· web viewkod nehatnih kivičnih dela i dela izvršenih u sticaju treba posebno obratiti pažnju...
TRANSCRIPT
DODATAK MATERIJALU ZA PRIPREMU DRUGOG DELA ZA ISPIT
TEORIJSKI PRISTUPI U PENALNOM TRETMANU 2017 2018
CILJ I ZADACI PREVASPITANJA
OSUĐENIH LICA
O CILJU VASPITANJA UOPŠTE
Vaspitanje je svesna, planska, sistematska i cilju usmerena aktivnost. Vaspitanjem
se žele postići određeni ciljevi i zadaci. Jasno određen cilj vaspitanja usmerava
ovaj proces i daje mu poseban pečat. Postavljanje cilja vaspitanja je jedno od
osnovnih pitanja nauke o vaspitanju, jer ciljna usmerenost predstavlja bitnu odliku
i jednu od osnovnih zakonitosti svakog vaspitnog procesa.
U oblasti nauke o vaspitanju u prošlosti, a i danas veoma mnogo se raspravljalo o
cilju vaspitanja. S tim u vezi, postoje različita gledišta. Jedni stoje na stanovištu da
cilj vaspitanja nije moguće, a ni potrebno formulisati, jer je svaki čovek za sebe
posebna individua čiji razvoj isključivo zavisi od onoga što je on doneo rođenjem.
Ovo gledište poznato je u nauci kao pedagoški naturalizam.
Za razliku od ovog shvatanje, drugi autori ističu neophodnost univerzalnog
definisanja cilja vspitanja. Ali i ovde se polazi od pogrešnog stava po kome su
čovekove vrline, odlike ličnosti, kulture i sl. stalne i univerzalne kategorije, koje ne
zavise ni od društva ni od drugih ljudi, već da su to božanske tvorevine. Saglasno
tome moguće je utvrditi večne i nepromenljive ciljeve vaspitanja, ciljeve koji bi
važili za sva vremena i sve ljude.
Treću grupu čine oni pisci koji smatraju da ciljeve vaspitanja određuje društvo, te
da svi pojedinci moraju biti vaspitavani u skladu sa tim ciljevima, bez obzira na
njihove individualne razlike. Postavlja se i pitanje da li je cilj vaspitanja uopšte
pedagoški i andragoški problem. Jer, ako taj cilj ljudi nose u sebi, ili ga formuliše
društvo - nauke o vaspitanju te ciljeve vaspitnja dobijaju kao gotove naloge, te je
njihov zadatak da samo te ciljeve ostvaruju.
U odgovoru na to pitanje treba reći da u nauci o vaspitanju preovlađuje shvatanje
da cilj vaspitanja u određenom društvu, određenom vremenskom i socijalnem
prostoru, određuju društveno-ekonomski uslovi datog društva, društveni odnosi u
sferi politike i kulture, kao i prisutne tendencije u razvoju određenog društva. A, s
obzirom da se društvo stalno menja i razvija i da se pojedine društvene zajednice
međusobno razlikuju, nemoguće je za sva vremena i sva društva odrediti cilj
vaspitanja. Svako društvo postavlja svoj cilj vaspitanja iz koga se izvode i
konkretizuju posebni zadaci koji odgovaraju potrebama i uslovima pojedinih
vidova, oblika i stepena vaspitno-obrazovne aktivnosti.
U svetlu izloženog, određivanje cilja vaspitanja nije isključivo problem nauka o
vaspitanju, već je to stvar čitavog društva, pa i većeg broja nauka. Zadatak je,
međutim, nauka o vaspitanju da artikulišu, osmisle i konkretizuju, nastojeći pri tom
da ceo proces vaspitanja izgrađuju na toj osnovi, kao i da iz opšteg cilja vaspitanja
dedukuju i operacionalizuju bliže zadatke svakog oblika vaspitnog procesa, vaspit-
nih faktora i pojedinih vidova ili komponenti jedinstvenog procesa vaspitanja (N.
Potkonjak, 1971.).
Prilikom konkretizacije cilja i zadataka vaspitanja polazi se od potreba i interesa
društvene zajednice i njenog odnosa prema čoveku i njegovoj ulozi u društvu. Cilj
i zadaci vaspitanja uvek su izraz vladajuće ideologije i ukupnog društveno-
političkog uređenja konkretnog društva. U tom smislu oni i imaju klasni karakter,
kao što je i vaspitanje klasna kategorija.
Saglasno s tim svako društvo nastoji da, u skladu sa društvenim odnosima i
interesima vladajuće klase, ciljem vaspitanja definiše čoveka, za čije se formiranje
vaspitno-obrazovna praksa zalaže. Naravno, cilj vaspitanja je podložan prome-
nama, zavisno od društveno-istorijskog razvoja određenog društva i promena koje
prate taj razvoj.
U našoj savremenoj teoriji vaspitanja cilj vaspitanja se određuje kao formiranje
svestrano razvijene ličnosti, odnosno totalno razvijene ličnosti. Pod svestrano
razvijenom ličnošću se podrazumeva ličnost sa zavidnim fizičkim, intelektualnim,
moralnim, politehničkim i estetskim kvalitetima. Stepen ostvarenja svestranosti
kao cilja vaspitanja, u velikoj meri zavisi od individualnih osobina čoveka kao
prirodnog bića i njegove radno-stvaralačke aktivnosti. Ali, to individualno se može
razviti samo u povoljnim društvenim uslovima, u uslovima u kojima je "slobodan
razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve" (K. Marks, 1974).
Svestrano razvijenom ličnošću ne treba, naravno, smatrati pojedinca koji je
podjednako razvijen u svim osobinama, odnosno područjima. Razvijena je ona
ličnost koja je imala mogućnosti da razvije svoje potencijale (dispozicije) i postigla
ono što je mogla postići. Pošto potencijali nisu u svim dimenzijama podjednaki, to
se ni razvijena ličnost ne može smatrati potpuno jednako u svim osobinama
razvijena.
Razvijena ličnost nije ni ličnost kod koje su maksimalno razvijene samo one
osobine za koje postoje najbolje dispozicije. Vaspitno-obrazovni ideal ili krajnji
cilj je višestrano, odnosno svestrano razvijanje ličnosti, saglasno mogućnostima
pojedinaca, zbog čega taj proces mora biti individualizovan. Razume se, pored
objektivnih uslova i individualnih dispozicija postizanje takvog cilja bitno zavisi i
od ličnog napora onog koji uči.
Pomenimo i to da se svestrani razvoj ne može identifikovati ni sa vertikalnim
obrazovnim napredovanjem, u smislu sticanja što viših nivoa obrazovanosti, već
pre svega širenjem učenja na što širi krug područja, u zavisnosti od potreba,
interesa i sklonosti pojedinaca.
Ovako shvaćen cilj ili ideal ima humanistički karakter jer se zalaže za višestrano
razvijenu ličnost, odnosno za razvijanje svih njenih osobina pomoću vaspitanja i
obrazovanja.
U andragoškoj literaturi se, pored humanističkog cilja, ili, kako se još označava,
unutrašnjeg cilja vaspitanja i obrazovanja, posebno utvrđuju tzv. spoljni ciljevi
učenja odraslih. U pitanju su ekonomski i socijalni ciljevi učenja. Vaspitno-
obrazovna delatnost se dovodi u vezu, odnosno služi podizanju privrednog rasta,
odnosno unapređenju proizvodnih snaga društva i poboljšanju materijalnog
položaja pojedinca koji se obrazuje. To sa svoje strane nameće potrebu
usklađivanja sadržaja i oblika učenja sa zahtevima rada. Kada je reč o socijalnoj
funkciji obrazovanja ima se u vidu poboljšanje društvene strukture i položaja
čoveka u njoj. Iz toga se, zavisno od karaktera društva, izvode uži ciljevi i zadaci,
kao što su politička socijalizacija, osposo-bljavanje za stabilizaciju i razvoj
dominantnih društvenih odnosa i dr. (vidi više: V. Andrilović i dr., 1985., str. 57-
101).
CILJ I ZADACI PREVASPITANJA OSUĐENIH LICA
Nešto duže smo se zadržali na opštoj problematici utvrđivanja cilja vaspitanja iz
razloga što prevaspitanje, kako smo to ranije pokazali, ne može imati za krajnji cilj
postizanje nekih drugih kvaliteta i osobina čoveka od onih kojima teži vaspitno-
obrazovna aktivnost uopšte. Kao što ni jedna oblast, niti oblici, sadržaji i stepeni
vaspitno-obrazovne aktivnosti u pogledu ciljne usmerenosti ne mogu biti u
suprotnosti sa opštim ciljem vaspitanja, tako ni prevaspitanje osuđenih lica ne
može imati drugačiju opštu usmerenost. Ovo posebno zbog toga što se preko
opšteg cilja vaspitanja u jednom društvu, na najpotpuniji način reflektuje položaj
čoveka u društvu, koji položaj može biti "bitnije ugrožen" samo u slučajevima
kada se pojedinci ogreše o društvena dobra i vrednosti, ali ni tada ne za sva
vremena, i ne za čitav život. Vaspitanje, odnosno prevaspitanje ima upravo za cilj
da takve pojedince osposobi za zauzimanje onog društvenog položaja, i obavljanje
onih diruštvenih uloga koje su mu ponuđene i omogućene opštim ustrojstvom i
karakterom društva, a koje su mu bile, da tako kažemo, nedostupne usled raznih
kriminogenih uticaja i okolnosti koje su usmerile njegovo ponašanje u društveno
neprihvatljivom - delinkventnom pravcu.
Ovakva, u suštini humanistička orijentacija, došla je do punog izražaja u našem
normativno-pravnom postavljanju svrhe izricanja i izvršenja pojedinih krivičnih
sankcija, naročito kazne zatvora, čiji vremenski karakter omogućava organizovanje
i plansko odvijanje vaspitno-obrazovne aktivnosti. Zakonska formulacija svrhe
kazni nedvosmisleno potvrđuje izneto opredeljenje, o čemu je već bilo reči.
Svrha kazne zatvora sadržana je, pored ostalog, u vaspitanju i prevaspitanju lica
koja su se ogrešila o osnovne standarde društvenog života. Vaspitanje, pak, ima za
cilj osposobljavanje osuđenih za uspešnu socijalnu reinte-graciju, shvaćenu u
smislu kako smo ovaj pojam ranije odredili. To osposobljavanje dalje
podrazumeva promenu shvatanja, stavova, navika i drugih osobina, koje, da tako
kažemo, idu u prilog kriminalnom ponašanju, kao i izgrađivanje i negovanje onih
kvalteta bez kojih se ne mogu na društveno očekivan nečin ispunjavati dužnosti
čoveka i građanina. U pitanju je najpre osposobljavanje za rad i uključivanje u
druge pozitivne društvene procese i odnose. To podrazumeva sticanje i razvijanje
osobina ličnosti ekspliciranih u ranije izloženim elementima opšteg cilja vaspitanja
i obrazovanja.
