji, vjerovao da su Mlečani »nevjernici koji gaze i u sužanjstvu drže« njegovu domovinu. Zato su ga i optužili da Hrvate poziva na pobunu jer da im tumači da su »prezreni i pogaženi« i da bi, kad bi bili složni, bili sami svoji gospodari, a ne bi njima vladali strani gospodari.

Dobro su mletački cenzori shvatili na što je smjerao Filip Grabovca. Oni hrvatskoga pisca zapravo ni u jednoj zamisli nisu krivo interpretirali, samo su ga nevina optužili jer on nije učinio drugo nego zagovarao načelo koje je do tada u Dalmaciji uglavnom i bilo poštivano, a to je da Mletačka Republika nije država nekog posebnog naroda, da nije dakle država Talijana, nego svojih podanika, dakle i Talijana, i Hrvata, i Grka. Razvoj nacionalnih odnosa tijekom 17., a još više u 18. stoljeću, nagrizao je dotadašnju venecijansku državnu praksu i ona se u Grabovčevu slučaju izravno sudarila s novom, kroatocentričnom vizijom toga intuitivna i pronicava Dalmatinca. Grabovčev Cvit razgovora sudske su vlasti 1747. dale zaplijeniti zapovjedivši da se unište svi zatečeni primjerci, o čemu su vlasti odmah obavijestile puk u gradovima Dalmacije.

  

Svoju je knjigu izrađivao Grabovac kroz dulje razdoblje, malne cijeloga života. Njegov je Cvit razgovora inače tipična pučka svaštara u kojoj ima proznih i stihovanih dijelova koji se bez unutrašnjega reda izmjenjuju. To je knjiga koja se može i žurno i sporo rasklapati, knjiga koja nema ni pravoga kraja ni pravoga početka, knjiga koja svagdje počinje i svagdje završava, a koja se ne iscrpljuje u onih nekoliko stihova što su ih mletački cenzori najprije preveli pa onda dobro proučili. Taj pučki brevijar stizao je iz tradicije franjevačkog reda, iz njihove vizije književnosti koja treba da je pobožna, ali i laička, koja upravo u tom suodnosu zadobiva pravu duhovnu težinu. Cvit razgovora u svoje vrijeme bio je uništavan, rezan i paljen pa je zato ta

615

knjiga u Dalmaciji i tada i poslije bila pravom relikvijom, knjiga ostatak, prava bibliotečna rijetkost. Malo je čitatelja u 18. stoljeću upoznalo Grabovčev Cvit razgovora. Ta zbirka uputa i savjeta malo je koga posavjetovala i malo je koga o bilo čemu uputila, ta kolekcija povijesnih i romantičnih naracija malo je koga razonodila. Grabovac je pisac kojemu su oduzeli i život i publiku. Oni kojima su bile namijenjene njegove stihovane gotičke pripovijesti, kao što je ona Od strašnog događaja brata i sestre što se dogodi u Barceloni, oni koji su trebali učiti povijest iz Grabovčevih proznih kronologija, oni koji su htjeli sricati njegov junački deseterac, prelistavati njegove popise dalmatinskih junaka, oni koji su htjeli čuti što to starac savjetuje mladiću, svi oni ostali su bez Grabovčeve knjige. Grabovčev Cvit vrlo je pouzdan priručnik o povijesti, ali i o dalmatinskoj svakodnevici, u Cvitu su kao u šipak nabijene mnoge informacije i one se na više od petsto stranica te knjige guraju s poezijom kojoj je do svega samo ne do pjevanja. Grabovac je u književnosti veliki pričalac, jedan od onih koji je pričao s užitkom, pričalac koji sve temelji na nekom prethodno ispisanu izvoru kojemu se onda u novom kontekstu daje i nova zbilja. Grabovcu je u žaru pripovijedanja mnogo važnije da su kralju Matijašu Korvinu u trenutku smrti pokrepali svi lavovi nego što bi ga uopće zanimalo da čitateljima prenese i vijesti o tome što se nakon kraljeve smrti dogodilo s njegovim kraljevstvom. Grabovčev Cvit razgovora važna je fikcionalna knjiga, neka vrsta onovremenoga romana, zbirka tekstova u dijalogu. Uostalom, Grabovčev Cvit razgovora nasljednik je srodnih knjižica koje su kružile Dalmacijom, malih pučkih rukopisnih brevijara, libretina, kako ih je puk zvao, koji su bili malena formata i iz kojih su pismeni uz ognjište nepismenima čitali tekstove različita podrijetla i različitih žanrova.

Filipa Grabovca, koji se rodio 1698. u Podosoju kod Vrlike, mletački su stražari priveli i sproveli prema skoroj smrti kad mu je bilo pedeset godina. Iz sačuvanih zapisnika, a veći je dio sudskog spisa nestao, razabire se da je Grabovac istražiteljima odgovarao

616

smireno i točno, onako kako je ispisivao većinu rečenica Cvita razgovora, svoje vlastite oporuke. Već za vrijeme mučnih venecijanskih preslušavanja, u istražnom zatvoru i u Sotto i piombi, Grabovac je slabio i kopnio. Kako su u Dalmaciji palili njegovu knjigu, tako je izgarao i on. Svojim tijelom postao je vlastita knjiga. Kao što i priliči književničkim mitovima, Filipu Grabovcu u tamnici više i nije trebala njegova knjiga. Ona je tada bila potrebna još samo njegovim cenzorima! Filip Grabovac svojim je suvremenicima, onima s kojima je dijelio jezik, već poslao poruku. Mletački uznik preminuo je 13. veljače 1749. u Veneciji. Na lagunama je bio karneval, a Dalmatince je izmučeni uznik upravo podučio kako da počnu od početka, od osnovnih i najmanje upitnih stvari. Za takvu lekciju vrijedilo je umrijeti i prije vremena.

   Preokret koji je u prvoj polovici 18. stoljeća potresao Europu, pa tako i njezinu književnost, nije u prvo vrijeme bio politički. Bio je to najprije preporod pojedinaca i nije imao veze sa stilovima ni s njihovim nijansama, nije se zanimao za manji ili veći stupanj jezične figuralnosti, nije mario za udaljenost krakova neke prenapregnute metafore. Preporod se svagdje u Europi doticao pojedinačne odgovornosti. Od svoga nastanka u 18. stoljeću moderna je književnost bila kritička književnost. Preporod se iskazivao u jasnu jeziku, u jednostavnoj frazi i čistom slikom. Preporod europskih pojedinaca bio je i preporod kulturnih i prosvjetnih udruga u kojima se pojedinčeva odgovornost najbolje iskazivala, bio je on općeeuropski preporod institucija. I države su se u to vrijeme modernizirale, bile su sve više sposobne reproducirati same sebe i svoju ideju. Na rubu Europe, koji su pokatkad nazivali Ilirijom, a nekad i Sklavinijom, na tom rubu koji se onima izvana ukazivao drukčijim nego onima koji su ga živjeli iznutra, na mjestu gdje se Europa dodirivala s Mediteranom i gdje se Panonija približavala Balkanu, u zemlji koja je još bila razdijeljenizmeđu austrijskih, mletačkih i turskih interesa, živjeli su oni čije je narodno ime bilo pogrda, i to ne samo za romanopisca

617

Henryja Fieldinga. Za tog engleskog pisca u romanu Tom Jones, objavljenu 1749., reći za nekoga da je »perfect Croat« bila je ružna riječ. Savršen ili potpun Hrvat za tadašnje Europljane značilo je biti ne baš dobrodošao gost, značilo je biti grub, nepouzdan. Jedini »perfect Croat« tadašnje Europe bio je plaćeni vojnik Franjo barun Trenk, čovjek hrabar, ali okrutan. Taj pandur na zlu glasu bio je zaštitni znak jedne zemlje na limesu, zemlje kojoj su, da su okolnosti bile bolje u vrijeme kad je Fielding napisao Toma Jonesa, zaštitnim znakom mogli biti njezini književnici. Ali oni se izvan hrvatskih granica nisu čitali, njima se tamo nije vjerovalo, a kad bi se i dogodilo, kao u slučaju Filipa Grabovca, da se neka hrvatska knjiga i prevede, onda je njezin pisac odmah bio zatvoren i osuđen, a knjiga spaljena. Za prosvijećena Europljanina »a perfect Croat« svakako nije bio ni Ignjat Đurđević ni Pavao Ritter Vitezović, ni Josip Bedeković ni Petar Kanavelić. Nisu to bili ni oni Hrvati koje su europski čuvari suvereniteta smještali u tamnice svaki put kad bi javno zaustili da oni zapravo imaju nekoliko identiteta, da im je jedan javan i da pripada austrijskom caru ili mletačkom providuru, dakle komu već treba, a da se drugi nosi u srcu, da je drugi njihova narodna kultura, njihova književnost, njihova baština i uostalom njihova budućnost. A upravo o budućnosti u 18. stoljeću svi su govorili, svagdje u Europi budućnost se planirala punim plućima, svagdje, pa i u Hrvatskoj, ali se ondje riječ budućnost izgovarala s nešto više opreza i ispod glasa. U Hrvatskoj se s oprezom govorilo i o prošlosti jer ona kao da je pripadala svima samo ne njezinim vlasnicima. Njima je navodno pripadala svijetla budućnost, ona koju im je malo kasnije prorekao Nijemac Herder, ali su o svemu tome trebali odlučiti drugi.

Prošlost im još nije bila u cjelini objavljena, o njoj su saznavali postupno, oslobađajući tako čitava svoja prethodna stoljeća od pohlepnih susjeda. Bila je to uobičajena procedura s onima koji su stizali s limesa, s ruba. Ne bi drukčije bilo ni da su Hrvati živjeli u samo jednoj državi ili da su imali neki relevantniji sabor. Ništa u

618

tadašnjoj europskoj križaljci moći nije imalo snage da promijeni uobičajenu vizuru. Prema tom očištu, a njega su posjedovali svi, svejedno radilo se o kraljevima ili o akademicima, o biskupima ili o profesorima, ni Hrvati, a s njima ni jedan narod jugoistočne Europe, nije trebao postojati kao zasebna, sebi dostatna činjenica. Narod koji je svoje identitete raspleo na svoje susjede, koji ih je podijelio s njima, modernim i prosvijećenim Europljanima jednostavno nije bio vidljiv. Doduše, i samim stanovnicima Hrvatske vlastita vidljivost postajala je prvi put vidljivijom tek koje desetljeće prije nego što je Fieldingu postalo vidljivo da je njihovo narodno ime tek pogrda. Hrvatski su historičari i književnici činjenicu svog identiteta u modernom smislu započeli artikulirati tek od sredine 17. stoljeća, ali stotinu godina kasnije, dakle sredinom 18. stoljeća, za njihovu novu transparentnost, za njihovu vlastitu narodnu svijest više nitko u Europi nije imao strpljenja. Budućnost je u epohi svjetla bila najčešća riječ, ali budućnost Europe nije sredinom 18. stoljeća pripadala svima jednako. Onima na periferiji, onima uz limese, pripadalo je čekanje, jer tamo se uostalom oduvijek znalo sjajno čekati, tamo se čekalo da drugi odluče što se ima dočekati! Ideju o južnoslavenskim identitetima nisu dakle poduprli europski prosvjetitelji, nego su je oko 1800. još više zamaglili europski romantičari. Uzništva hrvatskih pisaca Filipa Grabovca i Mateše Kuhačevića na kraju ranog novovjekovlja bila su zato utopijska. Zbilja je obojici odjenula plašt utopije, da bi njih sačuvala za budućnost, a sebe sačuvala od njihove izravnosti. Zato se i moglo dogoditi da je uzništvo dvojice književnika, s kojima u hrvatskoj književnosti i završava jedna epoha, imalo sa zbiljom svoga vremena i s promjenom te zbilje točno onoliko veze koliko san ima veze s buđenjem.

Buđenje je u Hrvatsku stiglo sa zakašnjenjem, a san kao da je trajao do jučer poslijepodne. San bio je san o domovini za koju su tek rijetki u 18. stoljeću znali kazati gdje počinje i gdje će završiti, a većina nije znala ni da postoji. Bio je to san o domovini s mnogo

619

imena, s mnogo jezika i s mnogo gospodara. San koji je rijetkima izvan hrvatskih granica bio shvatljiv. Fabulacija toga sna nije bila moguća jer najbližim susjedima bila je to fabulacija autističke bolesti, za druge tek priča o nerealnoj budućnosti. Sve to događalo se Hrvatima i prije, ali sada, u epohi svjetla i prosvijećenosti, u epohi u kojoj je započinjala još jedna internacionalizacija Europe, još jedan pokušaj njezine unifikacije, bio je taj doživljaj još bolniji. Dok su njezinim krajolikom grmjeli topovi, europska se unifikacija bavila duhom, bila je to unifikacija razumnih, unifikacija začeta u salonima učenih i kritičnih duhova, unifikacija u koricama Enciklopedije. I ovaj put su književnici skrivili eutanaziju staroga staleškog europskog režima. Književnost, premda posao manjine, u toj je eutanaziji imala središnju ulogu, svakako izrazitiju od one što su je imali tadašnji inženjeri, sociolozi ili kemičari, botaničari, pomorci ili masoni. Energija prosvjete širila se Europom. Starima je ona bila bauk, a mladima bila je lijek protiv zastarjelosti.

  

U Hrvatsku su poruke novoga svijeta stizale na razne načine. Sačuvane su na mjestima gdje bi ih se najmanje moglo očekivati. Dvije najkarakterističnije smjestile su se u jednoj pučkoj knjizi pa čak i meteoru što je pao nedaleko Krapine. Knjiga se zove Razgovor ugodni naroda slovinskoga, a u njezinim je koricama kao u klopku ulovljen presudan trenutak svijeta i Hrvatske, ulovljen je važan trenutak svjetskoga duha i vlastitog jezika. Ta knjiga objavljena je 1756. u Veneciji, njezin autor bio je učeni i skromni franjevac Andrija Kačić Miošić, koji na usta starca Milovana, guslara, svjedoči o stanju jednog europskog naroda u rezervatu, onih ljudi koje će pisci i etnolozi iz Europe uskoro dolaziti promatrati u tom rezervatu i nad kojima će vježbati svoj sentimentalizam i svoj romantizam. Za Kačićevu knjigu koincidencije igraju važnu ulogu, jedna je očigledna i krije se u datumu objave knjige. Naime, iste one godine kad je tiskan Razgovor ugodni, objavljeno je važno priopćenje vatikanskih teologa

620

koji su upravo AD 1756. bili odlučili obznaniti kako od danas Sunce više ne kruži oko Zemlje. O toj odluci, doduše, Sunce nije vodilo nimalo računa, ali Zemlja svakako jest. Oni koji su do tada bili spaljeni na lomači jer su govorili istinu mogli su odsad nešto mirnije čekati posljednji sud, a oni koji su ih osudili imali su razloga ponešto se uznemiriti. O tome da je Zemlja prestala biti središte svemira nisu na stranicama Kačićeve knjige njegovi čitatelji doznali ništa, ali oni to od te knjige nisu ni tražili. Kačićev Razgovor ugodni paradoksalna je knjiga, ona prosvjećuje čitatelje, ali ne tako što bi ih podučavala, nego tako što im je pokazivala mjesto na kojemu su se nalazili. To je knjiga koja je zbrojila postojanje jednoga naroda i njegove mitologije, koja je ukoričila okolnosti njegovih bivših sreća, to je knjiga koja 1756. nikoga nije prekoravala zbog toga što su te sreće usred prosvijećene Europe po mnogo čemu bile medijevalne. Andrija Kačić Miošić učeni je pisac, njegov medijevalizam, kao i njegovo guslanje, samo su maska prosvijećenoj svijesti koja je znala sve o Vitezovićevu pankroatizmu, koja je točno razumjela okolnosti jedne narodne povijesti što je djelomično pripadala susjedima i koja je bila u potrazi za svojim vlasnicima, jedne povijesti koja je imala protagoniste, koja je imala pisce, ali koju još nisu vratili vlasnicima. Kačić Miošić svojom književnom klopkom vraća tu povijest pravim vlasnicima.Uostalom ovako Kačić Miošić raspravlja o govoru u svom latinskom spisu iz područja skolastičke filozofije:

Riječ je zvuk iznesen iz usta živoga bića s nastojanjem da nešto označi. Iz ove definicije izvodi se da govori nekih živih bića, kao papagaja i mnogih drugih, nisu riječi u vlastitom značenju. Naime budući da su ta bića bez razuma, ne mogu imati namjeru označavanja duševnih pojmova. Isto treba reći i o anđelima koji, kad razgovaraju s ljudima na zemlji, budući da nisu osjetilna bića, ne mogu ispustiti istinite i prikladne glasove. Općenito se označuje devet prirodnih sredstava kojima se oblikuju artikulirane riječi, dakle, grlo, jezik, nepce, četiri zuba i dvije usnice. Odavde se glasovi koji su proizvedeni

621

bez gore navedenih sredstava, kao i mukanje goveda, lajanje pasa, vikanje i šapati ljudi, zovu neartikulirani glasovi.

Mitološkoj svijesti svojih čitatelja Kačić Miošić vraća nacionalnu povijest u čistom stanju, onako kako su je po Velebitu, Biokovu i Dinari već desetljećima pjevali pravi guslari. Kačić Miošić tradicionalnu i kontinentalnu Hrvatsku približava očekivanjima raznježenih Europljana, približava je najprije filolozima, a poslije demagozima, brojnim njihovim generacijama koje nekoliko desetljeća kasnije više nisu ni morale čitati Kačićevu knjigu da bi doznale o čemu je to riječ tamo u Hrvatskoj, u zemlji slovinskoj, u Iliriji. U optici Europljana, kada bi usmjerili svoj geopolitički i kulturološki okular prema tada relativno mirnim granicama između Turske, Austrije i Venecije, Hrvatska se pričinjala kao krajolik nakon bitke, krajolik koji je dugo tražio svoje središte, točku oko koje će pokrenuti svoje energije. Europljani u 18. stoljeću, pa ni dugo poslije, ne vide da su Hrvati to središte upravo pronašli. Ti motritelji u Hrvatskoj, ondje gdje su se sastajali Europa i Mediteran, vidjeli su tek zid prema Aziji. Jer Europa, mislio je mnogi iluminist, bila je tek poluotok Azije, a Hrvatska bila joj je zid. Andrija Kačić Miošić prosvjetitelj je utoliko što je taj hrvatski zid osvijetlio samim Hrvatima. Kačićeva knjiga bila je namijenjena vrlo široku hrvatskom čitateljstvu, ona je na neki način bila prva plenarna hrvatska knjiga, prvi bestseler koji se čitao u svim pokrajinama. Kačića su čitali i Bokelji i Slavonci, njega su u primorskim gradovima čak prevodili na latinski. Hrvatska koja se 1756. spremala pročitati Kačića bila je pretežito ruralna i kontinentalna, djelomično nepismena i usmena. U gradovima su Razgovor ugodni čitali s drukčijom energijom. Tu bi lakše otkrili piščevu guslarsku zakrabuljenost. Kačićev bestseler, koji je odmah doživio desetke izdanja, afirmirao je mitologiju kontinentalne Hrvatske kao središnju, pa time ta knjiga podupire onaj segment

622

hrvatskoga identiteta koji je bio najbliži istočnim slavenskim susjedima.

 

  Kačić Miošić pokazuje hrvatsku, za njega ilirsku i slovinsku, povijest kao da je ona susljednost dobro organiziranih naraštaja Slavena. Kačić zato i strance smatra svojim suplemenicima, njegova klasika za pučki ukus lako usisa i Srbina kraljevića Marka, kao i Grka Aleksandra Makedonskoga, a onda i Albanca Skender–bega. Kačić u Razgovoru piše enciklopediju za Morlake i on se poput svoga suvremenika d'Alemberta trudi da ništa ne izostavi, da sve umetne u svoju mitološku igračku, u sve one njezine prozne i stihovane dijelove, u taj libretin koji je bio kvalitetniji i iscrpniji od svih dotadašnjih hrvatskih summa. Kačićevim je čitateljima taj koloplet balkanskih mitologija bio prirodan, toliko prirodan koliko im je bila prirodna i velika izvanjska sličnost njihovih jezika i područnih govora. Sa svojim različitim identitetima, ali i sličnostima, Kačićevi južnoslavenski čitatelji i protagonisti nisu imali teškoća. S njihovim sličnostima i razlikama teškoća su imali oni koji su ih uskoro dolazili gledati u njihovom rezervatu. Za njih među tim balkanskim identitetima nije bilo razlike jer oni se tim razlikama nisu htjeli baviti, njih su i dalje zanimale isključivo sličnosti. Predromantičari poput Alberta Fortisa, koji će uskoro stići među Kačićeve čitatelje, ljudi poput Herdera i Goethea, koji će im se diviti, svuda su tražili Natur–Volk i njima se učinilo da su ga našli upravo na Balkanu, učinilo im se da su ga otkrili među Morlacima i u njihovim mitovima. A činjenica što su taj narod u čistom, prirodnom stanju susreli upravo na putu za Grčku bila je tim europskim predromantičarima i romantičarima posebno uzbudljiva. Bilo je njima lakše prekapati po tuđim mitologijama negoli po svojima, bilo je to barem manje bolno. Miošićev Razgovor ugodni najavljuje prosvijećenoj Europi mentalitetne predloške romantizma, i to ne tako što bi ih izravno prihvaćao ili oponašao, nego tako što hrvatskim čitateljima, a to će u

623

slučaju Kačićevom reći najširem do tada hrvatskom čitateljstvu, pokazuje zbilju njihove mitološke i kolektivne svijesti, osvjetljuje im kulturu koja je upravo pod pritiskom prosvijećenosti gubila stvarni smisao, ali koja je u isto vrijeme zadobivala neizmjernu vrijednost za treperave europske romantičarske duhove.

Kačić Miošić napisao je knjigu za nekoliko čitateljskih ulaza. Taj pučki thesaurus otvara se na nekoliko razina koje se međusobno dopunjavaju, ali koje jedna drugoj dokidaju potpunost. Andrija Kačić Miošić zato i nije napisao samo jedan Razgovor ugodni, on je u njemu napisao više knjiga koje su se različito doživljavale. Nostalgičnu dimenziju knjige, njezin glasni oproštaj od tradicije, taj mitološko povijesni sažetak, malo je tko u Hrvatskoj uopće bio sposoban do kraja odčitati. To da je Kačićeva knjiga bila oproštaj sa starim svijetom vidjeli su samo oni koji su Kačića bili u stanju čitati kao da je on slavenski Macpherson. Takvi Kačićevi čitatelji živjeli su u gradovima, takvi su duhom već bili u Parizu, a samo tijelom u Hrvatskoj, ali takvih je bilo malo i oni nikad neće biti brojni. Većina Kačićevih čitatelja njegovu je knjigu čitala kako nije napisana, kao izravan priručnik domaće mitologije, kao prikaz vlastite slavne prošlosti i kao najavu još slavnije budućnosti. Kačićevi čitatelji time su nesvjesno otvorili prostor budućim ideologizacijama svoje povijesti, svim onim zabludama kojima će ih obdariti prvi romantičari, stvarajući mit o Morlacima koji da su svaki pojedinačno »a perfect Croat«. Bilo je, doduše, takvih mitova i prije, samo je ovaj postkačićev bio i moderan, u njemu je bilo i nešto nordijskih natruha, a to će reći da je iza sebe imao opremljenu brigadu akademika i profesora, vladinih tajnika i tajnih savjetnika po mnogim središtima europske moći. Sve što se u taj model nije uklapalo bilo je i u tim središtima, a i u Hrvatskoj, najčešće brisano, uklanjano i okultirano. Kačićev Razgovor ugodni zato je opasna i dvosmislena knjiga, to je knjiga o slovinskim mitologijama u koje su se kao u kučine zapleli lažni ideologemi budućih stoljeća. U toj knjizi pokazuje se Hrvatska

624

onakvom kakva jest, zatucana, ali ponosna, zaboravljena, ali svjesna da je zaboravljena, pokazuje se ona jadnom i utamničenom, ali ona tu iskazuje i svoju želju za obnovom koju joj ovom prigodom nisu mogli donijeti ni d'Alembert ni Voltaire jer je njima bila bliža ruska carica Katarina, ruski boljari i mužici od balkanskih junaka i njihovih potomaka oko kojih se okretao sav Kačićev književni svijet.

Kad dva desetljeća nakon objave Kačićeva Razgovora ugodnoga u Hrvatsku stigne opat Alberto Fortis, pisac kultne knjige Viaggio in Dalmazia, zateći će Kačićeve čitatelje u prirodnom stanju. O njima će Fortis pisati s najvećom pozornošću, ali sve svoje ljubavne afere i sve intelektualne užitke doživljavat će galantni opat u dubrovačkim i dalmatinskim saločama, ondje gdje se čitalo Metastasija i Gessnera, Alfierija i Rousseaua. Morlaci su od toga svijeta bili udaljeni nekoliko stoljeća, ali Fortisu se montanarski dio hrvatskog identiteta više svidio, barem je tako tvrdio u knjigama i pismima, nego onaj što ga je sretao u saločama koje su ga svojom dosadom podsjećale na ambijente Padove ili Veneta. Miošićev Razgovor ugodni nije nevina i bezazlena knjiga. U njoj je pisac svjesno zaledio hrvatsko mitološko stanje, zaustavio jednu prošlost i dio njezina identiteta na mjestu do kojega su ta povijest i taj identitet stigli i takve ih predao najprije ukusu vlastitih ruralnih čitatelja, a onda i predromantičarskoj Europi. Kačića Miošića stranci nisu čitali, ali su oni naknadno krivo pročitali njegove čitatelje, prepoznavši u njihovoj nesreći odbljesak opće, davno izgubljene sreće.

  

Razgovor ugodni nije svojim čitateljima bio tek mitološki thesaurus. U koricama te knjige objavljena je sretna vijest hrvatske jezične standardizacije. Proces koji je započeo potkraj 16. stoljeća i koji je ojačao u prvoj polovici 17. stoljeća upravo je u vrijeme Andrije Kačića Miošića bio priveden kraju. Na stranicama njegove knjige ta se standardizacija prikazala kao uglavnom završen proces. Bartul Kašić, da je mogao, svakako bi rado pročitao Razgovor ugodni i tom

625

prigodom možda ne bi prepoznao sve mitologeme iz te knjige, ali bi u njezinu jeziku ugledao svoju vidovitost. Paški jezuit možda i ne bi stoljeće i pol mlađem franjevcu iz Zaostroga baš u svemu dao za pravo, ali je nepobitna činjenica da su njih dvojica obilježili i omeđili jednu epohu, u jednomu bio je početak, u drugomu kraj jednoga puta. Nakon 1756. ostale su, doduše, još neke pravopisne dvojbe, ali o tome da je jezik zajedničke hrvatske književnosti bio odabran i da je to bio štokavski jezik najveće raširenosti, i to ne samo među Hrvatima nego i Srbima i Muslimanima, dakle jezik pogodan za vojne i crkvene rekonkviste, o tome se više nakon pojave Kačićeve knjige nije moglo dvojiti. Štokavskoj standardizaciji nije smetalo što je tada u sjeverozapadnim područjima Hrvatske, ondje gdje je književni jezik bio kajkavski, njegova standardizacija bila u raskoraku, doduše samo prividno, sa srodnim procesima u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i u Dubrovačkoj Republici. Te su dvije standardizacije bile sukladne i dopunjavale su se. O njihovu suživotu svjedoči mnogo paralelizama, ali jedan je najočitiji. Premda je Mijo Šilobod Bolšić 1758. u Zagrebu objavio kajkavsku Arithmetiku Horvatszku, nije u Hrvatskoj ponestalo energije da se samo osam godina poslije objavi i Aritmetika u slavni jezik ilirički sastavljena koju je napisao štokavac Mate Zoričić, profesor u Šibeniku. Te dvije knjige nisu konkurentska djela, nego su svojom dvostrukošću čak i u području aritmetike dopunjavale mnogostrukost jezičnog i narodnog identiteta. Kajkavska je standardizacija ubrzo izvanjskim političkim pritiscima bila prekinuta, ali nitko nikada nije mogao prebrisati činjenicu da je u 18. stoljeću upravo na tom književnom jeziku nastajalo niz vrijednih knjiga u kojima se kajkavski književni jezik pojavio kao djelotvoran medij vitalnoga građanskog staleža koji je svojim književnim ukusom bio blizak njemačkoj sentimentalnoj i predromantičarskoj književnosti. Hrvatskim književnicima koji su dolazili nakon Kačića Miošića, što se jezika tiče, ostalo je bilo još malo posla. Oni koji su se i nadalje bavili jezičnim rješenjima i dogovorima, sporazumima i deklaracijama, najčešće i nisu bili književnici. Jezikom su se među Južnim Slavenima

626

prečesto bavili političari, domaći, a ne manje i strani političari koji su ponekad bili i sveučilišni profesori. Nakon Kačića Miošića osjećat će čitatelji još neko vrijeme udaljenost pokrajinskih jezičnih navika u književnosti, ali u praksi pisaca takvo što moglo se sve rjeđe zapaziti. Hrvatski se jezik i deklarativno počeo ukazivati jednim i nedjeljivim, svejedno kojemu su caru ili poglavaru govornici i književnici toga jezika plaćali krvarinu.

  Usred stoljeća prosvijećenosti i razuma, usred epohe revolucija i kontrarevolucija, u sam osvit moderne Europe, kad se već letjelo u balonima, kad su se već ozbiljno risali prvi parni strojevi, dok se istraživalo elektricitet žabljih krakova i magnetizam ljudskih srdaca, dakle u sredini prvog stoljeća one uistinu moderne Europe, na Hrvatsku je, kako to uvijek i biva, iznenada s neba pao meteor. Nije to bio ni prvi, a ni posljednji meteor koji bi pao na Hrvatsku, ali taj koji je pao 1751. po jednomu je bio poseban – bio je to prvi moderni meteor, prvi zbog kojega ni crkvene ni svjetovne vlasti nisu morale zapaliti ni jednu vješticu, bio je to prvi meteor u vezi s kojim nitko nije zazivao smak svijeta. Dogodilo se to u Hrašćini u Hrvatskom zagorju. Da je isti meteor bio nešto brži te da je pao samo desetak godina prije mogao je nekoga od očevidaca odvesti na lomaču. Godine 1751. to više nije bilo moguće, a istraga što se u vezi s hrašćinskim meteorom vodila pokazala je da su, kao uostalom i drugdje u Europu, u Hrvatsku došla nova i veoma racionalna vremena. Ostarjeli i tromi svijet pretvarao se u rasvijetljeno i navodno svima shvatljivo mjesto. Znanost je okružila hrašćinski meteor i ta znanost više nije bila vlasništvo uske skupine nego je htjela biti imovinom svih staleža. Na znanost su se morali navikavati i seljaci, ali i svećenici, oni koji su čuvali blagajne i zatvore kao i oni koji su vodili plaćeničke družine. Znanost je pomogla Europljanima da shvate da će na svijetu biti sve manje crnih rupa, sve manje mjesta u kojima stanovnici žive u dalekim stoljećima i gdje obnavljaju samo njima poznate magijske formule. Nažalost, nije sva Hrvatska živjela u takvoj Europi. U

627

Hrašćini su vrijedila drukčija pravila nego u vrletima Velebita ili Biokova, u Bosni ili u slavonskim selima. Tamo bi hrašćinski meteor i njegovi očevici možda doživjeli i drukčiju sudbinu, tamo je još bilo crnih rupa. U Hrašćini, nedaleko Krapine, meteor nije zaplašio nikoga. Seljaci koje je tom prigodom ispitivala komisija što ju je imenovao biskup ponašali su se kao da su baš svi pretplatnici d'Alembertove Enciklopedije. Zapravo i oni su se, kao i komisija, slagali s Lavoisierom, koji je u povodu sličnoga slučaja utvrdio da meteor uopće i nije na zemlju pao s neba, to jest iz atmosfere, nego da je on zemaljskoga podrijetla, to jest da je to kamen u koji je udario grom. O tom događaju ne samo što je sačuvana bogata dokumentacija, pa čak i slikovni prikaz događaja, nego je o meteoru i istrazi pisao iluminirani kanonik Adam Baltazar Krčelić, koji je u latinskim zabilješkama objašnjavao da u meteorima nema mistike i da je njihov pad prirodna pojava objašnjiva terminima znanosti koji su shvatljivi čak i puku. Zanimljiva su pitanja što su ih tijekom istrage biskupski istražitelji postavljali očevicima, i to prema posebno izrađenu tipskom upitniku. Pitali su ih jesu li osobno vidjeli pad meteora, pitali su ih znaju li inače za slučajeve padanja kovina s neba, pitali su ih znaju li imenovati ta mjesta i jesu li možda već i prije nailazili na takve fragmente meteora. Pitanja što su ih istražitelji postavljali seljacima bila su uobičajena u tadašnjem civiliziranom svijetu jer od hrašćinskih seljaka tražilo se da upotrijebe zdrav razum, da budu jasni i točni. Nešto sasvim drugo željeli su o Hrvatima doznati europski putnici koji su poput Alberta Fortisa, ili na njegovu tragu, istraživali dubinu balkanskih mitologija i to već na prilazima Zadru, Šibeniku ili Dubrovniku. Prvi su bili djeca racionalističkog vremena, a drugi vjesnici romantizma. Njihov paralelizam nije zbunjivao nikoga, bila su to uostalom dva lica moderne Europe. Samo dok su se u Francuskoj i Njemačkoj, Engleskoj i Italiji ta dva lica dopunjavala, u Hrvatskoj su se još neko vrijeme isključivala. Zato se i dogodilo da dijelovi meteora, o kojemu su hrašćinski seljaci tako precizno govorili, nisu na kraju pripali nekoj domaćoj zbirci. Njih je naime Vuk Kukuljević, generalni vikar

628

biskupije, odnio carici Mariji Tereziji u Beč. S tim darom carici, baš kao i s Kačićevim Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga, upravo je započinjalo u Hrvatskoj novovjekovlje. Ono nije palo s neba i nije bilo ničiji dar, ono je bilo tek projekt budućnosti u kojoj je još jednom, po tko zna koji put, trebalo povezati rasute dijelove kulturnog krajolika. U moderno doba to je u isti mah bilo i teže i lakše jer dolazilo je vrijeme većih brzina i manjih udaljenosti.

629

Stranci otkrivaju hrvatski modernitet: Škot Robert Adam i Talijan Alberto Fortis

Na stranicama knjige Theoria philosophiae naturalis koja je 1758. bila prvi put objavljena u Beču začeo se duh hrvatskoga novovjekovlja. U tom životnom djelu Dubrovčanina Ruđera Boškovića, koji je inače radio u Rimu i Milanu, a bio slavljen u Parizu i Londonu, izložena je revolucionarna ideja o interakciji vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Kombinirajući Newtonove i -Leibnizove postavke Bošković je uspio matematičkim izračunima dokazati kako na razini materije postoje nevidljive čestice koje uz pomoć sila privlačenja i odbijanja oslobađaju veliku i inače teško ukrotivu energiju. Ruđer Bošković koji je prvi raspuknuo opnu molekula i atoma te pred ljudskim okom rastvorio do tada nevidljive svjetove, autor je i čitavog niza književnih djela. On je 1760. dovršio latinski ep O pomrčinama Sunca i Mjeseca, napisao je vrlo kvalitetan i mnogo čitan na talijanskom jeziku pisani Dnevnik s putovanja od Carigrada do Poljske, a u jednoj poslanici 1779. ovaj nekadašnji jezuit pozdravio je nezavisnost američkog naroda. Neko je vrijeme bio obuzet idejom odlaska u Novi svijet, ali dalje od Londona nije putovao na Zapad. Bio je tvorac bogatog, ali slabo sačuvanog, epistolarija koji se sastoji od političkih i diplomatskih pisama ali i intimnog dopisivanja sa sestrom Anicom. U tom epistolaru sačuvano je i mnogo toplih i vrlo oštroumnih zapisa matematičarove sestre Anice. Dubrovčaninova sasvim originalna teorija o interakciji atoma začetak je moderne nuklearne fizike ali i sasvim novih pogleda na čovjekov položaj na Zemlji i njegovu sudbinu u svemiru. Ideja da svemirski sklop ima analogije u svakoj zemaljskoj molekuli, ideja da su djelići atoma povezani nevidljivim silama koje se mogu okovati u matematičke formule, bitno je nadišla dotadašnju Newtonovu mehanicističku fiziku. Svemir, ali i ljudska duša, nakon Boškovića lakše su se

630

doživljavali kao u sebi dostatni mehanizmi, kao zasebni sistemi materije koja se pokreće bez izravnoga božanskog upletanja. U takvom svijetu čovjeku nije preostalo drugo nego da bude tek jedan od atoma i da postane obazriviji prema svakoj naivnoj transcendenciji. Ruđer Bošković pogledao je svijetu duboko u nutrinu, pogledao ga je ondje gdje je njegova tajna do tada bila potpuno nevidljiva.

Pisao je krasnim stilom, čistom i čvrstom latinskom rečenicom, razumljivom ali prodornom kakva je u ovom fragmentu o gibanju:

Vjekovima se smatralo, a obični puk to smatra još i danas, da

se svjedočanstvom sjetila može dokazati da Zemlja miruje, a da

se Sunce i zvijezde gibaju, iako se zna da filozofi smatraju da to

pitanje treba drukčije riješiti, a ne sjetilima, koja imaju isti

utisak bilo da stojimo i mi i Zemlja, a da se zvijezde gibaju, bilo da se zajedničkim gibanjem gibamo i mi i Zemlja, a da zvijezde miruju. Gibanje uočavamo mijenjanjem položaja koje slika objekta ima u oku, dok mirovanje uočavamo preko postojanosti istoga položaja. I promjena i postojanost bivaju na dva načina: Prvo: promjena biva tako da mi stojimo nepokretni, a da se objekt giba, a postojanost tako da objekt stoji. Drugo: promjena biva tako da objekt miruje, a da se mi gibamo, dok postojanost biva tako da se mi i objekt gibamo istodobno zajedničkim gibanjem. Svoje gibanje mi ne osjećamo, osim kada sami potičemo gibanje, kao kad okrećemo glavu ili kad se drmamo vozeći se kolima. Stoga mi smatramo takvo gibanje kao da ga nema, osim ako nas na nj ne upozore neki uzroci koji su nam poznati, kao npr. Kad napuštamo luku, u kojem slučaju vozač, koji je već dugo navikao na ideju obale koja miruje i lađe koja se giba veslima ili jedrima, ispravlja prividnost prema kojoj se zemlja i gradovi gibaju natrag, te gibanje pripisuju sebi ,a ne njima.

Najplodnije i najaktivnije godine Ruđera Boškovića posve su se podudarile s apogejom prosvjetiteljstva, s rezultatima ondašnjeg

631

enciklopedizma i s prevlašću znanstvene metode nad dotadašnjim teološki usredištenim mišljenjem. U renesansi prvi put artikulirani ideali o čovjekovom središnjem položaju u društvenom ali i prirodnom svijetu tek su u 19. stoljeću postali svojina svih staleža.

Dijalog o znanstvenoj metodi što su ga započeli Francis Bacon i Galileo Galilei , a koji u 19. stoljeće stupio učvršćen Newtonovim vizionarskim garancijama prema kojima se prirodni svijet može najtočnije protumačiti uz pomoć nekoliko matematičkih formula a onaj društveni na temelju etičkih teorema. Bilo je zbog toga 18. stoljeće vrijeme u kojem su paralelno cvjetale kemija i fizika ali i sociologija i psihologija. Tijekom ovoga stoljeća razvijao se i širio se vrlo cjeloviti sustav ideja što ih je artikulirala grupa slobodnih i neklerikalnih mislilaca koji su sami sebe, svejedno da li su bili laici ili članovi crkve, svejedno da li su bili književnici ili prirodoslovci, opati ili avanturisti . Prozvali su se filozofima prihvaćajući sve rizike što je to samoimenovanje moglo u sebi uključivati.

Tijekom 18. stoljeća matematičko deduktivna metoda, kao i eksperimenti sa svim oblicima materije učinili su da se teološko pitanje čovjekovog postojanja protjeralo iz metodološkog središta svih znanosti. Konačno je u sredini ovoga stoljeća službena crkva morala priznati i dopustiti svakome da vjeruje kako se zemaljska kugla okreće oko sunca. Došlo je vrijeme u kojem je prolaz komete ili pad meteora prestao biti razlogom da se odmah zapali nekoliko vještica ili u zatvor stavi nekoliko slobodoumnih ljudi.

Duhovnost renesanse prema kojoj je čovjek u središtu svijeta zamijenio Boga sada je došla u svoju završnicu u kojoj je baš sve što je okruživalo čovjeka imalo težnju prema znanstvenosti. Nova procjena o znanstvenosti baš svih životnih manifestacija pomogla je da se izgradi spoznaja prema kojoj je odnos čovjeka i svijeta lišen svake nadnaravnosti. Ta spoznaja dovela je do presudnih zaključaka o

632

čovjekovoj slobodi što ih je prije drugih iznio engleski filozof John Locke. Duh te nove znanstvenosti našao je važan odušak u teoriji osjećajnosti i u sensizmu što je značilo da misliti znači što i osjećati, a da upotrebljavati razum može značiti vidjeti nevidljivo ili barem slutiti nevidljivo.

Bilo je 18. stoljeće epoha u kojoj je po prvi put glasno i s valjanošću za sve stratume društva izrečeno da je moral samo jedan i da nema legitimiranih moralnih dvostrukosti . U tom je vremenu konačno shvaćeno da moral čak i ukoliko dolazi od Boga samoga, na sljedećem stupnju zaključivanja čovjeka dovodi do spoznaje da su dogme , koje su kroz povijesno postojanje stvorene i koje otežavaju ali ponekad i olakšavaju ljudski život, stvar koja dolazi od ljudi samih. To što su te dogme različite dolazi odatle što su ih ljudi kroz povijest sebi prilagodili, jednom na svoju korist a drugi put za svoje zlo.

Enciklopedizam i potreba sistematizacije svih znanja tijekom 18. stoljeća svakodnevno su odbacivali dotadašnju sigurnost u mišljenju. Prihvaćanje relativne pluralnosti spoznajnih strategija, naglašavanje da se sve čovjekove razumske opservacije temelje na osjećajima ,a u konačnici na razumskoj analizi, pomogli su ovoj epohi da se pretvori u razdoblje nade. Vjera da će u budućnosti sve biti realizirano bolje nego u suvremenosti jedna je od središnjih emocija ovoga vremena u kojem već rade prvi parni strojevi, u kojem zrakom lete prvi baloni a dogledi dohvaćaju do udaljenijih točaka svemira. Bilo je prosvjetiteljstvo vrijeme kojem je najsažetiji slogan prema Kantu bio sapere aude. Naime radilo se o epohi koja se usudila znati ali koja je u zametku ponijela i sumnju u ovakve ideale.

Ruđer Bošković nije bio subverzivan nego samo vidovit čovjek za razliku od mnogih svojih suvremenika filozofa koji su to doista i bili. Bili su oni subverzivni prema zatečenom redu stvari. Subverzivni su bili mnogi duhovi ovoga vremena koje se nazivalo siècle des lumières, takvi su bili i Voltaire i D'Alembert, Hume i Jefferson, De Sade i Rousseau. Jezuit Bošković im jedino po nekoj izvanjskoj strogosti nije

633

bio duhovni brat ali inače pripada je i on njihovoj prosvjetiteljskoj družini. Da nije bilo tako ne bi ga učeni dr. Johnson nakon posjete Londonu dugo pamtio niti bi se u Parizu još dugo prepričavale anegdote o njegovim susretima s vodećim enciklopedistima. Oni koji su Ruđeru Boškoviću za života ukinuli njegov jezuitski red moglo su možda to smatrati dijelom poželjne prakse da ipak nije bio to čin izravnog nasilja.Premda se mnogim ljudima toga vremena činilo da su u posjedu nove religije to se naravno nije činilo baš svima i naravno isto se nije činilo Ruđeru Boškoviću. On je bio zaokupljen drugim temama od onih revolucionarnih a uz to poticao je iz vrlo konzervativne dubrovačke sredine za koju ne slučajno jedan austrijski špijun 1774. retorički pita u svojoj promemoriji pisanoj za bečki dvor:Pa zar je moguće da se ovdje rodio veliki pater Bošković. Na taj cinični upit ovako je odgovorio pjesnik Bernardin Zamanja u pohvalnici istomu Boškoviću:

Neznatnim, Epidaure, nazivaju tebe i sitnim;

Sitan si, priznajem, ti, ali neznatan – ne:

Koliko god si ti sitan, pretpostavljam tebe to više

S pravom po zasluzi sveđ kraljevstvu svakome ja.

Je li to moguće, pitaš? Zar nisi ti zavičaj onom

Kraljevstva kojemu sva nisu još rodila par,

Niti će roditi? Rudže koliko nadilazi ljude

Ostale, toliko ti pretječeš kraljevstva sva.

Književnici novoga doba svoju suštinu više neće tražiti u nebu; njega će slikari razvedriti, slikat će ga nježnim i prozračnim plavim bojama. Dubinu na nebu tražit će rijetki, dok će se beskraj tražiti najradije u duši. U vrijeme Ruđera Boškovića konstruirane su prve zračne

634

letjelice, odletjeli su pod oblake prvi baloni. Tajna se više nije nalazila na nebu. Pisci će radikalno zaviriti u čovjekovu osjećajnost, prekopat će njegovu iracionalnost i njegovu snovitu prirodu. Od sredine 18. stoljeća sve se više htjelo vjerovati da razum i volja dolaze iz nutrine, i to svejedno da li iz naslaga vlastite ili kolektivne prošlosti. Novovjekovlje je na samom svojemu početku krenulo u potragu za skrivenim mitovima. Bilo je to doba koje je uz pomoć arheologije raskopalo ruševine drevnih civilizacija, epoha pred kojom su se prvi put pokazali stoljetnim pepelom zasuti Pompeji, epoha koja je Split prvi put vidjela kao velebnu antičku palaču, a ne kao hrpu neorganiziranih ruševina, bila je to i epoha koja je reinkarnirala bivše svjetove da bi lakše predosjetila ne uvijek izvjesnu budućnost. Hijeroglifima kao i ljudskoj osjećajnosti čovjek je poželio pronaći skrivenu šifru. Homo sapiens na pragu novovjekovlja svoje zemaljske vladare konačno je prestao doživljavati kao da su božanski misterij. Bilo je to doba u kojemu su podanici konačno postali veći misterij od svojih vladara. Bilo je to i doba revolucija, titanskih vladarskih značajeva s tragičnom sudbinom, doba teško objašnjivog terora, ali i neizmjerne količine plačljive književnosti, ispovijesti svake vrste, memoaristike . Ratovi su preplavili svijet koji je tek bio razotkrio svoje atome. Nove tehnike ubijanja spremno su odbacile prethodnu ceremonijalnost. Daljine su se smanjivale, putovalo se sve brže ali zato manje uzbudljivo, odijevalo se sve jednostavnije i sve praktičnije. Iz Engleske stizao je najveći broj ekonomskih inovacija. S Otoka su Europljanima, ali i Amerikancima, govorili proroci liberalizma. Iz tog svijeta prvi je put odaslana vijest o kapitalu koji da je novi gospodar svijeta, iz Velike Britanije stigli su i prvi sindikalni otpori. S Otoka došle su i prve anarhistične ideje.

Znanost je pokušala još jednom sistematizirati sav poznati svijet. Biolozi među kojima je prednjačio Šveđanin Carl Linné hitro su, ali ne i najtočnije, nacrtali stablo svih životinjskih i biljnih vrsta, parni su se strojevi dimili, elektricitet je otkriven u žabljim krakovima. Nikad

635

umorni, geografi su na karte upravo ucrtavali posljednje okrajke do tada nepoznate Zemljine kugle. Jedan od tajnovitih svjetova s tih prosvjetiteljskih karata bila je i Hrvatska, naravno ne u doslovnom smislu .Naime hrvatska geografska slika bila je već detaljno fiksirana. Ona koja to nije bila odnosila se prije svega na maglovite predodžbe o njezinim stanovnicima. Dogodilo se da je dio Hrvata, ali i Srba, dakako ne svojom voljom, postao u drugoj polovini 18. stoljeća hit te-mom svjetske književnosti. Ti ljudi nisu svoje suvremenike zaintrigirali orginalnošću Boškovićeve teorije sila ili svojim nacionalnim programom. Oni su europske salone i vladarske koridore zainteresirali onoga časa kada je u svijet odaslana vijest da na tlu Hrvatske, i to u zapuštenom i brdskom, a mitologijom okovanom zaleđu Dalmacije, još uvijek postoji rezervat u kojemu žive dobri divljaci. Vijest o tom otkriću europskoj javnosti obznanio je Talijan Alberto Fortis, u svoje doba slavni putopisac, ženskar svjetskog stila, učeni abate koji je u Dalmaciji otkrio svoju drugu domovinu. On je, najprije za novac engleskih sponzora, a poslije i zbog vlastite potrebe i užitka, Dalmaciju posjećivao desetak puta.

U hrvatskoj književnosti razdoblje racionalizma koje je i danas poznato pod mnogim drugim imenima pa je jednom prosvjetiteljstvo, za neke opet doba prosvjećenosti, enciklopedizam, nekima iluminizam, a u zemljama austrijske krune još i jozefinizam , imalo je dva žarišta. Jedno je bilo mediteransko a drugo panonsko pri čemu se radilo o dva nedjeljiva tijela jednoga cjelovitog hrvatskoga nacionalnog bića. U tom okviru u oba žarišta dominirale su pojave književnog neoklasicizma a onda, kako je vrijeme odmicalo, sve češćih predromantičarskih stilskih očitovanja pri čemu su zastupnici ovoga smjera pokazivali vrlo snažan interes za narodnu poeziju, za njezine poetičke vrijednosti a onda i za njezino mjesto u osvještavanju nacionalnog identiteta. Ustvari u povijesti, ali i u praksi, hrvatske nacionalne književnosti kako tijekom 18. stoljeća ,a tako i kasnije, iskristalizirala se potreba da se književne pojave opisuju u terminima

636

nekoliko stilskih pravaca čije su oznake pa i nazivi derivirani kako iz povijesti ideja, a tako iz povijesti osjećajnosti ili ukusa. Među tim pojmovima dominiraju najprije najrašireniji neoklasicizam , javlja se u tom sustavu ponekad i nešto nejasniji predromantizam, u nekim slučajevima bilo je i stilskog sentimentalizma, a ima i jedna odrednica koja je bila isključivo stilski determinirana pa se tako čitav niz književnih i likovnih djela označavao kao rokoko stil .

Hrvatsko je prosvjetiteljstvo bilo u Slavoniji najrječitije iskazano u djelima trojice racionalizmu sklonih autora. Prvi među njima bio je Matija Antun Relković čiji je Satir iliti divji čovjek najizravniji iskaz moralističkog i praktičnog doživljaja svijeta koji je potrebno preodgojiti i modernizirati. Ovaj po zanimanju vojnik stupio je u dodir s prosvjetiteljskom mišlju i on ju je na svoj eklektični način, bez poetskog zamaha ponudio svojim suvremenicima kao prijedlog uz pomoć kojeg će pomoći svome zaostalom slavonskom zavičaju a pri tom ne uzrujati ni crkvene ni vojne ni civilne vlasti tadašnje domovine. U središtu njegove angažirane prosvjetiteljske književnosti bila su fiziokratska načela. Kada se dogodilo da su neki uskogrudni ljudi žestoko napali Relkovića, onda su ga branili neki suvremenici među kojima najsnažnije od svih Vid Došen koji odlazi korak dalje od samoga autora tražeći ono što je tada u njegovoj domovini bilo blasfemija a to je socijalna jednakost. Relkovića je branio i Adam Tadija Blagojević inače pjesnik slabašan koji je mogao tek ponoviti što je Relkovićev Satir izrekao izrekao. Svaki onaj koji je poput ovih ljudi , koji su djelovali u društveno nerazvijenim slavonskim prilikama , imao hrabrosti prihvatiti prosvjetiteljstvo kao najcjelovitiji književni program bio je u opasnosti da ga u vlastitoj sredini ne razumiju pa čak što više i osude za nemoral i svekoliki duhovni razvrat. Naravno bila je to logika onih koje će vrijeme uskoro pregaziti.

U svojoj slavnoj raspravi o prosvjetiteljstvu koja je bila objavljena u Berlinu 1784. njemački filozof Imanuel Kant u svojoj definiciji

637

polazi od naglašavanja čovjekovih mogućnosti da misli kritički te da u aspektima pravnim i političkim javno upotrebljava zdravorazumsko prosuđivanje .Za Kanta prosvjetiteljstvo je prevažan trenutak u ljudskoj povijesti jer je to doba u kojem dolazi do raskida s prošlošću i s ideologijom staroga režima čime se stupa u višu sferu kulturnog i civilizacijskog razvitka. Oslobođenje čovjekove misaone inicijative po Kantu se u prosvjetiteljstvu izvodi kao radikalno napuštanje dojučerašnjeg stanja u kojem se odlučivanje o sebi samome prepuštalo drugima. Zbog toga Kantov novi prosvjetiteljski čovjek afirmira novi duhovni prostor u kojem će imati hrabrost da se služe svojom vlastitom inteligencijom i da ne bude više ničiji objekt. Ovi izvodi odnosili su se naravno i na male narode koji su ovom epohom prestajali biti objekti tuđih volja a postajali subjekti koji su sami započinjali određivati svoju budućnost.

Razvojni put Matije Antuna Relkovića bio je različit od onoga koji su u književnosti u Slavoniji odredila dva druga važna književnika koji nisu zagovarali ni poučnu, ni fiziokratsku a ni angažiranu književnost poput njega, nego su stvarajući književne umjetnine došli u blizinu prvi rokoko stila a drugi radikalnog klasicizma . od ove dvojice prvi je bio Antun Kanižlić koji je u svojoj poemi o Svetoj Rožaliji , naoko barokno retrogradnoj a u stvari znatno erotiziranoj i rokokoiziranoj, pa zato sladunjavoj svetačkoj introspekciji, stvorio djelo izvorne poezije. Njegova Sveta Rožalija , koja se inspirirala lirikom starih Dubrovčana, napisana je pjesničkim jezikom koji je bio blizak budućoj štokavskoj koiné, upravo u onom duhu koji će u sljedećim desetljećima obilježiti hrvatsku književnost. U Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji lako je uočiti nakupine stilema koji duguju rokoko modi toga doba.Taj stil bio je u Kanižlićevom slučaju tek jedna umekšana, onovremenom građanstvu primjerena varijanta poznog baroka, pri čemu je važno naglasiti da je autor u svojim stihovima uspio izbjeći brojne zamke precioznih ispraznosti koje su se s dvorova i njihovih interijera proširile u rokoko pjesničke slike građanstva

638

srednje Europe. Rokoko koji je u početku označavao specifičnu minimalističku dekorativnost dvorskih prostora, koji se zbog toga koncentrirao na minimalizam florealnih i animalnih motiva, proširio se vrlo brzo na brojna područja umjetnosti pa i svakodnevice te se javio kao čest iskaz u iznimno popularnoj opisnoj poeziji toga doba, onoj koja je posjedovala snažnu sveeuropsku recepciju bez obzira da li se bavila krajolikom ili interijerima, zadihanim gospođama na ljuljačkama ili plačljivim javnim čitanjima popularnih idila ili je kao u Kanižlićevoj svetačkoj poemi bila svojevrsna psihomahija, svetačko hodočašće prema nebeskom cvjetnjaku. U Svetoj Rožaliji Kanižlićevoj govori izravno sama svetica. Ona u poemi vodi fiktivni razgovor s pismom koje kani poslati roditeljima. To pismo je njoj živa osoba a stihove koji se nad njim nižu imaju znatnih dosluha s prethodnom književnošću starih Dubrovčana od kojih Požežanin preuzima stihove i strofe a ugleda se i na način na koji su oni oblikovali stilske figure. U jednom od najkarakterističniji prizora razblažene Rožalijine erotike opisano je ovo aluzivno kupanje slavića:

Kljun u nju zamoči, pije, diže glavu,

opet pije i skoči na zelenu travu.

Pak se vrati k vodi, gleda gdi je plitko,

pazi i ophodi, da ne vidi nitko,

pokraj briga doli skoči, krilca stere,

glavicu zamoči, kupa se i pere.

Otpočine mrva, pogleda i pazi,

kao videći crva da po brigu plazi.

Pak glavu na krivo sad nagiblje amo,

sad s desne na livo prigne opet tamo.

U pogledu onom vidi radost niku,

639

svoju u vodenom ogledalu sliku.

Kao da se neće kupat, vodom brca,

gleda, kako teče, i s kljunićem štrca.

Od nike dragosti opet zaroniva,

da se u radosti ladnoj naslađiva.

Okolo se okreće, i kano da pliva,

s krilcami trepeće i umorno ziva.

Odleti na stranu, pruža se, raskrili,

kljun tare o granu, glavom trese i s krili.

Tribi se i čisti, perje vuče i vadi;

da na red namisti, s kljunom češlja, gladi.

Kao da zafali za vodicu zdravu,

kako zna, nju fali i piva njoj slavu.

Kanižliću je po dosegnutim rezultatima bio srodan Matija Petar Katančić , inače treći značajni književnik tadašnje Slavonije, učeni neoklasicist, odličan pjesnik pastoralnih stihova , znanstvenik posve zaokupljen nacionalnom poviješću i romantičarskim osjećajem kako sve ono što dolazi iz naroda nosi znakove najdubljeg kontinuiteta koji seže do u antiku. Po svojim poetološkim nazorima bio je Katančić među svojim slavonskim suvremenicima najviše od svih okrenut budućnosti pa neće biti nikako slučajno da je izračunato kako je indeks njegovog spominjanja u vrijeme mlađeg Hrvatskog preporoda takav da je on , pored Ivana Gundulića i Pavla Rittera Vitezovića, bio u toj prijelomnoj epohi najspominjaniji stariji hrvatski književnik. Posve obuzet klasicizmom i u svojoj poeziji, ali i u teoretskim spisima, Katančić preuzima ideale klasične rimske i grčke umjetnosti. Ako kod njega u prozama opsesivne monumentalnosti on

640

je prilagođuje skladnosti slavonskih krajolika , a još više posjeduju njegovi stihovi neko melankolično osjećanje prolaznosti vremena i zaljubljenost u krajolike prepune kamenih ruševina obraslih mahovinom. Klasicizam ,poput Katančićevog, imao je tijekom čitave hrvatske kulturne povijesti, a naročito u njezinom književnom ogranku , trajne iskaze i snažne inspiracije .U hrvatskoj umjetničkoj praksi javlja se on u karakterističnoj amplitudi koju doživljavamo kao izmjenična povijest oprečnih stilova, sad manirističkog sad klasicističkog. Posve je prirodno što je svaki hrvatski kao i europski klasicizam posjedovao jasno određen odnos prema antičkoj baštini . Kod Hrvata on se javlja još u ranom latinističkom i arheološkom humanizmu u dalmatinskim gradovima prepunih grčkih i rimskih starina. Vrlo osjetljiv prema imitaciji drevnih žanrovskih modela i toposa, taj prvi novovjeki klasicizam nisu smetali klišeji niti to što mu je u književnosti bila posebno bliska upotreba latinskog jezika. Taj nadnacionalni mrtvi jezik nije u Hrvatskoj bio samo sredstvo pjesničke komunikacije nego još više brana pred tuđim jezičnim iredentama. U hrvatskoj književnosti nakon smrti Dubrovčanina Damjana Beneše oko 1530. nije više, sve do18. stoljeća i tadašnjeg klasicizma, bilo važnijih latinskih pjesnika. Doduše na latinskom jeziku su se i do tada pisala brojna znanstvena djela ali ne i književna. Oživljavanje klasicističkog ukusa bilo je u prvom redu povezano s povratom racionalizma kakav je započeo u krugu jadranskih i apeninskih primorskih akademija još na kraju 17. stoljeća a onda se afirmirao u prvim desetljećima novoga stoljeća kada je nastao niz jezikoslovnih pothvata i priloga jezičnoj standardizacija šireg hrvatskog prostora.

Povratak neolatinskoj književnosti i klasičnom ukusu antičkih autora sukladan je oživljavanju racionalizma u djelima filozofa i fizičara kakvi su bili Descartes, Locke ili Newton. Novi literarni smjer kojemu su oni odredili smjer nije uvijek u sebi, kako se često znalo naglašavati, nosio retrogradnost i konzervativizam. Tako će pjesnik

641

Bernardin Zamanja upravo na latinskom jeziku u 18. stoljeću opjevati prve balone na zrak pa se može reći da je njegova zračna lađa po svemu vrlo modernistička poema tek što je iskazana latinskim jezikom.

Klasicizam novoga vremena nalazi svoj izvor u akademskoj Arkadiji i njezinoj modi, u afirmaciji onoga što se zvalo buon gusto , u traženju alternativnog pjesničkog jezika baroknom stilu, u nekoj vrsti pobune na Parnasu kako su tu pojavu nazivali suvremenici ali i kasnije njezini opisivači. Taj novi klasicizam sublimiran je u kategorijama tadašnje psihologije kojom dominira novootkrivena simetrija i monumentalnost . Bio je to u početku arheološki klasicizam koji se bavio iskopinama Pompeja, koji je na hrvatskom tlu otkrivao drevnu Salonu i starije slojeve Dioklecijanove palače. Klasicizam se u književnosti zalagao za obnovu žanrova stare rimske književnosti pa se dogodilo da je u toj epohi Horacije postao najpopularnijim pjesnikom. Doduše u kanonu se nalazilo mjesta i za poučnog Lukrecija ali zbog buđenja predromantičarskog senzibiliteta i za Homera kojega su prestali doživljava kao antiklasicističkog autora nego su mu mjesto nalazili ondje gdje su u suvremenosti nastajali umotvori narodne poezije. Ovi neoklasicisti prepoznali su u folkloru rubnih europskih prostora, a to se prije svega odnosilo na Škote i Hrvate, klasicističke i romantičarske najave kojima su ih posebno privlačila metaforika koja je bila oslobođena od kompleksne retorike baroknih pjesničkih slika.

U suprotnosti ali i u nekom višem skladu s otkrićem folklorne junačke epike starih europskih naroda nastajao je književni svijet hrvatskih prevoditelja Homerovih starogrčkih epova na latinski jezik . Radilo se o neobičnom pothvatu rimskih profesora dvojice Dubrovčana Bernardina Zamanje i Rajmunda Kunić , a onda , zajedno s njima i Homerovog splitskog tumača Julija Bajamontija koji je drevnog helenskog barda pročitao u ključu hrvatske nacionalne herojske epike a time i pomodne mistifikacije škotskoga barda Ossiana. Književni neoklasicizam realizira se tako u jednom

642

konkretnom historijskom vremenu koje je sprovodilo nostalgičnu mitizaciju klasičnog antičkog ideala nalazeći mu podudarnosti u suvremenosti. I dok je nekoć Julije Cezar išao u ratove čitajući antičku junačku epiku novovjeki će Cezar francuski Imperator Napoleon pred odsudne bitke čitati Ossiana.

Sve rečeno dokumentirano je s posebnom upornošću u onovremenoj skulpturi , u slikarstvu i u dekorativnim umjetnostima. Najvažniji europski zastupnici ovih pogleda bili su njemački znanstvenik Johann Joachim Wincklemann koji je 1768. ubijen u Trstu, zatim slavni njemački slikar Mengs, francuski slikar David ili talijanski kipar Canova. Uz sve njih idu naravno starorimske iskopine Ercolanea i Pompeja u kojima je upravo elaboriran klasicistički ideal ljepote povezan s konceptima političke časti, društvene gracilnosti, moralne čistoće i retoričke iskrenosti, svijet čvrstih harmoničnih dimenzija u kojem je gospodarila neka utišana grandezza. Neoklasicizmam je imao najveći uspjeh u doba Napoleonovih osvajanja pa mu se ovaj Car pojavljuje kao inkarnacija.

U hrvatskoj književnosti ima mu izravnih tragova u dramama Ivana Kreljanovića, nalazimo ga kod brojnih dubrovačkih latinista, u nizu žibvotnih gesta i političkih memoranduma europskih hrvatskih lutalica i avanturista, zatim u crkvenoj arhitekturi gdje su se od prvih godina 19. stoljeća kad god je to bilo moguće sprovodila intenzivna i sistematična rušenja baroknih oltara. U Italiji je glavni književni zagovornik ovoga stila bio dramatičar Vittorio Alfieri koji je bio poznat i u Dubrovniku, u Splitu i u Zadru. U Slavoniji kako je spomenuto ideolog neoklasicizma bio je u svojim poetičkim spisima ali i u lirici učeni Matija Petar Katančić. Razvitak klasicizma bio je u hrvatskoj književnosti vrlo nalik onome u drugim književnostima toga vremena gdje su još od početka stoljeća supostojala dva klasicizma, jedan arkadski , a drugi jakobinski i racionalistički , povezan s idealima jednog novog poretka koji se ostvario najprije u teroru na pariškim ulicama a kasnije u monumentalnoj osvajačkoj

643

osobi Napoleona kao novoga Cezara. Oba književna klasicizma u Hrvatskoj imala su svojih zagovornika pri čemu valja naglasiti da su oba ova klasicizma imala osobine romantičarskih najava, da su bili iskaz jednog nacionalnog predromanizma koji je posebno u drugoj polovici 18. i na početku 19. stoljeća usisao u sebe veći dio književnih pojava.

U dalmatinskoj dionici hrvatske književnosti u vremenu racionalizmu rodočelnik je ovom racionalističkom smjeru bio tragični vojni kapelan Filip Grabovac koji zbog svoje književne izravnosti umro u mletačkoj tamnici 1749. a čiji slavni Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog uvodi u središnji književni tijek usmenu narodnu književnost intuitivno svjestan onoga što će uslijediti nakon njegove smrti. Grabovčevu sudbinu nije morao ponoviti Andrija Kačić Miošić, njegov veliki nasljednik koji je u svom životnom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1759. pokazao racionalističko zanimanje za središnje izvore nacionalne povijesti a u svojoj narodnoj poeziji naglasio svoj romantičarski senzibilitet. Njegova zemlja jest Ilirik, kao što je to slučaj i u Katančićeva u historiografiji, ali kod Kačića Miošića ona se smješta u književni ep, u njegove proze i stihove, na veliku fresku feudalne epske fabulacije. Andrija Kačić Miošić svojim pobratimima kako naziva čitatelje prikazuje svijet u kojem se glave sijeku gotovo melodramatskom lakoćom, prikazuje mrtva i obezglavljena tijela kako se trzaju po bojištima, lica mu se lakoćom premještaju preko mitskih mjesta kao što su Cipar i Rim, Kandija i Morija. Mleci i Budim, Beč i Stambol. Kačić je u svojoj knjizi stvorio lik starca Milovana koji po tom mitskom krajoliku od papira hoda i bilježi ostatke jednog povijesnog svijeta u kojem se, kako veli, gdje se stupi krvca nagazi:

Nije lasno po svijetu oditi,

od junaka pjesme izvoditi.'

Ali neka znadeš, Radovane,

644

da za novce ne pjevam junake,

već za ljubav, slavu i poštenje,

vjetezova stari uzvišenje.

Evo ću ti gusle napraviti,

vjetezove po imenu zvati;

od koji se spomenuti mogu,

sve ću ti ji zbrojiti u slogu.

Radovane, vjera ti me moja,

korba mi je dodijala tvoja.

Valja mi se iz doma dijeliti,

al me ne će đeca prečekati.

Jer 'vo sam ti težko obolio,

oronuo i još oslijepio

skitajuć se od grada do grada,

od nemila, pobre, do nedraga.

Nadaj mi se do godine dana,

junake ćeš kazat od mejdana.

Dospivajuć pozdravljam te lijepo

i u dvoru malo i veleko.“

Nije slučajno što će Kačićev magični svijet narodnih junaka, u kojima su junaci i protivnici ništa manje nego oni koji pripadaju piščevom rodu, oduševiti prve strane promatrače. Naime Alberto Fortis najzaslužniji za oživljeni hrvatski to jest dalmatinski romantičarski duh napisat će za Kačića Miošića da je svoju knjigu sastavio s malo ukusa ali govoreći to Fortis je bio svjestan , što nije mogao sakriti, da

645

mu se pred očima otkrila fascinantna knjiga u kojoj su sabrane narodne pjesme jednog junačkoga naroda, dakle da je među Hrvatima stvoreno ono što će predstavljati temelj nacionalnih književnosti kad se one budu stvarale po Herderovom receptu i onome što je on nazvao Volkslieder. Iz duha hrvatskih stihova kojemu su stranci pomogli da iziđe iz boce starca Milovana nastali su vrlo važni hrvatski predromatičarski manifesti. Jedan od njih bio je onaj koji je ispisao Splićanina Julije Bajamonti i naslovio ga vrlo znakovito Il morlacchismo d'Omero . Ovoga autora potakla je na usporedbu hrvatske narodne poezije I Homerove epike slava baladične Hasanaginice ali i utjecaj nekih učenih domaćih zagovornika usmene poezije među kojima se izdvajao Dubrovčanin Đuro Ferić koji je čim se susreo s Bajamontijevim stavovima ove još više učvrstio i po znanstvenom svijetu raširio u jednoj lucidnoj poslanici iz 1799.ghodine.

Za svo to vrijeme u središnjoj Hrvatskoj, onoj građanskoj utjecaj carskih reformi na kulturnu atmosferu i mentalitet bio je golem. Jozefinizam otvorio je posljednji čin jedne stoljetne borbe s ugarskim pokušajima predominacije. U ovom posljednjem činu Hrvatima je preostalo jedino da se brane latinskim jezikom, jer preporod Mađara prethodio je njihovom i oni su bili prisiljeni da se brane općim i tada eutanaziranim jezikom. Zbog toga su u užoj Hrvatskoj najvažniji autori prosvjetiteljstva neki od književnika koji su pisali latinskim jezikom pa tako Adam Baltazar Krčelić memoarist i povjesničar, Adam Baričević filolog i humanistički najobrazovaniji čovjek svoga vremena. Naravno bilo je u središnjoj Hrvatskoj pisaca koji su poznavali Kačića Miošića, pjevali pjesme u njegovom stilu .Takav je bio Tituš Brezovački inače najznačajniji kajkavski književnik svoga vremena i najznačajniji hrvatski komediograf poslije Marina Držića pisac faustovskog Matijaša grabancijaša dijaka. Prodor Francuza u hrvatske zemlje donio je niz političkih potresa ali je za razvitak književnosti bio najvažniji onaj koji je u prostor tadašnje usamljenosti

646

uveo prve domaće novine na narodnom jeziku,te je uspostavio neka nova načela socijalnih odnosa ali i prosvjetnih razina što je sve imalo poseban značaj jer su Hrvati prvi put živjelo u nešto široj državnoj zajednici Ilirskim provincijama kojima je najveći dio pučanstva bio hrvatski. U tom rasteru kretat će se književni rad brojnih naraštaja i brojnih književnika koji su živjeli za mnoge bolno vrijeme prekida s anakroničnim feudalnim režimima. Uostalom Napoleonova epizoda završila je austrijskom rekonkvistom koja je konačno nakon 1815. pod jednu krunu i u istu državnu cjelinu stavila sve zemlje na hrvatskom Jugu i Sjeveru. Supstrat Hrvatskog preporoda bio je tada već stvoren. Od sada bilo je lakše objaviti da preporoda nema bez dvije velike književne osobnosti pučkog klasika Andrije Kačića Miošića i velikog uzora umjetničke književnosti Ivana Gundulića. To su bile svijetle točke u budućem trokutu narodnog preporoda. Ona treća odnosila se na činjenicu da je pretežna većina hrvatskih knjiga bila pisana na štokavštini i da se dijalektalni dvoboj s kajkavštinom i čakavštinom sada završio. Zato nije čudo da je nakon objave Kačićevog Razgovora jedan visoki mletački činovnik duždev providur Contarini pisao svome Senatu u Mletke iz Zadra doslovno ovo: Čini se prije svega da gajenje književnosti i znanosti kod podanika niže vrste ove pokrajine nije od koristi po državne interese nego je shodnije ostanu li ovi podanici u svojoj rođenoj jednostavnosti. U ovoj providurovoj rečenici vidi se s kojim mukama projekt hrvatske državnosti ulazi u onu fazu u kojoj više nije bio samo nacionalno nego i socijalno pa time sveukupno pitanje jednog državotvornog koncepta. U budućnosti zbog toga bit će sve u jednu ruku lakše ali isto tako zbog prepoznatih vrijednosti ovog nacionalnog i socijalnog projekta bit će i teže.

U prvim desetljećima 18. stoljeća Mletačka Republike je najprije Karlovačkim a onda Požarevačkim mirom znatno uvećala svoj dalmatinski teritorij. U prvoj su fazi Mlecima potpala pripadna područja gradova Knin, Vrlika, Sinj i Vrgorac što je nazvano novom

647

stečevinom iliti nuovo acquisto , a onda su dva desetljeća kasnije uključen nuovissimo acquisto, dakle najnovija stečevina u koju je pripadao još i Imotski sa svojom krajinom. Republika svetoga Marka nastojala je tijekom 18. stoljeća istražiti ta novostečena područja pa je tretirala taj dio Dalmacije kao da je on svojevrsna venecijanska Amerika pri čemu su mu usmjerili sve moguće fantazije i kulturalne perspektive onovremenog racionalizma i prosvjetiteljstva. U Dalmaciji je tako uspostavljen polukolonijalni režim koji afirmira prije mnogih drugih elemenata staro rimske komponente toga tla podsjećajući kako je Dalmacija bila kolonija starim Rimljanima a sada je Venecijancima. Da bi se taj status bliske kolonije učvrstio bilo je potrebno naglašavanje zaostalosti tih novostečenih zemalja a uz to i kultiviranje patriotske lojalnosti Schiavona a što je sve trebalo pomoći da se u novim državnim stečevinama izgrade bolji administrativni uvjeti. Da taj proces nije bio posve uspješan posve dobro dokazuje iskaz venecijanskog providura Angela Dieda koji 1792.godine, samom pet godina prije propasti Republike kaže za Dalmaciju kako je ona un caos, che spaventa per la sua vastitâ.

I doista bila je ta kaotična Dalmacija koja je venecijanske vladare plašila svojom prostranošću njima posve nerješiv problem. Ratovi koji su tijekom 17. stoljeća razorili dalmatinsko gospodarstvo, nedostatak komunikacija kako s bosansko hercegovačkim zaleđem a tako i slabe pomorske komunikacije, nerazvijenost poljoprivrede doveli su do razdoblja u kojima su harali glad i epidemije. Zbog toga su mletački gospodari nemoć svoje uprave najčešće iskazivali retorikom očinskog milosrđa i naglašavanjem svoje civiliziranosti a zatečenog barbarstva. U tom smislu u najvećem broju službenih mletačkih izvješća o Dalmaciji dominiraju teze kako je upravo loš karakter lokalnog stanovništva , onih koje se sve upornije naziva Morlacima, uzrokom nagomilanih ekonomskih i političkih problema. Vlast , kad bi mogla ali to ne uspijeva, najradije bi disciplinirala morlačko stanovništvo, ona bi silom zaustavila njihov običaj krvne

648

osvete, naučila bi ih oblicima moderne poljoprivrede , pa bi ,kako u jednom izvještaju govori generalni providur za Dalmaciju Francesco Grimani, taj po prirodi divlji narod, nesklon razumu i potresen neugodnim i tmurnim raspoloženjima privela civilizacjskim normama. Već sredinom 18. stoljeća za vrijeme službe toga providura sprovodila se u Dalmaciji prva ozbiljnija reforma upravnih knjiga, izrađuju topografski planovi svakoga sela i donosi agrarni zakon prema kojem se svakom Morlaku dodjeljuju po dva polja te se određuje njihovo nasljeđivanje po muškoj liniji.

Reformski ili da budemo posve precizni fiziokratski dalmatinski pokret nije u ovu zaboravljenu mletačku pokrajinu stigao izvana niti su ga na istočnoj jadranskoj obali izveli mletački upravitelji. Taj se pokret rasplamsao u sedamdesetim i osamdesetim godinama 18. stoljeća kad ga je pokrenula domaća elita školovana na dobrim europskim sveučilištima, instruirana na najsuvremenijim saznanjima ekonomije i agronomije. U osamdesetim godinama toga stoljeća počele su Dalmacijom nicati učene i ambiciozne gospodarske akademije, najprije u Splitu Società economica 1774.godine, u Zadru Accademia economica e letteraria 1787. pa onda godinu dana kasnije trogirsko kaštelanska Accademia dei castelli di Traù. Među istaknutim Dalmatincima fiziokratima bio je Julije Bajamonti splitski vijećnik, književnik i glazbenik, čovjek koji je bio vrlo kritičan prema mletačkim zakonodavcima i koji je tu praksu vrlo argumentirano analizirao. Uz njega bio je u istom pokretu jedno vrijeme hvarski biskup Ivan Dominik Startico, prijatelj Giacoma Casanove, pisac brojnih fiziokratskih studija, zatim brat spomenutog Julija Bajamontija Jerolim,onda u Trogiru Radoš Ante Michelli. Vitturi autor važne rasprave Saggio epistolare sopra la reppublica della Dalmazia iz 1777, pa Ivan Luka Garagnin , također, Trogiranin izuzetno dobro upućen u pitanja ekonomske teorije ali i pitanja posve pragmatična kao što je bio uzgoj pčela. O mletačkoj administraciji kritički je pisao Pietro Nutrizio iz slavnoga roda Grisogono. On je o

649

pitanjima gospodarstva i ekologije objavio 1775. godine svoj traktat Riflessioni sopra lo stato presente della Dalmazia u kojem zagovara autonomašku ideju dalmatinske nacije koja je ,kako nekritički kaže ,nekoć molila pomoć Mletačke republike protiv barbarstva i tiranije hrvatskih vladara. Ovaj neprijatelj hrvatske Dalmacije raspravlja još i tomu kako u toj pokrajini postoje dvije klase stanovnika od kojih jedni stanuju uz obalu i na otocima te su različiti od onih koji žive iza brda. Ovi prvi, kaže Grisogono, drže se talijanskih običaja dok oni drugi koji su Morlaci vode divlji život, bez nauke i njeguju malo umijeća. Ovaj potomak ugledne hrvatske obitelji Grisogono nije nikako bio idealan uzorak onovremenih Dalmatinaca ali jest Venecijanaca. Nije ni Julije Bajamonti , inače središnja osobnost onovremenog dalmatinskog fiziokratizma bio oduševljen hrvatskim idejama kakve su u to vrijeme u Dalmaciji najjasnije zagovarali franjevački redovnici i samo dio intelektualaca, nego je i on na svoj način zagovarao ideju o dvije Dalmacije, premda je on tu dvojnost tumačio na jedan svakako pomirljiviji i svakako inteligentniji način. Bajamonti koji je bio osnivač splitske gospodarske akademije postao je kad uskoro u Dalmaciju stigne Alberto Fortis i dok bude pisao svoj Viaggio in Dalmazia njegov glavni izvjestitelj.

Ipak prije Fortisova dolaska ,a i Bajamontijeva književnog rada, veliku ulogu u razvitku europske slike o Dalmaciji imao je splitski boravak škotskog arhitekte Roberta Adama, čovjeka koji je stvorio prvi ozbiljni prilog novovjekovnoj j promociji Dalmacije, kako one antičke ali tako one suvremene. Škot Robert Adam u pratnji vrsnog crtača i proučavatelja arhitektonske baštine Francuza Charlesa Louisa Clérisseau stiže u Split 1757. godine neposredno nakon kraćeg boravka u Rimu gdje je proučavao tamošnje antičke starina. U trenutku kad stiže pred Dioklecijanovu grobnicu ona mu se zajedno s ruševinama monumentalne carske palače pretvorene u srednjovjekovni i renesansni grad ukazuje kao zamjenica za Pompeje, ona mu je metafora atenskog Panteon, ona mu je zajedno sa Salonom

650

muzej na otvorenom nalik rimskom Forumu. Adam u drevnom Splitu kao i u obližnjoj Saloni prepoznaje poput slikara Giovannija Battiste Piranesija u Koloseumu ugašeni vulkan antike. Robert Adam se u Splitu osjeća kao da je stigao nad mrtvačku postelju civilizacije. Škot je bio dijete epohe koja je obožavala ruševine, on je udionik vremena koji prošlost otkriva s do tada neviđenom udivljenošću i osjetom začudnosti. Robert Adam premda je vršnjak Gibbona povjesničara raspada rimskog carstva nije nad Dioklecijanovim relikvijama zainteresiran za okolnosti propast rimske ideologije i carstva. Njega prije svega zanimaju volumeni jer on je svoj ukus isklesao na rimskim ruševinama, on je u Rimu opsjednut njihovom monumentalnošću obilazio Dioklecijanove terme i on je tu golemu građevinu vječnoga grada gledao očima novog klasicizma kojemu će Nijemac Wienkelmann podariti suvremene definicije jednako koliko će Johan Wolfgang Goethe tom razrušenom svijetu fiksirati osjećajnost u svojim Rimskim elegijama. Takav jedan Europljanin stiže u Split sredinom 18. stoljeća da bi nakon što je ondje pronašao nekoliko obrazovanih istomišljenika napisao knjigu koju je izvrsno ilustrirao spomenuti Clériseau. Ovo djelo Roberta Adama o ostacima Dioklecijanove palače ima naslov The Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro i bilo je u svoje doba pravim knjižarskim hitom. Robert Adam u toj knjizi tumači svoju pretpostavku kako je izvorna carska palača bila izgrađena u potpunoj simetriji . U tomu on polazi od krivu pretpostavke da je drugi zapadni dio palače nekoć bio namijenjen Dioklecijanovom suvladaru. U toj zabludi radilo se tek o svojevrsnom dugu autorovom prema neoklasicizmu kojemu je bila bliska ideja o savršenom raster drevne palače koja je, prema toj zamisli, nekoć bila puno veća i svakako pravilnija. Kasnije kad se vratio u Britaniju i u kad je živio u Londonu ono što je Adam video u Splitu postat će zaštitnom oznakom svih inače slavnih Adamovih građevinskih pothvata. Robert Adam je naime s braćom u Londonu sedamdesetih godina 18. stoljeća potaknuo gradnju monumentalnog rezidencijalnog bloka s dvadeset četiri

651

povezane zgrade u župi Saint Martin in the Fields na samoj Temzi. Izvorno ime toga zdanja bilo je Royal Terrace Adam, a poslije je po braći Adam nazivano Adelphi Terrace, jer adelphoi na grčkom jeziku znači brat. Kompleks braće Adam bio je arhitektonski blizanac južne morske strane Dioklecijanove palače sve dok nije srušen 1936. Povijest ove londonske inačice Dioklecijanove palače koju je osmislio Robert Adam dramatična je,jer su ovdje dobar dio svojih života stanovali veliki šekspirijanski glumac David Garrick, zatim romanopisac Charles Dickens, koji je mračne scene iz svoga Davida Copperfielda smjestio u londonskim podrumima posuđenim iz Splita. U Adelphi Terraceu živio je George Bernard Shaw, koji je valjda zbog toga dvaput i dolazio u Split. Stanovnici Dioklecijanove palače na Temzi bili su još James M. Barrie, pisac Petra Pana i otkrivač Neverlanda, zatim John Galsworthy, pisac Sage o Forsyteimai naposljetku Thomas Hardy, autor romana o Tessi.

Premda je u ruševinama Dioklecijanove palače vidio i ono što ona nikad nije bila Robert Adam je bio njezin otkrivač a njegova briljantno opremljena i 1764. godine otisnuta knjiga prvi je veliki prilog otkriću Dalmacije kao do tada slabo poznate kulturne činjenice .Adam u Dioklrecijanovoj palači i u njezinim ostacima nije vidio tragove barbarskog eklekticizma, niti je on mogao ondje prepoznati njezin orijentalizam. Njega nisu dok se posvetio Dioklecijanu zanimali ni obližnji Morlaci niti je u njega bilo traga onog predromantičarskog ukusa zbog kojeg bi ga zanimao mit o okrutnom caru koji je bio progonitelj kršćana, a nije mario niti za naraciju o njegovoj ženi ili legendama o njegovoj kćerci.

Robert Adam je za svoj arhitektonski grand tour nakon kraćeg boravka u središnjoj Italiji odabrao Dioklecijanovu palaču da na njoj pokaže najbolje očuvani primjer rimskog klasicizma. Robert Adam splitsku palaču doživljava kao da je fosil, kao da je dinosaurov nožni prst, kao da je priroda sama. On oko nje čuje eolske trube kojih više

652

nema ali je uspio biti pjesnik grada koji doživio kao grob i koji je njemu bio idealnim grobljem! To što ovaj Adamov splitski fosil nije poput Pompeja bio prekriven lavom njemu nije smetalo jer je za njegov doživljaj vrijeme bilo isto što i lava. Glavni protagonist ove divne Adamove knjige o ostatcima Dioklecijanove palače bilo je vrijeme, vrijeme koje je proteklo a sada je u trenutku otkrića živjelo kao slutnja. Na stranicama Adamove knjige rađao se hrvatski modernitet kao djelo jednog stranca koji u drevnom Splitu prepoznaje metaforu jednog vremena kojem je bio ranim akterom. Ima naravno u slojevima Adamove knjige i u njezinim crtežima slutnja egipatskih slojeva palače, nije to vidljivo samo u prikazima sfingi nego i u činjenici da se čitav grad prikazuje kao jedna velika tek otkrivena mumija čije su kartuše rimski natpisi, dekoracije i podsjećaj na slavu koja prolazi. Sve to upisano je u ovu važnu Adamovu knjigu koja je posebno vrijedna jer je sve to izrečeno bez i jednog spomena ideologije. Neoklasicist on se uzbuđuje nad ruševinama onoliko koliko i marquis de Sade nad svakodnevnim okrutnostima, onoliko koliko je suze obožavao Jean Jacques Rousseau, ili Morlake pisac deset godina mlađeg Puta po Dalmaciji Alberto Fortis a nakon njega i brojni hrvatski neoklasicisti i nositelji nove osjećajnosti kakvi su bili Matija Petar Katačić ili Đuro Ferić. Poezija oblika jest ono što je u Splitu najviše uzbuđivalo Adam, isto ono što će 1782. ondje potražiti jedan drugi putnik i slikar Luois Francois Cassas kada bude na platnu zaustavio ono što je vidio u srcu Dioklecijanove palače. Bili su Cassasovi prizori nešto romantičniji od onih koje je u istom krajoliku ugledao Adam i u kojima nije više bilo klasicistima toliko potrebne zastrašujuće simetriju koju je kasnije zazivao na svojim slikama veliki engleski slikar i pjesnik William Blake.

Hrvatski duhovni ali i stvarni krajolik postajao je tako sve više vježbalištem europskih intelektualaca, prostorom u kojem su oni mogli uvježbavati svoj ukus i svoju sklonost eklekticizmu. Pa kao što je taj isti krajolik na početku 15. stoljeća bio znanstvenim

653

laboratorijem Europljanima koji su ga poput Ankonitanca Ciriaca de Pizzicolija otkrivali kao punokrvnu humanističku terra vergine, sada na početku novovjekovlja on postaje pozornicom na kojoj nostalgični duhovi traže zavičaj izgubljene čovječnosti. Naravno tek će za koju godinu naklon pojave Adamove knjige stići u Dalmaciju oni koji će ondje tražiti pa i pronaći potomke onih ljudi pred čijim se očima prije puno stoljeća ugasio sjaj carske grobnice i pred čijim očima se urušavala i grobnica čovjeka koji je poželio postati Bog i pretvarala u hram Boga koji je postao čovjekom. O tomu Robert Adam možda i nije razmišljao, bio je on vjerni Winckelmannov učenik i njemu je cilj bio pronaći, naravno na nekom drugom mjestu, metaforu Pompeja. U Splitu našao je ono što je tražio. Našao je mjesto na kojem je Orbis romanus bio najtemeljitije srušen ali i najuvjerljivije i najživotnije očuvan. Naravno ne kao prostor nego kao vrijeme što je Adamovoj epohi bilo posve primjereno. Više od prostora njih je zanimalo vrijeme i huk njegove prolaznosti.

Posve je drugačiji bio dalmatinski angažman Padovanca Alberta Fortisa i njegovih domaćih prijatelja. Fortis koji se rodio 1741. i koji je studirao u Rimu, u svom je životu prijateljevao s velikim brojem Dalmatinaca i moglo bi se reći da nikad prije njega nije živio neki Talijan prije njega koji je poznavao toliko ljudi iz Dalmacije i koji ju je pokušao razumjeti kao cjelinu. Zbog toga su i reakcije Dalmatinaca na njegov rad bile vrlo česte, od onih negativnih među kojima je knjiga Ivana Lovrića najbolji primjer do posve pozitivnih reakcija na njegov rad kao i prijateljstava koja su ga povezivala s brojnim hrvatskim intelektualcima poput Tome Basseglija kojega je osobno preko Alpa odveo na studij u Basel i pomagao mu čitavog života na mnoge načine, preko veza s Radošem Michelli Vitturijem, Petrom Nutrizijem Grisogonom,konačno s Julijem Bajamontijem koji mu je duhom bio najbliži a onda i brojnim danas zaboravljenim njegovim prijateljima i prijateljicama od kojih je bio zaljubljen u učenu i udanu Dubrovkinju Mariju Giorgi s kojom je razmjenjivao ljubavna pisma.

654

Alberto Fortis nikad nije tajio svoje frankofilske i jakobinske stavove što je sa svoje strane izazivalo njegove sukobe s nekim konzervativnim Dalmatincima. U službu škotskoga plemića Johna Stuarta Earla od Buta stupio je 1770. svakako svjestan da je to onaj isti čovjek koji je financirao tiskanje Adamove knjige o ruševinama Dioklecijanove carske palače 1764. Sada je Fortis u njemu pronašao mecenu koji će ga u Dalmaciju poslati da ondje traži ono što je u Škotskoj već bilo pronađenu, a to će reći autentičnu poeziju autentičnih dobrih divljaka. Tražio je tako Alberto Fortis za škotskog bogataša paralelne svjetove Škotske i Dalmacije pri čemu mu je jedan od zadataka trebao biti da posredno dokaže autentičnost inače mistificiranog škotskoga barda Ossiana. Fortis ni Earlu od Buta osobno ali ni europskoj javnosti nije u Dalmaciji dokazao autentičnost škotske poezije i Ossiana ali je on ondje pronašao jednog nešto modificiranog Ossiana koji se zvao Andrija Kačić Miošić alias starac Milovan, koji je bio franjevački redovnik, hodočasnik po pjesničkoj i povijesnoj baštini svoga naroda.

Alberto Fortis je u duhu svoga romantičnoga vremena bio spreman na samoironiju, na razmišljanje o sebi i svojim pogreškama. Premda je zatajio svoju fasciniranost Kačić Miošićevim pothvatom u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga , galantni opat Alberto Fortis nije mogao sakriti spoznaju što mu se doista dogodilo na istočnoj strani Jadrana. On je , naime nesvjesno a možda i pritajeno , europeizirajući Kačićevu knjigu i njegov predmet, podražavajući književni postupak Kačić Miošićeva thesaurusa i njegove enciklopedije za Morlake na kraju postao sam njezinim kustosom i enciklopedistom. Ovako je pjevao ,na način pučkog enciklopediste, Andrija Kačić Miošić zaogrnut pod kostim starca Milovana:

Osobitu narod svaki

kripost ima, s kom se diči,

koju daje Bog prijaki.

655

Mudri kažu ove riči.

A kraljuje sva rabrenost

u narodu slovinskomu,

snaga, jakost i srčenost

u vojniku rvatskomu.

Aleksandro to svidoči,

kralj veliki svega svita,

svakom noseć on prid oči

dilovanja plemenita,

koja vazda ukazaše

Slovinjani vitezovi;

i zato se zovijaše

slavni jaki narod ovi.

Pri neg umri, njim ostavi

dopušćenja blagodarna,

uznosi ji, fali, slavi

rad junaštva vele harna.

Kara, priti i proklinje,

ko b' opsova narod ovi,

i svakoga još zaklinje,

da za njima zlo ne slovi.

Ostavlja jim banovine

sve od mora latinskoga

i države jošter ine

od Baltika ledenoga,

656

da njiovo ima biti,

od starine kako biše,

i niko se nejma priti;

Aleksandro to hotiše.

Sva velika Sarmacija

od starine njiova je,

slavna Bosna, Dalmacija

ilirička država je.

Moskovija, Polonija,

Bohemija, Ungarija,

sva bogata Slavonija

i vitežka Bulgarija,

slovinske su te države,

davno koje osvojiše,

i puno se oni slave,

jer narode pridobiše.

Ligonija, Alanija,

ravna Lika i Krbava,

još i lipa Arbanija

ilirička jest država.

Plodna zemlja Pomeranska

i Gorija još suviše,

banovina a i Kranjska

slavnog puka vazda biše.

Njiova je didovina

657

Srbska zemlja i Rusija,

u istinu još starina

Tatarija i Prusija.

U bilomu gradu svomu,

Aleksandrija ki se zazva,

svemu puku slovinskomu

ljubeznivu pozdrav nazva.

U vremenu u kojem je Fortis posjećivao južnohrvatske krajeve znanost je još jednom pokušala sistematizirati sav poznati svijet. On sam bio je po najužoj svojoj specijalnosti geolog i u Dalmaciji je tražio tragove kretanja litosfere i ispitivao prodore starijih stijena kroz mlađe, zanimali su ga fosilni ostatci.Bio je on sudionik vremena u kojem su biolozi hitro ali ne najtočnije nacrtali stablo svih životinjskih i biljnih vrsta,još malo pa je to bio svijet u kojem su se dimili parni strojevi a elektricitet bio je otkriven u žabljim krakovima i fiksiran upravo u trenutku objave Fortisovog Putovanja po Dalmaciji. Geografi su u to vrijeme na svojim kartama upravo ucrtavali posljednje okrajke do tada nepoznate zemljine kugle. Jedan od tajnovitih okrajaka s tih karata bila je i Hrvatska. Naravno ne u doslovnom smislu jer je hrvatska geografska slika bila već detaljno fiksirana ali ona Hrvatska koja nije bila dovoljno poznata odnosila se na predodžbe o njezinim stanovnicima. Tako se dogodilo da je jedan dio Hrvata, naravno ne svojom voljom ,postao u drugoj polovici 18. stoljeća hit temom svjetske književnosti . Ti ljudi , kojima su jednu granu nazivali Morlacima, nisu svoje suvremenike zaintrigirali originalnošću Boškovićevih teorije sila ili svojim nacionalnim programom niti su ikoga zanimale njihove vojne vještine. Oni su europske salone i vladarske koridore zainteresirali onoga časa kada je

658

bila odaslana vijest da na tlu Hrvatske u zapuštenom i brdskom, ali mitologijom okovanom zaleđu Dalmacije , još uvijek postoji rezervat u kojemu žive dobri divljaci. Vijest o tom otkriću obznanio je upravo Alberto Fortis koji je u Dalmaciji htio pronaći mitski svijet paralelan keltskoj mitologiji koja je sredinom 18. stoljeća diljem Europe bila u velikoj modi. U svojoj potrazi imao je uspjeha,jer dok su Britanci morali krivotvoriti keltski folklor i dok je tamošnji književnik James Macpherson bio prisiljen krivotvoriti nepostojećega škotskog barda Ossiana, u dalmatinskom zaleđu Fortisu nije trebalo izmišljati ništa. Trebalo je samo nešto malo pretjerati u opisu pronađenog svijeta. Jer u toj Fortisovoj idealiziranoj Morlakiji mitovi su živjeli u izvornom stanju, ondje se moglo vidjeti Homera kako prebiva u katunima, ondje se moglo s njime opijati, ručati, moglo se zajedno s njime pohoditi pogrebe, biti nazočan morlačkim svadbama i istjerivati vampire ili nazočiti karaktičkom ubijanju zmija. Fortisov putopis najslavnija je knjiga o Hrvatskoj koja se ikada pojavila; djelo je tipični putopis svojega doba, obiluje istraživačkim elementima ali je u isto doba vrlo uzbudljiva i raznolika priča o novim ljudima i krajevima, o potpuno nepredvidivim susretima i događajima, dokument s ponešto povišenim autorovim glasom, knjiga koja navodno otkriva nepoznatu zemlju. Fortis je hinio da piše znanstveno djelo ali je njegov Put po Dalmaciji najviše politički spis. On je knjiga u kojoj se zaostaloj Dalmaciji predlažu nove ekonomske solucije, a europskoj salonskoj eliti nudi kondenzirano iskustvo o prirodnom stanju nekih rubnih Europljana. To je knjiga u kojoj se za civiliziranog čitatelja destilira priča o dobrom divljaku koji je idealan čovjek i koji treba biti uzorom modernosti. Fortis je svojim putopisom napisao vrlo čit1jivu knjigu, djelo s kratkim paragrafima i s različitim perspektivama, knjigu sa zapisima stihova, zbornik najnevjerojatnijih opažaja između kojih je ponuđen originalni i prevedeni tekst poeme Hasanaginica koju su odmah požurili prevesti i W. Scott i J. W. Goethe. Alberto Fortis koji je bio veliki prijatelj mnogim učenim Hrvatima, koje je posjećivao i s njima se dopisivao, bio je savršeno svjestan da ti ljudi nisu imali baš

659

mnogo veze s njegovom idealiziranom i vrlo jednostranom slikom o Morlacima. U njihovim gradskim i ladanjskim salonima uz jadransku obalu Fortis je živio onako kako se inače živjelo u onodobnoj Europi, živio je moderno i bez predrasuda, ali čim bi otišao u obližnja brda, čim bi nakon nekoliko sati stigao u prve katune Dalmatinske zagore, postajao bi proizvođač u svoje doba vrlo profitabilnog mita o Morlacima. Fortis svojim Putovanjem po Dalmaciji kao da je napisao drugi dio Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Izvorna stihovana Enciklopedija za Morlake sada je dobila svojega pravog propagatora. Te dvije knjige, Kačićeva i Fortisova, jedna iz 1756. a druga iz 1774., vrlo su srodne, samo što su bile namijenjene potpuno oprečnoj publici. Onu stariju čitali su i napamet učili sami Moriaci, a onu drugu nisu uopće pročitali.

Najvažnija poetološka osobina Kačić Miošićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga jest višeslojnost autorovog književnog postupka .U svom djelu autor ne samo što je primao brojne poticaje iz usmene narodne poezije ili iz starijih kroničarskih i historiografskih izvora, pa i književnih tekstova svojih prethodnika, nego je Andrija Kačić Miošić stvorio pjesmotvor koji je vrlo brzo postao jednim od klasičnih tekstova tadašnje hrvatske književnosti, tekstom velike usisne ali i emitivne književne moći. Pored toga što je bio poticaj umjetničkoj i pučkoj poezije svoga vremena primao je Kačić Miošić u svome Razgovoru i niz pobuda iz starije pisane i umjetne književnosti pa je tako između ostalog koristio građu iz epilija Šambek satarisan Ivana Antuna Nenadića literarno vrlo sofisticiranog bokokotorskog vikara. Uostalom mnoge je izravne poticaje mlađi Andrija Kačić Miošić primio i od Filipa Grabovca koji je u svojem Cvitu objavljenim 1747. bio njegovim svojevrsnim pretečom a Kačić svojevrsnim učenikom toga pjesnika mučenika koji je umro u venecijanskim tamnicama. Tekst Kačićev tako je vrlo brzo bio oživljen u brojnim ponekad retrogradnim ali geografski vrlo rasprostranjenim primjerima aktualne hrvatske epike kakva je

660

nastajala ne samo u Dalmaciji i njezinom zaleđu nego i u Dubrovniku ,zatim u Slavoniji i u Bosni , a onda i u kajkavskim područjima središnje i sjeverozapadne Hrvatske. Njegov Razgovor ugodni naroda slovinskoga odjeknuo je izvan užeg zavičaja pjesnikova. Andrija Kačić Miošić bio je u višestoljetnom hodu hrvatske književnosti njezinim prvim autorom koji je imao plenarnu recepciju u svim hrvatskim zemljama od Boke kotorske do Slavonije, od Zagreba do Bosne. Čak u kajkavskoj Hrvatskoj Nikola Benger povjesničar pavlinskoga reda nabavlja Kačićevu pjesmarica tek što je bila otisnuta. Zagrepčanin Tituš Brezovački ne samo što je čitao ovoga u Zaostrogu preminulog pjesnika nego je nasljedujući njegov stil pisao prigodnice u štokavskim desetercima . Jedan drugi kajkavski pjesnik Matija Tomičić kad opjevava smrt generala Filipa Vukasovića uzet će od Kačića Miošića naslov koji kod njega postaje Razgovor nemili naroda rvatskoga Krajine primorske. Znatan je bio Kačićev utjecaj na bosanske franjevce i to u djelima Filipa Lastrića koji je od njega preuzeo fragment o junaštvu Skender-bega Kastriotića. U Slavoniji bilo je još više posudbi iz Kačića Miošića. Samo devet godina po drugom izdanju Razgovora Emerik Pavić tiskao je u Pešti 1768. svoje Nadodanje glavni događaja Razgovoru ugodnu naroda slovinskoga. Još prije tog dodatka isti je Pavić prevodio odlomke iz Kačićevog Razgovora na latinski jezik u knjizi Descriptio soluta et rhythmica regum, banorum,caeterorumque heroum Slavinorum seu Illyricorum koju je namijenio strancima kako bi bolje upoznali povijest ,kako je govorio, slovinskih i iliričkih vladara. Na Kačića Miošića u Slavoniji su se ugledali domaći epičari poput Josipa Paviševića,Šimuna Štefanca koji hvali Marijana Terzijićaj ednoga od Kačićevih junaka za kojega kaže da mu je njegov prethodnik Starac Milovan činio baš lipe divane. Od Kačića je učio i Blaž Bošnjak u svom Ispisivanju rata turskog pod Josipom cesarom II objavljenim u Osijeku 1792. a nije bio Kačić nepoznat ni Antonu Ivanošiću, a poznavali su ga i u njega se ugledali Antun Matija Relković i Matija Petar Katančić. Uz to posredstvom Emerika Pavića Kačića su bili upoznali i Bunjevci pa je

661

on bio čitan u Bačkoj ,gdje Grgur Peštalić u maniri starca Milovana stvara epsku pjesmu Dostojna plemenite Bačke , knjigu koja je jačala hrvatski duh u tim najistočnijim krajevima hrvatskoga povijesnoga prostora. Naravno da je najintenzivniji utjecaj Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga bio u rodnoj pjesnikovoj Dalmaciji kao što je njegov utjecaj snažan bio i u Dubrovniku pri čemu te izbore po blizini i nije potrebno posebno naglašavati jer je još od najstarijih vremena bilo mnogo slučajeva izravnih južnohrvatskih književnih dodira. Ovi drugi kontinentalni dodiri uglavnom su bili novost jer su do tada književne veze među razuđenim hrvatskim pokrajinama ostvarivali tek poneki političari i vojnici a pisci vrlo rijetko pa i gotovo nikad.

Dok je u Veneciji ,u tamošnjim bibliotekama, Alberto Fortis istraživao neke važne Hrvate iz prošlosti, čitao pisce poput Franje Petrića ili Markantuna De Dominisa, uostalom kad je odlučio pretiskati renesansni putopis Antuna Vrančića po turskim posjedima, znao je on da sve to što će proučiti i uvesti u svoj kasnije slavni putopis postoji izrečeno u knjizi Andrije Kačića Miošića. Fortis nije morao imitirati hrvatskoga pisca nego je samo morao zamijeniti njegovu publiku. On nije pisao puku hrvatskome koji je živio u primorju i u zagori dalmatinskoj , nego je on pisao razmaženim europskim salonskim dokonjacima ali i sumnjičavcima iz dvorskih koridora . Njegovi su čitatelji imali rafiniraniji književni ukus ali oni su za razliku od čitatelja i slušatelja Kačića Miošića bili manje koncentrirani na sadržaj koji im se predavao. Ipak Alberto Fortis u svojoj slavnoj knjizi Viaggio in Dalmazia učvrstio je Europljanima, za njihov novac, sliku o morlačkoj polukolonijalnoj Dalmaciji pa ono što je on bio svojim škotskim financijerima i mecenama njemu je u Dalmaciji bio Bajamonti, pouzdanik i informant. Prijateljstvo ove dvojice ljudi ostavilo je u opusima obojice značajne tragove pri čemu je Fortisu svijet Morlaka prije svega egzotičan dok ga domaći sin Bajamonti tumači kao preostatak nekog antičkog pra-svijeta, nekog homerizma u svojoj studiji o Homerovom morlakizmu. Za obojicu

662

ovih predromantičara egzotični svijet Dalmacije je metonimija istočne Europe, ali on im je i metonimija slavenskoga istoka u kojem , kako vjeruje Giacomo Casanova, žive Morlaci sve od Jadrana pa do Baltika i gdje ti dobri divljaci govore neki gotovo jedinstveni slavenski jezik.

Fortisova knjiga bila je za europski Zapad dugo vremena glavna informacija prema kojoj su nas odmjeravali i prepoznavali. Njegovo je djelu među Talijanima, a posebno u Veneciji otkrilo zaboravljenu prirodu i ljude. Fortis na stranicama svoje knjige spaja prosvjetiteljstvu volju za reformom sukladnu većem dijelu mletačkih vladara a s druge strane i potrebu za evociranjem primitivnih društava, za njihovo znanstveno promatranje i težnju prema povijesnoj istini, energiju dakle koja se upućivala tadašnjim kolonijama u Africi, Aziji i Americi.

Paradoks tog navodnog otkrića jest u tomu što su na drugoj strani Jadrana a posebno u granicama venecijanske Republike dobro poznavali Dalmatince jer je ondje 1760. bilo dvije regimente dalmatinskih vojnika smještenih na Lidu, a nešto na kopnu. Fortis je u Dalmaciju poduzimao dvanaest putovanja i to je bilo oko trideset mjeseci u razdoblju od dvadeset i šest godina.

