Politicka misao

2Polit. misao, Vol XXXII, (1995), No. 2, str.

Vorlnder, H., Ustav kao simbol i ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 536161

Izlaganje sa znanstvenog skupa

342.4

Primljeno: 7. prosinca 2001.

Ustav kao simbol i instrument

HANS VORLNDER*

Saetak

Autor razmatra razvoj i znaenje modernog ustava. Po njemu, osim institucionalizacije politikog, moderni ustav utvruje cilj i svrhu politikog poretka. Najee su to valjanost ljudskih prava, naelo demokracije, pravne i socijalne drave. Moderni ustav nastaje inom ustavotvorstva, a ima oblik pisane ustavne povelje koja ima prednost pred jednostavnim zakonom. U osnovi, moderni ustav konstituira politiku zajednicu, ograniava politiku vladavinu, a graanima ostavlja slobodu djelovanja u socijalnoj, ekonomskoj i politikoj sferi. Postoje dva razliita razumijevanja ustava. Thomas Paine, Amerikanci i kontinentalni Europljani pristae su racionalno-volunaristikog shvaanja ustava. Ustav je ovdje rezultat racionalnog promiljanja i izraz volje sudionika u ustavotvornom procesu. U Engleskoj se, s druge strane, razvilo shvaanje da su institucija, zakoni i obiaji nastali organski, u povijesnom kontinuitetu.

Autor relativizira razlike izmeu ovih shvaanja naglaavajui da je bit u tome da ustav treba stalnu suglasnost da bi bio valjan i nakon konstitucijske faze. U tom smislu razlikuje dvije funkcije ustava: instrumentalnu i simboliku. Prva se sastoji od upravljanja politikim procesom kroz pripravu pravila i ograniavanja politike moi. Druga je funkcija simbolika jer je ustav simbol dobrog i pravednog drutva. Autor zakljuuje da je za ustav presudno da graani prihvaaju poredak koji se njime odrava. Otud je njegova simbolika funkcija vie stvar tijeka vremena nego samog ina ustavotvorstva.

Kljune rijei: instrumentalna funkcija ustava, moderni ustav, simbolika funkcija ustava, ustav

S ustavima je gotovo uvijek povezana nada u dobar i pravedan politiki poredak. Tako je bilo 1776. godine kad su se kolonije u Sjevernoj Americi odvojile od engleske metropole i konstituirale u Sjedinjene Amerike Drave. Tako je bilo 1789. godine kad se juriom na Bastilju slomio stari reim u Francuskoj i 1791. godine doao revolucionarni ustav umjesto staroga monarhijskog sustava. U oba su se sluaja morali stvoriti novi poredci. A s ustavima, tako se oekivalo na svim stranama, bila je izdana mjenica za bolju, slobodarsku i demokratsku budunost. Ustav je, inilo se Thomasu Paineu, sjevernoamerikome revolucionaru podrijetlom iz Engleske, za slobodu ono to je gramatika za jezik. inilo se, dakle, da sloboda bez ustava nije bila mogua. A zatim je posve slino reeno u francuskoj Deklaraciji o pravima ovjeka i graanina iz 1789. godine: da se u drutvenome poretku koji ne jami ni individualna prava ni diobu vlasti ne moe govoriti o ustavnome poretku.

