W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Dvorska kamarila Marije Terezije

6.

W

BIJELA MASKA.

Zvijezde se smiju gradu nabujalom karnevalskim veseljem. Prozori dršću svjetlom, ulicama jure maske grudajući se snijegom, viču, hvataju se, komešaju, iz krčme cvile glazbe, oglašuju se pokvarene trube, iz palača prodiru zvuči menueta, četveroprežne kočije krče put kroz masu, lakaji na bokovima mašući traže prolaz. Straža pokušava zakrčiti put radoznalima što se guraju prema kočijama da izbliza vide otmjene krabulje. Masa grne prema radosti.

Iz tamnih visokih okvira žare se prozori, nad vežom crveno-zeleni lampioni kričavim svjetlom pozivaju karnevalsku djecu u plesnu dvoranu. Sve nalikuje ogromnoj kutiji gusto naslaganoj šarenim lutkama. Nad bijelim glavama s crnim krinkama leži magla dima od prašine gorućih svijeća, vruć zrak napojen je zadahom tjelesa, parfema, znoja, daha. Glazba, smijeh, vika, sudaraju se u zaglušnoj buci.

Sve gušća biva maskirana masa, sve manja dvorana. Sve boje, smjesa svih krabuljnih tipova, sve vrste svile, baršuna, sve priproste tkanine gužvaju se bez ustručavanja. Šarena masa kipi poput kropa u kotlu. Dvije maske stisle se iza stupa i jedva odbijaju val ljudi što nasrće. Debeo, visok muškarac u kockastom odijelu klovna zaštićuje damu u zelenom dominu.

– Vilmo, idemo, moje je tijelo pust otisak bečkih laktova. – Šuti, Franci, još uvijek manje bole od caričinih ujeda. Kad smo se

pomiješali s tim svijetom, ustrajat ćemo do kraja. – Ako carica primijeti da smo nestali s dvorskog plesa? – Šuti, dolaze nove maske. Na ulazu u dvoranu oglase se papirnate trube. Svi se okrenu. Ude

neobično široka krinolina; iz nje se na kolcu diže glava žene. Ispod krinoline sa svih strana vire glave sa širokim crnim jezuitskim klobucima. Ljudi su na trenutak-dva zanijemili, a onda se čitava masa podijelila u dva dijela.

– Bravo! – vikne većina poprativši to pljeskom. – Skandal! – zgrozi se manjina. Nekoliko jakih ljudeskara pode u sredinu:

W

– Van kome nije pravo! Manjina utihne. Vilma u zelenom dominu stisne se k debelom caru u kostimu klovna:

– Ne boj se, Franci, to je samo njezina karikatura. – Idemo! Za koji čas ona će to doznati. I opet se ples prekida. Ulazi novo čudo. Četiri jaka momka nose na

leđima prijestolju sličan naslonjač. U njemu sjedi debeo muškarac u livreji, na glavi mu kruna, na zupcima su zabodene glave luka. Sa zvucima glazbe ori se skala grohotnog smijeha.

– Siromašni vrag! – dobacuju maske lukom okrunjenom lakaju. – Iz hlača ti viri suknja! – Bravo! "Der Zwiebelkonig"! Nitko se ne buni. Vilma se primakne svom zabezeknutom klovnu. – Čuješ li, Franci? "Lakaj na prijestolju" polučio je jednodušnu

ovaciju! – To je glupost! – okosi se on glasno. Neki crveni otrcani klovn upadne: – To nije glupost, gospodine, to je rugalica Lotarinžaninu na dvoru! – Hvala, dragi kolega, na ljubaznoj informaciji, nisam znao. Bravo,

bravo! – i zaplješće. Vilma se svija od smijeha. Glazba zaglušuje buku, maske se mijese, vrućina, buka, vika

omamljuje sve. Na otvorena vrata upadne s ulice s urnebesnom bukom vesela

družina. Znatiželja vuče maske k izlazu, ledeni zrak ulazi u vrelu dvoranu. Vilma i njen pratilac utiru sebi put da što prije uteknu u dvor. Vani se komeša svjetina. Ulicom prolazi povorka. Prati je urlik ironična smijeha.

Cestom stupa jezuitska pojava u crnoj halji, u ruci joj uzde, pred sobom tjera desetak majmuna. Na glavi im bijele vlasulje, u desnoj ruci crni štapovi s modrim resama – znak dvorjaničke službe.

Majmuni stupaju, jezuit ih goni, svjetina se smije. Neki kvartet zapjeva: "Ide majmuna gomila. Svi ih znate – to je kamarila. Kamarila – koja para nema..."

W

Jedni prihvate refren na poznatu rugalicu, drugi se smiju. Svi plješću. Dva zakrabuljena muškarca stisnu se o zid.

– Plješćite, Rosenberg – šapne mu Josip – smatrat će nas redarstvenim uhodama. – I stane pljeskati. – Udarite o dlanove, pod krinkom možemo jednom i mi reći istinu...

– Molim, molim vas, idemo odavde, evo, ide straža! – Ipak bi bilo kukavno da bježimo pred njom. Obojica ostanu prislonjeni uza zid. Redari se sjure medu svjetinu, potrče za majmunima i opkole ih.

Majmuni skaču, redari ih gone. – Majmuni tjeraju majmune – čuje se glas iz svjetine. Hihot se prolije ulicom, padaju povici, primjedbe, redari viču, tjeraju

maske; val svjetine giba se naprijed i natrag. Ulicom juri bijela maska na konju; viteška odora od bijele svile leprša

zrakom. Čovjek maše bičem i stiže pred stražu. Ona uzmakne pred konjem, a bijela maska zviždi bičem. Svjetina se veseli. – Bravo!

– Hura! Majmuni naprijed. Majmunska se četa razleti medu publiku, nekoliko žena vrisne od

straha pred njihovim gubicama. – Bravo, bijela masko! – Nema policije! Majmuni naprijed! – viče dječak držeći se na stupu

ulične svjetiljke. Ljudi odgovaraju smijehom. Bijeli se jahač isprsi. – Ne smijte se, ljudi! Majmuni nisu šala, majmuni lupaju ljudske glave

kao orahe; majmuni kradu, proždrljivi su, pamet im je u trbuhu, a ipak zapovijedaju, majmune treba vezati o lanac i tući!

– Bravo! Bravo! – Pravo govori! – Tko si ti? Jezik ti je jednako oštar kao i bič. – Budala sam koja nije htjela postati majmunom sijamske carice! Mala zabuna. Pod krinkama se zapanjila lica nad tolikom smjelošću.

Rekao je carica – riječ sijamska nije im bila poznata. – Tko si, bijela masko? – upita netko. – Ja sam bič! – odgovori i zvizne zrakom, a svjetina nagrne sve bliže

k bijelom jahaču s krinkom. – Taj ne zbija karnevalske šale – šapne Josip Rosenbergu. – Neće dobro svršiti. Eno, dolazi patrola. Idemo!

W

– Ostajem ovdje... Jureća četa raštrka svjetinu s ceste. Sve se stislo k zidovima kuća.

Vojnici opkole bijelu masku. Padaju pošalice i čarkanje. Četovođa siđe s konja.

– Tornjaj se s puta – obraća se bijeloj maski. – Ni na sudnjem danu neću da se bilo kome sklanjam s puta! – Ha-ha! Hura, bijela masko! – viče publika. Odvažnost je osvaja. – Siđite dolje! Pravite strku! On podbode konja, ovaj se ustoboči, zavrti, pojuri natrag, okrene i u

brzom skoku preskoči preko glave četovođe, kao preko patuljka. Veselje i divljenje pretvori se u divlju ovaciju bijeloj maski. Ovakve

vratolomije ljudi još nisu vidjeli. Svjetina sve uzima za šalu, ali četovođa je posramljen i uvrijeđen. Bjesni.

– Nisam vas preskočio ja nego moj konj! – dobaci mu maska. Konj se pod bijelom maskom propinje, udara nogama svakoga tko mu

se približi. – Vojnički konji boje se kopita bijesnog vranca i uzmiču – a bijela maska sjedi na njemu i kao da ga namjerno podbada, konj se zalijeće u patrolu. Razigrana svjetina hihoće:

– Ne boji se vranac patrole! – Rastumačite mu daje to patrola! – Halt! – vikne četovođa. – Ne respektira komandu! – Naprijed, vojaci, tko mu je ravan. – Marš! Smjesta kući! – viče četovođa. – Mi ili konj? – upita šegrt s ulične svjetiljke, a raspojasani smijeh

provali iz veselih Bečana u karnevalskoj nedjeljnoj noći. Više nego najoštrija demonstracija raspalio je taj smijeh mladog vojnika, i povrijeđen on zagrmi vojnicima:

– Palite! Josip se trgne, jurne naprijed i poviče dižući ruke uvis. – Ne pucajte! – Kuš! – vikne četovođa raspaljen. Prestravljeni Rosenberg nade se otkinut od Josipa. Bijela maska viče:

– Sklonite se, karnevalska djeco! Prasnuše puške. Vrisak žena, krik muškaraca, svjetina nasrne u veže

kao bujica s prelomljenog nasipa.

W

Josip u gužvi osjeti teški udarac po glavi i klone. Bijela maska leži ispružena na crnom konju.

– Pogođen je! S prozora gledaju ljudi, u krčmama i palačama zanijemila muzika.

Svjetina viče, žene zapomažu, karnevalsko veselje premetnulo se u strah, bijes i kletve.

Bijela maska leži potrbuške na konju. Zabrinutih očiju ljudi su se zagledali u njegovu bjelinu.

Konj mu poskakuje. Vojnici se približavaju jahaču. Bez daha pilje ljudi. Tada bijeli jahač tresne o kordon, gurne konja s vojnikom i jurne ulicom kao bijela strijela.

Jahač je namjerno polegao na konja da bi tijelo zaštitio od taneta kojih zapravo nije ni bilo; vojnici su pucali u zrak da poplaše ljude. Stotine poklika razgaljene radosti odjekuju za bijelom maskom koju nitko ne pozna. Svi se raduju njezinu sretnom bijegu.

– Za njim! – vikne četovođa. Snijeg zaškripi pod konjskim kopitama. Ljudi istrče na sredinu ceste,

smijeh utihne. Iz žamora nasrću zabrinuta pitanja: – Hoću li ga uhvatiti? – Mnogo ih je, a on je sam. – Da ih je još stotinu, on će ih preletjeti kao bljesak oblaka. – Samo ako mu konj ne sustane... – Vražja živina, služi mu kao vilenjak đavlu! – Preskočio je vojnika kao mačka psa... – Tko zna otkuda je? – Bio tko mu drago – junačina je! – Čitav mu Beč nije vidio premca. – Dao Bog da utekne! – Sveti Ilija krčio mu putove! Polagano razlijeva se masa ulicama pronoseći glasine o bijeloj maski

na crnom konju. Ostale su samo grupe muškaraca na koje je vratolomija okrinkanog jahača ostavila dubok dojam. Oni potanko raspravljaju o svakoj njegovoj kretnji.

Iza dvorskih rasvijetljenih prozora, u dvorani venecijanskih zrcala, otmjeni parovi igraju menuet. Carica sjedi u dvorani goblena, uz karte.

W

Knezovi Auersperg, Liechtenstein i bogati Trautson hazardiraju gubeći velike svote.

– Moja gospodo, ako nastavim, opremit ćete svojim mošnjama čitavu moju vojsku – reče ona, digne se i pode u njihovoj pratnji u plesnu dvoranu. Ugledala je grofa Kocha kako živo razgovara s njenim tajnikom barunom Nemyjem.

– Vi ste uzrujani? Što se dogodilo? – Veličanstvo, ništa važno. U reduti zbijaju šale! – Karneval je zato da ljudi istovare svu svoju glupost, koja bi inače

čitavu godinu tištila njihov mozak. Očito se opet zabavljaju na moj račun?

– Veličanstvo! Bečani obožavaju vaše veličanstvo! – Na svakom karnevalu ilustriraju svoju ljubav karikaturama. Koch je bio sretan da je francuski poslanik prekinuo caricu. Josipov tajnik Hatzfeld uzrujano je tražio pogledom među gostima, a

onda se opet povukao i potrčao u drugi kat. Rosenberg je čekao u predsoblju.

– Nema ga dolje – reče mladi tajnik. Rosenberg klone na divan. – Ako mu se što dogodi, neće mi preostati drugo nego da napišem

oporuku. U gužvi je nestao. Uzalud sam ga tražio. – Trebalo je da ga udaljite od gužve. – Suvišne riječi! Jedva je dočekao karneval da se može nesmetano

kretati među ljudima. On bi čitave dane plandovao po gradu i okolici. Gdje ima više skitnica, tu mu je milije. Najviše voli sjesti u krčmu i slušati što svijet govori. To je njegova bolest. To će zlo svršiti. Ne postoji ništa čime bih ga odvratio od tih izleta. Ja sam izvan sebe.

– Što da radimo? – Idem k sestri. Ako nije tamo, ja sam izgubljen. Dajte mi moj

domino. Neću da me dolje vide i pitaju za njega. Rosenberg ostavi dvor, pode pješke bučnim ulicama i skrene u palaču

svoje sestre. Rasvijetljeni prozori vratili su mu nadu da će naći Josipa. Potrčao je uza stepenice i ušao u salon. U naslonjaču sjedio je Josip. Barunica Rosenberg stavila mu je oblog na glavu.

– Veličanstvo – prestrašeno će Rosenberg – što se dogodilo? Nestali ste mi s vida.

W

– Nije ni čudo. Bilo je vrlo veselo. I mene je dopao mrvičak – i pokaže na glavu.

– Kako vam je? – Vrlo loše! Moja je lubanja za vladara pretvrda, a za podanika

premekana! – Molio sam vas da se maknete odande. – Dobro da vas nisam poslušao. Tko hoće vladati, mora okusiti

podaničke radosti kundaka. To je poučno. Jeste li što čuli o bijeloj maski? Jesu li ga uhvatili?

– Ne znam ništa! – Bilo bi mi žao! Čovjek mi se sviđa. Ima odvažnosti i duha. – Nadam se, veličanstvo, da je ovo vaš posljednji izlet na ulicu. – Tek sam počeo. Karneval mi je dokazao da nas Bečani proziru kroz

dvorske zidine, i da su u svom gledanju sasvim ugodni! – Ali nezgoda koju ste doživjeli sprečava vaše veličanstvo da ide u

Johanneshof! – To je svakako loša posljedica moje karnevalske smotre. Pođite sami i odnesite grofici moju poruku. Dotle ću biti gost

ljubazne barunice. – Veličanstvo, danas je prekasno. Grofica već odavno spava. Sutra je

zgodnije. – Možda imate pravo. – Veličanstvo, ako ne kanite obustaviti svoje opasne izlete, moram se

zahvaliti na časti i sreći da vas pratim. Ne mogu podnijeti strah i odgovornost.

– Dvije stvari treba da si izbijete iz glave: da ostavite svoje mjesto i da me spriječite u izletima.

Rosenberg je bespomoćno šutio. S ulice dopre do njih smijeh pustopašnih veseljaka. – Sve je veselo, a ona tamo čami sama – uzdahne Josip sjetno. –

Sutra se ovo mora riješiti, ako prihvati moj prijedlog. – Uvjeren sam da će prihvatiti. – Jeste li se pobrinuli za sve udobnosti u novom dvorcu? – Moja je sestra u tom majstorica. – To me umiruje. Nakon kratke šutnje najednom reče Rosenberg:

W

– Šteta da grofica nije – princeza! – Onda ne bi posjedovala moju dušu i srce, zar ne? Zato ste to rekli? – Ne, veličanstvo. Zato što bi u slučaju... da... – Izrecite odvažno: u slučaju da me ona odlikuje i prihvati moju ruku

i srce... Rosenberg porumeni osjećajući carevo nezadovoljstvo naglašenom

željom da se Nera rodila princezom. – Ne pletite, Rosenberg, sa mnom se govori otvoreno i iskreno. – Odabirem ono prvo: kada bi se prestolonasljednik vjenčao

groficom, našli bi se vlada i dvor u jednoj fronti, ne protiv vas – nego protiv nje. Zato je šteta što nije princeza. Trebalo bi misliti o tome.

– Tako valja govoriti. A sada čujte mene: vi se bojite da ni sam razmislio? Da idem slijepo? Istina je. Razmišljao nisam.

Nemam što da razmišljam. Da sam se rodio princem, to je slučaj, igra prirode. A mogao sam se roditi u postolarskoj ra dionici. Ako je priroda htjela da me pošalje na svijet u carskom dvoru, to je njezina tajna, njezin problem – ali ne moj.

Za mene je sada važno da sam tu i da iskoristim što mi život pruža lijepo, dobro i pošteno. Prema drugim nameće mi pri roda dužnosti, prema sebi samom pravo da svojim životom upravljam onako kako ću moći lakše izvršavati dužnosti. Pri roda mije dovela u susret savršenu ženu. Tko je ona po rodu, to je svejedno.

– Ali tako ne misle dvor i vlada. – To je opet njihova, a nipošto moja briga. – Progonit će groficu, više nego što je progone sada. – Kako vidite, j a j e štitim – koliko mi ona sama dopušta. Bude li

mojom ženom, moje će pravo biti potpuno. Danas ja u vladavini i na vlasti ne značim ništa – vučem se svojim putem kao jesenja magla, ali ipak svoju ženu bih branio protiv svih i svakoga, kao potpun muž. Budite mirni. U tom bih sretnom slučaju znao i ja udariti po stolu i svima otkresati – svoj basta!

– U to ne sumnjam! Tek sam mislio da bi tu trebalo riješiti neka pitanja...

– Ima samo jedno neriješeno pitanje: što misli ona?! – Onda su potpuno riješena sva pitanja...

W

Josipove oči zahvate Rosenbergovo lice što je odavalo duboko uvjerenje.

– Tko vam to veli, Rosenberg? – Moje iskustvo. Zagledao sam se u dubinu grofičinih osjećaja prema

vama. – Vi?... Zašto ih ja ne opažam? – Jer gledate sa strepnjom duše koja sav svijet promatra kroz sivu

maglu pesimizma. A onda – grofica još danas ne zna da je udovica. – Strepim pred tim časom. I nemam odvažnosti da joj priopćim. Ali

kad je odvedem iz Beča, bit će uvijek s nama i lakše će preboljeti. – Vaše veličanstvo, ona će pošteno i dostojno pokopati uspomenu

svog muža, jer je krijeposna i poštena duša. Među tim, neću više tajiti... – Što? – napeto će Josip. – Ono što sam doživio s groficom u Johanneshofu. Josip skine oblog s glave i okrene se k svom pouzdaniku. – Recite mi točno, sve po redu. – Kad smo posljednji puta posjetili groficu, bila je velika mećava, i ja

sam vašem veličanstvu predlagao da prenoćimo na dvoru. Nije mi izbjeglo da grofica nijednom riječju nije poduprla moje nastojanje. Nakon večere ona se oprostila i otišla u prvi kat. Vi ste, međutim, iznenada izjavili da ćete poći u Beč i odvezli ste se s Oskarom mojoj sestri.

– Da, pa onda? – Po vašoj želji ostao sam na dvoru da sutradan iskušam jahaćeg

konja za groficu. Ujutro sam izvršio vaš nalog i najavio se grofici. Bila je vrlo mrka i zamišljena.

– Zbog čega? – Ja sam je to isto pitao, na što mi ona odgovori: – Prestrašila sam se.

Oko pola noći netko je kucao na moja vrata. Kasnije sam se dosjetila da je možda njegovo veličanstvo poslalo po mene. – Prestolonasljednik je odmah poslije večere otišao u Beč – odgovorim. I tada se njezino lice neobično razvedrilo.

Vidio sam da je upravo sretna što vi niste bili te noći na dvoru – a onda se ispostavilo da je to kucala gospoda Rozalija. Prije nego sam otišao, grofica mije pokazala Voltairea što ste joj donijeli da čita, pokazivala mije vaše bilješke i naglašavala kako je po ovim bilješkama

W

upoznala čitavo vaše mišljenje, zavirila u vašu dušu. Na oproštaju me molila da pazim na vas kad izlazite incognito, jer se boji jezuitskih zasjeda.

– Naslućujem što zaključujete iz svega toga. – Ponajprije to, da se grofica s više strana nečega boji. Ono kucanje,

strah, pa radost... – Razumije, razumijem – odgovori Josip žalosnim glasom. – Vi ste joj rekli da ste gori nego što ona misli, a to je bila pogreška i

otuda njezin strah koji sam već prije zamjećivao. – Koliko mi to zadaje boli... – Kad je vaše veličanstvo sa sobom nacistu, potrebno je da grofica

sazna vaše najpoštenije namjere. Stoga joj morate razotkriti smaknuće njezina muža. Kad tu zapreku oborite, ra zabrat ćete njezine duboke osjećaje prema vama.

– Polako, polako, nije dobro odviše se nadati. – Ja sam miran promatrač i stekao sam uvjerenje da grofica svoje

osjećaje skriva zbog nekog straha – ili sama nije svjesna svoje ljubavi... – Prema kome? – Prema vašem veličanstvu. – Zašto mi tek danas otkrivate svoja opažanja o grofici? – Jer sam tek danas čuo od vašeg veličanstva čvrstu odluku da

groficu zaprosite, prema tome, svojim otkrićem nisam nimalo utjecao na vašu odluku. A opet, rado bih vaše veličanstvo vidio sretnim...

– Mnogo, vrlo ste mi mnogo rekli, prijatelju moj. Preveli kom mi nadom hranite srce...

– Naprotiv, još uvijek nisam rekao sve. Ima još jedna novost za vas. Melankoličnom Josipovom dušom zatitra neizvjesna sreća. – Ona

mije rekla... – Ne tako brzo, u turobnom životu nisam se privikao rado stima. Kad

dugo živiš u mraku, sunčano svjetlo zaboli. – Opraštajući se s groficom, ona mi je svijetlim očima rekla: barune,

ja bih voljela da s prestolonasljednikom što ćešće svratite ovamo... – Rekla je što češće? – Da, i nastavila: ako mu nije dosadno društvo nesretne prognanice. – O Bože, ona je meni dosadna!...

W

– Konačno je završila: vjerujte, njegov dolazak svijetli je tračak u mojoj samoći. U njegovu društvu osjećam da nisam suvišna na svijetu...

Drhtanje u prsima nije mu dopustilo da odmah odgovori. Gledao je preda se, kao u nenadano otkriće. "Ona želi da dođem, ona želi..."

– Zašto mi to niste odmah rekli? – Veličanstvo, nisam htio da se ovom porukom osjetim su krivcem

vaših odluka. Sada kad ih znam, savjest mi je mirna. Naslonio je glavu na naslonjač i zagledao se u kamin. – Moja mračna, mrtva duša njoj je svijetli tračak... Kako to zvuči

lijepo i kako nevjerojatno... Paradoks! – Menije sve jasno. Nakon svoga muža, grofica mora ljubiti samo vas:

u njemu je ljubila viteštvo, u vama duševnost. – Svaka vaša riječ pada mi na srce kao tračak sunca. Ušutjeli su. Josipove oči zasvjetlucale su mirnim toplim sjajem. – Srce je čudne prirode. U boli učini te mrkim starim filozofom; u

sreći, djetetom! Kako to godi!... Plamen u kaminu veselo svjetluca. Josipove se oči sklope. U mislima

ugleda Neru kraj kamina, u ruci joj Voltaire, usta joj se smiješe, a bijele ruke listaju stranicu po stranicu. On sluša šuštanje papira i pucketanje plamena. Gleda je jasno i živo, u grudima dižu se plahi kliktaji probuđene nade, a čitavim bićem prostruji jedno jedino pitanje: "O, prirodo božanska, zar si mi uistinu odredila za život taj veličanstveni dar?"...

Karnevalska se buka na ulicama stišava, svjetla gasnu, ludorijama izmoreni grad sprema se da usne.

Rosenberg iziđe iz odaja u kojima se mladi car odmarao uvijek nakon lutanja gradom i okolicom.

Barunica Rosenberg, udovica u tridesetoj godini, diskretna pouzdanica svoga brata i njegova gospodara, čekala je u svom budoaru.

– Je li usnuo? – upita brata. – Nije. Jako ga boli glava. Bojim se da je udarac kundaka ostavio

težih posljedica. Zabranio mi je da pozovem liječnika. – Brate, nastradat će on, a nastradat ćeš i ti. Ludi je užitak lutati

ulicama grada i miješati se s ljudima. – Nije to njemu samo užitak. Studira ljude. – I udarce kundakom.

W

– Postoji još veća opasnost. Ako njegove izlete nanjuše jezuiti, završit će na ulici. Ubit će ga u masi svjetine.

– Zašto mu to ne kažeš? – Iscrpio sam rječnik upozorenja. Tvrdoglav je kao i njegova mati. – Strašno je to. Čitavog karnevala moram strepiti da ga jedne večeri

ne donesu mrtva! – Posljednja mije nada grofica Vojkffy. Ona će sigurno rado prihvatiti

njegovu ponudu da ostavi Johanneshof. A onda se on neće maknuti od nje.

– To bi bila prava sreća za sve nas. Lakaj najavi vratara koji njegovoj preuzvišenosti želi priopćiti nešto

povjerljivo. Dvorski meštar pozove vratara u baruničin budoar. Visok mršav čovjek u otmjenoj uniformi, opšivenoj bijelim gajtanima,

stane ponizno kraj vrata. – Govori pred barunicom. Što je nova? – upita Rosenberg. – Vaša preuzvišenosti, molim ponizno, oprostite mi što vas tako

kasno smetam. Netko je tražio vašu preuzvisenost. – Tko? – Molim ponizno, neka bijela maska. – Bijela maska? Visok, snažan čovjek u bijeloj pelerini i pernatom

klobuku? – Na službu, upravo je tako izgledao. Barun značajno pogleda sestru i nastavi: – A što je rekla maska? – Neka najavim vašoj preuzvišenosti jednog prijatelja zbog važne

stvari. – A što si mu odgovorio? – Molim ponizno, odgovorio sam da vaša preuzvišenost ni je u palači.

Bilo je to onda kad je vaša preuzvišenost izašla maskirana s njegovom preuzvišenosti grofom Falkensteinom.

– Je li taj čovjek otišao? – Molim ponizno, nije otišao, nego je rekao: "Ne bojte se, njegova

preuzvišenost dobro me poznaje. Imam važne vijesti za njegovo veličanstvo prestolonasljednika."

– To je rekao doslovce?

W

– Molim ponizno, jest doslovce. – Što si mu odgovorio? – Upita barun znatiželjno. – Molim ponizno, rekao sam: njegovo veličanstvo i visočanstvo, i

njegova preuzvišenost stanuju u dvoru, a ne u ovoj palači. Ako ste znanac njihovih preuzvišenosti, idite u dvor.

– Vrlo dobro. A što je bilo dalje? – Molim ponizno, bijela maska je upitala: dakle, njegovo visočanstvo

prestolonasljednik nalazi se u dvoru. – Ja sam odgovorio: gdje bi se drugdje nalazio nego u dvoru. Tamo je

njegov uzvišeni dom. – Vrlo dobro. Ako bi ponovno došao taj čovjek, ili bilo tko drugi,

uvijek tako odgovori. Grofu Falkensteinu ne smiješ ni ga najaviti. Ako sam ja kod kuće i tkogod dođe, odmah me pozovi.

– Na službu, preuzvišenosti. – Vratar se pokloni i zatvori za sobom vrata.

Barun uzrujano počne šetati po sobi. – Što je? – zabrinuto ga upita sestra. – Ono što sam slutio. Bijela maska zna da prestolonasljednik dolazi u

ovu palaču, a to je do sada bila samo naša tajna. Tu se krije opasnost koju sam slutio. Jezuiti su nam za petama.

Barunica zalomi rukama. – Bijela maska nešto smjera. Budimo oprezni. Prestolonasljednika ne

puštajte s oka, a sutra ću se pričiniti bolesnim da ne moram ići grofici. Ona ne smije ništa znati. Poslat ću Oskara u gradski magistrat, možda su bijelog jahača uhvatili, a onda ću sam k njemu na razgovor.

Sutradan je Rosenberg hinio bolove u želucu i ostao u palači, uzalud čekajući da štogod sazna o bijeloj maski. Niti su o njoj štogod znali u magistratu, niti se ponovno pojavio kod vratara.

Ne sluteći ništa o tajnama svog meštra, prestolonasljednik je mirno sjedio u njegovu salonu, čitao svoje miljenike filozofe, razmišljao, bilježio i opet čitao. Ipak je Rosenberg zapazio na mladom gospodaru neki nemir i uzbuđenje, pa reče:

– Vaša mi rana zadaje brige. – Meni zadaje brige vaš želudac. Njemu se prohtjelo da se stavi nad

interese grofičine sigurnosti. Mene obuzimaju vrlo zle slutnje... – Još ću danas otići grofici.

W

– Bilo bi mi vrlo drago da vam se želudac za ovu ljubav prema meni ne oduži zlobom.

– Nadmudrit ću ga dozom lijeka. Rosenberg je shvatio da ne može dalje hiniti bolest, pa je odlučio da

nakon ručka ispuni Josipovu želju. Međutim, pozovu ga u prizemlje. Vratar mu najavi posjet. Zamalo Rosenberg

povede malog stasitog mladića u prvi kat i najavi ga Josipu. – Veličanstvo, stigao je šef našeg "tajnog kabineta". Stasit, prijatan mladić, u jednostavnom plemićkom odijelu pozdravi

vojnički. – Ne tako, Lasi – reče mu Josip – sada ste samo moj grof Koch, a

nipošto vojnik. Sjednite i lijepo kazujte što je na dvoru novo. – Veličanstvo, uspjelo mi je kupiti povjerenje jednog Kochova

pouzdanika za 500 dukata. – Dakle "povjerenje" i nije odviše skupa roba. A što vam je otkrio? – Grande je obećao onome tko pronađe trag grofici Vojkffy 500

dukata nagrade. Ja sam mu odmah isplatio nagradu. – Naravno, sada su se sva njuškala razletjela u lov za dukatima. – Da, veličanstvo, svi osim Bindera, on je moja mušterija. – Dakle, nastavite s njim svoje neplatonsko prijateljstvo i ja vite mi

svaku sitnicu. Prestolonasljednik pruži ruku mladom časniku: – Dobro radite, mladi prijatelju, vježbajte se za Kochovo mjesto. – Sretan sam samo u vojničkoj službi, ali vašem veličanstvu

pridonosim svaku žrtvu. – Onda ostanite u vojsci samo neko vrijeme, potrebna mije vaša

vjernost, Lasi. A sada, Rosenberg, iznajmite nam kočiju, idemo u Johanneshof.

– To ne mogu dopustiti... Vaša rana, pa onda mogućnost da vas tko vidi i ude u trag grofici...

– Ne trošite riječi, Rosenberg. Hoću da idem. Nije li karneval? Možemo po volji mijenjati svoja zvanja. Nabavite mi kakvu bijelu masku da je stavim zbog popularnosti za svoje buduće carsko zvanje.

Lasi i Rosenberg iziđu u predvorje živo raspravljajući. – Nipošto ne smije uzjašiti, uzet ću kočiju.

W

– Ja ću vas pratiti – reče Lasi. – On se suviše izlaže opasnosti. Dan i noć strepim za njega, a ova bijela maska o kojoj ste mi govorili ne ide mi u glavu.

– Vratar ju je poslao u dvor. – Ako ima loših namjera, neće doći. To je jasno. Obojica odluče da će se dobro naoružati, kako bi u svakom slučaju

mogli obraniti svoga gospodara, kojemu su bili odani ne samo lično, nego su poštivali njegove nove moderne misli.

U četiri sata popodne spustio se rani zimski mrak na oblačno nebo. Iz dvorišta krenula je kočija. Sva trojica, maskirani i okrinkani, odvezli su se grofici Neri.

U SAMOTNOM DVORCU.

Navrh brežuljka samotne okolice, između visokih stabala svjetlucaju prozori malog dvorca.

Kočija se uspinje uzbrdo. Josipov je pogled upravljen u prozore prvoga kata. Njegove su misli i osjećaji vezani uz ono svjetlo.

Izišli su iz kočije i pozvonili. Vratar je pomno ispitivao i zavirivao kroz mali prozorčić u njihova lica i tek kad se uvjerio daje to doista "gospodin Huber", vlasnik dvora, otvori im vežu. Gospoda Rozalija pode im u susret.

– Što radi moja sestra? – upita Josip. – Njezina milost čita. Baš će se radovati što ste došli, pa još s tolikim

društvom! Mogu li priredit večeru? – Molim, ali me najprije najavite. Kad se ona uspela na prvi kat, Josip šapne Rosenbergu. – Pratite i promatrajte. Vaše su opaske važne. Pokucali su na vrata. Ona se odazove mekim glasom. Josip i Rosenberg udu. U prostranoj sobi, sa stijenama obloženim

tamnim drvom, namještenoj crnim kožnatim naslonjačima, visokim policama punim knjiga, uz okruglu svjetiljku sjedila je Nera. Njena svijetla haljina, baršunasta ljepota njenog lica, pepeljastosivi uvojci što su padali po mramornom vratu, bili su u jakom kontrastu s mirnom, hladnom sobom. Josipu se učinila kao svjetlom obasjana sunčana slika u

W

crnom okviru. I upravo zato što ju je našao u toj svojoj sobi, bio je radostan. Čarobne, lijepe, tamne oči uprla je u njega i Rosenberga.

– Kakva li ugodna iznenađenja – reče ona tiho. Josip joj priđe, pokloni se i poljubi joj ruku. – Osjećam da se moji filozofi bune što im sada kradem vaše misli –

reče on pogledavši knjige. – Mislim da će vam zahvaliti, odviše izrabljujem njihovo strpljenje. Ali

vi nosite dah karnevala u ovaj učenjački stan! – Samo kao paravan – reče Josip – pod krinkom smo nevidljivi i

usudimo se izreći ono čemu ne bismo našli riječi licem u lice. Trepavice njenih očiju malo su se spustile, kao da pokrivaju

uspomenu što ju je ovim riječima probudio, uspomenu na crnu masku u Bathyanyjevu perivoju.

– Ubrajate li u to i kundakovu abecedu? – nasmije se Rosenberg. – Grofice, upitajte njegovo veličanstvo, kako izgleda pečat istine što su mu ga dali na ulici.

– Što-o? – začudi se Nera. – Optužujem prestolonasljednika da ne sluša vaše poruke. Ranjen je u glavu. Rosenberg joj ispriča događaj na ulici, na što ona prekori mladog

cara. – Vi upravo želite silom ucviliti sve svoje prijatelje? – Ne vjerujem – reče on sjetno – da bih baš sve koje smatram

prijateljima uistinu ucvilio. – Nije dobro odviše se družiti s filozofima – odgovori ona pogledavši

pred sobom knjige – u njihovu se društvu mnogo razmišlja i – malo vjeruje!

Taj ga usklik trgne, pa je nesigurno zapita: – Odakle vašoj uvijek sunčanoj duši takvo iskustvo? Njena meka ruka prozirne puti, tankih prstiju, spusti se na crne

filozofske knjige, što su ležale pred njom na stolu. "Blago njemu kad ga ova ruka pomiluje", pomisli Rosenberg.

– Vidite, odatle – odgovori Nera. – Filozofi su me zavukli u mnogi nepoznati mračni kut, a kad sam izišla na sunce, nije mi više bilo tako svijetlo i blistavo kao prije...

W

– Eto, slutnje su se moje obistinile: moji filozofi bili su opasno društvo vašoj sunčanoj duši.

– Možda... – Dopustite da to popravim. – Da iz uzmete? Prekasno je, ja ih volim. Nije odmah našao riječi da odgovori, a pogled mu se natopljen

dubokom odanošću, zaustavio na njezinim očima. – Dopuštate li da filozofima ja otmem – vas? – Oni se neće ljutiti. – A vi? – Vaši posjeti utjelovljuju dva bića: filozofa koji te uči i prijatelja koji

te štiti – dakle, mogu li se ljutiti? Rosenberg je htio da se povuče ali Josip osjeti da bi to bilo netaktično

i povuče ga u razgovor. – Naslućujem neki važan preokret. – Jest, želim vam pružiti ljepše i sigurnije zaklonište, s mnogo više

slobode. Jeste li zadovoljni? – Kako da zarobljenica ne bude zadovoljna. Odviše je to. Zar da vam i nadalje budem brigom i smetnjom? Šutio je, a njegov joj je pogled govorio: "Zar ti ne vidiš kolika je

sreća brinuti se za tebe?" Zatim nastavi: – Nemam smjelosti govoriti ono što u ovom času mislim i osjećam, ali

zaboravljate, grofice, ja ne činim vama nikakvih usluga, ja tek iskupljujem velik svoj dug: vi ste se čitavi založili za moj jadni život.

– Koji će milijune osloboditi jada! – reče ona oduševljeno. – Tko zna – uzdahne on – pustimo budućnost budućnosti. Sada je moja dužnost da vas povedem ujedan dvor u Koruškoj. Ovdje

ste nesigurni. – Vi ste mi rekli da će se carica umiriti. – Ukoliko bi se ona i umirila, jezuiti se brinu da njezinu mi lost prema

vama podjare. – To je razumljivo. – Danas sam saznao da vas budno traže i nastoje caricu na govoriti da

obnovi vaš proces. – Onda sam izgubljena.

W

– Jednom sam vam rekao: ako vas ne može zaštititi caričin sin, zaštitit će vas – čovjek. Barun Rosenberg ima u Koruškoj velik dvor, sa dva golema krila. Uređen je tako da ćete imati sve udobnosti na koje ste navikli. Čitavo veliko krilo stavlja vam barun na raspolaganje, a uz to imat ćete ondje više slobode – daleko od jezuitskih očiju – živjet ćete kao mlada barunova sestra.

– To je vrlo lijepo. – Pristajete? – Pristajem vrlo rado i hvala vam na brizi. – Obratno, ja vama zahvaljujem što mi dopuštate da skinem s duše

strah da vas ovdje ne pronađu. Mi ćemo uvijek bi ti sretni kad nam budete dopustili da vas pratimo u šetnju i na izlete, ili da vam prikratimo vrijeme čavrljanjem.

– Bit će vam predaleko iz Beča dolaziti onamo. – Mi ćemo tamo ostati s vama u drugom krilu dvora. Ne bih mogao

podnijeti da vas ostavimo samu. To bi bila samo polovična zaštita. Spustila je pogled. Njemu se učinilo da joj je bijelim čelom proletjela

mračna sjena. – Mi vas nećemo smetati. Naša je dužnost da vas čuvamo, jer

spremaju veliku potjeru za vama. Ako zaželite društvo, vi ćete nas pozvati, a mi ćemo vršiti svoju dužnost.

– Kako će dugo trajati ta strašna neizvjesnost? – Pouzdajte se u mene. Pokušat ću caricu nagovoriti da vaš proces ne

dira, da ga zauvijek uništi. Kad uhvatim zgodnu pri liku. Sada je još odviše svježe. Zamolio sam grofa Meška da mi dovede svoje prijatelje, koji će posvjedočiti da se u Grandeu krije zloglasni Anzelmo. Kad njega maknemo, nestat će glavnog huškača protiv vas.

– Veličanstvo, vi ste mi obećali da ćete saznati što se dogodilo s mojim mužem?

Ovo mu je pitanje nekoliko časaka oduzelo snage. – Čini se kao da mi nešto tajite? Rosenberg upadne: – Vaša milosti, njegovo je veličanstvo pokušalo mimo carice saznati

istinu. Za nekoliko dana sve ćemo vam priopćiti. Josipove lijepe bistre oči odražavale su melankoliju. Turobni pogled

upro je u kamin i šutio. Riječ je preuzeo njegov dvorski meštar.

W

– Kad stignemo u Tereziendorf – tamo se nalazi moj dvorac – sigurno ćemo dobiti glas o vašem mužu. Odlučili smo, ako se slažete, da u srijedu dođemo po vas.

– Kako god odredite. – Smijemo li s vama večerati? – upita Josip. – Vi ste odviše čedan kućedomaćin – odgovori ona sa smiješkom. –

Veselit će me. U blagovaonici su večerali svi zajedno. Tu je razgovor bio veseliji.

Posluživala ih je gospoda Rozalija. – Kako vas zabavlja moja kućanica? – upita Josip Neru kad je

Rozalija izašla. – Vrlo je zanimljiva. Žena ima zdravo opažanje i tragičnu prošlost.

Rado je slušam. Ipak su šale gospodina baruna Rosenberga zabavnije. – Nastojat ću ponijeti u Korušku sve najbolje što pronađem. Vaša milost ne smije toliko čitati i razmišljati. – Možda nemate krivo. Poslije večere Nera ustane i stane se opraštati. Pruživši Josipu ruku,

reče mu toplo gledajući ga u oči: – Obećajte mi da nećete izlaziti na ulicu, niti se izlagati opasnosti. Njezina želja izrečena s toliko osjećaja, razvedri mu lice i on

odgovori: – Dakle u srijedu podvečer? – upita Josip Neru. – Dobro, u srijedu – odvrati ona i pode k vratima. – Obećajem. Rosenberg ih otvori. Josip je stajao usred sobe i začaranim pogledom

motrio Neru. Lasi je sišao da priredi kočiju, a Rosenberg pristupi Josipu: – Veličanstvo, danas ste se uvjerili na svoje oči i uši koliko je

zabrinuta za vas. – A pitala je za njega! – Baš zato što se već počinje boriti sa svojim sklonostima prema

vama, hoće da zna za sudbinu muža. Niste li primijetili melankoliju u njezinim riječima, kad je govorila o filozofima, o razmišljanju i nevjerovanju? Sve je jasno: ona razmišlja i ne vjeruje daje vi ljubite s poštenim namjerama.

W

– Rekao sam joj, kad smo je doveli ovamo, da bih je učinio svojom ženom.

– Može li tome vjerovati krijeposna žena kad misli da joj je muž živ? Čim sazna da je udovica, sve će se izmijeniti. Sada ima pravo misliti da su vaše riječi samo plašt, pod kojim se skriva želja, da vam bude ljubavnica. Čim ste joj rekli da ćete i vi boraviti na dvoru u Koruškoj, ona je gotovo ugasnula, smrkla se. Eto, ona se boji zamke, gubi vjeru u vas, a svemu je tome krivo, što joj ne velite istinu o mužu.

Uto se pojavi gospoda Rozalija i pozove baruna Rosenberga. On iziđe.

Kad se zatim vratio, veselo se nasmiješi Josipu: – Grofica me pozvala i naredila mi da vas ne pustim s oka. "Ako još

njega izgubimo, barune, svemu je kraj!" reče ona. Veličanstvo, vi možete mirno čekati Korušku. Sudbina vašeg srca riješena je sretno!

Od ganuća nije mogao ništa odgovoriti tek potapša svog pouzdanika po ramenu.

Odvezli su se opet u Beč. Rosenbergovo razlaganje polako je smirivalo Josipovu sjetu i on je u mislima slušao njen topli glas, vidio čarobni njen pogled ispunjen zabrinutošću kad je tražila od njega obećanje, da se neće izlagati opasnosti. S tim je mislima stigao u Rosenbergovu palaču i legao na počinak.

KOMESARI ZA ĆUDOREĐE NA KARNEVALU.

Za utorak navečer zakazan je na dvoru maskirani ples. Josip i Rosenberg odlučili su da pod krinkom udu u dvor, da se ondje umiješaju medu maske i doznaju kakvo je raspoloženje prema Neri. Zato je Rosenberg pošao po naručene kostime starovječnih zvjezdoznanaca, u kojima ih nitko ne bi mogao prepoznati. Uzme crni domino i krinku i side u vežu palače. Tu ugleda vratara kako je turio glavu kroz prozorčić i s nekim se s ulice živo rječka. Priđe bliže, prisluhne i povuče vratara za kaput.

– Zaključaj ulaz na stepenište.

W

Vratar zaključa željezna vrata što su vodila na prvi kat, a zatim otvori vežu. Dva gospodina u zelenim odorama dvorskog tajnog kabineta, Binder i Blank, stajali su pred Rosenbergom s maskom na licu.

– Mi smo izaslanici komisije za ćudoređe – reče Binder. – Neka se vaše visosti smireno vrate – odgovori Rosenberg – u ovoj

je kući ćudorednost u potpunom sjaju svoje čistoće. – To valja dokazati. – Ovo je palača sestre dvorskog meštra. Barunica stanuje ovdje posve

sama. – Molimo, a što vi ovdje radite? – Ja sam baruničin stric. – Molimo, to valja dokazati dokumentima. Barun segne u džep i izvadi dva zlatna dukata. – Je li ovo dostatni dokument? Čas-dva bila su oba činovnika zbunjena. Borba između dukata i

dužnosti zrcalila im se na nosu. – Ako... ako se vaša milost obveze šutnjom... onda dokument vrijedi. – Ja uvijek šutim kad mi to ide u prilog. Binder uzme sjajne dukate i odmah pruži Blanku njegov dio. – Da, još jednu informaciju. Da li je u palači barun Rosenberg? – On je s prestolonasljednikom na putu. – A, tako, tako. Ne bi li nam izvoljeli reći kamo putuju? – To bi vam mogli reći samo oni. – Tako, tako... – Možda su potrebni još kakvi dokumenti? – A, ne, ne, hvala! Nalog je nalog. Najpokorniji sluga! Izišli su. – Slušaj – reče barun vrataru – službu i glavu stavljaš na kocku ako

ne izvršiš moje zapovijedi: nikoga ne puštaj u palaču niti iz palače, pa tražio to i sam grof Falkenstein...

– Preuzvišensoti, preponizno molim, prije ću se dati objesiti. Rosenberg je poznavao svog vratara i izišao na ulicu. Pokladno raspoloženje već je jenjavalo. Samo djeca, šegrti i drugi

veseljaci iskorištavali su pokladne večeri za svoje lakrdije. Idući po kostime, barun je prošao trgom i približio se "Crnom orlu". Pred gostionicom se sakupila velika masa ljudi. Grohotan smijeh dopirao je do

W

njega. Privuče ga znatiželja. Razabrao je da ureduje kraljičina komisija za ćudoređe, koja je najurila Bečane usred karnevala. Isprva su se ljutili, a kasnije se predali humoru – i čitav se grad natjecao kako bi je što više izrugao. Rosenberg se progurao u gomilu da vidi uredovanje. Muškarac u hlačama i košulji bijesno je psovao nerazumljivim jezikom, a pred njim su neki čudni izaslanici komisije za ćudoređe vukli damu u noćnoj košulji od čipaka. Ona se branila i drhtala.

– Mi smo muž i žena – vikao je gospodin u košulji, lošim njemačkim jezikom.

– Dokumente ovamo – tražio je komesar za ćudoređe. – Vjenčani list ovamo! – upadne šegrt iz grupe, a drugi vikne: – Bečanke, ušijte vjenčane listove u noćne košulje! Smijeh i neslani poklici zabavljali su mladež. Neki debeli građanin

stade savjetovati nezgrapna komesara. – Gospodine ćudoredni, nije ćudoredno voditi ženu na ulicu u noćnoj

košulji. – Stari konj misli daje ženska košulja – bunda! Smijeh se pronosio trgom. Rosenberg se progura bliže, uhvati starog

komesara za ruku i zaviče mu na uho: – Vi, glupane, zar ne vidite da je to španjolski poslanik. Izaslanici komisije se zbune, publika načas zanijemi, a onda mladići

iskale zlurado veselje: – Koch! Ćudoredni klipane! – Neka, neka, zašto visoku gospodu ne bi malo prozračili na snijegu. Stari komesar pustio je pred sobom gospodina i gospođu u hotel.

Rosenberg se razmahao i ljutio. Na ulici su ljudi pratili prizor primjedbama. Dok je jedan zaostali član

komisije uzalud nastojao da pobjegne, neki mu momak digne vlasulju s ćelave glave.

– Neka ćudoredna djevica iščupala mu kosu! U grupu se zaleti mladić u ženskoj košulji, s grdnom maskom stare

krezube babe i stane pred gologlava komesara: – Ja sam čista djevica, vaša milosti, ja nemam dragoga! Razigrani momci razdirali su se od smijeha. Iz jedne ulice izjuri bijela maska na konju. Svi se ogledaju. – Gle, bijela maska! To je on!

W

Rosenberg iz veže ugleda kako jahač medu ljude baci pregršt bijela papira i odjuri dalje. Momci su pokupili cedulje i ogledavali ih na svjetlu ulične svjetiljke. Ispod slike koja je prikazivala damu s krinkom u postelji, čitali su stihove već poznate bečke podrugljive pjesme komisiji za ćudoređe:

"Rezika, Rezika, Zašto si tako moralna?" Momci povedu ulicom mladića u ženskoj košulji s grdnom maskom,

pjevajući rugalicu. U "Crnom orlu" vratili su komesari gospođu i gospodina u njihove

sobe. Rosenberg je pratio gospodina i skinuo svoju masku. – Vaša preuzvišenost sigurno me poznaje. – Kako da ne, sto put hvala na intervenciji. Ovo je neviđen skandal.

Nekakvi komesari provalili su u moje sobe i odvukli mi ženu. Gospodine, to prevršuje sve pokladne budalaštine.

– Ne razumijem kako su smjeli tako postupiti prema vama? – Moja se palača nanovo ureduje, pa sam sa ženom htio prenoćiti u

hotelu. Naravno, nisam ponio sa sobom nikakvih dokumenata i nisu mi vjerovali da sam poslanik. Gostioničar me natjerao da se podvrgnem zapovijedi caričine komisije za ćudoređe – jer će inače on izgubiti hotel. Ne vjerujem daje to odredba njezina veličanstva.

– Ako jest, začetnik joj je prokleta crna jezuitska čeljad. Poslanik se zagleda u male Rosenbergove pronicave oči: – Moj predšasnik počeo je s vama razgovarati o toj stvari kod

pokojnog nadbiskupa. – Vaša preuzvišenost je u to upućena? – Dobio sam nalog od pokojnog poslanika da mu pribavim dokaze o

nekim zlodjelima jezuitskog reda u Španjolskoj. Ne biste li prekinute veze nastavili sa mnom.

– Vaša preuzvišenost i ne sluti koliko me usrećuje ta ponuda. – To bolje. Treba nam pomoć onoga, tko je upućen u vaše prilike.

Tajnik pokojnog predšasnika vodi istragu; on je uvjeren da mu gospodar nije umro od uboda otrovne muhe, kako su to konstatirali liječnici.

– Možda je ipak muha – s crnim klobukom. – To i ja mislim.

W

– Mi tražimo neku čaraparicu s Voćarskog trga. Ustanovili smo da je pokojni španjolski poslanik, zakleti dušmanin jezuita, umro pola sata nakon što mu je ona zakrpala čarapu;

isto tako umro je prijašnji nadbiskup – to je moje uvjerenje. Caraparica se poslije toga još samo jednom pojavila na trgu, a odonda

nema joj ni traga. To je vrlo sumnjivo. Rosenberg se udari po čelu sjetivši se izleta s Nerom i Josipom na trg,

kad je on primio tobožnji poziv Mimi, kćerke kovača lijesova. – Kakva li otkrića! – usklikne on. – Ovo je "otrovna muha" uzalud pokušavala zakrpati čarapu još jednoj ličnosti.

– Neprijatelju jezuita? – Otvorenom, i gorljivom i opasnom za jezuitsku budućnost. – Biste li se potrudili da se negdje neopaženo sastanemo? – Već sutra, ako želite. – Što prije, to bolje. Jedan drugome pruže desnicu, pa Rosenberg napusti hotel.

DVORJANIN CRNOG PRINCA.

Pred palačom kneza Auersperga stoji kočija. Muškarac u dugom crnom plastu što ga pokriva od krinke do poda sklonio se iza ugla i pazi na vežu.

Neka druga gospodska kočija stane u blizini. Mlad muškarac skoči dolje i krene prema palači. Crna krabulja pristupi mu i šapne:

– Njezina kneževska milost već je otišla u dvor i moli kneza daje odmah slijedi.

– Koga čeka njezina kočija? – Kneza, supruga njezine milosti. Molila je da se požurite za njom! Mladi se kavalir vrati kočiji. Crna krabulja povuče se k zidu. Začas iziđe lakaj noseći u ruci bundu, pokrivač za kočiju. Krabulja pristupi: – Recite kneginji, povjerljivo, daje knez Liechtenstein čeka u kočiji.

Ima nešto važno da joj priopći. – Na službu, vaša milosti.

W

Lakaj ode, a crna krabulja sjedne nasuprot pročelju u kočiji i uvuče se u kut.

Opet čeka. Za nekoliko časaka iziđe dama s krinkom, umotana u debeli ogrtač i naredi lakaju:

– Isporučite knezu da sam morala otići princezi Šarloti. Ne ka dođe ravno na dvor.

Uđe u kočiju i sjedne na pročelje. – Stoje to tako važno – zapita kad je kočija krenula. – Tele ostaje

tele! – Samo ne u ovom slučaju – odgovori krabulja. Preplašena, omjeri ona tamnu pojavu u kutu kočije: – Zbijaš li komediju, Fritz? – Kako da zbijam komediju kad sam toliko sretan što nisam –Fritz! Nagnula se k njemu ne vjerujući. Razgrnuvši njegov tamni dugi

ogrtač, zabijeli se u polumraku kočije svilena, zlatom izvezena bijela odora viteza srednjeg vijeka.

– Što je to? Tko ste vi? Smjesta siđite. – Sići iz ove kočije znači stupiti u grob! – Vi ste luđak ili doušnik mog muža? – Nebo će odgovoriti gromovima posred zime – toliku mi nepravdu

činite, lijepa kneginjo. – Kako ste smjeli sjesti u moju kočiju? – Nisam smio ali sam ipak učinio! Obožavalac sam vaše ljepote kojeg

vi niste htjeli zapaziti i eto, drskom sam varkom sjeo na mjesto sretnog kneza Liechtensteina!

– To bi mogao reći i razbojnik da me lakše orobi. – Da, ja sam razbojnik! Zašutjela je buljeći u njega. – Što kanite uzeti? – upitala je ona. Pustolovina je stane dražiti. – Ni novaca ni dragulja, takva smeća imam u izobilju! Neću vam uzeti

silom ni poljubac, jer je to dragocjeno blago tek kad je darovano. Ali otimam evo, nekoliko trenutaka sreće Fritzu Liechtensteinu!

Ispod krinke smiješile su se njene usne. – Vaša sreća neće dugo trajati jer ću doskora stići k cilju. – Vaša milost ide na dvorski "otvoreni" maskirani ples. – Kako ste vi u sve upućeni!

W

– Odlučio sam vašoj milosti otkriti svoju ljubav i dokazati je! – Sve ujedan mah? Previše obećavate! – Iskupit ću sve do sitnice, ali pružite mi priliku. Molim vašu milost,

povedite me na dvorski ples! – Savršeni luđak! Da vučem sa sobom mačka u vreći! – Taj će mačak u dvoru ugristi mačku koja je vašu predivnu milost

često ogrebla. – Gle, vi ste baš u sve upućeni. Tko ste vi? – Osvetnik vaše milosti. Drugi uživaju sreću da budu u vašoj blizini,

dopustite mi užitak da budem vaš zaštitnik i osvetitelj. – Dražesni ste, gospodine. Vaše ime? – Rekao bih krivo ime, dopustite, dakle, da ne lažem. Bučna grupa mladića prođe kraj kočije, vodili su ispred "Crnog orla"

karikaturu ćudoredne djevice. – Kakva je to galama? – Rugaju se komisiji za ćudoređe, nose okolo pamflete. I ja ih imam

uza se, pjesmicu "moralnoj Reziki"! – Ah! – usklikne Vilma. – Šteta da je vjetar ne otpiri u dvor. – Otpirit će je ako me povedete sa sobom. Radi toga nosim pamflet

uza se. Pruži joj nekoliko primjeraka. Ona zaustavi kočiju, promotri sliku i

pod njom pjesmu. – Karikaturu ne razumijem. Pjesmu da. – Razumjet će je oni kojih se tiče. – Tko ste? Hoću da znam! – Vaš vitez, rob, što god želite! – Stigli smo. Danas je otvoreni ples, dakle lako je uvesti gosta, ali

pod uvjetom: da mi udvarate dotle dok vas ne otpustim. – Želio bih da to bude tek o sudnjem danu! – Vaš je kostim napadno bijel. Ogrnite se crnim ogrtačem. Tako ću vas neprimjetno uvesti u dvor. On se ogrne. Dvorski lakaji otvore vrata dobro poznate kneževske kočije. Oni

iziđu. Krabulja zamotana u plašt povede kneginju predvorjem. Komornici su se sagibali na poklon lijepoj kneginji, koja je skinula

krinku da bi kordonom lakše provela svoga kavalira.

W

Nikome od dvorske kontrole nije palo na um da traži pozivnicu od kavalira koji vodi kneginju.

Na ulazu u plesnu dvoranu kneginja povuče na lice krinku i ude. Crna krabulja skine ogrtač, neprimjetno ga okrene na naličje potpuno bijelo, i pode za kneginjom.

Dvorana zrcala pružala je sliku beskrajnosti. Raskošno bogatstvo maski blista u zrcalima. Ogroman luster razlijeva po svili i draguljima snop svjetla. Uza stijene dižu se stalci s mnogokrilnim svijećnjacima. Žamor i gužva prenapunjene dvorane nadilaze dvorsku etiketu.

Na pragu modrog salona stoji knez nadmeštar s grofom Kochom. – Dajte mi krinku, grofe, da se ne rumenim na očigled javnosti.

Ovakav sajam! "Otvoreni plesovi" spremit će me prije reda u grob. – To je politička potreba. Carica mora polaskati i onom plemstvu

koje ne pripada društvu "oko dvora". – Moja je ruka na pozivnice sumnjivih velikaša morala sta viti svoj

potpis! Nisam mogao potpisati golom rukom, uzeo sam rukavice. – Etiketa je spašena – primijeti Koch ozbiljno skrivajući svoju ironiju.

– Ipak, mislim daje tu većinom dvorsko društvo. – Varate se. I kroz krinku prepoznajem prave plemiće. Otkad su mi u

lovu pregazili Linu nisam bio tako deprimiran kao danas. Ali moram podnositi. Njezino veličanstvo je od mladosti najviše voljelo "otvorene plesove". Neka se zabavlja!

Pristupe tri dvorska pjesnika: Metastasio, Gersterling i mali debeli Petras.

– Kneže – šapne Petras – neka bogata bijela maska dobacila nam je da smo dvorski trubači! Vrlo duhovito! Je li?

– Glup je. Upamtite: samo plemići mogu biti duhoviti. Kako biste vi bili trubači kad nemate trube! Molim vas pustite me, neću da čujem što se to govori. Eto, gledajte, kakav nered, nitko ne pazi na kolone, motaju se kao pučani na proštenju.

Gledajte onog bijelog viteza – kako drzovito hoda po parketu. To je pandurski, gospodine. Kneginja Vilma, odjevena u zlatnu mrežu ribarice, šetala je sa svojom

bijelom krabuljom i vrlo intimno šaputala. Slijedio ih je muškarac u kostimu dvorske lude. Sve više uzrujan obilazio je par, ali ona kao da to nije opazila. Dvorska joj luda najednom zakrči put.

W

– Lijepa ribarice, umjesto da hvataš ribice, uhvatili su tebe! – Nemam koga hvatati – sve su dvorske lude pohvatane i progutane! – Osim mene koji nestrpljivo čekam da mi baciš mrežu. – Viteže, do skorog viđenja. Vi očito još imate posla? – Oboje ću ispuniti i izgubiti se u gužvi. Dvorska luda povuče Vilmu k sebi: – Što taj čovjek hoće od tebe? – Budalasto pitanje! Hoće ribarici da ubaci u mrežu svoje milijune! – Moji su ti premalo? – Previše! Upamti, Franci, od tebe ne primam novaca. – Ja ću te prisiliti! Koliko ti treba – upita on vukući je sa sobom. – S

ovim čovjekom neću više da te vidim. Pod krinkom je treperio njezin zadovoljni smiješak. Bijela se krabulja

umiješala u gužvu, stala kraj zida i povučeno promatrala mušku masku. – Gledate li onog bijelog viteza? – upita Marija Antonija. – Viteza? Ne, gledam sve. – Vi biste sigurno rado zaplesali. Vidim, idite dolje, barunice, ja ću se

sakriti i nitko neće primijetiti da sam sama. – Hvala, visočanstvo, ja bih samo htjela nešto pogledati. Odmah ću se vratiti. – Nije potrebno. Plešite, ja ću se sakriti da ne primijete naše odsustvo. Povukla se u pozadinu i izvadila sakrivenu krinku iz steznika.

Barunica je sišla dolje, pokrila se dominom i u mnoštvu naišla na crvenu masku.

– Ne bježi! Poznam te – šapne barunica. – Što ovdje traži svetac? – Nadzirem ćudorednost kao član komisije. – Ti si kraljici predložio da me pošalje u Parmu? Nećeš me se lako

osloboditi, Grande! – Zanijemi ili ću... – Ništa nećeš. Ja ću carici sve priznati. – Vi me napastujete, madame! Potužit ću se vladarici, a posljedice

ćete i vi snositi. Zgrabivši ga za lakat reče dršćući: – Podlace! Idem za tobom po dvorani! Naći ću onu zbog koje me

infamno napuštaš i otkriti joj tvoje đavolsko lice.

W

– Madame, vi ste danas u službi princeze Antonije, a ja u službi carice!

On se povuče kroz gužvu i ode iz dvorane. Maska u ružičastoj dvorskoj haljini s krinkom na licu privuče se bijeloj maski naslonjenoj na stup pod galerijom.

– Viteže, dugo vas promatram. Zašto ne plešete? Zašto se ne veselite?

– Nemam na tom svijetu nikog s kim bih mogao da plešem i veselim se.

– Ni ja nemam nikoga s kim bih plesala i veselila se. Ne bis moli nas dvoje zaplesali?

– Ovako milom pozivu odazvao bi se i dobri i stari gospodin Bog! On obuhvati mlađahno tijelo i zapleše. – Ne plešimo u koloni nego ovdje pod galerijom. Nekoliko su puta plešući obišli dvoranu. – Zaboga, stanite preda me! – šapne ona. – Carica! Zakrilio ju je

svojim plaštem pitajući: – Gdje je carica? – Onaj smeđi domino tamo. – Vi ste očito s dvora kad se bojite carice? Ona se prigušeno nasmiješi: – Gospodine, ogrnite me plaštem da carica ne vidi moju haljinu. Prebacio je preko nje bijeli plašt, koji se oko nje spustio po podu kao

povlaka. Kad se smeđi domino izgubio, nastavili su plesati. – Vi divno plešete, gospodine. Ah, kad ću jednom smjeti da plešem sa

svima! – Ta želja nije prevelik kompliment za mene! – Ja sam to rekla zato što se u tom slučaju ne biste vi morali mučiti sa

mnom. – Još ste dijete, a već ste prepredeni! Zašto su sve žene jednako

nevjerne? – Ja nisam nevjerna, nemam nikakva obožavatelja! On je nije slušao. Naglo upita: – Biste li prepoznali pod maskom prestolonasljednika? – Sigurno. I on se povlači u kut kao i vi. Ali njega nema na plesu.

W

– Znači u svojim je odajama? – Ne znam. Ne vidim ga. Uvijek sjedi kod svoje obožavane grofice. – Zašto ste stali? Vidite, ne želite plesati sa mnom! – Ne, naprotiv! Izvolite, nastavit ćemo. A gdje se nalazi ta njegova

grofica? – To nitko ne zna. On je sakriva, jer se carica na nju vrlo ljuti. – Nije li grofica imala muža? – On je bio mlad; ustrijelili su ga. Šteta. Bio je vrlo lijep, – visok, stasit, kao i vi! Grofica je vrlo lijepa... Ja sam odmah znala da

se ljube. – Tko? – Josip i ona! Vi zaista nećete plesati! Stalno sustajete! On da

prestanimo. – Ni sa jednom neću plesati, samo s vama! – Nastavimo, molim vas. Vi lijepo plešete! Volim plesati, to tako

godi. Vi ste moj prvi plesač... Nikad mi nisu dopustili da plešem u ovakvoj dvorani.

Neumorno se okretala mala mlađahna princeza Marija Antonija s visokim bijelim vitezom. Kad je glazba prestala, ona se s njim povuče u pozadinu.

– Ljepotice, bih li vas smio zamoliti za malu uslugu? – Kakvu god hoćete! – Imam pismo za prestolonasljednika. Iziđite sa mnom u predvorje i

naredite nekom dvorjaninu da odnese pismo u njegove odaje. Poslušat će vas, s dvora ste.

– Oh, to je vrlo mala usluga. Izađu iz dvorane. Bijela maska preda pismo lakaju, a Marija Antonija

digne krinku i zapovjedi mu da ga odnese u odaje prestolonasljednika. Nakon toga povede ona svog viteza natrag u dvoranu i oni zaplešu.

– Kako sam sretna – reče ona. – Da nema vas, umirala bih od želje za plesom. Kad budem kraljicom... ah... sad sam izbrbljala...!

– Ništa, ništa! Ionako vas poznajem tako malo, visočanstvo! – Tiho, tiho! Strašno bi vas kaznili. Ne smijete nikad niko me priznati

da me poznajete. To je naša tajna! Šuteći vodio je djevojku uokrug. – Vi ste žalosni, gospodine! – Naprotiv, veseo sam, vrlo veseo, jer sam našao vas.

W

– Vi ste pravi kavalir. Mene sada pripremaju za francusku kraljicu... Vode me rano jutrom u jezuitsku crkvu na propovijed. Ne biste li sutra ujutro došli onamo i sjeli mi nasuprot. Uzmite bijeli cvijet u zapučak, da vas prepoznam. Kad skinem krinku, moram biti u postelji.

– Kako sam sretan – reče on rastreseno promatrajući nekog vitkog kavalira. Zatim upita: – Nije li to prestolonasljednik?

– To je sin kneza nadmeštra. Vidjela sam ga kad nije imao krinke. Ali zašto vas toliko zanima – on?

– Nosim mu važne vijesti. – Od grofa? – Od grofa, njegova najodanijega prijatelja! Odgovor trebam još

noćas... – A kamo da vam pošalje? – Hoćete li doći sutra ujutro u jezuitsku crkvu? – Hoću, ali molim potpunu šutnju. – Bože sačuvaj da nekome kažem. Ne bi me pustili. Dođite svaki dan,

hoćete li? – Vrlo rado. Molim vas samo za jednu ljubav: saznajte što je s

prestolonasljednikom i groficom. To me zanima. Iza njegovih leda pojavi se visoka dama. Priđe k Vilmi i oslovi je

ljubazno: – Koga je danas lijepa ribarica uhvatila svojom zlatnom mrežom? – Velikog morskog psa, madame! – Preslabi ste za tako snažnu zvijer. Progutat će vas! – Izbavit će me iz njegovih ralja onaj bijeli vitez – reče Vilma i pokaže

na mladog kavalira što gaje dovela u dvor. Smeđi domino napadno odmjeri stasitu bijelu krabulju i počne joj se

približavati. – Ako carica prepozna moju haljinu – prestrašeno se javi princeza. On

ju je nastojao zakriliti, ali smeđi domino pristupi bliže, ljuto se okrene Mariji Antoniji i šapne joj:

– Skandal! Četrnaest dana kućnog zatvora! Odlazite! Princeza pokupi svoju povlaku i ubrza iz dvorane. – Madame – usprotivi se bijela maska – lišili ste me dražes ne

plesačice! S kojim pravom?

W

– Niste smjeli plesati s damom koja nema propisane krabuljske toalete.

– Madame, samo sam jednom uskratio poslušnost ženi... Zato sam izgubio glavu! – Čini se, nasadili su vam drugu, mnogo ludu! – Ispravno. Mnogo ludu. Da nije tako, ne bih sada stajao pred vama. – Vaše su dosjetke napola zagonetke. – I moj je drugi život zagonetan. – Dakle živite po drugi put? – nasmije se ona. – Nastojte pametnije

iskoristiti život nego prvi put. – Iskorištavam ga na slavu i diku – njezinu. – Dakle, osvećujete se? – Zato sam oživio, ali, uvjeravam vas, brzo će me ponovno smaknuti. – U dvoboju? – Nastratištu! Prestala se smijati: – Samo vladarica može smaknuti na stratištu, gospodine. – Ona i jeste vladarica. Očito iznenađena, odgovori nešto oštrijim glasom: – Poznajem samo dvije vladarice: rusku i austrijsku. – Svaka je žena vladarica svojim podaničkim obožavateljima. Opet se nasmijala. – Ali, te vladarice ne vode na stratište! – Daje vaše mnijenje krivo, dokazom sam ja! Moja me vladarica

odvela na stratište! – Možda je tražite medu ovim maskama? – I nju i njezina sukrivca, kojeg ću još ove noći povesti u vječni mrak

– medu živima – a ja se opet vraćam u svoje društvo mrtvih! – Dakle kanite se opet vratiti mrtvima? – Vrlo skoro! – Šteta! Vaši su odgovori ugodni, stas pristao, da lije lice u skladu? – U potpunom je kontrastu. – Ipak želim da vidim tko me tako duhovito zabavlja! – Nemojte to željeti. – Zašto? – Moje vas lice ne bi nimalo zabavljalo!

W

– Da vidimo. Skinite masku! – Ali madame: pod krinkom se može vrlo lako griješiti i os tati čista

obraza!... Zašto da se lišimo te pogodnosti? – Mene zanima kako izgleda kavalir koji je već jednom bio mrtav i

kani ponovno umrijeti! – Onda molim u pola noći, kad mi dvorski propisi dopuste da skinem

masku. – Opet uskraćujete poslušnost ženi a kažete: sve su žene vladarice.

Čuvajte se da ne umrete po treći put! – Pobijeđen sam. – Dakle skinite krinku, ali tako da ne primijeti dvorski meštar. – Skinut ću je iako s njom skidam i vaše simpatije! – Ako se dogodi obratno? – Madame, ja se pokoravam i ponovno idem na stratište ne milosti

lijepe žene – vladarice. On privuče plašt k licu i polako digne krinku na čelo. Zapanjila se. Nijemo, iznenađeno zuri u gustom bradom obraslo lice,

crno kao ugljen. Ispod debelih crnih obrva svjetlucaju tamne, poluotvorene oči. Iza crvenih, nasmijanih punih usana, bijele se veliki jaki zubi.

Nekoliko su se trenutaka gledali. Zatim on povuče masku na lice. – Madame, rekoh ne. Vi ste zaprepašteni. Ali i ja! Kad god skinem

krinku, gubim kod žene ono što sam pod krinkom stekao! Znači li to: umirati na stratištu svoje rugobe?

– Iznenadili ste me, ali moj ukus je izvrnut: vi biste mi se sviđali daje crnilo vašeg lica – pravo!

– Koliko u ovoj dvorani ima bijelih obraza, koji su crni... a nitko se ne pita: je li bljedoća prava ili kriva? – nasmijao se on.

– Nije sasvim neispravno! – Ako sumnjate u moje crnačko porijeklo, trebalo bi da se svučem, ali

takva bi toaleta bila povreda uzvišenog dvora. Ako me počastite i povedete poslije plesa svojoj kući... – Prije mi recite tko ste. – Madame, kad sam skinuo krinku, skinut ću i svoj incognito.

Dopustite: dvorjanin sam crnog princa koji se nalazi u Beču: Selima Agora.

W

On se duboko pokloni. – Koliko znam, taj princ nema pozivnicu za ples. Znači, netko vas je

doveo na dvor! – Ljepotica čiju sam pozornost stekao na jednom plesu kao i sada

vašu. Ali nju još nisam razočarao kao vas. – Tko je ta dama? – Kamo sreće da je ovo pitanje posljedica vaše ljubomore. Međutim, kavalir nikad ne odbija ženu, ni onda ako je crnokožac! – Nisam znala da crnokošci donose na svijet evropsku duhovitost! – Madame, mozak mije bijel i prima koješta! Ja sam ovdje naučio

nositi i krinku, što u mojem plemenu nije običaj! Smijem li vas nakon plesa pratiti kući, da vas na ulici ne ugrize koji član dvorske kamarile.

– Sto hoćete time da kažete? – upita suzdržavajući se da ne plane. – Oprostite. Zar vama nije poznato? Ulicom je prošlo dese tak

majmuna. Ljudi su mi objasnili daje to dvorska kamarila. – Tako, hvala vam, gospodine, na ljubaznoj uputi. Vašu kavalirsku

zaštitu primam: prije pola noći čekajte me ovdje pod ovom galerijom. – Čekat ću, pa da su galerije i vješala! Ona mu mahne lepezom i izgubi se u gužvi. On se okrene u

suprotnom pravcu, ali mu oči ispod krinke zaokruže za njom. Ona se zaustavi s nekim zelenim dominom i nešto mu govori, zatim krene dalje. Zeleni domino, visok i snažan muškarac, gledao je po dvorani, lutao sad ovamo – sad onamo, kao mačka kad se šulja za mišem.

Bijelu masku uhvati za plašt dama u modrom kostimu s golemim šeširom.

– To sam ja, gospodine viteže – šaptala je Marija Antonija. – Odjenula sam se u kostim svoje dvorske dame, da me carica ne

prepozna. Ali sve uzalud. – Zašto uzalud? – Ne možemo više plesati. – Naprotiv, izvolite. – Vidite onaj zeleni domino? – To je šef dvorske kamarile. On vas traži. – Mene? Ne pozna me.

W

– Čula sam kad mu je carica naredila: "Odmamite iz dvorane onu bijelu masku, demaskirajte je i dovedite u modri salon. Čini se da je lice oličeno crno. Budite oprezni. Ne smije vam izmaći..."

– Tako je rekla? – Jest, a Koch je odmah dao nalog žutom klaunu – to je barun Nemy

– da ne pusti iz dvora nijednu bijelu masku. Vidi te, nitko od muškaraca nije bijel kao vi. Što ste, zaboga, rekli carici, da će vas zatvoriti?

– Ništa, izgrdila me što sam plesao s vama. – To sam odmah slutila. – Bježite ako možete, gospodine. Ako umaknete, budite sutra u devet sati na ranoj misi kod jezuita. Marija Antonija ugleda u blizini zeleni domino grofa Kocha i pobježe. Bijela maska nasloni se na stup galerije. Zeleni domino ga oslovi: – Vi se ističete svojom bjelinom. – Nemam ružnih namjera pa se mogu odjenuti i sunčanim svjetlom. – U to ne sumnjam. Vi ste se odjenuli u bijelo samo da svratite

pozornost ljepotica na svoj stas. – To čine razni glupani. Moja je bjelina svjetlo koje ima do mamiti

noćne leptire... – Vrlo ste zgodni! Ali... imam za vas poruku neke zaljubljene

ljepotice. – Nestrpljivo slušam. – Ne ovdje, nego vani. – Čekam nekoga – izgovorio se. – Može i ovdje. – Poziva vas kavalir. – Kavalir s kavalirom govori samo šampanjcem ili mačem! Nemam volje ni za što. Zeleni domino se povuče i nestane ga. Bijela maska krene prema

drugom izlazu u predvorju i side stepenicama. Za njim pode, na dostatnoj udaljenosti, grof Koch, koji je već skinuo

krinku i pokazao svoje oštro lice i jak energičan nos. – Gospodine – reče vitez u bijelom – što hoćete od mene? – Vašu milost zamoliti samo da na čas dođe sa mnom u dvorsku

kancelariju. – Da se legitimiram jesam li plemić dostojan dvora? To mogu učiniti

odmah – i povuče mač.

W

Koch se zaprepasti. Gore, iza balustrade virila su zabezeknuta lica dvorjana.

– Gospodine – tiho će Koch – vi niste pri svijesti. Neki se dvorjani odvaže i pritrče Kochu. Maska im dobaci: – Tko hoće umrijeti, neka samo dođe. Svi su se zbunili, a Koch nije znao što da radi. Dvorjani su se okupili,

izbečili oči u nepoznatog junaka. – Zovite gardiste – šapne odozgo nadmeštar blijed i uplašen. – Neka samo dođu. Ispod moje oštrice nitko živ nije izašao. Dvorjanici zadršću. Koch šapne maski: – Gospodine, zaboga, sjetite se da ste na dvoru. – Kad vi to zaboravljate, ne mogu ja da mislim. – Izvolite sam otići, molim vas, i stavite mač u korice. Ne

obeščašćujte sveto mjesto. – Kad u mene netko dira, sveta mije samo oštrica mača! – Idite, molim vas! – Pazite da se nitko ne zaleti za mnom – na oštricu. Spusti mač i stane silaziti stepenicama u prizemno predvorje gdje se

izgubi medu kipovima. U tren oka nestane pod stepeništem. Oni odozgo nisu ga mogli slijediti pogledima, jer im je smetala balustrada.

– Ne bojte se – šaptao je Koch nadmeštru – ne može uteći. Neće ga pustiti barun Nemy. Glavno je da smo spriječili skandal. – Zašto ste ga zaustavili na stepenicama? – očajavao je nadmeštar

držeći obim rukama duguljastu glavu. – Kakav skandal! – Tiho, za ime Božje, tiho! – Otkad sam izgubio svoju Linu, nije me zadesila takva sramota! Je li

ovo razboj ište ili dvor? – Ne jadikujte, kneže, glavno da nitko od gostiju nije primijetio. – Nisam li rekao daje "otvoreni" maskirani ples "katastrofalan"!

Svatko se zavuče! Ostali su na okupu čekajući vijest baruna Nemyja. Prošlo je četvrt

sata a nitko ne dolazi. – Idite u dvorište i pitajte baruna – zapovjedi Koch jednom

dvorjaninu. Ovaj se strese od straha i ne pomakne se. – Hoćete ili ne? – promrsi grof bijesno.

W

Klecajući silazio je dvorjanin niz stepenice – spreman svakog časa da potrči natrag. Izgledao je jadno, kao da silazi u sigurnu smrt.

Konačno side. Malo zatim se vrati, potrči uz stepenice i javi: – Barun Nemy poručuje da još uvijek nije došla nikakva bi jela maska. – On se negdje sakriva. – Recite neka pretraži čitavo predvorje i dvorište. Dvorjanin se opet spusti oklijevajući i strahujući da maska odnekle ne

iskoči. U modrom salonu čekala je carica nemirno šetajući gore-dolje. Duga

povlaka njene zelene haljine vuče se za njom. U bijelo oprašenoj kosi sjaje dragulji i dijadem, kao njene velike oči. Grofica Fuchs iz prikrajka sluša caričino pripovijedanje o čudnoj maski.

– Isprva me zabavljao – riječi su mu bile luckaste – ali duhovite. Tek sam kasnije primijetila, da skrivaju prikriveno značenje. Vilma me upozorila na njega. Da se pod krinkom ne krije kakav njen prijatelj koji me pokušao ismijati?

– To bi bilo odviše pustolovno – reče stara grofica smiješno produljena nosa.

– Koch će ga demaskirati, pa ćemo vidjeti. Uđoše šef dvorske kancelarije i knez nadmeštar. – Dakle? Tko je? – Luđak ili razbojnik! Veličanstvo, pokušao je na stepenica ma

izazvati skandal – trgnuo je mač! – Jeste li ga demaskirali? – Morao sam ga pustiti da siđe kako ne bi prodro u plesnu dvoranu.

Barun Nemy zatvorio je izlaz iz dvora. – No? Pa? – Još se nije pojavio, valjda se negdje krije. – Prekrasno! Dakle u vlastitoj kući nisam zaštićena od uličnih

razbojnika. Kakva je to kontrola? – Veličanstvo – progovori sad nadmeštar – pozivnice su strogo

kontrolirane, ali na otvorene maskirane plesove dolaze razni baruni i grofovi, koji nemaju dvorske savjesti i dovode sa sobom kojekakve tipove.

– Ove ću plesove ukinuti.

W

– Veličanstvo, ovo je najsretniji čas moje tridesetogodišnje službe – reče stari knez.

– Što je dakle s tim čovjekom? – Sve ćemo pretražiti – odgovori Koch. – Postavite gardiste na sva vrata mojih odaja. Kakav skandal! – Bio bi veći, veličanstvo, da ga nismo pustili da side – reče

nadmeštar. – Bit će najveća blagodat ako je uopće iz dvora utekao – primijeti

Koch. – Prekrasna rečenica u ustima dvorskog šefa policije. Nije čudo da

ulicama grada jure vaše karikature u obliku majmuna. – Veličanstvo, ja sve podnosim! – A ja – ništa. Grofe, želim da mi odmah predvedete tu masku.

Grofice – obrati se svojoj pouzdanici – zovnite mi Ma riju Antoniju. Ona je govorila s maskom. A vi zamolite kneginju Vilmu Auersperg da se potrudi doći k meni – naredi nadmeštru.

Kad su svi izišli, carica sjedne i zamisli se. Ali nije bila dugo sama. Na vratima se pojavi visoka, tanka princeza Elizabeta, u kostimu neke neobične kraljice. Šarolike i neskladne boje pružale su groteskan dojam. Kruna od svakojakih kamenčića neugodno je isticala kozičavo lice. Ukočen pogled lijepih oči ju neprijatno se dojmio carice. "Ova djevojka doista nema nikakva ukusa u odijevanju" pomisli carica i upita je:

– Što želite, Elizabeta? – Veličanstvo, rekli ste mi da sam francuska kraljica – pro govori

princeza monotonim glasom. – Da, rekla sam jer sam to željela. – Neke maske šapču u dvorani da će francuska kraljica biti madame

Dubarry. – Ah, to ste krivo shvatili. Madame Dubarry može utjecati na

Ljudevita XV. – zato se neće ponovno oženiti. Princeza se zagleda u neku neodređenu točku. – Neće – neće? – Mladi opet hoće mnogo mlađu, to je prirodno. Učinila sam sve da

vam vratim ljepotu, potrošila sam mnogo novaca, ali još nema nikakva rezultata. Strpite se, možda kasnije.

– Ja... ja neću biti francuska kraljica?

W

– Na moju žalost – to nije moguće. – Veličanstvo, ja sam princeza, pa sam odabrana da budem kraljicom,

a vi ste dopustili da me odbiju? – Strpi se, možda se nađe koji drugi manji vladar. Francuski

prestolonasljednik želi mlađu, dakle, uzet će Mariju Antoniju. Ukočene se oči rašire, a usta zadršću. – Veličanstvo – mene ste odabrali, mene! – Kakav je ovo ton? Velim vam, strpite se. Za sada nema ni kakvih

nada da ostvarite svoje snove. Bog je tako htio, protiv njegove volje ne mogu! Evo, dolazi kancelar, vratite se na ples.

Polagano, slomljeno odlazi Elizabeta iz salona. Kancelar je ušao u svijetloj svečanoj odori narančaste boje, s

ružičastim narukvicama i ružičastim čarapama. Ispod vrata mu sja velika kopča od dijamanta pribodena na čipkastu ogrlicu. Duboko se pokloni sa širokim pokretom desne ruke u kojoj je držao klobuk.

– Veličanstvo, oprostite što dolazim nemaskiran, pred vašim licem sam uvijek stajao bez maske.

– To je moja jedina sreća. Svemogući vas šalje u času kad trebam prijatelja.

– Moje je srce osjetilo da sam ovog časa vladarici potreban. Znakom ruke ponudi mu naslonjač. – Nadala sam se da ću odagnati svoje brige u maskiranom plesu – to

me uvijek zabavljalo, ali neka muška maska po kvari mi čitavu večer. Zamalo da nije bilo skandala. Sve mi truje život! Marija Antonija pobjegla je na ples, Elizabeta je nesretna, jer se prevarila u nadama da će postati kraljica; iz Parme uzalud čekam Bathyanyja. Sve to danas teško pada na moju dušu.

– Veličanstvo odviše radi, uskraćuje sebi svaki odmor. – Nemam ni jednog jedinog trenutka mira i ugodnosti. Čitav moj vladalački život nije mi priuštio niti jedan dan mira – tužila

se ona gotovo s nekim užitkom svome kancelaru. – Od svih nepogodnosti samo jednu smatram vrijednom da vaše

veličanstvo zabrinjava. – A to je? – Prestolonasljednikeva ženidba. – Ženidba? Kakva ženidba?

W

– S groficom Vojkffy. – Vi to izgovarate tako jednostavno kao da mi pričate o iz gubljenoj

pfarao-partiji. – Veličanstvo, kad se nađem pred strahovitom činjenicom koja se više

ne da popraviti, spopadne me nijemi očaj. – Ne da popraviti? Ova riječ ne pristaje u Kaunitzova usta. Zar su vas ideje napustile? – Protiv ljubavi čovjeka kakav je prestolonasljednik – sve su ideje

ovog svijeta uzaludne. – To govori Kaunitz koji vodi na uzdi čitavu Evropu? – Evropi se mogu nametnuti uzde – prestolonasljedniku ni kada! On

će groficu prije ili poslije, protiv želje sviju nas, učiniti svojom ženom. – Zar vi nemate nikakva načina da ga u tome spriječite? Grofičina muža ne mogu uskrsnuti, morali biste ga ponovno

smaknuti. Bio bi znak potpune klonulosti naših umnih sposobnosti kad ne bismo znali naše državne interese zaštiti druga čije, nego li uskrsavati – uhodu! Treba da govorite s Josipom.

– Već sam ga nekoliko puta tražio, ali ga nisam našao. On je otputovao. Njegovi dvorjanici kažu da će se vratiti tek za dva tjedna, a mogao bi se vratiti sa svojom ženom.

– Nečuveno, govorite o tome takvim tonom kao da biste željeli svoje posjete dvoru ukrasiti grofičinom ljepotom.

– Nisam tu ljepotu zapažao ni onda kad me je vaše veličanstvo na nju upozoravalo. Ja poznajem samo jednu ljepotu, a to je ljepota duha, pred kojom padam u prah, svaki put kad smijem kleknuti pred vladaricom.

– Danas ste rječitost ostavili kod kuće, dragi prijatelju. Ne možete prikriti da vas Josipova afera ne uzrujava nego čak i raduje.

– Veličanstvo, kad biste vi znali koliko sam noći probdio u teškim brigama.

– Da ste probdjeli još koju noć, sjetili biste se najjednostavnijeg rješenja, koje je meni palo na um iako nisam radi toga probdjela ni pola noći.

– S dosjetljivošću vašeg veličanstva ne može se nitko natjecati. – Onda provedite moju osnovu: pronađite gdje boravi grofica i

zatvorite je u samostan!

W

– Prekrasna zamisao, veličanstvo, ali prepuna zapreka. Prestolonasljednik je očito predobro sklonio svoju ljubav. Ipak, pokušat ću svim sredstvima daje pronađem.

– Nisam navikla na to da nešto pokušavate, a da ne ostvarite. – Ovo je moj najteži zadatak. – Upravo sam zato uvjerena da će vam uspjeti. Da sam

pretpostavljala Josipovu ljubav, ne bih bila... Ona je pogledala k vratima i šuštala. Kancelar očito nije opazio njen

pogled pa nastavi: – Vaše veličanstvo ne bi bilo potpisalo smrtnu osudu kapetanu, nego

bije promijenilo u doživotnu tamnicu! Ona pogleda kancelara i upita začuđeno: – Što vam je danas, kneže? Pruskog uhodu smaknula bih tri put, da

mu ne ostane ni trag. Vaša je rječitost u krizi – sve više dokazujete daje simpatija što ste je iskazivali tom uhodi bila odviše prozirni paravan simpatijama – prema grofici. Ne recite više ni riječi, jer ako nastavite, razotkrit ćemo pravi uz rok vašeg tajnog sastanka s groficom kod "Crnog orla".

Sjedio je poražen bez ijedne riječi, a ona nastavi: – Da sam znala što će se dogoditi s Josipom, ne bih nikada dopustila

da druguje s groficom. To sam, eto, htjela reći smješkala se carica. – No, što šutite?

– Smaknut sam nepovjerenjem vašeg veličanstva! – Danas svi govore o smaknuću. Čudna konverzacija na karnevalu!

Prekinimo. Marija Antonija stoji na vratima, ne treba da čuje. Dođite bliže – obrati se svojoj kćeri.

Mlada princeza pristupi i smjerno se pokloni. Kancelar ustane i pozdravi.

– Marija Antonija, što vam je govorila ona bijela maska u dvorani? – Veličanstvo, ništa nismo govorili, samo smo plesali. – Plesat ćete, dakle, dvije sedmice u kućnom zatvoru – za jedno s

barunicom Kleber. – Ja sam joj pobjegla, ona nije kriva. Rado ću izdržati kaznu jer sam

je zaslužila. Samo, molim vaše veličanstvo da mi dopusti da svako jutro pođem u jezuitsku crkvu na pro povijed.

Smjerni odgovor i držanje zapanjili su caricu.

W

– Najednom kakva je to promjena? Vi ste skromni i želite prisustvovati propovijedima, protiv kojih ste se uvijek bunili?

– Ja se želim popraviti – odgovori ona ljupko gledajući caricu. – Čija je zasluga ova nenadana promjena? – Vaša, veličanstvo! – Princeza je gledala milim, nevinim pogledom, a

carica je pošalje iz salona jer je ulazila kneginja Vilma, sva zajapurena od plesa, držeći u ruci masku.

Zlatna mreža ljeskala se oko vitkog tijela kao simbol njene zamamljivosti.

– Mila moja kneginjo – počne carica s namještenom ljubaznošću – vaš bijeli vitez bio je u predvorju netaktičan prema dvorskim propisima, očito nije vičan dvorskoj stezi. Ne biste li ga izvoljeli ukoriti, ili mi barem priopćiti njegovo ime, da mu taj ukor dade dvorski nadmeštrov ured.

– Veličanstvo, vrlo bih rado, ali ga ne poznajem. – Bila vam uvjerena da je vaš znanac, jer ste me upozorili na njega. – Razgovarala sam s njim samo kao maska s maskom, onako kako je

i vaše veličanstvo razgovaralo s njim. – Očito je i vama brbljao ludorije. – Meni se činilo da mu je nastup duhovit. – Drskost ste zamijenili s duhovitošću, mila moja! – Bože moj, da nije možda povrijedio vaše veličanstvo? vrlo se vješto

prestraši Vilma. – Naprotiv, mene je vrlo dobro zabavljao. Zato sam s njim dugo

razgovarala. Tek je na stepenicama stao rogoboriti. Vele da mu je šampanjac udario u glavu. Mislila sam da ga poznajete. Hvala vam kneginjo. Želim da i nadalje ukrašavate dvorski ples svojim prisustvom.

Nakon tih riječi nije smjela ništa odgovoriti. Sagne vitko tijelo u dubokom poklonu i povuče se.

Kancelar je sve pomno slušao. Kad se kneginja udalji, upita caricu: – Razabirem da je maska zloupotrijebila poziv na dvorski ples i

uzrujala vaše veličanstvo? – Neki muškarac u kostimu bijelog viteza izazvao je pozornost.

Njegova stasitost i drskost bili su jednako izvrsni. Zabavljao me uvjeravanjem kao malo prije i vi – daje smaknut.

– Smijem li zamoliti vaše veličanstvo da kaže tko je taj gospodin? – Baš to ne znamo. Na moju želju skinuo je krinku.

W

– Veličanstvo ga ne poznaje? – Crnac – pravi Crnac! Posumnjala sam, doduše u to, da je imao

svojoj majci zahvaliti za crnu kožu, ali on tvrdi daje dvorjanin crnog princa što se nalazi u Beču.

– Taj je princ otputovao prije dva dana. – Tako? Onda bi mogao biti kakav pruski uhoda – poslan da

Friedrichu pruži nov materijal za rugalice o mom dvoru. – Veličanstvo veli daje visok, stasit, drzak? – Čini se, vi sumnjate na nekog? – Nemam nikakva povoda za izravnu sumnju, ipak je zanimljivo. – Nestao je ispred očiju mojih ljudi, očito se skriva u dvoru. Nestrpljivo čekam da ga uhvate. Da mi bude lakše, dođite što prije na

partiju karata – to mi jedino pruža časak zaborava. Nešto zamišljen otpratio je caricu u dvoranu goblena, gdje odmah

odlični knezovi sastave partiju. Carica se živo prepusti hazardnoj igri. Ipak, kad je tkogod ulazio, carica je pogledala na vrata, ne nosi li joj

grof Koch vijest da su pronašli drzovitu masku. Princeza Elizabeta nije se vratila u plesnu dvoranu nego je iz salona

krenula u drugo krilo dvora – u odaje princeza. Dvorjanke su začuđeno gledale kako šeće predsobljem i sve sama sebi

govori: – Ja sam francuska kraljica! Ja sam francuska kraljica! Šuteći su slušale čudan njen monolog. Doskora se otvore vrata, a mlada Marija Antonija veselo ude.

Spazivši svoju sestru zaustavi se i svoje staklene oči zabode u nju govoreći:

– Ja sam francuska kraljica! Pustopašna Marija Antonija se nasmije: – Bila si, ali sada je svršeno! Tvoj je kralj umro. – Kralj umro? – ponovi Elizabeta. – A francuska kraljica – to sam ja! Elizabeta se najednom zaleti na svoju mladu sestru bezumnim

bijesom, zgrabi je za vrat i stane je gušiti. Prestravljeni princezin vrisak privuče sve dvorjanke. Madame

Guttenberg i Pichler prestrašeno se baciše da Mariju Antoniju otrgnu od razbješnjele sestre.

W

Elizabeta popusti, klone i onesvijesti se... Prestrašena madame Pichler potrči po dvorskog liječnika, druga opet

pozove groficu Fuchs. Elizabetu polože u postelju. Liječnik je poslije dužeg vremena dozove k svijesti. Ona podigne

glavu i ukočen pogled upilji u jednu točku, a zatim opet klone. – Veliko uzbuđenje – reče liječnik. – Trebalo bi pozvati Van Swietena. Grofica Fuchs se uputi u dvoranu, gdje je carica igrala karte, ali nije

htjela da joj pokvari veselje. Dogovorila se s liječnikom kako do sutra neće kraljicu izvijestiti, da

joj ne pokvare noć. Opazivši groficu carica je zovne bliže: – Stoje? Zar još uvijek nisu pronašli masku? – Nisam dosad vidjela grofa Kocha. – Neka mi odmah jave stoje s njim. Nestrpljivo je carica očekivala da sazna ime čovjeka koji je

prouzročio tolike neprilike. Svršila je igra. Dok je kancelar razgovarao s knezovima, približila se

ona vratima dvorane. Maske su već bile skinule krinke s lica. Oko Vilme se okupilo mnogo uzvanika carskog dvora. "Pravo je rekla bijela maska" pomisli carica. "Svaka je lijepa žena

vladarica svojim obožavateljima. Vilma je sjela uz mene, historija će je ubilježiti, jer je moja suvladarica po – caru Stjepanu! A sve je to kriva grofica koju sam odabrala da Vilmu skine s mog imena."

Kao uvijek kad bi se netko usudio da joj protuslovi ona pocrveni. Gnjev prema Neri usplamtio je dvostruko.

"Ona će to teško okajati. Kao što nikad nitko nije okajao neposlušnost prema meni."

Uto joj sine ideja, te zovne nadmeštra: – Dajte znak. Želim serkl s gostima. – Veličanstvo – zaprepasti se nadmeštar – s maskama? – Karneval je! Sve luduje, dvor, gosti, plemstvo, ulica – jedino carici

da nije dopuštena karnevalska šala! Pođite! – Ona se primakne grofici Fuchs.

– Samo tako mogu načas obustaviti Vilmino kraljevanje u dvorani!

W

Kad je ušla u dvoranu, sve su maske bile u dvoredu. Čitav sat gosti su stajali dok je carica razgovarala s pojedincima. Na taj način svu pozornost svratila je na sebe usprkos suparnici, ljepotici Vilmi.

Njenu pozornost sad privuče dolazak grofa Kocha s barunom Nemyjem. Odmah prekine razgovor i pode dvoredom uzvanika u dvoranu goblena. Slijedili su je.

– Dakle? – upita. – Hoće li to svršiti? – Veličanstvo, pretražili smo sve, čuvali smo izlaz, ali nijedna bijela

maska nije izišla iz dvora! – Neobično! Razbojnik nam sjedi za leđima, a sva dvorska sigurnost

ne zna gdje je. Kad zaspim, pojavit će se i ugušiti me. Prekrasno! – Veličanstvo, nije moguće da se krije u dvoru. – Onda je u garderobi uzeo nečiji ogrtač i preodjeven umakao? U

koga da se pouzdam? To je prevršilo mjeru! U tom času ude kancelar iz plesne dvorane. – Novo nema ništa? – zapita carica promijenivši ton. – Veličanstvo – reče Nemy gotovo uplašeno – u plesnoj dvorani i

hodniku pod stepeništem našao sam neki pamflet. – Sve ljepše. Dajte ovamo! Barun joj pruži nekoliko letaka. Proletjela je očima stihove, ali kao da ih nije čitala reče: – Dama s

krinkom u postelji, što to znači? Koch je bio crven kao rak i čekao da ga otpusti. – To se izruguju komisiji za ćudoređe. Pamflet u dvoru bio je ipak prevelik udarac za njegovu dvorsku

službenu čast. Ali na njegovo divljenje carica se nasmijala: – To nije upereno protiv komisije za moral, nego protiv vas, Koch.

Nekome ste na putu pa vas želi skinuti s vrata. Možda oni s drugoga kata.

Radosno je prihvatio dobačeni konopac za spašavanje. – U to sam uvjeren, veličanstvo. – Neće im uspjeti. Privucite k sebi čvršće komisiju za moral.

Nemoralni Bečani poplavit će sve lokale i sva izletišta u okolici. Odgovorite im na ulične karikature dvostrukom strogošću.

On se pokloni u znak da se pokorava zapovijedi.

W

Grof Koch blagoslivljao je kancelarov dolazak u dvoranu. Bio je uvjeren da je njegova prisutnost suzbila caričin gnjev. Nije se prevario. Pred njim se uvijek svladavala.

– Vaše veličanstvo – reče kancelar – polaže odviše pažnje karnevalskom ispadu nekog mladića, koji se očito duboko za gledao u čašu. Moja je jedina sreća da vidim svoju vladarku vedru i nasmijanu.

– Onda ste rijetko sretni, prijatelju moj. Ali pokušat ću da vas nagradim.

Pozvala gaje u blagovaonicu. Tu nade debelog pjesnika Petrasa uz praznu zdjelu.

– Petras, recite mi – vi ste rodom Hrvat? – Na službu, veličanstvo. Rodom iz Broda. – Svi vaši zemljaci rado jedu i piju? – Jedu, piju, suze ne liju, a za vaše veličanstvo se biju! – Taj je sretan – nasmije se carica. Pogleda kancelara i povede ga k

stolu. Bijela se maska uvukla u hodnik i pod stepeništem okrenula bijeli

ogrtač na crnu stranu, skinula bijeli klobuk i navukla na glavu crnu kapicu ogrtača. Izišla je na stepenište dvorskih dama, kao čovjek koji poznaje sve prostorije dvora, prolazeći pored baruna Nemyja i nekog drugog činovnika grofa Kocha, koji su napeto pazili na glavni izlaz.

Crna je krabulja izišla držeći ispod plašta spreman mač. Dvorski konjušnik istrči pred otmjenu masku: – Vaša preuzvišenosti, čiju kočiju zapovijedate? – Kneza Auersperga! Dvorjanin se duboko pokloni i dade nalog drugom konjušniku, koji

istrči napolje vičući: – Njegova preuzvišenost knez Auersperg! Srebrnom ormom ukrašeni konji dojuriše pred kuću. Crna krabulja ude. Kočija krene. Pred kneževom palačom krabulja izađe iz kočije. Na kapiju istrče

vratar i lakaj, uvjereni daje to knežev kućni prijatelj, knez Liechtstein. – Vozite natrag – poluglasno naredi krabulja kočijašu. Mah m ne

rukom slugama da ih ne treba pa se udalji ulicom kojom su prolazile nakresane maske.

W

Te noći carica nije usnula. Tužila se svojoj komorkinji, madame Guttenburg, daje uznemiruju vizije bijele maske.

TAJANSTVENI POZIV.

Događaj što su ga provocirali komesari za ćudoređe pred "Crnim orlom" oduzeo je Rosenbergu mnogo vremena.

S kostimima se vrati vrlo kasno i opiše Josipu čitav prizor pred hotelom i svoj razgovor sa španjolskim poslanikom. Potraga za sumnjivom čaraparicom zanimala je mladog cara.

– Onog dana kad smo došli na trg, na sumnjivo krpanje čarapa, groficu je upozorio neki Židov iz žutoga grada. On očito zna više o njoj.

– Bilo bi teško naći toga čovjeka. – To više što groficu nikako ne želim iskoristiti da ga traži. S njom nipošto ne smijemo na bečke ulice. – Bože sačuvaj – upadne Rosenberg bojeći se da Josip ne po kuša

kakvu potragu. – Prepustimo to tajniku poslanika. Sutra ću vašeg saveznika dovesti u palaču pa će vaše veličanstvo s njim o tome raspravljati.

– Mi smo zaboravili na ples. – Sada je već prekasno, najbolje je da odustanete, ionako bi vas

unatoč brojnim uzvanicima mogli prepoznati, a to bi poremetilo vašu najveću odluku – da groficu odvedemo u Korušku.

Nasmiješena lica odvrati Josip: – Iza vaše zabrinutosti za nju, proviruje veća briga za me ne, a to nije

kavalirski. Oprostivši se, zadovoljan se uputi u svoje sobe. Legao je na postelju

kad mu sluga najavi dolazak "Mladog gospodina". Barun odmah ustane i ogrne se dugačkim kaputom. – Stoje, Lasi? – upita mladog prijatelja. – Nešto važno kad vas budim u ovo doba noći. – Da čujemo? – Vi ste mi pripovijedali o tome da se bijela maska raspitivala kod

vratara. – Što je s njim?

W

– Pojavio se na dvoru. – Taj isti? – Ne mogu priseći, ali bio je vitez u bijeloj bogatoj odori vezenoj

zlatom, visok, stasit, pravi vitez. – Bijelih maski ima više, ali opis pojave i odore posve odgovara. Ne

vjerujem. Kako bi dospio na dvor, osim ako se pod bijelom ne skriva kakva crna halja.

– Ili kakav jezuitski duševni luđak. – Nije isključeno. Dakle pričajte. – Grof Koch ga je htio povesti u dvorsku kancelariju, a on je trgnuo

mač. Tada su se nešto tiho dogovorili i Koch ga je pustio da ode... Poslije se pronio glas da se nekom plemiću u vrućini pomjerila pamet!

– Ovo je i odviše prozirno! Koch je valjda doznao da je čovjek pod bijelom maskom crn. Dakle posve jasno: jezuit ska uhoda. Zato su ga pustili. Zato je izmaknuo i kazni što je navalio na patrolu. Sada imamo dvostruku dužnost: prestolonasljednika treba što prije otpremiti u Korušku.

– To će možda potvrditi i ovo pismo. – Tko ga šalje? – Bijela maska. – Otkud to znate? – U drugi kat donio mije pismo jedan lakaj. Kad sam ga pitao tko to

šalje, on mi reče daje princeza Marija Antonija izišla iz plesne dvorane s nekom bijelom maskom, ona je predala pismo, a princeza naredila da se odnese prestolonasljedniku.

– Princeza? Gle, to je zanimljivo! – Pismo glasi na mladog cara. Dakle imamo razloga pošiljaoca pisma

smatrati sumnjivim; naša je dužnost da budemo indiskretni. – Da otvorimo pismo? – Svakako. – Ako se radi o kakvoj osobnoj carevoj stvari? – Onda ćemo muževno priznati svoju bojazan i – opravdati se. Rosenberg je okretao pismo i odlučio: – Pravo velite. Naša je dužnost da to učinimo. Razdere omot i razmota veliki papir. Jaka muška ruka napisala je

velikim slovima: "Kavalir čije ime ne mogu ovdje navesti, želi hitno

W

priopćiti vijest važnu za vaš život! Čekam na zavoju ceste s juga k "Bijeloj raci" – danas oko pola noći! Da ne sumnjate, izvolite povesti dva pouzdanika. Znak raspoznavanja: dvorjanin crnog princa."

Josipovi prijatelji gledali su se značajno. – Dakle? Što velite o tome, Lasi? – Nečuvena je drskost pozivati prestolonasljednika i cara na takav

sastanak – bunio se mladi oficir. – Nije drskost nego upućenost. Taj ga poznaje i zna da bi on smjesta

pošao. – I nitko ga ne bi mogao odvratiti. – Osim, možda, grofice, a nje nema. Jednom je već dobio sličan

poziv. – Uistinu? Od koga? – Od neke djevojke: Mirni. Ali... ispostavilo se, da ona... – Pa što se dogodilo? – Dakako, on je pošao, ali u grofičinoj i mojoj pratnji, po bi jelom

danu. Čini se, i onda je grofičinom zaslugom utekao po tajnom atentatu. Rosenberg ispriča mladom oficiru događaj na Voćarskom trgu.

Mladić se rumenio od uzbuđenja: – Barune, ovo nam je strog nalog da mu ovo pismo nikad ne

pokažemo. Taj poziv je ponovna jezuitska stupica. – O tom nema sumnje. – Što da učinimo? – Koliko je sati? Mladić potrči k zidnom satu. – Dvadeset i dvadeset. Vi – mislite? – Da pođemo nas dvojica. – Izvrsno! Posudite mi koje plemićko odijelo, mač i pištolj. – Samo brzo. I krinke ponesite. – Probudite konjušara, neka osedla dva konja, ali tiho i neopaženo i

neka ih odvede iza dvorišta na ulicu, da u kući nitko ništa ne primijeti! – Razumiješ? Ako grof Falkenstein štogod pita, reci mu da sam otišao

u šetnju. – Na službu, preuzvišenosti. Sluga ode, a Lasi odijevajući se zapita:

W

– Mislite li da vaši ljudi u kući ne znaju tko se krije pod imenom: grof Falkenstein?

– Ako su me kadgod vidjeli u svečanoj povorci s njim, možda su ga i prepoznali, iako u skromnoj odori koju nosi svako dnevno nimalo ne podsjeća na carskog sina. Znali oni ili ne ne smiju to pokazati. Sva je služinčad baština moje sestre i potpuno je pouzdana. Njima je ovdje dom i oni ga čuvaju kao svoj. Nemajte brige!

Obukli su se, naoružali i tiho sišli stepenicama. Rosenberg ode u vratarevu sobicu.

– Slušaj, sutra ćeš spavati cijeli dan, ali ovu noć treba da bdiš. Nikoga ne smiješ pustiti u kuću ni iz kuće dok se ja ne vratim. Ti znaš što to znači.

– Preuzvišenosti, na službu. Mogu ja bdjeti i osam dana ako zapovijedate.

Otvorio im je mali ulaz. Izišli su u dvorište. Rosenberg pogleda u prvi kat. U Josipovim odajama bilo je još svjetlo.

Oprezno se išuljaju na ulicu. Tu je čekao konjušar s konjima. Obojica uzjašu. Odjurili su cestom kraj kuče kovača lijesova Tome, odakle je bio najbliži put prema "Bijeloj raci". Pod oblačnim nebom gust je mrak. Zdesna još svjetlucaju mnogi prozori iza kojih se slavi karneval. Slijeva gusta šuma. Ledeni vjetar piri im u lice. Cestom ne susreću ni žive duše.

Sve se više udaljuju od grada. Svjetla bivaju sve manja i gube se u sitne točkice. Okružuje ih gust zimski mrak. Smrznuti snijeg zatomljuje topot konja.

Stali su, primakli se bliže, prišapnuli nekoliko riječi i pojurili dalje. Iz mraka nazre se neka sjena i pojuri kao daje nose krila.

– On je! Zadihani konji prohuje kraj bijelog jahača na cesti, ali se onda

zaustave i krenu natrag. – Dvorjanin crnog princa – reče Rosenberg. – Dvorjanin je tu – odgovori bijeli jahač. Mala šutnja. Maskirana se trojica u mračnoj noći gledaju. Čekaju tko

će progovoriti prvi: – Samo dvojica? – Da, dvojica! – Koji je od vas onaj na kojega je glasilo pismo.

W

– Ja – odgovori Rosenberg. – Odviše je zvučan glas! Skinite krinku! – Skinite je vi. Dolazim na vaš poziv. Moram znati s kim govorim. – I

ja! – Vi znate! – Nisam uvjeren. Skinite krinku. – U tami nećete mi vidjeti lica. Bijela maska pokaže ispod ogrtača o pojasu mali fenjer. Rosenberg

sad prizna: – Nisam glavom onaj kojega ste zvali, ali sam njegov bliži pouzdanik

pa je gotovo isto: on ili ja! – Vama je isto, meni nije! – Recite mi barem o čemu s njim želite govoriti? – To može saznati samo on. – Jeste li vi onaj koji mu želi nešto važno priopćiti ili dolazite u ime

drugog? – I to će doznati – samo on! – Zašto ga zovete u ovo doba noći? – Jer mije hitno. Pristajem da dođem sutra u zoru u klanac Sv. Ane na

brdu Jelenovac. S njim mogu doći samo dvojica. – Čemu ova tajanstvenost? – To će doznati on. Hoće li doći ili ne? – Bolestan je i leži. – Izgovorom skriva strah. – Opozovite uvredu – uzvikne mladi oficir Lasi. – Mir – opomene ga Rosenberg. – Gospodine, vi ćete povući uvredu

kad vam kažem istinu. Mi smo pismo otvorili. On ne zna ništa o tome. – Onda čast, on nije kriv. Ako ste mu prijatelji, obavijestite ga o mom

pozivu. Za njega je dobro. – Želite mu javiti spletke njegovih crnih neprijatelja? – Da! – I mi smo ovlašteni da to slušamo. – Ali samo u njegovu prisustvu. – Mi ćemo doći s njim, ako pristanete na jedan uvjet: siđimo sva

trojica s konja i skinimo krinke istodobno.

W

– Primam. – Oni sjašu. Rosenberg i Lasi usporedo pristupe čovjeku u bijelom kostimu, koji s pojasa skine fenjer.

– Stoj! Vi ste naš uhapšenik! U tom času upere se u bijelu masku dva pištolja: Maska se podboči

desnicom. – Gle, gle! Zvao sam kavalire, a došli su razbojnici! – Naprijed pred nama u grad. Ako pokušate bježati, mrtvi ste! – Ha! Ha! Ha! – smije se maska. – Mene može ustrijeliti tko god, ali

tjerati nitko. – Hoćete li poći ili ne? – Ne. Izvolite pucati, gospodo razbojnici. Na uvredu Lasi plane i pištolj odapne. Prasak odjekne kroz noć.

Maska se sagnula i tane je proletjelo iznad njene glave. – Niste pogodili, razbojnice! – Povucite uvredu! – Vaš je postupak razbojnički! – Sumnjamo da ste kavalir. – Nudim vam dokaz! Vadite mač! Lasi pusti pištolj i povuče sablju. – Izvolite svijetliti – reče i fenjer preda Rosenbergu. – To je drugo! – reče bijela maska i povuče sablju. – Gospodine, čuvajte oči – upozori bijeli vitez. Sablje se sudare. Po njima liže blijedo svjetlo. Nekoliko zveketa i

Lasijev se mač prelomi. – Posudite mu svoj mač – primijeti bijela maska Rosenbergu. On pruži. Opet se sudare. – Pazite svoje – oči – govori bijeli vitez smijući se. Začas ovaj mač također pukne. – Što je to? – vikne Lasi. – Pouka da se ne tucete s čovjekom u čijim je rukama mač poslušni

rob njegove volje! I ja imam pištolj – evo, gledajte, ali njime se služim samo protiv razbojničke klateži.

Rosenberg odgovori: – Dopustite da su naše sumnje opravdane. Vi kanite počiniti zlodjelo

nad onim za koga smo došli bez njegova znanja. – Dakle nešto je skrivio?

W

– Njegova je krivnja: čist obraz. – To ću s njim raspraviti. Hoće li doći ili ne? – Dođite vi k njemu u kuću. – Ha-ha, nije moja pamet samo u maču. U vašu stupicu ne idem. Naći

ću puta do njega bez vaše pomoći. – Naprijed! – povikne opet Lasi i obojica ponovno u njega upere

pištolje. Fenjer ugasne, hici prasnuše i bijela maska već leži na zemlji. Odozdo

zgrabi obojicu za noge, te oni padnu. To se odigralo u trenutku... Maska se popne na konja, preskoči jarak i odjuri u šumu.

Čulo se tek praskanje grmlja. Oba se prijatelja podignu iz snijega. – Prokleti lupež – promrsi Lasi sav izvan sebe. – Lupež, ali junak kojemu nismo dorasli. To moramo pri znati.

Nadjačao nas je oružjem i mozgom. Jezuiti su i ovaj put odabrali pravog. – Što sad? – Ništa. Poraženi smo. Vratimo se. – Kaže da će doći do njega i bez naše pomoći. – Spriječit ćemo ga. U tom ne smije nadmudriti ni nadjača ti. Vratimo

se. Popeše se na konje i krenuše u grad. Stigavši u palaču našli su vratara

kako bdije. On im priopći da se nije ništa dogodilo. Ušli su u barunov salon.

– To je bio očajni pokušaj jezuita da ga maknu. Zato o sve mu tome ni riječi.

– Meni izbiti iz ruke dva mača? Meni – čuvenom mačevaocu! Da umreš od stida – bjesnio je oficir.

– Pustite to. Ponijeli ste se kako treba. Ako je on jači, niste vi krivi. – Ali tko je on? – Bit će velikaš ili plemić iz redova dvorske kamarile. To do kazuje

Kochov postupak prema njemu. Drugog ne bi pustio! – A njegov napad na patrolu, pogrdne ulične riječi s majmunima koji

su prikazivali kamarilu? – Sve je namješteno. Jezuiti su spremni propovijedati protiv sebe, kad

im to ide u račun. Sada je najvažnije da se pri premimo za mogući novi napad na prestolonasljednika. Nijedno pismo ni poruka ne smiju dospjeti

W

u njegove ruke. Zadržat ćemo sve. Osim toga, nijedan od nas ne može učiniti ništa dok se ne posavjetujemo.

– Razumijem! – Vaša riječ? – Evo je! – I moja! Pružili su ruke. – U srijedu pratit ćete nas u Korušku s moja dva naoružana lakaja na

dovoljnoj udaljenosti da on ne primijeti našu pažnju. – Izvršit ću. – Kad stignemo u moj dvor, priopćit ću grofici kakva mu opasnost

prijeti. – Mislite daje to dobro? – Predobro. Ona će ga zamoliti da ostane s njom – nitko ga neće

maknuti od nje. – Ne lovi li ga ona samo radi carske časti? – Naprotiv. On hvata nju. To je najvrednija žena! – I sigurni zaklon za njega protiv svake nesreće? – Nema tako sigurne tvrđave. – Hvala Bogu! A sad laku noć! – Zaboravite naš poraz u susretu s bijelom maskom! – To neću zaboraviti ni oprostiti ni njemu, ni sebi.

NAKON DVORSKOG MASKIRANOG PLESA.

U četiri i po sata ujutro bila je carska obitelj na okupu u žutom salonu. Car Franjo Stjepan jedva se odupirao snu što mu je sklapao oči. Prinčevi Leopold i Karlo čekali su caričine odredbe. Marija Antonija i princeza Marijana sjedile su zamotane u debele ogrtače.

Grofica Fuchs htjela je obavijestiti caricu o bolesti princeze Elizabete, ali ih prekine nenadani dolazak kurira.

Carica se povuče u pokrajnu dvoranu i pozove cara Franju Stjepana. Drugi su šuteći čekali. Za kratko vrijeme vrati se car Stjepan, priđe Leopoldu i šapne mu:

– Tvoja bi se ženidba mogla odgoditi. – Zašto veličanstvo?

W

– Stigle su loše vijesti s granice. Friedrich Pruski sakuplja vojsku. Tko zna, ne kani li nas opet napasti. Carica je strahovito uzrujana, strepi od rata.

– A prestolonasljednik planduje! – Uživa u svojoj ljubavi. Ako plane rat, vratit će se. On zna svoju

dužnost. Josip nije junak na riječima, ali djelom će sve iznenaditi. Leopoldovo dugo, ružno lice, širokih nozdrva, nije bilo ushićeno

ovom hvalom. Marija Antonija naćulila je svoja mala uha i slušala razgovor. Onda

ustane, pode u dubinu salona, stavi molitvenik na pisaći stol, okrene svima leda i nešto zabilježi na papir u knjizi.

Naglim koracima uniđe carica u salon. Komornik je ogrne . krznom podstavljenim ogrtačem.

Uzrujano se obrati djeci i mužu: – Molite se da nas ne zadesi nesreća! Molite se! Ledeno je zimsko jutro. Karnevalom izmoreni grad spava. Ulice su

tamne i puste. Nad njima piri vjetar noseći glas zvona s jezuitske crkve. Stižu žene i muškarci zamotani do ušiju. Zebu, dršću, dah im se smrzava. Svi ulaze u tamnu crkvu.

U crkvi je tišina. Ljudi kleče i mole se. Svu svoju nadu upravljaju prema oltaru.

Vani su stale kočije. To zbuni pobožnike. Kroz sakristiju udu u debele ogrtače zamotani članovi dvora i sjednu

u klupe. Posljednja je sjela Marija Antonija. Uz njeno sjedalo diže se širok stup od poda do stropa.

Ulaze tri jezuitska duhovnika. Marija Antonija drži pred sobom velik molitvenik i skriva njime svoje

poglede kao lepezom. Zirka po crkvi – traži. Iza evanđelja uspne se na propovjedaonicu otac Lehner. Tihom crkvom odjekuje njegov glas.

Marija Antonija podigla je glavu prema njemu, a oči joj kruže crkvom. Misli o bijelom vitezu. Pogled joj padne na stup tik sjedala. U tami razabire taman ogrtač i bijeli cvijet.

"Tu je!" poveseli se ali ne trepne okom. Kad prođe propovijed, svi kleknuše na molitvu. Princeza baci pogled

prema stupu gdje se stisnuo muškarac. Duge crne kose padaju mu na čelo.

W

"Nema vlasulje!", pomisli ona. "Zar prosti građanin?" Ne vidi mu lice. Spustio je glavu duboko na prsa i skriva ga polutama

crkve. "Vara me, građanin ne može na dvor; neće da ga drugi vide i zato nije

uzeo vlasulju!" "U publici nema nijedne plemićke vlasulje! Ne želi da svrati

pozornost!" tješi se ona. "Je li lijep?" Nikako ne može da mu vidi lice. Tama je u crkvi, a stup još većim

mrakom zasjenjuje čovjeka koji se tamo zavukao. Misa završi. Ljudi ustaju. Štropot koraka po kamenom podu ispuni

crkvu. "Ovo je čas" – pomisli Marija Antonija – primakne se stupu i spusti

na pod papirić, gledajući u bijeli cvijet svog jučerašnjeg plesača. Dvor je ustao i okrenuo leda publici. Očito je sve to opazio, jer se makne, ispruži nogu i njome pokrije

papirić. Dvor se udalji kroz sakristiju. Princeza je ogrtačem zapela o klupu i pogledala k stupu ne bi li sad

ugledala lice svoga viteza. On je ostao u mraku. Crkva je pusta. Samo jedan čovjek stoji u mraku, razmata papir i čita

riječi bez naslova: "Prestolonasljednik će se vratiti za dvije sedmice sa svojom ženom –

groficom! To je rekao kancelar. Dođite svako jutro." Nakon ovih riječi slijedila je poruka još gotovo mokra i zaprljana:

"Ujutro je stigla vijest daje blizu rat. Onda će se Josip vratiti. Carica se jako boji rata. Imat će mnogo posla i zaboraviti moj kućni zatvor. Izvest ću se svakog dana u tri sata popodne u Waldburg."

Obećala mu je da će ga izvijestiti o Josipu i obećanje je ispunila. Crkvenjak pogasi svijeće. Kroz mrak iziđe čovjek, na vratima naturi na glavu klobuk do obrva, povuče ogrtač i krene niz ulicu.

Palača kneza Kaunitza bila je okružena perivojem. Okolo je bio vrlo visok zid koji je dosezao do ispod razine visokog prizemlja.

Bečani su ipak prozreli tajnu visoke ograde. Svrha joj je bila da od ulice sakrije prozore prizemnih kneževskih raskošnih odaja. Osvijetljeni lusteri vrlo su se često susreli sa sjajem ranog sunca.

Nakon dvorskog plesa nastavio je knez zabavu u svojoj palači.

W

Dvoranama jure pijani kavaliri vukući za sobom u plesnoj koloni polupijane dame u duboko dekoltiranim haljinama.

Po kutovima sjede parovi. Ispod svilenih haljina protupropisno etiketi proviruju lijepe nožice u svilenim čarapama.

S koliko gracije umiju dame sjediti i razdraganom kavaliru pokazivati svoju divnu nogu – šaptao je kancelarov prijatelj knez Trautson. – I najslobodnija zna udvarača držati u znatiželji.

– Ne pokazuje ni premalo ni previše – odgovori nešto stariji kavalir. – Čini se, mi smo završili svoju karijeru. U ovo doba jutra

filozofirati?! – Dođi da vidiš Kaunitza; taj je u naponu svoje ludosti! – Da ga vidi carica! – Ni za Boga ne spominji ovdje njeno ime, zamjerit ćeš mu se. Dignu se i podu u drugu dvoranu. Kraj prozora stol, na njemu je bogato porculansko i srebrno posude.

U zlatnim stalcima raznovrsno voće, šampanjske boce se valjaju a s njima usporedo kavaliri i dame. Uokrug sjede mlade dame. Iza leda kavaliri im virkaju u dekoltirane haljine. Kancelar, kome je šampanjac zacrvenio lice, a pustopašnost ozarila inače mirne oči, stoji u sredini i govori, govori bez kraja, duhovit i ujedno stilski govor.

– I dolazi dan i sunce se javlja, golo, sjajno sunce. Iza zastora se pojavi žensko čeljade, potpuno golo, sa zlatnim resama

oko pojasa. Ljepotica zapleše bosim nogama po mekom sagu. Svi izbulje oči. Neka se ljepotica prisloni knezu i šapne: – Da sad uđe njezino veličanstvo! – Madame, molim, u ovom krugu ne spominjite njezino ime. – Strah vas je? – Sveto je i ne pripada u ovaj krug! Upamtite, madame! Kavalir joj

iza leda šapne: – Saberite se! Nikad vas više neće pozvati. Gola je ljepotica zaplesala oko kancelara, kavaliri su drobili čaše.

Vrućina, miris pića i parfema pretvori dvoranu u vreo val, kotrljajući se od jednog do drugog zida, u svjetlu svijeća zasjenjenih svjetlom dana stoje zavirilo u jutarnju orgiju.

Vrata se naglo otvore. Ude kancelarov osobni tajnik i javi:

W

– Kurir njezina veličanstva! – Kancelar se trgne, povuče sa stola bijeli stolnjak tako daje sude palo na zemlju praskajući i baci stolnjak na golu ljepoticu.

Načas su svi u dvorani zanijemili i zapanjeno gledali u kancelara. Stajao je usred zdrobljenog porculana pred ženom pokrivenom

stolnjakom i buljio u tajnika. Ovaj mu pristupi: – Preuzvišenosti, što vam je? – Što ste to rekli? – upita kancelar. – Kurir njezina veličanstva je ovdje. – A, tako, kurir je tu, kurir. Recite, recite mu da spavam. – Rekao je da vas probudim. Vrlo je važno... – Važno? Tako rano pa već važno? Nije li to... grofe, pogledajte me.

Ne mogu ovakav primiti kurira. – Carica vam uvijek sve oprašta – šapne tajnik. – Ali neću da oko svog vrata nanižem toliko nizova oproštenja,

koliko dame nižu bisera! Oproštenje su biseri, a biseri – nose nesreću. – Što da kažem kuriru? – Da dođe kasnije, oko podne... – Sve sam pokušao, ali on tvrdi daje ovo i suviše važna po ruka

njezina veličanstva. – Tiše, ovdje ne pripada njezino ime. – Nešto mu moram reći. – Ako je vrlo važno, recite mu da sam u jezuitskoj crkvi na misi! – Veličanstvo je upravo bilo u crkvi. – Onda izmislite koju drugu crkvu. Recite da se sad ispovijedam, a

primiti ću kurira kad se vratim... Neka dođe moj sluga: brzo kupelj!! On se pokloni gostima i reče: – Moje dame i gospodo, knez Kaunitz odlazi da potraži kancelara

radi važnog posla. I ode s tajnikom kroz dvoranu da se uspne na prvi kat. Gosti su se

tiho opraštali i kroz mala vrata perivoja napuštali palaču. Pošto se okupao i legao u postelju, sluga mu otare tijelo i glavu

mirisnom vodom. Kancelar se osjeti svježim.

W

Ispod svilenog modrog ogrtača izvuče tanku, bijelu otmjenu ruku. Prebaci čipke rukava noćne košulje i pruži ruku na stolić sa srebrnim zvoncem.

Ude visok dobro ugojen lakaj. – Feliks, čokoladu! – Na službu, preuzvišenosti! – Inače ništa nova? – Vaša preuzvišenosti, ništa! – Reci neka čestito nalože, zima je. – Na službu preuzvišenosti – odgovori lakaj i kriomice ob riše znoj,

koji mu je probio po čelu u vrućoj sobi. – Neka dođe moj tajnik. Lakaj iziđe. Već za nekoliko trenutaka rastvore se vrata. Dva lakaja u sivim

odorama nosila su prostrt stol sa srebrnim priborom i postavili ga uz postelju. Jedan od njih nalije iz teške srebrne posude vruću čokoladu.

Kancelar sjedne u postelji. Lakaj mu podnese srebrni pladanj, koji je držao dok gospodar nije ispio toplu mirisavu čokoladu. Tada odnesu stol iz sobe.

Ponovno se rastvore vrata. Lakaji propuste mladog visokog gospodina blijeda lica, bijele vlasulje u crnoj baršunastoj odori. Kancelarov se pospani pogled upravi na njega.

– Što vi mislite, grofe, ne bi li se Franjo Bartok već mogao vratiti iz Parme?

– Pitanje je koji je smjer puta odabrao i kakvim je kolima putovao. – Ako je misija važna, trebalo je da preuzvišenost pošalje jednog od

naših činovnika. Ovi se građani rado opiju, pa je očito zakasnio. – Poznam ga odavna. Pouzdan je, ali se bojim da nije na stradao. Kad

dođe, smjesta ga najavite. Međutim lakaj opet najavi kurira iz dvora. Ušao je s pismom i predao

ga kancelaru. Ležeći kancelar ga pročita i zatraži pribor za pisanje. Napiše pismo, smota ga i preda kuriru, koji se udalji.

– Njezino veličanstvo neprestano uzrujavaju glasine o ratnim pripremama u Prusiji. Poslije podne idem u dvor. Pođite mom kapelanu i recite mu neka mi ispostavi potvrdu da sam bio danas na propovijedi.

Tajnik ode. Kancelar povuče na se pokrivač i zaspe.

W

Oko podne je ustao i prepustio lakaju da ga odijeva. Dva-tri put je mijenjao prsluk i gornji kaput i dugo odabirao ogrlice.

Brijač mu uredi lice i besprijekorno namjesti očešljanu vlasulju. Nekoliko puta ogledao se u zrcalu i ušao u svoj radni, kućni kabinet.

Velika dvorana, pokrivena perzijskim sagovima, obložena goblenima i slikama – bila je vrela. Kancelar sjedne za crni pisaći stol da se spremi za polazak k carici.

Iz predsoblja dopru hitri koraci. Tajnik otvori vrata i poluglasno najavi:

– Preuzvišenosti, Franjo Bartok je stigao! – Tako? Pustite ga k meni. Duge kovrčave kose, guste neuredne brade, zamotan u smeđi ogrtač,

udao je Siniša u kabinet. Poklonio se i stao. – Vaša preuzvišenosti, Franjo Bartok je stigao.

– Konačno! Mislio sam da ste negdje zapeli. – Ja držim riječ. – Da u to nisam vjerovao, odavno vas ne bi bilo medu živima.

Sjednite. Sjeo je. Kancelar gaje promatrao sa zanimanjem. – Kad ste stigli? – Malo prije. – Ravno iz Parme? – Iz okolice Beča. Morao sam se najprije odmoriti od puta. – Da se možda niste i malo proveselili na karnevalu? – Nemam se čemu veseliti. Moja misija nije uspjela. Vratio sam se iz

Parme praznih ruku. Probudiše se pospane kancelarove oči. – Princeza nije opozvala svoju optužbu? – Jest, preuzvišenosti. – Dakle, gdje je pismo? – Razderao sam ga. Skupivši obrve kancelar upre Siniši u lice sumnjičav pogled. – Vi niste bili u Parmi? Vi ste ovdje "nekoga" tražili? – Dajem vam riječ da sam bio u Parmi i razderao pismenu izjavu. – Vi ste mi dokazali da vašim riječima moram vjerovati. Po činili ste

samoubojstvo kad ste razderali izjavu.

W

– Znam, preuzvišensoti. – A to kao da vas se ne tiče! Neviđeno, nečuveno – razljuti se

kancelar. – Što vas je moglo navesti na taj čin? – Saznao sam od princeza ono zbog čega je vaša preuzvišenost

izvoljela štedjeti moj život. Ovdje sam razabrao da je moj čin bio preuranjen. Htio bih svoju smrt odgoditi za dvije sedmice.

– Zašto baš za dvije sedmice? – Toliko mi treba prije smrti da uredim neke račune! Zato molim vašu

milost, ako je moguće, da tanad što ste ih spremili za mene, još malo pričeka.

– A kad svršite svoje poslove? – Donijet ću vašoj preuzvišenosti svoj život, ako u međuvremenu ne

bukne rat, pa mi se pruži prilika da na bojnom polju dokažem svoju nevinost.

– Ah – mahne kancelar rukom – i vi govorite o ratu? Ako o tome zavisi vaš život, onda morate smjesta umrijeti.

– Vaša preuzvišenost misli da neće biti rata? – Uzalud se nadate. Pruski kralj neće za vašu volju izazvati sukob, a

njezino je veličanstvo tako veliki neprijatelj rata, da vam zaista ne mogu pružiti nikakvu nadu. Gospodine grofe!

