vuk i golubica

kathleen e. woodiwiss

Vuk i golubica

kathleen e. woodiwiss

Vuk i golubica

S engleskoga prevela

DRAGANA GROZDANIĆ

The Wolf and the DoveCopyright: © 1974 by Kathleen E. WoodiwissCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.

Zoran Maljković

Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

Bojan Vidmar

Ivica Jandrijević

Shutterstock

Radin print, Zagreb, lipanj 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga-čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0961-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 770790.

Mit

U davna vremena, dok su šumovitim sjeverom Engleske lutali druidi i pod okriljem mjesečine držali obrede, mladi je muškarac, opsjednut bitkama i nasiljem, počeo proučavati umijeće ratovanja, sve dok ga nitko nije mogao nadvladati. Mladi muškarac sebe je nazivao »Vukom« i progonio ljude kako bi stekao ono što želi. S vremenom, glas o njegovim djelima stigao je do uši-ju bogova na visokoj planini između zemlje i Valhalle. Odin, vrhovni bog, poslao je svog izaslanika da uništi drznika koji se usudio izazivati sudbinu i od ljudi ubirati danak. Dvojica su se našla i isukala mačeve, a bitka je bje-snjela četrnaest dana poslije mladoga mjeseca, od bijelih stijena na jugu do ogoljelih kamenih litica na sjeveru. Ratnik je doista bio sjajan jer ga čak ni Odinov izaslanik nije mogao uništiti pa se vratio na planinu priznati neu-spjeh. Odin je dugo i pomno razmišljao jer bilo je zapisano da će onaj tko nadjača božjeg izaslanika steći vječni život na zemlji. Odin se nasmije, da su se zatresla nebesa nad Vukom. Nebom nato zaparaju munje i zatutnje gromovi, a mladac je ponosito stajao s isukanim mačem.

– Dakle, stekao si vječni život! – uz smijeh je grmio Odin. – Stojiš preda mnom s mačem spremnim za boj, ali ludost nikada nije bila na cijeni i ne mogu dopustiti da ovuda nesmetano širiš pustoš. Bit ćeš besmrtan, ali bez Odinove volje nećeš moći trošiti svoj plijen.

On ustade uz salve smijeha, a munja pogodi drsku oštricu. Oblak dima polako se vine u zrak. Na mjestu gdje je stajao mladić, crven od usijanja, polako se hladeći, čučao je veliki željezni vuk, a režanje mu je zamrlo na usnama.

6 Kathleen E. Woodiwiss

Pronio se glas da se u mračnoj dolini blizu granice sa Škotskom nalazi tajanstvena čistina na kojoj stoji željezni kip vuka, smeđ od hrđe, obrastao puzavcem, nogu zelenih od mahovine. Kažu da se golemi vuk miče kad je zemlja u ratu i postaje ratnik – ponosan, snažan, nepobjediv i okrutan.

Williamove horde sad su prešle Kanal, a Harold jaše sa sjevera: bliži se rat.

1.

28. listopada 1066.

Više se nije čuo štropot bitke. Vrisci i jauci ranjenika gasili su se jedan za drugim. Noć je bila tiha, a vrijeme kao da je stalo. Jesenji mjesec,

krvav i izmučen, obasjavao je nejasan obzor, a zavijanje vukova u daljini još više je naglašavalo jezivu tišinu koja se nadvila nad zemlju. Nad močvarom, preko izmrcvarenih i raskomadanih tijela, vukla se magla. Nizak zemljani zid, neznatno poduprt kamenjem, prekrivao je junački mrtvački pokrov sačinjen od ubijenih muškaraca grada. Dječak, ne stariji od dvanaest ljeta, ležao je pokraj svog oca. Povrh svega uzdizao se ogromni mračni darken-waldski dvorac. Vrh jedine stražarske kule uzdizao se u nebo.

U dvorcu, na rogozom prekrivenom podu, ispred stolca s kojeg je nje-zin otac, pokojni gospodar Darkenwalda, vladao svojim lenom, sjedila je Aislinn. Oko njezina tankog vrata bilo je svezano grubo uže. Drugi kraj bio je vezan za lijevi zglavak visokog tamnoputog Normana koji je svoje tijelo u oklopu naslonio na grubo istesani grb vlastelina Erlanda. Ragnor de Marte promatrao je kako njegovi ljudi pustoše dvorcem u potrazi za najsitnijim predmetom od kakve vrijednosti, uspinju se stubama u spava-onice, lupaju teškim vratima, kopaju po škrinjama pa na tkaninu prostrtu pred njim polažu sve više vrijednih trofeja. Aislinn prepozna svoj dragim kamenjem optočen bodež i zlatni filigranski pojas, prije kratkog vremena strgnut s njezinih bokova i bačen na hrpu među ostale dragocjenosti koje su krasile njezin dom.

