VIKTOR SIMONČIČ ZMAGO

DRUŠTVO UMANJENE VRIJEDNOSTI

Delnice, 2013.

Nakladnik:

TPPUZ LUJZIJANA

Za nakladnika:

Miren Androić

Urednici:

Ljerka SimončičMiren Androić

Lektura:

Vendi Franc, prof.

Tisak:

Futura d.o.o.Rijeka

Naklada:1000 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130121035

ISBN 978-953-57515-0-2 (cjelina)ISBN 978-953-57515-1-9 (I. svezak)

Viktor Simončič Zmago

DRUŠTVO UMANJENE VRIJEDNOSTI

KAKO STEĆI NEPRIJATELJEKAKO POSTATI NEUNIŠTIV

Delnice, 2013.

Mojoj supruzi Ljerki za sve lijepo i veliku podršku, naročito kod onih odluka koje sam donosio, a ona je znajući da ću tako napraviti, potajno njegovala nadu da možda to ipak neću napraviti!

Mami i Tati kao hvala za dobru poputninu u život.

Zmago

„Ne želim umrijeti od skromnosti, zaključio sam kada sam osjetio početak nastajanja društva umanjene vrijednosti“

(Viktor Simončič)

„Ja ću svoje otkukurikati, a hoće li svanuti nije moja stvar ...“

(Slovačka narodna)

„Tko drži do sebe, a ne da ništa od sebe, neka ima sam za sebe, praznoga samoga sebe“.

(Moja Mama)

„Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi mišlju i rukama, za sebe i za druge uvek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i neimaštine.“

(Ivo Andrić)

7

PROLOG

Studeni/Prosinac 2012.

Sjećanje mi ne da mira. A i niz apsurdnih dnevnih događaja tražili bi komentar kojeg nema. Eto, HTV je danima najavljivao „Lijepom našom iz Čapljine“. Često sam bio u Delti Neretve. Išao sam provjeriti na karti jer sam mislio da nisam dobro zapamtio. Jesam. Čapljina jest u Bosni i Hercegovini. Eto, netko bi trebao nešto napisati i o tome. Imalo bi smisla, ako istinski želimo suradnju sa susjedima. No, neću o tome, niti do daljnjega o drugim stvarima. Moram objaviti ono što sam do sada napisao.

Stalno se javljaju epizode koje bih htio opisati. Neke bih htio zaštiti od zaborava. No, događaji me ipak pretječu. Kada se ovo objavi, za ispravljanje nekih stvari, kao što je to na primjer štetan i nevjerojatno glup koncept postupanja s otpadom u Rijeci i Puli kojeg se želi realizirati na još

1nekim mjestima , bit će kasno. Iako upozoravam mjesecima, odgovorni će reći da ne možemo nazad jer je, eto, gotov Glavni projekt, a novac je osigurala EU pa nije važno koliko košta. Sreća ne i za Piškornicu. Taj regionalni centar planira se već od prve koalicije, no sigurno će pričekati još koju.

Znat će se i za Potemkinova sela do jučer Prvog potpredsjednika Vlade, na kojeg se, eto već dan nakon odlaska s funkcije, baca blatom. Rade to isti oni koji su ga do jučer uzdizali panegiricima. Bivši premijer bit će optužen, pa makar i nepravomoćno, propast će brodogradnja, a da smo se nekad mogli sami prehraniti sjećat će se samo najstariji. Kante za smeće (namjerno ovdje ne upotrebljavam ispraniji izraz otpad) bit će sve praznije jer će se u njih bacati sve manje, a bit će i sve veći broj onih koji će iz njih uzimati svaku sitnicu koja će negdje naći neku do tada nigdje viđenu mogućnost primjene. S neke će funkcije biti maknut i zadnji pojedinac kojeg ne poznaje Premijer ili u kojeg „oni gore“ nemaju povjerenja. Polako će početi siromašiti i

2propadati mnogi od onih 200 najbogatijih porodica .

______________________________

1 Po tom konceptu, koji ne postoji nigdje u Europi, mješoviti otpad se melje, odvaja biorazgradljivi dio, suši, čuva nekih 5 godina, a onda se iz njega proizvodi električna energija. Za laike vjerojatno prihvatljivo. No, svakom imalo tehnički obrazovanom pojedincu trebalo bi biti jasno da tako proizvedena energija sliči onoj, kao kada bi u kantama nosili vodu na vrh brda, a onda tu vodu puštali na turbinu da se proizvede električna energija.2 U javnosti je znana ideja prvog Predsjednika o stvaranju 200 bogatih porodica. Ovdje to navodim vrlo banalno, iako vjerujem da on to nije mislio na tako vulgaran način i da bi vrijedilo da netko ispravi ovu nepravdu. Ja to neću. Premalo poznajem detalje, a priznajte, dobro djeluje kao iskrica koja može potaknuti na razmišljanje.

8

Uz rizik da nisam bio u pravu, ne mogu čekati da se potvrdi još jedan lažnjak, onaj oko plina iz Katara i terminala u Omišlju. To je treći lažnjak za kojeg znam, a da je na istu temu. Prvi, koji čak možda i nije bio lažnjak, bio je negdje početkom devedesetih. Projekt je bio zacrtan u „onoj“ Jugoslaviji. Na put po svijetu, kako bi se odredila konačna lokacija, Kopar ili Krk, krenula je brojna delegacija iz Slovenije i Hrvatske. Odluka je prevagnula za Krk. Osnovan je konzorcij tvrtki zainteresiranih država iz okruženja, radilo se već na osiguranju novca, prve dozvole bile su napisane u radnoj verziji. Čak su se i stanovnici Omišlja zbližili s idejom, pod uvjetom da ih tadašnji premijer primi. Nije ih primio. No, ne zbog toga već zbog nečeg drugog, meni nepoznatog, sve je propalo. Da samo znate koliko mi je žao da sam tada, kao član one delegacije koje je putovala svijetom navijao za Krk, a ne za Kopar. Imam osjećaj da bi se u Kopru čak moglo nešto i ostvariti. Drugi lažnjak bila je kombinacija koju je vodila, mislim, INA, a temeljila se na premisi „ mi ćemo to sami“. Sve je bilo lijepo, ali ovaj put bez para, pa se

3ishod znao - kao na alci – u ništa! Sada je na redu Katarski plin. Po mom 4mišljenju, treći lažnjak. Važno je imati izvor, kako nas uče od Predsjednika

do premijera. Točno, ali kome sada treba plin, postavljam si pitanje, ja naivac, vjerojatno zato jer nisam ekonomist. Ali čekajte, nisu bili ni bivši ni sadašnji ministri gospodarstva, pa ni mnogi bivši, no, ostavimo to sada. Naime, već se radi na novom plinovodu i to onom koji našom zaslugom ide mimo nas. Dolazi negdje iz Rusije, pa preko Srbije i Mađarske do Austrije i dalje, i preko Slovenije za Italiju. Komu bi se sada mogao prodavati plin iz Katara, jer našem okruženju dugo neće trebati još jedna cijev? U nekoj mogućoj krizi? A hoće li ikada doći do krize „pa da zaradimo“? Tko to zna,

5„jer Đekna će zasigurno umrijeti, ali ne zna se kada“ ?

generalski. Takve generale trebamo.______________________________

3 Za manje upućene: Drevna viteška igra, koja se stoljećima održava u Sinju. Gađa se posebna meta. Kad se promaši, onda se to najavi: „Taj i taj – u ništa“4 „Kako nas uče“ izvedeno je iz mog iskustva u kasarni u Prizrenu, za vrijeme služenja JNA, kada je desetar ili vodnik na postavljeno pitanje: „Zašto je marksizam nauka?“,tražio od nas odgovor: „Jer nas tako uči“.5 Antologijska crnogorska serija iz bivše Jugoslavije; stariji su naziv koristili i, eto, koriste za sve ono što se s velikom sigurnošću neće dogoditi

Jučer su oslobođeni gospoda generali. Gospoda? Da, jer tako se časno drže. Kako su časno govorili, nakon tako velike nepravde (ne toliko od suda, koliko od oni naših bivših koji im nisu pomogli kada je trebalo). Oni bivši kao da su bili zadovoljni onim Šeksovim od locirati do uhititi i procesuirati. Ili tako nekako. Sretan sam da se nepravda ispravila, ali prije svega zbog unuka i drugih mladih. Teško bi bilo biti ponosan na Hrvatsku da se ona ostvarila na nekom organiziranom zločinu. Ne bi to oprale nikakve godine i zaboravi. Osjećam veliku dozu ponosa. Bravo za sud, za one koji su dostavili prave dokaze. Bravo i gospodi generalima. Držali su se i drže

9

Zasmetali su me zvižduci kada se general Gotovina zahvaljivao insti-tucijama sistema. Siguran sam da je znao zašto to govori. Vjerojatno se želio zahvaliti na pomoći i dostavljenim dodatnim dokazima sadašnjih, bez kojih bi obrana teško izvojevala zasluženu pravdu. Neću polemizirati. No, pitam se na čiju dušu idu godine provedene u zatvoru, ako potrebni dokazi nisu bili dostavljeni na vrijeme. Volio bih da se i to sazna. U svemu me malo muči i činjenica da je general Gotovina bježao. Da su ga lovili kao divljač. Kako li se tada osjećao? Volio bih da su razlozi za bijeg bili tako jaki da nisu dozvoljavali drugu mogućnost. No, postoje li uopće takvi razlozi kada je u pitanju „ili ja ili milijuni mojih sugrađana kao taoci“? Mora da postoje, premda mi baš nisu dokučivi. Sada je dosta s tim. Baš sam hrabar kada se ne tiče moje kože. Valjda neću i sebe početi mrziti. Sve više sličim silnim konvertitima, kojih su puni mediji.

No, oslobađajuća presuda, koliko god važna za generale, nije dovoljna i za Hrvatsku. Ne smijemo zaboraviti da su negdje i među nama, ne samo na drugoj strani, oni koji su činili zločine, uništavali imovinu. Bilo je i generala koji nisu časni. Za takve treba ono Šeksovo, iako kada je to izrekao nije mislio na te i takve – locirati, uhititi i procesuirati. Imamo li hrabrosti, morala, časti za to? Neka mi bude oprošteno, čini mi se kao da nemamo dovoljno. Volio bih da griješim. A trebali bi naći čast i čestitost u svim državama koje su na bilo koji način bile umiješane u ona neljudska događanja, i to u ime svih žrtava, otjeranih, protjeranih, pobjeglih u strahu, silovanih, obespravljenih, pojedinaca kojima je oduzeta budućnost, djece koja su rasla bez roditelja. I to svih religija, rekao bih i rasa i boja kože, ali to ovdje ne treba, jer smo ovdje svi isti, barem antropološki, mada se nekima ni to ne sviđa. Tu se ne radi o tome tko je nanio više zla i tko je prvi počeo. Moraju biti osuđeni svi koji su nanosili zlo. Ne smije se podleći pokušaju izjednačavanja krivnje. Nije to zbrajanje i oduzimanje na način da su oni nama ili mi njima tisuću, a druga strana sto, pa su oni ili mi više krivi ili smo mi ili oni u nekom virtualnom bonusu za nekoliko stotina. Zločin je zločin. I vjerovali ili ne, mene više smetaju zločini koje smo mi napravili od njihovih. Na početku nas je samo to i razlikovalo. Mi još nismo radili zločine. A onda, samo sve manje nismo. Smetaju me više oni zločinci koji su među nama, jer eto, ne znajući živim s njima. S onim drugima ne živim. Nisu mi susjedi. Moj unuk ih ne susreće.

Godišnjica je pada Vukovara. Prvu godišnjicu pada Vukovarci su u Zagrebu obilježili gotovo sami. U, mislim, Europskom domu negdje na početku Jurišićeve, skupio se veliki broj Vukovaraca. Nije bilo nikoga od službene politike. Nikoga, a savjesti radi morao je biti prisutan najmanje Predsjednik Republike. Nije bilo nikoga. Bio sam ja, tada u funkciji pomoćnika ministra. Došao sam jer su me pozvali predstavnici vukovarskih zelenih, kojima sam pokušavao pomoći da se lakše snađu u Zagrebu. Sjedio sam na

10

počasnom mjestu. U prvom redu. Na mjestu namijenjenom nekom važnijem, značajnijem. Pušten je film. Nizale su se potresne slike. Film traje li traje. Meni je sve teže. Čuju se jecaji iz tamne dvorane. Pritajeni jecaji, koji govore više od najglasnijeg naricanja. Tu je i majka koja je izgubila četiri sina. Svi koji su tu, nekog su izgubili. Ja na sreću nisam. Pokušavam razumjeti bol.

Po završetku filma prisutni žele neku riječ sućuti. Tko da im kaže? Tko? Očekuje se nešto od mene, malog beznačajnog pomoćnika ministra okoliša. Ja prikrivam suze, a u grlu ne knedla, već knedletina. I kada su očekivali da nešto kažem, ustavši, krenule su suze. I sada mi, dok ovo pišem, neka tekućina u očima zamagljuje slova na tastaturi. Knedla mi ne da govoriti. Rasplakao sam se. Što ja imam reći tim jadnim, predivnim ljudima, koji su tako puno izgubili. Imam li uopće pravo nešto im reći? Kako se tješi netko tko je izgubio najmilije, ali ne onako prirodno kako se to događa u običnom životu, kada odlaze najbliži u smiraj, po nekom prirodnom redu? I kao u nekom talijanskom realističnom filmu, onom iz vremena crno bijelih filmova, ja koji nisam nikoga izgubio, koji samo žalim za drugima, bivam tješen od onih koje treba tješiti. Trebalo mi je par minuta. Sabrao sam se. Knedlu sam gurnuo još dublje i nešto rekao. Vjerojatno ne baš nešto posebno značajno, što bi trebalo biti zapisano. No, vjerujte mi, bilo je iz srca, tada jako povrijeđenog. Gdje su bili oni koji su se doživljavali državotvornima?

Mislio sam da bol nikada neće proći. Mama i Tata, oprostite. Kao da je bol bila još veća nego kada ste vi otišli u smiraj. Vi ste otišli prirodno, po nekom redoslijedu, a ovim je ljudima netko vadio srce onako na živo i još ih nekako silio da idu dalje. Nakon svega sam se pribrao. Ostao među ponosnim ljudima. Pričali smo. Pričao sam i sa majkom Katom. Onom koja je izgubila četiri sina. Izgleda da je tim ljudima tada i moja prisutnost nešto značila. Iako je se nerado sjećam, na tu sam epizodu života ponosan.

Do sada sam to iskustvo ispričao možda samo jednom ili dva puta, a inače sam poznat po onom „ja pa ja“, pa rado ponavljam svaku zgodu u kojoj sam bio „neki posebni junak“. Ovo je prvi put da pišem o tome. I neću više, iako sam ranije mislio o tome napisati cijelo poglavlje. Da se ne zaboravi, možda je i ovo dovoljno.

Na kruzeru smo . Ponovo. Bili smo i ljetos. Prošli pola Europe, cijeli Baltik, na putu bili 13 dana i prošli jeftinije od naše kćeri, koja je s mužem i sinom bila 9 dana u Solarisu. Bila je lani na Braču. Nimalo jeftinije. Zabava nakapaljku. Do daljnjeg smo odlučili da nas hrvatski turizam neće neko

Nisam sklon egzotičnim putovanjima. Ovo navodim ne kako bih se hvalio da sam eto i ja bio negdje, već s dozom sarkazma.Razumijete li zašto?

6

______________________________

6

11

vrijeme vidjeti. Kupujemo hrvatsko, ali ne i da nas u ime toga pljačkaju. Kada vidim kako su organizirani u drugim državama, ponovo se uvjeravam kako kod nas turizam još nije počeo.

No, nije povod navedenog poruka o turizmu iako se i na to odnosi. Kako nas je na kruzeru od nekih 3000 putnika više od 5 iz Hrvatske, na brodskoj TV uključen je HTV1. Šteta. Do tada sam spavao kao beba.Na TV-u predsjednik oporbenog HDZ-a . On, koji je vodio policiju i tajne službe i nije primijetio kako mu predsjednik stranke i države krade, a glavni tajnik je izgleda prepisao diplomski, pa za nagradu dobiva „terenski dodatak“ da širi svijetle ideje uvažene partije po predgrađima metropole, a njegovi ministri su doveli do kraha privrede i polako se sele u Remetinec, formirajući Vladu u zatvoru, opljačkali su nas i sada se on nama usuđuje dijeliti lekcije. Njegova stranka ima, kako on kaže, sve. Ima infrastrukturu, logistiku i ekipu za izlazak iz krize. Zamislite dobitnu kombinaciju: Šuker, Čobanković, Milošević i Popijač . Sjećate li ih se? Možda ne njih, ali sigurno osjećate posljedice onoga što su nam radili i strašnog nasljeđa dužničkih okova generacijama koje dolaze.

Nažalost kritike su opravdane. Eto i HNS bi da se nešto radi, kao da oni nisu u Vladi i ne znaju što se radi. Posebno ne znaju što se radi u njihovim resorima. I IDS sa strane zna što bi trebalo raditi. Ćute samo penzioneri. Oni imaju dulje pamćenje. Eto, i to potvrđuje činjenicu da ova Vlada ne zna što joj je zadatak. Čudi me zašto se koalicijski partneri ne sastanu, već moraju koristiti HTV za slanje poruka. HTV nije najbolja mreža za dijalog. Zar nisu čuli za društvene mreže, kada se već ne sastaju i dogovaraju?

A farse li, premijer je, 11.12.2012. godine, na 36-godišnjicu moje promocije u doktora tehničkih znanosti u Karlsruheu, održao, ili je trebao održati - na kruzeru nisu prenijeli tu vijest - predavanje studentima u Splitu o ulozi Vlade u nečemu. U čemu, jade moj? Pa nije dovoljno samo skakati i zauzi-mati poze kao Blair, Obama ili Clinton, treba nešto i znati. Barem nešto.

Za one koji manje poznaju hrvatsku političku scenu HDZ Hrvatska demokratska zajednica; desne orijentacije, ali ne do kraja iako bi neki to željeli; bila na vlasti 85% dosadašnjeg trajanja Hrvatske; odgovorni i to najizravnije za stanje u društvu, uključujući i bankarski rejting po kome spadamo glede financija u „smeće“; no, sve to ne bi mogli postići bez podrške malih sitnih partijica i nažalost tada često impotentne oporbe Za one koji manje poznaju hrvatsku političku scenu - ministri u zadnjoj vladi koju je vodio

HDZ. Zapamćeni samo po zaduživanju. Za one koji manje poznaju hrvatsku političku scenu - HNS Hrvatska narodna stranka;

neka sredina s željom liberalizma; trenutno su glavna koalicijska uzdanica u Vladi i vode glavnu riječ kada je u pitanju gospodarstvo

Za one koji manje poznaju hrvatsku političku scenu IDS Istarski demokratski sabor; srednje-lijeve orijentacije; na regionalnom nivou vladaju isto kao što je vladao HDZ i kako rade druge stranke - nepotizam naprijed, ostali stoj; IDS je također član vladajuće koalicije

7

8

9

10

______________________________

7 - -

8

9 -

10 - -

12

Ako ne više, mudar barem zna odabrati suradnike koji imaju kompetenciju, kada je sam nema.

Saznali smo da su prebijali „kao mačku“ jednog od rijetkih istinskih heroja domovinskog rata. Milu Dedakovića Jastreba. Onoga koji je organizirao i mjesecima vodio obranu Vukovara. Prebijali ga kako još nitko nije vidio. Eto, barem smo u nečemu najbolji. Kada sam bio mali u školi su nas učili kako su naše, tada su to bili od Vardara pa do Triglava, prebijali oni nemilosrdni, uglavnom brkati srpski žandari. Na početku naše države uglavnom su govorili kako su prebijali naše, sada naše samo od Sutle do Dunava, oni komunistički udbaši. Prebijali su naše i u srpskim logorima. Demokracija je pokazala da smo na brdovitom Balkanu svi isti, a neki možda još gori, jer prebijamo svoje. Kada smo tako prebijali Jastreba, kako li su prolazili oni koji nisu naši, koji, prema nekima baš ne spadaju na prostor između Sutle i Dunava.

Na TV vijesti o tome kako svatko svakoga prisluškuje. Ministar vara državu. Premijer brani svoga. Ovdje svaka partija brani svoje lopove, prepisivače, varalice.

Saznao sam da se kompetencija za rad u kulturi stječe partijskom knjižicom HNS-a. Sve muzeje i kulturu navodno vode članovi te partije. Imaju li onda članovi te partije popust na ulazu ili im je ulaz besplatan?

Postalo mi je mučno. Izbio mi je herpes. Izbija mi uvijek kada se osjećam varanim i prevarenim. Taj pogani znak na usni otkriva da se živciram iako bih volio da nije tako. Molit ću kapetana da isključi HTV 1 jer će svim Hrvatima izbiti herpes, ili barem nama malo osjetljivijima, s malo duljim pamćenjem. Sada prestajem s dodatnim stvaranjem teksta. Tema ima napretek i nekako ne bih volio da se niti jedna ne zaobiđe. Ali ne ide. Vrijeme me pretječe i počinjem sastavljati knjigu od onoga što je ostalo od velikih planova. O njima ću nekom drugom prilikom.

Dobro došli na dijelove.

13

U djelu „Kralj Lear“ Shakespeare kaže: „Još nije najgore dok god možemo reći: „Ovo je najgore“!“

Sigurno je da gore od „onih gore“, neće biti, ali da smo još daleko od najgoreg to je istina. Pitanje je samo kada će najgore, pa da krene na bolje.

14

STARA PESMA

Kad sunce sijami plačemo kao ludi,jer će uvek posle jednog suncabiti nama jedna strašna kiša.

Kad kiša pada mi pevamo kao ludi,jer će uvek posle jedne kišebiti nama jedno lepo sunce.

Posle dobrog uvek dođe loše,jer nikad nam ništa boljenije bilo iza najboljeg.

Posle lošeg mora doći dobro,jer nam ništa gorenije bilo iza najgoreg.

Miroslav Antić, Garavi sokak

15

SVE OVO JE UVOD

Upute za čitanje

Uvod negdje 2010.

Nastavak uvoda - početkom 2012. godine

Novi uvod 2012.

Održivi razvoj

Dati šansu onima koji znaju? Nemoguća misija?

Mrak i svjetlo - u vrijeme kada smo još imali Prvog potpredsjednika Vlade

UPUTE ZA ČITANJE - OBAVEZNO PROČITATI

Za one koji namjeravaju čitati knjigu, važne su sljedeće napomene

ź Ova knjiga nastala je isključivo kao rezultat analiziranja stanja s pozicije onoga koji, niti materijalno niti društveno, nije u procesu tranzicije izgubio ništa. Nije nastala kao plod nekog osobnog ogorčenja. To je pogled onoga koji s malo povišenog gleda one koji bi trebali biti ogorčeni jer su postali gubitnici.

ź Kao svaki pogled, i ovaj je u velikoj mjeri subjektivan, pri čemu vjerujem da je iznesena subjektivnost približena objektivnoj stvarnosti.

ź Iako se čini da branim ono mračno doba, nije tako. Kada bih htio, mogao bih iz onog vremena izvući niz malih i velikih nepravdi učinjenih mojoj obitelji. No, nikako ne na razini nepravde nanesenoj uvaženom Vladi Gotovcu i njemu vrlo, vrlo rijetko sličnima. Radi se o vrsti sitnije i malo veće nepravde, na kojoj su mnogi, skoro većina najglasnijih napravili karijeru, a mnogi među njima i imovinu. No, u odnosu na one nepravde, današnje su puno veće s dalekosežnijim posljedicama. Kao netko tko je vjerovao u samoupravljanje, i možda s današnje točke gledanja pomalo utopističku ideju o zajedničkom vlasništvu i načelu „dobro za sve“, velikom nepravdom smatram da su i moj dio neke imaginarne imovine poklonili raznim „kutlima“, „bankama“ i ratnim profiterima ili su je na-prosto „ukrali“. Na sreću nitko u mom užem okruženju nije nezaposlen. Sami smo se zaposlili, tako da nismo mogli doživjeti nepravdu ukidanjem ostvarivanja prava na rad. Nismo imali ni ratne mirovine ni neke druge beneficije stečene u borbi protiv fašista, pa nam kao mnogima nisu ni to mogli oteti.

16

ź No, ono vrijeme niti ne napadam, jer nam je učinilo puno dobroga. Osobno, mrak više ne smatram mrakom, jer uspoređujući to sa sadašnjošću, ispada da sam imao sreću živjeti tada u puno svjetla. Da sam kao dijete živio kojim slučajem u današnje vrijeme, ne vjerujem da bi se svo troje djece mojih roditelja, s obzirom da je radio samo otac, mogli školovati. Mrak je omogućio da vidimo daleko, a svjetlo nas je izgleda previše zabljesnulo, pa danas mnogi postaju slijepi. Kada vidim kako nas vode ovi danas i kako beskrupulozno zadužuju moga unuka, onemogućujući mu dobro školovanje i ne otvarajući perspektive za zaposlenje, dođe mi da se s nostalgijom prisjećam mraka. Znam da će mnogi reći kako li se samo usuđujem i nije li me sram sjećati se onih vremena na takav način. Priznajem, malo me jest sram, ali samo moje naivnosti kada sam vjerovao da oni koji su nam obećali svjetlost stvarno tako i misle, a ne da nas zaslijepe i sve rade samo kako njima odgovara.

U Njemačkoj sam uvijek hvalio naš „samoupravni sistem“ i „nevjerojatna“ dostignuća one države. Na zablude i finu indoktrinaciju onog sitema, tek neposredno pred doktoriranjem ukazala mi je supruga Ljerka, kada sam po ne znam koji put, u političkim raspravama hvaleći jugoslavenski sitem ispred njemačkoga valjda malo pretjerao. Na hrvatskom, da ne razumiju drugi rekla mi je kako ću imati priliku kada se vratimo kući ujutro u četiri sata stati u red za meso i nabaviti „kalodont“ i kavu. Valjda baš toga tada nije bilo u Jugoslaviji.

Tada sam shvatio moć političkih sistema da masu mogu preoblikovati u sve što žele. Često u nešto što ne bismo htjeli biti. Od tada pokušavam ne biti dio mase koju oblikuju „političke elite“.

ź Često u ocjeni današnjeg razvoja spominjem kako bih volio da se izgradilo kojih 100 metara autoputa manje ili da se barem tuneli nisu farbali kao što jesu po nekoliko puta, pa čak i da se izgradio manje poneki velebni „Bandićev“ i „cestarski“(zatvoreni!) toalet, kako moj unuk ne bi sjedio u istoj „klupi“ u kojoj su sjedile njegova mama i njegova baka.

ź Državu ne smatram ciljem nego sredstvom. Znam da se toga nisam prvi dosjetio. Kada radim usporedbe, onda to uvijek radim u odnosu na druge. Od kuda do kuda smo išli i do kuda smo stigli po mraku, a do kuda smo stigli od kada su upaljena svjetla.

ź Inače, u mom gradu Sisku, kojeg sam svjesno odabrao kao svoj centar svijeta, koncem 2010. godine gasi se svaka druga žarulja javne rasvjete. Nažalost, uskoro očekujem da će se gasiti još mnoge žarulje. 2011. su se ugasili Željezara i Herbos, bivša Radonja. Bojim se da je uskoro na redu Rafinerija. Gotovo ne vidim načina da se spasi.

ź Ne bojim se iznositi stavove. Činim to od kada znam za sebe. Slijedim princip „slobode lude“ u pozitivnom smislu, onako kako se to tumači uz

17

pojam „Narrenfreiheit“ u njemačkom govornom području. Onaj sam koji se ne boji kazne za izrečeno.

ź Kako me postojeća demagogija podsjeća na dane provedene u JNA u kasarni u Prizrenu, kada je „marksizam nazvan naukom, jer nas tako uči“, ovo „jer nas tako uči“ često koristim. Uvijek kada to spomenem onda mislim ili o velikom neznanju onih koji nam nešto govore, na primjer kako je pametno da smo rasprodali obiteljsko srebro, da smo poklonili banke i tvornice, kako je mudro zadužiti se, a mislim i o demagozima delux, koji točno znaju što rade i s kim imaju posla.

ź Kako sam se ozbiljnog pisanja knjige prihvatio tek u ljeto 2010., s velikom pauzom od odlaska Sanadera do zaključivanja pregovora s EU, od tada analiziram primjere iz naše prakse za koje vrijedi princip „jer nas tako uče“ i dajem one, po mom mišljenju, „naj-naj“ iz te grupe. Poticaj za to dao mi je tadašnji ministar uprave Mlakar, koji je na vrlo osebujan način objasnio kako tumačiti javnost podataka. Premda se sada, kada zadnji puta čitam tekst, više ne sjećam te genijalnosti, vjerujem da se lako može naći na internetu.

ź Način na koji se ponašamo, potrošivši sve, dovevši se u društvo skoro besperspektivnosti, možda je razlog kako nas, dok ovo pišem, prema nekim mišljenjima ekonomski upravo pretječe i Bugarska. Ovo ne navodim posprdno jer se veselim njihovom napretku, dapače, zaslužili su ga. Smeta me samo što i mi ne idemo naprijed već nazad. Uveo sam u duhu pojma „poreza na dodanu vrijednosti“ i pojam „proizvodnje umanjene vrijednosti“. Čini mi se da smo društvo proizvodnje umanjene vrijednosti - društvo umanjene vrijednosti.

ź Eksplicitno spominjem samo imena onih osoba za koje imam dokaze da su postupale na način kako to navodim. Uglavnom onih, kojima sam pisao, a da nisam dobio odgovor. Ne dajući odgovor mislili su da su riješili problem o kojem sam im pisao. Može biti da jesu, barem što se tiče neke vrste procesuiranja, ali će, evo, u nekom javno dostupnom tekstu naći svoje ime. Znam da se zbog toga sigurno neće sramiti, kao što se nisu niti oni koje je spomenuo pokojni Vlado Gotovac u svom povijesnom govoru 1991. godine. Ipak, neka to bude malo upozorenje onima koji prema nekim drugima postupaju ignorantski, jer se mnogo toga ipak ne zaboravlja!

ź Kada spominjem imena bivših ministara Škegre i Šukera, u isto vrijeme mislim i na sve njima slične, ali ih ne navodim, jer bi knjiga onda sličila telefonskom imeniku manjeg mjesta. Oni su bili proizvedeni da naprave napravljeno. Kao proizvod sistema vjerujem da ne znaju i ne razumiju da su samo oruđe u proizvodnji umanjene vrijednosti, a u duhu katoli-čanstva vjerujem da će im biti oprošteno, iako to ne zaslužuju.

18

Iako mi se, barem što se tiče svih onih sličnih gospodinu Škegri neki puta baš i ne čini u cijelosti točnim da ne razumiju što rade.

ź Kada govorim o gradonačelnicima Poreča i Siska, gospodi Štifaniću i Pintariću, kao i bivšem ministru Kovačeviću, onda mislim na sve one koji su im slični, „mali aparatčiki“. Oni samo izvršavaju. Ni sve njima slične ne navodim, jer bi knjiga sličila telefonskom imeniku povećega grada. Njima nema što biti oprošteno. Oni spadaju u kategoriju, uh, zar baš takvu? Bolje da to ipak prešutim.

ź Kada spominjem „ministricu Dropulić“ i „Barba Luku“ , onda spominjem sve one koji su bili i ranije i koji su sada. Mislim i na „Šeksove“ - sve one koji uspješno i svjesno mijenjaju kapute. Oni su i dalje mudri. Ne vide se, ili misle da se ne vide. Oni su proizveli i „Šukere“ i „Štifaniće“. Kamo sreće da ih bude što manje i da konačno izumru takvi načini spinova. Njih smatram najvećim problemom ovog društva. Nema ih puno. Tek za stranicu ili dvije. Vjerujem da njihovi klonovi neće bit proizvedeni i da s ovima prestaje pojava takvih, na sreću ove pomalo ispaćene sredine.

ź Upravo zbog ispaćenosti sredine koristim i ono: Eli,Eli lama sabahtani? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?

ź Kada spominjem menadžere a'la Dragičević , onda mislim na sve njemu slične, postavljenje po „rodjačkoj“ ili nekoj drugoj liniji, sa ili bez škole, odnosno s nekom ljetnom školom, uglavnom bez znanja za posao na kojeg su ih postavili, na osnovi pisma Barba Luki ili Tetecu . Zajedničko im je da su iz torbe povjerljivih. U javnim poduzećima oni su nastavak prakse negativne kadrovske selekcije iz doba mraka. Oni su mali sitni karijeristi, koji svojim neznanjem ubijaju kravu zbog šnicl i pri tome, uživajući u položaju na način „vid' mene“, ni da okom trepnu. Žao mi je da se jasnije ne vidi, čast onima koji na to upozoravaju, da je negativnaselekcija najpogubnija za jedno društvo. Jer loš, za podčinjenog bira jošlošijeg. Zbog takvog načina rada zna propasti cijela društva. U privatnom sektoru, ako nije nastao na privatizaciji a'la Kutle, njih nema.

Gotovo je antologijsko pismo nadobudnog mladca, tadašnjem predsjedniku Sabora gospodinu Bebiću, kojeg oslovljava s Baraba Luka i moli ga za dobro radno mjesto. Čini se da je takvo i dobio, ali je čini se svojom nestručnošću i on dao „doprinos“ željezničkoj nesreći

Iskreno govoreći ovo su opće upute za čitanje, a u tekstu izgleda nisam uspio opisati i „njegov“ slučaj, naravno,onako kako ga ja vidim. Neka njega ovdje, a dužno mjesto dobit će drugom prilikom.

Teteca sam izmislio. Po nekoj logici, ako postoji „baraba“ kao vrh piramide u hijerarhiji „rodjaštva s juga“, mora da nešto postoji i za vrh piramide u hijerarhiji „rodjaštva s sjevera“

11

12

13

a

ju

______________________________

11

12

13

.

19

ź Kada govorim o domaćim stručnjacima, najčešće ne spominjem imena. Onima koje bih spomenuo učinio bih nepravdu u odnosu na sve druge koji su isti, a ne bi bili spomenuti. Uostalom, previše me niti ne zanimaju. Svi oni na koje mislim sami će se prepoznati.

ź Kada govorim o stranim stručnjacima, ne spominjem niti njihova imena i njihove tvrtke. Oni se ponašaju na način kako su odgojeni i kako funkcioniraju njihove sredine iz kojih dolaze. Kod njih je takav način rada potpuno u redu, jer imaju sve potrebne mehanizme da se i kroz privatne interese zadovolje i društveni. U našem društvu, s vrlo osebujno postavljenim kriterijima prava i pravičnosti, takvi načini nisu (više) prihvatljivi. Kod nas postoje samo privatni interesi. Zbog toga oni ne rade ništa krivo, iako mi se, zbog u meni duboko ukorijenjenih ostataka odgoja iz mračnog doba, čini da ne rade uvijek dovoljno etično. No, oni se vode principima kapitalizma, a to se sada cijeni. Znači, u pravu su.

ź Knjiga će biti prevedena na engleski, barem za sada tako mislim, jer ono što se kod nas radi treba obznaniti, kako bi se slične stvari barem malo spriječile u nekim drugim sredinama.

ź Knjiga predstavlja niz skica pojedinih situacija pa ju ne morate čitati od početka. Vidjet ćete, bilo koji problem da se otvori, sve vodi istome, društvu umanjene vrijednosti.

ź Iako bi mi bilo drago da knjigu pročita što veći broj ljud , ništa zato ako je neće pročitati nitko. Knjiga je prije svega namijenjena mom unuku, da pročita kada odraste. Nije namijenjena niti kćeri, niti supruzi, jer one razumiju život i bolje od mene. Kada će za deset godina i on silna naredna desetljeća početi vraćati ono čime su ga slavodobitno zadužili, kada će gledati ono što su poklonili, ukrali i oteli, kada će gledati dvorce, jahte i velike automobile na cesti onih odabranih, onih njihovih iz kruga 200, kada će se pitati zašto i naša država nije uspješna kao druge, neka zna da nisu svi bili „tukci i stoka sitnog zuba“ u trenutku kada su počeli proizvoditi umanjenu vrijednost. Bilo je onih koji su znali što im rade i na to su reagirali. Važno je da zna da smo mi iz njegovog okruženja spadali u tu grupu malobrojnih.

Nažalost, u masi onih koji ne vide, ne žele vidjeti ili ne razumiju, najčešće je nemoguće uspjeti. No, to ne opravdava od djelovanja. Shvatit će zašto smo ga motivirali da razumije ono što uči i zašto je obrazovanje najvažnija stvar u životu. Nisam siguran da će mu to kada odraste

Izraz „stoka sitnog zuba“ upotrijebio je prvi Predsjednik Republike Hrvatske, označavajući dio nacije „manje vrijednih“, u odnosu na one „više vrijedne“, misleći tada na one iz vlastitog okruženja

i

14

______________________________

14

20

donijeti sreću, ali će naučiti prepoznavati demagoge i „hohštaplere“ i neće moći nasjesti na jednostavne finte. Nekada je lakše onima koji ne vide. Sigurno je jedno, donijet će mu veliku samostalnost i znat će si uzeti dobar dio slobode. Tako će postati neuništiv, kako sam ja za sebe počeo tvrditi kada su mi prvi puta detaljno prebrojali zrnca i htjeli me „uništiti“ . Od tada, te 1994. godine na pitanje: „Kako si/ste“, odgovaram: „Neuništivo“. Vjerujem da će živjeti u boljem okruženju i da neće imati potrebu pisati sličnu knjigu svom unuku. Ako će već pisati, neka piše, ali o lijepome.

ź Sebe radi, oduvijek sam se držao jedne slovačke poslovice: „Ja ću svoje odkukurikati, a hoće li svanuti, nije moj problem“. Vjerujem da je njegov odgoj jači od okruženja u kojem živi i da će i on imati hrabrosti kukurikati. Prvi kukuriku je pokazao na prvom satu u školi. Učiteljica je na tabli napisala „Dobro nam došli prvašići“, a on je reagirao jer ga je njegova baka pripremajući za školu nazivala „prvačićem“, a ne „prvašićem“. Ispravio je učiteljicu, koja je uz osmijeh dala pojašnjenje, ali ostavila otvorena vrata za poneki novi „kukuriku“.

ź Ovo kukurikanje nikako se ne smije povezati s „Kukuriku“ koalicijom. Nikako. Ovo kukuriku bi trebalo biti naivno pošteno. U „Kukuriku“ koaliciji ima, prema mom mišljenju, onih kojima ne pripada epitet pošten. Navodim i te primjere.

ź Ubacio sam i nekoliko pjesama. Onako kako sam ih dobio, našao ili ih se sjećam. Na jezicima na kojima sam ih pročitao. Smatram ih vrijednim.

ź I u onom sam sistemu pisao. Kada sam pogledao što je bilo objavljeno u novinama sisačke Željezare pomalo davne 1985. godine, ustanovio sam neke sličnosti s današnjim vremenom. Lako ćete dokučiti na što mislim. Miren, kao izdavač ove knjige, potrudio se da te tekstove skenira u obliku koji omogućuje čitanje. Hvala mu.

ź Iako sam na fakultetu imao priliku predavati i „Uvod u znanstveni rad“, knjigu sam napisao ležerno, često bez navoda, ili s ne baš najkorektnije navedenim navodima. Kako nisam u Njemačkoj, te kako knjiga neće po-služiti za stjecanje znanstvene titule, to neće imati posljedica. Zašto na-vodim da nisam u Njemačkoj, kada sam u Hrvatskoj? Mislim - „zna se“

ź Na nekim mjestima, navodeći primjere s financijski zastrašujućim posljedicama, bez želje da nekoga branim i umanjujem nečije krivnje, navodim i sljedeće:

Ovo „uništiti“ je malo figurativno, jer su mi to htjeli napraviti samo na poslovnom planu, u „ataru“ gdje su oni gazde. Tada kada sam morao otići iz ministarstva. A taj njihov „atar“ je za svakog imalo jačeg toliko mali da ga se ne isplati niti spominjati.

15

______________________________

15

21

Da smo pravna država, netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako, osuđuje se gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelji navodno oštetila, ali i vratila 6000 kuna, a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju dnevne štete u narednim desetljećima.

ź Namjerno, neke dijelove ponavljam na više mjesta, kada god osjetim da im je i tamo mjesto.

ź Pri samom dovršetku knjige imao sam osjećaj kao da sam nekorektan prema onima koji su nekada i koji još uvijek odlučuju u okolišu. Nažalost, nisu niti jedini niti najgori u proizvodnji društva umanjene vrijednosti. Kada bi to bilo tako, mi bismo vjerojatno živjeli puno bolje. Siguran sam da bi netko na isti način na koji ja pokušavam, mogao pisati o doprinosu subvencija u poljoprivredi, brodogradnji ili u nekom od sektora u kojima su završavali milijuni, nezasluženim mirovinama i lažnim braniteljima, kriminalu u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, o drugim znanim i neznanim fondovima, o (ne)učinkovitosti Hrvatske gospodarske i inih komora i agencija, kupljenim i poklonjenim diplomama, notornim primjerima privatizacijske pljačke, društvu umanjene vrijednosti. Onda bi ovo o čemu ja pišem vjerojatno spadalo u pričice za malu djecu. Onako, pred spavanje, za laku noć.

ź Poneki izraz i konstrukcija rečenica vjerojatno nisu napisani u skladu sa standardima hrvatskog jezika. To nije propust lektorice, već rezultat moje upornosti da se to zadrži u onom obliku u kojem je napisano.

ź Čim se ovo objavi, nastavljam opisivati ono za što nisam imao vremena. Zašto? A zašto ne?

22

UVOD - NEGDJE 2010. GODINE

Demokracija je što nisi zatvoren zato što si bio otvorenNesposoban dotle dotjera koliko sposobnih otjera

Vladimir Bulatović VIB

Opet sam na neki način doživio poslovni neuspjeh. Odbijajući da podilazim domaćim ljenčinama i stranim ekspertima širokoga spektra, onoj podvrsti u koju se pretvore vrhunski stručnjaci, ako im to dozvolite, i kojoj postaje važna samo forma, a koja se zbog domaćih ljenčina širi po državama s novom demokracijom kao epidemija, ponovo sam proglašen za žrtveno janje, iako sam u hijerarhiji projekta bio samo „mali od kužine“. Ukazao sam na nelogičnosti sistema postupanja s komunalnim otpadom i nepotrebno visoke cijene koju će neopravdano plaćati građani. Pokušao sam ukazati i na nelogičnost Strategije postupanja s otpadom, koja je očito bila izrađena za pojedince koji su trebali prodati neke egzotične tehnologije. Protiv onakve Strategije, koja je zanemarivala činjenicu da i kod nas postoje dobre i, kako se pokazalo zadnjih dana na EU razini, izgleda prihvatljivije tehnologije. Bahati strani eksperti, koji su već stisnuli „copy“ na nekom dokumentu kojeg su radili u „Bugarskoj ili Tadžikistanu“ , i samo su u lijepo oblikovane korice trebali stisnuti „paste“, podržali su ono što nigdje ne postoji i što nitko nije vidio. Rekli su da tako žele u Hrvatskoj. Čak sam kao domaći, iako u timu rade eksperti s engleskog govornog područja, proglašen krivcem i za nerazumljiv engleski jezik radne verzije dokumenta .

Najnoviji događaji, dvije godine kasnije, kada se izrađeni, prihvaćeni i skupo plaćeni projekt, financiran od strane EU, za Regionalni centar postupanja s komunalnim otpadom „Piškornica“ ocjenjuje neupo-trebljivim, a oni u Rijeci i Puli pomalo upitnim, pokazuje da sam bio u pravu. Ja ipak nisam sretan, jer se moj narod po tko zna koji put pokazao neukim, servilnim, prestrašenim pred onima koji bolje od njih govore engleski, i samo to znaju bolje, i na koncu je (moj narod) spreman vlastitu dušu prodati za malo bakšiša. O tome malo više kasnije.

Voditelj projekta, kako bi se učinio kooperativnim i kako bi si osigurao daljnjih par tjedana mira, zajedno je s ekspertom zaduženim za struku, koji radi na principu „copy paste“ prihvatio sve pritužbe i „kao fintu“ stavio me

Navodim imena država ne u pogrdnom smislu, već samo da ukažem kako između naše i tih sredina postoje razlike, koje ne dozvoljavaju jednostavno kopiranje.

O Regionalnim projektima postupanja s komunalnim otpadom, a financiranih od strane EU preko IPA, na nekom drugom mjestu.

16

17

______________________________

16

17

23

na led. Da malo pričekam, da se malo ne javljam krajnjim korisnicima, da im nepotrebnim pitanjima ne remetim ljetnu „siestu“ i jednostavno malo ne radim. Nije, kaže on, problem moj ugovor i sve financijske obaveze prema meni. To će kasnije biti sve u redu, samo da ja malo „ne talasam“.

Nije važno što sam ukazao na tehničke nelogičnosti, što će građani 40 godina plaćati previsoku cijenu, što ćemo nepotrebno, opet slaveći uspjeh novog zaduženja, od nekoga kupiti skupu i neučinkovitu opremu. Tu su se usuglasili i domaći i strani, iz one podvrste koja se širi kao epidemija u Regiji. Za njihova vremena će biti, a poslije potop. U slobodnom prijevodu: drži vodu dok majstori ne odu i „ne talasaj“ dok sam ja tu. Ne diraj ništa dok sam ja tu. Dobro mi je poznat taj sindrom, koji je nastao kod pisanja strateškog dokumenta za otpad u Sloveniji, a glasi NIMET Not In My Election Time ne za mog mandata .

Ne za mog mandata, projekta ili ugovora. Ja, Stranac, otići ću zadovoljan, projekt će biti odobren od svih nadležnih tijela, forma će kao i uvijek gdje radim biti besprijekorna, uključujući i engleski jezik. Ja, Domaći, izabran u svojoj stranci kao najzaslužniji za mjesto direktora i još koji dan na toj funkciji, jer će novi izbori, a onda nitko nije siguran, odnosno sigurno je da će drugi ako pobijede imati svog, prema mom mišljenju jednako nekompetentnog direktora, isto tako ću koristiti argument da je sve bilo prihvaćeno od svih, da su nam to predložili stranci i da je to „naj od naj“. Možda će me samo ponekad zasmetati što sve to „naj od naj“ nisam niti pročitao. Ja Stranac i Ja Domaći smo napravili svoje. Vi, Građani, morate biti sretni da je sve što ćete nepotrebno preplaćivati, bilo odobreno i da je bilo na engleskom kojeg se ne bi posramio niti Shakespeare. A tek kakve se divne sličice nalaze u elaboratu. Ma izvanredno! Ne možeš vjerovati - ili što bi se reklo kod nas „nemreš bilivit“! A što je stvarno unutra? Malo, vrlo malo, ili bolje rečeno jedno veliko ništa!

No, to nije moje prvo takvo iskustvo. U nekim slučajevima je to standardna shema ponašanja kada postoje „lijeni domaćini“. I da se razumijemo, u većini slučajeva nisu krivi strani eksperti, nego, kako lijepo kaže Balašević „mi koji smo ih pustili“ .

Prije nego što su mi ponudili da samo naplatim dane, pa mi čak i povećali ugovor za deset dana, samo da ne radim ništa, mislio sam da su se vremena promijenila. Naime, na jednom od prvih sastanaka o napretku projekta

NIMET je nastao kod pisanja Strategije postupanja s otpadom Republike Slovenije 1996. godine, a izvorni autor je dr. Miran Medved, vrhunski stručnjak starog kova. Malo sam tome i ja doprinio i to prenio u NEAP Republike Hrvatske 2002. i još na neka mjesta; Kako se kod nas malo čita, mislim da to nitko nije primijetio.

Kako imam više takvih primjera, samo zbog činjenice da me vrijeme pretječe, o tim primjerima, iz cijele Regije, ću pisati u drugoj knjizi.

-18-

19

______________________________

18

19

24

doživio sam da su hrvatski državni službenici ozbiljno podigli glas i ukazali strancima što je njihova obaveza. Nisu podlegli autoritetu koji je proizlazio samo iz činjenice da netko dolazi iz neke daleke Europe, već su zahtijevali djela, poštivanje ugovora i rokova. Sličice ih nisu (barem ne previše i barem ne na početku) impresionirale. Tražili su sadržaj. Pitao sam se je li to na ovim ispaćenim prostorima moguće? Činilo se mogućim, barem na kratko. Da ste samo vidjeli uvrijeđenost nekih eksperata. Ni oni nisu mogli „bilivit“ da je to moguće. Bravo, domaćim mladim lavicama i lavovima, javno sam izrekao. Pitao sam se, kako su postali tako smioni u odnosu na cijelu masu bezličnih službenika? U nekom slatkom snu poželio sam da ih se počne klonirati. No, kako već podugo živim, i predobro poznam balkanski servilni mentalitet, pitao sam se hoće li smjeti nastaviti tako i do kada? Bilo me strah njihovih šefova koji moraju biti umiljati prema vani i prema unutra. I dogodilo se. Uskoro su i oni postali tihi, bezlični, fino odgojeni, pazeći na formu i ne daj Bože da misle. Postali su bezlični i servilni vojnici u armiji deprimirane mase, spremni da ne misle. Spremni da vegetiraju i doprinose proizvodnji umanjene vrijednosti.

Ovo iskustvo samo je ubrzalo, mojim prijateljima davno najavljenu odluku da napišem knjigu o iskustvima radeći na okolišu i još o ponečemu, u zadnjih 30 i više godina. Znam da se knjige malo čitaju, pogotovo one stručne. No, u krajnjoj liniji, to ne radim za one koji ne čitaju. Radim to jer ne spadam u skupinu onih „koji popuštaju“ i želim upozoriti na nelogičnosti i štete, itekako svjestan odgovornosti prema samom sebi jer smatram „da šutnja ponekad postaje suučesnica nepravde“ .

Hoće li upozorenja pomoći? Unaprijed znam da neće. Pa i drugi upozorava-ju, a mi sve više zaostajemo, pa sada još slabije razumijemo upozorenja. Čemu onda to sve? Ipak treba sjediti narednih bezbroj sati i boriti se s riječi-ma, kako se ne bi reklo niti premalo niti previše, kako se ne bi nekog nepra-vedno uvrijedilo i povrijedilo. A opet bih želio da barem malo pomogne. A opet znam da neće pomoći. Sve me podsjeća na ono bolno suočavanje s dilemom kod Meše Selimovića, kada, ako se dobro sjećam u knjizi „Derviš i smrt“, pisati li ili ne za oslobođenje, sjećam li se dobro brata,..

Pitao sam se i kakav stil upotrijebiti. Da li biti služben i reći: Dana gospodnjeg - tog i tog - gospođi ministrici Marini Matulović Dropulić upu-tio sam dopis u kojem sam predložio kako unaprijediti stanje u postupanju s otpadom, kako unaprijediti suradnju na međunarodnim projektima, kako spriječiti nešto slično „reketu“ u izradi studija utjecaja na okoliš, (potvrda iz pošte - preslika potvrde u prilogu), pa sam to ponovio još par puta (preslika preporučene pošiljke u prilogu), no ona nije odgovorila (nema preslike pošiljke niti urudžbenog broja).

Ayaan Hirsi Ali, „Nevjernica“ (iz uvoda)

20

______________________________

20

26

Ili kako sam uputio slična upozorenja ministrici Mireli Holy, koja za razliku od gotovo svih odgovara, ali radi po svome, onako, malo napamet. Ili na primjer gradonačelniku Grada Poreča, gospodinu Edi Štifaniću, i inima kojima sam pisao 10 puta (slovima: deset), uključujući i Upravnom sudu (sve preslike u prilogu), a sve bez odgovora, s izuzetkom Europske komisije u Zagrebu i još dvije, tri institucije. Ili kako sam u vrijeme ministra Kovačevića, tražio da mi plate po dogovoru odrađene dane. Pisao sam (sve onako kako treba, s preslikom u prilogu), molio, ali bez odgovora. Onda sam iz čistog štosa, preko odvjetnika predmet dao na sud. Ni od suda ne bijaše odgovora, sve dok moja odvjetnica nije zatražila odštetu zbog nedjelovanja suda, ili kako se to već kaže. Kladio sam se prvi dan da će predmet pasti „pod zastaru“. Vjerovao sam da je već „zastario“. Izgleda nije? Pisao sam i svom, sisačkom gradonačelniku Pitnariću, sve s preslikom. Ni od njega ništa. U ime Inicijative građana za održivi razvoj Grada Siska pisao sam na više adresa, kako bih ih upozorio na silnu nepravdu i veliku materijalnu štetu koju su napravili građanima Siska i Hrvatske, dozvolivši da nas se svrstava među deset najzagađenijih gradova svijeta, sve do tadašnjeg ministra zdravstva gospodina Milinovića i uvaženog ekologa, sveznanog i sveznajućeg gospodina Piršića - nevladinog eksperta širokog spektra, koji je s primjerom Siska mahao kao nečim čime se zastrašuje. Osim reakcije kojom se želio opravdati onaj koji možda snosi najveću krivnju za sve nepravde Sisku u dobivanju titule jednog od najzagađenijih gradova svijeta, gospodina Prerada, koji je osnovao neku udrugu zelenih za vlastitu promociju, opet ništa. Pisao sam i novinarki Novog lista, pa silnim redakcijama i TV kućama da ih upozorim kako postoje vjerodostojni podatci o kakvoći zraka u Sisku, a ne oni koje oni navode. Poslao sam upozorenja i otvorena pisma bez preslike u prilogu, samo po e-mailu. No, pogađate, niti od njih ništa.

Pisao sam i predsjedniku Upravnog suda, da ga upozorim da nisam podigao tužbu koju oni odbacuju. Da ponovim, napisao sam mu i dokumentirao kako nisam podnio tužbu, ali je on, ignorirajući sva upozorenja naplatio meni 500 kn za tužbu koja nije bila podnesena, a on ju je smatrao neosnovanom. Tu je imao pravo. Nepodnesena tužba mora biti neosnovana. Ovo stvarno spada u grupu predmeta „vjerovali ili ne“, zar ne?

Na vlastitom iskustvu uvjerio sam se da se s Njima ne može službeno, jer oni samo službeno sjede na pozicijama, koriste beneficije, a inače se ponašaju vrlo „relax“ čitaj: opušteno. Oni ne odgovaraju, oni su nedodirljivi, oni su jednostavno „naša elita“. Sreće mi velike (goleme bre, kako bi rekli braća Srbi).

Njima predstavlja političku elitu, kojoj ne pripadam odnosno kojoj ne pripadate

21

-

______________________________

21

27

I tako ja pišem. I drugima. Možda se oni mojih pisanija više niti ne sjećaju, ali ja se toga još uvijek sjećam. Balašević u jednoj pjesmi, doduše lijepoj ljubavnoj, na način kako samo on to zna kaže, „nije važno što me se ona ne sjeća, problem je jer se ja nje sjećam“. Kako me sjećanje još dobro služi, i kako mnoga bahaćenja do kraja ne bi „pala u zaborav“ i doživjela „zastaru“, počeo sam pisati.

U životu nikad nisam znao prešutjeti. Neki su mi savjetovali čak da ne spominjem niti porijeklo, jer nitko ne zna ili neće znati otkuda sam. Savjetovali su me da umjesto ona dva prokazivačka „č“ koja tako bezdušno pokazuju da sam s one strane Sutle, na kraju prezimena jedno „č“ zamijenim jednim „ć“, koji odmah stvara stanje ugode i omogućava biti dio jedne, na ovom prostoru, superiorne zajednice. Možda bih to i napravio i čak izbacio oba zastrašujuća slova „č“ i „ć“ iz prezimena i ostao samo Simon. Dobro zvuči. Onako pravo zapadnjačko. Možda bih tako i ja mogao biti Stranac, pa da me domaće, iako nisu bjelosvjetske, jer im je ranije domet bio samo do Ponte Rosa , ali jesu protuhe, slušaju. Ali nažalost, iako bi mi možda bilo puno lakše, ne patim od pripadanja zajednicama koje vrednuju samo vanjske simbole koji vrijede najdalje do ograde dvorišta. Neka ne računaju na mene.

Trebao sam možda u životu samo par puta kimnuti glavom i pohvaliti mudre misli pojedinaca, čiji autoritet proizlazi jedino iz činjenice da su ih s neke stranačke liste postavili na neko visoko mjesto ili imenovali ministrom. Kažu da bih bolje prošao. Nažalost, nisam mogao drugačije. Je li to zbog gena? Kažu da i oni puno toga predodređuju. I o tome ću u jednome od poglavlja, ako stignem do tamo.

Ja se usprkos Njima osjećam neuništivo, još od davne 1994. godine, kada su mi prvi puta prebrojali krvna zrnca. Izgleda da je sve čak i jako dobro ispalo, jer ja od ovog kako mi je, uopće ne znam može li bolje (ovo nije niti pošalica niti sarkazam, već istina). Možda mi tako ide jer sam se oduvijek držao, sebe radi, jedne slovačke poslovice: „Ja ću svoje odkukurikati, a hoće li svanuti nije moj problem“.

Pa evo mog kukurikanja. Ne bojim se da je prerano. I nema veze što će biti, a nema ni veze s Kukuriku koalicijom. Kako rade, mogu samo kazati „ne daj Bože“ mene povezivati (niti) s Njima.

Za mlađe čitatelje, ili za neka kasnija vremena, Ponte Roso je bio trg čitaj „pijaca“, na kojoj su građani zadnje Jugoslavije išli po statusne simbole zapada, u obliku krpica

..... jer se zna što se desi pijevcimakoji se prerano oglase.

22

23

______________________________

22 -

23

TVOJA STAZA

Čuj, kad ti je jako teško, A kada ti je zbilja dobro,kad te nešto strašno muči kad pomisliš da si snažan,i kad ti je stvarno tijesno smiri malo svoju snaguna ulici i u kući, i nemoj da se praviš važan.daj, odmahni lijevom I nastavi svojom cestom,rukom, niti lijevo, niti desno.daj, odmahni desnom Po širokom hodaj usko,rukom, a napni se kad je tijesno.i odlučno, čvrsto kreniza nečujnim nekim zvukom. I jednog ćeš dana stići

na kraj samo tvoga puta.Kreni stazom koje nema. Tog ćeš časa možda biti

bez cipela i kaputa,To će biti tvoja staza. al ćeš znati što si, tko siTko zna što ti sutra sprema i koliko zbilja vrijediš.taj tvoj put bez putokaza,al znaš: to je tvoja cestašto nekamo ipak vodii da na njoj nema mjesta Ratko Zvrkoza drugoga.Zato brodi!

Ako nekad ipak negdjena lud kamen zakoračiš,pa kad glavom o tle tresnešnemoj zato da se smračiš,već, molim te, junak budi,ko da ništa bilo nije,pa nastavi svojom cestomjoš oštrije nego prije.

28

29

NASTAVAK UVODA - POČETKOM 2012. GODINE

Kako sam prije dobre dvije godine počeo pisati ovaj tekst, dogodile su se neke promjene koje treba spomenuti. Onaj regionalni koncept postupanja s komunalnim otpadom u Zadru stoji, a isti takav koncept za sjeverno- zapadne županije u Piškornici, iako prihvaćen od svih u lancu odlučivanja, od Ministarstva, Fonda i EU, ocijenjen je kao neprihvatljiv i radi se novi. Znači bio sam u pravu. I što sada? Ništa. Stranci pobrali pare, i oni koji su ih podupirali vjerojatno su se popeli na ljestvici partijskih podobnih. Ne znam je li to doslovno slučaj i s direktorom Piškornice, ali eto, nakon deset godina rada „u ništa“ otišao negdje drugdje. U Piškornici je novi direktor. Mislim i u Zadru. Koncept koji se trebao primijeniti u Zadru i Piškornici, a prekopiran je doslovno iz Kaštjuna (Pula) i Marišćine (Rijeka) nekako sve manje vode pije. Uvjeren sam u katastrofu koju će izazvati. Tolika tehnološka glupost jednostavno se ne može podnijeti. To je neisplativo, a k tome još i zastarjelo. Zvuči prepotentno, znam, ne mogu si pomoći, ali to nema šanse da bude uspješno, iako će se postrojenja sigurno izgraditi. Ne treba previše mudrosti da se vidi kako to nema smisla. Potrebna je jednostavna mala analiza na razini dobre domaćice, ništa stručnije. Ovo pišem unaprijed, uz sav rizik da sam u krivu, iako je, ruku na srce, rizik nikakav. Priroda stvari je jednostavno takva. Svatko tko u životu malo ozbiljnije uči nešto u vezi prirodnih znanosti to „vidi iz aviona“.

Kada se toliko hvalim kako sam najčešće bio u pravu, znam da svima idem na živce. I ići ću u ovoj knjizi. To „ja-pa-ja“ mora da zvuči očajno. A što da kažem? Kako da ublažim to „ja-pa-jakanje“. Jednostavno, nisam ja bio niti mudar niti vidovit. Samo sam „škiljio u društvu slijepih“. Naime, u ovim krajevima se netko „došavši ni od kuda“, iznenada kao onaj Cesarićev oblak, odjednom (kada ih stave na položaj ili osnuju udrugu s eko nazivom) počne baviti okolišem. Onda kažu samo nekoliko naučenih rečenica, žele promijeniti zakone i strategije, jer im se čini da bi moglo biti drugačije, a onda opet nestanu. Potonu.

Za potvrdu ovog stava otvorite životopise onih koji odlučuju i onih koji pripremaju stručne podloge za odlučivanje. Znam neke koji su sve o okolišu naučili uz dva zelena čaja u bistrou Esplanade, a neki su postali suvereni stručnjaci na jednoj od najkompleksnijih direktiva EU, onoj o integriranom pristupu, ipak nakon duže edukacije - dva puta po dan i pol, na jednoj radionici. Siguran sam, da će se mnogi od vas, koji ovo pročitate i provjere životopise na koje upućujem, odjednom osjetiti stručno superiornima onima koji nas vode. Poneki će čak početi s „ja-pa-jakanjem“. Opravdano. Ovdje se to ne odnosi na one časne eko udruge, koje se entuzijastički bore protiv vjetrenjača i u svojim sredinama čine mala čuda, ali ni na one rijetke stručnjake, kao što je bio pokojni akademik Pravdić, kakav je moj dobar

30

prijatelj Arsen iz Splita, Darko iz Osijeka, Aco iz Sarajeva, Dejan iz Skopja, Ana iz Podgorice, Karel iz Slovenije, Lidija i Judita iz Siska, i još mnogi drugi.

Pitao me jedan poduzetnik hoće li mi pisanje knjige i iznošenje činjenica na ovakav način pričiniti kakve neugodnosti i utjecati na moje buduće poslove. Za neugodnosti ne znam, ali na poslove koje dobivam od države ne može utjecati. Nakon odlaska s mjesta pomoćnika ministra i direktora, od tamo 1995. godine, niti jednom nisam bio angažiran ni na jednom projektu kojeg je financiralo Ministarstvo ili Fond. Nisam dobio niti jedan poziv za rad u nekoj komisiji ili povjerenstvu, s iznimkom jednog imenovanja na početku vladanja koalicije, tamo 2000. Ali ni to nije dugo trajalo.

U svom gradu, u Sisku, također isto stanje stvari. Kada su osnovali neki Forum za zaštitu okoliša, u kojem ih je bilo 70-ak, za mene nije bilo mjesta, iako sam u to vrijeme bio pozivan da sudjelujem u raspravama koje je organizirala čak i Agencija za okoliš EU, a u tom forumu su sjedili i moji bivši studenti.

Da ne bih bio previše maliciozan, niti od Ministarstva u Sloveniji, kada sam otišao s mjesta savjetnika vlade, nisam dobio niti jedan poziv za suradnju. I tamo sam bio „malo svoj“, i nažalost većinom u pravu.

NOVI UVOD - 2012-01-01

Vladari loše upravljaju namjerno, a ne zato što su pogriješili. Smatraju da će ih siromašan i neobrazovan narod održati na vrhu.

„Zašto nacije ne uspijevaju“, Why Nation Fall, Daron Acemoglu i Jmaes Robinson

S pisanjem knjige stao sam prije nekih godinu dana. Htio sam biti aktualan ali su me događaji prebrzo pretjecali. Sve je počelo sličiti nekakvoj imaginarnoj tragikomediji iz neke čudne zemlje u kojoj vladaju apsurdi. Unatoč niza komičnih stvari, od onih nevjerojatno velikih torbi s kojima nam je bivša predsjednica Vlade odlazila na slikanje s predsjednikom Obamom, do njenog ponosnog slikanja sa salvetom na kojoj se NJOJ, zamislite „njoj“ potpisao ON. Čini se da je propustila doba šiparice kada se skupljaju autogrami, pa je to pokušala nadoknaditi sada. Gledajući njezino trijumfalno smješkanje bilo me je sram što me takva osoba predstavlja u svijetu. Onda sam sebe malo preispitao, jer se samo meni činilo čudno

Iskreno rečeno, nisam pročitao knjigu, već ovo vidio u jednom dnevnom listu

24

______________________________

24

31

da neprimjerenim smatram kada premijer jedne države traži autogram (ne uzajamni!) od predsjednika neke druge države i to pokazuje na TV-u. Htio sam se u svom svijetu sramiti malo i u ime svojih sugrađana. No, oni su izgleda bili isto tako ponosni jer je NJIHOVA dobila autogram od NJEGA, NJEGA najvećega!

Iako to nije primjereno spominjati, ja se ipak sjećam, - a vjerujte htio sam sve zaboraviti, no nekako mi nije išlo - svog prvog predsjednika. I zamišljam Tita, kako bi izgledao smiješan da se vraćao kući sa salvetama i autogramima. A mogao je imati autogram i od Engleske kraljice. Čak vjerujem da ga je možda ona dobila od njega. No, tada, gledajući na trijumfalnu salvetu, ponovno sam osjetio i zebnju. Neke druge salvete su nam skoro došle glave i odgodile naš odlazak u Europu za skoro deset godina .

Znao sam da ne može ići na bolje. No, ipak nisam mogao ni zamisliti da će se pasti tako duboko, sve uz smiješak nedozrele šiparice kojoj je ON, veliki Sanader rekao: „'Ajde se sada i ti malo igraj vođenja države“, a njih na tisuće je frenetično pozdravljalo novu „vođicu“, nadglasavajući se tko će svojim urlanjem kod nje biti dulje upamćen. HDZ u tome nije poseban. Visina proizvedenih decibela u čast „nenadjebivo“ značajnim i velikim partijskim vođama je kod nas izravno proporcionalna položaju koji se dobiva. Čak su i naručeni aplauzi Titi bili tiši. Bili su i kulturniji. Bez urlanja, ako me sjećanje ne vara. Možda je glasnija bila tek pjesma, ono kako se „svi kunu da neće nešto ....“ i vidite kuda ih (nas) je to dovelo. Izgled da bi se partijci trebali naučiti pjevati ipak tiše - onako „šoto voče“, ali mene ne smeta kako pjevaju. Nisam među njima, a kada su slučajno na TV-u, prebacim program.

Onda je onaj koji joj je dao da i ona vlada podvio rep, pobjegao, pa se „kao fol“ vraćao kući kada su ga strpali u zatvor. Držači ljestava, silne „podrepne muhe“, koje su prije toga ljigavo stvarale kult ni od čega i frenetično mu pljeskale, počele su ga bacati u blato, bile su najglasnije u osudama, vjerujući da će se na njih zaboraviti i kao da na njih neće doći red. Vjerovali ili ne, taj najmrskiji lik počeo mi je postajati simpatičniji, iako bi bolje bilo reći da mi je postao malo manje nesimpatičan, kada sam vidio lagano odricanje od osobnog poštovanja, onih po decibelima do nedavno najglasnijih. Tada sam shvatio da se ne radi o tragikomediji u nekoj imaginarnoj zemlji već o klasičnoj tragediji, ovdje i sad.

U „Kukuriku“ koaliciji slično, već viđeno. Veliki dragi vođa (pardon vođe, jer postoje dvojica, predsjednik i prvi potpredsjednik!) to naziva odanošću. O stručnosti ni traga ni glasa.

Poznata je salveta na kojoj je naš prvi Predsjednik, u funkciji iskusnog povjesničara, crtao podjelu Bosne. Da se smrzneš od .....ma ne znam od čega ne!

25

______________________________

25

32

Radi se o tragikomediji u kojoj se transformacije dešavaju trenutno i uvijek u funkciji podilaženja i uvlačenja radi primitivnog egoizma. Pa čak se i, kako sigurno sebe doživljava „najveći pravednik među pravednima“, uvaženi saborski zastupnik gospodin Kajin odriče principa u korist nekoliko kuna, koje bi mogao izgubiti, pa odlazi u mirovinu na jedan dan. I kako sigurno sebe doživljava „najveća pravednica među pravednima“, uvažena ministrica gospođa Pusić, mirno prihvaća da se nepravomoćno osuđeni gospodin, može postaviti u funkciju upravljača državnim blagom, iako, zbog toga što je protiv njega vođen postupak, ne bi mogao biti niti portir u državnoj službi.

I onda se slično dogodi jednom od dvojice vođa. Ali sada to nije isto. Nisu iste nepravomoćna presuda i nepravomoćna presuda. Između nepravomoćne i nepravomoćne presude velike su razlike. Jedino slično je da ta nepravomoćno osuđena gospoda, pa čak i kada se radi o smrtnim

26posljedicama, ne osjećaju grižnju savjesti . Vjerojatno ni ne znaju što je to, jer možda se zaista iznenada iznad autoceste pojavila magla u sunčanom danu, isto kako se „pojavio ni od kuda iznenada oblak jedan“ u onoj Cesarićevoj. Možda je Škoda vozila u rikverc, možda je sve onako kako govori obrana.

Ali dvoje je ljudi mrtvo. U mislima mi je školski drug moje kćeri, nezaboravni i neumorni plesač, super inteligentan bucmasti Gigi. Vozio je auto i udario pijanca, ne pijanog čovjeka već baš pijanca, koji je ispred auta pao s bicikla. Jadni Gigi nije ga mogao izbjeći. Tada je već uspješno studirao medicinu. Nije bio kriv i protiv njega nije bila podignuta optužnica. Bilo je jasno da je nevin. Svi su to potvrđivali. Čak i rodbina poginulog. A taj neumorni plesač Gigi si ipak nije mogao oprostiti da je sudjelovao u nečemu što je prouzročilo smrt. Mučilo ga je to je li ipak mogao izbjeći ono što se nije moglo izbjeći. Kako se popularno kaže u narodu, Gigi je, na žaljenje svih nas koji smo ga poznavali, jednostavno „prolupao“. Stao je s fakultetom i morao se liječiti protiv osjećaja krivnje koju nije trebao imati. Liječio se protiv nečega što je mogao izbjeći samo da nije sjeo u auto. Hvala dragom Bogu izvukao se. Završio je fakultet i sada je negdje dobar liječnik. Siguran sam da pacijenti ne mogu imati boljeg liječnika. Kada bi samo pacijentice znale kako pleše. Možda na to ni ne pomišljaju, jer je vjerojatno i dalje malo bucmastiji. Ma kakvi, uvijek je bio najizdržljiviji i najveseliji plesač. Vjerujem da opet pleše.

Dok revidiram ovaj tekst, u međuvremenu su se desile još neke nepravomoćne presude. Zadnja gradonačelniku Dubrovnika gospodinu Vlahušiću. Ni on se ne namjerava povući. Ne osjeća nikakvu moralnu obavezu. Ima pravo. U državi s moralom na dnu, svaki nemoral je častan. Pročitat ćete u Epilogu, da je u društvu koje proizvodi nekvalitetu samo nekvaliteta kvaliteta.

______________________________

26

33

Prostor ne dozvoljava da nabrojim sve slučajeve sličnog ponašanja, a i kada će se ovo čitati većina će iz svojih glava izbrisati slične epizode, u duhu

27mnogih letica, tomaca, čehoka, adlešića,... Imaju oni opravdanja za svoj duševni mir. Možda zbog toga ipak veseli ulazak u Europu, jer je donedavni njemački predsjednik Wulf otišao s pozicije za sitnice, koje se kod nas ne bi niti spominjale. Povoljan kredit, ali ipak kredit, besplatni godišnji u stanu prijatelja, namještanje pogodnosti prijatelju,… stvarno čudna neka nacija ti

28Nijemci. Zar ne, gospodine Mesiću? Zar ne, gospodine Pintariću ?

Nažalost parlamentarna farsa iz Slovenskog parlamenta malo me demanti-ra. Tamo je premijerom postao gospodin Janša, na visokom stupnju nedostatka moralnosti. Bojeći se da neka od ovčica iz stada slučajno tajno ne da glas drugome, dogovorio se s pastirima koalicijskih stranaka da ni njihove ovčice ne dobiju priliku tajno glasati protiv želje pastira. Kako? Dosjetili su se, sve stranke sadašnje koalicije u Parlamentu kolektivno nisu podigle listiće za glasanje. Takvo što još se nije dogodilo u nekoj novijoj demokratskoj praksi. Zamislite kakav je odnos pastira i ovčica čitaj pripadnika partija. Jad pastiri, jad ovčice. Nastradala demokracija, koja se

29upravo s takvima obračunava na slovenskim ulicama .

I zašto sada pišem o tome, zašto sam prestao pisati kada ponovno pišem? Jednostavan je razlog. S velikim smo iščekivanjem dobili novog premijera. Održao je, kako netko reče, poslije velikog Vlade Gotovca najbolji politički govor na ovom području. Bio sam ponosan. Konačno imamo i mi pravog državnika. A onda? Imenuje se Vlada. Dobivamo konačno samostalno ministarstvo zaštite okoliša, iako nikada nije bio problem je li ministarstvo okoliša samostalno ili ne, bio je uvijek problem u tome da su ga vodili nesposobni i nekompetentni.

Dobivamo ministricu s bogatim saborskim iskustvom. Ono da je bila glasnogovornica u tom istom ministarstvu ne smatram radnim iskustvom za okoliš, jer glasno se može govoriti i u ime drugih resora, ne samo u ime okoliša. No, ipak je cijenim. Sreo sam je u dvije prilike. Znala je nastupati kao političarka i u predizborno vrijeme izbjeći donošenje populističkih obećanja. Imao sam osjećaj da sam prepoznao sve njezine prednosti kao političarke. Politika politici.

A onda sam pao u nesvijesti, skoro stvarno, a ne samo u figurativnom smislu. Imenovan je njezin zamjenik. Prvi dan sam pročitao samo ime i

Trebao bih navesti sve one koji su dali doprinos knjizi "Bezgaća povijesne zbiljnosti" autora-sakupljača Predraga Lucića, ar ne?

Nisu njih dvojica slučajno spomenuta na ovom mjestu. Ima ih i na drugom. Ovaj pasus sam ubacio koncem 2012. Na ulicama slovenskih gradova protesti koji su se

dogodili sami od sebe. Bez vođe. Dogodio se narod. Na sreću drugačiji od događanja naroda prije 20 godina, koji je izazvao tolika zla.

______________________________

27

z28

29

34

pokušao sam nešto o njemu naći na internetu. Ništa. Samo jedan navod da se pod tim imenom i prezimenom krije prodavač (engleski „diler“) automobila. Vjerovao sam, ili sam samo želio vjerovati, kako to nije novi zamjenik ministrice. Drugi dan je na stranicama ministarstva osvanula biografija. Imao sam krivo, radilo se o prodavaču automobila. Prodavao je i aute koje vozimo zadnjih petnaest i više godina. Kupili smo ih nekoliko. No, gledam sliku i ne sjećam se da je i meni prodao auto. Nigdje obrazloženja zašto je prodavač automobila postao zamjenik u zaštiti okoliša. Tražim objašnjenje i logiku jer stvarno treba znati zašto je na to mjesto izabran prodavač automobila. Možda mu činim nažao. Možda je genijalac u organizaciji i upravljanju. No, ako je takav genijalac, kako to da su ga pustili iz tako velike tvrtke za koju je prodavao automobile? Zašto ne prodaje i dalje? Jer MORA biti genijalac da se uhvati u koštac s problemima okoliša, danas najsloženijeg područja u svijetu. A što ako nije genijalac? Što ako je samo hrabar kao kamikaza. Prodavajući automobile sigurno se puno družio i preuzeo dio hrabre istočnjačke kulture, čije je aute prodavao. Prihvaćanje takve pozicije može se objasniti samo njegovom prekomjernom hrabrošću. A da nije posrijedi samo neznanje? Taj argument odmah odbijam i vjerujem da je genijalac. No, sve mi ipak ostavlja dilemu i stvara nemir u meni, kao iz one Kočićeve novele, kada mali dječak, pred borbu bikova, Bakonje i Rudonje sam sebe pita: „Što li će biti šjutra? Hoće nabosti, neće nabosti?“ Da, što li će biti „šjutra“ s ovakvima. Nažalost mislim da dileme nema. Vrijedi ona Šekspirova iz „Kralja Lira“: „Još nije najgore dok god možemo reći: „Ovo je najgore“! Znam unaprijed, ovo još nije najgore.

Ne da mi vrag mira i pišem ministrici:

Poštovana gospođo ministrice Holy,

sve ove dane se lomim da istupim u javnosti ili da jednostavno odšutim. Odustao sam od javnog nastupa jer Vam ne želim već na početku teškog mandata stvarati probleme. Ne poznajem gospodina Dokoza, koji je imenovan Vašim zamjenikom i reagiram samo na osnovi onoga što sam mogao pročitati iz njegovog životopisa. Vjerujete mi, ne mogu razumjeti da osoba bez imalo iskustva u okolišu/prirodi/prostoru, s a manjkavom kvalifikacijom (do uspostave Bolonje na takva mjesta je moga doći samo diplomirani, a nikako pogonski inženjer) i bez političkog iskustva (ne radi se o vrsnom političaru, zar ne?) može zauzeti tako značajno mjesto. Možda gospodinu činim nažao, jer je možda na nekom drugom poslu, ili u slobodno vrijeme radio na području kojeg će pokrivati! Možda je posebno nadaren da brzo savlada sve potrebno za normalan rad. Polazeći od sebe, koji se od kasnih sedamdesetih (1980. sam bio izabran za docenta iz predmete Zaštita okoline) do danas, preko mjesta pomoćnika ministra u

35

Za razliku od mnogobrojnih koji ne odgovaraju na pisma i upite, a među njima su, što je normalno, bivša ministrica Marina i bivši ministar Kovačević, ali i takvi, što ne bi trebalo biti normalno kao Kajin i Jakovčić, promptno dobivam odgovor. Vidi se velika razlika između onih s „kinderstube - elementarnim kućnim odgojem“ i onih koji taj odgoj, ili nisu imali, ili su puno toga zaboravili. Iako ne bih želio činiti ništa loše njihovim roditeljima i odgajateljima, vjerojatno su se trudili, mislim da ovi vjerojatno nisu imali kapaciteta nešto naučiti.

Ministrica odgovara - ne smeta me ono „ć“ na kraju prezimena. To mi svi pišu po automatizmu:

RH i savjetnika Vlade u Sloveniji, te rada na nizu projekata (bezbroj strategija, zakona,...), s gotovo svim relevantnim institucijama (Europska agencijom za okoliš u Kopenhagenu, WB, EBRD, EU, UNEP, EEC, OECD,....) aktivno bavim tim područjem, mislim da smijem izraziti sumnju da netko može savladati tako zahtjevan posao u dovoljno kratkom vremenu.

Duboko želim da se varam. Čak u svojoj naivnosti vjerujem da je i imenovanje gospodina Dokoza na liniji koju je obećavala Koalicija 21 da će mjesta popunjavati stručnjacima. No, jako mi je to teško prihvatiti, jer ne vidim gdje je ostala stručnost! Bojim se za “okoliš”, a posebno za naše gospodarske subjekte, jer ovakav kadar (povlačim sve ako se radi o stvarno neviđenom kapacitetu i talentu) ne može riješiti nagomilane probleme. Pogledajte s tim u vezi moje ranije e-mailove na temu IPPC.

Poštovana gospođo ministrice, ovo sam uputio samo Vama, u najboljoj želji, bez ikakvih osobnih ambicija za neku drugu vrstu rada od ovoga što sada radim. Vjerujem da ćete moje upozorenje uzeti u najboljoj namjeri.

Srdačan pozdrav

Viktor

Poštovani dr. Simončić,

Hrvoje Dokoza je član Savjeta za zaštitu okoliša SDPH kojeg vodim i pomagao mi je na izradi programa zaštite okoliša, prirode i prostora SDPH u dijelu koji se tiče 'ozelenjavanja prometa', a promet je najveći onečišćivač zraka u RH i tu ćemo morati napraviti velike promjene kako bismo ispoštovali direktive i konvencije.

Hrvoje je jako sposoban menadžer koji je tvrtke u kojima je radio u relativno kratkom vremenu iz minusa doveo u plus. Svi projekti na kojima

36

I dalje ostaje mala sumnja, ali vjerujem ministrici.

Ministrica me pozvala da sudjelujem u radu grupe za pripremu izmjena i dopuna Zakona o okolišu. Prionuo sam na posao i pokušao pojasniti gdje leže glavni problemi. Priložio sam i spisak propisa koje bi trebali donijeti i/ili uskladiti s onima iz EU. Pokušao sam na posredan način upozoriti da je usklađivanje sa zakonodavstvom EU stručan posao. Više nam nisu dozvoljene improvizacije, kao što su nam bile do sada u prostornom uređenju, subvencijama, poljoprivredi i sl.

Nema više slobode u kreiranju ciljeva, oni su čvrsto zadani. Sloboda je samo kako se mora i može ostvariti propisani cilj, pri čemu se niti jednoj skupini ne smije previše nauditi, ali niti jednoj pogodovati. Zbog toga sve skupine trebaju biti uključene u javnu raspravu, ali ne i u pisanje zakona. Nije to „štihanje vrta“ pa da jedan čovjek može urediti jednu gredicu dnevno, a dva dvije, ili u slobodnom prijevodu, jedan napiše pet članaka zakona dnevno, a dvojica deset. Ne, ovdje se traži poznavanje problematike i to one stručno okolišne, ali i pravno okolišne kao i privredno okolišne. Više ne vrijedi da svatko može sve, a svaki član partije i više.

Napisao sam poduži osvrt i predložio da pojasnim stavove, koji za neupuće-ne djeluju grubo i možda čak i bahato. Ministrica mi u najboljoj namjeri predlaže da se s tim u vezi javim osobi koja je najdublje uključena u ovu pro-blematiku. Ne poznajem ga i nisam do sada primijetio da se bavio politikom okoliša. Idem na internet. Ako nije neka pogreška, radio je, ili još uvijek radi u ministarstvu okoliša i ako nema dvojnika u imenu onda je uglavnom bio aktivan u konjičkom sportu. Odustajem od namjere da ga nazovem.

30 S IPPC još nisu počeli kako treba, iako je konac 2012. To će nas itekako koštati mnogih tisuća radnih mjesta već sredinom 2013. O tome više na drugom mjestu.

______________________________

smo surađivali, odradio je u dogovorenom roku, vrlo kvalitetno i temeljito i zato sam sigurna da će biti odličan na poziciji zamjenika.

30 Što se tiče IPPC-a , svjesna sam problema i čim završimo s ustrojstvom i posložimo se za normalno funkcioniranje, planiram organizirati sastanak s Vama i predstavnicima tvrtki koje predložite radi dogovora o najboljim načinima za rješavanje ovog izazovnog pitanja. U svakom slučaju planiram u vrlo skoro vrijeme predložiti izmjene Zakona o zaštiti okoliša upravo u pravcu rješavanja ovih pitanja.

S poštovanjem,

Mirela

37

Možda će imati potrebu da mu objasnim ono što sam napisao, pa će on 31nazvati mene . Ali, ne vjerujem u to. Čini se da i on spada u skupinu odano-

povjerljivih sveznalica, koje to činom postavljanja postaju. Vjerojatno je i član stranke, pa mu knjižica daje stručne kvalifikacije.

Nisam se usudio pogledati više niti jedan životopis visoko pozicioniranih dužnosnika. Teško mi je bilo prihvatiti još poneko razočarenje i spoznaje da su i na mnogim drugim mjestima nekompetentni. No, kada je konačno dajući ostavku progovorio i pomoćnik, sada već bivše ministrice, a mediji su ga proglašavali stručnjakom, pogledao sam čime se bavi. Uistinu, on je sveučilišni profesor, ali se bavi nekim tamo visoko naponskim mrežama, onima kojim ide struja i takvim stvarima. Zamišljam sebe i razmišljam bih li se prihvatio vođenja resora energetskog prijenosa ili možda zdravstva, jer i ja sam imao zvučne nastavničke titule. Vjerojatno ne bih, ali nikada se ne zna.

Eto, taj sada već bivši pomoćnik bivše ministrice najviše me je razočarao. Ne zbog one izjave da ćemo otpad spaljivati na brodovima, jer i to su bile ideje, pa čak i praksa sedamdesetih godina prošlog stoljeća, već kako netko uopće može biti sveučilišni profesor a da ne cijeni struku i znanje. Kako se može prihvatiti nečega o čemu nema potrebnoga znanja i iskustva. Moguće je to razumijeti samo ako se do titula, koje ima bivši pomoćnik bivše mini-

32strice, dolazi jednostavno, lako. No, sumnjam da je to baš tako na FER-u ? Kako bi taj bivši pomoćnik reagirao da mu ja dođem stručno uređivati pitanja elektroprijenosa. Pa da čak i održim lekciju stručnjacima FER-a na tu temu? Dobro, da dođem s prigodnom partijskom knjižicom vjerojatno bi šutio, a da sam u toj partijskoj hijerarhiji čak malo iznad njega vjerojatno bi veličao moje vrhunsko stručno (ne)znanje.

Mislim da mi je sada jasno i zašto bivši pomoćnik bivše ministrice nije ništa napravio na objedinjenim uvjetima zaštite okoliša i IPPC Direktivi. Nije razumio. Posljedice slijede za manje od godine dana, ali o tome na drugom mjestu. Bivši pomoćnik bivše ministrice se sigurno ne uzbuđuje zbog toga, jer nije svjestan stanja stvari.

Nažalost, bivša ministrica je po sličnom principu izabrala i neki Forum za okoliš. Princip sličan. Uglavnom nemaju iskustva u vođenju politike okoliša, a oni koji za sebe misle da to znaju su se do sada isticali samo na način da su uvijek bili protiv. Bili su barjaktari BANANA sindroma: Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything - ne gradi apsolutno ništa, nigdje i u blizini bilo koga!