Ja vas cijelo vrijeme promatram: ništa ne odaje da ste šenuli umom, a ipak, vaš čin je ludost – savršena ludost. Vi ne slutite kako teško čekam princezinu izjavu, a vi ste je razderali? I opet kažem: ovo je ludost, oprostite, ali za to nemam drugog izraza.

– Ni ja! Svi muški članovi moje obitelji bili su ludi! – Vama su ostavili sveukupnu vrijednost svoje osobine, ali ja moram

imati princezin opoziv vaše optužbe! O tome ovise interesi države i – vaši!

– Menije svejedno. – Ali državi nije. Vi ćete spriječiti opasnost, razumjet. Smjesta putujte

u Parmu najbržim putem i tražite novu izjavu. Hoću vašu riječ, da ćete otići i donijeti princezin opoziv!

– Ako mi preuzvišenost kaže gdje se nalaze njih dvoje! – Kad bih to znao, ne bi mi izjava tako silno trebala. Uredio bih stvar

kratkim postupkom! – Nema tu kratkog postupka.

W

– Sada nema, jer je put do njih dvoje pokriven tajnom. – Bude li rata, morat će se on pojaviti. – Uzalud govorite o ratu. Dakle, vi ćete opet u Parmu. Upamtite, grofe, njezino veličanstvo vjeruje da ste uhoda.

Princezinom izjavom dokazat ću da niste, onda ću vas pomilovati, a to mora spriječiti brak.

– Prekasno je. – Ili putujte odmah ili ću vas strijeljati! – Putujem. – Napokon. Vjerujem u vašu riječ. Do viđenja! Pružio mu je ruku kao prijatelju. Naturivši klobuk na oči, izašao je Siniša iz palače. Prolazio je malim

ulicama i skrenuo u neku gostionicu u predgrađu. Ušao je u nisku, polumračnu sobu.

– Filipe! – zovne on tiho. – Hvala Bogu! Živ si! Pustili su te! – To će ga stajati glave. – Neka. Važno je što će biti s tobom? – Sa mnom će biti čuda, kakva nisu dugo doživjeli oni tamo u Burgu.

Samo da još i njega dočekam. – Gdje je? – Ne znaju ni oni. – A Nera? – S njim je. – Zar je to istina, Siniša? – Istina! Izrekavši to, baci se na postelju i ostane ležati kao mrtav. Filip je šuteći stajao nasred sobe i gledao u njega. Osjećao je kao da

se u duši mladog čovjeka kotrlja stotinu smrti. Dugo su šutjeli. Filip je čekao.

Tada se javi Siniša, tiho, šapćući. Filip je osjećao kako ga guši bol. – Spremaj se Filipe, putujemo! – Kamo? – Vidjet ćeš. – Što si naumio? – Ratovati!

W

– S kim bi ratovao? – S Prusom. – Siniša, već ti se pamet muti! – Ah, što pamet, srce, srce! Ušuti i zagnjuri glavu u jastuk. Suznim je očima Filip spremao kovčege i pogledavao na postelju,

gdje je Siniša ukočeno ležao kao da gaje dotukla bol.

TEŠKA ODLUKA.

U malom samotnom dvorcu ništa ne znaju o pokladnom ludovanju, o spletkama i borbi u gradu. Bijela zimska pustoš pod oblačnim nebom sniva spokojno.

Svijetli prozori dvorca gledaju prema dalekim vrhuncima snježnih planina. Uz topli kamin u sobi, nakrcanoj knjigama, sjedi Nera. Rasplela je kosu daje očešlja prije spavanja. Sustala je i sjela u naslonjač. Uđe gospođa Rozalija:

– Opet ste zamišljeni? To nije dobro. Otkad je bio ovdje vaš brat, nešto vam nije pravo. Zar vas je rastužio?

Ona slegne ramenima i ne odgovori. – Nije moguće. Takva brata ne rada zemlja svaki dan. Toliko nježne

ljubavi još nisam vidjela. Koliko me ispituje za vas, jeste li veseli, nedostaje li vam štogod, a kad mu kažem: ništa joj ne manjka, oči mu se osvijetle poput svijeća. Ipak ste tako žalosni. A pogledajte se u zrcalo: lijepi ste, prelijepi, samo vam treba carska kruna i nema na svijetu carske kćeri koja bi vam bila slična.

– Ljepota je više puta velika nesreća! – Vama je nešto teško na duši. Neću vas mučiti pričanjima, ali možda

bih vam mogla olakšati bol. Znam ja što znači kad se ne možemo izjadati.

Nera podigne lijepe i žalosne oči. Starica je pogleda toplim i iskrenim pogledom.

– Mladi ste, pametni, ali pamet nas često zaboli kad šutimo. Znam ja to.

– Pravo velite, gospodo. Glava mije otežala, puna je svako jakih misli.

W

– Ali otkad je bio ovdje vaš brat, nešto vas je pritislo. – Tome nije kriv brat, nego pismo koje mije on donio. Neko vrijeme Nera je šuteći gledala u plamen. Zatim je po digla oči k

staričinu licu. – Sjednite, gospodo, kraj mene. Vi ste mnogo toga doživje li, mnogo

iskusili, i možda će mi vaše iskustvo pomoći da steknem ispravan sud i donesem ispravnu odluku.

– Dao Bog, lijepa moja – toplo će starica. – Muči me sudbina moje šeste!... – Vi imate sestru? Znači od nje ste primili pismo? – Da, brat mi gaje donio, ali ne zna ništa. – S muškarcima se ne može govoriti kao sa ženama. – Tako je, a u toj pustoši nemam nikoga svoga. – Povjerite se meni, kao da sam vam mati. Uzdahnula je i počela svoju izmišljenu priču: – Moja je sestra udata. Živjela je na dvoru neke kneginje, ne treba da

vam kažem ime. – Svejedno je kako se zove – glavno je kakva je? – Bila joj je dobra. Kneginja je imala sina – vrlo umna i neobična

čovjeka. On je s mojom sestrom drugovao. – I zaljubio se u nju? – Možda. Kao drugarica kneginje često je bila kod nje dugo u noć, a

kad se jednom vraćala u svoje sobe u prizemlju, ugle dala je u tami neku mušku osobu.

– To je bio mladi knez? – Onda to još nije znala. Neku večer ovog ljeta bila je u perivoju

maskirana zabava. Tada je mojoj sestri pristupio maski rani muškarac i stao joj govoriti o ljubavi i svom noćnom lu tanju za njom. Tvrdio je da će ga ljubiti, jer je to zakon prirode, jer se od nje nikada neće maknuti.

– A ona je ljubila svog muža? – Jest, i rekla je to maski, a ipak je on tvrdio da će konačno biti

njegovom. Najzad joj reče: ja ću doći po tebe u času kad te svi napuste; kad dođe – moj čas.

– Tako svi oni govore. – Nakon nekog vremena noću ude u njenu sobu taj muškarac

zamotan u ogrtač. I lice je sasvim zakukuljio. Zabrinuto joj reče: prijeti ti

W

velika opasnost, oko tebe pletu kneginje na dvoru velike spletke, ali ja te čuvam i oslobodit ću te...

– Svi su oni junaci pod krinkom! – Nakon nekog vremena na dvoru je bila velika svečanost. Moja sestra vraćala se s plesa u svoje sobe. U hodniku je bilo

neobično tamno; inače su hodnici bili više rasvijetljeni. – On je pogasio svijeće. – To se i meni danas čini. Moja sestra ide hodnikom koji je spajao

oba krila dvora, kad je netko uhvati oko pasa i onako zatečenu povuče za sobom. Našla se u tamnoj sobi. On je sta ne grliti i šaptati o svojoj ljubavi. Branila se i vikala, ali nije htjela da sakupi dvor. On ju je držao rukama kao od željeza.

Imala je na sebi modar svileni ogrtač, zakopčan dugom zlatnom iglom. U zagrljaju igla joj se zabola u prsa... to joj na metne misao... ona mu počne govoriti kao da ljubav uzvraća, samo da oslobodi ruke. Izvuče iglu i – ubode ga.

– Zar gaje ubila? – U tami osjeti kako je popustio i pao. Ona pobježe. Nije znala tko je

to bio ali je sumnjala na mladog kneza, jer je sumnja bila opravdana. Drugog dana čekala je dršćući što će se I dogoditi! Ilije ranjen ili mrtav- ali saznat će tko je. Svi su se članovi kneževskog dvora sakupili, svi osim mladoga kneza! Javio je daje bolestan.

– Bio je, dakle, ranjen? – Da, ranjen. Sad je znala daje bio on. Za osam dana je ozdravio. – I nije joj ništa o tome spomenuo? – Onako, izdaleka, ispričao se... Prešli su preko toga, napokon, ženu

je stid govoriti o takvu događaju, pa je uvijek šutjela. A sad čujte dalje. Oni su drugovali kao da ništa nije bilo.

On joj je iskazivao često prijateljstvo, kad jedne večeri dođe njegov tajnik i reče joj da se nad njom ruši gnjev kneginje i da mora bježati. U strahuje pristala. On ju je poveo na svoje vlastito imanje, da tamo pričeka dok kneginju ne mine bijes.

– A zapravo je sve slagao? Načas se Nera zagleda u staricu:

W

– Ne, nije. Kneginja se doista na nju ljuti, jer su njezini prijatelji spleli oko jadne moje sestre spletku. Mladi je knez prema mojoj sestri postupao vrlo časno, dok je najednom nije stavio pred čudnu ponudu.

– Da mu bude ljubavnicom? – To ne, ali hoće da je odvede nekud daleko, u neki kraj, gdje će on

biti s njom pod istim krovom, daleko od svih ljudi. Eto, to mi piše sestra, to me muči, jer mi se čini... – Taj gospodin hoće da mu bude ljubavnicom, pa je želi ova ko dobiti

u ruke. Lija je taj knez, a mu nema para. – Možda mojoj sestri prijeti opasnost od kneginje, ali opet... – Ne branite ga, draga moja, mladi ste i vi mislite daje sve zlato što

šija! – Ne mogu vjerovati, da bi taj čovjek... koji tako divno, pošteno

govori... A opet sumnjam... – Svi oni pošteno govore a nepošteno rade! Upamtite, lije pa

gospodo. Jedva je držala glavu uspravno. Na licu joj se odražavala sumnja i

borba. – Vi ste rekli da je vaša sestra udata, a gdje joj je muž? – To je sva njezina nesreća. Muža su joj zatvorili, jer je na vodno

uhoda. – Jadna žena! Sad sve shvaćam. – Sama je kneginja svemu kriva, ona ga je optužila i pre ala vlasti. – A nije li tu imao prste mladi knez: – Ne, nikako! On se s majkom i ne slaže! On joj je rekao da je ljubi,

da bi se njome oženio daje slobodna... I zaštitio ju je, pa dobro, ali zastoje sada kani odvesti nekud daleko i živjeti s njom pod istim krovom? To sestru strašno uznemiruje i ona me moli daje savjetujem. Sada shvaćate moju zamišljenost.

– Jeste li već mislili što bi bilo najbolje? – Jesam, mislila sam! – Dakle što? – Najbolje bi bilo da to ne prihvati, štoviše: da mu se zahvali na zaštiti

i ostavi njegovu kuću. – To bih joj i ja savjetovala.

W

– Recimo da on nema zlih namjera. Možda uistinu nema, ali samotni zajednički boravak pod jednim krovom može ga zavesti protiv njegove vlastite volje. Zahvati ga napast kao one noći, a onda – ona će ionako biti prisiljena da ga odbije i ode.

– To je kao na dlanu. – Još jedno: recimo da ona pode s njim. Što bi to značilo? On mora posumnjati u njezino poštenje. – I okoristio bi se time. – On mora pomisliti da se predomislila, požalila što se branila one

noći. Ako sada pode s njim pod isti krov, ne bi li to značilo da je sporazumna, da želi postati njegovom ljubavnicom.

– Kad ju je već jednom napastovao, taj bi korak bila privola na sve. – Razmislite dobro što vas pitam, gospodo: ako ona pođe s njim, to

bi u njegovim očima moralo značiti da nije poštena žena. – Što bi drugo moglo da znači?

– Ako je poštena, ona mora ostaviti njegovu kuću! – Nakon onoga što se dogodilo, mora! – Jest, to sam i ja mislila. Tu nema isprike. Nema prijateljstva. On je

jednom htio da je uzme, a to je dosta! Nije mu smjela to oprostiti, nije! – Zašto mu je oprostila? – Molio ju je za oproštenje, rekao joj je da ga je zahvatio vrag,

napast... Nitko joj nije bio sklon, samo on, prepustila se, vjerovala... primila njegovu pomoć.

– A da li je ona – oprostite ovo pitanje – poštena žena? – Jest, poštena je! – Neka ostavi njegovu kuću. Što prije, to bolje. – I ja tako mislim, samo nisam imala snage da joj to kažem. Nešto me

odvraćalo, neki nejasni strah, neodlučnost, slutnja. Što li? Svejedno! Vi ste odobrili moje uvjerenje da poštena žena ne smije otići s njim. Nikako! – makar joj sto puta prijetila mržnja kneginje!

– Vidim, vama ne treba mnogo savjeta, samo odviše branite toga mladog kneza. Vi ste uvjereni daje on ne kani odvesti sa zlom namjerom.

– Možda se varam. Ipak, ne mogu vjerovati u toliku himbu! – Bit će bolje da vjerujete. – Vjerovala ili ne: sutra moram javiti savjet sestri. – Ima li ona kamo da se skloni?

W

– Naš je dom daleko, u drugoj zemlji. Za prvi tren, među tim, ima neke prijatelje.

– A vi? Zašto ne bi došla k vama? – Da, da, na to sam već mislila, ali bojim se brata. On o to me ništa ne

zna. – To je najmanja briga. Brat vas toliko voli da će pristati na sve što vi

hoćete. Ako vam je draga čast vaše sestre, ne pusti te je da pođe s knezom. Zapravo, zašto je skriva? Ako je kneginja na nju kivna, što joj može?

– Mnogo, vrlo mnogo. – Ako sve to nije on izmislio! – Ne. To nije izmislio! – Možda nije, samo ta posljednja ponuda baca trak sumnje na njega,

veliku opravdanu sumnju. Ono što se dogodilo na kneževskom dvoru one noći, ponovit će se kad bude s njom nasamu!

– Mučila sam se ne znajući činim li pravo ili krivo ako joj to savjetujem. Trebalo mije da čujem još nečije mišljenje, da steknem odvažnost i mognem upravljati njezinim koracima.

Sad mije lakše. Čula sam riječ nepristrane osobe. – Svatko bi vam to savjetovao, gospodo. Vjerujte mi! Znala sam daje

trebalo da iskalite srce – i sve će biti dobro. – Nije preporučljivo da pišem sestri. Pismo bi moglo dospjeti u

njegove ruke. Sutra je srijeda! Ranom zorom sama ću odjašiti k sestri. – Zar je tako blizu? – Nije baš blizu, ali dobra sam jahačica, do podne ću stići k njoj, a

onda se vratiti s njom. Možda još sutra u noći ili u četvrtak ujutro. – Samo da vas ne zadesi kakvo zlo na putu. – Projašila sam nebrojeno puta ovim krajevima. Ne bojte se, gospođo.

Rano ujutro neka mi osedlaju konja. Ako bi slučajno došao moj brat, ne govorite mu ništa o tome. Ja ću za svaki slučaj ostaviti pismo da sam otišla k sestri u posjete.

– Pouzdajte se u mene, nitko vam ne želi dobro kao ja. Rano ću vam prirediti doručak i nešto spremiti za put. Laku noć! Nera je sjela k stolu i uzela pero. Dugo nije mogla da piše. Tek se iza ponoći odlučila da nabaci na

papir ove retke:

W

"U prvom času straha pred njezinim gnjevom prihvatila sam vašu zaštitu. Odonda sam mnogo razmišljala i stekla uvjerenje da nakon svega što se zbilo one noći u Burgu nisam smjela doći ovamo, a nikako ne smijem primiti vašu ponudu za Korušku. Time bih stavila na kocku svoj ugled pred vama i pred samom sobom. Zahvaljujem vam na velikoj brizi i dobroti i odlazim, jer neću da se razruši lijep, čist i pošten osjećaj, koji sam unatoč onom događaju sagradila u svojoj duši. Nisam smjela ono zaboraviti i oprostiti, jer vas je to ovlastilo na posljednju ponudu. Kriva sam i želim to ispraviti svojim odlaskom!"

Zamotala je pismo, zapečatila ga i ostavila na stolu. Otišla je u spavaću sobu, spremila svoj nakit što gaje ponijela sa sobom kad je pobjegla s dvora, i legla.

U SRIJEDU.

Nakon propovijedi i mise u jezuitskoj crkvi vratila se carica s ostalim damama i Marijom Antonijom, u dvor. Princeza je bila vrlo vesela, poslušna, živeći u nadi da je bijela maska njen prvi ljubavni roman.

Poslije neprospavanih noći carica nije nikad išla na počinak. S plesa bi pošla k misi i propovijedi, a onda se prihvaćala posla, u kojem je provodila vrijeme do kasnih sati.

Crvena, svježa i zdrava prihvatila se rada i ove srijede. Velike bistre oči upirala je u spise, primala izvještaje o državnim poslovima, i na kraju saslušala grofa Kocha. Već na početku ga prekine:

– Bijela maska, naravno, rasplinula se u dvorskim zidinama? – Veličanstvo, sva je potraga uzaludna. Čovjek se morao preodjenuti

i umaknuti. Bezuvjetno poznaje prostorije dvora. – Vi ne slutite tko bi se mogao kriti pod tom odorom? – Svaka kombinacija pada u vodu ako usporedim njegovu pojavu s

onima na koje sumnjam. Tako se i meni događa. Samo, ja sam carica, a vi šef tajnog mog

redarstva, a to nije isto! – Veličanstvo, duboko žalim što nisam mogao sputati bijelu masku a

da ne izazovem skandal pred gostima.

W

– Prenaglili ste se na stepenicama, jer vam srce nije moglo priuštiti barunu Nemyju da ga on uhvati na izlazu iz dvora!

Da, da, tako je. Nisam vam jučer pred kancelarom govorila ni o onom pamfletu. Ja vrlo dobro znam, da me bečki jezici ljuto ogovaraju. O meni odvajkada izmišljaju svašta, ali do sada im nije uspjelo da me tim cvijećem zaspu u vlastitoj kući. To se više ne smije dogoditi.

Šef dvorske kancelarije spustio je glavu duboko potresen. – Zaboravit ću, ako to popravite. – Čitavim svojim životom! – Malo previše. Tražim samo jedno: groficu Vojkffy. – Veličanstvo, bit ću neumoran. – Slušajte: otac Grande i njegovi ljudi neumorno traže groficu. Oni ne

posjeduju uhodarske oči. Tko mi otkrije njezino skrovište, nagradit ću ga sa hiljadu dukata.

– Veličanstvo, učinit ću sve stoje smrtniku moguće, za jedinu nagradu – milost vašeg veličanstva!

– Pružam vam priliku daje osvojite za sva vremena. Poklonio se ganuto. Ona je postavila drugo pitanje. – U drugom se katu ništa ne događa? – Jučer su vidjeli prestolonasljednikova oficira Lasija kako noću ulazi

u dvor. – Trebalo je da paze kad je izlazio! – Već sam mu postavio stupicu. Kad opet iziđe, slijedit ćemo ga na

svakom koraku. – Ali oprezno! Taj mladić je raspaljiv i neoprezan – mogao bi nas

dovesti u trag Josipu i njegovoj ljubavnici. Otpustila je Kocha i primila groficu Fuchs koja napokon nade priliku

da izvijesti vladaricu o jučerašnnjem ispadu princeze Elizabete protiv Marije Antonije i o mišljenju dvorskog liječnika.

– Zašto me jučer niste zvali? – Bilo bi okrutno vašem veličanstvu pokvariti večer. – Zato se pobrinula ona maska. Kako je Elizabeti danas? – Ustala je. Izgleda blijeda i neprestano šuti... – Žalim sirotu. S njezinom ljepotom propale su i moje i nje zine

osnove. Tko će je takvu uzeti?

W

– Mnogi bi knez bio sretan da u svoje dvore uvede kćer vašeg veličanstva. Takav ne bi gledao na tragove kozica, a ona bi ipak našla muža!

– Draga mami, vaš savjet pristaje dobroj staroj gospodi i prijateljici Elizabetine majke. Ali, carica ga ne može uvažiti. Kći Marije Terezije ne može uzeti običnog kneza. Ili vladara – ili u samostan. Elizabeti, dakle, preostaje samostan!

– To će se je, vaše veličanstvo, silno kosnuti. Vrlo je potresena što neće biti francuskom kraljicom.

– Odviše se opajala tom nadom. Njezino je "kraljevsko" ponašanje ostavljalo čudan dojam. Poslije crnih kozica nije bila normalna.

– Utoliko bi više samostan djelovao porazno na njezinu dušu. – Poslušat ću vas. Zasad neka ostane na dvoru. Učinila sam za nju sve

što može učiniti mati i carica. – Istina je, veličanstvo. – Može li mi ikad itko što prigovoriti? Recite! – Bila sam svjedokom plemenitog nastojanja vašeg veličanstva daje

dostojno opskrbite. – Nije mi uspjelo. Madame Dubarry je tome kriva i da moram

mladom dofenu dati drugu, a imam samo još Mariju Antoniju. Ljubavnica Ljudevita XV, eto, upleće se u moju politiku i određuje sudbinu moje kćeri. Moja je savjest mirna!

– Elizabeta, dakle, ostaje dalje na dvoru? – Na vašu intervenciju, ali valja je preseliti iz odaja princeze da ne

bude u blizini Marije Antonije. – Trebalo bi da se princeze ne sastaju. No, kamo da je preselim? – U odajama Marijane bit će i njoj ugodnije. Sirota Marijana! Čitav

svoj život nosi križ nesretnog defekta svoje poja ve! Vjerujte, boli me, eto, ali nemam vremena da mislim o njezinoj nesreći. I bolje je tako. Neka Elizabetu odmah premjeste k Marijani da ne bude skandala.

Odmah nakon tog razgovora počeli su Elizabetu seliti u dvorišne sobe, gdje je svoje tužne dane provodila boležljiva i od prirode osakaćena Marijana.

Elizabeta zuri preda se. Jadno kozičavo lice zeleno je. Nikakvom kretnjom tijela ne izražava bilo kakvo raspoloženje. Sjeda,

ustaje i hoda, kako je smjerno upućuje madame Pichler.

W

Oko deset sati prije podne ona napušta sjajne odaje u kojima su princeze odgajali za prijestolja. Tu su imale svoje odgojiteljice, učiteljice, dvorske dame – komorkinje, svoj vlastiti dvor. Spremale su se za vladalačke domove.

Kad bi koja napustila ove sobe, to bi značilo da prelazi u svečane odaje "vjerenice kraljevskog princa" a odande ih je vodio put u daleku novu domovinu!

Elizabeta je čekala taj svečani čas. U svojim je sjajnim odajama mnogo mjeseci vježbala pred zrcalom kretnje kraljevskog dostojanstva, kako će jednog dana svečano izlaziti iz tih odaja u one u kojima su čekale svoje vjenčanje dvije starije, udate sestre, a nedavno i treća – Amalija.

Sada je sele, tiho, samotno. Nema dvorjana, svečanosti, parade, vjenčanja ni vjerenika – sele je kao običnu komorkinju, premještaju iz jednoga krila dvora u drugo.

Komorkinje žalosno i znatiželjno pogledavaju kozičavo lice, turobna izraza.

Kao sobarica kojoj su otkazali službu, ona sjedi i gleda, kako joj otpremaju garderobu, molitvenike, knjige: madame Guttenburg konačno upozori:

– Visočanstvo, po odredbi veličanstva, molim vas izvolite se potruditi.

Ona šuti i ne miče se. Tek kad su joj otvorili vrata, razumjela je da treba ustati. Izašla je

buljeći očima u koridor, kao mjesečar, prolazila je raskošnim hodnicima i stigla u svoj novi dom.

Kroz visoke prozore ulazilo je blijedo svjetlo. Pokućstvo je zagasite boje i ne nosi nikakvih tragova vedre raskoši prijašnjih njenih odaja.

U sumraku tih soba sjedi Marijana pogrbljenih leda, glave uvučene u ramena, blijeda lica i žalosnih očiju.

– Ti dolaziš k meni? – tiho je upita. – Zar je i s tobom gotovo? Elizabeta ne odgovara. Bulji preda se. Samo katkad pogleda po sobi,

kao da traži neki nevidljiv predmet. Onda se nasloni na vrata spavaonice. – Zatvorit će je u ove sobe kao daje počinila kakav zločin šaputale su

komorkinje.

W

– I ova druga živi kao zarobljenik, jer je grbava! Bože, kakva je to sudbina. A ipak su princeze. Bace ih u ropotarnicu i gotovo je. Ako je koja od nas kozičava ili grbava, barem je ljudi ne zatvaraju! A ove?

– Sirota Elizabeta! Umjesto svečanog izlaza na prijestolje, evo ti pogreba u živi grob.

– Samo udovicu caricu Kristinu pratili su tako tužno iz njezinih odaja kad je umro stari car.

– Zapravo je i Elizabeta udovica – odgovori druga – umrlo joj je francusko kraljevstvo. Umro je kraljevski vjerenik prije nego što ju je vjerio. Odzvonilo je siroti!

– Hvala Bogu da nismo princeze! Elizabeta je stajala između vratnica. Slušala je a da joj lice nije odalo

znaka o prisutnosti njenih misli. Tišina i pustoš okruže obje princeze, onu kozičava lica i onu drugu grbavih leđa.

Dva jadna zapuštena invalida. U sobu im donesu prostrt stol za doručak. Posluživao ih je stari lakaj.

Stare dvorske dame i komorkinje u miru njihovo su društvo. To je dvor mirovine, posljednja stanica pred grobljem.

Za doručkom dvorska gospoda upita Marijanu: – Hoće li se visočanstvo nakon doručka izvesti? – Da – odgovori Marijana. – Dalje ili bliže? – Danas je lijepo, mogli bismo u Waldburg. – Odredit ću. Elizabeta nije odgovorila. Samo pilji u jednu te istu točku. Onda ustane pa se izgubi u svoju spavaću sobu, praćena turobnim

pogledom pogrbljene Marijana. Vrijeme je doručku carske obitelji. Elizabeta iziđe na hodnik, ogrnuta

ogrtačem. Neko je vrijeme buljila preda se šapćući: "Kralj je umro... ja nisam kraljica?"

Onda pođe hodnikom. Side niz stepenice. Nikoga nije srela. Sve je bilo za doručkom.

Neodlučna i plaha zaustavi se na kamenom popločenom dvorištu i pogleda gore u rastvorene, zimskim suncem obasjane prozore carskog dvora.

Prene je štropot kočije.

W

Ugleda kola sa šest konja. Čekali su Marijanu da se izveze u šetnju. U kočiji sjedi lakaj. Elizabeta potrči i sjedne.

– Vozite! – reče ona. Kočijaš je navikao da s princezom sjedne i dvorska dama, ali nije smio

da progovori. Krene. Dvorska je kočija izišla pustom cestom koja vodi prema Waldburgu.

Elizabeta zuri preda se. Kočija prolazi kraj dućana lijesova majstora Wolfa. Njene se oči upilje

u lijes u izlogu. Ustala je i htjela skočiti na cestu. Lakaj zaustavi kočiju. Ona ide ravno u dućan. Stari se Tomo uspravi i začuđeno gleda u

ženu što se dovezla dvorskom kočijom. – Što želi vaša milost? Ona pokaže jedan lijes. – Kamo da ga pošaljem? – U kola, tamo u kola. Odredba ga iznenadi, ali zovne Marka. Ovaj opet zovne lakaja.

Skinuli su lijes. – U kola! – zapovjedi Elizabeta. Dvorjanici su bili vični njenim grubim zapovijedima, pa su se odmah

pokorili i svezali straga lijes. – Tko će platiti? – zapita Tomo lakaja. – Javite se dvorskom meštru. – Dobro! Zbogom! Tomo je gledao začuđeno. Elizabeta sjedne. – U Waldburg! – zapovjedi kočijašu. I on i lakaj se zagledaju ali Elizabeta je tako oštro podviknula da su

odmah poslušali. Nijedan se od njih nije usudio usprotiviti hiru princeze, čiju su

osornost, hirovitost i ispade teško iskusili. Putem su ljudi zapanjeno gledali za dvorskom kočijom s čudnom

prtljagom.

U SRIJEDU POPODNE.

W

Na toplom zimskom suncu, pred starim valdburškim dvorom sjedi žena u crnom ogrtaču. Ukočene zjenice zmijskih očiju čas se šire čas suzuju. Refleksi nekih misli u dnu zjenice načas bijesnu, da bi se zatim smračili. Svojom crnom pojavom podsjeća na sovu.

Iza ugla skrenula su dva čovjeka i gotovo se spotakla o nju. Obojica su snažni muškarci. Jedan je malen i plav, brkat, crven, drugi visok, smeđokos, bradat i nosat. Obojica nose mačeve o pojasu i plašteve na leđima po bavarskoj modi.

Ona zažmiri i povuče se natrag. – Ne ljutite se, gospodo, mi smo pošteni ljudi. Mi smo došli da

vidimo "bavarsku vješticu". – Tko vas je poslao? – Naša pamet. Putujemo, nekog tražimo. U krčmi dolje pripovijedaju

daje tu gore na brdu grofica iz bavarske – svetica! Kakvi bismo bili Bavarci daje ne posjetimo. – Da, da! A što želite od nje? – Kad je Bavarka i svetica, sigurno zna nešto o onoj osobi koju mi

tražimo. – Koga to tražite? – Ovu tajnu smije čuti samo svetica! – Molim vas, – upadne drugi, kome se spoticao jezik ispod debela

brka – recite joj neka ne prezre svoje zemljake. – Slijedite me. Pogledali su se i samozadovoljno gurnuli laktovima. Ali ona je nestala. U dvoru ih dočeka djevojka. Dade im upute kako

se treba opremiti i ponašati pred sveticom. Skinuli su plašteve. Djevojka im otvori vrata sobe.

Zakoračili su, trgnuli se natrag, razvalili oči i usta, prepuna straha. – Mrtvačka raka! – I lijes! – Prekriži se, Melkiore, kandilo gori! – Već se križam. Daj mi ruku, Inocente, lakše mi je kad te osjetim

kraj sebe. – To je stan svetice! Dvije ljudeskare drže se za ruku. Vrata zaškripe. Vitezovima se tresu

trbušine, jake šake prave križeve po širokim grudima.

W

– Melkiore, vidiš li što? – Vidim crnog duha! Visoka tanka žena, u crnoj uskoj haljini, mrtvački blijeda, pokrivena

velom, izlazi pred njih. Mračnu silhuetu osvjetljava samo crveno kandilo. Mrak se oko nje zarumenio. Polagano stupa. Nasred dvorane stane i oglasi se dubokim

zapovjedničkim glasom: – Što od mene želite, pobožni ljudi? Bavarci se zbune, stanu se klanjati, ali nijedan ne može doći do riječi. – Govorite! Bog me je obavijestio što vas vodi k meni, ali hoću da

čujem iz vaših usta. Jedan drugog gurkaju. Konačno se osmjeli bradati Melkior. – Svetice pobožna, došli smo te najponiznije za... za... pro siti... da...

da blagosloviš naš put. Mi tražimo nevinu dušu koju su zatvorili! – Nevinu dušu štiti Bog. Dobri ljudi, njegovo su oruđe do bra djela! –

odgovara ona povišenim proročkim glasom. – Isuse, Bože, ova govori kao naš pop – krsti se Inocent. Melkior nastavi: – Vi ste Bavarkinja, vi ste svetica – obraćamo vam se za pomoć. – Govorite, moja će pomoć biti velika! Melkior dršćući nastavi: – Nepravda je stigla bavarsku princezu, našu princezu, že nu princa

koji će vladati ovom zemljom. – Nepravda je velika – oglasi se njen duboki glas – a na grada će biti

još veća! – Ona sve zna – šapne Inocent – ne trebaš govoriti. – Nastavite, recite sve – izaziva tanka žena u mraku – da vidim koliko

je objavljenje Božje dopustilo da saznate. – Princezu našu zatvorili su, bavarsku princezu, vaša milosti –

nastavio je Melkior drhtavim glasom, proglasili su je mrtvom! Ona živi, to svi ljudi znaju. Nikad nije nitko vidio njen sprovod.

– Istina je! Ona živi! – odgovara žena, a Inocent gurne svoga druga. – Što ste nakanili, pobožni ljudi? Govorite! Melkior se osjeti kuražnijim i produži: – Zatvorili su... našu bavarsku princezu... Austrijanci.

W

Oni još nisu ni sanjali stoje princeza, mi smo već imali svoje princeze. Slavne, lijepe, krv i mlijeko! Naša princeza imala je biti caricom, ali to neće stara carica – i ona ju je zatvorila u samostan. Kad smo to čuli, moj brat i ja rekosmo: Imamo blaga i imanja, ali nemamo pristup u dvor. – A tamo šeću ljudi upadne Inocent – manjeg plemstva od nas.

Melkior ga oštro pogleda i nastavi: – Kad smo čuli za nesreću naše princeze, odlučili smo da učinimo

veliko djelo. Spasit ćemo našu princezu iz samostana i odvesti je u Bavarsku. Otvorit će nam tada vrata bavarskog dvora da našu krasnu princezu uvedemo u slavne dvore bavarske!

Melkior se oznojio dok nije svršio govoranciju. Ona je časak šutjela a onda upita svojim proročkim glasom:

– Vi tražite princezu koju niste nikad vidjeli? – Nismo je vidjeli, jer nismo dvorski plemići, ali čuli smo o njoj. Ona

je naša i spasit ćemo je makar potrošili pola imanja. – Kako da je spasite kad niste vidjeli lica njezina? – patetički ona

nastavi. – Znamo mi kakva je. Svakoj bavarskoj princezi je Bogstvo rio lijepo

lice, krv i mlijeko, plavu kosu, tanko tijelo kao u gorske vile. – Da, takva je ona! Spasite je! Bog tako hoće! – Hvala ti, Bože – reče Melkior i prekriži se. – Dobri ljudi – odgovori dubok zavjetnički glas. – Dugo vas je

princeza čekala. Bog Svevišnji objavio je da će vas poslati da spasite zatočenicu.

– I pokazao nam je put do svetice bavarske. – Zli bi ljudi mogli spriječiti vaše viteške osnove da oslobodite svoju

slavnu zlatokosu princezu. Carica ju je zatvorila jer je ne trpi, a još je manje trpi prestolonasljednik. Carica hoće da sinu nade drugu princezu, na sramotu čitave Bavarske, naše mile Bavarske!

– Nikad ta sramota neće pasti na nju! Oni su blijedjeli, rumenjeli i odobravali. Drhtali su slušajući njene riječi. – Dobri ljudi, pođite u Beč i krenite glavnom cestom prema jugu.

Idite sve dalje i pitajte za samostan "Marijinih kćeri" u Kleinburgu. Čekajte u selu pod samostanom dok vam se netko ne javi.

– Hoće li se ona sama javiti?

W

– Obavijestit ću je i javiti vam. – Hvala vam! – Pobjeći će iz samostana, stići pod brdo, a vi je uzmite i sklonite...

Ali oprezno. Na nju pazite! – Poveli smo šest slugu. Naoružani smo. – Imate li sredstva za bijeg? – Puna nam je mošnja. – Vodite je ravno u Bavarsku. Vani su se čuli koraci po kamenitu hodniku. – Hoćemo li u selu dugo čekati? – Možda osam dana, jer svetica nema zemaljskih dobara da brzo

obavijesti princezu. – Dopustite nam – Melkior stavi na oltar čitavu šaku novca. – Tiho – upozori ona. – Dolaze redovnici. Oni su caričini prijatelji,

njima ni riječi. Samo ja sam s vama za princezu. – Šutjet ćemo, vaša milosti! – A sad pođite dogovorenim putem i čekajte! Princeza će doći za

nekoliko dana. Bavarcima je odlanulo kad su opet ugledali sunce. U susret su im dolazili Grande i Pelegrini. Široko su razvalili oči

gledajući crne jezuitske halje. Očito ih je ta crnina podsjećala na sablasnu sobu svetice pa su kraj njih brzo promakli.

Vani u perivoju obrisali su znojna čela. – Eto vidiš, sam nas je Bog poslao bavarskoj svetici – reče Melkior. – Kako to da bavarska svetica ne govori bavarski kao mi? sjeti se mali

debeli Inocent. – Kakve to brbljaš gluposti! Pa zar ti misliš da sveci razgovaraju kao

mi, obični grešnici? – korio ga je nosati Melkior. Svetica čitav dan govori s gospodinom Bogom pa se odučila bavarskom jeziku.

– A, molim te, gospodin Bog nije Bavarac? – Hm, pa ja mislim da bi morao biti Bavarac, on jest Bavarac, ali on je

Bog i ne može da bude ono što smo mi! Nemoj ti da griješiš ovakvim mislima. To je grijeh! Prekriži se da ti Bog oprosti.

On se križao silazeći sa svojim drugom u krčmu gdje su ostavili sluge. Pelegrini i Grande udu u dvoranu s mrtvačkim glavama.

W

– Što je to, grofice? Kakvi su to ljudi izišli iz dvora? – oštro upita Pelegrini crnu groficu.

– Zaskočili su me u perivoju, a kad sam već svetica, moram ih primiti. Primala sam uvijek!

– Ovih je deputacija dosta. Ako se u dvor uvuče kakav vaš neprijatelj, nećemo vas braniti.

– Ako uhvate mene, morali biste braniti sebe! Pelegrini se okrene k njoj: – Kakva je to riječ! Možda prijetnja? Gle, nezahvalnice! Da li smo joj

siguran krov nad glavom, gospodski život, zaklonište. – Plaćam za to uzornu najamninu! – Što znače ove odgovori? – Život mije dodijao u ovom zatočeništvu. – Krenite na sunce ako imate odvažnosti! – Niti u noć! Recite mi barem dokle će to trajati? – Dok vas trebamo. – Obećali ste mi potpunu slobodu. – Kad zauzmemo vlast u državi. – Hoće li to barem biti skoro? – Da ste prije bili spretniji, ne biste danas ovo pitali. Pustite nas!

Imamo posla! Iz sobe pode u salon. Svetost njenog lica pretvori se u đavolski bijes.

Potrčala je k prozoru i pogledala u perivoj kojim su odlazili Bavarci. Na tankim bijelim usnama igrao je vražji smiješak. Dolje pred dvorom stala je dvoprežna kočija. Jezuiti ulaze u dvor. U

dvorani crnih zidova, s mrtvačkim glavama oko lijesa pokrivena crnim suknom poredali su se crni široki klobuci. Na lijesu gori svijećnjak.

Na uzglavlju lijesa sjedi Pelegrini. Zraka svjetla pada mu na oči. Koštunjavo lice oštrih jakih crta ostaje ledeno.

Uz njega se bijeli profil oca Grandea, kao da anđeo stoji uz crnog vraga. Otac Lechner, suh, miran, sređen, tmurno gleda svojim sitnim očima. Čini se da ne živi za svoje tijelo nego za ideje.

Otac Johann, jak muškarac, s lakajskim zaliscima, čudno djeluje u toj slici. Nije mogao skinuti s lica masku lakaja, koja služi braći za velike pothvate.

W

Rumeno okruglo lice oca Alojzija spokojno čeka. Plavokosi otac Antonije, ostavlja utisak Prusa. Uz njega grof Balzano, u crvenoj španjolskoj odjeći nalikuje crvenom demonu.

Pelegrini miče tamnim usnama. Sedmorici voda on objašnjava: – Braćo, naš je rad imao samo toliko uspjeha da smo stekli nekoliko

milijuna. Na žalost, svoju vlast nismo proširili ni za korak. Sve smo snage utrošili u neprestanoj obrani dosadašnjeg posjeda na dvoru.

– Zaista, zaista! Šteta je tolikih snaga – primijeti Lechner. – Mi nismo krivi što je carica slaba žena, u rukama kan celara; on je

samo naoko naš, u duši sigurno pristaje uz mladog zmaja u drugom katu bečkog Burga.

– Po čemu to sudite? – zapita Lechner. – Po tome što se kancelar još nikada nije družio ni s jednim našim

bratom. Njegovoj duši ne može dati oproštaj naš duhovnik, on hoće svog duhovnika. To je vrlo jasno. Tko traži svjetovnog popa, taj je protiv nas. To radi i prestolonasljednik.

Svi su se oni urotili protiv nas, sa svjetovnim popovima i stoje uz mladog koji željno čeka da mu padne žezlo u ruke. Bože sačuvaj, da se to brzo dogodi. On će žezlo pretvoriti u mač i udariti njime po nama. Poslušali smo Božji glas: "pomozi sebi sam" i bili bismo sebi pomogli, da nas u tome nije spriječila besramna milosnica mladog zmaja!

– Sad je utekla! – dobaci Lechner. – Ali Bog je nad njom izrekao svoj sud! – reče Grande. – Još nije izvršen! Josip je i predobro sakrio svoju vješticu. Braćo! Došla je na dvor s đavolskom moći – začarala je i samu

caricu, koja je tu ljepoticu učinila štićenicom! Vještica je to. Zavela je i Josipa. Utekla je s njim i posula putove za sobom

đavolskom moći. Nitko ne može naći trag bjeguncima. To može da učini samo đavolska sila kojom se služi. Došli smo, braćo, da se posavjetujemo kako da se toj vještici odupremo.

Što da radimo? Nemojmo čekati – caričine godine jure, a mi stojimo. Neka nas braća izvijeste što su učinili u inozemstvu za tu stvar, a onda treba nešto odlučiti.

– Jest, odlučiti valja – potvrdi Lechner. Pelegrini se obazre: – Dakle, govorite, ministre vanjskih poslova.

W

Grof Balzano ustane: – Princezu Elizabetu odbio je francuski prestolonasljednik, a zamijenit

će je Marija Antonija. Madame Dubarry nema ništa protiv ženidbe s prestolonasljednikom Francuske. Imamo godinu dana vremena da Mariju Antoniju još više odgojimo u duhu da u Francuskoj širi ljubav prema našem redu. Uspjelo mije nadalje priopćiti pruskom kralju da Marija Terezija želi savez s Rusijom, s krivovjernom državom. Pruski car pokvarit će račune našoj carici i onemogućiti taj savez. Njemu to ne ide u račun, a nama još manje.

– Vrlo dobro – odobravaju svi. – S protestantskom Engleskom carica je otklonila svaki sa vez, dakle

engleskih protestanata neće biti u savezu naše države. Njih se ne moramo bojati. Javlja mi otac Klaudije da nas je princeza Amalija posve iznevjerila, gotovo je poludjela.

– U tri godine! Bila je dobra, ponizna, poslušna, pobožna. Iskazivala je veliko poštovanje našem redu. Ako se pretvorila u

vraga, nisam ja kriv – nego... – Ne pita se tko je kriv – ozbiljno se uplete otac Lechner nego kako

da je sputamo u lance. Netko mora poći u Parmu da ispita što se to događa.

Grof Balzano predloži: – Neka ide Siksto. Mlad je, lijep, umije govoriti talijanski, zna se

kretati kao kavalir. U plemićkom odijelu nalikuje veli kašu. – Dobro, neka ide. Dobit će i posebne upute – predloži Pelegrini. – A što je s bavarskom princezom? Plavokosi Antonije ustane: – Povukao sam se u Prusiju i Bavarsku i tamo sam pronio glas da je

bavarsku princezu carica zatočila u samostan. Uspjeh je potpun. Infantkinja Isabela, koju je carica namijenila Josipu, poslije toga radije je primila prosidbu holandskog princa. Sve su princeze već upućene u nesiguran položaj ako prihvate caričinu prosidbu za sina. Tako će carica lako pregorjeti Josipa, koji nema žene ni potomstva, i dići na prijestolje najmlađeg sina Karla, koji je naš.

– Ispraznosti, riječi koje izgovaraju neodlučni ljudi. – Ili hoćemo ili nećemo vlast? – udari Pelegrini po stolu. Ako

hoćemo, on mora umrijeti!

W

– Ali naravnom smrću – upadne Balzano. – Mogli bismo inače nastradati.

– Od uboda otrovne muhe! – Pazite braćo – upadne Lechner. – Da Grande nije bio dosjetljiv u

Josipovoj spavaćoj sobi, prilikom ispovijesti, mi nikada sa sebe ne bismo mogli skinuti optužbu grofice Vojkffy.

– Istina je – potvrde svi, osim Pelegrinija. – Braćo – ustane Lechner. – Jest, Grande nas je spasio je danput, tko

će drugi put? Imam bolji prijedlog. Rekli ste da je grofica Vojkffy začarala Josipa. Što hoćete? Postoji li bolje i sretnije rješenje, a da nas ne tereti odgovornost? Okrenimo oružje. Neka se grofica uda za Josipa. U tom slučaju ne može biti vladarem. Napustit će ga i carica i ministri. Kako je mlad i lud, i sam će se radi nje odreći vlasti i povući u samoću. I mi ćemo ga se tako osloboditi, opranih prstiju.

– Kako da to provedemo? Ni nemamo prilike da grofici to savjetujemo – upadne Grande.

– Odmah ću vam objasniti: Valja ih navesti da se odmah vjenčaju i prebaciti ga preko granice svih njegovih vlasti. To će učiniti ona sama budemo li pametni! Zato nam je sada najpreča i jedina briga da nađemo njezino boravište. Dakle svi na okup: u potjeru za groficom. Bili bismo jadno nesposobni kad je ne bismo pronašli.

– Ako se njome oženi i ne odrekne se prijestolja? – upita Grande. – Velim vam, to je njen posao. U ruci nam je caričina punomoć da je

uhvatimo i predamo sudu kao vješticu. Odabrati između lomače i njega neće joj biti teško. Privoljet će ga da se odrekne. To je za nas bolje i sigurnije – ustrajao je Lechner.

– Odobravam – oglasi se Grande. – Sada je osnova jasna i prihvatljiva.

– Prihvaćamo – odgovore. Pelegrini se namršti: – Još jedna važna stvar. Žuto pismo trune u crnom ormaru sa zlatnom

bravom, svakog dana sve više žuti, a ono je sigurni put do vlasti. Grande upadne: – Ako odstranimo Josipa, imamo vlast. Žuto ćemo pismo prodati

carici, ako ne za kancelarsku lisnicu oca Pelegrinija, a ono za milijune. – To je pametno – pohvali Lechner oca Grandea.

W

Pelegrini bijesno pokrije oči pred ponovnim uvažavanjem Grandea. – Naše je vijeće završeno – ustane Pelegrini. – Svu snagu valja uložiti

u to da nađemo zmajevo gnijezdo, a to znači od sjeći mu svih sedam glava.

Grande se opet javi, kao da hoće nadjačati svog poglavara. – Samo niste odredili kako da ga tražimo. Valja paziti na svakog

slugu mladog cara i slijediti ih do na kraj pakla. Molim da mi stavite na službu u dvoru nepoznatu braću. Ja ću preuzeti vodstvo naše policije, ako dopustite.

Svi živo odobre. – Molim vas, otpratite braću do Beča kao moje goste. Otac Grande i

ja ostajemo – reče Pelegrini Balzanu. – Grande je u carice zatražio dopust pod izlikom da sa mnom ide na zavjetnu pobožnost u samostan Klosterneuburg. Odande se možemo vratiti u Beč samo noću.

– Zaboravili ste, oče Pelegrini, javiti je li Euzebije vratio ukradene uložnice engleske banke? – upita Lechner.

– Priznao je krađu i odvest će nas čovjeku kod kojega ih je pohranio. – Kada? To se odviše zateže. – Ocu Lechneru predat ću uložnice na budućem vijeću. Na to vam

prisižem. Grof Balzano povede petoricu vođa do kočije i uputi se s njima u

Beč. Otac Grande i Pelegrini sjedili su šuteći. Grandeovo svetačko lice bilo

je puno zlobe. Pelegrinijeve mrke, temperamentnom zajedljivošću ispisane crte lica još su se jače udubile.

– Što ćete uraditi ako vas Euzebije vara? – zapita Grande. – Skinut ću mu glavu. – Nama trebaju uložnice da ne dospiju u Josipove ruke. – Euzebije će ih dati, ne bojte se. Ali sunce se spušta. Dođite da u

podrumu pogledamo robu. Grande i Pelegrini spuste se u podrum. Šumom, prema dvoru, jaši Nera. Sklanja se cesti da nikoga ne

susretne. Lice joj je blijedo. Izmorena je. Od jutra neumorno putuje i upravlja

konjem.

W

Kroz suho granje visokih stabala viri orumenjena "zakleta kula" i budi u njoj uspomene: prvi put ugledala je kulu vozeći se u posjetu Malakoczyju sa Sinišom. Čudna legenda o zakletoj kuli ispunja joj dušu. Svaki čas popušta uzde i klone, a onda se opet uspravi. Snagom volje prisiljava svoje tijelo da izdrži do kraja.

Sve se više uspinje šumom i traži put prema upravnim zgradama. Ugibajući se dvoru, našla je put i zagledala se u obris Malakoczyjeva stana.

Zaustavi konja, side, priveže ga uz stablo. Dalje nastavi put pješke, da ne svrati pozornost. Prolazi kroz gusto grmlje i snijegom pokrivene omorike, šulja se i skriva kao tat.

Začas se nade ispred zgrade. U duši joj je lakše. Napokon je na cilju! Uđe u kuću. Starac, po izgledu sluga, dođe joj u susret. Ona ga upita: – Je li gospodin kod kuće? – Nije – odvrati on mrko. – Onda je gospođa kod kuće? – Nema ni nje. – Zar tu nisu neki gosti? Bračni par... – Nisu. Što hoćete? – Gdje su, zaboga, vaši gospodari? – Otišli su nadzirati šumare. – A kada će se vratiti? – Za osam dana. Staja znam! – Čovječe, budite milostivi. Ja sam im znanica, mnogo že lim da se s

njima sastanem. – Staja mogu. Nema ih. Gospodin je otišao daleko u šume, kao

obično po svome poslu, i poveo sa sobom gospođu i goste. Bit će im tamo dobro, pa što da se žure.

– Dakle nikog nema kod kuće? – Nikoga. Stari gospodin nekuda je odjašio, vrag zna kuda! – Onaj ćelavi, mali? – Proždrljivi! Nikad mu nije dosta. – Ne biste li bili tako dobri pa me pustili u njihove sobe, ja sam im

znanica. – Kroz prozor? Zaključali su sve, kao uvijek. I dobro je tako, barem

ni za šta ne odgovaram.

W

– Dobri čovječe, zar me ne biste mogli ovdje zadržati da ih pričekam? – Ne bih! Sam sam u kući. Družinčad su uzeli sa sobom da im u

šumskoj kući kuha i služi ih. Samo je moja žena sa mnom, mi imamo svoj deputat i ne primamo goste.

Nera je ostala slomljena. Uzalud se nadala da će naći sklonište kod svojih prijatelja. Sto sad?

Žalosno se zagledala u zemlju, razmišljajući. Neprijatni starac bio je nestrpljiv:

– Badava vam je sve. Nema ih i nema. Ja vam ne mogu po moći. – Recite mi gdje su? Kojim smjerom da pođem, u kojim su to

šumama? – Pješice nećete stići za tri dana. Idite nizbrdo, kod male krčme pod Waldburgom zaokrenite nalijevo. Putem samo pitajte gdje su valdburške šume.

Polako se okrenula. Padao je prvi mrak. Odlučila je da se istim putem vrati i potraži Malakoczyjeve u šumama.

To joj jedino preostaje. Obuzeo ju je osjećaj neizmjerne osamljenosti. U tuđem kraju

prepuštena je sama sebi. Suze su joj navirale na oči. Neka teška sumorna bol pritisla joj je grudi. I proplače. Pokrije

rukom oči da obriše suze. Onda se sabere i krene. Čudna neka slika stvori se pred njom... Bude joj tjeskobno. Učini joj

se daje progone sjene stare priče o zakletoj kuli. Pred sobom ugleda neku tamnu ženu, kako podiže ruke i nešto

govori, uz nju dva lakaja nose lijes... Tu joj je priču pričao kočijaš, i tu je istu priču morala pri povijedati

onog predvečerja kad je carske princeze i cara Stjepana pratila u Waldburg.

Umorne oči upirale su se u ovu sliku. Ona ih sklopi da se sabere. "Zar sam toliko oslabila", pomisli, "da mije slika ove priče tako živa

kao da je doista vidim? Glad i umor razbuđuju mi tu sliku." Opet otvori oči i htjede poći dalje. Ali slika je opet tu, ona je vidi,

gleda lijes, lakaje, gleda okom u oko visoku tamnu ženu, njezine široke rastvorene luđačke oči i sluša njezin glas:

– I kralj je umro! Moj kralj je u lijesu! Poklonite se! Uhvatila je granu, pipajući oko sebe, da se uvjeri što je to s njom.

W

"Sveti Bože, što se to sa mnom zbiva? Zar sam obezumljena? Ili sam pala na putu od iznemoglosti i snivam?..."

Snijegom stane trti sljepoočice i čelo. Onda opet otvori oči. Strašna slika priče o zakletoj kuli i o kraljici Johanni stoji pred njom

utjelovljena. "Kralj umro!... Ja sam udovica!" Žena govori, ona je čuje posve jasno.

Pristupi bliže da rastjera obmanu. Ali nije obmana. Uto primijeti kozičavo lice princeze Elizabete. Bulji u nju, u lakaje, u lijes i shvaća daje sve to ipak istina. Elizabeta

zahvati pogledom Neru, upre staklenaste oči... baci se na nju ispruženim rukama i zahvati joj glavu, stane vikati i čupati joj kose.

– Daj mi kralja! Daj mi kralja! – vikala je princeza. Nera osjeti da su te ruke žive i da je to doista princeza, da su se

princezini nokti zaboli u njenu kožu. Oslabljena glađu i umorom, uzalud je pokušavala da se oslobodi. Što

se više branila, Elizabeta je bjesomučnije navaljivala. Lakaji su spustili lijes i priskočili da joj pomognu. Princezina

bjesomucnost nadjačala je njihove ruke. Njen luđački kreštavi glas razlijegao se perivojem kao krik strašne nemani.

A – Natrag psine – vikala je princeza. Prestrašeni lakaji izmakli su. – Stoje to? – pitaju se. – Je li to ludilo ili hir? – U pomoć! – vikala je Nera. Ljudi nisu znali što da učine: da brane ili da ne slušaju princezu.

Koliko su god sumnjali da im je gospodarica poludjela, nisu se usudili da joj se približe.

Princeza je strgala Nerine haljine i zahvatila njene plave kose. Držala ih je čvrsto kao uzde ne puštajući je da se makne.

Vika i krika poludjele princeze i Nerino zapomaganje doprli su do upravitelja zgrade i do dvora. Starac i njegova žena istrče na prag, ali videći kroz granje lijes i tamnu ženu, prestravljeno pobjegnu glavom bez obzira vičući: "Johanna! Johanna!"

U dvoru su čuli viku. Tri sluge i služavka sidu u perivoj. Zapanjeno su zurili. Služavka se vrati u dvor vičući: Johanna! Luda Johanna!

Grande i Pelegrini upravo su izišli iz podruma. Čuvši viku služavke dođu u perivoj.

W

– Zaboga! – vikne Grande – što se to dogodilo. Dođite, Pelegrini. Lakaji su stajali zbunjeni, kao da su oni izgubili pamet pa ne znaju što

da urade. – Pelegrini! Pelegrini! – Pomozite! – zapovjedi Pelegrini lakajima. – Zgrabite joj ruke. Zar

ne vidite daje luda? – Što čovjek zna – odgovori jedan lakaj. – Princeza je uvijek bila

čudna. Pelegrini se približi i zalomi rukama od čuda. Grande je držao plavom

kosom obavljenu Neru, koja se pokušavala istrgnuti. – Ona! Ona! – klicao je Pelegrini, lupajući se rukama po bedrima i

radujući se kao pseto na iznenada dobačeni zalogaj. – Tiho! Tiho, šutite! – poviče Grande latinskim jezikom da ne

razumiju lakaji. – Nitko ne smije saznati tko je! Služinčad s Waldburga pomogla je Grandeu držati Neru i lakajima

sputati princezu. Ona je slomljeno buljila preda se i šaptala teško dišući. – Kralj je umro?... Ja sam udovica! – Stoje to bilo! – upita Pelegrini lakaja. – Kako ste s njom došli u

Waldburg? Ispričali su mu kako je uzela lijes i kako im je naredila da je voze u

dvor. – Morali smo je slušati – rekne lakaj – nismo znali je li ludilo ili

gospodski hir. – Glupani! Kakav bi to bio hir? – Časni oče, mi smo dužni slušati. – Unesite je u dvor – naredi on lakajima. – Gdje vam je kočija? – Tamo dolje na cesti. Naredila nam je da skinemo lijes i da ga

nosimo u šumu. Grande mahne rukom valdburškim slugama na prihvate Neru, koja je

u njegovim rukama izgubila svijest. – Nosite je. – Našao sam dolje u šumi privezana konja – prijavi Pelegrinijev

kočijaš. – Konj je iz dvorske staje. – To znači da je ona dojahala iz Josipove okoline – šapne Pelegrini

svom drugu. – Sve ću to izviditi. Sada obojica posvete pažnju princezi, koja se nekako umirila.

W

– Visočanstvo, izvolite u dvor! Kao da se ponovno probudila, uspravi se i povikne lakajima,

pokazujući Pelegrinija. – Smaknite ga! Smaknite ministra! Ubio je kralja – baci se na njega i

stane ga grepsti po licu i crnoj haljini. Jezuit stade bježati pozivajući u pomoć. Mlad, kao sluga odjeveni

jezuit potrči da ga oslobodi lude princeze. – Svezi je! Svezi je – zapovjedi Pelegrini dršćući od straha. Priskočio je drugi sluga, isto tako Pelegrinijev ortak. Sveza li su

princezi ruke i odveli je u dvor. Druga dvojica uzela su onesviještenu Neru. – Odnesite je ravno gore u kulu – zapovjedi Grande. Pelegrini je brisao okrvavljeno lice i drhtao. Grande mu se približi: – Ovaj puta nam je sam gospodin Bog pomogao! – Nije nas ostavio – dahne Pelegrini – nije nas ostavio. Hvala mu i dika budi! – Kako je ovamo dospjela s princezom? – Gospodin Bog ravnao je njezinim putovima. Sad je naša. – Da, sad je naša – reče Grande. – I ona i on. Domamit ćemo ga u stupicu i jednim mahom mi smo ga

skinuli s prijestolja. O, gospode, kako si ti velik! – Da izvedemo prijedlog oca Lechnera? – Tako je zaključeno, iako mi nije drago! – Sad možemo raditi što nas je volja! – Da ga pošaljemo Bogu na račun. – Lechner veli da je opasno. – Još je opasnije pustiti ga da živi. Ja imam nešto... – Što ste izmislili? – Ako pošaljemo nekog od naših, dobro preodjevena, s njezinom

porukom daje spasi iz kule – moći ćemo s njim što god budemo htjeli. Što velite na to?

– Trebalo bi pitati i druge! Sami ne smijemo raditi. Zatvorit ćemo je i pozvati sve na vijećanje – primijeti Grande. – Ali vi ste cijeli izderani, lice vam krvari. Da isperete ranu? Nokti luđakinje često su otrovni.

– Što velite? – prestraši se Pelegrini.

W

– Kažem što znam. Balzano će se vratiti i pružiti vam po moć. Bože sačuvaj da se dogodi kakva nesreća!

Pelegrinija je obuzimao strah i počne trti lice rupcem. – Dođite, ja ću vam isprati lice. Pošli su u dvor i sreli dva mlada novicija u odijelu slugu. – Je li gore u kuli? – upita Grande. – Jest. Došla je k svijesti. Ali izgleda vrlo slaba. – Evo ključa od kule. Grande uzme ključ i stavi ga u džep, pa uzme pod ruku Pelegrinija. –

Hajde da isperemo rane. To je sada najvažnije. – Što ćemo s princezom? – Odvesti je u Beč i predati carici. Ušli su u sobu. Grande je oprezno ispirao tragove princezinih nokata

s Pelegrinijeva lica. U kuli se stisla Nera. Hladno joj je i mračno. Kroz prozor s rešetkama

zaviruju zvijezde. To je sva rasvjeta. Vani je mirno. Okružena je tišinom. Čuje otkucaje vlastitog srca.

"Što me to snašlo?" Zureći preda se, nastojala je prozrijeti događaje. Sklopila je oči.

Prošao je čitav sat. Barem joj se tako činilo. Trgne je štropot. Ključanica zaškripi. Vrata se otvore. U tami ne vidi

– tek čuje. Mala svjetlost zatitra. U sobu netko ude. U ruci drži svijeću. Vrata se zatvore i opet zaškripi

ključ. Ona se dublje povuče u kožnati naslonjač. Na vratima stoji nešto

sablasno. Nera ne vjeruje u duhove, ali sjećanje na stare priče o zakletoj kuli nesvjesno je optereti strahom.

U polutami vidi žižak svijeće i neku crnu priliku kako se miče, prilazi i zaustavlja. Liceje pokriveno krinkom.

Krabulja sa svijećom! Ispod krinke javi se neki čudan glas, napola šapat, ali prijeteći. –

Dugo sam čekao ovaj čas! "Što je to?" misli ona. – Napokon ste tu! – Što hoćete? – Želim ono što je meni bilo određeno. – Je li to prikaza ili čovjek?

W

– Čovjek, samo čovjek! "Opet luđak", pomisli Nera. – Odsada naši putovi teku zajedno – oglasi se prikaza. – Tko ste vi? – Ja sam – noć! Gleda ga i doziva sjećanje. "Gdje sam čula te riječi? Gdje?" – Nije to više upisano u vašoj lijepoj glavici. Brzo ste me iz brisali iz

sjećanja, kao prah s cipelice. Alija sam obećao da ću doći onda kad bude moj čas, da nikad više ne odem.

Držeći u ruci svijeću, on raširi ruke. Njegov se ogrtač raširi poput krila.

Nera se sjeća tih riječi i sjeća se tog odijela, te se maske dobro sjeća. – Obećao sam da ću doći i obećanje sam ispunio! "Maska proljetnog sunca" iz Bathyanyjeva perivoja. Zaboravila je

daje maska noći obećala kako će tamom pokriti njen zlatni sjaj. Obećanje u zelenkastomodrom svjetlu svečane maskerade, bijela prisega strasne ljubavi.

– Maska noći, maskerada! Sjećam se! Ukočenim pogledom gleda masku pred sobom. – A dalje? – Dalje, što dalje? – Razgrni malo pepeo sa svoga sjećanja, ljepotice. Traži! Traži stoje bilo dalje. Ona je tražila, pronašla i odgovorila: – Kasno noću ušla je u moju sobu prikaza ovijena crnim ogrtačem. – I najavila ti svoju zaštitu protiv spletaka i velike opasnosti na dvoru! – Da, govorila je isto tako sablasnim šaptanjem... – Kao ja? – ja! – Ne mogu to podnijeti! Govorite jasno, svojim glasom. – Htjela bi da me otkriju oni dolje? Da me čuju? Maska pristupi bliže: – Bježala si, a evo mene za tobom. – Skinite krinku! – Ne, skinut je neću, jer bi te mogla proći jeza! Dok ona po kriva

moje lice, dotle sam ja u tebi. Dotle moja blizina prelazi u tvoje kosti. – Gospodine, ne šapćite! Govorite svojim glasom!

W

On nastavi šaptati još sablasnije: – Strava prolazi tvojim žilama i tvojim tijelom. To su želje ljubavnih

čežnji! Mladost ruši otpor, svu tvoju dušu gnječi jer hoće da pregazi tebe i da se baci k meni! Od toga strepi tvoja čistoća koja te je otela mom zagrljaju.

– Vi ste poludjeli! Nikada nisam bila u vašem zagrljaju. – Jesi, na ovim grudima! – Luđak – reče ona i htjede pobjeći k vratima ali on priđe bliže da se

nije mogla dići iz naslonjača. – Kušao sam tvoje usne! – Luđak! Luđak! – drhtala je ona. – U tmini Burga one noći nije bio luđak čovjek kojemu je vrag

natjerao tebe u zagrljaj. – U tmini Burga? – Dah ti zapinje, kad se sjetiš one noći? Moje su usne počivale na

tvojima. Tišina i drhtanje njegova šapta smućivali su i mračili joj vid. Pokrila je

oči da ga ne vidi. Svijeća ispred njega učinila je crnu siluetu još crnjom i sablasnijom.

Sad skine ruke. On stoji pred njom. Nije fantazija. Što je dakle? Rojevi misli lete joj glavom raštrkane poput ptica, na koje se bacio škanjac.

– Nikada me niste poljubili! – Zaboravljaš da nosim brazgotinu na prsima kao dokaz poljupca one

noći? – Brazgotinu na prsima? – I to si već zaboravila? – Čovječe, tko ste? – Onaj koji sam bio onda! Nije moguće! Josip nije mogao dospjeti u ovaj dvor, a ovaj čovjek

govori kao da sve zna. Je li sve čuo? – Onaj nije mogao doći ovamo! – Da nije mogao, ne bih tu bio! – Kakva je to igra? Tko vas je poslao da me mučite? – Onaj koji vam je obećao da će doći kad bude njegov čas! Evo ga!

W

– Lažete! Vi ste to doznali... On posegne u duboke bore svoje svilene maske i izvadi zlatnu iglu s

drškom od smaragda, u obliku turpije. – Stoje ovo? Zaprepašteno usklikne: – Moja igla! – A ovo? Raskrili sada crnu svilu a ispod nje se zaplavi srebrom izvezeni njen

modri ogrtač, omotan oko njegovih prsiju. – Nije li ova svila grlila tvoje tijelo? – Moj ogrtač! U njenom se mozgu sve ispreplelo. Čvor nevjerojatnosti,

nemogućnosti. Sve je treptilo, sve se zbrkalo, nije nalazila nikakve veze između onoga što se dogodilo one noći i ovoga čovjeka, stoje pao u tu kulu – i ovih dokaza što ih je pružio o svom prisustvu u hodniku Burga. Nešto ju je udarilo posred mozga.

"Josip je ovdje, pod ovim odijelom? Kako? Nemoguće! To nije on!" – Ne – reče ona oštro – vi ste sve to saznali, vi ste u Burgu ove stvari

našli, izmislili paklenu torturu da me mučite. Prestanite! Vi me razapinjete na točak.

– Kao što si ti razapinjala moju dušu kad si preda mnom uzdisala za mužem, smiješila se drugima, davala im svoje tijelo u zagrljaj, uz zvukove glazbe.

– Bože, što da mislim o tom luđaku? – Nije luđak onaj koji vam to govori. Gavota, menuet, to su samo

svodilje javnog zagrljaja na svjetlu. Ja sam to isto učinio u tami hodnika u Burgu!

– Govorite glasno, ne šapćite! Držala se rukama za sljepoočice ne mogavši podnijeti njegovo

šaptanje. – Otkrijte se, ne mučite me dalje! Kao da uživa što joj njegovo šaptanje bičuje živce, on je nastavio,

približavajući se lagano: – Koliko si mene ti mučila? Kad si prvi put prošla kraj me ne, zapalila

si u meni lomaču. Omamljen puzao sam za šumom tvoje haljine po mračnim hodnicima dvora.

W

"Stoje to", pitala se sa strahom. "Ovaj sve zna!" A on se približi i dotakne njene haljine:

– Probudila si u meni zvijer. Ili će te gladna rastrgati, ili ćeš je milovanjem krotiti!

Prije nego što se dospjela obraniti, povuče je k sebi na prsa šapćući: – Kroti zvijer da te ne rastrga! U tom času stekne snagu i prisutnost duha. Prepusti mu se mirno,

izvuče obje ruke, pograbi mu krinku i strgne je s lica. Njegove su ruke pale s njenog tijela. Gledala gaje ukočeno,

zaprepašteno! Stislo je nešto u grlu: – G-Grande! Iz crne maske virilo je lijepo jezuitsko lice. Zatečen naglim potezom

zurio je u nju. – Vi? Vi? – Ja! – Ne, ne! Nije moguće! Vi lažete. To niste bili vi! – Vi ste dakle pod ovom crninom osjećali drugoga? – Da-a taj je bio... – Tko? Govorite, tko? Gledajući ga ona sabere misli i dobaci mu ironično: – Dostaje ove komedije. Sve mije jasno. Vi ste toga čovjeka uhodili,

našli ste iglu i ogrtač u onoj sobi i sada sve to želite iskoristiti protiv mene.

– Vi ste brzi, grofice! Prevarili ste me ovog časa kao i one noći, i skinuli mi krinku. Uza sve to još nismo svršili račune.

– Što tražite od mene? – Odgovor na jedno pitanje: zar vas drugi dan nije podilazio strah da

ste čovjeka, koji vas je svom strašću grlio i svojim cjelovom na vaša usta utisnuo svu svoju dušu, da ste toga čovjeka ubili?

– Zašto to pitate? – Velite da ste nekoga drugog nazreli u svom maskiranom

obožavatelju. Htio bih znati tko je taj, za kojeg je vaše srce tako slabo marilo da se niste ni prestrašili ako ste ga ubili.

– Bio je tek ranjen. – Vi to sigurno znate? – Sigurno? – upita iznenada obuzeta sumnjom. – Govorite kao da znate baš sigurno daje bio ranjen.

W

"Zar je ipak bio netko drugi. Zar da sam nekog ubila, a ovaj čovjek to zna?"

– Da, znam sigurno – reče ona odlučno. – Za osam dana on se oporavio i ozdravio.

– Dakle Josip! Njega ste nazreli pod tamnim ogrtačem u tmini Burga? Ha, ha, ha! On je bio taj od kojeg ste se branili ubojitom iglom? O, o, o!

Lice mu je zasjalo, oči su plamtjele. Put mu se zarumenjela. Ona je primijetila da ga hvata neka luđačka zluradost.

– Dakle on. On? – Onoga jutra nakon tog susreta nije se više pojavio, niti je došao da

se oprosti sa sestrom, princezom Amalijom. – Neka je blagoslovljena rana koju sam primio umjesto nje ga! Njega

ste odbili, njemu je bila namijenjena vaša obrana, vaša mržnja! – Svakom tko se usudio počiniti takav nedostojan čin. – Ja sam pretrpio bol koja je bila namijenjena – njemu! – Zašto me obmanjujete? Vi znate daje poslije one noći on jedini

izostao s dvorske svečanosti oproštaja s princezom. – Samo on? Nisam li i ja onog jutra nedostajao? Sjetite se da nisam

služio misu? – Vi? Mislim... služio je otac Lechner. – Tek mislite? A ne znate da me deset dana nije bilo na dvoru? – Nije vas bilo? Možda... mislim da niste dolazili k meni na

propovijedi. – Ali to niste primijetili! Niti izdaleka niste me svrstali među one koji

bi mogli i smjeli ljubiti vaše usne. – Zašto mi želite utuviti u glavu da ste me vi progonili dvorom kao

vuk janje? – Ja i nitko drugi! – Vi? Sveti čovjek! – Svet za ljude, čovjek za sebe! – Dakle, barunica Ema nije vas bezrazložno napala svojom

ljubomorom na hodniku dvora? – Bila mi je ljubavnica. Uživao sam mirno dok niste došli vi i povukli

me za sobom. Vi ste me susretali hladno, a ja sam sve više divljao strašću šuljajući se za vama. Eminim cjelovima utažio sam žeđ za vašim usnama. Pogledajte me bolje.

W

Gledala je njegove crte i njegovo lijepo lice na kojem se izražaj svetosti pretvorio u plamenu strast.

Oči mu gore, usne dršću. Njegov glasni i brzi dah ispunjava sablasni mir u kuli.

– Vjerujete li da sam to bio ja? – Recite mi jeste li se kasnije na Bathyanyjevoj maskeradi preodjenuli

u srednjovjekovnog viteza? – Nisam. U onoj maski nastupio je Josip. Moj je cilj bio maskaradu

iskoristiti da vam pod krinkom kažem ono što mi nije uspjelo reći vam noću kad ste se vraćali od carice.

– Dolazili ste k meni svakog dana držeći mi propovijedi pobožnosti. Vi biste mi sigurno počeli udvarati kao i barunici Emi Kleber?

– Zatražio sam te propovijedi od carice po želji svoje braće, jer su čuli kako vas odlikuje prestolonasljednik, naš neprijatelj.

– Htjeli ste me učiniti uhodom? – Ali kad sam sjeo nasuprot vama omamio me čar vaše ljepote. Dok

ste bezazleno gledali u moje oči, ja sam kraj vas mirovao poput ledene pećine u čijoj nutrini plamti vrela lava. Osjećao sam da vam se ne mogu približiti kao Emi, jer ste odviše krijeposni i ljubite muža. Uzeo sam dakle masku.

Muškarac ne smije prići ženi otvorena lica, bio on svetac ili đavo. Maska je sigurna pobjeda, maska je tajanstvenost i s njom sam vas prisilio da me osjetite, da me se bojite, da misli te o meni.

– S odvratnošću. – Svejedno, ipak ste mislili. Vi ste sa mnom nešto doživljavali i vaša

bi krv one noći u mom naručju slavila svečanost da čistoća vašeg srca nije tako tvrdokorna! Ali slomio bih tu tvrdokornost da me niste uboli. Deset dana bijah u postelji Pelegrinijeva stana. Uvjeravao sam ga da sam zadobio ubod uhodareći – njega. Je li vam sada jasno i dokazano?

– Čovjek koji ljubi strašću a ne dušom – zar će progoniti ženu kao što ste vi progonili mene, postaviti me u kancelarovu stupicu da me ocrnite pred caricom?

Grande obriše znoj sa čela. Njegov se dah smrzavao u ledenoj sobi. Nera je opažala da namjerno suzdržava strasnu želju da je zagrli. Ispod crne maske on izvuče bijeli papir.

– Evo, čitajte caričinu odredbu.

W

Čitala je caričinu punomoć kojom carica ovlašćuje oca Grandea i njegovu braću da uhite groficu Vojkffy i da je predaju vlastima zbog počinjenih zločina čarolijama i ortaštvom s đavlom. Pročitavši, nije se ni na čas zgrozila.

– Gospodine, sve mi je jasno. Ja sam, dakle, u vašim ruka ma. Evo, vodite me pred sud!

On stupi bliže, priđe joj vruća lica i gorućih očiju: – Slast tvojih usana, nadu svojih želja, ljepote dar Božji, da bacim na

lomaču? Pogledajte, za ime Božje, oči moje? Zar da vam učinim zlo? – Niste mi ništa drugo činili nego zlo. – Tko je spasio vašu baršunastu put daje nisu posule crne kozice? Vi

me gledate pitajući. Ne razumijete? – Ne-ne-ne-ne razumijem. – Sjetite se svoje sive dvorske gala-haljine? Bila je markant no

zaražena od jedne zavidne žene. Htjela je da vam razori ljepotu, ali je čudni sud odredio drugačije. Kad je trebalo da je obučete, haljine je nestalo! – Tko ju je ukrao?

– Ne znam tko... – Onaj tko je noću lutao hodnicima dvora za vama... Uzeo sam je i

spalio. Da vas zaštitim! – Dakle i to je priloženo optužbama zbog kojih me zovu na sud! – Tuže vas zbog smrti princeze, zato što ste obmanuli Josipovo srce,

što ste svoga muža poslali u pruske uhode. Tuže vas! A ja? Ja sam vas namamio u stupicu s kancelarom zato da vas mogu oteti, da vas carica odbaci i – preda meni. Samo zato! Pobjegli ste nenadano prije. Ali sad vas imam. Moji ste i ja ću vas oteti carici, Pelegriniju, svima...

– Vi, moj zatorniče, što hoćete od mene? – Gledajte me u oči; već davno sam kupio dvorac daleko odavde.

Rekao sam Pelegriniju daje za Emu, a nitko ni sam Bog nije to slutio, daje to bilo za vas. Sklonit ću vas, nitko živ neće zaviriti u raskošnu ljepotu vaših odaja. Tiho gnijezdo daleko od ljudi, samo kad me zahvati nesavladiva želja otkinut ću se od dužnosti i doći da mirišem vaše usne.

Ona je slušala njegove želje. – Otet ću vas svojim saveznicima, zaboravit ću da me zovu otac

Grande. – Anzelmo, Anzelmo! – usklikne ona.

W

Nimalo nije bio iznenađen. – Dakle i to znate! Grof Meško vam je rekao? Prepoznao sam ga kad

je na dvorskom plesu skinuo krinku. – Jest, rekao mije! Znam vas! – Je li vam rekao grof i to daje ona koju Anzelmo ljubi zauvijek

izgubljena za svijet? Je li vam rekao daje Anzelmo vrelo ljubio i – hladno ubio.

Strepnja je proze od njegova strahovito prijetećeg pogleda. – Vi? Vi – se prikazujete svecom? – dobaci ona. – Ljudi tako žele. Upamtite. Tijelo koje se pokriva haljinama griješno

je. Nema savršenstva! – Ima! U vas je savršenstvo – zločin! – Nisam bolji ni gori od vitezova koji čine zločine u svilenim

čarapama. Moja redovnička halja samo pojačava zloću mojih djela, ali o tom ću vam pričati pred toplim kaminom u svom, našem dvorcu! Čujete li?

– Odstupite jer ću vikati! – Upamtite: sa svih strana na vas čekaju lomače. Nikoga ne mate.

Muž vam trune u grobu. – Što ste rekli? – Muža su vam smaknuli. – Dakle, vi ste ona maska koja mije na dvorskom plesu prišapnula

onu laž? Sad razumijem! Sad znam zašto ste mi to rekli. Ni ovom laži nećete me slomiti.

– Himbeno se izvlačite. Vi dobro znate da ne lažem! Preda mnom se pretvarate. Znam sve: branili ste se u tmini Burga misleći daje on. Zašto? Da još više raspirite njegovu želju da vas učini svojom! Ništa drugo.

– Sve su to laži! – Da nije tako, zar biste se izložili opasnosti i osramotili svoju čas

uletjevši u njegovu spavaću sobu onog jutra da ga zaštitite. – Dakle, ipak ste ga htjeli otrovati? – Htio ili ne htio; vi ste se prikazali njegovom zaštitnicom, samo da

još više poludi za vama, a ne znate tko je on, ne slutite da vas je iskoristio da mu budete uhodom.

– To je mogao učiniti, ali nije.

W

– A zašto ste tu? Oteo vas je s dvora da vas zaštiti, a, eto, preodjenuo vas je i poslao u opasnost da uhodarite za nama u Waldburgu. Eto, kamo vas je doveo?

– Kakva laž! Ja sam sama odbila njegovu zaštitu! Ja sama! – Zašto? Zar vas neće vjenčati? – Nisam htjela da ostanem kod njega misleći daje on noćni silnik koji

me je slijedio i napao u Burgu. – Vi ste ga sami ostavili? – Jest, ja sam otišla, utekla, baš onda kad je htio da me najviše zaštiti.

Sad znam zašto – zbog čega me htio onako sakriti. Znao je što mi prijeti. A ja luda! Ja sam bježala! Odbila sam njegovu

zaštitu i pala u ruke svojih neprijatelja. – U moje naručje! – Ja sam utekla, o Bože, jer sam mislila da me namjerava učiniti

svojom ljubavnicom. Nera primijeti, da su ga ove riječi sasvim zbunile, smele, da su mu

ruke zadrhtale. Usplahireno i nervozno upita: – On vas dakle nije grlio? Nije ljubio? Niste bili njegovi? Govorio je

kao da sam sa sobom razgovara, a u glasu mu je drhtala trijumfalna radost.

Opet joj se približio ukočenih zjenica i uhvatio je za ruku. – Sad vas ni sam Bog ne može oteti mom zagrljaju. Nisi bila

njegovom! Postat ćeš mojom! – Ako me dodirnete, zvat ću Pelegrinija i kazati mu sve što ste mi

rekli! Odat ću da me kanite ugrabiti i skloniti od njihove osvete. Tek sad uvidi da se u strasti odviše odao, ali radost da je ostavila

Josipa i nada što ju je iz tog crpio, sasvim mu oduzmu prisutnost duha i snagu suzdržavanja. On klekne:

– Grofice, neću vas ni dodirnuti, ne poznam slasti u silo vitom poljupcu. Vi ćete osjetiti da sam ja onaj koji vam vraća mir života. Dolje čekaju Pelegrini i Balzano. Treba da žurim.

Iz ove kuće vode dva puta, jedan da izgorite na lomači, drugi u moje naručje! Izaberite što brže!

Nešto je zapazio u njenom licu i nastavio bodrenje:

W

– Sutra nakon zalaza sunca otvorit će se ona vrata kule: ja ću doći i povesti vas u gustu šumu omorike. Tamo će nas čekati osedlani konji. Odvest ću vas u svoj dvor! Ne vjerujete li?

Za vaš bijeg okrivit ću groficu Thurn. Silom neću ništa. Od lučite! Odlučite! Onda mu pogled padne na vrata kule.

– Pogledajte ona mala željezna vrata, tamo vodi siguran put iz kule, ja imam ključ.

Napeto je razmišljala dok je on čekao odgovor. Pogled mu je nemirno oblijetao njene grudi s kojih je spao ogrtač. Ona najednom klone glavom natrag u naslonjač.

– U dobru sam bila jaka! U nesreći me ostavlja snaga. Ne mogu te muke dalje podnositi.

Njegov je dah bio vruć. I njegove su ruke žudile za njom. Ona se stala tresti. To ga smete.

– Sto vam je? – upita. – Sveje prekasno... – Stoje prekasno? – Vaša pomoć? Hvata me groznica, od jutra nisam ništa okusila. Do

sutra ću oboljeti od vrućice, a onda mi je svejedno što ćete sa mnom učiniti.

Govorila je slabim glasom. Posve se smeo i uplašio. – Za ime Božje, na to nisam ni pomislio. Ne smijete oboljeti jer onda

je sve propalo. Vaše je lice uistinu plavo, vaše su ruke ledene. Što da radim? Recite mi, poučite me.

U tom je času izgubio svoj mir i hladno prosuđivanje. – Zar nigdje na dvoru nema toploga kutka, zar nema ka mina da se

ugrije. Slabo mije. – Isuse! Na to sam zaboravio. Svega ima. – Dajte mi jela, topline! – Povest ću vas dolje grofici Thurn da se ogrijete i okrijepite. A onda

ću narediti da vam ovdje zagriju. Pobrinut ću se za sve. Nadom napojena želja odagnala je njegov ledeni svetački mir i za čas

se pretvori u ljubavnika koji se brine kako da svojoj izabranici ugrije i okrijepi ledeno tijelo. – Sad idem! Više neću moći govoriti s vama na samu. Kad sutra zađe sunce, bit ću ovdje. Otvorit ću ti vrata raskošnog života. Hoćeš li? Odmah ću se vratiti da te vodim dolje. Hoćeš li sutra poći sa mnom?

W

– Ako dotle ne umrem, hoću – zadrhtao je njen slabi glas. U sljepoočicama osjeti udar. – Onda brzo! Svoju crnu masku i njen svileni plašt smota crnom svilom pa sakrije

pod divan. – Idem i odmah ću se vratiti. Čekaj me! Izišao je, zaključao vrata i požurio dolje u blagovaonicu gdje su

Pelegrini i Balzano večerali. – Stoje? – odmjeri ga Pelegrini. – I vi biste tako izgledali da ste čuli ono što sam ja čuo. U groznici i

slabosti priznala je da umije čarati i da je omamila Josipa. Pelegrinijeve su oči zasjale. – A dalje? Što je još priznala? Gdje je

Josip? Grande se uplašio. Zabavljen svojom strašću, čak je zaboravio na Josipa.

– Tako je oslabila i promrzla da nije mogla više odgovarati – reče brzo. – Ne smijemo dopustiti da oboli ili umre prije ne go što sve doznamo. Trebalo bi naložiti vatru u kuli, dotle ćemo je smjestiti kod grofice da se okrijepi i ugrije. Dajte joj, grofe, lijek. Groznica je trese.

– Dobro, učinite tako – potvrdi Pelegrini. Grande je nastavio: – Balzano, vi ste sutra pozvani na dvorski ples. Ne smijete izostati, ali

na ulaz dvora postavite dvojicu najjačih naših novajlija da budno paze na groficu.

– Ne bojte se! Iz ovog dvora ne može se nego kroz ključanicu – odgovori grof. Pozove slugu, naruči jelo i piće i uputi se s Grandeom u kulu.

Slaba i promrzla, cvokoćući zubima, zagledavala je Nera oko sebe. Svijeća, što ju je Grande ostavio na stolu, osvjetljavala je sobu. Veliki crni ormar bio je prislonjen uza zid. Tražila je dalje da nade vrata koja joj je Grande označio. I našla ih je. U kutu sobe, stara debela željezna vrata, zahrđala i zaključana.

"To je dakle izlaz, na koji bih sutra imala s njim da izađem?" Na stolu zabliješti njena duga zlatna igla s drškom od smaragda. Nalikovala je turpiji; dobila ju je na dar od bake. Nikad nije slutila da u opasnosti može poslužiti kao oružje.

W

Da, mogao je naći ovu iglu, ali nije mogao naći točno riječi kojima je govorila maska na Bathyanyjevoj maskaradi u njenoj sobi!

Nije mogao znati pojedinosti. Prisjećala se, ali nikada nije zapazila strasti u očima tog jezuita, nije to

ni pokušala zapaziti. Njeno uvjerenje da ju je hodnicima slijedio Josip, onemogućilo joj je svaku pažnju i sumnju na drugog.

Ali zašto se onda Josip ispričavao? Zašto je govorio da je zgriješio, da ga je zaveo đavo? Zašto se optuživao?

Zastoje bolovao osam dana, baš onda? Zašto se sramila da o tome s njime govori? Zašto se stidila? Kamo je

to dospjela? Što će biti s njom? Čula je korak i spremila iglu u njedra. Ušli su Grande i Balzano. On joj opipa bilo i reče jezuitu: – Uistinu joj prijeti zlo. Sasvim je iznemogla. Prenesimo je dolje. –

Pokušat ću sama – prošapće Nera ustajući. Primili su je ispod ruke. Osjetila je Grandeovu ruku kako dršće, kako se svija i dotiče se

njenog struka, dok je Balzanova ruka bila mirnija, kavalirska. Grande je od tako bliskog dodira izgubio mir. Misao da će je sutra

ovako voditi sam u svoj dvor, koji je u pohlepi za nju spremao, hineći svojoj braći ledeni mir i mržnju prema njoj, pretvorila gaje u pravog muškarca i razorila sve njegove dužnosti i sve osnove njegovih saveznika i pretpostavljenih.

Jedva je sačuvao toliko mira da pred svojim drugovima, grofom Balzanom i Pelegrinijem, sakrije uzbuđenje.

Sišli su niz kulu i doveli je u prvi kat. Grofica Thurn sjedila je na divanu kad su uveli Neru u njen salon.

Ukočenim zmijskim očima promatrala je Grandea i Balzana kako vode uhićenicu, nude joj naslonjač pred kaminom i brinu se oko nje.

Služavka donese pladanj s toplim jelom i vinom. Otac Grande izda još naloge, a zatim se okrene crnoj grofici.

– Kad se gore ugrije soba, grof će je odvesti natrag u kulu. Obojica iziđu. Nera je drhtala od zime i slabosti pa je malo založila i polagano se

ugrijala. Obje su žene šutjele. Grofica Thurn je Neru promatrala ispod oka.

W

– Da vas ne zahvati bolest od koje je ondje gore u kuli umrla Jagušinska!

– Tko je to? – Niste nikad čuli za nju? – Nikad. Valjda nije bila moja predšasnica? – Nešto slično, ali okrijepite se i ogrijte; šteta za vaš mladi život. "Nekad je drukčije govorila svetica", pomisli Nera. Vrijeme je prolazilo. Iz dvorišta se čuo štropot kočije i povici

princeze Elizabete koju su Grande i Pelegrini povezli sobom u Beč. Štropot se gubio nizbrdo.

– Otišli su – klikne grofica Thurn, a u tom je pokliku bilo neko bodrenje, kao da je htjela reći: "Sad možemo slobodno govoriti!"

Nera je ipak šutjela. Žena ukočenih zmijskih očiju budila je u njoj neprijatan osjećaj.

Podsjećala ju je na san, one noći nakon prvog susreta s njom. Sanjala je da se crna žena pretvorila u zmiju i ovila oko nje. I osjeti još veću neprijatnost.

Prolazeći budoarom grofica je nalikovala duhu neke stare slike. Iza svojih leda osjeti Nera njenu neprijatnu blizinu. Grofica dodirnu naslonjač i šapne Neri:

– Sad lupeži imaju dvije zarobljenice! – Vi me iskušavate? – nasmiješi se Nera ironično. – Vi ste njihova

pouzdanica. – Okovana i pribita uza zid. – Vi ste vlasnica ovog dvora? – To je samo prividno. Oni su vlasnici, ja zarobljenica. Vas čeka još

teža sudbina. Mislite li da nije gore predati se zagrljaju Grandea negoli doći p/ed sud i na lomaču?

– Predati se Grandeu? Što vi time mislite? – Mislim na ono što sam čula. – Šta su se dogovarali? – Ne. Grande je nagovarao vas. – Gdje ste čuli? – Poznajem više tajnih prolaza dvorom nego oni. Videći da Grande

odlazi k vama, zanimalo me: kani li vas bičeva ti ili grliti! Čula sam veći dio razgovora. Svakako dosta da saznam stoje trebalo da znam.

W

– Zašto je trebalo da znate? – Da se osvetim! Ne gledajte me tako zapanjeno: Grandeova ljubavna

strast veća je živina od njega samoga. Da mu vrate u život sto smaknutih Josipa, ne bi tako strašno škripio zubi ma kao onda kad bi mu istrgli iz ruku ženu njegove strasti vas! A to ću ja učiniti! – I nada i strah u isti mah sukobiše se u Nerinu srcu.

– Kad sam čula vaša obećanja Grandeu, moj mi je instinkt govorio da to činite prividno. Ne znam šta kanite, ali ne zaboravite: nad vama zijevaju dva strahovita zmaja: caričin gnjev i gladna Grandeova strast. Izgubljeni ste ako se ne uklonite objema nesrećama.

– Onda bih najprije morala izići iz ovog dvora! – Ja ću vam pokazati siguran put. – Ako znate izlaz, zašto sami niste pobjegli? – Nisam imala sredstava za bijeg, niti sam se bilo gdje mogla pred

njima sakriti. Danas sam našla jedno i drugo. Hoćete li sa mnom? – Vi ste poslani da me iskušavate? – Da sebe osvetim! – Grofice, govorite li istinu? – Imate li sredstava za put? – Imam nakita što sam ga ponijela bježeći iz dvora. – A ja imam dokumente svoje znanice Jagušinske, koja je umrla. Vi

joj nalikujete. S njenom putnicom možete prijeći granicu Rusije. – Ali sutra uveče dolazi Grande, bit će prekasno – ustezljivo odgovori

Nera. – Znam. Jeste li vidjeli gore u kuli onaj visoki crni ormar. Oni nikada nisu pronašli taj prolaz, jer vas inače ne bi gore za tvorili.

Dvor je dvije godine u njihovim rukama i ja sam imala dosta vremena da puzam njegovim prostorijama ispitujući taj ne. Ako se zadržite u ovoj državi oni će vas uhvatiti. S tuđim ispravama, pod drugim imenom, možete u Rusiju i zauvijek se spasiti.

Nera je slušala s nepovjerenjem. – Vama nije posve jasno zašto vas toliko upućujem i nukam da

bježite? Ne mogu vam otkriti strahovite veze koje su me prikovale uz ove ljude. Kad biste ih znali, tek biste onda mogli shvatiti moju osvetu koju spremam ovim djelom.

– Onda mije razotkrijte.

W

– Nemam za to vremena, doskora će doći Balzano i odvesti vas gore. – Što da činim? – Ako mi vjerujete, danas poslije ponoći bit će nad vama ve dro nebo,

a pred vama put u slobodu. Ako ne, idite Grandeu. – Vjerovat ću – reče Nera. Iz hodnika su se čuli koraci i glas grofa Balzana. Ušao je i galantno se

poklonio Neri. – Žalim što me zapala ova dužnost i što vašu milost ne mogu povesti

na udobniji počinak. Ne odvrativši, Nera se okrene grofici Thurn, pogleda je zna čajno i

zahvali na gostoljubivosti. Zatim se s grofom popne u kulu. x Soba je bila topla. Grof zatvori vrata, okrene ključ u bravi i stavi ga u džep.

j Poslije podne iste srijede krene iz Beča kočija u okolicu grada. U kolima sjede Josip, Lasi i barun Rosenberg. Prestolonasljednik živo pripovijeda.

– Posjet španjolskog poslanika izvanredno me osvježio. Sa da je jasno ustanovljeno daje "otrovna muha" od koje su umrli i bivši španjolski poslanik i bivši nadbiskup – čaraparica!

– I vas je čekala čaraparica – upozori Rosenberg – ali upravo me grofica upozorila na opasnost; ako bi vam htjela za krpati čarapu, zamolila me da vam ne dopustim!

– Kada ću i čime isplatiti velike dugove kojima me zadužila?! – Evo, i sada otplaćujete. Časak su šutjeli. – Krajnje je vrijeme da groficu otpremimo u blizinu granice – reče

Josip nakon kratke šutnje. – U mom će dvorcu živjeti kao u tvrđavi – odgovori Rosenberg. –

Vrlo je dobro uređen. Vaše veličanstvo bit će iznenađeno. – Svakako je dobro da ostanemo s njom dok ne mine opasnost. – A kad mine? – Onda se može dogoditi samo ono što ona sama bude htjela. Opet zavlada šutnja, koju Josip nenadano prekine: – Zašto mi ovaj put danas tako dugo traje? Osjećam nekakav nemir,

slutnje, što li? – Uzrujanost i ništa drugo.

W

Nakon tri sata vožnje kočija stane pred dvorcem. Sva trojica sidu. U hodniku su našli gospodu Rozaliju.

– Je li moja sestra gore? – zapita Josip. Starica se nekako smete: – Nije gore. – A gdje je? – Vaša milosti, izjahala je. – Kuda? U koliko sati. – Kako, zar se još nije vratila? – upadne Rosenberg. – Ne, nije se vratila. Rosenberg i Josip se pogledaju. – Kako ste smjeli dopustiti da ode? – Morala je otići. Vratit će se sutra... – Što to znači? – Ja... ja ne znam. – Slutim zlo. Izjahala je i oni su je našli! – šapne Josip Rosenbergu. Neodlučno i poraženo gledao je Josip svog dvorskog meštra dok je

stara gospođa nastojala umiriti gospodara: – Vaša milosti, sestra vam je ostavila pismo. U njemu vam javlja da je

otputovala k sestri. – K sestri? – Da, k sestri – ponovi starica. Obojica se upute gore. Josip potrča uza stepenice, uleti u knjižnicu i

sa stola zgrabi pismo. Razmota ga i pročita. – Barune, ona odbija moju zaštitu i odlazi! A od svega toga što ovdje

piše ne razumijem ništa. Pročitajte vi! – Zaista. I ja ne razumijem. Radi se o nekom čudnom događaju u

tmini Burga. Zar vaše veličanstvo ne zna ništa o tome? – Trepti mi u očima. Tu se nešto skriva. Čekajte, ova starica mora da

zna nešto više! Govorila je o nekoj "sestri". Zovnite je gore. Rosenberg pozove gospođu Rosaliju. Uzbuđeno je stajala pred

Josipom, a još se više zbunila kad ju je on oštro pogledao u lice i upitao: – Što vam je govorila moja sestra? – Da ide k sestri. I s njom će se vratiti. – A zašto je otišla k njoj? – To će vam ona sama kazati.

W

Gospoda se uplašila vidjevši razljućeno lice svoga gospodara. Takva ga nikad nije vidjela.

– Gospodo, vi znate da kod mene možete slobodno ostati do smrti. Zahtijevam da mi smjesta kažete sve što znate.

– Gospodine, ne mogu vam reći stoje... – Morate! Zapovijedam! Toliko se uplašila njegovih očiju daje odmah bilo jasno kako je

upućena u tajne Nerina odlaska. – Gospoda je bila vrlo nemirna, zamišljena, pa sam je ispitivala i htjela

joj pomoći. I sama je željela da se nekome po vjeri, da se s nekim posavjetuje.

– Dobro, dobro, ali o čemu? – O knezu. – O knezu? Što vam je rekla o knezu – upita Josip i kriomice pogleda

Rosenberga. – Obećajte mi da je zbog toga nećete izgrditi. – Obećajem. Samo brzo govorite. I ona mu ispripovijeda sve što je s Nerom razgovarala. – A što ste joj vi savjetovali? – Potvrdila sam ono stoje ona sama već zamislila. – A to je? – Mladi knez sigurno špekulira! Kada mu je oprostila onaj napad i

primila njegovu zaštitu, sigurno je uvjeren da se predomislila i želi biti njegovom ljubavnicom. Inače joj ne bi predlagao da pode s njim sad pod jedan krov. Ona je poštena žena i tražila je od gospođe Hubert savjet.

– I gospoda Hubert je odlučila? – Da će sama odnijeti savjet svojoj sestri i dovesti je k na ma. Ali me

molila da ništa ne kažem, jer vi ništa o tome ne znate pa biste se jako ljutili. Evo, sada sam vam sve rekla.

– I zato je gospoda Hubert ujutro izjašila? – Da, zato! – Da joj odnese savjet: neka kneževu zaštitu odbije? – Da. Tako je. – Hvala, gospodo. Ona iziđe iz sobe. Josip ustane.

W

– Prijatelju! Groznijeg udarca još nikada nisam doživio! – Što se dogodilo u Burgu? – Ne znam. Ne znam ništa – osim onoga što smo čuli. Samo znam,

daje ona otišla a prijeti joj opasnost. Izišla je medu jezuite, kao ovca medu vukove. Što će biti s njom ako je jezuiti pronađu. Što će biti s njom?

– Nesmotreni korak! – Netko je, dakle, za njom lutao po dvoru. Na maskaradi, napao je

noću, a ona je mislila da sam to – ja! Vidite li: u nje zinu srcu zapremam vrlo loše mjesto!

– Sada mi pada na um – reče Rosenberg. – Vi ste se jednog dana zatvorili u svoje odaje i najavili bolesnim. Dapače, niste se ni oprostili s princezom Amalijom. Ni mene niste primili.

A baš tog dana došla je grofica silno uzrujana pitajući za vašu bolest. – Bilo je nakon dvorskog plesa. Ona se mnogo zabavljala s engleskim

poslanikom: moram priznati, zahvatila me ljubo mora. Nije htjela plesati sa mnom. Ja sam planuo, teško je uvrijedio dobacivši joj da je obična žena! Povukao sam se u svoje odaje. Bio sam vrlo, vrlo nesretan i ojađen, ljubomoran, iako nemam prava daje progonim ljubomorom. Zatvorio sam se. Nisam htio nikoga primiti, bolovao sam od ljubomorne strasti. To je sve. Nakon osam dana ponovno sam zaželio da je vidim.

– Ali vi ste se njoj ispričavali – kako to stara priča... – Ispričavao?... Da, vidite! To je istina. Ja sam se ispričavao. Govorio sam joj da mi oprosti, da me vrag vodio, da me često hvata,

ja se s njim natežem, ali on prevladava. – Sto ste time mislili? – Mislio sam na ljubav koju sam osjećao za nju, strast ljubomore koja

me navela da je uvrijedim one večeri – a sve to prema ženi drugoga, ženi krijeposnoj koja mi je isto tako draga, kao sveta! Da, ja sam joj govorio o svom velikom grijehu, ne grijehu u smislu naših duhovnih učitelja, nego o grijehu u smislu moje čistoće i onog svetog osjećaja kojim je ona ispunila moj duh!

– To ispričavanje ona je povezala s onim događajem. – Grozno je to! Ona je vjerovala da sam ja kadar približiti joj se na

tako infaman i kukavan način! To je smrtni udar!

W

– Veličanstvo, vi ste više puta sa mnom polazili na noćne šetnje i zamatali se u tamni ogrtač. Da vas nije možda jednom vidjela i zato posumnjala na vas?

– Jedan jedini put prošao sam pod njezinim prozorima u Schonbrunnu i tada sam se susreo s njenim mužem.

– Eto vidite! – Sigurno joj o tome nije ništa govorio. Vjerujte, nisam ka nio onuda

proći, sam ne znam zašto sam hodao pod njenim prozorima. Drugi put bilo je u Burgu. Tada sam prošao ispred vrata dvorskih dama. Šetao sam dvorom, sam ne znam zašto.

Vi znate da više puta ne mogu naći mira, možda me i ona vukla one noći, a ja toga nisam bio svjestan. I te noći nisam sreo nikoga nego caricu. Ona me vidjela. To je sve, dragi Rosenberg, vjerujte mi, drugo ništa ne znam. Kada bi se ona silom morala braniti od mene, bio bih prvi koji bih sebe prezreo.

Ono što ispunja čitavu moju dušu, to je osjećaj koji od po četka na svakom koraku pita: Što je njoj dobro, kako bi joj bilo bolje, kako da je posadim na prijestolje koje ljudi zovu jednim imenom: sreća. Moje tihe nade da joj nisam ravnodušan, nisu želje, ne, to su samo snovi, pusti lijepi snovi... koji će to i ostati.

– Naprotiv, veličanstvo. Nisu snovi i neće ostati snovi. – Ah – mahne on rukom – neću vas više slušati. Zakazalo je,

prijatelju, oštroumlje vaših zapažanja. Krah. Potpuni krah! – Zato što je otišla? – I zato stoje mogla u mene tako posumnjati. – Veličanstvo, vi znate što znači sumnjati. – Znači nepovjerenje... – A od koga je primila to nepovjerenje? Sjetite se – od vaših filozofa.

Zašto je najprije prihvatila vašu ponudu, a kasnije je se odrekla? Počela je razmišljati; ono često gotovo djetinjasto povjerenje što ga je imala u vas, razorili su joj vaši filozofi.

Ne, ne, to je dokaz da sam joj stran. – Obratno, to je dokaz da ste joj bliz, vrlo bliz. Ona je mi slila da ste

je vi napali, a ipak vam je oprostila. Dopustite, veličanstvo, to je znak da u njezinu srcu tinja za vas iskren osjećaj.

– Zašto mi to želite utuviti u glavu?

W

– Sumnjati znači voljeti. Da ste joj ravnodušni, ne bi nikada ni razmišljala o vama. I sami vidite, što piše: "Ne želim da se razruši onaj lijepi, pošteni i čist osjećaj, što sam ga sagradila u svojoj duši." Neka vam to bude dosta! Više nije smjela reći.

Svakako čudna je – odviše sramežljiva i krijeposna. Trebalo je da o tome s vama otvoreno govori.

– Dragi Rosenberg, terminologija naših izjava bila je uvijek daleka i tiha, profinjena melodija. Takav bi razgovor značio zaderati grubo po tankoj struni. Medu nama bila je velika za bluda.

– Nesreća je što grofica odviše delikatno stupa... – Ona je ostala dosljedna svom poštenom osjećaju. Ako je istina da se

kroz život može kročiti samo kompromisom, on da smo grofica i ja za sreću tog života – izgubljeni!

Držeći se za sljepoočice, pošao je po sobi laganim koracima, kao da se i ne dotiče zemlje. Njegova se otmjena pojava odražavala kao tamna silueta ispred žara u kaminu. Njegov brzi hod odavao je uzbuđenje i strah. Lomio je prstima misleći na opasnost u koju je srnula.

– Što sada? Što sada, Rosenberg? Postoji li u vašoj glavi kakva misao, kakav putokaz? Kamo je mogla otići? Gdje da je tražim? Smijem lije uopće zaštićivati budući da me odbila?

– Vi ste to dužni i protiv njezine volje. – Ja je moram štititi, jer, vjerujte, carica je mrzi svom svojom dušom,

a jao onome kome je ona oduzela milost i zamijenila je mržnjom. – Što bi uradili jezuiti daje uhvate? – Kamo je mogla otići? Kamo? Da se možda nije obratila u Waldburg

svojim prijateljima? – Oni bije primili u kuću i zaštitili. – Onamo zalaze i jezuiti, i dvor, i kneginja Auersperg. Dugo se ne

može sakrivati. Carica će saznati. Moramo se pobrinuti za groficu. – Zapovijedajte! – Neka Lasi odmah osedla konja, neka povede sa sobom Oskara. Brzi

su jahači. Zovnite Lasija. Mladi oficir ude. – Lasi, vi ćete u Waldburg k upravitelju. Ilije grofica već stigla

onamo, ili će stići. Pitajte, učinite sve daje nađete i predaj te joj ove retke.

W

Napisao je kratko pismo. – Lasi, vaša je dužnost daje nađete bilo gdje. Javite mi od mah

odgovor, ili je dovedite sa sobom. Za ovo potonje osjećat ću se prema vama vrlo obaveznim.

Lasi i Oskar odjurili su u mrak. Josip je za njima gledao kroz prozor. – Gdje lije sada? Osjeća li koliko zbog nje strepim. Da barem osjeti

moju brigu i da se vrati. Rosenberg je zabrinuto pratio njegove kretnje. – Nepodnosivo – reče Josip. – Ne mogu sam sebe da trpim u ovoj

sobi dok je ona u opasnosti koju i ne sluti. Čitavu noć prosjedio je Josip u njenoj sobi. To je pojačavalo njegov

nemir, ali tako joj se osjećao bližim.

BAVARSKA SVETICA.

Noćna tama okružuje kulu u Waldburgu. Nera čeka. Napetost se pojačava. Zuri u crni zaprašeni ormar, napola otvoren, nalik staroj ropotarnici.

Je li grofica govorila istinu? Ništa se u kuli ne miče. Dvor je ispunjen mirom. Nera se približi ormaru i otvori ga. Poleđina od stare hrastovine ne

pokazuje nikakav trag vratima. "Ilije stupica ili je goni osveta prema Grandeu?" Vrijeme odmiče. U sobi nema sata i Neri se učini daje već prošla

čitava vječnost. U ormaru čuje tiho škripanje. Poleđina ormara otvara se prema unutra. Iza dasaka opazi crnu

siluetu. Grofica je! Ulazi, nosi svežanj. – Tiho, morate se preodjenuti – šapće Neri. Njene duge pepeljaste kose splete u pletenice, ovije ih oko glave i

pokrije crnom vlasuljom. – Skinite svijetlu haljinu i obucite ovu crnu. Pruži joj crni ogrtač. Glavu joj pokrije crnom kapom s volanima što

su padali na lice.

W

Konačno izvadi požutjeli dokument. – Ovo je vaš najjači oslonac. Od ovog ste časa ruska podanica. – Ali ne znam ruski. – Otmjeni Rusi govore francuski. Za svaki slučaj, reći ćete da ste

dugo boravili u inozemstvu. Stalno se služite francuskim jezikom i više niste vješti materinjem.

– Poslušat ću vaš savjet. – A sada me slijedite. Grofica je skupila Nerine haljine i ponijela ih sa sobom u svežnju.

Osvjetljavala je malim fenjerom u kojem je gorjela svijeća. Silazile su uskim stepenicama koje su više nalikovale na ljestve. Nera nikako nije mogla steći potpuno povjerenje u ovu ženu, ali između nje i Grandea odabrala je nju.

Zgurene, spustile su se niz tamne uzane ljestve i našle se pred željeznim rešetkama prozora.

Grofica je tapkala i začas se rešetke otvore. – Nije visoko – šapne grofica. – Spustite se k zemlji. Poslušala je i našla se ispod kule, okružena gustom visokom

borovinom. Kad se spustila i grofica, uzme Neru za ruke i povede je gustom šumom nizbrdice.

Noć je bila tamna, vjetar je šumio granjem. Brzo su stigle do podnožja brda i krenule šumovitom nizinom.

Neri je odlanulo. Osjećala se slobodnom i trčala je naprijed. U zoru primijeti da se grofica potpuno promijenila. Ogrnula se

svijetlim ogrtačem, glavu je povezala običnim vunenim rupcem ispod kojega proviri čuperak plave kose...

Neprijatni osjećaj preleti Nerinom dušom. Ona bolje pogleda u grofičino lice. Nekog je sjeća, ali koga?

Grofica se zaustavi: – Da sam jučer popodne znala što će se dogoditi, obje bi nas čekali

osedlani konji. Dva sata odavde, ako prijeđete ovu šumu, naići ćete na prvu putničku stanicu. Sjednite tamo u putnička kola i krenite prema Rusiji.

– A vi, grofice? – Mene vodi put prema jugu. Nisam tako sigurna na svom putu kao

vi. S vašom putnicom i crnom vlasuljom nitko vas ne bi prepoznao.

W

Putujte sretno. Meni je glavno da vi umaknete i da Grande cvili! Kad stignete u Rusiju, sjetite se one koja vas je spasila!

Pružila je Neri ruku i one su se rastale. Nera krene prema sjeveru. Osvrnula se da vidi svoju osloboditeljicu;

ugleda je kako se sakriva iza jednog stabla. Ponovno je obuzme neprijatan osjećaj, kao i prošle noći kad je s njom silazila niz kulu. Nera ubrza korak šumom.

Znala je daje negdje na šumovitom brdu šumska gostionica. Često ju je vidjela vozeći se u Waldburg.

Sve dublje gubila se u šumi. Oko podne stigla je na cilj. U maloj kućici našla je krčmara i njegovu ženu. Upravo su se

spremali na ručak. Njihova začuđena lica pokazuju da su iznenađeni posjetom osamljene gospođe.

– Molim vas bih li mogla dobiti okrepe? – zapita Nera. – Za novac kod nas dobijete sve. – Molim vas, što god imate, svime sam zadovoljna. Samo neka je

toplo. Krčmarica je ispod oka promatrala ljepoticu u crnoj haljini s crnom

kapom ispod koje su virili crni uvojci. Pratila je svaki njen pokret i jedva dočekala da je nešto pita, ne bi li saznala što traži u osamljenom šumovitom kraju u ovo zimsko doba.

– Mogu li kod vas kupiti jahaćeg konja? – zapita Nera. Krčmar je odmjeri i odgovori – Na žalost, imamo samo kravu. – Prema tome, moram pješke. – Kako ste došli, tako ćete i otići. – Može li se ovom šumom doći u Johanneshof? – Ne poznam to mjesto. Nekoje vrijeme razmišljala i pošto se okrijepila, zamoli da joj dadu

sobu. Oni je odvedu u malu komoricu. Umorna od pješačenja i probdjevene

noći ona zaspi. Probudilo ju je žestoko hrkanje koje je dopiralo iza zastora što se spuštao od stropa do poda. Zamalo začuje odande neko mrmljanje i hrvatske riječi, izgovorene kao u snu.

"Vrag vas nosi! Dajte mi mira!" Nera se prišulja zastoru i zaviri.

W

Razabere daje soba razdijeljena nekim domaćim platnom napola. Na drugoj strani sobe, s onu stranu zastora, uz postelju stoji gostioničar, a na jastuku leži ćelava glava s koje strši uvis čuperak sijede kose.

– Barune! Barune! – viknu ona i ude. Ćelava se glava digne i raskolačenih očiju okrene k Neri. – Šta radite ovdje, barune? – Nek vrag zna! Glas mi je poznat, ali... Tko ste vi? – na stavi barun

zureći u Neru. – Ja sam – šapne ona – ne treba da mi izrečete ime. Neću da ovi ljudi

saznaju tko sam! – Tako? Čudno. A što radite ovdje? – A vi? – Eto vidite. Malakoczyjevi i Meško sa Stankom otišli su na osam

dana da pregledaju lovišta i šume. Ja sam ostao u Waldburgu. Prokleta upraviteljeva družina kuha kao za vrapce. Jučer sam dojahao ovamo da se okrijepim i pošteno najedem i napijem. Vjerujte, taj gostioničar vukao je vino iz nebeskih podruma. Gucnem i već ne mogu na noge! Drugima vino u glavu, a meni u noge! Zaspao sam, a sad me lopov budi. Valjda se boji da neću platiti.

– Možda ima pravo! – Ja, istina, nemam čime da platim, ali Malakoczy će platiti. – Platit ću ja! – reče ona. – Šta vi mislite da sam ja kakva vucibatina! Ja sam kavalir! Molim vas, pomozite mi, recite krčmaru da ja ustajem k ručku

popodne. – Ali ja vas molim da ustanete odmah, imam s vama nešto važno da

govorim. Čudio se da na svijetu postoji nešto važnije od njegove želje da spava.

Napokon se ipak pokori Nerinoj želji. Nera iziđe u gostioničarsku sobu. Gostioničar joj se stao ispričavati

što jednu sobu mora podijeliti u dva dijela i tako iznajmiti posjetiocima, ali inače mu gostionica ne bi dovoljno nosila. Nera ga uvjeri da se ne ljuti, jer gospodina dobro pozna.

Odmah za njega naruči jela. – Samo, molim vas, dvostruki obrok!

W

Za pola sata Kukmica je s najvećim apetitom gutao svoj objed, a Nera je sjedila uz njega i tiho mu govorila.

– Barune, ja sam u životnoj opasnosti. Carica je povukla aboliciju mog procesa; ponovno će me staviti pred sud!

– No eto. Pravo je slutio Meško da će se iz toga izleći obnova vaše nesreće na Griču. Je li vas sam vrag nosio da ostavite Sinišu i spletete se s grofom Falkensteinom. Čast njemu, vrlo je gostoljubiv, čovjeka počasti kao da mu je brat. Ali niste smjeli s njim da se spletete! Zato vas carica progoni.

– Grof Meško vam je rekao da ja s grofom Falkensteinom?... – plane Nera porumenjevši. – Pa da! Obilazio vas je taj mladi gospodin na dvoru kao pčela saće.

Onda su maknuli Sinišu u tamnicu da zrak bude čist, jer vas onaj hoće za ljubavnicu.

– Tako? Tako vi mislite! Dobro, ne trošimo vrijeme – odsiječe Nera ustavši od stola. – Hoćete li mi učiniti uslugu ili ne?

– Najprije recite šta želite, jer ako zatražite da ne pijem ovaj žutak s Božjeg podnožja, reći ću: ne!

– Za ime Božje, zaustavite jezik i slušajte! U Beču stanuje sestra tajnika grofa Falkensteina. Pođite k njoj i dotle se ne maknite dok se ne nađete okom u oko bilo s grofom, bilo s njegovim tajnikom. Recite mu da čekam ovdje, u ovoj gostionici, neka smjesta dođe po mene. Za sat i po možete stići, to nije dugi put!

– Zašto vi sami ne biste pošli? Dat ću vam svoga konja. – U Beč neću, imam razloga. Mogla bih se jedino vratiti onamo

odakle sam jučer krenula, ali bojim se da tamo ne bih mogla dospjeti, odavle ne znam puta, a sa valdburške strane neću putovati. Vi biste me mogli spasiti ako odmah pođete u Beč.

– A je li grof Falkenstein kod sestre svog tajnika? – Ako nije, čekajte ga. Rekoh vam: ne mičite se! On će doći! – A dotle ću tamo biti gost! – Jest, bogato će vas podvoriti, a ja ću vas doživotno častiti kao

rođenog oca. Ali nitko ne smije saznati gdje sam. – Dopustite samo da pojedem. Neka mi spreme konja! – Barune, upamtite, ako ne obavijestite grofa Falkensteina, vi ste me

bacili na lomaču!

W

Barun patetično reče: – Kukmica peče na ražnju samo purice! Dakle, idem! A vi ćete držati

obećanje i primiti me u svoj dvor. Valjda Falkenstein neće biti ljubomoran na mene!

Sumnje kojima ju je obasuo, koje su u njoj probudile bijes, nije ni pokušala raspršiti da ne pruži novu temu njegovoj razgovorljivosti. Točno mu je rastumačila gdje će pronaći kuću barunice Rosenberg.

On se žurio. Završivši objed, ustane. Tada ude gostioničar i najavi nove goste.

– Rijetko kad zimi zalutaju ovamo ljudi, a danas padaju kao snijeg u gori. Dolje su im kola, dakle neće dugo ostati.

Nera povuče Kukmicu u sobu. – Pazite, barune, ako vas tkogod što pita o meni, ja sam grofica

Natalija Jagušinska. Pazite, mi smo se upoznali tek ovdje u gostionici. Vi ništa ne znate o meni. Iziđite i što prije napustite gostionicu.

Iz druge sobe začuju se bučna objašnjavanja. Onda netko drsko otvori vrata. Pomoli se dugi nos usred četvorouglaste obrazine, zatim malo lice sitnih očiju.

Odostrag je bila krčmarica. Stranci prijeđu prag. Onaj duga nosa oslovi Neru i Kukmicu

patetičnim glasom: – U ime njezina veličanstva carice pokažite svoj vjenčani list. Kukmici

ispade iz ruke kaput koji je upravo htio obući. – Slava i dika budi njezinu veličanstvu, ali vjenčanog lista ne mogu

pokazati jer ga nikad nisam imao. – Vi, dakle, niste s ovom ženskom vjenčani? – Ma, ljudi Božji, gdje su vam oči? Izmjerite nju, pa onda primjerite k

meni. Pogledajte njezinu njuškicu i moju gubicu! – A što radite s ovom ženom sami u sobi? – Što radim s njom? Što bih mogao da radim? Ja ništa ne radim, a što

ona radi, to mene nije briga! – Vi dakle nemate čime potvrditi da ste vas dvoje muž i žena? – Čast njezinu veličanstvu, ali nemam! – A ona? – A ona? Ne znam. Pitajte, k vragu, nju! Nisam ja njezin tutor! – U ime njezina veličanstva carice, slijedite nas.

W

Kukmica zine. – Slijediti? Kamo? Možda me veličanstvo poziva na ručak? – Ne zbijajte šale s imenom njezina veličanstva. – Kakve šale? Tukman! Mene je navlačila za ovo malo kose prava

pravcata princeza. Zašto ja ne bih mogao na dvorski ručak? – Slijedite nas u bečko redarstvo. – Tako. To ti je Beč! Veliki grad, pa love ljude, poštene ljude po

izletima, fuj! – Mi smo komisija za ćudoređe. Njezino veličanstvo odredilo je ovu

komisiju da svakog tjedna pretražuje sva izletišta gdje se skrivaju ovakve ptičice.

– Ja mogu da budem samo škanjac – okosi se Kukmica – a ne ptičica, razumijete li vi, vi...

Onaj sitnih očica obrati se Neri, koja je shvatila kobnu situaciju. – Čujete li vi? Je li vaše zanimanje da se vucarate po izletiš tima, ili

ste preljubnica? – Gospodine, ne vrijeđajte. Ja sam strankinja i odsjela sam ovdje na

putu u Rusiju. – Gdje su vam dokumenti? Iz steznika izvadi spis što ga je primila od grofice Thurn u

Waldburgu. Oni su čitali, dodavali jedan drugome, onda su izišli u gostinjsku sobu, konferirali, pa se napokon vratili sa zaključkom:

– Budući da ste strankinja i grofica, a našli smo vas u istoj sobi s neoženjenim gospodinom, moramo vas po propisima komisije za ćudoređe predati vašem ruskom poslanstvu. I vi, gospodine, morate s nama. – Moram? Nikad u životu još nisam išao kamo bi drugi htjeli.

– Barune – obrati mu se Nera hrvatski. – Moj spas ovisi o vašoj spretnosti. Kad stignemo u Beč, pobjegnite im i pođite ravno onamo kamo sam vam rekla. Sad je to dvostruka potreba. Opasnost je veća budući da me vode u Beč.

– Govore ruski – šapne povjerenik i obrati se barunu: – Čuj te gospodine, jeste li vi Rus?

Kukmica se izdere: – Idite do vraga! Nera upadne: – Jest, on je Rus.

W

Kukmica se ponovno izdere: – Što to govorite? Pod stare dane moram ja, pošteni Zagorac, postati

Rusom. Neka vrag nosi Švabe i njihovo ćudoređe. Na sreću, govorio je hrvatski. Nera pouči Kukmicu da mirno pođe s

njima. – Idemo drage volje – reče Nera gospodi. Ćudoredni komesari poveli su ih nizbrdo gdje je čekala njihova kočija.

Budući da su se Kukmica i ona mirno pokorili, komesari su odredili da u pomanjkanju mjesta u kočiji barun jaše, a ona da sjedne s njima. Nera se sakrila u kut kočije i povukla na lice svoju kapu. Kukmica je za njima jahao na svom konju.

Predvečer su stigli u Beč. Prolazeći pored kazališta, nagrnuli su ljudi. "Sad je čas da konju podbrusim kopita" – pomisli Kukmica pa se

izgubi u malu ulicu. Nera pogleda kroz prozor kočije i odlane joj. Komesari su se usplahirili, ali Nera ih uvjeri da će gospodin sam doći

u poslanstvo. Nikako je ne kani ostaviti. Smirili su se, Kukmica je ionako nestao.

Pred ruskim poslanstovm se zaustave i Neru predaju činovniku s opširnim izvještajem.

Činovnik oslovi Neru ruski, a ona odgovori francuski: – Odveć sam dugo bila u inozemstvu, ne teče mi ruski jezik kako

treba. Gospoda su me sasvim nevinu okrivila da sam na izletištu imala sastanak. Molim vas da me pustite.

– Pokažite mi dokumente. Činovnik pogleda spise. Na njegovu licu ona razabra čuđenje. Odmah je povedu u uredsku sobu. Činovnik pozove sluge pa im nešto

tiho reče. Oni istrče. Činovnik je stane promatrati. Za pola sata uđe u sobu vrlo otmjeni gospodin s nekoliko mladih

ljudi. Razabrala je neku strku, šaputanje i komešanje. Otmjeni gospodin je odmjeri i oslovi ruski. Ona opet odgovori francuski.

– Već sam rekla gospodinu da sam odviše dugo izbivala iz domovine. Molim, govorite francuski. Nadam se, ispravit će te pogrešku bečkih komesara za ćudoređe i otpustiti me još večeras.

– Govorite kao da niste grofica Jagušinska. – Nemam razloga da to poričem. – Onda morate prenoćiti kod nas.

W

Izašao je iz sobe, a nju su odveli u prostoriju što je više nalikovala zatvoru nego spavaćoj sobi. Nije se bunila, uvjerena da će Kukmica izručiti poruku, a već sutra ujutro doći će Rosenberg daje izbavi.

Noću je češće dolazila neka žena u sobicu. To ju je čudilo, ali je ipak nastojala zaspati.

Pred zoru pojavi se opet žena, a s njom dva vojnika odjevena u rusku uniformu. Nešto su govorili, ali je ona tek po gestama shvatila da ih mora slijediti.

U očekivanju daje Kukmica predao poruku, ušla je sasvim mirno u otmjeno uređeni ured. Gospoda u ruskim odorama stajala su oko ruskog poslanika, kojega je ona vidjela na dvoru. Poravna kapu da bolje sakrije lice, iako se pouzdavala u crnu vlasulju čiji su se uvojci spuštali ispod nabora kape i znatno mijenjali njen izgled. Sva su gospoda u nju upirala radoznale poglede.

– Molim da me već jednom pustite – oslovi ona gospodu, da već na prvom koraku uvede francusku konverzaciju.

Gospoda su se zagledala, nešto međusobno dogovarala, a onda su stala čitati neki spis na ruskom jeziku. Slušala je, uvjerena da to čitaju proglas kazne što su je našli s Kukmicom na izletištu. Jedan je činovnik čitao ruskim jezikom:

"Grofica Natalija Jagušinska, bivša dvorska gospoda ruskog carskog dvora, zbog urotničkih napada na caricu osuđena na kaznu – da joj se izreže jezik. Ako bi ostala na životu, ima se prognati u Sibir.

Spomenutu groficu Jagušinsku koja je pobjegla u inozemstvo, pronašlo je bečko redarstvo u nekoj gostionici na izletištu s nekim muškarcem. Budući da je, kako se razabire iz dokumenata i ličnog opisa, identična s osuđenom, ima se smjesta poslati u Rusiju na izvršenje kazne."

Činovnik završi čitanje. Ona je gledala bistrim i mirnim pogledom. Nije razumjela ni riječi. Poslanik je nešto upita ruski, ali ona ne odgovori. Nato je zapita francuski.

– Jeste li razumjeli? – Naravno da jesam – odgovori ona. – Toliko još uvijek znam

materinji jezik. Uvjeravam vas: slučajno sam srela toga gospodina u gostionici. Molim vas da me dalje ne sprečavate – da se vratim u domovinu.

W

– Ne bismo li vas mi otpratili? – ironično joj se obrati poslanik. – Menije svejedno. Jedino vas molim, jedan dan odmora. Jedan od činovnika, koji ju je budno motrio, upita: – Ako i ne znate dobro ruski, zašto se baš nikada ne služite ruskim

jezikom? – Nisam li vam već dva puta odgovorila na to pitanje? – Ne razumijem kako to da se usuđujete legitimirati svojim pravim

dokumentima? – Krivim se služe samo oni koji su nešto skrivili. Valjda ne sumnjate u

mene. Nasmijali su se. – Madame, vi čudno hinite poremećenost uma. To vam neće koristiti.

Na žalost, ne možemo vam odobriti odmor. Neka se odmah spremi sve za put – naredi poslanik činovnicima.

– Gospodo, molim vas, dopustite da se odmorim. Zar ruskoj gospodi kavalirska dužnost nije poznata ni na riječima ni u osjećaju?

Ruski poslanik ustane i znakom glave pozove ostalu gospodu u pokrajnju sobu.

Neru su odveli natrag u ćeliju. "Što da radim? Ako kažem tko sam, čeka me lomača, ako ostanem

pod krivim imenom, odvest će me odmah u Rusiju. Što je s Kukmicom? Zar je tako bezdušan i moje poruke nije predao?"

BARUN KUKMICA.

Lasi, koga su poslali iz dvora Johanneshofa da potraži Neru u Waldburgu, stigao je s Oskarom na brdo pred dvor "bavarske svetice" u četvrtak ujutro.

Dvor je bio zatvoren. Upraviteljev stan pust – kao da su svi pomrli. Stari čuvar nije ga ni pustio u kuću. Od časa kad je na svoje oči vidio

"ludu Johannu", nije se usudio izići. Kad je čuo lupanje stranog čovjeka, otvori prozor. Lasi je od njega saznao daje upravitelj sa svojim gostima otišao prije nekoliko dana u inspekciju. Točno je doznao tko je sve bio s njima.

Ipak se nadao daje grofica u kući, pa upita:

W

– Jučer je ovamo došla neka dama? – Jest, bila je tu nekakva ženska. – Ostala je kod vas? – Kako bi ostala kad nema nikoga u kući. – Je li visoka i plavokosa? – Da je visoka, to sam vidio, ali lice joj nisam zagledao i ne znam

kakvih je kosa. Ni konja nisam vidio. – Otvori vrata, ili ću ih silom provaliti. Čuvar se prestrašio, posavjetovao se sa ženom i zaključio da ova dva

muškarca nisu duh Johanne, a ako su pak razbojnici, bolje se pokoriti nego pustiti da provale unutra i da ih ubiju.

Lasi pretraži sve prostorije. Sobe su bile zaključane. Nastavi ispitivati čuvara. Ovaj reče:

– Kad sam joj rekao da je ne mogu zadržati, pokunjila se i otišla. – A gdje su oni iz dvora? – Ni to ne znam. Valjda su se prestrašili lude Johanne i pobjegli. I on stade pričati kako je jučer predvečer vidio "ludu Johannu" s

lijesom. Još mu i sada noge dršću od straha. Uvjerivši se da stari ne laže, krene on s Oskarom natrag u

Johanneshof. U podnožju brda, na cesti, zaustavi se Lasi u maloj krčmici da se okrijepe i nahrane konje.

– Niste li jučer vidjeli kako cestom jaši neka dama? – Nisam vidio, osim toga nitko ne prođe cestom a da ga ne

zaustavim, i ne ponudim vinom. Osim isusovaca. – Njih se bojiš? – Oni su sveti ljudi, ne piju i ne jedu kao mi. – Često se voze ovuda? – Dosta. I jučer su bili gore. – Gdje? – U Waldburgu, kod bavarske svetice. – Jezuiti? – Da, vozila su se dvojica u šestoropregu, a četvorica u dvo pregu. – Kada su prošli gore? – Poslije podne nakon objeda. – A nisu se vratili? – Pred zalaz sunca, ali samo dva četveroprega.

W

Ovo pobudi pozornost mladog oficira. – Zar nisi s njima vidio nikakvu damu? – Bog s vama! Što bi oni sa ženama? – Ali čuli smo jednu ženu – uplete se krčmarica. – Kako čuli? – zapita Lasi. – Vikala je. – Gdje? – U kočiji. – U kojoj su se vozili jezuiti? S kirnje bila? – Tko bi to znao. – Zar niste vidjeli? – Bila je već duboka noć. – A što je bilo s tom ženom? – Ne znam ja, vikala je. – Kako vikala? Zar: "U pomoć?" – Čini se da su je silom vozili. – Otimala se? – Mislim, htjela je skočiti s kočije, a oni su je držali, zapušili joj usta.

Tako se činilo, a ona je vrištala. – Odakle su je vozili? – Sišli su s Waldburga. – Kamo su krenuli? – Prema Beču! – A vi niste ništa učinili da ih sustavite? Krčmar se zabezekne: – Da zaustavimo gospodska kola? Bog budi s vama! Ni da paraju živa

čovjeka. Isparali bi oni moje hlače. – Tko je išao za njima? – Drugi četveropreg, na boku s lakajima. – Tko je bio u toj kočiji? – Ne znam, nije se vidjelo kroz prozor. Bilo je tamno. – Nisu govorili naški – doda krčmar. – Francuski? – Ne znam je li to francuski ili turski! Lasi je stvarao zaključak: uhvatili su je, ušla im je u ruke kao novak

na nišan topa!

W

Počeo je hitrije jesti. Vukao je Oskara da se žuri. Plativši, ostave krčmu i sidu na cestu.