Među ljudima je izbijala svađa zbog nekog predmeta koji su svi priželj-kivali, ali ubrzo bi zašutjeli kad bi njezin uzničar izrekao oštru naredbu. Predmet smutnje obično bi uz gunđanje bio dodan na hrpu koja je pred njim rasla. Pivo je teklo potocima, osvajači su ga lokali bez nadzora. Me-so, kruh i sve ostalo što im je došlo pod ruku proždrli bi čim bi našli. Taj oklopljeni vitez iz Williamovih hordi koji ju je držao nagnuo je svoj voluj-ski rog i neopterećeno kušao vino iz njega, ne mareći što mu je oklop na


prsima i rukama još uvijek pun tamnih mrlja od krvi njezina oca. Kad nije imao što drugo raditi, natezao je grubi konop, grebući nježnu bijelu kožu na Aislinninu vratu. Oštro bi struganje svaki put izazvalo bolnu grimasu na njezinu licu, na što se on okrutno smijuljio jer je tako od nje uspio iz-mamiti barem kakav odgovor, a činilo se da mu je pobjeda malo popravila loše raspoloženje. Ipak, puno više bi mu odgovaralo da se skutrila i molila za milost. I dalje je bila oprezna, a kad se našla s njim oči u oči, bila je smi-rena, puna prkosa, što ga je izjedalo. Druge bi puzale pred njim i molile ga za milost. Međutim, bilo je nečega u ovoj djevi što je, kako mu se činilo, svaki put kad bi povukao uže smanjivalo njegovu nadmoć. Nije mogao pro-niknuti otkud takva suzdržanost, ali odlučio ju je dobrano staviti na kušnju prije nego što prođe noć.

Našao ju je u dvorcu s njezinom majkom, ledi Maidom, uzdignutih gla-va kad su on i njegovi ljudi razbili vrata i ušli, kao da su njih dvije spremne suprotstaviti se cijeloj normanskoj vojsci. Krvava mača u ruci, zastao je na samim vratima dok su njegovi ljudi hitro prošli pokraj njega potražiti druge koji su spremni braniti se, ali nisu našli nikoga do njih dviju i pse koji su ih dočekali lajući i režeći pa su spustili oružje. S nekoliko udaraca upućenih na pravo mjesto i galamom uspjeli su svladati pse i privezati ih u kut, a onda su se okrenuli ženama, koje nisu prošle ništa bolje.

Njegov bratić, Vachel de Comte, krene prema djevojci, namjeravajući uzeti je za sebe. Umjesto toga naleti na Maidu, koja mu je stala na put ne bi li ga spriječila da dođe do nje. Pokušao je odgurnuti stariju ženu, ali njezine pandže pronašle su njegov kratki nož u koricama. Osjetivši to, on zamahne šakom u teškoj rukavici i sruši je na pod. Aislinn padne pokraj majke, ali prije nego što ju je Vachel uspio dohvatiti, Ragnor stade između njih, skine joj mrežicu za kosu i prospe gustu sjajnu bakrenocrvenu kosu. Normanski vitez gurne ruku u kosu i iako se opirala, uspravi je na noge. Dovuče je za sobom do stolca i baci je na njega, zavezavši joj ruke i noge za masivno drvo kako mu više ne bi smetala. Dovukli su i Maidu, još uvijek omamljenu, i čvrsto je vezali do kćerinih nogu. Potom su se dvojica muškaraca pridružili svojim ljudima u pljačkanju grada.

Djevojka je sad bila u njegovoj vlasti, svladana, na korak do smrti. Ipak još uvijek ni jednom riječju nije tražila milost. Ragnor na trenutak osjeti nesigurnost jer je shvatio da ima snagu volje kao rijetko koji muškarac.

Međutim, Ragnor nije imao pojma kakvu borbu Aislinn vodi u sebi dok se trudila obuzdati drhtanje i zadržati ponosan izraz lica gledajući majku.

Vuk i golubica 9

Maida je posluživala osvajače sputanih nogu, što ju je priječilo da zakorači kako treba. Komad užeta vukao se za njom i činilo se da muškarci ima-ju običaj stati na taj rep. Prasnuli bi u glasan smijeh kad bi Maida pala na pod, a sa svakim bi padom Aislinn problijedjela želeći da nju kažnjavaju kako ne bi gledala majčinu patnju. Ukoliko je Maida nosila pladanj s je-lom i pićem i pala prosuvši teret, veselje je bilo dvostruko, a prije nego što bi se uspjela pridići, zbog svoje bi nespretnosti dobila udarac-dva nogom. Aislinn je ponovo obuzeo strah kad je Maida ponovo posrnula, pala na vojnika debela lica i zalila ga vrčem piva. Muškarac je svojim kao malj ve-likim dlanom bez teškoća zgrabio Maidu za ruku i prisilio je da klekne, a onda je udarcem čizme odgurnuo. Kad je pala, iz vrpce oko struka ispala joj je vrećica, ali praćena psovkama Normana, Maida se brzo digla i poku-pila je. Vratila bi je na mjesto, ali pijani vojnik viknuo je i istrgnuo vrećicu iz njezine ruke. Kad je Maida pružila ruku da je uzme natrag, njezina je drskost razbjesnjela čovjeka: udario ju je šakom u glavu tako da se srušila. Divljega pogleda, Aislinn režeći krene naprijed. Međutim, činilo se da je udarac čovjeka oraspoložio. Zaboravivši za trenutak na plijen, nastavio je divljački udarati nemoćnu ženu.

Uz bijesan krik, Aislinn skoči na noge, ali Ragnor je snažno povukao uže i srušio je na prašnjavi rogoz. Kad je zbog ozlijeđena vrata ponovo uspjela doći do daha, njezina majka nepomično je ležala, bez svijesti, a napadač je stajao nad njom pobjedonosno mašući vrećicom, urlajući od veselja. S ne-strpljenjem je otvorio vrećicu, ali otkrivši da je unutra tek nekoliko suhih listova, uz žestoku psovku prospe sve na pod. Potom praznu vrećicu baci i još jednom snažno udari ženino beživotno tijelo. Bolno zajecavši, Aislinn dlanovima pokrije uši i čvrsto stisne oči jer nije mogla podnijeti zlostavlja-nje svoje majke.

