vaspitanje od antike
TRANSCRIPT
Ivanović Ivana
Razvoj vaspitanja od Antičkog do socijalističkog društva
Seminarski rad
Niš, maj 2010
Sadržaj:1.Uvod..........................................................................................................................32.Antička epoha............................................................................................................4
2.1.Vaspitanje u Grčkoj.....................................................................................42.2.Vaspitanje u Rimu.......................................................................................5.2.3.Rano hrišćansko vaspitanje.........................................................................7
3.Feudalna epoha..........................................................................................................83.1.Vaspitanje u epohi humanizma i renesanse.................................................93.2.Socijalisti utopisti........................................................................................93.3.Jan Komenski, utemeljivač moderne pedagogije.......................................10
4.Moderna epoha..........................................................................................................124.1Prosvetiteljstvo i učenje o vaspitanju u XVII veku.....................................124.2.Žan Žak Ruso i njegova pedagoška misao..................................................124.3.Školski projekti Francuske revolucije.........................................................144.4.Školstvo XVII i XVIII veka.......................................................................154.5.Pedagogija XIX veka..................................................................................164.6.Herbartov školski sistem.............................................................................164.7.Marks i Engels i njihovo pedagoško učenje................................................174.8.Školstvo u XIX veku..................................................................................184.9.Pedagogija XX veka....................................................................................20
Literatura.......................................................................................................................21
2
1.Uvod
Vaspitanje je društvena pojava i specifična ljudska delatnost koja se javlja kad i
ljudski rod, zato je opravdano mišljenje da se ono razvijalo u okviru političko kulturnih
okolnostima razvoja duštva. Istorija vaspitanja može se podeliti na tri epohe: antičku,
feudalnu i epohu modernog doba. Svaka od ovih epoha ima svoje sopstvene sisteme
vaspitanja i obrazovanja koji se razlikuju po tome na koji način se posmatra čovek. U nekim
epohama se akcenat stavljao na fizički razvoj, u drugim na duhovni i psihološki razvoj, dok su
neke težile ka harmonijskom razvoju i duhovnog i telesnog. Cilj ovog rada je prikaže i pojasni
razvoj vaspitanja kroz istoriju, od nastanka ljudskod društva pa do danas. Videćemo da je
vaspitanje i obrazovanje prošlo, ali i još uvek prolazi kroz radikalne promene. Sa smenom
vladajuće ideologije smenjivao se i sistem vaspitanja. Svako državno uređenje vaspitavalo je
buduće generacije u svom duhu
3
1.Antička epoha
Antička epoha obuhvata vaspitanje u prvobitnom društvu, pojavu pisma u zemljama
istočne civilizacije, vaspitanje u Antičkoj Grčkoj, Rimu i rano hrišćanstvo. Fenomen
vaspitanja javlja se još u prvobitnoj zajednici. O tome nema mnogo pisanih dokumenata pa su
istoričari pedagogije morali da rekonstruišu glavna obeležja vaspitanja kod starosedelačkih
plemena Australije, Afrike, Sibira, Severne i Južne Amerike. Pojava vaspitanja se vezuje za
rad, koji ima egzistencijalni značaj. Sa izradom oruđa javlja se potreba da odrasli članovi
plemena prenose deci znanja i iskustva. Vaspitanje je bilo organizovano tako da su se deca
upoznavala sa običajima, načinom rada, pravilima izvođenja rituala, učila su da koriste koplje,
luk i strelu i td. Mušku decu su vaspitavali očevi dok su brigu o vaspitanju ženske dece
preuzimale majke.
Sa pojavom pisma vaspitanje se znatno menja i postaje posebna sfera društvenog
života. U civilizacijama Starog istoka se pojavljuju prve škole. U Indiji, gde je stanovništvo
bilo podeljeno na klase, osnovno obrazovanje dobijali su samo pripadnici najvišeg staleža,
brahmani. Ovo osnovno obrazovanje sastojalo se od učenja čitanja i pisanja. Više obrazovanja
je obuhvatalo učenje poezije, gramatike, matematike, filozofije i astronomije. Sa pojavom
budizma kao nove religije dolazi do odbacivanja ideje o staleškoj nejednakosti. Prema ovom
učenju glavni cilj vaspitanja je usklađivanje čovekove duše. Osnovno obrazovaje se sticalo u
religioznim i svetovnim školama. Izučavali su se hinduizam, budizam, vede, logika, medicina,
lingvistika, filozofija i astronomija.
2.1 Vaspitanje u Grčkoj
U Antičkoj Grčkoj su vaspitanje i obrazovanje veoma cenjeni. Vaspitanje se uglavnom
razlikovalo od polisa do polisa, neki njegovi aspekti su u pojedinim polisima bili naglašeni, a
u drugim gurnuti u stranu. Dobar primer za pokazivanje ove razlike u sistemima vaspitanja su
Sparta i Atina. Iako su postojale u isto vreme ove dve države su imale različite stavove o
vaspitanju.
Vaspitanje u Sparti
Sparta je ostala upamćena kao vojnička država, pa se i vaspitanje odnosilo na
prenošenje ratničkih veština i sposobnosti. Po Likurgovom zakoniku iz 885. godine pre nove
4
ere, dete je vlasništvo države pa zato država treba da preuzme njegovo vaspitanje na sebe.
Svrha vaspitanja bi, u tom smislu, bila stvaranje valjanih državljana koji će u svakom trenutku
dati život za Spartu. Pravo na vaspitanje imala su samo deca slobodnih i bogatih građana. Još
na rođenju je vršena selekcija, tako što su bolesne i slabe bebe bacane u provaliju sa planine
Tajget. Do sedme godine deca su vaspitavana u okviru porodice, a nakon toga je brigu o
njihovom vaspitanju preuzimala država. Od sedme godine deca su vaspitavana u ratničkom
duhu, morala su da se navikavaju na glad, hladnoću, bol, krv i smrt. Što se razvijanja umnih
sposobnosti tiče, učili su samo čitanje i pisanje. Sa osamnaest godina mladići su dobijali
strogo vojničku obuku, a tek sa dvadeset godina im je dozvoljavano da učestvuju u ratnim
pohodima. Ono što je karakteristično za Spartanski sistem obrazovanja je i to što pravo na
vaspitanje nisu imala samo muška deca već su i ženska deca dobijala vojno vaspitanje koje im
je omogućavalo da imaju zdravo potomstvo, ali i da čuvaju grad i svoje posede od neprijatelja
kada su muškarci u ratu.