31 Nije me nazvao, a i kako bi? Autoritetom koji proizlazi iz položaja ne da si blizu. A okoliš? A razvoj Hrvatske? Ma jesam li lud? Pa ne brine to nosioce partijskih knjižica. Sve je tu zbog njihove partije i njihovih položaja.32 Fakultet elektrotehnike i računalstva

______________________________

38

Vjerovali ili ne, niti jedan novinar nije primijetio da visoki dužnosnici u okolišu nemaju iskustva. Pogađate, ne da nisu primijetili, već se nisu usudili primijetiti. Procijenili su da im je isplativije podržavati novo izabrane. Novinari ne mogu proizvoditi decibele na raznim konvencijama, ali se mogu oglasiti velikom šutnjom i panegiricima. Ne valja se zamjerati u naciji, koja se ne zamjera nikome koga ocijene samo malo jačim. Žao li si ga slabijima, zar ne? Nisu se oglasile niti nevladine organizacije. Nema ni akademske zajednice. Prisjećam se pokojnog akademika Pravdića. S njim se češće nisam, nego jesam slagao. Siguran sam da on ne bi mogao odšutjeti. Ne oglašavaju se ni opozicijske stranke. S razlogom, jer je njima svaki drugi način ponašanja, osim nepotizma, stran.

Zamišljam stanje stvari u, na primjer Njemačkoj, kada bi kakvu stručnu poziciju u okolišu, ne govorim o političkoj poziciji ministra, zauzeo stručnjak za visoke napone, diler automobila ili organizator konjičkih trka. Digla bi se javnost, o tome bi pisali novinari, „zeleni“ bi organizirali proteste. Kod nas, ništa od toga. Javnost je poodavno ušutkana, jer se sa strahom za radno mjesto i polupraznog želuca ne može protestirati, novinari su sitno režimski, a „zelenima“ i tako to odgovara, jer mogu manipulirati stvarima, bez da im se tko argumentirano suprotstavi. Zar ne, gospodine

33Piršić?

I da nije najgore, dok god možemo reći „ovo je najgore“, događa se da odlazi ponosna, nažalost za velike političke demagoge, pomalo naivna ministrica. Izrazio sam žaljene zbog toga na način da sam joj napisao:

Poštovana Mirela,

žao mi je da je Vaš rad kao ministrice završio na ovakav način. Iako se nisam slagao sa svim što ste započeli, a zamjerio sam Vam i na činjenici da niste imali vremena da se na vrijeme posvetite IPPC, priznajem da ste pokrenuli niz stvari, koje su obećavale.

Izuzetno sam cijenio da ste odgovarali na poruke i da su sve Vaše aktivnosti bile motivirane Vašom iskrenom voljom i uvjerenjem u njihovu ispravnost.

Glavu gore, dešavaju se ovakve stvari. Što nekoga ne ubije ojača ga. Pred Vama je još duga i uspješna politička karijera. Hrabro naprijed.

Želim Vam puno uspjeha u Vašem budućem radu kao saborske zastupnice.

Pozdrav

Viktor.

______________________________

33 Sada krajem godine kao da ga ima manje na TV. Da se nije razbolio? Provjerit ću.

39

Zahvalila se kratkim odgovorom. Kao uvijek. Nisam pobornik njenog pristupa okolišu, ali joj priznajem da je bila osoba koja je za razliku od ministrica i ministara od tamo negdje sredine devedesetih, jedina imala kulturu da bude ministar. Ostali su bili daleko od toga. No, nažalost spadala je u grupu onih koji su „borci za zaštitu okoliša“. Ona je branila okoliš. Punim srcem. Iskreno. Onako kako to nevjerojatno pogrešno rade oni koji okoliš štite na način da sve zabranjuju. Oni koji sve brane obično ne rade i ne štite ništa, a razvoju društva čine neizmjerne štete.

Premijer imenuje novog ministra. Ministrom se imenuje osoba bez stručnog znanja i rada u struci. S 23 ili sa samo 23 godine postao je direktor komunalne tvrtke po partijskom ključu. Bio je toliko neophodan kadar da je i civilno služenje vojnog roka odradio, kažu, kao direktor. Poslije je sadašnji ministar postao, po partijskom ključu, i gradonačelnik. Drago mi je da je bio redovit u gimnaziji i da mu je životopis napisao prijatelj. Voli vino, jazz ...

Ma „pravi“ za područje okoliša, iako, što se njega tiče ipak moram šutjeti. Ministri trebaju biti iskusni politički kadrovi. Nisam ni primijetio njegovo političko djelovanje, pa mu možda činim nepravdu. Nisam čak ni pročitao njegove političke rasprave na pojedine probleme. A uz sve to, nama dolaze na naplatu olako dana obećanja i činjenica da okoliš nismo prepoznali kao preduvjet za održivi razvoj. Što mislite, hoće li se novi ministar znati usprotiviti nekim nemoguće ispunjavajućim uvjetima i za Hrvatsku istržiti najbolje?

Navijam za njega u ime svog unuka. Želim da je genijalac za okoliš, kao što je to bio za nevjerojatno brzo napredovanje u partiji. Bio je čak brži od Boška Buhe. Možda je Premijeru spasio život, kao iz one poznate partizanske zgode kada Slavko kaže Mirku: „Pazi Mirko, (čitaj: Premijeru) ide metak (čitaj: opak amandman, kritika iz partije ili iz oporbe)!“, a ovaj, pripremivši se, sretan da ga nisu pogodile riječi mrskog opozicijskog neprijatelja, odgovara: „Hvala ti Slavko, spasio si mi život“. Skromni Slavko (dobri učenik) uzvraća, onako drugarski: „Ništa zato, i drugi put“!

Uz sva kadroviranja nekompetentnih, Premijer izjavljuje da mu nije jasno zašto se bivša ministrica buni „kada je on njoj izdvojio ministarstvo“?! Jest da je izdvojio okoliš od graditeljstva, ali je u isto vrijeme, davši građevinar-stvu prostorno planiranje, pokazao da to nije učinio s dobrom, već sa zlom namjerom. Ne oslobađa ga te gluposti niti moguće neznanje. Jer, dati graditeljstvu da upravlja prostorom, to je kao da date vuku na čuvanje ovce, a pastira (čitaj „okoliš“) pošaljete na godišnji odmor. A novinari i „zeleni“ se nisu usudili ni zucnuti na tu temu. Tješi, da je, nakon što je već od 1980. godine postojalo samostalno tijelo za „okolje in prostor“, nedavno isto napravljeno i u Sloveniji. Znate zašto? I tamo izgleda treba slomiti otpor onih koji kojima je stalo do vlastite domovine i olakšati prevlast kapitala.

40

Pada mi na pamet mogućnost, da kada se već prodajemo u malim dijelovima, kada smo „razbucali“ sve što smo imali, da možda napravimo neku rasprodaju na temu „tko da više“.

Nažalost, sva imenovanja koja rade političke strukture Balkana ne razlikuju se od ovoga u okolišu. Nema razlike između ovog imenovanja od onog direktora Hrvatske elektroprivrede, prijatelja s briškule koji će upravljati autocestama, direktora mnogih holdinga, agencija, uprava …

Premijer brani partijske kadrove, jer na mjestima mora imati kompetentne! Baš je nekako kompetentan bio predlagani partijski podobnik iz stranke prvog (ne drugog, prvog) potpredsjednika Vlade za mjesto u Fondu za

34zaštitu okoliša, ili onaj koji se treba baviti naftnim sektorom .

Savjet Premijeru: ugledajte se u svog, sada već bivšeg, prvog potpred-sjednika Vlade, jer kada, nakon prvih nespretnosti u izjavama, postavlja svoje na stručna radna mjesta izbjegava riječ kompetentnost. On govori o osobama od povjerenja. A samo kao upozorenje obojici, sjednite i razmislite. Ako ste već vas dvojica nekompetentni, a i kadroviranjem potpomognuti nezaustavljiv ekonomski pad daje osnove za takvu tvrdnju, pokušajte izvući nekog stručnjaka izvan baze onih nekoliko vašim najpodobnijih partijskih podrepana. Premalo znate da bi se mogli odricati stručnjaka kao što je gospodin Ferdelji, samo zato jer vam je ukazao da ste krenuli krivim putem. Shvatite da ne trebate idol-poštivače već stručnjake. Na idol-poštivačima pali su i mnogo veći od vas dvojice. Više bi vam vrijedilo saslušati nekoga tko će iznijeti kritično mišljenje od svih lažnih lovorika s kojima vas obasipaju. Jeste li ikada pročitali onu Andersenovu „Carevo novo ruho“? Pročitajte, još nije kasno. Ako se nakon toga pitate zašto sam vam to savjetovao, rado ću vam pojasniti i prema potrebi i nacrtati.

Moram priznati da sam razočaran kadrovskom politikom „Kukuriku“ koalicije. Jedini kriteriji, uz samo poneku časnu iznimku su: poslušan, podoban, povjerljiv, moj, s knjižicom. Ima jedna dobra nova pjesma na

35temu: „Sve je isto, samo njega nema“ . Stvarno je sve baš kao i za vrijeme HDZ-a, pa čak i lošije, barem što se tiče okoliša. HDZ si nije dozvolio takvo kadroviranje. Prof. Ružinski, stručno je bio nobelovac za sve imenovane

36„kukuriku“ dužnosnike u okolišu .

34 U medijima su objavljene informacije o nekompetentnosti, pa čak i manjkavom obrazovanju35 Pjesma predstavlja malu parodiju na stanja u bivšim republikama bivše države, u kojima su se željele promjene, ali koje se nisu ostvarile na način kako se željelo36 Nažalost, svojim stručnim autoritetom, vjerojatno potaknut i osobnim interesom, nametnuo je tako osebujna rješenja u otpadu da će nam se svi smijati, a mi ćemo još godinama nepotrebno plaćati. O tome, na drugom mjestu.

______________________________

41

To što se „kukuriče“ nema veze s proklamiranom politikom zbog koje smo ih i izabrali, kada su se zaklinjali u struku i sposobnost, zar ne? Logično je da ministar bude s knjižicom. Ali mora imati minimum znanja, da zna da se mora ipak okružiti s onima koji znaju, a ne s partijskim kolegicama i kolega-ma. Jer okružen s partijskim podobnicima, ministarstva počinju sličiti ko-mitetima ili kako se u novo-hrvatskom kaže - središnjicama. A svjedoci smo da se tamo plješće i gotovo urla prvome, bez obzira na to što je rekao. Kamo nas je dovelo urlanje podanika vođama, bolno osjećamo na vlastitoj koži.

Pomalo sam razočaran. Zar uistinu ne možemo naprijed? Zar će se obistiniti moja bojazan kada sam za vrijeme vladavine HDZ-a, već prije svjetske recesije, počeo upozoravati kćer da unuka sprema za život izvan Hrvatske, jer kako će živjeti u ovakvom blatu kojeg su napravili kako bi se svi veselo bacakali? Ne radi se o potrebi za materijalnim, već o potrebi za etičnim i moralnim okruženjem.

Pred očima mi je slika iz 2001. Ministar Kovačević, koji je usput rečeno, u predizbornoj kampanji, kada sam za koaliciju pisao program zaštite okoliša i kada sam fingirao kao jedan od kandidata za mjesto ministra okolišu, je rekao da je on protiv takvog ministarstva. Postavši ministrom meni je nudio visoko mjesto. Čak se navodno i premijer Račan složio da postanem zamjenikom. Nisam pristao. Teško bi bilo raditi s osobom koja je toliko loš političar da čak ne razumije ni značaj okoliša za društvo.

Ministar Kovačević pozvao me je da pomognem u organizaciji ministarstva kojeg se dočepao, kad već nije mogao postati ministar kulture (barem se govorilo da je to želio biti). Pomoć nikada ne odbijam. Sastanak je bio u subotu. Velik stol i oko mene svi nepoznati. Jedini sam donio nešto napisano. Predlažem kako bi moralo i trebalo izgledati ministarstvo. Svi šute. Očekujem da će i oni pomoći s prijedlozima. Ni na kraj pameti mi nije da tu sjede budući zamjenici i pomoćnici. Kada sam to shvatio, dugo nisam mogao doći k sebi. Osjećao sam se prevarenim. Zar sam glasao za KARIJERISTE? A eto, izgleda da sam glasao ponovo i 2011. Dokle? Mislim da od sada bez mene.

Nažalost takvi, a to vrijedi za cijeli državni vrh od početka Hrvatske, od Predsjednika do najmanjeg ministra, ne razumiju gotovo ništa o razvoju društva na način „najbolje za sve“. Ne na način kada pojedinačne mjere, akcije i napori sliče „puzlama“ i kada jedno ulazi u drugo, kako bi na kraju ispala slika sretne Hrvatske i sretnih njezinih građana. Kako izgleda rezultat slagalice koja je nastala na neznanju članova svih naših partija, dobro vidimo. Još smo u slobodnom padu. Proizvodnja društva umanjene vrijednosti nezaustavljivo napreduje.

Ne mogu se oteti dojmu da možda za većinu građana Hrvatske danas, iako im je teško, predstavlja raj u odnosu na sutra. Samo malo strpljenja, kažu,

42

i već sutra će biti idila. Sve podsjeća na onaj stari vic kada boksera u ringu protivnik stalno udara, a trener mu u svakoj pauzi diže moral govoreći da je brz kao sjena i da ga protivnik nije niti jednom udario. Jadnik, sav u „šljivama“ nakon par rundi kaže treneru: „Molim te, pripazi na suca, netko me stalno udara u ringu“.

ODRŽIVI RAZVOJ

Nažalost, svi poznaju samo pojedinačne mjere i akcije. Tipičan primjer je najava u vođenja naknade na plastične vrećice od 2 kn! Znate li zašto bi se uvela? Zbog jednostavne činjenice da mi kao društvo nismo u stanju okolo ne bacati otpad, niti njime postupamo kao s ekonomskom kategorijom . I da zbog toga krivimo plastične vrećice? Ma komu i čemu su one krive? Sutra ćemo bacati na isti način papirnate. Hoće li nam tada biti krivo drvo od kojeg su napravljene?

U našem društvu ne razumijemo da je okoliš samo jedan segment društva zajedno s ekonomijom i socijalnim datostima. Okoliš je kod pametnih najvažniji segment razvoja, nekada čak i jedini na kojem se siromašnija i društveno manje razvijena i organizirana društva mogu razvijati. Na tu činjenicu pokušao sam upozoriti i samog predsjednika Josipovića, za kojeg sam vjerovao da bi, kao istinski intelektualac to mogao razumijeti. Nakon što je imenovao Gospodarski savjet, napisao sam mu poruku. Skrenuo sam mu pažnju na potrebi održivog razvoja za razvoj Hrvatske.

Poštovani Predsjedniče Josipović

Na početku Vam želim čestitati na izboru za Predsjednika Republike Hrvatske. Uvjeren sam da ste najbolji izbor za sve građane Republike Hrvatske i da ćemo s ponosom pratiti Vaše zastupanje naših interesa kod kuće i u sklopu međunarodne zajednice.

No, na ovaj dopis me nije potakla činjenica da Vam čestitam na izboru već činjenica da sam iznenađen ne samim izborom Vaših savjetnika (mislim da ste napravili izvanredan izbor, čestitam Vam na tome) već neizborom savjetnika koji će Vam pomoći u poslovima vezanim za zaštitu okoliša i održivi razvoj. Mislim da to niste niti spomenuli (čak niti u predsjedničkoj izbornoj kampanji o tome nije bilo riječi), a među savjetnicima koje ste izabrali mislim da niti nema pojedinaca, uz svo uvažavanje njihovih kvalifikacija i respektabilnih referenci, koji bi na odgovarajući način razumjeli taj dio. Možda Vam se ova ocjena čini malo preslobodnom, ali moje višegodišnje bavljenje ovim poslom mi daje to pravo. Naime, još sam davne 1980., godine postao docent iz predmeta Zaštita okoline (tada se to ispravno zvalo, jer okoliš je ipak nešto drugo; već dugo predajem sporadično, samo na kakvom postdiplomskom kao gost).

43

Nerazumijevanje ove problematike je kod nas tradicionalno, tako da uz velike pogreške koje radimo sami sebi, niti na međunarodnom planu ne kori-stimo prilike da štitimo naše interese. S jedinim izuzetkom (vjerojatno jer smo tada bili oduševljeni prijemom u UN 22.05.1992. godine) kada je u „Riu 92“ bila prisutna delegacija RH na najvišoj razini (nije skromno, ali ja sam osobno organizirao taj put tada u funkciji pomoćnika ministra za okoliš), na svim drugim međunarodnim konferencijama posvećenim okolišu, na koje dolaze u pravilu predsjednici najrazvijenijih i najutjecajnijih država, za nas je uspjeh ako nas predstavlja osoba na razini državnog sekretara.

O problematici nebrige za okoliš pokušao sam upozoriti SDP. Dva moja ranija dopisa (nažalost bez odjeka i pravog odgovora!) su u prilogu. Iz njih možete lako razaznati važnost ove problematike za Hrvatsku. Dapače, uvjeren sam da dok god ne počnemo razumijevati načela održivog razvoja i dok ih ne počnemo integrirati u stvarni život, imat ćemo i dalje pad ekonomskog razvoja, gubitak resursa i odlazak na margine modernih europskih tokova. Mislim da nam taj pad ne mogu spriječiti niti uvaženi predstavnici u Vašem gospodarskom savjetu, jer ni ekonomija kakva se prakticirala do sada više nije „in“ kada se govori o održivom razvoju društva

Gospodine Predsjedniče, molim Vas razmislite o potrebi uključivanja zaštite okoliša i održivog razvoja u sve pore društvenog i ekonomskog života Republike Hrvatske. Pomognite nam da se uključimo u krug razvijenih, pri čemu se razvijenost u kategorijama održivog razvoja ne mjeri (samo) preko GDP.

Bez ikakvih osobnih interesa, osim interesa da moja kćer i unuk, kao i drugi moji i Vaši sugrađani žive u boljim uvjetima, spreman sam pomoći u integraciji ove problematike u društvene tokove.

O ovoj problematici sam razgovarao i s bivšim Predsjednikom Mesićem. No, dobio sam posredne informacije da sam izgleda „nepodoban“. Valjda se radi o istom „policijskom kartonu“ koji me je kao doktora znanosti i da ne nabrajam što još, u bivšem sistemu poslao u pješadiju u Prizren, u četu s izobrazbom na razini 4.4 godine škole. Žao mi je da barem „okoliš“ i „održivi razvoj“ nisu postali podobni kod bivšeg Predsjednika, kada već tradicionalno nisu ni kod jedne Vlade. Duboko vjerujem da će se ta promjene dogoditi za vrijeme Vašeg vođenja zemlje.

Gospodine Predsjedniče, ispričavam se da Vam na početku mandata uzimam vrijeme ovom možda za mnoge nevažnom problematikom, no, ja ju za razliku od drugih smatram ključnom, jer bez nje nema razvoja, kulture, dobrog i međunarodno konkurentnog školovanja,.....

44

Dobio sam klasičan birokratski odgovor, odgovor kojim se indirektno, između redova, odgovara da neće postupiti kako sam predložio da postupe, neće poduzeti ništa, ali su, eto pristojni i odgovorili su mi. Takvim odgo-vorima (ne)odgovorni pokazuju svoju dozu (ne)odgovornosti i (ne)razu-mijevanja. Ne kažem da je to u ovom slučaju bio Predsjednik, ali on je taj koji bira svoje suradnike, zar ne? Na birokratizam sam odgovorio, da znam da neće biti neke ozbiljnije reakcije i da su moje sugestije otišle u vjetar.

Od tada, do danas ništa. Predsjednika savjetuju čak i oni koji zbog ekstra profita otpuštaju radnike. A mi padamo i padamo. Tonemo, a nigdje dna. Predsjednik se čudi, a ja mu poručujem: „Predsjedniče, nemojte se u Vašim govorima tome čuditi. Razlog je jasan. Oni koje ste uzeli za savjetnike i koji su se trebali prihvatili ozbiljnog posla su kao referencu morali imati znanje, a nažalost ga nemaju, barem ne za ono što ste, uz njihovu pomoć, htjeli postići“.

Ukoliko ocijenite za shodno, rado ću doći na razgovor i pojasniti svoje stavove. Siguran sam da bi Vi kao vrhunski intelektualac i humanista, kada bi Vam netko predstavio odgovarajuće argumente, vrlo lako prepoznali vrijednost onoga što Vam predlažem za budući boljitak Hrvatske, uključujući i ekonomski razvoj, povećanje zaposlenosti, podizanje standarda i još mnogo toga.

Srdačan pozdrav!

Poštovani Predsjedniče Josipović

22.03.2010. godine obratio sam Vam se s prijedlogom o važnosti i nužnosti uključivanja održivog razvoja u gospodarsku politiku Republike Hrvatske.

Od Odjela za predstavke, pritužbe i pomilovanja dobio sam odgovor (dopis od 11.03.2010.) da je Odjel zaprimio predstavku i „da je predstavka pozorno razmotrena i primljena na znanje“.Kako sam i sam radio u tijelima državne uprave, iz ovakvog odgovora naslućujem (volio bi da se varam!) da izneseni prijedlozi nisu razmotreni na odgovarajući način, jer da jesu, onda bi se u odgovoru navelo ili da se odbacuju ili bi se u odgovor ubacio dio kojim bi se dalo naslutiti da će se prijedlozi (barem pokušati) na neki način uvažiti.

Gospodine Predsjedniče, iako znam da imate i drugih možda trenutno važnijim obaveza, molim Vas da pročitate i razmotrite prijedloge koje sam poslao, jer uistinu vjerujem da prijedlozi mogu pomoći u daljnjem društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske.

Koristim priliku da Vam čestitam na prvim akcijama koje poduzimate u cilju ispunjavanja predizbornih obećanja.

Srdačan pozdrav, Viktor Simončič

45

DATI ŠANSU ONIMA KOJI ZNAJU? NEMOGUĆA MISIJA?

Znam da je stanje u našem društvu nakon HDZ-ova tsunamija užasavajuće, no ni u svjetskoj ekonomiji nije jednostavno. Sve to utječe na nas, ali to bi trebao biti razlog više da se malo razmisli, da se angažiraju oni koji znaju, a ne oni koji misle da znaju ili oni kojima članske iskaznice daju pravo da znaju.

Mi više ne smijemo dalje kao onda kada smo još bili bogati. Razvoj više ne ide na način „Šukera“, kada smo kreditima krpali rupe. Sve je došlo na naplatu u najgorem trenutku. Prezadužili smo se, uništili sve koji su nešto proizvodili, prodali ono što je imalo i najmanju vrijednost, proizveli, odnosno prodali bezbrojne diplome i doktorate, stvorili partijski determinirano društvo u kojem doslovno čak niti portir ne može biti bez knjižice, kod ljudi stvorili apatiju, i sada se iz svega toga treba izvući. Nažalost, ne ide to praznom demagogijom.

Svi vi s partijskim knjižicama prestanite s eksperimentima. U bivšem siste-mu je vrijedio vic, nažalost bio je povezan s gospodinom Šuvarom, čije smo kvalitete prepoznali tek onda kada ste došli vi s novim knjižicama (jesu li i vaše crvene boje, ili je boja promijenjena, kada već nije sadržaj). Glasio je nekako ovako: Dudek vodi veterinaru bolesnu kravu. Sretne Teteca, a ovaj mu kaže da ne treba ići veterinaru, već da kravi sveže prvu i zadnju lijevu nogu. Kravi nije bolje. Opet se sretnu, no sada Tetec predlaže vezivanje prednje lijeve i stražnje desne noge. Kravi i dalje nije bolje. I tako kombinacije idu dalje. Krava umre, a Tetec kaže, „baš šteta, imao sam još toliko kombinacija“.

Velika isprika prof. dr. Šuvaru jer smo se nekada s podsmijehom osvrtali na njegove napore. Iako nisam vjernik, vjerujem da će me nekako čuti kada kažem da oprosti. Jer kad vidim što su od školstva napravili svi do sada, na način olako danih praznih obećanja, onako na način „a'la Primorac“ i

37njegove „pametne ploče“ , a nastavlja sadašnji ministar Jovanović, kako bi divno bilo da ste sada tu gospodine Šuvar i da oni imaju uho (snagu razuma), da mogu razumijeti ono što biste im rekli. Smijali smo se Vama gospodine Šuvar jer ste usmjeravali djecu u proizvodna zanimanja. Tada je to bilo

37 Sjećam se dana kada je bivši ministar obrazovanja gospodin Primorac na TV-u objašnjavao kako će svaka škola dobiti takozvane „pametne ploče“. To je nešto povezano s internetom i već postoji „u nekoliko škola negdje među najrazvijenijima“. Da ne povjeruješ kako netko tko sebe smatra vrhunskim intelektualcem ne može zbrojiti „2 plus 2“. Gospodine bivši ministre, koliko ste ploča nabavili? Od onog što ste napravili i što je ostalo, sjećam se samo kipa Majke Božje na odmorištu kod Skrada. Ima li još što? A škole danas ne da nemaju „pametne ploče“ već neke, one izvan metropole, često nemaju ni krede za pisanje po onim klasičnim, već sto godina nezamijenim/ istim pločama.

______________________________

46

i moguće i potrebno, jer je svatko mogao naći posao. Vi ste pomagali društvu da se djeca školuju za odeređeno radno mjesto. Sigurno je da danas ne trebamo više takva, pogotovo ne proizvodna zanimanja, jer proizvodnje ionako nema. Sada bi trebalo školovati pojedince za neka nova radna mjesta u društvu. Kakva? Ne znam. To bi trebali znati oni koji se tog posla laćaju. Mislim opet da ne znaju. No, kako su svi u pravilu s onim „dr.-mr.“, možda bi trebali proučiti zašto i kako je odluke donosio pokojni i sve mi draži prof. Šuvar. Ministre Jovanoviću, predlažem Vam da dobro proučite kako je to nekada bilo, jer nije bilo loše, barem ne za većinu. Čini mi se da je tada princip „dobro za sve“ više vrijedio nego danas.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,Ni od kog iz dubine gledan,Pojavio se ponad gradaOblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,I on je stao da se žari,Al oči sviju ljudi bjehuUprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:za vlašću, zlatom il za hljebom,A on - krvareći ljepotu Svojim nebom.

I plovio je sve to više,Ko da se kani dići do boga;Vjetar visine ga je njiho,Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić

47

MRAK I SVJETLO - PRVOG POTPREDSJEDNIKA VLADE

Sloboda - je li moguća ukoliko nemate mogućnost rada. Demokracija - je li moguća ukoliko nemate mogućnost rada. Zadovoljstvo i osobna sreća - kako je moguća ako nemate mogućnost rada?

Ministar gospodarstva Vrdoljak, još dok je bio ministar za prostorno, kaže da je prošao velike škole uz Čačića i Pusićevu, samim time jer se s njima družio. Prošao je škole na isti način kao i komunisti u Kraljevskoj Jugoslaviji u Mitrovici, ali malo brže i ugodnije. Mislim da je pred njim velika karijera. I ne samo pred njim već pred svim poslušnicima. Gutati tolika govna i uživati u njima nije lako. Znaju to predstavnici svih sistema na ovom jadnom tlu. Jadna ona manjina koja misli svojom glavom!

Ne znam zašto mi na pamet pada UDBA. Valjda zato jer sam i ja (najvjero-jatnije) u njihovim kartotekama, a da ne znam zašto. Kako se kartoteke među UDBA-ma preuzimaju, vjerojatno je i moja preuzeta od ovih danas. Znate li koji je glavni preduvjet da se nađete u njihovim arhivama? Taj da ne možete jesti govna i pri tome činiti fintu kao da u tome uživate. Ispravak, svatko ponekad mora gutati govna, ali samo najveći gutači kažu da im to i prija.

Slušam „maestralnog“ Čačića. Bahatost do neba, no bez pokrića. Vrijeđa ama baš sve oko sebe. Njegovi suradnici nitko su i ništa. Jedino je on zadužen da misli. Priča poduzetnicima. I oni manji i malo veći gutači govana šute i slušaju. Otvorenih usta. Svi misle da je ekonomist jer je, eto znao s novcima. Da, znao je!

Ono što priča praktički znači kako ćemo javnim privatnim partnerstvom - JPP oteti jadnom narodu još i ono malo što je ostalo. Imat ćemo modernu školu, u čiju obnovu će, oni koji su se zadnjih par godina obogatili, investirati novac po višestruko većim kamatama nego da se bave bilo kojim drugim poslom, kako bi se tamo školovali učenici koji na tržištu neće imati posla. JPP će se dozvoliti i podobnima i od povjerenja, da bez para, samo uz garanciju općine ili grada, podignu kredit u banci i skuplje ga daju ovima koji su im dali garancije. Kada u privatno-javno partnerstvo uložite kunu, za 25 godina dobijete 4 (slovima četiri puta) više. Kamata do neba! Nekih 15-

3820% u nekomercijalne infrastrukturne projekte . U državama EU kamata

38 Do ove kamate sam došao kada sam usporedio brojeve iz takvih projekata u Varaždinu onako grubim izračunom - “π x palac“, “odokativnom metodom“.. Gospodo ekonomski slobodni i neslobodni analitičari, jesam li puno pogriješio?

PISANO U VRIJEME KADA SMO JOŠ IMALI

______________________________

48

je kod takvih objekata manja od 5%. Gdje to ima? Nigdje, osim kod onih koji imaju Hrvatsku i onih koji tako vješto manipuliraju građanima. A njima uloženo garantiraju lokalne samouprave i uprave, koje se već sada zadužuju za sljedećih 20 - 25 godina.

Općine i gradovi nemaju mogućnost podizanja kredita u banci, ali ga ima privatnik kojem te iste općine i gradovi predstavljaju žiranta. Da ne povje-ruješ.

Na predstavljanju JPP projekta u Sisku, mladi podobni stručnjak obja-šnjavao je da ne postoje problemi pri takvim zaduživanjima. Tu je država koja će financirati i davati dio para. Od kuda? Kome? Ministre Liniću, mislite li Vi da se ekonomija može popraviti neprivrednim investicijama?

Prvi, ne. drugi ili treći potpredsjednik Vlade govori kako je u Varaždinskoj županiji učinio čuda s JPP? Ma nemoj! Je li to itko analizirao? Tvrtka koja je bila partner u JPP je, prema navodima iz novina, propala. Nove vlasnice navodno su neke dvije gospođe. Budžeti općina i gradova su na koljenima. Novine, čast izuzecima, i ja sam svojedobno o ovoj temi čitao samo u jednima, šute. Javno privatno partner-stvo pretvara se u jadno pljačkanje prevarenih.

No, ima i odgovornih. Navodno je župan Perhoč odbacio ovakav način financiranja za Međimursku županiju. Poznajem ga i mogu reći bravo. Vjerujte mi, taj je stvarno štedljiv, ponaša se kao da je županija njegovo domaćinstvo. Takav je bio i u komunalnom poduzeću Čakom, kada sam ga upoznao. Imam osjećaj da je malo štedio i na meni, kada sam radio za njega. Nije me smetalo, jer je opće pretpostavljao privatnom.

Čačić priča kako će ulagati u izolaciju zgrada, izgradnju javnih objekata i sl. Obuzimaju me crne slutnje. Kažem to samo figurativno, kako bih mogao izvesti sljedeću priču. Nastavimo li s ekonomskim padom i nezaposlenošću, čim izoliramo zgrade (to smo inače trebali napraviti u doba debelih krava), u njima više neće imati tko sjediti, a neće imati ni za grijanje, koje će tada biti, istine radi, puno jeftinije nego ovo danas.

Prema njegovom mišljenju,imat ćemo i novu zgradu Vlade. Već, kao sutra, u Potemkininom naselju na obalama Save. Divota. Vjerojatno će biti repre-

39zentativnija od one u Banjoj Luci. Bit će sigurno puna podobnih službe-nika. Treba zaposliti sve partijske kadrove. Vjerujem da će se s tim u vezi i u Saboru postići konsenzus. Koliko radnih mjesta po partiji! Možda tamo neće biti mjesta jedino za „Lesareve“ i „Don Grubišićeve“, ili ipak i za njih?

39 Vlada Republike Srpske u Banja Luci je najluksuznija od svih administrativnih zgrada koje sam vidio, a vidio sam mnoge. Vrijedna je turističkog obilaska.

______________________________

50

Oko Čačićevih Potemkinovih dvora na Savi treba odmah izgraditi veliki zid, vodeni jarak i instalirati vodene topove. Jer, kada budu gotovi, kada se zadužimo za još pokoji „jeftini“ kredit, kojeg uzimamo samo da bi vrhuška mogla barem još malo sretno i zadovoljno živjeti (a otplaćivat će ga djeca moga unuka), imat ćemo možda samo toliko da grijanje platimo samo onima u modernoj zgradi Vlade. A narod, kakav je, možda će se htjeti doći ugrijati. Zato treba postaviti i zid, i vodeni jarak, i vodeni top.

Inače, nama najbliži model izolacije zgrada, i kako se to se stručno naziva energetska efikasnost, može se naći u Srbiji. To tamo funkcionira već godinama, čak i za privatne osobe. Od koga li su to oni preslikali, doista ne znam. Gospodine ministre Vrdoljak, pogledajte preko granice, na istok. Izgleda da oni znaju ono što mi tek otkrivamo.

Ne mogu vjerovati da nitko u Hrvatskoj ne vidi da sve investicije koje „ekonomski genijalac“ Čačić (Kenzi&svi nobelovci iz ekonomije su pikzibneri prema njemu) spadaju uglavnom u neproduktivne i tek, ako uopće, dugoročno isplative. Kratkoročno će biti isplative samo za koninge,

40i-ge-haove, ingre i poneku „konstruktivnu - skladgradnju“ , ako do tada ne potonu do kraja. Zbog nekih razloga, tu vjeru polažem u ministra Linića. Država im neće omogućiti da s našim parama grade velebna zdanja, po velebnim cijenama. S onim parama koje bi trebale biti usmjerene možda čak i za školu mog unuka, kako on „ne bi sjedio u istoj onoj klupi u kojoj su sjedile njegova mama i njegova baka“.

Nitko ne vidi ni potencijal za razvoj investicija u okoliš. Ne vidi se potreba da hrvatska privreda ugradi u ekološke projekte teške milijarde eura, barem djelić opreme koju sada proizvodi samo za izvoz. Gdje ste, ekonomisti?O tome više, na drugom mjestu.

Zar nitko ne vidi da ekonomska politika kod nas sliči gradnji najmodernije tvornice za preradu poljoprivrednih proizvoda, ali da se nema novca za oranje i sadnju kako bi nešto niklo i u toj se tvornici preradilo. Nema čak ni oranica.

Čačić se hvali autocestama. Mislim da je to uz privatizaciju, nepotizme i 200 bogatih obitelji, bio jedan od najvećih promašaja Hrvatske politike. 90% godišnje na tim ste autocestama sami. Ako je mrak, čak vam je i neugodno, jer se kroz pustošiju vozite u potpunom mraku. Svjetla nema ni lijevo ni desno. Povezuju se samo krajnje točke. Zadužili smo se, a prometa da vraća uloženo nigdje! A to da prometa neće biti toliko da vraća uloženo, se moralo se znati. Radeći u Ingri naučio sam da je za otplatu investicija u autoceste potreban dnevni promet barem nekih dvadeset tisuća vozila.

40 Iako, dok ovo revidiram, ni te tvrtke više baš ne postoje - „prošla baba s kolačima“, skupim kilometrima autocesta, nekoliko puta farbanim tunelima, posebnim WC-ima,...

______________________________

51

Cestovna povezanost u Hrvatskoj, do nekog trenutka „debelih krava“ mogla se riješiti modernim brzim cestama, manjim dionicama autoputa, u skladu s mogućnostima, a ne modernim autoputima s najmodernijim pišaonicama na svijetu. Hvala Bogu, barem će one ostati očuvane za pokoljenja koja dolaze, jer pišača nema. Odmorišta su veći dio godine prazna.

Kad razmišljam o autocesti do Dubrovnika, nisam siguran bi li se svakom Dubrovčaninu više isplatilo kupiti mali avion i platiti obuku za pilota, umjesto da se gradi moderna autocesta po kojoj će se spojiti dvije točke milijunski Zagreb i 50-tak tisuća Dubrovčana. I sada bi oni, da se takva cesta isplati, trebali ostvarivati dnevni promet 20-30 tisuća vozila. Nemoguće ili ipak moguće? Pretpostavimo da građani imaju novac za gorivo. Ako bi dnevno prema Dubrovniku vozilo tih 20 30 tisuća „Zagrepčanaca“, oni bi se odmah po dolasku morali okrenuti natrag, jer i da imaju novac za prenoćišta, u Dubrovniku za njih dovoljno smještajnih kapaciteta nema. Nema ni toliko rođaka. Ako bi se pak Dubrovčani odlučili voziti prema Zagrebu, tko bi ostao u gradu? Pa moraju ostati barem vatrogasci, učitelji, učenici i još netko. I stoga mislim da bi mali avioni ipak bili jeftiniji.

No, ima ih koji hvale Čačića za još jedan neproduktivni razvojni zamah temeljen na JPP, zamišljen samo za par građevinara uglavnom tajkuna. Radnicima je to manje značajno, možda tek onima iz susjednih, malo siromašnijih država. Jer uglavnom će oni raditi za mizerne nadnice. Isplatit će se i bankama. A nama građanima? Jok! Moj Gregore, sve su ti manje šanse da ostaneš ovdje.

Čovjek mora naučiti da iz nečistih odnosa izađe čistiji, a sebe, ako je potrebno, treba prati i prljavom vodom.

Friedrich Nietzsche

52

Istina postoji.

Izmišljati se može samo laž

Georges Braque

Um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren

Albert Einstein

53

ONA VREMENA

IzboriBivši sistem i pripreme za demokracijuTko je kriv za naše greške i nesposobnostBiti svojO predmladežiFaustNacionalizacija - denacionalizacija - nepravda većine prema manjini - nepravda manjine većiniKompetencije - Pogubna događanja danas su posljedica pogrešaka od ranijePogled na Hrvatsku iz NjemačkeO budžetuŠto veći domoljub veći pljačkašSvoj na svome, ma nemoj?Opet o lisniciHic transit gloria mundi - I tako prolazi slava svijetaO administracijiKako je nastalo društvo umanjene vrijednostiSisak

IZBORI

Često se sjetim dana kada smo išli na referendum o samostalnosti Hrvatske. Bio je to svečan dan. Ne sjećam se da sam se ikada osjećao tako odgovorno i uzvišeno. Događalo se nešto jako veliko. Slovenski parlament isti je dan donio odluku o osamostaljivanju Slovenije, a mi smo takvu odluku trebali donijeti referendumom. Iako, istine radi, ja spadam u one koji žele zbližavati, a ne rastavljati, bio sam za razdvajanje. Razdvajanje, kada to nije želja svih koji su na neki način spojeni, mi baš ne leži, tako da sam želio da s drugim bivšim republikama ostanemo u vezi. No, agresivna Miloševića politika više nije dozvoljavala izbor. Proglašenje samostalnosti postala je nužda.

Našoj kćeri to je bio prvi izlazak na izbore. Bila je odgojena na humanistički način, svjesna svoje pripadnosti, a opet rasterećena svih „izama“, uključu-jući i nacionalizme, kao i većina djece s kraja osamdesetih.

54

Objašnjavali smo joj zašto je važan i njen glas za buduću samostalnu državu. Bila je malo zbunjena, jer je na drugi način doživljavala poruke iz medija i nastupe političara. Shvatila je da je samostalnost postala nužnost, ali joj nikako nismo mogli objasniti zašto je sve ono što je do tada doživjela, u skoro za nju bivšoj državi, bilo loše.

Pitala nas je, zar je netko Hrvatsku natjerao u formiranje Jugoslavije 1918. - - 1919. Rekla je da je ona učila neku drugu istinu. Spominjala je Trumbića, Supila, ilirizam. Spominjala je želju za stvaranjem neke zajedničke slavenske države. Ne znam od kuda joj to, odjednom ta 1918. Rekla je da kojim slučajem Srpska vojska, kao jedan od pobjednika nije došla na ovaj prostor, da bi još veći dio obale bio pod Talijanima, koji su također postali pobjednici, te da ne bi bili hrvatski i neki drugi dijelovi, i bilo bi vrlo upitno bi li Hrvatska bila imalo samostalna? Znala je i za AVNOJ i ZAVNOH.

Znala je čak i za Ustav iz 1974. godine. Čudila se, ako je istina koja odzvanja s televizijskih ekrana ona prava, kako to da su sve knjige iz kojih je učila bile napisane na temelju iskrivljenih činjenica. Čudio sam se i ja, ali puno manje. I mene je smetala jedna od teza, kako smo od stoljeća sedmog željeli svoju državu i da smo cijelo vrijeme živjeli pod nekima, zarobljeni i obespravljeni. Nisam siguran da smo kojim slučajem 1919. ostali podijeljeni između Austrije, Italije i još poneke države, jer nije bilo niti teoretske šanse da postanemo samostalni, bi li ikada više dobili šansu za osnivanjem samostalne države. Bojim se da bi nas asimilirali. Tada je ona Jugoslavija bila neka šansa.

Razdvajanje od bivše države sličilo mi je na „primitivnu“ rastavu braka, kada se supružnici potuku, pile krevet i stol na pola i unište sve lijepo što je nekada postojalo. A moralo je biti barem malo lijepog, inače brak ne bi ni sklopili. Sjećate se filma „Rat ruža“ - Roses protiv Roses? Žalosno.

I onda a i danas, puno mi je prihvatljivija argumentacija Slovenije, koja nije zaboravila da su Slovenci željeli preko Korošeca i drugih 1919. godine stvoriti državu Južnih Slavena, te da su oni živjeli u raznim Jugoslavijama sve dok je to bilo moguće. Kada je to postalo nemoguće, izrazili su želju da se odvoje. Nekako mi je to bila puno civiliziranija argumentacija. Sličilo mi je na rastavu braka dvoje ljudi, koji su bili i zaljubljeni, i koji su se voljeli i proživjeli puno lijepih stvari, ali im je na kraju ponestalo ljepila da ih i dalje spaja, onako zauvijek, pa su se odlučili rastati. Sjećate se, nešto u stilu filma „Kramer protiv Kramera“. No dobro, tako su govorili Kučan, Drnovšek i ini drugi. Bi li tako govorili današnji vladajući da su tada imali prilike? Neću nagađati. Možda se i bojim odgovora.

I tako su i naša tri glasa, supruge, kćeri i mene, doprinijela stvaranju samo-stalne Hrvatske. Taj dan smo bili jako ponosni. Čekali smo rezultate.

55

I kada je objavljeno da se puno više od 90% građana Hrvatske izjasnilo za samostalnost, slavlju nije bilo kraja. Konačno.

Kao što sam negdje spomenuo, ili ću spomenuti u knjizi, moja krvna zrnca nisu baš potpuno u redu. Malo odstupaju od kasnije tako željenog i često javno proklamiranog nacionalističkog standarda. Zbog tog standarda iz školskih smo knjiga izbacili i Nikolu Teslu, ne baš za stalno, ali na nekih petnaestak godina. No, toga lipanjskog dana, 1991. godine bilo je još jako puno takvih pojedinaca kojima su krvna zrnca odstupala od standarda, ali i oni su bili ti koji su kao građani Hrvatske dali glas za osamostaljenje države. Možda su mnogi među njima uz glas za samostalnost Hrvatske dali i glas protiv politike koju je zastupao Milošević. Nisu htjeli nikakvu Miloševićevu Jugoslaviju. Nisam je htio niti ja. Doduše, da budem iskren, Jugoslaviju sam volio, ali ne Miloševićevu.

Moja supruga je bila daleko hrabrija od mene u odnosu na jednoumlje Miloševića. Ona je iz SK izišla/ istupila još 1988. godine s obrazloženjem da ona ne želi biti u istoj partiji u kojoj je i Milošević. Iako na prvi pogled ne pokazuje toliki interes za politiku kao, na primjer ja, pokazala je da mnoge situacije razumije puno zrelije i odgovornije. Možda sam i ja negdje duboko u sebi zaključio da s takvom politikom ne želim, ali očito to nisam imao hrabrosti iskazati. Bio sam vjerojatno mala kukavica, neki mali konfor-mista, kao velika većina, ma ne velika većina već kao skoro svi ostali. Čast njoj i još možda nekolicini njih koji su imali građansku hrabrost dati naznake tračka svjetla. Da je tada bilo više hrabrih, možda se cijela Jugoslavija mogla rastati civilizirano. Sigurno ne bez muke, ali ipak shvativši neke moguće više interese, puno bezbolnije, s manje mrtvih, raseljenih i s daleko manje ruševina.

Inače nisam imao problema oko nove države. Naime, ja sam u cijelosti multinacionalan, odnosno ja se uvijek osjećam pripadnikom većine znači uvijek nacionalan, ako nije ugrožena neka manjina. Tada se osjećam dijelom manjine - znači multinacionalan. Živio sam u nekoliko država i uvijek sam imao prilike biti članom neke udruge za „prijateljstvo između države X i države Y“. Takve prilike nisam koristio, jer prijateljstva među državama i njihovim stanovnicima smatram nečim što je samo po sebi normalno. Kako bi i moglo biti drugačije? No, nisam protiv da se „prijatelji države Y i prijatelji države X“ udružuju kako bi onda svi postali neki prijatelji.

Svaku od svojih nacionalnosti doživljavam lokal-patriotski. I to jako lokal-patriotski. Uvijek pokušavam trošiti lokalno. U Istri pijem malvaziju (dobra je uz tartufe i šparoge, a kako bi se po novom reklo, „sljubljuje se“ i s ribom,), u Dalmaciji postup ili kakvu bogdanušu (uz njih trebam dobru podlogu od pršuta i sira iz mješine), u Slavoniji graševinu (šunka, kulen,

56

čvarci,....), u Sisku škrlet (uz njega sve paše, probajte). U Goriškim brdima imam problem jer je izbor vina još „luđi“, a u Hercegovini je sve bolja blatina.

Često „lokal-patriotizam“ ilustriram upravo na primjeru pijenja piva. Kod piva sam mikro-lokalan. Ta danas svaki veći grad ima pivovaru. Tako sam nedavno sjedio s prijateljima na Dunavu, u Zemunu. Naručilo se pivo. Ja sam tražio lokalno. U neugodnu sam situaciju doveo i konobara i moje prijatelje. To tamo piju samo rijetki. No, dobio sam to lokalno pivo. Na kraju je jedan od njih probajući ga iznenađeno ustvrdio da je jako dobro. Nema šanse, odnosno nisam još doživio, a imao sam bezbroj prilika uz puno popijenih krigli, da je ijedan Bavarac ,na primjer, naručio pivo različito od onog „njegovog“. Od deset Slovenaca koji naručuju pivo, 9 ih bira ili „onog s rogovima“ ili „crveno“. Od deset mojih prijatelja u Hrvatskoj, zna se dogoditi da se svih jedanaest , ovisno o stanju u džepu,odluči za neku stranu marku.

Malo šire regionalno-patriotski gledano, kada imam mogućnost izabrati između makedonskog i nizozemskog paradajza, pogodite koji biram. Ali isto tako kao što u Njemačkoj pijem i jedem njihovo, činim i u drugim zemljama. Bili smo s prijateljima u Egiptu. „Ubili su se“ da nađu bečki šnicl, dok smo se istovremeno žena i ja „ubijali“ u ribi i njihovim lokalnim delicijama. Na sreću, bez želučanih smetnji. Valjda zato jer smo uživali u hrani i ambijentu arapskoga svijeta.

Kada vidim da netko pokušava nanijeti nepravdu nekoj manjini i kada vidim da se netko smatra velikim, jer misli da kao većina može ugnjetavati manjinu, tada se počinjem osjećati manjinom, ali samo kako bih pokazao hrabrost i dokazao da se manjina može i treba braniti. Kada čujem s tribina da „nekog treba na vrbe“ ili „ubij, ubij....“ ili „huk....“ kada neki igrač s krivim kožnim pigmentom primi loptu, a da pri tome službeni spiker i mediji to prešućuju ili kažu da se radi o manjini, ja se svrstavam odmah na stranu onih koje bi netko želio „ubiti“ i onoga kome je huk namijenjen.

I naše utakmice gledam drugačije, odnosno sve ih manje gledam, pa skoro više i ne gledam. Ne idem više na njih. Vodio sam unuka na utakmicu protiv Azerbejdžana. Samo na tu utakmicu. Zbog načina (ne)navijanja, ja tamo više ne idem. Imao sam problem pojasniti mu zašto jedna strana viče „za dom“, druga odgovara „spremni“, a pri tome svi dižu desnicu u zrak. Još je mali, a školski sistem još nije došao u fazu da govori relevantniju istinu o predzadnjem ratu, pa njemu ostaje da ne diže desnu ruku samo zato jer mu je na to, eto ukazao djed, ali i drugi ukućani.

Kada kažem da nisam imao problema oko nove države, to se odnosi na vrijeme njezina stvaranja. Iako meni osobno država ne treba kao preduvjet da bih se osjećao i ostvario čovjekom, razumijem da drugima to puno znači.

57

Meni treba domovina, kao izvorno pravo svakog pojedinca. Slučajno sam 41kupivši nedjeljno izdanje Dela pročitao, kako je pravo do domovine jako

lijepo i sažeto izrazio američki pjesnik Robert Frost u ideologijskoj pjesmi Dninareva smrt: „Dom, to je tamo, gdje znaš, da kada dođeš/ da te zasigurno uzmu pod krov// Prije je to nešto što nam pripada bez zasluga“.U istom tom članku novinar koji se kritički odnosi prema trenutnoj slovenskoj vladinoj politici kaže da „Vlada, koja misli, da si čovjek mora bilo s poslušnim kimanjem bilo s tihim trpljenjem pravo do domovine tek zaraditi, djeluje suprotno od životnih interesa zajednice, a time (misli na Vladu moj dodatak) gubi svoje opravdanje“.

42Svakome bih dao državu . Tko je god želi. Dao bih državu, posebno onima koji je smatraju sredstvom za bolji život građana. Imati svoju državu trebalo bi značiti boljitak u odnosu na neku drugu, u kojoj ste živjeli prije. Znači, idete na bolje. To je cilj. E sada, tu nastaju moji problemi.

Titova Jugoslavija, nastala 1945. godine bila je u ono vrijeme među 2-3 najzaostalije države Europe i počela se stvarati od nule. Kada se počela raspadati 1990. godine bili smo u najmanju ruku u boljoj polovici srednje razvijenih europskih država. Znači, ta Titova država je bila dobro sredstvo za ostvarenje boljeg standarda za dobar dio građana. Kao u svim državama, i tamo ne baš za sve, ali za veliku većinu ipak da. Neki su imali i drugih problema. I u mojoj je obitelji bilo i zatvaranih i izbacivanih iz koje kuda, poslanih na najgora mjesta, ali to nije vrijedno spomena. Nismo bili jedini, a sve je bilo neznatno u odnosu na mnoge pozitivne stvari. Napredak je bio očit.

1991. godine zamišljao sam da će se s uzlaznim trendom nastaviti i boljitak. Bio sam siguran da će Hrvatska, kao jedna od dvije najrazvijenije republike bivše države, još brže napredovati. Bio sam za novu državu smatravši je sredstvom za postizanjem još boljega života. No, uz sva uvažavanja

41 U svakoj od država u kojima boravim, kupim tamošnje novine. Već se iz samog načina pisanja, o pojedinoj državi može puno iščitati.; Članak Aleša Debeljaka, Pomisleki

Enosmerna ulica, Delo, Subotnja priloga. Str.32 - prijevod sa slovenskog moje je djelo, 27.10.2012.42 Svi smo mi zadojeni politikom. Stalno nas nešto u vezi s tim brine.. Nažalost. Tako smo na kruzeru opet otvorili priču o tome kako Hrvatska zaostaje za naprednim dijelom svijeta. Ja sam otvorio tezu o društvu umanjene vrijednosti. Prijatelj Zdravko je iznio interesantno razmišljanje. Rekao je da je kod nas domovina (pri tome je naglasio da misli i na šume i livade i more, drugačije od onoga kako ja razumijem domovinu, ali i njegov pristup mi je prihvatljiv) više nego OK, ali da država ne valja(pri tome misleći na organizaciju, političare i dr.). U tome ima puno istine. Pred sam Božić imao sam prilike sresti supruga prijateljice moje supruge. Kriva krvna zrnca otpuhnula su ih iz ovih prostora. U Australiji su. Uspješni. Navratili su na ove prostore. Zbog domovine. Na Balkanu su susreli samo sivilo i crnilo. Kažu da nigdje nisu vidjelitoliko apatije i depresije. Izgleda da su svagdje zakazale upravo „države“.

______________________________

58

problema izazvanih ratnim događanjima, gdje smo li danas? Nakon što smo preživjeli samostalno već 40% vremena kojeg smo živjeli u bivšoj zajednici, jedino vidim kako padamo sve niže i kako prolaze drugi pored nas. Dobro, ako radimo usporedbu s bivšom zajednicom, u narednih 20 godina još uvijek imamo vremena preteći poneku državu koja je 1990. godine bila iza, a sada je ispred nas. No, bojim se da to nije slučaj. Nažalost, još uvijek tonemo, i često čujemo vijesti da zaostajemo za još ponekom novom državom. Da smo još malo niže. Bojim se da za sada, za većinu građana, država-sredstvo nije ispunila sve ciljeve, jer smo na ljestvici u donjoj polovini manje razvijenih država, bez skore šanse za oporavkom. Svjestan sam da je ovo razmatranje vrlo površno. Nisam uzeo u obzir niz političkih i ekonomskih faktora koji su bitno utjecali na svjetski društveni razvoj zadnjih pola stoljeća. No, priznajte, usporedba nije loša.

Što se tiče ugleda, kako Balašević kaže (opet ja s njim!), u ono vrijeme „drugi su se uljepšavali zbog nas“, bila je velika stvar biti iz države koja je ujedinila preko 100 država i pravila „probleme“, odnosno bila ravnopravan i važan partner i istoku i zapadu. Što je to dulje trajalo bilo je više onih koji su nas respektirali. Onaj crveni pasoš stvarno je otvarao sva vrata.

Istini za volju, ugleda glede ista, ako ne još veća stvar, postala je kada se Hrvatska usprotivila Miloševiću. Hrvatski pasoš također je otvarao mnoga vrata. Ne tako mnoga kao onaj prije, jer su i drugi imali svoje prijatelje, ali ipak mnoga. Sjećam se da su čak i strogi njemački policajci provjeravajući pasoš znali dati kakav kompliment, ili pokazati neki napis ili karikaturu u korist Hrvatske. Sve do onoga trenutka kada je počelo ono s Bosnom i Hercegovinom. Onda se sve promijenilo i po ugledu su nas smjestili na za mene do tada nepoznato mjesto. Postali smo obični putnici, koje je poneki strogi njemački carinik odjednom počeo gledati još strože no obično. Korektno, ali ipak s manje simpatija. Stvarno mi je žao da je tako brzo ugasio sjaj velikog ugleda koji smo uživali. Ne samo jedan prijatelj kojeg sam stekao radeći na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske počeo me je upozoravati da ako tako nastavimo, mislio je na naše ponašanje u Bosni i Hercegovini, da će nas početi gledati s prezirom. Jedan je čak rekao da će nas početi mrziti. I dogodilo se, nažalost.

Što se mene osobno tiče, a i naše obitelji, u kojoj se uvijek moralo puno raditi, a ako niste radili onda ste morali učiti, nama su društvene promjene dale neke ekonomske dobitke. Kada se uspoređujem, samo ekonomski, sa svojim prijateljima i kolegama s doktorskoga studija u Njemačkoj, onda su oni, ali samo po onome „imati“, po čemu se od pamtivijeka volimo uspoređivati zaboravljajući „biti“, bili svjetlosnu godinu udaljeni od mene. Imali su bolje aute, kuće i putovanja. Nakon onoga „kapitalizam zdaj“ i mene je krenulo. Nekima još gledam u leđa, ali neke polako i prestižem.

59

Ovo navodim samo kao ilustraciju za „imati“. Kada se priča o „biti“, onda sam ja uvijek bio u većoj prednosti prema njima, nego oni prema meni u „imati“. Možda je ono „biti“ bilo lažno, možda mi se sve tako samo činilo, možda je to samo „žal za mladost“ što bi rekao Mitke u Koštani, ali meni je ondašnje „biti“ davalo predivan osjećaj. Možda je malo naginjalo i na „zeleno grožđe“.

Nakon društvenih promjena, ako ste imali malo sreće roditi se na pravom mjestu i među „Njihovima“, čak nije bilo nužno potrebno niti među „200 odabranih“, važno je bilo imati nekog Barba Luku ili Teteca u familiji, biti uz prave u pravo vrijeme, bilo je moguće, bez da ste stekli dobro obrazovanje i bez novca, ono „imati“ relativno lako i ostvariti. Pogotovo kada je to postao jedini smisao života. Oni koji imaju više od nas prosto nas tjeraju da „imamo“. Jer kad mi imamo više, oni koji nam prodaju to što imaju, imaju još više. I na to više trebaju još više. „Imati“, kako to „gordo zvuči“, pogotovo kada neki pored vas kopaju po kontejnerima, nemajući svojoj djeci niti što dati za doručak. Žalosna li svijeta!

Ostvariti ono „biti“ je čini se puno teže. Što uopće danas znači ono „biti“ u širem društvenom kontekstu? Prije je to bilo lako. Radilo se ili o nekoliko lako prihvaćenih parola ili o nekoliko praznih floskula a'la: bratstvo i jedinstvo, jednakost, tvornice radnicima, društveno vlasništvo, društveni stan, pravda za sve, nesvrstani, zaštita slabijih. To je bilo iznad onog „imati“, iako smo se i tada natjecali i hvalili, prvo nekim šuškavcem, a kasnije nekim novim autom, pa putovanjima, skijanjima, i inim drugim. Današnje „imati“ kod mnogih se temelji na činjenici da su mnogi od njih oteli, bilo tvrtku, bilo stan, uz široki društveni konsenzus. Samo oni koji su oteli nešto znače. O onima kojima je oteto ni riječi. Što su temelji današnjeg „društveno prihvaćenog „biti“? Ne znam. Znam li išta? Danas „biti“ znači „imati“. „Bit(i) je „imati“. „Imati“, kako to gord(k)o zvuči.

Zašto sam spomenuo „biti“ u širem društveno prihvaćenom kontekstu? To je ono „Njihovo biti“ kojeg sam se odrekao već davno, davno u ime „osobnog biti“.

Ovaj tekst, napisan negdje na početku pisanja knjige, ponovno čitam na 21. dan državnosti. U crkvi posebna misa, u kazalištu svečani koncert. Vijenci i priznanja. Vukovar zaboravljen. Tko bi po vrućini čak i otišao tamo? Osim na službenim zgradama, zastave nigdje. Radnici Jadrankamena bili su u pritvoru, Diokijevi radnici protestiraju da su gladni, mnogi drugi su pak apatični. Službena politika sjetila se konsenzusa o razvoju. Pohvalno, no o kakvom to zapravo razvoju trebamo konsenzus? Sa stranim bankama koje nam daju bezobrazno skupe kredite, dugovima, skoro najskupljim tele-fonskim impulsima na svijetu, novim kadrovima od kojih dobar dio ima kupljene diplome, podobnim partijskim kadrovima, nepotizmom,

60

nerealnim obećanjima koja smo dali samo kako bi nas primili u EU, kada dobar dio djece mojih prijatelja nema posla, narodom kod čije većine je, kako kaže Balašević, „osmijeh događaj“, kada možete imati visoki državni položaj samo ako ste prijatelj Premijera, ako ste čovjek od povjerenja prvog (piše li se i to s velikim početnim slovom kao i Predsjednik?) potpred-sjednika Vlade, ako ste nešto drugom, pa ponešto trećem i inim potpredsjed-nicima Vlade,... i njihovim.

Negdje upravo uoči tog datuma, letio sam iz Podgorice. U avionu sam dobio Jutarnji list. Prelistao sam ga dvaput, no nisam pronašao ni slova o tome da je i 22. lipnja državni praznik. Na taj dan posebno smo ponosni mi Siščani! Čim sam sletio pitao sam je li 22. lipnja još uvijek državni praznik. Rekli su mi :“pa normalno da je“. Čudili su se da ne znam. Sve me podsjetilo tamo negdje na 2004. godinu, više ili manje. Radio sam na jednom stranom projektu i 23. lipnja vozio sam se u Zagreb, autom kroz Veliku Goricu. Gledao sam radnike i mislio kako je netko nesposoban odlučio skinuti zastave s rasvjetnih stupova iako je za dva dana opet praznik. Ma ne, oni su zastave na rasvjetne stupove tek postavljali. Valjda tada, u to vrijeme, u Velikoj Gorici 22. lipnja nije bio državni praznik.

Kada gledam priloge na TV-u i vidim kako se većina odnosi prema antifa-šističkoj borbi, mislim da bi za Hrvatsku najprihvatljivije bilo odreći se toga praznika. Izaziva nepotrebne frustracije kod starijih, a mlađi, za koju godinu, zahvaljujući školskom sistemu i indoktrinaciji ionako neće imati pojma o antifašizmu, pa se pitam, čemu onda sva ta muka i prenemaganja. Doduše ti mladi, kada postanu stariji, možda će se čuditi svojim europskim sugrađanima kako slave nešto čudno, no možda ipak neće. A i oni vijenci u Brezovici u čast 1. Partizanskog odreda u okupiranoj Europi, stave se i onda ostaju tamo do nove proslave polako se pretvarajući u smeće. Između toga nema posjeta, tek koji nekog neupućenog građanina Europe, koji misli kako je taj neki antifašizam važan.

Ženin rođak, koji je s ponosom sedamdesetih nosio hrvatski grb, borac, Hrvat od glave do pete, onakav kakvim se može opisati pravi domoljub i kakve oko sebe želim, te zbog kojih se i ja tako osjećam, školovan, koji je u godini kad je Dinamo bio prvak gledao sve utakmice po cijeloj bivšoj Jugi, koji dobro poznaje mnoge koji ne bi smjeli biti na spisku onih s povlaštenim mirovinama, koji nisu bili borci, koji je i sam donedavno kratko bio bez posla upitao me: „ A koji to praznik slavimo 25. lipnja?“ Ja štreber, znao sam odgovor na pitanje, a on koji je toliki Hrvat, ne. Bilo mu je svejedno. I sada se otvara priča o konsenzusu. Konsenzus, kako to lijepo zvuči. Konsenzus s kim i za koga? Treba li ga onih „200 bogatih“? Klima li im se nešto ili im izaziva nelagodu gledanje apatičnih radnika i kopanja po kontejnerima?

61

Dan državnosti (Hrvatska) prema Wikipediji

nego upravo iste godine, dakle na dan koji se slavi kao Dan neovisnosti. Prema tim tumačenjima tek tada je Hrvatska

postala samostalna i suverena država.

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi.Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.Spornost nadnevnaDan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.Ipak, postoje i drukčija gledišta po pitanju dana kada je Republika Hrvatska postala samostalna država. Prema nekim tumačenjima to nije bilo 25. lipnja 1991. jer je na tu odluku, Brijunskim sporazumom, stavljen tromjesečni moratorij,

8. listopada

međunarodno-pravno [

UPUTA ZA NEUPUĆENE - ili svatko kako hoće!

62

BIVŠI SISTEM I PRIPREMA ZA DEMOKRACIJU

Nisam siguran je li me odrastanje u onom „mraku“ dobro pripremilo za „demokraciju“. Kao skoro svaki dobar učenik i ja sam vjerovao u ono što su me učile drugarice učiteljice i drugovi učitelji. Ovo skoro svaki upotrijebio sam samo zbog jednog druženja za vrijeme kojeg se jedan lokalni političar, dosta mlađi od mene, ali još dovoljno star da je svjesno živio u „mraku“, hvalio da nije bi član omladine, a jedan drugi, da bude još revolucionarniji kaže da nije bio niti u pionirima. Ja i svi koje poznajem, doslovno svi koje poznajem, nisu tada bili tako prosvijetljeni kao ova dvojica. Iako sam ih poznavao i onda kada su bili mladi, žao mi je da već tada kod njih nisam primijetio izuzetno visok stupanj revolucionarnosti i vidovitosti. Malo mi je čudno da su tada bili takvi, kad su danas tako bezvezni.

Odricanje nečega, čega se ne možete odreći, podsjeća me na hajku koju su proizveli kvazi-intelektualci kada je Günther Grass objavio svoju knjigu

43„Ljuštenje luka“ „Zwiebelschellen“ . Napali su ga jer je priznao da je sa 15-16 godina bio u nekoj hitlerovoj mladeži, zadojen nekom idejom, koju nije mogao izbjeći. Rodio se i odrastao u takvom društvu. Priznao je da je čak u to i vjerovao. Pa i kako bi drugačije? Je li se u pelenama, već u vrtiću trebao pobuniti? Kaj god! Tako revolucionarni su samo poneki novonastali političari država u tranziciji. Izvanredna knjiga. Günther Grass ogolio se i pokazao kako smo osjetljivi na manipulacije i indoktrinacije. Ne sjećam se kada sam časnije doživio nečije otkrivanje i kako sam i kod sebe pokušao skinuti 2-3 režnja lukovice. Nažalost, nisam ja on. Nemam ja te hrabrosti niti intelektualni kapacitet.

Sjećam se da se u školi pričalo o pravdi, bratstvu i jedinstvu, o važnosti izgradnje društva, o pomoći slabijima, o tome da svi trebaju stan i da svatko daje svoj doprinos izgradnji nekog skoro idealnog društva. Ne znam što su to učinili sa mnom, ali ja još uvijek vjerujem u to. Neka mi bude oprošteno, ako može. A ako ne može, i to je u redu. Izgleda da su mi tada ugradili jedan, za kapitalizam našega tipa, poguban čip. I zbog toga ja i dalje ne vjerujem da se stvari trebaju raditi samo zbog osobne koristi, već da treba, možda, i kao prioritet i društvu davati doprinos.

Društveno stvorene vrijednosti iz onog vremena, koji su si neki kod nas jednostavno prisvojili ili poklonili strancima, ne da mi mira. Novonastali princip ponašanja na način ILTMI Ima li tu mene igdje ili u izvornom obliku ĐSTJ - Đe sam tu ja, mi je stran. Možda od tuda i proizlaze nesporazumi koje imam sa svojom sredinom. Danas je sve podređeno

43 Svakako je pročitajte. U originalu je fenomenalna, a i prijevod je vrhunski. Uživat ćete.

______________________________

63

takmičenju i iskorištavanju svake i najmanje prednosti. Nije važno hoće li se pri tome i nekorektno iskoristiti nečije neiskustvo i neznanje. Ne, to se računa kao prednost i kao problem manje spretnih.

A što se tiče onog čipa kojeg su mi ugradili, čini se da se ne može mijenjati. Pokušavam. Promjene su male. Pitat ću one kojima je to uspjelo. Na primjer one koji su završili najviše ondašnje partijske škole u Kumrovcu i nekim Fažanama, i koji su se tada kleli u sve što danas poriču. Jer da se nisu najglasnije kleli u one vrijednosti i da nisu nadglasali nas druge, onda u tim školama za njih ne bi bilo mjesta. Možda bismo upravo mi bili na njihovim mjestima. Priznajem, malo smo im zavidjeli na tome. Pogotovo onima koji su išli na more, pardon, u školu u Fažanu.

Možda to pitam i bivšeg ministra zdravstva iz Like koji je slao pisma podrške partijskom rukovodstvu čak i u trenutku kada su svi vidjeli kraj jednog sistema. Dobro, možda se to nije vidjelo s mjesta na kojem je bio, kao što se niti sada s tog mjesta mnoge stvari jasno ne vide. Ili da pitam drugog ministra kako je bilo biti plaćeni dužnosnik na omladinskoj radnoj akciji.

Možda bih mogao pitati i ministricu okoliša iz bivše vlade. I ona se uspješno transformirala. Prvi put sam za nju čuo i vidio je 1986. godine. Bila je članica nekog kolektivnog tijela za odlučivanje u sektoru prostor. Sjećam se da je bila ozbiljno zabrinuta kada smo se jednom prilikom, čini se 1991. godine, ne vjerujem da je bilo kasnije, vraćali iz Ingre, ona prema prostorijama Grada Zagreba, a ja u Ministarstvo. Tamo smo bili mi i još nekoliko osoba, sedam - osam, ne sjećam se svih koji su bili prisutni i potpisali se zajednički na ciglu koja je označila gradnju sadašnje poslovne Ingrine zgrade. One zgrade na koju je ovih dana neka banka sjela s hipotekom. Tada smo oboje bili „in“, na funkcijama. Izrazila je strah za budućnost. S obzirom da su se događale promjene, strahovala je zbog neizvjesnosti budućnosti. SDP je odlazio, a dolazio je HDZ.

Uspjela je u tranziciji glede funkcija, no ne i u sazrijevanju razumijevanja problematike prostora kojim se u kontinuitetu do nedavno bavila, preko 30 godina. Vrlo uspješno za nju, ali manje uspješno za naš prostor. Urbanizam, prostorni planovi, bespravna gradnja i tada su joj bile omiljene teme. Mislim da je oduvijek kreirala politiku prostornog planiranja. Nisam siguran da je to (samo) njezina domišljatost, ali kada sam se po prvi puta susreo s tom problematikom, shvatio sam da je izrada i izmjena prostornih planova apsolutno najunosnija djelatnost na ovim prostorima. Ako ste bili nevješti i ako niste uvjerili vrle prostorne planere da i vašu oranicu ubace u građevinsko zemljište, te ako ste imali dovoljno bezobzirnosti, onda ste na tom zemljištu izgradili bespravni objekt i počeli djelovati iz pozadine. Ako ste bili dio Njih, ili barem ako ste bili dobar podanik, onda su oni koji su vam

64

zbog struke htjeli srušiti objekt, jer nije bio dio prostornog plana, argumentima iste struke pomogli da se prostorni plan proširi i na vaše zemljište. No niste vi bili jedini. Ima i drugih. I oni su nešto izgradili, pa bi onda struka silovanjem i razvlačenjem prostornog plana i to legalizirala. I tako smo u vrijeme mraka imali građevinskog zemljišta za nekih petnaestak milijuna građana. Ne vjerujem da ga danas imamo manje.

Ako ste danas stvarno Njihov (ovo ranije nije vrijedilo, nije se moglo stjecati baš tolike milijune makinacijama), onda kupite puno, naglasak je na puno, što znači desetke hektara neke šikare za sitniš i zatražite da na tome počnete graditi puno, naglasak je na jako puno stambenih objekata. Odmah vam priopće da to neće ići. No, onda to, nekim čudom, ipak krene. Uvijek postoje stručni argumenti dvorskih prostornih planera. No, oni koji imaju mandat za čuvanje naših zajedničkih vrijednosti tome se strogo protive i vama se ne dozvoli da gradite na cijelom području niti jako, jako puno objekta, već samo na pola zemljišta i samo pola od puno objekata. Na taj ste način postali klasični novo hrvatski dobitnik. Onaj sitniš kojim ste po kvadratnom metru platili zemljište, sada vrijedi stotinjak puta više.

Možda je i Pelješki most trebao nastati iz sličnog razloga. Da možda netko slučajno tamo nije imao puno djedovine, ili da isto tako netko nije kupio šikaru, pa mu sada treba i cestovni prilaz? Ništa elegantnije od mosta, zar ne? Čini mi se da sam pročitao da je netko isto tako jeftino kupio oranice na kojima je kasnije nastala poslovna zona u Varaždinu, pa i zemljište na nekom drugom mjestu. Kažu da se kupuju i zemljišta uz Kupu, uz granicu sa Slovenijom, jer će i tamo osvanuti neka cesta.

Postoji još jedan način kako legalizirati nemoguće i kako steći nešto što se ne bi smjelo steći. U tom slučaju vi koji bespravno gradite,ne smijete biti sami. Mora vas biti puno, jako puno. I odjednom, zato što država ne reagira, u nekoliko se godina pojavi, gotovo preko noći, ili bolje rečeno na iznenađenje nadležne inspekcije puno, jako puno bespravnih objekata. Svi bespravno dobiju priključak i na vodu i na struju, iako je to zakonski zabranjeno. I sada su tu. Čini se da se toleriraju, sve dok se između puno njih ne pojavi netko tko smeta. Možda nije Njihov, iako to nije razlog, jer vjerojatno nema toliko puno Njihovih koliko ima bespravnih objekata, ali možda nije ponizan ili je možda čak preglasan. Stroga ministrica ili ministar dobiju mig, i nakon što godinama toleriraju bespravnu izgradnju naglo se trgnu i kažu :“Ne može“.

I onda krenu prijetnje kako će sve srušiti. Odmah se javlja lokalna zajednica koja je protiv. Ta, ne smije se odreći tako puno lokalnih glasova na izborima, čiji broj možda nije značajan s državnog nivoa. Samo s lokalnog. I ne lezi vraže, kao na primjeru Vira ili Rogoznice, odabere se nakon velikog natezanja dvadesetak objekata. Mediji su prisutni. Gledamo ljudske

65

tragedije, jer i ti su se bespravni graditelji ponašali u skladu s ponašanjem dnevne bespravne prakse. Nisu se ponašali ništa drugačije. Ako me sjećanje dobro služi, i prvi predsjednik Sabora je, čini se u onom sistemu bio bespravni graditelj. No, oni kojima se ruši pogriješili su jer su s početkom gradnje bespravnoga objekta, umjesto građevinske dozvole morali zatražiti učlanjenje u Njihove. I na kraju su stvarno srušili tih dvadesetak objekata. Dio objekata uvijek pripada strancima, najčešće Slovencima i, kada su u nemilosti, i Mađarima. Tek da se vidi da smo objektivni. Ma s nama nema šale. Srušilo se i par kuća nepodobnima, neposlušnima i onima s margina, koji iza sebe nemaju nikog jakog. Poslije toga gledamo kako jadni sjede na ruševinama. Gledamo očaj, a samo koji mjesec iza toga, gle čuda! Prostorno planerska struka zaključila je da se sve može legalizirati. Prostorni plan opet se malo siluje i malo proširi. Onih par nepodobnih, nepoželjnih i bez utjecaja, još su očajniji. Zašto samo njima? Ma zar im stvarno nije jasno zašto samo njima?! Stvarno im se čudim.

Kršenje zakona našoj je obitelji bio uvijek dosta stran pojam. Je li zbog loših iskustava s različitim sistemima, zbog straha od posljedica ili jednostavno zbog odgoja i dostojanstva kojeg pokazujemo prema državama u kojima smo živjeli, pridržavajući se zakona u najvećoj mogućoj mjeri. Mislim da se radi o potonjem, o čuvanju dostojanstva države u kojoj živimo.

I tako smo krajem prošlog milenija adaptirali obiteljsku kuću moje supruge. Sa svim papirima, projektima, plaćenim doprinosima. Kad odjednom, dolazi građevinska inspektorica. Moja supruga je najveći mogući legalist koji se može zamisliti. Ona plaća račune i tjednima unaprijed, samo kako se slučajno na dan kada zapadne plaćanje ne bi nešto dogodilo što bi ju spriječilo da najkasnije na dan dospijeća podmiri dug. Da kojim slučajem primimo opomenu, to bi za nju bila tragedija. Ne bi se noćima moglo spavati. Mene nije bilo kod kuće. Dolazi građevinska inspektorica i provjerava imamo li sve dozvole. Naravnao, moja supruga za sve ima sve potrebne papire. Odjednom se inspektorica penje u potkrovlje i mjeri prozore. Moja supruga naivno pita zašto to radi kada smo projekt za kuću napravili prema dozvoli onako kako smo i htjeli. Inspektorica provjerava je li prozor uistinu promjera 80 centimetara. Da nije slučajno manje ili ne daj Bože više. Supruga odgovara da bi u slučaju da smo htjeli širi prozor, napravili onda drugačiji projekt. Arhitektica, projektantica naša je susjeda, ženina dobra prijateljica.

Inspektorica razočarana. Prozor, a i sve ostalo je u redu. No, onda je ipak pronašla da između postojećih starih objekata, za jednu poveznicu od nekih 4-5 metara ravne linije nedostaje nešto što se može odrediti samo na osnovu nečega što se zove elaborat o iskoljčenju. Stroga inspektorica izdaje nalog, ako se u roku od 15 dana ne ishodi to i to, gradnja će biti obustavljena. Supruga je angažirala geometra. Starog, iskusnog geometra koji je

66

pred penzijom. Ulazi u dvorište s kolcima, kao da mjeri trasu autoputa. Pita nas što želimo. Mi mu objašnjavamo. On ne razumije. Ide u penziju i tako nešto još nije radio. Mi ga molimo neka ipak postavi kolce, jer se to od nas traži. On to radi, no nevoljko. Ni ne pokušavamo mu objasniti da mi nismo Njihovi. Mislim da ne bi razumio što to znači.

Spomenut ću i sličan primjer, na dušu sad već bivše ministrice, iako je tekst nastajao u njenom rušenjem nadahnutom mandatu. Željeli smo zajedno sa susjedima adaptirati nešto na kući s više stanova u Poreču. Pročelje kuće, onako neožbukano, svojim je ruglom dominiralo centrom Poreča. Nadležnima smo napisali zahtjev. Sve onako sa skicom i svime što je potrebno. Susjedi su već namjeravali početi s radovima. Jedan susjed, kojeg smo čak prijavili građevinskoj inspekciji u Pazinu, izveo je bespravnu nadogradnju na našoj zajedničkoj terasi. Mudar susjed. Zna on i sebe i njih. Od inspekcije mjesecima i godinama ni traga ni glasa. I nas nagovaraju da započnemo s gradnjom, jer administracija zadužena za izdavanje dozvola, ona ista koja siluje i razvlači prostorne planove kao da su na gumi-lastiku, ne odgovara još od 2002. godine, izuzev što su nam 2008. godine javili da je predmet po sili promjene zakona sada u nekoj drugoj ladici, ali da se i dalje rješava. Mi ne pristajemo graditi bez dozvole. Čude nam se zašto ne kad su se mnogi susjedi oko nas usudili. Nadogradnja na susjednoj kući je bespravna, već deset godina. Odgovaramo, možda su oni Njihovi, mi nismo. Osim toga poznajemo selektivan način djelovanja (bez)pravne države na području građenja, ali i inače. I dalje čekamo. Odselili smo. Danas, 2013. godine, susjedi i novi stanar još uvijek čekaju. Koga? Pravnu državu? Ma kaj god!

Ali ipak je šteta jer da smo bespravno sagradili, sada bi nam pravna država omogućila legalizaciju istog. Mi smo zakasnili.

Malu satisfakciju doživljavam gledajući bivšeg ministra Škegru, kako nam kao savjetnik bivše premijerke objašnjava kako je bilo dobro da smo dali banke, poklonili obiteljsko srebro i slično. Ponosan je obavljenim. Uživa u svom doprinosu umanjenoj vrijednosti društva. No, izgleda da mu je promaknulo da takvi načini doprinose umanjenju svega, uključujući i moral. Odjednom, kako bi pokazao da se i on nalazi u sličnoj situaciji, jer sve ipak nije tako dobro, iako smo sve poklonili drugima, navodi primjer kako je s investitorima želio izgraditi, mislim da je spomenuo, velebni aqua-park, ili tako nešto. Kaže da su sredstva bila osigurana, pravi projekt, idila, ali nikako da uspije. Već 5-6 godina pokušava i ništa. Uvijek je kriva neka administracija, najčešće lokalna. I sada zamislite, ne može realizirati nešto tako dobro. Opisuje slapiće, bazenčiće… Satisfakcija mi je jer eto ne može ni on. Više nije njegovo vrijeme, iako je Njihov. Možda tek malo udaljenije Njihov, pa su možda sada neki još noviji Njihovi bliže kopanju.

67

Iako likujem, pomalo sam i razočaran jer ako jedan od naših naj-inteligentnijih ministara, koji je tako dobro znao služiti, ne vidi da je i sam doprinio da se društvo uruši kao i što ne vidi kamo nas je to sve dovelo. Naime, kada počinje postupak urušavanja moralnih vrijednosti društva, onda oni gore, koji su po definiciji uzročnici i tvorci takvog urušavanja, ne vide da će to jednom zahvatiti i njih. Oni su na početku procesa urušavanja itekako moćni. No, svako odstupanje od proklamiranih principa koji vrijede u demokratskim društvima polako sve društvene skupine tjera na prilagođavanje. Isto pravilo kao i u prirodi. Jedinke i skupine prilagođavaju se na nove uvjete. Kod nas je to značilo prilagođavanje na uvjete društva koje proizvodi umanjenu vrijednost. Pa tako u društvima gdje se „siluju“ prostorni planovi, gdje predmeti na sudovima za „Njihove“ po potrebi zastarijevaju , gdje se poklanja obiteljsko srebro, dolazi do jačanja i drugih skupina. Kada mogu oni gore, može i neki lokalni šerif. On jednostavno prihvaća i prilagođava način djelovanja vrha u svoju sredinu u kojoj on predstavlja neki vrhić.

Princip koji je vrijedio za rijetke pojedince koji su zadovoljili svoje interese rasprodajom velikog blaga i na velikom projektima po principu ITMI - ima li tu mene igdje, počinje vrijediti i na svim drugim razinama. Na nekoj maloj koncesijici, komadu zemljišta, izgradnji odlagališta. I onda se formira društvo s puno samostalnih vrhova i vrhića. Kako su vrhovi i vrhići neovisni, ali ipak povezani, polako nastupa faza da više ne vrijedi samo jedan ITMI već se javlja šuma i suma ITMI-ova.

I kao uvijek, kada su se najljepše navikli na takvo stanje, počinje vrijediti ona - „svaka sila do vremena“. U podnožju vrhova i vrhića neka ,u početku bezlična masa, počinje odbijati biti bezličnom. Javlja se pojedinačni i kasnije i sve glasniji organizirani bunt. Javljaju se skupine koje ne funkcioniraju na principu ITMI. Imaju u mislima za predstavnike vrhova jedan anakroni pristup. Zamislite gospodo, njima je važan i društveni interes. Javlja se i pravo na grad i pravo na Srđ, na Brijune ili Brione, pravo biti protiv Plomina na ugljen (osobno smatram stručnom glupošću tu inicijativu, pa čak i traženje referenduma, ali znam da isto to treba manipulistička politika). Javlja se potreba za pravom i pravdom. Po onom, tako romantičarskom principu, pravda za sve. Na kraju ne mogu više ništa napraviti niti oni najmoćniji. Njihovi postaju sve manje važni i sve više izolirani. Počinje vrijeme polaganog odricanja samih sebe. Neki već po drugi ili treći put. I opet prednjače oni s trenutnim oportunističkim refleksima. Vrhovi se počinju rušiti. Prvo najveći, kako to pokazuje slučaj Sanader.

Ali unatoč trenutnog probitka, čini mi se da su u najboljem položaju oni bez oportunističkog refleksa, jer se polako naziru stari moralni principi da se krava zbog odreska ne ubija. I tako iz kvantitete (ITMI vrhova) nastaje nova

68

44kvaliteta (nove skupine s društvenom odgovornošću) , pa eto niti moćni gospodin Škegro ne uspijeva s aqua-parkom, ili nečim sličnim. I sve će

manje uspijevati. I tu je moje razočarenje, što barem netko od Njihovih, na primjer gospodin Škegro, kao jedan od najsposobnijih nije razumio da je proizvodnjom umanjene vrijednosti sam sebi onemogućio gradnju aqua-parka, ili nečeg sličnog. Tu ima i Kanta i Hegela. I tu ima Marxa i puno dijalektike. Sve mislim da je bilo nečeg korisnog i u društvenim predmetima u kojima su nas „tako učili“! Neka nitko niti ne pomisli da sam pri tome u mislima imao kasarnu u Prizrenu! Mislio sam na neke moje dobre profesore iz Gimnazije „Vladimir Majder Kurt“ u Sisku. Profesori, hvala vam, nije bilo uzalud, iako sam poneki puta znao biti malo lijen.

TKO JE KRIV ZA NAŠE GREŠKE I NESPOSOBNOST

Iako kontinuitet već po prirodi stvari uvijek postoji, i da postoji jasna povezanost uzroka i posljedica, ignorirajući elementarnu logiku, mi se uvijek znamo „vaditi“ na nešto. Početkom stvaranja države za sve su nam bili krivi partizani, Tito i komunisti. Nije bilo čak ni lijepo prisjećati se da je netko bio u partizanima. Ono o ZAVNOH-u u Ustav smo ubacili kako stvarno netko ne bi pomislio da smo nastali na tradiciji NDH, premda je bilo onih koji su to žarko željeli, pa i sam naš prvi Predsjednik, jer mu žena nije bila ni Židovka ni Srpkinja.

Tita smo se lako odrekli. Bio je sve najgore. Kriv je za sve i sva. Što se tiče komunista, atribut „najgori“ vrijedio je samo za one koji se nisu odrekli nekih principa i koji su ostali svoji. Najveći dio onih koji su bili komunisti i koji su i dalje ostali na vlasti promjenom su dresa tvrdili da su, dok su bili partijci, iznutra podrivali komuniste, kako bi se ona država što brže raspala. Likovali su. Uspjeli su u tome. Nažalost, mene brine druga stvar. Bojim se da im je uništavanje država postala opsesija. Ono što rade Hrvatskoj, često ne bi radili niti najveći neprijatelji. Da opet ne podrivaju temelje? Što nas sada može snaći?

Sljedeća faza „vađenja“ onih koji već i mog unuka polako uvode u dužničko ropstvo bilo je ono s napadima na Koalicijsku vladu iz 2000. Za sve su bili krivi partizani, Tito, komunisti i koalicijska vlada. Poslije se tome dodala i Slovenija. Ma da njih nije bilo, gdje bi nam bio kraj. Tako je krivnja partiza-na, Tita, komunista, koalicijske vlade i Slovenije postala zajedničkom.

44 Kad knjiga bude objavljena, u Sloveniji će spontani pokret „vseslovenska ljudska vstaja“ „sveslovenski narodni ustanak“, duboko vjerujem, dati prve rezultate. I tako, može prestati proizvodnja društva umanjene vrijednosti.