I u Njemakoj je poetkom 19. stoljea zapoelo razdoblje konstitucija, kako je to formulirao badenski liberal Karl von Rotteck. Ipak je to tamo izgledalo drukije. Tek je revolucija iz 1848./49. godine nakratko politiki podrala ustavni pokret prije nego se slomio zbog unutarnje slabosti i vanjskih odnosa moi. Prije toga, nakon napoleonskih oslobodilakih ratova, bio je liberalni pokret upuen, ponajprije, na to da se, kao u junonjemakim zemljama, ustavi donose ukazom ili, kao u Wrttembergu, dogovaraju izmeu vladara i stalea. Ipak je i u Njemakoj liberalni, graanski pokret svoju nadu u razvoj slobodarskoga pokreta najtjenje povezao s ustavnom idejom. Ta je nada nadivjela i razoaranje zbog propasti frankfurtskoga ustava sa skuptine u crkvi sv. Pavla. ak je i skeptik kao Ferdinand Lassalle, utemeljitelj njemakoga radnikog pokreta, govorio o ustavu kao neemu svetijem, vrem od obinoga zakona. Takoer se, nakon ne ba omiljenoga ustava Reicha iz 1871. godine i propasti Weimarskoga ustava, nada povezivala s Temeljnim zakonom iz 1949. godine da e ovdje, nakon zavretka nacionalsocijalistike diktature, bolje ja njemakoga naroda uspjeti protiv sebe samoga (Herbert Krger). Parlamentarno je vijee izvuklo pouke iz Weimarske Republike i proglasilo Temeljni zakon, koji je trebao afirmirati slobodarski i demokratski poredak.

I nakon revolucija u Srednjoj i Istonoj Europi 1989./90. godine ustav je ponekad postajao predmetom svih enji. Tako je, takoer, hrvatski ustav iz 1990. godine fiksirao dugo oekivanu dravnu neovisnost konstituirajui Republiku Hrvatsku kao nacionalnu dravu hrvatskoga naroda. inilo se da e transformacija bivih zemalja realnoga socijalizma u slobodarske demokracije uspjeti najbolje stvaranjem novoga ustava prema uzoru na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku. U vrijeme revolucija, preokreta i osnivanja drava posebno znaenje dobiva in ustavotvorstva. Ustavi projektiraju novi poredak i pokuavaju nakon toga taj novi poredak ouvati i potvrditi protiv njegovih protivnika i utjecaja vremena. Iz tih situacija osnivanja u ustavima nastaje poseban obzor oekivanja, koji se sastoji od toga da se novi poredak normira kao dobar i pravedan i, zatim, stabilizira u politikome svakodnevnom ivotu. Zato ustavi imaju normativni viak koji rezultira iz oekivanja koja se u njih polau. Nakon toga se radi o tome da jednom doneseni i uvedeni ustav moe, takoer, zadrati svoju normativnu snagu. On treba obiljeavati, oblikovati i davati ivot politikom poretku, ukratko on treba zadugo postaviti politiki poredak. Thomas Paine je u pogledu valjanosti ustava u pojedinim amerikim saveznim dravama napomenuo: Ustav je bio politika Biblija drave. Imala ga je gotova svaka obitelj. Svaki je lan vlade imao jedan primjerak; i bilo je posve uobiajeno da, kad bi dolo do razilaenja u miljenju o naelu nekoga reguliranja ili opsegu neke ovlasti, njezini lanovi izvade iz torbe ustav i proitaju odjeljak koji se odnosio na konkretni predmet. Ustavi ustrojavaju, dakle, neki politiki poredak tako temeljito da se iz toga mogu dobiti mjerila za odluke o problemima i sporovima politikoga ivota. Tada ustav ne mora svagda imati sveti status svjetovne Biblije, kao to je to Paine vidio u sluaju Sjedinjenih Amerikih Drava. Ali ustavi zauzimaju, svakako, istaknut poloaj u politikome ivotu zajednice.

Ono to se izraava u ustavotvornim aktima moe se poopiti. Ustavi politikome daju institucijski poredak. Oni odreuju pravila politikih odluka. Oni utvruju tko, kako i koje odluke ima ovlasti donositi. Ustav je zato, kao to je to ve Aristotel definirao u svojoj Politici, poredak drave s obzirom na razliite institucije i, ponajprije, one najbitnije. Najbitnija je svuda vlast drave. Ustav sadrava, dakle, pravila organiziranja i obnaanja vladavine. To su pravila postavljanja, sastava i nadlenosti najviih dravnih tijela. Ali ustav se ne iscrpljuje u toj funkciji pravila igre politikoga. On je, povrh toga, i nacrt drutvenoga poretka, koji utvruje ciljeve, svrhe i naela drutvenog ustroja. Tako je ve i Aristotel mislio da se ustavom utvruje cilj svake pojedine zajednice. Za moderni se ustav ta naela mogu izravno uvidjeti. To su valjanost ljudskih prava, naelo demokracije, pravne i socijalne drave, to su posebna pravila odvojenosti i prepletanja ustrojenih politikih vlasti.