– U Beč! – naredi Lasi. – Prekasno, vaša milosti. – Prerano zaista nije, ali ne mora biti prekasno. – Konji su umorni, čitavu smo noć jahali. Ne nose nas kako treba –

tužio se Oskar. Lasi je osjetio da su životinje umorne. One su vične samo zabavnim

šetnjama, a nipošto ovakvim noćnim potragama. Jedva su do podne stigli u Beč. Lasi ostavi konja u Rosenbergovoj

palači i naredi Oskaru da ga čeka s izmijenjenim osedlanim vrancem. U običnoj svojoj plemićkoj odori pode u dvor.

Na stepenicama dvora nije mu izbjeglo da ga neki nepoznati dvorjanin neobično promatra.

Došao je u stan prestolonasljednika i upitao njegova tajnika: – Ima li što novo? – Dosad ništa. – Njezinu veličanstvu nisu predali groficu Vojkffy? – Što vam pada na um? – Tko je jučer poslije podne održavao kućnu pobožnost? – Otkazana je, pošto su časni oci jezuiti pošli na zavjetničku

pobožnost u Klosterneuburg. – A održali su je u Waldburgu? – Odakle to znate? – Iz domaćeg izvora. Ne biste li mogli saznati u kakvoj su kočiji

krenuli na taj "sveti" put? – Vidio sam kad su se odvezli Pelegrini i Grande u dvorskom

šesteropregu. – Onda je sve propalo! – Da se njemu nije štogod dogodilo? – Njemu osobno ne, ali čini se za njega to znači – daje stradao on! – Sto vi mudrujete, Lasi? – Caricu niste vidjeli? – upita umjesto odgovora. – Nisam je vidio, niti koga drugog od "starog dvora".

W

– Pazite, saznate li i najmanju sitnicu o grofici Vojkffy, ili bilo što u vezi s njom ili s njim, dođite u Rosenbergovu palaču i priopćite barunici. Vratar vas pozna.

Lasi se hitro uputi niz stepenice, zabrinut i zaokupljen mislima hoće li izvršiti sve čime bi iskazao svoju duboku naklonost mladom caru.

Nije opazio da ga netko iz daljine slijedi. Neka kočija svrati njegovu pozornost. Činilo mu se daje u kočiji neki njegov znanac, pa se okrene za njom.

U tom času primijeti ono isto lice, što gaje gledalo na dvoru. Samo čovjek je sada bio zamotan u plemićki ogrtač.

To mu ulije sumnju. On krene drugom ulicom, zaustavi se kraj dućana i zirne kradomice

iza svojih leda te u daljini ugleda istog čovjeka. Bio je uvjeren da ga slijedi ili Kochov čovjek ili jezuitski uhoda.

Krene dalje Voćarskim trgom gdje je kanio nestati u "žutom gradu". Najednom mu padne u oči šator čaraparice. Pod njim stoje dva kavalira.

Sjetio se Rosenbergova priopćenja. Čaraparice nije bilo u šatoru. Pridružio se mladim kavalirima da vidi

što će se dogoditi. Jedan mladi voćar pristupi i reče gospodi: – Uzalud čekate, gospodo, čaraparice nema! – Čemu je postavila šator ako ne radi? Čarape smo pode rali jašući u

grad. – Njeni rođaci nisu znali da je bolesna, pa su postavili šator. – Ionako dolazi samo za zabavu! – upadne Lasi. – Za zabavu nitko ne radi – odgovori mladić. Oba se kavalira pogledaju. – Vrlo dobro zarađuje kad svaka tri mjeseca zakrpi samo jednu

čarapu. Bit će da krpi zlatom. Mladić se odmakne od šatora. Uto Lasi primijeti svog pratioca iz dvora posve blizu, kako ga

izazovno gleda. To ga razjari i on pode k njemu: – Čujte, vi njuškalo. Ako smjesta ne odletite, otpuhnut ću vas ja.

Recite svojim gospodarima da ima ljudi koji stoje pod vrhovnom paskom svoga poštenja. Nosite se s puta!

W

– Gospodine – odgovori ovaj – ja sam miran prolaznik. – Obratno, ja sam miran prolaznik, a vi ste njuškalo koje njuška tuđe

putove. Oštro rječkanje okupi oko njih ljude s trga. Neka trojica okruže

čovjeka koji je slijedio Lasija neprijateljski vičući: – Opozovite uvredu nanesenu našem drugu! – Dakle, ima vas više. Uvredu dobačenu njemu bacam i vama u lice.

Oni potrče k njemu. Lasi trgne mač. – Tko stavi ruku na me, izgubit će je! Ljudi su gledali što će se dogoditi. Publika je šutjela. Lasijev protivnik

ga optuži. Očito je htio da izazove strku. Uto se pojavi gradski stražar. Publika je i dalje šutjela. Stražar pristupi k Lasiju:

– Molim vašu milost, nije dopušteno trgnuti mač! Izvolite sa mnom na magistrat.

– Živ? Svi ga pogledaju začuđeno. – Mrtav valjda nećete! – Mrtav prije. Nikada živ! Dva kavalira koja su bila u šatoru, probiju se do Lasija. – Gospodine, pokorite se. On se obazre: – Tko se to upleće? Jedan mu od njih šapne u uho: – Vi ste jučer bili kod grofa Falkensteina u 10 sati prije podne. Dakle,

prijatelji smo! U to doba bio je Josip kod španjolskog poslanika. Prepoznao je

čovjeka koji mu je šaptao: – Požurite se. Ja ću ići s vama. – Ne mogu, imam važan posao za svoga gospodara. – Izbavit ću vas. – Ne mogu se pokoriti. Međutim, osvijesti se i pokori. Na magistratu je bilo teškog okapanja. Lasijev je protivnik sa svom trojicom dokazivao daje Lasi izvršio na

njega napad koji se mora kazniti zatvorom. Očito je bilo da je imao posebne razloge da mladog preodjevenog oficira strpa u zatvor.

W

Tajnik španjolskog poslanstva dozvao je stražara u posebnu sobu i pokazao mu svoje papire:

– Ovaj gospodin moj je lični prijatelj i jamčim za njega. Od godite to dok skupim one koji će dati izjavu da nije izazivao on nego protivnik. I ja sam svjedok.

Redarstvenik je smjesta udovoljio visokoj intervenciji i Lasi je s tajnikom otišao.

– Slijedilo me jezuitsko njuškalo – šapne mu Lasi. – Dođite k meni. Pošao je u tajnikov stan. – Mladi čovječe, pokvarili ste mi posao. Čekali smo čaraparicu daje

slijedimo i uhvatimo. – Žalim što to nisam znao, ali meni se žuri! – Dakle, i sebi ste pokvarili! Sad nema druge nego da ostanete kod

mene. Ako su vas slijedili, nastavit će. Lasi je osjećao da gaje zanijela vrela ćud. – Ne bih li mogao poslati vijesti u Rosenbergovu palaču. – Po kome? Ja sam se kompromitirao pristajući uz vas. Pri čekat

ćemo. Jezuiti su kod vas najbolja tajna policija. Prošla je večer. Lasi je uzrujano hodao po sobi. Ulicom su prolazile

maske. Tada se dosjeti. Brzo iziđe iz sobe. Za pola sata se vrati i dovede sa sobom dvije

muške i dvije ženske maske – i donese dva kostima. – Dođite, odjenite se – zovne Lasija. – U društvu možemo izići da vas

lupeži ne prepoznaju. – Vi ste radi mene ostavili šator čaraparice? – Tamo stražare dva druga. Ako se čaraparica ne pojavi, netko će

doći da zatvori šator, a moji će ih drugovi slijediti. Iz kuće iziđe veselo društvo, sjedne u kočiju i odveze se. Nijedna ih

kočija nije slijedila. To ih umiri. Lasi putem iziđe, uzme drugu kočiju pa se uputi u palaču barunice

Rosenberg. Pošto se vratar uvjerio tko je, pusti ga unutra. – Ima li što novo? – Neki je gospodin pitao za grofa Falkensteina. – Tko to?

W

– Ne znam, bio je osoran i grub. Htio je da uđe, govoreći da ga poznaje, daje on barun i da ima grofu nešto važno kazati.

– A što si mu odgovorio? – Da ne poznam nikakva Falkensteina. On mije prijetio da ću ga već

upoznati, jer ono što mu ima reći, važnije je nego svi vratari svijeta. – Kad je to bilo? – Oko deset sati navečer. – A drugo ništa nije rekao? – Jest: doviknuo mi je da kažem grofu da ga čeka u grofičinu stanu.

Jest, to je rekao, a ja sam mu pred nosom zalupio okance. Imam takav nalog od preuzvišenog gospodina baruna.

– Kako je izgledao taj gospodin. – Vidio sam ga tek djelomično – nos i oči kroz prozorčić; nisam

grubijana ni gledao; škiljio je u mene kao mačak. – Gdje je Oskar? – Čeka mladog gospodina s osedlanim konjem, kako ste naredili. Lasi pohita u staju i probudi slugu koji je spavao: – Oskare, preodjeni se, maskiraj se i pojuri – u Johanneshof. Reci što si čuo u krčmi pod Waldburgom i reci – da tražim po Beču

nekog nepoznatog gospodina koji je pod večer donio neki važan glas. – Na službu! – Sad je prošla jedna ura! Do sutra ćeš stići. Lasi se vrati k vrataru. – Ako onaj opet dođe, reci mu da čeka u krčmi kraj palače. Lasi je stao razmišljati: "Tko je taj gospodin? Zar opet kakav poslanik i uhoda jezuita, koji su

groficu na Waldburgu uhvatili i sad bi njega namamili u stupicu kako je to bilo s pismom Mimi."

Onda mu padne na um druga kombinacija: "Ako su Neru u Waldburgu uhvatili, ona je vikala, možda se putem našao netko i spasio je pa se sad nalazi negdje u Beču u svom stanu." Ova ga misao ohrabri. "Jezuitski uhoda ne bi možda nastupio tako grubo kao ovaj. Ili bi? Oh – moja će glava puknuti. Nisam nikakav redarstvenik. A gdje je taj grofičin stan? Gle – mislim daje ona dok je bila na dvoru, stanovala u nekom hotelu. Dvorjanici su govorili o sastanku s kancelarom."

Lasi se udari po čelu pa izleti na ulicu. "Oprezno, Lasi", reče sam sebi, "ne kao popodne!"

W

Uzeo je kočiju i obilazio redom sve hotele pitajući stanuje li kakva grofica. Onda se na pola puta sjeti da bi ona u tom slučaju svakako uzela i drugo ime, da se lakše sakrije.

"Moj nos njuši samo barut. Nikako tajne putove grofice. Što li ću?" Glazba i buka svrate mu pogled na rasvijetljenu zgradu. Hotel "Crni orao"! To je baš otmjen lokal! Tu se valjda nije sklonila? Sam ću sebe

blamirati ako pitam. Ipak ustavi kočiju i ude. – Je li još otvorena gostionica? – upita on vratara. – Imamo maskirani ples! – Tako, molim vas. Da li je jučer ili danas stigla k vama ne ka mlada

plavokosa dama i uzela sobu. – Kod nas ne stanuju dame ako nemaju pratnje! – uvrijeđeno

odgovori vratar. – Mislite li da sam iz komisije za ćudoređe? Ne, naprotiv, ne

špijuniram nikoga. Tražim svoju sestru, vrlo odličnu gospodu koja stanuje u nekom hotelu, ali ne znam gdje, dugo ni sam bio ovdje. I ona je bila odsutna – pleo je Lasi – na što će vratar:

– Nije li možda grofica? – Da, grofica je – usklikne mladić. – Grofica Vojkffy! Lasi je gotovo zagrlio vratara. – Jest, nju tražim, je li ovdje? – Sobe su plaćene unaprijed, ali nje već dugo nema! – Možda je neki njen rođak u tim sobama? – Sobe su zaključane. Niti je tko bio, ni pitao za nju do vas. "Što sad?" – pomisli Lasi. Buka iz gostionice privuče ga vratima gostinjske sobe. Otvori vrata i

zirne unutra. Oblak prašine dizao se s poda. Instrumenti cvile pod prstima

nakresanih glazbenika. Plesači se vrte u gužvi. Po kostimima je razabrao raznolikost publike. Pod maskama nasluti dame, sobarice, plemiće i kavalire.

Kroz vrata koja su vodila u drugu sobu dopre do njega praskavi smijeh. Oprezno se progura između plesača i zastane na vratima blagovaonice. Slika puna neobuzdana smijeha i veselja.

W

Gužvaju se maske obaju spolova i muškarci bez maski. Smijeh se ori, pa opet stišava. Sve su oči uperene u grotesknu sliku: na stolu bure s pipom iz kojeg ljudi toče vino; na bure zajašila komična figura kratkih nogu; debeli trbuh visi poput mošnje, dugo lice s ćelom, navrh ćelave glave strši u vis čuperak sijedih kosa; smiješna figura gotovo je bez obrva i trepavica, s čašom u ruci. Lošom njemstinom koja sama po sebi izaziva smijeh, govori taj klovn nesuvisle riječi. Lasi htjede otići i već je bio krenuo kad ga iznenada zadrži jedna riječ. Onaj s bureta reče:

– Ja sam barun Kukmica, čast i dika Zagorja! Sa mnom je pio pobratimstvo grof Falkenstein.

Svi hihoću; Lasi se također smije, ali ga barun zainteresira. Naiđe krčmar, a Lasi uhvati priliku i zapita ga:

– Tko je taj gospodin? – Odličan gost, časti cijelu gostionicu. Nikada nisam toliko pazario.

Pustite me, gospodine. Moram k njemu. – Stanuje li ovdje? – Stanovat će od danas. Molim vas, ne zadržavajte me! – Gdje će stanovati? – U sobama grofice Vojkffy. Ovo saznanje navelo gaje da gotovo zaurla od veselja. Dakle, naletio

je na njega. Bio je presretan. Ako on može stanovati u njezinim sobama, njen je prijatelj. Zna nešto o njoj. A sad k njemu.

Počeo se gurati. Ljutiti ga povici zaustavljaju. Lasi opet pode u stupicu teške borbe. On nije vičan da se ikome pokorava. Sada mora čekati, moliti, šutjeti.

Krčmar je stao pred bure i pita veselog visokog kavalira što želi. – Zar ne vidiš da mi noge zvone? Podnožak trebam. Još jedno burence. Ne... buretinu... punu, da se razlijeva vino po sobi kao Sava pod Gričem. Koliko imaš purana? Udri! Udri ih po glavi. Neka braća aus... aus... vrag bi ga znao kako se zovu! Neka oni kušaju kakva imaju gospodina i brata! Hajde, vrag te nosio! Pod nož s puranima. Nek zna Beč tko je Kukmica, čast i dika Zagorja!

Lasi se progura do bureta. Odlučio je da se uvjeri je li to onaj koga traži. Povuče Kukmicu za nogu. On se razljuti:

– Ovo nije puranski batak! Netko Kukmici podmetne čašu vode.

W

– Kušaj ovo? To je pravo staro! Kukmica lakomo nagne. Za tren oka otkloni čašu, a iz usta mu

pljusne vodoskok po stolu i po glavama pijane braće. U istom obliku pljusne zrakom njihov smijeh. Glazba prestane, plesači se zaustave, vruća znojna smjesa pohrli k

njemu. Svi vratove istegnu, oči izbeče. Sva su lica upravljena k njemu, sva usta rastvorena a kroz njih prska

vlažan prskavi smijeh. – Hura! Hura! – viču muški. Neki kalfe dižu Kukmicu. On jaši na buretu. Nose ga po sobi. Lasija

uhvati bijes. Stane vikati: – Gospodine, grofica vas zove! Ali Kukmica u trijumfalnoj slavi ništa ne čuje. Kad su ga opet spustili

na stol, netko ga stane vući za čuperak. On se usplahiri. – Mir mojoj kukmici! Klekni i prekriži se pred njom. Nju je natezala

prava pravcata princeza u Waldburgu, prava princeza, sa mnom se bratimio Falkenstein. Znate li vi tko je Falkenstein?

– I mi smo s njim pili bratimstvo – dobace mu veseljaci, ne znajući o kome govori.

Lasi skoči na stol. Pograbi Kukmicu i digne ga sa bureta. Kukmica zavrišti.

Orkanski smijeh poprati ovaj prizor. Koprcao se u jakim mladićevim rukama kao hrušt u ruci nemilosrdnog dječaka. Svi su se po gostionici valjali od smijeha.

Krčmar je nosio pečenje vičući: – Još samo pola sata i svi će purani sa stratišta stići na stol! – Ži-vi-o! – viču ljudi. Kukmica se izdere na Lasija: – Čujte vi, ako me ne pustite drage volje, odmah ćete me pustiti pod

"moraš"! – Gospodine – zaviče mu ovaj u uho – nosim vam od jednog

pobratima poziv za večeru! – A-a-a! To je drugo! Pobratima! Da, to nije Falkenstein? – Da, on je! – A, divan, krasan dečko! Počasti čovjeka! – Idemo! I Kukmica se

uputi k izlazu.

W

– O-o-o! Kamo, kamo? – viču ljudi. Desetak ruku vuče Kukmicu natrag. Mladi oficir pobjesni i zgrabi

baruna da ga otrgne. Kukmica je u natezanju stradao. Izmučio se i kleo je. Uto su donijeli purane i to ga oporavi. Sjeo je na pročelje stola. Pred

njim četiri purana – a on siječe nožem i prstima dijeli. Ljudi se vesele, vino se lije, a Kukmica viče:

– Ja častim. Samo se veselite, braćo austrijanska, da znate tko je barun Kukmica – dika i ponos Zagorja!

Lasi odluči da pričeka dok sve pojede. Slušao je smijeh, pošalice i kleo. Publika je oko malog baruna stvorila barikadu.

Kad su se purani preselili u želuce, Lasi dade glazbenicima novaca da zasviraju polku. To je polovicu publike povuklo na ples. Lasi šapne Kukmici:

– Gospodine, kod Falkensteina čeka vas večera, pečeno prase, pečena srna, pet purana i burgundac iz Francuske!

– Burgundac? – Kukmica tome nije mogao odoljeti. – Recite ljudima da ćete se odmah vratiti – šapne Lasi. Pustili su ga u hodnik. Lasi gaje slijedio. – Gospodin želi da plati – reče Lasi krčmaru. – Što platiti? – zapanji se Kukmica. – Pa, večeru i vino. – Ja nikad u životu nisam ništa plaćao! – Vi ste častili. – Častio jesam, ali plaćao nikad. Krčmar zaprepašteno zakrči put: – Stoj! Novce ovamo! – Jesam li zapao medu razbojnike? Znate li vi tko sam ja? Ja sam barun Kukmica, kojeg časti cijeli svijet, a ponos sam i dika

Zagorja. Lasi povuče krčmara: – Koliko iznosi račun? – Gospodine, dvije stotine forinti! Lasi izvadi novac što gaje za put primio od Rosenberga, pa istrese u

krčmareve ruke, naruči kočiju, uzme Kukmicu kao prtljagu i odnese ga pred gostionicu.

W

Zrak mu udari u glavu i on zatetura. Lasi ga podigne u kočiju. Kukmica se zavali, izvrne kao utučena riba na vodi i zaspi. Uzalud gaje Lasi drmao. On je hrkao!

Stigli su u palaču grofice Rosenberg. Vratar je u Kukmici prepoznao gospodina koji je tražio Falkensteina. Morali su ga nositi gore i položiti na barunov divan. Lasi pokuša s njim govoriti.

– Gospodine, zašto ste tražili Falkensteina? – Falken... – i on zapadne u san! Lasi gaje nekoliko puta pokušao probuditi, ali uzalud. Kukmica je

spavao kao zaklan. Očajni je oficir konačno sam zadrijemao. Kad se prenuo, pogleda na prozor. Dan je. Gleda na sat – deset sati

prije podne. Od jada smrsi kletvu. Poleti Kukmici i budi ga. On se ruši i mrmlja. Lasi zovne slugu,

zatraži octa, nakvasi krpu i stavi je Kukmici pod nos. Barun namršti lice i pogleda:

– Smrdi – fuj – smrdi! – Gospodine – pita Lasi – ovdje grof Falkenstein. Kukmica otvori oči. – A? Tu je, recite mu... daje grofica u, u... – Gdje je grofica? – U Rusiji. – Ne zbijajte šale. Gdje je? – Ruskinja! Rusko poslan-poslanstvo! Lasi mu je silom oprao lice i polio ga octenom vodom. Kukmica

bijesno skoči: – Što sam ja, salata, da me polijevate octom? – Recite gdje je grofica? – U ruskom poslanstvu. Rekla je da, da... žurite se, grofe... – i padne kao klada. Lasi je ostavio slugu da ga čuva i pošao u rusko poslanstvo. Tamo

mu rekoše da ne znaju ni za kakvu groficu Vojkffy. I sam je sumnjao u to. Što bi tamo radila?

Sav očajan, Lasi se vrati u palaču. Počne razmišljati kako bi saznao od baruna stoje s groficom. Dade prirediti hladnu kupelj, svuče Kukmicu i turi ga u ledenu vodu. Kukmica se probudi i počne vikati:

W

– Razbojnici! U pomoć! Kupelj ga otrijezni. Bijesno pogleda. – Poštenog Zagorca guraju u vodu. Mene, poštenog Zagorca, fuj vas

bilo! Švabe, fuj! To ti je pobratim! Gdje je taj grof? Mene u vodu, mene, diku i ponos Zagorja! Vrata se širom otvore. Vitki se Josipov lik pojavi na pragu. On ugleda

malog baruna s velikim trbuhom. Lasi ga navlači i polijeva vodom. – Brate – zaviče Kukmica uspravivši se onako gol. – Smiluj se, brate!

Ovi telci misle da sam ja žaba. Komični prizor nasmije Josipa. – Lasi, što je to? – Odmah ćete čuti. – Zamotajte ga u topli ogrtač – naredi on sluzi – i počne uz buđeno

pričati Josipu zbog čega kupa malog baruna. – Barune, brate – reče Josip – govori, pripovijedaj. Brzo, brzo. – Samo malo rakije, da operem jezik. Napojili su ga i on se raspričao.

JAGUŠINSKA.

Pelegrini trči po svom refektoriju kao zvijer u kavezu. Grande sjedi uz stol. Bijedi nego obično, mračniji no ikada. Stisnute usne ne otvaraju se niti na opetovane ispade njegova pretpostavljenog. Balzano sjedi kraj peći.

– To smrdi samo po izdaji. Jest, krijepili smo je, grijali kraj kamina kao milu gošću! Je li to trebalo? Svezat ste je morali kao kuju, umjesto da ste je vodili k onoj crnoj lisici.

– U svemu tome nema krivnje – oglasi se Balzano iz kuta. Ja sam je odveo u kulu i zaključao. Evo, još je ključ kod mene.

Vrata na stepenicama bila su zaključana – dolje, željezna vrata, netaknuta. Koga možete da okrivite?

Najednom se Pelegrini zaustavi. – Grande? Zašto ste noćas otišli u Waldburg sami a da niste nikome

ništa priopćili? Lice mladog jezuita ostalo je mirno.

W

– Balzano je bio na dvorskom plesu. Antonija sam poslao prestolonasljedniku da se prikaže grofičinim glasnikom, ali ga nije našao! Obuzela me iznenadna čudna slutnja. Ipak, ni je dobro što od nas nitko nije ostao u Waldburgu.

– Zar nisu Johann i Siksto čuvali stražu? – Dakako da jesu. Ali ipak, vidite – moja se slutnja potvrdila. Nešto

me vuklo da idem. I otišao sam! A kad sam ušao u kulu, ugledam sve pusto. Gledam u prazninu. Magli mi se.

Sve je zaključano, a nje nema. Tek sada vidim da je vještica! Provukla se kroz ključanicu. – Glupost! Onda bi svaka od njih lako utekla – vikne Pelegrini. – Tako uči sveti zakon – oštro će Grande. – Balzano, iziđite načas. Grof posluša Pelegrinijevu zapovijed. Kad su ostali nasamu, Pelegrini osine Grandea sumnjičavim

pogledom. – Vi ste neobično shrvani. I taj vaš tajni odlazak u Waldburg – čujete

li Grande? Vi ste već jednom počinili strahotu zbog strasti za ženom. – Ivi! – Pazite: sad mi biva jasno kako to da ste se u grofici uvijek varali.

Nikad niste bili dosta oštroumni. Tvrdili ste daje naša, a bilo je obratno. Odgovorite.

– Nikad nisam u strasti oštetio naše ciljeve kao vi svojom časovitom pohlepom za Mirni.

– Šutite! Ne primam vaše prigovore. – Ni ja vaše! – Ja vas sumnjičim! – Vaša je sumnja nedostojna. Uostalom, to stoje nestala Nera, nije

takvo zlo kao ono daje pobjegla vaša crna štićenica iz Waldburga! Ako je uhvate, znate što vas čeka.

– Zatući ću je! – Kad biste je mogli uhvatiti. Vi prijetite i to je sve, nabacujete se

sumnjama, umjesto da razmislite što ćemo raditi i kako ćemo se utvrditi protiv osvete koja bi nas mogla zateći od onih iz Waldburga.

Ove ga činjenice shrvaše.

W

– Prokleta žena! Dvor ima tajni izlaz za koji mi ne znamo, a ona mu je ušla u trag.

– To je jasno! Premalo smo se brinuli za Waldburg – a ona previše. Na vratima netko živo zakuca.

Grande otvori misleći daje Balzano, ali umjesto njega uđe dvorjanin i najavi:

– Njezino veličanstvo moli oca Grandea da hitno dođe u dvor. – Jezuiti se pogledaše. Svaka ih je novost strašila i uzbuđivala.

– Odmah ću poći – odgovori Grande. – Njezino veličanstvo poručuje da njegova preuzvišenost ruski

poslanik čeka u njezinu kabinetu. – Ruski poslanik? I opet se Pelegrini i Grande pogledaju. – Da, a njegovoj se preuzvišenosti žuri. – Idem smjesta! Grande namigne Pelegriniju. Osjećali su da im prijeti opasnost i pošli

su zajedno. Dvorjanin je pošao naprijed, a oni su latinski razgovarali o tome kako ruski poslanik sigurno nije došao da se kod njih ispovijeda.

U predsoblju caričina kabineta Pelegrini je zastao. Grande uđe. Duboko se pokloni carici i stane blizu vrata.

– Dođite bliže – oslovi ga carica. – Njegova preuzvišenost ruski poslanik priopćio mi je nenadanu i vrlo ugodnu vijest.

Jezuit se pokloni poslaniku i skrsti ruke na prsima ispod kojih je bučno kucalo srce. Sagnuo je glavu kao daje kani skloniti od udarca što gaje očekivao.

– U ruskom poslanstvu nalazi se zarobljenica koju smo to liko tražili: Natalija Jagušinska.

Grande podigne oči, sklopi ruke i mirno reče: – Što nisu mogli slabi ljudi, učinio je svemogući. – Zaista, Božja ruka – reče carica. – Moja je vruća želja da njezinom

veličanstvu ruskoj carici predam urotnicu, koja se bila sakrila u mojoj zemlji. Njegova preuzvišenost veli da se Jagušinska nekako čudno vlada, pa je pobudila sumnju.

– Kakvu sumnju, veličanstvo? – Kao da zapravo nije ona, a ipak se njen opis potpuno po dudara s

dokumentima.

W

– Zar ima dokumente? – upita Grande. – Da. To je doduše čudno, ali razumljivo, jer je pronađena u takvoj

zabiti gdje ne bi nitko slutio da bije mogli otkriti. I – Ja ne sumnjam u to daje to ona – uplete se poslanik. – Međutim,

sjetio sam se da je vaše veličanstvo jednom reklo da ima pouzdanika koji je lično poznaje. To ste vi, prečasni oče!

– Da – odgovori Grande – vidio sam je jednom zgodom, ali onda nisam znao tko je. Njezinu veličanstvu sve sam ispričao.

– Molim vas, oče Grande, pođite s njegovom preuzvišenosti u poslanstvo da se njegova preuzvišenost potpuno uvjeri u identitet uhićenice, kako bije odmah mogao poslati ruskoj carici. Vjerojatno je njeno neobično ponašanje samo trik!

– Uvjeren sam u to – odgovori poslanik – htjela bi da je smatramo ludom. Upravo bih zato htio da je suočim s tako vjerodostojnim svjedokom kao što je pouzdanik vašeg veličanstva. Onda neće biti nikakvih sumnji ni odgađanja.

– Nastojte daje odmah otpremite – reče carica. – Vrlo sam sretna daje uhvaćena.

Otac Grande se pokloni i iziđe. Carica je pružila ruku poslaniku i s njim se oprostila.

Izašavši u predsoblje, jezuiti se značajno pogledaju. Pelegrini je u blijedom Grandeovu licu čitao crne vijesti. Priđe mu i pogleda ga upitno.

Grande šapne: – Uhvatili su je. Mene zovu daje identificiram. – Recite da to nije ona. – Vi ste je unajmili. Vaša je štićenica, treba da nađete izlaz. – Samo niz strminu uklete kule. To je jedini izlaz. – Zar baš ništa ne pronalazite u svojoj glavi – glavaru našeg reda?

Pelegrini se ugrize za usnice jer nije mogao udariti Grandea po njegovim usnama.

– Pođite sa mnom! – Ne, nema druge pomoći nego da kažete da nije ona. – Evo, ide poslanik. Nema odgode. Moramo na klaonicu. Obojica su u pratnji poslanika izišli iz dvora želeći da ni kada ne

prispiju u rusko poslanstvo. Ipak su stigli.

W

Grande i Pelegrini uđu u poslanstvo ravno k poslaniku. On ih ponudi da sjednu.

Oba su jezuita zaželjela da se prije nego što im dovedu Jagušinsku sruši strop. Grande je razmišljao, a Pelegrini pogledavao u njega, očekujući da će im spas donijeti njegova dosjetljivost.

Vojnik uđe i širom otvori vrata. Prag ureda prelazila je Nera – u crnini, s crnom kapom ispod koji su virili crni uvojci.

Pogled joj se ukočio. Ugledavši jezuite, ustuknula je načas. Šutjela je i nastojala da bude mirna.

Grande i Pelegrini ostadoše ukopani. Unatoč crnoj vlasulji, odmah su je prepoznali. Kako je došla ovamo?

– pitali su se pogledima. – Nije ona! – promrmlja latinski Pelegrini. – Što sad? Zašto su oni došli? Odakle su mogli saznati što se tu događa i tko je u

poslanstvu? – pitala se Nera. Zaključivala je da se tu nešto događa što ona ne razumije.

Osoblje ruskog poslanstva sabralo se i napeto čekalo što će reći caričin poslanik. Hoće li potvrditi da je to Jagušinska ili to ona nije?

– Dakle, što velite? – na francuskom jeziku obrati se poslanik, s velikim poštovanjem Grandeu.

– Jest, to je ona, držim da je zaista ona. U tom je času Nera, razumjevši pitanje i odgovor, bila uvjerena da to

Grande identificira groficu Vojkffy. – Vi ste sigurni daje to doista ona? – upita poslanik. – Da, jer je tako doista izgledala kada sam je vidio. Ona je! Ona. – Opis u našim dokumentima i našim spisima podudara se s njezinom

ličnošću – odgovori poslanik. – Možete je mirne duše poslati u Rusiju – nadoda Grande. – Prema tome možemo je poslati. Sve je spremno. Nera je napeto slušala razgovor. Poslanik je nastavio: – Otpratit ćemo je i predati izravno njezinu veličanstvu ruskoj carici.

Neka odluči hoće li provesti smrtnu kaznu ili ne. Na Nerinu se licu odrazi užas. – Smrtnu kaznu – poviče ona i pogleda redom gospodu što su stajala

oko nje.

W

– Ako ostanete živi kada vam odrežu jezik, madame – od govori poslanik – naravno, kazna neće biti smrtna.

Nera potrči poslaniku. – Preuzvišeni gospodine, zar se Rusi zabavljaju ovakvim šalama na

račun žene koja nema nikoga da je zaštiti. Grande stane između nje i poslanika. – Htjela bi se izvući, glavinja, to je najbolji dokaz da vrlo dobro zna

što je učinila. Blijedo Nerino lice i drhtanje njezinih usana pobude pozornost ruske

gospode. – Kakva smrtna kazna? – povikne ona. – Zaboga, govorite, gospodo!

Mladi tajnik poslanstva, koji je stajao iza poslanika – istupi: – Preuzvišenosti, dopustite mi nekoliko riječi. – Želite li možda uhapšenicu otpratiti njezinu veličanstvu u Rusiju? –

mrko upita poslanik. – Vaša preuzvišenost neka mi oprosti. Ja nimalo ne sumnjam u izjavu

tako vjerodostojne osobe kao stoje izaslanik njezina veličanstva austrijske carice, ali tu ipak nešto nije jasno.

Poslaniku je očito govor mladog činovnika bio dosadan, pa mu samo mahne rukom i nastavi razgovarati s Pelegrinijem i Grandeom.

Ali mladić se nije dao odbiti. Crven u licu i vidno uzrujan okrene se k ostaloj ruskoj gospodi:

– Dogodilo se što mu drago, ne mogu prešutjeti. Promatram ovu ženu od prvog časa kada su joj čitali osudu. Ona je slušala potpuno iskreno, hladno i mirno. Rekla je da osudu razumije.

Ispričavala se nekim sastankom. To je moglo biti namješteno, ali ovo danas nije.

– Što vam je, dragi tajnice? – upadne poslanik. – Vi se za uzimate za urotnicu. Neka je odvedu.

– Kakvu urotnicu? – prošapće Nera. Grande i Pelegrini obrate se poslaniku. – Jadnica, ne zna kako da sebi pomogne. Loše čini vaš mladi kavalir. – Ja nisam ovdje kavalir, nego ruski poslanik – naglasi oštro tajnik

prekinuvši jezuita. Poslanik ga osine pogledom i opomene ruski:

W

– Što vam je, Vasilije? To prelazi u skandal. Vi ne znate kakve su ličnosti ova gospoda na dvoru?

Tajnik je rumenio. – Kad je prepoznaje caričin izaslanik, što onda hoćete? Zar vas

smućuje žena? – Ne. Nikako. Duboko se klanjam riječima gospodina, ali on se može

prevariti. Kad je čula osudu na francuskom jeziku, ona je sva problijedjela. To nije pretvaranje. Ova žena ne zna ruski.

Oštar glas mladog tajnika zaustavio je poslanika i on se zamisli. Pelegrini i Grande izmijene poglede kao da javljaju opasnost.

– Poslanik ne može ove riječi odbiti, morate to provjeriti reče jedan drugi Rus.

Poslanik upita tajnika: – Po čemu vi sudite da nije Ruskinja? – Osudu nije razumjela. Ja sam to od prvog časa slutio. Nera, Grande i Pelegrini nisu razumjeli ruski, ali su osjećali da se

nešto ruši. – Molim vašu preuzvišenost, da mi dopusti da toj ženi po stavim

nekoliko pitanja. – Dobro. Hoću da izbrišem svaku sumnju. Tajnik pristupi bliže k Neri, ali tako da su je svi mogli vidjeti u licu. – Jeste li razumjeli kada smo vam čitali rusku osudu? Oborila je oči smeteno. Nije znala što da odgovori. – Sada promatrajte, gospodo – reče on ruski svojim zemlja cima. I

nastavi francuski: – Natalija Jagušinska osuđena je zbog urotničkih spletki. – Protiv koga? – Ruske carice. – Osuda glasi: "Natalija Jagušinska osuđuje se na tešku kaznu da joj

se odreže jezik – ako ostane na životu, progon u Sibir". Nera zatetura i uhvati se za stol.

Pridrže je dva ruska činovnika. – Sveti Bože, ja sam strahovito prevarena! – Madame, vi niste Natalija Jagušinska? – Nisam – prošapće Nera. – Madame, vi niste ni Ruskinja?

W

– Nisam! – Dakle, eto, moja gospodo! Sada je prepuštam vašoj preuzvišenosti

– okrene se on ruskom poslaniku, zadovoljan što je dokazao svoju tvrdnju.

Načas svi pogledaju oca Grandea, ali poslanik nije popuštao i pristupi korak bliže.

– Otkuda vam ovi dokumenti koji se sasvim slažu s opisom vaše ličnosti? Zar je moguće da se tuđi dokumenti podudaraju s vašom spoljašnošću?

Pelegrini i Grande povukoše se u pozadinu. – Odgovorite, madame, otkud vam ovi dokumenti s kojima se slaže

vaša spoljašnost. Nera stupi korak naprijed i hitro skine s glave crnu kapu. Oni upru

oči u crnobojnu kosu. Zatim izvadi iz kose nekoliko ukosnica, kojima je pričvrstila vlasulju,

i skine je s glave. Gospoda su zapanjeno gledala bujnu prekrasnu pepeljastu kosu,

spletenu u debele pletenice i omotanu oko njene lijepe glave. U sobi nasta tišina. Zapanjeni ovim preokretom i ljepotom koja im se

u ovom času razotkrila, gospoda se skameniše. Iako u jednostavnoj crnoj građanskoj haljini, isticala se gracioznost i otmjenost Nerine pojave, blijeda i prelijepa put Nerina lica s tajnovitim čarom tamnih očiju. Ruska su gospoda očito bila više zabavljena ljepotom nego iznenadnim otkrićem, koje je poricalo njihovu nadu da su uhvatili urotnicu.

Grande se prislonio ormaru da prikrije drhtanje. Pelegrinijeve šiljaste oči žmirkale su amo-tamo, očekujući što će se

dalje dogoditi. – Madame – pristupi joj poslanik – čini mi se da sam vas ne gdje

vidio. – Možda, preuzvišenosti! – Koliko se sjećam, ovo lice, iste ove oči – vidio sam na dvoru? – Da, preuzvišenosti. – Dopustite mi, kako ste vi dospjeli pod ovu vlasulju i do ovih

dokumenata?

W

– Crnim spletkama još crnjih ljudi pala sam u nemilost njezina veličanstva. Posluživši se varkom, htjela sam pobjeći pred čovjekom koji...

– To je vaša stvar, madame, ja vas molim da mi kažete otkud vam dokumenti ruske podanice Natalije Jagušinske?

– Dala mi ih je grofica Oktavija Thurn u Waldburgu! Ove riječi osjete Pelegrini i Grande kao tanad koja su se iznenada u

njih zabijala. – Zar je ona imala dokumente? – zapita Grande Pelegrinija sasvim

tiho i latinskim jezikom. – Otela ih je Rusu kojeg ste vi pratili u Žutom gradu. – Mogli ste ih uzeti. – Pazite, gleda nas onaj balavi tajnik. Dotle je Nera odgovarala na pitanja poslanika. – Tko je ta grofica? – Gospodarica dvora u Waldburgu, koju su prozvali bavarskom

sveticom. Očito u svojoj prevelikoj svetosti, ona mi nije ponudila da bježim od caričine nemilosti – već...

– Mislim da su to posve lične stvari austrijskog dvora upadne Grande. – Ne, gospodine – odgovori Nera – to su stvari poštenja... – Madame, ne dopuštam vam da govorite o tome, već samo o

dokumentima. Samo to je moje pravo. Što vam je rekla grofica u Waldburgu? Zašto vam je dala dokumente?

– Nagovorila me da idem u Rusiju, navodno sam s ovim dokumentima potpuno sigurna, a slala me zato da se osveti ovoj gospodi.

– A što vam je rekla o Nataliji Jagušinskoj? – prekine je poslanik. – Da je umrla i njoj ostavila dokumente, a da joj ja nalikujem.

– Dakle, taje grofica očito poznavala Nataliju Jagušinsku! Kako izgleda grofica u Waldburgu? – Visoka, vitka, crnih kosa i crnih očiju. – Dakle, opis u dokumentima potpuno se slagao s vama dok ste imali

crnu vlasulju. – I zato je, evo, varka tako uspjela – upadne tajnik. – Kako vidim, nije uspjela – nasmiješi se poslanik tajniku i reče mu

ruski: – Čini se da ste vi kao ljubitelj plavojki osjećali pod vlasuljom

W

plave kose? Međutim, moram priznati vaše su slutnje same po sebi bile izvanrednog ukusa, pred nama je prekrasna žena! Zaista mije drago da smo je konačno demaskirali.

Grande i Pelegrini napeto su čekali da im poslanik dopusti da se umiješaju. Njihov ruski govor smatrali su opasnim kao što im je to pokazao malo prije i poslanikov tajnik.

– Još jedno pitanje! Kako je grofica u Waldburgu došla do tih dokumenata? – zapita opet poslanik francuski.

– Sasvim jednostavno – uplete se tajnik – čuli ste kako da ma u Waldburgu izgleda. Ona je sama urotnica Jagušinska i živi pod tuđim imenom. Umjesto sebe, u Rusiju je poslala ovu damu.

– Vrlo smjela kombinacija, dragi moj tajnice – odgovori poslanik i osmjehne se.

– Gospodine – upadne Grande – promatram ove stvari i molim vas, dopustite mi da iznesem svoje mnijenje.

– Dapače, molim vašu preuzvišenost da nam pomogne. Ne prilika koja je zadesila ovu damu mogla bi nam otvoriti put do urotnice.

– Vaša se preuzvišenost donekle vara. Grofica u Waldburgu pobožna je žena, dapače sveta – ona živi samo za spasenje svoje duše. Ni izdaleka ne može se posumnjati, da bi bila ma u kakvoj vezi s urotnicom. Vjerojatno je neobičnim slučajem došla do tih dokumenata, a sama nije znala tko je Jagušinska. Moram još razjasniti gospodi da sam jednom u životu vidio Jagušinsku nekim slučajem koji kao duhovnik ne smijem da navodim. Kad sam maločas ugledao ovu ženu, sasvim je nalikovala urotnici. Da nisam bio potpuno siguran – dokaz je to – što nisam odmah ustvrdio daje to ona. Čas sam bio siguran, čas opet ne!

– Molim, to je sasvim razumljivo, i stvar je razjašnjena. Mi smo bili u bludnji – reče poslanik.

– Vaša preuzvišenosti – upozori tajnik – nije li potrebno za moliti austrijske vlasti da nam dopuste da posjetimo groficu u Waldburgu.

– Ona je pobjegla zajedno sa mnom – reče Nera. Ovo je rusku gospodu iznenadilo. – Uzela je plavu vlasulju i svijetle haljine. Na rastanku mije rekla da se

sjetim u Rusiji one koja mije pomogla da dođem do slobode. Ruska se gospoda uzgibaju. – To je njen cinični način govora – usklikne tajnik. – To je ona!

W

– Preuzvišeni gospodine – upadne Grande – dopustite mi da o tome odmah referiram njezinu veličanstvu, budući daje grofica u Waldburgu uživala izravnu zaštitu njezina veličanstva kao prava Bavarkinja! Ova žena ovdje laže da se spasi.

– Mislim da će tu biti nešto zaogrnuto crnim velom crnih savjetnika... – reče tajnik ruskim jezikom.

– Ne dirajte zaboga u caričine savjetnike – opomene ga poslanik. – To se nas ne tiče. Šutite – i nastavi francuskim jezikom obraćajući se ocu Grandeu. – Molim vašu preuzvišenost da o tome izvijesti njezino veličanstvo. Nema razloga da sumnja mo u vaše najvjerodostojnije izjave.

– Vi kažete da ja lažem – okrenu se Nera Grandeu – a ja izjavljujem da su ovi ljudi... da me ovaj čovjek...

– Madame, ovo se nas ne tiče; izvolite svoje osobne stvari rješavati drugdje.

– Preuzvišeni gospodine, molim vas samo jedno... Uvjerena sam da ćete mi to i kao kavalir i kao poslanik ispuniti.

– A što bi to bilo, madame? – Odavde me otpremite pod pratnjom ravno u dvor. Nakon svega što

se dogodilo, želim se njezinu veličanstvu predati da me sasluša i da mi sudi!

– Vrlo rado, madame. To vam mogu ispuniti. Osjećajući da se nad njim lomi nebo, Grande se uspravi i pokloni

poslaniku: – Preuzvišeni gospodine, ova je dama zadobila vašu milost, ali žalim

što moram upozoriti vašu milost: njezino je veličanstvo izdalo u vezi s ovom damom stanovite odredbe i njihovo ispunjenje povjerilo meni. Njezino veličanstvo, na ime, traži ovu dvorsku gospođu, koju optužuju zbog vrlo teš kih zločina u vezi s čarolijama.

Rusi su napeto slušali taj govor. Činilo im se da je ta glava i taj divni stas zaista neka čarolija, ali ne đavolska. Na njihovim se licima razabiralo sažaljenje prema njoj i hladno raspoloženje prema ocu Grandeu.

– Posjedujem posebnu punomoć njezina veličanstva da ovu damu stavimo pred sud – i molim vašu preuzvišenost da je zadrži tako dugo dok moj glavar, otac Pelegrini, ne zapita njezino veličanstvo hoće lije primiti.

W

Ruski poslanik, osjećajući težinu želje caričina pouzdanika, odupre se caru kojim je na njega djelovala Nera i naglasi:

– Oprostite, madame – nisam to znao i moram povući svoju prijašnju izjavu.

Tada se okrene ocu Grandeu: – Ona nije ruska podanica i stoji potpuno pod vlašću onih koji po

odredbi njezina veličanstva vrše caričine odredbe. Predajem je vama. – Pelegrini, molim vas, pođite k njezinu veličanstvu i javite da grofica

želi stupiti pred svijetlo lice vladarice. Vidjevši da su opet nad njom zavladali Pelegrini i Grande, i to

dozvolom poslanika koji se pokorava i vjeruje njihovim riječima, Nera je nijemo čekala svoju sudbinu.

Izgubila je svaku nadu da je Kukmica pošao barunu Rosenbergu – ili je možda Josip ostao u Johanneshofu. U svakom slučaju ona je napustila nadu da će joj odande doći oslobođenje. Odlučila je da se preda vladarici. Bila je uvjerena da će je Grande i Pelegrini rado predati carici. Ona je sada željela da dođe pred caricu, jer je to smatrala najmanjom nesrećom.

Pelegrini se poklonio i izišao iz sobe, a Grande mu otvori vrata i prišapne nekoliko latinskih riječi. Ruska se gospoda uzvrpolje, a mladi tajnik zapita Neru:

– Smijem li zapitati vašu milost kako vam je ime? – Ja sam grofica Vojkffy. Mladić se okrene k Rusima. – Čini mi se daje to ime izrekao gospodin koji je danas tražio neku

austrijsku groficu. – Sasvim je tako zvučilo ime koje je naveo. – Madame, imate li ovdje kakvih prijatelja? – Imam. I čekam ih. – Neki je gospodin pitao za vas, ali tada još nismo znali da niste

Jagušinska. – Bože moj, ne biste li mogli poslati kakvu poruku? Poslanik pogleda iza pisaćeg stola i upadne: – Madame, mi se ne smijemo upletati u vašu stvar; opros tite, takvi su

diplomatski propisi.

W

Grande je zatvorio vrata za Pelegrinijem i pošao poslaniku koji na ruskom oslovi svoje osoblje.

– Gospodo, žalim što moram prekinuti vaš užitak i oduzeti vam mogućnost da i nadalje promatrate ljepoticu. Ona sada pripada Austriji i stoji pod vlašću austrijske carice. Stoga vas molim da se udaljite.

Ruska gospoda iziđu. – Milosti – reče Grande – njezino bi veličanstvo bilo vrlo ozlovoljeno

kad bi ova dama mogla pobjeći iz poslanstva. – Ne bojte se – odgovori poslanik. – Ona ne može izići iz poslanstva,

osim u vašoj pratnji. Do viđenja. Nera je po drugi put ostala sama sa svojim najcrnjim neprijateljem.

Bijesna mržnja odražavala se na njenom licu. Njen pogled kao da mu je prijetio. Njegovim tijelom trzali su se odjeci strasti koja ga je vodila po mračnim hodnicima dvora, koja ga je skrenula s vjernosti jezuitskim interesima u kuli kada ju je mogao prisiliti najpodlijim sredstvima da oda gdje se nalazi Josip. Drhtali su u njemu jezici strasti koja gaje lomila, narušavala njegov ledeni mir, brkala njegove hladne račune i učinila ga načas potpunim robom rasplamsane nade i zavela da vjeruje naglom preokretu Nerine krijeposti i njenom obećanju da će doći u njegovo naručje.

Pogledi ruske gospode upućeni Neri probudili su u njemu ljubomoru i silom uspavanu strast; raskopčali su obruče ledenog mira kojima se čitav opasao. Stajao je sada pred njom osjećajući da gubi ravnotežu.

Pristupi joj bliže. Lice mu je ledeno, oči odražavaju pritajeni plamen. – Vi ste me dakle prevarili? Kad sam noćas stigao da vas oslobodim,

našao sam praznu kulu. Prevara je pala na vašu glavu. Mogao bih vašu sudbinu ublažiti ako mi kažete kamo je utekla grofica.

– To mi nije rekla. Prepredenija je od svih vas. – Nije li vam pričala da su jučer popodne bili kod nje neki Bavarci?

Proglašavala se bavarskom sveticom; da je možda nisu poveli sa sobom? – Proglasili ste je bavarskom sveticom vi, a o Bavarcima ne znam

ništa. Bit će da je njena zloba crna isto tako kao i vaša mantija. Na oproštaju je rekla da je se u Rusiji sjetim. Neki unutarnji osjećaj nije mi dopustio da idem u Rusiju. Nisam to ni kanila ali – uzela sam dokumente.

W

– Još nije kucnuo posljednji čas. Da me niste prevarili, sa da biste uživali udobnost i ljubav. Preostaje vam vrlo tužna sudbina. Danas više nisam vaš gospodar samo ja nego i Pelegrini i carica! Razotkriveni ste pred čitavim poslanstvom. Ne bih vas ni u ovom času napustio, kad bih mogao povjerovati da me ponovno nećete izdati.

Nekoliko trenutaka kao daje kolebao i borio se sa strašću – Jest! Ja bih vas izdala! – dokrajči ona njegovu borbu.

– Moja osveta pratit će vas na drugi svijet i nećete dospjeti ni da kriknete! Dolaze po vas! Mi se više nećemo vidjeti. Anzelmo je ljubio i – ubio! Anzelmo ljubi i – ubija!

– Carica me neće spaliti na lomači prije nego što me sasluša. Ne naglite se, Anzelmo.

Osjećala se potpuno mirnom. Ako je nije Josip izbavio – on će doznati! Pa učinila carica što mu drago s njom, barem će joj otkriti Grandeove zločine.

Pelegrini se vratio i najavio poslaniku da preuzima uhićenicu. Po odredbi njezina veličanstva neka je odmah pošalje u dvor. Dolje je kočija i izaslanik dvorskog tajnog redarstva kao pratnja.

– Njezino je veličanstvo odredilo, madame – reče poslanik Neri – da vas pošaljem u dvor. Kočija vas čeka.

Rus se galantno nakloni. – Hvala Bogu – reče ona, ustane i siđe. Ruska gospoda stajala su u veži da još jednom vide zagonetnu

ljepoticu. Grande i Pelegrini slijedili su je sve do kočije. Pred kolima stajao je

gospodin odjeven u zeleno odijelo dvorskog činovnika. Osjećala se u vlasti carice.

Ne pogledavši ni Pelegrinija ni Grandea, Nera ude u kola. Pelegrini je gledao mrko, a Grande okrenuo leda kolima – očito da ne bi vidio Neru. Lice mu je bilo još bljeđe ali ledeno.

Nera sjedne, a njoj nasuprot njen pratilac. Kočija krene. Nera sklopi oči da sabere misli.

PRED CARICOM.

W

Oko Kukmice su Josip, Rosenberg i Lasi. Pažljivo slušaju. Otriježnjen hladnom kupelji, Kukmica se sjećao svega i pričao kako

se što događalo. Josip je nestrpljivo forsirao Kukmicu da govori. On se spoticao,

objašnjavao svoj susret na izletištu i odredbe ćudorednih komesara: – Grofica je komisiji pokazivala dokumente. I kazala da se zove

Natalija – Jaguš – kako se to veli? – Jagušinska – upadne Josip. – Da, da, tako! Vele oni: Ruskinja je i mora u rusko poslanstvo –

tako glase propisi za tuđe podanike, a mene je po slala k vama da bi odmah došli po nju.

– Baš k meni? Rosenberg i Josip u istom času uhvate svoje ogrtače. – Ja ću otići sam – reče Rosenberg. – Neću vas više slušati! Idemo! – A ja? – upita Kukmica. – Ostat ćeš kod mene. – Da me opet polijevate vodom? – Dajte barunu što god hoće, što god zapovijeda – naredi Josip

posluzi. – Samo ne vode – doda Kukmica. – Najprije postelju, on da mali

doručak, dvadeset pečenih jaja, šunke, dvolitricu naručivao je barun zabezeknutom sluzi dok su Josip, Rosenberg i Lasi izlazili iz sobe.

Odvezli su se u poslanstvo. Najavili su poslaniku novo ime – Strinberg. Kad je poslanik ugledao

Josipa, iznenadi se, pokloni duboko i upita za njegove želje. – Čujem da su vam pomutnjom doveli neku damu – groficu Vojkffy. – Da, bila je tu. – A sada? – Njezino veličanstvo je odredilo daje pošaljem u dvor. Vijest potrese njegovo srce. – Vi ste to učinili? – Zapovijed veličanstva mora se izvršiti. – Kada je otišla? – Nešto prije podneva. – Kako se to zbilo? Molim, recite mi sve ukratko.

W

Poslanik ispriča čitav događaj od sinoć do danas pred podne. Josipa obuze crna slutnja. – Dakle, vi ste je predali pouzdanicima njezina veličanstva? – Po njezinoj odredbi! – Oni su je odveli! – Neki izaslanik dvora. – Hvala, preuzvišenosti, molim da me ne ispratite, ja sam ovdje

privatna osoba. Oprostivši se potrči niz stepenice. U kočiji su čekala oba pratioca. – U dvor! – naredi Josip. – Zar je to potrebno? – Najhitnije! Kad je kočija stala, on pohita u dvor. Kad je Josip ušao u predsoblje u svojoj građanskoj odori, koja je

izazvala zaprepaštenje dvorskih dama, u kabinetu carice bio je otac Grande.

– Najavite me – reče dvorskom meštru. Njegov je dolazak caricu iznenadio. Grande htjede otići. – Želim da ostanete – zapovjedi carica. – Josip ulazi ravno u ovu

situaciju. Mladi se car pokloni. – Dugo me niste počastili posjetom – ironično reče carica. – Progoni me crna nesreća što ne mogu biti stalno uz vaše veličanstvo

– odgovori Josip ne gledajući Grandea. – Putovali ste? – To donekle šteti mojoj misiji. Veličanstvo nije prijatelj dugih uvoda. – Ni prebrzih katastrofa, a ovaj put me udarila potpuno ne pripravnu.

Zar grofica Vojkffy nije kod vas? Vi ste, dakle, govorili neistinu? – Istinu sam rekao: bila je kod mene do prije tri dana. – Oho, to je zanimljivo. Zastoje otišla? – Jer čistoća njezine duše nije mogla podnijeti da živi sa mnom pod

istim krovom, makar i u poštenju. – Čista špekulacija da se njome oženite! Predivna spletkarica. – Veličanstvo, nisam imao snage da joj priopćim tragediju njezina

muža i mnogo sam sebe korio zbog te slabosti. – Čudna tajna obavija grofičin korak iz vaše, meni nepoznate kuće.

W

– Tajna koju sam tek naknadno napola razjasnio, ali... – Dopustite da vam je ja osvijetlim do kraja. – Molim veličanstvo – ali gdje se nalazi grofica? – Mladost slijepa, brza – starost razborita, usporava korake: dakle polagano. Otkrit ću vam tajnu: grofica je uhvaćena na

ljubavnom sastanku! – Veličanstvo je krivo izviješteno. – Svi lažu, samo ona govori istinu! – Vaše veličanstvo svi lažno izvještavaju. Molim vas, otpustite ovog

čovjeka da se objasnimo udvoje. Grande je spustio glavu kao mučenik. – Ovaj čovjek spasio je ugled austrijske carice, ugled države i njene

politike. – Opet! Onda molim, slušat ću! – Vaša je grofica ostavila vašu kuću – zbog vrlo važnih političkih

razloga. – Političkih? Nevjerojatno. – Da. Političkih. Trebali su je njeni ortaci. – Veličanstvo, kakvi ortaci? – Ostavite svoje zaprepaštenje za ono što tek dolazi. Mlado Josipovo srce jače zakuca. – Ona je otišla na tajni sastanak s urotničkom bjegunicom Natalijom

Jagušinskom. Rasplamćenim pogledom mržnje osine Josip svetačko lice oca

Grandea. Osjećao je da carica govori njegovim riječima. – Pošto je znala da ja tražim Jagušinsku i želim je predati ruskoj

carici, združila se s njom, pružila joj pomoć, javljala joj sve što poduzimam da je otkrijem. I to je, eto, razlog što nisam mogla udovoljiti ruskoj carici da joj predam urotnicu koja se sakrila u mojoj zemlji.

– Veličanstvo, stanite! – Konačno, kad su urotnici bili za petama, evo – otac Grande i

njegovi drugovi, tada je vaša mila grofica pružila urotnici svoju posljednju pomoć, pomogla joj je da pobjegne, pre uzela njeno ime, spise s crnom vlasuljom i – takva se predala ruskom poslanstvu! Dotle je urotnica bila već utekla. Ova stvar zaslužuje smrtnu kaznu.

Josipa oblije plamen ljutnje i ogorčenja.

W

– Veličanstvo, dopustite, da ispravim izvještaj vašeg "vjernog" oca Grandea. Grofica je dokumente primila od grofice Thurn u Waldburgu.

– Veličanstvo – upadne otac Grande – grofica Vojkffy je lagala. Josip usplamti. – Ja vjerujem samo ono stoje grofica rekla poslaniku. – A ja ono što veli otac Grande – odvrati carica. Grande nastavi: – Kad bi uistinu grofica Thurn predala grofici Vojkffy doku mente,

onda bi ona mogla posjedovati i spise dotada nepoznate, a da nije ništa znala o Jagušinskoj. Grofica Vojkffy je poznavala groficu Thurn i mogla je svetu ženu kakvom pričom obmamiti da joj izruči spise. Ali to je isključeno! Moguće je samo ovo: grofica Vojkffy je čula na dvoru o Jagušinskoj – ne gdje se s njom susrela i na ovaj način pomogla joj bijeg iz osete za nemilost njezina veličanstva.

– Veličanstvo, ja ću se pokoriti svemu, priznati ovom čovjeku da sam zaluđen i prevaren, ako mi dopustite da s ruskim poslanikom u prisustvu svjedoka ispitam groficu Thurn. I to odmah!

– To sam već odredila, čim se grofica Thurn vrati sa svog zavjetnog hodočašća iz Češke.

– Kako? Grofica Thurn nije u Waldburgu? – Već osam dana – reče Grande. – Sumnjivo hodočašće! – I svetoj se pobožnosti rugate? – ljutito će carica. – Veličanstvo, čekat ću, dakle, da se vrati; ako se vrati!... Grande se isprsi. – Sam ću je dovesti pred vaše lice! – Jesi li čuo? Pravedan čovjek ne može nigdje zapeti! – I prepreden! – Zabranjujem vam da vrijeđate. – Veličanstvo, zaklinjem vas, ne dajte ovom čovjeku da obmanjuje

vaše divno, obožavano istinoljublje. – Veličanstvo, nemojte bistrinu svog uma od kojeg sam očekivala

dostojnog nasljednika – prepustiti čarolijama licemjerne žene! – Veličanstvo, ako je ona licemjerna, ja sam luđak kojemu nije mjesto

na prijestolju. – Vi ste nesretnik kome su oduzeli vid!

W

– Veličanstvo, molim samo jedno: groficu saslušajte u mom prisustvu. – Duboko žalim što mije to prethodno uskraćeno. – Zašto? – Ona je nestala. – Kako nestala? Odvezli su je u pratnji dvorjana u dvor! – A putem, po bijelu dana, nestali su grofica i njen pratilac s kočijom. – To nije moguće! Vaše veličanstvo me teško iskušava! – Velim vam, na moju riječ, daje tako. Pitajte oca Grandea. – Jeste li je pratili? – Ne. Otac Pelegrini i ja ostali smo u ruskom poslanstvu. Do sada nije

stigla ni ona ni dvorjanin. – Kako bi mogla nestati po bijelu danu? – U tom je refren čitave njene krivnje. Recite mu, oče Grande. Jezuit je osjetio neprijatnost što mora da govori pred njim. Ipak

posluša: – Urota protiv ruske carice nije djelo samo jedne žene, nego i njenih

ortaka. Grofica Vojkffy se izložila da spasi urotnicu, sigurno na obećanje ortaka Jagušinske da će je izbavi ti. Dok smo mi, ništa ne sluteći, ostali u poslanstvu, uvjereni da će se pratnjom stići u dvor, čekali su negdje ortaci Natalije Jagušinske i dobro smišljenom spletkom zaustavili kočiju, uputili pratioca grofice s lažnom porukom, ili ga novom to božnjom odredbom skrenuli drugim putem a groficu oteli.

Možda će se pratilac pojaviti kad grofica bude na sigurnom mjestu. Valja čekati. Ali to je uobičajen način kako urotnici, naročito ruski, spašavaju ortake.

Grandeovo razlaganje gomilalo je u Josipovoj duši sumnju i rasplamsavalo mržnju što se odavno prije bila upila u njegovu krv naspram jezuitima. Nije ovdje više vidio oca Grandea, nego čitavu beskrajnu nit crnih pojava, što su splele svoje crne mreže oko kraljice, njega, čitavog dvora, naroda i puka. Alije suzdržao provalu mržnje uvjeren da bi time koristio samo ocu Grandeu.

– Dobro je smišljeno, precizno, kao da ste sve to sami iz veli, oče Grande! – reče mirno.

– Zabranjujem vam da vrijeđate meni vjerne osobe! Nikad nećete imati ovakva prijatelja, nikad vjernijeg podanika.

W

– Ovakvih se najodlučnije odričem! – upadne Josip pokazujući na Grandea.

– Basta! – povikne carica ustajući. – Jednom ćete oplakivati sami sebe!

– Možda, jer ću sebe založiti za istinu, znači: osuditi na progonstvo! – Basta! – Pođite u svoje odaje i ne dajte mi prilike da vam moram

spriječiti izlaz iz dvora. – Veličanstvo, o toj odredbi još ću izreći svoje mišljenje. Josip se

okrene ocu Grandeu: – Upamtite: jednoga dana ja ću doviknuti vašim spletka ma: basta! A

onda će istina meni doviknuti: naprijed! I ja ću poći-do kraja! – Njegova preuzvišenost, kancelar knez Kaunitz! – najavi nadmeštar. – Oče Grande, pričekajte u predvorju – reče carica. Grande se pokloni i iziđe. Carica odvrati nadmeštru: – Čekam kancelara! Josip je namjerno ostao. – Ne obraćam se carici nego majci i tražim put k njezinu srcu – počne

Josip. – Zapremila gaje sveta dužnost carice! Kancelar uđe svojim kratkim teatralnim koracima, sav u modroj svili. Iznenađen ugleda Josipa i poljubi carici ruku. Kaunitz i Josip

pozdrave se nijemo. – Je li vam moj tajnik javio daljnji razvitak ove prekrasne urotničke

idile? – zapita ga carica. – Jest, veličanstvo! – On ništa ne vidi – pokaže na Josipa. Oba se muškarca pogledaju šutke. Kaunitz je obradovan što

prestolonasljednik nije vjenčan. Josip je promatrao kneza misleći: "Taj lisac sve vidi, ali neće da vidi!" – Kancelaru, recite nasljedniku prijestolja u kakvu opasnost srlja. – Vjerujem da njegovo veličanstvo nikad nije zaboravilo poziv da

upravlja srećom dinastije i države. Josip uskipi: – Kakva je to sreća, preuzvišenosti? – Da svoje divne, po uzvišenoj majci baštinjene umne da rove,

sačuvate samo dinastiji i državi.

W

– Dinastiji i državi koja je danas tamničar moje slobode i mojih misli, čina i načela, svjetlosti sunca novog vremena, pred kojim ja ne mogu zatvoriti oči kako to čine drugi – umni ljudi?

Carica pogleda Kaunitza. – Jeste li čuli? Užas! Što sam dočekala! – Veličanstvo – okrene se Josip carici – između nas stoje jezuiti:

hoćete li mene – odstranite njih. Ja ili – oni! – Kancelaru! Hoće da okrenem leda onima koji su plemstvo i puk

učinili vjernim podanicima mom prijestolju! To znači da je buntovnik! Na prijesto će sjesti buntovnik!

– Veličanstvo, smatrajte me privatnom osobom. – Veličanstvo – reče kancelar – izravnat ćemo sve suprotnosti. – To nisu suprotnosti, to su planeti – ja sam na Mjesecu – vi na

Zemlji! Mi se nikada ne možemo sastati. Veličanstvo, zatvoru se ne pokoravam – ni kao car ni kao protivnik.

– Sto činim, za vašu je ličnu sreću! – Prepustite tu brigu meni. Nisam dijete! – Da. U najranijoj mladosti vi ste se ponašali isto tako tvrdokorno,

samovoljno, oponirajući svemu kao i danas. – Dakle, već sam onda mislio svojom glavom. Veličanstvo, to je

dokaz da nisam Voltaireov nego svoj. – Vi ste uistinu strana kaplja u našoj obitelji! – Veličanstvo! – on se pokloni i iziđe. – Trebalo je da ga odgajam šibama – reče ona. – Veličanstvo, nikad nisu prinčeve odgajali šibama. – To se i vidi! Kancelar svrati govor na Neru: – Hvala Bogu, groficu su mu oteli. – Ortaci urotnici vratit će je njemu. Zato ga ne puštam iz dvora, iako

je ova mjera prema njegovim častima preoštra. – Malo preoštra. – Grofica ga je sama ostavila pod izlikom poštenja. Vidi te kako ga

silom plete u bračnu mrežu. Napušta me sreća: ali prkosit ću joj, jer me je Bog odabrao da usprkos svim ne prijateljima ostvarim slavu svoga prijestolja na sve vjekove!

W

– Divno romore ove riječi u mojoj duši! Ushićeno sagibam koljeno pred veličinom muževne snage moje vladarice i gle dam njezinu slavnu pobjedu!

– Vi ćete me slijediti i pomagati. – Sa posljednjim dahom svog života! On joj toplo poljubi ruku. – Ovo me oporavlja kao svježi zrak! Nadmeštar najavi: – Njegova preuzvišenost knez Bathyany! – Napokon! – usklikne carica obradovana. Knez ude i pozdravi. Ona mu pruži ruku. – Vaše mi lice govori da u Parmi nije bilo tako oblačno kao ovdje! – Ni izdaleka! Tamo je vedro sunce, a oblaci su samo obmana. – Da čujem! Brzo, govorite. Bathyany ispriča carici da su događaji u Parmi napuhani, optužba ne

odgovara istini. Amalija živi s mužem kao sretan bračni par, što dokazuje izvještaj dvorskog liječnika.

– Taj parmski kancelar doista nije Kaunitz. O njemu su nabajali neistine. Kako bi moja Amalija, odgojena u pobožnom duhu, mogla tako zalutati? Bude li dogodine rodila sina, moj će duh živjeti i u Parmi. Napokon jedna dobra vijest.

– Veličanstvo – oglasi se Kaunitz – providnost uvijek jednu kušnju zamjenjuje jednim darom! Ovo je dragocjen dar!

– Nadam se daje Amalija tamo stekla simpatije? Zar ne? – Svi se dive njenoj ljepoti. Jedino sam morao prigovoriti vojvotkinji

zbog etikete. Mnogo je krši, pušta u dvor gladnu čeljad i sama im dijeli milostinju.

– Što ju je snašlo? Otkud joj to? U pismu ću je ponovno opomenuti. A sad mi recite da li je zdrava, izgleda li dobro?

– Mnogo bolje nego u Beču. – Dođite danas na ručak. I kancelar će me obradovati. Oprostila se s njime vrlo vedro. Nakon toga je s kancelarom razmotrila državne poslove i ponovo ga

pozvala na ručak. Primila je zatim na cenzuru radove dvojice pjesnika napisane za predstavu u karnevalski utorak, i konačno opet pozvala k sebi oca Grandea.

– Kakav mi plan predlažete? Gdje da tražimo groficu?

W

– Veličanstvo, upravo sam htio predložiti da sve to prepustite meni. – Što kanite? – Imam grofičin trag, ali ga nisam dospio objasniti jer se najavio

prestolonasljednik. – Dakle, sad mi nesmetano recite. – Groficu su na izletištu našli s jednim barunom. On je u Beču

nekamo iščeznuo. S groficom je dolazio u gostionicu "K šišmišu" u klancu Sv. Ane. Dakle, njen je znanac i stanovat će u njenim sobama, a dosad je bio u Waldburgu kod upravitelja.

Barun je očito pijanica, lako ćemo ga uhvatiti i saznati nešto o grofici. – Vrlo problematično, ali nije sasvim izlišno. – Veličanstvo neka drži na oku prestolonasljednika. Ili ćemo groficu

naći ili dobiti sigurne vijesti, ako joj vragovi ne pomognu. – Uistinu mislite daje vještica? – Nesumnjivo je. – Van Swieten znanstveno tvrdi da vještice uopće ne po stoje. On me

u to potpuno uvjerio. – Znanost, veličanstvo, obara vjeru. Učenjaci su duševni vode

pokvarenosti ovog doba, koju nazivaju prosvjetom. – To se i meni čini, a opet znanost je u čitavu svijetu stekla ugled. – Čitav se svijet udaljuje od vjere i unosi ideje čija je žrtva postao i

prestolonasljednik. – Imate pravo. Zasad je važno da što prije čujem povoljne glasove u

grofičinoj aferi. U vas su položene sve moje nade. Time je razgovor završen. Sjedeći u kutu kočije Nera je sklopljenih očiju smislila sve što će reći

carici. Obračunala je sama sa sobom. Tada pogleda u svog pratioca, pa u prozor. Učini joj se nešto predugom vožnja do dvora. Odgrne zastor ali umjesto Burga i umjesto gradskih kuća ugleda pust kraj. Postade joj jasno da je ne voze k carici.

– Kamo me vozite? – upita čovjeka u dvorskoj odori. – Onamo kamo su mi naredili. – Hoću da idem k carici. – Imate još vremena. – Stoje to? – vikne ona. – Ako ne kanite biti mirni, bit će vam žao.

W

Osjeti pritajenu prijetnju i domisli se nečem drugom. – Uostalom, što se uzrujavam! Svejedno mije, umrem li da nas ili

sutra. I opet sklopi oči. Cestom kojom je prolazila kočija polako se uvlačila u šumu. I noć se

spuštala snijegom pokrivenim krajem. Zamotana u kaput zirkala je Nera kroz rupu na zastoru kočije. Vožnja joj se činila beskrajnom. Stisla se u ogrtač i osjetila zlatnu iglu u njedrima.

Odlučnost udružena s mladom snagom ohladila je njene misli. Sklopivši oči stvarala je planove. Čovjek kraj nje je drijemao ili se pričinjao da drijema. Vrijeme je prolazilo.

– Gospodine – prozbori ona slabim glasom. – Neću izdržati vožnju. Čitav dan nisam ništa okusila, možda je gdjegod u blizini selo. Stanite da se okrijepimo.

– I ja sam htio nešto da nabavim, ali samo ako budete potpuno mirno i ne budete vikali.

– Ako zavičem, vi me vozite dalje bez okrepe. Glad ne pod nosim. On pokuca na okno. Kočija stane. – Ako naiđemo usput na kakvu krčmu ili selo, zaustavite se. Nije prošlo ni pola sata a kočija se zaustavi. Uz cestu je stajala kuća.

Prozori su bili tamni. Pratilac otvori i naredi kočijašu: – Probudi ljude, kupi nešto hrane. Govorio je latinski, što Neru uvjeri da su joj pratioci preodjeveni

jezuiti. Dok je njen pogled pratio kočijaša, koji je sišao s kola i pošao preko

mostića k samotnoj kući, držala je na oku onoga kraj sebe. Sva su se njena čula usredotočila na iglu, kojom se već jednom spasila.

– Zima mije – šapne i gurne ruku pod kaput. Tamo preko mosta čulo se kucanje o prozore. Mladić uz nju podigne

glavu, ispruži se ijednom nogom stane na podnožak kočije, držeći se rukom za krov.

– Neće da otvore – vikne kočijaš. – Ako mrcine ne otvore, reci da ćemo sami otvoriti i uzeti što

hoćemo.

W

U tom času Nera odluči: trgne iglu iz njedra i svom je snagom zarine u rame pratioca koji je stajao pored nje. Gurne ga. On se skotrlja na zemlju.

U istom času skoči ona iz kočije, uspne se na mjesto kočijaša, trgne uzde i čvrsto ih nategne. Konji pojure. Osjetivši popuštene uzde dadu se u trk.

– Pucaj za njom! Pucaj! – očajno je vikao ranjenik. Kočijaš ispali, ali je Nera jurila dalje. – Pomozi! Johanne! – Antonije, što ste uradili? Ona bježi. – Za njom! – Eno, lovite je! – Jao si ga nama! – Što vam je? Zašto se ne dižete iz grabe. – Ranjen sam. – Ona vas je ranila? – Ubola me! – Gdje? Čime? – Ne znam, ali krvarim! U kućici kraj ceste zasvijetli se prozor. Netko pomoli glavu na

okance. – Tko je to? – Pošteni ljudi! Otvorite. – Pošteni ljudi ne pucaju! – Imate li konja u staji? Plaćamo dukatima! – Dukatima ste mogli konja kupiti i drugdje. Čovjek se povuče i zatvori okno. – Zastrašite ga, Antonije. Recite da smo iz dvora, članovi caričine

komisije, pa će nam dati sve što zatražimo. – Hej, čujete li? Smjesta otvarajte caričinoj komisiji ili više nijednog

dana nećete imati krčmu! Čovjek se opet pomoli na prozoru. Kočijaš pokaže šaku dukata. – Brzo konja, dva konja! – Imam samo jednog. – Prokletstvo! Sve je to išlo vrlo brzo. Pelegrini je žurio kao divlji,

nismo se mogli pravo ni dogovoriti. – Pelegrini je obećao da će poslati Balzana.

W

– Ako je u Beču! Ako nije, što onda? – Trebalo je da je vežemo. – Čime? Bila bi vikala. Nije smjela naslutiti da ne ide u dvor. – Do vraga, požurite – vikne čovjeku koji je sumnjivo i za strašeno

gledao u njih opremajući im konja. – Molim vašu milost – reče vlasnik – opremio sam ga, ali molim,

platite, siromašan sam čovjek. – Tornjaj se! – Gospodine – vikao je čovjek plačući – to mi je sve što imam. Jao,

jao meni! Cestom su dolazila dva jahača iz Beča. Plačni ih glas zaustavi. – Stoje

to? – Hoće da mi uzmu konja – odgovori čovjek. – Balzanov glas! – upozori Antonije. – Hej, vi tamo na cesti? Tko ste? – A vi? Ranjeni Antonije potrči na cestu. – Vi ste, Balzano? – Poslao me Pelegrini s Vincencijem za vama. Čuo sam plač. – Trebalo bi da i mi plačemo. – Gdje je ona? – upita Balzano. – Dogodilo se zlo. Gledajte, krvarim! – Što ste uradili? – Ja ništa, ali ona... ranila me i utekla. – Vi ste poludjeli. – Poštenja mi, utekla je. – Dvojica naoružanih muškaraca... – Ona se naoružala lukavstvom... – Zar ste pijani, Antonije? – Velim vam: odjurila je kočijom! – Kada? – Prije dvadesetak minuta. – I niste pošli za njom? – Ona živina nije htjela odmah otvoriti i dati nam konja. Evo, Johann se sprema. – Onda ćemo stići kočiju.

W

– To sam i ja rekao. Nema straha. – Kojim je smjerom utekla? – Prema dolje. – Johanne, za nama! – Ja ću ostati ovdje. Pošaljite sutra po mene samostanska kola. Sva trojica potjeraše konje. – Pazite na tragove u snijegu. Nera odlučno upravlja kolima i podaje se nadi u siguran bijeg. U

njenim rukama, vještim držanjem uzda, konji jure. Kola lete poput šesteroprega. Otvorena vrata lupaju; stakla se drobe.

Napela je uzde. Konji drhte. Cesta zavija u šumu obavijenu tamom. Iza jednog zavoja zaustavi konje, uspravi se i prisluhne. Nije ništa čula, ali se bojala da će onaj u krčmi dobiti konja i pojuriti za njom. I prekine svoj put. Skoči s kočije i stane isprezati konje. Svoju djevojačku pasiju da oprema i ispreže konje iskoristi u toj teškoj situaciji i začas konje oslobodi, omota uzde oko ruke i uzjaše. Drugog konja povede usporedo. Tako trkom krene u šumu.

Ne znajući kamo ide, tjera konje uklanjajući se stablima. Za njom opasnost – pred njom tamna šuma, a nad njom oblačna noć.

Svejedno je kamo će, tek da bude što dalje od svojih neprijatelja. Na kraju se osjeti gotovo spašenom. Jahala je vrlo dugo, čitavu noć, kad se nad suhim granjem zabijele prve sjene jutra.

Šuma se napuni bijelim danom otvarajući joj vidik. Naišla je na potočić djelomično zamrznut. Side dolje, razbije led i napoji konje. Onda opet uzjaše pa nastavi put šumom.

NA PUTNIČKOJ POSTAJI.

Sunce je bilo visoko kad se pred njom rijedila šuma. Najzad iziđe na čistinu. Pred njom pukne brdovit kraj. Na vrhu brda ugleda ogromnu zgradu. Ona traži selo pa odluči da side na cestu.

Trebalo je nahraniti konje. Bila je uvjerena da mjesto leži u suprotnom pravcu od onog kraja kojim su je vozili jezuiti. Krene cestom da nade kakvo selo.

W

Stiže pred putničku postaju. To je obradova. Odmah krene u dvorište.

Visoki koščati gostioničar stoji usred velikog dvorišta punog kola. Konji su ispregnuti, pokriveni gunjevima. Krčmar gleda mladu, vitku damu. Zapazi njenu bijelu put, ljepotu lica i tamne sjajne oči. Okrene joj se i bez ikakva pozdrava reče:

– Za konje nema mjesta, ali vi možete ući. – Naći ćete mjesta. Dajte im mnogo sijena i zobi. Dobro ću platiti.

Skočila je bez njegove pomoći. On je sluzi predao nje ne konje i promatrao je kritičkim pogledom.

– Htjela bih se okrijepiti. Molim vas, možda imate posebnu sobicu? Dobro ću vam platiti.

Ove su mu riječi po drugi put zazvonile u ušima i on je povede u dvorište.

– Kamo vodi ova cesta? – zapita ga ona. – Kamo? Ta vodi daleko, čak prema Sloveniji i još dalje odgovorio je

on, kao da ga njeno pitanje potaklo na sumnju. Kakav je to putnik koji ne zna kamo vodi cesta? Ipak ju je uveo u

sobicu s posteljom i poderanim divanom. Zaudarala je po plijesni i vlazi. – Vrlo je hladno – primijeti ona. – Otvorit ću gostinjsku sobu. Tamo je prevruće; brzo će se ugrijati

sobica. – Ali samo malo. Hoću da me nitko ne smeta. Ona se povuče na divan. On napola otvori vrata i topli zrak ispunjen

mirisom ljudi, jela i vina provali u sobu. – Hoćete li zagristi nešto toplo? – upita je on. – Da, molim. – Poslat ću vam ženu. To je njen posao. – A vi naložite peć, jer neću da su mi vrata otvorena. Želim leći

nakon ručka. – Dobro, dobro. Noć u kuli, pječašenje šumom, teška noć u ruskom poslanstvu i ova

posljednja znatno su je umorile, ali još uvijek nisu iscrple snagu mladosti i zdrava tijela.

Prva je briga mine. Nadala se daje krenula suprotnim pravcem od svojih pratilaca. Nije se usudila izravno pitati gdje se nalazi. Ionako je

W

primijetila da je gostioničar sumnjičavo pogledao kad ga je pitala kamo vodi cesta. Saznavši da vodi u Sloveniju smirila se i stvorila odluku: kroz Sloveniju poći će u Hrvatsku k svojoj staroj baki. Tamo će se sakriti. Ipak, za put mora dobro prospavati ovu noć i odmoriti se.

Legla je na divan i zabavljena mislima sklopila oči. Iz druge sobe čula je žamor, ali je nije zanimao. Tada je iznenada zavladao mir, a to privuče njenu pozornost.

Kroz otvorena vrata dopre do nje glas nekog muškarca koji je živo pričao:

– I onda ju je stara zatvorila u samostan. Da ne bi nitko saznao, proglasila ju je mrtvom.

– A je li lijepa? – upita neki plahi glas. – Što mislite? Princeza? Kako princeza ne bi bila lijepa. Sve su

bavarske princeze lijepe: krv i mlijeko. – A je li crnka ili plavojka? – Sve su princeze plave, zlatokose, ako su dobre. – Samo su zločeste crne – upadne drugi glas – naša je princeza suho

zlato! Nera se pridigne, polako se prišulja vratima i pogleda u sobu. Oko dugog stola sjede muškarci. Svi su zinuli u debelog crvenoputog

bavarski odjevenog gospodina, uz kojeg je stajao isto tako ugojen, ali mnogo manji plavokosi čovjek u bavarskoj odori sa širokim hlačama i rukavima i velikim klobukom. U tom krugu odraslih muževa djevojčica od pet, šest godina zabezeknutih usana i očiju upija svaku riječ pripovjedača.

– Pa što ćemo sada? – zapita čovjek, očito putujući trgovac. – Znamo mi što ćemo. Našli smo ženu koja reče: "Čekajte kod

samostana Marijinih kćeri. Čekajte dok se princeza javi. Poslat će vam glas." Mi smo pitali za samostan, i, eto, došli smo. – A niste u samostanu pitali za nju? – Ona će se sama javiti; kad bismo mi pitali, ona ne bi mogla pobjeći. – A mislite li da će ona bježati? – Hoće! Kad joj dojavi žena koja je nama rekla da je tamo grof! Mi

čekamo. – A što će na to mladi car – pitao je trgovac. – Ima on drugu, i zato je s našom princezom tako postupao.

W

Ali neće! Dok Bavarci imaju nas, Inocenta i Melkiora, dotle naša princeza neće čamiti u samostanu.

– Inocente, hajde! Neka mi sin zna da mu je otac bio Bavarac! – Kamo idete? – zapita nekoliko glasova. – Da čekamo princezu. – Jučer ste je uzalud čekali. – Čekat ćemo makar osam dana! Oni se oproste i odu. Jedva su se vrata zatvorila, kad se začuje šaptanje: – Kad bi carica

znala daje oni kane osloboditi? – Šuti, ne pačaj se u to. Zašto da se zamjeramo ljudima koji su nas

tako pošteno počastili. Kupili su od nas kapute i gunjeve za svoju princezu. Zar da ih izdamo?

– Mi ne znamo ništa! Tko može priseći da nešto zna? Umorna od bijega, slušala je Nera ovaj razgovor. Na dvoru je čula da

bavarska princeza nije umrla, ali je tu priču smatrala ludom fantazijom. Iako su joj se Bavarci pričinili vrlo naivnima, ipak su njihove odlučne riječi probudile njezinu pažnju.

"Zar je carica zatvorila princezu u samostan želeći da se Josip drugom oženi? Tako je pričala na dvoru nezaposlena čeljad. Je li to moguće? Takav postupak bio bi u skladu s caričinom moći. Kakva je žena ovim ljudima rekla daje princeza u samostanu? Bit će da je samostan velika zgrada koju sam vidjela na brdu. Zar daje ona uistinu tamo? Ludost!"

"Koju to drugu misle?" Ovo pitanje preleti Nerinom dušom s odrazom straha.

Uto u gostinjsku sobu ude čvrsta okretna žena noseći putnicima čorbu. Stavi zdjelu na stol i gurne djevojčicu.

– Marice, kog vraga blejiš? Nosi mi se s puta! Smjesta van! Djevojčica podigne lijepe plave oči, prene se kao iz sna i povuče se kroz otvorena vrata u sobicu. Opazivši Neru, razvali oči. Gledala je i slutila.

Za njom uđe debela krčmarica. Pozdravi Neru i zapita je što želi založiti.

– Sve mije pravo. Samo molim vas što prije. Dok je krčmarica donijela jelo i prostirala stol, Nera je promatrala

lijepu djevojčicu, čije je ime pobudilo njezinu pozornost. Pokazavši na malu, upita krčmaricu:

W

– Je li vam to kći? – Što bi bila! Ne znam ni čija je! – Kako to? – Tako. Putnička postaja je stovarište svakojakog smeća i

gospodskog. K nama se zaleti sve što je pravo i krivo. Tako se dogodilo i s njenom materom. Jednog se dana dovezla u kolima s nekakvim čovjekom u šumarskom odijelu. Bila je mlada i lijepa. Odsjela je. Taj je čovjek otišao dalje, a ona je ostala i čekala. Rekla je da čeka "muža", a onaj joj je šumar govorio nasamu kao daje djevojka. Čula sam ja! Živjela je tako dva mjeseca i čekala. Potrošila je sve do posljednjeg novčića. Onda mije pomagala dvoriti. Odmah sam vidjela da se nije rodila u fotelji. Ali sam vidjela i to da se sve više deblja. Jednog dana došla su gore u samostan visoka gospoda na hodočašće. Kad je svršila pobožnost, došli su k meni. Moja ljepotica ih gleda – gleda i padne u nesvijest! Vidjela je svog "muža" medu njima. Gospoda su brzo pobjegla.

– Sirota žena! – Vraga sirotica! Tko joj je rekao da se plete s visokim gospodinom? – Što se s njom dogodilo? – Rodila je djevojčicu a onda je ginula kao list na grani i prije dvije

godine umrla. – Odakle je došla? – Vrag bi znao. Jednom je rekla da su je poslali nekoj visokoj dami za

sobaricu. Tamo je dolazio neki visoki gospodin, koji se vrtio oko nje. – Kako joj je bilo ime? – Rekla je da se zove Elizabeta Perković! Je li istina, ne znam... – A djevojčica? – Ostala mi je u baštinu! Pa što sam mogla s djetetom? Ne možeš faćuka baciti u potok kao mačku. Živi kod mene. Kad odraste, bit će isto što i mati: drolja – otkreše krčmarica i ode

opet za poslom, a mala je svojim bistrim plavim očima gledala stranu gospodu i prilazila sve bliže.

Nera je pojela juhu još uvijek promatrajući djevojčicu. Mislila je o krutosti njene sudbine. Ohrabrena pogledom gospode, mala se primakne k njoj pa će tiho:

W

– Molim vas dajte i meni komadić mesa, ali nemojte reći "teti" da sam vas molila.

Nera joj spremno pruži čitav batak kuhane kokoške. Djevojčica raširi oči i prinese batak ustima.

– A jeste li vi – upita mala, sada već mnogo prijaznije jeste li vi ikada vidjeli princezu?

– Koju princezu? – Onu koju su zatvorili gore u samostan. Ima lice kao krv i mlijeko i

plave sjajne kose! Djevojčica digne batak. Očito joj se taj užitak rijetko kada pružao.

Kad je zagrizla, zadovoljno se nasmiješi. – Jeste li vi iz Beča? – Nisam. – Onda niste nikad vidjeli princezu koju su zatvorili. Ali vi ćete je

vidjeti – šapne tiše – kad je oni dovedu. Svi ćemo je vidjeti! Nera ponudi maloj još jedan komad mesa. Time je sasvim osvojila njeno srce. Mala sjedne do nje.

– Znate, meni "teta" ne da jesti mesa. Ona se ljuti na mene, jer nemam oca ni majke. Tata me sigurno ne bi tukao. Ovdje me tuku. Vi ste sigurno jako dobri?

Krčmarica ponovno ude i ugledavši malu, izdere se: – Prokleti faćuk – ideš odavle! Proždrljiva je kao prase! Zaletjela se prema njoj kao da će je udariti. Nera je zakloni: – Nemojte, gospodo, ja sam joj dala meso. – Ima dosta žderati. Nemojte joj ništa dati. – Gospodo, meni je mnogo prijatnije ako još tkogod sa mnom jede.

Molim, možda imate kakvih kolača. Ova riječ zaiskrila je zjenicu u plavim očima djevojčice. Kad je

krčmarica otišla, ona joj šapne: – Teta neće dopustiti da mi date kolače. – Ne boj se! Kad ode, dobit ćeš! Krčmarica donese tanjur slatkih kolača za osobite putnike pa iziđe iz

sobe. Nera izvadi sve slatkiše i pruži ih djevojčici. Ona porumeni do ušiju. – Sve? – zapanji se. – Naručila sam za tebe!

W

Uživala je u sreći djevojčice. – Još nikad ni od koga nisam dobila toliko kao od vas. Vi ste jako

dobri. Nera se osmjehne i legne na divan. Mala je znatiželjno čavrljala. – Hoćete li dugo ostati kod nas? – Samo do noći. – Tako? – razočarano će ona. – A kamo idete? – Ne odviše daleko! – Vi sigurno imate svoj dvor? – Nemam. – Je li da princeze imaju mnogo zlata i dragog kamenja? Oh, da sam ja princeza! Lice bi mi bilo od krvi i mlijeka i imala bih

velike duge plave kose, i svi bi me gledali. Nera se smiješila. Priča što ju je čula od Bavaraca djevojčicu nije

napuštala, ona nije mogla da govori ni o čemu drugome. – Samo daje ne uhvate! – Ti se bojiš za nju? – Ja bih jako rado daje ona gospoda spase. Pričajući mala je konačno u svom kutu usnula. Nera zatvori vrata, rasplete svoje pletenice da ih nakon tri dana

učešlja. Međutim, mala se nenadano probudi. Široko rastvorenih očiju buljila je u Neru.

Kad opet ude krčmarica upita: – Hoćete li kod nas prenoćiti? – Ne. Leći ću na divan i koji sat prospavati, a nakon večere krećem

dalje. – Po noći? Zar vas nije strah? – Nije. – Čekajte do sutra. Nije za ženu da putuje noću. – Moram. Čekaju me kod kuće. A sad ću se odmoriti. – Van! – Zapovjedi krčmarica djevojčici. Mala se počne udaljavati i

obraćati Neri: – Menije žao da idete – reče napokon. Krčmarica je izgura van. Odjevena Nera legne na divan. U toj maloj ugrijanoj sobi, s prozorom

okrenutim na vrt, prožme je osjećaj osamljenosti i tjeskobe. Čula je kroz vrata kako u gostionici trgovci nastavljaju priču o zatočenoj princezi.

W

Razabirala je da su svi zabavljeni njome i svi čekaju – kad li će je Bavarci spasiti i odvesti.

"Čudno, na prvom koraku u ovu sobu srela sam se sa sjenom nesretne princeze!" razmišljala je Nera.

Tajnovita neprijatnost ove priče sve joj je više prodirala u dušu i stvarala neotklonjiv nemir. Neprekidno je lebdjelo pred njom princezino ružno lice, sve dok nije tvrdo usnula.

Predvečerje krčmarica došla daje zapita za večeru, ali vidjevši da se ne miče, ostavi je. "Neka spava", reče krčmarica svojoj konobarici. "Barem će ostati duže kod nas, ima fino prstenje, ta će dobro platiti."

Rano uvečer sve se smirilo. Krčmar i njegova žena spremili su se na počinak. U kutu na slamnjači ležala je djevojčica. Ali nije spavala. U djetinju dušu duboko se utisnula priča o princezi koju su zatvorili u tamnicu. U magli je gledala ljepoticu princezu plave kose – okovanu lancima. Iz tih vizija trgne je razgovor krčmara i žene:

– Čuješ li, pripazi malo na onu tamo u sobi. Tu nešto nije u redu. – Zašto? – uplaši se žena. – Jesi li ikad vidjela ženu u građanskoj odjeći da putuje sama? – Vidiš, vidiš, a naručila je samo fina jela. Kuhano vino piju samo

visoka gospoda! – A kako je dojahala? Kao strijela. Ravna konjem kao vi soka

gospoda. Samo velikaške žene ovako jašu. Konji nisu osedlani nego ispregnuti.

– I govori vrlo fino. – Ne ide mi u glavu zbog čega ima sa sobom dva konja s potpunom

opremom za kola. – I skrivala se. Nije htjela ni pogledati u gostinjsku sobu gdje su drugi

putnici. Možda je pobjegla svojim roditeljima. – Da, to bi moglo biti. U ove gospode ima svašta. – Pazi, još nije platila, a rekla je da će večeras krenuti dalje. – Kad sam malo prije došla u sobu ona je spavala. I sada još spava. A

odjevena je! Da ne pobjegne? – Pobrinuo sam se i za to. Rekao sam sluzi da joj ne da ko nje ako ih

noću zatraži. Neko su vrijeme šutjeli. Djevojčica je napela uši i slušala. Njenom glavicom letjele su misli.

W

– Kako je lijepa: lice joj je krv i mlijeko – čuo se opet glas krčmarice. – Ima prstenja kao princeza. – Kad je spavala, vidjela sam joj na vratu ogrlicu, pravi biser. – Eto vidiš, tu nešto nije u redu. Ona je bjegunica! – Briga nas. Samo da plati. A kad ima bisera, bit će i no vaca. Nastala

je tišina. Dugo se nitko nije javljao. Djevojčica je buljila u mrak. Čekala je hoće li još štogod reći. Nakon

nekog vremena čuo se glas krčmarice: – Čuj, a što su ono jučer i danas pripovijedali u krčmi o ne koj

plavokosoj princezi? Krčmar se ne oglasi. Tiho hrkanje ispuni sobu. Krčmarica se malo vrtjela, a onda i ona zaspi. Djevojčica nije mogla da spava. Njene su misli bile preko u dvorišnoj sobici, uz stranu ljepoticu.

Razgovorom krčmara i njegove žene razbudila se djetinja fantazija i povezala priču o zatvorenoj princezi s – Nerom. U tami mala je vidjela njeno lijepo lice, njenu pojavu po kojoj se prosula sjajna svijetla kosa.

Djetinja mašta stvarala je slike – čudne i neviđene. Gledala je Neru s carskom krunom na plavoj kosi, a ruke su joj svezane lancima. Željela je da što prije bude dan, da može opet gledati njeno lice i njenu kosu i s njome govoriti.

Od ovog časa malo je srce burno kucalo, uvjerena daje govorila s pravom princezom, vidjela njeno lice, da zna tajnu lijepe gospode koja joj je bila tako dobra kao nitko drugi.

Čitavom postajom vladao je mir. Odjednom se maloj učini da netko pod prozorom hoda i da govori.

Tiho i oprezno, kao mačić, došulja se do prozora i zaviri na ulicu. Tamo su stajala mjesečinom osvijetljena tri čovjeka, tamna kao prikaze. Omotali su se u crne ogrtače i razgovarali s kućnim slugom.

Mala opazi da jedan od njih trojice gleda u prozore. Ona čučne i otpuže po podu u kut. Začuje se oštro kucanje po prozoru.

Krčmar se probudi. – Što je to? – pita sneni glas. Netko kuca na prozor.

W

– Otvorite – čuje se glas izvana. Krčmar ustane, pode k prozoru i vikne: – U ovo doba ne puštam nikoga u kuću. – Je li kod vas neka strana žena – čuje se glas izvana. Mala se trgne.

Krčmar se okrene svojoj ženi i šapne joj: – Sigurno pitaju za onu tamo. – Još nije platila. Reci da je nema. Zaboga, ostat ćemo bez svojih

novaca. Krčmar otvori okance. – Nema ovdje nikakve strane žene. – Ne lažite! Dojahala je s dva konja. – Makar i sa deset. Nisam je vidio. – Pazite se, pobjegla je. Mi smo je slijedili po tragu u snijegu. Izašla je

iz šume kraj vašeg sela. Ljudi su vidjeli tu ženu kako jaše prema vašoj krčmi.

– Onda je valjda i otišla. Nisam bio popodne kod kuće, a že na mi spava.

– Vaš sluga ju je vidio. Mi smo gledali konje u staji. Ona je tu. – Pustite me u miru i dođite po danu. – Otvorite u ime – carice... Nastane šutnja. Krčmar se lecne. Krčmarica sjedne u postelji, a

djevojčica se u kutu ukoči, napne uši i sva protrne... Nešto su šaputali, a onda se jedan od njih uspravi prijeteći:

– Poslani smo iz carskog dvora da uhvatimo bjegunicu koja je pobjegla carici.

– Dobro, dobro! – odgovori krčmar blažim glasom. Pobojao se ovih riječi a opet je strepio da će mu odvesti bjegunicu, a nitko neće platiti.

– Ostat ćemo bez svega – šaptala je krčmarica. – Ne pusti ih u kuću dok ne plati ceh. Krčmar se obrati onima vani: – Oprostite, ali moram imati dokaz da ste uistinu gospoda koja u ime

carice traže neku bjegunicu. Znate, svega ima u svijetu, mogli bi i razbojnici ovako doći.

Oni vani tiho su se dogovarali. Marica je trnula, zurila u mrak, gledajući pred sobom živu Nerinu

sliku; svezane ruke lancima, a na glavi joj kruna carske princeze!

W

Obuzme je strah za lijepu, dobru princezu. Jak dječji instinkt ravnao je njenim postupcima. Slijedila je taj instinkt i neopazice otpuzala k vratima.

Dok se krčmar uzrujano dogovarao sa ženom, ona se izvuče na vrata u hodnik i potrči do male dvorišne sobe u kojoj je Nera spavala. Mjesečina je kroz prozor bacala mlaz svjetla.

Djevojčica prodrma Neru i u nekoj groznici prošapće: – Ustanite! Ustanite! Traže vas od carice.

Nera je skočila i ukočeno se zagledala u djevojčicu: – Od carice? – upitala je Nera u polusnu i razabrala pred sobom

djevojčicu. – Brzo, došli su za vama... vidjeli su konje... tamo su na ulici... trojica

su, crni su! Brzo... Shvatila je daje traže i prepustila se maloj daje vuče. Onako gologlava

u haljini, kako je legla, slijedila je djevojčicu u hodnik. Stale su pred mala vrata što vode u dvorište.

– Otključajte, ja ne mogu – šapne mala. Nera otključa, a djevojčica je povuče u dvorište u kojem je stajao

visok golubinjak i zaklonio ih obadvije. Tada mala izvede Neru iz dvorišta šapćući.

– Samo požurite, ja znam gdje su. – Tko? – prošapće Nera. – Oni koji su bili ovdje popodne, ja znam gdje su, samo dođite! Izvede je iz dvorišta u gustu živicu, koja je obrubljivala cestu. Grmlje

ih je zaklonilo. Spuštale su se nizbrdicom. – Ja znam gdje oni čekaju – govorila je mala. – Vidjela sam ih jučer,

išla sam za njima. I danas su vas čekali. Nera nije razumjela smisao tih riječi, pa zastane. – Samo se vi požurite za mnom, ja već znam gdje su oni. Nera je shvatila daje tamo negdje na ulici neka trojica traže, ali nije

shvaćala tko je čeka. Ipak se pouzdala u malu i trčala za njom, osjećajući da je opasnost za njom, a ne pred njom.

Stigle su pred neku živicu. Gore, na visokom brežuljku ležala je ogromna zgrada u mjesečevu svjetlu. Mali tornjič pokazuje daje to samostan.

W

Ledeni zrak potpuno je osvijestio Neru i ona se zaustavi. Djevojčica potrči uz živicu. Iznad granja Nera ugleda bijele perjanice. Mala joj se uzbuđeno obrati:

– Tamo su! Čekaju vas! Ne pazeći više na nju, djevojčica potrči naprijed. U grmlju je stajao visoki bradati Melkior, zagrnut plaštem, a uz njega

debeli Inocent. Obojica su zurili prema samostanu. Dolje na smrznutom snijegu sjedili su njihovi sluge. Uto bane djevojčica, bosonoga, u košuljici, povuče Melkiora i klikne: – Princeza je tamo! Kao da ih je netko udario po šiji, naglo se okrenu i kao izbezumljeni

pogledaju djevojčicu. – Došli su k nama od carice daje uhvate – govorila je djevojčica. – Tri

su, crni su, ja sam je dovela. – Koga? – Princezu. Tamo je! Pobjegla je k nama! Ogledali su se. Nad grmljem se uzdigla Nerina pepeljasto plava kosa,

obasjana mjesečinom. Krv zavri u njihovim žilama. – Princeza!... Zahvatila ih ekstaza kao i djevojčicu. Princeza o kojoj su čuli, koju su

tražili, čekali, o kojoj čitav svijet govori daje zatvorena u samostanu. Oni su došli daje izbave. Sada je uistinu tu, tu pred njima, plave kose što se sjaji na mjesečini!

Iako su bili čvrsto uvjereni da bavarska princeza živi i da će je oni spasiti, kad su pred sobom ugledali čarobnu sliku na mjesečini, obuzme ih strah kao daje pred njih izašao mnogo spominjani duh nekog pokojnika.

Rasplamsana njihova mašta dobi nove pobude. Osjećaj da pred njima stoji živa, prava princeza i čeka daje oni oslobode – sasvim ih smuti. U prvi čas nisu mogli da naprave ni korak. Njihovi sluge bili su sabraniji i skoče uvis.

To ih probudi. Ne mogu dopustiti da princezu tkogod prije pozdravi od njih.

Debeli Melkior i mali debeli Inocent potrče prema Neri koja je stajala gologlava gledajući što se zbiva.

W

Melkior se pokloni, onda se dosjeti – viteški skine svoj plašt i zamota je.

Marica je trčala za njima i šaptala: – Samo brzo, doći će oni od carice. Tri su, crni su! U njenoj glavi lebdjela je slika trojice zamotanih u crne plašteve.

Osam muškaraca ustrča se oko Nere. Tek je sada Inocent podigne na konja. Sluge izvedu iz živice svoje konje i uzjašu.

Cvokotanje male djevojčice prenerazi Neru. Tek sada primijeti daje dijete u košuljici i boso.

– Zaboga, ova će se mala smrznuti – usklikne i pruži ruku prema njoj. Inocent podigne djevojčicu i stavi je uz Neru. – K župniku – zapovjedi Melkior pa se ponovno pokloni pred Nerom. – Vaše veličanstvo, župnik zna sve. On će vas primiti. Povorka krene. Sjedeći uz Neru, Marica se privijala k njoj šapćući: – Zašto mi niste popodne rekli da ste princeza, ja bih vas od mah

odvela! Oh, samo da vas ne uhvate caričini ljudi. Trojica su, crni su, ali nas je više. Je li? Ova gospoda čekaju vas od jučer. Razabrala je što se zbiva, ali je šutjela.

Po mjesečini koja je otkrivala njihov trag udu u župnikov dvor. Melkior i Inocent natjecali su se koji će prvi da skine s konja Neru i djevojčicu. Sluge su potrčali gore i uzbudili kuću. Melkior je bez daha utrčao u spavaću sobu župnika:

– Vaša prečasna milosti, tu je, imamo je! – Princezu? – upita župnik prestrašeno. – Zar je to zaista istina? – Kako da nije istina kad je rekla bavarska svetica da je živa. – Odmah ću doći. Bavarci iziđu, a župnik se brzo obuče. Ude kapelan. – Što velite na to? – zapita župnik kapelana. – Doista su doveli neku lijepu damu, otmjenu; bit će da je uistinu

princeza. – Kad su mi pričali o svetici, mislio sam da su malo luckasti. Čuo sam i ja da je princeza negdje zatvorena, ali nisam vjerovao,

poštenja mi. – Svašta ima na dvoru, a osobito na našem, pa je i to moguće. Župnik

je obukao svečani habit jer u svagdanjem nije htio da iziđe pred princezu i onda je s kapelanom ušao u blagovaonicu.

W

Kraj peći stisle su se Nera i djevojčica i obadvije se tresu od zime. Kad je ušao župnik, Nera se sabere. Nije znala što da mu kaže.

– Velečasni gospodine, oprostite što sam tako nenadano i nepozvano banula u vaš dom.

Mekoća njena glasa, otmjenost njenog nastupa, ženska milota što je strujala iz njene pojave naprečac osvoje župnika i kapelana, koji je stajao iza svog glavara.

– Visočanstvo, ja sam sretan što vam mogu pružiti zaklon u svojoj priprostoj kući.

– Molim vas, dopustite mi da se kod vas ugrijem. – Moja kuća otvorena je vašem visočanstvu. "Dakle, i on živi u uvjerenju da sam ja zatočena princeza!" – Molim vas, ne zovite me tako, nije shodno. – Razumijem, nitko ne smije saznati kakva imam gosta. – Oni od carice tamo su dolje – oglasi se Marica. – Trojica su, i crni

su. Hoće da odvedu princezu. – Ako su crni, sigurno su jezuiti. Ali kako su saznali da ćete pobjeći iz

samostana...? Nije htjela na to da odgovori pa zapita: – Što će se dogoditi ako dođu i zatraže da me izručite? – Đavlima i jezuitima pod mojim krovom nema mjesta reče župnik. Ta izjava olakša joj dušu. Njegovo suhonjavo ozbiljno lice odmah joj

se svidi. – Velečasni gospodine, pogledajte ovo dijete. Njemu imam zahvaliti

sretan trenutak što sam prešla prag vaše kuće. Smijem li vas zamoliti nešto toplo da se ugrije, možda mlijeka.

Začas svi su se u kući vrtjeli da Neri spreme što ugodniji ležaj, da je okrijepe kuhanim vinom a malu mlijekom. Ona je djevojčicu pokrila toplim pokrivačem i milovala je njenu malu glavicu.

Plave oči djevojčice zagledale su se u Nerino lice. Na njenoj glavi nije vidjela kapu, ni crnu građansku haljinu nije primijetila. Uzbuđena mašta djevojčice krunila ju je krunom i ogrnula carskim haljinama.

Polako mala usne san o zatočenoj princezi, koju je ona spasila od grabežljivih crnih gavranova.

W

BAVARSKA PRINCEZA.

Dolje, u putničkoj postaji, oštar nastup trojice probudi putnike koji su spavali na klupama gostinjske sobice. Trojica pod prozorom zaprijete krčmaru:

– Ako bjegunicu ne predate, jao si ga vama; dospjet ćete u zatvor! – Pusti ih u kuću – domisli se krčmarica. – Ako su razbojnici, ima

tamo putnika; ako su uistinu u potjeri za onom, zadrži konje ukoliko ne plate njen trošak.

– Ja ne znam ni za kakvu ženu bjegunicu – reče krčmar možda vi pitate za neku gospodičnu, posve mladu u crnoj haljini.

– Da, to je ona. – Zašto niste odmah rekli? Vi govorite o ženi, a kod nas je odsjelo

samo jedno žensko čeljade i to posve mlada gospo dična. Nadao se da će iskupiti svoju krivnju. Odmah je izišao u hodnik i

otključao vrata. Vani su čekala trojica. Dogovarali su se. – Vi, Johanne, čuvajte vrata, a mi ćemo obaviti ostalo. Krčmar otključa. – Gdje je ta gospođica? – Tamo u sobi. – Dobro, ostanite u hodniku i dajte svijeću. Oni otvore vrata male sobe. Nema nikoga. Crni ogrtač i zgužvani jastuk na divanu pokazivali su

da tu netko stanuje. Prozor je zatvoren, vrata u gostinskoj sobi zaključana, a ključ u bravi. Oni otvore, osvijetle.

Snena lica putnika buljila su u strance ogrnute tamnim plaštevima. Medu njima nije bilo nikakve žene pa se stranci povuku u malu sobu i

iziđu u hodnik gdje je stajao krčmar. – Kamo ste je sakrili? – Gospodine, nikamo je nisam sakrio. Balzano mu zaprijeti pištoljem: – Govori ili ću te zauvijek ušutkati. – Pomoć! – krikne krčmar.

W

Iz gostionske sobe začuje se trka nekolicine muškraca. Jedan od njih uperi oružje u crnu trojicu. Balzano se isprsi i zapovjedi:

– U ime njezina veličanstva oružje dolje. Mi smo carski izaslanici. Gospodske plemićke haljine i uvjerljiv grofov glas sklone ih na poslušnost. Spuste pištolje.

– Pitam vas u ime carice: gdje je dvorska bjegunica koja je danas stigla ovamo.

Nitko od putnika nije vidio Neru. Čitav dan zaokupila je njihovo zanimanje zatočena princeza i

očekivanje da je Bavarci dočekaju i dovedu. Sada su Balzanove riječi povezali s princezom i Bavarcima.

Nitko ne reče ništa. Slijegali su rameniam. – Nikoga nismo vidjeli, gospodine – javi se nekoliko glasova. – Lažete, tamo u maloj sobi... – Mije nismo vidjeli. – Gdje je? Govori, ili ćeš u tamnicu – obrati se grof krčmaru. Medu putnicima nastalo je komešanje. – Jaje nisam sakrio, pogledajte cijelu kuću. I razgledali su sve sobe, i kuhinju i smočnicu, i zatim se opet vratili u

malu dvorišnu sobu. – Je li ovo njen ogrtač? – upita Balzano krčmara. – Ne znam je li njen, ali bio je na njoj. – Konji koje nam je pokazao sluga, naši su. Trag u snijegu vodi

ovamo, sluga veli daje pred podne dojahala, a sad je ne ma. To ćeš platiti.

– Zar nema drugih vrata u kući osim ovih? – Još su jedna, dvorišna. Balzano dotakne vrata i usklikne. – Otvorena su. – Onda je pobjegla – usklikne krčmar. – Ja sam ih bio za tvorio. Vincencij i Balzano iziđu u dvorište i stadoše tražiti, ali nigdje nikoga. – Gle – upozori Vincencij – svježe izgaženi snijeg. – Ah, to je, bježala je. Otvore vrata ograde. Mjesečina otkrije po glatkoj površini snijega

kraj živice svježe otiske nogu.

W

Pozvali su Johanna i pošli tragom nizbrdo, sve dalje među grmlje, sve do pod brdo, gdje im je izgaženi snijeg pokazivao put prema selu, a odatle u župni dvor.

Oni su ga slijedili. Pred ogradom u dvor stali su. – Netko ju je ovdje čekao ako su tragovi uistinu njeni. – Što bi ona u župnom dvoru? – Tko zna. Gore je svjetlo. Idi i reci župniku da grof Balzano želi s

njom govoriti. Johann ude u dvorište, pokuca na vrata u prizemlju, isporuči po sluzi

župniku glas i doskora dobije odgovor. – Velečasni moli da se potrudite ujutro. Noću nikoga ne prima. Oni se povuku i vrate u putničku postaju. Putnici su navalili na

krčmara i ženu s pitanjima o mladoj dami, koja je bila u maloj sobi. Njegovi su odgovori podržali ljude u uvjerenju da je to bila bavarska princeza, koju traže Bavarci.

– Mimoišli su se – umovali su oni. – Bavarci pred samostan, a ona je pobjegla i sklonila se ovamo.

Tek sada primijeti krčmarica da je nestalo djeteta. – Valjda joj nije to dijete pokazalo put. – Šuti – odgovori krčmar. – Ako su ovi od carice, jao nama. Ni riječi o tom prokletom fačuku. Kad je mala Marica zaspala, Nera je pošla u blagovaonicu. Tu ju je

čekao župnik i priopćio joj kakvu mu je poruku poslao skutonoša jezuita, grof Balzano.

Čuvši tko joj je za petama, reče ozbiljnim glasom: – Velečasni, taj grof je jedan od onih koji me progone. – To sam slutio. Vaše visočanstvo očito nije bilo u volji jezuita i zato

se s vama dogodilo to što pričaju Bavarci. Zatvorili su vas da uginete u samostanu.

– Prečasni, osjećate li kakve bi vas mogle snaći neugodnosti ako doznaju da ste me primili u kuću?

– Dosta me progone otkako je pokojnog nadbiskupa zamijenio brat jednog jezuita.

– Zar ste vi bili prijatelj bivšem nadbiskupu? – Zbog toga i stradam.

W

– Velečasni, vaše me izjave ovlašćuju na ispovijed koja bi za nas oboje mogla biti sudbonosna.

– Zašto sudbononsna? – Jer biste me vi morali predati ovom grofu i njegovim drugovima. – Bavarci će vas prije toga odvesti sa sobom. – Kamo? – U Bavarsku. I vratiti vas dvoru. Čim opreme kočiju, krenut ćete na

put. – S njima? Nikako! – Zar da odbijete pomoć ovih naivnih, ali dobrih ljudi? – Zavedeni su u bludnju. – Ne shvaćam. – Velečasni, stojim nasuprot čovjeku i duhovniku, kojega danas prvi

put vidim! Ali vjerujem u njegovo poštenje, u pravedno i čisto srce. – Niste se prevarili. – Ispovijedam vam istinu, jer ni časa ne mogu ostati pod vašim

krovom zaštićena neistinom. – Kakvom neistinom? – Priča o zatočenoj princezi pronijela se Bečom, pa je oči to doprla i

u Bavarsku, gdje je našla dva naivna plemića. Čudnim slučajem upala sam u tu priču.

– Vi? Kako to mislite? – Ona mala djevojčica, kojoj je duša prepuna priče što ju je na

putničkoj postaji slušala od Bavaraca, vidjela je u meni onu koju oni čekaju. A ja iskreno vjerujem daje oni neće ni kada dočekati, jer ne vjerujem daje ona živa.

Začuđeno gledao je u Nerine lijepe oči. – Velečasni, ja nisam nikakva princeza. Ja sam bjegunica koju

progone jezuiti jer sam jednog jutra spriječila da počine veliko zlo jednoj ličnosti, koja im radi o glavi!...

– Kako je onda sve to moguće? – Ne znam gdje i kako su Bavarci doznali daje princeza za točena u

samostanu. Mene je nesreća ili sreća na bijegu donijela njima u susret! – To je uistinu čudnovato! – Velečasni, ispovijedam se vama kao duhovniku i čovjeku. Saslušajte

me i onda odlučite. Moj je glavni neprijatelj – otac Grande.

W

– Dakle čitav pakao – uskliknu on. – Ponudio mi je svoju zaštitu u svom svetom naručju. Ja sam mu, eto,

po drugi put pobjegla. Vozili su me nekamo u kočiji, jednog sam ubola svojom iglom, ne znam jesam li ubojica ili nisam, ali učinila sam to. Neka mi Bog sudi!

– Ne vjerujem da će vam za to odrediti strogu kaznu! – Bježim pred njima, oni me progone. To je strahovit lov u kojem bih

konačno bila platila ja da me nije fantazija ove djevojčice okrunila krunom princeze!

Ispričavši mu kako ju je djevojčica vodila i dovela k Bavarcima, ona završi:

– A sad, eto, dolazim k vama sa čistom istinom: ja sam bivša dvorska dama grofica Vojkffy. Muža su mi bacili u tamnicu, a mene tjeraju kao psi svoju lovinu. Učinite što god znate, ali lažnim imenom ne mogu da primam ničiju pomoć.

Mirne, razborite župnikove oči odavale su tešku zabrinutost. – Grofice, vaše istinoljublje moglo vas je upropastiti, ali ja ću vas

sakriti u svom dvoru. – Velečasni, jezuiti imaju caričinu punomoć da me uhite, predaju sudu

i proglase vješticom! – Neka mi oprosti Bog, iako je to vjera i zakon, ali ja ne vjerujem u

ovu stoljetnu bajku! – Velečasni, a donesu li vam caričinom rukom potpisanu punomoć? Zamislio se, a onda reče: – Bavarci ne smiju saznati da niste njihova princeza. – A onda? – Vi sigurno imate u Beču kakav rod, znanca ili prijatelja? – Da, imam prijatelja! – Koji bi vas uzeo u zaštitu i sakrio na sigurno mjesto? – Sasvim sigurno. – Dobro, sjednite i napišite mu pismo, a ja ću ga poslati od mah u

Beč. – Po kome? – Odnijet će jedan od Bavaraca. – Velečasni, oni su dobri, ali odviše lako izdaju svoje tajne. O tom sam se uvjerila na putničkoj postaji.

W

– Dobro, poći će s njima moj kapelan. – A dok moji prijatelji nešto ne učine? – Ostat ćete kod mene. – Nije li to opasno za vas? – Glavno je da naši poslanici stignu što prije u Beč. Neka smjesta

krenu, kako bi se vratili natrag prije nego što Balzano dobije od jezuita kakvu pomoć.

– Mnogo vam hvala, velečasni! – Ne zahvaljujte meni, nego Bogu koji vas štiti... Donio je crnila, pero i papir. U tom času ude Melkior. – Spremni smo za put, visočanstvo! – Dragi prijatelju, vrlo je opasno putovati – reče župnik. Malo prije javio mi se grof koji ima sa sobom mnogo ljudi. Mogli bi

vas putem napasti, ali... njeno visočanstvo ima u Beču mnogo prijatelja, koje treba obavijestiti. Oni će vam dati čitavu pratnju za put u Bavarsku.

– Velečasni, ako dotle potjera navali na župni dvor? – Moji će me župljani braniti svi do posljednjega, a vi ćete ovdje

ostaviti svog brata i svoje naoružane sluge. Jamčim vam svojom glavom da se njenoj visosti neće nitko približiti. – Jesu li oni prijatelji u Beču pošteni? – Branit će me kao i vi – reče Nera. – Oni bi meni već i po mogli da

znaju gdje se nalazim. – Dobro, odmah idem. – Pratit će vas moj kapelan – reče župnik – kao da ga vodite nekom

bolesniku. Tako vas nitko neće zaustavljati. Melkioru se to svidjelo. Svom bratu Inocentu naredio je da strogo

čuva princezu. Nera je upućivala kapelana kako da potraži palaču baruna Rosenberga.

– Ovo je pismo upravljeno grofu Falkensteinu. Ako ga ne nađete, predajte pismo barunu Rosenbergu. On će znati gdje se nalazi grof Falkenstein.

Dalje radite samo po grofovoj uputi i pazite da Bavarac nigdje ne pripovijeda o princezi, kako je učinio dolje na postaji. To mije doduše ovaj put koristilo, ali sad bi mi moglo navući neprijatelje.

Iz župnikova dvora krenuli su Melkior i kapelan prijekim putem prema Beču.

W

Kad su župnik i Nera ostali nasamu, upita ga ona: – Nije mi jasno kako su ovi Bavarci došli upravo k vama? – To je i meni zagonetka. Ušli su u moj dvor, potražili me i zamolili

za pomoć. Rekoše mi da im je Bog odredio da spase princezu. Čudio sam se i nisam vjerovao priči o zatvorenoj princezi. Ali oni su tvrdili da ih je ovamo uputila bavarska svetica.

– Kako, velečasni? "Bavarska"? – Da, bavarska svetica s dvora u Waldburgu. Nera se zapanji. – Velečasni, tu ženu poznam. Ona mi je pomogla da pobjegnem, ali

me gotovo poslala na rusko stratište. Neri sada mnogo toga postade jasno. Učini joj se da je i bijeg

"bavarske svetice" u vezi s Bavarcima. Njene riječi daje nenadano našla sredstva i priliku da pobjegne jezuitima, da je put vodi prema jugu – sve se to podudaralo sa zagonetnim izjavama one žene.

Konačno je župnik zamoli da mirno legne na počinak. Ona mu prihvati ruku i htjede je poljubiti, ali on to uskrati:

– Dijete moje – reče joj – dopustite da vas tako zovem – uvjeren sam da vas je Bog poslao k meni da vas zaštitim. Laku noć.

Sutradan ujutro, kad se župnik vratio s mise, ude u dvorište grof Balzano. Župnik ga uvede u svoj ured.

– Velečasni – reče grof – u ime njezina veličanstva molim da mi izručite vješticu.

– Njezinu veličanstvu uvijek vjeran podanik, na žalost, ne može da izvrši zapovijed jer se kod njega ne roče vještice.

– Jedna se prošle noći sklonila u vaš dvor. – Koliko znam, vještice se roče u utorak i petak, a jučer je bila

subota. – Velečasni, iz krčme je pobjegla bjegunica koju carica traži. Odvela

je sa sobom jednu djevojčicu, očito u grešne svrhe. – Da joj izvadi srce? Govorio je mirno, pa Balzano nije znao ruga li se ili govori ozbiljno. – Izvolite pročitati ovu naredbu veličanstva. Župnik je pročita. – Jeste li voljni predati nam vješticu?

W

– Kunem vam se: ja bih vješticu predao i da to nije želja ve ličanstva, ali u mene nema nikoga. Kod mene je samo moja bolesna sestra.

– Dopustite mi daje vidim. – Gospodine grofe, oprostite, vaša je dužnost da tražite vješticu, ali i

da čuvate svetinju tuđeg doma. – Vi me dakle nećete dobrovoljno pustiti u dvor? – Ni dobrovoljno ni silom. – Dobro. Posljedice ćete snositi sami! – Gospodine grofe, ja nisam vaš kmet! – Ali ste podanik njezina veličanstva. – I to vjeran podanik. – Dokazali ste suprotno! Balzano je izašao a da nije pozdravio. Vani su ga čekali drugovi.

Vratili su se u krčmu putničke postaje i zatvorili u malu sobu. – Nema sumnje, ona je kod župnika. To dokazuju tragovi. – Da potkupimo kojeg slugu? – Dukati otvaraju i najvjerniju gubicu – reče Johann. – Volim se objesiti nego vratiti bez nje. Pelegrini bi nas ubio. – Sam vrag je štiti – bijesno će Johann. – Bili ste neoprezni. – Radili smo po uputi Pelegrinija. – Izgubili ste glavu u strahu; prijetila je opasnost, ruski je poslanik

zatražio preslušavanje grofice u Waldburgu, sve se skupilo u pola sata. – Ako se ona druga pojavi u Beču i otkrije otrovnu krpariju čarapa? – Ona je sto puta veća opasnost nego li grofica Vojkffy. – Svejedno, pustiti je ne možemo. Što ćemo? – Nabavite tri seljačka odijela! – Čudno je da ovi ljudi putuju. Svi nas promatraju i paze kao u

zasjedi. – Gadovi. Govore kao da ih je tko podučio. – Brzo trebam odijela, do objeda – naredi Balzano. Prvi mrak obavija selo. Dva snažna muškarca, otac Johann i Balzano, u seljačkom odijelu udu

u jednu seosku kuću. Pri malenoj svjetiljci sjede ukućani i spokojno pjevaju: žene predu, a muškarci rune s klasa kukuruzno zrnje. Seljaci to ne smatraju radom pa nedjeljom time krate vrijeme.

W

Došljaci pozdrave i upitaju za put u samostan Marijinih kćeri. Kućedomaćin im da potanje upute... Balzano upita:

– Možemo li još danas stići pred samostan? – To nije moguće – odgovore seljaci – daleko je! – Sto ćemo mi

jadnici – uzdahne drugi. – Zašto jadikujete – upita kućedomaćin. – Ako ne dođemo prije pozdravljenja, mogla bi nam put zasjesti

vještica. – Kakva vještica? – upitaju oni. Muški se čude. Preslice utihnu. – U našem selu, tamo blizu Beča, bila je žena kojoj je vrag dao

ljepotu i druge plave kose. Žene se stresu i prekriže. – Činila se sveticom. Sam ju je župnik uzeo u kuću da mu bude

gazdarica. A ono, od dana kad je prešla njegov prag, sve krepava u selu, kokoši ne nesu jaja, kravama presahlo mlijeko, a prirod venuo, kao da ga je nebo polilo kipućom vodom!

Strepnja ovlada družinom. – Mir, žene! Što se bojite – opomene ih kućedomaćin. Neće k nama

takva. Znate što veli naš župnik: čuvaj se ljudske zlobe, to je đavo. Onaj iz pakla bježi ako se pobožno prekrižiš; ljudska zloba ti sjeda na vrat kao kuga. Molite se Bogu i pošteno živite, pa će vas minuti svaka nesreća. To kaže naš župnik.

To donekle smiri žene. – To je istina – reče Alojzije. – Sve je to istina, ali što onda ako zlo

ulazi u anđeoskoj odori, pa ga ne prepoznate. I naš je župnik bio dobar, a ipak mu je ušla u kuću. Mi smo ga molili da je izbaci i vikali smo: "Vještica je pod tvojim krovom, izbaci je!" Ali on ne vjeruje, neće daje makne iz kuće, a čitava je župa osiromašila, čitav je prirod propao. Rekoše nam da se treba zavjetovati i poći gore u samostan, da nam se Bog smiluje.

– A vještica? – upitaju žene. – Bila je suđena na lomaču ali je pobjegla. Kažu, ravno pod ovaj

samostan, da nam stane na put. Svi šute.

W

– Rekli su nam neki ljudi da je pred nama došla pod brdo plavokosa ljepotica i sakrila se u župni dvor.

– Koji župni dvor? – U vaš! – Ah, što bi – odgovori kućedomaćin. – Naš je župnik ne bi držao ni

časa. Strah opet ude u žene. Muškarci ušute. – Ne dao Bog da vas vještica učini prosjacima, kao što je nas učinila.

Balzano šmrcne, sa suhih očiju obriše suze, pa ustane: – Uništila nas je i strah nas je susresti se s njome. Idemo na putničku

postaju da do sutra prespavamo. Nakon njihova odlaska sva je družina zamrla. Pjesma je zaboravljena,

preslice su odbačene, kukuruz je ostao neorunjen. – Tko su ti ljudi – oštro se javi kućedomaćin bodreći sama sebe. – Što

su nam tu nabajali? – Pa, vidiš, seljaci su kao i mi. – Plakali su – upozori drugi. Potišteni kućedomaćin iziđe iz kuće. Uputi se k susjedu da mu priopći

stoje čuo. I da se posavjetuje. I žene se raštrkaše selom. Oči im proziru tamu; stabla znana im iz

djetinjstva smatraju sada zlokobnom sjenom neke nepoznate đavolske moći.

Izdaleka svjetlucaju prozori župnikova dvora. Na vratima seoskih kućica pojavljuju se seljaci, pitaju, nagađaju,

nesvjesno se bojeći da iz župnikova dvora ne poleti u zrak grdna žena zmijske kose.

U BEČU.

Čitavu noć Josip je proveo u svojim odajama. Idućeg dana, u subotu, bilo je na dvoru veliko primanje plemstva i odličnika. Uvečer je slijedio koncert. Golem broj uzvanika kretao se dvorom. Sva su predvorja vrvjela velikašima, njihovim ženama i kćerima.

W

Mladi je car u prisustvu svog tajnika obukao velikašku odoru, podstavljenu debelom postavom, da bi postigao široka pleća i ispupčen trbuh.

Vlasulja učešljana na stotinu pramenova prikazala mu je glavu širokom i okruglom. Zatim je na oči stavio lornjon.

– Dakle, što velite? – Preuzvišeni gospodine, od trbuha do čela! – Do nosa, recite. Nos ne mogu maskirati, dragi prijatelju. Budu li Kochovi ljudi svoj nos zabadali u moj, bit će to fatalni sukob

za mene, ali i za njih. – Da šminkom izbrišem neke sjene? – Tu bi trebala ženska pomoć. Žene umiju baratati šminkom kao

jezikom. – Da vidimo koliko smo vješti glumačkom zvanju. Iskušajmo svoju

sreću. Josip je stepenicama svojih dvorjanika sišao u prvi kat, a odanle u

dvorište. Prošao je pored čitave garde, gostiju, dvorjanika, raznih stranih lakaja i dvorskih činovnika. S lornjonom na očima pričinjao se vrlo kratkovidnim. Sagibao je glavu pazeći kuda stupa.

Debeli gospodin nije izazvao pozornost grofa Kocha. Neopažen je izišao i sjeo u kočiju, koja ga je čekala pred vežom, pod imenom kneza Trautsona.

Na vratima Rosenbergove palače željno su ga dočekali Rosenberg i Lasi.

– Debeli trbusi zaista su mišolovke sreće – primijeti Josip ušavši u svoje odaje. – Gotovo mije žao da ga odložim. Gdje je mali barun? Spava li?

– Spava i jede, pa opet jede i spava – priopći Rosenberg. Jedva smo ga zadržali da ne ode. Pripovijedao je kako se privikao velikim obrocima...

– Dajte mu peterostruko! Njemu je sva duševna naslada u želucu. Ali, meni nije do šale.

Lasi je priopćio Josipu svoj sukob na Voćarskom trgu, a onda vijest stoje stigla od španjolskog poslanika.

– Čaraparica se nije pojavila. Šator i sada stoji. Nitko ga ne ruši.

W

– Oprezni su, kao što ste i vi Lasi bili neoprezni. Tko zna ne bi li bila došla da vas nisu prepoznali u blizini.

– Ubuduće prije ću pregristi mač nego ga potegnuti. Nisam diplomat! – Ali zato hrabar oficir! Kad je Lasi otišao, raspreo je Josip s Rosenbergom razgovor. – Ona žena za koju je Lasi čuo u krčmi pod Waldburgom bila je sirota

Elizabeta. Pomjerila je umom. Utuvili su joj u glavu kraljevstvo. Sirota! Njena je vika nanijela Lasija na pravi trag grofici, odnosno našem malom barunu.

– Šteta, šteta. Prekasno! – Ponekad čitav život stradavaš zato što si ne nekoliko sati već

nekoliko minuta zakasnio! – To potvrđuje sudbina grofice. Kamo je nestala? Više se puta

ponadam da je možda sama svojom dosjetljivošću upravila put kočiji nekamo drugamo. Ali zar je to moguće? Ta pratio ju je jezuit! Vidite, Rosenberg, nisam vas smio slušati i ostati u Johanneshofu!

– Nisam mogao slutiti. – Vaši su savjeti iznevjerili vašu dobru namjeru. Dugo u noć gorjelo je svjetlo u Josipovoj sobi. Nije mogao usnuti.

Mislima je lutao u nepoznate krajeve, za njenim tragom. Mučila gaje očajna briga i pitanje: "Zašto trči za njom sva ljudska zloba i nesreća? Zar samo zato jer je čista i poštena?"

Drugog dana, u nedjelju, ustao je vrlo tmuran. Pozvao je Rosenberga i zatražio da u Waldburgu potraži grofa Meška i dovede ga k njemu.

– Odvest ću grofa carici. Neka joj kaže tko je Grande. – Hoće li to koristiti? – Pozvat ću i kancelara. Tada Josip zamoli da mu dovedu baruna Kukmicu. Htio je da ga

ponovno ispituje o Neri, ali mu rekoše da barun još ljenčari. Josip ode k njemu.

