uvod u japanske studije - pmf.unizg.hr_uvod_u_japanske... · 2 sveučilište u zagrebu...

1

Doc. dr.sc. Jelena Lončar

UVOD U JAPANSKE STUDIJE

Sveučilište u Zagrebu,

PMF, Geografski odsjek

Marulićev trg 19, Zagreb

2

Sveučilište u Zagrebu

Prirodoslovno-matematički fakultet

Geografski odsjek

Nastavna skripta u okviru kolegija Uvod u japanske studije za sljedeće studije i smjerove- Preddiplomski sveučilišni studij Geografija; smjer: Istraživački, Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Geografija i povijest; smjer: Nastavnički, Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer Nastavnički.

Drugi dio obvezne literature: Stiperski, Z., Yamamoto, Y., Njavro. Đ. (2005): Samuraj i vitez, Meridijani

3

Jelena Lončar

UVOD U JAPANSKE STUDIJE

Akademska godina 2018/2019.

© Sva prava pridržana, 2019.

Skripta je namijenjena studentima isključivo za osobnu uporabu

Recenzenti:

Prof. dr. sc. Dražen Njegač



Geografski odsjek

Doc. dr. sc. Ružica Vuk



Geografski odsjek

4

SADRŽAJ

Osnovni podaci...................................................................................................................................7

1. Uvod ........................................................................................................................................... 8

1.1. Osnovne odrednice položaja i fizičko-geografska

obilježja................................................................................................................................. 9

1.1.1. Tektonika i geologija Japana ......................................................................................... 12

1.1.2. Klima i morske struje .................................................................................................... 18

1.1.3. Voda i vodni resursi ...................................................................................................... 23

2. Povijest Japana i japanskog društva ......................................................................................... 26

2.1. Razvoj poljoprivrede ............................................................................................................ 27

2.2. Doba raspršenih poljodjelaca .............................................................................................. 27

2.3. Politička konsolidacija od 7.st. naše ere .............................................................................. 28

2.4. Država ritsuryo .................................................................................................................... 28

2.5. Šogunski Japan .................................................................................................................... 28

2.6. Uspon samuraja................................................................................................................... 29

2.7. Doba intenzivne poljoprivrede (1250.-1890.) ..................................................................... 29

2.7.1. Kultura i religija ............................................................................................................. 31

2.7.2. Utemeljenje poretka bakuhan ...................................................................................... 31

2.7.3. Doba rasta (1590.-1700.) .............................................................................................. 33

2.7.4. Stagnacija i propadanje (1700.-1850.) .......................................................................... 33

2.7.5. Kriza i restauracija Meiji (1800.-1890.).......................................................................... 34

2.8. Industrijsko doba (od 1890.- danas) ................................................................................... 35

2.8.1. Moderno doba .............................................................................................................. 37

3. Japanske regije .......................................................................................................................... 38

3.1. Regija jezgre .........................................................................................................................42

4. Demografske karakteristike Japana ......................................................................................... 45

4.1. Imigracija ............................................................................................................................. 51

4.2. Manjine u Japanu ................................................................................................................ 53

4.2.1. Burakumin ..................................................................................................................... 53

4.2.2. Pripadnici naroda Ainu .................................................................................................. 53

4.2.3. Korejci ........................................................................................................................... 55

5. Urbanizacija ................................................................................................................................ 57

6. Ekonomska obilježja Japana u 20.st. ......................................................................................... 62 6.1. Mala poduzeća.............................................................................................................................73 6.2. Promet ........................................................................................................................................ 77 6.3. Turizam.........................................................................................................................................78 6.3.1. Oblici turizma u Japanu ............................................................................................................78

6.3.2. Mjesta UNESCO Svjetske baštine u Japanu ..............................................................................79

5

7. Političko ustrojstvo i politika Japana tijekom 20.st. .................................................................... 85

7.1. Politika kasnog imperijalnog doba (1914.-1945.).........................................................................85

7.2. Politika od 1945. do danas .......................................................................................................... 87

8. Geopolitički položaj i vanjska politika Japana u Aziji ................................................................... 89

8.1. Japanska sigurnosna strategija u Azijsko-pacifičkoj regiji ........................................................... 91

8.2. Japansko-američki sigurnosni odnosi .......................................................................................... 93

8.3. Japanska strategija prema državama ASEAN-a ............................................................................ 95

8.4. Japan, Kina i Tajvanski prolaz ....................................................................................................... 96

8.5. Japan, Sj. Koreja i Rusija ............................................................................................................... 98

6

PREDGOVOR

Skripta iz kolegija Uvod u japanske studije namijenjena je studentima smjerova Preddiplomski

sveučilišni studij Geografija; smjer: istraživački, Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij

Geografija i povijest; smjer: Nastavnički, Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer Nastavnički -

koji su upisali navedeni kolegij.

Nastavni materijal strukturiran je logički tako da pokriva poglavlja od geografskih obilježja Japana,

poput prirodno-geografskih, povijesnog razvoja Japana, a nastavlja se analizom demografske situacije

te suvremenih karakteristika i trendova u ekonomiji i politici. Nastavni materijal je zamišljen sa ciljem

kako bi studenti lakše savladali sveobuhvatnu i široku tematiku koju kolegij pokriva. Iako je riječ o

izbornom kolegiju, sadržaji koji skripta nudi, daju široku osnovu i omogućuju upoznatost sa

specifičnostima Japana i njegovom problematikom, posebno vezanom uz demografska pitanja,

gospodarsku stagnaciju, a daje se i osvrt na japansku povijest i njegove društvene i kulturne

posebnosti. Uz navedeno daje se i širi kontekst u kojem se Japanska problematika promatra (naročito

u političko-geografskim odnosima gdje Japan igra veliku ulogu na prostroru Istočne Azije pa je stoga i

toj regiji pridana odgovarajuća pozornost).

Ova skripta bi studentima koji su upisali ovaj kolegij trebala omogućiti olakšano svladavanje

nastavnog sadržaja i omogućiti im stjecanje kompetencija koje su navedene iza svakog pojedinog

poglavlja u skripti. Sadržaj skripte u najvećoj mjeri je aktualiziran i nastojao je pratiti suvremene

pojave i procese na području kojim se predmet bavi. U najvećoj mjeri sadržaj nastavnog materijala

prati sadržaj predmeta i najvećim dijelom pokriva sva poglavlja prijavljena u dopusnici, iako je i zbog

načela aktualnosti ponešto i izmjenjen. Predmet kao i nastavna skripta pridonosi razvoju stručnih

kompetencija iz matične znanosti, razvoju kompetencija za samostalni istraživački rad i stvaranju

temelja za nastavak obrazovanja.

7

Osnovni podaci:

Ukupna površina: 377.915 km² Kopno: 364.485 km² (nema kopnenih granica) Vode: 13.430 km² Dužina obala: 29.751 km Broj stanovnika: 126.451.398 (2017. procjena) Narodnosni sastav stanovništva: Japanci 98.5 %, Korejci 0.5 %, Kinezi 0.4 %, ostali 0.6 %

Sastoji se od 4 glavna otoka i 6.848 manjih otoka i otočića Obuhvaća i: otočje Bonin (Ogasawara-gunto), Daito-shoto, Minami-jima, Okino-

tori-shima, Ryukyu otočje (Nansei-shoto) i vulkanske otoke (Kazan-retto) Obradivog zemljišta: 12,5 %, šume 68,5 %, ostalo: 19 %

Izvor: The World Factbook, CIA Factbook, www.cia.gov

http://www.cia.gov/

8

1. UVOD

Japansko otočje ima dugu povijest, a ta je povijest jedinstvena, posebno s ekološkog stajališta.

Povijest Japana lako je obraditi jer su otočne granice zemlje vrlo jasne. Stoga je ova država dobar

primjer za širu povijest razvitka ljudskog roda unutar ograničenog životnog prostora, od sakupljača do

poljodjeljskog društva i dalje do rane faze industrijalizacije i postindustrijalizacije koja obilježava

današnje vrijeme. Prema teoriji koja zastupa jedinstvenost japanskog nasljeđa i teoriju povezanosti s

bogovima, povijest Japana se razlikuje od povijesti svih drugih naroda. Japanska inačica izuzetnosti

vlastite povijesti oslabljena je, ali ne i uništena 1940-ih godina.

Drugo gledište koje japansku povijest smatra izuzetnom dolazi izvan Japana i zapravo je stav o

izuzetnosti zapada prilagodilo japanskim uvjetima. Po njemu je niz jedinstvenih uvjeta doveo Japan

do industrijalizacije ili „modernizacije“ pa i „pozapadnačavanja“ kakva druga „nezapadna“ društva

nisu uspjela postići. Ova strana inačica, kao i njen izvornik, ima mnogo pristaša u znanstvenim

krugovima.

Tablica 1 prikazuje, uzimajući u obzir velike regionalne razlike u vremenu i pojedinim događajima,

razdoblja i faze koja pokrivaju uobičajene dijelove japanske povijesti (Totman, 2003).

Tab.1. Povijest Japana: Kratki pregled

(1) prije 130.000 god.

Najstariji pouzdani podaci o ranom društvu lovaca-sakupljača; kasni pleistocen; paleolitik

(2) prije 13.000 god.

Pojava kasnog društva lovaca-sakupljača (napredak između 13.000 i 4.500 god.; opadanje: između 4.500 i 3.000 god.); holocen; mezolitik ili neolitik; Jōmon

(3) 400 g. pr. Kr. (prije 2.400 g.)

Početak raspršenog poljodjeljskog društva (napredak: od 400 g. pr. Kr. do 700; zastoj: od 750. do 1250.)

Od 400 g.pr.Kr. do 250.: razdoblje Yayoi; poljodjeljsko razdoblje

Od 250. do 710.: razdoblje Kofun; kultura nadgrobnih spomenika; stvaranje države (ili razdoblje Yamato, od 300. do 645.)

Od 710. do 794.: razdoblje Nara; klasična ili aristokratska birokracija (ili ritsuryō, od 645. do 900.)

Od 794. do1185.: razdoblje Heian; klasična ili aristokratska birokracija (uključuje razdoblja: Fujiwara od 900. do 1050., insei od 1050. do 1180., i Genpejski rat od 1180. do 1185.)

1185. do 1250.: rano razdoblje Kamakura ili šogunat Minamoto; rani srednji vijek

(4) 1250. g. Pojava intenzivnog poljodjeljskog društva (napredak: od 1250. do 1700.; zastoj: od 1700. do 1870.)

Od 1250. do 1333.: kasno razdoblje Kamakura

Od 1333. do 1600.: razdoblje Muromachi ili Ashikaga; kasniji srednji vijek; feudalno razdoblje (uključuje razdoblje: nanbokuchō od 1336. do 1392., sengoku od 1467. do 1567., Azuchi-Momoyama od 1568. do 1600.)

Od 1600. do 1867.: šogunat Edo ili Tokugawa; rano moderno doba; centralizirani feudalizam

Od 1868. do 1890. g.: rano razdoblje Meiji; početak modernog doba.

(5) 1890-e Počeci industrijskog društva (napredak: od 1890. do danas)

9

Imperijalni Japan (od 1890.-1945.), uključuje kasno razdoblje Meiji, od 1890-1912.g.; razdoblje Taishō, od 1912-1926.g.; rano razdoblje Shōwa, od 1926-1945.g.

Poduzetnički Japan (od 1945. do danas), uključuje kasno razdoblje Shōwa, od 1945-1989. i rano razdoblje Heisei, od 1989. do danas.

Izvor: Totman C., 2003.

1.1. Osnovne odrednice položaja i fizičko-geografska obilježja

Geografija japanskih otoka, od početka japanske povijesti do danas, imala je stalnu ulogu u

oblikovanju njihova biosustava i civilizacije. Osnovna fizičko-geografska obilježja Japana vrlo su se

malo promijenila tijekom stoljeća njegove pisane povijesti, tako da opis japanskih otoka kakvi su

danas vrijedi za posljednja dva tisućljeća. Ipak, Japan je doživio velike geografske promjene, a kako

su one ne samo utjecale na život svih živih bića na tom području, nego dale otočju današnji izgled,

važno je ispitati i njegove geološke karakteristike, ali i klimu. Oni su imali veliku ulogu u oblikovanju

njegove povijesti.

Japan se sastoji od 4 velika otoka: Hokkaidō (površine 78.487 km²), Honshū (230.388 km²), Kyushū

(41.937 km²) i Shikoku (18.754 km²), nekoliko većih otokau blizini i mnogobrojnih otočića, od kojih su

najbrojniji oni koji čine otočne lance prema jugu, Ryūkyū i Bonin. Kopnena površina otoka iznosi

gotovo 378.000 km² što odgovara okvirno površini Njemačke. Ukupna površina japanskih otoka,

uključujući i okolni kontinetalni šelf, iznosi oko 550.000 km². Od ukupne površine obradivo je

(pogodno za poljoprivredu) oko 56.000 km², dok su ostatak uglavnom planinska područja prekrivena

šumama ili pašnjacima (75 % površine Japana čine planine prevelikog nagiba padina da bi mogle biti

kultivirane ili naseljene, naročito na mjestima gdje poniru direktno u more).

Smješten duž istočnog ruba Azije Japan se prostire od oko 25° sj. geog. širine na najjužnijem dijelu

otoka Kyushu do 45° sj.geog.širine u blizini najsjevernije točke otoka Hokkaido. Klima se kreće od

suptropske do umjereno hladne, a šumska vegetacija, slično tome, od širokolisnih zimzelenih šuma

na jugu, preko širokolisne bjelogorice na velikom dijelu srednjeg Japana, do bjelogoričnih borealnih

šuma na otoku Hokkaido i na visoravnima na otoku Honshū (Totman, 2003). Na japanskim otocima

rijeke su kratke, planinske, s promjenljivim vodostajem; najdulje su Shinano (367 km) i Tone (322 km)

na otoku Honshu te Ishikari (268 km) na otoku Hokkaido. Mnogobrojna su jezera u kraterima ugaslih

vulkana. Najveće je jezero Biwa (670,3 km²) u središnjem dijelu otoka Honshu.

10

Sl. 1. Japanski otoci – geografski smještaj

Izvor: https://www.mapsofworld.com/

Danas, kao i tijekom proteklih nekoliko tisuća godina, većina japanskog stanovništva živi duž istočno-

zapadne osovine što se prostire od sjevernog dijela otoka Kyushua preko Unutarnjeg mora do bazena

Kinai i ravnica Nobi (oko grada Nagoya), Yamato (Osaka, Kyoto, Kobe) i Kantō - od kojih je Kanto

najveće ravničarsko područje gdje se smjestio megalopolis Tokio. Ravnica Kanto je oko šest puta veća

od sljedećeg najvećeg ravničarskog područja u Japanu zbog čega ima veliko značenje za naseljavanje i

osnivanje gradova. To dugačko područje srednjeg Japana dominiralo je tijekom povijesti jer je

Unutarnje more osiguravalo pogodan, prilično siguran transport i bilo okruženo malim, ali plodnim i

sigurnim obalnim ravnicama iza kojih su se prostirala bogato pošumljena područja u unutrašnjosti.

11

Ravnice Nobi i Kanto sa svojom povoljnom klimom osiguravale su temeljne uvijete za poljodjeljstvo i

bile dovoljno velike i plodne za potporu političkim organizacijma što su ih ambiciozni političari koristili

za pridobivanje stanovnika udaljenijih krajeva (Totman, 2003). Dugoročne promjene klime odigrale su

odlučujuću ulogu u razvoju kulture kamenog doba a možda i potaknule stvaranje organiziranih država

oko 200-300 g. naše ere. Kratkoročne promjene klime utjecale su na političke događaje, naročito

tijekom 12. st., ali i 18. i 19. st. kada je došlo do gladi (propadanje usjeva) što je dovelo o društvene

katastrofe pa i kanibalizma.

Sl. 2. Položaj ravnica Nobi i Kanto

Izvor: www.slideserve.com

Dugotrajna prevlast područja oko Unutarnjeg mora pridonosila je održavanju regionalnih napetosti

od kojih su najžešće bile one između stanovnika JZ i SI dijela Japana. Te su napetosti potaknute u

davnim vremenima, pretpostavlja se pod utjecajem dolaska raznih naroda s azijskog kontinenta

preko „kopnenog mosta“ koji je s vremena na vrijeme povezivao otok Kyushu i otok Sahalin s

kontinentom, a posljednji je takav most potopljen podizanjem razine mora prije oko 13.000 godina. U

kasnijim tisućljećima različiti sastavi flore japanskih šuma održavali su te regionalne podjele među

stanovništvom. Primjerice, bjelogorične šume koje su prevladavale na području od srednjeg Japana

prema SI omogućile su trajniju i gušće naseljenu kulturu lovaca-sakupljača, što nije bilo moguće na JZ

područjima zimzelenih šuma koja su se pokazale manje pogodnima za tu kulturu pa su umjesto nje

potaknule razvoj kulture riže prije oko 2.400 godina (400 god.pr.Kr.). U kasnijim su stoljećima snažne

kulturne razlike i različiti ekonomski uvjeti poticali i dalje regionalne netrpeljivosti i izravne sukobe,

najviše između „civiliziranog“ zapada i „barbarskog“ sjevera. U novije vrijeme te su netrpeljivosti

12

snažno došle do izražaja u građanskim ratovima 60-ih godina 19. st. što se nastavilo i tijekom 20. st. u

obliku političkih i kulturnih nadmetanja (Totman, 2003).

1.1.1. Tektonika i geologija Japana

Japan je relativno malen prostor čije su karakteristike odredili isti tektonski procesi koji su oblikovali i

cijeli planet. Područje na kojem se danas nalazi Japan smješteno je na sjecištu gdje su se sudarile 2

kontinentalne ploče – Euroazijska, Filipinska i jedna oceanska – Pacifička.SI Japan nalazi se na granici

gdje Pacifička ploča ponire pod Euroazijsku u Japanskom jarku (rovu) sjeverno od Tokija. Istovremeno

JZ dio Japana nalazi se na mjestu gdje se Filipinska tektonska ploča podvlači pod Euroazijsku u jarku

Nankai južno od Kyushua i Shikokua. Duž granice gdje se Pacifička ploča podvlači pod Filipinsku

formirao se otočni luk Izu-Ogasawara. To je ujedno i seizmički jedan od najaktivnijih dijelova svijeta

pa tako u Tokiju bude u prosjeku 3 potresa mjesečno. Veliki potresi, s ogromnim materijalnim

posljedicama i potencijalno velikim ljudskim žrtvama pogode Japan u prosjeku svakih 70 godina

(Weightman, 2011). Sve od kolizije kopnenih masa iz razdoblja Pangeje (započelo prije 50 mil.g.)

japansko se kopno i dalje iskrivljavalo i mijenjalo, a njegovi dijelovi dizali i spuštali.

Potresi koji nastaju konvergencijom imaju relativno plitke epicentre (na dubini manjoj od 30 km) i na

njih otpada većina potresa u Japanu. Ujedno, s obzirom da nastaju u gornjem dijelu zemljine kore,

ovaj tip potresa povezan je s geološkom strukturom i geomorfološkim karakteristikama zemlje, kao i

potresi koji nastaju subdukcijom oceanskih ploča. Na žalost, iako nisu uzrokovali česte katastrofe,

ovakvi potresi mogu biti uzročnici tsunamija i poremećaja kore (Sakaguchi, 1980).

Vulkani u Japanu mogu se podijeliti u tri grupe s obzirom na povijest geomorfološkog razvoja:

a) Vulkani tipa A –– stratovulkani,Mt. Akagi tip.

b) Vulkani tipa B –kaldere, danas su takvi vulkani česti na Hokkaidu i Kyushuu.

c) Vulkani tipa C – monogenetski vulkani, u obliku magmatske kupole (Sakaguchi, 1980).

Tektonski udari koji su pokrenuli stvaranje japanskih planinskih lanaca tijekom posljednjih 5 mil.god.

doveli su i do stvaranja vulkana koji su područja stalne geotermalne aktivnosti. Zapravo, japanski

aktivni vulkani, kojih je danas oko 60, čine oko 10 % poznatih vulkana na svijetu. Tijekom tisućljeća,

pepeo iz vulkana isprao se u jezera i plitke obalne vode što je pridonijelo stvaranju sedimentnih

ravnica i stvorilo naslage ilovače pogodne za rast bogate nizinske vegetacije. Najpoznatije takve

naplavine su niz slojeva stvorenih tijekom posljednih 350.000 god. erupcijama iz vulkana Asama i

Akagi smještenih SZ od Tokija i nizom drugih naplavina s planina u predjelu Hakone, od kojih je

planina Fuji daleko najveća i najmlađa.Pepeo s tih vrhova raspršio se i isprao prema istoku i svojim

naletima stvorio bogate naslage ilovače koje čine današnju ravnicu Kanto (Totman, 2003). Fuji je

ujedno najviši vulkan u Japanu, visine 3.776 m, dok je najviši neaktivni vulkan planina Shirane (vrh

Kita) visine 3.192 m.

Tektonski je Japan tektonskom linijom Itoigawa-Shizuoka (koja prolazi središtem Honshua) podjeljen

na dvije regije – područje zapadno od navedene linije naziva se JZ Japan, dok se ostalo područje

Honshua na sjeveru zajedno s poluotokom Oshima na Hokkaidu, naziva SI Japan. Geografski se otok

Hokkaido bez poluotoka Oshima, naziva Hokkaidom u užem smislu ili pravim Hokkaidom. JZ Japan je

središnjom tektonskom linijom podijeljen na „vanjsku zonu“ na pacifičkoj strani Japana, te na

„unutarnju zonu“ koja obuhvaća ostatak JZ. Dio Honshua na SI Japana podjeljen je na „istočnu zonu“

13

koju čine planine Kitakami i Abukama, dok je „zapadna zona“ zapadno od planinskog lanca Ou. Ova

tektonska podjela često se koristi u opisima japanskih geomorfoloških karakteristika (Sakaguchi,

1980).

Glavni japanski otoci podijeljeni su na tri područja – sjeverni, središnji i zapadni Japan. Središnji dio je

područje Honshua gdje je zemlja najšira i najviša te gdje je topografska konfiguiracija

najkompliciranija. Točne granice središnjeg Japana, nisu jasno određene, ali se granicom prema

zapadu smatra zaljev Tsuruga, jedna od najznačajnijih morfostrukturnih linija i područje gdje je

Honshu najuži. Granica središnjeg i sjevernog, koja određuje istok Japana, prostire se od ravnice

Kanto prema rijeci Shinano. Kod opisivanja geomorfoloških obilježja još se koristi i podjela Japana na

oblasti Hokkaido, Kanto, Chubu, Tohoku, Chugoku, Shikoku i Kyushu (Sakaguchi, 1980).

Sl. 3. Fizičko-geografska regionalizacija Japana

Izvor: Sakaguchi, Y. 1980.

14

Planine stvorene tektonskom aktivnošću čine oko 80 % današnje kopnene površine Japana.

Preostalih 20 % čine dvije vrste sedimentnog područja. Raštrkana mjestimično po cijelom Japanu

nalaze se područja pleistocenskog taloženja poznata kao diluvijalna područja, tj. erodirani ostaci

ravnica nastalih uglavnom tijekom interglacijalnih razdoblja kada je razina mora bila viša (tj. prije oko

50.000 godina). Ti ostaci, naknadno podignuti zbog pomicanja zemljine kore i vulkanskih erupcija i

erodirani čestim bujicama, danas su povišene naplavine – uglavnom brežuljci i niski grebeni

sastavljeni od nedovoljno čvrstog materijala koji se uzdiže od 10 do 300 m iznad okolnih aluvijalnih

ravnica.Te ravnice, glavnina današnjeg ravnog tla, stvorene su, kao što je već spomenuto, nakon

posljednjeg velikog glacijalnog doba. Većina ih je „izronila“ iz mora u vrijeme zahlađenja koje je

počelo prije 5-6 tisuća godina (Totman, 2003).

Sl. 4. Smjerovi kretanja tektonskih ploča na području Japana

Izvor: National Research Institute for Earth Science and Disaster Prevention,

http://www.bosai.go.jp/e/

Velik dio današnjeg japanskog kopna bio je prije oko 15 mil.g. pod morem, a tek je prije 5 mil. godina

započela njegova orogeneza, pa su japanske planine u odnosu na neke druge vrlo mlade jer su svoju

današnju visinu dosegnule tijekom posljednjih 2 mil. godina. U doba pleistocena Japan je bio

izduženo kopneno područje koje se sastojalo od ispresijecanih planinskih lanaca i naplavljenih ravnica

na rubu kontinenta, ali od njega odvojeno dubokom depresijom – Japanskim morem. Bilo je

okruženo plitkim morem na JZ, dubokim oceanom na jugu i istoku i plitkim tjesnacima na sjeveru.

Ovisno, prvenstveno, o glacijacijama i međuglacijalima, te spuštanju i podizanju razine mora, to je

područje bilo povremeno odvojeno kao skupina otoka ili spojeno tzv. kopnenim mostovima s

kontinetalnim obalnim nizinskim pojasevima koji su se pružali od otoka Kyushu i Sahalina

premazapadu. Fizičke tragove glacijalnih ciklusa velikim su dijelom izbrisale kasnije fluktuacije morske

razine, ali su ostaci zadnjeg glacijala jasno urezani duž cijele obale japanskog otočja.

http://www.bosai.go.jp/e/index.html


15

Prije 75.000 godina, pri kraju toplog interglacijalnog razdoblja, Japan se odvojio od kontinenta.

Uslijedila su promijenjiva, ali uglavnom hladnija razdoblja pa su prije 32.000 god. ponovno nastali

kopneni mostovi između Kyushua i Koreje te Hokkaida, Sahalina i područja Amura u Sibiru. Ta je faza

glacijacije doživjela svoj vrhunac prije oko 18.000 god. kada je razina mora bila 130 do 140 m niža od

današnje. Glavni japanski otoci bili su jedno kopno, a JZ dio Japana bio je povezan s kontinentalnom

obalnom ravnicom pokrivenom umjerenom bjelogoričnom šumom presječenom, pretpostavlja se,

samo jednom širokom rijekom kojom je tekla voda zapremnine današnjeg Crnog mora (Totman,

2003).

Sl. 5. Pleistocen (prije 18.000 tis.god.), ledeno doba – Japansko more gotovo je u potpunosti

zatvoreno, očite naznake formiranja japanskog otočja.

Izvor: http://plate-tectonic.narod.ru/japan16photoalbum.html

Tijekom tisućljeća u kojima se more spuštalo, postojeće su obalne ravnice erodirale ostavljajući za

sobom povišene naplavine regolita duž rubova novonastalih riječnih dolina. Kasnije, s pojavom

zatopljenja, naročito u razdoblju od 13.000 do 12.000 god. te su se doline napunile morem i talogom.

Nadiranje oceana preko obalnih nizina i dolina iz glacijalnog doba ponovno je japansko kopno

pretvorilo u otoke, a podizanje razine mora doživjelo je vrhunac prije 6.000 god., kada su

temperature na Zemlji bile znatno više od današnjih. U tom je razdoblju mulj ispunio nekadašnje

riječne doline pa kad je tijekom iduće dvije do tri tisuće godina novo, ali kratko razdoblje glacijalnog

zahlađenja snizilo razinu mora nekoliko metara, duž cijele japanske obale izronila su znatna područja

obalnih ravnica. One čine velik dio ravničarskog područja na kojem se danas nalaze gradovi, naselja i

rižina polja.

16

Geološka aktivnost te neprestana pomicanja tla između oceanske i kontinentske ploče razultirali su

stvaranjem nevjerojatno složenih nizova planinskih lanaca koji se pružaju prema sjeveru i oblikuju

Sahalinske i Kurilske otoke, a i prema jugu gdje oblikuju otočne lukove Bonin i Ryukyu. Na području

„užeg“ Japana ti procesi doveli su do stvaranja središnjih grebena s razgranatim izdancima koji tvore

„kralješnicu“ japanskog otočja. Na otoku Honshuu, u dodirnoj točki Euroazijske i Sjevernoameričke

tektonske ploče, središnji planinski lanci prelaze nadmorsku visinu od 3.000 m. S obzirom na

orogensko djelovanje zbog kojeg se vrhovi praktički vertikalno uzdižu, podložni su vrlo brzoj eroziji.

Za vrijeme obilnih kiša i otapanja snijega, bujice odnose zemlju i rijekama se spuštaju velikom

brzinom u nizinska područja gdje se ti nanosi zaustavljaju i stvaraju lepezasta područja i taložne

naplavne ravnice.

U Japanu ne postoje tektonske ravnice tj. horizontalne stijene prekambrijskog ili kasnijeg porijekla.

Njegova su ravničarska područja manji sedimentni bazeni od kojih je većina okružena strmim

planinskim obroncima. To znači da iza ravničarskih predjela nema gotovo nikakvih blagih uzvisina ili

brdovitih područja koje bi se moglo, uz malo više truda, pretvoriti u područja pogodna za ljudski

život. Ni aluvijalna lepezasta područja, niti diluvijalna povišena tla ne mogu se iskoristiti jer se planine

uzdižu oštro, a vodene bujice erodiraju tlo u gornjim dijelovima ravnica bogatih ilovačom (iza

lepezastih područja). Tu se nalazi pjeskovito i šljunkovito tlo, a potom tlo na kojem prevladavaju

stijene koje su neprikladne za poljodjeljstvo. Povišene su naplavine zbog svog sastava (isprana zemlja

slabe plodnosti) također slabo upotrebljive, a obronci su im tako oštri da u slučaju kultiviranja brzo

erodiraju i uništavaju plodnu zemlju u nižim predjelima.

17

Sl. 6. Geološki sastav japanskog otočja

Izvor: https://maps-japan.com/japan-geological-map

Premda su glacijalna razdoblja kasnog pleistocena bila odlučujuća za oblikovanje japanskih nizina,

samo to područje nije bilo prekriveno ledom. S izuzetkom nekolicine malih planinskih ledenjaka,

Japan nije bio pod utjecajem (poput Sj. Amerike ili Europe) uništavajućeg djelovanja leda koji je

isprao niže planinske grebene, ogolio stijene i nataložio regolit u neravnomjernim naplavinama

glacijalnog tla što je narušavalo površinu zemlje i podzemne vode. Stoga su japanske planine zadržale

svoju visinu i oštrinu te plitko, stjenovito tlo koje je podjednako pokriveno šumama. Kada je riječ o

ravnicama, nedostatak znatnijih glacijalnih naslaga znači da su regulacija i hidrološko djelovanje

prirodnih vodnih sustava ostali prostorno ravnomjernije raspoređeni nego u onim područjima gdje je

došlo do glacijacije. Takva ravničarska topografija dovela je do ravnomjernog i podjednakog

iskorištavanja zemlje, uglavnom navodnjavanog uzgoja riže i njime potaknutog nastanka društvenog

18

ustroja (Totman, 2003). Japan je također bogat vrućim izvorima kojih ima oko 20.000, od kojih je oko

2.000 pretvoreno u topličke resorte. Mnogi od njih su na otoku Kyushu (Weightman, 2011).

1.1.2. Klima i morske struje

Što se tiče klimatskih karakteristika, otok Honshu je podjeljen na Omote Nippon (Prednji Japan – uz

Pacifičku obalu) i Ura Nippon (Stražnji Japan – uz obalu Japanskog mora). Planinski lanac formira

demarkacijsku liniju između ova dva dijela. Ujedno, otočje se proteže od SI prema JZ u duljini od oko

3.000 km,što ima važnu ulogu u klimatološkim obilježjima Japana. Najvećim dijelom Japan se nalazi u

umjerenom pojasu, ali jedna od karakteristika njegove klime može se opisati kao „tropska zona ljeti i

ledena zona zimi“ (ima dakle, karakteristike kontinentske klime s velikim razlikama u temperaturama,

iako je Japan okružen morima). Kad se govori o padalinama, Japan je jedno od najvlažnijih područja

na svijetu. Srednja godišnja količina padalina iznosi oko 1.800 mm, iako u dijelovima Hokkaida i

unutarnjim bazenima središnjeg Japana ne prelazi više od 1.000 mm godišnje. Kad se analiziraju

snježne padaline, obalni dijelovi uz Japansko more ističu se kao područja u kojima ima najviše

snježnih padalina. Visina mu ponekad doseže do 3 m, čak i u nizinama Ura Nippona (Sakaguchi,

1980).