U svetlu izloženog, vaspitanje i prevaspitanje osuđenih lica, ne može se odreći
svestrano razvijene ličnosti kao krajnjeg cilja svih vaspitno-obrazovnih poduhvata,
već podrazumeva oblikovanje i razvijanje svih komponenti čovekove ličnosti,
fizičke, intelektualne, moralne, radne i estetetske. Zbog njenog posebnog znčaja u
etiologiji i prevenciji kriminaliteta i drugih oblika lične devijacije, težište tako
široko koncipirane aktivnosti mora biti na društveno-moralnoj, socijali-zatorskoj,
odnosno resocijalizatorskoj komponenti. Samo na taj način se može postići
osposobljenost osuđenih lica ze uspešnu reintegraciju u društvo, njegove pozitivne
odnose i procese.
Penološka andragogija se, međutim, ne može zadovoljiti utvrđivanjem samo
krajnjeg cilja vaspitno-obrazovne aktivnosti sa osuđenim licima, već mora težiti
njegovoj daljoj razradi i konkretizaciji. Ona to donekle postiže preciziranjem užih
ciljeva i zadataka pojedinih kemponenti ili strana procesa vaspitanja: fizičke,
intelektualne, moralne, politehničke i estetske, o čemu će biti više reči u poglavlju
o teorijskim i metodičkim pitanjima pojedinih od ovih komponenti jedinstvenog
procesa vaspitanja.
Ovde, međutim, želimo da ukažemo na neke od drugih pristupa u konkretizaciji
cilja i zadataka procesa vaspitanje i prevaspitanja osuđenih lica.
KONKRETIZACIJA OPŠTEG CILJA I ZADATAKA
PREVASPITANJA OSUĐENIH LICA
Jedan od pristupa u konkretizaciji cilja i zadataka vaspitanja, koji je dosta
eksploatisan u pedagoškoj i andragoškoj literaturi, polazi od kategorije društvenih
uloga, koje pojedinac ima u konkretnom društvu i na osnovu tako utvrđenih uloga
precizira koja svojstva, stavove, navike i druge kvalitete treba putem vaspitanja
formirati, učvrstiti i razviti. Sve u cilju osposo-bljavanja za uspešno obavljanje
društvenih uloga i time obezbeđenje povoljnijeg položaja u društvu, njegovoj
ukupnoj organizaciji i pojedinim oblastima, kao što su društveno-ekonomska,
politička, kulturna i dr.
Ovakav postupak konkretizacije u našoj literaturi posebno je razvio prof. LJ.
Krneta, oslanjajući se pri tome na radove drugih teoretičara. U svojim
razmatranjima on najpre utvrđuje osnovne društvene uloge koje određuju društveni
položaj čoveka i građanina. Takvim ulogama on smatra najpre ulogu građanina,
koju svaki čovek obavlja sarađući sa drugim oko rešavanja raznih društvenih
pitanja. Druga uloga čoveka je njegova radna uloga, koja se, s obzirom na to da rad
i rezultati rada predstavljaju merilo društvenog položaja pojedinaca, posebno ističe.
Kao posebna društvena uloga jeste uloga čoveka kao stvaraoca kulture i njenog
korisnika. U pitanju su, zatim, razne uloge koje čovek ima u različitim društvenim
grupama, počev od porodice pa do političke partije i dr. (LJ. Krneta, 1978.).
I drugi autori insistiraju na kvantitetu i kvalitetu društvenih uloga kao kriterijuma
konkretizacije opšteg cilja vaspitanja. Tako, na primer, R. S. Cavan utvrđuje
sledećih šest osnovnih uloga čoveka: uloga u porodici, uloga u društvenim
organizacijama, uloga pojedinca u prijateljskim grupama, uloga u procesu rada,
uloge koje su vezane za pojedine faze u čovekovom životu i uloga koju pojedinci
imaju u svojoj polnoj pripadnosti.
Izgleda da je, umesto nabrajanja raznih društvenih uloga koje čovek ima ili može
imati i na osnovu toga bliže određivanje užih ciljeva i zadataka vaspitno-obrazovne
aktivnosti, adekvatnije poći od kategorije poželjnih odnosa čoveka prema društvu,
prema drugim ljudima i samom sebi. Svaki od ovih odnosa ili relacija, koje čovek
nužno uspostvlja, da bi se na društveno prihvatljiv način odvijale, predpostavljaju
prihvatanje čitavog sistema stavova. Stavovi kao stečena dispozicija, naučena
spremnost da se bilo pozitivno bilo negativno reaguje prema određenim
osobinama, objektima ili situacijama, predstavljaju svojevrsnu integraciju
intelektualne, emocionalne i konativne (voljne) funkcije psihičkog života čoveka
(N. Rot, 1983). Kao takvi, kada su usvojeni i učvršćeni, predstavljaju značajne
determinante ukupnog života i ponašanja pojedinaca u svim napred označenim
relacijama.
Nema naročite potrebe da potpunije ulazimo u teorijsko zasnivanje i obrazlaganje
pojedinih stavova. Biće dovoljno da samo naznačimo osnovne stavove u pojedinim
relacijama i time bliže odredimo, odnosno operacionalizujemo ranije određen opšti
cilj vaspitanja.
U vezi odnosa pojedinca prema drušvu postavlja se čitav niz pozitivnih društvenih
stavova, među kojima se posebno ističu:
Stav emotivne vezanosti pojedinca za svoju zemlju, njenu sadašnjost, prošlost i
budućnost - stav patriotizma;
Aktivan odnos pojedinca prema radu, razvijanju materijalnih i duhovnih dobara
vlastite društvene zajednice - stav društvene korisnosti;
Pozitivni odnos pojedinca prema društvenim propisima i pravilima ponašanja u
društvu što se izražava preko poštovanja tih regulativa - stav društvene discipline;
Stav društvene odgovornosti, kojim se od svakog pojedinca zahteva aktivno učešće
u ukupnom društvenom životu, praćeno naglašenim osećanjem za ličnu
odgovornost pred društvom i sobom;
Stav konstruktivne saradnje u odvijanju zajedničkog života u društvenim grupama
i zajednicama - stav društvenosti;
Stav društvene otvorenosti koji se izražava preko pravičnosti i jednakosti među
ljudima.
Za razliku od društvenih stavova koje u većoj meri karakterišu apstraktni sadržaji,
kada je reč o odnosu prema drugima - interpersonalni stavovi, imamo posla sa
dosta konkretnim stavovima. Ovde se posebno ističu sledeći stavovi:
Stav poštovanja ljudskog dostojanstva, kao izraz potrebe svakog pojedinca, svake
ličnosti;
Stav o potrebi poštovanja života i zdravlja drugog čoveka;
Stav razumevanja i poštovanja uverenja drugih, posebno onda kada ta uverenja
nisu saglasna sa sopstvenim;
Stav podrške i pomoći drugima naročito u slučajevima njihove nemoći (bolest,
odnos prema deci, odnos prema starijima i sl.);
Poštovanje materijalnih i duhovnih dobara koja su svojina drugih, stav poštovanja
svojine (kako bi svako slobodno raspolagao vlastitim dobrima);
Stav tačnosti informacija - objektivnost u interpretaciji događaja procesa i sl. stav
istinitosti - istinoljublja;
Stav saosećanja (sažaljenja i saradovanja);
Stav uvažavanja autonomije drugih lica, kao izraz potrebe da se slobodno
raspolaže sopstvenom ličnošću, njenim aspiracijama, koncepciji o sreći, dobrima i
sl.
Posebna grupa stavova odnosi se na odnos čoveka prema samom sebi,
intrapersonalni stavovi. Odnos čoveka prema sebi je veoma značajan, jer taj odnos
podrazumeva odgovornost za sopstveni razvitak, za samorealizeciju. Ovaj odnos bi
trebao da se izgrađuje na sledećim stavovima:
Stav ličnog dostojanstva, tj. tretiranja sopstvene ličnosti kao ravnopravnog partnera
u odnosu na druga lica;
Stav samokontrole, koji se izražava u stalnoj tendenciji da sam sebe upoznaje,
ocenjuje, koriguje, kako bi pojedinac mogao uspešno da reguliše svoj život;
Stav perfekcionizma, koji se izražava u nastojanju jedinke u stalnom usavršavanju
sopstvcnog JA, postavljanjem pred sobom zahteva usklađenih sa sopstvenim
mogućnostima i razvijanjem dovoljno jakih motiva i lično angažovanje u pravcu
razvoja sopstvene ličnosti;
Stav odgovornosti, koji se ispoljava u odnosu na sopstvenu ličnost pri čemu se
pojedinac oseća odgovornim i pred sobom, a ne samo pred drugima i društvom;
Stav samostalnosti, koji znači sposobnost pojedinaca da sebi postavlja ciljeve i vrši
procenu uspešnosti realizacije postavljenih ciljeva;
Stav lične hrabrosti, koji se izražava u spremnosti i sposobnosti pojedinca da
savlađuje različite teškoće koje mu stoje na putu samorealizacije;
Stav odvažnosti koji se sastoji u spremnosti i sposobnosti za podnošenje
neprijatnosti, savlađivanje teškoća koje stoje na putu realizacije postavljenih
životnih ciljeva koji se u skladu sa odabranim pravcem ličnog razvoja.
To bi bile najvažnije grupe stavova i njihovi konkretni oblici koji stoje kao zadatak
pred svakim vaspitno-obrazovnim procesom, a koji još više poprimaju na znčaju
kada je reč o prevaspitanju. Ovo s toga što mnogi od napred pomenutih stavova ili
nisu izgrađeni ili su pogrešno usmereni kod dobrog broja pojedinca koji se usled
lične devijacije nalaze u položaju osuđenih lica. Nema naročite potrebe da svaki od
označenih stavova komentarišemo iz ugla njihovog značaja za pozitivni ukupni
ishod procesa vaspitanja i prevaspitanja odraslih osuđenih lica.
Dalju konkretizaciju zadataka ovog tipa vaspitno-obrazovne aktivnosti kako smo
već najavili, učinićemo prilikom razmatranja vaspitno-obrazovnih zadataka
pojedinih aspekata ili komponenti jedinstvenog procesa vaspitanja (intelektualno
moralno, estetsko i fizičko vaspitanje).
FAKTORI PREVASPITANJA OSUĐENIH LICA
U pogledu utvrđivanja faktora prevaspitanja osuđenih lica ne postoji neka opšta
saglasnost u pogledu identifikovanja i klasifikacije takvih faktora. Izgleda,
međutim, da je utvrđivanje i klasifikacija ovih faktora, koju je učinio prof.
Ogrizović (1956), uz izvesne neznatne modifikacije prihvatljiva. Saglasno tome,
bitni i osnovni faktori u prevaspitanju osuđenih lica jesu:
Organizacija kazneno-popravnih ustanova,
Rad i njegova organizcija,
Nastavno-obrazovna aktivnost,
Aktivnosti slobodnog vremena (kulturno-umetničke, sportske, tehničke i dr.),
Kolektiv osuđenika i njihovo samoorganizovanje i
Spoljni uticaji.
ORGANIZACIJA KAZNENO-POPRAVNIH USTANOVA
Pojam organizacije rada nastao je i tesno je povezan sa proizvodnjom, ali je danas
njegov smisao mnogo širi i odnosi se na sve aktivnosti i predstavlja regulativ
njihovog odvijanja. Reč "organizacija" vodi poreklo od grčke reči "organon", koja
znači oruđe. Ne ulazeći podrobnije u razmatranje različitih shvatanja pojma
organizacije rada, treba reći da svaka organizacija znači izvesnu podelu rada u
okviru celine nekog procesa i istovremeno skladno povezivanje delova te celine u
jedan efikasan i dinamičan sistem. To znači da je smisao organizacije obezbeđenje
skladnog i svrsishodnog funkcionisanja delova celine u cilju veće efikasnosti ne
samo delova već i njihove celine. U tome je sadržan i metodički karakter
organizacije, jer ona određuje i način ostvarivanja kako posebnih zadataka, tako i
zadataka koji stoje pred celinom sistema koji se organizuje.