_____________________________

70

No, kako se „Zemlja zaklela Raju da se sve tajne odaju“, polako je na svjetlo dana počela izlaziti priča da baš i nisu za sve krivi partizani, da je Tito ipak bio i pozitivna ličnost. To nije mogao umanjiti niti gospodin Vrdoljak dobro plaćenom povijesnom papazjanijom. Ni svi komunisti nisu bili loši, pogotovo „Njihovi“ koji su i danas na vlasti, a i Slovenija i Slovenci nisu baš za sve krivi. Pomalo izlaze na vidjelo istine i uglavnom zajedničke krivnje o granici, Ljubljanskoj banci i tome sličnome. I što sada? Za stanje je, kako su do nedavno brujali mediji, na kraju njihovog mandata ipak najviše kriva koalicijska vlada. Oni su bili na vlasti, istina kratko, ali su bili na vlasti. Da njih nije bilo danas bi sve bilo drugačije. I ja mislim da bi bilo bolje za sve nas. Vjerojatno bi do danas svi dobili status branitelja, svi bi bili u penziji, dnevno bi nas na desetke doktoriralo, otvorili bi „Njihovi“ još nekoliko „sve- i sva- i vele-učilišta“, imali bi barem tisuću ili dvije akademika, na nogometne utakmice ne bi više dolazili niti nogometaši.

Sada su na vlasti oni koji su donedavno bili krivi za sve. Trenutno ne traže krivce i pokušavaju nešto napraviti. Premijer se držao stvarno gospodski i odgovorno u prvim danima. Nažalost, počelo mu se događati sve više čudnih stvari, od kadroviranja do dvostrukih kriterija. Jedini krivac za sada je prethodna vlast. Tu stvarno leži dobar dio istine.

No, kako stvari pomalo ipak idu lošije od olako obećanog, a i ne mogu drugačije kada se poslovi povjeravaju samo povjerljivima i prijateljima, onima uglavnom bez kompetencije, uskoro očekujem druge neprijatelje. Tito i partizani su potrošeni. Slovenci su tu, uvijek dobro došli kao vanjski neprijatelji. Drugi susjedi ne prolaze, previše su slabi, osim Mađara. Možda su i oni prejaki. U obzir više ne dolazi niti inteligencija. Rijetki su pravi intelektualci. Koga li će samo pronaći? Svjetska recesija je dobar izgovor, ali ne i dovoljan. Budu li pitali bivšeg prvog potpredsjednik, mislim da će

45najvjerojatnije biti kriv narod . Pričekajmo. Sve će uskoro biti jasno.

45 Prvi potpredsjednik Vlade je odstupio. Natjeralo ga. Izgleda da prema njegovom mišljenju neće odmah biti kriv narod, već upravo Vlada, no ne onaj dio za koji su sami odgovorni. Samo oni drugi. Zato i daju izjave i pišu Vladi. Ali ni IDS ne želi zaostati. Boje se lokalnih izbora pa se i oni žele distancirati sami do sebe. Ne pišu, ali organiziraju konferencije. Kakvih li sve apsurda kod nas ima?

_____________________________

71

BITI SVOJ

Kada sam kritizirao neke stvari i napuštao poslove i države, uvijek je bilo onih koji su htjeli slično postupiti. Činio sam im se hrabar, iako nisam siguran da i jesam. Prije bi se reklo da sam odlazio, pa čak naoko i na lošije, jer nisam bio za prodaju, barem ne za cijenu koju su nudili. Da nisam odlazio, izgubio bih sebe i mislim da bi već davno propao, propio se, prolupao. Odlasci su mi pomagali. Što se tiče hrabrosti možda više činim „fintu“, kako bi rekli negdje na jugu.

Vidjevši što i kako radim, i drugi su katkada htjeli biti hrabri. Osjetili su tračak prava na odgovornost prema svom dostojanstvu. Htjeli su reći sve onima kojima treba reći sve, onako slobodno, u lice i napokon se osjećati čovjekom, slobodnim, uspravnim i ponosnim. Svakog takvog sam odgovarao da to ne čini. Jer, lako je meni. Ja imam ugrađen sindrom (koliko li sam samo puta već upotrijebio ovu riječ - sindrom) „slobode lude“ što dolazi iz njemačkog Narrenfreicheit. Ta sloboda ne podrazumijeva biti lud i zato si dozvoljavati misliti i imati stavove, ne, to podrazumijeva biti bez straha od kazne. Biti slobodan misliti i iznositi stavove.

Ne dam se zadržati i moram reći što mislim, ne inzistiram da budem shvaćen, a istovremeno se ni ne bojim „Njihove“ kazne. Iako možda nisam hrabar, kao što sam naveo malo ranije, doista se ne bojim kazne. Ne mogu mi ništa. Imam sve jer mi ne treba ništa. Vrlo mi malo treba, čak i onda ako mi baš nešto i treba, i onda mi malo treba. Kako je velika sloboda kada i s puno para u džepu, ali i sa samo ponekom lipom prolazite dućanima, pokraj polica, i imate isti osjećaj, da vam ništa od ponuđenog ne treba. Ne bi uzeli niti da vam daju badava, jer bi morali nekamo nositi, spremiti, koristiti. Kažu da je Aristotel gledajući izobilje rekao da je sretan jer njemu tako puno toga ne treba.

Nedavno smo u Zasavici, prirodnom rezervatu na Savi kraj Sremske Mitrovice (svakako obiđite, isplati se, Simke, glavna pokretačka sila parka tamo je napravio čudo) s društvom uživali i pomalo lumpali. U „Beloj ruži“, kakvog li romantičnog naziva, bila je izvanredna muzika a'la Zvonko Bogdan. Red fijakera, pa starih ljubavi, pa tko te ima taj te nema, pa sve do Sombora. I onda je pjevač, jedan od njih, jer tamo svi pjevaju, a pjevali smo i mi svi, rekao kako je kao mlad imao problem „tisuću želja“ (ne znam možda je on rekao „hiljadu želja“ kažu da je to isto), a sada ima problem jer želja nema.

I tako moje „prolaženje kroz dućane“ znači prolazak bez potrebe za nečim, a ne manjkom želja. Hvala Bogu, želja još uvijek imam. Štoviše puno njih, a za većinu ih novac nije potreban.

72

O PREDMLADEŽI

Između ovog političkog sistema i onog kojeg smo ne samo promijenili, nego čak i grubo rušili otuđivanjem svega zajedničko stvorenog, u interesu samo nekolicine, vidim razlike, ali u najvećoj mjeri na štetu sadašnjeg. Upravo kada sam ovo pisao u medijima se smiješila tadašnja Premijerka. Primala je u članstvo 1500 novih članova mladeži. Mladi je dečko shvatio kako mu je to odskočna daska i laska li laska. Premijerka presretna. Siguran sam da je taj dečko već završio sve potrebne škole kako bi uspio u životu. Sigurno neće morati pisati pismo nekom novom Barba Luki ili kakvom Tetecu.

I druge partije učlanjuju u mladež. U političkoj transformaciji dogodilo se to, da je nekadašnja omladina postala skup mladeži raznih stranaka, koji si osiguravaju buduće pozicije i u ime dijela one mladeži koja slijedi neke druge ciljeve i nije partijska mladež. Ti drugi imaju druge vrijednosne sudove i nemaju vještinu umiljatog smijanja. Laskanje im teže pada. Ta druga skupina nije spremna niti dolaziti do cilja pisanjem pisma nekom Baraba Luki ili nekom Tetecu. Taj dio mladeži kasnije će birati s liste „elita“ one, koji će u njihovo ime zasjesti na sve one pozicije s kojih se zajednička sredstva samo troše. Jer nasmiješeni sigurno neće zauzeti niti jedno mjesto gdje se nešto mora stvoriti. Ta elita s partijskih lista će i ubuduće, kao i do sada, ako je za vjerovati onome što svakodnevno pišu novine, a o čemu svjedoče i poznata lica u Remetincu, uglavnom vrlo neodgovorno upravljati našim vrijednostima. Mirno će za njihovih pet minuta slave zadužiti ne samo nas, već i našu djecu i djecu njihove djece.

Razmišljajući o svemu, mislim i na svog unuka. Usmjeravamo li ga dobro? Uglavnom od njega tražimo da uči i da već kao dijete shvati da se mora raditi, te da se sve postiže samo s puno truda. Već sada mu ne dozvoljavamo niti da dođe na pomisao da bi upisivanjem u neku od mladeži, upisivanjem na listu budućih elita, mogao doći do nekog cilja. Umjesto iskaznice, koju bi mu predala premijerka ili neki premijer, on samo sluša kako mora raditi. Sva sreća što mu to ne pada teško, iako ga kao i svako dijete igra ipak više veseli. Zapravo je lud za sportom. No, veseli ga, onako kao pravo dijete i svako novo stečeno znanje. Odgovoran je koliko to dijete može biti. Doduše, ne zna što će mu sve to što uči, ali valjda mu mi, uz njegovog ponekog učitelja, u obitelji djelujemo dovoljno sugestivno, te je dosta ozbiljan i odgovoran u ispunjavanju obaveza. Ali, koristi i svaku mogućnost za eskivažu, što nas veseli jer pokazuje da je dijete.

Na pamet mi dolazi jedna gotovo dobitna kombinacija za njega. Ako je bivša omladina jednaka mladeži, onda bi morao postojati i neki surogat za pionire. Skoro dolazim u napast da ga nagovorim da na primjer bivšoj

73

premijerki ili nekom drugom šefu stranke, napiše pismo i predloži da bi htio postati članom predmladeži (nije loš naziv zar ne?). Kako se toga sjetio kao prvi, onda bi mogao postati i predsjednik organizacije predmladeži. Ima i odgovarajuće iskustvo. Bio je nekoliko godina predsjednik razreda. No, malo se bojim da mu ne zasmeta pedigre njegovog djeda. Ma, možda ni to ne bi bila prepreka, ako bi u pismo ugradio i rečenicu da želi postati član predmladeži, upravo zato jer se ne slaže sa svojim djedom.

FAUST

Kako bi samo za sve nas bilo korisno da nam u svijetu prestanu davati kredite. No, nažalost to ne ide, jer na nama basnoslovno zarađuju. Čini mi se da nas u tome čak i hrabre. Uvjeravaju nas da preko noći bez rada možete kupiti i stan i auto i otići na odmor. Samo dođite do njih i „prodajte dušu (čitaj novčanik) vragu (čitaj bankama)“.

Ne znam kako danas izgleda lektira u školama i je li itko od novih domaćih književnih velikana, koji se uglavnom ne prevode niti na hrvatski jezik, napisao nešto slično Goetheovom Faustu. Ranije smo ga u gimnazijama morali čitati. Moram priznati da je bio dosadan i čak se ne sjećam da sam ga u cijelosti pročitao. Sažetak sigurno jesam, jer sam morao. Tada nam je profesor hrvatskog bio profesor - učitelj Šimunić. Ljudina. Mislim da sam ili zbog pročitanog sažetka, ili zbog profesora shvatio i poruku. Možda zato i pišem ovu knjigu sam sebe tješeći kako moja duša nije na prodaju. Nije li?

Gledajući one koji nas hrabro vode u dužničko ropstvo, čini mi se da nisu imali prilike to pročitati, a ako i jesu bojim se da nisu shvatili što je pjesnik time htio reći! Faust bi morao spadati u onaj dio literature koju bi morao pročitati i napamet znati svatko tko odlučuje o nečijoj sudbini. A morali bi ga pročitati i svi građani prije izlaska na izbore, a izabrani političari bi prilikom zakletve to trebali potvrditi i čak dokazati da su poruku razumjeli. Također bi morali potvrditi da su razumjeli da se Goethe misleći na Faustovu prodaju duše s istim, ako ne i s još većim prezirom, gnušao onih koji prodaju ne samo svoju ,već i tuđe duše.

NACIONALIZACIJA - DENACIONALIZACIJA - NEPRAVDA VEĆINE PREMA MANJINI - NEPRAVDA MANJINE VEĆINI

Ne znam ni zašto, ni od kuda mi to, ali teško prihvaćam stvari, a da ih ne po-kušavam razumjeti. Dogmatski pristup mi je stran, iako zavidim onima koji na taj način mogu funkcionirati. Tako i danas ne razumijem mnoge stečevi-ne tranzicije, koje se vladajućima izgleda čine grandioznima. Načini kako nam ih objašnjavaju neodoljivo me podsjećaju na bivšu JNA. Iako sada,

74

kada su upaljena svjetla skoro sve ukazuje da sam bio „njihov “ (od onih bivših), izgleda da to ipak nisam bio onako istinski. Bio sam i tada previše svoj, pa su me, kao logičnu posljedicu samosvojnosti, iako sam doktorirao na tehničkim znanostima, završio kurs radiokemije u Njemačkoj, bio sportaš, član SK, roditelji partizani, ma skoro idealan omladinac, na služenje vojnog roka poslali u Prizren. Dalje se, barem što se nepovoljnosti dostupnosti lokacije tiče, valjda nije moglo. Naime, ako Prizren niste napustili nekim od autobusa do 8:00, više nije bilo šanse da u sljedeća 24 sata dođete do Siska.

Pješadija. Prosječna pismenost u četi 4.4 razreda. Kao najškolovaniji u četi i kasarni, za nagradu sam dobio funkciju pomoćnika mitraljeza. Zato što nisam bio „njihov“, a mislio sam da jesam, nosio sam nekih 20 kilograma više nego većina vojnika. Dobro su procijenili da sam izdržljiv i neuništiv. Postolje mitraljesca nosio sam s veseljem i često uz pjesmu. Iako nisam baš pjevački nadaren, bio sam jedan od glasnijih jer tako se puno toga lakše podnese, puno toga, pa i nepravda.

I tako smo imali sat nečega općenitog, slično marksizmu. Zaboravio sam naziv. Pitanje: Zašto je marksizam nauka? Tajac. Ma da se javim? Da kažem nešto o Kantu i Hegelu, negaciji negacije, prerastanju kvantitete u kvalitetu, o dijalektici? Ocjenjujem situaciju bezizlaznom. Bojim se da neće biti odgovora. Kakvo li će objašnjenje pasti? Šutim i čekam. Desetar ili vodnik likuje i sav važan pojašnjava: Marksizam je nauka jer nas tako uči.

Dobro je da se nisam javio, iako sam kao „štreber“ bio pred velikim iskušenjem, jer ne bih imao prilike čuti takav trijumfalan, univerzalni odgovor. Opet pitanje: Po čemu se razlikuju Marx, Engels i Lenjin. Tajac. Desetar ili vodnik važno objašnjava da Marx ima bradu, Engels nešto isto specifično, a da je Lenjin ćelav. Brzo mijenja njihove slajdove. Tko pogodi tko je tko, dobiva izlazak u grad. Ni ovaj put se nisam javio da odgovorim. Izašlo je pola čete. Gotovo svi do jednoga su prepoznali „Maksa“ i „Engleza“. Siguran sam da su dolaskom kući, negdje daleko od nekog puta, veličali djelo i misli „Maksa i Engleza“, jer su zahvaljujući njima dobili izvanredni izlazak u grad.

I sada, kada se vraćam na tranziciju, pitam se u kojoj vrsti kasarne su ekonomiju slušali ministri a'la Šuker i Škegro? Znam da će njima ovo biti simpatično. Znaju oni gdje su učili i što su naučili.

Ne razumijem kako smo napravili tranziciju imovine. Kako smo ono što je pripadalo svima i bilo nacionalno blago, dali njima to jest denacionalizirali. Eto, primjer banaka. U onom sistemu udruženi rad (čitaj: tijelo) je osnivao banke (čitaj: duša). Te banke su bile u vlasništvu udruženog rada tijelo je imalo dušu. Onda su banke udruženom radu dale kredite. Kako ih udruženi rad nije mogao vratiti iz različitih razloga, onda su zajedno s udruženim

75

radom, (ako je već udruženi rad trebao propasti jer ne vraća kredite), morale propasti i banke, zar ne? Kako može opstati moje vlasništvo ako ja više ne postojim. Pa ne može vlasništvo slobodno stajati u zraku. Do tuda mi je uvijek bilo jasno.

Namjerno sam navodio ono udruženi rad je tijelo, a banka je duša, jer kod cijelog niza vjerovanja duša postoji. I to dobro razumijem. I veselim se da je tako jer nam garantira besmrtnost. No, u ovom slučaju duh postaje materijalan. Ostavši zbunjen, spasonosno sam se sjetio vojske i desetara. Objašnjenje za tranziciju čini mi se moguće samo na način kako je to objašnjavao onaj moj desetar, ono u vezi s marksizmom. Ako je marksizam nauka jer nas tako uči, onda je privatizacija našeg od strane njih izvedena po doktrini „koja nas tako uči“.

Čini mi se da je na isti način kako je to bilo jasno onom desetaru, privatiza-cija i vođenje države po jednakoj logici jasna našim „voditeljima“. Uz banke koje su odjednom same sebi postale vlasnici, veže se i problem privatizacije zajedničke imovine udruženog rada. Naime, banke koje su bile u vlasništvu udruženog rada, postavši samostalne, počele su davati kredite za otkup svojih bivših vlasnika to jest udruženog rada odabranima i povlaštenima, na način da je garancija za vraćanje kredita, koji je vjerojatno bio najčešće samo fiktivan, bila imovina udruženog rada. Kada sam vidio prvi model privatizacije, ustvrdio sam da je to jedna od predivnih stvari. Na taj način su oni koji su bili u milosti, kada su dobili kredite, mogli mirno spavati. Njima se nije moglo dogoditi ništa. Dobili su sve bez da su dali išta.

Isto tako ne razumijem, na primjer, privatizaciju telefonije. Znam da smo skupo plaćali linije koje su pripadale nama, meni, vama. Onda nas je netko naučio da ono što pripada nama, treba pripasti njima. I objasnili su nam da je najbolje da to poklonimo. Da poklonimo, jer kako drugačije razumjeti da nekom prodate nešto za dobit koja se ostvari u par mjeseci. I tako smo, svaki od nas poklonili ponešto, a da nismo znali, a mislim da nismo nikoga niti ovlastili da to za naš račun i učini. Oni koji su u naše ime poklonili, napravili su izuzetan posao za one koji su poklon dobili. Pa je tako ministra, koji je sudjelovao u poklanjanju telekomunikacija novi vlasnik, za nagradu postavio na mjesto predsjednika ili direktora, ne znam točno kakvu funkciju ima. Ministar koji je sudjelovao u privatizaciji banke također je nagrađen i postao je isto tako dobro plaćeni netko i nešto, kao onaj iz telekomunikacija, samo u banci. I zato imamo najskuplju telefoniju, najskuplje kamate, najskuplju cestarinu, najveću taksu na otpadnu ambalažu, naknadu za neke od voda i tako dalje.

Hajde, da su to napravili, nekako mi je razumljivo. Pa i jedan od smrtnih grijeha je gramzljivost. Da ljudi nisu gramzljivi, tog grijeha ne bi ni bilo. Ta griješiti je ljudski. No, nije mi razumljivo kako se usude dijeliti lekcije i

76

zašto ponovo, odnosno stalno sjede u najvećim savjetodavnim tijelima svih predsjednika i predsjednica. Zbog čega su oni tamo? Jesu li bili izabrani od onih koji su ih imenovali, ili su oni postavili one koji su ih imenovali da ih savjetuju?

Što li sada snivaju? Što li će nam sada uzeti? Ono materijalno što smo imali je nestalo. Nemamo više ništa materijalno za poklanjati. Većini je ostalo još samo nematerijalno. Iako nisam vjernik, i glede ovoga što ću sada reći nekako mi je lakše od vjernika, pomalo sumnjam da je još jedino što nam mogu učiniti, prodati naše duše. Žele li doista prodati i naše duše vragu, kao što su prodali svoje? Kako će se zvati njihova titula na mjestu kojeg će tada zauzeti kod novog vlasnika naših duša?

Imam problem i s razumijevanjem nacionalizacije i denacionalizacije. Kod nacionalizacije je nakon Drugog svjetskog rata načinjena nepravda svima onima kojima su na pošten i radan način stekli višak imovine, ali ne i onima koji su to stekli nepošteno. Njihov višak je dan onima koji su imali puno manje od njih, a njima je još uvijek ostalo više nego dovoljno. Iako su im materijalne vrijednosti uzete, većina je i dalje predstavljala elitu društva i bili su posebno cijenjeni. Denacionalizacija kod nas još nije provedena, izuzev u dijelu pretvaranja društvenog u privatno vlasništvo, što se ne zove denacionalizacijom, ali ne znam koji bi naziv bolje pristajao od recimo nekog ružnog izraza a'la pljačka, grabež,.... Tom neimenovanom denacionalizacijom većini je u ime odabrane, slobodno imenovane manjine od strane nekoga kome inače nismo dali ta prava, barem se toga ne sjećam, u ime onih famoznih 200 bogatih obitelji oteto, a da im nužan minimum ipak nije ostavljen. Uz to, izgubivši pravo i mogućnost na rad, većina je izgubila i dostojanstvo.

I kada razmišljam o onom i današnjem vremenu, o onima koji su danas na vlasti, u onom desetaru prepoznajem ljude istog mentalnog sklopa. Heureka, stvarno su isti! Oni su me tako učili! Oni nas tako uspješno uče, tako da masa plješće svakom koraku kojim postižemo još jedan pobjedonosni rezultat u smjeru društva koje smanjuje vrijednosti - društva umanjene vrijednosti.

77

KOMPETENCIJE - POGUBNA DOGAĐANJA DANAS POSLJEDICA SU POGREŠAKA OD RANIJE

VLAJKO

Pogubna događanja danas su posljedica pogrešaka od ranije. Ili, drugim riječima, ništa nije slučajno i ne događa se samo od sebe. Da smo u ranijem političkom sistemu njegovali kvalitetu ili kako se to danas naziva izvrsnost, sigurno je da nam na površini ne bi bili ovi koji jesu.

Ranije nam je, u državi s radničkom diktaturom bilo nekako logično nametnuto da su važnije mjesta zauzimali radnici. Oni su mogli biti sve, baš sve, osim ne baš neurokirurzi i piloti. Valjda impresionirani Titom i njegovom vještinom vođenja države, iako je naoko bio samo obični bravar koji mi se danas (valjda sam previše zgranut nesposobnošću današnjih političara) čini još puno većim nego prije kada sam bio mali pionir, bilo je po logici stvari moguće da su i druga mjesta zauzimali mnogi s manjkavim školskim obrazovanjem. Kako ste mogli i pomisliti reći nekome da ne može biti direktor najveće tvornice, pa makar imao samo osnovnu školu, brzi tečaj za varioca ili je bio krovopokrivač ili vodoinstalater (nemam ništa protiv ovih časnih zanimanja), a bravar Tito može voditi i Jugoslaviju i još 100 nesvrstanih država. I tako nam se dogodilo da su najveći broj važnih položaja zauzimali upravo takvi, s premalo izobrazbe ali podobni, poslušni, slatkorječivi.

Iako sam ga prilično dobro poznavao, i s njim odigrao i niz utakmica malog nogometa, kojeg je inače igrao vrlo dobro, i bivši sisački župan Đuro Brodarac bio je navodno skromnog obrazovanja. Ne ulazeći u sve ono što mu se stavlja na teret, i zbog čega je umro na otužnom mjestu u zatvoru, koliko znam nije bio ni izdaleka na nivou bivšeg Bravara Jože (ovo navodim

Uvek kad se igramo, I srce nam konjsko,meni kažu: bićeš konj I oči nam konjske.i ja, šta ću - moram. I mozak nam konjski.

I još neki budu konji, I mogu ti reći: kad si konja ostali sednu nam na leđa, uopšte ti nije važno da budeš baš prvi.pa se tako trkamo. To je uvek važno samo onom

što te jaše.Mi,koji smo konji,dok trčimo do ciljau konje se pretvaramo, majke mi. Miroslav Antić

78

iz milja, a ne podsmijeha, jer mu ne bih mogao biti niti „mali od kužine“ mislim Đuro). Sada me još manje čudi to kako smo prošli u ratu, zašto nam je rasturena privreda, zašto je nogomet u Sisku na najnižoj grani od 1906. godine, i to u tako skromnoj nogometnoj hrvatskoj svakodnevnici, zašto nas naprosto nigdje nema?

Kako su u negativnoj selekciji bivšeg sistema oni, koji su se popeli gore, birali ispod sebe još manje sposobne, one koje je u Sisku iza sebe ostavio Đuro, po logici stvari još su manje sposobni od njega za mjesta koja obavljaju. Čak ni činjenica da poneki imaju završene fakultete ne znači i ne govori previše. Možda tek da su neki i bez fakulteta bolji od njih ili ono što mi se čini manje simpatično, ali taj se zaključak tu ne može izbjeći, je da na fakultetu nisu baš niti previše naučili ili su diplomu dobili na naš opće prihvaćen „trgovački“ način. A ni mnogi fakulteti nam više nisu baš nešto posebno, zar ne?

I sada misli idu dalje. Postavlja se logično pitanje, jesu li mogli od nekoga nešto naučiti na način kako se to radi među prvih 500 sveučilišta svijeta? Nisu. Nas nema među elitom, pa niti među prosjekom. Uz veliku ispriku onim vrijednim profesorima, onima kojih se sjećate kao učitelja, kod nas postoji plejada onih od kojih se ne može ništa naučiti. Jer što vas može naučiti profesor tezgar koji u semestru predaje 17 predmeta, kao što sam to prije par godina pročitao da radi neki bivši zamjenik ministra znanosti, mislim da se zove Barišić ili tako nekako. Što Vas može naučiti profesor Radić koji, ako je vjerovati informacijama iz tiska, „drži“, mislim da je to bolji izraz za takve od „predaje“, jer on ne predaje, 16 predmeta, direktor je instituta, projektira sve- od brvnare do najvećih mostova, na svim je primanjima, stalno je u politici? Može li vas nešto dobro naučiti profesor Hebrang, koji kaže da radi osam poslova, a jedan od tih je i držanje katedre? Ako još uvijek predaju, što ne znam za sve one koje nabrajam, isto bi vrijedilo i za neke a'la Letica, Pusić, Pupovac, Čehok, Kregar, … jer su aktivni u politici i mnogo čemu još. Šareno društvo, tek da ne ispadne da su

46tezgaroši samo u jednoj partiji . Što nekog mogu naučiti mlađahni, novopečeni doktori znanosti u poodmaklim godinama, koji će eto već sutra postati profesori?

46 Pogledao sam na internetu. Mnogi uvaženi političari su i dalje upisani u kolegije. Ne mogu ih sve nabrojati. Ovdje nabrajam radi ravnoteže i ilustracije stanja one koji stižu sve, one koji imaju visoke moralne ciljeve, one koji su i malo drugačiji,do onih koji ni slučajno nisu smjeli predavati. Ne navodim one koji su bili 17 godina na vlasti, one čija je stranka optužena za kriminal, one koji se ne sjećaju ničega i tvrde da je za sve kriv samo jedan čovjek dugogodišnji bivši predsjednik HDZ-a i bivši premijer Sanader. Takve tobože intelektualce „ne volem i nji' se malko gadim, pravo da ti kažem“, kako to u svojoj pjesmi kaže Balašević, pa ih ovdje ni ne spominjem, nisu vrijedni toga: .... Ne volem / škrtariju, intelektualce koji važno/ vrte palce / kupiš ih za špricer i kavurmu

_____________________________

79

Malo mi se u tu grupu ne uklapaju pojedinci „a'la Čehok“, jer oni drugi su morali u neko prijašnje vrijeme dio znanstvene i nastavničke karijere odraditi na normalniji način. Bilo bi vrijedno istraživanja pobrojati sve one koji su dobili titulu doktora znanosti, sjedeći u državnim institucijama, bez dana rada u znanstvenim i obrazovnim institucijama, a danas predaju. Što mislite, spadaju li u ovu grupu, između titula podijeljenih na nekom

47fakultetu, sve vrste diploma , svjedodžbi i institucija u kojima su titule dobili pojedinci postoji li poveznica u nekakvim poslovima, ugovorima, pravima za obavljanje poslova, imenovanjima u komisije i razna tijela?

Kad je pokrenuta titulomanija i otvaranje svakakvih škola isključivo sam za to krivio profesore nekog starog kova. Onakve kakvi su mene učili. Oni koji

48su bili učitelji. Jer kako su mogli tako dijeliti titule i u svoj stalež , pod uvjetom da su časno, naporno i teško stekli akademsku znanstvenu titulu. Kako su pustiti cijelu hrpu ovakvih? Kako su na sjednicama znanstvenih vijeća mogli dizati ruke i odobriti tako lako stečene titule?

Danas me to više ne čudi. Kako polako odlazi mali broj onih pravih i većinu čine oni koji su novotitulaši, sve je postalo normalno. Čak se članom Hrvatske akademije znanosti može postati na račun knjiga koje će tek biti objavljene, kako sam jednom pročitao na internetu. I tako smo došli do još jednog izvora proizvodnje nekvalitete - društva umanjene vrijednosti.

No, kako bih bio dosljedan u razmišljanju, možda griješim, možda smo mi ipak sposobniji od drugih. Ne znam samo jesu li za to odgovorni geni ili pak zrak kojeg udišemo. Jer zašto, do nedavna uvaženi zastupnik u Hrvatskom Saboru, profesor Hebrang, ne bi mogao 8 (slovima: osam) puta bolje

49obavljati poslove od nekog tamo sa zapada . Stvarno zašto on to ne bi mogao? Ili na primjer gospodin Čehok. Pa što je to biti zastupnik, gradonačelnik, profesor, kroničar, politički radnik, poduzetnik i vjerojatno još ponešto, za tako izuzetne pojedince?

Zbog svega navedenog iznenadila me vijest da je Fakultet političkih znanosti odbio u nastavničko zvanje izabrati ministra obrane Božinovića,

50 uz obrazloženje da je prestar za nastavničku karijeru . Predložio bih mu dapokuša na nekom drugom fakultetu. Na mom matičnom Fakultetu

47 Dok je izlazio Feral Tribune, u njemu su redani najrazličitiji primjeri stjecanja diploma preko noći; mislim da sam jednom vidio kako je neki uvaženi član elite položio srednju školu u jednom danu. Čak mislim da se sjećam da je iz svih predmeta dobio dvojku. Hajde, barem je bio skroman, zar ne?48 Sjećate se valjda onog „mini ludila“ o osnivanju stališa, gospodina Canjuge.49 Braneći se ili napadajući, ne sjećam se više točno, pokušavajući istaći svoje nadnaravne sposobnosti, tada uvaženi saborski zastupnik, prof. dr. sci. Andrija Hebrang izjavio je da on istovremeno obavlja osam poslova50 To sam pročitao u vrijeme kada je gospodin bio ministar, mislim obrane. Ne znam od kuda takva hrabrost onima na fakultetu? Jesu li naslućivali kraj jednih ili im je proradila savjest? Vjerujem u ovo potonje.

_____________________________

80

kemijskog inženjerstva možete postati profesor bez akademske karijere i bez nekog istaknutog poslovnog uspjeha, ako ste već duboko u šezdesetim.

Pogledajte kako se kod nas postajalo „dr. sci.“ zadnjih godina. Uz pojedina imena na TV-u, kod ljudi u pedesetim, a i starijima, odjednom se pojavljuje ono „dr. sci.“. Bilo bi dobro da se uz titulu počinje navoditi i godina kada se to „dr. sci.“dobilo. Tek da se zna od kada to tko nosi, iako se ni tada ne bi moglo vidjeti kako je to tko i stekao. A tek da se ocjenjuje stvarni doprinos znanosti i količina plagiranog, kao kod onog bivšeg ministra obrane u Njemačkoj koji je imajući sve, zbog plagijata izgubio sve, pa čak i dostojanstvo. Mnogi naši „dr.sci.“ bi eventualno mogli izgubiti samo titulu, ali ne i dostojanstvo, jer da bi ga se izgubilo moralo ga se i imati.

Kada vidim toliko mnogo onih s titulama, pomalo mi je žao da se baš gospodinu Đapiću, za razliku od mnoštva drugih kojima se omogućilo, nije dozvolilo da postane neki budući „dr.sci. Stvarno se pitam zašto baš njemu ne, kada je znao držati tako visoko moralne pouke. Odgovor mi je dala moja supruga, uz jednu jutarnju kavu. Rekla mi je da se njemu nije desilo „dr.sci.“ jer su ga već na „mr.sci.“ uhvatili kako prepisuje.

Predlažem da se uz „dr.sci.“, kod političara provjere i datumi stjecanja diploma, čak i osnovnih škola, a ne samo fakulteta. Bilo bi itekako interesantno štivo,puno apsurda i prevara kao i popis branitelja.

Ministar Fuks, negdje se na kraju svoje ministarske karijere, usudio primijetiti da ne mogu opstati fakulteti koji nemaju, u odnosu na broj studenata, dovoljan broj stalno zaposlenih nastavnika. Kakvog li iznenađenja! Dobro, za početak su stradali oni u Rijeci i Dubrovniku, vjerojatno u to vrijeme malo manje „naši“ odn. „njihovi“. Ali eto, krenulo se. Hoće li na red doći i oni koji predmete drže, a ne predaju? Ili još nije vrijeme? Neki od njih su još uvijek prejaki, a i „naši“. Čini mi se kao da su „naši“ i „njihovi“, barem što se tiče njihovog suživota i udruživanja u proizvodnji nekvalitete, jedni te isti. Vrana vrani oči ne kopa. Oni su „isti“ i jedinstveni, u odnosu na nekog drugačije mislećeg. Zabranjen pristupa. No pasaran! Goldsteini, Radmani, Đikići stoj!, ostali naprijed.

Svi „isti“ proizveli su nekvalitetu koja će sljedećih desetljeća opterećivati naše društvo. Sve me podsjeća na ono bivše vrijeme. I tada su nas opterećivali oni s tečajevima i partijskim školama. Problem je da nekvaliteta ne može proizvesti kvalitetu. Pa onda dobivamo „falš“ stručnjake, koji „falš“ pišu povijest i prodaju je kao istinu, pa onda zbog ispravljanja „falša“, koji nije trebao ispravke, već je jednostavno trebao biti bačen u smeće, počinju dizati neuki narod. A na drugoj strani isti „falš“. Falš se falšom hrani i održava. I onda se puca, gine, postaje invalid, ruši, krade i otima, a „falšisti“ postaju narodni junaci. I nikako da prođe dovoljno vremena da se konačno počne proizvoditi kvaliteta. Da bi krenuvši od

81

„tečajeva“ došli do kvalitete treba proći barem pedeset godina. Kod nas nikako da uhvatimo to vrijeme. U bivšem mraku smo osamdesetih godina taman počeli ići tragom kvalitete, a onda smo devedesetih ratom i vatrom obrisali tablu i krenuli ispočetka. Možda ovaj put uspijemo. Čini mi se da bi moj unuk mogao imati šanse. Samo da nam se dogode pravi učitelji i da nikada ne dobiju priliku oni koji ju ne zaslužuju. Još i da nas prestanu voditi oni s tečajevima. Jeste li primijetili kako lekcije s „pioniri“ i „drugovi“ dijele polaznici Kumrovečke i sličnih škola? Možda oni i ne govore posprdno kada o tome govore. Možda je to ostalo u njima. Inače nemam ništa protiv Kumrovečke škole. Dapače! Poznajem vrhunske stručnjake i humaniste koji su imali sreću biti u toj školi kada su predavali kapaciteti a'la Žižek i društvo. Čak im i zavidim na tome. Možda su oni koji to žele izbrisati preskočili baš taj sat.

Da potencijala za kvalitetu imamo pokazuju rezultati pravih učitelja. Opet se vratila mladost s nekih svjetskih takmičenja. Neki mladi prvaci koji su imali i imaju učitelje koji zavrjeđuju nositi titule svemirskih prvaka. Šteta da taj rijetki učitelj može predavati samo u V. ili XVI., ne znam koji je točan broj škola - gimnazija u Zagrebu i negdje u Čakovcu i možda Požegi. Mogli bi pokušati s kloniranjem upravo tih učitelja.

Koristim riječ učitelj kao oznaku za časnost poziva, iako znam da su oni profesori. No, profesor mi je nekako oznaka samo za titulu, a učitelj je mnogo, mnogo više. Spomenute učitelje trebalo bi umnožavati pa da nađu mjesta i u Sisku, Zagvozdu i Dvoru. Ima i tamo neizbrušenih bisera, ali nema ih tko brusiti. A možda to tamo nije ni tako lako. Jer pitanje je bi li te sredine prihvatile ili možda čak dozvolile proizvodnju kvalitete.

Opet se vraćam u svoj Sisak i prisjećam se dana, kako su da bi srozali inače dobru gimnaziju, u upravna tijela birani oni koji su gimnaziju do tada vidjeli samo izvana. Pogađate po kojim su kriterijima birali kadrove.

Osobno sam sa školovanjem imao sreću. Imao sam Mamu kojoj je naša škola bila najvažnija stvar na svijetu. Tata je trebao osigurati materijalnu egzistenciju i nije mu bilo lako, a Mama je bila zadužena za nas troje, mislim da joj je bilo lakše nego Tati. Nije radila i nismo spadali u grupu djece s ključem oko vrata. To su bila djeca kojima su radila oba roditelja u vrijeme kada u školama nije bilo produženih boravaka. Kako smo im samo zavidjeli! Oni su poslije ili prije škole bili slobodni. Nažalost, te slobode kod mene nije bilo. Hvala Bogu da je nije bilo. Toga sam postao svjestan negdje na fakultetu ili možda tek na doktoratu. Ne sjećam se više. Umjesto nekog dobrog jela u frižideru, što je čekalo one s ključem oko vrata? Nas je kod kuće uvijek čekalo nešto skromno skuhano, najčešće toplo, i onaj obavezan strogi niz pitanja: „Što ste danas učili? Jesi li si bio pitan? Što je za zadaću?“ Ništa se nije prepuštalo slučaju. Prvo i jedino važno bilo je učenje. Mama, hvala Ti što si bila takva.

82

Nakon što sam prilično zbrzao fakultet, došao sam igrom slučaja, preko stipendije koju je osigurao prof. Leo Klasinc, mislim da je postao i akademik, u ruke prof. Lothara Rikerta u Karlsruhe u Njemačkoj. Stvarno „došao u ruke“. Slične Maminim. Došao sam mu u ruke da me oblikuje. Tamo se oni koji vode doktoranta zovu „Doktor Vater“ „Otac doktoranta“. On mi je stvarno bio kao otac. Tako me je i učio. Trošio je bezbrojne sate i dane sa mnom. Usmjeravao me je, poticao, počesto umjereno kudio, navodio na pravi znanstveni put. „Pritiskivao me je“, popuštao kada je trebalo. Učio me da koristim znanja, da eksperiment dolazi samo ako je potreban, samo onda kada teorija više ne pomaže. Stvarno sam imao sreću tih skoro pet godina. Imao sam, kao i kod moje Mame, samo jedan zadatak učiti i to u sredini koja je to izuzetno cijenila, koja kult znanja i novih spoznaja stavlja na najveći pijedestal. Lažne titule, površna znanja, ondje su (bila) nepoznanica. Ondje profesori svaki dan provode na fakultetu ,puno dulje od radnog vremena, i rade samo to. Uče, podučavaju i proučavaju.

Žao mi je mladih neizbrušenih bisera koji rade doktorate kod onih koji za njih nemaju vremena. Žao mi je onih bisera koji su na zastrašujuće teškom poslu, u kojem se najčešće kao prvi u Svijetu moraju konfrontirati s nekim novim problemom, prepušteni sami sebi. Što tek reći za one koje vode novotitulaši, koji su svoje titule dobili bez pokrića i sada trebaju voditi nekoga na predivan ,ali težak put znanstvenoga rada. Kuda i kamo ih mogu voditi? Kome oni mogu biti „znanstveni otac“, kada su znanstveno slijepi unatoč nekoj znanstvenoj tituli.

Seneka kaže da „zlatne uzde ne čine konja boljim“. To me podsjeća i na onu novelicu „Vođa“ Radoja Domanovića, koju smo morali čitati u Gimnaziji, s jasnom porukom da se slijepcima ne bi trebali dati voditi. Izgleda da su samo rijetki u cijeloj regiji, na cijelom Balkanu to pročitali. Znam da se sada ne trebaju više čitati strani pisci, ali bi valjalo da netko „naš“ napiše nešto slično na našem jeziku, kako bi svi razumjeli. A zatim neka se to prevede i na jezik „skoro slično govorećim susjedima“. Preblizu smo da „falš“ titule ne mogu imati i pogubni prekogranični utjecaj na proizvodnju nekvalitete i društva umanjene vrijednosti.

To je kao i pelud i drugi alergeni. Nekvaliteta se na ovim prostorima širi zrakom i ne poznaje administrativne granice. Za razliku od alergija, pri kojima kišu pojedinci, od ovih „falšova“ smo izgleda svi prokihali, ali to više ni ne primjećujemo. Imam osjećaj da je nekvaliteta postala glavno obilježje društva u kojem živim. Govorim samo u svoje ime. Čini se da drugi to ne primjećuju. Ne mogu to primijetiti niti oni s legalno stečenim titulama umanjene vrijednosti, niti oni čije ime se nalazi u indeksima studenata koji ih nikada nisu vidjeli, niti oni koji ne dozvoljavaju prolaz drugačije mislećima.

83

Kći Maša kaže mi da se ne živciram, da je većini dobro, da su zadovoljni. To o čemu pišem, kaže, primjećujem samo ja i vrlo rijetki. Znam da ima pravo. I možda je sve o čemu pišem malo pretjerano. Tako se činilo i koncem osamdesetih, kada smo napisali knjigu „Zaštita okoline danas za sutra“.

Mate Matas, Slavko Šobot i ja napisali smo knjigu koja je doživjela dva izdanja. Socijalističko (1989.), s naslovom Zaštita okoline danas za sutra i novo-kapitalističko (1991.) ,s promijenjenim naslovom Zaštita okoliša danas za sutra. Kada je izišlo drugo izdanje, sav sam se preznojio, jer sam mislio da sam i sam podlegao novokomponiranom jeziku. Naime u prvom smo izdanju napisali: „Izrazu 'okolina' vrlo su značenjski slični pojmovi 'okolica' i 'okoliš'. Pojedini autori mehaničkim zamjenjivanjem tih pojmova često uzrokuju nedoumice. Izrazi 'okolica' i 'okoliš' mogu imati sasvim drugačije značenje od onoga što se u kontekstu smatra pod pojmom 'okolina'. Okolicom se smatra prostor oko nekog naselja, na primjer 'zagrebačka okolica'. Okolišem se pak naziva zemljište koje okružuje neki objekt, na primjer 'okoliš škole' i sl. Pojam 'okolina' odnosno 'čovjekova okolina' kao širi ima kompleksno ekologijsko značenje i obuhvaća prirodnu osnovu i društvene modifikacije užeg i šireg prostora, te time najpotpunije obuhvaća i mjesto i odnos čovjeka u biosferi odnosno prema njezinim pojedinim dijelovima“. Na svu sreću zadržali smo ovo pojašnjenje i u novo-kapitalističkom izdanju.

Kako smo se odnosili prema okolini, kako smo zanemarili odnose ne razumjevši okolinu kao dio koji može omogućiti (održivi) razvoj, smatram da je zbog simbolike okoliš pravi termin koji odgovara našem uskogrudnom gledanju na ovo životno važno područje. Pustimo tako

51džingl „Više cvijeća, manje smeća“, izbacimo par deklarativnih kako smo u svemu 'naj', kako nam je dragi Bog ostavio najljepši kutak Zemlje, kako jedini možemo piti vodu iz „špine“ iako nismo pročistili gotovo ni kap otpadnih voda, i iako bacamo otpad kamogod stignemo i dalje je OK. Možemo nastaviti s dubokim spavanjem, sve do jednom. A to „jednom“ već sutra će doći na naplatu. Znaju li to (ne)odgovorni? Mislim da ne znaju.

Zašto sam spomenuo ovu knjigu. Vjerujte mi, iako sam „ja-pa-japan“ i to jedan od većih, nije zbog toga već zbog tamošnjeg Pogovora. U njemu smo napisali: „Ekologija je prljava riječ za mnoge ljude. Oni su kao duboki spavači koji odbijaju da budu uznemireni. 'Ostavite me na miru! Još nije vrijeme da se dignem'. Ako između života i smrti netko izabere smrt, smatratćemo ga luđakom. No zašto prihvaćamo izbor smrti kada se radi o cijelom planetu? Moramo drmati spavača lagano i stalno, govoreći mu: 'Vrijeme je da ustaneš'“ (F. Herbert).

51 Engleski jingle - pjesmica

_____________________________

85

Nastavljam pisati. Možda nekoga probudim. Ne žalim truda. Možda upozorim i poneku žabu!

Što se dešava kada ubacimo inteligentnu žabu u vrelu vodu?!Ona će odmah zaključiti:”Ovdje je nepodnošljivo. Ja iskačem van.” I iskočiće.Ali kada bismo tu istu žabu ubacili u hladnu vodu i postepeno tu vodu zagrijavali, što bi se onda desilo?Žaba bi se opustila. Primijetila bi da joj postaje toplo i pomislila bi:”Malo toplote neće mi škoditi.”I uskoro bi žaba bila kuhana.

POUKA: Mnogo se toga u životu odvija sporo. Ali se u životu sve zbraja, tako da to malo (sporo) na kraju postane mnogo.

POGLED NA HRVATSKU IZ NJEMAČKE 2010/2011

Ovo poglavlje sam pisao u Njemačkoj. Supruga i ja doveli smo unuka da vidi gdje smo prije puno godina proveli neko vrijeme s njegovom mamom. Slikali smo ga na istim mjestima, i na utvrdi u Heidelbergu i u gradskom parku, pored zgrade u Karlsruheu u kojoj sam pisao doktorat, pored nekoliko kuća u kojima smo stanovali kao siromašni studenti puni entuzijazma i velikih planova, a u ono vrijeme, za razliku od danas i velikih perspektiva.

To je bila samo sporedna misija putovanja. Ona primarna bila je da se počne upoznavati s drugim okruženjima. Da počne učiti kako Vrbina, Sisak i Istra nisu kraj svijeta, i kako postoje i drugi ljudi, kulture, povijesti. Želimo da na vrijeme shvati da je dio velike obitelji, dio čovječanstva, i da su mu svi oni u isto vrijeme kako prijatelji tako i budući konkurenti. Vidim da shvaća zašto ga „tjeramo“ da uči jezike i matematiku. Dapače, iako je odličan, traži dodatne instrukcije. Nedavno sam ostao iznenađen kada je poslije treninga, lud je za sportom, navečer u kadi čitao knjigu iz zemljopisa. Ali to baš nije čest slučaj, tako da sam takvih iznenađenja pošteđen.

Kada sam odlučio napisati knjigu imao sam možda drugačiju ideju od ovoga kako je ispalo. Htio sam pisati o zaštiti okoliša, klimatskim promjenama, o demagogiji džingla „više cvijeća i manje smeća“ i slično. Kada sam prva slova počeo slagati u riječi, a riječi u rečenice, uvijek su uzroci za neko loše stanje okoliša i potrebne mjere za rješavanje problema našli korijene u društvenim odnosima i politici. Iako sam mislio da znam i nekoliko definicija održivog razvoja, koje sam hrabro koristio i koristim u nastupima, tek sada počinjem shvaćati pravi smisao svega. Počeo sam

86

okoliš razumijevati drugačije. Možete imati i ministarstvo okoliša, u konstitutivnom dokumentu dvadeset puta napisano opredjeljenje da ćete čuvati okoliš, nekoliko deklaracija parlamenta, priču kako upravo vi imate najveću biološku raznolikost, najveće rezerve vode, ali to vam ne koristi. „Uzalud vam trud svirači“.

Inače poznajem barem desetak država koje se kunu da upravo oni imaju najviše toga, iako baš ne znam da oni koji govore o tome i kod nas, a i tamo znaju što to stvarno znači. Kada kod nas hoćete napraviti bilo što i bilo gdje, protivnici onoga što želite iznose argumente da je upravo njihova mikro-lokacija ona s najvišom biološkom raznovrsnošću, s najvećim rezervama vode.

I tako vam je sve nabrojano, od ministarstva do biodiverziteta, uzalud ako niste svoj gazda na svom terenu. A biti gazda znači imati ono što su nas učili na početku stvaranja države. Pojam biti svoj na svome („biti gazda“) leži u nužnosti da ste na svome, čak i katastarski dokazano, znači imati vlastitu lisnicu u svom džepu i vlastitu pušku o svom ramenu. Čini mi se da su tragovi načina edukacije „kako je nešto tako - jer nas tako uči“ iz one moje prizrenske kasarne upravo zarazno, jer je i ono „biti svoj na svome“ imala osnovu samo na početku početaka, a kasnije je postala samo prazna verbalna vratolomija. Izvana zlatni omot, a unutra prazno, ništa.

Pokušat ću to objasniti. Mislim da ću lakše objasniti ono s lisnicom od onog s puškom, iako mi ovo s puškom možda ne izgleda toliko važno, ali ipak je. Što se tiče puške, možda je za naš dio okoliša i bolja situacija, jer je naša puška sada na NATO-ramenu i neosporno je da smo danas daleko sigurniji nego ranije. Nitko nas neće i ne može napasti. Oni koji bi mogli, s njima smo u društvu i kod nas, siguran sam, nikada neće doći do takvih društvenih devijacija da bi njihova intervencija mogla biti potrebna. A nemamo ni naftu. Ne mogu nas napasti niti drugi, iako ne vidim tko bi sada trebao biti drugi. Barem ne sljedećih pedesetak godina, po ciklusu po kojem su se događali ratovi kod nas i u Europi. Ipak vjerujem da je vrijeme ratova na ovim prostorima dobrim dijelom ad acta.

Kako je puška ipak potrebna, svjedoče napadi jačih na slabije. Nije se to dogodilo samo kod nas. Ima toga i po Svijetu. Pogledajte arapsko proljeće koje se polako pretvara u tmurnu jesen. I kako god sam se uvjerio da je potrebna puška o ramenu, nisam baš veliki pristalica toga. Svijet gledam drugačije. Vjerujem da u mom načinu pojašnjavanja stvari ova tema neće ponovno negdje iskrsnuti.

Malo o lisnici. Mi zapravo i nemamo svojih banaka. Kako naša lisnica već dugo nije naša, mislim da je kod nas gotovo neizvedivo voditi pravu brigu o okolišu u smislu održivog razvoja na konvencionalni način. Novcem kojim raspolažemo upravljaju drugi, nama strani ljudi, ili naši ljudi na služenju

87

drugima i nekim drugim državama. Samostalno i suvereno glede nekog mogućeg našeg novca, nas nema nigdje. Postoji izvjesna kontrola HNB, ali to je više u funkciji banaka i stranog kapitala, u funkciji omogućavanja uvoza svega i svačega, čini mi se čak i u funkciji stavljanja što većeg opterećenja privredi kao bi propali i najtvrdokorniji, nego u funkciji zaštite interesa nas građana. Znam da je ovo u potpunosti u suprotnosti od onoga kako su nas učili bivši ministri financija, gospoda Škegro i Šuker i kako nam

52iluzije o samostalnosti HNB želi prikazati guverner . Volio bih da su oni (bili) u pravu i da sve ovo što ja pišem predstavlja neku iskrivljenu sliku stvarnosti.

Navijajući za njih i sve one koji su nas učili da je bolje da drugi imaju naše no da mi to imamo sami, nastavljam dalje o lisnici i održivom razvoju. Danas u Njemačkoj na štednju možete dobiti manje od 2% kamata, ali i kredit za kuću kamata je samo nekih 3 - 4%. Država se zadužuje čak za 0% kamata. Kod nas baš nema njemačkih banaka, možda i zato jer je njihov način bankarstva ipak moralniji od mnogih drugih. Možda se to da su drugačiji može vidjeti i u načinu kako je „pukla“ afera Hypo Banke, koja je, bar tako kruži priča među laicima, bila uzrokovana upravo činjenicom da su oni prvi otkrili malverzacije i pokrenuli lavinu, kada ju je kupila jedna njemačka banka.

I tako kod nas postoje banke, čiji su vlasnici odnekud i koje odnekuda donose svoj kapital nama na prodaju. Kapital kojeg donose ne prodaju za 3-4% kao kod kuće, već za duplo i više nego duplo. Istina je da novca nikada dosta, pogotovo kod nas gdje je najbolji potrošač i kupac novca upravo nezasitna država. U vrijeme kada sam ovo pisao resorni ministar, gospodin Šuker i cijela Vlada, uključujući sve vladajuće strukture zajedno, još nisu naučili nešto zaraditi, stvoriti. Oni vjeruju da svi mogu živjeti na kredit, kao i oni, vjerojatno na osnovi malo povoljnijih kredita. Onih kredita koje dobivaju oni kao na primjer sada već bivši ministar zdravstva za izgradnju kuće u Lici, ili pozajmica od 50 000 Eura koju je prema pisanju medija, moj sisački gradonačelnik Pintarić dobio od nepoznatog prijatelja poduzetnika, ili pozajmice bivšem Predsjedniku za kupnju stanova.

Kada sam te primjere spomenuo prijatelju u Njemačkoj, on me uvjeravao da je to nemoguće. On meni ne vjeruje da je to moguće. Neki čudan Nijemac, i još čudnije je njihovo poimanje moralnosti političara. On kaže da kod njih, a sada po njegovom niti kod nas, jer smo već dio Europe, nitko ne može dobiti

52 Dok ovo revidiram, guverner Rohatinski je već bivši. Zet mi nije vjerovao kada sam govorio da ovo s čvrstom kunom nije u interesu svih u Hrvatskoj, a pogotovo ne u korist hrvatske proizvodnje, već samo u korist uvoznika. I bivši je guverner eto navodno otišao raditi kod najvećeg uvoznika svega, kome je jača kuna od eura odgovarala i još mu odgovara. Šteta da nije svoje znanje dao u korist izvoznika.

_____________________________

88

povoljniji kredit od drugih samo zato što je političar . Kaže da se političari to ne bi niti usudili, jer bi i njih i banku koja bi im dala takav povoljan kredit građani više nego kaznili na prvim izborima, a i kriminalistička bi se policija u to odmah uključila.. Kaže, bilo je i kod njih takvih primjera, koji su čak znali završiti i samoubojstvima. Što se tiče pozajmice od prijatelja kaže da je to kod njih normalno, ali se mora znati tko je taj prijatelj, otkuda mu novac, je li platio poreze i slično. Moj sisački gradonačelnik Pintarić je u trenutku kada su ga prozvali da je tim novcem kupio još jedan stan, rekao da je to samo njegova stvar. Osobno vjerujem da nije i da treba provjeriti porijeklo i tog novca. Ali to je samo pusto vjerovanje, znam. Duboko vjerujem da je prijatelj-poduzetnik koji je posudio novac mom sisačkom gradonačelniku Pintariću platio sve poreze i da nije radio poslove s mojim Gradom Siskom pod nekim povoljnim uvjetima, kako bi sve bilo čisto i transparentno. Vjerujem da taj nije gradio najskuplju nedovršenu sportsku dvoranu od kada je svijeta.

Kako god to izgleda, na isti način kao što vjerujem da je u pravu gospodin Škegro kada nas uči da je bolje da u naše ime korist imaju drugi, na isti način bih volio da je “čist” i moj sisački gradonačelnik Pintarić. Jer ako nije, nije to dobro niti za njega, (čak i ako se ne sazna, jer možda se ipak sazna i on već sada nemirno živi ako kojim slučajem sve nije čisto), niti za sve nas koji živimo u Sisku. Kažu, kakvi građani takav gradonačelnik. Ove rečenice, koja mi je jednostavno izletjela parafrazirajući slične, odjednom sam se prepao. Zar smo stvarno tako loši? Strašno, ako je tako! Gradonačelniče Pintariću, navijam za Vas. Vjerujem da moje sumnje ne stoje i da ste “naj”.

I taman kada sam ovo napisao, nadajući se da takvo obnašanje mora biti sankcionirano, javio se bivši Predsjednik Mesić. Mrtvo hladan, nonšalantno je objasnio da je i njemu neki prijatelj posudio, ako se dobro sjećam, dva milijuna kuna. I što to koga briga, valjda se to njemu može posuditi. Osim toga, on nikada nije dobio društveni stan. I to je argument da vam netko može posuditi veliku svotu novca bez pokrića. Zaboravlja da je on kupio stan vjerojatno zato jer mu se omogućilo da u onom sistemu zaradi toliko da može kupiti stan ili je barem bio u mogućnosti, kao i istini za volju tisuće drugih, dobiti povoljan kredit kojeg je kasnije pojela inflacija. Mom ocu, koji je također bio partizan kao i Stipin koji je gradio tvornice, to nije bilo moguće, niti slučajno. Mi smo bili presiromašni za takvo što. Borio se da nas doškoluje.

Kada netko s položaja autoriteta bivšeg Predsjednika države može tako nešto reći, a sve nadležne institucije to potvrde, jer nitko nije ni pokušao ispitati porijeklo, odnosno tok posuđivanja od nepoznatog izvora do poznatog primaoca, onda je to valjda kod nas postalo legitimno. Tako bi barem vrijedilo u anglo-američkom pravnom sistemu, gdje presedani postaju pravilo.

89

Izgleda da i bivši Predsjednik i moj gradonačelnik, obojica ako se ne varam pravnici po obrazovanju, dobro poznaju funkcioniranje pravne države, na balkanski način. Mene kao pravno neukog, ali s osjećajem za pravednost nijedan od dvojice nije doveo do uvjerenja da su napravili nešto moralno. Dapače.

Na pamet mi dolazi suluda misao, koje se odmah pri zdravoj pameti i odričem, i to ona, da su njih dvojica, ne vjerujem u dosluhu, ali sve je moguće na brdovitom Balkanu, to i namjerno učinili, jer se na taj način mogu abolirati sve druge imovine za koje bi se mogla tražiti provjera. Naime, toleriranje prakse od strane nadležnih organa kojom se prihvaća kao pokriće za svu imovinu instrument posudbe novca od nepoznatog prijatelja, po logici stvari nameće mogući zaključak, da smo na taj način riješili barem jedan od hrvatskih mafijaško pretvorbenih problema. Nema krivca. Sve je jasno. Hvala vam, dobri prijatelji.

I eto, dvije godine nakon što sam ovo napisao, u Njemačkoj se desio sada već bivši predsjednik Wulf, koji je otišao upravo zbog povoljnog prijateljevog kredita, a naš bivši Predsjednik Mesić je još uvijek uporan u mišljenju da ne mora reći od kuda mu novac. Posudba mog gradonačelnika

53Pintarića je zaboravljena .

Ovaj odlomak nastavljam godinu dvije kasnije. Javio se prijatelj bivšeg Predsjednika. On mu je, kaže, posudio novac. Neću o tome je li posudio ili platio s računa na račun. Mene je brat zamolio da mu posudim jednu svotu prije nego proda stan. Posudio sam mu. Onako s računa na njegov račun. On je meni vratio svog računa na moj račun. Nismo potpisivali ugovor. Braća smo i stvarno imamo povjerenje jedan u drugoga. Ranije je on meni posudio kad mi je trebalo. Na isti način. Možda mi to radimo tako transparentno zato jer nismo „Njihovi“, ili jednostavno zbog kućnog odgoja. Ostavimo dilemu neodgovorenom.

U novinama rane 2012. piše se o borbenim vozilima od Patrije, o Hypo, o sportskoj dvorani u Sisku od basnoslovnih skoro pola milijarde kuna troška. Oprostite, a kakve to veze ima s kreditima, posudbama prijateljima, bankama i vlastitoj lisnici?

Ma kako mi samo misli lete, ili su to samo dva nemirna prsta kojima gađam slova na tastaturi. Bilo kojim slovom i o bilo čemu da započnem, uvijek mi prsti pokušavaju od slova složiti ime nekog demagoga ili neki primjer

53 Kako su bivši Predsjednik Mesić i gradonačelnik Pintarić, i drugi slični njima sretni da su sve to postigli u Hrvatskoj, a ne kojim slučajem u Sloveniji. Za vrijeme zadnjeg pregled teksta, u Sloveniji se dogodila „sveslovenska ljudska vstaja“. Dogodio se narod koji ne tolerira korupciju. Na njihovom bi se mjestu barem malo zabrinuo. Mnoge promjene na Balkanu počele su od Triglava.

_____________________________

90

prevare. Zašto nikada spontano ne nastane nešto lijepo. Ja sam po prirodi optimist. Imam najjaču dioptriju naočala koje po komandi (što bi rekli mladi po defoult-u) svijet i stvarnost prikazuju samo u ružičastom. Balašević kaže “odavno se svoje pjesme bojim”. Bojim se i ja svojih riječi. Zar je sve baš tako kako mi se predstavlja kada polaganim otkucavanjem riječi, svakim novim slovom skidam dio koprene s neke stvari? Jesam li barem malo u pravu? Bi li i malo bilo previše?

Nastavljajući dalje navijam za sve one “koji nas tako uče”, da su oni u pravu i da je stvarnost ipak ružičasta. Gledam ih na televiziji. Slušam komentare. Upravo rade na budžetu i slavodobitno izjavljuju kako će veliku rupu u

54budžetu zakrpati sa „čiribu čiriba“ . Usput će prodati ostatak ostataka nekog davnog obiteljskog srebra.

Izgleda da je stol u onom sistemu bio itekako bogat, kada uz sva ratna razaranja i mažnjavanja još uvijek ima nešto za prodaju. Što se tiče vremena poslije njih, bit će za svakog ministra financija puno lakša. Taj će imati puno manje opcija od ovih „čiribu čiriba“ financijaša, pa će valjda lakše i donositi odluke. Neće imati više što dati na prodaju, nitko živ nam neće dati kredit. Vjerovnici će biti za vratima i normalno je da će onda tom budućem ministru biti lakše. Morat će samo osigurati da mjere koje predlaže daju neku novu društvenu vrijednost, za razliku od dosadašnjih, počevši tamo još od ministra Škegre, koji nam je prodao fintu da je uveo porez na dodatnu vrijednost, a meni se čini da je to bio početak nastanka društva za proizvodnju umanjenje dodatne vrijednosti.

Za ovo ne treba puno argumenata. Samo treba usporediti nas i sve druge u razvijenom dijelu okruženja i vidjet će se da na ljestvici uspješnih, u odnosu na većinu stalno padamo. Kako ni svi oni stalno ne rastu, a mi postajemo sve slabiji u odnosu na njih, znači da smo društvo koje (nažalost ne samo) ekonomski propada. Davno sam ovo napisao, a evo u novinama akademik Stipetić govori o ekonomskom padu Hrvatske još od 15. stoljeća, a jedan drugi ekonomist, mislim da je i on dugo bio pri i u vlasti, govori kako padamo od 1993. godine. I sada neka netko kaže da nisam u pravu kada navodim da se razvijamo, iako ne tvrdim da to radimo namjerno, s ciljem umanjenja (dodatne) vrijednosti.

Mislim da nisam daleko od istine ako kažem da nas je i svaka krivo uložena kuna nevjerojatno skupo koštala. Ne pada mi na pamet niti jedna imalo značajnija investicija koja donosi uvećanu vrijednost. Vozeći se nedavno Beogradom, prijatelj Vilko iz Slovenije pitao me je zašto malo i Hrvatska ne reklamira svoje tvrtke na način kako to po neboderima i jumbo-plakatima rade Slovenci po Srbiji. Pitao sam ga na brzinu neka mi kaže neku

54 Usvajanje budžeta za 2011. - u vrijeme HDZ-a

_____________________________

91

prepoznatljivu, uspješnu hrvatsku firmu. Nije mu ništa palo na pamet. Test sam u više navrata ponovio s raznim prijateljima. Većina je bila bez odgovora, a samo je netko počeo sricati imena nekih firmi, za koje je smo konstatirali da više nisu naše, ne postoje ili su u najmanju ruku neuspješne.

Inače nemam ništa protiv stranog vlasništva. Čak niti ne radim razliku. Radim je onda kada to oni rade meni. Radim onda kada tvrtka meni u Hrvatskoj višestruko skuplje prodaje impulse i na račun toga dijeli više-struko više dividende nego u Njemačkoj. E, protiv toga sam i to jako. Jedva čekam da ulaskom u EU skinu tarife i da se konačno tržište otvori. Zamijenit ću svog operatera, makar i za gorega, jer im se mora priznati da imaju vrhunsku uslugu, samo da im dam do znanja da baš nisam takav „tukac“ po kome su moj dio telefonske infrastrukture dobili u bescjenje i ostvarivali ekstraprofite zbog onih koji nisu znali ili nisu htjeli štititi naš interes. Ne mogu i ne želim vjerovati da su radili po principu „gdje sam tu ja“.

O BUDŽETU

Unatoč tome da je jedan od perjanica društva umanjene vrijednosti, (ovo sam napisao negdje 2010. godine početkom pisanja knjige), siguran sam da će u nekoj budućoj Saborskoj raspravi ministar Šuker, kao budući zastupnik u oporbi, kritizirati svaki idući proračun. Tako će govoriti kako je on maestralno rješavao pitanja budžeta oporezivanjem siromašnih, prodajom ostataka ostatka obiteljskog srebra i raskošnim zaduživanjem, a ovaj novi ministar ne zna čak niti vraćati kredite, one jako povoljne, koje je samo on mogao dobiti. Evo kod rebalansa budžeta u 2010. godini koristi argument kako je i dolaskom na vlast sadašnje oporbe 2001. godine deficit bio isti kao i danas. No, zaboravlja da je tadašnja koalicija došla na vlast poslije ekonomskog razvoja na zaduživanju i rasprodaji obiteljskog srebra, neplaćanju i korupciji. Pričat će kako će nekome tko će ponovno doći poslije njega i njemu sličnih biti lakše.

Svjedoci smo 2012. godine da govori upravo tako. Hvala Bogu da ga nema, jer bi već bankrotirali. Ovi novi se barem bore malo drugačije, ali i s njima, jer suradnike traže samo među sobom, među par desetak tisuća članova partija, među onima od povjerenja i zato što se ne mogu odreći nepotizma, mi nemamo šanse. Nije to nikakav defetizam. Brojke su neumoljive. Bravo ministre Liniću, ali vi ste rijetka svjetla točka.

92

ŠTO VEĆI DOMOLJUB VEĆI PLJAČKAŠ

Mislim da je gotovo pravilo da nas najviše pljačkaju i unazađuju oni koji najviše pričaju o domoljublju. A domoljublje se živi, a ne priča. Ako ste pravi domoljub, onda nećete to niti isticati, barem ne nepotrebno. Niste domoljub zato da bi bili protiv nekoga ili da uspoređujete veličinu domoljublja s drugima. Domoljub je domoljub. Sam sebi najveći, ali ništa veći od nekog drugog domoljuba. Pravi domoljub cijeni i domoljublje drugih. Koliko li nas je samo unazadio bivši Premijer i dugogodišnji predsjednik HDZ-a, gospodin Sanader koji je rekao da nitko ne može voljeti Hrvatsku kao on. Vjerujem da ju je volio, ali je pitanje zašto? Duboko vjerujem samo zbog interesa. I koje je to domoljublje kada rasprodate sve ono što su desetljećima i stoljećima stvarali drugi. Jedino ako smatrate da je ono što su stvarali oni prije vas bilo nešto loše. Možda je netko „tako naučio“ najgovorljivije domoljube negdje u nekoj brzoj ljetnoj školi ili ne daj Bože nekoj kasarni i zato beskompromisno rasturaju i krmče.

SVOJ NA SVOME, MA NEMOJ?

Kada smo već kod domoljublja poznata je ona biti „svoj na svome“. To mi se čak i sviđa, samo kada nije usmjereno protiv nekoga. Nemam problema s onim „svoj na svome“ ako je to temeljeno na građanskim, a ne na nacionalističkim principima, kada se „svoj na svome“ ne mora dokazivati izvatkom iz knjige rođenih, obiteljskim stablom, „ć“ na kraju prezimena i rodjačkim vezama.

Ja se svugdje osjećam kao svoj na svome. Svugdje. Kada sam 1995. godine silom prilika, ponajviše jer su im smetala ona dva „č“ na kraju prezimena, (a

55ja „budala nisam prihvatio savjet da zamijenim barem jedno“ ) samo radno napuštao Hrvatsku i otišao raditi u Sloveniju. Mama mi je valjda inspirirana ponavljanjem u medijima, u svim mogućim prilikama onoga „svoj na svome“, rekla kako ću konačno i ja moći reći da sam „svoj na svome“. Vjerovali ili ne, u mom rodoslovlju povezan sam čak i s jedinim slovenskim svecem, kardinalom, ili što je već bio, Slomšekom. Znam samo da je rodbinska veza po ženskoj liniji, no detalje ne znam. Mama mi je to

55 Pada mi na pamet da sam ipak trebao zamijeniti barem jedno „č“. Da se opet vrati ono vrijeme, na daj Bože da se vrati, ne zazivam vraga, onda bih odlučio prezivati se SimonĆiČ! Dobar štos, zar ne? Bih li s takvim prezimenom bio drugačiji i prihvatljiviji pravovjernim nacionalističkim domoljubima profiterima?

_____________________________

93

56 pokušala objasniti sto puta, ali ja bih uvijek pomiješao žene .sam joj bez razmišljanja da ću, ako ikada imalo osjetim da sam u Sloveniji „svoj na svome“ otići na Novi Zeland.

Svoj na svome! Svašta. Kako bi se netko tko je svugdje svoj, i na svome, jer je sve sam zaradio i nikome ništa nije oteo, trebao i osjećati na svakom dijelu kugle zemaljske nego svoj na svome. Upravo tako, ali to ne treba ponavljati. To se ili osjeća i tako odnosi do svoje okoline ili uzalud ponavljanje. Kada bih se ja osjećao svoj na svome u Sloveniji, zar se tako ne bi smjeli osjećati i ostali, koji imaju malo drugačija krvna zrnca. Kako bi me to posramilo, nemate pojma. Biti bolji od drugoga ničim drugim do li rođenjem je najprimitivnije uzdizanje praznoga u prazno. Opet Seneka: „Zlatne uzde ne čine konja boljim“.

Kako svi putovi temeljeni na nekim ekstremima i čudnim „izmima“ vode apsurdu, kada smo postali „svoj na svome“ samo tada smo to stvarno i bili. Bila je i naša zemlja, i naša možda i poluprazna lisnica i siromašne banke, a bile su naše i tvornice. Sve je bilo naše. Čak i naša puška, na našem ramenu. Malo me smeta isticanje ovog „naše“, ali to radim kako bih problemu dao pravi značaj. Nemam ništa protiv drugih. Nemam ksenofobiju, dapače.

Kada još nismo niti osjetili ono pravo „svoje“, naše tvornice su dane nekima 57od nas ili od njih i prestale su biti naše, postale su njihove. Onda smo zbog

tko zna kojih (čijih) interesa lisnicu dali ne više nekim našima, već nekima koji do tada nisu bili naši. Onima koji se svojim osjećaju negdje drugdje. Onima koji sve rade u interesu onih svojih. Onima koji su u pozitivnom smislu sintagme „svoj na svome“ na svome i kod nas.

Rasprodali smo sve što je bilo moguće. Pogledajte samo koliko smo nekretnina i površina dali drugima. Onako usput, spominje se da kod nas nepoznati kupuju na stotine hektara zemlje. To postaje njihovo. I na čijem smo sada, a na čijem ćemo biti sutra? Svoj na svome? Sumnjam. Kaj god!

Kakve poteze povlače oni koji nas vode, bojim se da su i oni od nekih dru-gih. Da nisu, valjda bi nešto učinili i za nas i ne bi sve rasprodali, „razbucali“

56 S tim u vezi postoji lijepa uspomene na moju Mamu. Često sam ju molio da mi napiše po kojoj liniji sam u vezi sa Slomšekom. Znate, mi Slovenci ne držimo tako jako do rodjačkih veza. Mama je umrla i mislio sam da je s tim otišla u grob i ta nepoznanica, koja me je eto povremeno malo intrigirala. Mama mi je ostavila nekoliko knjiga. One, koje prema njezinom mišljenju imaju neku trajniju vrijednost, ali i one koje bi još trebao pročitati. Ona mi je uvijek preporučivala knjige koje je vrijedno pročitati. Među knjigama koje je ostavila bila je i jedna koju je napisao Slomšek. Unutra sam na malom kvadratnom papiriću, onom iz blokova koji služe kao podsjetnik našao opis rodoslovlja do Slomšeka. Kakvog li lijepog iznenađenja i još jednog razloga sjećanja na roditelje. Imao sam stvarno pravu Mamu, no ni Tata nije bio za baciti.57 U ovom kontekstu „njih“ se odnosi na strance, a ne na ono „Njih“ kojim sam ukazivao na pripadnike prave stranke, one koja svojim članovima osigurava privilegije

Odgovorio

_____________________________

94

Inače, ja između onoga kada mi uzme naš ili kada mi uzme, ili kada damo drugom, ne vidim razliku. Meni je vjerovali ili ne svejedno uzima li mi novac naš ili njihov. Neki puta mi se čak sviđa da je njihov. Jer kad vam novac uzima naš, onda se on počinje praviti važan, njemu je važno „imati“, pa se kupuju najskuplji automobili, raskošne jahte, dvorci, vlastite plaže i sl. One druge na sreću ne vidim pa mi je zato vjerojatno lakše.

Možda i ovo moje pisanje pomogne da ih bolje shvatim, da shvatim zašto proizvodimo društvo umanjene vrijednosti. Možda pomogne i mom unuku ako kojim slučajem ne postane predsjednikom “predmladeži”. Hoće li pomoći vama koji ovo čitate? Ne znam. Ovisi o vama. Najviše bi vam pomoglo da se usudite krenuti na put razmišljanja i da polaganim prebiranjem po tastaturi stvarate riječi, a od njih rečenice. Pokušajte opisati ono što mislite da vidite, da vam se čini da jest, a možda i nije. Možda se i vama desi sreća, ili možda ipak nesreća kao i meni i promijeni vam se ili možda samo izoštri slika svijeta. Ako je ono što ste prije toga vidjeli bila krivotvorina, onda sam siguran da ćete postati sretniji, jer je svaki original, ma kako bio na kraju čak i ružan i bolan, bolji od krivotvorine. Vjerujte mi. Ako se ništa ne promijeni, vi već spadate u krug sretnih. Prestanite odmah pisati. Za one koji nastave neka ih ne smeta ako će prst nakon svakog slova dugo tražiti sljedeće. Dugo će nastajati i riječi i rečenice. Tako i treba. One moraju sporo nastajati. Ako se malo okrenete prema prošlom vremenu ,vidjet ćete da su sve velike misli nastale rukom onih koji su pisali perima i olovkama po pergamentima i papirima, sporo, polako. Neki su čak misli klesali i u kamenu. Za to treba vremena i vremena, a čini se kao da su, upravo one u kamenu, one najvrednije.

Evo sad me opet moji prsti žele dovesti na neki novi zaključak, kako je vrijednost velikih misli izravno proporcionalna duljini vremena koje je bilo potrebno da ih se napiše. Danas, uz časne iznimke, većina piše brzo. S deset prstiju na monitoru, stranice i stranice nastaju zavidnom brzinom. Kad pogledate sadržaj, najčešće ne vidite ništa.

Tako je to i u većini dokumenata koji se u nas pišu a tiču se okoliša. Druga područja ne želim ovdje spominjati, ali mi se čini da je okoliš još sasvim „ok“ prema njima, iako je jadan. Sjetite se komentara vezanog uz strateške dokumente i studije utjecaja na okoliš na nekom drugom mjestu u ovoj knjizi. Onog opisa elektronskog mikroskopa u skupo plaćenoj studiji najeminentnijih institucija, vrhunskih dvorskih igrača i čak akademika, udruženih bez obzira na partijsko uvjerenje, uz moto „sve stranke ujedinimo se u pljačku“. Doduše malu, ali ipak pljačku, ili da kažemo samo pljačkicu. Svi od reda iz grupe „Njihovih“, pregaoci su u doprinosu pri stvaranju društava umanjene vrijednosti. Taj opis tamo je bio isto tako suvisao kao kad bih ja na ovom mjestu razvio priču kako se preko tastature na ekranu

95

pojavljuju slova i koliko piksla (da li je taj pojam umjestan ovdje, ne znam, 58ali neka ostane) ima ekran.

Nažalost, postoji još veća praznina prazno ništa, ali od onih izgovorenih rečenica koje plasiraju oni koji uopće ne pišu. Oni samo govore i „tako nas uče“. Kod njih za nastanak izrečenog nije trebalo vrijeme. Oni nemaju nikakve dodatne nove vrijednosti. Oni su dodatak za one koji spadaju u grupu sretnika, sudjelujući svojim (ne)djelovanjem u stvaranju društva umanjene vrijednosti. Čuvajte se takvih misli. One me podsjećaju, mislim na Ršumovića, koji je rekao nešto u stilu: „Jedna misao (dodajem „Njihova“) na glavu mi pala, ja se nisam makao i ostah (ili postah) budala!“ Činim sve što je moguće da unuku nešto takvo ne padne na glavu.

OPET O LISNICI

Vraćam se lisnici. Nema niti jednog razloga zašto bi neka strana banka imalo brinula o nama. Ona prije svega, po defaultu (tu riječ sam već upotrijebio negdje pa je neću ponavljati na hrvatskom), štiti interes svojih dioničara. Kao što je u mraku prošlog samoupravnog sistema vlasnik banke bila privreda, to jest udruženi rad, tako je vlasnik neke strane banke danas skupina nekih vlasnika neke druge privrede i nekog drugog novca nastalog kao dodatna vrijednost. I normalno je da oni svoju privredu štite. I normalno je da nam daju, s njihove strane gledano, povoljne kredite za kupnju njihove robe, koju su proizveli njihovi radnici, koji su uplatili u njihov zdravstveni i mirovinski sustav, izdvojili za njihove škole i bolnice. Ti krediti za njih su mnogo isplativiji od kredita koje daju u domicilnim državama, barem za dva ako ne i više puta. Uz to još potiču i izvoz iz svojih država. Divota jedna. Čini mi se da je ovaj izvoz još uspješniji od izvoza bivše Jugoslavije u države trećeg svijeta, onim nesvrstanima.

A gdje bi to naš čovjek mogao zaraditi za kupnju njihovog proizvoda? Može, radeći u nekom od naših trgovačkih lanaca, gdje prodaje njihovu robu, u nekom od njihovih hotela, koji su eto slučajno kod nas, u državnoj upravi , u zadnjem brodogradilištu i u ponekoj tvornici koja još radi. Ma može li stvarno zaraditi, odnosno koliko dugo će se još moći zarađivati na taj način, ako i dalje ostane princip društva umanjene vrijednosti.

58 Ovo sam pisao kada je knjiga trebala obuhvatiti sve što sam želio. Zbog „pretjecanja vremena“ možda i o ovome više napišem naknadno

_____________________________

96

Trgovački centri najviše robe kupuju u državama iz kojih su banke koje i njima daju kredite. Hoteli su uglavnom u vlasništvu onih koji su vlasnici banaka. Hotele smo im dali onako usput, kao bakšiš, zato što su banke prihvatili kao poklon. Sjetite se da je prije udruženi rad osnivao banke i bio vlasnik banaka, a onda su banke postale vlasnikom vlasnika. Kada su banke bile poklonjene, zaboravilo se da su na taj način postale vlasnice mnogo čega.

S terase u Poreču gledam zgradu jedne od banaka. Sama zgrada vrijedi milijune. Koliko smo takvih zgrada bakšiširali, gospodo ministri društva umanjene vrijednosti? Pa onda i hoteli koriste proizvode iz tih drugih država. Rijetko u njima možete naći naš pekmez, putar, a i njega više ne proizvode naše mljekare.

Danas rade još samo tvornice koje zbog prirode stvari proizvode lokalno, jer je i tržište lokalno. Cementare na primjer, ili INA. A i one nisu naše. Pliva već poodavno radi samo djeličak onoga što je radila prije. Čim su ga (njega, novog potencijalnog kupca) uz operu u Veroni uspješno nagovorili da poklon uzme/prihvati, novi je kupac centar za istraživanje i razvoj u Plivi zatvorio. Iako zbog prirode stvari imam beskonačno velike simpatije do Slovenije, ta ja sam i njihov, ništa manje niti veće od onih prema Hrvatskoj, ta ja sam i naš, nikako ne mogu razumjeti zašto Krka radi tako dobro, a Plive nigdje. Zašto slovenski fakulteti neumorno proizvode stručnjake za svoje tržište rada, koje smo onako usput i mi ranije proizvodili za njih?

Ovo njima i nama mi se posebno sviđa kada to govorim upravo ja, jer sam u isto vrijeme i njihovonaš i našenjihov. Ali eto i kod njih promjene. Došli i njima glave „izmi“. Desnica, onakva prava „balkanska“ uspjela je rasprodati, zadužiti se, gaziti po demokraciji, obogatiti se bez rada. Ova negativna konotacija desnice nije usmjerena svim desnicama. Volio bih jednu desnu stranku na način kako je predvodi gospođa Merkel. Gle i oni su desno, a strašno drže do svoga!

Inače, ne vrijedi kod nas više niti da je lijevo stvarno lijevo. Onako kako su mene učili u vrijeme mraka, lijevo je značilo povezati se s masom, onim dijelom manje preferiranih, siromašnijih, te im onda i pomoći . Nažalost, za razliku od nekih kapitalističkih ljevica, ove naše „balkanske“ su često desno da desnije ne može biti. Otvorite dlanove. Spojite male prste. Pogledajte u prste. Na lijevoj strani je lijevi palac, a na desnoj desni. Sada zatvorite krug. Dodiruju se desni i lijevi placa, zar ne? Ima li među njima razlike na brdovitom Balkanu?

Možda odgovor na rastur Plive znaju bivši Premijer i bivši predsjednik HDZ-a, gospodin Sanader ili možda gospodin Čović. Koliko li su samo oni umanjene vrijednosti proizveli? Uzme li se u obzir da su posljedice dugo-ročne, oni i njihovi su Hrvatsku koštali za iznos koji se piše s puno nula.

97

A na koji način radnik može zaraditi za njihove proizvode u brodogradnji? Supruga mi nije jedini svjedok, ima i drugih koje sam već prije deset i više godina uvjeravao kako je naša brodogradnja, na moju veliku žalost gotovo osuđena na propast. Zašto? Pa jednostavno. Zato jer nam je lisnica u tuđem džepu i zbog toga što više nemamo niti vlastite lisnice. Naša brodogradnja koristi skuplje kredite od konkurencije. Osim toga, uvozimo većinu repromaterijala najčešće i iz država koje proizvode brodove. A osim toga, gotovo da ne radimo brodove za svoje tržište kao što to rade drugi pa smo odavno smijenili sposobne i postavili političku upravu. I sada bi naša brodogradnja trebala biti konkurentna. Nema šanse, unatoč činjenici da su je zadnjih godina vodili najprobraniji kadrovi HDZ-a, a sad su tamo samo osobe u koje prvi potpredsjednik Vlade ima povjerenje. I stvarno me čudi kako oni u koje imamo takvo povjerenje ne znaju.

Onako usput, iako ću to sigurno negdje navesti i na drugom mjestu, bi li se prvi potpredsjednik Vlade, ili recimo drugi, treći ili četvrti potpredsjednik ili potpredsjednica radije dali operirati kod nekog od povjerenja, s ispravnom partijskom knjižicom ili nekome tko je stručan?

Što se brodogradnje tiče, imamo i viši PDV od konkurencije. I sada, kako bi naša brodogradnja uopće mogla konkurirati drugima? Već je sam politički management dovoljan razlog da nemamo šanse. Kao iznimka to najbolje potvrđuje žilavi Uljanik, koji još uvijek kako-tako opstaje. Jedino po čemu se razlikuje od drugih je činjenica da je zadržao sposobnu upravu i da uvažava struku. Mislim da su ostali oni još iz vremena mraka. Možda se tako dobro rukovodstvo dogodilo onima u mraku po principu „i slijepa koka nađe zrno“, no mislim da ipak nije tako, barem nije bilo tako u vremenu kojeg pamtim. U osamdesetima. Kako god, mora da su one koke ipak bile jako uspješne jer inače ne bi stvorili toliko obiteljskog srebra kojeg se moglo i još uvijek može prodavati.

Eto ni taj mi dio s političkim upravama i nadzornim odborima nije jasan. Jasno mi je bilo da smo u mraku trebali političke sekretare i partiju koja nas je vodila jer je bio mrak, ali što će nam oni danas, osim da se međusobno nagrađuju, jer su gotovo sve tvrtke gdje su ti podobni bili, ostvarile ili ostvaruju gubitke. Ako je već do nagrada, mislim da bi nam bilo najjeftinije da im kažemo neka si uzmu koliko god hoće i neka se maknu. Jer što su duže tu, tim je i šteta veća. Čim ih više ne bude, lako ćemo nadoknaditi štetu su nam napravili. Posebno su mi čudne uprave u javnim tvrtkama. Postavljaju se samo podobni i oni od povjerenja, daju im se ugovori s basnoslovnim otpremninama koje u pravilu iskoriste. Ako je istina ono što je pisalo u novinama, po čemu je bivši član uprave INA-e gospodin Dragičević zaslužio otpremninu od gotovo milijun eura, a da stvar bude apsurdnija, na to je mjesto i došao kao djelatnik INA-e, onda i to može biti primjer postavljanja podobnih s ciljem dobitka basnoslovnih otpremnina.

98

Padamo, sve je već propalo, a mi i dalje padamo. Nigdje kraja. Nema više nikakvih vrijednosti. Mislim da je u svom najvećem ekonomskom padu u Argentini na cijeni bila još samo ljudska krv. Moram ovdje stati, jer me počela hvatati panika.

HIC TRANSIT GLORIA MUNDI - I TAKO PROLAZI SLAVA SVIJETA

U mislima su mi svi oni koji su završavali srednje škole u jednom danu, svi oni plaćeni fakulteti, svi oni koji su položili ispite u nekoj ljetnoj školi uz minimalan trud ili preko posrednika, bez i malo truda. Mislim i na sve veći broj novih malo starijih doktora znanosti, koji su onako usput malo doktorirali pa sada onako usput uče nove generacije. A i oni znaju kako se preko posrednika polažu ispiti. Takvi su stigli. Što će biti tek kada oni koje takvi uče zasjednu na pozicije. Koliko li će tek oni doprinijeti umanjenju vrijednosti?