Žanrovski je Fortisov putopis djelo vrlo složene, fragmentarne kompozicije. Na stranicama te knjige stvoren je svojevrsni kulturni katalog koji pisac upućuje svojoj matičnoj sredini pa onda i široj europskom prosvjetiteljskoj publici. U tom smislu on građu selektira prema zanimljivosti pri čemu mu je ideološki okvir konstruirati sliku o dobrom divljaku koji živi u toj zemlji i koji je nepoznat suvremenicima.Fortisovi su Mecene bili Britanci, pretežito Škoti, kao što je Škot bio i Robert Adam otkrivač Dioklecijanove palače koji mu je u svom dalmatinskom boravku prethodio više od jednog desetljeća. Fortisovi mecene bio je pored Johna Stuarta Butea još i John Strange geolog i arheolog britanski poslanik na lagunama, pa onda i anglikanski biskup Londonderrya Frederic August Hervey…

663

Prijatelj Fortisov književnik Melchiore Cesarotti, gost u njihovoj obiteljskoj kući u vrijeme njegova dalmatinskog puta prevodio je Ossiana na talijanski. Fortis za Butea i spomenute mecene objavljuje tri godine prije slavnog putopisa još i knjigu Ogled opažanja o otocima Cresu i Osoru gdje već naglašava zanemarenost slavenskog stanovništva u Dalmaciji koje da je prepušteno samo sebi pri čemu mu se životni prostor proteže od Koruške do Tihog oceana. U toj svojoj prvoj dalmatinskoj knjizi Fortis prevodi jednu Kačićevu narodnu pjesmu s tezom da su pjesme pouzdan izvor za upoznavanje onovremenih ljudi, njihova narodnog duha i napose povijesne istine što je još bila teza Petra Hektorovića kad je zapisivao bugarštice u 16. stoljeću.

1773. Fortis piše stručni izvještaj naručen od venecijanskih vlasti o ribarstvu na Jadranu Relazione sulla pesca in Dalmazia. Britanski mecene koje su vidjele i taj tekst o ribarstvu nagovaraju Fortisa da ode , za njihov novac, na jedno oceansko istraživanje. Padovanac to putovanje neće nikada ostvariti ali u Dalmaciju će nastaviti odlaziti i pisati o njoj slavne tekstove.

Alberto Fortis dok piše o Dalmaciji nije bio samo škotski plaćenik nego je on želio biti koristan mletačkim vlastodršcima. Taj odnos je bio obostran jer su i oni u tom smislu za njega bili zainteresirani. Bilo je kod Fortisa zbog toga nekog imperijalnog patriotizma, pa dok su za komediografa Carla Goldonija Dalmatinci heroji pomorstva za Fortisu oni su skromni ribari koje treba obrazovati. Alberto Fortis već u svojim prvim spisima o Dalmaciji afirmira stariji termin mauro valacchi koji je u Veneciji označavao stanovništvo unutrašnje Dalmacije , dakle upravo onaj dio puka koje je do oslobođenja tih krajeva bio pod turskom upravom. Fortis te ljude smješta u os koja je s jedne strane vrijednosna a s druge temporalna , dakle on ih uspostavlja u posve nepravedan odnos prema kojem su oni nazadni a mi moderni ljudi prema njima smo napredni. Morlaci su , kaže Fortis,

664

različito moralni od nas ,premda uz njih i njihove vrline on lako upotrijebi oznaku bezazlenost i glupost.

Prije nego je napisao svoj Viaggio in Dalmazia , a onda posebno na stranicama te knjige, Alberto Fortis često naglašava , a to je mislio isto kao i drugi venecijanski administratori Dalmacije, kako se u slučaju Morlaka radi o narodu divljem i nerazumnom, lišenom svake čovječnosti i sposobnom za svako zlodjelo. Pričalo se naime o njihovim okrutnim ubojstvima i krađama. Fortis veli da je to tako jer su se Morlaci navikla da ih se, a tako je navodno bilo za turske vlasti, ne kažnjava.

Ali da ne bude posve negativan prema svojim književnim junacima Alberto Fortis ističe kako je Morlak gostoljubiv, kako je on darežljiv , srdačan. Divi se njihovim postojanim prijateljstvima, ali ih žestoko kritizira zbog krvne osvete i poljoprivrednih neznanja, njihove rasipnosti, nerazumnosti. Žive od dana do dana, takvi su i u ribarstvu svu ribu što je ulove ili odmah pojedu a ne znaju je spremiti za kasnija razdoblja.

Fortis ne zaboravlja opisujući Dalmatince ni ostatke starih antičkih građevina. Njemu one trebaju poslužiti da se promijene pojmovi što ih općenito imamo o Dalmaciji. On naglašava da ne bi bile onolike rimske kolonije da je boo to tako strašan kraj kakvim ga se opisuje. Nije slučajno stoga što Fortis objavljuje spomenuti Vrančićev putopis zaokupljen antičkim starinama i što ga uvrštava u svoju knjigu. To arheološko poglavlje neka je vrsta scenografije iz koje će u njegovom vremenu izroniti Morlaci koji su njemu i sami arheološki artefakti. Fortisu se dopada način na koji se Morlaci međusobno liječe. U tom području oni prema njemu mogu otvoriti kritiku zapadne medicine, odlično poznaju ortopediju, a posebna ga impresioniraju njihovi postupci u vezi sa smanjenjem temperaturi. Poeziji Morlaka pripisuje Fortis osobine jednostavnosti, neke imanentne sirovosti te nered forme

665

koji nema ništa podijeliti s racionalizmom tadašnje poezije. Nije samo da su Morlaci posve različiti od europskog okoliša. Fortis kaže da su takve i orlušine koje pored njih žive pa je jednom od velikih orlova premjerio promjer krila koja idu do dvanaest stopa pri čemu je primijetio kako te goleme ptice podižu sa zemlje morlačku janjad pa je nose u svoja gnijezda pri čemu nije jednom čuo da oni na taj način u kandžama prenose ne samo manje ovce nego i ovnove pa čak i pastirsku djecu

Uspoređuje Fortis na neki način bestidno dalmatinske Morlake s Hotentotima, jer veli ne samo što im žene doje djecu tako da kao Hotentotkinje prebacuju velike grudi preko leđa nego su im slični i po načinu na koji se odnose prema gospodarstvu . Morlaci kazuje Fortis sposobni da za tjedan dana posve raspu ono što bi im moglo koristiti mjesecima. O čudesnoj duljini sisa kod morlačkih žena ostavio je Fortis malo vjerojatnih slika.To što on Morlake uspoređuje s urođenicama Amerike ili Tatarkinjama ,samo je pokazatelj da je Fortis bio suvremenik oceanskih putovanja Jamesa Cooka što se vidi u njihovim vrlo sličnim opisima načina kako djevojke drže kosu u pletenicama, na Polineziji i u Dalmaciji, kako u nju upleću medalje, stakleno zrnje ili probušene dukate. Fortisu se činilo da su te njihove urešene kapice pravi mali numizmatički muzeji antičkih starina. Uz to ovoga su prosvijećenog putnika jako zanimali elementi fantastičnog u svijetu Morlaka, posebno njihove priče o vampirima, kazivanja o vješticama pa oni imaju, kako Fortis konstatira, legende slične onima u Transilvaniji gdje vampiri potomci Drakulini sišu žrtvama krv. Uspoređuje on Morlake u kategorijama onodobne antropologije sa stanovnicima Afrike i Azije jer da oni nisu bijeli kao Talijani nego da su tamni kao narodi ovih kolonija. Naravno ta se predrasuda temeljila na kolonijalnoj logici koja piscu ali i njegovim naručiteljima, najprije mletačkim vlastima , pomaže da lakše vladaju svijetom takve navodne različitosti i drugosti, a Škotskim mecenama ona je dokazom da je njihov putnik bio na pravom tragu.

666

Ipak jedan od potomak tih dalmatinskih Morlaka, Sinjanin Ivan Lovrić, čim je završio prvi medicinskih studija u Padovi,i čim pročitao Fortisovu knjigu , odmah odluči odgovoriti na ono što je u njoj smatrao uvredama na račun svojih sunarodnjaka te je pokušao obraniti svoj zavičaj i njegovu stoljetnu uljuđenost. Bio je Lovrić nažalost tek leptir pisanja, živio je samo dvadeset i tri godine i njegov odgovor Fortisu jedino mu je književno djelo. Potomak je onih Lovrića što ih je Kačić Miošić u svom Razgovoru ugodnom opjevao zbog velikog junaštva. Lovrićeva knjiga Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Forits, tiskana je u Veneciji 1776., ona je opsežni polemički traktat, pa je po tomu rijetka u tadašnjoj hrvatskoj književnoj anemiji. Bila je to razorna knjiga u ono vrijeme nepoznatog autora koji je slavnom putopiscu odgovorio oružjem njegova vlastita iluminizma ali i s obiljem predromantičarske senzibilnosti. Lovrić u svojoj knjizi uspijeva pobiti navodnu fiksiranost i nepromjenjivost morlačkog ponašanja i njihovih običaja. U svoj diskurs hrvatski pisac uvodi načelo povijesti i promjene te time vrlo dobro neutralizira neke od glavnih točaka Fortisove argumentacije. Lovrićev racionalizam i jakobinstvo vidljivo je u njegovoj tezi kako su svećenici i to prije svega oni pravoslavni uzrok morlačke zatucanosti: Njihove dojke nisu nikada tako duge, da bi mogle dojiti djecu i straga preko ramena ili ispod pazuha. Ne bih se uostalom usudio poricati, da su to za kakva stranca grudi prekomjerne veličine, ali se u istom kraju vide i osrednje grudi, slične grudima mnogih žena drugih europskih naroda.

I onda zaključuje u duhu svoga racionalnog vremena: Ovo je mišljenje još jedna bajka, koju su izmislili stranci, i ne bih nikada bio pomislio, da će ga prihvatiti prirodoslovac kao Fortis.Istina, Juvenal nas uvjerava da je neko dijete sisalo dojku veću od sebe, majorem infante mamillam, i ja sam rad da u to vjerujem, ali naše morlačke žene nisu te vrste. Ivan Lovrić tako uspješno razobličuje Fortisov stereotip o

667

Morlacima, njegov fetiš velikih grudi koji ne samo morlačke žene nego čitavu Dalmaciju smješta u zonu animalnog. Zanimljivo je da i Lovrić baš poput Fortisa uvodi morlačke običaje među egzotične narode, pa ih tako uspoređuje s Brahmanima i to baš običaje morlačkog šišanog kumstva ili hodanje nagih muškaraca što opet uspoređuje s običajima kod američkih Indijanaca. Lovriću su sve ove usporedbe služe prije svega isticanju snaga pa i tjelesne superiornost istočnojadranskih stanovnika a ne njihove inferiornosti. Zanimljivi su oni elementi Lovrićeve polemike s Fortisom pri čemu se on na jednoj strani bavi posve nevažnim detaljima kao što su jedenje i uzgoj češnjaka, hranjenje žabama da bi onda nudio argumente o slavnim i uspješnim Dalmatincima kakvi su bili Markantun de Dominis ili Ruđer Bošković.

Ono što je Lovrića najviše smetalo u Fortisovu rukopisu jest svjesno stvaranje zabluda ondje gdje za njih nije bilo nikakvoga povoda. Lovriću vlastiti zavičaj nije ni po čemu egzotičan, pa zato on smatra da je Fortisova slika o Morlacima pretjerana i uvredljiva. Nažalost Ivan Lovrić upada u zamku Fortisove logike kad otklanjajući prethodnikove pogreške, iznova ispisuje neke stranice koje bi, da je mogao i znao bio napisao i sam Fortis. Bila je to zamka morlačke egzotičnosti u koju je upao neiskusni Lovrić koji je svojoj knjizi dodao i začudno dobro napisani prozni tekst Život hajduka Stanislava Sočivice koji se može smatrati prvim primjerkom hrvatske romantičarske pripovijetke. Ovo je završetak te najstarije hajdučke pripovijetke , žanra koji je cvjetao u hrvatskoj književnosti tek sredinom 19. stoljeća:

Sočivica se sada približava sedamdeset i prvoj godini, i može se kazati da je čvrst, obećavajući, da će živjeti još trideset godina. On mirno živi u selu Gračacu u austrijskoj državi, udaljenom otprilike četrdeset milja od Knina. Lica je duga, stasa srednjega, očiju plavih, a držanje mu je divlje. Morlački su običaji bili u staro doba slični njegovu životu, a neku predodžbu o tom dobivamo čitajući Ovidijev

668

De Ponto: Ili promatram ljude, veli Ovidije; jedva da su zavrijedili to ime,i divljiji su nego vuci. Ne boje se zakona, već je sila jača od pravde, a pravo pada pod ubojničkim mačem. Svi traže plijen krvlju i drže, da je sramota živjeti bez njega. Ako ih se i ne bojiš, mogu ti na prvi pogled postati mrski. Divlji govor, ljuto lice i prava Martova slika. Takvi su današnji Crnogorci. Kad bi prema tome tkogod rekao , da su hajduci u neko doba sačinjavali jedan narod, ne bi zaključivao loše. Ja držim, da su se junačka djela starih narodnih junaka, o kojima pjevaju Morlaci, malo razlikovala od Sočivičinih.Da se je rodio u davna vremena, možda bi se sada o njemu pjevalo ono, što se pjeva o Marku Kraljeviću i o mnogim drugima; a kako se je u naše dane istakao neobičnim djelima iznad svih drumskih razbojnika, tako bi možda u drugo doba bio stekao žezlo.

U svojim kritičkim Bilješkama donio je Ivan Lovrić mnogo građe koju Fortis nije poznavao. Ipak ne htijući napisati dopunu knjizi s kojom je polemizirao. Lovrić svoj spis nije usmjerio najširoj europskoj publici. Lovrićeve Bilješke su ipak poslije kada su proučavali dalmatinski folklor, čitali francuski romantičari pa se njima koristio i Charles Nodier u romanu Jean Sbogar, u kojemu je naslovni lik prikazan kao da je unuk Lovrićeva hajduka Sočivice. Biografija Stanislava Sočivice koja je uključena u Lovrićevu polemičku knjigu doživjela je samo godinu dana nakon prve objave uspjeh jer je prevedena na francuski i objavljena u Bernu.Tekst o hajduku Stanislavu Sočivicu najava je žanra hajdučkih pripovijesti kakvih se puno pisalo u hrvatskoj književnosti tijekom 19. stoljeća dok je s druge strane to djelo najava egzotičnih knjiga koje su domaći pisci nudili zapadnom knjižnom tržištu želeći se približiti očekivanju njegove publike. Lovrićeva polemika izazvala je prilično žestoke reakcije pa je hrvatski autor napisao godinu dana nakon objave svoje knjige napisao jednu Lettera apologetica na koju je nepoznati netko iz Fortisova kruga odgovorio u tekstu Obrambeni govor to jest Sermone

669

parentico i potpisao se pseudonimom Pietro Scalmer.Za taj tekst sam Fortis na jednom mjestu veli da je djelo Lovrićevog sunarodnjaka a zaključuje kako bi mladog Lovrića trebalo da njegov odgojitelj svojski izbičuje . Lovrićev se talent nije imao prilike raskriliti. Nasrnuvši na slavnog i utjecajnog Fortisa pokazao je dosta društvene odvažnosti, a uza sve mane njegova polemička knjiga ostat će uvjerljivi primjer ranog uvoza europske predromantičarske senzibilnosti u hrvatsku književnost te prvi dokaz o tomu kako su retoričke tradicije latinskoga srednjovjekovlja i europskog humanizma od sredine 18. stoljeća počele sve više gubiti snagu. Lovrićeva knjiga samo je jedan od primjeraka nove književnosti u kojoj se najmanje vodilo računa o poetičkim pravilima a jedino ,marilo za sadržaj i osjećaje.

Odjeci Fortisovih morlačkih putopisa bili su brojni. Tako je Camillo Federici potaknut Fortisovim dalmatinskim putopisom napisao je 1794. dramu iz narodnog života Gli antichi Slavi, da bi osam godina kasnije po toj drami Giuseppe Artusi napisao muzičku dramu Le nozze de' Morlacchi i objavio je u Padovi 1802. godine.Wynne Rosenberg na francuskom piše roman Les Morlaques i objavljuje ga u Veneciji 1788.godine. Taj roman preveden je na talijanski jezik 1798. s ponešto etnološkim naslovom I costumi dei Morlacchi. Vjeruje se da je taj talijanski prijevod izradio jedan od dvojice dalmatinskih prosvjetitelja Julije Bajamonti ili Ivan Dominik Stratico pri čemu je manje važno tko je od njih obavio taj posao ali je činjenica da je autor toga prijevoda u svoj tekst uveo čitav niz posve novih povijesnih, zemljopisnih i foklorističkih podataka pri čemu ima čak i onih koji uspoređuju Fortisov tekst sa zapisima kapetana Cooka, kao i s činjenicama iz života američkih Indijanaca.

U istoj modi napisana je tragična drama Giovannija Greppija Dalmatinski junak ili Aurangzeb, kralj sijamski iz 1793. u kojoj se pojavljuje neki kapetan Marković koji ima isto prezime kao i junak u romanu Morlaques,a nije mu dalek ni hrabri Radović iz Goldonijeve

670

drame Dalmatinka. Ipak najveći je uspjeh od svih ovih Fortisom inspiriranih knjiga imao spomenuti roman Jean Sbogar francuskog književnika Charlesa Nodiera iz 1818. godine, a zajedno s njim imala je veliki uspjeh i zbirka tobožnjih prijevoda ilirskih pjesama koju je sastavio Prosper Mériméa i naslovio La Guzla .U ovoj knjizi iz 1828. godine javlja se navodni narodni pjesnik, hajduk i seljak Hyacinth Maglanovich u čiju su autentičnost povjerovali francuski čitatelji ,a da je falsifikat bio vrlo uspješan svjedoči jedan zapis hrvatskog romantičarskog pjesnika Nikole Jakšića koji samo godinu dana nakon objave ove knjige dvosmisleno tvrdi da joj nedostaje izvornosti ali da nikako ne sumnja da je ona autentična.

Među podanicima Mletačke republike nije Goldoni u svom interesu za Dalmaciju bio izuzetak. I Goldonijeva drama Dalmatinka koja je bila prikazana u venecijanskom teatru San Luca 1758. bila je svojevrsna venecijanska interpretacija njezine istočnojadranske kolonije i njezinih stanovnika. Ova drama inače pripada nizu piščevih egzotičnih i manje uspješnih drama. Na premijeri su , bilježi Goldoni u svojim Memoarima, bili brojni Dalmatinci koji su me obasuli pohvalama i darovima. Ali više od svega mi je polaskalo što se predstava svidjela mom prijatelju Šuljagi kojim se diči ovaj slavni narod. Inače taj Stjepan Šuljaga Grmoljez bio je Goldonijev književni prijatelj i sudionik u polemikama koje su protiv pisca vodili domaći kritičari. U Goldonijevoj drami Dalmatinka bilo je nešto sakrivenih značenja pa bi se moglo reći da je egzotična Dalmatinka Zandira ovdje alegorijski prikaz istočnojadranske pokrajine a njezin Radović da je Venecija uz koju ova strankinja na početku pristaje iz zahvalnosti i dužnosti da bi ga kasnije zavoljela. U još dva svoja dramska teksta ima Goldoni hrvatskih i jadranskih podsjećaja. Tako je njegova komedija Varalica to jest L'impostore iz 1754. bila nadahnuta stvarnim slučajem nekog dubrovačkog pomorskog kapetana, dok je dramma per musica La calamita de' cuori iliti Magnet srdaca bila povezana s Dubrovnikom

671

kroz lik lijepe Dubrovkinje ali i niz pohvala Dubrovniku što se jer je drama napisana 1752. godine također imaju povezati s prijateljstvom Goldonija i Stjepana Šuljage koji je stao uz Goldonijevu kazališnu reformu a protiv njezinih zavidnih kritičara pa mu se ovaj na taj način govoreći pozitivno o njegovoj domovini oduživao. Talijanski pisac Carlo Goldoni, koji je u svojim djelima spominjao često Dalmaciju a naročito Dalmatinke jedan je od onih autora svoga vremena koje su kritičari raznih profila napadali više nego druge. Goldoni je svoje kritičare zbunjivao prije svega tematskom i sadržajnom ofenzivnost svojih samo izvana pravilnih građanskih komedija. Napadi na njega kretali su od onih koji nisu htjeli razumjeti razmjere Goldonijeve kazališne reforme i koji su pred neobičnom novošću njegovog teatra osjećali nemoć i naravno zavist. U tim polemikama bio je najglasniji stanoviti Pietro Chiari netalentirani i zavidni suvremeni dramski autor , ali je Goldonija žestoko kritizirao i Carlo Gozzi inače vrlo značajn dramatičar toga doba, pisac slavne drame Zaljubljen u tri naranče, koji Goldonijev iluministički dramski svijet nije mogao prihvatiti iz vizure svoje romantičarske bajkovitosti pa mu se realizam Goldonijeva književnog svijeta činio retrogradnim i suvišnim. Kritički napadi na Carla Goldonija nisu u društvenom smislu uopće bili bezazleni, jer su oni na kraju ovoga autora otjerali iz rodne Venecije u francuski egzil koji ga je književno eutanazirao. Najiskrenijih branitelja piščevih Hrvat Stjepan Grmoljez zvan Šuljaga za života je objavio čak tridesetak knjižica različitog sadržaja ali u čak pet od njih piše on apologije kazališnim reformama svoga prijatelja Goldonija.Nije to bilo po ničem čudno jer je 18. stoljeće, posebno u kazalištu, bilo doba kritike, vrijeme u kojem je provedeno prvo moderno i sistematično istraživanje filozofije umjetnosti. Estetika je ušla u svakodnevni jezik epohe , jer svejedno radilo li se o drami ili lirici, glazbi ili kiparstvu o tim se temama razgovaralo u terminima svakodnevne komunikacije . Kritika umjetnosti prestala je biti povlastica akademija ili dvorova. Kritičar postalo je zanimanje onoga koji više nije poput nekadašnjeg jezuitskog pedanta smišljao manje ili

672

više čvrst estetički organon, nego je kritičar bio onaj koji je pred novim žanrovima i novim stilovima, pred novim književnim ili likovnim djelima tražio novi jezik. A novoga je u književnosti ovoga doba bilo čak i onda kad su suvremenici vjerovali da se to radi o već iskušanom. Zanimanje za psihologiju umjetničkog stvaralaštva kao i pitanja ukusa došla su u prvi plan i dovela je u pitanje čvrste kanone ljepote i istine. Stjepan Šuljaga Goldonijev branitelj bio je u vrijeme habsburške vlasti u Milanu cenzor knjiga, čovjek racionalan koji je javno zagovarao toleranciju što ga naravno nije spasilo tuđih uvreda. Vrijeđalo se njegovo strano podrijetlo, propitivao njegov moral ali njegovo frenetično zalaganje za Goldonija i danas ostaje jednim od najizravnijih kritičarskih obrana nečijeg poetskog integriteta. Rođen u Dubrovniku 1719. ovaj je Šuljaga dobio dobro obrazovanje a na Cipru je bio jedno vrijeme pisar kod svoga strica tadašnjeg konzula pa je ondje naučio francuski i engleski. Bavio se trgovinom ,a što zbog nasljedstva kao i zbog vlastitih sposobnosti, bio je imućan čovjek, poduzetnik u štamparskim poslovima što je odgonetka tajne o broju njegovih tiskanih knjižica. U jednoj od njih branio je Ignjata Đurđevića i njegovu knjigu o Mljetu kao mjestu gdje je Sveti Pavle doživio svoj legendarni brodolom a u knjižici Istruzioni izlaže Stjepan Grmoljez Šuljaga svoje nazore o građanskoj drami i o njezinom realizmu. Zalagao se za građanski teatar u kojem će ostati prostora za smijeh i veselost i gdje se neće prikazivati samo poruga, nakaznost i brutalnost. Šuljaga je protivnik onih koji bi htjeli da se teatar pretvori u sentimentalističku konverzacijsku dramu kakvu je u Francuskoj zagovarao Marivoaux. Njemu je ideal bila komedija sa snažnom fabulom, racionalno osmišljenom i gotovo geometrijski uspostavljenom radnjom. Inače Šuljaga je u knjizi Censure Miscellanee sakupio 1755. sve svoje polemike oko Goldoniju, tekstove zbog kojih su ga jednom nazivali čak i magarcem za katedrom. Braneći Goldoni stekao je ,dakle, mnogo neprijatelja koji su učinili sve da bude što brže i efikasnije zaboravljen. U tomu su imali uspjeha ! Među Dubrovčaninov spisima iz njegovih obrana

673

Goldonija nekako je najkonzistentniji onaj s naslovom Congresso di Parnasso u kojem Stjepan Grmoljez zvan Šuljaga kritizira tada već sterilne i posve vulgarizirane oblike commedie dell’arte te traži njihovu racionalističku reformu, afirmira genre sérieux pri čemu mu je u apologiji Carla Goldonija metom piščev estetski protivnik, mletački grof Carlo Gozzi koji je, za razliku od svoga oponenta koji je jednoj izmaštanoj Dalmatinki Zadniri posvetio komediju, u životu upoznao stvarne Dalmatinke i to posve izbliza.

Za razliku od Goldonija koji u svojoj Dalmatinki iznosi pozitivne slike dobrih Dalmatinaca i vjernih mletačkih podanika, Carlo Gozzi polemički neprijatelj Goldonijev, također veliki dramatičar, ostavio je sasvim drugačiju sliku Dalmatinaca koje je, nakon jednog boravka među njima, u nekoliko zapisa posve ocrnio. Gozzi je 1741. godine ušao dobrovoljno u službu novoimenovanog dalmatinskog providura Girolama Quirina. Najviše je mladi Gozzi boravio u Zadru ali je s providurom putovao i po drugim krajevima Dalmacije ali je boravio neko vrijeme u Mletačkoj Albaniji to jest u Boki kotorskoj. U ovoj službi proveo je slavni književnik tri godine kojih se intenzivno sjećao u svojim Uzaludnim uspomenama to jest knjizi Memorie inutili napisanoj gotovo četiri desetljeća nakon povratka iz Dalmacije. Gozzijev stav prema Dalmatincima karakterizira civilizacijska superiornost koja nema ništa za podijeliti ne samo s Goldonijevim doživljajem nego niti s onim Fortisovim.U njega nema one dobrodušnošću s kojom tretiraju Dalmatinca pa čak i onda kad su im ovi egzotični divljaci. Carlo Gozzi o Dalmatincima piše tekst crn i pesimističan, u njemu on svoje susjede naziva ljudožderskim sojem, naziva ih zvjerima koji laju svoje pjesme i izvode čudne plesove. Damatince on uspoređuje s plemenom Lestrigonaca iz Homerove Odiseje, inače divovskim ljudožderima. Nije to jedina Gozzijeva usporedba stanovnika istočnog Jadrana s Grcima jer takvih mjesta ima u njegovim zapisima u kojima kaže doslovno da onaj koji čita Homera i Vergilija nalazi sliku Morlaka po čemu on tim stavom podupire

674

Bajamontijev esej o Homerovom Morlakizmu. Gozziju su posebno odiozni bili morlački običaji naricanja na sprovodima, čudio se njihovom natjecanju u bacanju kamena s ramena, smetala mu je njihova pretjerana konzumacija češnjaka. Premda nije bio blizak fiziokratskim načelima konzervativni Gozzi ipak primjećuje kako su Dalmatinci kad je riječ o poljoprivredi posve neskloni bilo kakvoj novosti i reformi što je očito bio stav više njegovoga poslodavca mletačkog administratora Quirina nego njegov osobni . Carlo Gozzi u svojim sjećanjima opisuje kako je jednom u teatru nastupao u jednoj posve muškoj amaterskoj družini te je glumio pred providurom ulogu stanovite Luce, dalmatinske sluškinje iz Šibenika koja je govorila mješavinom ilirskog i talijanskog jezika. Gozzi je sa svojim vojničkim sudrugovima ne samo glumio na sceni nego su se jednom njih desetak prerušili u duhove pa su u gluho doba noći budili i plašili zadarske žene i djecu. Od svih konvencija i predrasuda jedna možda najbolje obilježava Gozzijev doživljaj Dalmacije. Ona se odnosi na sferu seksualnosti i doživljaj ove prekomorske venecijanske kolonije kao orijentalnog svijeta u kojem dominiraju ljubavne avanture, seksualna frivolnost i sloboda koju pisac očito nije poznavao u svojoj vlastitoj sredini. Tako je Gozziju dogodilo ,što ipak nije tajio, da je kad se nakon tri godine dalmatinske službe vratio u Veneciju osjećao snažnu nostalgiju za Dalmacijom i seksualnom nesputanošću koju je tamo doživio. Zato u Veneciji odlazi na Riva degli Schiavoni te se zanima za brodove koji isplovljavaju prema Zadru kako bi se vratio u prostor seksualnih i drugih sloboda.Prema svom vlastitom navodu književnik Carlo Gozzi došao je u Dalmaciju inocentissimo nei' fatti d'amore pa mu se, kako se ispovijeda, upravu u Zadru dogodilo da se nasukao na hrid na kojoj je propala njegova nevinost. Carlo Gozzi opisuje tako dvije svoje dalmatinske ljubavne avanture od kojih je jednu doživio s djevojkom za koju je kasnije doznao da je oboljela od sifilisa pa joj je za vrijeme posljednjeg slučajnog susreta bez riječi na grudi bacio nekoliko dukata i otišao. Druga Gozzijeva dalmatinska ljubavnica imala je samo trinaest godina, bila je djevojčica bez roditelja te je

675

živjela u udomiteljskoj obitelji, imala plavu kosu i velike modre oči, blag i čeznutljiv pogled, bljedunjavo lice s ponešto rumenila. Jedne noći ta ga je mladica, koju je nazivao leptiricom, zamolila neka ostavi otvorena vrata svoje sobe pa kad je on to učinio ona mu je usred noći došla u krevet podajući mu se, a onda mu je priznala da je poočim već godinama seksualno iskorištava. Kako je taj poočim bio vrlo ljubomoran on je djevojčici postavio klopku pa je ulovio nekog njezinog ljubavnika koji ju je noću posjećivao preko krova. Taj je noćni slučaj završio na sudu i bio je predmet velikih skandala u kojima Carlo Gozzi više nije sudjelovao jer je napustio zavazda po njemu vrlo erotiziranu Dalmaciju.

Književnost kao amalgam klasicizma i historicizma

Literatura koja je nastajala u drugoj polovici 18. stoljeća nije se više htjela pisati kao da je piščev zanat ili kao da je u školi naučena vještina. Veliki dio nove književnosti nije htio vjerovati da je književnost tek zbirka naučenih vještina ili nešto što se moglo naučiti u školi pa onda imitirati. U većini književnih epoha posvema prirodno je da se periodizacije temelje na uporištima preuzetim iz društvene povijesti. Tako je posebno onda kad u nekom razdoblju , kao što je slučaj s 18.

676

stoljećem, teško možemo odrediti dominantnu stilsku osobinu niti možemo bez ostatka imenovati čvršću promjenu ukusa koja je bila bitna za taj vremenski odsječak opće i kulturne povijesti. Među najsugestivnijim označnicama za književnost toga stoljeća je termin posvjetiteljstvo koji se javlja jezično prilagođen u svim važnijim europskim sredinama od njemačkog Aufklärunga, talijanskog illuminisma, francuskog i španjolskog lumiere i ilustracion i konačno engleskog Enlightmenta. Sve su to sinonimi koji se odnose na prevlast racionalizma u tom povijesnom razdoblju, svi oni povezani su s prevlašću kritičnosti u društvu, a onda i sa snažnim reformatorskim pa i revolucionarnim nakanama koje nisu mijenjale samo ukus nego i čitav društveni život ove epohe. Nova prosvjetiteljska i predromantičarska literatura svoju je poetiku najprije tražila u individualnom talentu, u napornom radu i snažnoj emocionalnosti. Premda je prosvjetiteljstvo bilo svojevrsni zbroj ideja koje su od početka 18. stoljeća stizale iz Francuske te se širile čitavom zapadnom Europom, ono se u Hrvatskoj nikako ne može percipirati kao doktrinarna suma nekih lako primjenjivih idejnih načela. Prosvjetiteljstvo je tu bilo vrlo složeni retorički i komunikacijski sistem uz pomoć kojega su se iskazivale do tada neuočene duhovne vrijednosti. Taj retorički i misaoni sistem bio je sposoban oko sebe okupiti vrlo veliko jato sasvim različitih duhova. Bila je to prva velika epoha čovjekovog pluralizma i moderne kritičnosti.U Hrvatskoj bio je sretni trenutak u kojemu je čovjek vlastitu visprenost i duhovitost počeo doživljavati kao krepost a ne kao izgred ili manu. Uz to objavljena je u tom vremenu i sretna vijest o standardizaciji hrvatskog književnog jezika. Ljudi su se tek u ovoj epohi počeli učiti kako više ni u jednom području duha nitko neće posjedovati moć ukoliko se onima drugačijima i različitima ne ostavi značajan prostor slobodnog izbora . Naučilo se tada i da više nema smisla niti u školi a niti

677

drugdje odvajati praktično znanje od teoretskog. Shvatilo se da međusobni dodiri do jučer nedodirljivih i odvojenih sfera prakse i teorije počinju omogućavati ljudima da postave do jučer sasvim nedokučiva pitanja bilo da su se ova ticala kriminalistike ili kemije, bili da su se odnosila na trgovinu ili , a što je za Hrvatsku bilo presudno, na udio malih naroda u općem stanju svijeta, te njihovom udjelu u općem duhovnom i materijalnom razvitku. Iluminizam zbog svog duhovnog pluralizma zato u Hrvatskoj otvarao neograničeni intelektualni prostor stvorivši neobični amalgam revolucionarnosti i konzervativizma, sklada i nesklada, retorike i šumova na poetičkim kodovima. Bilo je prosvjetiteljstvo književna epoha iz koje se po prvi put i u Hrvatskoj javio modernistički zahtjev za formiranjem nacionalne zajednice društva koja će se organizirati potpuno nezavisno od eklezijastičkih ili aristokratskih načela ,društva koje će revidirati principe do tada jedino valjanih doktrina. Moderno vrijeme započelo je tek onda kad je razum doveden na pijedestal čovjekovog vrijednosnog sustava i kad je po prvi put javno zagovarao pluralizam duha i duša. Sve to stvaralo je u Hrvatskoj uvjete za skori narodni preporod.

Ipak, u prvim desetljećima novovjekovlja bilo je još uvijek hrvatskih pisaca koji kao da nisu potpuno čuli zov novih vremena i drukčijih muza. Oni su umornu muzu latinskog jezika i humanističke retorike još jednom, doduše posljednji put, izveli na ples. Bili su to pozni hrvatski latinisti, pisci koji su svoj veliki talent najčešće potrošili na nikomu korisne tričarije. Bilo je u njihovu posmrtnom latinističkom plesu dodira s aktualnim klasicizmom, ali je u njemu bilo dosta maka-brizma i ludizma, neke čudne i uvrnute uzaludnosti. U rimskim eklezijastičkim krugovima na vrlo dobrom glasu bila je tako neformalna grupa odlično obrazovanih dubrovačkih književnika kojoj su u prvoj polovini 18. stoljeća najvažnije glasove dali Rajmond

678

Kunić i Bernard Zamanja a prije njih još i braća Stay. Njima je idealan jezik bio latinski pa su oni uz njegovu pomoć postali bliski tada modnomu neoklasicizmu i historicizmu.

Da je Decartesov doprinos u stvaranju modernog duha nezaobilazan nitko nije bolje znao od Dubrovčanina Benedikta Staya. Ovaj Boškovićev vršnjak koji je rođen 1714. nakon što je završio isusovački kolegij u rodnom gradu studirao je u Rimu ne samo teološke nego i matematičke znanosti. Sveta stolica imenovala ga je Papinim tajnikom u odjelu za dopisivanje Vatikana sa stranim vladarima. Godinama je bio i profesor na Visokoj papinskoj školi gdje je stekao znatna pedagoška iskustva koja su mu bila potrebna u njegovom književnom radu koji je sav okrenut didaktičkoj prirodno znanstvenoj epici. Papa Benedikt XIV., cijeneći Stayevu obrazovanost nagovorio ga je da objavi dvije filozofske poeme, a to su Šest knjiga filozofije izložene u stihovima (Philosophiae versibus traditae libri VI) u kojoj je 1744. u stihovima predočio čitav sustav Descartesove filozofije ,te  zatim i razradu Newtonove prirodno znanstvene koncepcije u Deset knjiga novije filozofije ili Philosophiae recentioris versibus traditae libri X iz 1755. Nikako nije slučajno što su Staya suvremenici prozvali Lukrecijem svoga doba jer on je ne samo tematikom nego i stilom bio blizak ovom klasiku rimske didaktičke epike, tek što je kao dijete iluminizma u tumačenju Newtonove fizike uključio još i znanstvene komentare Ruđera Boškovića koji su tako postali sastavni dio njegove poeme. Ima ih koji su tvrdili da je Stayu sam pater Bošković diktirao Newtonove izvode a da ih je onda ovaj po tim iskazima kovao u latinske stihove. Inače Stay je u tumačenjima Newtona, jednako kao i Bošković, bio posve u skladu s najmodernijim koncepcijama koje su u vezi Newtona zagovarali u francuskoj još Voltaire a u Italiji Francesco Algarotti. Naravno da je za razliku od njih Stay u svoju interpretaciju uvodio kršćanski nauk o Bogu kao vrhovnom dobru i nije mu bio blizak deistički pristup počelima za kakav se zalagao

679

Voltaire . Na taj način Stay je u svojim tekstovima, a to je ostalo i njihovom današnjom dinamikom, spajao nespojivo pri čemu nije ni htio a niti mogao dirnuti u temelje tih filozofskih koncepcija koje su se zarile u samo srce dotadašnje dogmatske teologije. Stayovu književnu paletu činili su s dogmom ne uvijek usklađeni znanstveni uvidi ali također i poetski politeizam Lukrecijevog spjeva De rerum naturae .

Individualizam Descratesov čovjeka Stayove epohe postavio je u poziciju tražitelja i gospodara, bio je on iskaz probuđene čovjekove samosvijesti .Stay je kristijanizirao Descartesa nalazeći njegovim nazorima mjesto negdje između Kopernikove ideje svemira i Kantove filozofije osjetila kojoj je bio nešto mlađi suvremenik pa ju je više slutio nego mogao poznavati. Nakon Descartesa a i Newtona za ljudsku se dušu sve češće osjećalo kako ne stanuje u svojoj kući, kako u prostranstvima svemira ne nalazi sigurnost pa se sve upornije čovjek okretao potrazi sebe u prošlosti, kako prošlosti svijeta tako i vlastite duše. U oba smjera svoje historicističke potrage nalazili su Stayevi i Boškovićevi suvremenici fosile, nalazili su neprepoznatljive rudimente koje su kad bi ih otkrili ljudi iskazivali u terminima klasicizma kao epsku nostalgiju za antikom i ruševinama ili nešto kasnije u terminima romantizma kao nostalgiju za nacionalnim srednjovjekovnim mitovima. U tom smislu Newtonovi mehanicistički pogledi na prirodu i svemir kao i ideja o bezosjećajnom svijetu materije bili su neraskidivo povezani sa svijetom u kojem je Stay živio i za koji je pisao svoja djela .Pisao ih je ljudima koji su u novoj koncepciji fizike postali pokretljivi kako u svom fizičkom toliko i u društvenom i psihološkom smislu. Na ta pitanja Benedikt Stay tražio je odgovore tumačeći filozofe i matematičare i u tomu je bio vrlo blizak svome prijatelju Ruđeru Boškoviću koji je upravo pitanjima o česticama svemira ponudio u onom vremenu najlucidnije odgovore. Benedikt Stay posegnuo je u dva filozofska sustava koji su u nekim drugim nekristijaniziranim interpretacijama potakli ideje koje će pod

680

kraj stoljeća pokrenuti Francusku revoluciju. Naravno niti Stay niti Bošković nisu se htjeli naći u blizini jakobinaca i revolucije , niti su mogli prihvatiti ideju prema kojoj je Bog tek stvaralac svemira od kojega je onda digao ruke te ostavio čovjeka da se sam snalazi u nepreglednom kaosu ali i redu svijeta. Ova dva Dubrovčana to nisu mogli prihvatiti pa takav svoj doživljaj nisu niti skrivali kao što nisu skrivali zbog čega tekstove velikih filozofa koji su u Vatikanu bili na zlu glasu tumače u kršćanskom ključu smanjujući time negativni dojam njihovih izvoda prema kojima čovjek uopće nije kruna božanske kreacije nego tek jedan od karika njezinog djelovanja. Benedikt Stay nije mogao do kraja obuzdati razornu moć svojih znanstvenih racionalističkih predložaka ali je usuprot tomu bio jednim od najboljih tumača tuđe filozofije, te je doista s pravom stekao pohvalu prema kojoj je upravo on bio Lukrecije 18. stoljeća. Slijedeći tuđe znanstvene izvode on je drugim ponešto skrivenim sredstvima postao zagovornik novih ideja o jednakosti pri čemu se s obzirom na klasifikaciju znanosti onoga vremena ponašao kao da između prirodnih i društvenih znanosti baš i nema nekih ograda. Inače u njegovom i Boškovićevom rodnom Dubrovniku upravo se događala mala ali revolucionarna promjena. Naime mudri su senatori upravo u njegovo vrijeme donijeli odluku da se na gradski zvonik postavi novi sat koji će vrijeme otkucavati ne kao do sada svakih 12 sati nego svaka 24 sata. I tako dok su na životu još bili i Bošković i Stay samouki je dubrovački urar Paskoje Baletin ,inače vješt i u suknarskim, zidarskim, kovačkim i drvodjelskim poslovima, postavio novi gradski sat na istočnom kraju dubrovačkog Straduna 1781. i to nekoliko dana prije zimskog solsticija. Tako je u Dubrovnik simbolično zakoračilo novo vrijeme a samo dvije godine kasnije, ovaj put ne više simbolično nego stvarno, domaće vlasti su konačno dopustile da s radom započne prva tiskara. Dogodilo se to nakon stoljetnog opiranja! I u rodni grad velikih dubrovačkih latinista stizali su znakovi novoga doba i novoga duha. Sve to bili su onoga vremena koje je Benedikt Stay obilno citirajući Descartesa i Newtona

681

najavljivao svojim suvremenicima. Stay je do kraja života boravio u Rimu, čuvajući uspomenu na ranije preminulog prijatelja Boškovića. Umro je u Zavodu svetoga Jeronima kao slavljeni kanonik i arhiprezbiter.

Divulgacijama Newtonove fizike , naravno ne tako intenzivno kao Bošković ili Stay, bavio se Kazimir Bedeković Komorski, također isusovac, rođen 1727. kraj Ludbrega koji je nakon temeljitih europskih studija postao rektorom Hrvatskog kolegija u Beču. Tu je za potrebe tamošnje nastave fizike rezimirao Newtonov nauk i to u obliku traktata u kojem je izložena rasprava između zagovaratelja i osporavatelja Newtona .Taj je traktat bio podijeljen slušateljima koji su zatim sudjelovali u raspravi o njemu. Bilo je to povodom teze koju je 1758. branio mladi klerik Adam Mikulić. Kazimira Bedekovića zanimala su pitanja moderne pedagogije pa je on na latinski jezik preveo knjigu engleskoga pisca Thomasa Bakera The Reflections upon Learning koju je objavio 1759. godine pod naslovom De incertitudine scientiarum. Premda je djelovao u drugačijim okolnostima bio je Bedeković po svemu bliznik Stayov jer je poput njega zagovarao približavanje fizike i filozofije, te mu se u duhu vremena činilo da je potrebno posve smanjiti razlike između prirodnih i društvenih znanosti.

Kristo Stay, koji je bio mlađi brat Dubrovčanina Benedikta, zamjenjivao je u Rimu brata ,dok je ovaj bio bolestan, na službi u papinskom tajništvom. Inače poput svih svojih sugrađana bio je i on u Rimu na utjecajnom papinskom dvoru nekom vrstom neformalnog poklisara svoje Republike. Kristo Stay je s velikom pomnjom pratio književni rad brata Benedikta tako da je njegov kritički pogled na bratov ep o Descrartesovoj filozofiji bio tiskan 1744. , dakle odmah nakon objave toga teksta.. U svojoj kritici Kristo hvali Benediktov stil ,za koji kaže da mu je i inače najmiliji način pisanja ,te ga naziva genere jucundissimo misleći svakako na jasnoću izlaganja didaktičkih predmeta. Svoj drugi poetički ogled objavio je ponovno uz bratovu epsku raspravu , ovaj put o Newtonovoj fizici. Ipak životno djelo

682

Krista Staya je traktat De poesi didascalica dialogus koji je tiskan petnaest godina nakon autorove smrti 1777., a što je najzanimljivije ponovno u bratovoj knjizi i to u jednom izdanju iz 1792. Kao autor te rasprave Kristo Stay je uz Matiju Petra Katančića i naravno mnogo starijeg Franju Petriševića jedan od prvih i najsistematičnijih hrvatskih književnih teoretičara. Njemu je jako stalo do načela suvremenosti i on se prema tom načelu rukovodio u svojoj kritici ali i u svojim metodološkim idejama pa zato kaže da se mi današnji u pričama starih obaziremo na mnogo onoga što njima nije bilo sumnjivo pri čemu mi danas tumačeći te priče sada po drugi put još više sami sebi predočavamo ono što su stariji mislioci u svoja djela stavljali stvarajući ih uz svijeću.

Zagovarao je Kristo Stay klasicizam što nije nimalo čudno za čovjeka koji je živio usred vremena u kojem su se izmjenjivala najmanje tri klasicizma, najprije onaj arkadski i kršćanski, povezan s djelatnošću rimske akademije degli Arcadi i njezinih filijala s početka 18. stoljeća , zatim onaj ispolitizirani klasicizam koji je antičku starinu ogolio na titanizam i etički asketizam i konačno treća varijanta estetiziranog historicizma koji je u likovnoj umjetnosti bio opsjednut apolonijskim stilom i klasičnim grčkim idealom ljepote. Književno teoretski Stayov spis o prigodnoj poeziji je oblikovan kao ekloški razgovor učenog i starijeg , trijeznog Antuna , koji zastupa piščeve poglede i mladog ,vrlo talentiranog ali neiskusnog Balba koji mu postavlja pitanja . Sva su pitanja i odgovori izloženi na tridesetak stranica i odnose se na zagovor poučnosti i jasnoće, na pokušaj piščev da pokaže koji su izvore poetološke nemoći da se istine pripovijedaju lakoćom. Naravno klasicist kakav je bio Kristo Stay htio bi poeziju htio osloboditi fikcije, ukloniti iz nje zablude i laganja, fabuliranje te se njemu središnjim zahtjevom književnoga posla čini Platonov zagovor prema kojem je glavna vrlina priče da bude istinita te da joj naknadno nisu potrebna nikakva objašnjenja i dodaci. Kristo Stay izvodi vrlo radikalan stav kad kaže da metafora književniku nije potrebna jer je ona svojevrsno skraćeno fabuliranje i okultiranje istine,

683

dakle laganje. Za ovog se Staya kao stilski ideali postavljaju preciznost leksike, upotreba točnih i pravih riječi u književnom tekstu. Njegova najomiljenija figura književnoga stila je perifraza, zamjena po sličnosti koja književnosti otvara, prema načelima ovog klasicističkog poetičara, prostor za novu plemenitost i ornamentiranost koja neće biti lažljiva. Kristo Stay nesvjesno je zagovarao jednu novu samostalnost što ju je književni tekst upravo u njegovoj epohi zadobivao .Dok su nekoć , u vrijeme dominacije baroknog stila, osjećaj za čudesno i upotreba jakih metafora bili signali vrijednog književnog teksta ,Stay kao da piše objavu o smrti metafore. Vjerovao je da je ljepoti najčvršće sjedište u istini i znanju, pri čemu se zanosio mišlju da ona stanuje ondje gdje i scientia. Ostat će Dubrovčanin kristo Stay zapamćen kao radikalni zagovornik poetike klasicizma pri čemu je on vjerovao u kozmopolitizam takvog stila te je iznosio negativnu spoznaju o granicama bilo gradskim, pokrajinskim ili nacionalnim književne povijesti te je vjerovao u univerzalizam kojim bi se mogla nadmašiti krhkost osobne prolaznosti. Bio je teoretičar nekog novog humaniteta ponešto zakasnio jer kad je njegov De poesi didascalica dialogus bio tiskan 1792. godine dok su se vodili revolucionarni ratovi u Francuskoj i Americi, dok su nastajale moderne nacije a od harmonije koju je zagovarao ovaj dubrovački retoričar ostalo je tada jako malo. Svijet je kretao u otkrivanje drugih vrijednosti, pa će uskoro sve, samo ne harmonija, biti poklič nove poetike koja je upravo počela stvarati temelje književnom romantizmu.

Poetika je zanimala i isusovca Stijepa Bašić, pučanina rođenog 1736. .On je bio nastavnik u raznim talijanskim gradovima, boravio je tako u Arezzu , Firenci, Pratu i Perugi te u Fermu da bi se nakon ukinuća reda vratio u rodni Dubrovnik gdje je doživio devedesetu pa je čak stigao pisati panegirike austrijskom caru Franji I. ali tako što mu je kao starac 1818. mogao pokazati svoju pjesmu koju mu je posvetio kad se ovaj rodio.Za života u Italiji objavio je nekoliko ne

684

baš originalnih posve kompilatorskih knjiga pa tako i jednu talijansku poetiku Regole e precetti della volgar poesia, u Rimu 1765. koja se može tretirati kao piratsko izdanje ali i kao priručnik za Bašićeve studente jer je riječ o kompilaciji u ono vrijeme slavne višesvešćane knjige Francesca Saverija Quadrija Della storia e della ragione d' ogni poesia koja je izlazila 1739. do 1752. godine. Bašićev je i filozofski priručnik Synopsis universae philosophiae objavljen u Firenci 1771. , zatim udžbenik iz , psihologije Psychologia, seu de essentia et attributis animae rationalis. Svoju veliku obrazovanost i svestranost pokazao je i u golemom astrološkom spisu Trattato della sfera armilare  s iscrpnim tabelama i crtežima ali to mu je djelo ostalo u rukopisu. U godinama koje je proživio u Dubrovniku bavio se sakupljanjem građu o dubrovačkoj književnosti. Brat mu je bio Mato Bašić koji je u rukopisnom djelu Memorie storiche di Ragusa koje se danas čuva u knjižnici Franjevačkog samostana u Dubrovniku napisao jednu od posljednjih kronika svoga grada. Njihov stric bio je propovjednik Đuro Bašić koji je umro 1765. Ovaj Bašić je tiskao za života jedne vrlo čitane Besjede krstjanske u Veneciji 1765. a napisao je književno biografski priručnik o doprinosu jezuita dubrovačkoj književnosti Elogia Jesuitarum Ragusinorum koja je ostala u rukopisua uz srodne nešto ambicioznije spise Ignjata Đurđevića, Sara Crijevića i Sebastijana Slade ali i tako oskudna predstavlja jedan od važnih temelja poznavanju starije književnosti Dubrovnika.

Onako kako je Stijepo Bašić kompilirao za svoje studente književne priručnike jedan je otac sredinom 18. stoljeća u Boki kotorskoj kad mu je sin odlazio na studije u Italiju odlučio samo za njega napraviti pjesničku antologiju. Zvao se Girolamo Panizzola , a u svoju je zbirku probranih stihova ,koju je kompilirao po slavnoj talijanskoj Gobbijevoj antologiji, dodao svomu sinu i neke hrvatske pjesnika iz Kotora i Dubrovnika pokazujući da štuje koliko talijanski toliko i domaći književni doprinos. Brižni je otac koji je sina na studij otpratio pjesničkom antologijom citirao u uvodu Lodovica Ariosta koji

685

povodom siromaštva veli da nema niti za plašt. Tako se dogodilo da je brižni otac, premda je sina upućivao u poeziju, u isti ga čas od nje i odvraćao:

Pomislite kako možda nijedan pjesnik svojim pjesništvom nije zadobio nimalo štovanja, osim kakve isprazne časti; dapače, svi su mnogo precijenili njihova djela, gubeći uzalud vrijeme i usput ukus za pretežnije stvari. Besmrtni je Ariosto u jednomu svojem poglavlju ostavio ovako zapisano:

»Pomozi, Apolone, sveti zboreMuzo, pomozi; ja nemam tolikovašega, da se zaogrnem plaštom...«

Ovi će vam stihovi, naučeni naizust, dati pravilo kako da se mudro uputite u tom pogledu. Intelligenti pauca!

Tako je ovaj otac darujući sinu antologiju poezije upućivao ovoga u teškoće na koje će naići ako izabere poziv pjesnika. Čini se da ga je sin poslušao jer nije poznato da je neki Panizzola postao u tim desetljećima pjesnikom. U isto vrijeme u trećoj četvrtini ovoga stoljeća jedan se šibenski plemić neki Jure Bonačić Crivellari nemirnim perom poigravao po papirićima pa je njegovao svojevrsno automatsko pisanje. Samo djelić njegovih književnih bizarnosti se sačuvao .Iz njih je očito da je taj Šibenčanin iskušavao rubove vlastitoga normaliteta prakticirajući neku varijantu automatskog pisanja kakvu je u njegovo vrijeme i ostvarena na stranicama romana Tristam Shandy engleskog pisca Lawrenca Sternea. Na svojim istrgnutim vježbama iz automatskog pisanja ovaj je Crivellari pisao talijanskim i latinskim jezikom, prepisivao je rečenice iz tuđih književnih djela, poigravao se s njima i s najraznovrsnijim temama od igara na sreću do vrlo originalne sistematizacije bolesti. Ništa manje originalan bio je i vrlo obrazovani dubrovački književnik Tomo Bassegli koji je u malenim raznobojnim kuvertama ,koje je sam obrezivao, pospremao uz kratke bilješke ostatke kose brojnih svojih

686

ljubavnica stvarajući tako u vremenu perika jedan neobičan vremenski stroj.

Granice napisanosti tijekom 19. stoljeća značajno su se proširile, onoliko koliko i svijest o osjećajima koji su doista počeli pripadati intimi i nisu se dijelili ni s kim .Tako je tekstom konačno moglo postati gotovo sve. Vrijeme velikih folijanata u kojima se kao u nekom trezoru trebalo kriti svo znanje svijeta sada su zamijenile male i meko uvezane knjižice, svojevrsni pobudni eseji, gotovo pamfleti.

Niti Dubrovčanima Rajmundu Kuniću i Bernardu Zamanji, najslavnijim hrvatskim piscima novoga latiniteta , nije bio stran liberalizam njihova vremena. Kako je veći dio tema o kojima su pjevali bio značajno udaljen od središnjih događaja njihova uzburkanog vremena, dogodilo im se da je slavni talijanski dramatičar Vittorio Alfieri, komentirajući lijep Kunićev latinski jezik, izgovorio ovu istinitu, ali razornu rečenicu. Rekao je Alfieri o Rajmondu Kuniću ovo: Šteta što on svoj ovako lijep latinski jezik upotrebljava na takve tričarije. Odnosila se ova zločesta opaska na tisuće epigrama što ih je hrvatski književnik neštedimice rasipao po rimskim salonima, ali istine radi treba kazati da se cinizam Alfierijev svakako nije odnosio na studiozan i glomazan Kunićev prijevod Ilijade na latinski jezik. Rajmond Kunić, rođen u Dubrovniku 1719., ostavio je golemo djelo na latinskom jeziku. Njegova zaljubljenost u rimsku damu Mariju Pizzelli potakla je ljubavni

kanconijer Ad Lydam koji je, svakako, najintrigantniji erotski zbornik hrvatskog prosvjetiteljstva:

Koliko volim te, Lido, ja spoznah kad nije te bilo,

Bez tebe, Lido, sâm tegotan sebi sam ja.

Druzima okružen dragim, pohoditi koji me dođu,

687

Čini se da sam pust, ostavljen posve od svih.

Kad me pak napuste sama u mome skrovitom domu,

Aonski ne može pjev meni ublažiti grud:

Već božanski Homera ljeporekog spjev mi ne prija,

Pjesnik ne prija mi sam rimske Ilijade već.

Nazočnost jedina tvoja mi godi, kad napokon dođeš,

Radostan, velik uz sjaj, vedar sviće mi dan.

Jak je duh; poteče pjev, kao s gore da Pinda

Silazi u dobri čas moje Kaliope lik.

Kunić je napisao čak 2619 epigrama u kojima je reagirao na najrazličitije događaje svojega vremena, prosuđujući najčešće o aktualnim umjetničkim fenomenima, o klasicističkim kipovima Canovinim, o Mengsovim slikama i Cimarosinim skladbama. Najveći dio svoje energije ipak je on usmjerio prijevodima sa starogrčkog na latinski jezik jer je sasvim opravdano uočio da je sve manje onih koji čitaju starogrčki jezik. Naravno ono što nije Kunić uočio bila je činjenica da su u njegovo doba ljudi sve manje čitali i na latinskom jeziku! Dok se u drugim narodima Homera prevodilo na narodni jezik, Kunić i Zamanja prevodili su ih na latinski jezik. Oni su tako prevodili s mrtvoga na mrtvi jezik krivo vjerujući da je operacija koju izvode vivisekcija. Premda je neoklasicistička moda vratila Grke u samo središte ondašnje duhovnosti, novo doba ipak nije moglo učiniti mnogo da helenska Atlantida istinski iziđe izvan fakultetskih i muzejskih aula. Jer Kunićev prijevod Ilijade kao i prijevod Odiseje njegova učenika Zamanje koji su tiskani 1776. i 1777. tek su školnički, još bolje muzejski eksponati u patološkom odjelu svojega

688

doba. Ljubav prema antici koju su oni posjedovali na razini deklaracije bila je u doba historicizma prihvatljiva ali kao umjetnički ostvaraj ona je ostala daleko od doticaja s modernom publikom. Ovako je Rajmund Kunić objašnjavao svoju ljubav prema pjesnicima antičke starine a onda i njihovu nadmoć nad suvremenim književnicima:

Smiješ se? Ali što imaš da možeš suprotstavit starim,

Čim bi veličati naš mogao današnji vijek?

Današnje doba kome se divimo, k nebu ga dižuć,

Njima ravno je l' što dalo il podobno tek?

One što hvališ poredi s Homerom ili s Maronom

Velikim: vidjet ćeš tad puke da trice su to.

Bernardo Zamanja, koji se rodio 1735., jednako kao Kunić i kao Ruđer Bošković, učio je u strogim isusovačkim školama. Jezikoslovlju ga je prvi podučio zemljak Kunić koji je i potaknuo prvo Zamanjino djelo spjev Echo, u kojemu na način suvremenih didaktičkih epova obrađuje akustičke, meteorološke i astronomske pojave . Zamanja je Homerovu Odiseju prevodio u istom razdoblju kada je Kunić radio na svom primjerku Ilijade. Njihovi prijevodi koji su se pojavili susljedno, kao da su djelo istog čovjeka. To čak i nije neobično jer su pučanin Kunić i plemić Zamanja bili u Rimu toliko slavljeni da je ovaj drugi jednom primijetio kako ih, dok zajedno prolaze rimskim ulicama, prolaznici pažljivo zagledaju i srdačno pozdravljaju. Doista, oni su 1776. i 1777. kad su im bili tiskani latinski prijevodi Ilijade i Odiseje, bili vrlo originalni stanovnici Rima. Žrtvovali su svoj mali hrvatski jezik latinskom, a svoj veliki talent neštedimice su potrošili da ključna djela starogrčke književnosti odjenu u također prestarjelo latinsko

689

ruho. Bio je to posao uzaludan, ali upravo zbog toga danas i Kunića i Zamanju doživljavamo kao izvore ludizma i optimizma, tih osobina koje su bile vrlo cijenjene u njihovu stoljeću. Homer, kako su ga čitali Kunić i Zamanja, uza svu njihovu filološku i klasicističku rigoroznost, bio je, uza svu svoju retrogradnost, djelomično još jedan doprinos predromantičarskom duha vremena i njegovoj pomodnoj potrazi za primitivnim i bujnim osjećajima. Homer, helenski bard, taj najveći književni primitivac svjetske povijesti, pojavljivao se u drugoj polovini 18. stoljeća kao duhovni brat Danteov i Shakespeareov, pojavljivao se kao književni srodnik sve prisutnijoj krvavoj romanskoj i germanskoj srednjovjekovnoj epici i mitologiji. Ako Kunićevog i Zamanjinog latinskog Homera čitamo u tom ključu on se nadaje kao protest protiv bolećivih i patvorenih noćnih slika tadašnje sentimentalne grobljanske literature. Bavljenje grčkim piscem barbarskoga doba bilo je u drugoj polovici 18. stoljeća zagovor nadolazeće epohe kojoj će središnji kult biti snaga i sloboda, epohe koja je, koje desetljeće poslije, svojega glavnog junaka pronašla u silovitu Napoleonu. S tim izborom ovi isusovački dubrovački pitomci, a poslije rimski profesori na jezuitskim sveučilištima, gotovo se sigurno ne bi se složili. Oni su otvarali prostore osjećajnosti koja je najprije bila nostalgična a tek se poslije, u vrijeme revolucija i Napoleonovih vojni, njezina retrogradnost prometnula u politički i budućnosti usmjereni romantičarski historicistički pokret. Homer, kako ga u svojim latinskim varijantama čitaju Kunić i Zamanja, bio je alternativa tada pomodnom škotskom bardu Ossianu, bio je zamjena za falsifikat primordijalnih emocija. Njihova Homera zbog toga nisu slučajno dovodili u vezu s dalmatinskim Morlacima i njihovim epskim pjesmama. Zbog svega toga nije slučajno što je Dubrovčanin Zamanja u epohi prvih balona s ljudskom posadom upravo fenomenu leta posvetio čitav jedan spjev. Letač u njegovoj Navis aeria plovi u zračnom brodu koji se pokreće uz pomoć četiriju balona i koji nadlijeće sav poznati stari svijet i, naravno, novi svijet Amerike. Homer pod perom Kunića i Zamanje klasik je koji kao da zna da će

690

uzburkanost vremena uskoro bez krzmanja odrubiti kraljevske glave usred Pariza. Pored lirske naracije, a u tomu je Zamanja bio pravi majstor, koristili su klasicistički pjesnici vrlo često polemički diskurs svađajući se pri tom najradije sa samim sobom .To je vidljivo u Zamanjinoj minijaturi De explosione gdje protestira protiv, njegovim ušima, rogobatnih mužara koji pucaju u čast svetoga Vlaha:

Sveti moj Vlaho, ono što čini, da počasti tebe,

Ovaj veseli puk, drago je, od srca sve.

Ali što tutnjavom trijesak neprestanom udara uši,

(Moje mi nekakav gnoj spopade u zao čas),

Nedrago najviše meni je stoga što znam da ni tebi

Ugodan nije taj lom, niti je zabavan baš.

Molitve smjerne su draže; upućujem ovu ja tebi:

Neka oćuti taj puk nad kugom svetu ti moć.

Naravno, u Rajmonda Kunića i Bernarda Zamanje nema mnogo izravnih političkih primisli. Oni su galantni klerici koje je najviše zanimala filologija, a tek nešto manje salonska konverzacija s prilično slobodnim rimskim gospođama.

691

Energetska mjesta književnog racionalizma: Od kraljevskih i biskupskih dvorova ,do gusarskih brodova i fiziokratskih vrtova

Tijekom 18. stoljeća sa scene hrvatske književnosti odlazila je postepeno poezija dubrovačkih patricija, slabila je snaga njihove lirika i epika koja je bila namijenjena tek obrazovanoj eliti. Dolazilo je vrijeme u kojem se počelo pisati za novu jednostavniju publiku. Naravno i dalje je temeljni čitalački sloj pripadao onim najobrazovanijima ali je bilo nedvojbeno da se sloj recepijenata književnih tekstova počeo širiti prema vojnicima i njihovim obiteljima, prema pismenim seljacima a onda i sve zahtjevnijim gradskim obrtnicima i zanatlijama. Ipak književni život, barem još neko vrijeme, bit će zatvoren u uski sloj onih najobrazovanijih. Tako je od slavnih dubrovačkih latinista koji su u Rimu sredinom 18. stoljeća radili kao profesori na uglednim učilištima, koji su se isticali u salonskoj konverzaciji i društvenoj profiliranosti , možda jedino bio uspješniji tek Budvanin Stjepan Zanović. Bio je ovaj Budvanin jedan od najvećih avanturista u čitavoj hrvatskoj kulturnoj povijesti. Blizak racionalizmu svoga vremena koji je, što se u slučaju njegovih tekstova posve jasno razabire, ostavio traga ne samo u estetskim teorijama nego je značajnog utjecaja imao na ideološke orijentacije ondašnjih intelektualaca. U obrazovnom profilu ovoga književnika udružio se francuski ratio s britanskim odgojnim empirizmom i sensizmom. Bili su to temelji Zanovićeve svijesti koja je svojom materijalističkom zasnovanošću potakla njegovu enciklopedističku zainteresiranost i vrlo široku obrazovanost. Nova hijerarhija znanja i njihova posve nova sistematizacija sa svoje su strane poticale razvitak niza novih do tada jedva vidljivih društvenih znanosti. Nova duhovnost potakla je

692

prije svega razvitak socioloških ali i politoloških znanja što je sa svoje strane izazvalo dekristijanizaciju mišljenja te je u mnogim onodobnim duhovima učvrstilo materijalističke nazore. Najvidljiviji bili su ti pomaci u vezi sa Zanovićevim idejama o počecima i kraju svemira. Bio je on sljednik ovih deističkih nazora koji su uspostavljeni u same temelje njegovog ne posve originalnog ali svakako raznovrsnog opusa. Nasljedstvo najvažnijih znanstvenih sustava iz prethodnih epoha bilo je u njegovom slučaju usko povezano s Voltaireovim deističkim pogledima ali isto tako i s djelima četvorice nešto starijih mislilaca koje on u svojim tekstovima navodi i kad treba i kad je to bila tek maska njegove učenosti. Uzori Zanovićeve duhovnosti bili su Bacon, Galileo , Descartes zvan Kartuzijanac i Newton , sve odreda ljudi koji su inaugurirali deduktivne i eksperimentalne metode u znanstvena istraživanja kako u prirodnim tako i u društvenim znanostima. Promjene koje su bile najavljene u tekstovima ovih Zanoviću dragih mislilaca najzamjetnije su u novim spoznajama o duljini trajanja zemaljske povijesti, o čovjekovom životu prije biblijske povijesti a onda i o izumiranju životinjskih vrsta u nekim dalekim posve nevidljivim epohama. Arheologija više nije bila samo potraga za povijesnim sjećanjem, ona postaje potraga za jednom novom vizijom materijalnog svijeta. Bavljenje planetima , opažanje nebeskih kretanja bilo je samo jedan od temeljaca oko kojega se pokretao svijet jedne nove duhovnosti i modernosti. Engleski empirizam i francuski racionalizam ponudili su tako mnogim čak i površnim duhovima uspješnu metodu da se i bez formalnog školovanja snađu u svijetu znanja i mudrosti. Stjapan Zanović je išao upravu tu školu gdje se glavne discipline nisu učile na sveučilištima ali jesu u praksi dvorskih koridora i salonskih konverzacija. Budvanin Zanović bio je autor u svoje doba vrlo zamjetljivoga književnog opusa. Taj prijatelj Giacoma Casanove rodio se sredinom 18. stoljeća i djetinjstvo je proveo u očevoj venecijanskoj gostionici. Čitava obitelj bila je zbog moralnih prekršaja , u njegovom djetinjstvu ,prognana u rodnu Budvu ali se Stjepan, čim se zamomčio, vratio u grad na lagunama gdje je započeo,

693

zajedno s braćom Miroslavom i Primislavom, kockarsku ali i književnu karijeru. Živio je burno mijenjajući identitete, bježeći pred brojnim policijama i vjerovnicima, objavljujući knjige kao da su mu posjetnice. Nakon Zanovića ostao je i jedan fragment nekog romana koji svjedoči da ga je već tada zanimala znanstvena fantastika. U tom romanu Otac koji je navršio tisuću godina ovako se obraća svojoj kćeri Zamori:

Vodi računa o tome da ti zavodnička laskanja ljudi (naročito u tvojim godinama) ne ispune tvoje mlado srce taštinom i ohološću. Nikada im ne vjeruj kada se oni budu usudili nazvati besmrtnom tvoju privlačnost. Oni ti kazuju ono čega nema, i uskoro ćeš shvatiti da su njihove medene riječi laži. Ničega nema što tako lako iščezava kao ljepota. Ona, lakša od vjetra, prolazi i više se ne vraća. Mnogo osoba tvoga spola koje ti sada susrećeš kao uvele, ocvale i smežurane nekada su sličile jutarnjoj ruži koja se otvara. A prije samo dvije ili tri stotine godina bile su kao što si ti danas. Divili su im se, hvalili ih i udvarali im se. Neka te njihova sudbina uči što te očekuje .Tvoja ljepota neće vječno trajati: radi, dakle, da ukrasiš svoj duh osjećajima pobožnosti i vrline. Tako tvoja privlačnost neće nikada prestati, pa ćeš uvijek biti voljena. Takva stalna privlačnost, slična stijeni, trajna je i nepromjenljiva. Eto, ja sam već dostigao dob od tisuću i dvadeset godina. Uskoro moram i ja sići u neizbježan grob, igračku ćudljive smrti, kod mojih očeva starih pastira kao što su Enos, Set i Adam, koji nije rođen od žene. Nema nego tisuću i pet stotina godina da je svemir nastao iz kaosa. Pa ipak, svi su ti ljudi umrli. Ja ih moram slijediti, a ti, smrtna kao i ja, također ćeš zaspati na grudima smrti.

U Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj i Bavarskoj zapamćene su i dokumentirane Zanovićeve brojne financijske, ljubavne i kriminalne afere. Družio se ili barem ponekad bio u blizini Voltairea, Rousseaua, D'Alamberta i mnogih okrunjenih glava koje nisu jednom poslušale njegove savjete. Najviše je političkih uspjeha imao u Poljskoj, čijoj je

694

političkoj sudbini posvetio niz lucidnih analiza u knjizi Le destin politique de la Pologne u kojoj se koristio iskustvima svoje vlastite domovine. Njegovo 18. stoljeće bilo je obilježeno trećim ujedinjavanjem Europe, procesom koji je mogao započeti tek pošto su Turci 1683. pod bečkim zidinama ali i iz najveće blizine jadranskih gradova iz surove realnosti bili otjerani u egzotiku. Treće ujedinjavanje Europe obavljalo se pred njegovim očima u salonima i ložama slobodnih mislilaca . Ono nije bilo političko, nego je prije svega bilo ujedinjavanje nacija Europe u jednu Republique de lettres. Ljudi ovoga doba koji su sudjelovali u toj operaciji postali su svjesni da koncept kulturne i ujedinjene Europe ne dolazi ab ovo, da je taj proces prije svega kulturni i moralni projekt s dugim trajanjem i pamćenjem. Takav koncept omogućio im je da sami sebe doživljavaju drukčijima od ostalih stanovnika svijeta, ali da ih se pri tomu ne definira preusko dakle da ih se definira i nešto šire od odrednica kršćani ili bijelac za razliku od barbara ili crnaca. Tijekom 18. stoljeća ostvaruje se sve veća mobilnost stanovništva i sve veća njihova međusobna povezanost pa se svijet tijekom ove epohe značajno ujedinio .Na početku ovoga stoljeća ljudi gotovo da i nisu poznavali drugačijih strojeva osim onih koji su se pokretali snagom vjetra ili tekuće vode, mišića ljudskih i konjskih. Na kraju stoljeća oni su letjeli i poznavali lokomotive. Europa je tijekom ovoga vremena prestajala biti geografski sustav nekih manje ili više srodnih geoloških i meteoroloških činjenica .Ona je sve više postajala sposobna sebe samu misliti i biti svjesna sebe kao zajedništva. Tek od 18. stoljeća Europljani su bili u mogućnosti da sebe svjesno izvoze, da svoj modus vivendi transplantiraju i na druge kontinente pa nije stoga u tom smislu slučajna znatiželja Ruđera Boškovićeva ili Stjepana Zanovića da maštaju kako će otputovati u Amerike. Predstavljao se Stjepan Zanović Šćepanom Malim, izdankom ruskoga kralja Petra Velikoga, pretvarao se da je potomak albanskih prinčeva i da je u rodu sa Skender-begom Kastriotićem. Njegovo najranije djelo su Opere diverse koje je objavio u Parizu. Važna su mu čak za razvoj

695

europskog epistolarnog romana Turska pisma u kojima ispisuje lucidnu analizu europskih prilika a sve kroz oči izmišljenoga Turčina. U predgovoru tom epistolarnom romanu kaže za sebe da je najnesretniji čovjek, najslavoljubljiviji, najsmješniji, najčudnovatiji, najsiromašniji čovjek, koji iako može postati najbogatiji u svijetu to niti ne pokušava. Započinju Zanovićeva Turska pisma s ove dvije rečenice koje zapisuje njegov ašik Derviš a koje glase: Što valja da čini muž, kad neko voli njegovu ženu.Ništa. U svojim Turskim pismima opisuje Zanović u poglavlju o carskom Beču i svoje poznanstvo s dvorskim rokoko pjesnikom Pietrom Metastasijom kojega je u žaru mondijalizma odlučuje čak dovesti na carigradski dvor:Dvor je u Schönbrunnu. Imperator se pojavljuje u javnosti s izvjesnom prirodnošću i familijarnošću najljupkijom na svijetu. To je politika koja mi se jako sviđa i koju bi trebao podržavati naš Car- Zrak Sunca. U Beču se voli ličnost imperatora, to donosi mir državi sigurnost vladaru, dok se u Carigradu poštuje dostojanstvo carstva, a ne voli se Cara zato što se nikada ne pojavljuje a to je ishodište pobune janjičara i zbacivanja Vladara s prijestolja. Usmeno, međutim reći ću ti još jasnije moje misli. A sada ću te još obavijestiti o poznanstvu koje sam uspostavio s jednim talijanskim pjesnikom nastanjenim u ovoj zemlji. Zove se Pietro Metastasio. To je čudan genije, koji čini da Aleksandar Veliki govori u stihovima i usmrćuje generale armija i državne ministre, kao i imperatore, samo pjevajući. On uživa veliki ugled među književnicima i zaista govori i piše vrlo harmonično, da bih mu ja rado, samo da je malo mlađi, ponudio deset tisuća pjastri i saraj sa ženama, samo da dođe u Carigrad da nam uvede ukus harmonije. Star je, ali usprkos svemu tomu, izgleda kao Kupido zaslužan i proslavljen. Ti znaš talijanski jezik, pa ću ti donijeti njegova djela koja ćemo čitati zajedno. Inače moja rasipnost istrošila je kese s novcem koji si mi poslao. Među kršćanima ima mnogo siromašnih, to je zato jer velikaši daju sto cekina jednom glazbeniku, jednoj pjevačici ili balerini a, odbijaju i najmanji prilog siromašnoj

696

bijednoj porodici. Ja koji sam nježna srca ne mogu da ne priteknem u pomoć ovim žrtvama sudbine. Dakle molim te da mi pošalješ još deset kesa novca, s kojim bih potom krenuo u Petersburg, a onda ću se vratiti u Carigrad..

Mnogo se čitala i Zanovićeva knjiga iz 1784. Le fameux Pierre III u kojoj autor vrlo sistematično iznosi mit o lažnom ruskom careviću koji je postao gospodar Crne Gore. Pisao je i stihove koje je objavio 1773. u Milanu i u kojima slavi neku Leonilu, svoju Beatrice u manje-više svim poznatim pjesničkim oblicima tadašnje književnosti. Zanović je umro u Amsterdamu u dužničkom zatvoru, gdje je prerezao vene kad je shvatio da su mu prevare otkrivene i da mu više nema spasa. U trenutku propasti jedino ga se nije odrekla njegova ocvala ljubavnica Elizabeth Kingston. Zanović je umro u tamničkoj samoći ali su njegovi predromantičarski tekstovi trag duha koji je svuda oko sebe tražio dodire. Ima u njegovu opusu tako i sasvim iznimnih stranica i nepročitanih odlomaka. Među takvima je zasigurno njegovo sasvim ozbiljno pismo Kongresu Amerike u kojemu, potpisan jednim od svojih pseudonima, nudi dalekoj zemlji političke usluge, predlaže samoga sebe za američkog kralja i nudi Kongresu ideju o gradnji velikoga kipa Slobode, kipa koji su, kao što je poznato, Amerikanci sagradili stoljeće poslije, valjda i ne znajući za Zanovićev stariji prijedlog. Ovo su dijelovi toga pisma koje počinje riječima Poštovanom Amneričkom kongresu a datirano je 15. travnja 1782.:…U dubokoj tajnosti čuvam časno pismo koje se vama, Poštovani Kongresu, svidjelo da mi pišete, a koje mi je vjerno predala jedna od vas opunomoćena Ekscelencija, što vodi vaše poslove u Europi...Kada bih ja bio Amerikanac (ime koje je danas slavno isto kao ono starih Rimljana), nalazio bih se među ustanicima, a to znači da bih riskirao svoje dobro, svoj novac i svoj život da postignem slobodu. Ali poslije svega, ako treba biti nečiji podanik, više bih se volio podčiniti bosanskome paši, mom susjedu, nego predati gramžljivoj vladavini

697

vaših starih gospodara Engleza...Da bi se izbjegla zla na koja se vi tužite, ja vas upozoravam da ne uzmete kao model svoje vladavine nijedan od onih koji danas postoje širom svijeta. Vi ne treba da uzimate uzore Platonove »Republike« ili »Utopije« Tomasa Mora. To su lijepi i izvanredni sistemi u teoriji, ali koje nije moguće ostvariti. Kada bih, dakle, ja predsjedavao u vašem Vijeću, i kada bi se meni potpuno prepustio taj važan posao, dao bih vašoj državi pravi rang i dostojanstvo, uspostavljajući staru formu vladavine, koja je u početku bila kraljevska, odnosno monarhija...Naredio bih da se podigne kip u prirodnoj veličini i s dobrim proporcijama, obojen najljepšim bojama. Na glavu bi mu se stavila kraljevska kruna, a na ramen carski plašt. U desnici bi mu blistao skiptar. Postavljeno ispod bogatog baldahina, Njegovo Veličanstvo bilo bi uzdignuto na raskošni tron. Stotina vojnika s helebardama sačinjavala bi njegovu gardu. Oni bi mu više služili za paradu i sjaj prilikom audijencija ambasadora nego za osiguranje njegove ličnosti...Odredio bih, napokon, da se smatra veleizdajnikom svaki onaj tko bi se usudio napasti, pismeno ili usmeno, takav oblik vladavine radeći na tome da se otkloni drveni kralj, a na njegovo mjesto postavi monarh od krvi i mesa, bilo čovjek, bilo žena, bilo zvijer...Želeći vam, Gospodo kongresnici, dugotrajnu nezavisnost, koja bi posvuda bila priznata, kao što ste vi i zaslužili svojom hrabrošću i svojim građanskim, političkim i vojnim osobinama, a iznad svega prihvaćanjem Kralja, onakvoga kakva ga predlažem — ja pred cijelim svijetom izjavljujem da sam uvijek vaš veoma privržen prijatelj i suborac.

Bio je Stjepan Zanović veliki poštovalac liberalnih ideja, pisac velike energije i premale originalnosti, sklon prepisivanju tuđih tekstova .Bio je jakobinac koji nije dočekao revoluciju ali ju je punim glasom najavio. Ostaje jednim od izgubljenih

698

sinova hrvatske književnosti. Stjepana Zanovića koji je čitavoga svoga života govorio samo o politici, premda nam se danas s razlogom može činiti da njega ta nezahvalna muza uopće nije zanimala. Njega je zanimalo da ugrabi što više od života .Zbog toga je život udisao u čistom stanju. Lagao je da bi živio, mijenjao je identitete da bi se sviđao. Zanovićev nešto mlađi duhovni opozit zvao se Frano Dolci de Vicković. Obojica su slijedila srodnu ideologiju. Frano Dolci živio je i umro samo dan hoda od rodne Zanovićeve Budve. Ubijen je 1805, bolje rečeno okrutno zadavljen u podrumima manastira Stanjević kod Cetinja. Za razliku od Zanovića on je govorio o slobodi a politikom se htio baviti kao poslom. Mjesto je bilo krivo a ni sudbina mu nije bila odveć naklonjena. Onoga jutra 1805. kada je zadavljen u Stanjevićima umro je jedan od najsvjetlijih i najosjetljivijih političkih duhova toga doba.Frana Dolci de Vickovića zadavili su neki nedostojni ljudi bez procesa i bez dokaza. Nevina, proglasiše ga izdajnikom i zlotvorom. Taj je Dubrovčanin u zao čas htio Crnogorcima nuditi europejstvo kao program. Tadašnji cetinjski birokrati pravdali su Dolcijevo ubojstvo tvrdnjom da je on našem otčstvu nanio prežestok udarac, jer se, navodno, usred Crne Gore usudio vrijeđati i samog ruskog cara. Frano Dolci de Vicković bio je žrtva konfuznih političkih prilika koje su potresale Europu u vrijeme Napoleonovih ratova. Seizmička preosjetljivost crnogorskog tla u tom smislu nije se izmijenila ni danas. Ondje su potresi na geopolitičkoj karti uvijek odnosili nevine i čiste žrtve. I danas jednako kao prije dvije stotine godina! Naime, i onda kao i danas bili su crnogorski djetići zavađeni i podijeljeni na one koji su u svakoj prilici slinili pred ruskom krunom i na one koji su pokušavali koketirati s europskim moćnicima.

U trenutku kad je u stanjevićkim podrumima ispuštao svoju idealističku dušu, imao je Frano Dolci još samo malo nade da će ga u

699

posljednji čas pomilovati njegov dojučerašnji saveznik, vladika Petar I. Petrović. Ali vladar mini–državice nije se 1805. oglasio da zaštiti svoga dugogodišnjeg pouzdanika; pustio je da ga muče i poslije ubiju kao psa u memljivoj rupi koju su prozvali zatvorom. Zbilo se to oko pravoslavnog Božića, jednog siječanjskog jutra u kojemu je već bilo izvjesno da Napoleonove trupe osvajaju Dalmaciju, a moglo se pretpostaviti da će uskoro osvojiti i Dubrovnik.Frano Dolci nadao se da će upravo u velikom europskom metežu uz pomoć Francuza biti moguće tadašnju Crnu Goru privesti partnerstvu za mir, da će je biti moguće priključiti zapadno europskim integracijama. Zbog svega toga Frano Dolci i njegov politički neuspjeh svijetle i danas kao, samo naoko, uzaludna žrtva. Jer ovaj je Dubrovčanin živio europski romantizam usred njegova toposa, živio ga je u svoj njegovoj kontradiktornoj punini. Jednog glasnika razuma i ovom prilikom u balkanskim gudurama nisu razumjele gluhe uši: i tom prilikom glasnik europejstva morao je biti okrutno ubijen. Najveći grijeh Frana Dolcija de Vickovića bila je njegova prevelika strast prema politici, koju je platio vlastitom krvlju. Njegova politička strast bila je tolika da je protivnike ne jednom nagnala da Dolcija proglase ludim! S Petrom I. Petrovićem susreo se 1769. u Perastu kad se između vladike i mladoga, tada dvadesetogodišnjeg franjevca razvilo snažno prijateljstvo. Dolciju se svidio vladar koji je volio ponavljati kako on »izvan pera i jezika ne imade sile nikakve«. Otac crnogorske nacije postat će tako uzornim političarom Frana Dolcija, a Dubrovčanin je Crnogorcu sve do smrti bio političkim savjetnikom. Poliglot, učen ali skroman, zbližio se Frano Dolci s mnogim onovremenim Crnogorcima. U njihovoj službi on je najintenzivnije djelovao za vrijeme svoga duljeg bečkog boravka, kad je kao neka vrsta neslužbenog crnogorskog otpravnika poslova na habsburškom dvoru u Beču lobirao za crnogorske ustanike, i to ne samo u crkvenim krugovima nego i među laicima. U Beču su ga optuživali da je ruski špijun i da radi protiv austrijskih interesa, a u isto vrijeme Rusi ga optuživahu da u Crnu Goru želi uvesti katoličanstvo. Najveći pak

700

Franov neprijatelj bio je Hrvat Filip Vukasović, inače junak u ratovima protiv Napoleona, koji je braneći austrijsku Krunu izgubio život kod Wagrama 1809. godine. Vukasović je svoga sunarodnjaka Dolcija u jednoj službenoj promemoriji, i to zato što se, za vojne koju je Vukasović sa 200 momaka protiv Turaka vodio po Crnoj Gori, navodno uvjerio u svu zloćudnost ovoga franjevca, koji se, po njemu, bavio politikom za svoj i ruski račun te time štetio austrijskim interesima. I Vukasović i ruski agenti, ali i dubrovački diplomati, ubrzo su se potrudili da se Dolcijevo ime nađe na tjeralicama svih europskih policija. Kao i mnogi drugi Hrvati koji su politički ekumenizam prakticirali istočno od vlastitih povijesnih granica, i Frano Dolci bio je čovjek velikog poštenja, altruizma i vidovitosti. Jedina bolest koja mu se doista i danas mora dijagnosticirati jest njegov ponešto smanjen osjećaj za realnost. Po tomu, i on je bolovao od najčešće bolesti većine hrvatskih političara! Još jednu osobinu dijelio je Dolci s većinom hrvatskih i, uopće, južnoslavenskih političara. I on je, naime, pored toga što je bio politički strasnik, bio i književnik. U njegovoj ostavštini ima tako i ponešto latinskih stihova, ima također objavljenih prigodnica i jedan nadasve zanimljiv sociološki traktat koji je sačuvan u rukopisu što ga je autor pripremio za tisak, ali ga za života nije uspio objaviti.Taj rukopis svojevrsni je dnevnik njegove uzburkane duše, zbirka eseja i zapisa o središnjim pitanjima njegova doba, svojevrsna zbirka istržaka iz lektire. On, koji je sve svoje životne pothvate realizirao na krhkoj granici mogućega, na liniji koja je mnogima bila jedva čitljiva i teško prihvatljiva, ispisao je tako niz divnih malih traktata o slobodi i pravednosti, o istini i politici. Njegovo životno djelo pisano je talijanskim jezikom, a nazvano je Pensieri iliti Misli, i jedna je od najbitnijih hrvatskih libertinskih knjiga napisanih u razdoblju nakon francuske revolucije.Evo što je , pomalo autobiografski napisao o tomu tko je i što je filozof:Pravi se filozof u svojim djelima ne ustručava proučavati vrlinu, jer su mu navike u savršenom skladu s podukama. Njegovim perom

701

upravlja iskren osjećaj, ne gura ga poput tužitelja i krvnika. U blagosti čiste samoće pročišćava svoju dušu, sklonište i svetište same naravi. Svakodnevno zaziva i slavi Boga, a pogledu onih koji o njemu razmišljaju ne nudi ništa drugo do sliku vrline. U svojem skromnom, jednostavnom kutku prima nagradu kojoj drugi tek teže: njime ne gospodari ništa od onoga što obično uznemiruje i potresa ljude. Jednako daleko od laži kao i od nepristojnosti, obraća se ljudima ne laskajući im, ne plašeći ih….On je slobodan a njegova sloboda dolazi odatle što je poslušan tek osjećaju časti i ne boji se ničega osim zakona….U njegovim se posljednjim trenutcima slatka predodžba o budućnosti ujedinjuje sa slikom prošlosti i zrači vedrinom. Umire, no njegove misli nastavljaju živjeti u njegovim djelima i činiti dobro i onda kada ostataka njegova tijela više neće biti. Takva je narav pravog filozofa, takva je njegova služba.

Bio je Dolci ljubitelj francuskog libertinstva, požudni čitatelj Voltairea i njegove družine, pa je stoga i bio uvjeren, kao i njegovi francuski učitelji, da je i Rusija »naš dio Europe«. O slobodi pisao je taj njezin zaljubljenik ovako: Sloboda je prvo pravo čovjekovo, ona je pravo da se ne pokoravamo ničemu doli zakonima i da se bojimo jedino zakona. Taj osjećaj je neuništiv. Gdje god se nađe hrabrih duša, taj će osjećaj postojati. On je sposoban da se očuva u kladama, on živi u tamnicama, on se ponovo rodi pod sjekirom krvnika.U tome duhu pisao je i o vladarima, tvrdeći da je sretan onaj vladar koji od podložnosti svojih naroda zahtijeva jedino ono što mu zakoni dopuštaju. Sebe je ovaj skromni franjevac smatrao filozofom pa je, inače pripadnik skromnog franjevačkog reda, pisao i protiv onih kojima je sva moć i služinčad, topuzi i kočijama: »Kad bi se nekima oduzela odijela, prstenje, služinčad, kočija, što bi im ostalo? Filozofima skinite ogrtač, koji vrijedi ništa ili malo, i oni će uvijek biti filozofi.«Inače za Frana Dolcija kao i za njegove europske suvremenike Monte Negro je bio idealni romantičarski topos. U Crnoj Gori njemu je

702

glavni posao bilo savjetovanje Petra I. Petrovića. Model po kojemu je Dolci zamislio budućnost Crne Gore posuđen je iz bogatog iskustva dubrovačkog settebandierizma.Ideja po kojoj Frančezi prohodu, ali ubrzo i othodu, ideja je koju je Dolci sugerirao Petroviću, a da bi se ovaj uz njezinu pomoć domogao nezavisnosti. Petar I. Petrović pokušao je neko vrijeme slijediti Dolcijev nauk o crnogorskoj nesvrstanoj politici, ali se vrlo brzo sukobio s ruskim apetitima za još jednim toplim morem. Dolci je, čim je 1797. stigao na Cetinje, počeo vrlo intenzivno dopisivanje s Francuzima i njihovim doušnicima. Ideja je bila vrlo jednostavna i svidjela se Petru I. Petroviću. To da se Crna Gora, uz pomoć Francuza, oslobodi turskog pritiska, a zajedno s time i austrijske okupacije u Boki, te ruskog utjecaja u crkvi, ali i na moru, crnogorskom liberalnom vladiki jako se svidjelo! On je u tom smislu i sokolio Dolcija da nastavi političke kontakte s Francuzima. Nažalost, sve je otišlo drugačijim smjerom. Crnogorci, potaknuti od ruskih špijuna i plaćenika, krenuli su u žestoki sukob s Napoleonovim trupama. U vrijeme tih bitaka i razaranja Dubrovnika 1806, Dolci je već bio ubijen u Stanjevićima, a njegove usluge na Cetinju tada više nitko nije trebao. Dolcijevo političko vrijeme brzo je isteklo, a modernizacija Crne Gore čekat će još mnoga desetljeća .U galeriji hrvatskih književnika i političara, Frano Dolci ima ugledno mjesto. Ono je svakako proporcionalno stupnju njegove potpune neprisutnosti u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Čovjek koji je prije dva stoljeća zapisao da su državni dužnosnici i veliki jedino po narodu i za narod, čovjek koji je znao da državnim dužnosnicima samo narod povjerava svoju moć, svoj položaj, svoje veličanstvo, u toj povijesti ima svakako ugledno mjesto. Njegov rukopisni traktat, taj autorov politički vademecum, čuva se u arhivu Male Braće u Dubrovniku, a u Stanjevićima na Cetinju danas se više nitko ne sjeća da je ondje, u podrumima manastirskim, jednog hladnog jutra 1805, nakon bestijalnih mučenja, zadavljen jedan od najlucidnijih balkanskih političkih vizionara. Frano Dolci de Vicković, Dubrovčanin,

703

franjevac, književnik, avanturist i nesuđeni crnogorski zaslužnik.

U vrijeme europskih lunjanja Stjepana Zanovića , u još uvijek skučenom društvenom ambijentu Slavonije, u životopisu koji nije bio tako dramatičan kao onaj Frana Dolcija, proticao je život Požežanina Antuna Kanižlića kojima su u osamdesetim godinama 18. stoljeća postumno izišle iz tiska dvije bitne knjige od kojih je jedna bila poema o svetoj Rožaliji a druga je opsežan ekumenistički traktat pod naslovom Kamen pravi smutnje velike . Taj isusovački profesor prvi je originalni slavonski autor koji je u zapušteni, a nedavno oslobođeni krajolik svojega zavičaja uselio do tada nepoznatu razinu pjesničkog jezika, onu koja je nešto prije već bila dosegnuta u drugim hrvatskim pokrajinama. Kanižlić, koji je umro 1777., za života je objavio još i pregršt molitvenika i pobožnih knjiga, nešto moralističke proze i propagandističkih brošura koje su se od nasmrt dosadnoga književnog okoliša razlikovale živim jezikom i neobičnom sintaksom. Učio je u rodnoj Požegi i Zagrebu, studirao je teologiju u štajerskom Gradecu i slovačkoj Trnavi, a u rodni se grad vratio 1752. i već tada u svojim tekstovima pokazao da dobro razumije koje su kulturne potrebe "Ilirije, Slavonije aliti Dalmacije" kako je znao nazivati cjelinu svoje hrvatske zemlje. On je dobro poznavao dubrovačke pjesnike ranijih razdoblja, a kad je 1780. objavljeno njegovo glavno djelo Sveta Rožalija, , poema o baroknoj svetici iz Palerrna, bilo je svima jasno da je hrvatska književnost upravo dobila nešto više od još jednoga plačljivog monologa bivše grešnice:

Suzo moja, tko te, budući ja u miru,

izli, ah nehote, kaplje po papiru?

704

Ah, ljubav je, koja liva se kroz oči,

goreć prez pokoja suzne iskre toči:

u vrućoj sladosti od nebeskih kaplja

srce od radosti rajske se utaplja.

Ah, u pustoj šumi, špiljo, moj pokoju,

što ja ne razumih prije sriću tvoju?

Cvit moje čistoće (Bog bijaše dao!)

lipše bi u samoće skutu bio cvao.

Špiljo, raju …

Podijeljena u četiri dijela, pjesnik u svojoj poemi tečnim stihovima priča o posljednjem samotničkom razdoblju Rožalijina života. U mladosti je ova zaštitnica od kuge živjela na kraljevskom dvoru, ali napustila je raskošan život i otišla u pustinju služiti Bogu. Rožalija je još jedna raskajana svetica hrvatske književnosti, samo što je ona dobila stilski okvir nepoznat njezinim prethodnicama. U Svetoj Rožaliji ima znatne kompozicijske i retoričke šarolikosti, kroz poemu čujemo stalno glas svetičin, tu kao da pisac ne postoji dok svetica teksturu epa uspostavlja kao razgovor s vlastitim pismom koje se upravo sprema poslati roditeljima iz svojega pustinjačkog stana. Poema o svetoj Rožaliji napisana je u vrijeme velike mode epistolarnih romana pa joj je ova dala sasvim dobar okvir. U Kanižlićevu tekstu pismo svetičino postaje djelatnom osobom pa uz njegovu pomoć doznajemo okolnosti svetičina sadašnjeg života, ali saznajemo i kako je živjela prije dolaska u pustinju, približavamo se njezinim mističkim vizijama. Doduše Kanižlićeva poema ne poznaje sažetost tadašnje europske epistolarne književnosti, ona je razvučeno djelo , ali što ga pisac više razvija, ono postaje sve bolji alegorijski prikaz duše koja se kreće putem spoznanja. U Svetoj Rožaliji Kanižlić se služio iskustvima svojih dubrovačkih prethodnika, najviše Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Ignjata Đurdevića, koristio se njihovim

705

dobro poznatim stihovima i slikama, pa je u njihovom duhu ostvario dobru podudarnost stihovne forme i u njoj iskazanog sadržaja. Rabio je jezični korpus kojemu je temeljni sloj dala slavonska ikavica s dosta svjesno korištenih dubrovačkih i sjevernohrvatskih posebnosti. Bio je Kanižlić osjetljiv na onodobnu književnu modu pa zato u njegovoj Svetoj Rožaliji nema teških metafora kakvima su se služili prethodnici, nema simbolike tame i glomaznih volumena. Sve je u njegovoj poemi usitnjeno kao na porculanskim vazama onoga doba, oslikano kao na damskim paravanima i ormarima plemićkih kuća. Teški dvanaesterac pjesnik u lirskim dijelovima poeme usitnjava u kratke stihove, u deseterce, osmerce i sedmerce. Bio je Kanižlić oduševljeni opisivač ptica, pisac čiji ornitološki indeks nema premca u hrvatskoj književnosti. Rokoko stil najjasnije je ,u čitavoj hrvatskoj književnosti, upravo vidljiv u Kanižlićevoj poemi o svetoj Rožaliji ,ali je on zamjetljiv i kod nekih drugih Slavonaca, na primjer u proznim opisima prirode Matije Antuna Reljkovića, Naravno tom krugu pripadala je i onodobna moda Metastasijevih drama i njihovih javnih čitanja kao i upornog njihovog prevođenja. Iz toga duha stvorene su pretpostavke za recepciju Molièrea u Dubrovnika gdje se ove francuske starija klasicistička drama pretvaraju zbog drugačijeg očekivanja u konzervativniji teatar rokoko stila .Inače rokoko je termin koji označava stil koji se sredinom 18. stoljeća razvio u Francuskoj za vrijeme vladavine Louisa XV. Rocaille bile su minijaturne školjke koje su se pojavljivale kao dekorativni elementi na sitnoj plastici i u interijerima .Posebno su tada bili popularni paviljoni u vrtovima koji su se uređivali u tom novom stilu kojemu su za razliku od tmurnih baroknih oblaka i krilatih ptičurina pripadali rijetki oblačići i sitne ptice od kojih je najomiljenija bila ševa ili u nas vrabac .U slikarstvu taj stil ljulja se po Fragonardovim ljuljaškama ili raspoznaje u tugaljivim pogledima s Watteauvih portreta. Taj stil volio je u slikarstvu idiličnu naraciju pa ga zamjećujemo na krajolicima Francesca Guardija ili u oživljenim interijerima venecijanskim Pietra Longija. Naravno dekorativnost pa i lirska raspričanost ovoga stila

706

dobro su se snašle u racionalističkoj mreži koja je u rokoko pokušala uvesti dušu, koja mu je podarila osjećajnost, ali i ironiju, lakrimoznost u duhu teorije sensizma koja je kroz 18. stoljeće pronijela učenje kako nema u čovjeku niti jedne ideje koja prije nije bila u osjetilima .U literaturi tragova ovoga stila ima u nekim književnim djelima engleskog klasiciste Alexandera Popea, zatim kod Voltairea a svakako da je ovaj stil bio prisutan u anakreontskoj poeziji toga doba ,u brojnim epistolarnim romanima, filozofskim parabolama i u pastoralnim i mitološkim idiličnim pričicama ili pejsažnim idilama .

Kanižlićeva poema ostvarila je visoki stupanj intimiteta, ona poznaje duhovno stanje tako tipično za predromantičarsko vrijeme. U zatuca-noj Slavoniji Antun Kanižlić uspio je u žanr smrtno ozbiljnih i retrogradnih religijskih poema unijeti živost, rastvoriti zastore ideologijom otežanog zadaha te pobožne literature. Otkrio je uz to ovaj slavonski isusovac i jedno od važnih obilježja književnosti svojega doba; otkrio je humor. Pisao je tako da su se nad njegovom Rozalijom mogli osmjehivati i oni koje su do tada učili da je književnost najmrgodnija stvar na svijetu. Drugo veliko Kanižlićevo djelo pedantistička je rasprava o crkvenom raskolu. Objavljen tri godine nakon autorove smrti, njegov Kamen pravi smutnje velike polemika je s grčkim patrijarhom Focijem i zagovor unije katolika i pravoslavaca, knjiga koja je imala stanovitu aktualnost u višekonfesionalnoj Slavoniji pri čemu je njezina premijernost u tomu što je ona prvo hrvatsko znanstveno djelo na narodnom jeziku uopće. Antun Kanižlić prvi je značajni pjesnik Slavonije, on je prvi autorski glas te mučno obnavljane hrvatske pokrajine. On je društveni zaostatak svojega zavičaja uspio pretvoriti u stilski dobitak svoje književnosti, vratio se korijenima i ispisao neočekivano svježe stihove i naslikao do tada potpuno nevidljive prizore, neobičnom ljepotom ponovio već izlizane topose:

Ah himbena svit nas vara.

Što su dobra koja kaže?

707

Pina, vitar,magla para,

san radosni, koji laže.

Što je slava, koju ima?

Ništo malo svitlog dima.

Većini tadašnjih pisaca bilo je sasvim prirodno što su ,i u vrijeme libertinskog enciklopedizma i agresivnog ateizma, u vrijeme Francuske revolucije ostajali vjerni katoličkoj ortodoksiji .Među njima u hrvatskim je zemljama u tim vremenima više konzervativaca nego libertina. A da to bude tako nisu ih poticale samo religijske institucije ili strah od njihove osude nego je književnička neodlučnost da bezrezervno prihvate radikalizam tadašnjih francuskih filozofa ostala među Hrvatima prije svega stvar slobodnog izbora. Postojao je zato u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća blagi , ali sasvim očekivani, kontinuitet između književnika prve polovice i druge polovice toga stoljeća, neko prešutno shvaćanje da se racionalistička bit vremena može iskazati jasnim ali ne uvijek i ideološki agresivnim tekstovima, da može postati vidljiva uz pomoć preciznih i šokantnih slika ali ne i psovačkom i radikalnom retorikom. Takva je i Kanižlićeva Rožalija koja na upit gdje se to nalazi pustoš njezine palermitanske špilje ovako objašnjava svetačko napuštanje svijeta:

Gdi je ova gora? U kojih je stranah,

je li priko mora pustoš moga stana?

Od vas sam daleko. Tko još višje pita,

istinu mu rekoh, da sam izvan svita:

priko njegvih međa slavnom pridoh nogom,

708

kad mu okrenuć leđa rekoh: „Ostaj z Bogom!“

U špilji pribivam, prid njom sada pišem,

u njoj raj uživam, o njem živem, dišem.

Pišem to na golu i suhomu panju,

nenavidnom stolu i vašemu stanju.

Živem mirno: moje crna od goleti

žalost daleko je, dalje od pameti.

Ništa me ne smeta, jer radost vesela

i sa mnom se šeta pokoj vedrog čela.

Konzekvence ove emocije u kojoj ima neke posve nove razblažene radosti ali i stilske čistoće i izravnosti, bile su jasne još u tekstovima arkadskih akademika i pjesnika kakvi su u Dubrovniku bili satirični pjesnik i dramatičar Antun Gleđević ,te polihistor i pjesnik Ignjat Đurđević, znanstvenici poput Senjanina Pavla Rittera Vitezovića ili Dubrovčanina Sara Crijevića, pjesnik Andrija Vitaljić s Visa ili u stihovima osebujnog enciklopediste Jerolima Kavanjina iz Splita , zatim kod Korčulanin s dubrovačkim boravištem Petar Kanavelić ili Dubrovkinje Marije Dimitrović. Svi ovi književnici organski su dio ranog europskog racionalizma, svi su oni udionici opće krize savjesti razdoblja u kojemu su se spojila dva stoljeća, sedamnaesto i osamnaesto pri čemu je to intersekularno prožimanje trajalo u Hrvatskoj mnogo više nego tek nekoliko desetljeća. U svojim tekstovima ostavili su oni mnogo uvjerljivih dokaza o urušavanju čvrstih načela duhovne i civilizacijske matrice koju se već tada ne bez ironije nazivalo starim režimom. Ovi autori ranog racionalizma uveli su u hrvatsku književnost vedrinu i prozračnost .Oni su se odlučno prestali skrivati iza otežanih metafora i mračnih slika. Time su obvezali vlastite sljedbenike da i ovi , upravo kad budu izloženi žestokom ateizmu enciklopedista i političkom radikalizmu jakobinaca,

709

u temeljnim slojevima svojih nazora i emocija ostanu vjerni već osvojenoj duhovnoj jasnoći i onome što se tada mislili pod pojmom buon gusto. Svi su ovi autori bili zagovornici neke specifične domaće smirenosti i sklada. Kasnije ovo pravilo sklada u Hrvatskoj se ne jednom kršilo pa je zbog toga upravo zbroj tih prekršaja postao čvrsta nit oko koje se je formiralo književno prosvjetiteljstvo. Ima mnogo razlika između racionalizma kakav se pojavio na koncu europskog seicenta od onoga u 18. stoljeću za vrijeme prosvjetiteljstva. Ključna razlika među njima bila je u tomu što se u prosvjetiteljstvu definitivno odustalo od bilo kakvog podupiranja spoznajnih procesa transcendencijom. Pisci ovoga doba koji radikalno eliminiraju kriterije transcendencije posve su svjesni važnosti osjetilnog doživljaja svijeta . Bio je taj doživljaj povezan s čovjekovom potrebom da obuzda sile prirode i da pokuša s njima živjeti u harmoniji. Nadalje značilo je to da su se u drugi plan stavljali transcendentalni spoznajni nazori te da su se radikalno počeli odbacivati svi autoriteti ukoliko ih nisu određivala načela istine i razuma. U prosvjetiteljstvu ljudi su povjerovali kako svom razumu i svojoj inteligenciji predaju sav svoj svijet i sve svoje osjećaje. Korak dalje od ovakvih spoznaja nalazili su se pokreti onovremenih fiziokrata koji su značajno obilježili predindustrijski razvitak moderne Europe a u hrvatskim prilikama ostavili značajnog traga u obrazovnom procesu .