Vaspitanje u Atini
Atina je jako rano postala trgovinski centar Grčke. Kako se razvijala država tako su se
razvijale i kultura, nauka i umetnost, kao rezultat vaspitno obrazovnog rada. Naime, Atina se
smatra kolevkom zapadnoevropske filozofije i umetnosti. Tako bogatoj državi, i u
ekonomskom i duhovnom smislu, bili su potrebni ljudi koji pored vojničkog imaju i opšte
vaspitanje. U Atini se prvi put javlja ideal harmonijskog razvoja ličnosti. Vaspitanje u prvih
sedam godina života je isto kao i u Sparti, u okviru porodice. Sa sedam godina deca su
odlazila u škole gde su učila da čitaju, pišu, računaju, recituju stihove. Pravo na pohađanje
ovih škola imala su muška deca slobodnih bogatih građana. Decu su u školu vodili robovi koji
su se nazivali „pedagog“ što u prevodu sa grčkog znači „onaj koji vodi dete“. Sa trinaest
godina dečaci su u školi borenja sticali fizičko vaspitanje. Od šesnaeste do osamnaeste godine
mladići su u gimnazijama dobijali političko, filozofsko i književno obrazovanje. Od
osamnaeste do dvadesete godine su dobijali isključivo vojničko vaspitanje. Najbolji prikaz
Atinskog sistema vaspitanja dali su Platon i Aristotel. Platon je svoje viđenje idealnog sistema
vaspitanja izložio u čuvenom dijalogu „Država“. Po Platonu, vaspitanje igra jednu od
najznačajnijih uloga u razvoju i jačanju idealne države, i zato je vrlo važno da se sa njim
počne jako rano. Naime, deca uzrasta od tri do šest godina trebala su da se okupljaju u
hramovima gde su kroz igru i priče pripremani za dalje obrazovanje u državnim vaspitnim
zavodima. Sa sedam godina su i muška i ženska deca odlazila u ove zavode gde su dobijali
muzičko i gimnastičko obrazovanje. Mladići od sedamnaest godina dobijali su ratničko i
profesionalno obrazovanje, posle koga oni koji se pokažu sposobni za apstraktno mišljenje
5
prelazili na izučavanje aritmetike, geometrije, astronomije i muzike. Na ovaj način su
vaspitavani budući državnici – filozofi.
I kod Aristotela nailazimo na mišljenje da je vaspitanje stvar države i da se njime
može postići njena stabilnost. On je izuzetno značajan po tome što je dao prvu periodizaciju
razvoja deteta: od rođenja do sedme godine, od sedme godine do puberteta i od puberteta do
dvadeset i prve godine. Fizičko vaspitanje mora da prethodi umnom jer briga o telu prethodi
brizi o duši. Dete se do sedme godine vaspitava u porodici. Sa sedam godina počinje da
pohađa školu gde uči gimnastiku, čitanje, pisanje, gramatiku, crtanje i muziku. Od četrnaeste
do dvadeset i prve godine prelazi na kurs gramatike, muzike, retorike, grafike, dijalektike i
filozofije. Aristotel se od od svojih predhodnika ističe i po zalaganju za harmonijom između
fizičkog, moralnog i umnog vaspitanja, ali i po tome što je tvrdio da vaspitanje žena nema
nikakav značaj za državu.
2.2 Vaspitanje u Rimu
Vaspitanje u antičkom Rimu se razlikovalo u različitim periodima razvoja Rimske
države. Ovaj razvoj je podeljen u tri etape: rodovski period, period republike i doba imperije.
U rodovskom periodu Rima društvo je bilo patrijalhalno uređeno. Vaspitanje se vršilo
unutar porodice. Očevi su preuzimali na sebe vaspitanje muške dece, koje se odnosilo na
sticanje lovačkih i vojničkih sposobnosti i na zemljoradnju, a majke su vaspitavale žensku
decu da se staraju o domaćinstvu. Pored ovog paktičnog vaspitanja deca su dobijala i moralno
vaspitanje koje se odnosilo na poštovanje odraslih, pokornost bogovima i učenje drugih
vrednosti.
Sa daljim razvojem Rim postaje republika. U ovo doba otvaraju se i prve primitivne
elementarne škole, u kojima se učilo čitanje i pisanje. Ono što je karakteristično za ove škole
je to što one nisu bile državne već privatne. U škole su išla muška a žensku decu su i dalje
vaspitavale majke. Sa daljim rastom Rimske moći i pod uticajem grčke kulture javila se
potreba za gramatičkim školama u kojima su deca bogatih učila grčki jezik, književnost,
matematiku, filozofiju, pravo i retoriku. Elementarne škole su postale škole za siromašne i
vaspitanje je postalo staleško.
U vreme kada je Rim postao carstvo škole više nisu bile privatne. Država, da bi se
osigurala, otvara državne škole u kojima su predavanja držali učitelji koji su dobijali platu iz
državne kase. Celokupno vaspitanje je prešlo pod nadzor države. U to vreme su nastale prve
6
više škole univerzitetskog tipa gde su se izučavale filozofija, pravo, medicina, retorika i
književnost.
2.3 Rano hrišćansko vaspitanje
U vreme raspadanja Rimskog carstva i robovlasničkog uređenaja uopšte, javlja se
Hrišćanstvo kao nova religija koja u svom učenju kombinuje elemente Grčkog, Judejskog i
Egipatskog mišljenja. Hrišćanstvo je propovedalo pokornost i uzdržavanje od materijalnih
dobara za vreme zemaljskog života, a kao naknadu nudilo sreću i blagostanje za vreme
nebeskog života. Ciljevi i sadržaji hrišćanskog vaspitanja dati su u Bibliji. U osnovi njihovog
pogleda nalazila se ljubav prema ljudima i samousavršavanje kao put ka večnom spasenju.