Može li se dogoditi neki sličan apsurd kao i s okolišem, koji nam se zbog prestanka proizvodnje poboljšao. No, kakve li smo sreće, vjerovali ili ne, niti oni novopridošli s kupljenim diplomama neće više puno doprinijeti daljnjem padu. Doprinijet će puno manje od ovih do sada. Jer uskoro više nećemo imati ništa za umanjenje. A poslije toga? Otrežnjenje? Skoro da ne vjerujem da je i to moguće. No, „kako nigdar ni bilo da ni nekak bilo“ mora se dogoditi . Sada je stvarno dosta. Ovo pišem ujutro. Nakon što smo se vratili iz Njemačke u Poreč. Divno je jutro. Idem na plivanje.

O ADMINISTRACIJI

Imao sam osjećaj da je jedina kvalifikacija za biti ministar okoliša bila ona da o tome nemaju pojma. Nisam siguran, čini mi se da je uvjet za izbor kandidata sa stranačke liste bio taj da je dotični morao s dva svjedoka dokazati da se nikada nije bavio pitanjima okoliša, s garancijom (je li pritom bila potrebna mjenica i/ili bankovna garancija ne znam i ne mogu tvrditi) da se poslije mandata time više neće baviti.

Inače se, u državama s duljom tradicijom zapadnog oblika demokracije, ministri također biraju kao iskusni političari sa stranačkih lista. U tom slučaju stvarno nije bitno znanje jedne oblasti, jer oni poznaju način na koji djeluje politički sistem i državna administracija, odnosno država.

Kod nas, s vrlo mladom i vrlo osjetljivom demokracijom, nemamo izgra-đenih političara. Dio koji je na vlasti je inače na vlasti bio i prije, pa se

99

vidi do kuda su nas tada doveli, a sada nas opet vode i pomalo sve postaje jeza.

Drugi dio se tim poslom nije nikada bavio, pa stvara organizaciju sektora kojeg dobije prema svom nahođenju, u pravilu s visokim stupnjem neuspjelih eksperimenata. Da je tome tako svjedoči nekih stotinjak agencija (stanje sredinom 2010. godine), koje su same sebi svrha, a proizvod su paralelizama i nekog uvjerenja da će kontrola kontrole kontroliranoga imati uspjeha, pa makar kontrolu kontrole kontroliranog provodili oni sa stranačkih lista, s uvjerenjem o nekompetentnosti.

Jedan od mojih silnih ministara gospodin Karakaš, (ne znam im niti broja jer je velik broj onih koji bili u okolišu), je tako pokušao doslovno preslikati zakon o građenju Njemačke. Zakon koji se tamo gradi stoljećima i počiva na strogoj državnoj administraciji školovane i dobro obučene gospode državnih službenika, vladavini prava, visoke tehničke kulture i visokoj pojedinačnoj odgovornosti svakog pojedinca. Zakon, kao stvoren za naše podneblje, što potvrđuje i broj bespravno izgrađenih objekata.

Ta vjera u neku instituciju i neki zakonski dokument, koji bi se trebao provoditi sam od sebe naprosto je zastrašujuća. Pa tako mirne duše, vrijeđajući prije svega sami sebe, a da to ne primjećuju, u Vladi donose zaključke kako će provoditi zakone (kakvog li apsurda zašto to ne rade i bez tog zaključka), a u parlamentima donose zakone o zakonskoj obavezi provođenja zakonom donesenih zakona, kojima se svi obavezuju na provođenju zakona, jer je eto sada konačno zakonom ozakonjena zakonska obaveza o provođenju zakona. Nakon donošenja takvog zakonskog zakona svi su razdragani u tolikoj mjeri da bi najradije sami sebi zapljeskali jer to eto ovaj put sigurno mora funkcionirati. Ako slučajno ne uspije, onda će se novim zakonom propisati obaveza kako će se zakonom obavezati da se pridržavaju zakona. No sada bi to već bila poduža rečenica, u kojoj bi se vjerojatno i sam izgubio.

Samo kao primjer, kojeg sam već negdje spomenuo, navest ću da smo negdje 2002. godine u Poreču podnijeli zahtjev za nekim kozmetičkim promjenama jedne zgrade. Nadležno tijelo za prostorno i građenje moralo je u pisanom obliku donijeti rješenje to jest odgovor ili bi što drugo, u razumnih mjesec dana. 2008. godine konačno smo dobili dopis, kojim su nas obavijestili da se naš predmet sada, zbog promjene zakona (opet neki zakonski zakon za provođenje zakona) nalazi u drugoj kancelariji. Do danas, 2013. godine ništa. Vjerujem da će se s novim zakonskim zakonom o provođenju zakona to sigurno riješiti.

Za one eventualne mlađe čitatelje, ako ni za koga drugog, onda za one moje najbliže koji će sve što pišem ipak pročitati, nadam se ne samo zbog autoriteta koji i iz moje prirodne funkcije djeda, oca, supruga proizlazi, tek

100

kao podsjećanje napominjem kako se u vrijeme „mraka“ i „diktature“ zaštita prava pojedinaca štitila i na taj način, da ste uz neki zahtjev prema upravi priložili i dopisnicu. Dopisnicu je morao upotrijebiti državni (tada republički) službenik i stranci su odmah morali odgovoriti je li zahtjev potpun kako bi mogao biti riješen. Ta obaveza odnosila se i na tadašnje predsjednike republičkih resornih komiteta „tadašnje ministre“. Čudi me da se toga do sad nisu dosjetili niti u jednoj Vladi, iako mnogi potječu iz onog režima. Mislim da je jedini razlog tome mogućnost da o svemu određuju uglavnom na osnovi nekog njihovog diskrecionog prava, a ne na osnovu zakona.

No, ima još sjajnih rješenja. Naime, kada ne funkcionira ni ono vezano za „zakonske zakone“, onda se donese zakon o borbi protiv korupcije. Njime se oni koji ga donose sami obavezuju da svoj posao rade po zakonu. Obavezuje se sve one koji su na vlasti, sudstvo i policiju, a upravo su oni najčešće glavni izvor i poticaj koruptivnih djela. Onda se pak dogodi da neka šefica parlamentarnog tijela zaduženog za borbu protiv korupcije, inače s liste i od povjerenja, bude uhvaćena da i sama dila ispite. Normalno, stranka ni ne trepnuvši ne preuzima odgovornost što je upravo ona na listu ili s liste delegirala tu osobu za to mjesto.

Razvijene države ne donose zakonske zakone za provođenje zakona niti antikorupcijske zakone.

KAKO JE NASTALO DRUŠTVO UMANJENE VRIJEDNOSTI

Objavljena je lista pravnih osoba i pojedinaca koji u Hrvatskoj ne podmiruju svoje temeljne obaveze. Na tisuće, na desetke tisuća imena. Eto, i aktualni ministar poljoprivrede nalazi se među njima. Je li toto moguće? Jest.

Navodno nisu krivi službenici, nego samo njihovi šefovi. Čudan moral. Da su šefovi takvi to mi je jasno. HDZ-ovi ministri financija. Valjda je tu imala nešto za reći i FINA. Ne znam koji su direktori bili ondje. Počelo je s gospodinom Škegrom, ili možda još ranije, a završilo s gospodinom Šukerom. Znam da je uvredljivo i za njih, ali i za mene, ali moram priznati da mi je bilo teško uz njihova imena staviti ono „gospodin“. Kako se može zvati gospodinom netko tko je dozvolio takvu pljačku? Kako se mogu zvati svi silni službenici koji nisu radili po zakonu? Nisu li imali grižnju savjesti kada su u pljački držali ljestve? Znam da su mnogi to radili zbog straha da ih se ne otjera, jer su iza njih bile obitelji. Strah na kojem smo djelomično izgradili državu je veliki neprijatelj malog čovjeka. Ma, i velikog. Svi pamtimo kako se lako otimalo, iseljavalo ljude, izbacivalo iz stanova, stavljalo na listu nepoželjnih.

101

Nije to radio samo HDZ, iako ipak najviše jest. Koliko je onih (pod pojmom oni mislim ponajprije na onih 90% katolika kojih je i u samom društvu otprilike toliko), koji su otišli na ispovijest? Koliko je krunica izmoljeno za oprost svih tih silnih grijeha? Oni malobrojni koji su pokušavali utjecati na stvari, koji su nešto doista i pokušali, od gospođe Lepej, mislim da se tako zvala, koja je razotkrila neke račune obiteljiTuđman, do onog gospodina u Imunološkom zavodu, do gospodina iz Croatia osiguranja koji je razotkrio aferu „Fimi medija“ i nije mogao natrag na posao, do onog mladog ispravnog policajca koji je uhvatio gospodina Bandića u alkoholiziranom stanju i zbog toga godinu dana bio na ledu, pa sve do inih drugih. Bravo, hrabri. Lista je podugačka. Veseli me da ima i drugačijih. I to ne malo! Neki, kao gospođa Balenović ne staju. Nemojte.

Svih 100 000 i malo više subjekata, iako nisu plaćali ono što su trebali platiti, mirno su svo vrijeme koristili usluge zdravstva, školstva, dječjih vrtića. Mi drugi, stoka sitnog zuba (o, moj prvi Predsjedniče, kako li si samo imao pravo kada si nas tako nazvao) plaćali smo i za njih.

U vrijeme dok sam ovo pisao, Prvi (piše li se to velikim slovom kao i Predsjednik Republike Hrvatske, jer mora da je strašno velik i značajan kad se sve njegove tlapnje prenose bez komentara i kritike pa mi se i Mao naspram njega čini sitnim) potpredsjednik Vlade, gospodin Čačić izjavljuje da država nikada nije bila dobar gospodar, jer eto političari tamo zapošljavaju svoje kadrove. Zato treba ceste, koje je usput on gradio, i koje upravo i zbog njegove ideje nisu profitabilne, uz bogat doprinos HDZ-a i „molera tunela i graditelja pišaona“ dati u ruke drugima, strancima. Pri tome se usiljeno ceri, znajući, ta inteligentan je on, da svi „pasu“ tu njegovu izjavu i šute. Eto, on koji je zaposlio sve koje je mogao, osnovao čak i (ne)potrebne agencije samo da bi zadovoljio onaj dio korpusa koji mu urla na konvencijama, drži lekcije o upravljanju društvenim vrijednostima.

Pada mi na pamet i njegovo javno privatno partnerstvo i dugovi koje je s tim u vezi ostavio u Varaždinu, gdje se više ne zna tko je onaj privatni vlasnik, jedino se zna tko će plaćati i plaćati.

Ima pravo moj prijatelj Željko koji je rekao da će ponovo na izbore onda kada se bude kandidirao neki „Fric“, jer su se ovi naši pokazali i dokazali kao nesposobni, a i s nama mogu upravljati samo drugi. Mi, kao, trebamo gospodara. Teško mi pada priznati mu da je u pravu. A ja sam poput kakve budale smatrao da su izbori najviši stupanj oslobađanja čovjeka i postizanja osobnih sloboda. To je vjerojatno istina, ali negdje drugdje. Kod nas, dokle god vrijedi sistem „sjaši Murta da uzjaši Kurta“, izlazak na izbore ima sve manje smisla.

102

59Mediji su u službi blesavog cerekanja. Ne reagiraju! I oni su na „kopanju“ . Barem mi se tako čini, iako ponekad ne znam na čijem. Čini mi se da njihovom „kopanju“ odgovara da mi u Hrvatskoj imamo što manje svoga. U isto vrijeme na „Novoj“ sam vidio vijest kako se zapalio Solaris. Strašno. Katastrofa. Zabrinut, nazvao sam kćer. Bila je na ljetovanju u Solarisu. Nije ni čula ni vidjela katastrofu. Zapalila se jedna soba. Čiji se „kopanj“ puni

ovakvom viješću? Takvih je primjera bezbroj. Prisjećam se kako su samo svi zdušno javljali o strašnom zagađenju u Sisku. Kada smo pokušali s demantijima, naišli smo na poznatu: „no pasaran“. Nema prolaza u medije.

Bojim se pomalo da kada svi drugi zdušno pušu u jedan rog, a ja nekako po svome, da nešto nije krivo sa mnom. Vjerujem da je. I bilo bi mi draže da je tako, ako stvarno samo ja stvari vidim drugačije.

Opet sumnjam. Jer eto obljetnica je „Oluje“. U ulici ili čini mi se čak u cijelom kvartu, samo su dvije zastave visjele na kućama. Kod nas i kod susjede Deže. Punica me upozoravala da ne stavljam zastavu, barem ne prerano, jer će neki, a oko nas svi samo s ispravnim krvnim zrncima, to shvatiti kao provokaciju.

Dok ovo pišem, iz susjedne se sobe čuju govori iz Knina. Ne želim biti sarkastičan. Neću i nisam, zar ne? Želim da im narod vjeruje kada kažu da će naredni kvartal ili kvartal neke naredne godine donijeti blagostanje i da će sve biti u redu. Sigurno je da će tako biti, jer i do sada se išlo iz kvartala u kvartal, sa ili bez glupog cerekanja na način „Đekna će zasigurno umrijeti,

60ali se ne zna kada će“ . A nama je, čini se, sve gore. Sve to podsjeća i na onaj napis u nekom frizerskom salonu: „Sutra šišamo badava“. Uvijek sutra, znači nikad. Jedino je istina da nas „šišaju“, svakodnevno i bez najava.

Opet mi na pamet pada onaj boksač u ringu. Protivnik ga mlati, a trener ga uvjerava da je brz k'o sjena i da ga protivnik još nijednom nijepogodio. On sav u šljivama kaže treneru: „Molim te, pripazi na suca, netko me stalno mlati u ringu“!

U Kninu je par tisuća ljudi s osiguranjem. Po gradovima i selima tu i tamo nalazi se pokoja zastava. U Čavoglavama, kažu sedamdset je tisuća posje-titelja. Pozdravljeni su sa „za dom spremni“! Znam da nigdje nije sve ide-alno. Znam da sam još na početku euforije. U Vjesniku, kada mu je naslov još uvijek bio crvene boje, kada je bio čitan i kada je kod nas bio najbolji, zna se, prije „Ivankovićeva prelaska na crnilo“ (tada sam ga i prestao kupovati), netko je nekome postavo pitanje :“Ima li i u Sloveniji (koja je tada još bila normalna, uglađeno europska) nacionalizma i desničarenja“.

59 „Kopanj“ mjesto/način hranjenja svinja; u ovom kontekstu kao mjesto dobivanja plaće60 Poznata serija crnogorske TV u bivšem sistemu

_____________________________

103

Odgovor je bio da ima i da je vjerojatno u istom postotku, samo to tamo nije (bio) dio službene politike. Isto je i u Njemačkoj. Jedna članica njihovog osmerca je s Olimpijade, jer je imala dečka iz desne, ali ne i zabranjene političke scene, iako nije bila spremna za doma, poslana doma. Kažu, to tamo ne prolazi. O pokazivanju fašističkih znakova tamo, kao ni u Americi uopće se ne govori. Nikome nije na pamet niti da pokuša tako pozdraviti!

U isto je vrijeme Karamarko osnovao telefon, kako bi se žalili oni koji su bez žaljenja otjerali sposobne i sjeli na njihova mjesta. Žale se oni koji su nas doveli ovamo, koji su doveli do neviđene pljačke, koji su omogućili da su zbog šnicla ubijali krave, koji nisu plaćali poreze i doprinose, koji su omogućili da cijela jedna bulumenta žive kao paraziti. Mijenjaju se oni koji su smijenili neke druge, nažalost istim takvima. Razlika je samo u partijskoj knjižici. Put znan. Paraziti žive na račun drugoga dotle dok ne krepa. Ima još malo toga za parazite. Ne baš puno. I dalje smo u slobodnom padu. Jednom kada se stvori sistem za nastanak društva umanjene vrijednosti, skoro da nema povratka. Užasan kraj još se ne nazire. Još će potrajati užasan put ka kraju.

Tješi li nas činjenica da su i Slovenci isto počeli padati, jer su Janša&co. uspjeli postaviti temelje proizvodnje umanjene vrijednosti, na isti način kao i HDZ&co. Na sreću se za Slovence to ipak događa s malom zadrškom. Gle, čuda i tamo je neka kvazi intelektualna elita kroz bezbroj stranaka i strančica koje su ulazile i izlazile jedna iz druge, skoro živeći u incestu, svojim tlapnjama sudjelovala u tome. Isto kao kod naših, sa svim liberalirama, pa desnima, pa seljacima.

Tješi li nas što je Srbima još gore? Mene ne. Izgleda da veseli samo one na vlasti u svim ovim državama, jer će opet moći sazvati vanjskog neprijatelja. A onda stoka sitnog zuba lakše pase.

Upravo sam zbog stoke sitnog zuba zabrinut. Zbog suše. Trave je sve manje. Bojim se teške jeseni. Hoće li nam vanjski neprijatelji biti dovoljni da djeci kupimo knjige za školu, pripremimo zimnicu, kupimo drva, cipele i kaput? Mislim da hoće, jer u Srbiji je još gore. Ništa ne može razveseliti stoku sitnog zuba kao kada susjednu crkne krava. A i za „dom spremni“ je uvijek spreman, ako baš zatreba. Strašno.

Ako budete činili dobro, činit ćete ga za sebe, ako budete činili zlo, činit ćete ga sebi

Kur'an

104

SISAK

Silom prilika, zbog mog oca koji je volio graditi i raditi u tvornicama, prvih desetak godina života živio sam u različitim sredinama. Na proputovanju iz privremenog boravka u Bosni natrag u Sloveniju, otac se zaustavio u Željezari u Sisku. Tada putovanja nisu bila niti laka niti brza. Moglo se putovati samo od jednog tvorničkog stana u drugi. Pri zdravoj pameti, malo stariji, svojom sam se voljom odlučio da će mi Sisak predstavljati centar svijeta. Nisam siguran vrijedi li to i za Hrvatsku iz razloga što je Sisak tada bio u drugoj državi. No, izgleda da vrijedi i za nju, jer sam se gdje god bio, uvijek vraćao kući, u Sisak. I s crvenim i s plavim pasošem. Pa valjda onda to moje „kući“ vrijedi i za Hrvatsku. Vjerujem da je to upravo samo zbog Siska, jer ne mogu reći da mi je Slovenija strana. No, uz silne prednosti, mislim da mi tamošnji društveni odnosi ne bi omogućili pisati na ovaj način, ili bi barem obim bio puno manji, jer i tamo ima posljedica tranzicije i novog oblika demokracije, koji su na sreću bitno manji i puno humaniji nego kod nas. No, Slovenija ima jedan nenadoknadivi nedostatak. Tamo, naime nema Siska.

Mala digresija. Kada sam pisao prvi odlomak ovog poglavlja Sloveniju je vodio gospodin Pahor. Uglađeni intelektualac, humanist, malo previše uglađen za grubosti novoliberalnog svijeta. Pokušao je rješavati stvari. Nije uspio jer je protiv sebe imao pretpotopnu desnicu. Ruše sve, a ne grade ništa. Dolazak Janše na čelo vlade, na način da su velike vođe partija u novim koalicijama svojim članovima zabranile glasati o povjerenju za mandatara koji je dobio najviše glasova, jer su se bojali rezultata tajnog glasanja, za mene predstavlja sumrak demokracije. Sigurno je to legitimno, ali je za mene ipak sramotno. Siguran sam da društva s tako formiranim vladama nemaju sreće. Sadašnjost me potvrđuje, a ja povlačim onu tvrdnju da u Sloveniji ne bih imao dovoljno materijala za pisanje slične knjige. Bih barem toliko, a možda čak i više, ukoliko će vladanje pretpotopne desnice dulje trajati. Inače, nemam ništa protiv desnice. Vjerojatno bih iako sam lijevo orijentiran, dao potporu gospođi Merkel, kako sam već rekao na nekom drugom mjestu.

Ovo da Slovenija nema Siska, i da zato nisam ostao tamo, sada tako roman-tičarski zvuči. Ali, samo zvuči. Istina je drugačija. Čini mi se da moja ljubav prema Sisku i česta netrpeljivost nekog službenog dijela Siska prema slo-bodnomislećima predstavlja dosta čudan odnos. Iako se tako ne čini, ima tu i međusobne privlačnosti i potrebe. Ja uglavnom ljubav prema Sisku crpim iz beskonačno velikog albuma punog predivnih slika iz mladosti, odrastanja i sazrijevanja, prema prostoru u kojem se ugodno osjećam i prema mnogo-brojnim, mogao bi reći dobronamjernim, prostodušnim i radinim ljudima.

106

Službeni Sisak, mislim da u tome uopće nije usamljen. Slične su mu i mnoge druge sredine, ne vole drugačije. Ne mislim pri tome s obzirom na vjeru, rasu i nacionalnu pripadnost, tu je barem ranije, dapače često s obzirom na stupanj slobode mišljenja bio izuzetno velikodušan.

I ranije je, kao i danas prosperitet na društvenoj ljestvici iz proračuna plaćenih položaja ovisio ponajprije od stranačke pripadnosti i podilaženja. Iako to smatram pogubnim za razvoj neke sredine i cijelog društva, mene je to poodavno prestalo smetati, i ne smeta me niti danas. Da mi je žao, jest. Gledam kako se gasi sjaj jedne sredine. Kako padamo sve niže, svjestan koliko li će nam samo vremena trebati da se vratimo tamo gdje smo već bili. Možemo li se više uopće vratiti u nekom razumnom vremenu? I koliko će nam tek vremena trebati da stignemo one koji se tako brzo ekonomski, demokratski i kulturološki odvajaju od nas. Mislim čak da nam svi oni postaju nedohvatljivi, možda čak zauvijek, ako im se kojim slučajem ne dogodi zlo i dobiju da ih vode ovakvi kakvi su kod nas u Sisku, pa da i oni stanu i krenu unatrag, što im ne želim, jer mi teško da možemo ubrzati. Barem za sada.

Davno sam si uzeo slobodu, slobodu misli. To je sloboda koju vam nitko ne treba pokloniti. To se uzima. Ja se nadam da sam u tome djelomično uspio. A ono oko potrebe jednog za drugim Siska i mene, mislim da se trebamo. Pogledajte samo što su nam radili zadnjih dvadesetak godina svrstavši nas između ostaloga i među deset najzagađenijih gradova svijeta. Svrstali nas lažju tamo gdje ne pripadamo i još slavili proizvodnju umanjenja vrijednosti grada, građana, prirode, a radili bi i dalje da ih nismo spriječili. O tome i drugim stvarima vezanih uz Sisak na nekim drugim mjestima.

U novinama opet čitam o Sisačkoj sportskoj dvorani. Bolesne ambicije u osiromašenom gradu. Na mjestu gdje se odlučilo graditi dvoranu bilo je smetlište. Trebalo je odvesti otpad. Posao, koji je sa stajališta okoliša jedan od najzahtjevnijih, saniranje starog odlagališta, dobila je tvrtka „Dado“. Nikad čuo za njih. Valjda je dobila posao na natječaju s „Bracom i Sekom“. Za njih sam čuo. Mislim da se radilo o keksima ili čokoladi.

Jesu li napravljene potrebne ocjene stanja? Je li posao blagoslovio znani sisački Forum za okoliš? A gdje je bila Sisačka ekološka akcija? Bili su tu, ali su šutjeli, jer su i osnovani od onih za koje su šutnjom trebali davati blagoslov.

Prošetao sam ponovno gradom. Donedavno su u perifernim ulicama gromoglasno jezivom prazninom zjapili prazni i napušteni prostori. Sada je to slučaj i u glavnoj, za Siščane znanoj Drugoj ulici. Na pamet mi padaju izjave, koje su povodom Dana Grada dali gradonačelnik i predsjednik gradskog Vijeća, kako imaju viziju. Zar neku novu? Sačuvaj nas Bože

107

takvih vizionara, jer je od izjave da imaju viziju do danas, niti par mjeseci kasnije, broj zatvorenih dućana povećan. Sva sreća da ne ovisim o njima.

Siska nema ni na TV-u. Možda su gradonačelnik i njegova quazi stručna svita, potpomognuti HSS-om izmislili one strahote o velikom zagađenju Siska i umiranju po cestama, samo da budemo u medijima. Barem i na taj način. Bili smo grad SLUČAJ, sada nismo ni to.

Neki dan se slavila obljetnica izgradnje željezničke pruge Novo Mesto Sisak. Javna TV, koja se pretvorila u TV metropole, u izvještaju se zausta-vila na kolodvoru u Zagrebu. Da, ta pruga je išla i preko Zagreba, ali je povezivala Novo Mesto sa Siskom. Mora da je tome postojao i neki razlog, zar ne? Od ovakvih novinara ni ne očekujem da na taj način i razmišljaju. Vjerojatno se u senzacionalističkom novinarstvu to ni ne uči. Ili, da se kojim slučajem ti isti novinari, koji su nas s puno srca i na nažalost namjerno neprovjerenim činjenicama plašili nisu i sami prestrašili zagađenog zraka i umiranja od raka?

...Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima,samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositizlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali),jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, činenam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece,po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama,ili po muzici kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje iliružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čaki ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznaćete gau očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenomi ispunjenom osjećaju sreće u grudima.Potražite Zlatne ljud,... tu su,... oko nas…

Patuljci žive u kuglama, Jadranka Klepac - skinuo s interneta

108

Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle različito. Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda.

Meša Selimović

109

RAT

Zašto sam napisao ovo poglavljePrvi izboriPozvan da budem pomoćnik ministra okoliša Koksara BakarBlatuša 1991.Vodovod Sisak 1991.Konzulica 1991.Prvi geleriPlinske elektrane i zbrinjavanje komunalnog otpada u Dubrovniku i OsijekuNova suradnicaSuradnja s BiH - JahićSvečana misaRIO 92PAP RAC SplitBespravna gradnjaOpasne tvariProcjene utjecaja - Petrokemija, INAKako se lako zaboravlja?Umjesto završetkaMini epilog

ZAŠTO SAM NAPISAO OVO POGLAVLJE

O ratu, mojim iskustvima i sudjelovanju u njemu nisam htio pisati. No, nakon objave liste branitelja i teksta na internetu, nisam mogao odoljeti. Skoro da ne vjerujem da je istina, kako je poznati hrvatski redatelj Antun Vrdoljak objasnio kako je skupio 880 dana u borbenom sektoru u Registru branitelja, pojašnjavajući 'Nije to greška, nisam ja sam sebi određivao svoje dane. Pitajte onoga tko je to određivao. Četiri godine bio sam u ratu. Pa vi računajte koliko je to dana' rekao je za Ispričava se ako ga je netko htio oklevetati. Ja, barem na ovom mjestu, u knjizi, to ne činim. Listu branitelja nisam i ne želim provjeravati.

Vidjevši to, napisao sam ovo poglavlje. Neka se zna. Ne tražim ratni sastav, čak ne niti mirnodopski, iako sam cijelo vrijeme trajanja rata bio predsjed-nik kriznog štaba Ministarstva okoliša. Bio sam i tamo gdje su izvještavali oni koji su zbog izvještavanja s tih mjesta postali branitelji. No, po pravdi Boga, status kakav imaju oni pravi branitelji mi ni ne pripada niti priliči.

Večernji list.

110

Pri završetku rata, jedan mi je prijatelj rekao da bi trebao zatražiti da budem bojnik. Znam da su drugi zbog članstva u kriznim stožerima dobivali taj status. Ma kako da budem bojnik kada o tome ništa ne znam, iako mislim da znam više od mnogih koji tu titulu, pa čak i titulu generala počasno nose.Rekao sam da bih radije bio astronaut. I o tome znam isto tako malo kao o komandiranju bojnom, a manje je opasno. Zgrozio sam se pri samoj pomisli da bi u ozbiljnoj situaciji morao davati naređenja od kojih bi ovisile sudbine i životi. Znam da je to kod nas normalno. Pogledajte kakve samo pogubne odluke donose, bez da trepnu okom.

Gospodina Čačića u knjizi spominjem na mnogim mjestima uglavnom u negativnom kontekstu, iako je neusporedivo bolji od mnogih prije njega. Bolji je jer je barem pokušavao, a neki Popijaći i Miloševići, da spomenem samo zadnja dva velikana HDZ-ove privredne stvarnosti, nisu znali ni pokušati. Ovdje ga spominjem u vrlo pozitivnom kontekstu. Nije tražio status, a mogao je. Ta on je rukovodio oslobođenjem jedne od prvih kasarni kod nas, one varaždinske. Može li biti borbenijih zadataka, osim onih a'la Vrdoljakovih. Ne može, a ipak nije zatražio da mu se taj status regulira. Bravo za „Čačiće“, a za „Vrdoljake“, ono po Balaševiću „malo ih se gadim“.

U duši sam nepopravljivi optimist. Lako se oduševim nekim, iako mi često govore da atributi na kojima se temelji moje oduševljenje nekima baš i ne stoje. No, ja ne želim imati predrasuda i vjerujem da svi možemo biti dobri. Zbog toga mi često zamjeraju i ukućani. Kada me iznevjeri onaj kome sam se bezrezervno otvorio oni govore na način: „Zar ti nismo rekli kakva je/ kakav je?“. Možda sam i znao da je takav ili takva, ali u to nisam htio povjerovati . Nisam želio biti sam.

U životu ne radim razlike između ljudi. Svi su mi nekako isti, jednako vrijedni. Žuti, zeleni i plavi, i oni koji vjeruju u zvijezde, nekog gore ili nekog dolje, a i oni čijem bih plemenu trebao pripadati i ja i svi oni iz nekih drugih plemena, kojima ne pripadam zbog nekoliko različitih krvnih zrnaca, pa bi mi po „defoultu“ trebali biti manje dragi.

Kao što pokušavam pripadati sam sebi, isto tako želim pripadati svima. Znam da su to velike riječi, neprimjerene nekom tko intelektualno nije na razini velikih, i koji hrabrošću nije na razini onih koji su bili hrabriji, iako slabiji. Ali neka riječi. Možda se smijem barem malo uspoređivati s njima. Barem u mom svijetu. Kao i većina drugih, u njemu sam si relativno velik, ali istog trena kada pomislim jesam li dovoljno učinio za boljitak zajednice, shvatim koliko sam mali.

Došle su osamdesete. Narodi polako lude. Ja vjerujem u dobro u ljudima. I dalje mislim da ću biti pripadnik prve generacije na Balkanu i Europi koja neće doživjeti rat. Vjerujem, a ludnica postaje sve veća. Nacionalizmi

111

jedan drugoga hrane. Prijaju si. Bujaju. Svatko misli da su njegova krvna zrnca jedina ispravna i puno bolja od drugih. Drugi ne vrijede. Treba ih zatrti. Meni pomalo sve počinje ličiti na fašizam. Izranjaju četnici i ustaše. U Sloveniji se pokušava rehabilitirati bela garda. Vrijede svi koji su nas prodavali, služili drugima, pokušali zatrti neistomišljenike. Ne vrijede oni koji su bili protiv takvih. Samo kod nas ne vrijede pobjednici nad najvećim zlom dvadesetog stoljeća fašizmom. Polako izranjaju najgori.

Neću o Miloševiću. Spomenuo sam ga na nekoliko mjesta. Toliko je zla nanio da ga ne želim ni kritizirati. U krajnjoj liniji, zbog njega su se neki od nas željeli izdvojiti iz Jugoslavije početkom devedesetih. Drugi, koji pamte dulje, tu su želju imali od stoljeća sedmog.

Spomenuo sam negdje da mi država kao takva ne treba. Treba mi samo kao sredstvo. Ja se svugdje osjećam kao kod kuće, a boravim tamo gdje se osjećam najugodnije. To je još uvijek Sisak, ali izgleda više ne zadugo. Zadnjih dvadeset godina izgubio je gotovo sve atribute zbog kojih sam ga volio. Više ne prepoznajem ljude. U što su se samo neki od njih pretvorili. Razmišljam da ga napustim.

Došli su prvi izbori. Pobijedili oni koji su do jučer uglavnom bili na i oko vlasti, a odjednom su postali protiv svega što je bilo jučer. Nazirem da se ide ka društvu umanjenje vrijednosti, iako o tome još ne razmišljam. Preko noći se mijenja zastava. Povijesni hrvatski grb mijenja se, hvala Bogu samo nakratko, za onaj koji je vrijedio samo četiri gubitničke godine, na milicijskim, pardon policijskim kapama isto je takvo obilježje. Pavelićeve

61slike izviruju skoro kao ikone .

Gledam pobjedničko mahanje i toleriranje izvikivanja protiv drugih. Kada se govori o novoj državi ne govori se osjećajno od srca, onako kako se treba uzdizati domovina, pardon i država. Govori se stisnutih zubiju, sve sa

61 Nisam tu da sudim i osuđujem. Pitao sam se, ako nije bio pravedno osuđen kao ratni zločinac, zašto ga na sudu nismo pokušali rehabilitirati? Znam da bi teško bilo rehabilitirati nekoga tko je donio rasne zakone, a'la „Židovima, Srbima, Ciganima i psima ulaz zabranjen“. Sličnu sam raspravu imao s prijateljima u Njemačkoj, koji su nakon pada Berlinskog zida vjerovali kako će se suditi zadnjem predsjedniku DDR Honeckeru zbog ubijanja onih koji su bježali preko granice. Rekao sam da će to biti vrlo teško, jer je radio na osnovi legitimnih zakona jedne države, članice UN. Uostalom, probajte danas bježati preko granica najdemokratskijih država. Što mislite da bi vam se pri tome dogodilo? Inače iskonski ne podnosim države koje su se morale štiti kao tadašnji DDR, štiti se da vam vlastiti građani ne pobjegnu. Imao sam priliku posjetiti DDR. Da, imao sam priliku. Bio sam na onom kultnom prijelazu iz Zapadnog u Istočni Berlin, na „West Point Charlie“. Pokazao sam pasoš zapadnom policajcu. Ušao sam u zatvoren tunel, ako se dobro sjećam sve je bilo u nekom pocinčanom limu, okolo opasano bodljikavom žicom. Na pola tunela sam se okrenuo. Nisam želio ulaziti u državu koja se tako mora štititi. Nisam bio u DDR-u. No, zadnjih sam godina često bio u dijelovima koji su toj državi nekada pripadali. Isplati se obići Dresden, Schwerin, Warnemuende, Potsdam, .....

_____________________________

112

prijetnjom nekome. Onako u stilu „neka znade dušman kleti“.Tada sam, davne 1990. godine rekao supruzi da, ukoliko se izrečene prijetnje počnu obistinjavati, izgleda da u ovakvoj državi nećemo moći ostati živjeti. Došao je rat. U ratu se ne bježi, pogotovo ako se ne osjećate krivim. A i kako bi onda došao na oči onima koji su ostali. Ostali smo i mi, dali svoj obol Hrvatskoj, a slutnje da ću morati otići obistinile su se tek 1995. godine.

PRVI IZBORI

Bilo je vrlo romantično. Mnogi moji tadašnji (sada mnogi i nekadašnji prijatelji)i ja smo osamdesetih ispijali demokraciju velikim gutljajima, ne znajući što se zapravo sprema. Bili smo zaluđeni mogućnošću realizacije novih ideja. Otvorile su se mogućnosti privatnih inicijativa. Pojavio se Ante Marković i veliko ekonomsko otvaranje prema svijetu. Navodno smo trebali postati članica OECD, kao prva iz tabora takozvanih „socijalističkih“ država. Kada se prije nekoliko godina slavila neka godišnjica nečega, i kada su gosti na HTV-u bili gospoda Kučan, Gligorov i još netko, bilo je spomenuto da je bivšoj Jugoslaviji EU nudila članstvo.

Izuzev „nošenja mošti Cara Lazara“ i pojave nacionalističkih vođa, nama je sve izgledalo gotovo idealno. Bili smo mladi, odgojeni na principima one vrste demokracije. Previše smo vjerovali u dobro u ljudima.

Nije mi žao da sam se prevario. Te godina-dvije bile su stvarno romantične i nadahnute optimizmom. Došli smo na ideju da i mi sudjelujemo na prvim višestranačkim izborima. Osnovali smo Sisački građanski savez. Članovi svih nacionalnosti i vjera. Pisali smo programe, radili letke. Imali smo i javni nastup na istom mjestu gdje i SDP, HDZ i ostali. Normalno, samo nismo imali niti toliko publike, niti onom vremenu primjeren folklor.

Imali smo progresivne ideje. Vjerovali smo da se gradom mora upravljati argumentima znanja. Predlagali smo da, ako je potrebno, gradonačelnika dovedemo izvana. Škola i kultura pisani su velikim slovima. Već smo tada govorili o održivom razvoju na vlastitim resursima, o kompetenciji, izvrsnosti, odgovornosti. Dobili smo i prvih 1 000 DM od jednog našeg „Gastarbeitera“. Htjeli smo da se željeznički peron u Sisku prilagodi potrebama ljudi, a ne da se u vagon, čak i danas ulazi hvatanjem prve stepenice na vagonu u visini jednog metra.

Imao sam čast biti prvim predsjednikom. Na izborima nismo prošli loše. Često smo imali drugo ili treće mjesto, a u lokalni je parlament ušao samo prvi s liste. Neki naši članovi brzo su promijenili dres, neki su se povukli. Mislim da je dobro da smo odmah prestali djelovati, jer se naš multietnički koncept nije mogao uklopiti u ondašnje prostore. Možda bi se, ali samo na

113

kratko, uklopio u Sarajevu. Čini mi se da govorim ziheraški i da opravdam daljnje nedjelovanje Sisačkog građanskog saveza, ali mislim da smo se morali ugasiti. Djelovanje bi za mnoge članove moglo biti pogubno. Ionako su neki morali otići. Na vrijeme.

Kasnije je osnovana Sisačka građanska stranka. Nije imala ništa s nama. Nikakve poveznice. Na jednim od izbora dobili su nekoliko članova u Gradskom Vijeću. Glasali smo za njih kao za neku vrste alternative HDZ-ovoj samovladi. Prevarili su nas. Još su isti dan za sitne judine škude dotadašnjima dali legitimitet. Kasnije je otac našeg dugogodišnjeg gradonačelnika preuzeo stranku. Uspješno.

HDZ je u Sisku i dalje na vlasti. Od 13 000 radnika Željezare Sisak, radi još nekih 100, mora da su svi oni koji su bili protiv Željezare i za zatvaranje Koksare zbog navodno negativnog stava rukovodstva za vrijeme Hrvatskog proljeća, danas zbog toga sretni. Konačno se uspjelo uništiti giganta socijalističkog razvoja. Herbos, bivša Radonja, s nekih je 800 - 900 radnika spala na dva portira i nekoliko desetaka radnika, Segestica sa par stotina na 40, u Luci već odavno nema brodova, barem ne u onoj u gradu. Rafinerija više ne radi nego što radi. Gotovo je perfidan način na koji će se zatvoriti. Polagano, bezbolno, bez glasa protiv. Konačno će Sisak dočekati najčišći zrak na svijetu. Neće raditi niti male kućne peći i pećice, jer narod neće imati ni za drva. Ispunila se želja gradskih mudraca, poduprtih quazi stručnjacima. Ma divota. Nedavno sam u lokalnim novinama pročitao, kako gradonačelnik i predsjednik gradskog vijeća Siska znaju kako. Brat je gradonačelnika povezan s uređivačkom politikom. Meni pomalo liči na

62vrijeme agitprop-a - (su)financiranje iz gradskog budžeta (?).

POZVAN DA BUDEM POMOĆNIK MINISTRA OKOLIŠA

1986. godine pozvan sam u tadašnju republičku upravu. Umjesto da postanem direktor Zavoda za prostorno i okoliš u tadašnjem Komitetu jer je partija imala svog kandidata koji je kao „prostornjak“, ruku na srce, bio za

62 Agitation Propaganda (Agitprop) is the systematic spreading and thorough explanation of political, philosophical, economic, historical, as well as scientific, technical, and other types of ideas by the political leadership of a movement, society or organization, advancing the effectiveness of political persuasion and training on the target, leading to rapid action, or mobilization. In a simplified sense, Agitation Propaganda is focused on causing an excitement of emotions in the target, with the aims of stimulating action. The term Agitation Propaganda is interchangeable with the Russian term for the concept, Agitprop (pron. from : aгитпроп). The term Agitprop stems from the

mastery of Agitation Propaganda, to a level never seen before in history, using the technological advances of the twentieth century to fashion a state system powered by agitating the masses. - Preuzeo sWikipedije

_____________________________

RussianBolshevik

114

taj posao i kvalificiraniji od mene, postao sam pomoćnik direktora, zadužen za zaštitu okoline. Došao sam na mjesto dr. Jeftića, jednog od naših prvih stručnjaka iz područja okoliša, koji je na visoku stručnu funkciju otišao u sklopu Mediteranskog Akcionog Plana u Atenu. Sva sreća da nisam postao

63direktor, jer bih u izgradnji Ciboninog tornja vjerojatno izgorio . Tada sam se prvi puta susreo s činjenicom da u prostoru ništa nije definirano, da je to područje političkih i osobnih interesa.

Što da vam pričam , bilo je isto kao i danas. Jedan dan vam u Rogoznici ruše (uglavnom nepodobnima), a onda se na istom mjestu može ponovno graditi. Tada sam upoznao i gospođu Marinu Dropulić i vidio da je u manipulacijama prostorom više no vješta. Mislim da je ona zbog svojih sposobnosti jedan od glavnih krivaca za nered u prostoru. Da je ostala stručna, a imala je i znanja i sposobnosti, a ne da je podilazila politici, sigurno ne bi mogla promijeniti stanje u cijelosti, ali bi barem mogla ublažiti nered, i vjerojatno bi i sebi osigurala mirniji san od onog kojeg danas ima. Kod nje je sve bilo i moguće i nemoguće. Ona je, ako ju već nije izmislila,

“onda je barem jako uspješno koristila fintu kako će struka ocjenjivati može ”li se nešto uklopiti u prostorni plan ili ne , pa su planski dokumenti, iako

zakoni, postali i još su vrlo rastezljivi. Možda bi bilo dobro da se prostorno planski dokumenti i granice građevinskih zemljišta počinju raditi na „gumi-

64lastiku“ , pa da svatko nategne koliko može.

To je bilo vrijeme mog prvog „ministra“, gospodina Brezovića. Karlovčanin, s puno takta i pozitivnog odnosa prema stvarima. Pozitivac, barem kako sam ga ja upoznao. No, s njim sam se razišao, zbog stava oko potrebe samostalnog tijela za okoliš. Osamdesetih se ozbiljno ukazivalo da okoliš mora biti odvojen od „građenja“. Prvi su to napravili u Sloveniji, kad

65su već 1980. godine formirali Komite za okolje in prostor . Bio je to u ono vrijeme velik iskorak. I u Hrvatskoj je ta ideja sazrjela. Od predsjednika Sabora, gospodina Runjića došao je upit ima li smisla formirati samostalno tijelo za okoliš. Napisao sam obrazloženje na četiri stranice s argumentima koji su taj prijedlog podupirali. Obrazloženje sam završio rečenicom,

63 Krajem osamdesetih, u vrijeme Univerzijade bila je žustra rasprava je li Cibonin toranj u Zagrebu usklađen s prostorno-planskim dokumentima. Bilo je povuci-potegni. Argumenti i „za“ i „protiv“, a uglavnom u korist nekih lokalnih političkih prepucavanja. Tada sam prvi puta počeo biti svjestan kako u političkom svijetu igraju neki drugi argumenti, slično

onome kada Balašević u pjesmi „Boža zvani pub“ kaže „al' svi vrlo dobro znamo da kod žena igra neki peti kec“. Tako valjda i u politici, pa je mi obični ne razumijemo, a pomalo je se zbog toga „i gadimo“, kako to Balašević kaže, u nekom sasvim drugom kontekstu, koji nema veze s ovim ovdje, ali mi se dobro uklapa.64 I ovu usporedbu možete naći na više mjesta u knjizi.65 Nažalost, pritisak kapitala s jedne strane, i nerazumijevanje „okolištaraca“ s druge, koji misle da moraju uvijek biti ekstremno protiv svega na način BANANA - Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything - doveli su do toga da je ovo ministarstvo nedavno (2012.) podijeljeno. Okoliš je otišao u poljoprivredu, a prostor građevinarima.

_____________________________

115

da ako rukovodeći misle drugačije, neka netko drugi nađe argumente protiv, jer ja ih ne znam.

Kakvu li je to samo buru izazvalo. Digla se i partija i sindikat. Bio sam optuživan zbog želje za karijerizmom, kao onaj koji se vidi kao „ministra“. Koliko li je samo mržnje i pakosti nastalo odjednom i niotkuda u nečijim očima. Zastrašujuće je da se ljudi mogu tako brzo promijeniti. Donio sam odluku da s takvim osobama ne želim raditi. Otišao sam nakon šest mjeseci. Zvali su me u Sloveniju, ali se usput javila i INGRA. Odlučio sam se za INGRU, najviše zbog Siska.

Prije odlaska, imao sam razgovor s gospodinom Brezovićem. Bilo mu je žao da odlazim. Ponudio mi je i rješenje da se preselim u Zagreb. Moram priznati da ni meni nije bilo lako, i zbog njega, ali i niza izvrsnih suradnika. No, presudile su one, samo na trenutak zle oči, koje su isto kako su postale zle odjednom opet bile umiljate. Od tada, kad god vidim takve oči i kada u glasovima osjetim zloću, odlazim. Ne podvijena repa, uzdignute sam glave, ali odlazim. A što se obrazloženja protiv samostalnog tijela za okoliš tiče, ono je napisano od strane onih koji uvijek mogu napisati i potpisati sve. Kao i danas, takvih je nažalost većina. Bolje da i ne spominjem imena. Znate ih. Tu su oko nas.

Radeći u Zavodu, već sam prvih dana upoznao gospodina Franju Gašparovića. Doajen u prostornom planiranju i okolišu. Zajedno s dr. Kečkešom i još nekima zaslužan je da smo postali netko i nešto u sklopu Barcelonske konvencije i Mediteranskog akcionog plana. Jugoslavija je autoritet stekla i u sklopu UNEP-a, pa je gospodin Kečkeš bio i prvi direktor odjela koji se bavio regionalnim morima. Nažalost, brzo sam shvatio da gospodin Gašparović ne odgovara rukovodećem kadru. Po mom, znao je previše, a odgovorni ga nisu niti razumjeli, niti su ga mogli pratiti. Na neki način mu je bio zabranjen dolazak u službene prostorije, barem na način kako je on to oduvijek radio; dolazeći nenajavljen, znatiželjan i spreman da se uključi u rješavanje različitih problema. Njegov položaj temeljen na autoritetu znanja poništili su oni koji djeluju s autoritetom koji im daje položaj.

Gospodin Gašparović prestao je dolaziti. Na rastanku sam mu rekao, ako ikada dođem u poziciju da mogu odlučivati, odmah ću ga pozvati za vanjskog suradnika. Trebao sam njegovo neizmjerno iskustvo i znanje.

Radeći kao pomoćnik direktora Zavoda imao sam priliku sudjelovati i 66dijelom rukovoditi vađenjem potonulog broda „Brigitta Montanari“ .

66 To iskustvo ću detaljno opisati u jednoj sljedećoj knjizi. Treba biti zapisano ono što su napravili Drago Tudić i njegova ekipa iz Brodospasa, posebno inženjer Pečar, DINA-ovci, nažalost pokojni Marijan Host, Joso Tomićić i njihov tehničar čijeg se imena ne sjećam, doktor Gošović, a i kako su se postavili neki drugi, pa čak i neki mediji.

_____________________________

116

O tome će više riječi biti na drugom mjestu. Vjerojatno je to bio razlog, kao i moj dosta veliki angažman na promociji zaštite okoline, kako se tada zvalo područje okoliša, da od prve hrvatske Vlade, kojom je predsjedavao gospodin Manolić dobijem poziv da postanem pomoćnikom ministra okoliša. Srce je bilo veliko kao kuća. Prihvaćam s ponosom. Zaboravljam zle slutnje. Vjerujem da će sve biti dobro. Pogađate, odmah zovem gospodina Franju Gašparovića, popularno zvanog Gašo, da dođe i nastavi njegov neformalni dolazak među suradnike i da pomaže. Mislim da smo obojica osjetili zadovoljstvo.

To razdoblje smatram jednim od najproduktivnijih u mom životu. Imao sam veliku slobodu na neuzoranoj ledini. Mislim da mogu reći da smo tada

67napravili čuda , ali se nije htjelo više. Ne želi se ni danas.

KOKSARA BAKAR

Čim sam postao pomoćnik ministra, Saborski odbor za okoliš sazvao je veliku raspravu o Koksari u Bakru. Na jednodnevnom sastanku skupilo se čudo novih i starih političara. To je bila stalna tema političara iz Rijeke, ali i ostalih krajeva Hrvatske. Koksara je jednostavno trebala biti ugašena kao simbol ne znam kakve to politike rukovodstva Željezare Sisak u vrijeme hrvatskog proljeća. U tome su pored lokalnih političara, tada na čelu sa sadašnjim ministrom financija gospodinom Linićem, prednjačile stranke koje sebe, kao i danas vole zvati državotvornima.

Nakon dopodnevne rasprave na kojoj su sipale optužbe, poslije ručka sam na red došao i ja, kao predstavnik resornog ministarstva. Iznio sam nalaze inspekcija i monitoringa. Na nesreću cijelog skupa nisam im mogao dati niti jedan argument zašto zatvoriti Koksaru. Rađene su stalne analize, mjerenja, dokazivanja, inspekcije. Na nesreću onih koji su bili za zatvaranje nijedan stručni argument nije im išao u prilog. Koksara je bila četvrti zagađivač u Rijeci i to onaj s najmanjim utjecajem na širu populaciju.

67 Izradili smo prve zakone, s priručnicima i pojašnjenjima, ustanovili znak prijatelj okoliša kojeg su svojim glasovima izabrali građani na Zagrebačkom velesajmu dobilo ga je nekih 12-13 tvrtki, a poslije 1995. samo jedna, osmislili državnu nagradu za učinjeno u okolišu akademik Želimir Janeš napravio je prvoklasnu skulpturu - plastiku, osnovali inspekciju zaštite okoliša, štampali časopis Okoliš do 55-og broja samo na račun sponzora, pomogli u osnivanju tvrtki i inicijativa, ako se ne zna čak je i Savjet za održivi razvoj iz onog vremena, dobili priključke u svjetske organizacije, imali fond za nevladine udruge koje su same sebi raspoređivale sredstva, osnovali nacionalnu kancelariju REC-a iz Budimpešte, pripremali strategije, pomagali u ratu, ... zahvaljujući gospodi Arsenu Pavasoviću i pokojnom Stanku Niku sačuvali sjedište Barcelonske konvencije u Hrvatskoj, nadmudrivši Jugoslavensku diplomaciju, izvezli smo prve količine polikloriranih ugljikovodika u Francusku.

_____________________________

117

Pitali su me mogu li oni donijeti odluku o zatvaranju. Odgovorio sam da mogu. Zašto Sabor ne bi donio odluku da se zatvara svaki četvrti zagađivač? Zašto ne? Jedini mali problem pri tome je da za to baš i ne može dobiti stručno valjanu potvrdu. Možda su to i mogli dobiti, ali onda nisu trebali pozvati mene na raspravu. Previše sam o tome znao. Tih sam zadnjih deset godina bio i predsjednik Društva za zaštitu zraka Hrvatske. Neki mali, barem si tako umišljam, autoritet. Vrijedilo je to barem tada na početku Hrvatske u kojoj su vrijedili, istina sve manje, ali su ipak vrijedili, neki stručni etički recidivi zadnjih godina bivšeg sistema.

Nazvao sam suprugu i rekao joj da ću vjerojatno dobiti otkaz zato jer nisam htio sudjelovati u jednoj dosta sramnoj odluci. Jesam li tada naslućivao da je počelo djelovati društvo umanjene vrijednosti, ne znam. Vjerujem da nisam znao.Nisam dobio otkaz. Ne znam što je presudilo.

Ubrzo je došla velika inicijativa zadnjeg direktora Željezare Sisak, u to vrijeme i saborskog zastupnika gospodina Miloša Petrovića, kako iz Italije, nakon zatvaranja koksare u Muggi žele u modernizaciju Koksare u Bakru uložiti tadašnjih 30 milijuna dolara, uglavnom u mjere zaštite okoliša, pod uvjetom dugoročnog osiguranja koksa. Nešto bolje nisam mogao ni zamisliti. Idealno, ekonomski isplativo, razvojno, okolišno prihvatljivo. Uzalud. Križ kojeg je nosila Željezara Sisak bio je pretežak. Svi protiv Željezare i željezaraca. Unatoč ratu to je bila tema na kojoj su se dobivali glasovi.

Samo zbog nekoliko glasova, tadašnja Vlada donosi odluku da se Koksara hitno zatvori. Odmah. Ne mogu vjerovati. Dolazi dopis, napisan mašinom koja nije imala sva „čista“ slova, tako da je par slova bilo polučitko, na papiru sličnom onom od „škrnicla“ sada bi se tome reklo papirnata vrećica, odluka o trenutnom zatvaranju. Imenuje se neko povjerenstvo da to sve provede. I ja sam u njemu. Odmah se zamjenjujem s tadašnjim rukovodiocem Odjela za Jadran, gospodinom Adom Randićem, kojem sam bio neka vrsta nadređenog, a koji je također cijelo vrijeme bio protiv Koksare, neka on sudjeluje u radu te grupe. Nisam imao srca sudjelovati u takvoj gluposti. Kako su mogli uvaženi ministri, Premijer, a i sam Predsjednik podržati takvo što, ne znam. Znam samo da je počela proizvodnja društva umanjene vrijednosti.

Onakva Koksara, kakva god bila, bez gotovo nikakve podrške od strane države, smatrana neprirodnim i štetnim organizmom u Bakarskom zaljevu, bez dugoročnih ugovora zato jer joj je stalno prijetilo zatvaranje, osiguravala je nekih dva milijuna tona rasutog tereta u Luci Rijeka, cijeli niz kooperantskih poslova, mnogobrojna radna mjesta. A tek da je imala dugoročne ugovore!

118

Uz zatvaranje Koksare vezana je interesantna anegdota. Pripremala se proslava dvadesetogodišnjice Barcelonske konvencije. Na njoj sam sudjelovao u ime Hrvatske, nakon što smo godinu dana ranije uspješno, kao pravna slijednica bivše SFRJ postali punopravnim članom. Države su pripremale izvještaje. Zamolio sam suradnike da svaki sa svog aspekta pripremi dio za izvještaj. Višnja je, ne samo zbog dobrog znanja engleskog, trebala objediniti materijale. U završnom sam tekstu našao rečenicu kako smo kao napredna i ekološki osviještena država nedavno zatvorili zdravu koksaru. Izbacio sam tu rečenicu. Višnja me pitala zašto. Odgovorio sam da ne poznajem niti jednu državu na svijetu, koja je samo zbog sitno političkih razloga bila spremna platiti tako visoki ceh zatvaranja zdrave tvornice. Koju godinu prije sam ju predložio da provede mjesec dana na studijskom putovanju u SAD-u. Priznala je da je taj primjer, koji se po njenom mišljenju činio tako važnim, isticala u razgovorima. Tek nakon mog pojašnjenje shvatila je zašto su je Amerikanci gledali s nevjericom. Mogu si misliti što su si pri tome mislili o nama oni koji dva puta okrenu svaki dolar. Je li tako naša iskazana glupost bila razlogom da više nismo dobili poziv za slično studijsko putovanje odnosno da su ga upućivali drugima?

A Grad Bakar? Često navratim u njega. Zimi se može popiti kava. Ljeti malo više. Nema Koksare. Vjerojatno su svi zadovoljni. Vjerujem da mladi imaju perspektivu i bez industrijske proizvodnje i da natalitet raste.

U euforiji borbe protiv ostataka onog mračnog doba, kako novonastalo svjetlo ne bi pomračilo dim tvorničkih dimnjaka, onih nakaza socijalizma, na obali se zatvorila i Crnica u Šibeniku, Jugovinil i ostali u Kaštelima, Ferolegure u Dugom Ratu, .....

A Hrvatska? Ma tko te pita. Što će nam luke i industrija kad imamo Jadran. Luke neka imaju drugi. I industriju.

U novinama se opisuju ideje oko nizinske pruge dolinom Kupe. Ja imam podosta godina. Nizinske pruge se sjećam barem 50 godina. A da ju sada i izgradimo, što ćemo i kome njome voziti. Drugi imaju i luke i teret.

Imao sam priliku ove godine uplovljavati u luke u Štokholmu, Talinu, Marseju, Barceloni, Tunisu, Palermu,..... u svakoj je luci industrija. U Warnemündeu čak postoji turistički obilazak luke, kao lokacije za industrijske objekte. Hvale se da tamo rade sve i svašta. Hvale se i termoelektranom na ugljen 2-3 puta većom od Plomina. Turista cijelu godinu ima koliko hoćeš, onako neuki, kad se ne mogu kupati, u turističkom obilasku pasu i gledaju industriju. I stalno dolaze. Čudno.

U jednim novinama, za kraj 2012. najmudriji mikro-makro-mega ekono-68misti, oni općeg djelovanja, kao Sumamed , govore kako izaći iz krize.

68 Znani antibiotik širokog spektra djelovanja, zadnji ponos nekadašnje Plive

_____________________________

120

Glavno im je smanjivanje potrošnje, otpuštanje, uspostava administracije koja bi bila učinkovita kao ona u Njemačkoj, pa industrijalizacija. Sve prijedlozi koji po logici stvari više ne piju vodu, barem ne kratkoročno, pa ni srednjoročno. Ako bi danas počeli s drastičnim promjenama, a one bi podrazumijevale i uvažanje izvana onih koji znaju, jer mi smo za takvo nešto izgleda nesposobni, predugo smo društvo koje proizvodi umanjenu vrijednost, rezultati bi se mogli vidjeti za 30 - 40 godina.

Prošlo vrijeme. Industrija se trebala štititi dok smo ju još imali. Tada nije bilo glasa protiv zatvaranja „koksara“ i demontaže „željezara“. Dok su padali neki mastodonti, pljeskali smo. Normalno, onakvu industriju smo trebali transformirati, poboljšati, uložiti u okoliš. Oni prije nisu ulagali u okoliš jer su novac za njega ulagali u vrtiće, stanove, nova radna mjesta. Znam da se s takvom praksom trebalo prestati, ali ne na ovako grub način.

A što treba danas? Promijeniti pristup. Postaviti piramidu na vrh. Kako? Teško. Ima nas koji znamo opet malo prepotencije. U mnogome si mogu pomoći, ali u tome ne, kada vidim tko me okružuje, smiješi se s TV-a i iz novina.

BLATUŠA 1991.

Negdje u kasno proljeće pronio se glas, a i novine su počele pisati o tome, kako su neki negdje, spominjalo se i vrijeme ustaša, u dvije bačve na području Blatuše na Baniji zakopali radioaktivni otpad, kako bi se na taj način pobila srpska čeljad. Moja reakcija je bila, kaj god! Glupost i ništa više. Nismo imali nikakvih naznaka da bi na Baniji bila povećana radio-aktivnost.

Otišao sam do Vrginmosta. Razgovarao sam s vrlo razumnim grado-načelnikom, mislim da se zvao Obradović. Sjećam se da mu je uvijek bilo vruće. I po zimi je nosio samo tanku košulju i još tanji baloner, otkopčan. Pokušali smo umiriti javnost. Smanjiti tenzije. Bio sam i na nekom zborovanju u Blatuši. Narod je bio prestrašen, ali nekako razuman. Vjeruje nam.

Onda odjednom frka. Sastanak kod tadašnjeg ministra zdravstva, Hebran-ga. Radioaktivnost je tradicionalno izvan sektora okoliša. Iz Srbije je došao zahtjev da se osigura prijem vlaka ili vlakova koji će narodu Banije doći u pomoći. Trebao se desiti narod. Vrag odnio šalu. Predlažem da odemo na teren i počnemo s traženjem bačvi. Par dana zaredom odlazimo u Blatušu. Branka, moja suradnica zadužena za otpad i ja.

Bager radi. Otkopava se neko brdo. Ne znam tko je javio da se baš tamo kopa. Nakon prebačenih, ako se dobro sjećam 7 000 metara kubnih gline,

121

gle, dvije bačve s nečim što je u njima spaljeno. Pričalo se da su bačve iz Instituta za medicinska istraživanja iz Zagreba. Radiokativnosti nema. Sve se umiruje. Tko je od kada pratio i čuvao tajnu o dvije zakopane bačve, kako bi kada zatreba iskoristio tu informaciju? Mislim da bi to čak i danas bilo vrijedno istražiti.

U meni je ostala sumnja i zebnja. Koliko takvih bačvi i iznenađenja čuva ovaj prostor, kako bi se u dijeljenju i razdvajanjima iskoristile kada za to dođe (ne)vrijeme?

Prema pričanju onog razumnog gradonačelnika s početka događanja navodno su ubili njegovi, odmah nakon prvih balvana. Šteta dobrog čovjeka.

VODOVOD SISAK - 1991.

U ratu se cijeli niz ljudi pokazao velikima. Jedan od njih bio je i doktor Čiček. Pomagao je na sve moguće načine. Jednog je dana došao do mene i

prenio mi informaciju kako u Petrinji planiraju zatvaranje regionalnog 69vodovoda , preko kojeg se vodom snabdijeva i Sisak.

Kada je pušten u pogon planirano je zatvorenje starog vodocrpilišta na Kopi. Tako se u Sisku zove taj dio na obali Kupe. Kako smo tada radili na Programu zaštite okoline, predlagali smo da se staro vodocrpilište samo konzervira, a ne i potpuno ukloni. Tada se u Sisku slušala struka. Vodo-crpilište na Kupi bilo je konzervirano.

Vijest sam isto predvečerje prenio odgovornima u Sisku. Predsjednik općine, ili kako se to tada zvalo, bio je Miro Matić. Sazvao je ekipu, naredio da se počne s pripremom starog vodocrpilišta za ponovni rad.

Nakon tjedan dana regionalni je vodovod zatvoren. Na sreću, druga nas strana nije mogla ucijeniti. Građani Siska nisu primijetili da piju vodu koja dolazi iz starog vodocrpilišta.

Jedne druge noći, par mjeseci kasnije, kada se noću baš više nije olako putovalo i već se naveliko ratovalo, doktor Čiček je došao s porukom da ima pun kombi lijekova. Pitao me da li da to prebacimo u Sisak. Normalno da sam prihvatio. Obavijestio sam tadašnjeg direktora sisačke bolnice, mislim da je bio doktor Hrmić, da ćemo doći. Vozili smo se noću. Ja sam imao neki pištolj, Joža, tako prijatelji zovu doktora Čičeka, je imao neku pušku, mislim da je bio lovac.

69 Regionalni vodovod je građen osamdesetih. Još i danas je jedan od najmodernijih. Zbog polikloriranih ugljikovodika u narodu poznatih kao PCB, koji su u Kupu došli iz firme u Semiču, Slovenija, imao je ozonizaciju, aktivni ugljen, ....

_____________________________

122

KONZULICA - 1991.

Kada su počela prva protjerivanja i bombardiranja, uključujući i ona u Sisku, u tadašnji Konzulat Njemačke pozvala me je konzulica Ingeborg Trautluft. Znali smo se od ranije. Vrlo diskretno, onako okolo i naokolo priopćila mi je, kako imaju velik pritisak na traženje odlaska u Njemačku. Čak je rekla kako „Lufthansa“ ne može prevesti sve koji odlaze.

Znala je da živimo u Sisku, pod granatama. Ponudila mi je mogućnost da s cijelom obitelji odemo u Njemačku. Zahvalio sam. Bilo mi je isto tako neugodnoj kao i njoj. Rekao sam da se moram konzultirati sa suprugom Ljerkom i da ću se javiti sutra, iako Ljerkin odgovor već unaprijed znao. Ponuda je bila izazovna. Masa Sisčana u to je vrijeme ili bježala ili morala pobjeći. Odlazak iz Siska tada je bila svakodnevica. Idući dan sam ju nazvao i ljubazno odbio ponudu.

Situacija je te 1991. godine bila vrlo neizvjesna. Konzulica mi je dala jedan telefonski broj za slučaj nužde. Neka nazovem ako nekim drugim putem dođemo, odnosno pobjegnemo u Njemačku. Broj ipak nismo trebali. S konzulicom smo postali veliki prijatelji. Posjećivali smo se. Zajedno smo proveli i vikende na Brijunima i Bledu. Nažalost, više nije među nama.

PRVI GELERI

U to sam vrijeme dosta putovao. Često smo bili na terenu. Prvo po cijeloj Hrvatskoj, a kasnije ondje gdje smo mogli. Znam da se vrlo brzo „zakuhalo“ oko Šibenika. S jednim od ministara, ne sjećam se točno kojim, bili smo u posjeti Šibeniku i okolici. Negdje oko Skradina, naši su bili na položajima. U okolnim selima nije bilo ljudi, moglo se vidjeti samo granatiranjem oštećene zgrade.,. Tada sam imao prvi „susret s gelerima“. Nisam mogao vjerovati što sve metalurzi mogu učiniti. Tako precizno pogode sastav čelika i izliju bombe i granate, da se one raspadnu na stotine ubojitih komadića. Svaki je nepravilnog oblika sa bezbroj najoštrijih ivica. Nevjerojatno.

Na položajima Dubravica i Velika glava, bilo je 37 naših. Zapamtio sam taj broj. Bilo je prohladno. Bilo je vrlo malo oružja, i sjećam se da je jedan u tenisicama zamolio da mu pošalju cipele. Noći su tada već bile hladne. Tadašnji gradonačelnik Šibenika, gospodin Juras i neka vrsta zapovjednika obrane, žao mi je da sam zaboravio ime tog hrabrog gospodina, pojašnjavali su kako je situacija teška. U gradu je imao dva topa, no nije ih mogao poslati na ovo bojište, na kojem je bila samo šačica hrabrih. Pitao se što učiniti ako napadnu grad. Mora ga imati čime braniti. Zamolio je da kada dođemo u Zagreb nazovemo u Split, da im se pošalje oružje. To smo i učinili.

123

Iznenadilo me je kako smo prvih godinu-dvije bili slabo organizirani. Zašto se nismo pripremili za zlo koje se moglo nanjušiti izdaleka? Na sreću, druga strana, JNA bili su još neorganiziraniji i nespretniji. Naši, neka mi bude oprošteno, tada samo amateri velikoga srca, protiv školovanih oficira i vojnika, koji su na sreću imali neprirodan motiv.

Vraćale su mi se slike iz JNA i kasarne u Prizrenu. Vjerojatno je iz onoga „jer nas tako uči“ proizlazila nesposobnost, ali i činjenica da vojska bez motiva ne može uspjeti. Zato su bili uspješni partizani, zato smo bili uspješni mi u obrani Hrvatske. Zato su bili uspješni i Bošnjaci, pa ako hoćete i nedavno Kosovari. Mogao bih nabrajati tako sve tamo do Vijetnama. Sve neki mali, naoko slabiji, a jači od velikih. Čudno kako borba za slobodu može osloboditi gotovo i nadnaravne sile. Uvijek David pobjeđuje Golijata. Dobro, neki puta treba malo više vremena, ali uvijek je tako. I neka je tako.

Na povratku iz Šibenika rečeno nam je da se do Zagreba ne može automobilom. Ukrcali smo se na brod u Zadru. Na brod su se ukrcavale samo žene s djecom. Bolni i neizvjesni rastanci. Teške scene. Muškarci ostaju. Sprema se obrana Zadra.

PLINSKE ELEKTRANE I ZBRINJAVANJE KOMUNALNOG OTPADA U DUBROVNIKU I OSIJEKU

I u vrijeme rata državna je uprava funkcionirala na uobičajeni način, barem što se dijela papirologije tiče. Zbog prekida nabave struje, HEP je trebao postaviti nekoliko plinskih termo elektrana. Sjećam se dopisa iz Hrvatske elektroprivrede. Tražili su mišljenje i uvjete koje trebaju ispuniti. Pri tome su mislili na one vezane za okoliš. Službeni odgovor kojeg sam potpisao je bio: „Postavite elektrane tamo gdje ih ne mogu pogoditi“. Logično, zar ne?

Slične kategorije bio je i upit iz opkoljenog Dubrovnika. Bili su nemoćni. Druga im strana nije dozvojavalal odvoz otpada, a u to su vrijeme neki „UN plavci“ samo promatrali stvari. Odgovorio sam im, ovo navodim u prvom licu jednine jer je to bila samo moja odluka, da otpad počnu bacati u more, u samoj luci. Ništa ne djeluje tako dobro kao pravi šok. Što su mislili „UN plavci“ da će se Dubrovčani radije podaviti i umrijeti od zaraze? Jesu li to mislili i oni preko? Nije prošao dan, i UN plavci su odvoz otpada organizirali na odlagalište izvan Grada. Naša mala pobjeda.

Kada je već bio oslobođen velik dio oko Osijeka i kada je komunalni otpad vožen na odlagalište na Sarvašu, mislim da se mjesto tako zove, oni s druge strane oteli su kamion i naše radnike. Mislim dvojicu. Počeli su pregovori, no pomaka nije bilo. Dobili smo službeni upit, kamo s otpadom? U potpisu

124

je stajalo ime gospodina Glavaša. Napisao samslužbeni odgovor: Nema odvoza izvan Osijeka. Bacajte otpad u Dravu. To sam napisao onako službeno, za slučaj da pročita netko tko ne bi trebao ili je baš trebao pročitati. Znate da Drava teče u Dunav, a Dunav kroz Beograd. Znam da će druga strana razumjeti ovakav argument, kada ne želi neki drugi. Zovem u Osijek. Predlažem da se sve poprati s TV-ekipom, neka čine „fintu“ kao bacat će se i dalje. Molim da se baci samo jedna „korpa“. Navečer je na TV-u gostovao gospodin Glavaš. Iza njega - bager. Objašnjavao je kako Osijek nema druge mogućnosti i da će se do daljnjeg otpad odlagati u Dravu. U Dravu su ispraznili onu jednu „korpu“ otpada. Idući je dan problem već bio riješen. Vratili su kamion i omogućili odvoz otpada na odlagalište.,. Skoro pa idilično.

Žao mi je da taj dio mudrosti, a i neke vrste autoriteta, nisam imao onda kada je prvi puta gađana Rafinerija u Sisku.Tada je nafta curila u Kupu koja se ulijeva u Savu iz koje se Beograd snabdijeva vodom za piće. Zaključak donesite sami. Oni nas gađaju, ljudi ginu, a mi se bavimo mišlju kako ćemo Kupu zaštititi od zagađenja. Baš smo bili naivci. Da smo nakon prve litre nafte koja je dospjela u Kupu ostavili da i dalje curi, pa da trag bude sve do Beograda, siguran sam da bi bilo i manje mrtvih i manje štete.

NOVA SURADNICA

Tamo negdje 1993./1994. godine bio sam na nekom skraćenom godišnjem, onako 1-2 dana. Dobio sam poziv iz Ministarstva. Janja, moja sekretarica, u cijelom svijetu nema bolje, koja je znala čuvati šefove, javila mi je da je frka, jer navodno mislim zaposliti osobu koja „krvno zrnčano“ nije sasvim u redu. Otišao sam ministru. Tada je to bio gospodin Tomčić. Stvarno gospodin. Vrlo korektan. Pitao me je što se to događa. Zašto upravo tu osobu želim zaposliti. Odgovorio sam da je kompetentna, ali da je prvenstveno želim zaposliti zbog sebe. Malo šeretski nasmijao mu se brk, iako ih nije imao. Odgovaram mu da je krivo shvatio te da je razlog moje odluke u tome što sam rođen kao Slovenac. Inače, u njegovom smo kabinetu šaptali. Pitao me kakve to sad veze ima. Moj odgovor je bio jednostavan. Rekao sam mu da su trenutno na tapeti Srbi, kasnije dolazimo na red mi ostali, a kao veliko finale desit će se netrpeljivost među Hrvatima. Nisam ga morao uvjeravati. Rekao mi je da će potpisati prijem u službu. Predlažio sam da to učinim ja. Dozvolio mi je. Zaposlili smo izvrsnu, sposobnu i ugodnu osobu. I on sam se u to i uvjerio.

Moja krvna zrnca uskoro su postala problem. Došlo je do transformacije uprave. Formirana je Državna uprava za zaštitu okoliša. Prijedlog da joj budem na čelu, otišao je prema Saboru krajem 1994. godine. Potom ništa.

126

Čekalo se. Do imenovanja nikako ne dolazi. Jedino su do mene došli signali o mojoj nepodobnosti. Bio sam razočaran, ali sam realnost prihvatio takvom kakva je bila.

Ne dam se uništiti. Tada sam izmislio taj naziv. Na pitanje kako se osjećam odgovaram NEUNIŠTIVO. I danas, oni koji me poznaju u cijeloj regiji znaju da ću na kurtoazno pitanje: „Kako si? Kako ste?“ odgovoriti: „Neuništivo!“. To sam upotrebljavao i dok sam radio u Sloveniji („neuničljivo“), a kada me to netko pita i na nekim drugim jezicima, odgovaram „unzerstoerbar“ ili „indestructible“. Znatiželjnima sam već pojasnio zašto to upotrebljavam. Međutim, radim veliku razliku između onog i sadašnjeg vremena u Hrvatskoj. Iako smo društvo umanjene vrijednosti, što se stupnja tolerancije „krvnih zrnaca“ tiče, postigli smo visok svjetski standard. Vjerujem, ne samo Europe radi.

Pamtim da me je 6. veljače 1995.godine, popodne pozvala na razgovor ministrica Matulović - Dropulić. Ona je nekako izdaleka i „pokrivala“ područje okoliša. Kaže mi da valjda znam da ne mogu biti direktorom Uprave. Da je rekla da je razlog toga u tome što ne pripadam partijama,

70razumio bih. No ta njezina rečenica upućivala je na moje neprihvatljivo porijeklo. Znao sam i sam da mi je nedostajalo neko porijeklo s krša i kamena. Htjela je da se povučem. Nisam htio. Da sam se povukao onda bi na bilo koju kritiku mogli reći kako su me htjeli, a ja sam eto otišao.

Ni danas mi nije jasno zašto su me skoro godinu dana držali kao vršitelja dužnosti.U to sam vrijeme dvaput pisao tadašnjem premijeru Valentiću i za mjesto direktora predlagao prikladnog kandidata. Nisam dobivao pismeni odgovor, samo poruku da se povučem i da će oni onda imenovati nekoga. Ja ne bježim. Pogotovo u ovom slučaju to nisam htio napraviti.

I onda, zapamtio sam, 22.08.1995. godine, dok sam bio u Sloveniji čuo sam na vijestima, kako je Vlada RH razriješila dužnosti pomoćnika ministra doktora Simončič Viktora, jer odlazi na drugu dužnost. Ma nisam odlazio ni na kakvu drugu dužnost. To su tek tako napisali, „finta“, jer kako bi mogli napisati da su mi dali otkaz!

U onom sam razgovoru kod ministrice osjetio istu netrpeljivost, a u očima nešto kao kad gledate nekoga tko vas ljuti, a smatrate ga manje vrijednim, vrlo slično ili možda čak i isto doživio sam kad sam odlučio napustiti Komitet u vrijeme socijalističkog sustava. Znao sam da mi tamo nije bilo mjesto. Nisam tražio ni onih šest mjeseci prava na dohodak. Tadašnji tajnik

70 Tada sam u šali znao govoriti da nema niti jedne zapreke igrati u profesionalnoj košarkaškoj ligi, osim što ne znam igrati košarku. Okoliš sam, barem tako mislim znao. Zabranjeno mi je „igrati“ zbog nečega, zbog čega mi nikada ne bi bilo zabranjeno profesionalno igranje košarke ili recimo nogometa, da sam to kojim slučajem znao.

_____________________________

127

upozoravao me je da napišem zahtjev. Odgovorio sam mu da ne mogu, jer mi drhti ruka. Od takvih ne uzimam ništa.

Promijenio sam državu. Ne znam jesam li sam pronio vijest ili su drugi čuli, ali iz slovenskog sam ministarstva „dobio mig“ da dođem u Sloveniju. Pripremao se ulazak u EU i trebali su znanja na ovom području. I tako, kako nisam otišao u Sloveniju 1989. otišao sam, ne svojom voljom 1995. Došao sam kod ministra Pavla Gantara. On je, uz to što je bio ljudina, bio i moj prvi ministar, i do sada jedini, koji je poznavao ovu problematiku. No, moram reći da je to bio i, mislim da sam čuo da je zasluženo postao akademikom, profesor Ivan Cifrić, ministar okoliša u prvoj koalicijskoj Vladi. Nažalost, tada se zbog izbjeglica i ratnih zbivanja više morao baviti stanovanjem i drugim problemima, a manje okolišem. Šteta da kao ministar nije imao priliku posvetiti se području koje je bilo njegovo. O mom „slovenovanju u okolju“ bit će riječi na nekom drugom mjestu i možda drugom prilikom. Bio je to također stručno jako zanimljiv period. Hvala im na tome.

A što se primanja na posao tiče, tu sam uveo poseban pristup. Privreda je propadala i na svaki natječaj javilo se na desetine kvalificiranih osoba. Prva selekcija bila je ona formalna. Diploma. Onda je tročlana komisija, bez mog znanja i učešća u radu, obavila razgovor sa svakim tko je imao formalne kvalifikacije. Znanje engleskog bilo je obavezno. Nismo priznavali diplome i potvrde. Članovi komisije govorili su engleski i na engleskom su i ispitivali kandidate. Nismo tražili perfekciju, jer je ni sami nismo imali. Dovoljno je bilo da se pojedinac može sporazumijevati i sudjelovati u raspravama.

Inače u odjelu nismo na sastancima sa strancima koristili prevođenje. Sve sam hrabrio da se služe jezikom pokazavši im da ni sam u tome nisam

71najvještiji. Pismenost i kompetentnost ispitali smo na način da smo kandidate tražili da pripreme odgovor na konkretan slučaj. Kada je komisija predložila uži izbor od 3 - 4 kandidata, onda sam s njima obavio razgovor. Napravio sam „svoju procjenu“. Konačnu ocjenu donosili su oni s kojima je kandidat morao raditi. Tako smo zapošljavali ljude . Vjerovali ili ne, zbog kriterija gotovo da nije bilo intervencija. Nekih da. Nisam ni ja svetac, samo bi mi još to trebalo.

Veliku sam neprincipijelnost pokazivao prema izbjeglicama. Prvo samo za one iz Vukovara, a kasnije i iz drugih krajeva, „kemijao“ sam načine da ih se

71 Osigurao sam učenje jezika, i to ujutro, na poslu, kada su suradnici još bili odmorni. Oni su došli pola sata ranije na posao, a sat radnog vremena za učenje im je bio „poklonjen“ . Itako nikada u upravi nije važno vrijeme. Kod pravih šefova se radi toliko, koliko je potrebno da se obavi posao. U pravilu uvijek duže. Nisu službenici i radnici nikada i nigdje lijeni, ako su kompetentni šefovi. I vještine rada na računalu smo učili na radnom mjestu. I o tome nekom drugom prilikom.

_____________________________

128

primi. One gore navedene kriterije morali su ispuniti, a samo radno mjesto smo, ako je trebalo, izmišljali, ili smo ih prvo primali na neki ugovor, a onda polako planirali što i kako dalje. Ako nisu došli kod nas tražili smo mogućnosti na drugim mjestima. Za nekakav ugovor i pomoć uvijek je bilo mjesta. Izbjeglicama smo pomagali i davanjem dijela namještaja. Strogo na revers, iako sam znao da to nikada neće morati vratiti. I nisu. Nije mi žao što smo tako radili.

SURADNJA S BIH - JAHIĆ

Negdje početkom 1992. godine bio sam u kontaktu sa Sarajlijama. Kod njih je počela frka. Nismo mogli normalno komunicirati. Poznavao sam neke kolege i tadašnjeg ministra u Bosni i Hercegovini, gospodina Munira Jahića. Bio je velik stručnjak za vode i otpad. Pravi inženjer. I dan danas se stručno susrećemo. Zamolio me je bi li kod nas privremeno mogao smjestiti dva suradnika iz Sarajeva. Smatravši da su nam oni saveznici rekao sam da nema problema. Bili smo zajedno protiv Miloševića.

Došli su mlada djevojka i mladić. Osigurao sam (opet u prvom licu jednine!) im sobu, telefon i bonove za menzu. Diskretno sam pitao ministra, mislim da je to tada bio gospodin Karakaš, (taj me stvarno nije volio i pokušao je sve da me se nekako riješi), bi li im mogli pomoći,... pa sve onako naokolo. Njegov je stav bio odbojan. Mislim da je uvijek bio protiv svega. Ne sjećam se da je bio ni za šta. Šutio sam. Došao sam do Sarajlija. Tražio sam da ne budu preglasni, ali da ostanu. Drugi suradnici su ih lijepo primili. Imali smo podstanare par mjeseci. Odjednom sam primijetio da ih više nema. Što se s njima dogodilo? Otišli su preko noći. Kad sam saznao da su nam neprijatelji postali i Bošnjaci prestao sam razumijevati svijet. Bože moj, koja politička i vojno strateška glupost. Nedavno sam s profesorom Jahićem pričao o tome. On se sjeća imena i detalja. Zamolio sam ga da na tu temu nešto napiše. Obećao je da hoće.

Ono o Karakašu sam napisao namjerno i možda i podlo. Neka to bude moja mala osveta, jer se prilikom našeg zadnjeg susreta na okruglom stolu o otpadu u Akademiji znanosti i umjetnosti, u studenom 2012., otkrio, ne prvi puta, da je stvarno velika neznalica. Nikada se nije bavio okolišem i otpadom, ali je nedavno vidio jedno ili dva postrojenja. Napisao je i jedan uradak. Netko mu ga je objavio. Kaže, zna sve. Mi ostali, uključujući i Tehnixove stručnjake, smo nula. On je progledao! Ma da se tako ponaša neko dijete, razumio bih. Ali odrastao čovjek, koji je preko HDZ-a bio sve i sva, ne samo ministar, mislim čak i konzul u Njemačkoj, ne mogu vjerovati. Sada mi je jasno kako je s lakoćom preveo njemački zakon o građenju koji se trebao sam od sebe, preko noći početi primjenjivati na brdovitom Balkanu. Svašta.

129

Nadobudnost u brzu primjenu kopiranog me neodoljivo podsjeća na onaj vic, kada su neki naši otišli u Englesku, po „englesku travu“. Dobili su sjeme i detaljne upute o zemlji i prihrani. Nakon godine dana su uputili oštar protest, jer eto „engleska trava“ na brdovitom Balkanu nije postala „engleska“. Englezi su ispričavši se, ljubazno odgovorili, da su zaboravili napomenuti kako treba samo malo pričekati. Treba 300 godina zalijevati i kositi travu i postat će „engleska“.

Nažalost, nije on jedini koji se počeo ubacivati u ovo područje. Na realnom tržištu bilo je sve manje posla, pa su se preko partija počeli javljati, inače vrhunski stručnjaci na drugim područjima, kako bi preuzeli dio kolača iz okoliša. Nažalost, zaboravili su da je osim općeg inženjerskog, ili nekog drugog znanja, i u okolišu potrebno neko specifično znanje. Upravo to im najčešće nedostaje, pa se hvataju tehnički nevažnih detalja, a kako su vješti i potkovani skreću pažnju u krivom smjeru. Stoga se uvijek, kada pomislite da je gotovo, pojavi tako netko, a'la „Karakaš“ koji zna bolje, odmah i sada, kao da „engleska trava“ može izrasti preko noći!

SVEČANA MISA

22. travnja 1991. ili 1992. - Dan planeta Zemlja.Taj dan je kod nas promovirao bračni par Pejić. Donijeli su nešto novo. Rado sam surađivao s njima.

Kardinal Kuharić tim je povodom organizirao misu u kapelici u Maksimiru. Svaka mu čast. I on je htio promovirati okoliš Hrvatske kao neku dodanu vrijednost u trenucima osamostaljivanja.

Došao sam i ja, onako po službenoj dužnosti. Prije mise sam imao priliku biti kod kardinala Kuharića u nekoj vrsti audijencije. Darovao mi je bijeli šal. Nisam vjernik, ali rado obilazim vjerske spomenike. Čak i po nekoj tradiciji svakom prilikom zapalim svijeću ondje gdje uđem u crkvu. To je povezano na neki način i kao pomoć onima koji uzdržavaju objekte naše civilizacije.

Krenula je misa. Bio samu drugom redu. U prvom sjedio je prvi predsjednik Sabora, gospodin Žarko Domjan. Okolo su sjedili neki bivši funkcionari, po novom dužnosnici, znanstveni radnici, predstavnici nevladine scene. Slijedio sam misne obrede. Kad su svi ustali ustao sam i ja, kada su se molili šutio sam. Sa svima sam se rukovao i svakome poželio mir. Svi oko mene su se križali. Pjevali su glasno da glasnije ne može biti. Kao da nešto nadoknađuju. Mora da ih dugo nije bilo na misi. Do mene je jedan prijatelj, u bivšem sistemu dosta visokopozicioniran, pa opet na visokoj dužnosti,

130

kod svakog križanja, kao ovlaš popravljao kravatu. Činilo se kao da se i on križa. Ja jedini nisam. Nekako mi nije išlo. Ipak mi je bilo malo neugodno. Počeo sam se znojiti. Pitali su me nije li mi slabo. Nije. Malo mi je bilo muka pokraj sebe gledati one koji se pretvaraju.

U mnogim sam državama radio na dosta lokalnih akcijskih programa za okoliš. Svugdje sam savjetovao uključivanje vjerskih zajednica u akcije. One mogu dati velik doprinos, ako ih se na vrijeme uključi. Žao mi je da se crkve jače ne uključuju.

RIO 92

U prvoj polovici 1991. godine još smo normalno odlazili u Beograd. U Saveznom izvršnom vijeću sazvali su sastanak oko priprema za danas već povijesnu Konferenciju UN-a o održivom razvoju RIO 92. Na sastanku je prisustvovaoTito Kosty, moj nekadašnji šef, kojemu sam sada šef upravo ja. Vratio se i obavijestio nas o pripremama za sudjelovanje Jugoslavije na tom skupu.