Hrvati su pristupili prosvjetiteljstvu politički i moralno depresivni jer su njihove zemlje na početku 18. stoljeća poznavale sasvim nejasnu nacionalnu misao i jer su imale marginalnu ekonomsku ulogu. Takve prilike nisu se ni lako a ni dugo mijenjale .Književno prosvjetiteljstvo nije u Hrvatskoj obilježio politički radikalizam koji je tu epohu karakterizirao u drugim europskim sredinama . Domaći les républicain des lettres i kad izgovaraju načela novog radikalizma nikad ne

710

zaboravljaju na jadne okolnosti iz kojih pišu kao što nikad iz vida ne gube poremećeni društveni kontekst kojemu su upućivali svoje tekstove. Hrvatske regije ostat će dugo ekonomski zaostalim i politički pasivnim a situacija se u njima počela poboljšavati tek nakon 1815. kada su europski poglavari u Beču nacrtali novu postnapoleonovsku kartu Europe. Nad tom bečkom kartom stvoreni su po prvi put nešto čvršći geopolitički izgledi za ujedinjenje Dalmacije, što će reći dotadašnje Mletačke Dalmacije i dijelova dotadašnje Mletačke Albanije u Crnoj Gori te do tada nezavisnog Dubrovnika s užom i primorskom Hrvatskom te čitavom Slavonijom . Zato se tek nakon 1815. može govoriti da su u okvirima Habsburškog carstva nastali uvjeti za stvaranje modernih nacionalnih institucija i među Hrvatima .Ta godina najuvjerljivija je krajnja vremenska granica razdoblja u kojem se mogu prepoznati duhovni i stilski procesi koji se nazivaju prosvjetiteljstvom, neoklasicizmom i predromantizmom.Hrvatski pisci toga vremena nisu poput svojih francuskih suvremenika ostavila djela koja bi se mogla usporediti s Perzijskim pismima, s Candidom ili s Emileom, oni nisu ostvarili pornografskih opusa koji bi se takmili s onim što je ostao nakon markiz De Sade, ili romana kakav su Opasne veze, Laclosove ,pobunjeničkih drama poput Baumarchaisova Figarovog pira. Nisu tadašnji hrvatski književnici napisali niti epistolarnih romana kakav je napisao Talijan Ugo Foscolo o posljednjim danima Jacopa Ortisa, niti su bilo čime dosegli Goetheove Jade mladoga Werthera. Ali kao svi njihovi europski suvremenici i oni su svoj književni rad, svejedno da li u stihu ili u prozi, svejedno da li na hrvatskom ili na talijanskom, latinskom ili francuskom jeziku, usmjeravali prema jasnoći. I oni su se služili kratkim i čitljivim porukama pri čemu su željeli šokirati i provocirati svoju publiku novim

711

pogledima na do jučer sasvim neugledane probleme. Zato su vrhunci i glavna energetska mjesta hrvatskog prosvjetiteljstva pored tradicionalno sročenog spjeva Antuna Kanižlića Sveta Rožalija, Relkovićevog didaktičkog Satira iliti divljeg čovika, Kačić Miošićevog Razgovora ugodnog naroda slovinskoga još i šokantni dramski tekst Vlaha Stullija Kate Kapuralica,, inteligentno napisani Put po Indiji Filipa Vezdina, prozračni i monokromni neoklasicistički lirski opusi Matije Petra Katančića, stihovi Marka Bruerovića i Đura Hidže, prozna polemika o narodnom duhu morlaka s Albertom Fortisom koju je napisao mladi Ivan Lovrić , inače autor kratkog avanturističkog romana o hajduku Stanislavu Sočivici. U tom prosvjetiteljskom kanonu na počasnim mjestima nalaze se još i analitički spisi Julija Bajamontija kao i jakobinski eseji Toma Basseglija. Svi ovi tekstovi svoje glavne književne vrijednosti i efikasnost postižu racionalnim sredstvima pri čemu ne izbjegavaju niti tada mondenu sentimentalnost koja je , kad god bi im zatrebala, bila njihovim nepresušnim vrelom. Hrvatski prosvjetitelji premda su pokazivali među sobom velikih razlika kako u stilu tako i u ukusu, kako u političkim opredjeljenjima tako i u izboru duhovnih prethodnika, imali su zajedničku težnja za oslobođenjem domaće javnosti od predrasuda staroga doba. Svima njima bila je zajednička težnja za oslobođenjem od nasilja što su ih nad hrvatskim društvenim bićem provodili oni koji su zbog nejasnih i sasvim metafizičkih razloga vjerovali da mogu još uvijek posjedovati javni pravorijek i svu društvenu moć. Zato nije slučajno što su tek u epohi prosvjetiteljstva hrvatski književnici iz do tada sasvim udaljenih regionalnih tradicija počeli po prvi put jedni druge prepoznavati u vlastitim srodnostima i razlikama ,te što su se međusobno počeli sistematski čitati i uvažavati usuprot značajnim geografskim ali i povijesnim udaljenostima.

712

Dogodilo se da je francuski književnik i filozof Voltaire koji nije nikad ni pokušao putovati u Hrvatsku bio dovoljno obaviješten o nekim aspektima hrvatske tadašnje pojavnosti. I on kako je to bilo uobičajeno među Hrvatima radije nego njihove književnike navodi Uskoke i Morlake. Voltaire tako u svom Filozofskom rječniku pod natuknicom Mišljenje 1764. godine raspravlja o teškoćama onih koji moraju isključivo skrbiti da na svijetu prežive svojim mukotrpnim radom pa upravo zato , zbog muke toga rada, ne mogu imati vremena da o bilo čemu imaju svoje vlastito mišljenje, ne mogu misliti niti o državnoj upravi, niti o vjeri, o tragediji, operi. Takvi su kaže veliki Francuz oni narodi koji žive na obalama Ledenog mora, a takva je, veli on, na dva koraka od nas, većina Morlaka i Uskoka, takvi su mnogi stanovnici Savoje i nekoliko Purgera u Parizu. Zaključak Voltaireov je da su ljudi različiti prije svega zato jer im je bila uskraćena prilika. Ipak nisu svi Hrvati živjeli u neznanju. Tako se na primjer u svojim bilješkama hvali francuski konzul Le Maire da je u Dubrovniku prokrijumčario 1763. upravo Voltaireov satirični i aluzivni ep Djevica Orleanska za koji kaže da nema knjige koja bi bila u tom gradu čitanija od nje ni rasprostranjenija .Sva ju mladež , kaže ovaj Francuz, zna napamet i od nje je sazdala svoju filozofiju. Zaključuje da vlada dubrovačka pokazuje značajnu nedosljednost kad zabranjuje prodaju stvarnih otrova a s druge strane dopuštaju raspačavanje takvih knjiga. Još jedan Francuz iz tog vremena spomenut će Hrvatsku. Bio je to markiz Caraccioli u knjizi Pariz model stranim nacijama ili francuska Europa. Taj čovjek 1777. licima iz svoje knjige daje literarna imena pa kaže recimo da Orgon dolazi iz dubine Hrvatske, što će reći da nije pročitao nikad niti jednu stranicu, te je spreman +++++++++++++++++++++++++++++++++++pitati što je knjiga jer to ne poznaje Kad se odjednom pod utjecajem pariškog zraka u njemu probudi želja za tiskovinama te kad se jednom vrati kući neće više biti automat nego čovjek, osoba zanimljiva u društvu, osoba svima na korist pa i sebi. A to se ovom čovjeku dogodilo, misli Caraccioli, stoga što se družio s Francuzima.

713

Ponešto drugačiju vizuru zagovara jedan francuski vojni stručnjak u tajnoj misija francuskog dvora grof Guibert koji je obilazio dijelove Vojne krajine od Varaždinskog do Slunjskog generaliteta pa je ovo zaključio 1773. godine o velikim hrvatskim vojnim sposobnostima: Bio sam sretan da vidim neke klice filozofije u duši jednog Hrvata, sa zadovoljstvom sam ga poticao na razmišljanje. Samo se dodirom različitih ideja podstiče njihovo buđenje. Možda među tim Hrvatima ima i više Newtona i Montesquieua, koji će umrijeti a da se nisu prepoznali kao takvi, zbog toga što im naobrazba, slučaj, nisu to omogućili.

Najznačajnija književna figura u Boki kotorskoj, najjužnijoj hrvatskoj pokrajini, među onim piscima koji su sredinom 18. stoljeća ostali djelovati u zavičaju bio je svakako Ivan Antun Nenadić, učeni generalni vikar kotorske biskupije te župnik u crkvi svetoga Eustahija u Dobroti. Rodio se Nenadić u Perastu 1723. Nakon dobrih padovanskih sveučilišnih studija on je u zavičaju izlagao posve racionalističke poglede na jezik i njegovu modernu reformu tako da u predgovoru svoga više puta pretiskavanog Nauka krstjanskoga iz 1768. najprije veli kako se jošte ne zna gdje kućom stoji prava krepost od pisanja u našem jeziku slovinskomu.Njemu je u tom tekstu jasno da svak piše kako mu je milo pa vjeruje da bi za početak bilo najbolje kada bi se odbacila talijanska grafija, dakle ono što je strano prirodi jezika te da bi bilo dobro približiti se principu da se štije kako se govori i da se izgovara onako kako se štije.Ovaj zagovornik leksičkog purizma nikad ne bi napisao talijanizam conte nego je to njemu uvijek knez ili eventualno kavalijer a kad može reći vitez to će uvijek u svom tekstu učiniti. Njemu obitelj Drago jesu Zmajevića a i luka koja se zove po njihovom imenu mu je luka Zmaje! Bio je Nenadić vrlo vješt u upotrebi hrvatskoga jezika i svakako je jedan od najsvjesnijih standardizatora tadašnje štokavice:

Razmisli, dušo moja, pružena na zemlju, oborena od bolijesti, poplesana od neprijateljah, porugana od puka, tvoga Jezusa. Razmisli

714

da oholast tvoja, uznešenje tvoje, potiskuje, meće i rijeva na tle tvoga Boga. Poniži se sada na gledanje tako i toliko žalostivo, odluči i odredi promijeniti način i reci prenemoženomu tvomu Gospodinu ovako:Prisveti moj Jezuse, za sve da Te vidim posrnuta na zemlju, sa svijem tijem spovijedam Te i poznajem za moga Spasitelja. Dopušti, molim Te, za posrnuće ovo Tvoje, da ja ponižim sve moje misli od oholasti hude, uznešenja i moje cijene, i naučim se poniževati jošt i mojijema mlađijema, sa svakim poniženo sveđer govoriti i nigda zlo suditi od nitkoga i s ovijem poniženjem, toliko Tebi milijem, budem dostignuti od Tvoga milosrđa ono što si Ti obećao: da tko se poniži biti će uzvišen u kraljevstvo na nebu.Nenadić je kao vršnjak Andrije Kačića Miošića objavio povijesni epilij Šambek satarisan u kojem 1757. vrlo preciznim stihovima opjevava pobjedu Peraštana nad turskim ratnikom Hadži Ibrahimom u Pirejskoj luci. On je vrlo realističan opisivač pomorskih bitaka što se dobro vidi u ovom fragmentu iz Šambeka satarisanog:

Porušen je, bez jedaraI bez panjah jedarnjijehEr ih mnoštvo topah sharaDo temeljah najdonjijeh,Nijedna ne osta strana zdrava,Sve mu uništa podje slava.

Stoji kako trup bez glave,Ali čempres oboreni,Kolik’, pridje, vas pun slaveSad vaskolik porušeni.Treptu stijezi svakojako,Zelen barjak naopako.

Tu telesa razmetnuta,Sve krvavo na sve strane,Dopala je rana kruta

715

Sve delije izabrane.Ko borovi posječeniLežu Arapi pobijeni.

Njeki leži bez svoje glave,Ko bez nogah, ko bez ruke,Komu utrobe nije zdrave,Ko, strmoglav, visi u muke,Ko se s puškom zavalio,Rukom za mač ufatio.

Sve je njima grdno i ružno,Na sve strane slika od smrti,Pade im sila, sve im je tužno,Er ih htje Bog svijeh satrti.I na blagdan UskrsnućaRuka ih pobi svemoguća.

Napisao je Ivan Antun Nenadić i jednu popijevku u kojoj obrađuje romanesknu storiju o udovici Krila Cvjetkovića i njezinom oslobađanju iz ulcinjske tamnice. Pripovijest je to koja je u svoje vrijeme bila svakako najromantičnija južnoslavenska naracija o oslobođenju kršćana iz turske tamnice. Nenadić je pisao kvalitetnu poeziju pa je njegov lirska obredna polimetrijski sročena pjesma u čast Tonine Barižonove u trenutku oproštaja od svijeta i odlasku samostan na razini boljih Kanižlićevih fragmenata kraćeg stiha iz Svete Rožalije:

Ja Tonina —Serafina,S’ svom radostiU mladosti.

Nadjoh tebe,Smirih sebe,Mili Bože,

716

Koji sve može.

Er nijesu iniPuti istini,Nego kojiJesu tvoji.

Ti moj dio,Ti moj mio,Moja sreća,Ma najveća.

I slavitiI ljubiti,Ja ToninaSerafina.

Ovaj Nenadićev tekst nosi u sebi zametak dramskog govora pa je vjerojatno te je i bio izvođen prilikom rituala ređenja spomenute Tonine kad je postajala redovnica Sreafina. U rukopisnoj ostavštini Nenadićevoj sačuvana su i dva dramska teksta . Zanimljivo je tako njegovo racionalističko i postbarokno Bogoljubno prikazanje muke Jezusove u kojem glavnim licem Isusove muke postaje Juda a sam se Isus gotovo i ne pojavljuje u vlastitoj drami na križu. U Nenadićevoj drami ovako se Smrt obraća Judi:

Juda, što bi, što bi, što si sada:

Juda, što bi, što si sada!Odkle odpade, na što dođe!

Slušajući ove stihove Juda na njih odgovara racionalno svjestan svoje propasti ali i činjenice da je upravo on u Isusovoj drami postao njezinim glavnim likom:

Izabran sam ja bio prije,Slavni temelj od nebesa,

717

Sad sam temelj ružni i grdniNajdubljega jaza od pakla!Jučer bijah ja JezusovI učenik i prijatelj,A danas sam neprijateljI izdajnik, jaoh, Boži!Priđe imah slavnu kerpostOzdravljati bolesnike,A sad tužan ja bolujemI bez zdravlja i bez lijeka!Jučer duhe sve nečisteMogah tjerat iz tjelesah,A danas su svi vragoviZgnijezdili se u moje prsi.Jučer mogah mrtve uskrsnut,A danaske sebe ubijam.Izabrani sud jučera,A danaski sud odmetnut.Jučer bijah za raj obran,Danas pakô odabiram.Sad sam krivac vječne smrtiI baštinik jame od pakla!Što već, dakle, kasnim, čekam?Ova ovdi, nut, česvina,Ovdi ću se zamaknutiI pri njome objesiti!Pored ove vrlo neobične drame o Isusovoj muci Nenadić je preveo i to vrlo tečnim stihovima dramu  Isacco, Figura del Redentore Pietra Metastasija ostavivši pri tom čak i naslov izvornika Izak, prilika našeg Odkupljenja. I ovaj je dramski tekst posjedovao , poput drame o Judi, jednu posve radikalnu interpretaciju biblijskog predloška jer u njemu majka Sara već na početku doznaje razlog noćnog odlaska svoga muža Abrahama kako bi žrtvovao njihovog provorođenika. Ta

718

činjenica na posve nov način oblikuje završetak drame u kojem Sara kad joj se sin i muž vrate kući neko vrijeme vjeruje da su oni prikaze što naravno stvara čitav niz emocionalno naglašenih i sentimentalnih prizora. .Ivana Antuna Nenadića u dramskom teatru nije više zanimala spektakularnost barokne drame. On je u središtu dramskog vidio kontrolirane emocije, gotovo geometrijsku racionalnu strukturu fabule koja za cilj ima interiorizirati religijski teatar i podvrgnuti ga psihološkom procesu koji je bio posve tipičan za neoklasicističku književnost druge polovice 18. stoljeća. Iracionalizam religijskog teatra bio je u vrijeme kad Ivan Antun Nenadić piše svoje drame već stvar prošlosti. Nenadić je umro 1784. godine ostavivši u svojim tekstovima potomcima poruku o tomu da ga je dodirnulo novo doba i njegove stilske promjene.

Maritimna tematika bila je u hrvatskoj književnosti tijekom 18. stoljeća najzastupljenija u tekstovima koja je nastajala na tlu Boke kotorske. Bilo je to ne samo u epskim opisima pomorskih bojeva ili u pohvalnicama hrabrih pomoraca, ne samo u priručnicima i kartografskim djelima nego se more kao neizostavni izvor inspiracije javlja i u privatnim pismima i brojnim memoarskim zapisima. Jedan od takvih dobrih pisaca s margine bio je pomorski kapetan Josip Bronza, rođen 1722. Ovaj padovanski student i inovator u oružnoj tehnici koji je poticao svoga sugrađanina Peraštanin Andriju Balovića da piše gradske anale, posjedovao je i pravno obrazovanje pa je surađivao u pisanju pravnog kodeksa mletačke trgovačke mornarice. Pomorac on je u jednoj bitci protiv alžirskih gusara bio zarobljen. Kasnije je detaljno opisao okolnosti svoga ropstva i oslobođenja u tekstu koji kao da je preuzet iz onodobnih gusarskih romana Tobiasa Smoletta : U noći 11. ožujka 1749. god. smirilo se more, a čitavu je noć puhao ugodan jugozapadnjak, tako da smo se sutradan oko podne našli s oskudnim vjetrom u maglovitoj i tamnoj atmosferi, u daljini od dvadeset vrsta, između luka i grebena Berlenga, uz portugalsku obalu.

719

Kada je naša straža otkrila južno od našega pramca dva broda, kojima zbog zamagljenosti se nije mogao razaznati smjer njihova kretanja. Jedan sat poslije završenog objeda straža se vratila na palubu te je javila kako su opazili dva velika jedrenjaka kako plove sjeverno pred našim pramcem na udaljenosti nešto većoj od jedne milje prema zapadu ali su primijetili i još dva jedrenjaka južno. Kako su se oba ta broda približavala pramcima, a ona druga dva bliža s izbačenim prostrtim jedrima, nije nam bilo moguće razaznati njihovu pripadnost. Na gotovo istodobnu i iznenadnu pojavu pet jedrenjaka nismo propustili da se odmah pripremimo .Izbacismo bokobrane, obavljajući sve ono što je u tako kratkom vremenu bilo moguće i što je neposredna opasnost zahtijevala. Kada su nam se u međuvremenu približili na puškomet, vidjesmo da se na njima u tom trenutku razvijaju engleske zastave, a na najvećem još i plamenac, uz topovski hitac. Ne pouzdajući se, ipak, u vanjski izgled niti u zastavu, a kako bih u svakom slučaju dobio još nešto vremena da se što bolje pripremim, i ja naredim da se razvije engleska zastava. Tek što su je, približivši se na puškomet, neprijatelji ugledali, odmah su se iskazali tako što su spustili svoju englesku, a razvili alžirsku. Na komandnom brodu još su na srednjem jarbolu izvjesili i neku četverokutnu zastavu. Pritom su nas sa svih brodova počeli tući raznovrsnim topovskim kuglama s namjerom da nam obore neki jarbol, vičući da spustimo jedra ako nećemo da nas potope na dno mora…Dva broda koja su bila južno od nas odmah su se dala u potjeru za nama bijući nas neprestano topovima, a ona druga dva broda sjeverno od nas zaplovila su da nam presijeku put, zakače nas i na juriš prijeđu na naš brod. Sretno smo izbjegli prvi brod, koji je na nas ispalio više topovskih hitaca, a da nam nije nanio štete, i zajedrio za nama. Zadnji brod iz sjeverne grupe plovio je tako da nam siječe pramac, a mi, vidjevši da ih ne možemo izbjeći kao ni njihov prijelaz na naš brod, smjelo se odlučismo na sudar, uvjereni da jedino tako činimo posljednji pokušaj. Ali neprijatelji, prozrevši našu odluku, a i sami strahujući od sudara, povukli su se na puškomet od nas prema

720

jugu. Istodobno su nas zasuli salvom iz 22 topa, koji su se nalazili na jednoj brodskoj strani, i iz svih pušaka, što nam, zahvaljujući Gospodu, nije nanijelo mnogo štete. I mi također spustismo englesku zastavu, da bismo, uz nekoliko topovskih hitaca, izvjesili zastavu našeg zaštitnika sv. Marka…Kada se, na našu nesreću, stišao vjetar, našem brodu, punom tereta i teškom počeše se približavati njihovi lagani i prazni brodovi s namjerom da na naše iskrcaju svoju posadu. To su sve obavljali uz neprestanu topovsku paljbu i uznemirivanje stalnim gradom puščanih zrna… Branili smo se još jedan sat svojim topom i puškama, da bismo im spriječili prijelaz na naš brod. Tada jedan udarac neprijateljske topovske kugle potpuno obori i prelomi križ prednjega letnog jedra dok drugi hitac također raspolovi križ stražnjeg jedra, a treći sruši gornji srednji jarbol s križem i cjelokupno naše jedrilje. Naša su jedra bila već sva izrešetana i raskidana u komade, tako da više nisu služila, a sve ograde rastavljene i oštećene od neprijateljske kanonade. Ubijen je kormilar koji se nalazio na kormilu i tri vojnika, s još četrnaest teško ranjenih mornara i vojnika. I ja sam bio lakše ranjen od puščane kugle ispod oka...Vidjevši sve to, shvatili smo nemogućnost daljnje obrane budući da je mnoštvo Turaka sa svih strana nadiralo izvikujući da će nas, budemo li se i dalje branili, sve sasjeći na komade i nikome neće sačuvati život. Prepustili smo se tada volji neba i svojoj zloj sudbini, predajući se snagama toliko nadmoćnijim i brojnijim. …Sve su nas svukli, ranjavajući ponekoga poslije svlačenja. Ogorčeni našom upornom obranom i štetama koje smo im nanijeli mene su posebno, pošto su me svukli do gola, htjeli sasjeći. Ali baš tada kad je jedan turski vojnik podigao sablju da me sasiječe, zadržao ga je oficir s komandnog broda koji je, na moju sreću, upravo u tom trenutku pristigao na brod. Povedoše nas na palubu komandnog broda pred bega–komandanta. Čim me ugleda, on zapita kakva je to bila moja drskost da sam se na malom i natovarenu brodu usudim prihvatiti borbu s eskadrom alžirskih ratnih brodova. Tada ja otvoreno odgovorih da je riječ o pravilima ponašanja na mletačkim brodovima

721

i o državnim naredbama, pa sam tako samo izvršio svoju dužnost, kao što mora raditi častan čovjek za obranu svoje zastave i slobode. Na to komandant, iako barbarin, u prisutnosti svega svog ljudstva, pohvali našu odvažnost.

Kad 1778. godine umire u Zagrebu književnik i povjesničar Adam Baltazar Krčelić , oni kojima je pokojnik javno kazao da su monstrum ignorantiae, nisu gubili vrijeme. Požurili su da u piščevoj ostavštini pronađu rukopis koji je njih jedino zanimao. Požurili su naći životno djelo Krčelićevo, njegove dnevničke i memoarske zapise Annuae sive Historiae koji su se odnosili na razdoblje od 1748. do 1766. Knjizi je na prednjoj stranici autor napisao ove prijeteće riječi: "Želim da se ovo ne otvara i ne čita za moga života. " Bilo je to dovoljno da stvori jedan provincijalni književni mit. Rukopis Krčelićev odmah po piščevoj smrti predan je cenzoru koji je ustvrdio da djelo treba spaliti jer da je prepuno zabluda koje imaju dva izvora, najprije u neznanju a onda da su te zablude izazvane strašću autorove zlobne duše. Ocjena je to koja je posvema suprotna od književnog značenja ovoga pisca kojega karakterizira duboka kultura i temeljno znanje ali nadasve strast. Cenzor srećom nije imao posljednju riječ pa su Annuae sačuvane, jedino što su gustom tintom premazane 22 stranice ove knjige za koje se vjerovale da bi mogle izazvati sablazan. Evo jednog neizbrisanog odlomka koji opisuje krvavi završetak pobune u Zagrebu i okolici:

Čudno je i nevjerojatno, kakvi su se prizori i kakav metež vidjeli po Zagrebu. Sve je zahvatio strah, a pojedinci su se mučili, da svoj imutak sakriju unutar zidina kraljevskoga grada… nitko nije buntovnikâ ni vidio. Oni se naime, dočuvši i vidjevši podbana i zemaljsku vojsku, bijahu povukli i sakrili u brda i na druga sigurna mjesta, a kod kuće ostavili samo žene i starije. Uza sve to vojska se dade na okrutna djela, na kažnjavanje, a osobito pljačku. Otimali su

722

volove, krave, junad, konje, svinje, kobile i svaku vrstu stoke ,a ono što im nije bilo potrebno za jelo, dijelili su između sebe. Uzimahu i razne predmete, koje su mogli odnijeti, kao sukno, haljine, košulje, štoviše, i ono što buntovnici bijahu ugrabili iz popaljenih plemićkih kuća, pljačkahu i uzimahu za sebe, kad bi to nalazili u napuštenim kućama pobunjenika. Na koje su nailazili kod prvih pokreta, ubijali su ih bez obzira na dob, spol i krivnju, i to bez ikakvog suđenja, tako da su majke kao lude radije bacale u vodu svoju djecu, da se utope. Kasnije su zarobljenike slali u Zagreb u zatvor i istom, oni koji su se činili većim krivcima, nakon vrlo kratke rasprave bez ikakve mogućnosti obrane, bili bi izloženi najstrožem postupku, a najposlije na vrlo okrutan način ubijani. Kako nije bilo vješala, vješahu ih o grane stabala ili bi ih objesili rasječene i raskomadane. Nadalje, kako nisu imali krvnika, dadoše objaviti, da će biti pomilovani oni, koji su voljni preuzeti krvničku dužnost. Nato se seljaci otimahu o tu sramotnu službu, pa su najposlije odabrana za taj posao četvorica seljaka, koji su jadnike još jadnije i okrutnije ubijali.

Rodio se Krčelić u Brdovcu 1715. u obitelji koja se dičila starim plemstvom. Učio je u isusovaca u Zagrebu a onda su ga poslali u bečki kolegij, gdje je postao učen u pravu, filozofiji i teologiji. Poslije je četiri godine učio u Bologni i približio se racionalističkoj metodologiji slavnoga talijanskog historičara Muratorija. Bio je oduševljeni zagovornik Marije Terezije i njezina apsolutizma, a svoje nezadovoljstvo političkim prilikama pokazivao je jedino u vezi s podjelom ingerencija Crkve i države. U Zagrebu je učeni Krčelić postao prefekt sjemeništa, a već 1747. i zagrebački kanonik. Tada je objavio anonimno biografiju blaženoga Augustina Kažotića, nekadašnjega zagrebačkog biskupa. Da je ponašanje ambicioznog prelata bilo mnogima zazorno, vidi se po tomu što su Krčelića rado njegovi zagrebački kolege poslali u Beč gdje se kretao u dvorskim krugovima pa su mu posredovanjem kraljice ondje predali rukopisnu

723

ostavštinu Pavla Rittera Vitezovića koju je ovaj bitno iscrpio i dijelove joj, ne navodeći uvijek pravog autora, i objavio. Kad se nakon sjajnih bečkih godina Krčelić definitivno vratio u Zagreb, ondje je na biskupskoj stolici zatekao dotadašnjega bosanskog biskupa Franju Thauszyja s kojim ne samo da je imao loše odnose nego je među njima bješnjela mržnja. Krčelića tada u Zagrebu potvore da je u Beču nešto radio protiv hrvatskih interesa pa ga preko noći proglase izdajicom. Napadali su ga da je utajio novac, tvrdili su da je zao čovjek i da je na homoseksualizam nagovarao neke muškarce, prisiljavali su ga da se za nepočinjen krimen javno ispričava biskupu. Da sve to nije bilo istina, danas najbolje svjedoče stranice što ih je o svojemu vremenu, o sebi i svojim suvremenicima napisao sam Adam Baltazar Krčelić. U tom je smislu karakterističan njegov zapis jedne izuzetno kritičke propovjedi kanonika Jurja Bistreceja izgovorene 1766.godine a u kojoj je propovjednik napadao među zagrebačkim klerom svakoga ali, čini se, ne i Krčelića:

Bistrecej objesi sat na raspelo i stane najprije pripovijedati zašto se tako rano popeo na propovjedaonicu, naime zato što članovi kaptola mrze istinu…poče ispitivati biskupov život te stane pričati ono što je bilo javno i opće poznato: On se nimalo ne brine za dijecezu,nego jedino nastoji kako bi nagomilao novaca, tjera od sebe siromahe javno im govoreći da umru, tlači narod, na sablazan sviju pljačka svećenstvo, nikad ne govori misu, ne moli brevijar i ne ispovijeda se; u sve dane korizme i posta ždere meso, ne obavlja nikakvu biskupsku funkciju, pa da nije posvećen veliki propošt, svećenici bi se na prste brojili. Njegov je bog trbuh, svakoga dana je triput pijan i stalno mamuran, zanemaruje crkvena prava, čak želi da odu do đavola, ne može podjeljivati sakrament Potvrde, ali može svojom rukom tući i mlatiti…. Tada prijeđe na kaptol, koji također jednako nemilo napadne zbog mržnje, koristoljublja i lakomosti .Stade žigosati javnu lakomost, brbljavost, nepravednost i osvetljivost. Napadne zatim neznanje i oholost, lažljivost. Za jednoga kaptolskog svećenika veli da

724

je jama svih poroka po mišljenju naroda i po svojim djelima. Sve ostale nazvao je laskavcima, zavidnicima i gomilom u kojoj nema vjere, nema brige osim za novac i žderanje.

Uzrok je svemu tomu bio, prema riječima ovoga propovjednika, kojega je Krčelić opsežno citirao, isusovački nauk koji da je tek bujica riječi .Okomio se Bistrecej na isusovačko načelo probabilizma prema kojem se neki čin mogao smatrati opravdanim ako se za nj mogao navesti bilo kakav opravdani razlog. Isusovce naziva on laskavcima mogućnika i rušiteljima pa traži od njih da prestanu varati narod te ako neće naučavati kršćansku istinu neka napuste ime drugova Isusovih!

Umro je Adam Baltazar Krčelić umoran od brojnih potvora, umro je usamljen i povučen, nalik vulkanu koji su silom ugasili. Od Krčelićevih znanstvenih djela tri su knjige priskrbile svojemu autoru trajno mjesto među najboljim hrvatskim historičarima. Najprije je to piščeva Historiam cathedralis ecclesaie zagrabiensis u kojoj je 1770., nakon osmogodišnjeg rada, obradio povijest Zagrebačke stolne crkve. I ovo je djelo imalo s cenzorima problema pa je bilo otisnuto tek u nekoliko primjeraka jer je biskup zabranio raspačavanje. S kulturnoga i političkog stajališta vrlo je bitna i piščeva sintetska knjiga De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminaris u kojoj pokušava argumentirati pravo ugarske krune, a time i Marije Terezije, na Dalmaciju, a onda na Bosnu i Srbiju. Ta knjiga važan je historiografski manifest u kojemu, osim utjecaja rigoroznih znanstvenih metoda tadašnjih povjesničara Muratorija i Mabillona, ima i mnogo piščevih dugova prema Pavlu Ritteru Vitezoviću, a ništa manje i prema Ivanu Lučiću. Krčelić nije bio historičar Lucićeve kritičnosti, bio je on čovjek nagao, prebrz u tumačenjima i čitanjima, ali zato autor koji je rukopisima davao lakoću i do tada nepoznatu čitljivost. Vjerovao je u strategiju vlastitoga teksta više nego u činjenice same pa je i po tomu bio vjesnik novoga vremena. Treće piščevo znamenito djelo, inače potpisano imenom Adalbert Barić, jest

725

malena povijest hrvatske književnosti s ove strane Velebita, scriptorum koncipirana tako da se u istom korpusu navode i pisci na hrvatskom i na latinskom, njemačkom i madžarskom jeziku. Po svojim društvenim stavovima bio je Krčelić vrlo napredan čovjek i njegovi su moderni stavovi vidljivi u javnom zalaganju za definitivno oslobađanje tadašnjih škola od skolastike. Bio je zagovornik ukidanja starih gotovo magijskih rituala javnog ubijanja prestupnika. U životnom piščevu djelu, Annuae, tako su upravo najuspješnije one stranice na kojima pisac s ironijskim pomakom govori o misama za mrtve, opisuje javna smaknuća na gradskim trgovima, piše o lažnim pojavama vampira. Annuae su po tomu programatska knjiga hrvatskoga prosvjetiteljstva, prva domaća knjiga o stvarnosti napisana da zabavi čitatelje, ali i da zagorča ostatak života onima koji su se zamjerili piscu ili su po njegovu mišljenju bili ruglo svojemu vremenu. Osveta je jedan od pokretača toga dnevnika koji je nekom vrstom društvene kronike, ali i zbirka fizioloških skica društva koje se baš i nije razvijalo u skladu s tadašnjim modernim reformama. Krčelić je zapamćen kao gnjevan pisac, ali njegov gnjev uvijek je usmjeren onima koji su mu ravni; od gnjeva pošteđuje slabije i nemoćnije. Sam pisac je glavni protagonist svoga životnoga djela Annuae. U toj knjizi on obavlja vivisekciju društva, ne štedeći sebe po čemu je bio blizak jednom svom srednjovjekovnog prethodniku splitskom arhiđakonu Tomi. Nervom suvremenog polemičara Krčelić nediskretno zaviruje u tuđe testamente, on rado prepričava tračeve i uzbuđuje se nad manama svojega doba. Annuae su kasnije bile jedan od najvažnijih zagrebačkih literarnih i mentalitetnih rezervoara, one su roman jednoga grada napisan puno prije nego što je U Hrvatskoj nastalo čitateljstvo modernih romana. Krčelić je ispisao u svojim Godišnjacima uvjerljivu fresku društva u kojemu su tek mučno nastajali uvjeti prosvijećenoga doba. Njegovo je bilo vrijeme u kojemu se učvršćuje banska Vojna krajina, to je bilo doba u kojemu neki nemušti ljudi kroje kapu Hrvatskoj i njezinoj cjelovitosti. Krčelićevim rukopisom zato marširaju vojnici i činovnici svih redova i rodova, tu se provlače

726

prelati svih dobi i nakana, spominju politički i imovinski interesi, ogovaraju vesele gospođe i nestašna gospoda, opravdavaju preljubi i prepričavaju smiješne zgode. Zajedno s ozbiljnim Krčelićevim historiografskim djelima njegove Annuae su najvažniji narativni doprinos tadašnjeg Zagreba, ljudska komedija napisana usred stoljeća razuma s do tada nepoznatom strašću za privatno. Čovjek koji je čitavog života čekao da postane biskup, a koji biskupom nije postao nikad, svoju je društvenu promociju nadoknadio ovim velikim književnim djelom. Oni koji su mu to djelo onemogućavali i život pretvarali u pakao, danas su zaboravljeni. Krčelić koji je pisao o provinciji nije provincijalac bio ni u čemu. Bio je punokrvno dijete svojega nestrpljivog stoljeća, duhovni brat svojih prosvjetiteljskih vršnjaka.

Tijekom šestog i sedmog desetljeća 18. stoljeća bio je objavljen za potrebe Slavonaca čitav niz priručnika kršćanskoga nauka. Odnosi se to u kronološkom nizu najprije na brojne anonimne isusovačke krstjanske nauke među kojima se izdvajalo Obilato duhovno mliko iz 1754. godine. Često se pretiskavala Mala i svakomu potribna bogoslovnica, to jest Nauk krstjanski koji je u više izdanja izlazio u Trnavi i to 1764.,1766. i 1773. Autor te vrlo čitane bogoslovice bio je književnik Antun Kanižlić pa će po mnogim analogijama biti da je njegovo bilo i ono starije Obilato duhovno mliko. Nisu te knjige po svom sadržaju originalne , one su tek prijevodi iz njemačkih priručnika. Nešto malo poslije isusovaca srodne knjige namijenjene puku a teološkog sadržaja objavljivali su franjevci . Među prvima je Emerik Pavić objavio u Budimu 1769. na hrvatskom jeziku Jezgru rimskoga pravovirnoga nauka krstjanskoga koja je također bila prijevod jednog priručnika na njemačkom jeziku inače namijenjenog bečkoj mladeži. Taj je Nucleus catecheticus u Slavoniji je prozvan Jezgrašem . Jedan je takav jezgraš tiskao neki Đuro Sertić iz Udbine 1791. za potrebe slavonskoga puka u Osijeku. Među slavonskim

727

pobožnim knjigama naročitu je popularnost doživio takozvani Veliki katekizam što ga je 1800. godine objavio sin Antuna Matije Relkovića, Josip. Uspoređen sa srodnom knjižicom autorovog oca značilo je ovo izdanje silan napredak. Inače očev se stariji obris katekizma zvao Slavonsko libarce s lipimi molitvicami i naukom krtsjanskim nakitito iz 1761. Slavonski katekizmi u odgojno obrazovnom procesu nadomještali su inače oskudnu poduku živog narodnog jezika. Dogodilo se da su se u Slavoniji ovi narodski katekizmi doživljavani kao svojevrsne pučke pjesmarice te su se usred epohe razuma i enciklopedizma doživljavale kao ključni obrazovni alat. Ipak bilo je i starijih pjesmarica koje su imale nešto viši vrijednosni nivo .Tu su se izdvajale Bogoljubne pisme za probuditi u srcu grišnika ljubav Božju i Marijansku koje su prvi put otisnute 1736. a u čijem je nastanku sudjelovao učeni propovjednik Juraj Mulih koji je jedno vrijeme bio misionar u požeškom kraju . U toj zbirci čini se da ima i nešto originalnih pjesama što ih je sastavio tada mladi Antun Kanižlić, koji je kasnije u nizu svojih molitvenika ispisao najbolju i najopsežniju zbirku slavonskih duhovnih pjesama u 18. stoljeću. Naslovi najpoznatijih Kanižlićevih često pretiskavanih i mnogo čitanih knjiga su Obilato duhovno mliko. 1754., Utocsiscte Blaxenoj Divici Marii ugodno… na posctenye Gospe Almascke, Majke od Utocsiscta nazvane. 1759., Mala i svakomu potribna Bogoslovica to jest Nauk kerstjanski u tri skule razdilyen, s obicsajnima molitvami, i pismami, za dicu, koja igyu u skulu od nauka kerstjanskoga iz 1760. Za razliku od ovih pobožnom i slabo pismenom puku namijenjenih knjiga, izdvajaju se u Kanižlićevom opusu barem dvije zbirke u kojima se autor niti nije trudio pisati pučku, anonimnu poeziju . Te zbirke su Bogolyubstvo na poʃctenye svetoga Francescka Saverie, Druxbe Isusove 1759. i Primoguchi i sardce nadvladajuchi uzroci iz 1760. u kojima se osjeća autorski glas velikog pjesnika a nazire se i put koji je pjesnik prošao do pjesničkog jezika kakav je obznanjen u njegovom životnom djelu Sveta Rožalija:

728

Koja korist jest čoviku,

da na svitu on uživa

sve raskošje, blago, dihu,

da blažena puk naziva

i služeći da u svemu

svit i srića godi njemu?

Ah, himbeni svit nas vara.

Što su dobra, koja kaže?

Pina, vitar, magla, para,

san radosni, koji laže.

Što je slava, koju ima?

Ništo malo svitlog dima.

Gdi su oni kralji sada,

željni oblast svoju pružit

od istoka do zapada

i vas š njome svit okružit?

I da budu ovo stekli,

„Nije dosta“ još bi rekli.

Ah, bili su jur i prošli!

Sad njihovo drugi uživa.

Kud se penješ, o oholi?

Kuda letiš po visini?

Spusti krila tvoja doli,

skupi pamet i procini

729

stanje tvoje; poznaj, što si,

ter se tašto ne ponosi.

Što si bio prije godišta

nikoliko? Što si sada?

Što ćeš biti? Prije ništa,

a sada si sud od smrada.

Vrijedna je i Kanižlićeva Pisma od svetoga Alojzija a onda i pripovijest o mladiću Urbanu u kojoj je sam autor potvrdio poseban odnos prema isusovačkoj drami jer izravno kazuje da je opjevani događaj viđen više puta na prikazi iliti komediji.Odmah po ukinuću isusovačkoga reda 1773.godine dogodilo se da je Academia Posegana koja je djelovala u Požegi dobila novu upravu koju su provodili svjetovni svećenici. Tako se na čelu akademije našao književnik Vid Došen čiji autoritet ipak nije spriječio podžupana Strižića da pred Hrvatskim kraljevskim vijećem prilično neinteligentno ali vrlo uporno predlaže ukinuće filozofskog i teološkog studija u Požegi te da navodno u duhu prosvjetiteljstva zagovara uvođenje predmeta graditeljske struke u gradskom školskom sustavu. Naime vlasti su činile upravo ono što je za duhovni razvitak Slavonije bilo najpogubnije. I doista 1776. definitivno su bili ukinuti filozofski i teološki studiji a onoga graditeljskog njegovi zagovornici naravno nisu uveli nikada. Ipak preuzimajući u svoje ruke požešku školu država je javno utvrdila nova načela po kojima se ona imala ravnati. 1777. godine bio je donesen Ratio educationis totiusque rei literariae po kojemu se imao upravljati sav školski sustav od osnovnih škola do sveučilišnog studija. Latinski je prema tom dokumentu i dalje ostao jezik državnog javnog života kako na razini gramatičkoj , tako i u humanističkoj škole koja je imala karakter praktičnih latinskih učilišta. Što se učenja živih jezika tiče u ovom se dokumentu pojavljuju snažne naznake germanizacije gdje sva djeca u nižoj dobi moraju učiti njemački jezik, svejedno jesu li živjela u gradu

730

ili na selu gdje je učenje njemačkoga ipak ograničeno na nekoju djecu to jest aliquii solum. Što se inzistiranja na njemačkom jeziku tiče posve je jasno da je ono izvedeno ne samo na štetu hrvatskoga jezika nego i mađarskoga jer se dio domaćeg plemstva koji se mogao nadati uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole našao razočaran. Bilo je to posve u skladu sa sve jačim buđenjem mađarske nacionalne svijesti. Što se odredbi o učenju vernaculis linguis tiče tu je Ratio bio vrlo nejasan i svjesno zamagljen te je ova problematika popraćena konstatacijom o jezičnoj raznolikosti na tlu ugarske pa se govorilo o linguarum in Hungaria varietate. Naime u praksi su đaci u nižim razredima škola u kontinentalnoj Hrvatskoj i Slavoniji učili osim svoga materinjega jezika još dva živa jezika i to sve tjedno u okviru dva sata. Pri tomu valja naglasiti da nije stanje jezične prakse bilo jednako u prilično germaniziranom ali i hungariziranom Osijeku, zatim u graničarskim Vinkovcima ili u posve kroatiziranoj Požegi. Srećom ban Škrlec uspio je uvesti odredbu prema kojoj se hrvatski jezik upotrebljavao u nastavi kod prevođenja latinskih pisaca i tekstova što je biao mala ali svakako značajna pobjeda u posve zbunjujućoj jezičnoj politici koja je u onom vremenu išla na štetu hrvatskoga jezika i poduke na njemu. Jezična se poduka naravno nije ticala samo školskog sustava gdje je ona bila uređena državnim zakonima i propisima, nego se ona odnosila i na opismenjavanja slavonskih vojnika u regimentama koje su bile raspoređene po domaćim ili inozemnim prostorima. U tomu je ambijentu bila važna pojava malog jezičnog priručnika Antuna Matije Relkovića koji je svoje Slavonsko libarce iz 1761. izravno namijenio dragim junacima koji neuki kako on s prosvjetiteljskom metaforom svjetla veli u predgovoru ne mogu poslužiti čestito ni Bogu ni cesaru nego su takvi neobrazovani prilični dnevu bez sunca . Relkovićevo Slavonsko libarce bilo je namijenjeno u prvom redu vojnicima koji su u Sedmogodišnjem ratu ratovali po Njemačkoj s ciljem da nauče na svom jeziku pjevati pjesme u slavu Božju. Tako se i dogodilo da je u jeku ratnog sukoba fra Blaž Tadijanović inače vojni svećenik brodske

731

regimente poslije pada grada Bresslaua dobrovoljno otišao u neprijateljsko zarobljeništvo jer mu je bilo žao da naši vojnici u tuđini, dok su bili zarobljeni, ostanu bez poduke svoga jezika. I sam je Tadijanović u istoj godini kada i Relković svoje Libarce objavio knjigu Svašta po malo ili kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik. Tadijanovićeva je knjiga tiskana u Magdenburgu i bila je svojevrsni hrvatsko njemački rječnik pa je doživljavana ne samo kao početnica hrvatskoga jezika nego i kao uputa u njemački jezik onima kojima je to u vojničkoj službi moglo biti korisno, naročito jednostavnim hrvatskim soldatima kojima su sve naredbe upućivane na njima stranom njemačkom jeziku. Zbog toga nijeslučajno što je Tadijanovićeva knjiga doživjela drugo izdanje u Trnavi 1766. ovaj put na prijedlog vojničkih vlasti koje su shvatile njezinu moguću namjenu. Tadijanović je tako bio među rijetkim prethodnicima Relkovićevim . Rođen u Rastušju 1728. ovaj član franjevačkoga reda u knjizi Svašta po malo ostvario je dobar izvor koji je poslužio domorodcima da se izuče ne samo u njemačkom nego da učvrste i znanje hrvatskoga jezika. Bila je njegova knjiga prvo svjetovno djelo u slavonskoj književnosti nakon oslobođenja od Osmanlija. Uostalom nije slučajno Relković svoju gramatiku nazvao novom .Njemu je ova Tadijanovićeva knjiga bila stara! Inače od Blaža Tadijanović još je jedan florilegij raznovrsnih molitava bio tiskan u Magdenburgu 1761. na hrvatskom jeziku te je imao funkciju svojevrsne čitanke uz onaj gramatički priručnik a s naslovom Sertum ex diversis floribus.

U Beču je pod Josipom II. radio i nešto mlađi Marijan Lanosović koji je ondje kasnije bio član pravopisne komisije za objavljivanje rječnika Dubrovčanina Joakima Stullija. I sam je Lanosović iza sebe ostavio nekoliko započetih ali nikad objavljenih višejezičnih rječnika. Autor je on i samostanskih kronika. Važno je njegovo Upućenje u pravopisanje, značajna mu je latinska gramatika Uvod u latinsko ričih slaganje  iz 1776.  te na njemačkom objavljeni vrlo utjecajna knjiga

732

Neue Einleitung zur slavonischen Sprache iz 1778. koja sadrži rječnik, niz konverzacijskih primjera, uzorke pisama te pedantni popis crkvenih i svjetovnih zvanja. Lanosović je objavio uspješni prijevod Evanđelistara iliričkog 1794. u kojem ovaj učeni filolog uvodi umjesto evanđelja riječ blagovistje a pistola mu je uvijek poslanica. S krugom ovih slavonskih jezikoslovaca bio je isprepleten i rad jednog naturaliziranog Albanca Pavla Sagagnija koji je stigao u Osijek 1771. iz biskupije skopljanske. On se školovao u Rimu a kad je došao u Osijek bavio se odgojem Klementina, to jest onih Arbanasa iz plemena Gege koji su na tlo Habsburgovaca prebjegli pred turskim zulumom i naselili se u Hrtkovcima i Nikincima .Sgagni je autor gramatike albanskoga jezika koja je bila protumačena njemačkim, latinskim i hrvatskim jezikom i koja je trebala biti objavljena u Varaždinu ali se od toga pothvata ništa nije ostvarilo jer se nakon 1776. ovom albanskom lingvisti izgubio svaki trag. Njegova nastojanja na planu albanske gramatike samo su pokazatelj plurikulturalnosti kakva je postojala na tlu Slavonije i u cijelom habsburškom Podunavlju. Lađama su se u to vrijeme preko Petrovaradina useljavali u Slavoniju mnogi njemački pa i talijanski kolonisti iz svih geografskih smjerova, kako sa zapada tako i s juga. Austrijski su gospodari iz razumljivih razloga forsirali doseljavanje Nijemaca koji su onamo stizali desecima dunavskih lađa najčešće iz Porajnja. Caričini su agenti putovali njemačkom privlačeći koloniste koji bi se željeli nastaniti u Slavoniji i Srijemu. Mijenjalo je njihovo doseljavanje ne samo jezične nego i vjerske prilike u Slavoniji te je ondje bilo sve više evangeličkih svećenika .Bila je to novost uz već staru činjenicu da su u Slavoniji vlastelini u većem dijelu bili tuđinci protiv čega su sve glasnije protestirali hrvatski stališi.

Slavonski epičar Josip Krmpotić kod koga se eros naracije udružio sa austroslavjanstvom rodio se sredinom 18. stoljeća u Lici kraj Gospića. Bio je jedno vrijeme vojni kapelan u Temišvaru 1783., a 1788. imenovali su ga dvorskim kapelanom. Njegovo članstvo u

733

bečkoj jezičnoj komisiji koja je bila osnovana carskom naredbom imalo je dosta utjecaja jer je on ondje potakao rezoluciju u prilog slavonskomu pravopisu. Boravio je Krmpotić u Crnoj Gori vojnim poslom te je čak desetak godina ranije najavio skori austrijski prodor u te krajeve te njih utjecaj na stvaranje prve crnogorske kneževine u doba Petra I. Petrovića. O svojim crnogorskim putima ostavio je Krmpotić pisanih tragova te je zapamćeno da je neku Maru iz roda Njeguša preveo u katoličku vjeru jer je ova bila udana za austrijskog poručnika Pavelića. Ipak najviše je Krmpotić zapamćen kao autor nekoliko prigodnica u kačićevskome duhu kao što je Pisma viteška od glasovitoga vojvode Muse Arbanasa ili  Radost Slavonije, te Pjesma Crnogorcem. Ono po čemu je s razlogom upamćen u povijesti književnosti njegovi su epovi, jedan opsežni pod naslovom  Katarine II. i Jose II. put u Krim 1788. te još jedan srodni ali kraći s naslovom Pjesma vojevodam austrijanskim i rosijanskim iz 1789. godine. Bio je Krmpotić tipični književnik slavonskog jozefinizma pa nije slučajno što je njegovo životno djelo opis puta dvoje prosvjećenih vladara, tih zemaljskih bogova europskog panonskog iluminizma ruske carice i austrijskoga cara. Po toj oduševljenosti ruskim vladarima nije Krmpotić u hrvatskoj književnosti iznimkom jer istu emociju posjeduju i brojni njegovi dubrovački vršnjaci poput Đura Ferića, zatim je on srodnih duša imao i među kajkavcima, recimo kod patera Grgura Kapucina ali naravno i kod Slavonaca gdje su mu bliski bili Josip Stojanović i Antun Ivanošić. Krmpotićev carski ep ima čak 453 katrena, osmeračkih jer on je čitao pa i imitirao Ivana Gundulića od kojeg je nešto optimističniji naravno u duhu svoga vremena tako da na kraju epa njegovom Muhamedu nakon poraza ne ostane ništa nego da pobjegne u Meku svjestan da ga je konačno porazila sloga Europljana. Svoj je ep da bi mu dodao na učenosti Krmpotić je opskrbio latinskim marginalijama u kojima ne taji svoja povijesna ali i vojnoteorijska znanja . Krmpotić je bio ne samo dobar poznavatelj Gundulića i Kačića nego je on upućen u Kanižlićev pjesnički jezik, zatim ima u njega mnogo antičkih mitoloških bića i citata koji osvjetljavaju

734

opjevana herojska djela. Uz to unosi Krmpotić u fakturu svoga epa niz fragmenata o heraldici i numizmatici, o pokućstvu i odjeći, uglavnom o amblemima što su sve jasni signali autorove klasicističke inspiracije i poetike. Krmpotić jest još jedan od hrvatskih oduševljenika slavizmom i Rusijom ali je u njega taj osjećaj posve nadvladan austrijanizmom čime je njegov doživljaj Krima i danas aktualan jer nije bio neeuropski. Josip Krmpotić postavljajući Austriju u ravnotežu s Rusijom kao da slijedi Voltaireovu proocjenu prema kojoj je Rusija notre partie d’Europe . Naravno njemu ni na kraj pameti neće pasti da poput Voltairea i njegove družine bude sumnjičav prema pripadnosti hrvatskih zemalja toj Europi pa i onih njihovih dijelova koji su tada bili pod Turcima. O tomu svjedoči je i piščev izravni vojni i politički angažman u tadašnjoj Crnog Gori. Maglovitost i kontradiktornost Gundulićeva slavenstva sada je u Krmpotićevo vrijeme bila zamijenjena jednim posve realnim projektom u kojem Dubrovnik neće više biti čvrstom točkom slavenskog oslobođenja nego je Krmpotićev pogled bio upućen na slavensko življenje u Panoniji. Taj pogled na svoj je način ipak bio uskogrudan pa nije slučajno što je u jezičnoj politici došao u sukob s filologom Joakimom Stullijem koji je za svoje doba, a bili su on i Krmpotić suvremenici, bio svakako uključiviji od svoga slavonskoga vršnjaka. To je stoga što je u to doba bilo neprimjereno investirati energiju u europsku individualnost Rusije kad je ondje očito postojala samo jedna individualnost a ta je bila careva . Sve su druge individualnosti i slobode bile ondje suspendirane pa zato našim ljudima ni tada kao ni mnogo puta kasnije nije bila bliska opasna ruska azijatska komponenta. Tu su ležala ograničenja idiličnog puta prosvijećenih carskih glava u Krmpotićevom epu koji jest svojevrsni novovjekovni antipod Gundulićevom Osmanu kojemu je dubrovačka nezavisnost davala čvrsto tlo ili barem privid balansiranja između istoka i zapada. Sada je taj balans bio privid jer se temeljio na prosvijećenosti vladara a ona je bila krhkija od svake geopolitike. Taj nedostatak možda i nema veze s činjenicom da je Josip Krmpotić

735

život završio neke nepoznate godine u nekom nepoznatom zavodu za umobolne.

Nije Krmpotić rad u području aktualne slavonske epike bio iznimkom. Tako je Josip Pavišević lektor filozofije i teologije u Osijeku, provincijal Kapistranske provincije ispisao i prije njegovog velikog epa o Krimu već 1762. jedan  Kratkopis poglavitiji događaja sadašnje vojske među Marijom Terezijom kraljicom od Madžarske i Friderikom IV. kraljem od Brandiburske , djelo koje se bavi austrijsko-pruskim Sedmogodišnjim ratom . Ep je napisan u prozi i stihu pod posve vidljivim uplivom Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. I Antun Ivanošić napisao je deseterački ep s protuturskom tematikom Pjesma od junačtva viteza Peharnika, regementa ogulinskoga obrstara , zatim i Pismu, koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva od uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada. Blaž Bošnjak koji je služio kao kapelan u habsburškoj vojsci i sudjelovao u turskom ratu Josipa II., napisao je 1792. o tom pohodu stihovanu kroniku  Ispisanje rata turskoga pod Josipom cesarom II.  u kojoj kroz 18 poglavlja, u osmercu i desetercu, prati događaje na trima ratištima , to jest onom hrvatsko-bosanskom, zatim srpskom i istočnom.

U ekonomski zapuštenoj Slavoniji i Dalmaciji u posljednjim je desetljećima 18. stoljeća najsnažniji duhovni pokret nastao u blizini fiziokratskih ideja. Taj konzekventno izvedeni smjer modernog mišljenja s estetskim je teorijama imao malo veze, ali je svejedno bitno obilježio hrvatsku književnost. Među Slavoncima fiziokratske ideje prvi je upoznao Matija Antun Relković, pisac Satira iliti divjeg čovjeka koji je kao časnik austrijske vojske dospio u prusko zaroblje-ništvo. Ondje je služio u kući nekog oficira u Frankfurtu na Odri i tu se u bogatoj domaćinovoj knjižnici upoznao s izvorima tadašnjeg

736

enciklopedizma i posebno s fiziokratskim načelima. Rođen 1732., Relković je tek u pruskom zarobljeništvu došao u doticaj s modernom duhovnošću. Živio je kratko, ali vrlo intenzivno, u zemlji kojom je vladao car Friedrich Veliki, u zemlji prosvijećenoj gdje se u zarobljeništvu moglo naučiti više nego u Hrvatskoj živeći na slobodi! Pruski car Friedrich inače je sasvim ozbiljno rekao da je za prave reforme na svijet stigao prerano, ali još uvijek dovoljno rano da upozna Voltairea. U takvom okruženju moderne Pruske oštroumni Slavonac brzo je shvatio da se temelj dobroga i moderno uređenog društva nalazi u seljačkom staležu kojemu književnici i filozofi moraju pomoći tako da među pukom prošire fiziokratske ideje o zdravom društvu, o povezanosti svih zemaljskih resursa. U Relkovićevoj Slavoniji gdje je bilo malo domaćega plemstva, ekonomska je zatucanost bila golema. Tamošnji plemići nisu se brinuli o vlastitoj zemlji jer na njoj nisu ni živjeli. Vrativši se u domovinu Relković prione književnom radu. Osim slavonsko-njemačke gramatike i jednog molitvenika za vojnike, preveo je on i jednu njemačku knjigu o uzgoju ovca, ali mu je najslavniji satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik. Sastavljeno od jedanaest pjevanja i objavljeno 1762., to djelo premda opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, ocrtava žitelje slavonske kao ljude zapuštene i zaostale. Za Relkovića uzroci te zaostalosti povezani su s turskim skulama, s krivim običajima, prelima, razuzdanim kolima i mobama, s rasipnim svatovima. Pripovjedač u Relkovićevu spjevu antičko je biće, premda bi se i u tom liku mogao pronaći ironijski podsjećaj na majmune koji su se u njegovo doba u ozbiljnoj literaturi isto nazivali satirima. Taj, dakle, mitski Satir dijeli Slavoncima upute na vrlo jednostavan i svakomu razumljiv način. U drugom izdanju istoga djela Relković je u radnju uveo još i glas slavonskog seljaka koji Satiru odgovara na kritike, pokazujući kako je pažljivo saslušao što mu je Satir govorio te je onda i prihvatio ono što mu je savjetovao. Relkovićev Satir važno je djelo tadašnje pučke književnosti.To je narativni tekst u kojem se, posebno u opisima prirode, mogu uočiti do

737

tada najelokventniji hrvatski prozni tekstovi ispisani u ozračju tadašnjeg rokoko stila .Ovako u odlomku Tragedija ili strahovita prikaza naravi opisuje Relković na način stilski vrlo blizak predromantičarskim europskim pejsažistima i sentimentalistima oživljeni slavonski zimski krajolik :

Sunce se ukloni za ove oblačne planine i tmine priobladaju dan. Zatim vitar izdaleka hučeći počme kretati drvjem i vodama. Šuma šušti i talasi u rikah i ribnjacih tiskajući jedan valov drugoga biju s takvom srditostju o brigove, rekao bi da su se na čovika razljutili i rade da mu se osvete. Vihar, okrećući se u vrtanj, kupi slamu, sijeno, prah i što na zemlji propade pak nosi s velikom hukom i naglostju mrmljajući sa sobom u oblake .Slama i šaš leti s pojata i sa štokakvih zgrada, daske frcaju sa zločesto pokrivenih krovova, a žene stiruju mladinu u kočake i traže dicu vičući na nje: U kuću, vrazi! Zvirje biži u šume i guste dubrave, ptice traže sigurnost u šupljem drvju, a nike hite sakriti se pod krov čovikov. Marva traži obrambu pod stabli, a pristrašeni težaci biže iz polja, livada i iz vinograda kući. Međuto , tavnost sasvim priuze dan. Crni oblaci s plavim pomišani valjaju se jedan priko drugoga tamo-ovamo, iz kojih nepristance munje kakono snig bile i vatrene zrake ili usijane zmije hitaju se tako friško jedna za drugom da jedva oko stizati i može. Pogled ove prikaze biva sve strahovitiji:jedan grom izminjuje drugoga i trisak razdirajući oblak, kako da bi mnoštvo oraha na zemlju istresao, prasne iz oblaka doli i pogodi u vrh najvišjega torna, drveta ili šiljatog dimnjaka pak naokružce ide, reko bi da traži koga bi ubio.

Relković, koji je bio najizrazitiji prosvjetiteljski pisac kontinentalne Hrvatske, objavio je još i knjigu Nek je svašta u kojoj ima dobrih parabola, a koja je nekom vrstom prvoga pučkoga kalendara u hrvatskoj književnosti.Ona je, da upotrijebimo Leopardijev naziv jedne njegove fragmentarne knjige, svojevrsni Zibaldone ili kako Relković žanr te knjige sam savršeno formulira: Nije zato da u ovoj knjizi čovjek svašta naći može što on zahtijeva, nego zato jerbo ne

738

piše ona samo od jedne stvari i događaja naizmjence, I to kano k onomu što možebiti kojigod štioc u drugih knjigam ne bi našao. Dakle puno različitog i s obzirom na piščev izbor zanimljivog štiva okupljeno je u tekstu knjige Nek je svašta. Prevodio je Antun Matija Relković i basne pa je pored Ezopovih i Fedrovih prerađivao i Pilpajeve basne, tako da se njegova knjiga Nauk političan i moralski od Pilipaj-bramine, filozofa indijanskog može smatrati jednim od ranijih doprinosa vezama hrvatske književnosti s tradicijama istočnjačke mudrosti.

Književnici tadašnje Slavonije uza sve manjkavosti društvenoig položaja prosvjete i književne kulture u svojoj sredini nisu se ni sadržajem ni formom udaljavali od svojih čitatelja. Taj njihov ponajmanje poetički stav uvjetovao je mnoge estetske ustupke, ali je stvorila i posve neobičan amalgam književnosti i fiziokratizma, zatim prosvjetiteljstva i pučke književnosti. Tako je čak i jedna plemkinja iz roda Oršića, grofica Josipa Slavetić rođena Zichhy, napisala 1770. knjigu nimalo galantnog ali vrlo upotrebljivog naslova Vračitel betegujuće živine ili vračstva za rogatu marvu, krmke i mladinu. Ovoj vršnjakinji galantnih rokoko zabava učinilo se da je u skladu s načelima povratka prirodi i idejama o dobrom divljaku sasvim prirodno, pa i poetično, pozabaviti se uzgojem krmaka.

Prije pokreta fiziokrata u vrijeme francuske Enciklopedije nije postojao niti jedan konzistentno izvedeni smjer modernog ekonomskog mišljenja. Nešto stariji merkantilizam to nije bio jer mu je manjkala doktrinarnost .U Hrvatskoj fiziokratizam nije autohton ali je kroz desetljeća doživio zanimljivih transformacija i tekstualnih potvrda. Kod Slavoncima s tim se pokretom prvi upoznao za vrijeme pruskog zarobljeništva Matija Antun Relković ali je za slavonski dio Hrvatske karakteristično što su fiziokratske poglede željela uvesti u društvo država i njezini činovnici. Već 1777. vladin savjetnik i zaposlenik bečke prosvijećene vlade Taube u svom spisu Historische und geographische Beschreibung des Königreich Slavonien und das

739

Herzogtums Syrmien ističe da je jedan od glavnih nedostataka u Slavoniji taj što su vlastela pretežito stranci, da žive u tuđini i da se na pravi način ne brinu oko svojih dobara. U ovakvoj praksi bila je velika razlika između slavonskog fiziokratizma i onoga dalmatinskoga gdje je domaća vlastela, makar imala i talijanska imena, skrbila o svojim posjedima i gdje su oni za svoj interes unosili fiziokratska učenja među svoje kmetove i među puk. Dalmatinski fiziokratizam bio je zato u rukama nezavisnih intelektualaca i oslobođen od izravnog uplitanja države. U Slavoniju je tako Vlada poslala dva svoja stručnjaka, profesora budimskog sveučilišta da 1782. putuju pokrajinom i da donesu znanstveni opis slavonske ekonomske i društvene stvarnosti. Ova dva antropologa, inače profesora prirodne povijesti i seoske ekonomije Mathias Piller i Ludwig Mitterpracher, pregledali su slavonske seljačke zadruge i tamošnje kmetske kuće te su nakon analize iznijeli svoj prijedlog za gospodarski na fiziokratskim načelima temeljen oporavak Slavonije. Njihova knjiga Iter per Poseganam Sclavoniae Provinciam mensibus junio et julio anno 1782 susceptum bila je prva znanstvena na fiziokratskim temeljima napisana analiza Slavonije. Taj svojevrsni putopis kojem nije promaklo niti to da su mnogi Slavonci imali priličnu ljubav za čašicom, ipak se prije svega bavio trpezom slavonskih domaćinstava pa su profesori primijetili jednoličnost prehrane, uočavali su običaje kiseljenja povrća, tretiranje mlijeka. Uz to njih je zanimalo i kako se Slavonci briju, kako se šišaju i vezuju kosu te kako se žene odijevaju. Zaključak toga djela bio je system mjera koje je jozefinska bečka uprava željela uvesti u svoju zaostalu regiju pri čemu je piscima bilo jasno kako je jedan od najvažnijih zadataka bio pripremanje domaćih intelektualca za obrazovne zadatke u puku. Premda su vladini fiziokrati ponekad pisali mistični tekst svoje doktrine ipak su oni prije svega bili praktičari u jednom svijetu gdje je duh europskog slobodnog zidarstva bio uglavnom nepoznat a u lokalnom svećenstvu sotoniziran. Jedna od najstarijih slavonskih poljoprivredno praktičnih uputa bila je otiskana 1765. u knjizi Josipa Paviševića o uzgoju

740

dudova svilca. Bila je to inače opsesivna tema europskih fiziokrata pa nije nikako slučajno što je privukla Paviševića koji je inače bio opisivač tadašnjih ratnih dogodovština u Kačićevom duhu. Ovaj je književnik i autor knjige o dudu čak mistificirao svoj identitet pa se u epskim svojim tekstovima predstavljao kao Ivan Zaničić navodni nadpop dubrovačke crkve svete Katarine. Autor Kratkopisa poglavitijih događaja sadašnje vojske dok su drugdje u Europi književnici svoju urbanost zakrivali ruralnošću, poput Macphersona u Ossianu, išao je posve suprotnim putem te je svoju ruralnu utemeljenost maskirao u urbanu proglašavajući se građaninom Dubrovnika i članom njegove pjesničke republike. Pavišević bio je razmjerno učen čovjek pa njegova zainteresiranost za fiziokratizam nije bila tek slučajna. On je nakon rimskog studija maštao da nastavi učiti u Parizu što mu se nije ostvarilo premda bi, da je ondje otišao, došao na same izvore onovremenog fiziokratizma komu je otac bio François Quesney ,savjetnik Louisa XIV., kojega ovaj nije slušao jer da jest možda mu ne bi na giljotini revolucionari odrubili glavu. Inače i Antun Matija Relković je 1771. s njemačkog preveo knjižicu češkog fiziokrata nekog Ivana Paula o gojenju ovaca i to s pridodanom uputom o sađenju duhana Razloženje vrhu plođenja i pripaše ovaca s jednim nadometkom od sijanja i timarenja duhana. Dogodila se da je to djelo u Slavoniji bilo slavno kao da je neki ljubavni ili pustolovni roman koji je tiskan u Parizu ili Londonu pa je ovo djelce imalo nakon Relkovićevog prvog još više izdanja i više mlađih prevoditelja. I jedan bilježnik požeške županije Ignácz Jablanczy u Beču se oduševio jozefinizmom pa Adam Tadija Blagojević u predgovoru svome Kinkiju naglašava kako je ovaj čovjek unatoč poodmakloj dobi i mađarskomu podrijetlu preveo na hrvatski Wiegandov njemački priručnik s uputama o racionalnom poljodjelstvu. Njegova Priručna knjiga za slavonsku seljansku mladež koja je pisana pretežno u slavonskoj ikavici bila je otisnuta 1772. u Beču a u gospodarskom životu Slavonije imala je znamenito mjesto pa je možemo smatrati utjecajnijom od nekih vrlo glasovitih onodobnih iz područja lijepe

741

književnosti. Sin književnika Relkovića Josip Stjepan objavio je 1796. svoj Kućnik koji predstavlja vrlo suvislu stihovanu zbirku savjeta korisnih svakom seoskom gospodarstvu. Niti ova knjiga nije originalno djelo nego svoju građu kompilira iz tadašnjih njemačkih kalendara koji su izlazili jednom godišnje ali su ih ljudi čitali tijekom čitave godine koristeći ih kao neke udžbenike za obrazovanje odraslih. Nerv fiziokratizma pisac je preuzeo od svoga oca. Ovo djelo Relkovića mlađeg pokazuje na svakoj svojoj stranici da mu autor dobro poznaje učenja austrijskog političara i reformatora Josefa von Sonnenfelsa. Relković mlađi u svom priručniku za domaćinstva kronološki po danima i godišnjim dobima detaljno analizira radni prostor slavonskoga sela stvarajući svojevrsnu enciklopediju seoskoga domaćinstva. Da je potražnja lokalnog stanovništva za ovakvim knjigama bila velika svjedoči i činjenica da je pisac svoj Kućnik slao cenzorima u arcima kako bi ovi što prije bili korigirani i otisnuti. Nedvojbeno je da su slavonski fiziokrati kombinirajući soje tekstove s od prije poznatim ljekarušama i pučkim rukopisnim priručnicima stvorili jedan vrlo zanimljivi edukativni žanr koji je značajno obogatio inače kljasti prosvjetni sistem. Jednom od najutjecajnijih knjiga iz područja ljekarništva i pučke medicine na širem hrvatskom području bilo je djelo Emerika Pavića Flos medicinae koje je autor objavio 1768. Za tu svoju knjigu za koju kaže da je napisana u ilirskoj i dalmatinskoj jezičnoj formi Pavić je koristio iskustva drevne salernitanske medicinske škole pa je ona nastala tako što joj je autor zavirivao u jedan priručnik iz 12. stoljeća . Inače bio je taj budimski hrvatski svećenik , inače jedno vrijeme vizitator u Bugarskoj, vrlo plodan pisac. Objavljivao je brojne teološke i povijesne spise. Dobar latinist on je objavio latinsku parafrazu prve polovice Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga a također je u svom originalnom Nadodanju glavnih događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga  iste godine kada mu je tiskan medicinski Flos opjevao u Kačićevim desetercima epizode iz povijesti franjevačkog reda u Slavoniji. Emerik Pavić bio je u

742

slavonskoj praksi posve tipičan autor, sposoban da ispisuje pedagoško štivo i da svakom knjigom širi recepcijsku namjenu svoga prosvjetiteljskoga rada. I drugi jedan franjevac Petar Dombay Saboljević Vukovarac sastavio je 1763. Knjigu od različitih trava a to će u njegovom slučaju znači golemi rukopis o raznim pučkim lijekovima i prahovima, pilulama, melemima, vinima, balzamima , knjigu o stvarima tajnim s analizom različitih bolesti i svakojakih rana. Ovaj tip knjiga bio je u tadašnjoj kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo raširen i to u svim njezinim regijama. I jedna žena grofica Josipa Oršić Slavetić rođena Zichy objavila je 1770. jedno fiziokratsko štivo s nimalo galantnim naslovom Vračitel betegujuće živine ili vračstva za rogatu marvu, krmke i mladinu. Ovoj vršnjakinji pjesnikinje Katarine Patačić u skladu s rusoovskim načelima povratka prirodi i mali krmci učinili su se poetičkim razlogom da im se posveti nešto vlastelinske ladanjske razbibrige. Naravno ljekaruša je u ovom vremenu bilo u čitavom hrvatskom prostoru pa je među tadašnjim takvim knjigama najambicioznija ona što ju je u Makarskom primorju sastavio Petar Bartulović čije su Različite likarije svojevrsni leksikon ali i spektakularni herbarij koji je nestao u ratnom metežu 1945. godine. Djelovao je u vrijeme tih ranih hrvatskih fiziokratskih inspiracija u Zagrebu jedan Talijan stanoviti Giuseppe Agosti iz Belluna koji je sakupio mnoštvo biljnih uzoraka za svoj traktat De re botanica koji je bio objavljen 1770.. Ovaj isusovac napravio je do danas sačuvane herbarije u kojima je klasificirao biljke držeći se posve tvrdoglavo nekih samo njemu jasnih načela i ne vodeći računa o tadašnjem doprinosu velikog biologa Šveđanina Carla Linnéa. Ipak svi ovi ljudi koji su imali dosluh s fiziokratskim pokretom pokazivali su pripadnost novom vremenu koje je pokazivalo snažan interes za prirodu i za oblikovanje čovjekove najuže okoline. Sve te knjige pomagale su ljudima onoga vremena da lakše prihvate novo objavljenu čovjekovu prirodnost. Premda ovi hrvatski botaničari i fiziokrati nisu svako malo citirali načela Rousseauova ili Quesneyeva ali je posve sigurno da su svi ovi sakupljači biljaka, popisivači trava i pučki liječnici,

743

enciklopedisti seoskih poslova imali namjeru da iz medicinske prakse zauvijek odagnaju do tog vremena gotovo poslovičnu natmurenost i da stvarima tijela i prirode vrate neku lijepu veselost i polet, radost otkrivanja doma i imenovanja stvari koje su ga okruživale. Među Hrvatima pod kraj 18. stoljeća bilo je na desetke takvih knjiga koje su suzni krajolik dotadašnje književnost značajno razvedrili i približili stvarnosti.

Inače izvorni je fiziokratizam bio povezan s imenom Francoisa Quesnaya dvorskog liječnika kralja Louisa koji je u svojoj kompleksnoj knjizi prepunoj dijagrama a naslovljenoj Tableau economique već 1758. obrazložio model u kojem je čitav svjetski gospodarski poredak prikazao protokom robe između produkcije i potrošnje. Njegov model bio je komplementaran protoku krvi kroz ljudsko tijelo što je još više pomoglo da Quesneyeva doktrina postane nekom vrstom religije, nečim što je zbog očite mistične aure odmah iznerviralo viđenije prosvjetitelje koji su predvođeni Voltaireom protestirali protiv diletantizma te nove nauke o čovjeku i prirodi. U praksi Quesneyeve zamisli bile su korisne jer su poticale snažne investicije u poljoprivredu a uz to autor im je zagovarao besmislenost tradicionalnih poreza , te se zalagao za kulturu srca i nove osjećajnosti prema cjelini prirode. Taj poziv na novu prirodnost posve je logično u perifernim hrvatskim zemljama naišao na sljedbenike i zagovornike koji su djelovali u javnom životu pod kraj 18. stoljeća. U filozofskom smislu fiziokratizam je dobio snažnu potporu tek kad mu je markiz de Mirabeau u svom traktatu o filozofiji seoskog života 1763. postavio čvrste temelje na kojima se moglo idealiziranom selu i navodno moralnoj netaknutosti ruralnog stanovništva dodati i onaj praktični i pragmatični dio tadašnjeg fiziokratizma i rane ekologije. I Mirabeau i Quesnay kojega su nazivali Konfucijem Europe sami nisu trebali mnogo učiniti da im se ideje poput neke zaraze prošire ne samo središtem nego i rubovima kontinenta od Prusije do Italije .U Hrvatskoj pokret je naročito u Slavoniji i Dalmaciji donio na svijet

744

čitav niz domaćih akademija ali i izdanja u kojima su se s najvećom ozbiljnošću divulgirale gospodarske teme. Fiziokratima je bio cilj, a u tomu su slijedili Adama Smitha, prije svega bio da uza sav misticizam svojih panteističkih izvora doprinesu povećanju proizvodnje te da postave težište svoje ekonomske misle na potrošnju i to zdravih namirnica kojih je u sve više zatrovanim gradovima nedostajalo. U hrvatskim uvjetima bili su ovi ljudi prvi koji su pokušali premostiti goleme razlike između sela i grada, a poučkom prema kojem nema konzumacije bez prave proizvodnje zdrave hrane dirnuli su se oni u pitanje novog rasporeda bogatstava, u pitanje efikasnosti feudalnog sustava. Sve što su fiziokrati radili bio je svojevrsni misticizam zaogrnut u znanost. Njihove komplicirane analize i složene tablice bile su tek zaklon za ideju o društvu koje treba funkcionirati kao zdrav ljudski organizam, za ideju o prirodi koja je ponuđena čovjeku kao njegov organski dio. Bili su prvi koji su upozorili da je prostor odlučivanja koji je predat vladama i dvoru ima značajne limite i da je jedino što treba redefinirati te limite u rukama ekonomista i novih gospodarstvenih teorija. Fiziokrati čak i kad su se zaklanjali iza državnih intervencija bili su u Hrvatskoj zagovornici slobode pojedinca i zajednice. Njihovo glavno načelo bilo je nauk o povezanosti čovjeka i prirode a time i društva sa svim resursima koji se moraju više posvetiti dobrobiti pojedinca, njegovoj osobnoj sreći. Poljoprivredu je njihov nauk doveo u samo središte društvenih reformi, pri čemu je manjkavost njihova bila što nisu imali odgovor na sve veću industrijalizaciju. Čak je to u Hrvatskoj zbog nazadnih prilika bio i manji problem pa je ono po čemu će u povijesti hrvatske književnosti fiziokrati biti zapamćeni kao oni koji su značajno proširili krug ideja koje prije njih nitko nije postavljao tako jasno i geometrijski pregledno. To što su vjerovali da je društveni mehanizam uspavan i da će ga oni svojim studijama o dudovom svilcu, krumpiru, ječmu i maslina, pšenici i plugovima, voću i povrću, vuni i gnoju, srdelama i koraljima, proizvodnji užadi i ugaslim rudnicima ovcama, pčelama i ribama, da će ga promijeniti imalo je u sebi dozu naivizma i

745

od početka je poznavalo upisani neuspjeh. Naime kontroverze umornog društva starog režima bile su mnogo složenije, svakako više nego što su to fiziokrati mogli predvidjeti. Uzroci Revolucije u Francuskoj kao i svih drugih promjena što su tada potresale svijet bili su mnogo dublji nego što su prirodi orijentirani fiziokrati mogli i pretpostaviti. Ovi preteče modernih ekoloških pokreta ostali su tako ograničeni u pastoralnim slikama jednog vremena kojem su otvorili nova pitanja na koja nisu dali i nove odgovore. Najprije u Slavoniji u vrijeme vladavine Josipa II. a onda u Dalmaciji posebno u posljednjih godinama Mletačke republike te konačno i vrlo intenzivno u vrijeme kratkoročne francuske uprave

Kad se u književnom životu Slavonije pojavio Relkovićev Satir iliti divji čovik on je odmah otvorio čitav jedan polemički front onih koji su na stranicama ove inače bezazlene knjige osjetili dah francuskog racionalizma pa i rečenice iz dijaboliziranog Voltairea. Relković je ubrzo kao što je stekao niz neprijatelja dobio i čitavu grupu onih koji su ga branili.Od svih polemičkim branitelja Relkovićevih svakako je najuspješniji i najuvjerljiviji bio Vid Došen.Ovaj autor opsežnog moralističkog epa Aždaja sedmoglava i polemičke poeme Jeka planine uzeo je u obranu svoga suvremenika i to usred neugodnih potvora kojima su ga obasuli njegovi konzervativni kritičari odmah nakon što se pojavilo prvo izdanje Satira. Došen koji je podrijetlom iz Tribnja podno Velebita i kojega je zaredio 1745. ninski biskup najveći je dio svoga života proveo u Slavoniji. U razdoblju odmah nakon dobrih inozemnih studija boravio je u Požegi a onda u jednoj maloj župi pokraj Broda gdje je premda osamljen privukao pažnju vizitatora koji kad bi ga upoznali nikad nisu zaboravljali spomenuti njegovu iznimnu učenost i bavljenje širokim područjima kulture te su konstatirali da se premda je živio u maloj sredini nije otuđio od knjige a što se mnogima u njegovoj blizini očito često događalo. Došenov prvijenac bila je Jeka planine u kojoj je nepotpisan branio Relkovića protiv nekog Tamburaša kako je nazivao Satirovog grditelja kojemu

746

upućuje odgovor iz kojeg je lako shvatiti da je iz svoje osamljeničke pozicije sasvim dobro shvatio prosvjetiteljsku poruku koju je Antun Matija Relković uputio svojim Slavoncima. Vid Došen toga Tamburaša okrivljuje tečnim stihovima i čvrstom frazom za nesnalaženje u kategorijama vremena čudeći se njegovoj nakaradnoj i anakronoj tezi prema kojoj se samo svećenici a ne i vojnici mogu baviti književnim radom. Da je Došen znao tko je taj čovjek koji je tako ružno vrijeđao Relkovića više je nego izvjesno kao što je posvema razvidno da su svi ti napadači Relkovićevi dolazili iz kruga konzervativnih franjevaca koje su u bijesu polemike nazivali šišanima a među kojima je najglasniji svakako bio neki Đuro Rapić. Taj je na utuk Relkoviću u Pešti 1766. otisnuo knjigu Satir iliti divji čovik u nauku krstajanskomu pri čemu je od svoga oponenta posudio naslov kojim je posve logično mogao privući čitatelje jer je u to vrijeme Relkovićeva knjiga uza sve otpore među Slavoncima bila vrlo čitana i poštovana. Što se pak Vida Došena tiče on je nakon što je 1767. obranio Relkovića tiskao još i svoje drugo djelo Aždaju sedmoglavu u kojoj pripovijeda stotine kršćanskih moralizatorskih parabola, pričica i slika koje vješto ustrojava i niže .Budući da je Došen bio svjestan da će njegov čitatelj knjigu čitati kao niz nepovezanih fragmenata dodao joj je precizno kazalo kako bi nadoknadio nedostatak fabulativne poveznice u svojoj po vanjskim oznakama epskoj strukturi . Došenova Aždaja najviše je nalik velikom moralitetu sa stotinama glasova. Njegov D stih premda mu je misao čista vrlo je opor i tvrd, pa se vrlo rijetko u njemu osjeti pjesnikov svadljivi i vehementni glas koji se više oslobodio u Jeci planine. Takvih mjesta u ovom drugom piščevom djelu znatno je manje, ali ima minijatura kakva je ona o prežderavanju i zloćudnoj energiji koje su mogle probuditi čitateljevu pozornost. Došen svakako nije bio po vokaciji pjesnik, ali je bio učeni moralist, neka vrsta zakašnjelog slavonskog Jurja Habdelića pa je njegova Aždaja sedmoglava nekom vrstom štokavske inačice starije knjige Pervi otca našega Adama greh. Vidjevši nepravdu s kojom je dočekan Relkovićev Satir Došen je pokušao u stihove staviti čitav

747

slavonski theatrum mundi p nad kojim je u istoj emociji poželio biti i oštri sudac ali i blagi starac koji razumije grijehe svojih suvremenika. Vid Došen korio je suvremene Slavonce ali se potrudio pokazati im put u moderno društvo. Slavonija koju je sanjao ovaj velebitski Dalmatin bila je svakako europskija od one što su je Slavoniji namijenili njezini tuđinski vlastelini ,njezini carski vojni zapovjednici ili retrogradni fratri.

Premda se u Slavoniji pod kraj 18. stoljeća zarodilo i nekoliko dramskih autorstava kao što je ono Tomikovićevo, Velikanovićevo ili Ćevapovićevo , ipak dramaturškim rezultati postignutim u anonimnoj Juditi iz 1770. koju je Ignjat Brlić pronašao u obiteljskom arhivu ,a u kojoj je glumio njegov otac Antun, valja dati prednost. Neortodoksna i žanrovski hibridna brodska Judita poznaje sve retoričke kodove svoga vremena . Kada Izraelci u ovoj drami naglas izgovaraju svoje korske tekstove ili glasno mole oni kao da sriču tekstove iz onovremenih slavonskih molitvenih knjižica. Slavonska Judita je s jedne strane školska drama o udovici Juditi pa zato u njoj i naslovna junakinja i Holoferno izgovaraju rečenice koje kao da su preuzeli iz tadašnjih propovjedničkih tekstova. To je jedan sloj ove drame dok je drugi vidno povezan s vojničkim teatrom toga vremena u kojem su nakon opisa egzercira i dramatizacije sukoba bili uobičajeni smiješni intermediji u kojima su zajedno sudjelovala s čvrstim kazališnim maskama sudjelovala i lica iz ozbiljne dramske radnje. Kad ,pak, u ovoj drami progovore vojnici oni kao da su upravo stigli iz neke slavonske regimente a u iskazu Holofernog zapovjednika tu odjekuju stihovi iz junačkih desteračkih epova. U slavonsku Juditu uključen je intermedij kao nezavisan dio teksta koji se improvizirao a u kojem su sudjelovali Hanswurst i njegova žena Kolombina . Među njima, a u dijalog se uključuje i Holoferno, razvija se lakrdijska scena, čuje mnoštvo uvreda i razmjenjuju grubi udarci te ismijavaju muslimani. Kad se u dijalog uključi Holoferno autor publiku spomenom Turaka

748

izravno podsjeća na neka bivša vremena kojih se publika svakako nije sjećala s radošću:

Holofernes: Valja prvo nego se poturčiš, zakon znati i držati kako naš Alokoran zapovida

Honswurst: Kaži mi dakle da znadem, da duše ne izgubim.

Holofernes: Na Alkoran zapovida držati žena, koliko hoćeš, jisti pita, kolača, gurabija, alvi, pečeni jarića, kozlića, kave i šerbeta piti, rozolije, rakije dosta, ali ne smiš piti vina niti jisti krmećega mesa ni kobasic.

Honswurst: Prve riči mi se tvoje dopadaju, ali druge ne šmekuju. Čuješ, barem bročkog vina, slobodno je piti Turčinu.

Holofernes: Jok nikakva.

Honswurst: Barem onda je slobodno, kad se koji razboli, jer bi ja, kad god bio žedan, bi se razbolio.

Holofernes: Nije ni onda dopustito.

Honswurst: Čuješ, imade po turskoj zemlji jarčića majučki, sve viču uj-uj-uj, i ne zna reći be-e-e! Kod nas kaura takvi jarčići zovu se praščići.

Holofernes: No to se može,ali da tko ne vidi te, jer ako tko vidi, ti onda sagriši.

Honswurst: No bene! Kad ja uzmem tvoje dvi kćere, ja ću pokraj jareta i čuturu s vinom pak ću paziti da nitko ne vidi. Jok, nemoj gledat ni ti, a ja ću oči zatvoriti dok pojidem.

Holofernes: Vidim ja, nisi ti za Turčina.

Smiješni intermedijski par iz komedije o Juditi doselio se u Hrvatsku iz njemačke pučke tradicije s ponešto podsjećaja na tada već odbačenu poetiku commedije dell' arte. Doduše o Hanswurstu su se u

749

tadašnjem austrijskim i njemačkom tisku vodile u to vrijeme ozbiljne rasprave jer se smatralo da se kroz njegova usta u tim lakrdijama i intermedija suviše slobodno govori o stvarnosti te ju se žestoko kritizira. U tom smislu i u ovom slavonskom lakrdijskom umetku aluzije na suvremenost koje u drugim žanrova nije moguće naći pa se može reći da s pučkom frazom ove komedije zavazda sa slavonskih scena odlazi prevlast školskog crkvenog teatra bilo latinskog ili hrvatskog. Brodsku Juditu iz 1770. gledali su građani i vojnici, zanatlije i seljaci ne znajući da se pred njima prikazuje djelo nekog dobrog dramatičara koji je poznavao scensku višeznačnost i dijaboličnost a onda i simboličnost Juditine žrtve koja je u hrvatskoj nacionalnoj književnosti još od renesanse imala posebnu težinu.

Dok je dramska proizvodnja u kontinentalnoj Hrvatskoj, manje u Slavoniji a najviše u Zagrebu na razmeđu stoljeća barem kvantitativno procvjetala ona se u Dubrovniku a naročito u Dalmaciji značajno prorijedila. Zbog toga se to vrjedniji čini jedan makarski kazališni komediografski pokušaj s naslovom Gli amori del capitano Ivulić.Nastala je ta komediola u trenutku dok Italijom već vlada Goldonijeva kazališna reforma.Ona je bila izvedena 1775. godine ali se u njoj od te reforme malo toga vidi .U burlama što ih izvode Kapetan , Buzdo i obavezni Kančilir ovaj tekst ima srodnosti s gotovo jedno stoljeće starijim smješnicama ili ridiculosama, jer i ovdje niti jedno od lica na sceni nema energije da pokrene radnju koja se i onako samo vrti oko banalnih Pierovih pokušaja da uda Domu. Što se pisca ove makarske komedije tiče njega ne treba tražiti, kao što se jedno vrijeme vjerovalo, u don Klementu Grubišiću tadašnjem makarskom dušobrižniku jer se veliku količinu prostota koju ova komedija teško može povezati s jednim aktivnim prelatom. Uostalom verzija ove komedije kakva je do nas došla doživjela je više jezičnih nasilja tako da je pod njima teško prepoznati koliko je od vidljivoga postojalo u originalu a koliko se kasnije dodavalo i navodno ispravljalo. Iz sačuvanog dramskog tkiva vidi se da je u ovom kazališnom tekstu

750

osim prostota posve izostala svaka sklonost za jezični eksces ili bizarnost. Sve je tu posve obično i banalno tako da malo koja lokalno obojena replika uspije izreći neku općenitiju istinu . Lica kao da su napustila svoje maske i svoju u ovakvim slučajevima spasonosnu zadatost. Premda obiluje vulgarnostima makarska komedija o kapetanu Ivuliću svojevrsna je drama kompromisa u kojoj je sva istina u završnom povišenom govorenju Kančilira koji se pravi kao da izriče neku vrlo veliku mudrost dok govori :Tko je dobio je dobio! I tako završava komedija jednog umornog društvo koje je htjelo da u njegovoj stvarnosti nitko ne bude ni na dobitku ni na gubitku. Bilo je sve to naravno samo privremeno i točno onoliko je trajalo koliko je trajala radnja ove malo značajne komedije. Jer čim je ona završila i kad je svima udijeljena nepravda u gradu i u gledalištu sve je ostalo po starom tako da se i dalje u mletačkoj Dalmaciji, zemlji osiromašenoj i zaboravljenoj , stvarnost nije razlikovala od fantazije a laž od istine. Sve to u ovoj makarskoj komediji bilo je jako daleko one scenske istine i kazališnog jezika kakav je dramatiziran u dubrovačkoj Kati Kapuralici Vlaha Stullija gdje su se 1800. doista izmet i mokraća pomiješali s hranom. Najvažnije rečenice u Ljubavima kapetana Ivulića jesu one u kojima anonimni makarski pisac kaže da se ovdje može bez glave govoriti . Uz to nije bez aluzivnosti onaj trenutak kad se u makarskoj komediji iz više usta čuo uzvik Svi ste isti, svi ste isti ili kad se sve zaključi nepoštenom konstatacijom Sad ste svi izravnati.

751

Jačanje prosvjetiteljskog pokreta u građanskoj Slavoniji

Adam Tadija Blagojević rođen 1745. u Petrijevcima kraj Valpova  svoj je radni vijek proveo u Beču kao državni činovnik Ilirske dvorske deputacije kojoj su među ostalim bili povjereni srpski poslovi quoade religiosa et spiritualia .Zbog te dužnosti on je bio motiviran da na hrvatski jezik prevede jednu propovijed Antuna Ružičke dekana bečke crkve svetoga Petra, ispovjednika najmlađeg caričina sina Maksimilijana a kasnije i samog Cara Josipa II. Kako Ružička a tako i Blagojević bili su ljudi liberalnih nazora te su obojica jako isticali vjersku snošljivost I tada pomodnu filantropiju. Tu knjigu koju je sastavio po Ružički nazvao je Blagojević Predikom od jedinstva u krstjanstvu i objavio ju je u Beču netom je bila kao propovijed javno izgovorena 1773. godine. Blagojeviću je bilo stalo do toga da mu knjiga dođe do vjernika istočne crkve pa ju je tiskao u dva stupca, latinicom i ćirilicom. To naravno nije spriječilo loš prijem ove tolerantne knjige među Srbima pa je tako Zaharije Orfelin srpski književnik to Blagojevićevo djelo optužio da subtilitetom političeskim zakida srpske privilegije .Tako se dogodilo da je ovo djelo umjesto da porbe umiri iste još više probudilo. Inače jedino izvorno djelo Adama Tadije Blagojevića je njegov prigodni spjev Pjesnik–putnik  iz 1771., pisan u desetercima i podijeljen u šest dijelova, u kojem se hvale reforme cara Josipa II., zatim proslavlja vlast njegove majke Marije Terezije a onda napadaju slavonski feudalci , konzervativni franjevci. U svojoj kritici slavonskih prilika polazišta su Blagojevićeva bliska socijalnim učenjima bečkog profesora Sonnenfelsa:

Šest danaka brojim u nedeli,

752

dva su moja, četiri njiova,

dva su lipa, zločesta četiri,

koja meni ne budu koristna,

njoj koristna, ožegla ju munja!

Kako oću ja ondi živiti,

dragi brate i dragi zemljače?

Volio sam Turkom uskočiti

nego da me pendreci povlaće…

Blagojević u svom spjevu, gdje u bijesu čak s nostalgijom govori o turskom zulumu, otvoreno brani Matiju Antuna Relkovića. Ipak još je jednim dijelom obilježen iluministički opus Blagojevićev a to je njegov prijevod francuskoga prosvjetiteljskog romana Chinki, iz 1768. Gabriela Françoisa Coyera. Blagojevićev Kinki, nikoji kokinkinezijanski događaji drugim zemljama hasnoviti iz 1771. orjentalna je pripovijest pod kojom je skriven socijalni nauk onovremnih fiziokrata. Kinki kao i svaki suvremeni slavonski seljak ne može živjeti od obrađivanja zemlje, pa kako bi spasio djecu odvodi ove u grad ne bi li ondje izučila neki zanat. Ali i u gradu ne cvjetaju im ruže jer su oni koji bi htjeli raditi sapeti u stroge cehovske propise i zabrane tako da je pouka ove pripovijesti kako jedino prosvijećeni vladar može biti gospodar i onaj koji odlučuje jer samo on može jamčiti osobne i gospodarske slobode. Pod Blagojevićevim perom postao je Kinez Kinki pravi Slavonac, taj od mandarina zlostavljani težak nakon svih nevolja koju su mu prouzročene uzima pero u ruku i kao pravi fiziokrat nudi Crau rješenja i obasipa ga prijedlozima, piše o zlosilju onih koji se na njegovo ime pozivlju a ustvari ga na svakom koraku blate. Kinkijev književni put posve je uspješan na koncu i sam Car a onda i puk uoče vrijednost njegovih opažaja pa on u sretnom

753

završetku postaje carski savjetnik Da je Kinki bio među Slavoncima vrlo popularan može se lako razumjeti premda Blagojević piše oporim stilom, rekli bismo posve slabo tako da je šteta što je na loš stil potrošio čitateljima zanimljive teme. Bilo je tako i s njegovom knjigom  Izkušani nauk  iz 1774. U kojoj je s njemačkoga preveo jednu fiziokratsku knjižice o ovčarstvu.

Samo nekoliko godina poslije Krmpotićevih panegirika rosijanskim bojarima i Katarini II. preveo je pa u Osijeku dao tiskati fra Aleksandar Tomiković Život Petra Aleksandra Cara Rusije. Taj prozni spis izvorno je djelo Antonia Katifora grčkog svećenika u kojem se opisuju prilike u vrijeme dolaska cara Petra na vlast kao i prve godine njegova reformnog vladanja. Katiforova knjiga iz 1736. zadobila je u Tomikovićevo vrijeme, a objavljena je 1794. kada je ponijela sasvim nova sazvučja koja su se prije svega odnosila na austro slavjansku ideju ali ne suspeziju govora o potrebi privođenja istočne crkve uniji sa zapadnim katoličanstvom .Sada su ovakvi tekstovi dobili posve politički karakter pa se zalažu za rusko uključivanje u podunavsko slavenstvo Slovaka i Čeha, Slovenaca i Srbe te naravno i Hrvata. Tomiković je pisao čitko i on poput svojih suvremenika nema problema s hrvatskom sintaksom:

Ovi veliki i duboki snig, koji pade ob zimu, smrznuvši se sjedini i učini put takvi, da se može lasno putovati i prinašati stvari od jednoga mista na drugo, služeći se Moskovi saonicama, koje se s velikom hitrinom od njihovih konjah, malenih, ali jakih, vuku. Ljudi pak obiknu na zimu, postaju vridni i lasni za podnositi svaki trud i svaki posao..

Aleksandar Tomiković učio je škole u Rimu a kasnije on je u Osijeku objavljivao od 1793. Calendarium illyricum koji je imao i premijernost a i čitatelje. Kao prevoditelj nije ostao samo na memoaristici nego je još 1791. preveo i dramu Pietra Metastasija Josip poznan od svoje braće . Taj naturalizirani Bečanin a ustvari talijanski dramatičar bio je od Tomikovića stariji gotovo pola stoljeća

754

ali se rokoko fraza njegove drame svakako svidjela Slavoncu kao što mu nije bila daleka ni tema o egipatskim lutanjima biblijskog Josipa . Naime ona se uklapala kao i u mlađeg Ćevapovića u ondašnju modu egiptomanije pa nije slučajno da je ova drama bila vršnjak bečke izvedbe Mozartove Čarobne frule.

Premda su odjeci europskog iluminizma među Slavoncima bili jaki ne može se ne zamijetiti da je kod njih bilo dosta knjiga koje su imale isključivo nabožnu ulogu te su služile u poučavanju vjernika. U mnoštvu molitvenika i katekizama, raznih upustava u blaženi život i u pokoru tiskali su slavonski autori čitav niz svetačkih fabulacija pa i dramatizacija, zatim mnogo legendi o svetačkim životima. U takvim se pripovjednim žanrovima okušao Antun Josipo Turković osječki župnik koji je u tom gradu umro 1806. Njegovo životno djelo je hagiografski spjev Život svetoga Eustahije  iz 1795, i osmeračkim distisima, u kojemu pisac pripovijeda martirij rimskog vojnika Placida, preobraćenika na kršćanstvo. U fabulu ove knjige umetnuti su dijelovi iz Geneze i Evanđelja, citirane brojne pobožne pjesme drugih najboljih slavonskih autora kao što su bili Antun Kanižlić i Antun Ivanošić.

U svojoj se knjizi inače Turković služio djelom Flos sanctorum Pedra de Ribadeneyre, ali je zavirivao u Cvit svetih Frannje Glavinića i Cvit razlika mirisa duhovnoga Tome Babića. O svetom Eustahiju koji je ovom osječkom župniku bio opsesijom tiskao jer još i jedan dobro napisani Pridavak knjigi od života s. Eustahije 1798.,a onda iste godine još i latinski prilog toj knjizi Appendix ad opus, continens vitam S. Eustachii martyri. Kroz osam godina sve do smrti vodio je Antun Josip Turković Dnevnik župne crkve Nutarnjega grada Osijeka iliti Diarium Parochialis Ecclesiae Interioris Civitatis Essek, važan memoarski izvor za to burno vrijeme u kojem je Osijek u doba europskih krvavih ratova i Napoleonovih osvajanja doživljavao svoju transformaciju u neupitno slavonsko urbano središte. Taj uspon imao je Osijek zahvaliti i gradnji novog mosta preko Drave koji je grad

755

pretvorio u ključnu prometnu toćku između Ugarske i turske Bosne. Turkovićev Diarium zanimljivo je štivo o svakodnevici osječkoj, o trgovino segedinskih slaninara, rumunjskih suknara i čizmara, o brzoj pošti i vremenu kad je jednoj pošiljki trebalo tek četiri dana da iz Budima stigne u Osijek. Bili su to dani kad je na Dravi sagrađena jedna topovnjača, djelovala i kadetska škola a na Tvrđi se čuvalo takozvano carevo blago.

Nisu samo ratom i ratnim pohodima u Slavoniji bili opsjednuti samo tadašnji književnici već je o njemu i puk zapisivao zadihane rečenice u svojim uzgrednim memoarskim zapisima. Tako je vrlo potresan jedan memorijal seljačke kuće Rakitića s ovim potresnim pisanim svjedočanstvom:

Malo kadaje Vik a i pol Vika proshlo brez Ratta. Godine 1702-1711-1741. Biloje Okresha predosta:koje na Spanjula, koje na Francuza svih pet Didovah odmarshiraloje u Italiu i na Rajnu. Djed Andra i Djed Jakob poginulisu,a ostalih podalazilisu s mlogimi Seljanih,koje sam ja isti oko godine 1783. Upamtio sgurite kod Serpove, talijanski lap i nashki govoreche…Izmarshirao je najprie Antun i poginuo u Niederlandu, pod Littichom. Jakob, i umerho u NIkackoi.Bazilia i poginuo u Schweizerskoj pod Munderthalom. Luka i umerho u Peshte. Andria I poginuo pod Asšern…Dicza jucserashna nahodashese po Magjarskoj dugoj i shirokoj Njemacskoj, Francuskoj, po Italie do Mora, napatishese dosta.

Postao je u Turkovićevo doba Osijek slobodni kraljevski grad, dobio o tomu diplomu koja je bila pročitana na hrvatskom i njemačkom jeziku da bi se poslije na banketu navodno vrtila čak četiri vola a narod zabavljao na velikoj livadi pokraj grada. Taj niz događaj iz 1809. godine nije Turković više mogao zapisati u svoj Dnevnik jer je bio već tri godine mrtav.

Inače najplodniji pisac svetačkih života bio je u Slavoniji jedan drugi Osječanin kaločki župnik Antun Knezović koji je opjevao najprije

756

mučeničku smrt svetoga Ivana Nepomuka u dvanaestrecima 1759. a onda susljedno Život svete Olive otisnut u Pešti 1561. pa zatim još i svete Genoveve iz iste godine.Očito su Knezovića zanimale progonjene a nevine žene premda se on u tim zanimljivim fabulama koje je birao mučio svoji teškim i slabašnim stihovima tako da mu djela zasigurno nisu imala neke značajnije recepcije. Sve ove pisce martiroloških knjiga nadmašio je Ivan Marević koji je u tri knjige sabrao Djela svetih i tiskao ih u maloj osmini na respektabilnih tisuću stranica.Ovaj pučki pisac koji baš i nema veze s prosvjetiteljstvom i njegovom ideologijom kroz svoje 104 vitae uživa u opisima svakovrsnih mučenja pri čemu pokušava živote svojih svetačkih junaka lokalizirati na mjesta koja imaju veze s njegovom domovinom. Ipak ove Marevićeve fabulacije nadoknađivale su nedostatak proznih djela u tadašnjoj Hrvatskoj ali kao da su opsesivna mučenja koja se u njima opisuju imala dosluha s tada vrlo aktualnim diskusijama koje su se u Slavoniji vodile o svrsishodnosti istražiteljskih mučenja. Naime iz toga vremena još se uvijek u dokumentima čitaju drastične presude u kojima stoji: Odlučeno je radi dokaza zločina a suglasno mnijenju sjednice da se zlikovci osude na pogubljenje pooštreno tako da na dvije postaje unutar ovoga varoša budu štipani usijanim klištima, na stratištu pripeti na kolo, a glava im odsječena. Bizarniji od svih Marevićevih opisa bio je slučaj koji se u Slavoniji njegova doba dogodio kad je nekom krvniku oružje otupjeli pa mu je trebalo nabaviti novo pri čemu mu osječki zanatlije iz razumljivih razloga nisu htjeli otkupiti to staro oružje nego je ono prodano za 25 forinta nekima koje su izvori nazivali Pharaonites a koji su s obzirom na etimologiju njihova etničkog imena očito bili Cigani. Tom prilikom njima je bilo prodano više raznih mučila, ali i sjekira, uže za vješanje, kliješta. Marević možda za taj događaj nije znao ali u njegovim životima mučenika ima vrlo drastičnih i brutalnih opisa koji kao da su preuzeti iz suvremenih slavonskih egzekucija koje su bile tako okrutne jer je ondje bilo mnogo vojnih sudova. Tako su službeni protokoli tih slavonskih mučenja vrlo dobro dokumentirani pa se u njima spominju

757

stiskanja palčeva ,zatim gnječenje koljena i listova španjolskom čizmom, rastezanje tijela na koloturi kao i ulijevanje goruće smole u otvorene rane. Kao i uvijek literatura se teško nadmetala sa stvarnom maštom krvnika. Oni su naime oduvijek nadmašivali i najbolju književnost a Marević u tom smislu izlazi kao tek neznatni prepisivač tuđe martirološke literature. I konačno vrijedi u ovom kontekstu spomenuti Ivana Velikanovića  vjerskoga pisca koji je umro u Vukovaru 1803. koji je pored didaktičko-moralizatorskih tekstova i jednog s francuskog prevedenog katekizma u tri sveska Upućenja katoličanska, objavio niz martirskih drama. On je te tekstove prevodio s talijanskog jezika pa je tako 1780. objavio u Osijeku Prikazanje razpuštene kćeri, velike poslije pokornice svete Margarite iz Kortone, tri godine kasnije objavio je Svetu Suzanu za koju kaže da je divica i mučenica Dalmatinka ili Slovinka koja je muku primila pod Dioklecijanom cesarom Sve su Velikanovićeve drame preuzimane iz talijanske književnosti pa tako drama o Margariti iz istoimenog teksta Pietra Paola Todinija izvorno objavljenog 1665. a ona o svetoj Suzani pohrvaćeni je tekst Giuseppe Bernerija iz 1675. godine. I konačno u godini smrti objavio je Velikanović dramu Sveta Terezija divica .Ove po ničem originalne Velikanovićeve drame privlačile su čitatelje i u njegovom vremenu kad su ih gojenci u samostanskim školama izvodili na kraju školskih godina za roditelje i učitelje, a da su se sviđale i potomcima svjedoči podatak da su pretiskavane i tijekom 19. stoljeća. Ivan Velikanović je kao mnogi njegovi suvremenici radio na ljetopisima pa je tako jednu stariju kronologiju stanovitog fra Andrije Sipračića preuzeo i dopunio s događajima iz prve polovice 18. stoljeća. Taj njegov posao vrlo je seriozan jer je u njemu koristio , koliko je moguće utvrditi,arhivsku građu iz Šibenika i Osijeka.