Moderni ustavi, u pravilu, polau raun o cilju i svrsi politikoga poretka u preambulama ili uvodnim odredbama o dravnim ciljevima. U ustavu Sjedinjenih Drava iz 1787. godine stoji, takoer, u preambuli da mi, narodi Sjedinjenih Drava, da bismo zasnovali savreniji savez, uspostavili pravdu, osigurali unutranji spokoj, pobrinuli se za zajedniku obranu, unaprijedili ope blagostanje i ouvali blagodati slobode sebi i svome potomstvu, odreujemo i ustanovljujemo ovaj Ustav za Sjedinjene Drave. Temeljni zakon Savezne Republike Njemake iz 1949. godine izrazio je u preambuli elju da uva nacionalno i dravno jedinstvo i kao ravnopravan lan ujedinjene Europe slui miru u svijetu. Ujedno bi trebalo dati dravnome ivotu u prijelaznome vremenu novi poredak dok njemaki narod ne dobije mogunost da slobodnim samoodreenjem postigne jedinstvo i slobodu Njemake. Ali Temeljni je zakon upravo, unato svojoj privremenosti, povukao pouke iz povijesti, propasti Weimarske Republike i nacionalsocijalizma, i dao poseban poloaj temeljnim pravima. Tako je u njemu stajala na poetku, u lanku 1, zatita ljudskih prava, na koju se nadovezuje izjanjavanje za nepovrediva i neotuiva ljudska prava kao temelj svake ljudske zajednice. Dosljedno je zatim odreeno da pojedina temeljna prava kao neposredno vaee pravo obvezuju zakonodavstvo, izvrnu i sudbenu vlast. I tako hrvatski ustav iz 1990. godine u svome prvom dijelu uzima za povod novosteenu dravnu suverenost hrvatskoga naroda da utvrdi ciljeve konstitutivne zajednice: demokraciju, ravnopravnost, slobodu i prava ovjeka i dravljanina te gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

Iako je stara ideja ustava da politikome dadne poredak, ipak se antiki ustavi razlikuju od modernih ustava, kao to se takoer antike predodbe o poretku razlikuju od modernih. Ustav modernoga tipa nastaje poetkom 18. stoljea, ponajprije u Sjevernoj Americi, zatim, u Poljskoj i Francuskoj. To je tipina kombinacija kataloga temeljnih prava s nacrtom organizacije drave s diobom vlasti u obliku pisane ustavne povelje, koja ima prednost pred jednostavnim zakonom i koja je konstituirana ustavotvornom vlau naroda. Ta kombinacija ini pojam modernoga ustava. Ustav se formulira posebnim inom ustavotvorstva. Ustavotvorac oblikuje ustav u ustavni zakon. Pravila, institucije i naela ustava normiraju se, dakle, pozitivnim pravom. Ustav dobiva ujedno prednost pred jednostavnim zakonom, koji se, budui da su ga donijele i primijenile ustrojene vlasti (parlament, vlada, sudovi), mora izloiti ocjenjivanju od samoga ustava. Ustav nije in neke vlade, da jo jednom navedemo Thomasa Painea, nego in naroda koji sebi daje vladu. Ustav ne prednjai pred vladom i dravnim vlastima samo u nastanku, nego i u valjanosti, a taj se proces izraava u oteanoj promjenjivosti ustava (u pravilu kvalificiranom veinom) isto kao, gdje postoji, u posebnome ustavnome sudstvu.

