VRIJEME ZA BOGA

Pročitaj samo ako imaš vremena posvetiti Bogu.

Gospodine, kada sam primio ovu e-poruku, pomislio sam ...

...  nemam vremena za ovakve bezvezarije ...

...  posebno ako imam i previše posla ...

A onda sam shvatio da je ovakav način razmišljanja ...

  ... UPRAVO ONO što je danas uzrok mnogih poteškoća

u našem svijetu ...

... Nastojimo dati Gospodinu nedjelju ...

... i to samo dok smo u crkvi ...

  ... možda u nedjelju navečer ...

... a slučajno, što je vrlo rijetko, i u još jedan dan kroz tjedan ...

 A drago nam je da je uz nas kada nam dođu bolesti ...

….. i naravno: pogrebi ...

Ipak, nemamo vremena ili prostora za Njega za vrijeme posla ... ili zabave ...

... jer: to je dio našega života gdje, mislimo, mi trebamo i možemo sami raditi ...

Neka mi Gospodin oprosti što sam mogao misliti ...

... da postoji vrijeme i mjesto gdje ...

... ON ne treba biti na PRVOM MJESTU u mome životu.

A trebali bismo imati vremena i za govoriti drugima o onome

što je sve On

učinio u mom

životu ...

  Tko se stidi to činiti ...

... molim: neka slijedi upute.

Reče Gospodin:»Ako se zastidiš mene pred ljudima i ja ću se zastidjeti  tebe

pred Ocem svojim na nebesima.«Ne stidiš se?

Idi dalje samo ako zaista tako misliš!!

Da, ja ljubim Gospodina. 

On je Izvor moga življenja i moj Spasitelj.

Mogu se suprotstaviti svim protivštinama jer mi Krist daje snagu. (Fil 4.13)

Kleknut ću, ali ne na dugo, imam previše posla.

Moram žuriti obaviti puno toga ...

... račune platiti

... briga za nemoćne i slično

Zato ću kleknuti i na brzinu reći koji Očenaš

  ... i brzo ću se ustati.

Ispunio sam svoju kršćansku obavezu!

Moja duša može biti u miru.

  Za vrijeme cijelog dana nisam imao vremena ...

... da kažem jednu radosnu riječ.

Nisam imao vremena govoriti prijateljima o Isusu.

... Bojao sam se da će me ismijati.

Nisam imao vremena pročitati ni kratki odlomak iz Svetog Pisma

... imao sam puno posla ...

… to sam neprestano ponavljao.

Nisam imao vremena za osobe u potrebi ...

... ali na kraju: SMRT!

Došao sam pred Boga s oborenim očima.

U Božjim rukama je bila Knjiga: Knjiga Života!

Bog je pogledao u nju i rekao:

  »Ne nalazim tvoje ime!

 Jednom sam ga htio upisati ...

... ali nisam uspio naći vremena za to učiniti.«

Zašto je tako teško reći istinu, a tako lako lagati?

Zašto smo pospani dok smo u crkvi, ali tek što završi sv. misa odmah smo budni i svježi?

Zašto je tako teško govoriti o Bogu dok je tako lako govoriti o bezveznim stvarima?

Zašto je tako dosadno čitati neku kršćansku reviju dok je tako ugodno čitati loše revije?

Zašto su crkve sve praznije, a noćni klubovi sve puniji?

Postojao jednom čovjek imenom George Thomas. Bio je pastor, a živio je u jednom malom selu.

Jednog Uskrsnog jutra išao je prema crkvi noseći u ruci zahrđali kavez.

Kada je došao u crkvu, stavio ga je blizu propovjedaonice.

Vjernici su bili veoma iznenađeni kada su to vidjeli.

Kao odgovor pastor je započeo propovijed: »Dok sam jučer šetao, susreo sam dječaka koji je u ruci nosio ovaj kavez.

Unutra su bile tri ptičice.

Tresle su se od hladnoće i od straha.

Zaustavio sam dječaka i upitao: "Što to nosiš, dijete moje?" "Tri stare ptice", odgovorio je.

"Što ćeš s njima učiniti?", upitah ga. "Nosim ih kući da se igram s njima", odgovori dječak.

"Dražit ću ih, kidati im perje i tako će se posvađati. Silno ću se zabaviti"."Ali, prije ili poslije će ti dosaditi. Što ćeš tada učiniti?“

"Imam mačke", odgovori dječak. "One vole ptice. Njima ću ih dati".

Ostao sam u šutnji jedan trenutak. "Koliko tražiš za ove ptice, sinko?"

"Štoo? Gospodine, zar ih želite kupiti? Pa to su samo obične poljske ptice, ništa posebno.

Ne pjevaju, a nisu ni lijepe!" "Koliko?", ponovno sam upitao.

Misleći da sam poludio, dječak je rekao: "Deset dolara!" Izvadio sam deset dolara iz džepa i stavio ih u ruku dječaku, a on je kao munja nestao.

Pozorno sam uzeo kavez i pošao na mjesto gdje je bilo drveća i trave. Otvorio sam kavez i

s radošću pustio ptice na slobodu.

Eto, to je tumačenje praznog kaveza uz propovjedaonicu.«

A onda je započeo ovu pripovijest:

»Jednog dana Isus i Sotona su razgovarali.

Sotona se bio vratio iz Edenskog Vrta.

Bio je ponosit i napuhivao se ohološću.

"Da Gospodine, upravo sam ulovio cijelo čovječanstvo. Uporabio sam zamku za koju sam znao da će biti izvrsna,

a za mamac sam isto stavio ono što sam znao da će upaliti. Sve sam ih ulovio!"

"Što ćeš učiniti s njima?", upita Isus. Sotona odgovori: "Oh, igrat ću se s njima!

Naučit ću ih kako se oženiti, a onda se rastaviti; kako se mrziti i kako činiti jedan drugome zlo;

kako piti, pušiti i psovati.

Naučit ću ih kako proizvoditi oružje za ratovati

– puške i bombe –

i kako se međusobno ubijati.

Bit će to veoma zabavno!" "A onda, kada završiš igrati se s njima i učiti ih svemu tome,

što ćeš onda učiniti s njima?", upita Isus.

"Oh, ubit ću ih", uzviknu Sotona oholo.

"Koliko tražiš za njih?", upita Isus.

"Daj, ne želiš valjda ovu svjetinu kupiti! Nisu ni za što! Veoma su zli. Ako ih uzmeš, mrzit će te. Pljuvat će po tebi, psovat će te, a onda te i ubiti.

Ne, nije valjda da ih i dalje želiš kupiti!!"

"Koliko?", opet upita Isus.

Sotona ga pogleda i cereći mu se u lice reče:

"Svu tvoju krv, sve tvoje suze i tvoj život!"

Reče Isus: "DOGOVORENO!"

I plati cijenu.

Pastor uze kavez i ode s propovjedaonice.

Nije li čudno kako ljudi mogu odbaciti Boga iz svoga života,

a onda se pitati kako to da se svijet raspada.

Nije li čudno da neke osobe mogu reći:»Ja vjerujem u Boga«, a biti i poklonici Sotone

(koji, gledaj slučaja, također »vjeruje« u Boga!).

    Nije li čudno da mogu imati više straha od onoga što misle drugi o njima,

a uopće se ne misliti i ne brinuti što Gospodin misli o njima.

BOG TE BLAGOSLOVIO!

www.miljenko.info