Slavonski pjesnik Antun Ivanošić koji se rodio u Osijeku 1748. bio je potomak starosjedilačke obitelji pa mu je otac Martin tri puta bio gradonačelnikom rodnoga grada. Ovaj isusovac studirao je filozofiju u Beču a onda u Bologni još i spekulativnu teologiju da bi diplomirao

758

u Zagrebu 1770. U zrelim je godinama nakon službe slavonskim manjim mjestima prešao u Kaptolsku župu sv. Marije u Zagrebu, jedno vrijeme bio je vojni kapelan u graničarskoj pukovniji u Đurđevcu a onda je na prijedlog biskupa Maksimilijana Vrhovca u godini Francuske revolucije postao župnikom u Štefanju kraj Bjelovara, gdje je službovao do smrti 1800. godine. Bio je neobičan redovnik i župnik jer ga brojna izviješća crkvenih revizora opominju zbog rastrošnih ( in potu scandalosus) gozbi i opijanja. U političkim pogledima ovaj talentirani pjesnik bio je konzervativan pa se izravno i polemički protivio jakobinstvu . Među njegovim pjesničkim djelima izdvaja se jedna posmrtna pohvalnica biskupu Ćolniću iz 1785. , čovjeku kojega je smatrao svojim učiteljem i dobrotvorom. Premda osmišljena u maniri tadašnjih standardnih pohvalnica ova poema obiluje prelijepim lirskim dijelovima kao što je ova nježna marina o lađi:

Na zapovid ove Dive

Nezgovorno milostive

Sva vitrova bisna sila

Odmah se je utišala.

Pak od lava ljučje more

Srditi se već ne more,

Neg miruje kano janje

Povedeno na zaklanje.

Zatim puhnu vitri virni,

Po imenu Zefir mirni,

I njegova složna braća zapuhnuše. Ide lađa.

759

Ivanošićeva pjesnička fraza uvijek je svojevrsni lirski dijalog i koji počiva na alegorijskoj topici koju je ovaj pjesnik usvojio u intenzivnoj lektiri Kanižlićeve Svete Rožalije , pa tako i njegove lirsko-dijaloške apoteoze počivaju na alegorijskoj topici . Vrlo ambiciozno djelo Ivanošićevo je njegov spjev Svemogući neba i zemlje stvoritelj iz 1788. koji nalikuje moralitetu pa ostvaruje svoju četverodijelnu strukturu izmjenjivanjem proze i polimetričkih stihova ali i dijaloških gotovo dramskih dionica likova koji izgovarajući teme iz biblijske Geneze slijede Kanižlićevu poetiku. Posebno su dirljive Evine tužaljke za izgubljenim Rajom:

Pramaliće vično

zemaljskoga raja,

s Bogom, ti nesrično

vrime događaja!...

Jur nas od vas dili

sud pravedni Boga,

kom smo sagrišili,

i zaradi toga

sad iz jednog mora

svih slatkih dobara

u propast nas zala

naglavce obara.

sad zimu, golotu,

progonstvo i tugu,

760

žalost i sramotu,

glad, vojsku i kugu,

sad bolest, smrt, starost,

strah, nemir, uboštvo,

s ričjom: svaku pakost

i svih tuga mloštvo

trpit zapovida

božanska pravica,

koja nas ukida

ispred tvoga lica.

S Bogom!

Ivanošić je mnogo kvalitetnije od svojih suvremenika literarizirao ratničke kronike stvarajući vrlo dopadljive epske pjesme u desetercima. Dvije su najkarakterističnije i najslavnije ona o vitezu Peharniku i ona bitkama za Drežnik i Bosansku Gradišku slavnog austrijskog maršala Gedeona Laudona a naslovi su im Pjesma od junačtva viteza Peharnika, regementa ogulinskoga obrstara i Pisma, koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva od uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada. Pisao koji je pisao štokavskom ikavicom s mjestimičnim kajkavizmima svoje kroničarske epske tekstove podupirao je tumačem u kojem je objašnjavao manje poznate hrvatske ili česte turske riječi. Tko god bez predrasuda uroni u Ivanošićev tekst lako će shvatiti da je on bio jedan od najpažljivijih tadašnjih čitatelja prethodne hrvatske književnosti, vrhunski poznavalac metrike, te onaj koji je poznavao naizust ne samo Kačićevu epiku nego naročito i  Odiljenje sigetsko Pavla Rittera

761

Vitezovića. Ivanošićeva komična poema Sličnorični nadpis groba Zvekanovoga  koju je ispisao 1784., dok je još živio u Slavoniji, i danas de doima razornom rugalicom nekom našičkomu franjevcu Antunu Zvekanu. Ova poema jedan je od najkomičnijih monologa starije hrvatske književnosti , tekst kojim se autor toliko zamjerio franjevcima da je upravo ova poruga bila razlogom što je morao napustiti Slavoniju i otići u Zagreb . Nije to ni bilo najgore jer je tek tada Ivanošić objavio svoja važnija književna djela i učinio da ona budu primijećena od šire intelektualne javnosti. Antun Ivanošić posjedovao je veliki književni talent premda je posve jasno da na svom književnom djelu on nije sistematski radio ali je i ovako žanrovski raznovrsnom opusu pokazao što bi bilo to što je u boljim prilikama mogao ponuditi hrvatskoj književnosti. Ivanošić je uz Matiju Petra Katančića i Antuna Kanižlića najvažniji slavonski umjetnik riječi, pisac jedne vrhunske komičke rugalice, autor najboljih ratničkih epskih kronika, te tvorac niza prekrasnih dijaloških i lirskih minijatura.

Učeni matematičar i zaslužni astronom Mirko Danijel Bogdanić rođen u Virovitici 1762. bavio se književnošću i poviješću tako da mu je želja bila napisati jednu opću povijest svijeta na hrvatskom jeziku. Kako je živio vrlo kratko jer za svojih astronomskih putovanja razbolio od tuberkuloze stigao je objaviti samo jedan, i to izuzetno zanimljivi dio svoje povijesti svijeta .Taj je u ijekavskoj štokavštini pod naslovom Dogođaji svieta  bio objavljen 1792. i obrađuje najstarije razdoblje opće povijesti svijeta  pri čemu pisac dobro poznaje ranu povijest pred biblijskih naroda u koju unosi svoja astronomska znanja što mu knjizi daje posebni i kod hrvatskih autora nepoznati naboj. Blizak najsuvremenijim idejama onovremenog iluminizma i provijećenosti Bogdanić je bio jedno vrijeme profesor matematike i grčkog jezika u Oradei tadašnjem Nagyvaradu, danas u Rumunjskoj, da bi zbog svoje dobre obrazovanosti nakon studija astronomije u Beču dobio posao asistenta na budimskoj sveučilišnoj

762

zvjezdarnici. Napisao je Bogdanić raspravu O stazama kometa ili De orbitis cometarum, a bavio se vrlo uspješno motrenjem pomrčine Jupiterovih satelita što je rezultiralo važnim spoznajama o kretanju planeta. Svoje je tekstove objavljivao u uglednom bečkom časopisu Ephemerides astronomicae  od 1799. do svoje prerane smrti 1802. Bogdanić koji je u svojim tekstovima iskazivao izravne domoljubne misli dobio je priliku surađivati po carskom nalogu s kapetanom Lipszkym u izradbi zemljopisne karte Ugarske i Hrvatske pa je za potrebe toga posla samostalno u brojnim hrvatskim gradovima , u Rijeci, Dubici i Karlobagu, zatim u Petrovaradinu i Zemunu, obavljao astronomska motrenja te izračunavao geografske koordinate. Rezultati njegovih istraživanja kasnije su objavljeni pa su vrlo značajni astronomi odali priznanje ovom prerano preminulom hrvatskom znanstveniku i književniku. Njegove podatke iskoristio je spomenuti Lipszky u zemljopisnoj karti Ugarske i Hrvatske pod nazivom Mappa Generalis Regni Hungariae partiumque adnexarum Croatiae, Slavoniae et Confiniorum Militarium.  Ova je karta važan prilog općoj kartografiji izišla tiskom četiri godine nakon Bogdanićeve smrti koji se upravo za vrijeme rada na tom projektu rabolio i prije njegova završetka umro. Inače sačuvan je dnevnika Bogdanićevih astronomskih motrenja ali i putositnice koje je zapisivao za vrijeme svojih putovanja Hrvatskom za vrijeme kojih je dobio tuberkuloznu klicu. Bilo je to vrijeme kad su se Hrvatskom kao pošast širili leci u kojima se govorilo o prastarom ilirskom narodu, o narodnom jeziku hrvatskom te kad se u političkim tijelima tražilo da se idyioma Illyricum počne predavati u gimnazijama i akademijama. Nije slučajno Virovitičanin Bogdanić 1792. predao zahtjev da bi mu se dopustilo da tiska Glas sa svijeh stranah na latinici ali i na pismu ilirskom, dakle i ćirilici a namijenio mu je zadaću da izlaže teme iz domovinske povijesti te da nastoji poboljšanju narodnog jezika što je Bogdaniću značilo da njeguje štokavsku ikavicu kako je te iste godine i tiskao svoje Događaje svijeta hvaleći se kako u njoj nema nikakvih priprečenja svrhunaravnih. Premda je stigao objaviti samo povijest

763

najstarijih naroda nazire se kod Bogdanića jedna specifična aluzivnost na suvremene događaje jer se vidi da te stranice piše čovjek koji je ako nije vidio ali mogao predvidjeti skoro smaknuće jednoga kralja u Parizu. Njegovi Događaji stižu tek do Kira a kako bi ovaj suvremenik povjesničara Gibbona obradio rimsko doba koje ga je podsjećalo na vlastito može se samo zamišljati. Ovaj sljedbenik enciklopedista nije bio od onih kojima bi ugodan i dug život omogućio da ostvare svoje namisli. Nije uspio pokrenuti Bogdanić ni namišljenih hrvatskih novina, nije završio ni svoju povijest svijeta, u rukopisu ostao mu je sintetski tekst Nebeska mehanika, a potomci mu baš i nisu pripisali astronomska istraživanja koja je za života tako zdušno obavljao pa se zbog njih i razbolio. Astrologija bila je stoljećima značajna pomoćnica astronomiji tako da je ona toj po svemu racionalnoj disciplini pridodala snažan socijalni i psihološki značaj .Ne jednom astrolozi su u ranom novom vijeku zadovoljavali najdelikatnije vojne i političke vođe svojim znanjima koja bi u čas iz ezoterije bila premještena u prostor praktičnog uma. Tako se dogodilo da su upravo astrolozi govoreći o budućnosti pomagali onima koji su pravili povijest. Uostalom iz astroloških znanja došla je spoznaja o tomu kako je kretanje nebeskih tijela matematički jedinstveno i izmjerivo. Stoljeće koje je obožavalo Newtona i njegove zakone nije zbog toga zaboravilo na astrološki platonizam. Zbog toga se dogodilo da upravo one upućene u astrologiju nisu preveć uzbudila Herschelova aktualna otkrića jer im se činilo da sve to o nebu i njegovoj mjerivosti oni znaju otprije. Njima naime nije bilo tajnom da Mliječni put nije nikakva nakupina gasa, to jest kaotična nakupina gasa kako bi etimološki bilo točnije, nego da je to jedan sasvim uređeni galatički sustav kojem pripada i naše Sunce s nebrojenim još brojem srodnih zvijezda i njihovih planeta. Astrolozima je nebo u 18. stoljeću i nadalje bilo čitljivo ,pa ih uspjesi astronomije nisu obeshrabrili posebno kad se znalo da je Herschel po prvom svom zanimanju bio glazbenik, a što je samo podupiralo staru astrološku retoriku temeljenu na glazbenim

764

zakonitostima koja se sada s uspjehom prilagodila prosvjetiteljskom nebu koje je bilo sve manje enigmatično.

Najznačajniji hrvatski astrološko astronomski traktat toga doba je knjiga Cicio aliti Planetna knjiga Franje Josipa Kosednara iz 1787. Piščev je planetarij po svemu Aristotelov, njemu zemlja miruje ali je zato nebeski svod uzbiban i kruži oko čovjeka koji je središte svega. Zato autor već na početku svoje knjige iznosi podatke o veličini zemlje, o udaljenosti među planetama, vremenu njihova ophoda. On iznosi rezultate i ne trudi se pokazati kako je do njih došao a među zvijezde ubraja i planete tako da mu je Mjesec na prvom nebu a Saturn na sedmom nebu. Nije još upoznao Uran jer je taj otkriven samo šest godina prije nego je napisao svoju knjigu. U svom djelu izvodi Kosednar još i učenje o kometima i meteoritima, raspravlja o pojmu vremena, pri čemu nikako ne prihvaća da bi kometi bili svemirskog podrijetla nego im on pripisuje zemaljsko! Najučeniji je pisac ovaj pisac kad raspravlja o zodijačkim znakovima i kad ostvaruje precizne tabele s intervalima u kojima se ostvaruju vladavine pojedinih planeta. Zanimljivo je da Kosednar računa vrijeme na rimski način od izlaska do zalaska sunca temeljeći se na broju 12 onako kako su u to doba na svom gradskom zvoniku počeli vrijeme brojati Dubrovčani. Naime satovi u ovom vremenu ulaze sve u češću upotrebu pa se o njima sve više vodi računa .Jedan će budući vladar i veliki osvajač svijeta uskoro u svakoj ceremonijalnoj prilici poklanjati svojim službenicima ili potčinjenima vladarima stajaće ure. Naravno da Kosednar ne bi bio pravi astrolog da u svoju knjigu nije uključio i poglavlja o higijenskim uputama, brojne stranice o hrani i piću, o bolestima, o spavanju i ljekovitim kupkama. Njega posebno zanimaju prognoze vremena pri čemu u svoj rukopis uključuje znanja iz životinjskog i biljnog carstva temeljena na usmenoj predaji i drevnim ljekarušama. Da je bio dijete svog fiziokratskog vremena pisac potvrđuje i u poglavljima u kojima se bavi liječenjem konja kao i poljodjelstvom. Njegovo je djelo tako postalo sumom svekolikih

765

znanosti kojima je astrologija upravo tako široko shvaćena smatrana kraljicom .To što je ta kraljica zbog mnogih znanstvenih otkrića zapela u stanovite probleme ovoga hrvatskoga pisca nije zanimalo nimalo kao što to nije zanimalo ni njegove dalmatinske suvremenike Ivana Maurovića ili Ivana Antuna Remondinija koji su sastavili dva srodna priručnika koji su se zvali Knjige mnogo lipe i korisne u kojih se nahajaju planete i Govorenje od astrologije i od prilike naravi čovika.Tako se dogodilo da su hrvatski suvremenici Herschelovi, doduše bez teleskopa ,upravljali svoj pogled k zvijezdama koje su njima i nadalje , barem sudeći po spomenutim autorima, bile njima posve papirnate .Služili su se ovi pisci retorikom koja je bila primjerena njihovom racionalnom vremenu ali pod kojom su , odmah pod slojem matematičkih formula, prikrivali latentnu ezoteriju svog nauka o zvijezdama. Okultizam ostao je tako djelovati i dalje uza sav zagovor racionalizma .I dalje je on bio veliki rezervoar nove znanosti u kojoj je čovjeku bilo suđeno da i dalje dok hoda pod zvijezdama bude u isti tren i malen ali i velik kao čitav svemir. O tomu se radilo u Kosnedarovim, Marovićevim ili Remondinijevim knjigama koje po svemu što se u njih smjestilo žele posvjedočiti smisao nevidljivog ili bolje rečeno pokušavaju otkriti prazninu vidljivog posebno onima koji su se ono vidljivo usudilo lišiti dubine nebeskog svoda i njegovih tajnih šifri.

Jedan major brodske regimente nije se poput nekih svojih vojničkih suputnika odlučio pisati memoare ili sricati epske deseterce s reporterskim nabojom nego je s njemačkog jezika 1813. preveo u ono doba slavnu knjižicu istočnjačkih mudrosti. Taj časnik koji se zvao Martin Pustaić .Svojoj je knjizi dao neutralni naslov Meštrija uljudnog življenja ali kao da je nije kanio objaviti nego je ona došla u ruke franjevca Marijana Jaića koji ju je dotjerao i tiskao pod posve primjerenijim naslovom¸ Indijanski mudroznanac iliti način i viština, kako čovik na svitu živiti mora, da Bogu ugoditi, opštini hasnovit i srićan more bit. Jaićeva se knjiga pojavila čak dvanaest godina nakon

766

što je Pustaić završio posao na njoj. Bilo je to 1825. godine u Budimu. Djelo je imalo odobrenje cenzora Antuna Nagya čovjeka koji je upravo u tim godinama kanio pokrenuti hrvatske novine a po svojim idejama i jeziku svakako je ova knjiga ušla u obzor tadašnjih inicijativa biskupa Vrhovca ali i nastojanja Antuna Mihanovića da se počne pisati na hrvatskom jeziku. Cenzor te Pustaićeve knjige u Jaićevom priređenju Antun Nagy najprije je bio profesor gramatike i povijesti u Zagrebačkoj akademiji, a onda je od 1809. godine bio cenzor i revizor knjiga u Budimu. Sam je izdavao kalendare, a 1818. čak je pokušao tiskati  hrvatske novine. Bio je u tomu preteča Hrvatskoga preporoda pa je pisao mješavinom kajkavskog i štokavsko-ikavskog govora. Njegov najslavniji književni tekst je prozno Ispisivanje življenja i čini Napoleona česara Francuzah koje je tiskao u Zagrebu 1810. Čim je Nagy na ogled dobio spomenutu Pustaićevu knjigu mogao je uočiti studioznost Jajićeve jezične obrade pri čemu priređivač nije tajio englesko podrijetlo Indijanskoga mudroznanca. Naime Pustaić je knjigu inače engleskog autora prevodio s njemačkog . Radilo se tu o knjizi Philipa Dormera Stanhopeea, Earla od Chesterfielda kojoj je hrvatski pripovjedač još pridodao i Nikoja priričja i ćudoredne nauke primudroga Katona baš onako kako su oni prvi put bili tiskani u Grazu 1763. godine. Posao ove dvojice hrvatskih književnika na svoj način obilježava početak novovjeke hrvatske prozne književnosti pri čemu je u hrvatskoj verziji lako zamjetljiva autorova nemoć da prenese cinizam engleskoga pisca te da njegov britanski empirizam primjeri slavonskoj kršćanskoj moralki. Inače djelo je vrijedan primjer onovremene prividno dokumentarne i epistolarne proze u kojoj autor hini da je tekst što ga objavljuje izvorno bio objavljen u Kini gdje ga je neki učeni Kinez preveo na engleski da bi ga po njemu onda učeni Earl od Chesterfielda na kraju objavio. Naravno riječ je i ovom prilikom bila o mistifikaciji koja u najvećoj mjeri čuva duh istočnjačkih mudrosti. Taj je duh zamjetljiv u svečanom tonu izlaganja premda se Chesterfield ogradio tvrdnjom da je on prerađujući kineski tekst pred

767

sobom imao i Bibliju kako ne bi napustio pravovjernost svog vjerskog izbora. Među panonskim Hrvatima pobudilo je ovo uvjetno rečeno istočnjačko djelo čim je tiskano značajnu pozornost što se vidi po popisu pretplatnika koji za Jaićevo izdanje obasiže čak osam stranica knjige. Na tom popisu posve se razvidi da su knjigu čitali ljudi najšarenijeg socijalnog podrijetla te da je među njima bilo i više gospođa, nekoliko župnika iz Bosne te priličan broj mladih poduzetnika. Djelo s mislima Indijskog mudroznanca postalo je toliko popularno da mu se uskoro pojavio novi prijevodu Josipa Marića i to na kajkavski dijalekt. Naravno bilo je tada među Hrvatima i onih koji su Istok upoznali iz vlastitog iskustva, pa je tako slavni Ivan Vezdin, misionar i lingvist, bio zaslužan za europsko poznavanje indijske književnosti i filozofije , zatim je u tom okružju radio Franjo Dombay koji je kao austrijski diplomat na njemačkom jeziku objavio niz knjiga o arabistici i istočnim jezicima. Uostalom i Antun Martija Relković prevodio je već spomenute Pilpajeve basne koje je on preuzeo iz nekog francuskog prijevoda i objavio ih s naslovom Nauk političan i moralski od Pilpaja- bramine, filozofa indijanskoga . Važnost svih ovih knjiga bila je da se pokaže najširoj javnosti kako izvan Europe postoje neke druge civilizacije s drugačijim moralnim načelima i istinama koje u ideju mondijalnosti ne unose nikakav nered nego kad ih se konzekventno prihvaća iskaz ideje mnogoljudnosti i kozmopolitizma. Interes Hrvata za istok bila je još jedna izvrsna lekcija prosvjetiteljstva o toleranciji, o prihvaćanju drugoga . Bila je ta poduka jako potrebna u Slavoniji gdje se problem suživota između religija i običaja sve više otvarao. Premda je slika istoka i njegove mudrosti u svim tim spomenutim knjižicama ponešto manjkava i deformirana ne može joj se zanijekati izvornost argumenata kojima se u njima pokazalo da i nekršćanske vrijednosti imaju smisla kada ih se prihvaća kao drugost, čak bismo rekli trećost, i kad se njihove moralne vrijednosti nekih dalekih i drugačijih naroda prihvaćaju kao dopuna svom vlastitom moralu i vlastitim idejama o sreći .U vrijeme kad je Europa otkrivala prostore novog građanskog individualizma,

768

kad je u njoj predromantičarska svijest i dok se u književnosti afirmirala ideju privatnosti ovi indijski i kineski mudroznanci bili su najava novog mondijalizma koji se nažalost predugo zvao kolonijalizmom.

Tko su bili južnohrvatski fiziokrati i kako su djelovali

Fiziokratske su se ideje proširile Hrvatskom kapilarno i ušle u manje više sve sredine i u brojne knjige .Zagovarali su ih u Dalmaciji književni prvaci Julije Bajamonti i Đuro Ferić, ekonomski mislioci Ivan Luka Garagnin i Radoš Ante Micheli Vitturi, a u kontinentalnoj Hrvatskoj spomenuti Matija Antun Relković, njegov sin Stjepan,

769

Adam Tadija Blagojević, zatim Karlovčanin Josip Šipuš proučavatelj žitne trgovine.Hrvatska je bila terra vergine za takve pokuse s počelima ljudske civilizacije, ali isto tako bila je ona nedovoljno duhovno sazrela da prihvati misticizam ovih novih ekoloških proroka.Fiziokrati nisu u seljaku vidjeli čovjeka koji bi po bilo čemu bio nalik na sretne divljake iz morlačke pustoši koju je u sedamdesetim godinama u dalmatinskoj Zagori pronašao a još više izmaštao putopisac Alberto Fortis. Hrvatski je težak za domaće fiziokrate bio stvaran čovjek a nikakav zaostatak neke sretne prošlosti koju se tada pomodarski otkrivalo. Uostalom i nisu problemi tadašnje Hrvatske ležali samo u njezinoj uspavanoj poljoprivredi, u loše održavanim stajama , lošim košnicama ili neurednim vinskim podrumima. Poljoprivreda ,naime, bila je ono jedino što je u gospodarskom sustavu raspadnutog starog režima još koliko toliko vrijedilo i što se posljedično još i moglo kritizirati pa onda i popraviti. Drugih grana gospodarstva gotovo da nije u Hrvatskoj toga vremena niti bilo. Problem hrvatskih zemalja ležao je prije svega u njihovim gradovima , u njihovoj prometnoj izoliranosti ali i klasnoj neartikuliranosti, u činjenici da je politička rascjepkanost hrvatskih regija uzrokovala nepostojanje administrativnih središta na domaćem tlu. Tako se dogodilo da su mnoge stranice hrvatskog fiziokratskog pokreta bile uvozne i ne uvijek asimilirane na potpun način.

Književnik i fiziokrat Gian Domeniko Stratico naturalizirani Grk rođen u Zadru bio je na Hvaru gdje je i umro 1799. biskupom petnaest godine. Ovaj dominikanac, čovjek je izrazito slobodouman o svom galantnom životu ostavio je traga čak u zapisima njegova prijatelj Giacoma Casanove. U mladosti predavao je u Sieni i Pisi teologiju , kratko je bio biskup u Novigradu a onda je na Hvaru dočekan kao spasitelj zaostale Dalmacije i čovjek koji ju je sposoban reformirati. Ne samo što je napisao na stotine stranica o škopljenju pilića i razmnožavanju goveda, nego je napisao šifrirani eortični monolog o Ženi zvanoj nesreća .Stratico koji je vršio pokuse s

770

trešnjama i datuljama stigao je kazati o ženama i ovo:One mi se sviđaju kada mi zabavljaju i duh i tijelo. Žena koju je za potrebe ovoga teksta zvao nesreća na kraju svog iskaza mu je poručila: Budi jak, budi hrabar! I uvijek znaj da ja bijem ljude bičem od trnja, ali isto tako i od ruža. I ako činim da suze poteku, darujem također i biserje. Bio je Stratico tipičan prelat u vremenu revolucije zato nije čudno da je on Casanovi a ne Casanova njemu preporučivao žensko društvo .Tako kad je jednom Casanovu upoznavao s nekim svojim sijenske poznanicama, jedna je od njih kad ju je zavodljivi markiz potražio na spomen biskupova imena zagonetno je za Stratica izrekla tek ovo: O, moj dragi ljubimac! Ženama je upućivao pjesme, s njima doživljavao sentimentalne ekstaze, posvećivao im zagonetne tekstove tako da je jednoj od tih svojih prijateljica, nekoj Nice, posvetio lijepu svoju pjesmu u duhu pomodnog opjevavanja grobova, pjesmu inače ali vrlo uspjelu o ruševinama Salone:

Tu je Salona , tu je jednog dana

Dizao dičnu i oholu glavu

Lijep carski grad, a vode sa svih strana

I vjetri radost nošahu i slavu.

Ljudskoga roda sramota i rana!

Spomeni su podlegli zaboravu,

A mjesta starom slavom ovjenčana

Ko vrleti i spilje šire stravu.

Razvalinama pustim luta sada

Prolaznik i Salonu motreći kaže:Tu je Salona?- uzdišuć od jada.

O moja Nice, za me nema draže,

Pogledaj kako sve s vremenom strada,

771

Pa dok se može nek sam s tobom blažen!

Stratico je liriku pisao najčešće talijanskim jezikom a ima jedna njegova pjesma koju je napisao na hrvatskom jeziku. Čini se čak i da je jedina! Posvećena je vrlo prozaičnoj, fiziokratskoj temi, radilo se o Pismi duhovnoj kako sijati žito! Tu neobičnu tvorbu čak je Straticov prijatelj Julije Bajamonti uglazbio jer je valjda vjerovao da će je nepismeni seljaci lakše zapamtili te tako imati od njezinih uputa izravne koristi.

Gian Domenico Stratico autor je tridesetak različitih proznih knjižica koje su najčešće bile prigodnog karaktera ili se radilo o javno objavljenim pismima nekome od njihovih brojnih prijatelja. Imao je ovaj čovjek dva lica jer jedno je svakako bilo ono biskupsko i pobožno ali ovome biskupu bilo je najviše stalo do književnosti pa je spomenuti Casanova zabilježio kako se kod njega u njegovoj kapelici sakupljalo raznovrsno učeno društvo koje je on uvježbavao u pjesničkoj vještini. Zbog svega toga nije nimalo neobično što je Julije Bajamonti i sam libertin, polihistor i glazbenik, dakle srodna duša biskupova, za vrijeme Straticova inauguralnog govora 1786. u hvarskoj katedrali uskliknuo Došlo je doba svjetlosti. Stratico je na Hvaru. Taj nenadani istup Bajamontijev uzbudio je tadašnju javnost u Dalmaciji potaknuo je konzervativce na odgovor. Jer tu je priliku iskoristio Bajamonti da otvori pitanje ukapanja pokojnika izvan crkvenih prostora što se u ono vrijeme, a on je bio liječnik, nametalo ne samo kao etičko i vjersko nego posve epidemiološko pitanje. Bajamonti je povodom inače polemičnog Startica još kazao da je došlo vrijeme da se mrtvi sahranjuju među živima, zatim je govorio Bajamonti usred hvarske katedrale o skrbi za siromahe, govorio je o gospodarstvu čak je kritizirao i predugu zvonjavu. Te riječi bile su dovoljne nekima da zaključe kako je slobodno zidarstvo zavladalo crkvom u Dalmaciji. Naravno da to nije bilo ni blizu istini ali činjenica jest da je na biskupski tron u Dalmaciji , na otoku Hvaru sjeo čovjek

772

blizak fiziokratskim pokretima. Gian Domenico Stratico je i sam rado sudjelovao u javnim polemikama koje se u njegovo doba u Južnoj Hrvatskoj razumljivo nisu vodile samo oko poljoprivrednih pitanja nego i oko pitanja smrtne kazne čiji je on slijedeći talijanskog pravnog pisca Cesarea Beccariju bio protivnik, zatim o globama što je bila novina u dotadašnjoj pravnoj praksi naših zemalja.U skladu s libertinskim idejama biskupova doba bila je njegova Veleučena rasprava o novom predmetu koju je javno izgovorio 1776. godine:

Jedina je mjera filozofije stoljeća nekažnjena sloboda mišljenja, kad se doista ta mišljenja, koja ne vodi zloba nego onaj sretni zanos koji uzdiže slobodne duhove, ne okreću namjerno na javnu štetu. Pa ako su Atenjani osudili Sokrata kao bezbožmnika, jer ih je u jednom času zavela Melisova himba, oni nisu okasnili spoznati tešku štetu i grijeh na koji ih je navela mržnja pokvarenih ljudi, pa su tomu filozofi podignuli kip i besmrtnost. Neka se potiču ljudi na djelovanje i raspravljanje da bi se razbio oblak koji ih obavija, a sve to neka se radi kako bi se izmolio onaj daleki čas kad će se raspršiti neznanje. Ja ne poričem da u djelima najvećih ljudi nema i pogrješaka, ali filozofsko stoljeće treba s njima drukčije postupati, jer je zapravo za nas sramota što se naše stoljeće s jednakom osrednjom snošljivošću odnosi i prema misliocu i prema razvratniku.

Oko Gian Domenica Stratica okupilo se u Dalmaciji sve ono što je bilo napredno pa je on neke vrste južnohrvatskog pandana zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Premda kulturom Talijan zauzimao se za poduku hrvatskoga jezika .Kako je taj jezik kojega je naučio u djetinjstvu pomalo bio zaboravio vratio se njegovom učenju a ostavio je i zapise o potrebi standardizacije hrvatskog jezika u Dalmaciji te je imao svoj stav i o pravopisnoj reformi. U vrijeme europskog zanimanja za Morlake i morlakizam 1788. preveo je na talijanski jezik s francuskog u ono vrijeme slavni roman s dalmatinskom tematikom Les Morlaques Justine Wynne Rosenberg. Bio je Stratico požudni čitatelj suvremene književnosti

773

predromantičarskog senzibiliteta pa tako u njegovim sačuvanim stihovima ima značajnih tragova tadašnje grobljanske poezije, pjesništva kojemu su ruševine i noć bili najvažniji toposi. Posve je razumljivo da koliko mu je njegov hijerarhijski visok položaj u crkvenoj upravi bio prednost, on isti bio i smetnjom da mu se duh raskrili u potpunosti. Ovaj po svemu za obrazovanje zainteresirani prosvjetitelj znao je pronaći prostore slobode i kad ih na prvi pogled nije bilo. Nakon Vicka Zmajevića nadbiskupa u Zadru početkom 18. stoljeća nije u Dalmaciji bilo duhovnika čija bi se riječ više slušala od njegove. Njegov raspršeni opus, ponešto nervozan i prepun fragmenata samo je maleni dio duhovnih tragova koje je Startico u svom vremenu ostavljao među svoje suvremenike. U poodmakloj dobi doživio je i pad Venecije ali u tim novim prilikama koje su nekim ljudima njegova soja otvorile još više prostora za djelovanje nije stigao sudjelovati. Premda je njegovim dolaskom u Dalmaciju došla svjetlost ona njegovim preminućem iz sve osvjetljenije Hrvatske nije više htjela iščeznuti.

Hrvati su u drugoj polovici 18. stoljeća bili svjesni prosvjetiteljskog pokreta i oni su ga povezivali ne samo uz mijene stilova i društvene promjene nego također i uz filozofske smjerove. Duhovne promjene koje su puku bile najprihvatljivije nalazile su se u ideji o traženju opće i javne sreće kao i o stvaranju političkih i parapolitičkih institucijama u okviru kojih će se moći najuspješnije ostvariti reforme društva i novih ideja o raspodjeli zajedničkih bogatstava .Vjera u tehniku i znanost bila je vidljiva na svakom koraku , očigledno je bilo ubrzavanje komunikacija, ne samo onih povezanih s pojedinačnim putovanjima nego i u vezi s širenjem vijesti . Činjenici da je čovjek uspio nadići silu teže i u plinskim balonima prvi put poletjeti prema nebu bio je znak te nove ljudske pozicije. Svakodnevno su se kritizirale dogme, a pismenost sve se više širila tako da su u središnjim zemljama europskog zapada ona već prelazila i sedamdeset posto ukupnog stanovništva. Individualizam postajao je sve cjenjeniji i

774

smatrao se zalogom općih sloboda pri čemu se pred ljudima toga vremena otvaraju do tada posve nepoznati prostori pravne jednakosti i uopće udjela pravne znanosti u uspostavljanju novog i pravednijeg društva u kojem će raspodjela dobara biti briga svih slojeva a ne samo onih povlaštenih. Bile su to promjene koje su posve obilježile 18. stoljeće.

Za razliku od Slavonije, u Dalmaciji su duhovnu i ekonomsku obnovu predvodili domaći plemići školovani u inozemstvu, pisci koji su u isto doba objavljivali ozbiljne rasprave o uzgoju stoke, pčela i dudova svilca, ali pisali glazbu poput Mozarta, ljudi koji su osnivali poljodjeljske akademije i u njima držali ozbiljna predavanja o umjetnosti i o središnjim problemima tadašnjega društva. Fiziokrati su prvi u hrvatskim uvjetima pokušali premostiti velike razlike između sela i gradova, težište s potrošnje stavljali su na proizvodnju te su dodirnuli mnoga goruća pitanja gospodarstva i medicine, politike i sociologije. Vezu slobode i društvenog položaja čovjekova izvodili su iz načela logičke analize, a to će reći simplifikacijama, eksplikacijama i podukom. Bliski činjenicama i stvarnosti, nisu bili bez imaginacije da ih odvede dalje od svakidašnjice koja ih je zaokupljala na gotovo mističan način. Jedan od najznamenitijih prosvjetiteljskih autora Dalmacije bio je Splićanin Julije Bajamonti koji ne samo što je bio književnik i skladatelj nego je obavljao i liječničku praksu. Njegov značaj kao da je izišao sa stranica tadašnjih romana. Italiju je izabrao svojom drugom domovinom. U Splitu je Bajamonti preživio tešku epidemiju kuge 1784. ali je dvije godine poslije napisao i knjigu koja je imala naslov Povijest kužne napasti koja je vladala Dalmacijom. Ovako Bajamonti opisuje jedan slučaj zaraze kugom i tragičan kraj zaraženoga:

30.siječnja 1784. razbolio se u predgrađu Lučcu jedan čovjek koji je u lazaretu služio u rukovanju robom iz Bosne na sumnjivu infekciju, i koji je tih dana iz njega izašao. Bio je nađen s jednim prištem u

775

preponi, mutnih očiju i nemoćan da se drži na nogama, ali je prosuđeno da njegova bolest nije kužni napadaj. Supruga, ne čekajući mišljenje liječnika nije htjela s njim imati dodira, već se bila udaljila s jednim djetešcom. Zbog opravdanog opreza, bile su postavljene straže pred kućom bolesnika, a druge dvije kod susjednih. Ali sljedećeg jutra nesretnika je ubio jedan stražar, kad je u napadaju delirija htio pobjeći. Iako se nadzorni liječnici ni nakon pregleda leša nisu mogli odlučiti da povjeruju da je ovo slučaj kuge, ipak su bile provedene najprikladnije mjere opreza u vezi sa svim što je imalo dodira s pokojnikom.

Bio je Julije Bajamonti jedno vrijeme liječnik na Hvaru. Gdje je osnovao dom za nezbrinutu djecu a odakle se dopisivao s autorom legendarnog Puta po Dalmaciji AIbertom Fortisom, prijateljevao je s Dubrovčanima Tomom Basseglijem, piscem učenih jakobinskih rasprava, zatim se družio sa skupljačem narodne baštine Đurom Ferićem a dok je boravio na Hvaru s liberalnim hvarskim biskupom Gianom Domenicom Straticom .Značajno je jedno Bajamontijevo pismo Fortisu iz 1790. godine u kojem pored toga što pokazuje da izvrsno poznaje kulturnu i političku povijest otoka Hvara iznosi vrlo kritičke i u duhu suvremenog racionalizma argumentirane ocjene o suvremenosti kakvu je zatekao na otoku I zatucanosti jednog dijela njegovih stanovnika. Tako na jednom mjestu Bajamonti u pismu Fortisu duhovito raspravlja o ženama koje su uhvaćene u krađi i o nakaradnim člancima gradskoga statuta koji određuju sankcije u toj stvar. Bajamontiju su se one činile barbarskim pa je o njima, čudeći se kako je moguće da su još uvijek na snazi u njegovoj domovini, pisao podrugljivo :

U istom statutu postoji posebni zakon koji se odnosi na krađe koje počine žene. Zakonodavac je zasigurno bio, očigledno je to, vrlo obziran prema njihovim očima u kojima leži najveći dio njihove

776

ljepote i ljubavi i prema njihovim rukama koje mogu biti blagotvorne, te je držao da je bolje da im odrežu uši, nos ili usnu. Ali što su dva lijepa oka na licu bez nosa? Šteta što se nisu sjetili radije ih kazniti tako da im odrežu jezik što bi puno manje nagrdilo lice od odrezanog nosa ili usne !No ako krađa prelazi pedeset lira, zakonodavac više ne radi razlike među spolovima te određuje da žena bude u takvom slučaju živa spaljena.

Naravno da se Bajamonti zgražao i nad zakonima o plemićima uhvaćenim u krađi , a posebno mu se čudnim čine oni prastari propisi koji su od plemića tražili da budu pismeni kako bi mogli raditi u gradskim službama i dobivati ondje dolične dužnosti:

Postoji u Hvaru posebni zakon za lopove plemenitog roda, kojim se određuje da osim što mogu izgubiti oči ili ruke, bespovratno budu lišeni svih dužnosti i povlastica koje su uživali u domovini i ako netko za njih zatraži milost bit će kažnjeni sa sto lira. Ovaj zakon trebao bi lopove na Hvaru odvratiti od želje da budu plemići. Ali ovo su stari i zaboravljeni zakoni, kao što je i zakon iz toga statuta koji obvezuje plemiće da znaju čitati i pisati. Danas hvarski plemići čitaju, pišu i ponašaju se kao gospoda ,ali ne zato što ih na to prisiljava zakon, već iz osobne sklonosti i obrazovanja.

Julije Bajamonti autor je zbirke pjesama na talijanskom jeziku u kojoj ima uspjelih klasicističkih pjesama kakva je oda u smrt Ruđera Boškovića. Bajamontijeva lucidna i učena rasprava Homerov morlakizam, čim je objavljena u Italiji 1797., pobudila je pozornost jer je u njoj Splićanin na do tada nepoznat način povezao klasicistički i predromantičarski senzibilitet svojega doba i protumačio ih u kategorijama svojega zavičaja i njegove narodne poezije:

Razne morlačke crte također druge vrste nalaze se tu i tamo izražene u Homerovim spjevovima. Na primjer Eumej, stari plemeniti Uliksov

777

svinjar, koji je rezao kožu i sebi pravio obuću, slika je našeg čestitog Morlaka koji sebi pravi opanke. A gdje ostavljamo crte tjelesne čilosti? Počevši od snage pluća Agamemnon, koji se popeo na visoku krmu Uliksovu, smještenu u srednjem dijelu žala, koji drži govor vičući tako da ga vrlo daleko čuju, i gdje je bio Ajaks, i gdje je bio Ahil, to jest u dvjema krajnostima. Nije li to možda Morlak koji na vrhu planine raspravlja o svojim poslovima govoreći drugom Morlaku koji mu sa vrha druge planine odgovara? Ne izražava li to možda istu stvar Uliks koji viče poslije nego što je ubio Soka, i kojega, usprkos vici Trojanaca, od kojih je bio opkoljen, na veliku udaljenost razgovjetno čuje Menelaj?...Također i za ono što se odnosi na mišljenja mi nalazimo u Homera osjećaje analogne mišljenjima koja vladaju u Morlakiji. Tetida, npr., jadikuje da je bila, iako boginja ,dana za ženu jednomu čovjeku, a jadikuje s razloga što on sada leži oslabljen i pritisnut od starosti, što se odnosi na njegove sposobnosti da joj bude muž. Ova stvar, slobodno izrečena od jedne boginje, koja se ipak ne smatra najnezasitnijom u ovom pogledu, ima svoju morlačku naivnost i doličnost, jer bi se u Morlakiji bilo koja žena, pa i visokog porijekla, mogla na najdoličniji način tužiti bez tajne na istu nesreću, dok bi u uglađenim i rafiniranim narodima, kad bi se netko na to ovako prostodušno potužio bio prekoren za nezgrapnost i nesuzdržanost u dostojanstvu.

Knjižica o Homerovu morlakizmu preteča je kasnijih etnoloških i antropoloških istraživanja u srodnom materijalu i ubraja se u bolje esejističke priloge nastale u Hrvatskoj a iz sfere i danas aktualnog Homerovog pitanja. Ta rasprava prava je dopuna nekih s njom dodirnih književnih tema u Fortisovu Putu po Dalmaciji. Julije Bajamonti napisao je i opsežno djelo o povijesti Splita, ali je usporedno s tim većim rukopisima pisao svoj enciklopedijski, pomalo uvrnuti rječnik; sastavljao je zatim opću bibliografiju o

778

Dalmaciji, a za svoje potrebe prevodio je odlomke iz Voltairea i Rousseaua stvarajući vlastuti laboratorij njihovih citata.

Premda je Alberto Fortis sa svojim dalmatinskim putopisom doživio silan europski uspjeh njegov je posao dopunio jedan Francuz kada je koje desetljeće kasnije upoznao Dalmaciju i kontinentalnu Hrvatsku te ih opisao još bolje i preciznije od svoga talijanskog prethodnika. Zvao se Balthasar Hacquet školovanjem bio je liječnik ali su njegovi interesi bili etnografski, rodio se u Bretagni 1739. ali kada je kao mladić dospio u austrijsko ratno zarobljeništvo za njega se zauzeo Nizozemac Gerhart van Swieten osobni liječnik Marije Terezije koji ga je uveo u dvorsku službu. Po vokaciji Hacquet bio je pješak pa je i Liku i Dalmaciju , Istru i tursku Hrvatsku propješačio uzduž i poprijeko objavljujući knjige o tim krajevima i o svojim doživljajima njihovog pučanstva i običaja. Zanimljivi su Hacquetovi opisi žena u hrvatskim zemljama. Oni su svakako realniji od Fortisovih jer su oni stariji bili prepuni predrasuda i od drugdje posuđenih slika. Primijetio je tako Francuz pristalu odjeću tadašnjih žena, ukrase od dukata i koralja na njihovim grudima, duge košulje, sprijeda diskretno otvorene i šareno vezene. Govorio je i o kreposti hrvatskih žena. Ovaj Casanovin vršnjak tako kaže da su one u Zagorju i okolici Zagreba najpodatnije a najkreposnijima on je doživio Ličanke. I Haquet je kao Fortis primijetio da između pravoslavaca i katolika ima na hrvatskome tlu žestokih sukoba, da su oni često i fizički , a pjesmu Vlaja koje je susreo usporedio je sa zavijanjem životinja .Ovaj sljedbenik reformi Josipa II. ispisao je i mnoge stranice o slavenstvu te se divio tom velikom narodu koji je njemu etnički jedinstven i protežu mu se zemlje od Jadrana do Kamčatke. Ovaj po svemu lingvistički nonsens i predrasuda njemu je služio prije svega da podupre germanizacijske reforme Josipa II. pa je tvrdio da su one potrebne jer se suprotstavljaju navodnoj kaotičnosti slavenskih jezika . Haquet je kao njegov nalogodavac Josip II. nudio Hrvatima koncept jednog državnog jezika ali ne njihovog, jer mu se taj valjda činio infantilnim i njemu

779

nerazumljivim, nego njemačkoga. Hacqueta je fascinirao navodno neeuropski azijski genij Slavena , osobina koju je htio vidjeti . U tim se svojim opaskama poveo on za tekstovima etnografa Louis Antoinea de Bougainvillea jer mu je preuzimao neke odrednice dok je opisivao stanovnike ruralnih hrvatskih područja služeći se u kategorijama koje su bile rezervirane za sretne divljake iz Rousseaouovih izvoda i prekomorskih zemalja. U svakom slučaju uza sve mane njegova pisanja bilo je pozitivno što je Hacquet pišući o Dalmaciji njezinom zaleđu radio to s nakanom pripojenja tih hrvatskih zemalja austrijskoj kruni i to onda kada dođe do propasti Venecije. Tu propast njegove je životno etnografsko djelo u kojem opisuje jugozapadne i istočne Slavene na kraju ipak dočekalo . Knjiga je bila objavljivana u pet svezaka između 1801. i 1808. pod njemačkim naslovom Abbildung und Beschreibung der südwest- und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven. Hacqutovu knjigu zapadno eruopski književnici čitali su manje od Fortisove , ali su njegov golemi memorandum držali u rukama baš svi važniji političari onoga doba. Hacquet poduprt idejom austrijskog slavizma neke je stvari vidio dublje od Fortisa premda se u njegovoj knjizi i dalje javlja negativni obrazac koji hrvatski duhovni prostor razdjeljuje u dva oprečna mentalitetna obrasca prema kojima je onaj južni povezan s ratničkim mentalitetom sretnih divljaka koji su nenavikli gospodarima pa time civilizaciji, dok je on onaj sjeverni kontinentalni dio hrvatskoga etnosa njemu, pod utjecajem Herderovih teorija o narodnom geniju, doživljavao pukom golubinje ćudi ali također i narodom bez samoinicijative. Proizvodnja slike o Hrvatima i Hrvatskoj kao o narodu i zemlji kolonijalnog mentaliteta ,te njihovom nacionalnom biću koje je tragično raspolućeno bit će kroz mnoga desetljeća veliki teret hrvatskoj političkoj i duhovnoj integraciji u europski koncert nacija. Takve ikonografije manje od svojih susjeda bili su svjesni sami Hrvati. Susjedi pak tu će spoznaju koju im je i Hacquet ponudio u svojim svescima u jednoj razblaženijoj varijanti koristiti kad god im to bude zatrebalo.

780

Literarno nerealiziran ostao je vrlo ambiciozno zamišljen opus dubrovačkog filozofa i fiziokrata Tome Basseglija. Bio je ovaj Bassegli vrlo obrazovan dubrovački plemić koji je je iskreno i otvoreno podržavao Francusku revoluciju i neke od njezinih ideja. Školovao se u Bernu i Göttingenu, boravio je više godina u Beču i Napulju. Bio je zet najutjecajnijega austrijskog masona Ignatza von Borna, a žena Mimi, Bečanka, napustila ga je bez jedne riječi i ostavila s jednogodišnjim bolesnim sinom i otplovila u Ameriku. Vrativši se u Dubrovnik, Bassegli, koji se rodio 1757., okupio je oko sebe znatan skup domaćih jakobinaca i liberala. Osnovao je s njima učeno Domoljubno društvo u kojemu je održao niz vrlo provokativnih predavanja među kojima se izdvaja prikaz duhovne bijede malih gradova, Remarques sur les petites villes, alegorijski prikaz dubrovačkih uskih ljudi i uskih običaja. Ovaj liberalan plemić pisao je na francuskom jeziku i u rukopisu su mu ostale stotine stranica nikad realiziranih knjiga i zamisli. Od svih Basseglijevih djela najuspješniji i najambiciozniji je njegov Plan de reforme de la constitution de la République de Raguse u kojemu iznosi ideju o Dubrovniku kao centru buduće konfederativne ilirske republike u kojoj bi, kako je zamišljao, bile okupljene sve južnoslavenske nacije. U bilježnici s naslovom Florilegium ispisivao je u duhu francuskih filozofa svoje, ali i tuđe, misli. Bio je eklektik s vizijama, čovjek kojega je progutala uska sredina u kojoj je proživio posljednja desetljeća života. Taj požudni čitatelj i sljedbenik Voltairea, Rousseaua i Montesquieua, bio je među najučenijim Hrvatima svojega doba, jedan od ugaslih aktera. Umro je 1806., i to nekoliko dana nakon poniženja kojima je bio izvrgnut za vrijeme dugo očekivanog susreta s francuskom vojskom, koja je dolazila "osloboditi" Basseglijev rodni Dubrovnik od prošlosti pred kojom se pisac na kraju ipak nije uspio sakriti. Upravo se u slučaju Tome Basseglija vidi kako je više nego u bilo kojem razdoblju u razvitku novovjeke Europe upravo 18. stoljeću bolje nego bilo kojoj epohi pristajala oznaka prema kojoj je ono u razvitku čovječanstva bilo vrijeme razuma i znanosti. Malo se kada u ljudskoj povijesti jedna

781

cjelovita ideja o čovjeku i svijetu , o društvu i prirodi tako čvrsto ispreplela sa stoljetnim inače umjetnim brojanjem vremena. Malo je stoljeća u ljudskoj povijesti koje su svoje društvene ideale na svome kraju ugledala u tako silovitom obliku . Dogodilo se da je razdoblje koje nazivamo prosvjetiteljstvom zauzelo najveći dio 18. stoljeća. Francuska revolucija iz 1789. na dalekosežan ali u stvarnosti brutalan način najavila je kraj te epohe artikulirajući mnoge već desetljećima akumulirane ideje do njihove posljednje konzekvence. Zbog toga je i bilo potrebno da prođe čak nekoliko desetljeća da se na ruševinama tih ostvarenih libertinskih i enciklopedističkih ideala na Bečkom kongresu 1815. obnovi ili barem pokuša obnoviti onaj stari razoreni svijet. Naravno libertinska iskustva,a njih je Tomo Bassegli iskazivao s velikim žarom u nizu fragmentarnih tekstova utopijskih zamisli, ostala su da i nadalje nakon geopolitičke rekonkviste koja se dogodila deset godina nakon Basseglijeve smrti, kapitala budućih naraštaja i to posebno u vezi s idealima nacionalnim i pojedinačnim slobodama.

I ambiciozni Antun Sorkočević odvjetak slavne plemićke dubrovačke obitelji rođen u Dubrovniku 1739. primio je odlično obrazovanje u Bologni gdje je studirao filozofiju, retoriku i pravo. U rodnom je gradu bio začetnik mnogih prosvjetiteljskih inicijativa. Utemeljio je 1793. Domoljubno društvo nazvano Società patriotica, gdje su on i ostali dubrovački iluministi držali učena predavanja o pitanjima javnoga života. Bio je taj klub prava tribina jakobinskih i fiziokratskih ideja .Ton njezinom programu pored Sorkočevića davali su Junije Resti s kojim se Sorkočević na udaljenosti od nekoliko kilometara dopisivao na engleskom jeziku , zatim Tomo Bassegli koji se u rodni grad tek bio vratio nakon smrti malenoga sina i bijega žene s ljubavnikom u Ameriku.Tom su krugu bili bliski i braća Stulli, Luko i Vlaho. Svi su oni podržavali socijalni bunt francuskih intelektualaca ali su bili suzdržani prema teroru koji je upravo harao ulicama Pariza. Krug ljudi koji su okruživali Antuna Sorkočevića bili su sve odreda

782

učeni i vrlo progresivni ljudi , poznavali su i pratili najsuvremeniju književnost i filozofiju ali i prirodne znanosti, što je i danas vidljivo iz sačuvanih kataloga njihovih knjižnica za koje su sistematski kupovali knjige od inozemnih knjižara. Družio se Sorkočević s mnogim talijanskim vršnjacima pa je bio izabran u padovansku Akademiju znanosti a bio je i član rimske akademije Degli Arcadi. Na osnovu francuskog predlošku kojemu su autori bili Jeana de Palaprata i Davida Augustina de Brueysa priredio je pod pseudonimom Proto Miho Gružanin hrvatsku verziju srednjovjekovne farse Maistre Pierre Pathelin, koja je izvedena 1793.. i bila naslovljena Pokrinokat . Završavala je ta komediola ovom urnebesnom dosjetkom priprostoga seljaka:

Parac:Stani amo:ovega te puta s velikijem mojijem trudom i pameti digoh s vješala, sad si držan dobro me platit, kako si obećo.

Vuko:Bee…

Parac: Istina je,ti si se dobro podnio,ma sad se hoće platit me, razumiješ?

Vuko: Bee…

Parac: Ostavi to tvoje blejanje,koje sad ništa ne pomaga.Ovdi

nijesmo nego ti i ja:razumiješ li bit na riječi dat mi što si obećžo,to jes dobro me platit?

Vuko Bee…

Parac: Kako đidijo,da me tot, da mene privari jedan ovan ubučen! Ne bio ko sam,ako ti ne činim da me platiš olo…..

Sorkočević koji je oko sebe volio okupljati ljude napisao je više nekrologa glasovitim svojim suvremenicima , između ostaloga Rajmondu Kuniću a priredio je i niz izdanja dubrovačkih starijih autora među kojima se izdvajalo izdanje Komentara Ludovika Crijevića Tuberona koje je rimska cenzura 1704. stavila na indeks

783

zabranjenih knjiga pa je on sada u doba kad se društvo oslobađalo zabluda prošlosti odlučio istu knjigu objaviti. Naime Miho Sorkočević je objavio samo jedan dio Crijevićevih Komentara i to onaj koji je prvi put otisnut u Firenci 1590. pod naslovom De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. Taj dio Crijevićevog teksta Sorkočević je 1790. pretiskao u Dubrovniku s bilješkama i dodacima pod novim naslovom De origine et incremento urbis Rhacusanae. U književnikovoj ostavštini sačuvao se još i jedan njegov dnevnik s putovanja po Italiji. Pred kraj života Miho je Sorkočević otišao osobno se uvjeriti u okolnosti u kojima se nalazio postrevolucionarni Pariz. Dijelio je ondje stan s Albertom Fortisom . Sorkočević je za vrijeme toga boravka u Parizu preminuo, tvrdilo se pod zagonetnim okolnostima, pa je bilo onih koji su čak njegovog prijatelja Fortisa optuživali da ga je u nekoj svađi otrovao. Bila su to ,čini se ,tek ogovaranja ali ostaje činjenicom da su Fortis i Sorkočević o mnogo čemu imali posve oprečna stajališta . Između ostalog i o ulozi akademija u životu grada Dubrovnika. Naime Sorkočević je svoju akademiju doista osnovao a Fortis je o svojoj tek maštao pa se o tomu sačuvao tekst elaborata u kojem Talijan predlaže da se u Dubrovniku ,a radilo se o godini 1788. ,osnuje jedan znanstveni zavod koji bi imao utjecaj na stanje obrazovanja i znanosti u čitavoj regiji. Fortisov je tekst bio otisnut najprije na talijanskom jeziku a onda ga je Basseglijev tast Ignaz von Born, predvodnik bečkih masona, objavio u Weimaru. Fortisov memorandum imao je u svoje je doba imao izvrstan odjek ali je bio preveć slobodouman za usku dubrovačku sredinu u kojoj je upravo bila završena jedna ozbiljna istraga protiv domaćih masona i gdje je postojanje akademija bilo još uvijek povezano s idejom književnog otiuma, pjesničkih arkadskih igrarija. Fortis nije htio akademiju koja bi radila za svoje članove nego članove koji bi radili za svoju akademiju. U svom se elaboratu okomio ovaj neoklasicist i predromantičar na retoriku jer da ona pripada dječjem uzrastu i poduci na izletima u dražesnoj dubrovačkoj okolici. Fortisov spis među plemstvom dubrovačkim

784

svakako nije bio dobro došao jer se u njemu ovaj libertin okomio na mane dubrovačkog aristokratizma, na ispraznost plemstva i zalagao se za borbu protiv praznog dubrovačkog aristokratskog ponosa. To je bila točka na kojoj se svakako nije slagao sa Sorkočevićem koji je bio čovjek modernih pogleda ali i član najstarijeg domaćeg plemstva.Za razliku od galantnog ali znanosti potpuno posvećenog opata Alberta Fortisa, Antun Sorkočević bio je zagovornik aktivnog života, nosilac zabave, teatra i poezije, bio je onaj koji je stvarao okvir u kojem je učenost bila više dekor nego prava suština. Antun Sorkočević je bio pripadnik onog naraštaja koji nije svoje ideale libertinstva ostvario, naraštaja koji se razočarao u zlosiljima revolucije i koji se uplašio pred naglim promjenama koje su zapljusnule Europu. Ne može se reći da se Tomo Bassegli ili Antun Sorkočević koji je prerano umro nisu radovali ili ne bi radovali Napoleonu ali oni u takvoj radosti nikad nisu išli do kraja. Upravo po tomu bili su oni pravi Dubrovčani, nikad siloviti, uvijek blagi pri čemu su njihovi uvidi bili vrlo točni i mogli su izdržati sud povijesti. Poput ove Basseglieve tirade o neznanju:

Dok se opći stav temelji na kobnoj pogrešci, neznanje trijumfira, sve se pokvari, sve se izopači, gubi se nit razuma i pravde a apsurdni i smiješni običaji postaju zakoni. Eto čemu nas uči povijest svih naroda:one su povijesti javnih nesreća.Iz neznanja rođeno je raspadanje javnog interesa.

Ograničenja u angažmanu ovih ljudi iz kruga Tome Basseglija i Antuna Sorkočevića bila su povezana s povlasticama koje su oni uživali u svojoj sredini i kojih se nisu imali namjere odreći. Oni su javno govorili kritički o uskom mentalitetu svoga Dubrovnika, uspoređivali su ga s antičkom Abderom inspirirani Wilendaovom knjigom. O malih gradovima i njihovim uskim mentalitetima Tomo Bassegli održao je vrlo upečatljivo francusko predavanje Remarques sur les petites villes et rus les petits États u Sorkočevićevoj akademiji na kojem je između ostaloga govorio:

785

Vrlo uzvišena vlastela vrlo malih zemalja, koja u svojoj državi pravi kišu i lijepo vrijeme, govori uvijek vrlo glasno.Tko se nikad nije ponizio, ponižava se u malenom gradu kad sve sluša,a veliki gospar govori. Što se čovjek više pred njim sagiba,i što više tone u svoje ništavilo, to taj velikaš sve više naprijed pruža trbuh i povlači ramena udostojivši se s vama govoriti.Ako je ko tomu u dotičnoj zemlji taj vrlo velik i moćni gospar, gradonačelnik ili senator, neuk do te mjere da mu je kalendar jedina lektira, neka nebo sačuva svakoga nadobudnog i talentiranog mladića koji s njim stupa u razgovor.Takav se mladić iznad svega mora čuvati da mu ne proturječi. U malim gradovima vidi se, općenito, iste mržnje, strančarstvo, ambicija, oholost i druge strasti koje potresaju velikim gradovima. Istini za volju,ulogu su u malim gradovima lošije igrane,spletke i gluposti postaju tu pokretači svih velikih događaja…

Republičke državice dostatne su same sebi i vrlo se malo brinu za sve što je strano.Svemoćni i veoma ozbiljni senator drži svoju malu državu svemirom.Iz njegovih usta teče potok rječitosti o svemu što se zbiva u gradskoj vjećnici.Uostalom, njegov duh je zaposlen njegovom veličinom, stalo mu je samo do njegove svemoći koja vlada mišljenjem ostalih sugrađana, zanima se za povijest obit3elji, praznovjerne priče, cijenu vina i ulja, jematvu i cijenu kupusa.Poslije Boga takav je velikaš u maloj državi najveći.Senatorski bijes je strašniji u maloj republici negoli grom i munja,. Jer ti dolaze i prolaze, a on traje dovijeka.

To su uostalom bile misaone a i političke granice ovih dubrovačkih plemića. Premda ih odanost svom aristokratskoim staležu nije priječila da izlažu posve libertinske i jakobinske ideje oni nisu mogli pristajati na radikalizam tadašnjih revolucionarnih pokreta. Uostalom nisu uvijek bili psremni prihvatiti da njihovom na galskoj kulturi odgojenom duhu sudbinu određuju prosti francuski vojnici. Taj lom išao je dotle da je Tomo Bassegli preminuo istoga onoga jutra 1806. godine kada su se francuske trupe približavale Dubrovniku i kad se on

786

ponižen i slomljen nakon što je desetak milja od gradskih zidina kao poklisar dubrovačkoga Senata susreo francuskog zapovjednika i kad ga je ovaj prisilio da se pješice vrati u Grad i da za okupatorsku vojsku organizira brodski prijevoz preko Rijeke dubrovačke. U tom su se trenutku u njegovom naraštaju i u njemu osobno rasprsnule sve idealizacije francuskog racionalizma. Bassegli u trenutku smrti u uho svome nećaku šapće jednu općenitu ali svakako znamenitu rečenicu toga doba: Budi čovjek.

Tako se u spletu kontradikcija spuštao zastor na dubrovačku vjekovni libertas. Inače većina Basseglijevih sačuvanih tekstova su napisani francuskim jezikom. Opsežan je ali nažalost ne i dovršen njegov Plan de réforme de la constitution de la République de Raguse. Pisao je i jedan opsežni esej o javnoj sreći u kojem ima vrlo originalnih postavki i aforizama koji su u svoje vrijeme bili vrlo utjecajni barem na dio slobodoumnijeg dubrovačkog plemstva:

Političar i zakonodavac trebali bi biti obrtnici javne sreće… U krilu svake nacije opjevane su vrline i vrijednosti ratnika. Često se zaboravljalo da su postojale i druge vrline, pa se sreća naroda mjerila samo ratničkim vrlinama…Sreća naroda je mir izvana, to je sigurnost i aktivnost iznutra, to je slobodan rad svih građana, to je najveća moguća količina stvarnih bogatstava. Svaki narod u njima može uživati; najveći kao i najmanji. Neznanje uzdiže oltare svemu što ga iznenađuje i plaši. Povijest stavova nije ništa drugo nego povijest ljudskih pogrešaka. Kakvu važnost imaju spoznaje zatvorene u uski krug ljudi? Kakvu vrijednost imaju bezvrijedne spoznaje na sreću čovječanstva?

U blizini Tome Basseglija i njegovih prijatelja, u njihovim knjižnicama i na akademskim sijelima nastajao je književni i historiografski opus Talijana Francesca Marije Appendinija koji je od 1791. živio u Dubrovniku. Tom naturaliziranom Dubrovčaninu životno djelo su Notizie istorico-critiche sulle antichita' , storia e letteratura de' Raguseii ,knjiga koja se dugo smatrala temeljnim

787

priručnikom za dubrovačku političku i kulturnu povijest. Tiskano u dva sveska 1802. i 1803. ovo opsežno djelo preskromnog naslova priskrbilo je svomu autoru europsku slavu. Prvi dio donosi do tada nepoznatu građu o mitološkim izvorima grada Dubrovnika, te se bavi arheologijom njegove mitske prošlosti . Najorginalniji dijelovi Appendinijevih Bilješki bave se kulturnom i književnom poviješću Dubrovnika pri čemu je pisac u svoja dva sveska značajno nadišao sve svoje prethodnike. Premda ponekad nije znao obuzdati maštu , pa je izvodio neke sasvim nebulozne zaključke, s ponosom je isticao da su mu, jednako kao Baltazaru Krčeliću u Zagrebu, glavni metodološki uzori bili protoprosvjetitelji Talijan Muratori i Francuz Mabillon. Neoklasicist Appendini je najneuvjerljiviji kad se upinje da dokaže da su Dubrovčanu starorimskog podrijetla. Ostvario je on u svoje doba bliske kontakte sa Slovencem Kopitarom i sa Srbinom Karadžićem, zatim s Pavlom Solarićem i Ivanom Kreljanovićem, poznavao je najuglednije tadašnje slaviste Dobrovskog i Šafařika,a prijateljevao je s nizom najpoznatijih suvremenih pisaca iz Dubrovnika. Nije bio tek bibliografski opisivač književnih djela i njihov bibliofilski obožavatelj, nego da u kritičkom tekstu točno uočava obiteljske i socijalne prilike u kojima je neki autor živio. I danas je aktualna dnevnička građa što ju je Appendini sakupio odmah nakon crnogorsko-ruske pohare Dubrovnika 1806. a u vrijeme opsade Francuza. Inače u svojim znanstvenim djelima Appendini je iznosio shvaćanje o domovini koja nakon prosvjetiteljskih iskustava ne može više biti usko smještena u zidine jednog jedinog Grada države, nego mora tražiti prostor u širem teritoriju i u modernim nacionalnim integracijama. Nisu mu bili bliski oni koji su veličali kult Morlaka kao još neotkrivenih dobrih divljaka. Mnogo prije nego drugima postala mu je jasnom uloga dalmatinskih gradova u prosvjećenju zaostalih kontinentalnih područja južne Hrvatske i Bosne. Zato je i poticao brojne suvremenike da stvaraju informacijski sustav koji će pomoći da se brže profiliraju prve moderne nacionalne zajednice Južnih Slavena. Tom idealu bila je posvećena njegova politička adaptabilnost

788

koja mu je omogućavala da u poznijoj dobi on, nekadašnji obožavalac dubrovačkog Senata, kad za to nastanu prilike, postane smjerni podložnik Napoleonove soldateske a na kraju i vjerni sluga bečkog Cara.

I pčele su bile vrlo važnom temom u prosvjetiteljskoj i fiziokratskoj hrvatskoj književnosti. Uostalom upravo je geometriji pčelinjeg saća vrlo važan doprinos dao Ruđer Bošković. Ovaj se dubrovački matematičar i fizičar nadovezao se na prethodna istraživanja francuskog prirodoslovca R.A. Ferchault de Réaumura koji je u svom šestosveščanom djelu Bilješke za povijest kukaca koje je izlazilo između 1732. i 1742. opisao stanicu pčelinjeg saća kao geometrijsko tijelo koje najviše nalikuje šesterostranoj prizmi. Francuski je prirodoslovac uočio da je taj geometrijski oblik s jedne strane otvoren kako bi pčele u nju mogle ulaziti dok on s druge strane umjesto šesterokutom završava trima sukladnim rombovima koji tvore prostorni kut. Analizirajući oblik pčelinjeg saća zaključio je da su pčele evolucijom stvorile upravo taj oblik kako bi se potrošilo što manje voska. Kako je Réaumur predložio da se na osnovu geometrijske analize prouči kutove rombova kako bi se egzaktno pokazalo koja je najmanja moguća površina zadatih volumena pčelinjeg saća , to je Ruđer Bošković ovako postavljen geometrijski problem odlučio riješiti u književnom tekstu De apium cellulis ili O pčelinjim stanicama. Stihovi su tiskani 1760. kao drugi svezak u djelu Deset knjiga novije filozofije izložene u stihovima Benedikta Staya. Metafizičko a ustvari geometrijsko umijeće pčela Stay ovako komentira:

Čudesnim umijećem sklapa se saće. Iako za posude

Umjetniku poslužila nisu nikakva mjerila vješta

Prikladne prijevoje poznaju pčele, pravila znaju

789

Sa šest stranica: čitave prostore pune pa bdiju.

Nikada, znano je, štedljivije uporabe voska.

Što se Boškovićevih geometrijskih izvoda tiče matematičar je zadani problem riješio tako što je dokazao da među svim mogućim odabirima rombova najmanje oplošje stanice saća daju oni rombovi čiji su kutovi 109º 28´ i 70º 32 ´. Tako je pokazao kako samo tri pravilna mnogokuta, a to su šesterokut, istostranični trokut i kvadrat, mogu bez prekida posve prekriti zadanu površinu pri čemu je Boškovićev zaključak da su pčele točno shvatile da jedino šesterokut zahvaća najveću površinu i na taj su način izgradile stanicu saća.

Naravno nisu se pored znanstvenika samo pjesnici što nije bilo rijetko bavili pčelama nego su one zanimale i ekonomiste u drugoj polovici 18. stoljeća. U svom pismu nekom mletačkom ministru Ivan Luka Garanjin 1790. piše o pčelarstvu i o njegovoj ulozi u suvremenom dalmatinskom gospodarstvu koja bi, prema njemu u tom vremenu trebala biti i veća. Trogiranin Ivan Luka Garanjin rodio se 1764. godine. Školovao se najprije u splitskom sjemeništu a kasnije u Veneciji gdje je izučio političko-gospodarske znanosti ali i postao članom masonske lože . Garagnina su u zavičaju austrijske vlasti prije dolaska Francuzu 1805. imenovale prvim konzervatorom Dalmacije. Na tom je mjestu ostao vrlo kratko jer je nakon dva veća iskapanja u Solinu odstupio nezadovoljan stanjem u toj struci. Za vrijeme francuske vlasti biran je u važna izaslanstva svoga zavičaja te je djelovao u Središnjoj komisiji za poljodjelstvo koja je djelovala u Zadru .Nakon poraza Napoleona on je jedno vrijeme živio je u Veneciji a onda , kad se uvjerio da je nova vlast spremna poštovati partikularističko dalmatinstvo, vratio se u rodni Trogir. Umro je 1841. godine na glasu uglednog gospodarstvenika, sakupljača antičkih kamenih spomenika i praktičnog agronoma. U stvarima nacionalnim bio je on posve dezorijentiran čovjek ali kako među tadašnjim Dalmatincima nije bio usamljen to mu i nije stvaralo nekih većih problema. Bavio se ovaj frankofil vrlo za ono vrijeme modernim

790

temama. Tako je u Splitu 1797.,samo četiri godine nakon leta braće Montgolfier balonom ispunjenim toplim zrakom, održao je predavanje o aerostatičkim nebeskim lađama kako se tada govorilo. Svoje znanstvene pokuse iz područja poljodjelstva provodio je vlastitom u botaničkom vrtu u predjelu Travarica u Trogiru . Taj vrt kao i sklop gospodarskih zgrada uz njega, jedan od važnijih spomenika gospodarske povijesti Dalmacije. Životno djelo Ivana Luke Garanjina je njegov spis Rifflessioni economico politiche sopra la Dalmazia tiskan 1806. Bio je to tek prvi dio planirane i opsežne desetosveščane edicije o kojoj je s pisac tadašnjim zadarskim izdavačem Lujom Battarom već bio sklopio i ugovor. Objavljen je taj prvi svezak u dobro odabranom trenutku , upravo dok je prosvijećeni Venecijanac Vicko Dandolo bio na čelo izvršne francuske vlasti .Garagnin za njegove uši izlaže znanstvene temelje moguće gospodarske reforme u Dalmaciji. Nažalost projekt je ostao tek na prvom svesku ali je poznato da je autor kanio u onim preostalim obraditi pitanja o industriji, trgovini, ribolovu, zanatstvu, financijama, oružanim snagama, o svećenstvu , javnom obrazovanju, te organizaciji sanitarnih službi. Tako se dogodilo da je i ova zamisao, jednako kao srodan politički i geostrateški spis Dubrovčanina Tome Basseglija ostala tek skicom. Ivan Luka Garagnin bio je kritičan pisac i on posve točno primjećuje veliku zapuštenost svoga zavičaja i sve njegove reforme potaknute se željom da se taj očiti zaostatak prevlada. Uostalom njegova je intencija i bila da mu knjiga dospije do inozemnih čitatelja koji bi svojim idejama i poslovnim zamislima pomogli Dalmaciji. Zbog toga je s izdavačem sklopio ugovor prema kojem će on odmah razaslati izvan granica Dalmacije stotinu primjeraka knjige dok će tiskar i knjižar prodavati ostatak kod kuće. Garagnin nije mogao odoljeti a da ne govori razorno i kritički o svojim suvremenicima, u ovom slučaju o njihovoj svadljivosti:

Svadljivost Dalmatinaca proizišla je iz neodgovarajućih zakona ,a danas je još podržava naš žalosni sustav. Toj nemani, koja guši svaki

791

začetak blagostanja i koja sudskim obmanama odvraća seljaka od njegovih prostih poslova, priključuju se i poslovi maloprodaje koji seljaka odvlače u grad gdje on prodaje svoje proizvode da bi nahranio obitelj, zbog čega se gotovo trećinu godine ne stiže baviti poljskim radovima. Taj će nas sklop kobnih okolnosti, ako su moji prigovori točni, još više utvrditi u uvjerenju da prekomjerno mnoštvo vlasnika ne samo da nije nikakva blagodat, već s točke cijeloga naroda predstavlja jednako pogubnu krajnost; usporavajući proizvodnju ono sav teret svaljuje na leđa siromašnog čovjeka koji je tako, sve dublje upadajući u trajnu bijedu, sve dalji od radosti života.

Ovaj fiziokrat zgražao se u svome spisu, u onom objavljenom torzu, nad nerazvijenošću domaće poljoprivrede. On koji kod kuće u svom botaničkom vrtu gotovo razgovara s biljem, on koji masline preša s tri različite preše da bi uspoređivao dobivene rezultate shvaća da u Dalmaciji ima izvrsnoga grožđa ali ne i podrumarstva, izvrsnih maslina ali ne i prave stručne obrade. Posebno je teško stanje koje on konstatira u Zagori među u to vrijeme svijetom proslavljenih Morlaka koji su jedno kao literarni mit a posve drugo u stvarnosti svoga siromaštva i jada. Nažalost Ivan Luka Garagnin nije uspio sagledati cjelovitost Dalmacije, sklad, barem mogući njezine unutrašnjosti i obalnog područja.On ga je u duhu vremena strogo dijelio pa mu se, o čemu govori, činilo da u gradovima uz obalu i na otocima i nema Hrvata. Inače vrlo učen čovjek Garagnin je bio ograničen percepcijom koju su sugerirali kolonijalni pisci toga doba kojima je najveći dio Dalmacije bio tek objekt jednog vrlo brzo potrošenog mita. On je vjerovao da je potomak starih Grka a oni Morlaci koje je htio podučavati i civilizirati da su potomci Skita. Vjerovao je u važnost maritimne orijentacije svoje Dalmacije pa je pisao ovako:

Ima jedno područje koje pripada svima, zajedničko je vlasništvo svoju. Ono svojim plodovima štedi plodove zemlje, daje im nov okus,

792

veću vrijednost te ih čini korisnijima za zdravlje. Jednom riječju, to je područje koje umnaža stanovništvo i bogatstvo, a zove se – more!

Ivan Luka Garagnin ide u red onih hrvatskih pisaca koji nisu za sobom ostavili samo zanimljivih tekstova nego je on dao doprinos zavičajnom krajobrazu stvorivši jedan izorni klasicistički vrt kakav je bio njegov privatni botanički zavod na samom ulazu u rodni grad u kojem je uzgajao datulje, libanonski cedar i indijske svete biljke.. Za života je Ivan Luka Garanjin mnogo pisao , stvorio je i vrijednu zbirku antičkih natpisa a mnogo je učinio da i onako bogata njegova obiteljska knjižnica postane jednom od najbogatijih u tadašnjoj Dalmaciji. Od svih svojih suvremenika najizravnije je govorio o izmrcvarenoj domovini vjerujući da će se ona obnoviti pametnim reformama koje su izostajale i u njegovom a i u budućim vremenima.

Pokusi ženskog pisma: Anica Bošković, Lukrecija Bogašinović i Katarina Patačić

Gazette de France je u veljači 1775. u sklopu članka o Ruđeru Boškoviću, znamenitom matematičaru i astronomu donijela ovu vijest: Otac Bošković ima još živu majku, ona je u Dubrovniku u dobi od stotinu i jedne godine. Čita i piše bez naočala, ima izvrsno pamćenje. Narav njezinog duha daje joj veselost te je stara gospođa sklona šalama i biti u njezinom društvu posebno je zabavno. U istom članku bio je još i dodatak o njezinoj djeci koja su se poput slavnoga brata također bavila književnošću i znanošću. Kad je signora Madre kako ju je Ruđer zvao u 103. godini umrla bio je taj događaj zabilježen u

793

ondašnjoj europskoj štampi. Ruđer Bošković s pravom je bio ponosan na književnu crtu svojih bližnjih, pri čemu je mislio na djeda Bara Betteru, na tetku Mariju Dimitrović Bettera pa je jednom molio svoga brata Boža koji je živio u Dubrovniku da pokuša sakupiti najprije sve latinske i hrvatske pjesme di pokojni Pero misleći na vrlo talentiranog brata koji je poginuo kad je u jednoj somnambulnoj noći ispao pao kroz prozor, a uz to mislio je on i na stihove brata Bara inače isusovca čiju su poetološku upućenost posebno cijenili u dubrovačkim intelektualnim krugovima. Ta Boscovichiarum carmina nije nikad tiskana ali u njoj bi posebno mjesto imala pjesnikinja Anica Bošković mlađa sestra Ruđerova i njegova miljenica. Stekla je solidno obrazovanje u roditeljskoj kući i u samostanu Svete Katarine, gdje joj je sestra Marija bila dumna. Družila se s brojnim učenim ljudima i uglednim strancima koji su dolazili u Dubrovnik. Premda su joj najranija mladost i djevojaštvo bili praćeni čestim smrtima i rastancima Anica rođena 1714. godine a koja je živjela do 1804. sačuvala je čitavog života neku neobičnu blaženu smirenost, duhovnost koju je očitovala u svakom svom tekstu. Od nje je sačuvano samo jedanaest pisama bratu Ruđeru što je tek djelić njihovog stalnog dopisivanja koje je trajalo desetljećima. Bratova pisma kad bi stigla u Dubrovnik Božo je s ponosom pokazivao sugrađanima a Anica bi na njih s pomnjom i duhovito odgovarala. Nekad bi bila prema podrugljiva ali uvijek s toplinom i bezgraničnom ljubavlju. Jednom ga je ovako uspoređivala s bratom Božom koji je bio vješt u popravcima obiteljskih kuća:

I ne mogu rijet da se uvrgo u tebe, budući ti mlađi koliko od njega. Ne može bit drugo nego da si se ti u njega uvrgo i ono što je ostalo u njemu zatvoreno, ne budući bilo ovamo onijeh ključa, koji su potrebni za tega, u tebi se sve rastvorilo po finijem rimskijem viticam.

I dodaje sestra bratu koji je popravljao kupolu svetoga Petra u Rimu uspoređujući ga s bratom koji je popravljao crijepove na njihovoj

794

staroj dubrovačkoj kući: Ovo ti, neka se nasmiješ. Obrazovana poznavala je Anica Bošković pored talijanskoga i latinskoga još i francuski jezik jer se iz raznih vijesti vidi da je čitala mnogo novije književnosti. Ona je autorica knjige Rasgovor pastirski varhu porodjegna Gospodinova jedne djevojcize Dubrovkigne koja je bila tiskana u Veneciji 1758.To je jedino tiskano djelo na hrvatskom jeziku neke žene u književnosti staroga Dubrovnika. Sročen je taj pastirski razgovor u dijaloško-dramskoj formi , ima 378 katrena a autorica ga je posvetila braći Baru i Ruđeru. Pored hrvatskih pisama bratu napisala je Anica još i niz prigodnica. Osam njezinih sastavaka pod naslovom Pjesni na čast Prisvetog Srca Jezusova  objelodanjeno je u molitveniku Dubrovčanina Ivana Marije Matijaševića Serce prisveto Jezusovo  tiskanom u Veneciji 1783. Bavila se i prevoditeljstvom pa je prevela bratovu poemu Virgo sine laba concepta. Za pjesništvo Anice Bošković zanimao se i Splićanin Julije Bajamonti, pa se s njom dopisivao ,a njezina pisma kad +bi ih primio prevodio je na talijanski. Nazvao ju je dostojnom njegovateljicom narodnog pjesništva. Aničine pjesme zanimale su Baričevića i Katančić koji je među hrvatskim književnicima spominje Anicu i njezin Razgovor. Ima nešto melankolično u mirnoći Aničinih pjesama, nešto što se sviđalo njezinim suvremenicima koji su voljeli elegični ton u poeziji:

Kad sve muči i počiva

u najdublje doba noći,

tad duša ma uživa

trajuć vrijeme u samoći.

Poetesa iz roda Boškovića imala je i stanovitu recepciju i među Talijanima jer je zahvaljujući Bratu Ruđeru njezin Razgovor pastijerski bio preveden. Taj posao obavio je brat dok je boravio u

795

Carigradu pa kad je sestra primila taj prijevod osjetila je veliki piačer ali i stid da je njezin brat to obavio u Carigradu kad je ondje bio veliki poklisar od Frančije i da je umiješao njezino ime sa svojim. Bio je to veliki trenutak u emocionalnom Anicinom dodiru s bratom! Kasnije kako je Anica Bošković starila i kako se gasilo ognjište nekoć velike obitelji Boškovića pisala je ona bratu i o siromaštvu, te kako navečer sama sjedi uz salatu koju jedino ima za jelo. Brat se zabrinuo te joj je odmah obećao pomoć ali je uskoro umro pa joj je jedan njegov prijatelj poslao novac u Dubrovnik.

Anica Bošković brinula se o staroj majci koja je doživjela visoku starost. O svojoj majci i njezinim patnjama za vrijeme jednog ruskog bombardiranja Dubrovnika 1771. Pisao je Ruđer Bošković čak izravno i poljskom kralju Stanislavu Poniatowskom :

Ono je moja domovina; ondje su moji, a među njima majka još živa i svježa u dobi od 98 godina koja je i prema prirodnoj svojoj konstituciji i dobi sada već stoljetnoj sva puna zaprepaštenja i užasa. Posljednja pisma što sam ih primio odande zaprepastila su me i ganula. Cijeloga ljeta ona nije išla, po svom običaju na ladanje i ostala je zatvorena u gradu da se ne izloži nenadanim uzbunama. Kakve li kobne slike za mene da je dosegla i završila gotovo jedno stoljeće, a da umre pod ruševinama krova smrvljena od bombe!

O svojoj i Ruđerovoj majci povodom njezinog stotog rođendana Anica je napisala bratu jedno prekrasno i duhovito pismo u kojem je detaljno opisaivala događaje toga dana:

Sad ću ti vas dan prikazat od 3 đenara 1774. , neka se i ti, još ako si u Pariđu, arajdaš.…Tu smo je našli mi kad smo došli, gdje sjedi, a bile su tu deset gospođa našijeh, koje izakako su š njom učinile svoje čestitance, poklekle su svekoliko prid našega Bambina, polak koja je ona sidjela za dat mu slavu na njegovoj milosti….i kako nijesmo bili namislili činit drugoga veselja nego samo duhovnih, tako nijesmo bili pripravili ništa suviše objedu misleći: neka se danaska dâ hvali Bogu,

796

a mi se možemo počitat i drugi dan kad štogodi pribavimo. Kad eto ti priko objeda od gospođe Bassegli dvije bučice lijepoga moškatjela neka se majka pokrijepi; eto iza nje od g.Ligne tacun šišaka i krušaka(er zna da to majku gusta) i s tijem vina od Čipra. Tot od treće mavasije famoze i drugoga vina, četvrte dinja i razlika vina bijeloga. Kad iza tega eto ti bačila cukara, trideset paneta: opeta drugi od gospara Sorgo, a ono je bilo od gospođe i tu trideseti. Eto trećega bačila, četvrtoga, petoga, šestoga. Eto ti i tacun kafe,a odizgara marcapana.

A sad Anica Bošković u svom pismu bratu postaje ironična, što je inače bila jedna od najvažnijih osobina u svim njezinim pismima bratu :

Ovo su čeljad i gospari kojijem je Božo običan časti posilat a ja bih govorila: Ovo se u more meće, er druga čeljad jedni druzijem uzvraćaju,a nami neće nitko, er ne ima nikakve prigode za primat. I zasve da smo po božijoj milosti dočekali ove majčine sto godišta, nijesmo se nigda temu nadali.

A sada promisli majku kad se vidjela u takijem častima! Sve što je u sebi dušila, paralo je kako lumbarda nakrcana. Obratila se na mene i govori kako je ona pričica iz grčkoga jezika od tovara koji je cijenio da se njemu čine časti koje su se davale sliki Božjoj koju je on nosio: Ovo ništa meni,sve godištima.

Svoj testament pjesnikinja je napisala godinu dana prije smrti pa kad je namirila sve dugove ostavila je časnama svoga Bambina, Isusovu figuru s dugačkom haljinicom i jabukom u desnoj ruci koja joj je čitavog života zamjenjivala i brata i muža i djecu koju nije imala. Bila je Anica Bošković jedna od rijetkih književnica u svomu vremena, zajedno s Katarinom Patačić i Lukrecijom Bogašinović najavljivala je promjenu položaja žena u Hrvatskoj. Ponizna i skromna bavila se književnim poslom za koji je vjerovala da joj je samo razbibriga, s poslom s kojim su se u njezinoj okolini tada bavili jedino muškarci.

797

Sada je ona te njihove stihove o ništavnosti svijeta, o prolaznosti izgovarala drugačijim glasom, tonom u kojem je bilo nešto više poniznosti i topline.

Neće se nikada doznati zbog čega su to dubrovačku pjesnikinju Lukreciju Bogašinović, a tako piše na njezinu jedinom sačuvanom portretu u Dubrovnika nazivali Jakobinkom. S revolucijom i s ljudima bliskim Tomi Bassegliju ona nije nikada komunicirala, a njezine četiri poeme teško da imaju ikakve veze s vanjskim događajima toga doba. Bila je jedino dijete u obitelji koja je doživjela nesreću odmah nakon rođenja buduće pjesnikinje. Otac pjesnikinjin bio je izgnan i prisiljen izvan Dubrovnika živjeti čak tri desetljeća. Sve što je autorica napisala obilježeno je tim gubitkom oca. Čitav život zbiva o joj se u prostorima tišine, u nekoj gotovo samostanskoj zamračenosti koja obavija sva njezina književna djela. Udala se kad su joj bile 44 godine, i to po hitnom postupku ex speciali mandato. Je li ta hitnja imala neki dublji razlog, neku možda prijašnju vezu, nije poznato. Vjenčanje se obavilo u kući pjesnikinjinih roditelja, a muž, koji je imao nadimak Bobica, ubrzo je umro, tako da je Lukrecija još dva desetljeća proživjela u udovištvu. Tek tada, u posljednjim svojim desetljećima, a umrla je 1784., redigirala je sva svoja književna djela i predala ih prepisivačima. Premda niti jedno nije tiskala, bila je Lukrecija Bogašinović među najčitanijim književnicima svojega doba u Dubrovniku. Njezine su se poeme prepisivale pa im je sačuvano mnogo verzija. Dva najbitnija i biografijom natopljena teksta Lukrecije Bogašinović bili su Posluh Abrahama Patrijarke i Život Tobijin koji su napisani oko 1763. Godinu dana poslije nastao je konvencionalni i ne odveć zanimljivi Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova, a opsežno Očitovanje Jozefa pravednoga vrlo je ambiciozno a nije pjesnički točno, kao što su to bile starije parafraze biblijskih knjiga o Abrahamu i Tobiji. Tajna pjesnikinjina uspjeha bila je u dobro odmjerenoj sentimentalnosti njezinih

798

narativnih idila. Čitatelji su voljeli njezine redukcije koje su im bile bliske zbog idiličnosti kojom su prikazivani biblijski sadržaji i vrline protagonista, zbog načina na koji se prikazivala ljubav prema neizrecivom, zbog načina na koji je očitovana zahvalnost prema višem redu stvari i sklonost da se pozornije gleda k nebu nego u svijet oko sebe. Bogašinovićkine idile kao da su preslikane s ondašnjih slikarskih platna na kojima se u nježnom ali zamračenom krajoliku vide osobe kojima se obrisi lica jedva primjećuju, ali ne i njihove gotovo svečane kretnje, pokloni, pogledi prema nebu i oblacima, prema daljini. Ove narativne idile, govoreći o davnim biblijskim vremenima, željele su u čitatelja probuditi osjećanje gubitka. Sretni završeci tih biblijskih priča uvijek ostaju u polumraku. Strast kao da se iselila iz svijeta Lukrecije Bogašinović, sve je tu prigušeno i odmjereno. Ima nešto urbano u moralizmu što ga je ispovijedala u svojim stihovima, ima u njima nešto poučno a u isti mah i sentimentalno. U pjesnikinjinim pobožnim spjevovima protagonisti su redovito muškarci, a ne kao u starijim dubrovačkim religioznim poemama žene. U ovim poemama lica uvijek putuju u neki neizvjesni noćni prostor i za vrijeme putovanja čuju se glasovi tuge i zbunjenosti onih koji se brinu o putnicima. U sedam tisuća stihova ispisivala je Lukrecija Bogašinović, naime, svoju opsesiju očevom sudbinom. Njezin otac Frano najprije je zbog neke afere u žitnici bio pet godina okovan na galiji, a onda kad je završio kaznu i našao posao u Novom Pazaru, uključio se u neki antiturski ustanak pa kad mu je kćeri bilo sedamnaest godina, još jednom mu se zabranilo da stupi na tlo rodnoga grada. Vratio se u Dubrovnik kad je Lukrecija navršila 33 godine. U spjevovima njegove kćeri lica su uvijek putnici i patnici koji ostavljaju ukućane da ih čekaju i da za njih strepe. Lukrecija Bogašinović pisac je ugašenih slika i suspregnutih stihova u kojima je slagala teret svojih dugogodišnjih tišina. Ona nema mjesto među naj značajnim pjesnicima svojega doba ali je na posvema moderan način uspjela odškrinuti dubinu vlastitog ženstva i iz te dubine prenijeti ne uvijek jasne šifre svojih sentimentalnih i moralističkih fabula o Abrahamu, Tobiji, o Josipu, priče o licima u

799

kojima je htjela prepoznati sliku vlastitog oca patnika čiji je povratak iz izgnanstva čekala jednako dugo i žudno kao i pozno svoje vjenčanje. S posebnom nježnošću Lukrecija Bogašinović u svome epiliju Posluh Abrahama Patrijarke fiksira jutarnji razgovor Sare s mužem, njezinu sumnju da joj Abraham nešto kriva i da se prema njoj ponaša s omalovažavanjem:

Znam da je slušat njega trijebi,

nu mi je trudno vjerovati

da on u ovo doba tebi

Zapovjedi putovati.

Ako pamet tvoja cijeni

da razumjet meni davaš

kao nesvisnoj slaboj ženi

u tomu se ludo varaš.

Malahna bi svijes djeteta

dohitila da je privara,

ko ja neću od sto ljeta

dohititi žena stara…

Još se čudim sama sebi

ka potreba može biti

da veliki Kralj od Nebi

800

dođe s' tobom govoriti.

Nijesi toga zaslužio,

nije tva duša tako sveta

da bi tebe pohodio

višnji Gospar Neba i svijeta.

Nakon toga govora Sara će se kao u nekoj sentimentalnoj drami onoga vremena smiriti, priznat će sama sebi a i mužu kako je smetena i izvan sebe i kako vidjevši muževljevo tamno i blijedo lice sluti zlo.

U isto doba kad i Lukrecija Bogašinović, poeziju je u Varaždinu stvarala grofica Katarina Patačić iz roda Keglevića. Njezine Pesme horvatske koje su nastale 1781., idealan su iskaz građanskog društva i njegova ukusa u sjevernoj Hrvatskoj. U toj ljubavnoj zbirci ima Katarina pjesama koje je neki muški glas posvetio nekoj Kati, zatim je tu i jedan ljubavni duet, nekoliko pjesama u kojima govori ženska osoba, kao i skupina pjesama o općim motivima. Oko ljubavnog očitovanja, prvog zaljubljeničkog pogleda, sna i ljubomore, rastanka i ljubavne prolaznosti smjestilo se središte pjesničkog svijeta Katarine Patačić:

Na čalarnom ovom svetu

Vsa kaj vidiš, su nestalna,

Lepoj Roži v svojem cvetu

Mraz i zima jesu jalna.

801

Prvi dio njezine zbirke nalik je malomu ljubavnom romanu i napisan je u duhu tadašnje galantne umjetnosti, nježne, zaokupljene sitnim, svakidašnjim događajima. Ljubavnik tu zahvaljuje Bogu što se odljubio, a na kraju ipak priznaje svojoj dragoj da njezine riječi i oči jesu takve moći da njim vu dne, vu noći, branit se ni moći.... Drugi je dio kanconijera sadržajno neuredniji i u njemu ima dosta prijevoda iz talijanske lirike. Pesme horvatske pjevale su se u svoje vrijeme uz pratnju glazbala, o čemu svjedoči raznolikost njihove metrike ali i izravne upute da se neki dio ima ponoviti. Ono što zbunjuje u lirici Katarine Patačić jest to što pjesnikinja ispisuje svoj glas kao da je glas muškoga ljubavnika. Tomu su se potomci neobazrivo čudili zaboravljajući da se nikad nisu čudili što u starijim maskeratama muškarci maskirani u žene govore njihov tekst. Katarina Patačić piše svoje muške stihove onako kao što je Mozart, njezin vršnjak, stvorio transvestitski lik Cherubina u Figarovu piru. To da su ljudi na koncu 18. stoljeća voljeli ono što se zvalo en travesti, i to da su u tim travestijama žene govorile sad muški a sad ženski glas, bio je samo još jedan od slojeva te erotične varaždinske zbirke. Erotizam Katarine Patačić rafiniraniji je od Frankopanova koji je bio pretjerano seksistički. Patačićeva je u hrvatsku poeziju unijela nostalgičnost i mekoću predrevolucionarnih plemićkih salona. U njezinim popijevkama naziru se prve kontradikcije romantičarskog lirskoga glasa, u njezinim stihovima navika na tijelo postaje tajnovita sila, što će reći da u ovu poeziju prodire strast, onako kao u ovaj Pričetek ljubavi:

Ne znam reči, je li muka

Kaj mi serce tako burka,

Ali pak ka radost je?

Ako muka je, kaj čutim,

802

I s kem misel moju mutim,

Oh kak draga muka je!

Muka! ka me tak veseli,

Da od mene vse odeli,

Kaj bi žalost moglo dat.

V persah novi nemir budi,

Serce vugodno obudi,

Da na miru nemrem stat.

Nije slučajno da su Katarinu Patačić upravo muškarci ubrojili u učene a time i problematične hrvatske gospođe. Bila je ova varaždinska kontesa, uz dubrovačku pučanku Lukreciju Bogašinović, prva hrvatska književnica s modernim jezikom. Takvim jezikom Katarina Patačić u svojoj Navuki za lepe melankolično je opjevala sudbinu svoje ali i Psihine ljepote kojom se olako zadobije Ljubavnika Ljubčića a onda izgubio samoga sebe :

Od Psihe dobrota tulika je bila,

Da je Ljubavnika Ljubčiča dobila,

Ova takve sreče je se zahodila

kad, ki vse oblada je se zarobila.

Lepe! če vas takva sreča želne mami,

Ako nje nesreče zeznali ste sami

Ne želite dobra vi naj vekša znati

Veliki vas znadu ljubiti prestati.

803

Zbirka Katarine Patačić okuplja vrlo romantične, razigrane pjesme koje su posvema u skladu s onodobnom stilskom ornamentalistikom vlasteoskih salona; poezija je to bliska drhtavoj liniji ondašnjih ploha, poezija kojoj su linije nalikovale linijama rokoko odjeće, komoda i tapiserija.

Pokusi s poetološkim različitostima u novim povijesnim okolnostima

Jedan vrlo važan aspekt duhovnosti 18. stoljeća nije bio imanentan francuskim salonima ali je bio vrlo blizak Englezima, primjerice velikom povjesničaru Gibbonu, a onda je bio prepoznatljiv među Hrvatima kroz njihovo historicističko iskazivanju ideje o europskom ekvilibriju, o ravnopravnoj raspodjeli moći među državama i kulturama, o stvaranju jedne nove društvenosti koja u svoje središtu postavlja novi tip univerzalizam, u čijim je temeljima esprit de societé . Nad lešinom staroga svijeta šifra novoga duha bila je nacionalna svijest a za Hrvate značilo je to učvršćivanje ideje o njihovoj državi i njezinom zajedničkom jeziku.. Paralelno s hrvatskim nacionalnim integracijama , naravno uz znatno različite ciljeve tekao je na razmeđi 18. i 19. stoljeća u svim hrvatskim zemljama razvoj

804

srpske nacionalne ideologije i narodne svijesti. Srbi u te procese ulaze razasuti na velikim prostorima Jugoistočne Europe, Bili su među sobom slabo povezani, živjeli su pomiješani s drugim narodima sličnog ili istog jezika, različitih vjera i kultura, u različitim državama i socijalnim položajima. Dinamiku u srpske odnose s Hrvatima unosile su njihova stoljetna doseljavanja u hrvatske zemlje, a onda i oslobodilački ustanci u Srbiji koji su bili ugušeni upravo u godini u kojoj su ukinute Ilirske provincije dakle 1813. Naime Srbi nisu na hrvatskome tlu autohton narod nego su se na to tlo doseljavali u različitim svojim povijesnim egzodusima. U vrijeme Napoleonove vlasti mogli su i Srbi koji su živjeli u Ilirskim provincijama prakticirati ponešto liberalnije zakone pa su tako po prvi put imali priliku s vlastima komunicirati i putem pisanih i otisnutih poruka što je bilo novost s obzirom što je u njihovim seoskim i rodovskim zajednicama do tada sva komunikacija bila usmena. Koncem 18. stoljeća srpske su etničke zajednice ,naročito u nekim svojim manastirima u Slavoniji i Dalmaciji, te u rubnim inozemnim središtima kao što su bili habsburški Trst , Sent Andrea pored Budima, carski Beč ili vojno uporište na hrvatskom povijesnom tlu Karlovac , počele ostvarivati prve rezultate opće srpske prosvjetiteljske pismenosti i kulture. Iz tih su centara uostalom i potekli prvi poticaji moderniziranju ćirilske grafije kako bi ova postala primjerenija standardnom jeziku srpskoga naroda.

U folklornoj tradiciji Srba koji su živjeli u vojnoj Hrvatskoj još je i ranije dolazilo do fiksiranja baštine što su je oni bili donijeli iz svoje domovine, pjesama melankoličnih s potresnim stihovima o uvjetima u kojima Srbin nit mladova nit se naljubio, o danima teškim za onoga koga država rani, o krajini krvavoj 'aljini u kojoj se s krvi ruča a s krvi i večera i gdje svatko krvave žvače zalogaje. Građanske institucije Srba nisu se tada razvijale ravnomjerno s onim crkvenim i to najviše zbog vojničkog života koji je bio sudbina većini pravoslavnoga stanovništva. U Dalmaciji koja nije pripadala Vojnoj

805

krajini i u hrvatskom Primorju predvođeni Serdarima neki od srpskih glavara bi se isticali u ratovima na mletačkoj strani pa bi od providura znali dobiti čak i plemstvo kao što ga je zaslužio rod Jankovića. U Južnoj Ugarskoj ,pak, Srbi doseljeni na obale Dunave bavili su se zanatima i trgovinom. Posve su drugačije bile prilike u Sremskim Karlovcima u kojima je djelovalo nacionalno jezgro pravoslavne crkve i gdje je bilo rasadište svih njihovih važnijih prosvjetnih inicijativa posebno onih koje su iz te Mitropolije upućene prema Srbima koji su živjela na tlu Austrijske monarhije a među kojima su veći dio svojih aktivnosti razvijali Dositej Obradović i Zaharija Orfelina, dva vodeća čovjeka srpskog iluminizma izvan Srbije koja je i dalje većim dijelom svoga teritorija bila u Osmanskom carstvu.

Ali mitropolija u Sremskim Karlovcima bila je i rasadište pravoslavnog konzervativizma, mjesto stvaranja ideologije kojoj je jezična reforma bila prikriveno sredstvo da se stvore preduvjeti kako bi se halapljivo u svoje okvire uključilo sve Južne Slavene habsburške monarhije a naročito Hrvate čiju su višestoljetnu raspršenost u više država ovi modernizirani Srbi pokušali iskoristiti za svoj nacionalni program koji još nije ali će uskoro izreći onu pogubnu rečenicu: Ondje je Srbija gdje su srpski grobovi ili još drastičnije Srbi svi i svuda. Ovakve tendencije koje su hranile imperijalnu osnovu pravoslavlja bile su primijećene čim su početkom 18. stoljeća bile izrečene najprije u Zadru i njegovoj okolici gdje ih je argumente Stefan Ljubibratić a ozbiljno opovrgao tadašnji nadbiskup Vicko Zmajević. Gotovo stotinu godina kasnije ista se ideologija vraćala ali sada u modernijim pa zato još opasnijim uvjetima, oboružana tiskanim medijima. Jedan od najmoćnijih tadašnjih Srba u crkvenoj hijerarhiji bio je Stefan Stratimirović, inače istaknuti mason u bačkim i budimskim krugovima. U Dalmaciji bilo je još i prije ali naročito za Napoleonove vlasti pokušaja da se ondje osnuju zasebne kulturne ustanove pa je u Šibeniku 1807. jedan tamošnji trgovac osnovao pravoslavnu srpsku školu povodeći se u njezinom programu za sve

806

jasnije iskazanim idejama koje su stizale iz Trsta gdje je srpska gospodarska i crkvena zajednica postala moćna u uvjetima austrijske vlasti u toj važnoj luci na krajnjem sjeveru Jadranskoga mora. U kratkom ali djelotvornom intervalu Napoleonove vlasti u Južnim su se dijelovima Hrvatske stvorili i zakonski uvjeti u kojima su srpske gradske kolonije mogle tražiti da se pored obveznog talijanskog i francuskog , te njemačkog jezika obrazuju djeca i na srpskom jeziku i ćirilskim pismenima. Tražili su oni u tim ilirskim školama da se uvede i odvojena nastava srpskoga za one koji su je tražili. Predložio je tako stanoviti Mojsije Mioković neka učiteljima koji će poučavati ilirski jezik znanja provjeravaju ne državne komisije nego pravoslavni parosi. Liberalna francuska vlast bila je spremna da u katoličkim njemačkim školama ,kako inače srpski tadašnji izvori nazivaju hrvatske škole, povjere ne samo katehizaciju nego i učenje materinjeg jezika pravoslavnim popovima. Bili su to doista primjeri neugodne prakse u kojima je crkva uspijevala intervenirati u brižljivo laiciziran sustav tadašnjeg civilnog francuskog školstva u Ilirskim provincijama. Čak su što više konzervativni pravoslavni vođe bili protiv odlaska djece u te , samo za njih njemačke škole, jer da su nastavnici koji đake u njima podučavaju tek bezobraznici, hulitelji zakona i konfuzijaši. Srećom bili su ovi ljudi u manjini i nisu uspjeli omesti ipak uspješnu reformu škola koje su predvodili najbolji i najučeniji ljudi toga doba i koji su učinili sve da se u hrvatskim školama piše latinskim pismenima, da se ondje uče osnovi narodnoga jezika za koji su srpski popovi govorili da je to njima neki nepoznati jezik koji se ovdje hrvatski naziva i koji ne upotrebljava ćirilčko pismo. Spomenuti episkop Mioković premda je bio najumnija glava tadašnje srpske zajednice među Hrvatima, umro je u Plaškom kod Karlovca, i premda je pokušavao pronaći neku srednju crtu između inovacije i tradicije, načelno se zalagao za višejezičnost ali nikad nije napustio stajalište prema kojem jedini narodni jezik u hrvatskim zemljama treba biti srpski! Bile su to ipak samo zamisli agresivnog srbijanskog građanstva koje u vlastitoj domovini nije imalo nikakvih

807

prava pa ih je htjelo ostvariti u tuđoj. Kulturne nazore tadašnjih Srba najbolje iskazuje u književnom radu Sava Mrkalj, što je najvidljivije u njegovim pokušajima da upravo na hrvatskom tlu reformira ćirilsku azbuku i prilagodi je modernom vremenu. Jer Srbi su na tlu habsburške monarhije , ondje gdje su se nalazile njihove latinske , kako su s prezirom govorili njemačke škole, ondje gdje su djelovala središta njihove pismenosti, barem među književnicima bili bliski neoklasicističkom stilu i njih su zanosili winkelmanovski ideali slavne Grčke i rimske civlizacije. Posebno snažan centar njihove kulture bio je u Trstu gdje je djelovala tiskara srpskih knjiga i gdje je predromantičarska senzibilnost utjecala na bogati sloj građana koji su pomagali Karađorđeve ustanike. Među njima bilo je mnogo bogatih brodovlasnika iz Boke, pravoslavaca, ljudi koji su bili mecene najprije Dositeju Obradoviću a kasnije Pavlu Solariću rođenom u Velikoj Pisanici, zagrebačkom studentu koji je prvi među Srbima definirao načelo piši kako govoriš i to ovom rečenicom :Najlučše je ustrojeno ono pismo, gdje kako govori se tako piše se, i kako je zapisano tako čita se.

Ovaj autor Novog graždanskog zemljopisanija koje mu je tiskano 1804. bio je prvi među srpskim prosvjetiteljima koji je otkrio Italiju kao idealan prostor za djelovanje protiv habsburških a time i hrvatskih interesa. Sam Solarić umro je u Veneciji a u Trstu su djelovali i objavljivali najvažniji tadašnji srpski književnici kao što je bio Vikentije Rakić autor Žrtve Abramove i Speva o Aleksiju, Joakim Vujić pisac romana Aleksis i Nadina te Vikentije Ljuština poliglot i autor talijanske gramatike za Srbe. Taj naraštaj srpskih pisaca u dijaspori ne samo zbog talijanskih utjecaja nego i onih povezanih s Ilirskim provincijama, značajno se konfrontirao s konzervativnim stavovima mitropolije u Sremskim Karlovcima. Bilo je među njima još autora poput Štefana Vujanovskog rođenog u Banovini koji je bio autor njemačke gramatike i jednog priručnika za pravoglagoljanje i pravopisaniju iz 1793., zatim Jovana Došenovića Ličanina koji je

808

objavio jednu Čislenicu ili računski priručnik u kojem jezik po uobičajenoj srpskoj navadi naziva naškim kao da bi ga svi tako trebali zvati i mogli prihvatiti. Kaže on tim povodom ja tu riječ upotrebljavam umjesto da kažem srpskim!