Značaj organizacije u oblasti vaspitanja i obrazovanja isticali su mnogi teoretičari
vaspitanja, počev od Komenskog. Taj značaj naročito podvlači Makarenko rečima:
"Smatram da odlučujuće u vaspitanju nije metod pojedinog učitelja, čak ni metod
cele škole, nego orgnizacija škole, kolektiva i organizacija vaspitnog procesa:" (A.
C. Makarenko, 1957). Zato se pitanju organizacije vaspitno-obrazovne aktivnosti u
naukama o vaspitanju posvećuje posebna pažnja. To je naročito slučaj u domenu
andragogije, gde postoje celovite studije o organizaciji obrazovanja odraslih (D.
Filipović, 1961.).
Pitanje organizacije ustanova za izvršenje krivičnih sankcija jedno je od centralnih
pitanja penološke nauke. Ono ima neobičan značaj za ukupno odvijanje svih
poslova i zadataka u ustanovi, posebno za uspešno odvijanje procesa prevaspitanja.
Bez valjane organizacije ustanove u celini, pa i njenih pojedinih službi, teško je i
zamisliti uspešno odvijanje procesa prevaspitanja. Drugim rečima, unutrašnja
organizacija ustanova za resocijalizaciju nije sama sebi cilj, već se preko nje
ostvaruju bitne predpostavke za uspešno odvijanje procesa vaspitanja,
prevaspitanja i resocijalizacije, kao posebne svrhe izvršenja krivičnih sankcija.
Otuda, vaspitno-popravne ustanove treba da teže takvom tipu organizovanosti koji
će u najvećoj meri omogućiti što uspešnije odvijanje procesa prevaspitanja.
Savremena unutrašnja organizacija ovih ustanova, uz izvesna manja ili veća
odstupanja, zasniva se na većem broju organizacionih delova. Na čelu svake
ustanove nalazi se upravnik koji ima svog zamenika. Pored upravnika i njegovog
zamenika, u ustanovi postoje sledeće službe: obezbeđenja, prevaspitanja,
privredno-instruktorska, zdravstvena i izvršno-upravna služba.
RUKOVOĐENJE USTANOVAMA ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH SANKCIJA
Upravnik zavoda
Zavodom rukovodi upravnik zavoda (ZIKS, Član 28). Upravnika zavoda, na
predlog direktora Uprave, raspoređuje ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Upravnik zavoda zastupa zavod i odgovoran je za zakonit i pravilan rad u zavodu.
Zastupanje zavoda manifestuje se u različitim aktivnostima upravnika, tako što on
potpisuje sva dokumenta koja se tiču komunikacije zatvora i državnih institucija, u
ime zavoda se pojavljuje kao odgovorno lice u slučaju nekih sporova ili tužbi,
potpisuje ugovore o javnim nabavkama za potrebe zavoda, potpisuje predloge i
mišljenja zavoda o dodeli uslovnog otpusta osuđenima, odredjuje disciplinske
kazne za lakše disciplinske prestupe, dodeljuje nagrade osuđenima za uspehe u
tretmanu i stara se da sve službe u zatvoru deluju na osnovu zakona, a pokreće
disciplinske postupke protiv zaposlenih koji čine diciplinske prestupe.
Upravnik zavoda može imati zamenika koga, na predlog direktora Uprave,
raspoređuje ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Za upravnika zavoda i zamenika upravnika može biti raspoređeno lice koje ima
sedam godina radnog iskustva na poslovima izvršenja krivičnih sankcija, u
pravosuđu, advokaturi, vojsci ili policiji posle stečenog visokog obrazovanja na
studijama drugog stepena (diplomske akademske studije - master, specijalističke
akademske studije, specijalističke strukovne studije), odnosno na osnovnim
studijama u trajanju od četiri godine.
Upravnik je dužan da proces izvršenja odgovarajuće krivične sankcije, uskladi sa
pozitivnim zakonskim propisima, i da u tom okviru razvija organizacione i druge
oblike rada sa osuđenim licima. Upravnik ustanove, po pravilu, ima svog zamenika
kome poverava izvesne poslove iz svoje nadležnosti i koji ga zamenjuje u slučaju
njegove odsutnosti ili sprečenosti. Osim toga, njegovi pomoćnici mogu biti
rukovodioci pojedinih službi kao najodgovornija lica u odgovarajućim sektorima
rada. Upravnik, međutim, i kada prenosi određene zadatke na zamenike i
pomoćnike, zadržava pravo kontrole nad izvršenjem tih zadataka. On je dužan,
kratko rečeno, da vodi računa o zakonitosti i kvalitetnom funkcionisanju svih
organizacionih delova ustanove i ustanove u celini.
SLUŽBA OBEZBEĐENJA
Služba obezbeđenja u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija vrši straža kao
izvršni organ upravnika ustanove. Vršenjem stražarske službe rukovodi
zapovednik straže, koji je, po pravilu, pomoćnik upravnika za obezbeđenje.
Pripadnici straže su naoružana i jednoobrazno uniformisana lica, koja poseduju i
posebno službenu ltgitimaciju. Ova lica vrše službu obezbeđenja, po pravilu, u
uniformi, a samo izuzetno i po naređenju upravnika mogu vršiti dužnost i u
civilnom odelu.
Služba obezbeđenja vrši naročito sledeće poslove: obezbeđuje ustanovu, odnosno
prostoriju i radilišta u kojima osuđena lica borave i rade, stara se o održavanju
unutrašnjeg reda i discipline u ustanovi, vrši sprovođenje osuđenih lica i druge
poslove određene zakonom ili drugim propisima.
S obzirom na to da li pripadnici službe obezbeđenja rade na spoljnjem obezbeđenju
ili su zaduženi za održavanje unutrašnjeg reda u ustanovi, služba obezbeđenja se
može podeliti u dve grupe: grupa za unutrašnje obezbeđenje i grupa za spoljnje
obezbeđenje. Ova podela nije striktna ali je dosta značajna kada je reč o izvesnim
kadrovskim rešenjima.
Pripadnici službe obezbeđenja moraju posedovati relativno široku opštu kulturu.
To je predpostavka ne samo za uspešnije obavljanje osnovnih poslova i obaveza,
već i delovanja u pravcu prevaspitanja osuđenih lica. Zbog ovog poslednjeg,
pripadnici službe bi morali raspolagati sa osnovnim znanjem iz oblasti penologije,
kriminologije, psihologije i posebno nauka o resocijalizaciji. Polazeći od ove
potrebe u mnogim zemljama se preko posebnih obrazovnih institucija pripremaju
kadrovi za ovu službu. U nas to nije slučaj, ali se i u tom pogledu čine određeni
napori.
Prvi uslov za prijem radnika u ovu službu je posedovanje srednje stručne spreme.
Nakon prijema svaki pripadnik službe prolazi kroz poseban oblik stručnog
osposobljavanja - specijalizovani kurs. Nezaobilazni kriterijumi prilikom prijema u
ovu službu jesu moralni kvaliteti kandidata.
Iz svega napred rečenog proizilazi da služba obezbeđenja ima posebno značajnu
ulogu u izvršenju institucionalnih krivičnih sankcija. Ova služba ima za zadatak da
obezbeđuje ustanovu i održava unutrašnji red u ustanovi i time omogući odvijanje i
drugih pozitivnih procesa u ustanovi, posebno procesa prevaspitanja osuđenih lica.
Osim toga, pripadnici službe obezbeđenja - stražari, budući da su u svakodnevnom
i vremenski relativno dugom i neposrednom kontaktu sa osuđenim licima ostvaruju
značajan vaspitni uticaj na osuđena lica. Takav uticaj pripadnici ove službe mogu i
ostvaruju svojim principijelnim, doslednim, pravednim i humanim odnosom prema
osuđenim licima. Taj odnos mora biti oslobođen svih primesa demagoškog,
preterano bolećivog, pristrasnog i sličnih karakteristika ponašanja. Svojim
svakodnevnim zapažanjima o radu i ukupnom ponašanju svakog osuđenog lica
pripadnici ove službe mogu bitno doprineti potpunijem poznavanju ličnosti
osuđenih lica i time doprineti adekvatnom i blagovremenom andragoškom
delovanju u pravcu pozitivnih promena ličnosti osuđenih.
SLUŽBA ZA TRETMAN
Služba za tretman procenjuje individualne potrebe, kapacitete za promenu i stepen
rizika osuđenog za ponavljanje krivičnog dela, utvrđuje i sprovodi
individualizovani program postupanja i primenjuje metode i postupke u cilju
ostvarivanja individualne prevencije. Služba za tretman utvrđuje program
postupanja prema osuđenom, usklađuje rad ostalih službi i drugih učesnika u
sprovođenju programa i obavlja druge poslove određene ovim zakonom.
Služba prevaspitanja zauzima centralno mesto i od njenog uspešnog funkcionisanja
u najvećoj meri zavisi uspešnost izvršenja krivičnih sankcija, odnosno ostvarenja
njihove svrhe i ciljeva prevaspitanja.
Deluje primenom savremenih mera i metoda penalne rehabilitacije osuđenih lica.
U tom cilju ova služba organizuje i razvija razne oblike individualnog, grupnog i
frontalnog rada sa osuđenim licima. Služba za tretman, dalje, ostvaruje neposredni
uticaj na otklanjanje kriminogenih antisocijalnih i asocijalnih shvatanja, uverenja i
stavova pojedinih osuđenih lica, vrši uticaj na osuđene u pravcu formiranja
njihovog pravilnog odnosa prema društvu, drugim ljudima i samom sebi i
razvijanje njihove odgovornosti prema porodici, svojim ličnim i društvenim
obavezama i tome slično.
Služba za tretman organizuje i vodi razne oblike vaspitno-obrazovnog, kulturno-
umetničkog, sportskog i drugog karaktera. Ona na osnovu uvida u ponašenje
svakog osuđenog lica, daje mišljenje o primeni izvesnih pogodnosti prema
pojedinim osuđenicima, posebno kada je reč o pomilovanju i uslovnom otpustu.
Ova služba je posebno obavezna da permanentno prati ponašanje svakog
osuđenog, sa ciljem da se on što potpunije upozna, kako bi se na osnovu toga
mogle preduzeti adekvatne mere, sredstva i metode, kao i primenila valjana klasi-
fikacija i reklasifikacija osuđenih lica.
U službi za tretman rade stručnjaci različitog profesionalnog profila. Najbrojniji su
oni koji imaju odgovarajuće pedagoško-andragoško obrazovanje tj. pedagozi
opšteg profila i specijalni pedagozi sa odgovarajućim andragoškim, kriminološkim
i drugim užestručnim znanjima. U okviru ove službe rade i socijalni radnici,
psiholozi, nastavnici pojedinih nastavnih disciplina i drugi stručnjaci.