Kukmica je komotno ležeći brbljao o svemu stoje Josipa zanimalo. Rosenberg je upravo htio da se opremi kad k njemu uleti vratar i najavi neobične strance.

Barun side. Pred njim su stajali debeli bradati Bavarac i visoki mladi kapelan. – Što žele gospoda?

W

– Imam važnu vijest za grofa Falkensteina – najavi kapelan. – Tako? Od koga? – Od jedne znanice. – Izvolite meni priopćiti. Ja sam Rosenberg, njegov tajnik. – Izvolite pismo. Naređeno mi je da pismo uručim njemu ili vama. Rosenberg, još uvijek sumnjičav, primi pismo. U tom trenutku

prepozna Nerin rukopis i jedva sakrije iznenađenje. – Molim, da li je grof ovdje? – upita Bavarac. – Pogledat ću – reče Rosenberg uzevši pismo. – A gdje se nalazi dama? – Njezina visost, princeza, nalazi se kod nas – upadne Bavarac,

nekako uvrijeđen što on govori o dami. Rosenberg se zbuni. – U pismu je sve – reče kapelan. – Molimo – upadne Bavarac – jako nam se žuri. Njezino visočanstvo

ne može tamo ostati dugo. – Odmah ću vam donijeti obavijest. Spletke su Rosenbergovu opreznost jako usavršile da pismo nije ni

predao Josipu, već je najprije potražio Lasija i s njim se posavjetovao. Bojali su se daje Nera napisala pismo pod pritiskom jezuita, kako bi

Josipa namamili k sebi. Čudno im je zvučilo i to što čovjek dolje govori o princezi.

Dok su vijećali, vratar se ponovno pojavi: – Vaša preuzvišenosti, molim preponizno, onaj gospodin dolje u

bavarskoj nošnji ljuti se i veli: ako gospodin grof neće, ne treba dati svoju pomoć. Ja neću dulje čekati.

– Obojicu dovedite ovamo. Kad su ušli u sobu, Bavarac je bio crven od ljutine. – Gospodine, princeza je u smrtnoj opasnosti. – Koja princeza? – Koja druga nego bavarska. Soba u kojoj je Josip govorio s Kukmicom graničila je s kabinetom

gdje je Rosenberg primio strance. Mladi car začuje povišen ton poznatoga glasa. Riječ "bavarska princeza" ponukala gaje da ude u kabinet.

Njegovi prijatelji bili su zatečeni.

W

– Mi ćemo princezu povesti sa sobom u Bavarsku – hvalio se Melkior – ne trebamo vas ako nećete – reče Lasiju uvjeren daje to grof Falkenstein.

Josip je slušao pa upita: – O kojoj princezi govorite? – Treći put kažem bavarskoj. Druge me se ne tiču. Mi smo je spasili

iz samostana i ne bismo dolazili ovamo da to nije želio župnik. – Što je to? – obrati se Josip Rosenbergu. On mu pruži pismo. U trenutku je pečat bio skinut. Čitajući Josip pocrveni. Oba njegova

prijatelja primijete po vedrom, gotovo ushićenom izražaju lica da gaje sadržaj izvanredno obradovao.

– Dakle, ona je kod vas u župnom dvoru? – upita Josip kapelana. – Da. I čeka odgovor. – Rosenberg, molim vas naredite da gospoda dobiju sve što je

potrebno za okrepu i odmor. Rosenberg pozvoni i lakaju izda naloge. – Jeste li jahali čitavu noć? – upita Josip. – Do ovog časa – odgovori mrko Bavarac. – Biste li me mogli za jedan sat pratiti natrag. Ovaj puta u kočiji gdje

se možete odmarati. – Predugo je da dotle čekamo – reče Bavarac. – Požurit ćemo se. Lakaj odvede goste. – A sada, prijatelji moji – reče Josip svojim pouzdanicima pokažite mi

svoju sklonost. – Veličanstvo, zapovijedajte! – Ponajprije, svoj naslov ostavljam u Beču. Grof sam i ništa više.

Trebam dobru komotnu četveroprežnu kočiju, dobre jahaće konje. Molim barunicu Rosenberg da posudi nešto tople odjeće za Neru. Molim je da priredi sve kao da se sprema na put. Konačno, vas dvojica se spremite sa mnom. Narav no, i Oskar.

– Na putu nam treba veća pratnja radi grofičine sigurnosti – doda Rosenberg.

– Povest ću svoje najpouzdanije snažne momke. Tako ćemo biti sedmorica, ne računajući Bavarca i kapelana.

W

– Pristajem. Samo vas molim da se spremite što prije. Kad izdate naloge, Rosenberg, vratite se k meni.

Sve je to govorio mirno, ali oni su opazili da suzdržava duboko uzbuđenje.

I oni su bili uzrujani naglim preokretom, to više što se nisu mogli osloboditi sumnje daje Nera napisala pismo pod pritiskom.

Josip je ponovno uzeo Nerino pismo i posve se u njemu izgubio. Probudio se tek kad je Rosenberg, izvršujući naloge, opet ušao.

Znatiželjno je gledao u njegovo mlado skladno lice, s kojeg je iščeznuo svaki trag melankolije. Obasjao gaje neki duhovni zanos i činio ga tako lijepim da se Rosenberg zadivio. To nije bilo ono lice što ga je gledao dotle svakog dana i još prije četvrt sata.

– Dođite, pročitajte, Rosenberg, i recite svoje mišljenje. Prihvatio je dug bijeli papir iz župnog dvora, nalik službenom spisu,

na kojem je Nera napisala opširan izvještaj. Brzo preleti sadržaj i odgovori: – Grofica opisuje kako je pobjegla jezuitima i dospjela u župni dvor,

kako je smatraju bavarskom princezom. Otkrila se župniku jer ne može pod imenom pokojnice primiti zaštitu dobrih Bavaraca; pita vas za savjet što da čini jer je Bavarci kane odvesti u Bavarsku. Sve to dokazuje da je u nesreći kao i vi bila dosljedna čistoći i poštenju.

– S druge strane pismo razjašnjava da se u narodu prenijelo vjerovanje daje živa bavarska princeza. Zanimljivo je, kako je nastala legenda o princezi koja živi kao caričina zatvorenica.

I na dvoru se o tom govori. – I ja sam jednom vjerovao u tu legendarnu priču, ali sada ne

vjerujem. Predbacujem sam sebi što sam prema njoj po kazao tako ogorčenu neprijaznost kao da je ona kriva što su me s njom poslali pred oltar. Osjećam prijekor.

– Zašto ne vjerujete u mogućnost da legenda postane istinom? – Jer bi mi carica bavarsku princezu sigurno postavila barem kao

odgodu za novi brak, koji ona nikad ne bi odobrila i protiv kojeg se bori. – Mislite na brak s groficom? – O drugoj se uopće ne može govoriti. Međutim, moj dragi prijatelju,

vi niste pročitali pismo do kraja. – Kako nisam?

W

– Okrenite prelomljeni papir na unutrašnju stranu. Tamo ima nekoliko važnih riječi.

Razmotao je pismo. – Slušajte, Rosenberg, smiješna je usluga koju tražim od vas: uvijek

sam bježao od žena, a to mi se sada osvećuje. – Zašto osvećuje? – Slijep sam i ništa ne vidim. Držao sam u ruci grofičino pismo i

osjećao sam se kao šišmiš na suncu. Pročitajte ove riječi i recite mi svoj utisak, ali pošteno i iskreno.

Rosenberg okrene pismo i glasno pročita Nerin dodatak: "Sumnja me natjerala ravno u vučju jamu, i tek sam tu našla dokaz da je ta sumnja bila teška i golema objeda najvjernije, najčistije duše kojoj je trebalo da mirno predam svoju sudbinu. Kažnjena sam, ali i – osramoćena!"

– Dakle, što velite? – upita Josip. – Grofica je nešto saznala stoje razorilo sumnju, a budući da su

sumnje pale, ona se obratila vama – "najvjernijoj i naj čistijoj duši" – da vam preda u ruke svoju sudbinu.

Josip nervozno ustane. – Polako, polako. Ne pretjerujte! – Ni najmanje. Vjerujte mi, grofičino je pismo njen nesvjesni odgovor

na vašu ponudu da vam bude žena. Kad bi znala da je udovica, ovaj bi odgovor bio svjestan i matematički precizan. Ali ona ne zna da joj muž ne živi.

Josip se zagledao kroz prozor i dugo šutio, a onda se okrene. – Riješit ću sve do posljednje točke čim stignemo u Korušku, a ovaj

put ne može nam nitko postaviti zapreku. – Dakle, želite li groficu odvesti u moj dvor? – I ostati tamo! Neka mi Oskar spremi moju garderobu, ali sve.

Dakle, žurite se, dragi prijatelju. Josip izađe iz kabineta i uputi se u svoju sobu gdje sakupi knjige i

bilježnice. Kukmica je u drugoj sobi prisluškivao razgovor i gotovo se veselio

onome što je čuo, jer mu se svidio život kod grofa Falkensteina. Nije mu bilo poznato njegovo pravo porijeklo jer je to grof Meško zadavši riječ, pred svima tajio.

W

Kukmicu je začudilo to što mu danas nisu donijeli ručak u postelju kao što su to učinili jučer. Još je uvijek čekao.

Rosenberg je naredio da pozovu barunicu. Našla je brata kako sprema svoje papire. – Što je to? Spremaš se kao da putuješ? – Čini se, put koji nas vodi, odijelit će nas od bečkog dvora i udaljiti

kao pet oceana! Natrag se više neće moći. – Ne razumijem! – Našli su se. – Tko? – Ona i – on. – Dakle, uistinu? – Molim te, posudi nam za nju što možeš. Nikad nije trpio žene a sad

se brine i za žensku garderobu. Divan je, želim mu sreću! – Valjda se neće njome oženiti? – On to želi, a prema onome što danas piše, i ona ne misli drugo. – Čula sam čitave romane o njenoj ljubavi s mužem koji je bio krasan

muškarac... Čim su ga strijeljali, eto, ona... – Ona će muža pošteno oplakati, sačuvati na njega uspomenu i to

najljepšu uspomenu i – postati Josipova žena. – Možda samo zato da se spasi lomače, carice i jezuita. – I u tom bi slučaju to za njega bila sreća jer je ona jedina poslana na

svijet za njega. Svakako je prepoštena da bi mu is kazala simpatije radi pukog interesa. Molim te, sestro, sakupi sve stoje potrebno, hoću da udovoljim njegovoj želji. A meni spremi kovčeg za nekoliko mjeseci.

– Zašto na tako dugo? Kamo, zaboga, putujete? – Ja sam uvjeren da odlazim na vječni put. – On će se vratiti kao muž grofice Vojkffy, tu ne može po moći više

nitko. – A što ću s tim malim barunom? – Sasvim smo zaboravili na njega. Molim te neka ostane dok gaje

volja; donio nam je prvu vijest o njoj. Kukmica je prisluškivao: "Dakle, oženit će se! Pa dobro. Bit će mi

dobro kod njih; on je sigurno bogat, inače se carica ne bi upletala u ženidbu. Kukmica, ti nisi tukmica. Nisi se oženio i nisi izgubio glavu kao

W

siromah Siniša. Ona je dakle udovica. Strijeljali su ga. Bogme to nije ugodno. Otišao je i ničeg se nije nauživao! Što ću mu ja!"

Napokon se Kukmica obukao i izašao. Instinktivno je pošao u blagovaonicu. Na vratima je zastao i razvalio male oči ispod beskrajnog čela. Za stolom su sjedili Melkior i kapelan, a tri lakaja su ih dvorila.

Kukmica je zavidno gledao društvo sve dok nije ušao Josip i sam ga pozvao k stolu.

"Ipak je to pošten dečko", mislio je barun, "bit će mi dobro kod njega."

Za sat su bili svi spremni. Vrlo vedra lica Josip se oprostio s barunicom i njenim gostom Kukmicom i sjeo s Rosenbergom i kapelanom u kočiju. Ostali su uzjahali konje i svi krenuli na put.

PALIKUĆE.

Nedjelja je. Noć. Seljani izlaze iz svojih kuća. Pred crkvom se zaustavljaju. Po bijelom snijegu gibaju se siluete izgovarajući neodređene, bojažljive, poluglasne riječi, nedovršene izreke, neodlučne odluke. Sve se to odražava u njihovim kretnjama, hodu i gestama.

– Nije on znao! – Čudno je to! – Sigurno ne zna. Ne zna! – Rekli su mu, ali je odgovorio: sve su to bajke! – Eto vidite, onda zna! – Kako ne bi znao! – Evo, došli su iz Beča sveti duhovnici daje odvedu. – Pobjegla je iz zatvora! – Već je osuđena na lomaču! – Bože mili, zašto nas udaraš – uzdahnule su žene. – Treba odmah poći k njemu i tražiti daje odmah otpusti iz kuće. Na

vaše oči da vidite! – Inače, kad osvane dan, bit će selo – marvinsko groblje. – Idite odmah k njemu, neka bude kraj vašem strahu, vašoj opasnosti:

radije ga uvrijedite nego da ostanete bez volova, krava, mlijeka... U župnom su dvoru rasvijetljeni prozori.

W

– Tamo nju čuva župnik, a vas čeka nesreća – šapne Balzano. Oni gledaju u prozore što se tako veselo svijetle u tami. Žeravica se

rasplamsala, zahvaća suho gorivo. Plamen se širi, sve gori; i požar će planuti!

– Stoka nam je sve što imamo. – Izgubiti je – znači od gladi umrijeti. – Ah, šta! Idemo! Pedesetak muškaraca ide naprijed, za njima se šuljaju žene. Žure se

prema župnom dvoru. Putem se povorci priključuju drugi. Župnik večera s Nerom i malom djevojčicom. Sluga uleti u sobu i

zableji se u Neru. – Što je? – pita župnik. – A? Molim... ništa! – Zašto onda stojiš? – Htio sam samo vidjeti je li... Ali ne dovrši već istrči iz sobe. – Bezuman dečko – reče župnik. – Ne znam čega se uplašio. – Mislite li da bi Melkior i kapelan mogli stići sutra do pod ne? –

nastavlja Nera razgovor. – Ako se nisu dugo zadržali u Beču, možda. Svakako su se odmarali

do večeri. Ne brinite se, vratili se kad mu drago, va ma neće ništa uzmanjkati, grofice. Vrlo sam sretan što sam upoznao tako umnu ženu!

– Gospodine župniče, hvala vam na prevelikom komplimentu, osjećam se kod vas dobro i mirno čekam vijesti od svojih prijatelja.

Žamor s ulice privuče župnika k prozoru. Vani na bijelom snijegu mnoge su crne prilike.

– Kao daje pred župnim dvorom jato vrana – reče on. I gleda i čudi se. Ne zna što je. Ide u drugu sobu, u kojoj je mrak i

otvori okance. I Neru žamor privuče k prozoru, ali se sakrije iza zastora. Svjetlost u

sobi razotkrije njenu plavu glavu. Odjednom odjekne Balzanov glas: – Eno je tamo! Tamo je vještica! Povik joj proleti tijelom kao žar munje. – Van iz župnog stana! – Pobjegla je s lomače!

W

– Optužena. – Došli su po nju sveti ljudi. Predajte je! Slika nedavne prošlosti jurne pred Nerine oči: Grič, svjetina i bijesne

pesnice, izbuljene oči pune mržnje, trabanti, krvnici, suci, mučitelji – lomača!

"O Bože, zar je moguće da sam odabrana za lomaču?" Povukla se s prozora i pala na divan. Župnik dotrči iz druge sobe: – Ovo je nerazumljivo! – Nahuškala ih je crna čeljad! – Tome se nisam nadao od svojih seljana! – Bolje je da idem! – Ostanite, budite mirni. Župnik je znao sve. Nera mu je ukratko ispričala kako je još ne tako

davno gotovo stigla na lomaču. Bilo mu je, dakle, sve jasno i ozbiljno se zabrinuo ali je zadržao potrebnu prisebnost.

– Molim vas, ne bojte se, grofice – nastojao je umiriti mladu ženu. Iz prizemlja gore je dotrčao debeli Bavarac i puhao od jada:

– Evo, rekao sam jučer: odmah u Bavarsku! Sad će biti zla! Bit će okršaja! – Bože sačuvaj da pucate! – Neću ih valjda milovati! – Molim vas, gospodine, ostanite ovdje, sve je to moj posao. – A vitez neka preuzme vaše čislo. – Mir! U svojoj kući ja sam gospodar! – Onda mi povedimo našu princezu i pođimo! Izvana dopre buka i krika. Župnik otvori prozor. Vika raste. – Bolje da idem – šapne Nera, pa istrči u drugu sobu, a Inocent niz

stepenice. Izvana se čuju povici. – Mir, čujte me! – poviče župnik. – Ne slušajte ga! – javi se jedan glas. – Tko je to rekao? – pita župnik. – Šutnja. Nitko se ne javlja. – Moji župljani ovako ne govore sa svojim župnikom. Bit će stranac

koji kalja vašeg župnika?

W

Šutnja, gibanje, traženje onoga koji je vikao. Župnikov glas ulije respekt.

– Moja braćo, ne razumijem što hoćete i molim da mi netko od vas razloži stoje.

Opet gibanje. Jedan seljak iziđe pa reče: – Čuli smo da je u vašem dvoru žena-vještica, koju traže sveti ljudi jer

je pobjegla s lomače. – Do sutra će nam ureći blago, sve će pocrkati! – upadne starački

glas. – Dajte vješticu svetim ljudima i bit će mir. – Gdje su ti sveti ljudi? – upita župnik. – Bili su kod vas. – Nisam vidio nijednog svetog čovjeka! Dajem vam riječ! – Ne slušajte ga! – viču tri glasa. – Čuva vješticu, vidjeli smo je. Uzbuđenje je naraslo. Viču, približuju se dvoru; ništa ne vide nego

samo krepanu stoku, prazne mliječne sudove, uvenute usjeve, razoren život. Neki mladić dolazi u grupu i dok ljudi prijete i viču, tiho pita prvog susjeda:

– Gdje su Bavarci? – Kakvi Bavarci? – Oni za koje pita neka žena dolje. – Što ja znam za njih! – okosi se seljak. Preodjeveni Balzano okosi se na mladića: – Vičite protiv vještice. – Moram naći Bavarce! – I htjede u dvor. – Što će vam Bavarci? – zakrči mu put preodjeveni Balzano. – Meni ne trebaju, ali trebaju jednoj gospodi. – Kakvoj gospodi? – Koja ih čeka. – Gdje ih čeka? – Tamo u živici! – Kako? Zašto vas šalje? – Tako, išao sam ovamo, a ona je dotrčala za mnom, dala mi forintu i

zamolila me da odmah pošaljem Bavarce. – Ja sam jedan od Bavaraca. Stoje poručila? – A – i vi ste?

W

– Dakako, samo sam se preodjenuo. Što poručuje Bavarcima? – upita Balzano napeto.

– Da dođete po nju. Ali brzo! – To je ona koju čekamo! Stani malo. Odmah ću se vratiti. Balzano se progura do Johanna koji je već ohrapavio od vikanja. – Brzo! Ona je neopaženo pobjegla pod samostan i poslala po

Bavarce. – To je pametno učinila. – Dođite obojica. Čujte, mladi čovječe, odvedite nas i ostali će doći. Ostavili su seljane i potrčali nizbrdo. Putem su šaptali latinski. – Razvežite užeta! – Evo rupca! Iznenadit će se! – Sigurno je pobjegla preko vrtne ograde. Silazili su u mrak. – Gdje čeka? – Eno, tamo u živici – reče momak. – Vrati se gore i viči protiv vještice; mi ćemo odmah za tobom.

Mladić se vratio s novom forintom. Oni su ušli u živicu. Stali su i poslušali. Čulo se pucketanje granja. – Miče se. Ona je! Žena se polako pomaljala iz živice. Sakrivali su se za grmlje. Kad im je došla bliže, podu prema njoj. Odjednom žena stane kao zvijer kad primijeti lovca i da se u bijeg. Oni potrče za njom preskakujući grmlje. – Opazila je seljačko odijelo i misli da smo pobunjeni seljaci –

pretpostavlja Balzano i ubrzava trku. Ona posrče. Prvi je dohvati Balzano. Drugovi mu priskoče u pomoć i

sva je trojica zgrabe. – Svezi joj usta – reče Balzano. Iz njezinih usta prolomi se u noć prestravljeni vrisak. – Vežite joj gubicu! Ona se lomila, kidala, trgala poput bjesomučne luđakinje, derala,

grizla, bacala; strahovita snaga bila je u njenom tijelu, rukama, nogama i zubima. Isprebijala je sebe i njih.

– Prokleta vještica! Đavo joj pomaže!

W

Bacili su je na zemlju; jedan joj ščepa obje ruke, druga dvojica svezu maramu preko usta, a onda ruke. – Sad je gotovo.

– Kamo ćemo s njom? – Odnijet ćemo je u blizinu postaje, a zatim je svezati na konja kao

vreću. – Ne treba gubiti vrijeme; baš nam je sam Bog crnim obla kom

zaklonio mjesec. – To je dobro! Hajde! Uhvatili su je i ponijeli. Ona se prestala braniti. – Pazi, onesvijestila se. – Ili se pretvara? – Lukavija je od Evine zmije. – Čuj, župniku će zapaliti kuću! – A vještica je u našim rukama! – Pazite, pođimo dublje u živicu da nas nitko ne sretne. – Teška je kao mrtvac. – Sve se to ona pretvara! – Pazite, da opet odnekud ne izvadi kakvu iglu! – Ni vezanoj nije joj vjerovati! U gustom grmlju u blizini putničke postaje polože je na zemlju.

Dvojica su ostala da je čuvaju, a treći je pošao na postaju da plati račune. Uzeo je tri konja i vratio se.

Oblaci su zastrli nebo. Vjetar puše. – Miriše po mećavi. Snijeg će padati. – Makar kamenje. Do jutra moramo stići da joj podignemo lomaču. –

To je s njom trebalo učiniti kad je bila u kuli, a onda ju je Grande častio kao princezu.

Svezali su je u ležećem stavu jednom konju za sedlo, uzjahali i vodeći konja uza se krenuli u šumu.

– Pazi! Opet se otima. – Ako se makneš, lupit ću te! – primijeti Balzano. Pojurili su prema Beču. Pred župnikovim stanom stoje ljudi i slušaju. Župnik je sišao dolje k

njima i govori dugo, polagano i uvjerljivo. – Kad bi đavo imao vlast da uništi vaše dobro, ljudi, onda bi imao

moć kao Bog. Je li to moguće?

W

– Onaj koji vas je nahuškao neka istupi, neka me pobije, ne ka mi kaže u lice da lažem.

Gibanje. Glave se okreću. Nigdje nema onih koji su im zbunili duše. – Gdje ste? Iziđite! – zove župnik. Nastaje žamor. – Eto vidite, ljudi moji, ne usuđuju se jer su lagali, jer su došli da vas

odvrate od mene. – Gdje ste? – vikne seljački glas. – Hajde, sad govorite, govorite,

govorite, kao što ste nama govorili. Sve se giba, traži, ali nigdje traga huškačima. Seljaci se spremaju

otići. Zlotvori mira, razbojnici njihove sreće, palikuće sretnih seljaka, nestali su.

– Vidite, dobra moja braćo! Netko vas je grdno nasamario. – Tko, gospodine? – Moji neprijatelji koji me žele od vas rastaviti. Dugo je župnik govorio, tumačio. Njegove su riječi gasile plamen i

zamalo sve se u njihovim dušama smirilo. – Istina je! Prokletnici! – Bili su seljački odjeveni i vjerovali smo! – Oprostite nam! – Nikad više ne dopustite da vas netko strani uznemiruje. Dođite k meni i pitajte me o svemu. Započeti razgovor i razjašnjavanje svršili su prijateljskim rukovanjem. Uznemirene duše vratile su se u svoje kuće da nastave mukotrpan ali

miran život. Župnik se uspeo u dvor i htio govoriti s Nerom. – Gdje je naša gošća? – Ne znam – odgovori gazdarica. – Dok ste vi bili među župljanima,

oni su otišli u dvorište, kad su ljudi bili ovdje, i osedlali konje. Ne znam stoje s njima.

Župnik pokuca na vrata Nerine sobe. Ne odazove se nitko. To ga iznenadi. Otvori, ali u sobi mrak.

Prestrašen stade tražiti po sobama i dozivati gošću. Tri jezuita u seljačkim haljinama jure šumom. Počelo se daniti.

Umorni zaustave konje, izvuku iz vreće bocu što im visi o sedlu da se okrijepe rakijom.

W

– Ona se ne miče. Da nije krepala? – Podaj joj rakije! Grande je hoće živu. Sjahali su da vide. Ona leži glavom privezana o sedlo. Balzano joj

podigne glavu, pri danjem svjetlu pogleda je u lice i krikne. – Što ti je? – Braćo, za ime božje! – Umrla je? – Gledajte! Sva trojica su zinula u to lice i nekoliko sekundi nijedan nije mogao

progovoriti ni riječi. Kad su se osvijestili, stali su se križati kao na jutarnjoj molitvi.

Sva trojica se križaju, Balzano u ruci drži plavu vlasulju. Iz nje padaju crne kose. U bijelom licu zmijske ukočene oči. Staklene su, ali u zjenici tinja život.

– Mi vežemo vješticu, a ono... – Zmija iz Waldburga! Kako to? – Zar se putem prometnula? – Stoje? A? Govori, gade! – Zar si ti po seljačkom momku zvala Bavarce? Ona šuti kao mrtva. Samo zjenice titraju životom. A oni nagađaju: – Bavarskoj svetici dolaze Bavarci... Onda čekaju Bavarci pred

samostanom bavarsku princezu. – I uzimaju za princezu groficu Vojkffy. – Pogodili smo? Je li? Prekasno si došla, ljutice. Bavarci su odnijeli

onu kojoj su kose plave od rođenja, a crne je dobila od tebe! – dokumente si joj dala? Je li? Balzano se nasmije: – Natalijo, sad ćemo mi tebi zakrpati jezik, zauzvrat! – Huljo! Nitkove! Živino! – vikne ona. – Proklet bio! – Kad bi kletva iz tvojih usta imala propusnicu do gospo dina Boga,

mogao bih i ja ostati bez glave, kao što ćeš ti bez jezika! Ona je riknula, trgla se i previjala, a Balzano se obrati svojim

drugovima: – Braćo! Požurimo se da ovaj Božji poklon što prije spremimo. – A grofica Vojkffy? – Ova luciferka vrijedi tri grofice Vojkffy! – Budemo li hitri, još bismo se do večeri mogli vratiti pa i onu drugu

smjestiti.

W

– Razglasili smo da bavarska princeza živi, kako bismo Josipu spriječili novu ženidbu, a čini se, dovest ćemo u njegovo naručje groficu Vojkffy.

– To je posve u skladu u Lechnerovim prijedlogom. – Ali Pelegrini i Grande se ne slažu, iako šute. – Hajde, braćo! Daleko je! Požurimo! I nastave put.

DVORSKI MEŠTAR BAVARSKE PRINCEZE.

U ponedjeljak pred podne zaustavila se pred župnim dvorom povorka koju su sačinjavali jedna velika kočija i čitav niz jahača. Družina se štrcala u dvorište, dok je Josip s pratiocima silazio. Osjećao je kako mu jako lupa srce, jer nije vidio Neru na prozoru župnikova stana. To ga ispuni nemirom i smuti mu nadu da će je vidjeti nakon svih događaja i nakon njenog pisma. Rosenbergovo tumačenje njenog pisma probudilo je u njegovoj duši sjenku tople nade da mu ona uzvraća ili je barem na putu da osjećaje uzvrati.

Kad je pogledao na puste prozore, nešto ga je steglo. Kapelan ga povede dvorištem. Sa stepenica u susret im je silazio

župnik. – Grof Falkenstein – predstavi se Josip. Zatim predstavi Rosenberga i

Lasija, nadjenuvši im kriva imena. Župnik se pokloni odličnom gostu i njegovim prijateljima. Melkior je

svoju golemu pojavu ugurao medu njih i upitao važno kao čovjek koji ovdje svima upravlja:

– Kako je njenom visočanstvu? – Njeno visočanstvo spava. Jučer je bilo vrlo uzrujano, ali sve je opet

dobro – odgovori župnik. Ove riječi smire Josipa. Opet se osjeti sretnim. Međutim, Melkior nije

bio umiren, htio je pokazati daje tu on glavni faktor i stao je ponovno ispitivati i određivati.

– Neka vaša milost izvoli – dokrajči župnik Melkiorovo na metanje i Josipu, otvorivši vrata svog ureda, ponudi da ude.

W

Melkior jače porumeni. Da se župnik zatvara pred njim s tim prijateljem njegove princeze, a njega ne zove – to ga ozbiljno raspali. Istodobno župnik je u uredu već sjeo s Josipom. U jednostavnoj više sivkastoj plemićkoj odori Josip je pružao utisak nižeg plemića.

Župnik počne poluglasno: – Pred Bavarcima moramo govoriti o visočanstvu, među tim, vama je

sigurno poznato da sam upućen u zabunu tih naivnih ljudi. – Grofica mi je o tome pisala. Zanima me što je ove ljude nagnalo da

traže bavarsku princezu? – Pripovijest da nije umrla, nego da ju je carica zatočila, pronosi se

već dugo, jer nitko u Beču nije vidio njen sprovod. Dakako, masa ne može shvatiti to što je učinjeno zbog crnih kozica.

Mene su Bavarci zadivili. Došli su tajanstveno, zatražili od mene šutnju ispovijesti i sve mi ispričali baš tako kao i ljudima na postaji. Pristao sam da zaista primim "princezu". Zanimala me čitava stvar, a kad su zaista doveli damu, po njenoj otmjenosti i umnosti povjerovao sam i ja u tu priču, dok mi ona sama nije otkrila sretnu zabunu. Bavarci su glasoviti zbog svoje umne ograničenosti. Ova su dvojica dostojno potvrdila te glasine.

– Glupost udružena sa zlobom golema je opasnost: ipak, udružena s dobrotom, glupost može postići divne rezultate!

Ali dopustite mi pitanje. Vi ste spomenuli da se grofica jučer uzrujala? Zbog čega?

– Jezuiti su pobunili selo na mene i groficu, tražeći da im predam optuženu vješticu. Onda sam ih smirio, ali grofica je bila toliko potresena da se u mojoj sobi, u času kad se odijeva la da pobjegne, onesvijestila. Jedva smo je našli i osvijestili.

– Dakle, nije bolesna? – Ne. Oporavila se i od jutros čvrsto spava. – Vi zacijelo znate da su jezuiti nahuškali seljake? – Sigurno, jer poznam grofa Balzana. On je bio kod mene i u ime

carice tražio da groficu predam njemu i drugovima. Ka snije su nestali. Bojim se da su otišli u Beč. Ako se vrate, neću moći da je štitim; po svoj će prilici donijeti sa sobom i moju osudu, jer im nisam htio predati groficu. Alija nisam mogao vjerovati Balzanu da govori istinu.

W

– Gospodine župniče, pouzdajte se u mene. Naći ću puta da vas zaštitim od progona.

Na Josipovu želju župnik je ispričao čitav događaj pred župnim dvorom. Josip je pozorno slušao i živo mu rekao:

– Gospodine župniče, vaši župljani imaju mnogo povjerenja u vas, budući da ste nahuškanu masu mogli umiriti svojim riječima.

– Da, oni mi vjeruju. – Zanima me kako ste stekli to povjerenje? – Jednostavno, gospodine grofe. Ovi sirotani posjeduju uzan

vidokrug; njihova kućica, blago, polje i crkva čitav su njihov svijet, sve drugo zastrto je tminom. Ja nisam nastojao da ih u toj tmini zadržim, nego im naprotiv osvjetljavam tamu i razotkrivam istinu, učim ih da nema vražjih moći od kojih ih mogu braniti samo ja, nego da postoji samo zlo protiv kojeg se moraju boriti razumom, dobrotom, poštenjem.

Ove su riječi gotovo ushitile mladog cara. Stavio je ruku na župnikovo rame:

– Eto, takav svećenik, to je moj ideal, sreća naroda i potpora države. Vaše riječi neću nikad zaboraviti, gospodine župniče. Mi ćemo još o tome raspravljati. Sad je vrijeme da se pobrinemo kako da smjestimo groficu. Imam gotov plan. Samo, vi ćete mi pomoći, zar ne?

– Koliko god mogu. Prije svega, molim, potrudite se u gostinjsku sobu da se odmorite i uredite. Skroman župni stan ne ma previše udobnosti.

– Toplina i prijatnost doma najveća je udobnost, a to ću sigurno naći kod vas.

Sa župnikove crkve odzvonilo je podne. Župnik je s Rosenbergom i Lasijem čekao u blagovaonici. Niska široka soba, bijelo okrečenih zidova, s velikim ormarom za sude, s policama, pružala je dojam prijatnog seoskog župnog stana. Velika je peć strujala toplinom, pa su Rosenberg i njegov mladi drug grijali ruke.

Josip je ušao u blagovaonicu osvježen i uređen. – Mogu li govoriti s groficom? – upita župnika. – Da, njena milost vas očekuje. Obuzela ga je uzbuđenost pomiješana sa strahom i radošću.

Zasvjetlucale su njegove lijepe velike oči. Župnik ga provede kroz sobu, otvori jedna vrata, pa se povuče.

W

Nera je sjedila uz peć u crnoj uzanoj staromodnoj haljini grofice iz Waldburga u koju ju je odjenula "bavarska svetica" i izvela iz dvora. Plave kose očešljala je u kratku domaću frizuru, čvrsto prikopčanu. S blijedog izmučenog lica sumorno su gledale njene oči, kao da je preživjela bolest. Ovaj izgled preplaši Josipa. Laganim korakom pode prema njoj. Ona ustane i ne rekavši ništa, pruži mu obje ruke. On ih prihvati, duboko se nad njima sagnu i na bijelu put prisloni svoje usne.

One su svojim dodirom potvrdile veliku, duboku ljubav, otkrivale njenim bijelim rukama beskrajnu odanost, poštovanje i svu sreću stoje tog časa ispunjavala njegovo biće. Kad je podigao glavu, bile su mu oči ovlažene tronućem, srećom da ju je opet našao. I reče joj jednostavno i tiho:

– Hvala što ste mi poslali kurira! Hvala! – Znala sam da ćete mi oprostiti, ali nisam namjeravala tražiti od vas

da se sami izvrgavate putovanju. – Zar bi bilo moguće što drugo? – reče prekinuvši ono što mu je bilo

u mislima i na usnama, pa joj se obrati: – Vrlo ste blijedi, oslabili ste, vidi se, mnogo ste prepatili. – Mnogo, previše, i to svojom krivnjom. – Krivnja patnjama leži u vama. Samo čiste, poštene duše osuđene su

da trpe. Zloća nema savjesti, dakle, nema uvjeta za patnju, grofice. Ne bih htio da vas ponovno umaram. Ipak, moram što prije saznati što se sve dogodilo s vama, da vidim krije li se još negdje kakva opasnost.

Iznemoglo prislonivši glavu na naslon stolca, glas joj zazvuči umorno: – O uzroku mog bijega od vas ne bih željela govoriti... – Ni ja! Čuo sam nešto od gospode Rozalije. Molim vas, pođite dalje,

od one srijede... – Da, od one srijede kad sam stigla u Waldburg. Gledajući u prozor male župnikove sobice, pripovijedala je

poluglasno, mirno, kako je dospjela u ruke ludoj Elizabeti, pa jezuitima; kako su je zatvorili u staru kulu, a onda je stupila pred nju crna maska sa svijećom i govorila joj o svom lutanju po carskom dvoru...

Josipove ukočene oči počivale su na njenom licu. Kad je govorila, kako je crnoj maski skinula krinku i ugledala lice oca Grandea, Josip se grčevito uhvati naslona stolca. Zaprepastio se, ali njeno pričanje nije prekidao. Drhtao je plašeći se onoga što će slijediti, a ipak mu je svaka

W

sekunda, koja gaje dijelila od izvjesnosti, raspinjala živce. Ona sama, ni iza rešetki stare kule, ni u poslanstvu, ni u jezuitskoj kočiji, nije toliko drhtala.

Njegovo je lice u toku pričanja odražavalo čovjeka čija je duša ispunjena strepnjom za nju. Sva se njegova nutrina pretvorila u slušanje, ukočeno gledanje, u napetost. Blijedio je i rumenio.

Kad je Nera ispričala posljednju fazu svog doživljaja kako je umakla opasnosti, on odahne i klone. Ona je gledala u prozor, kao da se tamo projicira slika proživjelih časova. Sumorno uzdahne:

– Sve mi se čini kao fantazija u vrućici, iz koje sam se pro budila. Recite mi: zašto ima toliko ljudi koji žive mirno, po vijest njihova života nema nijedne crne stranice. Zašto me sudbina progoni?

– Ljudi koji žive u svojoj kući ne oponiraju nikome, ne izlaze preko ograde svog vrtića. Njihov je život miran! Vi ste izišli preko ograde onoga časa kad ste osjetili u duši potrebu da protestirate protiv progonstva vještica. Da niste sakrili svoju služavku sucu Krajačiću, da niste dobacili sucima svoj prezir nad sramotnim zakonima, vaš bi život bio miran, ljudi ga ne bi opazili. Vi ste odabrali borbu u koju se ne bi usudio zaci ni muškarac. Vi ste pošli u lov na vukove, a vuci ne popuštaju nikome tko zapadne medu njih, progone ga gladno, žedno, krvoločno, bez daha. Tko istupi protiv divljaštva i gluposti, tog divljaci i glupani progone! Vaš je roman prirodna sudbina svih koji to čine. Goni vas, eto, najkrvoločnija zvijer, crno zlo, jer ste ustali protiv njega! Eto, to je vaš život ispisalo strašnim slovima i teškim opasnostima.

– Zašto zlo uvijek progoni a nikad nije progonjeno? – Dobrota mu nije dorasla u naravi. Zlo ipak ima jednu ve liku

opasnost: samog sebe! Zlo se proždire samo! To sam već jednom rekao, a vaši posljednji doživljaji dvostruko su me u to uvjerili. Vuci su vam već razderali haljine, uvukli vas u rub vučje jame, ali vas nisu mogli uvući u nju. Navaljuju, a time iscrpljuju sami sebe, svoju snagu; goneći vas, oni su dojurili do sela i ostavili svoj trag...

Njene se oči osvijetle nadom: – Razumijem vas. Grande i Pelegrini otkrili su svoje zločine. Sada mogu stupiti pred veličanstvo i otkriti joj tko je Grande, tko je

"Svetica od Waldburga". – Ne. Tragom što su ih ostavili iza sebe poslat ćemo druge.

W

Vi ne smijete nastaviti. Poći carici značilo bi baciti se u nove opasnosti. Grofice, vi ste svojim očima vidjeli spis kojim carica opoziva obustavu vašeg procesa i daje punomoć ocu Grandeu i jezuitima da vas uhvate i stave pred sud?

– Da, Grande mije dao da ga pročitam. – I potpis njezina veličanstva ste vidjeli? – Vlastoručni. Poznajem ga dobro. – Ova je punomoć izdana pošto sam ja s njezinim veličanstvom

sklopio nagodbu da će odustati od svakog progona protiv vas. Dao sam joj za uzvrat neka vrlo važna obećanja.

Prešutio je da je carici obećao kako će odustati od namjere da se vjenča s Nerom, pa nastavi hitro, da ga ne upita za uvjet.

– Dakle, ne smijete poći k carici. Njezin je gnjev jako raspiren. Nikad vam ne bi povjerovala da su me pokušali maknuti sa svijeta. Ja sam joj to rekao hoteći prodrijeti do njezina srca, ali put je do njega utvrđen nerazrušivom utvrdom vjere u jezuite.

– Trag što su ga vuci ostavili iza sebe progoneći mene, mogao bi nas dovesti ispod utvrda i porušiti ih.

– Tim ću tragom poći ja, udružen sa španjolskim poslani kom, s kojim sam se povezao prošle srijede. Kad vas uputim bi u naše planove, vi ćete shvatiti kako je važno i za našu borbu da se sklonite na sigurno mjesto. I... ako ono što ste mi pisali nije samo odraz trenutnog raspoloženja... Ona ga prekine čvrstim, odlučnim tonom:

– Od onog trenutka kad sam saznala da sam bila u zabludi, vodila me samo jedna misao: da vas molim za oproštenje i vratim se vašoj zaštiti.

– Onda, ja sam sretan – odgovori sustežući uzbuđenje što mu je htjelo narinuti na usne druge riječi i nastavi mirnije: Sretan sam što se smijem brinuti za vas.

– Trebalo je i prije da putove upravim vama. Sada se osjećam sigurnom pa ću...

Iz hodnika dopre do njih dječji vrisak, onda gruba ženska psovka. Nera hitro ustane i skrene k vratima.

– Ne izlazite – spriječi je Josip, ja ću pogledati. On otvori vrata, a dijete uleti u sobu; vrišteći i plačući baci se k Neri

hvatajući je za suknje. Prestravljenim glasom stane vikati: – Ne dajte me, princezo, tuče me, tući će me doma...

W

Privinuvši je k sebi Nera reče: – To je moja mala spasiteljica. Župnik je na vratima pokušavao smiriti bijesnu krčmaricu, ali ona je

vikala: – Lako je vama! Ovo me dijete lišilo mojih novaca. Da nije odvela tu

žensku, oni bi mi platili njen trošak. Ovako su mi uzeli i njene konje, kažu da su njihovi. Dajte mi toga gada da joj razbijem gubicu!

– Gospodo, vaše su riječi poganije od vašeg srca. Vi ste siroticu othranili, nemate djece, nije moguće da biste je zbog toga tukli.

– A tko će mi vratiti izgubljeni novac? – Platit ću vam. Pričekajte. Josip se približio i pozvao župnika u sobu: – Djevojčica ne pripada ovoj ženi? – upita. – Ne, već njenoj konobarici. Kad sam djevojčicu krstio, upi sala ju je

mati kao nezakonito dijete. Zbog toga to dijete svi progone. – Ja ću se brinuti za malu. To sam joj dužna – reče Nera. – Dođite sa mnom, gospodine župniče. Josip s njim iziđe iz sobe u hodnik kojim je šetala krčmarica

ispunjajući ljutinom čitav prostor. Njen je muž stajao u kutu i s poštovanjem gledao župnika.

Opazivši župnikova gosta, on se pokloni, a ona se zaustavi. Josip je oslovi:

– Biste li htjeli djevojčicu predati nekoj dami zauvijek? – Sad kad sam je hranila i čistila o svom novcu i kad mi fačuk čuva

svinje i krave? Moj kruh je jela, meni će i služiti. – Koliko tražite otkupnine? Odgovor je zapeo na krčmaričinim otvorenim ustima. Energična se

žena vidno ublažila i pogledala svoga muža, tražeći od njega pomoć. Pred očima su joj skakale brojke, ali se nije mogla odlučiti. Nije ni slutila da bi dijete mogla unovčiti, i to nenadano otkriće probudi njenu pohlepu.

"Riješiti se tog stvorenja što joj je ostalo na teret i još dobiti novaca?" Oštro pogleda muža.

– No, govori, ti znaš koliko... – Sto forinti – reče on. – Dobit ćete dvjesta, ali se djeteta potpuno odrecite. – Krč marici

zatrepte oči, a usta se ponovno razvale.

W

– Dobro – odgovori muž. – Neka vam bude i pismeno ako hoćete. – Gospodin župnik će to provesti. – Da, da, ali – upadne krčmarica – tko će platiti hranu i stan za onu

žensku koju je odvela; kažu da je princeza, ali to nije istina. Ona bi inače platila.

– Sve ćete dobiti – umiri je Josip. Debeli joj se obrazi zarumene, kao dva rascvjetana makova cvijeta.

Međutim, Josip je nešto smišljao pa upita: – Vi sigurno znate tko je otac djeteta? – To valjda nije znala ni njena mati. – Možda o njoj krivo sudite. Nije vam nikad govorila o djetetovu

ocu. – Govorila je Elizabeta koješta. Vrag bi joj vjerovao. Najprije je došla

s jednim u šumarskom odijelu. Taj joj je ostavio novaca, a kad je potrošila, počela je prati sude tako spretno kao da je već u majčinoj utrobi uvježbavala taj zanat. Onda su došla neka visoka gospoda na proštenje u samostan; kad su stali na našoj postaji, pala je Elizabeta kao izbezumljena, jer je medu tom gospodom navodno bio otac djeteta!

– Kakva su to bila gospoda i odakle su došli? – Nisu nam rekli, ali vozili su se u finim kočijama. – Četveroprežnim? – I šesteroprežnim, a mnogi su mladi jahali i rekli su da su nekakvi

knezovi, što ja znam! – Je li vam pokazala oca djevojčice? – Nije. Kad se obezumila i pala, oni su podbrusili pete. Tako mije

Elizabeta pokvarila posao, oprosti joj Bože! – Dobro. Gospodin župnik će s vama sve urediti. Kad se vraćala s mužem od župnika s punom kesom, ona je mrmljala: – Toliko novaca za ono ušljivo prasence. Ona strana ženska koju su

tražili ipak je princeza. – Znao sam daje tako nešto. – Zašto nisi rekao tri stotine forinti? Vrag ti odnio bedastu tikvu: nisi

mogao reći tristo... – I to je mnogo... – Ali da si rekao tristo, on bi udvostručio, i eto ti šesto.

W

O, zašto si takva bena – razdraživala se ona i čitavim putem peckala njegovu pamet.

Kad se Josip vratio u sobu, vidio je kako se mala Marica uz Neru privija još uvijek plačući.

– Ostat ćeš kod ove gospode, ne plači! Djevojčica podigne suzne tamnoplave oči, obrubljene dugim crnim

trepavicama, i upita: – Kod princeze? – Da – reče Josip – ona želi da ostaneš! – Znala sam da ste dobri. Ja sam znala... – Siroče malo i ne sluti kakvo je veliko djelo učinila – reče Josip i

pogladi malu po kosi. – Molim vas, grofice, skinite ovu haljinu "bavarske svetice", gospoda Rosenberg poslala je nešto od svoje garderobe. U toj haljini uvijek vidim nju.

– Mnogo vam hvala. I ja se osjećam u toj haljini kao da je oko mene omotana crna zmija.

Uto se pojavi župnik i zamoli svoje goste da dođu na skromni ručak. – Jedno nismo riješili – upozori Nera. – Bavarcima valja reći da nisam

ona koju su oni tražili. – Prepustite to meni i župniku – umiri je Josip. Iziđu u blagovaonicu. Djevojčicu je predala župnikovoj sestri i otišla u spavaću sobu, gdje je

našla kovčeg barunice Rosenberg pun fine rubenine i haljina, bijelih vlasulja i druge potrepštine.

U blagovaonici je bio prostrt stol za malo društvo. Doskora je ušla u jednostavnoj haljini od modrog kašmira, urešenoj bijelim čipkama. Modrina je još jače isticala njeno blijedo lice i umorne oči. Rosenberg se gotovo uplašio te promjene, iako je priznao da joj ova bljedoća i sumornost daju zanimljiv mučenički izraz.

Pristupila je k njemu i srdačno mu pružila ruku. – Kovčeg mi je pokazao nježnu pažnju gospode barunice. Ne znam kako ću joj se odužiti. "Tko bi vjerovao da je ovu nježnost pobudila njegova odredba",

pomisli Rosenberg, izustivši nekoliko udvornih riječi da otkloni hvalu. Oba su Bavarca, Inocent i Melkior, stala postrance, ukočeno kao

vojnici pred generalom i čekala. Josip povede Neru na pročelje stola.

W

Melkior ga poprati srditim pogledom. "Mi smo je spasili, a on je vodi", prigovarao je u sebi.

S desne strane posjedne župnik Josipa, s lijeve Melkiora. To ga nije zadovoljilo, jer je bio uvjeren da bi Inocent i on morali sjediti do princeze, svak sjedne strane.

Bili su ukočeni i dostojanstveni. Pazili su na Josipa, Rosenberga i Lasija, slijedili njihove kretnje, bojeći se da to nije "dvorski", a oni su kraj princeze na čelu stola, osjećali da su na dvoru okruženi dvorjanicima, paževima i svečanim gostima. Kad bi ih Nera oslovila, progutali bi čitav neizgriženi komad mesa i stiskali usta. Isprsili bi se i odgovarali na pitanja zapinjući jezikom. Obojica su Josipa zabavljali, tako da nije mogao prikriti smiješak. Primijeti francuski Rosenbergu:

– Nikad neće preboljeti sreću koju im moram oduzeti. Nakon objeda, Nera je ustala a za njom čitavo društvo. Melkior se

isprsi i pokloni: – Vaše visočanstvo, dopustite – molim dopustite mi neko liko važnih

riječi nasamu. – Dragi prijatelju – odvrati ona – ono što mi imate reći, smiju čuti i

moji prijatelji koji su mi učinili tolike usluge. – Vaše visočanstvo, ako želi vaše visočanstvo, ja sam od lučio, ja ću

govoriti... Kad sam, kad smo prije podne stigli s grofom Falkensteinom, ja sam dolje na dvorištu određivao za naš – za vaš put, u Bavarsku, i tada je – tada je došao je dan čovjek, s povezanom rukom, čudan čovjek i rekao mi:

"Vi niste našli pravu – oprostite visočanstvo – on se drznuo reći: niste našli pravu princezu, nego samo jednu, oprostite visočanstvo, samo "groficu". Ja sam ga htio odrapiti po gubici, po licu, on mije uzmakao i opet nastavio prostački, neuglađeno. Oprostite, rekao je: "Prava princeza je sakrivena u drugom samostanu, ja ću vas odvesti." Ja sam se odmah dosjetio: samo uhoda može tako što podmetnuti vitezu, ne bi li seja dao zavarati. Ja sam trgnuo mač i rekao: "Lopovi. Sve ću vas sasjeći svakoga tko mi veli da to nije princeza." On se strahovito prestrašio...

– Taj dolazi od Balzana – upadne župnik i pogleda Josipa. – To je njihova stupica.

W

– Čim je rekao da je njeno visočanstvo samo nekakva "grofica", znao sam da me hoće prevariti i vas ponovno odvesti carici i njezinu sinu, vašem nevjernom mužu! Znao sam ja odmah – ponosno će Melkior.

Župnik, Rosenberg, Lasi i kapelan izmijeniše s Nerom i Josipom značajne poglede.

– Kako je izgledao taj čovjek? – upita Nera. – Imao je zeleno odijelo sa srebrnim našivcima i siv klobuk. Ruka mu je bila povezana. – To je moj pratilac koga sam ubola – francuski reče Nera Josipu.

Melkior namršti čelo i pokloni se: – Vaše visočanstvo neka mi oprosti; ja ne znam toga jezika, ja nisam

razumio... – Velim daje to sigurno jedan od mojih progonitelja. – Vaše visočanstvo, to je uzrok, to je ono zbog čega molim;

zapovijedajte da odmah putujemo u Bavarsku! Visočanstvo, molim da krenemo odmah, jer će oni sakupiti ljude, carske čete i... – zapeo je pa nervozno pogleda malog Inocenta.

– Reci sve – ponuka ga ovaj. – Ima li još što? – upita ga Josip. – Govorite, njeno visočanstvo želi

sve čuti – mirno će Josip oslovivši Neru tim na slovom. – Ne mogu to da izrečem pred vašim svijetlim licem. To je odviše

sramotno – branio se Melkior. – Onda recite mom prijatelju, grofu Falkensteinu. Melkior nije bio obradovan tom protekcijom. Mladi mu je grof bio

mrzak od onog časa kad je po njega išao u Beč, jer se time osjećao prikraćenim u svojoj prednosti i smeten u naslovu neograničenog jedinog spasitelja zatočene princeze. Ipak se povukao s njime k prozoru i tiho rekao:

– Taj mije čovjek rekao da... da princeza... nije princeza... nego samo grofica i to... bože mi oprosti... optužena vještica! Gotovo sam ga zadavio. Takvom groznom klevetom blati on

princezu samo da mene zavara i – da je se dočepa. Onda mi reče: "Ona vas je obmanula da je princeza, vi branite vješticu!" Gospodine, kažem ja, ne bih branio vješticu ni da je okrunjena carica! Jučer su već narod pobunili protiv princeze, to mi je rekao Inocent, zato treba odmah putovati u Bavarsku!

W

– Dobro, nagovorit ću princezu da pristane na put, ali ne zamjerite ako joj govorim francuski. To je naš običaj.

Josip se vrati k stolu, kratko priopći Neri i prijateljima što je Melkior saznao i njegovo mišljenje o tom.

– Situacija je nezgodna; moramo ih pustiti u uvjerenju da je grofica princeza. Izvolite sjesti da s njima vijećamo.

Zatim oba Bavarca pozove bliže: – Njeno visočanstvo želi da joj razložite vaš plan. – Mi... Mi ćemo krenuti – počne Melkior kojemu se jezik uvijek pleo

kad je govorio s princezom, jer je želio da se što ljepše izražava. – Gospodin grof Falkenstein s prijateljima pratit će nas i štititi; kako je to željelo njeno visočanstvo.

– Prekrasna osnova – primijeti Josip vrlo ozbiljnim glasom – samo se bojim da njeno visočanstvo neće podnijeti naporni put. Pogledajte koliko je njeno visočanstvo izmučeno. Nego čujte: Kad bismo njeno visočanstvo odveli u dvor jednog mog prijatelja, da se tamo oporavi.

– Pa da njeno visočanstvo nade caričina potjera? Pošto smo se toliko mučili i toliko žrtvovali? Ne, ne!

– Ali, jamčim vam za nju! – Vjerujte, u grofa se potpuno pouzdajem – stane pomagati Nera, ali

se Melkior usplahiri, a Inocent se povuče iza njega i stane ga nukati da govori:

– Visočanstvo, ne, molim... ne dopustite to! Koliko smo se namučili i žrtvovali da vas nađemo, pa sad da padnete u ruke mladog prestolonasljednika i carice...

– Vi mislite daje prestolonasljednik – upadne Josip – zatvorio princezu u samostan?

– Da. A tko drugi nego on i carica. – Ne, dragi ljudi. On sam princezu traži, dršćućim srcem želi daje

oslobodi – reče Josip. Melkior porumeni i sumnjivo ga pogleda: – Cijeli svijet zna da se naše princeze htio riješiti, kako ona ne bi bila

caricom. Visočanstvo, je li daje tako? – obrati se on Neri, ali Josip predusretne odgovor.

– Ja vam se kunem da je on – ljubi. I dao bi svoj život da je uzmogne posjesti uza se do smrti.

W

Svi su šutjeli. Rosenberg i Lasi jedini su znali što znače ove riječi. Iako se činilo da to govori samo kako bi Bavarce nagovorio da odustanu od puta u Bavarsku, njegove su riječi imale prizvuk istinskog očitovanja... Josip je mirno gledao u Bavarce i Nera se nije ni pomakla.

– Da – nastavi on. – Vi niste dobro obaviješteni. On je ljubi i dao bi vam sve blago kad biste mu je doveli. Pitajte njeno visočanstvo, nije li tako.

– Da, istina je – govori ona – a zbunjenost joj obavije glas nekom maglom. – Samo me carica progoni.

– Visočanstvo – usklikne Melkior – to su vas zavarali. On ima neku drugu, neku groficu, dvorsku gospodu, koju su istjerali s dvora jer je vještica. Njome hoće da se oženi!

Činilo se da su svi sustegli dah očekujući nešto teško, nešto što je imalo udariti medu njih i razrušiti obrambenu ogradu koja je još pola sata prije toga tako spretno namještena oko Nere.

Josipov zabrinuti pogled uhvatio je lake trzaje njenih obrva i blijedih usana. To ga prisili da zadrži svoj mir pa upita:

– Tko vam je to rekao? – Onaj isti koji mije kazao ono što sam gospodinu grofu re kao tamo

kraj prozora. – Dakle, vidite, dragi prijatelju, da je i to laž kojom su vas htjeli

zavesti, ne bi li vas zbunili da ostavite njeno visočanstvo i da joj se iznevjerite. Ali vas resi svijetao um, čvrsto poštenje i nepokolebljiva vjera u ono što veli njeno visočanstvo, koje mije danas izjavilo da će vas, kad jednom stigne na bavarski dvor, bogato nagraditi.

– Ne, mi nismo željni bogatstva, mi ne... mi imamo svega, mi samo želimo da smijemo biti dvorski ljudi, koji su presretni jer smiju gledati lice presjajnih članova dvora, a to nama do sada nisu dopuštali. Ja nisam imao prava na dvor, ja? Zar valjda nisam dosta plemenitog roda? Ili možda nisam dosta hrabar? Alija ću – mi ćemo im pokazati svima kad njeno visočanstvo dovedemo slavno na bavarski dvor.

Nenadano je Melkior zabrazdio u stupicu svoje taštine što nije dvorski čovjek. Zaboravio je na sve i raspalio svoju dušu, a to je očito Josipa obradovalo, jer mu je odmah odgovorio:

W

– Vi ste po svom rodu, a osobito po svojoj odličnoj umnoj genijalnosti, odabrani da budete prvi dvorjanin, da budete dvorski meštar, da ravnate dvorom i da budete uresom dvorjanstva.

"Taj se i ovdje ruga", pomisli Rosenberg gledajući Josipovo ozbiljno lice i slušajući uvjerljiv ton kojim je to govorio. Melkior je bio izvan sebe. Začas se ublažila njegova antipatija prema mladom takmacu.

– Oprostite, visočanstvo – obrati se Josip Neri – odao sam vašu tajnu kojom ste na bavarskom dvoru htjeli iznenaditi svog spasioca.

– Nije lijepo što ste mi oduzeli veselje iznenađenja – reče ona prinuđena da potvrdi.

Melkior je posrnuo ustavši sa stolice i gotovo je prevalio čitav stol poklonivši se do ruba stolnjaka.

– Savjetujem vas da još ove noći krenete na put u Bavarsku – odlučno će Josip.

Nera ga je pogledala začuđeno, ali prihvati njegov prijedlog. Bavarci su bili presretni.

– Mi ćemo, dakle, sve pripremiti za put – nastavi Josip. – Vi ćete, preuzvišeni gospodine, dvorski meštre – oslovi Melkiora – dopustiti da do granice pratimo princezu?

– Da, da, kako da ne – dobrohotno će Melkior – mogli bi nas lupeži napasti pa biste nam bili potrebni.

Nera je pošla u svoju sobu ne znajući što Josip namjerava svojom nenadanom odlukom. Nije ni očekivala razjašnjenja. Umorna od stradavanja i progona, željela je što prije mirno zaklonište.

Odmah je stala odijevati djevojčicu. Župnikova sestra donijela je neku staru haljinicu svoje djevojčice. Bilo je mnogo brige dok nisu našli obuću i prikladni ogrtač. Djevojčica je s velikim interesom, vrlo zadovoljna, promatrala kako se brinu oko nje. Njene velike tamnoplave oči znatiželjno su gledale ispod crnih trepavica. Tanke i vrlo male usne bile su otvorene od čuda i ushićenja.

U župnikovoj sobi vijećao je Josip s Rosenbergom, Lasijem i župnikom. Melkior je svojim slugama davao upute za putovanje. Inocent je žalosno stajao kraj njega. Načas ga oslovi:

– Ti si sada dvorski meštar njezina veličanstva?! A što sam ja? – Moj brat i pomoćnik. – Na dvoru?

W

– To ćemo vidjeti. Samo se dobro vladaj; naći ću i za tebe dobru službu. Jedva čekam kad ću princezu uvesti u bavarski dvor. Zavidjet će mi izborni knezovi.

– A meni? – Valjda i tebi ako budeš uz mene. Hajde, spremaj se. Čujete li, volovi – okrene se slugama – što to radite? Gunjeve u

kočiju. Pazite se, ja sam dvorski meštar njezina visočanstva. Sad čete svi znati kako se sluša visoku gospodu! Josip i Lasi oproste se sa župnikom. Rosenberg izmijeni s Josipom

nekoliko francuskih riječi pa, kad su Josip i Lasi otišli, pristupi kućedomaćinu.

– Gospodine župniče, imam jednu molbu. Odgovorite mi na pitanje: biste li vi mogli nekoga vjenčati s udovicom koja nema pismeni dokaz o smrti svoga muža?

– To nije moguće. – Ako bi vam ličnost koju biste imali vjenčati zajamčila istinitost te

smrti? Gledao je Rosenberga začuđeno. On nastavi: – Vi biste u tom slučaju saznali da je riječ ove ličnosti apsolutno

vjerodostojna, jer ova ličnost stoji iznad svake sumnje da bi govorila neistinu.

– Kad bih stekao uvjerenje o istinitosti muževljeve smrti, onda je to stvar moje savjesti. Ali steći uvjerenje...

– Da vam zada časnu riječ o smrti muža sam – mladi car, biste li vjenčali udovicu?

– Onda bih to učinio. Barun pogleda župnika pogledom koji mu probudi osjećaj da se u

njegovoj kući ne nalaze obični plemići. – Gospodine župniče mi ćemo se brzo sastati. Uskoro ću doći po vas.

– Bit ću spreman, gospodine barune. Odmah nakon toga podu u blagovaonicu. Župnikov se pogled neobično čvrsto upiljio u Josipovo lice, čije čelo i

usne oživješe u njegovim mislima caričin lik što ga je vidio u Beču. Zbunio se i nehotice duboko poklonio.

W

– Gospodine župniče, za sada primite moje duboke izraze zahvalnosti – reče Josip primijetivši promjenu u župnikovu ponašanju. – Vaše prijateljstvo neću zaboraviti. Mi ćemo se u životu još mnogo puta sresti!

– Dao Bog – odgovori suhonjavo prijatno lice, koje je odražavalo da osjeća s kime govori.

– Dakle, do viđenja? – upita Rosenberg naglašavajući pitanje. – Kad god želite! – Do viđenja – doda Josip i srdačno mu stisne desnicu. U širokoj Rosenbergovoj kočiji smjestila se Nera s djevojčicom. Njima nasuprot Josip i Rosenberg. Lasi i Bavarci su uzjahali, isto tako

Josipov lakaj Oskar i barunovi povjerljivi sluge koji su ih dopratili iz Beča.

Krenuli su u tiho zimsko veče. U kočiji je čavrljala samo mala djevojčica, radujući se vožnji:

– Kamo se vozimo? Nera joj odgovori: – Sada ideš u drugi, novi život! – Ivi? – To zna samo Bog. Nakon toga djevojčica zašuti i polako usne. Nera se stisla u kut

kočije. Rosenberg i Josip su šutjeli zabavljeni svojim mislima. Pored kočije jahali su Bavarci, pred njima osam njihovih slugu; Lasi je

bio naprijed s Oskarom i Rosenbergovim slugama vodeći povorku Bavarcima nepoznatom cestom.

Nakon dvosatne vožnje ulazili su medu brdine obrasle gustom šumom. Mrak je ovdje bio gušći i neprozirniji, kraj pust, prava divlja zimska pustoš. Lasi je potjerao konja daleko naprijed, zatim se vratio, dojahao do kočije i rekao Melkioru vrlo glasno:

– Vaša preuzvišenosti, dvorski meštre, put do granice bit će vrlo povoljan. Cesta je dobra.

Počasni raport silno se svidio Melkioru. – Dobro – reče. – Samo marljivo dalje! U kočiji se Rosenberg sagne Neri: – Grofice, ovo je Lasijev ugovoreni signal. Mi se približavamo mjestu

gdje se križaju ceste. Sad valja da se onesvijestite. – Toliko sam slomljena da to nije teško, ali se bojim.

W

– To je Rosenbergova teatarska režija i on će je provesti do kraja. Nemojte njegovu dobru režiju kvariti lošom glumom pridometne Josip.

– Željno čekam siguran krov nad glavom! – Onda vas molim, učinite sve što Rosenberg želi. – Evo, već sam onesviještena... – i ona se nasloni na drugi kraj

sjedala. Malu djevojčicu uzeo je Josip na ruke. Barun udari po prozoru kočije i naredi kočijašu da stane. Onda iziđe.

Melkior se na konju približi: – Stoje? – Princeza se onesvijestila... – Za ime Božje! Sklopio je ruke, skočio s konja i dignuo svoju čuturu s vinom da

priteče u pomoć. – Uzalud je sve – govorio je Rosenberg. – Njezino visočanstvo je

zapalo u duboku nesvijest. – Sto da radimo, preuzvišeni dvorski meštre? – pitao je Josip. – Ja sam očajan. – Rekao sam da princeza neće izdržati put. Ona je već u župnom

dvoru bila silno blijeda. – Gospodine grofe – dosjeti se Melkior – povedite nas u dvor vašeg

prijatelja, o kojem ste govorili kod župnika. – Nemoguće! To je vrlo daleko, s druge strane prema jugu! – Izgubljen sam! Bože, smiluj se! Dovest ću je mrtvu, a onda je

propala sva moja muka! Što da radimo? Približio im se Lasi. Melkior ga obaspe tužaljkama. – Gospodine, što da činimo? Ja sam vrlo nesretan! – To je lako. – Zaboga recite, govorite... kako? – Valja dovesti liječnika, koji će joj pomoći i s nama puto vati dalje. – Gdje da uzmem liječnika u toj pustoši? Valjda neće pasti s neba. – S neba ne, ali u ovom kraju leži mali gradić. Ako netko podbode

konja, dovest će liječnika i ljekarije. Neka ide energičan čovjek koji će liječnika izvući iz postelje.

– O, Bože, pa zašto sam ja ovdje princezin dvorski meštarusklikne Melkior. – To je moja služba!

– Dat ću vam slugu koji pozna put. Da vas vodi. Mi ćemo s princezom vrlo polagano za vama.

W

– Prevalit ću put za četvrt sata. Tako mi bavarskog poštenja. Začas je bio na konju. Lasi da znak barunovu pouzdaniku. Ovaj

kimne i oni krenu zapadnom cestom jureći kao pomamni. Inocent je sa svojim slugama ostao da prati kočiju. Nakon četvrt sata

upozori Lasi: – Potjera! Za nama dolazi potjera! Gledajte ona dva svjetla što jure

upravo prema nama. To može biti samo potjera princezinih progonitelja. Inocent gotovo klone: – Potjera? – Samo mir! Ako nas sada ostavi pamet, propali smo! – Daje tu Melkior! – Vi ste isto tako hrabar junak kao i on, možda i hrabriji. Spasite princezu! – Kako? Kako? – Brzo odjurite u susret potjeri. Oni i ne slute da bismo se mi mogli

vraćati pa ćete ih najuriti i potjerati. Dotle ćemo mi skrenuti s princezom za dvorskim meštrom. Ako ih potjerate, princeza će vam biti dužna vječnu zahvalnost. I vas će čekati lijepa služba na dvoru!

– Natrag, moji momci! Oružje u desnicu! Potjera nas goni! – Kad ih potjerate, vratite se za nama. Pazite, onom cestom koja vodi

desno. Stići ćete nas i Melkiora. Pazite, nadesno... – Doći ću živ ili mrtav – reče on vrlo uzrujano, a Lasi do baci: – Bolje da se vratite živ. – Sam Bog mi je poslao ovaj čas – reče sam sebi i pojuri za svojim

Bavarcima divljim trkom. Svjetla što su se vidjela u daljini pretvorila su se u njegovoj razbuđenoj mašti u lustere svečane dvorane u koje on ulazi slavodobitno kao spasilac princeze, a ona mu kiti grudi barunskim, grofovskim, a možda čak i kneževskim naslovom.

– Vaša milosti, izvolite se osvijestiti – prišapne Rosenberg Neri. – Momci, sad cestom lijevo – odredi on slugama, a kočijašu dovikne: Tjeraj lijevo što god možeš!

– A tko su oni što dolaze sa svjetlima? – upita Nera. – Statisti, koji glume potjeru. Čim opaze da im se Bavarci

približavaju, dat će se u bijeg. – Takvu režiju nisam vidio ni u kazalištu! – pohvali Josip.

W

– Siromašni Bavarci – primijeti Nera. – Ipak su me oni oslobodili, a ja bježim i spremam im tešku bol.

– Ne zaboravite, ta bol neće proizaći iz njihova dobrog srca nego iz taštine, a taština uvijek zaslužuje bezobzirnost – reče Rosenberg. – Da ste im rekli istinu, budite uvjereni, oni bi se s njima združili protiv vas.

– Melkior je bio kratko vrijeme u časti dvorskog meštra. To će biti jedino zbog čega će se on tužiti – reče Josip.

– Možda imate pravo. Nisam u stanju razborito misliti; svi moji živci titraju. Očito vam je kraj poznat, gospodine barune? – Meni ne, ali Lasiju da, prema tome udesili smo otmicu. – Samo da nam ne podu za tragom? – Melkior će, voden mojim čovjekom, tražiti mjesto koje ne postoji, a

Inocent će tjerati tobožnju potjeru Bog zna kako daleko i opet krenuti u susret Melkioru. Tako će se oni sastati.

Htio bih da prisustvujete njihovu susretu. Bit će klasičan. – Zlobni ste, barune! – Čemu trošiti dobrotu za taštinu. – Kamo sad idemo? – zapita Nera. – U dvor gospodina baruna, o kojem sam vam govorio prije one

srijede – odgovori Josip. – Tako ćete konačno biti na sigurnom mjestu. – Samo da stignemo što prije! Gusti snježni oblaci vise nad pustim krajem. Uz potok na granici s

Prusijom svijetli malo svjetlo. U daščari na slami sjede vojnici i kockaju se. Komandant straže prati njihovu zabavu držeći ruke u džepu. Onda ih izvuče, protare i pogleda k vatri, gdje sjedi zamišljeni mlad vojnik.

– Što blejiš? Zašto ne ložiš? Mladić posegne za kladom i baci je na vatru. I kockari načas sustanu i

taru ruke. – Prusi se neprestano gomilaju na našoj granici. Čuo sam što govore

oni iz visoke komande. Prus bi se rado ogrijao na našoj vatri. Izvana se začuje glas vojnika. Nekoga je zaustavio. Strani glasovi

dopiru kroz prozor. Vojnici skoče na noge. Netko rine vrata, hladni mlaz jurne u sobu, a s njim i dvojica ljudi u

teškim ogrtačima. Jedan je bio u odori kapetana, a drugi u odori pukovnika. Obojica bradati, visoki, pokriveni šubarama do očiju.

W

Komandant i vojnici stadoše pred njima na pozdrav. Pukovnik odredi da vojnici pričekaju u hodniku, a onda reče komandantu:

– Budite spremni. Povjerljiv glas javio je u Beč da se pruske straže spremaju ove ili buduće noći prošuljati preko granice, baš ovdje, i napasti vas, pa izazvati bitku. Ako ste vjerni njezinu veličanstvu, to ćete spriječiti svojom hrabrošću. Sada vam se pruža prilika da se uzdignete do časnika.

Pukovnikova povjerljivost i obećanje sasvim su ga zbunili pa je gotovo tronuto odgovorio:

– Glavu svoju dajem! Zapovijedajte! – Treba da neprijatelju spriječimo prijelaz preko granice. Sva momčad neka je spremna. Pukovnik iz vaše komande dolazi još

ove noći u pomoć. Čekajte dok vas ne zovnem. Pukovnik i kapetan zaogrnu se i iziđu. Vani je čekao njihov momak s

konjima. Pukovnik odredi da konje spreme u stražarsku staju, ali ih ostavi osedlane, pa se onda uputi s kapetanom prema šumi. Zapovjednik straže ude s vojnicima u sobu.

– Da ste spremni. Važna nas čeka zadaća, možda još ove noći. Vijest ih je nemilo iznenadila. – Odmah sam znao daje zlo čim sam ugledao pukovnika primijeti

jedan od vojnika. – Ravno je došao iz Beča? – A naš kapetan nije bio s njima? – Dolazi nam u pomoć – odvrati komandant straže. Čekali su spremni s puškama. Vatra se razgorjela, ali njima je bilo

studeno od pomisli da će opet biti rata. Šuteći slušali su zavijanje vjetra. Nakon jednog sata pojavi se pukovnik u sobi:

– Prusi se šuljaju prema našoj granici. Svi za mnom. Vi uza me – obrati se zapovjedniku straže.

Vani su čekali kapetan i momak, koji se nekako odviše intimno približio visokom pretpostavljenom i rekao mu tiho francuskim jezikom:

– Čuvajte glavu, grofe! On mu isto tako povjerljivo odvrati: – Ne želim lišiti caricu sreće da mije skine! Ali vi se povucite s

Filipom natrag. Tako ja zapovjedam! Onda izusti tihu zapovijed:

W

– Za mnom oprezno i nečujno. Krenuli su u šumu. Pukovnik prvi, iza njega zapovjednik. Gusta tama, zrak je leden. Ništa ne vide. Stisnu oči. Zapuhuje ih

snijeg. Povorku guta šuma i tama. Osjećaju se kao da su obloženi ledom. Oko njih lomi se suho granje, pod nogama škripi snijeg, ali svaki se šum gubi u vjetru snježne mećave.

Komandantu se čini kao da su prešli granicu i hoće da upozori pukovnika, ali on mu mahne rukom da šuti.

Polaze dalje šuljajući se. – Stani! Tko je? Svi se vojnici zaustave. – Prijatelj! – odgovori pukovnik. – Lozinku? – čuje se pitanje onoga što ih je zaustavio. Pruski vojnik digne ruku osjetivši da je opkoljen. Predao se. Pukovnik

srlja dalje u stražarnicu. Pruski vojnici zatečeni na spavanju, iznenađeni su. Neki su pobjegli, a neki se late pušaka.

Pukovnik sa svojim kapetanom i momkom sveže pruskog komandanta da ga odvede u zarobljeništvo, a onda naredi da pucaju za bjeguncima.

Sumu napuni hukanje snježne mećave i zvižduk tanadi. Pukovnik juri, drugi za njim, pa u mraku gone Pruse. Vojnicima se učini da to nisu Prusi, već noćne nemani. Gotovo su bezumni od zime. Posrću, pucaju i opet jure naprijed.

– Stoj! – vikne glas. Zaustave se. – Prisluhnite – reče pukovnik. – Čuje se tek zavijanje vjetra. – Pobjegli su pruski junaci – pridometne kapetan. – Dobro je tako – opet će pukovnik. – Pretekli smo ih. Sad natrag! Uzmite svezanog pruskog komandanta. I okrenu se mnogo brže nego što su dolazili. Vjetar nosi snježne valove, zapleće im putove, lomi granje, kao da će

smrskati šumu. A njima se kosti, ruke i noge pretvaraju u led. Iziđu iz šume. Luč u daščari tinja. Bace se pod krov stražarnice i jurnu k vatri.

Nitko ne govori. Bradati pukovnik stoji kraj prozora i zuri u mećavu. Vojnici šute. Zima im je sledila riječ u grlu. Nitko ne misli, ne zna što se zbilo, samo osjeća daje ledenim kostima blizu vatra.

W

– Daj im vino – naredi pukovnik svom momku. Unio je vreću što su je donijeli na sedlu, izvadio nekoliko boca i

stavio ih na zemlju. – Okrijepite se. Bit će vam toplije. Navalili su na boce kao čas prije na vatru. – Samo polako, da se nitko ne opije. Do jutra može još kakva bura

poremetiti naš mir – upozorava snažni pukovnikov glas. Sve gušće pada snijeg, sve jače valja ga vjetar. – Dobro ste se ponijeli – pohvali pukovnik komandanta. – Podajte i zarobljeniku vina. Sad nije neprijatelj, sad je čovjek. Zarobljeni pruski komandant nije odbio ni vino ni toplinu vatre. Pukovnik je stajao i pisao pismo. Kraj njega je momak, koji je preko

leda čitao: "Gospodine kapetane! Sretan sam što mi je uspjelo natjerati Pruse i zarobiti njihova

komandanta straže. Šaljem ga na dar njezinu veličanstvu. Vaši vojnici nisu ništa krivi, morali su me slijediti, jer sam propisano avanzirao na viši čin i prikazao se kao da me poslala vrhovna komanda. Do viđenja! Pukovnik Todtenkopf."

Izvadivši iz džepa vosak, zapečati pismo i preda ga komandantu. – Doskora će zora. Odvedite zarobljenika kapetanu grani ce. Stići će

onamo do podne. – Hoću – odgovori podoficir i odmah odredi ljude koji će na put.

Pukovnik je pričekao da krenu s pruskim zarobljenikom i pismom, a onda reče svom drugu:

– Gospodine kapetane, nas zove dužnost! Bradati čovjek u kapetanskoj odori iziđe s momkom koji zatim izvede

njihove konje. Sva se trojica izgube u mraku stoje pred zoru bivao rjeđi. U stražarnici su ostali vojnici sa svojim komandantom. On je bio vrlo zamišljen. Konačno se odluči da iskali svoje misli:

– Sve mi se čini da smo prešli prusku granicu, a ne oni našu... – To se i meni čini – odgovori njegov pouzdanik. – Prusi su pobjegli, dakle mi smo ih iznenadili, zatekli ne pripravne. – Pukovniku se moraš pokoriti. – Njegova je stvar ako se što dogodi. – Sto bi se moglo dogoditi?

W

– Što? Budalo! Mi smo prešli granicu, navalili na njih, zarobili im komandanta, može da bude rat!

– Rat? – zabezeknuo se vojnik. – Zašto ste slušali pukovnika? – Zato jer moram. Možda je imao nalog da provali! Možda naši hoće

rat, pa su nas poveli da ih napadnemo. Mećava polako jenjava. Dolina nalikuje bijelom moru snježnih valova.

Iz njih se izvlače konji noseći malog ugojenog vojnika, kapetana. Prosijedi brci vise mu ispod nosa kao šiljaste ledenice. Za njim jaše mladi oficir. Obrijano lice opalila je studen rumenilom.

– Kakva je to bila mećava? Ne vjerujem da se Prusima htjelo svoje praseće gubice zarinuti u takav snježni orkan – reče kapetan oficiru.

– Nešto je ipak bilo kad su naše straže čule noću pucnjavu s granice. Vele da se čulo kao da grme topovi.

– Grmilo je u njihovim tikvama. – Gospodine kapetane, jahači nam dolaze u susret. Pogledajte, izlaze

iz šume. Vojnici pozdrave svog kapetana koji već izdaleka vikne: – Što se dogodilo? – Zarobili smo pruskog komandanta! – Na uhodarenju? – U bici, gospodine kapetane! – Kakvoj bici? – U koju nas je ove noći poveo gospodin pukovnik. – Pukovnik? Koji pukovnik? Kad pukovnik vodi stražu? – Gospodin pukovnik javlja sve – reče momak i preda pismo. Kapetan brzo razdere pečat, preleti priopćenje pukovnika

Todtenkopfa, porumeni i prokune. – Vodite komandanta u moj stan. I da ste s njim lijepo po stupali –

zapovjedi on i udari objema čizmama konja pa krene prema granici. Stigavši u stražarnicu siđe, sav zapuhan ude u sobu i zaviče na komandanta.

– Što ste uradili? Sto ste učinili, proklete budale? – Oprostite – zapetlja se komandant – učinio sam ono što ja

zapovjedio gospodin pukovnik. – Do vraga i pukovnik! Jesam li ja bio s njim?

W

– On je rekao da vi dolazite. Kapetan baci na stol šubaru i obriše vodu s brkova, na kojima se stao

topiti led. – Govori što je bilo. Nesretni komandant počne sve ispočetka, osjetivši da do noćnog

napada nije došlo s kapetanovim znanjem. Dok je govorio, kapetan je puhao, lupao rukama po koljenima i psovao, stoje nesretnog komandanta natjeralo u očaj.

– A ti vole? Ti si slušao pukovnika kojeg nikad nisi vidio? vikne kapetan.

– Vidio sam carsku uniformu! Kapetan se zaustavi, uhvati svoj brk pa se okrene oficiru: – Pa da. On ima pravo. Vidio je carsku uniformu. Valjda ne će

pukovnika legitimirati ili tražiti pismeni nalog! O, o – pro klete hulje! Mahne rukom komandantu da iziđe, izvuče pismo i opet ga pročita. – Lopov! Potpisuje se "Todtenkopf"! Mrtvačka glava! Koga je time

mislila ta prokleta pruska svinja! – Zar Prus vodi našu stražu? – zaprepašteno će oficir. – Ako je naš, i opet je pruska svinja jer je njihov uhoda. O, razderali

ga svi đavoli. Mi se ovdje držimo kao janjad, tiho i mirno, a ona svinja tamo hoće silom rat i šalje uhode, obla či ih u naše uniforme, vodi našu stražu preko granice da na padne Pruse i uhvati njihova komandanta! Svinja! Svinja! Što će carica? Mi smo upropašteni. Pruski će nas topovi pregaziti!

I još su mi to tako namjestili? Što će sada biti? Njezino veličanstvo bit će očajno. Očajno.

– Grozna situacija! – Prokleta! Prokleta! Što ću sada? Brzo natrag, pa sve javiti Beču.

Zarobljenika moram odmah pustiti. Jao nama, njezino veličanstvo će se strahovito razgnjeviti. Ali taj nesretnik vani nije kriv. Evo, ova mrcina jasno piše da gaje zavarao. Sva sreća da se to nije meni dogodilo. Idemo! Smjesta pošaljite patrolu. Snijeg je svjež, odat će lupežu trag!

– Ako se nije sklonio preko granice? – Vidjet ćemo u snijegu. Ali, ako mu ja uđem u trag, namjestit ću mu

glavu na noge da zauvijek ostane Todtenkopf! – A izvještaj za Beč?

W

– Taj ćete odnijeti vi. Sad brzo kući. Neka vam promijene konje da što brže stignemo! O, prokleti lupež! Recite patroli:

tko mi ga dopremi, taj će avanzirati u čin komandanta, oficira. Dao bih mu biskupsku mitru da mi je papa brat.

Izašavši iz stražarnice tražili su tragove i opazili da vode na austrijsko tlo prema jugu!

– To je bio on! Nitko drugi nije odlazio odavde. Eto, nisu išli cestom, nego prečacem! Patrola neka ide! Dajte im najbolje, najjače vojnike, najbolje konje, spretnog oficira. Nataknut ću mu glavu na njegov Todtenkopf!

Kapetan i oficir uzjahali su konje i vratili se u stan zapovjedništva, odakle je odmah krenula patrola tražiti nepoznatog pukovnika.

Oblaci su se prorijedili i sunce je obasjalo cestu. Tri jahača jure prema jugu, kao pomamni. Konji su im zasopljeni, puši se s njih, ali im ne daju odmora dok im se pred očima nije zabijelio tornjić seoske crkve.

Skrenuli su u malu krčmicu i ponijeli sa sobom svežanj što su ga odvezali sa sedla. Dvojica su odjevena u odoru malih plemića, a treći, stariji, u odoru sluge. Zatražili su u krčmara njegovu privatnu sobu, pa naručili hitno jela i pića. Kad je krčmar izišao, oni su tiho šaputali:

– Jesi li prozebao, Filipe? – Ali ne od zime, nego od straha! Što će biti s tobom i tvojim

bezglavim djelima? – Ono što ja hoću. Rekao sam ti u Beču: ratovat ću s Prusom! – Siniša moj, ti si izgubio zdravu pamet! – Mrtav čovjek ne može imati pameti; pitaj gospodina Ernesta! – Ni odgovornosti, ni pameti, ni dužnosti – odvrati mladić. – Carica neće rata, a mladi hoće mir da može uživati meni ugrabljenu

sreću! I zato neće imati mira ni do sudnjeg dana! Neće! – A tvoja riječ kancelaru da ćeš ići u Parmu? – Iskupit ću je, ali najprije ću dotle opetovati jučerašnju pustolovinu

dok ne puknu topovi: mladi mora ostaviti svoje sakriveno gnijezdo i doći u Beč, a onda pripada meni!

– Šuti, zaboga. Šuti. Vrućina te spopala!

W

– Ostani ovdje. Dat ću ti novaca. Nisi ti za nas dvojicu, je li, gospodine Erneste? Vas je carica pokopala, mene smaknula, mi smo mrtvaci, živi nam ljudi smetaju. Ostani, Filipe!

– Neću! Star sam i svejedno mije: umrem li pametno na postelji ili ludujući s tobom po granici. Lupaš glavom po zidu, nemoj samo da mi kadgod predbaciš da te nisam pokušao zaustaviti. Zbog toga ti prigovaram. Za sebe ne marim. Koga ja imam?

Krčmar im donese jela i pića, a oni opet ušute. Siniša pode za njim da naruči za konje sijena i zobi.

Filip šapne Ernestu: – Bio sam mu umjesto oca i teško mije. Radi te žene upropaštava sve.

Svi su Vojkffyjevi bili takve lude glave, pa što mogu! Takva je to krv. Zna je cijelo naše Zagorje.

– Valjalo bi ga nagovoriti da ide u Parmu. – Zašto vi ne govorite? – Mislio bi da to činim samo radi svoje koristi, znate što mi je

obećao! – Stradat će i on i mi. Nikad nećemo vidjeti Parme! Sinišin dolazak prekine njihov razgovor. – Treba se požuriti – naglasi Filip kad su prionuli k jelu snijeg je

čvrst, odat će naš trag. Ako nas traže? – Neka nas traže! Za koji dan vraćamo se na sjever da po novo

provalimo na drugom kraju. Nakon treće provale carica neće moći dokazati Prusima da to nije bilo namjerno. I zagrmjet će topovi. – Ernest zaprepašteno pogleda Sinišu.

– Ne bojte se, gospodine. Izvršit ću sam što sam obećao. Otet ću princezu Amaliju grofu Riveri, pa daje on sto puta lu kavi

Španjolac. Otet ću je, ali samo pod uvjetom da pođete s njom u Prusiju. I to je moja osveta!

– Caričina kći pod zaštitom Prusa. Oh, to godi! – Naše uniforme trebalo bi negdje sakriti – primijeti Filip. Nije ih

dobro nositi sobom. Trebalo je da ih zakopamo u šumi gdje smo se preodjenuli.

– Kupi od krčmara kakvu lopatu. Reci: treba putem lomiti led na potocima i napajati konje.

Ernest je međutim mislio samo na Parmu i uzdahne:

W

– Hoće li Amalija htjeti u Prusiju? – Ako ne laže da vas ljubi, mora! Valjda nisu sve žene na svijetu

jednake! Na ove riječi Ernest ne odgovori. Sinišino se lice smračilo. Izgledalo

je u tom času kao da bi nekoga htio zdrobiti. Njegovo je lice već u tamnici obraslo gustom bradom, koja se sada produljila i davala njegovim crnim očima gord, bjesomučan izražaj. U neurednom odijelu, mrk i opaljen od vjetra, izgledao je kao voda hajdučke čete. Jedini trag lijepom gardijskom kapetanu pokazivalo je ponosito tijelo, čijim je kretnjama i sada upravljala prirođena mu uglađenost.

Sa zavišću promatrao je Ernest snagu što se očitovala u svakoj kretnji, u svakom koraku pod kojim kao da je strepila zemlja. Odlučna volja i željezna uzdržljivost njegove duše bile su u potpunom skladu s njegovom tjelesnom snagom i neustrašivošću. Žaleći što on ne posjeduje tu snagu duše i tijela, Ernest se potpuno podao Sinišinu utjecaju. Nakon Parme slijedio gaje u Beč i poslije na osvetničke pustolovine. Ernest je padao u melankoliju i jedino se hranio nadom da će mu Amalija vratiti izgubljenu radost života. Zato je činio sve stoje želio Siniša i slijedio ga svuda, nazivajući se tek "gospodinom Ernestom".

Kad je Filip donio lopatu najavivši da su konji spremni, oni krenu dalje na jug, da se za koji dan opet vrate.

Nisu prekidali puta čitav dan i čitavu noć. Tek su treći dan Ernest i Filip smalaksali i Siniša predloži da se odmore na prvoj putničkoj postaji. Noć su prospavali, a ujutro se spremili za polazak.

Pred postajom se nenadano pojavi čudna povorka. – Kakvi su to vitezi? – upita Ernest. – Gle, pa to je bavarska odora! – Glupa lica njihovih voda pokazuju da ste u pravu. – Pitaju krčmara za neke putnike – objasni Ernest razgovor stranaca s

krčmarem. Siniša je bio zabavljen mislima i nije dalje gledao Bavarce. Dok je

spremao svoga konja, približi mu se Melkior: – Odakle putujete? – upita Sinišu. – Nije vas briga! – Gospodin se ljuti što pitam, ali ja bih htio znati jeste li putem vidjeli

kakvu... – Ne smetajte nam – okosi se Siniša.

W

Melkior digne glavu i vrlo ponosno odvrati: – Gospodine, nisam ja bilo tko, ja sam dvorski meštar bavarske

princeze. Odgovor Sinišu iznenadi. – Koje bavarske princeze? – Nema ih deset. One koja je udata za austrijskog prestolonasljednika. – Mislite bila je udata! Sada je mrtva! – Živi kao vi i ja! Siniša se sjeti kako je na bečkoj ulici slušao pričanje naroda o

zatočenoj princezi, pa se nasmije Melkioru u brk. – Znam tu glupu pripovijest! Melkior, silno uvrijeđen, odgovori: – To nije glupa pripovijest. Ja znam sve, carica i car zatvorili su je u

samostan da se mladi može oženiti groficom koja je vještica. Ove riječi udare ga posred duše i on ne odgovori ništa. Okrene

Bavarcu leda. Filip je međutim pristupio bliže k Bavarcu i tiho mu rekao: – Da je vaša princeza živa, ne bi se on mogao oženiti drugom. – Ja sam princezu vidio svojim očima prije dva dana. Mi smo je

spasili. Onda su nam je oteli i sada je tražimo. Ovaj odgovor pobudi Ernestovo zanimanje pa se približi: – Odakle ste je spasili? – Ispod samostana. I odveli smo je, ali su nam je opet oteli. – Tko ju je oteo? – Ne znamo. Bila je s grofom Falkensteinom, sve mi se čini da je on

bio caričin uhoda. – Kako izgleda taj grof? – zapita Ernest. Melkior ga opiše, a Ernest šapne Filipu: – To je mladi car. I privatno je ime njegovo. A kako je izgledala

princeza koju ste spasili? – Kao princeza! Znate kakva je princeza! Lijepa kao anđeo, plave su

joj kose do poda, oči tamne, lice: krv i mlijeko, a vit ka, visoka, nema joj ravne!

– To je grofica – šapne Ernest Filipu i zajedno preplašeno pogledaju prema Siniši. On je pred krčmom vezao lopatu o sedlo i nije mogao čuti njihov razgovor, pa Ernest dalje upita:

W

– A kamo je otišla? – Vozila se s tim grofom u kočiji nekom šumom, ne znam taj kraj.

Mene su poslali po liječnika u grad, kojeg nema. Njegov sluga nas je vodio a onda pobjegao. I brata su prevarili, i mene! Grof ju je opet odveo u kakav samostan! Mi smo prevareni i sad je tražimo po cijeloj okolici. Nitko ih nije vidio tužio se Melkior.

Ni Ernest ni Filip nisu razabrali vezu između princeze i Nere, samostana i spasenja, ali su osjećali da se tu nešto dogodilo, pa se povuku na stranu, kako daljnji razgovor ne bi pobudio Sinišinu pažnju.

– Da on to sazna, počinio bi još većih ludosti i nitko ga ne bi odavde maknuo.

Srećom on je već bio na konju. Melkior je htio podrobnije pričati, ali oni su morali poći što brže. Odjednom Siniša zaustavi konja. – Vratimo se. Idemo opet na granicu. Znam već na kojem ću mjestu

povući straže. Prividno su se složili, ali putem će Filip: – Čuj, Siniša. Rekao je onaj Bavarac da je vidio bavarsku princezu u

samostanu, da ju je oteo i da su je opet uhvatili. – Što to buncaš? – Nije moguće – primijeti Ernest osjećajući na što Filip cilja. – Ja znam da je carica već kod pape htjela ishoditi rastavu da bi se

prestolonasljednik oženio kojom drugom princezom, jer hoće unuka, a ona...

Siniša ga prekine: – Daje bavarska princeza uistinu zatočena, carica bi mogla spriječiti

mladoga”da se oženi drugom i ne bi mene kancelar slao u Parmu. – Možda vas kancelar upravo zato i šalje u Parmu jer ne mogu svijetu

otkriti da su princezu zatvorili u samostan. Možda samo vaš život može spriječiti carevu ženidbu.

Čas su jašili, a onda opet upadne Filip: – Otkrit ću ti istinu! – Kakvu istinu? – sa strahom upita Siniša. – Bavarac mije rekao da se mladi sprema za tri tjedna vjenčati – s

groficom. Problijedjevši napne Siniša uzde.

W

– Odakle to oni znaju? – Sve su čuli u Beču – nastavi Ernest. – O tome svi govore. Siniši usne zadršću. – Tri tjedna! Toliko je dosta da se vratimo za vremena iz Parme.

Okrenimo! U Parmu! Filipu i Ernestu odlane. Malom intrigom polučili su da Siniša

odustane od opasne pustolovine na granici i da krene u Parmu. Tjerao je konja nemilosrdno kao da na njemu iskaljuje svoju krutu bol.

DVA SVJETLA.

Čitavu noć i drugi dan putovala je Nera u pratnji svojih prijatelja, prekinuvši dva put vožnju u seoskim krčmama. Budući da se nisu smjeli vraćati, krenuli su okolo i tako se put znatno produljio.

Kad se spustio prvi mrak, Nera više nije mogla ni govoriti ni gledati. Sklopivši oči, sjedila je u kutu kočije apatična i shrvana ne misleći ni na što. Rosenberg i Josip vjerovali su da spava i Josip prišapne svom dvorskom meštru:

– Kad stignemo, vi ćete ostati na dvoru s groficom, ja moram na nekoliko dana u Beč. Imam važna posla. Sa mnom će Lasi.

– Veličanstvo će taj posao odložiti. – Nemoguće. Sutra ujutro putujem natrag! – Već sutra? – oglasi se Nera. Svi su zanijemili; ne samo zbog toga što su držali da ju je njihov

razgovor probudio, nego zbog prizvuka kojim je izrekla te riječi. Bilo je u njima poklika nekog djetinjskog razočaranja, straha, što li? Josipovo srce steglo se velikom srećom.

– Ako želite, odgodit ću do prekosutra. – Oprostite, ne smijem vas zadržavati – ispravi se ona ionako ste se

za mene odviše žrtvovali. – Vi znate da to nije žrtva! Nije odgovorila. Slomljena, počivala je na jastuku. Po sivom mraku, usred šumovitog kraja na brdu su zasvjetlucala dva

jaka svjetla; kao dva rasvijetljena prozora na tornju dvora. – Na cilju smo – odahne Rosenberg.

W

– Kako to lijepo zvuči – uzdahne Nera umornim glasom. Usred pustoši, navrh obronka stajao je Rosenbergov dvorac, sa strana

okružen gustom šumom. Kočija se uspinjala serpentinama, pa se zaustavila pred velikim vratima. U zimskoj magli caklili su se rasvijetljeni prozori.

– Čekaju nas – reče Rosenberg. – Moj je kurir prispio mnogo prije nas. Nadam se da će biti sve u redu.

Upravitelj dvora sa slugama čekao je pred vratima. Nera se ukočila od zime i umora. Josip i Rosenberg uvedu je u

zgradu; djevojčicu koja je još spavala ponio je upravitelj. Uz stepenice uvedu Neru u mali salon. Ništa nije vidjela oko sebe osim žarkog ognja u peći...

Posade je u naslonjač. Toplina Neru još više umori te sklopi oči. Muškarci se povuku. Sobarica donese na pladnju kuhano vino, mlijeko i čokoladu. Nera pogleda i popije punu čašu mlijeka. To je osvježi.

U sobu ude Rosenberg pa naredi sobarici da spremi spavaću sobu njegovoj sestri, a onda priđe Neri:

– Upravitelj i sva služinčad znaju da ste moja najmilija sestra i gospodarica u dvoru. Vaša milosti, oprostite, nakon tolikog umaranja ne bih vas smio smetati, ali potrebno je da vas hitno obavijestim... u interesu je mladog cara.

– Govorite, slušam vas. – Kad ste vi one srijede ostavili Johannesdorf, protiv njega je skovana

grdna urota. – Gdje? Kako? – Neka je bijela maska silom htjela prodrijeti u moju kuću, da govori s

njim. Kako je nisu pustili da ude, pozvao je maskirani bijeli vitez mladog cara da se vide na cesti blizu "Bijele race" u kasnoj noći.

– Zar hoće da ide? – Ne, to je već prošlo. Ja sam mu taj poziv zatajio i dočekao masku s

prijateljem. Morali smo skinuti krinke, ali on svoju nije skinuo. Kad je vidio da nijedan od nas nije mladi car, tražio je novi sastanak, ali mi smo ga opet zatajili uvjereni da bi on pošao – a bijela maska nije daleko od crnih neprijatelja!

Čak na dvoru se našla tražeći cara! – Dobro ste učinili što mu niste rekli.

W

– Brine me što hoće u Beč. Na župnom dvoru mije rekao da neće mirovati dok ne stane na vrat ocu Grandeu.

– Onda je tu odluku stvorio na temelju mojih priopćenja. – Ako ode u Beč, uvijek će biti u opasnosti. Bijela maska ispunja me

najtežim sumnjama. Ako ga ponovo pozove, poći će na sastanak. Vi ste u kočiji sami izrazili želju da ostane, pa sam vas htio zamoliti da ga odvratite od sutrašnjeg puta u Beč.

– Ako je u mojoj moći, neće putovati. – Hvala vam! Jedva je to rekao, kad Josip uđe i nježno upita: – Kako se osjećate? – Nikad nisam slutila da topla peć i siguran krov nad glavom mogu

čovjeka toliko usrećiti! – Odmarajte se, grofice. Za dva-tri dana bit ću sretan da vas ponovo

pozdravim. – Zar uistinu niste odgodili taj put? – Vi biste željeli da odgodim? – Kad bih smjela izraziti kakvu želju, onda bih vas molila da ostanete

– govorila je s iskrenom toplinom i nastavila: – Gospodin barun neće smatrati omalovažavanjem njegova doma ako kažem: osjećam se mnogo sigurnijom kad ste vi ovdje!

Izmučene oči, iskrenost njenog glasa izazvaše u Josipu sreću kakvu još nikad nije osjetio u svojoj mrkoj melankoličnoj duši i on oćuti na usnama riječi: "Ako ti hoćeš – nikad neću otići!" U barunovoj prisutnosti odgovori tiho, bojeći se da ne oda svoje drhtanje:

– Ostat ću vrlo rado. – Hvala vam! Sada se mogu mirno odmarati, a čini mi se, više sam

iznemogla nego što izgledam. – Podnijeli ste mnogo stradanja, ali ovdje ste potpuno si gurni. – Osjećam! A to mi tako prija! Rosenberg je pozvonio. Uđe sobarica, Nera se oprosti pa se s njom

uputi u spavaću sobu barunice Rosenberg. Josip je gledao za njom. I Rosenberg. Najednom se mladi car okrene

k njemu: – Kad bude sasvim oporavljena, mora se riješiti – sve! – Ja već unaprijed naslućujem rješenje!

W

– Vi odviše u meni bodrite nade! – Onaj poklik u kočiji "već sutra" i glas kojim je to izrekla, pokazali

su više nego što je ona htjela reći. – Danas ću se posve prepustiti toj nadi. – Molim veličanstvo, dopustite da vas odvedem u moje krilo dvora.

Sišli su, pa se drugim stepenicama popeli u sjeverno krilo dvora, gdje je Rosenberg imao vrlo raskošno uređene sobe. Kad je ostavio svoga gosta nasamu, potraži u prizemlju Lasija, koji gaje nestrpljivo čekao.

– Što je? Putujemo li sutra? – upita naglo. – Ne! On ostaje! – Divno! Vi ste uistinu sve predvidjeli. Ona gaje dakle za držala! – Mi ćemo u ovom dvoru slaviti njihovu svadbu. To je već sada

posve sigurno. – Odmah čim sazna za muževljevu smrt, ona će se udati za njega? – Rekao sam: muža će iskreno oplakati – to će car poštovati – ali

osjećaj koji je u njenoj duši već razvijen prema caru, brzo će pobijediti. To više što grofica zna da je samo ova ženidba može potpuno zaštiti od svih progona jezuita i carice. Drugo joj ne bi preostalo i da ga ne voli. Ovdje smo sigurni od svih uhoda. Treba samo da se popnem na toranj dvorca i čitavu okolicu obuhvaća moj pogled. Pojavi li se tko, smjesta ga imam u šakama. Grad je opasan, jer si opkoljen publikom i nemaš pravo nikoga zgrabiti, pa bio ti i sumnjiv. Glavna cesta udaljena je čitav sat, a moji su ljudi potpuno pouzdani dugogodišnji službenici. Osim toga, nas smo dvojica ovdje.

– Ako nas on ipak povede u grad? – Neće se on maknuti od nje. Ona će ga trajno držati uza se. On je u

sigurnim rukama. – Glavno je da je vaš plan uspio. Mi smo ga oteli svim ne prijateljima. – I sad možemo mirno spavati. – Ne znam, ali sjećam se da mu ime židovski zvuči. – A jeli Židov? – Vrag bi znao. Židovi nemaju pravo imati dvor. Siniša je od umora zadrijemao. Prisnilo mu se da gleda dva svjetla na

vrh brda, koja se pretvaraju u dvije baklje što rastu do neba. U njihovu svjetlu vidio je Neru u bjelini s vjenčanom koprenom... Kad se probudio,

W

svi su putnici oko njega spavali. Osjećao se osamljen, izgubljen i napušten.

LAŽNI CARSKI KURIR.

Duboka je noć. Ledenim krajem glavnom cestom vuku se četveroprežna kola prema jugu. Sva su mjesta zauzeli putnici. Medu njima sjede Ernest, Filip i Siniša.

Oko njih pričali su putnici besmislene pričice da bi prikratili vrijeme dugog noćnog putovanja.

– Stoje ono tamo? – nenadano upita neka žena svog suputnika. U daljini, na šumovitom obronku, caklila se dva svjetla. – Bit će nekakav gospodski dvor – objasni jedan putnik. Svi su pogledali kroz prozor velikih kola. I Siniša je zurio u ta dva svjetla što su prodirala u noć i budila u

njemu tužne uspomene na njegov mali tihi daleki dvor u kojem je proživio veliku i kratkotrajnu sreću. Dok je buljio u svjetlo, nešto gaje u grlu stezalo, vuklo kao da su se ona svjetla zabola u njegovo srce.

Vani uz kočijaša sjedio je Filip i pitao: – Stoje ono gore? – Neki plemićki dvor. – Čiji? Ministar Tillot natezao je svoju šiljastu prosijedu bradicu, diktirajući

svom tajniku izvještaj španjolskom kralju. Govorio je glatko i hladno. Kazivao je u pero riječ po riječ:

"Veličanstvo! Otkada je ostavio Parmu izaslanik njezina veličanstva Marije Terezije, Parma je pozorište svakodnevnih skandala Marije Amalije, princeze austrijske, koja svoje vladalačko dostojanstvo izvrgava ruglu. Kći Marije Terezije, koju su odgojili na uvaženom kraljevskom dvoru Austrije pod nadzorom toliko slavne, seriozne i nadasve ustavne carice, ide preko svih propisa dvorskog reda, preko vojvodske časti i ustavnih zakona. Veličanstvo! Čim se iz Parme udaljio knez Bathyany, vojvotkinja je pregazila ugled vlade i vojvodskog dvora. Meni, po milosti vašeg veličanstva određenom ministru, šalje naloge koje mi može izreći samo vojvoda uz odobrenje vašeg veličanstva. Palazzo Ducale

W

pretvorilo se u stjecište svih mogućih skitnica. Ne mogu da prođem stubištem vojvodine palače a da mi ne zakrči put poderana čeljad, prosjaci, žene s djecom i kojekakve sumnjive osobe građanskog porijekla. Vojvotkinja izlazi u grad sama, bez ikakve pratnje, poput kakve kramarice, ide pješice u dućane i kupuje sama. Prolazi ulicama kao purgerica, s njima se zabavlja poput uličnog čeljadeta. Toliko je ponizila vladalačko dostojanstvo, da naše plemstvo drži da više nema dvora. Kad sam je upozorio na strahovite posljedice kršenja vladalačkog ugleda, ona mi je osorno odgovorila: "Ja sam vladarica, a vi ste samo namještenik! Ovdje zapovijedam ja!" Kad sam upozorio vojvodu, on mije odgovorio: "Mi – moja žena i ja – tako hoćemo!"

Već ova formula: "Mi – moja žena i ja" – protuustavna je jer, kako vaše veličanstvo zna, u Parmi postoji samo ustavni naslov: "Mi – po milosti Božjoj i milosti kralja od Španije – vojvoda od Parme." Vojvoda je igračka u volji vojvotkinje. Upozorio sam je na svoju dužnost da bdim nad njenim postupcima i molio da ne pretvara vladalački dvor u azil skitnica, na što mije odgovorila: "Ako sam ja žena vladara Parme, imam pravo da upoznam ljude. Čovjek mora da upozna narod, kojemu je na čelu."

Ne znam gdje je pobrala takve razorne misli, ali Parma je središte darmara i zbrke, zapleta i bezglavosti, što bi moglo dovesti do nemira. Vlada vašeg veličanstva u Parmi krivnjom vojvotkinje gubi u narodu autoritet i ja više nemam snage da zadržim eventualne nemire, jer vojvotkinja u prostom puku razara dužnost pokornosti vlasti i oblasti. Vojvoda se podaje svom veselom životu i ne brine se ni za što. Zato od vašeg veličanstva premilostivo molim odredbe što da učinim jer svaki dan može vojvotkinja uličnu čeljad izazvati na otpor i u tom slučaju mogu li bezobzirno postupati da spasim Parmu od većih nesreća."

Ministar je još jednom pročitao pismo, zapečatio ga i brzim glasnikom poslao kralju Španije.

Tada je izdiktirao drugo slično pismo carici Mariji Tereziji i poslao drugog glasnika u Beč.

Tek što je to uradio, ude u njegovu radnu sobu – što je više nalikovala svečanoj dvorani – dama u dugoj zelenoj naboranoj haljinici s uskom krinolinom za ulicu. Crni ogrtač od baršuna, opšiven širokim žutim volanima, padao joj je do koljena. Bijelu vlasulju resio je široki

W

žuti baršunasti šešir, plosnat poput tanjura, posut crvenim i crnim perjem, a svezan oko vrata crnim vrpcama.

– Madame Malaspina! – usklikne ministar pa joj pohita u susret. Povede je k divanu i skine ogrtač.

Ona sjedne i upre u ministra velike sjajne oči. – Dakle, stoje rekao grof Rivera? – Nesretan je što ne smije usrećiti vašu kćer, budući da je neizmjerno

bolestan. – Za vojvotkinju je dovoljno zdrav. – Vaša ekscelencija je u bludnji. Rivera nema nikakva od nosa... – Prevejanac! Sve vas je strpao pod suknju bahate Nje mice! – Uvjeravam vas, Rivera svojom taktikom spašava naš dvor; njegovom zaslugom još nije postao putna postaja uličarima. On jedini umije da sputava Njemicu. Kralj mu vjeruje i ja mu

vjerujem! – Ja ne! On je bolestan od strastvene ljubavi prema Njemici. Sama ću

poći kralju! – Ne vjerujem da biste mogli uzdrmati kraljevo povjerenje u Riveru. – Vi dakle ne kanite ništa poduzeti protiv vojvotkinje? – Čekam kraljev nalog. – Tako? Dobro! Čekajte – ali ja ne čekam. Evo što mi piše

vojvotkinja: "Mnogo radosti i dug život želim vam o imendanu. Oprostite što ne mogu doći, jer upravo danas moji siromasi dolaze po svoje kolače. Uvjerena sam, vi ćete lakše pregorjeti moje neprisustvo nego oni moje kolače! Amalija!"

– Prepustite sve to španjolskom kralju – reče Tillot. – A vi čekajte. Mi ne čekamo. Kad god će biti na dvoru sve čanost,

plemstvo će doći k meni, a dvor neka se zabavlja sa skitnicama! Bojkot dvoru!

U sobu uđe jedan činovnik i gestom ministru pokaza prozor. On ustane i pogleda dolje na Piazza Grande.

Vidio je gužvu svjetine: prodavačice povrća, dječurlija, razne kalfe, građane. U sredini je stajala lijepa, u crveni baršun odjevena žena s crnim šeširom i bijelim perjem i nasmiješeno s ljudima razgovara, pridiže zaplakanu djecu na ruke, brblja i šali se.

– Vojvotkinja! – usklikne ministar.

W

Madame Malaspina pohita k prozoru i usklikne: – Eto vam sajamske žonglerke! Fuj! Sad ste vidjeli na svoje oči što

radi. Sramota! Ruglo! Parma je ciganski šator. Stid me je! Ministar je žestoko nategnuo svoju bradu, zamislio se, dao znak

činovniku da stupi bliže i nešto mu prišapnuo. Činovnik se prenerazi, ali ministar nadoveže:

– Na moju odgovornost! Smjesta! Malaspina je nastavila: – Gledajte, Rivera stoji postrance, kao direktor toga cirkusa. Zašto

joj to dopušta? Jer joj je ljubavnik. – Zar ne vidite kako je očajan. Daje joj znak da to ne čini! Ne može je valjda svezati. On je samo dvorski meštar. – Vi ga branite? Možda imate za njega kakvu štićenicu? – Da, to je vaša kći! Ipak, ne mogu ga voditi na vjenčanje pod

eskortom. Vaša preuzvišenosti, ja situaciju s vojvotkinjom prosuđujem s čisto vladarskog i državničkog stanovišta, a to je dosta da vojvotkinju osudim. Neću da u to miješam otpor grofa Rivere prema ženidbi, koju želim ja, kao i vi. Vojvotkinja će to kruto platiti. U intrige se ne upuštam i opet velim: čekam odredbe španjolskog kralja.

Madame Malaspina srdito je napustila kabinet parmskog ministra. Amalija je na trgu, ništa ne sluteći, razgovarala s publikom, ispitivala žene o njihovoj djeci o kućanstvu, jesu li im muževi dobri, imaju li potrebna životna sredstva, a onda ih redom darivala uživajući u njihovu veselju.

Uto je trgom prošla kočija u kojoj je sjedio oficir u austrijskoj uniformi. Nitko ga nije ni primijetio, sve je bilo zabavljeno vojvotkinjom. Jedini Rivera koji je stajao izvan publike opazi stranca.

Gužva oko vojvotkinje izazove pažnju gospodina u pukovničkoj odori i on zaustavi kočiju.

Rivera ga odmah prepozna i za čas se nade pred njim. Okolnost daje tog čovjeka vidio kod Amalije dan prije nego stoje htjela pobjeći, upravo ga raspali.

– Što opet tražite u Parmi? – upita on ne vodeći računa o vojničkoj pukovničkoj odori.

Mladi pukovnik, crne brade, isto tako prepozna grofa Riveru. – Nosim vojvotkinji važne vijesti iz Beča.

W

– Predat ćete ih ministru Tillotu. – Nemam pisma nego usmenu obavijest koju smijem prenijeti samo

vojvotkinji. – Od malog princa? – Kurir sam njezina veličanstva, carice! – Onda se morate najaviti ministru Tillotu! – Njezino veličanstvo mi je izdalo suprotan nalog. – Gospodine pukovniče, kuriri njezina veličanstva dosad su se

najavljivali ministru! Čujte me – ostavljam vam dva puta: jedan vodi mirno i ravno preko granice, drugi u – zatvor. Za odluku

dajem vam puna dva sata. – Vi očito niste zapazili da me od tih odredbi štiti carska uniforma i

čast carskog kurira. – Pokažite mi dokumente carskog kurira! – Da ih otmete! Nisam takva luda! Vidim da me susrećete

neprijateljski, pa mi oprostite što vam ne vjerujem. Sjeo je u kočiju i vratio se niz ulicu. Otkako je tog čovjeka vidio u Parmi prvi put, budno je pazio na

svaku vijest i na svakog stranca koji bi pokušao da se približi Amaliji, čvrsto odlučivši da nikoga ne pusti u njenu blizinu. Ljubomorni Španjolac sumnjao je u svakoga i u sve i poput bijesna psa čuvao sve putove k njoj.

Dok je govorio sa Sinišom, jedan se časnik progura u publiku oko vojvotkinje. Slijedila su ga četiri vojnika i neočekivano se bace na ljude da ih otjeraju. Okružili su Amaliju kao u obranu. Nato je časnik, pozdravljajući počasno, počeo nešto govoriti, ali ga vojvotkinja prekine:

– Stoje to? Tko vam je dopustio da vojvotkinju smetate? – Vaša visosti, njegova preuzvišenost nas je poslala da za štitimo vašu

visost od nedostojnih navalnika. – Smjesta natrag! – vikne ona. Sad tek opazi Rivera što se dogodilo pa potrči i dogura se do časnika. – Ja pratim njenu visost; ona je sama dozvala ljude k sebi; ako treba zaštititi vladaricu Parme, onda sam ja za to pozvan i svoju

ću dužnost izvršiti sam! Časnik se nije micao, a publika je ostala u krugu mrmljajući. – Skitnice smetaju njenoj visosti!

W

– Nema tu skitnica! – povikne Amalija. – Ovo su moji po danici! Na te riječi uzgiba se publika i počne vikati: – Mi smo vjerni podanici naše vladarke! Ewiva! Ewiva! Rivera osjeti opasnost situacije i tiho zamoli časnika da se udalji. Ali

on je oklijevao. – Natrag! – ljutito će Amalija. – Ovdje zapovijedam ja! Hoće me

spriječiti da razgovaram s onima koje volim i koji mene vole! Tko će se brinuti za njih ako ne ja?

– Ewiva! Ewiva! – viču ljudi. – Mi volimo svoju vladaricu! – Abbasso! Abbasso! – vikali su vojnicima žene, momci i djeca. – Dođite k meni! – rukom Amalija mahne publici. Narod pojuri na vojnike. Časnik im zapovjedi da napere puške, ali

ona se nade pred njima i podigavši glavu vikne: – Puške dolje. Zapovijeda vam vojvotkinja! Časnik odstupi. Rivera je blijedeći zurio u Amaliju, a ma sa se

okupila, pokrila trg, zatvorila promet bočnih ulica i provalila u burnom klicanju:

– Ewiva la duchessa! Ewiva...! Neki su gurali vojnike obasuvši ih pogrdama. Sve burniji i srdačniji

bivali su poklici ljudi koji su je opkolili vičući: – Abbasso vojska! Ewiva vojvotkinja! – Visosti – tiho će Rivera francuski – zaklinjem vas, dođite! Prijeti opasnost pobune. – Moji dragi podanici, do viđenja! Opet ću doći k vama! Do viđenja! – Ewiva naša lijepa, dobra vladarka! Stigavši u palaču, grof Rivera joj skine ogrtač i prošapće: – Visosti,

ovo neće imati dobre posljedice! – Za ministra Tillota doista neće! Ah, Rivera, kako je dobro gledati u

oči iz kojih struji privrženost i odanost. Neću da se lišavam tog užitka. Da sam kraljica, čitava bi me zemlja znala i voljela.

– Ovakvo drugovanje ruši autoritet. – Da slijedim svoju majku, koje se svi boje i ogovaraju je, a nitko je

ne voli, osim onih koji dobivaju rentu iz dvorske kase. Ne. Prestanite s tim, jer ću se razljutiti na vas! Ušutio je i gledao je dok je odlazila u svoje odaje.

W

Malo kasnije grofa Riveru pozvao je ministar Tillot da ga izvijesti o događajima na trgu. Međutim, morao je pričekati da ministar završi sa svojim pouzdanicima o novoj provokaciji vojvotkinje, pa je Rivera sjedio u ministrovu salonu. Ušao je Conte Gamet, prijatelj kuće plemkinje Malaspine. Drzak izazovni mladić, nahuškan od svoje prijateljice, ironično pogleda Riveru:

– Današnjem sajmovanju na trgu kumovali ste i vi? – Conte, ja pratim vojvotkinju po dužnosti dvorskog meštra... – Samo dvorskog meštra? Rivera je ustao: – Izvolite se izjasniti! – Vi se dodvoravate vojvotkinji i danju i noću! Grof priskoči, ali

zastane i reče dršćući: – Za pola sata čekam vas u vrtu svoje vile sa svjedocima. – Kako želite! Pola sata nakon toga kratkog izazovnog razgovora našla su se

gospoda u vrtu Riverine osamljene vile. Počeo je dva put dvoboj. Znameniti mačevalac Rivera je najurio

protivnika i on je već ležao na pijesku, teško ranjen. Rivera je ušao u kočiju i odvezao se k ministru. Pošto mu je odgovorio na pitanja o incidentu, prijavi mu netom završeni dvoboj i uzrok tog^sukoba.

Ministar ga značajno pogleda: – To je znatno pooštrilo situaciju. – Ja sam dužan zaštititi čast vojvotkinje. – Je li to samo kavalirska dužnost? – I vaša ekscelencija podliježe intrigama Madame Malaspine? – Ne. Ja vjerujem da vi nećete zloupotrijebiti povjerenje njegova

veličanstva. – Ni svoj položaj – doda Rivera mirno. Već sutradan pobrinula se gospoda Malaspina da čitavo plemstvo

sazna kako je Rivera potukao i smrtno ranio člana odličnog plemstva zbog "nekih intimnosti s vojvotkinjom" a oni su se požurili da to što prije saznaju austrijska carica i španjolski kralj.

Pred velikim zrcalom odijevale su tri sobarice vojvotkinju od Parme za veliku svečanost na dvoru. Sofija je pri tom govorila njemački da njene talijanske drugarice ne bi razumjele:

W

– Visosti, kad sam danas izišla iz dvora da kupim za vas vrpce, slijedio me neki krasan mlad čovjek crnih očiju i brade, pa me oslovio nejmački. Ja sam se sva stresla od radosti. Reče mi da me poznaje s bečkog dvora. I ja sam njega prepoznala. To je onaj stoje prije mjesec dana bio kod vas, ali se jako promijenio.

– Što traži? Mene? – Ima vijesti za vašu visost. – Onda ga odmah dovedi k meni. – Ne mogu. Rivera mu je zaprijetio zatvorom ako ne ostavi Parmu.

On je prividno otputovao, ali se vratio i sakrio, pa jedva čeka da ga primi vaša milost, jer o tome, reče on, zavi si vaša sreća.

– Dobro. Zovni Riveru i čekaj u mojoj garderobi. Marija Amalija prošetala je pred zrcalima. Kraljevska haljina od bijele

blistave svile prošarana je umjetnički svilenim vjenčićima od rumenkastih ruža i mletačkih čipki s privjescima od srebra. Svileni, duboko izrezani struk priljubio se uz steznik nametljivo otkrivajući vitkost tijela.

Na visoko očešljanoj vlasulji blista dijadem. Smeđe joj oči sijevaju vlažnim sjajem. Svaka sitnica ove toalete vršila je savjesnu dužnost da njenu ljepotu ne samo istakne, nego je poveća.

Riveraje ušao u španjolskoj opremi za svečanost: široki crveni rukavi išarani modrom svilom, haljetak izvezen zlatom i šarenim bojama. Lijepo omršavjelo crnoputo lice i vrele, vječno nemirne, ljubomorne oči gledale su Amaliju i zaljubljeno i bolno i žučljivo.

– Rivera – šapne ona – stigao je kurir njezina veličanstva a vi ste ga vratili?

– Jesam, jer je lažni kurir. Uvjeren sam da je kanio nešto doznati od vaše milosti i naštetiti vam.

– Vi dobro znate da nije tako, već ste ga odbili bojeći se da mi nosi vijesti od princa. S njim sam zauvijek završila. Ako tog kurira nije poslala carica, onda je glasnik moje pouzdanice. Dakle ne sprečavajte mi da se informiram o bečkim intrigama. Hoću da znam što mi spremaju u Beču i to neposredno od njega. Vi ćete ga danas pozvati na ples.

– Visosti, to ne mogu! – Ne? Dobro! Na stolu je ležala lepeza, simbol njegove sreće. Ona ista lepeza koju

bi nakon ručka ostavljala na stolu, u znak da ga čeka u svojim odajama.

W

Amalija posegne za lepezom, rastvori čipkaste pločici nekoliko ih puta zanjiše nad grudima i onda polagano sredi, uzme u ruke oba kraja lepeze daje prelomi.

Pritrčavši k njoj, Rivera zgrabi lepezu, očajno je i prestravljeno pogledavši:

– Visosti, visosti, lomite život koji je posvećen vama! – Da me smatra zarobljenicom? Dosta je. Pustite mi lepezu! – Zarobljen sam ja, ja, ja. Ja... ništa drugo i ne želim! Njene se usne malo nakrive. Pođe dvoranom ponosna, lijepa,

uzdignute glave; okrene se i da znak istom tom lepezom: – Slušaj Rivera! – ovako ga je nagovarala kad je htjela da ga osobito

raznježi. – Sofija će te odvesti k tom grofu, dovest ćeš ga na ples, a što mi javlja, čut ćemo kad "nam kaže". – Hoćeš li ga dovesti?

– Doveo bih u palaču i rijeku Parmu – šapne rezignirano. Sofija je odmah pošla s njim. On sjedne u dvorsku kočiju, ona u

običnu. Pred Riverinom vilom kola su stala. – Do vraga! Valjda ne stanuje kod mene? – srdito će Španjolac. – Da, gospodine – oglasi se Siniša iz tame. – Kad biste vi došli u

moju domovinu, dao bih vam najbolju odaju. Vi ste mi ostavili na raspolaganju samo sjenik! Tu me vaši ljudi nisu mogli tražiti.

Siniša je već bio spreman za dvorski ples, odjeven u odoru austrijskog pukovnika i sjeo s Riverom u kočiju.

– Gospodine pukovniče – primijeti Rivera – ako vojvotkinji nosite vijesti od princa, njenog bivšeg vjerenika, mi ćemo krvavo obračunati.

– Nemam ništa protiv toga – odgovori Siniša – uostalom: ako žena ljubi iz zahvalnosti, jer ste bili njen vitez, onda budite

spremni, svake večeri kad zađe sunce, s njim može da zađe i njena ljubav! Ove su riječi pale na Riverinu ljubomoru kao suha smola u oganj: "Od zahvalnosti? Da, možda me ona samo iz zahvalnosti – trpi?..."

– Jest, zahvalnost, imate pravo. Vi ste to iskusili? – I platit ću to svojom glavom, gospodine. Ako vas ljubi iskreno,

onda ogradite svoju sreću do neba visokim zidom, ako vas ljubi iz zahvalnosti, i nebo je samo mali prag preko kojeg će prijeći – k drugome! Spriječiti to ne može ni nebo ni pakao!

"Alija ću spriječiti", doda Rivera sam za sebe.

W

Do grada je šutio razmišljajući. Kad su stigli, povede Sinišu u sobu za čekanje, a on je ušao u dvoranu mramornih vaza gdje je našao vojvotkinju.

– Visosti, izvršio sam nalog i udovoljio vašoj visokoj želji. – Lijepo! Takvog te – volim! Prvi put ga ove riječi nisu tako razblažile kao dosad. Ljubomornu ćud

zbunile su Sinišine očajne riječi o ljubavi iz zahvalnosti. – Nisi li sretan? – Zahvalnost je gorka sreća! Ali, visosti, vrijeme je da uđete u

dvoranu. Gosti čekaju. – Rivera, slušaj! Ovu večer želim reći ministru Tillotu da... – Vaša milost je vladarica, kojoj se smjerno pokoravam i ne smatram

se pozvanim da mi visočanstvo unaprijed polaže račun. – Gle, ovo je pametno da me ne sprečavaš. Dakle, iznenadit ću i tebe.

Ovakav mi se sviđaš. Ne treba da znaš jer nisi kriv! U njegovim je prsima sve drhtalo. A vrele oči indiskretno su otkrivale

da nešto važno i veliko taje i prigušuju. – Jesu li se maloplemići i građani odazvali pozivu? Pokazat ću

gospodi plemićima da mi njihov bojkot ne smeta. – Uskratili su svoje sinove za paževe, a ja sam uzeo sinove dvorjana. – Vrlo dobro, Rivera. Vojvoda je ušao. Malo tijelo izgubilo se u velikim naborima triju

haljetaka ružičaste, modre i crvene boje. Lice mu je blijedo, pospano. Izbuljio je oči u Amaliju kao ulični dječak.

– Jeste li spremni, dragi vojvodo, da se oslobodimo našeg zarobljeništva? – upita ona tiho.

– Kad god želi vaša prekrasna visost! Vi ste umni i odlučni; ja vas uvijek slušam. Vi ste anđeo. – Dakle, vašu ruku, prijatelju! Rivera, najavite nas. Zelen, blijed i ukočen pohitao je Rivera da najavi dolazak vojvodskog

para. U predvorju su čekale dvorske dame, dvorjanici, ministar Tillot. Novi

paževi prihvatiše dugu čipkastu, cvijećem i biserjem obloženu povlaku lijepe vojvotkinje.

U dvorani mramornih stupova stoje dva reda dvorskih gostiju. U jednom se smjestilo visoko plemstvo, koje se nije odazvalo bojkotu

W

Madame Malaspine, u drugom su redu bogati građani i maloplemići, što ih je vojvotkinja pozvala umjesto odsutnog visokog plemstva.

Rivera je ušao ceremonijalno, udario tri put štapom o pod i dao znak za poklon.

Palica mu se u ruci nakrivila. Obuzela gaje nesavladiva uzrujanost zbog plana vojvotkinje, a opet ga nije htio spriječiti. U tom je nazrijevao svoj adut.

Sagnuo se gotovo do parketa. Amalija koju je vodio vojvoda u crnom kraljevskom ogrtaču što su ga smjeli nositi samo suvereni, koračala je, ponosno, do povišenog postolja i sjela s desne, a vojvoda s lijeve strane.

To je razdražilo ministra jer je bilo protupropisno. Ali kad je ugledao u redovima uzvalnika ličnosti koje nisu pripadale dvoru, preneraženo pogleda Riveru. On to primi hladnokrvno i prošapće:

– Ona ih je pozvala, ne ja! Obavljeno je primanje. Vojvotkinja je prezirnim pogledom mjerila

plemstvo što se klanjalo s očitim negodovanjem, prijeteći u mislima: "Pokazat ću ja vama, parmezanska gospodo, tko je Marija Amalija! Zapamtit ćete vi kad sam ja bila vojvotkinja!"

Vrijeme je prolazilo. Ples je počeo. Gospoda u svečanim odorama, dostojanstvenici dvora i ministri sakupljali su se pod balustradom ne hoteći plesati u dvorani, gdje su bili ljudi koji nisu imali prava da budu ovdje.

Skandal je bio nečuven, dotad neviđen. Ministar Tillot gledao je poput risa, vojvoda je zinuvši gledao svoju ženu, Rivera stisnuo zube i čekao...

Amaliju očito sve to nije zanimalo. Zovne Riveru znakom lepeze. – Dovedi mi bečkog kurira. – Visosti, zar dok je sve na okupu? – Kasnije nemam mnogo vremena. Samo da čujem o čemu se radi. Htjela je govoriti sa Sinišom da Rivera ne čuje. Morao je poslušati. Pošao je u dno dvorane gdje je Siniša u odori

austrijskog pukovnika izazivao poglede lijepih Talijanki. Pukovnik je prošao iza plesačkih redova, pristupio Amaliji, poklonio se propisno tri puta i u sagnutom položaju tiho rekao njemački, da Rivera ne razumije:

– On čeka iza granice i poručuje: ako ga ljubite, slijedite mene, povest ću vas k njemu.

W

Izgovorio je to brzo, poluglasno. – Dat ću vam odgovor – izjavi ona mirno – gledajući preda se.

Razabirući da po njoj padaju Riverini prikriveni pogledi, glasno reče francuski:

– Stvar je zanimljiva. Mi ćemo o tome govoriti nakon plesa. Poslat ću po vas dvorskog meštra, grofa Riveru. Španjolac je gledao u dvoranu, a nosnice su mu podrhtavale. Siniša se povuče u pozadinu. Vojvoda ga opazi i zapita Amaliju: – Tko je taj pukovnik u austrijskoj uniformi? – Kurir njezina veličanstva iz Beča. Donio je pisma moje majke i čeka

odgovor. – Stasit i lijep čovjek. Pozovite ga na ručak. – Već sam to učinila. Uto se pred vojvodskim parom pojavio drugi dvorski meštar,

pomoćnik grofa Rivere, i najavio: – Visosti! Njegova preuzvišenost vitez Breitenstein, kurir njezina

veličanstva austrijske carice, moli da ga primite. – Još jedan kurir? – začudi se vojvoda. I Riverine su oči isto pitale. Njegove sumnje da pukovnika nije

poslala carica bile su potvrđene. Ministar Tillot značajno je pogledao Riveru. Amalija je mirno odredila da viteza uvedu, rekavši vojvodi:

– Bit će da se nešto važno zbilo u Beču kad mi šalju i drugog kurira. Pouzdanik carice, vitez Breitenstein, ušao je u dvoranu u srebrom

opšivenoj odori carskog dvorjana i smjerno se poklonio mladom paru. – Njezino veličanstvo počastilo me zadatkom da vašoj visosti predam pismo.

I pruži zapečaćeni omot. Amalija ga otvori i preleti usiljenim smiješkom:

– Nakon svečanosti napisat ću odgovor, a dotle vas smatram gostom. Kurir se povuče. Vojvoda izda Riveri nalog da mu zovne mladog

prijatelja Pierrea na balustradu. Prolazeći kraj grofa Breitensteina, Rivera upozori caričina kurira na

pukovnika što se povukao k prozoru: – Poznaje li vaša preuzvišenost onog pukovnika? I on dolazi kao

kurir njezina veličanstva.

W

Breitenstein se obazre i stane promatrati mladog pukovnika sa sve većom pažnjom.