Ideologija srpskog nacionalnog pokreta u kojem se iza navodno miroljubivog naškog uvijek sakrivao samo i isključivo srpski bila je već tada na razmeđi stoljeća, a u jeku Francuske revolucije , podupirana novcem bogatih tršćanskih trgovaca. U ovoj grupi pisaca najintegrativnijom osobom bio je Pavle Solarić koji je surađivao s brojnim hrvatskim tadašnjim književnicima i znanstvenicima, dopisivao se s Francescom Marijom Appedinijem, s Ivanom Kreljanovićem dijeleći s njima književni ukus i obrazovanje. Solarić je pored prvog priručnika srpske geografije objavio i Chesterfieldova već u hrvatskoj od prije poznatog Mudroljubca indijanskog, uz to odličan je njegov bibliografski katalog srpskih knjiga tiskanih u Veneciji, kao i bukvar za školsku djecu. Svi ovi ljudi bili su marljivi uposlenici jedne nacionalne ideologije koja premda sukladna modernim kretanjima u europskoj kulturi nije željela vidjeti da geografija i povijest ne moraju biti sinonimi, a tako su oni sugerirali, nego da su u ta dva pojma, kao u nekom koordinatnom sustavu sadržani pojmovi mjesta i sudbine, dakle istoznačnice geografije i povijesti ali uspostavljeni u odnos razlomka, te da među njima nema zbrajanja nego da među njima vladaju uvjeti za nešto složeniji odnos. Takav je stav ove srpske prosvjetitelje dovodio u sukob s hrvatskom sredinom u kojoj su duhovno stasali i djelovali. Bilo je onih koji su svoje djelovanje u dijaspori željeli iskoristiti za posve izravne političke ciljeve a ti su prije svega bili zaokupljeni samo jednom mišlju: kako zavladati što većim prostorima Balkana i slavenske jugoistočne Europe. I dok su Hrvati svoje slobodne zemlje izvan Osmanskog carstva doživljavali kao ante murale christianitatis za ove pisce srpske dijaspore bio je to samo zid preko kojeg se trebalo širiti a unutar njega učvrstiti. I jedno i drugo nije bilo posve točno jer

809

je bilo opterećeno kategorijama stranih nalagodavaca, ali je činjenica da je ono prvo tražilo da se bude svoj na svome a ono drugo da se zavlada tuđim. Bio je to politički paradoks koji će određivati svu buduću povijest Hrvata i Hrvatske. Ipak među djelima srpskih pisaca iz Hrvatske najdalje je vidjela knjižica Save Mralja tiskana 1810. u Budimu Salo debeloga jera libo azbukoprotres. I Sava Mrkalj bio je kao Solarić, kao i Došenović kao i Ljuština , rođen u Hrvatskoj ,u ijekavskom prostoru daleko od utjecaja Sremskih Karlovaca koji su bili tvrđava staroslavenskog i crkvenog jezika. Svi ovi srpski pisci podrijetlom s hrvatskoga tla lako su se stoga odrekli tih mitropolitskih jezičnih ideja. Mrkalj u javnost izlazi s posve utilitarnim stavom a to je da najveća vozmožna vrazumitelnost pervi konac i načalo u jednome jeziku jest. To da Srpski pisci trebaju pisati slaveno serbski ovim se hrvatskim Srbima činilo kao kad bi netko tražio od njih da isključivo pišu na latinskom jeziku pa se po svemu vidi da je i Mrkaljev i Solarićev stav bio sukladan onome kako su književni razvitak vidjeli Vrhovčevi vršnjaci u hrvatskoj književnosti. Ipak za razliku od mlađih hrvatskih lingvista koji su bili spremni ,pa su tako i postupili, žrtvovati dio svoga identiteta ovi se srpski reformatori nisu zanosili tom tlapnjom nego su već unaprijed znali da pod imenom Ilirije i ilirizma ništa dobra i zajedničkog ne bi za njih izišlo. Oni jesu bili promotori jezičnih ideja Napoleonovih Ilirskih provincija ali nisu bili spremni žrtvovati ništa od svojeg jezičnog identiteta. Mrkaljeva rasprava o jeziku premda malena formata bila je za srpski jezik revolucionarnom .Nastala u dijaspori imala je ona odjeka u središnjoj matici srpske književnosti. Rođen 1783. Sava Mrkalj nije bio samo lingvist i postavljač najvažnijih jezikoslovnih pitanja svoje zajednice nego je taj Srbin iz Sjenićaka na Kordunu bio i kvalitetan pjesnik. Samo je nekoliko svojih lirika objavio a jednu je manju skupinu ostavio u rukopisu. Stigao je taj svezak predati Vuku Karadžiću u Beču dok je bio u umobolnici pa su oni tako spašeni. U toj poeziji iskazana je emocija turobne ostavljenosti, opjevavaju se sukobi s bratijom što ga sve više vodi na prag bečke umobolnice. Bio je Mrkalj

810

najbistrija glava među hrvatskim Srbima svoga vremena ali je posrnuo pod pritiskom kritika i nerazumijevanja njegovih vrlo racionalnih jezičnih rješenja. Dok su ga napadali zbog tih stavova on je povjerovao da će se kritičari smiriti ukoliko se zakaluđeri pa je to 1811. i učinio te je u manastiru u Gomirju postao jerođakon Julijan. U strahu od osvete crkvene hijerarhije on je čak objavio svoju Paliondiju u kojoj se odrekao svojih jezičnih reformi iz spomenute knjižice koju je tiskao u Budimu 1810. godine. Bio je godinama depresivan, liječen je u mnogim bolnicama a umro je u bečkoj ludnici. Tek nakon njegove smrti 1833. shvatili su Srbi ,a onda je to Vuk Karadžić i formulirao, da za srpski jezik lakša i čišća ne može biti neka reforma pravopisa od one koju je predlagao Hrvaćanin Mrkalj .Bio je Sava Mrkalj jedan od važnih srpskih književnika koji je stigao iz prostora hrvatske Vojne krajine, jedan od onih koji je poput svojih suvremenika Hrvata osjećao slične jezikoslovne probleme ali je na njih nudio ponešto različita rješenja. Šteta je svakako što se dvije kulturne zajednica, ona dominantna hrvatska i ona manjinska srpska, nisu tada mogle još više razumjeti, jer bilo je to vrijeme kada je bilo moguće uspostaviti neka srodna polazišta bez kasnijih mekih a još češće tvrđih prisila.

Pitanjima filologije zanimao se Dubrovčanin Marko Faustin Galjuf ali njegov problem nikako nije bio odnos prema srpskoj ćirilici ni srpskoj zajednici u njegovoj domovini. Bio je Galjuf potomak pučke dubrovačke obitelji Ivanović koja je od 16. stoljeća nosila podrugljiv nadimak koji bi se mogao prevesti kao lopina. 1765. započeo je njegov skitalački i nemirni život. Po sudbini Dubrovčanin, po jeziku Latin a po životu Talijan, ili kako je sam sažeto izrekao :Sorte Ragusinus, vita Italus, ore Latinus. Marko Faustin školovao se u rodnom gradu,a onda su ga dubrovačke vlasti poslale u Rimu gdje je studirao na Collegium Nazarenum. Nadaren on je jedno vrijeme bio i pisar pape Pija VI. kojemu je pisao privatna pisma. Ipak njegov borbeni duh , a ovaj pučanin nije baš volio vlastelu, stavio ga je 1798.

811

na stranu onih rimskih pučana koji su željeli srušiti papinsku vlast i zamijeniti je svjetovnom. Naravno tada je skinuo svoj habit ali kako je Rimska republika kratko trajala on je već u posljednjoj godini 18. stoljeća morao bježati pa se sklonio u Liguriji gdje je postao državni činovnik u Genovi odakle je prešao u Pariz i započeo ondje studij prava. Još za vrijeme studija ponovno se vratio u Genovu gdje je postao sveučilišni knjižničar pa profesor retorike, a po završetku prava preuzeo je 1805. na đenoveškom Pravnom fakultetu u tadašnjem libertinskom okruženju katedru građanskog prava. Rano je inače Galjuf stekao glas vrsnog improvizator latinskih stihova. Bio je on još kao mlad čovjek članom rimske akademije degli Arcadi s kodnim imenom Chelintus Epiroticus. Pričalo se da je Galjuf jednom u Rimu pred uglednim Rajmundom Kunićem na slijepo ,a da je samo jednom čuo starorimski izvornik ,isti preveo bez ikakve pripreme bez pera u ruci i na glas! Te svoje improvizacije naziva on carmina extemporalia a one nešto promišljenije njemu su carmina meditata. Za vrijeme boravka u Genovi bio Galjuf Bonaparteov pristaša ali kad je Napoleon nepovratno uništen nekadašnji svećenik je preko noći postao papist. U slobodarskoj Genovi su ga zbog toga po hitnom postupku udaljili s posla pa postaje nekom vrstom književnog histriona koji putuje Italijom, Švicarskom, Francuskom i Njemačkom , poduprt novcem onih koji uživaju u njegovim prigodnicama, te virtuoznim latinskim improvizacijama. Nakon petnaest godina bilo mu je u Genovi vraćeno mjesto, sada više ne profesora nego knjižničara .Najvažnije Galjufov književni tekst svakako je njegova, sam je naziva tako, idila Navis Ragusina . Dubrovački brod  Galjuf je napisao u čast porinuća broda braće Senčićâ stvorivši jednu latinističku genre sličicu koja opisuje kako su se u ljetnikovcu Pucićevih okupili dubrovački pjesnici i vlasteli te predvođeni pomorskim stručnjakom Ivanom Antunom Kaznačićem autorom hidrografskih tablica grčkog arhipelaga, smišljaju i predlažu ime novome brodu. Tako se u poemi redaju izvrsni opisi gruške luke a onda kao u nekom albumu evociraju djela znamenitih Dubrovčana

812

među njima Bernarda Zamanja, Benedikta Staya, Rajmunda Kunića, Ruđera Boškovića, Đura Baglivija i Marina Getaldića, kojemu pripadne čast da se brod po njemu, to jest njegovom nadimku prozove Bete. To što je taj nadimak podsjećao na francusku riječ za brod batou nije naravno bilo slučajno! Pjesmu je prvi put u Italiji u njezinom latinskom ruhu 1819. u republikanskoj Lucci , Dubrovčanima omiljenoj luci, objavio spomenuti Kaznačić, a iste godine tiskao ju je Galjuf ovaj put s usporednim talijanskim prijevodom koji je načinio Lazaro Papi. Od drugih Galjufovih djela važan je još i njegov ogled o sudbini latinskog jezika, Specimen de fortuna Latinitatis, gdje objašnjava u tom trenutku za mnoge uzaludnu prednost latinskoga jezika pred drugim modernim jezicima:

Ako tko, neupućen u latinski, zapita kako će latinski naziv dobiti oni pojmovi koji nikada prije nisu bili poznati, odgovorit ću da se to radi pomoću umijeća za koje znalci latinskog jezika znaju da nije ni teško ni površno i kojim su se i najnoviji fizičari služili i još se služe bez ikakva prigovora učenih ljudi. Veselje je neku riječ bilo grčku bilo predloženu od kojega pisca koji nije Latin promišljeno i elegantno tako oblikovati da dobije latinsko građansko pravo. I ja, kad me rijetko takva nevolja natjera, ne stidim se pokušati ono što su vrlo često i oštroumno radili naši preci.

Zajedno s Galjufom umirala je stara višejezičnost, a latinski jezik se počeo definitivno pospremati u školske priručnike, filološke katedre i muzeje Inače vrlo su dobro bile napisane Galjufove posmrtnice posvećene Kuniću i Stayu . Nakon piščeve smrti objavljena je njegova zbirka latinskih natpisa s jednostavnim naslovom naslovom Inscriptiones. Marko Faustin Galjuf bio je posljednji među vjernicima neolatiniteta u Hrvata, nečega što je pred očima njegova naraštaja nestajalo iz aktualiteta ali što ni tada a ni ubuduće neće moći biti izbrisano iz memorije hrvatske književnosti. Bez tog navodno mrtvog jezika nikad se neće moći shvatiti dinamična cjelovitost hrvatske literature.

813

Ni dubrovački liječnik Đuro Hidža nije imao problema s modernim pjesničkim jezikom s time da se njegov poetski klasicizam otvarao prema romantičarskom senzibilitetu i to ne samo u njegovim latinskim nego i u erotskim hrvatskim stihovima. Bio je pučanin koji je volio vlastelu i mrzio Francuze, posebno kad su pod Napoleonovim vodstvom srušili stoljetnu Dubrovačku Republiku. Čini se da je doktor Hidža više vremena provodio sa svojim stihovima nego s pacijentima. Pripovijedalo se da on više napiše latinskih distiha za jedan dan nego što recepata izda za čitavu godinu. Sam u jednoj elegiji pjesnik veli da mu je medicinska praksa u duši ostavila težak teret. Rođen 1752. u obitelji nekadašnjih kmetova, njega su zbog intelektualnih sposobnosti poslali na studije; nakon deset godina provedenih u Bologni, Firenzi, Rimu i Napulju vratio se u rodni grad. Liječio je ne samo Dubrovčane nego i turske paše pa je s tih ekspedicija izvještavao vladu povjerljivim pismima. Živio je u vrijeme propasti Dubrovačke Republike pa je, premda pučanin, osjetio potrebu da se identificira s njezinom bivšom veličinom. Bio je iskreni i zagriženi zagovornik zlatnih vremena, ali isto tako i neumoljivi kritičar svega što je u Dubrovniku mogao povezati s novim dobom. Na inače prosvijećenoga francuskog načelnika Boke i Dubrovnika, trogirskog plemića Dominika Garanjina, izlijevao je Hidža litre ljutite tinte svakoga ga dana ismijavajući. U svojim antifrancuskim stanjima znao je napisati i dobrih stihova pa mu je vrlo vrijedna mračna elegija Questus Ragusae u kojoj u formi renesansnih tuženja gradova pušta rodni grad da iznese svu bijedu novovjeke izoliranosti. Bio je Hidža ipak bolji pjesnik nego političar. Osjećao je propast vrijednosti pa ju je opjevao u svojoj na hrvatskom napisanoj odi Minčeti. Njegova sažeta Pjesan Minčeti nije tužaljka nego je romantičarski opis zapuštenoga i noćnoga krajolika tvrđave, prostora u kojemu se, kao u onodobnim gotičkim romanima, gnijezde ćukovi i javljaju neartikulirani noćni glasovi prošlosti i naravno aktualni Frančezi:

Upali smo,lele pusti

814

puka u ruke nemiloga

kak' ovčice kad gladnoga

vuka upanu u čeljusti.

Naše biće on radova,

naše kuće on posvoji,

našem krvi on se goji,

tijelo i dušu nam rastrova.

Sve zakone pogrđiva.

ne klanja se nebu i Bogu,

putenosti u brljogu

i u pjanstvu vik pribiva.

Stoga crkve naše izruži,

opogani naše grobe,

neznaboštva pun i zlobe

na mrtve nam ruke pruži.

Lakomosti nut njegove

nuti ćudi nesmiljene.

On ukradom sve mjedene

s mirâ diže tve topove.

815

Tvrđo stara, svim bez tvoga

ostavi te urešenja,

gomila si sad kamenja

u urednosti od naloga.

Premda politički natražnjak, bio je moderan pjesnik. Kad su iz Dubrovnika otišli francuski osvajači i kad su onamo stigli austrijski upravitelji, kritizirao je servilnost svojih sugrađana, podsmjehivao se njihovoj ispraznosti. Ovaj književni nostalgičar i namrgođeni komentator zbilje, ovaj hvalitelj navodno boljih vremena, napisao je i erotski najizazovniji ljubavni kanconijer klasicističkoga predromantizma. Premda ih nije do kraja redigirao, Hidžine Pjesni Ljubici su stilski najpročišćeniji antikom inspirirani književni plod onoga doba. U kanconijeru pjesnik geometrizira ljubavnu stvarnost, pokušava je na način tadašnjeg slikarstva oslikati monokromnim tonovima, pokušava svoju ljubav smjestiti u mrtvački hladnu kamenu postelju, na neko čudno mjesto u kojemu su opisi djevojačkog orgazma prikazani kao da su prizori s groblja a ne iz budoara:

Na prsi snježane narav ti postavi

dvije dunje izbrane za mamu ljubavi.

Jamačne prem nijesu ni drobne mjere van,

tvrde su, oble su u način uredan.

Zrna su dva glatka po sred njih crljene

ko mlada dva pupka ružice rumene.

Taji se pola njih pod krovom odjeće

za da su od umrlih žuđene odveće.

Zovu oči na svak čas da ih milo gledaju

816

i usta da iz njih slas medenu sisaju.

A ruke sveđ nude da ih dođu gladiti

jer u njima probude goj njeki skroviti.

Moji prsti vrhe njih smiono kad tiču

rastu oni pod prstih, žare se i miču.

Po tijelu žarkost se ugodna prolije,

zaruji obraz se jabuke ko dvije.

Oči se zamute jak jezer jeseni

ter na me ganute vid svrću miljeni.

A usni žarene vruć uzdah puštaju

i s grozne ljuvene sva ti uda drhćaju.

Iznenad dokno drijem posvoji tvoju put,

bez snage ter sasvijem upaneš u moj skut.

Velik je opus Hidžin. Pored izvornih pjesama na hrvatskom jeziku među kojima je značajan ljubavni kanconijer Pjesni Ljubici, zatim pregršt domoljubne poezije, a nisu bez interesa njegove burleskne pjesme o bračnom životu kao što su Nevjesta zovu svjetuje, Ženi nekrepkoj u ljubavi ili Pjesan primaljam. Hidžu treba zapamtiti i kao prevoditelja jer on je sastavio čitavu zbirku elegija Tibulovih, Katulovih i Ovidijveih a preveo je čitav Horacijev lirski opus. Pred smrt radio je na Vergilijevim stihovima i prevodio ih na hrvatski jezik. Uspješno je prevodio i Horacijeve Ode domaćim desetercem i trinaestercem. Vrlo su lijepa njegova pjesnička ćaskanja o ladanjskim kućama dubrovačkih plemića u Rijeci dubrovačkoj u kojima stvara čudan smisaoni ali i zvučni efekt dok glasove fiktivnih posjetitelja pušta da kruže prostorima polupraznog dvorca, baštine koja je već u njegovo vrijeme ostala bez baštinika. U poetskom neoklasicizmu

817

Hidžinom jedan od najprirodnijih oblika bila je oda koja ima racionalističku strukturu, čvrstu kompoziciju i logički pjesnički govor, jer joj je imanentna uzvišenost, jer teži profinjenom izrazu te želi svjedočiti o obrazovanosti svoga tvorca. Kod ovog klasiciste česti su prijevodi latinskih izvornika u kojima dominira lirska naracija temeljena na jasnoći kazivanja, te na posve doslovnim i konkretnim pjesničkim slikama .Metaforika ove poezije iskazana je uz pomoć jednostavnih poredaba u kojima se radikalno odbacivala svaka maglovita veza između riječi i pojmova. Tako je i u ovom nježnom opisu ženskog orgazma:

Razbludni prizori, bljedilo i lica

kažuju da gori unutra Ljubica.

Nehotno uzdah njoj iz usti uteče,

a iz oči suza joj niz obraz proteče.

Uzdiše, trga se požuda ljuvena,

plač tvori, straši je nje silos skrovena.

Čas muk je posvoji kao stanac er hudi

u njome misli roj ljuvenih probudi.

Za Hidžinu lirsku naraciju karakteristično je poštivanje vremenskih i prostornih relacija kao i napuštanje fragmentiranog iskaza što je bila osobina prethodnih baroknih pjesničkih tvorbi. Nema u ovoj lirici posredovane stvarnosti niti umetnutih očiju, možda tek neki prozirni veo koji zastire anakreontske prizore i ometa im realističnost. Ženska ljepota kad se opjevava u Hidžinoj poeziji postaje nesamostalni poetski događaj, ona je iskaziva jedino u svojoj vezanosti za konkretnu tjelesnost što dolazi najviše do izražaja u pjesmama posvećenih Ljubici. U ovog klasicističkog pjesnika nema fetišističke

818

vezanosti uz dijelove tijela. Ljepota jer teži istini afirmira svoju cjelovitost. Svoje pjesničke slike klasicizam gradi kao predmetno tematski kontinuum, a to će reći da one konkretne i da su u uskoj vezi s iskustvenim svijetom Izostanak metaforike i jednostavnost sintakse glavne su osobine pjesničkog jezika u klasicizmu i neoklasicizmu:

Ružna je livada

bez cvijeća i trave,

ružna je i mlada

bez ljupke zabave.

Bez listja i zeleni

dubrava pogrubi,

i žene lijepe ni

kojano ne ljubi.

Kâ mlados ne traje

u biću ljuvenu,

svim zlatu slična je

pod zemljom skrovenu.

Pastrva ne more

van vode živjeti

ni ptica od gore

bez krila letjeti.

Slikovitost je u ovim žanr sličicama statička, događaji su zaleđeni kao na filmskoj sličici, a selekcija imenica češća je nego glagola. Sve Hidžine ljubavne pjesme kao da su isklesane iz mramora, a njegov estetski hladnjak lirski je praznik hrvatske neoklasike. Hidža je

819

pjesnik preglednih stihova, onoga što se u njegovu vremenu nazivalo jasnoćom, onoga po čemu mu je najbliži bio učeni Slavonac, pjesnik i filolog Matija Katančić. Bili su obojica pjesnici mramornoga ljubavnog sna, lirici koji su stvorili hibrid u kojemu su se posebno Hidža tek djelomično trudili da sakriju frivolnost ljubavnih . Kod Dubrovčanina ima u ljubavnoj poeziji mnogo orgastičkih prizora i pravih, kao u ovoj Ljubovnoj pjesmi, traktata o prosvijećenoj ljubavi:

Sebe varaš, ljubav nije

zla u sebi,

kralj od nebi

nasljeđenja

svog stvorenja

nasloniti na nju hotje.

Ona blazni, ona goji

sve letuće,

sve plovuće;

sve što skače,

sve što krače

pod krilom se nje pokoji.

Bez ljubavi lipsale bi

sve radosti,

sve sladosti,

i od svudi

820

cvil i trudi

i nevolje provrele bi.

Sveđ bi u tminam i u lasti

žene stale

i drijemale,

da buđene

prosvijećene

od ljuvene nijesu slasti.

Hidža je u opsesioniran golim tijelom i na njegovim pjesničkim slikama nema velova da bi nešto sakrili. Ovaj pjesnik na način klasicista vjeruje da upravo golo tijelo i njegovi čisti volumeni najbolje prizivaju vječnost. Plamen u ovim pjesmama ako postoji, dolazi iznutra i zaustavlja se na hladnim plohama opisane stvarnosti. U ljubavnim pjesmama Hidžinim struji bijela svjetlost koja hoće vjerovati da boje prljaju objekte, da odjeća deformira tijelo. Hidža je učio od Katula i drugih Rimljana ali je izišao iz škole dubrovačkih ljubavnih pjesnika i polazi mu za rukom sublimirati pjesničke slike na mjeru svojega doba i njegove klasicističke hladnoće. I Hidža je poput Rajmunda Kunića i Bernarda Zamanje mnogo prevodio. ali njemu nije padalo na pamet da prevodi s mrtvoga grčkog na mrtvi latinski jezik niti je prevodio hrvatske tekstove na latinski. Ekstenzivno je prevodio s latinskog na hrvatski Horacija i Vergilija. Umro je 1833. ne tiskajući nikad svoje Pjesni Ljubici koje, da su bile objavljene, mogle su bitno djelovati na razvitak romantičarskog pjesničkog jezika. I pored toga ostaje on prije svega pjesnik ljubavi koja, doduše, u njegovim stihovima stiže iz estetskog hladnjaka.

821

Jedan Hidžin vršnjak, plemić Junije Rastić, također je bio nesmiljeni pjesnički konzervativac. Njegova osuda svjetskog liberalizma teško da je i u svoje vrijeme mogla podnijeti ozbiljniju političku obranu, ali je ostala kao vrijedna estetska činjenica i dokaz velike svojeglavosti čitavog ovog pjesničkog naraštaja dubrovačkih poznih latinista. Rastić, koji se rodio 1755., a živio do 1814., napisao je dvadeset i pet satira koje su vrsnoćom stila iznimno važna latinska zbirka toga vremena. Po vokaciji nije bio liričar, bio je pažljiv čitatelj rimskih klasika i realist. U Satirama ispisao je jedan od najlucidnijih i najčudnijih pogleda na tadašnji svijet. Kritizira u tim dijaloškim i narativnim cjelinama popularnu kulturu onoga doba, ismijava kavanske razgovore i njihovu ispraznost, ocrtava strane običaje, opisuje kazalište, tisak i novine. Bio je Rastić društveni kritičar kakvog hrvatska književnost prije njega nije imala:

Reci kakva se zla bojiš od naših stihova.Zar će možda, ako ja što napišem na svom papiru,odmah propasti sloboda ili će doći Hanibal pred vrata?Ako sam spomenuo suhoparna Voltaireova djelai preafektiranu pripovijetku o novoj Elisi, za što bi se,molim, na mene ljutili pjesnici…. Uzalud sam se nadao da ljudiopraštaju ljudima. Ako mi sve ostalo oduzmu, ja ćuprotiv njihove volje bar ovo priznanje silom dobiti,da moja pjesma nije nikoga uvrijedila, jer je crna klevetadaleko od nje i ničijem životu nije ona utisnula žiga.Taj jetki slikar svoga doba imao je kao polazište latinsku izreku da se istina iskazuje najbolje kroz smijeh. Ismijavao je dubrovačke fiškale, kritizirao raskalašenu mladež, napadao anglomane i galomane kao u ovom satiričkom fragmentu o dubrovačkoj svakodnevici:

Jednom sam se slučajno vraćao kući u prvi sumrak

822

idući iz sela što leži blizu Dubrovnika. Kad se

približih trgu, malo se zaustavih da vidim nekog

prijatelja, pa uđoh u obližnju kavanu da umaknem

noćnoj hladnoći dok toga prijatelja dočekam. Tu se

prodaje vruća kava; tu se sastaju svi vitezovi i senatori,

pa za četiri asa kupe čašicu crne kave, gorke vode od

arapske leće, i piju kao nešto zgodno za glavu i želudac.

Tada bijaše tu mnogo svijeta, jednako pomiješani

mladići i starci, svi naćulili uši, svi šute, svi su srkali

vruću kavu ili su plaćali konobarima. Kako uniđem

i sjednem na praznoj strani klupe, odmah me laktom

blago gurne uslužni susjed, pa na moje pitanje

što hoće, otpočne: „Zar ne znaš da je iz Beča

došao u grad skoroteča i da je došla lađa iz Picena?“

– „Čestitam da su zdravi stigli“, odvratim, ali on

reče: „To je najmanje; ta donijeli su važnih stvari

o caru, o Francuzima i o Englezima. Strašni se ratovi

vode i na kopnu i na moru.“

„Pročitao sam sve dnevnike“, progovori Ligarije,

„koliko ih je danas dovezeno u grad, i one koji se

šalju iz Trsta, i one koje knjižar u glavnom talijanskom

gradu otpremi iz tiska, osobito one koje Nijemac

823

s rijeke Majne izdaje na francuskom jeziku tako

dobro. Oh, koliko znanja i učenosti u tim novinama!

Divna je mudrost onoga muža! On je doista dostojan

da u kraljevskoj dvorani upravlja državnim interesima

po svojoj volji. Sve sam pročitao i obradio u svojoj

duši. Reći ću nešto slobodnije što mi se pričinilo:

Ili će biti rat ili mir! Ponavljam: Ili će biti mira

bez krvi ili će poslije oštrih bojeva pobjednik

diktirati mir pobijeđenomu. Tamna budućnost

prekriva ljudske događaje tako te danas ne može

mudrac ništa proreći.“

Ljubitelj antike i mrzitelj svih novotarija, bio je Junije Rastić ogorčen što njegov Dubrovnik u nacrtima modernoga svijeta ostaje izoliran. Za njega Napoleon nije bio donosilac moderne nacionalne ideje nego isključivo grobar dubrovačke slobode. Rastić je bio pjesnik slutnje o kraju pa je u vrijeme dok se njegov grad militarizirao on pokušao biti zagovornik otmjenosti; u vrijeme dok se spuštala kulturna razina, zagovarao je aristokratizam duha. Romantizam njega nije zanimao, dapače, bio je za njega preveć pučki i barbarski iako je njegov ironijski stil blizak nekim aspektima europskog romantizma. Svoj grad i njegovu povijest doživljavao je kao starorimski refugium. Rastić nije ostavio niti jednoga hrvatskog stiha, premda je čitavog života uzdizao zavičaj i veličao mu prošlost. Za njega zavičaj kao da nije imao vlastiti jezik. Jezik zavičaja bio je jezik povijesti, jezik starih Latina. Bio je Rastić arheološki relikt, pa je pokušao presaditi Horacijev glas u postrevolucionarnu Europu u kojoj se agresivno rastakao stari svijet i

824

u koju je nahrupilo romantičarsko osjećanje koje je postalo program čitavih naraštaja. U modernom svijetu on je sve htio shvatiti osim sebe samoga, ali zato je njegovo književno djelo, njegova latinska Carmina i posebno njegove Satire, jedan od najosobnijih i najradikalnijih iskaza hrvatske književnosti u onom vremenu. Rastićev sarkazam svoju je sredinu ljutio ali srećom na mrtvom jeziku. Ovako u vrlo uspjelom fragmentu Bacchanalia opisuje on pod rimskim ruhom onovremeno dubrovačko kazalište:

Ali kakav se ono skup ljudi valja na drugoj strani

i kakav je ono žamor? Kamo se žure gospođe,

sluškinje i četa slugu? Pa i momci i senatori i

kramari i svećenici? Rekao bih da tu zuji kao u

jesen rojevi osa. Znam: otvoreno kazalište već

zove naše Kvirićane; za kazalištem najviše luduju

naši ljudi.

Prema patricijkama ide da sjedne kći nekakva

kuhara u prozirnoj haljini i kći grobara Sule.

Muževi vole pred pretorom krivo izjaviti da

imaju toliki posjed kolik je propisan da se uđe

u viteški stalež. To je najveća želja u Rimu; to je

put koji vodi do slave. Najprije služi u bogatoj kući,

radi na lađi, makar i na dug, ali ne dugo vremena,

napravi kuću sjajniju od Lukulove i u kazalište uvodi ženu.

Takvi su ljudi jedino plemstvo u očima prostoga svijeta.

825

Samo hodnici rastavljaju brijače od ljekarnika, svodnike i

sluge od prostitutke. Čast se prodaje za zlato; zlato se

prodaje zločinački. Prosti je puk daleko od kazališta

jer je stalež svodnika pokvario moral. Ipak oprosti.

Vrijedno je vrtjeti se među prijateljicama i susjedama

usred Subure i opisati jučerašnje zgode na kazalištu.

Uniđem. Ugledam rimske majke i snahe rasporedane

u sjedalima. Među redovima sjedala idu ljupko bludnici,

pa se odmah uspostavi uzajaman razgovor očicama,

šeširom, lepezama i nogom. …

Ovaj moj Rim mudro

i toplo njeguje svoje ugodnosti u zatvorenom kazalištu.

….

Neću se ja rugati vašemu sudu, Kvirićani, koliko biste god

puta vi u cirkusu gledali medvjeda ili psetance gdje skače

ili šale gadnoga majmuna. Ali kad vi tvrdite uporno da je

lijepo i duhovito to što vam kao veselje pruža lakrdijaš

neopranih ruku, kad vam nije ružna životinja čovjek-majmun,

tada ću otvoriti Momove kovčege, tada ću upotrijebiti826

jetkost, razlit ću čaše ljutoga octa i vašim zabludama

pokazati pravu sliku.

Bio je Junije Rastić samo zbog opsesivne upotrebe latinskoga jezika stranac u vlastitoj epohi. Inače u svojim je tekstovima pokazao da poznaje svjetsku književnost i to u rasponu od grčkog autora Lukijana do modernog engleskog klasiciste Addisona i talijanskog pjesnika Parinija. Njegov konzervativizam kao da se nije ticao svijeta i kao da je ostao samo privatna stvar svojega vlasnika. Gorčina njegovih tekstova sasvim je mjerljiva s gorčinom koju su u književnosti na hrvatskom jeziku fiksirali i neki drugi njegovi ironiji skloni vršnjaci. Da je imao razvijeniju publiku on je mogao postati središnjom osobom onovremene hrvatske kritike. Ovako njegov je glas ipak ostao marginalan Ipak Rasti je dio svojih stihova objavio pa je više nego neki njegovi suvremenici doživio pohvala od svojih prvih relevantnijih čitatelja od kojih su posebno vrijedne one koje je u četrdesetim godinama 19. stoljeća dobio od Nikole Tommasea..

Za suvremenike bio je dubrovački pučanin Đuro Ferić poeta eruditus i čovjek bez vizija, cijenili su njegovo dobro poznavanje klasične metrike. Zapamtili su ga kao onoga koji je parafrazirao psalme ali i kao pjesnika koji je na temelju narodnih poslovica napisao zanimljivu zbirku basni. Mnogo se čitao i njegov popularni Opis dubrovačke obale, a bile su više puta konzultirane njegove Elogije posvećene prethodnim dubrovačkim autorima. Ipak Ferićevi suvremenici nisu mogli znati da je Ferić pored kojega su živjeli bio vizionar koji je savršeno predosjetio prava pitanja vremena i da je svojim odnosom prema pučkoj književnoj baštini i nacionalnom pitanju najavio sve najvažnije točke skoroga Hrvatskog preporoda i romantizma . U tomu bio je on čovjek modernih nazora i senzibiliteta. Ljudi koji su Ferića ispratili u grob 1820. tu činjenicu još uvijek nisu posvema jasno razabirali. Za života Đuro se Ferić dopisivao javno , ali i posve privatno s mnogim znamenitim filolozima koji su bili zainteresirani

827

za istraživanje južnoslavenskoga folklora. Njegovi kontakti s hrvatskim kontinentalnim filolozima pored ostalih s Adam Baričevićem, njegova bliska veza s Bajamontijem, tvorcem studije o Homerovu morlakizmu, njegovo dopisivanje s folkloristom Johannom Müllerom, pokazuju da je on bio prvi Dalmatinac koji je svojim predromantičarskim idejama o narodnom genij dopro do referentnih mjesta srednje Europe. Nažalost, njegovi pogledi nisu bili toliko utjecajni koliko su samo koje desetljeće poslije to bili oni što su ih iz-nosili Jan Kollar ili Ljudevit Gaj, Jernej Kopitar ili Vuk Stefanović Karadžić. Bila je to nepravda prema ovom piscu koji kao da je prerano uočio neke od bitnih smjerova svojega doba. Možda je to stoga što Đuro Ferić nije mogao do kraja prihvatiti Herderov njemački folklorni nacionalizam prema kojemu su države bile neprirodne tvorevine, a samo jezik i folklor da su činili narod. Da bi narod bio samo folklorno pitanje i filološka zanimljivost, bilo je Feriću, kao i Juliju Bajamontiju , neprihvatljivo. U njihovo vrijeme nije bilo stvarne hrvatske nacionalne ideologije i njihovi stavovi zato stranim vladarima nisu bili agresivni jer oni nisu zagovarali hrvatsku državnost. Ali okolnosti će se ubrzo promijeniti. Pojavili su se uskoro nosioci istih onih stavova koje je o društvu i književnosti imao Đuro Ferić .Oni su uskoro počeli otvoreno zagovarati hrvatsku i južnoslavensku državnost čime su se započeli izravno dirati u geopolitičke interese hrvatskih susjeda .Time je bila najavljena agresivna i presudna faza hrvatskog narodnog preporoda.

Đuro Ferić u toj fazi nije sudjelovao , pa zato on svojim idejama nije dospio onamo kamo je ,u isto vrijeme, stigao spretniji Srbin Karadžić koji je mogao, samo dvije godine nakon Dubrovčaninove smrti, Janezu Kopitaru, čovjeku vrlo utjecajnom na bečkom dvoru, tendenciozno objasniti kako su sve narodne pjesme Južnih Slavena zapravo pravoslavnoga što će njemu reći srpskog podrijetla. Ferić na tu neistinu , kad se već bila učvrstila u bečkim dvorskim krugovima ,

828

više nije mogao odgovoriti, bio je mrtav, a Karadžić je već bio učinio sve da se prethodna Ferićeva nastojanja na jezičnom i folklornom istraživanju zatru. Naravno da bi, da je bio u prilici ovaj duhoviti i oštroumni čovjek znao odgovor na ta prisizanja. Koliko je bio duhovit možda najbolje svjedoči ovaj kratki njegov aforizam o jednoj vrlo aktualnoj temi njegova doba:

Svim drugim živjet od pljačke to je sramota prava.

A živjet od plijena zašto je samo vojniku slava?

Opus Đure Ferića privući će zagrebačke preporoditelje koji će ovoga pisca poslije aktualizirati, koji će mu objaviti neobjavljene knjige i isticati njegov panslavizam, njegov romantičarski senzibilitet i njegovu modernost. Da bi Đuro Ferić bio shvaćen, trebalo je nažalost proći dosta vremena. A bio je prvi koji je pokušao definirati i odrediti nov i preporođen pojam naroda a za laboratorij te operacije odabrao je hrvatsku folklornu baštinu. Njegov rad dokaz je da nije bilo i da nema nikakvoga drastičnijeg prijelaza između hrvatskih ranih preporoditelja i njihovih mlađih nastavljača u Zagrebu tridesetih i četrdesetih godina. I jedni i drugi doživjeli su rezultate nove jezične, a s tim povezane, i političke prakse što su je promovirali francuski i njemački mislioci, a u Europi učvrstila francuska konjica. Ferić se rodio 1739. u skromnoj obitelji, školovao se u Italiji i po povratku u domovinu bio je već glasovit po svojoj navodnoj ćudljivosti. Znao je brojne jezike, a naučio je, poput Rastića, i engleski, tada sve bitniji u humanističkoj komunikaciji. Počeo je pisati razmjerno kasno, u dobi od pedeset godina. Njegov Periegesis orae Rhagusanae u dvije knjige i s više od 3000 heksametara objavljen je 1803., netom prije dolaska Napoleonovih trupa i programatski je piščev hvalospjev zavičaju. On izričito veli da mu nije stalo opjevati strane i egzotične krajeve, niti neke čudesne životinje i biljke nego da mu je cilj fiksirati zavičaj i

829

njegovu svakidašnjicu, njegovu običnost. Rastićevaknjiga o Dubrovniku i njegovoj okolici svojevrsna je pjesnička i kulturološka vizitacija. Ona je na mnogim stranicama obuzeta merkantilizmom i fiziokratizmom, ali je na lirskoj svojoj razini vrlo bliska talijanskom piscu Pariniju i njegovu djelu La vita rustica, ali je i nalik knjizi Die Alpen Albrechta von Hallera. Ferićev klasicistički Opis dubrovačke obale prikaz je krajolika u kojemu je oko piščevo obuzeto antikom pa u svakom težaku prepoznaje satira, u svakoj ruševini vidi ostatak rimske ili grčke palače. Ferić je bolje od drugih u Hrvatskoj shvatio propagandnu važnost poeme Hasanaginica objavljene u Fortisovu putopisu .On je prije drugih shvatio uzroke njezine velike europske popularnosti pa je u tom duhu pisao filologu Mülleru .U istom je duhu surađivao s Julijem Bajamontijem, u tom duhu pisao je Mihovilu Denisu, austrijskomu dvorskom bibliotekaru. Ferić je vrlo lucidno uočio kako nije dobro kad se narodne sličnosti i narodne razlike proučavaju tako da se u balkanskih naroda pomiješaju jezične s mitološkim srodnostima. Za razliku od svojih nešto mlađih suvremenika, Hidže i Rastića, imao je Đuro Ferić posve moderan duh, konzervativizam mu je bio stran i bio je vrlo blizak suvremenom fiziokratizmu, a njegov klaisicizam nije bio nostalgičan nego je u svemu bio zadojen modernim vremenom koje je ovaj pučanin dobro raspoznavao. To nije više bio onaj neoklasicizam iz vremena prije Francuske revolucije, patetičan, pompozan. Za Ferića klasicizam nije tek pomodni i dekorativni hir, neka vrsta pompejanske mode kakve se širila Europom. U njegovom klasicizmu naime nije bilo ispraznosti. Bio je po mnogo čemu preteča ideje hrvatskog romantizma, ideje preporoda koji je naslutio, koji je najavio ali ne i realizirao. U književnosti nije stvorio velikih djela za kakva je bio opremljen. Njegove zamisli bolje od njega ostvarili su drugi. Latinski pjesnik i ljubitelj starina, bio je među Hrvatima onaj koji je bolje od drugih predosjetio senzibilitet novoga doba i njegovu zaokupljenost baštinom. Sve to u Ferićevim su tekstovima otkrili tek mlađi naraštaji.

830

Umro je 1820. godine u rodnom gradu najavljujući svoju smrt možda u ovom neobičnom latinskom epigramu:

Kada je bolesnom slikaru stigla u pohode huda

Smrt da prekine nit bolnog života mu tog,

Dvojnike ugleda ona likova jednakih sasvim

(Bio je nasliko baš svoj na umoru lik).

Ne znajuć koga da smakne, na sliku tad odape hitac:

Tako na pogodak kriv slikar je ostao živ.

Najkritičniji od svih pisaca iz kruga dubrovačkih klasicista iz vremena pred pad republike bio je Luko Stulli. Taj pučanin rođen na Šumetu ponad grada 1772. primio je filozofsko i liječničko obrazovanje u Bologni , pa kad se vratio u Dubrovnik obavljao je najodgovornije službe u javnoj zdravstvenoj zaštiti svojih sugrađana. Bavio se i medicinskom znanošću pa je dao važan doprinos dermatologiju kad je objasnio uzroke tajnovite mal di Melede takozvane mljetske bolesti, njegov doprinos teoriji ali i praktičnom liječenju mucanja vrlo je originalan jer je uočio psihogenost te bolesti te ju je shodno tome liječio nekom vrstom psihoterapije. Kad je u Dubrovnik 1801. uveo vakcinu protiv boginja opjevao je, jer nisu drugi, tri godine kasnije sam svoj uspjeh u latinskoj pjesmi Vaccinatio, carmen elegiacum. Najvažnija dionica u književnom radu Luke Stullija svakako je njegova razorna ,s klasicističkih i estetskih pozicija vrlo konzistentna izvedena , kritika Gundulićeva Osmana. Svoj tekst o najslavnijem dubrovačkom epu objavio je kao dodatak vlastitoj knjizi Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa del 1667, u kojoj je 1827. iznio tri povijesna izvora za dubrovački potres. Stullijeva kritika Osmana svakako je izazvala potres u tadašnjoj javnosti pri čemu valja naglasiti

831

da Stulli dok dokazuje estetski i književno povijesni neuspjeh Osmana svakako nema mnogo sumišljenika- naime bilo je to vrijeme kad je Osman konačno tiskan u izdanju Ambroza Markovića. Luko Stulli nije o Osmanu govorio bez filološkog uvida jer je poznato da je intenzivno surađivao sa svojim bratom Perom u pokušaja objavljivanja Osmana kojemu su uspjeli tom prilikom otisnuti tek pet prvih pjevanja. Kritizirajući Gundulićevu poetiku a prije svega njegov barokni stil postavlja Stulli jedno važno retoričko pitanje koje je glasilo:Kako se mogu u Dubrovniku koji je po Boškoviću, Kuniću i Stayu stekao europsku slavu, još danas neki ljudi zanositi domaćim bardima kojih se harfa jedva da čuje dalje od Kleka i Sutorine? Ovo pitanje bilo je svakako lucidno pri čemu treba znati da se hranilo klasicizmom kojem je smetala već sama činjenica nedovršenosti Osmana . Ona je naime unosila u doživljaj toga djela osjećaj nečeg romantičnog i okultnog, dakle upravo onog što je smetalo Stullijevom klasicističkom ukusu. Luko Stulli bio je racionalist pa njegovi izvodi nad Osmanom idu još i korak dalje dok priznaje kako nema sumnje da su Dubrovčani još u doba kad je ostali slavenski svijet bio bez više kulture, stvorili dražesnih i uspjelih djela, ali na to od tuđih mišljena nezavisni Stulli kaže doslovno ovo: Neka mi nitko ne dolazi s Osmanom kao epopejom u kojemu ima i nešto lijepih stihova! Stulli nad Osmanom izvodi svoje antibarokne stavove pa kaže da se ova Gundulićeva velepjesan ne može takmiti s velikim epopejama drugih naroda. Njemu to i nije neko čudo pa još jednom postavlja neugodno retoričko pitanje: Zar još uopće nekoga može čuditi to što mala dubrovačka sredina nije dala velikoga epskoga pjesnika kad ih i tako za trideset stoljeća u cijelom svijetu nije bilo više od pet? Uostalom postavio je Stulli u svojim izvodima tezu prema kojoj nisu dubrovački latinisti pisali latinskim jezikom što bi prezirali svog materinjeg jezika, nego zato što su htjeli pisati na svjetskom jeziku da budu pristupačni velikom svijetu i da u njemu budu lakše prepoznati. Čak što više, naglašava ovaj razorni kritičar, ta se navada nije promijenila ni do njegovog vremena jer je ista potreba ostala i kod

832

današnjih književnika koji i dalje pišu nadnacionalnim jezikom. Ako je tako mislio nije jasno zbog čega je onda Stulli prevodio dubrovačke latiniste na talijanski jezik. Je li se radilo tek o nesvjesnom plodu njegove književne zbunjenosti. Luko Stulli kad kritizira Gundulićevog Osmana onda to radi s pozicije njegove estetske vrijednosti ,dok s druge strane, njegov negativni sud ima i svoju književno historijsku vizuru. To što su se Stullijevim stavovima o Gunduliću mogli radovati tadašnji dalmatinski autonomisti svejedno zvali se oni Kreljanović ili Drago, Katalinić ili Kažotić nije imalo veze sa Stullijevim motivima. On je u estetskoj prosudbi bio zadrti neoklasicist i njemu je bilo važno odbaciti sve ono što je podsjećalo na romantičarski ukus, njemu je nedovršenost Osmanova bio je signal antiklasicizma. Baroknost Gundulićeva stila, njegove naglašene i od stvarnosti udaljene metafore nisu bile po ukusu Luku Stulliju. Uz to Luko Stulli kao da je zaboravio ono renesansno upozorenje Dinka Ranjine koji je u stihovima izrekao kako je bolje prid svojim i malo bit poznan nego se prid tuđim neznano izgubit. Onima koji su u trenutku Stullijeve kritike unosili Gundulićev pjesnički jezik i njegova Osmana u samo središte nacionalne obnove Stullijeva je kritika bila ofenzivna i neshvatljiva. Sadržajna razina Osmana kao ni njegov dvojbeni orijentalizam hrvatske preporoditelje nisu zanimali jer oni su u njemu vidjeli jezik uz pomoću kojega su proveli standardizaciju hrvatskoga jezika a uz to i integraciju hrvatske nacionalne književnosti. U rukopisu je Stulliju ostao jedan memoarski tekst iz 1806. u kojem opisuje prve dane francuske vlasti u Dubrovniku i barbarska razaranja grada i njegove okolice od strane ruskih i crnogorskih nasilnika. U Parizu 1810. objavio svoje latinske Elegije. U to vrijeme imao je on vrlo širok krug književnih prijatelja među Talijanima i s njima je dijelio bliskost klasicističkoj poetici . Luko Stulli pisao je drame no njegovi dramski tekstovi nisu sačuvani . Da su postojali svjedoči pisac autorovog nekrologa u talijanskom časopisu Antologia koji je znao za dva takva teksta i to komediju Eugenio e Riccardo i farsu La caccia de Enrico IV . Obje su te drame izgubljene ali za ovu drugu po analogiji znamo

833

da je sigurno bila preradba suvremene francuske drame Charlesa Collea La partie de chase de Henri IV, pri čemu treba reći da je ta francuska drama bila preuzeta iz engleskog predloška u kojem se zvala The King and the Miller of Mansfield . U toj farsi po prvi se put u dramsku književnost uvodi tema kralja koji se izgubi u lovu, pri tom padne s konja pa potraži gostoprimstvo u nekog siromašnog mlinara . Naravno mlinar ne zna koga je ugostio. Neprepoznati kralj na kraju pomogne domaćinu tako što mu zaštiti kćer od nasilja nekog obijesnog markiza koji ju je napastovao. Bila je ova socijalna drama za vrijeme Louisa XV. stavljena na indeks pa se navodno igrala samo na privatnim predstavama da bi kasnije nakon revolucije bila vraćena na scene i tada je njezin predložak došao do Luka Stullija. U mlađim verzijama ove drame o Henriku IV. on padom s konja izgubi pamćenje ali čini se da tu varijaciju u ovoj temi Stulli nije mogao poznavati. U Bologni je Luki Stulliju posmrtno 1829., samo godinu dana nakon preminuća , objavljen izbor iz književnih djela s naslovom A pepretua onoranza del dottor Luco Stulli . Čim mu je brat Luko umro književnik Vlaho Stulli naruči od nekog anonimnog talijanskog slikara da mu u pokojnikovu čast naslika grobljanski prizor u kojem preživjeli brat grli poprsje umrlog brata Luka i to sve nad grobom pored kojega je još i krilati genij sa spuštenom bakljom . Ta dva portreti u morbidnom neoklasicističkom grobljanskom krajoliku samo su još jedna od potvrda književnog ukusa onoga koji je ležao u naslikanom grobu. Književno djelo Luka Stullija u svim je svojim aspektima značajan doprinos kulturi kasnoga hrvatskog klasicizma koji se zdušno opirao najavama romantizma od kojih je u ovo doba bilo teško pobjeći.

Vlaho Stulli, brat Lukov, autor je jedne čudesne i dugo posve neprimijećene komedije Kate Kapuralica koju je ovaj gradski sanitarni službenik napisao 1800. Ona je središnji dramski tekst svoga doba u kojem se scenski jezik pretvara u najizravnije sredstvo društvene kritike. Stulli je zbog svog posla u sanitarnom inspektoratu

834

dobro poznavao socijalno ugrožene slojeve svojih sugrađana .Njegova drama, koja se po glavnom liku zove Kate Kapuralica i koja žanrovski jest komedija , nije nego fotografska i fonogramska preslika stvarnosti. U arhivskim spisima moglo se naime provjeriti da je u Dubrovniku toga vremena doista živjela jedna Kata udana za nekog kapurala Sukuricu, ubogog gradskog stražara, moglo se utvrditi da je ta obitelj živjela kod jednih od gradskih vrata, te izvori potvrđuju da je stvarna Kate kad i scenska Kate, upravo u vrijeme kad je Stulli napisao svoj tekst bila trudna . Ipak u ovoj umjetnini arhivske potvrde bile su samo maska za posve snovitu i eruptivnu prirodu Stullijeve drame, toga začudnog prstena psovke i poruge, komedije za koju se može reći da je jedan od najradikalnijih dramskih tekstova tadašnje europske književnosti. Naravno, nije Stullijeva drama poetički unicum, ona je bliska u tom vremenu čestom scenskom realizmu pa čak ima izravnih sličnosti s jednom dramom rimskog dramatičara De Rossija koji je oko 1790. godine objavio čitav niz dramskih tekstova u kojima su se prikazivale nakazne manifestacije svakidašnjeg života na način naturalističan te su mu tekstovi zbog hiperrealizma na koncu posve izgubili dodir sa stvarnošću. I oni su se pred publikom, kao Kate Kapuralica , prikazivali kao snovite vizije iščašenog i poremećenog svijeta. Od scenskog hiperrealizma do simboličnosti oduvijek je bio vrlo kratak put. Vlaho Stulli nije komediograf situacija nego zapisivač društvenoga stanja koje u njegovoj Kati Kapuralici uokviruje jedva primjetljivi dramski okvir. Nema u ovoj dubrovačkoj drami ljubavnika pod krevetom ni u ormaru, nema u njoj ni veselja ni komike tako bliske urbanim komedijama onoga vremena. U Kati Kapuralici dramatizira se nelagoda, ona izbija iz većine replika što ih lica poput utvara iz nekog ružnog sna izgovaraju i bljuju jedni prema drugima. Ovako se Kate Kapuralica obraća najprije djeci a onda mužu u jednoj od njezinih finalnih verbalnih eksplozija:

Bubali s vama vragovi:to vam je malo, hoćete li još? Bolje da ih ja večeras zadavim nego da ih pravda objesi: stat ću onemu kučku na

835

žvalo da se sad iskobeči mrtav početveronožice, a nju ću sunovratit niz skalu. A oni meni govorit pijanduro? Iskobečit ću mu žvalo ko jebenu kučku senza fede. Luka, a ti mučiš, a?

Davaj način kući, jarče fatuti, svinjo rogata, svinjo. Vidiš Luku crnoga kako dava način kući ter kruhom, ter vinom, ter pastom, kafom, cukarom, rozolinom, svačijem, svačijem, a ti jebeni bonavolja ne misliš za ništa, nego kad dođe ura od objeda, reveš ko bivô homo na objed- večera: homo na večeru; ja ti ne mogu spravit nego roge jebenoga jarca oca buzoradoga. Čuješ li, što si donio kûčku, da ti spravim? Hoj da ti učinim intinguo s dornjcima iz komarde? Ako si gladan, blizu ti je komarda, pođ se nažderi do grla svakijeh lijepijeh stvari….A jebeni jarče senza legge, Sukurico s tisuću roga, rebello konavoski, tradituru gosposki! Nosit će ti, ne boj se, tu grintavu glavu na koplju po svom placi: dunkve bi ti pustio da ja krepam bez učinit konta? Krepala ti duša bez pokoja i kako ja krepavam s tobom! Ajme, ajme, umrijet ću, evo me evo na sudu božjemu.

Publika koja je 1800. gledala ovu predstavu već je bila od prvih njezinih prizora pozvana da razbije četvrti zid ovog dramskog svijeta i da zaviri u depresivni i smrdljivi dom gradskog kapurala Luka koji niti u jednom trenutku drame nema energije ni razloga da izrekne neku smisleniju repliku. Ali zato mu je scenska funkcija da na počecima činova i za vrijeme trajanja inače nepostojeće radnje konstatira sličnost svojega doma s paklom, da izgovori tekst u kojem je najmanje psovki a najviše pomirenosti s užasnim stanjem stvari. Središnji prizor komedije je zajednička večera koja je samo na prvi pogled slična standardnim komediografskim hranjenjima pa bi trebala biti obilježena veselošću. U Kati Kapuralici umjesto večere licima je serviran izmet pa njihov obrok završava povraćanjem i općim psovanjem. Karnevalizacija u ovoj drami nije stvar svjesnog obrtanja stvarnosnih elemenata nego su ovdje ti elementi već od početka postavljeni u posve iskrivljeni i okrutan odnos. Komedija se tek na svom kraju vraća u žanrovski okvir kada jedna od Katinih kćeri

836

napušta scenski prostor i kad se udaje za nekog mornara. Tada bi se moglo reći da je na trenutak komedija postala manje depresivna i da spašava svoj ustroj vraćajući ga u stanje trenutačne harmonije koju sugerira činjenica da jedno lice napušta pakleni prostor teatra. Pisac se u komediji Kate Kapuralica u posljednjoj sceni kad kanđiljer dolazi sklopiti brak kćeri koja se udaje, gorko narugao siromasima. Naime oni ,premda potpuno nepismeni, lako zaboravljaju svoj vlastiti i jedini jezik, samo da bi se, uz pomoć stranog jezika, za čas mogli uzdići u očima gradskog bilježnika. Kazalište kakvo je Vlaho Stulli uveo na dubrovačku pozornicu u prvoj godini novoga stoljeća kao što nije imalo nasljednika nije imalo ni pravih domaćih prethodnika. Ipak ova komedija bilo je svojevrsna polemika protiv plačljivih građanskih komedija kakve su se u to vrijeme pisale svuda, pa i u Dubrovniku . U Stullijevom teatru nema ni velikih fraza ni jakih rečenica, ali ima nesputanoga i oslobođenog jezika koji je ovdje oslobođen do neviđenih razmjera . I prije je u Dubrovniku bilo gradske sirotinje ali u prethodnim se razdobljima glas tih ljudi nije čuo u književnim tekstovima. Vlaho Stulli na krilima iluminizma i njegove radikalne socijalne opcije, daje glas do tada šutljivim dubrovačkim siromasima i ostvaruje jednu od najaktivnijih književnih tekstura epohe. Kate Kapuralica najradikalnija je jakobinska gesta u tadašnjoj književnosti. Ovaj teksta kao da je parodija one spomenute rečenica što ju je Tomo Bassegli izustio pred smrt: Budi svoj! U Kati Kapuralici apstraktna čovječnost ove epohe koja je u ime čovjeka uvela teror i pobila na tisuće nedužnih građana dovodi se do besmisla.Uostalom jedno stoljeće kasnije u najmračnijoj drami vremena koja se zvala Na dnu netko je uzviknuo Čovjek kako to gordo zvuči. Naravno ironično .U Dubrovniku na izvedbi Kate Kapuralice 1800. godine nije bilo nikoga da takvo što uzvikne. Poziv da se bude čovjek u dramskom svijetu Kate Kapuralice ne bi zvučao nimalo gordo . U tom scenskom svijetu bol duše nije bio tada pomodni Weltschmertz , nego je na sceni ove brutalne komedije Vlaho Stulli prikazao bolesno društvo čiji akteri u svakom trenutku osjećaju fizičku nelagodu i odsustvo svake

837

nade. Zbog tog odsustva nosio je Stullijev scenski svijet neodoljivi čar modernosti.

I Zadranin Nikola Jakšić koji se rodio 1762. poput Đure Ferića opjevao je fiziokratskim i predromantičarskim okom krajolik svoga bližeg dalmatinskoga zavičaja. Taj visoki činovnik bio je 1787. jedan od osnivača zadarske Gospodarsko-književne akademije .Jakšić je na talijanski jezik preveo pregršt usmene narodne poezije u knjizi Carmi slavi tradotti in versi italiani. U predgovoru toj knjizi izdavač preporučuje čitateljima djela , kako kaže, naših barda i to ne samo zato što ih u Njemačkoj prevodi Goethe već u prvom redu jer su primjer prirodne poezije, odlikuju se jednostavnošću i snažnom osjećajnošću. Potaknut jednom drevnom Divnićevom pjesmom u pohvalu grada Šibenika, Nikola Jakšić još kao mlad čovjek odlučio je , sastaviti spjev I contorni di Sebenico. Bila je to i svojevrsna parafraza srodnog djela I contorni di Spalato što ga je Barnardin Bicego posveti gradu Splitu a tiskao u Zadru 1814. Ali dok Bicega u sva tri pjevanja zanimaju najviše trgovina i poljoprivreda pa mu je djelo u punom smislu riječi poesia didascalica dotle je Jakšić romantični vates, pisac kojemu su bliski prizori u mahovinu zaraslih groblja ali i opisi idiličnih krajolika. Slična inspiracija vodila je Jakšića dok je stvarao svoje Ore campestri iz 1794. . I u toj zbirci proza s podnaslovom La villegatura nelle isole di Zara ima mnogo opisa grobova i ruševina, pustoši i bijelih tišina. Zbirka je potaknuta lektirom Rousseaua i njegovih Les reveries du promeneur solitaire. Ima kod Jakšića i odjeka talijanskog pjesnika Itala Pindemontea i njegovih spokojnih i u svoju žetvu sigurnih ratara, bradatih seoskih mudraca koji pametuju nad čvornatim deblima i citiraju francuske filozofe. U tekstovima Jakšićevim ruševine su suprotstavljene obrađenim poljima pri čemu je najveći autorov uspjeh kada mu pođe za rukom naglasiti kontrast između idilične prirode i posve užurbanog i nerednog društva. Malo je koji Jakšićev vršnjak tako izravno uočavao aspekt jedne urušene Dalmacije, njezina napuštena zdanja obrasla mahovinom , svijet

838

melankoličan i rezigniran. Ovaj požudni čitatelj tadašnjih pjesama o groblju i godišnjim dobima, čitatelj plačljivih Gessnerovih idila i knjiga o Morlacima doživio je na sličan način i Gundulićevog Osmana koji je njemu bio svojevrsna ruševina jednog proteklog vremena, razlog da se probudi nostalgija u kojoj je Nikola Jakšić u vrijeme kad su svi u Hrvatskoj počeli čitati Osmana odlučio ovoga prevesti na talijanski jezik . Jakšićevo izdanje L’Osmanide in italiano pojavilo se 1827.godine. Po svojim političkim uvjerenjima bio je autor dalmatinski partikularist, pri tomu nije on prezirao svoj materinji jezik ali na njemu nije želio pisati. Kako je živio u dobu u kojemu su često u Dalmaciji mijenjali strani vladari Nikola Jakšić ih je slavio jer mu se činilo da svi oni na neki način imaju samo jedan cilj a to je sačuvati dalmatinsku posebnost. To su bila njegova politička ograničenja ali on homo politicus nije bio, bio je tek uporni bilježnik svjetske boli koja je obuzela njegovo vrijeme a koja se i danas najbolje prepoznaje u njegovim prozama koje su pokušale zaustaviti osjet uzvišenog užasa kaskav je on doživljavao u krajolicima svoga vremena..

Predromantičarskom boležljivom lirskom glasu Jakšićevom bio je blizak i Nikola Ivellio ,Splićanin, hrvatski Ivulić, inače pet godina mlađi od njega. Studirao je ovaj splitski conte pravo u Italiji a u rodnom je gradu bio odvjetnikom. I on je pisao na talijanskom jeziku a kao i mnogi ljudi iz toga vremena lako je mijenjao političke simpatije .Nakon propasti Venecija postao je glasni zagovornik Francuza, a kad se konačno učvrstila austrijska vlast bio je hvalitelj cara Franje I. kojemu je čak proslavljao rođendan u knjižici Il bardo di Biocovo per giorno natalizio di s. m. Imperat. Francesco I. tiskanoj u Zadru 1828. Ipak bit će Ivellia zapamćen prije svega kao pisac jedne neobične rasprave o zavičajnoj književnosti, politici i gospodarstvu . Njegovi Pensieri sulla Dalmazia tiskani u Veneciji 1803. pokušaj su realnog opisivanja, u nerimovanim jedanaestercima, godina gladi, kaosa i velike zbunjenosti koja je nastupila u Dalmaciji u vrijeme bezvlađa, u vrijeme kad je austrijska vlast gubila moć a francuska je

839

još nije stekla. Nikola Ivellia autor je i jednog političkog memoarskog spjeva u kojem godinu dana nakon propasti Venecije opjevava anarhično stanje u Dalmaciji Le sciagure della Dalmazia nell’ anno 1797. . Ipak njegovo životno djelo je neoklasicistički epilij Il Monte Nero objavljen u Veneciji 1806. godine. U tom djelu Nikola Ivellio u vrijeme rusko francuskih sukoba opisuje Crnu Goru kao idealan krajolik svojih romantičarskih pretenzija ali i bogatih pjesničkih sinestezija. Za ove poeme Napoleon Buonaparte u sukobima oko Crne Gore bio je božanstvo rata , on je Splićaninu drugi Jupiter a Crnogorci ne samo što imaju divovsku snagu nego i čvrste značajeve pa kao da najavljuju mlađi spjev Ivana Mažuranić Smrt Smail-age Čengića . Ivellin spjev nastao je pod izravnim utjecajem Montijeve poeme Il Bardo della selva nera, neka je vrsta zakašnjelog balkanskoga Ossiana kojemu je politička poruka vrlo jasna a ta je da je i dobrim divljacima više od svega potreban prosvjetljeni vođa, vizionar naoružan filozofijom enciklopedizma. Pjesnik Crnu Goru opjevava kao da je norveški fjord, On u poemi nesvjesno citira Talijana Cesarottija i njegove prijevod Ossiana. Upravo iz tog izvora ulazi mu u odriješene jedanaesterce ove poeme nešto nordijsko , nešto osijansko što i nije čudno ako se zna da je upravo Napoleon u noćima pred bitke čitao toga škotskoga barda. Ivellin Il Monte nero alegorijski je, a u stvari frankofilski, spjev o Dalmaciji koja treba preporod.

Istom je pjesničkom krugu s Jakšićem i Ivelliom pripadao nešto mlađi Stipe Ivačić još jedan dalmatinski slavitelj carskih rođendana čija je idila o vilama mosorskim Le wile del Mossor još jedan sretan događaj dalmatinskog romantizma. Bio je po vokaciji klasicist i vrlo pažljivo čitao je liriku svojih suvremenika. Zato kod njega ima više podsjećaja na Giuseppe Parinija ili Melchiorrea Cesarottija nego na Dantea ili starije pjesnike, ali ima i dosta svijesti o prethodnim hrvatskim pjesnicima. Iako Ivačićevi stihovi odviše podsjećaju na svoje talijanske uzore njihov autor pokazuje da se dobro

840

snalazio u poetskim koordinatama svoga vremena jednako kao što je bila posve vidovita njegova sugestija što ju je uputio mladoj i budućoj važnoj pjesnikinji Ani Vidović kad ju je potakao na književni rad a također je značajno i to što je upravo on ukazao mladome Tommaseu na rad Đure Ferića u istraživanju usmene književnosti.

Već spomenuti Bernardino Bicego , koji je bio učitelj Stjepana Ivačića, autor je spjeva I contorni di Spalato . Inače podrijetlom Talijan, napisao je on više književnih djela sa zavičajnom tematikom a sve za vrijeme svoga boravka u Splitu gdje je nakon 1807. vodio katedru retorike. Za vrijeme splitske školske prakse on je po uzoru na Kvintilijana sastavio didaktični spjev Avvertimenti morali e letterari … a suoi scolari Dalmatini i objavio ga 1813. Posjedovao je izvrsno klasično obrazovanje koje ga je potaklo da proučava antičke izvore o drevnom Splitu. Bicego je objavio tekst o svetom Duji a nisu bez važnosti njegove stručne putositnice u knjizi Itinerario da Nona a Narenta per S. M. Francesco I koja je tiskana u Zadru 1818. godine upravo povodom posjete Cara Habsburga Dalmaciji i njegovog upućivanja u domaću arheološku i umjetničku baštinu.

Istom naraštaju Dalmatinaca pripadao je i Vicko Capogrosso Kavanjin inače praunuk epičara Jerolima . Bio je on za francuske a poslije i za austrijske vlasti pukovnik za područje Splita, Klisa, Sinja i Vrlike. U tim je prostorima skupljao narodne mudrosti i poslovice te ih je više tisuća zapisao u zborniku Mudra i svakomu koristna uspomena pri čemu je neke zapise priredio uz talijanski i latinski prijevod kao i komentar. Ovoga Kavanjina zainteresirao je Francesco Petrarca pa je iza njega ostao jedan prijevod odlomka iz knjige piščevih ispovijesti u kojima ovaj razgovara sa Svetim Augustinom. Prevodio je Bračanin taj Petrarcin tekst negdje u Vrlici s mišlju na svoj obiteljski dvorac u Sutivanu.

U vremenima u kojima su se rušile republike i carstva , u doba koje je obilovala memoarima što su ih ispisivali nekadašnji vojnici, u vremenu koje je bilo prepuno neostvarenih izdavačkih zamisli i

841

fragmentarnih traktata, kad je bilo više pokušaja da se pokrenu novine i časopisi, u vrijeme bizarnih spisateljskih ogleda, nije bilo mnogo onih koji bi se među Hrvatima odlučivali na pisanje sistematskih filozofskih traktata. S iznimkom moćne grupe rimskih i budimskih profesora, te vulkanske osobnosti Andrije Dorotića , zatim filozofskih tekstova Andrije Kačića Miošića, takvi pisci posebno kad bi djelovali na domaćem tlu, bili su više nego rijetki. Stoga je još zamjetljiviji filozofski rad Šimuna Čučića rođenog u Pećnom kod Jastrebarskog 1784. koji je studirao u Zagrebu ,a doktorat filozofije stekao u Pešti. pa je u Zagrebu bio profesorom najprije grčkog, zatim filozofije i konačno povijesti i matematike. Ovaj svećenik grkokatolički i prefekt njihovog sjemeništa na Gornjem zagrebačkom gradu između ostalog autor je jednog upitnika za studente iz 1811. u kojem se tražilo da objasne dubletu slavus i croata, zatim da objasne toponime kao što je Ilirija, Panonija i Dalmacija i da sve to dovedu u vezu s Hrvatskom koja se u tom upitniku spominje kao Magna a navode se njezini kneževi i kraljevi, banovi i prelati od Kažotića do Vrhovca, te brojni ratovi što su ih vodili njihovi vojskovođe! Našavši se na čelu tadašnje zagrebačke Akademije Čučić je odlučio za svoje studente u deset svezaka objaviti udžbenik iz filozofije. Bilo je ta Philosophia critice elaborata njegovo životno djelo. U njoj obrađuje se deset filozofijskih disciplina, dok se u uvodu donosi povijest opće filozofije. U najnovijoj, gotovo njemu suvremenoj filozofiji Šimun Čučić tražio je harmoniju između dogmatske filozofije i modernih Kantovih nauka. Premda je bio čovjek prosvjetiteljstva Čučić je umjeren kad prihvaća Kantove teze. Čučićeva Kritički obrađena filozofija objavljena je 1815. pa premda je prije svega bila namijenjena poduci posjedovala je ona za svoje vrijeme i hrvatski prostor neobičnu sveobuhvatnost. U ovom udžbeniku hrvatski studenti mogli naučiti da izvan čovjeka samoga ne postoji mnogo sigurnosti ,jer da samim promatranjem nećemo doći do čvrstih zakona. Svi čovjekovi zakoni neke su vrste odraza onih pravila po kojima je organiziran ljudski duh. Čučić asimilira Kantovu misao ali je vrlo radikalno i kritički uspostavlja

842

naspram tadašnjeg materijalizma .Šimun Čučić svoje je studente učio da nije duh ljudski onaj koji se dovodi u sklad sa stvarima nego da su stvari one koje se usklađuju s duhom. Jedino vrijeme i prostor po ovom autoru prethode ljudskim osjećajima i samo oni određuju što će naša osjetila prihvatiti. Čučić nije bio originalan filozof niti je tomu težio. On je bio nastavnik filozofije, učitelj mladih za koje je pokušao kreativno povezati temelje skolastičke s prosvjetiteljskom i kantovskom filozofijom nalazeći u njihovoj sintezi,a njemu je skolastika davala okvir, onaj prostor duhovne slobode koji tekst ove filozofske summae nije stavio na popis zabranjenih knjiga.

Odvjetak stare plemićke porodice Fodroci koja je ime još u XIV. stoljeću dobila po posjedu Fodrovcu u križevačkom kraju, Ladislav Fodroci može se ubrojiti u egzotične pisce svoga doba. Rođenog 1756. na imanju u Erdovcu njega je najprije odgajala tetka a onda pavlini u svojoj gimnaziji. Premda će se ovaj posjednik na svojim imanjima baviti gospodarstvom ,čitao je on ekonomske spise te je stekao dobro neformalno obrazovanje u klasičnim disciplinama, do potankosti je poznavao domaću povijest i opću filozofiju. Kad mu je sin Franjo odlazio na vojničku dužnost u Italiju on mu je posvetio jedan brižni očinski Viaticum morale. Fodroci je pisao i na kajkavskom a u rukopisu iz 1815. ostao je njegov latinski prijevod njemačkog prijevoda iz francuskog izvornika djela Claudea Savaryja Lettres sur l’Egypte . Hrvatski je pisac već novim naslovom svoga rukopisa, a taj je bio Status antique et novae Aegypti bio posvema u duhu upravo tih godina objavljivanih folijanata što su ih pripremali francuski znanstvenici koje je Napoleon okupio kako bi utemeljili ne samo moderni Egipat nego i novu egiptologiju. Moglo bi se , kad ne bi bile poznate činjenice iz Fodrocijevog života da je njegovo zanimanje za Egipat dolazilo iz njegovih masonskih preferencija i slobodnozidarskih bliskosti egiptomaniji onoga doba. Ništa od toga nije istinito jer upravo je Ladislav Fodroci bio autor teksta Anti Horus , za hrvatsku onovremenu književnost vrlo

843

značajnog antimasonskog i polemičkog spisa uperenog protiv Horusa ,programske knjige svih onodobnih masona u kojoj je bila oživljena kontroverzija Horus kao preteča Krista. Ovog za filologiju i povijest zainteresiranog čovjeka zanimale su prirodne znanosti pa se on u spisima Aeris temperies, Chronometron i Calendarium barometrium uspješno bavio meteorologijom. Napisao je Fodroci više važnih pravnih rasprava među kojima se vrijednošću izdvaja ona o problematici nasljedstva De jure praediorum veteri et novo in regno Hungariae. Piščev interes za povijest Križevaca u djelu Epistola de antiquitate veterique potentia civitati Crisiensis iz 1829. pokazuje njegovo dobro poznavanje arhivskih izvora. Posjedovao je Ladislav Fodroci veliku radnu energiju tako da je uspješno istraživao povijest plemićkih obitelji Rattkay i Patačić a izradio je još i danas korištena regesta arhivskih dokumenata koja je proučavao za neko sintetsko djelo koje nije stigao završiti. Ovaj hrvatski vlastelin bio je osjetljiv prema događajima svoga vremena, pa premda nije bio dovoljno koncentriran da stvori konzistentniji opus već se po kvantiteti njegovih tekstova naziru brojne teme koje su mogle zainteresirati duh ovog pasionirani čitatelj koji je iza sebe ostavio i vrlo bogatu knjižnicu.

Nešto više javnog odjeka od većine svojih suvremenika imao je snažan i radišan duh Matije Petra Katančića, pisca brojnih znanstvenih rasprava, autora vrlo kvalitetnih klasicističkih stihova koji je iz svog budimskog studija na južnoj strani Dunava opsesivno zagovarao ilirsko podrijetlo hrvatskoga naroda. Katančić je napisao i najvažniju onodobni poetički traktat, pa kada se zna da je prvi u Hrvata preveo cjelokupnu Bibliju na materinji jezik onda je posve jasno da se radi o čovjeku koji je u godinama što su neposredno prethodile Hrvatskom preporodu bio najistaknutijom književnom osobnošću . Taj sin valpovačkog čizmara, rodio se 1750. Svoje formativne godine proveo je na madžarskim učilištima gdje je kod mađarskih klasicista učio poetiku. Školovao se jedno vrijeme i u Osijeku koji je tada postao

844

kulturno središte Slavonije i gdje je on poslije predavao osam godina franjevačkim gojencima. U tamošnjim je knjižnicama počeo istraživati jezičnu i povijesnu baštinu, ali kako mu se učinilo da je bolje da bude u blizini još boljih biblioteka, to se 1788. preselio u Zagreb gdje je boravio sedam godina dok ga nisu pozvali da postane profesorom numizmatike i arheologije na Peštanskom sveučilištu, što je on spremno prihvatio. Katančić se doduše i ranije, ali neuspješno natjecao na katedri estetike na istom tom sveučilištu pa je ovu novu ponudu prihvatio s radošću i s osjećajem da je uspio u svojoj davnoj nakani. Nije, nažalost, imao sreće u sveučilišnoj karijeri koju je tada započeo jer su ga nakon intriga a valjda i zbog njegove ćudljive naravi umirovili već 1800. pa je ovaj učeni čovjek proveo sljedećih dvadeset i pet godi-na života u dubokoj izolaciji franjevačkog samostana podno budimskih zidina gdje se i danas čuvaju njegovi rukopisi. Tu je nastajao njegov prijevod Biblije koji mu je postumno objavio sljedbenik i prijatelj piščev Grgur Ćevapović. Kad je taj Katančićev tekst 1831. i 1833. tiskan bio je prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvata. Već bi zbog tog projekta i njegove ostvarenosti treba Matija Petar Katančić imati iznimno značenje u kulturnoj povijesti svojega naroda. Ovako je u predgovoru tim biblijskim knjigama koje nije uspio vidjeti objašnjavao razloge zbog kojih se odlučio na taj zahtjevni jeronimovski posao :

Narodi koji nas obuzimaju svi nemalo imadu knjigu Sv. pisma u domaći izgovor prinešene, kako su: Grci, Kranjci, Nimci, Madžari, Pemci , Ruteni i drugi. A naše slavno-iliričko pokolenje plodno i široko s obadve strane Dunava, Drave i Save Knjige svete u svoj plemeniti i staroslavni jezik privedene do danas vidilo nije. Puknuo je bio glas prije ovo dvisto godina da je blaženi Jeronim, rodom Bosansko-dalmatin za korist domovine svoje u jezik narodni Božanstvene knjige odadvoga zakona obratio, i slovimi jeronimskim

845

od njega nazvanim popisao, tad na svitlo izdao, koje bi se još u slavno-iliričkim krajinama našim nahodilo. Kolika bi ovo srića, koliko blago, radost i veselje našem porodu bilo da bi takve knjige igda vidit mogao! Da je pak ovi glas bez temelja, tašti i nesložan, ljudma u ovoj stvari vrsnim i naučnim, davno je poznato….

S posebnom opsesijom bavio se Katančić istraživanjima prethistorijskog doba hrvatske nacionalne povijesti, dokazujući doduše bez čvrstih dokaza da su stari Iliri bili Hrvati. O tomu je 1790. objavio studiju In veterem Croatorum patriam indagatio philologica koja je poslije potakla čitav val mlađih idolopoklonika koji su Katančićev filološki pedantizam uzimali ozbiljno ali je zainteresirala i one koji su njegovu glavnu tezu odbacili. Katančić jest živio u doba prvih profesionalnih europskih slavista, on jest bio vršnjak Josipa Dobrovskog koji se smatra ocem europske slavistike, ali on o toj znanosti nekih dugoročno valjanih saznanja čini se da nije imao. Bio je on povjesničar fantast pa mu se zbog toga dogodilo da se danas njegovi filološki izvodi o ilirskom etničkom karakteru svih balkanskih naroda doživljavaju gotovo ludični. Njegove hipoteze o tomu da su u Panoniji i Dalmaciji Hrvati autohtoni narod drugi nisu bili sposobni provjeriti pa su ostale tek svjedočanstvom jedne zablude. Bavio se Katančić starim jezikom tih hrvatskih Panonaca ,ali najbolji su njegovi radovi oni koji su se temeljili na arheološkim ili stvarnoim filološkim uvidima piščevim. Najviše znanstvene sreće imao je u istraživanju konkretnih spomenika rimskog svijeta , antičke numizmatike i geografije što je fiksirao u dva sveska svoje knjige Orbis antiquus ex tabula itineraria koju je objavio u Budimu pred samu smrt 1825. , a onda mu je godinu nakon preminuća izišla u Budimu još i knjiga Istri adcolarum geographia vetus. Filologija i arheologija bile su bliske klasicističkoj strani njegove duše i u njima on je ostavio bitnih

846

priloga koji su i danas relevantni. Objavio je tako 1782. dobru epigrafsku studiju o vojničkom natpisu pronađenom u okolici Osijeka Dissertatio de columna militaria ad Eszekum reperta , dok je geografiji staroga vijeka posvetio svoja najvažnija djela od kojih je Orbis antiquus ex tabula itineraria obznanjen tek pri kraju piščeva života. Važne su Katančićeve spoznaje o narodima koji su u antici živjeli u blizini Dunava pa premda su njegova uvjerenja o ilirstvu Balkanaca bila posvema ishitrena, neka tumačenja antičke povijesti i danas imaju težinu. Od znanstvenih djela piščevih još uvijek je čitljiva studija Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum iz 1795., u kojoj s velikom učenošću tumači geografiju i jezik drevnih Panonaca. Filološki i poetološki rad Katančićev, koji je bio okrunjen njegovim prijevodom Svetog pisma, donio je i drugih plodova koji su, žalibože, ostali u rukopisu. Čudesan je tako piščev etimološki ilirski rječnik, prvi takve vrste u hrvatskoj filološkoj literaturi, a i Katančićev latinskohrvatski Pravoslovnik, koji bi da je tiskan, imao jačeg udjela u budućim standardizacijama narodnog jezika. Katančić je, nažalost, bio pisac propuštenih prilika pa se zato i moglo dogoditi da njegov prijevod Svetoga pisma ne uđe u ozbiljniju upotrebu jer je praksa samo nekoliko godina poslije odustala od ne samo od cjelokupnog teksta njegove Biblije nego i od Katančićevih jezičnih prijedloga. Njegov prijevod Svetoga pisma ostao je tako mrtvim slovom na papiru, muzejskim eksponatom vijugave hrvatske potrage za jezikom vlastite Biblije. Slično se dogodilo i najdelikatnijoj temi Katančićevih znanstvenih interesa, njegovim poetološkim studijama. Nikad dosegnuta ali žuđena budimska katedra poetike, bila je krivcem što je autorovo prilog teoriji književnosti De poesi Illyirica, iz 1817., ostalo neobjavljeno a time i bez većeg utjecaja na aktualnu književnu prosudbu domaće književnosti. Knjižicu o ilirskom pjesništvu izvedenu po zakonima poetike na gustih 67 stranica Katančić je namijenio svojemu nikad tiskanom izdanju Kanižlićeve Svete Rožalije. Studija ne samo što

847

je sažeto iznijela osnovna učenja klasicističke poetike nego je u hrvatskoj književnoj povijesti prva relevantnija kritička analiza tekstova aktualne ali i starije hrvatske književnosti. Od starijih hrvatskih pjesnika Katančiću su bili poznati Ignjat Đurđević i Anica Bošković, čitao je, naravno, Andriju Kačića Miošića i Antuna Matiju Relkovića, proučavao je Jurja Barakovića, a na najviše mjesto hrvatskoga pjesničkog jezika postavio je Slavonca Antuna Kanižlića.Taj tekstualni materijal bio je temeljni interpretacijski uzorak njegovoj teoretskoj razradi klasicističke poetike. Katančićeva kritička procjena Kanižlićeve Svete Rožalije jedna je od najstarijih hrvatskih književnih kritika uopće , pa premda je laudacija tumačenog teksta ove se ocjene održale do danas:

U nas je Antun Kanižlić, kojega obično nazivamo svojim domaćim pjesnikom i smatramo u prozi ravnim Ciceronu, u pjesništvu Nazonu već u poodmakloj dobi, ispjevao ep o Rozaliji, panormitanskoj djevici sa Sicilije, u šesteračkom distihu, po normi junačkog stiha starih bez metra, u knjižici što ju je u velikoj osmini, na 125 stranica izdao Ghelen godine 1870. u Beču…sama poema vješto sastavljena po zakonu estetike ili biranijeg ukusa, sjajnom, ljupokom dražesnom upotrebom tropa, figura i epiteta, čudesnom raznovrsnošću prijelaza i digresija, napokon toliko lijepom kompozicijom cijele poeme tako se duboko prima ljudskog srca, da čitalac, čiji je duh oblikovala estetika, ne misli da ima pred očima pustinju u kojoj je boravila Rozalija, nego neki mirisan ružičnjak i vrt naslada. To je ta pjesma kojom je naš pjesnik nadmašio i svu držest grčke i rimske starine i sama sebe.

Osim iz hrvatske književnosti, primjere je Katančić u svom poetološkom spisu crpio iz rimskih i grčkih klasika ali i iz Biblije, pokazujući dobru obaviještenost i u tadašnjoj teoretskoj misli o književnim tekstovima, njihovoj prirodi i nadasve društvenoj funkciji. Katančićev prozodijska prouka o kvantitativnoj versifikaciji temeljila se na iskustvima njegovih madžarskih

848

učitelja, pjesnička praksa u Hrvatskoj, osim nekoliko iznimaka, nije nikad prihvatila ali se tijekom vremena pokazalo da neke metričke i akcenatske Katančićeve zamisli, posebno one o dugim i kratkim stopama u hrvatskim stihovima nisu bez osnove jer se u recentnim urbanim dijalektima doista afirmirala opozicija dugih i kratkih slogova. Katančićeva Knjižica o ilirskoj poeziji uspjela je ponijeti važne romantičarske nagovještaje koji su pod kla-sicističkom koprenom najvidljiviji u piščevim pjesmama na hrvatskom jeziku koje su svakako najviši estetski doseg njegova književnog rada. Hrvatski Katančićevi stihovi sastavni su dio njegove odmjerene knjige Fructus auctumnalis u kojoj inače ima 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama. Zbirka je nastala još u piščevoj mladosti, ali se pojavila 1791. i u svojemu latinskom dijelu ona je vježbalište anakreontskih i horacijevskih prozodijskih ali i tematskih nadahnuća. Dio stihova u ovoj je zbirci potaknut suvremenim političkim događajima koje autor komentira u lirskoj frazi. Među Katančićevim hrvatskim stihovima programatska je polemička pjesma Satir od kola sudi u kojoj odgovara fiziokratskim stavovima Antuna Matije Relkovića, odbacujući rigidnu osudu plesanja u kolu . Prema Katančićevim klasicističkim izvodima upravo je to bio običaj koji je stigao među Hrvate iz daleke antičke starine, iz tradicija u kojoj odjekuje antička baština i koja s turskim zulumom i njihovim skulama nema baš nikakve veze:

…..Kolo ,ne znaš li, kako bi slavno?Kada su

Dardani pak Traci(sada drinjani, Race zovemo)

Živili,nisi čuo.Satiru, kolo, diple,popivke

Kakve bihu?Čedni tad ljudi, zlatno bijaše

vrime:žito, pšenicu, hranu polja sama nošahu.

Srce svoju jedno,ljubav, volja jedna, jedini zakon.

849

Tad veseo Febus, tad Vile bijahu.

Katančićev zagovor zlatnog doba u kojemu su zajednički živjeli praslavenski narod sasvim je u duhu starijih humanističkih pohvala narodnih običaja i stare njihove vjere. To kako Katančić s lakoćom u folkloru svojih Slavonaca prepoznaje Dardance i Tračane, to kako on ples slavonskih snaša miješa s modnom Rousseauovom idealizacijom priprostog života, a sve skupa sa svojom antičkom učenošću, stvorilo je malen ali uzoran Katančićev neoklasicistički kanconijer u kojem sve pršti od neke historicističke razdraganosti . U ovoga pjesnika vrlo su česti elementi pa i metaforika preuzeta iz narodne poezije . Zbog toga se sve što je pisac ispjevao na hrvatskom jeziku može smatrati bitnim nagovještajem romantizma. Svakako više nego rokoko stil koji je prepoznatljiv kod Antuna Kanižlića, u stihovima Matije Petra Katančića neoklasicistički se duh ne odnosio samo na stil i vanjske efekte nego je svojevrsna nadogradnju klasičnom ideala individualne slobode kakav su prvi inaugurirali stari Grci a kojem su Rimljani dali pravni okvir . Taj je ideal uz očitu estetsku dimenziju nosio i političku u kojoj je carski Rim bio topos koji je u svijestoi ovog peštanskog profesora generirao ideju novoga čovjeka, onoga na kojeg je mislio Imanuel Kant u svomu slavnom eseju o prosvjetiteljstvu .Ta ideja novog i rasvijetljenog čovjeka najviše se odnosilo na naraštaj Napoleonovih suvremenika kojemu je pripadao i Matija Petar Katančić . Premda nije o tom aktualnom vladaru nikada ništa zapisao posve je očito da se Katančić posve dobro snalazio u tematskom repertoaru neoklasicizma čiji je koncept ut pictura poesis on najbolje dokumentirao u svojoj lirici. S prirode težište se Katančićeva umjetničkog interesa preseljava se na čovjeka i njegovo historijsko postojanje . Katančić je bio udionik doba koje je , poput renesanse, afirmiralo čvrste geometrijske linije kako u naraciji tako i u osvjetljenju slika i jezičnih figura, doba koje se zalagalo za novu pravilnost u kojoj misao postaje jasna i linearna, izravna i pobudna. Neoklasicizam je Katančićev bio suprotstavljen svakoj nejasnoj

850

metaforičnosti , odbacivao je zakrivljenost i spiralnu kompoziciju u svim umjetnostima . Imao je duh kojem je opsesija bila da uspostavi nov odnos prema najudaljenijim epohama ljudske povijesti. Svi koji su promatrali tektoniku hrvatske tadašnje književnosti veliku su pozornost posvećivali Katančićevim anticipacijama. U Hrvatskoj takvih je ljudi bilo mnogo jer je sve što je bilo ostvareno u tom vremenu, kako s ideološke tako i s estetske strane vodilo je hrvatsku duhovnost narodnom preporodu i bilo je najava njezinih novih ideala i ostvarenja. Katančićevde Jesenske plodine vrlo su pročišćena klasicistička zbirka , u stihovima ove zbirke uvijek se pjesnički jezik izravno odnosi prema stvarnosti i društvenoj zbilji .Zbog te činjenice sve ove pjesme osiguravaju sebi status prigodnica. Uvijek se, naime, u tim stihovima radi o nekoj konkretnoj zgodi iz vlastitog pjesnikovog iskustva ili su mu pjesme potaknuta nekim za pjesnika važnim događajem. Hrvatska se pjesnikova zbirka sastojala od pjesama koje autor označava kao Tambure inostranske, zatim ima u toj zbirci grupa koju zove Popivke narodne, onda Peto noge i šestonoge s obzirom na ritam i, konačno, Proste. Jedna od najljepših njegovih pjesama stiže upravo iz kruga takozvanih prostih pjesama, i to je već navedena dražesna Vinobera u zelenoj Molbice dolini, u kojoj se opjevava berba kao da je neki rimski bakanal i kao da su momci i djevojke koji u njoj sudjeluju rimski satiri i satirice, bogovi i polubogovi:

O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,

tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;

ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:

ti si dobrim vinom i sadom rodna.

U tebi je baščica, grančica, kitna, zelena,

851

a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;

oko tebe loza vita i gorica kano kita,

po tebi se diva šetka ljubljena.

Amo šumski mladići, ditići hode veseli,

š njima hitrih snašica, Nimfica kolo bit želi;

ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,

Pan pribira svirku – „Hop!“ satir veli.

U kolu je Milica, Ljubica, sestrice mile

izvan kola Danica, Ančica i druge vile;

tu Milica pismu piva, a Ljubica njoj otpiva,

Nimfe igru pismom uredno dile.

Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa:

u ruci mu dvojnica kupica slatkoga kusa,

na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,

kite kola grozdi lipog mirisa.

Pored Nimfa prolazi, njeg pazi sestra vesela,

slide Bake vijane, pijane, strumavog čela,

Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:

to gledaju vile, gledaju sela.

852

O zelena dolino, planino, lipa si dosti,

ti si kratke prilike, ti slika svita radosti.

S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!

O Molbice, s Bogom, raju mladosti!

Pjesmi nije primarna funkcija govoriti o općim i apstraktnim pitanjima egzistencije čovjeka ili kozmosa već se kod Katančića radi o potpunoj vezanosti književnosti uz empiričku zbilju zahvaćenu u njezinoj posebnosti i pojedinačnosti, u njezinoj konkretnoj događajnosti . Time Katančićeva neoklasicistička poezija u odnosu na prethodnu srodnu književnost postaje demokratičnija i otvorenija čitateljskoj publici. Njezini predmetni i tematski slojevi oblikovani su u sinergiji s motivima antičke književnosti s jedne strane ali se s druge strane najskladnije nadovezuju na motive narodne književnosti koja se u ovoj neoklasicističkoj optici doživljava kao dio antičke baštine pa onda i njezina mlađa derivacija. Onako kako se nekoć ostvarivao pjesnički svijet humaniste Jurja Šižgorić , tako je u svome vremenu poeziju mislio i pjesnički jezik osjećao misli Matija Petar Katančić. Duh antičkih tužaljki nasljeduje ova njegova prekrasna elegija u kojoj majka oplakuje zavojačenog sina ubijenog u ratovima iz pjesnikovog vremena, konkretno u ratu za bavarsko nasljedstvo:

Jao meni! Što rodih? I devet mjeseci

zašto ga njegovah u utrobi svojoj?

Mišljah da ćeš sve do starosti svoje

biti mi pomoć i radost, o dijete moje,

u roditeljskoj sreći do zadnjega časa.

Ali te jadnoj majci otimlju sa grudi

853

i guraju te u smrt, kad te s ognjišta gone.

Ah, proklet bio onaj tko je prvi od ljudi

mačeve, strijele naoštrio i nesmiljeno

na braću navalio, tog Božja kazna

nek stigne, plamena munja da ga satre

i neka se neprestano u vrtlogu Stiksa

i Tantalovim u mukama se muči.

Ah, smrt, smrt Prusu, koji te nježnog ote

roditeljima tužnim, i smrt Vilima sinu,339

koji udari ratom na Austriju mirnu.

Smrt i propast njemu, propo u pakao crni,

taj sviju majki i djece prokleti zatornik.

Katančićeva poezija sama se uspostavlja prema prethodnoj hrvatskoj književnosti, posebno prema klasicističkim iskustvima, ali se isto tako ona naslanjala na suvremenu poeziju mađarskog historicizma čije utjecaje na svoju poetiku Katančić nikad nije tajio. Katančić glavno vrelo svomu pjesništva traži u odnosu čovjeka i prirode . On ga i nalazi u onim kratkim trenutcima u kojima ljudski duh promatrajući živu i neživu prirodu otkriva veličajni sklad i krasotu svemira pri čemu ne izbjegava potrebu da slavi Stvoritelja. Taj odnos prema apsolutu zajedno s Matijom Petrom Katančićem sačuvali su u ovom vremenu mnogi racionalisti pa čak i oni koji su bili bliski filozofiji deizma, i koji su doživljavali svemir kao da je mehanizam kojega je Bog u nekom otajnom prvom činu stvorio pa se on sada kreće bez njegovog izravnog uplitanja. U klasicističkoj poetici Katančićevoj

339

854

česte su alegorizacije u kojima mitološka lica predstavljaju stvarne likove. U poetskom svijetu Katančićevom mitološka i božanska lica poput Pan ili srodnih šumskih bogova doživljavaju se kao da su stara, prastara balkanska i ilirska božanstva. Vjera u ilirsko porijeklo Hrvata, vjera da su Iliri ustvari stari Grci ili narod njima blizak utvrđuje Katančićevo shvaćanje da je prethodna književna baština bila dio jedne sveopće europske tradicije. Iste su to misli koje će prije svih drugih izraziti Nijemac Herder kada ponudi prve moderne poglede na nacionalni duh u književnosti suvremenih Europljana. Bit će to trenutak u kojem se neoklasicizam preseljava u svijet romantizma , baš onako kao u ovoj Katančićevoj pjesmi o maloj ptici ševi:

Ševa, mila ptičica,

krotka, mirna, pitoma,

lipa kao divičica

šetka se blizu doma.

Mrko perje odilo,

a na glavi kukmica,

koja diči sve tilo

kano lipa krunica.

Hodeć glavu podigne,

skladno sakupi krila,

a očima namigne,

kano da bi umila.

Sitni hodak lipota,855

mio svakoj družini;

ubit ju je griota,

jerbo kvara ne čini.

Kad se digne sniznoko

na perute lagane

i poleti visoko

pak u zraku postane,

cii, cii… popiva

milo, ljubko, taneno,

cara, cara… poziva,

čuti ju je medeno.

Pak se pusti nadoli,

kano da će padnuti,

ali opet privoli

gori u zrak prnuti.

Ondi malo počine

pak priuzme pismicu,

glasak više podigne,

a naperi kukmicu.

Cii, cii… udara;

856

poleti, opet stane;

cii, cii, cicara…

piva ptica brez mahne.

Neka piva ptičica,

kud ide Karašica,

neka živi Marica,

draga nami dušica!

Nije slučajno što su mlađi hrvatski preporoditelj i vrlo često pretiskivali upravo Katančićeve hrvatske stihove. Jer Katančić je i ne znajući bio jedan od književnih Iliraca, bio je njihov slavonski preteča. Katančić je pisac empirije koji stvarnost zahvaća u njezinoj izravnosti pa je zato poezija ovog franjevca bitno demokratičnija od poezije njegovih domaćih prethodnika. Premda se u Katančićevu klasicističkom pjesništvu najudobnije osjećao rimski bog Pan, bilo je u njemu mjesta i za ševu, kojoj je ovaj pisac posvetio svoju najlirskiju pjesmu, raskrilivši u tijelu malene ptičice svu krhku duhovnost svoga vremena. Katančićev je pjesnički svijet smješten na razmeđe između klasicizrna i romantizma i zato je uloga ovoga pjesnika golema. Bio je jamac neprekinutog tijeka hrvatskoga poetskog izraza. On pisac s panonskim ishodištem, ali je svojim klasicizmom bio vrlo blizak europskom mediteranizmu. Njegova malena hrvatska zbirka nije zato tek još jedna od pomodnih interpretacija antičkog svijeta, niti je još jedno prekapanje po memoriji zavičaja nego ostaje upamćena po slobodnijem pjevanju o malim temama. Ona je nagovještaj nove romantičarske emocionalnosti. U književno teoretskim i povijesnim svojim tekstovima bio je Matija Petar Katančić možda tvrdoglav, nemalo ćudljiv , ponekad namjerno

857

ludičan ali kritički on je bio vrlo precizan i sistematičan. Evo što ovaj urbani klasicist piše o guslama i o Andriji Kačiću Miošiću:

Pjevač na tejskom glazbalu, guslama, sam nabraja narodne junake i njihova djela, glasom i napjevima malo ugodnijima. To glazbalo u obliku kornjače s jednom je žicom od konjske strune, s ručicom dugom jednu stopu ili malo više, s gudalom od iste strune tako prilagođene da zvukom točno odgovara modulaciji glasa. Malo se tih pjevača danas nalazi u Slavoniji, jer u lirskoj pjesmi prevladava tambura, a više ih je u Dalmatinskoj zagori, Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i drugim ilirskim krajevima. Među izvrsnim koji su se poslužili tom vrstom pjesme, jest Andrija Kačić iz Brista, našega reda, muž čašćen kod svojih; sastavio je pjesničko djelo znatnoga opsega, u obliku četvrtine tiskano u Mlecima god.1759. u drugom izdanju. U njemu nabraja više djela junaka ilirskog naroda, u petercima, dikcijom pristalom i jednostavnom, riječima prikladnim i bez sroka, po starinskom i u narodu prihvaćenom načinu, izuzevši malo pjesama. On nižē četverostihove, po običaju prihvaćenom u njegovih, kojega se drže i pjevači iznoseći svaki četvrti stih višim glasom.

U vlastitoj poeziji Katančićev je glas ostvarivao znatnu prirodnost, neku u hrvatskih pjesnika do tada malo poznatu jasnoću, ritam koji ovaj teoretičar književnosti sigurno nije pronašao u knjigama nego u dubinama svojega duha u kojem je ovako tugovao navodno nad mrtvom pticom a ustvari nad sobom :

Piva jutrom u miru, mene veseljaše,

sa svima prijateljno ptičicam življaše.

Umri š njim sve raskošje! Ja sirota tužna

u pustoš gdi ljudi ni bižim kano sužna.

858

Biografski ekscesi ,revolucije i ratovi: konačna kraj staroga režima

Hrvat iz Donje Austrije, Ivan Filip Vezdin, pod sam kraj stoljeća zasnovao je u nekoliko enciklopedijskih i pionirskih rukopisa sve važnije grane tadašnje indologije, pri čemu su mu najveći domišljaj argumentirani izvodi kojima je pokazao dodire što ih arijski jezici imaju s prastarom sanskrtskom matricom. Vezdinove knjige o različitim aspektima indijske filologije, njegove analize budističkih rituala bile su u svoje doba uvažavane i široko čitane. Rodio se 1748.

859

u austrijskom selu što ga Hrvati i danas zovu Cimov, a prvu poduku primio je u biskupskom gradu tadašnje zapadne Ugarske Šopronu. U Linzu je stupio u red bosonogih karmelićana, uzeo ime Paulinus a Sancto Bartolomeo i pod njim je objavio sve svoje knjige. Neko vrijeme istočne jezike učio je u Rimu ali je ubrzo otputovao u Indiju; u Europu se vratio tek 1789., u godini Francuske revolucije. Odmah je objavio svoju prvu knjigu Sidharubam, prekidajući dotadašnju praksu rukopisnih gramatika za misionare. Djelo je doživjelo mnogo kritika jer su pisca zavidnici optužili da je plagirao neku njemačku srodnu knjigu. Vezdin je poslije, braneći se, dokazao da on nije plagirao Nijemca nego da su se obojica koristili istim indijskim izvorima. Godine 1791. objavio je on drugo svoje djelo Systema Brahmanicum, koje se sadržajem i ozbiljnošću posvema dobro uklapalo u liberalno i enciklopedističko piščevo vrijeme. Tako je još Voltaire naglašavao umnost istočnjaka. Vezdin je u svojoj analizi jasno pokazao da su zbog stoljetne izoliranosti mnogi elementi istočnjačke duhovnosti sačuvani u izvornom stanju i da su u svojoj dubini vrlo bliski kršćanskim temeljima. Vezdin, kad piše o Indiji, radi to na način objektivan i sasvim suprotan od uobičajenih misionarskih pretjerivanja. Ovako analizira indijskog slonovsko božanstvo Ganešu:

U tog je Boga kojega zovu Ganeša glava sa surlom, što je simbol razbora i snage, jer među životinjama slon je najrazboritiji ,a sva mu je snaga u surli. Taj bog ima veliki ljudski trbuh, dvije ili četiri ruke te isto tako ljudske noge što ih drži prekrižene. Prikazuju ga kako sjedi poput Kineza ili Indijaca, jer Indijci sjede prekriženih nogu na prostirci na tlu. Na nekim spomenicima taj bog drži povrh glave polukrug poput polumjeseca, u jednoj ruci drži željeznu pisaljku za pisanje na palminu listu, kako pišu Indijci, u drugoj pokadšto drži palmin list ili knjigu sastavljenu od takvih ispisanih listova. Na drugim spomenicima u jednoj ruci drži slonovu kljovu, u drugoj kokosov orah, ili mogranj ili svinut ključ s jednim zakrivenim i uvijenim zupcem, poput starinskih ključeva koji su služili samo za

860

podizanje drvenog zasuna što je zatvarao vrata bez ikakve željezne brave iznutra ili izvana. Ispod njega, kao njegova jahaća životinja ili vahan, uvijek se postavlja miš, životinja

Slonu vrlo mrska, kako kaže Plinije Hist .Nat. knj.VIII. pogl.10. Animalium maxime odere murem,et si pabulum in presepio positum attingi ab eo videre, fastidiunt. Taj je miš zao duh, kažu Indijci, protivan mudrosti, razboru, neprijatelj je dobrih knjiga, koje nagriza i uništava, vrag ,neprijatelj dobra; on spletkari, ometa, sve mrsi. Stoga se postavlja ispod nogu bogu Ganeše, koji kao njegov pobjednik na njemu jaše, stalno ga obuzdava i potčinja svojim zapovijedima. On je isto tako neprijatelj slonu, životinji, kako rekosmo, nadasve mudroj koja je simbol boga Ganeše. Više od stotine putnika i misionara opisivali su svoja putovanja i dali izvještaje iz Indije, a nitko nije primijetio da je bog Ganeša pravi grčki ili rimski Jan. Kapucin O. Norbert, misionar iz Pondichéryja, mislio je da je to indijsko božanstvo Prijap. Ali to je velika zabluda

U daljnjim izvodima pisac na temelju tada poznatih i vrlo rijetko objavljivanih izvora uspoređuje europska i indijska božanstva ispisjući u ono vrijeme jednu od najuvjerljivijih analiza iz područja komparativne religije. S posebnom nježnošću opisuje Vezdin najsimpatičnijega boga s indijskog Parnasa, Ganješu, koji ima slonovsku glavu i surlu, koji u ruci nosi starinski ključ te knjigu od palmina lišća i neka je vrsta indijskoga svetoga Jeronima. O tom bogu slonu koji u ruci drži kljovu koja mu je putokaz, napisao je Vezdin ne samo nježne nego i učene stranice:

Rimski Jan bio je čuvar vratiju, ključar, imao je u jednoj ruci šibu,a u drugoj ruci nosio je neke brojke kao tvorac aritmetike, kalendara i zapisa. Imao je dva lica, jedno je gledalo naprijed razmatrajući buduća zbivanja, drugo natrag da bi promišljalo prošlost te upravilo

861

budućnost na temelju prošlosti. Dakako ta su dva lica gledala mir i rat, ulaz i izlaz, svetost i ljudsku zloću,a jamačno su bila znamen mudrosti i razbora.

Sve je svoje najvažnije izvore Ivan Vezdin pronalazio je u indijskim zbirkama ali i oblicima javnoga života kakav je ondje za vrijeme svojih putovanja upoznao. U Indiji živio je u vrijeme kad je nastalo slavno englesko Učeno azijsko društvo i kad su ozbiljni znanstvenici počeli proučavati istočne civilizacije. Vezdinove usporedbe Ganješa i Janusa, njegove jezične analogije Istoka i Zapada, njegove smjele mitološke homologije još se i danas čitaju s interesom jer je System brahmanicum jedan od prvih enciklopedijskih prikaza hinduizrna uopće. Knjiga ima tri dijela, i to poglavlje o liturgiji Indijaca, zatim o njihovoj mitologiji i, konačno, o društvu i zakonima koje je Indijcima dao Rama. Za ovoga prosvijećenog Europljanina od velikog je interesa bio kastinski sistem daleke civilizacije pa je piščevu pozornost privuklo načelo trojstva u Indijaca, ideja o stvoriteljstvu, održavateljstvu i razoriteljstvu, što je po Vezdinu imalo odjeka u kršćanstvu. Bio je ovaj austrijski Hrvat još jedan Negromant od Velicijeh Indija, još jedan koji je iz dalekog svijeta donio Europi nepoznati duh Istoka. U njegovo enciklopedističko doba kult Istoka znatno je ojačao i nije bio ništa slabiji od romantične potrebe Europ-ljana da otkriju šifru egipatskih hijeroglifa. Ivan Vezdin nije bio samo tragalac za indijskim šiframa nego je na talijanskom jeziku napisao i opsežno putopisno djelo Viaggio in Indie orientali. Izišla 1796. i prevedena na njemački, francuski i engleski jezik, ta putopisna knjiga svakako je najvažniji hrvatski putopis prije Nemčićevih romantičarskih Putositnica. Ivan Filip Vezdin nije značajan samo po tomu što je u Europu donio prve provjerene činjenice o indijskoj duhovnoj stvarnosti nego je znamenit što je dotadašnjoj nesigurnosti dao doprinos svjedoka kojemu se moglo vjerovati.

