Vesna Parun, interpretacija

Rođena je 1922. u Zlarinu, umrla 2010. god. Prva u hrvatskoj književnosti koja živi za književnost i živi od književnosti. Osim poezije piše i stihove za djecu, prozu i pozorišna djela;

Samouka je slikarica te je imala 6 samostalnih izložbi; pjesme su joj prevođene na mnoge jezike (oko 12-ak);

Najznačajnije zbirke pjesama su: Zore i vihori (1947), Pjesme (1948), Crna maslina (1955);

Antologijske pjesme: Balada prevarenog cvijeća, Mati čovjekova, Konjanik, San, Ti koja imaš nevinije ruke, Dom na cesti, Usnuli mladić, Otvorena vrata, Djevičanstvo, Bila sam dječak, Tijelo i proljeće, Rujan, San o čistoći, Kas opsjednutih...

Pjesnički utjecaji: Ujevićeva lirika, utjecaj grčke i slavenske mitologije, Starog zavjeta, Vidrića, Tadijanovića, francuskih i srpskih nadrealista;

Motivi: more, djetinjstvo, sunce, ptice, priroda, šuma, rijeka...

Na književnoj sceni Parun se pojavljuje u punom sjaju svojom zbirkom Zore i vihori (1947) kao mladenačka zbirka, nastala pod jakim dojmom nedavnih ratnih zbivanja, ona nije donosila dublje spoznaje o svijetu, ali se uzbuđivala pred njegovom ljepotom ili strepila pred neskladom koji je narušavao tu ljepotu. Cijelu zbirku prožimaju dva osnovna osjećanja: s jedne strane živi osjećaji mladosti i življenja, a s druge, vihori rata i prisutnost smrti – čežnja za srećom okružena mnogim nesrećama. Za razliku od kasnijih zbirki, u Zorama i vihorima Vesna Parun nije okrenuta sebi nego vanjskom svijetu, prizorima iz života, vremenu i prirodi, a sebe vidi u stvarima koje je okružuju – sva slikovitost njezine poezije izvađena je iz prirode i njezine flore i faune.

Vrlo je čest i djetinji ugao gledanja i to iz razloga što je samo u djetinjstvu sadržan blaženi svijet neznanja i radoznalosti, dok zrele spoznaje donose težinu i gorčinu. Rat Parun vidi kao rušitelja primarnih ljepota, a o ratnim zbivanjima govori odozdo, iz malih stvari, iz dječje perspektive, što tim pjesmama daje posebnu draž i neposrednost (Rat, Neprijatelj, Balada prevarenog cvijeća, Dijete je ugledalo smrt). Pjesmom Mati čovjekova, prepunom ojađenosti i gorčine, Vesna Parun je dala snažan protest protiv zločina i zla u čovjeku. Unatoč svemu navedenom, Zore i vihori u tadašnjoj su kritici bili oštro napadana zbirka. Kritika ju je optužila za formalistički artizam dekadentne lirike; zbirka je “mračna” i “bolesna”, a pjesnikinja “malograđanska gospođica”.

Osnovne teme zbirke: djetinjstvo, mladost, ljubav, radost, nasilje i rat. Značajne pjesme u zbirci su: Bila sam dječak, Mati čovjekova, Tijelo i proljeće, Balada prevarenog cvijeća...

Vesna Parun je poznata hrvatska pjesnikinja moderne književnosti. Već je svojom prvom

zbirkom «Zore i vihori» pokazala iznimno stvaralačko bogatstvo. Parun iznenađuje lirikom

koja odjekuje raskošnom radošću života i ditirampskom misteriju ljubavi. Najčešće teme

njezine poezije su: tema materinstva i ženstva, problem odnosa muškarca i žene, doživljaj

putenosti i potpuno poistovjećenje čovjeka s prirodom.

Pjesma Ti koja imaš nevinije ruke pripada zbirci pjesama «Crna maslina» u kojoj je talent V.

Parun bljesnuo u punoj zrelosti. U pjesmi ona otkriva strasni, izronjeni složeni svijet zrele

žene kojom dominira osjećanje ljubavi. Pjesma proizlazi iz patnje koja je došla nakon

doživljaja strasti i sreće. Ne pjeva o činu ljubavi., nego o njegovim posljedicama, a to je bol

samoće. Teza ove antologijske pjesme je misao o žrtvovanju ljubavi kojoj je važnija sreća

voljenog bića od vlastitog zadovoljena pa ga zato prepušta drugoj osobi. Pjesma je prožeta

osjećajem boli i praznine jer gubi voljenu osobu i prepušta ga drugoj, ali je i puna nade u

sreću voljene osobe. Utjehu nalazi u prirodi, odnosno svih ljepota koje ona nudi, jer čovjek

uvijek može pronaći utočište u prirodi.

- Pjesnikinja se obraća svojoj suparnici, ali ne s mržnjom i ljutnjom, nego puna razumijevanja s molbom da usreći voljenog muškarca, kad ona to nije mogla.

- Riječ je, dakle, o pobjedi ljudskosti, topline i ljubavi nad vlastitom sebičnošću i povrijeđenom ponosu. Kad bi svaki pojedinac to postigao, svijet ne bi bio ružan i ne bi bilo gorko biti čovjekom.

- Zbog afirmiranja pozitivnih ljudskih vrijednosti, jednostavnog izraza i općeljudskih tema, pjesme Vesne Parun bliske su mnogim čitateljima i stoga rado čitane.

U pjesmi Mati čovjekova se pojavljuje figura “majke”-majka je u pjesmama stvoritelj, ona je izjednačena sa prirodom što znači da je izjednačena sa “dobrotom i nevinošću” koja samo može obitavati u prirodi; lirski subjekt govori u prvome licu jednine ispred ČOVJEKA koji je posrnuo u nasilju; ono što majku izdvaja iz “ostalih ljudi” jeste činjenica da ona rađa i to je razlog zašto je izjednačena sa prirodom koja se stalno obnavlja i raste; ova pjesma jedna je od onih koji tematiziraju rat i nasilje.