Sam Isus Hrist je predstavljen kao učitelj kome je vera imala primat nad znanjem, ali koji je
cenio porodično vaspitanje. Sa širenjem Hrišćanstva širila se i pismenost. Nastaju škole za
odrasle koje za cilj imaju pripremu onih koji žele da pristupe veri, a tek u drugom veku
nastaju hrišćanske škole za decu. Njihov cilj nije bilo prenošenje znanja već vaspitanje za
služenje Bogu.
7
3. Feudalna epoha
Jedna od glavnih karakteristika feudalne epohe je podela na staleže – feudalci i seljaci.
Sva vlast je bila u rukama feudalaca i crkve. Crkva je imala najviša prava, a samim tim je i
jedina odlučivala o sistemu vaspitanja i obrazovanja. Vaspitanje je imalo isključivo religiozni
karakter, antička ideja o harmoničnom vaspitanju duše i tela je zamenjena idejom o isključivo
vaspitanju duše. Nastava u školama je održavana po principu Magister dixit ( učitelj kaže ), sa
svrhom da učenike potčini autoritetu nastavnika. Škole su služile prvenstveno za pripremanje
budućih sveštenika, pa su zato često, ali ne i nužno, školu pohađala deca sveštenika.
Vremenom su se otvarale i zanatske škole pa je vaspitanje ponovo dobilo staleški karakter. U
ranom srednjem veku bilo je više vrsta škola: manastirske, katedralne i parohijske.
Manastirske škole su nastale u Vizantiji. Njihov glavni cilj bilo je obrazovanje budućih
kaluđera. Elementarna nastava se sastojala od učenja čitanja i pisanja, računanja i učenja
molitvi napamet. Nakon ove osnovne nastave, daroviti učenici su prelazili na predmete
trivijuma a u nekim školama su se izučavali i predmeti kvadrivijum.
Katedralne škole su otvarane u crkvama u eparhijskim centrima. Vaspitavanje je
počinjalo osnovnim obrazovanjem, a kasnije se proširivalo na trivijum i kvadrivijum.
Parohijske škole su imale najslabije organizovanu nastavu. Ulogu učitelja je imao
paroh. I u ovim školama se nastava izvodila po sličnom principu kao i u predhodnim –
tekstovi su se učili napamet na latinskom jeziku, učilo se čitanje i tumačenje Svetog pisma.
Gradivo je često bilo preteško i nerazumljivo za učenike pa se često dešavalo da dečaci
odustanu od školovanja.
Krajem srednjeg veka, tačnije u XII i XIII veku, pojavili su se i prvi univerziteti. Do
pojave univerziteta došlo je zbog naglog razvoja gradova i postepenog oslobađanja od
feudalnog sistema. Među prvima su osnovani univerziteti u Parizu, Boljonji, Oksfordu,
Kembridžu. Studiranje na ovim univerzitetima je počinjalo na artističkom fakultetu, koji je
služio kao priprema za dalje studiranje na ostala tri postojeća fakulteta: medicinskom,
teološkom i pravnom. Tek sa zvanjem magistra koje se dobijalo nakon studiranja na
artističkom fakultetu, mladići su mogli da nastave studiranje. Žene su pravo na visoko
obrazovanje stekle mmnogo kasnije na univerzitetima u Engleskoj, Oksfordu i Kembridžu.
8
3.1 Vaspitanje u epohi humanizma i renesanse
U periodu renesanse dolazi do potpunog preokreta u odnosu na period koji mu je
neposredno predhodio. Ponovo se u centar proučavanja stavlja čovek, dolazi do mnogo
značajnih naučnih i geografskih otkrića. Humanizam oživljava antičku grčku kulturu, jezik i
filozofiju. Sa promenom načina mišljenja promenjen je način odnošenja prema detetu i
njegovom vaspitnju. Dete se sada posmatra kao ličnost koja se razvija, vodi se više računa o
njegovim sposobnostima i interesovanjima i, možda najbitnija karakteristika vaspitanja u
humanizmu, ponovo je vladao ideal o harmonijskom razvoju duše i tela. Školski sistem se
značajno menja, uvodi se maternji jezik u osnovne škole, otvara se sve više svetovnih a sve
manje crkvenih škola. Iako je sistematsko vaspitanje u ovom periodu dosta napredovalo, ono
još uvek nije bilo dostupno svima već samo višim društvenim slojevima. Sistematsko
vaspitnje za siromašne javlja se tek u XVII veku u Nemačkoj. Pijetisti su prvi počeli sa
otvaranjem škola i domova za siromašnu decu. Oni su se odvojili od protestantizma i
dogmatizma i propovedali neposrednu povezanost i ljubav prema bližnjima. Najznačajniji
predstavnik pijetizma bio je Avgust Franke, koji je imao najviše zasluga za otvaranje škola i
domova za siročad. Osnovao je i prve srednje škole za siromašne. Iako su u ovim školama
verski predmeti bili jako zastupljeni, njihov pedagoški rad se smatra progresivnim zbog velike
pažnje koja je posvećivana praktičnom primenom znanja. Organizovane su ekskurzije,
posećivale su se radionice i vršili naučni eksperimenti u okviru nastave.