862

Indija je upravo u vrijeme objavljivanja Vezdinovih knjiga bila oslobođena dotadašnje tajnovitosti i negativnih konotacija. Upravo u tim desetljeću , kada su izlazile iz tiska Vezdinove knjige o Indiji, ljudima je postajalo sve jasnije da su udaljenosti između kultura i kontinenata sve manje i sve nevažnij . Po tomu Vezdin je glasnik ro-mantičarskog mondijalizma. U tomu bio je radikalan pa je donio Europljanima vijest kako nisu više kulturno središte svijeta. Kad govori o svojim indijskim domaćinima, Vezdin ih uvijek opisuje s blagošću tako tipičnom za tekstove ovoga bosonogoga karmelićanina. On sam kao da je uživao u smirenosti svojih domaćina, u njihovim otmjenim pokretima. Istakao je da je vidio predivne brahmanke, da imaju lijepe i duge kose, crne oči i da su im tijela vitka i razvijena, da se peru dva puta na dan i da tijela svakoga dana mažu kokosovim uljem i jajima, da predivno mirišu. Klasicističkom oku Vezdinovu nije mogla promaći ljepota tih dalekih žena, ali mu nije promakla ni njihova oštroumnost i slikovito izražavanje, sklonost opsežnim razgovorima, njihova skromnost i blagost. U svojemu putopisu Vezdin je stvorio predodžbu o ljudima koji su, kako je još Marin Držić usred 16. stoljeća uočio, pišući o Indiji, uočio, ljudi blage i mirne ćudi. Doduše, Vezdinu nije promaklo da su Indijci brzi na obećanjima i da ih ne izvršavaju uvijek, primijetio je da su oholi i da se lako vrijeđaju ali da su, kad su uplašeni, ponizni i poslušni. Zapisao je ovaj oštroum-ni promatrač da su Indijci, što ih je upoznao, mirni i himbeni kad se ne mogu osvetiti, ali neumoljivi i osvetoljubivi čim im se za to pruži prilika. Vezdinov putopis po svemu je objektivna i vrlo dobro napisana knjiga, rijetka zbog svojega predmeta kao i zbog autorove oštro umnosti, jedan od slavnijih putopisa svojega doba. Ovaj hrvatski književnik koji je pisao talijanskim i latinskim jezikom, i koji je bio rođen u njemačkom i madžarskom jezičnom okruženju, napisao je i jedan životopis sv. Terezije Avilske na mješavini malajalama i sanskrta. Bio je još jedno od hrvatskih biografskih čuda.

863

Nešto slično bi se moglo reći za književnika i avanturista, političara i filozofa Andriju Dorotića koji nije putovao predaleko od domovine, ali je u njoj proživio jedan od najuzbudljivijih književničkih života uopće. Rodio se 1761. u Sumartinu na Braču i za života je u istoj mjeri i oduševljavao koliko i iritirao suvremenike. Život mu je bio multiplikacija političke slutnje kojoj se vraćao čitavog života, ostvarenje tada opasne ideje zbog koje je prečesto bio osamljen, ideje zbog koje je ovaj franjevački redovnik i profesor teologije za života pristajao biti vojnim zapovjednikom, a jednom čak i šefom tajne policije. Njegova je politička ideja bila jednostavna i temeljila se koliko na vlastitom negativnom iskustvu s jakobinizmom toliko na osobnom konzervativizmu. Ograničenje Dorotićevo bilo je od sličnog materijala od kojega su bila gradena ograničenja mnogih modernih hrvatskih rodoljuba. Hrvatstvo se, ako se u tim starijim razdobljima uspjelo artikulirati, jedino i moglo iskazati glasom konzervativizma, i to zato jer toj ideji drugih prostora nije ni preostajalo. Dorotićevi pogledi su nastali u duhovnom inkubatoru modernoga doba ali su oni prije svega rezultanta dotadašnjih franjevačkih zamisli o zajedništvu hrvatskih identiteta s ove i s one strane Velebita, s ove i s one strane rijeke Save. Dorotić je djelovao u vrijeme bezvlađa koje je u Dalmaciji nastupilo odmah nakon propasti Venecije 1797. Upravo se tada pred narodom koji se s razlogom osjećao zbunjenim, koji se našao između više identiteta i mnogo starih i novih gospodara, pojavio Andrija Dorotić kao vidoviti ali nerealni zagovornik jedinstva svih hrvatskih pokrajina i tumač njihove povezanosti s ugarskom krunom, a time i s Austrijom. Dorotić je znao misliti logički jer je bio dobar filozof, ali je bio i čovjek praktičan pa njegovo hrvatstvo nije bilo ni stihovano niti je bilo maglovito i mitološko. Svoj je konzervativizam prilagodio liberalizmu tadašnjega zagrebačkog biskupa, masona, Maksimilijana Vrhovca i s njime se dobro dopunjavao kad god je bila riječ o aktualnoj ideji Europe nacija. To kako se konzervativni Dorotić ipak dobro snalazio u izvorno jakobinskoj nacionalnoj ideji, ostat će zauvijek tajnom ali i glavnim energetskim vrelom oko njegova

864

čudesnog života. Bio je njegov glas politički preuranjen jer Dorotić je više od osjećaja za pravi trenutak bio preteča hrabrom i također preuranjenom Josipu Jelačiću, snovitom i nerealnom Anti Starčeviću i pragmatičnom Ivanu Mažuraniću.

Prve je škole učio u zavičaju, a poslije je studirao u Italiji, i to na dobrim katedrama u Perugi i u Rimu ali je zbog nemira koji su u revolucionarno vrijeme potresali Papinsku državu, došao 1795. u Veneciju; kad se njezina nezavisnost ugasila, vratio se u Dalmaciju gdje je bio vjesnik mletačke propasti. Tu je u općemu metežu pred javnost izišao s prvim političkim tekstom u kojemu potiče na otpor protiv nove mlitave vladavine i poziva narod dalmatinski da sam odluči o svojoj sudbini; izlaže ideje o potrebi povezivanja Dalmacije s ugarskom krunom i s ostalim kontinentalnim hrvatskim područjima. Stanovitu podršku ipak je dobio pa putuje od juga do sjevera Dalmacije propovijedajući svoj politički ideal. U mladosti Dorotić se već bavio filozofijom pa piše vrlo polemično protiv materijalističke filozofije naročito Holbacha, zatim Mirabauda, te naravno Voltairea I Rousseaua:

Ništa manje bezbožno o ljudskoj duši ne blebeće autor knjige System de la nature koju treba prokleti „ da je samo ljudsko tijelo, budući da vidimo da ono provodi neke njegove svojstvene djelatnosti“…A noviji autor, nimalo mrzak materijalistima, tvrdi pak da su ljudi od pradavnih vremena izjavljivali da postoji veoma velika razlika između ljudske duše i tijela, te da su bili uvjereni da ona može postojati i provoditi život neovisno o tijelu. Isto tako i sasvim propali ljudi Voltaire i Rousseau tvrde da je sva supstancija vječna, dok su Boga i ljudsku dušu odstranili iz središta te su se napinjali sumnjati može li neka supstancija biti stvorena iz ničega sama sebe i onoga podložnoga. Oni su smislili taj nauk oslanjajući se na načelo: Ništa ne nastaje iz ničeg i ništa se ne može svesti na ništa.

865

U Karinu zajedno s pravoslavnim svećenstvom Dalmacije organizirao je narodni sabor koji je predložio austrijskom caru sjedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama. Odlazi u Beč u audijenciju ali ostaje usamljen jer ga tada nije podržavala ni intelektualna ni poslovna domaća elita kojoj je odgovarao status qua i koja je životarila u zbunjenosti između hrvatske, talijanske i germanske kulture. Ta elita sve je više pristajala na ideju o Dalmaciji kao samostalnoj regiji, zemlji koja treba da je spojnica između suprotstavljenih etničkih svjetova. Prve Dorotićeve političke akcije datiraju još prije ulaska Napoleonovih trupa u Dalmaciju i Dubrovnik. Vrativši se iz Beča, malo je ohladio svoju političku užarenost, ali se pred francuskim kopitima, a osobito za vrijeme preuzimanja vlasti u Dalmaciji, u njemu 1806. probudio politički nerv pa uzima oružje i postaje vojnički zapovjednik u otporu Francuzima. Za glavom ovoga književnika bila je raspisana tjeralica s nagradom od 100 dukata, a cijena mu je još i porasla kad je s austrijskom vojskom ovaj filozof ušao u Knin. U Dalmaciji zavladala je tek tada anarhija. Francuzi su s mukom održavali vlast, austrijska je vojska prodrla sve do Poljica. Dubrovnik je bio okupiran, Rusi su se iskrcali na dalmatinske otoke, a u Boki kotorskoj vodile su se borbe između Rusa i Francuza.

Od početka 18. stoljeća europski prostor sve se više širio preko onoga što se obično naziva zapadnim kršćanstvom. Širio se i u Rusiju što je nekim Dalmatincima i Dubrovčaninu moglo biti zanimljivo kao mogući element u popuštanju turskog civilizacijskog pritiska na njihov zavičaj. Tako nije nevažno naglasiti da je upravo Boškovićeva majka doživjela prvi trag ruske nazočnosti u toplim morima Mediterana kada se pred jednim bombardiranjem Dubrovnika sedamdesetih godina 18 stoljeća morala skrivati podrumu. Pred očima ljudi iz 18. stoljeća nastajao je novi paralelogram europskih pa time i svjetskih sila u kojima je Rusija dobila mjesto koje joj je dokinulo egzotiku i zbog čega je ona smatrana dijelom Europe, čak i više nego oni europski dijelovi u kojima su živjeli Južni Slaveni.

866

Koliko su Hrvati bili svjedoci tom preslagivanju istočne duhovne i fizičke karte tadašnje Europe ostaje otvorenim pitanjem jer u tom preslagivanju nisu aktivno nego vrlo pasivno sudjelovali. Oni mu nisu bili subjekt nego još jedan put objekt.

U vrijeme ruskih prodora na hrvatsku obalu mirnije nije bilo ni u središnjoj Banskoj Hrvatskoj, o čemu najizravnije svjedoče uznemireni dnevnički zapisi zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. Jer kad se kaotično stanje u Dalmaciji prividno smirilo, to jest kad su ondje zavladali Francuzi, za strasnog Dorotića nastupila su teška vremena pa se on odluči na bijeg . Dospio je u Zagreb gdje je neko vrijeme bio šefom tajne policije, a onda su uslijedila njegova čudna putovanja kada preko Bosne, Rumelije, Skadra, Krfa i Drača stiže 1811. na Vis, i to upravo u vrijeme engleske okupacije toga otoka. Čim se neminovni francuski poraz počeo jasnije nazirati, odluči nemirni Dorotić krenuti u Bosnu gdje je još jednom pokušao pobuniti narod. Ali tu uglavnom i završava životni roman književnika Dorotića koji je posljednju na svoj način mirnu epizodu svoga života opisao u zasebnoj knjizi tiskanoj 1815., a koja se zove Kratko iskazanje jednoga događaja i koju je posvetio austrijskom caru jer mu je ovaj nakon svih opisanih pobuna i borbi udijelio bogatu mirovinu. Vlasnik te austrijske mirovine s raspletom političkih događaja naravno nije mogao biti najsretniji. Jer njegova je Dalmacija ,već 1815. s Dubrovnikom postala dio nasljednih carskih zemalja i ostala je još zadugo odcijepljena od ostalih hrvatskih zemalja. Dorotić se razočaran tada vraća na svoj Brač gdje osniva zakladu za siromašne. U svojemu napornom životu kroz koji kao da se odražava čitava onodobna hrvatska povijest radio je intenzivno na književnim i filozofskim tekstovima. Njegov antifrancuski stav uočljiv je najizravnije u kraćoj latinskoj raspravi o čovjeku, Philosophicum specimen de homine, koja je nastala šest godina nakon Francuske revolucije. Je li se u starosti vraćao nekim svojim mladenačkim filozofskim postavkama nije nam poznato ali da se ovih mogao prisjetiti s gorčinom više je nego jasno:

867

Što je to što konačno određuje čovjekovu volju u njezinim slobodnim htjenjima? To nije praktični sud razuma, kako ga nazivaju, niti predstavlja konačno dobro ili zlo, nego je to sama volja, koja u pogledu predstavljanja dobra ili zla vlastitom snagom i energijom sebi konačno određuje vlastiti razlog.

Dorotić je autor jedne pjesme iz 1815. u kojoj je u tonu narodne tužbalice negativno prikazao francusku vlast u Veneciji i gdje nagovara austrijskog cara da zaposjedne dalmatinske gradovi i pripoji ih ugarskoj kruni. I u Pismi upravljenoj svim Dalmatinom govori on o pogubljenju francuske kraljevske obitelji, kritizira borbu jakobinaca protiv Crkve, ismijava prsatu francusku Mariannu , ruglu izvrgava njemu smiješna stabla slobode na gradskim trgovima. Niz deseteračkih Dorotićevih pjesama su antifrancuski pamfleti, a među njima je posebno zanimljiva cinična pjesma o pogibiji Splićanina Jurja Matutinovića koji je bio pristaša jakobinaca i kojega je konzervativni splitski puk linčovao. Čini se da je Dorotićeva i Pisma od Napoleona koju je otisnuta kao svojevrsna dopuna mlađih izdanja Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga Andrije Kačića-Miošića. Bio je Dorotić dobar pučki pjesnik onoliko koliko i filozofski pisac. U politici je bio konzervativan; u filozofskim svojim rukopisima ljubio je istinu. On je tvorac razmjerno opsežnog filozofskog opusa u kojemu tumači Descartesa i Leibniza, Kopernikov heliocentrizam i Newtonovu fiziku. Na više od četiri tisuće stranica Dorotić je izložio mnoge aspekte svoje zavidne obrazovanosti. U spisu Tractatus de passionibus seu affectibus iznosi tako zanimljivu teoriju o odnosu srca i strasti, ljubavi i mržnje. Slutio je i nove fizikalne zakone, predosjetio je uzburkanost odnosa između nežive i žive prirode. Shvatio je da kvantitativni faktor određuje kvalitetu molekularnih zbivanja pa je to novo učenje o energiji prenio i u svoj vlastiti život. Mislio je čisto i geometrijski, mislio je energično pa je njegov geopolitički doživljaj

868

hrvatske budućnosti začudan i u svakom slučaju neobično vidovit. On u Dalmaciji nije, poput Maksimilijana Vrhovca u Zagrebu, bio biskupom. Uza se on nije imao ni Sabor ni snažne pojedince, njegovi proglasi nisu se čitali kao službeni dokument. Bio je usamljeni zagovornik jedne preuranjene ideje. Njegova duhovna znatiželja koja se udružila s vulkanskim temperamentom stvorila je rastrgano i ne uvijek sistematično književno djelo ali je porodila jedan od najzagonetnijih života hrvatskoga ranog romantizma, jednu najavu budućnosti koju su kasnije na svojoj koži iskusili mnogi Hrvati koji su se zalagali za suverenost , integraciju i slobodu čitave domovine.

Posve oprečne stavove Dorotićevim ali srodan nemir vodio je životni put Ignjata Martinovića urotnika i dvorskog alkemičara završio je 1795. svoj četrdesetogodišnji život na budimpeštanskom gubilištu osuđen za sudjelovanje u maonskoj pobuni protiv cara Leopolda II. i Martinović je poput Dorotića bio franjevac. Redovničko mu je ime u samostanu u Iloku bilo Dominik. Od ranih se dana uspješno bavio matematikom, fizikom i kemijom. Otac Igjatov bio je austrijski časnik koji je živio u Pešti gdje su mu se rađala djeca. Njegov sin Ignjat još za studija u Osijeku pokazivao je veliki talent pa je ondje 1781. objavio sažeti Systema Universae philosophiae. Poliglot on se lakoćom kretao europskim salonima pa mu je prva služba bila mjesto tajnika poljskog grofa Ignjata Potockog s kojim je proputovao veći dio europskih prijestolnica i upoznao niz najistaknutijih tadašnjih prirodoslovaca, posebno među Francuzima s kojima je dijelio ideje slobodnih zidara i Francuske revolucije po čemu sigurno nije bio tipičan franjevac. Rano su primijećene njegove prirodoslovne kompetencije pa ga je Car Josip II. imenova 1783. bez natječaja na mjesto profesora u bjeloruskom Lavovu gdje je istupio iz franjevačkog reda. U Lavovu Martinović je imao brzu , osmogodišnju i vrlo uspješnu sveučilišnu karijeru pa je s 29 godina postavljen na mjesto dekana tamošnjeg Filozofskog fakulteta ,on profesor matematike i

869

fizike. Tu je bio primljen u masonsku ložu Feniks u ritualu nad okruglim stolom .Kasnije je bio član Lože velikodušnosti u Pešti. U svom znanstvenom radu Martinović je bio zagovornik flogistonske kemije o čemu je u Lavovu 1787. objavio spis Praelectiones Physice experimentalis, dok su mu u isto vrijeme izlazile brojne rasprave iz područja kemije u tadašnjim znanstvenim časopisima. Nesreće su Martinovića počele snalazi jedna po jedna a sve je počelo nakon njegovog neuspješnog pokušaja da u Budimu postane profesorom fizike. Kad mu to nije uspjelo pošlo mu je za rukom da ga Car Leopold II. imenuje dvorskim kemičarem. Kako je taj vladar na austrijskom i mađarskom prijestolju bio tek dvije godine jer je umro već 1792. bio je Martinović ubrzo maknut s mjesta dvorskog kemičara i to odmah po carevoj smrti. Novi i s vremenom vrlo moćni car Franjo II, sin Leopoldov nije se dao impresionirati Martinovićevim alkemijskim vještinama pa je ovaj prokazan uskoro kao opozicionar, jakobinac i čovjek opasan za ustroj tadašnje države i za sam dvor. Martinovićev tajni pokret bio je u istrazi vrlo brzo razotkriven. To i nije bilo teško jer je kroz samo nekoliko godina u Ugarskoj gdje je Martinović živio bilo objavljeno oko 400 političkih brošura od kojih su mnoge imale veze s njim, a čak je u Varadu jedan je četrnaestogodišnji dječak donio iz škole kući neku političku pjesmu koju su njegovi uplašeni roditelji predali policiji koja je isti zapis poslala izravno caru kako bi ovaj bolje shvatio razmjere opasnosti za svoju osobu. U jednom takvom spisu napisanom u Martinovićevoj blizini stajalo je: Pobijmo gospodu. Od kralja nema više ništa; nema on više ni kapi krvi. Ima nas na tisuće, oružja imamo .Križeva i vješala ima dosta.

Promotivni traktati i letci Martinovićevi širili su se tadašnjom Ugarskom, a dolazili su i do Hrvatske gdje je ako ne jednim od urotnika, ali barem simpatizera njihovih bio i sam zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec kojega su sudrugovi zaštitili i nisu , nakon optužbi, protiv njega svjedočili. U rujnu jedan siromašni plemić iz

870

Bačke, neki Ferdinand Časar, izjavio je na županijskoj skupštini bez straha od konzekvenci ovo: Mora doći do revolucije u državi. revoluciju će otpočeti ne seljaci nego siromašnije plemstvo. Tada će prvi biti giljotiniran veliki župan… kraljevi su ubojice. Sretna je ona država koja nema kralja. Iz Beča su javljali kako se Martinovićev pamflet Otvoreno pismo Caru širi i prevodi na druge jezike carstva. U povodu urote ispitivali su u Beču i Dubrovčanina Tomu Baseglija optužujući ga da je i on, u masonskoj loži svoga tasta Ignjata Borna, imao revolucionarnih zamisli. Bassegli se prema sačuvanoj svojoj bilješki o toj istrazi odlično branio i bio oslobođen. Ignjatu Martinoviću to nije uspjelo pa je bio uhićen 1794. godine. Inače kada su saslušanja svih uhićenika u Martinovićevoj uroti završila ostala su u carskim tamnicama čak 42 optuženika. Sedmorici je od njih odsječena je glava , dvojica su presudila sama sebi , a jedan je mađarski urotnik umro na robiji. Ostali su osuđeni na duge vremenske kazne. Martinović je pogubljen u svibnju 1795. na Krvavoj poljani pokraj Pešte. Svoj politički testament napisao je pred pogubljenje u zatvorskoj ćeliji i uputio ga je samomu Caru kojemu se obraća u vrlo familijarnim drugim licem

Poštujem tvoje lične osobine, jer ti stradaš od iste nevolje, kao i ja: vjeruješ, da su ljudi, koji nose krinku poštenja uistinu pošteni…Povjerimo pisanje naših biografija budućoj historiografiji. Preda mnom stoji gubilište. Iako nosim lance, ja sam u mislima svojim slobodan, u savjesti miran; naprotiv moj vladar u svojoj veoma prostranoj monarhiji nema slobode; jer mora da radi ono , što popovi i njihovi zaštitnici zabiju u glavu njegova kabinetskog ministra.

Pozornice svijeta! Učenjaci i dame siromašni i bogati! S potpunom postojanošću u duši opraštam se od vas. U trideset i devetoj mojoj godini smrt mi dokrajčuje život…Zvona, čije brujanje nikad nisam mogao trpjeti, neće više vrijeđati moje uho; glazbi, koju sam volio, neću se više diviti. Učenjaci gube u meni druga, siromasi svoj oslonac, dame, čiju sam naklonost uživao, svog obožavatelja, generali

871

vještog taktičara, slobodne države svoga zakonodavca, kraljevi dobroga savjetnika. Od mog uništenja imat će koristi samo zločin.

Zemljo. Ljubljena majko onih tijela, koja se nalaze pod mjesecom! Vraćam ti stroj, koji radi u meni; vraćam se on u materiju, iz koje je proizišao. Prije vremena sam se rodio u ovoj državi ;prije vremena moram biti uništen, da ne bih uznemiravao vladavinu mraka…padam na koljena pred oltarom čovječanstva, grlim svoju voljenu domovinu i želim, da njenu sreću oplodi moja krv….

Među optužbama koje su Martinovića dovele na stratište bilo je najviše onih političkih ali je bila i jedna posve neobična. Naime vjerovale se da je ovaj alkemičar spravljao Caru Leopoldu poseban afrodizijački napitak, na bazi španjolske muhe takozvani aphrodisiacum diavolini kojega je ovaj uzimao u pretjeranim količinama pa je od posljedica tog eliksira ,kako se vjerovalo, naprasno umro. U ovoj seksualnoj stvari Martinovićeva krivnja nije nikad dokazana ali je i ta činjenica presudila njegovom uhićenju pa onda i smaknuću. Poznato je da je novi austrijski Car Franjo II. odmah po stupanju na carsko prijestolje raspustio očev kemijski laboratorij a svu opremu darovao je tadašnjem dvorskom liječniku. Martinović je prema sačuvanim iskazima za vrijeme suđenja imao hrabro držanje, stupao je ponosito uzdignute glave dok mu je na usnama lebdio preziran osmijeh. Kad su ga predavali krvnicima i kad je jedan od nazočnih tužitelja izrekao kako ga predaju jer je protiv domovine kovao zavjeru Martinović je glasno rekao: Nije istina. Ne protiv domovine, nego samo protiv kralja! Da su se vlasti bojali ovih urotnika čak i dok su ih izvodili na stratište vidi se po tomu što je u trenutku smrti ovoga hrvatskoga književnika vladala među vojnicima posebno stanje opreza, u svim su kasarnama upregli konje ispred topova, a vojsku opskrbili oštrim mecima i postrojili ih u vrlo čvrste redove uz put kojim su osuđenike odvodili na stratište, Kažu da su već sutra na stratištu cvale ruže što ih je bila posadila neka tajna ruka.

872

Snažan val novih ideja o društvu koji je bio pokrenut u drugoj polovici 18. stoljeća izveo je u razvijenim zapadnim dijelovima Europe na scenu novu snagu: građanstvo. Bila je to snaga kojoj su pripadali mnogi tadašnji hrvatski pisci svejedno jesu li bili podanici aristokratskog Dubrovnika, konzervativne mletačke Dalmacije i nekog pučkog ceha u kontinentalnoj Hrvatskoj. Građanstvo je sa sobom nosilo četiri književna stila koji su se pojavili gotovo istodobno. Jedan je kasnije prepoznat kao predromantizam i naslutio je daleke svjetove u prostornom i u povijesnom smislu, drugi bio je sentimentalizam koji se u svim umjetnostima pa i u filozofiji gradskih i seoskih obitelji te njihovih jednostavnih duša ,treći bio je klasicicistički stil koji je u svoju poetiku uspio zaogrnuti raznovrsne društvene i osobne aspiracije brojnih staleža . I konačno četvrti bio je stil prozvan rokokom koji je više bio modom i dekorom svakodnevice nego čvrstom poetikom. Sve su te estetike samo naoko bile nespojive.One su povijesno bile nerazlučive, te na najbolji način pokazuju književne iskaze prosvijećenog građanstva i njihovog novoga sekulariziranog života kao i plemstva koje se u kategorijama novog vremena snalazilo jednom uz pomoć put uz pomoć utopijskih zamisli o budućnosti. Bilo je to vrijeme ne samo velike glazbe nego i grandioznih misaonih sistema od kojih je samo onaj Kantov obuzdao čitavu do tada poznatu filozofiju, a u znanosti je to epoha koja je otkrivala kemijski sustav i načela elektriciteta, vrijeme je to kad je držati u ruci magnet značilo prodrijeti dublje od vidljivoga ili kad je držati gromobran pod olujnim nebom bio gest dostojan Prometeja. Zbog svega toga sva je buduća znanost, kako ona humanistička tako i prirodna, mogla dosege 18 stoljeća samo nasljedovati, mogla je , a to budućim naraštajima nitko nije zamjerao, odbacivati naivizam i aktivizam ovoga doba ali nije se nikada više mogao odbaciti duboko proživljeno postavljanje razuma i razumske analize u samo središte čovjekove duhovnosti . Na kraju ove epohe u 1818. godini u književnosti, ali i u mitologiji svakodnevno života, stvoren je Frankensteinov sin . Bio je on s jedne strane monstrum nove

873

znanosti , mrtvorođenče njezinog naivizma ali i najava jednog ponešto poremećenog svijeta koji će uskoro otkriti gorčinu u kojem je povjerovao da će uz pomoć razuma moći stvoriti novog i obnovljenog čovjeka.

U vrijeme velikih geopolitičkih promjena Split i njegovu okolicu u srpnju 1797. neposredno nakon Napoleonovog ukidanja Mletačke republike posjetio je general Matija Rukavina i pozdravio nazočne na čistom hrvatskom jeziku oglašavajući austrijsko preuzimanje vlasti. U Dalmaciji nastalo je oduševljenje . Premda je general u svom govoru s oltara svetoga Duje obećao da će sve ostati kao prije od tog trenutka u Dalmaciji više ništa nije bilo kao prije! Nešto kasnije s Napoleonovim osvajanjima stizale su na dalmatinsko tlo povici o bratstvu i jednakosti s pariških ulica ali su se čula i upozorenja domaćeg svećenstva da bi te nove ideje mogle među puk unijeti virus ateizma i religijske mlakosti. Opredjeljenje tih konzervativnih ljudi bilo ono filoaustrijsko , ili posve antifrancusko , s obzirom na odnos prema hrvatskom nacionalnom pitanju bilo je sasvim patriotsko i okrenuto budućnosti. Situaciju su u dalmatinskom akvatoriju još dodatno komplicirali ruski ratni brodovi koji su unosili nemir među stanovništvo jer nisu priznavali ni austrijsku ni francusku vlast pri čemu su u Boki kotorskoj među tamošnjim pravoslavcima imali stanovitih uspjeha. To da će se slične zablude pojaviti i na tlu Poljičke republike malo je tko mogao predvidjeti u trenutku dok je Rukavina u Splitu najavljivao mirnu tranziciju vlasti. Već u lipnju 1806. podijelio je maršal Marmont August, kasniji duc de Raguse Dalmaciju na kotareve i ondje u svom novom drugom zavičaju započeo niz uspješnih reformi koje je u njegovo ime provodio zagriženi jakobinac u odori venecijanskog plemića Vicenza Dandola. Naravno oni koji su govorili o reformama , kako to obično i biva, ubrzo su među Dalmatince počeli dolaziti s uhidbenim nalozima pripremljenim za one koji bi se usudili izbjegavati regrutacije ili koji nisu htjeli sudjelovati u francuskim istočnim osvajačkim ratovima. Osjetivši

874

nezadovoljstvo Dalmatinaca francuskom upravom i njihovim vojnim mjerama ruski su admirali odlučili pokazati moć na Jadranu pa su se njihovi brodovi napadali dalmatinske primorske i otočke gradove.Tako su se u lipnju 1807. iskrcali na ušću rijeke Žrnovnice tražeći savezništvo kod lokalnog stanovništva i pripremajući se za napad na Split. Začuđujuće je da su pronašli podršku među dijelom Poljičana pa se dogodilo da je podržavajući Ruse broj naoružanih domorodaca krenuo u napad na francuske vojnike. Tako se 5. lipnja 1807. zametnuo kod Žrnovnice boj u kojem je nakon mnogih gubitaka francuski general Teste uspio ruske trupe a s njima i pobunjene Poljičane koji su se zadnjim snagama branili na zapadnim liticama brda Peruna . Rusi kad su uvidjeli francusku snagu i naslutili skori poraz zajedno s malom skupinom Poljičana povukli su se na Brač. Na njihove se brodove ukrcao se Ivan Čović posljednji od puka izabrani poljički knez koji je uzeo sa sobom škrinju u kojoj su bili pohranjeni najvažniji pravni dokumenti poljičke nezavisnosti. Dogodilo se da je taj posljednji poljički knez otišao s tom šrkinjom u Petrograd gdje je malo kasnije i umro. Vojni sukob Rusa i Francuza na ušću Žrnovnice tako je završio sramotnim bijegom posljednjeg poljičkog kneza a onda je još dobio i krvavi finale u kojem su Francuzi odmah po boju krenuli u odmazdu nad lokalnim stanovništvom koje su rastjerali po vrletima Mosora. Navodno je sam maršal Marmont dan nakon pobjede posjetio opustošena Poljica ondje dao objesiti sve uhićene kolovođe pobune dok su preostale zarobljenike vojnici usred dana strijeljali na javnim mjestima . Bijeg poljičkog kneza Čovića u Rusiju slijedio je i jedan svećenik abat Mihović Ivakić rođen u Kaštel Štafiliću koji je u rodnom mjestu pobunio puk protiv Francuza. Uhitili su ga i osudili pa se on nakon bijega sakrio kod rusa na neki ratni brod koji je uskoro otplovio za Petrograd gdje je taj Ivakić bio živ još 1815. godine.Tu je u rukopisu ostavio svoje Popivke u kojima je slavio moć Cara Aleksandra I Imperatura . Mihovil Ivakić još prije bijega u Rusiju pokušao je prevoditi Bibliju na hrvatski ali je ostvario samo prijevod jednog

875

dijela Staroga zavjeta što je i sačuvano u četiri rukopisna sveska. Započeti posao nije završio jer je pobjegao u Rusiju gdje se ne zna ni kada je ni gdje umro.Povi primjeri pokazuju da je među Dalmatincima ipak bilo onih koji bi sukobljavajući se s Francuzima izabrali Ruse a ne Austrijance. Srećom takvi su bilo vrlo rijetki.

Ivan Josip Pavlović Lučić Makaranin rođen 1755. postao je za života članom desetak svjetskih akademija Ovaj istraživač rimskih starina stvorio je vrijedan epigrafski opus po kojem je zapamćen u najozbiljnijoj arheološkoj literaturi.Prva je u tom smjeru bila njegova knjiga o kamenim spomenicima rodne Makarske Marmora Macarensia iz 1789, zatim djelo Marmora Traguriensia, te konačno zbirka sakupljenih članaka o dalmatinskim epigrafskim temama u knjizi pod naslovom Romanarum antiquitatum analecta quaedam koja se pojavila 1813. nakon niza neobičnih događaja koji su pratili njegov životni put.

Nije bilo nikako slučajno što se upravo u naraštaju Pavlović Lučića pojavio među Dalmatincima niz ljudi koji su se bavili antičkim starinama. Najprije je Johann Bernhard Fischer von Erlach 1721., na tragu Sponova i Whelerova istraživanja iz kraja 17. stoljeća, objavio prikaze Dioklecijanove palače u djelu Entwurff einer historischen Architektur, zatim je Robert Adam 1764. g., objavio svoje Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian.Tražili su se novi prostori arheoloških i arhitektonskih istraživanja , nalazilo ih se na Bliskom su istoku, u Egiptu,u Galiji,naravno Grčkoj, a onda svakako u Istri i Dalmaciji gdje se pokreću prva sistematska istraživanja antičkih kamenih spomenika. U tomu području Pavlović Lučić bio je pionir.Prije njega tim se pitanjima u 18. stoljeću bavio već trogirski plemić Pietro Nutrizio Grisogono koji je 1775. svojim Riflessioni sopra lo stato presente della Dalmazia uočio loše stanje zanosti uDalmaciji.Nutrizio je u to vrijeme vodio polemiku sa svojim sugrađaninom Antom Radošem Michielijem-Vitturijem. Jer ga je ovaj u knjizi Saggio sopra la Repubblica della Dalmazia dvije godine

876

nakon pojave njegove knjige pokušao demantirati tezom da se Dalmacija budi i da znanost iz Europe stiže i u naše krajeve i da se u njima kapilarno širi.Ova polemika nije se vodila samo o aktualnim stvarima nego se ticala tumačenja rimske povijesti i u suštini bila je jedan ozbiljan razgovor o Dalmaciji i njezinoj autonomiji te je svojevrsni uvod u kasnije političke diskusije.Radoš Michieli-Vitturi nakon ove polemike još je objavio svoj lucidni Saggio sopra l’antica città di Salona bilo je to 1779., u kojem apelira na potrebu šireg upoznavanja dalmatinskog puka sa starinama svoga zavičaja.U istoj tematici nije mirovao ni spomnuti Pietro Nutrizio Grisogono a u sve se uključio i treći Trogiranin Giovanni Rossignoli koji su objavili vrlo poticajne povijsne ali i za svakodnevni život pobudne knjige Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia i Compendio dell’istoria civile della Dalmazia. Djela ovih ljudi bila su potvrdom da je prošlo vrijeme kad će Dalmatincoi čekati strance da im s proputovanja pišu knjige o njihovoj domovini i njezinoj drevnoj povijesti.. Zbog svega toga podnaslov knjige Marmora macarensia Lučića Pavlovića i jest Oblivioni et injuriae temporum subtracta što će reći knjiga o spomenicima koji su bili oteti zaboravu i nepravdi vremenā. Ali bili su ti arehološki i epigrafski prinosi tek djelić Makaraninovog književnog rada koji je ako ga usporedimo s drugim njegovim dalmatinskim suvremenicima vrlo obilan i neobično integrativan s obzirom da je on komunicirao s mnogim hrvatskim znanstvenicima svoga doba pa tako s Katančićem i Baričevićem iz kontinetlane Hrvatske. U Dalmaciji Ivan Josip Pavlović Lučić bio je jedan od najvažnijih aktera političkih previranja koja su pratila njegov zavičaj u vremenu pojave prvih libertinskih ideja kojima je bio žestoki protivnik , zatim propasti Venecije,pa onda preko višegodišnje francuske uprave, ruskih napada i onda konačne restituicije austrijske vlasti 1815. godine. Prvi je put mladi Pavlović Lučić privukao pozornost 1786. kada je bio biskupov tajnik koga su optuživali da stvara raskol u biskupiji.Čak je zabilježen i pokušaj njegovog trovanja.Ti su događaji tako uzrujali biskupa da je zatražio

877

intervenciju mletačkog Senata.Stanje se smirilo pa je mladi Pavlović Lučić u godini Francuske revolucije 1789. kanonik katedrale. Od tada pa do pada Venecijanske republike on će postati jednim od najupornijih hrvatskih kritičara francuskih prevratničkih deističkih i ateističkih ideja. Ipak prije te faze objavio je u Mlecima i Ankoni niz svojih moralističkih traktata pod ovim naslovima Dissertatio exegetico-theologica de dignioribus ad canonicatus, Epistola paraenetica ad Primatem, Metropolitas totiusque Dalmatiae Archiepiscopos et Episcopos i De immoderato Episcopatus desiderio refrenando .Objavio je autor i na hrvatskom jeziku knjigu Deset pokorni razgovoraa za svigegne grisnikaa i pomoch pastiraa puka slovinskoga 1785. , djelo koje je svojevrsna zagrižljiva uputa na odricanje od svjetovnih iskušenja u koja pisac čak ubraja i svako vidno percipiranje izvanjskoga svijeta.

Pavlović-Lučić 1793. sastavio je jednu vrlo utjecajnu poslanicu o uzrocima i opasnostima Francuske revolucije koju je uputio članovima Ortodosso istituto ecclesiastico-politico di Cosmopoli. Ta kratka rasprava, tiskana je u Rimu, potvrđuje svoga autora kao žestokog društvenog kritičara,protivnika svakog libertinizma,a uz to mislioca koji je sposoban rtazjasniti kao uzrok zastrašujućih događaja koji su se u trenutku pojave njegove knjige događali u Francuskoj. Pavloviću Lučiću kad god govori o revoluciji njegovoga vremena opsesija su progoni ranih kršćana .Jer on shvaća da libertinci njegova doba stvarajući nova pravila,rušeći stare zakone rituale i kultove žele stvoriti na svijetu anarhiju koja će razoriti sve razoriti oltare kršćanstva,urušiti kraljevska prijestolje a svijet vratiti u izvorni kaos.On bi sve ateiste zaustavio tako što bi ih kaznio bez milosti, spalio bi im knjige.

Godinu dana kasnije sastavio je spis De comato et crispulo clerico i posvetio ga dubrovačkom prijatelju posvećenu Dominiku Zlatariću.I taj je tekst usmjeren protiv opasnih novotarija , protiv laicizma i protiv svake laičke ispraznosti ali i spolnosti. Naravno kao svi moralisti nije

878

bilo moguće da se Pavlović Lučić bavi samo idejama jer njemu smetaju i frizure pa piše 1796. u Makarskoj jedan traktat pod naslovom I capelli cascanti osuđujući modu mladih ljudi koji se češljaju kao francuski revolucionari. Po mnogo čemu učeni Makaranin bio je čovjek pun kontradikcija jer ovaj zagriženi kršćanski moralist s jednom neobičnom strašću istraživao je i tumačio pogansku baštinu a da pri tom nije nikad niti jednu ružnu riječ uputio tim politeističkim precima. Naravno bio je on pisac niza studija o mućčenicima i njihovim progoniteljima pa je u tom dijelu svoga opusa svakako kompenzirao spomenuto dvojstvo. Takve su njegove martirološke studije kao što je Lettera sopra il modo di risentire i tormenti del martirio de’christiani iz 1793. , De martyrum cruciatibus a onda i De supplicio aedificiorum sub Diocletiano Imperatore iz 1796. godine. Pavlovića-Lučića zanimala su mučenja ne samo zbog onih koja su se dogodila u pro+šlosti nego i zato jer je on bio suvremenik godina terora s pariških ulica i vremena kad je nastajalo jedno novo mučeništvo o komu duhovi toga vremena još nisu posjedovali sređene pojmove.U tekstovima o mučenicima ima kod ovoga pisca i ranih naznaka psihološke analize žrtve ali i krvnika , nečega u čemu je bio prethodnikom budućim uvidima.Napisao je 1793. ovo: Da ja sam uistinu od najnježnijih godina mojega života s neizrecivim prijenosom ugode u hitnji običavao listati razne autore svetačkih životopisa, pa sam više puta u sebi pomislio na koji način shvatiti paradoks prema kojem mnoge proživljene patnje svetih mučenika prostodušno užasavaju već pri samom čitanju. I čini mi se da sam uvidio tu naravnu tajnu, (čak i) kada iskusite zakone naše osjetljivosti, za koju sam vjerovao da u potpunosti ovisi …aktualnim svijetom.

U svojim bilješkama i objavljenim mislima Pavlović Lučić opisao je političke promjene koje su se zbile 1797. ,kad je pala Venecija .Bio je tada naravno protivnik onih koji su ugušili venecijansku slobodu . Uostalom upravo su u Makarskoj 1797. izbili nemiri koje je spriječio

879

tadašnji biskup Blašković.A Pavlović Lučić krenuo je na put, kao biskupov poklisar u novu prijestolnicu, bio je u Beču več 1798. a tri godine kasnije 1802. kad je u zemlji vladao kaos njega buntovnog i izravnog u apsurdnoj optužbi uhitili su u Makarskoj . Lađom su ga prevezli do Skradina pa nakon desetak dana putovanja zatvorili u Visovcu.Bio je nevin zatvoren što potvrđuju mnogi izvori iz toga vremena Tadašnji tajnik u franjevačkoj provinciji Andrija Dorotić pratio je događaj oko Pavlovića Lučića i o njima pisao bilješke.Zatvaranje ovoga čovjeka i to zbog posve nejasnog verbalnog delikta uzbudilo je duhove u Dalmaciji. Pavlović-Lučić na Visovcu se teško razbolio.Bio je na samrti.Politički događaji išli su mu na ruku jer su njega koji je nekoć bio krvni neprijatelj Francuske revolucije sada oslobodili upravo Francuzi koji su od austrijanaca preuzeli njegov dalmatinski zavičaj. Pavlovića Lučića su pustili na slobodu i to nakon tri godine samostanskog zatvora. Vrfatio se u rodni grad a Andriji Dorotiću su zamjerili što ga nije odbranio jer je to mogao nego je stao na stranu nekih bečkih cenzora u tom apsurdnom slučaju.U svijesti dojučerašnjeg uznika promijenila se percepcija Francuza, uopće osvajača. Francuzi koji su mu bili znak za Antikrista sada su mu bili osloboditelji.Bila su to luda vremena. Tako se dogodila još jedna neobična epizoda u života Ivana Josipa Pavlović Lučića. Nakon što je Marmont u lipnju 1807. ugušio pobunu Poljičana stigao je kao pobjednik u Makarsku. Pavlović-Lučić se tada na talijanskom jeziku u gradskoj katedrali obratio puku, pjevao se Te Deum a on je zahvalio francuskom vojskovođi i to ne običnim riječima nazvao ga je velikim osloboditeljem, Ahilom, mačem nepobjedive francuske nacije i usporedio s Fabijem Maksimom Kunktatorom. I na kraju naš je književnik posvetio rusku topovsku kuglu što je uletjela u makarsku katedralu i oštetila škropionicu. Bilo je to vrijeme kad je postao dopisnikom slavne pariške Accadémie des inscriptions. Trenutak je to epifanijski jednog književnog života u nevremenu. Pavlović-Lučić otisnuo je 1808. knjižicu s vlastitom bibliografijom, u kojoj je

880

pobrojao 25 latinskih djela, 14 talijanskih i 20 ilirskih, naglasivši da posjeduje i više neobjavljene rukopise.

Po upornosti kojom je kad su drugi odustali pisao latinskim jezikom izdvajao se Makaranin Josip Čobarnić, jedan od posljednjih hrvatskih pjesnika latinskoga jezičnog izraza rođen 1790. koji je počeo latinske stihove pisati već u drugom desetljeću 19. stoljeća. Ovaj svećenik studirao je u Padovi a u Dalmaciji je predavao grčki i latinski jezik, ali i biblijske znanosti u sjemeništima Splita i Zadra. Kroz čitavo jedno desetljeće on je vodio Arheološki muzej u Splitu dok je ovaj bio smještan uz istočne zidine Dioklecijanove palače. Na svoj je način bio nastavljač svoga zemljaka Ivana Pavlović Lučića pa je potaknut njegovim naukom o mučeništvu napisao poemu o Martyres Salonitani a opjevao je u sličnim poemama i povijest zadarske Ecclesia Jadertina i splitske crkve Ecclesia Salonitana i Martyres Salonitani. Za života Čobarnić nije objavio svoje životno djelo ne zato što to ne bi stigao nego valjda jer nije želio.Radi se o veliki latinskom ep kojem je u središtu život cara Dioklecijana, to je svojevrsnu Dioklijada u kojoj se prije svega opjevavaju progoni kršćana,zatim čudesan prijelaz careve kćeri Artemije na kršćanstvo i konačno završno carevo ludilo i smrt. U svome epu ovaj se Makaranin služio umetnutim dijelovima, onako kako je to naučio čitajući Gundulićeva Osmana pa u njegovom Diocliasu dvorjanik carev Atanaije pripovjeda solinskom biskupu Petru prošle događaje ali i prostore pri čemu pisac koji je bio arheolog iskorištava naraciju kako bi pokazao svoju učenost. U drugom pjevanju njegovoga epa Atanazije razgleda Dioklecijanovu palaču pa je detaljno opisuje pružajući jedan gotovo realni arheološki izvještaj. U trećem pjevanju Čobarnić opjevava Dioklecijanovu smrt ponovno koristeći retrospekciju u kojoj se prisjeća slavnih trenutaka ali ga pritišću zločini koje je počinio sam ili su bili počinjeni u njegovo te skončava u ludilu, Čobarnić je bio posebno dobro obučen u latinskoj metrici pa je u svom epu o Dioklecijanu uveo čak osam različitih metara,

881

odnosno strofa pri čemu on tu polimetriju prilagođava sadržajnim dijelovima epa i njihovoj različitosti tako da u heksametrima opjevava sadržaje koji su povijesna istina, a u ostalim metrima one koji se odnose na fikciju.Zbog ove metričke raznovrsnosti Čobarnić je svoj ep nazvao carmen polymetrum, jer je on pravi metričlki vatromet kojim se hrvatska književnost opraštala od svoje originalne latinističke epike.

Inače je političkom konzervativizmu Andrije Dorotića i drugih Dalmatinaca iz njegova vremena, kao i njihovim domoljubnim stavovima o potrebi ujedinjenja hrvatskoga sjevera i juga bio donekle blizak najbolji dramski pisac hrvatskoga prosvjetiteljstva, Zagrepčanin Tituš Brezovački. I on je imao negativan odnos prema političkim i kulturnim projektima francuskog jakobinizma ali i radikalni doživljaj jedinstva hrvatskih zemalja. O tomu, doduše, tragova nema u dramskom opusu ovoga ćudljivog klerika ali ih je mnogo u njegovim latinskim i hrvatskim stihovima. Rodio se 1757. i nakon studija u Pešti i profesure u Varaždinu radio je kao biskupijski svećenik u Zagrebu gdje je bio u sukobu s biskupima koji su tvrdili da mu mise prekratko traju, da se ne priprema za propovijedi i da ne živi u skladu sa sakramentima. U stihovanoj književnoj ostavštini Tituša Brezovačkog ističe se programatska latinska elegija s naslovom Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koju je posvetio banu Ivanu Erdödy ju s nakanom da hrvatske zemlje ne bi ostale bez svojih kruna, a i bez kralja Leopolda Ugarskoga. Nastala u vrijeme donošenja važnih odluka o samostalnosti hrvatskoga javnog života, ali i u vrijeme sve veće vezanosti s Ugarskom, ta pjesma Tituša Brezovačkog jedan je od najjasnijih istupa protiv sve jače i agresivnije madžarizacije:

Našega spasenja nado od nekada jedina, bane,

Ovamo dođi brzo, i ne daj nam propasti sasvim!

Dalmatinac, Slovinac i Hrvat, odani kliču:

Ban će uskoro našoj doskočiti nevolji i zlu(…)

882

I gle strašna zločinstva, gdje bezbožna družina hoće

Da nas, kraljice sve tri, sad kruna kraljevskih liši,

K tomu hrvatsko ime i narod hrvatski zatre.

Dalmatinca, Slovinca već neće biti ni jednog,

U skitski hoće narod i jezik da se prevedu,

Divljačke običaje od njega i uredbe prime.

Kakav vas obuze bijes, o građani, kakva li ludost,

Da taj tegotni jaram na vratove mećete sami.

Slobodna kraljevstva mi smo, a tko se stidi hrvatstva,

Neka se Hunima divljim pokorava i nek im služi.

(…)Ako savez želiš, o Hrvate, želi ga takva,

Države sreću i posle u svojim da rukama držiš,

Da ti ne bi drugi, zaželiš li promjenu kakvu,

Pr'ječio možda ono izvesti što te je volja.

Ono što tadašnjim hrvatskim političarima nije bilo jasno ili su se bojali izustiti Tituš je Brezovački vidio sa savršenom preciznošću. Lucidna je i pjesnikova satira Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči koju je cenzura zbog političke izravnosti zabranila. Brezovački je opsesioniran odupiranjem ugarskoj najezdi koja je bila potaknuta idejama Francuske revolucije i njezinim etničkim programom. Hrvati su u tom trenutku morali birati između madžarske verzije jakobinizma i autohtonih ideja o samostalnosti, između utapanja u modernu madžarsku naciju i borbe za vlastiti identitet. Tragedija tog naraštaja bila je što u isti mah nije mogao izabrati jedno i drugo nego se morao odrediti između jakobinstva i nacionalnih interesa, i u tome što su samo rijetki znali pronaći

883

ravnotežu. Brezovački je više od postizanja osobne ravnoteže znao naslutiti narodnu budućnost. Jezično su vrlo vidovite dvije njegove deseteračke pjesme Uspominak upelavanja milosrdne bratje i Pisma Juri Rožiću u kojima nasljeduje jezik i dikciju Andrije Kačića Miošića i pokazuje da pitanje jedinstva hrvatskih zemalja nije samo političko nego prije svega kulturno pitanje. U sricanju ovakvih stihova Brezovački je u hrvatskoj tadašnjoj književnosti sve manje bio usamljen:

Junak Rožić rožu mladu snubi,

u njoj kripost i dobrotu ljubi;

uzimle ju za svu zaručnicu,

z njom se vinča po svojemu stricu.

Ejda pjevaj na vas glas veselo

sve kuliko jest na Lipi selo;

jer stric parok svog bratinca vinča

pridaje mu u divojki kinča.

Jošter zapis od svoje desnice

daje kano otac zaručnice,

ter s tim kaže, kad ga ljubit znade,

da mu svoja sva s divojkom dade.

Aj divojko zmed sto divojaka!

kad si srično došla za junaka,

za junaka od starog plimena,

884

dričnog srca, viteškog imena.

Na tom mjestu, spominjući mladoženjino staro pleme Brezovački citira stihove iz Kačićevog Ragovora ugodnpog naroda slovinskoga u kojima se spominje da su Rožići bili roda junačkoga, da su branili krunu dužda mletačkoga, da su viteški vojevali protiv Turaka.U blizini Tituša Brezovačkeg nove je suverenističke poglede na književnost ali i na političku stvarnost tadašnje Hrvatske izlagao i Karlovčanin Josip Šipuš u knjizi Temelj žitne trgovine, u kojoj je 1796. zastupao ideju da tri hrvatska dijalekta moraju naći svoj srednji i od svih prihvaćeni standard. Šipuš piše iz ozračja nacionalne ideologije francuskih revolucionara ali i iz želje da jezičnom unifikacijom podupre jačanje trgovine u hrvatskim zemljama i da afirmira njihovu međusobnu povezanost:

Kajti pako naši kniževni i učeni ljudi nit gramatike nit sintaksiša od velike vindar potribe i fajde za naš jezik nejmadu, za koje nit ufanje do skorom ne pokazuje se. Mogućnost pako u kratkom vrimenu i z manjšom mukom sada spraviti vidi se, nego Ingleze, Francuze i Nemce u njihovu početku stajalo jeste, dok njihovi učenici obštinske takove knjige složili i svome narodu van izdali jesu

Šipušev spis, samo naoko ekonomski, bio je glas srodna onima koji su poput Tituša Brezovačkog u svojim književnim djelima stvarali čvrsto tlo za kasniji narodni i jezični preporod. Premda mu je rad u području političkog vizionarstva vrlo važan. ostat će Brezovački prije svega zapamćen kao odličan dramski pisac. Prvi njegov dramski tekst Sveti Aleksij objavljen je u Varaždinu 1786. i slijedi strukturu tadašnjih školskih isusovačkih dramatizacija svetačkih života. Ta razina i nije najvažnija u tom prvjencu Tituša Brezovačkoga koji je više od svega drama onodobnog sentimentalizrna. To je tekst u kojemu se kroz četiri čina priča povijest o čovjeku koji je usred konzumacije prve bračne noći napustio voljenu ženu pa je onda on, bogataš, odlučio živjeti životom siromašnog pikara:

885

Ah, živet neču več, nit sreća mi dopušča,

Ar z neba ošter meč prot meni se ispušča,

Kad cvet me mladosti za male radosti

Cenu prodava se, svetu izdava se.

Nut v prazne ljubavi i sveta vkanlivosti

Nude se gizdavi snuboki nestalnosti;

Vu zlatom vremenu, po jarme bremenu

V grob se porinuti, moram poginuti.

Nesreća vojuje prot prvom dobe cvetu,

V nestalne kraluje mogućnosti na svetu,

Želi me vkaniti, dneve prikratiti,

Ke vživat v mladosti želim prez žalosti.

Ah, vugnut bude se, kinč čuvati mladosti,

Naj zahman trude se, ki v sreće nestalnosti

V pogibelj siliju, dobe ne miliju

Vreme pogubiti za sveta ljubiti.

Na kraju se neprepoznat vratio u očinski dom gdje je na koncu, kao prosjak, pod stubama očinske kuće doživio dirljivo prepoznavanje, a sve u duhu Aristotelove dramaturgije i dostojno Odisejeva povratka Penelopi na Itaku. Drama o svetom Aleksiju genre je slika onodobnog života, u njoj ima dobrih komičkih prizora i ona je bitna inovacija u hrvatskom kazališnom životu. Još su važnije bile druge dvije

886

komedije Tituša Brezovačkog koje su nastale u Zagrebu nedugo prije piščeve smrti 1805. U tročinskom Matijašu Grabancijašu dijaku pisac se inspirirao pokladnim i pučkim teatrom i njegovom grotesknošću. Matijaš koji je izučio dvanaest škola ali i onu trinaestu u kojoj se studirala magija, varijanta je zagrebačkoga Fausta koji se našao u središtu ove drame koja miješa stilove i tonove, u kojoj se dodiruju najraznorodniji sadržaji i u kojoj se s dotad nepoznatom realističnošću ocrtava društveni život Zagreba, tada već središnjeg hrvatskoga grada. U dramskom svijetu Grabancijaševu ima mnogo karnevalskog ludizma, animalnih pretvorbi, lakrdijašenja, batinanja i pljuvanja:

Matijaš:Kaj vam je?

Jugović:Je, kaj mi je. Poglejte samo kakvog je prasca z mene napravil.

Matijaš:Gdo?

Jugović:Ov osel stari.Nut kako me je vsega od pet do glave popluval.

Matijaš:Ha,ha,ha, to je za vcrknuti od smeha.Pak kak se je to pripetilo.

Jugović:Ah, kaj me pitate. Ja sem ovde v kutu stal, on pak, kada mu je na pamet došlo, plunul je na me i vsega me je popluval;oči, zubi, vuha, oprava, vse je jeden hraček.I je li ga nesreća nosila ravno vu on kut pluvat.Ni mi tuliko za drugo,kuliko mi je za opravu.

Matijaš:Zakaj si niste dole počepnuli?

Jugović:I to sem včinil,ali mi je ravno onda prav v zube plunul.I kakvu sam goder figuru napravil, ravno da bi me videl, vsigdar me je zgodil.

Matijaš:Ha,ha,ha.

Jugović:Ah, vraga li se smejete!

Matijaš:Ha,ha,ha,to je lepa komedija.

887

Drama je nekom vrstom obrnutog moraliteta u kojemu se sudi ljudskim manama i vrlinama i gdje se apstraktne osobine uvlače u karnevalsku stvarnost. Brezovački u Matijašu nije stvorio revolucionarnog Figara iz čijih bi usta trebalo čuti prosvjetiteljske ideje. Scenske žrtve Grabancijaševe nisu ideje nego su primjerci iz zagrebačkoga antropološkog muzeja. Ta komedija kad je 1804. napisana i izvedena, bila je do tada najuvjerljivija scenska slika malograđanskog Zagreba. Posljednji piščev književni tekst je komedija Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov kroz čijih pet činova pisac na način tada pomodnih plačljivih komedija razvija priču o dvojici izgubljene braće. Brezovački ne prihvaća radikalni zaplet o razdvojenoj braći koja bi zato jer su blizanci, a zbog fizičke sličnosti, upadala u neobične i vrlo neugodne situacije. Odbacuje shemu o dobrom i o dijaboličnom bratu jer ga nije zanimala komedija situacija nego dobrota njegove scenske braće i njihovo završno sentimentalno prepoznavanje. Svoj glas smjestio je autor u figuru Diogeneša koji je sluga dvojice gospodara ali na koncu i pronađeni sin, onaj koji je dramu počeo kao sluga, a završio je u sentimentalnom ključu onodobnih larmoyante komedija izgovaraj ući tekst o dobroti i govoreći glasom razuma i sentimenta. Diogeneš, taj izgubljeni scenski sin, bio je u svemu vrlo srodan Titušu Brezovačkom, također izgubljenom sinu hrvatskog teatra, rasnomu dramskom piscu koji nije imao pravu pozornicu. Bio je Brezovački politički vizionar koji nije imao političare da ga slijede, bio je svećenik u epohi antiklerikalizma, u vremenu u kojemu to nije bilo najpoželjnije zanimanje. I uza sve proturječnosti ostavio je čvrst i utjecajan opus jer u svojim kazališnim nastojanjima nije bio usamljen.

Sačuvalo se, naime, iz vremena Tituša Brezovačkog čak tridesetak komedija pisanih kajkavskim dijalektom, pretežito za potrebe sjevernohrvatskih sjemeništa ali ponekad i za nešto otvoreniju scenu Plemićkog konvikta na zagrebačkom Gradecu. Većina tih dramskih tekstova nije bila izvorna. Pisci su posezali za njemačkim

888

suvremenim autorima, najčešće za Kotzebueom čija je Papiga bila hit, ponekad i za Talijanom Goldonijem po kojemu je napravljen Ljubomirović ili priatel pravi, te jednom i za Molièreom od kojega je preuzeta tema o građaninu plemiću u vrlo dobro napisanim Činima Barona Tamburlana. U izvedbama tih adaptacija koje su bile lokalizirane u zagrebačku ili krapinsku, varaždinsku ili čakovačku sredinu žene nisu glumile pa je to bitno utjecalo na stanovite redukcije i pojednostavnjenja koja su anonimni pisci tih drama bili prisiljeni poduzimati.

Sve do prvih godina osamnaestog stoljeća rad se hrvatskih književnika u svim naraštajima i regijama inspirirao i odmjeravao prema poetičkim utjecajima s Apenina. Bilo je to posve logično jer je talijanska kultura od humanizma i renesanse držala monopol europske središnjosti. Ta se naraštajima notorna činjenica počela radikalno mijenjati od sredine 18. stoljeća prodorom prosvjetiteljskih, neoklasicističkih i romantičarskih ideja koje su posve jasno pokazale kako se središte europske duhovnosti preselilo s one strane Alpa.To premještanje težišta neće naravno značiti da hrvatski pisci neće u tom novom vremenu s velikim žarom, svejedno da li su oni bili značajni autori ili tek njihovi suputnici, reinterpretirati i asimilirati te nove ideje kao da su njihove i kao da su oduvijek nacionalnoj tradiciji bile primjerene.Uz to dio hrvatskih književnika i njihovih čitatelja neće te inovacije uzeti kao neupitne pa će s njima polemizirati, pokušavati ih umanjiti ili odbaciti ali sve s jednim ciljem da se u cjelini stvori jedan tipični samo hrvatski nacionalni duhovni amalgam što u tom dobu bilo i lako i teško, s jedne strane bilo je to doba prvog kozmopolitizma i mondijalizma a s druge vrijeme nacionalnih zrenja i stvaranja modernih državotvornih svijesti. Ne slučajno pitanja zajedničkog standardnog jezika hrvatske nacije našla su se u samom središtu onovremenih duhovnih kretanja, ali isto tako učeni su hrvatski pisci ili samostalno ili jer su od vladara dobili takve zadatke počeli pisati tekstove koji su promovirali jednu novu viziju hrvatske nacionalne a

889

time i državne svijesti. Jedan od autora koji se našao usred takve zadaće bio je zagrebački kanonik i historičar Adam Baltazar Krčelić koji je upravo sredinom stoljeća dobio zadatak da za potrebe dvora Carice Marije Terezije da rasvijetli povijest i prava hrvatskih kraljevina i zemalja, posebno Dalmacije, te da pokaže kako ona bez ostatka pripada hrvatskoj a time habsburškoj kruni.U tu svrhu Krčeliću su vlastodržci predali rukopise koji su nekoć pripadali Pavlu Riterru Vitezoviću a koji su se čuvali u ugarskoj dvorskoj kancelariji.Krčelić je počeo raditi na tim poslovima ali u početku kao da nije najbolje znao provjeravati nešto starije tvrdnje Filipa Grabovca ili Amdrije Kačića Miošića kako su njima Dalmacija i Krovacija dva ritka kamena i koji su Dalmaciju tada još pod mletačkom vlašću nazivali provincijom nad kojom stoji krilo principovo. Ipak Krčelić je nakon dvadeset godina dovršio ono djelo koje mu je naručila carica pa je sačuvano jedno njegovo pismo u kojem 1768. moli savjet od svoga prijatelja Franje Adama Kollara, tada dvorskog činovnika, da mu pomogne u sastavljanju pisma carici sad kad je rukopis zgotovio. Savjet je prijateljev bio da svakako kaže i učini jasnim da je glavna nakana njegovoga rada da Dalmaciju obrani od Mlečana te mu savjetuje da kaže u predstavci kako je on svoje djelo napisao protiv Ivana Luciusa koji se nije ustručavao dokazivati da je Venecija imala stoljetna prava nad Dalmacijom. Marija Terezija prihvatila je piščevu posvetu a on je objavio svoje djelo De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares u Zagrebu 1770. U svojoj posveti Carici naglašava Krčelić da je svrha njegovome djelu braniti prava krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i isto tako Srbiju. Njemu je poznato da je još Leopold I. na istu zadaću pozvao Pavla Rittera da brani pravo krune na Dalmaciju, ali on tu obranu nije dovršio.Krčelić je u uspjeh svojih izvoda bio posve siguran pa doslovno kaže kako će se vidjeti da je on sada učinio ono što prije njega nije učinio nitko od sinova hrvatskih.On veli da neće nadalje napadati Veneciju jer da prema njoj gaji poštovanje ali će upravo iz mletačkih pisaca iznositi pravo svojih vladara na Dalmaciju jer je

890

kako Krčelić izravno veli carsko pravo na Jadransko more posve izvjesno i ma tkogod ga posjedovao ono je vlasništvo svete krune ugarskoga kraljevstva i apostolskih vladara. Da su upravo u vrijeme objave Krčelićeve knjige na bečkom dvoru bili vrlo zainteresirani za istraživanje povijesne dokumentacije o Dalmaciji vidi se i po angažiranju jednog tajnog agenta koji je na talijanskom jeziku ispisao na tisuće strtanica o stanju gspodarstva,kulture i običaja te političkih ideja u Dalmaciji i Dubrovniku te je svoj spis predao carskoj kanecaliri u Beč pa se on i danas može naći u dvorskom bečkom arhivu. Uostalom nije rasprava o državnopravnoj pripadnosti dalmacije hrvatskoj cjelini završila s Krčelićem nego je ona ponovno otvorena u vrijeme cara Josipa II. koji je , da je dulje vladao, namjeravao izravno od Venecije tražiti da mu uz ostalo vrati Dalmaciju jer da je ona stari posjed njegove monarhije. Uostalom samo koju godinu nakon Josipove smrti to se i dogodilo ali sada zbog Napoleonova osvajanja Venecije i kasnijeg raspleta oko prava na Dalmaciju. Uostalom i Hrvatski je sabor na svom glasovitom zasjedanju 1790. na kojem su se iz taktičkog razloga Hrvati odrekli autonomije te izravno stavili pod vlast Ugarsku, donio zaključak da će to tada utvrđeno stanje Hrvatskoj biti privremeno to jest da će ono postojati samo dotle dok se natrag ne osvoje dijelovi Hrvatske što ih sada drže Turci i Mlećani. Pri tomu je jasno da su sabornici bili mnogo ambiciozniji od mađarskog pisca Samuela Timona koji je 1754. godine u knjizi Imago novae Hungariae pod imenom austrijske(a ustvari ugarske) Dalmacije nabrajao ove gradove Rijeku, Trst, Bakar, Kraljevicu, Senj i Podgoru.Naravno hrvatski su sabornici 1790. mislili na mletačku Dalmaciju koja je sezala do Neretva a onda i na tlo Republike dubrovačke što nisu spominjali ali što se i teritorijalno i upravo uskoro povezalo s Dalmacijom a time i Habsburškom monarhijom.

Pred samu svoju smrt opozvao je car Josip II. gotovo sve svoje reforme pa je i u banskoj Hrvatskoj 1790. bio uspostavljen staleški

891

ustav. O vremenu neposredno nakon careve smrti svjedoči u svojim memoarima pisanim na njemačkom jeziku Adam Oršić koji opisujući događaje iz svoje obitelji posvećuje i pozornost domaćim političkim prilikama.Oršića je smetala navodna raskoš i pokvarenost tadašnjeg društva što se po njemu počelo pogubno širiti Hrvatskom nakon 1770. od kada su se mogle vidjeti na ulicama gradova najsjajnije karoce, srebrno posuđe, krasne livreje, brojni teklići i francuski kuhari.Bilo je to doba kad su, veli Oršić, ekselencije, magnifici i dame počeli iz Beča dobavljati skupocjenu robu, priređivati ukočene ali vrlo galantne zabave pa kad je Varaždin a on najviše govori o njemu postao mali Beč:

Društvene zabave , redute i komedije poznavali su samo oni Hrvati, koji su bili u Grazu ili u Beču.Isto tako nije nitko zbog zabave odlazio zimi u grad.Veselo su se slavile krstitke,imendani i rođendani.Gospoda i umućniji plemići pozivali bi svoje susjede, pa bi se noćima plesalo uz dvije violine i jedan cimbal.Gdje bi kuća bila premalena za mnoštvo gostiju,muškarci bi spavali zajedno na slami u velikoj sobi,a žene, dvije po dvije,na jednome krevetu;kroz dan rijetko bi se igrale karte, već male igre.Na stol su se iznosila dobra i mnoga mesna jela, torta i pašteta bile su najotmjenija jela;dugo se sjedjelo kod stola i napijalo u zdravlje svakoga….Ures je bogatih gospođa bila pletena haljina od jake svile, a prema imetku i nakit za svečane zgode;plemićke gospođice i sobarice zadovoljavale su se pletenom ili pamučnom haljinom;crna pregača od tafta bila je već blagdanski ukras. Žene su poznavale malo što osim molitvenika;razgovarale bi među sobom o kućnim poslovima,svojoj djeci i služinčadi.Kako su samo obrazovaniji Hrvati poznavali njemački jezik, govorilo se svuda hrvatski ili latinski.Raskoš muškaraca bijaše lijepo oružje, konji i jahaća oprema, i samo je zagrebački biskup posjedovao natkrivenu kočiju, inače se za svečane kočije nije znalo,ali uglednije su se gospođe i gospoda vozili u šestopregu, a imali su i dva hajduka…Oko godine 1770. počela se po Hrvatskoj širiti pogubna raskoš, koja je prelazila mogućnosti;naročito u Varaždinu, gdje bijaše sjedište

892

banskog vijeća, moglo se vidjeti sjajnih kočija najnovije vrste,srebrnog stolnog suđa, raskošnih livreja, tekliča francuskih kuhara.Ekselencije,magnifici i gospođe naručivali su skupe pomodne predmete iz Beča, održavali su veoma ukočene društvene zabave-ukratko Varaždin bijaše mali Beč.Ova je raskoš prelazila snage nacije i poneki, naročito gospodin g5rof Franjo Patačić, bijaše tako upropašten, da su njegova i ženina dobra morala biti prodana….Svatko želi posjećivati redute i kazalište,držati kočije, svaki mladić bez službe ili imetka lijepo je odjeven, slabo štuje starije ili po službi odlične ljude,ali većina ih nema ni imetka ni znanja,a kad je takav mladić u službi hoće da ima više časti i da bude bolji no što jest, premda je neznalica;Odatle nastaju prevare , a tu i tamo i krađe.Ni izdaci na metrese nisu neznatni.I ženska raskoš je dosegla vrhunac;redovito se naručuju najnoviji i najskuplji uresi,a sobaricu,komorkinju ili građansku ne može se po odjeći razlikovati od prve gospođe.Lijepe djevojke zarađuju na svoj način,a ljubavnik mora snositi troškove raskoši, zašto mu se vjerno iskazuje milost.Žene brbljaju uopće samo o modi, odjeća svake pojedinačno točno se motri;nakon godine dana zna se još, kakav je nakit ova ili ona imala ovom ili onom zgodom. Svoja sjećanja Adam oršić piše 1812. ali se ona na prethodno nekoliko desetljeća starije vrijeme.

Najvažniji politički događaj toga doba bio je zaključak Hrvatskog sabora u svibnju 1790. da Hrvatska sa Slavonijom ima i dalje ostati podvrgnuta ugarskoj vladi, to jest Namjesničkom savjetu kojoj je na čelu stajao palatin. Odlučeno je i predloženo da takav status bude samo privremen i da ima potrajati samo dok ne budu natrag osvojeni dijelovi nekadašnje Hrvatske što su ih držali Turci i Mlečani. Tako se dogodilo da je hrvatsko plemstvo uplašivši se od Beča i tamošnje germanizacije samo sankcioniralo inače neustavni akt Marije Terezije iz 1779. kojim su Kraljevine Hrvatska, Dalmacija i Slavonija podređene ugarskoj kraljevini. Najmudrijom glavom u tom trenutku u Hrvatskoj svakako nije bio ban Erdődy nego je to bio Nikola Škrlec Lomnički. On je u tim teškim godinama, u vremenu prepunom

893

narodnog posrtanja davao glavni ton hrvatskoj politici i bio njezin spasonosni korektiv. Njegov govor pred glavnom skupštinom Zagrebačke županije bio je tekst težak i opasan jer se zalažući se za hrvatsko državotvorstvo zalagao i za nerazrješivu vezu s Ugarskom. Sabornici toga vremena žrtvovali su upravnu i financijsku samostalnost Hrvatske ali se prije svega nisu odrekli municipalnih prava te su još glasnije tražili da se latinski jezik zadrži službenim jezikom u svim hrvatskim zemljama pri čemu se nationalne idioma croaticum zadržao još u vojsci koja je kao i vlada ostala neovisna o kruni jer ona kad se priseže priseže se

i hrvatskom narodu. Bilo je to malo za današnje oko ali u datim okolnosti bilo je to sve što su tadašnji sabornici i staleži mogli osigurati.U Budimu mnoge su točke što su ih Hrvati predlagali bile su primljene ali ne i prihvaćene pa je u tom smislu bio posve odbačen zahtjev o banovoj autonomiji kao i pravu hrvatskoh Sabora da sam predloži četiri kandidata za Bana koji bi onda mogao samostalno sazivati svoj sabor. Što se hrvatskoga jezika tiče Škrlec i njegovi suborci naišli su na veliki pritisak jer su Mađari kad su shvatili da će se germanizaciji najbolje oprijeti uporabom mađarskoga jezika počeli odbacivati javnost latinskog jezika. Hrvati koji su se time našli u vrlo neugodnom položaju mogli su se od germanizacije a sada i od mađarizacije braniti jedinim sredstvo a to je bilo daljnje inzistiranje na latinskom jeziku kao službenom jeziku njihove uprave ali uz to i pripremama da se čim bude moguće, kao i u Ugarskoj u mađarskim zemljama uvede vlastiti narodni hrvatski jezik. Zbog toga će u sljedećim desetljećima hasnovitost

pisanja vu narodnom jeziku biti središte hrvatskog nacionalnog programa.Upravo je Nikola Škrlec bio autor rezolucije koja u tom trenutku ističe veliku rasprostranjenost slavenskoga, dakle hrvatskoga jezika, u čitavoj Europi a onda posebno u Dalmaciji, Istri te Dubrovačkoj Republici a onda dodaje pisac rezolucije :nego i u

894

čitavoj Ugarskoj.Ovako u političkom tekstu iskazana misao o jezičnom jedinstvu Slavena u habsburškoj Monarhiji i na njezinim rubovima bila je novost i Škrlecov istup značio je početak novoga duha u tim prevažnim pitanjima. Škrlec u svojim pogledima na jezik ali i na položaj Hrvata u ugarskoj nije bio sam. Slično kao i on o ovoj je problematici mislio Josip

Keresturi, učeni Međimurac, čizmarski sin iz Štrigove , pjesnik i politički pisac, rođen 1739. godine. On je nakon isusovačkog novicijata u Beču , studija filozofiju u Grazu i nekoliko učiteljskih službi napustio Družbu te je kao laik studirao pravne znanosti. To što je isusovce napustio desetak godina prije njihovog raspuštanja pokazuje njegov i kasnije potvrđeni rafinirani politički predosjećaj. Pjesniku Keresturiju pripisuje se jedna od najslavniji hrvatskih napitnica Nikaj na svetu lepšega ni koju on nije zabilježio ali se ona pjevala mnogo već nakon njegove smrti. U Beču postao je Keresturi agens aulicus za Ugarsku i Transilvaniju pa je za vrijeme službe pokrenuo i uređivao na latinskom jeziku Ephemerides Vindobonenses, svojevrsne novine koje je posve približio reformnim pogledima na školski sustav što ih je obznanila Marija Terezija 1777. u tekstu Ratio educationis . Kasnije je Keresturiju Josip II. podijelio i plemstvo de Szinerszegh. Ovaj

ražalovani isuovac a uvjereni mason kodnog imena  Plutarchus napisao je niz pohvalnica svojim poslodavcima pri čemu mu je najvrjednija  elegija u čast Hrvatskog kraljevskog vijeća Elegia de Consilio regio pro Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae regnis Varasdini erecto  objavljena u Zagrebu 1767. Među Keresturijevim povijesnim i politološkim djelima dva su priručnika za državne službenike na latinskom i njemačkom jeziku, ustvari pregledi i komentari upravnih reforma i zakona Josipa II, a njegova knjiga De veteri instituto rei militaris Hungaricae  iz 1790. vrlo je temeljita

895

rasprava o ustanovama drevnog viteštva. To djelo odličan je povijesni pogled na ugarsku političku a još više vojnu povijest, na brojne

vojne pohode i ratove. Nakon smrti Josipa II. pisao je pod pseudonimima Eleutherius Pannonius i Joannes Pantophelius i to polemičke tekstove u kojima je kritizirao neke od Josipovih reformi osim onih koje su se odnosile na pitanja tolerancije i cenzure.U vrijeme kad se pitanje hrvatske i ugarske nacionalne nezavisnosti ali i međuzavisnosti otvorilo u sasvim novom svjetlu postao je Keresturi zagovaratelj političkog procesa koji su u javnosti pored njega artikulirali još Nikola Škrlec zagrebački župan u političkim rezulocijama,Šipuš u ekonomskim spisima a Tituš Brezovački u stihovanim političkim esejima. Čini se da se Keresturi za jednu oktavu više od njih zalagao kako je potrebno da Hrvati sačuvaju svoja prava ali ne tako što bi olabavili vezu s Ugarskom nego je i učvrstili.On je glasno tražio da se odbije zahtjev o mađarskom

kao službenom jeziku hrvatskih zemalja u Ugarskoj, zalagao se za pravedniji međunacionalni odnos među Hrvatskom i Ugarskom.Njegovi su spisi posebno nakon smrti Josipa II. imala znatan odjek u obje zemlje, ovaj kad je trebalo Hungarus a kad je bilo važno Croatus čini se da je prepoznao sve opasnosti nove situacije u kojoj su se Hrvati 1790. nakon pristajanja na posebne odnose s Mađarima našli. Premda je kao činovnik slijedio Josipovu politiku on je naročito u dijaloškom djelu Josephus II. in campis Elysiis 1790. iznio argumente protiv centralizma i geramnizacije kako Mađara tako i Hrvata.Napisao je pozdravljajući vlast novoga vladara Leopolda II. utopijsku moralnu basnu u raspravi Leopoldus II. in campo Rákos , a uz nju još i viziju Mirabilia fata u kojoj

fiktivni gledatelji kao i sam pisac na koncu shvate svoje dosadašnje pogreške, te se odluče preobratiti, čine pokoru i ispričavaju se što su mrzili Mađare. Njegova su djela bila jako čitana među Mađarima jer su ga ondje nazivali poeta et propheta Ungarus ne shvaćajući ipak da

896

je u njegovim pogkledima bilo posve izravno iskazano stajalište hrvatskih plemića onakvo kakvo je izloženo u svim saborskim dokumentima.Jer Keresturi je jedan od najartikuliranijih Hrvata svoga doba koji je znao izreći stav o važnosti narodnog jezika za identitet nekog naroda a uz to otvoreno je govorio kako je ono kraljevstvo u kojem se govori samo jedan jezik slabo i nebranjivo. O tomu su Mađari trebali , ali očito nisu, nešto više znati od Hrvata jer su jednom imali kralja i sveca Stjepana koji

je još u srednjem vijeku govorio kako su samo slaba kraljevstva ona koja imaju jedan jezik i jedan narod za svoje stanovnike. Pod kraj života 1793. Keresturi je u spisu Vindiciae cleri Zagrabiensis  branio još i zagrebački Kaptol što njemu kao masonu svakako nije bilo baš najlakše ali bila su to vremena kad je i takvo što bilo moguće . Keresturi koji je sebe ne jednom nazivao Mađarom još od trenutku kad je pristupio Družbi Isusovo izgovarao je načela koja su najavljivala hrvatski preporod, on je već tada kao mladić zapisao da su mu hrvatski i latinski prvi jezici a da tek osrednje poznaje mađarski i njemački. Bio je dobar Hrvat ali još bolji mađarski patriot .Njegov glas i zbog toga tipičan je za ovaj naraštaj hrvatskih intelektualaca , naraštaja koji nije znao izići izvan međuprostora u kojem su se hrvatski nacionalni interesi našli pod kraj 18.

stoljeća. U njega se može primijetiti značajan napredak političkih pogleda i kritičnost prema onomu što je sam mislio ranije a sve to bio je znak nekih novih vremena.Kad je umro poželio je biti pokopan u svom rodnom Dekanovcu kod Štrigove. Župnik je tom prilikom 1794. zapisao u knjigu umrlih da je pokopan čovjek koji je bio slava Međimurja. I to je bilo točno jer je on u većinu svojih tekstova unosio nedvojbene navještaje novih pogleda na hrvatsku slobodu i stvaranje njezine nacionalne ideologije. O tomu je li u toj djelatnosti nešto postigao danas je teško suditi. Zastupao je državnu uniju Hrvata i Mađara, zatim još više njezino proširenje prema

897

Balkanskom poluotoku .Bio je uz to svjestan da će mađarizacija za Hrvate imati jednako negativne posljedice kao nekoć germanizacija. Zato se zalagao da latinski bude lingua franca Ugarskoga kraljevstva jer se time neće vrijeđati dostojanstvo niti jednoga njezinog konstitutivnog naroda biti ali je Župnik koji ga je pokopao u onom posmrtnom zapisu nije o tomu ništa govorio valjda zato što je znao da je i po svojoj političkoj uzaludnosti Keresturijev život bio tipičan za njegovo konfuzno postjozefinsko doba. Keresturija je oplakao i poslao u budućnost uznositim riječima njegov prijatelj slavonski epičar Josip Krmpotić u poemi Cvil i suze nazivajući ga umirajuschim roditeljem. 

Dok su Nikola Škrlec i Josip Keresturi pokušavali izboriti ono što je u konzervativnom i zloćudnom političkom krajoliku Habsburške monarhije bilo moguće dotle je Tituš Brezovački komediograf, pjesnik i nestašni diocezijanski svećenik

zagrebački župnik osudio politiku kakva se sprovodila nazvavši suradnju s mađarskim plemstvom izdajničkim.U tom trenutku pod kraj 18. stoljeća bio je Brezovački najrelevantnijih književnikom kontinentalne Hrvatske pa je svojim stavom još jednom potvrdio staro pravilo da su hrvatski pisci uvijek točnije predviđali budućnost. Brezovački nije štedio nikoga jer on nije imao nikakovih razloga za obzir prema biskupu Maksimilijanu Vrhovcu za kojeg je rekao da je luteran niti prema Škrlecu kojega je nazvao bestidnim.  Riječ je o pjesmi u elegijskim

distisima Dalmatiae, Croatie et Slavoniae, trium sororum recursus ad novum Pro Regem Comitem Joannem Erdody koju je autor napisao početkom srpnja 1790. dok je boravio u Križevcima. U pjesmi se tri hrvatske zemlje obraćaju novom banu da ih zaštiti najprije od mađarskog presizanja, a onda se napadaju hrvatski političari. Bila je najbučnija manifestacija hrvatske narodne svijesti toga vremena, tekst koji je anonimno širen i široko čitan. Bila je budnica Tituša

898

Brezovačkog bezobrazna i žestoka, izrečena stilom kakav je još jedino u renesansnom Dubrovniku poznavao Marin Držić. Progovorio je Brezovački o Mađarima kao divljim Hunima koji pomagani od domaćih izdajnika sprovode svoj pakleni plan da se Hrvatima zatre ime i narod i jezik.Brezovački se u svojoj latinskoj budnici zalaže za cjelovitu Hrvatsku, za trojednicu koja je i slavnija i starija od Ugarske.Ni on nije dvojio o tomu kako bi Hrvati s Mađarima trebali biti saveznici ali je smatrao da bi trebali u

vlastitim rukama u okviru velike monarhije imati sve državne+- poslove. Imao je Tituš Brezovački u tom trenutku među hrvatskim piscima najjasniji glas nacionalnog borca. Svoje komedije on će napisati u prvim godinama 19. stoljeća ali sada u odsudnoj 1790. njegov je politički um izgovorio najtočniji tekst,izrekao je stihove visokog domoljublja , gorku satiru protiv čitavog jednog plemićkog naraštaja, pa i svećenstva među njima, koji su, kako im je poručio Brezovački bili zločinački izdanak čestitih otaca.Pod prividnim epitalmijom napisao je Brezovački presudnu budnicu u kojoj tri

alegorijske mladenke a ustvari tri hrvatske zemlje ban dovodi do mladoženje cara Leopolda do kojeg se može stići jedino ukoliko se prevladaju brojne prepreke.

Žestoka reakcija Tituša Brezovačkog kao i osjećaj ovog usamljenog i vrlo talentiranog čovjeka da je došao trenutak u kojem će Hrvati morati buditi svoju uspavanu svijest imala je svoje izvore u stvarnosti.Naime nakon smrti austrijskoga Cara 1790. za kojega je maršal Kaunitz rekao da mu je taj čin bio nešto najbolje što je svom narodu mogao pokloniti, započeo je za Hrvatsku period u kojem je hrvatski sabor gubio značenje pa mu je jedinom brigom još ostalo kako će izbirati nuncije i kako da bez prigovora primi porezne izvještaje. Banska čast je izgubila svaku moć jer je on postao marionetom u rukama palatina to jest nadvojvode.Valja ipak reći da u

899

cječlini habsburške monarhije nije bio mnogo bolji ni položaj mađarskih plemića i njihove inteligencije jer se taj posebno

zaoštrio u doba Napoleonovih ratova koji su ojačali na tlu carevine centralizam.Jer dok su Europu krojile francuske konjice i dok je svjetska politička pozornica bila tek Napoleonov marionetski teatar i Hrvatima i Mađarima bilo je logično da na bečkom dvoru traže spas i utjehu.Ipak domaći su moćnici u Hrvatskoj dobili upozorenje kako im s vlastitim narodom neće biti lako.O tomu su im se upozorenja pojavila na brojnim letcima i u stihovlju profrancuskih borbenih pjesama. Jedna se takva pojavila usred Zagreba na takozvanom stablu slobode 1794. usred Harmice i središnjeg trga . U tom proglasu

hrvatskim se pučanima tumačilo da nema razloga da idu u rat protiv Francuza jer da su ovi narod slobodoljubiv koji se bori za jednakost:

Zakaj išli bu Horvati

Prot Francuzu vojuvati

Ki vas nigdar ni zbantuval

Kak vas svaki bu valuval.

Bila je stvar s tim lecima više nego ozbiljna pa se jedan od njih našao na istražiteljskom stolu dok su ovi vodili istragu protiv biskupa Maksimilijana Vrhovca čovjeka koji jest bio rodočelnikom tadašnjih hrvatskih masona ali koji je poput Vitezovića prije njega shvatio da nema narodnog buđenja i jezične samosvijesti bez tiskanih medija. U toj istrazi Vrhovac

se uspio opravdati što mu i nije bilo lako jer je bio povezivan s grupom urotnika koji su na kraju tih procesa u Budimu bili egzekutirani a koji su spremali urotu na osnovu revolucionarnog teksta što su ga nazvali Katekizmom. Uz to u pobunu je čini se bio

900

uključen i moćni Ivan Drašković za kojeg se pričalo da potpiruje bunu na Vojnoj krajini, govorilo se i da ga biskup Vrhovac pomaže kako bi domovinu i njezine zakone stavili iznad kralja.Ovi ljudi doista su u to doba zagovarali obveznu milostinju za potrebite a uz to ispovijedali su potrebu jednakosti svih ljudi neovisno o staležima kojima su pripadali.

Moćni Ivan Draškovi, zatim u Ugarskoj ubijen Ignjat Martinović, biskup Vrhovac i brojni njihovi drugovi nisu u toj raboti bili osamljeni. U isto vrijeme, naime, bečke su vlasti u Beču ispitivale Dubrovčanina Tomu Baseglija o njegovoj navodnoj urotničkoj organiziranosti ali je ovaj u toj istrazi oslobođen pa se uskoro i vratio u rodni Dubrovnik.

Masona i podupiratelja francuske revolucije bilo je u Hrvatskoj i među svećenstvom pa je tako na krajnjem jugu hrvatskih zemalja u Budvi djelovao svećenik Antun Kojović koji je s oduševljenjem govorio o pokretu slobodnih zidara i revoluciji. Taj sredinom 1 stoljeća  rođeni budvanski plemić ostavio je iza sebe rukopisnu zbirku kvalitetnih stihova Versi ali rime slovinsche. Antun Kojović bio jer usamljeni književnik ali način na koji je stvarao hrvatske stihove pokazuje da je jako dobro svladao žanr burleskne poezije.Ogledan mu je tako ovaj Testament Karnevalov iz 1802. godine:

Na iljadu osansto i godine dvije,Videći ja čisto da mi stanja nije,

Na četrnaest febrara, dan nedjelja,Pun trbuh pršuta, slanine i zelja,

U poznanje bistro i pamet zdrava,Svjedok mi Lazo, Đuko, dva ne rđava!

Riba neka je unaprijed za latine,Zabijat nemaju pretile kline!

Ostali narod (znan da je muka),Nek žvače kruva su perion luka.

Svak ima očistit zube i utrobu,

901

Pripravit mjesto fađoli i bobu.A potom da se zna: u moja godišta

Biše nedaće, ne mogah steć ništa.Imam dat Muju, mimo planine,

Sto grošah zdravijeh, za tri slanine,Dvadeset za zelje i skorup Kandiji,

A petnaest libar nje braju Andriji.Na njeku butigu za jedan žmulić

Davno mi stoji britva i kosjerić.Tu skoro za kvartuč krasne rakije,

Sastavih, uzonje, čarape dvije.A kako je bila ljetos nedaća,

Bogme, nije doma ženi opregljača.Neka je odkupi, rad toga ostavlja,

Da s kin god otće, da se zabavlja.I testir, suviše, da može piti

Iz tuđe ćese, kad može joj biti.

Antun Kojović autor je i jedne stihovane drame iz 1813. Smiješni razgovor ili mala komedija, italijanski farsa. O događajima svoga vremena napisao je vrlo sadržaj Giornale di Budua, dnevnik na talijanskom jeziku u kojem za jednog svećenika i još k tomu plemića izlaže vrlo revolucionarne nazore o događajima u svijetu i vlastitoj okolini. Nije nikako slučajno što su i nad njim vodili istrage samo se progoniteljima učinilo da on u udaljenoj Budvi baš i ne može nanijeti neku štetu svjetskom poredku. Da je u svojoj sreini imao prave publike mogao je Antun Kojović biti jednim od zanimljivihih

onodobnih pjesnika:

Il’ im može, il’ im ne može biti,Neka se u Budvu dođu napiti,

U dan kad počijeva ralo i motika,A ginj stoji kroz grad, buka i rika.

Neka ne reku: nemamo od kuda,

902

Bez čudna, nenadna, veljega čuda.Tk’ ima u kuću sjeme od šenice,

Dobavit može dvije–tri šestice.Nož nožnicom, fišeci, bogme i struka,

D’ ostanu u krčmu, to nije bruka!Antun Kojović zanimljivi memoarist i pučki pjesnik umro je u Budvi u dubokoj starosti 1845. godine.

Posve u drugoj situaciji bili su političari iz kontinentalne

Hrvatske među kojima je posebno pažljiv s riječima morao biti nikola Škrlec u to vrijeme svakako najbolji hrvatski političar koji je dobro ocijenio da zemlji da bi osigurala samostalnost treba ekonomska nezavisnost. Po tomu bio je on moderan čovjek jednako koliko i Maksimilijan Vrhovac.Što se uređenja hrvatskih interesa tiče Nikola Škrlec bio je svjestan da mu je uređenje Sabora i uopć predstavničke demokracije politički prioritet jer jedino je ta krovna ustanova mogla provesti reforme koje će biti u interesu hrvatskoga naroda i koje će nadići razinu brbljive svjetine .Posvema je logično što su i Vrhovac i Škrlec bili na bečkom dvoru nepopularni tako je poznato da je kralj

Lepolod za biskupa kazao da je čovjek s mnogo talenata i profinjen ali da je sumnjiv a za Škrleca je izravno Car govorio da je čovjek nesmotren, nagao, nepredvidiv i veoma opasan. U međuprostor između umjereno sumnjivog Vrhovca i veoma opasnog Škrleca smjestila se budućnost Hrvatske koja je jednog jutra a bilo je to 4. svibnja 1794. visila je na stablu slobode i bila upisana na natpisu kojega je ntko sročio njemačkim jezikom da ga razumije i Leopold a na kojem je pisalo:Neka živi sloboda i jednakost.U takvoj je klimi bila tiskana i jedna važna knjiga koja je nekim svojim rečenicama i općim svojim duhom zagovarala Škrlečevu ideju o hrvatskoj ekonomskoj nezavisnosti.Bilo je to djelo Josipa Šipuša objavljeno 1796. s naslovom Temelji žitne trgovine u kojem ovaj pisac koji je dobro

903

poznavao suvremene ekonomske nazore Adama Smitha te aktualnih fiziokrata, ideje raširene u dalmatinskim akademijama i slavonskim kućanstvima, pokazuje načela na

kojima bi se trebala riješiti nestašica žita u Hrvatskoj. Billa je ta nestašica jednim od središnjih problema tadašnjeg gospodarstva pa Šipuš vrlo razložno predlaže da se intervgenira ograničenjem izvoza i reguliranjem cijena a sve posredstvom državnih skladišta. Šipušev zahtjev za javnom gospodarstvenom intervencijom u teksturi njegove knjige povezan je s nizom mjera koje se odnose na prometnu infrastrukturu a nije ovom piscu njimalo nevažno rješenje jezičnog pitanja koje on vidi u standardizaciji to jest uvođenju jedinstvenog književnog jezika za sve hrvatske zemlje to jest dijalektusa kakvog svak u pisanju knig držati bi se moral. Pri tomu je njemu najbolji primjer jezična politika njemačkih

zemalja koja pomaže u nacionalnom jedinstvu Njemaca. Ovaj fizokratski ekonomist svoju vidovitost iskazuje u zahtjevu za opismenjavanjem širokih pučkih slojeva a onda on kajkavac ostavlja otvorenim pitanje 6zajedničko dijalektusa koji će se izabrati.Kao što je Tituš Brezovački vjenačavo tri hrvatske sestrice tako je Šipuš tekst svojih temelja otvorio ideji trojedinice u kojoj će se Dalmacija pridružiti banskoj Hrvatskoj i zajedno sa Slavonijom ostvariti preduvjet za buduću integraciju cjelovite i multikonfesionalne Bosne. Već u ovom vremenu pojavio se šum u doživljaju jednog ključnog pitanja za razvitak ideje hrvatske državnosti. Bio je to problem da se s jedne strane Dalmacija, Hrvatska i Slavonija promatraju kao posve odijeljena područja dok se Bosna od njih odvaja. Taj pogled posljedica je višestoljetne zatvorene granice između

Bosne u hrvatskih zemalja. Još od Šipušova vremena bilo je bitno ali ne uvijek i ostvareno da se usprkos predrasudama uvijek kao jedno promatraju svih pet tih područja i Bosna s Hercegovinom, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.Ovako razmišljati postajalo je lakše kada se

904

gospodarstvo toga prostora počelo promišljati kao zajedničko ili se barem maštalo o njegovom ujedinjenju. Tomu su hrvatske ljude učili spisi Adama Smitha posebno njegova knjiga The Wealth of Nations .An Inquiery into the Nature and Causes u kojoj novo zajedništvo temeljilo na jednoj do tada neviđenoj sistemaizaciji društvenih slojeva i to prije svega na one koji žive od plaća i one koji žive od profita.Hrvatski se prostor sve više počeo doživljavati kao tržišni, kao jedinstvena pozornica jednog

novog tipa ljudskih odnošaja, jedne nove komunikacije u kojoj je načelo sadašnjosti postajalo važnije od preživljavanja starog režima. Premda se nalazila na rubu industrijalizacije i na teritoriju koji će još dugo biti razvojno zanemaren i u Hrvatskoj je počela jačati svijest o profitu i o potrebi da se on na način transparentan koristi za opću dobrobit. Sve to bilo je još uvijek u hrvatskim zemljama u povojima, bilo je prepuno kontradikcija ali su, što je nedvojbeno, postavljeni temelji jednog posve novog društvenog sistema koji je ekonomiste uvodio u samo središte javnih interesa.

Povijest je bila opsesija nekadašnjeg vojnog kapelana Juraja Antuna Belić Ligatića rođenog u Bribiru 1763.Taj Liburnus Croata kako se ponosno potpisivao studirao je filozofiju a onda je u sjevernoj Italiji sudjelovao kao kapelan jedne krajiške pukovnije u ratovima protiv Napoleona pa je u Alessandriji kad se već ondje našao tiskao dva poučna Razgovora prvi »od štime i uzvišenosti stališa vojničkoga«, a drugi »od osobite virnosti koju vojnik svojemu kralju dužan jest iskazati«.Kasnije kao rashodovani vojni kapelan on je bio župnik pa je život završio kao duhovnik u rodnom Bribiru gdje je ispisao 1824. jedan kompilacijski povijesni galimatijas u folio formatu s dugim naslovom Kratko ispisanje pomamne i kervotočne Francuzâ smutnje i

905

prinevirnoga njihovoga odmetnuća od svojega zakonitoga kralja Ludovika XVI. … Iz različitih piscev uzeto i svojim vlašćim kod rvanjih očigledstvom zamerkano i u jedno

složeno od bivšega mnogo godišća vojnikov od krajine karlovačke u latinskih etc. državah s Francuzim rvećih se kapelana, potom cvitkovićskoga i napokon brinjskoga plovana. Knjigu otvara moto koji glasi »U naših knjigah povijest se ne nahodi« što je opet povezano i s povodom koji je pisca nagnao na pisanje. Njemu je naime u ruke došlo neko njemačko djelo o događajima u kojima je sam sudjelovao pa se razljuti ili kako veli zgrožen tom pljuskom koja ga je tako ćestoko u srce udarila i ljuto ugrizla odluči da uzme crnopis, ulije ga u posudu i napiše svoju knjigu. Nažalost bribirski plovan nije uspio objaviti svoju

knjigu pa su to učinili drugi puno nakon njegove smrti. Belić Ligetić nije kako bi se očekivalo u svom rukopisu sakupio svoja iskustva i svoje doživljaja, toga je u njoj najmanje ali je zato preobilno prepisivao ili prerađivao podatke o najstarijoj francuskoj povijest. Najoriginalniji dio njegovog pisanja je onaj u kojem izvodi osobne misli o onomu što on naziva francuskim bezvjerstvom, dakle o revoluciji i teroru koji je po njoj nastao. Premda ne uvijek originalno ovo prozno djelo da je u Hrvatskoj bilo objavljeno kad je napisano predstavljalo bi svakako dobitak u inače oskudnoj hrvatskoj proznoj produkciji. Da Belić Ligatić nije bio osamljen u svom memoarskom i povijesnom radu, svjedoči doprinos Ivana Feretića rođenog na Vrbniku 1769. godine a čije su dva vrijedna djela jedan opsežni Komad skazanja i povidanja od grada i otoka kerskoga iliti veglskoga iz 1819 . o kulturnoj povijesti otoka Krka a drugo djelo ljetopisnog žanra pod naslovom  Litopisanja stvarnih dogojenih od 1792. do 1814, koje je nastalo pet godina kasnije

opisuje iz prve ruke događaje od franvuske revolucije do dolaska Krka pod drugu austrijsku vlast 1814. godine.I Feretiću je glavnom temom boravak Francuza na rodnom otoku i njihova nasilja prema

906

crkvama .Dirljive su stranice koje opisuju glad tadašnjih godina kao i veselje puka kada su mu francuski okupatori napustili zavičaj. Na jednom mjestu veli Feretić da su oni u ustih imali med a u repu badala. Sastavio je na hrvatskom, talijanskom i latinskom jedan literarni herbarij Kazalo bukvično s popisom i opisom različnih trava i stabala,ali riba i ptica, a njegova je i jedna stihovana kronika pod

naslovom Pisma od kervavoga boja, kijese dogodi u Italiji med cesarskom i franceskom vojskom. Ovaj preteča hrvatskih preporoditelja zapisao je ove prorčanske riječi: Danaska ovo ime iliričko, slavinsko, kroatsko iliti hrvatsko, zlamenuje jedan narod.Bio je Feretić jednako kao i Belić Ligetić neprijatelj svakog libertinizma ali oni su ljudi koji su iz svojih provincijskih očišta sasvim dobro mogli prosuditi da je francuski ilirizam znatno štetniji hrvatskim narodnim interesima od austrijskog slavizma kojega je u vezi s kulturnom politikom najbolje definirao Antun Mihanović u svom spisu iz 1815. Reč domovini od Hasnovitosti Pisanja vu Domorodnom Jeziku što je i temeljni dokument organiziranog hrvatskog preporoda koji se upravo pripremao. Naime bilo bi krivo pomisliti da je tek Mihanovićev spis potakao Hrvate da pišu prozna djela o svojoj suvremenosti na svome narodnom jeziku.Moglo bi se reći da je sve veći broj tekstova napisanih hrvatskim potakao Mihanovića da definira svoj program.Isto tako nisu brojni hrvatski pisci trebali čekati zagovornike austrijskog slavizma, ljude poput Kollara i Kopitara da počnu pisati vlastitim jezikom.Bilo je među onih koji su sami predosjetili taj trend i u njemu punim plućima sudjelovali. Jedan od takvih bio je onaj zagrebački profesor Mihovil Stivalić koji je umro 1806. i bio uspaljeni zagovornik književnog domaćeg jezika, ili Ljudevit Jelačić koji je prijevremeno umirovljen jer je kao profesor političkih znanosti na zagrebačkoj Akademiji iznosio vlastima nepoćudne poglede na hasnovitost pisanja vu domorodnom jeziku.U istoj klimi izrastao je Ivan Nepomuk Bužan koji je starac od 67 godina, dvije godine prije Mihanovićeve presudne proklamacije

907

napisao jednu povijest ugarskih vladara od Atile do Andrije III Mlečanina i to »vu lastovitom naroda našega horvackom jeziku«. Bužan se inače rodio 1743. u Zagrebu , studirao je Političko-kameralni studij u Varaždinu a učio je o javnom radu tako što je pratio oca koji je bio zastupnik Hrvatskog sabora u Požunu.Ivan Bužan kasnije je bio prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke i Varaždinske županije pa je nosio titulu »Aule Regie familiaris«. Njegova kajkavska povijest prezmožnih vugerskih kraljev koja je napisana 1813. bila je premonicija Mihanovićeve Reči domovine jer sadržava identična razmišljanja o neminovnosti razvijanju suvremene hrvatske književnosti na narodnom jeziku. Ideja o nacionalnoj državi i o njezinoj nužnosti daljnji je važan duhovni korpus koji se događao pred očima Hrvata iz 18. stoljeća. Nešto kasnije a u vrijeme romantičarskih ideologema to će još značiti i otkrivanje srednjovjekovnih državnih identiteta koji će učvrstiti romantičarsku osjećajnost. Na to s sveeuropsko otkrivanje nacionalne države Hrvati su zakasnili usuprot tomu što su svijest o vlastitoj državotvornosti vježbali stoljećima. Ono što su drugi obavili na Bečkom kongresu oni će ostvariti pred samu secesiju,izlažući se opasnosti da im se to navodno zakašnjelo otkrivanje još dugo tumači kao provincijski kič i kao nešto što nije izraslo prirodno iz nacionalnoga duha nego mu je bilo poklonjeno jer on sam nije za tu operaciju bio sposoban.

Premda iza Maksimlijana Vrhovca nije ostalo mnogo vlastitih tekstova on je svejedno središnja osobnost hrvatske kulture u banskom dijelu trojednice na razmeđi stoljeća.Ovaj biskup zagrebački i najliberalniji među tadašnjim prelatima, rođenjem je Karlovčanin, sin časnika i novoproglašenih plemića.Učio je u Beču i Bologni, u Rimu ga na studij nisu primili.Za boravka u Pešto gdje je bio rektor sjemeništa stupio je u dodir u dodir s masonskim ložama te mu se kasnije ime na popisu tajnih bečkih policijskih dokumenata nalazilo na trećem mjestu.U po njega opasnom procesu Ignjatu Martinoviću bio je jednom spomenut u posve difamirajućoj ulozi. Martinović ga je

908

optužio da je načelnik jezuitizma u Hrvatskoj te da je glavar ceha u koji su se udružili jozefini, iluminati i jezuit.To što su ga u Zagrebu dok su ga sprovodila na isljeđivanje drugi zatvorenici javno psovali i nazivali nitkovom imalo je uzrok u nepripremljenosti biskupove okoline da prihvati i takve izuzetke kakav je bio njegov.Naravno taj incident moguće je tumačiti i posve drugačije kao pokušaj njegovih masonskih drugova da javno iskažu otklon od biskupa pa da ga tako sačuvaju od neželjenih kompromitacija.Sve to nije priječilo Vrhovca u brzom napredovanju na društvenoj hijerarhiji tako da je biskupom postao 1787. u jeku vladavine Josipa II. doživjevši sam taj trenutak, on sklon širokim potezima, kao trenutak u kojem se zatekao u samom središtu hrvatske duhovnosti.Bilo je to doba kad je hrvatski Ban bio Franjo Balassa de Gyarmáth koji je slijepo provodio politiku bečkog dvora te se u provođenju germanizacije služio nasilnim sredstvima. Maksimilijan Vrhovac tada biskup zagrebački održao je u ljeto 1788. održao govor u skupštini Zagrebačke županije protiv Balassine odluke da Hrvati dodijele obveznu pomoć vojsci u ljudstvu i žitu. Čim se u Hrvatsku nakon propalog rata s Turskom 1790. vratilo ustavno stanje bio je Balassi prisiljen da odstupi s položaja i potajno napusti Hrvatsku. Adam Oršić u svojim uspomenama izravno taj odlazak povezuje s bijesom mladeži koja da je buknula i prije nego što je otvoren sabor.O tom sramotnom događaju sačuvana je podrugljiva anonimna  Piszma od Balasse Gyarmaticha Bana Horvatzkog .Maksimilan Vrhovac okupio je oko sebe niz suradnika i bliskih sumišljenika među kojima je pored ekonomskog vizionara Šipuša djelovali još Franjo Dombay i Adalbert Baričević. Dombay je nakon studija na Akademiji orijentalnih jezika u Beču, djelovao u austrijskoj diplomatskoj službi u Tangeru,zatim u Madridu gdje je u El Escorialu usavršio arapski jezik. 1791. postao je član Komisije za utvrđivanje austrijsko-turske granice na Uni a u Zagrebu mu je tiskan niz knjiga iz područja povijesti naroda Istoka. Objavio je u u nakladi knjižare biskupa Vrhovca dvosveščani prijevod iz arapskog jezika Geschichte der mauretanischen Könige a onda još dvije

909

arabološke povjestice Popular-Philosophie der Araber, Perser und Türken 1795. i Geschichte der Scherifen, ustvari povijest marokanskih vladara u Zagrebu 1801. a u Beču je objavio ovaj učeni i neobični čovjek , Vrhovčev pouzdanik Gramatiku mauro-arapskog jezika Grammatica linguae mauro-arabicae ... Accessit Vocabularium latino-mauro-arabicum  . Dombayev utjecaj na hrvatske prilike nastavio se i kad se 1802. preselio u habsburšku prijestolnicu i ondje radio u Tajnoj dvorskoj kancelariji, a zatim bio jedno vrijeme i tajnik Državnog vijeća. Adalberta Adama Barića, profesora političkih i ekonomskih znanosti, koji je rođen u Novom Sadu 1742. imenovala je kraljica Marija Terezija profesorom na Studium politico-camerale u Varaždinu, jer je između ostalih vrlina poznavao i hrvatski jezik. U tom gradu postao je član Vrhovčeve masonske lože Zu den drei Drachen iliti Kod tri zmaja. Barić je na varaždinskim i zagrebačkim katedrama predavao za ono doba presudne predmete a to su bile upravna i ekonomska politika,kao i financije. Kako njegovi slušatelji nisu dovoljno znali njemačkoga jezika on im je predavao na latinskom. U rukopisu Barić je ostavio knjigu  Statistica Europae  koju je završio 1792.. Krčelićev rukopis s naslovom  Scriptotum ex regno Sclavoniae a secuto XIV usque ad XVII, on je preuzeo 1774., tiskao kako bi taj tekst mogao koristiti u radu sa svojim studentima.Bio je Barić prvi profesor političkih znanosti na tlu Hrvatske. Vrhovcu je bio blizak i gospodarstvenik Ljudevit Andrija Adamić Riječanin koji je već za ranih napoleonskih ratova bio pobjegao u Francusku, zatim boravio u Španjolskoj i Turskoj da bi se 1799. vratio u rodni grad. U Rijeci je pokrenuo trgovinu i proizvodnju papira i stakla s kojom se obogatio. U hrvatski politički život on je stupio kad je upozorio Maksimilijana Vrhovca da je projekt Kupskog kanala neizvediv .Adamić je jedan od glavnih inicijatora izgradnje novoga »žitnog« puta takozvanom Lujzinskom cestom. Zajedno s Vrhovcem član je dioničkog trgovačkog društva za izgradnju te ceste, u što je uložio veliku sumu novca. Pored te ceste koja je bila puštena u promet 1809. Adamić je pokrenuo posao na uspostavi

910

parobrodarske linije Rijeka- Kotor radeći na snaženju veza Beča s Levantom. Ovim ljudima iz Vrhovčevoga kruga opsesija je bila povezati hrvatske zemlje prometno i to ne samo u smjeru sjever jug, nego u posve nepovoljnim uvjetima i cilj im je bio uspostaviti dodir s hrvatskim zemljama na jadranskom jugu. I Adamić je kao i Vrhovac bio aktivni mason, vrlo blizak bečkim ložama . Zapamćen je kao utemeljitelj modernog riječkog kazališnog života jer je ondje potakao i ostvario kazališnu zgradu koja je svečano otvorena 1805.godine.