U Japanu se dobro može pratiti izmjena godišnjih doba. Prema dnevnim temperaturama, tlaku,

trajanju insolacije, broju oblačnih dana te prosječnim datumima početka i završetka prirodnih doba, u

Japanu se ističu 3 kišne sezone s tri prijelazna razdoblja. Iako je početni datum svakog od razdoblja

promjenjiv (varira u nekoliko tjedana) tijekom godina, prirodna smjena godišnjih doba je očigledna

(Maejima, 1980)

Japansku klimu određuju dva čimbenika. Nad otočjem pušu pretežno zapadni vjetrovi koji dolaze iz

Azije, a s istočnog, ekvatorijalnog dijela Tihog oceana dolaze snažne ciklonske zračne struje i kreću se

prema SZ preko Japana i okolnih područja. Jesenski kišni period ili shurin, koji obično traje oko 40

dana, ovdje je vrlo uočljiv. Tijekom zime klima je pod utjecajem hladnog zraka što dolazi iz

kontinentalnog Sibira. Iako je taj zrak izrazito hladan i suh, vrlo je stabilan. Sa SZ stalno pušu hladni

vjetrovi skupljajući vlagu prelazeći preko Japanskog mora i pretvarajući je u snijeg. S obzirom da su

takve zračne mase nestabilnije, nastaje snijeg što pada na zapadnoj strani planinskih lanaca Honshua

koji može dosegnuti visinu od 1 m. Vjetrovi zatim pušu dalje preko istočnih padina donoseći na

visoravni i obalne ravnice razmjerno suho vrijeme.

Tab. 2. Zračne mase iznad Japana

Zračna masa Izvorišna regija Simbol God.doba Karakteristike vremena

Sibirska Sibir cP Zima, proljeće, jesen

SZ monsun, kiša ili snijeg nad obalom Japanskog mora te mirno vrijeme na Pacifičkoj obali

Ohotska Ohotsko more mP Rano ljeto, jesen

SZ vjetar, hladno i oblačno vrijeme

Ogasawara SZ Pacifik mT Ljeto, proljeće, jesen

JI monsun, toplo, stabilno ili vruće vrijeme, oluje

Zračna masa rijeke Yangtze

Središnja i Sj. Kina cT Proljeće, jesen Mirno vrijeme praćeno migratornim anticiklonama

Ekvatorijalna Ekvatorsko mE Rano ljeto, JZ vjetar, vruće i vlažno vrijeme,

19

područje jesen oluje i pljuskovi

Izvor: Maejima, 1980.

Sl. 7. Vjetrovi u Japanu

Izvor: Radiation Safety Philipines, https://www.sgs.ph/en/training-services/

Sibirske zračne mase u proljeće postaju toplije i rjeđe, pa atmosferske struje iznad Tihog oceana u SI

Aziju donose topliji zrak s juga Himalaje. Topao i vlažan zrak, uglavnom JI vjetrovi dolaze do otoka

Kyushu, a u lipnju i srpnju i na Shikoku i Honshu. Uzrokuje kasne proljetne kiše (ili baiu) poslije kojih

slijedi suho ljeto koje je, unatoč smještaju otoka u umjerenom pojasu, dovoljno toplo za uzgoj riže.

Poslije ljetnih vrućina dolaze promjenjive jesenske kiše (shūu) praćene tajfunima. Te se ciklonalne

oluje stvaraju nad zapadnim Tihim oceanom i kreću se u velikim lukovima, najprije prema južnoj Kini i

Filipinima, a potom na sjever i na istok. Prvi japanski tajfuni uglavnom pogađaju otočje Ryukyu i južni

Kyushu, a s dolaskom jeseni pušu prema istoku preko otoka Shikoku i Honshutj. u JZ i središnjem

dijelu Japana. Riječ je uglavnom o orografskim padalinama pod utjecajem tajfunske aktivnosti. U

studenom su uglavnom bezopasni jer pušu preko mora, JI od otočja. Drugi val hladnog vremena

uzrokuje skretanje ciklonalnih oluja prema istoku. Nove sibirske zračne mase potiskuju oceanski zrak i

donose novi godišnji klimatski ciklus (Totman, 2003)

https://www.sgs.ph/en/training-services/materials-testing-training/non-destructive-testing-ndt-training/basic-radiation-safety-training

20

Sl. 8. Prosječan broj tajfuna u Japanu od 1981-2010.g.

Izvor: Nippon.com, /www.nippon.com/en/

Sl. 9. Linija kretanja tajfuna u Japanu: na primjeru tajfuna Tokage, 2004. godine

Izvor: http://factsanddetails.com/japan/cat26/sub160/item856.html

21

Ovakva klima imala je presudnu ulogu u razvoju japanske civilizacije. Zbog nje otoci imaju dovoljno

padalina, od 2.000 mm godišnje na JZ zemlje do oko 1.000 mm na SI, odn. prosječno 1.800 mm u

cijelom Japanu. Jedno je od obilježja japanske klime da je količina padalina znatno veća negoli u

drugim područjima u umjerenim zonama. U tom pogledu japanska je pacifička obala npr. usporediva

s vlažnim tropskim područjima. Zbog obilja vlage, otoci su bogati šumama iako zbog obilnih kiša

Japan ima jednu od najviših stopa erozije u svijetu. Eroziji pridonosi i djelovanje potresa, vulkana, ali i

antropogeni čimbenici.

Otočna planinska „kralješnica“ koja se pruža u smjeru sjever-jug, uzrokuje različite klimatske uvjete i

time utječe na regionalne klimatske razlike. Na obalama Tihog oceana, osobito od Kantoa prema JZ

prevladavaju sunčane zime, ali s druge strane, područja uz Japansko more, osobito od otoka Noto

prema sjeveru, rijetko su naseljena zbog hladnih zima s mnogo snijega. Taj snijeg u proljeće kopni u

more pa za poljoprivedu nema dovoljno vlage.

Ni ljeta na sjevernom dijelu Honshua, a posebno duž Japanskog mora, nisu pogodna za poljoprivedu.

To je područje izloženo efektu yumase, zbog kojeg hladni zrak s Ohotskog mora ponekad utječe na

ljetne temperature tako da one znatno opadaju - što šteti poljoprivredi. Efekt yumase ima posebno

loš utjecaj na uzgoj riže jer japanska riža zahtijeva ljetnu temperaturu od 20 °C i više. Pad

temperature od 2-3°C može dovesti do 30-50 %-tnog pada uroda riže, a utjecaj efekta yumase može

biti i snažniji. Ipak efekt yumase ne prodire dalje od pacifičke obale Tohokua pa ondje, kao i na jugu u

proljeće i u jesen padaju kiše, što je dobro razdoblje za poljoprivredu. I jesenski tajfuni donose vlažan

zrak na južnu obalu pa je to dobro vrijeme za zimske usjeve koji se stoljećima uzgajaju u južnom

Japanu. Zbog takve klime Japanci su tijekom zadnja 2 tisućljeća gusto naselili južne obale, osobito uz

zaklonjeno Unutrašnje more. Najkasnije se naseljavaju na SI jer su ondje zbog klime i topografije

uvjeti teški, urod manji, a sjetva nesigurna (Totman, 2003).

Sl. 11. Klima Japana prema Köppenovoj klasifikaciji

22

1 Japansko more

1a Ohotsk Prosječna zimska temperatura ispod 0°C. Niska prosječna godišnja količina padalina.

1b Tōhoku; Hokkaidō

Kišno razdoblje u rujnu i zimi. Prosječna temperatura ispod 0°C u siječnju i veljači.

1c Hokuriku; San’in Prosječne mjesečne temperature ne padaju ispod 0°C. Puno snijega zimi.

2 2 Kyūshū Puno kiše u lipnju i srpnju.

3 3 Nankai Puno kiše tijekom cijele godine, posebno u lipnju i srpnju.

4 4 Setouchi Toplo, s malom količinom padalina tijekom godine.

5 Istočni Japan

5a istočni Hokkaidō Vrlo hladno zimi. Male količine padalina, osim u rujnu kada ih ima puno.

5b Sanriku; Jōban Niske temperature i manje snijega u usporedbi s obalom Japanskog mora na istoj geog. širini.

5c Tōkai, Kantō Velike količine kiše u lipnju te od rujna do listopada. Lijepo vrijeme zimi.

5d Chūō kōgen Velike sezonske varijacije u temperaturi. Vrlo hladne zime s velikim količinama snijega.

6

6a Nansei shotō Toplo, s malim sezonskim varijacijama u temperaturi. Malo padalina.

6b Chichijima Toplo, s malim sezonskim varijacijama u temperaturi. Velike količine kiše u svibnju i studenom.

Izvor: www.nippon.com

Zbog oceanskih struja blaga je klima na jugu još i blaža. Južnu obalu grije kuroshio ili japanska struja

koja donosi ekvatorijalne vode s JZ - od Filipina, prema sjeveru uz otočje Ryukyu i prema istoku, uz

nizinu Kanto i zatim dalje u Tihi ocean. Na sjeveru, struja oyashio ili Chishima donosi arktičke vode

duž Kurilskih otoka, uz Hokkaido istočne obale sjevernog Honshua, zbog čega su temperature niže, a

poljoprivredna sezona kraća. Iako je zbog obiju struja duž cijele obale razvijeno ribarstvo, postoje

velike razlike između SI i JZ. Jedna grana kuroshio prolazi kroz tjesnac Tsushima i ulazi u Japansko

more, no slabije grije obalu zbog toga što se miješa s hladnom vodom iz Ohotskog mora što teče

prema jugu (Totman, 2003).

23

Sl. 12. Morske struje oko Japana

Izvor:https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-

oceanic-currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733

1.1.3. Voda i vodni resursi

Japan se smatra jednom hidrološkom cjelinom, te je zemlja bogata vodnim resursima. Većina

japanskih rijeka nikada ne presušuje, a i razina podzemnih voda je općenito visoka te je lako doći do

vode dobre kvalitete. Usprkos ovome, nestaašice vode su očiti u pojedinim godinama. Jedan od

razloga je, svakako, povećana potražnja za vodom uslijed snažnog japanskog ekonomskog rasta

(naročito u prethodnim desetljećima). Snijeg, baiu i tajfuni donose sa sobom velike količine padaline

koje su bitne za stalne tokove. Npr. u prosjeku jedan tajfun može donijeti i 25 mlrd. m3 vode u tijeku

samo nekoliko dana. U slučajevima kad velike kiše padnu u kratkom vremenskom periodu, najveći dio

kišnice odlazi u rijeke koje tada mogu izazvati velike poplave ili se ulijevaju u more a da se iskoriste.

Kako bi se u navedenim klimatskim uvjetima i sezonskim varijacijama padalina u Japanu spriječile

nestašice i omogućila stalna opskrba vodom, ona se skladišti (brane i sl.).

Najduža rijeka u Japanu je Shinano - 367 km, što je svega 5,5 % dužine Nila, najduže rijeke na Zemlji.

Dakle, u usporedbi s najvećim rijekama na svijetu, japanske su rijeke relativno kratke. Tektonska linija

Itoigawa-Shizuoka dijeli Japan na dva sljeva – veći je broj dužih rijeka u istočnom negoli u zapadnom

Japanu. U istočnom dijelu one teku uzduž tektonskih linija, a u zapadnom uzduž dugačkih geoloških

struktura. Također, rijekama je bogatiji SI nego JZ dio Japana. Iznimke su rijeke Yodo i Kiso koje teku

24

JZ Japanom. Ujedno, ni jedna rijeka na otoku Kyushu nije na popisu 20 najvećih japanskih rijeka.

Rijeka s najvećim porječjem na Kyushuu je Chikugo – 2.860 km², dok je duljina glavnog toka 143 km.

U zapadnom Japanu teče svega nekoliko rijeka -Tenryu, Chikugo, Yoshino, Kino. Izuzetno je važna

rijeka Tone iz koje se veliki Tokio opskrbljuje pitkom vodom.

U planinskim regijama ima više rijeka i njihovo je porječje veće, dok je u nizinskim područjima

njihovo porječje manje. Kad se govori o kvaliteti vode, treba napomenuti da rijeke u Japanu

karakterizira veća koncentracija soli u usporedbi s drugim rijekama u svijetu, što je posljedica

geoloških karakteristika (određenih vrsta stijena) Japana, a ima i veze s tim što je Japan pod velikim

utjecajem oceana.

Većina je riječnih tokova u Japanu danas regulirana – bilo u svrhu kontrole poplava ili korištenja vode

općenito. Ipak za razliku od primjerice europskih rijeka, japanske rijeke su preplitke da bi ih se

koristilo za plovidbu. Riječne vode koriste se još od vremena uvođenja riže kao glavne poljoprivedne

kulture u Japanu, a koja zahtijeva velike količine vode. Rijeke su se, nakon restauracije Meiji, počele

regulirati modernim inženjerskim tehnikama preuzetima od Europljana, iako su se još u 15. i 16. st.

koristile tehnike kontroliranja tokova rijeka. Stoga je većina njih do danas izgubila svoje originalne,

prirodne karakteristike (Ichikawa i dr., 1980).

Tab. 3. Deset najvećih vodotoka u Japanu – prema dužini toka

Rijeka Dužina glavnog toka u km

Shinano 367

Tone 322

Teshio 261

Ishikari 262

Tenryu 250

Kitakami 249

Abukama 239

Mogami 229

Kiso 209

Izvor: Ichikawa i dr., 1980.

Japan obiluje i jezerima. Ukupan kapacitet jezerske vode u Japanu iznosi 85,4 mlrd. m3. Sveukupno u

Japanu postoji oko 600 jezera i močvara koji su nejednako prostorno razmješteni. Većina njih nalazi

se na otoku Hokkaido, u oblasti Tohoku i u južnom dijelu Kyushua; na zapadu zemlje jezera i močvare

su rijetki. Većina ih je vukanskog porijekla i uglavnom su locirana u vulkanskim zonama. Najveći broj

jezera čine jezera u kalderama, dok su ostala nastala pregrađivanjem rijeka i gradnjom brana. Velika i

duboka tektonska jezera u Japanu su rijetka - jedno je takvo jezero Biwa. Inače su jezera tektonskog

postanka relativno brojna – Biwa, Suwa i Kizaki i dr. Treća skupina jezera su ona na obalnom pojasu

tj. obalnim područjima koja su od mora odvojena pješčanim preprekama, iako u većini slučajeva

morska voda nadire u ta jezera. Ona su najbrojnija na obalama Japanskog mora na Hokkaidu, te u

mnogim slučajevima prekrivaju velika područja. Od 15 velikih jezera, čak 9 ih je slanih, a najveće je

Saroma (na Hokkaidu). Jezera dubljih od 100 m ima 11, a najdublje je jezero Tazawa (423,4 m).

Najvećim se dijelom jezerske vode koriste za navodnjavanje, u industriji i za dobivanje električne

25

energije, a koriste se i u prevenciji obrane od poplava. S vremenom je njihovo pretjerano korištenje

kao i uništavanje njihovog okoliša postalo ozbiljan problem za Japan (Ichikawa i dr., 1980).

Sl. 13. Glavne rijeke i jezera Japana

Izvor: http://www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm

Ishodi učenja za prethodno poglavlje:

- shvatiti geološke uzroke nastajanja japanskih otoka i geografski položaj

- objasniti fizičko-geografske osnove odn. obilježja japanskog otočja s osvrtom na

klimu, reljef, morske struje i vodne resurse.

- Razumjeti povezanost prirodne osnove, naseljavanja stanovništva i početaka

gospodarskog razvoja

http://www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm

26

2. POVIJEST JAPANA I JAPANSKOG DRUŠTVA

Novija otkrića dokazuju da su prvi ljudi živjeli u Japanu prije pola milijuna godina, a sigurno je da su

bili ondje prije 130.000 godina. Prije otprilike 13.000 godina, u doba holocena (sadašnje razdoblje

između ledenih doba) stvoreno je veće, tehnološki savršenije društvo koje nije bilo poljoprivredno.

Najčešće se naziva Jōmon prema „vrpčastim ukrasima“ ili jōmonukoji se nalaze na pronađenoj

keramici. Ova kultura jačala je i slabila tijekom 10 tis. godina sve do prije 2.500 - 2.000 godina. Riječ je

o zajednici koja je živjela od plodova mora i lova na životinje. Dolaskom novopridošlica iz Koreje 300.

g.pr. Krista i uvođenjem novih vještina kao što je uzgoj riže te obrada željeza, razvila se u

poljoprivredno društvo sa željeznim i brončanim alatima koje nazivamo kulturom Yayoi. Stoljećima je

to poljoprivredno društvo postajalo sve složenije i veće te je oko 250. do 300. godine naše ere imalo

velike lokalne države. Tada dolazi do kraja spomenute kulture i početka sljedećeg razdoblja Kofun, tj.

razdoblja političkog ujedinjenja (Totman, 2003).

Sl. 14. Prostorna distribucija DNA tipova Jomon i Yayoi

Izvor: www.heritageofjapan.wordpress.com

http://www.heritageofjapan.wordpress.com/

27

Sl. 15. Jamon vs. Yayoi

Izvor: factsanddetails.com/japan

2.1. Razvoj poljoprivrede

Na vrhuncu kulture Jōmon, prije otprilike 7.000 do 4.000 godina, toplije područje bogato vodom

moglo je prehraniti velik broj ljudi, pa su na velikom dijelu otočja oni mogli prijeći na sjedilački način

života. Dokaz za to je keramika jōmon. S vremenom dolazi i do razvoja trgovine. Zahvaljujući

povoljnim uvjetima broj stanovnika je rastao, naročito u središnjem i SI dijelu Japana. I naselja su bila

sve veća pa se na temelju arheoloških nalaza dolazi do brojke od oko 260.000 st. prije otprilike 4.500

godina.

U Japanu se okvirno prije 3.000-2.500 godina razvoj na otoku stopio s onim na kontinentu pa se

razvila civilizacija temeljena na poljoprivredi. Prije oko 2.500 g. ponovno počinje zatopljenje pri čemu

obalne ravnice bivaju potopljene pa se počinje obrađivati sve veći broj malih polja u unutrašnjosti

otoka. Uzgoj riže u vodi počeo se širiti iz Kyushua na istok te se ustalio na područjima uz

Japanskomore, preko Unutrašnjeg mora i dalje do nizine Nobi. To će se kasnije odraziti na političke i

društvene prilike u Japanu. Do 250. godine naše ere ekstenzivno je poljodjeljstvo preobrazilo krajolik

otočja, a stanovništvo bilježi neprestan rast. Dolazi i do društvenog raslojavanja zbog uspona

povlaštene političke elite, što je dovelo do stvaranja centralističke države, poretka ritsuryō sa svojom

autokratskom kulturom (Totman, 2003).

2.2. Doba raspršenih poljodjelaca

Razdoblje nakon 400 g. pr.n.e. naziva se erom ekstenzivne poljoprivrede ili radobljem raspršenih

poljodjelaca, jer su naselja bila dosta raspršena i rijetka. Ovo je doba treće od pet povijesnih

razdoblja navedenih u Uvodu. Lokalni vladari su se međusobno borili za prevlast, ali i ujedinili u

regionalne konfederacije. Pobjednici tog procesa su do početka 8. st. ustrojili čvrst politički

zakonodavni poredak sa sjedištem u Kinai bazenu (područje rijeka Yodo i Yamato). Vlast vladara

poretka ritsuryo nije mnogo promijenila poljoprivredu ni seoski način života. Kako su do 11.st. ljudi

za svoje potrebe ogolili bazen od starih šuma i oštetili tlo, nije bilo dovoljno sredstava za daljnji razvoj

urbane civilizacije, pa potkraj 13. st. japanski vladajući slojevi započinju razdoblje nasilja i ratovanja

28

kojim je završilo razdoblje ritsuryo i doba ekstenzivnog poljodjeljstva od kojeg je taj poredak živio

(Totman, 2003).

2.3. Politička konsolidacija do 7. st.naše ere

Japanski je poljoprivredni sustav bio od početka pod kontinentalnim utjecajima jer doseljenici koji su

donijeli uzgoj riže, brončana oružja i drugi pribor, donijeli su i sustav uređenja društvene hijerarhije,

vojne vještine te oštrije političke sukobe od onih u zajednici Jōmon. Vremenom su se isprepleli

utjecaji doseljenika i domaćih stanovnika što je dovelo do nastanka ujedinjene države sa sjedištem u

Kinaiu, ovisne o vlastima na otocima od Kyushua do Kantoa. Ta je poljoprivredna država imala udjela

u složenim odnosima sa susjednim narodima i vladarima na kontinentu. U dobanjena procvata,

domaći su se suparnici neprekidno borili za vlast. Politička elita u nastajanju živjela je od rada običnog

puka, a nastala je zahvaljujući sveopćem razvoju društva. Broj stanovnika na početku naše ere koji je

procjenjen na oko 1 milijun, povećao se oko 700. g. naše ere na približno 5 milijuna. Dio su činili

doseljenici, a dio miješano domaće stanovništvo.

Proces stvaranja središnje države u Japanu trajao je stoljećima. Jasan vladajući poredak uspostavljen

je tek oko 500. g.n.e., a od tada do 671. mnogi su naraštaji nastojali učvrstiti vlast unutar tog

poretka.Zapravo je proces političke konsolidacije završen nakon 672. kada je uspostavljen ritsuryo ili

„sustav kaznenih i građanskih zakona“. Ovim složenim nasljednim aristokratskim sustavom upravljalo

se iz prijestolnice, a bio je povezan s proizvođačkim stanovništvom u unutrašnjosti preko činovnika

(Totman, 2003).

2.4. Država ritsuryo

Država ritsuryo uzdigla se kroz proces koji je nastao političkom voljom, ali i slučajem. Glava države,

tenno, biran je između male grupe bliskih rođaka prethodnog vladara. Car ili carica provodili su

apsolutnu vlast. Sustav odgovornosti povezivao je središnja tijela s običnim stanovništvom. Gradski

uredi upravljali su samim gradom Narom. Zemljom su raspolagali oni na vrhu piramide ritsuryo što je

utjecalo na životnu nesigurnost jer je od 750. g. velik dio japanskih zemljoradnika davao danak

pokrajinskim, ali i središnjim vlastima u Nari. Dobra namaknuta porezima uvijek su išla u korist malog

broja povlaštenih u državi ritsuryo što je dovelo do bijede i društveno-političkih problema.U ovom

razdoblju dolazi do negativnog utjecaja na društvo i biosustav tj. dolazi do ekološkog preopterećenja

što za većinu ljudi ima teške posljedice. Poredak se na kraju raspao te se razvijaju novi odnosi vlasti.

Nekoliko je čimbenika uništilo staru elitu – promijenjena agrarna praksa i seoski sustav, novi

gospodarski i intelektualni utjecaji s kontinenta te pojava lokalnih ratnika koji su odbili priznati

plemstvu pravo na vlast. Obnavljanje države kroz sukobe zamjećuje se u Tohoku potkraj 11.st., a veći

i manji sukobi traju neprekidno do stvaranja nove države početkom 17.st. (Totman, 2003).

2.5. Šogunski Japan

Dok je Kina proživljavala fazu dominacije Mongola i obnavljanja nacionalne dinastije Ming, na

japanskom arhipelagu učvršćivao se sustav vlasti baziran na vojnoj vladavini (bakufu) pod vodstvom

šoguna koji je boravio u Kamakuri. To se događalo u opoziciji prema carskom dvoru u Kyotu koji je

izgubio svoj ugled. Šogunska se vladavina potvrdila nakon zamršene borbe među klanovima i

uslijedila nakon pada moći obitelji Fujiwara koji su vladali od kraja 9.st. Bili su predvođeni ličnošću

Minamota no Yoritoma, pobjednika nad rivalskim klanovima u najpoznatijoj pomorskoj bitki starog

29

Japana kod Dan no Ure 1185. g. Minamoto je bio prva osoba koja je uzela naslov šoguna i prenijela

titulu na svoje sinove. Od 1185. g. efektivna moć gotovo je bez prekida ostala u rukama šoguna do

restauracije Meiji 1868. g. Prisutnost jakih lokalnih moćnika prisilila je Yoritoma na savez s

najsnažnijim feudalcima, a kada njegovi nasljednici nisu više bili politički utjecajni, vlast je postupno

prešla u ruke namjesnika, obitelji Hojo, s istom funkcijom koju je obitelj Fujiwara imala u odnosima s

carevima (Goldstein, 2008a).

2.6. Uspon samuraja (bushija)

Oni su se „uzdigli“ mnogo prije 13.st., a jasno je da njihov uspon nije ukinuo povlašteni položaj elite

ritsuryo, no bio je jedan od čimbenka iz razdoblja Heian koji je promijenio sustav uzdržavanja klasične

aristokracije. Jedan od pokretača prevrata samuraja koji su se od pristaša carske dvojne vlasti, carske

i vlasti Fujiwara, pretvorili u njezine razoritelje, bila je postupna promjena društva i značaja samih

ratnika. Pripadnici skupine samuraja koji su napredovali u vrijeme razdoblja Heian djelovali su na

dvije razine: malobrojni gornji sloj carskog podrijetla po očevoj liniji, i znatno mnogobrojniji niži sloj

koji je potjecao od lokalnih velikaša koji nisu imali razloga podupirati povlaštenu manjinu. S

vremenom je nestala razlika uzmeđu pripadnika samuraja visoka i niska roda, a vođe pripadnika

samuraja, zbog vojih novih interesa, više nisu bili odani postojećem povlaštenom sloju. Samuraji su

smatrali da profesionalni vojnici mogu voditi civilne poslove i vladati državom, ako ništa drugo kao

zaštitnici carske kuće (Totman, 2003).

2.7. Doba intenzivne poljoprivrede (1250.-1890.)

Ovo je četvrta od pet temeljnih faza japanske povijesti, a traje sve dok je u 20.st. nisu potisnuli

industrijski odnosi. Kao i u doba ekstenzivne poljoprivrede i ovo je doba imalo razdoblja dugog rasta

u kojem se „gradila država“ ili jednostavno rečeno borbe za nadmoć među skupinama koje su se

nadmetale za nadzor nad sve većom proizvodnjom u državi. Borba je dosegla vrhunac pobjednom

jedne frakcije dvojne vlasti i klana Fujiwara i njezinog poretka ritsuryo u prvom slučaju, a obitelji

Tokugawa, njenih saveznika i sustava bakuhan u drugom – koja tada preuzima svu vlast u čitavoj

državi. Tokugawa je imao puno složeniji sustav raspodjele bogatstva i moći. Prinosi su bili znantno

veći, ali su veće bile i posljedice za okoliš, a u samo nekoliko desetljeća sustav bakuhan povećao je

društvo i društvene aktivnosti u cijeloj državi.

Godine 1274. Japanu je prvi put zaprijetila opasnost od invazije. Uvrijeđen zbog stalnog odbijanja

šoguna da postane njegov vazal, Kublaj-kan je zaputio svoje Mongole u osvajanje arhipelaga,

napadajući Hakatu na sjevernom dijelu Kyushua. Hrabra obrana lokalnih feudalaca i ciklon odbili su

napad. Pothvat je zaustavljen i 1281., opet bez uspjeha s obzirom na mjere koje su poduzeli obitelj

Hojo i bakufu. U isto vrijeme dolazi do teške krize uzrokovane dinastijskom borbom oko naslijeđa

prijestolja, koja je izbila u glavnom gradu. U razdoblju 1333.-1392. dolazi do sukoba dvaju uglednih

ogranaka carske obitelji, od kojih je svaki polagao pravo na legitimnost. Među osobama koje se ističu

u tom razdoblju je i car Go-daigo, žestoki branitelj legitimnosti južnog dvora, njegov veliki protivnik

šogun Ashikaga Takauji i Kitabatake Chikafusa, autor Jin Shotoki - povijesno-političkog djela koje brani

Go-diagovu tezu. Ako je s Takaujiem započela efektivna šogunska vladavina moćne obitelji Ahikaga,

onda je od trećeg šoguna Yoshimitsua, zemlja počela uživati u relativnom miru. Politički je centar

ponovno prenesen u Kyoto (Goldstein, 2008a)

30

Tijekom srednjeg vijeka dolazi do novog demografskog rastakao i jačanja nekih povijesno važnih

slojeva. Moglo se više trošiti na ratove i udobnost. Također, stvaraju se veća, povezana sela s

vlastitom upravom koja suse mogla uključiti u širi politički život društva. Dolazi i do povećanja

poljoprivredne proizvodnje što je potaknulo promjene u političkom i vjerskom životu te stvaranje

gradova u cijeloj državi, a dovelo je i do raspodjele moći, bogatstva i zajedničke visoke kulture.

Pokušaj centralizacije moći od strane Ashikaga osujećen je novim elementom: rastućim utjecajem

brojnih feuadalaca, posebno onih iz zapadnih regija. Zbog tih je promjena japansko društvo postalo

složenije i mnogobrojnije, a promjene su umanjile snagu dvojne vlasti te na kraju izbrisale tragove

starog poretka. Utemeljeljile su i novi politički poredak, najsnažniji od svih do tada u Japanu.

Intenzivna poljopriveda imala je posljedice koje su pospješile komercijalizaciju, razvijanjem inozemne

i domaće trgovine, uvođenjem novca u trgovačku razmjenu i razvojem složenijih trgovačkih ustanova.

Trgovina s Kinom i Korejom obuhvaćala je uvoz pamuka, svile i drugih tkanina, porculana, keramike,

knjiga, svitaka, lijekova i hrane. Izvozili su bakar, sumpor, sklopive lepeze, zaslone, lakiranu robu,

kamen za tintu, mačeve i drugo oružje. Najvažniji uvozni proizvod u srednjem vijeku bio je kovani

novac jer je postao sredstvo plaćanja u domaćoj trgovini.

Ruku pod ruku s trgovinom išla je i ubanizacija. Njezina je značajka bila sve veći broj gradova u zemlji,

naročito na obalama Unutarnjeg mora i u pokrajini Kinai, a njihovi stanovnici bavili su se trgovinom

koja je cvjetala, raznim vrstama proizvodnje te su trošili sve veći dio društvenog proizvoda. Prijašnjih

stoljeća mrežu gradova su činili: prijestolnica, druga administrativna središta i nekoliko malih naselja

uz vodeće hramove, u blizini domova lokalnih velikaša. Mnogi gradovi nastali su u zajednici sa

samostanskim posjedima (shoen). Do 1550.g. veći gradovi imali su od 5.000 do 30.000 stanovnika.

Posebno je u srednjovjekovnom periodu bio značajan razvoj Kyota koji je čak i u „najcrnjim“

vremenima političkih previranja ostao središte japanske urbane kulture i gospodarstva. Svoj je

položaj zadržao sve do kraja 17.st. (Totman, 2003).

Sl. 16. Karta feudalnog Japana, 1564.-1573.

31

izvor: wikiwand.com

2.7.1. Kultura i religija

U početku japanske povijesti odnosi s vanjskim svijetom sveli su se pretežno na komunikaciju s

Kinom, kao srodnom ali ipak različitom zemljom i civilizacijom. Ta je komunikacija u velikoj mjeri bila

izražena putem snažnog utjecaja Kine na Japan. Počevši od kineskog pisma, filozofskih koncepcija i

religioznog utjecaja, pa do svladavanja niza umijeća u proizvodnji i za potrebe rata, Japan je bio

kineski učenik. Ipak, ovo bi moglo naglasiti stare predrasude o pomanjkanju izvornosti kod Japanaca.

Oni su apsorbirali iskustva i tekovine iz Kine, ali su uspjeli sačuvali svoju bit kao Japanci i sve to

prilagodili svojim potrebama. Tako se i razvila civilizacija koja se bitno razlikovala od kineske (Buvač,

1982).