3.2 Socijalisti utopisti
Sa razvojem kapitalizma u Engleskoj u XVI i XVII veku došlo je do stvaranja velike
razlike između bogatih i siromašnih. Ovo je jedan od razloga zašto je baš u Engleskoj nastao
utopijski socijalizam. Za osnivača ovog pravca uzima se Tomas Mor. On je u svom delu
Utopija kritikovao tadašnje društvene prilike, ekonomske odnose i privatnu svojinu kao izvor
svog društvenog zla. Pored velikog značaja za filozofiju, Mor je značajan i za razvoj
pedagogije. On se zalagao za ravnopravnost muškaraca i žena po pitanju prava na vaspitanje i
obrazovanje. On, dakle, među prvima javno govori o tome da su i žene sposobne za učenje i
razvijanje apstraktnog mišljenja. Što se tiče nastave u školama, Mor je nastavio humanističku
9
tradiciju, nastava je i po njemu morala da se održava na maternjem jeziku. Odbacivao je
sholastičko knjiško učenje a davao veliki značaj realističkim predmetima. Naravno, najviše se
zalagao za praktičnu nastavu koja je decu pripremala za učešće u proizvodnom radu. Deca su
u školama učila teorijski deo a u poljima i u fabrikama praktični deo proizvodnog procesa,
ujedno razvijajući i fizičku snagu. Pedagoške ideje Tomasa Mora su imale veliki istorijski
uticaj, posebno na razvoj socijalističkih ideja o obrazovanju. Njegovo zalaganje za
ravnopravnost u obrazovanju je jako značajan doprinos razvoju pedagoške teorije.
3.3 Jan Komenski, utemeljivač moderne pedagoške misli
Jan Komenski je najznačajniji po tome što se zalagao za korenitu reorganizaciju
školskog rada i za stavljanje akcenta na oblast didaktike.
On je svoju pedagošku misao temeljio na bezgraničnoj ljubavi prema čoveku.
Vaspitanje, po njemu, nije potrebno samo privilegovanim slojevima društva već i
siromašnima. Ono mora da bude u skladu sa prirodom deteta, jer samo se na taj način stvaraju
valjani ljudi. Čovek je deo prirode i zato zakonitosti koje postoje u vaspitanju moraju da budu
u skladu sa prirodnim zakonima. On pravi analogiju između godišnjih doba i razvoja čoveka i
tako izdvaja četiri perioda vaspitnog doba: detinjstvo, dečaštvo, mladićko i muževno doba.
Škola je, po njemu, bila neophodna institucija za vaspitanje, jer daje bolje rezultate od bilo
kog oblika individualnog vaspitanja. Postavio je temelj modernog školskog sistema tako što je
za svaki period života osmislio odgovarajuče šestogodišnje školovanje. Detinjstvu je, tako,
predvideo materinsku školu, gde deca od rođenja do šeste godine, pod uticajem majke, stiču
najosnovnije predstave o svetu i pojavama u njemu. Dete na taj način istovremeno stiče i
radne navike i osećaj za vrednosti. Dečaštvu je odgovarala škola maternjeg jezika, gde su
deca od šeste do dvanaeste godine učila da čitaju i pišu na maternjem jeziku, matematiku,
prirodne nauke i veronauku. Ono što razlikuje ovu elementarnu školu od predhodnih je to što
se ovde umesto latinskog, koji je u srednjem veku bio zvanični jezik, učio maternji jezik i to
što je ona bila otvorena svoj deci, i bogatoj i siromašnoj, i dečacima i devojčicama. Ovim je
Komenski naglasio važnost i nužnost osnovnog obrazovanja. Mladićkom dobu, od dvanaeste
do osamnaeste godine, odgovara gimnazija ili latinska škola. U ovim gimnazijama su se,
pored sedam slobodnih veština, izučavale i prirodne nauke, latinski i strani jezik. U periodu
zrelosti, od osamnaeste do dvadesetčetvrte godine, mladići su pohađali studije na
akademijama. Ovde su se izučavale teologija i filozofija. Svaka akademija treba da ima
pravni, teološki i medicinski fakultet.
10
Funkcija škole je, po Komenskom, da se učenici u njima uče praktičnom znanju,
odnosno da u njima uče ono što im može koristiti u životu. Najveća njegova zasluga je to što
je definisao školsku godinu, radnu nedelju i radni dan, nastavni čas, smenjivanje nastave i
rada i raspust. Značajno je to da se nastava i danas odvija na način koji je Komenski
predvideo.
11
4. Epoha modernog doba
Građanske i industrijska revolucija u XVII veku, označile su kraj feudalne epohe i početak
modernog doba. Mašinska proizvodnja je zahtevala obrazovane radnike, što je dovelo do
promena u organizaciji i sadržaju vaspitanja. Pojavljuje se veliki broj pedagoških dela u
kojima je naglašavano nastojanje da se preko vaspitanja i obrazovaja stvaraju slobodne
ličnosti. Pedagogija se sve više osamostaljivala kao nauka koja istraživanjem pronalazi
zakonitosti u obrazovnom procesu. Ova moderna epoha može se podeliti u tri celine:
Francusko prosvetiteljstvo koje je obeležilo XVIII vek,
Nemačka pedagogija koja je obeležila XIX vek, i
Reformistički „pokreti nove škole“ koji su obeležili XX vek.
4.1 Prosvetiteljstvo i učenja o vaspitanju u XVIII veku
U XVIII veku dolazi do promena u načinu mišljenja naročito kada je u pitanju nauka i
filozofija. Sve više nauka se odvajalo od filozofije i osamostaljivalo na sopstvenim temeljima,
među njima i pedagogija. Francuski mislioci su kritikovali crkvu i feudalnu ideologiju i
samim tim rušili feudalno društveno uređenje. Isti ti mislioci su naglašavali uticaj sredine na
čoveka, čak su samog čoveka smatrali proizvodom sredine i vaspitanja. Verovali su u
prirodne sposobnosti čoveka, koje treba usmeravati tako da bude koristan za društvo. Za njih
je vaspitanje igralo veliku ulogu u formiranju čoveka i zbog toga su se svi zalagali za
reorganizaciju škola i nastave u njima.