– Dosta! – zagrmi Ragnor, popustivši naposljetku kad je vidio kako se Aislinn skutrila. – Ako stara ostane živa, dapače, još će nam služiti.

Aislinn se rukama podupre o pod i tamnoljubičastim očima punim mr-žnje zagleda se u svoga uzničara. Zbog dugačke bakrenocrvene kose koja joj je raščupana i neukrotiva padala preko ramena, izgledala je kao divlja vuči-ca koja se susrela s neprijateljem. Još uvijek je pamtila crveni mač s kojeg je kapala krv, koji je Ragnor držao kad je ušao u dvorac i u glavi je imala sliku očeve svježe krvi poprskane po njegovu sjajnom oklopu. Borila se protiv silnoga straha koji je prijetio oduzeti joj posljednje atome snage kao i boli i samosažaljenja koje bi dovelo do toga da se pokori. Progutala je suze zbog


osjećaja što ih je iskusila prvi put u životu, zbog snažne, mučne spoznaje da njezin otac leži mrtav na hladnoj zemlji, bez blagoslova, bez ispovijedi i da ona ne može učiniti ništa da se to promijeni. Zar u ovim ljudima iz Nor-mandije nema ni trunke samilosti, kad čak ni sada, kad su dobili bitku, ne mogu dovesti svećenika da se poraženi dostojno sahrane?

Ragnor je gledao djevojku koja je sjedila sklopljenih očiju, rastvorenih i drhtavih usana. Nije vidio borbu što je prijetila slomiti njezin otpor. Da je tada ustao, možda bi u njemu prevladala želja da je vidi slomljenu od stra-ha, ali njegove misli odlutaše do viteza niskoga roda koji će tražiti sve to što ga okružuje.

Došli su do dvorca prije mraka, ponosno, u galopu, kao što priliči osva-jačima, tražiti da se grad preda. Darkenwald nije bio spreman na dolazak neprijatelja. Nakon Williamove krvave pobjede nad kraljem Haroldom kod Senlaca prije četrnaest dana, proširila se vijest da normanski vojvoda sa svojom vojskom ide prema Canterburyju, izgubivši strpljenje s Englezima koji mu, iako poraženi, nisu htjeli dati krunu. Svim dušama Darkenwalda laknulo je jer taj je smjer bio daleko od njih. Međutim, nisu računali na male snage koje su poslane osvojiti, odnosno neprestano napadati naselja Williamu s boka. Zato su povici stražara da se približavaju Normani utu-kli mnoge duše. Erland, iako silno odan pokojnom kralju, bio je svjestan koliko je ranjiv njegov posjed pa bi se do kraja dana predao da do krajnjih granica nisu izazvali njegov gnjev.

Među Normanima, jedino je Ragnor de Marte osjećao nelagodu dok su jahali između seoskih koliba prema sivom kamenom dvorcu u kojem je stolovao vlastelin. Kad su došli do dvorca, osvrnuo se oko sebe. Uokolo gospodarskih zgrada i u njima nije zamjećivao nikakve pokrete i po svemu sudeći prostor je bio napušten. Glavni ulaz, željezom okovana čvrsta hra-stova vrata, bila su zatvorena. Nikakva svjetlost iznutra nije obasjavala na-uljene i sitno izgrebene kože razapete preko donjih prozora dvorca, a baklje postavljene u željezne držače s obiju strana vrata nisu bile zapaljene kako bi se suprotstavile nadolazećoj noći. Vladala je grobna tišina. Ipak, kad je mla-di glasnik poviknuo, teška vrata polagano se otvore. Pojavi se stari čovjek sijede kose i brade, visok i kršna stasa, držeći u ruci isukan mač. Zatvorio je vrata za sobom i Ragnor začuje kako se iza njega zasun vraća na svoje mjesto, a potom se Saksonac okrene kako bi proučio nezvane goste. Stajao je u tišini, oprezan, dok mu se glasnik približio odmotavši pergament. Pun samopouzdanja, mladi čovjek stao je ispred staroga i počeo čitati.

Vuk i golubica 11

– Čuj me, Erlande, vladaru Darkenwalda, William, vojvoda Normandije, traži vrhovnu vlast nad Engleskom…

Glasnik je na engleskome čitao riječi koje je Ragnor složio na francusko-me. Tamnoputi vitez bacio je pergament koji mu je dao gospodin Wulfgar, kopile normanske krvi, jer se prema Ragnorovu mišljenju više radilo o snis-hodljivoj molbi nego o zakonitom zahtjevu za predajom. Što su Saksonci do obični divljaci čiji drski otpor opravdava da ih se bez milosti zgazi. Ipak, Wulfgar bi se prema njima ophodio kao prema časnim ljudima. Poraženi su, pomisli Ragnor, neka sada vide tko im je gazda.