Svi ovi profili stručnjaka moraju, pored visokih moralnih kvaliteta, raspolagati
solidnim poznavanjem nauka koje se bave kriminalitetom kao individualnom i
društvenom pojavom i posebno znanjima specijalnih andragoških disciplina, kako
onih teorijskog, tako i onih praktično aplikativnog karaktera. Razume se, za
uspešniji rad na poslovima u okviru ove službe neophodno je da njeni pripadnici
ovladaju znanjima psiholoških nauke kako bi mogli da obezbede solidno
poznavanje psihologije pojedinih osuđenika i njihovih grupa.
Vaspitači tj. radnici službe javljaju se i u ulozi koordinatora i usmerivača svih
drugih uticaja i faktora koji deluju na osuđena lica. Oni moraju da obezbede punu
sinhronizaciju i jedinstvenost u delovanju svih faktora koji doprinose ostvarenju
cilja prevaspitanja i resocijalizacije. Međutim, funkcija vaspitača, odnosno službe
u celini, ne iscrpljuje se samo u realizaciji i sinhronizaciji vaspitno-obrazovnih
uticaja, već je njihov zadatak da preko svakodnevnog kontakta sa osuđenim licima
obezbede njihovo aktivno učešće u svim oblicima i sadržajima aktivnosti, koji se
smatraju značajnim za njihovo prevaspitanje i pozitivno usmeravanje.
Zadatak je vaspitača da ostvari zdrav i adekvatan kontakt i saradnju sa svetom
izvan ustanove, posebno sa rodbinom osuđenika. Cilj je te saradnje da se obezbedi
da spoljni uticaji budu usaglašeni sa vaspitnim sadržajem ustanove i da doprinose
ostvarenju njenih ciljeva i zadataka. Saradnja o kojoj je reč može se ostvariti na
više načina. U tom cilju treba da budu iskorišćene posete osuđenim licima, tu zatim
dolazi do izražaja korespodencija između vaspitača i rodbine osuđenih i slično.
Jedna od osnovnih predpostavki za adekvatno postavljanje vaspitača, odnosno
njegovu uspešnu saradnju sa rodbinom osuđenih lica jeste što potpunije
poznavanje međusobnih odnosa osuđenog, s jedne, i njegove porodice i srodnika, s
druge strane.
Vaspitač je u poziciji da dublje prodre u svet intime svakog osuđenika, putem
nepesrednog kontakta sa osuđenikom, kojom prilikom vaspitač mora pridobiti
poverenje od strane osuđenika kako bi ovaj u njemu video prijatelja od koga s pra-
vom može očekivati pomoć i podršku u prevazilaženju ličnih problema, pa i onih
koji dolaze do izražaja na relaciji njihovog odnosa prema porodici i srodnicima.
Osuđeno lice mora biti sigurno da njegovo poveravanje vaspitaču neće biti zlo-
upotrebljeno niti će zbog toga osuđenik doživljavati druge neprijatnosti. Vaspitač
je u mogućnosti da se preko sadržaja pisama koje osuđenici šalju ili primaju takođe
obavesti o svim značajnim pitanjima kojima je okupirano i opterećeno svako
osuđeno lice. Naravno, to predpostavlja da vaspitači čitaju ta pisma, a ne da, kao
što se to često dešava, poveravaju drugim licima koja to čitanje svode na cenzuru,
a ne koristi se u svrhu potpunijeg upoznavanja osuđenika i njegove porodice.
Razume se, ovde i cenzura dolazi u obzir. Ona ima za zadatak da onemogući
prenošenje informacija koje mogu naneti štetu pre svega prevaspitanju osuđenih
lica, kao i postići neke druge negativne efekte. Čitanje pisama ne bi smelo da se
svodi samo na to, jer ona mogu i jesu dragocen izvor informacija o osuđeniku, koje
mogu značajno koristiti adekvatnom i blagovremenom andragoško-penološkom
reagovanju, osmišljavanju i konkretizaciji vaspitno-obrazovnih poduhvata.
Vaspitači su po pravilu zaduženi za rad sa pojedinim vaspitnim grupama ili za
pojedine sektore vaspitno-obrazovne aktivnosti. U zavisnosti od toga kako je
izvršena unutrašnja klasifikacija osuđenih lica zavisi i međusobna podela rada vas-
pitača kao pripadnika službe prevaspitanja. Primera radi, tamo gde su povratnici
izdvojeni u posebnu grupu, tu grupu vodi poseban vespitač i sl. Smatra se da što je
vaspitna grupa manja, to su veće mogućnosti vaspitača da sa uspehom ostvaruje
vaspitno-obrazovne zadatke. Iskustvo govori da grupe veće od 50 lica zadaju
velike teškoće vaspitaču u njegovom obavljanju svakodnevnih poslova i zadataka.
Veća brojnost osuđeničkih grupa svodi mogućnost kontakta i individualnog rada
vaspitača sa osuđenim licima na meru koja ne obećava veći uspeh.
Već smo istakli da, pored vaspitača u službi prevaspitanja rade i socijalni radnici
kao stručnjaci koji su ovladali znanjima iz socijalne politike i socijalne zaštite i
koji su osposobljeni za primenu socijalnog zakonodavstva u praksi. Ovi stručnjaci
ulaze u sastav stručnih timova koji rade na opservaciji svakog osuđenog lica u
vreme njegovog boravka u prijemnom odeljenju. Oni, takođe, učestvuju i u
utvrđivanju programa individualnog postupanja sa svakim osuđenikom.
Posebno su dužni da u vreme trajanja krivične sankcije učestvuju ne samo u daljem
praćenju ponašanja i rada svakog osuđenog, već u razrešavanju konkretnih
socijalnih problema sa kojima se osuđeno lice ili njegova porodica suočava.
NJihov je poseban zadatak da sarađuju sa pravosudnim, socijalno-zaštitnim insti-
tucijama i drugim faktorima sredina iz kojih potiču osuđenici i da putem te
saradnje doprinose prevazilaženju raznih problema socijalno-ekonomskog,
zdravstvenog i drugog karaktera.
Aktivnost ovih stručnjaka naročito mora doći do izražaja u periodu pripreme
osuđenika za otpuštanje iz ustanove. Sarađujući sa pomenutim faktorima njihov
zadatak je da obezbede što kvalitetniji postpenalni prihvat osuđenika od strane
sredine u koju ga treba reintegrisati. S tim u vezi socijalni radnik i ustanove za
izvršenje krivičnih sankcija nailaze na čitav niz teškoća koje imaju svoje izvorište
u nedovoljnoj društvenoj brizi za postpenalni prihvat. S toga se ne retko dešava da,
u slučajevima kada se u fazi prihvata bivših osuđenika ne obezbedi razrešavanje
njihovih stambenih, radnih, zdravstvenih i drugih problema, oni javljaju kao
ponovni izvršioci krivičnih dela. Tako se, ustvari, zbog neefikasnosti ove poslednje
faze u ukupnom tretmanu izvršilaca krivičnih dela prethodni napori pokazuju
uzaludnim. Okolnost o kojoj je reč odavno je uočena i potkrepljena rezultatima
empirijskog istraži-vanja pa su u cilju njenog prevazilaženja činjeni napori, sa više
ili manje usreha. Gledano u celini, može se reći da je postpenalni prihvat ipak
najslabija karika ukupnog lanca vaspitno-obrazovnog tretmana o čemu posebno
svedoče izvesna nastojanja pravosudnih institucija R. Srbije da pomenuto stanje
ublaže ili prevaziđu.
Treći profil stručnjaka su psiholozi. Takvih stručnjaka kao i socijalnih radnika,
relativno je malo u našim ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija iako su
njihova stručna znanja neophodna predpostavka za prilagođavanje i odmeravanje
vaspitno-obrazovnog poduhvata individualitetu svakog osuđenog lica. Psiholozi,
tamo gde postoje, posebno su angažovani na poslovima opservacije osuđenih lica u
prijemnim odeljenjima ustanova za izvršenje krivičnih sankcija. Aktivnost
psihologa se, po pravilu, iscrpljuje u radu na opservaciji, odnosno primeni
različitih psiholoških instrumenata, preko kojih se želi što popunije upoznavanje
ličnosti, njenih ne samo medikopsiholoških, već i socijalnih dimenzija.
Mi smo, međutim, mišljenja da svođenje uloge psihologa samo na opservaciju u
prijemnom odeljenju nije prihvatljivo, mada se može razumeti obimnošću posla
koji oni obavljaju u prijemnom odeljenju. Smatramo da bi psiholog kao stručnjak
od posebnog profila morao biti daleko više akciono usmeren u pravcu potpunijeg
delovanja na planu pozitivnih promena ličnosti. Time bi i njihov poziv i ukupan
rad na resocijalizaciji bez sumnje poprimio na kvalitetu. To je nužan korak koji se
mora učiniti kako bi se od konstatacije, od nalaza, prešlo na akciju, koja treba da
dovede do željenih promena u ličnosti. Takvim angažovanjem psihologa moglo bi
se doprineti uspešnosti rada i ostalih stručnjaka ne samo u okviru službe za
prevaspitanje, već i ustanove u celini. Ovakva, drugačija orijentacija u praktičnoj
aktivnosti psihologa ima, po našem uverenju, uporište u činjenici da opservacija
osuđenih lica ne prestaje, ili ne bi smela prestati sa izlaskom osuđenika iz
prijemnog odeljenja. Prema tome, ako je opservacija trajan proces i zadatak onda
je teško zamisliti njeno ostvarivanje bez izlaska psihologa iz njegovog kabineta,
često snabdevenog potrebnim i nepotrebnim psihološkim instrumentima za
izučavanje ličnosti.
SLUŽBA ZA OBUKU I UPOŠLJAVANJE
(EX-PRIVREDNO-INSTRUKTORSKA SLUŽBA)
Privredno-instruktorska služba ili služba za obuku i upošljavanje, kako se u
pozitivnom zakonu označava, je posebno organizovana služba u okviru ustanove
za izvršenje krivičnih sankcija. Ona se stara o organizaciji i poslovanju privrednih
pogona i jedinica, kao i o organizaciji rada osuđenih lica van privredne jedinice.
Ona organizuje i sprovodi stručnu obuku osuđenih lica na radnim mestima u
privrednoj jedinici i na radu van privredne jedinice.
Privredno-instruktorsku službu čine instruktori proizvodnje, koji se javljaju i u
ulozi nastavnika praktične nastave. I kod ove kategorije radnika postavljaju se
zahtevi u pogledu moralnih kvaliteta i posebno, poznavanje svoje struke, bez čega
ovi radnici ne mogu ostvariti svoju funkciju nastavnika praktične nastave. Ova
funkcija se ostvaruje preko većeg broja zadataka i konkretnih oblika aktivnosti.
Reč je najpre o organizaciji proizvodnje, na kom poslu treba angažovati i osuđena
lica, ali odgovornost ipak pada na instruktore proizvodnje. Instruktori proizvodnje
moraju se dalje zalagati da proces proizvodnje drži korak sa inovacijama i opštim
napretkom tehnologije rada u odgovarajućoj oblasti. Njihov je poseben zadatak da
prihvataju novodošle osuđenike raspoređene u njihovu radnu jedinicu.