– Kakvo je to čudo? Kako se zove? – Isprave mu glase na Franju Bartoka. – Nisam čuo za takvo ime u Beču, ali to ipak... – Preuzvišenosti, smijem li spomenuti daje meni nešto vrlo sumnjivo u

tom čovjeku. – Sumnjivo... Da... veličanstvo mije izričito naglasilo da mjesec dana

nije nikog slalo u Parmu, jer smo svi bili zaposle ni, a ovamo može poslati samo jednog od najvjernijih svojih prijatelja. Dakle, u toku mjesec dana nije poslan nikakav ku rir. Drugo, ovaj pukovnik s bradom, razbojničkog izgleda, koliko je meni poznato, ne pripada ličnostima koje se ubrajaju medu caričine prijatelje.

– Slutnja se moja obistinjuje. On je lažni kurir. – Zar je pokazao isprave s potpisom njezina veličanstva? – Nije mi htio pokazati kad sam to zatražio. – Grofe, onda... Ta pojava, pa lice, brada...? – Da je prava, to sam razabrao, ali što vam je tako čudno vato! – Njegova se čitava pojava pukim slučajem sasvim podu dara s

opisom ličnosti nekog pukovnika, koji je prije tri tjedna počinio na austro-pruskoj granici kažnjiv čin uhodarstva.

– Preuzivšenosti, ovaj čovjek jednom je već bio u Parmi. I onda je u meni pobudio sumnje... Ovo je razlog da sam se usudio

vašu preuzvišenost na njega upozoriti. – Hvala vam! Upoznat ću se s njim i zapodjenuti razgovor. Začas ću znati tko je. Oprostivši se s Riverom, caričin pouzdanik Breitenstein provuče se

između redova, stupi pred Sinišu i predstavi se. Siniša je ime carskog kurira vrlo često čuo na dvoru, znao je kakav

ugled uživa kod carice, ali nikada nije imao prilike da ga lično upozna. Osjetivši u njemu blizinu bečkog dvora, sačuvao je potpuni mir. Komotno i ležerno, naslonivši se na stup u pozadini dvorane, čekao je da Bečanin započne razgovor.

– Gospodine pukovniče – reče on radosno – upravo sam presretan što smo se sastali. U ovom društvu osjećam se vrlo strano i ne znam što bih radio čitavu večer.

W

– To vrijedi i za mene. – Utoliko bolje. Bar me nije strah da ćete me okriviti da vam

dosađujem. Dosađivat ćemo sebi međusobno – nasmiješi se caričin kurir. – Vi ste ovdje, kako čujem, u svojstvu kurira njezina veličanstva?

– Da, preuzvišenosti. – Njezino veličanstvo odviše se uzrujava zbog vojvotkinje i za kratko

vrijeme, evo, šalje već trećeg kurira u Parmu. Ja ipak mislim da su glasine o vojvotkinji malo pretjerane.

– Uvjeren sam u to. Po svoj prilici temelje se na ćeretanju žena. – Dakle, budimo iskreni, vojvotkinja je malo ekscentrična! – Mnogo ih je ekscentričnih u obitelji – povjerljivo će Siniša. – Nije li

prestolonasljednik sve njih natkrilio svojom ne čuvenom ženidbom? – Vi mislite na groficu Vojkffy? – Mislim na onu kojoj su smaknuli muža. Siniša je trenutak rastreseno gledao dvoranom. – Vama kao dvorskom čovjeku sigurno je poznato zašto su ga

smaknuli? – primijeti Breitenstein. – Kažu da je povod smaknuća bio namješten, kako bi se mladi car

mogao oženiti udovicom. Dakako, to izgleda nevjerojatno. – Posvema. Vi ste slabo upućeni u događaje na dvoru. – Upućen sam samo u brbljanje dvorjana. Govorili su daje grofičin

muž bio uhoda, ali tko bi to mogao znati. Smaknuće je obavljeno tajno. – Napokon, nije taj kapetančić ni tako znamenita osoba. Prekratko je vrijeme boravio na dvoru da bi se čime istaknuo. Tek radi grofice počeli su se zanimati za njega i doznali za smaknuće.

Rekoše mi daje bio krasan mladić. Zato ga se da me još i sada sjećaju. – A što mu je to koristilo! – nasmije se Siniša ironično.

Prestolonasljednik je njoj ipak ljepši – ili unosniji!... – Kad bi se njome oženio, uvjeravam vas, smatrao bih je ravnopravnu

princezama. – Divne li karijere? Zar je uistinu tako lijepa? – Nevjerojatno daje niste vidjeli. Carica je svojim pouzdanicima

uvijek hvalila svoju dvorsku gospođu. Zar vama nije? – Ja nisam tako blizu dvora. – Vrlo ste diskretni, ali kad ste odabrani da budete kurir njezina

veličanstva, ne možete nikako biti daleko...

W

– Što sam kurir, to je slučaj. Imam na dvoru visokog protektora, koji je pouzdanik carice. On se nije usudio u zimsko doba da pođe na put i ja sam ga jednostavno zamijenio na dužnosti, jer on se pouzdaje u mene! Međutim, želio bih vidjeti tu damu, iako ne vjerujem da je prestolonasljednik oz biljno ljubi.

– Znate li da su današnji muškarci gotovo poludjeli za duhovitim ženama. Ona je tim krijepostima obilno nadarena, a upravo te duševne osobine ističu njezinu tjelesnu ljepotu i prikazuju je u deset puta većem sjaju. Onda, posjeduje neki posebni čar koji osvaja. Zar je čudo stoje naš dvorski filozof u nju toliko zaljubljen da se odlučio uzeti je za ženu? Čini mi se da vam vaš odlični protektor vrlo malo priča o zanimljivim stvarima na dvoru.

– Bit će da seja za to manje zanimam. Ovdje doista nemamo o čemu razgovarati pa me je stalo zanimati i to. Možda i zato jer je ženidba toj aferi dala veliku važnost. Kad se vratim, po svoj prilici bit će na dovru već obavljene vjenčane svečanosti.

– Kako na dvoru? – A gdje drugdje? – Znamo samo to da je grofica s Josipom napustila dvor, a prije tri

tjedna on je s Rosenbergom i nekim bradatim crvenokosim čovjekom, odjevenim na bavarski način, krenuo iz Beča prema jugu.

– Na bavarski način? – zapita Siniša sjetivši se susreta s Bavarcima. – Sto znači taj Bavarac u njegovu društvu?

– Ne znam, a i na dvoru nitko o tome ne zna ništa. – Onda je dvorska policija vrlo manjkava. – Slijedili su ga, budite uvjereni, ali vani ispred Beča, na pustoj cesti

primijetili su Kochove detektive i natjerali ih natrag u Beč. Tako je Josip mogao umaći bez nadzora i nitko ne zna kamo se izgubio. Svi su uvjereni daje otišao k njoj.

Osjećajući kako mu krv u žilama teče kao nabujali vodopad, okrene glavu prema plesačima, da mu ovog časa carski kurir ne može zaviriti u lice.

– Čudim se kako se carica ne protivi tom braku. Grofica ipak nije dostojna budućeg cara.

– Kako vi to zamišljate? Pa naravno daje to pokušala spriječiti, ali dosad uzalud. Povukla je obustavu grofičina procesa – ona je, naime,

W

prije dvije godine bila optužena kao vještica u Zagrebu. Da su je uhvatili, ponovo bije stavili pred sud. Josip to zna i zato je pomno skriva. Ali to mu neće koristiti.

– Zna on što radi. – Još koji čas, pa neće znati što radi. – Kad se njome oženi, tko mu šta može? – Carica i ministri ne priznaju taj brak, pa će se morati ili zahvaliti na

prijestolju ili s njome rastaviti. – Rastavi treba valjan razlog. – Taj postoji. – Taj postoji? – Moj gospodine pukovniče, vaš dvorski protektor tako vas slabo

upućuje da bih mogao posumnjati u njegov saobraćaj s dvorom. – Ne znam zašto bih se pozivao na njega. Čitava ova stvar nije bila

prije tako zanimljiva kao danas, kad se radi o ženidbi koju rastavljate, a da se možda još nije ni sklopila. Zato me zanima kakav razlog rastavi navode?

– To je tajna koju ni dvorjani ne poznaju, dakle ne mogu vam je otkriti, ali grofica neće biti zadovoljna onim stoje čeka. Uvjeravam vas, i mojoj glavi bila bi neprijatna njezina sudbina.

Sekundu-dvije Siniša nije mogao odgovoriti. Kao da mu u žilama nabijaju čekići. Okrenuvši se balustradi, zašutio je. Pošto se smirio, obrati se carskom kuriru:

– Vi mislite da će je prestolonasljednik napustiti? – Sasvim sigurno. – Ako je pošteno ljubi? – Član dinastije uvijek je najprije car, a onda ljubavnik. A kad sazna

dokazani čin... – Nešto je počinila? – Ono što je počinila nitko ne zna – dakle, očito se radi o činu, i to

vrlo rijetke podlosti. – Takvo savršenstvo žene kakvom ste je izvoljeli prikazati, još smaže

podlosti? – Ipak je tako. – Doista zanimljivo. Bit će da danas dvor ne govori ni o čemu

drugom nego o tome.

W

– Da, dvor nije govorio ni o čemu drugom nego o tome, ali dva dana prije nego što sam pošao u Parmu, promijenila se tema. Dogodilo se nešto jače od ove ženidbe!

– Zar može biti nešto zanimljivije? – Prijeti nam pogibao od Prusa. – Ne vjerujem. Friedrich se zabavlja dražeći nas; sakuplja na granici

čete. To je stara stvar! Valjda ga ne svrbi na ramenu glava?! – Očito ga svrbi, a i njegove prijatelje. On nam je poslao nekog

lupeža uhodu koji je poveo naše straže preko granice i napao Pruse, pa još u odori austrijskog pukovnika...

– Gle, kakva lopovska zamisao! Međutim, takvi su sukobi česti. Oni dovode do rata...

– Još se ne zna. – Carica je za rat? – Obratno! Ali zamislite drskog uhode! – Sigurno ste tom pukovniku uresili vrat odlikovanjem na – užetu? – Neće ga mimoići kad ga uhvatimo. – Zar je pobjegao? – Na žalost! – Valjda nije odmaglio netragom? – On je u Italiji... Breitenstein je stajao vrlo blizu Siniši da mu uzmogne gledati ravno u

lice. No on je bio potpuno miran i nasmijan, čak i vedar: – U Italiji? Dobro je učinio, glupan. Tu ga barem mogu brzo uhvatiti. – To prije što točno znamo tko je... ja sam radi toga došao u Parmu... – Ako vam, preuzvišenosti, mogu štogod pomoći, izvolite samo

raspolagati sa mnom. – Drage volje! On se, naime, nalazi ovdje – u dvorani, preodjeven. – Taj je odista bjesomučno drzak. Bit ću sretan ako vam mogu

pomoći nategnuti tom lopovu uže oko vrata. – Zamolit ću vas kad mi bude potrebno. A sad dopustite da potražim

grofa Riveru. Do viđenja, gospodine pukovniče! – reče on i srdačno mu pruži ruku.

Odlazeći prema balustradi, budno je pazio hoće li se pukovnik maknuti i pokušati da pobjegne, što bi njegovu sumnju potvrdilo i dalo mu čvrstu podlogu da ga može uhvatiti.

W

Naprotiv, pukovnik se nije micao prema vratima, već obratno, sve se više približavao balustradi, gdje su bili dvorjanici okruženi plemstvom.

Na balustradi se osjećalo neko čudno gibanje. Ministar Tillot pristupio je vojvotkinji s riječima: – Visosti, visoko je plemstvo spriječeno da uživa gostoljubivost ovog

dvora zbog ljudi kojima ovdje nije mjesto. Vaša visost izvoljela je time neizmjernom sramotom žigosati dostojanstvo našeg dvora.

– Gospodine, znam biti milostiva onome tko me sluša. Dakle, šutite i slušajte!

– Po ustavu imam da slušam vojvodu! Ona ministru okrene leda i obrati se mužu. – Mi – moja žena i ja – vladari Parme, zapovijedamo da nas slijedite –

rekao je vojvoda kao naučenu lekciju. Vojvoda pode vodeći Amaliju. Slijedila ih je čitava pratnja u sporednu

dvoranu. Svi su čekali sa zebnjom. Rivera se ukočio, osjetivši da slijedi sudbonosni događaj. Vojvoda oštro reče:

– Mi – moja žena i ja – ogorčeni smo stoje vaša preuzvišenost prije dva mjeseca vojvotkinju ponajprije pred caricom krivo optužila, zatim uskraćuje poslušnost njezinim nalozima, a osim toga, poslala je vaša preuzvišenost protiv nje vojnike.

Budući da ste time izrabili svoju vlast, ne možemo dulje gajiti povjerenje prema vama i uskraćujemo vam čast ministra.

Ministar Tillot se zabezeknuo. Rivera je blijedio. To nisu očekivali. Vojvoda je nastavio:

– Vašim nasljednikom imenujemo Paola Durattija. Takvo sablažnjavanje nije još nikada prohujalo dvorom parmskog

vojvode. Svi su se ustremili. Nekoliko trenutaka kao da su se svi pretvorili u kipove, kojima je bila urešena dvorana. Paolo Duratti, najveći protivnik Tillotov, dolazi na mjesto kraljeva ministra koji je tako sramotno protupropisno skinut, i to protiv volje i odobrenja protektora države, španjolskoga kralja.

Tillot je još uvijek stajao mirno. Kad je htio odgovoriti, Amalija ga spriječi:

– Gospodine – obrati se Amalija Tillotu. – Mi smo svoje iz rekli. Mislim da razumijete talijanski.

W

Ove su riječi pale kao kladivo. Svi su se probudili iz trenutne zbunjenosti. Tillot se tek lako pokloni čitavu društvu i polaganim, odmjerenim korakom, pode prema izlazu iz dvorane.

Rivera je gledao za njim blijed i hladan, gotovo bešćutan. Ušavši u plesnu dvoranu, Tillot priopći visokom plemstvu što se

dogodilo. Zabuna i zaprepaštenje zbunilo je plemstvo. Jedan dio pode za ministrom, koji je išao k izlazu, a prijatelji vojvode ostali su raspravljati o njegovu postupku.

Breitensten se nije zanimao ni za šta, tek je držao Sinišu na oku. Ugledavši da ministar Tillot napušta dvoranu, zaustavi ga i upita: – Preuzvisenosti, oprostite. Ja sam se pravovaljano prijavio vašoj preuzvisenosti. Ovdje je još jedan kurir. Da li je on učinio svoju dužnost?

– Kod mene je bila samo vaša preuzvišenost, i začudio sam se da onaj nije svratio.

– Teške me sumnje snalaze, možda se pukovnik tek prikazu je kurirom iz vrlo opasnih razloga.

– Molim vašu preuzvišenost, potrudite se sa mnom u dvoranu gdje ćemo nesmetano razgovarati.

Tillot povuče Breitensteina sa sobom i on mu ispriča povod sumnji. S uvjerenjem i zabrinutošću objašnjavao je ministru:

– Ekscelencijo, ako se lični opis uhode na pruskoj granici samo pukim slučajem slaže sa spoljašnošću ovog pukovnika,

još uvijek ostaje opravdana sumnja da se lažno prikazuje caričinim kurirom. Niti je on dvorjanin, niti štićenik kakva dvorjanina. Nisu mu poznate ni najpoznatije spletke a kamoli dvorski događaji po kojima prepoznaješ dvorjanina kao plemenitog konja po žilama. Namjerno sam s njim raspredao događaj o kojemu se govori na dvoru, a on ne zna ništa. Ako se, dakle, prikazuje u Parmi kurirom carice, ima tajni povod, a taj bi mogao i Parmi štetiti, iako sam uvjeren, da sličnost s ovim pukovnikom nije nikakav slučaj, jer takvih čuda nema. Bio sam u caričinu kabinetu kad su donijeli izvještaj s granice i opisali pukovnika.

– Razumijem. Vaša će preuzvišenost imati za pola sata pukovnika u svojoj vlasti. Stoga, molim, ostanite ovdje. Ako bi on htio eventualno otići, zadržite ga pola sata.

– Ne puštam ga ni čas samog. – Do viđenja. Ali, molim, nikome ni riječi o tome.

W

"Taj mije pukovnik došao kao naručen", smješkao se kancelar Parme napuštajući palaču mramornim stepeništem.

Vojvoda se nakon smjenjivanja ministra Tillota vratio u plesnu dvoranu. Marija Amalija ostala je u salonu. Rivera je stajao na vratima, neobično miran.

– Vaše je držanje danas zagonetno – reče mu ona. – Kad sam vam jednom ponudila ministarsko mjesto, odbili ste i savjetovali me da odaberem Tillotova neprijatelja. Kad sam se odlučivala da to učinim, vi ste me odvraćali. Danas sam vas kanila upitati o tom što sam govorila s vojvodom, a vi ste od bili! Zaista zagonetno! Zar ste se priklonili Tillotu?

– Visosti, u ovako sudbonosnom času nalaže mi dužnost prema vama da budem neutralan.

– Tako? To mi se sviđa. Pošaljite mi caričina dvorskog kuri ra Breitensteina, a nakon njega dovedite mi pukovnika u crveni salon da ga nas dvoje zajedno ispitamo!

Pošao je da izvrši njen nalog. – Molim vašu preuzvišenost – prišapnuo je Breitenstein primivši

poziv vojvotkinje – ako bi pukovnik htio otići, recite mu da svakako pričeka. Želim s njim govoriti. Zadržite ga.

– On neće otići. Vojvoda gaje pozvao na ručak. To je smirilo caričina kurira. Za nekoliko trenutaka našao se pred

vojvotkinjom koja je, držeći caričino pismo, gledala pouzdanika svoje majke.

– Njezino veličanstvo iznenada mi nudi rastavu braka s vojvodom? – Njezino veličanstvo moli da to ostane u najvećoj tajnosti i želi da

njezino pismo spalite. – Učinit ću tako. Ipak, najprije molim jedno razjašnjenje. Carica traži da obnovim optužbe što sam ih svojedobno pred njom

podigla protiv grofice Vojkffy. Nije li to uvjet da dobijem rastavu? – Možda i to, visosti! – Zbog čega je carici potrebno da nakon toliko vremena obnovi

zaboravljenu optužbu? To moram znati. – Spreman sam vašoj visosti objasniti i više. Njezino me veličanstvo ovlastilo da priopćim vašoj visosti opasnost

da vam grofica o kojoj se radi postane šurjakinjom. Ako bi vaša visost

W

izvoljela posjetiti bečki dvor, unatoč svom sadašnjem položaju, zadesilo bi vas teško iznenađenje, jer biste po propisu našli mjesto iza grofice, naime prestolonasljednikove žene, a za primanja morali biste joj čak poljubiti ruku.

U srcu vojvotkinje nije nikada ugasla mržnja prema grofici Vojkffy, ni nakon Sinišina poricanja i uvjeravanja da Nera nije osujetila njen bijeg s princom Ernestom. Sada su riječi caričina kurira da bi se grofica mogla uzdići iznad nje, rasplamsale tu mržnju. "Zar baš ta žena, koja joj je, kako je vjerovala, uništila sreću, da zauzme mjesto pred njom?" I mržnja se u trenutnoj uzbuđenosti rasplamsala do krute osvete. Carski kurir očekivao je potvrdu svojih pretpostavki.

Šuteći Amalija pode k pisaćem stolu i sjedne posegnuvši za perom. "Zahvaljujem vašoj plemenitosti na materinskoj brizi za moju

nesreću u braku s razvratnim vojvodom. Rastava bi mi došla kao spasenje, samo ako se provede što brže – vrlo brzo. Odgovarajući želji vašeg veličanstva, izjavljujem ponovno: mene je doista grofica Vojkffy nagovarala da napustim dvor i slijedim princa Ernesta. Nastojala me nagovoriti da bježim u Prusiju, gdje će me sam Friedrich rado uzeti u zaštitu, da se vama naruga. Samo me ona navela na taj čin, jer sam bila slaba i smućena lošim vijestima što sam ih saznala o vojvodi. Grofica mi je priopćila da ima veze s pruskim oficirima i da o tom njen muž i ne sluti.

On je doista bio nevin; ja sam ga samo zato optužila što sam time htjela potvrditi njezinu krivnju. Danas me peče savjest radi njezina muža što ovime vašem veličanstvu iskreno ispovijedam.

Amalija." Završivši pismo, preda ga caričinu pouzdaniku. – Ovo je moj odgovor. Požurite se u Beč. Blagodat rastave očekujem

što prije. Caričin kurir je napustio salon i otišao u plesnu dvoranu da potraži

lažnog pukovnika. Vojvotkinja je i dalje ostala za pisaćim stolom, razmišljajući.

W

"Rastava!... Carica i ne sluti kako bi mi dobro došla baš sada kada mije Ernest poslao vijest da me želi i čeka."

Najednom se njeno lice čudno smrači. Nakon kratkog razmišljanja ogleda se, brzo napiše nekoliko redaka, zapečati pismo i spremi ga u njedra.

Odmah zatim ude u mali crveni salon, gdje je Siniša čekao s grofom Riverom. Uznemirio se vidjevši da se dvorski meštar ne kani udaljiti, već je naprotiv stao nešto podalje, ali tako da može gledati u lice vojvotkinji i njemu.

Ona je, međutim, mirno sjela, igrala se lepezom i uprijevši pogled prema Riveri, oslovi Sinišu.

– Grof Rivera je moj pouzdanik, dakle možete i pred njim posve otvoreno govoriti. Vas je, znači, poslala moja pouzdanica, barunica Ema?

– Jest, visosti. Shvaćajući ta zavaravanja pred Riverom, čekao je daljnja pitanja. – U plesnoj dvorani razumjela sam iz onih nekoliko vaših riječi da me

barunica upozorava na opasnost. Beč mi sprema rastavu braka s vojvodom?

– Tako poručuje gospoda barunica vašoj visosti. Stvar je još tajna. Grofu Riveri zabruji u glavi a oči mu se upru u vojvotkinju kao dva

plamena upitnika. Ona se pričini kao da ništa ne opaža i nastavi: – Neka mi samo spremaju. O rastavi odlučit ću najprije ja... jedino ja!

– a pritom položi lepezu na stol, kao da tim gestom želi Riverinu pažnju zabaviti strašću.

– Njezina milost barunica spremna je svim vezama pomoći vašoj visosti. Ona smjerno čeka vaše odredbe.

– Vi ćete još ove noći odnijeti moju pismenu poruku. Ali pazite da nikome ne dopre u ruke.

– Visosti, na moj put pala je teška zapreka. – Zapreka? Gdje? Kakva? – zapita naglo. – Kurir njezina veličanstva objeduje me da sam uhoda, a vaša visost

najbolje zna odakle potječe ta sumnja. – Nisam li je opovrgla svojom izjavom kancelaru? – Visosti, bjesomučni očaj zbog nevjere moje žene, tako me

obezumio, da sam milostivu izjavu vaše visosti razderao.

W

Gledala mu je u oči, rasplamsane unutarnjim uzbuđenjem, koje je vješto prikrivao od časa kad se sastao s caričinim glasnikom i s njim raspredao o svojoj ženi i o činu pukovnika na granici. Pred Amalijom je pokušao pravi korak sumnje caričina kurira zaodjenuti njezinom optužbom.

– Vi ste je poderali? Doista ludi čin! – Priznajem, ali u onom času kad sam saznao za njezinu ne vjeru, bila

mi je draža smrt. – Dat ću vam za kancelara drugo pismo, ako mi zadate riječ da ćete

moje odredbe točno izvršiti. – Zalažem svoju glavu za moju dobročiniteljicu. – Ono što ću vam napisati mora vam donijeti i caričino po milovanje.

Molim vas, Rivera, tamo u dvorani leži pisaći pri bor. Želim pisati brzo i neopaženo barunici i kancelaru.

Iako je dvorski meštar slušao razgovor i svaka ga je riječ morala uvjeriti da znači samo ono što kazuje, ipak njegova sumnjičava duša nije bila ni sada smirena, bojeći se da je Siniša ipak donio vijest od princa, ali bilo je prirodno da se pobrine za pribor. Brzo se udaljio da se što prije vrati.

Jedva stoje izišao, segne Amalija u njedra i pruži Siniši pismo za Ernesta šapćući:

– Predajte mu ovo. Čekam odgovor. – Vi ne kanite k njemu? – Ako mi odgovori na moj uvjet "da", poći ću. Jamčite li mi da pismo,

u kojem leži velika tajna, neće nitko dobiti u ruke osim njega? – Ako mi vaša milost zajamči slobodan put iz Parme, zalažem se sav.

– Baruničino pismo samo je isprika. Ona tobože čeka na granici... Hitro je otišla prema prozoru i zagledala se u perivoj. Kada je ušao Rivera, našao ju je kako mirno gleda kroz prozor, a Siniša stoji apatičan na svom mjestu. Stavivši pribor na stol, upozori vojvotkinju. Sjela je i stala pisati barunici Emi:

"Vašu poruku izručio mije kurir, ali ne kanim pristati! Ne želim

Parmu ostaviti iz dva razloga: ovdje sam sretna, a drugi je razlog moja tajna. Čekajte i dalje, dok se s nekim ne sporazumim i ne odlučim što valja učiniti da se rastava onemogući. Stoga mi kurira odmah vratite."

W

Predala je pismo Riveri da ga osuši i zapečati, uvjerena da će ga

kriomice pročitati. Nije se prevarila. Sušenje pisma trajalo je dulje, a kad je bilo

zapečaćeno, preda ga ona Siniši. – Vojvoda vas je pozvao na ručak. Ja ću vas međutim ispričati, jer

morate odmah otputovati. – Visosti – uplete se Rivera. – Caričin kurir želi još s njim

razgovarati! – Isporučite mu daje pukovnik napustio palaču prije nego što ste mu

mogli predati poruku. Ni časa ne treba da se za drži. Sad idite! Molim vas, Rivera, odvedite ga Sofiji, neka ga pusti iz dvora stepenicama za poslugu da ga nitko ne zadržava. Pričekat ću vas ovdje.

Siniša se pokloni i iziđe s dvorskim meštrom. Rivera nije slutio što je pukovnik nosio u njedrima, ali njegov nemir ni sada nije popustio.

Ipak je pošao hodnikom dvorskog osoblja, pokucao na vrata Amalijine sobarice i priopćio joj nalog.

– Nije moguće – odgovori ona. – Kad sam htjela malo prije izići, vojnici su opkolili palaču i nisu me pustili. Časnik je is pitivao sluge na stepenicama da li je austrijski pukovnik u palači.

– To je, dakle, radi vas – prišapne dvorski meštar Siniši i osjeti neko zlurado veselje.

– Onda nema druge nego da se predam. Ali, molim vas, izvijestite prije vojvotkinju.

– Čekajte u ovoj sobi – naredi Siniši – a vi, Sofijo, povjerljivo javite vojvotkinji. Ona je u crvenom salonu.

Rivera je bio čas neodlučan, ali brzo potrči prema glavnom stepeništu da vidi što se događa.

Siniši je bilo jasno da mu je carski kurir zavalio kamen pred vrata vojvodine palače. Razgovor s njim jasno mu je odavao da ga želi navesti na bijeg i baš je zato drsko ostao. Samo, ovom se nije nadao. Sada Siniša još dublje sakrije Amalijino pismo; dok je u njega, ona će ga svakako štititi.

Rivera se odmah vrati da predusretne Amalijin razgovor s njenim glasnikom nasamu.

– Gospodine, na vas su pale teške sumnje.

W

– Ja sam ih već spomenuo pred vojvotkinjom. – A vi ste posve mirni? – Da, gospodine. – Uvjereni ste da će vas vojvotkinja spasiti. – Nisam ni u što uvjeren. Rivera se približi: – Možete li mi dati časnu riječ da vojvotkinji niste donijeli pismo od

princa? – Vaša preuzvišenosti, vratio sam se u Parmu jer sam želio zatražiti

od vojvotkinje ponovnu izjavu o svojoj nevinosti! To je razlog moga dolaska. Na to vam mogu dati časnu riječ.

Grof Rivera je razmišljao o tom odgovoru, izrečenom iskreno, uvjerljivo i lukavom stilizacijom, koja je dvorskog meštra malo zbunila. Pokušao je da se prisjeti njegove izreke, uvjeren daje u uzrujanosti nije potpuno shvatio.

Na vratima se pojavila visoka Amalijina pojava. Svoju dugu vladarsku povlaku ovila je oko struka i hitro prišla:

– Što se dogodilo, Rivera? – Visosti, dvor je opkoljen vojnicima. – Kakva je to drskost? Recite vojvodi da odmah naredi... – Visosti, nema spasa! Carski kurir tvrdi da ovaj gospodin posve

nalikuje opisu pukovnika koji je počinio zločin na austrijskoj i pruskoj granici. Vojvoda želi da se preda.

– Vi ste rekli da je tu? – Obećao sam da ću ga potražiti. Čekam vaše naloge. Jer... ako bi se doznalo daje počinio kažnjivi napad na Pruse u svojstvu

uhode... – Stoje to s austrijsko-pruskom granicom? – upita Amalija Sinišu. –

Kako vas povezuju s pukovnikom kojeg terete za takav zločin? – Visosti je dobro poznato zbog čega sam morao pustiti bradu... Da

me ne prepoznaju u Beču. Evo, umjesto da me sa da ova brada zaštićuje, ona me ponovno vodi u sumnju.

– U kakvoj ste vezi s onim pukovnikom? – zapita ponovno, a Siniša opazi strah u njenim očima.

– Ja nalikujem na njega. Rivera je osjetio njen pritajeni strah i napeto je pazio na nju i njega.

W

– Pođite, molim vas, dragi Rivera i raspitajte se točno. Ako je to samo zabuna, zbog čega da ovdje zadržavamo glasnika koji mi nosi tako važne poruke...

– Visosti, to neće koristiti – upadne Siniša da iskoristi je dinu šansu koja mu je preostala. Osjetio je da ona šalje Riveru kako bi od njega uzela pismo. I Rivera nije imao volje da ode, pa odvrati:

– Ako se ispostavi da je samo zabuna, moći će već sutra otputovati. – Da, ali samo kao uhićenik nadoda Siniša. – Zabunu sličnosti mogu

dokazati samo u Austriji; tamo su tog pukovnika vidjeli licem u lice. Visosti, onda je najbolje da se predam!

Amaliiji je došlo da se onesvijesti. Ne može Siniši u prisutnosti Rivere oduzeti pismo, a on instinktivno neće da ode. Tu je opasnost da njeno pismo dođe u tuđe ruke, a ona da izgubi povjerenje dvorskog meštra, zatim da njenu tajnu otkrije ministar Tillot, koji će odmah javiti carici. U nekoliko sekundi ona se odluči: pokaže rukom na vrata i reče Siniši:

– Uđite na nekoliko časaka u garderobu. Razumio je da se želi posavjetovati s dvorskim meštrom. Kad su

ostali nasamu, Amalija pristupi Riveri: – Ti ćeš, Rivera, ovog čovjeka sakriti u svoje odaje, ošišati,

preodjenuti u svog lakaja i izići s njim iz palače. Grof nije pokazivao volje da izvrši nalog: – Čudnim ga strahom zaštićuješ! – Zaštićujem ga jer je glasnik naše – moje i tvoje sreće. Zašto nisi

pročitao pismo barunici? – Pročitao sam i pitam te kakva je to tajna zbog koje ne možeš

ostaviti Parmu? – Čim sakriješ ovog čovjeka, doznat ćeš je. Ona će nas za uvijek

združiti. Da ga još više uvjeri, posegne u struk i izvuče caričino pismo: – Gledaj, carica mi nudi rastavu. A carski mije kurir nagla sio da će je

carica provesti ako se usprotivim. Jedina barunica može mi pomoći da carici postavim nepremostivu zapreku, ali prije moraš znati ovu tajnu – da se možemo savjetovati. Dakle, odluči se: hoćeš li slušati vojvodu ili raditi za nas dvoje?

W

Kad je vidio vlastoručno caričino pismo gdje joj piše o rastavi i čuo obećanje o tajni, osjeti težak strah da rastavom od vojvode ne izgubi svoju ljubav. U svojoj slabosti prošapće:

– Slušam samo tebe! Njoj odlane, a on otvori vrata garderobe, povuče Sinišu u sobu, baci

na njega svoj ogrtač i okrene se Amaliji: – Visosti, sad hitro k vojvodi. Recite mu da ste pukovnika već davno

otpustili iz audijencije jer se ispričao glavoboljom i ostavio Parmu. Ja ću se brzo vratiti.

Otišla je nijema bacivši Siniši pogled koji mu je jasno govorio da čuva pismo. Rivera povede Sinišu u hodnik i spusti se s njim s galerije u prizemlje gdje su bile odaje dvorskog meštra.

Ušavši zaključa vrata i naredi Siniši: – Po zapovijedi njene visosti obrijte bradu i obucite odijelo mog

lakaja. Prošao je sobama i donio iz lakajeve komore jednu odoru. – Nakon završene toalete sjest ćete tamo u onu komoru, bude li

potrebno i služiti me, dok ne nađem pravi čas da vas povedem iz dvora. Ne javljajte se nikome. Zaključat ću vas. Čekajte mirno i nečujno.

Kad se Rivera opet pojavio u plesnoj dvorani, bio je tako blijed da ga je vojvoda upitao nije li bolestan.

– Pozlilo mi je, visosti, moja stara bolest. Ali izdržat ću do kraja. – Jeste li pukovnika predali? – Visosti, on je prije pola sata napustio palaču. Javio sam to i časniku,

ali on nije povukao četu ni na zapovijed vaše visosti. – Ovo će mi platiti. Nakon ručka poslat ću kurira svom kraljevskom

ujaku u Madrid. Dvorski meštar pohita u ministarsku palaču. Rivera je opazio da mu

je to prišapnula Amalija koja je stajala uz vojvodu isto tako blijeda kao i Rivera.

– Ali vi ćete sada odmah k ministru – naredi vojvoda – s po rukom da se vojnici imaju smjesta udaljiti iz palače, jer se tra ženi pukovnik više ne nalazi na dvoru.

Tillot ga primi s lukavim smiješkom na licu:

W

– Mene je vojvotkinja izbacila, ali ne s ovog mjesta. Kralj mora potvrditi moj otpust. Dotle sam tu! A vi, gospodine grofe, zar niste znali što mi se sprema?

– Časnu riječ vam dajem – reče on zadovoljan što je odbio da mu Amalija otkrije svoj plan. – Ipak, neka vojnici odstupe.

Taj je pukovnik već odavno izišao iz palače. – To mije bio samo izgovor. Razumijete, Rivera! Vojvotkinja će

osjetiti moju ruku. Nitko ne može iz palače bez moje odredbe. Njegovo veličanstvo mi je poslalo punomoć da prema potrebi radim ovako. A vi, ako ste vjerni kralju, podu pirat ćete mene!

– Preuzvišenosti, posve sam vaš. – Mislim da je ovaj postupak vojvotkinje vrlo sretno rješenje.

Današnji će skandal završiti španjolska vojska okupacijom ili skrbništvom Parme. Ona i on su slaboumni!

Dvorski meštar osjeti prijekor što Amaliju nije od toga odgovorio, ali njegova strasna ljubav brzo zatomi prigovore savjesti i ode od ministra uzbuđena srca govoreći u sebi: "Dignuta je ograda do neba! Već zbog ovog savjeta treba austrijskog pukovnika da povedem preko granice. Ona je sad zarobljena i – moja, samo moja!..."

Svi su mu živci titrali kad se vratio vojvodi i javio da se ministar ne smatra svrgnutim. Vojvodu je nahuškala Amalija, pa je napisao izvještaj u Madrid, svom ujaku i kralju Španije.

Tek tada dade dvorski meštar znak za diner. Svi su gosti ušli u rasvijetljenu blagovaonicu dvora. Nekoliko

prostrtih stolova morali su lakaji brzo odstraniti, jer je velik dio plemstva demonstrativno napustio palaču.

S preostalima počeo je diner. U pročelju je sjedila Amalija, zdesna vojvoda. Svi su opazili neobičnu mučaljivost mladog vojvode, a i bljedoću vojvotkinje. Iza naslonjača svojih gospodara služio je Rivera sabran, ali s pritajenim uzbuđenjem. Činilo se da svi jedva čekaju svršetak dinera. Samo je vitez Breitenstein sve to vrlo pomno promatrao.

Kad su goste pozvali u plesnu dvoranu, priopći vojvotkinja svom mužu da se želi načas odmoriti, a zatim će održati serkl.

Otišla je u svoje odaje ostavivši u naslonjaču lepezu.

W

To je Riveru dovelo u još veće uzbuđenje. Pošao je ravno prema njenim odajama i čekao u salonu mramornih vaza, sa strepnjom kad će otvoriti vrata da dozna veliku tajnu. Sofija ga pozove vojvotkinji u salon. Ulazio je klecavim koracima.

– Dođite bliže – tiho će Amalija – obećala sam vam jedno priznanje. – Oblio gaje znoj. Što će mu reći?

Šutio je. – Carica hoće rastavu od vojvode. A to znači rastavu – od tebe. –

Blijed kao mrtvac zurio je u nju. – Ne boj se. Ako ja neću, nema rastave. Imam jaku obranu. Samo ne znam što mi sprema Tillot. Ove ga riječi pogodiše kao pljuska i opet osjeti prijekor što je svojom

šutnjom pridonio onome stoje čeka. – Dođi još bliže i slušaj. Vojvodina Parma može očekivati nasljednika

prijestolja, bude li tvoje dijete – sin! Dah mu zape. Koljena mu se ugnuše. Klecao je i čudno tronut sklopio ruke, obuzet dosad nepoznatim

osjećajima. Ona ga je gledala s izrazom čuđenja kao uvijek kad je primjećivala njegovu ljubav. Nikako nije mogla shvatiti zastoje taj čovjek toliko voli, a ona mu nije nimalo uzvraćala ljubav.

– Sto ti je? Zašto šutiš? – Kad bi ti znala što sad osjećam, ljubavi moja! Sagnuvši glavu obujmio je njena koljena. Ona nije slutila što se taj čas

u njemu zbiva. Ponovno gaje uznemirila savjest. Od trenutka kad mu je Siniša ovo govorio o ogradi koju muškarac treba da podigne oko ženine ljubavi, rasplamćen ljubomorom on je te riječi shvatio kao savjet i odlučio pustiti Amaliji krila, da se uhvati ukoštac s ministrom, unaprijed uvjeren u teške posljedice koje će baciti Amaliju potpuno u njegove ruke.

Nakon sadašnjeg priznanja on se osjetio krivim njoj i onome o kojem je ona čas prije govorila, pa ga zahvati kajanje i da se opravda pred sobom reče:

– Sve ću popraviti, kralj mi neće uskratiti povjerenje i molbu da skine s tebe ono što može doći.

– Slaba će biti tvoja riječ kad progovori Tillot. – U to ne vjerujem.

W

– Zašto bi španjolski kralj više vjerovao tebi? – Zato jer sam ja nezakoniti sin njegova brata. Takvu se preokretu nije nadala. "Da sam to znala prije!" trgne se ona u sebi. "Što bih sve učinila! Da

sam to znala!" – Sad znaš moje porijeklo i, kad ga ne bi smatrala nedostoj nim sebe,

stavio bih ti pred noge i sebe i svoja imanja i svoje skromno ime. Gledajući s izrazom straha i ljubavi čekao je. Njegova je jasna ponuda probudila u njoj gnjev, ali od mladosti

privikla pretvaranju na dvoru svoje majke, znala se ne samo savladati nego i odatle izvući korist.

– Na to ću ti odgovoriti kad se potpuno uvjerim da se smijem pouzdati u tvoju vjeru, da si zauvijek od sebe odbacio sumnjičavost koja mi uzima slobodu.

– Čime da to dokažem? – Za to treba vremena. Ali da počnemo: ponajprije šuti o onome što

sam ti kazala. – Šutjet ću. – Carica je odlučila da me rastavi, očito ima za to neke opasne

planove. Treba ih, dakle, upoznati preko moje pouzdanice. Vezu s Bečom imat ćemo pomoću onog čovjeka kojeg skrivaš u

svojim odajama. Ako su tvoje prijašnje riječi bile iskrene, učinit ćeš sve da nam uspostaviš vezu s tom pouzdanicom.

Nadi izgovor da iziđeš još ove noći iz dvora, izvedi tog čovjeka i osiguraj mu slobodan put do granice.

– Moram ga izvesti radi tebe i sebe! Kleknuvši, poljubio joj je obje ruke strasnim cjelovom i brzo otišao iz

salona. Ona je gledala za njim i stala se pitati: "Jesam li dobro učinila što sam to odala, ali trebalo je naći izlaz iz one

strašne situacije! Dok onaj čovjek ne prijeđe granicu, nemam mira... Što će mi odgovoriti Ernest? Zašto ga još uvijek ljubim? Možda zato stoje prva i jedina lijepa uspomena mog djetinjsta?" Amalija se zatim vratila u plesnu dvoranu i nagovorila vojvodu da ponovno protestira protiv odredbe ministra Tillota. Glasnici su neprestano kružili između dvora i ministarske palače. Uzalud.

W

Vitez Breitenstein koji se još uvijek nije udaljio, mrko je promatrao događaje. Odlučan u svakom naumu i uvjeren da ga sumnja ne vara, nije se dao tako lako uvjeriti da je pukovnik napustio palaču. Njegovo izoštreno oko prodiralo je u Amalijinu pometnju, vojvodinu zlovolju kao i uzrujanost koju je otkrivao u Rivere. Čuo je priče o njegovu dvoboju radi vojvotkinje i čitavo vrijeme kriomice hvatao njegove poglede uperene u oči vojvotkinje. Divio se samo Amalijinoj vještini što umije pred drugima prikriti da je nešto potresa. Sve mu je to dalo još više povoda sumnji. Amalija se nije brinula za pouzdanika svoje majke, o kojem je na dvoru čula da ima svoju glavu i usuđuje se protusloviti i samoj vladarici. Nju je zaokupljala samo misao kako da Siniša sretno prijeđe granicu s njenim pismom.

Breitenstein se najednom približi dvorskom meštru: – Vaša milosti, smjerno molim da me ponovno najavite vojvotkinji. – U koju svrhu? – naglo upita Rivera. Mirni i hladni Breitenstein razvuče svoje široke usne u ironičan

smiješak: – Držim, vaša preuzvišenosti, da caričin poslanik ne mora kao obični

molitelj najaviti svrhu svoga dolaska. Moja je misija – caričina odredba. Osjetivši da se zaletio, Rivera se ispriča i javi vojvotkinji kurirovu

želju. Odlučili su zajedno da mu udovolje. Amalija gaje čekala u crvenom salonu, naredivši Riveri da ostane u

sporednoj odaji. Razdražena gledala je izazovno caričina kurira. – Što još želite od mene? – Visosti, opunomoćenik njezina veličanstva želi smjerno kćeri velike

carice izložiti važan savjet. – Ne sjećam se da sam od vas tražila kakav savjet. – Visost nije tražila, ali dužnost moja traži da visosti naglasim ovo:

kuća vaše visosti ne smije biti sklonište čovjeku koji je pruski uhoda protiv vaše uzvišene majke.

– O kome govorite? – O lažnom kuriru i još lažnijem pukovniku. – Tko vam veli da je on na dvoru? – poviče ona nešto jače. – Nije mogao izići. Otkad je pozvan u audijenciju vašoj visosti – što

sam dobro vidio – nije izišao iz palače. Ja sam pazio.

W

– Vi ste, dakle, poslani k meni da vršite ulogu špijuna? – Ukoliko se brižljivost njezina veličanstva za vašu sreću smije

nazvati špijuniranjem. – Još infamnije! Vi ste njuškalo?! – Visosti – oštro podigne glas vitez Breitenstein – ja se ni sam

privikao takvu tonu na dvoru njezina veličanstva. – Onda se priviknite na mom. – Visosti – reče on još oštrije – upozoravam vas da sam ovdje našao

uhodu koji je njezinu veličanstvu prouzročio sud bonosnu budućnost. Taj se pruski uhoda ima predati vlasti, a dotle ću paziti na palaču.

Razjarena, u tom času poprimivši svu prirodu svoje majke, naglo ustane i poviče:

– Dosta! Smjesta napustite dvor. – Sa mnom se ne može ovako postupati! Ona pozvoni i najuri ga riječima: – Ne želim više vidjeti nikoga s bečkog dvora. Recite nje zinu

veličanstvu da sam sita njenih opomena, njenih naloga, svega. Hoću da živim u miru. Ostavite me! Iziđite...

Uto se pojavi Rivera. – Ovaj gospodin ima smjesta napustiti palaču! – naredi vojvotkinja. – Ja sam tražio uhodu u ime njezina veličanstva. – Onda ga tražite u Beču. Tamo se tove uhode. Ostavite me! Vitez se pokloni i nijemo iziđe iz salona. Ona je klonula. – Rivera! Spasi mene i sebe. Pa daje i uhoda, mi bismo ga morali

prevesti preko granice, da ne bi na nas pala teška sumnja da skrivamo uhode. To je sada pitanje tvoje i moje časti!

– Vidim, bilo što mu drago, moram ga otpremiti. – Pouzdajem se u tebe, Rivera! Bila je toliko uzbuđena da nije mogla odmah poći na serkl. Caričin

kurir stajao je u predvorju gdje ga je čekao njegov tajnik. Kurir mu šapne:

– Smjesta u Beč šaljite najbržeg našeg čovjeka s porukom daje pukovnik u Parmi. To će njezino veličanstvo neizmjerno obradovati i olakšati joj situaciju, a ja polazim ministru Tillotu na dogovor.

Vojvodski par je održao serkl i onda se nastavio ples.

W

Amalija se nije udaljila iz plesne dvorane. Nervoznim je pogledima tražila Riveru. Kad bi on izlazio ili se opet vraćao, padali su iz njenih očiju nijemi, zabrinuti pogledi.

Bilo joj je jasno da još uvijek nije mogao izvršiti njenu zapovijed. Kad su gosti polako odlazili vani je stajao časnik i svakoga dobro

pogledao. Svjetla u palači su se gasila. Nastala je tama. Vojnici su dalje

stražarili. Marija Amalija, odjevena, u potpunoj tami svoje sobe zurila je u

perivoj i sa strahom prisluškivala svaki šum, svaki korak vojničke straže i po stoti put pitala se sa strepnjom: kako će ga izvesti?!...

Na granici Parme, u malom talijanskom selu, u niskoj prljavoj gostionici provodili su Ernest i Filip teške časove očekujući Sinišu. Filipa je morio strah za Sinišinu glavu a princa Ernesta neizvjesnost u očekivanju Amalije.

Čitave dane provodili su gledajući u daljinu i očekujući da se na cesti pojavi kočija, što su je ovdje unajmili da se Siniša odveze u Parmu.

Uvečer su lijegali izmučeni od čekanja da ujutro ustanu opet s istom zebnjom, s istim pitanjem.

Jedne noći u dvorištu zalaju psi. To ih probudi. I njihove nade. Ustanu brzo, odjenu se i provire na prozor. Ali kočije nije bilo. Čuli su samo topot konja.

U dvorištu se nešto micalo, netko je šaptao, a onda su čuli u hodniku korake. Na vratima netko pokuca...

Otvorili su. U blijedom svjetlu krčmareve lojanice ugledaju na vratima blistavu

lakajsku odoru. Nakon toga su razabrali obrijano, mršavo lice tamnih očiju.

Filip prošapće: – Za ime Božje, kakav si to? Ernest je prepoznao Sinišu i gledao ga zbunjeno jer iza njega nikog

više nije bilo. Filip je samo vidio Sinišino obrijano lice. – U Parmi sam obrijao bradu da ne ostavim glavu. – A u Austriji brada ti čuva glavu. – Kad ovaj put prijeđemo granicu Austrije, svejedno je s bradom ili

bez nje. Koračam ravno u – grob.

W

– Po drugi put? – Možda i po treći put, ako dodam Parmu. – Što te tamo snašlo? – Sve što nisam želio ni očekivao. Zatekao sam caričina dvorjanika i

on se zakačio za moju bradu. Očito je donio iz Beča u svojoj tikvi točan lični opis gospodina pukovnika. Da nije bilo Španjolca, ne bih se vratio.

– Kakva Španjolca? – Dvorskog meštra. Služio sam ga čitavu noć i čitav dan, a drugu

večer vozio se poslovno u vojvodsku ljetnu palaču. Lopov me posadio na istaknuto mjesto na kočiji. Tako smo sretno stigli u ljetnu rezidenciju vojvode, a odande me sam vodio sve do granice. Vjeran sluga svojoj gospodarici. To je istina.

Pritom se obrati Ernestu, koji je šuteći čekao glas o svojoj sudbini. – Vi, gospodine Erneste, jedva čekate mnogo važnije vi jesti? – Kako vidim, nemate nikakvih! – Imam. Izvolite pismo. – Nije došla? – Ne bi ni mogla da je i htjela. Međutim, sve ostalo piše vam ona

sama. Ernestovi dugi bijeli prsti ispružili su se za njenom porukom. Približio

se svijeći. Ruke su mu lako drhtale. Stoje dalje čitao, više se sagibao k stolu i konačno pustio pismo, a s njim i glavu na ruke. Filip se uvuče u kut, a Siniša pristupi bliže:

– Nije pristala? Ne odgovorivši, gurne mu pismo. Preletio je njene nervozne retke: "Erneste, opet dolaziš kasno. Ja sam majka. Još uvijek ne mogu

prestati voljeti tebe neodlučnog, koji nije znao da bude otimač u pravi čas. Dužna sam ti to javiti. A ti pitaj sama sebe: bi li me mogao povesti sa sobom ovakvu? Ako možeš, pošalji svog pouzdanika natrag. Ako ne možeš, ne šalji. Razmisli. Nesretna sam ovdje, ali još bih nesretnija bila uz tebe kad bi mi samo jednim pogledom to spočitnuo."

Dok je Siniša čitao, Ernest je plakao, tiho i grčevito. Bacivši pismo na stol, Siniša je šuteći izišao iz sobe. Nije mogao

gledati Ernestove suze. U dvorištu je zurio u tamnu noć. I on je osjećao

W

želju da zaplače, zaviče i da se raskida u plaču. Nakon dužeg vremena opet se vratio u sobu. Ernest je sjedio na postelji i zurio u svijeću.

– Što ste odlučili? Idem li natrag? Grof Rivera, kojemu je dobro zamazala oči, reče mi da se mogu vratiti u istoj lakajskoj odori u ljetnu palaču i odande mu poslati glas. Nosim to bože vijest od barunice Eme. Hoću li ili ne?

Princ se ispravi: iz očiju mije virila slomljenost: – Što biste vi odgovorili da vam to piše ona koju ljubite? Na ovo pitanje Siniša problijedi i kao da se radi o njemu samome

zaprijeti: – Nikad ne bi od mene dočekala odgovor. Nikad. Ni onda kad ne bi

bila u takvom stanju. Prije bih umro. Vi ste je ipak htjeli povesti sa sobom, iako se splela?

– Da, htio sam, ali sada? Da svakog dana gledam svjedoka njenog čina? Ne mogu. To nikada neću moći...

Zajecao je kao dijete. Filip je htio da ga tješi, ali ga Siniša zaustavi: – Pusti, neka se isplače. Da bar ja mogu plakati. Jednom zauvijek da

mije isplakati sve boli i onda kad se sve pretvore u suze, zapjevati i viknuti: ne ljubim nikoga više! Slobodan sam! Ali, do vraga. Čemu ovdje gubimo život za ljubav kad je one prenesu na prvoga koji im dolazi u susret. Idemo.

– U Beč? – zapita Filip. – Na granicu! Tamo me čekaju. Otvorio je svoj putni kovčeg u kojemu je bilo njegovo plemićko

odijelo, klobuk i mač. Filip je pokušao da ga odvrati. – Siniša, kancelaru si zadao riječ. – Riječ sam iskupio. Izjava je tu; ti ćeš je ponijeti kancelaru. Ja idem na granicu i svršeno. – Dakle, želiš sam sebe smaknuti. – Ako me pogodi kugla, što mogu? – Siniša – opet će Filip. – Ne boj se, čuvat ću se, jer hoću njega potjerati iz toplog gnijezda i

mekog ležaja kraj... Ne doreče nego presiječe svoju izreku udarivši rukom po stolu. Filip

pogleda Sinišu pa Ernesta. "Obojica ste iste zaljubljene lude, jednako

W

prevarene, a ipak različito podnosite svoju sudbinu. Siniša bjesomučno luduje, a princ skrhano tuguje! A ja idem za vama kao oblak za mjesecom. I ja sam luda!"

Na vratima netko zakuca. Filip ustane. – Tko je? – upita krenuvši prema vratima. Filip odgurne zavor. Na pragu je stajao gazda. Iza njega se pomoli

visok čovjek u tamnom plastu. Skine klobuk. – Grof Rivera! – usklikne Siniša bijesno. – Vi, vi ste me sli jedili? – Da se poklonim gospođi barunici! – pritom se okrene princu i

nasmije ironičnim smijehom. Ernest, sjetivši se Amalijina pisma, pogleda na stol, Rivera nije

izbjegao smisao tog pogleda i prije nego su to mogli spriječiti, zakorači k stolu, zgrabi pismo i turne ga u džep.

– To je drska otimačina – umiješa se Siniša. – Da saznam što je u pismu – moje je pravo. – Možda po španjolskoj viteškoj reguli? – upita Ernest. – Ne, visosti, na sam postupak dali ste mi pravo vi. – Gospodine, takva je podvala nedostojna. Jednim pogledom razabrao je Siniša: ako se princ upusti s Riverom,

oprostit će se sa svijetom. Zato se on uplete: – Gospodine, prije svega izvolite razjasniti: čime je princ dao pravo

da otimate njegovo pismo? Rivera se cinički nasmije: – Da je on svoju ljubav oteo za sebe onda dok je bila u Beču, ne bih

ja sada mogao otimati ovo pismo. Gospodine! Sad je prekasno. Danas ona pripada meni i moje pravo na ovo pismo

je opravdano kao pravo muža na pismo svoje žene. "Španjolac govori istinu", pomisli Siniša. "Dragi moj prinče, ti si bio i

ostat ćeš gospođica!" – Toliko o princu, a sad, gospodine, da mi riješimo svoje račune. Siniša upadne: – Želite da vas kaznim što ste me izdali slijedeći me ovamo? – Kad sam vas pratio do granice, nešto me neprestano opominjalo da

se bacim na vas i pretražim vam džepove. – Da ste to učinili, ne biste, eto, nosili u džepu ovo pismo... – Ili ne biste vi zadali riječ da ne nosite poruku princu.

W

– Svoju čast založio sam na svoje riječi "da sam samo radi izjave vojvotkinje došao u Parmu". Radi princa ne bih nikad prešao granicu. Čini se da niste tako hitar u mislima kao na maču.

– Možda sam bio previše uzrujan da zapazim vašu prije varu. – Na ovo imam samo jedan odgovor: napišite svoju oporuku! – Ne bijem se s pukovnikom – uhodom! Umjesto odgovora Siniša se oštrim riječima obrati svojim drugovima?

– Molim vas, ostavite me s njim nasamu. Velim – ostavite me! Ne usuđujući se protestirati, iziđu iz sobe. – Tako. Gospodine grofe, još jednom: hoćete li mi dati za

dovoljštinu? – Rekao sam: ne bijem se s uhodom! Siniša povuče mač. Pogledom punim prezira i ljutine okrene se Rivera k Siniši, segne u

džep, izvadi pištolj i stavi ga kraj sebe: – Kad mi dozlogrdi čekanje, put mije u pakao otvoren. – Vi se radije ubijate nego da viteški sa mnom podijelite boj. – Uhodu sam preveo preko granice jer sam bio slab na molbe

vojvotkinje, ali krv u mojim žilama ne dopušta mi da se potučem s "pukovnikom" niti njoj za ljubav. Ja čekam.

– Preuzvišenosti, dali ste mi dokaz, da stojim nasuprot kavaliru. Slušajte, vi se sa mnom možete tući. Ja nisam uhoda.

– Ako govorite istinu, zakunite se na... svoju ljubav. – Do đavola! Ljubavi nemam, zagazila je u nju kopitom ne vjera.

Zdrobljena, krvava kaljuža. Pustite to, imam samo jedno sveto biće: mati moja u grobu. Kunem vam se na njene kosti: nisam pruski uhoda, ja sam očajnik! – prošapće.

– Hvala na ovim riječima. Dakle, borit ću se s vama. Želite sa svjedocima ili odmah ovdje?

– Obojica smo poštenjaci, ne treba nam svjedoka. – Dobro, ovdje odmah. Svijeća dovoljno svijetli, strop nije sasvim

nizak, ali pazit ćemo. Siniša uzme mač i oni započnu izvanredno spretnu, elegantnu ali

oštru borbu. Zamalo će Rivera:

W

– Stanite! Pravo ste govorili... nisam vam dorastao, ali hoću borbu do iznemoglosti. Dopustite, kad smo ionako prekršili propise, hoću da vidim što je ona pisala.

Izvuče Amalijino pismo. Pročita ga i osjeti ledene ruke oko svog grla i kočenje srca. Tek nakon duge stanke se javi:

– Dakle, to je... To je što ste nosili? Osjećao sam to kao kostoboljnu jugovinu. – Dobro! Kad padnem, odnesite moj pozdrav ženi koja se u isto vrijeme iznevjerila – dvojici. Nastavimo!

I nastavili su. Borba je bivala sve oštrija. – Zabranjujem vam da me štedite – vikne Rivera. – Ne vrijeđajte me,

gospodine. Začas se Sinišina sablja zarila u Riverino rame. – Dalje, dalje – čuo se usopljen Riverin glas. Opet Siniša navali, ali nakon dva, tri hipa hotimično zapne sabljom u

ormar. Rivera se zaustavi. – S ovakvim protivnikom preuzak je prostor – primijeti Si niša. – Da

pričekamo? Evo zora sviće. Ugovore nastavak borbe u šumi kad Filip utrči u sobu i povuče

zastor. – Vani su konjanici. Mislim, policija iz Parme; traže da im krčmar

otvori. Sumnjičavo je Siniša gledao Riveru. Prevede mu Filipove riječi, ali

iznenađenje na licu dvorskog meštra obori sumnju, to prije što on primijeti:

– Nekoga su, dakle, slijedili – mene, ili vas – ili obojicu? No, po čijem nalogu? Vidjet ću. Gospodine, ovaj čovjek – pokaže Filipa – i onaj princ neka odmah legnu u krčmarevu sobu, a on neka otvori i Parmance pusti k meni.

Siniša je objasnio Filipu i pustio ga da izvrši nalog. Za njim Rivera gurne zasun pa stane tik pred svoga protivnika u dvoboju.

– Gospodine, čas je ozbiljan. Ono što se sada ima odigrati ovdje, prislililo me da vam postavim važno pitanje: Budući da je austrijska princeza mogla da vas optuži carici, svakako ste plemićkog porijekla?

– Jesam, preuzvišenosti, grof sam po rodu. – Franjo Bartok nije vaše ime? – Ne, ali molim vas, ne tražite da vam priopćim pravo ime.

W

– Dobro. Vi ste dakle plemić, grof, i bili ste odličan dvorjanin. – Nešto slično. Žena mije bila dvorska gospoda. – Vaša žena? Caričina dvorska dama? – Da, gospodine – zašto se čudite? – Ona je pod optužbom uhodarenja! – Moja žena? To nije moguće! Tko to veli? – Čitao sam ove noći caričino pismo u kojem nešto govori o "grofici"

"pruskoj uhodi"; toliko je ostalo u moj sjećanju. Breitensteinove riječi u plesnoj dvorani o novoj optužbi protiv Nere

prelete Sinišinom dušom poput sablasnih sjena. – Vi ste to čitali u pismu što ga je caričin kurir donio iz Beča? – Da!

Ja vjerujem vašoj zakletvi da niste uhoda, ali ste možda uzeli na sebe ženin grijeh?

– Ne, gospodine, ne! Ona nije uhoda. Ali je hoće žigosati zato stoje voli prestolonasljednik i kani se njome oženiti.

– Za vašeg života? – Preuzvišenosti, riječ me veže. Ne mogu vam to objasniti, ali

ponovno se zaklinjem – ovo sumnjičenje je trik da moju ženu mogu progoniti zbog prestolonasljednika – govorio je Siniša uzbuđenim glasom.

– Dobro je. Glavno da sam stekao uvjerenje o vašoj nevinosti. Na vratima su kucali. – Otvorite – progovori Rivera Siniši – i stojte kao što to do likuje

lakaju. Ušao je mlad čovjek. Dvorski meštar upita strogo: – Kako vi dolazite ovamo? – Po nalogu ministra Tillota. – Vi ste dobili nalog da me slijedite? – Ne vašu pruzvišenost, nego ovog ovdje – i pokaza Sinišu. – Otkad su moji lakaji tako važne ličnosti? – Znam samo nalog. – A taj glasi? – Da ga oprezno slijedimo kamo ide i s kim će se sastati. – Recite im da se moji lakaji u službi imaju prilike sastajati samo sa

mnom. – Moramo ga uhititi. Izvolite pismo njegove preuzvišenosti!

W

Rivera razmota ministrovo pismo. "Oprostite, dragi grofe. Ovog su mi časa javili da su vas vidjeli kako

izlazite iz dvora u pratnji lakaja, kojeg nitko u dvoru ne poznaje, i da ste s njim otputovali u vojvodski ljetnikovac. Bojim se da ćete biti žrtva pustolova, a Breitenstein tvrdi da neznani pukovnik i lakaj nisu vrlo daleko, pa sam izdao nalog da vas slijede. Molim, predajte tog čovjeka mojoj policiji."

"Dakle, na dvoru imam uhode", pomisli Rivera, pa onda mrko segne u unutarnji haljetak, povuče iz džepa pergamenu s pečatom, razmota, zovne policajca k svijeći i pokaza mu:

– Čiji je to potpis? – Njegova veličanstva kralja Španjolske. – Što veli ovaj potpis? Čitajte i odgovorite. – Da vašu preuzvišenost nitko u Parmi ne smije smetati u njegovu

djelovanju, odredbama i kretanju, ni vojska, ni policija, ni ministar. – Vašu preuzvišenost nitko neće smetati... Jedino lakaja, jer je

sumnjiv. – Tko se nalazio u sobi ministra Tillota kad vam je predao ovo

pismo? – Njegova preuzvišenost kurir austrijske carice i njena preuzvišenost

Malaspina. – Možda vam je ona izdala privatne naloge? Zbunio se, ali čovjeku koji uživa kraljevu punomoć ipak odgovori: – Da, preuzvišenosti. Rekla mije da vas slijedim pošli vi kamo mu

drago i da svakako dovedem vašeg lakaja! – Neću se poslužiti vašom iskrenošću. Recite, dakle: ovaj lakaj nije

moj nego mije donio diskretnu poruku od jedne da me s kojom ću se ovdje sastati, pa želim da me na mojim privatnim putovima nitko ne smeta! A sad, vratite se odmah. Za lakaja odgovaram ja! Jao onome tko me ne sluša!

– Na službu, preuzvišenosti. Dok je on odlazio, Rivera zatvori vrata i obrati se Siniši: – Radi toga sam se malo prije informirao o vašoj ličnosti. Morao sam biti uvjeren da se služim kraljevskom zaštitom za pravog

plemića. Kad oni odu, mi ćemo dovršiti svoje račune.

W

– Preuzvišenosti, nikad nisu kavalirski računi viteškije uređeni. Molim vas, otpustite me da mogu što prije otputovati.

Vaše priopćenje o novoj kleveti protiv moje bivše žene mijenja putni plan. Dopustite mi da odem.

– Uz jedan uvjet: da mi kažete kakav biste odgovor nosili vojvotkinji? – Nikakav! On je rekao: ne! – Onda mi to napišite u dvije riječi, pa ću joj to odnijeti. To je

potrebno. Siniša spremno udovolji njegovoj želji i za nekoliko trenutaka obojica

se prijateljski oproste. Kad su se Filip i Ernest vratili u sobu, našli su Sinišu već spremnog za

put. Filip mu predbaci: – Govorio sam ti ja. Ne idi u Parmu u odori pukovnika. – Mislio sam da ću tako lakše prevariti Riveru i doprijeti do nje. Tko

bi se nadao, da ću se tamo sastati s onim prokletim kurirom. Gospodine Erneste, vodi li vas put sa mnom?

– Možda se koja kugla nade i za mene. – Putujem ravno u Beč. – Odustali ste od ponovnog posjeta granici? – Ono što sam saznao od Španjolca, zove me kancelaru. – Bog vas blagoslovio – odahne Filip. – Poći ću s vama – tužno će Ernest. – Samo, bojim se da me ne

prepoznaju. Gdje ćete odsjesti? – Na drugom svijetu, a tamo vas ne mogu povesti. Ali vi imate

prijatelja kovača lijesova Wolfa. Pođite k njemu i sakrij te se. – Istina je. On će me primiti. – Filipe, neka upregnu kočiju. U prvom gradu kupit ću ti kuću da se

odmoriš od tog lutanja. – Ne budali! Sva si imanja založio, a tu se razbacuješ nov cem kao

pljevom. – Cijenim novac kao i život! To dolikuje posljednjem Vojkffyju. A

sad, hajdemo! Žuri mi se... Rivera je španjolskim tempom tjerao svog vranca u Parmu. Na pojavu

tornjeva vojvodske palače razbudi se sva ljubomorna strast njegove krvi. Sumnjičavost ga je dovela u trag Amalijinu pismu. Sada je znao da

samo mlitavosti mladog princa ima zahvaliti što ona još uvijek živi pod

W

krovom te palače. Kad je Siniša do vršio dvoboj svojom voljom, odlučio je Rivera da će prisiliti Amaliju da s njim napusti Parmu. Ali predomislio se. Ona bi pošla s njim uz ljubazni smiješak i prvom prilikom pobjegla.

U prevarenom srcu Španjolca gomilaju se misli što ih je pred nekoliko dana u njemu pobudio Siniša i ne sluteći da je čudnom igrom sudbine tim riječima u Riverinu srcu pobudio plan koji će Amaliji zagorčiti život.

"Da, ogradit ću te od zemlje do neba i još će mnogo viši biti zidovi između kojih ćeš ti čamiti bolesna na mojim grudima."

Zelen od uzbuđenja stupio je pred Amaliju, lijepu, ponosnu i hladnu, punu namještene ljubaznosti žene koja vara sve i svakoga, već prema tome kako traže njeni interesi. Amalija je u tom času bila svjesna daje od svoje majke baštinila vrlo malo grižnje savjesti.

Iako se Rivera uvjerio u njenu tešku prijevaru, gledajući bjelinu njenog vrata i baršunast pogled smeđih očiju, osjeti daje svezan kao rob na galiji!

Ona ga toplo upita: – Dakle, preveo si ga preko mosta! – Da! "Barunica" je poslala ovaj odgovor! Na velikom papiru našla je kratku Sinišinu poruku: "Rekao je – ne..." Rivera je, vrebajući, motrio izražaj njenog lica; ono je samo malo

poblijedilo; inače nije opazio nikakvu promjenu. Pošla je do prozora pa se vratila.

– Nadam se daje povoljan odgovor, gospođe – barunice? – Ima velikih zapreka – odvrati ona. Pružila mu je ruku, a njegove se usne upiše u bijelu ledenu put

sjeverne ljepotice. – Hvala ti što si ispunio obećanje. "Varala si me! Ja ću nastaviti tvoj put i zarobiti tebe!" pomisli Rivera. Otišao je ravno ministru Tillotu i oštro protestirao što gaje slijedila

policija. Konačno primijeti: – Vaša preuzvišenost ima gotov plan što se sada ima dogoditi s

Parmom i vojvodskim parom? – Njegovo veličanstvo poslalo mi je naloge, evo ih. Među tim, ako

kanite sprečavati ove planove iz naklonosti prema vojvotkinji... Rivera ustane i okomi se: – Dosta mi je tih sumnji. Ne trpim ničijih prigovora osim kraljevih.

W

Izišao je na veliko čuđenje ministra Tillota. Noću, kada je sve u dvoru spavalo, zatvorio se Rivera u svoje odaje i napisao veliku čitulju:

"Vašem veličanstvu, kralju Španjolske, pokrovitelju Parme, velikom zaštitniku i dobročinitelju uvijek vam vjernog Rivere! Bojim se da veličanstvo, moj visoki zaštitnik, nije točno obaviješteno o onome što se događa u Parmi, jer pera koja pišu u mnogočemu su intrige žena. Molim vaše veličanstvo da sasluša mene – svog najvjernijeg štićenika. Događaji su teški, vojvoda pruža dojam slaboumnosti, vojvotkinja razmaženog djeteta koje hoće da vlada. Mnogo sam puta spriječio djetinjarije budući da mladi par prema meni gaji povjerenje. Zato savjetujem vašem veličanstvu da vojvodu i vojvotkinju ne povjeri njegovoj preuzvišenosti ministru Tillotu, jer... koliko god je on bezobziran, vojvodski par ga mrzi, što bi oboje moglo zavesti na neubrojiva djela o kojima bi svijet govorio.

Javljam tek jedno: mladi je par htio pobjeći iz Parme zbog ministra, ali sam to spriječio i nitko osim mene i njih nije o tome ništa doznao.

Ministar Tillot mi kaže, da mu je vaše veličanstvo naredilo okupaciju Parme. Neka mojoj vjernosti vjeruje vaše veličanstvo da to nije toliko uspješna mjera koliko bi bio drugi plan vašeg veličanstva – da mladi par stavi pod skrbništvo. U tom slučaju jamčim vašem veličanstvu da ću vršiti ulogu skrbnika kao što je nikad nitko nije vršio, jer znam da time mogu vašem veličanstvu pokazati vjernost, odanost, što su tek blijedo svjetlo onog plamena zahvalnosti kojim mi gore duša i tijelo prema vašem veličanstvu..."

Pisao je do jutra i poslao izvještaj u Madrid.

NA ROSENBERGOVU DVORU.

S tornjića svog dvora ugledao je barun Rosenberg da se uzbrdo uspinje jahač. Prepoznao je Lasija, potrčao u prizemlje i čekao. Kad se Lasi bacio s konja, dade mu barun s prozora znak da dođe k njemu. Mladi časnik uđe. Barun ga dočeka šapćući:

– Vidio sam vas s tornjića. Hoću da se sporazumijemo prije no što govorite s njim.

– Vaš oprez pokazuje da se nešto dogodilo za moga boravka u Beču.

W

– Ništa se nije promijenilo – nego kompliciralo. Tek što ste otišli, a grofica je od teških napora oboljela. Pozvali smo najboljeg liječnika okolice, a ja sam pred njim fingirao grofičina brata. Zadržali smo ga punih osam dana.

– A što je rekao on? – Strepio je za njen život. Nevjerojatno je strepio! Tek sada

razabirem svu njegovu ljubav. Grofica se oporavila, a on opet kani u Beč da posjeti španjolskog poslanika.

– Neće ostaviti groficu kad dozna što joj se sprema? – Zar nešto novo! – Čekajte, ovo je dobro smišljeno. On je strijeljan zbog pruskog

uhodarenja – ništa lakše nego oklevetati nju da mu je pomagala. Kad se nekome krivnja mora dokazati, onda je po manjkanje dokaza – dokaz!

– Ako mu to priopćimo, on će to više pohitati u Beč da se za nju založi kod kraljice.

– I to je moguće! Onda je bolje šutjeti. – Ali čime da opravdate svoj odlazak iz Beča? – Nisam došao samo radi ove novosti. Nosim mnogo težih glasina. – Onda govorite brzo, dok on ne sazna da ste tu. Samo tiho i kratko. – Na dvor je prispio časnik s izvještajem da se na pruskoj granici

desila grdna zbrka. – Ozbiljan ili samo mali sukob? – pitao je Rosenberg. – Bio bi malen sukob da nisu okolnosti ogromne: neki lažni pukovnik

poveo je naše straže na mirnu prusku stražu, navalio na nju i zarobio njihova komandanta.

Barun usklikne: – Friedrich opet hoće rat! – Kažu da je taj pukovnik njegov uhoda. Carica je gotovo pobjesnila.

Vele da je udarila šakom po stolu i dugo se nije mogla smiriti. Odredila je golemu nagradu onome tko uhodi ude u trag.

– Pustite uhodu – više je važno kakve su posljedice njegova djela. Što carica veli o događaju?

– Njezino veličanstvo je imalo strašan dan. Pozvala je na konferenciju kancelara Kaunitza, sve ministre, dapače i samo ga cara Franju Stjepana!

– Zaključili su?

W

– Prijedlog je glasio: da se carica svakako ispriča Prusiji, a to joj je to lakše što je netko izvan vojske počinio kažnjiv čin i zavarao straže.

– Je li prihvatila? – Ne znam. Vikala je: da molim pruskog lupeža za oproštenje... Ja...

Ja – Marija Terezija! Čule su se te riječi čak u predsoblje. – Ona se neće ispričati: – Nisam čekao odluku. Odmah sam odjahao. – Ovo je težak incident. Ako se ne ispriča, mi smo u ratu. A onda... – Slušajte dalje... – Zar još niste završili? – Još o uhodi koji je to izazvao. – On je manje važan za nas i prestolonasljednika. – Obratno. Isto je tako važan za njega i za nas, možda još važniji. – U kakvoj smo mi vezi s pruskih uhodom. – Ipak je tako. Zato sam u početku govorio o njemu. Naime: nakon one velike konferencije bio je kod carice otac Grande. – Sova na krovu kuće! – Vrlo je dugo boravio u kabinetu. Kad je izišao, carica je došla k

dineru sva rumena, a oči su joj sijevale: odmah nakon dinera pozvala je grofa Kocha.

– Druga dvorska sova. Sve to sluti na dvorsku smrt u kući! – Uzrujavaju me koraci na hodniku. Zaključajte vrata da nas nitko ne

smeta. Barun gurne zavor i vrati se k svom prijatelju. – Dakle, kad je Koch izišao iz caričina kabineta, ušao je u svoj ured,

pozvao Bindera i Blanka pa im izdao naloge koji su za nas važni. – Tko vam je sve to otkrio? – Vaši cekini, gospodine barune. – Dakle, Binder! – Nešto Binder, nešto Blank. Oni dijele tajne i zlato. Na granici je po

tragovima snijega otkriveno da je taj pukovnik sa svojim pratiteljima krenuo austrijskim zemljištem prema jugu. Patrola je saznala po selima da su trojica, medu njima jedan s bradom. Pukovnik je imao bradu. Odjeven je u maloplemića, odsjeli su u jednoj krčmi. Zatim su pošli dalje cestom sve niže na jug, prespavali u drugoj krčmi, gdje su sreli neke

W

ljude odjevene na bavarski način. Jedan je malen i debeo, drugi crvenokos i bradat.

– To su naši Bavarci! – Nema sumnje da su to bili dvorski meštar bavarske princeze i

njegov drug Inocent sa svojim slugama. Još nešto. Ali ovo je najskuplja lovina: platio sam je svotom koju vam se ne

usuđujem odati. – Ne marim, samo ako vrijedi. – Od prve do posljednje riječi. Vi se sjećate onog dana kad smo s

Melkiorom krenuli iz Beča k župniku u pomoć grofici? Opazio sam kako nas slijede dva lovca na konjima. Vi ste od mah

posumnjali da bi to mogli biti Kochovi ljudi. – Zar su nas otkrili? – Vašu su palaču stalno nadzirali, vidjeli su Melkiora kako ulazi u

kočiju u – bavarskoj nošnji. – Sad razabirem vezu. – Tako je! Vojnička patrola na granici, tražeći uhodu, ustanovila je da

su se trojica – od kojih jedan navlas sliči opisu tog pukovnika – susrela s tim Bavarcima i s njima govorila. Dakle, povežite: Bavarac s nama polazi iz Beča, a onda isti Bavarac susreće tog pukovnika nakon onog što se dogodilo na granici.

– Valjda neće posumnjati da smo u vezi s njim? – Sto misle ne znam, ali Binder i Blank su dobili nalog da traže ne

samo pukovnika nego i Bavarce i da ih dovedu u Beč Kochu. Sad vidite koliko je uhoda s nama u vezi.

Rosenberg složi ruke unakrst: – Opasnost ima deset varijacija. Ako Bavarce nađu i povedu u Beč –

brbljavci će otkriti tko je bila ta bavarska princeza, tražit će nas i povezati groficu s tim uhodom. A ima još nešto.

On se sagne posve blizu k Lasiju. – Znate li, Lasi, što se u tom skriva? Do danas vam nisam rekao:

Jednom je Grandeu pala u ruke Josipova bilježnica u kojoj je napisao nekoliko povoljnih riječi za Friedricha. Carica je Josipu predbacila da je kadar konspirirati s Friedrichom protiv nje, samo da uzme vlast u ruke.

– Sumnja na vlastitog sina?

W

– Carica sumnja na svakog, samo ne u svoje zatirače: jezuite. Točno se sve podudara: Grande je čuo za Bavarce koji nas prate i sastaju se s "pukovnikom" i odmah pošao carici, da raspiri njezinu sumnjičavost protiv Josipa, a nije štedio ni groficu. Carica je uzrujana pozvala Kocha. To uvijek ide is tim putem. Grande raspiruje caricu. Koch namješta podvalu.

Uvijek isto. Ako sada mi njima ne podvalimo – završit će katastrofalno.

– Što da radimo? – Najprije treba zrelo razmisliti. Ako dođe do rata, mladi će car

napustiti moj dvor i carici ponuditi svoju pomoć. Preuzet će svoje mjesto u vojsci.

– Da, on svoju dužnost ne bi nikada nikome za volju na pustio. – S tim sam nacistu. Ako carica incident na granici izgladi, onda je,

naravno, otklonjen rat, a naša je dužnost da prestolonasljednika pod svaku cijenu spriječimo da ide u Beč ili na dvor, barem dok se duhovi ne umire. Pamtite, Lasi: ni kad nismo imali teže odgovornosti. Trebam, dakle, vremena da o svemu razmislim, a moj će plan usmjeriti nepredviđeni događaj. Najprije treba saznati caričinu odluku.

– Moram, dakle, otputovati natrag i saznati da li je izazov na granici izglađen ili nije.

– Da. Prije ipak moramo i njemu saopćiti da ste čuli za taj događaj. I ništa više.

– Učinit ću to. – Daljnja naša djela odredit će njegove namjere. A sad idemo. Pošli su u drugo krilo dvora i najavili se. Čekajući, Rosenberg tiho primijeti: – Ne čudite se. Vrlo loše izgleda, mnogo je pretrpio straha za njene

bolesti. Da preda mnom sakrije istinu, čitave je noći čitao i pisao ispričavajući se da stvara neko djelo. Zapravo, nije mogao spavati zbog nje.

Josip je sjedio uz knjigu. Lasi zapazi daje omršavio. – Gle, moj Lasi, što vas nosi k meni? – zapita prijazno. – Ništa nije suviše važno, ali sam smatrao dužnošću da se javim

vašem veličanstvu.

W

– Nisam li vam zabranio da me nazivate tim imenom. Ja sam, hvala Bogu, samo čovjek. Nije loše zanimanje. Što mi dakle nosite?

– Čuo sam na dvoru da je na pruskoj granici došlo do ne mila incidenta o kome se mnogo raspravlja.

Ispričao je događaj ukratko, a onda ušutio. Mladi je car gledao zamišljeno preda se:

– Odavno se govori da Prusi gomilaju čete na granici. Ne vjerujem da Friedrich želi rat. Odviše je zaposlen uređenjem svoje zemlje. Ipak, ništa nije isključeno. Dobro, Lasi, čekajte dolje moju odluku, a vi, Rosenberg, ostanite.

Lasi iziđe zabrinuta lica. Rosenberg je radoznalo čekao što će mu car priopćiti. Bilo je jasno da se nešto mora dogoditi.

– Barune, ova bi stvar mogla završiti ratom. Moram se vratiti u Beč i ponuditi carici svoju službu na bojnom polju. Zato treba groficu izvijestiti o sudbini njenog muža. Prije nego pođem na bojište, hoću da se to sve riješi.

– Pošaljite Lasija u Beč da sazna kako se riješio sukob na granici. – Nipošto! Sam ću putovati. Zato molim, recite grofici da bih želio s

njom govoriti. – Vi ste odlučili da joj sami priopćite? – U vašoj prisutnosti. Bojim se da ću izgubiti glavu; mogla bi se

onesvijestiti. Iskreno priznajem, provalu očaja ne bih mogao podnijeti. – Poći ću k njoj i najaviti joj vašu posjetu. Barun ode a Josip priđe prozoru i upre pogled u daleku okolicu.

Snježna brda i doline raskrilile se u širinu. Promatrao je tihi, smireni kraj posut selima. Po tom mirnom kraju lutale su njegove misli povrh sela i domova, pa se opet vraćale dočaravajući mu strašnu sliku: snijeg poliven krvlju, mala sela razrušena, a ljudi lutaju krvavom kaljužom psujući gospodare koji ih gone u rat.

"Zar ovim tihim domovima treba rata? Zar su ugrožene njihove kućice, njihova polja? Ugroženi su carski posjedi, kraljevske taštine, otimaju jedan drugome, a živote gube ovi jadnici. Čemu sve to kad je ljudima jedina potreba u životu da imaju krov nad glavom i kruha na stolu. Carske taštine treba da plaćaju oni svojom krvlju, svojim imetkom! Neće li priroda jednom taj vladarski zločin kazniti i sva prijestolja zdrobiti u prah? Što će se dogoditi ako pravednost pošalje osvetu, ako

W

jednom s njima učini ono što carevi rade s pukom? Zar osveta ne bi bila pravedna?"

Gledao je kroz prozor i razmišljao. "Možda ću u opasnosti rata naći smirenje, sve zaboraviti u borbi?

Možda me tamo nade blagotvorno tane i oslobodi tamnice mojih misli, koje mi svakog dana otvaraju nove nepravde, nove ludosti, kojima ljudi ustaju sami protiv sebe, sputavaju se i oblače okove kao lijepu haljinu? A ja sve to moram gledati sputanih ruku? Ja, neki car – neka lutka, nemam vlasti da sve gluposti rinem niz strminu i sagradim državu: hram pameti, mira i kruha? Moja majka to zove strahovitim izdajstvom dinastije, carstva, države i samoga sebe? Ne i ne, ona je u zabuni, ja ne mogu izdati sebe, jer neću ništa; hoću tek graditi, dati! A ona?

Kako će primiti tu veliku bol. Hoće li se od mene odbiti time što joj baš ja to kažem? Sve ću lakše podnijeti, sve, samo nek je ostala živa. Da je u toj bolesti umrla, moj bi život izgubio svjetlost dana. Samo nek je živa... Sve ću drugo podnijeti, iako teško."

Opet je zapao u teške misli tako da nije ni opazio Rosenberga. – Oprostite, dugo sam čekao groficu. Odmarala se. Moli vas da

dođete. Ustao je. – Ovo je najteži put u mom životu. Dođite! U velikom salonu bilo je mnogo sunca; visoki prozori propuštali su

vesele zrake u toplu i ozbiljnu sobu. Nera je sjedila uz prozor gledajući smrznuto jezero, a iza njega bijelu smrznutu stazu.

Odraz ružičaste haljine na njenom licu pokrivao je bljedilo pa se činilo da vrlo dobro izgleda.

Josip se pokloni i srdačno poljubi pruženu ruku: – Smijem li upitati kako se danas osjećate? – Osjećam se vrlo dobro. – I vedri ste, gotovo veseli! – Sanjala sam lijep san; taj mije prelijep san ostavio u baš tinu nešto i

za budno stanje. – Onda je taj san ilustracija vaših budnih želja? – Napola. Ili: recimo da! – Dakle mi ne smijemo ni pokušati da saznamo sadržaj tog sna? Zar

ne, Rosenberg?

W

Nera upadne sa smiješkom: – Pokušaj je već izveden. Ograda je više puta samo poziv da

prijeđemo na tuđe zemljište. Vi se ograđujete ne bih li vam do pustila da pogađate moje tajne? Ja velim: ne!

Ne dobivši odgovor, začudi se: – Vi ste jako ozbiljni? Izrekla je to nekako ispričavajući se, jer je njegovo lice tek sada

poprimilo mračan izražaj. – Ja zbijam šalu, a vi... – U meni nema nijedne šaljive note. Pozorno gledajući u njegovo lice odvrati: – Zaista, čim ste stupili u salon, opazila sam čudno smrknu to lice. Pa

danas kad je nezaboravno lijep, sunčan dan! – Da, očito nezaboravan! Osjećam to. – Tek sad opažam – vaše mi držanje govori o nečemu, stoje u velikoj

opreci sa sunčanom bistrinom dana. – Niste se prevarili. – Smijem li upitati što vas tišti? – Veliki teret! Već ga dugo nosim, a nisam ga mogao skinuti, dok

konačno, grofice, nije kucnuo ozbiljan čas. Njeno se lijepo lice zasjeni, a magla pokrije oči:

– Možda vam je Rosenberg rekao da se odnekle javljaju boj ne trube? – Da, malo prije mi je to spomenuo. Međutim, to nije uz rok moje

ozbiljnosti, nego ono što vam dugujem... Jedan odgovor. – Odgovor? – začudi se ona. – Da, odgovor koji sam dužan, a do sad nisam imao snage taj dug

izmiriti. Upirući u njega pogled šutjela je i čekala. – Grofice, vjerujete li mi da bih volio prije sebi zadati stotinu muka

nego vama samo jednu jedinu sitnu nevoljkost? – Vjerujem i slutim o čemu govorite! – upita i pogleda mu u oči. – Ne smijem dalje tajiti jer biste me mogli teško prekoravati. – Strašite me. Ipak, molim, govorite – kakav odgovor? – Mnogo ste me puta pitali, a onda, videći da vam ne odgovaram,

niste pitanje ponavljali. Znam, bilo je to iz obazrivosti da me ponovno ne

W

stavite u neprijatan položaj: "ne mogu ništa saznati"! – Ipak ja sam saznao i – znao...

– Molim, recite. – Vi ste me pitali stoje s vašim mužem? Uperivši u njega prodorni

pogled, čekala je. – Njegovu sudbinu nosio sam u sebi, vrlo teško, jer je ne pravedna i

mučna. Osuda je bila zlokobna! Dvije sedmice poslije uhićenja, mjeseca novembra, on je...

– Recite brzo! – Smaknut! Nekoliko sekundi ukočeno je zurila u njega, a onda ustane, pode

nekoliko koraka prema divanu i pokrije lice rukama. Blijeda lica okrene se on Neri. Ona nije ni kretnjom ni kakvim glasom

davala znakove života. – Da joj nije pozlilo? Rosenberg progovori: – Vaša milosti, osjećate li se slabo? Šutjela je. – Grofice – tiho će Josip, u čijem je srcu drhtala iskrena, duboka

sućut – kunem vam se svojom savješću, pokušao sam kod carice sve, ali moje su riječi ostale neuslišane, moja je duša strepila pred ovim časom, svakog dana, svakog sata, ne izmjerno me tištilo, nisam mogao da vam na dušu svalim uz sve nesreće još i ovu bol!

Ne odgovorivši, naglo ustane i gotovo istrči iz salona. Za njom su se zanjihali zeleni zastori na vratima kroz koja je izišla.

Svog dvorskog meštra Josip je gledao začuđeno. – Ova nijema bol me straši. – Da pošaljemo sobaricu za njom? – Molim vas. Barun odmah iziđe i brzo se vrati. Josipovo je lice odavalo tešku

zabrinutost. – Nikad nisam vidio toliko snage u žene, a opet, velim vam, barune,

ovo je opasno. – Bol će provaliti suzama; zbog toga je istrčala. – Stanite, kao da čujem jecanje. Slušali su, ali sve je bilo tiho.

W

Šutnja je dugo potrajala. Rosenberg se zagledao u sunce na zalazu, a Josip u plamen kamina. Sitni koraci male sobarice svrate njihovu pozornost. Djevojka ude i pogleda baruna. On zapita:

– Što radi moja sestra? – Leži, mislim da teško plače. Pokrila je glavu jastukom. – Ne ostavljajte je samu. – Željela je da odem. – Ostanite u garderobi, pritajite se i pazite. Snašla ju je ve lika žalost.

Morate biti oprezni. – Razumijem, vaša milosti. – Svaku promjenu odmah javite – pridoda Josip. – Na službu, vaša grofovska milosti. Sobarica se udalji. Josip uzdahne: – Teški teret svalio sam sa svog srca na njeno. – Izdržat će, ima jak oslonac. Rosenbergove se oči zaustave na njegovu žalosnom licu. – Ne bojte se, djevojka će paziti na nju. – Sutra idem u Beč da se ponudim carici. – Ako odgodite još dan-dva, nećete u Beč zakasniti a možda biste nju

spasili. – Vi, dakle, ipak osjećate opasnost? – Priznajem, strašni očaj lakše bih podnio, nego ovo. – Možda osjećate da joj prijeti nova opasnost? Vi nešto zna te a meni

prešućujete? – Nisam imao prilike da vam kažem. Lasi je čuo da je kane rastaviti

od vas klevetom daje udovica Vojkffy pomagala mu žu u špijuniranju. – To im neće uspjeti. On nije bio uhoda; ja sam u to uvjeren.

Dugujem njoj i sebi da ga opravdam. Ja ću ga opravdati i pred prijestoljem.

Sunce je odavno zašlo, a oni su sjedili u polutami. U kaminu je dogorijevala vatra i žarila Josipovo zamišljeno lice. Rosenberg ga upita:

– Hoćete li pričekati do sutra uvečer? Poslao bih odmah Lasija u Beč da sazna što je carica odučila, a dotle imate vremena daje negdje sklonite.

– Pošaljite ga. Neka se brzo vrati, po mogućnosti sutra na večer. Rosenberg iziđe da potraži Lasija. – Kocka je pala.

W

– Crno ili bijelo polje? – Uvjeren sam: bijelo. – Dakle nije očajavala? – Ja sam iznenađen njenom mirnom boli, premda sam uvjeren da taj

mir ima samo jednu odgonetku: ona voli Josipa. A zašto bi to bilo nekakvo čudo? On je toliko plemenitosti rasipao po njenim putovima, da ga mora voljeti. Zna daje sada potpuno zavisna o njegovoj vjernoj ljubavi i zato je mirna, ali plače za mužem, to je jasno. Oplakat će ga. Sve ide kako sam ja rekao.

– Što on veli? – Straši ga njena nijema bol. Pesimist ne vidi što se iza toga krije. Spremite se odmah u Beč da saznate hoćemo li u vatru ili ne. Pošto se mladi časnik uputio natrag u Beč, Rosenberg se vrati u salon

i naredi da unesu svijeće. Odmah nakon toga ušla je sobarica i priopćila: – Njena milost je čula da je netko odjahao i pita tko je otputovao.

Odgovorila sam daje "mladi gospodin". – Drugo ništa nije rekla? – Još je pitala: nije li možda otišao gospodin grof Falkenstein. Ja sam

odgovorila daje on u salonu. – Dobro, idi i sve nam javi – naredi barun. – Najbolje je da se povučemo – primijeti Josip. Te su večeri obojica zajedno večerali i dugo nisu legli. Sobarica ih je

dvaput izvijestila da je grofica uzela mlijeka i legla. I drugi dan nisu ništa saznali osim da grofica leži i sobaricu šalje iz

svoje blizine. Treći dan bane Lasi, sav usopljen i zadihan, u Rosenbergovu sobu. –

Svršeno je! – Dakle rat? – Ah, ne rat! Carica neće da čuje o ratu. Diplomacija se is pričala,

dokazavši da je čitavu zbrku stvorio nepoznati krivi pukovnik, neki pustolov.

– Divno! Jedno je svršeno. – Ali nije svršeno ništa drugo. Pukovnika nisu našli i sva je tajna

policija u potrazi za njim i za Bavarcima. – Prema tome, naš boravak ovdje mogao bi biti otkriven.

W

– Odmah bismo to morali priopćiti i njemu. Da je barem stvar između grofice i njega završena, otputovali bismo na jug.

– To prepuštam vašem oštroumlju. – Glavno je da smo prebrodili dva teška zapleta: sukob na granici i

otkrivanje smaknuća. Sad valja čekati. Tjedan dana živjeli su muškarci potpuno odvojeno u svom krilu i

redovito od sobarice dobivali vijesti. Svako poslijepodne je Josip s Rosenbergom i Lasijem izjahao u brda, a podvečer su se vraćali. Osmog dana otkako je Josip kazao Neri o smaknuću, pošto su se vratili u dvor, dočekala ih je sobarica s viješću: sestra baruna Rosenberga moli daje posjetite!

Poruka je pobudila veliko iznenađenje. Činilo im se da ih ne zove na običan razgovor nego radi nekog priopćenja, a to ih je obojicu uzrujalo.

Ušli su u zeleni salon i poklonili se nijemo upravivši poglede k prozoru gdje je sjedila Nera. U okviru tamnog zastora i crnog šala oko vrata isticalo se blijedo lice kao dio nekog poprsja. Blijeda, turobna i nepomična gledala ih je mirnim pogledom i kretnjom ruke ponudila naslonjače. Šutjeli su čekajući da ih oslovi.

– Čula sam da je opasnost rata otklonjena. Bila bi strašna nepravda da se prolijeva krv.

– Zbog pustolova – upadne Lasi – koji je služio Prusima! – A što se dogodilo s njim? – upita Nera. – Još ništa, ali kad ga uhvate, prebacit će ga preko granice, odakle

više nema povratka. Samo da ga uhvate! Josip primijeti: – Čovjek koji zna izvesti, pa i zamisliti takvu vratolomiju, neće se dati

tako lako uhvatiti. – Ali imaju siguran trag – dokazivao je Lasi. – Put vodi u Parmu! – U Parmu? – začudi se Nera. – Caričin kurir Breitenstein poslao je glasnika carici. Kad sam bio

tamo, očekivali su i Breitensteina da potanje referira o tom čovjeku. Josip primijeti da je spominjanje Parme probudilo u Neri teške

uspomene, te prekine razgovor. – Glavno da je sve u redu. Mir zajamčen. To mi pruža do sta vremena

da nastavim prekinute razgovore sa španjolskim poslanikom i da počnemo rat protiv domaćeg crnog ne prijatelja.

W

– Veličanstvo, ludo je trošiti snagu u borbi koja mora završiti vašim porazom.

– Vi, grofice, imate mnogo povoda za pesimizam, međutim ja sam drugog mišljenja: riječ istina i pravda nisu nastale ni iz čega, ljudi su ih našli u sebi i oko sebe, okrstili ih imenom:

istina i pravda. One, dakle, postoje. – Postoje, samo putovi do njih zasuti su zlobom, a to su prevelike

zapreke. – Ponavljam što sam već rekao: zlo se proždire samo; tko hoće da

pregazi istinu i pravdu, zaustavit će ga zapreke. – Makar i nakon smrti?!... Svi su bili uvjereni da misli na svoga oklevetanog muža i nitko se nije

usudio odgovoriti. Međutim, ona je proslijedila tiho, zagledavši se u prozor.

– Na svom putu do pravde naišla sam na nerazrušive za preke i iskušenja, a konačno, eto, kakva tragedija!...

Nitko se od njih nije usudio prihvatiti ovu temu, pa su čekali što će ona dalje reći. I nisu dugo čekali.

– Dužnost mije – počne Nera – da vas odriješim tereta koji vam sprečava da idete svojim putovima.

– Kakva tereta? – naglo upita Rosenberg. – Mene, gospodine barune! Ovdje sam suviše iscrpla vašu

gostoljubivost. Sad je moja sudbina riješena i došlo je vrije me da vam se na svemu zahvalim. U prvom redu njegovu veličanstvu! Vrijeme je da se vratim u domovinu, svojoj baki, a vi pođite putovima koji su vam određeni.

Josipovo je lice pokazivalo da ga ova izjava pogađa u dno duše. Lasi je upitno gledao Rosenberga koji živo upadne:

– Kako smijete, vaša milosti, i pomišljati da ste nekome na teret? Molim vas, vaša milosti, recite mi zar je to jedini povod vašoj odluci?

– Zar nije dovoljno opravdan? – Nije. I ako je jedini, ne biste smjeli otići – nikad! – Vi me kavalirski tješite! – Molim vašu milost – požuri Rosenberg – dopustite da vas kao

kućedomaćin zamolim da ostanete i dalje ovdje. Vaša je milost jednom iskusila da nije pametno ostavljati prijatelje!

W

– Baš zato ovaj put ne kanim učiniti ništa a da ne zamolim prijateljski savjet.

– Naš je savjet da ostanete – upadne Rosenberg ne čekajući da odgovori Josip. – U tom se slažemo svi – pritom pogleda i Josipa i Lasija. Onda naglo ustane:

– Oprostite, netko kuca. Sigurno me traže. Pode k vratima, malo ih otvori i vrativši se odmah, pokloni se Neri. – Neka mi oprosti vaša milost. Danas smo ustrijelili nešto divljači:

neke vrlo lijepe egzemplare želim sačuvati za svoju lovačku sobu. Upravitelj zove mene i Lasija da odlučimo što ćemo zadržati. Za koji čas mi ćemo se vratiti.

Lasi je ustao i s Rosenbergom izišao iz sobe. Ostali nisu slutili daje Rosenberg sve to udesio kako bi Josipa i Neru ostavio same. Ona k njemu okrene glavu:

– Hoću da vas nešto zamolim: ne pokušavajte ništa poduzeti protiv oca Grandea zbog onoga što je meni nanio zlo.

Dokaza nemate, a goloruk ne možete učiniti ništa drugo nego svoga neprijatelja još jače izazvati – protiv sebe.

– Valjda ne pretpostavljate da se toga bojim? – Vi ne, ali ja se bojim! Uspjeha nećete imati, tvrda vjera njezina

veličanstva prkosi svim dokazima i sumnjama. Jednom ste i sami izjavili da je šteta trošiti sile u sitnoj borbi. Molim vas, dakle, pustite to, jer ću živjeti u vječnom strahu za vas!

Pritom ga je pogledala tako iskreno i toplo da nije mogao izdržati njen pogled i spusti se na sag, a ona živo nastavi:

– Nije li Lasi spretan? On bi vam moga donositi vijesti i po državati vezu sa španjolskim poslanstvom. Jedino povezani s njim možete prikupljati podatke protiv neprijatelja – sve što učinite sami na dvoru, neće imati uspjeha. Udruženi sa Španjolcima, možda ćete uspješno moći raditi. Najbolje bi bilo da se sa saveznikom sastajete u ovom dvoru.

Ustao je. Pozorno je pratila njegove kretnje, jer se činilo kao da se kani oprostiti. Umjesto toga pristupi prozoru, kroz koji se vidjela velika zvijezda. Nakon dva, tri časa pode prema Neri ozbiljno je gledajući:

– Grofice, mogu li vas nešto zapitati? – Zašto tako svečano, moj prijatelju? Na ovo joj nije odgovorio i nastavi misao:

W

– Vi želite otići. Molim vas, iskreno mi odgovorite: da lije ta odluka odraz vaše – nutrine?

Gledali su se šuteći. Onda ona mirno odgovori: – Ne! Nije!... Njegove lijepe velike modre oči počivale su na blijedom njenu licu

izražavajući zanosnu radost. – Vi ste mi zadali veliku bol svojom odlukom da ćete otići i zato vas

to pitam; ne bih vas htio sprečavati da činite što vam nalaže srce! – Bit ću vam iskrena. Strah me podilazi. Ne mogu vjerovati da će me

oni iz Beča pustiti na miru. Kad se ovako s prozora ovog dvora zagledam u pustoš, hvata me neka nerazumljiva tjeskoba, kao da u toj pustoši postoji netko koji vreba; kao da k meni putuje tišinom ogrnuta nesreća, koja bi imala biti svršetak ove posljednje moje nesreće. A ja ne osjećam da ću se u prvoj ponovnoj navali moći othrvati. Ne bih se više mogla hvatati u borbu s dubinom, osjećam da ću se u prvoj ponovnoj navali predati bez borbe, bez otpora! Po svoj prilici moj me ljudski egoizam goni u strah koji me nuka da se zaštitim unaprijed, i zato se bojim ovdje duže ostati...

– U časovima kad vas snađe takva strepnja, zar nikad ne pomišljate da iza vas stojim ja – vaš prijatelj? Jedina je svrha mog pustog života u tome što dopuštate da vas štitim.

– Bit ću i opet iskrena: kad ste vi tu, ne bojim se ničega, a upravo me to ponukalo da odem; vi morate ići za svojim ciljevima; niti smijem, niti vas mogu duže ovdje zadržavati.

Dakle, treba da odem. – Kad sam ja ovdje, vi se osjećate sigurnom, spokojnom? – Iskreno priznajem: da. Samo kad ste vi ovdje osjećam se

spokojnom. Sve što je govorila činilo mu se kao tiha, daleka melodija, koja mu

otkriva tajnu skrivenih osjećaja. U prsima je osjećao jeku tih zvukova i budio se. Sa dna duše dizali su se ogromni talasi tajnovitog mora ljubavi, koja mu je dosad bila nepoznata.

U tom času, zagledavši u svoju dušu, prenerazi se osjetivši orkansku snagu plamene ljubavi. Tek sad očuti da mu ta ljubav ne prožima samo dušu već se upija u krv, dršče u svakom živcu, daje postala dio njega samog, svaka misao i svaki udar srca upravljen je njoj, ali je razabirao i

W

to da su njegove pesimističke filozofske misli poput jakog nasipa zadržavale divlju bujicu njegove ljubavi i čežnje.

Njene su mu riječi davale odlučnu nadu, a ona je začas probila te jake nasipe i sad je prestrašen osjetio kako iza nasipa pesimističkih misli čeka vir snažne ljubavi koja će ga razdirati i ponijeti u neizvjesnost.

Strepio je. Visoko čelo sabiralo se u nabore. Krajnjim naporom volje savladava se da joj ne kaže ono što je osjećao za nju, a što bije sada, tek nekoliko dana nakon saznanja o smrti muža, sigurno povrijedilo.

Spustio je glavu na njene ruke, a njegove su se usne približavale suzdržano plahim, dugim i jedva osjetljivim dodirom i šapnule: "Obožavam te i umro bih prije nego da ti to kažem – sada kad oplakuješ muža!" U tišini stoje vladala oko njih još je uvijek osjećao strah od samog sebe i opasnost da ga val osjećaja ne potopi. Podigao je glavu, odmaknuo se prema prozoru i zagledao u noć.

– Danas je nebo neobično vedro! Glas mu je zvučio hrabro. Osjetivši uzde nad samim sobom, znao je

da neće popustiti. Ona je ustala. Iza tamnog zastora njeno blijedo lice izgledalo je kao

da ga pokriva crni veo. Njemu se učinilo da je ona razabrala kakva se gorostasna borba u tom

času odigrala u njegovoj duši i da mu je za takvo držanje zahvalna. Nastojao je prodrijeti do dna njenih očiju,

ali nije smio pristupiti bliže, jer se nije htio izložiti novoj opasnosti. Ostao je kraj prozora.

Naslonivši se na rub prozora, dovoljno udaljen od nje, mirno i toplo s nekim tamnim zvukom reče:

– Grofice, upravljam vam veliku molbu: ostanite – ostani te u dvorcu. Zastor nad njenom glavom stao se micati, ona se očito uzgibala,

podigla se i trenutak, dva gledala u pod. – Ostat ću, ali mi obećajte da nećete poći u Beč. Zavrtjelo mu se u glavi i – kao kroz san – odgovori: – Rado vam obećaj em! U tom je odgovoru bilo stotinu prizvuka njegovih osjećaja što ih je

obuzdavao snažnom voljom. Ona je ustala. Svjetlo svijećnjaka s udaljenog kamina bljesnulo je po

njenoj tamnoj pojavi.

W

– Smijem li se oprostiti – upita ona – i zamoliti vas da mi sutra poklonite koji slobodni trenutak?

– Vi znate da su mi časovi u vašem društvu jedini dar života. Ude Rosenberg, priopći rezultat izbora divljači i opazivši neki zanosni

izražaj na Josipovu licu, obrati se Neri: – Vaša milosti, molim vas podijelite mi čast da sutra ručate u društvu

sa svojim prijateljima! – Hoću, gospodine barune – odgovori ona. – Do viđenja do sutra! Odilazila je polagano, sredinom salona, i nestala iza zelenog zastora. Josip je pratio svaki njen pokret pogledom mlade duše ispunjene

obožavanjem. Dugo je gledao u rese zastora; učinilo mu se da trepere od dodira njenih ramena.

I kao da nema Rosenberga zagleda se u sjajno zvjezdano nebo. Učini mu se da je ono glasnik njegovih nada...

Razabravši u Josipu neko posebno ganuće, Rosenberg se polagano izvuče iz salona uvjeren da on želi da bude sam.

Josip se ponovno nasloni na prozor gdje je maloprije izdržao tako veliku borbu i zagleda se u naslonjač u kojem je sjedila Nera. Još ju je uvijek osjećao ovdje, vidio je njeno lice, njen glas, uživajući u obnavljanju netom minulih trenutaka...!

Nitko ga nije smetao. Vrijeme je neosjetno prolazilo u sanjarenju kad se najednom vrata bučno otvore.

U sobu uleti Marica, djevojčica mala, nježna, u lijepoj haljinici od bijele tkanine. Nije više bila ni nalik na onu jadnu djevojčicu, koju je Nera našla u gostionici kraj poštanske postaje. Potpuno se izmijenila, obrazići su joj porumenjeli, velike tamnoplave oči između dugih crnih trepavica gledale su vragoljasto. Neobične male i tanke usne smješkale su se pritajenim osmijehom.

"Čudnih li očiju", pomisli Josip. "Nikad ih nisam vidio, a opet kao da ih poznam! Tko je to jadno dijete ostavio na ulici? Čije su to oči? Čije li su to tanane usne?"

Marica se zatrči k njemu i obuhvati ga svojim malim ručicama: – Striče, ja te volim! – Zašto me voliš? – Jer ti voliš – nju! – Koga?

W

– Moju lijepu tetu! – Tko ti kaže da je volim? – Ja znam. – Ništa ne znaš! – Znam. Kad je bila bolesna, uvijek si hodao gore-dolje i ovako –

tada ona obori glavu do prsiju i stade šetati. Onda se zaustavi – a kad si opet digao glavu, onda su ti oči bile pune suza, jest, bile su baš kao i meni. Mije oboje volimo!

– A ona voli samo tebe? – Tebe još više. – Mene? – Zar te to ne veseli? – To nije istina. – Kažem ti da jest, jest, baš jest. – Tko ti je to rekao? – Ja znam. Ona se uvijek boji da ćeš nas ostaviti. Jučer po podne me

probudila, stala mi šaptati i rekla mi: "Idemo strica zamoliti da nas ne ostavi." A onda me opet pustila, pozvala so baricu i naredila joj da spremi kovčege, jer želi otići.

– Što je govorila? – Govorila je: što ćemo nas dvije ovdje kad stric ode! I bila je vrlo

zamišljena. Ona uvijek misli, misli... – A da li plače? – Plače? – začudi se mala. – Zašto bi plakala? – Tako – zar nije ovih dana mnogo plakala? Mala digne oči prema stropu kao da razmišlja: – Ne, nije plakala. – Pazi, Marice, sjeti se, možda je ipak plakala? – pitao je dršćući. – Ja ne znam, jer uvijek sakriva lice u jastuk, a onda opet ustaje i

dugo u noći seta po sobi gore-dolje. Jučer sam je pitala zašto ne spava... – A što ti je odgovorila? – Što? Aha, znam! Rekla je: "Ti ne znaš od čega se ne spava." – Dakle, ti je nisi nikad vidjela da plače? – Nisam. Uvijek šuti, misli, uzdiše i seta po sobi. Samo maloprije kad

je došla iz salona bila je vesela i rekla mije: "Stric će ostati s nama, pa će

W

nam biti dobro." Još me pitala da li te ja volim, a ja sam rekla: "Da, ja ga volim, a voliš li ga ti, tetko?"

– Tako sije pitala? Pa što ti je rekla? Što? – Gledala me, uzela na ruke i šaptala: "Zašto me to pitaš?" a ja sam odgovorila: "Zato jer ga ti – voliš." – To si joj rekla? A ona? Stoje ona rekla? – Na to nije ništa odgovorila. O, ja znam zašto. Zato jer se boji da bih

ja to odala tebi. Mala pljesne rukama i stane se smijati: – Ja znam, vi ćete biti muž i žena; ti je voliš i ona voli tebe. U pozadini su stajali Nera i Rosenberg. Čuli su posljednje riječi

djevojčice. Josip se obazre i zbuni. Međutim mala poleti k njoj pitajući vedrim

glasom: – Istina je, zar ne, tetko? Vi ćete biti muž i žena! Zabuna je bila teška. Nera je uzme na ruke i reče: – Mala vjenčava čitavo vaše osoblje, barune. I vama je do dijelila

vjerenicu koju ne biste nikad prihvatili. To je sigurno naučila na postaji. – Ali ja mislim samo na one koji se vole, a vi se... – uvrijeđeno će

mala, ali je Nera hitro prekine. – Male djevojčice ne smiju govoriti osim kad ih se nešto pita. – Onda bih uvijek morala šutjeti. Svi se se smijali. Marica se osjetila uvrijeđenom, uvukla svoja mala

ustašca i namrštila čelo. – Bistra je to mala – s tendencijom primijeti Rosenberg. – Bit će krasno djevojče kad zaboravi loš utjecaj bivše okoline. Čim

sam primijetila daje utekla iz moje sobe, znala sam daje otišla na konverzaciju. Sirotica, dosađuje se pa tako dosađuje i vama – okrene se Josipu.

– Naprotiv, zabavlja me. Vrlo bih vas rado zamijenio ako mi dopustite da se s njome zabavljam.

– To je moja dužnost. Međutim, ako želite, podijelit ćemo tu obavezu.

"Kakav je divan posrednik ova mala!" zaključi u sebi Rosenberg. Nera uzme malu i povede je iz sobe.

W

Iz pokrajnje sobe Rosenberg je čuo razgovor i držao da može ući. Josip ponese malu do divana i posadi je kraj sebe. Njegovo lice, izraz očiju, držanje i čitavo njegovo biće iznenadile su Rosenberga. Prodorne barunove oči uvjeravale su ga da vrlo dobro razabire potpunu promjenu u Josipovoj nutrini, jer mu se spoljašnost posve izmijenila. Uvijek melankolijom pokrivene crte lica odavale su duboku unutarnju radost, a plave žalosne oči sjale su toplim, bistrim plavetnilom. I njegovo držanje i njegove geste, sve se izmijenilo. Kad ga je barun pozvao u blagovaonicu, vidio je i u njegovu hodu živu elastičnost, a u glasu kad je govorio, neobičnu zvučnost.

Sjedeći za stolom razgovarao je Josip s Rosenbergom i Lasijem dosad neopaženom živahnošću. Misli su mu hrlile, rojile se. Šaljive i satirične primjedbe vrcale su kao rakete u stotinu iskara. Kao da je u njemu potpaljen nov život, užaren nadama i rasplamsan vjerom u blisku sreću. Nekoliko puta Rosenberg i Lasi izmijenili su radosne poglede.

Josip je vrlo dugo ostao s njima, razvijao planove kako će usrećiti svoje narode, poticao je sve moguće revolucionarne teme, smjelo ih razvijao i primjenjivao u svojoj budućoj državi. Nikad dosad nisu čuli iz njegovih usta što se sve roji u njegovoj glavi.

Vrlo kasno u noć Rosenberg ga otprati u njegove odaje i prije no što ga ostavi nasamu usudi se primijetiti:

– Veličanstvo, vi ste vrlo dobre volje. – Ona će ostati! – A vi? – I ja! – Vidite, moje se oko nije prevarilo. Mir kojim ona podno si smrt

svoga muža najjači je dokaz da njeno srce pripada vama. – Kako to lijepo zvuči!... Do danas nisam u to vjerovao, ali sad... kad

sam s njom govorio... i ta mala djevojčica moju je nadu učvrstila! Osjećam se snažnim i jakim. Rosenberg, ja ću stvoriti mnogo više nego što sam ikad slutio.

Dvorom odjekne zvonce. Ušutjeli su. Obojica požure k prozoru. Rosenberg otvori i zapita tko je. Odgovori mu poznati glas:

– Vaš lakaj Oskar nosi vam važne vijesti iz Beča: Lakaj se nade u odaji svoga gospodara i javi:

W

– Prije dva dana uvečer kod vratara njegove milosti gospodina baruna ostavio je netko pismo i odmah otišao. Pritom preda pošiljku. – Njena milost barunica, evo, što šalje.

Josip pročita naslov i pokaže barunu: – Adresirano je na groficu Vojkffy a šalju ga u vašu palaču. To bi mogla biti spletka. Samo su na dvoru uvjereni da vi po znate

grofičino boravište i – moje. – Zato je naša dužnost da otvorimo pismo. – Vi ste vrlo hitri u otvaranju tuđih pisama. To ipak nije tako

jednostavno. – Veličanstvo, pismo je stiglo u moju palaču, u moje ruke i prije no

što bi ga Josip spriječio, on razdere omot i za neko liko trenutaka usklikne: – Ja sam doista brz u otvaranju tuđih pisama, a to je donijelo najviše sreće onima prema kojima sam bio indiskretan. Pogledajte.

– Tjeralica, formalno tjeralica protiv grofice Vojkffy! – usklikne mladi car. – Žigošu je kao prusku uhodu.

– Ovako vas žele od nje rastaviti. – Postigli su obratno. Htio sam čekati još nekoliko mjeseci da je

zaprosim. Sile me time da se odlučim mnogo prije, već za nekoliko tjedana.

– Prema tome, vi ćete grofici ponuditi trajnu zaštitu. – Do smrti! – odgovori on a oči su mu sjale. Sat poslije toga iz sna prodrma Rosenberg svog prijatelja Lasija. – Ne bojte se, probudio sam vas da vam zasladim daljnji san. Tjeralica

je riješila sve. Za nekoliko tjedana pozvat ćemo našeg prijatelja župnika u dvor, obaviti vjenčanje i otputovati u Španiju a da Josip neće ni zaviriti u Beč. Onda neka dvor traži groficu špijunku. Ona će nestati, a na njeno mjesto stupa žena prestolonasljednika. Carici će biti za sva vremena vezane ruke, jer strepi od svakog i najmanjeg skandala.

– Mislite li da će grofica pristati da se tako brzo vjenča? – Pokazat će joj tjeralicu a ona nije nikakav formalist. Um na je i

razborita, voli ga, druge joj pomoći nema; dakle mora prijeći preko svih korotnih propisa!

– Onda nam se valja spremiti za svadbu. Ljudi njegovih i naših načela neće nikad primijetiti da ona nije kraljevskog roda.

W

Te su noći prijatelji mladog cara legli smireni; njegove su putove okrenuli daleko od Beča, u potpunu sigurnost.

A gore kraj prozora stajao je Josip prepune duše i uzbuđenim srcem i zanosnim ushićenjem pratio svijetlu blistavu zvijezdu stoje vedrim sjajem bdjela nad osamljenim dvorcem, osjećajući da ona zajedno s njim očekuje svanuće njegova velikog dana.

SUSRET U SUMRAKU.

Cestom je jahao barun Kukmica. U zimskom predvečerju razabirao je vrh brda i obrise zaklete kule Waldburga. Vinom ugrijana mašta prenosi fantastične slike na četverouglastu kulu koja u njegovim očima poprima oblik velike glave neke životinje.

Vino ga grije a blizina Waldburga rashlađuje. Želi što prije dospjeti gore, prije no što odzvoni pozdravljenje. Podilazi ga strah od priče o ludoj Johanni kojom je okolni puk i njega zarazio. Cestom iza njegovih leda zatopoću konjska kopita. Ugledavši čitavu povorku jahača odlane mu te on obuzda svoga konja.

Kad su ga stigli, Kukmica skine klobuk da ih prisili da odzdrave. – Kamo, molim, gospodo? U Waldburg? – pita on vrlo ljubazno.

Umjesto odgovora slijedi naduto pitanje: – Tko ste vi? – Barun sam, vlastelin, gost sam ovdje, a.. Zašutio je i prestravljeno gledao u bradatog jahača koji mu se

približio: – Gospodine, visokoblagorodni gospodine, zar me ne poznajete? – Otkud bih vas znao? Nisam odavde! – Ni ja, ali vas ipak poznajem. Vi ste prije nekoliko sedmica bili kod

grofa Falkensteina. – Čuj, Inocente, taj ga pozna, pozna ga! – Kako ga ne bih znao! On je moj pobratim! – Ja sam dvorski meštar bavarske princeze – predstavi se jahač. –

Kad ste grofov pobratim, molim vas, recite mi gdje bih ga našao? – Znate, nije mi već dugo pisao, zato baš ovog časa ne znam, ali

očekujem pismo od njega. Možda me već čeka u Waldburgu.

W

– Ipak, poznate li onu kuću u kojoj sam ga našao? Kad sam ono bio prvi put, zaboravio sam, nisam slutio da ću ga još tražiti. Pitam čitav Beč, a nitko ne pozna grofa Falkensteina, ni njegovu palaču. Možda on nema palače.

– Kako nema kad ima. – A možda nije grof? – Pravi grof nije, on nosi ovo ime da... – Što sam rekao, Inocente. Odmah sam znao daje neki nazovigrofić.

A molim, ne biste li htjeli da nam pokažete tu palaču? – Zašto ne, otpratite me kući. Sutra u zoru poći ću s vama! – Gdje je vaša kuća? – Gore, u Waldburgu. – Vi ste iz dvora? Možda svetičin rođak? – Ja? Kako da ne. Ja sam rođak, ali stanujem kod upravitelja. – Gospodine barune, molite je da nas sasluša. – Ako baš želite – dobro. Idemo dakle zajedno. Čovjek se uvijek

ljepše osjeća kad je u društvu s prijateljima. Istina, malo se teško razumijemo, ali ipak.

Uspinjali su se uzbrdo. S obje strane ceste pružala se gusta šuma potamnjela sumrakom. Držeći se čvrsto u sedlu, žmigale su Kukmičine oči lijevo, desno – neće li gdjegod opaziti duh Johanne.

Zvona iz dalekog sela objavljivala su pozdravljenje. Kukmica se tri put prekriži. Svijet govori da poslije pozdravljenja duh ide šumom.

– Kasno je. – Da, kasno. Tama ne čini ništa – odgovori Melkior s na mještenom

odvažnošću. – Zar se vi bojite tame? – Ja? Barun Kukmica? Ponos i dika Zagorja? Nisam se bojao ni u

pola noći na groblju – ja, sam samcat! – Ima ih koji se boje i po običnom mraku. A ne znam zašto! – odvrati Melkior. – A ne bojite se lude Johanne? – bubne najednom Inocent. To je pitanje zazvonilo u njihovim glavama i Melkior plane: – Bedak! Blesne kad ga nitko ne pita. – Vi, dakle, znate? – tiho će Kukmica – za onu glupu pri povijest.

"Lopov, a tu se junačio da ne zna zašto bi se bojao!

W

I on se boji kao i ja", misli Kukmica u sebi pa onda reče polu glasno i tobože sasvim ravnodušno: – I ja sam već zaboravio.

To su priče za babe, a ne za vitezove. Kakav duh? Gluposti! Duha nema! – Razumije se da nema. Ne bismo li pošli malo brže da svetica ne

zaspi? – Mogli bi nam se konji spotaknuti – tumačio je Kukmica, bojeći se

da ga oni na svojim jačim visokim konjima ne ostave za sobom. – Znate, gospodo, po toj cesti uvijek leže klade, ljame su, same male jame!

Jahali su po njegovu savjetu korakom; široko otvorenih očiju gledali su s obje strane u gusto granje.

S desne strane nešto se gibalo. Grmlje zapucketa. Kukmica se zguri u sedlu u klupko. Melkior protrne i zaostane, tako da su mu sluge dospjeli s obje strane.

Pucketanje se ponovilo nešto više ispred njih. Kukmica se prestrašeno obazre. Bavarci su zaostali za njim i on zaustavi konja. Zaštićen slugama, Melkior hrabro upita:

– Vjetar pucketa granjem? – Danas vjetar ne puše – reče Inocent. – Kako ne puše, kad puše – ljutito će Kukmica. – Idemo, idemo dalje – požurivao je Melkior, osjećajući oko sebe

svoje ljude. – Gospodine barune, potjerajte konja. – Neće da ide! Plaši se! – Glupan! Čega se plaši? – Možda se i on boji lude Johanne... – pridometne Inocent. – Muči – okosi se Melkior. – Barune, zar nećemo dalje? Krenuli su bliže Kukmici. Iz grmlja iziđe tamna prilika. – Isuse! – Kukmica pusti uzde. – Nebesa! – prekriži se Melkior. – Tko ste vi? – zapita glas iz šume. Društvo osjeti strah u kostima. Melkior utisne čizme u trbuh svom

konju, ovaj poleti, a ostali za njim. Trkom su se uspinjali uzbrdo. Kukmica, kupajući se u samrtnom znoju, zaostane. Užas ga tjera.

Netko je iza njegovih leda. Tko drugi nego duh Johanne.

W

Klobuk mu padne s glave. Ono nekoliko čuperaka na ćelavoj glavi podiglo se u zrak.

Obazre se. Jašu na konju, dva duha na konju! Užas mu zaslijepi vid. Poviče naprijed Bavarcima: – Čekajte, čekajte, ne ostavljajte me! Oni su odjurili kao sjene, a baruna već drže čvrste ruke. Razrogačenih

očiju viče, spustivši uzde. Duh ima mušku gubicu – pomisli. To ga malo smiri. – Zašto bježite ako ste pošteni? – pita ga muški glas. – Pošten sam, ja ne bježim, ali se bojih duha – vi niste duh,

gospodine! Je li da niste? – Ne brbljajte, već mi kažite tko je bio s vama? – Visoka gospoda! Dvorski meštar bavarske princeze i pratnja –

odgovori barun. – Tako? Onda nas predstavite. Mi smo ovamo zalutali, bili bismo vam

zahvalni kad biste nas poveli nekamo pod krov. Umorni smo. Kukmica je presretan jahao u njihovu društvu. Kad su se našli pred

Bavarcima koji su već bili pred dvorom, Kukmica se slavodobitno obrati Melkioru:

– Zašto ste se prestrašili? Zašto ste pobjegli? – Mi? Što vam pada na um? Mi smo se žurili... – A ja sam lijepo polako jahao za vama. Zašto da se žurim? Melkior

pogleda tamni dvor i začudi se: – Molim vas, gospodine, gdje je svetica? – Valjda u nebu – odgovori Kukmica – u paklu nema sve taca; u

dvoru je nema već bogzna kako dugo. – Pa zašto ste onda rekli daje gore. – Rekao sam daje bila... Vi me niste razumjeli... Mi se ne razumijemo

u govoru – ispričavao se Kukmica, sretan što ih je zavarao jer bi umro od straha, daje sam slušao pucketanje u grmlju i glas iz šume.

– Dođite, danas ste moji gosti. Idemo k upravitelju. I ova gospoda, kavaliri, neka izvole. Sve će vas častiti barun Kukmica!

– Vi, gospodo, tražite bavarsku sveticu? – oglasi se jedan od jahača. – Mi znamo gdje je ona.

W

– Sveti Melkiore, hvala ti budi – usklikne fiktivni dvorski meštar bavarske princeze. – Molim vas, visokoblagorodna gospodo, recite nam.

– Povest ćemo vas. – Ali ne možete odbiti poziv gospodina baruna – vikne Kukmica pa

čitavu povorku povede upravitelju. Malakoczy i njegova žena čudili su se kakve im je to goste doveo

Kukmica. U velikoj sobi našli su se na okupu Melkior, Inocent, Kukmica i dva plemićki odjevena jahača. Oni su se predstavili Melkioru kao kavaliri iz Beča.

– Oprostite... Mi smo zalutali i slučajno sreli staroga gospodina, koji nas je tako ljubazno pozvao da nismo mogli od biti poziv.

– Ne bi bilo loše štogod... – oglasi se Kukmica. Kad je Malakoczy izišao da naruči jelo, Kukmica se s Baarcima

nadmetao u hrabrosti, a dvojica kavalira primakli su glave i šaptali francuski:

– Nabašemo na Johanneshof kad ga je Josip već odavno ostavio, a na povratku baci nam nebo u prazne ruke – Bavarsku! Binder i Blank opet će se iskazati.

– Ne vjerujem da će ovi ljudi pronaći trag pukovnika s pruske granice, ali carica je naredila da ga love. Naši siromašni kolege oko Tereziendorfa muče se, a mi ubiremo lovorike.

– Vrijedi li ova lovina ili ne, svejedno. Carica će se veseliti i nači "rezultat" našeg rada. A to je glavno!

Razgovor utihne kad je ušao grof Meško. Njegovu pozornost privukao je Melkior iznoseći Kukmici svoje pustolovine nakon odlaska iz Rosenbergove palače. Kukmica nikako nije mogao dovesti u sklad da je Bavarac donio pismo od Nere i da spašava bavarsku princezu. Kad gaje upozorio na groficu, Melkior ga srdito ušutka:

– I mene su htjeli prevariti daje "grofica" a ne princeza. Meško se umiješa pitanjem i začas shvati razliku između princeze i

grofice. To ga rastuži, pa kad se vratio u svoju sobu, obavijesti Stanku o onome stoje čuo.

– Sada sam se uvjerio... Kad se Kukmica vratio od barunice Rosenberg ništa nije slagao. Sve je dakle istina. Sad znamo.

On je mrtav, a ona je otišla s drugim.

W

U prednjoj sobi gosti su odlično podvoreni hladnim pečenjem, kajganom i vinom. Binder i Blank bacili su se na jelo. Pićem su stalno nudili oba Bavarca koji su, uzdišući za svojim pivom, trusili čaše s vinom.

– Vi dakle tražite sveticu? – pitao je Blank. – Da joj otkrijemo svoju nesreću i zamolimo je da nas savjetuje gdje

da nađemo princezu. – Bavarska svetica nalazi se u Beču u jednom samostanu. Povest ćemo vas onamo. – Gospodine, Bog vam pozlatio usta! – klikne Melkior. Učinit ćete

veliko djelo. Ako se ne biste uvrijedili, mi bismo vam trud nagradili. Pošto se opet pojavio Meško, Binder i Blank promijene temu i

ponukaju Bavarce da odmah krenu na put. – Molim vas – upozori Melkior svoje pratitelje – niste čuli onu

glupost o duhu? – Kako da ne, ali mi ćemo uzeti fenjere. Dusi se klone svje tla kao i

vuci. – Zašto to treba? Mi se ne bojimo, ali fenjeri neće štetiti. Binder i Blank čitavim su se putem do Beča smijali toj primjedbi. Za

sat su se našli pred dvorom. – Kako je to veliki samostan! – začudi se Inocent. – I kako je

rasvijetljen. – Izvolite – ponukaju ih Binder i Blank. Kroz stražnja vrata uvedu ih u dvorište, a odatle u zadnje krilo dvora. – Najprije morate govoriti s ključarem samostana – reče Binder. – On

će vas ispitati. Recite mu sve iskreno. On će vas predvesti svetici. Sjeli su u predsoblju grofa Kocha, dok su Binder i Blank pošli k

njemu da mu objasne svoju lovinu. Koch odmah potrči u caričin kabinet i objavi trijumf svojih najodličnijih pouzdanika.

Kad se vratio u svoj ured, naredi Binderu da unese u sobu veliki naslonjač.

– Njezino veličanstvo želi prisustvovati ispitivanju – ali tako da Bavarci ne znaju tko je.

Spremali su u velikoj žurbi. Konačno Binder i Blank odu po svoje uhićenike, uvedu ih Kochovu sobu i ostave nasamu.

W

Oni su razgledali fine sagove, velike zlatom uokvirene slike, svilene zastore i srebrni pisaći pribor.

– Čuješ li, Melkiore, svetica bolje živi u ovom samostanu nego stoje živjela u onom dvoru.

– Najprije je trpjela pokoru, a sad uživa nagradu. – Nisam znao da sveci imaju tako lijep samostan. – Sveci su veći od kraljeva. Valjda je pravo da imaju još ljepše stvari

nego kraljevi. Što misliš? Sveci u nebeskom kraljevstvu sjede Bogu slijeva i zdesna. Kako je tek ondje sve uređeno.

Binder najavi "ključara" samostana. Bavarci nisu promijenili držanje, niti su se poklonili. Čekali su ključara apatično. Kad je Koch ušao, Bavarci su se malo stisli i pogledali Kochov srebrom opšiveni zeleni haljetak. Izgledao im je odviše raskošan za ključara.

– Gledaj, gledaj – čudio se Inocent – nema ni pregače, ni kapice, ni ključeva!

– Muči! Nije svetački samostan naš majur. – Dobar dan, dobri ljudi – pozdravi Koch. – Dobar dan, gospodine ključaru. Mi bismo rado govorili s

bavarskom sveticom. – Ona vam poručuje da meni ispričate sve, što je i kako je bilo. U dnu se ukaže snažna caričina pojava. Obojica prilijepe svoje

poglede u nju. Inocent šapne: – Ide časna majka samostana! – Muči! Vidiš, nema opatičko odijelo. Možda je vratarica. – Dobri ljudi, najprije recite zašto ste došli iz Bavarske? upita Koch. – Da oslobodimo bavarsku princezu! Carica se nasmiješi Kochu i progovori francuski: – Žrtve pučkog pričanja. Zaista vrlo naivne žrtve! – A odakle ste je htjeli osloboditi? – Pa znate... iz samostana kamo ju je zatvorila carica. – To su pak izmislili u Beču na moj račun – reče carica opet

francuski. – Pusta je pripovijest da princeza živi. – Pitajte podrobnije – reče carica. Melkior ljutito pogleda caricu pomislivši: "Sto se ova plete." Kochu

odgovori:

W

– Kakva priča! Mi smo princezu vidjeli živu i oslobodili je, ali caričini su nas ljudi prevarili i ukrali je.

Šef kabineta i carica pogledaju se zapanjenim pogledom. Ona mu dobaci:

– Ispitajte ovo točno. "Opet se plete", bjesnio je u sebi Melkior. – Iz kojeg ste je samostana oteli, kako? Ja ću sve točno prenijeti

svetici. Melkior poravna crne brčine i počne pričati kako je jedne srijede bio u

Waldburgu, gdje su primili uputu da pod samostanom Marijinih kćeri čekaju princezu.

