vrlička nošnja

OTKRIJMO ZAJEDNO VREDNOTE HRVATSKE

Zaboravljeno ruho Hrvatske

VRLIČKA NARODNA NOŠNJA


Vještina izrade narodne nošnje nekada se prenosila s majke na kćerku. Dugo u noć se tkalo i vezlo, nizalo niti, slagalo boje stvarajući neponovljivu nošnju muškarca i ţene. Nakon Domovinskog rata gotovo je nemoguće pronaći nekoga tko izraĎuje vrličku narodnu nošnju, a najmanje da majka uči kćerku, jer ni mame danas ne znaju ručne radove.


U stara vremena bilo je sramotno ne znati ručne radove, a djevojčice su se učile toj vještini od samoga roĎenja. Bilo je nezamislivo vidjeti ţensko čeljade kraj blaga, a da ništa nema u rukama. Istina, rijetko je koja ţena znala izraditi nošnju od glave do pete. Svaka je bila zaduţena za izraditi pojedini dio pa se znalo da u kraju najljepše kare izraĎuje Mara, sadak Pera, struku Ana…

Kako je Vrlika bila središte ovog dijela Dalmatinske zagore, tako se i u okolnim selima nosila ista nošnja uz malu razliku u nijansama po čemu se moglo znati iz kojeg je tko sela, ali sve zajedno pripadaju Dinarskom tipu nošnje.


Poučavanje novih generacija izradi vrličke narodne nošnje započelo je osnivanjem učeničke zadruge “Zvrk” u OŠ Milana Begovića u Vrlici. Osim što vrijedno uče kako izraditi nošnju, učenici znaju svojim gostima i objasniti način na koji nošnja nastaje, nabrojati arhaična imena njezinih dijelova te opisati kako se i u kojim prilikama nosila. Ljubav prema svome kraju i briţno vodstvo njihovih mentora rezultirali su ţeljom učenika da savladaju drevne i već pomalo zaboravljene vještine izrade vrličke narodne nošnje. Smatramo da je to i dobar način turističke promidţbe jer će svakom našem gostu, turistu il' slučajnom prolazniku kroz naš kraj, biti zanimljivo vidjeti način na koji nastaje ovo tradicijsko ruho u ručicama najmlaĎih Vrličana.


Vrlički kraj bio je izrazito stočarski pa su se odjevni predmeti radili isključivo od vune. Ţene su vunu same preraĎivale:

- prale ( nakon što bi se

ovce ostrigle u šestom mjesecu, ţene su nosile vunu na pranje u rijeci Cetini, potoku, Česmi …)


- gargašale

(razvlačile kako bi postala paučinasta)

- prele


- tkale

- bojale (vuna se bojala prirodnim bojama)

- stupale (otkano sukno nosilo se na Cetinu i na brzacima rijeke stupalo)

Dijelovi ženske vrličke narodne nošnje

Ţenska kapa – znaju je zvati i crvenkapa. Radi se od crvene čoje i bogato je izvezena crnim koncem.


Paunovo pero –cure ga stavljaju na kapu kada su spremne za udaju.

Marama (okruga) –radi se od pamučnog platna. Na jednom krajubogato je izvezena cvjetnim uzorcima.

“Marama mi na četiri graneoj dragane bili poša za me.”


Ţenska košulja – radi se od bijelog pamučnog ili lanenog platna. Ispred je bogato izvezena. Izvezeni dio zove se naprava, a isto tako izvezeni su i rukavi. Veze se u tehnici kriţića. Cure su imale košulju vezenu u crvenoj boji, udane ţene u modroj ili zelenoj, a udovice u tamnim bojama.

“Oj djevojko dušo moja,

draga mi je i košulja tvoja.”


Sadak – odjevni predmet ţene koji je bez rukava, ali bogato ukrašen graĎom od crvene i zelene čoje. Na leĎima nalazi se zvrk -ukras okruglog oblika izvezen u tehnici lančanca u bijelom, ţutom, zelenom i modrom koncu.Sadak za cure radio se na bijelom suknu, a za ţene na modrom. Curice su nosile neukrašene sadake, a kada bi se zacurile i bile spremne za udaju, sadak se ukrašavao.


Pregača – tkala se od domaće vune u tehnici klječanja. Motivi su različiti, a niţu se jedan poviše drugoga. Korištene boje su: crvena, zelena, modra, bijela, smeĎa, crna i boja starog zlata. Oko pregače ušiju se potkići u bojama koje se nalaze na pregači.

Pregača se tka na tari.


Haljina ili aljina – zimski odjevni dio nošnje, raĎen od domaćeg stupanog sukna. Ţene su nosile modre haljine, a cure bijele. Modru haljinu cura je oblačila za udaju i ona je bila bogato ukrašena kaui školjkama koje su predstavljale bogatstvo i plodnost.