Međutim, gledajući kako lice staroga čovjeka sve više crveni dok su riječi i dalje navirale, pozivajući da svaki muškarac, žena i dijete budu dovedeni na trg kako bi im se na čelo utisnuo robovski žig, a da se gospodar i njegova obitelj predaju kao taoci u zalog da će narod biti poslušan, Ragnor je posta-jao sve nemirniji. Gnijezdio se u sedlu, napeto pogledavajući uokolo. Čulo se kokodakanje kokoši koja je trebala poći na počinak i gukanje golubice iz golubinjaka. Neznatni pokret privuče njegovu pozornost prema gornjem krilu dvorca gdje se vanjski kapak prozora posve malo otvorio. Nije mogao prozreti tamu iza debelih drvenih dasaka, ali osjećao je da je netko ondje i da ga gleda. Opreza radi, prebacio je crveni vuneni ogrtač preko ramena, oslobodivši ruku u kojoj je držao mač. Ponovo je pogledao ponosnoga starog čovjeka i u njegovu ponašanju na neki način prepoznao svog oca, žilavog, drskog, nespremnog popustiti ni za pedalj. U Ragnorovim grudima opet se pojavi osjećaj mržnje, a njegove tamne oči stisnu se zbog gnušanja koje je izazvala ta usporedba. Lice starog Saksonca još se više smrknulo kad je glasnik nastavio čitati besramne zahtjeve.

Odjednom Ragnorove obraze zapuhne hladan vjetrić i digne zastavu iznad njihovih glava, udarajući kao da objavljuje smrtnu presudu. Njegov bratić Vachel počeo je tiho mrmljati iza njega jer je osjetio napetost zbog koje se Ragnor ispod kožnate tunike što ju je nosio pod blistavim oklopom počeo znojiti. Dlanovi u dugačkim rukavicama bili su mu vlažni kad je po-maknuo ruku i položio je na balčak mača.

Odjednom starac gnjevno krikne i s paklenim bijesom zavitla mačem. Glasnikova glava skotrljala se na tlo prije nego što se tijelo polagano sru-šilo. Nastala je zbrka kad su se pojavili dotad skriveni kmetovi naoružani vilama, kosama i primitivnim oružjem. Gospodin Ragnor vičući zapovjedi svojim ljudima da krenu u napad, proklinjući samoga sebe što je dopustio da ih tako iznenade. Podbode konja i krene naprijed dok su seljaci jurišali


na njega ruku ispruženih u zrak ne bi li ga povukli iz sedla. Vitlao je ma-čem lijevo i desno, cijepao lubanje, odsijecao šake s ispruženih ruku. Pred sobom je vidio vlastelina Erlanda kako se bori i ubija trojicu normanskih vojnika pa mu pade na um kako bi Harold još uvijek bio kralj da je pokraj sebe imao tog starca. Ragnor je tjerao konja kroz mnoštvo muškaraca, a cilj mu je bio gospodar Darkenwalda jer sad ga je vidio kroz crvenkastu oma-glicu koja će nestati tek kad osjeti da to vremešno tijelo pada pod njegovim mačem. Seljaci su ga pokušavali povući s konja osjetivši što namjerava, ali svojim pokušajima samo su zakrvavili travnjak. Zdušno su se borili spasiti svoga gospodara i pritom sami izgubili život. Nisu bili dorasli muškarcima obučenim za ratovanje. Snažna životinja klipsala je preko palih tijela sve dok nije stigla ispred starca. Vlastelin Erland pogleda uzdignut mač, a smrt je nastupila u trenu kad ga je de Marte stjerao duboku u njegovu lubanju. Vidjevši da im je gospodar pao, kmetovi su prestali s borbom i razbježali se, a larmu bitke zamijenili su jauci žena, plač djece i zaglušni udarci debla koje je tuklo o vrata Darkenwalda u nastojanju da se razbije prepreka koja je stajala pred njima.

S mjesta na kojem je sjedila podno Ragnorovih nogu, Aislinn je zabrinuto promatrala majčino tijelo tražeći bilo kakvi znak gibanja i malo joj lakne kad se Maida konačno pomaknula. Začulo se tiho stenjanje i žena se uspjela pridići na lakat. Tupo se ogledavala još uvijek ošamućena od udaraca koje je primila. Onaj koji je zadao udarce ponovo dođe do nje.

– Donesi mi piva, robinjo! – zagrmio je, uhvatio je za ovratnik, uspravio je i gurnuo prema bačvi piva, ali sputane noge nisu je uspjele slijediti pa je ponovo pala.

– Pivo! – poviče muškarac i baci rog na nju.Maida ga je zbunjeno gledala ne shvaćajući, dok je nije pljusnuo i još

jednom gurnuo prema bačvi. Jedva se održala na nogama, ali vojnik je stao na uže, ona je posrnula i tresnula na dlanove i koljena. Činilo se da mu se to više svidjelo.

– Vuci se, kurvo! Vuci se kao pas – nasmijao se, a ona je bila prisiljena po-služiti ga klečeći. Kad mu je dala pun rog, javili su se drugi muškarci tražeći da ih podvori pa je ubrzo ponovo šepesala noseći im pivo i vino uz pomoć dvoje seljaka, Hlynn i Hama, koji su uhvaćeni dok su bježali iz dvorca.

Maida je dvorila Normane, ali njezine otečene usne počele su se micati i pjevušiti jednoličnim glasom. Do Aislinnine svijesti dopriješe saksonske riječi i s užasom koji je jedva uspijevala sakriti, ona shvati da njezina majka

Vuk i golubica 13

niže očajne prijetnje muškarcima koji je nisu razumjeli i na neprijatelja navlači prokletstvo svih čudovišta iz močvare. Da je samo jedan shvatio značenje Maidinih riječi, bez premišljanja bi je zaklali k'o prase. Aislinn je znala da njihova sudbina ovisi o običnom hiru njihovih uznika. Čak ni njezin zaručnik nije bio na sigurnom. Čula je da ovi Normani govore o još nekom kopilanu koji je, po Williamovoj naredbi, otišao u Cregan kako bi isposlovao da se grad preda. Je li i Kerwick mrtav nakon junačke borbe uz kralja Harolda kod Hastingsa?