Kasnije u samom Japanu, razvijaju se različiti „slojevi“ kulture. Kako se širio srednji društveni sloj,

izgubila se granica imeđu elitne i obične kulture, a proširila se zajednička kultura. Trgovina je poticala

poduzetničko stvaranje kulture. U užem smislu, na razini „kulture kenmon“, kako možemo nazvati

umjetnosti književnost vladajućih slojeva, sudionici su težili savršenstvu koje je bilo središte klasične

kulture kuge.Kenmon kultura raširila se državom zahvaljujući nastanku novih trgovačkih gradova i

pokrajinskih plemićkih sjedišta (poput Hakate i Yamaguchija na zapadu ili Nare i Saikaija u središnjem

Japanu, Odaware na istoku itd.), iako je sporo zauzimala mjesto kulture kuge posljednjih stoljeća

poretka ritsuryo. Sektaški zen-budizam došao je iz Kine početkom razdoblja Kamakura jer je kultura

kenmon njegovala snažnu naklonost prema svemu kineskom. Ipak, izvorna vjera u Japanu, šintoizam,

i dalje je ostala vrlo važna, pa su danas Japanci istovremeno i šintoisti i budisti. Trajne posljedice imao

je i obnovljeni kineski utjecaj na pisani i govorni jezik, a obnovljeni su odnosi donijeli mnoštvo novih

znakova (kanji) u japanski jezik - pa je pisani jezik postao snažno protkan kineskim znakovima.

Što se tiče vjere, ona je još snažnije utjecala na kulturu kenmon te njezinu politiku i društvo, jer je sve

veći broj ljudi bio uključen u vjerski život. Duhovnost su širili putujući propovjednici od kojih su mnogi

dolazili iz viših društvenih slojeva te su običnom puku donosili učenja koja su nekad bila namjenjena

samo eliti. Njihov je upjeh ovisio o tome koliko su uspjeli svoju poruku povezati s postojećim učenjem

i vjerskim običajima krajeva u kojima su propovijedali. Tako su uspješni bili oni vjerski pokreti koji su

se oslanjali na različita doktrinarna, organizacijska i materijalna sredstva raznih slojeva puka te

najvažnije, rastućih srednjih staleža: trgovaca, obrtnika, nižih samuraja, seoskih poglavara, itd. Zbog

toga su novi sektaški pokreti zadržali značaj mješovite klasične vjere. Pojedini su svećenici tako

poticali sektaštvo, ali na području teologije svećenici uglednih hramova poštivali su svoju profinjenu

baštinu vjerske misli i prakse te intelektualno utjecali na nove pokrete (Totman, 2003).

No svijet koji se počeo kristalizirati u prividnom miru nenadano je uzdrman oko 1465. bitkama za

odabir nasljednika osmog šoguna Yoshimasa. Vladavina šoguna je pregažena (ali nije ukinuta)

bitkama koje su uključivale velike obitelji feudalaca (daimyo). Kada su one završile, zemlju je zahvatila

potpuna anarhija (Goldstein, 2008a).

2.7.2. Utemeljenje poretka bakuhan

Nakon 1550.g. u Japanu je nastupilo stoljeće promjena. Doba unutarnjih ratova, sengokua ili „država

u ratu“ zamijenilo je doba trajnog mira (taiheija) ili „velikog mira“. Društveni je poredak dobio trajnu i

jasnu strukturu, a danas ga poznajemo kao bakuhan taisei ili „strukturu vlasti bakufua i

32

daimyoa“.Stari je sustav nestao do 1550. i državom su vladali mjesni i pokrajinski velikaši i njihovi

vazali. Do političkog je preustroja došlo kad su oni uspješniji proširili svoju vlast na sve veća područja.

Srednjovjekovni je društveno-gospodarski rast bio prebrz pa je uništio kenmon iz razdoblja

Muromachi jer je dopustio da razvojnu snagu rastućeg i produktivnijeg stanovništva u unutrašnjosti

prigrabe mjesni moćnici, osobito velikaši pod imenom kokujin ili „provincijalci“. Oni su posjedovali

vojnu vještinu, vjerski zanos, bogatstvo u zemlji i novcu te su stvorili niz suprotstavljenih političkih

jedinica u čitavoj zemlji. Krajem 16.st. neki od njih su iskoristili sve veći dio te razvojne snage, a kad se

to dogodilo, doba nereda je brzo zamijenilo doba do tada neviđenog reda.

Preustroj je počeo na lokalnoj razini i krenuo prema gore, a budući su ti poglavari vladali u doba

neviđene poslijeratne zbrke svi su imali iste značajke. Ukratko svi su ti vladari, koje stručnjaci zovu

sengoku daimyoi, osmisli sustav nadzora nad drugim kokujinima, seoskom proizvodnjom i trgovinom

i navodili načelo vrhovne vlasti kojim su opravdali svoju nadmoć. I dok su srednjovjekovni daimyoi

veći dio vremena živjeli u Kyotu i na svoje podređene prenijeli pokrajinsku vlast, daimyoi sengoku,

zbog sve većih lokalnih nereda, živjeli u na područjima kojima su vladali. Istodobno su ovi vladari

onemogućavali vladavinu suparnika u svojem području, a morali su učvrstiti vlast jer su ih neprekidno

ugrožavala politička previranja tog doba. Najprije su povećali svoje vojske i započeli utrku u

naoružavanju. Promijenio se i način ratovanja pa je sagrađen velik broj tvrđava.

Do kraja 17.st. japanski su vladari jasnije no ikad odredili vanjske državne granice prema površini,

savezima i idejama. Površina užeg Japana bila je ograničena morem, a na njegovom krajnjem jugu

Kraljevstvo Ryukyu imalo je nejasan podređeni položaj. Na krajnjem sjeveru daimyo Matsumae

vladao je nejasno određenim područjem Ezo (poluotok Oshima i trgovačke postaje duž obale otoka

Hokkaida). Vladari iz obitelji Tokugawa jasno su odredili svoje inozemne saveznike te na kraju zadržali

diplomatske odnose s Korejom, Nizozemskom i otočjem Ryukyu, ali ne i Kinom, drugim europskim

državama, a ni s narodom Ainu na Ezou. Japancima je bilo zabranjeno putovati u inozemstvo, a

zbližavanje sa strancima je onemogućeno. Politika protiv zbližavanja bila je povezana s trgovinom, ali

je većim dijelom postojala radi nadzora nad idejama. Vjerske sklonosti vojnika bile su praktične i

odražavale su vjersku baštinu prošlih stoljeća – mješavinu šintoizma, budizma i drugih kontinentalnih

vjera te su poprijeko gledali na dogmatike koji su ustrajali na jedinstvenoj istinitosti svojih pogleda.

Odmazde prema kršćanskim misionarima postale su sve češće, a godine 1670. nestali su posljednji

vidljivi tragovi te vjere. Od tada više misionari nisu dolazili, a domaća vjera kirishitan, preživjela je kao

tajna vjera u malim, siromašnim i izoliranim zajednicama, ugl. na JI otoka Kyushu.

Počekon 17.st. daimoyi su sve više mijenjali svoje lokalne sustave kako bi se uskladili s šogunatskim

načinom upravljanja i do kraja stoljeća se prilagodili rutini koja je donijela stabilnost. Zajedno s

bakufuom („vlada pod šatorom“, vladavina šoguna u razdoblju Kamakura, Muromachi i Edo) dali su

Japanu određeni sustav nadzora (bakuhan taisei) koji je cijelu državu obuhvatio zajedničkom

političkom kulturom. Bakuhan je zapravo najčvršći politički poredak u povijesti Japana. Snaga moći

ovog poretka ležala je, kao i kod poretka ritsuryu, u nadzoru nad zemljom i zemljoradnicima. Većinu

su nadzirali daimyoi, iako su bakufu i njegovi manje važni vazali držali u vlasti jednu njezinu četvrtinu.

Druge su skupine vladale manjim dijelovima zemlje. Krajem 17.st. bilo je oko 240 daimyoia a većina je

imala manja imanja od 10.000 – 50.000 kokua (mjera za obujam, oko 180 l žita). Većina su bila tako

mala da nisu imali ni dvorac, dok je najveći velikaš shinpan sa sjedištem u dvorcu Nagoya imao

619.000 kokua. Dvorska i svečenićka elita imale su vrlo malo zemlje, a i ta su bila pod vlašću bakufua.

Državne službe bile su namjenjene samo vazalima velikaša pa su viši službenici bakufua dolazili iz

33

redova starijih šogunskih vazala, a niži šogunski vazali obavljali su niže poslove (pratioci i čuvari).

Zakoni bakufua određivali su način života i do 1700.g. bili su jasno izraženi te određivali način

stanovanja, odijevanja, svakodnevnog ponašanja, vrstu oružja i dužnosti. Sustav zapovjedništva u

bakufuu izvrstan je primjer kako je poredak bakuhan djelovao.

Unutar političkog okvira oblikovao se društveni poredak u Japanu. Učeni ideolozi nazivali su ga

nasljednim poretkom s 4 staleža koji se sastoje opisujući društveno-etičke staleže odozgo prema

dolje:od ratnika-vladara, seljaka, obrtnika i trgovaca. Pri tome su seljaci činili 80 % čitavog

stanovništva, neki su bili bogati zemljoposjednici, no većina ih je bila u skupini malih

zemljoposjednika, sa sigurnim prihodima, ali ugl. nepismena. Smisao svakog staleža smatrao se

simbiotičkim, odvojenim no uzajamno korisnim, kako bi sva 4 staleža činila veću, neovisnu cjelinu od

koje se sastoji čestito i stabilno društvo. Taj stav o društvu kao organskoj cjelini sastavljenoj od 4

dijela odražavala je i tadašnja službena retorika, no stvara lažnu sliku hijerarhijskih odnosa i

zamagljuje ekonomske razlike te izostavlja važnije dijelove društva (kao što su niže svećenstvo,

trgovački pomoćnici, kućni sluge, nadničari, zabavljači itd.) (Totman, 2003).

2.7.3. Doba rasta (1590.-1700.)

Bilo je više smjerova sveobuhvatnog rasta koji je omogućavao ljudima unosna zaposlenja, a najživlji

njegov izraz bio je Kyoto koji je postao japansko kulturno središte. Društveni i gospodarski razvitak

širio se i izvan Kyota pa je obuhvaćao i druge manje i veće gradove.

Možda najuočljiviji pokazatelj sveukupnog razvoja u ovom periodu jest rast populacije koja se

približila brojci od 30 mil. 1700.g. Gotovo sav porast bio je među proizvođačima, jer je broj elite bio

ograničen propisima i proračunskim ograničenjima. Najveći je prirast bio u unutrašnjosti zemlje gdje

su već postojeća sela postajala sve napučenija pa su se iz njih razvila nova sela sateliti (shinden). Bilo

je i iseljavanja u gradska središta koja su se povećavala jer su daimoyi svoje vazale naselili u svojim

dvorcima-gradovima, a za njima su došli pučani kao sluge. Trgovački i obrtnički gradovi, kao i oni uz

ceste te luke i dalje su se razvijali i obavljali poslove za bogato stanovništvo gradova i pokrajina.

Rastu proizvodnje i stanovništva pridonijelo je nekoliko čimbenika, poput uspostave mira kao i

pojačana proizvodnja hrane. Mnogo je napora uloženo i u gradnju cesta, a najvažnija je bila Tokaido

koja je povezivala Kyoto i Edo. Razvili su se i razrađeniji trgovački sporazumi, što je također

pridonijelo društvenom i gospodarskom rastu. Da bi ustalile tržište i olakšale suradnju, skupine su

trgovačkih kuća osnovale poslovna društva (nakama, kumiai) koja su propisivala pristup tržištu, te

cijenu i kvalitetu proizvoda. Kao nedavno podignuti vojni grad, Edo je početkom 17.st. bio

jednostavno izgrađen, ugl. s muškim stanovništvom i kulturno nerazvijen. Već od početka stoljeća,

zbog bogatstva daimyoa, počinje gradnja palača, uređivanje perivoja, dovođenja konfucijskih

znanstvenika itd. Kako je stoljeće odmicalo, grad je rastao u krajnjem neredu, ali je i stalno

gospodarski i kulturno napredovao (Totman, 2003).

2.7.4. Stagnacija i propadanje (1700.-1850.)

„Razdoblje Tokugawa“ nije najispravniji izraz jer zbog njega vrijeme od 1600.-1867. smatramo jednim

razdobljem, iako je s vremenom prolazilo kroz postupne promjene i na kraju naglo završilo

Restauracijom Meiji iz 1868.g. Ipak, u širem smislu, godine oko 1700. donijele su Japanu temeljitije

promijene i svjedoče o završetku 4-stoljetna (pa i duljeg) neprestanog društveno-gospodarskog

34

razvoja uzrokovanog širenjem intenzine poljoprivrede. Početkom 18.st. Japan je ušao u teško

razdoblje stagnacije koje je trajalo stoljeće i pol, sve dok vanjske sile europskog imperijalizma nisu

uništile postojeći politički poredak. Europski imperijalizam oduzeo je japanskom političkom poretku

stabilne i bezopasne geopolitičke okolnosti unutar kojih je postojao.

Demografske posljedice manjeg broja trudnoća i kasnijeg stupanja u brak, pojačale u druge promjene

u tom razdoblju. Budući su krajem 17.st. ljudi više putovali, a gradovi bili sve naseljeniji, učestale su

opasne epidemije zaraznih bolesti (velike boginje), a i stopa smrtnosti dojenčadi bila je visoka. Nakon

1700. loši urodi i glad također su postali česti i ozbiljni. Činjenica je i da su oganičeni prirodni izvori

bili uzrokom štednje u svakidašnjem životu. U ovom razdoblju i Kyoto doživljava teška vremena te

dolazi do propasti njegove visoke kulture (Totman, 2003).

2.7.5. Kriza Irestauracija Meiji (1800.-1890.)

Državni poredak Tokugawa bio je već po svojem ustroju decentraliziran, pa je njegova povezanost

bila ponajprije posjedica zajedničke koristi i opće političke kulture višeg staleža bushija: šoguna,

daimoyoa, i njihovih viših savjetnika kao i njihovih obitelji. Poredak je počeo pokazivati slabost u

razdoblju gospodarskog slabljenja kad su se svi dijelovi društva morali prilagoditi težim okolnostima.

Naravno, manje povlašteni snosili su veći teret.

U 19.st. položaj se, međutim, promijenio i od oko 1860. g. nadalje japanski je narod „gurnut“ u

razdoblje industrijalizacije. Velika nova prekretnica koja je ubrzala ovu promjenu bila je svjetskih

razmjera: početni rast industrijskog imperijalizma u obliku britanskih, francuskih, ruskih i američkih

istraživača, kitolovaca, misionara i graditelja političko-vojnih velesila. Godine 1853. Tokugawa

poredak udovoljio je zahtjevima stranaca jer nije imao vojnih sredstava da ih odbije, te je pristao na

ugovore koje su stranci željeli. Domaća javnost uskoro je uvidjela nesposobnost svoje vlasti, smijenila

je i počela stvarati odnose za novo razdoblje.Ublažavanje službene politike smanjilo je opasnost od

sukoba. Ipak, vanjski je pritisak poticao vođe bakuhan da troše ogromne svote novca na vojnu obuku,

opremu vojske, kupovanje, proizvodnju i smještaj oružja, sve kao posljedicu imperijalističkog

nametanja.

Restauracija Meiji zapravo je upravljanje jedne ratničke klike za drugom. Dok su se vođe Tokugawa

sukobili s neindustrijskim strancima čiji su utjecaj mogli ograničiti na razinu vlastitog izbora, novi su se

vođe, kao i oni koji su pobijedili 1868. suočili s industrijaliziranim silama čije zahtijeve nisu mogli

odbiti bez opasnosti. Zato je nova elita Meiji, kako bi njezina politika uspjela, morala unaprijediti i

razvijati vlastito društvo - da bi ono moglo odgovoriti i uzvratiti na strane zahtjeve. Pod parolom

„bogata zemlja, jaka vojska“ rani vođe Meiji pokrenuli su programe političkog učvršćivanja,

mobilizacije masa, vojničkog jačanja, gospodarskog razvitka i iskorištavanja prirodnih dobara što je

Japan počelo pretvarati u industrijsko društvo kakvo je postojalo u Zapadnoj Europi i Sjevernoj

Americi. Uspjeh Japana bio je i posljedica sreće kao i odraz japanskog gepolitičkog položaja (odskočna

točka prema Kini i dalje) (Totman, 2003).

35

Sl. 17. Restauracija Meiji

Izvor: http://factsanddetails.com/japan/cat16/sub108/item1760.html

Općenito, tijek političkih promjena kroz koje je Japan prošao od 1868-1890. imao je dva razvojna

stupnja. U '70-im godinama 19.st. novi su vladari ukinuli stare i unišitili preostale elemente političkog

ustrojstva bakuhan - dio po dio, primijenili su nove organizacijske sustave i preživjeli niz nasilnih i

nenasilnih prijetnji svojoj vlasti i politici. Tijekom 1880-ih razvili su postojana pravila vladanja i

ustrojstva za svoj početni industrijski poredak, označujući kao svršetak tog pothvata 1889. g. dajući

caru da i formalno objavi Ustav Meiji, ispravu koja je nagovijestila osnovna načela i organizaciju

poretka koji je trebao biti toliko trajan koliko i istisnuti poredak bakuhan taisei. U to vrijeme car se

preselio u Edo kojem su promijenili ime u Tokio (Tokyo - „Istočna prijestolnica“) pretvorivši

nekadašnji šogunski dvorac u kraljevski dvor.

Oko godine 1873. vladari Meiji oduzeli su samurajima njihovo plemstvo, veleposjedničku pripadnost i

važnu društvenu službu ratnika. Također im je u iduće 3 godine smanjivannasljedni dohodak i njihovo

ustrajanje na uobičajenom zakoniku odjevanja, a godine 1876. zabranjeno im je javno nošenje

mačeva te su im se znatno smanjila primanja. To je izazvalo ogorčenje samuraja, a najviše bushija čiji

su vlastiti veleposjednici srušili stari poredak i proveli mrske promjene - što je dovelo do njihove

pobune.

Godine 1880. nova je vlada preživjela svoje najopasnije kritičare i bila u rukama male, ali postojane

vladajuće elite. Vlada je zapošljavala strane savjetnike i službenike da potpomognu razvitak novog

načina vladanja, kao i obrazovne ustanove i nove trgovinske i industrijske pothvate. To je tijekom

prvih desetljeća poretka Meiji dovelo do društveno-gospodarskog rasta koji je navijestio novu

industrijsku budućnost, zajedno s rastom vanjske trgovine (Totman, 2003).

2.8. Industrijsko doba (od 1890. do danas)

Japansko se društvo industrijaliziralo među prvima u svijetu, istodobno kad i neke europske države i

Sj. Amerika. Japanska se industrijalizacija neprestano promatra kao oblik ili „pozapadnjivanja“ ili

„modernizacije“. Ono je nastajalo postupno, a polaznu točku čini godina restauracije Meiji (1868.), u

vrijeme kada je želja za oživljavanjem starih odnosa počela ustupati pred pristajanjem na izgradnju

36

budućnosti koja će biti znatno različlita od prošlosti. Devedesetih godina 19.st. već je postojala

temeljna struktura i ideologija japanskog industrijskog poretka, kao i elementi za utemeljenje njegove

nove ekonomije. Tijekom tog desetljeća u Japanu se počela očitovati ovisnost industrijskog društva o

bogatstvima i sirovinama iz drugih dijelova svijeta- u početku o metalima i sirovom pamuku, a posliije

i drugoj robi – pa je Japan počeo zacrtavati temelje svoje strategije za stjecanje svjetskih dobara i svoj

budući razvitak.

Već 20-ih god. 20.st. posljedice industrijalizacije određivale su način života u cijelom Japanu. Sljedećih

se desetljeća, bez obzira što je stanovništvo doživjelo nezapamćeni prirast, smanjivao broj

poljodjeljskih obitelji, kao i uloga poljoprivrede u životu Japana. S tom su se pojavom širile u društvu

urbane kulturne norme i taj put razvoja traje do danas. Novostvorena vladajuća elita u eri Meiji imala

je kontrolu vlasti do 1914.g. te niz diplomatskih uspjeha u inozemstvu, a istodobno je uspjela

održavati program sve bržeg industrijskog razvitka zemlje. No izbijanjem Prvog svj.rata promijenilo se

globalno okruženje pa su nakon 1914.g. umanjili tijesnu povezanost elite i prouzročili jake političke

napetosti. To je stanje dovelo do sve neopreznijih osvajačkih pohoda na druge zemlje i katastrofalnog

poraza 1945. g. Tako je godina 1945. označila veliku prekretnicu u kratkoj ali bogatoj povijesti Japana

kao industrijske zemlje. Ipak, unatoč raznim poteškoćama, dinamični razvoj traje i dalje (Totman,

2003).

Sl. 18. Širenje Japana od 1930.-1942.g.

37

Izvor: Weightman, B. A. (2011)

2.8.1. Moderno doba

Godine 1968. zahvaljujući otvorenosti prema vanjskoj trgovini, obrazovanom stanovništvu i

tehnološkom razvoju, Japan je postao treća svjetska sila po BDP-u, a tijekom 1970-ih uspio je ojačati i

potvrditi taj položaj. Presudna je bila i financijska i tehnička pomoć SAD-a jer je Japan za Amerikance

značio ključnu točku obrane protiv širenja komunizma u Aziji, a Japan je posebno profitirao od

američkih investicija u doba Korejskog rata. Razvoju su pridonijeli i niski vojni troškovi te snažna uloga

države u upravljanju ekonomijom.

U skladu s tim, u Japanu je vladao upravljani kapitalizam, prilično drugačiji odliberalnog kapitalizma u

Americi. Osim toga, postojala je znatna jeftina radna snaga koja je dolazila uglavnom iz sela (34

milijuna poljoprivrednika 1946., te 21 mil. 1981.g.), visoka razina društvene integriranosti, postojanje

mreže malih i srednjih poduzeća koja su bila organski povezana s velikim tvrtkama te su se odlikovala

izrazitom fleksibilnošću i prilagodljivošću na promjene uvjeta na tržištu. Japan je tijekom 1970-ih

uspio brzo i sigurno, uspješnije od ostalih industrijaliziranih zemalja, nadvladati svjetsku gospodarsku

stagnaciju koju su uzrokovali naftni šokovi. Tijekom 1980-ih Japan će postati druga ekonomija svijeta

i najveći svjetski kreditor, a preuzeo je i svjetsko vodstvo u važnim proizvodnim sektorima visoke

tehnologije (elektronika, robotika, telekomunikacije, strojevi itd.) s obzirom na kvotu globalnog

izvoza tih proizvoda (Goldstein, 2008b).


- Znati ukratko opisati pojedina povijesna razdoblja tijekom japanske povijesti

- Sagledavanje uzročno-posljedičnih veza u odnosu prirodna sredina-povijesna zbivanja

- Shvatiti pozadinu današnjih političkih i ekonomskih procesa, ali i japanskog društva u cijelini u odnosu na povijesne procese i događaje.

38

3. JAPANSKE REGIJE1

U japanskom arhipelagu je 430 naseljenih otoka. Administrativno Japan je podijeljen na 47 prefektura (ken) koje odgovaraju statusu provincija u drugim zemljama, a svaka prefektura pripada određenoj regiji (kojih je 8 odn. 9, jer se Okinawa ponekad izdvaja kao samostalna regija, a ponekad zajedno s Kyushuom). Regije nisu formalno određene, jer nemaju vlastitu upravu i druga administrativno-upravna tijela. Od 47 prefektura dvije su urbane prefekture (fu): Osaka i Kyoto, jedna metropolitanska (to): Tokio, i jedna otočna (do): Hokkaido prefektura sama za sebe.Svaka od prefektura ima svog guvernera tj. upravitelja. Lokalno stanovništvo se u mnogim slučajevima snažno poistovjećuje sa svjom regijom. Međusobno se regije i prefekture razlikuju prema geografskim, kulturnim, društvenim, ali i ostalim karakteristikama. Na lokalnoj razini u Japanu se još razlikuju (veliki) gradovi (shi), mali gradovi (cho) i sela (son), svaki sa svojim zakonodavnim mehanizmima i administrativnm upravom.Prefekture, idući od sjevera prema jugu su sljedeće:

Sl. 19. Japanske regije i prefekture

Izvor: http://mapsof.net/japan/regions-and-prefectures-of-japan

1https://www.eubusinessinjapan.eu/why-japan/regions-prefectures

http://mapsof.net/japan/regions-and-prefectures-of-japan

39

Hokkaido

Hokkaido je japanski najveći sjeverni otok, a karakteriziraju ga velika područja pod farmama,

planinski reljef i nešto manji gradovi (u odnosu na druge gradove Japana) kao što su Sapporo i

Asahikawa. Broj stanovnika koji živi na otoku je 5,5 mil. Najveća je prednost ove regije njen prirodni

okoliš koji omogućuje veliku poljoprivrednu proizvodnju, a značajno je i ribarstvo.

Tohoku

Tohoku je najsjevernija regija japanskog glavnog otoka koja uključuje 6 prefektura: Akita, Aomori, Fukushima, Iwate, Miyagi i Yamagata. Poznata je kao ledena divljina, ali regija ipak ima topla ljeta, a stanovništvo (ukupno 9 mil.) živi u velikim gradovima kao što su Sendai i Morioka. Regiju karakterizira dijalekt japanskog koji se naziva Tohoku-ben i koji često otežava komunikaciju s npr. ljudima iz Tokya, a mnogi ga izbjegavaju govoriti izvan svojih rodnih mjesta jer ima stigmu ruralnog. Regija Tohoku poznata je po specijalizaciji u proizvodnji elektičnih strojeva te prehrambenoj industriji. Među glavnim su joj trgovinskim partnerima azijske države i Sj. Amerika.

Kanto

Kanto je najnaseljenija regija sa 43 mil. st. koji žive u Tokiju i njegovoj okolici. Ona uključuje gradove Tokyo, Kanagawa, Chiba, Saitama, Ibaraki, Tochigi i Gunma. Najveći je dio regije velika urbana konurbacija poznata kao Veliki Tokio. Za razliku od drugih regija, ovdje je identifikacija s ovom regijom najmanja. Umjesto toga identificiraju se sa svojim gradovima kao što je Tokyo,Yokohama ili Saitama. Ako pitate ljude odakle su, nitko neće reći iz Kanta, iako je regija središte biznisa, japanske industrije i ujedno „motor“ cijele zemlje.

Chubu

Chubu je regija koja se sastoji od nekoliko prefektura u središnjem Japanu, između Kyota i Tokija, ali s kojima ima vrlo malo zajedničkog. Te prefekture su Aichi, Gifu, Ishikawa, Nagano, Niigata, Shizuoka, Toyama i Yamanashi. Ovo je najgorovitije područje Japana (tu se nalazi Mt. Fuji). Tu je i Nagoya, četvrti grad po veličini u Japanu, dok cijela regijaima oko 22 mil.st. Na Chubu otpada 20 % nacionalne brodogradnje i proizvedenih dobara, a sa svojom industrijskom osnovom predstavlja japansku ekonomsku bazu.

Kansai

Kansai (ili Kinki) je regija locirana u „srcu“ Japana, oko gradova Osaka, Kyoto i Kobe koja sa preko 20

mil. st. tvori jedno od najvećih urbanih područja u Japanu. Prefekture u regiji Kansai su: Kyoto, Osaka,

Hyogo, Nara, Wakayama, Mie, Shiga i Fukui. U ovom području govori se poseban dijalekt Kansai-ben.

Tu se nalaze neke najpoznatije japanske turističke atrakcije. Područje ima drugu najsnažniju

regionalnu ekonomiju u zemlji.

Chugoku

Regija Chugoku nalazi se na jugu japanskog glavnog otoka i obuhvaća prefekture Hiroshima,

Okayama, Shimane, Tottori i Yamaguchi. Alternativno ime regije je Sanin-Sanyo koje se povremeno

koristi. Ovdje se govori nekoliko različitih japanskih dijalekata. Dijelovi regije su vrlo industrijalizirani,

dok su drugi ruralni. Regija Chugoku mjesto je u kojem su se razvili istraživanje i razvoj u područjima

elektronike, biotehnologije i novih materijala te je vodeća u naprednim tehnologijama. Ovdje živi oko

7,5 mil.st. Hiroshima je najveći grad Chugoku regije.

https://www.japan-talk.com/jt/new/hokkaido-travel

https://www.japan-talk.com/jt/new/hokkaido-travel

https://www.japan-talk.com/jt/new/tokyo-travel

https://www.japan-talk.com/jt/new/kanagawa

https://www.japan-talk.com/jt/new/tokyo-travel

https://www.japan-talk.com/jt/new/yokohama

https://www.japan-talk.com/jt/new/kyoto

https://www.japan-talk.com/jt/new/osaka

https://www.japan-talk.com/jt/new/nara

40

Kyushu i Okinawa

Kyushu je gusto naseljen otok s 13 mil. st. (37. u svijetu). Prema fizičko-geografskim karakteristikama,

otok je bujan i zelen s nekoliko najaktivnijih japanskih vulkana. Podjeljen je na 7 prefektura: Fukuoka,

Saga, Kumamoto, Nagasaki, Oita, Kagoshima i Miyazaki. Kyushu je naseljen još od pretpovijesnih

vremena i ima bogatu povijest (brojni hramovi i dvorci). Tu se nalaze i neki najveći japanski gradovi s

onsen lječilištima (spa resorti koji su se razvili oko termalnih izvora).

Okinawa se sastoji od 8 glavnih otoka sa vlažnom suptropskom klimom i jedinstvenom kulturom. U prefekturu ulazi i južni dio otočja Ryu Kyu. Ovaj se prostor razlikuje se od ostataka Japana. Stanovništvo koje ovdje živi je relativno malobrojno (oko 2 mil.). Zbog svojeg položaja, kao i Kyushu, ima strateško značenje za Japan jer ga povezuje sa susjednom Korejom, Kinom i cijelom Ist. Azijom.

Shikoku

Shikoku je najmanji od 4 japanska otoka i 50. otok po veličini u svijetu. Tu se nalaze prefekture Ehime, Kagawa, Kochi i Tokushima. Sve one imaju relativno mali broj stanovnika – ukupno ih na otoku živi oko 4 mil. Od ekonomskih djelatnosti najrazvijenija je proizvodnja hrane. BDP je u prosjeku niži od ostalih regija Japana.

Sl. 20. Shema relativnog položaja japanskih regija i prefektura

Izvor: www.japan-talk.com

Tab. 4. Ukupna populacija po prefekturama, od 2010-2040. (u tis.)

Prefektura 2010. 2015. 2020. 2040.

Japan ukupno 128.057 126.597 124.100 107.276

Hokkaido 5.506 5.361 5.178 4.190

Aomori 1.373 1.306 1.236 932

Iwate 1.330 1.266 1.206 938

Miyagi 2.348 2.306 2.269 1.973

https://www.japan-talk.com/jt/new/kyushu

https://www.japan-talk.com/jt/new/kyushu

http://www.japan-talk.com/

41

Akita 1.086 1.023 959 700

Yamagata 1.169 1.116 1.062 836

Fukushima 2.029 1.913 1.874 1.485

Ibaraki 2.970 2.922 2.853 2.423

Tochigi 2.008 1.974 1.926 1.643

Gunma 2.008 1.971 1.920 1.630

Saitama 7.195 7.206 7.133 6.305

Chiba 6.216 6.192 6.122 5.358

Tokyo 13.159 13.349 13.315 12.308

Kanagawa 9.048 9.148 9.122 8.343

Niigata 2.374 2.297 2.210 1.791

Toyama 1.093 1.064 1.028 841

Ishikawa 1.170 1.153 1.128 974

Fukui 806 785 760 633

Yamanashi 863 838 809 666

Nagano 2.152 2.091 2.019 1.668

Gifu 2.081 2.035 1.978 1.660

Shizuoka 3.765 3.696 3.601 3.035

Aichi 7.411 7.470 7.440 6.856

Mie 1.855 1.821 1.773 1.508

Shiga 1.411 1.420 1.414 1.309

Kyoto 2.636 2.615 2.567 2.224

Osaka 8.865 8.808 8.649 7.454

Hyogo 5.588 5.532 5.422 4.674

Nara 1.401 1.370 1.330 1.096

Wakayama 1.002 961 917 719

Tottori 589 567 544 441

Shimane 717 687 655 521

Okayama 1.945 1.913 1.868 1.611

Hiroshima 2.861 2.825 2.767 2.391

Yamaguchi 1.451 1.399 1.340 1.070

Tokushima 785 756 723 571

Kagawa 996 969 937 773

Ehime 1.431 1.383 1.329 1.075

Kochi 764 730 693 537

Fukuoka 5.072 5.046 4.968 4.379

Saga 850 828 803 680

Nagasaki 1.427 1.371 1.313 1.049

Kumamoto 1.817 1.776 1.725 1.467

Oita 1.197 1.169 1.134 955

Miyazaki 1.135 1.107 1.073 901

Kagoshima 1.706 1.650 1.588 1.314

Okinawa 1.393 1.410 1.417 1.369

Izvor: Japanski statistički ured

42

3.1. Regija jezgre2

Kako je rasla populacija Japana, tako je rasla i veličina gradova. Dok su mali gradovi i sela (s manje s

10.000 st.) drastično opadali, srednje veliki i veliki gradovi su se rapidno širili, kako brojem stanovnika

tako i prostornim obuhvatom. Ovaj proces je odražavao i japanski ekonomski rast nakon 2.svj.rata.