Razume se, instruktori proizvodnje učestvuju i treba da učestvuju u radu tima
stručnjaka za opservaciju i da se u tom sklopu, koristeći svoja stručna znanja,
opredeljuju u izboru određene vrste posla i radnih zadataka koji u najvećoj meri
obećavaju pozitivno delovanje rada na osuđena lica. Kod tog izbora instruktor
proizvodnje mora uzeti u obzir ranije zanimanje osuđenika, njihove kvalifikacije,
kvalitet i sl. Pri tome se ne sme gubiti iz vida i karakter njihovog kriminalnog
ponašanja. Ako je to ponašanje u tesnoj vezi sa ranijom profesijom, takvi poslovi
se neće poveravati osuđenim licima. Posebno valja istaći da nema mesta nekoj
preteranoj idealizaciji u smislu izbora onih radnih mesta i zadataka koji u najvećoj
meri odgovaraju individualitetu pojedinca. Zbog objektivnih ograničenja ne retko
se dešava da osuđena lica, bar u početnoj fazi izvršenja krivične sankcije, rade na
poslovima koji ne odgovaraju željama, sposo-bnostima, kvalifikacijama i drugim
karakteristikama osuđenih lica. Međutim, u daljem toku izvršenja krivične
sankcije, instruktori proizvodnje zajedno sa vaspitačima, dužni su da prate
ponašanje svakog osuđenika i da preduzimaju odgovarajuće mere u pravcu
promene radnog mesta, ako se to pokaže celishodnim sa stanovišta prevaspitanja i
stručnog osposobljavanja osuđenih lica.
U toku čitavog radnog procesa instruktori su dužni da uvode osuđena lica u tajne
zanimanja za koja se pripremaju i da sistematski prenose svoja znanja na osuđene.
Tamo gde se organizuje bilo koji oblik teorijske nastave instruktori proizvodnje
imaju zadatak da teoriju primene u praksi, odnosno da ostvare puno jedinstvo
između teorije i prakse. I na kraju, instruktori proizvodnje su dužni da celokupni
rad - proizvodni proces ima za rezultat materijalna dobra koja imaju vrednost i koja
su konkurentna na tržištu. Time se postiže da rad osuđenika ima karekter društveno
korisnog rada, od koga i sami osuđenici moraju imati određenu korist.
Pripadnici privredno-instruktorske službe, s obzirom na to u kojim oblastima
proizvodnje ostvaruju svoju instruktivnu ulogu, mogu pripadati sledećim sektorima
rada: industrijska, zanatska i poljoprivredna proizvodnja. Svaka od ovih kategorija
instruktora može se unutar sebe diferencirati na čitav niz užih stručnih opredeljenja
- zanimanja (profesija).
ZDRAVSTVENA SLUŽBA
Zdravstvena služba u okviru kazneno-popravne ustanove vrši poslove
organizovanja i preduzimanja higijenskih i zdravstvenih mera prema osuđenim
licima i vrši poslove njihove zdravstvene zaštite. U tom cilju, u okviru pojedinih
većih ustanove, postoji bolnica koja mora imati i svoju ambulantu, tako da se u
okviru zdravstvene služe obavljaju ambulantni i bolnički poslovi. Radom ove
službe rukovodi lekar, a u službi rade pored lekara različitih specijalizacija i drugi
zdravstveni radnici, kao što su: apotekari, medicinski tehničari i sl. U nedostatku
takvih stručnjaka, u pojedinim kazneno-popravnim ustanovama na nekim od ovih
poslova rade i osuđena lica. Kada je reč o ustanovama specijalizovanim za
izvršenje krivičnih sankcija prema ženama, u okviru zdravstvene službe se, po
potrebi, formiraju porodilišta, dečije jaslice i dr.
Zadaci zdravstvene službe su veoma složeni i odgovorni. Zdravlje
osuđenika, pružanje zdravstvene zaštite, briga oko održavanja i unapređenja
higijenskih uslova života i rada u radionicama, pogonima, prostorijama za dnevni
boravak, održavanje lične higijene i stalna budnost u odnosu na pojave epidemija,
svakodnevna su briga i dužnost zdravstvene službe. Ako se svemu ovome doda da
su osuđena lica, po pravilu, vrlo osetljiva, odnosno da im je neobično stalo do
očuvanja svog zdravstvenog stanja, onda nije teško shvatiti svu delikatnost rada
ove službe. Nije svejedno ni za osuđeno lice ni za zajednicu da li će osuđenik
napustiti ustanovu kao zdrav ili bolestan. Nesposoban za rad i privređivanje, bivši
osuđenik postaje teret za svoju bližu okolinu, pa i "objekat" povećane društvene
brige i staranja. Nasuprot tome zdrav i u punoj kondiciji osuđenik će lakše po
izdržanoj sankciji obezbediti uslove za život, uključiti se u proces rada i sl.
Uostalom, dobro zdravstveno stanje osuđenih lica, njihova fizička kondicija i
izdržljivost predstavljaju, da tako kažemo, materijalnu osnovu za intelektualni,
radni i moralni preobražaj i resocijalizaciju osuđenih lica.
SLUŽBA ZA OPŠTE POSLOVE (EX - IZVRŠNO-UPRAVNA SLUŽBA)
Izvršno-upravna služba je posebna organizaciona jedinica koja se stara i vrši sve
poslove u vezi sa organizacijom administrativno-stručnih i pravnih poslova, pruža
pravne i druge oblike pomoći osuđenim licima, vodi propisanu evidenciju o
osuđenim licima i vrši računovodstveno-finansijske poslove, ekonomata i depozita
osuđenih lica.
Materijalno-finansijski poslovi su od posebnog značaja za svaku instituciju jer se
tim putem obezbeđuje rukovanje sredstvima potrebnim za izdržavanje i ukupan
život osuđenika kao što su zgrade, hrana, obuća, odeća i dr.
Poseban značaj u okviru ove službe ima evidencija o svakom osuđenom licu, koja
se vodi centralizovano na nivou institucije. Ona sadrži sve relevantne podatke o
svakom osuđeniku i u nju se unose sve bitnije promene do kojih dolazi u procesu
izvršenja kazne. Ova dokumentacija o osuđeniku može biti i često jeste veoma
dragocen izvor podataka za istraživanja različitih vrsta, naročito onih koja su
penološko-andragoški koncipirana. Na osnovu takve dokumentacije moguće je
pratiti ne samo promene u ponašanju pojedinaca, već i promene u ukupnoj
organizaciji ustanove i njenog procesa resocijalizacije. Otuda ovoj dokumentaciji
treba u praksi posvetiti posebnu pažnju, ne samo zbog zakonodavno-pravnih
obaveza, već i sa aspekta njene vrednosti za praksu i naučno-istraživački rad.
To bi bili osnovni elementi ukupne organizacije ustanove za izvršenje krivičnih
sankcija. Sve pomenute službe i radni zadaci su predviđeni i zakonima o izvršenju
krivičnih sankcija republika. Od pokazane strukture unutrašnje organizacije u
praksi može biti izvesnih manjih odstupanja i modifikacija, determinisanih
objektivnim uslovima pojedinih ustanova. Bitno je na kraju istaći da je međusobna
saradnja i koordinacija između pojedinih službi i pojedinaca u okviru tih službi
neophodna pretpostavka za uspešno funkcionisanje ustanove u celini. Bez tog
jedinstva i međusobne saradnje ne bi bilo moguće ni govoriti o opštoj organizaciji
ustanove kao faktoru prevaspitanja. Organizacija nije sama sebi cilj, već uslov za
efikasno funkcionisanje svih delova ustanove i ustanove kao celine.
PRAVNI OKVIRI PREVASPITANJA OSUĐENIH LICA
Svako društvo, odnosno država kao najorganizovaniji oblik društvene zajednice
određuje svoj odnos prema izvršiocima krivičnih dela, njihovoj odgovornosti,
oblicima i svrsi reagovanja. To se na precizan i relativno potpun način postiže
preko odgovarajućih pravnih propisa, pre svega, krivičnim zakonima i zakonima o
izvršenju krivičnih sankcija. Ti propisi načelno gledano, u najvećoj meri zavise od
karaktera konkretnog društva, stepena njegove razvijenosti i spremnosti da
respektuje rezultate saznanja nauka o kriminalitetu i njemu bliskim pojavama. U
tome imaju udela i uticaj međunarodnih dokumenata, kao što su Standardna
minimalna pravila za postupanje sa osuđenim licima UN-a i Evropska zatvorska
pravila. No, i pored toga može se slobodno reći da pravna regulativa ove oblasti
društvenog života u najvećoj meri nosi pečat određenog društva, njegovog stepena
razvoja, trenutnog stanja i njegovih vizija budućnosti.
Kada je u pitanju aktuelno stanje u našoj zemlji, može se, gledano u celini, reći da
ono drži korak sa savremenim saznanjima nauke i progresivnim rešenjima u
savremenom svetu. Po tome naš sistem sankcija i njihovo izvršenje ide u red
kvalitetnijih sistema u svetu. U njemu je ugrađena moderna filozofija izricanja i
primene sankcija, koja pored sprečavanja i suzbijanja kriminaliteta naglašava
neophodnost prevaspitanja delinkvenata. Ne ulazeći u potpuniju argumentaciju
izrečene ocene, što je inače stvar krivično-pravne i penološke nauke, ovde ćemo
ukazati samo na ona rešenja koja omogućavaju i idu u prilog ostvarenja procesa
prevaspitanja izvršilaca krivičnih dela.
ODREĐIVANJE SVRHE KRIVIČNIH SANKCIJA
Počnimo od sistema krivičnih sankcija predviđenih u našem zakonodavstvu i
njihovoj svrsi izvršenja. Kao što se zna, u nas su kao krivične sankcije predviđene:
kazne, uslovna osuda, sudska opomena (tzv. mere upozorenja), mere bezbednosti i
vaspitne mere, a u novije vreme i alternativne krivične sankcije. Svima njima je
zajednička svrha "suzbijanje društveno opasnih delatnosti kojima se povređuju ili
ugrožavaju društvene vrednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom". Svaka od
ovih vrsta krivičnih sankcija i pojedini njihovi oblici imaju međutim, dodatnu,
osobenu svrhu.
Da podsetimo, svrha kazni, gde spadaju: zatvor i novčana kazna, imaju pored opšte
svrhe posebnu generalno preventivnu vrednost - uticajem na potencijalne izvršioce
da ne vrše krivična dela i jačanjem opšteg društvenog morala. Osim toga, poseban
element zajedničke svrhe kazni je "sprečavanje izvršilaca da ne vrše krivična dela i
njihovo prevaspitanje". Nesumnjivo je da sve kazne služe sprečavanju
kriminaliteta. Što se pak tiče prevaspitanja treba reći da novčana kazna eventualne
vaspitne efekte postiže samim aktom izricanja.