Ragnor je gledao Maidu razmišljajući o njezinu kraljevskom držanju i nekadašnjoj ljepoti koja je bila vidljiva dok je njegovi ljudi nisu prebili i una-kazili joj lice. U prljavoj spodobi koja je jedva hodala i spoticala se obavljaju-ći svoj posao, zgrčenom licu i sjedinama prošaranoj crvenoj kosi zaprljanoj krvlju i blatom nije mogao naći ni trag prijašnje žene. Možda ga je djevojka do njegovih nogu vidjela kad je tako uporno gledala svoju majku.

Vrisak odvrati Aislinninu pozornost od majke, ona se osvrne i vidje kako Hlynn, sluškinju, dvojica vojnika potežu amo-tamo i glasno se svađaju oko nje. Plašljiva djevojka koja je tek napunila petnaest nikada nije bila s muš-karcem, a sad se u rukama tih grubijana suočila s užasom silovanja.

Osjetivši djevojčin strah, Aislinn je počela gristi prste kako ne bi proi-zvela jeku Hlynninih prestrašenih krikova. Predobro je znala da će uskoro postati plijenom muške strasti. Čulo se paranje tkanine kad je s Hlynninih grudi strgnuta haljina, a na Aislinnino rame spusti se teška ruka i sprije-či svaku njezinu reakciju. Grube, bešćutne ruke ščepale su i pipale mlado djevojčino tijelo vrijeđajući nježnu put.

Zgrožena, Aislinn je drhtala, nesposobna odvratiti pogled. Naposljetku jedan muškarac ošamuti suparnika udarcem u glavu i ustane dignuvši na ruke izubijanu Hlynn koja je vrištala pa izađe s njom kroz vrata. Očajna Aislinn pitala se hoće li djevojka preživjeti noć. Imala je osjećaj kako po-stoje veliki izgledi da neće.

Grozan teret na ramenu odjednom postade nepodnošljiv. Ljubičaste oči sijevale su kad se ponovo okrenula pogledati svog uzničara. Norman je uzvratio pogled, a debela puna usta polagano se razvukoše u podrugljiv smiješak, rugajući se njezinu prkosu. Međutim, osmijeh je blijedio kako je njezin pogled bivao sve prezriviji i nepokolebljiviji. Aislinn osjeti jači stisak njegovih prstiju na ramenu. Više se nije mogla suzdržati pa bijesno krikne i podigne ruku ne bi li ga udarila u lice, ali uhvatio joj je ruku i zavrnuo je iza leđa sve dok se nije našla prislonjena na njegovu žičanu košulju. Lice joj


je bilo gotovo prislonjeno na njegovo, a topao dah draškao joj je obraz dok se smijao njezinoj nemoći. Otimala se dok je on slobodnom rukom pola-ko prelazio preko njezina tijela sirovom strašću pipajući sočne zrele obline ispod haljine. Aislinn se tresla zbog njegovih dodira, proklinjući ga svim svojim bićem.

– Svinjo prljava – siktala mu je u lice, osjetivši malo zadovoljstvo zbog njegova zapanjenog izraza koje su izazvale njezine riječi na francuskome.

– Oho! – Vachel de Comte naglo se uspravio kad su mu uši zagolicale riječi koje je razumio. Nije ih čuo još otkako su isplovili iz Saint-Valeryja. – Vidi vraga, rođače, ova cura nije samo lijepa, nego je i obrazovana. – Glu-meći nezadovoljstvo, on ritne stolac pokojnog vlastelina. – Pih! Koju sreću imaš da si u ovoj poganoj zemlji našao jedinu curu koja će razumjeti upute što ćeš ih joj davati u krevetu. – Nacerio se i opušteno zavalio u stolac. – Naravno, moram priznati da silovanje ima svojih mana. Međutim, budući da te cura može razumjeti, možda ćeš je uspjeti navesti da bude malo su-sretljivija. Ništa ne znači to što si joj ubio oca.

Ragnor mu dobaci mrk pogled i pusti Aislinn da mu ponovo padne pod noge. Njegova nadmoć još se malo srozala, jer cura je znala francuski, dok on nije ni natucao njezin jezik.

– Šuti, balavče – okomio se na mlađeg muškarca. – Ide mi na živce tvoje brbljanje.

Vachel odvagne Ragnorovo raspoloženje pa se nasmije. – Rođače dra-gi, vidim ja da se previše brineš jer bi se inače šalio zajedno sa mnom. Što može Wulfgar reći kad mu ispričaš da su nas napale ove jadne divljakuše? Starac je bio prepredena lisica. Vojvoda William neće te kriviti. Međutim, kojeg se kopileta više bojiš? Vojvode ili Wulfgara?

Aislinn je sada postala puno opreznija jer se Ragnorovo lice smrknulo od loše prikrivenog bijesa. Obrve mu se skupiše kao olujni oblak koji se nabire.

– Ne bojim se ni jednog čovjeka – režao je.– Uh, uh – izazivao je Vachel. – Rekao si to dovoljno hrabro, ali misliš li

doista tako? Koji muškarac večeras nije barem malo uznemiren zbog toga što je ovdje učinjeno? Wulfgar je zapovjedio da se stanovništvo ne uvlači u bitku, a mi smo ipak ubili dosta onih koji su trebali postati njegovi kmetovi.