Izrazito obilježje japanske urbane strukture je koncentracija gradova na relativno malom području.

Gotovo svi najveći gradovi osnovani su u regiji jezgre koja se prostire od Nagasakija i Fukuoke na

sjeveru Kyushua, uz obje obale Unutarnjeg mora na Shikokuu i Honshuu, preko Nagoye do tokijske

regije. Regija jezgre, osobito na južnoj obali Honshua, sastoji se od niza industrijskih gradova kao što

je Hiroshima, koji su se oporavili nakon razaranja u 2. svj. ratu. U samom tokijskom megalopolisu, u

središtu jezgre, živi 45 % japanske populacije.

Sl. 21. Regija jezgre i glavna proizvodna područja

2 Weightman, 2011.

43

Izvor: de Blij, Muller, Nijman (2012.)

Japan je zemlja s klasičnim razvojnim problemomjezgra-periferija – glavna regija je Tokio, dok su

ostale „manje razvijene“ (u relativnom smislu) regije oko njega. Još od 1970-ih, migracija i rast

usmjereni su prema Tokiju, što se naziva unipolarnom koncentracijom. Kako se grad nastavio širiti,

privlačio je kapital i ljude iz drugih područja, od kojih mnoga stagniraju. Regija Osaka npr. nije

doživjela rast industrija koje bi zamijenile čeličane i brodogradilišta, već suprotno, poslovanje Osake

nastavlja s relokacijom tj. preseljenjem poslovanja njenih tvrtki u Tokio. Ovakav proces, stoga, ima

neke negativne posljedice npr. utječe na iseljavanje iz Osake. Glavni je cilj u modernom Japanu raditi i

živjeti u ili u blizini Tokija.

Tokijsko metropolitansko područje broji oko 35 mil.st., a rast ovog područja rezultat je japanske

integracije u globalnu ekonomiju. Njegova geografska lokacija između Londona i New Yorka je

savršena za 24-satne međunarodne telekomunikacijske financijske transakcije. Kao rezultat toga,

Tokio je razvio niz poslova i usluga koje nisu direktno vezani za domaću ekonomiju. Ključna jeuloga

istraživanja i razvoja - R&D, također ubrzo prepoznata. Znanstveni grad Kansai koji se počeo

oblikovati 1980-ih, danas se formirao u Kansai tehno-znanstveni kompleks koji obuhvaća 5 gradova u

prefekturama Kyoto-Osaka-Nara te je postao integrirano, multinodalno razvojno središte. Plan za

novi regionalni i urbani sustav Japana bi bio multicentričan i baziran na naprednoj informacijskoj

tehnologiji. Sustav bi reorganizirao postojeće hijerarhijske strukture u funkicinalne mreže sa tokijskim

metropolitanskim područjem kao središnjim čvorištem.

Tehnopolis je projekt zamišljen kao integralan diomaster planakoji je trebao stvoriti mrežu

znanstvenih gradova širom Japana. Četrnaest industrija kao što su biotehnologija, robotika, softver i

svemirska ind., ciljane su zajedno s R&D i drugim uslužnim funkcijama te bi zajedno trebali biti

pogonsko gorivo za dodatne/nove industrije u regiji. Svaki tehnopolis trebao bi biti povezan brzim

vezama (ne dužima od jednodnevnog povratnog putovanja) s Tokijem, Nagoyom ili Osakom. Novi

podmorski tunel Hokkaido i most prema otoku Shikoku te dodatne ceste i brzi vlakovi trebali bi

omogućiti ostvarenje ovih ciljeva. Ovaj Tehno-arhipelag smatra se japanskim pejzažem za 21. st.

Od planiranih 26 tehnopolisa, 8 se razvilo dobro, a 18 nije. Neki od njih bilježe pad zaposlenosti u

proizvodnji, a neki čak gube i stanovništvo. Jedan od problema je što su velike korporacije razvile

svoje laboratorije za R&D u blizini vlastitih središnjica, radije nego u blizini proizvodnih pogona. S

obzirom na tu činjenicu transfer tehnologije između lokalnih industrija i tvornica koje bi se tek trebale

otvoriti, nije velik. Dakle, glavni cilj – integracija tehno-gradova s istraživanjem i razvojem nije

ostvaren.

Tehnopolis, kao plan za razvoj znanstvenih parkova promoviralo je i Ministarstvo industrije i trgovine

(MITI), lokalne vlasti, ali i općenito cijela zajednica. Cilj je bio da se mladim ljudima nakon završetka

studija omoguće nova radna mjesta i zapošljavanje. Ipak, cijeli je program obustavljen 1998. g. uslijed

recesije koja je vladala 1990-ih, globalizacije japanske ekonomije te stagnacije ulaganja privatnih

tvrtki. Ovaj program zamijenila je nova politika vlade, koja se temelji na povezivanju i promoviranju

veza između industrija i sveučilišta (Suzuki, 2004).

44

Sl. 22. Lokacije za predviđene tehnopolise

Izvor: Masser, I. (1990), prema MITI 1988.


- Shvatiti i objasniti osnovnu administrativnu i teritorijalnu podjelu Japana

- Povezati regionalnu podjelu s osnovnim demografskim i ekonomskim obilježjima svake

od regija

- Znati objasniti glavne karakteristike svake od regija

- Razumijeti važnost japanske regije jezgre za Japan u cjelini

45

4. DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE JAPANA

Godine 1872. u Japanu je živjelo 34,8 milijuna st., 1900. god. 43,8 milijuna st., 1950. god.

84,1 milijun st., 2000. god. 126,9 milijuna st., a 2015. 126.597 mil. st. Najveći je porast zabilježen

1920-ih (7,9 % ili 1,5 % godišnje u razdoblju 1925–30.), te osobito nakon 2. svjetskog rata (15,3 % ili

2,9 % godišnje 1945–50). Od 1975. stopa porasta sve je manja, da bi u razdoblju 2005–10. iznosila

samo 0,2 % ili 0,05 % godišnje (Hrvatska enciklopedija).

Sl. 23. Kretanje stanovnika u Japanu, 1970-2100.

Izvor: Statistic bureau of Japan, https://www.stat.go.jp/english/

U kontekstu velikog gospodarskog razvoja nakon 2. svj. rata japansko je društvo, dakle, prolazilo

tijekom desetljeća kroz važne demografske promjene. Npr. nakon 2. svjetskog rata u zemlju se iz

bivših kolonija vratilo oko 6.000.000 Japanaca (vlada je svoje kolonijalna osvajanja opravdavala

prenapučenošću Japana). Ipak, najznačajniji proces u demografskim kretanjima, bilo je smanjenje

stope nataliteta i starenje stanovništva (Goldstein, 2008a). Rastući natalitet je u godinama nakon

2.svj. rata, vlada kontrolom rađanja i pobačajima nastojala smanjiti što je u narednim godinama

postiglo značajne rezultate. Ipak, kao posljedica bolje prehrane i javnog zdravstva, produžio se životni

vijek pa je broj stanovnika i dalje rastao (Totman, 2003).

https://www.stat.go.jp/english/

46

Sl. 24. Kretanje broja stanovnika Japana 1970-2010., prosječne stope rasta/pada

Izvor: www.newgeography.com

Po broju stanovnika Japan je u posljednjih 40-ak godina pao sa šestoga na deseto mjesto (2010.), a po

gustoći (343,4 st./km²) s četvrtoga na sedmo mjesto u svijetu (među državama s 10 ili više milijuna

stanovnika). Izvan domovine živi 1.182.557 Japanaca (2011.), od toga 388.457 u SAD u i 140.931 u

Kini (Hrvatska enciklopedija).

Od većih otoka najrjeđe je naseljen Hokkaido (65 st./km², 2010.), a najgušće Honshu (448 st./km²;

prefektura Tokyja 6.288 st./km²). Od nizine Kanto u središnjem dijelu otoka Honshu preko Nagoye i

Osake do Kitakyushua na SZ kraju otoka Kyushu pruža se gospodarski najvažniji dio Japana s

metropolitanskim područjima Tokyja s Yokohamom, Nagoye i Osake. U njima živi 51% stanovništva

zemlje (2010) (Hrvatska enciklopedija).

0

0.2

0.4

0.6

0.8

1

1.2

1.4

1.6

godišnji rast/pad (%)

47

Sl. 25. Gustoća naseljenosti japanskih otoka, broj stanovnika na km² u 2005. g.

Izvor: http://livepopulationof.com

48

Sl. 26. Udio populacije u glavnim urbanim područjima u državama s preko 100 mil.st.

Izvor: www.newgeography.com

Starenje stanovništva u Japanu može stvoriti velike probleme u pogledu raspoložive raadne snage i

troškova društva. Stoga je pitanje koje se povezuje s općim demografskim kretanjem – proces

imigracije. Prema podacima iz početka 1990-ih u zemlji je bilo oko 600.000 legalno i barem 300.000

ilegalnih useljenika (Goldstein, 2008). Ipak, imigracijska politika nije rješenje za japanske vlasti pa one

i dalje odobravaju vrlo mali broj dozvola za useljavanje. Prema popisu iz 2010. zabilježeno je

1.648.037 stranaca - od čega je najviše Kineza (460.459), Korejaca (423.273), Brazilaca (153.166) i

Filipinaca (145.950). Na Hokkaidu živi oko 25.000 pripadnika naroda Ainu, prastanovnika otoka (iako

ima i izvora koji govore o njihovom nešto manjem broju).

0

5

10

15

20

25

30

%

49

Tab. 5. Odnos doseljenih/odseljenih Japanaca i stranih državljana u Japan, 2006-2017.

godina Japanci Stranci

2006. 199 000 85 000

2007. 10 000 100 000

2008. 0 60 000

2009. 10 000 60 000

2010. -15000 -20000

2011. -120000 -50000

2012. -250000 -50000

2013. 15 000 -80000

2014. -275000 5000

2015. -280000 60 000

2016. -280000 110 000

2017. -310000 150 000

Izvor: Bloomberg, www.bloombergquint.com

Sl. 27. Dobna struktura stanovništva Japana, 1950 i projekcija do 2050.

Izvor: OECD, Histrorical population data and projections (1950-2050),

http://oecdinsights.org/2016/04/11/the-case-of-the-shrinking-country-japans-demographic-and-

policy-challenges-in-5-charts/

Od popisa 2010. broj stanovnika smanjuje se zbog sve većega prirodnoga pada stanovnika. Stopa

nataliteta (8,3 ‰) niža je od stope mortaliteta (9,9‰), pa je prirodno kretanje negativno (–1,6 ‰,

http://oecdinsights.org/2016/04/11/the-case-of-the-shrinking-country-japans-demographic-and-policy-challenges-in-5-charts/


50

2011); smrtnost je dojenčadi (2,3 ‰, 2011.) među najnižima u svijetu. Zbog prirodnoga pada

stanovništvo ubrzano stari; u dobi do14 godina je samo 12,8 % st. (2017. procjena).

Struktura stanovništva prema dobnim skupinama: 0-14: 12,84 %; 15-24: 9,64 %; 25-54 37,5

%; 55-64: 12,15 %; 65 g. i više: 27,87 %

Srednja dob:Ukupno: 47,3 god., muški: 46 god., žene: 48,7 god. (2017. proc.) (Hrvatska

enciklopedija).

Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 86,6 godina, a za muškarce 80,2 godine, pa se

stanovništvo Japana ubraja u najdugovječnije nacije svijeta. Ekonomski je aktivno 65.950.000 st., od

čega je nezaposleno 3,5 % (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,5% zaposlenih, u

rudarstvu, industriji i građevinarstvu 24,2 %, a u uslužnim djelatnostima 72,3 % (2014).

Danas je u Japanu kulturna razina vrlo visoka i nema nepismenih. Glavna su sveučilišta Tokyo

(osnovano 1877.), Kyoto (1897.), Tohoku (Sendai, 1907.), Kyushu (Fukuoka, 1911.), Hokkaido

(Sapporo, 1918), Osaka (1931) i Nagoya (1939). Razvoj industrije i nagla urbanizacija utjecali su na

porast udjela gradskog stanovništva, koji je iznosio 15 % u 1900., 37 % u 1930., 78,8 % u 2000., a 90,7

% u 2010. (Hrvatska enciklopedija).

Sl. 28. Dobno-spolna piramida Japana, 2016.

Izvor: CIA Factbook, https://www.cia.gov/

Stanovnici su šintoisti ili budisti ili prakticiraju obje vjeroispovijesti istodobno; kršćana je 1,7%, a

ostalih 7,9% (2010). Budistički hramovi u potpunosti su odvojeni od države još u razdoblju Meiji.

Razni novi religijski pokreti definirani su kao budističke i šintoističke sekte, dok su šintoistički hramovi

koji nisu pripadali sektama Shintō (90 % od ukupnog broja tih hramova) definirani kao nereligiozni

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/docs/notesanddefs.html?fieldkey=2010&term=Age%20structure

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/docs/notesanddefs.html?fieldkey=2177&term=Median%20age

51

objekti, a najveći su dobivali novčanu pomoć od države. Kasnije su postojali povremeni sukobi oko

odnosa crkve i države, ali je narod općenito i dalje slijedio vjersku praksu bez vidljivih promjena u

odnosu prema vjerskoj praksi prethodnih naraštaja - unatoč sve snažnijoj političkoj retorici o

jedinstvenom japanskom šintoitičkom nasljeđu i njegovom božanskom poslanju. Sudbinu šintoističkih

i budističkih hramova nije toliko određivala državna politika, koliko društveno-gospodarska zbilja.

Tijekom teških godina hramovi svih vrsta su bili prepušteni propadanju, jer su primali tek malu

potporu vjernika i imali skromne prihode od iznajmljivanja zemlje i drugih oblika poslovanja u slučaju

slavnih zdanja, od njihova pretvaranja u turističke atrakcije. No poslije se, u razdoblju Showa Genroku

(1688-1704.) i njihovo stanje popravilo zahvaljujući visokoj cijeni zemlje, procvatu turizma i sveopćem

zanimanju javnosti za očuvanje „tradicionalne kulture“, među kojima su najslavniji bili hramovi i

svetišta te njihove riznice. Kao rezultat toga, institucionalni šintoizam i budizam su ponovo procvjetali

– broj šintoističkih hramova, zbog desetljeća srastanja sela s gradovima, od oko 175.000 iz 1879.

smanjio se do 1940. za 50 %, a tijekom 1950-ih ukinuto ih je još oko 10.000. Njihov broj se od tada

kreće oko 80.000, dok je budističkih hramova oko 75.000 (Totman, 2003).

Na rubovima institucionalne religije pojavile su se i „nove religije“ (shin shukyo). Neki od sektaških

pokreta javili su se potkraj razdoblja Edo, a mnogi drugi, kao i nekolicina kršćanskih, pojavili su se od

razdoblja Meiji na dalje, većinom u ruralnim područjima. U teškim vremenima, nakon 1945., bili su

vrlo popularni, ali su mnogi zbog seljenja ljudi u gradove i zapošljavanja u industriji izgubili svoje

sljedbenike, a pojavile su se i širile druge sekte – više orijentirane na gradove, doktrinalno privlačnije i

opremljene modernom tehnologijom. Neke od tih novih religija postigle su uspjeh kao institucije i

postigle dovoljan broj sljedbenika tako da su izgradile velike središnje hramove i osnovale ogranke

radi školovanja svećenika, stvaranja doktrinarnih tijela, duhovnih vježbi itd. Većina ih je doživjela

značajne promjene u broju sljedbenika, a od 1990. samo šest sekti (od njih 40) ima više od milijun

sljedbenika. Novi su pokreti manje važni kao institucije, a više kao izraz religioznosti ljudi (Totman,

2003).

4.1. Imigracija

Već 2006.g.broj japanskog stanovništva počeo je eksponencijalno opadati. U smislu dostupne radne

snage to i nije bilo posebno važno jer se računalo s tim da će se poslovi ili automatizirati ili obavljati

offshore. Ipak, potražnja za nisko plaćenim radnicima radi zaposlenja u radno-intenzivnim

industrijama se povećala.

Japan je ujedno povijesno ksenofobičan. Vladine politike i javno mišljenje dijele zajedničku

perspektivu: misle da se prisutnost stranaca mora kontrolirati te ih držati na dovolnoj udaljenosti od

svakodnevnog života Japanaca. Ipak, stranci dolaze u sve većem broju, neki čak s lažnim vizama i

putovnicama. Ujedno sa sobom dovode svoje obitelji i formiraju nova kućanstva s Japancima. Velik

dio tih imigranata su žene koje dolaze raditi u „zabavnoj industriji“. Dobrovoljno ili prisilno

doseljavanje azijskih žena u Japan traje već 100-tinjak godina. Pojava je postala vrlo kompleksna i

strukturirana kada su se oformile mreže brokera, lanaca prostitucije i japanskih klubova u raznim

gradovima, koji su regrutirali i „distribuirali“ strane žene. Većina japanskih žena stekla je pak dovoljno

moći da izbjegnu raditi u prostituciji pa su njihovo mjesto zauzele strankinje. Japanska vlada pa i sami

Japanci ignoriraju eksploataciju tih žena svodeći ih na „ostale“.

52

Jedna od najžešćih rasprava u Japanu vodi se oko toga treba li dopustiti lakšu imigraciju ili ne, ulazak

većeg broja stranaca ili ne. U odnosu na druge države, Japan je praktički homogen, s manje od 5 %

ne-Japanaca. Strani migranti bi diverzificirali zemlju, pomogli promijeniti/pomladiti dobnu strukturu,

a mogli bi pomoći i ekonomiji osiguravajući radnike za teške, „prljave“ i opasne poslove, dakle one

koje Japanci izbjegavaju. Japanci ipak ne žele imigante i njihovi su osjećaji protiv njih opće poznati i

uobičajeni.

Imigranti iz zemalja u razvoju (iz JI Azije) doživljavaju još i veći stupanj diskriminacije jer je uzrečica

„Japan je za Japance“ vrlo popularna. Na nekim mjestima (salonima, barovima ili kupalištima) mogu

se čak vidjeti natpisi „Samo za Japance“. Velik dio Japanaca za društvene probleme (zločini,

seksualno prenosive bolesti i sl.) također krive strance (Weightman, 2012).

Sl. 29. Udio registriranih stanaca u Japanu, prema kategoriji izdane vize (2012.)

Izvor: Vogt, G., 2015

Sl. 30. Ilegalni strani radnici u Japanu prema vrsti posla koju obavljaju

50%

8%8%

16%

18%

%

sa stalnim boravištem

sa privremeni boravištem

u braku sJapancem/Japankom

studenti i vježbenici

drugi

tvornički radnici18%

hostese/zabavljači

15%

radnici u građevini

13%konobari/ce-

barmeni7%

drugi sl. poslovi10%

poljoprivreda7%

drugo30%

53

Izvor: Vogt, G., 2015.

4.2. Manjine u Japanu

Kako se s napretkom industrijalizacije promijenilo društvo, promijenio se i život mnogih manjinskih

skupina u Japanu, naročito skupine burakumin, Korejaca, Kineza, pripadnika naroda Ainu i stanovnika

otočja Ryukyu.

4.2.1. Burakumin (Eta ili „prljavi“)

Burakumin ili brdska sirotinja, diskriminirana je još od ere Meiji pa su vlasti u njoj vidjele potencijalni

politički problem kao i stvarni gubitak produktivnih snaga zemlje. Uglavnom je bila riječ o

prostitukama, prosjacima, zabavljačima i sl. Borba protiv diskriminacije trajala je tijekom 1930-ih, ali

je njihov politički pokret oslabio. Pripadnici siromašnih gorštačkih zajednica, koji su se i nakon 2.svj.

rata suočavali s diskriminacijom, obnovili su svoje prijeratne organizacije i strategiju otvorene i

izravne borbe protiv lošeg postupanja te vršili pritisak na vlasti da ispravi tu nepravdu.

1960-ih kada je gospodarstvo cvjetalo, izvršen je pritisak na dužnosnike, pa su 1969. donijeli zakon

kojim su odobrena sredstva za uređenje ulica, gradnju škola, bolnica i stambenih četvrti u

burakuminskim zajednicama i za subvencioniranje stanarina i dr. potreba siromašnih obitelji. S

vremenom su pripadnici ove skupine počeli pronalaziti i bolje plaćene poslove tako da su sve većem

broju svojih članova obitelji mogli omogućiti obrazovanje i utjecajnije veze, a postali su i pokretljiviji i

nastanjivali se izvan svojih zajednica. Dakle, nekadašnji problemi su im se smanjili, ali je i dalje bilo

pojava diskriminacije i sukobljavanja (Totman, 2003). Smatra se da je u Japanu još oko 2-3 mil.

burakumina. Burakumin su čak bili i fizički odvajani u posebnim urbanim getima, a prilikom

zaposlenja ili sklapanja braka često im se provjeravalo porijeklo (Weightman, 2011).

4.2.2. Pripadnici naroda Ainu

Prastanovnici Japana došli su na ovo područje, pretpostavlja se, iz područja Sibira. Osim razlike u

izgledu, u odnosu na većinske Japance, koriste i drugačiji jezik.

Većina pripadnika naroda Ainu je još polovicom 19.st. bila povezana s ribarskim poslovima i

trgovinom u vlasništvu pripadnika skupina Wajin tj. Japanaca (većinsko stanovništvo). Ti poslovi su

mijenjali gospodarstvo, kulturu, zdravstvenu skrb, i način života naroda Ainu, uglavnom nagore.

Naglim naseljavanjem i ekspolatacijom otoka Hokkaido u vrijeme Meijija taj se razvoj ubrzao pa je do

1914. g. ostalo vrlo malo „tradicionalne“ kulture i gospodarstva naroda Ainu. 1920-ih je polovica

uposlenih pripadnika toga naroda radila kao siromašni najamni zemljoradnici obrađujući zemlju koju

su dobili na upotrebu 10-20 godina prije, a većina ostalih bili su radnici u raznim poduzećima u

vlasništvu pripadnika skupine Wajin (kako su se u vrijeme Tokugawa zvali japanski stanovnici otoka

Hokkaida). Ostatak je živio od državne pomoći.

54

Tab. 6. Broj pripadnika Ainu naroda, 1807-1931. (procjena)

God. Br. pripadnika Ainu

1807. 26.256

1873. 16.272

1854. 17.810

1903. 17.783

1931. 15.969

Izvor: Ainu museum, www.ainu-museum.or.jp/en/

Japanski dužnosnici koji su se bavili otokom Hokkaidom i oni zaduženi za javni red i socijalnu skrb

smatrali su da je narod Ainu „rasa koja izumire“, koja je još više od Korejaca predodređena za

asimilaciju i narod koji će u kulturnom, biološkom i ekonomskom smislu postati „Japanci“. To se

gledište odražavalo i u socijalnoj i obrazovnoj politici prema tom narodu, ali je zbog predrasuda i

diskriminirajućeg ponašanja njihovih susjeda Japanaca i kolega na poslu učinkovitost tih japanskih

programa uvijek bivala problematičnom. Asimilacija se nije dogodila, a ujedno se i veća pozornost

posvećivala gospodarskom razvitku otoka, često na štetu naroda Ainu.

Ni sami Ainu nisu odobravali takvu politiku vlade, iako su mnogi prihvatili politiku asimilacije i slagali

se da je obrazovanje ključ te strategije. No neki su se protivili službenoj politici kojom se nastojao

uvesti japanski jezik umjesto njihova i zabraniti tradicionalnu simboliku poput tetoviranja i nošenja

naušnica. Za mnoge su temeljni problem bile predrasude i diskriminirajući odnos skupine Wajin, ali

problemi su bili i demoralizacija i alkoholizam pripadnika Ainu.Do 1930-ih oko 20.000 pripadnika

naroda Ainu s otoka Hokkaido izgubilo je većinu svojih nacionalnih oblilježja što je bio rezultat 200-

godišnjeg neprestanog društveno-gospodarskog miješanja sa Japancima.

God. 1930. državni su dužnosnici uspostavili suradnju s onim čelnicima Ainu koji su bili skloni

asimilaciji te osnovali i financirali Ainu Kyokai – udruženje koje je imalo zadaću promicati dobrobit

toga naroda u skladu s ciljevima japanske vlade. Krajem desetljeća Udruženje se počelo baviti

pitanjima socijalne skrbi i obrazovanja te donekle nastojalo uključiti djecu Ainua u opće obrazovanje i

sve više mladih ljudi upućivalo na visokoobrazovne ustanove. No problemi predasuda, siromaštva i

demoralizacije nisu nestali.

Sve veća odlučnost japanskih vlasti glede industrijalizacije Hokkaida bez obzira na njenu štetnost za

kulturu Ainua, te niza drugih čimbenika, kao što je izloženost bolestima koje su donijele skupine

Wajin i gubitka neovisnog načina života – dobrobit i samopoštovanje naroda pretrpjeli su snažan

udarac. Kao i u drugim društvenim osobno obilježenim odnosima među etničkim skupinama,

predrasude donose diskriminaciju, nepovoljne životne uvjete i nemogućnost normalnog

funkcioniranja.

Ainu su 1960-ih počeli zahtijevati ispravljanje stoljetnih nepravdi, što je dovelo do ujedinjenja

aktivista 1970-ih uglavnom u Tokiju, radi poboljšanja života naroda Ainu promičući osjećaj

„pripadnosti narodu Ainu“ i „oslobođenja“ naroda. Prihvatili su taktiku čelnika barakumina i izravno

oštro napadali svaki potez Japanaca koji su smatrali rasističkim. Protivili su se izgradnji industrijskih

postrojenja koja su ugrožavala ribarstvo i druge interese naroda Ainu. Umjesto japanizacije nastojali

su se ujediniti kao „narod“ Ainu te su osmislili zastavu, poučavali su i izlagali svoju umjetnost,

rukotvorine, običaje i jezik, što je bilo namijenjeno zabavi i obrazovanju njihovih pripadnika, a ne

turistima.

http://www.ainu-museum.or.jp/en/

55

Tijekom 1980-ih zajedničkim djelovanjem različitih čimbenika (veće državne financijske pomoći,

školovanja pripadnika Ainua, nadolaska novih naraštaja) polako su se popravljali međuetnički odnosi,

a nacionalistički pokret Ainua je slabio. Mnogi pripadnici Ainua bili su 1990-ih integrirani u japanski

način života, a postojao je i velik broj miješanih brakova. Većinu njih nije privlačio separatizam Ainua

(Totman, 2003). Danas pripanika ovog naroda u Japanu ima nešto manje od 25.000.

Sl. 31. Rasprostranjenost Ainu naroda

Izvor: heritageofjapan.wordpress.com

4.2.3. Korejci

Danas u Japanu živi oko 600.000 etničkih Korejaca, potomaka 2,5 milijuna sunarodnjaka koji su

dospjeli u Japan novačenjem u vojsku ili kao prisilna radna snaga tijekom 35-godišnjeg razdoblja

japanske kolonijalne vlasti u Koreji (Weightman, 2011). Njihov je broj naročito porastao izmeđudva

svjetska rata, tj. 1920-ih i 30-ih godina. U velikom su broju putovali na japanske otoke, i s otoka u

Koreju. U Japan su ih privlačila izvješća o mogućnostima zapošljavanja u tvornicima, rudnicima i

građevinskim poduzećima, a iz Koreje su bježali zbog životnih teškoća u zemlji u kojoj je rastuće

stanovništvo nastojalopreživjeti od poljodjeljstva koje je sve više usmjeravano na proizvodnju

namirnica za potrebe japanskog tržišta.

Korejci su uglavnom čak i nakon 2. svj. rata, kada je ih bilo oko 2 mil., stanovali nagomilani u

pansionima ili nastambama rudarskih gradova kao i u rubnim dijelovima velikih gradova. U Japanu je

o njima vladalo mišljenje da su prljavi, lijeni te da im se ne može vjerovati, a da su spremni raditi

prljave poslove za bijedne plaće. Oko polovice Korejaca bilo je nepismeno te krajnje siromašno i

nenaviklo na gradski život. Opasnima su se smatrali korejski studenti. Od 1940-ih Korejci u Japanu su

politički podijeljeni – na one koji su podupirali režim u Sj. Koreji i na one sklonije Juž. Koreji. Korejci

odani Sj. Koreji bili su u većoj mjeri izolirani iz japanskog društva te su živjeli neovisno od njega. Ipak

56

do 1980-ih status svih Korejaca se dosta poboljšao i omogućio im bolji životni standard. Od 1990-ih

povećava se i postotak naturalizacijei sklapanja brakova s Japancima (Totman, 2003).


- Shvatiti glavne probleme kojima se u demografskom smislu suočava Japan

- Bolje razumijeti demografsku strukturu stanovništva te se upoznati s demografskim

procesima

- Znati protumačiti problem radne snage i imigracijsko pitanje.

- Istražiti uzroke nastajanja mentaliteta japanskog stanovništva u okviru onoga što ga je

formiralo tj. u prirodnom okruženju, povijesnom naslijeđu, društvenoj strukturi i

suvremenim događajima

- Razumjeti i znati objasniti povezanost kretanja broja stanovnika i ekonomskog razvoja

- Objasniti glavne probleme svake od manjinskih narodnosnih skupina u Japanu

57

5. URBANIZACIJA

Pisana povijest Japana započinje nakon sredine 6.st. kada je iz Kine i Koreje uveden budizam i kinesko

pismo. Do tada povijest nije bilježena jer Japanci nisu razvili svoje pismo. Prije uvođenja budizma,

japanska su naselja uglavnom bila privremena i kratkotrajna, ali s rastom kineskih utjecaja i

uvođenjem novog načina života, razvila se nova politička i društvena organizacija kao i reforma

zemlje i planiranje gradova, ali u promjenjenom – japanskom obliku, tj. kineski su utjecaji

japanizirani.

Iako se obično smatra da je razvoj modernog Japana, pa tako i onaj urbani, počeo s Meiji

restauracijom, činjenica je da su čak 250 godina prije postavljeni temelji za moderni urbani sistem.

Sam koncept grada prepoznat je i podvrgnut akulturaciji još u vrijeme gradnje Nare (710.g.) i perioda

Heian tj. od 794.g. naše ere, a možda čak i ranije (Kornhauser, 1976).

Dakle, urbani razvoj Japana može se pratiti još od 8. st. kada su se osnovale prve stalne prijestolnice -

Heijo-kyo (danas Nara) i Heian-kyo (danas Kyoto). Većina je ostalih naselja tog vremena varirala u

svojoj važnosti unutar mreže naselja, osim Kyota koji je ostao urbani centar i neprekidna prijestolnica

Japana od 794. do 1868.g. (i Kyoto je imao razdoblja slabijeg razvoja pa i slabljenja, a bio je i

djelomično razoren nekoliko puta). I drugi su kasniji gradovi nastali kao prijestolnice glavnih nizinskih

područja (reljefno najpogodniji za naseljavanje), uglavnom na Pacifičkoj obali, pa se i današnji život

Japana odvija na području koje se nalazi na navedenom prostoruu dužini oko 885 km. U drugim,

perifernim dijelovima, razvili su se gradovi manjeg značenja i nižeg urbanog ranga (Kornhauser,

1976).