4.2 Žan Žak Ruso i njegovo pedagoško učenje
Ruso je u filozofiji ostao upamćen po svom Društvenom ugovoru i učenju o prirodnom
pravu, po kome su svi ljudi po prirodi jednaki i slobodni. Povezano sa ovim učenjem nastala
je i teorija prirodnog vaspitanja koja čini temelj njegovog pedagoškog sistema. Ono što Ruso
naziva prirodnost je razvoj sa osvrtom na uzrast deteta. Detetove individualne osobine se ne
smeju menjati ni ograničavati, i zbog toga su neophodni dobri vaspitači koji mogu pravilno da
uoče i razvijaju detetove sposobnosti. On je smatrao da vaspitanje dolazi od prirode, stvari i
ljudi. Vaspitanje koje dolazi od prirode se odnosi na naš unutrašnji razvoj. Znanja koja
stičemo iskustvom su posledica vaspitanja stvari, a od drugih ljudi učimo kako da upotrebimo
sposobnosti koje je u nama razvila priroda. Da bi vaspitanje bilo dobro i uspešno potrebno je
da sve tri vrste vaspitanja skladno delaju. Sve mora da se podredi prirodi deteta i njegovoj
12
slobodi. Ruso u svom pedagoškom delu Emil prikazuje model vaspitanja koji je po njemu
savršen. Dete, da bi se pripremilo za prirodno stanje, mora da se izoluje od građanskog
društva i da se pod vođstvom vaspitača razvije u novog čoveka. Zadatak vaspitanja nije samo
da se kod deteta razvijaju pozitivne osobine već i da se dete zaštiti od negativnih uticaja. Ruso
naglašava važnost periodizacije razvoja deteta. Kod njega ovaj razvoj je podeljen u četiri
perioda:
Period od rođenja do druge godine života, ovo je period fizičkog vaspitanja u kome oba
roditelja vaspitavaju dete bez ičije pomoći. Cilj vaspitanja u ovom periodu je da dete
fizički ojača i nauči da bude umereno.
Od druge do dvanaeste godine, period razvijanja čulnih organa. Pre početka umnog
vaspitanja dete mora pravilno da razvije čula jer je to najvažniji preduslov umnog
vaspitanja. Na ovom uzrastu još uvek nema nastave jer je Ruso smatrao da su to godine
kada razum spava. Na samom detetu je da istražuje i stiče znanja.
Period od dvanaeste do petnaeste godine je period umnog vaspitanja. Na ovom uzrastu
dete je spremno da stiče znanja iz realnih predmeta, kao što su geografija, astronomija,
fizika, i treba da uči da čita i piše i računa. Mnogo je važnije da dete bude aktivno i
radoznalo od toga da se nauči predviđeno gradivo- učeniku je data potpuna sloboda da
sam odredi količinu saznanja koja mu je potrebna. Radno vaspitanje je takođe, po Rusou,
jako bitno jer rad predstavlja prirodnu obavezu svakog čoveka.
Period od petnaeste godine do punoletstva je period moralnog vaspitanja. U ovom
periodu je uloga vaspitača od presudnog značaja jer je na njemu da podstakne prijateljska
osećanja, ljubav prema drugima i druga osećanja kod učenika, kao i da usmeri pažnju na
emocijalni život vaspitanika. Moralno vaspitanje podrazumeva izučavanje istorije,
komunikaciju sa ljudima i primer nastavnika, kako bi se najlakše naučilo šta je društveno
poželjno ponašanje.
Kada je vaspitanje žena u pitanju, Ruso je imao jako konzervativno i nazadno
mišljenje po kome žena nije sposobna za umni rad. Nauke su protiv ženske konstitucije, i
psihičke i fizičke, i po prirodi su tuđe ženama. Jedino vaspitanje koje ima svrhe davati
ženskoj deci je ono koje će ih pripremiti da vode brigu o mužu i deci. Žena stalno treba da
bude podređena autoritetu, prvo majke, kasnije oca i na kraju muža.
Iako ova teorija ima puno grešaka i nedostataka, ona je značajna zbog periodizacije
razvoja deteta, zbog naglašavanja da jedino vaspitanjem možemo da formiramo valjanog
čoveka i zbog zalaganja za stručno obrazovane vaspitače.
13
4.3 Školski projekti Francuske revolucije
Po mišljenju mnogih istoričara i teoretičara, francuska revolucija je poslednji značajini
događaj u dosadašnjoj ljudskoj istoriji. Ona nije samo dovela do ukidanja feudalizma u
Francuskoj, već je uticala na velike društvene promene u celoj Evropi. Na slobodi i
jednakosti, osnovnim postulatima francuske revolucije, razvili su se demokratski pokreti XX
veka. Sa promenom načina mišljenja i sistema vrednosti došlo je i do promena u oblasti
školstva. Akcenat se naročito stavljao na organizaciju narodnog obrazovanja. Vaspitanje je
moralo potpuno da se reorganizuje da bi moglo da da odgovora novoj socijalnoj ulozi. U
ovom periodu nastaju mnogi planovi i predlozi za reorganizaciju školstva, među kojima su i
Talejranov i Kondorseov plan šklostva.
Talejran je 1791. godine predložio da se uvede državni sistem obrazovanja, koji bi
obuhvatao osnovnu, okružnu i departmansku školu i Nacionalni institut. Osnovne škole bi
morale da budu besplatne i dostupne svima. U njima bi se učili maternji jezik, račun,
geometrija, moral, ustav i fizičke vežbe. U okružnim školama bi se plaćala školarina i one bi
davale šire obrazovanje od onoga koje se stiče u osnovnim školama. U njima bi se izučavale
matematika, fizika, govorništvo i logika, pored predmeta iz osnovne škole. Departmanske
škole bi služile za pripremu budućih lekara, pravnika i oficira, a Nacionalni institut
predstavlja ustanovu koja rukovodi celokupnim naučnim radom i istraživanjima u polju
nauke. Ovakav školski sistem je predstavlja napredak u odnosu na predhodne jer je jasno
definisan način pripremanja stručnjaka, službeni jezik je maternji, osnovno obrazovanje je
bilo besplatno i obavezno za svu decu, bez obzira na pol i društveni položaj. Ovaj plan nije u
potpunosti prihvaćen, prihvaćen je samo onaj deo koji govori o organizovanju narodnog
obrazovanja za sve građane, koje je besplatno u onim fazama koje su neophodne za sve
ljude.