Aislinn je pomnjivo slušala riječi koje je muškarac govorio. Neke su bile strane njenom uhu, ali većinu je uspjela razumjeti. Treba li se tog čovjeka, Wulfgara, o kojem govore s takvim poštovanjem, bojati više od ovih gro-znih napadača? Hoće li on biti novi gospodar Darkenwalda?

Vuk i golubica 15

– Vojvoda je Wulfgaru obećao ove gradove – razmišljao je Vachel. – Međutim, bez ljudi koji će obrađivati zemlju i hraniti svinje, nisu posebno vrijedni. Da, Wulfgar će imati što za reći, a po običaju, ništa od toga neće biti beznačajno.

– Nitkov bez imena – ljutito će Ragnor. – Kakvo pravo ima na ovu zemlju?– Da, rođače. S pravom si ogorčen. To se i mene tiče, vojvoda je obećao

da će Wulfgara ovdje postaviti za gospodara dok mi, iz plemenitaške kuće, nećemo dobiti ništa. Tvoj otac bit će jako razočaran.

Ragnor podrugljivo napući gornju usnu. – Njegova odanost kopiletu kakav je i sam nije baš pravedna prema onima koji to zaslužuju. – Dignuo je sjajni uvojak crveno-zlatne kose s Aislinnina ramena i dokono ga mrsio među prstima, uživajući u njegovoj svilenkastoj strukturi. – Da može, kla-dim se da bi William Wulfgara postavio za papu.

Vachel se zamišljeno pogladi po bradi i namršti se. – Rođače, ne može-mo baš reći da Wulfgar nije ništa zaslužio. Koji ga je muškarac pobijedio na viteškom turniru ili ga svladao u borbi? Kod Hastingsa borio se snagom desetorice uz onog Vikinga koji je uvijek u blizini i čuva mu leđa. Zago-varao je Williama kad smo svi mislili da je mrtav, ali da Wulfgara napravi plemićem, ma! – Mahnuo je rukom s istinskim gnušanjem. – Nema sumnje da će ga to ponukati da misli kako nam je ravan.

– Je li ikada mislio drukčije? – sarkastično primijeti Ragnor.Vachelov pogled premjesti se na Aislinn koja je prezrivo gledala njegovog

bratića. Bila je mlada. Vachel je pretpostavljao da je dosta stariji od nje, mož-da osam, deset godina. Već je vidio njezinu naglu ćud. Neće biti lako poko-riti je. Međutim, muškarac koji zna što je lijepo naći će razlog da zaboravi taj nedostatak, jer bio je uvjeren da je to jedini nedostatak koji ima. Njezin novi gospodar, Wulfgar, bit će bez sumnje zadovoljan. Bakrena kosa kao da plamti oko nje, a u svakom gustom uvojku održavala se treperava svjetlost s ognjišta. Neuobičajena boja za Saksonku. Međutim, ono što ga je posebno iznenadilo bile su njezine oči. Sad su, tamne i ljubičaste, gnjevno plamtjele, negodujući zbog njegova pomnjiva ispitivanja. Ipak, kad bi se smirila, oči su joj bile svijetlo-ljubičaste, bistre i jasne poput vrijeska koji raste po brežuljci-ma. Dugačke, tamne, crne trepavice koje su ih uokvirivale sad su bile spu-štene i drhtale su iznad kože boje bjelokosti. Imala je visoke lijepe obraze, a ista nježnoružičasta boja koja je na njima sjajila, krasila je i mekana zaoblje-na usta. Maštu mu je golicala pomisao na to kako se smije ili osmjehuje, jer imala je zdrave bijele zube, nenagrđene crnom truleži koja je mučila tolike


druge ljepotice. Malen, neznatno naprćen nos bio je ponosno, čak drsko uz-dignut, a tvrdoglava ukočena brada nije mogla sakriti njezine pravilne crte. Da, bit će teško pokoriti je, ali ta mu se mogućnost činila privlačnom, jer ia-ko je bila viša i mršavija od većine drugih, nisu joj nedostajale ženske obline.

– Ah, rođače – zaključi Vachel. – Najpametnije ti je da još večeras oženiš tu djevojku jer sutra može završiti s Wulfgarom.

– S tim klipanom? – rugao se Ragnor. – On se ne zamara ženama! Mrzi ih, kunem ti se. Možda da mu nađem kakva paža …

Vachel se kiselo nasmije. – Kad bi to bilo točno, rođače, imali bismo ga u šaci. Ipak, bojim se da nema takve sklonosti. Točno, u javnosti bježi od žena kao od kuge, ali kladim se da među četiri zida uživa u njima koliko i mi. Vidio sam kako odmjerava jednu ili dvije djevojke, kao da važe koje su im vrline. Nijedan muškarac neće tako gledati ženu ako ga mami neki paž. To što uspijeva svoje veze zadržati u tajnosti samo je još jedna stvar koja privlači njegove žene. Međutim, nije mi jasno zašto otmjene dame s Wi-lliamova dvora mašu pred njim svojim maramicama i zauzimaju budalaste poze. Sigurno im je vrlo privlačna njegova suzdržanost.

– Nisam baš vidio da mu se toliko djevojaka dodvorava – odvrati Ragnor.Vachel se veselo nasmije. – Nisi, rođače, a nisi ni mogao, kad si obično

sam jako zaokupljen njima. Previše pokušavaš zavesti poštenu djevojku da bi te mučile one kojima se sviđa Wulfgar.