Uskoro nakon prijestolnica izgrađeni su i drugi gradovi ugl. u vojne ili političke svrhete su imali neko

strateško značenje. Neki su, poput Naniwe (današnja Osaka) osnovani radi potreba putnika. Tijekom

15. i 16.st. kako je središnja vojna vlast u Japanu oslabila, gradovi su se počeli razvijati oko dvoraca

regionalnih vladara. Poticaj za urbani rast bili su, dakle, utvrđeni dvorci-gradovi (jokamachi), od kojih

je jedan od najvažnijih bila Osaka (veliki dvorac bio je izgrađen 1583.g.). Dvorac je služio kao jezgra

urbanog rasta Osake. Čak su i vladine politike poticale razvoj ovog i drugih gradova. Većina je gradova

u ovom periodu japanske povijesti (feudalnom) cvjetala na osnovi prekomorske trgovine i gusarstva.

U Tokugawa (Edo) periodu (1603-1868.) stvorene su trajne osnove za modernu gradsku mrežu

Japana i na toj mreži razvio se ubrzo moderan sustav gradova. U tom razdoblju i grad Edo je postao

najvažniji grad države, kao pokazatelj snage i moći tadašnjeg režima (Kornhauser, 1976).Nakon

1630—ih zabrana vanjske trgovine stimulirala je unutarnju razmjenu dobara i usporedo s njome rast

gradova, iako su neki dotad uspješni gradovi doživjeli stagnaciju i pad. Manji feudalni dvorci su

uništeni stavljajući u fokus aktivnosti oko glavnog dvorca u regiji, tj. glavnom mjestu aktivnosti.

Ujedno, za vojne vođe koji su postupno počeli graditi političko jedinstvo u starom Japanu, takvi su

neovisni gradovi mogli biti potencijalna opasnost i garancija njihovog uništenja. Stoga su bili razoreni

i njihov je utjecaj na moderni urbani razvoj Japana izostao. Kao posljedica, glavni su dvorci privukli

stanovništvo iz okolnih mjesta i time se konsolidirali kao stalna naselja. Njihov je položaj odnosno

lokacija uvijek bila vezana uz neke glavne točke u prostoru, kao što su planinski prijevoji, gazovi

rijeka, zaštićene luke i druge slične točke, ili čak na mjestu gdje se nalazilo nekoliko njiih. U tim

uvjetima uspjeh gradova ovisio je o sposobnosti zaleđa da proizvede dovoljno hrane (riže) i druge

robe, pa su oni bili više administrativni i komercijalni centri, nego isključivo vojni (Kornhauser, 1976).

58

Gradovi-dvorci nisu bili jedini tip gradova u Japanu. Uz njih još su postojali:

gradovi luke (minato-machi) - od 1630-ih pa do 1850-ih, osim Nagasakija, osnovne funkcije

ovih gradova bile su domaća trgovina, ribolov, gradnja brodova i slične aktivnosti. Mnogi su

od njih prosperirali, naročito oni koji su bili uključeni u trgovinu rižom ili oni koji su imali

ulogu prometnih centara naročito za gradove manjeg značenja (uglavnom alternativne

rezidencije velikaša koji su na zahtjev cara dio godine morali provesti u Edu). Neki od ovih

gradova vrlo su stari, a drugi tzv. „slobodni“ gradovi cvjetali su na osnovi vanjske trgovine i

gusarstva prije perioda Edo. Samo je manji dio njih opstao da današnjih dana, većinom oni

na pacifičkoj obali i obali unutrašnjeg mora (Setonaikai). Naravno, da bi se uspješno

orijentirali na moderno trgovanje morali su sagraditi potpuno nove luke ili proći ogromnu

dogradnju kako bi mogli primiti moderne brodove. Većina ih je ostala na razini lokalnih

funkcija u obliku malih izoliranih luka usmjerenih na lokalno ribarenje, izgradnju brodova,

sakupljanje algi i morske trave, uzgoj bisera itd.

poštanski gradovi (shukuba-machi) – za ovaj sustav gradova imale su veliko značenje

alternativne rezidencije koje su utjecale na izgradnju ili popravke cestovne mreže usmjerene

na Edo i koje su zbog, u to doba, teškoća i sporosti putovanja zahtijevale česta odmorišta.

Takva su mjesta bila velika i brojna, a sama naselja živopisna, sa stajama za konje i opremu,

spavaonicama za sluge, čajanama, gostionicama, bordelima i dućanima. Život u njima

prikazan je na mnogim slikama, ali i u proznim djelima. Mnoga od ovih naselja uspješno su se

preorijentirala u moderne gradove ili su se nakon 1868. inkorporirali kao dio velikih

konurbacija. Neki su izgradnjom suvremenih mreža cesta postala važna cestovna čvorišta.

religijski centri (monzen-machi) – morfološki su ovi gradovi bili slični gradovima-dvorcima,

prvenstveno onima prije Edo perioda, sa hramom (budističkim) ili svetištem (šinto) kao

glavnim mjestom aktivnosti. Postanak ovih gradova može se pratiti još u davnu povijest.

Obično su bili dosta udaljeni i nedostupni, s naglaskom na sadržajima za hodočasnike. Neki

su se održali i nakon 1868.g. što je ovisilo o raznim faktorima. Najpoznatiji takav grad koji se

održao do danas je Nagano, koji je i glavni grad prefekture. Kasnije su uz religijski,

povećanjem dostupnosti, ovi gradovi dobili i turistički značaj.

trgovački gradovi (ichiba-machi) – u ovom slučaju riječ grad je možda neopravdana, jer je

uglavnom bila riječ o naseljima koja su se održavala/trajala određeni vremenski period

ovisno od trgovaca, njihovih kupaca, a sama mjesta prodaje bila su dogovorena unaprijed, tj.

određena običajima. Jedino su veća naselja imala trajnu strukturu. Ova naselja formirala su

se uglavnom na raskrižjima prometnica. Ovakve gradove se prepoznaje po sufiksu ichi (što

znači sajam ili trgovište). Kasnije su neki od tih gradova, uvođenjem željeznice, postali

željeznička čvorišta na koje se kasnije nadovezala sitna industrija i druge aktivnosti. Njih se

može naći i danas u Japanu, iako se kod većih gradova tijekom vremena razvila i neka druga

funkcija. Najveći od tih gradova danas je Yokkaichi, u području Nagoye.

Toplički gradovi (onsen-machi) – lokalni resorti su se razvili vrlo rano u Japanu s obzirom na

bogatstvo toplih izvora odnosno kao posljedica geoloških osobitosti Japana. Njihov je rast

često bio usporen, zbog udaljenosti od glavnih aktivnosti. Danas gotovo svaki važniji grad

ima poveznicu s ovakvim mjestima, a neki su proširili toplice do neviđenih razmjera. One

danas imaju drugačiju funkciju i od mjesta opuštanja i mira postale su mjesta okupljanja ljudi

iz prenatrpanih gradova i uglavnom imaju rekreacijsku svrhu. Mnogi od gradova toplica su se

59

s vremenom spojili s većim gradovima, a njihova imena su izbrisana iz popisa naselja

(Kornhauser, 1976).

Gradovi na Hokkaidu tzv. „pionirski gradovi“ počinju se osnivati tek nakon Meiji restauracije

(Sapporo, Otaru, Asahikawa), a prvotno su služili kao obrambene predstraže uglavnom protiv Rusa

na sjeveru. Kasnije su poslužili i kao centri za daljnji razvoj drugih naselja na otoku. Gradovi su

također bili povezani cestama kako bi se potakao razvoj i trgovina, a najpoznatija je bila Tokaido

cesta koja je povezivala Osaku i Edo (Tokyo), prijestolnicu. Do polovice 18. st. Tokio je već imao 1 mil.

st., a sa poslijeratnim razvojem i rastom urbano-industrijske regije gradovi duž Tokaida razvili su se u

Tokaido megalopolis (Weightman, 2011).

Sl. 32. Industrijski koridor i megalopolis Tokaido

Izvor: Stan, Deguchi, 2017

Toj jakoj urbanizaciji je doprinio demografski rast u prvom dijelu 20.st., posebno na otoku Hokkaido

koji je iz pograničnog područja, između dva svjetska rata ubrzano prerastao u integralni dio Japana,

ali je industrijska urbanizacija na tom otoku ugrozila ostatke naroda Ainu. Tehnološke su promjene

bile toliko velike da su urbana središta uistinu poprimila izrazito industrijski karakter. No, ključna su

varijabla bile luke. Gradile su se duž cijele obale, u prvom redu jer se roba većinom izvozila morskim

putem, a i stoga što je preko njih prelazio sav prekomorski teret. Jedan primjer modernog lučkog

urbanog središta bio je Kawasaki u blizini južnog ruba Tokija, koji je svoj današnji globalno

orijentirani, industrijski karakter počeo poprimati 1920-ih zahvaljući svojoj pogodnosti za pomorski

promet i prekomorsku trgovinu. U to vrijeme pojavili su se slični tvornički kompleksi i na JI strani

60

Tokija, u blizini Osake i oko drugih obalnih gradova, što je imalo bitnu ulogu u porastu i urbanizaciji

japanskog stanovništva.

Urbani rast se nastavio i dalje, pa je u odnosu na 1920. godinu kada su postojala samo 2 milijunska

grada, a 1940. g. četiri, 1990. bilo je već 11 milijunskih gradova s ukupno 25.300.000 st. Od tih 11

gradova čak 10 je bilo smješteno na koridoru od Tokija do Shimonosekija i na tom su potezu glavna

područja naseljavanja dosegnula divovske razmjere. To se posebno odnosi na šire područje Tokija

koje se s vremenom proširilo na velik dio ravnice Kantou kojem živi oko četvrtine ukupnog japanskog

stanovništva. Istovremeno su šireći gradovi „progutali“ obližnje manje gradove i sela, a zakoni o

urbanizaciji i gradskim zonama vrlo su malo utjecali na smještaj industrije, trgovačkih i stambenih

četvrti. Stoga japanska urbanizacija u industrijskom periodu nije podlijegala nekim pravilima jer je

namjena zemljišta podložna stalnim promjenama. Dakle, osnovno obilježje japanske urbanizacije i

stambene izgradnje postaje prenapučenost – ona je posljedično dovela do visokih cijena zemljišta,

naročito u velikim gradovima.

Zbijanje ljudi na malim prostorima u Japanu bilo je još izraženije zbog japanske topografije i

tektonske nestabilnosti zemljišta: relativni nedostatak ravničarskih područja povećalo je potražnju za

iskoristivim zemljištem, a zbog opasnosti od potresa usporena je gradnja nebodera. Osim toga

potrebi zbijanja ljudi pridonosile su i porezne mjere glede zakupa zemlje, posebno u Tokiju koji je

privlačio doseljenike iz cijelog japanskog otočja, ali i drugih zemalja – stoga mnogi dijelovi gradskog

zemljišta nisu mogli biti pretvoreni u stambene četvrti (Totman, 2003)

Tab. 7. Najveći gradovi Japana (2014.)

Grad Broj stanovnika

Tokyo 9 016 342

Veliki Tokyo 13 115 747

Yokohama 3 714 200

Osaka 2 667 830

Nagoya 2 254 891

Sapporo 1 930 496

Kobe 1 553 789

Fukuoka 1 474 326

Kawasaki 1 433 765

Kyoto 1 420 719

Saitama 1 253 582

Hiroshima 1 186 928

Sendai 1 049 578

Izvor: Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr/

Urbanizacija je dovela i do veće pokretljivosti glede promjene mjesta i uvjeta stanovanja jer su ljudi

neprekidno mijenjali radna mjesta, velika poduzeća selila su radnike iz jednog ogranka u drugi, a

obitelji koje su postajale imućnije selile su se iz manjih stanova u veće stanove ili u vlastite kuće. Zbog

ovisnosti Japana o globalnim izvorima sirovina, povećana prostorna pokretljivost nije bila ograničena

samo na Japan, već i na međunarodnu razinu. Tehnološka promjena koja je omogućila ovu posljednju

vrstu pokretljivosti bio je porast putovanja zrakoplovom, koja su cvjetala razvojem putničkog

prijevoza. Bilo je i sve više onih koji su odlazili u druge zemlje na školovanje i radi znanstvenog

istraživanja. Ti su se Japanci vraćali u Japan s novim potrebama koje su se širile na šire slojeve

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=66547









61

japanskog društva pa je uskoro japansko društvo postalo dijelom globalnog industrijskog svijeta

(Totman, 2003).

Sl. 33. Razlozi populacijskog pada u Japanu

Izvor: Kato, H., 2014.


- Razumjeti nastanak i značenje pojedinih tipova gradova u Japanu te njihovu ulogu u

razvoju gradske mreže

- Shvatiti uzročno-posljedične veze između demografskog rasta i urbanizacije

- Zanti objasniti urbani rast tijekom pojedinih perioda

- Problematika megalopolisa Tokio ili velikog Tokija

62

6. EKONOMSKA OBILJEŽJA JAPANA U 20.ST.

O japanskom ekonomskom uspjehu stvorena je tijekom desetljeća svojevrsna mitologija. Američke i

europske publikacije i novine pišu ode marljivom japanskom radniku, njegovoj kvalitnoj proizvodnji i

visokoj produktivnosti, u dobroj organizaciji sposobnih menadžera. S druge strane neki govore i o

„žutoj opasnosti“ koja je u periodu najvećeg japanskog rasta zaprijetila ugrozi neposrednih interesa

Zapada. Razloge za populariziranje „japanskog modela“ valja tražiti, prije svega, u stvarnosti njegove

privrede. U prvoj fazi svog uspona (1953-1972.) imala je jednu od najviših stopa rasta u svijetu – oko

10 % godišnje, a prostornom ekspanzijom izvoza Japan je poboljšao svoju platnu bilancu, dok su

istovremeno SAD i članice EEZ-a u robnoj razmjeni s njime imale veliki deficit.

Treba imati na umu i važnu činjenicu da Japan nije počeo od nule. Ispod pepela poraženog

militarizma i razorene zemlje, krio se iskusan i dinamičan poslovni svijet i marljiva, obrazovana

ikvalificirana radna snaga (u Japanu već tada praktički nije bilo nepismenosti!). Ona je iza sebe imala

70-godišnje iskustvo kaptalističkog razvoja i svega što je vezano s njim. Kapitalizam je u specifičnim

uvjetima počeo u Japanu s restauracijom Meiji 1868. kad je u ime cara, razmontiran srednjovjekovni

feudalni poredak 260-godišnjeg razdoblja Tokugawa. Zemlja se iz srednjovjekovne izolacije pod

pritiskom imperijalističkih sila, morala otvoriti prema svijetu. Nova kapitalistička klasa formirana od

vlasnika prvog trgovačkog i industrijskog kapitala i razvlaštenih samuraja, postala je pod vodstvom

apsolutističke države nosilac brzog kapitalističkog razvoja, a kasnije i militarizacije.

Već u tom prijeratnom razvoju došle su do izražaja brojne specifične japanske karakteristike u

formiranju radnih odnosa, organizaciji financijskog i proizvodnog kapitala u velike konglomerate i

usvajanju inozemnih institucija i tehnološkog znanja, koji su i danas važni činitelji u japanskom

uspjehu. Japan je u tom periodu imao i snažan rezervni poduzetnički i menadžerski sloj koji je smjelo,

bez ranijih spona vodeće hijerarhijestupio na privrednu scenu. Stoga je i u predratnom razdoblju, od

početka 20.st., Japan imao jednu od najbržih stopa rasta u kapitalističkom svijetu (Buvač, 1982).

63

Sl. 34. Trendovi u japanskoj ekonomiji od 1890-2010.

Izvor: www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us

Jedan od razloga brzog rasta industrije, posebno teške, potječe također još iz prve polovice 20.st.

Tada su poduzetnici bili vrlo zainteresirani za izgradnju velikih postrojenja i sposobni financirati i

voditi takve kompanije. Na taj su način povećavali svoja ekonomska carstva. 1920-ih je postojalo je

između 10 i 20 industrijskih poduzeća, tzv. zaibatsu, a 4 su poduzeća bila izrazito velika (Mitsui,

Mitsubishi, Sumitomo i Yasuda). Koristeći se svojim političkim vezama, financijskim kapitalom i

poduzetničkim znanjima te zakonkim okvirima, zaibatsui su preuzimali mnoge manje banke i

poduzeća i tako obuhvatili široku lepezu ekonomskih djelatnosti. Na vrhuncu svoje moći, potkraj

1920-ih, ubrajali su se među najveća poduzeća na svijetu, obuhvaćali najraznovrsnije gospodarske

grane i imali najjaču vlasničku kontrolu. Industrijsko carstvo Mitsui je npr. udruživanjem dioničkih

društava u vlasništvu članova obitelji, glavnog poduzeća i pratećih tvrtki, uz isprepletenost uprava i

zajedničkih pothvata, uspjelo ovladati poduzetničkim životom čitavog gospodarstva (Totman, 2003).

http://www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us/

64

Tab. 8. Zaibatsui u doba Meiji

Osnivač Prva tvrtka Kapital*

Mitsui Mitsui Hachirobei Takatoshi

Trgovina tekstilom 1673. 849,136

Mitsubishi Iwasaki Yataro Brodarstvo i trgovina 1873. 592,943

Yasuda Yasuda Zenjiro Mjenjačnica 1863. 248,647

Sumitomo Sumitomo Masatomo i Soga Riemon

Taljenje i obrada bakra 1590.

187,513

Asano Asano Soichiro Trgovina koksom 1876. 167,488

Okura Okura Kihachiro Vojna oprema 1868. 149,206

Kawasaki Kawasaki Hachiemon Bankarstvo 1876. 95,885

Furukawa Furukawa Icibei Rudarstvo 1877. 71,478

Izvor: Morikawa, 1992. (prema Takahashi, 1930.) *iznos kapitala prema tvrtkama u 1928.g. (u mil.jena)

Nakon poratne obnove od kraja 1940-ih, Japan je ostvarivao najviše stope rasta BDP-a u svjetskim

razmjerima - tijekom 1960-ih (10 %), 1970-ih (6,5 %) i 1980-ih (5,5 %). Do početka 1990-ih postao je

druga gospodarska sila u svijetu (iza SAD-a). Drugi je u svijetu i prema tržišnoj kapitalizaciji tvrtki

(kojih su dionice kotirale na svjetskim burzama), a treći je prema pokazateljima tehnološkoga razvoja,

osobito u automobilskoj i elektroničkoj industriji.

Mnogi ekonomisti ističu kako je jedan od najznačajnijh faktora poslijeratnog uspona Japana i

uspješno korištenje u svijetu već usvojene tehnologije – a daljnjim usavršavanjem su nadmašivana

originalna otkrića i rješenja. To je Japancima prilijepilo i donekle podrugljivu etiketu imitatora. Prema

jednoj računici za oko 30.000 patenata, Japan je u inozemstvu platio oko 7,9 mlrd dolara u razdoblju

od 1950-1978., dok je samo u periodu od 1950-1969. zarađeno oko 70 mlrd. dolara. Japanac je

prema njihovim tumačenjima „eksperimentalno“, a ne „intelektualno“ orijentiran pa ih etiketa

imitatora suviše ne vrijeđa. Oni inozemne stvari i ideje ne usvajaju u cjelini, već ih prilagođavaju

svojim potrebama. Tako su, iako su imali svoju religiju šinto, Japanci bili otvoreni i za budizam i

konfucijanizam, koji su prilagođeni japanskom duhu odigrali značajnu ulogu u filozofiji, kulturi,

političkom životu i državnom ustrojstvu srednjovjekovnog Japana. Ali šinto nije bio nikada napušten.

Poslije restauracije Meiji Japanci su neumorno izučavali, ne samo zapadnu tehniku i umjetnost, nego i

obrazovanje, pravo i vojnu vještinu – i brzo ih prilagodili potrebama svog gospodarskog razvoja i

društveno-političke organizacije (Buvač, 1982).

I proizvodnja automobila počela je svoj „pohod“ najprije na domaće, a onda i strano tržište,

kupovanjem licenci. Nissan Motor je npr. kupio od britanske tvrtke Austen „know-how“ pa je

automobilska industrija već početkom 1960-ih, na osnovi uvezene počela razrađivati i uvoditi svoju

tehnologiju, a rezultati porasta njene produktivnosti na kraju 1970-ih godina bili su znatno iznad

rezultata vodećih svjetskih proizvođača. Nakon uspjeha u ovoj industriji, kao i u proizvodnji čelika,

brodogradnji te kemijskoj industriji, optici i elektronici, Japan je s vremenom postao vodeći i u

znanstveno-istraživačkim područjima. Pri tome je za njih vrlo bitna produktivnost (licence za patente)

tog znanstveno-istraživačkog potencijala, a velik doprinos tome pruža opća klima poticanja

znanstveno-tehničkih riješenja u samom gospodarstvu i nastojanje da se njome obuhvati što širi krug

radnika. Tu je i zainteresiranost japanskih radnika za inovacije i prihvaćanje nove tehnike i

tehnologije. Nosioci intenzivnog znanstveno-istraživačkog rada su velike japanske kompanije u

65

glavnim izvoznim granama. Tu je i razvoj tehnologije budućnosti koja omogućuju Japanu da održi

izvoznu orijentaciju – bez koje ne može funkcionirati sirovinama i energetski siromašna ekonomija – a

time i daljnje usavršavanje Japanaca u originalne tehnološke stvaraoce. Japan nikada nije imao

problema ni s odljevom mozgova, tzv. brain drainom (Buvač, 1982).

U Japanu je osmišljen i sustav koji je omogućio revoluciju u proizvodnji, s obzirom da se nije temeljio

kao do tada, na sustavu velikih zaliha – što je znatno ubrzalo i skratilo vrijeme proizvodnje, ali i

omogućilo raznovrsnost proizvoda. Riječ je o sustavu „just-in-time“ koji je zamijenio dotadašnji „just-

in-case“ sustav, koji se pokazao manjkavim pa je u većini pogona napušten i zamijenjen.

Tab. 9. Karakteristike „just in case“ i“ just in time“ sustava

Just in case sustav Just in time sustav

Karakteristike

Komponente se dostavljaju u velikim, rijetkim serijama.

Komponente se dostavljaju u malim, ali čestim serijama.

Vrlo velike zalihe koje su zaštita od prekida u opskrbi ili otkrića neispravnih serija.

Držanje minimalnih zaliha – samo onoliko koliko je potrebno da se pokriju trenutne potrebe.

Kontrola kvalitete bazirana na jednostavnom pregledu dobivenih dijelova.

Kontrola kvalitete ugrađena u sve faze proizvodnje.

Velika skladišta i broj osoblja potrebnih za čuvanje i administriranje zaliha.

Minimalna površina skladišta i potrebnog osoblja.

Korištenje velikog broja dobavljača izabranih na temelju najniže cijene.

Korištenje malog broja poželjnih dobavljača sa višestrukim opskrbnim sustavom.

Slabi odnosi između kupaca i dobavljača. Bliski odnosi između kupaca i dobavljača

Nema poticaja za lociranje dobavljača bliže kupcima.

Snažno poticanje za lociranje dobavljača bliže kupcima.

Nedostaci

Nedostatak fleksibilnosti – teškoće kod upravljanja i korištenja različitih komponenti.

Fleksibilnost mora biti primjenjiva kroz cijeli dobavljački lanac.

Vrlo veliki troškovi čuvanja velikih zaliha. Oslanjanje na mali broj poželjnih dobavljača potiče rizik u prekidu opskrbe.

Zahtijeva duboku vertikalnu hijerarhiju kontrole radi koordinacije različitih zadataka.

Izvor: Dicken (2003)

Razdoblje snažnoga gospodarskog razvoja tijekom 1960–90. (tzv. japansko gospodarsko čudo),

obilježavali su državni intervencionizam, čvrsta suradnja vlade i vodećih industrijalaca, tradicionalna

radna etika, vodstvo u tehnološkome usponu ključnih industrijskih grana te mali obrambeni troškovi.

Buvač, prema Zbignewu Brzezinskom, navodi 20 faktora koji su najviše pridonijeli japanskom

privrednom uspjehu. To su:

66

1. Obilje i porast dobro obrazovane radne snage

2. Visoka radna motivacija i lojalnost zaposlenih

3. Niske nadnice

4. Visoka osobna štednja

5. Socijalna stabilnost

6. Povećavanje domaće potrošnje

7. Raspoloživost morskih luka i priobalnih industrijskih centara

8. Mlada i dinamična ekonomska elita

9. Konstruktivna uloga vlade

10. Suradnja korporacija

11. Velike investicije u opremu

12. Bankarska struktura

13. Stroga devizna kontrola

14. Niska vrijednost jena

15. Niski izdaci za obranu

16. Ekonomski paternalizam SAD

17. Uvjeti slobodne trgovine

18. Raspoloživost inozemne tehnologije

19. Jeftine sirovine

20. Korejski i Vijetnamski rat te američke vojne kupovine.

Prvih osam faktora za Brzezinskog su isključivo interni, sljedećih pet povezuje sa svjesnim odlukama,

a posljednjih sedam ovise o međunarodnim okolnostima. Svaki od ovih dodatnih faktora zaslužuje

posebno objašnjenje i vrednovanje (Buvač, 1982).

Od početka 1990-ih Japan je bio u recesiji zbog krute privredne strukture, sve veće korupcije i

smanjene konkurentnosti u međunarodnoj razmjeni (s obzirom na američke i zapadnoeuropske

kompanije i banke). Uzrok je višegodišnjoj recesiji i sve veća japanska ovisnost o uvozu nafte i drugih

sirovina te repromaterijala. Najveću štetu pretrpio je izvoz, desetljećima najvažniji čimbenik rasta, a

koji je dodatno bio pogođen financijskom krizom koja se 1997-98. pojavila u JI Aziji (Goldstein,

2008b).

Odgađanje reforme radnoga prava i borbe protiv korupcije produljili su recesiju do početka 2000-ih.

Unatoč recesiji, investicije su i dalje znatno više nego u SAD-u ili u zemljama EU-a, pa dostižu oko 30%

BDP-a. Istodobno, japanske tvrtke znatno ulažu u industrijske države širom svijeta; tijekom 1980–98.

u inozemstvo su uložile oko 1.000 mlrd. USD, od toga polovicu u SAD (najviše Sony, Honda, Toyota i

Toshiba).

67

Sl. 35. Japansko gospodarsko čudo – kretanje BDP-a od 1870-2008.

Izvor: www.nippon.com

Od prirodnih bogatstava Japan ima nalazišta kamenog ugljena, lignita, željeza, bakra, nafte, plina,

sumpora, olova, cinka, zlata, srebra, kositra, antimona, kroma, mangana, molibdena, volframa i žive.

Ima bogat riblji fond; svjetska je vodeća ribarska sila (s udjelom od 15 % u svjetskome ulovu). Oko 11

% zemljišta obradivo je. Od 1950-ih stopa nezaposlenosti manja je od 6%. Nakon 2003.g. kada je

stopa BDP-a imala negativan predznak, Japan je imao prosjek rasta od 2,7 % što je bilo niže od

prosjeka Kine, Indije i industrijaliziranih država regije, ali više od npr. rasta u državama EU. U 2011.

ostvaren BDP bio je 5.867 mlrd. USD, što iznosi 45.903 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 0,1 %

i nezaposlenost od 4,6 %. To Japan čini trećom gospodarskom silom svijeta (iza SAD-a i Kine).

Japan je, kao i ostatak svijeta, ipak teško pogodila kriza 2008.g. - mnogobrojne kompanije, uključujući

i neke velike banke, poznati supermarketi i robne kuće te nekad uspješni proizvođači su bankrotirali. I

stopa otpuštanja radnika bila je visoka, a naročito je bio pogođen proizvodni sektor koji je bio

prisiljen svoju proizvodnju prebaciti u druge zemlje s jeftinijom radnom snagom. Neke kompanije u

tradicionalnim japanskim industrijama, poput čelične ili brodogoradnje, također su bankrotirale zbog

jeftinije konkurencije iz Kine, Tajvana, J.Koreje. Za same Japance obećanje cijeloživotnog zaposlenja,

što je bilo uobičajeno uglavnom nakon završetka školovanja, više-manje je nestalo. Mnogi su radnici

bili prisiljeni degradirati se i prihvatiti puno lošije i slabije plaćene poslove. Čak i najbolji studenti po

završetku obrazovanja, navikli da im poslodavci sami nude poslove, sada se suočavaju s problemom -

zaposlenje je teško naći, a ako ga i imaju riječ je uglavnom o honorarnim poslovima bez ikakvih

beneficija. Pojavila se čak i nova skupina mladih ljudi (freetah) koja ne teži stalnom zaposlenju, već

mijenja jedan privremeni posao s drugim kako bi zadovoljili svoje kratkotrajne financijske potrebe i

68

osobne prohtijeve. S obzirom na takve uvjete života, freetah se rjeđe odlučuju na ženidbu te žive u

kućanstvu s roditeljima dugo nakon što su se trebali osamostaliti (Weightman, 2011).

Za lošu ekonomsku situaciju u Japanu krive se i financijske institucije koje su davale loše zajmove,

imale loše investicije te špekulirale s nekretninama. Japanska je vlada morala spašavati i nekoliko

velikih tvrtki zbog posebnih zajmova i poreza, što je još jednom ukazalo na lošu praksu vezanosti

između političara i poslovnjaka, na što se gleda kao jednu od mana japanske ekonomije

(Weightman, 2011)

Sl. 36. Japanski rast BDP-a u odnosu ne neke druge regije i države, 2007-2017.

Izvor: Eurostat, www.eurostat.com

U poljoprivrednoj proizvodnji prevadavaju riža, pšenica, ječam, krumpir, soja, uljana repica, šećerna

trska i repa, čaj, agrumi i različito voće; bogata je ponuda svih vrsta mesa i ribe. Većina

poljoprivredne i stočarske ponude pod razmjerno je visokom carinskom i drugom zaštitom i državno

je subvencionirana. Unatoč snažnoj prehrambenoj proizvodnji, Japan je jedan od najvećih uvoznika

hrane u Aziji (domaću potražnju podmiruje samo proizvodnja riže).

U industriji su značajni proizvodni kapaciteti,naročitočeličane, zatim tekstilna proizvodnja (osobito

svile, vune i pamuka), brodogradnja (treća u svijetu), vojna industrija, proizvodnja automobila,

telekomunikacijske opreme, foto-tehnike, precizne mehanike, radijskih i televizijskih uređaja,

računala, tranzistora, kemikalija, porculana i dr. Energetski je ovisan o uvozu nafte, a većinu energije

dobiva iz termoelektrana (nuklearne elektrane proizvode oko 30% energije).

http://www.eurostat.com/

69

Po broju robota japanska industrija prva je u svijetu, a ujedno je jedan od najvećih izvoznika robota -

2016. izvezao je oko 115.000 industrijskih robota u vrijednosti 309 mlrd. jena tj. 2,7 mlrd. dolara. U

samom Japanu prodano je oko 39.000 robota što je povećanje od oko 10 % u odnosu na prethodnu

godinu. Najveće tržište za robote u Japanu je automobilska industrija na koju otpada oko 36 %

ukupne opskrbe. God. 2016. japanska automobilska industrija kupila je 48 % više robota nego 2015.

godine. Jedan od glavnih razloga za to je razvoj i proizvodnja hibridnih vozila koja se u velikoj mjeri

oslanja na robotsku automatizaciju3. U Japanu je uvedena i fleksibilna proizvodnja koja je, po svojim

karakteristikama, vrlo konkurentna u uvjetima kada svjetsko tržište treba opskrbiti novim

proizvodima gotovo svakodnevno.

Tab. 10. Glavne karakteristike fordističke masovne proizvodnje i japanske fleksibilne proizvodnje

Karakteristike Fordistička masovna proizvodnja Japanska fleksibilna proizvodnja

Tehnologija Kompleksna, ali kruta oprema za jednostruku namjenu, koja koristi standardne komponente. Teška prilagodljivost kod prelaska na nove proizvode.

Vrlo fleksibilne metode proizvodnje uz korištenje sustava modularnih komponenti. Relativno lak prijelaz na nove proizvode.

Radna snaga Radnici s uskim kompetencijama, proizvodnja ovisi o nekvalificiranim ili polukvalificiranim radnicima. Svaki radnik obavlja jednostavne repetitivne i unaprijed određene zadatke u unaprijed određenom vremenu i određenim redosljedom.

Radnici s više vještina, polivalentni radnici koji rade u timu. Odgovornosti obuhvaćaju nekoliko proizvodnih operacija kao i odgovornost za jednostavno održavanje i popravak.