Politički mentor svim ovim ljudima, Maksimiljan Vrhovac, koji je nakon izbora za zagrebačkog biskupa radio posve otvoreno na kulturnom ali i političkom ujedinjenju hrvatskih zemalja, postao je vrlo uspješan u svojim ujediniteljskim nastojanjima naročito kada je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji te kada je bio pokrenut niz poslova koji su djelovali na njezinom sjedinjenju s Hrvatskom. Vrhovac je u to vrijeme započeo sistematično prikupljati dokumente u arhivu bečke Dvorske kancelarije kako bi pokazao stare pravice kako one dalmatinske tako i hrvatske. On je zaslužan što je 1805. spriječen vrlo izgledan pokušaj da se u Hrvatskoj u javnu upravu uvede mađarski jezik. Učeni Marko Mahanović jednom je Vrhovcu napisao nacrt teza za filološko politički razgovor što ga je vodio s Jernejom Kopitarom tada najučenijom ali i vrlo utjecajnom glavom austrijske slavistike. U Gornjem domu zajedničkoga ugarsko hrvatskoga sabora biskup je jasno i vrlo razborito zagovarao potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu jezika koji je prema njemu trebao biti kombinacija više hrvatskih narječja. 1809. godine Maksimilijana Vrhovca su imenovali banskim namjesnikom pa je njegova moć još više narasla, a nakon ulaska Hrvatske u sastav Napoleonovih Ilirskih pokrajina 1809., on je s franjevcom Andrijom Dorotićem vodio posve uspješan premda za njegove političke poglede paradoksalan otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, Vrhovac je nastavio svoj rad na sjedinjenju hrvatskih zemalja južno od Save, koji su do tada bile u sastavu francuske Kraljevine Ilirije. 1794.

911

Maksimilina Vrhovac je u Zagrebu od J. T. von Trattnera kupio tiskaru koju je značajno modernizirao kako sa izdavačke a tako i tehnološke strane.Uza sve to biskup je bio i veliki zaljubljenik u antikvitete pa je tako stvorio značajnu zbirku starih knjiga i rukopisa koje su značajno obogatile dotadašnji biskupski arhiv i knjižnica koja se nalazila u sklopu katedrale na Kaptolu. Vrlo je značajan proglas Maksimilijana Vrhovca iz 1813. godine kojim je pozvao, nukao i molio svećenstvo svoje dijeceze da počne sistematično sakupljati narodno blago kako bi se tim zapisima još više učvrstili i potvrdili hrvatski identitet i jezik. S godinama Vrhovac se sve više povlačio u svoju rezidenciju, on jest i nadalje živio bogatim društvenim životom ali kako je vrijeme prolazio sve se viđše bavio sređivanjem svoje biblioteke i arhiva te uređivanja Diariuma koji je sačuvan u rukopisu . To golemo djelo koje je nastajalo desetljećima Vrhovčevo je životno djelo u kojem ovaj učeni i moćni čovjek čas suho a čas raspričano popisuje i tumači, komentira i fabulira sve važnije događaje iz vremena u kojem je živio ali i iz svoje svakodnevice.Smješten u tri velike kutije taj dnevnik obuhvaća četvrt stoljeća jednog života koji je značajno obilježio i svoje vrijeme i svoj narod.Sačuvani dnevnik otvara se godinom 1801. a završava se 1825. dvije godine prije biskupove smrti s pedesetak praznih stranica.Što se onih prethodnih godina tiče čini se da je biskup i u njima svoj dnevnik vodio ali ga je u nekoj prilici u strahu pred istragama uništio. Vrhovac je svoj Diarium pisao osobno, s iznimkom jednog manjeg dodatka.Diarium je višejezično djelo koje je izvorno pisano na latinskom jeziku ali ima umetaka na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku. S ovim golemim rukopisom u bliskoj je vezi sačuvana biskupova korespondencija uvezana u čak petnaest svezaka . Ovo su biskupovi zapisi iz veljače 1813. godine:

14.Ništa nova.Pravni savjetnik Nagy otišao je u Dudim dobivši povoljne sudske odluke;dao sam mu pismo za Petrovića i ujedno mu svjetovao neka potakne Petrovića da poravna žalbe grofa

912

Rogendorfa.Popodne više posjeta:Grof Aleksandar Erdödy, Schmidegovi i Chamaerove s gospođicom Veheveld, Vukasović itd., navečer Verneda iz Italije.

15. Pobjegao sluga baruna Buccowa i mnogo toga pokrao.Kod grofa Bana prikazivao se šaljivi igrokaz, bilo je društvo i ples.Došao je podmaršal Knežević sa suprugom, isto tako grof Orsczy s umirovljenim kapetanom Szillyem.

16. Kod mene je obavljen objedom i društvom uz ples imendan gospođice banica Gyulay kao i generalice Eckard,pukovnice Collenbach i Julijane Novosel.Pod ručkom izbio požar u bolnici milosrdnika, vatra je zahvatila slamu u dvorištu,ali je odmah ugašena.Iz Beča je stiglo oismo pod S/.

17. Ništa osobi5to. Mnogo pohvale o izvrsnom balu ili plesu koji je jučer priredio biskup.Navečer su bili kod mene grof Ban s groficom i ponovno zahvalili na iskazano im prijateljstvo.

18. Kod mene je objedovao barun Knežević sa svojom suprugom i ostali su kod mene čitavo popodne, pa i navečer. Navečer smo primili skoroteču iz Rijeka i ja i general Tomašić; u mojem pismu nije bilo ništa drugo nego obračun s Kranotićem; u pismu generalu Tomašiću bila su dva druga pisma: jedno upravljeno barunu Hageru, drugo grofu Wallisu, oba treba odmah odaslati po skoroteči. Barun Lederer ujedno javlja generalu Tomašiću da je grof Cassati iz Milana dao na znanje svome sinu u Trst, kako će Ilirija za koji dan biti vraćena Austriji i da su Englezi osvojili otoke Zante i Korčulu.

Diarium bio je svojevrsni biskupov laboratorij, njegova radna soba. On je očito mnoge zapise upisivao čak i unaprijed pa kad se neki od njih ne bi dogodio on bi ga križao.Tako na jednom mjestu kazuje kako je dao nekoj vojničkoj delegaciji dar a onda dopisuje Nikakav dar, nisu pisali. Ima u ovom dnevniku stranica koje su uzbudljive poput neke romaneskne kronike ali ima u njemu i mjesta na kojima s episac izbjegava suopčiti sa stvarnošća, mjesta koja su nalik onom legendarnom rien to jest ništa što je Louis XVI. zapisao na dan

913

izbijanja Franvuske revolucije misleći na svoj loš ulov ribe. Maksimilijan Vrhovac nije po ničemu bio nalik tom posve odnarođenom kralju jer u njegovim Dnevnicima pulsira bilo jednog naroda koji se pred njegovim očima mijenja i priprema za ulazak na europsku pozornicu nacija.Njegov narod još dugo neće plesati valcer na bečkim kongresima ali će u kalkulacijama dvorskih kancelarija postajati sve zamjetniji.Uostalom bilo je dana u kojima je Vrhovac zapisao u dvom Diariumu ništa ali je tada iza toga ništa stajala još veća energija koju ovaj hiperaktivni čovjek nije znao sakriti.Zbog toga se i danas dijelovi Vrhovčeva dnevnika čitaju sa zanimanjem, kroz njih defilira mnoštvo ljudi i događaja,a neka stalna opasnost nadvija se nad tom pozornicom u kojoj mnogi noćni i tajni dolasci aktera pokazuju kako je Vrhovcu, ključnoj osobi hrvatskoga javnog i kultz8urnog životu na prijelazu 18. u 19. stoljeće politika bila jedinom muzom.

Najveće europske vojske bile su u vrijeme pred Francusku revoluciju i u sam osvit Napoleonovih ratova prave države u državama. Ratovi su preplavili svijet koji je tek otkrio atome u svojoj građi. Nove tehnike ubijanja spremno su odbacile prethodnu ceremonijalnost i ritualnost . Zapovjednici tih moćnih i za neke vrijeme mirnodopskih postrojbi više su se od ratovanja bavili vojnim akademijama, fortifikacijama i luksuznim balovima.Njih su više od ratovanja zanimale popodnevne promenade, koncerti vojne kapele u gradskim paviljonima, očijukanje s udavačama nego ratovanje.Uostalom nasilje je bilo prepušteno provincijalnim plaćenicima mađarskih husarima, hrvatskim pandurima i albanskim stradiotima dok su središnje armije vodile guerre de positions , tek manje čarke da se sačuva sposobnost i uvježbanost armija.Iz tih velikih vojnih sturuktura nasilje kao da je iščezlo pa se 8u njihovim jedinicama javljao sve veći broj učenih časnika, ljudi koji su više nego ratovanju bili skloni pisanju i

914

filozofiranju.Uostalom i za vrijeme ratovanja imali su tadašnji viši oficiri dovoljno slobodnog vremena pa čak i ljudske snage da im u nekoliko kovčega dotegli priručne knjižnice. Zato koliko da su vojne operacije i sukobi armija znali biti krvavi one bi trajale tek po nekoliko mjeseci kad bi se na frontu mijenjale stare za svježe trupe pa bi opet nadolazili periodi mira. U vrijeme starog režima ratovi su se cinično pacificirali pa se tako engleskom romanopiscu Lawrencu Sterneu dogodilo, a to je opisao u svojoj knjizi Sentimental Journay kada je iz Engleske doputovao u Francusku, da je ondje neko vrijeme boravio i kad su ga podsjetili da nema putovnice shvatio je da su britanija i Francuska u ratu. Trgovina, putovanja, znanstvena istraživanja i učenost nastavljali bi se odvijati u vrijeme ratnih jednako kao i mirnodopskih razdoblja pa se može zaključiti da je najtočnije da su ratovi bili arcana regni, svojevrsni posao koji je zanimao države. Bili su to ratovi profesionalaca koje prosvjetitelji nisu prihvaćali kao neizbježni dio sudbine čovječanstva, tek možda kao nužno zlo koje treba izdržati strpljivošću, nešto poput epidemije neke dosadne bolesti. U tomu nisu se tadašnji philospohes slagali s prosvijećenim vladarima koji su ih usprot tomu rado viđali za svojim trpezama. Svi ovi moćni ljudi kako oni na vlasti tako oni u duhovnosti slagali su se da je društvu potreban protok roba i ideja, potrošnja i razmjena dobara pa su svi maštali društvo čvrstog i stabilnog poretka .Fiziokratima se rat na poseban način gadio jer je dokidao njihov ideal harmonije prirode i čovjeka.Oni su ratove doživljavali rezultatom loših zakona i krivih procjena, skrivenih interesa i neukih predodžaba. Fiziokrati su čvrsto vjerovali u to da bi u društvima koja bi vodili ljudi čistih pogleda i koji razumiju prirodu ratovi preko noći nestali. Naravno bilo je u tom vremenu pesimista koji su ratove smatrali redovitim stanjem a mir im se činio ekscesom .Naravno takovih nije bilo malo ali

915

su se neposredno prije Francuske revolucije oni pritajili pa se više vjerovali onima koji su bili uvjereni da je pred Europom vrijeme bez ratova jer da u njoj nema nacije koja bi u istom trenutku bila tako snažna i revolucionarna. Jedino je slavni vojni pisac i stručnjak za ratnu taktiku Francuz Jacques-Antoine-Hippolyte, Comte de Guibert u slavnoj knjizi  Essai général de tactique  objavljenoj u Londonu shvatio da su tadašnje armije umorne i u krizi i da će svijetom zavladati ona nacija koja uspije stvoriti pravu nacionalnu vojsku koja neće biti corpus separatum od svoje države . Guibert je analizirao tadašnje armije koje su po njemu bile jedna drugoj srodna pa su imale sposobnost da se međusobno kvare. Njegova knjiga bila je prorčanstvo jer ono što je on analizirao doista se urušilo a francuska nacionalna armija koju je Napoleon poveo bila je nešto posve novo i revolucionarno sposobno da zavlada većinom poznatoga svijeta . U Europi ali i u većem dijelu zapadne civilizacije započinjali su tako ratovi koji su u usporedbi s onim prethodnim imali neviđene razmjere jer su uključili sve postojeće vojske a i zato jer su uvele u ratovanje posve novu društvenu strukturu a staro oružanje koristili u novim taktičkim okolnostima. Napoleon bio je idealni čovjek toga doba pa su ga jedni divinizirali a drugi prezirali . Hrvati su bili jedna od tadašnjih nacija u kojoj je taj čovjek doživio dvostruke emocije pri čemu je bilo i mnogo ljudi, među njima i književnika koji su se našli u Napoleonovim vojnim ali i upravnim formacijama.Mnogi od tih ljudi obučeni na dobrim vojnim školama i prekaljeni u ozbiljnim bitkama bilježili su svoje utiske, svoje uspomene, pisali memoare i eseje, paskvile i poruge , pohvalnice i analize od kojih su se neka objavljivala i dobivala veliku europsku pozornost,čak koristila u vojnim štabovima kao obavezna časnička lektira, dok je jedan manji dio tih zapisa ostajao u rukopisima među životnim reliktima svojih autora koje su poslije objavljivali ponosni potomci

916

posebno kad bi im se to činilo oportunim u novim političkim okolnostima .Nije svakako čudno što su mnogi hrvatski vojnici poželjeli pisati o ratovima koje su preživjeli, što su poželjeli dati priloge njihovoj etici i estetici ali i stravi koju su proizvodili. Jer u Napoleonovo vrijeme ratovi su se ponovno doživljavali kao da su umjetnička djela, kao savršenstvo klasično romantičarskog heroizma, kao titanska djela velikih umova .Zbog toga se na te ratove kasnije gledalo s određenom nostalgijom, često s pizmom ali i s nostalgijom. Vizualizacija tih ratnih pohoda bila je, sve do izuma fotografije i prvih snimaka ratnih stradanja, posve teatarska, ori čemu je svaki Europljanin zatvorivši oči mogao u svijesti stvoriti freske o silnoj ljudskoj i tehničkoj snazi kako se sukobljava u nekim širokim gotovo romantičarskim prostorima. Čak ni postojanje novina u to doba, velikog broja grafičkih letaka koji se širio nije mogao pomutiti idealiziranu sliku pomutiti armija koje su imale šestoznamenkaste brojke vojnika koje su se sukobljavale u jednodnevnim bitkama. Dio tih sukoba,pa i onih najbrutalniji s vremenom se premještao na europske periferije u Poljsku i Rusiju, dok se na našem tlu on pretvarao u otimanja sad jednih sutra drugih a prekosutra trećih okupatora koji su svi kako su mudri Dubrovčani odmah shvatili samo prohodili!

U hrvatskoj književnosti ostalo je zabilježeno i nešto realnih slika tih Napoleonovih ratova. Jedno takvo djelo napisao je hrvatski časnik Miho Čuić. On je opisao ratne događaje i operacije dijela krajiških hrvatskih četa u francuskoj vojsci od 1809. do 1814. Opisao ih je već 1815. dok su mu uspomene bile još svježe u knjizi na njemačkom jeziku Kurze Geschichte des im Anfange dritten und später ersten provisorischen croatischen Regiments seit Abtrettung an Frankreich vom Jahre 1809. bis zur Wiederkehr unter den Szepter des österreichischen Kaiserthums im Jahre 1814 . Čuićevi autobiografski

917

zapisi vrlo su važan izvor za povijest toga vremena ali ono po čemu je on najupečatljiviji jesu posve realni opisi ratnih događanja i strave kroz koju je prolazila njegova hrvatska bojna. Čuićevo djelo bilo je objavljeno u hrvatskom prijevodu ali nakon više od dvadeset godina .Na hrvatski je Čuićev tekst preveo kapelan Andrija Stipić, a objavio ga je 1838. zagrebački kanonik Stjepan Mojzes. Ovaj je dobar Stipićev prijevod znatno pokvario a knjizi je dao ne baš pogođeni naslov Dika i kod neprijatelja  dodavši knjizi predgovor u kojemu je zaboravio na Mihu Čuića pa iznosi svoje poglede o hrvatskom književnom jeziku koji bi po njemu trebao biti neka mješavina slovensko hrvatska.Miho Čuić bio je krajiški časnik koji se 1765. rodio u Broćancu nedaleko Rakovice. Istakao se u brojnim junaštvima u graničarskoj borbi s Turcima jer je bio u ogulinskoj pješačkoj pukovniji. Prije pada Venecije sudjelovao je u borbama protiv Francuza u Italiji, a onda je nakon pada s konja 1799. u Tirolu zarobljen i odveden u francuski zatvor ali su ga uskoro oslobodili pa se on vratio u svoju graničarsku postrojbu u kojoj se borio protiv Turaka kad su ovi 1807. napali tvrđavu Drežnik. Kad su se nakon Schönbrunnskog mira hrvatske krajiške pukovnije južno od Save predale Francuzima odluči Čuić ući u njihovu službu. Tako se dogpodilo da je sudjelovao u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. gdje je ovaj hrvatski časnik, premda je u rancu navodno uvijek imao spremnu zastavu habsburškoga cartsva, postao francuski major hrvatske pukovnije. Čim je Napoleon abdicirao hrvatski se književnik i časnik vratio u Karlovac i radio ono što je najbolje znao, ganjao Turke i hajduke .Odmah je postao potpukovnikom, a u mirovini i pukovnikom. Ovaj pisac jedne važne memoarske knjige malo prije smrti dobio je od austrijskoga cara i plemstvo, naravno ne za književne nego za vojne zasluge . Inače Miho Čuić nije bio ni Ilirac ni svjesni Slovin pa da bi se u Rusiji sažalio na patnje tamošnjih domorodaca.To možda sugerira hrvatski naslov njegove knjige ali taj s tekstom njegovog memoara ima malo što podijeliti. Zato je sasvim drugačije osjećaje u Rusiji zapisao jedan drugi hrvatski časnik neki

918

kapetan Trbuhović kojemu nije sačuvano ime. Bio je taj pisac iz Petrinje a njegov memoarski zapis o Napoleonov ratu u Rusiji naručili su kasnije Gajevi Ilirici koji su od Trbuhovića naručili tekst u kojem je on iskazivao sućut prema patnjama ruskoga naroda i pisao jedan posve panslavenski tekst iz vremena koje sigurno nije dijelilo ništa s danima u kojima je on kao Napoleonov vojnik borio protiv Rusa .

Ipak najznačajniji hrvatski vojnik toga razdoblja i vojni pisac u istoj osobi bio je Lujo Matutinović čije se dvije na francuskom napisane knjige nisu mogle uključiti u ničija ali zato možda jesu u svačija očekivanja . Nije to nimalo čudno za čovjeka koji je bio časnik kod Napoleona ali je ratovao za Austrijskoga Cara. Vojnika koji ratovao pod slavnim venecijanskim admiralom Emom ali i bio hićen više puta tijekom svoje službe.Njegova je prva napisana u Veneciji 1806. na 108 gustih rukopsinih stranica pod naslovom Mémoires Historiques Politiques et militaires Sur la Dalmatie L'Istrie & l'Albanie , a drugo svoje životno djelo Essai Historique, Géographique Politique Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Monténégro Accompagné d'une Carte Géographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de l'Albanie Ex- -Vénitienne du Monténégro, et du Littoral de ces différentes contrées zgotovio je u Parizu 1811. i ono obuhvaća čak 422 stranice pregledno i gusto ispisanog teksta. Posebno ova druga knjiga vrlo je temeljito djelo o povijesnim, vojnim i svim drugim karakteristikama Napoleonovih posjeda u hrvatskim zemljama. Zan Aluise iliti Ivan Lujo Matutinović rodio se na Krfu 1765. Makjka mu je bila podrijetlom s Hvara a otac kapetan u mletačkoj službi. Mladi je Luju rano postao kadet pa je kao petnaestogodišnjak već sudjelovao u ratnim i vrlo opasnim ekspedicijama admirala Anglea Ema čiji su se brodovi a na njima i Matutinović zalijetali čak do Srednje Amerike, Engleske, Portugala, Norveške ali i Sjeverne Afrike.Bilo mu je tek šesnaest godina kad je postao engleski zarobljenik ali se opet vratio venecijanskim trupama pa se borio protiv sjevernoafričkih gusara . U godini francuske

919

revolucije imenovan je kapetanom u Dalmatinskoj pukovniji, pa onda majorom nakon junaštva koje je pokazao kada je na obali Tunisa osvojio berberski brod zvučnog imena Hanibal.U godini pada Venecije postaje potpukovnikom u Dalmatinskoj pukovniji i prelazi u habsburšku službu u kojoj je ranjen u bitci kod Marenga. Noseći obiteljski teret povezan sa smrću svoga strica Juraja Lujo Matutinović bio je denunciran 1800. kao francuski pristaša. Tada su ga austrijske vlasti zatvorile na otočiću San Giorgio pa je sljedeće četiri godine bio pod neugodnom i iscrpljujućom istragom . Jedan od teških biljega kojega je Lujo Matutinović nosio čitavoga života, biljega na koji je bio ponosan, jest ubojstvo njegova strica Juraja kojega je u Split, kao Napoleonovog pristašu,u podivljala rulja ubila 1797.godine u njegovom vlastitom stanu dok se branio i kad mu je isukana sablja zapela u drveni strop. Ubili su ga, glavu mu natakli na kolac . Njegov se nećak kasnije brinuo o stričevoj siročadi i ne jednom u životu se vraćao na taj događaj.Nakon četverogodišnjih mučnih istraga Matutinović je bio oslobođen i on piše 1806. svoj spomenuti Mémoires Historiques Politiques et Militaires. Odlukom tadašnjeg ministra on je poslan da u Bergamu ustroji Dalmatinski bataljun. Taj talijanski boravak ovog nemirnog čovjeka kratko je trajao jer su ga poslai na prusko bojište gdje je u 1807. sudjelovao u brojnim bitkama.na kraju tih ratzova vratio se u Split, brinuo o stričevoj djeci da bi već 1810. bio imenovan "gros majorom" u pandurskim postrojbama njegove Dalmacije. Zašto se već sljedeće godine našao u Parizu nije posve jasno ali je ondje završio svoj Essai historique, géographique, politique, civil et militaire svoje životno djelo. Iz Pariza otputili su ga da kao major i zapovjednik jednog bataljuna ilirske pukovnije osvaja Moskvu .Nakon poraza u Rusiji i borbi u Njemačkoj Matutinović se vratio u Pariz gdje je 1814. bio zapovjednik jedne divizije koja je sudjelovala u obrani Pariza. Nakon poraza otpušten je iz francuske vojne službe u činu maréchal de camp. Bio je to dovoljan razlog da ovaj sada poraženi časnik bude uhićen i priveden te je po nalogu samoga Cara Franje I. bio upućen u Beč, gdje će se njegov

920

nemirni život smiriti i gdje će umirovljen , kao general majorom, živjeti do duboke starosti. Zadnje tri godine svoga života preselio se u Splitu gdje su mu priređena čak dva susljedna pokopa 1844. Pokopan je uz vojne počasti ali uz nazočnost župnik i dva svećenika. Njegovi prijatelji smatrali su da ovaj austrijski maršal zaslužuje svečaniji ispraćaj organizirali su ponovljeni svečaniji sprovod kojem su prisustvovali brojni svećenici, vojni štab s oficirima i veliki broj Splićana.Veliko je bilo pokojnikovo obrazovanje fiksirano u one dvije njegove knjige, veliko kao što je i još veće bilo njegovo vkjno junaštvo.Pisao je upućeno o Jonskim otocima i o Grčkom arhipelagu, o organizaciji malih brodica u Jadranskom moru, poznavao je financije mletačkih provincija, mnogo je znao o Dalmaciji i Albaniji,o Crnoj Gori i o mletačkoj pomorskoj trgovini. Poznato je da su kopiju njegovog rukopisnog memoranduma onoga napisanog u Parizu o Ilirskim provincijama osobno zatražili Napoleon za svoju biblioteku u Parizu, Franjo I za svoju u Beču, a da mu je učeni Conrad Malte-Brun dansko francuski novinar i pisac za originalni rukopis nudio osamnaest tisuća franaka.

Svemir ali i ljudska duša su se nakon 18. stoljeća lakše doživljavali kao u sebi dostatni mehanizmi, kao zasebni sistemi materije koja se , a tu je bio prjelom, možda pokreće i bez naknadnog a izravnog božanskog uplitanja. U takvom novom svijetu čovjeku i nije preostalo drugo nego da postane tek jedan od atoma i da započne kritički razgovor o svakoj naivnoj transcendenciji ili politički korištenoj metafizici. Tajna se više nije nalaziti na nebo. Pisci novovjekovlja zbog toga su počelo radikalno gledati u u čovjekovu osjećajnost, prekapati njegovu iracionalnu i snovitu prirodu. Sve je više bilo onih koji su pokušali vjerovati da razum i volja dolaze iz nutrine. Usred vremena koje je doživjelo teško objašnjivi ulični i klasni teror , kad je ispisano mnoštvo političkih tekstova i memoranduma, bilo je i doba u kojem je ispisivana neizmjerne količine plačljive književnosti. Ratovi su preplavili svijet koji je tek otkrio atome u svojoj građi. Nove

921

tehnike ubijanja spremno su odbacile prethodnu ceremonijalnost i ritualnost .

Daljine su se smanjivale ,putovalo se sve brže ali zato i manje uzbudljivo, odijevalo se sve jednostavnije ali zato i sve praktičnije. S britanskih otoka stizao je najveći broj ekonomskih inovacija,Englezi, Irci i Škoti Europljanima ali i Amerikancima govorili su kao da su proroci liberalizma.Iz tog svijeta prvi je put odaslana vijest o kapitalu koji je proglašen novim gospodarem svijeta .Isto tako iz Velike Britanije stigli su i prvi sindikalni proglasi, najavljeni prvi ulični otpori ,s Otoka su došle prve anarhistične ideje.

I Lujo Matutionović, kao i mnogi njegovi vršnjaci, bio je žrtva vremena u kojem su se režimi prebrzo mijenjali a tako i lojalnosti. Postoje dokazi o njegovom iskazivanju lojalnosti Francuskoj što mu s obzirom na pogibiju strica i nije bilo teško a onda koju godinu kasnije austrijskomu Caru. Između tih različitih lojalnosti protegnula se linija života ovoga talentiranog i hrabrog čovjeka koji je život potrođšiona tuđim bojištima a kad se danas čitaju njegovi sačuvani tekstovi vidljivo je iz njih da je posve racionalno analizirao svoj dalmatinski zavičaj te da je vjerovao kako ga se dobrim vođenjem i pametnim zakonima može u sedam godina dovesti u red najrazvijenijih krajeva svijeta. Suviše je ovaj čovjek snažnih osjećaja vjerovao u Napoleonovu neprolaznost, na pozadini svjetskih prilika hrabro je iskušavao svoju osobnost. Igrom slučaja oblačio je on uniforme svih mogućih vojski pa čak i onih koji su, kako je otvoreno, pisao bili ubojice moje obitelji.Matutinović je u svojim rukopisima deklarirao kako želi pisati istinu i kako ne želi ništa dodati da bi je umanjio ili uljepšao. Njegovi rukopisi nažalost nisu bili tiskani ali su našavši se u bečkoj vojnoj knjižnici bili ne jednom čitani. Svi su naime taj rukopis mogli dobiti osim njegova pisca koji je doživio da su ne samo njega uhitili nego je doživio da mu interniraju Napoleonu namijenjene rukopise.

922

I jedan je hrvatski Srbin doduše ne časnik kao Matutinović nego kaplar sudjelovao u ondašnjim ratovima.Taj se memoarist u austrijskim trupama borio 1797. protiv Francuza da bi onda negdje na području Grubišnog polja čim ih je napisao dao svoje memoare uvezati u kožu. Prezivao se Karanović a pored svog ratnog dnevnika na njemačkom jeziku napisao je tekst u obranu kralja Louisu XVI. i njegove mučeničke smrti koju je opisao do najmanjeg detalja. Karanović je uz to i autor jedne ljekaruše,bavio se pčelarstvom i na njemačkom je čitao fiziokratske spise.Pisao je kajkavskim narječjem i latinicom a ima tekstova koje je pisao crkvenoslavenskom ćirilicom tako da od njega ima i jedan zapis o Natikristu koji je preuzet iz bogumilskih izvora.Sebi i svom vojničkom društvu on je za zabavu izmilio neki pseudonim pa je sebe prozvao Kaparapanopović. Dok je Matutinoviću rat bio sudbina njemu je bio tek prozor u svijet koji baš i nije najbolje razumio.

U bosanskom pašaluku ništa nova

U bosanskom pašaluku tom najzapadnijem europskom dijelu Osmanske imperije još mnogo prije postrevolucionarnih ratova započela je urušavati vlast istambulskih sultana.Jer pažljivijem promatraču naznake dekadencije Carstva postajale su vidljive već potkraj 16. stoljeća nakon prvih vojnih poraza kako kod Lepanta tako i pred Siskom ali svima je to urušavanje postalo vidljivo nakon što su

923

osmanlijske trupe doživjele teritorijalne i moralne gubitke u porazu pod Bečom 1683. godine kad su slijedom izgubili posjede u Ugarskoj i Slavoniji, u dalmatinskom zaleđu i kad su zapadne trupe osvojile Beograd pa onda stizale sve do Sarajeva i Skopja. U vrijeme takvih gubitaka i u tim posve novim uvjetima islamizirani dio bosanskoga pučanstva čuvao je uspomenu na slavno razdoblje turske države, na ono doba kad je ona bila u usponu, dok je osvajala tuđe zemlje, redom ih kolonizirali . Bilo je to doba kad su granice velikom istočnog casrtva bile sigurno i kad je gospodarstvo bilo takvo da je privlačilo brojne useljenike. Pod konac 18. stoljeća iz Bosne se jedino bježalo , a ako su ondje stizali bjegunci sa zapada bili su to ljudi koji zbog teških prekršaja i nisu imali drugoga izbora.U kriznom bosanskom društvu zato su se sada pojavili pisci koji su teoretizirali i pisali knjige s politološkim izvodima i opisima takvoga stanja. Kao što je nekoć, u 16. stoljeću u Bosni djelovao islamski politolog Hasan Kafija iz Prusca tako je 1802. važnu i duboku analizu društvenoga sustava ispisao jedan Bosanac iz Prozora muftija Muhamed Hamdi Skejo na stranicama svoje obimne knjige Minhag an-niza'm fl dln al-islam što će u prijevodu reći Program i način uređenja društva u islamu.To djelo složena je i duboka analiza moralnih ali i pravnih učenja iz kojih pisac na osnovu brojnih primjera pokušava izvoditi zaključke i davati prijedloge za ozdravljenje čitavoga carstva.Kad bi toj knjizi tražili pandane među zapadnoeuropskim suvremenicima onda bi ovaj pisac iz prozora bio najbliži svojim fiziokratskim vršnjacima.I on je poput njih podržavao reforme naprednih političara u ovom slučaju sultana Selima III. Pri čemu je iz visokih filozofskih sadržaja, lako prelazio u prostor etike i politologije a onda mnogo govorio o čistoći tijela, o seksualnosti, o prehrani, te analizirao nedostojne pleslove , napadno odijevanje te neposluhe razne vrste. Muftija Skejo koji se potpisivao Muhammad al-Prozorawi al-Bosnavi zagovarao je razum pa veli da kada onaj komu se povjeri uprava bude znao razlikovati istinu od neistine taj nikad u dnevnim prosudbama neće griješiti. Pisac vjeruje pa to predlaže da i vlast kao i obični ljudi trebaju slušati savjete učenih

924

i iskusnih ljudi, onih koji svijet promišljaju. Tako pripovijeda on jedan slučaj kad je puk pred opasnošću austrijskog napada u Banjaluci odlučio sam obraniti svoj grad ali im tamošnji vojni zapovjednik to nije dopustio nego im je odgovorio da se za odluku o tom činu treba tražiti sultanovo odobrenje. Tada narod nezadovoljan zapovjednikovim odgovorom ode do kadije Ali-efendija pa kad ga upitaju o potrebi obrane ovaj im odgovori: Nama ljudima dozvoljeno je da se odupiremo i borimo, da se odupiremo. Zatim ih blagoslovi i uputi da učine ono što su odlučili. Skejo se zalaže za samostalnost čovjekove volje, za njegovu odgovornost pri čemu analizira ponašanja za koja smatra da su neodgovorna, osuđuje one ljudi koji su takvim ponašanjem skrivili dekadenciju vojnih i javnih institucija, a u konačnici čitavog društva.Ovako je najavio glavnu temu svoje knjige u predgovoru svojoj knjizi:

Ubogi sluga božiji Muhammed Prozorac Bosanac, muftija i kadija — Bog ga pomogao u svemu u čemu traži njegovu pomoć, a sačuvao ga od svega što bi ga osramotilo - kaže: »Pošto sam se osvjedočio, u toku mnogih hidžrijskih godina, o slabostima naše vojske u ratu s nevjernicima i pogreškama u poretku islamske države u praktičnom i političkom pogledu kao i u tome da se vojska ne boji da će biti egzemplarno kažnjena od svojih pretpostavljenih obratio sam se jednog dana (Bogu) i sjetio se božijih riječi:

»Zaista je Bog s onima koji su bogobojazni i s onima koji čine dobročinstva« . I: »O pravovjerni, ako budete bogobojazni on će vam pomoći« pa spoznah da se sve to dešava zbog toga što ljudima nedostaje bogobojaznost, jer je samo bogobojaznost preduvjet pobjede i spasa na oba svijeta.. .«

Zato sam odlučio da napišem kratko djelo koje će biti od koristi u tom pogledu, koje će zadovoljiti dovoljno pametne i izvesti ih na pravi put.

925

Za ovoga pisca iz Prozora koji je bio nekom vrstom epigona Kafijine knjige Nizam al-'alam  najveća krivnja za urušavanje carstva leži u ponašanju vojnih moćnika. Pisac osuđuje razbludnost u njihovim redovima pa onda riječ po riječ taj suvremenik pariških jakobinaca podržava reforme svoga Sultana za koje vjeruje da bi mogle biti na korist Bosancima.I Skejo kao i većina tadašnjih islamskih filozofa ne zna drugačije završiti svoje spise nego zagovorom askeze koja je njemu jedini lijek za sva društvena zla. U tomu islamska je politološka literatura premda je tim autorima bio poznat Machiavelli bila u skladu s vladajućom paradigmom društva u kojem su se sfere svetog i svjetovnog posve preklapale.

Uostalom ni Sultan reformator Selim III. ni njegov bosanski sljedbenik Skejo nisu mogli puno promijeniti u zahrđalom bosanskom društvu.Nisu u tom smilsu mogli ništa učiniti ni tadašnji zapadnoeuropski konzuli u Travniku nego su samo mogli konstatirati kako se u tom tamnom vilajetu ništa neće promijeniti dok se ne uvede kakva takva ravnopravnost vjernika svih religija u Bosni a to će reći i narodnih zajednica.Bosansko se društvo konzerviralo jer u njemu nije bilo onoga kozmopolitskog gradskog sloja koji bi predvodio društvo nego je čvrstinu pašaluku određivale represivne mjere koje su stizale iz bosforske prijestolnice a koje su slijepo provodili lokalni nasilnici .Zato nije u tadašnjoj Bosni bilo pitanje je li se krivnja za stagnaciju može naći u onoj fatalističkoj Muhamedovoj poruci Umrite prije nego što ste umrli. Naime bosanskim piscima islamske ispovijesti nije to bio središnji moralni problem. Jer kao što ni njihovi katolički, pravoslavni ili židovski suvremenici nisu ni oni propitivali temelje svoje vjere niti je dovodili u pitanje.Ipak razlike među ovim grupama su postojale i bile su goleme, za konac 18. stoljeća i za društveni razvitak Europe neprihvatljive. Jer čak i kad su bili najsiromašniji i najnemoćniji bosanski stanovnici islamske vjere bili su politički subjekti dok su svi drugi u ovom vilajetu bili njihovi objekti. Već po tomu Bosna na prijelazu stoljeća i u vrijeme

926

postrevolucionarnih ratova nije mogla biti dio one Europe koju su kao kulturnu činjenicu počeli konstruirati njemački klasici i filozofi a kojoj je geografiju i ideje o nacionalnom i državnom samoodređenju pokušala svojim kopitima crtati Napoleonova konjica. Dogodilo se i to je bio povijesni promašaj da je Napoleonova konjica zaobišla bosanski pašaluk. Tamošnji Turci bili su nekom vrstom šutljivih Napoleonovih saveznika. Njihove zapadne granice s Europom Francuz nije dirao. Najzanimljiviji književnik tadašnje islamske Bosne koji je uz to i savršeno poznavao hrvatski jezik pa na njemu i pisao bio je Ševki Mula Mustafa Bašeskija koji je živio u Sarajevu i čiji je Ljetopis pored književnih vrijednosti najbolji izvor za poznavanje života u Bosni piščeva vremena. Bašeskija se rodio 1731. godine te je veći dio života bio narodni pisar iliti katibi-am u Sarajevu. Radi noratskih poslova on je iznajmio jedan mali dućan pod Sahat-kulom u kojem je sastavljao uglavnom nepismenom puku privatna i javna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, a uz to je popisivao ostavštine umrlih građana. U dućanu Bašeskija je podučavao učenike arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. 1779. godine kako sam zapisuje on se sa nekoliko prijatelja jednom tjedno sastajao u kući nekog Vilajetovića gdje bi, kao u nekoj dubrovačkoj akademiji po pola sata uz halvu nazočni posvećivali čitanju knjiga.

Posao je Bašeskiji donosio dobre prihode te je morao iznajmiti veći dućan i uzeti u posao pomoćnike koji su toliko radili da su u Sarajevu jedva mogli nabaviti papir koji im je trebao za posao.Bašeskija svoj Ljetopis otvara ovim riječima:Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom alajetu jer sve što se zabilježi ostane a sve što se tek pamti nestane.Događaje je počeo bilježiti 1756. te je bio nekom vrstom bosanskoga Krčelića koji je pisao na turskom jeziku živim i vrlo osobnim stilom, upotrebljavajući u teksturi arapsko neshi-pismo. Bio je to jezik kakvim se tada u Sarajevu i u Bosni govorilo ipak među manjim brojem gradskoga puka.Inače Bašeskija je pored turskog i arapskoga

927

upotrebljavao je i neku vrstu umjetnog hrvatskoga jezika koji je on dijalektizirao na bosanski način. Ustvari Bašeskija dok je pisao na turskom mislio je na svom materinjem jeziku, onome kojega su u njegovom Sarajevu govorili kako rođeni islamci tako i Srbi i Hrvati . Taj jezik naziva on bosanskim , onako kako je to radio nekom Matija Divković, pa onda još i kaže da je on bogatiji od turskog ,arapskog i perzijskog. Zbog takvog odnosa prema jeziku i običajima svoje sredine nije nikako čudo što ovaj pisac islamske vjeroispovijesti datira u svom Ljetopisu opisane događaje prema kršćanskim praznicima pa je u tako u njega posve uobičajeno spomenuti Vidovo,Jurjevo,Blagovjesti, Gospin dan, Božić te Ilijindan ili Ivanje. Bašeskiju je zanimala koliko astronomija toliko i astrologija, bilježio je minuciozno sve tričarije svakodnevice ali je isto tako interpretirao događaje sa svjetske scene. Spominje on tako francuski ulazak u Etiopiju 1798. pa mu ništa nije čudno da bi Francuz ondje postao sultanom. Ovaj je ljetopisac pisao i stihove i to ne samo neke na turskom jeziku o dječjoj igri nego i ljubavne na hrvatskom jeziku , jednu koja počinje stihom Nut pogledaj sada tko si i drugu na Kačićevoj ikavici Ah divojko bila nosa, ne gledaj me gola bosa.Bašeskija je u duhu svoga vremena premda nije čitao ni Herderove ni Vrhovčeve upute zapisivao narodnu poeziju, narodne pripovijesti. Nakon smrti njegov je posao ljetopisca naslijedio njegov sin Mustafa Firaki koji je četiri godine prije očeve smrti, već 1805. vodio dnevnik. Ovaj novi pisar nije imao očevu energiju i čini se da se najradije bavio astronomijom, te je oca slijedio u tomu što je zapisivao narodne umotvorine što i nije čudno za ovog vršnjaka Đura Ferića i Julija Bajamontija.

O teškom stanju među bosanskim katolicima turski izvori uglavnom šute.Kroničarima taj aspekt svakodnevice nije bio posebno zanimljiv. Tako tajniku francuskog konzulata Chaumette de Fosses koji je u Bosni boravio sedam mjeseci 1808. godine što je opisao u knjizi Voyage en Bosnie dans les années 1807 et 1808  nije mogla promaći

928

po mnogo čemu kontradiktorna i dvojna priroda katoličke crkvene vlasti u bosanskom pašaluku.Naime to što je dio interesa tamošnjih katolika zastupao apostolski vikarijat s jedne a s druge strane franjevačka provincija Bosna Srebrena bio je tek prvi izvanjski paradoks prilika u tamošnjoj crkvi.Naime izvan podrujčja vikarijata ostajala je tako trebinjska biskupija pa time čitav istočni dio Hercegovine a onda još i dijelovi makarske, splitske te zagrebačke i modruške biskupije koji su ulazili u granice toga bosanskog apostolskog vikarijata. Na taj način i onako fluidne državne granice bosanskog vilajeta preko kojih su čas Rurci a čak okolni kršćani bez ikakvih problema prelazili, bile su i u religijskom smislu još poroznije.Bosni je sudbina odu pamtivijeka bila da bude zemljica, prostor koji je upijao poput spužve utjecaje obližnjih sredina ali se isto tako prema njima prilikom svakog društvenog potresa prelivao.U Bosandskom pašaluku bila su tri značajnija franjevačka samostana onaj u Kraljevoj Sutjesci,Kreševu i Fojnici a crkava je bilo još u Varešu i Podmilaćju kod Jajca.Sve ostalo bile su improvizirane bogomolje najčešće u formi nekakvih dućana, ono što su nazivali sacelae!Ili ih nije bilo pa su se obredi obavljali na grobljima ili na proplancima.Kod turskih vlasti apostolski vikari nisu uživali gotovo nikakav status, svakako ne onoliko koliki su posjedovali rabini ili pravoslavni episkopi.Ako je netko kod Turaka i imao utjecaja bili su to franjevački gvardijani i to iz ona tri spomenuta samostana. Ono što je generalnim vikarima u tom konfuznom stanju bilo preostalo bi je stanoviti diplomatski prostor koji su oni koristili kako bi bosansku katoličku raju povezali sa zapadnom civilizacijom. Njihova je uloga bila zato vizitatorska, oni su obavljali neku vrstu kontrole pastoralnog života.Zbog te kritičke funkcije dolazili su oni u česte sukobe s franjevcima jer su ih kritizirali zbog liturgijskoga nemara kojega bi uočili ili zbog navodnih moralnih prijestupa. Vikari su bili u Bosni svojevrsni misionari, najčešće na putovanjima koja su u tadašnjoj Bosni bila ravna pothvatima religijskih poslenika na dalekim i slabo evanđeliziranim kontinentima. Što se franjevačke provincije Bosne

929

Srebrene tiče ona je nakon 1757. djelovala isključivo u turskim granicama što je pripomoglo tomu da su njezine gvardijane i braću turske vlasti počele nešto više uvažavati nego prije. Franjevci su u takvim prilikama bili djelatni u više urbanih sredina tadašnje Bosne tako da su imali rezidencije u Varešu,Tuzli, Travniku, Sarajevu, Jajcu i Ivanjskoj. Dok je Bešeskija vodio svoju kroniku dakle koncem 18. stoljeća imala je prema jednom vjerodostojnom ta franjevačka provincija 162 člana kojima je na čelu bio provincijal i koji je kao svoj glavni zadatak radio na tomu da smanji poreze i globe koje je turske vlasti naplaćivale od katolika stanovitu popustljivost što su je počeli prema njima pokazivati.

Najdelikatnije pitanje u kulturnom životu bosanskih katolika bilo je ono koje je bilo povezano s obrazovanjem crkvenog podmladka.U izvoru mladih ljudi naime skrivao se čitav niz izazova.Bilo je naime i onih koji su se u crkvena zvanja prijavljivali ne zbog unutrašnjeg poziva nego često zbog uskogrudih pa ne jednom čak i kriminalnih interesa. U svome spisu Enchiridion fra Mato krstičević upravo raspravlja taj problem pa naglašava nedostatnost rane obuke redovnika te naglašava kako je najvažnije osigurati to da bosanski fratarski kandidati studiraju u inozemstvu. O tomu vodili su s dosta brižnosti evidenciju čak i u Ugarskom namjesničkom vijeću. Bili su to vidoviti ljudi a među njima i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac koji je rano shvatio važnost obrazovanja bosanskog svećeničkog podmladka pa je postigao da na Namjesničkom vijeću donesu vrlo precizne upute u vezi toga pitanja.

Ova hrvatska briga o kulturnoj i civilizacijskoj razini bosanskih franjevaca nije bila nimalo slučajna i temeljila se na nizu dramatičnih slučajeva koji kao da su stizali sa stranica u ono vrijeme u zapadnoj Europi popularnih pripovjedaka i romana.Jedan od takvih antijunaka bio je neki Ivan Pecikozić iz Travnika o komu se u aktima Arhiva Propagande u Rimu čuva materijal jedne još nenapisane knjige. Taj je Pecikozić stupio u franjevački novicijat 1789. u godini francuske

930

revolucije, uzeo je ime Franjo pa je već u Fojnici gdje je najprije djelovao pokazao patološku sklonost prema nasilju i prijestupima. Tu se već naoružao bodežima i pištoljima, nabavio je i neko krupnije oružje pa je krenuo na način, kako zapisuje fra Mato krstičević kao da je krenuo u rat protiv Tatara. Kako je bio očito vrlo inteligentan čovjek i kako je volio čitati njega su više vlasti pripustile na daljnji studij pa se zatekao u Bologni gdje je jednoga brata smrtno ranio.Iz Bologne je utekao, došao u Bosnu gdje su ga u Fojnici primili među franjevačku braću ali je on i tada terorizirao tamošnje fratre prisiljavajući ih da ga dvore. Gvardijan ga je na silu poslao na otočić Daksu pored Dubrovnika u svojevrsni samostanski zatvor ali je on iskoristio neoprez stražara pa je pobjegao natrag u Bosnu gdje je 1803. ponizno molio provincijala da ga primi u okrilje crkve i da mu oprosti zlosilja. Kad je ovaj to učinio opet se u njemu probude nastranosti pa on nakon neke pijanke ubije gvardijana handžarom . Dok je ovaj izdisao okupi grupu lokalnih hajduka, neđšto pravoslavaca i katolika, njih desetak i ode prema Zvorniku gdje su neko vrijeme pljačkali Turke. Kad su ih ovi jednom opkolili i do kraja uništili Ivan Pecikozić im uspije pobjeći ali ga je navodno u zabuni ubio neki pravoslavni pop.Tako je neslavno završio jedan nesuđeni bosanski franjevac!Malo se tada u Bosni pisalo književnih tekstova pa je zato fabula o Pecikoziću i o njoj sačuvana vatikanska dokumentacija nadomjestak za neka nenapisana književna djela.

Bilo je doduše u tadašnjoj Bosni nešto medicinskih zapisa među kojima ima onih koji su se temeljili na narodnoj predaji ali i na znanjima što su ih fratri sticali za vrijeme studija iz priručnika salernitanske medicine ili u Padovi pohađajući na medicinskom fakultetu neka predavanja s laicima. Ono što ipak u književnom radu franjevaca ima najveći značaj jest njihov tadašnji zagovor tolerancije.Tako je fra Franjo Gračić franjevac u Kreševu objavio knjižicu Sacerdotis viatoris analysis theoretico-practica koja je bila tiskana u Padovi 1795. a namijenjenu prenošenju europskog

931

medicinskog znanja bosanskom stanovništvu na izmaku 18. stoljeća. Za vrijeme svoga  naukovanja, piše autor u predgovoru svoje knjige , proputovao sam Ugarsku, Italiju i Dalmaciju, dok se konačno nisam zaustavio u Bosni Srebrenoj pod Otomanskom vlašću. Ondje sam s velikim žaljenjem vidio svećenike i ostale građane kako su po pitanju zdravstvene skrbi potpuno prepušteni neznanju te sam se na nagovor prijatelja posvetio vrlo ozbiljnom proučavanju i prevođenju knjiga koje se bave medicinskom tematikom, dakako onih koje su mi bile pri ruci, a osobito sjajnoga Tissota. Gracićevo djelo svjedoči o visokom obrazovanju autora, kao i njegovog interesu ne samo prema medicinskim znanostima nego i prema pastoralnom djelovanju u kojem je bio hranjen ljubavlju prema ljudskom rodu i to ne prema onima samo svoje vjere nego i onima koji su pripadali različitim svjetonazorima, dakle prema Saracenima i raskolnicima kako pisac naziva Turke i pravoslavce. U kulturom škrtom, gotovo pustinjskom krajoliku tadašnje Bosne jednu od oaza pismenosti i književnosti predstavljali su tamošnji glagoljaši koji su čuvali tradiciju staroslavenskih obreda .Oni su tijekom 18. stoljeća otisnuli neke svoje priručnike koji jesu bili vjerski i civilizacijski anakronizam pa su autori zbog njih dolazili u sukob s apostolskim vizitatorima.Bilo je naravno nešto okultizma u ovih svećenika, nešto što je odudaralo od vatikanskih naloga i tadašnje strogosti.Dogodilo se tako da su nekog Jakova Katića čak i suspendirali od služenja mise zbog njegova glagoljaštva ali je on onda u Jeruzalemu potražio zaštitu pa je dobio oprost i bio vraćen u službu.Ove bosanske glagoljaše podržavao je makarski biskup Ivan Pavlović Lučić koji im je kanio izboriti povlašteni misionarski status, dakle onaj kojega su uživali franjevci. Neki od glagoljaša su, kako se vidi u sačuvanim spisima, znali bajati, ženama su prognozirali porod i spol djeteta, služili su se magijskim formulama, pa su iskuhavali čudesne trave u okultnim obredima. Sve to u Bosni i Hercegovini nalazilo je onih kojima nije smetala stanovita otklonjenost ovih ljudi od uobičajenog. Tako su vizitatori jednom primijetili nekoga lokalnog svećenika kako misu služi sjedeći na

932

konjskim leđima dok mu je liturgijski pribor bio u prilično neurednom stanju u bisagama. Koliko je magijskim elemenata ostalo među bosanskim katolicima može poslužiti kao dobar primjer običaj tetoviranja, naročito ženskog,koji ih je na neki način odvajao od ostalih vjeroispovijesti pa se smatrao dokazom o drevnosti njihove vjere.

U Bosni i Hercegovini na razmeđi stoljeća malo je bilo osobnosti koje su sistematski mogle raditi na kulturnom planu i koje su pri tom mogle biti zagovornici nekog europskog puta u svojoj zajednici.jedan od takvih bio je fra Grga Ilijić koji se na raznim upravnim funkcijama u katoličkoj crkvi u Bosni nalazio čak trideset godina od 1783. pa sve do 1815., dakle sve u vrijeme vrlo uzbudljivog razdoblja europske povijesti. Jer bio je bosanski pašaluk u to vrijeme sve više onim kako su ga i nazivali, tamni vilajet prepun nasilnog ponašanja isfrustriranih turskih moćnika koji su sve radili da u Bosni zaustave i ono mogućeg napretka. Bili su poni okrutni prema svakom uvoza roba na teritorij Pašaluka te su Bosnu gospodarskim mjerama i zabranama izolirali od njezinog prirodnog zapadnog okoliša. Svijet koji je i drugdje pucao po šavovima ovdje u Bosni još se više dijelio na religijske sastavnice koje su se sve više udaljavale. Fra Grga Ilijić služio se u svom svakodnevnom radu, u svojoj bogatoj prepisci s europskim moćnicima metodama racionalizma, bio je u svojoj sredini poput pravog prosvjetitelja, neki bosanski Maksimilan Vrhovac borac protiv praznovjerja i poluvjerovanja. U Franjevački red stupio je Ilijić 1752. u Kraljevoj Sutjesci a filozofsko-teološki studij on je završio u Italiji. Na preporuku njegovog provincijala papa Pio VI. ga je 1783. imenovao provincijalom Bosne Srebrene,ali članovi njegove Provincije nisu time bili zadovoljni pa je papa bio prisiljen suspendirati svoj izbor i na intervenciju iz Beča dodijeliti mu naslov generalnoga definitora, što mu je omogućilo sudjelovanje u upravljanju Provincijom, da bi ga 1796. imenovali naslovnim biskupom u nekoj biskupiji na području današnjeg Tunisa. Akt

933

posvećenja održan je u Makarskoj 1797.Godinu dana kasnije imenovan je apostolskim vikarom u Bosni i u toj službi ostao do kraja života. Kao biskup Ilijić je objavio niz pastoralno-teoloških tekstova.U knjizi Filipa Lastrića Od’ uzame  tiskanoj u Mlecima 1796. objavio je 14 svojih govora namijenjenih bosanskomu puku , a u Cvitu razlika mirisa duhovnoga  1802. knjizi Tome Babića još i Četeri govorenja ćudoredna. U Dubrovniku su mu objavljena dva izdanja najprije 1797. jedna latinska Epistola pastoralis… episcopi Ruspensis a onda dvije godine poslije Način pribogoljubni za štovati prisveto uznesenje Marijino na nebo .Autor je jednog Nauka krstjanskog i drugih stvari za znati potrebitih   što je objelodanjeno u Mlecima 1804.Vrlo je zanimljiv Ilijićev prijevod na hrvatski jezik govora zloglasnog pape Aleksandra Borgie tp oh je tiskao u Dubrovniku 1799. pod naslovom Varhu kraljevstva Marijina, govorenja prisv. i pripoš. g. Aleksandra Borgie. Iscrpljivao se ovaj talentirani i moćni čovjek uvodeći red među dezerterima i probisvijeta kojih je bilo i u vjerskim zajednicama, ali i onih koji su s oltara unižavali katoličku crkvu. Zbog toga imao je on niz afera s braćom ali i s odmetnutim redovnicima. S franjevcima se sukobljavao oko ingerencija, pa čak i s makarskim biskupom Ivanom Lučićem Pavlovićem oko glagoljaša. Ovaj Varešanin nije imao spektakularnih uspjeha u svojim pokušajima da iznutra ojača katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini ali je či9njenica da je bio akter jedne institucije na čekanju, katoličke crkve iz jednog vremena u kojem kao da su je zaustavili i odložili joj aktivnost za neko buduće vrijeme narodnog preporoda i oslobođenja.

934

Kodovi neoklasicizma i mladice romantizma

U tiskari biskupa Maksimilana Vrhovca otisnuta je 1796. i prva hrvatska dječja knjiga onoga vremena Defoeov roman Robinson Crusoe. Autor toga djela bio je Antun Vranić župnik u jaskanskom kotaru koji je preuzeo ne engleski orginal nego je prevodio njemačku preradbu, jednu vrlo popularnu moralno-poučnu verziju suvremenog njemačkoga pisca za djecu Joachima Heinricha Campea . Prvo njemačko izdanje te knjige Robinson der Jüngere, zur angenehmen und nützlichen Unterhaltung für Kinder pojavilo se 1779. a hrvatski prijevod imao je ovaj naslov Mlajši Robinzon: iliti jedna kruto povoljna i hasnovita pripovest za detcu od J. H. Kampe. Knjigu je Vranić namijenio djeci, ali isto tako njihovim učiteljima i odgojiteljima.U svojoj je verziji slijedio predložak koji je dijaloški je strukturiran a ima i nekoliko poučnih pjesmica u osmercima.

Naravno ne treba vjerovati kako su ovu knjigu o Robinsonu čitali samo mladi jer je bilo i odraslih kojii su u ovoj knjizi čak i u njemačkoj razvodnenoj verziji našli u nekim njezinim dijelovima

935

jednu posve suvremenu i u Hrvatskoj aktualnu ekonomsku poduku.U ovoj Kampeovoj verziji slavnoga romana djeci Jankici,Petrica, Tonček ,Jožek i Julika otac pripovijeda u formi pitanja pojedine segmente o nesretnom engleskom mornaru i njegovom Petku tako da se knjiga doživljava kao neki srednjovjekovni Lucidar, kao encikloopedija za djecu:

Tonček: Kaj je i dvijeh ljudih na svetu?

Jankica: Neg da Tonček! Jošće toga znal nési?Nehaja, veruj mi, i tako jako daleko-Bog zna-kak daleko! Ljudih takoveh, koji su tak divji kakti némo marše.

Petrica:I koji goli hode!O misli si samoi, Tonček!

Jožek: I koji zevsema nikaj ne znaju;koji niti hiž ne delaju, niti vertov ne nastavljaju, niti polja ne obdelavaju.

Julika:I koji nekuhano meso jedu, i sirove ribe. Ja sem to vre čula, kaj ne, otec?Ti si nam povedal!

Jankica: I kaj štimaš?Ljudi ovi ne znaju jenkrat, gdo je nje stvoril! Ar nikoga nemaju,ki bi im to povedati mogel.

Jožek: Zato i jesu tak divji. Pomisli samo:človečje takaj meso jedu ovi ljudi.

Tonček:Pi! To su odurni ljudi.

Otec:Nesrečni ljudi hotel si reči, moj Tonček! Velika doista nesreča na nje nevoljne, da tak bedasti i divji odrasli su.

Vranićev tekst nije lokaliziran pa je u njemu razvidno kako je čitav europski prostor jedan jedinstven gdje naporni rad može učiniti mnogo na dobrobit svakoga pojedinca. Naravno to uljepšavanje provedeno je da se ne bi naglasila drastičnost glavnog fabulativnog tijeka koji se odnosi na egzotične i naravno ne odveć prijateljske krajeve.U isto vrijeme kad je objavljen Vranićev Mlajši Robinskon poslužio se

936

književnik Juraj Dijanić , rođen u Samoboru 1753. svescima njemačkoga časopisa Der Kinderfreund kojeg je uređivao njemački prosvjetitelj Christiasn feliw Weisse . On je sredinom devedesetih godina 18. stoljeća objavi priredio čitav jedan zbornik namijenjen djeci s naslovom Horvatski dece prijatel a njegov prijevod dječje drame Narođeni dan primjer je uz Vranićevog Mlajšeg Robinsona prvog djeci namijenjenog teksta . Novost je u Dijanićevim tekstovima što on ističe ravnopravnost ne samo djece u čitavom društvu nego mu je stalo naglasiti načela građanske ideologije prema kojoj nisu ključne staleške podjele temeljene na podrijetlu, nego njih mijenjaju ideje prema kojima svi članovi društva pa tako i djeca trebaju primiti adekvatno obrazovanje a onda razviti vlastitu inicijativu. Juraj Franjo Dijanić nije u tim temama bio neuk jer on je svoj habilitacijski rad u Budimu izradio upravo na temi odgoja. U tom smjeru je osmišljena također od Weissea preuzeta drama o malom Tadeku i njegovom rođendanu. Taj građanski suvremenik Kate Kapuralice Vlaha Stullija dobiva poduku onoga časa kad mu otac oduzima sablju što ju je dobio za rođendanski dar te ga uči da vanjština ne čini ono najvrijednije u čovjeku. Ono što jest pouka jest lekcija o plemenitosti srca i djela. Upravo po tomu Dijanić je bio pravi pedagog svoga vremena, koji kao i Weisse želi sugerirati da upravo u djetinjstvu dok razum spava a osjećaju bujaju treba mlade vježbati na onom što je očigledno- Ta nova pedagogija nema više sloga Riječi, riječi, riječi nego Stvari, stvari,stvari!To i jesu načela nove pedagogije koja je upisana u Ratio educationis Marije Terezije iz 1777. kada je ozbiljno laiciziran školski sustav monarhije a što je ostavilo traga i u banskoj Hrvatskoj i Slavoniji gdje se poduka oslobodila skolastike i tereta jednog starog i sada sve suvišnijeg doba.Tako su izbačene iz škola mnoge predrasude a na stolovima tadašnjih pedagoga našao se metodički priručnik Franza Ignjaca Felbingera koji je preveo Josip Herović 1797. dakle u vrijeme kada je Dijanić radio na svom Horvtaskom dece prijatelu. Vrijeme je to u kojem se revolucionira djetinjstvo i kada se sve jasnije razabiru međe između odraslosti i djetinjstva i kada se pojmom obitelj

937

počinje u modernom smislu operirati kao sa središnjom kategorijom sociologije. U djetinjstvu ta nova pedagogija trudi se odrediti prostore koji dodiruju obitelj i pkolu. Svijest da se u školi dijete odgaja za buduće sudjelovanje u svijetu ravnopravnih posve je nova i pripada budućnosti. Dijete više nije upućeno jedino i redovito prema odraslima, od sada postavlja se u pedagogiji jedno novo težište na intimnost djetetovog života. Bile su to velike promjene među kojima jedna od bitnih bila je i ta što su pitanja djetinjstva i odgoja postala javna i napustila četiri zida roditeljskoga doma.

I jedan Hrvat iz Okića koji je studirao filozofiju u Beču i teologiju u Bologni Mihalj Šilobod Bolšić a koji je umro u samoborskoj Svetoj Nedelji 1787. ostavio je traga u tri posve različita didaktička djela koji pokazuju da je imao izuzetno razvijeni pedagoški nerv. Šolobod Bolšić to na kajkavskom jeziku već 1758. prvu hrvatsku računicu to jest aritmetiku s naslovom  Arithmetika horvatszka. To važno djelo u kojem je uspostavljeno hrvatsko matematičko nazivlje naravno ima tek donekle veze s njegovim muzikološkim priručnikom iz 1760. u kojem je u šest dijaloga govoreći i o povijesti i teoriji opisao osnove gregorijanskoga i koralnog pjevanja Fundamentum cantus gregoriani, seu choralis. I konačno da začini svoj opus sve intrigativnijim temama napisao je on 1768. u vrijeme masonskih tajnih društava još i knjižicu o tajnovitoj kabali pod jednostavnim naslovom  Cabbala.Nije se prosvjetiteljski žar Maksimilijana Vrhovca u izdavaštvu ograničio samo na razvitak dječje književnosti nego je on podupirao i tiskanje važnog filološkog prinosa Josipa Voltića Voltiggija iz Tinjana u Istri . autora trojezičnog rječnika koji je imao poslužiti napretku čitave domovine.Obrazovanjem pravnik Voltić je cio život proživio u Beču gdje je obavljao najraznovrsnije poslove a njegov je jezikoslovni rad privukao pozornost barun Carnea Steffaneo kojega je Istranin podučavao hrvatskom jeziku a ovaj mu postao mecenom. Glavno djelo Voltićevo je njegov  Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom ili

938

pismenstvom  kojega je objavio 1803.. Radi se o svojevrsnoj gramatici hrvatskoga jezika a onda i trojezičnom rječniku. Voltiću ilirički jezik obuhvaća golemi prostor slavenstva od Jadrana do Sjevernoga mora,premda u knjizi on obrađuje rječnik koji je hrvatski prema današnjoj ali i ondašnjoj definiciji jer ga ovaj filolog doživljava kao ukupnost njegove dijalektne pluralnosti. U Voltićevom rječniku pretežu ikavizmi, ali on priznaje i primjere u kojima bilježi sve tri realizacije jata (brig, brjeg, breg), pa tako uzima riječi u svim dijalektima služeći se pir tom prethodnim rječnicima. Voltićeva mala hrvatska gramatika koju je objavio uz rječnik nastala je na tradiciji dotadašnje hrvatske gramatike. Voltić je u svojim rješenjima bio blizak slavonskim jezičnim priručnicima koji su do preporoda prevladavali u tiskanim knjigama kontinentalne Hrvatske tijekom 18. stoljeća a imali su u široj javnosti integrativno značenje. U tom smislu su se Voltićevi jezični nazori uklapali u one preporodne te su im bili najava. Nešto manje prilagodljivi bili su njegovi polemički tekstovi u knjizi bečkih pisama Lettere viennesi koju je objavio 1789. i u kojoj je kritički pisao o svom vremenu, vapio za reformama i zbog tih nazora bio kasnije i proganjan. Voltić je radeći na svom rječniku poznavao Mikaljinu stariju slovnicu,njemu su poznati i onaj della Bellin i onaj Belostenčev, imao je pred sobom Joakima Stullija. A od učenih Hrvata svoga vremena citira on i spominje Adama Baričevića, poznaje rad Matije Petra Katančića, konzultirao je Konstantina Stanića koji je s francuskog preveo Code Napoleon a spominje i dubrovačkog predromantičara Đuru Ferića. Ako ovome popisu dodamo još imena nekih drugih kulturnih poslenika iz Zagreba i njegove okolice, ljude poput Matije Jandrića, Jakova Lovrenčića i Tome Mikloušića, zatim još i Antuna Mihanoviće bit će nam jasno kakva se to energija bila okupila ondje gdje je stolovao i bio nekom vrstom princa hrvatske prosvjetiteljske učenosti Maksimilijan Vrhovac. Biskupov novi doživljaj narodne povijesti, jezika i identiteta imao je u njegovom slučaju izvore u mladenačkom studentskom susretu s učenjima Giambattiste Vicoa te sa spoznajom o tomu kako se jezici i običaji

939

aksiomatski formiraju u odnosu prema specifičnim potrebama pojedinih naroda i kako upravo zbog te prilagodbe poprimaju posebne , autohtone i zatvorene karakteristike dok im se čitav okolni svijet tada iz njihove vizure doima fragmentarnim. Tako je Vrhovac kao i većina njegovih suvremenika i istomišljenika dok su govorili o hrvatskom jeziku mislili na nacionalnu politiku i na njezinu državotvornost, na taj najuporniji hrvatski nacionalni mit.Maksimilijan Vrhovac piše svoju poruku duhovnim pastirim zato jer zna da je „prosti puk vjeran čuvar mnogih popjevaka koje k izobraženju jezika služe…“.On je , dakle, svjestan da ima mnogo jezičnoga blaga koje bi trebalo početi sakupljati pa zato poziva sve svećenike svoje dioceze ali i vjernike također„da sve prikladne riječi skupljaju i bilježe, zatim da skupljaju svakovrsna prirečja i govorenja formule, nagovara ih da bez razlike sakupljaju svakojake popijevke horvatske i slavonske polag Vaše prilike i da ih svaka malo-pomalo meni pošaljete“ i konačno u četvrtoj napomeni im veli budući da „izvan gori pomenutih knjigah u parokijalnoj biblioteci još druga koja najmre starinska dela ležati mogu,zato Vas još jedan put molim da mi napise takvih obznanite, a osebujne starinske knjige meni priopčite, ter tako sve horvatskoga i slavonskoga narječja proizvode, iz kojih se bogatstvo i narav jezika poznati može, iz hvalevrijedne svoje ljubavi prema domaćim stvarima meni objavite.“

Teško je danas nama suditi koliko su Vrhovčevi javni pozivi za sakupljanjem kulturne i jezične baštine kao i njegov konkretni društveni rad imali utjecaja na hrvatsku stvarnost ali je posve sigurno da je on pripadao onom naraštaju koji je jednom drugom i mlađem pripremio prostor, da je taj prostor pripremio onima sretnijima koji će imati nešto povoljnije okolnosti da ostvare elemente Hrvatskog preporoda i da započnu modernizaciju političkih i kulturnih ustanova hrvatskoga naroda. Uostalom kao i drugdje u Europi, a posebno u takozvanim malim narodima, nacionalne ideje koje su se začele u vrijeme Napoleonove vlasti postale su u stvarnosti a onda i u

940

književnosti postale najvidljivijima tek tridesetih godina 19.stoljeća. U tomu Hrvatska neće biti izuzetak.

U devedesetim godinama 18. stoljeća objavljene su dvije knjige namijenjene dalmatinskim seljacima,knjige koje nisu štivo akademika po jadranskim gospodarskim udrugama nego su doista agrarni katekizmi. Tako je u Veneciji 1792. objavljena knjiga Dinka Gianuzzija iz Kaštel Lukšića, tajnika trogirske akademije Nauk Poljskog težanja. Pisac raspravlja pitanja pripreme zemlje, sijanja, žetve, gnojenja, bavi se životinjama, maslinarstvom, vinogradarstvom ,piše o pčelama, dudu i dudovom svilcu. Dijaloška forma ove knjige posve je uobičajena u takvim enciklopedijama za puk . Samo godinu dana nakon ovog težačkog priručnika izišao je na hrvatskom jeziku još jedan i to Nauk za težake od Dalmacije što je prijevod izvorno na talijanskom jeziku napisane Istruzioni di agricultura pratica dei contadini della Dalmazia kojoj je autor bio Zadranin Julije Parma.

U Makarskom primorju tijekom 18. stoljeća vrlo je živa bila pučka književnost koja je nastajala u ambijentu franjevačkih fratara toga vremena. Među tim djelima izdvajaju se satiričke pjesme koje se pripisuju Frani Radmanu pa tako jedna u obranu pušenja s naslovom Siroma đava brani se i govori. U zbirci zaostroških pjesmarica nađena su tako dvije pjesme o duhanu, jedna kraća cjelina koja se naziva Pisma od duhandžija i druga Pisma od burmutaša. Spomenuti Radman čini se da je bio autor i jedne podrugljive pjesme na ribarsku temu Tužba ciplara makarski i njiovi gospodara u kojoj se ribari iz Makarske spore s fratrima oko prava na izlov cipala.U širenju tematskog prostora tadašnje pučke poezije pridonosi i nekoliko primjera pjesama posvećenih trčanju alke koja je postajala sve popularnija i koja se održavala u svim većim dalmatinskim gradovima.O njezinom održavanju u Makarskoj objavljena je u Veneciji 1782. jedna knjižica s naslovom Striljanje alke: dvi pisni

941

složene i prikazane na čast i poštenje+ gospode makarske a srodnu na svoj način sportsku temu obrađuje i pjesma koja opjevava jedno natjecanje Splić+ana i Makarana u veslanju i zove se Pisma kako Makarani privezoše Splićane i utekoše im na 6. septembra miseca 1764.

Opsjednut modom neoklasicizma bio je Vincenco Drago posljednji potomak istoimene kotorske obitelji ali iz šibenskoga njezina ogranka. Bio je opsjednut poviješću pa je njegovo životno djelo šestosvešćana inače nedovršena Storia dell’antica Grecia  koja je počela izlaziti iz tiska 182o. godine. Njezin pisac rođen u Kotoru 1790. ostvario je tako jedan od najvećih literarnih pothvata toga vremena na hrvatskom tlu premda je posve jasno da on nije bio originalni povjesničar nego je njegovo jedna literarna kompilacija i svakako je zanimljivije kao literarno nego historiografsko djelo. Za razliku od većine dalmatinskih klasicista ovaj Drago nije bio Napoleonov pristaša nego čak je čak što više bio po političkim pogledima u vrijeme franscuke uprave jednim od konzervativnijih Dalmatinaca.Studirao je u Padovi gdje je susret s talijanskim književnikom Melchiorem Cesarottijem bio presudan za njegove kasnije književne izbore ali i na vrlo kaotičan doživljaj što ga je on imao u pogledu pojmova nacije i jezika.Inače Vincenzo Drago spremno je služio ausrijskoj vlasti kad se ona učvrstila u Dalmaciji pa je čak i hvalio njezinu policijsku upravu u vrijeme Metternicha. Premda oduševljeni filoaustrijanac nije Drago zbog toga imao baš nikakvih simpatija prema svojim sunarodnjacima s one strane Velebita. On njjih nije percipirao jer je pripadao onom sloju potalijančenog venecijanskog plemstva koji su u Napoleonu vidjeli zatiratelja au Austrijancima obnovitelja stare dalmatinske slave.Dragova je opsesija bila da napiše neku veliku knjigu pa je odlučio da na tisućama stranica ispiše povijest stare Grčke koja dosiže do požara Korinta.U rukopisu pisac je imao još jednu povijest Aleksandra Makedonskoga te neke panegirike slavnim osobama svoga vremena koje nije objavljivao ali jest čitao zainteresiranima.On

942

znanstvenik nije bio, tek pažljivi čitatelj suvremenih knjiga tako da u njegovoj povijesti Grčke ima ne samo historiografskih dijelova nego i umetaka o likovnoj umjetnosti, filozofiji i književnosti.Bio je u tom smislu pažljiv pisac koji je vodio brigu o dobrom stilu, pravi predstavnik arhaične škole kojoj je istraživački interes izostao ali ne i osjećaj za dekorativni stil, ugodnu frazu i racionalnu prezentaciju kompilirane građe. Svejedno njegovih šest svezaka ove grčke povijesti bili su doprinos neoklasicističkoj književnosti tadašnje Dalmacije. Posebno se to može naglasiti kada ove Dragove knjige usporedimo sa suhim i nemuštim stilom Trogiranina Ivana Katalinića koji je u tri sveska 1834. i 1835. objavio svoju Storia della Dalmazia. Rođen 1779. studirao je najprije teologiju u Rimu , onda pravo na zagrebačkoj Akademiji a u Dalmaciji je službovao neko vrijeme u Imotskom i Sinju kao sudac. Kada se počelo ratovati na našem tlu Katalinić je kao zapovjednik Narodne garde ugušio čak dvije pobune protiv Francuza i to jednu u Kaštelima i drugu u Klisu. Zbog tih libertinskih akcija bio je uhićen i zatvoren u Ugarskoj ali je odmah po Schönbrunnskom miru pušten pa je postao Katalinić zapovjednik u Husarskoj hrvatskoj pukovniji koja je imala sjedište u Karlovcu. Pod vodstvom maršala Marmonta sudjelovao u krvavim Napoleonovim ratovima u Španjolskoj a protiv Turaka hrabrošću se istakao u borabama za Cetin. Napoleonu je bio vjeran do kraja sve do 1814. kada je stupio u austrijsku vojsku.U novoj vlasti upravljao je kugom koja se pojavila na području Makarske a jedno je vrijeme radio na uređenju austrijske granice s Turcima u Hercegovini i Crnoj Gori. I sam je tada obolio od kuge pa se posvetio književnom radu u Splitu gdje je konačno našao dom . Premda mnogi Katalinićevi povijesni izvodi ne stoje njegove knjige nude mnogo vjerodostojne građe za 17. i 18. stoljeće u Dalmaciji. U svojoj drugoj historiografskoj knjizi Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia Katalinić opisuje događaje u Dalmaciji njegova vremena i to od pada Mletačke republike do poraza Napoleonovog. Posve mu je anakron kačićevski epilij na hrvatskom jeziku Pisma od uzecha Akrie u Sirii godine

943

1840. na poštenje herzherzoga Friderika od Austrie, sina principa Karla u kojem se probudila njegova vojnička sjećanja i bila preseljena na jedan suvremeni vojni uspjeh austrijske kolonizacije. Za razliku od većine tadašnjih dalmatinskih autonomaša imao je Katalinić osjećaj šire domovine što je bilo posljedicom njegovih životnih iskustava pa nije slučajno što je sam pokušao prirediti hrvatsko izdanje svoje povijesti Dalmacije koje nažalost nije nikad dovršio i koje je kao pokušaj ostalo u rukopisu. Kako je živio puno prije talijanskog Risorgimenta on se ponosio svojim hrvatskim podrijetlom Njemu su prekidi etničkog kontinuiteta stvar koju razumije pa je zato i nama danas prihvatljiviji njegov nacionalni osjećaj nego onaj kod većine njegovih talijaniziranih suvremenika. Uostalom ideja nacionalnoga na hrvatskom se tlu formirala a posteriori pa je Katalinićev slučaj za to idealan primjer.Njemu je posve normalno doživljavati period venecijanske vlasti kao razdoblje korumpiranog svijeta koji nije ništa pozitivniji od onoga u koje je sam živio. U njegovom vremenu dalmatinski partikularisti nisu se sukobljavali s hrvatskom nacionalnom idejom kao što će to biti slučaj u šezdesetim godinama 19. stoljeća kada su oni pokazivali otvorene simpatije prema Italiji izagovarali čak i ujedinjenje s njom.Katalinićeva talijanština nije od te vrste pa je zato danas prihvatljivija od nekih drugih posve agresivnih autonomaških ispada. Postojale su u njegovom vremenu dva oprečna doživljaja Dalmacije jedan hrvatski koji je u prekovelebitskom savezu a pod austrijskom i ugarskom krunom vidio ispunjenje stoljetnih ideala i druga Dalmacija koja je svoju prošlost i sadašnjost prepoznavala u ideji o reliktu nekog prailirskog i pradalmatinskog naroda kojega tlače brdski mitovi i kojega hrane legende o velikoj rimskoj prošlosti kad im je pokrajina završavala na obalama Dunava. Ti ljudi nisu imali energije da vide Split prijestolnicom neke proširene Dalmacije nego su je gotovo patološki sužavali do jedne posve uske primorske linije s koje su bili spremni posve prihvatiti jezik nekadašnjih zavojevača i krunu sadašnjih gospodara . Premda su se njihovi preci ponosili dvojezičnošću pa i trojezičnošću ovi novi

944

partikularistički Dalmatinci suzili su svoj nacionalni prostor na vlastitu karikaturu na koju ih nažalost nije imao tko upozoriti.

Polihistor je pokušao biti i Radoš Antun Michieli Vitturi, rođen u Splitu 1752. koji je za prve austrijske vlasti bio nadintendant za poljoprivredu koji je osnovao Agrarnu akademiju u Kaštel Lukšiću odakle mu je rod potjecao. Sačuvani su njegovi spisi o uzgoju maslina i duhana, ali i jedan vrlo kvalitetan traktat o antičkoj Saloni Saggio sopra l’antica città di Salona u kojem on već 1779. među prvima obrađuje taj prevažni hrvatski grad i opisuje sve njegove najvažnije spomenike prije nego što je ovaj postao predmetom sistematske znanstvene obrade.I Stjepan Alačević podrijetlom iz Drašnica kraj Makarske, po zanimanju pomorac ostavio je jedan posvema prosvjetni memorandum , ustvari zbirku zadataka i njihovu razradu pripremljenu 1769. studentima nautike Raccolta fatta da me Alfier Stefano Alacevich spettante agli esami vocali, nelle concorrenze delli differenti gradi militari per uso di me sopra detto, e non d’altri. Ovaj Alačević poginuo je nedaleko luke Préveze u Grčkoj.

Ne navršivši ni četrdesetu vratio se Ivo Bizzaro 1817. u svoj zavičajni Dubrovnik nakon višegodišnjih talijanskih učenja i lutanja. Ovaj kolekcionar i trgovac umjetninama , rođen u Orebićima 1782. , bio je prije svega umjetnik življenja, čovjek okružen brojnim znancima i prijateljima, osoba koja se književnošću bavila ne toliko iz p unutrašnje potrebe koliko iz razloga socijalizacije. Oko sebe Bizzaro je okupljao mnoge srodne duhove ali je bilo i onih koji su shvatili da je njemu književnost tek isprazna igra, vizit karta za druženje i posao pa su ga kao stihoklepca ismijavali ili mu pisali podrugljive epigrame.jednom su ga optužili za plagiranje Đura Hidže inače odličnog pjesnika njegova suvremenika. To nije omelo društveni put ovoga čovjeka koji je sakupio jednu od najboljih privatnih biblioteka staroga Dubrovnika i to takvu da je njezina posebna vrijednost stariji hrvatski rukopisi. Ivo Bizzaro vrlo je pažljivo gradio svoja književna i

945

likovna poznanstva o čemu najbolje svjedoče njegovi doista bizarni rukopisi u kojima popisuje sve svoje poznanike, one domaće u svesku Conoscenze da me fatte in Dalmazia a onda talijanske u rukopisu pod naslovom Conoscenze da me fatte in Firenze, Bologna, Pisa, Modena, Livorno. Kao mladac opjevao je putovanja jednog dubrovačkog jedrenjaka u Ameriku . Bio je simpatizer Napoleonov premda o tomu nema nekih stvarnih tragova osim u jednoj odi posvećenoj tomu Caru što Bozzara nije smetala da isto tako proslavi u stihovima i habsburga Franju I. kad mu je 1805. nakon tek nekoliko mjeseci vjenčanja preminula supruga u jednom firentinskom izdanju više desetaka njegovih prijatelja napisalo mu je utješne pjesme.Člnake iz područja umjetnosti objavljivao je jedno vrijeme u Padovi u časopisu Giornale dell’italiana letteratura , a u akademiji Veneto Ateneo održao je tri predavanja o kojima se u vrijeme njihova održavanja vrlo lijepo govorilo u tamošnjim krugovima, jedno o teoriji lijepoga, drugo o arhitekturi i treće o ulozi Ruđera Boškovića u svjetskoj znanosti. Posve je razumljivo da je on bio članom mnogih akademija ne samo u venetu nego u Firenci i Rimu gdje bi koristio posve besmisleni anagram Nivangio Rozzarbide. Vrativši se u Dubrovnik bogato se oženio jednom Nikom iz roda Zuzorića. I tom su mu prigodom prijatelji posvetili dvadesetak pjesama. Manje su ga doduše spominjali kad je poginuo u nesretnom padu s konja 1833. Po navadi svoga vremena on je svoje pjesme i proze objavljivao u malim nakladama i u skromnim publikacijama, bili su to najčešće otisci od nekoliko stranica,više neka vrsta letaka nego knjiga pri čemu su sva ta djelca bile prigodnice ili osmrtnice. Ono u čemu je Ivo Bizzaro pokazivao veću poetsku ambiciju bili su njegovi klasicističke ponešto izvještačene i sentimentalizirane parafraze psalama, u knjiga La grandezza di Dio iz 1818. i Rime sacre 1831. Autro je i jednog spjev o Bogorodici I Dolori di Maria Vergine. Capitolo. Bizzarove isprazne talijanske ljubavne pjesme uvrštavali u onodobne antologije a Giorgio Murray je neke od njih uglazbio pa je pučka legenda bila da su se često izvodile u inozemstvu.Bizzara su zanimale i prirodne znanosti ,

946

u mladosti je čak neoriginalno pisao o anatomiji oka, a kasnije tek kao stihovna igra nastali su mu zapisi o astronomiji i neizbježnom Newtonu općem mjestu njegova naraštaja. Njegovi su tekstovi sačuvani u povećim rukopisnim zbornicima. Obiman je onaj s naslovom Poesie di vario metro ed argomento edite ed inedite ili Prose di Giovanni de Bizzarro, među kojima ima estetskih rasprava o likovnoj umjetnosti, esej o romanu . Ponešto je i prevodio ali posve nesistematično s francuskog ,s latinskog i grčkog na talijanski .da se bavio dubrovačkom poviješću vidi se po prijepisu najvažnijih povijesnih i ljetopisnih izvora koje je 1790. Miho Sorkočević pokušao pripremiti za tisak ali je od zamisli očito odustao. Inače najvažnije djelo Ive Bizzara njegov je estetički traktat koji je napisao u Italiji prije povratka u Dubrovnik.Radi se o njegovoj akademskoj disertaciji Dell influenza delle bell'arti sullo spirito e sul cuore. Iz toga traktata posve je razvidno da je on dobro upoznao tadašnje estetiku i da su njegovi izvodi posve na tragu tada aktualnog romantičarskog klasicizma tako da naglašava istinitost osjećaja u umjetnosti, njemu način izražavanja ne može biti pogrešan zbog jednostavne zakonitosti prema kojoj stil zavisi više od misli nego od brige za izrazom.U tim svojim etsteskim promišljanjima zagovarao je stanovitu utilitarnost umjetnosti, jer on je iskreno vjerovao da ona podiže čak i materijalnu razinu života, da u snaženju osjećajnosti leži put prema sretnijem društvu. Bili su ovi stavovi bliski onovremenom sensizmu. Filozofski sensizam bio je vrlo bitan u novoj osjećajnosti ovoga doba što je u književnosti stvorilo čitav jedan smjer sentimentalnog stila, čest u dramskim ali i proznim žanrovima. Sensizam nalazio se u središtu znanstvenih spoznaja onoga doba i bio je preduvjet posve novom emocionalnom doživljaju kako sebe tako i drugih. Tu se nije radilo tek o spoznaji analitičkih čovjekovih sposobnosti,niti njegove mogućnosti da analizira svaki svoj postupak ,nego je ovaj novi emocionalizam bio upućen spoznaji malih trenutaka, partikula koje se počinju zamjećivati čak u sustavu svemira i njegovih posve titanskih razmjera. U tomu novom sustavu opažanja mogu se otkriti

947

Boškovićeve sposobnosti da uoči unutrašnjost atoma ali i sposobnost njegovih suvremenika da prvi put zagrebu metodama nove znanosti o osjetilima u ljudsku dušu. Posve je prirodno da je ovako shvaćeni sensizam izazvao i suprotstavljanja jer su ga doživljavali nekom vrstom tempirane bombe koju su materijalisti postavili pod tijelo duhovne Europe. Racionalizam s jedne strane a afirmacija čuvstava i osjetila s druge bili su izvori promjene koja je obilježila razvitka dvije do tada slabo razvijene znanosti: psihologije i sociologije.

Bili su to temelji na kojima je počivala zgrada europskog racionalizma, toga vrlo složenog intelektualnog gibanja koje je za sebe tijekom vremena osiguralo čitav niz stilskih i povijesnih odrednica. U većem se dijelu Europe na koncu 18. stoljeća misao prosvjećenja kao alat onih koji su se s ponosom nazivale philosophes doživljavala kao duhovna operacija koja je konačno rastjerala mrak dotadašnjih neznanja i krivih vjerovanja. Prosvjetiteljstvo je bilo njihova ideologija i oni su svoj rad rasprostrli čitavim stoljećem od Voltairea do Rousseaua koji su se osobno borili za primat ne shvaćajući da su njihove razlike tek pomogle da im rezultati budu jednaki.U Engleskoj i Škotskoj mislioci ovoga vremena imaju manju agresivnost, nisu izravno polemični na polju religioznom, ali su vrlo izravni njihovi prodori ne samo u revolucioniranje fizike kao što je to bilo u slučaju Isaaca Newtona, ili politike i morala u djelima Johna Lockea i Davida Humea , u ekonomiji Adama Smitha ili u politologiji Edmunda Burkea. Čini se da je englesko društvo bilo zrelije pa je i njihova književna proizvodnja bila povezanija s novom građanskom klasom koju njihovi pisci nisu morali nagovarati na nikakve prijestupe.U Njemačkoj ideje prosvjećenosti prodirale su polakše ali su tamošnji philosophes imali podršku domaćih dvorova, naročito onoga pruskoga Friedericha II. I Rusija je participirala u ovom trendu , najviše u dvorskom ambijentu Katarine II. a što se Hrvatima susjedne Italije tiče tu se mnoge od ideja prosvjetiteljstva zbog rascjepkanosti

948

nacionalnog teritorija raspoznaje kao niz ne odveć uspješnih reformi i pojedinačnih zahvata u novu duhovnost.

Svugdje pa tako i u Hrvatskoj živjelo se desetljećima u iščekivanju radikalnih promjena koje su došle tek nakon Napoleonovih prvih osvajanja, nakon propasti Venecije i tijekom sukoba konzervativne i jakobinske Europe, sukoba koji je u Hrvatskoj imao svoju nacionalnu osobitost s obzirom da je ne biti na strani konzervativaca značilo biti protiv mogućnosti da se ostvari ideja cjelovite i pod jednim vladarom objedinjene domovine. Zanimljivi su bili Bizzarovi izvodi o recepciji umjetnine pri čemu naglašava promjene koje obilježavaju različite epohe u povijesti čovječanstva. Zbog toga kaže da je umjetnost političaru prije svega izvor bogatstva , blagostanja i slave za državu, da je ona za trgovca izvor osobnog napretka,za obrtnika siguran put da dođe do časti i dobitka,a pa će čak maloumnik i neobrazovani čovjek u umjetnosti vidjeti predmet divljenja.Filozofu umjetnina i njezin doživljaj je aktivnost koja mu razvija dobar ukus i razum,djelatnost koja čovjekudodaje uglađenost i vrline.Premda jedan od plodnijih pisaca svoga dubrovačkog naraštaja Bizzaro je bio pisac bez važnijeg djela a ostat će zapamćen tek njegov kolekcionarski trud i disertacija o estetici u kojoj je ipak zabilježio nešto o teoriji recepcije umjetničkog teksta iz vizure klasicističkog romantizma. Prema nacionalnom preporodu imao je posve indiferentan stav pa bi se po njegovim tekstovima reklo kao da se o tomu nije ni razmišljalo. Naravno po tomu bio je blizak jednom dijelu svojih dubrovačkih sugrađana koji su se nakon propasti republike izgubili osjećaj za povijesnost. Bizzaro nije mogao biti pjesnikom jer njemu je lirika bila tek navika i društvena igra.

Zagrepčanin Adam Alojzije Baričević zasigurno je u kontinentalnoj Hrvatskoj bio najobrazovanijim čovjekom svoga vremena. Rođen 1756. on razmjerno malo objavljuje ali neki od njegovih bibliotečnih registara i biografskih kolekcija i danas se koriste u kao najbolji izvor za poznavanje književnoga rada u Hrvatskoj s one strane Velebita.

949

Objavio je života u monografiju o talijanskom učenjaku Girolamu Ferriju koji se svojevremeno suprostavio francuskom prosvijećenom filozofu D'Alambertu i to u pitanju prijepora oko toga treba li latinski jezik izbaciti iz školskog programa.Baričević je bio žestoki protivnik Francuske revolucije i njezinih tekovina pa je tako njegov i jedan predgovor u knjizi Paola Leardija koji je slavio pogubljenog francuskog kralja Louisa XVI. u knjizi koja je 1794. bila objavljena u Zagrebu. Kako je Adam Baričević rano ostao bez roditelja o nadarenom se obrtničkom sinu brinuo zagrebački kanonik Nikola Turčić koji je pomogao da se mladić dobro školuje u Beču gdje je slušao ne samo filozofiju i teologiju nego i povijest. Nakon studija jedno vrijeme je na zagrebačkoj arhigimnaziji bio profesorom ali je onda postao župnikom zagrebačke crkve Sv. Marije. Ta je bogomolja 1786. doživjela požar koji je Baričeviću uništio njegovu već tada znamenitu osobnu knjižnicu. Strasni bibliofil on je ostatak svoga života obnavljao uništeno blago tako da je nakon smrti za njim ostala vrlo bogata knjižnica ne samo latinskih i hrvatskih naslova nego je u njoj bila sabrana gotovo sveukupna kajkavijana kojom se Baričević posebno oduševljavao. Knjige Baričevićeve postale danas su organski dio knjižnice Ljudevita Gaja pa se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. O tomu koliko je Baričevića učenost bila cijenjena među njegovim vršnjacima i kolegama najbolje svjedoči činjenica da je taj skromni čovjek izabran za člana napuljske Arcadia reale, zatim torinske akademije Unanimium, dok ga je Carska ruska akademija odlikovala zlatnom spomen-medaljom. U epohi epistolarne proze i mode romana u pismima Baričević je bio jednim od najrevnosnijih pisaca pisama toga vremena tako da je sačuvana njegova redigirana korespondencija na latinskom jeziku u vlastitim prijepisima pod naslovom Epistolae latinae ad diversos. Pomno redigirana ta su pisma , a sačuvano ih je 374, spomenik su jednom neobičnom čovjeku koji je u dopisivanje s brojnim europskim kolegama ugradio visoke kriterije znanosti. Među stotinama njegovih korespondenata učenjaci su iz Napulja, Rima, Pise, Ferrare, Padove, Torina, Beča, Praga, Pešte i Petrograda pri čemu je fascinantno Baričevićevo dopisivanje s probranim hrvatskim intelektualcima

950

njegova doba među kojima gotovo da nije izostao ni jedan učeniji ili znamenitiji suvremenik. Premda najviše zainteresiran za prekovelebitsku hrvatsku književnu produkciju Baričević pokazuje veliki interes prema stvaralaštvu Dalmatinaca i Dubrovčana a pratio je književne pokrete u čitavom slavenskom svijetu te bio upućen u glavne književne događaje zapadne Europe. Tako Dubrovčaninu Đuri Feriću 1795. na vijest o smrti Rajmunda Kunića piše ovako:

Pišeš da se ugasio Kunićev život.Oh, tužne vijesti!Tko bi mogao ublažiti bol što me obuzela smrću tako značajnog muža?Zar ja? Ili čak književna republika koja je izgubila umnožitelja svoje slave?Živjet će ipak on nebrojeno stoljeća.Jer i samim Homerom, što ga je pretočio u latinski, postavio je sebi spomenik trajniji od mjedi.Dovoljno se ,mislim, i samo po tome razbire koliko naše vrijeme duguje Dubrovčanima.Uopće mi se čini da su svim učenim ljudima , koji su se dugo i mnogo trudili kako bi vergilijevskim stilom preveli toga grčkoga prvaka epskoga pjesništva,višnji bogovi dodijelili hvalu za taj pothvat,ali su jedino za Dubrovčane sačuvali slavu savršenstva u tome…

Premda su Baričevićevi pogledi na društvo bili konzervativni pa on i nije bio u krugu Vrhovčevih istomišljenika, on je biskupov izbor pozdravio posebnom poslanicom. Bio je Baričević čovjek moderne učenosti, enciklopedist u zemlji bez enciklopedije i srodnih institucija, prosvjetitelj i nadasve zainteresirani pedagog. Nije to bilo ništa neobično u vremenu kad je obrazovanju mladih i otkriću djetinjstva posvećivala znatnu brigu jer se shvaćalo da se pred pedagogijom otvaraju do tada neslućene dimenzije. Baričevića je posebno zanimalo humanističko obrazovanje i to najviše moderne metode u nastavi klasične filologije .Zajedno s Josipom Jakošića i njegovom studijom Scriptores Interamniae vel Pannoniae Saviae, nunc Slavoniae dictae iz 1795. Baričević je dao središnji doprinos sustavnom sabiranju građe iz hrvatske kulturnc i književne baštine koja je u proteklim stoljećima nastajala u Slavoniji i banskoj Hrvatskoj . Razvio je intenzivnu suradnju s tadašnji europskim slavistima I književnicima

951

pa im je slao relevantne informacije o hrvatskoj književnoj baštini. O tomu svjedoči ovo pismo Mihajlu Denisu upućeno u Beč 1790. Godine. U pismu šalje Denisu slabo poznate Magdalenićeve stihove kao primjere inače rijetkih hrvatskih aleksandrinaca. koje je njegov korenspondent uskoro objavio u svojoj znanstvenoj studiji o Ossianu:

Nikakva truda nisam žalio u pronalaženju junačkih stihova pisanih hrvatski, pa ti šaljem dva pronađena epigrama. Iz toga će biti jasno,ako ti svojim nastojanjem i nisam mogao baš mnogo pomoći,da sam ipak imao volju.Nađeš li mjesta bilo jednoj ili drugoj pjesmi u svojem izvrsnom djelu Ossians und Sineds Lieder, na neki ćeš način iskazati čast našem narodu.Posvuda nas, znaj,oštro okrivljuju što ne poznajemo ono što imamo. Mnogo je toga još uvijek skriveno u škrinjama i izloženo truljenju, a koirsno je i traži da bude objavljeno.No o tomu drugom prilikom. Budi pozdravljen!

Neki izvori spominju da je Adam Baričević bio autor i dva, nažalost izgubljena, književno povijesna djela  Commentariolium de scriptoribus patriae i Historia litteraria Croatiae . Te knjige nisu sačuvane ali ima indicija da je to zato što ih je nesebični autor u dijelovima slao svojim korespondentima. I njegova knjiga De scriptoribus Pannoniae Saviae. Collectanea  trebala je biti nastavak Krčelićevih Scriptorum ex regno Sclavoniac ali je kao i većina Baričevićevih djela  danas poznata tek kao nacrt i namišljena studija. U suradnji s Michaelom Paintnerom napisao je Baričević jedan važan pogled na isusovački doprinos kulturi u Hrvatskoj Scriptores Societatis Jesu Croatae a sačuvali su se i bogati Baričevićevi biografski medaljoni i fragmenti o hrvatskim piscima u zbirci Varia historica et biographica . Baričević je napisao jedan komemorativni životopis svoga znanstvenog prethodnika Adama Baltazara Krčelića pod naslovom Vita reverendissimi viri Balthasaris Adami Kerchelich . Posebno je , pak, vrijedan temeljiti bibliografski Catalogus librorum Zagrabiae impressorum ordine chronologico (1690–1800) ,djelo bez kojega danas ne bi bilo moguće

952

suvislo govoriti o kulturnoj povijesti Zagreba, o njezinim poslenicima i knjigama tiskanim u tijekom 18. stoljeća u vrijeme kad su u Zagrebu djelovale prve tiskare, najprije ona Vitezovićeva a kasnije Vrhovčeva. Adam Alojzije Baričević,kao osviješteni hrvatski patriot imao je plan tiskati i Vitezovićevo djelo Plorantis Croatiae saecula duo kao što je kanio za tisak prirediti Krčelićevu važnu knjigu Historia episcoporum Zagrabiensium. Oba autora bili su Baričevićev izbor po srodnosti i prethodništvu . Bavio se pisac pred kraj života još i Mikoczijevim opusom pa je tako dovršio njegovo djelo Otiorum Croatiae, liber unus  i dao ga tiskati u Budim 1806. godine. Premda je latinski jezik bio glavni medij njegove komunikacije Baričević je bio vješt i u kajkavskom idiomu što se vidi iz nekoliko sačuvanih manjih tekstova i to naročito u jednom pismu biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Ima ih koji mu s razlogom pripisuje autorstvo niza hrvatskih popularnih crkvenih pjesama , čak i onih koje se i danas pjevaju te su vrlo popularne kao što su Kyrie eleison i Svim na zemlji.Po stilskim karakteristika svojih spisa i književnim gestama pripadao je Baričević romantičnom klasicizmu, svakako više nego nekom zakašnjelom baroku što bi površni pogled možda mogao sugerirati. Životnim djelom mu je spomenuti katalog zagrebačkih knjiga što je i prva sustavna hrvatska bibliografija, a konvoluti njegove bogate korespondencije svojevrsni su roman jedne znanstvene sudbine iz europske tadašnje provincije. Bio je najintegrativnija književna osobnost svoga vremena, a bio je onaj koji je među prvima u kontinentalnoj Hrvatskoj imao energiju da potakne prevladavanje pokrajinskih ograničenja dotadašnje nacionalne književnosti.

Grgur Maljevac zvan i Kapucin autor je slavne pjesme Horvat Horvatom horvatski govori u kojoj se iskazuje kao žestoki protivnik svega što je u njegovu domovinu dolazilo od Francuza , jer je bio mišljenja da oni nisu donijeli, kako su kazivali, slobodu i jednakost, nego da su porobili narode, pri tom purgarima i kmetovima uzeli sve

953

ono što su vrijedno do tada imali. Francuzi su veli on neverniki, ter nikakvi katoliki jer:

Negdo gospon mora biti

drugač kmet' ne budu siti;

gospon daje kmetu zemlju,

zat' gospoda tlaku jemlju.

Anda tlaka je pravična,

ni vu ničem ni krivična,

gospon z-gruntom kmet' zadržava

prav da kmet tlaku dava.

Grgur prezimenom Maljevac bio je zaređen 1760. On je studirao u Zagrebu gdje je kasnije bio gvardijan i i propovjednik a na službi je bio i u Varaždinu. Njegov opus tematski je vrlo raznolik, djela su mu često tiskana anonimno ili pod pseudonimima. Ovaj kajkavski autor bio je uza svu svoju retrogradnost ipak svjestan prosvjetiteljskog duha vremena u kojem je živio. Pisao je prigodnice Maksimilijanu Vrhovcu kad je ustoličen, zatim banu Erdődyju,inače protestantu, a održao je i posmrtni govor u slavu Marije Terezije u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Ima i Grgurovih pjesama za vojnike, neke vrste pobudnica kao što su Nagovarjanye szoldatov na vojuvanye proti Turchinu  iz 1787. i  Nagovarjanye Vukasovicheveh dobrovolyczev na vojuvanye proti Turchinu, 1789. Njegovo je životno djelo epska kronika u dvanaestercima, petercima i osmercima  Nestrančno vezdašnjega tabora ispisavanje  koju je ispisivao kroz tri godina nakon 1789. U tom djelu opisuje pisac aktualni austro-turski rat tako što čita i prenosi vijesti bečkih dvorskih novina. U strukturi njegovih stihova i rečenica odjekuju poticaji što ih je usvojio iz kačićevske epike ali se

954

isto tako osjeća da se kod Maljevca obnavljaju obrasci epike Pavla Rittera Vitezovića koju je temeljito usvojio i čiju alegoričnog svakako slijedi kad govori o austrijskim orlovima,ruskoj grbovnoj državnosti i turskom mjesecu. Bile su njegove stihovane kronike svojevrsne hrvatske pra-novine s nešto najave mlađe romantičarske ironije. Naravno premda se poziva na objektivnost pisac turske postupke prikazuje s porugom i satirično . Uz to nije ovaj konzervativac naročito volio ni vlastitoga Cara Josipa II. čiju smrt opisuje hladno tek u dva stiha dok se za njegovog nasljednika Lepolda nada da će promijeniti ono što je prethodnik pokvario. Preostale knjige Grgura Kapucina su religijske tematike. Tako je napisao biblijsko-alegorijski epilij Nebeski Pastir pogubljenu ovu išče 1795. u kojoj obrađuje prispodobu pastira i Krista koji traži izgubljenu ovcu to jest čovjekovu dušu pri čemu je kao predložak koristio zbornik  Trutznachtigall njemačkog baroknog pjesnika Friedrich Speea von Langenfelda. Svakako je najuspješnije djelo Grgurovo njegova Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija iz 1800. u kojoj se služi elementima ironije , zatim nerijetkim komičnim fragmentima kako bi prikazao događaje povezane sa Spasiteljevim rođenje. Ono što izdvaja ovo djelo u krugu srodnih i vrlo jednoličnih tekstova jest originalno dramatiziranje ove adventske fabule u kojoj se pojedini mjeseci javljaju u svojevrsnom pastoralnom natjecanju u kojem oni pokušavaju dokazati da se Krist rodio upravo za vrijeme njihova trajanja. To je prilika piscu da ispiše jednu vrlo dobro i poetološki posve osviještenu predromantičarsku tvorbu o godišnjim dobima na način deskriptivne poezije njegova vremena. Religiozna tematika dominira i u Grgurovom Duhovnom kalendaru koji je osmerački prepjev djela De imitatione Christi Tome Kempenca. Od 1770. Kapucin je objavljivao pučki Novi kalendar  s brojnim vlastitim autorskim književnim prilozima i pjesmama. Ima ih koji Grguru Kapucinu pripisuju autorstvo knjižice Cabala,  to je na vszakoiachka pitanya kratki ter vendar prikladni odgovori vu horvaczkom jeziku koja je inače pripisivana Mihalju Šilobodu Bolšiću a bila tiskana u

955

Zagrebu 1768. I bez nje autorsko djelo Grgura Kapucina sačuvalo je iznimnu vrijednost svjedočeći o piščevoj talentiranosti i poetološkoj osviještenosti. Čini se da je on bio najznačajnijim kajkavskim pjesnikom 18. stoljeća koji je posebno u Vittiji ostvario djelo visoke pjesničke kvalitete.