– U Waldburgu? – usklikne carica. – Ovo zvuči nevjerojatno! "Prokleta baba, zašto se ona plete", promrsi Melkior. – Kako je izgledala ta svetica? – Kako? Onako kako izgleda. – No, da, molim, opišite je, kakvo ima lice, kose, oči, sve! – Koji bi joj vrag, oprosti mi Bože, u onoj tami medu mrtvačkim

glavama vidio lice. Nismo je osvijetlili, a tamo je kao u mrtvačnici. – Što vam je rekla svetica? Melkior opet ponovi cijelu priču, sve do puta u samostan Marijinih

kćeri. – I ona je došla, baš u času kad su je caričini ljudi htjeli uhvatiti, ali mi

s njom odmah k župniku, a onda smo išli po grofa Falkensteina. Carica uzbuđeno i naglo upadne: – Tu se nešto skriva, grofe! Sada se Melkior okrene grofu i srdito upita: – Je li vam to žena? – Nije – odgovori grof zbunjeno. – Pa što nemate hrabrosti da joj kažete neka drži jezik za zubima.

Kod nas žene nemaju pravo da se upleću u muške poslove. Carica mirno odgovori: – Kod nas je drugačije. – Zato vam sve tako izgleda. – Ovo je iskrena kritika – primijeti carica. – Kako je bilo ono s grofom? Ispričajte nam sve – nukao je grof

Koch.

W

Bavarac ispriča kako je nosio princezino pismo u Beč grofu Falkensteinu. On je odmah pošao na put. Stigli su sretno, i još istog dana zajedno s grofom krenuli u Bavarsku. Na kraju je princezi pozlilo, poslali su ga po doktora, ali onda se nešto dogodilo: došla je potjera, Inocent je pošao daje odbije, tjerao ju je dugo, a kad se vratio, nije bilo ni princeze ni grofa.

Napeto i pozorno slušala je carica. Grof je ispitivao potankosti. Ni on ni carica nisu mogli shvatiti što se to dogodilo.

– Pozvonite – obrati se grofu – neka dođe otac Grande. Možda će on razjasniti njihov posjet grofici u Waldburgu. – Onda zapita Bavarce:

– U Bavarskoj se dakle govori da princeza nije umrla nego da ju je carica zatvorila. Što vele, zbog čega?

– Pa zato da mladi može uzeti drugu; a i zato što je carica bila ljubomorna na princezu.

– Zašto ljubomorna? – Zašto? Zato jer je princeza mlada i lijepa, a carica bogme stara. – Pravo velite, stara je, ali je vaša princeza kraj nje izgledala stara i

ružna. Inocent i Melkior udare se laktima i prasnu u smijeh. Carica ustane: – Zašto se smijete? – Tko vas je tako namazao? Kako princeza može biti ružna. Sve su princeze lijepe, a bavarska najljepša od svih! – Možda se ipak varate. Melkior odreže: – A šta vi znate! Vi nikad niste vidjeli pravu princezu. Sa smijehom pitala je dalje: – Vaša je štićenica dakle lijepa žena? – Njezina visost princeza – ispravi Melkior – ljepša je od svih

princeza, od svih kraljica i carica. Carica se značajno zagleda u Kocha, a on potanko ispita Bavarce o

ličnom izgledu princeze, na što carica usklikne njemački: – To je ona! – Pa naravno daje ona! Nego što ste vi mislili? Tko bi bio nego ona. Nemilo iznenađenje umori caricu i ona sjedne: – Ovo je genijalna spletka, ili su ova dvojica luđaci.

W

Na vratima se pojavi otac Grande. Ugledavši Bavarce, okrene im profil i pokloni se carici.

– Govorite francuski – naredi mu – oni ne smiju znati s kim govore. Koch će vam reći što govore o grofici Thurn.

Grande osjeti da se nad jezuitima sakupljaju oblaci, koje su navukli Bavarci. Malo zbunjeno zagledaju se u oca Grandea, koji je razmišljao kako da udesi obranu. Postoje Koch priopćio sve stoje čuo, lice oca Grandea odrazi mirnu ozbiljnost.

– Veličanstvo, molim, ovo je važno. Mislim da će nam otkriti veliku zamku. Neka gospodin grof točnije ispita okolnosti. Njegova milost preslušala je svu bivšu služinčad grofice Thurn i svi su iskazali da je pobožna grofica otišla četiri dana prije nego stoje grofica Vojkffy tobože od nje dobila papire Natalije Jagušinske. Prema tome, nisu ovi ljudi mogli s njom govoriti!

"Sva sreća – mislio je jezuit – da smo služinčad na dvoru sastavili od naše braće i njihovih pouzdanica. Stvar je opasna.. . Sad pazi Azelmo", bodrio se on.

Sam je Kocha poticao na pitanja da što više probudi uvjerenje kako mu je stalo do istine.

– Veličanstvo, bivši sluge grofice Thurn tvrdili su – a to zna i grof Koch – daje grofica Vojkffy one srijede bila u Waldburgu, da je tražila groficu Thurn i ušla u njen salon s mrtvačkim glavama. Bavarci vele da su te srijede došli k svetici... Stoje dakle jasnije nego da se lukava grofica poslužila tim slučajem i, videći kako Bavarci traže tobože živu bavarsku princezu, u ime svetice uputila ih u samostan Marijinih kćeri... Kako bi se inače tamo s njima susrela?

– To je sasvim vjerojatno – prihvati carica – ali zašto se pri kazala bavarskom princezom?

– Da iskoristi naivnost ovih ljudi koji su je htjeli povesti u Bavarsku. – A grofica je imala mnogo povoda da sretno umakne iz naše zemlje

– nastavi carica. – Sad je sve jasno do nekih "caričinih ljudi" koji su hvata li princezu. – Upravo sam danas dva put pokušao vaše veličanstvo za moliti da

me primi, jer sam dobio važnu vijest. Vama je poznato da su naša braća glasom punomoći vašeg veličanstva tra žila zloglasnu groficu na svim svojim putovima i svaki je od njih dobio točne upute o njenoj ličnosti.

W

Jednog dana puto vala su tri naša brata po selima da propovijedaju riječ Božju i ljubav prema uzvišenom prijestolju – kad jedan opazi na put noj postaji ženu navlas sličnu grofici Vojkffy. Kad su se uvjerili da se ne varaju, htjeli su se grofice domoći: upućivali su Bavarce da to nije princeza – tako da ove njihove izjave potpuno odgovaraju istini. Međutim prije nego što su nas braća mogla izvijestiti o svom otkriću, pristupio je grof Falkenstein i poveo groficu ne znamo kamo. To sam doznao jučer kad su se ta trojica naše braće vratila s puta.

– Sad smo nacistu daje grof, inkognito sam prestolonasljednik, otputovao s njom netragom.

– Na žalost, veličanstvo! – A sada, grofe, ispitajte ove ljude o pukovniku. Ostanite, oče

Grande, to će vas zanimati. Njemu je odlanulo. Prvi je udarac dobro odbijen. Bavarci su opisali

trojicu onih s kojima su se sreli, osobito onoga s crnom bradom, koji se okosio na njih i ostavio ih.

– Biste li ga prepoznali da se nađete s njim? – zapita Koch. – Kako da ne! – I da se preodjene? – Pa da ošiša i bradu. Koga jednom vidim, toga ne zaboravljam. – Dobro. Ostat ćete u Beču. Kad vas zatrebamo... – Što bi to vi trebali nas! Mi trebamo vas, da nas povedete bavarskoj

svetici. – Ona teško boluje... Treba čekati da ozdravi. – Zašto nam to odmah niste rekli? – Htjela je da vas sve ispitam. Melkior je sve češće pogledavao oca Grandea i konačno ga oslovi: – Čujte, sveti gospodine, niste li vi, kad smo bili kod sveti ce, došli s

još jednim isto tako svetim gospodinom "u hodnik svetice"? Grande se u duši lecne, ali se nasmiješi okrenuvši se carici. – Te srijede bio sam s glavarem na hodočašću, ali otac Ignjatije i

Kalistro došli su u Waldburg i tamo su im rekli daje grofica Thurn prije četiri dana otišla u hodočašće u Češku. To je dokaz, veličanstvo, da su ovi ljudi doista bili u Waldbrugu i tamo očito bili zavarani od grofice Vojkffy.

Grande je trijumfirao: "Kako mi dobro Bog pomaže!"

W

– Otpustite ih, ali čuvajte – reče carica Kochu. – Bavarska je Bogom nadarena zemlja, ali Bavarci su maćuhinski darovani umom!

Konačno su obojicu isturali iz sobe i naredili im da čekaju ozdravljenje bolesne svetice u gostionici "K jelenu". Odredili su im preodjevenog Kochova pouzdanika da ih svuda prati.

Carica oslovi Kocha: – Grofe, pruža vam se prilika da steknete kneževski naslov, uz

oproštaj svih taksa. Jedino se traži od vas da uđete u trag grofu Falkensteinu i njegovoj ljubavnici.

– Bavarci su nam otkrili siguran trag, koji valja slijediti. Svakako su bjegunci pošli prema jugu, ili se sakrivaju negdje u osami.

Kao što smo našli Johanneshof, tako ćemo otkriti i novo boravište. – Nadam se ne prekasno – upadne carica. – Učinit ću sve da bude na vrijeme. Poslat ću Bindera i Blanka u

Tereziendorf. – Obojica zaslužuju nagradu za svoj nalaz, a vi ćete, nadam se,

zaslužiti kneževsko ime. Dotle je Grande razmišljao: "Otkad je prokleta ljepotica ostavila kulu i prevarila me, ide za mnom

magla opasnosti. Svakog časa moram paliti svjetlo da ne zalutam. Zar se urotila protiv mene s vragom?"

Carica ustane i pogleda Grandea: – Ja sam vrlo nesretna. Osjećam da neću moći spriječiti brak između

ove žene i sina... – Veličanstvo, možda spriječiti ne, ali razvrgnuti svakako! Sveti otac

papa ne bi se oglušio želji vašeg veličanstva da proglasi ništetnim brak između prestolonasljednika i uhode... koja je čarolijama obmamila nesretnog sina.

– To je moja nada. Samo da mi stigne Breitenstein i donese Amalijinu tužbu. Poslat ću je papi. Zašto sam toj licemjerki to liko vjerovala? Služi se imenom pokojne princeze – one čiste, dobre anđeoske duše! Ilije vještica ili luđakinja. Do viđenja... Veličanstvo, već odavno želim vam priopćiti nešto vrlo važno.

– Dođite u moj kabinet. Slijedio ju je, prošavši čitav niz odaja.

W

– Veličanstvo, ono što želim priopćiti vašoj velikodušnoj brizi za naš red, nije u skladu s mojim propisima – mislim pro pisima moga zvanja – ali je u skladu s mojom savjesti, koja se u svom moralu uzdiže daleko nad sve pisane statute: služiti carici...

"On ima samo jedan defekt: preduge uvode", mislila je carica nestrpljivo.

– I upravo bih zato bio teško nesretan ako vaše veličanstvo ovaj moj čin, ovo moje priopćenje ne bi zadržalo svojom tajnom... Možda bi interes tražio da priopćite kancelaru ili kojem drugom pouzdaniku vašeg veličanstva, ali to bi uništilo ugled svetog mi zvanja.

– Nemam interesa koji bi me nagnao da prekršim zadanu riječ... – Veličanstvo, čut ćete vrlo važnu stvar, vrlo važno otkriće. Pouzdajem se u zakletvu veličanstva... – Da, pouzdajte se... – Budući da mi se vaše veličanstvo kune, usuđujem se priznati.

Rekoh, ne slaže se sa zvanjem, ali sa savješću danoj mi od Boga. Nekog dana – već dugo – u jezuitskoj crkvi u mraku, pred zornicu, kad sam ispovijedao vjernike... neki čovjek kojemu nisam mogao kroz rešetke ugledati lice... ispovije dao mi se... i na kraju rekao: "Čovjek neki u ovoj zemlji ima spise, koji sadrže sramotnu tajnu carske porodice. Izručit ću spise njezinu veličanstvu na vaše ruke, oče Grande, za pet mi lijuna."

– Lupeško iznuđivanje – u ispovjedaonici! Kakve li pokvarenosti! Sve to dolazi od slobodoumnih novotarija. To je, eto, degeneracija morala. A što ste mu rekli?

– Da ne vjerujem u ispravnost takvih spisa, jer u previšnoj porodici vlada najuzvišenija čistoća morala, načela i bogobojaznosti. On mi na to odgovori: ako ne vjerujete vi, vjero, vat će car Friedrich.

Te je riječi dignu sa stolice. Ode k prozoru i otvori ga. Ledeni zrak zastruji u kabinet.

– I premda mi je rekao da će jednog dana osvanuti po od govor, ne vjerujem da takav spis postoji. Nema sumnje, spis ne postoji; neka lupeška duša hoće da ucjenjuje, ali dužnost i vjernost mi nalažu da obavijestim vaše veličanstvo. Ako dođe, potjerat ću ga.

– Ipak... s lupežima treba postupati oprezno. Kako bi bilo da se upustimo u pregovore s tim lopovom.

– Traži odviše! Pet milijuna!

W

– Mislim prividno, da ga redarstvo uhvati. – Veličanstvo, pokušat ću, ali redarstvenu službu prepustite meni,

inače ću ostati žigosan da sam odao tajnu ispovijedi. – Da, da. To sam zaboravila. Oprostite, prepuštam vam sve. Grofica Fuchs prekine razgovor: – Veličanstvo, vitez Breitenstein stigao je iz Parme. – Hvala Bogu! Oče Grande, sutra u deset sati dođite k meni. Mnogo vam hvala. Nešto se tu skriva, o tom nema sumnje. Caričin kurir sreo se s ocem Grandeom na vratima kabineta.

Pozdravili su se i pošli svak svojim putem. – Dakle, Amalija je udovoljila mojoj želji? – upita vladarica. – Jest, veličanstvo, i radosno prima rastavu. – O tom ćemo još deset puta razmisliti. Da vidimo što piše o grofici

Vojkffy. Željno čekam taj spis. Pročitavši, carica je planula. – Grofica je imala veze s pruskim oficirima. Sve to biva ljepše i ljepše.

Što je u toj ženi! Amalija brani grofičina muža! Ludost! Peče je savjest! Kada ga je optužila, njena je savjest bila na

šetnji? Prekine temu: – Sada me zanima razjašnjenje o lopovima koji na granici bacaju ulje

u vatru. Vi ste u Parmi vidjeli pukovnika i s njim razgovarali? – Na vojvodskom dvoru! – Kakva on posla ima na vojvodskom dvoru? – Predstavio se kao kurir vašeg veličanstva! Udarila je rukom po naslonjaču. – To nadilazi sve drskosti! Onda je doista sam Prus! – Po svemu: naš državljanin. – Kome je nosio vijesti u moje ime? – Vojvotkinji. – Mene ostavlja svijest! – Vojvotkinja gaje primila i nakon te audijencije nestao je, a ipak nije

izišao iz dvora. Ni na moju intervenciju vojvotkinja mi ga nije htjela predati.

– Vi zbijate lakrdije! Kurir ustane i pokloni se, kao da će otići.

W

– Što je? Nemam li prava posumnjati u mogućnost takve nemogućnosti?

– Veličanstvo! Kad ja nešto ustvrdim, onda se to ne može nazivati nemogućnošću.

– Da vaše umne sposobnosti ne zaštićuju vaše loše mani re, mi već odavno ne bismo zajedno razgovarali. Svakako, ne mogu da shvatim. To bi bio zločin protiv države, carice i majke.

– Činjenica se ne može oporeći pa bila i neshvatljiva! Neka me veličanstvo opet ne prekida.

– Nadam se da ste u Parmi prakticirali taj ton! – Ondje bi bio potreban! – Govorite! Slušajući, nekoliko je puta udarila šakom po stolu da nadomjesti riječi

od kojih se suzdržavala. – Što je taj čovjek radio u Parmi? Stoje s njom govorio? – Ne mogu ni slutiti, a ipak sve se to desilo. – Da je živ princ – mogla bih pomisliti da je to njegov pouzdanik, ali

ovako – ne razumijem. Ili taj čovjek ipak nema ništa zajedničko s pukovnikom na granici! Kakav je! Pristao, mlad?

– Vrlo mlad i pristao. – Hvala. Tu se krije ljubavna pustolovina. Amalija neće os tati svom

mužu vjerna. Mnogo je baštinila od cara. Što vi mi slite o tome? – Vaše veličanstvo pogađa činjenicu, samo je osoba izmijenjena. U

Parmi se koješta govori o dvoboju grofa Rivere s jednim parmskim plemićem radi vojvotkinje.

– To valja ispitati! A pukovniku nema ni traga? – Mislili smo da bježi preodjeven u lakaja grofa Rivere. Međutim, Rivera to odlučno poriče. Najprije me upozorio na

sumnjiva pukovnika, a poslije ga zaštićivao. – Vojvotkinja se razvija u opasnu ženu. – To sam iskusio pri oproštaju. Ona me izbacila iz dvora za jedno s

porukom daje sita opomena i tutorstva vašeg veličanstva, pa traži daje pustite na miru.

– Tu joj želju neću ispuniti.

W

– Saznao sam da se iste večeri sukobila s ministrom Tillotom, ali nisam bio prisutan. On mi je rekao da o tome želi poslati vašem veličanstvu i španjolskom kralju vlatoručni izvještaj.

– Basta! S tom ću Amalijom završiti kratko: ako se ne pokori, snosit će posljedice kakvih do sada još ni jedna carska kći nije snosila. Mene sad više zanima zločinac.

On ispriča neuspjeli pokušaj da uhvati sumnjiva lakaja, što je caricu uzrujalo, ali je svejedno ispitivala potankosti.

– Dakle, ništa više ne znate o tom lupežu, koji mije... – Kad sam se vraćao, saznao sam da su sva trojica otputovala prema

sjeveru. Dakle u Austriju. – Opet trojica! To je važno. Ako ih ne uhvate, ja ću razjuriti svu

sigurnosnu oblast. Sve ću ih pobacati van. Moraju ga uhvatiti. To je moja zapovijed. Jao si ga njima ne bude li izvršena...

ISKUPLJENA RIJEČ KANCELARA KAUNITZA.

Kancelar Kaunitz leži na divanu u dnevnom salonu. Gobleni pokrivaju crvene tapete velike sobe. Pozlaćeni okviri naslonjača, bjelokošću izrezbareni ormari, kineske vaze, svileni zastori, bogati sagovi, mramorni i bončani kipovi nagih žena i muškaraca porazmješteni na postamentima – sve je raskošno, s jakim muškim linijama, ali čitava slika odaje da joj gospodar voli udobnost, osjeća rafiniranu pozu i uživa u raskoši. U središtu salona na stalku je prislonjena velika slika Marije Terezije prikazujući je u naravnoj veličini, kako stoji s kraljevskim amblemima kraj stola i upire se o žezlo.

Val topline izlazi iz kamina. Kancelarove tamne oči izvirkuju ispod debelih vjeda, pogledavaju po udobnom namještaju i odražavaju svjesni užitak udobnog odmaranja. Odjeven je u svilene čarape, svijetlomodri kućni haljetak, a široke komotne kućne hlače spuštaju se u naborima i skopčane su ispod koljena šarolikom vezanom sponom. Na prsima je haljetak otvoren, pa se vide čipke.

W

Ovako udešen, u raskoši, diplomat nalikuje besposlenoj muškoj kaćiperki. U palači je tiho. Salonima, predsobljima i stepeništima, krcatim prezasićenom raskoši, prolaze lakaji, komornici. Jedva se dotiču sagova, pronose palačom šapat:

"Kancelar ima hunjavicu!" Ispred goleme, bogate palače – dar carice Marije Terezije – stoji

vratar u odori čuvenih kancelarovih ljubičastožutih boja. Važna lica prima kočije; isto tako na zabrinuta pitanja odličnika zabrinuto odgovara:

– Njegova preuzvišenost kancelar Kaunitz ne može primati. Boluje od hunjavice.

Kočije s posjetiocima odlaze polagano, da ne uznemire kancelara. Čitava vlada, plemstvo, dostojanstvenici, svi dolaze, pitaju, a vratar

uporno odgovara šapatom: "Njegova preuzvišenost boluje od hunjavice!"

Takva nesreća, koja mu se događa više puta godišnje, poremetila je redoviti tok u životu dvora, društva i države. Iz njegova salona zaustavljen je čitav dnevni i večernji redovni život dvorskog velikaškog društva. Svi su osjetili potrebu da se zabrinu, odvezu k palači i pitaju kako mu je. Oni koji su htjeli manifestirati osobito intiman odnos prema dvoru i kancelaru, otkazali bi čak i večernju društvenu svečanost.

Jedino on spokojno leži na divanu; ne trpi postelju koja ga sjeća posljednje postaje ovog života pa nema odvažnosti da legne u nju ni s nedužnom hunjavicom. On zna za svu brigu i pažnju što se okuplja oko njega i nad njim, on zna i u tom uživa. Neki ga i zlobno okrivljuju da svake godine po koji put naruči hunjavicu da bi ga tetošili kao ljepoticu koja hoće iskušati odanost svojih obožavatelja!

U palači se sve štrcalo. Pred ulazom je stala osmoprežna carska kočija. Grofica Fuchs pomaže carici da siđe. Tajnici, komornici – svi su se rastrčali ne dotičući se zemlje.

Kancelarov prvi lakaj Gabrijel otrčao je u sobu svoga gospodara bez daha:

– Njezino veličanstvo! – Gabrijele, tunike, tunike!

W

Sluga potrči, zgrabi iz ormara neke obruče na kojima su visjele male svilene tunike i stade ih nabacivati na mramorne nage kipove da pokrije forme boginja i Bogova.

– Samo brzo, Gabrijele! – Već je u redu, božanska je toaleta završena. Kancelar se pokrio baršunastim pokrivačem. Lakaj mu je pružio

zrcalo i vlasulju. Uređuje se, namješta sitne nabore svoje naprsnice, ogrlicu i suvratnike haljetka.

U tom trenutku otvori tajnik dvokrilna vrata i najavi: – Njezino veličanstvo! Ušla je. Kancelar se digne s divana. Carica ga zaustavi rukom. – Tko vam je dopustio da ustajete? Smjesta da ste legli! Tada priđe k njemu i pruži mu ruku. On je poljubi. Tajnik namjesti

naslonjač i i onda iziđe zatvorivši za sobom oba krila vrata. – Vaša mi hunjavica zadaje više brige nego zdravlje Friedricha

Pruskog. – A meni zadaje više sreće nego podatnost evropske diplomacije. – Dovela me potreba da opet vidim kako vam je – i da vam nešto

kažem. Nakon nekoliko pitanja o hunjavici, ona mu se obrati povjerljivim

tonom: – Neće li vam nauditi moje pričanje? – Naprotiv, veličanstvo, obasjat će se mutni časovi moje bolesti, koju

liječi samo brižljivost moje uzvišene vladarice. – Vaše hvale nisu u skladu s mojim dolaskom – jer sam ipak

zainteresirana. Čekajte da dovršim. Danas je neki čudan dan – osjećam da vam moram povjeriti ono što vam nikada do sada nisam povjeravala.

– Veličanstvo, ministar ne moli ništa, ali vjerni prijatelj vapi da mu povjerite svoje strepnje.

– Pravo velite, to je strepnja. Evo je: neki nepoznati muškarac posjeduje neki dokument koji sadrži sablažnjiv čin jednog člana dinastije i, ako ga ne otkupim u roku od dva mjeseca, predat će ga Friedrichu Pruskom.

– Kome je to saopćio? – Ocu Grandeu. I traži pet milijuna. Zapanjeno gledajući caricu, usklikne:

W

– Veličanstvo, to vas ucjenjuje neka zločinačka banda. – Željela bih daje samo to. – Ne vjerujem u drugo. – Vaš savjet? – Veličanstvo, pošaljite oca Grandea k meni. – Samo to ne. Obećala sam potpunu diskreciju. Zaklela sam se... jer je

to doznao u ispovjedaonici. – Ne vjerujem, veličanstvo, da postoji takav dokument o sramoti vaše

uzvišene obitelji. – Ipak, dragi prijatelju, bojim se. – Prvi put čujem "bojim se" iz usta najmuževnije vladari ce svijeta! – Imate pravo. Nikad nisam pomislila da ću čitati urotnič ke ideje

svoga sina, pa, ipak, sami ste vidjeli njegove bilješke. Tko zna, nije li Josip zaglibio dublje, ne konspirira li sa svojim

idealom Friedrichom... – Veličanstvo, glavu polažem u neispravnost ove... – Koliko sam vam puta zabranila da zalažete svoju glavu. Jedna jedina vaša hunjavica upropaštava državu, bez vaše glave ja bih

ostala bez krune. – Veličanstvo me samo komplimentom tješi da joj toliko vrijedim. Čin

dokazuje drugo: u mnogo važnijim stvarima vaše veličanstvo uzima savjete i službe drugih, a mimoilazi svoga kancelara.

– Opet rogoborite na isusovce. Oni su mi vjerni tješitelji, pomoćnici i u mojoj duševnoj bijedi. Utapam se u žuči svoje zlokobne sudbine, koja me svakog dana iznenadi novim dokazom zlobe. U mozgu osjećam utege, u srcu stravu: idem u susret nečem strašnom.

– Veličanstvo, to je indispozicija možda zbog tobožnjeg spisa! Ako ne možete dopustiti da govorim s ocem Grandeom, molim vas da mi dopustite da vodim istragu mimo njega.

– Kako? Samo on je tu faktor, a nikada neću dopustiti da sazna moju indiskreciju. Onaj nepoznati lopov čak prijeti.

Možda vi nađete kakav izlaz? Razmislite. Doći ću opet da se sporazumijemo, ali ne vjerujte daje to sve. Još nisam iscrpla čašu: saznali smo iz posve vjerodostojnih podataka daje grofica opet isplivala na površinu. Josip se s njom sastao i oboje su nekamo otputovali.

W

Ona mu ispripovjedi i razgovor s Bavarcima. Slušajući, kancelarovo lice bilo je sve ozbiljnije, zabrinutije, mračnije.

– Ovo je jedina opasnost vašem veličanstvu i državi. – Mislite li da je Josip zaista kadar vjenčati se s groficom? – Uvjeren sam, potpuno uvjeren. – Onda ćemo brak raskinuti. – To je još teže nego spriječiti, pa bi trebalo pokušati ono lakše. – To je drugi motiv koji me je doveo k vama: recite, postoji li kakav

način da se spriječi? – Mnogo sam o tome razmišljao. Nastojao sam da nađem kakav trik. – Valja ga tražiti, dokazati mu da je ona bila uhoda. Za to imam

Amalijino pismo. To je svjedočanstvo. Muž joj je uho da, ona mu je pomagala. Zar to nije razumljivo, prirodno?

– Da – ozbiljno će kancelar – nama je prirodno, ali on neće vjerovati. Kancelarovi su odgovori slijedili u sve većem razmaku. Zamišljeno je

gledao preda se. – Veličanstvo očito ne poznaje njegovo visočanstvo. Što više

navalimo zapreka i optužbi protiv grofice, on će je tvrdokornije braniti i oženiti se njome. Valja prihvatiti trik onako intrigantski, neodoljivo.

– Vi ste već smislili? – Razmišljao sam mnogo ijedne noći u svojoj bolesti našao sam vrlo

egzotičnu, ali zgodnu ideju. – I niste mi je javili! Dakle brzo. – Proglasit ćemo da kapetan nije smaknut! Skupivši guste obrve, osupnuti pogled dugo je istraživao miran

izražaj njegova lica. – Otkud vam takva ideja? – Nisam intrigant, ali nešto me natjeralo da je smislim. Samo je to zapreka braku. – I teški udarac mom autoritetu. – Kako to, veličanstvo? – Ne naslućujete li poraz moje carske ličnosti u proglašenju takve

glasine? – Veličanstvo, uistinu ne prozirem opažanje vašeg veličanstva. – Takvom glasinom dali bismo neprijateljima adut u ruke da i moj

kancelar, moj Kaunitz, revoltira protiv mene i ne izvršava moje

W

zapovijedi. Svi prijatelji i neprijatelji treba da ostanu u čvrstom uvjerenju da ste vi nepokolebivi izvršitelj mojih zapovijedi.

– Veličanstvo, mi ćemo izjaviti daje vaše veličanstvo, pošto je potpisalo osudu – promijenilo svoju odluku uslijed...

– Ni za što na svijetu! Sto jednom velim, ne poričem. U to mora svatko vjerovati, kao u Sveto pismo. Ni za što na svijetu ne želim i najmanje uzdrmati vjeru u svoju nepokolebivost.

To bi bio loš primjer. Okolnost da se njegov prijedlog podudara s Amalijinom obranom

Siniše bacila je u njezinu dušu nejasnu sumnju: – Uistinu ne razumijem vaš prijedlog. Da nemate hunjavicu, razljutila

bih se na vas, kneže. Kad ga je zvala knezom, znao je da se ljuti i nastojao je to popraviti. – Veličanstvo, u ovom očajnom položaju u kojem se nalazimo, ako se

to desi i sazna u Beču i u svijetu – mislio sam se time poslužiti u krajnoj nuždi.

– Ali kapetan je kao uhoda zaslužio smrt, a Josipa neću spašavati ove ženidbe na račun svog autoriteta. On može po činiti stotinu ludosti, ja nijedne. Nitko, ni u vladi, ni u dvoru – upamtite – ne smije ni u snu posumnjati da sam odgodila svoju prvotnu osudu. Nikad ne bih dopustila sumnju da moj kancelar prelazi preko mojih zapovijedi. Takvi bi eksperimenti uništili moju snagu protiv domaćih neprijatelja, slobodoumnika kojima se služi Josip. Ali ne govorimo o tom.

– Nisam slutio da ću ovim prijedlogom vaše veličanstvo na vesti na crne misli.

Gledala je čas preda se, a onda, zahvaćena instinktivnom sumnjom, nastavi:

– Prijatelju, kad biste vi mogli prijeći preko moje volje – pa daje ona baš i nepravedna – bio bi to za mene lično krajnji udarac. Bog je ionako posljednjih dana posuo previše trnja mojim putovima. Ne, neću govoriti o tome!

Neočekivano njeno stanovnište porazilo je kancelarov pokušaj daje pripremi za svoju osnovu.

Tajni instinkt gonio je njezinu sumnjičavost. Iako je dva puta odlučila da o tome ne govori, njegov je odgovor nije umirio:

W

– Wenzel, onoga časa kad bih otkrila da vi izigravate moje carske odredbe, saznala bih da nema nikoga tko nije protiv mene!

Njegove mudre oči u ovom trenutku nisu odražavale njegovu unutarnju zabrinutost. To nije očekivao.

– Kad bih naišla na bilo kakav dokaz da moje zapovijedi mimoilazite, moja bi vjera u vas bila za sva vremena, za prošlost, sadašnjost i budućnost – izbrisana. Jer, ako moj kancelar i u najmanjoj sitnici, a kamoli u tako važnoj stvari, obilazi moju odredbu, onda zaista ne bih imala više s kime vladati.

Bacila bih uzde u ruke bezglavom Josipu, pa se natežite s njima kako vas je volja, a ja bih čekala svršetak života u samo stanu.

Kancelar se osjetio kao vojskovođa kojemu je vlastita vojska razbila plan i otvorila pred njim neprijateljske topove. Caričina izjava udarila gaje po tjemenu.

– Veličanstvo, život moj nema više svrhe. Strahovite sumnje – moja su smrtna osuda.

Izražaj njegovih očiju bio je uistinu očajnički. – Ali demantirajte moje sumnje – vičite: nije istina... ja sam izvršio

svaku vašu zapovijed, uredbu, svaku... svaku! – Ne smažem daha a kamoli riječi. Zasut sam težinom vaših sumnji. – Odbijte ih! Ne čujete li! Izrecite to, hoću da čujem. Ako ne možete,

već ste negdje moju zapovijed pregazili... a to bi značilo da više ne smatrate caricom mene nego Josipa!

Bio je frapiran, ali nije odgovorio, jer je ona nastavljala ne dopuštajući mu obranu. Njegova je šutnja uznemiri pa upita čvrstim glasom:

– Možete li mi dati poštenu riječ da je kapetan smaknut? Da ili ne? – ... Da! – Mogu veličanstvo! – Pokažite mi protokol o smaknuću. – Veličanstvo, nalazi se u ormaru, u mom ličnom ormaru. Idem odmah. Digao se znajući da će ga zaustaviti. – Ovako bolestan? Što vam pada na um? – Ključeve ne mogu povjeriti nikome... – Nije potrebno. Vi ste me umirili. Vaša je riječ dostatna. Neko je vrijeme šutjela. On je zurio u nju žalosnim pogledom.

W

– Nikad se nisam nadao da će vaše veličanstvo... – Dobro, dobro. Sad je sve u redu. Molim vas, ležite. Žalim što sam

vas uznemiravala. Nekoliko trenutaka nakon toga izišla je iz palače. Kancelar pozvoni

svojem tajniku. – Molim vas, ako dođe Franjo Bartok, zadržite ga. – Stigao je danas, ali vaša bolest... – Brzo ga dovedite! Otišao je i vratio se sa Sinišom, koji mu preda Amalijinu izjavu. Nije

je pravo ni čitao već slegne ramenima. – Dragi moj grofe, vaša putnica za Prusiju i velika svota novca što je

onda pronađena kod vas bilo je dovoljno da vas smjesta smaknem. Baš optužba princeze Amalije probudila je u meni opravdano uvjerenje da ste nevini. Samo toj optužbi imate zahvaliti da nisam izvršio potpisanu osudu. Ali, dragi grofe, situacija se promijenila. Govorimo otvoreno. Vi ste vitez od glave do pete. Moram vam nešto otvoreno priznati.

– Izvolite, vaša preuzvišenosti. – Ja vas moram smaknuti. – Zato sam i došao. – Ja sam vas kanio poštedjeti. – Onda bih morao sam izvršiti osudu. – Razumijem! Ja ću biti iskren. Odluku da vas ne smaknem nije

upravljalo samo uvjerenje da ste nevini. Mnogo više od toga. Vodila me u tome želja da visokoj ličnosti, odabranoj za upravu države, spriječim ženidbu koja nije u interesu države. Vi znate na što mislim.

Siniša je problijedio. Kancelarove riječi probadale su ranu. "Šteta lijepog, poštenog i odvažnog čovjeka!" pomisli Kaunitz. "Ali

mora umrijeti. Zadao sam riječ, on ne može ostati živ ako hoću da zauvijek ne proigram caričino povjerenje. Kancelar mora iskupiti zadanu riječ!"

– Uzalud sam vas slao u Parmu. Iskreno žalim što se moja namjera nasukala.

– Vjenčani su? – Još ne znam. Vjerojatno je. Nekoliko je časaka razmišljao, a onda upita: – Imate li prije smrti što urediti?

W

– Svoju oporuku. – Prema tome, vaš život produljujem. Smaknuće se može obaviti

samo u mojoj prisutnosti i uz pomoć mog intimnog prijatelja. Zato morate pričekati da me mine hunjavica.

– Svaki čas moga života samo su nepotrebne muke. – Vjerujem, ali morate se strpiti dok ne ozdravim. Dva-tri dana. – Dobro, dva dana. Za to vrijeme podijelite mi dopust. – U redu. Na vašu riječ onda se vraćate. – Ali prije molim razjašnjenje. – Gle, vi ste čak i grubi. – Preuzvišenosti, ja sam nevino optužen. Dobro: putnica, novac i

caričin bijes – to troje je dosta da od poštenog čovjeka izmijese lopova. Ali od čega sada kanite izmijesiti zločin – za nju?

– Molim nešto jasnije, hunjavica mi uzrokuje glavobolju. – Saznao sam da moju bivšu ženu kane okriviti zbog nekih velikih

zločina. – A tako? Gdje su vam to rekli? – U Parmi sam čuo. – Recite jasno: vojvotkinja vam je to priopćila. Ta se žena doista

izvrsno razvija: najprije denuncira, a onda optužuje druge. Diplomat nije slutio kako svojim riječima Siniši otkriva put do onoga

stoje u Parmi Breitenstein nazvao: tajnom. Imajući razloga da zataji kancelaru svoj sastanak s caričinim kurirom, bio je oprezan.

– Dakle, vojvotkinja optužuje. Ona? S kojim pravom? Zbog čega optužuje moju bivšu ženu?

– Zbog čega je optužila vas? – Preuzvišenosti! Zar – uhodarstvom? – Stoje lakše vjerovati nego daje žena pomagala mužu? Siniša oštro zamahne i stisne pesnice. – Nju okrivljuje daje pomagala meni kojeg brani da nisam uhoda? – Da, dragi moj grofe. – Vi ste pristali na takvu strašnu laž? – Nisam još imao prilike da išta kažem. – Preuzvišenosti – ona laže! Vi, koji ste progledali one noći moju

nekrivnju, morate razabrati da je i moja bivša žena u uhodarstvu – nevina.

W

– Da, to je jasno. To ne treba naglašavati. – Vi ćete dakle spriječiti ovu nepravdu? – Prijatelju, zašto se vi brinete za nju? Neka je on brani! – A što on kaže? – To mi ne znamo, jer nam nije pružio sreću da s njim govorimo. – Neću dopustiti da se posluže takvom podlošću. "Pogodio je", pomisli kancelar, "da budem braniteljem lijepe grofice

pred caricom!" – Gospodine pokušat ću sve. Međutim, vidite, hunjavica me odviše

muči. Nadam se, za dva dana ću vaše brige skrati ti. Do viđenja. Protiv volje uznemiravala je kancelara savjest i stane je smirivati.

Poznavajući caričinu tvrdokornost, osjećao je da njezino daljnje povjerenje prema njemu ovisi o smaknuću kapetana.

"Državni interesi traže njegovu glavu. Ako moram predati ostavku, drugi kancelar neće znati spretno i neopaženo sputati caričine temperamentne odredbe. Divna ova žena odviše je samovoljna i vrela a da bih smio ostaviti je samu. Država bi stradala. Kapetan mora umrijeti da država ne izgubi caricu, a carica da ne izgubi mene – svoje kormilo. Smatrat ću kapetana vojnikom palim u boju za sreću carstva – a njemu ću pružiti sretni zaborav u smrti. Tako ćemo obojica biti zadovoljni."

Kancelar je znao svoje razmišljanje završiti točkom. Tako učini i sada. Legne, spusti vjede i zaspi.

Prošla su već dva dana otkako je Siniša stigao s Filipom i Ernestom iz Parme u Beč i čekao da ga primi kancelar. Ernest je otišao kovaču lijesova Tomi; Filip je ostao u gostionici "K jelenu", a Siniša se javio tajniku svoga visokog zaštitnika.

Pošto mu je odredio dopust od dva dana, Siniša odluči da prije smrti još jednom pode svojim prijateljima u Waldburg. Preodjenuvši se u odoru bečkog kavalira, koju mu je dao kancelarov tajnik, on uzme kočiju i odveze se prema velikom starom dvoru.

Kukmica se trgne iz sna, digne glavu i pogleda oko sebe. Mrak je u čitavoj upraviteljevoj zgradi. Očito sve spava. Ali zašto se on budi! Nešto se mora dogoditi. On uvijek spava jednim dahom do podne – a sad, eto, usred noći naglo se probudio. Zašto?

Istražuje očima i mislima, ali nigdje ništa što bi mu pitanje razjasnilo.

W

"Već znam, premalo sam jeo, pa se zato budim", utješi se i spusti glavu na jastuk. No tek što se dotakne perine, kad zazveči prozor.

"Isuse, što se to trese?" Pokrije se preko glave, samo jednim okom viri u mračno staklo

prizemnog prozora s debelim rešetkama. Opet nešto udari o prozor... "Joj" – stisne se on pod pokrivač. Malo zatim barun opet izvuče glavu ispod jastuka i proviri na prozor.

Vani nešto jest... Pripovijest o ludoj Johanni uvijek mu se vrze po glavi. "Ali kakva posla ima ona sa mnom? Zašto baš meni kuca?"

Sluša i sluša, opet se nešto dotakne prozora. Iz mraka se pomalja sjena. On čuje poluglasni poziv:

– Otvorite! Hej – otvorite! Iznad Kukmičine glave upravo odbija sat... On broji. Ravno dvanaest! – Ponoć! duhovi... – Otvorite, ja sam, Siniša! Malom se barunu navrh čela nakostriješi čuperak. Strava ga baci na

postelju. Duh Siniše dolazi k meni... Joj!... U strahu hvata po mraku vrata, odgurne ih i klizne u hodnik.

Njegov poklik odjekne zgradom. Našao se u hodniku. Kroz željezna vrata, što su zatvarala prostor ispred peći blagovaonice, svjetlucalo je svjetlo. Zaleti se, skoči u taj prostor, nad kojim se uspinjao dimnjak i tu se sakrije, nijem od strave pred duhom smaknutog čovjeka!

Njegov krik probudi Malakoczyjeve i njihove goste – Meška i Stanku. Ustanu da vide što se zbilo. Tad začuju kucanje na prozoru. Na njihova pitanja javi se glas izvana:

– Ja sam Siniša! I Stanka osjeti nekoliko sekundi u duši isti osjećaj koji je Kukmicu

natjerao u peć, ali muškarci su otvorili prozor, pogledali van i opazili u mraku čovjeka koji je svojim stasom odgovarao Siniši.

Ponovno su pitali, a on im je ponovno odgovorio daje to on i molio da mu otvore.

S čudnim su osjećajem obojica sišla u hodnik. Šuteći došli su do vrata. Malakoczy digne voštanicu i osvijetli došljaka.

Uzbuđenje im nije dalo da progovore. Pratili su ga pogledima kad je ušao i krenuo ravno prema blagovaonici.

W

Gospode su, međutim, već bile otrčale u spavaonicu da obuku haljine, a onda su iza poluotvorenih vrata plaho gledale prema blagovaonici. Malakoczy upali svjetlo od sedam svijeća. Kad je svjetlo razotkrilo Sinišino lice i on odbacio ogrtač, svi su zanijemili.

Šutnja je trajala čitavu minutu kad Meško priđe i njemu i uhvati ga za rame:

– Siniša! Uistinu si ti? – Samo još dva dana! Odgovor nije nitko od njih razumio. Ali onako uzbuđeni niti su pitali,

niti znali da sebi razjasne njegovo prisustvo. Strepili su da će ih pitati za Neru.

Mala gospoda Sanda prva rasprši zabunu i riješi ih nemilog položaja svojim kućedomaćinskim riječima:

– Sjednite, zaboga, sasvim ste ledeni. Da vam donesem top log vina? – Hvala, oprostite, u ovo doba ne smijem vam zadavati bri ge. – Ne, ne! Ja ću odmah probuditi djevojku... Jedva se čujno spustila Stanka kraj vrata na stolac, bojeći se da ne

svrati pozornost na sebe. Meško je prošao po sobi tražeći nit razgovora. Uzalud. Očito je

Siniša razabrao njihovu tešku zabunu i počeo sam: – Na putu, svratio sam k vama. – Ti putuješ? Kamo? – upita Meško. – Ne daleko. Još imam dva dana. Ponovno naglašavanje "dva dana" uznemiri ih i oni ponovno izgube

moć govora. Sanda ude i brižljivošću domaćice podvori Sinišu, pa tako razgovor

skrene na obične stvari. Siniša je za neko vrijeme razabrao kako oni nastoje sitnicama nešto

prikriti i upita okrenuvši se Mešku i Stanki: – Vas dvoje još ste uvijek ovdje? – Da – odgovori Meško. – Zimi me ionako ne trebaju kod kuće. Osim

toga, nisam htio da Stanka putuje ovako neudobno po snijegu i mećavi, a želio sam joj pokazati i nešto zabave...

I opet nitko nije mogao nastaviti razgovor. Ponovna tišina ispunila je sobu i stisla ih u grlu i u duši. Siniša podupre glavu rukom, a oči ispod crnih trepavica upilji u njih. Onda iznenada progovori:

W

– Vaša je šutnja strašna. Šutnja me još više ubija! Govorite, vidim da znate – mnogo.

Ženama se pojave suze u očima. Meško je nastavio hodati po sobi. – Čuli smo o tebi teške vijesti... pa... – Da sam strijeljan. I jest tako! Samo je slučaj htio da tane putuje k

meni tako dugo. Mene zanima što vi znate o njoj? – Što znamo? Dvor je zmijska spilja. Nitko od nas ne može da zna što

se sve događa. Ona je pala u nemilost carice i tko zna... sklonila se gdje je mogla.

Vrata blagovaonice polako se otvore i ukaže im se slika, koja je u tragičan prizor pala kao teška disonanca. Na pragu je stajao Kukmica u spavaćici, sav crn i čađav, kao daje čistio dimnjake. Ugledavši Sinišu, zine u njega i pruži sliku tolike komičnosti da se nitko nije mogao oteti smiješku, iako im u tom času nije bilo lako u duši.

Kukmica se opazi u ogledalu i sam se sebe tako prepane da je začas nestao iz sobe.

Društvo je ponovno dobilo nekoliko trenutaka odmora pred strepnjom koja se javljala pri pomisli što se ima dogoditi. Vijećanje je ponovno prekinuo Kukmica.

– Mi zapravo ne znamo ništa – reče Meško. – Kukmica je I bio posljednji s njome, neka ti on sve ispripovijeda. On je upamtio svaku riječ i najbolje će biti da njega pitaš.

Mali barun se oprao i preobukao. Znao je kakva ga važna dužnost čeka. Njegovo lice imalo je važan izražaj.

– Barune, ne zatajite ništa, to bi značilo da mi niste prijatelj – oslovi ga Siniša.

Isprvice se mali barun meškoljio na stolici, ali kada je popio čašu kuhanog vina, okrijepio se i stao je pričati kako je sreo Neru u izletištu. Nastavljao je neočekivanim posjetom ćudoredne komisije i time kako ih je ona pozvala u grad. Zatim je on pobjegao k barunici Rosenberg.

– A zašto ste išli k njoj? – Poslala me Nera da javim grofu Falkensteinu da je izbavi. – Falkenstein? Tko je taj? – Pa on... znate tko. To mu je ime za zabavu. Meško zna bo lje zašto

se tako zove. Noja sam Neri očitao lekciju. Gledajte Sinišu kakav je, a taj mladi komarac...

W

Meško je pokušao znakovima ušutkati baruna, ali njegovu riječ bilo je isto tako obuzdati kao i njegov apetit.

– Pričaj ono stoje važno! – mrmljao je Meško. – Važno je bilo da me ona poslala k njemu kako bije bio izbavio.

Tada sam otišao k barunici, ali me nisu pustili u palaču pa sam namjeravao otići u gostionicu u kojoj ste vi odsjeli. Naišao sam na krabuljni ples. Pili smo, kako ne bismo! Znam samo da sam se probudio drugi dan u hladnoj vodi. Još mi uvijek cvokoću zubi kad se sjetim onog lopova koji me polijevao. Bio bih se sigurno pretvorio u ledenu sigu da nije konačno ipak došao Falkenstein. Kada sam mu pričao o Neri, zamalo me pojeo.

– Šta vam je rekao? – muklo će Siniša. – On meni ništa, ali ja sam njemu rekao. A on me po deseti put

ispitivao: stoje grofica rekla, kako je rekla, gdje je rekla... Malo su se pogledavali i zatim govorili francuski. Najednom grof

odjuri kao lud, ali Neru nije našao u ruskom poslanstvu. Rekli su da je odvedena na dvor k carici. No sve to nije bila istina. Znam, dan ili dva poslije toga dojašio je k nama. Ja sam, naime, bio tamo grofov gost. Neki čovjek, visok kao toranj, debeo kao bure a crven kao zrela paprika, neko strašno glupo lice, govorio je pola švapski pola njemački. Rekli su da je Bavarac. Donio je grofu Nerino pismo.

Ja sam ležao u krevetu. Grof je sjedio kraj mene i zabavljao me, kad se iz drugog kabineta začuo taj grubijan. Grof je odmah otišao. Ja sam ostao ležati i slušati. Bavarac pripovijeda daje carica poslala jezuite daje uhvate i zatvore u samostan, a on ju je otkrio i sakrio. Govorio je neprestano nešto o bavarskoj princezi, ali to je bila Nera. Da ste vidjeli kako su toga debelog Bavarca častili i napajali!

– Zbog čega je on došao? – upita Siniša. – Velim, donio je Nerino pismo i zatražio pomoć. Kako sam ležao u

krevetu, nitko se nije brinuo za mene. Falkenstein i Rosenberg su razgovarali, jedan je drugome tumačio Nerino pismo. Barun je rekao: "Nakon što vas je napustila, grofica se opet vraća k vama, jer je uvidjela da ste vi vrijedni da vam povjeri svoju sudbinu." Tako ona piše. Zatim su govorili o putovanju.

– O kakvom putovanju? – Pa o svome putovanju! Odmah su se spremili na put.

W

Barunica je malo kasnije došla k svome bratu. Što misli, hoće li on uistinu oženiti Neru? On je odgovorio da će grofica dostojno i vjerno oplakati svoga muža i zatim poći za njega. To joj je jedini spas od progona jezuita i carice. Da ga i ne ljubi, to bi morala učiniti. Drugo joj ne preostaje – nastavljao je Kukmica reproducirati Rosenbergove riječi i pri tom opravda vati Neru. Na to ga je ponukalo blijedo Sinišino lice i bolan izražaj njegovih očiju.

Drugi se nisu usuđivali da ga pogledaju i svatko je nastojao svrnuti pogled na kakav predmet u sobi.

– Da, taj Rosenberg rekao je još da mu se čini kako putuje na vjenčanje. I otputovali su! Ja sam ostao još neko vrijeme kod barunice, njegove sestre, ali su obroci bili sve manji, pa sam je poslao k vragu i vratio se u Waldburg. Svi su već mislili da me negdje uhvatio duh lude Johanne i položio u lijes, gdje sam postao španjolskim kraljem.

Šala nije došla od srca. – Da, zaboravio sam Bavarce – dosjeti se Kukmica. – Ponovno sam

ih sreo nakon šest-sedam tjedana. Kukmica se raspripovijedao i, uz pomoć Meška i Malakoczyja,

podrobno opisao Melkiorovu pustolovinu s "bavarskom princezom". O tome su i drugi ponešto znali, pa su mu pomagali.

Poduprijevši glavu i oborivši oči, Siniša je slušao krckanje stegnutih mišića svoga lica. Stisnute usne odražavale su bol koja mu je sapinjala srce.

– Tako je to! – dovršio je Kukmica. – Isprva sam joj jako zamjeravao, kao i svi mi, ali zatim smo vidjeli: mislila je da ste mrtvi; svije progone, stoje mogla drugo učiniti? Sada je sigurno već sve svršeno.

– Nije – upadne Meško – ako se nije s njim vjenčala! Taj brak ne vrijedi!

– Vrijedit će! – oštro odgovori Siniša, ustane i zamoli Meška za kratak razgovor.

On mu ispuni želju. Otišli su u gostinjsku sobu. Meško je bio obuzet brigom za nesretnog

prijatelja. Siniša je polako sjeo na divan, gledao ga mutnim pogledom u lice i započeo:

– Jurica, ti si mi bio prijatelj u borbi za moju lijepu i ne stalnu ljubav. Bio si svjedok prvih trenutaka moje sreće, koju su mi tako brzo oteli.

W

Imam još dva dana vremena... Povjerit ću ti istinu! Osuđen sam na smrt! Krivo sam optužen da sam uhoda. Kancelar Kaunitz uvidio je da je moja optužba samo plod osvete. Htio mije spasiti glavu, jer je već davno znao da je "on" zaljubljen u Neru. Misli da će je oženiti kada smakne mene. Budući da ta ženidba ne bi bila u skladu s njegovim položajem, niti po volji vlade, to je Kaunitz odlučio da će je spriječiti. Pokušao je sve. Slao me kojekamo, ali nije potrebno da ti o tome pričam. Čini se daje kancelar saznao sasvim točne podatke o tome da su oni vjenčani, ili se nešto drugo dogodilo ne znam; znam jedino ono što mije sam rekao. Moja glava mora pasti. Sada vidim daje to potrebno.

– Ako mora pasti, zašto te je pustio samoga? – Na poštenu riječ, a ti znaš što to vrijedi. – Na poštenu riječ, Siniša? Možda je sam htio da prekršiš riječ i da se

ne vratiš? – Nikako! Ovo se ne može promijeniti, i kad bi on htio ne može.

Jadnica! Sad tek shvaćam stoje morala prepatiti. Jao onom koga carica progoni, a k tome su se upleli i jezuiti. Sada sam saznao od vjerodostojne osobe da i nju kane proglasiti uhodom. U to vjerujem kada je ovako optužuju a znadu da je nevina. Sada shvaćam sve što se oko nje dogodilo. Da je ponovno navlače na mučila i vode u tamnicu? On ju je ljubio već na dvoru... Primijetio sam te poglede... Znam što su oni značili... Ljubi je, nudi joj spas... A ona, uvjerena da sam mrtav, prima... Teško je to! Boli me to, peče... kako peče Jurice, a ipak me misli sile da shvatim. Drugo nije mogla, sirota! Bilo je dana kada me to gonilo da ga zovem na dvoboj i da mu ma čem iskljujem oči. Sada osjećam da preostaje samo jedno: za svoju ljubav dati svoju glavu!

– Ne razumijem, ne razumijem, Siniša! – Za dva dana moram se vratiti kancelaru i on će me smak nuti. Nera

će postati uistinu udovicom... i ženom onoga koji je jedini može zaštiti. Evo, to je! Koliko sam joj puta rekao:

"Život bih svoj dao za tebe!" Ti znaš Jurice, što Siniša kaže to i izvrši. On će to zaista izvršiti! Dat će za nju život! Meško ustane i stade hodati po sobi.

– Zar nema u ovoj mojoj glavi ni jedne jedine pametne mi sli koja bi mi došla u pomoć? Kako da spasim tvoj život?

W

– Sjedi! Ti si mnogo ljubio i trpio za svoju ženu i živiš s njom sretno. Razmisli, zar ne bi moj život bio gori, sto puta gori od smrti?

– Ne znam stoje gore: živjeti ili umrijeti! – Živjeti, živjeti bi značilo vući se svaki dan po stratištu svojih boli.

Morao bih lutati svijetom kao divlja zvijer koju pro goni strahovita istina daje ona njegova. Njegova! Zamisli to, Jurice!

– Ne, to se ne bi moglo podnijeti! – Kada bi me i ostavili na životu i time razorili brak, ili da toga braka

još i nije bilo, ona je ipak pod njegovim krovom. Reci, da li bi to mogao podnijeti? Oprostiti ili osjetiti časak mirne

sreće? Reci, da li bi to mogao? Te su riječi porazno djelovale na Meška i on ponovno ustane sa

stolice. Šetao je sobom gore-dolje i uzalud tražio izlaz. – Evo, vidiš, Jurice, pred kancelarom sam osjetio što mi je činiti.

Sada, kad sam konačno saznao i shvatio da su je hvatali, jurili za njom i progonili je, a on ju je štitio i s njome ne kamo otputovao, sada vidim da je ona možda i patila. Tko zna, možda pati i danas kada se sjeti mene. Možda me oplakivala. Mene čeka stratište, ja ću položiti glavu za njezin spas!

Možda neće biti sretna, a možda i hoće, svejedno! Boli me, ali glavu dajem da ona bude spašena i sretna. Tako su radili svi Vojkffyjevi, tako će raditi i posljednji!

Jedno te molim, ako se ikada s njom sretneš, ne reci joj ništa. Neka ne zna da sam saznao za njezinu nevjeru, za njezinu muku; za to da je pristala uz njega. To bi joj ogorčavalo život. Neka Malakoczy i obje žene zadaju riječ da će šutjeti.

Baruna Kukmicu ne pusti nikada u blizinu, jer on ne bi znao zatvoriti usta. Napisat ću oporuku. Kada sam htio s njom bježati, založio sam sva imanja. Još uvijek imam novaca. Ostavit ću ga tebi. Ako se imanja mogu iskupiti, utoliko bolje. Sve što još imam pripada njoj; samo neka ne zna da sam sve znao, da sam patio i plakao.

Sutra ću još dan i večer provesti kod vas, da me nitko ne vidi, a prekosutra podvečer odlazim kancelaru i svemu će biti brzo kraj. Da su me bar odmah smaknuli, bio bih umro sretan i ljubljen. Da sam bar umro odmah, odmah!

– Tko zna kako je njoj – reče Meško da ga utješi.

W

Šutjeli su i gledali preda se. – Idemo, Jurice k njima. Sada znaš sve. Neka oni tamo ne opaze što

smo se dogovorili i da sam ti objavio posljednje želje. Vratili su se u blagovaonicu. Obje dame i upravitelj Malakoczy primili

su ih tjeskobnim pogledima. Osjećali su da se prijeko u sobi zbio važan događaj. No umjesto bilo kakvog objašnjenja zapitao je Siniša Malakoczyja:

– Vi ste se, kao što vidim, ovdje sasvim privikli? – Ali neću ostati! – odgovori upravitelj. – Vraćam se u domovinu.

Grof Meško želi da pođemo s njima. – Zašto da radi za stranca? Podigao sam imanje uz pomoć i savjet

svoje Stanke, pa sada možemo pružiti lijep život i upravitelju. Nadam se, kada se Sandi rodi sin (a na putuje), stari će Malakoczy zaboraviti sve i svojega sina ponovno primi ti pod krov. U tom Waldburgu sve je mračno, sve mi djeluje lupeški.

– A kako se tek ja bojim! – primijeti Sanda. – Zapravo ne znam tko mi je gospodar – primijeti Malakoczy. – Ona

crna mrtvačka grofica nestala je kao da ju je odnijela Johanna. Grofa Balzana nema. Jednoga jutra našli smo dvor zaključan. Svi su otišli, do posljednje sluškinje, a nitko da mi javi bar jednu riječ. Drugima bi to išlo u prilog, a ja u svome radu hoću red. Ovdje nikada ne znaš s kime imaš posla i tko su zapravo tvoji gospodari.

Gospoda Sanda priredila je Siniši sobu i kada su svi od grofa Meška primili naloge da nitko ništa ne pita, legoše na počinak.

Siniša nije spavao. Napola se razodjenuo i sjedeći na krevetu zagnjurio je glavu u ruke. Dušom su mu jurile trpkim bolima razmahane misli. Hvatao je ponovno svaku riječ što ju je čuo prijeko u blagovaonici, obnavljao je događaje i uspomene. Grudi su se razdirale.

Usnuo je tek kada je sunce bilo visoko. Sljedeći dan prošao je tiho. Svi su pazili da ne spomenu bilo kakvu

stvar, ime ili događaj koji je bio vezan s Nerom. Postupali su sa Sinišom kao s bolesnikom. Nitko od njih nije slutio, osim Meška, da u kući boravi čovjek koji je jednom nogom na stratištu.

Navečer, kada je družina otišla na počinak, sjelo je društvo u blagovaonici. Sanda ih je podvorila kuhanim vinom. Razgovarali su o dvoru, o bavarskoj svetici i o mračnoj priči koja je obavijala stari dvor.

W

– Sretna sam – uskliknula je Sanda – što ću se riješiti ovog mjesta! Kad god gledam onu kulu tamo gore, podilazi me strepnja. Još se sjećam kako je Nera uskliknula: "Kula strši uvis kao kletva!"

Mlada gospođa porumeni opazivši prijekorne poglede gostiju i svojega muža. Sasvim je zaboravila Sinišu i spomenula je Nerino ime i njezine riječi. Nije znala kako su te riječi vezale Sinišino srce uz uspomene na sretne trenutke što ih je proživio onaj dan kada se s njom prvi put vozio u Waldburg, kada je u kočiji slušao priču bečkog kočijaša o duhu kraljice Johanne. Kada su se vraćali u Beč, Nera je okrenuvši se prema Waldburgu rekla: "Gledaj, Siniša, kula strši uvis kao kletva!"

Uspomene su pritisle Sinišu tolikim bolima da nije mogao više podnijeti društvo. Osjećao je želju da ode nekamo u samoću, gdje njegova bol neće biti izložena sažalnim pogledima.

– Čitav dan sam sjedio u kući – reče on – htio bih udahnuti malo zraka.

– Poći ću s tobom – ponudi se Meško. – Ne, Jurice, idem sam. Vratit ću se brzo, samo da malo prohodam i

odahnem. Meško je shvatio i pustio ga je da ode. Visoko drveće staroga perivoja obujmilo je dvor granjem. Pogledao je gore: iznad vrška tornja pružala se crna kula kao da se

sastaje s obrisima neba. Ta mračna slika budi u njemu uspomene na popodne u kojemu tone sunce, a oni se, zagrljeni, kočijom bečkog kočijaša vraćaju u svoj stan.

Ta slika kao da se zbiva sada. Ispod drveća opazi klupu na kojoj su te večeri sjedili čekajući Malakoczyjeve. Kako je to bila lijepa, topla noć! Treperile su zvijezde i pozdravljale njihovu sreću. Naslonila je glavu na njegovo rame. On je ovio ruku oko njezina struka. Ona je čeznula i uzdisala za starim gričkim kulama.

Sve jasnija i življa bivala je slika u njegovoj duši. Proživljavao ju je iznova raskidajući s patnjama raspršenog sna ljubavi i sreće.

U perivoju vlada potpun mir. Sve se sledilo: i priroda i sivi dvor što u tmini izgleda kao mrtvačka arkada. Po muževnom licu kradomice su klizile suze. Pokrio ih je rukama, krijući ih i samoj noći.

W

Zatim polako ustane i upre pogled u kulu. Njegovi se koraci uprave ravno prema dvoru. Slomljen se prepustio instinktu, ne misleći kuda i kamo ide.

Našao se pred debelim sivim zidom, naslonio se i pogledao gore. Kula! Ona ista kula koju je ona nazvala kletvom i koje se plašila. Osjećao se tako blizu Neri kao da sjedi s njom u kočiji i gleda neku daleku pritajenu strepnju u njezinim lijepim tamnim očima što su upravljene u vršak crne kule na koju se on sada naslanja kao na jedini ostatak razorene sreće. Sav se prepustio osjećajima i oslonio se o debele zidine zureći preda se u tamni perivoj.

Vruću glavu pritisne o ledeni zid i sklopi oči. Boli se talasaju u njemu divljom snagom. Prepustio se nijemu očaju.

Nešto probudi njegovu pozornost, nešto muklo, jednolično ulazi u njegov duh i polako budi osjetila. Otvorio je oči i slušao.

U uho prislonjeno na zid kao da ulazi jeka dalekih udaraca, vrlo dalekih i jednoličnih. Ponavljaju se u stalnom razmaku, kao kad bačvar negdje daleko ili duboko nabija tupim udarcima punu bačvu.

Prene se, podigne glavu i ogleda se oko sebe. Sluša, ali nigdje ništa. Čim se opet okrene k zidu čuju se udarci. Ponovno prisloni uho na zid, uvjeren da mu se to pričinja. Ne, ipak nije utvara. Udarci se ponavljaju polako, jednolično i muklo. Odmakne li glavu ne čuje ništa, kad se približi čuje jasno! To nije plod njegova uzbuđenja.

Pode dalje, ogleda visoke i puste zidove i vrlo visoko prozorčić s debelim rešetkama. Promatra ga. Iza njega nema traga života. Čitav je dvor nijem i mračan. A ipak...

Ponovno se vrati k zidu i stane prisluškivati tražeći uhom zvukove. I nađe ih! Isprva su bili slabiji, ali što se više približavao uhom zemlji, to su bili jasniji.

Obilazi kulu sa svih strana ali ne čuje ništa. Vraća se opet na isto mjesto. Udarci se nisu promijenili ni u razmacima ni u snazi.

Razbudile se misli o tajnovitim zagonetkama, sumnjama kojima su Malakoczyjevi, Meško i Stanka crtali sliku toga dvora. Siniša pogleda obrise četvorouglastog krova kule o kojoj je ona govorila kao o kletvi. Zahvati ga uzbuđenje. Krv mu zakola žilama, misli su se probudile i strelovito jurile mozgom stvarajući slike i budeći u njemu čudna pitanja, tajnovite utvare i nejasne odgovore.

W

Prenio se mislima i svim živcima u taj stari debeli zid i ponovno stao istraživati udarce prislanjajući uho sad ovdje – sad ondje, sad više – sad niže. Konačno se otkinuo od toga mjesta i pošao brzim koracima prema upraviteljevoj zgradi.

Društvo je zatekao još na okupu. Kada se vratio, svima je odlanulo, ali on nije sjeo. Pogledao je neodlučno Meška i Malakoczyja.

– Nemojte misliti da mi se muti pamet. U duhove ne vjerujem, ali u kuli netko ili nešto lupa o zid!

– Lupa o zid? Kako lupa? – Znam samo to da sam se naslonio na zid i razmišljao. Odjednom sam čuo udarce, kao da dopiru iz daljine – i Siniša ponovi

na stolu udarce. – Nije moguće – primijeti Malakoczy. – U tom dvoru netko druguje s

vragom! – Što da radimo? – zapita Meško. – Dođite da čujete – ponuka ih Siniša. Gospođe su ostale loše raspoložene a gospoda su izašla. Pošli su

prema kuli. Siniša pokaže mjesto gdje je čuo udarce i reče im da slušaju. Obredali su se.

– U pravu si – potvrdi Meško – zaista netko udara! – Ako to nije duh, tada je samo jedno moguće, da se iza zida netko

nalazi i udara. – Što se događa u dvoru? Moglo bi se svašta pretpostaviti. Pođimo razgledati kulu! Ogledali su sve kao i prije Siniša. – Ova željezna vrata nisam nikada vidio otvorena – razjasni

Malakoczy. – Samo onaj gore željezni prozor s rešetkama, to je jedini otvor u kuli na koji bismo mogli ući.

– Prozor je dovoljno velik. Kako bi bilo da rešetke pokušamo savinuti?

Ponovno su prisluhnuli. Što su dulje slušali, to im se zvuk udarca više približavao.

– Najprije ćemo pokušati ovdje. Vrata dvora bilo bi teže razbiti nego savinuti rešetke na prozoru.

Ugovorili su sve i otišli u stan da potraže jake željezne prečke. Ponijeli su fenjere, pištolje i ljestve i uputili se opet prema kuli. Meško se

W

popeo ljestvama do prozorčića s rešetkama i uvukao prečku da ih pokuša savinuti.

– Gospode, što je to? – čuo se dolje Meškov usklik. – Stoje? – zapitaju ga tiho. – Željezne rešetke otvaraju se kao prozor! Do sto đavola, to znači

daje pritvoren! Kada je Meško htio savinuti rešetke, one su popustile i otvorile se.

Opazi da su imale zavor koji je netko iznutra povukao. To ga iznenadi. Dohvati fenjer i osvijetli unutrašnjost kule. Bila je pusta. Samo na podu opazi mali otmjeni fenjer.

Polako, bez ikakvog napora, uvukli su se kroz prozor u kulu, povukavši za sobom i ljestve. Kada su razgledali fenjer što su ga našli u kuli, ustanovili su da je svijeća potpuno dogorjela.

– Fenjer pokazuje da je ovdje netko bio, i to ne odviše davno! – uvjeravao je Meško prijatelje.

Nitko od njih nije slutio da su baš tim putem iz kule prije nekoliko tjedana izašle valdburška grofica i Nera.

Stali su tražiti i pronašli su u udubini strme stepenice nalik na ljestvice. Uspinjali su se jedan iza drugoga sve više i više, dok su se našli pred širokom daskom. Odmah su je stali razbijati. Daska se pomakne i ugledaše otvor. Uđoše jedan iza drugoga u neki tamni prostor i osvijetle ga.

– Pa to je soba na vrhu kule! – začudi se Malakoczy. – A mi smo ušli kroz ovaj ormar! – govorio je Meško. – Pravo je rekao Malakoczy – primijeti Siniša – čini se da ovdje svi

druguju s vragom. Podigli su fenjere i pregledali sobu. Crni stol od orahova drveta,

kožnati naslonjači i dugi kožnati divan. Odmicali su naslonjače i stol da sve dobro razgledaju. Kada su odmakli teški kožnati divan zastali su zapanjeni.

Meško osvijetli krabuljni kostim od crne svile s velikim velom. S njim je bila smotana krinka.

– Polako! – prigušeno upozori Siniša. U ruci je držao svilen modri ogrtač. Ta modrina probudila je u Siniši

čudno gibanje. Nije pamtio ženske haljine, a ipak ga je taj modri ogrtač sjetio Nere. Ona je imala takav svileni ogrtač! Makar mu se mogućnost

W

da je ikada bila u toj kuli činila isključenom, nije mogao odvratiti pogled od toga ogrtača i svladati misli koje su se rojile oko te svile.

Našli su se pred zagonetkom. Nitko nije imao povoda da bilo kako dovede u vezu kostim od crne svile i modri ogrtač što je pripadao Neri, a Grande ga je one noći smotao i bacio pod divan u očekivanju da će se ispuniti njegove strasne želje.

Prijatelji su vijećali. Udaranje o zid čuli su dolje, nekoliko stopa iznad zemlje. Kada su ušli u kulu, zvuk se izgubio. Bilo je jasno da bi morali prodrijeti u razizemlje. Odlučili su da to pokušaju s unutarnje strane dvora. Naišli su na vrata što su vodila iz sobe, sišli su u prvi kat i uputili se da potraže ulaz u podrum.

Prolazili su tamnim otvorenim hodnikom. U dvorištu je bilo sve mrtvo i ukočeno. Nigdje traga živom biću. Prisluškivali su, koračali tiho i sakrivali fenjere. Sve ih je uvjeravalo da u dvoru nema živog stvora, no ipak nisu zaboravili oprez. Kada su ušli u razizemlje, potraže sjevernu stranu.

Našli su se pred debelim zelenim vratima. Ta su vrata nesumnjivo vodila u najdonji dio stare kule.

Stali su prisluškivati. – Jest – živahno će Meško – jasno čujem štropot i jeku uda raca!

Prisluhnite vi. Tri glave prislonile su se na željezna vrata. Siniša primijeti: – Ili mi je sluh već ispunjen tim udarcima, ili taj dolje udara! Modri svileni ogrtač oživio je Sinišina osjetila i, premda je čuo daje

Nera udobno sklonjena kod Josipa, ipak mu je svileni sjaj modrog ogrtača uzburkao zamrlu krv koja gaje gonila da prodre kroz željezna vrata i vidi tko je ili što je iza njih u tamnom, samotnom dvoru.

– Oglasimo se, ako je živ stvor odgovorit će! Udarali su po debelom željezu šipkama, zatim su opet osluškivali. – Prestali su udarati – šapne Meško. – Sada je tiho! Netko je unutra! – Hej, otvarajte! Tko je tamo? Nitko ne odgovori. – Provalit ćemo! Daj željezne prečke! – rekao je Siniša, odbacio

gornji haljetak i zavrnuo rukave. – Odvalit ću vrata!

W

Debele željezne prečke zabili su ispod željeznih spona i sva trojica upru iz sve snage da stražnji dio vrata rastave od vratnica.

Mučan posao trajao je dugo. Trenutak bi se odmarali, slušali i dozivali, ali nitko se nije javljao. Ta okolnost još jače podstrekne Sinišinu nakanu i nastave rad pomažući se vijcima i prečkama.

Konačno su okovi popustili i jedno od vrata otvori. Gusta i pljesniva tmina nije zadržao Sinišu. Uzevši fenjer u jednu

ruku, u drugu pištolj, ušao je umrak. Našao se pod niskim stropom u uskom podrumskom hodniku. Odatle je ušao u veći prostor prepun različitih strojeva za mučenje.

– Ovo je mučilište – upozori Meško. – Eno prolaza. Stali su kraj uskog otvora i osvijetlili ga. – Gle, ovdje je netko razrušio zid! Trag je svjež. Privukoše se k otvoru i skočivši na mokri pijesak opaze pred sobom

blijedo, mršavo lice muškarca obraslog neurednom bradom. Oči su buljile prestrašeno, napola očajno. Stajao je držeći u ruci debelu željeznu motku. Opazivši u sebe uperene pištolje spusti šipku i reče:

– Neću vam ništa! – Vrlo je lijepo od vas da ne kanite nikoga kvrcnuti po glavi – reče

Siniša. – Ne šalje vas on? – Tko? – Pelegrini. – Na to vam možemo priseći! Vas su ovdje zatvorili? – Zatvorili i ostavili! Gospodine, smilujte se, spasite nas! – Zar ima još koga? – Gledajte, ovdje je! Muškarac ih povede dublje u podrum. Na zemlji opaze ženu, blijedu,

mršavu, mutnih očiju. – Ne znam kako ste dospjeli ovamo – govorio je čovjek – ali ne

izgledate kao krvnici. Spasite nas! Siniša osvijetli ženu. Njeno lice bijaše i njemu i drugima sasvim

nepoznato. – Vi ste ovdje o nešto udarali? – zapita Meško utamničenika. – U očaju, gospodine, namjeravao sam probiti zid. Već dugo udaram

o tvrde zidine; evo vidite, tko zna otkada!

W

U zidu je manjkalo nekoliko redova opeka. – Djelo valja dovršiti! – reče Siniša i pruži ruke ženi da je podigne.

Jedva se držala na nogama. Opirala se o zid. Gospoda su je ponijela iz podruma u hodnik pa u prvi kat kule.

Njezin drug vukao se za njima. Pomagali su mu. Iz kule su izašli putem kojim su i došli. Ženu su spuštali dolje. Meško

prvi skoči niz prozorčić da dočeka rukama iznemoglu ženu. Čim je udahnula svjež zrak, izgubila je svijest.

Položili su je na zemlju i čekali dok se izvukao njezin drug. Meško prisloni željezne rešetke kako ih je našao, zatim podignu

onesviještenu neznanku i ponesu je prema upraviteljevoj kući. Njezin je suputnik koračao za njima uprijevši se o Malakoczyja. U blagovaonici su čekale uzrujane gospode. Vidjevši blatnu, napola

mrtvu ženu i mladog muškarca u košulji i hlačama, raščupanog i blijedog, nisu dospjele ispitivati gospodu, već su potrčale da pomognu.

Muškarci su onesviještenu ženu odnijeli u pokrajnju sobu a žene se prihvate posla daje osvijeste.

U blagovaonici se mladić gotovo srušio na divan. Napojili su ga komovicom i natrljali mu glavu octom. Za pola sata se oporavio. Počeo je sklapati ruke i šaptati:

– Bože gospode, učinio si veliko čudo, veliko čudo! – Zatim pogleda svoje osloboditelje: – Gospodo, recite kako ste vi dospjeli do mene?

Meško pokaže Sinišu: – Ovaj gospodin šetao je kraj dvora i čuo vaše udaranje o zid. Pozvao

nas je i odlučili smo da pogledamo tko je u zatvorenom dvoru. – Zatvoren je? Nema nikoga? Čudno! Zašto su me ostavili? Nešto im se moralo dogoditi! – Čovječe, recite nam kako i zašto ste dospjeli u tamnicu. Čovjek se previjao, sklapao ruke i govorio: – Gospodo, mlad sam došao u isusovački red, jer je tako htjela mati,

da se ne bih pokvario u svijetu. Bio sam dobar kao i mnogi drugi moji drugovi. Ha-ha-ha, mi dobri, mi smo im sluge, a glavari kroje politiku i traže svjetovna bogatstva; mi treba da im služimo, a ne da živimo pobožno kako je htjela moja mati. Stoje učinila od mene!

– Slušajte, mladiću, želimo saznati kako ste dospjeli u po drum.

W

– Zatvorio me Pelegrini. On me bacio u kuriju na Dunavu, a bio sam već u Terezijanumu pomoćni tajnik! Bojao se da bih ga mogao nadmašiti i steći caričinu milost. On ne trpi nikoga tko bi se mogao uzdići. Jedne noći dovede u kuriju siromašnu djevojku i tamo je s njome učinio sramotno djelo. Tješio sam je i pozvao je da se zajedno osvetimo. Pripovijedao sam joj tajne svojih poglavara, uvjeravao je da nisam takav kakvi su oni. Nije mi vjerovala. Prevarila me, pobjegla je, ponijela sa sobom neke tajne namire naših poglavara i dala ih nadbiskupu. On je mrzio jezuite. Poglavari imaju uhode. Obično su to lakaji. Takav je bio kod nadbiskupa jezuit otac Johann. Čuo je kako nadbiskup pripovijeda stoje sve saznao od djevojke, i tako su jezuiti znali da sam ih iznevjerio. Zatvorili su me u kuriju na Dunavu. Kasnije su me prevezli u Waldburg. Jednoga su dana doveli i nju. Čuo sam iza zida jauk. Bušio sam zid nje ne tamnice, izvadio opeke i našao sam je. Nisu joj davali jesti ni piti. sigurno su je htjeli ubiti glađu. Dijelio sam svoj obrok s njome a da oni to nisu slutili.

– Tko je ta djevojka? – Kći kovača lijesova. – To je Mirni – usklikne Meško sjetivši se Josipove i Nerine potrage

za njom, ali pred Sinišom ne reče više ništa. Mladić nastavi: – Da, Mirni! I mene bi ubili, ali sam bio lukaviji od njih. U kuriji na

Dunavu izvadio sam iz njihovih ladica uložnicu na velik novac u Engleskoj i zakopao sam je. Kada su me doveli ovamo, bio sam uvjeren da me kane ubiti. Prije duže vremena – ne znam kada je to bilo, jer u podrumu nema dana i ne mogu se brojiti datumi – došli su ponovno.

– Tko? – Grande i Pelegrini. Ovaj mi reče: "Euzebije, gdje je uložnica? Ako

nam to ne kažeš, otvorit ćemo ti gubicu zubatim kolom!" Rekao sam daje uložnica u rukama siromašnog čovjeka. Dao sam mu je u pohranu i napomenuo: "Ako za šest mjeseci ne dođem k tebi, odnesi uložnicu jednom gospodinu i on će ti za nju dati toliki imetak da možeš živjeti kao car. Upamtite, Pelegrini, umrijet ću od gladi, a taj siromašni čovjek odnijet će uložnicu nekome tko je može dati Josipu." Udario me korbačem i nazvao me psetom. Rekao sam da će moja smrt biti njihova propast. Neka udaraju, neka me isprže, ne marim! Vikao mije da sam

W

izdajica, izrod, smrdljivi gad i udarao me. Stavili su mi na ruke palčenice a na noge španjolske čizme. Rastezali su me. Krv je brizgala. Rikao sam kao životinja pod nožem, ali nisam govorio. Tada je Grande obuzdao Pelegrinijev bijes rekavši da ću umrijeti i da ih izazivam da me ubiju kako bi upropastili naš red. Najbolje će biti da ih vodim k tome čovjeku da uzmu uložnicu, a njemu će pokloniti život. Rekao sam da ću poći. Prestali su me mučiti. Donijeli su mi jela i odredili da ćemo poći sljedeće nedjelje. Znam da su bili kod mene neke srijede, jer su tako govorili. Htio sam ih prevariti. Vodio bih lopove k tobožnjem prijatelju najbučnijim gradskim ulicama i viknuo bih ljudima da me spase. Pobjegao bih svakako. Međutim, oni su došli jednoga dana i donijeli mi mnogo suhog mesa i mnogo boca vode i vina. Rekli su da se time hranim dok me uzmognu odvesti iz dvora. Momentano iz zaokupljaju drugi važni poslovi. Znao sam da svetoj braći prijeti neka pogibelj. Vidio sam da je doneseno jela za duže vrijeme. Hranio sam Mirni i tješio je da ću se za nju pobrinuti kad izađem na slobodu. Tada mi dođe misao da nikoga nema u dvoru, jer zašto bi mi donijeli najednom toliko hrane. Odlučio sam rastaviti mučila i njima bušiti zidove, da mogu kroz rupu vikati i zvati u pomoć. O, Bože, ti si mi pomogao! Sagradit ću ti oltar!

– Niste prijatelju dali uložnicu? – Ah, ona je zakopana na sigurnom mjestu. To sam rekao samo da ih

zavaram. Pelegrini je učen i silan, a ja lukav i ja dan. On je lav, ja lisica. Lav je glup, lisica prevari sve šumske životinje.

Meško se nasmije: – Vi ste vrlo ustrajni, mladiću! Što ćete učiniti sada? – Gospodo, nemojte se ljutiti, ali vam to ne mogu kaza ti. Molim

samo jedno, zadržite ovdje jedan dan i noć sirotu Mirni, dok ja obavim što je potrebno. Tada ću s njom znam već kamo.

– Ne biste li djevojku odveli k njenom ocu? – upita Meško mladića. – Bože sačuvaj! Sto će ona tamo? Lupeži bije odmah otkri li. Carica

je u njihovim šakama. I samog su Boga zarobili. Gospodo, molim vas, sakrijte je! Ja već znam što ću i kamo ću.

Molio bih vas, također, da mi posudite kakvu staru plemićku odoru i vlasulju da se preodjenem.

W

Dugo su još ispitivali mladog čovjeka. Bilo je već jutro kada legoše. Siniša je ponudio mladiću svoju sobu. Kad su se našli na samu, zapita mladi jezuit svoga dobročinitelja:

– Kako se dogodilo, gospodine, da ste otkrili moje udaranje? – Šetao sam kraj kule. S njom me vežu uspomene na prošle dane. – Vi ste, dakle, moj spasitelj! Kako da vam to naplatim? – Meni ne treba ništa. Spavajte, mladi čovječe, san je zaborav.

Euzebije doista sve zaboravi i zaspi. No Siniša nije našao olakšanje u snu.

Razmišljao je o čudnom osjećaju koji ga je privlačio kuli i o svijetlomodrom ogrtaču koji je u njemu probudio želju da provali u razizemne prostorije kule, gdje je našao Mirni, onu istu što ju je Nera jednom u njegovoj pratnji tražila kod kovača lijesova. Otvorenih je očiju dočekao dan. Tada ustane i pode s Meškom k dvoru da uklone tragove. Kada su svršili taj posao, Siniša upita:

– Jurice, što misliš, čiji je onaj modri ogrtač? – Možda je pripadao žrtvi crnih lopova, kao što je bila ona mala koju

smo jučer izvukli iz podruma. Zamišljen ostavi Siniša mračnu kulu. Kada se Euzebije probudio, prijatelji se dadu na posao da urede

njegovu toaletu. Obukli su mu plemićku odoru, na glavu stavili lijepo učešljanu vlasulju, obrijali mu lice, našminkali ga poput fićfirića i dali mu lornjon da u potrebi sakrije oči.

Gospođe su njegovale Mirni. Od sreće, straha i boli ona je plakala. Euzebije ju je tješio.

– Ne plači, sad nemaš zašto plakati! Sve će biti dobro. Tebi će još biti lijepo. Samo se ništa ne boj i čekaj do sutra uvečer.

Poslije podne čekala je pred upraviteljevim stanom kočija. Siniša se opraštao s Meškom: – Jurice, odlazim!

– Menije kao da te otpremam u grob! – odvrati Meško vlažnim očima.

– Tako i jest! Ako je sretneš, ne reci joj ništa, zaklinjem te! Ona ne smije znati da sam pošao u smrt. Više se nikada nećemo

vidjeti! Zagrlili su se.

W

Oprostili su se svi. Kraj Siniše je sjeo Euzebije. Pozvao gaje da se s njime odveze do Beča. Mladić je izgledao kao pravi naduti plemićki sin. Nitko ga ne bi mogao prepoznati.

Kola krenu. Siniša se okrene i još jednom mahne Mešku. "Osjećam da ga vidim posljednji put!"

Meško je krenuo u kuću krijući suze. Siniša još jednom pogleda mračnu kulu. U bolnoj duši ponavljao je

Nerine riječi: "Strši kao kletva!" Moja kletva, ti nesretna nevjernice! Kola su se spustila nizbrdo i skrenula na glavnu cestu. Na pola puta

dolazila im je u susret kočija. Izdaleka su razabrali široke crne klobuke i ispod njih lica Grandea i Pelegrinija.

– Ne bojte se – smirivao je Siniša Euzebija. – Razbit ću im tikve, ali vas ne mogu prepoznati.

Euzebije stavi lornjon. – Idu gore! Što će biti ako nadu Mirni? – Dok je tamo grof Meško, neće joj se približiti nitko. Bečka kočija prođe kraj njih. Jezuiti nisu slutili tko su kavaliri s

kojima se sretoše. Euzebije bijaše miran. – Oprostite, da vas nešto pitam – reče Siniša. – Vi kanite nekamo

putovati s tom djevojkom. Možda vam treba novaca? Drage volje dao bih vam potrebnu svotu. – Gospodine, vi ste pošten čovjek. Ne treba mi mnogo. Samo do granice. Kada prijeđem granicu, imat ću dovoljno novaca.

Reći ću vam iskreno: s uložnicom koju sam uzeo po dići ću u Engleskoj banci dva milijuna. Kupit ću u Engleskoj imanje i oženiti se s Mirni. Bijeda nas je zbližila. Vidjet ćete, odužit ću vam se.

– Ah, meni nije ništa potrebno. Kočija u kojoj su se vozili Pelegrini i Grande uspinjala se u Waldburg.

Oni su živahno razgovarali. – Bar sada možete mi ispričati kako ste se sreli s tom Jagušinskom –

govorio je Grande. – To je Balzanovo djelo. Našao ju je negdje na granici i s njom se

spleo prije no što mu je otkrila da je ruska bjegunica. Vratio se s njome i predložio mi da je uzmem pod svoju zaštitu. Mi ćemo je kriti, a ona će nam služiti. Kupili smo Waldburg, tobože kao da ga kupuje ona. Tako

W

smo dobili "čaraparicu". Eto, vladala se pred nama kao da je sretna što je štitimo, a vidite kako nas je prevarila!

– Ako su istinite glasine koje su nam donijeli, uzvratili smo joj! – Sad još treba da od Euzebija izmamimo bankovnu uložnicu, pa

onda kvrc po njegovoj glavi i nastat će Božji mir! – Ako je krepao? – Imao je šta žderati. – Dobro je što smo se sklonili iz toga prokletog dvora dok Jagušinska

nije u sigurnim rukama. Ruski je poslanik ne prestano hodočastio gore da nade groficu. Sada je mogu tražiti koliko ih volja.

– Orobila je naše dragocjeno vrijeme! Stigli su u dvor. Zapalili su svijeće i odmah pošli da potraže Euzebija.

Pelegrini je išao prvi. Njegov krik prepadne oca Grandea. Primijetio je razvaljena vrata.

Pelegrini prokune, a Grande reče: – Ovdje smrdi po paklu! Obojica udu u podrum sa svijećama u rukama. – Euzebije! Euzebije! – vikao je Pelegrini sluteći zlo. Njegov je poziv

odzvanjao od mokrih zidina. – Mučila su polomljena! – pokaže Grande. Trčali su podrumom da ga traže. U zidu opaze rupu. – Grande, ovdje je bila Mirni. Probijen je zid. Gdje je njezino truplo? Tražili su, svijetlili, uzalud. Vanjski je zid netko prokopao. Izvadio je

nekoliko opeka i drugo ništa. – Nema otvora, nije mogao izići – reče Pelegrini i potrči na trag

lutajući tminom. Najednom krikne: – Gdje je crni ormar sa zlatnom bravom? – Ovdje su ga spremili Balzano i Antonije. Pelegrini trči, glavinja, tapka, ormara nigdje. Grande izlazi, ulazi,

vraća se i traži ponovno. Progoni ga slutnja. Tada udari laktom o drvo. Toliko su bili uzbuđeni da nisu opazili ormar u kutu mračnog podruma.

– Prokleta hulja! Bacili su je ovamo gdje je bio ormar! – Ne uzrujavajte se, Pelegrini, ormar ne zna otvoriti nitko osim nas

dvojice. – Da, da! Hoću da vidim "žuto pismo"!

W

Stavili su svijeće na pod. Pelegrini i Grande polože ruke na ormar i svaki povuče jednu plohu k sebi. Dvije daske su se pomakle. U sredini nastane otvor. Pelegrini pogleda u prazni pretinac. Ruke mu zadrhću. Spusti ploču. Ona se brzo pomakne natrag i zahvati mu prste. Psovao je, vikao i vrištao. Grande mu jedva oslobodi prste iz čudnoga mehanizma.

Hvatao se za glavu i previjao. Zdvojnost pojača boli u rukama. – Udarit će vas kap! – opomene ga Grande i povede silom iz

podruma u prvi kat. Pelegrini je trčao po kuli, vikao i psovao. Krvavim rukama čupao je

kosu. – Tko je odnio "žuto pismo"? Tko? Dva milijuna, pet, deset milijuna,

pola države, kancelarsku lisnicu dala bi carica za "žuto pismo"! Na vratima se pojavi Malakoczy. Oba jezuita ušute. – Zašto dolazite ovamo kad vas nitko ne zove – okosi se Pelegrini. – Po dužnosti! Vidio sam daje netko došao. Nemam kome predavati

dužnosti i račune, a u dvoru sam vidio svjetlo. – Svjetlo u dvoru? – Pelegrinijeve oči su siktale. – Svjetlo? Kada ste vidjeli svjetlo? – Oko pola noći. Radio sam do dva sata. Tada se najednom utrnulo. – Na kojem ste prozoru vidjeli svjetlo? – Gore na kuli. – Idemo gore, Grande, a vi čekajte. Pelegrini je trčao uz stepenice pridržavajući crne skute svoje halje.

Grande gaje slijedio. Našli su otvoren ormar i razvaljeno njegovo naleđe. Otkrili su tamne

uske stepenice. Pelegrini se stane lupati po grudima i dahtati. Tada opazi na zemlji svilen ženski ogtač i crni krabuljni kostim. To mu navora čelo, a oči se zaustave na Grandeu.

– Zašto ste vi kraj svega toga tako mirni, Grande? – Da ludujem kao vi? To neće pomoći! – Grande, odakle u kuli ženski ogrtač? Grande, nešto se do godilo,

ovdje je netko bio s nekom ženom! – Nije isključeno! – Nitko ne može ovamo osim nas! – sve bješnje je vikao Pelegrini. – Vi ste opet ženskim poslovima upropastili naše planove! Vi ste bili noću u dvoru, vi – vi – vi!

W

– Nisam ja živina koja vodi curu u samostan, prisvoji je i uništava naš ugled pred caricom.

– Vi ste ubojica! Razbojnik! Moritelj s Voćarskog trga, ortak Jagušinske, koju ste podmetnuli pod caričin protektorat!

To je ionako razjarenog Pelegrinija potpuno razbjesnilo. Krvožednim poklikom baci se na oca Grandea. Pod snagom žilavog Pelegrinija klone Grande na pod. Pelegrini ga stade gušiti. Grande viče, zove u pomoć i brani se.

– Hvaljen Isus i Marija, sveta braćo! Taj glas prodrma kulu poput potresa. Pelegrini poskoči. Grande se

uspravi. Pred njima je stajao grof Meško. – Čuli smo zapomaganje, oprostite, dužnost je odazvati se kad netko

moli pomoć. Pelegrini otare znoj. Bjesomučnost ga mine. – Nisam slutio – reče Meško obrativši se Grandeu – da ću jednom

spasiti život ocu Anzelmu! – Moje je ime Vicencije! – Prije tri godine zvali ste se Anzelmo! – Varate se – upadne Pelegrini nesigurno. – Čitav red može dokazati

da se varate. – Neka dokaže – reče Meško – ali mene oči i pamet nisu ostavili.

Uostalom, nije mi do vas! Čekao sam dolje prijatelja i čuo kako nekoga ubijaju. Učinio sam svoje.

Meško krene prema vratima na koja ude Malakoczy. Pelegrini će upravitelju:

– Ako tkogod za to sazna, selit ćete! – Seliti biste mogli vi! Prodrli ste u tuđi dvor, a ja sam ovdje

upravitelj. – Grofica Thurn je otišla u samostan a dvor je ostavila nama u

baštinu! – dovikne Grande. – Tada, molim, pripremite moj otkaz! S tim riječima Malakoczy se udalji. Jezuiti su se gledali. Grande promrmlja: – Vaša silovita ćud učinila je ono što nije mogao Josip. Ako je čuo o

čemu smo razgovarali...

W

– Što mi može ova gamad? Idemo k upravitelju. Bacit ću ih sve napolje.

– Ako dođete u šake tome zagorskom grofu, nećete više moći sami sebe uhvatiti za nos a kamoli mene za grkljan. Budite sretni što vas pušta u miru. Upravitelj je dao otkaz. Tim bolje! Poslat ćemo mu plaću za čitav mjesec i neka ide.

Sišli su opet u prvi kat. Pelegrini je jadikovao: – Mirni nije krepala! Euzebija nema! "Žuto pismo" je ne stalo! Bože,

što si to učinio? Je li vrijedno mučiti se na ovoj zemlji za tvoju slavu? Ako ti napuštaš nas, napustit ćemo i mi tebe!

Pred dvorom se zaustavila kočija. Pelegrini potrči k prozoru. – Balzano! Ako taj ne donese bolje vijesti, sve je prokleto. Grof Balzano ude nasmijanog lica. Pelegrini mu reče: – Jeste li Jagušinsku predali ili ne? Je li istina daje sve sretno prošlo? – Nije bilo lako! Čitavim putem branila se i vikala, ali to nam je bilo u

prilog. Svi su vjerovali da vozimo luđakinju i nisu nas smetali. Putovali smo do granice ne otpočinuvši.

Prešli smo rusku granicu i predali je vlastima. Evo potvrde da je Natalija Jagušinska predana. Carica će nam dobro platiti uslugu koju smo učinili – sebi! Stoje? Niste dobre volje?

– Ako pogledate u podrum, svisnut ćete i vi! Ispričali su što se dogodilo i pošli ponovno dolje. Balzano se

snebivao. – Imao je ovdje posla sam đavo! Djevojku smo zatvorili Antonije i ja.

Trebalo je da već davno bude mrtva. Valjda je nisu proždrli štakori? Euzebije nije mogao pobjeći sam. Netko mu je izvana pomogao. Je li to izdaja ili vražja zasjeda?

– Sada brzo u Beč, da obavijestimo braću! – upozori Grande. Sjeli su u kočiju i odvezli se prema Beču a da nisu zavirili k upravitelju.

Pala je noć. U Pelegrinijevoj sobi u Terezijanumu sastalo se sedmoro braće. Razložio im je što se dogodilo. Prigušenim bijesom optuživao je:

– Krivnja je u tome što svi nisu izvršili svoje dužnosti! – Ne znam koga okrivljuje otac Pelegrini – upadne u riječ otac

Lechner. – Optužiti valja one koji nisu pazili na groficu Vojkffy Da nije pobjegla iz kule, da nije imala uza se Jagušinskine dokumente, ne bi bila

W

dospjela na ruski konzulat i ne bi se sve to dogodilo. Ne bismo morali ostaviti Waldburg da trčimo za jednom i drugom bjegunicom. Krivac može biti samo onaj koji je grofici Neri dao prigodu da govori na samu s Jagušinskom.

– To je bio vaš prijedlog, oče Grande – upre Pelegrini prstom u mladog jezuita, ošinuvši ga pogledom mržnje. – Vi ste predložili da se grofica okrijepi i da se ugrije kod tople peći.

– Ja bih mogao uzvratiti da ste vi krivi, Pelegrini, što se na našim putevima pojavila kći kovača lijesova. Prvi pogibeljan hitac na našu frontu ispalila je ta djevojka!

– Vi, vi optužujete mene? – skoči Pelegrini. – Vi, kojega mogu... – Mir! Nećemo neprestane kavge između oca Pelegrinija i Grandea!

Hoćemo li se braniti ili otvoriti neprijatelju sva vrata i prozore? Pelegrinijeve oči krijesile su se kao u mačke, dok je Grande bio miran

i hladan. Lechner nastavi: – O tome valja raspravljati. Što će biti ako sutra carici ne tko preda

ukradeno "žuto pismo"? – Ništa! – oglasi se Grande mirnim glasom. – Past će u zamku! Mi

smo najavili anonimnog posjednika pisma i za tražili pet milijuna. Onaj tko ga donese, prosti je ucjenjivač. Dokazat ću carici da je "žuto pismo" krivotvoreno zbog iznuđivanja. Tako će onaj koji ga donese iz caričina kabineta otputovati ravno u tamnicu, a možda i pod vješala.

Svi su pogledali oca Grandea kao spasitelja. – To je genijalno! – usklikne otac Lechner. – Jedino nam pogibelj prijeti od oca Euzebija – nasta vi Grande. – Ili

će uložnicu prodati Josipu ili će pobjeći u Englesku i podići novac. Mislim da će odabrati ovo drugo, a to je mnogo manje zlo. Ipak, braćo, treba na sve strane u trku za Euzebijem! Ja ću stražariti pred caričinim vratima. Nitko sumnjiv neće moći k njoj! – dovrši otac Grande.

Lechner mu priđe i potapša ga po ramenu: – Vaše su misli genijalne, vaši čini promišljeni i mirni, vaša odvažnost

nepokolebljiva! Tako valja da se radi! Mirno ra zmišljati, a ne optuživati! Naša je nada otac Grande!

Pelegrini zagrize usne. Hvala kojom je Lechner obasuo oca Grandea pekla gaje kao usijana palčenica. Osjećao je da mu se Grande uspinje na zatiljak, da juriša na njegov ugled i na njegovu vlast u redu.

W

POSLJEDNJI TRENUCI.

Siniša sjedi odjeven pokraj kreveta koji nije ni dotaknut. U duši mu je sve polomljeno, razvaljeno, kao poslije orkana. Sjedi, ne misli, ne osjeća. Mrtav je. Samo srce još bije. Bulji nepomično u pod.

U sobu ulazi mladi tajnik kancelara Kaunitza, zaogrnut krznom. – Izvolite, gospodine, kola su spremna! – Njegova preuzvišenost neće s nama? – Preuzvišenost je noć prespavao u palači svoga prijatelja da se ne

mora tako rano voziti gradskim ulicama. Njegova preuzvišenost nije me htjela osloboditi dužnosti da vas pratim na stratište. Žao mije vaše mladosti.

– Meni nije žao, zašto da bude vama? Tajnik nije znao odgovoriti pa otvori vrata. Siniša prebaci preko

ramena ogrtač i pode. Izašli su iz palače i sjeli u kočiju. Prozor nije zastrt. Siniša se zagleda

u jutarnji mrak. Pustim ulicama prolazi kočija. Kuće su zatvorene. Sve još spava.

Siniša to ne vidi. Ništa ga ne zanima. Uvučen je u sebe. Gleda pred sobom daleku, nepoznatu, nejasnu pustoš s one strane svijeta. Osjeća kako joj se približava miran i leden. Sa svijetom se oprostio, s Nerom je zauvijek raskinuo. Osjeća blizinu vječnoga mraka u strahovitoj tišini.

Osjetio je nečiju ruku. Tajnik ga prodrma. Vojnik je otvorio veliku vežu.

Ulaze u pusto dvorište. Vojnik ga zatvara. Zatim ulazi u sobu. Iz nje izlazi časnik i obojici mahne da dođu. Sve je to bez riječi, unaprijed dogovoreno.

Ušli su u ured vojarne. U peći gori vatra. Kancelar zamotan u krzno sjedi kod stola i gleda Sinišu.

– Vi ste, dakle, došli! – Jesam, preuzvišeni! – Sastavimo zapisnik o smaknuću. Časnik uzme pero. Kancelar diktira. Siniša sluša bešćutno. Stavili su

datum kao daje već bio smaknut dan poslije osude. – Sad brzo dovedite vojnike i javite čim bude sve spremno.

W

Časnik izađe. Tajnik ga je na kancelarovu želju otpratio. Kada su ostali na samu, kancelar stane promatrati Sinišu: – Čujte, prijatelju, još koji trenutak i vas više neće biti. Molim vas, recite mi iskreno: kako može lijep, mlad čovjek poći u

smrt kao što bih ja išao na ples? Zar uistinu ne cijenite život? – Cijenim samo vrijednost, a život to nije? – Zbog žene se može koješta učiniti, istina je, no ipak, mog li ste otići

umjesto u Parmu u svijet, ili se za onih četrdeset osam sati utopiti u ljudstvu. Tko bi vas našao? Ne bih se usu dio poći u potragu.

– Preuzvišenost nije nikad poznavala rod Vojkffyja. Oni drže riječ! – Znam to i poštujem, ali riječ se može zadati i opet iskupi ti. Život je

samo jedan i ne odbacuje se kao prljavi naprsnik. Imate li mi još štogod reći? – Imam, preuzvišenosti. Htio sam to učiniti jučer navečer, ali su mi

rekli da niste u palači. Molim vašu preuzvišenost da li su što poduzeli protiv moje žene, kako bi joj se dokazalo da je meni pomagala u uhodarenju?

– Tjeralica protiv grofice Vojkffy već je predana tajnom redarstvu. – Preuzvišenosti, posljednja molba! U vašim je rukama izjava

princeze Amalije da ja nisam uhoda. Dakle, nije mi mogla pomagati. Predajte princezinu izjavu njemu koji je možda već njezin muž, lakše će je braniti. Ja ovim časom za tu uslugu dajem protucijenu. Izvadi iz džepa omot i nastavi:

– Dopustite da vam razjasnim. Učinio sam jednom čovjeku veliku uslugu, a on je htio da mi se svakako oduži. Silom mi je gurnuo u ruke ovaj omot.

– Što je unutra? – Neki važan spis o carskoj obitelji. Kancelarove pospane oči trepnuše. – Odakle bi dospjeli u vaše ruke spisi carske obitelji? – Ne mogu priseći da su to uistinu spisi carske obitelji, ali tako mi

reče čovjek. – Koji čovjek? Kakve su to bajke? – Dopustite da razjasnim. Nekom mladiću spasio sam po sve nehotice

život. Za nagradu ponudio mi je ovaj omot.

W

Nisam ga htio uzeti. Što će to meni? Tada mije stao naširoko pripovijedati kako je našao neki crni ormar sa zlatnom bravom, u koji su neki ljudi spremili ovaj "žuti spis". Ti ljudi ka snije su ga zatvorili. On je provaljivao zid da dođe do neke isto tako zatvorene djevojke. U tom dijelu podruma naišao je na taj ormar, otvorio ga i uzeo te spise u kojima je, navodno, neka tajna carske obitelji.

– Glupost, glupost! – I ja sam to govorio dok mi taj mladić ne reče: Kunem vam se,

carica bi za te spise dala i kancelarsku lisnicu! Riječ "kancelarska lisnica" ponukala me da uzmem spis. Dao mi ga je kao nagradu za uslugu. Dopustite da vam spis dadem u znak zahvalnosti što ćete je pomoći obraniti od strašne klevete.

Časnik ude i najavi: – Sve je spremno! – Samo još časak – odgovori kancelar. – Pričekajte, odmah ću vas

pozvati. Časnik izađe. – Preuzvišenosti, kad svršite sa mnom, imat ćete više vremena da se

uvjerite je li mladić lud ili je spis originalan. – Gospodine, vi ćete umrijeti. Ne mogu za vama na drugi svijet po

razjašnjenja, ako ih ustrebam! U tišini se čulo deranje pečata i raskidanje papira. Iz omota ispadne

dug složen žuti papir i nekoliko papirića. Kancelar pročita sadržaj. Zatim pohiti k svjetiljci i stane čitati nanovo.

Buljeći u pismo nije se dugo micao. Samo su usne podrhtavale. – Vaša preuzvišenosti, ne znam – preduhitri ga Siniša – ne znam ništa

o tome! Mladić mi je rekao da ga otvorim i pro čitam, ali mene ne zanima ništa i nisam ga otvorio.

Kancelarovom glavom jurile su misli. Oči su prodirale u Sinišu. "Pet milijuna tražio je neznanac od carice za neke dokumente, a donosi ih ovaj." Glasno zapita:

– Što tražite kao protuuslugu za izručenje ovog doku menta? – Da pomognete obraniti moju bivšu ženu od optužbe, a mene da što

prije strijeljate! – Gospodine grofe, u posljednjem času života vi se grdno igrate sa

svojom čašću, koju sam ja naučio cijeniti.

W

– Ja se igram sa čašću? Zašto? – Odgovorite mi: jeste li tražili za ovo pismo od bilo koga kakvu

protuuslugu? – Dalekovidnost vaše preuzvišenosti ne bi smjela dopustiti takvo

pitanje. – Pravo kažete, imao sam prigode da se uvjerim u vašu

istinoljubivost, ali ovo me frapira. Nije li vas možda taj mladić uputio da pismo predate carici?

– Ne, savjetovao mi je da ga predam nekome s kime se ne želim niti se mogu sastati.

– Tko je to? – Prestolonasljednik. Taj mladić kaže da su posjednici "žu tog pisma"

htjeli ucijeniti caricu i zato ga treba predati njemu. – To vam je on rekao? Na vašu časnu riječ? – Na časnu riječ! Kancelar se približi Siniši. – Gospodine, razjasnite mi točno gdje ste upoznali čovjeka koji vam

je to predao, gdje se on nalazi i tko su bili prvi po sjednici spisa! – Vaša preuzvišenosti, dopustite da siromašnog mladića ne izvrgavam

opasnosti da mu se osvete njegovi drugovi, a možda i vi i carica. Ne mogu ništa reći.

Siniša je znao koliko povjerenja uživa kancelar kod carice pa je mislio da on dijeli i njezinu ljubav prema jezuitima. Ako kaže jednu riječ, kancelar će se dati u potjeru za Euzebijem i spriječiti ga da pobjegne preko granice. Dužnost mu je nalagala da šuti.

– Tada ću vas prisiliti! Sjedit ćete tako dugo u tamnici dok ne progovorite!

Na vratima se čulo kucanje. Časnik ude i najavi: – Preuzvišenosti, sve je spremno! Kasnije se neće moći strijeljanje

obaviti tajno, kako je to vaša visost željela. – Moramo ga opet odgoditi! – Preuzvišenosti, zar je ovo pismo krivo da produljujete moje muke? – Do bijesa! Vojkffyjevi su zaista lude krvi. Ako vam se tako žuri da

umrete, odgovorite na moje pitanje. Gospodine časnice, odgađam strijeljanje! Budite ljubazni!

Časnik opet iziđe. Kancelar stade pred Sinišu.

W

– Čujte, gospodine, vama nije poznato stoje u spisu? – Nije. U posljednjem času kunem se na svoju čast. – Kada to ne znate, ne možete prosuditi zašto moram sa znati tko

vam je dao spis i tko je htio caricu ucijeniti. Razumijete? Moram to saznati, makar vi živjeli još pet mjeseci.

– Da sam to slutio, ne biste ovo prokleto pismo imali u ruci. Ali, preuzvišenosti, vi me ne smijete više ni trenutka ostavi ti na

životu, ako ne kanite na sebe svaliti caričinu srdžbu, jer ja sam osuđen na smrt po drugi put. Ja sam izveo pogranični napad na Pruse. Osim toga, sadržaj ovog pisma ne može biti u vezi sa mnom.

– Ipak je spis u vezi s vama! Osim toga, vi ste ludi! Vas tre se grozničava manija umiranja! Nećete me prisiliti takvim ne motiviranim izmišljotinama...

– Preuzvišenosti, ja... – Šutite! Ne vjerujem vam više ništa! Ni riječi! Vi ste u Parmi, a

hoćete da ste na granici! Vi niste normalni! Ne mogu primiti bilo kakve izjave, to je smrtni delirij očaja. Ne, ne do puštam vam da govorite! Svršeno je! Vratit ću vas u svoju palaču. Zatvorit ću vas čvrsto, a kada se smirite i razmislite hoće te li odati čovjeka koji vam je predao pismo, ili ne, razgovarat ćemo ponovo.

Smrtno izmučen tražio je Siniša smirenje u tanetu pušaka koje su ga čekale u dvorištu vojarne.

"Euzebije mije rekao da će za dva dana na put, dakle se još nalazi kod upravitelja. Treba da podnesem i najtežu torturu, radije to nego da predam kancelaru, Pelegriniju i carici siromašnog Euzebija i nesretnu Mirni."

– Dobro! – reče glasno. – Veće je junaštvo čekati smrt nego je primiti! Razmislit ću nekoliko dana da li bih vam otkrio to ime.

– Neću vam dati prilike da mladića upozorite da pobjegne! – Vjerujem, preuzvišenosti! Na to nisam mislio, ali vi ka žete da sam

u smrtnom deliriju. Možda ste u pravu. "Do vraga", ljutio se kancelar, "kolika bruka! Da mi bar nije odnio

jedno prekrasno jutro spavanja!" Spuštene glave vraćao se Siniša u kancelarovu palaču. Tajnik mu

oduzme oružje kojim bi mogao počiniti samoubojstvo i zaključa ga u

W

sobama prozori kojih su bili zaštićeni rešetkama i otvarali se na zatvoreno dvorište.

Počelo se daniti. Sinišu je boljelo svjetlo. Već je bio u predvorju vječne tmine a vratio se u dan od kojega su ga zaboljele oči, duša i srce.

Računao je koliko će dana potrajati dok se Euzebije i Mirni prebace preko granice i uzdahnuo je:

"Kako ču tih nekoliko dana izdržati u mučilištu života? Znadu li ljudi kakvo je mučenje živjeti?"

Toga jutra uzalud je kancelar pokušavao spavati, san mu nije sklapao oči. To mu se već davno nije dogodilo. Hodao je po sagovima, prevrtao "žuti spis", zaustavljao se pred caričinom slikom, dugo je gledao pa opet hodao gore-dolje. Pozvonivši sluzi naruči čokoladu, sjedne za pisaći stol i počne pisati.

Pero je škripalo po bijelom papiru dugo, vrlo dugo. Nakon posljednje točke odloži pero, ispije čokoladu i legne. Nemirne misli nabirale su mu čelo. Prvi put na svoje misli nije stavio točku. Ležao je otvorenih očiju.

POSLJEDNJA POŠILJKA.

U maloj gostionici bečkog predgrađa Filip je uzalud čekao Sinišu. Danju i noću nije se udaljivao, uvjeren da će ipak jednom doći. Čekanje gaje zabrinulo i slomljen teškom slutnjom prvi put je sišao u gostinjsku sobu da bar vidi ljude i zaboravi svoje bojazni.

Sjeo je, uzeo večeru i promatrao purgare koji su ispijali svoje vrčeve i razgovarali. Do ušiju mu dopru riječi: "bavarska princeza", "caričina potjera", "Bavarci". To ga iznenadi. Odakle ti ljudi sve to znaju?

Uskoro se sve razjasnilo. U gostionicu su ušli Inocent i Melkior. Gosti su se s njima pozdravili kao sa znancima. Filipu se činilo da bi bilo dobro da ode. No Melkior ga opazi, stane ga promatrati, prepozna ga i priđe mu.

– Dobro veče, gospodine! Mi se poznajemo. Sreli smo se u onoj seoskoj krčmici kada smo tražili nestalu princezu.

Uzalud bi bilo nijekati. Filip potvrdi a Melkior mu stade povjerljivo pričati:

– Vas, gospodine, traže! Vas i onoga s bradom.

W

– Tko nas traži? – Ljudi iz samostana bavarske svetice. Filip se zabezekne. – Gdje je taj samostan? – Usred Beča. Lijep je to samostan. Da ga traže iz samostana, to Filipu nije išlo u glavu i zamoli Melkiora

da mu ga pokaže. – Moram ovdje čekati gospodina kojega su nam dali u samostanu da

nam bude za društvo. Uvažavaju nas kao što se dolikuje. Sada sam toga gospodina zvao zbog nekog posla, pa nam je urekao ovdje sastanak. On traži vas i bradatog. Sretan sam što sam vas našao. Bog zna kakva čast tamo čeka vas i vašeg bradatog prijatelja. Rekao je da će me bavarska princeza odlikovati ako nađem onog s bradom. Filipu se zavrtjelo u glavi i osjeti da valja što prije umaknuti. "Ili je Bavarac tako glup, ili se pretvara?"

– Dobro – reče Filip – moram odmah potražiti svoga druga. – To je prekrasno, i ja ću s vama! – reče Melkior i ne čekajući

odgovor priopći Inocentu da ga čeka. Zatim pohiti za Filipom na ulicu. Dok je razgovarao s Bavarcem, odluči da ga odvede kovaču lijesova

kod kojeg je bio Ernest. Tamo je na cesti navečer uvijek gusta tmina pa će se izgubiti u mraku.

Put prema kovaču lijesova vodio je kraj carskog dvora. Kada je Bavarac ugledao rasvijetljen dvor, uskliknuo je:

– To je samostan! Nikad ga nisam mogao naći! Gledajte, to je! – Ovo? – zapanji se Filip. – Da, ovo! Ja sam bio u samostanu. Vidio sam i časnu majku. Velika

je i debela, čvrsta i zubata baba! – Kako ste dospjeli unutra? Bavarac poče pričati o svome susretu s Binderom i Blankom i o

čitavu prizoru u Kochovoj sobi. Filip je razabrao da su Bavarca prevarili i postavili ga kao nesvjesnog špijuna. Zato požuri:

– Gospodine – reče – to nije samostan, to je carski dvor. Vas su zavarali, a onaj koji vas prati carski je špijun.

– Čujete vi – izdere se Bavarac – kako se usuđujete zbijati sa mnom takve šale?

W

Filip zaustavi neke prolaznike i upita ih kakva je to zgrada. Ljudi odgovore: "To je carski dvor!"

– Gospodine nije li to samostan? – upita Melkior. Ljudi prasnu u smijeh. – Vama se muti? To je carski dvor! – odgovore i podu dalje. – Carski dvor? Caričin dvor? – šaptao je prestravljeni Bavarac. –

Mene prati carski špijun? – I njuška hoćete li opet poći da spašavate bavarsku princezu. Tada

će zatvoriti i vas i nju! – Isuse, Isuse, što je skrivio tvoj Melkior? – On vam neće pomoći, ako sebi sami ne pomognete! Idemo brzo natrag. Recite vašem špijunu da ste bolesni i ležite, a u

pola noći podbrusite pete iz Beča; što dalje, to bolje! Zagrlio je Filipa nasred ceste. Stari Tomo sakrio je kod sebe Ernesta. S njim je provodio večeri u

tužnim razgovorima i još tužnijim mislima. Bio je petak. Tomo spremi svoje knjige i naloži Marku da zatvori dućan, kad pred kućom sjaše gospodin u jahaćem odijelu. Uđe, pozdravi i upita:

– Vi ste gospodin Wolf? – Da, jesam! – Molim vas, neka mi vaš mladić čuva konja, moram vam nešto važno

priopćiti. Marko iziđe. – Gospodine, ja sam grof Meško. Nosim važne vijesti. – Od koga? – Od vaše kćeri! Tomo se zagleda u grofa. – Očito ne vjerujete! Možda ste mislili daje mrtva. Bila je namijenjena

smrti, ali se gospodin Bog nije odazvao zlikovčevoj želji. Vi poznajete unuku grofice Ratkay?

– Ona vas šalje? – upita Tomo i namršti obrve. – Ne, ali znam da je kod vas tražila vašu kćer. Spominjem da me bolje

shvatite. Njezin muž naišao je prije osam dana na podrum u kojemu je bila zatvorena Mirni.

Tek tada počeo je Tomo vjerovati. Poveo je grofa u svoju sobu, ponudio mu stolicu i zagledao se u njega slušajući pričanje o spašavanju

W

Mirni i Euzebija. Kada Meško dovrši, prekriži ruke na prsima i stane šaptati:

– Spašena je! Sada su crne vrane u mojim šakama! Povest ću Mimi na ulicu, dočekati carsku kočiju usred Beča i neka čuje cijeli svijet što su učinili od mojega djeteta! Neka čuje svijet! Gdje je Mimi?

– Gospodine, neka vam na to pitanje odgovori ona sama. Odazvao sam se njezinoj molbi da vam osobno predam ovo pismo,

kako ne bi dospjelo u tuđe ruke. Tomo uze pismo. Tajna bojazan probudila se u njegovoj duši dok je

promatrao papir na kojemu je bilo ispisano njegovo ime njenom rukom. – Čitajte, gospodine, dok sam ovdje. Možda će vam zatrebati

razjašnjenja. Tomine ruke su drhtale. Suzama zamagljene oči hvatale su riječ po

riječ: "Dragi, mili oče! Već sam davno izmolila posljednje molitve smrtnog časa, ali mije

Bog poslao spas. Gospodin koji nosi ovo pismo kazat će ti kako je bilo. Euzebije je svukao crnu halju da postane građanin. U Engleskoj će

podići dva milijuna. Pitao me: "Hoćeš li sa mnom?" Što bih da nas kod tebe, oče? Neću da te svaki dan podsjeća da sam pala, jer te nisam slušala, ili da mi Marko svaki dan spočitava sramotu. Da još jednom sretnem carsku kočiju na ulici, razbila bih kamenom glavu onome koji je to skrivio. Bolje je da odem s ovim mladićem. On se ne gadi obeščašćene djevojke. Idem u nepoznati svijet s nepoznatim čovjekom, koji je u tamnici otkidao od usta kruh i vodu da ne umrem od gladi.

Oprosti mi sve što sam ti skrivila. Jednom kod ugljenara ti si mi rekao: "U tebi se burka zla materina krv!" Možda je istina. Sada te po drugi put ostavljam. Odlazim sa čovjekom koji će me oženiti onakvu kakva jesam. Nikad se više nećemo vidjeti, dragi moj oče! Tvoja Mirni odlazi, ali ne ona dobra koju si volio, nego ona zla koja je tebe ostavila i bila je kažnjena. Ne žali za svojom nesretnom Mirni. Nije toga vrijedna. Kći je žene koja je uništila tvoj život. Zaboravi nju i mene! Plačem za tobom, siromašni moj osamljeni oče!

Zbogom zauvijek, Mirni."

W

Tomino lice ni jednom jedinom sjenkom nije odavalo osjećaje. Samo

se malko ukočio. Nijemo je gledao u slova koja su mu nosila posljednji pozdrav. Ispod gustih crnih obrva podigle su se tamne oči prema Mešku.

– Gospodine, je li već otputovala? – Odmah drugi dan kako smo iz izvukli. Budući da su se vratili u

Waldburg jezuiti i otkrili njihov bijeg, ja sam ih otpratio do pruske granice. Više im se ništa ne može dogoditi.

– Otišla je zauvijek! Pravo je učinila, to je najbolje za nju. Pa i za mene! Molim vas, gospodine grofe, znadete li gdje bih mogao

naći groficu Vojkffy? – Ne. Ona je očito nekamo otputovala. – Imam nešto za nju. Molim vas, uzmite to vi. Donijet ću vam sutra

ujutro. – Naći ćete me u "Crnom orlu". Tamo smo se preselili iz Waldburga.

Malo kasnije Meško se oprosti i ostavi kuću. Tomo je pošao u svoj dućan. Marko se vratio. – Marko, reci mi da li bi se ti nakon svega oženio s Mirni? Mladić se smete, obori oči i nesigurno slegne ramenima. – Dakle, ne bi! Da, da, razumije se. Ipak je dobro tako; dob ro,

sasvim dobro! – Stoje dobro, ujače? – Da je ne bi oženio. – Biste li vi uzeli obeščašćenu djevojku? – Uzeo bih Luciferovu drolju kad bih je volio! – vikne Tomo

ogorčenim glasom. – Ne ljutite se. Kada bi se vratila, a vi biste htjeli, ja bih ipak... – Ne trebaš! Već je otišla s drugim! Mladić ga stane ispitivati, ali Tomo ne odgovori. Dugo je sjedio medu

svojim lijesovima buljeći u njih. Čitav sat nije se maknuo, pa ni onda kada je došao kupac. Obukao je zatim kaput i otišao k Ernestu. S njim je dugo šaputao. U pola noći vratio se u svoju sobu. Svijeća je gorjela cijelu noć. Sjedeći za stolom, pisao je, mislio i opet pisao dugo i polako. Kada je dovršio, pretražio je sve pretince, složio neke sitnice i zaputio se u dućan. Stavi svijeću na stol i sjedne u naslonjač. Žižak svijeće gorio je visokim plamenom. Blijede zrake padale su po Tominoj bijeloj kosi, iz

W

koje je ispadao i poneki crni uvojak. Neprozirna crnina njegovih očiju ljeska se. Zjenica kipi kao vir u neprovidnoj dubini. Visoko, stasito, čvrsto tijelo miruje skamenjeno, ledeno kao i lijesovi oko njega. Rukom pritišće prsa. Tišti ga bol. Uzeo je Mimino pismo, čitao ga i šaptao. "Nikada te više neću vidjeti! Nikada više!" Naslonio je glavu na ruke.

Jutro ga je zateklo kraj goruće svijeće medu lijesovima. Otvorio je dućan i čekao. Kupac dućana i kuće isplatio je račun. Potpisali su sa svjedocima kupoprodajni ugovor. Tomin nećak Marko upregao je konje i natovario svu prtljagu.

– Ti ćeš naprijed. Na prvoj postaji pred Bečom, u Mariendorfu, čekaj dok dođem. Idi! No? Što čekaš? Vozi!

Marko pozdravi i krene. Tomo ne odzdravi. Zatvori dućan i ode u grad k "Crnom orlu", gdje su Meško, Stanka i Malakoczyjevi čekali da popusti zima i da zajedno putuju u Hrvatsku.

Tomo preda Mešku zapečaćen omot. – Molim vas, ovo je za mladu groficu. Predajte joj lično, nikome

drugom nego njoj. Dao sam vam važne stvari. Nitko ih ne smije dobiti u ruke nego ona. Jedino grofica dat će ih kamo spadaju.

– Izvršit ću vašu želju! – Avama, gospodine, hvala! Ostavio je sobu grofa Meška i vratio se kući, gdje gaje čekao Ernest.

On ga ozbiljno pogleda: – Još vas jednom pitam jeste li spremni? Promislite dobro, ja ću

otputovati, a na vama je ta zadaća. Hoćete li? – Bilo što mu drago, idem! Podvečer zaustavio se pred dućanom kirijaš. Tomo je s njim iznio na

kola tri natovarena lijesa. – Lijesovi su naručeni. Evo ti za trud. Vozi ih kamo te ovaj gospodin

vodi, ali pazi da... – Uvijek sam vas pošteno služio, papa Wolf! – Papa Wolf je davno mrtav. – Alije vama ostavio dućan i svoje ime. – Žuri se! Tamo čekaju! Ernest krene za lijesovima. Tomo ga je pratio pogledom dok je zašao

za ugao. Tada zatvori za sobom željezna vrata dućana i ude u svoju sobu. Ogleda se. Sam je. Polako priđe žutom ormaru i otključa ga.

W

U ormaru visi složena uniforma, bijela paradna gardijska uniforma, jedini svjedok njegove mladosti, čarobne, posijane nadama u veliki svijet, pune sreće i ljepote... Potamnilo je sukno, zahrđala su puceta, a s njima i njegov život. Sva sreća, sav jad i sramote njegove, sve nade i čitav svijet od jednog do drugog kraja leže u toj gardijskoj uniformi.

U svakoj niti utkane su osušene suze, u svakom pucetu ponos njegove oficirske časti. Tu je i službeni zlatni pojas.

Tomo odloži građansko odijelo, uzima uniformu, oblači staru požutjelu monduru, komad po komad.

Obrijao je brkove i stavio vlasulju. Obukao je uniformu, uzeo mač i opasao stari zahrđali pojas. Na glavu je stavio kalpak kao da ide u dvor na službu. Vlasulja mu okružuje lijepo muško lice, a poput alema crne oči gledaju mirno suhim pogledom, kao da nikada nisu zaplakale, nikad zablistale, nikad uzavrele životom.

Tomine su oči suhe, usne stisnute, prsa mirna, samo srce kuca polako i odmjereno. Stoji pred ogledalom što odražava svu njegovu ljepotu. Lijep je i sada. Stasit je kao nekad, kada su ga na dvorskim stepenicama pratili pohlepni pogledi dama. Otvara se knjiga njegova života, stranica po stranica. Nevidljiva ruka sjećanja lista sve dalje, sve brže. Po uvelim uspomenama padaju tihe suze, neviđene, neisplakane, ni od koga otirane, samotne i zapuštene, a tako gorke da bi se njegove ličke pećine razdvojile na dvoje, na troje...

...Gleda svoju kućicu u kamenom zakloništu. Nad njom nebo, oko nje pustoš, a tamo dalje na brdu, mnogo dalje, grički tornjevi stare kule; dvorac obrašten crvenim ružama, dvorac grofice Ratkav. Perivojem šeće njegova majka dadilja, u krilu nosi dijete. Svaki hrast, svaka klupa, svaki puteljak u perivoju sjeća ga na mladost. Redaju se slike. Sve ih proživljava i osjeća čitavom dušom.

Zatim uzima posljednje Mimino pismo, posljednji udarac kojim gaje sreća odgurnula od sebe u mrak samoće i suza.

Uze pismo i mirno ga zapali. Plamen brzo guta posljednji oproštaj njegove kćeri. Tomo dune. Pepeo se usprši pustom sobom. Tako su napravili s njegovim životom.

Tada uze sa stolice sliku majke i kuće i ode u sobu, bijelu, čistu, punu slika i papirnatog cvijeća. Tu je spavala Mimi u bijelim jastucima. Sanjala je o suncu, a skotrljala se u baru.

W

Tomo gleda i šuti. Oči su suhe, prsa nijema, samo srce bije polako, odmjereno.

Zatvorio je vrata, uzeo svijeću i pošao. Stigao je u dućan. Zrake svijeće kližu po limenim uglovima posljednjih ljudskih kućica što ih je kovala njegova ruka. Postavi svijeću na stol. Njegovi koraci sablasno odjekuju medu lijesovima.

Skida poklopac s jednog lijesa i gleda u prazan uzani prostor što se pruža u daljinu i čeka svoga stanara na vječni spokojni san. Tu, u tome malom prostoru, tu se smiruju boli, suše suze, spokoji se srce, sniva se san iz kojega te više nijedna nesreća ne može probuditi.

U dućanu mrtva tišina. Lijesovi počivaju. Svijeća titra. Zrake skaču po kovanim škrinjama posljednje samrtne vezice sa životom. Tomo zakorakne u lijes. Prelazi s ovoga na drugi svijet. Kako je to kratak put, a kako je dugo i kako mnogo prošao puteva posutih trnjem do ovoga jednog jedinog koraka s poda sobe u lijes!

Spustio se nauznak, na grudi položio majčinu sliku i gledao u svijeću. Strava ga podilazi od strašne slike. U lijesu leži čovjek blijedog lica, oči mu trepću, ruke se miču, traže po zlatnom pojasu, izvlače pištolj, gardijskog poručnika... Lijesovi miruju. Svijeća se prestrašila. Tišina je zadrhtala.

CRNI PETAK.

Caričine dvorske dame stoje u predsoblju. Grofica Fuchs ulazi i vodi cara Franju Stjepana. Iz caričina kabineta dopire u predsoblje njen povišeni glas. Odgovara joj muški, još oštriji. Grofica Fuchs gurne u sobu Franju Stjepana.

Rumena od ljutine govori carica svome pouzdaniku i glavnom referentu za unutarnje poslove, vitezu Breitensteinu:

– Vi ste mimoišli moje odredbe! Ne zapovijedam lija u svojoj državi? – Veličanstvo, učitelji ne mogu djecu naučavati poštenju ako budu

prisiljeni krasti. Snosim za svoje čine posljedice. Ima ljudi koji ne rade ništa, a ubiru velike plaće. – Basta! To miriši po novim idejama, po slobodnim bolesti ma! Ne

možete više sjediti uz moje prijestolje i razbacivati državni novac!

W

Car Stjepan priđe bliže: – Veličanstvo, sve je to nesporazum! Molim, dopustite... – Znate li vi koliko je potrošio novaca na povišice gdje ih nije

trebalo? Zašto sam vam predala financije, ako to ne znate? – Veličanstvo, znam da vam je Breitenstein vjerniji od svih. – Jer je vaš prijatelj! Ne pačajte se u stvari koje se vas ne tiču.

Grofice, tko vam je dopustio da zovete cara? Ne trebam ničije pomoći! Svršili smo!

Breitenstein izađe sa carem u predsoblje, obojica crveni i uzbuđeni. – Izmirit ću vas, kao uvijek – reče car. – Danas je strahovito

neraspoložena. Pođite kancelaru, on će... – Hvala, veličanstvo! Nemam uzroka da molim, znam što ću! – Oboje ste žestoki. Zamolit ću kancelara da posreduje. Kada su oni odlazili, grofica Fuchs je osjećala da je jutro počelo

odviše burno, a dvorske dame držale su da je tome kriv glas petka. Caričina razdražljivost očitovala se danas u tolikoj mjeri da je grofica ulazila tek kada je čula zvono. A ono se javilo prije nego što se nadala. Kada je otvorila vrata, carica će kratko:

– Neka dođe intendant Keglević! U predsoblju su ga pratili sažalnim pogledima. Jedva je ušao k carici,

kad ga oblije vrući val. – Skandal koji ste jučer priredili u kazalištu ne mogu smatrati plodom

normalne pameti! Vi ste se usudili u mojem kazalištu davati djelo a da ga niste podnijeli najprije meni na cenzuru.

– Veličanstvo, neka mi se oprosti, dramu sam predložio kao uvijek. – Ali niste upozorili na svršetak! Vi očito ne shvaćate što ste uradili.

U dvorskom kazalištu prikazujete dramu glavni junak koje nalazi jedini pošten izlaz u samoubojstvu. To je skandal!

Skidam s repertoara dramu i vas! Grof je sagnuo glavu, poklonio se i napustio caričin kabinet. Dvorske

dame razabrale su po njegovu držanju kako je završila karijera grofa Josipa Keglevića, intendanta dvorskog kazališta Marije Terezije.

– Što je to, grofice? – zapita carica opazivši dvorskog nadmeštra u vrlo svečanoj pozi.

– Španjolski poslanik moli da ga primite. – Recite da ga čekam.

W

Ni kada je ušao poslanik nije mogla svladati zlovolju, makar je pokušavala ljubazno pitati za uzrok audijencije.

– Veličanstvo, njegovo veličanstvo španjolski kralj u najsmjernijem poštovanju javlja daje prisiljen okupirati Parmu i šalje onamo vojsku.