Inače nisam bio za raspad Jugoslavije, barem ne na način na koji se to dogodilo, ali mi vezano za Rio 92 vrag nekako nije dao mira. Iz svega što se događalo bilo je vidljivo da tako više neće moći ići. U Ministarstvu sam organizirao izradu Izvještaja o okolišu za Hrvatsku. Čak mi se čini da se nešto na tom polju radilo već i ranije, prije mog dolaska početkom te godine. Prije ljeta sam napisao pismo tadašnjem ministru vanjskih poslova, gospodinu Rudolfu, predlažući da se Hrvatska počne samostalno pripremati za sudjelovanje na Rio 92. Njegov pozitivan odgovor dobio sam negdje krajem kolovoza, a odgovor je glasio u stilu s pripremama idemo sami. U Beograd se više nije moglo putovati.

Mi smo se pripremali, barem što se tiče radnih materijala i izvještaja, iako je, jer nismo bili članica UN niti priznata država, sudjelovanje na Konferenciji, koju organiziraju Ujedinjeni narodi, bilo više nego neizvjesno. Bez da postanemo članicom UN sudjelovanje na RIO 92 bilo je neostvarivo.

Dogodio mi se jedan sličan događaj. Početkom devedesetih, potaknut političkim promjenama, pokrenut je proces „Okoliš za Europu“. Nastao je na inicijativi, mislim „Višegardske“ grupe, koju je inicirao ministar Češke, gospodin Vavrovšek. Vrlo brzo nakon toga poginuo je pod lavinom, na skijanju. Kasnije je ta inicijativa prerasla u opći EU projekt, sa nizom konferencija predsjednika vlada i ministarstava, na kojima su se usvajali za EU važni dokumenti. Najpoznatiji među njima bila je svakako „Aarhuška konvencija“ ono vezano za pravo pristupa informacijama. Imao sam prilike voditi Hrvatsku delegaciju na prvoj konferenciji u Ženevi 1992., pripremiti

131

naše sudjelovanje na Sofijskoj 1995., biti kao član slovenske delegacije u Aarhusu 1998…

Pripremni i operativni sastanci procesa „Okoliš za Europu“ uglavnom su se događali u Ženevi. Negdje, mislim već 1991. i Hrvatska je dobila poziv da dođe na sastanak. Normalno je da smo poziv prihvatili. Obično sam ja, u ulozi pomoćnika ministra, (ministri okoliša nikada nisu bili zainteresirani za okoliš, već uglavnom samo za građenje i natezanje prostornih planova), na svaki takav sastanak odlazio kao prvi. Onda sam već prema problematici delegirao suradnike, koji su postali stalni članovi raznih inicijativa. Neki od mojih ministara nisu bili skloni sudjelovanju na takvim sastancima. Možda je izazivalo i malo ljubomore u drugim dijelovima ministarstva. Nije bilo tjedna da netko od nas nije u nečemu sudjelovao. Izmišljena je skraćenica TAS „Turistička Agencija Simončič“. Sudjelovanje na takvim sastancima bio je najbrži i najučinkovitiji način učenja za koji sam se borio. Osim toga obično su nam troškove pokrivali drugi. Uskoro sam zahtijevao da se na sastancima mora uzimati riječ, govoriti i diskutirati. Naime, na sastancima sam upoznao podosta „šutologa“, a nisam htio da to bude praksa nas iz Hrvatske.

I tako sam prvi put došao na sastanak u zgradu UN u Ženevu. Malo sam zakasnio. Treba se snaći u stranom svijetu, pa ući u zgradu UN, istu onu sa čijih stepenica su u to vrijeme izjave davali gospoda Tuđman i Izetbegović. Sastanak samo što nije bio počeo. Pred svakom delegacijom stajao je napis s imenom države. Hrvatske - Croatia nije bilo nigdje. Otišao sam do predsjedavajućeg. Bio je to tada, mislim gospodin Schmidt iz Švicarske, kasnije jedno vrijeme i ambasador Švicarske u Sarajevu. Predstavio sam se. Bio je oduševljen što se procesu priključila još jedna država. Na brzinu su stvorili tablu s nazivom CROATIA. Sve delegacije premiještale su se za jedno mjesto unatrag. Sastanak je malo kasnio i počeo pozdravljanjem uključivanja Hrvatske u proces. Odjeknuo je pljesak svih delegacija. Moje srce bilo je veliko kao kuća. Vjerovali ili ne, izgleda da sam imao priliku sjediti kao prvi predstavnik „službene“ Hrvatske na sastanku u UN, iako nismo bili članica UN. Nitko to nije primijetio. Svi su mislili da smo službeno priznati.

Tu je i nastala kvaka. Tjedan iza tog sastanka pozvan sam na sastanak UN na potpisivanje neke konvencije o vodama u Helsinkiju. Pripremio sam i govor, sve o tome kako Hrvatska kao mlada država želi podupirati sve inicijative, pogotovo u okolišu, kako želimo preuzeti svoj dio odgovornosti u sklopu djelovanja međunarodne zajednice,i sl. U avionu sam uvježbavao govor.

Na aerodromu me dočekao šef kabineta finske ministrice okoliša. Ispriča-vao se. Hrvatska ipak ne može sudjelovati u radu konferencije, jer nije

132

članica UN. Ne može biti ni promatrač. Ali kada sam već tu, organizirat će mi da vidim što želim, a susrest ću se na kraju sastanka i s ministricom. Tražio sam, a i vidio sam dosta. Bio sam i u najmodernijem postrojenju za fizikalno kemijski tretman opasnog otpada. Tamo sam vidio čak i otpad iz

72Slovenije, koji je prvo trebao završiti negdje u Bosni .

Zadnji sam dan konferencije čekao da me ministrica primi. Bili smo u sklopu kongresnog centra. Uveli su me u jednu prostoriju u kojoj je bilo svega. Na jednom stolcu sjedila je mlađa simpatična žena. Nešto je čitala ili je samo razmišljala. Sjeo sam i čekao ministricu. Nakon samo nekoliko, ali jako dugačkih minuta, shvatim da je ona ministrica, a i ona da sam ja netko tko je došao pozvan, ali u krivo vrijeme i unatoč svemu sam ipak dobrodošao. Razgovor je bio srdačan. Pričao sam o Hrvatskoj i našim težnjama po samostalnosti. Razumjela me je. Tada sam ponovno potvrdio da je jednostavnost, kojom se neki na položajima odnose prema drugima, a i samo shvaćanje pozicije, proporcionalna stupnju demokracije i standardu. To je i logično. Ne možete imati visok stupanj demokracije i dobru privredu ako se temelji (samo) na autoritetu položaja. To je moguće samo na izvrsnosti. A izvrsni su obično skromni i jednostavni. Znaju od kuda im potječe autoritet.

E, znajući da neće biti moguće sudjelovanje na RIO 92 bez članstva u UN, ali kao rođeni optimist, radio sam na pripremi. Posebno su pomogli Tito i Višnja. Gle čuda! 22. svibnja 1992. godine primljeni smo u UN. Odmah smo poslali prijavu za RIO 92. Tito je odmah otputovao na pripremne sastanke, koji se obično organiziraju uoči velikih konferencija. Ja sam pisao dopis Vladi. Sastavljala se delegacija. Mislim da nikada više nismo imali jači sastav. Predsjednik Vlade Gregurić, ministar vanjskih poslova Šeparović, i još nekoliko važnih osoba iz tadašnjeg političkog vrha. Tako bi inače trebale izgledati delegacije i na drugim važnim konferencijama o okolišu. Tako to drugi rade. Nažalost, mi smo to učinili samo tada.

Dobili smo Predsjednikov avion. Letjeli smo preko Afrike. Diplomacija je radila. Sletjeli u neku državu po benzin. Niti su oni znali tko smo mi, niti smo mi znali tko su oni. Razgovor je bio srdačan. Prijateljski.

72 Još smo bili jedna država, kada su negdje u šumi u Bosni iskrsnule bačve s opasnim otpadom. Od kuda? Iz Slovenije. Netko se htio riješiti opasnog otada, pa je nekom autoprijevozniku platio, da to riješi. Kao on ima mogućnosti, iako su svi u Sloveniji znali, ili su morali znati da on to nema. Nije imao nitko u tadašnjoj Jugoslaviji. O tome tada nismo ni vodili računa. Prvi su počeli pedantni Slovenci pa nastradali. Digla se frka. Svijest o okolišu u Jugoslaviji je porasla. Slovenci su skupili otpad iz šume i kamo s njim? U Finsku! Svi smo do tada otpad uglavnom bacali u jamu Sovjak, isplačne jame na naftnim poljima, na komunalnu deponiju, kako je to radila tvrtka Rex iz Poreča, do kraja prošlog stoljeća, o čemu pišem na drugom mjestu i još ponegdje. Slovenci su eto nasjeli. Za prvi puta, u redu. No, nije jasno kako im se to moglo ponovo dogoditi i s izvozom otpada u Kolumbiju. Kao tamo će se graditi neka spalionica. I taj otpad su morali vratiti. Taj slučaj povezan je s idejom da se prije Kolumbije takva spalionica gradi u Plominu. O tome je više napisano na drugom mjestu.

_____________________________

133

Došli smo u Rio. Konferencija je bila čudo! Svi su bili tamo. I predsjednik Bush. Stalno sam bio na CNN-u, koji je izvještavao s konferencije. Zašto? Pa jednostavno, Croatia i Cuba bile su jedna do druge. Za tablom Kube cijelo je vrijeme sjedio predsjednik Fidel Castro. Iza naše table stalno sam sjedio ja, drugima se nekako nije dalo pa me je eto, Fidela radi bilo i na svim vijestima. Inače je i fizički i kao autoritet velik čovjek. Svi su imali pravo na duljinu govora od sedam minuta. Pričali su, uz možda izuzetak nekoliko predsjednika velikih država, pred ne baš punim auditorijem. Kada je govorio predsjednik Castro, imao sam osjećaj da se tražila „karta više“. I kao da je govorio dulje od ostalih. Na kraju se čuo velik aplauz. Najglasniji.

Predsjednik Gregurić održao je također prikladan govor. Iskoristio je priliku da se sretne s nizom državnika. Priznao je da nije vjerovao kako je to moguće u tako kratkom vremenu. Dobro je vodio delegaciju. Gospodski.

Hrvatska je potpisala dva dokumenta, onaj vezan za biodiverzitet i za klimatske promjene. Vjerujem da bismo tada potpisali svašta, samo kako bismo iskoristili priliku biti u društvu država svijeta. Mislim da su to prvi dokumenti UN-a koje smo potpisali kao samostalna država.

Kada se pripremala delegacija za Rio 2012. pisao sam tadašnjoj ministrici da iskoristi priliku i na nekoj konferenciji za tisak, možda i šire okolišno društvo, zajedno s ministricom vanjskih poslova, evocira uspomene na početke rada na okolišu, ali i službene diplomacije. Prvo mi je odgovorila da takve konferencije neće biti, a onda je održano nešto, tek zato da bude. Tada sam malo posumnjao u njezino znanje iz odnosa s javnošću (PR), a još više u kompetencije o poznavanju okoliša. Svaki prosječno educiran PR-ovac ne bi propustio ovakvu priliku, pogotovo ne za promoviranje sektora koji je, osim deklarativnih stavova, na marginama događanja. Zamislite konferenciju na kojoj bi govorio bivši premijer Gregurić. To bi i sadašnjeg premijera Milanovića moglo potaknuti da kaže nešto na tu temu. Mogli su nešto reći i gospodin Šeparović i gospođa Pusić. Šteta. Ništa od toga. Nije se odgovarajuće oglasila niti novinarka, gospođa Branka Šeparović koja je u Rio 92. bila u dvojnoj ulozi. Kao supruga ministra Šeparovića i kao

73izvjestiteljica HRT-a. Valjda je i ona zaboravila na to, iako nije trebala. I zna li itko kod nas što je u Rio 2012. radila naša delegacija? Što je novog u održivom razvoju?

73 Gospođa Šeparović je došla na konferenciju kao novinarka. Novinarima je inače bio zabranjen ulazak u glavnu dvoranu. Ona je koristila akreditaciju nekog od članova delegacije i dosta neukusno koristila priliku biti jedini novinar ondje gdje drugi nisu mogli. Nije to bilo lijepo za ugled Hrvatske. Možete li zamisliti da predsjednik neke države u dvoranu šverca svog novinara? Nemoguća misija, zar ne! Za nas je to bilo normalno. Dosjetiti se i pronaći „rupe“ u protokolima i pravilima ponašanja. Znam, tada smo bili mlada država, s još neizgrađenim diplomatskim protokolom, ali svejedno. Kinderstube nam nije trebao biti „mlad“!

_____________________________

134

Nakon Rio 92. iskorištena je prilika da se posjeti naša dijaspora u Argentini. U Buenos Airesu su nas dočekali dirljivo. Prvo smo išli u kazalište u kojem su naši iseljenici pripremili program. Htjeli su s ponosom pokazati kako njeguju običaje i jezik. Slijedila je zajednička večera. Dvorana je bila puna. Nekako sam prema protokolu bio drugi čovjek delegacije. Sjedio sam preko puta gospodina Rojnice, onog s onim rasnim zapovijedima iz Dubrovnika 1941. Nisam se osjećao najbolje, iako su svi domaćini bili upravo predivni.

S Argentinom je povezana i jedna mala iskrica. Kada smo došli na aerodrom, domaćini su nas raspodijelili u osobne automobile. Moj domaćin i ja poveli smo razgovor. Onako, što je gdje dobro ili loše. Požalio mi se. Kaže mi da su svi zajedno jedva dočekali samostalnu Hrvatsku. Jedinstveni. Poslije toga je i tamo počelo dijeljenje prema strankama. Razjedinili su ih. Šteta.

I za Rio 92. smo sve dokumente preveli. Dali smo im publicitet. I s prijevo-dima je povezana mala zgoda. U Ženevi se na jednom od sastanaka, na kojima smo mi iz Hrvatske, a i iz Slovenije bili već starosjedioci, pojavila i delegacija Jugoslavije. Mislim da se na početku sastanka javio predstavnik Austrije, koja je u ime EU protestirala da sastanku prisustvuje i Jugoslavija. Odmah se potom pobunio i Slovenac i pročitao je nešto vezano uz neke odluke i rezolucije. Navodio je i njihove brojeve i datume kada su usvojeni. Shvatio sam da je bio pripremljen za to. Javili su se onda i Amerikanci, pa Rusi. Sve je unaprijed bilo dogovoreno među najvećima. Očekivalo se da se i ja pobunim. Ta mi smo još bili u ratu. Morao sam se javiti. Naši me nisu pripremili za ovako što. Nisam bio ni najvještiji u engleskom. Mogao sam pričati o svojoj struci, mogu i šire, ali za svaki pojam imam na raspolaganju samo jednu ili najviše dvije riječi. Nisam mogao govoriti onako lijepo uvijeno. No, što je tu je. Javio sam se za riječ i dao podršku Austriji, pa Sloveniji, i tako dalje. Normalno, Jugoslavija je ostala na sastanku, pa nisu se oni sami zvali.

Uvodni dio je završio. Počela je prva pauza. Poznajem gospođu Sofiju Borovnicu koja predvodi Jugoslaviju. Obnašala je funkciju ranga ministrice za okoliš životnu sredinu. Izvanredna osoba. Prišli smo si. Rukovali smo se. Znali smo da nismo mi krivi za ono što se događa. Pridružio nam se i prijatelj iz Slovenije, Mitja Bricelj. I on je bio OK. Riječ po riječ i došli smo do Rio 92. Tema je bila aktualna. Slovenija je također bila na konferenciji. Jugoslavija nije mogla prisustvovati. Sofija me molila da joj pošaljem dokumente. Rekao sam joj da imam i prijevode. Molio sam ju samo da se baš ne sazna izvor. Nakon povratkasam saznao da se Sofija razboljela. Nešto strašno. Umrla je za 14 dana. Nisam ni imao prilike poslati dokumente.

135

PAP/RAC - SPLIT

1976. godine, 16 zemalja Sredozemlja i Europska zajednica potpisale su Konvenciju za zaštitu Sredozemnog mora, takozvanu Barcelonsku konvenciju koja je 1995. godine dopunjena i izmijenjena u Konvenciju o

74zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja.

Jugoslavija se kao jedna od tada vodećih država u sklopu aktivnosti na zaštiti Mediterana izborila da jedna od aktivnosti bude smještena u Splitu, kao gradu domaćinu. Centar za regionalne aktivnosti - Program prioritetnih akcija PAP/RAC (Priority Actions Programme Regional Activity Centre) osnovan je s ciljem uspostavljanja integriranog upravljanja obalnim područjem koje će uslijed razvoja u izgrađenim obalnim područjima doprinijeti ublažavanju i zaustavljanju negativnih utjecaja na okoliš.

Hrvatska je u sklopu SFRJ vodila sve aktivnosti oko Barcelonske kon-vencije. Normalno, sve se moralo usuglašavati na razini Jugoslavije. Svaki sastanak se pripremao u detalje. Jugoslavenska diplomacija je stavove usklađivala s drugima. Sve se uglavnom znalo unaprijed. Jugoslavija je imala vrlo značajnu ulogu jer je na neki način mogla usklađivati stavove s nesvrstanima. Respektirale su nas i dvije države s najvišom financijskom kontribucijom, Francuska i Italija.

1991. godine zadnji smo put otišli na sastanak pripremljen od strane jugoslavenske diplomacije. U Saveznom izvršnom vijeću na tim je proble-mima radio predivan intelektualac, gospodin Mita Krsmanović. Osim što je uvijek vrhunski odradio pripreme, bio je izvanredan za druženja. A da je ljudina, s velikom dozom građanske hrabrosti i odgovornosti, to je početkom rata i pokazao. Bili smo na sastanku Višegradske inicijative u Tatrama. Na sastanku sam bio u ime Hrvatske, a on Jugoslavije. Bilo mu je neugodno zbog Vukovara i svega drugog što se događalo, kao da je on kriv. Dan ranije napustio je sastanak. Rekao je da mora na demonstracije protiv Miloševića. Poslije se više nismo vidjeli. Kažu da je uskoro umro. Volio bih da je živ. Možete li zamisliti nekog našeg visokog dužnosnika kako se pridružuje javnim protestima protiv sistema i nekog svog velikog vođe. Koliko je takvih bilo na protestima protiv ukidanja „100 jedinice“?

Hrvatska je i dalje odlazila na sastanke. Sada nekako samostalno, ali i malo prikriveno. Nismo imali nijedan dokument kojim bi imali pravo na nasljedstvo ove Konvencije. Raspadanjem Jugoslavije došlo je u pitanje i

74 (MAP), a do danas je upotpunjena sa sedam specifičnih protokola. Konvencija danas broji 22 ugovorne stranke. U okviru MAP-a djeluje 6 centara za regionalne aktivnosti (RACs) koji su smješteni u mediteranskim zemljama, a svaki ima ekspertizu za provedbu MAP-ovih aktivnosti u određenom području. Jedan od centara smješten je u Splitu.

_____________________________

Barcelonska konvencija predstavlja pravni okvir za rad Mediteranskog akcionoga plana

136

domaćinstvo Splitskog centra. Postojale su naznake da bi se trebao preseliti u Herceg Novi. Uz sve to, treba znati da smo vrlo brzo zbog aktivnosti u Bosni i Hercegovini i razilaženja s Bošnjacima postali nesimpatični većini arapskih mediteranskih država. Posebno Egiptu, koji je u tom trenutku, ne sjećam se da li zbog trenutnog predsjedavanja, igrao vrlo važnu ulogu.

Što se tiče Centra, u Hrvatskoj nisu iskorištene sve mogućnosti koje je nudio. Visoko uvažen među državama Mediterana, kod nas je uvijek bio nekako malo neželjen, stavljen na stranu. Centar je imao sreću da ga je od početka vodio izvanredan stručnjak i perfekcionist, gospodin Arsen Pavasović. Da ste samo vidjeli s kojom ozbiljnošću je pripremao svaki sastanak, svaki detalj. Kako stručni su morali biti prevodioci na engleski i francuski! Bili su izgleda najbolji od svih, jer su usluge prevođenja davali gotovo na svim sastancima po Mediteranu. A vjerovali ili ne, završne lekture je radio sam Arsen. Sve je moralo biti na najvišoj razini. Govorilo se da koriste takozvani EU jezik. Mi u Hrvatskoj nismo znali čak niti to iskoristiti. Znaju li i jesu li znali svi hrvatski ministri okoliša da Centar uopće postoji? Meni je to išlo na ruku. Godinama sam u raznim funkcijama bio zadužen za rad Centra, odnosno vezan na njegove aktivnosti. I tu sam imao prilike učiti od najboljih.

Došla je i 1991. Sve se polako raspadalo. Centar nije bio ozbiljno shvaćen kao hrvatski prioritet. Ima i logike u tome, kada se susrećete s obranom, izbjeglicama, ali ni te logike nema previše, jer je to rijetka institucija u Hrvatskoj s međunarodnim statusom. Arsen ne miruje. Očuvanje Centra u Splitu postavlja si glavnom zadaćom. Počinjemo se sastajati i dogovarati. Vrlo često i tajno, u nekim noćnim satima. Sjećam se sastanaka na Prokurativama. Smišljali smo kako sačuvati Centar. Interna Arsenova

75 76diplomacija je, potpomognuta Gašom , pa Bebom iz Atene, uz pomoć 77Pište iz Rovinja, radila. Ja u odnosu na njih, pravi „mali od kužine“, učio

sam, slušao, pomagao i radio. Onda nam se kao dar s neba pojavio dr. Stanko Nik. S funkcije šefa pravnih poslova za međunarodne odnose SFRJ vratio se u Zagreb. Mi sve nešto osjećamo, a on zna kako. Pišemo note, on ih pravnički dotjeruje. Odlazimo na ministarske i diplomatske sastanke. Između ostaloga i u Nairobi i u Kairo.

Sjećam se odlaska u Kairo. Rečeno je da će nas primiti, u to vrijeme kao predsjedavajući Barcelonske konvencije. Odlazimo na put, dr. Nik, kasniji

75 Franjo Gašparović, doajen svih aktivnosti na Mediteranu. Spomenuo sam ga na drugom mjestu. Svi ga poznaju. Vjeruju mu. Cijene ga.76 Dr. Ljubomir Jeftić zamjenik direktora u Ateni, kancelariji MAP-a77 Dr. Ištvan Kečkeš, prvi je zabrodio u vode zaštite regionalnih mora, s Instituta Ruđer Bošković. Postao je prvi direktor UNEP-ove agencije za zaštitu regionalnih mora. Zbog Instituta za zaštitu Jadrana stalno živi u Rovinju.

_____________________________

137

ambasador u Mađarskoj i Japanu, ako se dobro sjećam, i ja. Mislim da je i on preminuo prije nekog vremena. Bili smo si jako dobri. Došli smo u jednu kancelariju kao u neki stan. Točno u minutu. Rekli su nam da pričekamo. Onda su nas pozvali. Tri ozbiljna gospodina sjedila su za stolom. Izmijenili smo samo nekoliko riječi, čak i manje od kurtoaznog pozdravljanja. Rekli su da im kažemo što imamo. Ja kao zaduženi za okoliš i kao „neki ministar“, na mom engleskom, iako bi to dr. Nik odradio puno bolje, pročitao sam stranicu i pol teksta. Sve nešto u stilu- mi smo zainteresirani, za nas je važno, dajemo puni doprinos, dajemo podrške, u duhu „bez Barcelonske ne možemo“. Oni su nas saslušali, kimnuli glavom i mi smo izašli. Bio sam u čudu. Razočaran. Dr. Nik, iskusni diplomat, bio je zadovoljan. Rekao je da se to tako radi, da je uobičajeno i da nije loše to što su nas saslušali.

Mi radimo i dalje. Vrbujemo Slovence i Bosnu i Hercegovinu, da i oni kažu kako bi kao slijednica SFRJ rado postali članice Barcelonske konvencije.

Došao je ministarski sastanak u Antaliji, 1994. Članice će se izjašnjavati o našem prijemu. U Hrvatskoj delegaciji bili smo Gašo i ja. Često su mi zamjerali da ga vodim na sastanke jer je u penziji i poodmaklim godinama. Pitali su može li ići netko mlađi umjesto njega. Predložio sam da bude i mlađa, ali da mora imatii veze i znanje. Navedeno je u tom trenutku imao samo Gašo. Prisutvovao je i Beb po službenoj dužnosti, kao zamjenik direktora MAP-a. Mislim da tu više nije bilo Arsena, već je bio njegov nasljednik Ivica Trumbić. Lobirali smo. Najviše Gašo. Ja sam se družio s Bosancima i Slovencima kao s najrođenijima. Neka svi vide da smo si dobri, da s Bosancima nismo u zavadi.

Pomogao nam je i tadašnji ambasador u Turskoj, gospodin Hido Biščević. Njega sam upoznao u vojsci u Prizrenu. Došao je na dva dana i odmah dobio prekomandu u Niš. Kao novinar pisao je za neki armijski list. Ja sam u Prizrenu ostao šest mjeseci. Prije nekliko me mjeseci povrijedio, ili ako bolje razmislim, učinio je to sebi. Slučajan susret u „Avliji“, još iz rata kultnom sarajevskom restoranu. Sjedio sam sa suprugom i prijateljima Acom i Denizom. Vidio sam ga. Znamo se. Došao sam do njegovog stola. Pozdravio sam ga. Nije ustao. Sjedio je onako kao neki veliki. Podsjetio sam ga od kuda se znamo. Znao je on dobro. Kako bi se pokazao kao veliki „džek“ pred društvom, moje spominjanje susreta u JNA i Prizrenu pretvara u doskočicu, kao to je bilo tada kada sam ja - samo ja - nosio petokraku. Vraćam se za stol, „popišan“, kako se to u narodu kaže. Ispričao sam to društvu. Tješili su me. Znaju oni bezbroj takvih prigodno prilagodljivih. Shvatim da znam i ja, pa što se onda čudim? Ranije smo napustili „Avliju“. Na izlasku mi je mahao. Kao da se malo izvinjava. Kao. Što se mene tiče „mahao on ne mahao“ ne zanima me. Ali, ne uzimam mu za zlo.

U sklopu konferencije digla se frka, kao Hrvatska je pristala na uvoz opasnog otpada iz cijelog svijeta iako za to nema prikladne spalionice ili

138

druge opreme. Greenpeace za sutrašnji dan priprema konferenciju za tisak. Prije glasanja o našem prijemu. Bio sam u sto čuda. Zvao sam sjedište Greenpeace-a u Amsterdamu. Rekli su da imaju informacije o tome. Kršili smo pravila. Ja sam im pojasnio slučaj.

Bilo je to ovako. Nekako za vrijeme kada je gospodin Čermak bio ministar gospodarstva, do mene dolazi informacija oko priprema gradnje spalionice opasnog otpada u Plominu. Bio sam začuđen. Znao sam rat još traje, ali ipak to nije išlo. Dobio sam prve informacije o načinu kako se to planira. Ideja je bila prva liga, dobitna kombinacija, zarada do neba, ali samo za one koji se u to ne razumiju. Naime, u Plomin bi neka „bijelosvjetska tvrtka“, zajedno s nekom našom „bijelolokalnom tvrtkom“ počela dovoziti opasni otpad iz cijelog svijeta i unaprijed naplaćivati troškove postupanja. Tim bi se novcem kasnije gradila spalionica. Mi u to vrijeme za to nismo imali niti jedan dokument. To nije išlo ni po prostornom planu, a nije postojala ni studija utjecaja na okoliš. Nije išlo ni po pravilima struke, po Bazelskoj konvenciji. Jednostavno nije išlo.

No, bilo je ratno vrijeme, kada se odluke brzo donose i znaju provoditi na čudne načine. Nije bilo jednostavno. Nisam ni ja samo tako naglas mogao biti protiv. Isprovocirao sam sastanak nekog Odbora u Saboru. Kao, priča se da se nešto sprema. I to je bilo dovoljno. Postaje javno i odjednom, kako je počelo, tako je i prestalo. Vjerujem da su u tadašnjem Ministarstvu gospo-darstva imali najbolje namjere, ali ne i dovoljno znanja vezanih uz (ne)mo-gućnost gradnje takvih objekata.

Greenpeace-ovci su bili uporni. Uvjeravao sam ih. Vodio sam dugotrajni razgovor s Amsterdamom iz Antalije. Rekao sam, ako organiziraju konfe-renciju i za to optuže Hrvatsku, da ću iznijeti pisane dokaze koje imam i da ćemo i mi krenuti ofenzivno, ali protiv njih i njihovog senzacionalizma. Konačno su mi povjerovali, iako sam ih uvjeravao na svom slabom engleskom.

Izgleda da su oni opravdano pokrenuli hajku, jer se po svijetu počelo pričati kako se opasni otpad skuplja i nekamo vozi. Brzo je ispalo da nije u pitanju lokacija u Hrvatskoj, već koliko se sjećam u Kolumbiji.

Nakon povratka u Hrvatsku ponovno se pojavila afera s tim u vezi. Kao naš brod, da se nije možda zvao „Velebit“, treba prevesti opasni otpad iz Kolumbije natrag u Sloveniju. Slovenci su po drugi put nasjeli na prazne priče da zbrinu opasni otpad na način kako se ne smije. Neki su iz toga željeli napraviti aferu, kao vidi njih kakvi su, mi to nikada ne bismo tako, a htjeli smo i gore. Dao sam savjet Slovencima kako se ponašati. Sve sam zaustavio.

Došlo je do glasanja u Antaliji. Hrvatska, zajedno s Bosnom i Herce-govinom i Slovenijom postala je punopravnom članicom Barcelonske

139

konvencije. Srce je veliko kao kuća. Te večeri Gašo je proslavio svoj 75. rođendan.

1995.godine, na dvadesetu godišnjicu, onda kada u naš izvještaj nisam htio uključiti ono oko zatvaranja zdrave koksare, vjerujem najviše zahvaljujući Bebu, imao sam priliku biti takozvani „reporter“ na završnoj sesiji. Nisam ništa rekao, ali je u dokumentima napisano da je Hrvatska imala takvu čast. Nije puno, ali ipak nešto znači. Potpisao sam tom prilikom, onako sve s vjerodajnicama i neki službeni dokument u ime Hrvatske.

Naviru sjećanja. I ona kako su se Split i neki Splićani prema nekima znali ružno odnositi. Sjećam se da smo jednom prilikom, kada smo radili planove kako sačuvati Centar, nakon napornog dana Arsen, Gašo, još netko i ja onako za svoj gušt otišli u jednu konobu. Je li taj netko bio Ado iz Rijeke? Za susjednim stolom bio je Ranko iz Rijeke i njegovo društvo. U jednom trenutku, vjerojatno Ranko, on je uvijek bio za dobra druženja, predlaže da sjednemo zajedno.

Sve se priče nekako vraćaju ratu. Uglavnom, onako kako to biva, kada vino učini svoje, svi smo heroji, a oni drugi nikakvi. U tom trenutku, liječnik iz bivše JNA, znam mu ime ali ga ne želim spominjati, počne priču o četnicima i petoj koloni u Splitu. Umirivao sam ga. Pokušavao sam relativizirati stvari. Ne, on zna za subverzivna djelovanja pojedinaca. Ta jučer se skinuo iz JNA. Kaže da je takav i direktor Centra. Pitam ga poznaje li ga i zna li da sjedi s nama za stolom. Kaže da ga zna i na nj pokazuje prstom. Svima je bilo neugodno osim njemu, pijanoj budali. U meni je proradio bik - rođen sam u tom znaku. Rekao sam mu da je kojim slučajem neko ranije vrijeme da bih ga zbog uvreda pozvao na dvoboj. Kako to nije bio slučaj, otjerao sam ga. Podvijena je repa otišao. Sva sreća ostali, nas sedmero, bili smo suprotnog mišljenja.

Kada sada vrtim film unatrag, izgleda da smo mi koji smo ostali bili nekako „Smojini građani“, puni tolerancije, a on nekog novog kova, kojeg se sve više ljudi polako počinje sramiti. Ma ne mogu vjerovati da su se Splićani u jednom trenutku odrekli Smoje, da su u Zadru tolerirali marširanje crnih ustaša, onih koji su ih prodali Talijanima i da su se time još ponosili.

Inače onaj je liječnik još uvijek na nekoj funkciji. Vidio sam ga nedavno na TV-u. Vjerujem da se promijenio, Splita, Hajduka i Smoje radi. I ja sam bio navijač Hajduka. Onaj pravi. Ali ne ovoga Hajduka koji je tiskao mono-grafiju povodom neke godišnjice, a unutra su bile prazne stranice naj-blistavije povijesti, one kada su otišli u borbu protiv fašista. Ne, nije to moj Hajduk. Volio bih da se i Split vrati sebi i da bude buntovan, ali ne protiv slabijih. Upravo je to stoljećima bila veličina Splita, biti protiv sile, a ne silom na slabašne.

140

Uskoro će i četrdesetogodišnjica Barcelonske konvencije. Vjerujem da smo u tom programu još aktivni. O Centru u Splitu, barem kod nas, čujem malo. I dalje ga izgleda premalo koristimo. Bilo bi jako lijepo, kada bi u Ministarstvu okoliša i Ministarstvu vanjskih poslova pozvali Arsena, Beba , Pištu i još ponekog. Možda i nekog u ime Gaše. Onako, usput na kavu. Da im se zahvali za teške trenutke kada je unatoč mnogim otporima za Hrvatsku očuvana velika vrijednost. Mene ne treba zvati. Ne zovu me ni na šta i ne daju priznanja.Pišem li knjigu samo zbog toga? Ma ne, ili ipak da?

BESPRAVNA GRADNJA

Drago mi je da će projekt legalizacije bespravno izgrađenih objekata konačno uspjeti. I s tim sam se problemom susreo negdje početkom 1991. godine. U Dubrovniku su odlučili početi s tim. Počeli su rušiti bespravno izgrađene objekte. Otišao sam na teren. Tada sam bio pomoćnik ministra za okoliš, prostorno planiranje i zaštitu prirode. Dubrovčani su me odveli na Pelješac. Negdje blizu Trpnja. Nasred livade stajale su tri bespravno izgrađene kuće. Samo je srednja bila srušena. Navodno taj netko nije htio platiti nešto. Ali nije to bio glavni razlog zašto baš njemu. Imao je problem s krvnim zrncima. Zaustavio sam takve načine rušenja.

Kako je problem bespravne izgradnje bio oduvijek velik i gotovo nerješiv, nova je država, ili barem oni koji vjeruju da se to može riješiti, predložila Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata. Od Instituta za urba-nizam naručili smo analizu. Kako je gospodin Juras, tada prvi čovjek Šibenika bio nekako najzaineresiraniji za rješenje problema bespravne izgradnje, Institut je počeo obilaziti teren. Snimili su nekih 2000 bespravno izgrađenih objekata na području Šibenika. Po njihovom bi trebalo srušiti najviše 2%. To daje poticaj. Radimo na zakonu. Princip abolicija. Nema nagrade, ali se ništa ni ne traži. GISDATA iz Zagreba već je tada razradila projekt kontrole iz zraka, preko satelita. Isti način kontrole kojeg smo eto otkrili prije neki dan. Sve je jasno.

Prijedlog Zakona došao je na Saborski odbor za pravosuđe. Predsjedavao je gospodin Ramljak. Članovi sve uvaženi pravnici, od gospodina Mišetića do ne sjećam se koga sve ne. Došao je red na Zakon. Gospodin Ramljak predložio je da se skine s dnevnog reda jer takav zakon u EU ne postoji. Tada smo već gledali samo na zapad. Javio sam se za riječ i rekao da u EU nemaju takav zakon jer tamo nema bespravne gradnje. Sam argument bio je dovoljan. Zakon je ostao na dnevnom redu.

No, kako smo živjeli brzo i sve se mijenjalo preko noći, ne znam zašto, ali onda su se javili neki pojedinačni interesi. Te treba projekt, pa statika, pa elektrika, pa sve i svašta. Od legalizacije ništa. Možda uspije ovaj puta.

141

Želim da hoće. I ja želim legalizirati jednu terasu na ruini. No, imaju li i sada svi dovoljno novca za to? Hoćemo li imati snage, volje i argumenata da sljedeće ljeto rušimo ono što nije legalizirano. Dobro, ako ostanu nelegalizirane 2-3 građevine neće biti problema, ali što ako ostane 2000-3000, a što ako brojka naraste i do 20000 - 30 000? Ipak sam pesimist. Trebala je ići abolicija!

OPASNE TVARI

Uistinu je nevjerojatno s kakvim se sve problemima suočite kada dođe situacija „stani pani“ i koliko dobrih i odgovornih ljudi sretnete.

Po Sisku se počelo „lupati“. Iz tadašnje „Radonje“, koja se kasnije nazvala „Herbos“, a sada je više nema ili je uskoro više neće biti (mali doprinos lokalne politike i nedozrelih zelenih na stvaranju društva umanjene vrijednosti), dolazi pitanje što učiniti s tri cisterne s amonijakom, koje su se nalazile u krugu tvornice. Nastala je frka. Da je saznala druga strana, a jedan s njihove strane, koji je do nedavno stanovao u blizini tvornice, tada je rukovodio gađanjem po Sisku, moglo je doći do velike katastrofe. Mogli su se otrovati i umrijeti mnogi. Na tisuće nas.

Održan je veliki sastanak u Radonji. Auditorij je bio kompetentan i kooperativan. Još je djelujovalo ono NNNI - ništa nas ne smije iznenaditi. Dogovarali smo da se cisterne izmjeste. Kamo? Bilo je teško pronaći mjesto jer je cijela Hrvatska ranjiva. Što napraviti? Sastanku je prisustvovao i gospodin Klarić iz Hrvatskih željeznica. Mislim da je kasnije bio i

78predsjednik uprave. Sposoban i operativan. Imao sam autoritet i položaj , a i ponešto sam znao, predložio sam da o tome - kamo - zna samo gospodin Klarić. Po hijerarhiji ja sam trebao biti obaviješten ako dođe do kakvih problema, a ostali prema potrebi. Cisterne su bile maknute. Nije bilo nesreće. Kamo su maknute? Ne znam.

Dogodila se slična situacija. Do mene je došao gospodin, žao mi je da mu se ne sjećam imena. Tada je mogao imati nešto preko 30 godina. Bavio se miniranjem. Posljedice su mu se vidjele, mislim na lijevoj šaci. Imao je povrijeđena i iskrivljena 2-3 prsta. Obavijestio me da se u sisačkom silosu nalazilo nekoliko desetaka tisuća tona nitratnih soli, uvezenih iz Rusije. Moglo se upotrijebiti i za izradu eksploziva. Ako bi se pogodio silos, tragedija bi bila daleko veća od one da su kojim slučajem one cisterne bile pogođene amonijakom. Uz nepovoljne vremenske uvjete moglo bi biti ugroženo i stanovništvo Zagreba, a ne samo Siska.

78 Uz to što sam bio pomoćnik ministra bio sam i predsjednik kriznog štaba ministarstva

_____________________________

142

Odluka je na dlanu. Soli su se morale hitno ukloniti. Kamo? Poučen iskustvom, znao sam da će to znati samo taj gospodin. On je cijeli posao organizirao, mislim u suradnji s policijom i vojskom. Soli su prebačene negdje uz Savu. Tamo su u plitkim slojevima uništavane. Gdje i kako je to napravljeno htio me jednom prilikom upoznati poznanik iz Siska, Škic. Igrao je ranije nogomet u Segesti.

PROCJENE UTJECAJA - PETROKEMIJA, INA

U INA-i se krajem osamdesetih desila dobra stvar. Njihovim centrom za informiranje počeo je rukovoditi Boris Čavrak. Znali smo se još s juda i faksa. Ne znam tko je predložio, ali ubrzo smo došli na ideju kako bi INA-in centar mogao, uz usluge koje je davao tvrtci, davati usluge i u slučaju kemijskih ekoloških akcidenata. Boris je predložio da nabavimo odgo-varajuću kompjutorsku podršku. Ne sjećam se detalja, ali pisali smo, u ime države, u jedan takav centar UN-a, kako bi nam omogućili pristup odgovarajućem software-u. Znam da smo ga ubrzo dobili. Nakon mog odlaska iz ministarstva, na osnovu toga, a uz veliku podršku Borisa nastao je Priručnik za djelovanje u akcidentnim situacijama - APEL. Ne znam koristi li se još uvijek ili ne.

Ovo spominjem zato što je taj INA-in Centar, zahvaljujući prije svega Borisu odigrao veliku ulogu u procjenama sigurnosti i potrebe za obusta-vom rada tvornica (prije svega Rafinerije nafte Siska, Petrokemije Kutina,....) kod granatiranja. Boris je napravio svu silu takvih procjena. Sjećam se jedne procjene na kojoj sam i ja radio odnosno bio zainteresiran za rezultate.Treba li stati s radom u Rafineriji Sisak kada počne grana-tiranje? Utvrđeno je da bi najveća šteta mogla nastati ako bi se pogodio platforming postrojenje s vodikom pod visokim pritiskom. Ako se dobro sjećam, učinak bi bio takav da bi se do nekih 1 500 m udaljenosti vjerojatno razbila sva stakla, ali da ne bi bilo izravnih ljudskih žrtava.

Pred akciju „Bljesak“, nazvao me general Tolj. Trebalo je procijeniti što se može očekivati ako bi slučajno Tvornica gnojiva u Kutini bila raketirana. Bilo je to 1995. Tada smo već puno toga znali, pa čak i živjeti s rizikom. Nije bilo straha.

KAKO SE LAKO ZABORAVLJA?

Kao svaki rat i ovaj je bio i te kako krvav. Milijuni su stradali. Velika većina bila je izvan ratnoga sukoba. Zvjerstva su se brzo pročula i izvan granica. Na nekom sastanku jedan me visoko pozicionirani njemački diplomat s čuđenjem i zgražanjem pitao kako je to moguće. Kako su moguća sva ta zvjerstva?

143

Odgovorio sam protupitanjem. Konstatiravši da se u Njemačkoj proizvode najbolji automobili na svijetu, spomenuvši doprinose njemačkih filozofa, književnika i muzičara svjetskoj, kulturnoj i intelektulanoj baštini pitao sam ga, kako je bilo moguće da su prije šezdestetak godina proizvodili najbolje peći za spaljivanje ljudi? Kako je bilo moguće, da su za te peći, precizni kakvi mogu biti samo Nijemci, imali i njemački standard koliko ugljena da se spali ljudsko tijelo? Zašutio je. I ja.

U ljudskoj prirodi postoji destruktivni element koji se lako probudi. Bude ga razni „izmi“. Prvo polako, a onda sve ide vrlo brzo i postaje nezaustavljivo. Zaustavlja se tek kada se tresne o dno. Zato se takve stvari moraju zausta-vljati odmah. Odmah. Zbog toga sam jako sretan da imamo Europsku uniju i da smo postali dio nje. Formalni dio dogodit će se za nekoliko dana.

Zašto to spominjem? Sjećam se kada je pred nekih desetak godina u Austriji u vladu trebala biti, ili je već bila, uključena jedna homofobna stranka. EU je rekla ne može. Austrija je rekla da može. EU je rekla da ipak ne može i Austriju stavila na led. No pasaran za homofobne u EU. I nisu prošli.

UMJESTO ZAVRŠETKA

Ratnih priča ima još mnogo, osobito onih izvan glavnih događanja, a koje također mogu dati mali mozaik za popunu ratne slike kako bi ona bila oštrija. Takva iskustva, ona ni crna ni bijela, životna imaju i drugi. Trebali bi pisati.

Možda jednom napišem i o tome kako sam pomagao da se vojnicima JNA koji su došli na „dopust“ osigura sklanjanje i neka vrsta bijega. Možda da napišem kako moja Mama i brat više od godinu dana nisu mogli dobiti državljanstvo. Kako sam se znao s onima na vrhu, ubrzo sam saznao da mi to rade Siščani. Oni koji su me susretali svaki dan, a neki mi podilazili zbog moje funkcije, oni nisu dozvoljavali da moji dobiju papire. Je li to bila njihova osveta jer sam prvog ministra koji je posjetio Sisak početkom ratnih zbivanja prvo doveo načelniku općine, a tek kasnije u neformalni krizni štab, u kojem je unuk velikog generala s pištoljem obješenim do koljena uz vrlo atraktivnu plavušu važno pokazivao na karti, (onakvoj kakvih se sjećamo iz škole, mislim da su te karte nosile naziv tvrtke koja ih je tiskala „Učila“), gdje smo mi, a gdje je Zagreb. Plavuša ga je zanosno slušala.

Mogao bih možda napisati nešto i vezano uz osiguranje pumpi za vodu za Dubrovnik, ili kako sam ušao u selo prijatelja, i odmah po Oluji pri-sustvovao organiziranoj pljački u Drljačama. Tom smo prilikom susreli izbjeglice iz Banja Luke, koje su eto došle tu na par dana, a mislim da su tu još danas. Mogao bih pisati o dolaska u Gradišku i Okučane, u Drniš, Knin,

144

kako su gorjele kuće i deset dana nakon Oluje, a strane TV-ekipe su to snimale.

Možda za sve nađem vremena i mjesta u drugoj knjizi. Vrijeme me pretječe. Ispast će na kraju da opisujem ono od prije!

Sada još riječ dvije o tome kada sam otišao. Bilo je to tjedan dana iza Oluje. Nisam htio otići dok ne završi rat. Rekli bi da sam pobjegao. Ja nisam ostao zbog glasina, već zbog činjenice da imam ugrađen gen da se ne povlačim ako sam u pravu, a tek da bježim, ma kaj god!

Dva dana prije Oluje, ne sluteći ništa, otišli smo na Krk. Sreli smo i druge viđene građane Siska. U ministarstvu je ostao dežurati glavni inspektor oko-liša, Damir Brlek. Ujutro zapucalo, a samo smo Ljerka i ja krenuli nazad. Nije se moglo preko Karlovca, već negdje preko Vučjeg potoka ili nekako tako. U Sisak se isto baš nije moglo. Ja sam mogao, imao sam dokumente, ali na svoj rizik. U Sisku je bila naša kći. U podrumu je rekla da ćemo se vratiti. Smijali su se. Mi smo se vratili, a drugi, i neki saborski zastupnici, naši susjedi nisu. Bili smo u podrumu. Ja prvo nisam htio, ali kada je iznad kuće proletjela granata i pala 100 metara dalje u tržnicu, izbivši rolete na prozorima sobe, rekao sam dosta. U podrum. Oslobođenje smo dočekali sretni. Naročito su se veselile izbjeglice iz Petrinje. Konačno će moći kući. U podrumu smo iz kristalnih čaša popili zdravicu u čast boljoj budućnosti.

MINI EPILOG

Otišavši raditi u Sloveniju, a nastavivši živjeti u Sisku, kako sam i sam dao mali doprinos stvaranju Hrvatske, vjerovao sam da će sve moći (barem dijelom) ostati na razini korektnosti. Kako sam otišao napisao sam u zadnjem 55. broju časopisa Okoliš, kojeg sam pomogao osmisliti sa suradnicama, prije svega s Višnjom i Lidijom, a kasnije i sa cijelom ekipom,kako sam otišao, iako to nisam htio. No, tako je moralo biti.

A kakvi su pojedinci? S nekima sam i danas ok, reći će mi šefe, iako sam sa svima bio na prijateljskim relacijama. No, većina me izbrisala. Ne postojim u službenom dijelu okoliša Hrvatske. Neki su si uzeli svu ostavštinu, a neki dio. Veći dio „ostavštine“, znak prijatelj okoliša, godišnja nagrada, časopis Okoliš, suradnja s NGO je zapušten. Pročitao sam prije par godina kako je moja jedina funkcija u izdavanju Okoliša bila da nabavim papir.

Negdje koju godinu nakon mog odlaska, Okoliš je počeo posvećivati jednu stranicu zaslužnima u okolišu. Nakon što su objavljene četiri biografije, od kojih sam poznavao samo jednog ili jednu, Tijana, koja je organizacijski radila na uređivanju Okoliša zamolila me da joj dostavim svoj životopis. Dostavio sam ga. Nisu ga htjeli objaviti. Neću o imenima. Znaju tko su. Neka se srame.Pitam se pišem li i zbog toga knjigu?

146

Nije čovječanstvo istkalo platno života.Mi smo samo jedna nit u njemu.Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.

Poglavica Sietl

Tko hoće nešto učiniti, naðe način,tko neće ništa učiniti, naðe opravdanje.

Picasso

147

SAGA O OTPADU

Saga o otpaduImamo li strategiju?Slučaj Poreč - veza s KaštjunomSlučaj ČakovecSlučaj RijekaVaraždinKarlovacSisakOsijekA ostali primjeri?IPPC i SUOSlučaj „Poreč - Beč“Kako je propala želja političara Siska da barem po nečemu budemo vodeći?

SAGA O OTPADU

Problemi otpada u Rijeci, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Makarskoj, da ne nabrajam sve sredine sa sličnim problemima, je uvijek isti. Neznanje i to opće! Tome treba dodati i kolektivno podilaženje i pogodovanje pojedinim grupicama. Prije svega naših „novokomponiranih“ političara poduprtih samoimenovanim stručnjacima. Možda bi se političarima na vrhu, nekom gradonačelniku ili načelniku moglo oprostiti stručno neznanje, pa i neznanje onih koji ih savjetuju, jer su i oni u najvećem broju slučajeva samo podobni, a ne i sposobni, no ne smije im se oprostiti ponavljanje grešaka, pogotovo ako su na njih bili upozoravani. Tko pati zbog nekvalitetnih lidera? Mi, građani.

Negdje, na nekom mjestu u knjizi napisao sam da se ovo moje pametovanje i „ja-pa-ja-panje“ možda čini bahatim. Možda vam se čini da se pravim važan. Vjerovali li ne, meni se ne čini. Osjećam da imam pravo na to, jer iza tog prava stoje mnogobrojna ignorirana upozorenja, upozoravanja na nemoguće i predlaganje mogućeg. Možete zamisliti kako me gledaju oni koji nisu poslušali jasne činjenice, razumljive svakom dobronamjernom, s redovno završenom školom, u nekoj normalnoj školi gdje uče pravi učitelji i profesori, i gdje se diplome i zvanja ne kupuju. Mnogi me ni ne gledaju. Žele zaboraviti da su donosili krive odluke i da još uvijek iza njih stoje. Pa neka stoje, ali neka se ne zaboravi. Možda dođe na naplatu njihova bahatost i ne-odgovorno trošenje novca. Osim toga, gluposti i šteta koja iz toga proizlazi se ponavljaju. Danas, sada, a ponavljat će se i dalje ostanu li ovakvi.

148

IMAMO LI STRATEGIJU?

Ovo je neumjesno pitanje. Imamo je. Ne jednu, bezbroj njih. U strategijama smo velemajstori.

Prije podosta godina sam u jednom članku napisao:

Na pitanje da li znamo izrađivati strategije (i ne samo iz područja okoliša i otpada) odgovor je jednoznačan znamo. Izradili smo ih bezbroj. Na pitanje znamo li izraditi realne, provedive strategije odgovor postaje pomalo dvojben. Skoro da nema niti jedne koju smo proveli u zadovoljavajućim okvirima, jer često u strateške dokument postavljamo ciljeve koji su često čak i stroži od ciljeva onih koji na tim problemima rade sustavno. Na pitanje da li znamo izraditi operativne planove odgovor je jednoznačan - ne znamo. Nije mi poznat niti jedan provediv operativni plan. Pitanje je zašto to ne znamo? Da li su krive nerealne i neprovedive strategije ili je problem u nepoznavanju postupaka operacionalizacije želja? Istina je kao i uvijek negdje u sredini. Pri tome je poseban problem da ne znamo iskoristiti niti pomoć koju bi kroz međunarodne projekte trebali dobiti. Stanje stvari je više nego zabrinjavajuće, jer zbog naše nepripremljenosti to može bitno usporiti proces uključivanja u EU.

Tekst mi se učinio vrlo mudrim, šala mala, tako da ga koristim u mnogim izlaganjima još i danas. Kada govorim u drugim državama Regije koristim ga u tom izvornom obliku. Kada govorim o nama, u Hrvatskoj, onda zadnju rečenicu pretvaram u upozorenje, da će nas nepripremljenost za uključi-

79vanje u procese EU koštati više nego što ćemo moći „dobiti“ , kako vole isticati naši političari.

79 Kako će Hrvatska „dobivati novac“ iz EU ne stoji. Dapače, zbog nepripremljenosti i zanemarivanja domaće proizvodnje, skoro sam siguran da ćemo često „više gubiti nego dobivati“. Najbolji primjeri za to su Županijski centri za gospodarenje otpadom u Rijeci i Puli. Na novac kojeg kao „dobivamo“ iz EU fondova moramo dodati svoj dio. Svu natječajnu dokumentaciju i cjelokupnu pripremu projekta, plaćenu dijelom iz EU iskoristile su strane tvrtke. Natječajna dokumentacija je pripremljena na način da je u samom startu onemogućeno uključivanje domaćih tvrtki. Našim tvrtkama će doduše biti dozvoljeno da kopaju, a sve do zadnjeg nadzora će raditi stranci, odnosno neki naši, koji će raditi za strance, za mrvice koje padnu sa stola. I oprema će doći izvana. Sve. Mislim da će nam biti dozvoljeno da ponudimo samo domaću vodu. Na iznose koje ćemo „kao fol“ dobiti iz EU, za tehnologije višestruko preplaćene i nama neprilagođene još ćemo dodati nešto iz naše akumulacije. I tko će profitirati? Privreda država u kojima će nam proizvesti dobrim dijelom nepotrebnu opremu, porezni sistem država u koje će otići novac za intelek-tualne usluge, odlazit će godinama i novac za rezervne dijelove, usluge servisiranja,... Uz to što našu akumulaciju, koja ide u „neproizvodnu infrastrukturu“ ne dajemo našoj privredi, ne dajemo joj ni šansu stjecanja referenci i stvaramo joj nepremostive prepreke za buduće uključivanje u tržište EU. Pa tko će kupiti našu opremu ako je mi nismo prihvatili? Zašto bi to tamo vrijedilo, a kod nas ne vrijedi? No, ima i primjera da se, kako je to slučaj s Tehnixom iz Donjeg Kraljevca, oprema, konkurenta ne samo u granicama EU tržišta, može plasirati samo izvan Hrvatske. Kako je žalosno kako ovakve jednostavne stvari ne vide domaći stručnjaci, pa čak niti vodeći mudri ekonomski analitičari. Ili sam pak ja naivno u krivom? Ne vjerujem. Ali neka. Na ovo i još puno toga upozoravao sam odnosno htio upozoriti da su me htjeli saslušati. Nisu. Sami su sebi dovoljni. Posljedice osjećamo, a daleko smo od najgoreg, jer se proizvodnja umanjene vrijednosti hrani nekvalitetom.

_____________________________

150

1994.Prva Strategija postupanja s otpadom izrađena je 1994. godine. Rađena je na ekspertskom principu, a izradu je vodila Agencija za posebni otpad (APO) iz Zagreba. Bila je jednostavna, provediva, prilagođena nama u Hrvatskoj. Oslanjala se na naša znanja i tehnologije. Nije zahtijevala puste milijune. Sada nastupam ja, sa svojim „ja-pa-japanjem“ i prepotencijom - otišao ja, nestala Strategija.

Do prve koalicijske vlade nije se previše događalo. Tadašnja Državna uprava za zaštitu okoliša na čelu sa liječnikom Antom Kutlom bila je u funkciji promocije i djela tog gospodina i nevladine udruge Lijepa naša. Za ilustraciju pogledajte kako je izgledalo ono što je ostalo od glasila Okoliš, u njegovo vrijeme. U svakom broju bilo je na desetke slika gospodina direktora. Izradili su i neko Izvješće o okolišu. Papir, onako ekološki, najskuplji je i najteži. Vjerojatno samo zbog toga to Izvješće i ima težinu.

2001.-2003.Došli su novi. Izrađuje se strategija. Imao sam prilike sudjelovati samo na jednom radnom sastanku. U zgradi bivše INA-e skupilo se nekih 50-60 stručnjaka. Podijelili su uradak na nekoliko stranica. Da uradak! Svega puno, samo sadržaja nigdje, a na uratku su radile desetine pojedinaca i institucija.

Uvijek sam bio fasciniran pristupom službene politike intelektualnim temama. Oni tome pristupaju kao „štihanju“ vrta. Jedan radnik, jedna gredica dnevno. Dva, dvije. Gospodo, kada se radi o znanju, onda se ne radi o zbrajanju. Ne mogu ni tisuće šupljih glava zamijeniti jednu pametnu. Nisam mogao odoljeti da se kritički ne osvrnem na uradak. Postupak je bio jasan. Nisu me više pozivali na sastanke.

Naišla im je ideja, kao da ju je poplava izbacila, ispričavam se zbog ovako vulgarnog pisanja, da se otpad počne ubacivati u naftne bušotine. Kako je tadašnji pomoćnik imao iskustva na bušotinama u Americi, ali s drugom namjerom, nekoliko se godina izgubilo na promociji ove nevjerojatne ideje. Nedavno se ponovo nešto u tom duhu pojavilo u medijima. Nama kao da nikada nije dosta.

2004. - 2011.Nova stranka, novi običaji. Odmah na početku ministrici sam Dropulić napisao kako pristupiti problemu postupanja s otpadom. Dugo se pozna-jemo. Vjerovao sam da će me poslušati. Velika je operativka. Dopise sam htio staviti kao prilog ovog poglavlju, no, radije ću ih iskoristiti nekom drugom prilikom.

Opet poplava nanosi novu ideju. No, ovaj put s ozbiljnim posljedicama. Jer se i realizira. U Strategiju je ugrađena ideja oko „biorekatorske deponije“

151

i pripreme goriva za cementare. Priča se kako su pojedinci u ovakvoj originalnosti vidjeli priliku za neku vrstu ekskluzivnosti i dobru zaradu. Ne mogu vjerovati da je prof. Ružinski, tadašnji državni tajnik, sa stručnog stajališta mogao dozvoliti da tako nešto postane službenom praksom. Kao

80inženjer morao je zbrojiti dva i dva! Nažalost nije.

Proizvodnja goriva iz komunalnog otpada sama po sebi nije loša. Dapače, u mješovitom komunalnom otpadu uvijek postoji dio kojeg se ne može iskoristiti na drugi način osim da se iskoristi u njemu sadržana energija. S obzirom na nedozrelost naše zelene nevladine scene, koja je takva i zbog višegodišnjeg forsiranja samo jedne udruge, neću više navoditi ime Lijepe naše, ovo što ću sada napisati spada u rubriku: „vjerovali ili ne“. Naime, u Sloveniji se udruga „Ekološka gibanja Slovenije“, koja objedinjuje preko stotinu udruga, a koju vodi gospodin Karl Lipič, bori da se u Sloveniji izgrade dvije male spalionice ostatka otpada, jer se bez toga „zero waste“ koncept ne može realizirati.

Radeći na projektu županijskog centra za postupanje s otpadom za Zadar, na onom projektu zbog kojeg sam ovu knjigu i počeo pisati, jedan međunarodni stručnjak je, vidjevši koncept, (a kako sam negdje spomenuo na projektu Zadra i Piškornice radilo se po principu kopiranja koncepta za Kaštjun u Puli) izjavio, u slobodnom prijevodu nešto u stilu „da se otpad tehnički može voziti i na mjesec“. Kasnije je odradio svoje. Podržao je neviđeno.

Sada imamo što imamo. Ponavljam, gorivo za cementare iz mješovitog komunalnog otpada je izvrsna ideja. Podržavao sam je i podržavam. Jedino što je upitno je cijena. Tko će kome što plaćati i kako osigurati plasman na dugi rok. Županijski centri rade se na 40 godina. O tome se ne vodi računa kako bi se osigurao plasman proizvedenog goriva. Nema ništa obvezujućeg osim verbalnog interesa cementara. Kao nagradno pitanje nameće se sljedeće: Što mislite, tko će kome plaćati za gorivo, kada se u centrima ono počinje gomilati, a cementare mogu i s tim i bez toga, mogu s kod nas proizvedenim gorivom, a mogu ga i uvesti? Mislim da je svima jasno.

80 Pišem da se ne zaboravi i svjestan svih mogućih konzekvenci, čak do mogućeg ismijavanja na stručnom planu, uvjeren sam, iako bih volio da nisam u pravu, da će odabrane tehnologije u Rijeci i Puli, (uz to što su nekoliko puta preplaćene) biti potpuni fijasko. Sve će se vrlo brzo saznati. Ako sam u krivu, što bi za sve bilo najbolje, ismijte me. Ako sam u pravu, onda pravna država treba djelovati na način kako to često figurativno navodim: Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se gospođa koja je povela na godišnji odmor obespravljenu obitelji navodno oštetila ali, i vratila 6000 kuna osuđuje, a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije ni bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju štete u narednim desetljećima.

_____________________________

152

Već sada jedina cementara koja koristi gorivo navodno ga od nekih uzima na ovaj, a od drugih na malo drugačiji način.

Predlagao sam, ne baš najslužbenije, da Hrvatska podrži koncept proiz-vodnje goriva, ali da pristupi i izgradnji odgovarajućeg termoenergetskog objekta. Mogli bismo imati dobrih 50 postrojenja za pripremu goriva i izdvajanja korisnog dijela otpada izrađenih u cijelosti kod nas, imali bismo vlastiti energent, ne bismo bili pod utjecajem nesigurnog tržišta. Naša akumulacija u okolišnu infrastrukturu bila bi zamašnjak za našu privredu. Logična lokacija za takav objekt je Zagreb. To bi pomoglo i rješavanju problema Jakuševca.

Odgovornima predlažem da odu na Cipar. Tamo je tehnologija koja je preslikana za Rijeku i Pulu. Tamo ne mogu plasirati gorivo u cementaru jer im ova nameće neprihvatljive uvjete. I tamo razmišljaju o izgradnji termoelektrane. Na Cipru bi bilo poučno vidjeti još puno toga vezano za tehnologiju koja je odabrana za Rijeku i Pulu. Siguran sam da bi se mnogi ohladili ili kako je na jednom sastanku, ne želim navoditi ni mjesto ni osobu, jedan stručnjak uključen u tematiku izgradnjene takvih centara sramežljivo predložio, da bi još uvijek bilo najjeftinije odustati od takvog koncepta. No, kome to predložiti?

2012.

Opet nova stranka i opet novi običaji. Došlo se do zaključka da se nešto mora mijenjati. Izjava prve ministrice u novoj Vladi bila je da će se sa 22 županijska centra prijeći na 11. Eto, poplava je opet donijela nešto novo. Tražeći stručne argumente za to shvatio sam zašto 11, a ne 22. Naime, 22 je samo sa brojem 2 djeljivo bez ostatka i daje eto cijeli okrugli broj.

Došao je drugi ministar u novoj Vladi. Nema izjava, barem ne za sada. Opet se najavljuju promjene. Problem je samo u tome da će se u budućim promjenama koncepta morati dosjetiti novog „stručnog“ argumenta, a ne samo jednostavnog dijeljenja s dva, jer 11 je jdenostavan broj, djeljiv samo sa sobom i jedinicom.

SLUČAJ POREČ - VEZA S KAŠTJUNOM

Taj sam slučaj detaljno opisao na drugom mjestu. Evo kratkog podsjećanja. Igrom slučaja, krajem devedesetih bio sam pozvan kako bih dao prijedlog oko sanacije odlagališta Košambra u Poreču. Tada sam već surađivao s nekoliko tvrtki iz Austrije, kao i s Gradom Bečom. Dosta sam i sam znao, naučivši to od nažalost prerano pokojnog Zorana Simiča iz Ljubljane, tehnički gledano genijalca u pravom smislu te riječi.

153

Predložio sam preradu starog deponija (što smo u praksi, preradivši skoro tadašnju godišnju količinu proizvedenog komunalnog otpada Poreča u manje od šest mjeseci pokazali) i formiranje zajedničke tvrtke s Austrijancima, jer su baš na preradi starih deponija „naj“ u svijetu. Zajednička tvrtka trebala je biti u većinskom vlasništvu Porečana, a Austrijanci su prije svega imali interes da u Hrvatskoj demonstriraju vlastita jeftina i tehnički vrhunska rješenja po pitanju problematike otpada i pročišćavanja otpadnih voda. Sve je izgledalo gotovo idealno.

No, ne lezi vraže! Vjerojatno su se neki prestrašili mogućnosti prerade starog deponija, jer bi onda na svjetlo dana najvjerojatnije isplivale nepodopštine lokalne firme, s velikim prometom, koja je deponij koristila, na osnovi nekih čudnih dozvola za odlaganje čak i opasnog otpada. Cijene za odlaganje opasnog otpada bile su kao da se otpad izvozi, a odlaganje je vršeno kao da smo u srednjem vijeku. Promjenom gradonačelnika dolazi do otkazivanja Austrijancima. Otkaz je donijela poplava. Što mislite dr. Guliću i gospodine Kos, jesam li u pravu?

Tada sam još vjerovao u pravnu državu pa sam u svojoj naivi mislio da ako se ukaže na pogreške pretpostavljenima gospodinu Štifaniću, gradonačelniku Poreča, gospodi Jakovčiću i Kajinu, da će se stvari ispraviti. Vjerovao sam da je svakom moralnom pojedincu jasno da se ne smije odlučiti za nešto što će građane Poreča umjesto 40 koštati 140 EURA/tona, da se ne smije odlučiti za četiri uređaja za pročišćavanje koja koštaju 65 milijuna eura, umjesto za bolje rješenje koje je trebalo koštati samo 20 milijuna. Pri tome su se ignorantski ponijeli prema onima koji te poslove znaju među najboljima u svijetu, prema Bečanima. Možete misliti što misle o nama. Pisao sam, tražio, tužio, dobio presudu. Uzalud. O slučaju su znali svi u administraciji, čak i u tužilaštvu.

Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. Osuđuje se gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelji navodno oštetila, ali i vratila državi 6000 kn, a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju

81dnevne u narednim desetljećima. Eli,Eli, lama sabahtani?

81 Eli, Eli, lama sabahtani? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio ? Nepravde koje se svakodnevno čine skoro da i traže ovakav vapaj!

_____________________________

154

SLUČAJ ČAKOVEC

Kada smo u Poreču prerađivali deponij, posjetila nas je ekipa iz Čakovca. Tadašnji i sadašnji gradonačelnik Šalalmon, tadašnji direktor komunalne tvrtke Čakom, a sadašnji župan Perhoč i tadašnji i sadašnji tehnički direktor, gospodin Avirović. Bilo je simpatično. Ako se dobro sjećam, bilo je ljeto, a oni su više bili obučeni za more nego za smetlište. Kada su vidjeli što i kako radimo nisu skrivali pozitivno iznenađenje. Znam da je glavni komentar gradonačelnika bio u stilu: „Ali ovdje ništa ne smrdi“.

Kako je Čakovec imao veliki problem sa starim i neurednim odlagalištem „Totovec“, klasičnim smetlištem, odlučili su se ne poslušati vodeće hrvatske projektante koji su im predlagali da otpad, koji je bio u podzemnoj vodi debljine nekih 4-5 metara, prekriju vodonepropusnom folijom, i da onda na to počnu odlagati novi otpad. Iako nisu projektanti, a kamoli neki vodeći, shvatili su da to nema smisla, jer bi otpad i dalje ostao u kontaktu s podzemnim vodama. Po zdravoj, kako se kaže „seljačkoj logici“, tako stranoj na ovim područjima, shvatili su da se zub s granulomom ne liječi na način da se na njega stavi zlatna kruna. Takvih kruna na granulomima Hrvatska je nažalost puna.

Odlučili su se za preradu starog otpada i izgradnju modernog odlagališta. To je bez premca bio najbolji koncept koji je u širokoj regiji postojao, a bit će još bolji kada nabave opremu za mehaničko - biološku preradu. Vjerujem, onu jeftiniju, a bolju. Onu iz neposrednog susjedstva. Kada govorim o najboljem konceptu izvan naših granica, prije svega pri tome mislim na zapad. Na područje EU. Šteta da je to kod nas, da je naše. Možda zbog toga naša uvažena okolišna gospoda ignoriraju taj koncept. Svi od reda. Sve naše partije. Dođu, vide i odu. Lakše razumiju kada im se objasni na grčkom, talijanskom, njemačkom ili švedskom. Eli, Eli, lama sabahtani?

SLUČAJ RIJEKA

Saga o otpadu i dalje je aktualana. Pred završetkom sam knjige. Početak je listopada 2012. Iznervirani, obespravljeni i otpadom ugroženi stanovnici Viškova i Marčelja htjeli su po tko zna koji put iskazati bunt. Profesor Vujić, vršitelj dužnosti župana Primorko-goranske županije, izašao im je u susret i pomogao organizirati tribinu u Rijeci. Na njoj će prof. Uršić iznijeti dobitni koncept i predložiti kako se sve može riješiti odmah i bez para, najbolje na svijetu.

Profesor Vujić, s kojim se znamo dulje, i koji je vidio što sam predlagao odgovornima Rijeke i prije deset, ali i unatrag godine dana (pogledajte prijedlog rješenja u dodatku ovog poglavlja iz 2002. godine - navodim ga

155

samo kao argument da možda imam pravo na malo „ja-pa-japanja“), organizatorima je najavio da ću i ja doći na tribinu. Zatražio je da imam priliku u prezentaciji prikazati što je i na koji način moguće napraviti. Pripremio sam se.

Prezentacija je trebala početi sljedećim:

ź Otpor na Viškovu je i logičan i razumljiv, a tolerancija građana Viškova nevjerojatno visoka

ź Nije mi na kraj pameti da branim postojeće stanje; nažalost šteta da se je dovelo do toga, a vjerojatno nije trebalo

ź Jedino što možete je još jednom pokazati toleranciju i BITI KRITIČNI DO POSTOJEĆIH RJEŠENJA mislim da za to ima mjesta i razloga

ź Problemi zaista postoje; treba se odlučiti za ona rješenja koja će u najkraćem mogućem roku riješiti postojeći problem; uz uvjet „daj dite materi” mislim da je to rješivo

ź Istovremeno treba paziti da se i nakon izgradnje Marišćine ne jave isti problemi kao na Viševcu; Gradi se sistem za 40 godina! Zna li netko kako će izgledati sutra? Opreza nikad dosta

Navodno je profesor Uršić zahtijevao da samo on ima prezentaciju. Razumijem organizatore što su profesora Uršića prihvatili kao neprikosnoveni autoritet. Razumijem i profesora Uršića, jer on zna pričati stvari na način „svete vodice“ i tako da ga slušaju samo u sredinama gdje su ili građani izgubili nadu zbog silovanja politike, ili netko zbog nekih drugih interesa sam sebi daje važnost na račun trpljenja građana.

Ušao sam u dvoranu. Predstavnica Županije me predstavila organizatoru i voditelju tribine. Uslijedio je ljubazan pozdrav i objašnjenje zašto nema drugih pa ni moje prezentacije. Meni je objašnjenje bilo logično. Gledao sam gdje ću sjesti. Vidio sam predstavnike Raba. Otišao sam k njima, tamo negdje u sredinu dvorane. No, predstavnica Županije mi je rekla kako Župan zahtijeva da sjedim do njega u prvom redu. Sjeo sam. Tri sjedalice su bile slobodne. Do srednjeg reda, u sredini će, znam, sjesti župan Vujić, ja do njega, a s desne je strane, pretpostavljam, mjesto za gradonačelnika Rijeke. Tako je i bilo. Prvo dolazi gospodin Obersnel. Ni ne gleda u mene. Inače me poznaje, a vjerojatno poznaje i moje prijedloge koje kada je trebao, nije prihvatio. Zna, ili kako se danas popularno izražava „morao je znati“ da su i zbog toga građani dobro desetljeće nepotrebno trpjeli. Imam osjećaj da bi trpeći me kraj sebe u prvom redu najradije postupio po onoj „ubi glasnika koji donosi loše vijesti“. Nisam bio uvrijeđen. Navikao sam živjeti i na lijepom i na primitivnom Balkanu, a da se nisam pomakao s mjesta. Mislim si, da me čak kojim slučajem ni ne poznaje, morao se zapitati tko je taj tko sjedi kao „prvi“ do Župana. Kao onaj koji dolazi čak je morao i prvi pružiti

156

ruku. Osim toga ja sam proćelav, on nije. Stariji sam i imam puno više 82sijedih od njega. „Kinderstube“ bi zahtijevalo makar i površan pozdrav.

E da setaj „Kinderstube“bar može kupiti...

U toku izlaganja profesora Uršića, gradonačelnik je sa mnom pokušao komentirati česte nelogičnosti pa čak i stručne nekorektnosti koje je profesor Uršić lakoćom sipao, a kojima rješenja daju oni koji nikada ništa konkretno nisu napravili. Nisam obraćao pažnju na njegove komentare. Moram reći u gradonačelnikovu obranu da je s pravom jedva podnosio neke dijelove izlaganja. I sam je bio znanstveni radnik. Ja s tim nisam imao problema, jer poznajem stil profesora Uršića, vidio sam što je sve u stanju napisati, a vjerujem da mogu dokučiti i nivo znanja na problematici otpada i okoliša. Sve što je iznio bilo je vrlo tanko, a neznanje je prikrivao igrom riječi i tjelovježbama duha iz logike. Vidi se da je Gimnaziju pohađao u neka druga vremena, kada i ja. Ima široko klasično obrazovanje. No, ipak žalim one koji ga na ovom području prihvaćaju kao autoritet. Prilikom jedne rasprave, kada su me htjeli fascinirati njegovim argumentima rekao sam da, kada bi kod nas akademska zajednica bila dovoljno snažna za takvu skoro bih mogao reći „ quazi znanost“ trebali bi oduzimati akademske titule.

83Barem je tako ondje gdje sam i sam stekao akademsko zvanje!

Rijeka komunalni otpad od pamtivijeka odlaže na Viškovu. Tamo je i industrija južno-zapadnoga dijela bivše države odlagala i industrijski otpad. Zašto? Takvo je tada bilo stanje znanja. Jedini kriterij za odabir lokacije bio je, što dalje od očiju. Na Viškovu su se nalazile dvije škrape ili vrtače. Ne znam točno kako se to zove, ali znam da su bile dvije velike rupe, a u blizini

82 Kinderstube njemački izraz, koji se koristi u mnogim sredinama, a podrazumijeva odgoj i obrazovanje koji se stječe u dječjoj dobi u slobodnom prijevodu kućni odgoj koji je kod nas zanemarujuća kategorija. Tu su sve Vlade jednake. Ne odgovaraju ovi, isto kako nisu oni prije njih. No, malo su rafiniraniji. Čine „fintu“ da su otvoreni jer su na društvenim mrežama. Uputite li im kakvu kritiku, takva poruka brzinom svjetla nestaje s njihovih mreža. To mi kaže supruga. Ja nisam umrežen. Ona je. Ja imam više životnog iskustva čitaj onog iskustva s birokracijom i samozvanom političkom elitom - ona ne, pa piše i Premijeru. Naivka. Ne da nema odgovora, čak ni poruka ne doživljava to da je drugi vide jer je kritična.83 Doktorirao sam u Njemačkoj, davne 1976. godine. Mjesec dana prije obrane doktorata morao sam donijeti potvrdu da sam završio Gimnaziju, jer se u to vrijeme tamo nije mogla steći akademska titula bez mature. Morao sam donijeti i potvrdu o nekažnjavanju. Rekli su da akademsku titulu ne može nositi netko tko se ogriješio o društveno priznate norme ponašanja. Titulu bi mi oduzeli kada bih napravio nešto nečasno. Tako je, barem bilo tada. Možda je Njemačka i zbog toga tako uspješna. Pogledajte situaciju kod nas. Sve neki prepisivači. Političari i ugledni privrednici, oni s parama ili političkim utjecajem dobivaju titule kao na traci. Jeste li primijetili, nekako se najviše njih razumije u promet i podosta ih ima neku diplomu vezanu za promet. Je li to zato jer većina ima vozačku dozvolu pa je stoga i najlakše postati inženjer prometa? Predsjednik HDZ-a Karamarko izrekao je vrlo osebujnu definiciju i obrazloženje zašto se diplomski mogu prepisivati. Kao da je upravo prepisivanje poseban atribut za glavnog tajnika stranke. Ima i tu logike, jer se drže morala koji vrijedi u stranci. Suđenje bivšem predsjedniku HDZ-a i samom HDZ-u je u tijeku. Eli,Eli lama sabahtani?

_____________________________

157

nije bilo skoro ničega. Malo kuća, malo ljudi. Pri tome je još većina radila u tada bogatoj industriji Rijeke i Primorja, pa se nitko nije previše uzbuđivao. A i rupe su bile duboke. Posljedice odlaganja otpada nisu se vidjele čak niti iz blizine. I tako je vjerojatno neki tadašnji komitet, (za one koji to ne znaju to je tijelo jednako današnjim središnjicama), na prijedlog neke komisije, (što bi danas odgovaralo nekom povjerenstvu), donio odluku i odlaganje je počelo. Vjerojatno se i tada obećalo radnom narodu kako će se odlaganje obavljati samo privremeno, isto tako kako se danas građanima, od kojih većina više nije „radni narod“ već „nezaposleni narod“, obećavaju i nameću privremena rješenja. A poznato je, ništa nije stalnije od nečeg privremenog.

Kako se svaka rupa jednom zatrpa, tako se zatrpala i ona za komunalni otpad. Otpad na Viškovu rastao je i polako je nastajalo brdašce. Odgovorni se odlučuju za hitne akcije. Formirano je nešto nalik na stožer ili je možda bila riječ samo o komisiji. Traže se prijedlozi.

U to sam vrijeme s prijateljem i vrhunskim stručnjakom, danas nažalost pokojnim Zoranom Simičem ogledno prerađivao deponij otpada u Poreču. Rezultati su bili vrhunski. Imao sam priliku predložiti rješenje da ćemo preradu i starog i novog otpada osigurati na način da se gabariti odlagališta Viševac više neće povećavati. Brdašce je trebalo ostati na zatečenom nivou. Sve bi koštalo tri puta manje nego danas.

Pišući knjigu otvorio sam rješenje koje sam tada predložio. U duhu moje „skromnosti“, a kako znate odlučio sam da od skromnosti neću umrijeti, ponosan sam na ono što sam napisao, ali i razočaran, jer odgovorni nisu razumjeli stvari. A struka? One ozbiljne nema ni danas, a kamoli da je je bilo prije više od deset godina.

Da razočaranje bude i veće, odgovorni iz Rijeke došli su na deponij Košambra u Poreču i mogli su vidjeti da je prerada otpada moguća. Jedino što im nismo dali vidjeti bio je dio opreme, koji je inovativan. Jedan od (ne)odgovornih, mislim da ovo „ne“ u ovom kontekstu odgovara mogao sam i izostaviti zagradu, htio je vidjeti i taj dio. Moj partner,kojem su ideje

84često krali, to im nije dozvolio . Čak se pitao i zašto bi?

Prvi među (ne)odgovornima je zahtijevao to vidjeti, jer kako bi nam inače vjerovao. Ja bih mu dozvolio da vidi, jer i da je vidio ne bi razumio. Pitao sam ga koristi li lijekove samo onda kada zna sve o njihovoj proizvodnji? Ne znam je li to bio razlog neprihvaćanja prijedloga. Važno je da se zna, da je tada postojala grupa (ne)odgovornih, koja nije prepoznala problem i pravi način rješavanja te da se desilo i brdo na Viškovu, koje maltretira građane. Ta grupa je i danas u gotovo istom sastavu.

84 Da je imao pravo ne pokazivati i otkrivati inovativnosti, dokazao mi je kada smo prerađivali otpad iz „Sirele“ u Bjelovaru. O tome, kao i zašto, možda nekom drugom prilikom.

_____________________________

158

Strpljivima predlažem da pročitaju prijedlog tadašnjeg rješenja, a odgovornima da to još jednom učine. Neka se zna do kuda su doveli! U prijedlogu je bila i varijanta da Rijeka plati samo uslugu prerade, čija je cijena bila nekih 50 Eura/tona. Znači,nisu bila potrebna veća financijska sredstva. Prerada i obrada učinila bi se na rizik izvođača. Ni to nije pomoglo. Lako je s tuđim novcima glumiti moćnike, zar ne?

Od tada do danas ništa. Brdo raste. Problemi su sve vidljiviji. Narod Viškova pod sve većim je mukama. Stvarno im nije lako. Dobivaju obećanja kako će se ubrzo sve prebaciti na novu lokaciju, opet u blizini i opet na Viškovu. Strpljivi i razumni Primorci vjeruju. Čekaju. No, sve kasni, a deponij na Viškovu više čak ne može ni rasti. Nema više mjesta, a u vis se više ne može. Jednostavno ne može. Isti (ne)odgovorni traže rješenja (slijepa koka i zrno). No, nigdje zrna razuma. Predlaže se privremeno baliranje otpada koji će se kasnije prevesti na plohu u Marišćini. To saznajem slučajno na jednom sastanku u zgradi Grada Rijeke. Naivan, odmah sam otišao do odgovorne gospođe. Poznajemo se. Članica je one grupe s početka priče o potrebi sanacije Viševca. Prijateljski sam pokušao upozoriti na moguće probleme. Nije me slušala. Izbacila me iz kancelarije kao balavca. Osjećala se strašno superiornom. Znala je sve.

Nisam si mogao pomoći pa sam joj napisao mail:

From: Viktor Simoncic<viktor.simoncic@gmail.com>Date: 2011/8/2To: irena.milicevic@rijeka.hr

Poštovana gospođo Miličević,

Nisam imao namjeru reagirati na naš kratki razgovor oko indicija na koncept rješenja za Viševac. No, ipak je moj profesionalni moral bio jači od moguće taštine, pa Vam se ipak obraćam.

Kada ste na sastanku PPC najavili izvjesnost rješenja za Viševac, spomenuvši pri tome Varaždin i Makarsku, odmah mi je postalo jasno (vjerujem da ne griješim!) o čemu se radi. Mogli ste pri tome spomenuti i Karlovac. I oni su pokušali s baliranjem. Inače, za Vašu informaciju, najviše iskustva na tome imaju u Ptuju. Oni su prvi uveli baliranje na širem području regije, jer su bili suočeni s sličnim problemom kao i Rijeka (zatvaranje stare deponije i otvaranje nove; to je razlog zašto sam za studijsko putovanje predložio i lokaciju Ptuj). Gradu Varaždinu sam predlagao da ne rade samo baliranje, ali uzalud. Nažalost, kako kod nas nitko za postupke ne polaže račune, a trebao bi barem što se tiče nepotrebno prouzročenih troškova, odlučivanje argumentima koje daje položaj je puno jače od argumenata struke. Što mislite koliko će građane Varaždina na kraju koštati tona zbrinutog otpada?

159

Baliranje kreće onako kako to rade uglavnom oni koji se u to ne razumiju. Katastrofa. Loša oprema, neadekvatno vođenje, slaba logistika. Jednostavno, hrpa neznanja. Na kraju, umjesto da se otpad odlaže barem malo dalje od očiju, baca se na sam ulaz deponija. Visoke temperature i nesnalaženje dovode do širenja smrada. Neizdrživo je. Uvjerio sam se u to. Ne mogu vjerovati da je tako nešto moguće u 2012. „Sutra ćemo biti članicom EU“, a po svemu sudeći ispada da smo u srednjem vijeku. (Ne)odgovornih nema nigdje. Ostaju u kancelarijama. Meni je žao građana Viškova. Što mi vrijedi to što sam bio u pravu?

Ako se sjećate prije nekoliko godina sam s prijateljem, kao alternativu onoga što ste odabrali (ne mislim na Vas osobno nego na Grad Rijeku), i zbog čega je Grad Rijeka sada u problemima, nudio nešto sasvim drugo što bi definitivno spriječilo nastanak problema koje imate, a sigurno bi i sadašnji koncept „Marišćina“ bio puno jeftiniji. No, bilo pa prošlo.

Poznajući relativno dobro problematiku Viševca, vjerujem da trenutno nemate boljeg rješenja od baliranja, ali Vam želim predložiti da uvođenjem baliranja iskoristite priliku, da bez većih dodatnih investicija i „papirologije“, jasnije osmislite cijeli koncept i postojeće stanje iskoristite kao novi poslovni izazov. Dapače, mislim da bi se baliranje uz odgovarajuće sortiranje i preradu otpada moglo financijski izvesti puno prihvatljivije, od samog baliranja.

Rješenje, i brzo i financijski povoljno, uz višestruko povoljniji utjecaj na okoliš postoji. Da nešto znam o tome možete se uvjeriti iz rješenja koja smo vam nudili prije par godina. Sada se ta rješenja mogu naći u puno široj upotrebi i vjerujem da su sada zbog toga lakše prihvatljiva. Kako ne bi uzimao vrijeme niti Vama, a niti ja ne bi želio trošiti svoje vrijeme uzalud, ako ste zainteresirani da Vam iznesem prijedlog kako „unaprijediti postupka baliranja“ (koje se sad izgleda više ne može izbjeći!) rado ću doći do Vas i izložiti Vam koncept. Priznajem, možda ne poznajem sve detalje rješenja kojeg predlažete, ali vjerujem da je na tragu onoga što su radili drugi, tako da sam uvjeren da postoji razlog za moguća unapređenja.

Vjerujem da će Vam, ako ništa drugo, činjenica da sam prije nekoliko godina bio više nego u pravu, barem malo pobuditi znatiželju.

Inače želim da svako rješenje koje odaberete postigne cilj i da se ne nastave nepotrebna skupa lutanja.

Stojim Vam na raspolaganju ako će biti potrebno.

Srdačan pozdrav

Viktor

160

No ni tu nije kraj. Bale se sele na novu lokaciju. Čujem kako će se bale kidati i odlagati. Hvata me panika. Zar je moguć i taj nivo neznanja! Na jednom sastanku skrećem pažnju načelniku Viškova, gospodinu Petrcu. Izuzetan čovjek. Bori se i čini što može. Dobro je da su unatoč svih problema i patnji građani Viškova imali takvog načelnika. Moglo je biti i gore, iako je teško da je moglo biti gore. Kaže mi da je promjena tehnologije transporta i otvaranja bala navodno nemoguća. Prijedlog je izradila neka projektna kuća, kažu Hidroplan iz Zagreba, a sve je potvrdilo Ministarstvo i Županija.