Moderni se ustavi odlikuju, dakle, time to dravnoj vladavini odreuju pravne ograde. Mo se ograniava, s jedne strane, posebnim mehanizmima odvojenosti i prepletanja politikih vlasti kako bi se ove uzajamno nadzirale, i pravnim ogradama, s druge, koje prijee dravnoj vlasti da zadire u temeljnim pravima zatieno podruje pojedinca. Moderni ustav konstituira politiku zajednicu i, ujedno, limitira politiku vladavinu, on slobodnoj djelatnosti graana daje irok prostor u socijalnome, ekonomskome, kulturnome i politikome pogledu, a to ini dajui svome normativnom prioritetu pravnu snagu. Taj prioritet ustava vee, ponajprije, jednostavnoga zakonodavca, parlament ili, takoer, sam narod tamo gdje ovaj djeluje referendumima i glasovanjima. Ujedno to samovezanje suverene, ustavotvorne vlasti naroda donosi, takoer, rastereenje za politiku svakodnevicu zajednice. Ne mora se stalno iznova pregovarati i utvrivati pravila prema kojima se prakticira politika. I obina igra, bio to ah ili nogomet, ima od poetka svoja pravila igre. Kad ne bi bilo tako, prava bi igra bila zasjenjena stalnom raspravom o ispravnim pravilima i njihovoj primjeni. To ne mora znaiti da su pravila i njihova primjena nedodirljivi, da se, dakle, o njima ne moe ni raspravljati niti ih se moe mijenjati, ali igra je rastereena od stalnih rasprava ako unaprijed postoji suglasje o odreenim pravilima i njihovoj dosljednoj primjeni.

Tako je i s ustavima. Oni postavljaju unaprijed i na odreeno vrijeme neprijeporno definirana pravila i time rastereuju svakodnevni politiki posao. Tako moderni ustav donosi prethodne odluke o institucijskome ustroju, valjanosti ljudskih prava i o ciljevima zajednice te time unaprijed utvruje minimalni konsenzus, koji ne moe stalno iznova a ponekad i lakomisleno biti stavljan na raspolaganje. Ustavi donose prethodne odluke u pravnome obliku koje, premda ne neprijeporne, prednjae u politikome procesu i, ograniavajui ga, opet na njega djeluju. Ovo samovezanje ustavotvorne vlasti ima zatitno djelovanje kojemu se Odisej nadao kad se dao vezati za jarbol kako ne bi podlegao sirenskome pjevanju. Ustavi su lanci, pisao je 1871. godine jedan Amerikanac, kojima se ljudi veu u svojim svijetlim trenutcima da ne bi u divljanju mogli djelovati samoubilaki. To je jo transparentnije formulirao socijalni filozof i ekonomist Friedrich Hayek: Ustavi odraavaju misao da Petar kad je trijezan moe djelovati kako bi Petru kad je pijan postavio ogranienja.

Prijelaz sa starih Platonovih i Aristotelovih predodaba o ustavu kao nauku o oblicima drave na moderni pojam ustava bio je kontinuiran proces. Mnogi tipovi mijeanih ustava o kojima je ve Aristotel raspravljao nalaze se opet u izmijenjenome obliku u modernim ustavima. I engleska ustavna tradicija poznaje prethodne oblike jamstva opih dravljanskih sloboda. Takvi mogu biti Magna Charta iz 1215. godine, Petition of Right iz 1628. godine, Habeas Corpus iz 1679. godine ili Agreement of the People iz vremena revolucije 1647. godine. Ipak je u njima bilo rijei, precizno uzevi, o sporazumima feudalne aristokracije sa svojim feudalnim gospodarima i o osiguranju posebnih povlastica za vodee stalee. Takoer diferencijacija posebnoga i samosvojnoga ustavnog prava, pravno reguliranje i organizacija vladavine obiljeje modernoga pojma ustava ima svoje punktualne i ugovorne poetke u takozvanome srednjovjekovnom konstitucionalizmu, u dogovorima, vladavinskim ugovorima ili statutima, koji utvruju granice djelovanja vladara, dakako na staleko-ugovornoj osnovici. I pismenost se modernih ustava moe svesti na staroenglesku tradiciju povelja o slobotinama i takozvane Colonial Charters, propise koje je engleska metropola davala kolonijama u Sjevernoj Americi. Ovi ovdje samo naznaeni razvoji svaki su za sebe znaajan kamen mea na putu prema modernom razumijevanju ustava.