Odnos s dobavljačima Dobavljači su udaljeni i prostorno i funkcionalno. Velike zalihe inventara (just in case) za slučaj poremećaja u opskrbi.

Vrlo bliski odnosi s funkcionalnim sistemom dobavljača. Korištenje dostave just in time koja potiče prostornu blizinu između dobavljača i kupaca.

Obujam proizvodnje Ekstremno velik

Ekstremno velik

Raznovrsnost proizvoda

Uzak raspon standardiziranog dizajna sa svega nekoliko proizvodnih modifikacija.

Vrlo velik raspon različitih proizvoda.

Izvor: Dicken (2003.)

3https://ifr.org/ifr-press-releases

70

Sl. 37. Udio ekonomskih sektora u BDP-u, 2017.

Izvor: CIA facts, www.cia.gov

Sl. 38. Zaposleni po ekonomskim sektorima, 2017.

Izvor: CIA facts, www.cia.gov

U svjetskoj trgovinskoj organizaciji Japan je od 1. 1. 1995.g. Iako je veličinom izvoza četvrta zemlja u

svijetu (iza Kine, SAD-a i Njemačke), japansko gospodarstvo razmjerno je zatvoreno (međunarodnom

trgovačkom razmjenom ostvaruje manje od 17% BDP-a). Godišnja vrijednost izvoza u Japanu iznosi

oko 600 mlrd. USD, a u trgovinskoj bilanci ima suficit od 20 mlrd. USD4. Kina je u zadnjih 10-15 godina

postala velika trgovinska konkurencija Japanu što je vidljivo po rastu njene trgovinske bilance te

činjenice da je Japan s trećeg pao na 4. mjesto najvećih izvoznika u svijetu.

4https://commodity.com/country-profiles/japan/

1%

30%

69%

%

poljorprivreda

industrija

usluge

3%

27%

70%

%

poljorprivreda

industrija

usluge

http://www.cia.gov/

http://www.cia.gov/

71

Sl. 39. Promjena odnosa u izvozu i uvozu između Kine i Japana

Izvor: https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html

Izvoz proizvoda visoke tehnologije motor je japanskog ekonomskog rasta od 1960-ih. Na izvoz otpada

17 % ukupnog BDP-a, a u 2017.god. glavni su izvozni proizvodi bili: transportna oprema (23 % od

ukupnog izvoza) od čega na automobile otpada 15 %; strojevi (20 %); elektonska oprema (17.5 %);

industrijska roba (11 %) i kemikalije (10 %). Japanski najznačajniji izvozni partneri su: SAD (19 %), Kina

(18 %), J. Koreja (7 %) i Taiwan (6 %). Glavna uvozna roba u Japan 2018.god. bili su: mineralna goriva (21 % od ukupnog izvoza) od čega na

naftu otpada 10 %, elektronska oprema (16 %), strojevi (10 %), hrana (9 %), industrijska dobra (9 %),

kemikalije (8 %) i sirovi materijali (6 %). Japanski najznačajniji uvozni partneri su Kina (25 %), SAD (10

%), Australija (5.4 %), J. Koreja (4 %), Saudijska Arabija (3.9 %), Ujedinjeni Arapski Emirati (3.6 %) i

Katar (3.6 %).Zbog viška u bilanci plaćanja prema inozemstvu, Japan ostvaruje stalan rast deviznih

pričuva koje su među najvišima su u svijetu.

72

Tab. 11. Najveće japanske kompanije 2017. prema tipu industrije, prodaji, profitu i tržišnoj vrijednosti

( u mlrd. $)

Rang 2017.

Kompanija Vrsta industrije Prodaja Profit Tržišna vrijednost

Rang 2015

1 Toyota Motor Auto industrija 249,9 17,1 412,5 1

2 Mitsubishi UFJ Financial

Bankarstvo 49,2 8,2 2.589,8 2

3 Nippon Telegraph & Telephone

Telekomunikacijske usluge

105 7,4 180,3 4

4 Softbank Telekomunikacijske usluge

82,1 8,3 213,2 6

5 Japan Post Holdings

Pošta i logistika 123,7 3,1 2.522,1 Ispali s liste top

10

6 Honda Motor Auto industrija 127,9 3,9 161,8 5

7 Sumitomo Mitsui Financial

Bankarstvo 30,5 5,2 1.648,8 3

8 Mizuho Financial Bankarstvo 29 6 1.752,3 7

9 Nissan Motor Auto industrija 105,9 4,5 157,3 8

10 KDDI Telekomunikacijske usluge

43,2 5,1 66,3 Ispali s liste top

10

Izvor: https://blog.btrax.com/top-10-largest-japanese-companies-in-the-world-2/

Izvor: Forbes Global 2000; Forbes ranks these global titans using four metrics – sales, profits, assets

and market value

Japansko bankarstvo ima svjetsku važnost; četiri japanske banke (Mizuho Bank, Sumitomo Mitsui

Banking Group, UFI Bank i Bank of Tokyo-Mitsubishi) među 20 su vodećih banaka u svijetu.

Značajan faktor funkcioniranja velikih japanskih grupacija su i sogo sosha, krupna trgovinska

poduzeća ili opće trgovinske kuće. Sogo sosha privlači pažnju zbog svoje široke aktivnosti koja nije

oganičena samo na trgvanje robom, nego obuhvaća svestrano financijsko i proizvodno povezivanje,

kako u Japanu tako i u inozemstvu. One se, dakle, bave financiranjem, inženjeringom, transportom,

distribucijom, marketingom, tržišnim analizama i razvojem prirodnih resursa u inozemstvu za potrebe

japanske ekonomije. S takvom širokom aktivnošću ove trgovinske kuće znatno su pridonijele izvozu,

ne samo svojih partnera iz zaibatsu grupacija, nego i malog poduzetništva obavljajući za njega tržišna

istraživanja i objedinjujući njegovu usitnjenu izvoznu ponudu. One su neosporno i snažna poluga kroz

koju velike grupacije vladaju nad malom ekonomijom (Buvač, 1982).

Zbog velike aktivnosti u inozemstvu, sogo sosha se također smatraju japanskim multinacionalnim

kompanijama. U tom svojstvu su naročito aktivne kao sudionici i organizatori zajedničkih ulaganja

japanskih i inozemnih tvrtki. Tu su odigrale značajnu ulogu u povezivanju financijskih, trgovinskih i

proizvodnih poslova pri direktnim japanskim investicijama u zemljama u razvoju orijentiranim

pretežno prema sirovinskim resursima. Sogo sosha su kao posrednici i investitori u zajedničkim

ulaganjima razvile svojevrsni japanski model koji neki nazivaju „trgovinsko orijentiranim

investicijama“. One kanaliziraju japanske direktne investicije u sirovinske grane i niže faze prerade

https://blog.btrax.com/top-10-largest-japanese-companies-in-the-world-2/

73

koje neće konkurirati japanskoj ekonomiji već će im biti komplementarne i pridonijeti porastu

međunarodne razmjene i međunarodne trgovine uopće. Takav model suprotan je američkom

direktnom investiranju koje, u svrhu ostvarenja što većeg profita, otvara u inozemstvu pogone koji

direktno konkuriraju američkom izvozu i time štete SAD u svjetskoj trgovini (Buvač, 1982).

Veliki biznis zaibatsu grupa i industrijskih koncerna – s vodećim bankama i sogo soshakao svojim

nukleusom – čvrst je temelj japanskog oligopolističkog kapitalizma tijesno povezanog s nekim

političkim strankama i državnom birokracijom, koje sa svoje strane, podržavaju one gospodarske

mjere koje su pogodne za njihovo uspješno funkcioniranje (Buvač, 1982).

Ipak, njihovo se funkcioniranje mijenjalo i prilagođavalo svakom pojedinom razdoblju, pa tako i ovom

u kojem živimo, globaliziranom. S obzirom da su japanske tvrtke od 1980-ih direktnije počele

nabavljati potrebne resurse i sudjelovati u međunarodnoj razmjeni, sogo soshe više nisu igrale

centralnu ulogu. One su svoj interes usmjerile na sektore kao što su osiguranje, promet, nekretnine,

projektni menadžment i sl. Danas sogo soshe traže svoje interese i u informacijskim tehnologijama,

financijskim, logističkim tehnologijama kao i drugim raznovrsnim djelatnostima i to u inozemstvu, ugl.

preko svojih podružnica i filijala. Za vrijeme krize u Japanu početkom 1990-ih došlo je do

reorganizacije i spajanja sogo sosha, pa je njihov broj smanjen. Ipak, o značenju sogo sosha govori

podatak da je čak 44 sogo sosha povezanih s Japanskim trgovinskim vijećemu 2010. g. ostvarilo

prihod od 76 mlrd. jena.5 Glavne sogo soshe uključuju velike kompanije kao što je Mitsubishi, Mitsui,

Marubeni, Nichimen, Kanematsu-Gosho i Nisso Iwai Corp.

Tab. 12. Najveće sogo soshe u Japanu, 2015.

Ime tvrtke Dobit (jeni) Ukupna imovina Neto imovina

Mitsubishi 400,574 16,774,366 5,570,477

Mitsui 306,490 12,202,921 4,099,795

Sumitomo -84,374 9,021,370 2,481,432

Itochu 300,569 8,560,701 2,433,202

Marubeni 105,604 7,673,064 1,518,515

Toyota Tsusho 67,571 4,533,693 1,125,512

Sojitz 33,075 2,297,358 550,984

Izvor: https://ipfs.jp

6.1. Mala poduzeća

Dobri poznavatelji japanske ekonomije ističu da je ono najbolje što svijet zna o njoj izgrađeno na slici

nekoliko stotina vodećih tvrtki industrijskog sektora, poslovnih i svestranih trgovinskih kuća i snažnih

bankarski institucija, s kojima inozemni partneri ugl. imaju kontakte. Onaj drugi manje poznati, ali

vrlo razgranati dio ekonomije – ima upola manju produktivnost, nižu tehničku opremljenost, manje

kvalificiranu i lošije plaćenu radnu snagu.

5http://www.jftc.or.jp/shosha/english/activity/index.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Mitsubishi_Corporation.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Mitsui_%26_Co..html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Sumitomo_Corporation.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Itochu.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Marubeni.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Toyota_Tsusho.html

https://ipfs.io/ipfs/QmXoypizjW3WknFiJnKLwHCnL72vedxjQkDDP1mXWo6uco/wiki/Sojitz.html

74

Mala poduzeća u Japanu i njihova aktivnost jednako je važna kao i u drugim viskorazvijenim

zemljama. No njihov je položaj u Japanu drugačiji u tolikoj mjeri da se u stručnoj literaturi govori o

dualnoj gospodarskoj strukturi. Tu se misli na dva različita aspekta ekonomije koji na tržištu roba,

radne snage i kapitala posluju pod sasvim različitim uvjetima.

Male tvrtke osnivane su kao obiteljske kompanije sa članovima obitelji i bliže rodbine kao glavnom

radnom snagom. Sitne prodavaonice i svaštarske zanatske radionice ujedno su bile dodatni izvor

prihoda rano umirovljenim radnicima većih poduzeća i često vezane s tvrtkom u kojoj je vlasnik ranije

radio, što je bila neka vrsta kompenzacije za nisku mirovinu. Velike otpremnine su početni kapital za

takav mali biznis. No unutar malog poduzetništva nalaze se i dinamična poduzeća, dosta moderno

opremljena s agresivnim poslodavcima i menadžerima koji su se vrlo uspješno prilagodili tržišnoj

konkurenciji.

Naročito su mala poduzeća cvjetala sredinom 1950-ih i 1960-ih u fazi brzog ekonomskog razvoja

Japana. Iako su tada dominirale velike tvrtke kao nosioci razvoja, velik je broj malih poduzeća pratio

razvoj brodogradnje, automobilske industrije i elektrostrojarstva. Već je tada oko 60 % male japanske

ekonomije na neki način bilo vezano u kooperantskim odnosima s velikim kompanijama. S takvim

malim poduzećima u pozadini, vodeća su japanska poduzeća imala svojevrsnu rezervu jeftinije radne

snage.

I danas više od 99 % svih tvrtki u Japanu otpada na male i srednje velike kompanije, a one

zapošljavaju većinu radno sposobne populacije te su odgovorne za velik udio izvoza. Ove tvrtke tvore

„kralješnicu“ uslužnog sektora i krucijalni su dio proizvodnog i opskrbno-izvoznog lanca. Na malo

poduzetništvo u Japanu danas otpada oko 70 % ukupno zaposlenih(gotovo 98 % tvrtki zapošljava

manje od 400 radnika), što je 10 % više nego na području ostalih zemalja članica OECD-a.Stoga je

situacija u ovom području izuzetno bitna za ukupno stanje ekonomije. Ipak, u novije vrijeme recesija

je uvelike pogodila malo poduzetništvo, nakon čega je uslijedila i financijska kriza 2008. S obzirom da

se velik dio ovih poduzeća oslanja na domaću ekonomiju, koju karakterizira starenje stanovništva i

opadanje potražnje, izgledi za poboljšanje su nesigurni.

Također, unatoč njegovoj važnosti za ekonomiju, malo poduzetništvo generira svega malo više od 50

% nacionalne dodane vrijednosti, što je manje nego u ostalim zemljama OECD-a. S obzirom na to,

produktivnost japanskog malog sektora trebala bi se povećati, a ujedno i ojačati poduzetnička

dinamika koja će Japanu omogućiti jači ekonomski rast.

Tab. 13. Struktura malog poduzetništva prema broju zaposlenih, 2014.g.

Malo poduzetništvo Mala poduzeća

Tip poslovanja Uloženi kapital (mil.jena) ili broj zaposlenih Broj zaposlenih

Proizvodna industrija 300 ili manje 300 ili manje 20 ili manje

Industrija trgovine na veliko

100 ili manje 100 ili manje 5 ili manje

Uslužna industrija 50 ili manje 100 ili manje 5 ili manje

Industrija trgovine na malo

50 ili manje 50 ili manje 5 ili manje

Izvor:http://www.chusho.meti.go.jp/

75

Tab. 14. Broj poduzeća i zaposlenih u Japanu 2014.g. (u milijunima)

Broj tvrtki Broj zaposlenih

Velike tvrtke 0,011 14,33

Malo poduzetništvo 3,809 33,61

Male tvrtke 3,252 11,27

Izvor:http://www.chusho.meti.go.jp/

Sl. 40. Struktura tvrtki po veličini u Japanu, 2014.g.

Izvor: http://www.chusho.meti.go.jp/

Kako je poslovna dinamika u malom poduzetništvu relativno oslabila između 1999. i 2014.g. broj

malih tvrtki opao je za 21 %, tj. sa 4,8 mil. na 3,8 mil. što je bila posljedica starenja vlasnika tvrtki koji

nisu mogli pronaći zamijenu na čelu kompanije, ali i slabih poduzetničkih ambicija, naročito među

ženama. S obzirom na nisku stopu ulaska u malo poduzetništvo, ono je već sada relativno staro - na

tvrtke koje posluju više od 10 godina otpada 3/4 japanskih malih poduzetnika (s manje od 50

zaposlenih). Starije tvrtke također imaju veći problem ostvarivanja rasta.

43%

7%

0%

50%

%

mala poduzeća

srednja poduzeća

velika poduzeća

malo poduzetništvo

76

Sl. 41. Struktura malog poduzetništvau Japanu prema sektorima, 2007. (%)

Izvor: http://www.chusho.meti.go.jp/

Male kompanije u Japanu su i manje produktivne od velikih. Radna produktivnost u tvrtkama s 29-40,

zaposlenih je svega 45 % u odnosu na tvrtke koje zapošljavaju više od 250 zaposlenih i 10 % manja u

odnosu na OECD područje u cjelini. Velika razlika u produktivnosti s obzirom na veličinu tvrtki

odražava se značajno i u razlikama u primanjima koje su znatno veće nego u ostalim razvijenim

zemljama. Da bi sektor malog poduzetništva povećao produktivnost potrebno je prije svega povećati

njihova ulaganja u istraživanje i razvoj, iako Japan ima jednu od najvećih razina ulaganja u R&D (2,8 %

BDP-a), ali je ono ugl. koncentriano u najvećim kompanijama. Ujedno, lakši ulazak u poslovanje i

izlazak iz njega omogućio bi veću produktivnost jer jača konkurencijski pritisak pa dolazi do zamjene

starih i manje efikasnih tvrtki novima koje su puno efikasnije.

I japanska vlada odlučila je poduzeti korake kako bi potaknula dinamizam u malom poduzetništvu što

ima dobre temelje u činjenici da je japanska regulatorna okolina business friendly - više od OECD

prosjeka, a trgovinske restrikcije u uslugama manje stroge nego u većini OECD zemalja.6

Još jedan od problema za male tvrtke je pronaći odgovarajuću radnu snagu jer Japanci preferiraju

sigurnost zaposlenja u velikim korporacijama pa je iskusne i obrazovane radnike teško privući u

sektor malog poduzetništva. Također, velike kompanije neradootpuštaju svoje zaposlenike zbog

straha od transfera znanja iskusnih radnika. Ipak, kriza je to djelomično promijenila jer se interes za

rad u malim kompanijama povećao. Činjenica je i da, unatoč velikoj koncentraciji kapitala u njima,

tijekom japanskog razvoja velike tvrtke nisu uništile mala poduzeća, nego su je kroz specifičnu dualnu

strukturu tržišta robe, radne snage i kapitala kao i državnu intervenciju uspješno podredile svojim

interesima.

6https://www.oecd.org/japan/japan-economy-improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf

20%

18%

15%12%

11%

7%

6%

4%3%

2%1%

1%

%

trgovina na malo

uslužna industrija

restorani, prihvat gostiju

graditeljstvo

proizvodnja

poslovanje nekretninama

trgovina na velike

zdravstvo

obrazovanje

prijevoz

ICT

77

Činjenica je da se smanjivanjem domaćeg tržišta, mnoge male japanske tvrtke moraju

internacionalizirati kako bi se širile, ali većina ih je spora u tom procesu. Velik dionjih je neodlučan u

poduzimanju koraka kojim bi se globalizirale zbog čega nemaju dovoljan pristup informacijama o

prekomorskim tržištima. Ujedno male kompanije, kako je već istaknuto, troše mali udio svojih

prihoda na inovacije, najviše zbog straha od rizika, ali i birokratskih prepreka.

Iako je politika prema malom poduzetništvu napredovala, i na lokalnoj razini je jaka, ipak je često

teško doći do pomoći. Ona se najviše očekuje na financijskom i organizacijskom planu, ali

komplicirane procedure ometaju i otežavaju njihovu primjenu i smanjuju njene utjecaje. Neki

smatraju da bi se potrebne mjere trebale fokusirati na financiranje malog poduzetništva u smislu

poticanja njegovog rasta i razvoja7.

6.2. Promet

Japan ima dobro razvijenu prometnu mrežu. Prva željeznička pruga bila je izgrađena 1872. god.

između Tokyja (Shimbashi) i Yokohame i otada se željeznički promet ubrzano razvija. Početkom 1960-

ih započela je gradnja linija Shinkansen, namijenjenih isključivo brzim putničkim vlakovima (do

320 km/h na 675 km dugoj pruzi između Tokyja i Aomorija). Najveći otoci povezani su podmorskim

željezničkim i cestovnim tunelima. Japanska je željeznička mreža duga 26.435 km (2009;

elektrificirano 74,3%). Željeznički promet dominira u domaćem prijevozu putnika (72,1 % putnika

preveze se vlakovima, 2012.), a u prijevozu robe cestovni (51,3 % prevezene robe, 2012.) te pomorski

promet (43,4 %). Ukupna je duljina cesta 1.272.000 km (2011.).

Otok Honshu povezan je podmorskim cestovnim (tunel Kanmon, 1958.) i željezničkim tunelom s

otocima Kyushu (Kanmon, 1942.; Shin-Kanmon, 1975.) i Hokkaido (tunel Seikan, 1988.), a mostovima

s otocima Kyushu (most Kanmon, 1973.), Shikoku (most Seto-Ohashi, 1988., i sustav mostova

Nishiseto, dug 59,4 km, izgrađen preko više otočića, otvoren 1999.) i Awaji (most Akashi–Kaikyo, dug

3.910 m, otvoren 1998.).

Zračnim linijama Japan je spojen sa svim svjetskim zračnim lukama. Glavne su međunarodne zračne

luke Tokyo (Haneda, sa 68,9 milijuna putnika - 4. u svijetu 2013., i Narita, 35,4 milijuna putnika),

Osaka (Kansai, 18,1 milijun putnika), Nagoya (Chubu Centrair), Fukuoka i Sapporo (Chitose).

Japan ima mrežu i vodenih putova ukupne dužine 1.770 km te značajne morske luke. U pomorskom

prometu, među 22 značajne morske luke ističu se: Sendai, Tokyo, Yokohama, Nagoya, i druge.

Ukupan lučki pomorski promet Japana iznosi 1.001 milijun tona (2012.). Glavna su lučka područja s

najvećim prometom Tokijski zaljev (glavne luke Yokohama i Tokyo), zaljev Osaka (glavne luke Kobe i

Osaka) i zaljev Ise (glavna luka Nagoya).

7

78

Sl. 42. Prometna mreža Japana

Izvor: www.gojapan.com

6.3. Turizam

6.3.1. Oblici turizma u Japanu

Turizam je postao novi gospodarski i regionalni stimulans rasta u Japanu. Godine 2018. g. čak 28 mil.

stranih turista posjetilo Japan. Očekivanja do 2020.g. su da će Japan posjetiti 40 mil. turista. Ipak,

mnoga mjesta nisu opemljena za prihvat ovako velikog broja turista. Ponekad se i lokalno

stanovništvo buni – pr. Kyoto u kojem smatraju da je uništen miyabi (posebna rafinirana atmosfera

specifična za Kyoto).

Porast turizma je jače započeo s pojavom niskubudžetnih prijevoznika. Uobičajene turističke

destinacije koje turisti u Japanu posjećuju su: Tokyo, Kyoto, Mt. Fuji i Hokkaido. Turistička ponuda

obuhvaća i sljedeće:

+ Gastronomiju

+ Festivale: npr. festival snijega (ledenih skulptura) u Sapporu

+ Tradicionalnu kulturu i umjetnost

+ Vjerske znamenitosti – hramovi, svetišta.

+ Zabavu i kupovinu

http://www.gojapan.com/

79

Najveći broj stranih turista trenutno dolazi iz Kine i Sj. Koreje (50 %). Kineze najviše privlači

mogućnost legaliziranog kockanja. Procjena govori da će turista iz Ist. Azije biti najviše do 2020. god.

Zapadnjaci čine samo 10 % stranih turista. Cilj japanske vlade je u okviru turizma ojačati turističku

infrastrukturu i ojačati razvoj održivog turizma.

Sl. 43. Kretanje broja turista u odabranim državama, 2012.-2017.

Izvor: Japan Toursim Agency, http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/

Prihod od turizma je u Japanu još relativno malen – čini samo 0.5 % BDP-a. To je znatno manje od

drugih popularnih azijskih destinacija poput npr. Tajlanda (10.4 %). Glavni cilj turizma je revitalizacija

rubnih i izvanmetropolitanskih područja. Zadnjih je godina olakšan dolazak turistima kojima je prije

trebala viza (npr. onima iz Kine, Tajlanda i Malezije).

6.3.2. Mjesta UNESCO Svjetske baštine u Japanu

Od 1993. do 2018. godine Japan ima proglašena 22 lokaliteta na UNESCO listi Svjetske baštine, od

kojih neki pripadaju kategoriji kulturnih spomenika, a neki lokalitetima prirodne baštine. Lokaliteti

uključeni u popis Svjetske baštine u Japanu ukratko su navedeni u tablici 13.

http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/

80

Tabl. 15. Lokaliteti svjetske baštine u Japanu

Lokaliteti svjetske baštine

Godina proglašenja

Kategorija prihvaćanja

Budistički spomenici uHoryu-ji području

1993. Spomenik kulture

Himeji-Jo 1993. Spomenik kulture

Shirakami-Sanchi 1993. Lokalitet prirode

Yakushima 1993. Lokalitet prirode

Povijesni spomenici drevnog Kyota 1994. Spomenik kulture

Povijesna sela Shirakawa-go I Gokayama


Hiroshima memorial 1996. Spomenik kulture

Itsukushima Shinto svetište 1996. Spomenik kulture

Povijesni spomenici drevne Nare 1998. Spomenik kulture

Svetišta Nikko 1999. Spomenik kulture

Gusuku lokalitet i pripadajući ostaci Kraljevstva Ryukyu


Sveti lokalitet i rute hodočasnika u području Kii planina


Shiretoko 2005. Lokalitet prirode

Iwami Ginzan rudnici srebra 2010. Spomenik kulture

Hiraizumi – Hramovi, vrtovi I arheološka nalazišta


Otoci Ogasawara 2011. Lokalitet prirode

Fujisan – sveto mjesto i izvor umjetničke inspiracije

2013 Lokalitet prirode

Tomioka mlin svile 2014. Spomenik kulture

Lokaliteti Meiji industrijske revolucije 2015. Spomenik kulture

Arhitektonski uradak Le Cobusiera 2016. Spomenik kulture

Sveti otok Okinoshima i mjesta u okolnoj Munakata regiji

2017. Lokalitet prirode

Skrivena mjesta kršćanstva 2018. Spomenik kulture

Izvor: Ebisawa, Y., Wall, G. (2007)

81

Sl. 44. Lokacije UNESCO svjetske baštine u Japanu

Izvor: www.japantimes.com.jp

Mnogi znanstvenici su potvrdili povećanje broja posjetitelja nakon što je neki lokalitet upisan u

registar Svjetske baštine, a što je rezultiralo pozitivnim ekonomskim utjecajem na regionalno

gospodarstvo. Kabinet japanske Vlade potvrdio je da je većina lokaliteta Svjetske baštine doživjela

povećanje broja posjetitelja nakon njihova upisa na popis Svjetske baštine, iako ima i nekoliko

iznimaka. Broj posjetitelja nastavio je s rastom na lokalitetima prirodnog nasljeđa poput Shirakami-

Sanchi i Yakushima, kao i u povijesnim naseljima Shirakawa-go i Gokayama, ali povećanje je bilo

povremeno u mnogim kulturnim lokalitetima koji su bili popularni kao turistički lokaliteti i prije upisa

u popis Svjetske baštine (Ebisawa, Wall, 2007)

Japansko udruženje konzultanata menadžmenta malih i srednjih poduzeća, podružnica

prefektureWakayama procijenili su ekonomski utjecaj „Svetišta i hodočasničkih ruta na područje Kii

planina“ na regionalno gospodarstvo Wakayame, u kojoj je lociran taj lokalitet baštine. Prije upisa

ulagali su se veliki napori da se promovira turizam, ali bez uspjeha, a broj se posjetitelja smanjio.

Međutim, u 2004. godini kada su se lokaliteti upisali u registar Svjetske baštine broj posjetitelja

porastao je na 1.522.000. Različite priredbe organizirale su se zajedno s promotivnim kampanjama od

http://www.japantimes.com.jp/

82

listopada do prosinca 2004., kao na primjer kampanja destinacije Wakayama u kojoj je bilo uključeno

184 javnih i privatnih poduzeća vezanih uz turizam te glavna prometna kompanija (Japanske

željeznice). Procijena je da je povećani broj posjetitelja donio dodatne direktne ekonomske učinke od

5 milijardi japanskih jena (što je oko 43.5 milijuna dolara) i indirektnih učinaka od 7 milijardi

japanskih jena (oko 67.8 milijuna dolara) (Ebisawa, Wall, 2007)

Na drugom lokalitetu Svjetske baštine „Povijesnim selima Shirakawa-go i Gokayama“, mogu se uočiti

kompleksniji učinci na ovamala naselja koja su locirana u zabačenoj regiji središnjeg Japana.

Tradicionalne kuće, pod imenom Gassho-zukuri, još uvijek se koriste kod lokalnog stanovništva,

usprkos japanskog ekonomskog booma 1960-tih godina i modernom trendu prema zapadnjačkom

stanovanju. Ove jedinstvene kuće pokazuju posebni dizajn izgradnje koji se razvio kao „podrška“

prirodnom okolišu koje karakterizira puno snijega u zimskom periodu i prilagođenog stilu života u

regiji. Na tom lokalitetu, zadržao se trend povećanja broja posjetitelja od upisa u registar Svjetske

baštine u prosincu 1995., usprkos manjim fluktuacijama. Broj je posjetitelja porastao od 1.385.000 u

1995. g. na 1.900.000 u 1996. godini. U 1998. broj posjetitelja neznatno se smanjio. Oporavak je

počeo 2000. a najveći broj, od 2.296.000, dosegnut je 2002. godine. Međutim, takav ukupni trend

povećanja posjeta nije bio uzrokovan samo učinkom upisa u registar. Sela nisu povezana željeznicom i

poznata su po svojoj zabačenosti. Samo naselje Shirakawa, gdje je smješten lokalitet Svjetske baštine,

povezano je autocestom u studenom 2002. (uvelike povećavajući mogućnost dolaska) iz čega su

korist podjednako imali posjetitelji i rezidenti. Na žalost, ostala ruralna područja u Japanu imala su

depopulaciju. Ipak, mladiljudi ponovno su shvatili vrijednost atraktivnosti i autentičnosti sela i počeli

se baviti organizacijom priredbi kako bi posjetitelje upoznali s njihovom kulturom (Ebisawa, Wall,

2007).

Sl. 45., 46. Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama i poseban način gradnje kuća

83

Izvor: UNESCO World Heritage Centre, https://whc.unesco.org/en/list/734

Međutim, selo Shirakawa svjedočilo je i nekim negativnim posljedicama. Upis u registar Svjetske

baštine povećao je broj posjetitelja i unaprijedio institucije povezane s turizmom, ali je djelomično

izmjenilo gospodarsku strukturu naselja. Ipak, rastući turizam nije doveo do stalnog zapošljavanja. K

tome, rastući turizam imao je neke negativne prirodne i socijalne učinke na selo. Nakagawa (2005.)

navodi tri čimbenika koji smanjuju kvalitetu kulturnog lokaliteta. To su: 1) neregulirani automobilski

promet; 2) nedostatak autentičnog krajobraza i 3) prevelika koncentracija s turizmom povezanih

poduzeća.

Iako se 70 % lokalnih stanovnika nada da će se u selu uvesti regulacija prometa, to nije učinjeno zbog

straha da bi to na poslovne tvrtke moglo imati suprotan učinak. Uglavnom sada dominiraju trgovine

suvenira i tvrtke povezane s turizmom koje nemaju osobitu vezu s potrebama lokalnog stanovništva.

Ipak, selo je imalo određene ekonomske koristi sa upisom u Registar Svjetske baštine, ali se moralo

suočiti i s mnogim izazovima.“

https://whc.unesco.org/en/list/734

84

Sl. 47. Japanske turističke regije

Izvor: Japan National Tourism Organization, https://www.jnto.go.jp/


- Povezati i istražiti uske veze između siromašne prirodne osnove i visoke gospodarske

razvijenosti

- Razumijeti osnovne principe funkcioniranja japanskeg gospodarstva

- Ovladati novim pojmovima kao što su zaibatsu i sogo sosha.

- Naučiti više o pojedinim ekonomskim aktivnostima u Japanu kao što su industrija, promet i

turizam

- Stvaranje osnove za daljnje istraživanje uloge Japana u globaliziranom svijetu

https://www.jnto.go.jp/

85

7. POLITIČKO USTROJSTVO I POLITIKA JAPANA TIJEKOM 20.ST.

Prema Ustavu od 3. 5. 1947., Japan je ustavna (nasljedna) monarhija s parlamentarnim sustavom

vlasti. Car (tenno) simbol je države i nacionalnog jedinstva, ima neke ovlasti poglavara države, ali

uglavnom reprezentativne i protokolarne dužnosti. Caru će biti omogućeno da abdicira 2019.g. Vlast

mu je strogo ograničena Ustavom: postavlja premijera, kojega prije toga izabere Zastupnički dom;

postavlja predsjednika Vrhovnoga suda, kojega prije toga imenuje vlada; proglašuje zakone i ugovore;

saziva parlament; dodjeljuje odličja.