Lišenjem slobode izvršioci krivičnih dela se izdvajaju u posebne prinudne
institucije u kojima se kontroliše njihovo ponašanje i time sprečavaju da dalje vrše
krivična dela, čime se društvo štiti od njihove kriminalne aktivnosti. Ta zaštita
sama po sebi ima, međutim, privremeni karakter i traje samo dok se osuđeno lice
nalazi na izdržavanju kazne. Stoga se u savremenoj penološkoj teoriji i praksi
insistira na prevaspitanju osuđenih, odnosno njihovom osposobljavanju da poštuju
društvene norme i vrednosti, osposobljavanju za rad i druge pozitivne procese u
životu društva, kako bi postali njegovi lojalni i korisni članovi. Kratko rečeno,
potrebno je kako ističe Graven "učiti ih slobodi i tako postići njihovu ličnu i
socijalnu rehabili-taciju". Tamo gde se ovaj cilj ostvari tamo se postiže trajnija i
najefikasnija zaštita društva od delin-kvenata. Time se istovremeno kazna pretvara
u human proces zaštite delinkvenata od ličnih i drugih deter-minanti njihovog
kriminalnog ponašanja (M. Milutinović, 1977.).
I izvesne mere bezbednosti, kao što su obavezno psihijatrijsko lečenje u
zdravstvenoj ustanovi i obavezno lečenje alkoholičara i narkomana,
podrazumevaju institucionalni tretman, kako bi se sprečilo njihovo dalje
kriminalno ponašanje i "otklonila stanja ili uslovi koji mogu biti od značaja da
učinilac ubuduće vrši krivična dela" (D. Atanacković, 1988., str. 269). To
otklanjanje "stanja ili uslova" podrazumeva primenu medicinskih mera i njima
komplementarnih vaspitnih postupaka, sadržaja i metoda rada. Prema tome
institucionalno vaspitanje i prevaspitanje osuđenih lica odnosi se kako na ustanove
za izvršenje kazne zatvora tako i na ustanove za izvršenje mera bezbednosti, uz
određene osobenosti takvog rada.
Pomenimo i to da i mere upozorenja računaju na određene vaspitne efekte, dok
vaspitne mere prema maloletnicima imaju isključivo vaspitnu suštinu, ali su one
van dometa predmeta penološke andragogije.
Celokupno prethodno izlaganje nedvosmisleno pokazuje da svojim preciziranjem
svrhe krivičnih sankcija, naročito institucionalnog karaktera, naš zakonodavac
inauguriše prevaspitanje kao osnovni proces i svrhu izvršenja. Pravna zasnovanost
tog procesa daje osnovni pečat životnoj situaciji osuđenih lica. Tu situaciju u još
potpunijoj meri determinišu opšti principi izvršenja krivičnih sankcija i posebno
pravila izvršenja pojedinih od njih. NJihovim poštovanjem istovremeno se
osigurava odvijanje procesa prevaspitanja, stoga ćemo i na njih ukratko ukazati.
PRINCIPI IZVRŠENJA KRIVIČNIH SANKCIJA
Kao osnovni principi ili načela na kojima se temelji izvršenje krivičnih sankcija u
nas smatraju se: princip zakonitosti, princip humanosti i princip individualizacije.
a. Princip zakonitosti
Princip zakonitosti nalaže organu koji je nadležan za izvršenje krivičnih sankcija
da može izvršiti samo onu sankciju koju je sud izrekao u krivičnom postupku i to
po pravilu, kada je sudska odluka postala pravosnažna i kada za njeno izvršenje
nema zakonskih smetnji. Ovo načelo dalje nalaže da samo izvršenje mora biti do
kraja usaglašeno sa zakonskim rešenjima, odnosno konkretnim pravilima
postupanja koje je zakonodavac propisao. Osim toga, svi pravni akti sa manjom
pravnom snagom (kućni red, uputstva, instrukcije i sl.) moraju biti u skladu i
doneti na osnovu zakona kao najvišeg pravnog akta (V. Popović, 1966., str. 75-78).
Na ovaj način se onemogućava svaka zloupotreba, samovolja, arbitrarnost,
subjektivizam i improvizacija bilo koje vrste. Sve je to od naročitog značaja za
zaštitu prava osuđenih u smislu da im se mogu ograničiti samo ona prava koja
povlači određena sankcija a ostala ostaju neprikosnovena i zagarantovana.
Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija R. Srbije precizirana su i druga brojna
pravila izvršenja, posebno kazne zatvora. Od niza takvih pravila pomenimo ona
koja su od posebnog značaja za omogućavanje valjanog odvijanja procesa
prevaspitanja osuđenih lica. Imamo najpre u vidu opredeljenje našeg
zakonodavstva za zajedničko izvršenje institucionalnih sankcija; zatim, pravo i
obavezu osuđenih da rade; pravo na osnovno i srednje obrazovanje i druga prava i
dužnosti osuđenih lica. Od značaja je i propisivanje raznih pogodnosti sve do
uslovnog otpusta, čime se snažno stimuliše poželjno ponašanje i zalaganje
osuđenih u procesu prevaspitanja.
I druga prava, dužnosti i pogodnosti propisane zakonom direktno su u funkciji
ostvarenja vaspitanja, prevaspitanja i resocijalizacije osuđenih lica. NJihovom
ukupnošću i doslednom primenom u značajnoj meri se određuje zavodska životna
situacija unoseći u nju pozitivne i vaspitanju primerene impulse i uticaje. Takva
atmosfera deluje u pravcu sužavanja "prostora" za ispoljavanje negativnih
elemenata i uticaja koji se nepovoljno odražavaju na mogućnost i uspeh
resocijalizacije.
b. Princip humanosti
Princip humanosti, kao opšte načelo u izvršenju krivičnih sankcija, ima
neprocenjivu vrednost za prevaspitanje osuđenih lica. On je osnovna zaloga
izvršenja cilja i zadataka prevaspitanja. Ovaj princip izvršenja nalaže da: "Svako
mora poštovati dostojanstvo osuđenog. Niko ne sme ugroziti telesno i duševno
zdravlje osuđenog". To znači da se naš zakonodavac umesto represivnog i
retributivnog odnosa prema osuđenom opredelio za čovečno, humano postupanje,
kojim se naravno ne anulira moralna odgovornost i osuda javnosti za učinjeno
delo, već se njegovim poštovanjem i isticanjem pridobija poverenje i spremnost
osuđenog da menja svoja negativna moralna shvatanja i vrednosne orijentacije. U
tome je sadržana vaspitna vrednost ovog načela. Ako se ne bi humano postupalo i
ne bi vodilo računa o telesnom i duševnom zdravlju osuđenih i njihovom ljudskom
dostojanstvu, onda bi svi napori u pravcu resocijalizacije ostali bez uspeha
(Milutinović, 1977., str. 271-272). Prosto je "nemoguće zamisliti da bi se jednim
grubim i nečovečnim postupanjem prema osuđeniku moglo izdejstvovati da se on
vrati društvu kao njegov lojalan član" (D. Atanacković, 1988., str. 277). Samim
izvršenjem krivičnog dela i još više izolacijom iz društva i svim tegobama koje sa
sobom nosi zatvorska životna situacija, odnos društva i delinkvenata karakteriše
naglašen negativan predznak. Ako bi se u takvoj situaciji osoblje ustanove
ponašalo surovo i negativno onda bi svaka šansa da osuđenik prihvati društvene
norme ponašanja i da se uspešno reintegriše u društvo, bila sasvim izgubljena. Zato
princip humanosti i poštovanja dostojanstva osuđenih smatramo jednim od
osnovnih principa prevaspitanja kao radnog procesa, o čemu će biti posebno reči.
v. Princip individualizacije
Princip individualizacije predstavlja vodeće načelo u savremenoj kriminalnoj
politici uopšte. Po tome i savremeni period reagovanja na kriminalitet označava se
kao period individualizacije. Ovaj period počinje koncem XIX veka i traje do
današnjih dana. Na kritici individualizacije kazni u feudalnom pravu, koja je bila
arbitrarna, predstavnici klasične škole krivičnog prava insistiraju na zakonskoj
individualizaciji, zasnovanoj na objektivnim kriterijumima, koja se vremenom
proširuje na sudsku individualizaciju, gde ovlašćenja za individualizaciju kazne
imaju sudije. Pod uticajem novijih kriminoloških i kriminalno-političkih
koncepcija i saznanja, princip individualizacije se afirmiše i kao osnovno polazište
u izvršenju krivičnih sankcija - penološka individualizacija. Penološka
individualizacija, koja nas isključivo interesuje, ne znači ništa drugo već da se u
procesu izvršenja sankcija dosledno vodi računa o individualitetu svakog
osuđenika. Ovaj princip, naime, nalaže da se celokupno postupanje sa osuđenikom
(tretman) mora prilagoditi, podesiti i odmeriti prema njegovim, u širem smislu
shvaćenim, ličnim osobinama. Shodno tome, i u procesu vaspitnog rada sa
osuđenim licima, izbor oblika, sadržaja i metoda rada mora odgovarati ličnim
svojstvima svakog osuđenika. Individualno prilaženje je nužno i kod primene
pogodnosti, nagrađivanja, disciplinskog kažnjavanja, uslovnog otpusta, predloga za
pomilovanje i dr. Jednom rečju, sve što se prema osuđeniku i sa osuđenikom
preduzima u cilju njegove resocijalizacije, treba da odgovara i da je usklađeno sa
biofizičkim, psihičkim i kriminološko-sociološkim osobinama svakog pojedinca.
Ovako shvaćen princip individualizacije u fazi izvršenja "prihvatili su svi moderni
sistemi izvršenja kazne lišenja slobode u svetu" (V. Popović, 1966., str 81). NJega
preporučuju i Standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima.
Naravno, bitna pretpostavka za praktičnu primenu ovog principa je poznavanje
ličnih svojstava svakog osuđenika. Da bi se to postiglo pristupa se tzv. opservaciji,
odnosno ispitivanju ličnosti osuđenih lica.
IZUČAVANJE INDIVIDUALNIH SVOJSTAVA OSUĐENIH I NJIHOV
ZNAČAJ ZA PREVASPITANJE
Metodološko - metodski postupak ispitivanja ličnih svojstava osuđenih lica
uveden je sa ciljem da se postigne individualizacija postupanja sa svakim
osuđenikom. Ona je, međutim, kao i sam princip individualizacije, determinisana
saznanjem da ne postoji neki poseban tip ličnosti izvršioca krivičnih dela, već da
među njima postoje značajne razlike ne samo u osobinama ličnosti, već i u pogledu
bioloških, socio-kulturnih, vaspitnih i posebno, kriminoloških obeležja. Može se
slobodno reći da i pored značajnih napora da se na osnovu zajedničkih psihičkih
osobina uspostavi dovoljno validna psihološka tipologija ličnosti izvršilaca
krivičnih dela, u dosadašnjem razvoju psihologije kao nauke ona nije ostvarena.
Nešto su uspešnije kriminološke tipologije, ali su i one više stvar teorijskog
promišljanja nego egzaktne zasnovanosti. I kada bi postojale pouzdane tipologije
ličnosti izvršilaca krivičnih dela one ne bi predstavljale dovoljnu osnovu za
koncipiranje i realizaciju vaspitno-obrazovnih poduhvata. Ovo iz jednostavnog
razloga što se takve kao i druge tipološke kategorije zasnivaju na opštim
osobenostima osuđenih kao objekata i subjekata ukupnog tretmana i posebno,
vaspitnog. Stoga je neophodno da se ostvari uvid u individualna svojstva svakog
osuđenika. Bez toga nije moguće adekvatno odmeravanje sadržaja resocijalizacije
individualitetu pojedinca niti ostvarenje načela individualizacije kao conditio sine
ljua non svakog uspešnog vaspitanja i obrazovanja. "Baš kao što je konstelacija
uzroka koji su jednog učinioca doveli do krivičnog dela uvijek specifična, tako i
mjere njegove resocijalizacije moraju biti specifične i prilagođene njegovoj
ličnosti, dakle - individualizirane" (R. Kupčević-Mladenović, 1972., str. 131).