Pri selidbi bala i njihovog otvaranja na novoj lokaciji situacija „doseže vrhunac“. Mala ekološka katastrofa. Stanje stvarno nepodnošljivo. Divim se građanima Viškova. Ja prvi nemam taj stupanj tolerancije i razumijevanja. Da im kažem bravo? Vrijedit će samo ako se konačno pozovu na odgovornost svi koji su sudjelovali u ovom lancu sramote. Svi (ne)odgovorni iz političkih struktura moraju platiti ceh odlaskom s pozicija, a stručnim bi tvrtkama trebalo preispitati licencu kao što bi i samo Ministarstvo trebalo snositi konzekvence. Ne samo političke. Njihovo neznanje i dovodi do ovakvih situacija. Izvanredan prostor za ministra

85Zmajlovića. Nov je. Nije sudjelovao u procesima na Viškovu. Pa neka nešto poduzme. To bi bio najbolji doprinos za povratak povjerenja.

Nažalost, bojim se da građanima Viškova niti s izgradnjom novog centra možda neće prestati muke. Odabrana je tehnologija koja se u predloženoj cjelovitosti nigdje ne primjenjuje. Dijelovi koji se mogu vidjeti ne funkcioniraju. Ne želim biti vidovit, ali predlažem odgovornima da dobro provjere predloženu tehnologiju.

Izgleda da ima šanse. Na onoj tribini s kojom sam počeo ovo poglavlje, gospodin Vujić je obećao reviziju projekta. Bravo. Pa što onda ako je sve napravljeno pod kapom EU? Kao da oni ne griješe. Baš me zanima kako

85 Nažalost, dok sam revidirao ovaj tekst pročitao sam u novinama da je u vrijeme svog gradonačelnikovanja ministar Zmajlović tvrtki Ekoflor za postupanje s komunalnim otpadom koncesiju „dao za kikiriki“. Ne mogu vjerovati. Pitam se je li to ista tvrtka na koju su me upozorili u Međimurju, koja je tamo u nekoliko općina odvozila otpad, a da nije imala odlagalište. Vozilo se nekamo. Ministarstvo je to toleriralo. Ministar Zmajlović kaže da taj otpad nisu vozili u Jastrebarsko. Nego kamo? I kako su sve stvari povezane, opet bih mogao nastaviti pisati o „proizvodnji društva umanjene vrijednosti“. Kamo to vodi najbolji je primjer Slovenija. Iako im ide neusporedivo bolje nego nama, narodu je dosta političkih elita, sudova za bogate i onih za siromašne, bogaćenja preko grbača drugih, i.t.d. Isto mora doći i do nas. Nema šanse da neće. Narod će postati umoran od obećanja da će im već sutra biti bolje. Ne izazivam vraga, ali mora nam se ili desiti „čudo“, za koje kažu da je rijetko ili „Slovenija“, što je puno izvjesnije. Kako smo do sada uglavnom kasnili za njima i po deset godina, političari i prepisivači ne računajte s tim. Uvjeren sam da će kod nas za to ovaj put trebati samo mjeseci, nastavi li se kao do sada. A da svi političari odu na skijanje? Vrijedi za sve koji predstavljaju „političku elitu“. Kakvog li samo gordog naziva. I da se ne vrate? Imam osjećaj da bi bilo prihvatljivo za Hrvatsku plaćati im puni pansion i godišnju skijašku kartu. Jedino bi morali obećati da će se,dio njih vratiti, na poziv onaj od suda!

_____________________________

161

mogu opravdati odabir tehnologije oni u EU kada se u predloženoj cjelovitosti ne primjenjuje nigdje u Europi! Opet se dovodim u opasnost da ne budem u pravu, jer smatram da je odabrana tehnologija okolišno upitna, nije na tragu EU legislative, a košta li košta.

Frka se nastavlja. Građani su napravili barikade. Hvataju se za nemoguća rješenja koja im predlažu oni željni samo svoje afirmacije. Zamislite, misle da je trenutno rješenje problema u odvojenom sakupljanju na izvoru. Prof. Uršić to predlaže vrlo samouvjereno, a građanima se to čini kao slamka spasa. Profesor im je rekao sve, samo ne da se na izvoru ne može sakupiti više od 50 60 % korisnog dijela otpada, teško čak ako ste kojim slučajem Nijemci. Osim toga za to treba imati tržište, novac, visoko educirane građane i dobra dva desetljeća pregalačkog rada. Što reći na to kada netko sve obećava preko noći?

U jednom ima pravo, (ne)odgovorni koji rade u okolišu stvarno ne rade skoro ništa, a još manje razumiju. S te strane prihvaćam njegov okolišni ekstremizam. Uvjereni da je sve moguće sada i odmah, građani ne dozvoljavaju dovoz otpada u Viškovo. Desile su se barikade. Otišao sam i ja među one koji s pravom protestiraju. Nakon što su pročitali moju izjavu u novinama da postoji okolišno i ekonomski prihvatljivo rješenje za sanaciju bala s Viševca, pozvan sam na sastanak u Čistoću u Rijeci. Izložio sam prijedlog. Jedino nisam baš rekao sve detalje. Napisao sam kako se to okolišno i još k tome ekonomski prihvatljivo može izvesti. Poslao sam pismo svim (ne)odgovornima. Odgovora naravno nema. Čitam da su bale prebaćene na novu lokaciju. Nema protesta.

„Čistoća“, komunalno poduzeće odgovorno za odvoz otpada, ima obavezu prije dovršetka Centra izgraditi privremeno postrojenje za preradu otpada. Čujem, odlučili su da će sami, vlastitim sredstvima izgraditi isti centar kao Marišćina za svojih 60 000 tona otpada godišnje, a za ono od 100 000 tona su trebala EU sredstva? Ne razumijem. Na sastanku na koji su pozvali vodećeg svjetskog proizvođača postrojenja za mehaničko biološku

86obradu uvjerili su se da postoje bolja i višestruko jeftinija rješenja od onog što se planira graditi na Marišćini.

86 Nije mi namjera posebno promovirati gospodarske subjekte. No nažalost moram. U Hrvatskoj već godinama postoji tvrtka TEHNIX, u Donjem Kraljevcu, koja zapošljava stotine radnika, plaća doprinose u Hrvatskoj, proizvode plasira po cijelom svijetu, ima nekih 100 priznanja, 45 patenata i barem još dvostruko inovacija, veliki je izvoznik, dobiva poslove i za EU i za Svjetsku banku, na javnim je natječajima u konkurenciji svih svjetskih proizvođača, samo kod nas ne prolazi. No pasaran. Kad već to nisu prepoznali oni koji se bave okolišem, kako to da ne vide ni u Vladi. U okoliš“ će u sljedećih 5-6 godina trebati „upucati“nekih 10 milijardi eura. Plasiranjem domaće, bolje i jeftinije opreme zaposlili bi se desetci tisuća ljudi i dao nevjerojatan zamah domaćoj privredi. Pa zar u Vladi nema nijednog ekonomista iz realnog sektora? Knjiške ekonomiste, inženjere arhitekture i elektrotehnike, iako sjede na visokim pozicijama, u tu kategoriju ipak ne računam.

_____________________________

U Čistoći kažu da već imaju Građevinsku dozvolu za drugu vrstu postro-jenja. Kažemo, idimo u izmjenu dozvole. Oni odgovaraju da se u to i ide. Prošla su dva mjeseca. Samo prazna priča. Dobivaju na vremenu za daljnju proizvodnju umanjene vrijednosti, jer ne rade ništa. Moglo je sve biti gotovo, ali nije. “Vadit” će se nato da imaju Građevinsku dozvolu a da ništa ne mogu napraviti. A mogli su da su htjeli. Glavna zamjerka za bolje i jeftinije rješenje i odbijanje primjene tog rješenja je, jer je iz Hrvatske. Za domaću, međunarodno primijenjenu i certifikatima i priznanjima vrednovanu domaću pamet vrijedi: No pasaran! Nema prolaza za hrvatsko u Hrvatskoj. To bi značilo da želimo naprijed, a mi smo, čini se, i dalje čvrsto na tečaju proizvodnje umanjene vrijednosti.

Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se osuđuje gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelj i navodno oštetila, ali i vratila 6000 kuna, a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju dnevne štete u narednim desetljećima.

87Eli, Eli lama sabahtani?

87 Eli, Eli lama sabahtani? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio ? Nepravde koje se svakodnevno čine skoro da traže ovakav vapaj! Ovo stalno ponavljam da se zapamti!

_____________________________

162

Problem «Viševac» - kometar na prijedlog daljnjeg odlaganja «povišenjem» i prijedlog interventnih mjera

Komentar odlaganja «povišenjem»

źS projektom «povišenja» deponija, kojeg je izradila ovlaštena projektantska kuća, upoznat sam na sastanku u Rijeci 17.10. 2002. Projekt nisam imao prilike detalnije pregledati. Dobio sam na uvid financijsku valorizaciju projekta i usporedbu oba prijedloga. Polazim od činjenice da je projekt napravljen na najbolji mogući način i da nema niti jedne tehničke nedorečenosti.

źŽelio bih izbjeći izazov podleći iznošenju argumenata koji bi sličili tome kao da se radi o nadmetanju dviju ili više tehnologija odn. mogućnosti rješavanja problema, a ne o HITNOM traženju mogućeg rješenja, za za sada upitno definirani rok potrebe korištenja odlagališta Viševac (5 godina).

źMislim da se radi o preozbiljnom problemu da bi se predlagala samo u pravom smislu te riječi «privremena rješenja». Prijedlog rješenja mora biti takav, da se s njim osigura mogućnost djelovanja u svim mogućim (i nepredviđenim) situacijama.

163

Usporedba mogućih rješenja

Izgleda da se moguće rješenje za «Viševac» traži još samo u (A) «nadvišenju» i/ili (B) «postupku prerade». Radi se samo o privremenim mjerama kojima bi se trebalo osigurati premoštenje problema postupanja s komunlanim otpadom do trenutka kada će ovaj problem biti trajno rješen (novim odlagalištem).Osobno sam skeptičan glede kratkoće vremena u kojem će se osigurati trajnije rješenje (5 godina), stoga stalno napominjem, da se još aktivnije poduzimaju sve aktivnosti u smjeru:

1. smanjivanja otpada na izvoru i2. izgradnje novog deponija, ali i3. planiraju moguće interventne aktivnosti, koje mogu postati aktualne u

trenutku kritične situacije, a radi se o rješenjima koja sam predlagao ranije (baliranje i privremeno odlaganje, izvoz otpada i sl.).

Ponovno napominjem da bi već uz najmanje narušavanje «lokalnih» odnosa moglo doći do ozbiljnih problema (parafrazirano «balvana»).

Kako bi se takva stanja izbjegla, za svako rješenje trebalo bi osigurati 88suradnju odn. prihvatljivost rješenja od strane žitelja Viškova. Bez

njihovog detaljnog upoznavanja s planiranim aktivnostima bojim se mogućih problema u realizaciji bilo kojeg prijedloga, osim ako se radi o zatvarnju odlagališta. Stoga mislim da se kod odlučivanja za pojedino rješenje treba prije svega orijentirati na «prihvatljivost» rješenja, a ne (samo odn. čak najmanje u odnosu) na tehničke i finacijske elemente.

USPOREDBA RJEŠENJA - TEHNIKA U SVJETLU PRIHVATLJIVOSTI ZA SVE STRANE

A. «Nadvišenje»

Nedostaci za Viškovo odn. njegove stanovnike glede postojećeg načina sanacije nadvišenjemźNadvišenje u odnosu na kotu na ulazu planirano je za čak 22 m, što će

imati veliki vizualni utjecaj na okoliš!źUtjecaj na neposredni okoliš produžuje se za podosta godina: odlaganje

(5 godina), odvoz (barem 1 godina) i sanacija (1-2 godine)źPlaniranim načinom sanacije deponija (prekrivanje i ozelenjavanje s

pasivnim otplinjavanjem) prostor deponija ostat će van uporabe dugi niz narednih godina tj. praktički zauvijek

źPitanje je, neće li se,s obzirom na zahtjeve koji će proizaći iz približa-vanja EU deponija sanirana na predloženi način (prekrivanje/ »skafandiranje») morati «kad-tad» u cijelosti sanirati, pa će i u nekoj dalekoj budućnosti građani Viškova ponovo biti uznemireni aktivnostima sanacije

88 Prijedlog odn. usporedbu obiju tehnologija radim na način da iznalazim podlogu za logične argumente “ZA” s kojima će se eventualno lakše postići suradnja sa žiteljima Viškova.

_____________________________

164

źAko se problem ne riješi ekološki u potpunosti prihvatljivo, zauvijek će ostati «neugodan osjećaj» to da na Viškovu nešto nije u redu i da postoji «neuređeno» odlagalište

źOvakvim pristupom upitna je i sanacija «Sovjaka» jer za odlaganje solidifikata možda neće na raspolaganju biti dovoljno prostora, odn. potrebni prostor će se morati osigurati odvoženjem otpada na novo odlagalište.

źCijena nekretnina i kvaliteta življenja na Viškovu zbog sindroma «Smetlište Viševac» nikada neće dobiti pravu vrijednost, a upravo bi to mogao biti jedan od motiva za građane Viškova da trajniju sanaciju prihvate.

Prednosti za ViškovoźNema ih u odnosu na «mogućnost prerade»!

Nedostatci za RijekuźKako i s kojim argumentima uvjeriti mještane Viškova za ovu tehno-

logiju? Ja takve argumente ne vidim.źOsigurava se prostor samo za narednih 5 godina. Šta će biti ako se do

tada ne izgradi novo odlagalište? Što će se poduzimati u tom slučaju?źPredlagano rješenje je KONAČNO što se tiče mogućnosti produženja

rada na odlagalištu. Nakon nadvišenja na kotu od 342 m teško da se može ići na dodatna nadvišenja!

źPotrebno je u roku od 5 godina osigurati novu lokaciju i izgraditi deponij za prihvat otpada.

źPopuna novog deponija već nakon izgradnje s 300 000 m3.źMaterijal za sanciju dovodi se sa strane, tako da se korisni volumen

deponijaźSanacija «Sovjaka» predlaganom tehnologijom postaje bitno skuplja,

jer se prerađeni otpadna licu mjesta vjerojatno ne bi mogao odložiti.

Prednosti za Rijeku

źMir za nerednih 5 godinaźUstaljena tehnologija odlaganja koja ne zahtijeva tehnološke promjene

B. «Prerada otpada»

Prednosti za Viškovo u slučaju prerade otpadaźOdmah se postiže smanjenje utjecaja na okoliš (na Viškovo!)źSmanjilo bi se nadvišenje odlagališta i utjecaj na krajobrazźOdlagalište bi se u relativno kratkom vremenu (pet godina) moglo

89sanirati trajno , površina koja je sada zauzeta smećem mogla bi se privesti nekoj drugoj namjeni

źIzgubio bi se sindrom «Smetlišta Viševac» i porasla bi cijena nekretnina

źNa odlagalištu bi se našlo dovoljno volumena za odlaganje solidifikata

89 Ovisno o kvaliteti (“zrelosti”) otpada, u procesu obrade mogla bi se provesti sanacija/rekultivacija deponija

_____________________________

165

Nedostaci za ViškovoźNema u odnosu na prijedlog “nadvišenje”!

Prednosti za RijekuźU slučaju dobrih rezultata (bez utjecaja na okoliš) stječe se povjerenje

Viškova i eventulano osigurava mogućnost rada i za dulje od 5 godinaźDobivaju se pozitivni argumenti za izgradnju novog deponijaźMaterijal za sanaciju dobija se preradom otpada, tako da se dobiva

“dodatni” volumen za odlaganjeźAko se nakon 5 godina ne iznađu trajnija rješenja, ova tehnologija može

se primjenjivati dalje, do potpune sanacije.źNovi se deponij ne opterećuje s 300 000 m3.

90źAko jednom dođe do sanacije cijelog odlagališta , već će biti obrađeno 600 000 m3, koje se neće morati ponovno pre/obrađivati

źOsigurava se mogućnost prihvata produkta od sanacije “Sovjaka”

Nedostatci za RijekuźTrenutna viša cijena

USPOREDBA RJEŠENJA CIJENA

Kada sam u ranijim dopisima navodio cijene različitih postupaka, uključujući i prerade otpada “in situ” spominjao sam orijentacijske cijene, uvijek zaokružene prema gore.Prerada otpada ovisi od upotrebljene tehnologije i stupnja redukcije. Već tada sam spomenuo da cijena može biti “i do 100 EURA/t odn. 80-50 Ä po

91reduciranom volumenu”, pri čemu sam spominjao i redukcije od 80% .Kako se radi o prijedlogu HITNOG rješenja, navodio sam gornje moguće cijene do kojih dolazi ako se nešto mora riješiti “preko noći” (osigurati opremu koja nije serijska), jednokratno (u cijeni je nabava opreme koja se koristi samo za predmetni slučaj, a onda ostaje “neiskorišten”) i pod najnepovoljnijim uvjetima (prostor i infrastruktura, ako ne postoje, a moraju se urediti/pripremiti).Točna cijena mogla bi se odrediti tek na osnovi ponude, a nakon mojih prvih neoficijelnih razgovora, ovisila bi o količini otpada kojeg je potrebno preraditi (veća količina manja cijena), o tome prerađuje li se stari i novi odn. samo stari ili samo novi otpad, stupnju redukcije (veća redukcija viša cijena), vrsti postrojenja (mobilno ili fiksno), finacijskim uvjetima i sl.

Komentar na priložene cijene:

źKod “prerade otpada” (B) uključen je i trošak sanacije odlagališta, tako da se u priloženoj Tablici 2. moraju uspoređivati vrijednosti iz predzad-nje kolone (A) 11.226.000 Ä i zadnje kolone (B) 15.000.000 Ä

90 Sva neuređena odlagališta se u skladu sa smjernicama EU jednom moraju jednom sanirati!91 Redukcija volumena od 80% znači da bi se osigurao takav stupanj prerade kojim bi

3 3se za svaki m deponija osigurao prihvat od još 4 m

_____________________________

166

źKako se u slučaju (B) trajno preradi 600 000 m3 otpada u cijenu (A) bi trebalo dodati i taj trošak, koji, mora se priznati, trenutno nije bitan

źU oba slučaja (A) i (B) treba navoditi cijenu/trošak odlaganja, jer se uz primjenu (A) ona u odnosu na sadašnju tehnologiju bitno povećava. Kod (B) je odlaganje uključeno u predloženu cijenu.

TROŠKOVNIK TEHNOLOGIJE (B)

MBB postupci su relativno noviji postupci obrade otpada s različitim tehnološkim varijantama, koje ovise o željenom cilju i posebnostima otpada, odlagališta i mogućnostima plasmana proizvoda.

U slučaju «Viševac» potrebno je razlikovati dvije «financijske» varijante:B1 - vlastita oprema kupnja tehnologije i B2 - «iznajmljivanje opreme i usluge» prerade

B1 - vlastita oprema kupnja tehnologije

Mislim da zbog kratkoće veremena kupnja opreme i tehnologije ne dolazi u obzir. Postupak uvođenja zahtijevao bi osiguranje trajne lokacije i cjelovit proces ishođenja dozvola (od lokacijske do građevne). Osim toga, postoji relativna dorečenost vezano za novo odlaglište i buduću preradu.

B2 - «iznajmljivanje opreme i usluge»

Postoji mogućnost da se na tržištu osigura obavljanje usluge prerade otpada pokretnom opremom.Bez konkretnih vrijednosti teško je predvidjeti točan trošak prerade. Angažiranjem dijela vlastite opreme i usluga (osiguranje infrastrukture: elektrika i voda, veliki buldozer, transport na deponiju, dio radne snage) na trošak je prerade također moguće utjecati.Vjerujem da bi se u slučaju prerade većih količina (tu se podrazumijeva prerada od par stotina tisuća) cijena reduciranom volumenu od 50 EURA

92bitno smanjila. Očekujem mogućnost smanjenja i do 20-40%.S obzirom da su cijene za obje tehnologije slične, pogotovo ukoliko se

93ujednače svi koraci tehnološkog rješenja , predlažem da se zatraži konkretna (neobvezujuća) ponuda za varijantu (B), ali tek kada se donese odluka o konačnoj tehnologiji.

Prijedlog kojeg zastupam obuhvatio bi slijedeće:

źPreradu novog i starog otpada (mljevenje, sijanje, «biološka obrada» i 94eventualno briketiranje)

źOsiguranje odlaganja novog otpada bez «netto» povećanja volumena deponije odn. čak do smanjenja volumena starog otpada uz istovreme-no odlaganje novih količina

92 Ovisno osvim ranije navedenim zahtjevima93 Napominjem: interventne mjere se ne određuju (samo) na osnovi tehnološkog rješenja i cijene, već (isključivo) vezano za prihvatljivotst rješenja za sve sudionike (posebno Viškova)94 Mislim da bi se na Viševcu trebalo provesti i briketiranje

_____________________________

167

źPreradom bi se dobio gotovo sav potreban materijal za izgradnju i sana-ciju deponije: kamen i kamenu sličan otpad za izgradnju drenaže, nasi-pa, kanala, puteva i sl. te kompost («zemlja») za završni sloj deponija

źU procesu prerade odmah bi se provodila sanacija gornjeg sloja. Obrada -se sastoji u izdvajanju korisnog dijela otpada te biološkoj preradi bio-razgradljivog otpada. Otpad koji bi se trajno odlagao bio bi «stabilizi

95ran» (biološki i kemijski skoro neaktivan), a u slučaju briketiranja čak i «inertan» (bez eluata). Dobiveni organski materijal može se u cijelosti upotrijebiti za prekrivanje deponijae i druge potrebe rekultivacije.

źDubina do koje bi se prerađivala deponija ovisi o potrebama. Pretpostavlja se da će se trebati preraditi najmanje sloj debljine od 15 metara (za odlaganje 300 000 tona otpada, uz pretpostvavljeni stupanj redukcije volumena od 50%, te ako je površina deponijae u gornjim slojevima cca. 30 000 m2). Osobno mislim da bi bilo pametno preraditi sav otpad koji se nalazi iznad kote ulaza na odla-galište (vizualni efekt), te još toliko otpada da bi se dobio prekrivni sloj (kao produkt prerade otapada) debljine od najmanje 5 m.

źPostoji mogućnost, da bi se u slučaju višeg stupnja razgrađenosti/ raspadnutosti starog otpada u dubljim slojevima (manje emisije deponijskog plina) mogla izbjeći potreba ugradnje površinskog vodonepropusnog sloja i odplinjavanja. Naime, već debljine zemljanog

96 -sloja od 2 m odn. biološke aktivnsosti u tom sloju , uz stupanj evaporacije koji je na Jadranu, onemogućuju prodiranje vode u niže slojeve.

źU donjim slojevima ovakvog pokrivnog sloja može doći do razgradnje dijela deponijskog plina (metanska razgradnja) koji bi difundirao iz donjih slojeva, tako da na površini nema emisije deponijskog plina odn. utjecaj plina ne dospijeva niti do nivoa korjena biljaka.

95 Moguće je izbjeći kontaminaciju s opasnim otpadom, barem do razine da se dobiveni materijal može koristiti za sekundarne namjere (prekrivanje)96 U ovom smjeru već su poduzeta opširna istraživanja i postoje, u pripremi su konkretni prijedlozi prema EU kako bi, u ovom smislu, došlo do promjene propisa glede završnog sloja. Osobno vjerujem u ovu mogućnost (osiguranje svih funkcija nepropusnosti završnog sloja samo dovoljno debelim zemljanim slojem), koja bi se sada, kada još nema nikavih konkretnih obaveza iz EU mogla primijeniti. Rezultati monitoringa bi mogli bi potvrditi mogućnost korištenja ovog rješenja kao trajnog.

Napomena: Ponavljam, želim izbjeći izazov da podlegnem iznošenju argumenata koji bi izgleda sličili nadmetanju dviju ili više tehnologija odn. mogućnosti rješavanja problema, a ne o HITNOM traženju prihva-tljivog mogućeg rješenja, za upitno definirani rok potrebe korištenja odlagališta Viševac (5 godina). Materijal koji preferira tehnologiju (A) napravljen je izuzetno stručno i na njega nemam bitnih zamjerki (vezano za trenutne potrebe). Neke manje komentare ću prema potrebi iznijeti na samom sastanku.

Dr. Viktor Simončič_____________________________

168

97VARAŽDIN

Slučaj varaždinskog otpada zadire još u rane devedesete. Prvi put sam se tim problemom susreo u funkciji pomoćnika ministra za okoliš. Nastala je frka zbog barikade kod Turčina. Pobunili su se građani Kneginca, ili kako li se već zvala lokacija. Sjeli smo u auto, tek imenovani prvi inspektor zaštite okoliša u Hrvatskoj, gospodin Damir Brlek i ja. Išli smo tamo razgovarati s građanima. Nisu tražili nemoguće. Htjeli su neku malu kompenzaciju, ili bolje rečeno pokazanu malu brigu velikog Varaždina, prema njima malenima na periferiji. Vrlo brzo se postigao dogovor. Isti dan. Dobili su financijsku kompenzaciju, nešto infrastrukture i obećanje da će se smetlište sanirati i kao deponija (ne kao smetlište) zatvoriti, do ne sjećam se kojeg vremena.

Varaždin je trebao iskoristiti vrijeme i riješiti problem. Nažalost, slobodno mogu reći nekompetentna gospoda političari, u suradnji s njima odanim direktorima komunalne tvrtke, nisu problem shvaćali ozbiljno, odnosno počeli su tražiti nemoguća rješenja uglavnom bazirana na kupnji vremena. Nažalost, iako vrijeme liječi sve rane i rješava i nemoguće, ta i njima slična gospoda su zaboravila da vrijeme radi samo za one koji rade. S tim u vezi nedavno sam čuo skoro istinitu definiciju nas, onakvih kakvi jesmo. Kažu da je razlika između nas (vrijedi široko za stanovnike brdovitog Balkana, a ne samo Hrvate) i nekog Zapadnjaka, da mi idemo „na posao“, a oni „idu raditi“.

Već sam radio u Ljubljani, kao savjetnik Vlade u Ministarstvu za okolje in prostor, kada su me prijatelji i poslovni partneri iz Austrije upozorili na raspisani natječaj, nešto kao poziv za iskazivanje interesa za gradnju spalionice otpada u Varaždinu. Njima je kao i meni bilo jasno da sredina kao što je Varaždin sebi, zbog cijelog niza razloga ne može priuštiti, u glede otpada kaotičnom stanju, tako vrhunsku tehnologiju, koja zahtijeva vrhunsku logistiku.

Austrijanci se nisu htjeli niti javiti, ali sam ih ipak zamolio da to naprave, no na edukativan način. Poslali su dopis u kojem su ljubazno i diplomatski, onako fino, u bečkom stilu upozorili tada „otpadno“ neuke Varaždince, da se prije prihvaćanja skupe tehnologije spaljivanja treba poduzeti cijeli niz jeftinijih, ali gospodarski i okolišno korisnih koraka. Svaki puta kada sam se na brdovitom Balkanu susreo sa željom neke sredine za spalionicom, postavljao sam didaktičko pitanje: „Zašto od Beča pa do Varaždina, Prištine, Skopja, Sarajeva,… nema spalionice?“ Pametnima uvijek dosta.

__________________________97 Imam dokumente vezane i za varaždinski i neke druge slučajeve. Ne navodim ih jer široj publici vjerojatno nisu interesantni.

169

Normalno da od spalionice nije bilo ništa. No, opet se kupilo vrijeme. Kneginecu je polako prolazilo vrijeme, a rješenja nije bilo nigdje. Onda je došla spasonosna ideja, o regionalnom pristupu rješavanju problema. Čitaj - uvalimo varaždinski otpad nekom drugom. Tada, ne kao prvi potpredsjednik, nego kao ministar građenja i još nečega, gospodin Čačić je dobio od Austrijanaca nekakav novac za izradu Studije koja će riješiti problem Regije, ono što je danas obuhvaćeno projektom za četiri županije. Austrijanci, koji su vodili izradu studije, pitali su me kako pristupiti izradi studije. Predložio sam niz malih koraka, s nekim konačnim rješenjem. Trebao sam biti u nadzornom odboru. Oni su mene predložili, a naši su me izbacili. Nije mi bilo žao. Uvijek imam previše novih poslova, tako da se, kako god se to kome prepotentno čini, veselim svakom poslu koji mi otpadne.

Studija je koštala bogovski. Pare su otišle onome tko ih je dao, a rješenja nije bilo nigdje. Nema ga ni danas. U međuvremenu su potrošene i pare od IPA-e, za isto tako bezvrijednu Studiju čarobno dizajniranih korica, zvučnih imena i tvrtki, praznog sadržaja. To je ista ona Studija, zbog koje sam napustio taj IPA projekt i počeo pisati knjigu, samo je lokacija bila druga. Umjesto Piškornice bio je Zadar, a sve ostalo bilo je po principu kopiranja istog kao na Kaštjunu u Puli, a to je isto kao na Marišćini u Rijeci, a to je trebalo biti isto na Piškornici, pa u Zadru,... Zar to nitko osim mene u državi nije primijetio? Jadna država u kojoj ja, po prirodi površan, vidim ono što bi trebali vidjeti „dlako-lovci“.

A varaždinskog je otpada bivalo sve više, dok je strpljenja u Knegincu bivalo sve manje. Nakupci vremena došli su na ideju da se otpad privremeno balira. Tada sam već bio samostalni savjetnik. Iza mene je bila uspješna prerada deponije u Poreču, izrađena Strategija postupanja s otpadom u Sloveniji i još ponešto na tu temu. Poznata mi je i priča zašto su u Ptuju primijenili baliranje. Nekim putem su došli i do mene. Sve sam vrh Varaždina. Pojašnjavam da su u Ptuju morali prihvatiti baliranje samo zato da zadrže povjerenje građana, jer nisu na vrijeme uspjeli sanirati staro odlagalište, a što je bio preduvjet da se dobije nova lokacija za odlagalište u istoj sredini. Baliranje je bilo znak povjerenja i držanja obećanja. Objasnio sam da se inače prerađeni - obrađeni otpad, uvijek obrađeni otpad, balira i tamo gdje se preko ljeta privremeno čuva, kako bi se zimi iskoristio kao gorivo. Balirati neobrađeni otpad gotovo je nepoznata radnja u svijetu i u pravilu se ne radi. Pokušao sam ih navesti na to da se otpad prije baliranja obradi. Iskustvo iz Poreča je već je postojalo. Tada na domaćem tržištu još nije bilo tehnologije koju je kasnije razvio Tehnix. Pripremio sam prijedlog

98rješenja. Da mi lakše povjeruju, i Ingra, u kojoj sam nekada radio,__________________________98 Zainteresiranima ću to rado pokazati, ali to ovdje ne navodim. Knjiga postaje predebela.

170

bila je spremna ući u poduhvat. Sve bi bilo jeftinije od baliranja. Nije bilo šanse. Nekompetentni su donijeli odluku. Brdo bala je raslo i još uvijek raste. Raste već nekih deset godina.

Onda sam imao prilike raditi Strategiju postupanja s otpadom za Varaždinsku županiju. Za nju sam bio plaćen. Pripremio sam prijedlog s puno dodane vrijednosti. Nova radna mjesta, infrastruktura koja omogućuje razvoj gospodarstva, rješenja i na duge staze. Sve po pravilima EU. Imao sam prilike prijedlog iznijeti i pred tadašnjim županom, gospodinom Čačićem. Prijedlog se svima učinio prihvatljivim. Komplimenti. Bio sam sve i svašta, i znanstvenik i čovjek s iskustvom i gospodarstvenik. Nakon kratkog vremena iznio sam operativni program. Kako, tko, gdje, do kada i zašto treba napraviti. Prvi preduvjet je bio je da politika mora jasno stati iza rješenja i odabrane lokacije. E, tu je stalo. Dok su gospoda vjerovala u čuda, da se problem može riješiti onako iz zraka, bez osobne odgovornosti, bilo je OK. Kada sam tražio od njih da stanu iza rješenja, prestao sam biti sve ono što sam bio pri prvoj prezentaciji.

Onda se, valjda potaknut nastupom gospodina Glavaša, koji je došao iz Njemačke sa flašicom dizela proizvedenog iz otpada i gospodin Čačić s

99takvom bočicom dizela pojavio na TV-u. Evo rješenja za otpad, još ćemo postati šeici. Gdje postoji takvo rješenje? Postoji u nekom laboratoriju. U praksi, ne. Gospoda (ne)odgovorni ne pitaju se zašto bi upravo nama netko dao takvu vanzemaljsku tehnologiju i zašto je, kad je tako dobra ne primjenjuje kod kuće. Logično pitanje za domaćicu, ali ne i za nekompe-tentne. Vrijeme se kupilo samo nakratko. Brdo otpada i dalje raste.

I dok je brdo raslo, bivši se gradonačelnik Varaždina, gospodin Čehok hvalio kako Varaždin ima najuređeniju komunalnu infrastrukturu. Onda su se dečki ipak nekako dogovorili. Prihvatili su gradnju modernog postro-jenja, koštala je puste milijune, a prerada bala je trebala koštati nekih 1000, onako prijateljski, a kako čitam u novinama sada, nakon javnog natječaja pala je na nekih 500-600 kuna po toni. Tome će trebati dodati trošak odlaganja ostatka. Baliranje je koštalo barem 300-400 kuna po toni.

Sve se moglo imati za nekih 300 kuna/tona. To se nudilo. Dragi moji barokni Varaždinci, pita li se itko od vas kako je sve ovo moguće? Kod nas bi, onako u žargonu rekli „nemreš bilivit“.__________________________99 Prosječno tehnički, iako to nije preduvjet, educirani intelektualac zna da je Hitler na benzinu i dizelu kojeg se proizvodilo iz ugljena vodio rat. Poznato je da se s ugljikom, kojeg ima eto i u otpadu i s dovoljno jeftine energije, u postrojenjima koja sliče petrokemiji i rafineriji mogu napraviti svi organski proizvodi, od margarina do „C“ vitamina. Pitanje je samo novca. Danas se to u praksi ne radi, ali se i dalje istražuje za trenutak kada će iz bilo kojeg razloga takve tehnologije postati ponovno ekonomski prihvatljive. Uz istraživanje se i dalje traže naivci iz nisko razvijenih i slabo obučenih sredina, koji bi eto neke od lepršavih laboratorijskih ideja provjerili na račun drugih građana u praksi, jer to oni bogati ne mogu, preskupo im je.

171

Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se osuđuje gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelj i navodno oštetila, ali i vratila državi 6000 kuna a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju štete u narednim desetljećima.

Eli,Eli lama sabahtani?

KARLOVAC

Pročulo se ono oko prerade otpada u Poreču, pa su do mene došli i Karlovčani. Problem otpada vidljiv je još i danas s autoceste. Malo prije izlaza za Karlovac iz smjera Zagreba danas se vidi poveće brdo. Nedavno su se mogle vidjeti bijele bale, onako kao da je netko pripremao sijeno.

Razgovarali smo. Predlagao sam postupnost i govorio kako je prije sanacije potrebno pronaći novu lokaciju. Bilo je to negdje početkom ili sredinom

100prošlog desetljeća. Napisao sam dosta prijedloga. Onda je netko zaželio baliranje. Baliranje i ništa više. Pokušao sam ih odgovoriti. Želje su bile prevelike. Nudili su mi ugovor. Odbio sam. Ne radim na rješenjima koja su stručno neprihvatljiva i da budem iskren, glupa. Ne smijem to zbog mog pokojnog profesora Riekerta. On mi je bio mentor na doktoratu. Kada bih prihvaćao takve ponude onda bih ga uvrijedio. Ne znam bi li se okretao u grobu, ali ja mu želim spokoj i može biti miran. Obrukat ću ga samo ako se

to slučajno dogodi, nenamjerno, iz nehaja.Sigurnopostoje i takvi slučajevi. Iako ih se u svojoj prepotenciji ne sjećam, ako ih i ima, vjerujem da mi prašta, na isti način kako mi je praštao neznanje, vodio me za ruku i podučavao.

Predlagao sam im da za savjetovanje oko baliranja angažiraju gospodina Vilka Pešeca. On je nabavio balirku u Ptuju i zna sve argumente za i protiv. Vjerovao sam da će ih uspjeti odgovoriti. Nije. Koliko je koštalo uvođenje balirke ne znam. Mislim da mi je jednom spomenuo kako za svoje savjeto-vanje nije bio plaćen. Ne znam kako se dogovorio i tko je, ako je uopće netko, kriv. Možda nije nevažno spomenuti da kada nisu uspjeli biti pošteđeni eksperimenta s balirkom, građani Karlovca su eto barem na honoraru malo uštedjeli.__________________________100Zainteresiranima ću to rado pokazati, ali to ovdje ne navodim. Knjiga postaje predebela.

172

Inače Karlovčani su izgleda bili mudriji od Varaždinaca. Bale su bile aktualne samo godinu ili dvije.

Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se osuđuje gospođa koja je na godišnji odmor povelaobespravljenu obitelji navodno oštetila, ali i vratila državi 6000 kuna , a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju štete u narednim desetljećima.

Eli, Eli lama sabahtani?

SISAK

Sisak je moj grad. Tu smo još početkom osamdesetih stvorili kritičnu masu 101odgovornih i stručnih . Radila se Studija utjecaja na okoliš za novo

odlagalište, koje je bilo negdje na početku rada. Izrađeno je Idejno rješenje na principu „stavljanja zlatne navlake na zub s granulomom“. Ja sam se, nakon nekih pet godina prvi put ponovo pojavio na domaćem tržištu i nisam mogao vjerovati da Ministarstvo odobrava takva rješenja. Strašno, a moguće.__________________________

101 Nakon puno povuci-potegni, nakon niza podobno nestručnih, u Sisku nam se dogodio podoban i stručan, rijetkost na ovim područjima, gradonačelnik Mađarić. Imao je sreću da je oko sebe imao dobru ekipu.Urbanizam i sve vezano uz to vodio je, tada nadobudan i naprednim pogledima obdaren arhitekt Mile Mikić. Na Fakultetu u Sisku stvorena je dobra ekipa. Imao sam priliku predavati predmet Zaštita okoline, asistenti su bili specijalist za zrak, nažalost prerano umrla Mira Šolić i tada veliki znalac na vodama, Ivan Zorko. Imali smo i starije mentore u našim ranijim profesorima Dubravki i Dubravku Maljković. Nažalost ni njega više nema. Izradili smo „Dugoročni program nadzora i zaštite okoliša u Općini Sisak“. Povezali smo industriju, struku, znanost, administraciju i javnost. Radili smo na razvoju. Mislim da smo bili preteča onoga što se kasnije, a i danas podvodi pod Lokalne akcijske planove za okoliš (Local Environmental Action Plan - LEAP). Imenovali smo prvog inspektora za zaštitu okoliša, Dragana Rabljenovića. Bili smo „in“. Bili smo u cijelosti na tragu održivog razvoja koji se i u svijetu nekako baš u to vrijeme formalno počeo promovirati. Program se provodi i danas. Nažalost, od početka devedesetih zaboravilo se na razvoj i mislim da se Program pretvorio u svoju negaciju. Na vlasti su od tada podobni i nestručni. Smatram da je , Program takav kakav je danas nepotreban, beskoristan i čak štetan. Nažalost, poneki od onih koji su osamdesetih imali viziju i znanje nisu bili spremni na dodatno učenje i nove prilagodbe. Počeli su služiti dnevnu politiku koja proizvodi umanjene vrijednosti. Zadovoljili su se time što imaju mjesta kraj trpeze, nisu stručno napredovali i postali su kočničari. Šteta. Imali smo šansu. Ma, ima to Sisak i danas, ali bi nam se opet trebalo dogoditi čudo pa da podoban bude i stručan. Može li nam se dogoditi „novi Mađarić“? OVAJ TEKST KORISTIM JOŠ NA JEDNOM MJESTU,Sisak je ipak Sisak!

174

Na SUO sam imao prilike raditi s tvrtkom IRI. Ondje su radile izvanredne magistrice Lidija Tadić i Judit Jednričko. Pripremili smo prijedlog koji je kasnije primijenjen u Čakovcu. Nažalost, dogodilo se ono što se dogodilo. Nekako u isto vrijeme bio je raspisan natječaj za SUO u Čakovcu, za odlagalište na Totovcu. IRI je dobio posao. Bili smo uspješniji od IPZ-a koji je inače za to odlagalište izradio rješenje „stavljanja zlatne navlake na zub s granulomom“.

102Za ocjenu SUO bira se komisija za ocjenu. Ministarstvo je za pred-sjednika imenovalo osobu iz IPZ-a. Je li to bila samo mala osveta zbog toga što nismo mogli prihvatiti okolišno štetno i stručno apsurdno rješenje „stavljanja zlatne navlake na zub s granulomom“, ili je to bila mala nepodopština Ministarstva? Odmah je došlo je do formalnih problema. Predsjednik Komisije imao je pripremljenu hrpu komentara i primjedbi, a kako i ne bi, trebalo je braniti uhodanu šprancu „stavljanja zlatne navlake na zub s granulomom“. Inače tvrtka predsjednika komisije nije radila Idejno rješenje za deponij Goričica u Sisku.

Pojavio se i falsifikat dopisa gospodina Mikulića, tada u Ministarstvu odgovornog za provođenje SUO, kao nešto je trebalo pa nije, i na kraju SUO

103nikada nije dovršena.

Deponij se i dalje gradio po principu „veća hrpa neka se trpa“, bez potrebnih redukcija, a na „granulom“ se stavljala sve ljepša i ljepša kruna. Nisam siguran je li bila koja i s kristalom a'la „Swarowski“.

Na sreću, ovdje se radi samo o stručnoj gluposti, a ne i naznakama nekog kriminala. Nanesena je samo šteta. Svima. Zbog toga se ovdje ne može ponoviti dio kojim sam završavao dijelove vezane za druge sredine „da smo pravna država.....“.

Sisak je bio i jedan od prvih gradova koji je sa stranim partnerom pokušao riješiti problem postupanja s otpadom. Dovedena je tvrtka „Saubermacher“ iz Graza. Kao sve će oni učiniti, na nama je samo garantirati količine otpada i cijene. To je bila prva star na kojoj sam se razišao, tada još samo stručno, s prijateljima s kojima sam godinama pio kavu i pokoji konjak nedjeljom kod „Panče“. Znao sam da to ne može uspjeti. Nisam ja bio genijalac, a oni neznalice. Ne. Samo sam imao iskustvo, vidio puno toga, a prošao još i više, za razliku od njih. Oni su nažalost vjerovali slatkorječivim strancima, a meni ne. Stvar je propala.

__________________________

102 Tada sam se prvi put susreo s mogućim „reketom“ u ministarstvu. Kao bili smo naivni, jer kao izrađivači nismo predložili komisiju za ocjenu, a valjda smo mogli, zna se kako.103 Mislim da je tadašnja pomoćnica ministra protiv gospodina Mikulića pokrenula i postupak pred nekim sudom ili povjerenstvom za državne službenike. Nešto sam i sam svjedočio. Pojeo vuk magare.

175

Kažu da je Sisak, za razliku od Varaždina, koji je također htio riješiti svoj problem postupanja s otpadom, angažiravši također strance koji su tada svima djelovali kao čudo, zbog dobrih ugovora prošao bolje - čitaj: izgubio manje.

OSIJEK

Moje iskustvo s potencijalnim županijskim odlagalištem, mislim da je bilo predviđeno u Antunovcu, je dosta specifično. I tamo je netko prodao „fintu“ kako će nam sa strancima biti bolje. Prije podosta godina (5-6) raspisan je javni natječaj. S prijateljem Matthiasom iz Austrije obišao sam lokaciju. Podigli smo dokumentaciju. Pripremala ju je jedna austrijska firma, ako se ne varam.

Moji prijatelji iz Austrije već su prošli školu u Poreču, Zagrebu, Puli, Brčkom i pušu na hladno. Matthias je zamolio pravnika da ocijeni pravila natječaja i uvjete koje treba ispuniti. Mi tehnički sve znamo najbolje, imamo i novac, ali isto tako znamo da smo u Sanaderovoj Hrvatskoj. Odgovor pravnika glasio je: “Ne sudjelujte na natječaju“. Navedeni su neki uvjeti koji se ne mogu ispuniti, izuzev ako nešto nije unaprijed dogovoreno. Nismo dali ponudu.

Godinama se ništa nije dogodilo. Tek ono da su Osječani izgubili neki spor i nekih 50 milijuna kuna. Vjerojatno zbog nečeg unaprijed dogovorenog.

A OSTALI PRIMJERI?

Vrijeme me pretječe. Dok ovo pišem na TV-u se upravo prikazuje zadnji Dnevnik u 2012. Ono što u vezi otpada nije opisano u ovoj knjizi bit će možda kasnije. Dat ću i primjere iz regije. Primjeri su poučni. Napisat ću nešto o Jakuševcu, za to mi treba podosta vremena i prostora, a kako se u Zagrebu po pitanju otpada ništa ozbiljno ne događa već dobro desetljeće, Jakuševac će, slično kao i Kerepovac u Splitu, još dugo biti aktualan Pisao bi o Lečevici, Makarskoj, Kostajnici, Belišću, posljedicama promašenog regionalnog koncepta u Bosni i Hercegovini, osebujnom načinu postupanja s otpadom u Podgorici, vjerojatno ponešto i o Ljubljani, Celju,Mariboru i svakako Ptuju.

IPPC I SUO

Ponekad imam osjećaj da sam nekorektan prema onima koji su i koji još uvijek odlučuju o okolišu. Nažalost, nisu niti jedini niti najgori u proiz-vodnji društva umanjene vrijednosti.

176

Administrativni aparat je na svim razinama, u manjoj mjeri nesvjesno, a u puno većoj svjesno razvio niz prepreka koje im omogućuju diskreciono odlučivanje i naravno s tim povezanu mogućnost za koruptivno djelovanje.

Jedan od gotovo izmišljenih sredstava za to je mehanizam - instrument utjecaja na okoliš, kome predstoji izrada Studije o utjecaju na okoliš. Kako nismo shvatili ili nismo htjeli shvatiti čemu služi studija o utjecaju na okoliš, evo malog pojašnjenja. Neki zahvat (tvornica, cesta, farma, golf igralište, terminal ukapljenog plina, termoelektrana na ugljen, ...) je moguć samo ako je prije toga odobren u nekom prostorno planskom dokumentu. Studija utjecaja na okoliš koja se izrađuje za određenu grupu zahvata, ne za sve, treba propisati pod kojim uvjetima se takav zahvat može odnosno smije izvesti. Propisuju se mjera zaštite koje investitor mora ispuniti, kako ne bi došlo do utjecaja na okoliš izvan kruga zahvata. Znači, izvan neke tvornice. U samoj tvornici može dolaziti, ali samo unutar nje, do prekoračenja nekih vrijednosti, jer se za one koji se pod takvim utjecajem nalaze mogu osigurati mjera zaštite (maske, rukavice,zaštitne naočale,....) i kontrola utjecaja na zdravlje pojedinaca (redovni pregledi, smanjeno radno vrijeme,...). Izvan tvorničkog kruga to nije moguće.

U Hrvatskoj se zakoni pišu uz pretpostavku da su svi oni kojih se ti zakoni tiču lopovi i kriminalci, ljudi koji će svjesno kršiti taj i druge zakone, a samo su državni i ini službenici oni neporočni. Oni su tu da paze da se slučajno nešto ne dogodi izvan zakonskih propisa. Bolje bi čak bilo reći izvan načina na koji oni razumiju pojedini članak nekog zakona. Gotovo svaki članak može biti rastezljiv - na „gumi-lastiku“, naročito oni koji traže izjašnjavanje struke.

Na primjer, godinama su kod nas aktualne rasprave o mogućem utjecaju na okoliš kod izgradnje i korištenja golf igrališta. Vjerovali ili ne, sa stajališta zakonodavstva EU izgradnja i korištenje golf igrališta, spada u zahvate s relativno malim utjecajem na okoliš. Izgradnja golf igrališta ne spada u za-hvate za koje članice EU obavezno moraju provesti postupak ocjene utjeca-ja na okoliš (SUO), a niti u zahvate, za koje EU predlaže članicama da nakon procjene utjecaja razmotre potrebu da postupak ocjene utjecaja na okoliš propišu u nacionalnom zakonodavstvu. Što mislite, zna li to netko u Hrvat-skoj? Kladim se da ne! Hrvatska je u sveopćoj nekompetenciji, suprotno minornom utjecaju propisala obavezu izrade studije utjecaja na ocjene okoliš. Da su ostavili mogućnost ocjene o potrebi izrade još bih razumio.

SUO ocjenjuje komisija koju imenuje ministarstvo. U nedostatku kompe-tencije, unutar komisije se događaju nadglasavanja o utjecaju pri čemu svatko ima pravo nešto o tome reći i svačiji glas ima jednaku težinu. Stručno „tanko“ ministarstvo lako podliježe i „vanjskim“ utjecajima, pogotovo kada se uključe i mediji. Oni u pravilu veći značaj daju onima koji su protiv nečega, a ti su obično bez relevantnog znanja.

177

Imao sam prilike detaljno proučiti probleme vezane uz izgradnju golf igrališta na Srđu. Investitor me, u silnim kategoričkim raspravama od a'priori protiv do onih za, zamolio da, kao netko tko radi takve poslove za velike međunarodne projekte, dam mišljenje tko je u pravu. Kao veliki izuzetak, studiju utjecaja napravili su kompetentni. Dokument se sastoji od dvije debele knjige. Razina rasprava kao da se radi o nuklearnoj elektrani, pojašnjenja kao u udžbenicima, s malom razlikom da je sve to u pravim državama s prosječnom administracijom nepotrebno. Utjecaj, odnosno mjere da se kontroliraju i najmanji utjecaji mogle su se napisati na desetak stranica.

Kada sam sve proučio, vjerujte da je rasprava oko izgradnje golf igrališta na Gružu tragikomična, barem što se utjecaja na okoliš tiče. Iako ne vidim niti jedan razlog zašto ne omogućiti nekome tko želi investirati u golf igralište na šikari s onu stranu brda, na području na kojem skoro da nije bio nijedan Dubrovčanin (osim za vrijeme rata), nisam optimist da će uspjeti. Nemamo mi sreće da nam se dogodi nešto dobro. Kako sam u mnogim drugim predviđanjima gotovo siguran da će se ostvariti, ovdje bih, nas i turizma radi, volio da sam u krivu.

Već pogađate. Nisam ovaj primjer iznio samo onako. Ne. Postoji razlog za to. Tezga i reket! Da tezga, ali ne ona na kojoj se nešto prodaje na zelenoj tržnici. Da reket, ali ne onaj s kojim se igra tenis. To je u našem ministarstvu okoliša razvijeno do perfekcije. Gospodin Nenad Mikulić, koji je petnaestak godina vodio tu službu izradio je perfektan sistem. U to ne mogu i ne smijem uplitati ministre, iako sam zadnju ministricu u prošloj vladi o tome pokušao obavijestiti u podužoj korespondenciji. Samo jedan doku-ment s tim u vezi stavio sam u knjigu. Mislim da je sve jasno.

Pojasnit ću dio vezan za tezgu. Jednostavno, investitori se u Hrvatskoj prisiljavaju da od kokošinjca na dalje moraju izraditi SUO. Procjenu može učiniti samo tvrtka s nekoliko zaposlenih. Ovlaštenja tvrtkama daje mini-starstvo. Znanje za izradu procjene utjecaja na okoliš nije potrebno. Bitan je broj zaposlenih. Oni bliži ministarstvu, u izradu SUO uključe i pojedince s određenih fakulteta. Najčešće onih gdje poneka gospoda službenici imaju nekoga ili tamo namjeravaju steći ili su već stekli znanstvenu titulu. Ako izrađivač SUO nije mogao ili našao za shodno angažirati one koje je trebao, ti će biti imenovani u komisiju za ocjenu SUO. Članove komisije određivao je gospodin Mikulić, sa suradnicima. Moram priznati da su si tamo izgleda podijelili tržište tako da je i izvjesna gospođa Matić, ili slično, dobila svoj dio „dvorišta za iživljavanje“ nad izrađivačima SUO (ako nisu bili „njeni“) i nad investitorima, ako baš nisu uzeli „njezine“. Vjerojatno su svoj dio“ dvorišta“ možda imali i drugi, ali nisam ni ja u sve upućen.

Dio „dvorišta“ svakako imaju i gospoda, kao što je gospodin Remenar, koji je radio (radi li još tamo?) u Ministarstvu koje pokriva promet. On je na jednoj SUO zahtijevao da se izradi prometna studija koja mora imati vertikalnu i horizontalnu regulaciju za cestovni promet unutra industrijskog kompleksa, za promet od 1.8 kamiona na sat (slovima: jedan cijelih osam kamiona na sat). Kao član komisije za ocjenu, u društvu istih, s predsjednikom Mikulićem, investitor je bio prisiljen izraditi takvu studiju. Prvi investitor za zahvat koji je trebao „okretati“ 100 milijuna eura godišnje je shvativši „naš način rada“ odustao. Novi, vjerujem da bi trebao imati više sreće, iako zbog ovakvih izgleda da mi nismo te sreće da nam se događaju dobre stvari. Sramota. Zbog toga i navodim imena obojice.

Imao sam priliku sudjelovati u izradi i kasnijem ocjenjivanju nekoliko SUO u zadnjih desetak godina. Doživljavao sam svašta. O tome ću detaljnije pisati drugom prilikom. Morat ću. Ovdje ću spomenuti još samo jednu „tragikomediju“. Jedan je investitor htio finu drvenu prašinu, koja se dobije kada se tanki drveni listovi bruse i pretvaraju u furnir iskoristiti kao gorivo. Drvenu prašinu je spaljivao u običnoj rupi. Tvornica „Đuro Đaković“ izradila je prototip uređaja za iskorištavanje energije sadržane u drvenoj prašini snage 0.5 megawata. Zimi bi se koristila za grijanje, a ljeti za hlađenje. Kad je investitor došao u ured, mislim u Slavonskom Brodu, lokacija tvornice je u Obrilsavcima, po Građevinsku dozvolu, službenik je utvrdio da nedostaje SUO, ali je i moguća na osnovi „gumi-lastika“ tumačenja zakona. Upit Ministarstvu. Mora se izraditi SUO, onako cijela i obimna. Imao sam prilike raditi na njoj. Uzeli smo rodoslovlja svih životinja i ptica Slavonije. Pisali nepotrebno kako bi ispunili standard jer je kvaliteta SUO u izravnoj povezanosti s brojem stranica. Imenovana je komisija. Između ostaloga tri mlade djevojke. Došle na obilazak tvornice u štiklama. Elegantne. Vidjele su da je postrojenje za iskorištavanje otpadne drvene prašine vrlo malo. U svaku od 6 postojećih tvorničkih hala moglo bi stati 30 takvih postrojenja. Vidjele su i rupu iz koje se dimilo. Sve uzalud. Postupak se razvukao. Investitor je odustao. „Đuro Đaković“ izgubio je mogućnost da plasira jedan dobar proizvod. I gdje je, osim u onim štiklama „tragikomedija“. U činjenici, da je u isto vrijeme, kada je konačno usvojena SUO i kada je dobiveno pozitivno mišljenje, ista osoba, pogađate, gospodin Mikulić, potpisao kako za istu vrstu postrojenja ali 15 puta veće, na lokaciji u Gorskom Kotaru, na rubu Nacionalnog parka „Risnjak“ ne treba SUO! I ne treba! Ali zašto je onda trebala za ono postrojenje 15 puta manje? I sada recite da sve ovo ne „miriše“ na „tezgu“ i „korupciju“? O tome je znala i ministrica, i Vlada i Sabor. Zamolio sam saborsku zastupnicu Mirelu Holy da postavi zastupničko pitanje. Postavila ga je! Stigao odgovor. Pojeo vuk magare.

178

180

I eto, nekompetencija nas ubija i još će. Program TAM BAS, od Europske banke za obnovu i razvoj, prepoznao je važnim osigurati tehničku pomoć za nekoliko tvrtki, koje su obveznice objedinjenih uvjeta zaštite okoliša, po tzv. IPPC Direktivi. Radi se, po mom mišljenju o najvažnijoj obavezi prema proizvodnim subjektima iz paketa EU zakonodavstva. Naime, veliki potencijalni zagađivači moraju u određenom roku ispuniti visoke okolišne standarde. S obavezama ih treba upoznati što ranije i s njima dogovoriti rokove za ispunjavanje, prilagođene njihovim tehničkim i financijskim mogućnostima. Negdje prije zadnjih parlamentarnih izbora organizirao sam radionice za farme, obveznice. Veliki dio farmi koje moraju dobiti objedinjene uvjete za tu obavezu nije znao. Polovica onih koji bi farmama, ali i drugoj industriji trebali pomoći u izradi, odn. izraditi uvjete, izjavili su da nemaju iskustva za taj posao. U to vrijeme smo već potpisali Ugovor o pristupanju, gdje su navedeni rokovi, do kojih se moraju ispuniti uvjeti za dio tvrtki i farmi, koje su za tu mogućnost znale, a za cijeli niz ne. To znači, da one moraju ispuniti visoke okolišne standarde, sada već za samo par mjeseci. Ako ne, onda se zatvaraju. Mnogim tvrtkama se to dogodilo pristupom njihovih država u EU, ali i onima u starim članicama jer nisu uspjele ispuniti uvjete.

Radionice su bile vrlo produktivne. Razotkrili smo probleme i našli neka moguća rješenja kako dobiti na vremenu i kako omogućiti ispunjavanje uvjeta. Za pomoć smo zamolili prijatelje iz Slovenije. Upozorenja s njihove strane bila su više nego zabrinjavajuća. Oni su trebali godine da pripreme dozvole. Treba znati da se te dozvole ne rade na povjerenje! One se kontroliraju od strane EU.

O tome sam pisao tadašnjoj ministrici Dropulić i Hrvatskoj gospodarskoj komori. Odgovor je bio da iznosim neistinu, da je sve pod kontrolom, da su organizirali 30-ak sastanaka. Za divno čudo, samo još nije bila izdana niti jedna dozvola. Obratili su se i banci koja je financirala radionice. Potužili su se na mene.

Kako je na sreću brzo došlo do smjene, odmah sam pisao i bivšoj ministrici Holy, a kasnije i sadašnjem ministru Zmajloviću. Rečeno je da će se raditi na tome.

Trenutno ne poznajem stanje stvari. Znam samo da kada sam se prvi puta susreo s obavezama IPPC da sam naučio lekciju kako se dozvole moraju pisati zajedno s tvrtkama, kako se mora imati veliko iskustvo. Čak sam negdje pročitao da onaj tko piše dozvole mora o tehnologiji znati više od tehnologa u tvrtci. Sve to potvrdila su i iskustva iz Slovenije. U našem ministarstvu na tome su tada radile osobe koje tvornice poznaju samo iz filmova i stripova. Siguran sam da će ubrzo sve doći na naplatu. Kao i u slučaju golf igrališta na Srđu, volio bih da sam pogriješio. Nažalost, znam da nisam.

181

O ovome ću detaljnije pisati drugom prilikom. Tada ću navesti i imena onih koji su morali znati što treba, a nisu učinili. Pisat ću i onima koji su trebali znati, da oni koji rade na IPPC moraju znati, a nisu. Upravo s ovom direktivom u vezi je i moja razočaranost Hrvatskom gospodarskom komorom. To im je trebao biti glavni posao. Prvi put sam im na tu temu održao mini radionicu negdje 2004. godine. Strašno. Ne znam zbog čega i što se dešava, ali eto predsjednik HGK, gospodin Vidošević stalno je na TV-u. Daje savjete. On ponovno sve zna. Izgleda da ne zna samo kada sjedi u fotelji direktora. Pardon, zna. Već sam negdje naveo da, ako je vjerovati medijima, zna kupovati slike.

Sisak, 24.prosinca 2010. godineMinistarstvo zaštite okoliša,prostornog uređenja i graditeljstva

Zagreb, Trg Republike Austrije 20

Premet: Potreba za unapređenje postupka izrade SUO

Poštovan gospođo ministrice Marina Dropulić Matulović!

Zahvaljujem se na Vašem odgovoru (Klasa: 351-03/10-01/65; Ur.br.: 531-01-10-2) od 13. prosinca 2010. godine.

Što se tiče moje zamjerke oko nedjelovanja „administracije Ministarstva“ a i Vašeg osobnog, mislim da sam u pravu. Najbolji dokaz za to je da niste reagirali u skladu s Vašim obavezama o odgovaranju na pritužbe i dopise u zakonskom roku, jer ste na moj dopis od 9. lipnja 2010. godine, odgovorili tek 13. prosinca 2010. godine, i to tek nakon što ste od Vlade dobili zahtjev za odgovorom 18. listopada 2010. godine i nakon moje požurnice prema Vladi, o čemu sam obavijestio i Vas (moj dopis od 22. studenog 2010. godine). Ista zamjerka oko nedjelovanja, ali koja se ne odnosi osobno na Vas, ali Vas također ne oslobađa odgovornosti je elektronska prepiska iz priloga mog prvog dopisa.

U Vašem dopisu navodite „nije točno da ovo Ministarstvo nije reagiralo na Vaše podneske jer sam osobno odgovorila na Vaš dopis“. Oprostite, ali ja nisam primio Vaš osobni dopis i odgovor! Vjerujem da ste ga napisali, iako ne znam s čim u vezi i na koji poticaj! Da ste mi odgovorili vezano za moj dopis od 9. lipnja 2010. godine, onda sigurno ne bih poslao dopis na Vladu, a Vi bi ste na moju požurnicu od

182

18. listopada 2010. jednostavno odgovorili na način da me upozorite na Vaš raniji odgovor (Klasa:...., Ur.br.:...., datum....) i eventualno ga priložili odgovoru. Ja bih Vam se u tom slučaju duboko ispričao i sigurno obavijestio i predsjednicu Vlade, kako sam Vas bezrazložno doveo u neugodan položaj. No, i dalje ostavljam mogućnost da ste mi zaista odgovorili, ali provjerite.

Što se tiče konkretnih prijedloga i komentara, oni su izneseni na zadnjoj sjednici SUO i predsjednik komisije (dr Nenad Mikulić) ih jako dobro zna, čak zna i razlog zašto su prešućeni. Slobodno zatražite da Vam ih iznese.

Vama kao mali doprinos podsjećanju na iznesene primjedbe, predlažem da zatražite da Vam se odgovori zašto je uz izrađenu detaljnu prometnu studiju za obuhvat Luke, zahtijevana posebna prometna studija za promet od 1.8 kamiona na sat (slovima jedan cijelih osam kamiona na sat) i što je u zaključcima i predloženim mjerama prometna studija promijenila u onome što je predloženo u SUO. Također bi bilo zanimljivi čuti gdje i kada je, osim kod ove SUO, zahtijevana elaboracija oko alternativnih energenata na razini cijele države. Na postavljenu zamolbu da se investitoru/izrađivaču da na uvid strateški dokument koji je izrađen kod sličnih SUO za alternativne izvore energije, dan je, ako se dobro sjećam odgovor da takvi dokumenti ne postoje. Također pitajte i provjerite, kako je moguće da okolišne i prostorne podloge kod ove investicije nisu valjale, te je ocijenjeno da je „SUO bila izrađena na veoma niskoj stručnoj razini“, kada je u tom dijelu korišten isti pristup koji je korišten kod okolišne daleko problematičnije investicije na susjednoj parceli, znači na praktički istoj lokaciji (proizvodnja umjetnih goriva), a za koju je proveden postupak SUO i izdano rješenje neposredno prije sastanka komisije. Kod te SUO, za višestruko veći kamionski promet dodatna prometna studija nije bila potrebna?! Zašto?

Osim navedenog, usporedite i druge zahtjeve i odgovore izrađivača kod izrade ove SUO i zatražite da li su isti postupci/zahtjevi ostvareni i u slučaju kada to rade drugi izrađivači. Ne mogu se oteti dojmu, da se neki izrađivači preferiraju i da je nedavna zamjerka nevladinih organizacija u tom smislu na mjestu. Pri tome ne želim tvrditi da Vi osobno pogodujete nekima, ali da to rade Vaši suradnici, skoro sam siguran.

Kao primjer neravnopravnog položaja investitora od strane administracije, slobodno provjerite i zašto se kod jednog investitora u

Slavoniji, prije izdavanja Građevne dozvole zahtijevala SUO za kogeneraciju na postrojenju od 0.5 MW (slovima: pola megawata) sa svim detaljima (strani investitor dobio suglasnost na SUO, ali razočaran mukotrpnim postupkom ne samo da je odustao od kogeneracije već je odustao i od postojeće proizvodnje u Hrvatskoj), a u isto vrijeme kada je izdano rješenje za to postrojenje, investitor je u Gorskom Kotaru oslobođen potrebe postupka SUO za kogeneraciju od 7.5 MW (slovima: sedam i pol megawata odn. 15 puta veće postrojenje!). Ima toga još i još! Mogu to iznijeti usmeno ako želite, ali ne želim pisati, jer je iz Vašeg odgovora vidljivo da to nema učinka! Možda ga nakon ovih pojašnjenja i bude, jer poznajući Vas, siguran sam da niste informirani što drugi rade pod izlikom velike revnosti i stručnosti i mislim da Vas i nekorektno informiraju.

Slažem se s Vama da na vrijeme koje je potrebno da se provedu postupci ovisi o nedovoljnoj kvaliteti rada ovlaštenika, koji rade na poslovima zaštite okoliša. No, po mom mišljenju najveća zamjerka je ipak na kvaliteti onih koji postupke provode u ministarstvima i odobravaju takve studije.

Radeći na projektu o opasnom otpadu (nedavno je taj projekt promoviran i Vi ste bili na završnoj prezentaciji), imao sam uvid i morao sam detaljno poručiti studije koje se izrađuju za potrebe sanacije, a radeći na nekim projektima koje financira EU (IPA i slično) morao sam detaljno proučiti neke SUO. Vjerujte mi, uz svu subjektivnost ne mogu se niti izdaleka usporediti s SUO za bioetanol, jer je IRI stvarno napravio izvanredan posao. U spomenutim doku-mentima možete naći doslovno svašta! Preporučio bih Vam da sami pogledate kvalitetu dokumenata koje potvrđuje ministarstvo kojem ste na čelu.

Ako je kojim slučajem rečenica vezana za „nedovoljnu kvalitetu rada ovlaštenika koji rade na poslovima zaštite okoliša“ bila usmjerena prema meni osobno, moram Vas obavijestit da se ne osjećam pogođenim. U Hrvatskoj od 1995. godine nisam imao prilike biti angažiran za rad na problematici okoliša, osim u svojstvu vanjskog suradnika od strane nekih tvrtki. Na takvim poslovima radim najviše izvan Hrvatske, a u Hrvatskoj manje i to samo za međunarodne tvrtke i institucije, na projektima financiranim od strane EU i Svjetske banke ili čak radim izravno za njih. Kao što znate, na takvim projektima morate dokazati visoki stupanj stručnosti, koji se uspoređuje s stručnjacima iz međunarodnog okruženja. Posao dobiva najbolji, a slijedi mu rigorozna provjera učinjenog. Ja inače imam podosta posla.

183

184

Siguran sam da bi slične primjere i zamjerke na rad administracije imali i mnogi drugi, ali si oni to ne mogu priuštiti, svjesni posljedica koje bi imali u budućnosti. Svakodnevni primjeri samovolje to potvrđuju. Duboko vjerujem da tome pomalo dolazi kraj. Stoga shvatite i ovaj moj napor prije svega kao doprinos demokratizaciji društva, jačanju pravne države, konfliktu interesa i prestanku samovolje pojedinaca i institucija. Osobno to smatram čak i kao pomoć predsjednici Vlade gospođi Jadranke Kosor, kojoj se divim na hrabrosti i držim joj palčeve da ustraje.

Pozdrav,

Dr. Viktor Simončič

PS: Molim Vas još jednom, obratite pažnju na razlog da se primjedbe iznesene na sastanku Komisije, na kome sam sudjelovao i uglavnom davao odgovore, izostave iz službenog zapisnika. Možda je odbijanje unošenje u zapisnik primjedbi dovoljan razlog da se detaljnije informirate o navedenom.

Na znanje: Vlada Republike Hrvatske

Trga Sv. Marka 2, Zagreb, URED PREDSJEDNICE

SLUČAJ „POREČ - BEČ“

Na nekoliko mjesta u knjizi napominjem da se ne želim baviti previše onime što nam je učinio HDZ&companija. Ako je upola istina ono zbog čega se sudi bivšim političarima i ako je to dovelo do ovakvog moralnog pada i siromaštva u društvu, onda bi za njih bila primjerena samo jedna kazna, a ta je da im se oduzme pravo na hrvatsko državljanstvo. Neka budu apartidi i odu kamo god žele. Bit će jako otužno ako je istina što su nam napravili i koliko su nas jeftino prodali, da se nakon kratke kazne vrate iz zatvora i budu pokraj nas koje su osiromašili i provezu u skupim automobilima a vrijeme gledaju na „rolexima“ od stotinu tisuća kuna ili čak eura.

Što se tiče HDZ&kompanije znam nekoliko primjera djelovanja službenika, gdje su bili mali sitni kokošari, koji su pomogli graditi nevjerojatan sistem korupcije. Oni su to otvoreno radili, to im je bio dio programa „imamo Hrvatsku“. Imali su podršku svih institucija. Tragi-komično je kada se brane i napadaju „kukuriku“. Pokazuju da nemaju nimalo srama. Za imati srama treba imati i obraz i karakter. Od njih nisam ništa očekivao i s njima se ne želim baviti. Uzalud bi bilo na njih trošiti vrijme. Trenutno se njima bavi sud.

185

Kritika ovih, možda malo boljih iz „kukuriku“ podsjeća me na postupanje moje Mame, kada smo s društvom „Naša djeca“ bili na moru u Punatu. Mama je čuvala jednu grupu. Kada smo trebali izići van iz vode onda je uvijek zvala: „Zmago van, dosta je“. Oni sa strane su o njoj mislili vjerojatno nešto loše, jer im je izgledalo ka da brine samo o meni. Ja sam opet mislio da me gnjavi jer zove samo mene, a ona je znala kada joj sin mora van iz vode, moraju i drugi. I tako je bilo. Mama, dugo mi je trebalo da to shvatim.

I tako me više ne smetaju oni koji sebe smatraju drugačijima, poštenima, moralnima. E pa napisat ću jednu storiju o takvima.

Početkom 2000. godine, igrom slučaja pojavila se prilika da se napravi nešto na odlagalištu otpada Košambra u Poreču. Naime, na nekom sastanku ili skupu, tadašnji predsjednik Uprave „Usluge“ iz Poreča, gospodin Savo Krajcar pozvao me da posjetim postojeće odlagalište i pomognem u iznalaženju rješenja. Na osnovi iskustva kojeg sam stekao preko nažalost pokojnog Zorana Simiča iz Ljubljane, genijalca za postupanje s otpadom, predložio sam da se iskoriste sve prednosti lokacije i da se čak po mogućnosti odlagalište i preradi.

Kako sam surađivao i s nekoliko firmi iz Austrije, ali i s Gradom Bečom, preko gospodina Webera koji je od kasnih šezdesetih u Poreču imao vez za jahtu, rodila se ideja da se Gradu Poreču ponudi rješenje u kojem bi se našla iskustva i Zorana i austrijskih tvrtki na preradi starih i izgradnji novih odlagališta, te i ona Grada Beča o financiranju takvih rješenja na principu javno-privatnog partnerstva -JPP.

Kako je Grad Beč vodeći i u preradi otpadnih komunalnih voda, iz razgovora s tadašnjim gradonačelnikom Poreča, gospodinom Marasom, rodila se ideja da se pokuša riješiti i dosta zahtjevan problem pročišćavanja otpadnih voda.

U „Usluzi“ Poreč došlo je do zamjene mjesta. Predsjednikom uprave postao je gospodin Edo Jugovac, no to nije promijenilo ništa na konceptu jer je i Savo ostao u blizini, kao što je to prije njega bio Edo. Ja sam zadržao funkciju savjetnika i neke vrste koordinatora. Sa svima je bilo vrlo ugodno raditi jer su željeli da Porečani dobiju najbolje rješenje, respektirali su struku i niti jedna osoba u timu nije radila na principu „ima li tu mene igdje“.

Osnovana je mješovita tvrtka Adriaplus, na JPP principu, s 51% vlasništva i upravljanja od strane Grada Poreča, a 49% stranih partnera. Oni su trebali osigurati financijska sredstva. To su i osigurali. Izrađena je potrebna pripremna dokumentacija za sanaciju i izgradnju deponija, studija isplativosti za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Sve je trebalo biti na jednom mjestu, na lokaciji odlagališta, a u sklopu toga se trebao sanirati i

186

deponij građevinskog otpada. Troškovi: sanacija starog deponija i uspo-stava sistema postupanja s komunalnim otpadom po EU standardima (Bečlije i ne znaju drugačije), 40 Eura/tona.

Izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, daleko od obale i očiju javnosti, s predviđenom mogućnošću iskorištavanja 3 milijuna litara pročišćene vode za navodnjavanje koštala bi 20 milijuna eura. U sklopu toga bi se sanirao i stari divlji deponij građevinskog otpada, s tadašnjih cca. 500 000 m3 građevinskog i mješovitog otpada.

Zapamtite to molim Vas, i usporedite s onim što je nastalo, jer „ nekog je tre-balo biti tu“. Naime, Austrijanci su ubrzo otjerani kada je došlo do promjene vlasti između IDS-a i IDS-a. Deponij je saniran s ne znam točno kojim sredstvima i koliko je koštalo, ali sigurno ne malo. Novi koncept postupanja s otpadom predviđa da će obrada otpada na novom centru Kaštjun građane Poreča koštati i do 140 eura/tona, planiraju se čak 4 (slovima četiri) uređaja na samoj obali po ukupnoj cijeni od nekih 65 milijuna eura. Koliko li će se najboljeg prostora umjesto za turizam žrtvovati za uređaje kraj kojih nitko neće htjeti biti? Normalno je da se neće sanirati deponij građevinskog otpada, niti će se pročišćena otpadna voda moći koristiti, osim, kako kažu,malog dijela. Ništa od svega toga! Možete li vjerovati? Ja to ni danas ne razumijem. Hajde da je to radio HDZ, bilo bi nekako u redu, ali ovo je proizvod IDS-a uz izravan blagoslov gospode Jakovčića i Kajina. Upravo zbog toga lakše mi je slušati nekog iz HDZ-a jer se ne pretvaraju, oni su ti koji su nam javno proizveli toliko štete. Ova me dvojica čak i više smetaju, kojima su puna usta demokracije, pravne države, moralnosti, a isti su ili još gori, jer glume pravdu i demokraciju, a ispod stola potop.

Koji su razlozi tome? Jedan od razloga što su se neki vodeći ljudi IDS-a u Poreču suprotstavili konceptu Adriaplusa je činjenica da je tvrtka REX, godinama na osnovi neke čudne dozvole i uz blagoslov inspekcije okoliša, odlagala opasni otpad u tijelo deponija. Kada su došli Austrijanci s tom se praksom trebalo prestati. Dr. Guliću čak se ponudila opcija da dio opasnog otpada, kojeg je on naplaćivao korisnicima kao da ga izvozi, a ne da ga jednostavno baca na deponij, pokuša kompostirati. Samo dio. To mu je izgleda bilo nedovoljno. A možda se htio suprotstaviti ideji da se otpad s deponija preradi, jer bi onda možda na svjetlo dana izronile i one vrste otpada, koje je on tamo odlagao, a nisu se smjele odlagati ni po jednom standardu.

Jednom, kada sam sa suprugom i prijateljem bio u kafiću, verbalno me napao. Odjednom je iz njega nekontrolirano prokljuao bijes. Napao me, kako je u Poreču sve dok ja nisam došao, bilo u redu. Počeo je priču kako sam kriv za neke druge standarde i prakse, koji (to sam naslučivo iz njegovog nekontroliranog napada) ne podnose ono „ima li ti mene igdje“.

187

Njega je očito bilo svugdje. Počeo me vrijeđati. Zamolio sam ga da se udalji, kako ga ja ne bih morao udaljavati. Udaljio se, onako kako to rade oni koji osjećaju krivnju i nisu u pravu, a da protivnika nisu uspjeli zastrašiti.

104Dapače, sami su se prepali.

No, nisam siguran da je to jedini razlog. Drugi bi mogao biti zemljište na kojem će se sada graditi 4 uređaja. Da ne pripada nekom od podobnih? Možda se radi i o interesu onih koji su uspjeli nametnuti dosta egzotičnu tehnologiju pročišćavanja i koji su omogućili da za podobne funkcionira sistem „ima tu mnogo njih“.

Treći razlog bi mogao biti da je kod Adriaplusa sve bilo transparentno. Sve jasno i na stolu. Svi znaju sve. Cijene su bile za hrvatske prilike smiješno niske, pa je u tome normalno moglo biti malo onoga po principu „gdje sam tu ja“. Svaka čast Austrijancima, kako su samo štedljivi bili. Naročito me se dojmila jedna izjava gospodina Webera, koji je tada bio direktor za izgradnju Beča, i imao je na raspolaganju veći budžet od austrijske vojske, koji je rekao da Beč od skoro dva milijuna stanovnika nema interesa eksploatirati stanovnike Poreštine. Jedino što ih je vodilo bio je interes da naprave nešto dobro i da u Hrvatskoj pokažu da se može i dobro i jeftino, onako na austrijski način.

Ne kažem da su svi stranci ovakvi, ali ovi Austrijanci su bili pravi naivci, zar ne?! Ponudili su oni, u vrijeme kada je župan bio gospodin Delbianco i sanaciju Kaštjuna i način pročišćavanja otpadnih voda za Pulu, na sličnom principu kao i za Poreč. Sve po EU standardima, ali s greškom. Nažalost, izgledalo je prejeftino. Višestruko jeftinije od onoga što se temelji na

105međuplanetarnoj konstanti, kod nas usavršenoj „gdje sam tu ja“ . O svemu postoje izrađene studije, idejni projekti. Održane su prezentacije. Javnost je bila upoznata. Ali, kao što kaže Balašević, da ga malo parafraziram „Đaba vam novci moji sinovci, đaba vam bilo dobre volje, i 'jeftini i dobri projekti moji Austrijanci', mi bolje znamo gdje nas ima“.

Četvrti razlog je vjerojatno u bahatosti, neznanju i sl.

Studija izvedivosti za sistem pročišćavanja otpadnih voda koja je koštala nekih 150 000 eura u vlasništvu je Grada Poreča. Mislim da ju nitko do sada nije otvorio. Nisu je otvorili niti eksperti koji su pripremali IPA-financiranje, a projekt je vodila tvrtka Sewage. Radio sam s njima u timu na jednom drugom projektu, kada su radili i na studiji isplativosti sistema pročišćavanja otpadnih voda za Poreč. Upozorio sam ih na činjenicu__________________________104 Izgleda da sam ja neki „strašan tip“, kada mogu tako djelovati. Isto tako, kao i dr. Gulić, podvijena repa je stol napustio i onaj doktor u Splitu, kada mu nisam dozvolio da vrijeđa prisutne.105 Možda ste primijetili da malo mijenjam ovu varijantu ima li mene ovdje. Za isto se koriste razni izrazi, kao kod Balaševićevog pijetla princip je isti sve su ostalo nijanse

188

postojanja gotove studije i Idejnog projekta. Ne mogu razumjeti kako su mogli ignorirati taj projekt, odnosno kako su se usudili to napraviti, jer su Studiju izvedivosti napravili oni koji su u najmanju ruku bili na istoj stručnoj razini kao i oni, da ne kažem čak i na znatnoj višoj. Možda nisu razumjeli koncept iako je bio napisan na njihovom jeziku. Da se i njima nije sve činilo prejeftino? Ne vjerujem da je i kod njih vrijedio princip „imali tu mene igdje“, ali kako ne posumnjati u to, kada se netko odluči za tehnički višestruko skuplju varijantu? Kako su tako nešto mogli previdjeti eko-ekonomisti, koji vjerojatno u studiju izvodljivosti nisu uključili cijenu zemljišta uz more i trajni gubitak tog prostora za kvalitetniju namjenu? To je abeceda u strateškoj procjeni okoliša! Kako su na to mogli pristati u nadležnim ministarstvima, Hrvatskim vodama, Fondu, u Delegaciji EU?

Ja sam iz nekog ranijeg, romantičnijeg vremena i ne razumijem ovakve načine razmetanja i uništavanja zajedničkog. Zamislite kolika je tek šteta nanesena Poreštini, koja će trajno izgubiti vrijedne prostore uz obalu. Umjesto rekreacije, kampa ili hotela tamo će stajati uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Mislim da ne treba biti previše stručan da bi razumio ovakav

106zločin prema općem interesu.

Ponavljam, ne vjerujem da su stranci radili na principu „ima li tu mene igdje“. Prije vjerujem u njihovu dobronamjernost i naivnost, kako treba poštivati ono što traži domaćin. Oni se tada postavljaju u vlastitu kožu i misle da smo i mi isti i da smo sve provjerili u najboljoj namjeri te da je to što tražimo najbolje za društvo, najbolje za sve. Možda su i pokušali predlagati nešto drugo, a nisu uspjeli? No, kao eksperti su morali odabrati najbolje rješenje. To je uloga eksperata. Morali su se suprotstaviti u ime poreznih obveznika EU koji će financirati nešto što ni izdaleka nije najbolje. Kada se to kojim slučajem ubuduće i pokaže lošim, domaći će krivnju baciti na EU, a građani će vjerovati kako iz EU ne dolazi ništa dobro. A zapravo je suprotno, ako se radi barem malo stručno. No, možda je pritisak domaćih bio prejak, zar ne gradonačelniče Štifanić, gospodo Kos i Gulić, Jakovčić i Kajin? Koga u svemu tome ima od Vas? Nikoga? Ne vjerujem, jer ste sve znali i prije nego su došli strani eksperti. Kako? Evo nastavka priče.

Pročitavši u Glasu Istre da me je na jednoj sjednici Gradskog vijeća prozvao gradonačelnik Štifanić, nakon što mu je upućeno pitanje vijećnika da objasni zašto se odustaje od jeftinog i „dobrog za sve u korist skupog i dobrog za pojedince“ napisao sam mu 1. Pismo.__________________________106 Da smo pravna država netko bi za takav nerad i nemar morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se osuđuje gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelj i navodno oštetila, ali i vratila 6000 kuna državi, a ova gospoda koja čine milijunske štete, u eurima ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju štete u narednim desetljećima.

189

Poreč, 16.01. 2007

Gradonačelnik Grada Poreča Edi ŠtifanićGrad Poreč, Maršala Tita 5

Predmet: Projekt sanacije odlagališta i pročišćivanjaotpadnih voda - zahtjev za dostavu informacija

Poštovani gradonačelniče g. Štifanić,

Razveselilo me kada sam u Glasu Istre pročitao informaciju sa prošlogodišnje zadnje sjednice Gradskog vijeća, jer ste tom prilikom spomenuli moje ime. Svakom pojedincu čini posebnu čast kada ga poznaje prvi čovjek grada u kojem on (povremeno) živi, a mene posebno, jer se nismo imali prilike upoznati.

Moram priznati da me je uz ugodno iznenađenje spominjanjem moga imena, neugodno iznenadilo nekoliko informacija iz istog teksta i to:

źda je došlo do raskida ugovora s partnerima iz Austrije s plaćanjem visoke odštete,

źda se odustalo od planiranog načina sanacije odlagališta iźda se odustalo od izgradnje jednog odn. najviše dva uređaja za

pročišćavanje otpadnih voda i da će se graditi četiri.

Kako se u sve tri točke radi o mogućim implikacijama na standard i cijenu komunalnih usluga, te o posljedicama za dugoročni razvoj Grada Poreča, molim Vas da mi sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ broj 172/03), u zakonom propisanom roku dostavite slijedeće informacije:

1. Analizu (tko ju je izradio) na osnovi koje je raskinuta suradnja s partnerima iz Austrije i kako je dogovorena odšteta.

Da li je do raskida suradnje s Austrijancima došlo zbog njihovog protivljenja da se na Košambri odlaže opasni otpad, a do promjene prvobitne tehnologije sanacije, s kojom su bili u više navrata upoznati i građani i Vijećnici Grada Poreča, prema kojoj je trebalo preraditi sav do sada odloženi otpad, na tehnologiju jednostavnog prekrivanja postojećeg otpada, samo da se sakrije činjenica o do sada odloženom opasnom otpadu?Da li je do raskida došlo zbog prvotnog zahtjeva da se na natječaj sanacije mogu javiti samo tvrtke koje imaju najmanje trostruki prihod od visine investicije, kako bi se mogao raspisati natječaj prema kome nije potrebno iskustvo za obavljanje ovakve vrste radova, a prihod može biti 2-3 puta manji od investicije? Prema uvjetima ovo je vrlo osebujan natječaj.

2. Analizu (tko ju je izradio, za koliko novca, i kada) koja je dovela do promjene načina sanacije s troškovima koje će građani i privreda snositi u prvih pet godina, a koje nakon zatvaranja odlagališta Košambra?

Informaciju o održanim javnim raspravama vezanih za promjenu tehnologije i cijene sanacije odlagališta.

3. Ocjenu troškova i koristi odustajanja od koncepta pročišćavanja otpadnih voda kojeg su predlagali partneri iz Austrije (izgradnja jednog ili dva uređaja) i prijelaza na izgradnju četiri uređaja.

Od svih navedenih točaka ovu smatram naročito problematičnom, jer se radi o višestruko većoj uzurpaciji najatraktivnijih lokacija, što je suprotno svim deklariranim principima očuvanja prostora u Hrvatskoj. Ova odluka će imati prema mom mišljenju najdalekosežnije posljedice za razvoj turizma i Grada općenito. No, možda u tome griješim, jer ostavljam mogućim da su neke druge analize pokazale da je to isplativije. Zbog toga i Vas molim za omogućavanje uvida u iste.

Pri tome Vas molim da odgovorite i na osnovi kojeg natječaja je odabrana (koja?) tvrtka za obavljanje ovog dijela posla i koliki je bio ugovoreni iznos. Informaciju o održanim javnim raspravama o promjeni koncepta, te informaciju da li ste pri tome konzultirali i nevladine udruge? Kako je na promjene broja lokacija reagirala državna uprava, a kako nevladina scena?

U očekivanju odgovora, sa čvrstim uvjerenjem da je sve što ste poduzeli dugoročno od velike koristi za građane Poreča,

Ostajem s poštovanjem( Viktor Simončič )

Poreč, 01.03.2007

Poštovani gradonačelniče g. Štifanić,zahtjevom od 16.01.2007. godine zamolio sam Vas da mi sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine" broj 172/03), u zakonom propisanom roku (prema Članku 12. to je u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva) dostavite određene informacije.