Izvršna vlast pripada vladi, koja je za rad odgovorna parlamentu. Na čelu je vlade premijer; on

imenuje članove vlade, obvezatno je, kao i većina ministara, član Parlamenta. Zakonodavnu vlast

obavlja dvodomni Nacionalni parlament (Kokkai), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Shugiin) i

Doma vijećnika (Sangiin). Zastupnički dom ima 480 zastupnika biranih na izravnim, tajnim izborima za

mandat od 4 godine. Dom vijećnika ima 242 člana birana na općim, izravnim izborima za mandat od

6 godina (svake 3 godine bira se polovica vijećnika). Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s

navršenih 20 godina života.

Sudbenu vlast obavljaju: Vrhovni sud, koji je istodobno i ustavni sud, osam viših sudova, okružni

sudovi koji djeluju u prefekturama i 4 suda na otoku Hokkaidu. Sve jedinice mjesne samouprave

imaju svoja tijela vlasti: skupštine su izborna tijela koja građani biraju izravno, prefekturama su na

čelu vlasti guverneri, gradovima gradonačelnici, a općinama predsjednici. Slijedi osvrt na politički

najznačajnije razdoblje japanske politike – od 1.svj. rata do danas.

7.1. Politika kasnog imperijalnog doba (1914.-1945.)

Iako se 1.svj. rat odvijao na drugom kraju svijeta u odnosu na Japan, on je za njega imao veliku

važnost jer je potkopao sposobnost europskih zemalja da upravljaju događajima u JI i Ist. Aziji te

doveo do geopolitičkih nesigurnosti i mogućnosti. Omogućio je Japanu da poveća svoje imperijalne

posjede i pretvorio SAD u vodeću globalnu silu i time promijenio sliku u SI Aziji i na Tihom oceanu.

Nadalje, stvorio je veliko europsko tržišteza izvoz ratne opreme i mogućnost velikog prodora

japanske trgovine u nekadašnje kolonije i na polukolonijalna područja te time pridonio

nevjerojatnom procvatu japanske industrije. Ukratko, tim je periodom završeno relativno stabilno

razdoblje u Ist. Aziji, a započelo doba nestabilnosti te se povećala važnost Japana u novom vremenu.

U tako promjenjenom geopolitičkom okruženju, Japanu su se dogodile velike i duboke društveno-

ekonomske promjene što je dovelo do složenijih unutarnjih tenzija i do napetijih te u konačnici

katastrofalnih odnosa s drugim zemljama. Zbog nasljeđenih shvaćanja o vojsci (politički poredak u

Tokugawa eri nije zamišljao sustav u kojem bi civilna vlast i vojska bili odvojeni) i novijih gledišta o

njoj, kao i zbog institucionalnog položaja vrhovnog zapovjedništva, vojni su časnici sebe doživljavali

kao najveće i najiskrenije čuvare cara i nacije. No, i drugi su ljudi izražavali jednaku zabrinutost za

sudbinu zemlje, pa je 1920-ih i 1930-ih godina cvjetala nacionalistička retorika.

Tijekom 1930-ih, kada su napetosti uzmeđu Kine i Japana dosegnule vrhunac, sve je više sinologa,

zbog raznih razloga počelo zagovarati jaču ulogu Japana na azijskom kontinentu, posebno u izgradnji

nove mandžurske države. Na kraju su pothvati japanskih vojnika, zapaljenih domoljubnim zanosom,

na zapovijed svojih pretpotavljenih i uz potporu industrijske proizvodnje, odredili sudbinu

imperijalnog Japana (Totman, 2003).

86

Od 1914-1945. japanski dužnosnici nisu uspjeli stvoriti stabilni poredak u Ist. Aziji niti na neki drugi

način osigurati Japanu pristup svjetskim izvorima sirovina u razmjerima potrebnim tadašnjoj

japanskoj industriji. Naprotiv, Japan su političari i intelektualci doživljavali kao izoliranu zemlju,

nepravedno isključenu iz začaranog kruga velesila, zemalja bijele rase koje su svoj rasni karakter

ponovno potvrdile, osobito u godinama nakon 1.svj.rata. Taj osjećaj izolacije doveo je do unutarnjih

tenzija i želje za uspostavom čvršće vlasti na području Istočne Azije te pronalaženja argumenata za

opravdanje te vlasti.

U 1920-ima su japanski vojni i gospodarski dobici u Kini porasli više nego ikada prije, s obzirom da je u

njoj Japan počeo provoditi politiku slično kao u Koreji, a kao posljedica toga porasla je nesnošljivost.

U Koreji je ostalo važno pitanje omražene tuđinske vlasti koje je Tokio rijetko ublažavao manje

represivnim kolonijalnim mjerama. Mržnju je pojačavalo stalno gospodarsko izrabljivanje i velika

nesnošljivost između Korejaca i Japanaca.

1930-ih godina međunarodni je poredak postajao sve kompliciraniji za japanske političare, a Japan se

sve više povezivao s međunarodnim tržištem i politikom (zbog industrijalizacije i s njime povezanog

prelaska s domaćih na svjetske izvore sirovina). U međuvremenu rasle su i spletke među vojnim

časnicima i civilnim ekstremistima, napose časnicima Kvantunške vojske, među kojima se isticao

potpukovnik Ishiwara Kanji. On je u rujnu 1931. sa svojim vojnicima krenuo u pohod na Mandžuriju te

su je za nekoliko mjeseci pregazili i uspostavili državu Mandžukuo, kao satelitski režim pod snažnom

vojnom kontrolom. U ovoj politici nije bilo ničeg što bi potaknulo stvaranje jednog rasno-kulturnog

svijeta Istočne Azije koji bi bio „protuteža“ svijetu zapadnjaka. Bio je to odnos europskih iseljenika

prema domorocima u Africi, Sj. i Juž. Americi i Australiji.

Zapravo, bio je to pokušaj pretvaranja starih odnosa – velika Kina i mali Japan - u nove odnose – mala

Kina i veliki Japan. Stoga su donositelji političkih odluka imali na umu uspostavu japanske vlasti u

Mandžuriji, Mongoliji i drugim područjima Kine koja graniče s tim dvjema zemljama. I u svrhu

ostvarenja tog cilja poticali su doseljavanje Japanaca na ta područja i „asimilaciju“ domaćeg

stanovništva u japansku kulturu. Ta politika izgradnje kolonijalnog carstva ogledala se i u vanjskoj

trgovini, jer se vrijednost trgovine s europskim zemljama relativno smanjivala, dok se trgovina s

azijskim zemljama naglo povećavala. Azija je bila vrlo važno izvozno tržište, ali i izvor osnovnih

sirovina, napose prehrambenih namirnica, ugljena i željeza te nafte (uvozilo se 75-80 % potreba za

naftom), kaučuka itd. Vanjska je trgovina bila više usmjerena na kolonije i ostale azijske zemlje. Izvoz

se uglavnom sastojao od gotovih proizvoda i niza proizvoda široke potrošnje te sve više strojeva i

električnih aparata.

Japanci su 1941. odlučili dokrajčiti „kineski problem“ i počeli rješavati šire, globalno pitanje tako da se

upuste u sukob s SAD-om, Velikom Britanijom i drugim europskim silama oko prevlasti nad zapadnim

dijelom Tihog oceana kao i cijelog područja južno i istočno od Mongolije. Konačnu sudbinu Sibira

ostavili su za kasnije. Tako je gradnja kolonijalnog carstva u Ist. Aziji došla u vezu s novijim osvajačkim

pothvatima A. Hitlera čime su se dva vrtloga, onaj u Europi i onaj u Aziji, spojili i prerasli u jedan

globalni vrtlog – Drugi svjetski rat.

Japanski su vođe gurnuli svoje podanike u borbu do posljednjih snaga i tek kad su uništene goleme

količine nenadoknadivih prirodnih dobara, te milijuni ljudi u Aziji i Tihom oceanu ubijeni ili nestali,

kad se Japan pretvorio u ruševine te mu ratna i trgovačka mornarica potopljene, a gradovi spaljeni do

temelja i privreda zapala u rasulo – tada su vojni zapovjednici priznali poraz, pa je rat napokon

87

završio. Za to je Japan platio i visoku cijenu – neimaština, ratna razaranja, nedostatak muškaraca

poginulih u borbama itd. (Totman, 2003).

7.2. Politika od 1945. do danas

Nakon rata vojna je snaga Japana razorena, a car je ostao samo simbol nekadašnje moći. U prvim

poslijeratnim godinama Japan su karakterizirali razorenost gradova, nezaposlenost 10-15 mil. ljudi,

nedostatnost uobičajenih transportnih sredstava te američka okupacija. Japanom je upravljao

vrhovni zapovjednik general McArthur koji ga je razoružao i demilitarizirao. Zatim je uveden novi

ustav te pokrenute reforme kako bi se izmijenile ustaljene kulturne i industrijske navike – doduše uz

zadržavanje cara i carske vlasti (umro 1989.). Sva vlast trebala je biti u rukama civila, a velike

konglomerate zaibatsu trebalo je raspustiti. Amerikanci su brzo prešli s naplate reparacija na obnovu

japanskog gospodarstva, naročito za vrijeme Korejskog rata (1948.-1951.), a kasnije i Vijetnamskog.

Poslijeratna pomoć omogućila je Japanu razvoj u vrlo kratkom vremenu, s oblikovanjem krute

kapitalističke kulture. Ipak, teritorijalni gubici Japana bili su znatni – Koreja, Tajvan, Peskadorski otoci,

Sahalin i Kurili.Američka okupacija službeno je završila 1952.g.

Japanski ustav zabranjivao je osnivanje oružanih snaga, ali je ta odluka izigrana već 1950. osnivanjem

Nacionalne policijske rezerve i Snaga za samoobranu koje su izgledom i funkcioniranjem jako

podsjećale na vojsku. U ovom periodu se potiče i pitanje nuklearnog naoružavanja koje je bilo,

različtim ugovorima ograničeno za Japan, ali je ideja na kraju u potpunosti odbačena jer su nelagodu

pojačale političke posljedice atomskih eksplozija u Hiroshimi i Nagasakiju.

Šezdesete su godine bile razdoblje kada je Japan fascinirao svijet stopama rasta od 10 % i više, uspjesi

na području visoke tehnologije te pristupanje Japana OECD-u potvrdili su njegovu ulogu gospodarske

velesile. U tom periodu na vlasti se počela učvršćivati Liberalno-demokratska stranka (LDS) koja se

praktički do pada komunizmapočetkom 1990-ih, (zbog straha od širenja istog tog komunizma i

suradnje s SAD-om) konsolidirala kao vodeća politička stranka u Japanu. Razvoj su u 1970-ima

uzdrmali naftni šokovi (1973., 1979.), ali eksperimetiranjem i ulaganjem u automatizaciju i robote te

prekvalifikacijom radne snage, Japan se oporavio. Na političkom planu, zbog posjeta predsjednika

Nixona Kini 1971., što je Japan shvatio kao izdaju, pogoršavaju se nakratko odnosi SAD i Japana

(Calvocoressi, 2003).

Što se tiče međunarodne uloge Japana i njegove vanjske politiketijekom 1980-ih, sve je svjesnije

međunarodno izlaganje zemlje. Ujedno je Japan u određenoj mjeri počeo izlaziti iz okvira

tradicionalnog poslijeratnog američkog protektorata. Znakovit dokaz zaokreta, koji se odvijao uz

određeni oprez, 1980-ih mogao se uočiti u povećanju troškova za japansku vojsku. To je povećanje

bilo prikriveno, ali je bila riječ o znatnim sredstvima. Japan se pripremio da se po vojnom proračunu

svrsta na 3.mjesto iza SAD-a i tadašnjeg SSSR-a, a ispred Francuske. Vojni proračun Japana silno je

porastao (u prosjeku 5-6,5 % godišnje)posebno nakon 1976. U razdoblju od 1971-1986. bilježi se

porast od 139 %, dok je u istom razdoblju u SAD bilježio rast od 25 %, a Europa 31 %. Japan je

između 1982. i 1987. ojačao vojni aparat i time pridonio, iako na neizravan i ograničen način,

slabljenju i konačnom padu SSSR-a (Goldstein, 2008b).

Na unutrašnjem planu, u listopadu 1987. japanski premijer Yasuhiro Nakasone podnio je ostavku te

za nasljednika izabrao Noborua Takeshitu čija popularnost brzo pada zbog uvođenja poreza na

potrošnju i skandala u koji su bili umješani brojni pripadnici Liberalno-demokratske stranke, a među

88

njima i sam Nakasone. Zbog toga 1989. Takeshita daje ostavku, a na premijerskom mjestu nasljeđuje

ga Sōsuke Uno, koji je i sam nedugo nakon stupanja na dužnost bio upleten u skandal. U

međuvremenu je umro car Hirohito, a naslijedio ga je sin Akihito (1990.). Izbori 1990. označavaju

jačanje socijalista koje je predvodila Takako Doi. Sljedeći neprekidni skandali razlog su što su liberalni

demokrati, dominantna političkastranka u Japanu, izgubili većinu 1993. te prešli u opoziciju.

Bez obzira na koaliciju vladajućih (lijevo krilo Shakaita i neokonzervativnog Shinto Sakigakea), 1994.

dolazi do reformskog projekta radi ozdravljenja političkog života kroz nova izborna pravila i

ogrančenje financiranja stranaka. God. 1994. osnovana je nova stranka političkog centra –Nova

stranka Japana, koja je objedinila neke oporbene frakcije. Na međunarodnom planu Japan postaje

sve utjecajniji bez obzira na ekonomske poteškoće sa SAD i Europom. Na unutarnjem planu strašan

su šok bili potres koji je pogodio provinciju Kansai i serija napada otrovnim plinom u tokijskoj

podzemnoj željeznici 1995. Ti su događaji pokazali ranjivost i osjetljivost japanskog društva.

God. 2001. na premijer postaje Yunichiro Koizumi koji se predstavio kao čovjek promjena,

privatizacije i kontrole kredita odobrenih financijskim institucijama. No, i njega je nakon nekoliko

godina smijenio Shinzo Abe koji je ponovno postao premijer u prosincu 2012.g. - tu funkciju obavlja

do danas. U vanjskoj politici podrška u ratu s Irakom ojačala je vezu Japana s SAD-om (Goldstein,

2008c).

Sl. 48. Sastav stranaka u Japanskom parlamentu 2017. godine

Stranke: LDP – Liberalno-demokratska stranka (284), CDP – Konstitutivna demokratska stranka

Japana (55), Kōmeitō (29), Hope - Stranka nade (50), JIP – Japanska inovacijska stranka (12), JCP –

Japanska komunistička stranka (11), Nezavisni (22) i dr.

Izvor: Japanese_General_election,_1928_ja.svg

61%

6%

12%

11%2%3% 5%

Liberalno-demokratska stranka Komeito

Konstitutivna demokratska stranka Stranka nade

Japanska inovacijska stranka Japanska komunistička stranka

Nezavisni

https://en.wikipedia.org/wiki/Liberal_Democratic_Party_(Japan)

https://en.wikipedia.org/wiki/Democratic_Party_of_Japan

https://en.wikipedia.org/wiki/New_Komeito_Party

https://en.wikipedia.org/wiki/Japanese_Communist_Party

89

8. GEOSTRATEŠKI POLOŽAJ I VANJSKA POLITIKA JAPANA U AZIJI8

Kao ekonomska supersila Japan može imati jedinstven položaj i važnu ulogu u globalnoj politici.

Postoje dva osnovna strateška cilja u japanskoj vanjskoj politici. Prva je očuvanje nacionalne

sigurnosti i prosperiteta, dok je drugi cilj postati „obična država“ u smislu da bi osim što je

ekonomska, Japan trebao biti i politička i vojna sila.

Nakon završetka Hladnog rata i u post-hladnoratovskom sigurnosnosnom okruženju, Japan je ojačao

svoje veze sa SAD-om, dok je s druge strane radio na jačanju i izgradnji svojih obrambenih kapaciteta.

Japanska vlada istaknula je kako je stavila naglasak na multilateralne sigurosne aranžmane

(dogovore) koji bi dugoročno trebali zamijeniti sigurnosni savez sa SAD-om. U smislu ekonomskog

razvoja Japan se aktivno uključio u Istočnoazijsku ekonomsku suradnju, iako su trgovina i ekonomske

veze s SAD-om ostale čvrste.

Prema kineskim stručnjacima, koji s velikom pažnjom prate ono što se na vanjskopolitičkom planu

odvija u Japanu, Tokio ojačava svoje veze sa slobodnim tržišnim područjima poput država koje čine

ASEAN, J. Korejom i Tajvanom. Takva bi se politika s vremenom trebala proširiti i na Kinu te

eventualno Australiju i Novi Zeland. Japanska bi namjera, dakle, bila stvoriti vodeću ulogu u

istočnoazijskoj ekonomskoj suradnji.

Iz japanske perspektive, da bi postali politička sila, potrebno je sukladno tome razviti ekonomsku

snagu i vojne sposobnosti. To se smatra logičkom podlogom iza japanskog aktivnog uključivanja u

„rat protiv terorizma“ kojeg je pokrenuo SAD te iza diplomatkih aktivnosti vezanih iz sjevernokorejsku

nuklearnu krizu. Ujedno želi ostvariti odnos temeljen na jednakosti sa SAD-om, u kojem se više Japan

neće percipirati kao „podređeni“.

Dosta je japanskih političara također nezadovoljno i ulogom trenutačne japanske pozicije u UN-u te

smatraju da se japanska ekonomska snaga i rastući politički status ne cijene dovoljno u svijetu. Stoga

je cilj japanske vlade postati stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Japanska vlada također ističe da je

dala vrlo značajan doprinos raznim oblicima aktivnosti UN-a, uključujući i mirovne operacije,

antiterorizam, kontrolu naoružanja, smanjenje siromaštva itd. Stoga postoji konsenzus između

japanske vlade i javnosti da bi Japan trebao postati stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. I države

poput Njemačke, Indije i Brazila imaju isti cilj kao i Japan tj. postati članica Vijeća sigurnosti. Za Japan

je to ujedno i pitanje nacionalnog ponosa jer želi surađivati sa 5 stalnih članica Vijeća na istim

osnovama tj. s iste polazne pozicije. To bi ujedno i ojačalo njegov put prema ostvarenju Japana kao

političke sile, te mu omogućilo da uječe na održavanje trenutnog međunarodnog poretka koji služi

japanskim interesima.

8 Preuzetp iz: Li, R. (2009): Security, identity and strategic choice, Japan's quest for a great power status


- Razumjeti politički sustav Japana

- Značenje restauracije Meiji za svekoliku, pa i političku transformaciju Japana

- Shvatiti i objasniti uzročno-posljedične veze između siromaštva resursima i povijesnih

zbivanja koja su predhodila 2. svj.ratu

- Objasniti posljedice japanske vanjske politike tijekom 20.st.

90

Japan se aktivno uključio u razne oblike multilateralne diplomacije. Konkretno, zagovara veći stupanj

trilateralne suradnje između SAD-a, Japana i Europe. Tokio također veliku pažnju u međunarodnoj

suradnji pridaje i ulozi G-7 sammita. U pacifičkoj regiji Azije, Japan također promiče multilateralni

sigurnosni dijalog s ciljem da ima vodeću ulogu u pitanjima sigurnosti. Japan se nada da će integrirati

komunističke zemlje Azije (Kina, Vijetnam, S. Koreja) u okvir multilateralne sigurnosti kako bi povećao

regionalnu stabilnost, ali i vlastitu sigurnost.

Kao i kod drugih država, japanska vanjska politika određena je vanjskim silama jednako kao i

unutarnjim (domaćim) faktorima. Od početka 1990-ih u japanskoj je politici dominantna

konzervativna struja, i mnogi smatraju da liberali više nemaju važnu ulogu u zauzdavanju desnice.

Konkretno, većina političara „nove generacije“ smatra se, imaju jake konzervativne tendencije. Oni

se, ujedno, ne boje raspravljati o osjetljivim temama te nisu podložni stranačkim frakcijama i

odanostima. Kako nemaju ratno iskustva, nemaju ni grižnju savijesti (smatraju Kinezi) prema azijskim

narodima i državama koji su patili pod japanskim imperijalizmom. Bez tog povijesnog tereta, smatraju

da Japan treba imati više odgovornosti u svjetskim pitanjima i dati puni doprinos međunarodnoj

zajednici. Njihov je cilj da postanu regionalnim, pa čak i globalnim političarima. Njihov utjecaj na

japansku domaću i vanjsku politiku vrlo brzo raste.

U prošlosti su Liberalno-demokratska stranka (LDP),vodeća politička stranka u Japanu od 1950-ih, ali i

financijski sektor te Ministarstvo vanjskih poslova imali primat kod donošenja vanjsko političkih

odluka. Takva se tripartitna dioba polako mijenja, s obzirom da uloga japanskog parlamenta te drugih

političkih stranaka i ministarstva raste. To je posljedica raznovrsnosti i kompleksnosti međunarodnih

pitanja u koja je Japan danas uključen. Financijski je sektor oduvijek imao bliske odnose sa LDP-om,

ali je padom njihova političkog značaja, imaoza posljedicu i svoje smanjenje utjecaja na

vanjskopolitičke odluke.

Stručnjaci smatraju da će japanska vlada biti sve ranjivija pred pritiscima raznihdomaćih

društvenihgrupa koje žele da njihova država igra značajniju ulogu u međunarodnim poslovima.

Smatra se da posebno Japanska obrambena agencija, koja zastupa japanske vojne interese, ima sve

veći utjecaj na japansku vanjsku politiku (od početka 1990-ih). Uspjela je npr. uvjeriti japansku vladu

da podigne zabranu sa odluke da japanske Samoobrambene snage sudjeluju u sponzoriranim UN-

ovim mirovnim misijama te da odobri direktnu potporu američkoj vojsci u mirovno doba. I velik dio

„obične“ japanske javnosti smatra da Japan treba preuzeti vodstvo u Aziji te sudjelovati u potpunosti

u svjetskim pitanjima/problemima. U tom pogledu japanska globalna sigurnosna strategija ima široku

potporu javnosti.

Kineski analitičari, u takvim uvjetima, ne isključuju ni mogućnost da Japan ponovno postane i vojna

sila. Smatraju da su, što se tiče konvencionalnog oružja, Japanci na razini europskih država, dok su im

pomorske i zračne snage najnaprednije u Aziji. Također se ističe da Japan posjeduje tehnologiju i

materijale za proizvodnju nuklearnog oružja u vrlo kratkom vremenskom periodu, ukoliko to potrebe

budu nalagale. Kinezi također ističu da je japanska visoka razina trošenja u vojne svrhe prešla

dogovorenih 1 %BDP-a. Jedan od razloga za to je i „teorija kineske opasnosti“ koja se prema nekima,

koristi kao izgovor za daljnje japansko vojno jačanje. Kinezi ujedno strahuju, od potencijalnog

budućeg uključivanja Japana u pitanje Tajvanskog prolaza.

U japanskim geostrateškim odnosima, vrlo je značajna i činjenica što jevlada premijera Koizumija

odlučila odobriti potporu SAD-u za njene vojne akcije u Iraku 2003.g., unatoč negativnom stavu

91

javnosti te protivljenju vodećih kolacijskih partnera. Ipak, Koizumi je obećao da japanske snage neće

sudjelovati u samoj invaziji na Irak već će samo sudjelovati u poratnoj obnovi i izgradnji Iraka. U tom

periodu samo je 9 % stanovništva poduprlo ovaj plante su pljuštale kritike koje su isticale opasne

situacijeu kojima su se našle japanske snage u Iraku kao i mogućnost da budu uvučene u žestoke

borbe. Iako se to nije dogodilo, neki su japanski civili postali mete i žrtve iračkih militanata, ali ni to

nije spriječilo vladu da 2004. produlji misiju japanskih snaga za još jednu godinu.

Japan je također ostvario aktivne diplomatske odnose sa arapskim zemljama, državama Srednje i

Južne Azije, aza vrijeme rata u Afganistanu dao je velikodušnu financijsku pomoć za njegovu

poslijeratnu obnovu. Ova japanski „antiteroristička diplomacija“ imala je za cilj proširiti područja

sigurnosti u suradnji sa SAD-om te općenito podići japanski međunarodni status.

Prema nekim je kineskim analitičirima, što se mora uzeti s određenim odmakom i dozom skepticizma,

ali s obzirom na kineska iskustva s japanskim imperijalizmom i razumljivo, tumačenje japanskog

obrambenog jačanja ujedno je osnova za ofenzivne ili potencijalne akcije u budućnosti. Smatra se da

bi Japan čak mogo nastojati ostvariti svoje zadane ciljeve kroz vojna sredstva. Kinezima je pro-

američka vanjska politika Japana jedna od strategija kojom nastoje ostvariti svoju političku moć.

Također su zabrinuti zbog jačanja japanske bilateralne vojne suradnje s ostalim azijskim državama,

kako bi stvorili „azijsku verziju NATO-a“ koja bi uključivala SAD, J.Koreju, Australiju, Indiju i neke

druge države. Napetosti između Japana i Kine za vrijeme Koizumijeve vlade oslabile su nakon dolaska

S. Abea na vlast (2006.g.) i koji je naglašavao „zajedničke strateške odnose“ u svojem prvom

službenom posjetu Pekingu.

One što jekinesku stranu zabrinjavalo u Abeovoj vladi jest želja da Japan stvori „luk slobode i

prosperiteta“ na vanjskom rubu Euroazije, a na osnovama univerzalnih vrijednosti demokracije,

slobode, ljudskih prava i tržišne ekonomije (u što se Kina ne uklapa). Abe je ujedno na tim osnovama

obećao i izgraditi „prekrasnu zemlju, Japan“ kojoj bi se, prema njegovim riječima „moglo vjerovati,

koju bi poštivali i voljeli u svijetu te koja je sposobna pokazati vodstvo“ (Abe, 2006). Dakle, japanske

globalne aspiracije sa japanskom aktivnom diplomacijom da se stvori jači strateški savez sa drugim

liberalno-demokratskim državama u azijskoj pacifičkoj regiji, ono je što zabrinjava Kinu.

8.1. Japanska sigurnosna strategija u Azijsko-pacifičkoj regiji

Iz dosada rečenog, azijska strategija Japana je ono što najviše brine Kinu - što je posljedica rivalstva

Kine i Japana u Istočnoj Aziji kroz povijest. Neki smatraju sa se Japan postupno“vraća Aziji“ nakon što

je bio vjeran američki saveznik više od 50 godina. Drugi pak ističu da je Japan oduvijek imao velik

interes u Aziji te da je smatra svojim „dvorištem“. I njegov vlastiti poslijeratni ekonomski razvoj bio je

u određenoj mjeri, ovisan o resursima i tržištima Azije, posebno Južne i Istočne. Japan je pak odabrao

vanjsku strategiju koja bi se mogla sažeti u premisu „približavanje Americi i Aziji istovremeno“.

Japanska je azijska strategija ujedno neodvojiva od njegovih svjetskih političkih aspiracija.

Osim održavanja snažnih ekonomskih veza sa državama Azije, Japan je razvijao bliske političke i

sigurnosne odnose sa azijskim susjedima te posebno državama ASEAN9-a. Sa japanskog stajališta

9akronim od engleski Association of Southeast Asian Nations: Savez država jugoistočne Azije, međunarodna organizacija osnovana 1967. u Bangkoku (Tajland) radi razvoja gospodarskih, društvenih i kulturnih odnosa te očuvanja mira i stabilnosti na području jugoistočne Azije. Države osnivačice ASEAN-a jesu: Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland i Filipini. Pristupili su joj i Brunej (1984), Vijetnam (1995), Laos i Mijanmar (1997) te Kambodža (1999). Svake godine održava se skup šefova država te konferencija ministara vanjskih poslova. Između ministarskih konferencija poslove ASEAN-a vodi Stalni odbor, koji

92

Azijsko-pacifička regija vrlo je kompleksna: povijesno, kulturno, politički, ekonomski. Unutar regije

prisutno je nekoliko sigurnosnih prijetnji poput Korejskog poluotoka, Tajvanskog prolaza te Južnog

kineskog mora. Tu je i neriješeni teritorijalni prijepor Kine i Japana, Japana i J. Koreje te Japana i

Rusije. Japan stoga zabrinjava rast vojnih budžeta mnogih azijskih država te vojno širenje/razvoj u

regiji. S obzirom na nedostatak multilateralnih sigurnosnih mehanizama u Aziji, to je generalno vrlo

zabrinjavajuće.

Sl. 49. Raspored američkih i kineskih vojnih (pomorskih) baza u azijskom dijelu Pacifika

Izvor: The Economist, www.economist.com (17.12.2018.)

Politički analitičari smatraju da japanska azijsko-pacifička sigurnosna strategija reflektira i služi

njegovoj globalnoj strategiji, a to je da se ojača njegov međunarodni profil te postigne status velike

sile. U tom aspektu Japan je prihvatio proaktivnu politiku u okviru navedene regije sa ciljem

dominacije u pitanjima sigurnosti u Istočnoj Aziji. To objašnjava i:

1. jačanje sigurnosnog savezništva na relaciji Japan-SAD,

2. jačanje obrambene suradnje sa ciljem uspostave „strateškog globalnog partnerstva“ sa

Indijom,

čine ministar vanjskih poslova zemlje domaćina konferencije i veleposlanici svake zemlje članice. U Jakarti je sjedište stalnog tajništva na čelu s glavnim tajnikom, koji se mijenja svake tri godine.

93

3. Stvaranje dva-plus-dva sigurnosnog dijaloga sa Australijom,

4. provođenje vojnih vježbi sa SAD, Indijom i Australijom,

5. iniciranje kvadriteralnog dijaloga sa još 3 države koje „dijele vrijednosti“ u njihovim

strateškim odnosima.

Koncept uspostave „saveza 4 države“ između navedenih zemalja stvorio je zabrinutost u kineskim

sigurnosnim krugovima. Ako bi se takav savez oformio, to bi značilo stvaranje osnove za „azijsku

verziju NATO-a“ koja bi mogla dubinski promijeniti azijsko-pacifičku ravnotežu snaga i stvoriti

ogroman pristisak na Kinu.

Ipak, Japan od 2002. godine postaje sve aktivniji promovirajući ideju Istočnoazijske zajednice kako bi

se iskazao japanski rastući interes za bližu regionalnu suradnju, posebno na području trgovine i

ekonomskih aktivnosti. Naglasak u tom savezu bio bi, prema japanskoj viziji, na slobodi i demokraciji,

što je naravno kritizirala Kina. Prema njoj, Japan je pokušao transformirati Istočno-azijski summit u

„zajednicu demokratskih država“ koristeći je kao oruđe za zaštitu od Kine. Ujedno je želio proširiti

članstvo u navedenom savezu na države kao što su SAD, Australija, N. Zeland, Indija itd., stoga ga

Kina „optužuje“ da iskorištava regionalnu suradnju kako bi se ograničila „kineska hegemonija“ te njen

rast (a s druge strane kako bi Japan dobio vodeću stratešku ulogu u azijsko-pacifičkoj regiji).

Pri tome je isticano da iako je težnja razvoj mirne, prosperitetne i otvorene Azije kroz regionalne

suradnje, japansko-američki odnosi ostajui dalje „čvrtsta karika japanske vanjske politike“.

7.2. Japansko-američki sigurnosni odnosi

Tijekom Hladnog rata Japan je bio vjeran saveznik SAD-au Azijite je imao nezamjenjivu ulogu u

američkoj strategiji zadržavanja Sovjetskog Saveza i drugih komunističkih zemalja u regiji. Zauzvrat,

Amerikanci su Japanu osigurali sigurnosni kišobran kako bi se mogao usmjeriti na ekonomski razvoj.

Američki ratovi u Koreji i Vijatnamu 1950-ih i 1960-ih također su stimulativno djelovali na brzi rast

japanske ekonomije. S vremenom, SAD je ponudio golemo tržište i napredne tehnologije Japancima,

stvarajući osnovu za nastanak japanskog „ekonomskog čuda“. Od 1980-ih, međutim, Japan nije

zadovoljan svojim statusom američkog „mlađeg partnera“ te na mnoge načine pokazuje svoje

nezadovoljstvo.

Unatoč njihovom ekonomskom natjecanju i trgovinskim nesporazumima, još uvijek postoji jaka

strateška ovisnost između Tokija i Washingtona. Oni trebaju jedan drugoga kako bi se mogli suočiti sa

ubrzanim promjenama i nesigurnim okruženjem u Azijsko-pacifičkoj regiji.