Savremeni penitersijarni sistemi na različite načine rešavaju organizaciona i druga
pitanja opservacije osuđenih. U izvesnom broju zemalja postoje posebne ustanove
za opservaciju, koje se različito nazivaju (kriminološki institut, kriminaološka
klinika, institut društvene zaštite i dr.). NJima je zajedničko nastojanje da na
naučnoj osnovi sagledaju sva relevantna obeležja osuđenih i na osnovu toga
definišu potrebe i mogućnosti primene odgovarajućeg programa postupanja i
saglasno tome izvrše raspoređivanje osuđenih u ustanove koje pružaju najveće
šanse realizacije takvih programa. Neke zemlje, pored takvih ustanova, organizuju
i posebne organizacione jedinice unutar samih ustanova za izvršenje kazne zatvora
(kao što su: prijemna odeljenja, opservaci-oni centri, klasifikacioni centri, centri za
dijagnozu, trijažni centri i sl.), koje na bazi izučavanja ličnosti operacionalizuju
individualne programe resocijalizacije i vrše razvrstavanje osuđenih u vaspitne,
radne i druge trajne i privremene osuđeničke grupe unutar odgovarajuće ustanove.
U ovom slučaju imamo dakle posla sa tzv. dvostepenom opservacijom, koja ima
znatne prednosti u odnosu na druga rešenja. Izvestan broj zemalja se zadovoljava
jednim ili drugim od ovih organizacionih rešenja.
U nas su ranije postojale samo organizacione jedinice - prijemna odeljenja u okviru
većih kazneno-popravnih ustanova.
U penološkoj literaturi postoje različita shvatanja o obimu opservacije i o tome
koje kategorije osuđenih treba podrvrći opservaciji. Sporno je i pitanje da li je
opservacija fakultativnog ili obligatornog karaktera (vidi: R. Kupčević-
Mladenović, 1972., str. 137-139). Mi međutim, smatramo da je upoznavanje
ličnosti osuđenih neophodno kod svih kategorija i pojedinaca. Kod toga, naravno,
stepen uvida u lična svojstva treba da bude usaglašen sa karakterom određene
kategorije i pojedinačnim slučajem. Tako primera radi, nehatni izvršioci krivičnih
dela nisu indikativni za produbljenu i detaljniju opservaciju, što je slučaj i sa licima
u poodmaklim godinama i dr. Sasvim je drugačija situacija sa izvršiocima teških
krivičnih dela, recidivistima, osuđenim na duže kazne zatvora i dr.
Daleko su složenija pitanja kojim se metodološko-metodičkim postupkom može
postići validno ispitivanje ličnosti osuđenih lica, kao i to koje osobine - dimenzije,
procese i odnose opservacijom treba izučiti.
Da odmah kažemo da se u ispitivanju ličnosti mogu koristiti sve metode, tehnike i
instrumenti koji su prikladni za izučavanje pojedinačnog slučajaja, bez obzira u
kojoj su nauci ili naučnoj disciplini razvijene. To sa svoje strane nameće
multidisciplinarni metodološki pristup, odnosno timski rad prdstavnika različitih
uže stručnih usmerenja - lekari različitih specijalnosti, psiholozi, specijalni
pedagozi, socijalni radnici, sociolozi i dr.
Sveobuhvatno ispitivanje ličnosti osuđenika podrazumeva sagledavanje njegove
kriminalne aktivnosti, uslova života i formiranja u razvojnoj liniji, bio-fizičkog i
zdravstvenog stanja, psiholoških osobina njegove ličnosti i, s tim u vezi,
definisanje vaspitno-obrazovnih i terapijskih potreba.
Nakon upoznavanja sa osnovnim socio-demografskim karakteristikama
konkretnog osuđenika (generalije), izučavanje treba početi sa uvidom u kriminalni
delikt i eventualne ranije kriminalne aktivnosti. Podaci o tome nalaze se u
dokumentima koji su dobijeni od suda i drugih organa, posebno u sudskoj presudi i
njenom obrazloženju. Izvesne informacije može da pruži i sam osuđenik, posebno
one koje se tiču njegovog odnosa prema izvršenom krivičnom delu i sudskoj
odluci, odnosno kazni. Kod nehatnih kivičnih dela i dela izvršenih u sticaju treba
posebno obratiti pažnju na način izvršenja, motive i pobude, kao i situacione
okolnosti pod kojim je delo izvršeno, obuhvatajući pri tom i žrtvu krivičnog dela.
Budući da se ličnost čoveka odražava preko njegovih aktivnosti, to i analiza
situacionih okolnosti i karaktera dela doprinosi osvetljavanju ličnosti osuđenika.
To međutim nije dovoljno za objašnjenje kriminalnog ponašanja pojedinca već je
potrebno osvetliti ličnost delinkventa u procesu njegovog rasta i formiranja -
razvojni put od najranijeg detinjstva do vršenja krivičnih dela. Ta analiza
podrazumeva prikupljanje činjenica o porodičnim prilikama osuđenika,
ekonomskom i socijalnom statusu porodice, negativnim pojavama u porodici,
međusobnim odnosima u porodici i sl. Značajno je sagledavanje obrazovnog i
radnog iskustva - nivoa obrazovanja, stepena profesio-nalne osposobljenosti,
radno-pravnog statusa i njegovih promena. Treba osvetliti način korišćenja i
sadržaje aktivnosti slobodnog vremena osuđenog. Od posebnog je značaja
sagledavanje eventualne geneze i razvoja kriminalne "karijere" i odavanja drugim
oblicima devijantnog ponašanja. Za ovaj aspekt ispitivanja posebno su prikladni
biografski metod i socijalna anketa.
Bio-medicinsko proučavanje osuđenog podrazumeva prikupljanje anamnestičkih
podataka o aktuelnom stanju zdravlja, preležanim bolestima, prethodnim
medicinskim intervencijama, bolestima u porodici (tzv. porodična anamneza).
Tome slede fizikalni pregledi koji služe utvrđivanju rasta, razvijenosti i
eventualnih anomalija; morfološki pregledi, kojima se utvrđuje stanje pojedinih
organa putem posmatranja (inspekcije), opipavanja (palpacije), kucanja
(perkusije), slušanja (auskultacije) direktno ili preko stetoskopa. Medicinski
pregled obuhvata i neurološka ispitivanja audio-vizuelnih sposobnosti i
eventualnih neuroloških poremećaja. Moguća su, tamo gde je potrebno,
paraklinička ispitivanja, koja obuhvataju laboratorijske i radiološke analize
(potpunije vidi: D. Atanacković, 1988., str. 142-144).
Psihijatrijsko ispitivanje odnosi se na izučavanje duševnog zdravlja i eventualnih
mentalnih oboljenja i drugih otklona mentalno higijenskog karaktera.
Težište ukupnog individualnog izučavanja mora biti sama ličnost osuđenog lica.
Psihološko ispitivanje treba da obuhvati celokupnu ličnost, kao relativno postojanu
celinu osobina čoveka. U pitanju su različite sposobnosti, znanja i veštine;
emocionalne osobine (temperament); motivacione i voljne osobine (karakter) i dr.
Sve te osobine i njima odgovarajući psihički procesi treba putem odgovarajućih
metoda i instrumenata što celovitije sagledati. U tu svrhu se koriste psihološki
testovi kao merni instrumenti, posebno: testovi ličnosti (motivacija, temperament,
interesi, stavovi i sl.); testovi sposobnosti (psihofizičkog, motornog,
psihomotornog i intelektualnog karaktera) i testovi postignuća (znanja i
umešnosti).
Nakon izučenih pomenutih aspekata i drugih elemenata iz ugla pojedinih
stručnjaka teži se sintezi koja će prikazati osuđenika u celini u svim njegovim
stranama i vezama sa svojom sredinom, njegovim odnosima i reakcijama koje se
izučavaju preko konkretnih životnih manifestacija. Izučavanje ličnosti je, prema
tome, u prvoj fazi induktivno da bi se na kraju ostvarila sinteza i izveli
odgovarajući zaključci. U zaključcima treba da dobiju posebno mesto vaspitno-
obrazovne potrebe pojedinca i njegove mogućnosti realizacije tih potreba. Na
osnovu toga se definiše program ukupnog postupanja i posebno vaspitno-
korektivnog i eventualno terapijskog rada.
Individualni programi prevaspitanja treba da budu što celovitiji i da se odnose na
sva relevantna područja vaspitno-obrazovnog rada, kao i na sve osobine ličnosti,
favorizujući one aspekte koje nameću utvrđene potrebe. To se na najbolji način
postigže preciziranjem zadataka koje treba ostvariti. Takvi zadaci mogu vremenski
biti etapno strukturirani u zavisnosti od dužine kazne, mogućnosti ustanove,
redosleda i tempa njihovog postizanja i sl. Naravno, individualne programe rada ne
treba smatrati krutim i nepromenljivim dokumentima, koji ne mogu trpeti
eventualne izmene i dopune. Naprotiv, oni treba da budu toliko fleksibilni da
omogućavaju blagovremenu i najadekvatniju penološko andragošku i metodičku
intervenciju u procesu njihove realizacije. Osobito je važno da osuđenik bude na
prikladan način upoznat sa utvrđenim programom tretmana ili bar njegovim
osnovnim odrednicama, kao i sa mogućnostima njegove realizacije. Pri tome je
potrebno da osuđenik shvati da je program sav u funkciji njegovih potreba i
postizanja određenih beneficija tokom izdržavanja kazne sve do skraćenja njenog
trajanja. Na taj način se pridobija bar početna spremnost osuđenika da istraje na
realizaciji programa.
U tesnoj vezi sa prethodnim je, naravno, raspoređivanje osuđenog u odgovarajući
tip ustanove (eksterna klasifikacija) i posebno, njegovo razvrstavanje u
odgovarajuće uže (trajne ili privremene) osuđeničke vaspitne grupe unutar
pojedinih ustanova (interna klasifikacija). Ovde moramo reći da se i jedan i drugi
nivo klasifikacije u praksi najčešće shvataju kao rutinski administrativni posao. To
se naročito odnosi na eksternu klasifikaciju koja se sprovodi na osnovu tzv.
rasporednog rešenja nadležnog ministra, što nije dobro.
Nije prihvatljivo ni to što zakonodavac za interno razvrstavanje navodi veći broj
kriterijuma klasifikacije, gde se navodilo: "Osuđeni se raspoređuju u vaspitne
grupe shodno vrsti krivičnog dela, ličnim svojstvima, programu postupanja i
drugim činiocima". Ovo je jednostavno zato što program postupanja, kao što smo
pokazali, respektuje kriminalnu aktivnost, dužinu kazne i veći broj drugih ličnih
svojstava pojedinca, tako da su ona, da tako kažemo, "ugrađena" u program rada,
te da nema potrebe da se naknadno i posebno procenjuju.