– Očito imaš bolji dar zapažanja od mene, Vachele, jer mi je još uvijek teško povjerovati da bi ijedna djevojka žudjela za njim, onako niska roda i grozan kakav već jest.

Vachel slegne ramenima. – Što znači koji ožiljak tu i tamo? To samo do-kazuje da je čovjek hrabar i odvažan. Hvala Bogu da se Wulfgar ne hvali svojim uspjesima kao naši brojni otmjeni prijatelji. Gotovo mi je draža nje-gova jadna suzdržanost nego te dosadne priče o uspješnim pothvatima koje se neprestano prepričavaju.

Vachel mahne da mu napune rog iz kojeg je pio i Maida dršćući priđe poslužiti ga. Na brzinu razmijeni pogled sa svojom kćeri, a onda se vrati mrmljanju i trabunjanju.

– Ne boj se, rođače – cerekao se Vachel. – Nismo još izgubili ovu igru. Baš nas briga što je trenutačno Wulfgar u Williamovoj milosti. Naše su obi-telji utjecajne. Kad obznanimo ovu sramotu, neće dugo trpjeti to prisvajanje.

Ragnor je gunđao. – Moj otac neće biti zadovoljan što našoj obitelji ni-sam ovdje priskrbio nikakav posjed.

Vuk i golubica 17

– Nemoj biti tako oštar. Guy je starac i ima zastarjela shvaćanja. Budući da je on na taj način stekao bogatstvo, prirodno je što misli da je i tebi lako učiniti isto.

Ragner stisne šaku oko roga iz kojeg je pio tako da je pobijeljela. – Ima dana, Vachele, kad mislim da ga mrzim.

Njegov bratić slegne ramenima. – Nemam ni ja živaca za svog oca. Možeš li zamisliti da mi je rekao kako će me razbaštiniti i izbaciti iz kuće napra-vim li kopile još kojoj djevojci?

Prvi put otkad je razvalio vrata Darkenwalda, Ragnor de Marte zabaci glavu i nasmije se. – Priznaj, Vachele, ti si svoj dio napravio.

Vachel se smijao s njim. – Ti, rođače, samo šuti.– Točno, ali čovjek mora imati sitne radosti – nasmije se Ragnor, a pogled

njegovih tamnih očiju spusti se na crvenokosu djevojku koja mu je sjedila podno nogu. Pomiluje joj obraz, a um mu postade opijen slikom njezina vitkoga tijela čvrsto pripijenog uz njegovo. Nestrpljiv da je konačno uzme, Ragnor prstima uhvati tkaninu njezine haljine i podere je na ramenu kad se ona pokušala osloboditi. Vatrene, pohlepne oči osvajača brzo se okrenuše kako bi uživale u poluotkrivenim grudima koje su se ukazale ispod podera-ne odjeće. Kao i prije s Hlynn, oduševljeno su klicali i dobacivali prostačke primjedbe, ali Aislinn se nije izbezumila od straha. Skupila je razderanu haljinu, a samo je njezin pogled govorio koliko ih sve mrzi i prezire. Jedan po jedan, muškarci su zašutjeli pod njezinim pogledom i okrenuli se isprati nelagodu velikim gutljajem piva, mrmljajući među sobom da je ta djevojka sigurno vještica.

Gospođa Maida mahnito je stisnula mješinu s vinom na prsa da su joj prsti pobijeljeli od stiska. Bolno je promatrala kako Ragnor miluje njezinu kćer. Dlanovi su mu polagano prelazili onuda kuda se nijedan muškarac prije nije usudio proći. Aislinn je drhtala od gnušanja, a Maida se gušila od straha i mržnje koja je rasla u njoj, ne dopuštajući joj da spokojno diše.

Maida pogleda mračne stube koje su vodile u spavaonice. U mislima je već vidjela kako Ragnor pokušava njezinu kćer koja se otima baciti na gos-podarov krevet, onaj koji je dijelila sa svojim mužem i gdje je rodila Aislinn. Gotovo je mogla čuti bolne krike svoje kćeri na koje ju je natjerao strašni vitez. Norman neće imati milosti niti će je Aislinn tražiti. Aislinn je bila tvrdoglava i ponosna kao i gospodar Erland. Nikada neće moljakati za sebe. Za druge, možda, ali za sebe ne.

Maida se povukla u mračnu sjenu dvorca. Pravda neće biti zadovoljena dok ubojica njezina muža ne iskusi osvetu.


Dignuvši se na noge, Ragnor povuče Aislinn za sobom i čvrsto obavije ruke oko njezina vitkog tijela. Smijuljio se dok se ona vrpoljila nastojeći se osloboditi i okrutno uživao zbog bolne grimase koja se pojavila na njezinu licu kad joj je čvršće stisnuo ruke.

– Kako to da govoriš jezik Francuske? – pitao je.Aislinn zabaci glavu i pogleda ga, ali ništa nije rekla. Hladan pogled bio

je pun prijezira. Ponukan njezinim ponositim držanjem, Ragnor je pusti iz divljačkog stiska. Shvatio je da nikakvo mučenje neće istisnuti odgovor iz njezinih usta ako mu doista ne želi reći. Šutjela je i prije, kad je tražio da mu kaže svoje ime. Njezina majka pohitala je kazati mu ga kad je zaprijetio djevojci. No, ima on način kako ukrotiti i najoholiju djevojku.

– Molim te da mi odgovoriš, jer ću ti inače skinuti odjeću i pustiti da se svi muškarci ovdje izredaju na tebi. Uvjeravam te da više nećeš biti tako gizdava.