Kondorse se zalagao za obavezno i besplatno školovanje na svim nivoima. Njegov
sistem školstva ima pet stupnjeva:
Osnovne škole sa četvorogodišnjom nastavom koje se organizuju u svim naseljima i
dostupne su svoj deci. U ovim školama se uči čitanje, pisanje, gramatika, aritmetika,
geometrja i moralni principi.
14
Produžene trogodišnje škole u kojima se uče zanati i trgovina. One predstavljaju dopunu
osnovnog obrazovanja i u njima se uče matematika, poznavanje prirode, hemija i
komercijalne nauke.
Instituti, odnosno srednje škole, kojima se završava opšte obrazovanje. U njima se uče
poljoprivreda, zanatstvo i osnovi medicine.
Liceji ili visoke škole, kojih u Francuskoj treba da ima ukupno deset i služili bi za
obrazovanje naučnih radnika i profesora.
Nacionalni instituti za nauku i umetnost koji upravlja sistemom narodnog obrazovanja.
Ovaj projekat je obuhvatao i vanškolsko obrazovanje preko muzeja, biblioteka, raznih
oblika rada, gde su vaspitači bili obavezni da rade na prosvećivanju odraslih.
Kondorseov školski sistem je znatno progresivniji od Talejranovog, usvojen je u
potpunosti i nije bitno menjan sa promenama vlasti u Francuskoj.
4.4 Školstvo XVII i XVIII veka
Od sredine XVII do kraja XVIII veka školstvo u Evropi se razvijalo u potpuno
drugacijim socijološkim okolnostima u odnosu na prethodnu epohu. Dolazi do značajnih
promena u svim aspektima društvenog života, a samim tim i u školstvu. Vodeće evropske
zemlje su svaka na svoj način sprovele reforme školskog sistema. Ove promene su bile
postepene, nisu se u svim delovima Evrope sprovodile u isto vreme i pod istim okolnostima.
U Nemačkoj u ovom periodu država preuzima na sebe otvaranje škola. Nastaju prvi
zakoni o školskom obrazovanju koji obavezuju roditelje da šalju decu u školu svaki dan.
Roditelji koji nisu redovno slali decu u školu bili su novčano kažnjavani. Pruski vladar Fridrih
II doneo je nekoliko školskih propisa koji nalažu svoj deci od pet do četrnaest godina da
svakodnevno pohađaju školu. U ovim školama nastava se izvodila na maternjem jeziku,
izučavali su se čitanje i pisanje, veronauka, istorija i prirodopis. Glavni problem ovog
školskog sistema bio je položaj nastvnika. Nastvnici često nisu bili dovoljno obrazovani i zato
su osnovani učiteljski seminari u trajanju tri do šest godina. Novinu u organizaciji osnovnih
škola doneo je Gotski školski ustav iz 1642. godine, koji je služio kao pravlilnik mnogim
obrazovnim ustanovama u Nemačkoj. Ustavom se predviđalo osnovno školovanje u tri
razreda, u prva dva razreda se učilo čitanje i pisanje, računanje i crkveno pevanje,a u trećem
su dodavani i svetovni predmeti, proučavanje običaja, prirodne nauke i geografija. Ovim
ustavom je definisano da učenik može da pođe u školu sa 5 godina i može da je pohađa sve
dok ne položi ispite, ali ne preko 14. godine. Nastava je trajala godinu dana, pet dana
15
nedeljno, šest sati dnevno. Velike promene se dešavaju i na polju srednjoškolskog
obrazovanja. Otvaraju se realne i građanske škole. U realnim školama se se izučavale
geografija, istorija i prirodne nauke. Školovanje je trajalo šest do osam godina, nakon
završene osnovne škole. Građanske škole su davale usmereno obrazovanje. Univerziteti su
predstavljali centar naučnog rada, pored prava, medicine i filozofije, sada se izučavaju i
društveno-prirodne nauke kao što je geografija, fizika i istorija. U okviru univerziteta nastaju i
prve naučne laboratorije.
U Engleskoj se proces reorganizacije školstva odvijao jako sporo. U okviru aglikanske
crkve oformljene su dobotvorne i nedeljne škole za siromašne. Nivo znanja stečen u tim
školama bio je izuzetno nizak. Škole je otvarala i metodistička crkva, i one su prvenstveno
služile za širenje verskog uticaja, a opismenjavanje i pružanje elementarnog znanja je
stavljeno u drugi plan. Najrasprostranjenije škole u Engleskoj su bile srednje škole namenjene
visokom sloju društva. Bile su internatski uređene i negovale su školsku tradiciju. Ni crkva ni
država nisu zakonski uredile školstvo, svaka srednja škola je imala svoj nastavni plan.
Razvoj školstva u Nemačkoj i Engleskoj u 18. veku je dobar primer na kojem se vidi
da iako je cela Evropa u to vreme težila istim idealima, reforme društva nisu mogle da se
sprovedu istovremeno. Nemačka je u odnosu na Englesku bila više sekularizovana, crkva je
skoro potpuno izbačena iz školskog sistema, dok je u Engleskoj upravo crkva otvarala
elementarne škole. Nemačka vlada je uvidevši značaj vaspitanja i školovanja donela prve
zakone o šklolstvu, dok je Engleska vlada imala velike probleme sa održavanjem društvenog
mira, što je česta pojava na prelazu iz jednog društvenog poretka u drugi.
4.5 Pedagogija XIX veka
U XIX veku se formiranje pedagogije kao nauke privodi kraju. Čovek se posmatra sa
više pažnje i svi aspekti čovekovog delanja se uzimaju u obzir kada se radi o vaspitanju.
Naroćita pažnja se poklanja ciljevima, sadržaju i metodama vaspitanja i školovaja. Nastaju i
nove teorije socijalnog vaspitanja, među kojima su najznačajnije ideje nemačkih klasičnih
filozofa, pre svega Herbarta, po kome se i ceo ovaj period u pedagogiji naziva Herbartovska
pedagogija.