Tražio sam informacije i indirektno upozoravao na moguće probleme. Iako je imao zakonsku obavezu da mi odgovori, odgovora nije bilo. Napisao sam i 2.pismo i javio nadležnima na znanje, naivan u nadi da ću dobiti odgovor (ma nisam bio naivan, znao sam da neće odgovoriti, jer je i on svoj car u malom vilajetu, kao i oni gore, samo u malo većem).

190

191

Dopis kojim sam Vam se obratio nalazi se privitku.Kako to do sada niste učinili, ovim putem Vas ponovno molim da mi dostavite tražene informacije, jer se radi o mogućim izravnim posljedicama na kvalitetu i buduće troškove života.

O kašnjenju s odgovorom, a s obzirom da u predmetnom Zakonu to nije (barem ne za pravnog laika) jasno navedeno, obavještavam i Ministarstvo pravosuđa Vlade RH i Ured za javnu nabavu Vlade RH.

U očekivanju odgovara, i dalje sa čvrstim uvjerenjem (možda malo manje čvrstim kada niste dostavili odgovor) da je sve što ste poduzeli dugoročno od velike koristi za građane Poreča

(i dalje) ostajem s poštovanjem(Viktor Simončič)

Na znanje: Ministarstvo pravosuđaUred za javnu nabavu Vlade RH.

Iako je imao zakonsku obavezu odgovoriti, odgovora nije bilo. Napisao sam i 3.pismo, pa 4. i sve do broja 10. Uz nadležne obavijestio samuvijek gospodu Jakovčića i Kajina, pa i druge partije, naivan u nadi da ću dobiti odgovor. Pogledajte kako je je izgledalo pismo pod rednim brojem 10.:

Sisak, 25.10.2009. godine

Poštovani gradonačelniče g. Štifanić,

zahtjevom od 16.01.2007. godine zamolio sam Vas da mi sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine" broj 172/03), u zakonom propisanom roku (prema Članku 12. to je u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva) dostavite određene informacije. Svoj zahtjev sam ponovio dopisom od 01.03.2007., 10.04.2007. , 11.06.2007., 03.08.2007., 14.01.2008., 25.03.2008. i 09.06. 2008. i 07.01.2009. godine, uz naznaku da sam dopis dostavljao i na Ministarstvo pravosuđa, Uredu za javnu nabavu Vlade RH, uvaženom saborskom zastupniku g. Damiru Kajinu i IDS-u Istarske županije, SDP-u Istarske županije, te Delegaciji Europske komisije u Republici Hrvatskoj. Broj obraćanja pojedinim institucijama i pojedincima vidljiv je u popisu adresa. Do sada sam odgovor dobio od Ministarstvo pravosuđa (5. ožujka 2007. i 24. rujna 2007. i nekoliko telefonskih poziva da su zatražili objašnjenje) i Ureda za javnu nabavu Vlade RH (pismeno 18. svibnja 2007. i 19. lipnja 2007. te usmeno da su predmet

192

predali nadležnom sudu ne znam kojem). Na moje prvo obraćanje Županijsko državno odjvetništvo u Puli je također odgovorilo 12. siječnja 2009. s obrazloženjem da nisam iskoristio sva svoja prava. Nakon što sam priložio dokaze (11.03.2009. - barem sam ja ocijenio da su dostatni pri čemu možda griješim, ali „predmet“ traženja odgovora je sigurno takve „težine“ da bi zahtijevao možda i djelovanje po službenoj dužnosti), nisam više dobio odgovor. Kao što je vidljivo, cijela prepiska je ostala bez rezultata čitaj: odgovora Vas gospodine gradonačelniče Štifanić.

Poštovani gradonačelniče Štifanić, kao što je vidljivo način Vašeg rada nije Vam naškodio. Nije se obistinilo moje nadanje iz 9. dopisa da takvima koji ne ispunjavaju osnovne obaveze nije mjesto u javnoj upravi. Sada kada ste i dalje tu, ja ne želim odustati od traženja odgovora na vrlo banalni upit, na kojeg ste morali odgovoriti, ne samo zbog zakonske obaveze, već i zbog toga jer Vam je to radna obaveza, za koju ste plaćeni iz poreza građana.

Za ne odustajanje postoji nekoliko dodatnih valjanih razloga:

ź Čini se da premijerka gospođa Jadranka Kosor ne samo da misli već i djeluje vrlo odlučno, pa očekujem da će i svi drugi koji žive „na“ porezu građana morati početi djelovati u osiguranju prava u Hrvatskoj

ź Jučer sam imao na sličnu temu razgovar s generacijom na granici četrdesetih. Njihovo mišljenje je da se kod nas ne može ništa promijeniti, da su političari i oni koje oni postavljaju da za njih obavljaju poslove u upravi sami sebi dovoljni i da u našem društvu pojedinac ne može ništa promijeniti. Ta generacija je potpuno obeshrabljena.

ź Ovim „sizifovskim“ dopisivanjem ja ipak želim pokazati „da se mora djelovati“ čak i u ovako skoro bezizlaznim situacijama, kada onaj koji je bio zadužen za djelovanje loklane uprave, iako je od njega zatraženo da djeluje, napreduje i postaje sudac Ustanvog suda, drugi, također upozoreni nas hoće zaštititi s funkcije predsjednika Republike, treći postaje minsitar pravosuđa, kako bi promijenio stvari, a (ne)radi kao i prethodnica, tako da ne vrijedi moj optimizam iz devetog dopisa, četvrti ......

ź Optimizam za ono „da se mora djelovati“ crpim iz našeg približavanja EU. Zbog toga sam o ovom inače pomalo bizranom predmetu počeo obavještavati i Delagaciju EU u Zagrebu. Upravo u Delagaciju EU i sve članice EU polažem posebne nade. Vjerujem da nisu, ali ipak ponavljam i da i dalje ne smiju biti facinirani samo rješavanjem velikih korupcijskih problema (Hag, Podravka,

ź HAC, HEP, HŽ,...) već u ime i u korist običnih građana Hrvatske trebaju dati zeleno svjetlo našeg ulaska u EU (kojeg si svi oko mene i ja osobno želimo beskrajno jako) tek kada se u Hrvatskoj osiguraju osnovna, često ugrožena egzistencijalna prava pojedinca, što je u ovom trenutku u najvećem broju slučajeva u Hrvatskoj gotovo nemoguće!

ź Osim toga poštovani g. Štifanić, izgleda da „mutne“ stvari više neće zastarijevati, i da će oslabjeti i zaštita stranačkih vođa takvih pojedinaca koji „mute“. Ne želim ništa prejudicirati, no ako postoji i najmanja sumnja da mi Vi niste odgovarali kako bi možda sakrili kakav „mutež“, onda jednostavno moram nastaviti s traženjem prava, jer bi to sigurno činila i većina građana EU, koji svoju administraciju i svoje političare smatraju onima koji im služe, a ne obratno, da građani služe takvima!

ź Nedavno sam slušao rasprave povodom dana pristupa informacijama koju su organizirali GONG i International Transparency. Njima dostvaljam ukupnu prepisku u elektronskom obliku, kako bi se barem malo ublažilo (pre)veliko i (ne)korektno hvaljenje vladajućih kako smo više nego „naj“.

Kao što možete vidjeti i dalje o slučaju obavještavam iste kao i prije. Na listu sam vratio i SDP.Delagaciju EU sam ostavio, tek da vide da ih ignorirate i Vi i (skoro) svi ostali s liste. Njihov odgovor, u kojem kažu da se ne smatraju nadležnima, ali su ipak upozorili da svaki upit zahtijeva i odgovor, je jako dobar putokaz za sve koji su do sada primili ovaj dopis ili su bili upoznati s predmetom, a nisu uopće ili nisu odgovarajuće djelovali.

(Viktor Simončič)

PS: Poštovani gradonačleniče Štifanić, inače osobno smatram da imate potpuno pravo ne odgovarati kada ste tako dobro zaštićeni. JedinoVas upozoravam, da slučajevi koji su se počeli rasčišćavati upućuju na onu staru našu: „svatko može kako hoće, ali nitko ne može koliko dugo bi htio“. Približavanje EU upozorava da to vrijedi za sve nas, pa i zaVas.

Dostavljeno:Delegacija Europske komisij U Republici Hrvatskoj - četvrto obraćanje, Ministarstvo pravosuđa - deveto obraćanje (drugo obraćanje minsitru prof.dr. Ivanu Šimonoviću), Ured za javnu nabavu Vlade RH - deveto obraćanje, Istarski demokratski sabor - Ivan Jakovčič - osmo obraćanje, Hrvatski sabor - Zastupnik Damir Kajin - osmo obraćanje, Socijaldemokratska partija - Arduino Matošević - treće obraćanje, Županijsko dražavno odvjetništvo u Puli - treće obraćanje, GONG -prvo obraćanje, Transperency International - prvo obraćanje

193

194

Uvijek mi, kako to i dolikuje odgovara EU. Upozorava da je tu nemoćna, ali da su upozorili odgovorne da djeluju, jednom je odgovorilo Županijsko odvjetništvo kako sam s nečim zakasnio, odnosno da sam nešto trebao drugačije (kao da oni sami nisu trebali postupiti po službenoj dužnosti kada su vidjeli nesrazmjere u usluzi i trošku?), od ostalih uglavnom ništa.Gong je ponudio pomoć u sastavljanju tužbe. Svi mi se smiju zbog „donkihotovske“ upornosti. Govore mi da sve nema smisla, jer je ovo Hrvatska i tu nema pomoći. Ja pišem i dalje, upravo zbog Hrvatske. Pa valjda ne može biti baš tako loša? Zbog čega smo je onda stvarali? Ja nisam htio državu njih bahatih i nas nemoćnih, ne daj Bože. A izgleda ni većina oko mene, jer smo mi i ranije živjeli u društvu koje je bilo na visokoj razini osobnih i zajedničkih sloboda. Govorim o osamdesetima, kada je svatko mogao konzumirati pravo na rad, kada se nije zatvaralo, kada je svijet gledao u nas kao u nešto dobro i posebno, kada je partijska knjižica vrijedila manje nego danas, kada su se svi trudili da nam budu prijatelji. Zvuči malo jugonostalgično, zar ne? I meni se čini. Izgleda da sa distance sve izgleda ljepše.

U međuvremenu je netko od gospode dostavio anonimnu prijavu za kriminal protiv mene i još nekih. Kada sam to saznao, jer se kod nas uvijek sve sazna, ma kako tajnovito bilo, tražio sam pojašnjenje od DORH-a. Odgovorili su da protiv mene nema postupka. Kasnije su me oni „imali tu mene igdje“ htjeli staviti malo i na stup srama, kao puno sam zaradio na svemu. Šipak. Ispalo je da sam u nekih 5-6 godina ukupno dobio nekih 20 000 kuna za sva prevođenja, pisanja projekata, organizacije, ugovore, javne nastupe i sl. Gospoda je razočarana! Ne mogu razumjeti da nismo svi isti. Pogotovo ja ne želim biti kao oni. I ja sam, vjerovali ili ne radio na jednom projektu u interesu građana Poreča, kao i Austrijanci. Novac ili nagrada došli bi ako bi uspjeli!

Lako mi pada to što mi gradonačelnik Štifanić ne odgovara, ta on je mali od kužine, mora šutjeti i izvršavati - aparatčik. Ali ne odgovaraju ni veliki majstori kuhinje- Jakovčić i Kajin. Nema ni riječi ni slova. Svaki put kada ih vidim na TV-u, mislim kakvi su to samo ljudi? Kako mogu samo tako „laprdati“ da, to je ono što se meni čini da rade kad pričaju, jer govore o nečemu čega se ne drže. To ne može biti govor, jer bi bilo uvredljivo za poštene građane da se govorom smatra „popovanje“ kada se ne živi i djeluje „popovski“. I još su im pored toga puna usta građana i građanskih prava, a građanima Poreča su na obali trajno oduzeli prostor za one nepotrebne uređaje za pročišćavanje otpadnih voda, „maznuvši“ im nekih 40 - 45 milijuna eura za nepotrebnu investiciju,a trajno će im uzimati 100 eura više nego što treba za postupanje s otpadom, ostavit će im divlju deponiju građevinskog otpada i svake će ih godine ostaviti bez besplatnih 3 milijuna kubika vode za zalijevanje. I nisu to napravili zato jer im je to predlagao

195

netko lijevi, netko bez pokrića. Nisam im predlagao samo ja, Viktor Simončič, za prijatelje Zmago. Ne, to su im predlagali, razradili i bili spremni naći bespovratna sredstva najbolji stručnjaci Austrije i Grada Beča!

Sve je dokumentirano. „Štifanić- Kos- Gulić- Kajin- Jakovčić&IDS company“, zar ste mislili da se zaboravlja? Možda bi se i zaboravilo da i dalje besramno ne moralizirate. Nisam mogao odoljeti da vas poimence ne spomenem. Žao mi je mnogobrojnih stručnjaka iz Beča. „Otpilili“ ste ih kao zadnje klošare. Otišli su ipak uvrijeđeni iako to nisu pokazali. Ja sam ih pokušao tješiti objašnjavajući da kod nas vlada primitivizam i da ništa nije bilo upereno protiv njih osobno. Samo smo primitivni. Egoisti, koji zbog šnicla ubijaju kravu.

Posebno je bio uvrijeđen, barem pretpostavljam da je, gospodin Weber. Nakon više od 30 godina čak je premjestio jahtu u drugu hrvatsku luku. Duboko vjerujem da tamo neće opet pokušati pomoći. Nije ni tamo ništa drugačije. Ako se opet razočara neće mu preostati ništa drugo nego da s jahtom napusti istočnu obalu Jadrana, a to bi bilo šteta, jer rijetko gdje postoji ovako lijepo more.

U dopisima između 2. i 10. napisao sam im svašta. Progutali su i mislili da će sve proći, da ću odustati. Sve će pasti u zaborav. A eto nije. Neka je zapisano, neka se zna. Možda će rijetki pročitati pa će onda ti rijetki pričati dalje i još dalje. Znat će nas više i više i onda nam se na kraju možda i dogodi demokracija. Nadam se bez njih, njima sličnih i bez malih aparatčika.

107Možda ćemo morati upotrijebiti „slovenski“ način? Bolje ne.

Lako je s HDZ-om i sličnima, vidljivima prostim okom. Otimali su nam iz oka, kako bi narod rekao. Ali ovi i njima slični glume etičke standarde civilizacijski razvijenih društava, a nisu bolji. Kao što sam rekao, oni su zbog toga gora sorta od onih vidljivih. Mi smo mislili da su onakvi kakve smo zamišljali kada smo stvarali državu, ali su nas varali i to još uvijek rade. Dobro, nisam siguran da su i puno gori od onih prije, da ipak ne pretjeram s crnilom.

Ima i dalje. Priča nije završila10-im dopisom. Nisam odustao i prijavio sam to Upravnom sudu. Upravni sud reagira je na moju tužbu i donio odluku meni u korist. Gradonačelnik Štifanić to ne „ferma“. On je iznad suda.Upozorio sam Upravni sud na način:

_______________________________

107 Dan prije predajem tekst izdavaču, antikorupcijska komisija u Sloveniji optužila je premijera Janšu i gradonačelnika Ljubljane Jankovića za koruptivne radnje i nezakonito stečenu dobit. Na Balkanu smo izgleda svi isti.

196

Sisak, 20. listopda 2010. godine

Predmet: Žalba za neizvršavanje presude Upravnog suda RH

Poštovani!

Upravni sud Republike Hrvatske, na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2010. godine (Broj:Us-6721/2010-4) donio je presudu, s kojom „nalaže tuženom Gradonačleniku Grada Poreča, da u roku od 30 dana donese odluku o žalbi tužitelja“ Viktora Simončiča.

Ovim putem Vas želim upozoriti, da Gradonačelnik Grada Poreča do dana 20.11.2010. godine, nije postupio u skladu s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, te su meni i dalje uskraćene tražene informacije.

Pozdrav(Viktor Simončič)

Na znanje: Gradonačelnik Grada Poreča

Gradonačelnik shvaća da sam uporan. Odgovara, ali ne na postavljena pitanja, jer tih odgovora nema. Odluke su donijeli onako, partijski. Šalje mi neke papire koji s predmetom nema veze. Ali ipak je odgovorio.

I sada slijedi tragikomedija. Upozorenje Upravnom sudu da se pojedinac usuđuje ignorirati njihove presude oni shvaćaju kao podnošenje nove tužbe. Čak misle, onako po automatizmu da je tužba protiv gradonačelnika Siska, gospodina Pintarića vjerojatno zbog adrese mog prebivališta. Ja im obja-šnjavam da protiv gospodina Pintarića nikada nisam podnio nikakvu tužbu. To ih vjerojatno vrijeđa i šalju mi presudu da sam dužan platiti pristojbu od 500 kuna, za izgubljenu tužbu sada protiv gradonačelnika Poreča gospodina Štifanića. Izgubio sam tužbu koju nisam podnio! Uvjeravam ih u suprotno. Prepiska traje li traje. Sve ono s datum, broj, urudžbeni zapisnik, preporučeno. Ne vrijedi. Traže 500 kuna. Ja odgovaram - ne pomaže.

Sisak, 12.04.2011. godine

Poštovani!

Vezano za Vaš dopis od 25. Ožujka 2011. Godine (Broj: Us-12578/2010-9) kojom pokrećete postupak naplate pristojbe prisilnim putem ponovno izjavljujem da za to ne postoji zakonska osnova, jer tužbu koju spominjete da sam pokrenuo 23.11.2010. godine protiv Grada Poreča NISAM POKRENUO, te ne razumijem s kojeg osnova želite naplatiti pristojbu od 500,00 kuna.

197

Ponavljam da sam tužbu protiv Grada Poreča pokrenuo ranije i da je Upravni sud donio u tom predmetu presudio u moju korist na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2010. godine (Broj:Us-6721/2010-4).

Presudu na koju se pozivate (Us-12578/2010-7; od 20. siječnja 2011. godine) NISAM POKRENUO, kako sam Vam detaljno objasnio u dopisu od 28.02.2011. godine, kojeg Vam dostavljam u nastavku. Molim Vas, provjerite navode još jednom.

Najiskrenije Vas molim, da me prestanete opterećivati nečim što nema veze sa mnom, i da se eventualno posvetite onome na što sam Vas upozorio dopisom od 20.listopada 2010. godine, kako se Vaše presude ne izvršavaju. Zar to ne zaslužuje biti predmetom Vaše pažnje?

U uvjerenju da ste uvidjeli Vašu pogrešku primite srdačan pozdrav

(Viktor Simončič)

Na znanje: Ministarstvo financija, Porezna uprava područni ured porezne uprave Sisak, Ispostava Sisak

Prilog: sadržaj pisma od 28.02. 2011. godine.

Nakon što sam svojim dopisom (dopis u prilogu) od 20. listopada 2010. godine upozori Upravni sud da Gradonačelnik Poreča nije postupio u skladu s presudom donesenoj na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2010. godine (Broj:Us-6721/2010-4) od Upravnog suda Republike Hrvatske dobio sam rješenje (Us-12578/2010-7; od 20. siječnja 2011. godine) prema kojem se, odbacuje zahtjev tužitelja (Simončič Viktora iz Siska) protiv Gradonačelnika Poreča.

Kako svojim dopisom na koji se pozivate u presudi nisam iznio zahtjev odn. nisam izrazio tužbu, već sam želio upozoriti Upravni sud da se njegove odluke ne provode, ne razumijem koji zahtjev odn. zašto ste odbili zahtjev.

Želim Vas upozoriti da je u međuvremenu Gradonačelnik Poreča postupio u skladu s presudom Upravnog suda donesenoj na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2010. godine (Broj:Us-6721/2010-4). Njegov odgovor (od 03.01.2011. godine; klasa: 008-02/10-01/27; ur.br: 2167/01-09/01-11-5) je bio proslijeđen i Upravnom sudu, te ga kao takvog posjedujete.

Dopismo od 03. veljače 2011. godine upozorio sam Gradonačelnika Poreča, a Upravnom sudu proslijedio taj dopis, da dostavljene preslike dokumenata ne daju uvid u informacije koje sam zatražio. Naime, Gradonačelnik Poreča je priložio Odluke koje su bile donesene, što je bio samo djelomičan odgovor na prvo pitanje, a ne i podloge (koje sam zatražio) na osnovi kojih su odluke donesene. Napominjem, u mom

implikacije na standard i cijenu komunalnih usluga. Izgleda da se to obistinjuje.

Što se tiče zahtjeva za dostavu primjeraka podneska (prvi spis Broj: Us-12578/2010-2; od 26.studenog 2010. godin; drugi spis primljen 21.12.2010.) svojim odgovorima (13. prosinca 2010. godine i 27. prosinca 2010. godine) sam obavijestio Upravni sud da podnesak kao i potvrde o predaji preporučene pošiljke tuženom tijelu posjeduje, jer je podnesak bio osnova za donošenje presude, ali sam još jednom dostavio cijeli podnesak. Pojasnio sam, da sam podnesak podnio na formularima koji se mogu naći na stranicama GONG-a

a priložio sam i sve dopise i potvrde o predaji pošiljaka. Iz odgovora Gradonačelnika Poreča od 03.01.2011. godine očito je da je on primio sve dopise koji su mu bili upućeni, a bilo ih je deset!

U uvjerenju da će nformacije koje trebaju biti javne i biti takve, pogotovo one koje mogu imati posljedice na standard građana, koristim priliku da ponovim izneseno u ranijem dopisu (27. 12. 2011.) kako priznajem da možda ne razumijem dopise koje mi šaljete, iako sam radio i u državnoj upravi i imam dosta visoku stručnu spremu, ali ne namjeravam zbog toga uzeti odvjetnika, jer smatram da se pravo na dostupnost informacija može ostvariti samo ako je postupak jednostavan. Pišem knjigu o (ne)djelovanju pravne države kod nas, a ovaj primjer će, kao što možete procijeniti i sami, biti jedan od istaknutijih.

(www.gong.hr),

Sve je bilo uzalud. Nije me bilo kod kuće, došla je uplatnica i kći je platila 500 kuna. Rekla je: „Stari, pa znaš kakvi su! Nemoj s njima imati posla“. Kako mi je krivo da je uplatila tih 500 kuna. Radije bih da sam odslužio kaznu u zatvoru.

Ja na žalost ne mogu tako. Ne prihvaćam da smo ovakvi. Zato i nastaje ova knjiga. Evo predsjedniče Upravnog suda gospodine Galiću, i Vama odnosno Vašem sudu pripalo je mjesto u knjizi. To je za knjigu, ali je loše za Hrvatsku da ima takve primjere.

No, možda i ova knjiga pomogne da ih u buduće bude manje. Nadam se. Ako ne, ja ću i dalje pisati, makar mi se svi smijali.

„Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi mišlju i rukama, za sebe i za druge uvek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i neimaštine.“ (Ivo Andrić)

198

199

KAKO JE PROPALA ŽELJA POLITIČARA SISKA DA BAREM PO NEČEMU BUDEMO VODEĆI?

Kako sam to već naveo na jednom drugom mjestu, nakon puno povuci-potegni i nakon niza podobno nestručnih, u Sisku nam se, osamdesetih dogodio podoban i stručan (rijetkost na ovim područjima), gradonačelnik Josip Mađarić. Imao je sreću da je oko sebe imao dobru ekipu. Urbanizam i sve oko toga vodio je , tada nadobudan i za ono vrijeme naprednim pogledi-ma obdaren arhitekt Mile Mikić. Na Fakultetu u Sisku stvorena je dobra ekipa. Imao sam priliku predavati predmet Zaštita okoline, asistenti su bili specijalist za zrak, nažalost prerano umrla Mira Šolić i tada veliki znalac na vodama, Ivan Zorko. Imali smo i starije mentore u našim ranijim profesori-ma Dubravki i Dubravku Maljković. Nažalost ni njega više nema. Izradili smo „Dugoročni program nadzora i zaštite okoliša u Općini Sisak. Povezali smo industriju, struku, znanost, administraciju i javnost. Radili smo na razvoju. Mislim da smo bili preteča onoga što se kasnije, a i danas podvodi pod Lokalne akcijske planove za okoliš (LEAP, NEAP). Imenovali smo prvog inspektora za zaštitu okoliša, Dragana Rabljenovića. Bili smo „in“. U cijelosti na tragu održivog razvoja, koji se nekako u to vrijeme formalno počeo promovirati. Program se provodi i danas.

Nažalost, od početka devedesetih zaboravilo se na razvoj i Program se pretvorio u svoju negaciju. Takav kakav je postao je nepotreban, beskoris-tan i čak štetan.Odtada su na vlasti podobni i nestručni. Nažalost, poneki od onih koji su osamdesetih imali viziju i znanje, nisu bili spremni na dodatno učenje i nove prilagodbe. Zadovoljili su se time što imaju mjesta kraj „trpe-ze“, nisu stručno napredovali i postali su kočničari. Šteta. Počeli su služiti dnevnu politiku i sami sudjelovali u proizvodnji umanjene vrijednosti. Trudili su se biti protiv svake proizvodnje, da i tamo gdje ne treba nalaze „rupe“ kako bi se pokazali pravovjernima. Možda su se takvima i činili na nivou razmišljanja običnih građana. Za struku su predstavljali, i predstavljat će otužnu sliku u što se to stručnjak nažalost može pretvoriti.

Osamdesetih smo imali šansu. Ma, ima to Sisak i danas, ali bi nam se opet trebalo desiti čudo da podoban bude i stručan. Može li nam se dogoditi „novi Mađarić“? O tome ću pisati nekom drugom prilikom.

Sisak je naučio živjeti s opterećenim okolišem. Povremeni ispusti iz tvorničkih dimnjaka i neugodni mirisi bili su nešto što nam se nije sviđalo, na što smo upozoravali, a i htjeli riješiti onim Programom iz 1984. godine. Stvorena je produktivna klima. Privreda je radila na smanjenju zagađivanja. Pokazivali su se prvi rezultati.

U ratu je sisačka privreda jako stradala. Rafinerija je gorjela u više navrata. I tada, kada je trebalo imati poseban osjećaj za mjeru, kada je privredi trebalo

200

pomoći, politika nesposobna učiniti i urediti ono što bi trebala, odjednom je zagađenje iz Rafinerije podigla na nivo svjetskog problema.

108,Ono što se toleriralo, može se reći čak iz opravdanih razloga odjednom je postao glavni problem. Da stvar bude interesantnija, Rafinerija je u to vrijeme bitno smanjila svoje emisije. Gradonačelnik Pintarić, poduprt „kobajagi“ stručnjacima zaposlenih u gradskoj upravi, čak i uz veliku podršku novoosnovane ekološke udruge, trudio se da se o Sisku piše samo najgore. Mediji, kakvi već jesu na ovim prostorima, s novinarima, kakvi već jesu na ovim prostorima, za publiku, kakva već je na ovim prostorima pisali su i iznosili najgore uglavnom neistine.

Demanti struke nisu pomagali. I dogodilo se. Senzacionalističkim načinom iznošenja informacija o gradu Sisku, grad Sisak je u sklopu Konferencije o klimi u Kopenhagenu 2010. godine, svrstan u grupu deset najzagađenijih gradova svijeta!!! Dobio je epitet grada u kojem se prekomjerno umire, u kojem je rizično živjeti i iz kojeg bi bilo najbolje pobjeći! Mnogima u gradu Sisku nije jasno kako je tako neobjektivno iznošenje činjenica bilo omogućeno i dozvoljeno. Nažalost, umjesto da odgovorni reagiraju na glasine, političari na vlasti svjesno su manipulirali činjenicama kao i osjećajima i problemima nekih ugroženih skupina u cilju vlastite promocije.

U izostanku pravovremenog i objektivnog informiranja i djelovanja nadležnih, uključujući i izostanak pravih akcija u cilju poboljšanja kvalitete življenja, na inicijativu malog dijela nekorumpirane struke, odlučili smo da nakon više od dvadeset godina obnovimo aktivnosti za podizanjem svijesti o zaštiti okoliša.

Osnovana je Inicijativa građana za održivi razvoj garada Siska. Za simbol smo uzeli bumbara, zbog sljedeće simbolike: Bumbar je vrijedna životinjica bez koje bi ostao neoprašen mnogi cvijet. Kod nas nema dovoljno bumbara, pa izostaju i akcije. Ako niste znali, Hrvatska uvozi bumbare. Na sreću, na području okoliša „naši mali i veliki bumbari“ su među nama, samo im nije bilo dozvoljeno da polete. Udruga je to trebala omogućiti!__________________________108 Do početka devedesetih opterećenja iz privrede, barem u državama Istočne i Srednje Europe, a i kod nas su se tolerirala. Privreda kakva je već bila, a i odnosi u društvu i svjetskoj ekonomiji, ako se željela zadržati zaposlenost, izdvajanje za školstvo, zdravstvo, sport, kulturu,nisu dozvoljavali okolišne standarde. Uvjeren sam da su u svim državama naivno uletjeli u zamku prihvaćanja visokih okolišnih standarda preko noći. Vjerujem da je iza toga bila i nikada iskazana ideja o zatvaranju „socijalističkih“ tvornica i preuzimanju tržišta od strane onih, koji su imali vremena i novca, koji su se čak i razvili na doprinosu globalnom zagađenju. Od profesora Kneževića sam čuo tezu, kako bogati znaju da su svoj razvoj gradili i na globalnom zagađivanju zagađujući neusporedivo više od onih manje razvijenih, ali da to nažalost ne znaju ovi drugi. Vrijeme i prostor ne dozvoljavaju dublju analizu. O tome drugom prilikom.

202

Počeli smo djelovati. Organizirali smo tribine. Pozvali vodeće stručnjake da nas educiraju. U medijima je najčešće blokada naših istupa. Pritisak s naše strane za objektivno informiranje se stupnjevao. Ali rastao je i s njihove. Kada smo željeli organizirati i četvrtu tribinu u prostorima Županijske gospodarske komore, dobili smo odbijenicu. Nisu nam dali prostor. To je bio najbolji znak da smo na pravom putu. Na sreću, mogli smo ga zakupiti u prostorijama kazališta „Kristalna kocka vedrine“. Direktorice Nemeth, hvala.

Ovdje se želim osvrnuti samo na štetu u vezi zagađenosti zraka koju su svi naglasak je na SVI (ne)odgovorni učinili Sisku i Siščanima. O ostalim doprinosima društvu umanjene vrijednosti možda će biti riječi nekom drugom prilikom.

Malo po malo i eto kako se „Zaklela Zemlja Raju, da se sve tajne odaju“, istina je izišla na vidjelo. A vodeći su političari u Gradu zajedno sa svojim podupirujućim stručnjacima, bili žalosni.

Na sve moguće adrese uputili smo prvo jedno pa i drugo otvoreno pismo. Oba su priložena.

Pogađate! Nema reakcije. Nijedan medij to ne objavljuje. Šutnja! Neka, njihova je sramota.

Inicijativa je i dalje samo inicijativa. Posljednji put smo se sastali prije parlamentarnih izbora. Pozvali smo predstavnike stranaka da nam izlože programe vezane za okoliš. Odazvali su se: SDP, HSLS, Laburisti, Don Grubišićevi, Zelena lista, .....

Trenutno nemamo potrebe da se oglasimo. Javit ćemo se tek ako se kojim slučajem pokuša realizirati ideja da se naš komunalni otpad odvozi na postupanje u Karlovac. Bit ćemo malo atipični. Mi otpad smatramo sirovinom i poslovnom mogućnošću. Ako nam Karlovčani neće platiti za naš otpad, onda ga nećemo dati. Pokazat ćemo kako se na tome može otvoriti nekoliko radnih mjesta i kako se na taj način, barem u otpadu može malo nalikovati na Beč.

Nažalost, kao Inicijativa u društvu u kojem se svako drugo mišljenje kažnjava, teško je tražiti pojedince da se učlanjuju. Do daljnjeg smo inicijativa s divnim (ne)članovima.

Hoćemo li ipak raditi i dalje? Organizirat ćemo i četvrti Eko dan susret na kojem sve škole Siska prezentiraju svoje radove. Pomoći ćemo i u nastavljanju suradnje između škola koje žive u industrijskom okruženju. Pomoći ćemo i svima kojima treba pomoći oprašiti cvijet.

204

Da smo pravna država netko bi za namjernu štetu gradu i građanima Siska morao odgovarati. Nažalost ništa. I tako se osuđuje gospođa koja je na godišnji odmor povela obespravljenu obitelj i navodno oštetila, ali i vratila državi 6000 kuna, a ova gospoda koja čine milijunske štete u eurima, ništa. Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više od one gospodina Polančeca, uz proizvodnju dnevne štete u narednim desetljećima. Eli,Eli lama sabahtani?

ZA

Sisak, 21.06.2010.

Povodom objave da Sisak ne spada u najzagađenije gradove svijeta Inicijativa građana za održivi razvoj Grada Siska šalje otvoreno pismo:

onima koji nisu obavili svoje obaveze i koji su dozvolili da se Grad Sisak spominje kao jedan od deset najzagađenijih gradova svijeta prije svega: Gradonačelniku Grada Siska Dinku Pintariću, Ministru zdravstva Republike Hrvatske Darku Milinoviću i saborskoj zastupnici Marijani Petir

onima koji su ignorirali stručne nalaze i doprinjeli takvoj ocjeni između ostalih: Stručnjacima za okoliš i zdravstvo u gradskoj upravi Grada Siska

onima koji su koristili neodgovornost odgovornih i koristili situaciju za promociju osobnih, finacijskih i/ili nekih drugih ciljeva između ostalih: Danijelu Preradu i Borisu Pavlekoviću - SEA, Vjeranu Piršiću - Ekokvarner, Večernjem listu, Novom listu, Nova TV, HRT 1, kao i drugim redakcijama i pojedincima koji su koristili i iznosili neprovjerene činjenice!

Poštovani (ne)odgovorni!

Građanima Siska je drago da Grad Sisak spada u gradove u kojima stanje kakvoće okoliša izravno ne ugrožava život. Drago nam je da je toga manje nego u drugim sredinama, ali bi voljeli da je i u tim sredinama stanje bolje, jer nas činjenica da je kod nekog stanje lošije ne čini ni malo sretnijima. No, zar je Sisak morao biti svrstan među 10 okolišno najugroženijih gradova svijeta, kada to nismo niti u Hrvatskoj!?

205

To, čemu ste zajednički doprinijeli je NEDOPUSTIVO i stanje SE NE SMIJEniti MOŽE POPRAVITI jednim plaćenim oglasom i jednom konferen-cijom za tisak.

Vi kojima se obraćamo, u ime velikog broja građana Siska kako se nešto slično ne bi ponovilo nikada i nigdje u Hrvatskoj, svojim ste. (ne)djelovanjem učinili veliku i skoro nepopravljivu nepravdu i štetu građanima Siska, ali posredno i cijeloj Hrvatskoj. Znali ste ili ste morali znati da Grad Sisak ne spada u gradove u kojem se radi zagađenog okoliša „umire na cesti“, a niste poduzimali ništa. Dapače, ignorirali ste stručno valorizirane podatke i službene statistike za Vaše sitne političke, društevene ili nakladničke poene.

Gradonačelniče Pintariću, zašto niste reagirali na vrijeme i spriječili širenje neistina, kada Vam je, ako ne ranije, 2008. godine bio dobro poznat rezultat opsežne studije o utjecaju okoliša na zdravlje stanovnika naše županije? Sada plaćate oglase, a zašto to niste radili ranije, kada ste na osnovi dostupnih stručno valoriziranih rezultata mogli spriječiti stigmatizaciju Grada Siska kao najnepoželnijeg grada za život? Čak ste manipulirali s zdravstveno najugroženijom skupinom građana lažnim obećanjima, podizali tužbe kojima ćete im navodno nadoknaditi tko zna što... Valjda živite u vjeri da ćete uvijek imati neke sitne podanike koji će u Vašem imenu ignorirati rezultate struke i frizirati ih na način da ih možete koristiti u svakodnevnim sitnim igricama, a sve u cilju odvraćanja pažnje od stvarnih problema. Zašto ste dozvolili da Vaši suradnici godinama ignoriraju i napadaju vrhunske stručnjake koji su iznosili činjenice? Hoćete li se napadanim stručnjacima sada ispričati za sve neugodnosti koje ste im Vašim ponašanjem nanijeli? Kako mislite građanima Siska nadoknaditi skoro nenadoknadivo u gubicima koje su doživjeli padom cijena nekretnina i gubitkom poslovnih mogućnosti? I sve to gradonačelniče Pintariću jer niste obavili ono za što su Vas građani izabrali!

Ministre Milinoviću, zar ste statistiku koja se u zdravstvu provodi već desetljećima počeli koristiti tek kada ste htjeli potvrditi senzacionalističke tvrdnje pojedinih udruga i medija? Zašto niste reagirali ranije? Dobro znate da ste morali već kod objave prvog (neprovjerenog) napisa o povećanoj smrtnosti žurno djelovati kao ministar zdravstva i vidjeti da li je stanje stvarno tako ozbiljno ili ne! Ako je stanje bilo ozbiljno kao što su neki htjeli da bude, onda ste pod hitno morali zatvoriti sve one koji zagađuju, zar ne? A kao nije bilo tako ozbiljno, zašto ste dozvolili da se o našem gradu šire neistine? Da li ste štitili veliki kapital ili je sve rezultat sveukupne nestručnosti?! U svakom slučaju mnogi očekuju Vašu ispriku.

206

Saborska zastupnice Marijana Petir, za Vas vrijedi isto upozorenje i ista kritika kao i za ministra Milinovića i gradonačelnika Pintarića. Svojim neutemeljenim nastupima, a posebno manipuliranjem osjećaja najugroženijih, niste učinili ništa dobro niti građanima Siska, niti ugroženim skupinama, a bojimo se niti ugledu Sabora. Naučite se, da u razvijenim demokratskim sredinama, kojima ćemo valjda uskoro i mi pripadati, politička pozicija ne dozvoljava laičko miješanje u stručne stvari čak niti predstavnicima naroda u najvišem tijelu, a kamoli njihovo ignoriranje i nispodištavanje.

Stručnjaci Grada Siska za okoliš, poznato Vam je da je prije mnogo godina Sisak imao vodeće stručnjake iz područja okoliša. Dapače, osim znanja kojeg su imali, imali su i stručnu etiku i argumentima su branili stavove čak u mnogo težim društvenim odnosima. Način kako ste se obrušili na službene izvještaje je ispod svake stručne i intelektualne razine. Da li ste dobro shvatili svoje obaveze? Vi niste na platnom spisku građana Siska da opskrbljujete nadređene onim što bi oni htjeli čuti. Vi ste tu da predstavljate stručnu odgovornost tih istih građana. Kako ste radili u vezi ove problematike izaziva dubok prezir. I za Vas vrijedi ono isto što i za našeg gradonačelnika, da li ćete se sada ispričati svim onima koje ste napadali i vrijeđali iako su iznosili činjenice?

Predstavnici medija, prenoseći neistinu, možda se zaista za broj ili dva podigla tiraža nekih od izdanja ili gledanost poneke emisije. No, cijenjeni novinari i urednici, građani Siska teško mogu prihvatiti Vašu želju za dobiti? Svjesni ste da ste neke sitne „škude“ zaradili na velikoj šteti koju ste nam nanijeli. Vjerujemo da ćete, ako imate imalo profesionalnosti sada o našem gradu isto toliko puta ponoviti istinu, kao što ste iznosili neistinito i neprovjereno. Poneki puta i namjerno, jer ste (mnogi među vama) bili upozoren na činjenice. Sjetite se, koliko ste samo puta olako prenijeli reakciju iz neke druge sredine na način „pa mi ne želimo biti kao Sisak“! Zamislite kolike sredine kod nas, a da ne govorimo u svijetu bi bile sretne i presretne da su glede stanja okoliša barem približno „kao Sisak“!

Predstavnici nevladine scene, efektno manipuliranje podacima možda su nekima od Vas, koji su si uzeli (laičko) pravo da imaju isključivo pravo brige o okolišu, privremeno dali na značaju. SEA je svakako predstavljala vrijednost trenutkom osnivanja podizanjem svijesti za bolji okoliš, ali ono što je činila kasnije je donijela višestruko više štete ne samo građanima Siska već i nevladinoj sceni i razvoju civilnog društva u cjelini.

Gospodine Danijel Prerade i gospodine Boris Pavlekoviću, da li smo kao građani Siska stvarno morali platiti tako visoku cijenu za Vaš mali trenu-tak (ne)slave? Kako možete popraviti ono što ste napravili svima nama?

207

Bojim se da ćete ostati vječni dužnici građanima Siska, ali i drugim građanima Hrvatske zbog narušavanja njenog ugleda u svijetu!

Gospodine Vjerane Piršiću, činjenica je da se promovirate u autoritet na području okoliša kod nas. Vaša se sluša! No, na žalost, i Vi ste gospodine Piršiću, efekta i senzacionalizma radi neprovjereno upotrebljavali poštapalicu „ne želimo stanje kao u Sisku“! Za Vas smo sigurni da ste kao znastvenik i stručnjak prenosili „neistinu“ samo zato jer ste bili neinformirani o pravom stanju stvari, što Vas u krajnjoj liniji ne opravdava, zar ne? Duboko vjerujemo da će upravo ovakav drasti-čni obrat u Sisku (nije među 10 najzagađenijih u svijetu, a vjerojatno ni među 50 u Hrvatskoj) i Vama koristiti u djelovanju i istupima, kako bi ukazali da treba poštovati struku i da senzacionalizam što su predstavljali i Vaši istupi kada ste spominjali Sisak, kako god bio atraktivan, često može biti neproduktivan i može donijeti nekome i štetu. Siguran sam da ćete u Vašim budućim nastupima biti oprezniji u paušalnom ocjenjivanju stanja i da ćete Sisak koristiti kao pozitivan primjer. Vjerujemo da ćete svaki puta naglasiti kako ste ranije ocjene donosili na neprovjerenim činjenicama i da ste nešto naučili iz ovog primjera, a što bi trebali naučiti i mnogi drugi.

Ovo pismo se uz potrebu da se odgovorni „natjeraju na odgovornost“, upućuje javnosti i kako bi sisačko negativno iskustvo s (ne)odgovornima, medijima, (kvazi)stručnjacima i nevladinim udrugama spriječilo negativnu kampanju i širenje neistine u nekom drugom gradu, npr. nekom od onih koji su u zadnjoj brzinskoj procjeni ocjenjeni lošije od Siska. Sigurni smo da niti kod njih stanje nije takovo da bi trebali biti etiketirani kao nepoželjni za življenje. Duboko vjerujemo da će gradonačelnici i saborski zastupnici iz drugih gradova, ministar Milinović, lokalne nevladine organizacije i gospodin Piršić ubuduće pokazati više političke, društvene i stručne odgovornosti od one demonstrirane zadnjih par godina na primjeru Siska.

Ovo pismo je upućeno na adrese osoba i institucija navedenih u zaglavlju pisma, na adrese onih koji sudjeluju u akcijama Inicijative za održivi razvoj grada Siska, kao i prijateljima u Sisku, Hrvatskoj i van granica, kao svojevrsno upozorenje. Ako smatrate da se na osnovi ovog primjera mogu spriječiti slične negativne posljedice u nekoj drugoj sredini pošaljite pismo dalje. Unaprijed Vam se zahvaljujemo!

U ime Inicijative građana za održivi razvoj Grada Siska

208

ZA

Sisak, 19.10.2010.

Inicijativa građana za održivi razvoj Grada Siska šalje DRUGO otvoreno pismo:

Gradonačelniku Grada Siska Dinku Pintariću i Ministru zdravstva Republike Hrvatske Darku Milinoviću

Poštovani!

U PRVOM otvorenom pismu upozorili smo Vas i druge koji su tome dali neslavni doprinos, na NEDOPUSTIVO NEDJELOVANJE, koje je doprinijelo da je grad Sisak svrstavan među 10 okolišno najugroženijih gradova svijeta!

Upozorili smo Vas da je “to, čemu ste zajednički doprinijeli NEDOPUSTIVO i stanje SE NE SMIJE niti MOŽE POPRAVITI jednim plaćenim oglasom i jednom konferencijom za tisak“. Nažalost, bili smo u pravu.

U informativnom izdanju Sisačka scena od listopada ove godine, vidljivo je da je neistina o gradu Sisku motivirala nastajanje predstave u kojoj se Sisak spominje kao treći najzagađeniji grad svijeta. Gradonačelniče Pintariću, ne želimo vjerovati da ste to željeli i da tako nešto financirate.

U današnjem broju Vjesnika (19.10.2010.), objavljen je članak pod naslovom „Rafinerija i dalje hladno ignorira oboljelu djecu“ koji vrvi neistinama i ignorira i službeno priopćenje, Vas gospodine ministre Milinoviću.

Kako ste svojim (ne)djelovanjem učinili veliku i skoro nepopravljivu nepravdu i štetu građanima Siska, ali posredno i cijeloj Hrvatskoj, o čemu govore i spomenuti napisi, ne vjerujući da uživate u napredovanju našeg Siska na sramnoj ljestvici na kojoj ne zaslužuje biti niti na tisućitom mjestu, u ime velikog broja građana Siska

Z A H T I J E V A M O

DA SE JAVNO OBRATITE JAVNOSTI I MEDIJIMA, DA DEMNATIRA-TE NEISTINE, TE DA KONTINUIRANIM I OBJEKTIVNIM INFORMI-RANJEM JAVNOSTI O STANJU OKOLIŠA U GRADU SISKU, SKINE-TE NEPREVEDAN I NEKOREKATAN EPITET S NAŠEG GRADA. ISTO TAKO VAS POZIVAMO DA PREISPITATE TKO STOJI IZA OVAKO VIDLJIVOG IZNOŠENJE NEISTINA TE DA SUKLADNO VAŠIM MANDATIMA DJELUJETE.

209

Ovo DRUGO OTVRENO pismo je kao i prvo, upućeno na adrese onih koji sudjeluju u akcijama Inicijative za održivi razvoj grada Siska, kao i prijateljima u Sisku, Hrvatskoj i van granica, kao svojevrsno upozorenje. Ako smatrate da se na osnovi ovog primjera mogu spriječiti slične negativne posljedice u nekoj drugoj sredini pošaljite pismo dalje. Unaprijed Vam se zahvaljujemo!

U ime Inicijative građana za održivi razvoj Grada Siska

Prilog: Priopćenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 24. lipnja 2010.g.

Priopćenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi (24.06.2010.)

Sukladno dodijeljenom mandatu, postavljenim ciljevima i dogovorima na do sada održanim sjednicama Radna skupina je provela i provodi niz aktivnosti koje su uključivale istraživanja dostupnih baza podataka o uzrocima smrti (mortalitetu), baze podataka Registra za rak i podataka o onečišćenju zraka u gradu Sisku.

Provedeno je istraživanje smrtnosti u razdoblju od 2003 do 2008.godine od karcinoma općenito, karcinoma bronha i pluća, leukemija, bolesti dišnog sustava općenito, te kronične opstruktivne bolesti pluća za grad Sisak. Dobno standardizirane stope za sve dobi ukupno i za dvije dobne skupine (do 64 godine starosti i starije) uspoređene su sa stopama za druge gradove Hrvatske i s prosječnom stopom za Republiku Hrvatsku.

Rezultati pokazuju da se stope smrtnosti od zloćudnih bolesti ne razlikuju značajno od prosjeka za Republiku Hrvatsku. Slično je s brojem i stopom novooboljelih (incidencija) od karcinoma ukupno, karcinoma bronha i pluća te leukemija.

Što se tiče smrtnosti od bolesti dišnog sustava (sve bolesti dišnog sustava) i kronične opstruktivne bolesti pluća, dobno standardi-zirane stope su visoke i odskaču od prosjeka za Republiku Hrvatsku.

Na sjednici Radne skupine održanoj 16. lipnja, dobiveni rezultati su detaljno analizirani i zaključeno je da se daljnja istraživanja trebaju usmjeriti na detaljna terenska istraživanja utjecaja kvalitete zraka na pojavnost akutnih i kroničnih bolesti dišnog sustava radi čega će se modificirati sastav radne skupine. Osobitu pozornost trebalo bi obratiti na pojavnost opstruktivnih plućnih bolesti u dječjoj populaciji. Istraživanja malignoma će se nastaviti na rutinskoj bazi i kontinuirano će se pratiti trend, kako bi se u slučaju pogoršanja trendova ponovo aktualizirala potrebna istraživanja.

Zora Lažeta - MZSS

210

IMAGINE

Imagine there's no heavenIt's easy if you tryNo hell below usAbove us only skyImagine all the people living for today

Imagine there's no countriesIt isn't hard to doNothing to kill or die forAnd no religion tooImagine all the people living life in peace

You, you may say I'm a dreamer, but I'm not the only oneI hope some day you'll join usAnd the world will be as one

Imagine no possessionsI wonder if you canNo need for greed or hungerA brotherhood of manImagine all the people sharing all the world

You, you may say I'm a dreamer, but I'm not the only oneI hope some day you'll join usAnd the world will live as one

John Lennon

211

OSVRTI

TenisSvibanj 2012. - Bleiburg&TeznoJezikHimna2010. 2012. Indoktrinacija na TVIndoktrinacija drugi put i iz drugog kuta2012. Epilog žabokrečine2011. Emisija na Kapitalnet - Jugo protiv IgoIdemo u Europu prva polovina 2012.Zastara optužbiLjubljanska bankaPelješki mostReklameDogodilo se na današnji danKada su počeli komunistički zločiniNavala na stranke -2012.GMOStambeni krediti u Sloveniji imaju lisnicuJoš jedan „Vukelićev“ most - barem za neko vrijemeMagistar metalurgije - pomoćni radnik u ugostiteljstvuStručnjaciO stranim ekspertima Skoro da sam postao savjetnik bivšeg PredsjednikaO zdravstvenom odgoju i porezu na nekretnineMalo predavanja malo „Bolonje“Kako sam za vrijeme rata pomagao Hrvatskoj s 9 500 DM mjesečnoKako se broje dani u borbenom sektoruJe li uistinu zadnja državna revizorica radila „revno“?„No pasaran“ Slovencima na Jadran!Zakon o strateškim investicijamaMediji

TENIS

Moji roditelji me nisu odgajali da bezrezervno vjerujem u dogme i autoritete ma kakvi god bili. Koliko se sjećam, nisam baš bio niti spreman mahati zastavicama. Nisam baš bio niti glasni navijač, sve do relativno kasnijih dana. Mislim da sam prvi put, osim davnog navijanja za „Segestu“, glasno navijao prije godinu-dvije u Poreču na teniskom meču Hrvatska - SAD. Publika je bila akademska. Bio sam s prijateljem Savom. On je godinu-dvije stariji od mene. Nakon meča je moj unuk izjavio da nije bilo

212

nas dvojice, koji smo navijali, da bi naši vjerojatno izgubili. Poslije sam bio na meču s Česima. Nažalost nije bilo prijatelja Save. Atmosfera je bila kao u pivnici Kod Fleka. Samo Česi. Bravo za njihovo navijanje. Bilo je i nešto naše elite s mjestom u Vip-loži, koji su većinu vremena bili negdje iza i koji su se rijetko vraćali na mjesto u loži, čini se mljackajući, kako se to čini nakon jela. Mora da je „posluženje“ bilo dobro. Navijanja ni od kuda. Izgubili smo.

SVIBANJ 2012. - BLEIBURG &TEZNO

Često istovremeno gledam i po nekoliko različitih TV programa. Kako sam samostalan, radim kad hoću, što najčešće znači i stalno, imam priliku gledati i emisije koje mnogi radni ljudi ne uspiju. Ne mislim da sam posebno pametan, ali znam uspoređivati. Trenutno je jedan od svibanja. Opet o kraju rata. Aktualan Bleiburg, a odnedavna i Tezno. Dio užasa. Kao u nekoj drami. Sva ubijanja nastala kao veliki crescendo, kao završetak svih zala koja su se događala 5 - 6 godina. Zlo završava zlom.

Otac partizan puno mi je pričao o ratu i onom poslije rata. Kaže da su u rat morali ići jer su okupatori nad njima vršili zločin. Demobilizirao se kao partizanski oficir odmah nakon rata, jer se nije slagao s načinom kako su kažnjavani zločinci, a prije svega nevini građani. Mislim da sam već kao dijete znao za Kočevski rog. No, znao sam i za još nešto. Među onima koji su išli prema Bleiburgu bilo je i onih, koji su usput svratili u selo moje mame, nastavljajući zla koja su radili četiri godine, još malo odsilovali, malo opljačkali, malo zaklali i bježali dalje. Bilo je u onoj žalosnoj koloni puno nevinih građana, ali i veliki dio onih koji su u suradnji s do sada najumobolnijim režimom svijeta, šurovali i doprinijeli zlu kojeg se nismo ni do danas riješili. Bojim se da ni nećemo, jer i danas izravno ili posredno veličamo one koji su izazvali neviđena zla, uz otvoreno ili prikriveno blaćenjem onih koji su u velikoj epopeji izvojevali pobjedu nad zlom.

Gledam često i njemački program pa sam i iz tog izvora informiran i o tome što su okupatori radili svih tih godina. Čudan su neki narod ti Nijemci. Govore jako puno o svojim krivnjama, ali ponekad, sa zadrškom i osjećajem krivnje i o tome što su im napravili, prije svega Rusi. Kad govore o strahotama prema civilnom stanovništvu, uključujući i silna preseljenja, silovanja i patnje, razlikuju uzroke i posljedice. No, normalno je da nitko ne opravdava ranijim zločinima zločine koji su se dogodili kasnije. Zločin je zločin.

Nažalost, sve to znamo mi malo stariji. Kada gledate samo hrvatsku TV onda gotovo da ne možete čuti niti za jedan zločin koji je na ovim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata učinio okupator i predstavnici tadašnje države. Jasenovac se spominje samo kad se mora. Jednom godišnje i to s knedlom u grlu.

213

Svaka čast sadašnjem rukovodstvu, ali ni oni ne čine dovoljno. Tek se danas, 2012. godine spominje da bi u školskim knjigama trebalo spomenuti da su postojali i partizani, da su se borili protiv onih koji su donosili rasne zakone a'la „Zabranjen ulaz Židovima, Srbima, Ciganima i psima“, koji su ubijali sve koji su bili i malo različiti, uključujući i veliki broj svojih, samo slobodoumnijih, nespremnih da služe tuđinima, nespremnih da se u ime nekog „kvazi hrvatstava“ odreknu Zadra, Istre, Međimurja.

Nažalost, odgojili smo generacije i generacije koji su čuli samo za to da su partizani i Tito bili zločinci. A predstavnici religija? Izgleda da im je lakše graditi prosperitet na zlu nego na dobru. Sve dok se svi zajedno, predstavnici svih vjera kojima je draže biti na Bleiburgu nego u Jasenovcu, ne prošeću do kamenog cvijeta i svih logora i jama u kojima su završavali oni na koje se odnosilo ono: „Zabranjen ulaz Židovima, Srbima, Ciganima i psima“, ne bi smjeli bezrezervno veličati one koji su podupirali zločine. Ne bi smjeli na Bleiburgu veličati i onu malu skupinu koja je eto navratila u selo moje mame i malo odsilovala, malo opljačkala, malo zaklala i bježala dalje.

JEZIK

Danas još ne znamo kojim se jezikom govori u Hrvatskoj. Što je to književni govorni jezik? U medijima svatko govori kako hoće. To je i u redu kada govore obični građani, ali je smiješno, ili možda i ne, kada kod nekoga visoko školovanog, koji daleko od kuće živi već desetljećima, možete prepoznati od kuda je. Ne da to možete slučajno, ne, on se trudi da je tako. A kada se pojedinci trude zadržati „lokalni dijalekt“, tim načinom govora žele pokazati kako oni dolaze iz neke bolje sredine - sredine koja je superiornija drugima. Tipični znakovi potrebe za razdvajanjem!

Unuka sam odveo na par treninga u Rijeku. Prvo što mu je palo na pamet, poslije sreće da je mogao trenirati u pravom klubu, bilo je opažanje kako su svi govorili kao i on. Riječani izgleda nemaju potrebe da si daju važnost zato što se razlikuju dijalektom.

No, za razliku od svakodnevne upotrebe jezika u javnom govoru, lijepo je čuti primorski dijalekt, kada izgovaraju vrlo mekani, pjevajući „ć“, pa kako izgovaraju neke riječi. Slično kao u još nekim sredinama.

HIMNA

Kako pokušavam biti legalist, što je dobro, jer nam eto niti građevna inspekcija ništa nije mogla, iako su i na taj način htjeli obuzdati duh, uz niz stvari koje me smetaju spada i način držanja kod sviranja naše himne.

Mogao sam ovaj problem nekako umotati u retoričko pitanje mog unuka: „Deda, zašto Predsjednik stoji mirno kada svira himna, a Premijerka drži

214

ruku na srcu? Mislim da to nema veze s tim da je žena, jer i neki muški drže ruku na srcu. Drže i naše reprezentacije.“

I sada ja njemu odgovaram: „Znaš, običaj je da se u jednoj državi svi stanovnici prema himni odnose jednako. Ima država u kojima se ruka drži na srcu, ali i onih gdje se stoji u stavu mirno. To je stvar dogovora, kojeg države usvoje, čak i zakonski propišu. Važno je znati da ne voli građanin u kojoj se ruka drži na srcu više svoju državu od onog tko stoji u stavu mirno ili ima prekrižene ruke. Ako me pitaš zašto je jedan uvaženi sudac izjavio da i on drži ruku na srcu iako ne pripada partiji koja je to uvela kao znak raspoznavanja, time želi pokazati kako on jako, jako voli Hrvatsku, odgovorit ću ti da ne znam zašto on to radi. Svakako je to čudna i na način kako ja razumijem moral i etičnost, vrlo upitna izjava. Pogotovo za suca. Ma, možda nisam iskren prema tebi jer mi se čini da ipak znam odnosno naslućujem zašto to radi, a izgleda da jako dobro zna i on, no ti si premali da ti to objašnjavam. Jedini savjet koji ti mogu dati je-nemoj biti dvoličan. Ljubav prema domovini ne iskazuje se na taj način. Kod nas se s dva načina stajanja kod sviranja himne htjelo razdvojiti građane na samom početku.Trebalo je podijeliti na njihove i one koji to nisu. Znaš, tada se počelo s dijeljenjem po mnogim osnovama, pa se i podjela na one koji pripadaju njima i drže ruku na srcu i drugih, koji punim srcem doživljavaju i proživljavaju svoju domovinu kada slušaju himnu, smatrala korisnom. Za njih naravno. Inače, ne poznajem niti jednu državu na svijetu gdje se građani na taj način dijele i gdje je uopće moguće pa čak i dozvljeno drugačije stajati kada se svira himna“.

„Deda, pitaj onog suca kako je to moguće“, ispali unuk. Neću, ne boj se. Nema on suvisli odgovor na to. Njegovi razlozi se ne uklapaju u naš, tvoj i moj svijet. Mislim da je neke daleke godine, na nekoj olimpijadi, je li u Muenchenu ili Tokiju, grupa crnoputih američkih sportaša stajala kod sviranja himne sa stisnutom šakom ili tako nešto. Tada su iskazivali podršku pokretu za postizanja crnačkih prava koje je predvodio Martin Luther King i što je eto konačno dovelo do tako važnih demokratskih promjena i ostvarenju jednakih prava za sve u SAD-u. No, to je bilo nešto sasvim drugo.

I zapamti, nemaš samo ti taj problem kod sviranja himne. Imam ga i ja. Ne kada stojim kraj nekoga tko je zauzeo drugačiji stav uz sviranje himne, to je njegov problem, već na primjer onda kada igra reprezentacija. Iako se beskonačno veselim svakom uspjehu naših pojedinaca i ekipa, u slučaju poraza mi je lakše, jer kažem nije to bila baš potpuno prava naša ili barem moja reprezentacija. Bila je ipak prije svega njihova.

No, ni takvo vlastito varanje mi baš ne pomaže. Dok ne nađeš bolje objašnjenje i dok sam ne shvatiš u čemu je problem, iskoristi ovu različitost

215

sebi u korist, kada pobijedimo onda su to naši, a gube uvijek njihovi. Imaš neko opravdanje. I još jedna poruka iz ovog tvog pitanja: Ljudi se smiju razlikovati samo djelima i to na način da se trude tko je bolji i tko je učinio više i bolje za sebe, ali prije svega za druge. Hodajući ulicom, na stadionu ili na nekom crkvenom obredu ne smiju se vidjeti razlike. Kada ih netko stvara, on to ne kaže zbog toga da samo naglasi poneku različitost, već da pokaže kako je on važniji, vredniji, bolji, i to samo na osnovi nekog simbola.

Evo, gledao sam nedavno prijenos Zavjetne mise iz Ludbrega. Počela je, ili završila himnom. Svaki deseti je stajao s rukom na srcu. Svi ostali u stavu mirno. Svi su mi se činili da s poštovanjem i punim srcem iskazuju jednaku ljubav prema domovini. Nisam imao dojam da oni kojih je bilo manje, više vole domovinu. Drugačijim stavom željeli su pokazati da se razlikuju i da su nešto posebno.

Kakva glupost. Barem su pred Bogom svi isti. Pa valjda ne nasjeda On na različitosti koje proizlaze iz demonstriranja simbola. Da je tome tako onda bi i religije imale različite simbole pripadanja svojoj vjeri. Neke bi takva prava čak i dobro prodale. Religije imaju vanjske simbole samo da se razlikuju od drugih. Znam da to nije moguće, ali bi meni čak bilo draže da se u ljubavi prema uzvišenima razlikujemo samo u srcu, samo u načinu doživljavanja i djelima. To bi bila prava ljubav do Njega. Isticati zemaljske različitosti kod crkvenih obreda jedne vjere u najmanju je ruku nerazumljivo. Ne vjerujem da je bilo koja religija to ikada dozvoljavala.

2010. - 2012. INDOKTRINACIJA NA TV

Samo sam jednim okom gledao ono o UDBI. Opet isto. Toliko indoktri-nacije, da je nevjerojatno. Ako je ubio netko od „naših“ onda je to bilo onako usput, nešto što je napravljeno fino, meko, onako s osjećajem. Kada ubija UDBA, onda su to inscenirane slike ubojstva čak i djece. Gruba UDBA, a fine naše ubojice. Baš me zanima kako bi gospoda Kosovac&co, uz pomoć prvog predsjednika Sabora gospodina Domjana, (nekako mi i on spada u taj kontekst, a ne znam zašto) napravile prilog o ubojstvu obitelji Zec. Kako su naši samo nježno ubili onu desetogodišnju djevojčicu. Mene sram, ne mogu si pomoći.

Slično i kao u Vrdoljakovom amatersko-povijesnom filmu o Titu i ono o dugoj mračnoj noći. Nijemci, Talijani, Mađari, Bugari, ustaše sve neki fini. Svi partizani su zločinci, a onaj jedini ustaša jadan ostao bez ruke i više neće moći svirati tamburicu. Gledam Vrdoljakove priloge danas, a sjećam se i ranijih filmova. Gledam i samom sebi ne vjerujem kako se ljudsko biće može transformirati.

Ono gore sam napisao ranije. Čitam da i premijer posredno potvrđuje kako je u pravu bio gospodin Vrdoljak, počasni član Međunarodnog olimpijskog

216

odbora, kada je nježno i s puno ljubavi izveo onu fintu s tamburicom. Premijer kaže kako mi sviramo tamburice i vrlo smo miroljubivi, a uz gusle, koje sviraju drugi uvijek idu kubure. Baš je to lijepo rekao. Sve u duhu govora kojeg je upravo održao u UN. Šteta što nije kao Izraelski premijer to pokazao i na posteru. Bilo bi jako efektno, mala tamburica, oko nje mala dječica pjevaju, lete slavuji, a kao kontrast brkati guslač, s jednom rukom na guslama, a s drugom na kuburi. Mrka pogleda, a slavuja nigdje. Sigurno će i to doprinijeti daljnjoj stabilizaciji na Balkanu, ili se varam?

Da nam ne trebaju naši ipak najbolji i vanjski neprijatelji, kako bi se prikrila okrutna stvarnost jer smo u svim društvenim i ekonomskim pokazateljima u slobodnom padu, a nepotizam do neba? Premijer me učinio i jako posramljenim onom svojom (ma ne mogu ne reći skoro „debilnom“) izjavom, kako smo najmanji narod s najviše svega dobrog od svih naroda u Europi i Svijetu. Onako, kako bi naš narod u žargonu rekao, „ma nenadjebivo smo bolji od svih i u svemu, a i šire, i tako“. Ne mogu vjerovati da je od Račanove socijal-demokracije SDP došao do populizma, koji je dijelom čak i „jači“ od onog HDZ-a. Umjesto da prednjači u boljitku, SDP&partneri se trude da zasjene one prije, ali samo u demagogiji. Znam da je stvaranje boljitka malo teži posao, ali je ipak trebalo pokušati.

INDOKTRINACIJA DRUGI PUT I IZ DRUGOG KUTA

Kada sam bio dijete nikako nisam mogao razumjeti svoga tatu, jer nije htio gledati partizanske filmove. Uvijek je govorio da to nije bilo baš tako. Cijenio je Nijemce, redovnu vojsku Wermacht - kao dobro uvježbane vojnike kojih ih je često bilo strah. Pričao mi je i o SS-u, ustašama, belogardejcima,… Ništa dobro. Nije ih čak niti cijenio kao što se cijeni čak i mrski neprijatelj. No, jedno me je naučio. Rekao mi je nikada ne idi u dobrovoljce, uvijek samo u regularnu vojsku. S dobrovoljcima se najčešće postupa po kratkom postupku. Ta nitko ih nije tjerao da idu tamo. Drugo je regularna vojska. Vojnik je vojnik. To mi je posebno naglašavao za vrijeme okupacije Čehoslovačke, kada sam mislio da će doći do rata i da ćemo se i mi uključiti, pomoći. Mlad, zaluđen idejama ondašnjeg europskog proljeća mislio sam da ćemo u neke dobrovoljačke odrede i naprijed kako bismo spasili Čehe i Slovake. Tada su nas masovno primali u Partiju. I ja nisam mogao odoljeti izazovu. Bio sam jako ponosan.

A sada ću reći nešto o tome zašto moj tata nije mogao gledati partizanske, ali i druge ratne filmove. Kada sam pogledao nekoliko uradaka Vrdoljaka i ovo gdje je i Kosovac dio tima koji radi prilog o UDBI,postalo mi je jasno. Indoktrinacija i prekrajanje istine. Stvarno to ne mogu podnijeti. Odmah sam prebacio na drugi program. Čudno, ali i moji mlađi ukućani ne mogu gledati „Vrdoljake“ i ine uratke. Zar su oni u ovim godinama toliko pametniji i zreliji od mene u njihovim godinama? Jesu! Pomaže im

217

neograničeni pristup informacijama. Ne vjeruju slijepo medijima, Vrdolja-cima i Kosovcima. Drago mi je da je tako.

A vjerovali ili ne, gledao sam sve ratne filmove Vrdoljaka i drugih. Neke i više puta. I čudno, ono što je snimio o partizanima čini mi se kao da je bilo nekako baš tako, a ovo što sada radi znam da nije bilo tako. Doživio sam i znam da nije. Možda je ovo uradak nekog drugog Antuna Vrdoljaka? Sada isto tako znam da je moj otac znao da ono tada nije bilo tako, a pogotovo ne onako kako se meni činilo da je na osnovi filmova i priča iz školskih udžbenika.

Inače sam već kao mlad saznao za Kočevski rog, Dravograd i druga mjesta, s kraja onog rata. Otac, iako partizanski oficir demobilizirao se odmah po završetku rata kao obični vojnik. U partizanskoj knjižici, ako se dobro sjećam bile su sive, slične radnim knjižicama, slika oficira a unutra piše samo partizan ili vojnik. Ne sjećam se dobro. Mislim da je već 1946. napustio vojsku. Nisu mu se sviđali mnogi postupci pobjednika, ali nije ih ni crnio. Rekao je da su čak i onako usput u bijegu, svi mogući zlikovci ulazili u sela, čak i rodno selo moje mame u Brestanicu, i kako je već rečeno, odsilovali su, malo zaklali, opljačkali i išli dalje. Znali su to i oni koji su ih čekali i borba je bila nemilosrdna. O tim dijelovima otac je pričao s ponosom. Puška na pušku. No, ono poslije, kada je puška bila samo u jednim rukama nije mogao podnijeti. Žalio je i onu silnu masu zavedenih jadnih civila, žena, staraca i djece. Skinuo je uniformu, ali se nikada nije odrekao ponosa da je bio partizan.

Bila je i mama, ali puno manje. Ja sam ponosan da su bili. Nekoliko godina prije nego li je umrla, svoju sam majku odveo u „njezinu“ školu u Senovo. Škola je bila izgrađena negdje za vrijeme jednog od kraljeva za vrijeme one stare Jugoslavije, a sada nosi upravo ime, čini mi se brigade u kojoj je bio i moj tata je li 13. brigada, nisam siguran, ali znam da je nosila ime „Mirka Bračiča“.

Malo sam ponosa i pozitivnog domoljubnog naboja i velikog prkosa i sam osjetio ranih devedesetih. To su unatoč patnjama i stradavanju mnogih možda bili moji najponosniji trenuci u novoj državi. Vjerujem da su i drugi osjećali ponos i prkos kako bi uspjeli. Mogu si misliti kako su se tek osjećali njihovi majke i očevi, kada su se usudili oduprijeti velikoj nacističkoj sili.

Službena politika je nažalost brzo dovela do otrežnjenja. Kako im je samo uspjelo tako brzo uništiti onaj silni pozitivni naboj cijele nacije. Nacije, a ne samo Hrvatica i Hrvata, već i nas koji smo se osjećali da ovamo i pripadamo.

2012. EPILOG ŽABOKREČINE

Vidim da se gospodin Lustig nešto ljuti jer se zamjerio „pravovjernima“ pa su mu na film i predavanje o holokaustu došla samo tri učenika. I to u Kninu.

218

Gospodine Lustig, nemojte se ljutiti, zar ne znate da su zadnjih godina na Balkanu isplivali najgori. Moj unuk u osmom razredu osnovne škole, u školi još nije čuo za partizane, niti za holokaust. Nije posjetio Jasenovac iako je tu u blizini Siska. Nekih 15-ak zadnjih generacija nije učilo o Tesli zato jer je bio Srbin. Drago mi je samo da ne popuštate. U manjoj mjeri nego Vi, i s manje uspjeha, uz veću medijsku blokadu i ja pokušavam dati obol da se žabokrečina izbistri. Drago mi je da ne mogu ušutkati Vas. Ipak, ruku na srce nešto se i promijenilo na bolje. Prije petnaestak godina ni za Vas nije bilo mjesta.

2011. EMISIJA NA KAPITALNET - JUGO PROTIV IGO

Često spominjem da smo još uvijek u slobodnom padu i da smo još nažalost daleko od moralnog dna. O ekonomskom da se i ne govori. To je vidljivo. No, dovoljna je malo veća investicija i nekako ćemo se već izvući. No onaj moralni pad i dubinu pada kojeg ćemo ostvariti teško je predvidjeti, a kamo li promijeniti.

Gledao sam neku emisiju o automobilima na Kapital netu. Nastupali su superiorni voditelj i njegov brat „Robert“ (mislim da se ne zove „Robert“, ali je predložak isti kao i kod onog, predizbornog Roberta). Uspoređivali su dva automobila koja u svom imenu imaju ono „go“ = idi. Jedan od dva je You-go. Uspoređivao se jedan pretpotopni model s najnovijim modelom jednog azijskog proizvođača I-go.

Voditelj je od samog početka bio u elementu i rekao da je brata „Roberta“ pozvao zato jer je zamislite “brat cijepljen od tetanusa i kao takav može bez opasnosti sjesti u Yougo!“ To je slavodobitno ponovio još nekoliko puta. U ruci je imao neku granu. Postavio je pitanje: „Kako se Yougo-u može povećati vrijednost“? Iz kante za smeće je izvadio vrećicu s 2-3 plastične boce i objasnio da se to postiže, stavljanjem njih u prtljažnik. Svaka plastična boca povećavala je po braći (u svojoj važnosti su mi sličili na Bobija i Rudija ili na Stanlija i Olija) vrijednost auta za 0.5 kune. S bratom „Robertom“, ali koji se mislim ne zove Robert, su onda s tom granom iz neke bare izvadili još jednu bocu. Tako se povećavao broj nebuloza, sve do finala, kada je auto trebalo nekamo odvesti. U kadru se pojavio radnik s motornom pilom, glumio je da sječe Yougo. Sve je bilo popraćeno prikazima plamena. Braća u transu. Ekstaza na pomolu.

Osjećao sam se jako posramljenim. Siguran sam, da bi u nekoj od civilizi-ranijih država, s rankingom na ljestvici medijskih sloboda ispod 80, (vjerovali ili ne tu već prema nekoj od ljestvica vrednovanja spadaju i Srbija i Bosna i Hercegovina, a mi smo lošiji), tako nešto bilo nedopustivo. Tako omalovažavati jedan proizvod i još na takav način sigurno je zabranjeno. Ako već nije zabranjeno, onda je sigurno ispod razine kulturnog izvještavanja i ponašanja.

219

Usporedio sam tu emisiju s onom koja je nedavno bila na njemačkoj televiziji, o Trabantu. Zamislite, Nijemci koji proizvode najbolje automobile na svijetu s puno sjete i romantike govore o tom automobilu, za kojeg je čak Yougo bio mala formula jedan. Niti jednom rečenicom emisija nije omalovažila taj proizvod. A naša superiorna automobilistička braća, u državi koja nije proizvela niti jedan automobil, mislim čak niti bicikl, tako su uživala u omalovažavanju drugih. Možda su si umislili da su na taj način postali sami sebi vredniji. Nažalost, to ne bi radili na za moje etičke principe tako neprihvatljiv način, da za to nemaju publiku. Valjda to povećava gledanost. Mislim da je činjenica da se s tako bizarnim vrijeđanjem drugih povećava gledanost puno tragičnija od „simptoma braće“. I zato će nam kada konačno obuzdamo gospodarski pad trebat puno vremena za postizanje minimalnog europskog civilizacijskog standarda. Zar ne moj brate Roberte?

IDEMO U EUROPU - PRVA POLOVINA 2012.

Idemo u Europu. Ministrica Pusić slavodobitno priča kako bi prijevodi studija koji se upravo rade, (manje od godine dana od ulaska u EU i više godina nakon što smo potpisali što smo potpisali kao uvjet ulaska u EU) , mogli prekriti teren „nogometnog stadiona i dijela atletske staze“. Ministar Mimica kaže kako će nam trebati još prevoditelja. Trijumfalni osmjesi na njihovim licima, jer su eto i to konačno otkrili treba prijevod dokumenata.

Mene opet spopala panika. Gledaj ti njih, trijumfalni osmjesi od uha do uha, pa znate li vas dvoje spomenutih, premijeru, članovi vlade, parlamentarci, sve druge stranke, što nas čeka ulaskom u EU? Znam da mnogi ne znate engleski ili francuski, ali jeste li barem Vi koji to znate pročitali tih par stotina tisuća stranica, ili još bolje-jeste li ih barem prelistali? A da budem još blaži, jeste li pročitali samo naslove onih silnih elaborata kojima se može popločiti maksimirski stadion? Znate li možda Vi, gospodine Predsjedniče što ste to potpisali? Jel' to beletristika ili se suhoparnim birokratskim, teško razumljivim jezikom propisuju obaveze koje ćemo morati ispunjavati? Siguran sam, ovo drugo. Mnoge obaveze i ograničenja stupaju na snagu već za godinu dana, a još ne znamo što nas čeka. Strašno. Sigurno smo najnepripremljenija država koja ulazi u EU.

Nemojmo se tješiti Bugarskom i Rumunjskom. One su imale, iako bez rata, puno težu nedavnu prošlost, ali za razliku od nas, gdje vodeći ljudi ne razumiju što nas čeka (gospodo nije sve u slikanju i EU dnevnici!) imali su pojedince koji su znali kamo treba ići. Čak su i za puno manje nanesene štete državi pravomoćno osudili premijera i mnoge druge. Neki se i upucavaju. A

109mi?_______________________________

109 Poučan je primjer osuđenog bivšeg rumunjskog premijera i pokušaja samoubojstva

220

ZASTARA OPTUŽBI

Korupcija ide dalje. Eto, ispast će da će se neki izvući od optužbe jer optužnice nisu podignute na vrijeme? Zar je to moguće? Da nije namjerno? Trebamo li uvesti EXTRA-DORH da istražuje DORH? Ili da pozovemo Eliota Nessa? Onog što je sredio Al Caponea! Ne treba, jer bi i on digao ruke od svega! Al Capone je dječji vrtić u odnosu na nas!

LJUBLJANSKA BANKA

Opet problemi s Ljubljanskom bankom. Baš su ti Slovenci štetočine. Sram ih bilo. Nas ovakve ispravne stalno nečim uznemiravaju. Naši mediji napadaju li napadaju Slovence. Sve u stilu napada Kajina. Sjećam ga se u jednoj emisiji slovenske TV, kada je rekao da on zna probleme granice jer se tamo igrao. Slovenski voditelj mu je rekao da se i on igrao na granici. Jesu li se njih dvojica možda igrali graničara, onako loptom? Kajin se na to zbunio i odjednom se ili on zacrvenio ili se pokvarila boja na televizoru. Provjerio sam. Zacrvenio se. I neka, ali ne zbog toga. Zbog penzije, zbog toga jer ne odgovara na dopise, jer ne poduzima ono što treba, jer…..

Vratimo se Slovencima. Kakvi su samo! Sram ih bilo! Malo me jedino uznemirio ambasador Republike Slovenije, gospodin Vovk koji u Dnevniku govori nešto drugo od naših medija i političara. Imao sam priliku upoznati ga kada je bio ambasador na Kosovu. Kaže da je predmet Ljubljanske banke dogovoren kao sukcesijski problem u Ugovoru o sukcesiji. Kaže da to svatko može pogledati na internetu. Neću gledati. Vjerujem mu.

Također kaže da u ovom zadnjem slučaju Slovenija od Hrvatske samo traži da se Hrvatska drži nekog postignutog dogovora, kako država neće podupirati nikakve privatne tužbe. Navodno Hrvatska Vlada podupire tužbe dviju najvećih banaka u Hrvatskoj, inače ne naših. Pita se, kako razumjeti zaključak dogovora da će obje strane prihvatiti rješenje kojeg predlože eksperti kada se paralelno vode sudovi. Nekako mi je to logično. Ili jedno ili drugo. Slovenija inzistira na nekim ugovorima i dogovorima. Iz EU kažu da je problem bilateralan. E pa sada kome vjerovati?

PELJEŠKI MOST

Ponovo je otvorena dilema oko Pelješkog mosta. Kao sve je jasno, a ministar iz BiH rekao je nešto kao „malo sutra“. Nije navodno riješen problem slobodnog pristupa Bosne i Hercegovine moru, nije riješena granica, nešto nije riješeno s Lukom Ploče, pa nešto na Uni. Sve nešto nije riješeno. Naša strana to ne spominje kao problem, a eto ispada da problem navodno postoji. E sada kome vjerovati?

S tim u vezi je i otvorena mogućnost financiranja izgradnje mosta iz sredstava EU. Moguće je. Mogli su i mene pitati o tome. To je u principu

221

moguće, jer ćemo na most potrošiti nešto što nam pripada ali to nismo znali iskoristiti kroz niz razvojnih projekata.

Evo pri zadnjoj reviziji teksta slušam da je osnovana koordinacija za pospješivanje investicija. Hoće li to pomoći da pripremimo razvojne projekte kada nije uspio prvi potpredsjednik Vlade za investicije, s nekom nedavno osnovanom i još postojećom agencijom za potporu investicijama, pa još prije pompozno najavljen ministar za investicije gospodin Milošević, pa još ranije neka druga koordinacija.

Ovo što je formirano danas, na čelu s ministrom Grgićem i par ministarskih mušketira ne da nema šansi, nego je tragikomedija neznanja i kompetencija. Što to trebaju ministri međusobno koordinirati, ako rade svoje poslove sukladno ovlastima i ako postoji Vlada koja služi da se stvari usklade? Što to mogu koordinirati ministri vezano za investicije, koji nemaju iskustva u realnom sektoru?

Eto, i sve prisutni profesor Jurčić, po defoultu ima pun koš savjeta, kao da je Djed Mraz odnosno po današnjem Djed Božićnjak. Zar mu nije ni malo neugodno savjetovati na takav način. Ako se dobro sjećam, pa bio je on i ministar i kandidat za predsjednika vlade. Znam da nije mogao napraviti puno, ali je tada realizirao barem jedan svoj prijedlog, kao prvu stepenicu u re-industrijalizaciji koju zastupa. Nekako se ne sjećam niti njega niti drugih makro-ekonomista i dnevnih ekonomskih analitičara da su digli ma i glasić kada su se zatvarale koksare, ferolegure, željezare. Ne čujem ih ni sada, kada u području koje poznajem, sistemski ne dozvoljavamo razvoj domaće industrije opreme u području postupanja s otpadom i pročišćavanju otpadnih voda jer su „dvorski ćate“, oni iz ministarstava ministara iz novoformirane koordinacije učinili sve da nam na tržište ulazi manje vrijedna, ali zato skuplja tehnologija. A radi se o eko - tržištu od nekoliko milijardi - euro milijardi.

Ovo je bila tek mala digresija. Već je viđeno. Ništa novoga neće postići nova koordinacija, čak da je i koordinacija „par excellence“ kako se čulo u jednoj emisiji s malih ekrana. Sam sebe podsjećam na domara iz one dosta poznate anegdote o mladom, tek pristiglom matematičaru u Princetonu. Navodno

110tamo postoje dvorane, okružene klasičnim školskim pločama. I tako mladi nadobudni matematičar cijelu noć računa i ispisuje niz ploča. Pokušava riješiti jedan od otvorenih matematičkih problema. Nakon neprospavane noći, gleda uokolo ispisane silne redove. Zamišljen je. Ujutro u dvoranu ulazi podvornik. Pogleda ispisano, onako ovlaš i kaže: “Kolega,_______________________________

110 Oni koji su imali strpljenja čitati knjigu možda se sjećaju „pametnih ploča“ bivšeg ministra Primorca. Htio bih mu napomenuti da se ovdje radi o klasičnim pločama, po kojima se piše kredom.

222

ne ide to tako!“. Uzima spužvu i počinje s pripremom ploče za novi pokušaj. Eto, i ja se činim kao onaj domar. Ministre Grgiću, ništa od velikih rezultata koordinacije nekompetentnih. Ponavljam, nije to „štihanje“ vrta, jedan čovjek jedna gredica, dva dvije. Ne. Riječ je o kompetenciji! Vi ste profesor na fakultetu. Dajte uzmite neku od metoda analize, raščlanite slučaj, napravite sintezu i zaključak. Rezultat do kojeg ćete doći će sigurno biti onaj u Dalmaciji znan kao - „daj dite materi“ čitaj: daj da problem riješe kompetentni.

Inače novi ministri, a vjerojatno ni ministar Grgić ne znaju kako funkcioniraju koordinacije. Važno je znati da ministri sve što pripremaju, pripremaju na način da im to odrade oni u ministarstvima. Oni samo filtriraju prijedloge, ako za to imaju vremena i ako imaju kompetenciju u odnosu na iskusne državne službenike. A državni službenici su poseban soj. Tamo se mogu zadržati samo oni koji pripremaju prijedloge koji se sviđaju nadređenima ili pripremaju prijedloge koji su na intelektualnoj razini ministara. Tako će izgledati i ova koordinacija. Možda zato, jer je ministar Grgić i sveučilišni profesor, neke podloge će pripremiti i akademska zajednica, možda neki do sada njezin još ne iskorišteni dio. Članovi koordinacije sastat će se u punom sastavu vjerojatno samo nekoliko prvih par puta. Procjenjujem ne više od dva. Onda će ih početi zamjenjivati zamjenici. Kako problem neimanja investicija nije u koordinaciji već u kompetenciji, ali to kao da je tajna na ovim prostorima, niti ova koordinacija neće napraviti gotovo ništa. Eto mene da se opet igram domara. I onda će netko treći, ali ne onaj iz one pjesme „taj treći koji zna“, već treći koji bez znanja ima još jednu revolucionarnu ideju, onu a'la „vezanje nekih nogu kod bolesne krave“, izmisliti nešto novo. Agenciju smo ispucali. Koordinaciju također. Možda se osnuje središnjica, a poslije, kada i to ne uspije možda neki krizni štab. A nakon toga ćemo biti toliko duboko u glibu da nam više ništa neće moći pomoći.

No možda pomogne predsjednik Hrvatske gospodarske komore, gospodin Vidošević. I on je ovih dana na TV-u. Gle čuda, i on kao zna kako? Ma gdje se samo krio sve ove godine? Je li Gospodarska komora bila neki otok s kojeg nije mogao djelovati? Jesu li ga puštali samo onda kada je trebalo kupovati slike? Stvarno smo jadni. Uz ovakav propast ekonomije, za sektor s kojim je interesno koordinirao i bio bogato plaćen za to, iako ne tvrdim da je on jedini krivac, ali sukrivac je. Svaki imalo etičniji pojedinac bi poodavno odstupio. On izgleda traži novi mandat! U što se pojedinac može pretvoriti, „nemreš bilivit“.

Vraćam se EU. Nismo spremni za korištenje EU novca. Nemamo gotovih projekata! Čudno, a na svim pozicijama smo ljudi od najvećeg povjerenja partijskih čelnika. Čudna EU, ne prihvaća njihove uglavnom prazne riječi već traži da se posao i odradi. Ljudi od partijskog povjerenja to obično ne

223

znaju, jer svoje vrijeme ne koriste da bi radili, već samo da bi podilazili svojim vođama i voždovima.

Ovo s voždovima sam upotrijebio kako bih umanjio ili bolje rečeno relativizirao problem kod nas i rekao da se radi o jednom od „balkanskih sindroma“. Iskreno rečeno ne volim koristiti pridjev „balkanski“ u negativnom kontekstu, jer je taj prostor predivan, na njemu žive predivni ljudi. Desetljećima su bili itekako tolerantni unatoč razlikama u vjeri, kulturi i jeziku. I ja sam u njemu proveo većinom predivno vrijeme. Negativan prizvuk „balkanskom i Balkanu“ dali su uglavnom nekompetentni vođe i voždevi kao političari. Taj epitet dali su oni za koje, kaže li to Andrić, u mojoj slobodnoj interpretaciji: „kada dođe do rata, pametni se povuku, fukara se obogati, a budale dođu na vlast“.