– Kako? Vojsku? Zašto? – Veličanstvo, vojvotkinja je primila vladavinu u svoje ruke,

oslobodila je dužnosti ministra Tillota i uspostavila Durattija. Tillot neće da se makne, a Duratti zapovijeda. Parma ima dva

kancelara, koji jedan drugome bacaju u glavu zapovijedi! – To je ludnica! – To misli i njegovo veličanstvo. – Zar nemate luđačke košulje? – Veličanstvo, o tome se i radi, ali dopustite da vam kažem još nešto.

Vojvoda se zabavlja sa svojim mladim prijateljima i trati novac. Vojvotkinja je otvorila dvor klateži i istjerala je plemstvo. Vojvotkinja je izrekla izaslaniku španjolskog kralja ove riječi: "Španjolski kralj je vladar u Španjolskoj, u Parmi je vladar Marija Amalija, vojvotkinja!" Ne preostaje drugo nego poslati vojsku.

– Zar je moja kći slaboumna? – Veličanstvo, sve se to dogodilo kao što sam rekao. Parmi se mora

odmah pomoći. Klatež i prostaštvo povlađuje vojvotkinji i mogli bi buknuti nemiri.

– Zamolite njegovo veličanstvo da odustane od okupacije vojskom. Sramota će pasti na mene. Budite uvjereni, nijedna mati na svijetu nije se toliko brinula kao ja da joj kćeri budu poslušne. Iskušajmo drugo sredstvo, da ne bude skandala.

– Tada bih u ime njegova veličanstva kralja Španjolske iznio jedan prijedlog. No u tom slučaju moralo bi vaše veličanstvo dati privolu da se vojvotkinji i vojvodi dade tutor koji će voditi dvor, uređivati sve po svojemu. Vojvodski par ne bi se smio maknuti iz dvora. Prema tome, upravu vojvodine povjerio bi kralj ministru Tillotu kao nosiocu vojvodske vlasti.

– Pristajem na sve, pa i na to da im se odmjeri nekoliko korbača! Samo ne vojsku! Evo – dohvati ona pero i stade brzo pisati, dok je ujedno govorila – izdat ću kćeri naredbu da joj za sva vremena zabranjujem prijeći granicu svoje države. Moja obitelj ima je bojkotirati.

W

Nitko joj ne smije pisati ili od nje primati kakve vijesti. Basta! U Parmi više nemam kćeri!

– Veličanstvo, vašu odlučnu riječ primit će moj uzvišeni vladar s velikim poštovanjem. Za tutora odredio bi veličanstvo španjolski kralj svojega pouzdanika grofa Riveru.

– To prepuštam kralju. Tutor je vrlo dobra stvar, to je isto što i luđačka košulja. Iz nje se može samo ako luđaka mine bjesomučnost. Poslat ću joj poruku po odlučnom čovjeku, da se nad njom izviče kako treba. Sve učinite, samo bez okupacije, to bi bila prevelika sablazan. Pisat ću osobno njegovu veličanstvu i zamolit ću ga da mi tu sramotu prištedi.

Time je audijencija svršena. Caričina zlovolja uvelike se pojačala. Ponovno zazveči srebrno zvonce. Carica naredi da joj pozovu Breitensteina.

Bio je još kod cara Franje Stjepana. Nije se htio odazvati pozivu, ali konačno popusti carevoj molbi. On se čak odvažio da ga otprati do carice. Ona se nije zbog toga ljutila, već je to prihvatila kao zgodan izgovor za svoju kapitulaciju. Trebala je čvrstu ruku i umnu glavu toga državnika, i reče mu:

– Car Franjo Stjepan rekao je da se radi o nesporazumu. Kamo sreće daje tako, ali osjećam da vas zahvaća novi vjetar što

ugrožava stare prokušane stupove države i prijestolja. Jer taj će se vjetar pretvoriti u orkan! Opustošit će sve, i vas! Pri mite moj savjet i zaogrnite se dobro, da vas ne dotakne. Čujte što se dogodilo u Parmi – nastavi carica.

Kada je pripovijedala, car Franjo Stjepan mislio je: "Da je dopustila Amaliji da uzme princa, bila bi ona sretna a moja novčarka punija. Vojvodski naslov proždro je prevelik miraz!"

– Dakle – dovrši carica i obrati se Breitensteinu – vi ćete odmah putovati u Parmu i sa svim mojim punomoćima razviti svu oštrinu svoga postupka. Tamo je silno potreban! Ne daj te se nadvladati! Razjasnite Amaliji daje samo njezinu majku odabrao Bog da bude vladaricom, a njoj je dosudio jedino tu ulog" da bude poslušna žena. Moja kći Karolina žena je napuljskog kralja, dakle kraljica, a drži se granica poslušne žene i domaćice. Pošto se nije držala mojih uputa, njoj je pristup u moju državu

W

zabranjen, a španjolski kralj stavit će nju i muža pod tutorstvo, kao slaboumnike. Time je ta stvar završena!

Vrlo ozbiljnog lica, nemirnog ali poslušnog, ostavi Breitenstein kabinet, dok je car ostao.

– Vi ste vrlo zaposleni – reče mu carica – pa ne dospijete referirati o stanju naših financija. Zar ste preuzeli sređivanje financija kneginje Auersperg?

– Veličanstvo odviše sluša doušnike koji svoj posao vrše s prevelikom zlobom, a možda i s ličnim interesom – Svejedno! Da vidimo najprije naše kućno stanje. Prevelike su brojke izdataka.

– Veličanstvo izdržava četrdeset tisuća dvorskog osoblja. Deficit je velik i u državnoj blagajni. Pokrivam ga sam. Ponovno sam

prekupio državna imanja koja se ne mogu održa vati, isplatio ih u gotovu i time priskočio u pomoć – Dobro ste učinili – odvrati carica.

Stanje računa ublažilo je njezinu zlovolju prema caru. Uviđala je daje svojom pomoću umanjio deficit. "To je jedini moment kada je koristan", mislila je ona.

Nadmeštar je najavio veličanstvima doručak Uvečer je carica ostavila svoj službeni kabinet i povukla se u privatni.

U modrom salonu modre su tapete, modri naslonjači sa zlatnim utkanim ružama. Pisaći stol je bijel a svila kojom je omotana porculanska kugla svjetiljke ružičasta. Ružičast odsjaj pada po modrikastoj boji sobe i slijeva se s njom u fantastičnu koprenastu maglu. Uz pisaći stol u svijetloj haljini sjedi carica. Bijelo oprašena glava, prelivena maglenastim sjajem, spuštena je nad perom. Njegov zvuk katkada zabruji kao krivo uhvaćena struna na glazbalu.

U dnu se miču modre tapete. Mala tapetna vrata se otvaraju. Sušanj privuče caričinu pozornost i ne podigavši glavu zirne prema vratima.

Zvuk pera utihne. Caričine se oči otvore, glava se uzdigne. Pozornost se ustremi na bijelo čudo kod vrata Podilazi je neprijatan osjećaj. Bijela slika stoji mirno. Carica svladava strah koji se uvlači u njenu odvažnu dušu. Neće da govori, a još manje da viče. Prkosi. Jednom će se to strašilo maknuti.

I miče se. Jedan, dva tri koraka i poklon. Opet tri koraka i ponovno poklon. Ponovno tri koraka... Sve sasvim propisno, caricu podilazi hladnoća.

W

"Ovo lice, oči, čelo? Stoje to? Živ čovjek? Mrtav? Duh? Predodžba?" Dok su te riječi sjekle njenim mozgom, u tijelu osjeti drhtanje,

zaustavljanje srca i prekidanje daha. Njena bijela ruka pomiče se polako prema srebrnom zvoncu. Kad ga

osjćti medu prstima pozvoni. Oštra neprekidna zvonjava iz caričine odaje prene groficu Fuchs u

susjednoj sobi i ona pohiti u salon, ali stane i cikne. Carica upre prstom u pojavu zamotanu u bijeli plašt i upita groficu: – Tko je to? Grofičino uzdignuto lice u profilu ispoljava dugi nos, kao uskličnik

straha. – Gledajte u mene! – strogo će carica grofici. – Govorite! Tko je to? – Izgleda kao – princ Ernest! – Tko ste? – vikne carica na onoga koji je stajao u bijelom plastu. – Tko sam, to veličanstvo zna. Što hoću, to će veličanstvo saznati.

Carica je ponovno tresla zvoncem dok je ušla i druga dvorska gospođa. – Neka smjesta dođe Koch! Vi ostanite ovdje! – zapovjedi dugonosoj

grofici. Ispod prinčeva plašta proviri talijanski klobuk s perjem. To joj poda

nade da je ipak netko drugi. – Opet vas pitam, tko ste? – Zvali su me princ Ernest, i sada bih se mogao tako zvati, ako

veličanstvu nije neugodno. – Ne bojim se, ali to nije moguće. Sličnost je, doduše, ne vjerojatna. – Najvjerojatnije nalikujem sam sebi – Odakle dolazite? – Dolazim iz čudnog grada, odakle me šalje kovač Wolf. – Čujete li – šapne carica grofici – taj je lud! – Bio sam – odgovori on. – Neka ga sluge bace napolje. – Po drugi put? Grof Koch je ušao. Carica upre ruku u princa. – Tko je taj? Velike oči šefa dvorske kancelarije iskočile su, široke nozdrve prelaze

u valovite kretnje, kao u životinje koja osjeća tešku i nejasnu pogibelj. – Veličanstvo, mene ostavlja pamet! – Isto tako kao što je ostavila

vaše ljude kada su me htjeli zakopati – upadne princ Ernest.

W

Te su riječi šefu tajnog kabineta razjašnjavale situaciju. – Kovač lijesova Wolf vratio me u život, a njih natjerao u bijeg. – Opet govori o Wolfu – šapne carica grofici, dok je grof Koch

zadrhtao od caričina pogleda. Odmah je slijedilo pitanje: – Razjasnite, grofe, tu ludost! – Veličanstvo, neka mi se dopusti da pozovem svoje ljude kojima je

to poznato. Dok je trčao dvorskim hodnikom u svoj ured bilo je Kochu jasno da

se kotrlja nizbrdo. Dao je odmah pozvati Bindera i Blanka, koji su upravo stigli u kancelariju s izvještajima.

Dotle je carica promatrala princa. Konačno se uvjerila da je to on i sva se napregnula da sazna što se s njime zbilo i što hoće. Ne čekajući Kocha zapita:

– Pošto ste došli? – Donosim vam vijest iz Parme. – U Parmi je bio? Sada mi je jasno zašto se događaju skan dali s

Amalijom! Vi ste Amalijin ljubavnik? – Nikada ne bih bio ljubavnikom ženi koja pripada drugo me.

Veličanstvo – započe princ moleći – pozovite svoju kćer k sebi da vam se razotkrije, povjeri, da joj pomognete.

– Nikada njezina noga neće prekoračiti granicu moje države! – Veličanstvo, njezin je brak s vojvodom prividan; zapravo je žena

drugome. – Možda drugima? – Veličanstvo okrivljuje svoju kćer teže nego stoje zaslužila. Molim

vas, raskinite taj brak, uzmite je k sebi. Dopustite mi da vam razjasnim njezin strašan život.

– Vi ste odstrijelili komadić mozga – reče carica promatrajući svježu brazgotinu na njegovu čelu. – Nakon sramote što ju je učinila Amalija u svojoj državi, iz moje je izgnana.

Vi se smatrajte prognanim s teritorija Parme. Mislim da vam je to dovoljno.

– Meni dovoljno, a vašem veličanstvu bit će za kratak čas. – Što hoćete time reći? Nije odgovorio.

W

Carica se povukla plaho iza stola, dok je Koch strepeći ulazio s Binderom i Blankom. Oba redarstvenika gledaju princa. Noge im klecaju. Kada ih pitaju, jezik im se spotiče.

– Prestrašili smo se. Mrtvac je progovorio. Oživio je i mi smo pobjegli.

– Pobjegli? Dakle, to su ta dva vaša redarstvena čudovišta, gospodine grofe?

– Nisu oni krivi – reče princ. – Wolf me spasio i odnio sa sobom, a njegova kći Mimi, koju je Pelegrini obeščastio, njegovala me kod ugljenara.

– Pelegrini? Čujete li poganog klevetnika? Ako još samo je dnom riječju dotaknete mojega prijatelja, bacit ću vas u tamnicu. Mirnije kod ugljenara? Vi ste poludjeli! Ona je u samo stanu! Čujete li, grofice? To su moji neprijatelji! Poznajem ih po ubojitoj lozinki koju su uperili protiv mojih jedinih prijatelja, Pelegrinija, Grandea i ostale braće. Ali jao svakom tko ih dirne! Jeste li to vidjeli gdjegod? On ulazi k meni a da ga nitko nije vidio niti najavio! To je urotnička organizacija! Neka dođe knez Khevenhiller! Grofe, to je kažnjivo! Ova je sablazan nepopravljiva. Podnesite ostavku!

Nije se prenerazila ni ražestila. Obratila se grofici Fuchs: – Tome je tane odnijelo više mozga nego što sam mislila u prvi čas.

Ovakvu glupost može ustvrditi samo luđak. Mirnije u samostanu, evo, u ladici su njezina pisma ocu Pelegriniju, kojima zahvaljuje stoje tako mirna i sretna daleko od svijeta.

– Veličanstvo – upadne princ – pisma su krivotvorena. Neka Mimi dođe, dajte je pozvati preda se! – Dobro, dobro, mladiću, učinit ću to. Ove komedije je do sta! Ako

još izustite riječ protiv mojih prijatelja, neću imati obzira prema vašem umnom stanju. Neka dođe Khevenhiller!

Ovo je nečuveno! Što se radi na mojem dvoru? Ulaze k meni a da ih nitko ne vidi i ne pita, a vi, grofe – okrene se Kochu razabirete li nepopravljivost svojega čina? Predložite mi nas ljednika. Pismeno! Allons!

Šef dvorske kancelarije zgurio se kao izbatinani pas. Koch, Binder i Blank, stupovi dvorske tajne policije, izišli su iz salona u sprovodu svojih lešina.

W

– Veličanstvo – osmjeli se princ – još jednom molim milost za Amaliju.

– Van, smjesta van! Zatvorit ću vas u tamnicu! Neka o vama nikada ne čujem ni riječi!

– Veličanstvo, ostavljam vam na dar riječ vjernog podanika. Ona htjede nešto reći, ali u tom se času pojavi knez nadmeštar i carica

se više nije obazirala na princa. On ostavi na etažeru zapečaćena pisma, pobrza iz salona i napusti dvor.

Knez Khevenhiller je problijedio. Već početak caričinih riječi uvjeri groficu Fuchs da je taj dan jedan od čuvenih crnih petaka, kada je carica kotrljala odabranike niz stepenice svoje milosti.

– Vašoj carici dolaze s ulice luđaci i urotnici ravno u njezin privatni salon, a da to nitko ne vidi i ne javlja! Je li to poznato knezu nadmeštru? Postoji li na kontinentu takav dvor?

– Vel... – izrekao je za odgovor prva slova. Ona druga zapeše u grlu. Smrtno problijedivši drhtao je kao čovjek koji umire od samoga straha pred udarcem. Tridesetogodišnji vjerni službenik pobudi u njoj samilost.

– Vi ste sigurno odviše zaposleni – nastavi blaže. – Umorni ste, ne možete fizički sve to nadzirati. Dodijelit ču vam pomoćnu silu da vam olakša nadzor.

Hvatajući dah on se ispričao. Taj "pomoćnik" značio je: budući zamjenik. To ne bi mogao preživjeti.

– Naći ću, veličanstvo, krivce koji su dopustili tako strahovit čin. Volim umrijeti nego svojoj vladarki... – suze su mu navrle na oči a u grlu ga nešto stezalo.

To caricu gane. – Razumijem, vjerujem, ali hoću da budem zaštićena. Dakle, uredujte, kneže! Nadmeštar se nije kotrljao niz stepenice kao predšasnici, ali je osjećao

da izlazi kao invalid. Carica se obrati grofici Fuchs. Osim jezuita, jedina ona u nizu brojnih

pouzdanica i prijatelja što ih je carica imala uza se, što ih je bacala van i opet uzimala nove, znala je caričino povjerenje čuvati već četrdeset godina, od vremena, kada još nije sjedila na prijestolju.

Grofica je slušala caričinu tužaljku pokorno sagnuvši glavu.

W

– Mami, nije li istina kad tvrdim da se ne mogu ni u koga pouzdati? Okružuju me sami neprijatelji moje vladavine, urotnici koji mi žele oteti vlast iz ruku i zato, evo, jurišaju na moju jedinu obrambenu tvrđavu, oslon moga prijestolja, na jezuite! I toga luđaka su poslali! Nisam ga zatvorila samo zato što vidim da nije pri pameti, i neka ne misle da ih se bojim. Grof Koch me naprosto izdao!

– Veličanstvo, prevarili su ga njegovi pouzdanici, ali on je vjeran. – Tada je nepažljiv! Vjernost traži žrtve! Usto još evo predivne paske

mojih pouzdanika. Pravo je čudo da me nisu ve zali i odveli u tamnicu kraj takve nepouzdanosti mojega prijatelja Khevenhillera. Predana sam na milost i nemilost ljudi koji mi rade o vlasti – govorila je koračajući sobom.

Zaustavi se kod etažera. – Kakvo je to pismo ostavio taj zlikovac? Pogleda napis, koji je glasio: "Njezino veličanstvo umoljava se da nade medu svojim dvorjankama

ženu na koju glasi pismo u omotu." – Neviđena drskost! Svejedno, da vidim! – Ljutito razdere omot iz

kojega padne kuverta s naslovom: "Dvorskoj dami sa crnom krinkom." – Karneval je minuo, dakle zakašnjela šala? Uostalom, ne znam damu

kojoj je namijenjeno i otvorit ću ga. Da vidimo ne javljaju li mi urotnici smrtnu osudu? Caričine se oči zaustave na gusto pisanim slovima jakih crta:

"Jeste li još tamo, okrinkana gospo? Je li vam soba još mračna? Zovete li još koga k sebi, ili ste se zaodjenuli krinkom kreposti? Stid, poštenje, savjest, plaše li vam dušu ispod crne krinke? Plaše li vas osjećaji poručnika u gardi, onoga kojega je zvao život da ga ugosti, ali ga zgrabi blatna ruka upravljana prostačkom željom, povuče u mračnu sobu i žedna čistog vrela napoji ga kaljužom. Gladna sreće nahrani ga slašću čemernom! Mrzim je, prokleta bila! U mraku te sobe ostao sam pokopan živ. Nikada više ne ugledah svjetlo života, ni ja ni sirota mala Mirni! Izbačena u mrak kao i ja, lutala je mrakom života kao i ja; omamljena obećanjima pokvarenog princa, obeščašćena od lupeškog Pelegrinija bila je osuđena na smrt po dvorskim crnim lupežima, duševnim čuvarima ženskog cara! Moja Mimi, kći žene pod krinkom, otišla je sa crnim jaretom iz dvorskog tora, s jezuitom. Neka slavi ženski

W

car, neka služe crni vrazi crni Tedeum mladom paru! Sirota Mirni! Nisam joj mogao dati dovoljno srama i poštenja iz svoga srca, odviše je ponijela iz one mračne sobe pokvarene krvi nepoznate okrinkane! Mrzim je, prokleta bila! Zbog nje je otišla i Mirni, i nikada je više neću vidjeti. Bila je jedina bijela zastavica u crnini mojih dana, jedina mala radost u gorkosti mojega života. Idem i ja iz zemnog mraka u vječni! Nemam nikoga i ništa do tri lijesa, tri svjedoka osvete. Predajte ih, okrinkana gospo, kao moj dar ženskom caru! Žao mije što joj ne mogu više poslati! Ako ima na drugom svijetu života, potražit ću tamo svoju majku i, pazite svi, kad padne noć prolazit će dvorom strašna bijela žena, majka moja, da osveti sina. Prolazit će u bjelini i sipati vašim dvorom prokletstvo i nesreću do sudnjega dana. Mrzim vas, gospo neznana, sto puta prokleta bila... Tomo Prpić, poručnik carske garde, poslije kovač lijesova Wolf."

Carica i grofica Fuchs gledale su se trenutak mirno i ozbiljno, zatim carica baci pismo na stol.

– Danas sami luđaci! Nije li to uistinu nesnosno? Navještavaju mi tri lijesa kao dar. Stoje to?

– Dakle, to su... – grofica zapne. – Vi znate više nego ja? Da čujem! – Veličanstvo, Koch mije priopćio da su stigla podvečer tri limena

lijesa za vas. Koch mi reče da su teški zaliveni olovom. Odlučili smo šutjeti, da vas ne uzrujavamo.

– Pozovite Kocha! Ni pola sata nije prošlo daje izbačeni šef dvorske kancelarije opet

ulazio u svoj posao. Carica bez ikakvog uvoda upita: – Gdje su lijesovi? Idemo ih otvoriti da vidimo što je unutra! – Veličanstvo, to sam već učinio, i zato ne mogu dopustiti da ih

vidite. – Oho! Neštro strašno? Otkada se bojite za moje živce? Hoću da ih vidim! Grofice, pođite s nama! Koch se pokorio zapovijedi i uzeo svijećnjak. Silazili su stepenicama

za dvorsko osoblje u prizemlje. Prošli su uskim hodnikom i spustili se nekoliko stepenica niže. Koch zaustavi caricu pred nekim vratima i ponovno je zamoli da ne ulazi. Ona nestrpljivo gurne vrata i uđe.

W

U hladnoj, mračnoj prostoriji stajala su na podu tri otvorena lijesa. U njima tri mrtvaca: dva crna u jezuitskim haljinama, treći u građanskom odijelu.

Šuteći gledala je carica svoj strašni dar, koji bi zgrozio i hladno muško srce. Strah kao da je produljio nos grofice Fuchs. Nijedna riječ nije izašla iz caričinih usta. Koch je iza visoko uzdignutog svijećnjaka promatrao mir svoje vladarice. Konačno ona okrene leđa i dade znak pratiteljima da je slijede.

Uspeli su se i vratili u salon. Carica upita Kocha napadno mirno. – Jeste li zaključali vrata one prostorije? – Jesam, veličanstvo! – To je, dakle, počinio Wolf. Zašto? Očito je poludio. – Tu tajnu mogao bi razjasniti samo on. – Pođite u njegov stan. I grofica Fuchs će s vama. Valja ga oprezno

zatvoriti u ludnicu. Njegovo je ludilo, kao što vidi te, pogibeljno. Prije toga pozovite oca Grandea, predajte mu ključ sobe, neka pogleda mrtve i zatim dođe k meni. Ni riječi ne smije nitko saznati! Očekujem da ćete sve zataškati.

Izdavala je naloge mirno, stoje i Kocha i groficu Fuchs zaprepastilo. Poslušavši zapovijed potraži grof oca Grandea, povede ga u prizemlje

i isporuči mu caričinu poruku. Grande zalomi rukama promatrajući lešine. Ostao je sam sa mrtvacima i zaključa sobu. Odmah je shvatio Wolfov

čin. "To su, dakle, braća koja su tražila Mirni!" Promatrajući ih razmišljao je: "Razderane haljine svjedoče da su se

borili sa starim. Osjećao sam da nestanak braće nešto krije! Nije loše pretražiti džepove, možda se štogod nađe."

Stade pretraživati. Kod prvog mrtvaca nije našao ništa, kod onoga u građanskoj odori nađe samo novac. Iz crne halje trećeg izvadi pismo. Ogleda ga. Bilo je potpisano: "Mirni". Grande stade čitati. Lice mu se smiješilo. Gotovo klikne i stavi pismo u džep.

To je pismo prvi poslanik jezuita dolazeći k Tomi izvukao iz njegove ladice u dućanu i spremio ga u džep da ga odnese svojem glavaru, ali je pao pod udarcem starčeve osvete.

Grande izađe, zaključa, uzme ključ i najavi se carici. Ona ga teško dočeka.

W

– Grande, tko su ta trojica? – Naši noviciji! Treći, u građanskom odijelu, Pelegrinijev je tajnik

Oktavije. Očito je bio poslan u kakvoj važnoj misiji i zato je odjeven građanski.

– Strahota je to! Vi ne slutite zašto i kako su siromašna braća tako strahovito stradala?

– Razmišljam o tome. – Ja ću vam kazati istinu! Grandeove svetačke crte lica napele su se sjenama lake strepnje. – Znam sve! Pali su žrtvom osvete. Wolf je sigurno nekako saznao

daje Pelegrini njegovu kćer po mojoj zapovijedi vodio u samostan, jer sam je htjela spasiti od Leopoldovih namjera daje učini ljubovcom, i to je čovjeku poremetilo um. U ludilu je sebi utvarao daje Pelegrini djevojku obeščastio. Sada je sve jasno. Čut ćete kasnije što se dogodilo s Ernestom. I tome je natovario čak to daje Mimi vidio u šumi kod ugljenara. Da ih obojicu ne držim luđacima, čamili bi u tamnici kao spletkari i klevetnici. Vidite, u tome je ludilu Wolf hvatao jadne žrtve i ubijao. Ludilo toga čovjeka počinilo je grozote. Ja sam neutješiva.

– Veličanstvo, tko zna Božje puteve, možda je tako moralo biti! – Jedino me uzrujava što da kažemo Pelegriniju? Grande ostane nepomičan i odvrati: – Optužba je strašna i zato bije trebalo posve raščistiti. – Znam daje to spletka mojih i vaših neprijatelja. Sad, eto, pristupaju

toj četi luđaci! Carica ispriča sve o Ernestu i njegovu tvrdnju da ga je u šumi

njegovala Mimi. – Sve su to strahovite, infamne klevete, ne bi li se između mene i vas

razrušilo povjerenje da se lakše domognu moga žezla! – Da, veličanstvo, upravo zato ne smijemo to tako ostaviti. Ako

iznenada uskrišen princ tvrdi da ga je Mimi njego vala, to bi značilo da djevojka nije u samostanu. To baca na Pelegrinija sjenu teške krivnje. Savjetovat ću mu da djevojku predvede vašem veličanstvu, da se uvjerimo svi.

– Kako? Sumnjate u Pelegrinija? – zaprepasti se carica. Što vam je, Grande?

W

– Veličanstvo, naprotiv, želim oprati s njega svaku krivnju, a to znači i s našeg reda. Kad bi tko htio prikazati tu optužbu istinom, naš bi red u očima veličanstva...

– Ali, Grande, kako bi takva nemogućnost mogla postati istinom? Vjerujte, vaša carica nije samo stroga u moralu, nego i dalekovidna u životu. Ne bih nikada dopustila da ok rive vaš red zbog jednog čovjeka! Konačno, može se u vaše redove uvući slabić koji bi podlegao nećudorednim na gonima. To se dade oprostiti i zataškati, to još nije tako strašno. Nećudoredni prekršaj nije zločin, nije ubojstvo, nije razbojstvo. Takve zločine ne bih doista mogla ni htjela zataškati, ali u vaš red takav se zločinac ne može uvući. No, hvala Bogu, sve to nije tako! Pelegrini je čist i neokaljan.

Otac Grande nije nikada doživio veći udarac. "Mi se toliko naprežemo da sakrijemo taj Pelegrinijev grijeh, a ona bi

ga "zataškala", jer to nije ubojstvo, nije razbojstvo." Posljednje izreke udare ga u čelo. Jedva se držao na nogama.

– Pravo kaže vaše veličanstvo, Pelegrini je čist i zato ne treba ništa saznati! To bi ga teško povrijedilo. Pošto vidim daje povjerenje vašeg velicanstve nepokolebivo, primam prijedlog veličanstva da Pelegrini ništa ne sazna. Neka to ostane našom tajnom.

– Tako je! A sad, molim vas, dajte tim nesretnim žrtvama luđaka sveti blagoslov i zakopajte ih. Nadam se da će i to os tati tajnom.

– Zaklinjem se, veličanstvo! Nitko živ neće za to saznati! U međuvremenu vratila se grofica Fuchs s grofom Kochom i priopćila

je: – Veličanstvo, našli smo Wolfa u lijesu, u odori carske gar de. Mrtav

je. Ustrijelio se. – Dakle, vidite, bio je lud! Oče Grande, dajte mi svete vode. Moje su ruke držale pismo samoubice! Najprije spali na svijeći primljeno pismo, zatim je otac Grande

blagoslovi i blagoslovljenom vodom poškropi salon i caricu. Ona uzdahne:

– O, Bože, siromašni Pelegrini! Što sve svaljuju na njega! Grofice, što ste našli u Wolfovoj kući? – Nekoga čovjeka koji je kupio posjed i dućan. Drugo nismo našli

ništa.

W

– Pretražili smo sve pretince, po vašoj želji i uputi, ali ni gdje nije nađeno ništa. Samo tragovi spaljenog papira, a to dokazuje da je luđak sve što je bilo pobacao u vatru.

– Evo, sve potvrđuje ludilo! Ni riječ, ni slovo ne smije o toj stvari prodrijeti iz ovog salona! Zataškajte sve, kao da ništa nije bilo. Grofe, to je vaša dužnost!

– S lijesovima pokopat ćemo svaki trag! – reče grof Koch. Njega su tri Wolfova lijesa vratila u službu i pribavila mu povjerenje. Carica je brzo uvidjela da bez njega ne može biti. Otac Grande

ostavljao je caričine odaje teško razočaran i pogođen u dno duše. Neprestano je u sebi ponavljao:

"Dakle Pelegrinijev bi grijeh ona zataškala! Čovjek može podleći nećudorednim nagonima. To se može oprostiti i zataškati. To nije ubojstvo, razbojstvo..."

Podilazila ga hladna jeza i teške su misli navorale uvijek glatko čelo. "Kad bi znala moju prošlost, to ne bi zataškala! To ne, to ne bi..."

Upravo u trenutku kada se Pelegrini spremao k večeri došao je otac Grande.

– Zar se možda vratio Josip? – O njemu nema glasa. Ali ima nešto drugo. Oče Pelegrini, danas sam

vam spasio glavu! Male Pelegrinijeve oči žmirnuše sumnjičavo. – Visjela je na vlasi mogućnosti da se otkrije vaš pohotni zločin nad

kćerom kovača lijesova. – Meni govori o zločinu mnogostruki ubojica, razbojnik Anzelmo? Grande je osjećao da se oko njega slažu lomače, ali ostane miran kao

čovjek koji osjeća da mu je svaka kap krvi, svaki živac potreban za izvođenje životne zadaće.

– Pelegrini, naši računi nisu čisti! Vi ćete mi prepustiti mjesto glavara i vođe našega reda u Beču!

– Vama koji ste ubijali i robili? – U mojoj je ruci vaša glava, vaša čast i moć! Na te riječi zaleti se Pelegrini k njemu, ali Grande uzmakne k vratima

i povuče vrpcu zvona.

W

– Neka dođu! Pokazat ću im pismo koje vas goni s vašeg mjesta! Pelegrini je zastao. Zvonce je pozivalo na okup ostale članove crne kamarile.

Pojavili su se Antonije, Ignacije, Lechner i otac Johann, koji su bili taj čas u zgradi.

– Zvao sam vas – reče Grande – jer se dogodila nesreća. Okupili su se blijedih lica i slušali kako je Wolf poslao carici na dar tri

lijesa. Mučila ih je zebnja da su i oni mogli ući u limene škrinje. – Novicij Francisko, kojega smo poslali prije šest mjeseci k Wolfu,

imao je u džepu pismo što gaje Mirni pisala ocu. Ona optužuje! Grande pogleda oca Pelegrinija. Lechner namršteno upadne: – Recite mi, Grande, zašto smo potražili toliko snage i vremena za

hvatanje te djevojke? – Zato stoje s Euzebijem ukrala neke važne spise – odgovori Pelegrini

umjesto Grandea. – A što ste je zatvorili na Dunavu u našu kuriju? Ako je carica htjela

djevojku sakriti pred Leopoldom, trebalo je da je predate u kakav samostan.

Grande ustade. – Na to bih mogao odgovoriti ja. – Razjasnit ću sam – reče Pelegrini. – Carica je željela da djevojku

odvedemo u kuriju koju nam je dala, dok se ne odredi drukčije. Kriv je Euzebije stoje dopustio da pobjegne. Čemu da se sada brinemo oko nje? Imamo većih briga. Međutim, već davno sam htio predložiti, braćo, da nagradimo oca Grandea za njegove usluge i da ga što prije imenujemo glavarom samostana u Dolini svete Ane.

– Što vam pada na um, Pelegrini? – odvrati Grande. – Ni kada to ne bih prihvatio!

– Glavar još nije umro, a možda i neće – okosi se Lechner. – Uostalom, otac Grande ne smije iz dvora. On zapravo čitavu našu

stvar vodi sam i zaslužuje veću nagradu nego što predlaže Pelegrini. Nastavili su raspravljati o mrtvacima, o Wolfovu djelu i o potrazi za

Euzebijem. Uskoro su svi otišli. Otac Grande je ostao. Stao je usred sobe.

– Pelegrini, carica hoće da vidi Mirni. Ja sam stvar odgodio, dok nas dvojica ne raščistimo svoje poslove. Vaš je udes u mojem džepu!

W

– Dajte mi to pismo što ste ga našli kod mrtvaca, ili ću vam ga sad oteti!

– Ha, ha! Mislite li da sam tako lud da tako dragocjenu stvar nosim uza se? Čujte me, Pelegrini, vi me mrzite, zato što vas natkriljujem sposobnostima pred ostalom braćom. Dno vašega džepa odviše je duboko. Proždrljivost je vaša slična svinji. Pazite, ako se svinja preždere – krepa. A sada upamtite:

ako pismo pokažem carici ili ocu Lechneru, vi ste izbačeni iz reda! Zadovoljite se da ostanete upraviteljem konvikta, a me ni prepustite mjesto glavara, na koje spadam. Ja ću šutjeti i vi ćete šutjeti, i svatko će imati svoje. Laku noć!

Pelegrini je ostao grickajući usne i suzdržavajući želju da potrči za njim i da ga zadavi. Njegova prijetnja i Lechnerove riječi o nagradi za oca Grandea prikazivale su odviše jasno da je otac Grande u duhu već zaposjeo njegovo mjesto.

KANCELAROVA OPORUKA.

Sinišu su doveli u kancelarovu raskošnu radnu sobu. Kancelar je sjedio u svilenom kućnom haljetku i strogo gledao u štićenika.

– Lijepo izgledamo i vi i ja! To nam nije trebalo! – Čuo sam daje vaša preuzvišenost ponovno oboljela? – Onog jutra u vojarni ponovno sam se prehladio. Tri tjedna, dragi

grofe, tri tjedna a još sam u krevetu! Ali i vas kao da je mučila kancelarova hunjavica! Izgledate vrlo loše.

– Je li čudo? Produžiti mrtvome život za tri tjedna! – No, dobro, svršit ćemo brzo, čim priopćite tko vam je dao "žuto

pismo", i kome je oteto? – Preuzvišenosti, udovoljit ću vašoj želji, ali vas molim jedno. – Vi neprestano postavljate uvjete! – Nisam vam to mogao reći onoga jutra, jer sam pouzdano znao da se

mladić koji mije dao spis nalazi u našoj državi. Da steknem potpunu sigurnost, dopustite mi da odem do svoga sluge koji me sigurno još uvijek čeka kod "Jelena". On će mi moći pribaviti dokaze daje mladić na sigurnom mjestu, i tada od mene možete znati više nego što očekujete.

W

– Idite! Za jedan sat očekujem vas ovdje! Oslanjam se na časnu riječ grofa Vojkffyja da ćete se vratiti.

Siniša se zaogrne zelenim plaštem i pohiti k "Jelenu", gdje nade očajnog Filipa, a s njime i Ernesta. Čekali su ga. Saznao je za samoubojstvo starog Wolfa, kao i to daje Meško Euzebija otpratio do granice. Rekli su mu da se u "Crnom orlu" nalaze Meško i Stanka, koja pobolijeva pa ne mogu otputovati.

– Idem k "Crnom orlu" da ih vidim, a ti, Filipe, preseli se k Mešku, jer ja ne znam kada ću se vratiti.

Istrčao je na ulicu ostavivši starca slugu u tuzi i neizvjesnosti. Sat kasnije stajao je pred kancelarom Kaunitzom.

Komotno naslonjen u udobnoj fotelji slušao je kancelar Sinišino pričanje o događaju u podrumu Waldburga i o Euzebijevu razjašnjenju da su "žuto pismo" sakrili Grande i Pelegrini, da su se nadali dobiti za nj "kancelarsku lisnicu" i sve ostale stvari.

Nikada se pospane kancelarove oči nisu tako raširile kao u času kada je saznao za posjednike "žutog pisma". Ni jednim jedinim pitanjem nije prekidao pripovijedanje. Riječ po riječ pohranjivao je u glavi. Siniša zataji jedino da je Euzebije ponio uložnicu.

– Najposlije pričao mi je mladić i to – dovrši Siniša – da isusovci žele postići da prestolonasljednik bude princ Karlo, a da se svrgne sadašnji. Upozoravam vas, preuzvišenosti, pazite na svoje lakaje! Jezuiti se u spletkama služe lakajima, koji uhode nepoćudne ličnosti. Tako je bilo i s nadbiskupom. Navodno je on umro po njihovu receptu. Još jedno, preuzvišenosti, ako biste kadgod zaželjeli saznati kako je Grande ubijao i robio za svoju ljubavnicu, obratite se na "Crnog orla", tamo će vam o tome potanje pričati moj prijatelj i pobratim grof Jurica Meško.

Kancelar ustade. Sve to bilo je za njegove mirne živce mnogo. – Znam, povrijedio sam vaše veliko poštovanje prema caričinim

pouzdanicima. Željeli ste to saznati i, evo, takva je isti na kad joj skinete crnu mantiju.

"Nagost je njezina doista bestidna", odgovorio je kancelar u sebi. Odviše oprezan, nijednim gestom nije razotkrio svoje raspoloženje prema onome stoje čuo i prema onima o kojima je slušao tolike optužbe. Promijenivši sjedalo pogleda Siniši uoči:

– Ništa niste dometnuli?

W

– Poštenja mi, nisam! – U redu, gospodine grofe! Još danas će se odlučiti o vašoj sudbini. – Vašoj ću želji udovoljiti! Do viđenja! Siniša je sišao u razizemlje, gdje je živio zatvoren u udobnim

prostorijama. Kancelarov osobni lakaj donosio mu je jelo, a tajnik bi dolazio da o njegovu držanju izvijesti šefa. Tu je tri tjedna ispatio dušu, srce i tijelo, misleći uvijek samo na nju, za sreću, mir i oslobođenje koje je odlučio dati svoj mladi život.

Dva sata kasnije stajao je kancelar nasred salona i u zrcalu ogledavao svoju pojavu u napadno biranoj toaleti. Bijele svilene hlače, bijele čarape, svijetlomodri haljetak, bogato izvezen zlatom, a ispod njega bijeli svileni prsluk s pucetima od zlata. Naprsnica od svilenih čipaka spušta se u sitnim naborima na prsa. Prikopčana je briljantnom iglom, caričinim darom. Frizura ima uzorne uvojke.

Cijelim licem razvukao se vrlo prijatan, otmjen izraz. Elegantan kancelar ogledavao se u zrcalu i govorio svome tajniku: – Čudite se brizi koju posvećujem svojoj spoljašnosti? To čini svaki

kavalir našega doba! – Nekima je to potrebno da pobude pozornost, ali vas resi ugled

evropskog diplomate i državnika, o kojemu s pravom kažu da svojom diplomatskom politikom "kočijaši Evropom".

– Ako kočijaš želi upozoriti na svoje veliko umijeće, mora odjenuti briljantnu livreju. To je naše doba. Pamet nije potrebna, spoljašnost je sve. Pamet je vrlo malo, ako joj manjka šesteropreg!

Uzeo je lisnicu od fine kože, urešenu vezivom i dragim kamenjem, također caričin dar. Zaogrnuo se ogrtačem bez rukava i sišao s tajnikom niz stepenice do kočije.

U dvoru su već znali da će doći, jer se najavio. Njegovu su preuzvisenost u predsoblju dočekali znatiželjno promatrajući napadnu toaletu i još napadnije bljedilo lica.

– Ilije blijed, ili se našminkao! – šaputale su dvorske dame iza lepeza. Kancelar bijaše nemiran. Njegove su ruke nervozno prebirale po

čipkama naprsnice kada je stajao pred ogledalom. Nadmeštar Khevenhiller najavi ga carici. Začudo, nešto je oklijevao.

Nadmeštar ga upozori da veličanstvo čeka.

W

Naposljetku ude laganim koracima. Marija Terezija gledala je otmjenu, uvijek brižno odjevenu pojavu, ali joj se pričini da je danas osobito napadno obučen. Bio je dotjeran kao njegov umjetničkim kistom izrađen portret u caričinu kabinetu.

– Vrlo ste svečani! – reče ona. – Uvijek slavim svečanost kad stupam pred lice svoje mile vladarke! Ponudivši mu naslonjač nasuprot sebi, carica ga zapita brižljivo za

zdravlje. Zatim ga upozori. – Zamolili ste za audijenciju. – Veličanstvo, najprije ugodna vijest! Vaša je rodbinska ve za s

Francuskom ustaljena. Primio sam iz Pariza poruku da bi se francuska vlada i kralj osjećali vrlo sretnim, ako vaše veličanstvo dopusti da najmlađa i jedina neudata kći Marija Antonija postane ženom budućem francuskom kralju Ljude vitu XVI. Francuski će poslanik uskoro službeno podnijeti tu poruku.

– Konačno! Dakle, naša je politička alijansa učvršćena i ovom rodbinskom vezom. To me umiruje. Friedrich će nemir no spavati.

– Jedino mole da biste princezi imenovali odgojiteljem francuskog duhovnika.

– Drage volje! Neka ga odaberu. Ipak ne odustajem od toga da mi kćer i nadalje odgajaju isusovci. Odgojili su sve moje kćeri. Daje Marija Antonija krenula krivim putem, to nije njihova krivnja. Ima li još što?

– Veličanstvo, u Poljskoj se sve klima. Ona će se dijeliti. – Grozim se od te diobe! – Veličanstvo, naša država neće zlo proći, a vi se bojite. – To je moja lična stvar! Dioba tuđe zemlje strahoviti je precedens!

Mene su neprijatelji napali sa žezlom, da podijele moje kraljevstvo. Kad me god sjete da se Poljska ima dijeliti, čini mi se da dijele moju državu, ili da se u Poljskoj vježbaju kako bi podijelili mene.

– Istina je bila kad su mi rekli daje vaše veličanstvo jednom na prvi glas o Poljskoj proplakalo?

– To nije proplakalo veličanstvo, nego trudna žena! – To je dostojno carice muževnog srca! – O meni šire mnogo iskrivljenih anegdota. Da ih bar sve sta ve na

papir, mogla bih to zaplijeniti. Za jezike nema cenzure! – Takva bi cenzura bila potrebna zbog bečke zlobe.

W

– Nema vijesti o Josipu? Očajavam! Binder i Blank tragaju kao psi. Od Tereziendorfa dalje nema bjeguncima traga.

– Dobro su se sklonili. – Držim da Josipova putovanja ne odgovaraju njegovu položaju.

Treba ga prisiliti da se vrati. Imam važnih poslova. – Glede prestolonasljednika? – Da. S vama to moram raspraviti, a zatim ću pozvati na konferenciju

ministarsko vijeće. – Veličanstvo, dozvolite da prije svega pred vas položim tešku,

sudbonosnu tajnu. – Sudbonosnu tajnu? Zato ste zatražili audijenciju? – Da, veličanstvo, saberite se. Vaša velika, svijetom pronesena i

pjesnički opjevana odvažnost mora danas proslaviti svoju najveću pobjedu nad svim iskušenjima života.

– Zaboga, ne toliki uvod! Ovo je gore od katastrofalnog fakta! – Veličanstvo mora proći križni put redoslijeda događaja. – Spremna sam, spremna, samo molim bržim tempom. – Vaše se veličanstvo sjeća našeg razgovora kad me hunjavica

obasula srećom i vaše veličanstvo odlikovalo me posjetom. – Da, da, znam – nestrpljivo će ona. – Veličanstvo, neka organizirana razbojnička družba pokušala je da

vašem veličanstvu proda neko pismo, u kojemu su podaci što sramote vašu porodicu.

– Da, to sam vam rekla. – Tražili su za to pet milijuna. – Tako je čovjek rekao ocu Grandeu. – Veličanstvo, u interesu te stvari zahtijeva se da ispitamo oca

Grandea pobliže. – Ali, zaboga, prikazujete me vjerolomnikom! Zadala sam mu riječ,

zaklela sam se da neću o tome nikome ništa kazati. Vi znate daje to bilo u ispovjedaonici! – Moram ga čuti, veličanstvo! – Želite da carica prizna vjerolomstvo? Prestanimo o tome! – Veličanstvo, o tome ovisi čast imena vaše porodice! – Recite mi što želite da ga pitam, a vi možete razgovor slušati iz

mojega salona, ako se zaklonite iza zatora. To je do voljno!

W

– Nije! Moja pitanja izazvat će njegovi odgovori. – Ali što hoćete s njim? – Saznati neke pojedinosti. – Ponavljam, to možete samo kako sam predložila – odvrati carica

strogo. – Interesi traže potankosti. – Za bilo kakav interes ne mogu žrtvovati svoju zakletvu. To je, eto, Božja kazna što sam u času slabosti prekršila riječ. On ustade hladnog pogleda. – Dakle, primam i ovaj prijedlog – pokori se. Carica je naredila da pozovu oca Grandea. Kancelar joj priopći što bi

htio znati i povuče se u salon onkraj teških zastora. Čekanje nije dugo potrajalo i Grande ude. Carica ga zapita ljubazno: – Dragi prijatelju, zanima me što je s onim dokumentima nepoznatog

lupeža za koje traži pet milijuna? Bojim se! Imate li novih vijesti o tome? – Veličanstvo, jučer sam vas htio o tome izvijestiti, ali je veličanstvo

bilo zaposleno. – Za vas nalazim uvijek vremena. Dakle, stoje? – Kako je veličanstvu poznato, čovjek je došao po drugi put i ja sam

prividno pristao na pet milijuna. – To znam. Ugovorili ste sastanak u nekoj šumi. Zašto ga niste

odmah uhvatili i zadržali? – Bio sam uvjeren da smo izgubljeni ako to učinim, i ako spisi

postoje. On mije zaprijetio ovako: "U času kad me vi predate vlasti, ovi će dokumenti biti predani Pruskoj!"

– Kamo se okreneš – Pruska! Užas! Ali što se dogodilo kas nije? – Taj čovjek u ispovjedaonici obećao mi je pismeno da će odrediti

dan i sat predaje spisa, ali se nije pojavio do danas. To opravdava moju sumnju daje pripovijest o tim dokumentima izmišljena i daje neki lupež htio od vašeg veličanstva iznuditi pet milijuna, ali se preplašio zamke i odustao. To je tim vjerojatnije što držim posve nemogućim da bi postojalo nešto što bi moglo zasjeniti svijetli obraz vaše uzvišene obitelji.

– Prema tome, vi mislite da taj čovjek više neće doći? – Kad bi pravi spisi postojali, on bi došao. Ako pak dođe, tada ćemo

iznuđivača uhvatiti. Predloži li kakve spise, to je krivotvoreno! Ja sam već posve uvjeren da me kanio iskoristiti za lupeško iznuđivanje.

W

– Možda se još pojavi. – Neće se usuditi! – I ja sam toga mnijenja. Kad bi se usudio... – Smjesta treba zatvoriti toga nitkova! Budimo oprezni, veličanstvo.

Ako bi se mimo mene tkogod prijavio, molim vaše veličanstvo da me odmah obavijesti.

– Razumije se samo po sebi. Uzdam se u Boga da je sve to bio samo zločinački pokušaj, koji je prestrašio samoga zločinca.

– To i mene umiruje. – Hvala, oče Grande! Dogodi li se što, razgovarat ćemo. Jezuit se udalji u uvjerenju da je time zauvijek onemogućio Euzebija

da pokuša "žuto pismo" podnijeti carici bilo kojim putem. Kancelar je izašao iz skrovišta vrlo ozbiljan i nezadovoljan.

– Dakle, čuli ste, spis ne postoji. – Veličanstvo, vašu radost moram potamniti neizmjernom tugom.

Caričino se čelo smrkne. – Imate tragičan glas. – Zato stoje moja duša pozornica na kojoj se odigrava najveća

tragedija moga života – govorio je on vješto namješteno i sugestivno. – Govorite, recite, ne otežite! – Spisi postoje! – Tada su krivotvoreni. – To kaže otac Grande. – I ja! – Ali ne kažem ja! – Vi? Ne sjećam se da ste se ikad protivili mome mišljenju. – Do danas. – Dakle, osim mojega Kaunitza postoji još jedan. – Samo je jedan Kaunitz, koji će i u smrti pripadati svojoj vladarici! –

govorio je povišenim glasom. – Moj Kaunitz ne može utvrditi da se u mojoj obitelji dogodilo nešto

sramotno. – Tvrdim samo da dokumenti postoje. – Onaj koji ih posjeduje može biti samo krivotvoritelj. – Ne, veličanstvo, on je vaš najvjerniji sluga. – A to je?

W

– Vaš Kaunitz! Ustala je protiv običaja polako i uprla u njega pogled koji mu je

odavao da te riječi pobuđuju sumnje u njegovu zdravu pamet. – Jeste li vi pri svijesti? – Žalim što moram to potvrditi. Šuteći zagleda se u prozor, kao da prikuplja misli. Zatim će brzo i

kratko: – Gdje su spisi? – U mojoj lisnici. Uhvatila se za naslonjač. Bila je ošinuta njegovim držanjem, riječima,

glasom, protivnošću svome mnijenju, a konačno i tim otkrićem. Gledala mu je u oči čvrsto, istražujući, ali u duši se pojavi neke nejasna slutnja, zamagljena nervoznim strahom.

– To je odviše za moje nerve! – Veličanstvo, mila, obožavana vladarice, molim odvažnosti! – Ne mogu dalje! Dajte spise! Tankim bijelim prstima prebirao je kancelar po lisnici. Izvukao je žuti

omot. – I dušom punom boli i strepnje navaljujem teški kamen i molim Boga

da vas ne ostavi! Posve se uživio u teatralni ton. Ukrašavao gaje frazama, koje su u

njegovim ustima uvijek zvučale blistavo. – Veličanstvo, ovo pismo tek je prvi udar, a ove četiri namire novi.

Ponajprije izvolite čitati pismo. Carica mahnito dohvati papir, dok je on na stolu poredao potvrde i

napregnuto ispitivao rumenilom zdravlja osuto caričino lice. No kada je čitala, rumen je iščezavala. Lice je polako blijedjelo. Sagibala se kao daje nešto pritište k zemlji.

Ona koja je usplamćivala kad bi joj se nešto neugodno dogodilo, klonula je shrvana, spustivši papir u krilo. Užas joj zaustavi riječ u grlu.

Kaunitz je nije takvu vidio nikada. – U boli mi se savija srce što sam morao ovako ucviliti vaše

veličanstvo. Još nije našla riječi. – Hrabrosti, mila prijateljice, obožavana vladarice, hrabrosti!

W

Ruke skrštene na krilu obamriješe. Nije ih podigla da udari po pisačem stolu. Usne su se stisle. Nije ih otvorila da iskali težinu svoje nutrine. Slomljen pogled oborio se u pod.

To prestraši Kaunitza pa uhvati njezine ruke i privine ih na usne. – Najhrabrija medu najhrabrijima, ni trenutka ne smijete klonuti! Vi

ste vladar! To je probudi. – Sto sam ti skrivila, Bože? – usklikne. – Ako je to istina, tada...

tada... – Veličanstvo, saslušajte svoga najvjernijeg prijatelja. Neka ove bijele

ruke, koje snažno nose žezlo, posegnu za svojom velikom, prokušanom hrabrošču. Ničega nema što bi veliku caricu moglo i načas stijesniti u mrak.

– Ali joj može dati pravo da ovaj udarac uzvrati! – Ne sijecite čvor! Odmotajmo ga! – Ima li još što da odmotamo? Počinio je izdaju protiv carice i

države! – Ne mogu ga braniti, ali možda nađemo opravdanje. – Opravdanje? Ima li opravdanja za ovo? – Pokušajmo tražiti! Kako je bilo? – Ja ratujem s Prusom a on, moj živež, moju municiju, moje oružje

prodaje neprijatelju! Moj muž! Car! Ima li sličnog primjera u povijesti? – Možda, ali ga ne znamo. – Ja sam morala zacarevati da povijest svoje dinastije obogatim

ovakvim žigom? – Treba istražiti prošlost. – Htjela sam imati Šlesku, da, ali kad sam čula narode kako proklinju

ratovanje, prestrašila sam se. On mije rekao: "Odreknuće od Šleske bit će početak gubitka krune!" Razmišljala sam o tome i činilo mi se da je u pravu. Zaklela sam se da ne ću predati Šleske, i to me vodilo u čitavoj borbi.

– Razmotrimo, veličanstvo, je li vas car Franjo Stjepan ka da ste sklapali mir podjarivao da nastavite rat?

– Ja sam stvorila odluku da se ne dam skloniti na mir, ali on me podjarivao da nipošto ne dam Šleske, jer čim se odrečem te zemlje gubim ugled u državi.

W

– Znali ste daje dobavljač vaše vojske? – Znala sam. Radio je dobro i neumorno, ali da je radio za

neprijatelja, to... to... Uhvatila se za čelo. – Bio je, dakle, ratoboran? – Neizmjerno. O tome smo govorili čitave noći i kad bih na čas

malaksala, on me bodrio na otpor, za Šlesku, kamen koji ne smijem sama uzeti iz krune, jer će se raspadati.

Zagledala se u prošlost i nakon duge šutnje usklikne: – Zar da me nagovara na rat s tako strašnim motivom car, muž

vladarke, Wenzel? To neću preživjeti! To je veleizdaja! To vodi na stratište i u moju smrt! Kaunitz se sagnuo k njoj i primio je za nemoćne ruke. – Ona koja je hrabrija od svih vitezova, koja je stajala posred

neprijatelja kada su joj htjeli razderati državu, mora podnijeti taj udarac što dolazi iz prošlosti i ne učiniti ništa!

– Sve, sve se ruši, sve, vjera u sve i svakoga! Da sad ne vjerujem da me i Josip izdaje, da se uroti protiv carice? Vi ste često opažali da se oni slažu protiv mene?

– Samo u nevažnim stvarima. Car Josip nema nutarnjih ve za s ocem, oni su dva različita bića. Ovo, važno je ovo što leži pred vama.

– Namire potvrđuju dobitak velikih suma od Prusije za do bivanje municije, oružja i živeža.

– Potpisan je pukovnik Franz Stefani. Svima je poznato da seje tako potpisivao car kao dobavljač naše vojske.

– Da, to nije tajna, car je to ime upotrebljavao i za incognito na bojištu. Zar ga je dobava Prusiji gonila da protiv moje dozvole toliko put uteče na bojno polje?

– Pogledajte dobro potpis, veličanstvo, možda je apokrifan. Gledala je pismo i mrmljala: – Da je bar tako, ali to je njegov potpis! – Da makar možemo posumnjati u istinitost potpisa! – Gledajte, čak i njegovi čuveni kolutići, s kojima se zabavljao kada bi

završio pismo! Kancelar je promatrao caricu pozorno, spremajući se za ono što tek

treba da dođe.

W

– Ništa me nije moglo minuti! Sin mi se prometnuo u revoltera, muž u izdajicu! To se ne može preživjeti!

– Mora, jer je Marija Terezija junak! Znao je čime je mora savladati. Ona podigne pogled. – Zar gramzivost za novcem gazi po svim dužnostima i moralnim

osjećajima? – Gramzivost, hazardiranje, opijanje, ženskarenje, to su jednake

strasti! – Dakle, nosim četiri križa! "Baš sve te kreposti nosi on u sebi", mislio je on. "Njegovih trideset

imanja, njegovi milijuni, zar su to dio protiv mene i države stečenog blaga?" pitala se carica. – Ja sam zgažena! – Veličanstvo, čujte svoga vjernog kancelara!

– Nema u rječniku izraza, u pojmovima ni jedne jedine pretpostavke, kojom biste mogli ušutkati moje srce. Rastat ću se s njim! Rastati službeno, i izagnati ga iz države!

– Veličanstvo, vi nećete ime svoje dinastije potamniti takvim činom pred čitavim svijetom. Saslušajte savjet beskrajne vjernosti. Smatrajte ove papire tamnim, dosada nepoznatim stranicama u zlatnoj knjizi slavne svoje prošlosti! Sunce nebesko ima svojih mračnih epoha. Vi, sunce ove države, mora te se pokoriti zakonu Božjem i podnijeti svoju pomrčinu.

– Nemam snage, ova je pomrčina vječna. – Nije, jer vi nećete da bude. Evo, u knjizi vaše vječne ne izbrisive

slave otkrili smo nekoliko tamnih stranica. Istrgnite ih, bacite ih u vatru, kao da ih nije bilo, i zahvalite bogu što nije dopustio da ih upozna onaj drugi.

– Koji drugi? – Onaj koji vam je ova pisma htio prodati kanio ih je odnijeti pruskom

kralju! Friedrich bi platio deset milijuna da može takvim dokumentima potamniti sjaj imena Marije Terezije.

– Friedrich to zna, kad je od njega kupovao municiju. – Ali nema u ruci namire da to dokaže. Bez tih dokaza on se ne bi

usudio okrivljivati. – Istina je, u pravu ste!

W

Od te pomisli prošla je njezinim tijelom jezovita studen. Okrene se kancelaru i pogleda mu u oči što su je promatrale odano.

– Čudno je što su ove namire dospjele u tuđe ruke. – To će ostati tajnom koju tek naslućujem. – Recite mi, što naslućujete? – Žene su uvijek opasne u tim stvarima. – Mislite da mu ih je mogla uzeti koja od njegovih – nije htjela izreći

riječ "ljubavnica", da ne ponizi sebe. – Najvjerojatnije! – Da ih je bar spalio! – Odviše je lagodan za takav oprez, a tko zna, možda su spi si još u

vrijeme rata dospjeli u tuđe ruke, koje... – Wenzel, vi ste me spasili od velike sramote. Bit ću vam vječni

dužnik. – Sreća mi nije nikada bila sklonija nego kad sam se doba vio ovih

spisa. Bilo je to teško! – Da, uistinu, treba da mi kažete kako su dospjeli u vaše ruke; gdje,

od koga? On se uspravi i stupi korak natrag. – Veličanstvo, sada slijedi ono pred čim strepim. – Platili ste za njih pet milijuna? To je moralo biti! – Nijedne forinte! – Čime ste ih platili? – Golemim blagom koje sačinjava jedinu sreću moga živo ta, jedinu

njegovu svrhu. – Čime, govorite! Zastala je u nekoj zloj slutnji. Kancelar se još jače uspravio i povukao tri koraka iza pisaćeg stola,

zagledao se u nju sugestivno i započeo prigušenim glasom. Nije se moglo razabrati da li vješto glumi ili sve to čini spontano.

– Veličanstvo, optužujem samoga sebe, vašeg najvjernijeg kancelara i prijatelja, zato što sam stekao ove dokumente na činom koji će mi zauvijek oteti sreću i povjerenje vašega veličanstva.

– Šutite, šutite, neću da to čujem! Šutite! – Veličanstvo, ako mi ne dopustite ovu ispovijest, rastat ćemo se a da

nikada ne saznate.

W

– Što je? Strašno ste blijedi? Glas vam dršće? Zar čekam novi udarac? Bojeći se nečega, ona ustane. – Najmilija, najdraža, uzvišena moja vladarke – nastavljao je on,

sagnut, držeći desnicu na grudima. Njeno lice dovoljno mu je jasno objavljivalo koliko se plaši te

ispovijesti. – Veličanstvo, prije osam mjeseci dobio sam pismo kojim neznana

hulja traži da vlada plati pet milijuna za spise što odaju sramotu dinastije. Ako ne postupim tako, predat će dokumente Friedrichu.

"Wenzel, ova je laž opasna igra", pomisli on. "Pazi!" – O tome mi niste rekli ni riječi. – Ni za što na svijetu ne bih svojoj vladarici tako strahovito mutio

državi potreban i dragocjen mir. Čekao sam dok izvidim. – Govorite dalje – ponuka ga ona svladavajući strah pred onim što bi

mogla čuti: Nastavio je: – Anonimni pisac doveo me u lupešku zamku. Protiv njega ne mogu

ništa, a kako da uzmem državi pet milijuna? Ako spisi uopće ne postoje, zar da se dam iznuditi? Ta dilema nije mi dala mira danju i noću. Tada se dogodilo nešto što je u toj aferi najgroznije.

– Ah, kako me mučite! Prijeđite na stvar! – Sjetio sam se čovjeka čija se tradicionalno vratolomna smjelost

pronosi čitavim jednim krajem kao predaja starovječnih vitezova. – Ostavite vitezove, govorite o sebi! – Veličanstvo, još trenutak. Stajala je smrvljena slabošću. – Pozvao sam toga viteza i rekao mu: "Uhvatite mi lupeža, saznajte

ima li kakvih važnih dokumenata i gdje su. Morate ih oteti, makar bili sakriveni na dnu pakla!"

– To ste dobro učinili. Zašto se, dakle, optužujete? Njezina nestrpljivost je opasno rasla. – Veličanstvo mora saznati čitav događaj. Taj čovjek najprije je

lukavstvom dopro do posjednika dokumenata, zatim prezirući smrt dopre u njegovo skorivšte. Bacao se u pogibelji, našao je dokumente i stavio ih na moj stol.

– Lijepa odvažnost! No zašto zbog toga optužujete sebe?

W

– Jer sam, poslavši toga čovjeka u vratolomno poslanstvo, pregazio zapovijed svoje carice i prekršio zadanu riječ.

– Vi? Nemoguće? To nije tako! – Sretan sam ipak daje tako! – Prijatelju, vi imate vrućicu! – Ne, veličanstvo, ja samo drhćem pod težinom žrtve koju sam prinio

svojoj vladarici. Spasio sam spise da upropastim sebe, jer sam odabrao kao oruđe čovjeka...

Sa zebnjom carica zapita: – Koga? – Kapetana garde, grofa Sinišu Vojkffyja! Ukočen pogled upre u njega, usne su se otvorile, ali riječ je na njima

dugo zapinjala. Kancelar je čekao kao osuđenik na pravorijek. – Vi niste izvršili smrtnu osudu koju sam ja potpisala? – Nisam, jer mije bio potreban za taj zadatak. Kobna, teška šutnja. Njene su oči zablistale, lice se zarumenjelo.

Ruka joj klone na pisaći stol. – Bože i gromovima me pogađaš! Moja je čaša puna! Dakle, nigdje

istine! Nigdje vjernosti, nigdje pouzdanja! Nigdje! Nigdje! Njezin glas je odavao da su te riječi odraz dubokog iskrenog

razočaranja. Dok je bila prije zbog dokumenata prestrašena, sada je obuze osjećaj beskrajne osamljenosti i poraza.

– Ja sam dvaput pregažena! Zašto sam to morala doživjeti? Zamaglilo joj se. Zadržala se na naslonjaču. – Samo izdajstvo, izdajstvo na sve strane! Sada znam da u ovoj

državi nisam više vladarica. Sasvim je suvišno što nosim naslov carice. Sasvim suvišno! Ovdje mi više nema mjesta!

Prevarena sam! Nije ni pokušao daje tješi ili da opovrgava optužbe. Šutio je, jer je

znao da bi obranom izazvao gnjev, a to mu nije išlo u račun. Odlučio ju je šutnjom prisiliti da postavlja pitanja. Kancelar bijaše svjestan da se u tome času odlučuje o njegovoj državničkoj sudbini. Otvorio je sve svoje mozgovne pretince da može spremno zauzimati obranu. Napregnuvši živce, čekao je. Šutnja je caricu uništavala.

W

– Vi ste me izvijestili da je osuda izvršena? – upita. – Jesam, veličanstvo! – Kada sam za vrijeme vaše bolesti bila kod vas, dali ste mi riječ daje

kapetan strijeljan. – Jesam, veličanstvo! – Mogli biste mi ipak pogledati u oči! Objasnite mi taj postupak! – Bio sam uvjeren da će mi kapetan donijeti spise i da ću nakon toga

izvršiti osudu. Istodobno smo saznali da prestolonasljednik kani vjenčati groficu Vojkffy i, uočivši tu veliku državnu pogibelj, htio sam onemogućiti ženidbu.

– Tako ste me prepredeno izigrali vi kojega sam držala jedinim bezuvjetnim izvršiteljem svoje volje, jedinim čovjekom u kojega se mogu slijepo pouzdati. Vi ste me tako izigravali i u drugim odredbama, nije to dakle bila komotnost kojom sam ispričavala sporo izvršavanje svojih odluka! Koliko puta sam naložila da izvedete moju odluku, a vi ste se izgovarali. Niste li me s izgonom Židova jednako izigrali? Rekli ste da trebate milijune za taj pothvat. Strahota! Carica je ovdje koja vlada, zapovijeda, određuje, a njezina se odluka jednostavno baca ad acta! Zašto sam ovdje? Titularni vladar? Sada mije sve jasno! Sada je svršeno! Sad znam da više nemam nikoga!

Pozorno promatrajući njeno razočaranje odgovori on povišenim glasom:

– Veličanstvo, samo jednu riječ: nikada nisam učinio što slično. Kada sam sagriješio, optužujem se da sam prekršio prvi put u životu vašu zapovijed.

– Sto puta ste to učinili! Ne mogu vam više vjerovati. To se ne može zaboraviti nikada!

Sagnuo je glavu i odgovorio: – Da, veličanstvo, nikada! I zato se, veličanstvo, moja ve lika

obožavala vladarke, optužujem, kajem se i sudim sebi! Markantnom gestom stavi na stol zapečaćenu kuvertu. – Ostavka! Zar mislite daje to meni melem za razorene na de u

potporu koju sam nazrijevala u vama? – Veličanstvo, ostavka kakvu nikada nijedan kancelar nije dao u ruke

svojoj vladarki neće biti melem, ali opravdanje...

W

Carica prihvati zapečaćeni omot na kojemu je bila napadnim slovima napisana riječ "oporuka".

Njena zlovolja bila je odviše duboka da bi ta riječ izazvala željeni efekat. Uze pismo, razočarano priđe k prozoru i okrene mu leda daje ne gleda za vrijeme čitanja.

On se pritaji. Šuljajući se natrag, oprezno otvori vrata i opet ih zatvori.

Carica je izvadila iz kuverte akt i pročitala naslov. "Oporuka kancelara Kaunitza – Njezinom veličanstvu!" U tom se času probudila. Oči joj zahvate slova. Načas su joj sva

zaigrala. U jednom dahu pročita izreke i okrene se. Kancelara nije bilo u sobi. Pohiti k stolu i stane mahnito zvoniti srebrnim zvoncem.

Kada je grofica Fuchs ušla, carica uzbuđeno reče: – Kaunitz, gdje je Kaunitz? – Veličanstvo, otrčao je niz stepenice i napustio dvor! – Natrag! Zovite ga natrag! Odmah neka trče! Svi su lakaji jurili niz stepenice. U dvorskoj veži objesili su se na

kancelarovu kočiju, zaustavili je i predali mu caričinu zapovijed. Potpunim mirom side Kaunitz i polako, napadno polako, vraćao se u

prvi kat. U predsoblju se zaustavi. Srce mu je brzo udaralo. Ulazio je oklijevajući.

Carica mu je dolazila u susret. – Zar ste vi izgubili svijest? – Izgubio sam vašu vjeru i moj život nema više svrhe! Carica ga povuče za ruku i sjedne nasuprot njemu bliže nego što je

dopuštala etiketa. – Hoćete li doista da me ucvilite svojim postupkom? Hoćete li da me

posve uništite? Zar ne vidite bijedu moga života! Osamljenost u koju su me strovalile sve nesreće svijeta? Vi bis te me

ostavili ovako i... ah, nije moguće da biste vi učinili ono što pišete u oporuci.

– Odbačenom Kaunitzu nema više mjesta u životu! – Tko vas je odbacio? Ja? Zar da se veselim nad onim što ste učinili?

Revoltiram se protiv vašeg revolta, i ništa drugo. Ako u ovom kaosu sa svim i sa svakim izgubim još i vas, uništena sam. Moram se povući s

W

vlasti i predati je ludoj Josipovoj glavi. Zaboravite što sam rekla, sve je opet kako je bilo!

– Nije! Bio bih presretan daje to moguće, ali nije. Veličanstvo mi nikad više neće vjerovati, a to bi značilo za vaše veličanstvo i za mene vječno mučilište. Kažem, nije moguće da bude kako je bilo. – Kancelar ustane. Carica mu zakrči put.

– Niste li prije jedan sat ovdje rekli da knjiga našega života može imati tamnih stanica, ali ih valja istrgnuti i baciti u plamen?

– Da, to sam rekao! – Dakle, ja to evo činim! Kidam ih iz knjige našega dugogodišnjeg

prijateljstva i ona je opet prepuna samo lijepih strana! Jeste li zadovoljni? Pružila mu je ruku promatrajući ga. On sagne koljeno i na bijelu ruku utisne cjelov. – Veličanstvo je, dakle, sve izbrisalo i zaboravilo? – Samo zbog vašeg iskrenog kajanja, a tek u drugom redu zbog

korisnih posljedica vašeg čina. – Veličanstvo uvida kako je bolje da nisam izvršio uzvišene

zapovijedi nego da su dokumenti došli u ruke pruskom kralju? – Ne znam štoje od obojega gore! – Niste mi oprostili? – Rekoh, iskinula sam stranice i neka se pretvore u pepeo! – Veličanstvo, i ove strašne dokumente valja zauvijek uništiti. – Prije ću pozvati na odgovornost cara. – Ne iskapajte pokojne čine! Grobove prošlosti treba da ostavimo na

miru, jer iz njih može zavonjati nepodnošljiv za dah! Njegovo priznanje ne bi čin umanjilo, a poricanje ne bi umirilo vaše boli. Razjašnjavanje bi potamnilo ono malo svjetla stoje mojoj uzvišenoj i miloj vladarki preostalo. Spalit ćemo spise. Vjetar bi ih mogao odnijeti sa stola kroz prozor na ulicu.

Dala je donijeti svijeću i oboje je spaljivalo papire. Tada je konačno vidio da su pisma zbog kojih tako dugo nije spavao spaljena. Ali istodobno osjeti omaglicu.

– Vama je zlo? Opet vrtoglavica? – Oprostite, veličanstvo!

W

– Milija mije vaša tvrdoglava glava nego deset drugih zdravih! Bit će vam odmah dobro.

Naložila je da kancelara podvore u salonu toplom juhom. Kada su donijeli okrepu, ona gaje nudila juhom i kuhanim piletom,

zabrinuta što ga vrtoglavica nije ostavljala. – Vi se mučite nekom mišlju koju ste mi zatajili i dok se ne oslobodite

vrtjet će vam se u glavi. – Veličanstvo mi čita iz dna duše! – Dakle brzo, izrecite je. – Veličanstvo me nije pitalo za onoga čovjeka koji je taj akt

posjedovao i htio vam ga prodati. – Okolnosti koje su me čas prije tako uništile mnogo su važnije od

njega. – Ali on zna stoje bilo u aktu! – Ne smeta, ta on je pod ključem. – Nije! Kapetan mu je spis ugrabio u odsutnosti. Kada sam drugi dan

oko njegove kuće postavio stražu, nije se vratio. Naslutio je opasnost. – To je fatalno! Ne smije vam uteći! Tko je taj lupež? – S time nisam na čistu. Dokumente je čuvao u podrumu kuće koja

je, navodno, njegovo vlasništvo. Bili su u nekom crnom ormaru sa zlatnom bravom. Tko je posjednik, i odakle je, to kapetan nije mogao saznati, jer nitko od susjeda nije znao njegovo ime. Tada se kapetan preodjenuo i stao se šuljati za njim. Pošavši njegovim tragom ude ponovno u kuću. Našao je visokog, mršavog muškarca u crnoj mantiji.

– Crnoj mantiji? Kakvoj crnoj mantiji? – U jezuitskoj. – To je kapetan lagao! Spletkarski je lagao! Mrzi jezuite. Evo, to je najbolji dokaz s kim podržava veze. Upamtite da

neprijatelja svojeg režima poznajem po zajedničkoj lozinki: mržnja i spletkarenje protiv isusovaca, oslonca mojega prijestolja! "Toga sam se bojao", odgovorio je kancelar u sebi. – Čujte, da nije kapetan bio sam u vezi s onim koji je posjedovao taj

dokument? "O Kaunitz, Kaunitz, obustavi paljbu! Tvoji hici pogađaju tebe!"

W

– Uvjeren sam da veličanstvo toliko cijeni sposobnost svoga kancelara da ne bi o njemu pretpostavilo neprispodobivu slaboumnost da nije sam nadzirao i sam vodio kapetanove korake u potrazi. Sve se događalo pod mojim vodstvom, po mojoj osnovi. Iako sam bio kadar zgriješiti, gluposti ne mogu počiniti nikada!

– Ne uzrujavajte se, molim vas! Dobro, dobro, vjerujem vam. Dakle, moja je sumnja ispravna. No da i je kapetan lagao o ličnosti toga čovjeka, kojega vi niste vidjeli, to može izigrati i vaše nenatkriljive sposobnosti.

– Veličanstvo, ne znam što kapetan osjeća prema jezuitima, ali kad mu je saopćena vaša osuda, pozvao je ispovjednika, i to baš jezuita.

– Jezuita? To, uostalom nije važno, nego to da on sada stvari prikazuje kao daje posjednik ovoga spisa bio jezuit! Molim vas, prestanimo!

– Veličanstvo, da dovršim! Posjednik se mogao poslužiti trikom i obući isusovačke reverende. To bi, dapače, bilo s njegova stanovišta vrlo mudro.

– To se može prihvatiti. Niste mogli saznati tko je? – Nastavljam sa stupicom pomoću kapetana. – On je na slobodi? – Pod mojom je paskom i jamčim za njega životom. Uhvatio lupeža ili

ne, kapetan ostaje na raspolaganju vašem veličanstvu. – Neću da čujem za njega. Na vama je da osudu izvršite. – Obećao sam mu za tu uslugu pomilovanje. – Onda ćete obećanje prekršiti u interesu moga vladarskog ugleda.

Nitko ne smije nikada saznati kako i zašto ste odgodili osudu. – Veličanstvo, doživotna tamnica teža je kazna za čovjeka koji pati

od luđačke muke zbog nevjere svoje žene. On bi svoj grijeh okajavao, a mi bismo spriječili brak vašega sina s njegovom ženom.

– Vaš štićenik uživa svu moju mržnju, neka vas to vodi u toj stvari. Kancelar se zamisli. "Osjećam daje kapetan mnogo više skrivio od onoga zbog čega je

osuđen!" – Glede Josipa imam bolje rješenje, dragi kancelaru. – Oženit će groficu unatoč svim optužbama. Ni papinskoj rastavi neće

se pokoriti, a država vašega veličanstva zbog to ga će stradati.

W

– Neće! Vi znate da sam jednom već željela Josipovo odreknuće. Već sam davno na čistu da bi Josipovo vladanje značilo katastrofu za dinastiju. Jedino utočište protiv katastrofalnih posljedica jeste u promjeni nasljedstva. Moj otac mogao je na prijestolje posaditi svoju kćer, ja mogu mlađeg sina Karla. Sa da je došao čas da to provedem.

Kancelar se uvjerio u tom času daje njegov glumački talent zamjerno velik, jer je tu izjavu primio tako neprispodobivom mirnoćom kao da je već davno to jedva čekao.

– Veličanstvo, klanjam se toj sretnoj ideji, vrlo sretnoj i radosnoj ! Tako se jedino može riješiti taj teški problem.

– Dakle, vi mi pružate pomoć? – Svom dušom i svim svojim skromnim sposobnostima! "Wenzel, kad ne možeš prodirati naprijed, povuci se!" Raspravljao je sa caricom o promjeni nasljedstva kojoj je bio do dna

duše protivan i time je potisnuo u zaborav Sinišinu sudbinu. Pomno je pazio da se ona sama ne dotakne teme. Volio je da to ostane neriješeno nego da mu dade nove zapovijedi.

Za najvažnije debate najavili su viteza Breitensteina. – Taj zubati vitez ne dolazi nikada praznih ruku – reče carica. –

Ostanite da vidimo što donosi. Kada su se gospoda pozdravila, carica dade riječ svome referentu

unutrašnjih poslova. – Veličanstvo, danas prije podne bio sam kod "Crnog orla" zbog

jedne zlorade moralne komisije. – Nije vršila svoju dužnost? – Dala je ponovno Bečanima materijala za karikature. – Karikature me manje zanimaju nego što je učinila komisija. – Doznao sam i uvjerio sam se osobno kod "Crnog orla" da je komisija početkom karnevala izvukla iz kreveta u hotelu

španjolskog poslanika i njegovu ženu. Izbavio ih je Rosenberg, dvorski meštar prestolonasljednika.

– Kako se to moglo dogoditi? Komisija je samo pomoćni organ redarstva, a nipošto izvršni. Ne može nikoga zatvarati i kažnjavati.

– Ima pravo redarstvu predvesti na sastanku pronađene osobe. Ona je to učinila i s poslanikom, jer nije imao uza se vjenčani list.

– Vi ste sigurno odredili stoje potrebno da se ispričamo.

W

– Odredio sam, makar se poslanik nije do danas potužio. Savjetujem veličanstvu da komisiju ukine. "Taj skače preko bedema i jednog dana slomit će vrat", mislio je

Kaunitz. – Kako ukinuti? Zašto ukinuti? Još nije pravo počela raditi! – A već je predmetom smijeha i rugalica. – Vi referirate pred uličnom ruljom? – Komisija nema pravne moći. Oslanja se na lično uvjerenje o moralu,

ima tek upute a nema pravnog rezona, tako da se nje nitko u Beču ne boji. Svi joj se smiju. Bečani zovu tu komi siju "pometnuće". Jest, to sam čuo na svoje uši. Komisija će potamniti ugled naših nutarnjih odredbi.

– Čujete li, kancelaru, kako on razgovara sa mnom? "Čujem i ne zavidim mu", odgovori Kaunitz u sebi. – Iskreno govorim, ne znam laskati i dodvoravati se, već u vjernosti

svojoj govorim ono što mislim da je dobro ili zlo. "Nišaniš na mene", govorile su kancelarove oči. "Vidjet ćemo kako će

dugo potrajati tvoje unutarnje kućanstvo!" – Što vi kažete, kancelaru, o komisiji? – Kad bismo imali toliko bezuvjetno sposobnih i nepristranih,

taktičkih i umnih ljudi, mogla bi služiti onoj velikoj misiji koju joj je namijenilo veličanstvo.

Breitensteinove usne su se razvukle u podrugljiv smiješak, ali ga kancelar naumice previdi.

– Ako je ta komisija uistinu napravila što nedopušteno, suspendirat ćemo je do daljnje odredbe. To sa španjolskim poslanikom nedopustivo je i neoprostivo, dok je slučaj grofice Vojkffy od neprocjenjive koristi.

– Veličanstvo je učinilo veliku uslugu svojoj slavi kad je komisiju izvoljelo suspendirati.

"Taj ima hrabrosti", zavidio je Kaunitz. – U redu, suspendirajmo je! "Time smo se oslobodili pokladnog djeteta", reče kancelar u sebi. "Ni

tri mjeseca nije živjelo", i pogleda Breitensteina odobravajući mu. – Samo to ste mi imali javiti? – upita carica. – Veličanstvo me prekinulo i slijedio sam vašu intenciju.

W

Moja istraga zbog te stvari kod "Crnog orla" u vezi je s nečim drugim, što me zapravo dovelo k vašem veličanstvu. Pred hotelom sam se sreo s nekim visokim čovjekom u plemićkom odijelu.

Carica je već nakon prvih riječi bila nestrpljiva. – Pogledali smo se licem u lice. Susret je bio tako nenadan da obojica

nismo mogli sakriti iznenađenje; ja radosno, on zaprepašteno. Zapamtio sam dobro njegove oči. Donji mu je ovratnik pokrivao dio lica. Prepoznao sam u njemu onoga čovjeka kojega sam vidio u Parmi!

– Pukovnika! – usklikne carica napeto. – Oslovio sam ga njemački i francuski, ali on je neprestano slijegao

ramenima da ne razumije. Odgovorio mije vrlo tiho nekim jezikom koji naliči poljskom ili ruskom. Pozvao sam ga da me slijedi, ali nisam tako dobar policist kao stoje on lupež i nestao mije pred očima u mnoštvu ljudi.

– Zašto ga niste odmah uhitili? – Ja nisam policajac, ne mogu po ulicama voditi uhićenike. Odlučio sam da ga kriomice slijedim. Uzmicao je na sve stra ne, ali

moje su oči dalekovidne. Kad me više nije vidio, nastavio je put mirno. Slijedio sam ga. Našao se pred nekom palačom.

– Pred palačom? – zadivljeno će carica. – Pred kojom, palačom? – Njegove preuzvišenosti kancelara Kaunitza! Kancelar je imao glumačku zalihu svih raspoloženja potrebnih u

svome zvanju. Mijenjao ih je kao na zapovijed. I sada smijeh razvuče njegove velike usne, a mirne oči, uvijek na oprezu, sjale su radosnom šalom.

– Veličanstvo, ne mogu se suzdržati! Danas prije podne došao je u palaču neki stranac i najavio se vrataru da želi odmah upoznati kancelara. Vratar se prestrašio da to znači atentat i odmah ga je vezao. Poslije toga dođe moj brijač i priopći mi da je to njegov pomoćnik. Međutim, molim, možda se vitez Breitenstein nije prevario, pa se radi o drugom slučaju. Možda se taj čovjek sklonio u vežu da zavara vašu presvjetlost, no taj slučaj s brijačem jako me nasmijao. Bojim se daje identičan.

– Oko me nije prevarilo! – Zašto niste došli u palaču? – Preuzvišenosti, u vašoj palači da vodim istragu?

W

– Ja bih vam pomogao! Međutim, vi znate da se u moju palaču može samo preko lešine mojega vratara. Sad vam ne preostaje drugo nego da i mene povučete medu osumnjičene pukovnikove ortake.

– Preuzvišenosti – odgovori Breitenstein – nisam zaslužio zabadanja. – Dragi prijatelju, valjda se ne kanite ljutiti? – Dostaje, gospodo! Vitez je izvršio dužnost. U palaču ni je mogao

ući. Konstatirali smo daje uhoda u Beču. Odmah izvijestite o tome Kocha. Potreban je točan opis ličnosti.

– Razabrao sam daje obrijan kao onaj lakaj na granici Parme, a nosi zeleni ogrtač i zeleni klobuk.

– Očekujem da će za 48 sati biti u našim rukama. To recite Kochu. Neka ne štedi nikoga i ništa. Jao njima ako ga ne uh vate!

Kaunitz se živo zanimao za sumnjivog čovjeka. Ponudio je Breitensteinu pomoć. Zatim je ustao.

– Smijem li, veličanstvo, zamoliti da me milostivo otpustite? Ne osjećam se dobro.

S nekoliko brižljivih uputa za čuvanje zdravlja oprostila se carica s njim da nastavi vijećati s Breitensteinom.

Kancelaru je bilo mnogo stalo da se udalji prije sigurnosnih odredaba oštrookog, bezobzirnog i od njega mnogo marljivijeg šefa unutrašnjih poslova Breitensteina. Čim je sjeo u kočiju skine bolesnu masku, namršti obrve, pogleda mirno u tajnika koji mu je sjedio nasuprot i prijeđe rukom preko čela.

– Preuzvišenosti, možda vrtoglavica? – i mladi tajnik po nudi osvježujući parfem.

– Danas moja glava ima puno pravo da se vrti! Molim vas, čim stignemo gore, dovedite mi našega uznika.

Stigavši u svoj budoar, kancelar legne na divan i sklopi oči. "Iz bitke da opet osvojiš njezino povjerenje izašao si, dragi Wenzel, pobjednikom! Sve druge ofenzive totalno si izgubio. Jedino si iskusio snagu lozinke: “Ne diraj u crne mantije!” Pošto mi je draga državnička vlast i miran sporazum sa caricom, ja odstupam. Tako mi časti, nitko mi ne bi vjerovao. Evropu sam zakočijašio, jezuite ne mogu stegnuti za vrat ni čislom a kamoli uzdama!

Budi miran, Wenzel, čini pokoru i čekaj dok ti vrag sam ne ponudi da mu prodaš dušu.

W

Kako? Štoje mojoj carici? Karlo, ta naduvena neznalica, ali jezuitski kandidat!"

Tada ustane, pozvoni i dade nalog da mu dovedu "Franju Bartoka". Dočekao gaje sjedeći uz pisaći stol. Siniša je dugo stajao pred kancelarom a da ga ovaj nije oslovio, već je promatrao njegovu zelenu odoru.

"Zar je moguće da se onog jutra nije optužio preda mnom u smrtnom deliriju? Je li on zaista pukovnik? Ne, on bi to bio kadar potvrditi, a njegov mi život treba, makar poveo na Pruse i deset kompanija!"

– Preuzvišenosti, svoju sam misiju ispunio. Očekujem sutra nagradu na stratištu.

– Sutra još ne! – Budite milosrdni. Obećali ste da ćete me osloboditi muka. Ne bih htio umrijeti kao propalica, od svoje ruke. "Ova glava treba da spasi državu i da spriječi promjenu prijestolja!

Dakle, vrijedi dvostruko!" – Obećao sam vam da ću što prije vašu usijanu ćud ohladiti, ali

situacija se promijenila. – Nisam očekivao da ćete svaki sat mijenjati odluke. – Sat ima šezdeset minuta, a u ovo se vrijeme situacija mi jenja sto

dvadeset puta! Tako je to u diplomaciji. Ona je ples na užetu, a dobro i ustrajno plesati, to iziskuje umijeće da se zadrži ravnoteža na lijevo i desno.

– Mene držite svojim uzetom? – Do jučer uzicom, danas već uzetom. A zamislite, takvih užeta imam

bezbrojno mnogo u svome cirkusu, i na svima moram otplesati svoju točku. Inače se gubi rutina, publika i gaza. Vi niste plesač, vi padate lijevo i desno. Ali recite mi zašto silom hoćete da vaša žena bude udovica?

– Zato stoje vrlo nesretna. Najprije su je silom htjeli učiniti vješticom, sada opet uhodom, a od toga je može obraniti samo – on!

– Vidite, to je valjda i jedini uzrok njezinom koraku. – Svejedno! Ako me preuzvišenost ne smakne, provocirat ću vas, jer

imam još jedan... – Samo se smirite! Ne trošite riječi. Moram to učiniti, zadao sam riječ

carici. Jedino vas molim da se strpite dan-dva, možda ni toliko. Kažem

W

vam, u šezdeset minuta sto dvadeset promjena! Kancelar je pozvonio i tajnik odvede Sinišu.

Kada se vratio, kancelar ga uhvati za ramena. – Prijatelju, vi jedini znate tko je naš tajni gost. On tako čezne za

smrću kao ja za životom. Pazite da mu bude dobro u svakom pogledu. Dakle, vi ste odgovorni za sve. Ni koraka iz njegovih soba! Nitko ga ne smije vidjeti, osim vas i mojega lakaja. Pazite na njega! Redarstvo traži nekoga čovjeka s kojim je kapetan identičan po sličnosti. Oprez! Redari zabadaju nos kamo ne treba, a naš grof spremanje da provocira skandal!

Uvečer se u dvoru održavao ples. Caričino držanje prema suprugu bilo je napadno ljubazno pred gostima, a isto tako ledeno kad su se poslije plesa povukli i pošli dvoranom sami. Iza njih je stajao u propisnoj udaljenosti Khevenhiller.

– Pukovniku smo u tragu! – reče ledeno carica. – Veseli me što će veličanstvo naći zasluženu odmazdu za toliku

drskost. – Drskost? Da! Zar je čudo da nam sjede za vratom pruske uhode kad

ima i bliže pogibeljnih ljudi koji su za vrijeme ratovanja pomagali Friedricha mojom municijom i živežnim na mirnicama.

Nije se mogla suzdržati da mu ne gleda u oči. Njegovo svježe, ružičasto lice nije promijenilo izražaj zadovoljstva. Odvratio je sasvim ravnodušno:

– Vaše veličanstvo ima pravo da svakoga za takav zločin kazni. Taje odgovor razdraži. – Jesu li financijski računi uvijek odgovarali vašem položaju i savjesti? – Nijedna funta svijeća nije izgorjela u dvoru a daje nisam savjesno

uveo u knjižicu kućanstva vašega veličanstva. Dvor ska je kućanica potpuno savjesno izvršila svoje dužnosti.

– Jesu li vrela naših prihoda uvijek bila korektna? – To me veličanstvo trebalo pitati prije nego što sam isplatio miraze

princeza. Neugodno pogođena carica smjesta promijeni temu: – Veličanstvo – reče ona hladno – želim da skandalu s Vilmom bude

kraj i konac. – Veličanstvo može iz dvora odstraniti koga god želi.

W

– Ne želim bilo koga odstraniti, ali želim da sačuvate pred odraslom djecom i unucima ugled pravoga oca.

– Ja sam ispunio svoje dužnosti, doprinio svoj obol obnovi dinastije i pobrinuo se da svakome pod svaku cijenu priskrbim dovoljan imetak. Vaše veličanstvo bilo je vrlo zadovoljno sa mnom kada su naše kćeri dobivale miraz.

– Zadovoljna sam, Franci! – reče ona ispričavajući se. – Ne ka se mojom zlovoljom zabave dvorjanici.

Pošla je dvoranom u pratnji nadmeštra. Zagledala se u kneginju Auersperg, nakit koje je izazivao divljenje.

"I to je nabavljeno na račun njegove izdaje mojega carstva!" Pokušala se zabaviti s knezom Bathyanyjem zatim korekturom svojih

grešaka s grofom Tarukom. Lice mladog Portugiza bivalo je sve nezadovoljnije.

– Sto to mislite, Taruka? Bar vi u duši ne nosite olovne terete! – Kada gledam mrak stoje potamnio svijetlo čelo vašeg veličanstva,

sagibljem se pod teškim teretom. Tako mrko lice u okviru ove smeđe haljine gubi sličnost s njezinim veličanstvom Marijom Terezijom. Gdje je sunčana vedrina koja je obasjavala vaše lice još prije nekoliko mjeseci?

– Zastrli su je pješčani oblaci. Još malo i ja sam starica! Vaše mi korekture neće više koristiti!

"Ni trebati?" pitao se korektor plaho. Njezin je pogled oblijetao čitavom dvoranom. Na vratima opazi

Kochovu visoku pojavu u zelenoj, srebrom opšivenoj odori, kako dolazi prema njoj. Primijetila je kako mu nozdrve dršću i razabrala je daje uzrujan.

"To ne sluti na dobro!" – Ima li što novo, Koch? – Veličanstvo, Binder i Blank vratili su se iz Terezijendorfa s

pozitivnim vijestima. Carica pođe s njim u kabinet. Binder je na njezinu želju, poklonivši se, počeo odmah referirati: –

Dani i tjedni su prolazili u Terezijendorfu da nismo ništa mogli saznati. Stanovali smo u blizini župnog dvora da držimo na oku župnika o kojemu su pričali Bavarci. No župnik je šutio i ničim nije odavao ni riječi o bavarskoj princezi koju su sklonili kod njega. Prije tri dana vidjeli smo

W

Lasija kako je dojahao pred župni dvor. Pola sata kasnije odjahao je s njim u Terezijendorf župnik.

– A vi? – nestrpljivo će carica. – Mi smo se odjenuli u odijela putujućih trgovaca i slijedili njihov

trag. – Čudo je da niste i tada bježali! Ta napomena smela je svu trojicu, međutim Binder ipak hrabro

nastavi: – Put je trajao čitav dan. Tada smo na brdu ugledali dvor. – Čiji dvor? – upadne carica. – Saznali smo od nekih seljaka da pripada barunu Rosenbergu. – Tu smo! Brzo, brzo! – Lasi i župnik pošli su gore, mi za njima. Sakrili smo se i čekali dok

netko izađe iz dvora. Neki nam sluga za mito otkrije da se grof Falkenstein ženi.

– Ženi? – opetovala je carica. – Zar je to moguće? – Veličanstvo, tako je bilo. Dugo u noć svi su prozori bili osvijetljeni. – Glupost! To ništa ne znači, ništa! – Taj put je značilo. – Nije, kada ja velim da nije! Binder ušuti i pogleda svoga šefa Kocha. – Veličanstvo – uplete se on – dopustite mu da dovrši. Iz volite

vjerovati. – Što da vjerujem? – Vjenčanje je obavljeno. Zato je pozvan župnik. – Zatvorit ću ga! Eto, to su svjetovni svećenici! – govorila je kao u

groznici. – Veličanstvo, tu se ništa ne može. – Može! Koch, smjesta u dvorac! Smjesta! Vi ćete uredovati i u

smislu tjeralice protiv... – carica zanijemi i pogleda ga očaj no, pa će onda tiho:

– Izvela je spletku do kraja! Mogu li ženu svoga sina uhititi, suditi? – Veličanstvo, još nije gotovo! – Što? Još ima nešto? – Poslije ponoći poredale su se pred dvorom četiri kočije. Sluge su počele pretraživati okolicu. Očito su se bojali uhoda.

W

Mi smo se povukli. Uskoro su kočije prošle pored nas. Kad sam poslije toga pitao slugu o čemu se radi, rekao mije daje novovjenčani par krenuo na jug.

– Otputovali su? Dakle, sve je svršeno! – Svršeno je, veličanstvo, potpuno svršeno. Carica mahne Blanku, Binderu i Kochu da odu. Dala je pozvati

groficu Fuchs. Kada je ušla zastane. – Veličanstvo, nešto vas tišti? – O, mami moja, kad biste vi znali kako je danas strašan dan! Kako

strašan! Danas sam izgubila prošlost i budućnost! – Mila, dobra carice moja, ne smijem pitati, ali... – Bolje će biti da ne pitate! Izgubila sam vjeru u sve. Umrla je

prošlost, umro je i moj sin. Vjenčao se s groficom. Grofica zanjiše glavom i sklopi ruke. – Bože, čuvaj moju dobru vladaricu! – Svi su me ostavili! – Da bar nije smaknut njen muž! – Ah – nije – da – da jest – smaknut! A da nije... – Brak ne bi bio valjan. – Ne! Znači, konkubinat! Šteta što je... Nekoliko je trenutaka šutjela, zatim ogorčeno usklikne: – Moj je život niz katastrofa, što ih ljudi zovu carskim sjajem.

ZLO SE PROŽDIRE SAMO.

Salonom nove, lijepo uređene gostionice u predgrađu šeće grof Meško. Na divanu sjedi Stanka i veze. Kroz prozor donosi vjetar miris ranoga proljeća.

– Jurice, što čekamo u ovom gradu? Ja sam se već opora vila, zašto ne idemo kući?

– Malakoczy mi ureduje gospodarstvo. – Zašto si njih poslao naprijed? Zašto čamimo već dva mjeseca u

gostionici? – Strpi se, dušo, strpi se još samo malo! – Strpljivosti je kraj! Bolujem od čežnje za našim djetetom.

W

Stanka odbaci vezivo, povuče Meška k sebi na divan, obujmi mu glavu i pokuša mu cjelovima otvoriti usta.

– Ti nešto kriješ? Zar sam izgubila pravo da saznam što te drži ovdje? Još ću posumnjati da te zadržava neka lijepa Bečanka.

Zagrlivši je uzvrati joj Meško cjelove dvostruko i privuče njezino uho svojim usnama.

– Najbolje će biti da ti kažem sve. Tada ćeš biti mirna. – Ti znaš da Stanka zna šutjeti i svojem Jurici pomagati, ako zatreba.

Govori, ali istinu! – Potpunu istinu! Ovdje je visoki gospodin kojemu je Siniša jednom

otkrio što znam o Anzelmu, koji se naziva otac Grande. Taj me visoki gospodin iznenada jednom pozvao k sebi i pitao me za to. Sve sam mu rekao. Čini se da se taj gospodin ne usuđuje protiv jezuita govoriti otvoreno i pokušava obilaznim putem. Lukav je kao lisica. Hoću da mu pomognem.

Na poštenu riječ obavezao sam se da ću domamiti u Beč Franceka Patačića i našega mladog prijatelja Oktavija Oršića.

Oni sve znaju i treba da posvjedoče pred caricom Anzelmove, naime Grandeove zločine. Eto, pisao sam im i molio ih, obećao sam čak da ću vratiti putni trošak. Čekam njihov dolazak.

Eto, to je sve! – Ako ne dođu? – Pisali su mi da dolaze. Svaki dan ih očekujem. – Zarekao si se da se nećeš pačati u tu stvar. – Moram, dušo, zbog Siniše. To mu mora spasiti život. – Zar je utamniči? – Zatvoren je u kući toga gospodina, koji bi ga htio svakako spasiti,

jer bi time obezvrijedio valjanost ženidbe. – Oni su vjenčani? – To je utvrđeno. – Siromašni Siniša! Kakva je to žalost! Zna li on to? – Zna. Rekao mu je taj gospodin. – Što će se dogoditi zbog toga? – Siniša je spreman umrijeti da ona bude sretna. Vidim u njemu djeda

koji se strmoglavio na konju niz kulu. Tako je to. Ljubio ju je više od života, a ona ga je prevarila tako bestidno!

W

– Nemoj, Jurice, tako! Tko zna nije li i njoj teško? Muškarac ne bi mogao učiniti nešto bolje kad bi ga progonili kao nju.

– Nerado slušam daje braniš. Da se to meni dogodi, ja bih njemu pet puta okrenuo vratom, a sebe bih ustrijelio.

– Nemoj, ljubomora je crv koji izjeda i najljepše stablo. Već je počeo i mene načinjati, zato što mi nisi htio reći zašto ne idemo kući. Sada ću mirno čekati.

Uđe Filip, mirnim staračkim koracima. – Treba li vaša milost štogod? – Zašto, Filipe? Želiš nekamo otići? – Ovdje u gostionici stanuje tajno princ koji je s nama bio u Torinu.

Molio me da dođem k njemu. Vjerojatno ima kakav posao. – Idi. Očekujem goste, pa ću te možda i ja trebati. Filip otvori mala vrata sobice s dvorišne strane. Ernest je stajao kod stola i buljio u neki papir. – O, kako to izgledate? Čovjek bi vas pokušao opet sa hraniti. – Tko zna? Vi ste u sve upućeni. Pročitajte ovo. Vidjet ćete... Počnite

odavde... "... Carica mije u divnom sporazumu sa španjolskim kraljem odredila

tutorom grofa Riveru. Tillot bi me mučio dan i noć, a Rivera me drži u tamnici svoje ljubavi. Mrzim sve, čak i dijete koje će doći u znaku prijevare i laži.

Carska princeza pod tutorstvom kao slaboumnica! Carska princeza u tamnici sjajne palače! Carska princeza, kći Marije Terezije, izgonašica! Carica mije obećala (ako bude sin) da će ukinuti bojkot obitelji, ali ne izgon. Vratiti se ne smijem. Proklinjem sve! Hoće li me Josip, kad jednom dođe na vlast, osloboditi toga sužanjstva? Oh, dotada ćete me zaboraviti svi! I ti! Zauvijek zbogom! Amalija."

– Već nekoliko dana čitam ovo pismo, i tugujem i proklinjem. – Koliko je proklinju, kako da bude sretna pod svojom krunom? – Stari, želim se s tobom oprostiti i ostaviti pozdrave tvome

gospodinu. – Odlazite? – Što da čekam? Sada je sve svršeno. Mislio sam otvoriti si lom

majčino srce, ali je ostalo zatvoreno. Imenovali su joj tu tora i zarobili je. Idem u Češku na svoje imanje.

W

– Što ćete tamo sami? – Proklinjati kao i ona! – Vi se baš niste trebali roditi princem! – Nisam. Hvala na svemu što ste mi učinili tvoj gospodar i ti! Možda

se jednom sretnemo. Princ je uzeo kovčeg, sjeo u najmljenu kočiju i odvezao se. – Siromah! – šaptao je za njim Filip. – Htio je biti čovjek, a bio je

samo princ. Dok je pratio njegovu kočiju opazi vrlo prašna kola, puna kovčega,

što su se približavala gostionici. – Gospodine, vaša milosti! – dotrči Filip k Mešku. – Dolaze iz

Zagreba! Netko iz Zagreba! Pobenavio bih da ne čujem ne što o Griču. I kočijaša poznajem. Osjećam svoj zrak.

Trčali su svi, Stanka, Meško i Filip, i gurkali se oko veselog grofa Patačića i oko njegovog sentimentalnog druga, mladog grofa Oršića.

Kada su se gosti uredili i okrijepili, pozove ih Meško u svoju sobu da im priopći razlog zbog kojega ih je zvao.

Meško im sve objasni i oni pristanu da svjedoče. Meško pohiti u kancelarovu palaču. Tajnik ga uvede u privatni

budoar, malo kasnije doveo je Sinišu, a najposlije se pojavio sam kancelar.

Iza zatvorenih vrata vijećala su sva trojica vrlo dugo. Nakon dva sata vrati se Meško u gostionicu, ali ne više sam nego

zajedno sa Sinišom. Stanka je zamalo kriknula opazivši promjenu u izgledu Nerina muža. – Samo sjena lijepog i prekrasnog muškarca! – reče Stanka. – Šuti, dušo, da ne opazi! – smirivao ju je Meško. Muškarci se odmah povukoše na dogovor. – Osjećam da pripremaju nešto važno, veliko i vratolomno – rekla je

Stanka Filipu. Za vrijeme ručka govorili su o svakidašnjim stvarima. Nakon jela

muškarci ustadoše. – Idemo u grad. Do večere se ne vraćamo – reče Meško ženi. – Čekam vas sa strahom! – Ono što će se danas dogoditi osvetit će i tebe i mene i sve nas! Budi

mirna!

W

Pelegrini je poslije ručka sjedio u naslonjaču i promatrao malog novicija Siksta, koji se nekoliko put zaputio k vratima i opet se vraćao.

– Vas nešto uznemiruje? – Hoće li me jednom zarediti? Učinio sam mnogo usluga vašem redu.

Dao sam samoga sebe kad ste me trebali; i samoj madame Dubarry. Grof Balzano raspolaže mojom dušom i ti jelom, a nitko od vas ne raspolaže s mojim zaredenjem. Želim već vidjeti plod svoga rada i pouzdanosti. Obećali ste mi mjesto tajnika.

– Razumijem. Sve će doći. Još smo uvijek u velikoj brizi zbog neprilika u Engleskoj banci. Znaš daje hulja Euzebije po digao novac, a da ga ne možemo progoniti. Ova dva mjeseca svo zlo iscijedilo je na nas žuč. Još uvijek nismo sigurni da taj lupež nije "žuto pismo" negdje pohranio da ga unovči. Carica je prije dva mjeseca ispitivala oca Grandea o njemu i on je tvrdio da pismo ne postoji. Sve nam ne koristi, ako ga ne možemo unovčiti.

Zamisli, sinko, koliki imetak propada u slavu Božju! Zato se strpi, ti i jesi moj tajnik, iako još nisi zaređen. Sve će doći, samo još malo! Prije svega valja odlučiti o nagradi za oca Grandea, koji nam je učinio velike usluge. Je li tako?

– Zato on i računa na vaše mjesto. – On? Gdje si to čuo? – Braća govore daje on sposobniji od vas; čak daje to i carica

potvrdila. – Carica? Tko je to rekao, sinko? Ako nešto znaš, treba da mi kažeš.

To će biti u tvoju korist, jer želim da budeš moj po uzdanik. – Čuo sam od oca Antonija i Johanna. Grande je upro sve sile protiv

vas. – Vidiš, sinko, to je sve potrebno znati, i ne boj se, nagrada će doći. Ude novicij poslužitelj. – Oče Pelegrini, traže vas neki plemići. – Sigurno mi opet dovode nove đake za Terezijanum. Neka udu. – Krasan si, jak i zdrav mlad momak! Predložit ću braći da te odmah

zarede i da potvrde tvoje imenovanje za tajnika svojega glavara. Sad idi, dolaze plemići!

Mladić napusti sobu.

W

Pelegrini sjedne za pisaći stol da pripravi što je potrebno za upis novih gojenaca u konvikt. Obavljao je to sam, da kao poznavalac plemstva odmjeri visinu mjesečne svote za gojence prema imetku pojedinih plemića.

Novicij otvori vrata. Četiri gospodina udu. Pelegrini pogleda svakoga pojedince. "Ovi bi mogli platiti dvostruko", i sračuna sume, ali zastane. Pogled mu zapne na Mešku.

"Odakle poznajem ovoga?" Odmah je našao odgovor. Sjetio se prizora u kuli u Waldburgu, kada

je davio Grandea, a taj mu je došao u pomoć i nazvao ga Anzelmom. "Zar mi nije Grande rekao daje njegov neprijatelj otišao u Hrvatsku?"

Znatiželjna neprijatnost porodi se u njegovoj duši. – Ja sam grof Jurica Meško, a ovo su moji prijatelji plemići. – Njihove milosti žele svoje sinove ili braću povjeriti plemenitom

odgoju u našem zavodu? – Hvala, naša će djeca biti sigurnija u našim rukama. – Što, dakle, žele vaše milosti? – upita Pelegrini osjećajući da se

sprema nešto od čega čovjeka podilazi strah. Ako mogu vašim milostima poslužiti, evo me!

– Želimo govoriti s ocem Grandeom. – On je u dvoru i ne smijem ga zvati. Njegovo visočanstvo Karlo

teško je obolio i mogla bi nastupiti katastrofa. Mora vršiti svoju duhovnu dužnost.

– Prečasni oče – oslovi ga Meško – vi ste glavar ovog reda. Moramo govoriti s ocem Grandeom unatoč prinčevoj bolesti. Budite tako ljubazni i odvedite nas u dvor. Vi to možete uči niti bez

ikakve zapreke. – Oprostite, ali ne smijem voditi u dvor nepoznatu gospodu. – Tada će nas uvesti u dvor gospođica Mirni! – reče Meško značajno. Pelegriniju se učinilo kao da su ga polili vrućom vodom. – Gospodo, molim, dopustite da dovršim. Mislio sam daje teško,

međutim, nastojat ću. Izvolite reći što vas vodi k ocu Grandeu? – To ćete čuti! – Sjećam se vas, gospodine grofe! Vi ste u Waldburgu nešto

spomenuli o njegovoj prošlosti. Ja sam ga tada branio. Napokon, ne mogu znati sve! Može k nama doći i nevrijednik!

W

– Već se hvata! – reče Meško na hrvatskom Siniši. Pelegrini nastavi: – Ako se radi o kakvoj lošoj stvari, ako je što skrivio, molim vas,

gospodine, recite to meni. U našem redu ne trpimo zloće, pa ja... – Podvaljuje mu! – šapne Siniša. – Tjeraj naprijed. – Da – odgovori Meško – želimo obračunati s njim zbog nekih

njegovih čina u Zagrebu. – Dakle, ipak! Vi biste htjeli da vas baš ja pratim? – Da, gospodine, baš vi! Kad sam vas u Waldburgu zatekao u onako

prijateljskom položaju, kada ste ga davili, sigurno ste imali povoda. – Posumnjao sam daje učinio jednu ružnu stvar protiv na šega reda,

ali se kasnije opravdao. – Uvjeravam vas da se ovaj put neće opravdati! – Carica ga izvanredno cijeni i zato mu koješta oprašta. – Kad sazna za ovo, odbacit će ga! – Vi imate nepobitnih dokaza? – Da nemamo ne bismo se usudili da ga vučemo pred sud. Pelegrinijeve male oči treptale su kao da mu je pred nosom bljesnula

munja. Njegovo krepko tijelo napelo se. Stotine misli kružile su glavom. – Želimo da nam ne umakne, a samo vi možete nam po moći. – U dvoru se ne bi smjelo obračunavati, gospodo! – Nigdje nego na carskom dvoru! – To bi imalo smisla, samo ako namjeravate tužbu poda strijeti

njezinu veličanstvu. – Vidjet ćete što smo odlučili. – Vi želite svakako doprijeti k carici a da ne morate najaviti

audijenciju. Želite carici sve to otkriti? – Oslobodit ćete red toga čovjeka. – Kanite carici govoriti o Anzelmu? – nastavljao je Pelegrini tresući

se. – U Waldburgu još nisam znao stoje, ali sam poslije sukoba u kuli istraživao. Saznao sam da ste vi bili u pravu, taj Grande zove se Anselmo Giovanni.

– Vaša je policija brza! Hvala vam! – Budući da mi je do istine i časti i ugleda našeg reda, uvest ću vas u

Burg i povesti do caričina kabineta, ali dalje ne. Jedino molim riječ da onu djevojku Mimi pred caricom ne spominjete. Sve je izmišljotina i

W

osveta mladog novicija koji se htio uspoređivati s glavarom. Ako mi gospoda zajamče da tu klevetu ne kane iznositi, učinit ću što želite.

– Prihvaćamo! – Mislim da viteška riječ vrijedi kao zakletva! – Više, mnogo više, gospodine, ali vas upozoravamo da pogodba ne

vrijedi ako ne izvršite obećanje. – Bože sačuvaj! Kao vrhovni glavar našega reda želim znati istinu.

Samo vas molim, ne recite Grandeu da sam vas ja do veo, nego da smo se slučajno sreli u dvoru. Nitko, a osobito Grande, ne smije saznati da sam vas ja uveo.

– Pristajem, u ime svoje i svojih drugova! – Idemo, u ime Božje i svih svetaca Božjih! Četiri plemića otišla su prema Burgu u pratnji crnog visokog jezuita

sa širokim šeširom. Pelegrini prođe s gospodom pokraj straže. Nitko nije pokušao tražiti

razjašnjenje, bilo od njega bilo od gospode koju vodi. U dvorištu je stajala kočija.

– Neprilika! – primijeti Pelegrini. – Kancelar je kod carice, nećete moći k njoj.

– Samo nas vi vodite, a sve je drugo naša briga – reče Meško dobacivši značajan pogled Siniši.

Pelegrini ih povede stepeništem kroz stražnju zgradu za dvorsko osoblje. Sluga u koridoru obavijesti jezuita da se Grande nalazi u svome stanu.

Pred vratima svoga druga, Pelegrini je malo zastao. Teško je disao. Previjao ga strah pred onim što će se dogoditi, ali je osjećao želju da zgazi omraženog protivnika.

Pokuca. Iz sobe se javi sonoran glas: – Tko je? Umjesto odgovora, Pelegrini otvori vrata i ude prvi. Iza njega redom

četiri plemića. Grande sjedi za pisaćim stolom. Njegovo lice ne pokazuje promjene.

Crne oči upiru se u neobičnu frontu četvorice plemića s Meškom na čelu. Iza njih iskoči mu slika palače na Griču i barunice Lehotske; iza nje Meško, Patačić i svi ostali redom, a on ponižen, uhvaćen u stupicu, priznaje da je iz ljubomore ubio, daje pljačkao da daruje svoju

W

ljubavnicu... Slika je strahovito bljesnula i nestala. Grande ju je pokrio mirom svojega mramornog lica i unutarnje željezne snage.

Vrlo uljudno ustane Grande i duboko se pokloni. – Presvijetla gospoda možda traže dvorskog kapelana? On nije ovdje! – Tražimo vas, Anselmo Giovanni! – odgovori Meško. – Oprostite, gospodo, izvoljeli ste se zabuniti, ja sam Vicencije

Grande. – Koliko puta su vas krstili? – Gospodo, nalazite se pod časnim krovom i pred vjernim slugom

njezina veličanstva! Moj će vam glavar dokazati, i mi svi, kako ste strahovito zavedeni.

Izrekavši to, zahvati Pelegrinija pogledom kao kliještima. – Moj glavaru, govorite! Pelegrinijeve usne se ne miču nego blijede. "Odakle prijeti veća opasnost? Od ove gospode, koja su mi zadala

riječ, ili od Grandea? Njegov glas prijeti, jer čuva Mimino pismo, dokaz mojega grijeha."

Jadnik ne zna da mu je carica oprostila i koleba viseći nad opasnošću. Ledeni znoj probija mu čelo. Osjeća se kao između dva noža, samo ne zna koji je oštriji i bliži njegovu mesu. Ne usuđuje se maknuti. Samo se usne miču kao da će govoriti, ali ni riječi ne dolaze. Skrutile su se.

Grande čeka. Lice mu je ledeno, strašne oči uprte su u Pelegrinija i sijeku ga kao dva bodeža.

Još jače podigne glas: – Pelegrini, go-vo-ri-te! – Uzalud bi govorio! – upadne Siniša. – Ova dvojica znaju sve! – i

pokaže na svoje drugove. – I carica zna sve! Nevidljiva željezna ruka stisne jezuitu grlo. Cesto je na dvoru čuo taj

glas i gledao te oči. "To je, dakle, muž one koju sam zatvorio, optužio, ljubio svom

strašću? Zar me on upropastio? On živi? Živi!" Misao da će odnekud banuti i Nera i otkriti njegov pokušaj u

Waldburgu daje odvede iz kule u svoj dvor, probode ga ledenim srsima. "Zar je već sve rekla?" Grande stisne usne da ne opaze kako teško diše.

W

– Anzelmo, svršeno je! Ova će gospoda carici priseći – oglasi se Meško – da ste ubijali i pljačkali. Dakle, uzalud se opirete!

Ponovno se začuje povik: – Pelegrini, govorite! Visok i snažan jezuit se strese, miče usnama, ali šuti. Pelegrini se boji,

strepi od njega, a ipak ne može izgovoriti riječ u njegovu obranu. Kukavno dršće Pelegrini pred svojim činom u istom času kad izdaje Grandea.

– Pelegrini, Mimi i Euzebije su kod mene! – odluči se Grande u krajnjem času da ga pritisne o zid.

– Lažete! – upadne Meško. – Oni su kod nas! Mi smo ih iz vukli iz podruma u Waldburgu!

Pogledi zlikovaca se sastadoše. Bulje jedan u drugoga. – Naprijed – zapovjedi Meško – k carici! "K carici?" pita se Grande i prikuplja misli. "Je li moguća kakva

obrana?" "Dakle, raskrinkani ubojica! Zar da se međusobnom izdajom

podave?" – K carici, razbojnice! I kancelar je kod nje! Grande još uvijek ne gubi snagu. – Dobro, neka carica odluči! Dopustite da uzmem sa sobom pismo

djevojke kojoj je oduzeo čast, lupež, a želi da me ne upropasti – i posegne za pretincem pisaćeg stola.

– Uzet će pištolj! – upozori Pelegrini Sinišu. On ga uhvati za ruke. – Ne treba vam pismo! Sve stoje potrebno imamo mi. Naprijed! – Pelegrini! – rikne Grande. Još jednim pogledom pokuša zaustaviti Pelegrinija, ali on prekorači

prag, a za njim grof Patačić sa drugovima. – A sad vi! – zapovjedi Meško pogledavši oca Grandea. – Idem, ali vratit ćemo se bez ovoga! – i pokaže Sinišu. – Ne zabrinjujte se! Moja glava već ima svoje mjesto! Grande pode mirnim koracima, Meško pred njim, Siniša za njim.

Čitava povorka kretala je dvorom. Pelegrini ju je vodio polaganim teškim koracima. Osjećao se kao da polazi na vatru i ne zna hoće li se

W

živ vratiti, ili će postati prah i pepeo. Jedno ga pitanje sapinje: "Vodim li u propast njega i sebe, ili pak...?"

Prošao je već pored stepenica što vode u drugi kat, a za njim oba plemića. Krenu prema caričinu predsoblju.

Grande uspori korak i pogleda prema stepenicama. Nigdje ni lakaja ni dvorjanina. Hitra misao vuče ga naprijed.

Nenadano ispred Siniše i Meška potrči uz stepenice kao da mu se noge ne dotiču sagova. U tren oka pojure oni za njim. Grande jurne pustim koridorom drugog kata. Oni ga slijede. Meško ne pozna prostorije i boji se da će lopov naći negdje izlaz.

– Drži ga! Siniša ne izgubi prisebnost duha. – Zatvori mu put natrag! Ovdje su odaje prestolonasljednika. Ne

može ući! Sve je zatvoreno kad ga nema. Meško stane kraj stepenica i gleda što kani Siniša. Dvostrukom brzinom pojurio je hodnikom, prestigao Grandea i pred

njim raskrilio ruke: – Ni koraka dalje! Ako naletite na mene, razmrskat ćete glavu! Grande sustane. Očima sijeva na sve strane. Meško zatvara stepenice

natrag, Siniša naprijed. "Što su ova dvojica? Dva jaza, dva mača, dva lava? Kamo? Kamo

god zakoraknem stupam u prosjek iz kojega će me odvesti k carici!" Uzavrelim mozgom jure caričine riječi: "Daje Pelegrini obeščastio djevojku, to bih mogla oprostiti, to bih zataškala. Nije ubijao, nije pljačkao. Takav zločin ne bih mogla oprostiti!"

"Ja, Grande, u kojega ona toliko vjeruje, da budem raskrinkan pred kancelarom i pred svjedocima da sam ubijao i robio, ja...?

Kamo? Kamo da jurnem? U pakao, u nebo, pod zemlju?" – Što čekate? Uhvatili smo vas, crni vuče! – govorio je Si niša obuzet

bijesom, sluteći da je iskopao vučju jamu onome koji ju je kopao njemu i njoj. – Uzalud čekate, nitko vas neće spasiti!

– Carica je zapovjedila da vas dovedemo k njoj na vječni sud. Ako ne pođete sami, odnijet ćemo vas na ramenima – do da Meško.

Grande dršće. Blijedim licem prolazi zelenilo. Oči gasnu, tijelo trepti, noge klecaju. Osjeća se kao u željeznoj mreži. Valja se u njoj kao živina. Htio bi je pregristi. U smrtnoj borbi traži izlaz.

W

"Kamo? Kamo?" viče u njemu do vrhunca rasplamsani instinkt. "Spasiti vlast, upliv, gospodarstvo, život, sebe!"

S visine kotrlja se u mračnu, blatnu baru. Misao, lukavost, odvažnost, spletka, sve ga napušta. I tijelo. I srce se zaustavlja. Mišice ga izdaju. Guši se. Mozak miruje.

Samo još sluh razabire Meškov poklik. Mladi grof prilazi. Grande zamire. Samo očijoš očajnom grozom

životinje u posljednjem, smrtnom vrisku traže zaklonište. Kamo? Kako? Tada zahvate svjetlo na otvorenom prozoru.

Crna sjena odroni se niz drugi kat kao uvenuo list, otkinut u orkanu razbješnjele prirode.

Siniša i Meško nagnu se preko prozora. Na kamenom dvorištu leži crno klupko.

Na dvorištu strka. Vojnici, sluge, dvorjani. Žurba, strepnja, uzdisaji i plač žena.

– Idemo, Siniša, treba da za vremena umaknemo! Još će nas okriviti! – Neka pokušaju! Raspoložen sam da se potučem sa svima. Đavo me nateže kad gledam ovaj hodnik. Ovdje su bile njegove

odaje. – I upravo ovdje morao je na svoj sud! – Idemo! Kancelar će čuti što se dogodilo i znat će sve, pa ga ne

trebam izvještavati. – Brzo! Obojica potrče niz stepenice. U dnu hodnika prvog kata stoji Pelegrini s oba plemića. – Kamo ste s Grandeom? – Mi nismo, ali on. Nismo primijetili otvoren prozor na dnu hodnika! – Bacio se dolje? – usklikne Pelegrini. – Da, potrčao je u drugi kat i bacio se. Pelegrini se okrene. Neizmjerna radost prošla je čitavim njegovim

bićem. – Gospodine – reče Siniša – sada nas izvedite iz dvora kao svoje

goste, potpuno neviđeno, ali odmah. To vam je dužnost! – Dužnost sam vazda vršio! Hodnikom su se štrcali dvorjanici, blijedi, zadisani i prestrašeni, pa

lutaju amo-tamo. Jedni silaze, drugi ulaze.

W

– Tko su ova gospoda? – zapita pomoćnik dvorskog meštra Pelegrinija.

– Moji mili gosti i vjerni pristaše našeg reda. Htio sam im pokazati dvor.

– Časni oče, sada nije moguće! Dogodilo se nešto za što ne smije nitko saznati. Molim vas, povedite gospodu stražnjim stepeništem.

Pelegrini se vrati sa svojim pratiocima i brzo, mnogo brže nego što je bilo potrebno, povede ih iz dvora. Zatim se vrati i poput mačke ušulja u stan svoga takmaca, otvori pisaći stol, pretraži sve papire, konačno nade pismo i gurne ga u džep.

Pelegrini se baci na stolicu prekriži se i sklopi ruke: "Spašeno je sve! Hvala ti, Bože, pomogao si sluzi svome!"

Tada obriše znoj, prikupi snagu i ustane. Kao da ništa ne zna vrati se u carski dio dvora.

Side u dvorište da ogleda Grandeovo tijelo. Prekriži se i s rukama na prsima stane moliti:

– U ime oca i sina i duha svetoga! O, Bože, kušnja je tvoja velika! Nesretni, jadni brat! Što se dogodilo s njim? Smiluj se, o veliki Bože, što iskušenje šalješ svijetu da te slave i hvale.

U caričinu kabinetu sjedio je kancelar i čekao da prema ugovorenom planu Pelegrini dovede Grandea i plemiće koji su ga imali nenadano raskrinkati.

Učinio je sve u dogovoru s Meškom i Sinišom, znajući da će ih on uvesti u dvor. Od onoga dana kad mu je carica priopćila daje nepoznati čovjek pomoću oca Grandea htio izmamiti za "žuto pismo" pet milijuna, ozbiljno je sumnjao da je Grande iznuđivač i da bi ostali morali biti s njim u vezi. Kada mu je Siniša napokon sve rekao, odluči da pokuša ofenzivu protiv jezuita, ali nije htio da ponovno stavlja na kocku povjerenje pred caricom i da nastupi aktivno u raskrinkavanju oca Grandea, pa se poslužio drugima. Sa strahom je očekivao taj susret i gotovo se pokajao, uvjeren da će carica jače graknuti na tužioce nego na krivca. Čitavo vrijeme razgovarao je sa caricom o njezinu miljeniku, bolesnom princu Karlu.

Ugovoreni rok je prošao, a njih nema. Najednom u predsoblju nastane strka. Carica se lecne: – Kaunitz, to je katastrofa! Karlo je umro! Svemogući, daj mi snage!

W

Grofica Fuchs uđe i jecajući najavi: – Veličanstvo, otac Grande se bacio s prozora drugoga ka ta! Leži

mrtav u dvorištu. Carica sklopi ruke i zavapi: – Bože, zašto me ostavljaš? Njene su se oči orosile. Kancelar ustane. Slutio je što se zbilo. "Pa da nisu svi đavoli s njima!" bjesnio je u sebi. Kada je vidio caričino zaprepaštenje i žalost, bude mu jasno: Grande

je smrću spasio ugled pred caricom, a njemu je zatvorio usta. – Ne, to nije moguće! – govorila je plačnim glasom. – On se nije

bacio, to je nesreća! Taj kreposni, pobožni čovjek nije mogao počiniti tako strašno djelo. Zovite oca Pelegrinija, brzo! Tamo mi se ljubimac sin bori sa smrću, a ovdje je njegov duhovni vođa, moj najodaniji prijatelj, zahvaćen nemilostivim rukama smrti! Zar moja iskušenja neće imati kraja?

Kancelar je ljubomorno promatrao njezinu žalost i jedva je izgovorio da se radilo samo o nesreći. Odmah je pozvan otac Pelegrini. Ušao je s divnom maskom žalosti.

– Pelegrini, prijatelju, zar je istina? – Veličanstvo, upravo sam prolazio hodnicima s nekim svojim

prijateljima kad su mi javili tu strašnu vijest. – Zar je moguće daje on sam... Ne, ne mogu izgovoriti tu strašnu

riječ! Govorite, razjasnite! – Ne znam ništa, veličanstvo, nego to daje otac Grande bio nekoliko

dana potišten. Govorio je da mu prijete neprijatelji otkrićem grijeha koji je negdje počinio.

– On je, dakle, bio bolestan? – Vječito se bojao da ga progone neki plemići koji mu žele dokazati

nekakva nedjela. – Strahota! Ja sam očajna! Jeste li još što opazili? – Opazio sam da su ga doista slijedila neka gospoda i nešto su se

jedne večeri s njim prepirala, dokazivala mu neke stvari. – Prestanite, trebalo je da te ljude uhapsite! – Veličanstvo, nisam svršio. Bili su to samo neki bezbožnici koji mrze

naš red. Kada sam se približio, otišli su.

W

– Sve je to nesretnika nagnalo u smrt. Te ljude treba pro naći. "Wenzel"! klikne kancelar u duši, "natrag, trubi na potpunu predaju!"

Zatim će glasno: – Veličanstvo, nema sumnje daje otac Grande imao protivnika,

međutim, taj susret sigurno je bio slučajan. Vjerojatno su to bili kakvi pijani kavaliri. To je očito bilo na ulici?

– Da, na ulici – potvrdi Pelegrini. "Sad imam u njemu i saveznika!" rugao se kancelar u sebi. – Nisam li rekla da je otac Grande žrtva žalosti zbog pro gona svoga

reda. – I ja mislim tako, veličanstvo. Zdrav mi ne bi govorio o kakvom

nedjelu koje ga tišti – repe Pelegrini. – Zašto niste zvali liječnika? – Vidio sam da mu se mrači um i savjetovao sam mu da ode k

liječniku, ali uzalud. On je mnogo radio, mnogo se posvećivao studijama, a to mu je štetilo.

– Oče Pelegrini, može li se taj čin zataškati? – Veličanstvo, odviše je dvorjana vidjelo događaj – odgovori

Pelegrini. To potvrdi i grofica Fuchs, koja je stajala postrance, a debele suze

curile su joj po dugom nosu. Kaunitz je u duši psovao. – Pelegrini, pokopajte ga sa svim počastima! Nije on kriv što je bio

umobolan. – Veličanstvo, izvršit ću kršćansku dužnost. – Ah, otac Grande bio je izvanredan duhovnik! Žalost je zadesila

čitav vaš red! Izražavam vam duboko saučešće! – Važem veličanstvu neizmjerna hvala na tolikoj milosti! – Do viđenja, dragi prijatelju! Promatrajući dirljiv oproštaj, kancelar se sam sebi rugao. "Wenzel,

obuci crno odijelo, pa možeš sebi priuštiti luksuz da budeš budala! E, sad si opet gdje si bio!"

Carica nastavi uzdisati: – Kakva nesreća! Pomračenje uma ima gotovo uvijek jednako

strahovite posljedice. Još mi je pred očima njegovo svetačko lice. Grande je bio uzoran redovnik. Svi su oni uzor ni u svojoj vjernosti

W

mojoj dinastiji. U to sam se uvjerila na hodočašćima. Tamo gdje su isusovci imali crkvu, školu ili samostan, narod me pozdravljao s ushićenjem, a u svim drugim mjestima gdje isusovaca nije bilo u narodu nisam zamjećivala preveliko oduševljenje.

– Da, veličanstvo, to je istina. – Oni su stup države, to morate i vi priznati. – Moje duboko poštovanje svakom isusovcu, veličanstvo, oni mogu

sve, mnogo više od mene i svih nas. – To nisam rekla. Vi ste mi dragocjen dar, ali vi ste uvijek ljubomorni

na njih. Okanite se toga, bar nad odrom oca Grandea. – Nikad još nisam nad bilo čijim odrom toliko očajavao kao nad

njegovim. – Čemu to pretvaranje? – Kunem se, veličanstvo, na svoju čast! – Tada je to znak da ste se popravili. To mije utjeha u boli. S jedne strane, eto, mrtvac, s druge strane teški bolesnik! – Veličanstvo, nadajte se, mlad je, zdrave je krvi. – Da, zdrave krvi. To trebam! Zdravu krv moram ostaviti u baštinu

svojoj dinastiji. Josip nosi u sebi klicu duševne bolesti. Zdravog kraljevskog sina ne bi mogle okružiti ideje koje razaraju dinastiju. Samo da Karlo ostane u životu, promijenit ću nasljedstvo! Molite da ostane živ.

"Po mojoj molitvi neće ozdraviti", mislio je kancelar opraštajući se sa caricom.

Vrativši se u palaču nade Meška i Sinišu kako čekaju sa izvještajem o događaju na dvoru.

– Gospodine grofe – obrati se šaptom kancelar Mešku molim vas ovdje, pred grofom Vojkffyjem, uputite ga da mir no čeka rješenje svoje sudbine i da mi ne pokvari planove.

Njegov je život ovoj državi dragocjen, neka se dakle žrtvuje i – živi. – Što biste vi, preuzvišenosti, učinili na mojem mjestu? upita Siniša. – Hoćete da vam iskreno kažem: ja bih davno šetao negdje na jugu u

aleji naranči! – nasmije se kancelar. – Diplomati nisu heroji smrti, oni su akrobati života! To sam vam već jednom rekao. Dakle, čekajte! Jednom ću ipak izbaciti i vašu kartu. Molim vas, pokušajte se priviknuti strpljivosti. Dolje u mojim sobama ipak je ugodnije nego u grobu.

W

Meško se oprosti i ode u svoju gostionicu. Siniša se uputi u prizemlje palače.

Kancelar je legao. Odmah je zaspao, ali ga uskoro lakaj probudi s viješću da ga carica zove u dvor.

– Da se nije opet netko od njih bacio kroz prozor? Ulazeći u Burg našao je lakaja sa crnim velom presvučenim

naramenicama. "Karlo!" pomisli on. "Ovo je božja diplomacija!" U caričinom

predsoblju pogleda se u zrcalo, virtuoznom brzinom namjesti na licu masku duboke potresenosti i polaganim koracima napola spuštene glave približavao se carici. Bila je već u crnini, sa crnim velom na glavi.