4.6 Herbartov pedagoški sistem
16
Po Herbartu je pedagogija nauka koja kao zadatak ima da preko utvrđenih i proverenih
istina pomaže vaspitni rad. Ovaj vaspitni rad mora da se oslanja na druge nauke, prvenstveno
na etiku, koja određuje ciljeve vaspitanja, i psihologiju, koja predlaže načine i sredstva
vaspitanja. Ciljevi vaspitanja mogu biti mogući ciljevi, koji zavise od slobodnog izbora
profesije, i neophodni ciljevi kojima teži svaki pojedinac. Polje vaspitanja obuhvata samo
neophodne ciljeve, formiranje moralne ličnosti. Za formiranje moralne ličnosti potrebno je
postići harmoniju između izražavanja volje i stvaranja interesovaja. Po Herbartu, ta harmonija
se postiže rukovođenjem, obučavajem i moralnim vaspitanjem.
Rukovođenje reguliše vladanje deteta u sadašnjosti. Ono služi za stvaranje
pretpostavki za kasnije vaspitanje. Rukovođenje je vaspitno sredstvo kojim se savlađuje
priroda deteta. Sredstva rukovođenja su opomena, naređenje, zabrana, kazna, nagrada, igra,
autoritet i ljubav. Jako je važno detetu uliti strah da bi se obezbedilo kasnije poštovanje
autoriteta.
Obučavanje je ustvari teorija nastave. Svaka nastava ima vaspitni karakter i služi
prenošenju znanja sa nastavnika na učenike. Herbert razlikuje tri oblika nastave:
- deskriptivna nastava služi da proširi učenikovo iskustvo i omogućuje mu da to
iskustvo ispolji i dopuni.
- analitička nastava usmerava učenikovu pažnju na pojedinačnosti i razvija logičko
mišljenje.
- sintetička nastava povezuje elemente u celinu tako što učenika vaspitava na osnovu
njegovog do tada stečenog iskustva.
Sam nastavni proces mora da ima neke bitne karakteristike, među kojima su najbitnije
jasnoća, asocijacija, sistematičnost i metod. Nastvnik novo gradivo mora jasno da predstavi
učenicaima, da ga povezuje sa prethodnim gradivom, donosi zajedno sa učenicima adekvatne
zaključke i pokaže učenicima kako se njihovo znanje može praktično primeniti.
4.7 Marks i Engels i njhovo pedagoško učenje
Kapitalističko uređenje, onda kada je u potpunosti zamenilo feudalizam, je u jednom
trenutku prestalo da se sprovodi svoje ideju u praksi. Tako nepravedni kapitalistički sistem je
sve više postajao predmet kritike, najpre od strane socijalista utopista a kasnije i od strane
novog komunističkog pokreta. Nepravde prema radničkoj klasi su bile sve više zastupljene.
Marks i Engels su sa stanovišta komunizma kritikovali celokupno stanje u društvu, a samim
tim i proces vaspitanja u kapitalizmu. Iako su sve do sada navedene teorije o vaspitanju u
17
planovi školstva bili sekularni i progresivni, u praksi se nisu u potpunosti sprovodili.
Vaspitanje je još uvek bilo blisko povezano sa zvaničnom crkvom i umnogome zavisilo od
društvenog položaja učenika. Škole su idalje služile za širenje religioznih učenja i prenošenje
političkih predrasuda. Po mišljenju ove dvojice filozofa, znanje koje se sticalo u ovim
školama je svedeno na minimum koji je neophodan za nesmetan proizvodni proces. Iako su
kritikovali vaspitanje isprepletano sa političkim idejama kapitalizma ipak su se zalagali za
vaspitanje u komunističkom duhu. Cilj ovakvog vaspitanja je svestrano razvijena ličnost.
Termin vaspitanje je obuhvatao umno i fizičko vaspitanje i tehničku obuku. Umno vaspitanje
je obuhvatalo sistematska znanja iz opšteobrazovnih predmeta, kao što je matematika, fizika,
astronomija, znanje klasičnih i stranih jezika. Fizičko vaspitanje pomaže harmonijski razvoj
čoveka i priprema ga za revolucionarnu borbu. U Marksovim delima na više mesta se mogu
naći delovi koji govore o nehigijenskim uslovima u kojima deca odrastaju i fizičkom radu
dece, kao o negativnim aspektima kapitalizma. Tehničko obrazovanje je imalo za cilj da deci
približi proces proizvodnje i da ih navikava da rukuju oruđima iz svih grana proizvodnje.
Marks i Engels su svojom teorijom pomogli proleterijatu na području prosvetne
politike i omogućili jačanje nove ideologije – komunizma. Iako je komunizam prevaziđen
mnogo pre nego što je stigao da se u potpunosti sprovede u društvu, neke ideje nastale sa
ciljem da unaprede komunizam su se i danas zadržale kao važeće.
4.8 Školstvo u XIX veku
Pošto smo već dali primere školstva u XVII i XVIII veku u Nemačkoj i Engleskoj,
sada ćemo radi hronološkog praćenja razvoja dati prikaz školstva u ovim zemljama jedan vek
kasnije.
Nemački sistem školovanja sa početka XIX veka nije pokazivao napredak u odnosu na
prethodni vek, čak se može reći i da je nazadovao. Iako su se vodeći pedagozi zalagali da
škola bude u potpunosti odvojena od crkve, crkva je uspela da ponovo preuzme monopol nad
vaspitanjem i obrazovanjem. Ovo je postignuto nizom školskih zakona koji je država donela
1854. godine. Ovaj zakon se odnosio na osnovne škole i učiteljske seminare, gde su religiozni
predmeti dolazili na prvo mesto a svi ostali predmeti su bili prožimani verskim učenjem.
Učenicima je uskraćena mogućnost razvijanja samostalnosti i interesovanja time što su realni
predmeti bili isključeni iz nastavnog plana. Pedagogija, didaktika i psihologija su bile
odstranjene iz edukacije učitelja a umesto njih budući učitelji su učili kako se upravlja školom
i organizuje nastava. Osnovna škola u Nemačkoj je doživela značajne promene tek krajem
18
XIX veka, kada su zakoni iz 1854 zamenjeni Naredbama o osnovnoj školi iz 1872. godine.