Nevoljko, Aislinn odgovori mirno stojeći pred njim. – Putujući trubadur proveo je dosta vremena u ovom dvorcu u godinama mog djetinjstva. Prije nego što je došao k nama, lutao je od zemlje do zemlje. Znao je četiri jezi-ka. Naučio me je vaš zato jer ga je to zabavljalo.

– Putujući trubadur koji se zabavlja? Što je tu zabavno? Ja u tome ne vi-dim ništa zabavno – odvratio je.

– Kaže se da vaš vojvoda od djetinjstva mašta o tome da se Engleska na-đe na njegovu pladnju. Moj veseli trubadur znao je za tu priču jer je često pjevao za ljude visoka roda u vašoj zemlji. Dva ili tri puta u mladosti za-bavljao je i vašeg vojvodu sve dok mu nije odrezao mali prst jer je u njegovoj prisutnosti pjevao pjesmu o izvanbračnom kralju. Moj trubadur veselio se što me je naučio vaš jezik da mogu vojvodi, ako jednoga dana ostvari ono za čime teži, reći kakve ste ništarije i da me vi razumijete.

Ragnorovo lice se smrkne, dok se Vachel smijuljio u svoju čašu.– Gdje je sada tvoj divni trubadur, gospođice? – pitao je mladi Norman.

– Vojvoda ni sad ne voli da ga zovu kopile, kao što nije volio u mladosti. Možda taj tvoj jednoga dana ostane bez glave, a ne samo bez prsta.

Zajedljivost je tekla iz Aislinninih riječi. – Ondje je gdje ga ni jedan čo-vjek ne može stići, potpuno siguran pred vašim vojvodom.

Ragnor se namršti. – Podsjećaš me na neugodne stvari.Vachel se nasmije. – Oprosti, rođače.Pogled na Aislinnina oskudno pokrivena ramena koja su se slatko sjajila

ispod poderane haljine odveo je Ragnorove misli u drugome smjeru. Sa-gnuo se i uzeo je u naručje usprkos ljutitim prosvjedima i iznenađujućem

Vuk i golubica 19

mnoštvu udaraca. Smijao se njezinim pokušajima da pobjegne sve dok mu gotovo nije izmakla iz ruku, a onda ju je privio uza se i čeličnim stiskom ugušio njezine pokušaje. Nacerio se kad je spustio glavu do njezine, a usta mu se nađoše iznad njezinih, vlažna i vrela. Odjednom se povukao. U bo-lovima. Iz donje usne curio mu je tanak trag krvi.

– Pokvarena mala zmijo! – rekao je prigušeno. Uz tiho režanje, Ragnor prebaci Aislinn preko ramena i ostavi je bez daha kad je njegovo čvrsto ti-jelo udarilo u njezin trbuh. Zatečena, visjela je napola bez svijesti. Zgrabivši svijeću da si osvijetli put uz mračne stube, prešao je prostoriju i počeo se us-pinjati, ostavivši za sobom buku prostih osvajača čim je ušao u gospodarovu spavaću sobu. Nogom je zatvorio vrata, odložio svijeću, otišao do kreveta i nimalo svečano bacio Aislinn na njega. Načas je ugledao dugačke vitke noge, prije nego što se Aislinn uspjela iskobeljati i skočiti s kreveta. Grubo uže oko vrata osujetilo je njezin pokušaj pa nije daleko dospjela. Okrutno se smijući, Ragnor je počeo omatati uže oko ruke sve dok ponovo nije klečala tik pred njim, gledajući ga kao što oprezan pas gleda svog mučitelja. Smi-jao se njezinom neustrašivom pogledu i skinuo uže s ruke pa ga zavezao za debeli stup u podnožju kreveta. Polako se počeo skidati i nehajno odložio mač i žičanu košulju na pod. Ostao je samo u platnenoj košulji i chausseauu, komadu odjeće koji je bio spoj čvrsto pripijenih hlača i otišao do ognjišta. Kako je njezin strah rastao, tako je Aislinn sve mahnitije natezala uže oko vrata, ali prsti nisu mogli olabaviti čvrsti uzao. Raspirio je vatru i dodao još sitnih drva pa skinuo platnenu košulju i vuneni chausseau. Aislinn uzrujano gutne ugledavši njegovo mršavo i mišićavo tijelo, hrabreći se kako je dovolj-no jaka da ga može držati dalje od sebe. Nasmiješio se gotovo uljudno kad je došao do nje i ispružio ruku pa je lagano pomilovao po obrazu.

– Cvijet s trnovitoga grma – promrmljao je. – Da, točno… i moja si. Wulfgar mi je ostavio na volju da si uzmem prikladnu nagradu nakon što izvršim njegova naređenja. – Ragnor se smijuljio kao da se zabavlja. – Ne mogu se sjetiti prikladnije nagrade nego što je najvrjednija imovina ovih gradova. Ostalo nije uopće vrijedno moje pozornosti.

– Očekujete nagradu za pokolj? – siktala je Aislinn.Slegnuo je ramenima. – Budale, nisu trebali biti tako glupi da napadnu

naoružane vitezove, a ubojstvo vojvodina glasnika zapečatilo je starčevu sudbinu. Obavili smo dobar posao za Williama. Zaslužujem nagradu.

Aislinn se zgrozila zbog njegove bešćutne ravnodušnosti prema izgublje-nim životima. Pobjegla je od njega i kreveta koliko joj je to uže dopuštalo.

vuk i golubica

Documents