– Svršeno je! – šapnula je. Kancelar odvrati jednako tiho: – Koga Bog ljubi, toga i kara! – Tada me mnogo ljubi! – Ne sjećam se dana koji bi bio vedar od početka do kraja. U njemu se pojavi bol, ali ne zbog Karlove smrti, već je bila

namijenjena njoj. Pokušavao ju je tješiti, ali ona odvrati: – Što dotaknem, umire! Ruši se sve! Svaki mi dan odroni po jednu

nadu. Sto da radim? Leopold? On nije ničim predestiniran za prestolonasljedstvo. Karla su nosile simpatije, bistrina mu nije manjkala. Leopold je bezbojne nadarenosti, u srcu plemstva nije ostavio trag. Što da radim?

– Možda hoće sam Bog da ostavite sve prema pisanim obiteljskim propisima dinastije.

– Ne govorite tako, to bi značilo da mi Bog oduzima Karla da na svom mjestu ostane Josip.

– Veličanstvo je izvoljelo odlučiti da brak razriješi pomoću pape i optužbe da je grofica Vojkffy uhoda i da je obmamila cara čarolijama.

– To je bilo onda kad sam u duši stvorila odluku da bude prestolonasljednik Karlo. Postoje Josip ostao na svome mjestu, ne smije se rastava provesti sa skandalom. Učinite to bez skandala.

– Od svega srca rado, ako mi dajete slobodne ruke. – Prepuštam vam, ali ne činite ništa da me prije ne pitate. Želji vašeg

veličanstva odazivljem se s potpunom odanošću.

W

Veličanstvo, muž grofice Vojkffy još uvijek živi! Molim, odriješite me riječi da izvršim osudu.

– Muški car ne bi oprostio uhodi. Ja nisam na prijestolju žena. – Veličanstvo, vi natkriljujete i kraljeve i careve! Daje uho da, bio bi

spise odnio Friedrichu, uzeo bi veliku nagradu i živio na pruskom dvoru lagodnim životom. On to nije učinio.

– Jer ste na nj pazili. – Naprotiv, sad vam mogu reći, pustio sam ga na poštenu riječ da ide

kamo ga volja i da se domogne ovih spisa kako zna i može. On se s njima vratio i predao sam sebe.

Poslije male stanke ona reče: – Svoje uvjerenje ne mijenjam, mijenjam samo smrtnu osudu za

tamnicu! – Veličanstvo, ja sam vrlo blizu cilju. Kapetanov život mora ostati

tajnom. Prestolonasljednik ne smije to saznati dok se ne vrati. Jednom se ipak mora vratiti. Možda ga i smrt princa Karla na to skloni. Kad dođe, molim veličanstvo, primite ga tek kada se sporazumijemo o načinu kako ćemo postupati.

On bi mogao prijeći i preko te zapreke, jer ako je uistinu vjenčan s njom, neće je napustiti.

– Da, to je on kadar! Danas sam izgubila miljenika sina i vjernog prijatelja. Nadoknadite mi obojicu!

– Nikad se vaše srce neće otvoriti meni kao što se otvaralo ocu Grandeu.

– Budite kakav je bio on! – Teškim srcem moram priznati da to nije moguće, ali možda ipak

dostignem... Kasno u noć ostavio je Kaunitz u žalost preodjeven Burg. Kad je opet

bio kod kuće, promatrao je caričin portret, s kojega ga je gledalo njezino lice s visokim čelom, bistrim okom i energičnim crtama, i usklikne: "Kolika snaga, ustrajnost, energija, bistrina uma, prirođen talent, instinktivna sposobnost diplomacije! Kako bismo nas dvoje zadivili Evropu da joj jezuiti nisu izvadili oči!"

DVA ŽIVA MUŽA.

W

Za mladog kraljevića Karla, caričina miljenika, spremao se svečan sprovod. Makar je carica bila teško ožalošćena, njezine su odredbe bile sabrane i razvijale su svu brižljivost da sprovod pokaže što veći sjaj, kao da je time htjela odštetiti svoga miljenika za izgubljene počasti nasljednika prijestolja, koje su bile njegova jedina životna sanja.

Jedan sat prije sprovoda dojuri pred Burg kočija. Iz nje sidu Josip i Rosenberg.

Dvorsko osoblje raskolačilo je oči. Sav interes svratio se od svečanosti sprovoda na prestolonasljednika. Strčavalo se, šaputalo i nagađalo. Nikada dotad nije Josip toliko zanimao dvorjane. Zaboravili su propisanu žalost.

– Kako dobro izgleda! – šaputale su dame. – Brak mu prija! Grofica Fuchs priopći carici dolazak i općenita zapažanja. – Osjećala sam uvijek – reče ona – da ta žena ima moć da izliječi

njegovu odvratnost prema ženama. Da je to učinila kada sam ja željela, danas bi slavila slavlje na dvoru kao kneginja i kraljevala bi nad Vilmom. – Ali zatim umukne i stavi prst na usta.

– Ispod zastora na vratima čula sam daje netko ušao u susjedno predsoblje – reče carica.

– To je car Stjepan – šapne grofica Fuchs. Istodobno se iz predsoblja čuo glas cara Franje Stjepana: – Zarumenio se na bračnom putovanju. Priznajem, Julien, da me

spopada zavist. – Veličanstvo nema povoda nikome zaviđati kraj lijepe Vilme. – Varate se, gospodine dragi, Vilma grdno izrabljuje moj poraz kod

grofice. Svakim me danom neprikriveno podsjeća da me grofica odbacila i da me ona milostivo primila natrag. Nečuvenom drskošću atakira na moju blagajnu. Skupo plaćam svaki njezin smiješak. Ne samo da to ozlovoljuje moju štedljivost, nego ne zadovoljava moju iluziju s kojom sam prije uživao Vilminu ljepotu. Najavite me u kabinetu.

Čuvši carica da je car otišao u kabinetsko prijestolje, povuče za sobom groficu Fuchs u privatni budoar.

– Veličanstvo, grofica vas je ipak osvetila! – šapne pouzdanica. – Ta smanjuje donekle broj svojih grijeha, ali idemo, valja primati

žalobne goste.

W

U velikoj dvorani okupila se obitelj, svo dvorjanstvo, odličnici, vlada i plemstvo, da izraze carskoj obitelji saučešće.

Čekali su strpljivo, kad ude Josip u pratnji svojih dvorjana. U dvorani nije nitko mogao a da ne misli o njegovoj ljubavnoj aferi. I službeno i neslužbeno žalosnih lica grabili su za njime znatiželjni pogledi. On se nije obazirao na bilo koga i stajao je kao da je sam samcat.

Malo kasnije uđe carski par. Caričin i Josipov pogled sretnu se prvi put nakon dugog vremena.

Njezina žalost nije mogla prikriti nastup ogorčenja kad ga je ugledala. Redale su se sažalnice. Josip pristupi carici i prozbori nekoliko jednostavnih riječi. Sve su uši

nastojale da dohvate zvuk njegova dosada svima nezanimljivog glasa koji je u tome času žalobnom zboru obećavao užitak. Iz zvuka bi mogli zaključiti je li sretan i koliko se promijenio, ali on je govorio tiho kao i uvijek.

Poslije toga obavljen je svečan sprovod. Kada se dvor vratio, carica u dubokoj crnini ude u svoj kabinet i dade

pozvati kancelara. Obrisala je suze za Karlom i šapnula kancelaru: – Josip mije najavio audijenciju. Recite brzo što da radim? – Primite ga i ispitajte! Treba saznati autentično je li s njom vjenčan.

Ne recite mu ni u kom slučaju daje kapetan živ. – Zar još treba tajiti? – Potrebno je! Ako je s njome živio u ljubavi, nikada je neće ostaviti. – Ali tu je njezin muž! – Muž je nikada više neće primiti! – Mora! Zato sam mu poklonila život! – Život njegov obeskrepljuje brak, ali prestolonasljednik će s njom,

čim sazna za muža, pobjeći u inozemstvo. Veličanstvo, ne uzrujavajte se, prije nego sazna on, uredit ću sve s njom.

– Shvaćam, vrlo dobro! – Još jednu važnu okolnost. Da mogu kapetana suočiti sa ženom,

moram zamoliti da ga mogu osloboditi iz tamnice. Ovdje je osuda. Carica odbije mahnuvši:

– Još ne znamo stoje. Ako nije vjenčan, osuda ostaje. Pozvoni. Dvokrilna vrata se rastvore.

W

Josip je ulazio. "Taj zaista izgleda kao daje uživao sreću", pomisli carica. Kancelar propisno pozdravi. Josip uzvrati. – Veličanstvo, uzvišena moja majko, dopustite da vam se nakon

dužeg izbivanja poklonim. – Na odlasku to niste smatrali potrebnim. – Odluka da putujem pala je iznenadno i žurio sam. – Put vam je prijao. Izgledate izvrsno. Pocrnili ste, očito od južnog

sunca. – Kad gledam vaše veličanstvo, uvjeren sam daje u vrijeme moje

odsutnosti kalendar krenuo natrag. – A ja osjećam da leti naprijed munjevitom brzinom. To je od boli i

briga što mi nanosi život, a vi se trudite da te boli povećate. – Veličanstvo, čime sam vas rastužio? – Iz kuće sestre vašeg dvorskog meštra pronosi se sramota da ste

groficu Vojkffy vjenčali i s njom otputovali. Pitam vas pred kancelarom, je li to istina?

Umjesto odgovora, izvadi Josip iz džepa složen papir i preda ga carici. Njezine su ruke drhtale.

– Vjenčani list! Njegov vjenčani list! – Veličanstvo, zakon određuje punoljetnost svakomu podaniku, očito

ne kanite svojega sina staviti izvan zakona? – U vašem stanju nije drukčije moguće. – Tek poslije liječničkog nalaza, a dosada me nije pregledavao nijedan

specijalist za luđake! – Veličanstvo – upadne Kaunitz da predusretne neželjen sukob –

stvar se može raspraviti mirnije. To će biti u interesu prisutnih i neprisutnih.

Bilo je jasno da se ovo posljednje odnosi na Neru. Josip se svlada. – Veličanstvo ne može biti zadovoljno mojim činom, razumijem,

pokušat ću vas uvjeriti da se to ne da promijeniti. Već je htjela viknuti Sinišino ime, ali je kancelarov pogled odvrati. – Država, vlada, carstvo ne može biti nego očajno, a ja se stidim. – Veličanstvo – presiječe oštro Josip – žena koja mije dopustila da joj

dadem svoje ime uzvišena je.

W

– Jer je on svoju dužnost ponizio do vjerolomstva! – Veličanstvo, to ne podnosim ni od majke! – Prekinuli ste viteški zadanu riječ. – Kome? – Meni. – Kada? – Nije li među nama bio pakt na časnu riječ? Vi ste mi pri je nekoliko

mjeseci ponudili sami: ako odustanem od obnove procesa koji je groficu doveo već gotovo na lomaču, jer su je optužili da je vještica, i ako odustanem od proglasa te obnove, vi je nećete vjenčati. Niste li na to dali svoju riječ?

– Jesam! Međutim, budući daje veličanstvo izvoljelo prekršiti pakt, nije me ništa vezalo.

– Ja? Ja sam prekršila pakt! Tko to kaže? – Otac Grande. – Njegov grob želite poprskati ciničnim izgovorom? – Veličanstvo, dopustite prestolonasljedniku da izreče sve, pa ćemo

prosuditi – upadne opet Kaunitz. – Veličanstvo – nastavi Josip – Grande je poslije našeg pak ta

pokazao vašom rukom potpisanu tajnu punomoć da je jezuiti imaju pravo zatvoriti.

To otkriće nagna je u bjesnilo kao uvijek kad bi tko ušao u trag i najmanjoj njezinoj spletki.

– Nije istina! Takve odredbe nije bilo! Stala je poricati tim oštrije što se jasno sjećala pisma predanog ocu

Grandeu. – Da sam tu punomoć doista ocu Grandeu izdala, on je grofici ne bi

pokazao. – Veličanstvo je izdalo punomoć, a on je s njom htio kupiti grofičinu

ljubav! – Blatom se nabacuje na grob čovjeka koji mije bio do posljednjeg

dana odan! Basta! Basta! – Veličanstvo, čujte sadržaj te punomoći! Kancelar se opet uplete: – Veličanstvo, upravo to što njegovo veličanstvo car i

prestolonasljednik neće pogoditi sadržaj punomoći koja ne postoji bit će dokazom daje okrivljavanje neopravdano.

W

– Dosta, dosta! – ljutito carica mahne rukom. Josip počne citirati tekst punomoći i dovrši brzim tempom: – Grande ju je s Pelegrinijem zatvorio u Waldburgu. Pobožni otac

Grande odlučio je da groficu otme Pelegriniju i jezuitima za sebe. Ona je pobjegla. Putnicu za bijeg dobila je od anonimne grofice Thurn, štićenice vašeg veličanstva, a zapravo ruske urotnice Natalije Jagušinske.

Da zaustavi njegove riječi, podigla je ruke uskliknuvši: – Prestani, prestani s tim budalaštinama! Okužili su ti logiku i

rasuđivanje! Nemaš kontrole nad mogućnostima. Grofica Thurn pisala mije vlastoručno da odlazi u samostan. Natalija Jagušinska predana je ruskim vlastima. Imam pismenu potvrdu o tome. Prije nego što si optužbe iznio, već su te do kazane činjenice dezavuirale.

– Veličanstvo je ipak dalo ocu Grandeu punomoć da traži i uhvati bivšu groficu, a on joj je ponudio za spas svoju ljubav.

Kada gaje odbila, on je vašem veličanstvu savjetovao daje pro glasi uhodom i izda tjeralicu, a sve je to bila osveta strasti.

– Kancelaru, čujete li urnebesnu laž? Kancelar je šutio. – Ali doslovce citirana punomoć veličanstvo? U desnom kutu papira

potpisano je ime vašega veličanstva. Preko njega prolivena je crta crnila. Bar to nije laž!

– Sve je laž! I ako je Grande štogod govorio grofici o ljubavi, tada je sigurno htio samo iskušati pokvarenost njezine duše.

– Veličanstvo, tražim od vas zaštitu za ženu prestolonasljednika protiv izraza kojima ste izvoljeli...

Ona lupi po stolu knjigom: – Dostaje toga! Taj brak je ništetan! Kancelar pogleda caricu i ona osjeti da bi mogla sve pokvariti, zato

promijeni tekst izjave: – Grofica je vještica i uhoda, papa će taj brak razriješiti! – Ja neću priznati! Da ublaži zaoštrenu situaciju, obrati se kancelar prestolonasljedniku: – Visočanstvo, njezino veličanstvo je doživjelo tešku bol. Vi ste

uvijek bili vrlo obzirni prema veličanstvu, možda bi se ova konferencija mogla nastaviti koji drugi dan, kad njezino veličanstvo ne bude tako umorno i slomljeno bolima.

W

– Razumijem, preuzvišenosti. Uostalom, nemam o čemu de batirati. Ta je stvar za mene riješena, potpuno i neopozivo.

Zatvorila je uha, ushodala se dugom dvoranom punom svjetla, uljanih slika i naslonjača. Sjela je na divan i pokrila rukom čelo:

– Zar sam to zaslužila od svog prvorođenog sina? Oženiti vješticu, uhodu, on koji je pozvan da bude car!

Glas joj se slomio i činilo se da će proplakati. Josip se približi: – Veličanstvo, vrlo sam zabrinut za vaš mir i zdravlje, ali ne mogu da

toj brizi žrtvujem život žene kojoj pripada moje srce i poštovanje. – Taj brak ne vrijedi, bavarska princeza je živa! – Veličanstvo me neće uplašiti pučkim pričama. Da je i to istina, opet

bi ostalo sve kako jest. Samo tada može biti brak brakom, ako ga takvim smatram ja!

Carica je bespomoćno gledala Kaunitza, kao da bi htjela reći: "Uzalud ste kapetana ostavili na životu!" Kancelar je odgovorio u sebi: "Menije samo do toga da brak nema pravne vrijednosti."

– Kaunitz, vašu vladarku je ubio njen sin! – Nadam se da će njegovo veličanstvo i visočanstvo car i

prestolonasljednik naći između sebe i vašeg veličanstva kompromis. – Nikada takav koji bi makar svojom sjenom dotakao pravo, mir i

sreću žene koju ljubim. Carica je pokrila lice i činilo se daje plakala. – Neću dulje svojom prisutnošću rastuživati majčino srce reče on

naglo i iziđe. – Kaunitz, radite brzo, brzo! – Morao bih dobiti nalog da pustim kapetana iz tamnice. – Dajte osudu! On izvadi brzo iz lisnice spis Sinišine smrtne osude. Carica je napisala

na rubu: "Poslije novih fakata osudu sam odgodila." Niže opet napiše: "Mjesec dana poslije toga: uvjerivši se na temelju novih fakata da je optuženi i osuđeni nevin, osudu ukidam!"

– Vidite, to je bilo potrebno za slučaj da akt kome dospije u ruke. Neka nitko nikada ne posumnja da biste vi radili na svoju ruku, ili da sam ja pod nečijim uplivom nešto porekla.

– Prema tome, nesretniku je suđeno da živi – reče kancelar.

W

– Drugo nije zaslužio! A sad brzo, učinite što mislite daje najbolje. Elastičnije nego što je ušao, ostavi Kaunitz kabinet i uputi se u

dvorski ured k prestolonasljedniku. Zapitao je može li sutradan biti primljen u audijenciju. Rosenberg mu odvrati da Josip kani ostati još tri dana u Burgu.

Zadovoljan odgovorom, Kaunitz ode. Rosenberg javi razgovor s kancelarom svojem gospodaru. – Upravo zato odlazim – reče Josip. – Ne biste li ipak pričekali, veličanstvo, sutrašnju audijenciju? – Ne! Kancelar na igra lijepu ulogu. Kad sam tako bjelodano prikazao

majci Grandeovo lupeštvo, morao sam otvoreno istupiti protiv lupeža. Uostalom, rekao sam: "Zlo se proždire samo!" Grande je na to udario pečat istine. Idemo! Ona me čeka!

Kancelar se uspeo u kočiju protiv svoje navike vrlo brzo i dao potjerati četiri vranca kao da mu je palača nakraj grada. Stigavši kući, odredi da se povjerljivo pozove grof Meško.

Tajnik se čudio nemiru svoga gospodara. – Pustite me, dragi prijane, čitava Evropa nije mi zadala to liko briga

kao jedna jedina lijepa žena. A najtragičnije je da ja lično nisam od te žene užio ni jednog jedinog smiješka.

– Oprostite, preuzvišenosti, što u to ne vjerujem. – Časti mi! Jedanput sam imao s njom sastanak i taj mi je aranžirao

drugi. Da sam tada pokušao iskoristiti situaciju lijepe žene, ne bih uspio. I upravo ta žena, prema kojoj sam se vladao posve kavalirski, prouzročila mi je više besanih noći nego sve druge zajedno! Sada mi je jasno zašto sam morao is crpiti toliko diplomatske snage u toj stvari. Posrijedi je žena.

Čim grof dođe, nema nitko pristupa k meni. Za sat je Meško ušao diskretnim dvorišnim stepenicama. – Dakle, sada je sudbina grofa Vojkffyja u vašim rukama! Evo, ovdje je spis! Carica ukida osudu! On je slobodan! – Napokon slobodan! – Ali ona nije slobodna. Vjenčani su. Josip je neće napustiti, zato sam

odlučio ovo: vi ćete joj priopćiti vijest da joj je muž živ i nagovoriti je da napusti Josipa. Uvjeren sam da ćete to obaviti oprezno i spretno.

– Gdje daje potražim?

W

– Upućen sam da su vjenčanje održali na dvoru baruna Rosenberga i odande su otputovali. Pošto je stigao na sprovod, logično bi slijedilo da su se opet nastanili u tome dvoru.

Morate poći onamo. Ne poznajem njezin značaj, međutim, valja je dovesti brzo i spretno u situaciju da pred sobom ugle da prvog muža. To će djelovati kao grom iz vedrog neba i ona će u tom momentu, u odsutnosti drugoga muža, povući konzekvence. Najbolje bi bilo da prvoga muža s njom izmirite.

– Biste li vi, preuzvišenosti, uzeli takvu ženu natrag? – Ja? – kancelar se nasmiješi. – Dragi grofe, ja sam i kod žena

diplomata: u 60 minuta 120 situacija! O mojoj ljuba vi mogli biste čuti epizoda. Dakle, ne pitajte me što bih ja.

Stalnost nije moj resor! Prestolonasljednik ostaje ovdje još tri dana. Sutra ću k njemu u audijenciju i zadržat ću ga još koji dan ovdje, a vi noćas putujte onamo. Do sutra podvečer stići ćete. Odmah me obavijestite o uspjehu. Put koji vodi prema dvoru pokazat će vam moj tajnik. Dakle, nadam se najbolje mu! Ne časite i odvedite je iz dvorca što prije! Njega ću ja već zadržati ovdje.

Nakon toga razgovora kancelar je primio Sinišu i na oproštaju mu dao nekoliko uputa o lagodnosti života.

Toga poslijepodneva, kad je Meško doveo svoga prijatelja u hotel, reče mu:

– Siniša, vrati se sa mnom u Hrvatsku! – Ne, nikada više! – Što kaniš? – Ništa. – No, dobro, govorit ćemo o tome drugi puta. Danas uvečer idemo

na kratak put. Ponudili su mi na prodaju dvor sa zemljištem za tako jeftinu cijenu da ga moram pogledati.

– Nije mi do putovanja. Meško pogleda Stanku. – Dragi gospodine grofe, učinite tu uslugu meni! Kada Ju rica putuje,

uvijek me izjeda strah da će mu se nešto dogoditi. On, doduše, ne treba tutora, ali kad se vas dvojica zajedno, posve sam mirna. Priuštite mi taj mir, molim vas! Vi ste uvijek bili prema meni kavalir.

W

– Radije recite: "Dužni ste mi vratiti dobrotu kad ste još bili sretni!" Da, da, u pravu ste, ići ću.

– Hvala vam, puno vam hvala! Stanka je odmah opremila muža za put. Oboje je bilo zabrinuto. – Kako će to svršiti, Jurice? – Ne znam, ali da neće dobro, to je očito. – Sirota Nera, nikada je više neću vidjeti! – Drugo joj zaista ne preostaje nego da skoči kroz prozor kao

Anzelmo. – Sirota, kad bi znala stoje čeka! Siniši nećeš reći ni putem kamo ga

vodiš? – Dok god ne stupi pred nju. – Oh, Jurice, pazi da ne počini još veće zlo! Dotle je Siniša u blagovaonici pisao: "Ja, grof Siniša Vojkffy, bivši kapetan garde, izveo sam izdajnički

napad na Pruse na granici i molim da vojno zapovjedništvo sa mnom postupa prema pravdi i zakonu."

Naslovio je pismo na vojno zapovjedništvo, predao ga Filipu i naložio mu da ga, čim otputuje, preda na poštu.

Podvečer je s Meškom otputovao unajmljenom kočijom put Rosenbergova dvora.

SUKOB.

Na velikom gospodskom majuru blizu putničke stanice, nedaleko od ceste, stoji nekoliko konja. Putnici znatiželjno promatraju strku pred majurom.

Zaustavila se i Josipova kočija kojom je putovao u Rosenbergov dvor. Ne slušajući barunove opomene, Josip ne časeći časa side i uputi se k majuru.

Na stepenicama jednokatnice stoji muškarac. Šumarski klobuk zabacio na tjeme, oštre geste prate njegove zapovijedi seljacima što stoje u velikoj kružnoj skupini i nemoćnim pogledom promatraju gospodina na stepenicama.

W

– A sad u ime preuzvišensoti našega gospodara, kneza Leichtensteina, zapovijedam posljednji put: na posao, kmetske hulje! Iz skupine izađe seljak:

– Gospodine, gladni ne možemo raditi! Poplava nam je odnijela posljednji komadić kruha. Dva dana nismo jeli.

– Žderite zemlju! Grizite kamenje, ali na posao! – Živinu hranite sijenom, a mi da jedemo kamenje? – vikne seljak. – Živina je korisna, a vi ste blato, otpadak, prokleta gamad! Naprijed, na posao! – i podigne pištolj. – Dok ispalim hitac, da ste svi

uzeli motike! Nitko se ne makne. Starac pognut i slab izađe pred upravitelja, skine

klobuk sa sijede glave i podigne ruke moleći: – Gospodine upravitelju, znam, dužni smo našem gospodaru, ali slab

sam, gladan, samo malo kuhanih posija nam dajte. Razjareni upravitelj vikne: – Udri svakom dvadeset pet korbača! Ljudi se zbijaju u gomile. Nekolicina hvata motike, drugi stoje i šute.

Starac brižne u plač. Korbači se dižu. Iza leđa seljaka skoči neznanac i pohiti k upravitelju:

– Gospodine, vi ste nepravedni! – Što se vi u to pletete? Idite svojim putem i ne brinite se za moj

posao! – Opozovite bičevanje! – Vršim svoju dužnost! – I ja sam plemić i znam što je vaša dužnost. – Ako ste plemić, tada znate što su kmetovi. – Ja nemam kmeta. – Nego sami kopate svoje oranice? Da ste pravi plemić, ne biste se

brinuli za njih. Gospodin priđe upravitelju i nešto mu tiho reče. Upravitelj ga odmjeri od glave do pete, zbuni se, zatim slegne

ramenima. Ljudi vide da upravitelj popušta pod dojmom riječi što mu ih

gospodin govori. Razbuđeni upiru oči u njih, ne znaju i ne čuju ništa, tek naslućuju da se nešto zbiva njima u prilog.

Upravitelj ulazi u kuću. Nitko ne zna što se događa.

W

Gospodin se približi ljudima. Glave im se sagiblju od počitanja i zahvalnosti. On ih oslovi:

– Budite mirni, ponašajte se lijepo, i ne govorite više o to me. Dobit ćete kruha.

Žuljevima posute ruke pružaju se prema njemu, grabe mu ogrtač i ljube ga. Gotovo su ga svukli. Nisu znali tko je i što je, ali su osjećali da je učinio nešto što je njihovim pojmovima i njihovim patnjama oslobođenje, makar samo za jedan jedini dan.

– Ustajte, ljudi, bit će bolje! – O, gospodine, nikad kmet nije vidio uz plug i motiku nešto drugo

osim batine i korbača! – Doći će bolja vremena! Moraju doći, na putu su! Iz kuće izađu sluge. U rukama im visoko naslagani hljebovi. Gladni

ljudi žvakali su ih već gledanjem. Dok su im dijelili kruh, progura se do Josipa u smeđi ogrtač umotan Rosenberg i šapne mu u uho:

– Veličanstvo, idemo! – Pustite mi užitak da gledam učinak svoga djela, tako neznatnog, a

eto koliku je sreću prouzročilo. Što je značila ova korica hljeba i oproštenje od korbača! Rosenberg, ako ikad budem vladar, moj moto bit će: dijeliti sreću, kao što sam danas dijelio hljeb! Starcu dajte dukat, ali kad ja sjednem u kočiju.

– Veličanstvo, poslao sam kočiju na stanicu da nahrane konje. – Kako će dugo to trajati? – Oko dva sata, a dotle se veličanstvo mora odmoriti. – Dobro, žurite za mnom. Josip se neopaženo izgubi iza grmovite ograde. Kad je stigao

Rosenberg, obojica nastave put pješice. Meško i Siniša već su dva sata na stanici čekali da im se konji

nahrane. Informirali su se kolik je još put do Rosenbergova dvora. Sunce je zapadalo i čudno, krvavo svjetlo uprlo se u prozor stanice.

Meško je čuo u Zagorju od seljaka priču da krvavo sunce prouzrokuje krvavu nesreću. Tada se on tome smijao. Sada se sjetio tih riječi praznovjernog puka s nekim slutnjama. Ljutio se zbog toga na samoga sebe, ali se nije mogao oteti dojmu i neprestano je gledao u prozor.

Dvije muške glave odražavale su se kroz staklo obliveno krvavim sunčanim zrakama. Tako se trgnuo daje Sinišu probudio iz misli.

W

Pogledao je Meška i slijedio njegov pogled, da vidi zbog čega se tako trgnuo.

Kroz prozor opazi dva gospodina. Problijedivši smrtno, skoči. Meško ga oštro povuče natrag, sjedne k njemu i svojim ga tijelom zagradi u kutu, osjetivši kako mu čitavo tijelo dršće, a oči mu se smutile.

– Prijatelju moj, ovo je strašan slučaj! Obuzdaj se! – govorio je Meško makar je vidio da su riječi izlišne.

– Gotovo je! Ne mogu ostati! – Čekaj, dogovorimo se, sporazumimo se! Ne srljaj! – Nema dogovora! Svršeno je! Pusti me! – Pamet u glavu, Siniša, čekaj! Rekao si da nećeš uništiti nju! – Željezna ruka uhvatila me za srce i zdrobila ga! Nema mi pomoći!

Moram k njemu! Ako me ne pustiš mirno, odgurnut ću te! – Ne gubi svijest! – Daje tebi netko uzeo Stanku i da s njom živi, ti bi ga pustio da

mirno prolazi kraj tebe? To je Meška razoružalo. Bilo mu je jasno da Josip putuje u Rosenbergov dvor, kamo se on

uputio sa Sinišom. Sada je oprez još više tražio da mu to zataji. – Vidim, nema druge, ne možeš to ovako pustiti. – Onda me pusti! – Pustit ću te, samo... – Nema uvjeta! – Siniša, hoću samo da primiš moju pomoć. – Ako me pokušaš spriječiti u osveti, popljuvao si naše prijateljstvo! – Evo moje ruke i riječi! – Govori, dakle, što bi ti učinio? – Ne bih prekoračio granice viteštva. – Zaslužio je da umre kao pseto! – Da lije ženu uzeo iz tvog naručja? – Dašta! – Uzeo je uvjeren da si ti mrtav, a to je drugo. Siniša je zurio u zemlju. – Da nije bilo njega, što bi carica i jezuiti napravili od nje? – Jurice, zašto sam ga sreo? Taj je susret moja i njezina ne sreća. Ne

mogu ga pustiti!

W

Krčmar je žurio u posebnu sobu noseći jelo. – To nosi njima. Dakle, sporazumimo se! – Ne boj se i šuti! – Što si odlučio? Imaš moju riječ. – Ono što sam zamislio u Parmi. Ako je kavalir, neka se bije sa

mnom! – Dvoboje je carica zabranila, pa... – Zabranila je koješta što ona sama čini. – On se neće ustručavati da iziđe i protiv zabrane. – Jurice, sutra neće više vidjeti izlaz sunca! Neće više vidjeti njezinu

ljepotu. Moj mač dotaći će samo njegove oči! Ne ka je onda miluje, neka caruje slijepac. Ja ću spokojno ležati u grobu, to je već gotovo. On će čitav život umirati u mraku svojih plavih očiju, kojima ju je omamio.

– A ona? – Imat će branitelja, a on neće imati potpunu sreću. – Pričekaj, krčmaru! Hoće li ona gospoda, iz posebne sobe skoro

otići, da se mi preselimo tamo? – Za pola sata mora kočijaš krenuti. – Dakle, pola sata! Meško je shvaćao odluku svoga prijatelja i nije ga više pokušavao

odgovarati, uvjeren da bi i sam radio to što on čini. Kazalo na satu je odmicalo. Siniša ustane.

– Idem! Čekaj me ovdje! – Siniša, saberi se, svladaj, ne smiješ pogriješiti. – Ne boj se! Zna Siniša suditi mirno! – Ugovorite dvoboj za sutra. Zatim otrči k vratima posebne sobe i pokuca. Odazva se Rosenberg. – Slobodno! Otvorio je i zakoračio u sobu. Rosenberg, uvijek prisutan duhom, u tom času vidio je klimanje

zidina, savijanje stropa, nijemo zaprepaštenje. Josipove plave oči gotovo su izgubile boju. Toplina je sledila zjenice

koje su se pripile o Sinišino uspravljeno tijelo. Nitko se ne miče. Ni glasa, ni geste, ni trepnja. Sva trojica kao da su

noću nasred groblja ugledali čovjeka kojeg su svojim rukama pokopali.

W

Josip ne vjeruje u duhove, ne vjeruje u prikaze, a ipak on pred njima stoji živ!

Siniša se nečujnim koracima približio Josipu, kao lav kad se šulja namamljenoj žrtvi. Njihove su se oči stopile, probile, prodrle jedne u druge.

Misli se sudare. Sinišino srce probija prsa, a Josipovo se stislo, zaustavilo.

Napeto prati Rosenberg kretnje mladog kapetana. Pogled traži geste njegovih ruku.

Kapetan otvori blijede usne. Zubi mu provire kao da se spremaju da zagrizu, ali izreče samo žuči napojene riječi:

– Niste se nadali ovom susretu, je li! Đavo je prokleto pod mukao! Tanka, lijepa Josipova ruka podigne se i dade znak Rosenbergu da

ode. – Moja je dužnost da ostanem! – Vaša je dužnost da me slušate. Izađite! – Ostanite, ostanite! – dobaci Siniša. – Čuvajte ga, trebat ćete mu! – Ne treba mu moje pomoći, ali je moja dužnost da ostanem uz njega. – Rosenberg, ostavite me na samu s kapetanom! – Ne smijem! – Rosenberg, ostavite me! – vikne Josip strogo i prijeteći. Njegov prijatelj sagne glavu. Ispunjen strepnjom, jedva se iz vuče

van. Suparnici su ostali sami. Okom u oko, kao dvije ubojite oštrice

zasjenjene predvečernjim sjenama, zaprepaštene kobnim slutnjama. Sinišin se pogled zabode u Josipovo orumenjeno i garavo lice. To mu probuđuje predodžbe bračnog putovanja po jugu. Ne vidi ništa nego njezinu glavu, svoju ljubljenu na prsima.

Sva mu nutrina usplamti žarkim plamenom. Bol i srdžba sijeva mu iz pogleda. Iz mišica suklja mračna životinjska ubojstvena želja. Osjeća u ranu zarinut nož i sve u njemu viče u osvetničkoj zluradosti. Utapa se u tom užitku.

Korakne bliže k suparniku, u drskom stavu tjelesne snage i u žuči namočenom porugom reče:

– Nekad ste vi pogazili moju sreću, danas ja gazim vašu!

W

Ukradena sreća krvavo je zlobna. Pravda je nepodmitljiva, ne popušta i carevima.

– I dobro je tako! – Vama će biti krivo! – Tražite razjašnjenje? – Ne tražim! – Saslušajte me, gospodine kapetane! – Neću da slušam! – Radi nje! – Nju vam, gospodine, potpuno prepuštam, na vijeke vjekova! – Zašto ste onda došli? – Krivo vam je što sam živ? – Ako ste me počastili posjetom, imate sigurno svrhu. – O, i te kakvu svrhu! – Izvolite mije priopćiti! – Pitam vas: slaže li se s viteškom časti vašega položaja da ne

odgovarate na izazov viteza? – Ne, gospodine, ne slaže se! – Zašto niste došli kada sam prvi put zaželio da se nađemo okom u

oko u bečkoj šumi? – Vi ste me zvali? – Možda baš ne ja, ali recimo ipak ja, pod drugim imenom i maskom. – Kada je to bilo? – Kao da ne znate? Sjećate se kada vas je u karnevalu zvala bijela

maska? – Bijela maska? Ne, ne znam ništa! – Veliki ste u pretvaranju! – Zabranjujem vam dvojiti o mojim riječima! Kad velim da ne znam,

to je istina! – Baš čudno! Vi ne znate ništa? – Gospodine, ne tražite da još jednom potvrdim riječi: ne znam! Ne

govorite u zagonetkama! Što hoćete? – Hoću da gospodinu prišapnem: niste imali odvažnosti doći, jer ste

znali da sam jači od vas! – Uvijek ću izaći na borbu, makar unaprijed znao svoju sudbinu! Siniša je sve jače kipio. Josip reče hladno:

W

– Čarkanje riječima ne dolikuje vitezu. Gospodine kapetane, izjasnite se!

– Evo objašnjenja: plemić izlaže za ljubav žene sve! – I glavu! – Na riječima ste veliki, na djelu ste bili sustezljivi! – Smatrate me kukavicom? – Ne znam kakvim se imenom običavaju nazivati kavaliri koji ne

dolaze na izazov. – Gospodine vi me izazivljete? – Ne znam da li vam je vrijedno gubiti koji važni uvjet sreće za moju

bivšu ženu? – Za nju je i život premalo! – Dakle ste vrlo sretni, gospodine? – Birajte oružje! – Pokoravam se! Neka mačevi odluče koji od nas dvojice neće sutra u

zoru vidjeti izlazak sunca, njezine oči, njezinu ljepotu! Neka odluči mač! Vaš i moj!

– Želim da to budem ja! – I ja! Čak vjerujem u to! – Sasvim spremno čekam sudbinu, kapetane! – I ja! – Da ne zavlačimo, neka se odmah svrši! – Hvala vam na toj usluzi! – Zadovoljit ćemo se svaki sa jednim svjedokom. Sa mnom je dvorski

meštar Rosenberg. – Sa mnom grof Meško. – Sasvim dobro. Dakle, odmah! – Pristajem! Da potražimo zaklonište. Želim da me dobro gađate. Pet

sati udaljen odavde leži dvor u potpunoj zabiti. – Odgađate? – Odgađa onaj koji odbacuje mogućnost dvoboja. Vi znate daje takvo

obračunavanje zabranjeno. Dobro vidite daje takvo obračunavanje nemoguće ovdje izvesti nezapaženo.

– Što želite? – Kapetane, ako se ozbiljno odazivljete mojem pozivu, ta da me

slijedite u dvor. Tamo će naš dvoboj ostati za sva vremena tajnom.

W

– I svršit ćemo ga odmah, čim svane zora? – Odmah, gospodine, čim nam zora toliko osvijetli mačeve da

možemo njima baratati. – Prihvaćam! – Pozvat ću gospodu naše pratioce. Josip otvori vrata druge sobe. Meško i Rosenberg udu. Na licima suparnika nastojali su pročitati što

se medu njima dogodilo. – Utanačili smo obračun na mačeve – objavi Josip. – Pošto želimo

ostati nesmetani, nalazimo da to ovdje nije zgodno učiniti i polazimo odmah u vaš dvor, gospodine barune.

Srce grofa Meška stalo je burno kucati. Josip nastavi: – Gospodo, postavljam dva uvjeta. Gospodin kapetan i njegov drug

imaju dužnost da prije dvoboja prisustvuju pisanju moje oporuke, kao svjedoci.

– Drage volje – odgovori Siniša. – Drugo, gospodin kapetan opetovano me uvrijedio smatrajući me

kukavicom, jer da nisam izišao na megdan nekoj bijeloj maski, i... – Za ime Božje, veličanstvo! – Ne miješajte se u to, Rosenberg! – Ne mogu šutjeti, jer vi ne znate što je bilo s bijelom maskom. – Svejedno je, moj je grijeh! – Vaš grijeh? Što vi znate o tome? – Sve, a vi, veličanstvo, ništa. – Govorite! – U ono vrijeme kad su jezuiti vrebali čak i na vaš život, ne ka je

bijela maska lutajući Bečom na dvoru izazvala sablazan i strah. – Mrtvi uvijek izazivaju sablazan i strah – odvrati Siniša. Rosenberg se zagleda u kapetanove oči koje su odavale da govori o

grozničavoj strasti. Prestrašio se osjećajući da taj čovjek snuje veliko zlo. Uplašen za svoga gospodara baci se među njih da raščisti uzrok dvoboja.

– Rosenberg, govorite, želim znati sve! – zapovjedi Josip. – Veličanstvo, u to opasno doba bijela maska se našla na dvorskom

plesu i pokušala posredstvom princeze Marije Antonije doći do vas.

W

Dvorski meštar nije se usudio nastupiti protiv maske koja je podigla mač. Mi smo prema tome zaključivali da je odlična ličnost.

– Opasna, opasna – upadne Siniša. – Bijela maska došla je pred moju palaču u Beč i tražila vas. Ostavila je pismo za vaše veličanstvo prestolonasljednika. – Što je s tim pismom, Rosenberg? – Veličanstvo, u tom pismu tražio je taj bijeli vitez da dođete u šumu

"Divlje patke" na sastanak, jer vam ima javiti neke važne stvari. – Što ste vi učinili s pismom? – Veličanstvo, prisegao sam za vaš život i radio sam po svojoj

savjesti. Otvorio sam ga i, vidjevši da vas neznanac zove u zamku, ja sam pismo zatajio.

– Zašto? – Zato što sam znao da biste vi pošli. – Zašto ste me spriječili da odem? – Bio sam uvjeren da se pod bijelom maskom krije jezuit ili kakav

njihov ortak, u namjeri da vas ubije. – To ste se izmislili, gospodine dvorski meštre, sve je to izmišljotina,

dogovor! – naruga se Siniša. – Suspregnite svoju divlju ćud, gospodine kapetane! Dajem vam riječ

daje prestolonasljednikov život bio već napadnut, i netko drugi je također bio napadnut, ali o tome nemam prava ovdje govoriti. Moja je savjest čita. Vršio sam svoju dužnost.

Josip upadne: – I po toj dužnosti vi ste, Rosenberg, mene prikazali kuka vicom! – Pred kim? – Pogledajte gospodina kapetana. Tvrdi da je on bio pod tom bijelom

krinkom. – Da, gospodine Rosenberg! Vi znate gdje smo se sastali, kad sam

vas izigrao i demaskirao. – Doista je bilo tako! Ali mi smo vas držali mrtvim, gospo dine

kapetane! – Čudan se slučaj poigrao s mojim životom. Dok ste vi mi slili da

trunem u grobu i ubirali nad mojim grobom meni ote tu sreću, dotle sam svoje mrtvo lice sakrivao pod maskom bijelog viteza. Pitajte gospodina kancelara, nije li bilo tako.

W

– Gospodine, ja vam vjerujem – reče Rosenberg – ali vi ste nepravedno okrivili mojega gospodara.

– Rosenberg, ni riječi! Svoju stvar rješavam sam! To ne spada u djelokrug mojeg dvorskog meštra.

– Veličanstvo, motiv koji vas je doveo u ovu situaciju moj je čin! – Za sve odgovaram ja! Upamtite, nije se rodilo i nika da se neće roditi na ijednoj planeti svemira čovjek kojemu ću ikad u životu dati prigode da posumnja daje Josip kukavica!

Nema razjašnjenja! Izazov ne povlačim! Gospodine kapetane, jeste li spremni?

– Od sveg srca! – Još jedna stvar, gospodine. Tražim od vas da se bijemo čim svane.

To tražim na poštenu riječ. – Stotinu riječi i svoju čast! – Svršili smo! Rosenberg, neka upregnu konje. Gospoda sigurno

imaju kočiju? – Da – odgovori Meško. – Neka se upregnu obje. Siniša i Meško izađu. Josip pogleda Rosenberga prijekornim pogledom. – Rosenberg, što ste učinili? Dopustili ste da me netko mjesece i

mjesece drži kukavicom! Idite! Idite, neka se zapregne, brzo! – A što onda? – Ni riječi! Izvršite moje naloge! Odsada ću sam biti svoj dvorski

meštar i svoj pouzdanik. Idite! U dvorištu putne stanice izvukli su kočije i brzo uprezali. Zaogrnut

kabanicom, stajao je Josip na pragu male zgrade i gledao kako se spušta mrak po obrisima dalekih gora. Rosenberg je stajao kraj njega.

– Tko zna da li ću vidjeti ovo i sutra? – Kakve su to misli, veličanstvo? – Misli, misli! Tko zna da li će sutra izaći sunce, ili će ostati vječni

mrak. – Kakav mrak, veličanstvo? – Ne znam. Kapetan zna, on mi gaje proricao. Ali, idemo. Sjeli su u kočije i odjurili cestom.

W

OPORUKA.

Tamom jure kočije. Meško i Siniša voze se nepoznatim krajem. Noć je neprozirna. Mala svjetlost označuje im da se pred njima voze Josip i Rosenberg. Okolnost da su se sastali pokazuje im da su i jedni i drugi imali isti smjer. Zašto bi on putovao tamo, kad bi ona bila drugdje.

Siniša šuti. Meško ne počinje razgovor. Uznemiruju ga misli. Da lije na dvoru Nera, ili nije? Ako jest, tada Josipov poziv na dvor znači da želi izbjeći dvoboj. Činilo se, dakle, vjerojatnim da nije tamo. Svejedno je čvrsto odlučio da Siniši ništa ne kaže. Nesretni susret na stanici pomrsio mu je račune da s njom razgovara prije Josipova povratka.

To gaje sve jače uznemiravalo. – Siniša, zašto neprestano šutiš? – Nemam što reći. – Još uvijek nisi odustao od strahovite kazne? – Nikada neću odustati! – A kad bi te ona molila? – Tada bih ga ubio! – Osjećam da se približavamo velikoj tragediji, koju bi ti, Siniša,

mogao spriječiti. – Ništa se ne može spriječiti. Idemo u dvor njegova dvorskog meštra

tamo će se sve lako obaviti. – Neće te peći savjest da si je predao caričinoj nemilosti? – Velim ti, ostat će živ! Samo je više neće gledati svojim oči ma.

Ponovno su šutjeli. Sati su prolazili. Kočije su jednolično štropotale cestom. Topot konja

pronosio se pustim krajem. Nakon pet sati vožnje, na brdu opaze svjetlo. Meška nešto stegne u srcu. Razabirao je obrise dvora.

– Što znači svjetlo? Zar ih tkogod čeka? Možda su ih najavili, pa ih čeka družina?

Siniša ne odvrati. Ispod brda prva kočija stane. I druga se zaustavi. – Izvolite izaći, gospodo! Uspet ćemo se pješice da ne izazovemo

sumnju i pozornost.

W

Prilazili su puteljkom dvoru. U tmini svijetle se tri prozora na prvom katu. Meško primi Sinišu pod ruku i osjeti kako mladog kapetana obuzima drhtavica.

Rosenberg ih zaustavi: – Gospodo, prestolonasljednik vam želi nešto reći. Josip se približi: – Ući ćemo u dvor potpuno tiho, ne rekavši nikome ništa. Molim gospodu da se klone pitanja i primjedbi. Rosenberg zna sve

što treba raditi. Uvest ćemo vas u sobu odakle ćete pratiti diktiranje moje oporuke. Tražim od vas vitešku riječ da me nećete nijednog momenta prekidati ili se upletati.

– Jamčimo! – odgovore Siniša i Meško. – Kada oporuka bude napisana, izravnat ćemo na obali je zera naše

račune. Slijedite nas! Uspeli su se do dvora. Rosenberg nije pozvonio pred vežom, nego

pokuca na razizemni prozor. Lasi pruži glavu. – Ah, vi ste! Čekamo vas! – Molim vas, otvorite sami vežu! – Što to znači? – Njezina visost žena prestolonasljednika nije legla? – Ne, ona je budna i čeka njegovo veličanstvo. – Ne javljajte joj ništa! Prozor se zatvori i oni su stajali pred vežom. Meško je podupirao

Sinišu. Osjećao je da sav drhti. – Dakle, grofica Falkenstein! Njegova žena! – šaptao je Si niša. – Bit

će zla, Jurice! Nisam odgovoran za to! – Ali si odgovoran za poštenu riječ koju si dao. Sada treba da šutimo

dok ne kucne tvoj čas. Poslije oporuke radi što znaš. – Čekat ću mirno, ali budi uz mene. Veža se tiho otvori. Ušli su u kuću. Lasi je visoko nosio svijeću i

pokazivao im put. Po sagu se njihovi koraci nisu zamjećivali. Rosenberg i Josip išli su zajedno, Meško i Siniša za njima.

Vrata su se otvorila. Ugledali su potpun mrak. Straga Lasi podigne svijeću. Razabirali su obrise naslonjača. Rosenberg nijemo ponudi rukom gostima mjesta.

W

Josip je stajao u sredini i mirno gledao. Rosenberg je dao znak Lasiju da sa svijećom ode. Vrata su se tiho pritvorila. Ostali su u mraku.

Meško osjeti drhtanje, ne od straha zbog tih priprema, već zbog strepnje od onoga što će slijediti. Čini mu se da u toj tmini neka strahovita ruka određuje puteve sudbine njegova prijatelja i obuhvati ga desnicom kao da ga želi zaštititi.

Siniši zatitra pred očima, u sljepoočice mu udari krv. U njegovoj je duši mrak kao i u sobi.

Na vratima njima nasuprot začuje se kucanje. "To kuca sudbina", pomisli Meško. Iza vrata iz neke daljine odazove se melodiozni glas. I Meško i Siniša osjete kao da ih je potresla munja. Taj glas dotakao

se njihovih živaca. Meško čvršće stisne desnicu svoga prijatelja. Iz tamne sobe odazove se Josip. – Ja sam! Da lije slobodno? – Dakako! Vrata ispod teških zastora otvorila su se tiho. Josipova silueta

odrazila se u mlazu svjetla. Iz tamnog salona Meško, Siniša i Rosenberg gledaju između rasporka

zastora u salon prepun svjetla. Na stolu svijećnjak, uz njega ženska glava posuta pepeljastim uvojcima.

Pred očima im je slika: Nera u bijeloj haljini s pepeljastom kosom, ovita nekim nevidljivim čarom što je svjetliji od svjetla i zamamniji od raskoši koja ih okružuje. Tamni, zagonetni pogled zasjenjen tajanstvenom moći upire u Josipa.

On stoji pred njom udaljen tri koraka i klanja se. U tamnoj sobi grobna tišina. Dva su se prijatelja zagrlila. Siniša osjeća

da u njemu titraju one svijeće iz dubine drugoga salona, a njezina milota prolazi mu kostima.

U mozgu i u vidu nestane smetnje. Kriknuo bi da ne osjeća kraj sebe prijatelja. Obojica se zagledaju kroz otvor zastora. Uhodarski prate svaku njegovu kretnju, naprežu sluh očekujući prve riječi, kao što čeka osuđenik na stratištu posljednje riječi osude.

Josip je oslovi: – Nisam se najavio! Mislim da neće biti zamjerke. – Kad netko tako teško očekuje kao ja, da još mislimo na etiketu?

W

– A da nisam došao? – Isključeno! Bila sam u to uvjerena. Dakle, stoje njezino veličanstvo

odgovorilo? – Da će naš brak rastaviti. Meško u tmini osjeti kakav je drhtaj prošao tijelom njegova druga.

Obojica se jače stisnu. Iz salona dopre do njih njen baršunast topao glas: – Znala sam daje sve bilo uzalud. – Ne, nije bilo uzalud! – A caričin odgovor? – Popustit će! Znam njezinu prirodu. Nekoliko će dana bjesnjeti, a

onda me ipak pozvati da sklopimo pogodbu. – Nikada neće pristati! – Poznajem svoju majku! Uskoro će me zvati. No baš je za to

potrebno da se prije toga potpuno sporazumijem sa svojom dragom suprugom.

– Što je vama danas? Čudno govorite? – Ljudi se uvijek tuže na sudbinu. Nema sudbine! Život zna samo

tragediju ili lakrdiju, koju odigravamo sami sebi. Jedni dobro, drugi loše! A to zovemo srećom ili nesrećom. Obično se igramo reprize. Ali, vidite, ja sam se danas odlučio da ne koliko prizora svoje tragikomedije odigram ponovno.

– Nešto se s vama dogodilo? – To će se tek dogoditi. Ima ljudi koji oporuke pišu, ja ih govorim! – Prijatelju, vi me plašite! – Budite mirni i odgovorite mi sjećate li se one večeri kad sam vam

pokazao tjeralicu koja je glasila: "Da se grofica Vojkffy odmah uhiti, jer je pomagala svome mužu u uhodarstvu protiv Prusije"... Carica je potpisala tjeralicu.

– Kako se ne bih sjećala tog strašnog časa! – A sjećate se i toga kako smo doznali za tu tjeralicu? – Gospodin Lasi je potkupio dvorske špijune Bindera i Blanka, i oni

su mu otkrili daje carica naredila da nadu moje boravište i smjesta me uhite. Zašto pitate?

– Oprostite da umjesto odgovora postavim pitanje: što sam vam rekao u času kad sam vam otkrio tu pogibelj? Želio bih točan i iscrpan odgovor.

W

– Zašto? Čemu? – Da vam mogu postaviti jedno važno i sudbonosno pitanje. – Vrlo ste svečani! Dobro, odgovorit ću kada želite. – Ali molim da točno reproducirate moje riječi. – Nastojat ću. Vi ste pokazali tjeralicu i nalog da me uhapse, jer sam,

navodno, svome mužu pomagala u uhodarenju. Rekli ste mi: "Grofice, dvorski špijuni razišli su se na sve strane! Ne ma sumnje da će naći i ovaj Rosenbergov dvor. Kad vas otkri ju, vaša je sudbina zapečaćena. Carica će vas bezuvjetno ne milosrdno dovesti pred sud." Rekli ste mi također... ali to nije potrebno ponavljati.

– Naprotiv, baš na to polažem važnost! Hoću da ponavljajući sve to u vašim i svojim očima kontroliram da li sam radio korektno. Razlog ćete kasnije vidjeti.

– Dobro. Vi ste mi tada rekli: "Grofice, na dvoru i u državi vjerojatno nema podanika koji bi bio kod carice u većoj ne milosti negoli ja. Sav moj zagovor ne bi koristio. A sad, kad sam vas doveo iz dvora da vas zaštitim od caričina gnjeva, moj je upliv ravan ništici. Mogao sam njezino veličanstvo ublažiti jedino pritiskom. Kada me pitala da li sam vas ja odveo iz dvora, priznao sam. Tada sam joj rekao da ću vas vjenčati ako ne obustavi progon. Carica je na to pristala, ali je istodobno dala ocu Grandeu punomoć da on i svi jezuiti imaju pravo da vas uhite i stave pred sud." To ste mi rekli. Da, spomenuli ste, također, da je otac Grande tu punomoć meni pokazao u Waldburgu, kada me tamo zatvorio, i s tom me punomoći htio prisiliti da prihvatim zaštitu u njegovu naručju.

– Dalje, grofice, dalje! – Zatim ste mi priopćili da je od te punomoći mnogo gora tjeralica

koja me okrivljuje da sam pruska uhoda. Rekoste mi: "Ja sam potpuno nemoćan da vas branim, ali postoji jedno sredstvo,

jedino kojim bih mogao uništiti sve spletke, obeskrijepiti i onemogućiti svaki postupak protiv vas, pa dolazio on i od carice. A to je sredstvo..." Čemu da to opet ponavljam?

– Baš to je važno! Molim vas, reproducirajte točno! – Dopustite mi pitanje, čemu sve to? – Nalazite se pred velikom odlukom i treba da zajedno sve to još

jednom proživimo.

W

– Ako je tako, spremna sam da obnovim sve što je bilo. Vi ste rekli ovo: "Grofice, Rosenbergovom dobrotom krio sam vas ovdje u dvoru. Sada je vaš položaj nemoguć. Sveta mi dužnost nalaže da vam govorim o onome što vam inače ni kada ne bih spomenuo u doba vaše korote. Previše poštujem vašu žalost za nepravedno smaknutim mužem, ali me odgovornost pred samim sobom i pred svojim osjećajima nuka da presiječem sve putove vaših neprijatelja što vode do vas.

Vi poznajete moje osjećaje, ali u ovom času nisu oni povod po nudi, već jedino želja da vas pred svakim potpuno zaštitim."

Je li tako bilo? – Dobro ste upamtili. Molim dalje! – Zaista me čudi ovo obnavljanje! – Mora biti grofice! Dalje, dalje! – Vi ste nastavili: "Dozvolite, grofice, da vam u najdubljem

poštovanju podastrem smjernu prošnju. Dopustite da vas naočigled svih vaših neprijatelja uvedem u dvor kao zakonitu ženu. Duboko ću poštivati vašu žalost i pokoriti se svim vašim odredbama."

– Da, to sam rekao. A vi ste odgovorili? – Odgovorila sam ono što sam mogla. – Želim da sada ponovite. – Odgovorila sam: "Veličanstvo, moja žalost za nevino smaknutim

mužem odviše je svježa da bih mogla primiti vašu plemenitu zaštitu u toj formi."

– Poslije toga sam ja nešto učinio. – Jest. Neko ste vrijeme šutjeli, zatim ste mi predočili moj težak

položaj. – Kojim riječima? To je važno, vjerujte, vrlo važno! – Izjavili ste: "Grofice, razumijem vas potpuno, ali vaš od govor neće

utjecati na moju odluku da vas bezuvjetno zaštitim i da vaš život oslobodim neprestanih napada vaših i mojih neprijatelja. Evo druge ponude: Želim postaviti barikadu koja će biti isto tako jaka. Carica može učiniti sve, ali se neće izvrgavati skandalu da štogod učini protiv prestolonasljednikove žene. Ona se ničega toliko ne boji kao sablazni. To je svima dobro poznato. I to je naša barikada! Zato ću pozvati, ako do zvolite, župnika iz Terezijendorfa, koji mije potpuno odan, i dva svjedoka, Lasija i Rosenberga. Sastavit ćemo vjenčani list o vjenčanju

W

koje nikad nije obavljeno. Ja ću smjesta otputovati u Španjolsku, a vi ćete ostati potpuno zaštićeni vjenčanim listom i Lasijevom paskom."

– Tako je to bilo. No vi ste postavili još jedan uvjet. – Vidjevši da sam sa svih strana izložena bijesnim napadi ma, a

osamljena sam udovica, pružila sam vam ruku i zahvalila se za plemenitost. Tražila sam još jedan uvjet: da ne pođete više u Beč, nego da ravno s toga dvora krenete u Španjolsku. Bojala sam se da vas u Beču neprijatelji ne dočekaju zasjedama. Sve je išlo po vašem programu. Župnik je došao, sve je izveo kako ste vi odredili. Jeste li sada s mojom ispovijedi zadovoljni?

– Nismo li fingirali još nešto? – Da, vaš vjerni sluga otkrio je Bindera i Blanka u blizini dvora i

napunio im uši da se slavi svadba. Tada ste odredili da se osvijetle svi prozori, a služinčadi je objavljeno kako je vjenčanje obavljeno u salonu. To je Oskar ispričao i špijunima.

Dao se, tobože, podmititi. – A što je bilo poslije večere? – Čekale su spremne tri kočije s kovčezima, kao da putujemo zajedno

na jug. Zapravo ste otputovali samo vi i Rosenberg. – A što ste vi učinili? – Ostala sam ovdje i živjela sakrivena u potpunom miru i samoći. – Kada sam se ja vratio? – Ali to je sada doista sve čudnije i čudnije! – Danas živimo u neprestanim čudima! – Stigli ste prije četiri dan. – Grofice, ništa danas nije čudno, sve je prirodno i potrebno. Dakle,

kad sam se vratio, opet se nešto dogodilo? – Da, dogodilo se i nastavlja se. – Molim vas, učinite mi posljednju ljubav: što se dogodilo poslije

moga povratka? – Makar sve ne razumijem, udovoljit ću vašoj molbi. Prije četiri dana

vratili ste se iz Španjolske i priopćili mi što ste sve tamo učinili da skršite vlast jezuita. Istodobno stigao je brzoteča iz Beča i javio smrt oca Grandea i princa Karla. Vi ste mi tada objavili da idete na dvor, da ćete ponijeti vjenčani list, kako biste s njim iznudili od carice ukidanje svih

W

progona protiv mene i poništenje mojega zagrebačkog procesa, koji me žigosao kao vješticu.

– Da, da, to sam rekao. To sam i htio! Sada je na meni red da govorim. Pokazao sam carici fingirani vjenčani list u uvjerenju da će mi ponuditi za vas potpunu slobodu, ako se vas odrečem. I kancelar je bio prisutan. Izazivao sam i najoštrije branio svoj tobožnji brak s vama, samo daje ponukam da mi ponudi takav pakt. – A ona nije ni pokušala, već je prijetila rastavom! Prema tome, vaša je žrtva bila uzaludna!

– Nije mi ponudila nego je, naprotiv, prijetila. Ostavio sam je u uvjerenju da naš brak postoji.

– A što sada? – Sada dolazi ono zbog čega sam htio sve to obnoviti i još jednom

preživjeti, makar sam ovaj čas gazio po samom sebi. – Bojim se, veličanstvo! – Ovu torturu valja izdržati do kraja! – Za kakvu svrhu? – To će doći na kraju. Čujte me: moja zaštita obasula vas je

nedostojnom famom koja zasjenjuje vaše ime. S druge je strane pogibelj koja vam prijeti. Čujte što vas pitam! Odgovorite promišljeno, jer u ovaj čas odlučuje se vaša i moja sudbina.

Smijem li ponuditi da fingirani vjenčani list pretvorite u istinski i zakoniti?

– Veličanstvo, molim vas, zaklinjem vas, ne tražite odgovor! – Ne mogu se zadovoljiti neodređenim odgovorom. Tražim potpunu

iskrenost. Istinu! Medu nama leži nešto nerazjašnjeno, tamno. U ovom času mora se sve riješiti.

– Molim vas i zaklinjem, dajte mi vremena do sutra. – Ne može se odgoditi ni jednog jedinog časa! – Dalje ovako ne može teći razgovor. Recite mi cijelu isti nu! Nešto

se dogodilo? – Ne, grofice, vi ste pošteni. Zahtijevam od vas poštenu is tinu. Ona

se uspravi. Milota u njezinu licu pretvori se u bol. – Gledate me prijekorno. Niste privikli iz mojih usta sluša ti tako

oštar ton. – Zaista nisam!

W

– U ovom času stekao sam pravo i najoštrije tražiti jasan od govor na sva svoja pitanja.

– Dajte mi bar da odahnem. – Ne mogu! Morate govoriti. Apeliram na vaše pošteno srce! Pokrila je lice rukama. Nastala je duga šutnja. U tmini tamnog salona Siniša dršće u strepnji. Stisnuo je sljepoočnice.

U mozgu mu vri. Očekuje njezin odgovor kao ubojito tane. Meško ga čvrsto uhvati. I Rosenberg čeka bez daha.

Nera, obasjana svjetlom, još uvijek šuti. Josip gotovo grubim pogledom iznuđuje odgovor. Njezine se ruke spuste u krilo. Otvoreno mu pogleda u oči. – Ne prepoznajem vas, veličanstvo! – Hoću nepatvorenu istinu! – Kad biste slutili kako me mučite! – Moram! Ovaj je čas neodgodiv! – Kad bih bar znala zašto. – Znat ćete! Razumijem što se događa u vašoj duši. – Znala sam da vi niste kruti, da sve shvaćate i... – Shvaćam, ali ne odstupam! Da vam pomognem doći do jasnog

odgovora. Treba poći prema nedavnoj prošlosti. Možda ćete na tome putu steći i potrebnu snagu i čistu spoznaju svojih osjećaja.

– O da – prošapće ona glasom koji je drhtao. Stajao je s druge strane stola i pogledao joj čvrsto u oči. – Sjetite se, grofice, one večeri, upravo u ovom salonu, kad ste me

pozvali po gospodinu Rosenbergu da vas posjetim. – Sjećam se, vrlo dobro se sjećam! – Iznenadili ste i mene i gospodina Rosenberga izjavom da osjećate

kako ste ovdje na teret i želite otići kući u Hrvatsku. Rosenberg vas je upozoravao na opasnost i srdačno vas pozvao da

ostanete dok te opasnosti ne prođu. – Da, bilo je tako – odgovori ona lomeći se. – Ja sam rekao: "Ako grofica želi, nitko je ne može spriječiti da ode." – Da, priznajem, to ste rekli. – A vi, grofice? Kad smo poslije toga ostali sami, vi ste sami od svoje

pobude dodali: "Ja bih ostala ako mi obećate da ćete ostati i vi."

W

– Prestanite, prestanite! Ali on nastavi: – I još ste rekli: "Samo kad ste vi ovdje, ne strahujem, samo uz vas

osjećam se sigurnom!" – Sve, sve sam to rekla! – Vaš je glas bio neobično topao, prožet naglašenim osjećajima. Moje

srce, stoje do onog časa živjelo u potpunom bez nađu, zalutalo je stazom nade. Znate li što to znači?

– Znam, i ja ću... – Te večeri prvi put u životu osjećao sam se potpuno oslobođen

nepovjerenja u život. Nera ustane. – Veličanstvo, samo jedno: stojim li pred vašim sudom? – Pred čijim još? Pred odsudnim trenutkom koji, upamtite, treba da

odluči vašom srećom i mojim čitavim životom. – Razumijem, veličanstvo! – Samo sam čovjek koji ima pravo na odgovor. – Odgovaram na sve! – Razjasnite mi, stoje bilo one večeri? – Jest, to se mora razjasniti. – Nećete ostaviti u mojoj duši ni tračak sumnje, ma kakav bio vaš

odgovor. – Vi imate pravo kad me pozivate na red! Ako sam tada znala

naglasiti osjećaje, treba da danas znam povući posljedice. – To je pošteno. Slušam vas. – Reći ću sve, a vi sudite. Vaša sklonost bila je prema meni tiha i

suzdržljiva, to vrlo dobro znam, dok je ja nisam iza zvala! Da shvatite što se sve u meni događalo, moram se i ja vratiti u prošlost. Mojega je muža carica okrivila i bacila u tamnicu. Obećavala mi je sasvim sigurno da će ga poštedjeti. Vjerovala sam i čekala. No stigla me caričina nemilost. Vi ste se pojavili i s gospodinom Rosenbergom odveli ste me one noći u vaš dvorac, u Johanneshof, da me zaštitite od njezina gnjeva. U strahu pred tim gnjevom ja sam se prepustila sudbini, ali najedared sam stala sumnjati u čistoću vaših namjera. Držala sam da ste vi onaj koji me noću progoni kad se vraćam od carice u svoje sobe. Prestrašila sam se i ostavila sam vaš dvor. Kasnije sam se uvjerila da sam najvjernijem

W

čovjeku i prijatelju nanijela nepravdu. Čovjek koji me progonio bio je otac Grande. Jezuiti su me ponovno dobili u vlast i tada sam vas pozvala u pomoć. Zar nije prirodno da sam u onom času, uvjerivši se da ste vi bili moj zaštitnik u najčistijem i najsvjetlijem smislu, osjetila prema vama veliku i neizmjernu odanost?

– Dalje, dalje, molim vas! – Stigli smo u ovaj dvor, gdje se zbilo nešto što vi ne slutite. – Što? Molim vas, razjasnite mi! – To i hoću. Poslije vašeg dolaska ovamo, gospodin Rosenberg molio

me da razgovaramo povjerljivo. – Iza mojih leda? – Da, ali u poštenoj namjeri. – Što vam je rekao? – Rekao je: "Grofice, razotkrit ću vam istinu. Prestolonasljednikov

život je na kocki!" Što se dogodilo, pitala sam u strahu i duboko uznemirena. "Grofice, dogodilo se nešto zbog čega dršćemo Lasi i ja!" Molila sam da mi sve kaže, jer su mi vaš život i sigurnost draži nego njima. Otkrio mije ono stoje odredilo moje držanje.

Njegov je pogled upijao te riječi. – Rosenberg mi reče da je neka bijela maska tražila u njegovoj kući u

Beču prestolonasljednika, a na dvoru također. – Bijela maska? – Da, ona gaje pozvala pismom na sastanak koji je za njega značio

smrt! Gospodin Rosenberg je otvorio pismo. Vama je to zatajio i otišao je s Lasijem na sastanak. Taj bijeli vitez vitlao je mačem. Tražio je od Lasija i Rosenberga da dođete vi sa mi drugi dan. Oni vam to nisu priopćili, ali su bili uvjereni da vas taj čovjek kani ubiti. Nije bilo ništa jednostavnije nego po sumnjati da su ga poslali jezuiti. I ja sam u to vjerovala i stre pila sam. Rosenberg mi je priopćio u razgovoru kako ste vi odlučili da se vratite u Beč čim me spremite u dvor. To je zna čilo poći u susret bijeloj maski koja će iskoristiti karnevalsku buku i modu uličnih maski da vas traži. Bili smo uvjereni da će vam opet pisati ili će vas prepoznati na ulici. Rosenberg je izrekao riječi koje mi još danas zvone u ušima: "Grofice, njegov je život u vašim rukama!"

– To je on rekao?

W

– Da! Pitala sam ga kako to misli? Odgovorio je: "Jedino ga vi možete zadržati daleko od svih njegovih neprijatelja. Vama za volju neće se udaljiti iz dvora. Vama je sigurno poznato što on osjeća za vas. Uvjeren sam da i on u vašem srcu ima svoje mjesto."

– Nastavite, nastavite! – Tražim daha. Nastavit ću. Gospodin Rosenberg, da me još jače

uvjeri, izvadi iz džepa jedno pismo. – Čije pismo? – Pismo bijele maske kojim vas zove na samotno mjesto. – Dakle tamo! – Pročitala sam pismo i rekla: "Znam što mije činiti! Gospodine

Rosenberg, prestolonasljednik će ostati ovdje. On neće ostaviti dvor." Lice mladog cara nije odavalo dojam njezinih riječi. – Poduzela sam sve da ostanete. Ponovno je nastala šutnja. On se nije micao. Iz salona nije bilo čuti daha. Josip se oglasi: – Još nismo gotovi, grofice. – Znam! Pitajte! – Još jedan mnogo važniji događaj treba razjasniti. One večeri kad

sam vam u prisutnosti gospodina Rosenberga priopćio smaknuće vašeg muža...

– Osjećam što me čeka! – Ja sam više mjeseci šutio u strepnji da vas opteretim takvom boli.

Kad sam vam konačno to rekao, vi ste primili vijest tako mirno da je to i mene i Rosenberga začudilo. Obarate glavu? Svejedno, morate mi reći zašto? Zašto niste zajecali ili pokazali bilo kakav trag boli? Mala Marica pričala mi je sve, njezinom djetinjom indiskrecijom saznao sam da i na samu niste plakali, tek ste bili zamišljeni.

– Dotakli ste me u najteže rane! – Mala mije rekla da ste veseli, jer ja neću otići! Sve je niže spuštala glavu i sakrivala lice rukama. – Razjasnite mi kako ste mogli tu vijest primiti tako mirno? – Nisam mogla plakati! – Ali nije bilo tragova nijeme tuge. – Nisam se mogla pretvarati!

W

– Pretvarati? To je nova zagonetka! Nera ustane nervozno. – Možete li mi obećati da protiv onoga kojega se to tiče ni kada

nećete bilo što poduzeti? Vi biste ga mogli, ako vam se otkrijem, žigosati kao veleizdajnika.

– Zadajem vam riječ, rekli što mu drago, smatrat ću da ni sam ništa čuo.

– One večeri vi ste mi priopćili smaknuće muža. Rekli ste mi: "Carica mije priopćila daje vaš muž smaknut osam dana poslije zatvaranja, dakle u novembru."

– Da, tako mije rekla carica. – A ja sam čas prije nego što ste mi to rekli o mome mužu u mjesecu

februaru imala u ruci pismo bijele maske... – U kakvoj je to vezi? – Znate li čije sam crte prepoznala u pismu? – Dakle, sada mi je... – Jedva sam prikrila Rosenbergu drhtanje kada sam u tim crtama

prepoznala njegovu ruku. Ali sam razabrala i ono što se dogodilo iza naših leda.

– Vi ste znali... – Ja sam sve znala! Naslutila sam daje moj muž pobjegao iz tamnice.

Tko njega poznaje, ne drži to velikim čudom. On je kadar i snagom i lukavošću sve natkriliti. A znam i to da su na dvoru caričini pouzdanici klevetali čiste odnose između vas i mene. Nije li razumljivo da me kriomice tražio i saznao što se govori?

– Da, to je vjerojatno! – Dakle, kad sam pročitala pismo bijele maske i slušala što mije sve

Rosenberg pripovijedao, bilo mi je jasno što gaje nagnalo da vas zove. Još prvih dana mog dolaska na dvor bio je ljubomoran zbog mojega oduševljenja za vaše napredne misli.

Saznavši za klevetu, povjerovao je sve i htio vas je kazniti. Časak je odahnula. On je šutio. – Sada znate zašto nisam mogla plakati. Znala sam da je živ. Ne znate

li zašto sam nastojala da vas zadržim u Rosenbergovu dvoru? Strepila sam! Što će se dogoditi ako se vas dvojica sretnete negdje u Beču? Nije li razumljivo moje drhtanje?

W

– Razumljivo je. Bojali ste se za njegov život. – Ne za njegov, bojala sam se samo za vaš život. – Samo za moj? Opet zagonetka! – Sinišu ne može nijedna ruka pobijediti! Tko ide s njim na mačeve,

taj se više ne vraća! – Više se ne vraća... – Drhtala sam vječito da ne digne ruku na svojega najvećeg prijatelja,

da ne probode najdivnije srce pod suncem. – Hvala, hvala! Ironizirate? Dakle, sve je bila prijevara? – Pardon, obmana. – Kad biste vi znali kako se varate! – Tada izvolite odgovoriti na moje pitanje: želite li da tobožnji

vjenčani list bude zakonit? – Odgovorit ću. U njegovu licu napeli su se svi mišići. Ukočen pogled ustremio je u

nju. – Moj odgovor je ispovijest. – Čekam je! – Prvi put srela sam vas na dvoru kada su me optužili za čarolije.

Nisam znala tko ste. Pitali ste me i ja sam vam rekla da se rugam zakonu koji osuđuje na smrt nevine žene. Bunim se protiv njega, jer je praznovjerje za puk a za krvnike pod muklo vrelo dobitka. Sve sam vam to ispripovijedala i vi ste me razumjeli. Vi jedini, kao što me nikad nitko nije razumio.

Tada su me poveli na istragu. Tamo sam vas srela i saznala za vaš položaj. Vi ste me oslobodili lomače. Vaše riječi i vaš lik ostadoše u mojoj duši kao slika na oltaru.

– Za to neću da čujem. Ona pode k njemu i uhvati ga za obje ruke. – Prijatelju, morate čuti iz mojih usta ono što je bilo uzrokom svemu

što se dogodilo. Sada, kad ste htjeli da govorim pustite me da vam se potpuno povjerim.

– Davno je trebalo da se potpuno povjerite. Nisam bio ni kada tako sretan da probudim u vas potpuno povjerenje.

– Ljudi i događaji bacili su sjenu na vas, a tu je, konačno, i vaš položaj, zbog kojega sam mnogo šta prešutjela što bih vam bila rekla.

W

– Dakle, moj položaj je bio kriv! U njemu sam se osjećao ne sretnim od djetinjstva. Ali ostavimo to, odgovorite na pitanje.

– Morate me slušati, to želim i to vas molim! – Slušam! – reče on tiho. – Kada sam drugi put stigla na dvor kao dvorska gospoda vi ste mi

prišli s povjerenjem s kakvim niste sretali nikoga od svojih. – Jer sam u vama pri prvom susretu otkrio dušu koja me shvaća. – To sam osjetila. Slušala sam vaše riječi kao dijete čarobne priče. U

vama sam upoznala velike ideale koji dolaze odnekud izdaleka i obećavaju novi život. S vama sam pogledala u tajnovito vrelo prosvjetnih ideja i bilo mi je kao da gledam bajoslovnu sliku o kojoj sam samo snivala; da je gledam izdaleka, tamo u mojem rodnom gradu na Griču, gdje sam nejaka duhom i s mladim poletnim srcem stala vikati protiv mračnog vjerovanja u vještice. Vaše misli bile su mi nova bajoslovna zemlja, a sve što ste učinili, sve je bilo u skladu s njima. Bila sam presretna što uživam vaše povjerenje, i što vam u vašim borbama protiv jezuita pružam male usluge.

Njezine riječi tekle su sve većom brzinom i sve uzbuđenije. On je slušao spuštene glave.

– Ta je vaša borba dosegla vrhunac, a ja sam pod težinom klonula. Htjela sam nositi buzdovan, a mogla sam ponijeti samo lepezu. Slomili su me jaki neprijatelji i pružila sam vam obje ruke, pročišćena uvjerenjem da se predajem najvjernijem i najplemenitijem prijatelju pod suncem. Drhtala sam za vaš život, za vaš mir. U takvim trenucima kucala sam i na tajna, zatvorena vrata vaših osjećaja. Zbog vas! Upoznala sam vaše srce. K njegovoj plemenitosti uzdizala se moja duša kako se možda uzdiže molitva pobožnog vjernika.

– Ah, ostavimo takve... – Ne, ne! Želim reći sve do kraja, prijatelju moj! Govorim u ovom

času zaklinjući se na sijedu glavu svoje bake. Ja sam vas voljela! On se trgne. Nera priđe još bliže.

– Ja vas volim! Kad biste bar znali kako vas volim! Sve što bi sestra učinila za predragog brata, to bih učinila za vas ja.

Nešto je drhtalo oko njih. Nešto je plakalo. On je gleda dubokim pogledom.

W

– A... ljubav... žene... – Ljubav? Daleko odavde na malom brdu leži grad u kojemu sam se

rodila. Grad sa starim tornjevima. Grič! Tamo je bio dvorac posut ružama. Moja djevojačka duša odisala je njihovim mirisom. U cvjetnjaku toga dvorca našla bih katkada pisamce. Nisam znala od koga je. Našla bih ga kao cvijet na puteljku. Bijeli papir donio mije čarobnu sliku o ljubavi; o tome da je negdje nepoznati vitez čija je ljubav jača od svemira, čija me ljubav ogrijava kao sunce zemlju. Ta pisma dočaravala su mi sanje srca, ljubav prepunu stradanja, otimanja, vratolomnih borbi, nečega što je strahovito i prelijepo! U svojoj djevojačkoj sobici, kad su tornjevi starog Griča drijemali u tami, čitala sam ta pisma. Duša je prvi put saznala za čežnju mladosti, za ljubav. Počeli su progoni protiv mene, zbog čarolija. Neki vitez ote me s lomače. Mnogo kasnije saznala sam da je on pisao tajnovita pisma, da je on probudio prvi drhtaj mojega djevojačkoga srca za tihih noći.

U staroj crkvi mojega grada mi smo se zakleli. U gradu sa starim tornjevima proveli smo svoju prvu sreću, ali ju je brzo pokrio oblak sa caričina dvora. Sreća je danas razorena, ali zar mogu zaboraviti ona pisma, one osjećaje, drhtaje...

Ta ljubav i danas živi u mome srcu! Od onog dana kada se ro dila jedva su prošle tri godine. Prerano je razorena moja sreća. Nadam se da će se vratiti i da ću steći velik dar Božji, vaše prijateljstvo, onakvo kakvo svom dušom osjećam za vas. Možete li mi ga uzvratiti?

– Ne! – Vi me, dakle, osuđujete zato što sam katkada prešla granicu kojom

riječju ili kojim tonom, da vas zadržim pred opasnostima? – Prekoravam vas! – Dakle, izgubila sam... – Ono što ja osjećam ne može se patvoriti nazivom prijateljstva. – Slutila sam! Zato sam se toliko bojala reći istinu! Mišići na njegovu licu su se trzali. Velike blage oči i mili izraz

njegova lica poprimili su krut izraz. Činilo se da sakuplja nabore na čelu da zadrži snagu.

Zapanjeno je gledala kako se preobražava i osjećala je da se u njemu sve potreslo i uzdrmalo. Kao da čuje stotinu krikova iz njegovih prsiju.

W

No njegovo držanje iznenada dobije službenu formu. Stane pred nju i pokloni se kao glasnik carici kad joj javlja neku neobičnu vijest.

– Gospodo grofice, vi ste me nekoliko puta u početku pita li zašto želim sada, baš sada, ovaj čas, neodgodivo i neumoljivo saznati istinu.

– Srsi me prolaze od vaših riječi! – Gospodo grofice, muškarac koji naslućuje svoj poraz ne će izazvati

priliku da ga i sluša okom u oko. Je li tako? – Što to znači? – Gospodo grofice, upamtite, nikada nijedan muškarac ne će dopustiti

da bude svjedokom njegova poraza netko drugi! – Netko drugi? Gdje? Tko? – Ja sam u ovom času, eto, dovršio kalvariju, svoj sam križ donio do

vrha, da vama, grofice, vratim sreću. – Meni vi vraćate sreću? – Kad biste to ispričali mužu, možda ne bi vjerovao. – Ako me još ljubi, mora vjerovati! – Da, sada mora vjerovati! – Što ste rekli? Zašto "sada"? – Dopustite da uzmem svijeću. Blijedeći gledala je u njega. – Što namjeravate? – Samo ono što je dobro za vas! Pošao je brzo prema vratima u tamni salon. Ona je drhtala. Plaho je za njom šuštala svilena povlaka. Stade

između oba zastora kao bijeli kip u crnom okviru. Široko otvoreni pogled pratio je njegovu glavu osvijetljenu vršcima

svijeće. Približio se stolu i postavio na nj svijećnjak. Opazi tri siluete. Tri glave. Bliješti svjetlo. Josipov glas zazvoni joj u ušima. – Gospodine grofe, moja je oporuka napisana! Čekam vas! Nera sklopi oči. Još jednom mislima hvata riječ po riječ. "Što je to rekao? Napisana

oporuka!" Podigne vjeđe. Gleda: Josipa nema u sobi. Samo dva muškarca.

W

Iz polumraka prilazi joj Meškovo lice i jedna glava sakrivena u ruke. Čuje jecanje.

Korakne. Pohiti bliže. – Siniša! Siniša! Meško pokaže rukom naslonjač u kojemu je Siniša napola ležao

izmučen, i ostavi bračni par na samu. – Ti si, Siniša! On se spusti na koljena, pokrivši lice rukama, a njezine oči i njezine

crte govorile su o boli, ukoru i ganuću. Htjela je da mu podigne glavu, ali on se zagnjuri u njene haljine i zajeca kao da kleči pred odrom.

Bijele drhtave ruke obasuo joj je suzama. – Što je sve to bilo? – pitala je ona. Ne dobiva odgovor. On nema riječi. Patnja, uvjerenje daje ostavljen,

zaboravljen zauvijek, raspojasalo se tek u ovom času, kada je čuo istinu. – Ljubljeni, pokaži mi lice! Ali on ga još dublje sakrije u naborima njene haljine i ne odgovara.

Žalost nesvjesno prelazi na nju. Sagne se k njegovoj glavi, prisloni lice na njegovu crnu kosu i suze iz lijepih očiju padaju po čupavoj glavi.

Umjesto slatkih riječi, vrelih cjelova i vrućih zagrljaja oni su se priljubili jedno uz drugo i plakali. Nera je osjetila zašto ga para bol, zašto ga lomi, zašto sakriva lice.

– Dragane moj, hoću da ti vidim oči! – Ne mogu, ne mogu! – Ne možeš mi pogledati u oči? – Ja sam te proklinjao, ja sam posumnjao u tvoju vjernost! – O, ja sam to razabrala iz pisma bijele maske! – Nero, sam kancelar rekao mije da si se vjenčala. – Sam kancelar? – Nisam pobjegao iz tamnice! On me sakrivao. Nije izvršio osudu da

poništi taj brak. – I nitko nije znao? – Krio je to i pred caricom, a ja sam lutao, divljao, proklinjao i opet

ga molio da me smakne. Kad sam saznao kako te carica progoni, htio sam se smaknuti, ali kada sam se sreo s njim na putnoj stanici, prometnuo sam se u zvijer. Tek kada me poveo ovamo i ostavio me da slušam...

W

– Ti si bio ovdje za vrijeme razgovora? – On je tako htio! Sad osjećam strahovit stid! – Zato me on sve to pitao! Zato je tražio sva razjašnjenja! – Nisam te vrijedan! Nisam! – Oboje, Siniša, nismo vrijedni njega! Ušute. Njihovi se pogledi zaustave na vratima kroza koja je izašao

Josip. – Zar je moguća takva veličina? – Da, Siniša, to je zapravo on! Sada ga poznajem potpuno! Taj čovjek štitio je tvoju ženu kao stoje ne bi nitko. Kada mi je

spomenuo svoju ljubav, učinio je to zato da me zaštiti pred samim sobom. Nikada ne bi preko njegovih usana, nekoliko tjedana nakon što mi je priopćio tvoju smrt, prešla prošnja da mu budem ženom, da to nisam izazivala u strahu da će se sukobiti s tobom. O Bože, koliko sam počinila zla pobuđujući njegovu nadu!

– Krivi smo, dakle, oboje! Kad bi ti znala kakvu je strašnu osvetu rodila moja ljubomora! Mislio sam da on uživa sreću.

– Sada si se uvjerio da je bilo obratno. – Tebe nazvati svojom i izgubiti te, to je paklena muka. – Siniša, ti se kidaš od bola kao da me nisi našao nego iz gubio! – Ponovno te gubim, jer te nisam vrijedan, jer me zavela krv mojih

otaca u ljubomorno ludilo. Nikada mi to nećeš za boraviti, nikad mi to ne možeš oprostiti.

– Nije li ti sam kancelar rekao da smo vjenčani? Nije bilo moguće vjerovati u moju vjernost.

– Nera, ti me ispričavaš. – Drago mije da te imam čime ispričavati. – I ne odbacuješ me? Ona prisloni glavu na njegovo lice i osjeti kako mu se u duši trzaju

rastvorene rane. – On mije vratio tebe! Da te sada odbacim kad si tako strašno

ispaćen, izmučen, nečovječno izmrcvaren? Nisi mogao osjetiti da te nisam mogla prevariti.

Obuzimao gaje djetinji strah daje sve to san i utvara razbuđenih težnja, i čim skine glavu s njenog krila i otvori oči sna će nestati. Dugo je gurao glavu u njenu bijelu haljinu i cjelivao joj ruke i koljena.

W

Vrata se otvore, Meško uđe. – Oprostite, grofice, moram nešto reći Siniši. On te čeka! – Zašto? Gdje? – Još ima nešto važno! – Hoću da znam! Govorite, grofe! – Sreli su se obojica. Izazov je pao. Siniša je htio da se dvoboj izvrši

odmah, ali on je zatražio da dođemo ovamo. Sada mi je jasno zašto! – Nije li sada razlog nestao? – Ne, grofice, Siniša mu je spočitnuo kukavštinu, a on ga je obvezao

poštenom riječi da će poslije oporuke izaći na dvoboj. – Neće biti borbe! – On je nepokolebljiv u zahtjevu. – Dvoboj između tebe, Siniša, i njega? Nikada! Tko je izazivač? – Ja sam ga izazvao uvredama! – Siniša, upamti, prije nego što biste se vas dvojica pobili, nestat će

mene! – Učinit ću ono stoje dostojno i pošteno. Ja sam krivac. – Idi, Siniša, idi k njemu! On je velik, mi smo prema njemu patuljci. – Nera, ako ja ne mogu, ti ćeš ga odvratiti. Nije imao snage daje zagrli ni sada kad je odlazio uvjeren da njegov

protivnik neće popustiti. Ni ona nije mogla drugo nego da ga pomiluje po ruci i isprati pogledom.

U knjižnici je Josip pisao oporuku. Kraj njega su stajali Rosenberg i Lasi puni straha.

– Evo, Rosenberg, tih nekoliko redaka predat ćete za slučaj moje smrti. Nemam mnogo što da kome ostavim.

– Veličanstvo, ako izađete na taj dvoboj, mi vas ne možemo pratiti. – Ja vas zovem svjedocima! – Nas dvojica ne možemo biti svjedoci. Ako vi odlučite da se

pobijete, mi ćemo prije obračunati sami sa sobom. – Rosenberg, vaša odanost bacila je na mene sjenu kukavice! – Tko je mogao slutiti da se pod onom maskom krije grof Vojkffy?

Mi smo ga svi držali smaknutim. – Rosenberg, vi ste me zasljepljivali nadama u njene osjećaje. Htjeli

ste dobro, a učinili ste kao da u krv uštrcavate kap otrova.

W

– Veličanstvo, nemam drugih riječi nego da sam za svoj čin spreman snositi svaku konzekvencu.

– Najprije ja! Hoću da se bijem! – Poći s njim na dvoboj, znači poći na stratište. – Znam i ne odustajem! – Veličanstvo, grof Vojkffy! Siniša je stajao pred njim. Na licu mu tragovi plača i prepaćenog

uzbuđenja. – Smijem li govoriti, veličanstvo? – Izvolite, gospodine kapetane! – Došao sam da vas molim, shvatite me, prevelika ljubav, uvjerenje da

sam tako brzo zaboravljen, izbezumilo me. Ni sam znao što činim, s kim govorim; nisam znao...

– Govorili se s muškarcem kojega ste držali otimačem svoje žene. Imali ste pravo da ga izazovete kako je konveniralo vašem shvaćanju.

– Molim muškarca da mi oprosti, da povučem izazov na dvoboj, da me odriješi riječi.

– Isključeno! Ja bih sam u sebe posumnjao da sam onaj pri zor gore u salonu inscenirao ne bih li spasio život od vašega mača. Upravo zato sam vas obavezao na stanici poštenom riječju da nećete uzmaknuti.

– Tada povlačim riječ! – Gospodine, to je nova uvreda! – Ono što ste gore u salonu učinili mnogo je veće herojstvo nego

deset puta izaći na dvoboj. Pred vašim činom ja sam potpuno poražen, posramljen; sagibljem glavu i molim za oproštenje.

– Mogu oprostiti samo čovjeku koji drži svoju riječ. – Prije ću umrijeti nego podići mač na vas. Osim toga, veličanstvo, vi

se sa mnom ne možete tući iz drugih razloga. Ova je moja ruka obeščašćena!

– Rosenberg i Lasi, molim izađite načas. Oni se povuku. – Gospodine grofe, čime je obeščašćena vaša ruka? – Kancelar Kaunitz u interesu države nije izvršio osudu i sakrio me.

Poslao me u Parmu k princezi Amaliji da opozove optužbe protiv mene. Prije toga ja sam otišao na prusku granicu. Nitko nije znao gdje je ona i gdje ste vi. U prevelikoj, luđačkoj strasti namjeravao sam izazvati

W

sukobe, uvjeren da se u slučaju okršaja vi morate pojaviti. Ja sam krivac za onaj događaj na granici!

Josip je zadivljen promatrao grofa. – Dakle, to ste učinili vi zbog... Vrlo dugo promatrao je Sinišino lice. – Da, gospodine, na vašem mjestu učinio bih to i ja! Drugo nemam

što primijetiti. – Primijetit će drugi. – Tko drugi? – Jučer sam se prijavio zapovjedništvu pismom. – Prijavili? Zašto? – Da ona bude sretna! Nisam slutio kamo me prijatelj vozi i s kim ću

se sresti. – Razumijem! – Uvidjeli ste da se sa mnom ne možete tući? – Nisam izbacio frazu kad sam rekao da bih na vašem mjestu

postupio jednako. Ne odustajem od dvoboja! Nera se pojavi na vratima. – Oprostite, veličanstvo, želim se sama uvjeriti ne moram li vam sreću

opet vratiti. – Ne mogu vam udovoljiti, grofice – odgovori on tvrdo. Pozivam

grofa da održi svoju riječ. – Ali moj muž neće da se s vama bije! – Grof Vojkffy ne može na sebi ostaviti ljagu vjerolomstva. Nera mu se približi, uhvati njegove ruke i pogleda mu u oči. – Zar je moguće da vi, čovjek velikog novog doba, vi koji nosite

zastavu prosvjetiteljstva, koji ste odbacili sva praznovjerja, zar vi u ovom času sagibljete glavu pred bezumnim shvaćanjima srednjega vijeka?

Kroz vrata su se ušuljali Lasi i Rosenberg. Ona mirno, ozbiljnim i prodornim pogledom nastavlja:

– Vi niste primili izazov iz uvjerenja. Vi ste se odazvali shvaćanju vojnika. Ne možete odbiti njegovo uzbuđenje, jer biste smrtno uvrijedili sva svoja načela i ideje. Vas čekaju druge borbe!

Zagledavši se u nju, pođe korak naprijed. Svi su šutnjom pratili njegove kretnje. Ponovno se okrene k njoj i

pokloni se.

W

– Razoružali ste me! To je pobjeda vašeg duha! Rosenberg i Lasi najradije bi pali pred njom na koljena. – Grofice, molim vas, ostavite me načas s gospodinom grofom. Pogledajte, Rosenberg i Lasi očekuju vas s ushićenjem. Siniša je

ostao s njim na samu. – Gospodine grofe, vi ste se uistinu prijavili zapovjedništvu? – Jesam, jučer. – Prema tome, oni bi vas mogli već danas popodne zatvoriti. – Htio sam se nakon povratka odavde javiti sam. – Zaista niste znali kamo putujete? – I sad mi još nije jasno zašto me Meško doveo ovamo. – Znate li vi kakva vas kazna čeka? – Rekoh da sam se htio smaknuti. – Grofe, vi ćete još danas otputovati, zajedno s groficom. – Ona još ne sluti što me čeka. – I ne smije saznati. Putujte, ali ne u Beč! – Zar da bježim nakon što sam se sam prijavio? – Čujte, kapetane, vi ste izgubili vojnički čin. Vratit će vam ga kada

se dokaže vaša nevinost. Rekoh, putujte s groficom smjesta ravno u Hrvatsku, u svoj dom. Da vas tkogod na putu ne zaustavi, putovat ćete kao moj izaslanik. To je samo forma.

– Zar da to primim od vas? – Morate! Evo, dat ću vam jednu izjavu koju dobro upamtite. S njom

ćete upravljati dalje svojom sudbinom. To je vaša obrana, bude lije trebalo.

Dok je on pisao, Siniša je više poražen nego sretan stajao pred pisaćim stolom.

– Evo, pazite na svaku riječ. Nitko osim nas dvojice neće znati pravu istinu. Putujte odmah, jer bi vas sutra već mogli zaustaviti. Zbogom, kapetane!

– Veličanstvo, dopustite još jednu riječ! – Izvolite! – Veličanstvo, vi ćete jednom zasjesti na prijestolje. Kad ustrebate

vjernog vojnika, vjernog podanika, nadasve vjernog prijatelja, molim vas, ne zaboravite mene. Ne uskratite mi zadovoljstvo da za vas dam

W

život. Zaklinjem vam se, veličanstvo, pružite mi obećanje koje će mi biti ciljem i svrhom života.

– Život vaš neću, grofe, ali vašu vjernost prihvaćam ne zbog sebe, nego zbog djela što me čeka. Dajte mi ruku, kapetane!

Pružili su ruke. Siniša izađe iz knjižnice vlažnih očiju. Prestolonasljednik je ostao sam. Sjeo je. Misli kao da su ga fizički

umorile. Naslonio je glavu na ruke i gledao preda se. Iz dvorišta su dopirali glasovi kočijaša. Razabrao je da opremaju

kočiju za put. Ustane i stade šetati po sobi. Zastao je zagledavši se u vrata. Iz hodnika se čuo šum svile. Povukao se natrag. Usred tamne knjižnice stajala je Nera. Oko nje padaju bijela krila

haljine. – Došla sam da se oprostim. On nije odgovorio. – Tek danas, danas sam vas upoznala, tek danas sam vas dvostruko

zavoljela! – Utjeha nije na mjestu! Ali, zbogom! – Ne mogu otići dok ne vidim u vama smirenje. – Sreća traži raskoš ljepote, ukrase života, a ja sam pustinjak koji je

osamljen od časa kada je osjetio mislima život. – Ali pustinjak će ići putem koji odabire priroda i veličina duše, da

oslobađa iz tmine. Milijuni vas čekaju plačući, šibani nevoljom crnih tamničara.

U mislima se zagleda u starčevo patničko lice, u debele suze i sklopljene ruke kada je slušao njegovu molitvu.

– Prevelike su to riječi! – Ne, nisu! Vi ste stvoreni za to da narodima dijelite sreću. – To, to je sanja čitave moje mladosti. S njom sam se, valjda, rodio.

Jučer sam osjetio prvi put u srcu užitak dijeljenja sreće drugima. Njegove plave oči odavale su duboku žalost. – Jednu molbu, veličanstvo! Dopustite da vas oteretim i da uzmem sa

sobom malu Maricu, koja mi je bila spasiteljica, i da se za nju brinem. – Zar baš ništa ne kanite ostaviti meni? – Vi biste željeli daje ne povedem?

W

– Ostavite mi nju, jedinu živu uspomenu na nekoliko kratkih trenutaka nade u sreću.

Oborila je glavu. – Ostavljam je. – Odgojit čuje sam, u ljubavi prema vama. Čut ćete za nju kad god

zaželite. – Hvala! A sada... Pružila mu je obje ruke. On ih prihvati, zagleda joj se u oči i poljubi

ruke cjelovom u kojemu je osjetila samo bol i odricanje. Još trenutak pridržao je te drage ruke u svojima, a zatim ih brzo pusti.

– Grofice, zbogom! – Zbogom, ali i do viđenja! Gledao je za njom. Izašla je brzo u koridor. U spavaćoj sobi se preodjene. Kada se obuče, priđe krevetiću. Njena

mala osloboditeljica je spavala. Nera se sagne k njoj i poljubi je. Mala se probudi. – Kamo ideš? – Idem kući, dijete moje, muž je došao po mene. – Tvoj muž? Kapetan o kojemu si mi pričala? – Da, on je došao da me odvede. – A što ću ja? – Ti ćeš ostati ovdje. Za tebe će se brinuti stric. – Ali ti ćeš opet doći? – Hoću, doći ću! – Sutra ili prekosutra? – Tako brzo ne, ali ne plači, doći ću! – Znam, tvoj je muž kapetan, a ti si rekla da će biti i general. Generali stanuju u Beču, je li? – Ne svi. – Tvoj će muž biti general i tada ćeš doći s njim u Beč. To znam. – Da, da, tako će biti. – Ali uskoro, što prije! – Ti ćeš tada biti već gospođica, a tvoj stric car. Svi ćemo biti sretni,

vrlo sretni. – O, kako se tome veselim! Zar ne, to će biti uskoro? – Smiri se, sve će biti dobro! Djevojčica je ipak plakala i sišla s kreveta.

W

U dvorištu je Meško uzjahao konja. – Siniša, žurim u Beč da se javim Stanki. Mi ćemo za vama sigurno

već sutra. I potjera konja. Kočija je bila spremna. Nera pruži Rosenbergu ruku. – U ovom času ne znam ništa drugo nego: hvala! I vama, gospodine

Lasi! Siniša je digne u kočiju. Sjeli su u zatvorena kola i krenuli nizbrdice. Siniša obujmi Neru s obje

ruke i priljubi se k njoj. Ona mu nasloni glavu na rame. – Siniša, osjećam tvoje suze! – I ja tvoje! – Zašto plačemo? – U našoj sreći plačemo zbog njega! – Sva mi duša moli da što prije zaboravi. – Tebe, Nera, ne može nitko zaboraviti! U zelenom salonu stajao je Josip kod prozora i gledao za njima. Vidio

je svjetlo na kočiji. Iza sebe začuje sitne korake bosih nogu. Obazre se. Djevojčica u

spavaćoj košuljici dotrči k njemu. – Ti ne spavaš, dijete? – Striče, ona je otišla? – Da, otišla je! – I ti plačeš? Nemoj se žalostiti! Ona će opet doći! Uistinu, rekla

mije. – Što ti je rekla? – Da će doći kada ti budeš car. Ja ću biti velika gospođica. Njen će muž biti general. Stanovat ćemo u Beču. Svi ćemo biti sretni,

vrlo sretni. Zatim me poljubila. – Poljubila te. – Da, u lice ovdje! On joj obujmi lice i utisne u nj dugi cjelov pun boli oproštaja. – Striče, ono svjetlo što odlazi, to je ona? – Da! Svjetlost što odlazi, to je ona! Oboje je pratilo pogledima svjetiljku što se udaljavala, bivala sve

manja i tonula u mrak.

W

– Nema je više! – šapne mala. – Ostali smo sami! – Ali ona će doći k nama, to je rekla. Znam, mora doći. Ne smiješ se

žalostiti, doći će! Stisnuo ju je na prsa ispunjena nijemim plačem. – Čekat ćemo, mala

moja, čekat ćemo!

SVRŠENO DJELO.

Lakaj je probudio kancelara od popodnevnog sna. – Ti si poludio, zašto me budiš? – Preuzvišenosti, prestolonasljednik! Knez brzo ustane, odjene se i jedva dospije oprašiti lice. Zastao je.

Kruta ozbiljnost u uvijek blagom licu mladog cara zapanjila ga. – Veličanstvo, oprostite ako ste čekali. – Ništa, ništa! Želim vam samo reći nešto povjerljivo. Razgovarao

sam s grofom Vojkffyjem. Kancelar se nijemo pokloni. – Došao sam da svojem djelu primetnete još jedno. – Izvolite, veličanstvo! – Jučer je grof Vojkffy otputova sa svojom ženom. Kancelar je začuđeno gledao cara. – Moj odnos prema grofici bio je čist! Sve je, gospodine, fingirano da

ishodim od carice potpuno ukidanje procesa u Za grebu i optužbe da je uhoda. Njezin muž imao se prilike u to uvjeriti. Grof je potpuno nevin, i to znam.

– I ja sam to znao, veličanstvo! – Svoje djelo treba da izvedete dokraja. – Razumijem, veličanstvo, ali molim za upute. – Otići ćete k njezinom veličanstvu i donijeti mi akt kojim ukida ne

samo proces protiv grofice i sve optužbe, nego i suspenziju zakona o progonu vještica. Koliko poznajem vaša načela, vi sami znate da je upotreba toga sramotnog zakona sredovječnih zabluda nemoguća u današnje doba. Ujedno neka se grof uspostavi u vojničkoj časti i neka mu se dade zadovoljština. Vi možete sve, učinit ćete i to.

W

– Zadajem vam riječ, veličanstvo! – I još nešto: grof Vojkffy htio je još jučer silom na stratište. Optužio

se! – Opet? Čime? – Daje on izazvao sukob na granici. – I menije to jednom rekao. Slutio sam da se namjerice optužuje i

nisam to uzimao u obzir. – Ali će uzeti u obzir vojno zapovjedništvo. Grof se prekjučer

prijavio. – To je vrlo ludo, a njemu potpuno odgovara. – Vaša je, dakle, zadaća da odete u zapovjedništvo i komandantu

povjerljivo kažete zastoje grof preuzeo krivnju nekoga nepoznatog. – Učinit ću to, veličanstvo! – Bude li potrebno da ja posvjedočim, dobro, ako ne, tim bolje.

Molim vas da se ta stvar briše zauvijek. – Zadajem unaprijed riječ! – Nadam se, kneže, da ćete odmah otići k carici, a zatim komandantu.

Oprostite što vam smetam u vašem miru, ali to je potrebno. – Smjesta ću udovoljiti želji vašeg veličanstva! Do večeri predložit ću

vam akte koji vas mogu zadovoljiti! Josip ustade. – Gospodine kneže, do viđenja! – Moj smjerni poklon, veličanstvo! Kancelar ga isprati i zagleda se za njim. "Wenzel, s ovim neće biti lako kad sjedne na prijestolje!" Carica sjedi uz bolesnički krevet svoje najmilije pouzdanice, grofice

Fuchs. Blijeda i upala leži starica na jastucima i bezbojne oči upire u caricu.

– Veličanstvo, čini mi se kao da sam dugo bila odsutna. – Mjesec dana niste bili pri svijesti. Hvala Bogu, nadam se da čete

potpuno ozdraviti. – Čini mi se kao daje na dvoru potpuna tišina. – Da, vrlo je tiho. Kao da su svi umrli. – Što radi princeza Elizabeta, veličanstvo?

W

– Kako ste dobri što se nje sjećate! Ona ništa ne radi, samo plače. Probudila se iz duševne smrti, a sada zajedno s Marijanom oplakuje svoju sudbinu. Ne mogu ih učiniti lijepima niti sretnima.

– A Marija Antonija? Rado bih je vidjela! – Ona je jedino sretno stvorenje u dvoru. Spremna je da postane

francuskom kraljicom. To je veseli. Tko zna što i nju čeka! U teškoj boli za Karlom, tješim se daje umro ne dočekavši u životu kakvu veliku nesreću.

– A prestolonasljednik? – I on je zapravo umro! Vazda je bio hladan za sve životne radosti.

Nešto je strano u njemu. Još nije pravo znao čitati i pisati, a već je sebi utvarao da može misliti svojom glavom. Pripovijedali su mi njegovi odgojitelji kako mahnito guta knjige. Nisam tada tome pridavala važnosti. Sada žalim! Knjige su pomogle da se otuđi od mene i čitave obitelji, od svih tradicija koje su stijena moje dinastije i moje države. Čini se kao daje on mrtav, a ne Karlo.

– Veličanstvo, zar nije oženjen s groficom? – Zatajila sam vam zbog državnih razloga da smo ja i Kaunitz

zajednički kriomice spriječili izvršenje osude nad njezinim mužem. Sakrili smo ga da bi taj brak bio obeskrijepljen.

– A sada? – Sada je on, velim, mrtav. Mjesec dana poslije njezina odlaska nisam

ga vidjela. Zavukao se u svoje odaje, dao je donijeti nečuveni kvantum knjiga i noć i dan provodi u knjižnici. Vi znate kako je njegovo lice bilo milo i drago. Njegove lijepe oči znale su često gledati s nekom djetinjom blagošću. Sasvim se promijenio. Crte lica su tvrde, a ironija oko usta jako je naglašena. Mami, njegova je glava prepuna, on neće biti dobar vladar.

– Morate ga oženiti, a žena može mnogo. – Da ga oženim, to je moja jedina i posljednja nada. – Veličanstvo, umorit ćete se kod mene! – Naprotiv, teško mi je bilo ovih mjesec dana kad nisam imala vas da

se izjadam. – Veličanstvo, ne smijete biti nesretni! – Ne smijem biti? A kada sam bila sretna? Potražite to u mojoj

prošlosti. Otac je odredio da budem nasljednica prijestolja. Odredio mije

W

muža da me prati na tom putu. Bio je lijep, vedar i veseo. Doveli su ga na dvor da s njime drugujem. U svojoj samoći ljubila sam ga poput kakve djevojke iz pred građa. Ali moj Mauzi vrlo je rado zamjenjivao ljubav mlade carice za bilo koju drugu ženu. Sve sam činila da mu bude položaj dostojan. Dala sam mu naslove, ali sve to nije koristilo. Volio je lagodan život i žene. Volio je odviše novac i teško se ogriješio. No ostavimo to!

– Ipak je bilo i svijetlih trenutaka, veličanstvo! – Nije! Mlada, života željna carica, u kojoj sve kipi i vri, uz muža koji

mi nije pružio ništa osim dužnosti da povećavamo obitelj... Mene su raspaljivale katkada neobuzdane želje za užitkom, a ljudi nisu slutili da se carica koja zapovijeda državom ne može naužiti ljubavi i mladosti. Tko zna što su ljudi sve o meni rekli, što su sve mislili. Carica puna života, što ona može i smije? Tražila sam, htjela i tražila, da ugasim žed i da odahnem, ali sam se opet trgla natrag. Carica sam, dužnost zahtijeva da vladam i rađam. Moram roditi dinastiji što više nasljednika, da više nikada ne izumru muškarci. Rađala sam i vladala. Moj princ lotarinški Franjo Stjepan je bio zadovoljan. Osjećao je daje njegova dužnost ispunjena. Šesnaest puta bila sam majkom. Očito je da mije prebrzo oduzet svaki osjećaj užitka. I priroda me lišila svega što ima obična žena.

– Ali vas je okrunila vječnom slavom vladarskom! – A kome je to ostavljeno? Josipu! Nekom meni nepoznatom stranom

zanesenjaku, čovjeku kojega oduševljavaju misli što su nastale u bolesnim mozgovima i našem vremenu već dale mnogo luđaka. Ali ovi su svi dolje, dolje ispod prijestolja! Ah, nije li strahota da se sada, nakon toliko godina rada, u starosti moram bojati svoga sina, koji će doći za mnom da razruši carstvo? Što će biti s mojom dinastijom? Kakva će biti generacija habsburško-lotarinška kad pomislim na sve poroke svojega muža i sablasti koje vidim u Josipu? Ah, mami, moji su živci pri kraju. Nisam više gospodar svoje snage. Kad biste bar vi brzo ozdravili! Vidite kako sam sentimentalna! Nisam se imala kome izjadati.

– Straši me, veličanstvo, iz vaših usta tolik pesimizam. – Ne znam što je to. Možda predznak kakve nesreće. Prošle noći

činilo mi se da sam vidjela u koridoru sjenu bijele žene. Znam, priviđenje, ali mene nikada nisu plašila takva priviđenja.

U sobu uđe knez Khevenhiller.

W

– Kneže, pogledajte, naša dobra grofica na putuje ozdravljenja. Znate što mije priopćila o vašem dnevniku? Da ga kanite ostaviti historiji!

– Veličanstvo, želim svojoj djeci ostaviti u baštinu ponos na svoga oca, koji je bio tako sretan da bude vašim dvorskim nadmeštrom.

– Čujte, kneže, ako ste napisali štogod o ljubavi prestolonasljednika prema nećakinji grofa Keglevića, to brišite! Dokazat ćete mi time veliku ljubav. Vi znate kakve su babe strani poslanici. Raznose i stvaraju različite priče o mome dvoru.

Uostalom, ta grofica neće pasti povijesti u oči, ali Vilma... Ponovno vas molim da odnose cara Franje Stjepana prema Vilmi Auersperg ne dirate, ili ih prikažite prijateljskima. Velika bi to bila bol da uz moje ime historija zabilježi i Vilmu Auersperg. Najbolje će biti da govorite samo o prijateljstvu obiju dama prema Josipu i caru Stjepanu.

– Veličanstvo, bit ću sretan ako svojim perom izbrišem iz povijesti ono što vama nije drago, ali engleski poslanik se mnogo zanimao za groficu, i tko zna nije li pronio o njoj glas u Londonu. Lord ima ujaka kojemu mnogo i često piše.

– Svejedno! Vilma, Vilma, je opasna. Mogu je staviti uporedo sa mnom, a to neću! Neću!

– Njegova visost princ Leopold želio bi posjetiti groficu najavi komornik.

Mladić je ušao, naklonio se carici i njezinoj bolesnoj prijateljici. – Ti me jedini shvaćaš! Upravo me dira tvoja pažnja prema mojoj

prijateljici. – Vaša je visost spremna za vjenčanje? – upita grofica. – Da, sve je spremno! – Leopolde, pregledala sam tvoje dvorsko uređenje. Zadovoljna sam

sa svim osobama, ali me čudi što će ti toliki pjesnici, spisatelji i glumačka trupa. Pazi, Leopolde, fanatici novih ideja misle da je znak velike kulture družiti se s pjesnicima, piscima, glazbenicima i glumcima. To ti je valjda prišapnuo Josip, ali ne bavi se takvim malenkostima kao što su ti ljudi.

Trebaš ih, da ti perom služe kao lakaji, ali u društvu njihova imena nisu vrijedna spomena. Kad izađeš iz kazališta, odbaci uspomenu na sve te ljude kao papir od bombona! U dobrom društvu ne govori se o ljudima od teatra i njima sličnim. Tako treba da odgojiš i svoju djecu, jer

W

ako se Josip ne oženi, tvoj će sin sjesti na prijestolje da u svemu slijedi moj duh.

– Veličanstvo, ako moj sin ikada sjedne na prijestolje, poći će vašom stazom.

– A sada molimo! Molite svi da grofica ozdravi što prije. Nije ozdravila. Dva dana kasnije je umrla. Carica ju je dala sahraniti u

vladarskoj grobnici i odredila osmodnevnu korotu. Šest mjeseci kasnije čitav se dvor našao u Innsbrucku. Sjajne povorke

i kočije, plemstvo i brojno dvorjanstvo razvilo je neviđenu raskoš. Princ Leopold čekao je svoju zaručnicu, infantkinju Izabelu, i drugi je dan s velikim svečanostima obavljeno vjenčanje. Navečer, poslije svečane predstave u kazalištu, povukla se carica u kneževski salon i pozvala Josipa.

– Htjela bih saznati kada želiš da pripremim tvoje vjenčanje? – Veličanstvo, zahvaljujem na trudu, ne kanim se ženiti. – Josipe, ja sam stara. Tebi je potrebna žena koja će te obuzdavati. – Hvala! Bit ću sam svoj kočijaš! – Ti ne osjećaš dužnosti? – Već sam jednom rekao veličanstvu da država može tražiti od mene

sve, i život, samo ne moju ličnu slobodu. Rastali su se mrko. Carica se htjede uputiti na počinak, kad opazi na vratima

Khevenhillera, blijedog i drhtavog. – Veličanstvo, budite jaki! Nešto se strašno dogodilo! – Može li se oko mene dogoditi štogod dobro? – Veličanstvo, poslije kazališne predstave car Franjo Stjepan ušao je u

svoje odaje, zateturao i pao. Na mjestu je ostao mrtav! Nijema, suhim očima i ukočenim licem gledala je carica u svoga dvorskog nadmeštra. Ni riječi, ni suze, ni usklika. Nadmeštar zuri u nju i čeka što će se dogoditi. Carica ne reče ništa. Prolazile su minute. Ona stane koračati po sobi gore-dolje, i tek tada prozbori:

– Gospodine grofe, obustavite svečanosti! Odredite da svi skinu svečana odijela i da ih zamijene crninom. Pobrinite se za carev prijevoz u Beč. Javite Kaunitzu i Leopoldu. Svima. Idite!

W

Oko pola noći pozvan je k carici knez Kaunitz i nadmeštar. Njezine su oči bile zaplakane.

– Kancelaru, valja nam se rastati. Sita sam svih udaraca koji me iz dana u dan snalaze. Jedan prestiže drugoga. Želim se povući u potpuni mir.

– Što namjeravate, veličanstvo? – U ovoj palači u kojoj je umro car uredit ću sama sebi samostan.

Ovdje želim provesti svoje dane i pomiriti se s Bogom kojemu sam valjda nešto skrivila, jer me inače ne bi uda rao svim bolima i razočaranjima. Povlačim se s prijestolja i predajem ga Josipu. Na vama je da ga vodite putem koji smo mi, vi i ja, zacrtali.

– Veličanstvo neka dobro promisli! Bojim se da državi nije od koristi tako nagla promjena.

– Umorna sam od svega i povlačim se. – Veličanstvo bi time ostavilo brod koji je sagradilo. Nadam se da će

u vama pobijediti briga i skrb za državu. – Na vama je da Josip ne prekorači granice koje smo postavili. – Veličanstvo ne pozna svoga sina. Njegova su načela preuranjena i

volja nepodatna. Razmislite, veličanstvo, dobro razmislite što ćete učiniti.

– Mislit ću! Kad je car bio prevezen u Beč, nije više nitko čuo iz caričinih usta da

se želi povući s prijestolja. Car je pokopan s velikim žalobnim svečanostima koje je određivala carica.

Poslije pogreba primila je u dubokoj žalosti izraze sažaljenja čitavog plemstva i poslanstva. Kad joj je prišla Vilma Auersperg, carica reče:

– Da, kneginjo, mi smo obje mnogo izgubile! Treći dan predala je kneginja carevu doznaku koju joj je dao dan prije

smrti, a glasila je na 80.000 forinti. Carica odredi da joj se isplati. Tada se povuče u svoje odaje, presvučene sivom tkaninom, i po

španjolskoj etiketi dvorske korote odreže svoju bujnu kosu. Zatim pokrije sve kipove i slike crnim velom.

Josip postade suvladalac svoje majke. Dva različita svijeta, dva načela nastavila su borbu, samo u jačim, odlučnijim, stvarnijim pitanjima. Između prvoga kata, gdje je stanovala ona, i drugoga, u kojemu je stanovao on, između "starog" i "mladog" dvora vodio se neprestano boj

W

koji se pretvorio kasnije u pismeni rat. Car bi teškom mukom izvojštio pobjedu poneke svoje ideje, i to tek napola. Cesto su sa stola prestolonasljednikova dolazile na vladaričin stol ostavke. Kancelar Kaunitz bdio je nad tim kreševom samo kao izmiritelj.

Protiv jezuita nastavio je borbu, dokazujući je podacima o njihovim nedjelima u Španjolskoj, koja je vodila borbe protiv isusovaca u samom Rimu, tražeći od pape da ukine red, dok nije izišla čuvena papinska bula Dominus ac Redemptor, kojom papa ukida isusovački red.

Carica je prema akciji protiv jezuita pokazala demonstrativni pasivitet. Kad je stigla bula, oklijevala je, ali je konačno potpisala publikaciju. Šest tjedana nakon potpisivanja poslala je svojoj prijateljici, nekadašnjoj dvorskoj dami grofici Ezemberg, ovo pismo:

"Sudbina jezuita je zapečaćena! Njihov se red raspušta. Ja sam zbog

toga neutješiva i očajna. Čitav život voljela sam ih i poštivala, zato što sam vidjela u njima samo krjepost. Bili su prijatelji moga prijestolja.

Prepustila sam provedbu te nesretne bule komisiji koju je vodio savjetnik Kresel.

Tebi jedino priznajem kako mije strašno teško i kako se bojim što će biti s mojim siromašnim prijateljima jezuitima. Otkrili su kod njih mnogo, vrlo mnogo ružnih stvari. Kažu da su pronevjerili velike svote. Njihova kuća u Klancu Svete Ane sama po sebi oštetila je mnoge tvornice čokolade, prodavače vina, ljekarija itd. Oni su na štetu građana i države krijumčarili, trgovali svačim, dapače i s gotovim haljinama i različitim drugim potrepštinama.

Govori se da su četrdeset milijuna uložili u engleske i holandske banke, a tko zna što će se još pronaći..."

U ZAGORSKOM ZATIŠJU.

Vrhove zagorskih brda orumenilo je kasno sunce. Spušta se predvečerje ispunjeno pjesmom poljodjelaca, dozivanjem pastira i melodioznim klopotanjem zvončića na govedima. Bijelom cestom jure gospodski jahači, dame i gospoda. Za njima se vitla prašina.

W

Vitka žena upravlja bijelcem. Konj pojuri naprijed. Jahači su se prepali. Muškarac jurne daje dostigne.

– Stanka, Nerin se bijelac poplašio! – Ne vjerujem! Ona ga samo podjaruje. Tako od šale iskušava

Sinišinu ljubav. – Neka ona radije iskušava svoju ljubav, njegova je iskušana. – U odanosti Siniši vrlo si nepravedan prema Neri. Njena ljubav na

dvoru prošla je mnogo veća iskušenja nego Sinišina. Napokon, u nekoliko godina što uživaju svoj mir, imao si se prigode

uvjeriti da Nera živi samo za Sinišu i za njihova divnog dječaka. – Ipak dopušta da joj muškarci udvaraju! – Samo muškarci? U nju su zaljubljene žene, djeca, sluge, seljaci, svi.

U nje ima nešto čemu se ne može nitko oprijeti, a nije se mogao ni sam naš car kada je bio prestolonasljednik, pa ni pokojna carica. Ne bije ona tako progonila da Nera nije bila poštena. Carica bije uzdigla do svih časti daje htjela služiti njezinoj osveti kneginji Auersperg. Zašto rogoboriš protiv Nere?

– Ljutim se na nju zato stoje tako očarala Sinišu da joj sve dopušta, i zove tolike goste. Čemu? Ja se ne osjećam dobro u tom društvu. Najviše me ljuti ova zelena mladež. Ako se udvara Neri, nije me briga, ali se mota i oko tebe, i ja ću jednom nekome slomiti vrat. Drugi je razlog politika. Plemstvo rogobori protiv cara. Zato želim ostati daleko od gospode.

– Pravo kažeš! Gospoda mi se ne sviđaju, no tome je lako pomoći. Nećemo k Neri kad ima goste.

– Ti si najmilija žena na svijetu! Bijelac se zaustavio. Nera se smiješi. Siniša ju je dostigao. – Nemoj, zlato, zbijati vratolomne šale! – Ne boj se! Moj bijelac i ja vrlo se dobro razumijemo, ali poslušat ću

te. Dvorac leži usred perivoja. Dražestan dječak crne kose i velikih

tamnih očiju zajašio je veliko pseto. Kraj njega ide mladić, vodi psa i podupire dječaka. Mlad sluga trči za njima vičući:

– Gospodine Lovro, pazite na maloga Ivicu, grofica bi umrla da mu se što dogodi!

W

– Držim ga čvrsto. Ali pogledajte, pred vratima perivoja sto je dva vranca.

Sluga krene prema zatvorenoj ogradi. Dva stranca u odorama putujućih trgovaca gledaju preko ograde. Stariji zapita:

– Je li ovo dvor grofa Vojkffyja? – Jest! Što želite? – Molimo da lije kod njega u gostima grof Erdody? – Jest, ali njegova je milost s ostalim gostima odjahala u šetnju. – Moramo razgovarati s njim! – Čekajte ga dok se vrati. Sluga ode. Stranci se povuku na cestu. – Moj Pelegrini, tko je od nas slutio da ćemo jednom stajati pred

vratima grofice Vojkffy! – Doživjet ćemo još i to da grof Vojkffy bude zajedno s njom u

našem taboru protiv cara. Pljačka on grofovske privilegije kao i naše samostane. Ne bojim se, Siksto, mi ćemo brzo uskrsnuti! Koliko sam star, doživjet ćemo to! Samo treba raditi pametno i lukavo. Velikaši su glupi i neuki. Trebaju naš mozak! Bez nas oni su protiv cara nemoćni. Pazi, dolaze gospodski jahači!

– Povucimo se da nas grofica ne prepozna. – Ni naš anđeo čuvar ne može nas prepoznati. – Čekat ćemo Erdodyja iza živice. Oni se povuku sa ceste. Jahači i jahačice ulaze u perivoj. Stari gospodin zastao je posljednji.

Dvojica iza živice izađu na cestu. Mršava ruka zaustavi ga. Gospodin se zagleda u starca.

– Vi ovdje? Odakle, za ime Božje? Prije pola godine našao sam vas u Ugarskoj. Što vas nosi amo?

– Gospodine grofe, dolazimo iz Ugarske. Šalje nas grof Bathyany. U vašem su nam dvoru rekli da ste ovdje u gosti ma, pa samo došli. Poruka je važna. Čekamo odgovor.

– Vratite se u moj dvor. Do pola noći bit ću kod kuće. Obojica se poklone i pođu cestom kojom je padao sumrak. U dvoru grofa Vojkffyja planu svjetiljke. Kroz otvorene prozore

razliježe se perivojem žamor, buka i smijeh veselih gostiju.

W

U dvorani stoje kavaliri i dame u živahnom razgovoru. Nera uđe u svijetloružičastoj haljini od tila, tanana, nježna i gipka. Lice joj ružičasta latica, tamne oči osvijetljene čarobnim smiješkom. Njezina ljepota rascvala se u pravoj raskoši.

– Oprostite – govorila je gostima – moj sin smatra se prvim gostom ove kuće. Odviše sam dugo ostavila vaše milosti na samu. Zaokruživši pogledom svu gospodu, primijeti kako iz pokrajnog salona izlazi grof Erdody s nekoliko prijatelja. Iza njih je Meško i Siniša. Pogled uprt u nju navještao joj je nešto ozbiljno i važno.

Gosti su posjedali k večeri. Razvilo se veselo čavrljanje. Kada su sluge dvorile poslasticama i voćem, ude u dvoranu Sinišin

upravitelj i nešto mu šapne. Domaćin izađe. Nakon dugog izbivanja vrati se s gospodinom srednjeg uzrasta, u plemićkoj odori, i predstavi ga gostima.

– Nenadano stigao je iz Beča dragi rođak moje žene, grof Keglević! Pozdravivši se s Nerom i gostima sjedne grof k stolu.

Gospoda i dame stadoše ga ispitivati o Beču, o caru, o dvoru. Tada se ujedared okrene k njemu Erdody.

– Pa kako Bečani, što kažu na sve te careve novotarije? – Gdje god se pojavi pozdravljaju ga! – Ne mislim na fijakeriste i fakinažu, nego na gospodu. No, oprostite što postavljam ovo škakljivo pitanje. Zaboravio sam, vi

ste carev komornik i ne smijete govoriti što mislite. – Naprotiv, preuzvišenosti, smijem govoriti sve što hoću! Ja sam,

uostalom, pristaša novoga careva duha. – Novi duh? Što je to novi duh? Društvo kmetova, postolara,

razbojnika, luterana i klateži. Znate li vi tko je pradjed našega cara? Matija Gubec! Njega su na Markovu trgu okrunili užarenom krunom. Što me tako gledate? Javio se Gubec na prijestolju, razara naše stare pravice.

– Preuzvišenosti – upadne Siniša – ovdje su dame, a poli tika ih ne zabavlja!

– Danas je moda da gospode politiziraju. Naša lijepa domaćica imala je još u djevojačkoj dobi odvažnosti pobijati zakone, pa sam uvjeren daje danas baš njezina želja da sazna šta se događa u državi. Siniša upadne:

W

– Preuzvišenosti, danas moja draga žena jedino želi da vi s njom otvorite ples!

Riječ ples tako je odjeknula u srcima mladih dama i kavalira da su svi ustali. Stanka je sjela za klavir i zasvirala. Nera prihvati ispod ruke grofa. Stari kavalir osjeti poraz i pođe na ples. Sve se prometnulo u bučnu, veselu plesačku gužvu koja se nije osvrtala na upadicu. Ipak se stari grof nije mogao udobrovoljiti.

S nekoliko svojih drugova ostavi dvor. Poslije ponoći otišli su i drugi. U malom salonu sjedili su prijatelji domaćina, Meško i Stanka s

grofom Keglevićem. – Sada nam pripovijedajte, dragi ujače, što vas nosi k nama? – Car mije dao dopust da uredim neke obiteljske poslove. A tim sam

povodom došao i kao kurir careve štićenice Marice. – Oh, to me veseli! Pričajte mi o njoj! Kakva je, da li se lijepo razvija? – Nitko ne može s njom nakraj, osim cara! Dražesna je i dvoru zadaje

sto briga i neprilika. Nije čuvena ljepotica, ali tko joj pogleda u plave oči, ostat će prikovan kao rob na galiji.

Tako kaže car. To bi značilo da mu neće biti dobro. Međutim, evo ti, Nero, njena pismena poruka.

Dok je Keglević nastavljao, Nera pročita pismo i zamisli se. – Ne razumijem ovu izreku. Slušaj, Siniša: "Dolazi teško očekivan čas. Ja sam, eto, velika gospođica, a vaš muž

postat će generalom. Vi znate što to znači." – Zaista ne znam na što misli. Do generala je još daleko. – Nije! – reče Keglević. – Car okuplja sve što je sposobno među

starima i najmlađima. Careva desna ruka, komandant Lasi, sastavlja čitavu četu mladih generala. A sada, dragi Siniša, gospodine pukovniče, dopusti da ti čestitam! Zamalo imenovat će te generalom! Nera, Meško i Stanka također su čestitali.

– Tolike časti nisam zaslužio! Nadam se da će se gospodin Lasi predomisliti.

– Neće! Car mu je nekom zgodom rekao: "Ostavite Vojkffyja u miru!", ali Lasi je odgovorio: "Trebam ga, njemu ravnih ima malo!"

– Sada još manje razumijem kakva je veza između "velike gospođice Marice" i tebe, moj budući generale! Možda znate vi, ujače?

W

– Tko bi znao što se vrzma u njenoj glavi! – Recite nam, grofe – upita Stanka – kada će se car oženiti? – Taje riječ pala na dvoru samo za života carice. Poslije nje ne smrti

svi su ušutjeli. – Iznenadit će nas – reče Nera. Kasno u noći svi se oproste sa svojim domaćinima i napuste dvor.

Siniša i Nera ušli su u salon s otvorenom širokom terasom. – Daj da te poljubim! – reče ona. – Ti si majstorski spriječio Erdodyja

da izazove nemilu političku prepirku. Nisam li uvi jek govorila da moj Siniša nije samo junak, nego i dosjetljiv čovjek!

– Kad bi ti znala kako mi upravo to priznanje godi! No sa da sjedni kraj mene da ti nešto kažem. Kad smo se vratili sa šetnje zvao je Erdody nas nekoliko da idemo u Ugarsku, gdje bismo se dogovorili kako da istupimo protiv cara. Naravno, drugi su to jedva čekali. Meško je otkresao da se ne kani mak nuti sa svoje zemlje, a ja sam mu odgovorio da sam u caru upoznao duboko poštenu dušu i ne želim se miješati u spletke. Erdody mi dobaci da ne zaboravim što dugujem imenu Vojkffy. Odvratih: "Preuzvišenosti, prepustite meni slavu i diku Vojkffyjeva roda!" Vidiš, to je bio uzrok one upadice kod stola.

– Dobro si odgovorio, vrlo dobro, mili moj! Neću više pozi vati društvo. Sretni smo kada smo posve sami.

On je zagrli. – Mi smo presretni, Nero moja, a tko zna kako je njemu koji nam je

tu sreću dao? Često mislim na njega. Danas, kada je Keglević spomenuo da će me imenovati generalom, osjetio sam iz dna duše želju da mu se odužim. On mije dao vjeru u tebe i nikad je ne bi nitko mogao uzdrmati. Kakva je to sreća, Nero! Samo još želim...

– Što, dragi moj? – Uvjeriti se daje i on sretan i smiren. – U to sam uvjerena. – Tko zna, možda još uvijek misli na tebe. – Ti si moje veliko dijete! Njega zaokupljaju velike ideje, velike

osnove, nema on vremena misliti na takve stvari. Sve je davno zaboravljeno. Ljudsko srce pregara sve, sve zaboravlja.

W

– Samo moje ne može nikada zaboraviti, nikada pregorjeti tebe! Za tebe je plakalo, za tebe je kliktalo. Što sam duže s tobom, to više te ljubim. Ipak si ti vještica, Nero, čarobnice moja!

Vani su treperile zvijezde. Siniša prisloni svoje usne na Nerine. U staroj kuli Erdodyjeva dvora osvijetljeni su prozori. Pelegrini i

Siksto stoje pred grofom. – Oče Pelegrini, putujte! Naše se vrijeme približava! Predajte grofu

Bathyanyju moju poruku. Pouzdajem se da nas ni kada nećete iznevjeriti, dogodilo se što mu drago.

Starac uspravi pognuto tijelo. – Nikakve strahote, nikakve patnje i stradanja neće nas slomiti! Ja i

moji drugovi nećemo mirovati dok na svetom našem prijestolju sjedi sotona u liku Josipa drugoga!

– Tako nam Bog pomogao! – doda Siksto. Pelegrini ispruži tri tanka prsta uvis i zakune se.