Ovim novim zakonom uvedeno je novo osmogodišnje školovanje, podeljeno na
četvorogodišnju osnovnu i četvorogodišnju višu školu. Nastavni plan je utvrdio veronauku,
nemački jezik, matematiku, geografiju, istoriju, crtanje, pevanje, gimnastiku i ručni rad kao
obavezne predmete. Uveden je i državni nadzor nad školama. Ove nove osnovne škole su bile
namenjene za decu iz nižih društvenih slojeva, dok su deca bogatih pohađala pripremne
razrede gimnazija.
Srednje škole u Nemačkoj su doživele svoju afirmaciju početkom XIX veka.
Gimnazije, iako su još uvek bile privilegovane škole, promenile su metodiku nastave.
Osnovni predmeti su bili latinski, grčki i nemački jezik, matematika, istorija i geografija,
kasnije se uvode i fizika i francuski jezik. Gimnazije prestaju da budu stručne škole već
dobijaju opšteobrazovni karakter, koji su i do danas zadržale. Gimnazijalac je, u slučaju da
želi da upiše univerzitet, morao da polaže završni ispit, maturu. Otvarane su i realne gimnazije
posle kojih je takođe moglo preći na studije, ali klasične i realne gimnazije nisu bile
ravnopravne po tom pitanju sve do početka XX veka. Osim ovih potpunih srednjih škola, na
kojima je školovanje trajalo devet godina, otvarale su se i nepotpune srednje škole na kojima
je školovanje trajalo šest godina i bile su namenjene siromašnoj omladini. Otvarane su i
devojačke srednje škole u kojima su se učili strani jezici i devojke su bile pripremane za ulogu
domaćice.
Krajem XIX veka suštinu vaspitanja u Nemačkoj činila je teorija o državljanskom
vaspitanju, koja je za cilj imala da nemačku omladinu vaspitava u duhu nacionalizma,
šovinizma i militarizma. Ovo je naročito ojačalo Nemačku pred Prvi svetski rat i omogućilo
stvaranje novih generacija sa osvajačkim težnjama.
Englesko školstvo je na početku XIX veka još uvek bilo pod nadzorom crkve. Jedini
zakon koji je država donela po pitanju školstva se odnosio na to da deca koja su zapošljena u
fabrikama moraju da pohađaju osnovnu školu. Značajne promene u osnovnim školama doneo
je Bel-Lankasterski sistem. Suština ovog sistema je u metodi međusobnog učenja, gde učitelj
predaju starijim učenicima a oni mlađima. Ovaj sistem podučavanja nije bio mnogo
plodonosan, jer je znanje koje su stariji učenici prenosili mlađima bilo izuzetno malog obima.
Radnička klasa, nezadovoljna svojim položajem, zahtevala je od države da preuzme brigu o
školi i obezbedi svima besplatno školovanje. Zakoni kojima je definisana obavezna osnovna
škola doneti su tek krajem XIX veka. Osnovne škole su bile besplatne i školovanje u njima je
trajalo 6 do 8 godina. Više osnovne škole trajale su 4 godina i njih su mogli da pohađaju samo
oni koji su imali prethodno završenu osnovnu školu. Veronauka nije bila izbačena iz
19
nastavnog programa, ali su učenici mogli sami da izaberu da li će da pohađaju predavanja iz
veronauke ili ne.
Srednje škole u Engleskoj nisu bile razvijene, postojale su velike javne škole u kojima
su se školovala deca bogatih slojeva društva. U njima se dobijalo klasično obrazovanje. Nagli
razvoj prirodnih nauka uslovio je otvaranje srednjih škola koje su imale klasićno-realni
nastavni plan. Na kraju XIX veka u Engleskoj su potojale srednje škole koje su se finansirale
od školarine učenika, privatne srednje škole i državne škole. Cilj engleske srdnje škole bio je
da obrazuje džentlmena, vaspitanog u duhu građanskog morala, lojalnosti i poštenja.
Možemo da vidimo da je napredak koji je postojao u školstvu u Evropi tokom XVII i
XVIII veka u XIX veku na neki način stagnira. Države su više brinule o održavanju
društvenog mira i sprečavanju revolucije nego o procesu vaspitanja i obrazovanja. Do
najvećeg napretka dolazi tek krajem XIX veka, kada radnička klasa uspeva da se izbori za
svoja prava i škola konačno postaje odvojena od crkve.
4.9 Pedagogija XX veka
Na početku XX veka zaoštrili su se odnosi među državama, ali i unutar država.
Kapitalizam je sve više prerastao u imperijalizam i prioriteti u društu su se promenili.
Tehnologija je velikom brzinom napredovala i dotadašnje školstvo nije zadovoljavalo
novonastale potrebe. Bilo je potrebno ponovo reformisati školu tako da ona preuzme ulogu
pokretačke snage društva. Sam sistem školstva se nije radikalno menjao, osnovno školovanje
je idalje bilo besplatno i obavezno za sve, samo su se predmeti u školama menjali, zavisno od
potreba društva. U ovom periodu nastao je najveći broj pedagoških teorija i različitih pravaca
u pedagogiji. Javile su se i mnoge reformističke ideje, radna škola, aktivna škola, škola po
meri, škola čina i još mnoge druge. Za sve ove pokrete može se reći da nisu dali odgovarajuće
rezultate. Nisu uspeli da povežu u jedinstvenu celinu nauku, obrazovanje i rad. Jedini oblik
vaspitanja koji je napredovao bilo je predškolsko vaspitanje, otvarano je sve više predškolskih
ustanova koje su decu pripremala za školu i navikavala na radne obaveze. Kritike školskog
sistema koje su nastale u XX veku polazile su od toga da škola treba da se popravi, prilagodi
trenutim interesima i potrebama države. Neke od kritika su čak i predlagale ukidanje škola i
oslobađanje društva od nje,
20
Literatura:
Cenić, S; Petrović, J, Vaspitanje kroz istorijske epohe, Učiteljski fakultet Vranje, 2005
21