Za moderno razumijevanje ustava bilo je nuno da se iz opeeuropskoga procesa izrasli temeljni zakoni pojme kao zajedniki i kao jedinstvo kako bi se, zatim, saeli pod imenom ustava, u jednini, kao pojam politikih temeljnih zakona. Strunjak za meunarodno pravo Emer de Vattel bio je prvi koji je 1758. godine u utjecajnome udbeniku meunarodnoga prava govorio o ustavu u jednini: Le rglement fondamental qui dtermine la manire dont lautorit publique doit tre exerce est ce qui forme la constitution de lEtat. Time je postala moguom i predodba pisanoga fiksiranja o ustavnim naelima u ispravi koja je postala vodeom za Sjevernu Ameriku i kontinentalnu Europu.

Engleska, koja ni danas nema pisani ustav, a ipak niz odredaba, pisanih jamstava i prava dri temeljnim zakonima vlastitoga ustavnog poretka, ostala je pri irem pojmu ustava i shvaala je pod time svagda ukupnost zakona, institucija i obiaja koji su izvedeni iz povijesnoga uma i povijesne tradicije, o kojima se jedna zajednica sporazumjela i koji su postali vodeim za dotinu vladu. Tako je to, otprilike, formulirao 1733. godine engleski pravni uenjak Bolingbroke. I Paine i Bolingbroke su ustavu pripisali znaajnu konstitutivnu funkciju, ustav je shvaan kao temelj vlade. U bitnom su se pogledu oni ipak razlikovali. Za Painea, kao i za Sjeverne Amerikance i kontinentalne Europljane, to je bio in ustavotvorstva i iz toga nastala povelja konstitutivna je za politiki sustav, institucije i vladu: bez pisanoga dokumenta nema vlade. U Bolingbrokea, kao i uope u Engleskoj s njezinom tradicijom nepisanoga ustava, odnos je izgledao drukije. Ustav je bio ansambl zakona, institucija i obiaja, koji je povijesno nastao i kojemu nije bilo potrebno jo dokumentiranje u pisanoj povelji. To je na povijesno iskustvo svodljivo pretpostavljanje umnosti pravila i institucija, koje injenini nepisani ustav ini ivim.

Ovdje se, dakle, susreemo s dvama razliitim razumijevanjima ustava koja su oba karakteristina za moderni pojam ustava. Paine, Sjevernoamerikanci i kontinentalni Europljani izdaju se za pristae racionalno-voluntaristikoga razumijevanja ustava. Oni misle da se ustav moe konstituirati racionalistiki, vodei se umnim promiljanjem, i da je taj ustav izraz volje sudionika u ustavotvornome procesu. Ustavom iznova poinje povijest nekoga politikog poretka. 1776. godine doista se u Sjevernoj Americi utemeljila nova nacija, a ustav je Sjedinjene Amerike Drave konstituirao u posve doslovnome smislu. Tako je bilo i 1791. godine, kad je francuski revolucionarni ustav, nakon pada staroga reima, nastojao utemeljiti novu naciju. I tako je bilo 1918./19. godine u Njemakoj, kad je, nakon Prvoga svjetskog rata i kratkoga intermezza revolucije u studenome, Nacionalna skuptina institucijski formirala Weimarsku Republiku. A tek je proglaenjem Temeljnoga zakona 23. svibnja 1949. godina nastala Savezna Republika Njemaka. Ustavom iz 1990. godine konstituirala se Republika Hrvatska kao nacionalna drava hrvatskoga naroda (I. dio). U svim sluajevima poiva, dakle, novi poredak na konstitutivnome inu ustavotvorstva. Ustavi su na racionalan i voluntaristiki nain konstruirali novi politiki poredak.