94

Tab. 16. Glavni komparativni ekonomski pokazatelji za Japan i SAD, za 2017. god.

JAPAN SAD

BDP (mlrd. $)

- PPP 5.443 19.49

- Per capita 42.900 59.800

- Realni rast BDP-a 1,7 % 2,2 %

Izvoz (mlrd. $) 688.9 1.553

Uvoz (mlrd. $) 644.7 2.361

Stopa nezaposlenosti 2,9 % 4,4 %

Javni dug/BDP 237,6 % BDP-a 78,8 % BDP-a

Javni dug (u mlrd.) 3,24 17,91

Stanovništvo ispod granice siromaštva 16,1 % (2013.) 15,1 %

Izvor: CIA, The World Factbook

Tab. 17. Trgovina SAD i Japana od 1998-2013.g. (u mlrd. $)

Godina Izvoz SAD Uvoz SAD Trgovačka bilanca

1998. 57,9 122,0 -64,1

1999. 57,5 131,4 -73,9

2000. 64,9 146,5 -81,6

2001. 57,5 126,5 -69,0

2002. 51,4 121,4 -70,0

2003. 52,1 118,0 -66,0

2004. 54,4 129,6 -75,2

2005. 55,4 138,1 -82,7

2006. 59,6 148,2 -88,6

2007. 62,2 145,5 -82,8

2008. 66,6 139,2 -72,3

2009. 51,2 95,9 -44,8

2010. 60,5 120,3 -59,8

2011. 66,2 128,8 -62,2

2012. 70,0 146,4 -76,3

2013. 65,1 138,5 -73,4

Izvor: Odjel za trgovinu SAD-a, Statistički ured SAD-a

Regionalna pitanja poput situacije na korejskom poluotoku, situacije u Juž. kineskom moru te u

Tajvanskom prolazu, također se smatraju potencijalnim prijetnjama japansko-američkim sigurnosnim

interesima. Stoga jači japansko-američki sigurnosni odnosi ostaju ključni za stabilnost te će služiti

interesima obiju država. Njihova „Zajednička deklaracija“ (Joint Declaration) proširila je njihov

bilateralni sporazum na područje cijele regije, uključujući Korejski poluotok, Južno kineskomore i

Tajvanski prolaz. Prema kineskim analitičarima pravi je cilj prema novim smjernicama, integrirati

japansku politiku u Američku azijsko-pacifičku strategiju te omogućiti Japanu da se legitimno uključi u

regionalne sukobe. U tim potencijalnim sukobima Japan bi samo u svojim pozadinskim područjima

osiguravao potporu, bez uključivanja u direktne borbe.

Iako Kina za sada ne predstavlja direktnu prijetnju, bojazan je dviju saveznika da bi kroz 10-ak godina

Kina mogla postati jaka vojna sila te postići dominaciju u Pacifičkoj regiji. U tom slučaju ni Japan ni

SAD ne bi je mogli spriječiti da u regionalnim/teritorijalnim pitanjima odn. sporovima upotrijebi silu.

95

Stoga je Kina uvjerena da SAD pomaže Japanu da ojača svoje vojne kapacitete te jačajući savezništvo

između dviju država čine Kinu relativno slabijom. Redefinairanje savezništva između Japana i SAD-a

poremetilo je ravnotežu između Japana i Kine, što može biti štetno kako za razvoj japansko-kineskih

tako i kinesko-američkih odnosa.

Japansko-američka sigurnosna suradnja ojačala je naročito nakon 11.9.2001. te su u Parlamentu10

usvojeni različiti antiteroristički zakoni koji su omogućili još bližu suradnju u postizanju sigurnosnih

ciljeva. S japanskog gledišta, solidni sigurnosni odnosi sa Washingtonom nužni su za japansku veću

ulogu u svijetu. Japan ujedno smatra SAD najvjernijim i najvrijednijim saveznikom u Pacifičkoj regiji

(naročito s obzirom na vojno jačanje Kine).

7.3. Japanska strategija prema državama članicama ASEAN-a

Japan je zadnjih desetljeće ili više revno poticao ekonomske, političke i sigurnosne odnose prema

zemljama ASEAN-a, nazivajući ih „jednakim partnerima“. Ekonomski, ASEAN znatno sudjeluje u

japanskom razvoju, kako u smislu resursa tako i tržišta (ASEAN je japanski 3. trgovinski partner).

Ujedno, Japan je najveći strani investitor u ASEAN. Već 1995. godine japanska ulaganja u Indoneziju,

Maleziju, Filipine i Tajland iznosila su gotovo 62 mlrd. dolara. Smatra se da Japan namjerava iskoristiti

ASEAN za probitak na rastuća tržišta Indokine, posebno Vijetnama, a očekuje se da će navedena

organizacija odigrati važnu u ulogu i u Azijskoj ekonomskoj zajednici (pod vodstvom Tokija) koja će se

biti u stanju natjecati sa ostalim trgovinskim blokovima u Europi i Sj. Americi.

Japan je uložio znatna sredstva u obliku trgovine, investicija, ekonomske pomoći i transfera

tehnologija kako bi eliminirao svoju agresivnu sliku među elitom ASEAN-a. Japan je stoga zadovoljan

time što su neke države ASEAN-a dale potporu japanskim naporima da postane stalna članica Vijeća

sigurnosti pri UN-u.

10 Kokkai ili Nacionalni parlament je dvodomni Parlament Japana. Kokkai se danas sastoji od donjeg doma - Predstavničkog doma, te gornjeg doma - Savjetničkog doma. Zastupnici u oba doma parlamenta birani su izravno, paralelnim sustavom. Uz zakonodavnu ulogu, najvažnija funkcija Parlamenta je izbor Premijera. Kokkai broji ukupno 722 člana u dva doma, 242 u gornjem i 480 u donjem domu. Početak Parlamenta datira iz 1889. godine, kada je, donošenjam Meijijevog ustava, uspostavljen Carski parlament. Svoj moderni oblik Kokkai je dobio 1947. godine usvajanjem poratnog Ustava, u kojem je određen kao najviši organ državne vlasti.

https://sh.wikipedia.org/wiki/Parlament

https://sh.wikipedia.org/wiki/Japan

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Donji_dom&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Sh%C5%ABgiin&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Gornji_dom&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Sangiin&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Paralelno_glasovanje&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/wiki/Premijer_Japana

https://sh.wikipedia.org/wiki/1889

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Meijijev_ustav&action=edit&redlink=1

https://sh.wikipedia.org/wiki/1947.

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ustav_Japana&action=edit&redlink=1

96

Sl. 50. Kineska i japanska ulaganja u ASEAN, 2007-2016.

Izvor: http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233 prema: http://www.aseanstats.org/

(17.12.2018.)

Može se reći da je ekonomska sigurnost Japana uvelike određena njegovom geografskom lokacijom.

80 % uvoza nafte koju Japan treba, prelazi preko voda Južnog kineskog mora. Stoga je vitalno za

njegovu sigurnosnu strategiju da se osigura slobodna plovidba u tom području te da je ne ometa

potencijalni konflikt. Održavajući sigurnosni dijalog sa ASEAN-om pridonijet će se promociji

regionalnog mira i sigurnosti te će se zauzvrat štiti japanska ekonomija. Također, strah od Kine postoji

i kod nekih članica ASEAN-a koji s njom imaju neriješene teritorijalne odnose u Južnom kineskom

moru. Stoga se nadaju da će internacionalizacijom tog pitanja postići za njih povoljno rješenje koje bi

uključivalo i moguću vanjsku intervenciju.

Sl. 51. Trgovina ASEAN-a s Kinom i Japanom

Izvor: http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233prema:

http://www.aseanstats.org/(17.12.2018.)

7.4. Japan, Kina i Tajvanski prolaz

Japanski odnos s Kinom, nakon onog sa SAD-om, za njega je najvažniji bilateralni odnos i smatra se da

bi u idućih 30-ak godina mogao postati još od većeg značenja nego što ga ima danas. Početak 21.st.

označio je period u povijesti u kojem su i Kina i Japan ekonomski, politički i vojno jaki te se odnose

http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233

http://www.aseanstats.org/



97

jedni prema drugima s istih jakosnih pozicija. Rast Kine od 1980-ih izazov je za vodstvo Japana u regiji,

pa je tema kinesko-japanskih odnosa postala jedna od najvažnijih, kako bi se shvatili njihovi

međusobni odnosi. Njih karakteriziraju periodi dobrosusjedskih odnosa, ali i velikih napetosti (Rose,

2015).

Kina je pak, kad je u pitanju njen problem s Tajvanom, uvjerena da japanska suradnja sa SAD-om ima

za cilj spriječiti ujedinjenje Kine i Tajvana. Tome u prilog ide i činjenica da je od 1990-ih Japan znatno

unaprijedio svoje odnose s Tajvanom, koji su tijekom Hladnog rata bili uglavnom vezani uz

ekonomsku suradnju, ali su s vremenom ojačali i na političkom planu. Jedan od razloga za to je i

japanska geopolitička perspektiva. Japan kao mala država s malo prirodnih resursa i ograničenim

domaćim tržištem, ekonomski ovisi o važnim brodskim (pomorskim) rutama kojih je Tajvanski prolaz

važan dio. Japan je zabrinut da bi preuzimanje kineske kontrole nad Tajvanskim prolazom značilo

ugrozu za japansku nacionalnu sigurnost.

Veze Tajvana i Japana su duge, s obzirom da ja Tajvan „ustupljen“ Japanu nakon poraza u Kinesko-

japanskom ratu 1894. g. Tijekom 50 godina japanske okupacije, Tajvan je (prema kineskoj strani) bio

podvrgnut procesu „japanizacije“ čak i nakon što su Japanci bili prisiljeni napustiti Tajvan 1945. g. (jer

kako Kina ističe, Japan je i u tom poslijeratnom periodu poticao nezavisnost otoka, a i danas su neke

pro-nezavisne tajvanske organizacije locirane u Japanu).

Japan ima jake ekonomske i trgovačke veze s Tajvanom još od 1950-ih, a japanske kompanije i

financijske institucije imaju vrlo važne poslovne interese na Tajvanu te su tijekom godina imale velike

koristi od rasta tajvanskog tržišta. Stoga je Japanu vrlo bitno da dodatno učvrsti svoje veze s

Tajvanom, jer bi ujedinjena Kina predstavljala (u budućnosti) veliki ekonomski i strateški problem za

Japan. Status quo za Japan u Tajvanskom prolazu važan je i zbog razloga što Kina tada ne bi mogla

jačati svoje pretenzije prema otočju Spratly i Diaoyu/Senkaku otočju. Postavlja se ipak pitanje bi li u

potencijalnim konfliktima u Tajvanskom prolazu, Japan pružio vojnu pomoć SAD-u (s obzirom da

Japan, Tajvan i SAD na visokim razinama sudjeluju u redovnim trilateralnim sastancima odnosno

razgovorima). Kina, s druge strane, takve postupke tumači kao miješanje u kineska „unutarnja

pitanja“, a američko-japansko-tajvanske zajedničke vojne vježbe smatra indikativnom japanskom

namjerom da se miješa u pitanje Tajvanskog prolaza.

98

Sl. 52. Teritorijalni sporovi u Istočnoj Aziji (Južnom kineskom moru) – otočje Spratly i Paracels

Izvor: http://www.china-briefing.com (18.12.2018.)

S obzirom da Kina postaje sve snažnija sila, mogući sukobi u azijsko- pacifičkoj regiji ugrožavaju Japan,

odnosno njegovu sigurnost. Japan također ima podvojen stav prema rastućoj Kini pa smatra da mora

biti na oprezu, dok s druge strane Kina predstavlja velike mogućnosti za japanske poslovne ljude i

ekonomiju.

7.5. Japan, Sjeverna Koreja i Rusija

U SI Aziji Sj. Koreja i Rusija potencijalni su protivnici koji mogu predstavljati veliku sigurnosnu

prijetnju Japanu, što je očito i u najnovijem dokumentu (Japanska obrambena bijela knjiga) u kojem

se ove dvije države ističu kao glavna prijetnja japanskoj strateškoj obrani. Istovremeno, Japan s njima

nastoji poboljšati međusobne odnose.

U povijesnom, kulturnom i geografskom pogledu Japan je vrlo blizak Korejskom poluotoku. Tijekom

2. svj. rata odnosi sa Sj. Korejom ozbiljno su narušeni tijekom neprijateljstava između dviju Koreja. Od

1980-ih i SAD i J. Koreja nastoje biti fleksibilniji u svojoj politici prema Sj. Koreji što je omogućilo i

Tokiju da da više-manje normalizira svoje odnose s Pyongyangom. Dobri odnosi među državama (i

tijekom 1990-ih) trebali su podići ugled Japana i njegov status u Ist. Aziji. U novije vrijeme, Japan

nastoji privesti Sj. Koreju u istočno-azijski ekonomski „krug“ s Japanom na čelu. Japan ujedno potiče i

http://www.china-briefing.com/

99

dijalog dviju Koreja što bi trebalo pridonijeti popuštanju napetosti te spriječiti nuklearnu proliferaciju

u navedenom području. Ipak, neki kineski analitičari ističu da ujedinjenje dviju Koreja nije dugoročan

cilj japanske diplomacije. Japan je također ponudio (i pružio) veliku financijsku pomoć Sj. Koreji u

strahu od pada režima u slučaju pojave velike gladi odnosno ekonomske katastrofe koja bi mogla

imati teške posljedice i za Japan.

Nuklearni programi Sj. Koreje i aktivnosti vezane uz lansiranje projektila dugog dometa predstavljaju

ogromnu prijetnju Japanu uzevši u obzir geografsku blizinu dviju država. Ona ukazuje na veliku

ranjivost Japana na napad projektilimate stoga japanski čelnici nastoje sa Sj. Korejom održavati

stabilne odnose i ne žele potencijalne vojne sukobe na korejskom poluotoku (posebno ako bi oni

doveli do naglog pada sjevernokorejskog režima). Smatra se da Japan može imati samo pozitivnu

ulogu u rješavanju sjevernokorejske krize ako u tome ima potporu susjednih država. Kako bi se našlo

zajedničko diplomatsko rješenje, Japan sudjeluje u pregovorima s Sj. i J. Korejom, Kinom, SAD-om te

Rusijom.

Što se tiče odnosa Japana i Rusije, prije dolaska Gorbačova na vlast (u bivšem SSSR-u), međusobni

kontakt Japana i Sovjetskog saveza bio je napet zbog različitih faktora, uključujući hladnoratovsku

klimu i animozitet između dviju država i njihovih sporova oko prostora poznatog kao Sjeverni teritoriji

u Japanu odnosno južnih Kurilskih otoka u SSSR-u. Od sredine 1980-ih obje su države pokazale interes

da poboljšaju svoje odnose. Konkretno Japan je revidirao svoju prijašnju politiku da pitanje

teritorijalnog spora nemože biti odvojeno od razvoja ekonomskih odnosa. Godine 1993. Japan je

odvojio teritorijalno pitanje i pritekao u ekonomsku pomoć Rusiji te pozvao tadašnjeg predsjednika

Borisa Jeljcina na summit G-7 u Tokiju. Japan je također pružio znantnu potporu ulasku Rusije u

APEC11.

Ekonomsko surađivanje stvorilo je „opuštenije“ odnose koje bi trebalo slijediti i rješavanje problema

u teritorijalnim pitanjima. Post-hladnoratovska strategija Japana prema Rusiji mora se razmatrati u

kontekstu promijenjenih globalnih i regionalnih okolnosti. U okvirima strateških razmatranja, Japan

treba Rusiju kako bi se suočio s nesigurnostima u SI Aziji, kao što je potencijalni konflikt na Korejskom

poluotoku te sigurnosne implikacijekoje nameće jačanje Kine. Istovremeno, Moskva ne predstavlja

(više) veliku prijetnju japanskoj sigurnosti kao tijekom sovjetske ere. Ujedno, Tokio očekuje i suradnju

na energetskom planu s ruskom vladom. Ipak, Japan je više nego svjestan ruske prisutnosti (vojne) na

Dalekom istoku te stava Moskve vezanog uz teritorijalna pitanja.

11APEC je skraćenica organizacije Asia-Pacific Economic Cooperation osnovane 1989. godine sa sjedištem u Singapuru. Članovi su organizacije21 država iz pacifičke regije.

100

Sl. 53. Područje oko kojeg se spore Japan i Rusija

Izvor: Reuters, 2013. /www.reuters.com


- Shvatiti i znati objasniti geopolitičko stanje na području Istočne Azije

- Obajsniti ulogu Japana u vanjskopolitičkim odnosima među državama Istočne Azije

- Definirati glavne probleme u odnosima među državama u teritorijalnim sporovima

- Značenje vanjske politike Japana prema vanazijskim državama i organizacijama – poput

UN-a, SAD-a, EU i dr.

- Razumjeti novu politiku odnosa koju će u budućnosti kreirati Kina kao nova globalna

velelsila

101

8. Literatura:

Armstrong, S., 2014: Economics Still Trumps Politics Between Japan and China, Kokusai Mondai

(International Affairs), China, No.634.

Buvač, D., 1982: Anatomija japanskog uspjeha, Istraživanje mitova i stvarnosti poslijeratnog

privrednog razvoja od 1950-1980.godine, Globus, Zagreb.

Calvocoressi, P. (2003): Svjetska politika nakon 1945., Nakladni zavod globu.

Cooper, W., 2014: U.S-Japan Economic Relations: Significance, Prospects, and Policy Options,

Congressional Reserach Service, www.crs.gove.

Davis, C., 2018: Japan: Interest Group Politics, Foreign Policy Linkages, and the TPP, u: Kingsbury, B.,

Malone, D., Stewart, R. B., Sunami, A. (ur): “Contested Megaregulation: Global Economic Ordering

After TPP”.

de Blij, H., Muller, O.P., Nijman, J., 2012: Regions, Wiley, UK.

Denoon, D., 2001: Multicultural Japan: Paleolithic to Postmodern, Cambridge University Press, UK.

Dicken, P., 2003: Global shift, The Guilford Press, N.York, London, UK.

Ebisawa, Y., Wall, G., 2007: Posjeta japanskim lokalitetima svjetske baštine, Acta turistica nova, 1 (2),

169-182.

Felbermayr, G., 2017: On the Economics of an EU-Japan Free Trade Agreement, Global Economic

Dynamics, Study of the IFO institute.

Goldstein, I., 2008a: Povijest, Suvremeno doba (1985-2007.), Europapress holding, Zagreb.

Goldstein, I., 2008b: Povijest, Doba prosvjetiteljstva (18.st), Europapress holding, Zagreb.

Goldstein, I., 2008c: Povijest, Poslijeratno doba (1945-1985.), Europapress holding, Zagreb.

Ichikawa, M., Horiuchi, S., Takayama, S., Kayane, I., 1980: Inland water and water resources in Japan,

u: Nishikawa, O. i dr. (ur.) Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese

Geographers, Teiokoku-Shoin.

Karan, P. P., Stapleton, K., 1997: The Japanese City, The University Press of Kentucky, USA.

Kato, H., 2014: Declining Population and Revitalization of Local regions in Japan, Journal of Political

Science and Economics, vol. 3, p. 25-35.

Kornhauser, D., 1976: Urban Japan: It's foundations and growth, Longman, UK.

Li, R., 2009: Security, identity and strategic choice – Japan's quest for a great power status, u: A rising

China and secuity in East Asia – Identity construction and security discourse; Politics in Asia Series,

Routledge, London&N.York, 113-142.

Lie, J., 2001: Multiethnic Japan, Harvard University Press, USA.

http://www.crs.gove/

102

Maejima, I., 1980: Seasonal and reginal aspects of Japan's weather and climate, u: Nishikawa, O. i dr.

(ur.), Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese Geographers, Teiokoku-

Shoin.

Masser, I., 1990: Technology and Regional Development Policy: A Review of Japan's Technopolis

Programme, Regional studies, (24)1, 41-53.

Megumi, N., Tetsui, O., 2013: Political Economy of Trade Liberalization: The case of postwar Japan,

RIETI, www.rieti.go.jp/en (14.12.2018.)

Oaks, L., 2003: Great Civilizations of the East, Lorenz Books.

Rose, C., 2015: Foreign relations with China, u: Babb, J. (ur.), The Sage Handbook of Modern Japanese

Studies, Sage Reference, Los Angeles, London, N.Delhy, Singapore, Washington.

Sakaguchi, Y., 1980: Characteristics of the physical nature of Japan with special refernce to landform,

u: Nishikawa, O. i dr. (ur.), Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese

Geographers, Teiokoku-Shoin.

Soderberg, M., Nelson, P.A., 2010: Japan's Politics and Economy, Perspectives on change, Routledge,

Eureopan Institute of Japanese Studies East Asian Economics and Business Series.

Stan, A., Deguchi, A. 2017: Japanese metropolitan structure defined through correlated demographic

and local service sector employment provision, Int. J. Sus.Dev.Plann., Vol 12, no 7, 1132-1141.

Suzuki, S., 2004: Technopolis: Science parks in Japan, International journal of Technology

Management, 28, 582-601.

Totman, C., 2003: Povijest Japana, Barbat, Zagreb

Vogt, G., 2015: Foreign Workers in Japan, u: Babb, D.J. (ur.): Modern Japanese studies, Sage, Los

Angeles, London, N.Delhy, Singapore, Washington.

Weightman, B. A. 2011: Dragons and Tigers, A geography of South, East and Southeat Asia, Wiley,

USA.

Wrona, J., 2015: Border Effects without Borders: What Divides Japan's Internal trade?, Disscusion

Paper, Dusseldorf Institute for Competition Economics, Dusseldorf University Press, 1-67

Izvori:

2017 White Paper on Small Enterpries in Japan, Summary, April 2017;

http://www.chusho.meti.go.jp/pamflet/hakusyo/H29/download/2017shokibogaiyou_eng.pdf

(20.7.2018.)

Improving the performance of Japan's SME's sector, https://www.oecd.org/japan/japan-economy-

improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf (20.7.2018.)

SMEs in Japan, A new growth driver?, Economist Intelligence Unit, 2010,

http://viewswire.eiu.com/report_dl.asp?mode=fi&fi=1227698307.PDF (23.7.2018.)

http://www.rieti.go.jp/en

http://www.chusho.meti.go.jp/pamflet/hakusyo/H29/download/2017shokibogaiyou_eng.pdf

https://www.oecd.org/japan/japan-economy-improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf

https://www.oecd.org/japan/japan-economy-improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf

http://viewswire.eiu.com/report_dl.asp?mode=fi&fi=1227698307.PDF

103

Japan Foreign Trade Council, http://www.jftc.or.jp/shosha/english/activity/index.html (24.7.2018.)

Research Institute of Economy, Trade and Industry, https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html

(21.7.2018.)

Trading Economics, https://tradingeconomics.com/japan/exports (21.7.2018.)

Trading Economics, https://tradingeconomics.com/japan/imports (21.7.2018.)

https://commodity.com/country-profiles/japan/ (21.7.2018.)

Japan External Trade Organization: Japan Repositioning in Face of a Challenging World Economy,

www.jetro.com (14.12.2018.)

IFR, International Federation of Robotics, https://ifr.org/ifr-press-releases (27.7.2018.)

Water Environment Partnership in Asia, www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm

(27.7.2018.)

Statisticvs Bureau, Japan Statistical Yearbook, http://www.stat.go.jp/english/data/nenkan/

(30.6.2018.)

EU business in Japan, https://www.eubusinessinjapan.eu/why-japan/regions-prefectures (1.8.2018.)

Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/ (30.6.2018.)

OECD (2012): Policies for a revitalisation of Japan, 28, http://www.oecd.org/publications/policies-for-

a-revitalisation-of-japan-9789264201712-en.htm (14.12.2018.)

Izvori za slike:

The World Factbook, CIA Factbook, www.cia.gov

https://www.mapsofworld.com/

www.slideserve.com

National Research Institute for Earth Science and Disaster Prevention, http://www.bosai.go.jp/e/

http://plate-tectonic.narod.ru/japan16photoalbum.html

https://maps-japan.com/japan-geological-map

Radiation Safety Philipines, https://www.sgs.ph/en/training-services/materials-testing-training/non-

destructive-testing-ndt-training/basic-radiation-safety-training

Nippon.com, /www.nippon.com/en/

http://factsanddetails.com/japan/cat26/sub160/item856.html

https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-oceanic-

currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733


factsanddetails.com/japan

http://www.jftc.or.jp/shosha/english/activity/index.html

https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html

https://tradingeconomics.com/japan/exports

https://tradingeconomics.com/japan/imports

https://commodity.com/country-profiles/japan/%20(21.7.2018.)

http://www.jetro.com/

https://ifr.org/ifr-press-releases


http://www.stat.go.jp/english/data/nenkan/

https://www.eubusinessinjapan.eu/why-japan/regions-prefectures

http://www.enciklopedija.hr/

http://www.oecd.org/publications/policies-for-a-revitalisation-of-japan-9789264201712-en.htm

http://www.oecd.org/publications/policies-for-a-revitalisation-of-japan-9789264201712-en.htm

http://www.cia.gov/

https://www.mapsofworld.com/

http://www.slideserve.com/

http://www.bosai.go.jp/e/index.html


http://plate-tectonic.narod.ru/japan16photoalbum.html

https://maps-japan.com/japan-geological-map




https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-oceanic-currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733

https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-oceanic-currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733


104

wikiwand.com



www.japan-talk.com

Statistic bureau of Japan, https://www.stat.go.jp/english/

www.newgeography.com

http://livepopulationof.com

Bloomberg, www.bloombergquint.com

OECD, Histrorical population data and projections (1950-2050),

http://oecdinsights.org/2016/04/11/the-case-of-the-shrinking-country-japans-demographic-and-

policy-challenges-in-5-charts/

www.heritageofjapan.wordpress.com

Eurostat, www.eurostat.com

www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us



Japan Toursim Agency, http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/

UNESCO World Heritage Centre, https://whc.unesco.org/en/list/734

Japan National Tourism Organization, https://www.jnto.go.jp/

Japanese_General_election,_1928_ja.svg

The Economist, www.economist.com (17.12.2018.)

http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233 prema: http://www.aseanstats.org/

(17.12.2018.)

http://www.china-briefing.com

Reuters, 2013. /www.reuters.com (18.12.2018.)



http://www.japan-talk.com/

https://www.stat.go.jp/english/

http://www.newgeography.com/

http://livepopulationof.com/

http://www.bloombergquint.com/



http://www.heritageofjapan.wordpress.com/

http://www.eurostat.com/

http://www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us/



http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/

https://whc.unesco.org/en/list/734

https://www.jnto.go.jp/



http://www.china-briefing.com/

105

PRILOZI

Popis slika

Sl. 1. Japanski otoci – geografski smještaj

Sl. 2. Položaj ravnica Nobi i Kanto

Sl. 3. Fizičko-geografska regionalizacija Japana

Sl. 4. Smjerovi kretanja tektonskih ploča na području Japana

Sl. 5. Pleistocen (prije 18.000 tis.god.), ledeno doba – Japansko more gotovo je u potpunosti

zatvoreno, očite naznake formiranja japanskog otočja.

Sl. 6. Geološki sastav japanskog otočja

Sl. 7. Vjetrovi u Japanu

Sl. 8. Prosječan broj tajfuna u Japanu od 1981-2010.g.

Sl. 9. Linija kretanja tajfuna u Japanu: na primjeru tajfuna Tokage, 2004. godine

Sl. 11. Klima Japana prema Köppenovoj klasifikaciji

Sl. 12. Morske struje oko Japana

Sl. 13. Glavne rijeke i jezera Japana

Sl. 14. Prostorna distribucija DNA tipova Jomon i Yayoi

Sl. 15. Jamon vs. Yayoi

Sl. 16. Karta feudalnog Japana, 1564.-1573.

Sl. 17. Restauracija Meiji

Sl. 18. Širenje Japana od 1930.-1942.g.

Sl. 19. Japanske regije i prefekture

Sl. 20. Shema relativnog položaja japanskih regija i prefektura

Sl. 21. Regija jezgre i glavna proizvodna područja

Sl. 22. Lokacije za predviđene tehnopolise

Sl. 23. Kretanje stanovnika u Japanu, 1970.-2100.

Sl. 24. Kretanje broja stanovnika Japana 1970.-2010., prosječne stope rasta/pada

Sl. 25. Gustoća naseljenosti japanskih otoka

Sl. 26. Udio populacije u glavnim urbanim područjima u državama s preko 100 mil.st.

106

Sl. 27. Dobna struktura stanovništva Japana, 1950. i projekcija do 2050.

Sl. 28. Dobno-spolna piramida Japana, 2016.

Sl. 29. Udio registriranih stanaca u Japanu, prema kategoriji izdane vize (2012.)

Sl. 30. Ilegalni strani radnici u Japanu prema vrsti posla koju obavljaju

Sl. 31. Rasprostranjenost Ainu naroda

Sl. 32. Industrijski koridor i megalopolis Tokaido

Sl. 33. Razlozi populacijskog pada u Japanu

Sl. 34. Trendovi u japanskoj ekonomiji od 1890-2010.

Sl. 35. Japansko gospodarsko čudo – kretanje BDP-a od 1870-2008.

Sl. 36. Japanski rast BDP-a u odnosu ne neke druge regije i države, 2007.-2017.

Sl. 37. Udio ekonomskih sektora u BDP-u, 2017.

Sl. 38. Zaposleni po ekonomskim sektorima, 2017.

Sl. 39. Promjena odnosa u izvozu i uvozu između Kine i Japana

Sl. 40. Struktura tvrtki po veličini u Japanu, 2014.g.

Sl. 41. Struktura malog poduzetništvau Japanu prema sektorima, 2007. (%)

Sl. 42. Prometna mreža Japana

Sl. 43. Kretanje broja turista u odabranim državama, 2012.-2017.

Sl. 44. Lokacije UNESCO svjetske baštine u Japanu

Sl. 45-46. Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama i poseban način gradnje kuća

Sl. 47. Japanske turističke regije

Sl. 48. Sastav stranaka u Japanskom parlamentu 2017. godine

Sl. 49. Raspored američkih i kineskih vojnih (pomorskih) baza u azijskom dijelu Pacifika

Sl. 50. Kineska i japanska ulaganja u ASEAN, 2007.-2016.

Sl. 51. Trgovina ASEAN-a s Kinom i Japanom

Sl. 52. Teritorijalni sporovi u Istočnoj Aziji (Južnom kineskom moru) – otočje Spratly i Paracels

Sl. 53. Područje oko kojeg se spore Japan i Rusija

107

Popis tablica

Tab. 1. Povijest Japana: Kratki pregled

Tab. 2. Zračne mase iznad Japana

Tab. 3. Deset najvećih vodotoka u Japanu – prema dužini toka

Tab. 4. Ukupna populacija po prefekturama, od 2010.-2040. (u tis.)

Tab. 5. Odnos doseljenih/odseljenih Japanaca i stranih državljana u Japan, 2006.-2017.

Tab. 6. Broj pripadnika Ainu naroda, 1807.-1931. (procjena)

Tab. 7. Najveći gradovi Japana (2014.)

Tab. 8. Zaibatsui u doba Meiji

Tab. 9. Karakteristike „just in case“ i“ just in time“ sustava

Tab. 10. Glavne karakteristike fordističke masovne proizvodnje i japanske fleksibilne proizvodnje

Tab. 11. Najveće japanske kompanije 2017. prema tipu industrije, prodaji, profitu, imovini i tržišnoj

vrijednosti

Tab. 12. Najveće sogo soshe u Japanu, 2015.

Tab. 13. Struktura malog poduzetništva prema broju zaposlenih, 2014.g.

Tab. 14. Broj poduzeća i zaposlenih u Japanu 2014.g. (u milijunima)

Tabl. 15. Lokaliteti svjetske baštine u Japanu

Tab. 16. Glavni komparativni ekonomski pokazatelji za Japan i SAD, za 2017. god.

Tab. 17. Trgovina SAD i Japana od 1998.-2013.g. (u mlrd. $)

uvod u japanske studije - pmf.unizg.hr_uvod_u_japanske... · 2 sveučilište u zagrebu...

Documents