REKLAME

Na TV-u reklama za mačju hranu koja se priprema na grilu. Divota jedna. Radnici Dine šest, sada kada revidiram još više mjeseci bez plaće, Diokija isto tako. Na Markovom trgu štrajkaju radnici „RIZ-a i nečega“. Ne žele da njima upravljaju ljudi od povjerenja velikih vođa. Hoće stručne. Svi gospodarski pokazatelji su u padu. HDZ dijeli lekcije, umjesto da se zavuku u mišju rupu. Oni su nas tu doveli. Ponavljam, - kada bih o njima pisao, gubio bih vrijeme. Ove nove ima smisla kritizirati, no HDZ i sve priljepke koje su imali, ne.

Oni su, nakon neospornog grandioznog doprinosa osnivanju države, izgleda to željeli i naplatiti na način da su toliko zla napravili da se mogu, osim kao veliki borci, uspoređivati i s najvećim „dušmanima“ na ovim prostorima.

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN

25. je srpnja. Na „Kalendaru dogodilo se na današnji dan“ neka obljetnica 111od prije dvadeset godina. Podigla se zastava iz nekog mračnijeg vremena ,

iako spiker govori o hrvatskoj zastavi. Pod njom sva vrhuška. Svima je ruka na srcu. Pitam se da nije i poruka takve zastave dala povoda onim drugima koji su vjerojatno sanjali neku drugu zastavu. Isti dan prije istih dvadeset godina neki su drugi organizirali neki drugi skup. Među njima i bradati! Šešelj prodaje neku knjižicu. Može li u Den Hagu gospodin Šešelj gledati „Kalendar“? Bilo bi dobro da može, puno je zla nanio!_______________________________

111 Lijepo se vidi šahovski grb koji počinje bijelim poljem. Kažu, tkvog se koristilo kao državni simbol za vrijeme Nezavisne države. Kažu.

224

Bi li bilo isto da nam prva zastava samostalne Hrvatske nije počinjala bijelim poljem i stvarala asocijaciju na sva zla koja su bila nanijeta pod njom, u one neslavne četiri godine povijesti Hrvatske? Vjerojatno bi bilo isto. Milošević je uz pomoć slično mislećih u drugim nacijama nezadrživo pustio duh iz boce. Rehabilitirao četnike.

Tužan, jer nam se dogodilo to što nam se dogodilo, na pamet mi dolazi jedna skoro umobolna misao. Možda je za Balkan čak dobro da natalitet pada. Izgleda da što nas je manje ima i manje bolesnog nacionalizma? Ma jok. Nije to u narodu. To je samo u vođama i voždovima.

Nažalost narod je malo priglup pa ih slijedi na putu od jednog metra, kako Zulfikar Džumhur lijepo kaže: "Najduži put na brdovitim Balkanu je put od jednog metra! Toliko, otprilike duga je i kičmena moždina svakog odraslog insana. A nama je vazda najviše vremena trebalo da nam iz dupeta konačno dođe u glavu".

KADA SU POČELI KOMUNISTIČKI ZLOČINI

U čini mi se partizanskim Vodicama hoće izgraditi spomenik žrtvama komunističkog režima od 1941. do sve na ovamo. Prijatelj me pitao zašto nisu krenuli s obilježavanjem komunističkih režima od recimo 1856. ili od još ranije. Zašto od 1856? Nemamo pojma? A zašto od 1941.? Također nemamo pojma. Vjerojatno zato jer je povezano s komunističkim režimom iz 1856. godine. Znam da to sve nema veze, ali kad mogu uvaženi vijećnici, negdje čini mi se u Vodicama, tako trošiti teško skupljene novce, zašto ne bih mogao i ja tome dati svoj doprinos. Pametnima dosta.

NAVALA NA STRANKE POČETAK 2012.

Navala je na stranke. Gospodin ministar Vrdoljak hvali se kako im svaki dan pristupaju u gomilama. Valjda je i kod drugih tako. Stvar je više nego normalna. Prilaze ljudi u masama zbog programa? Kakvog? Pa nijedna ga partija nema, odnosno sve imaju isti.

Ipak, zna se zašto. Jedini preduvjet za radno mjesto plaćeno iz državnih jasala i za povlačenje para iz države je partijska knjižica. Ona vam omogućava da u vrijeme najveće krize, kada ste dobili izmišljeno radno mjesto u nekoj od izmišljenih agencija možete birati auto sa sjedalima koja se griju, s kožom, sa sjajem. Vrijedi li to samo za agencije koje vode podanici Prvog potpredsjednika Vlade ili i za one koje su u podjeli plijena dobile druge partije, ne znam.

A tko se to onda učlanjuje? Stariji sposobni se ne učlanjuju. Oni imaju mjesta čak i na sve manjem slobodnom realnom tržištu. I znači upisuju se, ma skoro bih rekao, samo manje sposobni, ali i očajnici, u borbi za preživljavanje.

225

Mladi sposobni također ne. Ponosni su i za njih ima mjesta svugdje. Ovo sam napisao, a istu večer, demograf gospodin Akrap govori kako nas je zadnjih par godina napustilo barem 60 000 mladih.

Eli, eli ........

GMO

Na TV-u mladi profesor govori protiv genetski modificiranih organizama - GMO. Zna sve. Puno bolje od svih. Superioran je toliko kao da govori „preko neke stvari“ , kako bi to kod nas rekli. Ali nije tako. Voli se slušati. I voditelj zna sve. Građani, informirani na naš način, slušaju samo jednu stranu, u anketi su rezolutno protiv. Nisam jedino siguran da su shvatili što je to GMO. Možda su zamijenili s NLO - ono s letećim tanjurima.

Revolucionaran zaključak. Ushićenje. Mi ćemo biti naj-zemlja što se GMO-a tiče! Baš me je to umirilo. Nema majci GMO, ali ćemo i dalje jesti hranu koja ne smije u Rusiju, godinama smrznuto meso možda baš iz neke Argentine, koja je inače po riječima profesora totalno propala zbog GMO, svu onu „žnj“ kategoriju koju nam kažu uvoze najveći,…. . Baš mi je drago da mi nećemo propasti zbog GMO. GMO - STOP! Sada kada smo riješili GMO lakše ćemo riješiti ove druge sitnice. Gospodarski „tsunami“ vlada, samo se ne zna do kada će!

STAMBENI KREDITI U SLOVENIJI IMAJU LISNICU

Na naslovnicama negdje smo u 2010. ili godinu prije: Slovenci, zbog krize građanima, u svojim bankama smanjili kamate na stambene kredite za 50%, a HNB pušta neki novac, kao čini se u privredu, i dijele ga strane banke koje na tome zarađuju. Stambeni krediti, oni u „švicarcima“ polako poskupljuju.

JOŠ JEDAN „VUKELIĆEV“ MOST - BAREM ZA NEKO VRIJEME

Slavodobitno se gradi most kod Osijeka za kojeg kažu da neće biti kao onaj 112Vukelićev , od nikuda nikamo. Kažu povezivat će sjever s jugom, preko

Bosne i Hercegovine. Hoće, samo je pitanje kada. Koridor VC (Pet C) će se sigurno izgraditi, jer i „Đekna će zasigurno umrijeti, ali se ne zna kada će“.

_______________________________

112 „Vukelićev most“ - Radi se o mostu kod Karlovca, usred polja, koji je trebao nešto i nekoga povezati s nekim selom s kojim je vezan bivši ministar Vukelić. Ispred mosta ništa! Iza mosta ništa! A most ponosno stoji! Opet mi pada na pamet ono „da smo kojim slučajem pravna država, ........., a gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora,........“

226

Često vozim i Slavonikom. Djelom tog koridora. Najčešće sam sam. Most gradimo na kredit, a ministar graditeljstva likuje. Eto gradimo i kako kaže, nije to kao ona poruka s plota. Divan rječnik pravog intelektualca novog kova, onog za raju, s internom partijskom političkom školom. Između dva zagriza trave, sigurno se to sviđa stoci sitnog zuba. Znaju što je pisalo na plotu!

Znaju li s čijim novcima gradimo? Tko će to i kada platiti? Kada će most biti u funkciji? Malo će se pričekati. Gradnja tog mosta sliči mi tome kao da krenete u gradnju kuće, a da nemate niti za vreću cementa, ali ste već unaprijed kupili cijeli namještaj. Nitko to ne primjećuje. Zar nešto nije sa mnom u redu? Sumnjam pomalo u sebe i logiku koju su mi ugradili moja Mama i Tata, a dopunio Prof. Rikert.

Sumnjičav dolazim na groznu pomisao kako je prvi Predsjednik imao pravo kada nas je nazvao stokom sitnog zuba. Stvarno jesmo stoka, jer pasemo li pasemo i čak nam u silnoj poslušnosti ne trebaju ni pastiri.

MAGISTAR METALURGIJE - POMOĆNI RADNIK U UGOSTITELJSTVU

U prolazu sam sreo Dragicu, magistricu metalurgije, jednu od najboljih studenata, principijelnu, radinu. Već početkom osamdesetih nas je odvikla pušenja na sastancima, tada kada su se teške misli samoupravljača najlakše umotavale u gusti dim. Tada je pušenje bilo „in”, ali je ona inzistirala na sastancima na kojima se ne puši. Vjerovali ili ne, kada je ona bila u blizini bez cigareta se moglo. I njoj nisu sva krvna zrnca bila pravilno poredana, pa od kada je demokracije prodaje pizzu i radi kao pomoćna radna snaga u kuhinji. Bila je sposoban metalurg, pa zašto ne bi bila i sposoban pomoćni radnik u kuhinji. Ona je shvatila tko ju i kamo vodi i snašla se. Ne snalazi se već se snašla. Ne ide joj loše. Vidjevši ju onako još uvijek vedru, veselu, čak ne ni razočaranu ostavila me u čudu, ali i s gorkim pritiskom u prsima.

Kako krvna zrnca više nisu presudna, barem ne javno, jer idemo u Europu, pitao sam se hoće li u skoroj budućnosti za mjesto pomoćnog radnika u kuhinji trebati doktorat i hoće li zbog toga ona ostati bez radnog mjesta. Možda se odluči doktorirati samo da ostane pomoćni radnik u kuhinji? Znam da to ona može, onako s knjigom u lijevoj i s kuhačom u desnoj, jer je puno, zaista puno bolja od mnogih današnjih. E, da je više Dragica!

Gledam silne promocije. Po nekoliko stotina doktora znanosti, onako odjednom. Što li će raditi? Nastavimo li s proizvodnjom umanjene vrijedno-sti hoće li „proći“ kao Dragica? Možda. Otvara se sve više pučkih kuhinja.

227

STRUČNJACI

Hrvatska je jadna država jer ima samo nekoliko stručnjaka. Mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Zašto? Ta preduvjet da vas u Hrvatskoj smatraju stručnjakom svakako je da živite u metropoli. Povremene iznimke čine sretno odabrani jer žive blizu nekog dopisništva. Tako se barem čini ako gledate TV ili slušate radio. Uvijek istih nekoliko. Dva i pol ekonomska analitičara, ili bolje reći statističara, kako ih je pravilno imenovao ministar Linić, tri i pol sociologa, pri čemu ima jedan koji spada u obje skupine ekonomski-sociolog ili socijalni-ekonomist iako on može i šire o svemu i svačemu, (što mislite da li se prepoznao u ovome ili više njih misli da su to oni), četiri gospodarstvenika, nažalost samo dva ekologa, na sreću stručnjaci „univerzale delux“ znaju uvijek sve, od golfa do Plomina i Diokija, …..

Sve do jednoga, odabrani stručnjaci uvijek poslije sve znaju bolje. Kada su oni imali priliku i kada nisu napravili ono što su trebali to zaboravljaju. Imaju izgovor. Sve me podsjeća na onaj vic o rodi koja leti preko granice i iznenadi se da su uvedeni pasoši. Pita vrapca što da radi. Ovaj joj odgovara da se pretvori u vrapca, jer njega nitko nikada ne traži pasoš. Roda pita, kako da to učini. Vrabac važno odgovara da je on zadužen za sistemska rješenja, a da se roda snađe s tehničkim sitnicama.

Kada se naiđe na stručnjaka a'la gospodin Ferdelji, koji zna tehničke sitnice, onda on odskače. Polako se eliminira iz Vlade „s genijalnim strateškim rješenjima“, polako ga sve manje ima na TV-u,……

Jadno da jadnije ne može biti. To me ni ne čudi, kada vidim kakve novinare smo pustili da vode neke emisije. Uvijek imaju stav koji je u pravilu suprotan imalo promišljenije mislećim pojedincima. Navijaju, a da ne znaju ni za koga ni za što. Analiza i sinteza nepoznati su im postupci. Čine nam nepreglednu i neprocjenjivu štetu.

Samo pokoji primjer iz mog područja iz okoliša: o Sisku su pisali kao najzagađenijem gradu, iako za to nisu imali nijedan argument. Kada smo im dostavili argumente, nešto objektivno i kada su trebali donijeti vijest koja nije katastrofična i bombastična, više nije bilo reakcija. Čak se ni osobno nisu ispričali.

Svi su protiv golfa na Srđu. Kažu da će se nešto strašno desiti, zagaditi okoliš i da će se preizgraditi prostor. Slušam gradonačelnika. Kaže da će se graditi, ako sam dobro razumio jedna vila na hektar. I to na žbunjem zara-slom prostoru gdje nema ničega. Prijatelj, koji je iz znatiželje posjetio teren na kojem se neće graditi golf, jer se nama u pravilu ne mogu događati

228

113dobre stvari , kaže da je tamo stvarno „vukojebina“. Ispričavam se zbog izraza, ali on najbolje opisuje stanje stvari. Razumijem i novinare. Lakše je čuti jednog zelenog nego da se na licu mjesta provjeri stanje, jer to treba napraviti u „vukojebini“. Osim toga, kada bi se pokazala snimka terena to više ne bi mogla biti vijest jer bi novinar morao govoriti o nečemu dobrom, a dobro kod nas nije vijest. Njih dvojica i pol imaju sve argumente protiv hidro-elektrane Ombla, protiv su toplane na drva u Velikoj Gorici, protiv korištenja hidro-potencijala, protiv iskorištavanja plovnosti Save kakva je nekad bila,…… Protiv, protiv.

Lako je onoj „dvojici i pol“, jer na drugoj strani, u ime neke službene politike sjede uglavnom podobni, izabrani iz malog rezervoara kadrova sićušnih stranaka. U argumentacijama im ne pomaže to što štuju lik i djelo svojih predsjednika. Šteta za cijelo društvo.

Mislim da bi bilo korisno da se svakoj partiji koja dođe na vlast dozvoli zaposliti nekoliko desetaka najvjernijih pobornika lika i djela predsjednika stranke, dati im neke važne i glasne funkcije, kao na primjer 'počasnog savjetnika', 'počasnog diplomata', za najzaslužnije i najglasnije možda čak i 'počasnog astronauta'. Važno je da su počasni, jer to pretpostavlja da neće raditi ništa. Kada bi se tako namirile stranke, možda bi se našlo mjesto za kakvog stručnjaka, možda čak i ponekog izvan metropole i udaljenog od ona četiri dopisništva. Možda. Pusti sanak.

O STRANIM EKSPERTIMA

Radio sam u vrlo različitim ulogama, od one da sam bio odgovoran za neki međunarodni projekt i gdje su eksperti „radili za mene“, do one da sam bio dio tima koji je radio na međunarodnom projektu, pa sam „radio za druge“. Mislim da sam, dok sam „radio za druge“ imao bolji pogled na stvari od mojih kolega, što je davalo i više razloga za moguće konflikte.

Već na samom početku rada na projektima shvatio sam da iza velikih i zvučnih imena svjetski znanih konzultantskih tvrtki, na izvođenju projekata, barem što se manje atraktivnih destinacija tiče, u koje nažalost spada i šira regija jugoistoka Europe, gotovo u pravilu ne stoje i njihovo najbolji stručnjaci. Razlog tome je jednostavan.

Projekti u pravilu traju 2-3 godine. Znači, netko tko će voditi projekt mora na toliko vremena otići od kuće, ili mora živjeti odvojeno, ili mora sa sobom povesti obitelj. To je povezano i s promjenom škole, problemima posla supružnika, ako je zaposlen, traženjem odgovarajućeg stana,..... I što je vrlo_______________________________113 Osjećam da bi ovdje mogao pogriješiti s negativnom prognozom mislim da bi nam se ovo moglo dogoditi. Ako se dogodi, da li bi to mogao biti lijek za zaustavljanje proizvodnje umanjene vrijednosti?

229

normalno, najbolji u nekoj tvrtci si mogu priuštiti da takvu mogućnost i odbiju. Ta na njima i počiva neka tvrtka. Koga se onda pošalje? Najčešće nekog tko je u dotičnoj tvrtci manje dobar. Nekog tko je obično kod kuće „vodonoša“ postaje voditelj projekta. Ona ili on, s nerijetko sličnim pristupom, dolaze u sredinu za koju misle da zna manje i koja je po njihovom inferiornija, te se konačno može iživjeti. Postaje veliki šef. Konačno. I sada počinju nevolje. Ono što takvi eksperti znaju jedino je kako neka stvar izgleda kod njih, ako su i to imali prilike pravilno naučiti. I onda pokušavaju samo preslikati stvar iz svoje sredine i to doslovno. I vjeruju da će to uspjeti.

Vrijeme mi ne dozvoljava da opišem takva iskustva odmah. Učinit ću to uskoro. Ni takve stvari se ne smiju zaboraviti, a mnogi na tome mogu i naučiti. Možda netko dobije i potrebnu dozu samopouzdanja, pa da se konačno uspije suprotstaviti onima, koji za puno veće novce, često znaju daleko manje.

A pomoći će takvo štivo i EU i drugim donatorima i financijskim insti-tucijama. Možda se poslije toga novac predviđen za pomoć, stvarno počne u cijelosti koristiti kao takav, a ne samo u zanemarivom broju slučajeva.

SKORO DA SAM POSTAO SAVJETNIK BIVŠEG PREDSJEDNIKA

Imao sam prilike da me dobar prijatelj i rijetko čestit čovjek Petar Jozelić, kojega sam nažalost upoznao dosta kasno, tako da i danas žalim što do toga nije došlo ranije, upozna s bivšim Predsjednikom Mesićem. Organizirao je i večeru u njegovom poznatom stanu, samo za nas dvojicu. On nije jeo. U tom trenutku Predsjedniku se činilo da bi valjalo nešto napraviti po pitanju okoliša i razvoja. Petar, u to vrijeme skoro njegov intimus, mu je spomenuo mene i tako smo se sastali. Bio je to vrlo ugodan razgovor. Odmah poslije toga napisao sam životopis i poslao ga Predsjedniku. Opet smo se sastali, sada kod njega u uredu, na Pantovčaku. Iznio sam niz primjera o slabom načinu rada. O štetama koje se rade Hrvatskoj i predlagao kako bi to trebalo biti. Govorio sam o utjecaju globalizacije i klimatskih promjena na lokalne poslovne mogućnosti.

Čini se da je Predsjednik razumio o čemu sam pričao i da je vidio šanse za razvoj Hrvatske u onome o čemu sam mu govorio. Bio je čak i oduševljen mogućnostima. Rastali smo se prijateljski. Vjerovao sam da ću biti njegov savjetnik za ta pitanja. Kako je spomenuo da nema predviđenih financijskih sredstava za takvo mjesto, ja sam rekao da mogu raditi besplatno. Dovoljno sam zarađivao na drugim mjestima.

Nakon tog susreta došlo je do šutnje. Nije stizao nikakav odgovor. Znao sam da me provjeravaju. Kroz glavu su mi prolazile životne situacije u kojima možda nisam bio „naj“. Našlo se tu nekih veselja, pjesme, a možda sam i

230

pogledao kakvu zgodnu ženu. Nisam siguran da sam prijavio i svaki dinar koji sam zaradio. Većinu jesam.

Ništa nije izgledalo dovoljno strašno da bi smetalo da radim odgovoran posao. Ta od 1.1. 1991., pa sve do iza Oluje bio sam relativno visoko pozicioniran u Vladi, a i sve vrijeme rata bio sam predsjednik kriznog štaba Ministarstva. Surađivao sam čak i u procjenama o opasnostima do kojih bi moglo doći ako se u Bljesku i Oluji pogodi Rafinerija, Petrokemija,… Organizirao sam premještanje i uništavanje opasnih kemikalija koje su mogle uništiti cijeli grad. Po mom mišljenju bio sam sasvim OK.

No, tada je došla obavijest od prijatelja Petra kako se Predsjednik čudio da se može družiti s takvom osobom kao što sam ja. Predsjednik nije našao za shodno napisati kako me se odbija ili štogod slično. Nije našao za shodno niti da mi to javi netko od njegovih.

Kada bolje razmislim, mislim da on ni nije bio čovjek kalibra europske kulture ophođenja pa su stoga moja očekivanja bila nerealna. Zašto se nije javio postoje dva razloga. Po prvom mora da nešto strašno piše u doku-mentima koje su sigurnosne službe svih sistema, (nije to bila samo praksa ranije, dapače, danas „veliki brat“ stvarno pokušava znati sve o svima), napisale o meni, „pikzibneru“ na političkoj sceni.

Mogao sam zahtijevati da vidim što to o meni piše. Nisam htio zato jer bi mi se vjerojatno život zgadio u sredinama u kojima ljude prate.

Iako znam da dosjei postoje, radije živim bez spoznaje što u njima piše. Ignoriranjem da znam što piše pokušavam se izdići iz svijeta u kojem svi prate sve i u kojem se lažiraju informacije, postoje uostalom službeni i javni zatvori u kojima se ljudi muče na najperfidnije načine… Neka pišu. Pratili su se i još prate i kod nas. Pa i dan danas. S tim u vezi me potresao gran-diozan film „Sonata o dobrom čovjeku“, o načinima kako su prisluškivali i pratili ljude u DDR. Pogledajte ga! Možda su pratili ili prate i vas, ali nemojte zbog toga biti u strahu. Znači da nešto vrijedite.

Drugi razlog je vjerojatno u činjenici da se možda raspitao kod onih koji su se tada bavili okolišem. Kako ih kritiziram zbog neznanja i nedjelovanja i malih sitnih tezgica i tezgi, sigurno nisu govorili lijepo o meni. Možda je pitao o meni svog pulena, gospodina Dragičevića?

Bivši Predsjedniče Mesić, iako sam lobirao da Vas izaberu, jer ste bili daleko bolji kandidat od ostalih koji su željeli biti Predsjednikom, a niste ni jahali na Svetu Geru kao neki, ipak mi je drago da nisam bio Vaš suradnik. Znam da to zvuči kao ono s „lijom i kiselim grožđem“. Da, zvuči upravo tako. No nema veze. Imam osjećaj da sam ne radeći s Vama sačuvao dio duše i još jednom, iako slučajno nisam postao Faustom.

231

O ZDRAVSTVENOM ODGOJU I POREZU NA NEKRETNINE

Kako sam zbog ratnog puta, onog vezanog za borbeni sastav gospodina Vrdoljaka nastavio pisati i u trenutku kada je knjiga već u pripremi za tiskanje, nisam mogao a da se ne osvrnem na zdravstveni odgoj. Dugo mi nije bilo jasno čemu sve, ali mislim da sam dokučio. Dilema i spor su jasni, svode se na tri pitanja.

Prvo, hoće li djeca stvarno učiti ono što piše u letku s Kaptola ili je to preuzeto iz gradiva namijenjenog samo nastavnicima, kako bi dobili pogled na ovu problematiku sa svih stajališta. Kardinal Bozanić tvrdi Da, a ministar Jovanović tvrdi Ne. Tko govori istinu? Ako je gradivo namijenjeno samo nastavnicima, za produbljivanje njihovog znanja, postoje li slična dopunska gradiva i za druge predmete? Stoje li možda u nekom dopunskom gradivu iz biologije, etike i fizike također neke dubioze? Predlažem roditeljima da to detaljno provjere. Nisam uvjeren da u nekom tekstu iz anatomije ne piše kako se nešto s nečim radi, događa, potiče.

Drugo: je li glavni razlog ipak vezan za rodnost? Neka mi bude dopušteno, mislim da većina ne zna što je to. Pojednostavljeno pojašnjenje: spol se stječe rođenjem, a rod doživljavanjem stvari. Još jednostavnije „normalni“ su oni čiji spol naginje drugom spolu kad prorade hormoni, a „manje normalni“ su oni koji vole isti spol. Njih se smatra drugačijima. Tu izvire problem. Odobriti izjašnjavanje o rodnosti i dati i drugačijima jednaka prava ili ne?

U povijesti je bilo svega. Uglavnom se ta prava polako dozvoljavaju. Negdje to čak ni ne smeta za uspješnu karijeru, pa je ministar vanjskih poslova Njemačke član istospolne zajednice, isto kao i gradonačelnik Berlina. Ruku na srce, i u toj je državi prije bilo drugačije. Takvi su smještani kao bolesnici čak i u koncentracijske logore. Do koje mjere nam smeta rodnost? Ne vjerujem da su protivnici zdravstvenog odgoja baš za ekstremizam ovakve vrste, ali imam osjećaj da bi rado izolirali tu skupinu. Koliko je takvih? 5%? 10%? 15%? Ma da se radi samo o jednoj ili jednome, ako je u čovjekovoj prirodi i mogućnost želje prema istom spolu, dozvolimo da ju toleriramo. Ako mislimo da nije, onda u bolnice s njima. Koncentracijski logori bili bi u 21. stoljeću neprimjereni, zar ne? Malo me je sram da živim u vremenu takvih rasprava i netrpeljivosti prema manjinama. To je žalosno. I to je razlog zašto smo društvo umanjene vrijednosti.

Treće pitanje ili bolje reći problem koji proizlazi iz zdravstvenog odgoja je da se kod djece ne postave i druga pitanja, pa čak dovedu u pitanje i neka rješenja na koja Stvoritelj daje neprikosnovene odgovore. Da se djeca kojim slučajem ne potaknu na razmišljanje i traženje odgovora koje u ovom

232

trenutku još uvijek ne zna teorija evolucije, pa se neka vrata zatvaraju dogmama. Nije li uvođenje zdravstvenog odgoja početak stvaranja (pre)slobodno promišljajuće generacije? Mene su u zadnje vrijeme baš na razmišljanje navele neke knjige. Jedna od njih je Pismo kršćanskoj naciji Sam Harrisa. Na internetu je lako naći o čemu piše.

Pišući ovo otvorio sam internetsku stranicu i drugi navod je bio sljedeći:

Izvadak iz knjige: Pismo kršćanskoj naciji Sam Harris - pismokrscanskojnaciji.blogspot.com/

Istina je da nitko ne zna kako je ili zašto svemir postao. Nije jasno možemo li uopće i govoriti o stvaranju svemira, uzimajući u obzir da takav događaj može biti shvaćen samo s obzirom na vrijeme, a tu govorimo o rođenju samog prostorvremena.

Svaka intelektualno poštena osoba priznat će da ne zna zašto svemir postoji. Znanstvenici, naravno, odmah priznaju svoje neznanje po tom pitanju. Religiozni vjernici ne. Jedna od veličanstvenih ironija religijskoga govora može se cijeniti po učestalosti kojom ljudi vjere uzdižu sebe zbog svoje poniznosti dok osuđuju znanstvenike i ostale nevjernike zbog njihove intelektualne arogancije.

A zapravo, ako bi koga trebalo suditi zbog arogancije, onda je to religijski vjernik koji vjeruje:

stvoritelj svemira zanima se za mene, voli me i nagradit će me poslije moje smrti; moja sadašnja vjerovanja, uzeta iz Biblije, ostat će kao najbolji iskaz istine do kraja svijeta; svi oni koji se ne slažu sa mnom, provest će vječnost u paklu...

Prosječni kršćanin u prosječnoj crkvi slušajući prosječnu nedjeljnu misu dosegnuo je razinu arogancije jednostavno nezamislivu u znanstvenoj raspravi - a bilo je, istini za volju, nekih posebno arogantnih znanstvenika.

Više od 99 posto vrsta koje su ikad hodale, letjele ili gmizale po ovoj zemlji, izumrle su. Sama ta činjenica isključuje inteligentni dizajn. Kada gledamo prirodni svijet, vidimo iznimnu složenost, ali ne vidimo optimalni dizajn. Vidimo bogatstvo, vraćanje i nepotrebne komplikacije; vidimo zbunjujuće nedjelotvornosti koje završavaju u patnji i smrti. Vidimo ptice koje ne mogu letjeti i zmije s karlicama.

Vidimo vrste riba, daždevnjaka i rakova koji imaju nefunkcionalne oči jer su se nastavili razvijati u mraku tijekom milijuna godina. Vidimo kitove kojima izrastu zubi u vrijeme razvoja fetusa, samo da bi ih kao

233

odrasli apsorbirali. Takva bića našeg svijeta krajnje su zagonetne prirode ako je Bog stvorio sve vrste života na Zemlji “inteligentno”, no postojanje nijednog od tih bića ne zbunjuje kad se na njih gleda očima evolucije.

Biolog J. B. S. Haldane navodno je bio rekao da ako postoji, Bog gaji “neobičnu nježnost prema kukcima opnokrilcima”. Čovjek bi očekivao da će zapažanje tako razarajuće poput ovoga zatvoriti knjigu o stvaranju za sva vremena. Istina je da premda sada postoji oko 350.000 poznatih vrsta kukaca opnokrilaca, poput žohara, Bog, čini se, pokazuje još veću ljubav prema virusima.

Biolozi procjenjuju da postoji najmanje deset sojeva virusa za svaku vrstu životinja na zemlji. Mnogi su virusi dobroćudni, naravno, a neki stari virusi mogli su igrati važnu ulogu u pojavljivanju kompleksnih organizama. No, virusi su skloni tome da iskoriste organizme poput tebe i mene kao svoje posuđene genitalije.

Mnogi od njih napadaju naše stanice samo da bi ih razorili, razarajući usput i nas - strašno, bez milosti, bezdušno. Viruse poput HIV-a, kao i širok spektar bakterija, možemo vidjeti kako se razvijaju točno pred našim nosom, razvijajući otpor na antivirusne i antibiotske lijekove na našu štetu. Evolucija, međutim, i predviđa i objašnjava te činjenice; Knjiga Postanka to ne čini. Kako zamišljate da vjera nudi najbolju procjenu tih stvarnosti ili da sugerira dublji, milosrdan razlog sveznajućeg bića?

Naša vlastita tijela potvrđuju mušičavost i nesposobnost stvoritelja. Kao embriji, imamo repove, škrge i cijeli kaput majmunskog krzna. Srećom, većina nas izgubi te očaravajuće dodatke prije rođenja. Taj čudan slijed morfologije bez muke je protumačen evolucijskim i genetičkim terminima, no potpuna je tajna ako smo proizvod inteligentnog dizajna. Muškarci imaju mokraćovod koji ide ravno kroz prostatu.

Prostata ima tendenciju povećanja tijekom života. U skladu s tim, većina muškaraca starijih od 60 godina može svjedočiti da u najmanju ruku jedan dizajn na Božjoj zelenoj zemlji teško da je poželjan. Ženska zdjelica nije tako inteligentno dizajnirana kao što bi mogla biti da pomogne u čudu rođenja. Zbog toga svake godine stotine tisuća žena podnosi produženi i komplicirani porod koji završava kao kila poznata kao porođajna fistula.

Žene u svijetu u razvoju, koje pate od takvog stanja, postaju nesposobne da zadrže mokraću, a njihovi muževi ih često napuštaju i

234

protjerane su iz svojih zajednica. Populacijski fond Ujedinjenih naroda procjenjuje da više od dva milijuna žena živi danas s fistulom. No, fistula se liječi jednostavnim kiruškim zahvatom, a ne molitvom.

Dok mnogi vjernici izgledaju uvjereni da molitva može izliječiti mnoge bolesti (usprkos onome što pokazuju najbolja znanstvena istraživanja), čudno je da se uvijek vjeruje da molitva pomaže za bolesti i ozljede koje se same iscjeljuju. Nitko, na primjer, ne očekuje da će amputiranom ponovno izrasti ud koji nedostaje. Zašto ne? Kod salamandera se to događa rutinski, pretpostavljamo bez molitve. Ako Bog odgovara na molitve - ikada - zašto ne bi povremeno iscijelio amputiranog?

Nakon ove moje vrlo površne i amaterske analize problema i načina kako pokušavam dokučiti stvari, gledao sam (ne)upečatljiv nastup savjetnika Predsjednika za takva pitanja na HTV-u. Saznao sam da je studirao i živio u SAD-u, školovao se i u Rimu, ima djecu koja idu u školu, savjetuje Predsjednika ali on misli svoje, a onda Predsjednik misli svoje, svatko svoje. Nije rekao misle li isto. Govorio je tako, onako, naokolo. Nisam dokučio što misli o zdravstvenom odgoju. Kao treba, ali svakom kako hoće, pa možda i ne tako, nego malo kako drugi hoće. Na pitanje novinara, primjer Amerike je bio ono što se traži. Tamo postoje različite mogućnosti, ali ipak ni tamo ne može svatko kako bi htio, pa onda neki koji neće kako drugi hoće sami školuju svoju djecu. Nekako sam mislio da će usporediti rezultate različitih odgoja uspoređujući statistiku vezanu za broj maloljetnih trudnica, pobačaja, maloljetničke delinkvencije, kriminala. Ima li toga više tamo gdje se zdravstveni odgoj bazira više na pristupu kojeg zastupa udruga Grozd i kako želi kardinal Bozanić, ili tamo gdje se temelji na mišljenjima suvremenih saznanja pedijatara, sociologa i inih, onako malo slobodnije, kako hoće ministar Jovanović. Možda ne zna, ili nije smio, htio, znao, trebao, mogao reći. Jer onda bi bio za nešto. Ovako prošlo vrijeme u ništa.

Žalosno je da savjetnik Predsjednika mora imati ovako jasan stav, „ni sim ni tam“. Pomiriti sve, podilaziti svima, ne izjasniti se nizašta konkretno. Razumijem te stavove kada su u pitanju predizborne izjave, ali danas je do izbora još podaleko.

Ovaj odlomak počeo sam i pisati nakon izjave Predsjednika oko uvođenja poreza na nekretnine. Rekao je, kako je on za tako nešto, ali možda i nije, ali treba promisliti, razmisliti, pa dočekati pravo vrijeme, pa to na pravi način reći, jer nije u redu da kumica nije čula za nove poreze i zadnje mjere monetarne politike pa dok ona to ne čuje nema smisla, a ni on nije upoznat, a svi se moraju složiti, a i neki su protiv što imaju pravo i biti, a neki i nisu,

235

a neki još misle, a ima ih koji misle da misle, ...... Sve u stilu „Đekna će zasigurno umrijeti, ali ne zna se kada će“.

Ne razumijem probleme s porezom na imovinu. Odgovor na nejasnoće mogao bi biti čak primitivno jednostavan. Govori li ministar Linić istinu kad kaže da se porezi neće povećati onome tko stanuje u vlastitom stanu i vikendicu koristi za sebe? S obzirom da je on jedini političar koji govori vrlo jednostavno i jasno i ne okoliša, to je lako provjeriti. Ako je tako, čemu odgađanje?

Malo složenije pitanje je, dozvoliti li, zbog umiljavanja moćnima, da veći porez moraju plaćati oni koji imaju puno stanova i puno vikendica, kao i oni koji su sjeli na stotine i tisuće stanova jadnika, oprostite mi na izrazu, posebno „švicarci“, koji zbog politike prijašnje Vlade ostaju bez svega. Meni je odgovor vrlo jasan. Eto, i predsjedniku Obami je jasno da porez treba uvesti najbogatijima. Predsjedniče je li i Vama jasno? Siguran sam da je, ali dok nemate jasan stav, ili ga zbog bilo čega ili koga ne možete izreći, pričekajte i ne zbunjujte nedorečenim izjavama. Hrvatska mora djelovati. Nečinjenje nas sve dublje utapa u glib. Vaša se riječ sluša, ne doprinosite proizvodnji umanjene vrijednosti neimanjem jasnih stavova i izjašnjavanjem na način „ni sim ni tam“.

Da Vas gospodine Predsjedniče možda tako ne savjetuju oni iz Vašeg gospodarskog savjeta? Oni imućni? Pisao sam Vam na početku mandata da bi u tom savjetu trebali imati i nekoga tko stvari razumije kompleksnije, a ne samo neoliberalistički.

Inače, ovo nije kritika Vas. Vi ste najbolje što nam se od početka Hrvatske u politici dogodilo. Svi moji ukućani i svi koje poznajem i na sljedećim će izborima, ako ćete se kandidirati, dati podršku Vama. Supruga je upravo pročitala ovaj odlomak. Kaže da sam i na nekom drugom mjestu napisao da Vam dajem podršku. Ne smeta. Neka se zna. Ali ne samo ona, i neki drugi koje sam zamolio da pročitaju dijelove knjige smatraju da Vas na ovakav način nisam smio kritizirati. Niti ne bih, da ne vjerujem kako ćete ovo shvatiti pozitivno. Predobro Vi razumijete život, a da ne bi pozitivno shvatili i ovakva, pa makar i moguće kriva, upozorenja.

Pod dojmom ovoga teksta otišao sam na otvaranje jedne izložbe, kod Vida, u Kotač, u Lokvama. Divan mali galerijski prostor na rubu Lokava, čudo-tvorni napitci koje priprema sa suprugom, atmosfera svjetska. Mlada umjetnica s djecom iz Doma u Karlovcu radi mala čuda.

Dao sam se isprovocirati, ili sam samo nasjeo na provokaciju koju sam možda i sam izazvao, i jedan lokalni, ali ne Goranski, već otočki političar zastupa tezu kako njega gospodin Linić želi par puta oporezovati, a eto on i supruga mukotrpno stekli apartmane. Pokušavam mu objasniti, da ih koriste

236

u gospodarske svrhe, te kako neće biti nelogičnih poreza, kako....Ja majmun umjesto da šutim, pričam. Uvijek imam potrebu prosvjećivati, djelovati, i u svakoj prilici pokušati dobiti pobornike koji će početi stvarati dodatnu, a ne umanjenu vrijednost. A on će, kako je sve ovo danas posljedica reforme iz 1968. To me podsjeća na onu pjesmu, kada Crnogorac vodi sina na sajam, pokazuje mu oružje, toke i štitove, a „on bi pečenja jarećeg“.

OTAC I SIN

Jedanput ide stari Amidža

Ko neki sedi mandarin,A za njim tapka, trči, skakućeJunačke krvi najmlađi sin.

Vašar je bio - a na vašaruSablje, pištolji, arapski hat;Tuniske kape, srebro i zlato,Mletačka svila, ženevski sat.

A šta ćeš sine da kupi babo? -Deteta sklonost kušaše svog;'Oćeš li sablju tu britku, sjajnu,Il' voliš hata misirskog?

Il' možda želis od svile ruho?Neka ti bude svileno sveGovori sine govori brže,Da kupim one toke zlaćane?

Dete se češka rukom po glavi,Kao da ne zna šta bi od sveg- Ah, babo, babo, kupi mi, babo,Pečenja kupi jarećeg…

Sad se i babo češe po glavi,Gledajuči dugo sina svog- E, ja sam volo sablje i koplja,A sin mi jarca pečenog.

(Đuro Jakšić)

237

Da nisam došao na izložbu mislio bih da su za sve krivi oni od partizana do Tita, pa Slovenaca, a ne i detalji kao reforma 1968. Okrenuo sam se. Pokvario mi je večer. Kasnije, znajući da ne razumije, a vodi dio naroda na nekom otoku, čak sam mu se i ispričao. Isprika mu je bila izrečena zbog toga jer sam ga uznemirio, a da on tomu nije kriv. Htio sam intelektualnu raspravu voditi s nekim kome su razmišljanja usmjerena na „jarca pečenog“. Zbog toga sam mu se ispričao.

Iskreno govoreći o toj reformi iz 1968. nemam pojma. Sjećam se praškog proljeća, uobrazilje kako ćemo zaratiti s Rusima, učlanjenja u SK kao posljedice imaginarne potrebe za obranom zemlje. Sjećam se još puno toga. Zna Ljerka, ali to nije predmet ove knjige.

MALO PREDAVANJA - MALO „BOLONJE“

Predajem vrlo sporadično. Kada me netko pozove, održim predavanje ili kakav blok predavanja. Predavanje me kod nas prestalo zanimati još sredinom osamdesetih. Radeći u Njemačkoj naučio sam da biti nastavnik u pravom smislu te riječi označava dnevni angažman na fakultetu i svakodnevni rad sa studentima uz stalno unaprjeđivanje nastave. Svake godine predavanje mora biti drugačije, bilo da ste u njega uvrstili nove činjenice, bilo da ste još bolje pojasnili ono što predajete. Kod nas je već tada to bilo drugačije, a da ne govorim o sadašnjem stanju. Ne ulazeći u stručne kvalifikacije pojedinaca, kada vidim da obavljaju čak i do osam poslova (kao jedan naš uvaženi saborski zastupnik), od kojih svaki zahtijeva puni angažman ili kad po semestru drže petnaestak kolegija i time se još hvale, zaključio sam da to nije posao za mene. To nije bilo moguće ni prije, a kamoli sada kada smo uveli „bolonjski proces“, koji zahtijeva 24-satni angažman sveučilišnog nastavnika, s dnevnim fizičkim boravkom na fakultetu od osam sati. Ja jednostavno ne želim sudjelovati u, prema mom mišljenju, proizvodnji neke vrste nekvalitete. Ispričavam se svima koji i danas obavljaju posao nastavnika na klasičan, pomalo humanističko - romantičarski način i koji žive za častan posao nastavnika. Znam da će mi mnogi zamjeriti ovu kritičnost. No, i to je sudbina samostalnih i neovisnih pojedinaca. Govoreći istinu dnevno stvarate neprijatelje, ali dobivate i ponekog prijatelja. Ovi potonji su daleko vredniji.

Samo kao malu ilustraciju meni neprihvatljivog načina ponašanja navest ću da sam na svom matičnom fakultetu bio pozvan u sklopu službenog znanstvenog kolokvija održati predavanje uslijed radnog dana. Pričao sam o okolišu. Ukupno je došlo manje od desetak slušača, iako imaju i poseban smjer o okolišu. Od tadašnjih nastavnika poznavalo me malo njih i gotovo niti jedan student. To što nisu došli oni koji me poznaju, to razumijem.

238

Možda oni znaju da od mene nemaju što čuti, ali zašto nisu došli oni koji me ne poznaju, to mi nije jasno jer je to njihova „bolonjska“ obaveza. Nisam bio uvrijeđen malim odazivom, samo razočaran da se i dalje potvrđuje moje mišljenje o „proizvodnji nekvalitete“. Osim toga, drugi sam dan imao predavanje u Beogradu, pred punom dvoranom. U dvorani je bilo i onih koji me poznaju i onih koji me ne poznaju. Pozvali su me da ponovo dođem.

KAKO SAM ZA VRIJEME RATA POMAGAO HRVATSKOJS 9500 DM MJESEČNO

Za vrijeme rata poziv, kako bi učinio nešto za nekoga iz dijaspore, tko je pomogao nekim iznosom. Držali su mu hvalospjeve zbog toga. Spomenuo je neku sumu, za mene veliku, jer sam imao tada plaću od nekih 500 DM, ali u principu se radilo o relativno malom iznosu. Tome koji me nazvao za neku protekciju odgovorio sam da i ja pomažem Hrvatskoj s nekih 9 500 DM mjesečno. Pitao je kako? Jednostavno, odgovorio sam. I ja sam mogao biti u Njemačkoj, vjerovali ili ne, čak su me pozvali i da budem tamo profesor, i mogao sam iz Njemačke slati neki iznos. No, ja sam ostao ovdje, radeći kao netko tko vrijedi 10 000 DM mjesečno, a imao sam plaću od 500 DM. Znači „doprinosio“ sam domovini razlikom.

Mogao sam i više, da sam recimo spomenuo kao da sam radio u Americi ili Švicarskoj. Ali i ovo što sam rekao podsjećalo me je na onaj pomalo „kultni“ vic, u kojem mali Škot dolazi kući i kaže ocu da je uštedio dva šilinga, jer je kući trčao iza autobusa. Otac mu je „opalio“ šamar rekavši mu, da je mogao uštedjeti dvije funte, da je kojim slučajem trčao za taksijem.

KAKO SE BROJE DANI U BORBENOM SEKTORU

Knjiga je kod urednika. Bori se s mojim idejama. Nije lako uklopiti stare članke iz „Vjesnika Željezare“, nekoliko pjesama, preslike dopisa (ne)od-govornima, stotinu „fusnota“. Upozorava me da ne smijem dodavati tekstove, osim na kraju. Iako ću o nekim stvarima detaljnije pisati u drugoj knjizi, dobio sam malo vremena da još ponešto dodam, probam si pojasniti stjecanje broja dana u borbenom sektoru. Stvarno ne bih želio da sam u knjizi učinio nepravdu prema gospodinu Vrdoljaku. U rukama mi je jedan dnevni list. Glavni državni revizor je izjavio: „U borbenom sam sektoru bio 1856 dana jer sam u ratu bio zadužen za skladišta, kuhinju i opskrbu policije“. Navodi i: „Do 1993. u karlovačkoj policiji obavljao sam poslove radnika za suzbijanje privrednog kriminala“. Meni, vjerojatno neukom, malo se ne slažu brojevi. Svi dani mi se ne mogu uklopiti u ratne godine. Ima ih previše. Je li glavni državni revizor bio u nekom „dopunskom radnom

239

odnosu“ u borbenom sektoru ili u policiji? Znam da je mogao u isto vrijeme, protivno zakonima fizike biti u isto vrijeme na različitim mjestima, kao što su i dan danas mnogi, koji su u isto vrijeme i političari i profesori i poslovni ljudi i ... Zašto on nije mogao u isto vrijeme raditi dva posla, ako su drugi mogli osam. Postavljam si pitanje računa li se onda svih osam poslova kao puno radno vrijeme, pa onda neki, mogu doći do 320 godina radnog staža? Imaju li oni osam puta veće penzije ili se to kompenzira kroz dobiti koje su stekli radeći osam poslova istovremeno?

JE LI UISTINU ZADNJA DRŽAVNA REVIZORICA RADILA „REVNO“?

Članak s glavnim državnim revizorom dodatno me uznemirio. Rekao je da je bivša državna revizorica gospođa Šima Krasić također „radila jednako profesionalno, revno i odgovorno“ (misli pri tome vjerojatno na sebe- kao što radi i on). Da nije, bismo li onda imali par stotina tisuća neplatiša više, a „Sanader & HDZ & suučesnici“ bi nas još više pokrali?“. Bilo bi više „Jagušta“ (ili kako se već zove prvi čovjek Petrokemije Kutina) koji su eto previdjeli prijaviti kućicu od osam milijuna funti usred Londona? Jer revizija bi trebala, zajedno s nekim institucijama na vrijeme prepoznati „zaboravljive“, jer tih osam milijuna funti moralo je od nekuda doći, netko je trebao na to platiti porez,... Ma zamislite sreće jer je bivša glavna državna revizorica radila revno! „Nemreš bilivit“.

„NO PASARAN“ SLOVENCIMA NA JADRAN!

U novinama se zakuhala priča oko ratifikacije pristupnog ugovora od strane Slovenije. Kao „našenjihov“ i „njihovonaš“ s posebnom pažnjom pratim tko i što kaže i analiziram svaku riječ. Gledam nekoliko različitih programa. Pokušavam razumjeti. A onda se javi „neki Obersnel“ i izjavi glupost oko zabrane dolaska Slovencima na Jadran. Kao da u Sloveniji nemaju svoje „Obersnele" koji će nama htjeti nešto zabraniti. Isto kao i „naši Obersneli“ zbog rezultata svog nerada i oni trebaju vanjskog neprijatelja, jer uvijek dolaze izbori. Tko je ekstremniji, tko će jače udariti na nacionalističke žice? Tko će nas još više udaljiti od civiliziranog dijela svijeta? Naše novinstvo daje potporu „Obersnelima“. Naslov u uvodnoj kolumni jednih novina koje inače žele biti civilizirane glasi kako se „Slovenci ponašaju svinjski“. Da, svinjski! Možete zamisliti reakciju iz „njihovih“ novina koje povećanje naknade također crpe veličanjem vlastitih krvnih zrnaca. Strašno. Možda sam ipak trebao otići na Novi Zeland.

240

ZAKON O STRATEŠKIM INVESTICIJAMA

Prijedlog zakona o strateškim investicijama još je jedna demonstracija nekompetentnosti. To me podsjeća na ono, „kako si mali Ivica zamišlja svijet". Ne može se, a ni ne smije se dozvoliti da o svemu važnom u Hrvatskoj odlučuje mala šačica ljudi. Zbog nekompetentnosti i korumpira-nosti dijela djelatnika kojima su šefovi ministri, žele se suspendirati svi po-zitivni zakonski propisi kojima se štite društveni interesi. Opravdano je da su glas digle mnogobrojne udruge. Tragikomedija je da su među njima i one

114koje su „stavom u pravilu protiv svega“, onako po principu BANANA i same doprinijele da je ministar Vrdoljak predložio ovako nespretan i neprihvatljiv zakon. U silnom crnilu koje proizlazi iz svake vijesti jednostavno tragičnog nerazumijevanja stanja, ništa mi pametno ne pada na pamet, osim nažalost sarkazma, kako se kod nas neće dogoditi „rasprodaje javnog dobra“ čak i ako se usvoji zakon, jer investicija neće biti. U poslovnu klimu u kojoj se nalazimo, kojoj u društvu umanjene vrijednosti doprinose gotovo sve društvene skupine, rijetki su koji bi htjeli investirati. Izuzev vezano za energetiku, jer se tamo radi o proizvodnji dobra (energije koja ima tržišnu vrijednost) ništa dobrog (investicijski) nam se ne može dogoditi, barem ne još neko vrijeme. Još treba proći vremena da bi sudovi počeli raditi na vrijeme, da se prostorni planovi prestanu raditi na „gumi lastiku“, da se ne traže prometne studije za promet od 1.8 kamiona na sat, da mediji počnu

objektivno informirati, da ... ima tih da još uvijek previše. Zbog toga nema straha da će nam neka investicija uzeti kakvo dobro od općeg interesa. Iako bi ponekad i to čak bilo dobro. No, nismo mi te sreće.

MEDIJI

Poodavno znam vickasti prikaz o objektivnom informiranju građana. Vrijedi planetarno. Sjede tako Cezar, Aleksandar Veliki i Napoleon, čitaju novine i gledaju TV. Javi se Cezar i kaže da je imao takve brodove kakvi su danas da bi još uvijek držao pod kontrolom Mediteran. Aleksandar Veliki vidjevši ceste (naše autoputeve) kaže da bi s takvim prometnicama kontrolirao i Indiju i Kinu. Napoleon, vidjevši kako pišu današnji novinari izjavi: „Da je u moje vrijeme bilo ovakvo „novinstvo“ do danas još nitko ne bi saznao za Waterloo“.

_______________________________

114 BANANA Build Absolutely Nothing Anywhere Near Anything - pojašnjeno na drugom mjestu

241

GOSPODSKOM KASTORU

Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,Što ću pozajmit klasičnu strofu!Majčica Gaea nešto je drukča negoli je bila,Drukčiji danas treba Apolo.

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!5Drijemajte samo mekom na sagu.Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,Al' vi ste uvijek istoga mnijenja!)

Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!Očito da se čudite nešto,Kud' li se tragom vucare trome, prostačke psinePodvita repa, kičme ko britva.

Skitnice jedne! gotove uvijek željno zaviritPoganom njuškom u svakū tricu!Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin'te,Kastore dragi! Tempora! Mores!

Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi,Što su to ljudi sigurno znate;Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,Sve vam je jasno, način korektan.

Bah il' je čudo: s vremena duhom pođoste naprijedSve je uzálud: odlična kuća,Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,Ne da se tako lako zatajit.

I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida, Željeli nijeste pogledat u zrāk;Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnojLaznete skromno gospodsku petu.

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!Meka vas ruka uze na krilo;Cijela obitelj, odlična kuća i ekselencaU vas je slavne vidjela dare.

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen neštoObijesnim prstom ščepo za uho,Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,Pružili drugo, repić podvinuv!

Zato ste tako legnuli meko, zato vam danasProlazi starost kao u loju,U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zatoNe pruža vaša šapa badava!

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!Najlakše k cilju podvita repa!Pitoma njuško, cjeluješ petu, al' se i za teMirisno peče masna kobasa!

I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,Polažem lovor predà vās;Slab je to darak, jestive više volite stvari,Odlike više praktične vrsti!

Ipak vam nè htēć uditi daljem napretku vašem U uho nešto šapnuti moram:Sve mi se čini, da ste uglàvnōm svojom metodom,Kastore, malko slijedili ljude!

Silvije Strahimir Kranjčević

242

243

EPILOG

Epilog

Nekvaliteta i proizvodnja društva umanjene vrijednosti uznapredovala je tako da je danas samo nekvaliteta društveno prihvaćena kvaliteta. Biti član ekipe onih koji doprinose proizvodnji društva umanjene vrijednosti je „in“.

Kako se postaje članom? Jednostavno. Morate biti član neke partije koji bespogovorno slijedi nekog velikog vođicu, morate ispunjavati naloge isključivši pri tome zdravu logiku, predavati negdje gdje se dijele i kupuju diplome ili ne predavati tamo gdje ste upisani kao profesor u kolegij, biti kupac i kasniji korisnik neke diplome, raditi projekte o kojima nemate pojma, pisati po nalogu, pisati samo što nekom odgovara, prešućivati pri tome činjenice, kimati nekom velikom bratu i prihvaćati nemoralne ponude, kupovati mir duše nekim oprostima, gurati ruku u vreću i zadovoljavati se pokraj bogatih trpeza malim mrvicama, onako kako to sada u suđenju u slučaju Fimimedije izlazi na vidjelo , zaboravivši štetu koju ste nanosili pa kada dođete „u šturc“ onda sa Saborske ili neke druge govornice dijeliti lekcije, kao najveći anđeli, primivši kuvertu za nešto što ste morali napraviti i bez nje, ne donositi presude na vrijeme, donositi nepravedne presude, šutjeti kad vas gaze ne pokazujući sućut prema onima koje gaze, vjerujući da ćete proći „lišo“, hvaleći se kako se istovremeno radi osam poslova, kako se ne laže, ali se samo često ne govori istina, ne pomažući slabije, raditi posao u javnom sektoru i politici za kojeg niste kvalificirani, mijenjati boje, stranačku pripadnost i svjetonazore prema vjetru kojeg stvara dah onoga tko je trenutno na vlasti, bojati se svoje sjenke, živjeti u strahu, ne učeći iz prošlosti, imati mjerila prilagođena potrebama vlastite grupe, porodice, partije, nacije, sramiti se barem na kratko i najvećih među nama, kako je to bio slučaj kolektivnog srama do velikog Nikole Tesle, samo zato jer je bio srpskoga roda, kiteći se titulama i činovima koji vam po nikakvom svjetov-nom i nebeskom kriteriju ne pripadaju, formiranjem nevladine scene u vladinim institucijama, ličeći na kranjčevićeva Kastora,…….

Koliko ste pridonijeli društvu umanjene vrijednosti prosudite sami. Ja čini se jesam. Ne baš kao ovi na vrhu, na vlasti, s debelim novčanicima, s osuda-ma i presudama, posjetitelji Remetinca, ali jesam. Iako sam glasan, iako sam pisao i upozoravao, čini se da sam morao biti glasniji.

Ruku na srce, teško je biti dovoljno glasan među onima koji ne čuju. Možda sam propustio crtati. Kako bi trebalo izgledati upozorenje za one koji kraj zdravih očiju ne vide? Možda sam mogao više. Sve je veliko možda. Čini mi se kao da je ovo moje pisanje neka vrsta iskupljenja za ono što sam iako nisam bio u mogućnosti trebao činiti. Jesam li možda ipak mogao?

244

UMJESTO KRAJA

Napisao sam nekoliko uvoda pa ne bi bio red da sve završi samo jednim epilogom.

Rođeni sam optimist, iako to poneki ne mogu zaključiti iz načina pisanja. No, oni koji su pročitali knjigu možda su zapamtili scenu s mora, kada je moja Mama čuvajući desetero djece, pozivajući mene iz vode, dala znak i drugima da moraju izaći. Tako i ja pišem pokušavajući dati znak i neku vrstu upozorenja onima koji bi morali djelovati.

Siguran sam „da šutnja ponekad postaje suučesnica nepravde“ Ayaan Hirsi Ali, „Nevjernica“ (iz uvoda). Zato ne šutim. Nisam niti neću. To sam htio pokazati onim člancima iz „Vjesnika Željezare“ iz 1985. godine. Meni se čini da bi tamo trebalo izbaciti samo poneku skraćenicu kao OOUR, SSRNH, zamijeniti „okolina“ s „okoliš“... i mogao bi se donijeti zaključak da je problematika okoliša danas ista, kao prije dvadeset i više godina.

Žao mi je da odgovorni ne primjećuju ili ne mogu primijetiti poneka upozorenja, kao što su na primjer bila ova, koja navodim u nastavku.

2010. godine, Predsjednica Vlade RH gospođa Jadranka Kosor

Premet: Potreba za unapređenjem postupka izrade SUO - pritužba na nedjelovanje ministrice Marine Dropulić Matulović

....... dopisom od 09.06.2010. godine upoznao sam ministricu Marinu Matulović Dropulić s, po mom mišljenju, vrlo ozbiljnim zamjerkama u postupku izrade studije utjecaja na okoliš. Na temelju dopisa kojeg Vam prilažem lako se može provjeriti, da se takvim načinom rada ozbiljno dovodi u pitanje ravnopravnost investitora, oteže postupak izdavanja dozvola i u krajnjoj liniji obeshrabruje investitore za ulaganje u Hrvatskoj.

Kao rođeni optimist, koji vjeruje „da šutnja ponekad postaje suučesnica nepravde“ Ayaan Hirsi Ali, Nevjernica (iz uvoda), eto ne šutim. Kako se često susrećem s „šutnjom administracije“, odlučio sam da moj način djelovanja za društvenu dobrobit, objavim u knjizi, gdje ću poimence nabrojati sva moja obraćanja i neodgovaranja, uključujući i ona navedenoj ministrici. Tek neka se ne zaboravi........................................................

246

2007. godine, g. Zoran Milanović, predsjednik

Predmet: Program zaštite okoliša i gospodarskog razvoja - pomoć u osmišljavanju

Poštovani gospodine Milanović!

Pročitavši program izgleda da SDP prihvaća i hvali dosadašnju politiku HDZ-a, te da će u slučaju pobjede na izborima nastaviti s postojećom okolišnom politikom tj. „s praznim ništa“. Okolišna politika kod nas podsjeća na običaje na dvoru Luja XVI (mislim da je broj točan), kada su se svi samo „pudrali i mirisali“, a nitko se nije prao. Naime, stanje okoliša u

115Hrvatskoj je puno ozbiljnije nego što (u našem neznanju) mislimo .

Naročito brine i činjenica da okoliš nije dovoljno prepoznat kao bitna komponenta SDP-ovog gospodarskog programa . Program je svakako značajan iskorak naprijed, ali barem prema meni dostupnim podacima, okoliš nije na odgovarajući način prepoznat niti kao resurs niti kao područje velikih investicijskih zahvata. Nedostaje i njegova (misli se na okoliš) integracija u druge sektore, klasičan problem u cjelokupnom dosadašnjem razvoju (ne samo Hrvatske). Naime, ako se zna da je uz područje poljoprivrede okoliš najzahtjevnije poglavlje u pregovorima s EU, jer ima izuzetan utjecaj na gospodarstvo (obaveza uvođenja najboljih mogućih tehnika) i komunalnu infrastrukturu (obavezni standardi u postupanju s otpadom i otpadnim vodama) onda se ta činjenica ne smije spominjati samo marginalno. Trebat će puno snalažljivosti da se iznađe preko desetak milijardi eura za zadovoljenje ovih standarda, a još više znanja i mudrosti u procesu pregovaranja s EU, da se stvore preduvjeti, kako bi se i taj novac na odgovarajući način uključio u domaće gospodarske tokove i ostvarila neka

116dodatna vrijednost. Vjerovali ili ne, u pripremama za EU, zanemarujući hrvatsku veću ekonomsku moć, u nekim područjima (kao npr. IPPC direktiva) ispred nas je Makedonija, a dijelom čak i Bosna i Hercegovina.

Na znanje: prof. dr Ljubo Jurčić i mr Neven Mimica ___________________________115 Hvalimo se da smo jedna od rijetkih država u kojima se voda može popiti iz „špine“, a da nismo pročistili niti par litara otpadne vode i da nismo na pravi način odložili niti par kubika otpada. Po nama, oni koji su sve to napravili imaju „prljaviju“ pitku vodu od nas! Ma da li je to moguće? Hvalimo se da imamo najviše „plavih zastava“, a prema kriterijima EU, zbog nepročišćenih otpadnih voda i nepostojanja sanitarnih odlagališta ne bi smjeli (najvjerojatnije) imati niti jednu! 116 Kada su kanalizacije, deponije i uređaje za pročišćavanje gradili u drugim državama, onda su to obično gradile domaće tvrtke, a koristile su se one tehnike i tehnologije koje je moglo ponuditi domaće gospodarstvo. Ako ćemo sve kupovati, kao što to namjeravamo raditi i novac izdvojen za „okoliš“ uložit ćemo u „druge privrede“.

247

2011. godine

g. Zoran Milanović, predsjednik

Poštovani gospodine Milanović!

Negdje u ovo vrijem prije tri godine obratio sam se s pismom u kojem sam izrazio žaljenje zbog gubitka izbora i skrenuo Vam pažnju da ste (smo) izbore izgubili zbog objektivnih ali i cijelog niza subjektivnih razloga. Između ostaloga sam ukazao na kao moguće razloge gubitka izbora u „neprepoznavanju drugih tema koje bi mogle naići na pravi odziv potencijalnih birača kakav je okoliš odn. održivi razvoj (primjer takvog područja je i okoliš, kojem SDP nažalost pristupa na

117pogubniji način od HDZ-a) kao i ignoriranje činjenice da određeni nivo stručnosti i znanja postoji i izvan kruga članova stranke.“ Taj dopis Vam prilažem, kao podsjetnik uz ponovnu molbu - posvetite dužnu pažnju okolišu, uz pomoć onih koji znaju „dajući dite materi“.

Koristim priliku da Vam ukažem na drugu subjektivnu okolnost koja bi mogala odigrati važnu ulogu u rezultatima izbora, a to je odabir odn. neke nekorektnosti kod Vaših „kukuriku“ partnera.

U krugu u kojem se krećem vrlo teško se prihvaća činjenica da trenutno najveće lekcije o moralnosti dijeli gospodin Čačić. Neosporno je da je on vrlo sposoban političar, ali ocjenjujem da veliki dio javnosti dijeli mišljenje premijerke, da je osoba koja se nalazi pod istragom zbog gubitka dva života najmanje pozvana dijeliti moralne lekcije. Duboko vjerujem u nedužnost gospodina Čačića, koji se pokazao kao sposoban ministar, ali dok god se to pravomoćno ne dokaže bilo bi korisno za ugled „kukuriku koalicije“ da se do tada povuče ili barem suzdrži u davanju moralnih lekcija.

Što se tiče Vaših prtnera iz IDS-a, na osobnom primjeru sam doživio da jedno zagovaraju, a drugo rade. Od gradonačelnika Poreča sam 10 puta (slovima deset) zatražio informaciju, o tome 8 (slovima osam) puta obavijestio i gospodina Jakovčića i gospodina Kajina). Na koncu_________________________117 Pod pojmom pogubnim kriju se dva bitna elementa: ne koristi se prilika da se ukaže na promašenu politiku druge strane, a u isto vrijeme se toleriranjem takve politike radi se i neprocjenjiva šteta i Hrvatskoj i njenim građanima; SDP nije prepoznao okoliš kao bitnu komponentu razvoja niti u vrijeme koalicijske vlasti, kada je tadašnji ministar vukao takve poteze da je poslije njega svatko mogao biti uspješan, a kamoli ne tako sposobna osoba kao što je sadašnja ministrica; preporučam Vam da pogledate Zakon o zaštiti okoliša i diskreciona prava koja su ostavljena ministrici u odabiru povjerenstava koja će odlučivati o svim strateškim planovi u RH, a na koji oporba nije imala primjedbi.

248

je i Upravni sud presudio da se ta informacija mora dostaviti, no oni nisu prisilili njihovog člana da postupi prema zakonu, a nisu čak imali niti potrebe odgovoriti na dopise. U prilogu Vam dostavljam samo deseti dopis spomenutoj gospodi. Zanima me, kako mislite koalirati s osobama koje su jake na riječima, a u svakodnevnom se životu ponašaju čak i gore od vladajućih? Vjerujte mi, između ponašanja vrha HDZ-a i ponašanja IDS-a u mnogim elementima ne vidim razliku. Nažalost, način kako to sada radi premijerka (znam da je to što radi velika demagogija, jer je i sama bila upletena u sve ono o čemu sada sudi) može biti primjer gospodi Jakovčiću i gospodinu Kajinu. Gospodina Štifanića ne spominjem u ovom kontekstu jer je njihov proizvod. Stoga Vam predlažem da prije izlaska na izbore u koaliciji s IDS-om dobro razmislite trebate li ih ovakve kavi jesu. Poznajući stanje u Istri misli da bi sam SDP dobio daleko više glasova nego s njima, barem dok se ne demokratiziraju i čak, kako god to grubo zvuči ne civiliziraju. Građane Istre, barem one koje ja poznajem, njihov način vladanja duboko vrijeđa. No, možda ni ne morate biti previše zabrinuti, jer barem što se tiče Istre glasovi će biti upućeni protiv HDZ-a. Pitanje je samo da li Vašom zaslugom mogu postati i glasovi za SDP i promjene. Vjerujem da će ovaj dopis Vama, koji je upućen i spomenutoj gospodi doprinijeti da se ubuduće ponašaju u skladu s minimalnim etičkim normama. IDS je kao stranka potreban, ali da li s takvim osobama?Na znanje: gđa. Vesna Pusić i g. Radomir Čačić HNS; g. Ivan Jakovčić i g. Damir Kanjin IDSPrilog: Dopis od 14.01.2008. i Deseto pismo gradonačelniku Poreča dostavljeni samo g. Milanoviću

Imam cijelu hrpu ovakvih dopisa. Možda ih iskoristim drugom prilikom. Moja me sredina smatra „borcem protiv vetrenjača“. Neki me žale, neki kojima je teško napisati i dopisnicu, a znaju biti glasni mi govore „kako je to sve bez veze“, a neki čak misle da nešto samnom nije u redu. Pa tko još danas upozorava?

Prije nego što sam naveo gornja upozorenja, napisao sam kako mi je žao da odgovorni ne primjećuju ili ne mogu primijetiti poneka upozorenja. To da mi je žao nije istina. Veliki odgovorni uglavnom ne čitaju.

A ja, znajući to, svejedno pišem. I kada nešto napišem i stisnem na računalo ono „send - pošalji“ meni padne kamen sa srca i odmah sam bolje, iako znam da ću dobiti trojku (3 - ni više ni manje!).

I svaki put kada to napravim kao da mi se desio „Moj najlepši dan na svetu u životu“ .Eto, opet je jedan od tih dana.

249

Tema:

Moj najlepši dan na svetu u životu

Teško je odlučiti se za najlepši dan. Bilo ih je tako mnogo ali ipak mislim da je to bilo na Uskrs prošle godine. Ili je to bio Božić?Nije važno. U stvari, šta je uopšte bitno kad ću u svakom slučaju dobiti trojku na pismenom? Uvek dobijem 3, još od petog razreda. Mislim da profesorka ni ne čita sve moje zadatke... Siguran sam u to jer sam nekoliko puta napisao odlične radove pa ipak dobio trojku.

Hajde da proverim.Ako ovo čita, profesorka će nekako morati da reaguje. Peticu mi neće dati sigurno. Ali makar keca? To bi učinila sa zadovoljstvom. Ako ovo nije dovoljno, reći ću da je ona jedna ružna, odvratna žena. I jako glupa!Kao da je Milorad Pavić jedini pisac na svetu. Siguran sam da ništa novo nije pročitala u zadnjih deset godina.A tek kako je ružna!

250

O ČEMU NISAM STIGAO PISATI ILI DOVRŠITI TEKST, ALI HOĆU:

ź Kako sam sudjelovao i dijelom vodio vađenje broda „Brigitta Montanari“ upoznavši velike stručnjake tadašnjeg Brodospasa iz Splita, stekao prijateljstvo s Dragom Tudićem i kako je za to podijeljeno 14 odlikovanja. Ja ga nisam dobio, rekli su:„drugi put“.

ź Kako smo donosili prvi Zakon o okolišu i kako je gospodin Šeks, ničim izazvan tražio da Zakon mora imati kvalificiranu većinu, kako to nije bilo jasno kasnijem „ombudsman-u” gospodinu Klariću, kako nas je HDZ šetao i ostavljao pred vratima danima i kako je Zakon ipak prošao

ź Kako je uništena nevladina okolišna scena formiranjem Lijepe naše, u izravnom konfliktu interesa jer ju je prvo vodio uvaženi zastupnik, pa poslije toga vodeći državni službenik liječnik Ante Kutle. Lijepa naša formiranjem je Lijepe naše izgubila onaj potrebni jezičac na vagi kompetentne nevladine oporbe

ź Kako imamo dvije strategije zaštite okoliša u Hrvatskoj, usvojene istog dana i kako na moja upozorenja nije reagirala nijedan stranka pa čak ni tadašnji uvaženi saborski zastupnik, a sada sudac Vrhovnog suda gospodin Arlović, što je manje iznenadilo mene, a više moju suprugu, koja je eto u nekim dijelovima ipak naivnija od mene

ź Kako sam postao samostalni savjetnikź Kako su rađeni bezbrojni beskorisni projekti financirani iz EU, kao na

primjer saniranje rezervoara s 3 000 tona mazuta 2010. godine, a koji je bio pogođen 1995. godine. Za utrošeni novac, na kojem su radili mudri eksperti EU radio sam i ja, ali moj izvještaj, kako je sve pojednostavljeno rečeno bedastoća, nisu htjeli uvažiti

ź Svi lupaju po drugu Titi. Svi. Odrekli su ga se i najveći podrepaši. Imam osjećaj da sam ostao nekako usamljen u obrani onoga što je učinio dobro. A bilo je puno dobroga u ona vremena. Ja, sin oca koji je „dva puta bio na

118službenom putu“ , najškolovaniji pomoćnik mitraljesca od kada je JNA, u četi pismenosti 4.4 razreda u Prizrenu, poslan tamo po nekoj samozvano izrečenoj kazni lokalnog ćate, branio sam ga od onih koji su vojsku služili skoro kod kuće, imali sve i svašta.

ź O nepotrebnim studijama koje je naručivalo bivše Ministarstvo okoliša. Tamo postoje studije koje se ni u snu nisu mogle primijeniti, jer se po prirodi stvari i neprihvatljivosti niti nisu mogle. Radeći na jednom EU projektu imao sam prilike pogledati dobar dio njih. U njima je opisivano sve i svašta samo ne ono što treba. Zvučne su bile samo titule onih koji su se ogrebli o honorar. Ima tamo među njima i akademika.

___________________________118 Kao u onom Kusturičinom filmu, sjećam se kada sam sa manje od šest godina došao u Maglaj iz bolnice na Koševu, u Sarajevu, nakon operacije krajnika i pitao Mamu gdje je Tata. Rekla je: „Tata je na službenom putu“. To mu je bio drugi službeni put takve vrste. Na prvom je bio one godine kad sam se rodio.

251

ź Malo bi se dotakao i one značajne studije, čiju je izradu vodio gospodin Goran Granić o razvoju Hrvatske narednih 50 godina; kako smo saznali kako će nam biti 48.- 49. i 50. godine, jedino ne znamo kako napraviti prvi korak, kamo li deseti

ź Napisat ću nešto i o izgradnji uređaja za pročišćavanje u Delnicama gdje sam gradonačelniku, inače vrlo simpatičnom čovjeku kada otvara maškare, u nekom druženju predložio da ću besplatno pomoći. Rekao je da mu se javim. Jesam. Ostavljao sam poruke, ali uzalud. Nedavno se na TV-u pohvalio uređajem vrijednim dva milijuna eura. Prema mojim informacijama, uređaj je mogao biti duplo jeftiniji. S tim u vezi je i projekt uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Sungeru. Navodno je EU dala nekih 5 milijuna kuna. Nažalost nema novca ni za PDV, a sve je moglo koštati malo više od desetine

ź Moram napisati nešto i o tome kako se danas određuje vrijednost neke nacije. Po veličini ili „težini sive mase“ po količini kolektivnog znanja. To se postiže samo sistemom u kome studiraju oni koji moraju, a ne (samo) oni koji si to mogu priuštiti. Pametne države imaju „sita“ na koji-ma se izdvajaju oni koji moraju studirati. Novi Tesle i Ruđer Boškovići.

ź Ne smijem izostaviti niti moja iskustva radeći na međunarodnim projektima. Moram upozoriti na to da se među „međunarodnim stručnja-cima“ također mogu naći oni koji kao da su klonovi mnogih naših.

ź Prokomentirat ću i sliku s TV-a kako se menadžeri školuju vodeći konje. Koliko samo ima istine u tome, konj mi je malo prevelika životinja. Naše bi menadžere trebalo educirati o tome kako voditi stada stoke sitnog zuba. Nekako mi se u sve ne uklapaju niti menadžeri. Vodeći konje neka-ko mi više sliče na majmune. Kada bi tome bilo tako, onda bi ispalo da majmuni uče kako voditi nas, stoku malog zuba. Ma nije! Zar ne da nije?

ź Opisat ću i slučaj kako me je “nategnula” jedna strana kompanija, koja dolazi iz države koja je zajedno sa susjednim država nedavno kod nas održala edukaciju za „društveno odgovorno poslovanje“. To što su mi napravili je sve, samo nije društveno odgovorno. Moram upozoriti na takve. Na moju sreću, takve su kompanije rijetkost. Ovo je tek druga u mojoj petnaestogodišnjoj samostalnoj karijeri.

ź 23.01.2013. godine na Zavodu za zapošljavanje je 370.371 nezaposleni

ź (Ne)odgovorni ne odgovaraju na upite/dopise/predstavke. „Raspisat ću se“ da to nije neki novi standard, a da u svom neznanju nisam čuo za to, pa da uzalud pišem? Ili ipak nije uzalud?

I da ne zaboravim. Iskustva koja sam stekao u Hrvatskoj prenosiva su u velikoj mjeri na cijeli Balkan. I to na Balkan koji po nekima seže sve do Beča. I na tim prostorima imam mnoga iskustva. Opisat ću ih radi mojih prijatelja. Možda im pomogne da na vrijeme iskoče iz lonca.

252

ZAVRŠNI KOMENTAR

... Sećam se, na primer, da smo se jednom igrali krize. Kriza je pojava koja traje od samog početka ove države i Trajat će sve dok država ustraje, kao ono kada se dete rodi „s falinkom“ pa je vuče celog života.Razume se da sam ja bio uvek taj koji je obrazovao kabinet. ... Pošto smo se igrali u mojoj avliji, to sam ja, opravdanije no Luj XIV, mogao reći „L'ètat c'est moi!“ i na toj osnovi prigrabiti svu vlast u svoje ruke.Svi, koliko god nas je bilo, hteli smo da budemo ministri što u ostalom nije samo dečja slabost i onda, razume se, pošto nismo imali podanika, jer to nitko nije hteo da bude, nije ni moglo biti skupštine.Sve i kada bismo računali u svoje državljane guske, ćurke, plovke i druga dobroćudna stvorenja, kojih je bilo puno dvorište i koji bi sa svoje lojalnosti bili vrlo podesni podanici, šta bismo učinili sazivom njihovim u skupštinu? Oni bi izvesno formirali poslaničke klubove, tj. Klub ćuraka, klub gusaka i klub plovaka. Ti klubovi ne bi nimalo uticali da se promeni poverenje koje smo mi, vlada, sami sebi prisvojili, jer, kao što je poznato, politički klubovi su ustanove u kojima se članovi disciplinišu da ne misle svojom pameću i da ne štrapaciraju svoju savest. Gusan, ćuran i plovan, koji bi recimo bili šefovi klubova, dobili bi od nas poverljivo obećanje da će im se, njima lično, poboljšati hrana, i eto većine, eto ti poverenja.

Iz “Autobiografije” Branislava Nušića

Nije država Hrvatska nikakva „falinka“. Falinka su oni koji su proizveli i dalje doprinose društvu umanjene vrijednosti. Ta falinka se ne mora „vući celoga života“. Takve „falinke“ su znala šezdestih prošlog stoljeća liječiti „djeca cvijeća“, dobra terapija se postizala i postiže različitim „proljećima“. Danas izgleda da to može izliječiti lijek kojeg koriste u susjednoj nam Sloveniji, a zove se „sveslovenska ljudska vstaja“. Kod nas bi mogao pomoći jedino takav lijek, nama prilagođen „svehrvatski narodni ustanak“. Za to nisu potrebne ni puške ni suzavci. Oni nikada nisu lječili!

Potrebno je početi misliti i usuđivati se biti protiv do sada učinjenih „nepodopština“. Za njih nema jednostavnog lijeka. Moraju se ukloniti.

Znam da mi nismo ni guske, ni ćurke ni plovani. Mi smo dobroćudno zvani „stoka sitnog zuba“. Prije upotrebe lijeka - „svehrvatski narodni ustanak“ treba prestati pasti!

Moja Mama je bila mudra žena. O tome sam vjerojatno nešto napisao na drugom mjestu. Ako nisam još ću napisati. Između ostaloga je napisala: „Tko drži do sebe, pa ne da nič od sebe, naj le ima sam za sebe, praznega samege sebe“. Mislim da prijevod ne treba. Skoro kao da je rekao Petrica Kerempuh!

Draga Mama, evo pokušavam dati nešto od sebe. Jesi li zadovoljna?

5253

ITHACA (C.P. Cavafy translated from modern Greek by Rae Dalven)

When you start on your journey to Ithaca,then pray that the road is long,full of adventure, full of knowledge.Do not fear the Lestrygoniansand the Cyclopes and the angry Poseidon.You will never meet such as these on your path,if your thoughts remain lofty, if a fineemotion touches your body and your spirit.You will never meet the Lestrygonians,the Cyclopes and the fierce Poseidon,if you do not carry them within your soul,if your soul does not raise them up before you.

Then pray that the road is long.That the summer mornings are many,that you will enter ports seen for the first timewith such pleasure, with such joy!Stop at Phoenician markets,and purchase fine merchandise,mother-of-pearl and corals, amber and ebony,and pleasurable perfumes of all kinds,buy as many pleasurable perfumes as you can;visit hosts of Egyptian cities,to learn and learn from those who have knowledge.

Always keep Ithaca fixed in your mind.To arrive there is your ultimate goal.But do not hurry the voyage at all.It is better to let it last for long years;and even to anchor at the isle when you are old,rich with all that you have gained on the way,not expecting that Ithaca will offer you riches.

Ithaca has given you the beautiful voyage. Without her you would never have taken the road.But she has nothing more to give you. And if you find her poor, Ithaca has not defrauded you.With the great wisdom you have gained, with so much experience,you must surely have understood by then what Ithacas mean.

254

O AUTORU

Viktor Simončič rođen u Ljubljani 1948. godine.

Maturirao je 1966. godine u Gimnaziji Vladimira Majdera u Sisku, 1970. godine diplomirao je na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Odjeli za naftu i petrokemiju u Sisku, a doktorirao 1976. godine na Fakultetu kemijskog inženjerstva, Sveučilišta u Karlsruhe-u, Njemačka.

Dr Simončič profesionalno se bavi zaštitom okoliša od kraja sedamdesetih, a već 1980. godine izabran je za docenta iz predmeta «Zaštita okoline» na Metalurškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1984.godine stekao je naziv viši znanstveni suradnik - rang izvanrednog profesora. 1986. odlazi s fakulteta i više se ne bira u viša znanstvena zvanja.

U profesionalnoj karijeri radio je na različitim mjestima - od istraživanja i nastava (Sveučilište Karlsruhe, Njemačka i Sveučilište u Zagrebu), industrije (Institut za metalurgiju u Sisku), poslovnog dijela (INGRA, Zagreb), uprave (bio pomoćnik ministra u Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske, v.d. direktor Državne uprave za zaštitu okoliša RH i savjetnik vlade u Ministarstvu za prostor in okolje Republike Slovenije) do samostalnog savjetnika (Vikos, Sisak i Sivicon, Ljubljana).

Radio je, odnosno radi kao savjetnik različitih institucija i tvrtki, u mnogim je državama, između ostaloga radio i kao povremeni savjetnik Svjetske banke. Uključen je u mnoge projekte koje financira Europska komisija.

Možda je interesantno spomenuti da je radio na ocjeni projekta država članica EU iz programa LIFE+ (okoliš) za 2010. godinu te da je kao samostalni ekspert bio član stručne grupe, imenovane od Europske agencije za okoliš koja se prije proširenja EU s 10 novih članica bavila tematikom «utjecaj proširenja EU na okoliš EU», 2003/04, a kao samostalni ekspert imenovan je od strane Europske agencije za okoliš i kao predstavnik Europe u procesu GEO 4 (procjena scenarija razvoja u pojedinim svjetskim regijama), UNEP, 2005/06. Sudjelovao je i na nekoliko ekspertskih radionica Europske agencije za okoliš o utjecaju „megatrendova u okolišu na sigurnost u Europi i njenim regijama“.

Radi na razvoju strateških dokumenata koje su vezane uz zaštitu okoliša u različitim državama i na različitim nivoima, uključujući i lokalne zajednice. Ima i praktična iskustva, posebno na preradi i obradi otpada.

Objavio je više znanstvenih i stručnih radova, autor i koautor je više knjiga i publikacija.

Aktivan je i u radu nevladine scene.

je

255

SADRŽAJ:

PROLOG (7)Studeni/Prosinac 2012. (7)

O administraciji (98)Kako je nastalo društvo umanjene vrijednosti (100)SVE OVO JE UVOD (15)Sisak (104)

Upute za čitanje (15)RAT (109)Uvod - negdje 2010. (22)

Nastavak uvoda - početkom Zašto sam napisao 2012 godine (29) ovo poglavlje (109)Novi uvod 2012. (30) Prvi izbori (112)Održivi razvoj (42) Pozvan da budem pomoćnik Dati šansu onima koji znaju? ministra okoliša (113)Nemoguća misija? (45) Koksara Bakar (116)Mrak i svjetlo - u vrijeme kada Blatuša 1991. (120)smo još imali Prvog

Vodovod Sisak 1991. (121)potpredsjednika Vlade (47)Konzulica 1991. (122)

ONA VREMENA (53) Prvi geleri (122)Plinske elektrane i zbrinjavanje Izbori (53)komunalnog otpada u Bivši sistem i pripreme za Dubrovniku i Osijeku (123)demokraciju (62)Nova suradnica (124)Tko je kriv za naše greške i Suradnja s BiH - Jahić (128)nesposobnost (68)Svečana misa (129)Biti svoj 71RIO 92 (130)O predmladeži 72PAP RAC Split (135)Faust (73)Bespravna gradnja (140)Nacionalizacija -

denacionalizacija - nepravda Opasne tvari (141)većine prema manjini - nepravda Procjene utjecaja - Petrokemija, manjine većini (73) INA (142)Kompetencije - Pogubna Kako se lako zaboravlja? (142)događanja danas su posljedica

Umjesto završetka (143)pogrešaka od ranije (77)Mini epilog (144)Pogled na Hrvatsku iz

Njemačke (85) SAGA O OTPADU (147)O budžetu (91)

Saga o otpadu (147)Što veći domoljub - Imamo li strategiju? (148)veći pljačkaš (92)Slučaj Poreč - veza s Svoj na svome, ma nemoj? (92)Kaštjunom (152)Opet o lisnici (95)Slučaj Čakovec (154)Hic transit gloria mundi - I tako Slučaj Rijeka (154)prolazi slava svijeta (98)

256

Varaždin (168) GMO (225)Karlovac (171) Stambeni krediti u Sloveniji

imaju lisnicu (225)Sisak (172)Još jedan „Vukelićev“ most - Osijek (175)barem za neko vrijeme (225)A ostali primjeri? (175)Magistar metalurgije - pomoćni IPPC i SUO (175)radnik u ugostiteljstvu (226)

Slučaj „Poreč - Beč“ (184)Stručnjaci (227)

Kako je propala želja političara O stranim ekspertima (228)Siska da barem po nečemu

budemo vodeći? (199) Skoro da sam postao savjetnik bivšeg Predsjednika (229)

OSVRTI (211)O zdravstvenom odgoju i porezu

Tenis (211) na nekretnine (231)Svibanj 2012. - Malo predavanja malo Bleiburg & Tezno (212) „Bolonje“ (237)Jezik (213) Kako sam za vrijeme rata

pomagao Hrvatskoj s 9 500 DM Himna (213)mjesečno (238)2010. - 2012. Indoktrinacija na

TV (215) Kako se broje dani u borbenom sektoru (238)Indoktrinacija drugi put i iz

drugog kuta (216) Je li uistinu zadnja državna revizorica radila „revno“? (239)2012. Epilog žabokrečine (217)„No pasaran“ Slovencima na 2011. Emisija na Kapitalnet - Jadran! (239)Jugo protiv Igo (218)Zakon o strateškim Idemo u Europu - prva polovina investicijama (240)2012. (219)Mediji (240)Zastara optužbi (220)

Ljubljanska banka (220) EPILOG (243)Pelješki most (220) UMJESTO KRAJA (244)Reklame (223)

O ČEMU NISAM STIGAO Dogodilo se na

PISATI ILI DOVRŠITI TEKST, današnji dan (223)ALI HOĆU (250)

Kada su počeli komunistički ZAVRŠNI KOMENTAR (252)zločini (224)O AUTORU (254)Navala na stranke -2012. (224)

______________________________________Ova knjiga objavljena je uz potporu VIKOS - Sisak