Drukiji je engleski sluaj: Bolingbroke pokazuje u gore navedenoj definiciji povijesno-evolucijsko razumijevanje ustava. Institucije, zakoni te obiaji i nazori koji ih podupiru stvorili su se organski, to znai u povijesnome kontinuitetu. Oni nisu rezultat jedinstvenoga stvaralakog ina. Engleski kritiar Francuske revolucije Edmund Burke vjerovao je da jedan takav pokuaj, posve novi ustav pronai na bijelome listu papira, moe biti samo plod hipertrofije ljudskoga miljenja te da je, na posljetku, osuen na neuspjeh. U tome nije imao pravo, kao to to pokazuje povijest veoma uspjenoga amerikog ustava iz 1787. godine. Ali Burke je imao pravo u tome, kao i Hegel u svojoj kritici racionalnoga konstruktivizma Francuske revolucije, da ustav, da bi vrijedio, mora poivati na priznanju svojih graana i da se to priznanje uspostavlja ne samo punktualno u vrijeme ustavotvorstva , nego da se mora stei tijekom vremena, povijesnoga iskustva i potvrivanja. Povijesno-evolucijsko razumijevanje ustava ovo vidi kao proizvod povijesnoga rasta, a manje kao proizvod jedinstvenoga ina. Kolika je god, na prvi pogled, razlika izmeu racionalno-voluntaristikoga i povijesno-evolucijskoga razumijevanja ustava i koliko je god ta razlika konstitutivna za sjevernoameriko-kontinentalnoeuropsku tradiciju, s jedne strane, te englesku ustavnu tradiciju, s druge, ta se razlika relativizira ako se konstitutivno pripisivanje znaenja ustava odvoji od predodbe da je potreban poseban in kreacije ustava kako bi se nekom ustavu dalo normativno znaenje, koje je bitno za moderan ustav. Premda normativna snaga ustava djelomice proizlazi iz ina samoga ustavotvorstva, mnogo je vie rezultat suglasnosti i priznanja koje dobiva u dugome vremenskom razdoblju. Tono je dodue da u vrijeme osnivanja, preokreta i revolucije ustav dobiva sasvim posebno znaenje za etabliranje novoga poretka, ali se ne moe odmoriti na svome obiljeju kao osnivakoj povelji. Potrebna mu je stalna suglasnost eli li biti valjanim i nakon konstitucijske faze.

Time su, ujedno, navedene i dvije bitne funkcije ustava. Ustavi imaju instrumentalnu funkciju. Kao pravila politike igre ustavi su konstitutivni za etabliranje i odravanje politikoga poretka. Ustav etablira temeljne strukture politikoga sustava, daje iskaze o krugu onih koji sudjeluju u politikim odlukama i koji su kao nositelji legitimne dravne moi ovlateni za obnaanje slubi i vodeih pozicija. Ustav oblikuje institucije i ustrojava dravne vlasti u trima podrujima zakonodavne vlasti (legislative), izvrne vlasti (egzekutive) i sudbene vlasti (judikative). On odreuje svrstavanje, odvajanje i prepletanje vlasti utvrujui nadlenosti i postupke obrazovanja politike volje i politikoga odluivanja.