Ivan Mulih koji se rodio 1736., u slovenskom Černomlju pa se nazivao Croata Csernomelensis bio je dobro školovani svećenik isusovačkog reda, theologus apsolutus, a onda je po ukinuću svoga reda do smrti 1798. ostao na službi u zagrebačkoj biskupiji. Bilo je to za vrijeme stolovanja Maksimilijana Vrhovca. Kao apostolski misionar i salven zagrebačke biskupije mašnik kako se ponosno Mulih potpisivao on je za života objavio dva sveska propovjedi svojih Prodečtava koja su izišla u dva sveska ,prvom tiskanom 1782. i drugom dvije godine kasnije.Za svoje vrlo dobro napisane propovijedi sam je u predgovoru zapisao da su kratke, da su izvađene iz Svetoga Pisma i Svetih Otcev polog sadašnjeg govoriti načina razdelena. Ono po čemu su one iznimne jest što u njima pisac u dobro izabranim peldama prikazuje mane i nedostatke svojih suvremenika nudeći čitavu jednu ljudsku komediju Zagreba pod kraj stoljeća europske prosvijećenosti.Nisu grijesi koje Mulih opisuje smrtni ali su vrlo životni, to su priče o sitnim lopovima i prevarantima, ljudima koji nemaju hrabrosti priznati neku počinjenu nepodopštinu. Ali premda njegove pelde nisu najstaršnije Mulih je prema njima strog sudac, natmureni i pesimistični moralist koji crta društvo u kojem živi oštrim linijama jer ondje među svećenstvom nema sloge i vjernosti, na gradskim sudovima nema pravde, braća i susjede se umjesto da se vole mrze. S druge strane balovi i oštarije mjesta su gdje je sve prepuno veselja i razdraganosti, ulice i trgovi puni su razdraganosti. Ima neke paralelne slikovnosti u Milihovim prodikama s opisima plemićkog društva u Memoarima grofa Adama Oršića samo što plemeniti Oršić nije bio moralist tek opisivač onoga što je u njegovoj sredinu značilo novost a što je Mulihu znak propasti svih moralnih

956

nazora,sumrak uljuđenosti i prevlast zla. Na taj način Mulih opisuje sablazan muškog i ženskog cifranja, lic malanje, lasih ruganje što će reći kovrčanje i konačno ženskih persih otkrivanje i kazanje. Mulih je protivnik francuskih revolucionarnih događaja pa se izravno okomio na onu Francuskinju, koja se prikazuje s malenemi licmi,z golemi persi i z ostalu m zpačlivum nošnum! Mislio je naravno on često simbolično prikazivanje Francuske revolucije u liku poluodjevene žene raskošnog poprsja.On uz to izravno nimalo okolišajući govori o suvremenim misliocima i njihovim sljedbenicima koji su kako kaže učenje svetoga Evanđelja primiješali s Makiavelcom, Wolteriancom,Russoancom i ostalim Bogo-nevercima, koji vsaku beštinsku nasladnost i odurnost, kakti nebesku svetlost preštimavaju. Ivan Mulih bio je na strani onih koji su zagovarali restauracija, onih koje je revolucionarni teror uplašio ali bio je i jedan od onih koji je svjedočeći svoje nazore pokazao da je u njegovoj sredini bilo mnogi onih koje je on nazivao volterijancima i rusoancima.Što se makijavelaca tiče njih je bilo u starom režimu koliko i u vrijeme revolucije.

U krug starijih hrvatskih tiskanih drama ubraja se tragedija Lysimachus :vu pripečenju nesrečno dokončanomu Josipa Županića de Sibenegg koji je taj dodatak prezimenu dobio po obiteljskom dvorcu u Štajerskoj.Pisac se rodio u Zagrebu 1749. a školovao se u Grazu gdje se i nalazio kad mu je jedina drama tiskana 1768.godine a onda je malo poslije odigrana u Zagrebu u Isusovačkom sjemeništu. Kasnije je Josip Županić zbog nekog razloga bio otpušten iz isusovačkoga reda pa mu se u dokumentima gubi svaki trag .Njegova tragedija nije izvorna jer je pšrevedena iz istoimene drame francuskog isusovca Charlesa de la Ruea. Riječ je o petočinskoj izvorno latinskoj tragediji u kojoj se vodi borba oko prijestolja u obitelji tračkog kralja Lizimaka tri stoljeća prije Krista. Tekst je izvorno svojom poetičkom pravilnošću u školskoj poduci služio da se izučavaju Aristotelova tri slavna jedinstva. Poznato je iz sačuvanih dokumenata da su u

957

predstavu sudjelovali đaci svih uzrasta jer je trebalo i odigrati kompleksnije a i ženske uloge kao onu kraljeve supruge Arsione, zločeste maćehe Agatoklove. Isusovačke tragedije često su obrađivale ovakve zaplete u kojima bi se oblikovao trokut oko kralja maćehe i posinka kojemu bi se sprječavao dolazak na prijestolje pri čemu u poetici isusovačkog kazališta u odnosima između maćeha i posinaka nije bilo seksualno motiviranih motiva. Varijacije ovakvih radnji preuzete iz isusovačkih tragedija bile su poznate u starijih dubrovačkih pisaca pa tako kod Ivana Gučetića u Leonu Filozofu ili kod Ivana Šiška Gundulića u Otonu, gdje su se, kao i u ovom kajkavskom primjeru lica bavila državom više nego spolnošću.Uz to Županićev Lizimakuš dolazi na scenu u vremenu kad se i iz isusovačkih tragedija iselio martirološki naboj tako da ova lica nisu poput arhetipske Marije Stuart ili Kašićeve Venefride još i žrtve religijskih progona.Uz to ipak je Županić pisac prosvjetiteljskog vremena u kojem kada kralj Lizimakuš na koncu drame i doživi pad još će ipak ostati nada u iskrenost prijateljstva između nesretnog Agatokla i Aminte koji kad spozna ljudsko zlo sam će na kraju preoteti stražaru mač i s njime se probosti. Da se Županićeva tiskana drama čitala u nadolazećim desetljećima najbolje svjedoči činjenica da ju je ponešto preradio i tiskao 1823. Tomaš Mikloušić pod naslovom Lizimakuš ali Mačuhinski nazlob.To što je svoju dramu tiskao na prvi pogled Županića ne izdavaja pred njegovim suvremenicima ali u hodu povijesti hrvatske dramske književnosti to je važan datum jer za života dramskih pisaca bila su tiskane tri drame Marina Držića, jedna Gundulićeva bez njegova znanja…Lizimakuš u tom nizu imao je i kao bibliografska činjenica važno mjesto.

U Veneciji upravo dok su ondje ulazile francuske trupe, baš u isto vrijeme kad je Andrija Dorotić kretao u svoju frenetičnu političku svehrvatsku djelatnost i dok je Brezovački pisao svoje kajkavske komedije i političke antifrancuske invektive, bilježio je Zadranin Ivan Kreljanović svoje razmjerno velike teatarske uspjehe na scenama

958

Venecije. Rođen 1777., taj frankofil, obožavalac Napoleona i Francuske revolucije, koji je inače dobro poznavao mnoge dalmatin-ske sredine, za scenu mletačkog teatra San Giovanni Grisostomo napisao je izvornu tragediju Orazio koja je doživjela za ono doba čak osam rekordnih izvedaba. Mladi se pisac poslije i sam čudio zašto su njegovu dramu koja je nastala pod izravnim utjecajem Talijana Alfierija i koja je bila nekom vrstom redukcije istoimene drame Francuza Corneillea, toliko silno hvalili i postavljali na scenama u Veneciji i u drugim talijanskim gradovima. U doba svoje kazališne slave ovaj, inače zlosretni Dalmatinac, napisao je i komediju u kojoj je on, oduševljeni zagovornik galskih novotarija, ismijavao pad Venecije i Dalmatince koji nisu ništa razumjeli pa su se digli da oružjem brane svoju dojučerašnju tlačiteljicu. Bio je Kreljanović jedan od najžešćih hrvatskih frankofila, pomalo nalik čudnom Dubrovčaninu Franu Do1ciju koji je u vrijeme upada Napoleonove vojske u Dubrovnik nagovarao na Cetinju crnogorskog vladara iz roda Petrovića da mu je bolje postati saveznik Francuza nego Rusa. Dolcija su zbog tih ideja u jednom cetinjskom samostanu mučki ubili. Crnogorcima su se njegove prozapadne ideje, a on je napisao i jednu proznu knjigu o demokraciji i slobodi, činile izrazito radikalnima. Kreljanovićevo frankofilstvo i njegov književni k1asicizam bili su barem jedno vrijemo u skladu s proklamiranom politikom i k1asicističkom umjetnošću što ju je Europom širila Napoleonova soldateska. Energija te politike prekratko je trajala, pa je skori neuspjeh Napoleonov slomio Kreljanovićev duh. Piščev kasniji dramski rad nije se bitno udaljio od klasicističke poetike njegova prvjenca o Horaciju. Tragedija Manlio Capitolino, objavljena 1807. i poslije često izvođena, bila je napisana u domovini, kamo se Kreljanović nakon studija vratio i gdje je za francusku administraciju obavljao ugledne dužnosti. U vrijeme proglašenja Napoleonovih Ilirskih provincija ovaj plodni pisac objavio je i dva sveska svojega životnog djela Memorie per la storia della Dalmazia u kojemu je temeljito iscrpio svu prethodnu literaturu o predmetu, naglašavajući

959

da su Dalmatinci zasebna nacija te ispisujući njihovu povijest kao zbirku fragmenata o hrabrom suprotstavljanju uzurpatorima koji su po njemu redovito bili slavenskoga ili teutonskog podrijetla. Za Kreljanovića hrvatski jezik samo je jedan od aspekata dalmatinskog identiteta. Uza sve svoje hirove Kreljanović je pisac moderne lektire. Poput Rousseaua inzistirao je na individualnoj osjećajnosti koja po njemu uvijek mora biti u harmoniji s načelima društvene zajednice. O Slavenima govorio je s animozitetom, ali se ipak osjećalo da psovke izriče s osjećajem pritajene zbunjenosti što tako loše govori o sebi samome. Ivan Kreljanović, živeći u Zadru, družio se s većinom tadašnjih dalmatinskih intelektualaca, o čemu je sačuvana bogata dokumentacija. Ipak, osjećao se usamljenim i sve više razočaranim zbog slaboga ekonomskog i kulturnog položaja Dalmacije. Jednom prijatelju pisao je: "Trijumfirali su zavist i kleveta." Ne snalazeći se u novim uvjetima, posebno nakon početka austrijske vladavine, ovaj se frankofil odlučio na deifinitivni odlazak iz domovine. Godine 1818. seli u Italiju gdje s obitelji živi u jednom selu nedaleko Venecije. Tu piše niz danas zaboravljenih ali u ono doba popularnih libreta u klasicističkom duhu. Neko se vrijeme Kreljanović zanosio željom da prevede Gundulićeva Osmana na talijanski jezik. U Venetu živio je intenzivnije nego u Zadru, njegove književne ideje koje su sačuvane u brojnim pismima i danas su vrlo zanimljive te svjedoče o burnim događanjima u njegovoj nutrini. Bilježio je kritičke opaske o Gundulićevu epu, maštao o postojanju Biblije napisane na, kako veli, "našem starodrevnom slavenskom jeziku" koju je želio pronaći i proučiti njezin zaboravljeni jezik. U Venetu nekadašnji klasicist preobratio se u romantičara. Iz Veneta dopisivao se sa Srbinom Pavlom Solarićem rođenim u Pisanici, koji se školovao u Veneciji i koji se nije ništa manje od Kreljanovića zanosio fantazijama o Skitima, Sarmatima, Hazarima i Ilirima. Zanimljivo je da je Kreljanović u Venetu čitao i "nekoga Stefanovića", dakle Vuka Karadžića, pa je u njegovim zapisima narodne poezije nailazio na mjesta koja su, po njemu, bila puno uspješnija od monotonih tirada u

960

inače patvorenu škotskom Ossianu. Ivan Kreljanović bio je učen književnik, dobro informiran, ali se u domovini osjećao izgnanim. To stanje pomračilo mu je um pa je nakon niza napadaja bjesnila, nekadašnji uspješni dramatičar i povjesničar autonomaške Dalmacije bio 1825. silom smješten u zavod za umobolne u Mlecima; u tom zavodu ostao je do smrti 1838. Tek ponekad dolazio je svijesti i, kako kaže jedan svjedok, govorio je o slavi koju je dosegao u vrijeme dok je sjala Napoleonova zvijezda.

Umjetnost su ljudi ovoga doba, poput Voltairea, osjećali kad bi govorili o svome dobu srebrnim vremenom , epohom koja im je došla nakon zlatnog doba koje mu je prethodilo . Tom srebrnom vremenu oni su sada željeli u promijenjenim društvenim i spoznajnim okolnostima ponuditi radikalne promjene osjećajnosti. Nije slučajno 18. stoljeće bilo i vrijeme velike glazbe, najveće do tada u kojoj su Bach i Mozart samo ekstremi onog što je bilo najvrjednije. Veliki slikari imat će samo nešto manje sreće jer njih će obuzimati potreba da poput Canaletta ili Tiepola prije svega naslikaju prozračno, gotovo prozirno nebo dok će na ljudskim licima dobiti zadatak da u banalnosti svakodnevice prepoznaju napukline kriza koje su se otvarale i da predosjete krvavu revolucija koja je nadolazila. Jer dok se tijekom 19. i 20. stoljeće s gotovo melodramatičnom lakoćom srljalo u krvave ratove i promjene, prethodno se stoljeće s nasiljem i ratovima zatvara, zaključuje svoj početni optimizam u sjeni egzekucija i terorističkih nasrtaja na slobodu mišljenja. Mekoća Fragonardovih ili Vateauovih slika, njihova zadihanost i melankolična bezbrižnost ubrzo je ustukla pred tamnim tonovima stvarnosti s kojom se epoha zaključila. Ovdje Francisco Goya ne da stoji na početku jednog novog stoljeća kao što će biti slučaj takvim genijima u nekim drugim vremenima, ovdje on stoji na njegovom kraju! Dogodilo se da je stoljeće koje je prvo garantiralo slobodu pojedincu završilo kao vrijeme koje je od svih dotadašnjih epoha na bojištima najmanje cijenilo ljudski život i slobodno iskazivanje stavova o društvu.

961

Poput Kreljanovića drame je pisao i Dubrovčanin Antun Ferdinand Putica čiji je život bio pun bizarnosti. On su ovog dominikanca u drugoj polovici života dovelo do izlaska iz reda. Život je proživio između dvaju udaljenih hrvatskih lokaliteta rodnog Dubrovnika i sela Bušotina pokraj Virovitice te u Dubočcu kraj Broda na Savi gdje je bio župnikom. Neobičan je bio njegov odnos prema Francuskoj revoluciji, jer on koji se isticao propovjedničkim napadima na jakobince i francuske ateiste morao je 1798. na sudu odgovarati jer su ga optužili da je u nekom razgovoru javno branio Voltairea i njegove ideološke nazore.Najvažniji dio njegovog posve nesistematičnog i nekoncentriranog književnoga rada su komedije koje je pisao na talijanskom i latinskom jeziku pa je po tomu sličan svomu vršnjaku također dramatičaru Marku Brueroviću. Putičine dvije hrvatske Pir od djece i Chiarlatano in moto sadržaji svakodnevne slike koje je poželio napisati, kako sam pisac veli u svojoj dijaloškoj raspravi Dialogo jer naš grad obiluje oriđinalima svake vrste.U tom spisu naglašava kako se bavio pisanjem jer nije volio nerad. Posvjedočio je tako da je prvu od svojih komedija napisao dok se spremao za propovijed a onu drugu kad je bio bolestan. U svojoj najboljoj drami ,a one talijanske su se izgubile, Chiarlatano in moto kroz tri čina prikazuju se događaji oko gospara Kuka i njegovog sina koji je zove Bonavoglia odbija ići na poduku kod privatnog učitelja nautičkih disciplina naslovnog inače naslovnog lika Chiarlatana koji je ljubavnik dječakove majke i Kukove žene.Komedija se završava naglo kada nestašna gospođa konstatira da hoće biti mirna u svojoj kući s mojijem mužem i kad ljubavniku još kaže Ti živi o tebi,a ja o meni. I Pir od djece ima posve nerazvijenu radnju o petnastogodišnjem dječarcu koji se oženio bez očeva blagoslova. Komedije Ferdinanda Putice posve su neuspješni primjeri komičkog teatra ali nisu ni slabije a još manje bolje od srodnih plačljivih komada onoga vremena.U ovim komedijama teško je osjetiti onu propovjedničku žestinu koju je Putica dosegnuo u svojim sačuvanim propovijedima i bilješkama o vjerskim i kulturnim prilikama svojega doba , gdje ima žestokih protufrancuskih tirada.

962

Kao za kaznu Ferdinand je Putica dio života proživio pod galskom upravom da bi u dubokoj starosti 1833. umro u idiličnom Trstenom pokraj Dubrovnika.

Sin francuskoga konzula Marko Bruerović, koji je niže škole završio u Dubrovniku, bio je predodređen da živi u nekoliko jezika. U Dubrovniku je mladoga Francuza podučavao književnik Đuro Ferić, pisac tekstova s romantičarskim senzibilitetom. Nešto jezičnog obrazovanja primio je u Ravenni, gdje je učio na tamošnjemu plemićkom kolegiju. Premda mu je francuski bio materinji jezik, najviše je pisao na hrvatskom i talijanskom, a sačuvalo se i nešto nje-govih latinskih tekstova. Prigodnice je sastavljao još u dječačkoj dobi, a sudjelovao je i u radu mondenoga Comical cluba u Dubrovniku, gdje su francusku farsu o Maître Pathelinu i gdje su njegovali kulturu engleskog jezika. Poput oca, i mladi je pjesnik ušao u državnu službu pa je u Travniku 1804. bio francuskim konzulom. Ondje se oženio po muslimanskom obredu Travničankom, a kad je ona umrla, oženio se u Dubrovniku svojom služavkom Marom kojoj je i poslije posvećivao čeznut1jive ljubavne pjesme. U vrijeme pada Dubrovnika i za francuske vladavine napustio je Grad da se ne bi zamjerio prijateljima, pa je u Skadru neko vrijeme bio francuski konzul. Nakon Napoleonova pada, u vrijeme austrijske vlasti, nije mu bilo moguće isposlovati potvrdu za konzulsko mjesto u Dubrovniku pa je odlučio preseliti se u Pariz. Ondje se družio s Antunom Sorkočevićem, tadašnjim dubrovačkim konzularnim otpravnik om i povremeno pisao duhovite poslanice starim hrvatskim prijateljima. Godine 1823. konačno je imenovan konzulom u Tripoliju, ali se na putu razbolio te se iskrcao na Cipru i ondje umro. Bruerović je za života malo objavljivao, i to najčešće talijanske prigodnice. Sav njegov opus na hrvatskom jeziku razbacan je po knjižnicama Praga, Pariza i Petrograda i ostao je netiskan. Piščeve epistole prijateljima. zatim

963

zbirka koleda i karnevalskih pjesama te mali kanconijer ljubavnih stihova glavne su sastavnice Bruerovićeva opusa. U tim tekstovima velikom su svježinom objedinjeni duh starih dubrovačkih maskerata, zvuk uličnih popjevaka i iskustva moderne romantičarske poezije. Posebno su uspješne Bruerovićeve pjesme u klasičnom metru. U tom mu je smislu programatska pjesma Satira u kojoj taj rođeni Francuz ustaje protiv onih domorodaca koji u Dubrovniku zapuštaju hrvatski jezik. Pjesnik upravo u ovim stihovima nastoji preuzeti u njima kvantitavne stope i ako je to moguće po tom načelu praviti svoje stihove. Prema načelima kakva je za hrvatsku kvantitativnu poeziju uspostavio Matija Petar Katančić akcenatski princip u gradnji stihova gotovo da i ne dolazi u obzir nego se oni uspostavljaju prema klasičnim metrima. U Dubrovniku naturalizirani Dubrovčanin Francuz Marko Bruerović piše neke svoje pjesme u kvantitativnom metru, a Matija Petar Katančić u Budimu se vješto služi kvantitativnim mjerama ali obojica kad im se to čini važnim pišu u kvalitativnim stopama čak u vrlo kratkim zadihanim petercima i šestercima što je novost u hrvatskoj lirici. Njihovo podražavanje klasične prozodije bilo je zanimljiv pjesnički eksperiment .Taj pokus nije bio uvijek uspješan pa je ostao na razini kurioziteta čija je praksa u hrvatskom pjesništvu kasnije gotovo bez ostatka odbačen.Naravno Bruerovićevoj programatskoj pjesmi o zapuštanju hrvatskog jezika kvantitativna metrčka shema bila je i dodatna stilska vrijednost:

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,

pomnjivo tražeći slovinskog naroda slave

bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao

s pivnice jer svako do glasovita Pregata

slavne bi se slatko hrvatske odreko starine?

Jer čupa od župskijeh do najponosne vladike

964

stidi se svak jezik slovinski čisto govorit?

Jedva smije u gradu kod naćvih haljine peruć

popijevku izustit godišnjica bez da riječim

već inostranim neg našim složena bude.

Što bi se da oživi tomu oni čudio Dinko

naške pojeć pjesni koji jest me oteo smrti!

To t' se ne bi lijevom prikrstio Gundula čujuć

da nije za rodnog piso Dubrovnika, već da

hoće se za Osmana istomačit tražiti tuđe

meštre ko za Enejidu i grčkog Ilijadu Omera?

(….)Tuđ običaj tako na starog nauka mjesto

kradom se uvlači; hod, život, haljina, način

jest prijašni odbačen; i rodnog jezika stavnost

već nije spodobna obijesne pameti svake

izrijeti misli zamamljene i grdobe kojeh

ni imena samo nije slovinska imala starina.

Omjera ljudska nije ko njegdar srce junačko,

obraz, pravda, pamet dostojna i pohvale djela;

naši glave vijek u mjerila stavlja s tobocom:

pjenezi imaš – bit ćeš pošten, lijep, vitez i mudar.

S mnogo sarkazma i romantičarske ironije napisane su Bruerovićeve poslanice prijateljima. Uzbudljiva je jedna poruga posvećena poljskom mineralogu i botaničaru knezu Sapiehi. Za vrijeme boravka u Travniku skupio je niz narodnih pjesama od kojih se neke, poput

965

one koja počinje stihom Sidila moma kraj mora. ubrajaju među najljepše hrvatske ljubavne pjesme. Poslanica Mara zlato, dušo Mara najavljuje mlađe romantičarske popijevke Stanka Vraza i Petra Preradovića.

Mara zlato, dušo Mara,

al je ljubav al pomama?

koja li je pasja para

ka se ovako ruga s nama?

Vik se ja s tobom pamet moja

dnevi i noći boravila,

nu od radosti, nu od pokoja

ta mi je miso vazda bila.

A sad meni bijela danka

ta je miso nemir hudi,

ter me muči bez prestanka

i bijedna me noćno budi…

Ovdi ugodno ništa nije,

ne stavljam se ni od koga

gdje kod mene tebe nije,

mir jedini srca moga.

966

Bruerović je autor i komedije Vjera iznenada u kojoj se pojavljuje čvrsta figura smiješnog zavodnika cicisbea. U toj komediji dubrovačka se sredina ismijava ali ne radikalno nego na razblažen i plačljiv način tako da se na kraju i nevjernoj gospodi nudi mogućnost za kajanje kako bi grešnica nakon obveznih suza bila primljena u društvo. Vjera iznenada dobar je primjerak sentimentalne građanske komedije i sve do Šenoine Ljubice ostaje jedinim uspjelim hrvatskim djelom u tom žanru. Bruerovićev opus je nastajao u piščevoj životnoj rastrganosti i teško mu je pronaći homologija u tadašnjoj europskoj književnosti. Ovaj naturalizirani Dubrovčanin pisac je s ironijskim pomakom. Bio je vjesnik romantičarskih emocija. što se najbolje vidi u njegovim poslanicama i maskeratama, bio je pjesnik prigode i sretnog trenutka. Daleko od suvremenih pjesničkih škola ali ne i gluh na romantičarsku modu, bio je svjesno okrenut dubrovačkoj pjesničkoj tradiciji. Bio je Marko Bruerović jedan od preteča hrvatskoga nacionalnog romantizma. Marko Bruerović je u hrvatsku književnost svoga doba, koja je inače umirala od dosade, unosio rijetke ironijske pomake i najave sentimentalizma i romantizma. Njegovi tekstovi u svom anakreontskom dijelu objedinjuju duh starih maskerata, zvuk uličnih popijevaka i iskustva tada moderne predromantičarske poezije. Pjesma Zvjezdoznanci vrlo je suvremena koleda u kojoj bučne maškare opremljene Herchelovim cjevočnikom, dakle modernim teleskopima, dolaze pod prozor gospodičnama i obraćaju im se u sestinama pomalo zaboravljenih renesansnih maskerata:

Noćni nijesmo skitaoci

kak sudiste po prilici,

nego neba gledaoci

zvjezdoznanja učenici;

nas ljepota rajska bavi

967

i tajnosti od naravi.

Kamo sreća, moć da je nami

svu naravi krepost velju

ukazati, žene, vami

i probudit time želju,

te u dubine da kažemo

kolik' ono dopiremo.

Čule biste kakvu i kome

po načinu te kê sjaju

po prostoru nebeskomu

preteže se i odbijaju

moćnijeh tmina dike i gizde

među sobom zvizde i zvizde.

Isto bi se moglo vidjeti u Bruerovićevim maskeratama Čupe i Spravljenice koje se u skladu sa socijalnim programima piščeva vremena čitati kao dirljivi zborovi poniženih dubrovačkih sluškinja, a s mnogo sarkazma i romantičarske ironije napisane su brojne piščeve poslanice prijateljima. Svi ovi elementi mogu se uzeti kao važni nagovještaji romantizma, iskazi predromantizam s njegovom vrlo bitnom zainteresiranošću za nacionalno i narodno. Tako se upravo za Matiju Petra Katančića,za Bernardnina Zamanje , Marka Bruerovića ili Đura Hidžu, može reći da dio njihovih klasicističkih pjesama ima dosluh s dolazećim romantizmom . Sve se njihove antologijske pjesme sastoje od čvrsto linearno poredanih poetskih slika u kojima se ton

968

lirskog kazivanja povezuje u cjelinu tako što je pjesnikov glas stopljen s predmetom lirskog teksta. Time je već unutar pjesništva klasicizma došlo do poželjnog naglaska na subjektivnosti i individualnosti, kao i do naglašavanja emocionalnosti što je sve vodilo najavama romantizma ili onomu što se nazivalo predromantizmom . Upravo je po ovim svojim osobinama hrvatska klasicistička poezija bliska pjesničkim djelima Hrvatskog preporoda pa se mora dovesti u vezu s nekim iskustvima europskog romantizma. Najbolja pjesnička ostvarenja toga vremena nastala su oslonom na pjesnički jezik hrvatske tradicije pa se u njima kao segmenti ali u suživotu s novom osjećajnošću pronalaze nizovi različitih stilskih postupaka europske književnosti romantizma .U njima su stoga bili raspoznatljivi s jedne strane klasicistički stilemi domaćeg latinizma, a onda na drugom mjestu toposi sentimentalizam koji je nalazio potvrdu u idilično pastoralnim oblicima iz starije hrvatske književnosti.Ovaj francuski Hrvat pored već spomenute komedijole Vjera iznenada koja je dobar primjer sentimentalne građanske komedije autor je i nekoliko tek u rukopisu ili u sažecima poznatih malih komedija.Ima tri takve komedije od kojih su dvije sačuvane u talijanskim izvodima, nekoj vrsti sinopsisa, dok je treći od tih nepoznatih tekstova do nas dospio manje-više kompletan , u piščevu autografu i na hrvatskom jeziku. Ona dva talijanska sinopsisa naslovljeni su Pretendenti od Đule te Đono i Gabro. Najzanimljivija od tri Bruerovićeve komedije jest ona čiji je hrvatski tekst fiksiran.Radi se o Pilarskoj kolendi koja već naslovom sugerira da se njezina radnja odigravati u prigradskom dubrovačkom kvartu Pile koji se smjestio odmah zapadno od gradskih zidina te sačuvao do danas zanimljivu suburbanu originalnost.

Bruerovićeva Pilarska kolenda najviše sliči, ako ćemo joj tražiti starije dubrovačke inačice, Sasinovoj Malahnoj komediji od pira iz konca 16. stoljeća jer je više najava nego prikaz stvarnih događaja. U Bruerovićevu slučaju to je najava pilarskog kolendavanje, dok se kod Sasina radi o najavi stonskog pira.U Pilarskoj kolendi ponovno je u

969

središtu radnje, kao i u drugim Bruerovićevim tekstovima, gospar Valo i njegova žena koja se ovaj put zove Mare, zato jer jer je valjda Zora iz Vjere iznenada umrla. Nema u ovoj komediji za Bruerovića karakteristične seksualne napetosti između gospodara i godišnjice, nego je sluškinja u komediji tek drska bez pokrića, a kako između nje i gospara nema neke ljubavne priče, tako je i gosparova supruga Mare posve nezainteresirana za događaje oko svoga supruga Vala i mlade godišnjice.Tako ona u pospanoj i pomalo umornoj atmosferi ove komedije nije ni ljubomorna ni svadljiva. Pilarska kolenda ne završava izlaskom svih lica pred publiku, nego njihovim odlaskom na prozor s kojega će promatrati i slušati prazničku kolendu. Premda nije neki znamenit dramski tekst, Bruerovićeva komedija nudi ponešto zanimljive građe za rekonstrukciju duha svoga vremena. Prije svega je u njoj fiksirana sumorna, atmosfera. Spominju se tako neka djeca u gnusnim košuljama koja kao da su upravo izišla sa scene Kate Kapuralice te kao da su Katina djeca. Bruerovićev Valo se što je bio običaj lica još u starijim frančezarijama, prisjeća boljih vremena pa kaže: Što se veće Dubrovnik učinio! A tempo mio koje su catare bile, koje družine, koje maskarate!... ali se u svemu svijet privrnuo. Bila su to neka bivša bolla vremena naspram ovih novih u kojima su mladi postali raskalašeni, prije im se nije dopuštalo da iziđu po mraku, dok sad svakakve nepodopštine čine djevojčice po dnevi na prozoru nasred Place. Sa scene prigovara pisac o skorojevićima u javnom životu: … Peri i leri na dan današnji veće se čuju negoli vlasteli, što sve ima i današnju aktualnost. I tada biva izrečena ocjena koja bi se mogla ponoviti dandanas: Ne pita se već neg što je bolje per privato interesse.Što se političkog ustroja grada tiče, on je u Pilarskoj kolendi ocrtan najcrnjim slikama pa se o Vijeću umoljenih, kaže da je mjesto neprincipijelnih koaliranja, mjesto sebičnih istupa i sveg jada tadašnjeg društva. Gospar Valo na spomen upravo održane sjednice toga Vijeća kaže da mu, kad sve to zna, dođe da pobjegne na Ston, na Captat, na Korčulu, gdi li ti drago, samo da se veće ne prtim ovakijem poslima. U nastavku te konverzacije Valo citira

970

dnevni red posljednje sjednice Vijeća, pri čemu možemo zaključiti da je i u ovom slučaju, kao i u slučaju Stulijeve Kate Kapuralice, bilo uobičajeno da tadašnji dubrovački pisci na scenu iznose posve provjerljive činjenice iz svakodnevnog života.U dubrovačkom kazalištu toga vremena radilo se o velikom dramskom umoru i o općoj krizi što je sve fiksirano na tadašnjim portretima stanovnika Dubrovnika u tim desetljećima prije pada Republike.

Dubrovčanin Tomo Chersa navodno je u trenutku smrti u rukama držao neki talijanski spis u obranu Dantea.Bio je to posve logičan izbor posljednje lektire čovjeka koji je obožavao Italiju i Talijane.prijateljevao je za vrijeme rimskih studija s brojnim talijanskim klasicistima posebno Vincenzom Montijem i Italom Pindemonteom. Vrativši se u rodni grad godinu dana prije ulaska Napoleona taj 1782. godine rođeni Dubrovčanin zastupao je kao konzularni agent i vicekonzul Francusku i Napuljsko Kraljevstvo.Zanimala ga je starija književnost pa je na talijanski s hrvatskog prevodio Sunčanicu Šiška Gundulića. Napisao je i objavio tri knjige i to najprije biografiju svoga suvremenika Đura Ferića u kojoj detaljno opisao njegov život ali i pokazao kako posve razumije modernost tog čovjeka koji je među svojim hrvatskim suvremenicima bio najkonzekventniji romantični klasicist te je bolje od drugih Dubrovčana raspoznao potrebu sakupljanja narodne baštine i bavljenja starijim hrvatskim piscima. Napisao je Chersa i studiju o portugalskom doseljeniku u renesansni Dubrovnika Didaka Pira te raspravu o sudbini trojice Toskanaca koji su neko vrijeme živjeli u Dubrovniku Gundulićevog učitelja Camilla Camillija, dominikanca i pisca dubrovačke povijesti Serafina Razzija i Francesca Serdonatija talijanskog književnika i jedno vrijeme dubrovačkog učitelja Degli illustri Toscani stati in diversi tempi a Ragusa koju je tiskao u Padovi 1828. Bio je Chersa ili Krša kako su ga hrvatskim imenom zvali apologetičarem građanstva koje je nakon propasti dubrovačke

971

republike postajalo sve relevantnije u životu grada.Ovaj poštovalac Ivana Gundulića ne samo što mu je ispjevao pohvalnicu nego je bio uključen i u ranu pripremu tiskanje njegova Osmana o čemu je sačuvan jedan njegov zanimljivi memorandum.Kao pisac bio je zanimljivi nopažač suvremenosti a u biografskim tekstovima pokazivao je sklonost uočavanju kontrastnih elemenata u životima opisivanih ljudi. Bio je onima koje je spominjao u svojim tekstovima strog sudac , autor koji se zgražao nad tuđom prijetvornošću pa se može reći da je premda je živio u teškim vremenima ostao libertinom čitavog života i nije javno mijenjao svojih stavova. Isto se ne bi moglo reći za jednog drugog dubrovačkog pučanina Rafa Androvića, rođenog 1771. koji je inače bio oženjen učenom sestrom književnika Toma Cherse. Ovaj prvak dubrovačkih masona s pariškom afilijacijom u vrijeme francuske okupacije obavljao je u rodnom gradu niz činovničkih funkcija tako da je bio čak i načelnik općine.Javno je optuživan od svojih sugrađana a posebno od vlastele da je izravno kriv što je zavazda uklonjen barjak svetoga Vlaha iz Dubrovnika. Dubrovačka vlastela držala su ga čak što više izravno krivim za propast Republike što je naravno bilo pretjerano. Pučanin bio je u poklonstvu Caru među predstavnicima Ilirskih provincija 1810. u Pariz. Odlikovan od Napoleona on je sve časti izgubio dolaskom Austrijanaca koji ga nisu uhitili ali jesu pažljivo promatrali i uhodili. Očito s razlogom jer je bio na čelu jednog polutajnog frankofilskog kluba »Butiga« koji je kad mu je razotkrivena subverzivna djelatnost bio raspušten. Ne može se reći da se Andrović nije dodvoravao novim vlastima ali su ga odbijali sve dok ga nakon petnaest godina ponižavanja nisu na neki način pomilovali pa mu priznali francuska carska odličja. Androvićeva knjižnica bila je kultno mjesto onovremenog Dubrovnika i jedna od najbogatijih jer je on nasljedstvom završio život kao prilično imućan čovjek.Uredio je tako i tiskao već 1815. zbornik pjesama posvećen austrijskom Caru Franji I Alla sacra cesarea regia apostolica maeste di Francesco I. per la riunione della provincia di Ragusa all’Impero  ali mu to nije odveć

972

pomoglo.Andrović je autor biografije književnika i liječnika Luka Stullija i mnogih prigodnica. Tom biografijom potvrdio je svoju bliskost grupi tih književnika pučana u vrijeme neposredno nakon propasti Dubrovačke republike. Ovi ljudi koji još nisu bili otkrili svoje hrvatske osjećaje svakako se nisu smatrali Talijanima niti autonomaškim Dalmatincima. Oni jesu bili ponosni na svaku pohvalu koja bi im dolazila s Apenina posebno kad bi im se ,kao u jednom slučaju ,reklo kako to kako oni upotrebljavaju i poznaju talijanski jezik pravi uspjeh jer njihove dojilje nisu bile ni Rimljanke ni Firentinke nego Ilirke.

Kad su francuske trupe ušle u Dubrovnik bio je već Vito Bettera u muževnoj dobi. Taj sin pjesnika Bara rodio se 1771. a neko vrijeme služio je kao časnik u gardi ruske carice Katarine II. Neko vrijeme boravio je u Carigradu a u Parizu je stekao još bolje poznavanje francuskoga jezika te je izučio moderne političke teorije.U Beču je zajedno s rođakom Barom Prosperom neko vrijeme radio za bankara Schullera koji je bio u poslovnim vezama s Dubrovačkom republikom.. Čini se da je tada stekao stanovitu financijsku nezavisnosne dubrovačka t što je još više njegov republikanizam ohrabrilo tako da je utrnuće male svoje Republike doživio i kao osobnu i kao opću tragediju.Zajedno s Ivanom Antunom Kaznačićem mogao je tek ponoviti sliku o zapanjenom i nijemom puku dubrovačkom pred čijim je očima nakon dvanaest stoljeća izdahnula ako ne dubrovačka sloboda a ono svakako nezavisnost. Ovaj Bettera koji je Ruđeru Boškoviću po majčinoj liniji bio bliskim rođakom nije u takvoj situaciji uspio ostati sabran, , njegov žestoki temperament ali i vojničko obrazovanje doveli su ga u neobičnu poziciju. Njegova analiza francuskog zauzeća Dubrovnika dovela ga je do spoznaje kako ona ništa dobra neće donijeti Republici. Odjednom pred njim se pojavljuje ruska himera kao rješenje dubrovačkog pitanja. Rusi se Betteri u konfuznoj i brzopletoj analizi učine spasom. Nestrpljiv on shvaća da dok su Turci francuski saveznici a Austrijanci na koljenima

973

pred Napoleonom kao moguće rješenje ostaju Rusi. Ta kratkovida procjena dovodi ga do toga da postaje mornarom na brodovima ruske jadranske flote koju predvodi admiral Senjavin flote. Novopečenom ruskom mornaru nije dugo trebalo da uvidi kako Rusi pod izlikom da brane Kotora s Crnogorcima bombardiraju i pljačkaju njegov rodni grad.Donosi odluku da ode u Pariz da ondje u Napoleonovoj prijestolnici pokuša nešto učiniti u pitanju dubrovačke slobode. Ta misija je posve neuspješna pa Dubrovčanin sada odlazi u Beč gdje postaje tajnikom kod princa Esterházyja čovjeka znamenitog po svom žestoko bonapartizmu.U bečkom ambijentu nastala je građa prve Betterine knjige.Naime dogodilo se da je ondje 1812., u godini kako kaže Bettera kad je buknuo požar moskovske biblioteka i dok je Napoleon diktirao svoja svečana kremaljska izvješća, bio ubijen njegov prijatelj i istomišljenik J. B. Mallije, inače ruski državni savjetnik, Vito Bettera uključen u aferu oko te smrti bio je u austrijskom zatvoru osuđen na mjesec dana zbog klevete klevete. Te je događaje opisao 1816. u knjižici Mémoire sur une époque de ma vie. Djelo je svojevrsna osuda kneza Metternicha, svemoćnog austrijskog ministra vanjskih poslova i njegove političke doktrine. Pisac je nakon objave svog spisa u Londonu proglašen u Austriji državnim neprijateljem a kako je njegov grad bio podložen austrijskoj kruni ta je činjenica bila za njega još i pogubnijom. Engleska je za Betteru bila jedina europska zemlja slobodnog mišljenja i jedina zemlja u kojoj čovjek može podići glas protiv moćnika.Knjiga iz 1816. poptuno je odredila sav kasniji piščev život.Naime Vito Bettera nije bio tek pisac jednog literariziranog memoranduma, nego je on organizirao stvarne akcije za oslobođenje rodnoga grada.On je čak povjerovao u konfuziji koja je nastala u vrijeme drugog austrijskog preuzimanja Dubrovnika nakon Bečkog kongresa 1815. da se fortuna rata još može preokrenuti. U tom smislu on svomu rođaku Baru Prosperu Betteri piše u Dubrovnik svojevrsno urotničko pismo koje austrijski pouzdanik Vlaho Kaboga plijeni. U tom šifriranom pismu naziva Bettera Napoleona Robinsonom koji po njemu premda zatočen na otoku Sveta

974

Helena može spasiti republiku.To naivno pismo izaziva pozornost austrijske policija koja u zatočeništvu u jedan obližnji samostan šalje Bara Prospera gdje ovaj za razbibrigu sastavlja jedan odmjereni spis o budućem ustroju sada već bivše republike pod naslovom Mémoire sur le gouvernement politique et civil de la Ex-République de Raguse. A što se Vita Bettere tiče on u Londonu piše još jedan antiaustrijski spis Observations sur l’usurpation de Raguse kojemu je kao povod poslužio jedan govor održan u britanskom parlamentu. Betterin je tekst bio uperen protiv Metternicha ali isto tako i službenoga predstavnika Velike Britanije na Bečkom kongresa.Spis je bio vrlo vidovit naročito dok je govorio o zloj sudbini malih naroda. I ovoga puta tekst je svoga nemirnoga pisca pretvorio u prognanika.Započela su njegova lutanja Europom a onda kad se u jednom trenutku 1824. godine neoprezan našao na austrijskom tlu bio je uhićen, nakon više godina osuđen a onda sproveden u tvrđavu Munkačevo u Ugarskoj, gdje je nekoć stolovala kćerka Petra Zrinskoga Jelena. U zatočeništvu nakon petnaest godina umro je ovaj nesretni čovjek ali hrabri političar koji nije imao ni svoga parlamenta ni svoj vlade.Zbog toga njegov je duh bolje dokumentiran u policijskim spisima nego u vlastitim djelima od kojih je jedno ono zaplijenjeno šifrirano pismo i dvije u Londonu tiskane knjige na francuskom jeziku.

Nešto manje uzburkan bio je na svoj način također prognanički život dubrovačkog plemića Antuna Sorkočevića. Svoje antiaustrijske osjećaje konzumirao je u Parizu gdje je na Sveučilištu Sorbonne imao katedru i gdje je umro 1840.godine. Bio je frankofil pa je rođen 1775. imenovan kao dvadesetogodišnjak opunomoćenikom Dubrovačke Republike kod Napoleona. Sorkočević će zatim nije vratio u rodni grad nego je u Parizu više puta u uglednom časopisu Temps pisao o dubrovačkoj kulturnoj baštini. Što se tiče političkih spisa oni su utopistički pa ih je dubrovačka nova vlast plijenila i cenzurirala.Tako su, kad je u Dubrovnik poslao deset primjeraka jednoga svoga spisa ovaj zabranili i uništili.Jedan primjerak našli su kod austrijskog

975

doušnika fratra Čulića kojega su zvali Gluhi ali se on opravdao rekavši da se upravo spremao vlastima predati taj Sorkočevićev nepoćudni tekst. Inače se dopisivao s Markom Bruerovićem naturaliziranim Francuzom s kojima kao da je zamijenio domovinu.I Antun Sorkočević je kao njegov slavniji predak Luko bio glazbenik .Od njega su sačuvane četiri simfonije . U Parizu živio s nezakonitom kćerkom koja je još za njegova života umrla u jednoj tamošnjoj ludnici.

Inače u trenutku dok u Munkačevu umire progranik i nesretni političar Vito Bettera a u Parizu Antun Sorkočević proganjala je austrijska policija u Dubrovniku jednog drugog libertine I tadašnjeg pobunjenika portiv bečke vlasti, dubrovačkog nostalgičara i pjesnika Nikolu Androvića.Tom grecisti, piscu piscu prigodnica i jednom od posljednjih latinskih pjesnika svoga grada austrijski su policajci plijenili knjige.On doduše u svojim političkim kritikama nije bio izravan poput Betttere, doduše bio je libertin ali nekako utišaniji.On je uporno opjevavao letargiju svoga grada, pri čemu je nalazio krivce za nju u austrijskim vlastima. Zbog toga su one odlučile da ga kazne jer da svojim tekstovima narušava javni red i mir. I Andrović , u čemu u tadašnjem Dubrovniku nije bio sam, svoj je romantičarski pesimizam pretakao u republikansku nostalgiju koja je opet bila tek drugo ime za političko nezadovoljstvo .Kad je Andrović umro 1859. bio mu je u rodnom gradu priređen veliki sprovod ali bez svećenika što je izazvalo veliku kontroverzu u vezi s kojom su objavljene čak tri knjižice.

976

Jezikoslovne, kulturne i geopolitičke najave Hrvatskoga preporoda

Francuski posjedi na istočnoj jadranskoj obali u prvom razdoblju ,što će reći prije ustanovljenja Ilirskih provincija, dakle do 1809. godine bili su podijeljeni u tri područja sva priključena kraljevini Italiji sa sjedištem u Milanu.Istra je izvršnu vlast imala u Kopru, generalni providur Dalmacije je zasjedao u Zadru a Dubrovnik je konačno pao pod francusku vlast 31. siječnja 1808. nakon što je Mirom u Tillsitu Rusija prepustila Francuzima Boku pa je ukinuta Dubrovačka republika koja je jedno vrijeme imala posebnoga providura. U Dalmaciji poseban trag za vrijeme francuske vladavine ostavio je venecijanski plemić Vincenzo Dandolo. On je četiri godine samostalno upravljao Dalmacijom iz Zadra. Po struci kemičar i ljekarnik, potomak ugledne mletačke obitelji, bio je blizak idejama Francuske revolucije.Imenovan je glavnim providurom Dalmacije u proljeće  1806. godine. Provinciju Dalmaciju Dandolo je podijelio na okruge, kotare i općine, uspostavio je vrlo gustu mrežu sudova.On je autor plana obrazovne reforme pa je pokrenuo osnutak liceja u Zadru,

977

zatim još sedam gimnazija, osam obrtničkih i više pučkih škola, te dvije akademije sa sjedištima u Zadru i Splitu. Dandolo je utemeljio pravilnik o radu i dužnostima liječnika i ljekarnika, radio je na uređenju bolnica i komunalne higijene. U gospodarstvu ostavili su utjecaj njegovi radovi na isušivanju močvara i regulaciji rijeka,poticao je poljodjelstva,donio zakone o ribolova,razvijao koraljarstvo,poticao brodogradnju i solane.Uza sve izvrsne inicijative ovaj poduzimljivi čovjek nije imao vremena da posve preporodi Dalmaciju ali ostat će zapamćen kao prvi prosvijećeni političar koji je u njoj vladao. Svoja fiziokratska načela kao i bliskost Dalmatincima pokazao je i na hrvatskom objavljenoj knjižici od 24 stranice malog formata o sadnji krumpira Varhu radgne od kumpiraa i varhu naçina za s’gnimi sluxitise koju je na hrvatskom jeziku objavio 1807. U isto vrijeme dok je Dandolo pripremao gospodarske ,sudske , upravne i obrazovne reforme jedan je francuski vojskovođa Maršal Marmont pokazivao zainteresiranost za Dalmaciju pa je sa svoje strane radio na standardizaciji narodnog jezika u novim francuskim stečevinama.On je te poslove započeo još za vrijeme Dandolove uprave ali još više ih je intenzivirao nakon Dandolovog napuštanja funkcije Providura. Naime se Vincenzo Dandolo uspio dugo zadržati u Dalmacije. Bilo je svakako protiv svoje volje kad ju je napustio 1810.godine i to neposredno nakon proglašenja Ilirskih provincija. Sada je iz Ljubljane novom državnom tvorevinom upravljao maršal Marmont. Ovaj učeni časnik potakao je sa svoje strane Francesca Mariju Appedindija da izradi do tada najbolju gramatiku ilirskoga jezika Grammatica della lingua illirica a onda i leksikografa Joakima Stullija da konačno nakon desetljeća uzaludnih pokušaja konačno otisne čitav svoj veliki rječnik.

Na svom trojezičnom rječniku započeo je Dubrovčanin Joakim Stulli raditi 1760. kad mu je bilo trideset godina i kako je tada zamišljao trebao je to biti rječnik ilirsko talijansko latinski za potrebe trgovačke, kulturne i diplomatske.Građu za svoje životno djelo sakupljao je u dubrovačkim knjižnicama gdje je koristio više od dvije stotine tiskanih

978

izvora pa je prvu redakciju svoje knjige on imao spremnu za tisak već 1772. godine pa se s rukopisom uputio u Beč da ondje zainteresira carsku kancelariju. U naumu nije uspio ali je čekao čitavo jedno desetljeće da konačno prodre do Cara Josipa II. kojega je zainteresirao za svoj posao jer je pogodio njegovu nakanu da stvori neki rječnik zajednički za sve Slavene u njegovoj monarhiji. Stulli je bio svjestan vrijednosti svoga rada i on nije stao samo na ponudi austrijskom Caru nego je obilazio i druge moćne adrese. Stigao je do Friedericha Velikoga, do carice Katarine ali što zbog recenzenata što zbog činjenice da mu u rječniku nije bilo njemačkoga odjela bio je Joakim Stulli odbijan.Njegov naum da pripremi djelo za najširu južnoslavensku populaciju, pa da ga ako bude potrebno koriste još i Česi i Poljaci počelo je dobivati rasplet tek u osvit 19. stoljeća kada je 1801. u Budimu tiskan Stullijev  Lexicon Latino-Italico-Illyricum , u dva sveska na 1620 stranica.Bio je to prvi latinski dio njegova rječnika. Drugi njegov dio Rječosložje ilirsko (slovinsko)-italiansko-latinsko koji je imao 1433 stranica i dva sveska otisnut je u Dubrovniku 1806. u trenutku kad su na vrata grada već ušli Francuzi. I konačno treći dio ponovno u dva sveska na 1740 stranica objavljen je 1810. izdašnom pomoćju spomenutoga Marmonta u istoj onoj godini kada su stvorene Ilirske provincije. Bio je Stullijev rječnik perjanica jezičnog programa nove francuske vlasti koja je imala sjedište u Ljubljani i koja je do tada okupila u istoj državi najveći broj južnih Slavena u modernom vremenu.Maršal Marmot tako je zajedno s Appendinijevom gramatikom ilirskog jezika i Stullijevim rječnikom imao u ruci alate za obrazovnu reformu koju je spremao. Joakim Stulli umro je u Dubrovniku sedam godina nakon objave posljednje knjige svoga rječnika, onda kada su nad Dalmacijom i Dubrovnikom vladali Habsburzi oni isti kojima je prije pola stoljeća neuspješno nudio prvu verziju svoga slavnoga rječnika i ne našavši u tom vremenu dostatne pomoći za svoj naum.Građu za svoje rječnike Stulli sakupio ne samo iz narodnih govora nego iz hrvatskih starijih tiskanih knjiga i rukopisnih djela i to na sva tri narječja . Joakim Stulli stvorio je do

979

tada najveći hrvatski jezični thesaurus .Stullijevi rječnici ne samo svojom grafijom nego i izborom jekavske novoštikavštine veliku su doprinost stvaranju hrvatske jezične norme pa je ovaj čovjek uz Bartola Kašića najvažniji filolog starijih razdoblja.

Doista se među najprije Dandolovim a onda Marmontovim suradnicima našao cvijet hrvatske tadašnje znanosti, posebno filologije pa se može reći da je potpora francuskoj vlasti u ovom periodu bila veća nego pšto je bila austrijskoj u njezinom prvom ne baš uspješnom razdoblju kpoje je počelo 1797. ali je bilo naprasno prekidano i nije imalo ni vremenskog ni prostornog kontinuiteta.Čak su tomu počeli pridonositi vremenom i franjevci, ili barem njihov dio jer je lukavi Marmont na sve njihove samostane stavio svoje insignije braneći ih i stavljajući pod svoj protektorat.Bio je to isti onaj čovjek koji je dok je ratovao i vodio vojsku samostane i njihove knjižnice pretvarao u konjušnice a u klaustrima kamene zidove pretvarao u konjska hranilišta.Među istaknutim Dalmatincima koji su stali uz bok Marmontu a prije Dandolu nisu bili samo književnici i znanstvenici nego i neki političari. Jedan od njih bio je Andrija Borelli gospodar vranskog feuda i fiziokrat , mason koji je izravno Dandolu poručio neka mladosti Dalmacije upravi pogled na put istine, put liposti i da njezin razum promišlja uzorite pute od mudrosti. Uza svu pjenušavost ovih riječi one su ipak pogađale bit tadašnjih reforme koje su iz letargije budile mnoge slojeve društva. Borelli koji je za razliku od Andrije Dorotića bio urotnik protiv Austrijanaca, premda frankofil i mason bio je zagovornik po njemu vrlo potrebnog i pragmatičnog sjedinjenja Dalmacije s kontinentalnom Hrvatskom.Njemu se naime činilo da se takav naum može ostvariti i pod Napoleonovim vodstvom od kojega je za takav stav primio Orden legije časti.Nije stoga čudno što je Borelli napisao u trenutku dolaska prve austrijske vlasti u Dalaciju 1797. na talijanskom jeziku spis Escogitazioni slegate di un Infermo occasionate dalla imminente organizzazione della Dalmazia . U tom tekstu izlaže on načela ekonomske obnove sve u skladu s

980

Montesquieuovim idejama o organizaciji društva.U tekstu su posebno svježi prijedlozi o potrebi dalmatinske trgovine s hrvatskim zaleđem,u koje Borelli ne uključluje samo središnju bansku Hrvatsku nego i Bosnu. Francuska prava koju je u Dalmaciji predvodio Vincenza Dandola uza sva hvalevrijedna nastojanja za reformom obrazovnog i poboljšanja uopće kulturnog sustava ,pa i pored toga što je pokrenula prve hrvatske novine Kraljski dalmatin te ukinula mnoge ponižavajuće prethodne zakone, ipak je kao svoj glavni programski cilj imala uvođenje talijanskog jezika i posve je točna ocjena da Dandolu nije bilo ni na kraj pameti da u upravu uvede hrvatski jezik.Uostalom i sam izbor čovjeka koji mu je na novinskom i kulturnom polju bio glavnim suradnikom a to je bio Bartolomeo Benincasa dovoljno govori o tomu kakvoga je profila bio dio ljudi koji su se angažirali u tadašnjoj vlasti u Dalmaciji.benincasa bio je čovjek slaba morala, nekadašnji konfident mletačke policije, poznati svodnik, čovjek mračne prošlosti ali bio je jedan od onih koji su u vremenima prevrata dobili šansu pa se on našao u poziciji da pokrene prve novine jednog perifernog i svoga jezika žednog naroda. Sve to više je govorilo o onima koji su toga čovjeka poslali u Dalmaciju nego o njemu samom.Jer uza niz blagodati što ih je francuska uprava donijela zapuštenoj Dalmaciji treba biti svjestan da je njezin najnegativniji utjecaj bio na talijanizaciju intelektualne elite a s tim je išlo uvođenje talijanskog jezika u škole ali i u sve pore društva. Razlike između jozefinskog centralizma kakav se sprovodio u središnjoj Hrvatskoj i ove nove talijanizacije bile su velike .Naime Francuzima je individualnost svakog naroda bila primarna, bio je to dio njihove postrevolucionarne ideologije a time naravno da oni nisu imali potrebu gušiti narodni jezik. Njih je samo pragmatičnost svakodnevnog života u jednom dijelu nastojanja vodila talijanskom jeziku čija je dominacija stizala iz jednog bivšeg vremena.da im je bilo stalo i do narodnog jezika vidi se po njihovom nastojanju da se taj jezik, ili jedna njegova ne baš uređena varijanta pojavi na stranicama njihova službenoga glasila koje je počelo izlaziti 1806. godine. Taj Il regio Dalmata iliti

981

Kraljski Dalmatin glasilo je tadašnje zemaljske vlade, onoga čime je u Zadru predsjedao Providur. Kraljski dalmatin je ustvari talijanska novina s hrvatskim prijevodom i to se vidi po jeziku prepunom slabo razumljivih neologizama, neobičnih kovanica koje nitko osim onih koji su ih smislili nije razumio.Ovaj je list koji je izlazio za Dandolove uprave u Zadru kao objašnjenje svoga postojanja imao je urednički stav koji je bio definiran kao stvar vlasti same,reklo se da novine izlaze poradi stvari od Vladanja,jer list nije bio neko intelektualno glasilo svojih urednika.Bio je on zbirka pohvala Caru Napoleonu i njegovim ratnim pobjedama.Uz to on je bio svojevrsni polemički poligon protiv odmetnika ili ljudi koji su se poput Andrije Dorotića približili austrijskom neprijatelju i za njega radili želeći ujediniti kontinentalnu Hrvatsku s Dalmacijom.Krajski Dalmatin bio je poput tadašnjih vojničkih kazališta plod jedne vojne okupacije ali je ipak kao jezični medij,svojom novinom, djelovao na jezičnu svijest Hrvata pokazujući im da nova vlast ipak pokazuje stanovit interes za njih i njihov jezik.U Kraljskom Dalmatinu objavljivali su se brojni tekstovi koji su pripadali fiziokratskom svjetonazoru, raspravljalo se o problematici poljoprivrede ali i o populacijskom oporavku Dalmacije.U tim su novinama tiskane i biskupske poslanice jer su se neki od njih približili novom režimu koliko da je niže svećenstvo i dalje nastavilo govoriti i pisati protiv jakubina i ćifuta.Kraljski se Dalmatin tiskao na samo osam stranica dvostupačno i dvojezično. Njegov urednik Benincasa ponekad bi objavljivao svoje posve neuvjerljive i nikom potrebne invektive kakav je bio napad na velikog književnika Chatobrianda a što je bio kukavički napad na čovjeka kojega su inače u to vrijeme u Francuskoj napadali svi Napoleonovi adlatusi. Glavni je novinarski posao u kraljskom Dalmatinu obavljao Nikola Budrović, inače dominikanac koji je i prevodio najveći broj tekstova. Sam Benincasa nije se valjda slučajno našao na čelu ovakvog pothvata jer on je s Dalmacijom u vezu došao još od ranije dok je živio u Veneciji i kada je imao ljubavnu aferu s Justin Wynne groficom Rosenberg Orsini i to dok je ona pisala svoj roman les

982

Morlaques koji je bio tiskan 1788. Benincasa joj je u poslu pomagao ali naravno u izdanju nema njegova imena jer bi ono za autoricu bilo svakako kompromitantno.U Kraljskom Dalmatinu objavljeno je nešto kvalitetnih vijesti iz tadašnje Bosne koje su ondje stizale posredstvom francuskog konzula u Travniku i književnika Pierra Davida.Inače Bartolomeo Benincasa napustio je Zadar odmah čim je Kraljski Dalmatin prestao izlaziti a to se dogodilo u trenutku osnivanja Ilirskih provincija pa je on kao jedan iz grupe Dandolovih suradnika napustio službu. Uskoro je naime u Ljubljani pokrenut novi službeni list koji je trebao izlaziti dva puta tjedna i zvati se Télégraphe officiel des Provinces illyriennes koji je u svom sadržaju bio tiskan na više jezika i to francuskom, njemačkom, talijanskom i ilirskom. Istini za volju Benincasa je uređivao i taj list prva dva mjeseca a onda ga je zamijenio slavni francuski književnik Charles Nodier.

Premda su za trajanja francuske vlasti njihove deklaracije o uspjesima bile vrlo često istina je bila drugačija.Domaćini koji su se protiv Francuza suprostavili iskazivali su im i zahvalnost pa su tako u Trogirani vojskovođi Marmontu podigli jedan glorijet, u Makarskoj su mu uza brojna gunđanja franjevačkih redovnika podigli čak i obelisk u egipatskom stilu.Marmotnove su trupe u mirnodopsko vrijeme gradile puteve, brinuli su se da pojačaju komunikaciju između vrlo izoliranih dijelova Dalmacije.Sam se Marmont divio ljepoti Kaštelanskog zaljeva, uživao je u dubrovačkoj ladanjskoj kulturi.To je bila svjetla strana njegovih dalmatinskih poslova i dana. Ona druga bila je povezana s ruskom i engleskom pomorskom blokadom koja je potpuno paralizirala morske prilaze Dalmacije.Uz to prisilno novačenje domaćih mladića u francusku vojsku nije u Dalmaciji imalo ničije simpatije. Dok je trajao austrijsko francuski rat i dok se nije znao njegov ishod nastupila je među Dalmatincima anarhija koja se donekle smirila kad su stvorene Ilirske provincije 1810. godine , politička tvorevina za koju je sam Napoleon u prigodnom memorijala zapisao da je njome ostvarena potrebna upravna reforma koja je

983

krajeve jedne nacije koji su geografski bili odijeljeni jer su tako htjeli politika i vrijeme sada su konačno uvedene u istu upravnu, gotovo državnu cjelinu.Čak se dok je bio interniran na svetoj heleni prisjećao Car svoje odluke da ujedini ilirski narod, prisjetio se svoga oklijevanja da oslobodi onaj njihov dio koji je pod Turcima živio u Bosni i Hecegovini. Napoleonov maršal Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont koji je Dalmaciju volio posebnom ljubavlju u vojnu službu stupio je u godini Revolucije  i sudjelovao je u svim važnijim Napoleonovim ratovima u Italiji, zatim u Egiptu a imao je izravni udio u Bonaparteovu državnom udaru iz 1799. Vojni zapovjednik Dalmacije postao je 1806. pa kad je otjerao Ruse i crnogorce koji su razarali Dubrovnik dobio je titulu duc de Raguse  a bio je onaj koji je proglasio aneksiju Dubrovačke Republike. Na hrvatskom tlu u Lici uspješno se borio protiv Austrijanaca 1809. godine .tada je nakon mira u Schönbrunnu postao generalnim guvernerom novostvorenih Ilirskih pokrajina kojima je na čelu bio sve do 1811. kada je sudjelovao u Napoleonovim ratovima u Španjolskoj.On je bio onaj časnik koji je 1814. predao Pariz pobjednicima. O svom boravku u Dalmaciji i upravljanju Ilirskim pokrajinama napisao je putopis Voyage du maréchal duc de Raguse, u pet svezaka 1838. a onda su mu u devet svezaka 1857. tiskana sjećanja Mémoires du maréchal Marmont duc de Raguse . Marmont koji je bio veoma blizak Napoleonu u svim njegovih slavnih i odsudnim dana imao je s Dalmacijom velikih ambicija, ali kao da ondje nije imao ni dovoljno vremena ni prilike. Bio je čelni čovjek Ilirskih provincija u doba neuspješnih ekspedicija kako one u Rusiji tako one na Iberskom poluotoku. Hrvatske dijelove Ilirskih pokrajina u vrijeme europskoga nereda koji je bio sve očitiji potresale su velike krize, a prije svega ona monetarna. Premda je želio uvesti u Ilirske provincije narodni jezik Marmont je u toj zamisli imao velikih opstrukcija.Činovništvo u Južnoj Hrvatskoj posve se okrenulo talijanskom jeziku, a oni u dijelovima srednje Hrvatske ,posebno u Karlovcu počeli su govoriti francuskim jezikom kako bi pokazali da su se odvojili od ostalih

984

njemačkom jeziku bližih hrvatskih sjevernih gradova. Možda je jedina djelatnost u kojoj su Marmontove reforme otišle korak dalje od prethodnih Dandolovih bilo u školstvu gdje je Maršal imao nakanu da, ondje gdje su mogle biti hrvatske škole uvede u njih štokavsko narječje te da tako standardizira jezik svoje pokrajine. Upravo to savjetovali su mu njegovi domaći suradnici pa je on u Ljubljanju doveo Antu Sivrića iz Dubrovnika da upravo on štokavac ondje predaje hrvatski jezik kao normativni idiom nove države.

Službeni glasnik francuskih osvajača Télégraphe koji je neko vrijeme izlazio u Ljubljani a kojeg je uređivao književnik Charles Nodier bio je mnogo ambicioznije zamišljen nego što je bio ostvaren.Izlazio je taj list u zao čas.Prve mu je brojeve, prije Nodierova dolaska uredio benicasa i oni su se najprije pojavili kao francusko i talijansko izdanje, najavljeno njemačko pojavilo se tek 1811. a ono ilirsko nije izišlo nikad.List je imao vrlo loš prijem kod potencijalne publike tako da on, a to se očekivalo, nije imao niti jednog inozemnog abonenta u dvije godine izlaženja a domaći pretplatnici su te novine i onako kupovali zbog vladinih izvješća kojih se drugdje nije moglo pronaći. Ipak književni nerv Nodierov osjetio se u dijelu stranica toga lista i to posebno u posljednjoj godini izlaženja kad se ovaj opustio, kad je Télégraphe učinio djelomično književnim glasilom,kad je u njega uveo feljton, počeo objavljivati članke o kulturnim prilikama te počeo na njegovim stranicama graditi jednu neobičnu , djelomično fiktivnu ilirsku enciklopediju koja se zvala Statistique Illyrienne. Tu je mladi književnik pisao o sebi bliskim morlačkim temama, o narodnoj poeziji, izvještavao o starim dubrovačkim pjesnicima,o topografiji Dubrovnika, klimi Dalmacije, o botanici ali i o slavistici premda on hrvatskoga jezika nije poznavao.U vrijeme dok uređuje Télégraphe imao je Charles Nodier 33 godine i spremao se za karijeru romantičnog romanopisca. Njegov prijevod Hasanaginice izrađen po Fortisu imao je dosta uspjeha jer se pred nekim

985

drugim francuskim prijevodima ovaj isticao uvjerljivošću. Ovaj kozmopolit bio je pažljivi čitatelj njemačkih romantičara pa se povodio za fantastikom E. T. A. Hoffmana. Kad je završio svoj boravak u Ilirskim provincijama i vratio se u Francusku počeo je objavljivati svoje uspješnice koji su većinom bili posvećeni hrvatskim temama. Bio je to najprije 1818. roman Jean Sbogar pa slavna fantastičnu pripovijest Smarra ili demoni noći objavljena 1821.Napisao je Nodier i tekst o hajduku Pervanu Le Bey Spalatin . Ovaj prijatelj Viktor Hugoa bio je prvi koji je Francuze upoznao s južnom Hrvatskom a njegovi kružoci u pariškoj knjižnici Arsenal učinili su ga jednom od omiljenih pariških figura.Kad je Nodier pod kraj života postao i francuskim Akademikom nisu bili rijetki koju su uzrok te časti povezivali s njegovim romantičnim ilirskim knjigama.

Maršal Marmont sa svoje strane bio je vrlo svjetsan važnosti jezične standardizacije slavenskoga građanstva u Ilirskim provincijama pa je materijalno ali i politički stajao iza završnog rječničkog sveska u Stullijevom projekata a isto tako je potakao i objavljivanje Appendinijevu gramatiku. Uz to založio se francuski maršal za Šimu Starčevića i dvije njegove knjige najprije onu pod naslovom  Nòva ricsôslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena  a onda i Nòvu ricsôslovicu iliricsko-francèzku koje su tiskane u Trstu 1812. Starčević se suprotstavio Appendijevom inzistiranju na dubrovačkom govoru i predlaže ikavštinu kako su je govorili Ličani uz dodatke slavonskih iskustava s istim jezičnim materijalom.Ovaj veliki poznavalac hrvatskoga jezika u svoju je koncepciju i na stranice svoje gramatike i rječnika upisao novoštokavski četveronaglasni sustav što je uostalom kasnije i postala osnova standardnog hrvatskog jezika.Starčevići bili su podrijetlom Hercegovci a Šime se rodio nedaleko Gospića 1784. te je za vrijeme školovanja upoznao njemački, francuski i talijanski jezik. Navodno je on osobno upoznao Marmonta kad je ovaj s vojskom stigao u Gospić i

986

kad je ondje po ružnom francuskom vojnom običaju htio konje i vojsku smjestiti u crkvu.Starčević je Marmonta oslovio na francuskom što je u ličkoj zabiti Francuza iznenadilo pa su njih dvojica zapodjeli razgovor koji je završio pozivom Šimi Starčeviću da u Ljubljani dođe za urednika Télégraphea što je Starčević očito odbio ali je svakako iskoristio činjenicu da se njegova koncepcija jezika poklapala s onom koju su zagovarali Marmontovi činovnicima Starčevićev posao oko gramatike i uopće hrvatskoga jezika vrlo je važna pojava Appedinijeve gramatike koja se dogodila odmah po francuskom preuzimanju Dubrovnika jer se od tada među francuskim upravljačima kao posve provjerena činjenica pojavila ideja o prevalenciji štokavskoga narječja mešu Južnim Slavenima što je Appendini na terminološkoj razini razriješio nazvavši taj jezik ilirskim ili kako on još kaže dubrovačko bosanskim. Appendini premda je poznavao sve hrvatske, pa i kajkavske, jezične priručnike ide u svom izboru štokavštine nekako svojim artificijelnim putem dok je Šime Starčević od njega svakako bio filološki originalniji a njegova misao bila je primjerenija hrvatskoj cjelovitosti. Uostalom on u svom jezičnom izboru ne vidi samo neku lingvističku igrariju nego je duboko svjestan nestalnosti aktualnog svjetskog poretka u kojem se narodi koji se jučer ustadoše već danas krunama diče.Mlad, s tek navršenih dvadeset sedam godina ovaj Ličanin izradio je gramatiku hrvatskoga jezika s tezom da ne može jedino dubrovački govor biti osnova hrvatskoga jezika jer nije po njemu ilirički jezik na jednoj krpici zemlje prilipljen.Kako je ovaj posao obavio u mladosti imat će Šime Starčević prilike i kasnije sudjelovati u jezikoslovnim prijeporima ali on više nikad neće sa svoje margine, a ostatak života proživio je u Karlobagu, uđe u samu maticu jezikoslovnih promišljanja kao što se to dogodilo u vrijeme Ilirskih provincija i Marmontovog upravljanja njima. Uz Appendinija a onda još više Joakima Stullija Šimi Starčeviću pripada jedno od najistaknutijih mjesta među hrvatskim

987

lingvistima na početku 19. stoljeća. Njegovo je djelovanje protjecalo paralelno s onim Srbina Vuka Karadžića pri čemu je upravo u radu Šime Starčevića razvidno kako su pitanja koja su se nalazila pred srpskom s jedne a hrvatskom s druge strane premda srodna ipak različita i da ih nikako nije mogao riješiti jedan um za obje nacionalne sredine i oba nacionalna jezika. Ričosložnica Šime Starčevića prvi je moderni pokušaj kodificiranja jezika jednog dijela južnih Slavena na osnovu narodnog štokavskog dijalekta a to što je ona objavljena dvije godine prije Vukove Pismenice srbskoga jezika već su hrvatski preporoditelji isticali s ponosom. Šime Starčević bio je osamljenička figura vizionara koji je poput Dorotića na političkom planu zacrtao neke buduće smjerove u filologiji što je u hrvatskoj povijesti bilo isto kao da je iskovao stotine ubojitih topova za obranu narodnog suvereniteta.Njegov specifični odnos prema pučkom hrvatstvu još je jedna od poveznica koju je dijelio s Bračaninom Dorotićem.

U austrijskim ostacima banske Hrvatske i u Slavoniji za vrijeme Marmontove ljubljanske vladavine, u pokrajinama koje su i dalje bile pod krunom habsburškoga cara proces mađarizacije bio je sve uporniji tako da se može reći da je Hrvate ovom prilikom spasilo ratno raspuštanje ugarskoga Sabora 1812. a nakon toga zavođenje bečkog apsolutizma koji je trajao više od deset sljedećih godina za vladavine Cara Franje.U vrijeme potpunog rasapa ilirskih provincija i poraza Napoleonovog koji je bio neminovan austrijske su jedinice, dok su se Francuzi bezglavo povlačili, počele prodirati u hrvatske krajeve južno od Save .Događalo se to već 1813. godine kad su brojni vojnici regrutirani u francuske trupe dezertirali u austrijske jedinice.Tek nekoliko tvrdoglavih Napoleonovih časnika branilo je neobranjivo ali samo nekoliko tjedana jer je do jeseni te godine Austrija kontrolirala sav hrvatski prostor osim onoga u Bosni.Tek se u Kuli Norinskoj neki pukovnik Nonković utaborio pa branio Napoleona do

988

veljače 1814. kada su ga nakon proboja porazili pa je on pobjegao na turski teritorij.

Ljudima 18. stoljeća modernost se objavljuje prije svega kao duhovnost koja im je neka vrsta aktivizma ili, preciznije, koja njihov svijet definira kao novi sustavu vrijednosti koje se ostvaruje uz pomoć istaknutih pojedinaca u nacionalnom okruženju i njihovog udjela u europskom koncertu. To što će europski koncert biti spomenut tek 1815. godine u povodu Bečkoga kongresa ne znači da su okolnosti toga europskog koncerta i novog vala konzervativizma što ga je on donosio nisu bile začete još sredinom prošloga stoljeća. Naime bilo je doba koje po prvi put objavljuje europska svijest o nekoj nadnacionalnoj književnoj republici, svijest o moralnom i stvaralačkom sudioništvu svakoga naroda ponaosob koji je u djelatnosti tih izabranih pojedinaca sposoban nadići svoje uske državne ili područne granice. Mali narodi ili još bolje takozvani mali narodi, po logici tako stvorenih velikih brojeva ne mogu prijeći te granice jer im je namijenjena asimilacija mnogo više nego kompeticija.

U sve bogatijoj romantičarskoj produkciji dalmatinskih autonomaša, a ona se posebno razvijalo nakon učvršćenja austrijske vlasti , ističe se opus Trogiranina Marka Kažotića koji je ostavljen da tavori između talijanskog zaborava i hrvatskog nerazumijevanja. Taj požudni čitatelj Manzonija i Scotta koji je već 1833. objavio svoj prvi povijesni roman, Milenco e Dobrila, za razliku od svojih dalmatinskih srodnika otvoreno i iskreno pokazivao je oduševljenje za dalmatinski prostor i svoje vrijeme. Kažotić, rođen 1804., pripadao je naraštaju Dalmati-naca koji su maštali federalno uređenje Italije i koji su sudbinu tada austrijske Dalmacije vidjeli u političkoj nezavisnosti i u prosvjetnom plurilingvizmu. Lokalno rodoljubIje i dalmatinstvo bilo je jako u primorskim gradovima koji su sve do Kažotićeva rođenja imali tradiciju municipalne samouprave i koji su stoljećima bili odvojeni od

989

ostalih hrvatskih zemalja. Kako su ti gradovi sve više stjecali široku slavensku pozadinu i kako je u njih pristizao sve veći broj talijanskih useljenika, njihova je duhovna elita počela artikulirati ideju o posebnoj dalmatinskoj narodnosti, o zemlji odvojenoj od morlačke, dakle slavenske nacije. Ta dalmatinska nacija imala je za te ljude drukčiji identitet od talijanskih pokrajinskih formacija, a njezina različitost nije u starijim epohama uvijek smetala ni Mlečanima ni Francuzima, a u Kažotićevo vrijeme niti Austrijancima. U toj izmaštanoj dalmatinskoj naciji djelovao je niz vrlo zanimljivih književnih osobnosti, ljudi koji su književnim radom svojemu etničkom otoku pridavali karakteristike modernoga povijesnog i lingvističkog identiteta. Da je među tim Dalmatincima bilo i onih koji su imali protutalijanske ispade ne treba naglašavati, i da je među tim talijanašima bilo obožavatelja austrijskog cara stvar je po sebi logična. Uostalom, i najglasovitiji Dalmatinac u romantičarskoj epohi, Šibenčanin Niccolo Tomaseo, autor iznimno važhoga talijanskog i hrvatskog opusa, odbio je, kad je konačno stvorena unitarna talijanska država, zatražiti njezino državljanstvo. Partikularizam Dalmatina iz prve polovine 19. stoljeća izvorni je dio hrvatskoga nacionalnog identiteta, a njihov književni rad, premda najčešće na talijanskom jeziku, sastavni je dio hrvatske književnosti.

Plemić Kažotić školovao se u rodnom Trogiru, zatim u Splitu i Zadru, a onda u Beču; poslije je živio neko vrijeme u Veneciji i u rodnom gradu. Radio je u Zadru kao urednik službenoga austrijskog lista Gazzetta di Zara, i to sve do smrti 1842. Bio je dobro obrazovan jer je odrastao uz knjižnicu obitelji Cippico s kojima je bio u rodu, a poslije je posuđivao knjige od učenih trogirskih Garagnina kod kojih je upoznao francusku i talijansku romantičarsku lektiru. Novinar Kažotić pisao je lako i bio je u svojim romanima blizak tada popularnim sentimentalnim romanopiscima. Imao je malobrojnu publiku. Čitali su ga isključivo dalmatinski zemljaci, a u drugim hrvatskim ili

990

talijanskim krajevima nije imao znatnijih uspjeha. Njegov prvi roman o ljubavi Miljenka i Dobrile pripovijeda priču poznatu u lokalnoj kaštelanskoj predaji o dvije zavađene obitelji koje, da bi zauvijek rastavile zaljubljenike, pošalju mladića u Mletke u vojsku, a djevojku udaju za drugoga. Obred neželjenog vjenčanja prekida Miljenko s mačem. Dobrila koju nakon toga pošalju u samostan benediktinki, a Miljenka u progonstvo,jedne olujne večeri uspije sresti svojega dragoga. Oni se tajno vjenčaju, a onda uslijedi romantični zaplet koji oboje odvodi u brzu smrt i u zajedničku grobnicu. Kažotić je jednostavnu ljubavnu priču ispričao manirom romantičarskih pri-povjedača, s mnogo lirskih odlomaka i vrlo brzim razvijanjem melodramatične radnje. Njegov drugi roman Il bano Horvath, objavljen 1838., opisuje događaje iz 14. stoljeća kada je došlo do pobune braće Horvat. Tema romana bila je bliska idealima Kažotićeve generacije i tiče se autonomije dalmatinskih komuna. Vezan za vrlo škrte povijesne izvore, Kažotić u ovaj roman nije uspio unijeti onaj romantizmu tako blizak ironijski otkIon. Njegova priča, koja počinje smrću kralja Ludovika a završava pogubljenjem pobunjenika, obiluje općim mjestima i u usporedbi s prvim piščevim romanom jedina joj je važnija novost što uvodi niz mračnih prizora, tamnih slika i drastičnih opisa proganjanja i silovanja. Duhovno ozračje u romanu Miljenko i Dobrila bilo je čisto i prosvjetiteljsko, dok je u knjizi o banu Horvathu ono postalo mračno i bitno udaljeno od piščeva zavičaja. Oba romana imala su odjeka u mlađih hrvatskih književnika tako da su temu o Miljenku i Dobrili poslije obradili Ivan Mažuranić i Dimitrije Demeter, a priča o banu Horvathu dala je temelj zapletu Šenoina inače nedovršenoga posljednjeg romana Kletva. Marko Kažotić, premda je upotrebljavao talijanski jezik, nije se nimalo udaljio od matice hrvatske književnosti. Sebe je smatrao ilirskim potomkom, divio se slavenstvu svojega zavičaja i njegovoj mitologiji, asimilirao je talijansku duhovnost, a vjerno je služio u vladinoj birokraciji i u službenom austrijskom novinstvu. Treći Kažotićev roman Il Berretto rosso tiskan je postumno 1843. U romanu o crvenoj kapi u središtu se

991

našla gotovo etnološka potraga za čovjekom u stanju nevinosti i naivnosti. Kažotićev roman je u Dalmaciji dočekan s oprezom jer su u njemu prikazani ne baš uvijek pohvalni običaji tamošnjeg puka. Roman je dobio naslov po središnjoj epizodi u kojoj je naglašena amblematičnost crvene kapice i javnog obilježavanja djevojke koja je navodno izgubila nevinost pa treba biti kažnjena. Il Berretto rosso je hrvatska varijanta američkoga Hawthornova romana Scarlet Letter, to je psihološki roman u kojemu je zanemarena fabula. Kažotić je začetnik modernog romanopisanja u hrvatskoj književnosti, ali je i autor kvalitetne, inače opsežne knjige u kojoj na način romantičarskih putopisa opisuje dalmatinski zavičaj. U knjizi Le coste e isole dell' Istria e della Dalmatia glas pripovjedačev u kratkim poglavljima s dosta patetičnih ekskurza evocira prošlost ali ne izbjegava niti zabilježiti sadašnjost Dalmacije. Oboružan mnoštvom romantičarskih citata Kažotić je u toj knjizi, objavljenoj 1840., napisao dobar literarizirani vodič, zagovaraj ući nostalgičnost nad prohujalim svijetom i razotkrivajući laž suvremene civilizacije. Premda su neki od Kažotićevih europskih uzora otišli i korak dalje, on je, zadovoljavajući svoju ne uvijek zahtjevnu publiku, svojevoljno ostajao u mjestu. Kažotić je romantičar po sadržajima svojih romana, donekle i po nervozi svojega putopisa, ali je njegovo srodništvo romantizmu još više vidljivo u dubljoj razini njegove osobne rastrzanosti koja je bila jasnija tek kad su umrli njegovi prvi skromni dalmatinski čitatelji.

U Kažotićevo vrijeme ni u Dalmaciji ni u kontinentalnoj Hrvatskoj nije se pisala narativna proza na hrvatskom jeziku. Čitatelja takve književnosti još bi se i našlo, ali njihove jezične navike na narodnom jeziku nisu bile razvijene pa im je bilo prirodnije da suvremene romane čitaju na talijanskom ili njemačkom jeziku. Veliki dio hrvatskoga čitateljstva u vrijeme narodnog preporoda morao je zato učiti hrvatski jezik gotovo kao da im je strani. Dogodio se paradoks prema kojemu su žene došle u priliku podučavati muškarce vlastitom jeziku koji su ovi, zbog političkog oportunizrna, počeli zapuštati. U

992

vrijeme Hrvatskog preporoda morao je zbog toga na njemačkom ili talijanskom jeziku biti napisan i čitav niz važnih proglasa uz pomoć kojih se budila nacionalna svijest i zagovarala upotreba hrvatskog jezika. Da nije bilo tako, ne bi bilo dovoljno onih koji bi domoljubne poruke ilirizma uopće i mogli razumjeti.

Ilirizmom nazivao se Hrvatski preporod ,to jest politički i kulturni pokret mladih pretežito kontinentalnih intelektualaca školovanih u Beču, Grazu i Pešti, koji je tridesetih go. stoljeća bitno odredio ne samo daljnji razvitak hrvatske književnosti i njezinih jezika nego je najavio svu složenost hrvatske budućnosti pri čemu je uveo u hrvatski javni život snažnu mentalitetnu promjenu I ostavio traga na kolektivnoj osjećajnosti. Čovjek čije je ime postalo sinonimom za čitav taj pokret zvao se Ljudevit Gaj. Premda su iz njegova pera potekle najizravnije i najdublje razrade ilirske ideologije, taj sin krapinskog apotekara nije postao središnjom osobom na tadašnjoj kulturnoj sceni. Za života Gaju su se divili, slijedili ga i poštovali, ali su ga poslije isti ljudi odbacili, mrzili i vrijeđali. Nešto od svoje sudbine izazvao je tvrdoglavošću, a nešto su skrivile i složene geo-političke prilike u kojima se nije uvijek najbolje snalazio, osobito u zrelim godinama kada je pokrenuo politički sumnjiv i financijski traljav posao s ruskim i srbijanskim tajnim službama i kada je u Hrvatskoj izgubio moralnu podršku. Ljudevit Gaj bio je čovjek jedne jedine ideje, one koju je u mladosti ostvario na briljantan način. Sve drugo bilo je u njegovu životu neuspješno podgrijavanje mladenačke intuicije. Gaj je najuspješniji bio kad se 1832. vratio sa studija u Zagreb, bio jurat kod banskog stola i pripremao doktorat u Leipzigu. On koji je za studija došao u vezu s panslavenskih idejama Slovaka Jana Kollara, koji je dobro poznavao tada tek izišlu Šafařikovu povijest slavenskih književnosti, oko sebe je okupio čitav niz briljantnih vršnjaka i uz njihovu pomoć razradio ono što se i tada, a i danas, nazivalo ilirskom ideologijom. Gajevo najambicioznije djelo, Dogodovštine Velike Ilirije, ostalo je u rukopisu, njegova široko

993

zamišljena Biblioteca Illyrica nije završena. Izvrstan stilist, napisao je čitav niz programatskih članaka ali mu je najvažnije djelo u svoje doba presudna knjižica Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja u kojoj se nalazi vrlo brzo prihvaćeni prijedlog novoga i jedinstvenog pravopisa štokavske jezične osnove, što će reći dijalekta koji većini Iliraca nije bio materinji ali za koji su povjerovali da može najbolje ujediniti hrvatske slobodne zemlje s još uvijek neslobodnim Južnim Slavenima u Bosni i Srbiji. Kajkavac Gaj predvodio je pokret koji je spremno i ne uvijek obazrivo žrtvovao važne resurse narodnog i jezičnog pamćenja. Predvodio je naraštaj fantasta, naraštaj kojemu se dogodilo da su dotad ne ostvarive fantazije odjednom postale stvarnost. Pjesme su Gajeve bile ispodprosječne ali je napisao popularnu Još Hrvatska ni propala, inačicu slavne poljske budnice koja je u svoje doba imala status hrvatske himne. Glavni njegov životni potez bilo je osnivanje Novina Horvatzkih 1835. a još više njihova kulturnog dodatka Danice koja je bila književni laboratorij iliricima i kovačnica zajedničkoga štokavskog izričaja tadašnje hrvatske književnosti.

I prije Ljudevita Gaja bilo je u Hrvatskoj zamisli da se pokrenu novine na hrvatskom jeziku. Najdalje je u tim nakanama otišao Karlovčanin Juraj Šporer, poslije slab pjesnik i dramski pisac. Sve te novine koje su se pojavljivale za vrijeme francuske Vlasti u Južnoj Hrvatskoj i Ilirskim provincijama imale su svakako odjeka u drugim dijelovima Hrvatske pod vlašću Habsburga. Tako je pod velikim utjecajem galskih tiskovina bio spomenuti Požežanin Antun Nagy.Dok je u Budimu obavljao dužnost javnog cenzora knjiga on je ondje 1811. objavio na mješavini kajkavskog i štokavsko-ikavskog govora objavio jedno francuskim interesima vrlo blisko Ispisivanje življenja i čini Napoleona napisano u vrijeme dok su im se trikolorni barjaci vili od Save pa do Jadranskoga mora. Taj se Nagy zanosio mišlju da će bečki mir koji je sklopljen između Napoleona i Franje II. 1809. dinijeti svijetu neke sretnije dane.Pisao je: Još nijedan mir, koji je pred

994

stražnjim sklopljen i bio, ne bi tako potvrđen, da bi se njegova stalnost i iz ove svako nadostupajuče povekšavanje sriče ufati mogla, kako ovi stražnji potvrđen biše.Naime Nagy koji baš i nije imao neki politički nerv vjerovao je da će vjenčanje Napoleonovo s princezom Marijom Lujzom inače kćerkom Franje II. donijeti trajni mir. Bila je to naravno pogrešna procjena, još jedna među onima koje su pratile ovoga čovjeka. Druga je bila povezana s time što je Nagy podnio molbu Palatinu nadvojvodi Josipu da mu dade odobrenje da može izdavati novine koje bi se zvale Ephemerides iliti Slavonski feniks, naravno in dialecto slavonica seu illyrica. On u toj molbi ambiciozno ističe da će njegove novine biti namijenjene ne samo Slavoniji nego čitavom kraljevstvu. Uz to naglašava kako će u novinama iznositi događaje u državi Habsburškoj ali izvještavati i o onima izvan nje koji se budu događali u ostalim dijelovima Europe te da bi težište uređivačko bilo na gospodarstvu.Uz to naglašavada bi list zbog interesa publike imao i književni dodatak u kojemu je izdavač vidio ne samo lijepu književnost nego još povijest,pa geografiju i fiziku. Budući da je njegov zahtjev ulazio u klimu pojačane madžarizacije i uopće neizvjesnosti u vrijeme pred bečki Kongres, tražitelja su molbe vlasti u Pešti gdje je živio odbili. Antun Nagy bio je uporan, ipak je on bio cenzor pa je pokušao domicil svom Slavonskom feniksu pronaći u Virovitičkoj županiji ali ni tu nije uspio, čak ni kad mu je car 1814. potpisao pozitivno rješenje, i kad je on ime promijenio dodavši slavonskom još i horvatskoga Feniksa.Nagyeve novine nisu nikad izišle. Doduše on je objavljivao svoje pučke kalendare, u njima zagovarao jedinstvo hrvatskih zemalja, zatim potrebu jezične standardizacije. Nažalost Nagy nije bio upućen u jezičnu problematiku pa njegova jezična mješavina nije bila nikomu zanimljiva, premda se on u svojim kalendarima trudio pa ih ima koji su objavljivani s paralelnim tekstom kajkavskim u jednom a štokavskim u drugom stupcu.

995

Nije u drugačijem duhu od Nagyjevih pokušaja s novinama bio i onaj što ga je poduzeo tada mladi student Juraj Matija Šporer sin karlovačkog mairea u doba Francuza . Ovaj Karlovčanin s medicinskim obrazovanjem, inače autor ozbiljnih medicinskih rasprava, svoju je zamisao s hrvatskim novinama pokrenuo 1818. godine u Beču gdje je vlastima predložio da mu odobre tiskati Oglasnik ilirski. Molba ovoga mladoga Hrvata bila je pažljivo razmatrana, njegova osoba policijski provjeravana kako s obzirom na politička uvjerenja tako i u vezi s njegovim društvenim kontaktima. Tadašnji cenzor bečke vlade Slovenac Jernej Kopitar podržao je mladićevu molbu ali se inatio oko nje neki policijski inspektor koji je kopao po povijesti Šorerove obitelji.Na koncu nakon svih bečkih provjera bile su mu odobrene novine to jest Volkssblatt kako se tada govorilo i da izlaze pod naslovom Illyrische Zeitung. Za odluku je morao doznati svemoćni ministar Metternich a vlasti su cenzore upozorile da budnije nego druge novine prate ovu kada počne izlaziti. I kad je stigao do cilja Šporer je od svoje zamisli odustao, vjerojatno jer je procijenio, kako je sam izjavio, da to radi zbog nezainteresiranosti pretplatnika. Je li znao da je u isto vrijeme Metternich u Beču dopustio izlaženje jednih novina na srpskoj ćirilici nije poznato. Uz to preporuku mu je uskratio i u Zagrebu svemoćni Vrhovec komu je možda zasmetao ilirski pridjev u natpisu koji je još uvijek budio svježu uspomenu na omraženu francusku vlast. Uglavnom Šporerova epizoda s novinama prekinuta je prije nego je izišao i jedan njihov broj. Mladi čovjek je svoju djelatnost nastavio , doktorirao je na medicinskoj tezi De catarrho genitalium koju je debelu 130 stranica objavio u Beču 1819.Vrativši se u rodni Karlovac on je nekoliko godina kasnije objavio pod imenom Juraj Matić jedan Almanah ilirski, neku vrstu književno novinske svaštare

s prilozima hrvatskih, njemačkih i francuskih autora ali s Gundulićevim stihovima koji mu je motto. Bilo je u toj knjizi mnogo romantičarskog senzibiliteta a Šporer je pretiskao iz Kite cvitja

996

razlikova Ivana Ivaniševića mizoginijsko pjevanje Od privare i zle naravi ženske te dio Kako je petnik nauči' peti pokazujući rani senzibilitet za stariju hrvatsku književnost koja se tek tada stala otkrivati ,čemu je ovaj bečki student, a kasnije vrlo plodni književnik, bio prethodnik.

Poziv Maksimilijana Vrhovca da se piše na narodnom jeziku i da se sakuplja usmenu baštinu imao je među kajkavskim književnicima odjeka koji nije stvorio nekih vrijednosno iznimnih umjetnina ali je potakao neke od autora iz zagrebačkog književnoga kruga da stvore zanimljive ali vrlo marginalne opuse. Jedan od njih bio je Tomaš Mikloušić rođen u Jastrebarskom 1767. On je studirao u Pešti, izučio neka osnovna filološka znanja pa je tako jer je jedno vrijeme bio gimnazijski profesor u Zagrebu piredio jedan latinsko hrvatski konverzacijski rječnik. Zanimale su ga fiziokratske ideje pa je napisao neke spise o gospodarstvu i pučkom ljekarništvu, pisao je o astrologiji ali je tek u zrelosti svojoj počeo sakupljati usmene narodne pjesme, bilježiti poslovice.Ovaj župnik u Stenjevcu i Jastrebarskom nije imao nekog značajnijeg književnog talenta, ali je pokazivao interes za dramsku književnost. U tom smislu zapamćen je njegov prvi dramski tekst koji je 1791.godine prikazivan u zagrebačkom sjemenišnom teatru gdje je bio posvećen profesoru Matiji Ašpergeru pod neprivlačnim naslovom Imenoslavnik iliti Rečno-pesmen igrokaz na dužne zahvalnosti zadavek i istinski luk raduvanja. Svakako je od vlastite rane drame koja je ostala u rukopisu važniji njegov izdavački rad na kazališnim predlošcima. U tomu žanru on je objavio komediju Ljubomirović ili prijatel pravi Matije Jandrića jednu vjernu preradbu Goldonija, zatim je tiskao je obje komedije Tituša Brezovačkog i Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ,a objavio je i tragediju Lizimakuš Josipe de Sibenegga .Mikloušić je bio je nekom vrstom pučkog izdavača koji se najradije posvećivao popularizaciji znanja za koja je mislio da mogu koristiti tadašnjem hrvatskom građanstvu. Njegove kompilacije stranih i tuđih tekstova dale su za ono vrijeme dobre rezultate u godišnjim kalendarima koje je objavljivao. U toj

997

djelatnosti on je postigao bolje rezultate od svojih suvremenika,pa je njegov Stoletni kalendar iliti Dnevnik stoletni horvatski bio čitani ne samo za njegova života nego je ostavili traga i na one kasnije i mlađe. Životno djelo Tomaša Mikloušića ako ovakvi pisci takbih djela mogu uopće imati je njegov enciklopedijski svezak Izbor dugovanj vsakoverstneh za hasen i razveselenje služeče objavljen 1821. i podijeljen u četiri dijela. Prvi dio bavi se kako autor to sam definira vremenom od početka naroda slovinskoga i njegovih ladavcev; drugi dio prava je povijest hrvatske dotadašnje književnosti s naslovom Od slovarnic, piscev i knjig orsaga horvatskoga; treći dio posvećen je tematikci ekonomije Od gospodarstva i domačeh protimbih i konačno četvrti dio knjige Prirečja horvatska, mudri zgovori, popevke i glasovite stvari neka je vrst zbornika različitih narodnih umotvorina koje je pisac prikupio. Ovaj zbornik koji je stilski retrogradni Lucidar, neka vrsta horvatskog Zibaldonea ako bismo preuzeli Leopardijev naziv za svoju knjigu različitih fragmenata i misli. Ima u Izboru dugovanja vsakoverstneh znanja iz najrazličitijih područja od povijesti do književnosti, od gospodarstva do folklora. Ono što je svakako najvažnije jest činjenica da u toj svojoj sintezi piše Mikloušić o Osmanu Ivana Gundulića, o Ivanu Tomku Mrnaviću,Rafaelu Levakoviću,Brni Karnarutiću, Vidu Došenui,Ignjatu Đurđeviću, Antunu Ivanošiću, Amdriji Kačiću Miošiću, Antunu Kanižliću, Matiji Petru Katančić, Josipu krmpotiću, Rajmondu Kuniću, Matiji Antunu Relkoviću, dakle o starijim piscima hrvatskim iz svih hrvatskih zemalja , autorima koje prije ovoga skromnog župnika nije nikada nitko uspostavio u dinamičku narodonosnu cjelinu. Naravno Mikloušić je uza bio retrogradan u svemu, popisi hrvatskih pisaca su se stvarali već desetljećima ali kod njega je bilo osjećaja za cjelovitost jedne baštine koja se tek u njegovi vrijeme počela raspoznavati kao cjelina.Ono što je Kačić Miošić napravio s hrvatskom poviješću on je poželio učiniti s književnošću premda su njegove književne snage bile vrlo, vrlo skromne.

Na retoričko pitanje o vugerskom jeziku koji se med prvemi skoro jeziki Evrope računa se on u vezi s horvatskim odgoivara ovako:Zakaj

998

to isto biti ne bi moglo i z Horvatske, koji pred vnogemi s plodonostjum rečih dičiti se more?

Mikloušić nastavlja pomalo nostalgično o svom nestrpljivo m grobu u kojem misli da dugo neće doživjeti slavu hrvatskoga jezika pa misli da će ovo biti promišljeno nad njegovim zemnim ostacima: Bil je jednoč domorodec zmed ostaleh jeden, koj imel je guruču želju domovine svojoj po osvetlanju narodnoga jezika diki pribaviti, ali trsenja njegova kaj bi želel, ně mogel, koj bi mogel, podpreti neje hotel!

Gorčina ovih riječi bila je istinita ali uskoro je dobila i drugačiji rasplet s kojim starina možda ipak bio zadovoljan.

Nešto više talenta od Miklopušića ali ne i njegove energije imao je drugi jedan kajkavski pisac iz tih prvih godina 19. stoljeća Jakob Lovrenčić. Ovaj Zagrepčanin bio je upravitelj dobara Draškovićevih u Trakošćanu, jedno vrijeme radio je i kao činovnik Zagrebačkoga kaptola , bio je računovođa Draškovićevih, te činovnik u službi plemenite Eleonore Patačić. U tridesetim godinama osam je uzastopnih godina uređivao Horvatski kalendar. Bio je oduševljeni čitatelj njemačkih pripovijedaka, uglavnom poučnih i sentimentalnih koje je prevodio u knjigama kao što su Kratka dobreh deržanj pripovedanja namijenjenim mladeži iz 1824 .Ipak Lovrenčić je u tu knjigu kao i u Kratka deset zapovedih Božjeh pripovedanja iz 1825. unosio i nešto svojih sjećanja na vlastito djetinjstvo. U duhu svoga vremena i Lovrenčić je imao potrebu prevoditi ondašnje scenske igrokaza pa su njegova dva i to Rodbinztvo Augusta von Kotzebuea i Predszud zverhu ztalisha y roda Karla von Eckartshausena. Od proznih njegovih djela epistolarni Adolf ili kakvi su ljudi objavljen 1833. nosi barem kao poetološki izbor nešto sentimentalističkih osobina a uz to rijedak je onovremeni primjer hrvatske fikcijske proze kojoj ideologemi pripadaju građanstvu toga vremena. Ono po čemu se Jakoba Lovrenčića zapamtilo do danas jest njegov, takođšer neoriginalna knjiga iz 1834. Petrica Kerempuh svojevrsna zbirka

999

pučkih mudrosti i fabulativnih istržaka o njemačkom potepuhu Tillu Eulenspiegelu koji svojom životnom mudrošću liječi ljude od gluposti pa i od praznovjerja. I u ovom se slučaju u ovim činima i živlenju človeka prokšenoga radi o ranom , a ustvari značajno zakašnjelom, primjeru pučkoga romana . Lovrenčićev Kerempuh duhovni je srodnik Matijaša grabancijaša dijaka te se može reći da ih ne povezuje onovremeni kajkavski zagrebački idiom nego topos mudre lude . Raznovrstan opus Jakoba Lovrenčića može kritičko oko zavarati, radi se o piscu koji se nije izdigao iznad prosječnosti i u kojega osim svježeg kajkavskog idioma nema ničega originalnoga.

Ivan Krizmanić još jedan kajkavski nostalgičar koji se rodio u Vučjoj Gorici kraj Huma na Sutli 1766. dobro je izučio moderne jezike za vrijeme studija u Beču i Pešti gdje je jedno vrijeme bio i prefekt na teologiji.Jedno je vrijeme predavao crkvenu povijest u zagrebačkom Nadbiskupskom sjemeništu a onda je bio župnikom najprije u Svetom Križu Začretju pa tri desetljeća u Mariji Bistrici. Na koncu svoje svećeničke karijere zamjerio se biskupu Hauliku u stvari celibata protiv kojega je nešto javno izlagao pa se povukao na posjed u Omilju gdje je i umro u visokoj starosti 1852. kad se kajkavskim u Hrvatskoj više gotovo i zaboravilo pisati. Krizmanić je bio putopisac jer su od njega ostala čak tri rukopisna putna memoara na njemačkom jeziku jedan o putu prema Pešti preko Beča Pesther Reise über Wien 1789., zatim drugi o putovanju u Njemačku Dresdner Reise iz 1795 i konačno treći o izletu koji je završio u dolini rijeke Raabe Ein flüchtiger Zug aus dem Windischbüchl von Maria Schnee in der Wölling ins Raab-Thal, a kojega je fiksirao 1811. Lovrenčić je bio prevodilački um pa je prevodio unakrsno s njemačkog na hrvatski i obratno s hrvatskog na njemnački,čak je Kanižlićevu Svetu Rožaliju a onda i Osmanšćicu Ivana Tomka Mrnavića sa štokavskoga prevodio na kajkavski.Bio je poliglot pa je dobro poznavao još i engleski i francuski jezik . Jednom je za vježbu s engleskog preveo na njemački poslanicu engleskog klasiciste Alexandera Popea , Eloise and

1000

Abelard . od svih njegovih prijevoda najslavniji su mu oni s engleskog na hrvatski jezik i to najprije prijevod odlomka iz četvrtog prizora prvog čina o kraljici Mab iz Shakespeareove tragedije Romea i Julija, što je pod naslovom Flundra senje zrokujuča iz 1836. kronološki prvi prijevod nekog Shakespeareovog teksta na hrvatski jezik,dakle svakako prije cjelovitog prijevoda Julija Cezara Dubrovčanina Antuna Kazalija. Krizmanić je Shakespearea prevodio najprije u prozi pa onda u stihovima koji izvornik točno reproduciraju ali nisu nimalo elastični i prilagođeni javnom govoru. Od svih književnih prijevoda koje je Krizmanić poduzimao čini se da je najvrijedniji pa i najambiciozniji bio prijevod epa Paradise Lost Johna Miltona. Taj se tekst ima smatrati prvi prozni prijevod uopće toga djela u svjetskoj književnosti. Miltona je Krizmanić prevodio 1827. , te je radeći na tom zahtjevnom projektu osjetio potrebu da svoj tekst opskrbi tumačem manje poznati događaja,zatim mitoloških i biblijskih imena,pojmovljem zemljopisnim, botaničkim i zoološkim. Miltona je želio prevesti svjestan da je on skoro na vse Europeanske jezike vre prenešenU svom se prijevodu Ivan Krizmanić držao izvornika pa o tomu izravno svjedoči kad kaže kako je kuliko največ moguče bilo, verno deržal se jesem istoga Miltona, nikaj spuščajuč, nikaj premenjajuč. Dobro obrazovan stari je Krizmanić oko sebe, posebno u vrijeme dok je bio župnikom u Mariji Bistrici okupljao mlađe književnike pa o sijelima kod starog kajkavskog prevoditelja u svomu Dnevniku svjedoči puno mlađa Dragojla Jarnević .

Što se tiče kasnijeg broja pretplatnika Gajevih Novina Horvatzkih i Danice tada je prvi put u povijesti hrvatske književnosti došlo do primjerene čitanosti domaćih književnih tekstova, čime je njihov urednik zajedno sa svojim suradnicima odagnao dotadašnji čitateljski elitizam i bitno laicizirao javni duhovni prostor. Ljudevit Gaj oživotvorio je ideje koje su usamljeno i bez većeg odjeka prije njegovih novina i prije njegova organiziranog ilirstva zagovarali mnogi vidoviti duhovi. I zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac,

1001

čovjek liberalan i vrlo učen, autor iscrpnog Dnevnika, 1813. izdao je svoj ozbiljan i dobro sročeni proglas o sabiranju starih knjiga i narodnog blaga. Prvi autoritativni glas protiv supremacije tuđih jezika, a među njima i latinskog, te za prevlast hrvatskoga, bio je obznanjen u knjižici Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku koju je u Beču 1815. objavio Antun Mihanović. Poput Gaja, bio je pravnik a proživio je vrlo avanturistički i uzbudljiv život. Vinom je trgovao po Sjevernoj i Južnoj Americi, rano je otišao u mirovinu, a onda se aktivirao u austrijskoj diplomatskoj službi pa je Habsburge predstavljao u Beogradu, Solunu, Carigradu i Bukureštu. našavši se na srpskomu kneževskom dvoru usred ljubavnog skandala s jednom princezom iz roda Obrenovića. Antun Mihanović samo je tri godine nakon objavljivanja Reči domovine u Veneciji pronašao rukopis Gundulićeva Osmana i odmah je shvatio da bi upravo taj, dubrovačkom štokavicom napisan, ep mogao postati uzorno djelo hrvatskog preporoda, njegove građanske varijante koja je po Mihanoviću trebala biti temelj simbiozi triju vizija, i aktualnih prosvjetiteljskih. ali i neoklasicističkih i romantičarskih ideja. O tomu Mihanović 1818. u Padovi objavljuje poslanicu Znanostih i narodnoga jezika prijateljem u kojoj predlaže što užurbanije objavljivanje Gundulićeva epa. Da je bio u pravu, vidjelo se desetak godina poslije kad je Osman objavljen i kad je njegov jezik postao presudna inspiracija modernoga hrvatskog pjesničkog izraza. Rano se Antun Mihanović otklonio od Gajeve ideje radikalnoga jedinstvenog južnoslavenskog identiteta. Doduše. objavio je nekoliko pjesama u Danici i za razliku od većine iliraca zagovarao ideju materinjega hrvatskog jezika kao jezika bez imena, kao jezika koji bi trebao biti hibrid svih dijalekata i njihovih književnosti. Premda su mu filološke ideje ponešto kaotične, Mihanović je u svojemu naraštaju izniman jer je otkrivač nekoliko do tada nepoznatih staroslavenskih rukopisa na Svetoj Gori, a 1823. na tragu prethodnih Vezdinih istraživanja sanskrta objavio je dobru

1002

komparatističku studiju o 200 srodnih riječi iz slavenskih jezika i sanskrta.

U malenom Mihanovićevom lirskom opusu ističe se niz ljubavnih, preveć čednih pjesama, a najznamenitija mu je lirska pjesma slavna Horvatska domovina. U njezinim stihovima i njihovoj drevnoj intonaciji, koja podsjeća na stihove iz Gundulićeve Dubravke, dobro su kombinirani piščev osjećaj za krajolik i glazbu, sažetost izraza i do tada u hrvatskoj poeziji slabo poznata himničnost. Objavljena 1835., ta pjesma o "lijepoj našoj domovini" danas je, a i dugo je prije bila, službena hrvatska himna, pjesma koju najviše domaćih čitatelja znade napamet.

1003