Tkanica – se radi od vune u raznim bojama u tehnici klječanja. Tkanica moţe biti izraĎena i s kauri školjkama, a takve tkanice nosile su vrlo bogate cure.


Đerdan – su nosile samo izuzetno bogate djevojke. Da

bi se napravio Ďerdan kojeg je cura nosila u dotu, roditelji su znali prodati i po nekoliko volova pa bi se znalo kazati: «Đerdan je teţak toliko i toliko volova».


Bičve – nose se od gleţnja do ispod koljena. Bogato su izvezene tehnikom lančanca, a pletu se s 5 igala.

Bičve za udane ţene Curske bičve ispletene su od crne, bijele, zelene i modre vune.


Obuća - radi se od domaće vune, crvene čoje, bogato je ukrašena vezom lančanca, stopica je pletena od vune.

Obojci - se rade od vune, pletu se na pet igala i na prednjoj strani su izvezeni lančancem.

Opanci – su izraĎeni od koţe, ispred ispleteni.

Opanci i obojci

Dijelovi muške vrličke narodne nošnje

Košulja – radi se od

bijelog platna. Bogato je izvezena oko rukava, vrata i na prsima u tehnici kriţića sa zlatnim i bijelim koncem.


Pas ili struka – za jedan muški pas potrebno je i do sto metara struke. Što je to struka? Gajtan koji se radi na drvenim rašljicama tako da se konac prebacuje preko drveta i tako se plete. Za sat vremena moţete napraviti i metar struke.


Čerma sa tokama –čerma je kao prsluk bez rukava, sprijeda otvorena i kopča se.

Bogato je ukrašena tokama, dugmićima, okruglim ukrasima i sve je od srebra. Čerma se nosi u izuzetno svečanim prilikama. Imale su je samo bogate obitelji i nasljeĎivala se s koljena na koljeno.


Trlagan – kratka jaketica s rukavima. IzraĎena je od domaćeg stupanog sukna tamno smeĎih ovaca. Dţepovi su napravljeni od crvene čoje, crvenih aplikacija i ukrašeni crvenim svilenim gajtanom. Gaće – rade se od domaćeg modrog sukna. Ukrašene su zelenom, modrom i crvenom svilom.


Kroţet – radi se od domaćeg stupanog modrog sukna. Na crvenoj čoji bogato je izvezeno bodom lančancem te okolo ukrašeno s crvenim i zelenim resama.

Bičve - vrličkih muškaraca nemaju ni stopalo, ni petu, ni prste, nego samo gornji dio lista noge. Ispletene su, kao najsvečaniji detalj obuće, prozračnim čipkastim bodom od bijele pamučne niti na pet igala. Navlače se preko gaća kao prvi predmet uz nogavice.

Posjetite Vrliku!

Učenici iz Vrlike sad znaju kako i u kojim prigodama se nosila narodna nošnja, drevne načine njezine izrade i arhaična imenima pojedinih njezinih dijelova što je dodatno produbilo ljubav prema tradiciji kraja u kojem ţive. Uče povijest i stare vrličke običaje te postaju mali turistički vodiči koji svoju ljubav i divljenje prema Vrlici, njenoj narodnoj nošnji i običajima ţele prenijeti i na njezine posjetitelje kojih će u budućnosti, nadamo se, biti još i više.

Posjetite Vrliku!

Otkako je i same izraĎuju, učenice često uklapaju motive i detalje vrličke narodne nošnje kao zanimljive dodatke suvremenoj odjeći. Spoj tradicije i modernog oku je ugodan.

Muška struka kao ukras za kosu

Košulja muške nošnjese slaţe uz jeans hlače.

Crvenkapa-detalj uz ljetnu haljinicu.

Posjetite Vrliku!

Naši učenici su napisali i uglazbili tekst posvećen vrličkoj narodnoj nošnji te s njom osvojili 2. mjesto na natječaju „Europa u školi”. Rado će vam je otpjevati ako ih posjetite, potom vam i zaplesati gluho vrličko kolo, a vi ćete uţivati slušajući bat malih koraka i gledajući ozarena lica u jednoj od najljepših hrvatskih narodnih nošnji, koju sad i njihove ručice znaju načiniti.

Hvala!

OŠ Milana BegovićaTrg Dr. Franje TuĎmana 6Tel. 021/827-017 21236 VrlikaFax 021/[email protected]

Ravnateljica: Dunja Turudić[email protected]

iMarija Bavčević, prof. ; [email protected]

mailto:[email protected]










vrlička nošnja

Business