Instrumentalna se funkcija sastoji od upravljanja politikim procesom putem priprave pravila. Ali ona se sastoji, takoer, od limitiranja politike moi pripravom granica i ograda. Zato moderni ustavi politikoj moi povlae jasne granice i nadaju se da e tako stvoriti irok slobodan prostor za pojedinca i za aktivno graanstvo. U interesu je konstitucijskoga pokreta 18. i 19. stoljea bilo slomiti samovoljnu vladavinu apsolutnih monarha i uspostaviti vladavinu prava i zakona. Ograniavanje vladareve suverenosti, izdvajanje prostora slobodnoga osobnog, gospodarskog, socijalnog i politikog djelovanja graana bili su bitni motivi liberalnih i graanskih revolucija. Sredstvo, koje su ustavi uobliili u pravo, bilo je jamstvo temeljnih i ljudskih prava te razdvajanje ili uzajamna kontrola politikih vlasti. Moderni ustavi konstituiraju, time, politiki poredak tako da od poetka strogo limitiraju. U sukobu je bitno da se ta pravila ustava i provode, inae ustav nema instrumentalni uinak. Vlasti mogu doi u meusobni spor i nedoputeno zahvatiti u temeljnopravno zatiene prostore slobode graanina. U obama se sluajevima radi o tome da ustav pripravi putove, sredstva i institucije kako bi arbitrirao u sporu oko nadlenosti meu vlastima i odupro se zahvatima dravne vlasti u prostore slobode graanina.

Za zadatke odluivanja u sporovima i sukobima zadueni su u pravilu sudovi i u veini sluajeva posebni ustavni sudovi. Oni pokuavaju provoditi ustav i protiv politikih vlasti to nije uvijek posve jednostavno, svakako nije neprijeporno. Istaknuta uloga, koju primjerice ima Savezni ustavni sud u politikome ivotu Savezne Republike Njemake, objanjava se veoma dalekosenom ovlau odluivanja ustavnoga suda pri organskim sporovima, provjerama propisa i individualnim ustavnim albama. Ti su instituti jako obiljeili funkciju odluivanja u sporovima ustava u Njemakoj. Drugo je pitanje, meutim, arbitrira li se u sporu svagda na zadovoljavajui nain. Ali justicijabilnost je pretpostavka za obnaanje takve funkcije odluivanja u sporovima, a to znai utuivost ustava pravnim putem. Ona proizlazi iz prvenstva ustava naspram jednostavnog zakonskog prava. Ustav time izraava hijerarhiju u pravnome poretku. On omoguuje da se jednostavni zakon podvrgne dodatnome testu zakonitosti. Time se sukobi izmeu politikih vlasti ne pokuavaju vie rijeiti na raun, nego uz pomo prava.

Druga je bitna funkcija ustava simbolika funkcija. Ustav je simbol dobroga i pravednoga politikog poretka. Ustav upuuje na legitimaciju konstituiranoga poretka. Legitimacija postojeega politikog poretka znai da se taj poredak priznaje kao dobar i pravedan, to znai kao legitiman. Ustav moe politiki poredak legitimirati time da ga upuuje na podrijetlo i posebne okolnosti njegova osnivanja. U inu ustavotvorstva iz 1787. godine zakljuili su mi, narodi, kako stoji u amerikome ustavu iz 1787. godine, sebi dati ustav. Godine 1949. njemaki narod sebi daje Temeljni zakon i, time, novi politiki poredak. Takoer se u Temeljnome zakonu ponovno ujedinjene Njemake iz 1990. godine kae da je njemaki narod, temeljem svoje ustavotvorne vlasti, donio ovaj Temeljni zakon. U hrvatskome sluaju hrvatski je narod 1990. godine donio ustav primjenjujui pravo na samoodreenje. U tim trima sluajevima kolektivni subjekt, narod, nastupa kao ustavotvorna vlast, on konstituira i legitimira novi poredak dan ustavnim inom. Legitimirajui bi uinak ustava za novi poredak bio nepotpun ako bi upuivao samo na taj jedinstveni in i na taj, kolektivni subjekt koji se, takoer, samo jednom pojavio.