Saglasno prethodnom, individualni programi postupanja su jedini i dovoljan
kriterijum uspešne klasifikacije. To znači da se osuđena lica raspoređuju u one
kaznene ustanove i njihove interne grupe koje u najvećoj meri omogućavaju
uspešno ostvarenje programa rada. U zavisnosti od efikasnosti njihove realizacije
pribegava se ponovnom razvrstavanju - reklasifikaciji osuđenih lica. I tada je
postupak klasifikacije i reklasifikacije samo prvi korak koji mora biti praćen
odgovarajućom penološko-andragoškom aktivnošću u pravcu što uspešnije
integracije osuđenih u odgovarajuće osuđeničke kolektive i njihove motivisanosti
za realizaciju programskih sadržaja.
Uspešna integracija i motivacija za vaspitno-obrazovni rad ne zavise međutim,
samo od ličnih osobina osuđenih lica, već su u značajnoj meri determinisane u
širokom smislu shvaćenim uslovima i mogućnostima sistema ustanova i svake od
njih posebno. Od toga zavisi i ukupna zavodska životna situacija, koja može biti
manje ili više podobna za odvijanje procesa resocijalizacije.
INTEGRACIJA I POTSTICANJE AKTIVNOSTI OSUĐENIH
Prilikom stupanja na izvršenje sankcije osuđenika treba najpre upoznati sa
karakterom i organizacijom ustanove u celini i posebno organizacijom
osuđeničkog života i rada. Tom prilikom osuđenika treba što potpunije obavestiti o
sastavu i funkcio-nisanju užih kolektiva u koje će biti raspoređen. Posebnu pažnju
treba posvetiti obrazloženju i značaju pravila života i rada u ustanovi i s tim u vezi
njegovim pravima, dužnostima i obavezama. Jedna od prvih takvih obaveza je
njegovo aktivno uključenje u osuđeničke kolektive i ustanovu u celini, što
podrazumeva pomoć vaspitača, na pripremi osuđenika i sredine u koju ga treba
uključiti. U pitanju je proces koji se ne može ostvariti preko pukog zahteva i za
kraće vreme, već teče postupno poprimajući na svom kvalitetu i stepenu
integrisanosti. Na tom putu nailazi se na prepreke koje često pojedinac, bez pomoći
i podrške vaspitača, nije u stanju da prevaziđe.
Jedna od najvećih takvih teškoća ima svoje poreklo u neformalnom organizovanju
osuđenih i njihovom subkulturnom sistemu. Novodošlog osuđenika treba upozoriti
na mogućnost takvih uticaja i pomoći mu da se odupre njihovom pritisku i prihvati
formalne oblike organizovanosti i aktivno se uključi u njihove aktivnosti. Kao što
integracija ima karakter procesa, tako je i, spolja često nevidljiv, "rat" oko prevlasti
formalnog i neformalnog organizovanja permanentno prisutan. U slučajevima kada
je neformalni sistem toliko ojačan da ima prevagu, prevaspitanje gubi svoju snagu.
Otuda je sprečavanje i suzbijanje neformalnog organizovanja u funkciji
prevaspitanja i uslov njegovog valjanog odvijanja.
Stupajući u ustanovu osuđeni se suočava i sa brojnim drugim teškoćama i
nesnalaženjima. On ulazi u jedan sasvim nov način života različit od života na
slobodi, koga nije mogao ni pretpostaviti, te ga oseća tuđim. Suočava se sa jednim
posebnim sistemom odnosa, sa raznim stereotipima, ograničenjima, neprijatnim
susretima, pritiscima i iznenađenjima. On je izložen stalnim upozoravanjima od
strane osoblja ustanove da treba da poštuje režim ustanove, da ne "pravi
probleme", ispade i sl. Zbog svega toga svaki osuđenik po pravilu, u početku
boravka u ustanovi njeno ukupno funkcionisanje doživljava dosta pasivno, kao da
ga se ne tiče. On je tada više okupiran svojim problemima i teškoćama, a zatvorski
život skoro mehanički prihvata. Tek sa protokom izvesnog vremena osuđeni
upoznaje druge, njihove stavove i odnose, pa i celokupnu klimu koja vlada među
njima i sa izvesnom predostrožnošću i postepeno ulazi u socijalne odnose zavodske
sredine (J. Špadijer - Džinić, 1973.).
Tempo i nivo prihvatanja datih zavodskih uslova u prvom redu zavisi od ličnih
karakteristika pojedinaca i njihove kriminalne prošlosti. Izvesni osuđenici teže i
sporije prihvataju zavodske uslove, dok kod drugih taj proces teče brže. Ima i
takvih koji se brzo i toliko priviknu na zatvorske uslove da ih doživljavaju kao
"normalne". Nekima zatvor više odgovara od uslova koje su imali na slobodi. U
zatvoru nalaze zaštitu od opasnosti i nevolja kojima na slobodi mogu biti izloženi.
Ovakvo prihvatanje zatvora javlja se i kod lica koja veoma dugo borave u njemu,
pa se posle tako dugo vremena plaše slobode. Prihvatanje zatvora na način po
kome se zatvorska sredina doživljava kao poželjan životni okvir, u literaturi se
naziva ekstremni institucionalizam. U literaturi nailazimo na pokušaje tipologije i
drugih adaptivnih reakcija na zatvorske uslove. Tako se razlikuju: psihičko
povlačenje; pokušaji i bekstvo iz zatvora; konformizam; manipulacija; simulacija i
dr. (vidi: J. Špadijer-Džinić, 1973). Kod svih ovih oblika prilagođavanja potrebna
je posebno odmerena andragoška intervencija, pomoć i podrška kako bi se
osiguralo poželjno aktivno prilagođavanje - integracija.
Uspešnost integracije osuđenih lica sasvim prirodno zavisi i od samog režima i
karaktera ustanove za izvršenje. U otvorenim i poluotvorenim ustanovama i
odeljenjima taj proces se odvija bez nekih većih teškoća, što nije slučaj sa strožijim
režimom postupanja. Istraživači su posebnu pažnju posvetili i uticaju dužine kazne
i vremena provedenog u zavodu. Smatra se da je mogućnost integracije tim manja
što je vremenska dužina sankcije kraća. Nije stepen integrisanosti podjednak ni u
svim vremenskim periodima izvršenja sankcija. što je vreme bliže početku i kraju
izvršenja, to je integracija slabija. Oko sredine trajanja sankcije stepen
integrisanosti je najveći. Na početku su okupirani sobom i svojim problemima, a
pri kraju su okrenuti preokupacijama vezanim za spoljni svet - slobodu. U
srednjem periodu su najviše "udaljeni" od spoljneg sveta. Tako se ustvari vreme
oko polovine sankcije pokazuje najpovoljnijim za realizaciju programiranih
sadržaja i zadataka.
Pomenimo i to da se proces prihvatanja zatvorske kulture u američkoj literaturi
označava izrazom prizonizacija, koga autori iz drugih zemalja malo korist. Neki
ovaj proces označavaju kao zatvorsku socijalizaciju, a drugi jednostavno kao
adaptaciju osuđenih na zatvorske uslove života i rada. Mi smo se međutim,
opredelili za izraz integracija koji pored prilagođavanja na zatvorske procese i
odnose podrazumeva i aktivno učešće u njima. Istina, takva aktivnost će u početku
biti slaba i nedovoljna da bi vremenom i pod uticajem raznih potsticaja poprimila
na intenzitetu i kvalitetu.
Integracija mora biti permanentno podsticana kao aktivan odnos osuđenih prema
sadržajima i aktivnostima vaspitno-obrazovnog karaktera. Bez takve aktivnosti ni
najbolje poznavanje subjektivnih svojstava osuđenih i na njemu zasnovani
programi, ne mogu postići značajniji pomak u osposobljavanju osuđenih za
uspešan povratak u svet slobode. Kao što se opservacija ne sme shvatiti kao
vremenski omeđan postupak, niti program postupanja kao kruta šema, tako ni
integracija nije nešto statično i za sve vreme dato. Time i vaspitanje poprima
dinamičan karakter zajedničkog rada vaspitača i vaspitanika. Koliko će vaspitanici,
u našem slučaju osuđena lica, u tom pravcu aktivno učestvovati, zavisi od njihove
motivacije. Tako se motivacija pokazuje kao presudan element ukupne osnove
prevaspitanja osuđenih.
Otuda se pred ustanovama i njenim vaspitnim činiocima postavlja kao
nezaobilazan i trajan zadatak da podstiču, razvijaju, osmišljavaju i usmeravaju
motivisnost osuđenih za ulaganje napora na vlastitoj promeni. Ovaj zadatak postaje
tim značajniji kada se ima u vidu da osuđeni kao odrasli ljudi raspolažu životnim
iskustvom koje nije uvek pozitivnog karaktera i da su se kod njih neki životni
ciljevi "iskrivili", odnosno pogrešno usmerili.
Motivacija za učešće i napredovanje u vaspitno-obrazovnom radu svakog
pojedinca zavisi od raznih želja, interesa, ciljeva, potreba i sl. Svi ti pokretači
aktivnosti mogu biti aktuelnog i perspektivnog karaktera. Oni mogu imati različitu
podlogu, odnosno uporišta, od kojih ćemo pomenuti samo neke.
Značajno uporište motivacije može biti stanje i atmosfera u vaspitnoj grupi, radnim
i slobodno-vremenskim grupama kojima pojedinac pripada. Grupe koje karakteriše
visok stepen svrsishodnog i usklađenog delovanja motivišu i pojedince da u njemu
učestvuju. Podsticijalno deluju i povoljni uslovi života i rada ustanove kao celine i
posebno, povoljniji režim njenog funkcionisanja. Tamo gde se učešće i uspeh u
obavljanju pojedinih zadataka i vaspitno-obrazovnih aktivnosti uopšte realno
vrednuje i stimuliše, tamo i pojedinci u svom zalaganju vide šansu za sticanje
povoljnijeg statusa u kolektivu i korišćenje određenih pogodnosti.
Značajno je i kako je vaspitno-obrazovni rad organizovan, koliko je valjano
metodički koncipiran i vođen, sa koliko se umešnosti koriste metode uveravanja i
podsticanja i njihova sredstva. Istoj svrsi služi jasno isticanje ciljeva i zadataka i
koristi koje od toga mogu imati osuđena lica. Kod toga je važno da se isuviše ne
insistira na potrebi njihovog prevaspitanja, jer to može imati i suprotne efekte.
Stimulativno mogu delovati i porodične prilike i problemi koji su nastali odlaskom
osuđenog na izdržavanje krivične sankcije. Ovde osećanje krivice može biti
pokretač ulaganja napora kako bi se "kompenzirale" ili ublažile negativne
porodične posledice.
Dugoročno gledano, vanrednu motivacionu snagu ima mogućnost skraćenja
trajanja sankcije primenom uslovnog otpusta i pomilovanja, koje treba u najvećoj
meri vezivati za uspeh u procesu pozitivne promene ličnosti osuđenog. Od
posebnog i možda najvećeg značaja je motivisanost za radno i profesionalno
osposobljavanje osuđenog, kako bi po izlasku na slobodu imao sigurniji izvor
egzistencije za sebe i svoju porodicu. Pomenimo i to da svaki uspeh u bilo kojoj
oblasti vaspitnog delovanja jača poverenje osuđenog u vlastite snage i snažno
deluje na dalje ulaganje napora. Ovde ima pun smisao stara pedagoška maksima:
ništa bolje ne uspeva od samog uspeha.