Mnogo je, meutim, presudnije da se neki ustav potvruje u duljem razdoblju i da graani njime prihvaaju odravani poredak. Ustav je ovdje ivi izraz vrednota i predodaba te socijalne i politike prakse drutva i njegovih aktivnih graana. Stoga ustavi imaju, i kad su uspjeni, integrativnu i identitetsku funkciju za neko drutvo i njegovo samorazumijevanje. I taj simboliki uinak moe proizlaziti i iz konstitucijskoga ina, podsjeanje na posebne okolnosti ustavotvorstva moe se stilizirati u mit osnivanja, koji se ritualno predouje i odrava ivim sjeanje na podrijetlo i osnivanje drave. U takvim sjeanjima, koja se sveano insceniraju prigodom obljetnica i proslava ustava, jo se jednom simboliki potvruje ustavom konstituirani poredak i usidruje u svijesti graana. Integrativna i identitetska funkcija moe se, meutim, razvijati i povijesno-procesualno tijekom nekoga vremena, kao to je to, takoer, bilo karakteristino za Temeljni zakon Savezne Republike Njemake. Njegova je simbolika, ustavnopatriotska funkcija proizlazila manje iz ina ustavotvorstva nego iz povijesnoga procesa usvajanja i dobivene suglasnosti godinama, desetljeima. Promatrai o graanima Savezne Republike Njemake sedamdestih i osamdesetih godina 20. stoljea nisu sluajno govorili kao o narodu koji se oitovao za Temeljni zakon. Neki ustav, to pokazuje ameriko i njemako iskustvo u posebnoj mjeri nema, dakle, samo instrumentalno, nego i svagda simboliko pozicijsko mjesto: graani se identificiraju sa svojim ustavom i daju, time, ustavu normativni rang koji je potreban kako bi se mogle ispuniti, takoer, instrumentalne, konstitutivne i regulativne funkcije ustava. S njemakoga preveo

Tomislav MartinoviHans VorlnderCONSTITUTION AS AN INSTRUMENT AND A SYMBOLSummary

The author holds that the constitutional theory today is put to the test in three areas. The first is the problem of the relationship between the trans-national regimes and the government institutions. The constitutional/legal theory is faced with the question how the norms concerning trans-national regimes can acquire the dignity of legal norms via constitutionalization. The second challenge is posed by trans-national regimes sui generis such as the EUs legal system. The third concerns the process of EUs expansion.

For the author, a constitution is both an instrument and a symbol i.e. it is doubly coded. On the one hand, it leans on practice and instrumental implementation, and on the other on the world of representation. There are different types of constitutions. Type one are constitutions-manifests, largely solely symbolically coded. Type two are the constitutions in the form of contracts, structured more in the form of a legal relationship between discrete actors than a monolithic symbolic corpus. Type three are programmatic or planned constitutions, and they are associated with the rise and fall of socialist societies. They identify the already politically defined developmental goals. And finally, there are the so-called constitutions-cum-laws. These are a result of a regular legislative process that enables peoples in the capacity of presumed agents of sovereignty to debate constitutions and accept them.

The authors opinion is that the transition of Central- and East-European countries is a transition from the simple-coded with the primacy of the symbolic to the double-coded constitutions. This transition is not smooth. The first difficulty lies in transplanting constitutional solutions to different social/historical contexts. The other refers to the anti-constitutional mentality that prevails in these societies. Despite everything, the constitutional balance in Central and Eastern Europe is satisfactory on the whole. The constitutions of these countries are interesting because of three symbolic aspects. The first refers to the constitution formation processes in which these societies ceased to be objects of authoritarian rulers. The second aspect regards the search for new forms of identity and unity. The third aspect refers to the attempts to banish tyranny from politics and social life by means of legal chains.

Key words: transition, constitution, constitution as an instrument, constitution as a symbol, constitutional theoryMailing address: Institut fr Politikwissenschaft, Technische Universitt Dresden, D-1062 Dresden, Germany. E-mail: hans.vorlaender@mailbox.

tudresden.de

* Hans Vorlnder, redovni profesor na Odsjeku politikih znanosti Tehnikog sveuilita u Dresdenu.